236752990 Fernando Pessoa Knjiga Nemira

Sadržaj Uvod Predgovor AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA Pogovor Bilješka o piscu Notes

NASLOV IZVORNIKA BERNARDO SOARES Livro do Desussussego Copyright © Richard Zenith, Assirio & Alvim, Lisboa, 1998 GLAVNI UREDNIK VELIMIR VIŠKOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK MILAN ŠARAC LEKTURA I KORUKTURA ANA KOLESARIĆ Zahvaljujemo se Ediçao apoiada pelo Instituto Português do Livro e das Bibliotecas. Objavljivanje ove knjige potpomogao je Portugalski institut za knjigu i knjižnice. Ediçao apoiada pelo Instituto Camões. Objavljivanje ove knjige potpomogao je Institut Camões. IZDAVAČ KONZOR, Zagreb ZA IZDAVAČA MILAN ŠARAC

FERNANDO PESSOA KNJIGA NEMIRA Sastavio Bernardo Soares pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu

S PORTUGALSKOG PREVELA TATJANA TARBUK

Uvod Otkad je izronila iz mraka već legendarne škrinje u kojoj je prvotno bila pohranjena Pessoina literarna ostavština, Knjiga nemira objavljivana je u mnogim portugalskim i stranim izdanjima. Za života Pessoa je objavio tek dvanaest fragmenata po časopisima, što ih je 1961, uz nekoliko novih, prikupio u zasebnoj knjizi Pedro Veiga (Arte & Cultura, Porto). Istodobno, Jorge de Sena, koji se u to vrijeme već nalazio u Brazilu, nastojao je prikupiti Pessoin rukopis s namjerom da ga objavi. No, zbog mnogih tehničkih poteškoća na kraju je od toga odustao, ostavivši ipak vrlo vrijednu studiju Uvod u Knjigu nemira u svojoj zbirci eseja o Pessoi. Prvo potpunije izdanje Knjige pojavilo se tek 1982. (Atica, Lisabon), zahvaljujući iscrpnom prikupljanju i obradi podataka Marije Aliete Galhoz i Terese Sobral Cunha, te organizaciji ulomaka Jacinta do Prado Coelho. Ubrzo se javljaju i strana izdanja. Godine 1984. španjolsko izdanje (Seix Barral, Barcelona) u prijevodu Angela Crespa uglavnom slijedi tematsku organizaciju fragmenata Jacinta do Prado Coelho, premda prvotnih 520 fragmenata u portugalskom izdanju Angel Crespo kasnije svodi na 476, ostavljajući neke fragmente izvan Soarcsove Knjige. Godine 1985. Georg Rudolf Lind objavljuje njemački prijevod (Amman Verlag, Zürich) s 240 fragmenata i organizacijom teksta koja je dovela do polemike s Pradom Coelho zbog odstupanja od kriterija u portugalskom izdanju. U Brazilu Knjigu nemira u svom izboru objavljuje Leyla Perrone-Moisés (Brasilicnse, Sao Patilo, 1986.), koja u nju uvrštava 308 fragmenata prema tematskom kriteriju Prada Coelha, ali grupirajući fragmente u veća tematska poglavlja i pridajući im naslove koji su izvučeni iz samoga teksta. Mnoga druga strana izdanja koja potom slijede — talijansko izdanje Marije José de Laneastre i Antonija Tabucehija, franeusko izdanje Roberta Bréchona, te englesko izdanje Richarda Zenitha, kao i portugalska izdanja Antonija Quadrosa ili nova, upotpunjena i izmijenjena izdanja Terese Sobral Cunhe — također variraju po broju fragmenata, donose različite rasporede i organizaciju teksta, unose novopronađene fragmente, izbacuju neke za koje se daljnjom filološkom analizom utvrdilo da ne pripadaju Knjizi, te obrazlažu svoje kriterije raznim tumačenjima i interpretacijama... Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i pokazala toliko različitih »lica« kao Pessoina Knjiga nemira. Zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže, pokazujući uvijek neku drugu »dušu«, a zanimljivo je da se to događa upravo s knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to možda i nije slučajno? U svakom slučaju Pessoa nije definirao »rubove« svoje knjige, ona je ostala otvorena, što i pruža mogućnost mnogim stručnjacima da objavljuju »svoje« Knjige nemira, kao i čitateljima daju čitaju ne slijedeći nužno redoslijed stranica. Pessoa nije odredio što bi sve Knjiga trebala sadržavati, iako je ostavio barem desetak planova za izdavanje svoje poezije i proze, od kojih su neki proturječni — po nekim planovima u Knjigu bi se uvrstili tzv. Veliki ulomci, pa čak i poezija nekih Pessoinih heteronima, a po nekima bi poezija kao i Veliki ulomci trebali biti objavljeni zasebno. U predgovoru najnovije Knjige nemira (Assirio & Alvim, Lisabon, 1998.), kojom se rukovodi i ovo hrvatsko izdanje, Richard Zenith, njezin sastavljač, kaže: »Da je Pessoa pripremio Knjigu nemira za objavljivanje, bila bi to zasigurno knjiga manjeg obima. Pessoa je predvidio izbor fragmenata ’strog koliko je to moguće’, i doradu starijih fragmenata ’tako da budu prilagođeni pravoj psihologiji Bernarda Soaresa’, te predlagao opću reviziju samoga stila’. Taj bi postupak nesumnjivo urodio jednom pravom knjigom, izbrušenom i tečnom. Ako bi se izbacilo ono što je u knjizi fragmentarno i nedovršeno, knjiga bi vrlo vjerojatno dobila na snazi, no postala bi tada samo ’još

1

jedna’ knjiga, umjesto ove jedinstvene knjige kakvom nam se predočava.« Pri rasporedu fragmenata Zenith se ne drži strogo kronološkog kriterija, koji je ionako otežan time što mnogi fragmenti nisu datirani, te stoga kreće od posljednje faze Knjige, fragmenata napisanih u razdoblju od 1929. do 1935, kao kostura oko kojega artikulira tijelo Knjige. Već je šezdesetih godina Jorge de Sena upozorio na tri faze Knjige, nazvavši posljednju fazu »pravim nemirom«. Danas se cjelokupan poznati corpus Knjige nemira uglavnom dijeli na dvije faze: Soaresovu knjigu (19291935) i pred-Soareso-vu knjigu (1913-1929). Tako ju dijeli i Zenith, iako među fragmente ove posljednje, odnosno Soaresove faze, ubacuje i fragmente iz početne faze kada je smatrao da su ti stariji fragmenti svojim stilom bliski Soaresu, ili bi se pak mogli uklopiti u okruženje Soaresove »prave psihologije«. No i Zenithov je raspored subjektivan i tek jedan od mogućih rasporeda fragmenata, kako sam navodi u predgovoru Knjizi, a »jedini ispravan redoslijed čitanja ovakve 2

knjige bio bi čitati ju bez ikakva redoslijeda.« Nije čudno što pessoisti neprestano dvoje oko organizacije teksta i određivanja kronologije fragmenata, budući daje sam Pessoa ostavio svoj rukopis nesređen, nedovršen i s mnogo nejasnoća. Pessoa se kolebao i oko »pripisivanja« autorstva svojoj knjizi. Prvi fragment koji nosi njegovu oznaku »L. do D.«, kraticu koja označava Knjigu nemiru, objavljen je 1913. pod nazivom Šuma otuđenja i pripada Velikim ulomcima početne post-simbolističke faze Knjige. U toj fazi autor je sam Pessoa, da bi, kako je Knjiga napredovala, postupno došlo do raslojavanja. Pojavljuje se Vicente Guedes kao autor prvih dnevničkih zapisa, kojega Pessoa spominje kao prevoditelja i pripovjedača, a 1929. dva objavljena fragmenta prvi put potpisuje Bernardo Soares. Uz to, tu je i stanoviti barun Teive koji je pisao i drugu prozu, te Mareos Alves koji se spominje u dva Pessoina rukopisa što se odnose na građu Knjige nemira. Da bi ova zamršenost bila potpuna, miješaju se i same faze Knjige onako kako su ih stručnjaci već razlučili — tako ima fragmenata iz 1929. godine napisanih u postsimbolističkom tonu početne faze koji uopće ne spominju Bernarda Soaresa. Ipak, kada se pojavio Bernardo Soares, Guedes je nestao, točnije Guedes je umro mlad, a Soares je naslijedio njegovu biografiju, kao neka njegova reinkarnacija, ali ne i sasvim identična. Tako je Soares postao jedini autor knjige, a Pessoa autor autora. No, tko je zapravo Bernardo Soares? Pessoa o njemu govori kao o književnom liku, točnije, književnoj osobnosti, kao o polu-heteronimu, zato što je u prozi teže »podrukčiti se« nego u poeziji, i kao o svojoj »mutaciji« bez snage rasuđivanja i osjećajnosti budući da se neprestano nalazi u poluspavajućem stanju svijesti. Soares je tako nastao određenom Pessoinom projekcijom u njegovu nutarnju šupljost, on je zapravo ono ništa u Pessoi, nulti stupanj heteronimije, kako ga naziva Bréchon, s kojega Pessoa kreće na virtualno putovanje (pomoću mašte) oslobađanja duše. O Soaresu se malo zna prije njegova smještanja u ulicu Douradores, u lisabonskoj trgovačkoj četvrti Baka. On je pomoćni knjigovođa u tekstilnoj tvrtki, rano je ostao bez majke, a potom mu se ubio otac. U slobodno vrijeme piše, prijatelja i obitelji nema, a upoznat je s Orfejom, glasilom prvih lisabonskih modernista u kojemu je surađivao i Pessoa. I ta kratka biografija dovoljna je da nas podsjeti na Pessoin život, premda razlike, naravno, postoje. Pessoa je radio kao inokorespondent za engleski u nekoliko trgovačkih poduzeća, otac mu je umro kada mu je bilo pet godina, a majka se potom preudala, bio je jedan od pokretača časopisa Orfej i u slobodno je vrijeme, dakako, pisao. Štoviše pisanju je posvetio cijeli život, te bi i za određenje Pessoina života, nesumnjivo, najbolje odgovarala Soaresova rečenica: »Velikim dijelom ja sam ova proza što ju pišem.« (193. ulomak) Čitateljima još treba napomenuti da je ova knjiga pred nama posljednja faza Knjige nemira, bez početnih Velikih ulomaka i fragmentarnih dijelova drugih »autora« Knjige; ovo je onaj »pravi nemir«

kako ga naziva de Sena, zbir fragmenata koji se uglavnom pripisuju vjerojatno najpoznatijem pomoćnom knjigovođi na svijetu iz ulice Douradores. Na kraju, željela bih zahvaliti na pomoći pri prijevodu ovoga složenog teksta — u kojemu su česte nejasnoće i nepovezanosti, koje se mogu doimati kao prevodilačke nedorečenosti, dio samoga izvornoga teksta — prof. Richardu Zenithu na dragocjenim savjetima koje mi je uputio, prof. Fernandu Cabral Martinsu iz stručnoga tima »Pessoa« na tumačenjima gramatičkih anomalija i nerazumljivih neologizama u tekstu, te prof. Ani Kolesarić na vrsnoj lekturi. Također zahvaljujem izdavačkoj kući »Konzor« na entuzijazmu i stručnosti njezinih suradnika koji su ovu Knjigu učinili dostupnom našem čitateljstvu. T. T. TUMAČ OZNAKA U TEKSTU: — mjesto koje je autor ostavio praznim [...] — nečitka riječ ili rečenica [] — riječ ili dio riječi koju je dodao urednik [?] — konjektura

Fernando Pessoa KNJIGA NEMIRA Sastavio Bernardo Soares pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu

Predgovor I. Predgovor L. do D. Samo dva Predgovora što ih je Pessoa napisao za Knjigu nalaze se u dijelu pripisanom Soaresu u Zenithovu izdanju. Prvi je potpisao Pessoa i vjerojatno je napisan između 1914. i 1918. godine. Odlomci koji navode Vicentea Guedcsa u drugome predgovoru stavljeni su u Dodatak u portugalskom izdanju Knjige. U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica što se nalaze iznad trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivo prisnim ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim nedjeljom kada su dobro posjećivani, često se susreću čudni tipovi, lica bez ikakve zanimljivosti, cijela paleta ljudi odbačenih od života. Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju mojega života da i sam budem stalni posjetilac jednoga takva polukata. Kada bih večerao oko sedam sati, uvijek sam susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije privlačio, no malo-pomalo počeo me zanimati. Bio je to muškarac od tridesetak godina, mršav, prije visok nego nizak, pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim nemarom ne posve nemarnim. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, činilo se da su raznolike — oskudica, tjeskoba kao i ona patnja što se rađa iz ravnodušnosti, a koja i sama proistječe iz dugotrajne patnje. Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao ljude oko sebe, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No nije ih promatrao kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost. Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija oživljava na neki nejasan način njegove crte lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo obilježje. Slučajno sam od jednog konobara u restoranu doznao da je on trgovački službenik u nekoj obližnjoj firmi. A onda se jednoga dana dogodio incident na ulici. Dvojica su se potukla pod prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja, a isto tako i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom obratio sam mu se s nekoliko rečenica, a on je uzvratio istim tonom. Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao kod ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No možda je besmisleno na takav način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana. Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prilikom, jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me je trenutku zapitao da li pišem. Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu 3

časopis Orfej koji se nedavno bio pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je dosta, a ja sam se tada zaista zapanjio. Rekao sam mu da sam začuđen budući da je umjetnost onih koji pišu u Orfeju namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako obično nema kamo poći ni što činiti, da

nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni čitanje knjiga ga naročito ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi i provoditi vrijeme u pisanju. II. Svoje dvije sobe namjestio je — žrtvujući nesumnjivo neke bitne stvari — na neki gotovo raskošan način. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake, masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara unutrašnjost »koja daje dostojanstvo mučnini«. U moderno uređenoj sobi mučnina postaje neugodna, gotovo fizička bol. Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav studij. Nikada nije pripadao mnoštvu. Dogodila se s njim neobična stvar, no kada se bolje promisli, tko zna, možda se to dogodilo i ostalima — da su se tijekom slučajnih okolnosti svojih života izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći svoju inerciju i otuđenost. Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu koju je napisao. Kada sam to shvatio u početku me je zaboljelo, no na kraju sam sve to počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me je usmjeravao — objavljivanju ove njegove knjige. Zanimljivo je da su mu čak i u tome okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene kako bih mu mogao poslužiti.

Bilješke s varijantama Bilješke s Pessoinim varijantama uglavnom su preuzete iz 1. i 2. izdanja Knjige nemira koju je uredio Richard Zenith (Livro do Desassossego, Assírio & Alvim, Lisboa, 1998. i 1999.), a upotpunjene su bilješkama o portugalskim autorima i opaskama o određenim jezičnim posebnostima Pessoina teksta. Uz broj ulomka, gdje je to Pessoa naznačio, navedena je njegova kratica L. do D. za naslov knjige »Livro do Desassossego«, što znači da je taj ulomak namjeravao uvrstiti u Knjigu nemira, kao i datum i druge napomene koje je naveo Pessoa ili urednik.

AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušna pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez životu. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći. Ulomak 12

1. L. do D. i s Pessoinom napomenom »početni ulomak«, 29. 3. 1930.

Rođen sam u vrijeme kada je većina mladih izgubila vjeru u Boga. Razlog je bio isti zbog kojega su je stariji imali i ne znajući, naravno, zašto. Potom, budući da je ljudski duh prirodno sklon kritici zato što osjeća, a ne zato što misli, većina tih mladih ljudi izabrala je Čovječanstvo kao Božjeg nasljednika. Ja, međutim, pripadam onoj vrsti ljudi koji su uvijek na rubu onoga čemu pripadaju i ne vide samo mnoštvo koje ih određuje, nego i velika prostranstva unaokolo. Stoga nisam poput njih sasvim napustio Boga, a Čovječanstvo pak nisam nikada prihvatio. Smatrao sam da bi Bog, budući da nije vjerojatan, mogao postojati, a onda bi ga se i moglo obožavati. A Čovječanstvo, budući daje puka biološka ideja i ništa drugo do ljudska životinjska vrsta, nije vrijedno obožavanja više od neke druge životinjske vrste. Ovaj kult Čovječanstva s njegovim obredima Slobode i Jednakosti uvijek mi je nalikovao na oživljavanje drevnih obreda u kojima su životinje bile bogovi, ili su pak bogovi imali životinjske glave. No kako nisam znao vjerovati u Boga, a nisam mogao vjerovati u neki skup životinja, ostao sam kao i oni na rubu ljudstva, na onom odmaku od svega što se obično naziva Dekadencijom. Dekadencija je potpuni gubitak nesvjesnoga, jer nesvjesno je osnova života. Srce bi, da može misliti, stalo. Onima malobrojnima poput mene, koji žive ne znajući kako, se živi, što još preostaje osim odricanja kao načina življenja i kontemplacije kao sudbine? Nisam znao što je religiozan život niti sam to mogao znati, jer nema vjere s razumom, ne može biti vjere u čistom umu čovjeka, a ne možemo, zapravo, ni znati što s njom činiti, pa nam ostaje, kao motiv za posjedovanje duše, estetsko promatranje života. I tako, otuđeni od slavljenja svih svjetova, ravnodušni na božansku i prezrivi spram ljudskoga, zaludno se predajemo osjetu bez namjere što se uzgaja u istančanom epikureizmu, kao što priliči našim moždanim ganglijama. Zadržavajući od znanosti jedino njezino osnovno pravilo da je sve podvrgnuto fatalnim zakonima protiv kojih ne možemo samostalno djelovati, jer djelovati bi značilo kako nam oni dopuštaju da djelujemo, i utvrđujući da se to pravilo podudara s drugim, starijim pravilom o božanskoj fatalnosti svih stvari, odustajemo od napora kao slabići koji su zabava snagatorima i svijamo se nad knjigom dojmova s velikom brižnošću proživljene erudicije. 4

Ne uzimajući ništa ozbiljno i shvaćajući da su naši dojmovi jedina izvjesna stvarnost, u njima se sklanjamo i istražujemo ih poput velikih nepoznatih zemalja. I ako se marljivo posvetimo, ne samo estetskoj kontemplaciji nego isto tako i izrazu njezinih oblika i ishoda, onda proza ili stih što ga pišemo, bez želje i namjere da nekog drugog u nešto uvjere ili da pokrenu tuđu volju, nalikuju tek čitanju nagi as kako bi se postigla objektivnost pri subjektivnom užitku čitanja.

Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. I tako ćemo mi, promatrači poput planina i kipova, uživati u danima kao u knjigama, snivati sve kako bismo to prenijeli u svoju bit i stvarat ćemo opise i raščlambe koji će, kada budu završeni, postati izvanjske stvari u kojima ćemo potom moći uživati kao u nekom popodnevnom događaju. Ovo nije razmišljanje nekog pesimista poput de Vignyja, za kojega je život bio tamnica u kojoj je pleo slamu samo da se nečim zabavi i da mu prođe vrijeme. Biti pesimist znači gledati na sve tragično, a takvo je razmišljanje pretjerano i neugodno. Očito je da nikakvu vrijednost ne možemo pripisati djelu što ga stvaramo. Stvaramo ga, naravno, da se nečim zabavimo, no ipak nismo poput zatočenika koji plete slamu da skrene misli sa Sudbine, ni poput djevojke koja veze jastučnice da se zabavi, i ništa više. Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao bih ovo svratiš te shvatiti kao tamnicu, jer sam tu primoran čekati. Mogao bih ga shvatiti kao mjesto za druženje, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje skladam dok čekam. Svakome će doći noć i stići kočija. Uživam na povjetarcu što su mi ga dali i u duši što su mi je dali da bih mogao uživati te više ne postavljam pitanja i ne tražim. Ako ono što sam u ovoj knjizi napisao, a što će jednoga dana drugi čitati, može zabaviti putnike koji također prolaze, dobro je. Ako ju ne pročitaju ili se ne zabave, opet je dobro.

2. L. do D. i s Pessoinom napomenom »Predgovor?«

Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen. Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim. 3. Prva dva odlomka objavljena su u časopisu Soluçao Editora, br. 2, 1929. Pripisani su Bernardu Soaresu, ali ih je potpisao Fernando Pessoa.

U dugim ljetnim popodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što ga u određenom dijelu dana naglašava njegova suprotnost, kada dan uranja u najveću vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfândega, produžetak tužnih ulica što vode na istok do kraja Carinarnice, crta isprekidana

nepomičnim gatovima — sve to u meni budi tugu kada za tih popodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam 5

suvremenik Cesarija Verdea i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune izostankom meteža koji ništa ne govori. Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema razlike između mene i ulica što vode do Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista jer je apstraktna i za ljude i za stvari — isto ravnodušno određenje u algebri tajne. Ali, postoji još nešto... U ovim sporim i ispraznim časovima iz duše mi do uma dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti predvečerja! Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, užurbano prolaze dječaci u potrazi za zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše sveopći umirovljenici, tu i tamo na vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije. Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj sudbini, strano čak i svojoj sudbini — nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova — kolektivna salata života.

4. L. do D.

... a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu. No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv. Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati samome sebi, to je truba kojom 6

7

pozdravljam i oblikujem jedno svitanje u kojemu nastajem . Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost nepoznatoga sjaja... I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka u povučenosti koji se upoznaje s 8

9

Kristovom tvari u kamenju i u spiljama udaljenima od svijeta . A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi za spas duše i pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i udaljenim planinama, na svome kipu što zamjenjuje zadovoljstvo i prstenu odricanja na mom evanđeoskom prstu, nepomičnom 10

dragulju mojega ushićenog prezira .

5.

Objavljeno u časopisu Soluçao Editora, br. 4, 1929.

Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg stola umornih očiju podižem dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega ovoga, tek skladište, sve do Ulice 11

Douradores poslagane su pravilne police, pravilni službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama. Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novčanim vrijednostima, sa svojim bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, isto tako uključuje i velike pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima ništa nije zapisano, gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu. Dok unosim bilješku o nekoj tkanini koje mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru. Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik ovoga ureda. 6. Tako sam malo od života tražio i to malo mije život uskratio. Snop sunčeve svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra 12

duša, već zato da ne mora raskopčavati kaput . Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuće života, strpljenje milijuna duša podčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena. U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan. Proživljavam više zato što sam više čovjek. U svojemu biču osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve, nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma... Gledam se na visokom četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru vidim zaludan život bez 13

ljepote i jeftinu cigaretu što ju mrvim ponad stare bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!...

7. Danas, u jednom od nenamjernih i nepriličnih sanjarenja koja sačinjavaju velik dio duhovne biti mojega života, zamislio sam se zauvijek oslobođenim od Ulice Douradores, gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, od svih službenika, momka, dječaka i mačka. U snu sam osjetio svoje oslobađanje kao da su mi južna mora podarila čarobne otoke za istraživanje. Bio bi to odmor, ostvarena umjetnost, intelektualno ispunjenje mojega bića. No, iznenada, usred sanjarenja što se odvijalo u jednom kafiću za skromnoga podnevnog

blagovanja, neugodan dojam prekine moj san: shvatio sam da bi mi bilo žao. Da, kažem to kao da govorim usput: bilo bi mi žao. Gazda Vasques, knjigovođa Moreira, blagajnik Borges, svi su oni dobri momci, veseli dječarac koji nosi poštu, mladac za sve poruke, umiljati mačak — sve je to postalo dijelom mojega života, ne bih sve to mogao ostaviti bez žaljenja, bez spoznaje da, ma kako mi se to činilo lošim, jedan dio mene ostaje sa svima njima i da bi oproštaj s njima bio napola nalik umiranju. Osim toga, ako ih sutra sve napustim i svučem ovu odoru Ulice Douradores, kojoj bih se drugoj stvari priklonio — zašto bih se nekoj drugoj stvari morao prikloniti? Koju bih drugu odoru navukao — zašto bih neku drugu morao navući? Svi imamo gazdu Vasquesa, neki ga vide, neki ne. Moj se doista zove Vasques, i to je zdrav i ljubazan čovjek, kadikad grub, no to je samo vanjština, koristoljubiv, ali zapravo pravedan, s pravednošću koja nedostaje mnogim velikim umovima i mnogim divnim ljudima ove civilizacije, desne i lijeve. Nekima je gazda taština, glad za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost... Radije bih Vasquesa, čovjeka, mojega gazdu, s kojim se lakše nositi u teškoćama nego sa svim apstraktnim gazdama svijeta. Smatrajući da malo zarađujem, reče mi neki dan jedan prijatelj, dioničar tvrtke što uspješno 14

posluje u cijeloj zemlji: »Vas iskorištavaju, Soares «. Podsjetilo me to na ono što jesam, no kako u životu svi moramo biti iskorištavani, pitam se što je gore, biti iskorištavan od Vasquesa, vlastelina, ili od taštine, slavohlepnosti, podrugljivosti, zavisti ili nemogućega. Ima onih koje sam Bog iskorištava, pa su proroci i sveci u praznini svijeta. I povlačim se, kao u dom što ga drugi imaju, u tuđu kuću, prostran ured u Ulici Douradores. Zavlačim se za svoj radni stol kao za branik od života. Osjećam ganuće, ganuće do suza, prema tuđim knjigama gdje upisujem račune, prema staroj tintarnici kojom se služim, prema pognutim Sérgiovim leđima dok ispisuje otpremnice robe, tamo malo dalje od mene. Volim sve to možda zato jer nemam što drugo voljeti, ili možda zato što ljubav jedne duše ne vrijedi mnogo, pa ako je moramo iskazati osjećajem, svejedno je pružam li ju beznačajnom izgledu svoje tintarnice ili neizmjernoj ravnodušnosti zvijezda.

8. L. do D.

Gazda Vasques. Često sam neobjašnjivo opčinjen gazdom Vasquesom. Što mi znači taj čovjek, osim što je slučajna prepreka u mojem raspolaganju vlastitim vremenom tijekom dana? Prema meni se lijepo odnosi, sa mnom ljubazno razgovara, osim u grubim trenucima nepoznate zabrinutosti kada ni s kim ne govori lijepo. Dobro, ali zašto me zaokuplja? Je li on simbol? Je li razlog? Što je? Gazda Vasques. Mislim na njega već s budućom čežnjom i znam da ću je osjećati. Živjet ću mirno u nekoj maloj kući u predgrađu nečega, uživati u miru u kojemu neću stvarati djelo koje sada ne stvaram, i da ga i nadalje ne bih stvarao, tražit ču razne Isprike poput onih u kojima danas od sebe bježim. Ili ću biti smješten u neku ubožnicu, sretan u potpunoj propasti, pomiješan s jadnicima koji se smatraju genijima a nisu bili drugo do prosjaci sa snovima, zajedno s bezimenom gomilom koja nije posjedovala moć pobjede, ni dugotrajno odricanje da bi pobijedila bez borbe. Ma gdje bio, sjećat ću se s čežnjom gazde Vasquesa, ureda u Ulici Douradores, a jednoličnost će života za mene biti kao

sjećanje na ljubavi koje mi se nisu dogodile ili na pobjede koje nisu bile moje. Gazda Vasques. Odande ga vidim danas, kao što ga odavde vidim sada — srednji stas, zdepast, ograničeno nezgrapan i u prijateljstvu, iskren i odvažan, grub i nježan — šef, na stranu njegov novac u dlakavim i sporim rukama, s izraženim venama poput malih obojenih mišića, puni vrat, ali ne debeo, obrazi rumeni, istodobno napeti, pod tamnom mrljom uvijek obrijane brade. Gledam ga, gledam njegove energično spore pokrete, njegove oči koje mislima prodiru u vanjske stvari, preuzimam njegovu uznemirenost u trenucima kada nije sa mnom zadovoljan, a moja se duša veseli s njegovim osmijehom, širokim i ljudskim osmijehom, nalik pljesku mnoštva. Možda je to zato jer kraj sebe nemam nijedan drugi lik koji bi se isticao osim gazde Vasquesa, te mi se zato taj obični i čak priprosti lik često upleće u misli i udaljava me od mene samoga. Vjerujem da je on simbol. Vjerujem ili gotovo vjerujem da je negdje, u nekom dalekom životu, ovaj čovjek imao veću važnost u mojemu životu nego što je ima sada.

9. L. do D. i s Pessoinom napomenom »nastavak«.

Ah, shvatio sam! Gazda Vasques je Život. Jednoličan i prijeko potreban Život, opunomoćen i nepoznat. Taj banalni čovjek predstavlja banalnost Života. On je za mene sve izvanjsko, jer je Život za mene sve izvanjsko. A ako ured u Ulici Douradores znači život, ovaj drugi stan u kojemu boravim, u toj istoj ulici, predstavlja za mene Umjetnost. Da, Umjetnost, koja boravi u istoj ulici gdje i Život, samo na drugome mjestu. Umjetnost koja je rasterećenje od života, ali nije rasterećena života, koja je jednolična poput samoga života, samo na drugome mjestu. Da, ova Ulica Douradores predstavlja za mene sav smisao stvari, rješenje svih zagonetki, osim ako one ne postoje, pa onda rješenja i nema.

10. L. do D.

Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi kao prema nekom nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od razgovora najmanje ostaje u pamćenju to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem o onome što mi je već odgovorio, ali zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče koje se ne sjećam da sam mu ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo 15

udaljeni — sijamska braća koja nisu spojena .

11. L. do D.

LITANIJA Nikada se ne ostvarujemo. 16

Mi smo dva ponora — zdenac spram neba.

12. L. do D.

Zavidim — no ne znam da li zavidim — onima o kojima se može napisati biografija kao i onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći. Što bi vrijedilo ili bilo korisno objaviti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se svima ili se dogodilo satno nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, budući da ništa nema važnosti. Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara tetka slagala pasijans za vrijeme beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se isprepleću i zatežu na prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz početka. Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog uranjanja igle od slonovače s kukicom. Kukičanje stvari... Predah... Ništa. Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko poimanje toga da osjećam... Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog sna da me razonodi. Mrtvu volju i 17

misao koja ju ziba poput živa djeteta ... Da, kukičanje...

13. Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo-pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu svakoga izraza, poput netopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda. Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige — pažljivo i ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se noć nepoznata bezdana i kaos ništavila — sve što zapisujem u pomoćne knjige i što pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u manjoj mjeri na milijunske

svjetove. Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objava visoko vrijedne proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim vlastitim Živim gledateljima, svojim bogovima koje je ovlastio Savjet.

14. Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše isto tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi, a takav je čitav život. Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan — velike zbunjenosti bez svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti... ... gdje, skupljen na Klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u ogrtaču moje 18

bezvoljnosti ... ... svijet od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj život... Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za protezanjem u vremenu i žudim da bezuvjetno budem ja.

15. Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje. Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.

16. L. do D.

Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu koje će mi to putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezina atlantskog ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima

sam se veselio što ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljivi isječak. Sabrao sam ove stranice na zaboravu i proturječnosti. Ne znam je li to bolje ili gore od suprotnoga, što također ne znam što je. Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodré. Došao sam do Lisabona, ali ne i do nekog zaključka.

17. Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.

18. Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati — snivati — što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati od Sudbine? Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač, pa i krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili pak sudbina po kojoj nas stvaraju. Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino po tome što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Po duši sam isti kao i oni. Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske strasti, i Da imam svijet na dlanu, mijenjao bih ga, siguran sam, za ulaznicu u Ulicu Douradores. Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća. Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima? Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to unaprijed s gorčinom i ironijom, no znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.

19. 22. 3. 1929.

U uvali na obali, između priobalnoga gustiša i obrađenih polja, uspinjao sam se iz neizvjesnosti

ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati između žitnih polja i mnogih , a daljina se protezala medu čempresima. Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika... Između visokih zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje, drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti. Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti. Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenom zelenilu, prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći. Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti. No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su okrenuli leda u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.

20. Ulomak označen kao Predgovor, ali bez ikakve naznake da pripada Knjizi.

Često mi se tijekom života događalo, kada bih se našao pritisnut raznim okolnostima, da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi. Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.

21. 24. 3. 1929.

Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.

22. 19

Moja slika, upravo onakva kakvu sam mogao vidjeti u zrcalu, uvijek sjedi u krilu moje duše . Ja nisam mogao biti drukčiji nego tako sklupčan i slabašan, čak i u svojim mislima. Sve u meni pripada jednom obojenom kraljeviću zalijepljenom u starom albumu nekog djeteta koje je umrlo prije mnogo vremena. Voljeti me značilo bi žaliti me. Jednoga dana, tamo na svršetku budućnosti, netko će o meni

napisati pjesmu, i možda ću tek tada početi kraljevati u svojemu Kraljevstvu. Bog znači da postojimo i da to nije sve.

23. L. do D.

BESMISAO 20

Postali smo zagonetke, premda lažne, dok se nismo doveli u stanje u kojemu više ne znamo tko 21

smo. Uostalom , mi jesmo lažne zagonetke i ne znamo što smo zapravo. Jedini način da budemo u skladu sa životom jest da ne budemo u skladu sa samima sobom. Besmisao je božanstven. Utemeljiti teorije, smišljati ih strpljivo i iskreno, samo zato da poslije djelujemo protiv njih, djelovati i opravdavati svoje djelovanje teorijama što ih pobijaju. Zacrtati put u životu i odmah potoni krenuti suprotnim smjerom. Posjedovati sve pokrete i sve stavove nečega što uopće nismo i ne namjeravamo biti, a ne namjeravamo biti ni ako mislimo da jesmo. Kupovati knjige da ih ne bismo čitali, ići na koncerte da ne čujemo glazbu i ne vidimo tko je tamo, dugo šetati jer nam je dosta šetnje i provesti dane na selu samo zato jer se na selu dosađujemo.

24. Danas kao da mi je tjelesnu osjetilnost stisnula ona stara tjeskoba što se kadikad prelije, pa nisam dobro jeo, a ni pio kao obično, u restoranu ili blagovaonici na polukatu na kojem se nastavlja moje postojanje. Dok sam izlazio, konobar je opazio da je boca vina dopola puna, okrenuo se prema meni i rekao: »Do viđenja, gospodine Soares, želim vam brzo ozdravljenje.« Kada je zazvonila ova jednostavna rečenica, u duši mi je laknulo kao da je na oblačnome nebu vjetar odjednom raspršio oblake. I tada sam uočio ono što nikada prije nisam jasno vidio — ovi poslužitelji u kavanama i restoranima, brijači te mladići koji prenose poruke na uličnim uglovima, osjećaju prema meni neku nehotičnu naklonost, naravnu, za koju ne mogu s ponosom reći da ju primam od onih koji sa mnom prijateljuju u većoj prisnosti, koja i nije baš takva... Bratstvo je istančano. Jedni upravljaju svijetom, drugi su svijet. Između jednog američkog milijunaša s imanjima u Engleskoj i Lenjina, socijalističkog vođe u selu, nema razlike u kvalitetu, već samo u kvantitetu. Ispod njih nalazimo se mi, bezoblični, brzopleti dramaturg William Shakespeare, majstor škole John Milton, lutalica Dante Alighieri, mladić koji prenosi poruke i koji mi je jučer donio jednu poruku, ili brijač koji mi pripovijeda anegdote, konobar kojemu postajem brat jer mi je poželio ozdravljenje zbog toga što nisam popio više od pola boce vina.

25. To je beznadna oleografija. Netremice u nju gledam ne znajući vidim li je. U izlogu se uz druge 22

slike nalazi i ta slika. Nalazi se usred izloga u udubljenju podno stuba . Ona stišće proljeće na grudi, a oči kojima me motri tužne su. Nasmiješio sam se sjaju papira, a lice joj se zarumenilo. Nebo je iza nje plavo na jasnom krajoliku. Usta su joj istaknuta i gotovo 23

malena, s izrazom kao da je na razglednici, a oči me promatraju s velikom tugom . Ruka koja drži cvijeće podsjeća me na nekoga. Haljina ili bluza otvara se u četvrtast izrez. Oči su doista tužne: zure u mene iz dubine litografske stvarnosti s nekom vrstom istine. Ona je stigla s proljećem. Njezine tužne oči su velike, ali to nije to. Udaljavam se od izloga teškom mukom. Prelazim ulicu i okrenem se nemoćan da se oduprem. Ona još uvijek drži proljeće što su joj ga dali, a oči su joj tužne kao što moje nikada nisu bile. Iz daljine se može zamijetiti više boja na oleografiji. Lik ima vrpcu jarko ružičaste boje koja obrubljuje vrh kose, nisam to prije primijetio. U ljudskim očima, mada su litografske, postoji nešto strašno: neizbježno upozorenje o svijesti, skriveni krik duše koja postoji. Velikim se naporom dižem iz sna u koji sam uronjen i poput psa otresam vlagu magle iz tmine. A ponad mojeg bijega, pri rastanku s nečim drugim, tužne oči čitavog života s ove metafizičke oleografije što ju promatramo s razdaljine, zure u mene kao da znam što je Bog. Ispod slike, u dnu, nalazi se kalendar. Ta je slika uokvirena dvjema crnim ravnim crtama, ravnim izbočinama loše 24

naslikanima. Između gornje i donje crte što je omeđuju, iznad broja 1929. sa zastarjelim kaligrafskim znacima što prekrivaju neizbježni prvi siječnja, tužne mi se oči ironično smješkaju. Zanimljivo je odakle mi je, zapravo, taj lik bio poznat. U jednom zabačenom uglu u uredu postoji isti takav kalendar, i već sam ga mnogo puta vidio. No, zbog nekakva tajanstvenog razloga, oleografskoga ili mojega, isti lik iz ureda nema tužne oči. To je samo oleografija. (Na sjajnome papiru, iznad glave Alvesa ljevaka, sniva svoj život u sjeni slike.) Nasmijao bih se svemu tome, no osjećam se vrlo loše. Osjećam iznenadnu bolećivu hladnoću u duši. Nemam snage suprotstaviti se toj besmislici. Kroz kakav se to prozor, nad kakvu se to tajnu Boga naginjem, i ne želeći to? Kamo vodi izlog pod stubama? Kakve su me to oči motrile s oleografije? Gotovo drhtim. Nehotice dižem pogled prema udaljenom uglu ureda gdje se nalazi prava oleografija. Provodim dane neprestano dižući pogled u tom smjeru.

26. L. do D.

Svakom osjećaju dati jednu osobnost, svakom stanju duše jednu dušu. Za ugao su skrenule djevojke, bilo ih je mnogo. Pjevale su ulicom, a zvuk njihovih glasova bio je razigran. Ne znam što bi one mogle biti. Neko sam ih vrijeme iz daljine slušao, bez određenog osjećaja. Onda sam u srcu osjetio tugu zbog njih. Radi njihove budućnosti? Zbog njihove nesvjesnosti? Ne, izravno zbog njih, ili, tko zna, možda samo zbog sebe?

27.

L. do D.

Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su uistinu ljudski, a ne tek površno 25

životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas . Polja su zelenija u riječima no što to doista jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati. Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti. Nema ničega stvarnog u životu što bi postalo manje stvarnim zato što je dobro opisano. Uskogrudni kritičari običavaju naglašavati da neka pjesma duga ritma, naposljetku, nije rekla ništa drugo no da je dan lijep. Ali reći da je dan lijep nije lako, lijep dan, baš on, prolazi. Treba dakle sačuvati lijep dan u lijepom i dugom sjećanju te tako novim cvjetovima ili novim zvijezdama naseliti polja ili nebesa ove isprazne i prolazne izvanjskosti. Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka. Pripovjedač je u svima nama, kada vidimo, pripovijedamo, jer gledanje je, kao i sve, složeno. U ovome bih času mogao izreći toliko bitnih misli i toliko istinskih metafizičkih stvari da se istog časa osjećam umornim i odlučujem više ne pisati, ne misliti, nego dopustiti da me groznica riječi uspava, i da sklopljenih očiju kao mačku milujem sve ono što sam mogao reći.

28. L. do D.

Dašak glazbe ili sna, nešto što zamalo budi osjećaj, nešto što ne daje povoda razmišljanju.

29. L. do D.

Nakon posljednjih kapi kiše što su zakasnile u padu na krovove i posred kamene ulice, plavetnilo neba stalo se polako širiti, zvukovi vozila poprimili su drukčiji pjev, viši i veseliji, a 26

začulo se i otvaranje prozora prema suncu koje nas ne zaboravlja. Onda se iz dubine uske ulice , za obližnjim uglom, začuo glasan povik prvoga prodavača srećki, a zakivanje čavala po lijesu počelo se razlijegati jasnim prostorom iz radionice preko puta. Bio je to nejasan praznik, državni, ali ga se nitko zapravo nije pridržavao. Bilo je tiho, a istodobno su se obavljali poslovi, ja nisam imao što raditi. Rano sam ustao i dugo se pripremao za postojanje. Šetao sam s jednog na drugi kraj sobe i glasno sanjao nešto nepovezano i nemoguće — poteze što sam ih zaboravio učiniti, nemoguće pothvate ostvarene bez cilja, odlučne i postojane razgovore, koji bi takvima bili da ih je bilo. I u tom sanjarenju bez značenja i mira, u tom odugovlačenju bez nade i kraja, trošili su moji koraci slobodno jutro, a moje glasne riječi, tiho

27

izgovorene, zvučale su umnoženo u klaustru moje osame. Moj ljudski lik, ako bih ga izvana pogledao, bio je smiješan kao svi ljudi zajedno kada su sami. Na jednostavnu odjeću za osamljeno spavanje odjenuo sam neki stari kaput što mi služi za ova jutarnja budna stanja. Moje stare papuče bile su poderane, naročito lijeva papuča. I s rukama u džepovima toga posthumnog ka-putića, prelazio sam aveniju svoje kratke sobe dugim i odlučnim koracima, ostvarujući ovim nekorisnim sanjarenjem isti san što ga i svi drugi imaju. Kroz raskriljenu svježinu moga jedinog prozora još se čulo kako krupne kapi padaju s krova na kojem su se skupile. Još je bilo nejasne svježine od kiše. Međutim nebo je bilo osvajački plavo, a oblaci što su preostali od poražene ili posustale kiše popuštali su i povlačili se u smjeru Utvrde pravednim nebeskim putovima. Bila je to prilika da se bude veseo. No nešto me je tištalo, neka nepoznata čežnja, nimalo određena želja, ni izbliza. Možda je kasnio osjećaj da sam živ. I kada sam se nagnuo kroz visok prozor na ulicu koju sam pogledao a da ju nisam vidio, odjednom se osjetih kao jedna od onih vlažnih krpa za pranje podova što ih vješaju na prozore da se osuše, ali ih zaborave, te onako omotane oko užeta ostaju na pregradi prozora po kojoj polako utiskuju mrlje.

30. Vrlo zbrkan ulomak s rečenicom na vrhu druge stranice: »na početku očaja« koja nije dovršena.

Prepoznajem, ne znam da li s tugom, ljudsku žeđ mojega suhog srca. Veću važnost za mene ima 28

jedan pridjev nego stvarni plač duše. Moj učitelj Vieira No kadikad sam drukčiji, sa suzama, toplim suzama onih koji nemaju niti su imali majku, a moje oči što ih te mrtve suze nagrizaju, nalaze se u mojem srcu. Ne sjećam se majke. Umrla je kada sam imao godinu dana. Sva moja razbijena i otvrdnula osjećajnost potječe od izbivanja te topline i od zaludne čežnje za poljupcima kojih se ne sjećam. Ja sam umetak. Uvijek sam se budio na tuđim grudima, uspavan na prijevaru. Ah, je li to čežnja za drugim koji sam mogao biti što me razjeda i uznemiruje! Tko bih drugi ja mogao biti da su mi dali nježnost što iz utrobe vodi do poljubaca na malenom licu? Možda čežnja što ju osjećam jer nisam bio ničije dijete ima velikog udjela u ravnodušnosti mojih osjećaja. Tko me je kao dijete prigrlio k licu nije me mogao prigrliti k srcu. Ona je bila daleko, u grobu — ona koja mi je trebala pripasti da je Sudbina htjela da mi pripadne. Kasnije su mi govorili kako mi je majka bila lijepa, a sada kažu da na to nisam ništa uzvraćao. Tijelo i duša bili su mi već uobličeni, nisam shvaćao osjećaje, a to što su govorili i nije bila neka vijest poput onih s drugih stranica što ih je teško zamisliti. Otac je živio daleko, ubio se kada su mi bile tri godine i nikada ga nisam upoznao. Još uvijek ne znam zašto je živio daleko. Nikada mi nije bilo važno da to saznam. Sjećam se vijesti o njegovoj smrti kao velike ozbiljnosti za vrijeme prvih objeda nakon toga. Sjećam se da su povremeno pogledavali prema meni. I ja sam uzvraćao pogled, pokazujući glupo razumijevanje. Potom sam jeo s više pristojnosti, jer su me možda, dok ih nisam gledao, i dalje promatrali.

Ja sam sve to, premda to ne želim, u zbrkanoj dubini moje kobne osjećajnosti.

31. L. do D.

Sat što se nalazi tamo negdje straga, u pustoj kući, dok svi spavaju polako ispušta jasan četverostruki zvuk, četiri su sata ujutro. Još nisam zaspao, niti ću zaspati. Sve dok mi je pozornost budna, zbog čega i ne mogu zaspati, ili dok me nešto boli u tijelu pa ne mogu naći mira, ležim u sjenci, a nejasni odsjaj uličnih svjetiljki čini ju još osamljenijom u umrtvljenoj tišini mojega stranog tijela. Ne znam što misliti o snu koji sanjam, ne znam kako osjetiti san koji ne uspijevam odsanjati. Svuda oko mene ogoljen svemir, apstraktan, sačinjen od noćnih ukidanja. Podijeljen sam između umora i nemira, a tjelesnim osjetom dosežem neku metafizičku spoznaju o tajni stvari. Ponekad mi duša klone i tada mi bezlične pojedinosti svakodnevnoga života plutaju po površini svijesti, a ja na površini zbrajam račune, jer ne mogu zaspati. I ponekad se probudim unutra, usred sna u kojem sam se zaustavio, a nejasne slike nehotičnih poetskih boja provlače kroz moju nepažnju svoju nijemu predstavu. Oči mi nisu potpuno sklopljene. Nejasan pogled obrubljuje mi svjetlost što dopire izdaleka, to su javne svjetiljke, upaljene ondje dolje, na napuštenim rubovima ulice. Prestati, spavati, zamijeniti ovu naizmjeničnu svijest boljim sjetnim stvarima što se kao tajna izgovaraju nekom e nepoznatome!... Prestati, postati protočan kao rijeka, istjecanje i utjecanje nepreglednoga mora na vidljivim obalama, u noći u kojoj bi se istinski spavalo!... Prestati, biti neznan i izvanjski, njihanje grana u udaljenim drvoredima, nečujni pad lišća što ga bolje znamo po zvuku nego po padu, mirna pučina mora s valovima u daljini, i sve neodređeno u noćnim perivojima izgubljenima u neprestanim zamršenostima, prirodnim labirintima tame!... Prestati, konačno umrijeti, ali s jednim prijenosnim životom, biti stranica u knjizi, pramen raspuštene kose, lelujanje biljke penjačice pored poluotvorena prozora, nevažni koraci po sitnom šljunku na zavoju, posljednji dim što se diže visoko u selu koje tone u san, kočijašev bič zaboravljen na jutarnjem rubu ceste... Besmisao, zbrka, gašenje — sve što ne bi bio život... I spavam na svoj način, bez sna i odmora, ovaj jednolični izmišljeni život, a pod mojim nemirnim kapcima lebdi, poput nepomične svjetiljki.

29

pjene prljavoga mora, daleki odsjaj nijemih uličnih

Spavam i ne spavam. S druge strane mene, iza mjesta na kojem ležim, tišina kuće dotiče beskraj. Čujem kako vrijeme otječe, kap po kap, a ne čuje se pad nijedne kapi. Fizičko srce fizički steže sjećanje svedeno na ništa od svega što je bilo ili sam bio. Osjećam glavu stvarno smještenu na jastuku u kojem sam načinio udubinu. Koža jastučnice s mojom se kožom dodiruje poput ljudi u sjeni. Samo uho, na koje se oslanjam, matematički mi se urezuje u mozak. Trepćem od umora, a trepavice mi stvaraju vrlo lagan zvuk, nečujan, na osjetljivoj bjelini podignutog jastuka. Dišem uzdišući, a moje disanje nije moje. 30

Patim bez osjećaja i bez misli. Sat u kući, sigurno mjesto tamo u dnu stvari , otkucava pola sata suho i ništavno. Sve je toliko mnogostruko, sve je tako duboko, sve je tako crno i tako hladno! Prolazim kroz vrijeme, prolazim kroz tišine, svjetovi bez oblika prolaze kraj mene. Iznenada, poput djeteta Tajne, pijetao zapjeva ne znajući da je noć. Mogu spavati, jer jutro je u

meni. I osjećam kako mi se usta smješkaju razmičući polako mekane nabore jastučnice što mi je obuzela lice. Mogu se prepustiti životu, mogu spavati, mogu se zaboraviti... A u novome snu što me zamračuje, sjećam li se pijetla koji je kukurikao, ili to on doista drugi put kukuriče?

32. L. do D.

SIMFONIJA NEMIRNE NOĆI Prespavao sam sve kao da je svemir bio neka pogreška, a vjetar, nesigurno lelujav, zastava što ne vijori ponad vojarne

31

koje nema. Kidala se na snažnome vjetru u visinama stvar nijedna, a 32

33

prozorski okviri tresli su stakla da ih se čuje. U dubini svega nijema noć bijaše Božji grob (duša je u žalosti za Bogom tugovala). I u jednome hipu novi se poredak univerzalnih stvari uspostavi nad gradom, vjetar je zviždao u predahu puhanja, i postojala je dremljiva predodžba o mnogim nemirima u to vrijeme. Poslije se noć sklopila poput zamke, a veliki mir pobuđivao je želju za spavanjem.

33. L. do D.

U prvim danima jeseni što je iznenada stigla, kada mrak poprima obilježje nečega što prerano dolazi te se doima da mnogo kasnimo u svemu što činimo tijekom dana, ja uživam, čak i u svakodnevnim poslovima, zbog nailaska nerada što ga sa sobom donosi sjena, zato što je noć, a noć je san, kuća, sloboda. Kada se u prostranom uredu upale svjetla i više nije mračno, počinjemo raditi noću a da nismo prestali raditi danju, te osjetim besmisleno zadovoljstvo poput sjećanja koje pripada nekom drugom, i miran sam dok pišem kao kad čitam sve dok ne osjetim da me obuzima san. Svi robujemo vanjskim okolnostima: sunčan dan rastvara nam široka polja usred kafića u nekoj uličici, oblačno nebo nad poljem tjera nas unutra, pa se sklanjamo u kuću bez zaklona od nas samih, dolazak noći, čak i usred dnevnih poslova, širi se poput lepeze što se polako rastvara, poput nutarnje svijesti o potrebi za počinkom. No zbog toga posao ne zaostaje: postaje življi. Više ne radimo, zabavljamo se predmetima na koje smo osuđeni. I onda odjednom, kroz velik i iscrtan list moje brojčane sudbine, stara kuća još starijih tetki, zatvorena pred svijetom, poslužuje čaj u pospanih deset sati, a petrolejska svjetiljka mojega izgubljenog djetinjstva svijetli samo nad lanenim stolom i zaklanja mi pogled na Moreiru, osvjetljavajući crnim svjetlom beskraje s onu stranu mene. Donose čaj, donosi ga sluškinja starija od tetaka, pomalo pospana i podnošljivo lose raspoložena zbog nježnosti što ju stvara staračka skromnost, a ja bez greške ispisujem iznose ili zbrojeve kroz cijelu svoju mrtvu prošlost. Nestajem, gubim se u sebi, zaboravljam se u dugim noćima, neumrljanima dužnostima i svijetom, djevičanskima s obzirom na tajnu i budućnost. Tako je lagan osjećaj što me odvaja od troškova i prihoda, te kada me slučajno netko nešto upita, odgovaram s lakoćom, kao da mi je biće šuplje, kao da nisam drugo do stroj za pisanje što ga sa

sobom nosim kao prijenosni dio mene samoga. Ne pogađa me prekid snova: tako su lagani da ih nastavljam sanjati iza svojega govora, pisanja, odgovaranja, čak i razgovora. I kroz sve to izgubljeni se čaj bliži kraju, a ured će se zatvoriti... Podižem se, polagano zatvaram knjigu, očiju umornih od plača što ga nisu isplakale, i u zbrci osjeta patim kao da će se zatvaranjem ureda zatvoriti i moj san, kao da pokretom ruke kojom zatvaram knjigu navlačim veo preko svoje nepopravljive prošlosti, i zato što ću otići u postelju života bez sna, bez društva i bez spokoja, u istjecanju i dotjecanju moje zbrkane svijesti, poput plime i oseke u crnoj noći, na svršetku odredišta čežnje i napuštenosti.

34. Ponekad mislim kako nikada neću otići iz Ulice Douradores. A kada to još i napišem, doima se kao vječnost. Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda. Prijeći s utvara vjere na privid razuma znači samo promijeniti tamnicu. Umjetnost, ukoliko nas oslobađa ustaljenih i apstraktnih fetiša, isto nas tako oslobađa velikodušnih zamisli i društvenih briga, što su jednako tako fetiši. Pronaći osobnost u njezinu gubitku — ista vjera jamči taj smisao sudbine.

35. L. do D.

... i neki dubok i gadljiv prezir prema svima koji rade za čovječanstvo, prema svima koji se bore za domovinu i daju svoje živote kako bi civilizacija mogla i dalje postojati... ... prezir ispunjen gađenjem prema onima koji ne znaju da je jedina stvarnost svakoga od nas naša vlastita duša, dok je ostalo — izvanjski svijet i drugi ljudi — neestetska noćna mora, kao posljedica loše duhovne probave u snovima. Odbojnost što ju osjećam prema zalaganju gotovo se živim pokretima uznemiruje sve do užasa pred svim oblicima silnoga zalaganja. I rat, produktivan i energičan posao, pomaganje drugima... sve mi se to čini tek proizvodom drskosti, A pred uzvišenom zbiljom moje duše, sve što je korisno i vanjsko ima okus neznatnoga i bezvrijednoga u usporedbi s uzvišenom i čistom veličinom mojih vrlo osebujnih i čestih snova. Za mene, oni su stvarniji.

36. L. do D. 5. 2. 1930.

Nisu to mrski zidovi moje obične sobe, ni stari pisaći stolovi tuđega ureda, ni oskudnost poprečnih ulica uobičajenoga Donjega grada što sam ih toliko puta prešao te mi se čini da su već

pouzdano prisvojile nezamjetljivost, nije sve to ono što u mojem duhu stvara mučninu koja se u njemu vrlo često javlja pred prljavom svagdašnjicom života. Nego su to ljudi koji me uglavnom okružuju, duše koje me ne poznaju i koje me svakodnevno upoznaju kroz druženje i razgovor, oni u mojem duhovnom grlu stvaraju slinavi čvor fizičke nelagode. Učmala prljavost njihovih života, izvanjski usporednih s mojim, njihova duboko nutarnja svijest o tome da su mi nalik odijeva me u prisilne 34

odore, nudi mi tamnicu, stvara me lašcem i prosjakom. Postoje trenuci kada me svaka pojedinost običnoga zanima u svom vlastitom postojanju, i u svemu osjećam strast prema znanju koje bi mi omogućilo jasno čitanje. Tada vidim — kao što je 35

Vieira rekao da Sousa opisuje — zajedničko s pojedinačnim i vidim da sam pjesnik koji ima onu dušu s kojom je grčka kritika stvorila intelektualno razdoblje u pjesništvu. Ali isto tako postoje trenuci kao ovaj koji me sada guši, kada samog sebe osjećam više nego vanjske stvari, a sve se pretače u kišnu i blatnu noć, sve je izgubljeno u samoći jedne usputne postaje na obilaznici, između dva vlaka trećega razreda. Da, moja unutarnja vrlina zbog koje sam često objektivan i koja me udaljava od razmišljanja o sebi samom, kao sve vrline, čak kao i svi poroci, trpi od nedostatka potvrde. Tada se zapitam kako preživljavam, kako se usuđujem kukavički ovdje biti, među ovim ljudima, u ovom pouzdanom poistovjećivanju s njima, u ovom istinskom prepuštanju prljavoj iluziji sviju njih? Javljaju mi se poput bljeska dalekog svjetionika sva rješenja u kojima je mašta ženska — samoubojstvo, bijeg, odbijanje, veliki aristokratski potezi pojedinca, ogrtač i mač života bez balkona. No Julija, ideal bolje zbilje, zatvorila je ponad izmišljenoga Romea moje krvi visoki prozor književnog razgovora. Ona sluša svojega oca, a on svojega. Nastavlja se svađa Montecchijevih i Capuletijevih, spušta se platno ponad onoga što se nije prikazalo, a ja se vraćam kući — onoj sobi u kojoj je odbojna gazdarica koje tamo nema, djeca koju rijetko viđam, ljudi iz ureda koje ću tek sutra 36

vidjeti — u ogrtaču s podignutim ovratnikom, kakav nose trgovački djelatnici bez začuđnosti, sada oko vrata jednoga pjesnika, s čizmama što se kupuju uvijek u istoj trgovini i koje nesvjesno zaobilaze lokve hladne kiše, i pomalo s podijeljenom zabrinutošću između toga što uvijek zaboravljam na 37

kišobran i na dostojanstvo duše.

37. L. do D.

BOLAN INTERVAL Odbačena stvar u kutu, bačena krpa na ulici, moje prezreno biće pred životom se pretvara.

38. L. do D.

Zavidim svim ljudima jer nisu ja. Od svih nemogućnosti ova mi se uvijek činila najvećom, i u njoj se najviše napajala moja svakodnevna tjeskoba, moj očaj svih tužnih sati.

Jedna zraka bez sjaja mutnoga sunca spalila je u mojim očima tjelesni osjet vida. Topla se žutost zaustavila na tamnom zelenilu drveća. Utrnulost

39. L. do D. 21. 2. 1930. 38

Odjednom, kao da me neka sudbina liječnica operirala od staroga sljepila s velikim neočekivanim uspjehom, podižem glavu sa svog anonimnog života prema svijetloj spoznaji o tome da postojim. I vidim da je sve ono što sam učinio, sve što sam mislio i sve što sam bio neka vrsta zablude i ludila. Zadivljen sam time kako sam uspijevao ne vidjeti. Čudim se tome što sam bio i što vidim da konačno više nisam. Vidim, kao u produžetku sunca što razbija oblake, svoj prošli život, i primjećujem, s metafizičkim čuđenjem, kako svi moji najsigurniji pokreti, moje najjasnije zamisli i moje najlogičnije namjere nisu naposljetku bile više od prirođenog pijanstva, prirodnog ludila, velikog neznanja. Nisam čak ni predstavljao. Predstavljali su me. Nisam bio glumac, nego tek njegov pokret. Sve što sam učinio, mislio, bio, sve je to zbir podčinjavanja ili jednom lažnom biću za koje sam mislio da je moje jer sam kroz njega djelovao, ili težini okolnosti za koje sam pretpostavljao daje zrak što sam ga udisao. U ovom času viđenja ja sam iznenada samotnik koji se vidi prognan s mjesta gdje se uvijek nalazio kao građanin. U najdubljoj nutrini onoga što sam mislio, nisam bio ja. Tada me spopadne sarkastična strava života, bezvoljnost koja prelazi granice moje osobne svijesti. Znam da sam bio zabluda i krivi put, da nikada nisam živio, da sam postojao samo zato jer sam vrijeme ispunio sviješću i mišlju. A dojam koji imam o sebi isti je onaj kao kada se budimo nakon snivanja stvarnih snova, ili kao u onoga koji se, zbog potresa, oslobodio slabašne svjetlosti tamnice na koju se priviknuo. Boli me, doista me boli, poput osude na spoznaju, ovo iznenadno poimanje moje prave osobnosti, one koja je uvijek sneno putovala između onoga što osjeća i onoga što vidi. Vrlo je teško opisati ono što se osjeća kada se osjeća da se doista postoji, i da je duša stvarno biće, a ne znam koje bi je ljudske riječi mogle odrediti. Ne znam jesam li u groznici kada se tako osjećam, ili je groznica životnoga spavača prošla. Ponavljam, ja sam poput putnika koji se iznenada nađe u nekom čudnom gradu a da ne zna kako je tamo stigao, pa mi se događaju takve stvari koje se gube u sjećanju i dugo vremena bivaju druge. Dugo sam vremena bio drugi — između rođenja i svijesti — a sada se budim nasred mosta, nagnut nad rijekom, sa spoznajom da postojim i ona je pouzdanija od svega što sam dosad bio. No grad mi je nepoznat, ulice nove, a zlo nepopravljivo. Pa onda čekam, nagnut preko mosta, da me istina prođe i da mi se ponovno vrati osjećaj kako sam ništavan i hinjen, pametan i prirodan. Bio je to časak, već je prošao. Već vidim pokućstvo što me okružuje, crteže na starom papiru na zidu, sunce na prašnjavim oknima. U jednom sam času vidio istinu. Načas sam u svijesti bio ono što su veliki ljudi bili u životu. Sjećam se njihovih djela i riječi, i nisam siguran nije li ih isto tako pobjedonosno iskušavao Demon Stvarnosti. Ne znati za sebe znači živjeti. Spoznati sebe, iznenada, kao u ovom pročišćenom času, znači iznenada shvatiti prisno nedjeljivo biće, čarobnu riječ duše. No ta iznenadna svjetlost sve prži, sve uništava. Ogoljava nas, čak i od nas samih. Bio je to tek časak, i vidio sam se. Zatim više nisam čak ni znao reći što sam bio. A naposljetku

ostaje san, jer ne znam zašto, ali mislim da je smisao u spavanju.

40. L. do D.

Kadikad osjećam dodir, ne znam čega, najave smrti... Odnosno, neke nejasne bolesti koja se ne utjelovljuje u boli pa zato teži konačnom oduhovljenju, odnosno, nekog umora koji traži tako dubok san kojemu spavanje nije dovoljno — u svakom slučaju osjećam kao da napokon, na kraju bolesnikova pogoršanja, ispuštam bez grubosti ili čežnje slabašne ruke ponad ožalošćenog pokrivača. Razmišljam tada što je to što nazivamo smrću. Ne želim reći zagonetka smrti, u koju ne uspijevam prodrijeti, nego tjelesni osjet prestanka života. Ljudi se boje smrti, ali nejasno; običan se čovjek dobro nosi s praksom, običan čovjek, bolestan ili star, rijetko s užasom gleda u ponor ništavila što ga pripisuje tom ponoru. Sve je to nedostatak mašte. A nema je nimalo ni u onome koji misli kako je pretpostavka smrti san. Kako bi bio, kada smrt nije nalik snu? Bit sna je u buđenju, a iz smrti se, pretpostavljamo, ne budimo. A ako je smrt nalik snu, morali bismo znati da se iz nje možemo probuditi. No običan čovjek ne zamišlja tako: on smrt zamišlja kao san iz kojega se ne budi, što ništa ne znači. Rekoh da smrt nije nalik snu, jer u snu smo živi i u snu snivamo, ne znam kako netko može uspoređivati smrt s bilo čime, kada o smrti nema nikakva iskustva, kao ni o stvari s kojom bi ju mogao uspoređivati. Meni je smrt, kada gledam mrtvaca, nalik odlasku. Truplo mi ostavlja dojam napuštenog odijela. Netko je otišao i nije mu bilo potrebno ponijeti to jedino odijelo što ga je nosio.

41. L. do D. 14. 3. 1930.

Tišina što proizlazi iz zvuka kiše širi se u krešendu sive monotonije uskom ulicom u koju netremice gledam. Spavam budan, stojeći naspram prozora na koji se oslanjam kao i na sve drugo. U sebi tražim kakvi su to dojmovi što mi ih stvara ovaj pad sjenovito svjetlucave vode u tankome mlazu što dolazi do izražaja na prljavim pročeljima i još više na otvorenim prozorima. I ne znam što osjećam, što želim osjećati, ne znam što mislim niti što sam. Sva zakašnjela gorčina mojega života pred mojim očima bez osjeta razodijeva ruho prirodne radosti što ga nosi u produljenim svakodnevnim slučajnostima. Uviđam da sam u tolikim radostima i tolikim zadovoljstvima uvijek tužan. A onaj koji to u meni uviđa nalazi se iza mene, kao da viri preko mene oslonjenog na prozor i preko mojih ramena, ili čak preko moje glave, te očima što su prisnije od mojih promatra laganu kišu, već pomalo valovitu, što ju filigranski ziba taman i loš zrak. Napustiti sve obveze, i one koje nam još nisu nametnuli, ostaviti sve domove, i one koji još nisu naši, živjeti neodređeno i u nagovještajima, između velikih purpurnosti ludila i lažnih čipki sanjanih kraljevstava... Biti bilo što i ne osjećati težinu vanjske kiše ni bol unutarnje praznine... Griješiti bez duše i misli, biti osjet bez osjećaja sebe sama, po cestama što obilaze planine, po dolinama okupljenima medu strmim padinama, dalek, uronjen i koban... Izgubiti se u krajolicima poput slike. Ne-biti izdaleka i boje... Lagani dašak vjetra, što ga iza prozora ne osjećam, presijeca u zračnim neujednačenostima

pravocrtni pad kiše. Razbistrava neki dio neba koji ne vidim. Zapažam to jer iza napola čistih prednjih prozorskih okna već nejasno vidim kalendar što ga dosad nisam vidio, ondje unutra na zidu. Zaboravljam. Ne vidim bez razmišljanja. Kiša prestaje, a od nje, načas, ostaje prah sitnih dijamanata, kao da je netko tamo gore istresao veliki plavi stolnjak pun mrvica. Osjeća se kako se nebo već djelomice razvedrilo. Zbog prednjeg 39

40

prozora već se jasnije vidi kalendar. Ima lice žene, a ostalo je lako, jer prepoznajem , kao i zubnu pastu koja je poznatija od svih drugih. No o čemu sam ja mislio prije no što sam se zadubio u gledanje? Ne znam. O volji? Zalaganju? Životu? Zbog velikog prodora svjetlosti osjeća se da je već cijelo nebo plavo. Ali nema spokoja — ah, nikad ga neće ni biti! — u dnu moga srca, staroga zdenca na rubu prodanog imanja, zatvoreno je sjećanje na djetinjstvo u prašini tavana tuđe kuće. Nema spokoja, jadnog li mene, nema čak ni želje za spokojem...

42. L. do D.

Ne mogu drukčije shvatiti nego kao neku vrstu nedostatka savršenosti ovo inertno trajanje u 41

kojemu počivam u svojem jednom te istom i jednoličnom

životu koji stoji poput prašine ili

42

prljavštine na površini što se nikada ne mijenja . 43

Kao što peremo tijelo tako bismo trebali prati i sudbinu, mijenjati život kao što mijenjamo odjeću, ne da bismo spasili život, kao što to činimo kada jedemo i spavamo, nego zbog onoga neobičnog poštovanja prema nama samima što ga upravo nazivamo savršenstvom. Postoje mnogi u kojima nesavršenstvo nije očitovanje volje već slijeganje ramenima inteligencije. I postoje mnogi u kojima utrnulost i istost života nije oblik njihove želje za životom, kao 44

ni prirodno prepuštanje tome da ga ne žele, već je to utrnulost same inteligencije, automatska ironija spoznavanja. Postoje svinje kojima je odbojna vlastita svinjarija ali se od nje ne miču, zbog iste one krajnosti osjećaja po kojoj se prestrašeni ne miče od opasnosti. Postoje svinje sa sudbinom, poput mene, koje se ne miču od svagdašnje banalnosti zbog te iste privlačnosti prema vlastitoj nemoći. Tu su ptice 45

očarane zbog odsutnosti zmije, muhe što lebde nad stablima i ništa ne vide dok ih ne dohvati žitki kameleonov jezik. Tako lagano šećem svoju nesvjesnu svijest po deblu uobičajena stabla. Tako šećem svoju sudbinu što korača, jer ja ne koračam, svoje vrijeme što teče, jer ja ne tečem. Ne izbavlja me iz 46

jednoličnosti ništa osim ovih kratkih bilješki što ih zbog nje pišem. Zadovoljan sam što moja tamnica ima okna unutar rešetaka i pišem po staklu, u prašini potrebnoga, svoje ime velikim slovima, stavljam svagdašnji potpis na svoj pisani dogovor sa smrću. Sa smrću? Ne, niti sa smrću. Tko živi poput mene, ne umire: prestaje, vene, gasi se. Mjesto na kojemu je bio ostaje, a da on više nije tamo, ulica kojom je hodao ostaje, a da on u njoj nije viđen, kuća u kojoj je stanovao, nastanjuje ne-on. To je sve, a to zovemo ništa, no ni tu tragediju poništenja ne možemo prikazati s pljeskom, jer nismo sigurni ni da je to ništa, životarimo u istini kao i u životu,

prašina smo koja je unutar kao i izvan prozorskih stakala, unuci Sudbine i pastorci Boga koji se 47

oženio s Vječnom Noći kada je ona postala udovicom Kaosa koji nas je začeo . Poći iz Ulice Douradores prema Nemogućemu... Dići se od pisaćeg stola prema Neznanome... No sve to ispresijecano Razumom — Velika knjiga koja govori da smo bili.

43. L. do D. 23. 3. 1930.

Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje. To je teret savjesti svijeta, nemoć 48

da se diše dušom . Tada, kao da u njima zapuše vjetar i kao da su oblaci, sve ideje u kojima smo osjetili život, sve 49

ambicije i nakane na kojima smo zasnovali nadu u nastavak života, cijepaju se i rastvaraju, udaljavaju se nalik oluji pepeljaste magle, kao dronjci onoga čega nije bilo niti bi moglo biti. A iz poraza se diže čista samoća, crna i nepomirljiva, pustoga ozvijezdanog neba. Tajna nas života boli i užasava na mnoge načine. Često se nad nas nadvije poput bezoblične sablasti i duša drhti u najvećem strahu — od bezobličnog utjelovljenja u nebiće. Nekada je iza nas, vidljiva samo kada se okrenemo da ju vidimo i u svom najdubljem užasu nadasve je istinito da ju ne 50

poznajemo . 51

No ovaj užas što me danas ukida manje je uzvišen a više mučan . Potiče želju da se ne misli, žudnju što nikada nisam bio ništa, svjesni očaj svih stanica tijela i duše. To je iznenadni osjećaj 52

zatvorenosti u vječnoj tamnici. Kamo misliš pobjeći ako je sve samo tamnica? A zatim mc preplavi želja, besmislena, za nekom vrstom satanizma što je prethodio Sotoni, za tim da će se jednoga dana, jednoga dana bez vremena i tvari, pronaći izlaz izvan Boga i da će 53

najdublji dio nas, ne znam kako, prestati biti dijelom bića ili nebića.

44. L. do D.

Postoji san u kojemu je pažnja upravljana voljom, što ne znam objasniti, a često me spopada, ako se o takvoj blijedoj stvari uopće može reći da nekoga spopada. Koračam duž ulice kao netko tko sjedi, a moja je pažnja budna za sve, no ipak posjeduje tromost čitavog tijela u odmaranju. Ne bih bio u stanju svjesno zaobići prolaznika koji dolazi u susret. Ne bih bio u stanju odgovoriti riječima, čak ni u mislima, u sebi, na pitanje bilo kakva slučajnika koji bi se slučajno presreo s mojom slučajnosti. Ne bih bio u stanju nešto poželjeti, ponadati se, napraviti bilo što što bi bio pokret, ne zbog volje mojega cjelovitoga biča, nego, ako tako mogu reći, zbog pojedinačne volje koja pripada svakom djeliću na koji se mogu razdijeliti. Ne bih bio u stanju misliti, osjećati, željeti. I hodam, nastavljam, lutam. Moji se pokreti ni po čemu (primjećujem po onome što drugi ne primjećuju) ne prenose u

opažajno stanje mrtvila u kojemu se krećem. A to stanje nedostatka duše, što bi bilo ugodno i prikladno kada netko leži ili se odmara, posebice je neugodno, čak bolno, u čovjeku koji korača ulicom. Ostavlja dojam opijene tromosti u jednom pijanstvu bez sreće, ni u njemu, niti u uzroku. To je bolest bez sna koji okrepljuje. To je živa smrt.

45. L. do D.

Živjeti život bez strasti i učeno, na čistom zraku ideja, čitajući, sanjajući, i razmišljajući o pisanju, dovoljno spor život da uvijek bude na rubu dosade, dovoljno meditativan da nikada ne upadne u dosadu. Živjeti život daleko od osjećaja i misli, samo u mislima osjećaja i u osjećajima misli. Stajati nepomično pred suncem, pozlaćen, poput tamnoga jezera okruženoga cvijećem. A u sjeni, ona plemenita osobnost koja se očituje u ne traženju ničega od života. Biti u vrtnji svijeta poput cvjetnoga praha što ga neki neznani vjetar diže u popodnevnom zraku, a sneno ga predvečerje spušta na neko slučajno mjesto gdje ostaje neprimjetan među većim stvarima. Biti to poput pouzdane spoznaje, ni radosne ni tužne, biti prepoznatljiv po svojemu sjaju pred suncem i po udaljenosti pred zvijezdama. Ne biti ništa više, ne imati ništa više, ne željeti ništa više... Glazba izgladnjeloga, pjesma slijepca, relikvija nepoznatog hodočasnika, koraci u pustinji praznoglave deve bez sudbine...

46. L. do D. 24. 3. 1930.

Nanovo čitam, bez opiranja, primajući osjećaje poput nadahnuća i rasterećenja, one prostodušne 54

Caeirove rečenice s prirodnim naputkom što proizlazi iz neznatne veličine njegova sela. Odande se, kaže on, jer je selo malo, može bolje vidjeti svijet nego iz grada, pa je zato selo veće od grada... »Jer toliko sam velik koliko vidim A ne toliko koliko sam visok.« Rečenice poput ove, što se doimlju kao da izrastaju bez želje da ih kažem, pročišćuju me od sve metafizike što ju spontano pridajem životu. Kada ih pročitam, odlazim do prozora nad uskom ulicom, gledam u veliko plavo nebo i mnoštvo zvijezda i slobodan sam poput zlatnoga sjaja kojega mi strujanje potresa čitavo tijelo. »Toliko sam velik koliko vidim!« Svaki put kada pomislim na tu rečenicu sa svom budnošću osjeta, javlja mi se dojam kako je predodređena za stvaranje novoga poretka zvijezda u svemiru. »Toliko sam velik koliko vidim!« Kako se golema misaona moć uzdiže iz dubina emocionalnoga zdenca i stremi u visine zvijezda koje se u njemu odslikavaju, pa na stanovit način tamo i bivaju. I sada već svjestan mogućnosti viđenja, gledam u širinu objektivne metafizike svih nebesa s izvjesnošću što mi stvara želju da umirem pjevajući. »Toliko sam velik koliko vidim!« I blijeda mjesečina, sasvim moja, počinje kolebljivo narušavati sumračno plavetnilo obzora. Prohtje mi se uzdignuti ruke i izvikivati neznane divlje stvari, govoriti riječi najvećim tajnama,

55

objaviti veliku novu osobu pred širokim prostorima isprazne materije. No povlačim se i smirujem. »Toliko sam velik koliko vidim!« I rečenica postaje cijelom dušom, prislanjam uz nju sve osjećaje što ih ćutim, a nada mnom, unutra, kao nad gradom izvana, spušta se neodgonetljiv mir ustrajne mjesečine što se širi u sumraku.

47. L. do D.

... u tužnom neredu mojih zbrkanih osjećaja... Tuga sumraka satkana od umora i lažnih odbijanja, mučnina od osjećanja bilo čega, bol kao od zaustavljena jecaja ili zadobivene istine. U rastresenoj mi se duši razmotava ovaj krajolik odricanja — drvoredi napuštenih pokreta, visoke gredice s cvijećem snova što čak nisu ni dobro odsanjane, nedosljednost poput ograda od zelenike što dijele prazne puteve, pretpostavke poput starih spremnika za vodu bez živoga mlaza, sve se zapleće i jadno predočuje u tužnome neredu mojih zbrkanih 56

dojmova .

48. L. do D.

Da bih shvatio, uništih se. Shvatiti znači zaboraviti ljubiti. Nije mi poznato ništa što bi istodobno bilo tako lažno i značajno kao ona izreka Leonarda da Vincija da se ništa ne može voljeti ili mrziti ako se prije toga nije shvatilo. Samoća me opustošuje, društvo me opterećuje. Nazočnost druge osobe pomućuje mi misli, sanjam o njezinoj nazočnosti s posebnom rastresenošću koju sva moja analitička pozornost ne uspijeva odrediti.

49. L. do D.

Osamljenost me oblikovala na svoju sliku i priliku. Zbog nazočnosti druge osobe — dovoljna je samo jedna osoba — istoga se časa moje misli usporavaju, i dok je kod običnog čovjeka susret s drugim poticaj za izražavanje i govor, kod mene je susret s drugim protu-poticajan, ako je ovu složenicu uopće moguće upotrijebiti u jeziku. Sam sa sobom uspijevam zamisliti mnoge duhovne rečenice, brze odgovore koje nikome nisam rekao, sjaj jednoga inteligentnog druženja ni s kim, no sve to nestaje ako sam pred drugom fizičkom osobom, gubim inteligenciju, moć govora, i nakon nekog vremena osjećam samo pospanost. Da, razgovor s ljudima me uspavljuje. Samo moji prividni i zamišljeni prijatelji, samo moji razgovori vodeni u snu, istinski su stvarni i posjeduju pravo značenje, i u njima se duh ogleda kao slika u zrcalu.

Muči me, uz to, i sama pomisao o neizbježnosti susreta s drugim. Običan poziv na večeru s prijateljem stvara u meni tjeskobu što ju je teško opisati. Pomisao na bilo kakvu društvenu obavezu — odlazak na pogreb, obavljanje bilo kakva posla zajedno s nekim u uredu, čekanje neke poznate ili nepoznate osobe na postaji — sama mi pomisao na to brka misli cijeli dan, a ponekad sam uznemiren i dan prije, pa loše spavam, a stvarni slučaj, kada se odigra, posve je beznačajan i nije svega toga nimalo vrijedan. Slučaj se ponavlja, a ja nikada da naučim kako naučiti. »Moje navike pripadaju samoći, a ne ljudima«, ne znam je li to rekao Rousseau ili Senaneour. No bila je to svakako neka duša moje vrste — možda ne bih mogao reći moje rase.

50. L. do D. 57

Postupno , jedan se val svjetlosti na samoga sebe nadovezuje. U mračnom okolišu polje je golema odsutnost zvuka što gotovo ugodno miriše. Spokoj svega bolan je i tegoban. Neodređena mučnina me guši. Malokad odlazim na selo, a gotovo nikada ne provodim ondje cijeli dan i ne noćim. No, kako me je prijatelj pozvao u svoju kuću i nije mi dopustio da odbijem njegov poziv, danas sam krenuo ovamo sav skupljen od straha, poput plašljivka na veliku zabavu, no razveselio sam se kada sam stigao, dopao mi se zrak i prostrani krajolici, dobro sam ručao i večerao, a sada me, u dubokoj noći, u mojoj 58

sobi bez svjetlosti, ovo prazno mjesto ispunjava tjeskobom. 59

Prozor sobe u kojoj ću spavati gleda na otvoreno polje, na beskrajno polje u kojemu su sva polja, prema golemoj noći nejasno zvjezdanoj u kojoj se ne čuje povjetarac što ga se osjeća. Sjedim kraj prozora i osjetima promatram tu ništavnu stvar što je život svemira ondje vani. Časovi se usklađuju u nemiran dojam, od vidljive nevidljivosti svega do pomalo hrapavog drva bjeličastog priručja kojemu je stara boja popucala na mjestu o koje se postrance oslanja moja ispružena lijeva ruka. Koliko sam pak puta poželio ovaj mir iz kojega bih sada gotovo htio pobjeći, da je to lako ili pristojno! Koliko sam puta pomislio i bio uvjeren tamo dolje, među uskim ulicama visokih kuća, kako su mir, proza i konačnost prije ovdje u prirodi nego tamo gdje zbog civilizacijskoga stolnjaka zaboravljamo već obojenu borovinu na koju ga prostiremo! A sada sam ovdje, gdje se osjećam zdravo, umorno i dobro, tek nemiran, sputan, čeznutljiv. Ne znam događa li se to meni ili svima onima koje je civilizacija drugi put rodila. No čini mi se da je meni, ili onima koji osjećaju kao ja, umjetno postalo prirodno, dok je prirodno postalo nešto drugo. Odričem se i prezirem vozila, odričem se i prezirem znanstvene tvorevine — telefone, telegrafe — što čine život lagodnijim, ili subtvorevine fantazije — gramofone, hvatače frekvencija — što čine život zabavnijim onima koje zabavljaju. Ništa me od toga ne zanima i ništa od toga ne želim. Ali volim Tejo jer na njegovim obalama leži jedan veliki grad. Uživam u nebu jer ga vidim s četvrtog kata jedne ulice Donjega grada. Selo ili priroda ne mogu mi pružiti ništa što bi se dalo usporediti s nepravilnim sjajem mirnoga grada pod mjesečinom, viđenoga iz četvrti Graça ili Ulice São Pedro de Alcântara. Nema za mene cvjetova pod suncem kao što je šarolikost lisabonskih boja.

Ljepotu razgolićena tijela osjećaju jedino rase koje se odijevaju. Stid je, pogotovo za čulnost, samo prepreka za energiju. Artificijelnost je oblik uživanja u prirodnome. U ovim prostranim poljima uživao sam samo zato što ovdje ne živim. Ne može osjetiti slobodu onaj koji je uvijek živio sputan. 60

Civilizacija je pouka prirode . Umjetno je put što vodi do toga da naučimo cijeniti prirodno. Međutim, važno je da umjetno nikada ne shvatimo kao prirodno. U ravnoteži između prirodnoga i umjetnoga nalazi se prirodnost najviše ljudske duše.

51. L. do D. 4. 4. 1930.

Crno je nebo u daljini, na južnim obalama Teja, bilo zlokobno crno spram živo bijelih krila galebova u nemirnome letu. No ipak, dan još nije donio oluju. Sva ta skupljena prijetnja kiše prešla je na drugu obalu, a donji grad, još vlažan od one neznatne kiše, smiješio se sa zemlje nebu koje se na sjeveru plavilo s još ponekim bjelinama. Proljetna je svježina bila blago prohladna. U času kao što je ovaj, prazan i neprimjetan, godi mi voljno usmjeravati misli prema meditaciji koja je prazna, no koja u svome ispraznome pročišćenju zadržava nešto od osamljene hladnoće vedroga dana, s crnom pozadinom u daljini i izvjesnim predosjećajima, poput ovih galebova koji u suprotnosti evociraju tajnu svega u golemom crnilu. No iznenada, sasvim protivno mojoj prisnoj literarnoj namjeri, crna pozadina južnoga neba zazove u meni, u pravome ili lažnome sjećanju, drugo nebo, viđeno možda u nekom drugom životu, na sjeveru neke manje rijeke s tužnim šašom i bez grada. Ni sam ne znam kako, u mašti mi se rastvori krajolik s divljim patkama, i s jasnoćom nekakva neobičnoga sna osjećam se blizak prostranstvima što ih zamišljam. Zemlja šaša na obalama rijeka, područje za lovce i tjeskobe, nepravilne obale što zadiru, poput malih prljavih rtova, u vode boje žutog olova, i nanovo poniru u močvarne uvale za lađe što gotovo nalikuju igračkama, na obalama gdje voda svjetluca na površini blata koje se skriva među crnozelenim stabljikama neprohodna trščaka. To je pustoš mrtvoga sivila neba što se gdjekad namršti još crnjim oblacima no što je ono samo. Ne osjećam vjetar, ali tu je, a druga obala tek je jedan dugi otok iza kojega se nazire — kakve li velike i napuštene rijeke — druga prava obala što leži u daljini bez reljefa. Nitko ovamo ne zalazi, niti će ikada zaći. Čak i da mogu, u jednom bijegu što proturječi vremenu i prostoru, pobjeći sa svijeta u taj krajolik, nitko nikada ne bi tamo stigao. Uzalud bih čekao i ne bih znao što čekam, ničega ne bi bilo na kraju svega, osim sporoga spuštanja noći dok sav prostor polako ne poprimi boju najcrnjih oblaka što se postupno stapaju u jedno ukinuće neba. I, odjednom, osjetim ovdje tamošnju hladnoću. Dodiruje mi tijelo, dopire iz kostiju. Duboko dišem i budim se. Čovjek koji pored mene prolazi, pod svodovima u blizini Burze, nepovjerljivo me 61

gleda kao onaj koji ne zna objašnjenje. Crno se nebo na južnoj strani spustilo još niže , pritišće.

52.

Vjetar se podignuo... Najprije je bio kao glas u praznini... dah u prostoru unutar šupljine, manjak u zračnoj tišini. Potom se uzdignuo jecaj, jecaj iz dubine svijeta, osjećaj podrhtavanja prozorskih stakala i samoga vjetra. Onda je još jače odjeknuo gluhi urlik, plač, ali ne pred nailaskom noći, 62

škripanje stvari, padanje sitnica, atom svršetka svijeta. Zatim se činilo

53. L. do D. i s Pessoinom napomenom »predgovor« Kada je, poput olujne noći za kojom slijedi dan, kršćanstvo prešlo preko duša, uočila se šteta koja je na nevidljiv način prouzrokovana. Ruševine koje su za njim ostale, vidjele su se tek naknadno. Neki su mislili da su te ruševine nastale zbog njihova grijeha, no ruševine su se pojavile zbog njihova odlaska, ali nisu nastale radi toga. Ostala je, dakle, u ovome svijetu duša, vidljiva ruševina, očita nesreća, bez tame koja bi prekrila njezinu hinjenu naklonost. Duše su se vidjele onakvima kakve jesu. Začela se tada u novijim dušama ona bolest što se naziva romantizmom, kršćanstvo bez iluzija, kršćanstvo bez mitova koje je sama žeđ njihove bolesne srži. Sva bolećivost romantizma nalazi se u pomutnji između onoga što trebamo i onoga što želimo. Svi trebamo ono što je nužno životu, njegovu održavanju i nastavku; svi želimo bolji život, potpunu sreću, ozbiljenje naših snova i Ljudski je željeti ono što trebamo, ljudski je željeti ono što ne trebamo ali nam je poželjno. Bolesno je istim žarom željeti ono što trebamo i ono što želimo, i patiti jer nismo savršeni kao što patimo kada nemamo kruha. To je bolest romantizma: žudjeti za mjesecom kao da postoje načini da ga dobijemo. »Nije moguće pojesti kolač i ne izgubiti ga.« U niskoj sferi politike kao i u prisnom sobičku duša — isto zlo. U stvarnome svijetu poganin nije poznavao ovaj bolećivi smisao stvari i sebe samoga. Kako je bio čovjek i on je žudio za nemogućim, ali ga nije htio. Njegova je religija bila i tek nas prožimate tajnom, upućene, daleko od naroda i , naučili su nas onim transcendentnim stvarima u religijama koje ispunjavaju dušu prazninom svijeta.

54. L. do D.

Nemoćan lik pojedinca, kojega su romantičari stvarali u sebi, pokušao sam nekoliko puta proživjeti u snu, i svaki put kada sam ga pokušao proživjeti počeo sam se glasno smijati svojoj zamisli. Naposljetku, fatalan čovjek postoji u snovima svih običnih ljudi, a romantizam nije učinio drugo do okrenuo naopačke svakidašnji doseg nas samih. Gotovo svi ljudi sanjanju u tajnim dubinama svojega bića o vlastitom golemom carstvu, o pokornosti svih ljudi, o podatnosti svih žena,

63

o obožavanju kod svih naroda, a u najuzvišenijim snovima i u svim razdobljima... Malo je onih koji su na san naviknuli kao ja, te su stoga dovoljno lucidni da se nasmiju estetskoj mogućnosti takva sanjanja. Još nije izrečena najveća optužba romantizmu: da on predstavlja unutarnju istinu ljudske prirode. Romantičarska pretjeranost, smiješnost, razna umijeća poticanja ganuća i zavođenja vode do toga da je romantizam vanjsko uobličenje onoga najdubljeg u duši, ali opipljivoga, vidljivoga, čak mogućega, ako bi ta mogućnost bila ovisna o nečemu drugom što nije Sudbina. Koliko se puta ja, koji se smijem tim zabavnim zavodljivostima, uhvatim u mislima kako bi bilo 64

dobro biti slavan , kako bi bilo ugodno biti obasut pažnjama, kako bi bilo sjajno biti pobjedonosan! Ali ne uspijevam se u tim ulogama na vrhu vidjeti bez grohota drugoga ja koji mi je uvijek vrlo blizu, kao ulice u Donjem gradu. Vidim li sebe ovjenčanog slavom? Da, ali vidim sebe slavnoga kao knjigovođu. Osjećam da sam dosegnuo prijestolje čuvenosti? Ali to se zbiva u uredu u Ulici Douradores i u tome me ometaju dostavljači. Slušam li to kako mi šarene gomile plješću? Pljesak dopire do četvrtoga kata na kojem stanujem i sudara se s grubim pokućstvom moje jeftine sobe, s običnošću što me okružuje i ponizuje od kuhinje do snova. Nisam imao čak ni kule po Španjolskoj kao veliki Španjolci u svim iluzijama. Moje su bile od starih i umrljanih igraćih karata jednoga 65

nepotpunog snopa koji nikada ne bi mogao poslužiti za kartanje, a nisu se ni srušile, trebalo ih je uništiti pokretom ruke pri izljevu nestrpljivosti stare sluškinje koja je htjela namjestiti stolnjak što se objesio na jednu stranu stola, jer je kucnuo čas za čaj poput prokletstva Sudbine. No čak je i ovo zaludna vizija jer nemam kuću u provinciji, ni stare tetke za čijim bih stolom, na svršetku obiteljske večeri, popio čaj koji bi me okrijepio. Moj je san promašio čak i u metaforama i slikama. Moje carstvo nije stiglo ni do starih igraćih karata. Moja se pobjeda izjalovila, čak i bez čajnika ili staroga 66

mačka . Umrijet ću kao što sam živio, među okolnim sitnarijama što se procjenjuju po težini, između post scriptuma izgubljenoga. Da barem sa sobom ponesem u golemu mogućnost bezdana svega slavu svojega razočaranja kao da je dio velikoga sna, sjaj nevjerovanja poput znaka poraza, znaka ipak u slabašnim rukama, što se povlači po blatu i krvi slabih, no visoko je uzdignut kada nestajemo u živome pijesku i nitko ne zna da li je to protest, izazov ili znak očaja. Nitko ne zna jer nitko ništa ne zna, a pijesak uvlači one sa znakom kao i one bez znaka. 1 pijesak sve prekriva, moj život, moju prozu, moju vječnost. Nosim sa sobom svijest o porazu poput znaka pobjede.

55. L. do D. 5. 4. 1930.

Ma koliko u duši bio romantik, mir nalazim samo u čitanju klasičnih pisaca. Upravo njihova sažetost iz koje izbija jasnoća, utjeha mi je ni sam ne znam od čega. U njima ubirem živo jasan doživljaj duga života koji kontemplira široka prostranstva ne prelazeći ih. Sami se poganski bogovi odmaraju od tajne. To je više nego neobična analiza senzacija, ponekad su to senzacije za koje pretpostavljamo da ih imamo, stapanje srca s krajolikom, anatomsko otkriće svih živaca, primjena žudnje kao volje, težnje kao misli — sve mi je to odviše prisno, te mi drugi pisci ne kazuju ništa novo, niti mi donose

spokoj. Uvijek kada ih osjetim, zaželim, baš zato što ih osjećam, osjetiti nešto drugo. A kada čitam nekog klasičnog pisca upravo mi se taj drugi osjećaj javlja. Priznajem to otvoreno i bez stida. Nema odlomka u Chateaubrianda ili pjesme u Lamartinea — odlomci su to koji se često doimaju kao glas mojih misli, pjesme koje su rečene tako da bih spoznao — koji bi me zadivio i uzdigao kao odlomak Vieirine proze ili poneke ode onih malobrojnih naših klasičnih pisaca koji su zacijelo slijedili Horacija. Čitam i oslobađam se. Postižem objektivnost. Prestao sam biti ja i rasuo sam se. A ono što čitam, umjesto da bude neko moje ruho koje slabo vidim i kadikad me zamara, postaje velika jasnoća izvanjskoga svijeta, posve vidljiva, sunce što sve vidi, mjesec što sjenama prepleće utihnulo tlo, velika prostranstva što uranjaju u more, crna nepokolebljivost drveća što kima zelenilom povrh, kruti 67

mir spremnika za vodu na seoskim imanjima, staze zakrčene vinovom lozom na kratkim padinama obronaka. Čitam kao onaj koji abdicira. I kao što kraljevska kruna i plašt nikada nisu toliko veliki kao kada ih Kralj na odlasku ostavlja na podu, polažem u mozaike predvorja sve svoje pobjede nad mučninom 68

i snovima te se uspinjem stubama s jedinom otmjenošću onoga koji vidi . Čitam kao onaj koji prolazi. A s umjerenošću klasika, s onima koji, ukoliko pate, to ne pokazuju, osjećam se svetim prolaznikom, posvećenim hodočasnikom, promatračem bez razloga svijeta bez svrhe, propalim Knezom Velikoga Progonstva koji je posljednjem prosjaku dao preveliku 69

milostinju svoje pustoši.

56. L. do D. 5. 4. 1930.

Bogati dioničar ove naše tvrtke, koji uvijek boluje na nekom neodređenom organu, poželio je, ne znam radi kakva hira ni u kojem intervalu bolesti, napraviti portret cijelog osoblja ureda. I tako smo se prekjučer svi poredali, prema naputku veselog fotografa, naspram bijele, prljave pregrade, koja svojom krhkom drvenom pločom dijeli cijeli ured od ureda gazde Vasquesa. U sredini stoji sam Vasques, a u dva krila., u rasporedu koji je najprije bio određen, a zatim neodređen s obzirom na ugled, droge ljudske duše koje se ovdje svakodnevno okupljaju u tijelima radi nekih sitnih razloga kojih je posljednja namjera samo tajni Bogova znana. Kada sam danas stigao u ured, sa zakašnjenjem, i zapravo već zaboravio na događaj ovjekovječenja, na fotografiju dva puta snimljenu, ugledao sam Moreiru koji je neočekivano uranio i jednog uličnog trgovca kako stoje pritajeno pognuti nad nečim tamnim što sam odmah, isti čas, prepoznao kao prve ogledne fotografije. Bile su to, na kraju, dvije iste slike one fotografije koja je bolje uspjela. Bolno sam se suočio s istinom kada sam se vidio jer, kao što se može pretpostaviti, najprije sam na slici potražio sebe. Nikada o svom fizičkom obličju nisam imao visoko mišljenje, no nikada se nisam osjetio tako jadnim u usporedbi s drugim licima, meni dobro poznatima, kao u tom poretku svakidašnjice. Izgledam kao beznačajan isusovac. Na mojem mršavom i bezizražajnom licu ne vidi se trag inteligencije, ni snaga, ni bilo što drugo, što bi ga izdignulo iz mrtve oseke drugih lica. Zapravo ne iz mrtve oseke, jer ima tu lica doista izražajnih. Gazda Vasques je upravo onakav kakav je: široko lice zrači zadovoljstvom i odlučnošću, snažan pogled, čvrsti brkovi kao dodatak. Čovjekova snaga i

oštroumnost, koji su naposljetku tako banalni, i ponavljaju se kod tisuće i tisuće drugih ljudi u cijelome svijetu, ipak su zabilježeni na toj fotografiji kao na nekakvoj psihološkoj putovnici. Dvojica trgovačkih putnika naprosto su divna, ulični je trgovac dobro ispao, ali je gotovo sasvim zaklonjen iza Moreirova ramena. A Moreira! Moj šef Moreira, oličenje jednoličnosti i trajanja, daleko je ljudskjji

70

od mene! Čak i dostavljač, primjećujem i ne mogu suzbiti osjećaj za koji nastojim 71

pretpostaviti da nije zavist, ima određenu sigurnost na licu, izravan izraz koji osmijesima odudara od moje ništavne ugašenosti sfinge iz papirnice. Što to znači? Kakva je to istina koju nepogrešivo bilježi celuloidna vrpca? Kakva je to izvjesnost što ju hladna leća dokumentira? Tko sam, zašto je tako? Ipak... A uvreda što ju nanosi taj skup? — Vi ste lijepo ispali, odjednom reče Moreira. A zatim, okrenuvši se prema uličnom trgovcu: — Pravo njegove lice, zar ne? A ulični trgovac to potvrdi s prijateljskom radošću koja me bacila koš za smeće.

72

u

57. L. do D. 5. 4. 1930.

A danas, razmišljajući o tome kakav je bio moj život, osjećam se poput bilo kojega živog stvora koji se prevozi u košari što se drži pod rukom, između dvije prigradske postaje. Glupe li slike, no život koji nas određuje još je gluplji. Te košare obično imaju dva poklopca, u obliku dvije ovalne polovice, te se podiže malo jedan, malo drugi zaobljeni poklopac ako se životinja uzvrpolji. No ruka onoga koji ju nosi naslanja se preko pregiba poklopaca u sredini, te ne dopušta da se ta slabašna stvar podigne više od beznačajnih rubova, poput oslabljenih krila leptira. Zaboravio sam da govorim o sebi u ovom opisu košare. Vidim ju jasno, kao i debelu i potamnjelo bijelu ruku sluškinje koja ju nosi. Ne uspijevam vidjeti sluškinju, samo njezinu ruku i paperje. Ne osjećam se dobro osim — odjednom — velika svježina onih bijelih šiba i uskih platnenih vrpci kojima se pletu košare i u kojima se vrpoljim, kao životinja, između dvije postaje što ih osjećam. Između njih odmaram se na nečemu nalik klupi, a izvan moje košare čuje se govor. Spavam jer sam se umirio, dok me ponovno ne podignu na postaji.

58. L. do D. 6. 4. 1930.

Okolina je duša stvari. Svaka stvar ima svoj vlastiti izraz, a izraz joj dolazi izvana. Svaka je stvar presijecanje triju pravaca, a ta tri pravca oblikuju stvar: količina materije, način na koji ju tumačimo, i okolina u kojoj se nalazi. Ovaj stol na kojemu pišem je komad drva, to je stol i dio pokućstva, između ostalog, koji se nalazi u sobi. Moj dojam tog stola, ako bih ga htio pretočiti u riječi, morao bi se sastojati od pojmova koji upućuju na to da je on drven, da ja to nazivam stolom i pripisujem mu određenu namjenu i svrhu, i da se u njemu odražavaju, da su u njemu uključeni, i da ga preoblikuju predmeti u doticaju kojih on pokazuje svoju izvanjsku dušu, predmeti koji se nalaze na njemu. A i sama boja koja mu je pridružena, izlizanost te boje, mrlje i polomljeni dijelovi — sve to,

pristiglo je izvana, a to mu, više od same biti drva, oblikuje dušu. Dubina te duše, a to je biti stol, isto je tako oblikovana izvana, a to je osobnost. Smatram da nije ljudska, ni literarna zabluda, pripisivati duše stvarima koje nazivamo neživima. Biti stvar znači biti predmetom pridruživanja nekog svojstva. Možda je netočno reći da stablo osjeća, da rijeka teče, da neki zalaz sunca krvari ili da se mirno more (modro zbog neba što ga nema) smiješi (zbog sunca što je izvan njega). No ista je zabluda pridruživati ljepotu bilo kojoj stvari. Ista je zabluda pridruživati boju, oblik, možda čak biće, nekoj stvari. More je slana voda. Zalazak sunca označava početak nestajanja sunčeve svjetlosti na ovoj zemljopisnoj širini i dužini. Dijete koje se preda mnom igra je gomila intelektualnih stanica — i još više, ono je satni mehanizam sa subatomskim kretnjama, neobičan električni spoj milijuna sunčevih sistema u najmanjoj minijaturi. Sve dolazi izvana, i sama ljudska duša možda nije drugo do sunčeva zraka što blista i od zemlje na koju pada izdvaja hrpu gnojiva što je tijelo. U ovakvom je shvaćanju možda čitava jedna filozofija, za onoga tko bude imao snage izvući zaključke. Ja ju nemam, javljaju mi se pozorno nejasne misli, moguće logične, i sve mi se slijeva u viziju jedne sunčane zrake koja pozlaćuje gnoj poput tamne slame natopljene vlagom, na gotovo crnom tlu pokraj kamenog zida. To mi se događa. Kada hoću misliti, vidim. Kada se želim spustiti u svoju dušu, odjednom stanem nepomičan, zaboravim se na početku dubokih spiralnih stuba, i zagledam se kroz prozor na visokom katu u sunce što u svoj zagasiti oproštaj uranja razbacane skupine krovova.

59. L. do D.

Svaki put kada se moja odluka uspravi, pod utjecajem mojih snova, iznad razine svagdašnjice mojega života, u jednom bih času osjetio kako sam visoko, kao dijete na ljuljački, i svaki sam se put, kao dijete, morao spustiti u gradski park, i priznati poraz bez zastava što se u rat nose i bez mača koji bi posjedovao snagu odrubljivanja. Pretpostavljam da većina onih koje slučajno susrećem na ulici nose sa sobom — primjećujem to u tihim kretnjama usana i u istovrsnoj neodlučnosti u pogledu ili u podizanju glasa kojim zajednički mole — istu sliku o uzaludnom ratu vojske bez zastava. A svi će oni — okrećem se i promatram s leđa te pobijeđene jadnike — doživjeti, baš kao i ja, velik, beznačajan poraz između močvara i trščaka, bijedan i činovnički, bez mjesečine na obalama i močvarne poezije. Svi, kao i ja, imaju ushićeno i tužno srce. Dobro ih poznajem: jedni rade kao dostavljači u trgovinama, drugi su zaposleni u uredima, neki su sitni trgovci, neki su najbolji u kavanama i 73

krčmama, slavni pobjednici koji u zanosu ne spoznaju prisnu riječ, zadovoljni u tišini sebičnog egotizma što ga nije potrebno čuvati. Ali, svi su jadni pjesnici, i pred mojim očima vuku, kao i ja pred njihovim, istu bijedu našega zajedničkog neslaganja. Svi imaju, kao i ja, budućnost u prošlosti. Upravo sada sjedim nepomičan u uredu, svi su otišli na ručak osim mene, kroz zamućeni prozor promatram starca koji teturajući polako prolazi pločnikom na drugoj strani ulice. Nije pijan, nego sanja. Budan je za nepostojeće, možda još čeka. Bogovi, ako su pravedni u svojoj nepravdi, neka nam barem još sačuvaju snove čak i kada su nemogući, i neka nam daju dobre snove, čak i ako su priprosti. Još nisam star i mogu danas snivati o južnim otocima i nemogućim Indijama, a sutra će mi

možda sami Bogovi dati san u kojemu ću biti vlasnik male trafike ili umirovljenik u kućici u predgrađu. Svaki je san isti san, jer sve su to snovi. Neka mi bogovi promijene snove, ali ne i dar sanjanja. Dok sam tako razmišljao starac je izašao iz mojega vidokruga. Više ga ne vidim. Otvaram 74

prozor. Još ga uvijek ne vidim. Izašao je. Imao je, za mene, ulogu vizualnog simbola, obavio ju je i skrenuo za ugao. Ako mi kažete da je skrenuo za apsolutni ugao i da nikada nije bio ovdje, prihvatit ću to istim pokretom kojim sada zatvaram prozor. Uspjeti?... Jadni polubogovi, trgovački pomoćnici koji zarađuju carstva s otmjenom riječju i namjerama, a potreban im je novac, kao i soba i hrana! Nalik su četama vojske koja je dezertirala, dok su zapovjednici sanjali o slavi od koje njima, izgubljenima u glibu močvare, ostaje samo zamisao o veličini, svijest da su bili vojska, i praznina, jer i ne znaju što radi njihov zapovjednik kojega nikada nisu vidjeli. 75

Tako se svatko sanja, u jednome času, zapovjednikom vojske iz čijih je redova pobjegao . Tako svaki od njih, usred priobalnih močvara, pozdravlja pobjedu koju nitko nije mogao ostvariti i od koje 76

su ostale mrvice između mrlja na stolnjaku što su ga zaboravili istresti. Pune se pukotine svagdašnjeg djelovanja kao što prašina puni pukotine na pokućstvu ako se pomno ne čisti. Na jednostavnoj svjetlosti običnoga dana vidi se kako bljeskaju kao sivi crvi na 77

78

crvenkastom mahagoniju. Uklanjaju se malim čavlima. Ali nitko nema strpljenja uklanjati ih. 79

Jadni moji prijatelji koji glasno sanjaju, kako im zavidim i kako ih prezirem ! Uz mene su i drugi, jadniji, koji nemaju nikoga osim sebe da pričaju snove i stvaraju nešto što bi bili stihovi kada bi ih pisali, jadnici bez druge književnosti osim vlastite duše, bez drugih knjiga druge duše, koji umiru gušeći se jer su postojali, a da nisu položili onaj nepoznati transcendentalni ispit koji nas priprema za život. Jedni su heroji i pogubljuju petoricu na jučerašnjem uglu. Drugi su zavodnici, tako da se i 80

nepostojeće žene ne usuđuju oduprijeti im se. Kada o tome govore u to vjeruju, a možda to govore da u to povjeruju. Drugi . Za sve njih, pobjednike svijeta, tko god da bili, oni su ljudi. A svi se, poput jegulja u koritu, prepleću i prelaze jedni preko drugih, ali iz korita ne izlaze. Ponekad o njima govore novine. Novine o nekima govore više puta, ali slava nikada ne stiže. Oni su sretnici jer im je pružen čaroban san gluposti. Ali tko, kao ja, ima snove bez iluzija

60. BOLAN INTERVAL Ako biste me upitali jesam li sretan, odgovorio bih vam da nisam.

61.

L. do D.

Plemenito je biti plah, otmjeno je ne znati djelovati, uzvišeno je ne znati živjeti. Samo Mučnina koja je udaljavanje, i Umjetnost koja je odbijanje, pozlaćuju bliskim zadovoljstvom našu 81

Isprazne vatre što ih stvara naša učmalost barem su svjetlo u našoj tami. Samo nesreća uzdiže i mučnina što ju u nesreći kalimo, i to je znak poput nekakva grba potomaka 82

dalekih junaka. Ja sam zdenac pokreta, koji se ni u meni nisu svi iscrtali, s riječima za koje nisam ni pomislio da će iskriviti moje usne, sa snovima što sam ih zaboravio odsanjati do kraja. Ja sam ruševina kuća koje nikada nisu bile ništa više od ruševine, koje su nekome dojadile na 83

polovici gradnje, te više nije imao volje misliti na to što gradi. Nemojmo zaboraviti na mržnju prema onima koji uživaju jer uživaju, na prezir prema onima koji se vesele, jer mi nismo znali biti veseli kao oni... Taj lažni prezir, ta krhka mržnja nije drugo do grubi nogostup, prljav od zemlje, na kojemu se grčevito držimo i na kojem se uzdiže visok i jedinstven kip naše Mučnine, tamna spodoba koje je lice ozareno nedokučivim, tajanstvenim smiješkom. Blago onima koji svoj život ne povjeravaju nikome.

62. 10. 4. 1930.

Obični ljudi izazivaju u meni fizičku mučninu, jedina ona, uostalom, i postoji. I hir, ponekad, da se produbi ta mučnina, kao što se može izazvati povraćanje da bi se olakšao podražaj na povraćanje. Jedna od mojih najdražih šetnji, u jutrima kada se pribojavam banalnosti dana koji će proslijediti kao netko tko se pribojava da ga ne zatvore, ona je šetnja kada polako hodam ulicama prije otvaranja trgovina i robnih kuća i hvatam fragmente rečenica što su ih skupine djevojaka i mladića ispustile, poput ironične milostinje, u nevidljivoj školi mojega otvorenog maštanja. A to je uvijek isti redoslijed istih rečenica... »A onda je ona rekla...«, i prizvuk u glasu govori o spletki. »Ako nije bio on, bio si ti...«, a glas koji odgovara diže se u znak protesta koji više nisam čuo. »Rekao si, kako da ne, jesi...«, i glas krojačice piskavo tvrdi »Moja majka kaže da neće...« »Ja?«, čuđenje mladića koji nosi luneh zamotan u masni papir nije me uvjerilo, a vjerojatno neće uvjeriti ni prljavu plavušu. »Možda je bilo...«, i smijeh triju od četiri djevojke, kraj mojega uha prostota koja »A onda sam stao točno ispred tipa, i baš u njegovo lice — u njegovo lice, hm, o Zé...«, i jadničak laže, jer šef ureda, po glasu znam da je drugi izazivač, kojega ne poznajem, bio šef ureda, nije u areni među tajnicama primio udarac gladijatora sa slamčicom. »... A onda sam otišao pušiti u zahod...«, nasmijao se čovječuljak s tamnim stražnjim dijelom hlača. Drugi koji prolaze sami ili u društvu ne govore, ili govore, a ja ne čujem, ali svi su glasovi jasni od neke intuitivne i napuknute prozračnosti. Ne usuđujem se reći, ne usuđujem se samome sebi reći, čak ni napisati, premda bih to mogao odmah izbrisati, što sam vidio u slučajnim pogledima,

nenamjernim i niskim skretanjima pogleda, u prljavom susretanju pogleda. Ne usuđujem se jer, kada se izaziva povraćanje, treba izazvati samo jedno. 84

»Frajer je bio tako nacvrcan da nije ni vidio stube .« Podignem glavu. Ovaj mali barem opisuje. A ti su ljudi bolji kada opisuju nego kada osjećaju, jer kada opisuju zaborave na sebe. Prolazi mi mučnina. Vidim frajera. Vidim ga fotografski. Čak me i nedužni žargon nadahnjuje. Blaženi zrak što mi pirka u lice — frajer je bio tako nacvrcan da nije ni vidio kako su stube stepenaste, možda su to stube kojima se ljudi uspinju navrat nanos, pipajući se i spotičući se u lažnoj ravnini kosine s ove strane zatvorenog dvorišta. Spletka, pakost, umišljenost o kojoj je bilo riječi i za koju je nedostajalo odvažnosti da se učini, zadovoljstvo svakoga jadnog stvora ogrnutoga nesvjesnom sviješću vlastite duše, nečista seksualnost, vicevi kao da se škakljaju majmuni, strahotno neznanje o ne-važnosti onoga što su... Sve mi to pruža sliku jednoga čudovišnog i priprostog stvora, stvorenoga nenamjerno u snovima od vlažnih krasta žudnje, od nagrizenih otpadaka osjeta.

63. L. do D. 10. 4. 1930.

Čitav je život ljudske duše kretanje u polutami. Živimo u odbljescima svijesti, nikad sigurni u ono što smo ili što pretpostavljamo da jesmo. Nešto smo što se događa u pauzi predstave. Kadikad, kroz poneka vrata zavirimo u nešto što možda nije drugo do scenarij. Svijet je zbrkan, kao glasovi u noći. Upravo sam ponovno pročitao ove stranice na kojima zapisujem s jasnoćom što na njima traje, te se pitam: Što je ovo i čemu služi? Tko sam, kada osjećam? Što u meni umire, kada jesam? Kao netko tko na visini nastoji razabrati život u dolini, ja se isto tako promatram s visine, i sa 85

svime, ja sam zbrkan krajolik koji se ne razabire. U tim časovima provalije u duši najmanja pojedinost me oneraspoloži poput oproštajnog pisma. Osjećam se kao da sam neprestano u predvečerju buđenja, boli me ovojnica mene samoga, guše me zaključci. Rado bih vikao kada bi moj glas nekamo stigao. Ali dubok je san u meni i prelazi s jednih 86

na druge osjete poput niza oblaka od kojih sunčane boje postaju raznolike, a sjenovite trave zelene u poljima što se pružaju. Ja sam poput onoga koji traži nasumce, a ne zna gdje je skriven predmet za koji mu nisu rekli što je. Igramo se skrivača ni s kim. Negdje postoji transcendentan izlaz, božanstvo koje lebdi i samo se čuje. Ponovno čitam, da, ove stranice što govore o jadnim trenucima, sitnim spokojima ili iluzijama, o velikim nadama što se usmjeravaju prema krajolicima, o bolima poput soba u koje se ne ulazi, o nekim glasovima, o velikom umoru, o evanđelju pisanja. Svatko nosi svoju taštinu, a taština svakoga od nas je naš zaborav da postoje drugi s istom dušom. Moja taština je nekoliko stranica, poneki odlomak, stanovite sumnje... Ponovno čitam? Lažem! Ne usuđujem se čitati. Ne mogu ponovno čitati. Čemu bi mi služilo da ih ponovno čitam? U njima je netko drugi. Ništa više ne shvaćam...

64. Plačem nad svojim nesavršenim stranicama, ali oni koji dolaze, ako ih pročitaju, osjetit će bolje moj plač nego što bi osjetili savršenost da ju uspijem dostići, a onda ne bih plakao, pa ne bih ni imao o čemu pisati. Savršenost se ne očituje. Svetac plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne možemo voljeti Boga.

65. Ona božanstvena i uzvišena plahost koju ima čuvar blaga i časnih oznaka duše. Ah, ali kako bih ja želio barem u jednu dušu ubaciti malo otrova, nespokoja i uznemirenosti. To bi malo utješilo moje nedjelovanje u životu. Kvariti bi bio cilj mojega života. Zar je neka duša zatitrala od mojih riječi? Zar ih netko drugi čuje?

66. L. do D. i s Pessoinom napomenom »whole«

SLIJEGANJE RAMENIMA Obično našim idejama o nepoznatome pridajemo boju našeg poimanja poznatoga: kada smrt nazivamo snom, to je zato što ona izvana nalikuje snu; kada smrt nazivamo novim životom, to je zato što je ona različita od života. Uz sitna neslaganja sa zbiljom izgradili smo vjerovanja i nadu, i živimo od korica što ih nazivamo kolačima, poput siromašne djece koja se igraju kako bi bila sretna. No takav je čitav život; barem je takav mehanizam posebnog života koji se općenito naziva civilizacijom. Civilizacija počiva na tome da se stvarima pridaju imena koja ih ne određuju, te da se zatim sanja o rezultatima. I doista, lažno ime i istinski san stvaraju novu zbilju. Predmet, uistinu, postaje neki drugi, jer smo ga mi pretvorili u drugoga. Proizvodimo stvarnosti. Sirovina je uvijek ista, no oblik koji joj umijeće daruje, uspješno je udaljava od onoga što je. Stol od jelovine jest jelovina, ali i stol. Sjedamo za stol, ne za jelovinu. Ljubav je seksualni nagon, ipak ne volimo seksualnim nagonom nego pretpostavkom nekoga drugog osjećaja. A ta je pretpostavka, zapravo, već drugi osjećaj. Ne znam koji mi je učinak svjetlosti ili jedva čujnog šuma, ili sjećanje na miris ili pjesmu, potaknutu tko zna kojim vanjskim dojmom, usred hoda ulicom, iznenada donio ove digresije koje zapisujem bez žurbe, dok rastreseno sjedam u kafić. Ne znam u kojem bih smjeru pokrenuo ili volio da krenu moje misli. Dan je pun vlažne izmaglice i topao, otužan bez prijetnje, bezrazložno jednoličan. Boli me neki osjećaj što mu ne znam imena; nedostaje mi neko objašnjenje ne znam čega; nemam volje u živcima. Sjetan sam ispod svijesti. I ispisujem ove retke, stvarno loše zabilježene, ne da bih to rekao, ni da bih bilo što rekao, već da uposlim svoju nepažnju. Ispunjavam lagano, mekanim potezima romboidne olovke — prema kojoj ne osjećam sentimentalnost da bih ju sačuvao — bijeli papir kojim se zamataju sendviči što su mi ih dali u kafiću, jer mi nije trebao bolji, bilo kakav bi

poslužio, samo daje bijel. I osjećam se zadovoljnim. Naslanjam se. Večer se spušta jednolično i bez kiše sa svjetlošću umrtvljenog i nejasnog tona. I prestajem pisati jer prestajem pisati.

67. L. do D. 12. 4. 1930.

Koliko se puta, uhvaćen za površinu i čaroliju, osjetim čovjekom. I potom živim sretno i postojim jasno. Plutam po površini. I drago mi je dobiti plaću i ići kući. Osjećam vrijeme ne gledajući ga, i bilo kakva organska stvar me veseli. Ako se zadubim, ne mislim. U tim danima naročito volim vrtove. Ne znam što to neobično i tužno postoji u dubini duše gradskih vrtova, što uspijevam dobro osjetiti samo kada sebe ne osjećam dobro. Vrt je sažetak civilizacije, bezimena izmjena prirode. Biljke su ondje, ali ima ulica — ulica. Rastu stabla, ali postoje klupe u njihovim sjenama. U nizu koji je okrenut na četiri strane prema gradu nalazi se samo trg, klupe su veće i na njima gotovo uvijek ima 87

ljudi . Nije mi mrska pravilnost cvijeća u gredicama. Ali mi je mrska javna uloga cvijeća. Da su gredice zatvoreni perivoji, da stabla rastu u zabačenim dijelovima imanja, da na klupama nije netko, mogao bih naći utjehu u beskorisnom promatranju vrtova. No u gradovima, ovako pravilni, ali i korisni, vrtovi su za mene poput krletki u kojima obojena spontanost stabala i cvijeća ima samo prostor kojega nema, mjesto da iz njega ne izađe, i vlastitu ljepotu bez života što mu pripada. Ali ima dana kada mi taj krajolik pripada i kada u njega ulazim kao neki lik u tragikomediju. U tim sam danima u zabludi, ali sam barem na stanovit način sretniji. Ako se izgubim u mislima, barem smatram da doista imam kuću, dom, kamo se vratiti. Ako se zaboravim, postajem običan, pošteđen za neki cilj, četkam drugo odijelo i pročitam cijele novine. No iluzija ne traje dugo, jer ne traje, a i noć pristiže. I boja cvijeća, sjena stabala, pravilan red 88

ulica i gredica, sve se zasjeni i skupi . Povrh zablude i mene čovjeka odjednom se rastvara, kao da je danje svjetlo, kazališni zastor koji je od mene nešto skrivao — veliki zvjezdani scenarij. I tada očima zaboravljam na bezoblični parter i čekam prve glumce s uzbuđenjem djeteta u cirkusu, Oslobođen sam i izgubljen. Osjećam. Hladim vrućicu. Ja sam.

68. Umor od svih iluzija i od svega što postoji u iluzijama, gubitak iluzija, uzaludnost iluzija, umor prije umora zbog toga što ih moramo imati da bismo ih izgubili, bol zato što ih imamo, intelektualna 89

sramota zato što smo ih imali znajući da će imati takav kraj. Svijest o nesvjesnome u životu najstariji je namet na inteligenciju. Postoje nesvjesne inteligencije: blistavost duha, tokovi shvaćanja, tajne i filozofije koje posjeduju isti automatizam kao i tjelesni refleksi, baš kao i funkcije koje jetra i bubrezi obavljaju sa svojim izlučinama.

69. L. do D

Padaju kiše, sve više, više i više… Kao da će se nešto srušiti u vanjsko crnilo... Sva nepravilna i brdovita zbijenost grada izgleda mi danas poput ravnice sravnjene kišom. Kamogod pružim pogled sve ima boju kiše, blijedo crnilo. Imam čudne dojmove, svi su hladni. Načas mi se čini da je sav krajolik magla, a i stvari su magla koja ih prekriva. Neka vrst predneuroze onoga što ću biti kada više ne budem ledi mi tijelo i dušu. Zbog nečega poput sjećanja na svoju buduću smrt ježim se iznutra. U izmaglici intuicije osjećam se kao mrtva tvar, što je pala na kišu, jecajući na vjetru. I hladnoća onoga što neću osjećati nagriza mi sadašnje srce.

70. L. do D

Kada u meni ne postoji druga snaga, postoji barem ona što ju stvara neprestana novost koju pruža oslobođen osjetilni doživljaj. Spuštajući se danas Ulicom Nova do Almada, odjednom sam zamijetio leđa čovjeka koji se ispred mene spuštao. Bila su to obična leđa čovjeka, sako skromnog odijela na leđima slučajnog prolaznika. Nosio je staru aktovku pod lijevom rukom, a u ritmu kojim je hodao, lupkao je po tlu sklopljenim kišobranom što ga je držao za ručku u desnoj ruci. Odjednom sam osjetio nešto poput nježnosti prema tom čovjeku. Osjetio sam u njemu nježnost koja se osjeća prema onome što je obično ljudsko, prema banalnoj svagdašnjici glave obitelji koji ide na posao, prema njegovu skromnom i radosnom domu, prema radostima i tugama od kojih se nužno sastoji njegov život, prema nedužnosti života koji ne analizira, prema životnoj prirodnosti tih odjevenih leđa. Ponovno sam podignuo oči prema leđima čovjeka, prema prozoru kroz koji sam ugledao ove misli. Dojam je bio upravo isti onaj koji nam se iznenada javi pred nekim tko spava. Sve što spava je ponovno dijete. Možda zato jer se u snu ne može učiniti ništa loše, kada nije svjestan života, i najveći zločinac, najgori sebičnjak izgleda kao svetac zbog neke prirodne čarolije dok spava. Ne vidim razliku u osjećaju između ubijanja onoga tko spava i ubijanja nekog djeteta. Dakle, leđa ovoga čovjeka spavaju. Čitav on, dok hoda ispred mene istim korakom kao i ja, spava. Ide nesvjesno. Živi nesvjesno. Spava, jer svi spavamo. Čitav je život san. Nitko ne zna što radi, nitko ne zna što želi, nitko ne zna što zna. Spavamo život, kao vječna djeca Sudbine. Zato osjećam, kada razmišljam s takvim dojmom, neodređenu i golemu nježnost prema svoj djeci, prema cijelom uspavanom društvu, prema svima i svemu. To je izravno čovjekoljublje, bez zaključaka i namjera, koje me u ovome času obuzima. Prožima me nježnost poput boga koji je vidio. Sve ih gledam kroz samilost onoga koji je jedini svjestan, jadni

ljudi, jadno čovječanstvo. Zbog čega su svi oni ovdje? Sve pokrete i namjere života, od običnog života pluća do izgradnje gradova i granica carstva, doživljavam kao pospanost, nešto poput snova i počinka koji se nehotice zbivaju u intervalima između jedne i druge zbilje, između jednog i drugog dana Apsolutnoga. I kao netko tko je apstraktno majčinski, saginjem se u noći nad loše sinove kao i nad one dobre, povezuje ih san u kojemu su svi moji. Preplavljuje me nježnost beskrajne stvari. Skrećem pogled s leđa onoga koji je ispred mene i gledam sve druge koji koračaju ulicom, sve ih jasno obavijam istom, besmislenom i hladnom nježnošću što su je pobudila ramena nesvjesnog čovjeka kojega slijedim. Sve je nalik njemu; sve ove djevojke koje govore prema atelieru, ovi mladi službenici koji se smiju prema uredu, ove sluškinje velikih grudi koje se vraćaju iz teških kupovina, ovi dostavljači prvih poruka — sve je to isto nesvjesno s raznolikim licima i tijelima, poput lutaka koje pokreću konci što vode prema uvijek istim prstima ruke onoga koji je nevidljiv. Prolaze sa svim pokretima što ih određuje svijest, a nisu ničega svjesni, jer nisu svjesni toga da imaju svijest. Jedni su pametni, drugi glupi, no svi su jednako glupi. Jedni su stari, drugi mladi, svi su iste dobi. Jedni su muškarci, drugi žene, a svi su istoga spola koji ne postoji.

71. L. do D. 13. 4. 1930.

Vjerujem da je ono što u meni stvara snažan osjećaj da živim u nepodudaranju s drugima upravo to što većina ljudi misli svojom osjećajnošću, dok ju osjećam mislima. Za običnog čovjeka osjećati znači živjeti, a misliti znači znati živjeti. Za mene misliti znači živjeti, a osjećati nije drugo doli hrana mišljenju. 90

Moja je sposobnost oduševljavanja oskudna, i zanimljivo je kako ju uglavnom potiču oni koji su mi po naravi sasvim oprečni, a ne oni koji su mi duhovno bliski. Nikome se u književnosti ne divim više nego klasičnim piscima, a njima najmanje nalikujem. Kad bih morao izabrati koga ću isključivo čitati, Chateaubrianda ili Vieiru, bez razmišljanja bih izabrao Vieiru. Što je netko manje nalik meni, to mi se doima stvarnijim, jer manje ovisi o mojoj subjektivnosti. Upravo zato neprestano i pomno proučavam baš ove obične ljude koji su mi odbojni i od kojih se razlikujem. Volim ih zato što ih prezirem. Volim ih promatrati zato što mi je mrsko osjećati ih. Krajolik koji je lijep kao slika uglavnom je neugodan kao i mlijeko.

72. Objavljeno u časopisu Revolução, 6. 6. 1932. 91

Amiel je rekao da je krajolik stanje duše, no ta je rečenica blijeda slika jadnoga sanjara. Čim je krajolik doista krajolik, on prestaje biti stanje duše. Stvarati znači postići objektivnost, i nitko ne može reći da je stvorena pjesma stanje u kojemu se razmišlja kako ju stvoriti. Vidjeti možda znači sanjati, a ako to nazivamo gledanjem a ne sanjanjem, znači da razlikujemo pojmove sanjati i vidjeti. Inače čemu služe ova umovanja verbalne psihologije? Neovisno o meni raste trava, po toj travi što raste pada kiša, a sunce pozlaćuje protezanje trave što je narasla ili će narasti; uzdižu se brežuljci

još od davnina, a vjetar struji na isti način kako ga je i Homer, premda više ne postoji, čuo. Bilo bi ispravnije reći da je stanje duše krajolik; prednost te rečenice je u tome što ne sadrži laž jedne teorije, nego samo istinu jedne metafore. Ove slučajne riječi diktirao mi je grad, njegova velika panorama sagledana na univerzalnoj svjetlosti sunca, s brežuljka São Pedro de Alcântara. Uvijek kada promatram neku široku panoramu, napuštam visinu od metar i šezdeset baš kao i težinu od šezdesetjednog kilograma, u kojima fizički obitavam, osmijeh mi je široko metafizički za nekoga tko sanja da je san san, i ljubim istinu apsolutne izvanjskosti s otmjenom vrlinom shvaćanja. U daljini, Tejo je plavo jezero, a brda Druge Obale pripadaju jednoj poravnatoj Švicarskoj. Otiskuje se malena brodica — crni teretni parobrod — tamo negdje iz Poço do Bispa prema luci koju ne vidim. Neka mi Bogovi sačuvaju, sve do časa kada će nestati ova moja vanjština, tu jasnu i sunčanu misao o vanjskoj stvarnosti, taj nagon moje nevažnosti kao i udobnost toga što sam malen i što mogu misliti da sam sretan.

73. L. do D. 14. 4. 1930.

U osamljenim planinskim visinama, kada do njih stignemo, imamo osjećaj kako smo povlašteni. Od visoke planine viši smo za čitavu svoju visinu. Najviši vis Prirode, barem na tome mjestu, ostaje nam pod nogama. Na tom smo položaju kraljevi vidljivoga svijeta. Oko nas sve je niže: život je padina koja se spušta, ravnica koja leži ispod vrhunca i uzdizanja nas samih. Sve je u nama slučajnost i zlo, i ovu visinu što ju imamo, zapravo nemamo, a na vrhu nismo ništa viši. Upravo ono što gazimo, dostiže nas; ako se osjećamo visokima, viši smo upravo zbog visine na kojoj se nalazimo. Lakše se diše kada je čovjek bogat; ako je slavan, slobodniji je; samo posjedovanje neke plemićke titule maleno je brdo. Sve je umjetno, a čak ni to što je umjetno nije naše. Na njega se penjemo, ili nas do njega vode, ili smo se rodili u kući koja je brdo. Međutim, velik je onaj koji smatra da razlika što postoji u udaljenosti od doline do neba, ili od planine do neba, nije nikakva razlika. Ako potop nabuja, bolje će nam biti na planini. No, ako se Božje prokletstvo spusti poput munje nalik Jupiterovoj, ako zapušu vjetrovi nalik Eolovim, bolje bismo bili zaklonjeni da se nismo popeli i bolje zaštićeni kad bismo puzali. Mudar je doista onaj koji se može uspinjati u mišićima i zanijekati uspon u spoznaji. On posjeduje sve planine u svojoj viziji; a s obzirom na položaj, posjeduje i sve doline. Sunce što pozlaćuje vrhove, pozlaćuje ih više za sebe no za onoga koji na vrhu stoji pod njim; a visok dvorac u šumi bit će ljepši onome tko ga promatra iz doline nego onome tko ga zaboravlja u tim dvoranama gdje boravi kao u zatočeništvu. Tješim se ovim mislima, kada me već ne može utješiti život. A simboli mi se miješaju sa stvarnošću kada, prolazeći tijelom i dušom ovim niskim ulicama što vode do Teja, gledam kako jasni brežuljci grada blistaju poput tuđe slave na raznolikom svjetlu sunca koje više i nije na zapadu.

74. L. do D.

GRMLJAVINA Ovaj teški zrak i zaustavljeni oblaci. Plavetnilo neba bilo je umrljano prozirnom bjelinom. Mladić, u dnu ureda, zastane načas s tankim užetom u ruci kojim veže vječni omot... »Sjećam se da je samo jedanput bilo ovakvo vrijeme«, primijeti statistički. Hladna tišina. Zvukovi s ulice kao da su odrezani nožem. Potrajao je osjećaj općega turobnog raspoloženja, zaustavljen kozmički dah. Čitav je svemir stao. Časovi, časovi, časovi. Zacrnjela se tmurina iz tišine. Odjednom, živi čelik Kako je ljudski bio metalni odjek tramvaja! Kakav je radostan prizor bila obična kiša na ulici koja je uskrsnula iz ponora! Oh, Lisabone, moj dome!

75. L. do D.

Da bih osjetio slast i stravu brzine ne trebam brze automobile ni ekspresne vlakove. Dovoljna su mi jedna električna kola i zastrašujuća sposobnost apstrakcije što ju posjedujem i njegujem. U električnim kolima u pokretu znam, zahvaljujući neprestanoj i trenutnoj raščlambi, razdvojiti ideju kola od ideje brzine, odvojiti ih od svega, dok ne postanu različite stvarne-stvari. Potom mogu osjetiti kako se krećem ne u kolima nego unutar njihove Čiste-Brzine. A već umoran, ako poželim vrhunac goleme brzine, mogu tu ideju prenijeti na Čisto Oponašanje Brzine i na svoje ju zadovoljstvo povećavati ili smanjivati, te proširivati s one strane svih mogućih brzina vagona vlakova. Izlaganje stvarnim opasnostima, osim što me od njih hvata jeza, ne osjećam pretjeranima zbog straha — uznemiruje me tek savršena usredotočenost na moje dojmove, to je ono što me smeta i depersonalizira. Nikada ne odlazim tamo gdje sam izložen opasnostima. Bojim se dosade koju bi izazvale. Zalaz sunca je intelektualan fenomen.

76. Ponekad mislim s određenom ugodom (u presjeku) na buduću mogućnost zemljovida naše svijesti o nama samima. Po mome mišljenju, budući povjesničar svojih vlastitih dojmova možda bi mogao sažeti u jednu egzaktnu znanost taj stav prema svojoj svijesti o vlastitoj duši. Zasad smo još na početku toga teškog umijeća — još uvijek umijeća, te kemije dojmova u svojemu zasad alkemijskom stanju. Taj znanstvenik sutrašnjice naročito će se brinuti za svoj unutarnji život. Od sebe samoga

stvorit će precizan instrument kako bi ga sveo na raščlambu. Ne vidim nikakve teškoće u izradi takva preciznog instrumenta za auto-analitičku uporabu, od čelika i bronce skovanih od samih misli. Govorim o čeliku i bronci koji su uistinu čelik i bronca, ali u duhu. Možda upravo tako treba izraditi instrument. A možda će trebati oblikovati ideju za taj precizni instrument, materijalno vidjeti tu ideju da bi se moglo nastaviti s pomnom intimnom raščlambom. Svakako će biti potrebno i duh podvrgnuti nekoj vrsti stvarne tvari s nekom vrstom prostora u kojemu će postojati. Sve će to ovisiti o krajnjoj oštrini naših unutarnjih dojmova koji će, proširivši se do mogućih granica, sasvim sigurno u nama otkriti ili stvoriti takav stvarni prostor, poput prostora u kojemu se nalaze materijalne stvari, koji je, doduše, nestvaran kao i sama stvar. Možda će taj unutrašnji prostor biti tek jedna nova dimenzija ovoga prostora. Možda će znanstvena istraživanja u budućnosti otkriti da su sve stvari dimenzije istoga prostora, koji stoga nije ni materijalni ni duhovni. U jednoj ćemo dimenziji proživjeti tijelo, u drugoj ćemo proživjeti dušu. A možda ima drugih dimenzija u kojima ćemo proživljavati druge stvari koje su za nas jednako stvarne. Ponekad mi pruža zadovoljstvo prepustiti se uzaludnoj meditaciji o tome do koje bi granice takvo istraživanje moglo dovesti. Možda se otkrije da je ono što nazivamo Bogom, a što je tako očito u drugom planu u kojemu se ne nalazi ni logika, ni prostorno-vremenska stvarnost, upravo naš način postojanja, naš dojam o nama samima u drugoj dimenziji bića. Ne čini mi se to nemogućim. I snovi će možda biti ili drukčija dimenzija u kojoj ćemo živjeti ili sjecište dviju dimenzija; kao što tijelo živi u visini, u širini i u dužini, naši snovi, tko zna, živjet će u idealu, u jastvu i u prostoru. U prostoru, u svojoj vidljivoj predodžbi; u idealu, u obliku druge vrste no što je tvar; u jastvu, u svojoj intimnoj dimenziji. Samo Ja, u svakome od nas, možda je božanska dimenzija. Sve je ovo složeno, a u svoje vrijeme bit će, bez sumnje, i određeno. Možda su sadašnji sanjari veliki preteče posljednje buduće znanosti. Jasno, ne 92

vjerujem u posljednju buduću znanost. No to ovdje i nije važno . Ponekad stvaram ovakve metafizike s brižnom pažnjom i poštovanjem onoga tko doista radi i stvara znanost. Već sam rekao da postoji mogućnost da ju doista stvorim. Vrlo je bitno da se time ne ponosim mnogo, zato što ponos šteti vjerodostojnoj nepristranosti znanstvene egzaktnosti.

77. L. do D.

Da bih se zabavio — jer ništa ne zabavlja kao znanost ili stvari koje se doimaju kao znanost i koje se isprazno koriste — često se pomno posvećujem proučavanju svoje psihičke strukture u obliku u kojemu ju prihvaćaju drugi. Ponekad je zadovoljstvo jadno, ponekad pak bolno, što mi ga pruža ta uzaludna taktika. Uglavnom nastojim proučiti opći dojam što ga stvaram kod drugih, bez zaključaka. Uglavnom sam stvorenje prema kojemu drugi osjećaju naklonost, prema kojemu doista osjećaju naklonost, s nejasnim i zanimljivim poštovanjem. No, ne pobuđujem nikakvu snažnu naklonost. Nitko nikada neće biti moj prijatelj na dirljiv način. Zbog toga me toliki mogu poštivati.

78. L. do D. 21. 4. 1930.

Postoje dojmovi koji su snovi, koji poput magle obavijaju čitav obujam duha, koji ne dopuštaju da se misli, koji ne dopuštaju da se djeluje, koji ne dopuštaju da se jasno postoji. Kao da nismo 93

spavali, a u nama preživljava nešto od sna i tromost sunca koje grije površinu umrtvljenih osjećaja. To je opijenost time što nisi ništa, a volja je vedro ispražnjeno u stražnjem dvorištu jednim 94

ravnodušnim pokretom noge u prolazu. 95

Gleda se, ali se ne vidi. Duga ulica s ljudskim stvorenjima koja se kreću nalik je nekoj vrsti položene oglasne ploče na kojoj su slova pomična i ne stvaraju osjećaje. Kuće su samo kuće. Gubi se mogućnost pridavanja smisla onome što se vidi, ali dobro se vidi što je to, da. Udarci čekićem na vratima obrtnika koji izrađuje kovčege imaju prizvuk neke bliske neobičnosti. Odzvanjaju u velikim razmacima, svaki udarac s jekom i bez koristi. Buka teretnih kola nalikuje danu 96

u kojemu se sprema grmljavina. Glasovi izlaze iz zraka, a ne iz grla. U daljini, rijeka je umorna . Ne osjeća se dosada. Ne osjeća se tuga. Tek želja za spavanjem u drugoj osobnosti, za zaboravom uz poboljšanje prihoda. Ne osjeća se ništa, samo automatizam tu dolje, koji pokreće noge 97

što nam pripadaju i udaraju o tlo u nesvjesnom hodu, stopala koja se osjećaju u cipelama. Možda se ni to ne osjeća. Oko očiju, poput prstiju na ušima, osjeća se stisak unutar glave. Kao da se duša prehladila. A s literarnim izgledom bolesti rađa se želja za životom kao oporavkom, bez hodanja; i ideja o oporavku evocira prigradska imanja, ali iznutra, tamo gdje se nalaze ognjišta, daleko od ulice i kotača. Da, ne osjeća se ništa. Svjesno se pada u san samo zbog nemogućnosti da se tijelo usmjeri drugamo, prema vratima na koja treba ući. Prolazi sve. Što li je s tamburinom, o zaustavljeni medvjede?

79. L. do D. 21. 4. 1930.

Lagano, poput nečega što počinje, miris oseke na morskom povjetarcu zaustavio se ponad Teja i prljavo se protegnuo do početaka Baixe. Donio je svježu mučninu od hladne tromosti mlakog mora. Osjetio sam život u želucu, a njuh se pretvorio u nešto iza očiju. Visoko, smjestili se ni na što oblaci poput cjedila, lijevka, u sivilu što se razara u lažnu bjelinu. Atmosfera bijaše prijetnja kukavičkog neba, nešto poput nečujne grmljavine, sačinjene tek od zraka. Bilo je zastoja i u samome letu galebova; doimali su se poput predmeta lakših od zraka, koje je netko tamo ostavio. Ništa nije gušilo. Poslijepodne se spuštalo u nekom našem smiraju; zrak je bio neprestano svjež. Jadne nade što sam ih imao, izlazi u životu što sam ih morao imati! Nalik ovom času i ovom 98

zraku, maglice bez magle, poderani rubovi lažne oluje. Viče mi se da dokrajčim krajolik i meditaciju. No tu je miris oseke u mojemu rasuđivanju, a oseka je u meni izvukla na vidjelo blatno crnilo što postoji tamo vani i vidim ga samo po mirisu. Koliko nedosljednosti u želji da sam sebi budem dovoljan! Koliko sarkastične svijesti o pretpostavljenim dojmovima! Tolika isprepletenost duše dojmovima i mislima sa zrakom i rijekom, da bih rekao kako me život boli u osjetilu njuha i u svijesti, te ne bih znao reći, kao u jednostavnoj i

99

velikoj rečenici u knjizi o Jobu, »Moja je duša umorna od mojega života!«

80. L. do D.

BOLAN INTERVAL Sve me umara, čak i ono što me ne umara. Moja je radost bolna kao i moja bol. Da sam barem dijete koje stavlja papirnate brodiće u spremište s vodom, na imanju sa seoskim 100

pokrovom od isprepletene trske što stvara šahovnicu od svjetla i zelene sjene u sjenovitim odsjajima plitke vode. Između mene i života krhko je staklo. Ma koliko jasno vidio i razumio život, ne mogu ga dodirnuti. Rasuđivanje je moja tuga? Čemu, ,ako je rasuđivanje napor, a tko je tužan ne može se naprezati. Čak se i ne odričem onih banalnih pokreta u životu kojih bih se toliko želio odreći. Odricanje je napor, a ja ne posjedujem u duši nikakav napor kojim bih se naprezao. Često me zaboli to što nisam upravljač onog automobila, kočijaš onih kola, bilo kakav pretpostavljeni banalni Drugi čiji me život, jer nije moj, razbludno prožima željom da ga imam i toliko me prožima tuđim! Ne bih se užasavao života kao neke Stvari. Pojam života kao Svega ne bi mi zdrobio pleća misli. Moji su snovi glupo utočište, nalik kišobranu što štiti od munje. Tako sam umrtvljen, tako jadan, tako promašen u pokretima i djelima. Kolikogod se zavlačio u gustu šumu, svi puteljci moga sna vode do proplanka tjeskobe. Čak se i meni, koji toliko sanjam, dogode intervali u kojima mi san izmakne. Tada se stvari pojave u jasnoći. Diže se magla kojom se okružujem. I svi vidljivi bridovi povređuju meso moje 101

duše. Sve oštrine što ih gledam bodu me dok ih spoznajem predmeta pritišću me u duši iznutra.

kao oštrine. Sve vidljive težine

Moj je život kao da me njime tuku.

81. 102

Po ulici kočije predu , zvukovi su izdvojeni, spori, usklađeni, doima se, s mojom snenošću.

Vrijeme je ručku, no ostao sam u uredu. Dan je mlak i pomalo oblačan. U zvukovima postoji zbog nekog razloga, možda zbog moje snenosti, isto ono nešto što postoji u danu.

82. L. do D. 23. 4. 1930.

Ne znam kakvo mi to nejasno milovanje, tim nježnije što i nije milovanje, nesiguran popodnevni povjetarac donosi do lica i poimanja. Samo znam da se mučnina od koje patim načas bolje smjestila, kao odjeća koja je prestala trti otvorenu ranu. Jadne li osjećajnosti koja ovisi o slabom zračnom gibanju da bi došla, još k tome usputno, do svojega spokoja! No takva je sva ljudska osjećajnost, i ne vjerujem da za sve njih druge ima veću težinu na ljudskoj vagi iznenada zarađen novac, ili iznenada primljen osmijeh kao što to za mene ima, u ovome času, kratki nalet prolaznoga povjetarca. Mogu razmišljati o spavanju. Mogu sanjati da sanjam. Jasnije vidim objektivnost svega. S više ugode uživam izvanjski osjećaj života. A sve to upravo zato što mi, stigavši gotovo do uličnoga ugla, jedan preokret u strujanju povjetarca radošću prožima površinu kože. Sve što volimo ili gubimo — stvari, osobe' značenja — okrzne nam kožu i tako nam dopre do duše, a nije se dogodilo ništa drugo, u Bogu, osim povjetarca koji mi je donio tek olakšanje, milostivi trenutak i mogućnost da sve raskošno izgubim.

83. L. do D. 25. 4. 1930.

Vir, vrtlog, u žitkoj životnoj ispraznosti! Na velikom trgu u centru grada šarolika rijeka ljudi umjereno protječe, otječe, stvara lokve, grana se u rukavce, pritječe obalama. Moje oči gledaju bez pažnje, a u sebi stvaram tu vodenu sliku koja, bolje od bilo koje druge, jer sam mislio da će pasti kiša, odgovara neizvjesnom gibanjima. Pišući ovu posljednju rečenicu koja po mome mišljenju točno govori o onome što određuje, pomislio sam kako bi bilo korisno, pri objavljivanju moje knjige, na kraju staviti oznaku »Ne-Errata« ispod »Erratas«, i reći: rečenica »neizvjesnom gibanjima« na toj i toj stranici, upravo je tako kako piše, s pridjevom u jednini i imenicom u množini. No, kakve to veze ima s onim što sam mislio? Nikakve, i zato se prepuštam mislima. Oko sredine trga, poput pokretnih kutija šibica, velikih i žutih, u koje je neko dijete ukoso zabolo spaljenu šibicu ne bi li poslužila kao loš jarbol, električna kola tramvaja škripe i zveckaju; kada kreću, sve željezo snažno cvili. Oko kipa u sredini, golubice su crne mrvice koje se miču kao da ih prosipa vjetar. Korak im je sitan, a one krupne ponad malih nožica. A sjene su, sjene... Izbliza, svi su ljudi na jednoličan način različiti. Vieira je rekao kako je fra Luís de Sousa napisao »zajedničko s pojedinačnim«. Ovi su ljudi pojedinačni sa zajedničkim, suprotno stilu u djelu Nadbiskupov

103

život. Sve mi to izaziva žaljenje, iako me ne zanima. Našao sam se ovdje bez razloga,

kao i sve u životu. S istočne strane, gdje se napola skriven grad uzdiže gotovo kao lažan pramac, napada nepomična Utvrda. Blijedo sunce oblijeva nejasnim sjajem tu neočekivanu gomilu kuća što je odavde skrivena. Nebo je vlagom izbijeljeno plavetnilo. Možda se jučerašnja kiša ponovi danas, ali nešto slabija. Vjetar je, čini se, istočnjak, možda zato jer se ovdje iznenada osjećaju mirisi zrelih i zelenih plodova 104

s obližnje tržnice. Na istočnoj strani Trga ima više došljaka nego na drugoj strani. Poput prigušena pucnja valovita se vrata spuštaju prema gore; ne znam zašto, ali upravo mi takva rečenice predočuje onaj zvuk. Možda zato jer taj zvuk uglavnom stvaraju pri spuštanju, premda se sada penju. Sve je objašnjivo. 105

Odjednom sam sam na svijetu. Sve ovo vidim s visine nekakva duhovnog krova. Sam sam na svijetu. Da bi se vidjelo treba biti udaljen. Da bi se jasno vidjelo treba se zaustaviti. Analizirati znači biti stranac. Svi prolaze pored mene, nitko se o mene ne okrzne. Samo je zrak oko mene. 106

Osjećam se toliko osamljenim da osjećam udaljenost između mene i mojega odijela. Dijete sam, s malenim svijećnjakom u ruci što slabo gori, u noćnoj košulji prolazim velikom, pustom kućom. Žive sjene što me okružuju samo su sjene, kćeri nepomična pokućstva okružuju ovdje na suncu, ali ovdje su ljudi.

107

i svjetla što me prati. One me

84. L. do D. 25. 4. 1930.

Razmišljao sam danas, u jednom predahu od osjećanja, o obliku proze što ga koristim. Doista, kako pišem? Imao sam, kao što su mnogi imali, izopačenu želju za posjedovanjem sustava i norme. Naravno da sam pisao prije norme i sustava; u tome, međutim, nisam drukčiji od ostalih. Pri analizi samoga sebe toga popodneva, otkrivam da moj sustav stila počiva na dva načela, i istoga časa, i po dobroj navadi dobrih klasika, uspostavljam ta dva načela na općim temeljima svakoga stila: reći što se osjeća točno onako kako se osjeća: jasno, ako je jasno; nerazumljivo, ako je nerazumljivo, zbrkano, ako je zbrkano — shvatiti da je gramatika tek instrument, a ne zakon. Pretpostavimo da pred sobom vidim neku djevojku koja izgleda kao muškarac. Obično bi ljudsko biće za nju reklo: »Ona djevojka izgleda kao mladić«. Drugo obično ljudsko biće, već bliže svijesti o tome da govoriti znači reći, reklo bi za nju: »Ona djevojka je mladić«. Drugi opet, isto tako svjestan dužnosti izražavanja, ali s većim poticajem i nagnućem prema kratkoći, što je strast mišljenja, rekao bi: »Onaj mladić«. Ja bih rekao: »Ona mladić«, kršeći temeljna gramatička pravila o slaganju imenica i pridjeva. A rekao bih točno, govorio bih apsolutno, fotografski, izvan uobičajenoga, izvan pravila i izvan svagdašnjega. Ne bih govorio, rekao bih. Gramatika, određujući uporabu, stvara pravovaljane i pogrešne podjele. Dijeli, primjerice, glagole na prelazne i neprelazne; međutim, čovjek koji zna govoriti, mora često promijeniti prelazni glagol u neprolazni da bi fotografski snimio ono što osjeća, a ne da bi vidio u mraku, kao što to obična ljudska bića čine. Ako želim reći da postojim, reći ću: »Jesam«. Ako želim reći da postojim kao odvojena duša, reći ću: »Ja jesam«. No ako želim reći da postojim kao biće koje se prema sebi upravlja i oblikuje, koje u samome sebi obavlja božansku funkciju stvaranja sebe, kako onda upotrijebiti glagol »biti«, a da ga ne pretvorim u prelazni? I onda ću, pobjedonosno, antigramatički

uzvišeno, reći: »Jesam-se«. Izreći ću jednu filozofiju u dvije malene riječi. Zar to nije poželjnije nego ne reći ništa u četrdeset rečenica? Što se više može tražiti od filozofije i načina govora? Neka slijedi gramatiku tko ne zna misliti o tome što osjeća. Neka se njome služi tko zna upravljati svojim izražavanjem. Neka se čuje za Sigismunda, Kralja Rima, koji je u jednom javnom 108

govoru počinio gramatičku grešku, te odgovorio onome koji mu je to spomenuo : »Ja sam Kralj Rima i stoga iznad gramatike«. A povijest pripovijeda kako je postao poznat kao Sigismund »supergrammaticam«. Divnog li simbola! Svaki čovjek koji zna izreći ono što govori, na svoj je način Kralj 109

Rima. Titula nije loša, a duša je biti—se .

85. L. do D.

Ponekad kada bacim pogled na obilno književno stvaralaštvo sačinjeno od dugih i složenih stvari tolikih stvorenja koje poznajem ili o kojima sam čuo, osjetim u sebi stanovitu zavist, jedno prezrivo divljenje, nepovezanu mješavinu raznolikih osjećaja. Stvoriti bilo što dovršeno, cjelovito, bilo dobro ili loše — ako nikada i nije u cijelosti dobro, često u cijelosti nije ni loše — da, stvaranje nečega dovršenoga izaziva u meni možda više zavisti od bilo kojeg drugog osjećaja. Djelo je poput djeteta: nesavršeno je kao svako ljudsko biće, ali je naše, kao što su djeca naša. I ja, s vlastitim kritičkim duhom koji mi dopušta tek uvidjeti mane, nedostatke, ja koji se usuđujem pisati samo odlomke, djeliće, izvatke iz nepostojećega, baš ja, i u ovome nevažnome djelu što ga pišem, također sam nesavršen. Vrednije bi bilo dovršeno djelo, pa čak i loše, koje je uistinu djelo, ili pak odsuće riječi, potpuna tišina duše koja priznaje da nije sposobna djelovati.

86. L. do D. 110

Razmišljam o tome nije li sve u životu degeneracija svega . Nije li biće primicanje — iščekivanje ili predgrađe nečega. 111

Kao što je i Kršćanstvo tek degenerirani bastard 112

neoplatonizma u opadanju, judaizacija 113

helenizma preko Rimljana , tako je i naše doba, senilno i kancerogeno , višestruki otklon od svih 114

velikih namjera, sukladnih ili oprečnih, iz propasti kojih je niknula era s kojom propadamo . Živimo u međučinu s orkestrom. 115

Ali što imam ja, na ovome četvrtom katu, sa svim tim sociologijama . Sve mi je ovo samo san, nalik kraljevni iz Babilonije, a baviti se ljudskim društvom je zaludno, zaludno kao arheologija sadašnjice.

Iščeznut ću u magli, kao stranac svemu, ljudski otok otrgnut od sna mora, lađa s površnim bićem na površini svega.

87. L. do D. 6. 5. 1930.

Metafizika mi se uvijek činila produljenim oblikom pritajenog ludila. Kada bismo spoznali istinu, vidjeli bismo ju; sve ostalo je sustav i okolina. Dovoljno nam je, ako razmislimo, neshvaćanje svemira; htjeti ga shvatiti znači biti manje od ljudi, jer biti čovjek znači znati da je svemir neshvatljiv. Donose mi vjeru kao zatvorenu pošiljku uz tuda klicanja. Žele da ju primim, ali ne i da ju otvorim. Donose mi znanost kao nož na tanjuru kojim ću razrezati listove neke knjige bijelih stranica. Donose mi sumnju kao prašinu u kutiji, no zašto mi donose kutiju ako ona sadrži samo prašinu? Zbog neznanja pišem, i koristim velike riječi Istine posve strane zahtjevima osjećaja. Ako je osjećaj jasan i koban, govorim, naravno, o bogovima, i tako ga uglavljujem u svijest višestruka svijeta. Ako je osjećaj dubok, govorim, naravno, o Bogu, i tako ga ukalupljujem u jedinstvenu svijest. 116

Ako je osjećaj misao, govorim, naravno, o Sudbini, i tako ga satjerujem do zida . Ponekad će sam ritam rečenice tražiti Boga a ne Bogove, ponekad će se nametnuti tri sloga riječi Bogovi i verbalno ću promijeniti svijet, ponekad će, naprotiv, pritiskati potreba za nekom prisnom rimom, promjenom ritma, emocionalnim skokom i mnogoboštvom ili će možda jednoboštvo biti pogodnije i poželjnije. Bogovi su funkcija stila.

88. L. do D.

Gdje je Bog, čak ako i ne postoji? Želim moliti i plakati, pokajati se za zločine što ih nisam počinio, uživati u oprostu kao u milovanju koje nije posve majčinsko. Naručje za plakanje, ali jedno golemo naručje, bez oblika, prostrano poput ljetne noći a opet blisko, toplo, žensko, pored bilo kakva ognjišta... I moći u njemu plakati nemislive stvari, propasti za koje i ne znam koje su, nježnosti nepostojećih stvari, i velike ustrašene slutnje pred ne znam kakvom budućnosti... Novo djetinjstvo, opet neka stara dadilja i malena postelja u kojoj bih zaspao tijekom priča o velikim opasnostima što su prodirale kroz mladenačke svijetle vlasi nalik klasju žita, što me uljuljkuju i sve ih slabije čujem s pažnjom koja postaje mlačna... I sve to vrlo veliko, vrlo vječno, zauvijek konačno, s jedinstvenim likom Boga, tamo na otužnom i pospanom dnu posljednje stvarnosti Stvari... Naručje ili kolijevka ili topla ruka oko mojega vrata... Glas koji tiho pjeva i kao da me želi 117

rasplakati... Pucketanje vatre u ognjištu... Toplina u zimi... Blagi otklon moje svijesti... A potom, u golemom prostoru miran san, bez zvuka, poput mjeseca što kruži među zvijezdama... Kada uklonim svoje umjetnine i spremim ih nježnom brižljivošću u neki kut sa željom da ih

poljubim — svoje igračke, riječi, slike, rečenice — postajem tako malen i bespomoćan, tako sam u velikoj i otužnoj sobi, tako duboko tužan!... Na kraju, tko sam ja kada se ne igram? Jadno siroče, napušteno na ulicama dojmova, koje cvokoće na uglovima Stvarnosti i mora spavati na stubama Tuge te jesti kruh što mu ga daje Fantazija. O svome ocu znam jedino ime; rekoše mi da mu je ime Bog, ali ime mi ništa ne govori. Ponekad, noću, kada se osjećam osamljenim, zovem ga i plačem, i stvaram sliku o njemu kakvu bih mogao voljeti... No potom mislim da ga ne poznajem, da on možda nije takav, da on možda nikada neće biti otac moje duše... Kada će sve ovo svršiti, ove ulice po kojima vučem svoju bijedu, ove stube na kojima skupljam svoju hladnoću i osjećam ruke noći između dronjaka? Ako jednoga dana po mene dođe Bog i odvede me svojoj kući te mi pruži toplinu i ljubav... Kadikad mislim na to i plačem od sreće misleći kako to mogu misliti... No vjetar vije ulicama i lišće pada na pločnike... Podižem pogled i vidim zvijezde koje nemaju nikakva smisla... A od svega toga ostajem samo ja, jadno napušteno dijete, koje nijedna Ljubav nije htjela posvojiti, nijedno Prijateljstvo prihvatiti kao prijatelja u igri. Odviše mi je hladno. Umoran sam u svojoj napuštenosti. Potraži, o vjetre, moju Majku. Odvedi me u Noći kući koju ne poznajem... Vrati mi, o golema Tišino, moju dušu i moju kolijevku i pjesmu koja me je uspavljivala...

89. Jedini stav dostojan čovjeka na višoj razini jest tvrdoglava ustrajnost u djelovanju koje se prepoznaje kao zaludno, u običaju jedne doktrine koja se otkriva kao neplodni, i u zacrtanoj uporabi pravila filozofskog i metafizičkog promišljanja važnost kojega se osjeća kao ništavna.

90. L. do D. 14. 5. 1930.

Prepoznati stvarnost kao oblik iluzije, a iluziju kao oblik stvarnosti, jednako je potrebno i jednako beskorisno. Kontemplativni život, da bi uopće postojao, mora slučajne ciljeve shvaćati kao raspršene premise jednoga nedostižnog zaključka; ali istodobno mora kontingencije snova shvaćati, na stanovit način, dostojnima pažnje koja im se upućuje, i zbog koje postajemo kontemplativni. Svaka je stvar, već prema tome kako je shvaćena, oduševljenje ili prepreka, sve ili ništa, put ili briga. Shvaćati stvar svaki put na drukčiji način znači obnavljati je, umnožavati je samom sobom. Zbog toga kontemplativni duh koji nikada nije izašao iz svoga sela, unatoč tome ime pod sobom čitav svemir, U ćeliji ili u pustinji nalazi se beskraj. U kamenu drijema kozmičko. Međutim postoje trenuci meditacije — a oni se javljaju svima onima koji meditiraju — u kojima je sve istrošeno, sve staro, sve viđeno, čak i ono što još treba vidjeti. Stoga, što više meditiramo o nekoj stvari, a meditirajući o njoj, mi ju mijenjamo, nikada ju ne pretvaramo u nešto što ne bi bila tvar meditacije. Dostiže nas tada čežnja za životom, da spoznajemo bez spoznaje, da meditiramo samo osjetima ili da mislimo na opipljiv ili osjetilni način unutar predmeta o kojemu se misli, kao da smo vođa, a on spužva. Tada također posjedujemo svoju noć, i produbljuje se umor od svih tih osjećaja, jer su to osjećaji misli koji su sami po sebi već duboki. No to je noć bez počinka, bez

mjesečine, bez zvijezda, noć u kojoj kao da je sve preokrenuto naopačke — beskraj se pretvara u skučenu unutrašnjost, dan je sastavljen od crne podstave nekoga nepoznatog odijela. Bolje je, da, bolje je stalno biti ljudski gmaz koji ljubi i ne zna, pijavica koja je gnusna, a da to i ne zna. Ne znati kao život! Osjećati kao zaborav! Kako su izgubljeni prizori na zelenoj brazdi, bijeloj od otisnutih lađa, poput hladnog ispljuvka visokoga kormila što služi kao nos podno očiju starih otvora za topove!

91. L. do D. 15.5. 1930.

Kratak pogled na polje, iznad prigradskog zida, oslobađa me potpunije no što bi nekog drugog oslobodilo cijelo jedno putovanje. Svaka točka gledanja je vrh jedne preokrenute piramide, kojoj je baza neodrediva. Bilo je trenutaka kada su me ljutile one stvari kojima se danas smiješim. A jedna od njih, na koju me svakodnevno podsjećaju, je upornost kojom se svagdašnji i aktivni ljudi u životu podsmjehuju pjesnicima i umjetnicima. Doduše, ne čine to uvijek s osjećajem superiornosti, kako vjeruju mislioci po novinama. Često to čine s naklonošću. Ali uvijek kao da miluju neko dijete, nekoga tko je udaljen od izvjesnosti i ispravnosti života. Nekada me je to ljutilo, jer sam pretpostavljao kao svi naivci, a bio sam naivan, da je taj smiješak, upućen onima koji se brinu o snovima i govoru, izljev jednoga unutarnjeg osjećaja superiornosti. A to je tek pukotina različitosti. I ako sam nekada taj smiješak smatrao uvredom jer je uključivao superiornost, danas ga smatram nesvjesnom sumnjičavošću; kao što odrasli ljudi često kod djece prepoznaju duhovnu oštroumnost superiorniju od vlastite, isto tako u nama koji sanjamo i o tome govorimo oni prepoznaju nešto različito i čudno prema čemu su nepovjerljivi. Želim vjerovati u to da najpametniji medu njima često naziru našu superiornost; i tada se smiješe superiorno da bi skrili ono što su naslutili. No ta naša superiornost ne sastoji se u onome što mnogi sanjari smatraju vlastitom superiornošću. Sanjar nije superioran spram čovjeka koji djeluje zato što bi san bio superiorniji od stvarnosti. Superiornost sanjara sastoji se u tome što je daleko praktičnije sanjati nego živjeti, i u tome što sanjar izvlači iz života daleko veći i raznovrsniji užitak nego čovjek koji djeluje. Kako je život u biti umno stanje, jer sve što radimo i mislimo ima za nas onoliku vrijednost koliko mislimo da vrijedi, vrednovanje ovisi o nama. Sanjar je odašiljač bilježaka, a bilješke koje odašilje lebde gradom njegova duha na isti način kao i one u stvarnosti. Što me briga što se papirkovanica moje duše nikada neće moći pretvoriti u zlato, ako zlata i nema u izmišljenoj alkemiji života? Poslije svih nas stiže potop, ali samo poslije svih nas. Bolji i sretniji, koji prepoznaju fikciju u svemu, pišu roman prije no što ih on ispiše, i kao Macchiavelli, odijevaju se u dvorsko ruho da bi mogli nesmetano pisati u tajnosti.

92. L. do D.

(our childhood’s playing with cotton-reels, etc.) Nikada nisam radio drugo do sanjao. Samo je to, i ništa više, smisao mojega života. Nikada se 118

nisam istinski brinuo ni o čemu drugom nego o svome unutarnjem životu . Najveće boli mojega 119

120

života stišavaju se kada, otvarajući prozor prema svojoj nutrini , zaboravim sebe gledajući ih kako promiču. Nikada nisam nastojao biti ništa drugo do sanjar. Nikada nisam poklanjao pozornost onome koji mi je govorio o životu. Oduvijek sam pripadao onome koji nije tamo gdje jesam i onome koji nikada nije mogao biti. Sve što nije moje, ma koliko nisko bilo, uvijek je za mene bilo pjesma. Nikada nisam 121

volio osim ništa. Nikada nisam želio drugo do ono što se ne može ni zamisliti. Od života nisam ništa tražio, tek da prođe pored mene, a da ga i ne osjetim. Od ljubavi sam tražio jedino to da nikada ne prestane biti daleki san. U mojim vlastitim unutrašnjim krajolicima, tako nestvarnima, oduvijek me je privlačila daljina, a akvadukti koji su se crnjeli udaljeni od mojih krajolika u snovima, posjedovali su draž sna u odnosu na druge dijelove krajolika, draž zbog koje sam ih mogao voljeti. Moja pretjerana strast da stvaram izmišljeni svijet još me prati, i tek će me u smrti napustiti. Ne 122

slažem danas u svoje pretince valjke prede ni šahovske pješake, s lovcem ili konjem koji slučajno strši — i žalim što to ne radim... poput onoga koji se zimi grije pri ognjištu, ja u svojoj mašti s ugodom slažem stalne i žive likove koji nastanjuju moj unutarnji život. U sebi imam mnoštvo prijatelja koji žive vlastite živote, stvarne, određene i nesavršene. Neki prolaze kroz teškoće, neki vode boemski, slikovit i skroman život. Neki su trgovački putnici. (Moći sanjati o sebi kao o trgovačkom putniku oduvijek je bila jedna od mojih najvećih želja, nažalost neostvariva!) Neki žive na selima i u gradićima, tamo unutar granica jednog Portugala koji postoji u meni; dolaze u grad gdje ih slučajno susrećem i prepoznajem, širim ruke prema njima, 123

osjećajući njihovu privlačnost ... A dok o tome sanjarim, šećem svojom sobom, govorim glasno, mašem rukama... dok o tome sanjarim i zamišljam kako ih srećem, postajem sretan, ostvarujem se, 124

ispunjavam se, oči mi blistaju, širim ruke i osjećam veliku

125

sreću, onu stvarnu .

Ah, ne postoje bolnije čežnje od onih za stvarima koje nikada nisu postojale! Ono što osjećam kada razmišljam o prošlosti što sam ju imao u stvarnome vremenu, kada oplakujem truplo života mojega prohujalog djetinjstva... čak ni to ne doseže onaj bolni i treptavi žar kada plačem zato što nisu stvarni ti skromni likovi iz mojih snova, pa i sporedni likovi koje sam u sjećanju vidio samo jedanput, slučajno, u svome pseudoživotu, dok su zakretali za ugao mojega vizionarstva, dok su ulazili na vrata u nekoj ulici kojom sam se uspinjao i prolazio u sanjarenju. Kako čežnja nikada ne može ponovno oživjeti i uzdignuti, bijes je tako pun suza prema Bogu koji je stvorio nesposobnosti. Kada razmišljam o svojim prijateljima iz snova, s kojima sam proživio mnoge stvari u svome pretpostavljenom životu, oni, zapravo, ne pripadaju nijednom prostoru u kojemu bi boravili, stvarno, neovisno o mojoj svijesti o njima! Oh, mrtva prošlosti što te sa sobom nosim, a uvijek si bila jedino sa mnom! Cvjetovi u vrtu malene seoske kuće koja je postojala samo u meni. Povrtnjaci, voćnjaci, borik na imanju što je bio samo moj san! Moji pretpostavljeni odmori, moje šetnje poljem što nikada nije postojalo! Stabla na rubovima ceste, puteljci, kamenje, seljaci koji prolaze... sve to, što nikada nije bilo doli san,

sačuvano je u mome sjećanju da bi nanosilo bol, a ja koji sam proveo sate sanjajući ih, provodim potom sate sjećajući se kako sam ih sanjao, i doista osjećam čežnju, oplakujem prošlost, zurim u stvarni mrtvi život, velik u svome lijesu. A postoje krajolici i životi koji i nisu bili posve' unutrašnji. Stanovite slike, bez naročitog umjetničkog značenja, stanovite oliografije koje su stajale na zidovima s kojima sam se družio mnoge sate — prelaze u stvarnost unutar mene. Tu je dojam drugi, bolniji i tužniji. Izgarao sam što ne mogu biti ondje, bili oni stvarni ili ne. Ne biti ja, nego barem još neki lik ucrtan pored one šume na mjesečini što se nalazila na maloj grafici u sobi u kojoj sam spavao, a vise nisam bio dijete! Ne moći misliti da sam ondje skriven, u šumi na obali rijeke, na onoj vječnoj mjesečini (iako loše nacrtanoj), i da gledam kako prolazi čovjek u čamcu ispod vrbovih grana što se spuštaju! Tu me je cijeloga obuzela bol jer to nije moguće sanjati. Izraz moje čežnje bio je drugi. Pokreti moga očaja bili su drukčiji. Nemogućnost što me mučila bila je druga vrsta tjeskobe. Ah, sve to nema smisla u Bogu, nema ostvarenja u duhu naših želja, tko zna gdje, u nekom vertikalnom vremenu, nedjeljivom sa smjerom mojih čežnji i mojih sanjarenja! Ne postoji mogućnost raja satkanog od toga, makar samo za mene! I ne postoji mogućnost da pronađem prijatelje koje sam sanjao, da koračam ulicama koje sam stvorio, između buke pijetlova i kokosi i jutarnjega meteža u kući, u seoskoj kući u kojoj sam sebe zamišljao... i sve to još bolje uređeno od Boga, postavljeno u savršeni red za postojanje, u pravom obliku za mene što ga ni moji vlastiti snovi ne mogu dosegnuti, osim u nedostatku jedne dimenzije intimnog prostora što zabavlja ove jadne stvarnosti... Podižem glavu s papira po kojemu pišem... Još je rano. Tek je prošlo podne i nedjelja je. Zlo života, bolest svjesnosti, ulazi s mojim vlastitim tijelom i potresa mc. Nepostojanje otoka za one kojima nije udobno, nepostojanje istrošenih drvoreda, koji se i prije nisu mogli pronaći, samo za osamljene sanjare! Primoran živjeti i, ma koliko malo, djelovati; sudarati se s činjenicom da postoje drugi ljudi, također stvarni u životu! Primoran biti ovdje i ovo pisati, jer je to potrebno duši, a čak ni to ne moći tek sanjati, izraziti bez riječi, bez svijesti, u nekom stvaranju sebe sama u glazbi i osjenčanosti tako da mi suze naviru na oči samo od osjećaja što se izražavam, i da poput začarane rijeke potečem sporim obroncima sebe samoga, svaki put sve bliže nesvjesnome i Dalekome, bez ikakva drugog smisla osim Boga.

93. L. do D.

U meni su oduvijek bili slabiji dojmovi od svijesti svijesti da patim nego zbog patnje koje sam bio svjestan.

126

o njima. Uvijek sam više patio zbog

127

Život mojih osjećaja preselio se s izvora u dvorane misli, i tamo sam uvijek udobnije proživljavao osjećajnu spoznaju života. A kako misao kada ugošćuje osjećaj postaje zahtjevnija od osjećaja, razina svijesti u kojoj sam počeo živjeti ono što sam osjećao, pretvorila je način na koji sam osjećao u svagdašnjiji, epidermatskiji, svrbljiviji. Stvorih se jekom i ponorom, razmišljajući. Umnožih se, produbljujući se. Najmanji prizor,

promjena što proizlazi iz svjetla, lelujavi pad suhoga lista, požutjela latica što otpada, glas s druge strane zida ili koraci onoga koji govori kraj koraka onoga koji ga sluša, poluotvorene vratnice starog imanja, dvorište koje se pomalja pod lukom zbijenih kuća na mjesečini — sve to što mi ne pripada, steže moje osjetilno mišljenje užetom odjeka i čežnje. U svakom tom osjetu ja sam drugi, obnavljam se bolno u svakom neodređenom dojmu. Živim od dojmova koji mi ne pripadaju, ja rasipnik u odricanju, drugi koji sam ja.

94. L. do D. 18. 5. 1930.

Živjeti znači biti drugi. Ni osjećati nije moguće ako se danas osjeća ono što se osjećalo jučer: osjećati danas isto što i jučer ne znači osjećati nego sjećati se danas onoga što se osjećalo jučer, biti danas živi mrtvac onoga što je jučer bio izgubljen život. Obrisati sve s ploče jednoga dana, da svaki sljedeći dan bude nov sa svakim novim svitanjem, u neprekidnoj neoskvrnjenosti osjećaja — to, samo to vrijedi biti ili imati, da bi se bilo ili imalo ono što nesavršeno jesmo. Ovo je prvo svanuće svijeta. Nikada ovaj purpur što se ožućuje u toplu bjelinu nije tako sjeo pred lice zapada, sučelice punim staklenim očima, s kojima će ga vjenčati tišina što dohodi prema sve jačoj svjetlosti. Nikada ne bje ovoga časa, ni ove svjetlosti, ni mene samoga. Što će se dogoditi sutra, nešto je drugo, a što ću vidjeti, bit će viđeno drukčijim očima, ispunjenima nekom novom vizijom. Visoki brežuljci grada! Velike arhitekture što ih strme padine pridržavaju i uzdižu, utonulost zgrada u nejednakom nizu, što ih svjetlost tka od sjene i pripeke — svi ste vi danas, svi ste vi ja, jer vas gledam, vi ste ono što [ću biti?] sutra, i volim vas s brodske ograde kao lađu što prolazi pored druge lađe, a u tom su prolazu nepoznate čežnje.

95. 18. 5. 1930. Objavljeno u časopisu Presença, sv. I, br. 27, lipanj-srpanj 1930.

Trajao sam neznane sate, nizove nevezanih trenutaka, na pločniku na kojemu sam bio, noću, na osamljenoj morskoj obali. Sve misli što potiču ljude da žive, svi osjećaji što su ih ljudi prestali živjeti prošli su mi glavom poput mračna sažetka povijesti, u tome mojemu razmišljanju u hodu po morskoj obali. Otrpio sam u sebi, sa sobom, težnje svih doba, sa mnom su šetali, uz čujnu morsku obalu, nemiri svih vremena. Ono što su ljudi željeli a nisu učinili, ono što su ubili čineći, ono što su duše bile, a nitko nije rekao — od svega toga stvorila se osjećajna duša s kojom sam šetao morskom obalom. I ono čemu se ljubavnik čudio kod drugog ljubavnika, ono što je žena zauvijek skrila od svojega muža, ono što majka misli o djetetu kojega nije imala, što je imalo oblik samo u smiješku ili jednoj prilici, u vremenu koje to nije bilo ili u osjećaju koji nedostaje — sve je to u mojoj šetnji morskom obalom išlo sa mnom i vratilo se sa mnom, a valovi su velikodušno zapljuskivali moj hod, tjerajući ga u san. Mi smo oni koji nismo, a život je trenutačan i tužan. Zvuk valova u noći je zvuk noći, a koliki su ga čuli u vlastitoj duši, poput stalne nade što se u tami rastapa s nečujnim zvukom pjene u dubini! Koliko su suza isplakali oni koji su postigli, koliko su suza izgubili oni koji su uspjeli! A sve to, u

šetnji morskom obalom, vratilo mi je tajnu noći i skrivenost bezdana. Koliko nas je! Koliko nas se prevarilo! Kakva mora huče u nama. u noći naših bića, na žalovima gdje se osjećamo preplavljeni osjećajima! Ono što se izgubilo, ono što se moralo željeti, ono što se postiglo i zadovoljilo u zabludi, ono što smo voljeli i izgubili, a poslije gubitka vidjeli da nismo voljeli i da smo voljeli zato što smo izgubili; ono što smo smatrali da smo mislili kada smo osjećali; ono što je bilo sjećanje, a što smo vjerovali da je bio osjećaj; i čitavo more što nadolazi bučno i prohladno, iz velike dubine potpune noći, što lagano kipi na žalu, u noćnom protjecanju moje šetnje po morskoj obali... Tko zna što doista misli ili želi? Tko zna što je sam sebi? Kakve sve stvari glazba potiče, a osjećamo se dobro zato što one ne mogu postojati! Kolike nas noći prisjećaju pa plačemo, a nije ih nikada ni bilo! Poput glasa otrgnut od mirnoće, uzduž polegnut, valja se val, pršti i hladi, i čuje se njegova slina što se cijedi po nevidljivome žalu. Koliko umirem kada se osjećam u svemu! Koliko osjećam ako ovako tumaram, tjelesni i ljudski, sa zaustavljenim srcem nalik žalu, a čitavo more svega u toj noći u kojoj živimo udara visoko, nestašno, i hladi se u mojoj vječnoj noćnoj šetnji morskom obalom!

96. L. do D.

Vidim sanjane krajolike istom jasnoćom kojom zurim u one stvarne. Ako se nagnem nad svoje snove, nagnuo sam se nad nešto. Ako vidim život kako prolazi, sanjam nešto. O nekome je netko rekao da za njega likovi iz snova imaju isti oblik i obris kao i likovi iz života. Što se mene tiče, premda bih razumio da se na mene primijeni ista rečenica, ja ju ne bih prihvatio. Likovi iz snova nisu za mene jednaki onima iz života. Usporedni su. Svaki život, onaj iz snova i onaj u svijetu, ima svoju vlastitu stvarnost, ali različitu. Kao obližnje i udaljene stvari. Likovi iz snova meni su bliže, ali

97. L. do D.

Pravi je mudrac onaj koji se tako postavlja da ga vanjski događaji najmanje mijenjaju. Zbog toga se mora zaštititi i okružiti stvarnostima koje su mu bliže od činjenica, i kroz koje će mu činjenice, izmijenjene u skladu s njima, pristizati.

98. L. do D. 128

Probudio sam se danas vrlo rano, u nekom iznenadnom trzaju, i odmah ustao iz kreveta, gušila me neobjašnjiva mučnina. Nije ju potaknuo nikakav san; ništa stvarno nije ju moglo stvorili. Bila je to apsolutna i potpuna mučnina, ali utemeljena na nečemu. U mračnoj dubini moje duše, nevidljive, nepoznate sile započinjale su bitku u kojoj je moje biće bilo poprište, a ja sam drhtao pred

nepoznatim sukobom. Tjelesna mučnina od čitava života rodila se s mojim buđenjem. Užas od toga da moram živjeti ustao je sa mnom iz postelje. Sve me se doimalo šuplje, i javio se hladan osjećaj da nema izlaza ni iz jednog problema. Zbog neizmjernog nemira drhtao sam pri najmanjim pokretima. Pobojao sam se da ću se razboljeti, ne od ludila, nego upravo od onoga mjesta. Tijelo mije bilo pritajen urlik. Srce mi je 129

lupalo kao da govori . Dugačkim i lažnim koracima, koji uzalud pokušavaju biti drugi, prelazio sam bos kratku dužinu sobe i praznu dijagonalu unutrašnje sobe, s vratima u kutu što se otvaraju prema hodniku kuće. Nepovezanim i neodređenim pokretima dodirnuo sam četkice iznad komode, pomaknuo jedan stolac, i jedanput udario rukom, što se njihala poput ljuljačke, u oporo željezo u podnožju engleske postelje. Zapalio sam cigaretu, koju sam popušio podsvjesno, i tek kada sam vidio da je pepeo pao na uzglavlje postelje — kako, ako se nad njim nisam nagnuo? — shvatio sam da sam opsjednut, ili nešto slično, u biću, ako već ne i doslovce, i da je svijest o meni koju bih trebao imati, upala u međuprostor bezdana. Primio sam jutarnju objavu, malo hladne svjetlosti što ju pruža nejasno bijelo plavetnilo s obzora koji se širi, nalik poljupcu zahvalnosti stvari. Zato što me ta svjetlost, taj istinski dan oslobađao, oslobađao ne znam od čega, pružao mi ruku prema nepoznatoj starosti, milovao umjetno djetinjstvo, zaklanjao prosjački počinak moje iskipjele osjećajnosti. Ah, kakvo je ovo jutro koje me budi za glupost života i za njegovu veliku nježnost! Na rubu plača gledam kako se razdanjuje preda mnom, ispod mene, uska stara ulica, a kad limeni kapci trgovine na uglu počnu već otkrivati svoju prljavu smeđost na svjetlu što se pomalo razlijeva, moje srce osjeća olakšanje kao da sluša priču o stvarnim vilama i počinje spoznavati sigurnost, jer se ne osjeća. Kakvo je to jutro ove boli! Kakve se to sjene udaljavaju? I kakve su tajne postojale? Ništa: zvuk prvoga tramvaja poput šibice koja će se rasplamsati u tami duše, a glasni koraci moga prvog prolaznika, što su uistinu konkretna stvarnost, govore mi prijateljskim glasom da nije tako.

99. L. do D. 12. 6. 1930.

Ima trenutaka u kojima sve umara, čak i ono što bi nas odmorilo. Umara nas, jer nas umara; i ono što bi nas odmorilo, umara nas, jer nas umara pomisao da to dosegnemo. Postoje urušavanja duše ispod svake tjeskobe i svake boli; sigurno ih poznaju samo oni koji se skrivaju iza tjeskoba i ljudskih boli, a toliko su vješti sami sa sobom da se uspiju povući u vlastitu mučninu. Tako se svode na bića ograđena od svijeta i nije čudo da ih, u stanovitom času njihove svijesti o njima samima, odjednom pritisne čitav obujam ograde, a život im postaje naličje tjeskobe, izgubljena bol. U takvim sam sad trenucima i pišem ove retke kao netko tko želi barem znati da živi. Cijeli sam dan, do sada, radio kao da spavam, računao sam služeći se procesima sna, pisao naširoko u svojoj obamrlosti. Cijeli sam dan osjećao kako mi život pritišće kapke i sljepoočnice — san u očima, u sljepoočnicama pritisak iznutra, svijest o svemu tome u želucu, mučnina i strah. Život me se doima kao metafizička zabluda tvari, jedan previd nepokretnosti. I ne gledam dan da vidim ima li u njemu nešto što bi me rasteretilo od mene, i ispisujući sebe ovdje u opisu, riječima pokrivam praznu šalicu svojega ne htijenja sebe. I ne gledam dan, a pognutih leđa ne želim saznati da

li je sunce ili nedostatak sunca ono što je vani na ulici subjektivna tuga, u pustoj ulici kojom prolazi zvuk ljudi. Zanemarujem sve i osjećam bol u grudima. Prestao sam raditi i ne želim se pomaknuti odavde. Gledam u bijelu, prljavu, položenu bugačicu, pričvršćenu na rubovima, na izrazito starom kosom radnom stolu. Pažljivo promatram upijene i odvojene šare što su po njoj razmazane. Nekoliko puta moj potpis obrnut i preokrenut. Nekoliko brojeva tu i tamo, upravo tako. Neki crteži ničega, napravljeni za moje rastresenosti. Gledam sve to poput seljaka koji prvi put vidi bugačicu, pažnjom onoga tko gleda u nešto novo, cijelim mozgom nepomičnim iza moždanih centara što potiču vid. U meni je više duboke pospanosti no što u mene stane. I ne želim ništa, nemam nikakvih posebnih želja, ništa od čega bih pobjegao.

100. L. do D. 13. 6. 1930.

Živim neprestano u sadašnjici. Budućnost ne poznajem. Prošlosti više nemam. Jedna me opterećuje kao mogućnost svega, druga kao stvarnost ničega. Nemam nade ni čežnje. S obzirom da znam što je moj život bio do danas — tako često i toliko suprotan od onoga što sam želio — što bih mogao pretpostaviti o svome sutrašnjem životu nego da će biti ono što ne pretpostavljam, što ne želim, što mi se događa izvana, čak i po mojoj volji? Ničega nema u mojoj prošlosti čega bih se ponovno sjetio s uzaludnom željom da se ponovi. Nikada nisam bio doli ostatak i priviđenje samoga sebe. Moja prošlost je sve što nisam uspio biti. Ne čeznem ni za dojmovima prošlih trenutaka: ono što se osjeća zahtijeva trenutak; kada on prođe, okreće se stranica i priča ide dalje, ali ne i tekst. Kratka mračna sjena gradskoga stabla, lagani zvuk vode što pada u otužno spremište, zelenilo pravilnoga travnjaka — javni vrt zamalo u sutonu — u ovome času vi ste cijeli svijet za mene, jer ste potpun sadržaj moga svjesnog dojma. Ne želim od života više do osjetiti kako se gubi u ovim nepredvidljivim popodnevima, uz graju tuđe djece koja se igraju u vrtovima ograđenima sjetom okolnih ulica i, s onu stranu visokih grana stabala, krošnjom staroga neba na kojemu zvijezde ponovno otpočinju.

101. L. do D.

Da je naš život jedno vječno bivanje-na-prozoru, da tako ostanemo poput zaustavljena dima, zauvijek, s uvijek istim trenutkom sutona što boluje na zaobljenim brdima. Da tako ostanemo onkraj dovijeka! Da barem, na ovoj strani nemogućnosti, možemo ostati tako bez ikakva čina, da naše 130

blijede usne ne griješe više riječima! Gledaj kako se mrači!... Pozitivan smiraj svega ispunjava me bijesom, nečim stoje trpko u okusu udisanja. Boli me duša... Spora nit dima diže se i raspršuje u daljini... Zbog mučne uznemirenosti više ne mislim na tebe... Sve je tako nepotrebno! Mi i svijet i naše tajne.

102. L. do D.? 27. 6. 1930.

Život je za nas onakav kakvim ga shvaćamo. Za seljaka kojemu je vlastito polje sve, to je polje carstvo. Za Cezara kojemu je carstvo još uvijek premalo, to je carstvo polje. Siromah posjeduje jedno carstvo, velikan posjeduje jedno polje. A zapravo posjedujemo tek vlastite dojmove; prema tome, stvarnost svojega života moramo zasnivati

131

na njima, a ne na onome što se vidi.

Ovo nije izrečeno s nikakvom namjerom. Mnogo sam sanjao. Umoran sam jer sam sanjao, no nisam umoran da sanjam. Nitko se ne umara sanjajući, jer sanjati znači zaboraviti, a zaborav ne boli, to je spavanje bez snova i pri tome smo budni. U snovima sam u svemu uspio. A i probudio sam se, ali zar je to važno? Koliko Cezara bijah! I slavnih, a kako jadnih! Cezar kojega je od smrti spasila velikodušnost jednoga gusara, naređuje da se taj isti gusar razapne na križ čim ga je, nakon duga traganja, uspio uhvatiti. Napoleon piše svoju oporuku na Sv. Heleni i jednom ubojici ostavlja u nasljeđe ubijanje Wellingtona. O velikih li djela nalik duši razroke susjede! O velikih li ljudi poput kuharica s drugoga svijeta! Koliko Cezara bijah, i još sanjam da ću biti. Koliko Cezara bijah, ali ne stvarnih. Bio sam doista car dok sam sanjao i zbog toga nikad nisam bio ništa. Moje su vojske bile poražene, ali poraz je bio mlitav, i nitko nije poginuo. Nisam izgubio barjake. Nisam do kraja odsanjao vojsku, kako bi se oni u mojemu viđenju pojavili, u snu u kojemu postoji ugao. Koliko Cezara bijah, upravo ovdje, u Ulici Douradores. A Cezari koji sam bio, još žive u mojoj mašti; no Cezari koji su bili, mrtvi su, a Ulica Douradores, odnosno, Stvarnost, ne može ih upoznati. Bacam kutiju šibica, praznu, u ponor ulice, preko priručja moga visokog prozora bez balkona. Dižem se sa stolca i osluškujem. Posve jasno, kao da to ima neko Značenje, prazna kutija šibica odzvanja na ulici koja mi se najavljuje pustom. Nema drugih zvukova, osim svih zvukova grada. Da, mnogih nedjeljnih zvukova grada, nerazlučivih, ali istinskih. Kako malo toga u stvarnome svijetu stvara oslonac najboljim razmišljanjima. Kasno stizanje na 132

ručak, potresenost šibica, moje osobno bacanje kutije na ulicu, s osjećajem mučnine jer sam kasno jeo, i nedjelja je, i zračno obećanje jednoga lošeg zapada, i nitko nije na svijetu, i cijela metafizika. Ali, koliko Cezara bijah!

103. L. do D.

Uzgajam mržnju prema djelovanju kao cvijet u stakleniku. Hvalim se, onako za sebe, svojim razilaženjem sa životom.

104.

133

134

135

Nijedna blistava zamisao ne može ući u opticaj ukoliko sebi ne pridoda neki element gluposti. Kolektivno mišljenje je glupo jer je kolektivno: ništa ne prelazi brane kolektivnoga a da na njima ne ostavi, kao stvarnu vodu, veći dio inteligencije što ju sa sobom nosi. U mladenaštvu smo dvoje: u nama postoji naša vlastita inteligencija koja može biti velika, i glupost našega neiskustva koja stvara jednu drugu, nižu inteligenciju. Tek kada stignemo u drugu dob, one se u nama ujednače. Zbog toga je djelovanje u mladosti uvijek bez značenja, ne zbog neiskustva, već zbog neujednačenosti. Čovjeku koji je natprosječno inteligentan ne preostaje danas drugi put osim abdikacije.

105. ESTETIKA ABDIKACIJE Prilagoditi se znači podvrgnuti se, a pobijediti znači prilagoditi se, biti pobijeđen. Zbog toga je svaka pobjeda priprosta. Pobjednici uvijek izgube sva svojstva malodušnosti u sadašnjosti koja su ih odvela u pobjedonosnu borbu. Ostaju zadovoljni, a zadovoljan može biti samo onaj koji se prilagodi, koji nema duh pobjednika. Pobjeđuje samo onaj koji nikada ne uspije. Jak je samo onaj koji se uvijek obeshrabri. Najbolja i najpurpurnija je abdikacija. Najveće je carstvo cara koji abdicira od cijelog uobičajenog života, od drugih ljudi, kod kojih je briga za nadmoć lakša od težine dragulja.

106. L. do D.

Ponekad, kada podignem pomućenu glavu s knjiga u koje upisujem tuđe račune i odsuće vlastita života, osjetim fizičku mučninu koja možda dolazi od toga što sam pognut, ali koja transcendira brojeve i razočaranja. Život mi se gadi poput nekorisna lijeka. I tada osjećam, uz jasne vizije, kako bi bilo lako udaljavanje od ove mučnine da jednostavno imam snage da ju doista poželim udaljiti. Živimo zbog djelovanja, odnosno, zbog volje. S onima koje ne znamo voljeti — bili veleumovi ili prosjaci — povezuje nas nemoć. Što mi vrijedi da se spominjem kao veleum ako sam zapravo pomoćni knjigovođa? Kada je Cesário Verde rekao liječniku da zaposlenik u trgovini nije gospodin Verde, nego pjesnik Cesário Verde, upotrijebio je one riječi zaludnoga ponosa koje ispuhuju miris taštine. A jadnik je oduvijek bio samo gospodin Verde, zaposlenik u trgovini. Pjesnik se rodio pošto je on umro, jer se poslije njegove smrti rodilo poštovanje prema pjesniku. Djelovati, to je prava inteligencija. Bit ću štogod poželim. Ali moram poželjeti ono čega bude. Uspjeh znači imati uspjeha a ne imati uvjete za uspjeh. Uvjet je da palača ima mnogo zemlje, ili gdje će biti palača ako je nisu ondje izgradili? Moj ponos što su ga slijepci isklesali i moje razočaranje što su ga prosjaci izgazili. »Želim o tebi samo snivati«, kažu voljenoj ženi u stihovima što joj ih ne pošalju, oni koji se ne usuđuju ništa reći. To »želim o tebi samo snivati« je stih iz jedne moje stare pjesme. Zapisujem u

sjećanje sa smiješkom, ni smiješak ne tumačim.

107. L. do D.

Pripadam onim dušama za koje žene kažu da ih vole, a kada ih sretnu, nikada ih ne prepoznaju; a da ih prepoznaju, čak ih ni onda ne bi prepoznale. Trpim od istančanosti svojih osjećaja s prezrivom pažnjom. Posjedujem sva svojstva zbog kojih se divimo romantičnim pjesnicima, čak i nedostatak tih svojstava po čemu je neki pjesnik doista romantik. Nalazim se u opisima (djelomice) u raznim romanima kao glavni junak u raznim zapletima; no bit je mojega života, kao i moje duše, nikada ne biti glavni junak. Nemam nikakvu predodžbu o samome sebi; ni onu koja je sadržana u nedostatku predodžbe o samome sebi. Ja sam nomad svijesti o sebi. Rasparala su se stada mojega unutrašnjeg bogatstva, za prvoga čuvanja. Jedina je tragedija što se ne možemo spoznati tragičnima. Oduvijek sam jasno vidio svoje supostojanje sa svijetom. Nikada nisam jasno osjetio svoj nedostatak u supostojanju s njim; nikada, stoga, nisam bio običan. Djelovati znači odmarati se. Svi su problemi nerješivi. Bit postojanja jednoga problema je u tome što nema rješenja. Tražiti neku činjenicu znači da činjenica ne postoji. Misliti znači ne znati postojati. Ponekad provodim sate na Terreiro do Paço, na obali rijeke, uzalud razmišljajući. Moja me nestrpljivost neprestano želi izvući iz tog spokoja, a moja me tromost neprestano u njemu zadržava. Tada razmišljam o jednoj tjelesnoj uspavanosti koja je nalik tjelesnom užitku tek toliko koliko šum vjetra podsjeća na glasove, u vječnoj nezasitnosti mojih nejasnih želja, u neprestanoj nepostojanosti mojih nemogućih težnji. Uglavnom trpim od zla što mogu trpjeti. Nedostaje mi nešto što ne želim i patim zato što to upravo nije patnja. Gat, poslijepodne, za oseke ulaze oboje, i ulaze zajedno, u sastav moje tjeskobe. Frule nemogućih pastira nisu nježnije od ovdašnjeg neimanja frula što me na njih podsjeća. Udaljene pastorale, pored riječnih rukavaca, bole me u ovom analognom času iznutra,

108. L. do D. 16. 7. 1930.

Život se može osjećati kao mučnina u želucu, postojanje same duše kao neugoda u mišićima. Rušenje duha, kada se oštro osjeti, stvara plime, izdaleka, u tijelu, i nanosi bol prijenosom. 136

Svjestan sam sebe u jednom danu kada je bol od svjesnosti kao što kaže pjesnik ,

slabost, morska i tjeskobna muka

109. L. do D.

(storm) Preostala je mrtvački mračna tišina. Na svoj način, u blizini, između poneke brze zalutalosti kola, jedan kamion tutnji — smiješni odjek, mehanički, onoga što stvarno ide u bliskoj udaljenosti od nebesa. Ponovno, bez upozorenja, šikne magnetska svjetlost, žmirkajući. Udari srce u kratkom skoku. Lomi se u visini stakleno zvono u velike krhotine kupole. Novi

137

pokrov zle kiše ranjava zvuk tla.

(gazda Vasques) Njegovo blijedo lice je od lažnoga i zbunjenoga zelenila. Primjećujem ga među teškim zrakom u grudima, s bratskim osjećajem koji zna da ću i sam biti takav.

110. L. do D. 20. 7. 1930.

Kada prospavam mnoge snove, silazim na ulicu otvorenih očiju, još s njihovim tragom i sigurnošću. I začuđuje me moj automatizam s kojim me drugi ne poznaju. Zato što prelazim svagdašnjim životom ne puštajući ruku astralne dadilje, i moji koraci na ulici idu složni i usklađeni s mračnim težnjama uspavane mašte. I ulicom idem ravno; ne teturam, dajem ispravne odgovore; postojim. Ali kada dođe do zastoja i ne moram motriti na pravac svojega hoda da bih izbjegao vozila ili da ne bih smetao pješacima, kada ne moram nikome govoriti i kada mi nije teško ući kroz neka obližnja vrata, ponovno se prepuštam vodama sna, poput papirnatog brodića presavijenog na vrškovima, i ponovno se vraćam samrtničkoj iluziji koja grije nejasnu svijest o jutru što se rađa između zvukova povrtlarskih kola. I tada, u punini života, u snu se vrte veliki filmovi. Spuštam se jednom nestvarnom ulicom Baixe, a stvarnost života koji to nije s ljubavlju mi ornata glavu bijelom krpom lažnih sjećanja. Plovim po nepoznavanju sebe. Pobijedio sam sve gdje nikad nisam bio. I ova snenost je novi povjetarac s kojim mogu hodati, nagnut prema naprijed u hodu po nemogućem. Svatko ima svoju opijenost. Imam dovoljno opijenosti u postojanju. Pijan sam od toga što se osjećam, lutam i koračam ravno. Ako je vrijeme, povlačim se u ured kao bilo tko drugi. Ako nije vrijeme, odlazim do rijeke zuriti u rijeku, kao bilo tko drugi. Isti sam. A iza toga, nebo moje, posložim se među zvijezde kriomice i posjedujem svoj beskraj.

111.

L. do D.

Svaki današnji čovjek u kojemu moralna vrijednost i intelektualni doseg nisu pigmejski ili priprosti, voli, kada voli, romantičnom ljubavlju. Romantična ljubav je krajnji proizvod stoljeća i stoljeća kršćanskoga utjecaja; a s obzirom na njegovu bit, kao i s obzirom na slijed njegova razvoja, kršćanstvo može spoznati i netko tko ga ne shvaća već ga uspoređuje s ruhom, odorom, što ih duša ili mašta proizvode da bi njima odjenula stvorenja koja se slučajno pojave, a duh misli kako u njih stane. No svaka odora, kako nije vječna, traje toliko koliko traje; i zakratko, podno odore stvorenoga ideala što se raspada, pojavljuje se stvarno tijelo ljudske osobe, u koju smo ga odjenuli. Romantična je ljubav, stoga, put razočaranja. A takva nije samo onda kada razočaranje, prihvaćeno od početka, odluči stalno mijenjati ideal, stalno tkati u radionicama duše nove odore s kojima se neprestano obnavlja izgled stvorenja u njih odjevena.

112. L. do D. 25. 7. 1930.

Nikada ne ljubimo nikoga. Ljubimo tek zamisao što ju o nekome stvorimo. Ljubimo neku našu zamisao — u biti sami sebe ljubimo. To je tako u svim vrstama ljubavi. U seksualnoj ljubavi težimo zadovoljenju pomoću tuđega tijela. U ljubavi različitoj od seksualne, težimo zadovoljstvu pomoću neke naše ideje. Onanist je prezren, no, prava je istina da je onanist savršeno logičan ljubavni odraz. On se jedini ne pretvara i ne obmanjuje. Odnosi između jedne i druge duše, kroz tako nepostojane i različite stvari kao što su uopćene 138

riječi i pokreti što se nakanjuju, to je područje čudnovate slojevitosti. U samome umijeću upoznavanja, ne prepoznajemo se. Dvoje kaže »volim te«, ili to misle i osjećaju u zamjenu, a svaki želi izreći različitu zamisao, drukčiji život, čak moguće neku drugu boju ili aromu u apstraktnoj biti dojmova koji sačinjavaju djelovanje duše. Danas sam jasan kao da ne postojim. Moja je misao ogoljena poput kostura, bez tjelesnih prnja iluzije kazivanja. A ova razmišljanja što ih oblikujem i napuštam ne rađaju se ni iz čega — ni iz čega, barem, što imam na pozornici svijesti. Možda razočaranost putujućeg trgovca u djevojku koju je imao, možda bilo koja rečenica pročitana u ljubavnome kutku što ih novine prenose iz stranog tiska, možda čak neka blaga mučnina što ju sa sobom nosim, a nisam ju fizički izbacio... Pogrešno je sholijast protumačio Vergilija. Treba shvatiti da se uglavnom umaramo. Živjeti znači ne misliti.

113. L. do D.

Dva, tri slična dana početka ljubavi...

Sve je to dobro za esteta zbog dojmova što ih stvara. Pokrenuti se značilo bi uči u područje gdje počinje ljubomora, patnja i uzbuđenje. U ovome predvorju osjećaja postoji sva nježnost ljubavi bez njezine dubine — lagani užitak, dakle, nejasan miris želja; ako se time gubi veličina koja postoji u tragediji ljubavi, jasno je da su za esteta tragedije zanimljive za promatranje, ali neugodne za trpljenje. Samo njegovanje mašte oštećeno je njegovanjem života. Kraljuje onaj koji nije medu priprostim ljudima. Naposljetku, pričinilo bi mi veliko zadovoljstvo kada bih se uspio uvjeriti da ova teorija nije ono što jest, slojevita buka što ju stvaram u ušima svoje inteligencije, gotovo da ona ne shvaća kako, u biti, postoji samo moja bojažljivost, moja nesposobnost u odnosu na život.

114. L. do D.

ESTETIKA UMJETNOGA Život narušava izraz života. Da sam doživio neku veliku ljubav, nikada ju ne bih mogao 139

ispripovijedati . Ja sam nisam siguran da li ovo ja, što vam ga izlažem na ovim vri udavim stranicama, doista postoji, ili je tek estetska i tobožnja predodžba onoga što sam od sebe učinio. Da, to je. Postojim estetski u drugome. Isklesao sam svoj život kao kip od materijala koji nije moj. Kadikad se ne prepoznajem, toliko sam se poizvanjštio, i tako sam čisto umjetnički ustremio svoju svijest o samome sebi. Tko sam ja iza te patvorine? Ne znam. Valjda sam netko. A ako ne nastojim živjeti, djelovati, osjećati, vjerujte mi, to je stoga da ne narušim stvorene obrise svoje pretpostavljene osobe. Želim biti upravo onakav kakvim htjedoh biti, a nisam. Da sam se tome prepustio, propao bih. Želim biti umjetničko djelo, barem po duši, kada tjelesno to već ne mogu. Stoga se isklesah u tišini i osami, postavili se u staklenik, daleko od svježeg zraka i prostodušne svjetlosti, gdje moja umjetnina, apsurdni

140

cvijet, cvate u zabačenoj ljepoti.

Ponekad mislim na ljepotu koja bi bila snažna, sjedinjenje mojih snova, stvaranje trajnoga života, što se nadovezuje u protjecanju mnogih dana, s družinom iz mašte, izmišljenim ljudima, i tako živjeti s boli, s užitkom taj lažni život. Ondje bih proživljavao svoju bijedu; ondje bi me ispunjavale velike radosti. A ništa moje ne bi bilo stvarno. No, sve bi imalo uzvišen i ozbiljan smisao, sve bi bilo podvrgnuto osjetilnom ritmu izmišljenoga, i sve bi se zbivalo u gradu sazdanom od moje duše, što se gubi do gata na rubu kojega miruje vlak, vrlo daleko unutar mene, vrlo daleko... I sve je jasno, neizbježno, kao u izvanjskom životu, ali kao estetika

141

Smrti Sunca.

115. L. do D.

Organizirati život tako da on drugima bude tajanstven, da onaj tko nas ponajbolje poznaje bude tek onaj koji nas nešto bolje ne poznaje od drugih. Tako sam istesao svoj život, gotovo ne bivajući

toga svjestan, s toliko prirođene umješnosti da sam sebe pretvorih u jedno posvemašnje jasno i čisto ne moje osobnosti.

116. L. do D.

Pisati znači zaboraviti. Književnost je najugodniji način da se zanemari život. Glazba pokreće, vizualne umjetnosti potiču, žive umjetnosti (kao ples i predstavljanje) zabavljaju. Međutim, književnost se udaljava od života jer od njega stvara san; druge se umjetnosti, pak, ne udaljavaju od života, neke zato jer se koriste vidljivim i stoga vitalnim formulama, a neke zato jer žive od samoga ljudskog života. To nije slučaj s književnosti. Ona oponaša život. Roman je priča onoga što se nikad nije dogodilo, a drama je roman predočen bez pripovijedanja. Pjesma je izraz ideja ili osjećaja u jeziku što ga nitko ne koristi, jer nitko ne govori u stihovima.

117. L. do D. 27. 7. 1930.

Većina ljudi boluje od nemoći izricanja onoga što vide i što misle. Govore kako nema ničeg težeg od opisivanja spirale riječima: potrebno je, govore, napraviti u zraku, pomoću ruke a bez književnosti, pokret što se pravilno uvijeno uzdiže, da bi se ta apstraktna slika opruge ili određenih stuba pojavila pred očima. No ako se sjetimo da reći znači obnoviti, spiralu ćemo lako odrediti: to je 142

krug što se diže a da se nikad ne uspije dovršiti . Većina ljudi, znam, to se ne bi usudila tako odrediti, jer pretpostavljaju da odrediti znači reći ono što drugi žele da se kaže, što nije ono što treba reći da bi se odredilo. Reći ću bolje: spirala je virtualni krug koji se presavija dok se uspinje, i nikada se ne ostvaruje. Ali ne, definicija je još uvijek apstraktna. Potražit ću konkretno, i sve će biti jasno viđeno: spirala je kobra bez kobre uspravno namotana ni na čemu. Sva se književnost iscrpljuje u naporu da postane stvaran život. Kao što svi znaju, čak i kada nesvjesno djeluju, život je apsolutno nestvaran u svojoj izravnoj stvarnosti; sela, gradovi, ideje, to su apsolutno fiktivne stvari, kćeri našega slojevitog dojma nas samih. Neprenosivi su svi dojmovi osim ako ih ne pretvorimo u literarne. Djeca su vrlo literarna jer govore kako osjećaju, a ne kako bi trebao osjećati onaj koji osjeća kao druga osoba. Dijete koje sam jedanput čuo, želeći reći da je na rubu plača, nije reklo: »Plače mi se«, kao što bi rekla odrasla osoba, odnosno, glupan, nego: »Suzi mi se«. A ta rečenica, toliko literarna da ju je potvrdio jedan slavni pjesnik kao da bi ju on sam mogao izreći, 143

odlučno upućuje na toplo prisuće suza koje bi potekle iz kapaka svjesnih tečne gorčine. »Suzi mi se!« To maleno dijete dobro je odredilo svoju spiralu. Reći! Znati reći! Znati postojati kroz pisani glas i intelektualnu sliku! Sve je to ono koliko život vrijedi: ostalo su muškarci i žene, pretpostavljene ljubavi i prividne taštine, izgovori probave i zaborava, ljudi koji se uskomešaju poput životinjica kada se podigne kamen, podno velike apstraktne stijene plavoga neba bez smisla.

118. L. do D. 144

Što me briga ako nitko ne bude čitao ovo što pišem? Pišem

da bih se rasteretio od življenja, i

145

objavljujem jer je to pravilo igre. Ako se sutra izgube svi moji zapisi bit će mi žao, no, uvjeren sam, neće mi biti silno i ludo žao kao što bi se pretpostavilo, jer u svemu prolazi čitav moj život. Nema drugog, jer je majka, nakon smrti sina, još mjesecima ondje [?], isti je. Velika zemlja koja služi mrtvima, služit će, manje tvarno, ovim papirima. Ništa nije važno i uvjeren sam da je bilo onih koji su promatrali život s vrlo malo strpljenja za to probuđeno dijete i s velikom čežnjom za spokojem kada će ono, napokon, otići na počinak.

119. L. do D.

Uvijek sam s nezadovoljstvom čitao u Amielovom dnevniku one bilješke koje podsjećaju da je on objavio knjige. Lik se tu slama. Da toga nema, kako bi bio velik! Amielov dnevnik uvijek mi je nanosio bol zbog mene. Kada sam došao do dijela u kojemu govori kako mu je Scherer o svijesti«, osjetio sam izravno upućivanje na moju dušu.

146

opisao plod duha kao »svijest

120. L. do D.

Onu neodređenu i gotovo nezamjetljivu zlobu, što veseli svako ljudsko srce pred tuđom boli i tuđom neugodnosti, ispitujem na svojim vlastitim bolima i odvodim ju tako daleko da, u prilikama u kojima se osjećam smiješnim ili jadnim, uživam u njoj kao da ju osjeća netko drugi. Zbog neobične i čudesne pretvorbe osjećaja događa se da ne osjećam to zlobno i vrlo ljudsko zadovoljstvo pred tuđom boli i smiješnošću. Pred poniženjem drugih ne osjećam bol, nego estetsku neugodnost i naizmjeničnu razdražljivost. Ne događa se to zbog dobrote, nego zato što onaj koji postaje smiješan, nije smiješan samo meni, već i drugima, a razdražuje me što je netko drugima smiješan, boli me što se svaka životinja ljudske vrste smije na račun drugoga, a da na to nema pravo. Nije mi važno ako se drugi smiju na moj račun, jer od mene prema van postoji uporabljiv, oklopni prezir. Strašnije od bilo kakva bedema postavio sam visoke rešetke što ograđuju vrt mojega bića, tako da, savršeno gledajući druge, još savršenije ih isključujem i održavam kao druge. Izabrati načine da ne djelujem oduvijek je bila usredotočenost i briga moga života. Ne podvrgavam se državi ni ljudima; nepomično se opirem. Država me može trebati samo za obavljanje nekog posla. Ako ne djelujem, od mene ne uspijeva dobiti ništa. Danas se više ne ubija, i država mi jedino može nanositi neugodnosti, a kad bi se to dogodilo, morao bih svoj duh još više uvući u oklop i živjeti dublje unutar svojih snova. No to se nikad nije dogodilo. Država me nikada nije uznemiravala. Mislim da se sreća znala pobrinuti.

121. Poput svakog pojedinca velike mentalne pokretljivosti, osjećam organsku i kobnu ljubav prema ustaljenosti. Gnušam se novoga života i nepoznatih mjesta.

122. L. do D.

Pomisao na putovanje izaziva u meni mučninu. 147

Već sam vidio sve što nikada nisam vidio. Već sam vidio što još nisam vidio. 148

Nepodnošljivost uvijek novoga, zamor otkrivanja pod lažnom različitošću stvari i ideja, neprolazni identitet svega, posvemašnja sličnost između džamije, hrama i crkve, istovjetnost kolibe i zamka, ista grada tijela kod odjevena kralja i gologa divljaka, vječno suglasje života sa samim 149

sobom, postojanost svega što živim prolazi samo zato što se kreće . Krajolici su ponavljanja. Na jednom običnom putovanju vlakom podijeljen sam beskorisno i

tjeskobno između nepažnje prema krajoliku i nepažnje prema knjizi, koja bi me zabavila da sam netko drugi. Osjećam laganu mučninu od života, a kretanje ju pojačava. Nije mi zlo jedino od nepostojećih krajolika, od knjiga što ih nikada neću pročitati. Život je za mene drijemanje što ne dopire do mozga. A njega održavam na slobodi da bih u njemu mogao tugovati. Ah, putujte, vi koji ne postojite! Tko tomu ne pridaje važnost, život mu je, poput rijeke, protjecanje. No za one koji misle i osjećaju, za one osviještene, ta strašna histerija vlakova, automobila, brodova, ne dopušta im ni da spavaju ni da se probude. S bilo kojeg puta, pa i kraćeg, vraćani se kao iz sna, s mnoštvom snova — omamljen zbrkom, slijepljenih senzacija, opijen onime što sam vidio. Nedostaje mi duševni mir za počinak. Za kretanje, nedostaje mi štogod između duše i tijela; u meni se poništava, ne kretanje, nego želja za njim. Često poželim prijeći rijeku, tih desetak minuta od Terreira do Paço do Cacilhasa. I gotovo uvijek osjetim neku vrst bojazni pred tolikim svijetom, pred samim sobom i pred svojom nakanom. Ponekad bih se uputio, uvijek zgrčen, uvijek koračajući kao da koračam unatrag. Kada je osjećaja previše, Tejo postaje neizmjeran Atlantik, a Cacilhas drugi kontinent ili čak drugo sazviježđe.

123. Odricanje je oslobađanje. Ne željeti znači moći. Što mi može dati Kina, a što mi moja duža već nije dala? A ako mi to duša nije mogla dati, kako će mi dati Kina, kada ću svojom dušom gledati Kinu, ako ju vidim? Mogao bih poći tražiti bogatstvo na Istoku, ali ne bogatstvo duše, jer bogatstvo moje duše to sam ja, a ja jesam gdje jesam, bez Istoka ili s njim. Shvaćam da putuje onaj koji je nesposoban osjećati. Zato su putopisi uvijek tako siromašni kao knjige iskustava, a vrijedni jedino zbog mašte onoga tko ih piše. A ako je onaj tko ih piše maštovit, jednako nas može zadiviti iscrpnim opisom, u pravilu fotografskim, izmišljenih krajolika, kao i opisom, neizbježno manje iscrpnim, krajolika za koje pretpostavlja da ih je vidio. Svi smo kratkovidni, osim prema unutra. Samo san vidi pogledom. U biti, u našem zemaljskom iskustvu postoje samo dvije stvari — univerzalno i pojedinačno. Opisivati univerzalno znači opisivati ono što je zajedničko svakoj ljudskoj duši i čitavom ljudskom iskustvu — prostrano nebo, s danom i noći koji se zbivaju s njim i u njemu; protjecanje rijeka — sve imaju istu sestrinsku i svježu vodu; tu su i mora, naborani lanci planina što čuvaju veličanstvenost visina u tajni dubina; polja, godišnja doba, kuće, lica, pokreti; odjeća i osmijesi; ljubav i ratovi; bogovi, konačni i beskonačni; Noć bez oblika, majka ishodišta svijeta; Kob, intelektualno čudovište koje je sve... Opisujući ovo ili bilo koju drugu univerzalnu stvar poput ovih, progovaram iz duše primitivnim i božanskim jezikom, adamskim jezikom koji svi razumiju. Ali kakvim bih razdrobljenim i babilonskim jezikom govorio da opisujem Uspinjaču sv. Juste, Katedralu u Reimsu, hlačice Zuava, način na koji se portugalski izgovara u pokrajini Trás-os-Montes? To su površinske slučajnosti; mogu se osjetiti hodanjem, ali ne osjećanjem. Ono što je na Uspinjači sv. Juste univerzalno to je mehanika

koja olakšava postojanje svijeta. Ono što je kod Katedrale u Reimsu istinsko nije Katedrala ni Reims, nego religijska uzvišenost zdanja posvećenih upoznavanju dubine ljudske duše. Ono što je na hlačicama Zuava vječno, to je obojena fikcija odore, ljudski jezik što stvara društvenu jednostavnost koja je, na svoj način, jedna nova golotinja. Ono što je u lokalnim izgovorima univerzalno, to je domaći prizvuk u glasovima ljudi koji žive spontano, raznolikost ljudi zajedno, šaroliki slijed načina, 150

razlike među narodima, i golema raznovrsnost nacija. Vječni smo prolaznici pored nas samih, nema drugog krajolika do krajolika nas samih. Ne posjedujemo ništa jer ni sebe ne posjedujemo. Nemamo ništa jer nismo ništa. Koje ruke da ispružim prema kojemu svijetu? Svijet nije moj, svijet sam ja.

124. L. do D.

(Chapter on Indifferenee or something like that) Svaka duša dostojna sama sebe želi proživjeti život do Krajnosti. Zadovoljiti se onim što joj daju, obilježje je robova. Tražiti više, primjereno je djeci. Osvajati više, obilježje je luđaka, jer svako osvajanje je Živjeti život u Krajnosti znači živjeti ga do kraja, no postoje tri načina takva življenja, a svaka uzvišena duša može izabrati jedan od načina. Život se može živjeti u krajnosti tako da ga se posjeduje u krajnosti, ili da se odisejski putuje kroz sve proživljene dojmove, kroz sve oblike izvanjske energije. Međutim, malobrojni su oni koji, u svim epohama svijeta, mogu sklopiti oči pune umora što je zbroj svih umora, oni koji su posjedovali sve na sve načine. Malobrojni su oni koji tako mogu od života tražiti, i u tome uspjeti, da im se on preda dušom i tijelom; znajući da neće biti ljubomorni jer znaju da imaju posvemašnju ljubav. Ali to je, nedvojbeno, želja svake uzvišene i jake duše. Međutim, kada ta duša ustanovi da joj je takvo ostvarenje nemoguće, da nema snage osvojiti sve dijelove Svega, tada može slijediti dva druga puta — jedan je potpuna abdikacija, formalna suzdržanost, potpuna, tako da pomiče prema sferi osjećajnosti ono što ne može u cijelosti posjedovati u području djelovanja i energije. Bolje je uzvišeno ne djelovati negoli djelovati uzaludno, fragmentarno, nedovoljno, kao bezbrojna površna, šuplja većina ljudi; drugi je put savršene ravnoteže, potraga za Granicom u Apsolutnoj Proporciji, u kojoj težnja za Krajnjim prelazi iz volje i osjećaja u Inteligenciju, i sva je želja u tome ne da se živi čitav život, ne da se osjeća čitav život, nego da se uredi čitav život, da se ispuni razumnim Skladom i Rasporedom. Težnja za razumijevanjem, koja kod mnogih plemenitih duša zamjenjuje težnju za djelovanjem, pripada sferi osjećajnosti. Inteligencijom zamijeniti energiju, raskinuti lanac između volje i osjećaja, razgolititi od interesa svaki potez materijalnoga života, to, ako se uspije, vrijedi više od života što se tako teško posjeduje u potpunosti, a tako tužno posjeduje djelomice. Argonauti govorahu kako je potrebno ploviti, dok živjeti nije potrebno. Mi, argonauti bolesne osjećajnosti, reći ćemo da nije potrebno živjeti, ali da je potrebno osjećati.

125.

Nisu, Gospodine, vaše lađe putovale prije no što su moje misli, u brodolomu ove knjige, zaplovile. Rtove nisu zaobilazile, niti su ugledale daleki žal; toliko o odvažnosti odvažnih kao i o mašti onih koji se još nisu odvažili, jednakoj rtovima koje sam zaobišao u svome razmišljanju, i žalovima, u mojem na kojima sam usidrio svoju hrabrost. Vašim se poticajem, Gospodine, otkrio Stvarni Svijet; mojim će se otkriti Intelektualni Svijet. Plovili su vaši argonauti s čudovištima i strahovima. I ja sam, na putovanjima svojih misli, sretao čudovišta i strahove. Na putu prema apstraktnom ponoru, koji se nalazi na dnu stvari, postoje grozote što ih treba proći, a koje ljudi u svijetu ne mogu zamisliti, i strahovi što ih ljudsko iskustvo ne mora upoznati; možda je rt što vodi prema neodređenome mjestu u zajedničkom moru ljudskiji od apstraktne staze koja vodi k praznini svijeta. Otrgnuti od običaja svojih ognjišta, protjerani s puta prema svojim domovima, zauvijek udovci blagodati uvijek istoga života, stigli su naposljetku vaši izaslanici do oceanske krajnosti Zemlje, a vi ste već umrli. Vidjeli su .opipljivo, novo nebo i jednu novu zemlju. Ja, daleko od svojih vlastitih putova, slijep u viđenju života koji volim, , stigao sam naposljetku do isprazne krajnosti stvari, do neprimjetnog ruba granice bića, do besprostornih vrata apstraktnoga ponora Svijeta. Ušao sara, gospodine, na ta Vrata. Lutao sam, gospodine, tim morem. Razgledao

151

sam,

152

gospodine, taj nevidljivi ponor . Ovo djelo velikog Otkrića ostavljam zazivanju vašega portugalskog imena, stvoritelja argonauta.

126. L. do D. 10. 12. 1930.

Postoje u meni veliki zastoji. Ne mislim na ono kada su mi potrebni dani i dani, kao kod svih ljudi, da razglednicom odgovorim na hitno pismo što su mi ga napisali. Ne mislim na ono kada beskrajno odlažem, kao nitko, lakoću koja mi je korisna, ili korisno koje mi je ugodno. Više je tankoćutnosti u mojemu razilaženju sa mnom. Zaustavljen sam u istoj duši. Događa se u meni prekid volje, osjećaja, misli, i taj prekid traje nebrojene dane; samo vegetativni život duše — riječ, pokret, 153

običaj — izražavaju moje ja drugima, i kroz njih , meni samome. U tim razdobljima sjene nisam sposoban misliti, osjećati, željeti. Ne znam ispisivati drugo do brojeve ili crte. Ne osjećam, a smrt nekoga koga volim stvorila bi mi dojam da se dogodila na nekom stranom jeziku. Ne mogu; kao da spavam, a moji pokreti, moje riječi, moje stanovite radnje, nisu ništa više do periferno disanje, ritmički nagon bilo kojeg organizma. Tako prolazi dan za danom, i ne znam koliko je mojega života, kada bih zbrojio, tako prosio. Kadikad mi se učini da možda, kada skinem taj zastoj sa sebe, nisam tako gol kao što mislim, i da možda ima još neopipljiva ruha što pokriva vječno odsuće moje prave duše; učini mi se da bi i misliti, osjećati i željeti mogli biti zastoji pred nekim dubljim mišljenjem, pred jačim mojim osjećajem, pred izgubljenom voljom negdje u labirintu onoga što sam doista ja. Bilo kako bilo, puštam da bude. A bogu, ili bogovima, ako ih ima, prepuštam iz ruke ono što

jesam, odan jednom zaboravljenom dogovoru, kako sudbina određuje i slučaj upravlja.

127. Ne ljutim se, jer ljutnja je za jake; ne mirim se, jer pomirljivost je za otmjene; ne prestajem govoriti, jer šutnja je za velike. A ja nisam ni jak, ni otmjen, ni velik. Trpim i sanjam. Žalim se jer sam slab, a jer sam umjetnik, zabavljam se uglazbljivanjem svojih žalopojki i uređenjem svojih snova prema zamisli o njihovoj ljepoti koja mi se čini najboljom. Jedino mi je žao što nisam dijete, pa da vjerujem u svoje snove, ili što nisam lud, pa da udaljim od duše sve one koji me okružuju, Poimati san stvarnim, odviše proživljavati snove, to je podarilo ovaj trn lažnoj ruži mojega prosanjana života: te me više ni snovi ne privlače, jer ih smatram nedostatnima. Ni oslikavajući to staklo obojenim sjenama ne prikrivam žamor tuđega života svojemu pogledu s druge strane. Sretnici, graditelji sustava pesimizma! Ne proturječim u ime svijeta. Nisam pesimist. Trpim i žalim se, ali ne znam da li je ono što je loše patnja, i ne znam da li je ljudski patiti. Što me briga znati da li je to tako ili ne? Ja patim, ne znam da li zasluženo. (Progonjena srna.) Ja nisam pesimist, ja sam tužan.

128. L. do D.

Uvijek sam odbijao da me shvate. Biti shvaćen znači prostituirati se. Radije bih da me uzmu za ozbiljno kao nekoga koji nisam, ljudski neznanoga, s dostojanstvom i naravnošću. Ništa me ne bi toliko razbjesnjelo kao kad bi me u uredu zapazili. Želim u sebi uživati u ironiji da me ne primjećuju. Želim muku da me smatraju istim kao što su oni. Želim pribijanje na križ da me ne razlikuju. Postoje tankoćutnija mučenja od onih što se pripisuju svecima i pustinjacima. I inteligencija preklinje kao i tijelo i žudnja. A u tom preklinjanju, kao i u drugim, postoji slast

129. Mladić je vezivao svakodnevne omote u hladnom predvečerju prostrana ureda. »Kakva jaka grmljavina«, rekao je nikome, s glasnim prizvukom onoga »dobar dan« vrlo okrutna bandita. Srce mi 154

je ponovno počelo kucati. Apokalipsa je prošla. Nastala je stanka . I s kakvim nas je olakšanjem — jaka i jarka svjetlost, prostor, oštar grom — ova nadolazeća

155

grmljavina, već udaljena, smirivala više nego prijašnja. Bog je posustajao . Osjetio sam kako dišem 156

punim plućima. Primijetio sam da nedostaje zraka u uredu. Uočio sam da tu ima i drugih ljudi, osim mladića. Svi su bili ušutjeli. Odjeknulo je nešto drhtavo i hrapavo: bio je to velik, težak list knjige tekućih računa što ga je Moreira okrenuo, silovito, radi provjere.

130. L. do D.

Često mislim kakav bih bio, zaklonjen od vjetra usuda paravanom bogatstva, da nisam ćudorednom rukom svojega strica bio doveden u lisabonski ured, i da me nije uzdignuo radi drugih do ovoga jeftinoga vrha dobrog pomoćnog knjigovođe, s poslom nalik nekom popodnevnom počinku i plaćom koja omogućuje da se živi ovoga časa. Dobro znam, da nije bilo ove nepostojeće prošlosti, ja danas ne bih bio sposoban napisali ove stranice koje su u svakom slučaju bolje, barem neke, od onih nikakvih što ih u boljim prilikama ne bih ostvario dalje od snova. Banalnost ima svoju inteligenciju i stvarnost, pogotovo ako je glupa ili gruba, ona je prirodni nadomjestak duše. Dugujem tome što sam knjigovođa velik dio onoga što mogu osjetiti i misliti kao poništenje i bijeg od toga. Ako bih, kao odgovor na neki upitnik, trebao upisati u prazno mjesto bez riječi kojim literarnim utjecajima valja zahvaliti stvaranje mojega duha, prostor bih započeo ispunjavati imenom Cesária Verdea, ali ga ne bih završio a da u njega ne upišem imena gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, putujućeg trgovca Vieire, kao i Anótonija, dostavljača u uredu. A svima bih dodao, velikim slovima, ključnu adresu: LISABON. Kada bolje pogledam, kako Cesário Verde tako i svi oni, bili su korektivni koeficijent za moje viđenje svijeta. Mislim da tim izrazom, kojega točno značenje očigledno ne poznajem, inženjeri označuju postupak što se provodi u matematici, kako bi ona mogla zaživjeti. Ako je tomu tako, oni su bili upravo to. Ako nije tako, neka bude štogod da je, a namjera neka bude promašena metafora. Razmišljajući, i onoliko jasno koliko mi je to moguće, o tome što je očito bio moj život, vidim ga poput neke obojene stvari — omota čokolade ili ovitka na cigarama — što ju je sluškinja, dok odozgo osluškuje, pomela sa stolnjaka sporom metlicom u smetlarsku lopaticu s mrvicama, među koricama kruha stvarnosti u pravome smislu riječi. Među stvarima kojih je sudbina jednaka ističe se zbog povlastice po kojoj će također završiti u lopatici. A razgovor se bogova, ravnodušnih na ove uslužne radnje svijeta, nastavlja iznad pometanja. Da, da sam bio bogat, zaštićen, uglađen, urešen, ne bih bio čak ni ovaj kratki prizor s lijepom ulogom među mrvicama; ostao bih na nekom sretnom tanjuru — »ne, hvala« — i povukao bih se u ormarić s posuđem da ostarim. Ovako odbačen, pošto mi pojedu mekanu sredinu, odlazim u smetlarsku kantu s prašinom koja preostaje od Kristova tijela, i ne mogu ni zamisliti što slijedi, i među kojim zvijezdama; ali uvijek slijedi.

131. L. do D.

Kako ne moram ništa raditi ni razmišljati što ću raditi, izložit ću ovdje opis svojega ideala. Bilješka: Mallarméova osjećajnost unutar Vieirina stila; snivati poput Verlaina u Horacijevu tijelu; biti Homer na mjesečini. Osjećati sve na sve načine; znati misliti osjećajima i osjećati mislima; ne željeti mnogo osim u mašti, patiti s coquetterie, vidjeti jasno da bi se pisalo ispravno; upoznati hinjenost i postupke, udomaćiti se različit i sa svim dokumentima; sve u svemu, koristiti iznutra sve osjete ljušteći ih do Boga; ali ponovno ih umotati i staviti u izlog poput onoga prodavača što ga odavde vidim s malenim limenim kutijama neke nove paste za cipele. 157

Svi ti ideali, mogući ili nemogući, sada iščezavaju . Preda mnom je stvarnost, nije to čak ni 158

prodavač, to je njegova ruka (njega ne vidim ), apsurdno ticalo jedne obiteljske i sretne duše s pokretima pauka bez mreže u ispružanju i ponovnom vraćanju prema naprijed. 159

I jedna se limenka sruši, poput Sudbine svih ljudi .

132. Što više promatram predstavu svijeta, pritjecanje i otjecanje promjena stvari, to sam dublje uvjeren u urođenu fikciju svega, u lažnu povlasticu raskoši svih stvarnosti. A u tom promatranju, kao što se svima koji razmišljaju sigurno bar jedanput dogodilo, raznobojna povorka običaja i mode, slojevit put napretka i civilizacije, veličanstvena zbrka carstava i kultura — sve me se to doima kao 160

mit i fikcija iz snova među sjenama i zaboravom . No ne znam da li je najviše određenje svih tih mrtvih namjera, čak i ostvarenih, u nepomičnoj abdikaciji Bude koji se, shvativši prazninu stvari, podignuo iz svoga zanosa govoreći: »Već znam sve«, ili u odviše iskustvenoj ravnodušnosti cara Severa: »omnia fui, nihil expedit — bijah sve, ništa ne vrijedi truda.«

133. L. do D.

... svijet, smetlište nagonskih sila što u svakoj prilici tamnog zlata.

161

blista na suncu uz trzaje svijetlog i

Po mojemu mišljenju, kuge, oluje i ratovi djela su iste slijepe sile koja jednom djeluje preko nesvjesnih mikroba, drugi put preko munja i nesvjesnih voda, zatim preko nesvjesnih ljudi. Nema razlike, po mome mišljenju, između jednog potresa i jednog pokolja, osim one koja postoji između ubijanja nožem i ubijanja bodežom. Prirođeno čudovište u stvarima jednako se služi — za svoje dobro ili zlo prema kojima je, kako se čini, ravnodušno — izmicanjem kamena na visini ili promicanjem ljubomore ili požude u srcu. Kamen pada i ubija čovjeka; požuda ili ljubomora naoružavaju ruku i ruka ubija čovjeka. Takav je svijet, smetlište nagonskih sila, koje ipak blista na

suncu uz trzaje svijetlog i tamnog zlata. Mistici su otkrili da je odricanje najbolje u suočavanju s okrutnom ravnodušnosti koja sačinjava vidljivu osnovu stvari. Valja negirati svijet, okrenuti mu leđa kao močvari na rubu koje smo se našli. Negirati kao Buda, negirajući mu apsolutnu stvarnost; negirati kao Krist, negirajući mu relativnu stvarnost; negirati 162

Od života nisam tražio drugo osim da od mene ništa ne zahtijeva . Na vratima kolibe koju nisam imao sjeo sam ispod sunca što ga nikad nije bilo, i uživao u budućoj starosti moje umorne stvarnosti (sa zadovoljstvom što ju još nemam). Jadnicima je u životu dovoljno što još nisu umrli, i što još imaju nade za zadovoljan snom samo kada ne sanjam, zadovoljan svijetom samo kada sam daleko od njega. Klatno što se njiše, neprestano se kreće i ne stiže, ide samo da bi se vratilo, vječito uhvaćeno za dvostruku kob jednoga središta i jednoga zaludnog kretanja.

134. L. do D.

Tražim se i ne nalazim se. Pripadam časovima krizantema, jasno izduženih u vrčevima. Moram od svoje duše napraviti nešto dekorativno. Ne znam kakve odviše raskošne i probrane pojedinosti određuju oblik moga duha. Nedvojbeno je to moja ljubav prema urešavanju, jer u njoj osjećam nešto istovjetno tvari moje duše.

135. Najjednostavnije stvari, doista najjednostavnije, koje ništa ne može pretvoriti u polujednostavne, postaju mi složene kada ih živim. Ponekad me uplaši poželjeti nekome dobar dan. Osuši mi se glas, kao da postoji neka neobična smjelost u glasnome izgovaranju tih riječi. To je neka vrsta stidljivosti pred postojanjem — samo se tako može nazvati! 163

Neprestana analiza naših dojmova stvara novi svijet osjećanja, koji se doima umjetnim onome tko ga analizira samo uz pomoć inteligencije, a ne uz pomoć samoga dojma. Čitav sam život metafizički isprazan, ozbiljan u igri. Ništa ozbiljno nisam napravio ma koliko to želio, Sa mnom se u meni zabavila jedna zajedljiva

164

Sudbina.

Posjedovati osjećaje pamučne tkanine s uzorkom ili svile, ili protkane svile! Posjedovati osjećaje tako opisive. Imati opisive osjećaje! Mnome se u duši uzdiže kajanje koje je od Boga svugdje, gluha strast suza zbog osude snova u

tijelu onih što su ih sanjali... I mrzim bez mržnje sve pjesnike koji su napisali stihove, sve idealiste koji su dospjeli vidjeti svoj ideal, sve koji su uspjeli u onome što su željeli. Beskrajno lutam mirnim ulicama, koračam dok mi se tijelo ne umori zajedno s dušom, boli me čak ona krajnost poznate boli u kojoj postoji stanovit užitak dok se osjeća, majčinsko suosjećanje koje se javlja zbog sebe samoga, jer je uglazbljeno i neodredivo. Spavati! Zaspati! Počinuti! Biti apstraktna svijest smirenoga disanja, bez svijeta, bez nebeskih tijela, bez duše — mrtvo more osjećaja što odražava odsuće zvijezda!

136. L. do D.

Težina osjećanja! Teret toga što se mora osjećati!

137. L. do D.

... hiperizoštrenost ne znam da li osjeta, da li njihova izraza, ili upravo inteligencije koja se 165

166

nalazi između jednih i drugih i oblika namjere izražavanja nestvarnoga osjećaja koji postoji samo da bi se izrazio. (Možda u meni postoji samo stroj za otkrivanje onoga što nisam.)

138. L. do D.

Postoji erudicija spoznavanja koja je upravo ono što se naziva erudicijom, i postoji erudicija shvaćanja, a to je ono što se naziva kulturom. Ali postoji i erudicija osjećajnosti. Erudicija osjećajnosti nema ništa zajedničko s iskustvom života. Životno iskustvo ne podučava ničemu, kao što povijest ni o čemu ne obavještava. Pravo iskustvo sastoji se u sužavanju dodira sa stvarnošću i širenju analize toga dodira. Tako se osjećajnost proširuje i produbljuje, jer je u nama sve; dovoljno je tražiti i znati tražiti. Što znači putovati, i čemu putovanje služi? Bilo koji zalaz sunca je zalaz sunca; nije teško otići i gledati ga u Carigradu. Osjećaj oslobađanja što se rađa na putovanjima? Mogu ga imati ako odem iz Lisabona do Benfice, i osjetiti ga snažnije nego netko tko iz Lisabona odlazi u Kinu, jer ako sloboda 167

nije u meni, po mome mišljenju, nije nigdje. »Bilo kakva cesta«, kaže Carlyle , »čak i ova cesta za Entepfuhl, vodi te na kraj svijeta.« No, cesta za Entepfuhl, ako se prođe cijela i do kraja, vraća se u Entepfuhl, tako da je Entepfuhl, u kojemu smo već bili, upravo onaj kraj svijeta koji smo pošli tražiti. 168

Condillac počinje svoju slavnu knjigu: »Ma koliko se više popeli i kolikogod niže spustili, nikada ne izlazimo iz svojih osjeta.« Nikada se ne iskrcavamo iz sebe samih. Nikada ne stižemo

drugome, osim ako ne postanemo drugi u osjećajnoj mašti sebe samih. Pravi su krajolici oni što ih sami stvaramo, jer ih tako, kao njihovi bogovi, vidimo kakvi doista jesu, kako su stvoreni. Nijedna me od sedam strana svijeta ne zanima da ju doista vidim, osma strana je ona kojom prolazim i koja je moja. Tko je prošao sva mora, prošao je samo svoju monotoniju. Prošao sam više mora od svih. Vidio sam više planina nego što ih ima na zemlji. Prošao sam više gradova no što ih postoji, a velike rijeke nikakvih svjetova tekle su apsolutne pred mojim zadubljenim očima. Da putujem, pronašao bih blijedu kopiju onoga što sam već vidio ne putujući. Drugi posjećuju zemlje tek kao bezimeni hodočasnici. U zemljama što sam ih ja posjetio, imao sam ne samo skriveno zadovoljstvo neznana putnika, nego i veličanstvenost Kralja koji ondje kraljuje, i naroda koji ondje obitava, i cijelu povijest te nacije kao i drugih. Vidio sam iste krajolike, iste kuće, jer sam sve to bio, stvoreno u Bogu od tvari moje mašte.

139. L. do D. 8. 1. 1931.

Već dugo ne pišem. Prošli su mjeseci kako ne živim, samo trajem između ureda i fiziologije, u nekoj dubokoj zaustavljenosti misli i osjećaja. Nažalost, to me ne umiruje: u truljenju postoji fermentacija. Već dugo ne samo da ne pišem, nego čak i ne postojim. Jedva da sanjam. Ulice su za mene ulice. Obavljam posao u uredu tek s onoliko svijesti koliko je za to potrebno, ali ne bih točno rekao da kažem bez rastresenosti: iza toga, jesam, umjesto da razmišljam, spavam, jer uvijek sam drugi iza obavljanja posla. Već dugo ne postojim. Vrlo sam smiren. Nitko me ne odvaja od onoga koji jesam. Osjetih sada da dišem kao da sam napravio nešto novo, ili zakašnjelo. Počinjem postajati svjestan da sam svjestan. Možda se sutra probudim za sebe, i ponovno proslijedim svojim vlastitim postojanjem. Ne znam hoću li tada biti više ili manje sretan. Ništa ne znam. Podižem glavu i ugledam kako se, na padini Utvrde, naspram nje, na desecima prozora rasplamsava zalaz sunca u visokom odsjaju hladne vatre. Oko tih očiju jarkog plamena padina postaje blaga na kraju dana. Mogu barem osjetiti tugu, i pojmiti kako se s ovom mojom tugom sada susreo, viđen sluhom, iznenadni zvuk tramvaja što prolazi, slučajni glas mladih sugovornika, zaboravljeni žamor staroga grada. Već dugo nisam ja.

140. L. do D.

Ponekad mi se događa, a uvijek kada se dogodi gotovo je nenadano, da mi se usred dojmova javi tako strašan umor od života te čak nije moguće bilo što učiniti za njegovo prevladavanje. Da bi se izbjegao, samoubojstvo se doima nepouzdanim, smrt, pa čak i pretpostavljeno nesvjesno, nedovoljno je. To je umor koji teži, ne prestanku postojanja, što može biti ili ne biti moguće, nego nečemu daleko strahotnijem i dubljem, nijekanju da se uopće postojalo, što nikako nije moguće.

Mislim da kadikad nazirem u razmišljanju Indijanaca, uglavnom zbrkanom, nešto poput te težnje, najnegativnije od svih. No, ili im nedostaje oštrina osjeta da izlože onako kako misle, ili im nedostaje jasnoća misli da osjete onako kako osjećaju. Činjenica je da ono što kod njih nazirem, ne vidim. Činjenica je da se smatram prvim u predočavanju riječima zlokobnog besmisla toga nepopravljivog osjećaja. I liječim ga, pišući o njemu. Da, nema velike tuge, ako je doista duboka, ukoliko nije čisti osjećaj, no u njoj sudjeluje inteligencija, kako ne bi bilo ironičnog lijeka da se o njoj ne govori. Kada književnost ne bi imala drugu svrhu, ovu bi, premda za malobrojne, svakako imala. Bolesti inteligencije, nažalost, bole manje od neugodnosti osjećaja, a neugodnosti osjećaja, nažalost, bole manje od tjelesnih. Kažem »nažalost« jer bi ljudsko dostojanstvo zahtijevalo obrnuto. Ne postoji tjeskoban osjećaj tajne koji može boljeti kao ljubav, ljubomora, čežnja, koji može gušiti kao snažan fizički strah, koji može izobličiti kao bijes ili težnja. Ali isto tako nijedna bol što rastvara dušu ne može biti tako stvarna kao zubobolja, ili grčevi, ili (pretpostavljam) porođajni trudovi. Tako smo sazdani da inteligencija, koja oplemenjuje određene osjećaje ili dojmove te ih postavlja iznad drugih, istodobno pridonosi i njihovoj potištenosti ako svoju analizu proširi na usporedbu sa svim drugim osjećajima. Pišem kao da spavam, a čitav je moj život potvrda o primitku što ga treba potpisati. U kokošinjcu, iz kojega će izići da u borbi ubije, pijetao pjeva himne slobodi, jer su mu dali dvije prečke.

169

141. L. do D.

KIŠNI KRAJOLIK Sa svakom kapljom kiše moj se promašeni život oplakuje nad prirodom. Ima ponešto moga nemira od kapi do kapi, od pljuska do pljuska, kojim se otužnost dana zaludno rastapa ponad tla. Kiši i kiši. Duša mi je vlažna od toga zvuka. Kiši... Tijelo mi je tečno i vodenasto oko mojega dojma o njemu. Nemirna hladnoća stavlja ledene ruke oko moga jadnog srca. Sivi sati i otežu se, rastežu u vremenu; vuku se časovi. Kako pljušti! Oluci bljuju male, uvijek neočekivane mlazove vode. Spušta se kanalima moje svijesti uznemirujući klokot slijevanja vode. Lupa o okna, ravnodušna, jecava kiša; Hladna ruka steže mi grlo i ne pušta da udahnem život. Sve umire u meni, čak i spoznaja o mogućnosti snivanja! Fizički nisam nimalo dobro. Sve mekane stvari na koje se oslanjam imaju bodlje za moju dušu. Svi pogledi koje upućujem toliko su mračni zbog udara oskudne svjetlosti ovoga dana za bezbolno umiranje.

142. L. do D.

Najodvratnije u snovima je to što ih svi imaju. O nečemu razmišlja u tami taj dostavljač koji za dana drijema naspram svjetiljke između dvije pošiljke. Znam na što nejasno misli: na isto ono u što ja ponirem između upisivanja troškova i prihoda u ljetnoj jednoličnosti utihnula ureda.

143. L. do D.

Više žalim one koji sanjaju o mogućem, ispravnom i obližnjem, nego one koji sanjare o dalekom i neobičnom. Oni koji neprestano sanjaju ili su luđaci pa vjeruju u ono što sanjaju i sretni su, ili su obični sanjari za koje je sanjarenje glazba duše što ih njiše ne govoreći im ništa. No onaj koji sanja moguće ima stvarnu mogućnost za pravo razočaranje. Ne može me naročito zaboljeti što sam 170

prestao biti rimski car, ali me može boljeti što nikada nisam ni progovorio s krojačicom koja oko devet sati uvijek skreće nadesno za ugao. San koji nam obećava nemoguće već nam time uskraćuje nemoguće, ali san koji nam obećava moguće upleće se u sam život i u njega postavlja svoje rješenje. Prvi san živi isključiv i neovisan; drugi je podvrgnut slučajnostima onoga što se dogodi. Zbog toga ljubim nemoguće krajolike i velika ravna i pusta prostranstva na kojima nikada neću biti. Prohujala povijesna razdoblja čista su divota, jer mogu pretpostaviti da se neće odvijati sa mnom. Spavam kada sanjam ono što ne postoji; probudit ću se kada budem sanjao ono što može biti. Naginjem se kroz jedan od francuskih prozora pustoga ureda u podne nad ulicu u kojoj moja rastresenost osjeća kretanje ljudi u očima, i ne vidi ih, s udaljenosti misli. Spavam na laktovima u kojima me boli rukohvat, i ništa ne znam s velikim obećanjem. Pojedinosti zaustavljene ulice po kojoj mnogi hodaju uočljive su mi s nekom mentalnom udaljenošću: kutije načičkane na teretnim kolima, vreće pred vratima tuđeg skladišta i, na najudaljenijem izlogu trgovine na uglu, slabi odsjaj boca onoga Porto vina što sanjam da ga nitko ne može kupiti. Osamljuje mi se duh od polovice tvari. Istražujem maštom. Ljudi koji na ulici prolaze uvijek su isti oni koji su maloprije prošli, uvijek plutajući izgled nekoga, mrlje kretanja, glasovi nejasnoće, stvari što prolaze i ne stignu se dogoditi. Zamjećivanje sa sviješću osjeta, prije no sa samim osjetima... Mogućnost drugih stvari... I odjednom, iza mene odjekuje u uredu metafizički nagli dolazak dostavljača. Osjećam da bih ga mogao ubiti jer je prekinuo ono što nisam mislio. Okrenem se i pogledam ga tišinom ispunjenom mržnjom, prijevremeno začujem, u napetosti prikrivenog ubojstva, glas kojim će mi nešto reći. On se smiješi iz dubine kuće i glasno mi zaželi dobar dan. Mrzim ga kao cijeli svemir. Oči su mi otežale od pretpostavki.

144. 1. 2. 1931. Na kraju ulomka nalaze se precrtane rečenice: »Što znam? Što tražim? Što osjećam? Što bih tražio da moram tražiti?«

Nakon svih kišnih dana nebo ponovno donosi skrivenu modrinu golemim prostorima u visini. Između ulica, na kojima lokve drijemaju kao i bare na selu, i očite radosti rashlađene u visini, postoji

171

proturječnost koja prljave ulice stvara ugodnima , a zamagljeno zimsko nebo proljetnim. Nedjelja je i nemam što raditi. Ne sanjari mi se kad je tako lijep dan. Uživam u njemu s prostodušnošću osjeta u 172

kojoj se inteligencija napušta. Šećem kao oslobođeni trgovac . Osjećam se starim kako bih imao zadovoljstvo da se osjetim ponovno mladim. Na velikom nedjeljnom trgu veličanstveno se pokreće jedna druga vrsta dana. U crkvi sv. Dominika završava jedna misa i započinje druga. Gledam kako jedni izlaze, i druge koji još nisu ušli, 173

čekajući neke koji ne vide tko izlazi. Sve to nije važno. Kao sve uobičajeno u životu i to je uspavanost tajni i uskih otvora na 174

175

tvrđavama, a ja gledam kao ratni glasnik pristigao na zaravan svoje zamišljenosti. Nekada, kao dijete, i ja sam išao na tu istu misu, ili možda na neku drugu, no vjerojatno je bila ta. Odijevao sam, posve svjesno, svoje jedino bolje odijelo, i uživao u svemu, čak i kada nije bilo razloga za uživanje. Živio sam prema van, a odijelo je bilo čisto i novo. Što bi više htio onaj koji 176

mora umrijeti od majčine ruke i to ne zna ? Nekada sam u svemu tome uživao, zbog toga tek sada možda razumijem koliko sam uživao. Ulazio sam na misu kao u veliku tajnu, a iz nje izlazio kao da izlazim na čistinu. I tako je istinski bilo, 177

i još je uvijek. Samo odraslo stvorenje koje ne vjeruje, s dušom koja se sjeća i plače, postaje fikcija i smutnja, zbrka i kamena ploča. Da, ono što jesam bilo bi nepodnošljivo da se ne mogu sjetiti kakav sam bio. A ova gomila drugih koja još uvijek izlazi

178

s mise i početak moguće gomile koja pristiže da bi ušla

179

na drugu

180

misu — sve je to poput lađa koje prolaze pored mene, spore rijeke, podno otvorenih prozora moga doma što se uzdiže nad obalom. Uspomene, nedjelje, mise, zadovoljstvo onoga što sam bio, čudo vremena koje je ostalo jer je prošlo, i ne zaboravlja se jer je bilo moje... Besmisleni presjek običnih dojmova, iznenadni zvuk kola na trgu kojim odzvanjaju kotači u dubini bučnih tišina automobila, a na neki način, zbog nekog majčinskog paradoksa vremena preživljava danas, upravo ovdje, između onoga što jesam i što sam 181

izgubio, u prijašnjem gledanju mene koji sam

ja...

145. L. do D. 2. 2. 1931.

Što je čovjek viši, mora se više toga odreći. Na vrhu nema mjesta nego samo za jednoga čovjeka. Što je savršeniji, to je potpuniji; a što je potpuniji, manje je drugi. Ove su mi se misli javile pošto sam u novinama pročitao vijest o velikom višestrukom životu nekog slavnog čovjeka. Bio je američki milijunaš, i bio je sve. Imao je sve što je poželio — novac, ljubavi, prijateljstva, privrženosti, putovanja, kolekcije. Ne zato što bi novac mogao sve, nego zato što velika privlačnost kojom se nakupi mnogo novaca može, zapravo, gotovo sve. Kada sam odlagao novine na kavanski stol već sam mislio kako bi to isto, u svojemu svijetu, mogao reći putujući trgovac, donekle moj znanac, koji svaki dan ruča, kao i danas, za stolom u kutu u dnu. Sve što je milijunaš imao i taj je čovjek imao; u manjem obimu, jasno, no prema svojoj važnosti.

Obojica su isto postigla, ne postoji razlika ni u slavi, jer i tu razlika okruženja uspostavlja identitet. Nema nikoga na svijetu tko ne poznaje ime američkog milijunaša; nema nikoga na lisabonskom trgu tko ne poznaje ime čovjeka koji ondje ruča. Ti su ljudi, naposljetku, dobili sve što ispružena ruka može dohvatiti. Jedina je razlika među njima u dužini ruke; u ostalome su jednaki. Nikada nisam mogao osjećati zavist prema toj vrsti ljudi. Uvijek sam mislio da je vrlina u dobivanju onoga što se ne doseže, u življenju tamo gdje se ne nalazimo, u tome da živimo više nakon smrti nego dok smo živi, u tome da, napokon, uspijemo u 182

nečemu teškome , apsurdnome, da pobijedimo, s preprekama, samu stvarnost svijeta. Ako mi kažete da nema zadovoljstva u trajanju nakon prestanka postojanja, ponajprije ću odgovoriti da ne znam da li je tako ili nije, jer ne poznajem istinu o ljudskom nadživljenju; potom ću odgovoriti da je zadovoljstvo buduće slave sadašnje zadovoljstvo — slava je buduća. A to je zadovoljstvo ponosa što ga nikakvo materijalno posjedovanje ne može pružiti. Zapravo, može biti iluzorno, no bilo kako bilo, veće je nego zadovoljstvo u uživanju samo onoga što je ovdje. Američki milijunaš ne može vjerovati da će potomstvo cijeniti njegove pjesme, budući da nije napisao nijednu; trgovački putnik ne može pretpostaviti da će budućnost uživati u njegovim slikama, budući da nije naslikao nijednu. Ja, međutim, koji u prolaznome životu nisam ništa, mogu uživati u budućoj viziji čitajući ovu stranicu, jer ju doista pišem; mogu se ponositi, kao svojim sinom, slavom koju ću imati, jer ju, barem, imam čime zaslužiti. I kada o tome mislim dok ustajem od stola, s dubokim sjajem moj nezamjetni lik ustaje ponad Detroita, Michigana, i ponad čitava lisabonskog trga. No, primjećujem da nisam o tome počeo razmišljati. Mislio sam na ono malo što u životu treba biti onaj koji mora preživjeti. Svejedno je li jedna ili druga misao, obje su iste. Slava nije medalja, nego kovanica: s jedne strane ima lik, a s druge naznaku vrijednosti. Za velike vrijednosti nema kovanica: od papira su, a vrijednost im je još uvijek malena. S ovom metafizičkom psihologijom tješe se ponizni poput mene.

146. Neki u životu imaju velik san i promaše ga. Drugi u životu nemaju nikakav san, pa i taj promaše.

147. L. do D.

Svaki napor, bez obzira kakav bio cilj kojemu teži, kada se pojavi trpi pomake što mu ih život nameće; postaje drugi napor, služi drugim svrhama, izvršava kadikad upravo suprotno od onoga što je namjeravao ostvariti. Samo neki niski cilj vrijedi truda, jer se samo takav cilj može u potpunosti ostvariti. Ako poželim uložiti svoje napore da bih postigao bogatstvo, mogao bih na neki način u tome uspjeti; cilj je nizak, kao svi kvantitativni ciljevi, osobni ili ne, dostižan je i može se utvrditi. Ali kako izvršiti namjeru da služim svojoj domovini, da proširim ljudsku kulturu ili poboljšam čovječanstvo? Ne mogu biti siguran ni u postupke ni u potvrdu ciljeva;

148. L. do D.

Savršeni čovjek poganstva bio je savršenstvo u čovjeku koji postoji; savršeni čovjek kršćanstva, savršenstvo u čovjeku koji ne postoji; savršeni čovjek budizma, savršenstvo u tome što ne postoji čovjek. Priroda je razlika između duše i Boga. Sve što čovjek izlaže ili izražava je bilješka na rubu izbrisana teksta svega. Prema smislu bilješke otprilike izvlačimo smisao što bi ga trebao sadržavati tekst; no uvijek ostaje sumnja, a mogućih je smislova mnogo.

149. 3. 3. 1931. Objavljeno u časopisu Presença, sv. II, br. 34, studeni 1931- veljača 1932.

Mnogi su branili čovjeka, i općenito su ga branili suprotstavljajući ga životinjama. Zbog toga je u definicijama čovjeka česta uporaba rečenice »čovjek je životinja...« i pridjev, ili »čovjek je životinja koja...« i kaže se što. »Čovjek je bolesna životinja«, rekao je Rousseau, i djelomično je istina. »Čovjek je racionalna životinja«, kaže Crkva, i djelomično je istina. »Čovjek je životinja koja se služi alatom«, kaže Carlyle, i djelomično je istina. No ove definicije, kao i druge njima nalik, uvijek su nedostatne i jednostrane. A razlog je vrlo jednostavan: nije lako razlikovati čovjeka od životinja, ne postoji siguran kriterij u razlikovanju čovjeka od životinja. Sami duboki zakoni koji izvana upravljaju nagonima životinja, upravljaju isto tako, izvana, inteligencijom čovjeka koja, čini se, nije više nego još jedan nagon u stvaranju, tako nesvjestan kao svi nagoni, i manje savršen jer još nije stvoren. »Sve dolazi iz bez-razuma«, kaže se u Grčkoj antologiji. I uistinu, sve dolazi iz bez-razuma. Osim matematike koja se tiče samo praznih brojeva i ispraznih formula, te stoga može biti savršeno logična, znanost je tek dječja igra u predvečerje, želja da se uhvate sjene ptica i zaustave sjene trava na vjetru. A zanimljivo je i neobično, s obzirom da nije lako pronaći riječi kojima se uistinu određuje čovjek u razlici spram životinja, kako je ipak lako pronaći način da se razlikuje nadčovjek od obična čovjeka. Nikad nisam zaboravio onu rečenicu biologa Haeckela, što sam ju pročitao u djetinjstvu inteligencije, kada se čitaju znanstvene poruke i razlozi protiv religije. Rečenica je ova, ili gotovo ova: mnogo je dalje jedan superioran čovjek (Kant ili Goethe, mislim da njih spominje) od obična čovjeka, nego običan čovjek od majmuna. Nikada nisam zaboravio tu rečenicu jer je ona istinita. Između mene, koji sam malenkost u poretku onih koji misle i jednoga seljaka iz Louresa postoji, nedvojbeno, veća udaljenost nego između tog seljaka i, neću reći bas majmuna, nego mačke ili psa. Nitko od nas, od mačke do mene, ne upravlja zapravo životom koji mu je nametnut, ili sudbinom koja mu je dodijeljena; svi smo jednako proizišli iz ne znam čega, svi smo sjene pokreta što ih drugi čine,

oživotvorene svrhe, posljedice koje osjećaju. Ali između mene i seljaka postoji razlika u kvaliteti, koja proizlazi iz u meni postojećeg apstraktnog mišljenja i nezainteresiranog osjećaja; a između njega i mačke ne postoji, u duhu, više od razlike u stupnju. Čovjek na višoj razini razlikuje se od čovjeka na nižoj, kao i od životinja koje su mu braća, po običnoj kvaliteti ironije. Ironija je prvi znak da je svijest postala svjesna. A ironija prolazi kroz dva stanja: stanje što ga je označio Sokrat kada je rekao: »znam samo da ništa ne znam«, i stanje koje je 183

označio Sanches kada je rekao »ne znam ni da ii ništa ne znam«. Prvi korak dolazi do one točke u kojoj dogmatski sumnjamo u sebe, i svaki ga čovjek više razine napravi i dosegne. Drugi korak dolazi do one točke u kojoj sumnjamo u sebe i u svoju sumnju, i malo je ljudi to dosegnulo u kratkome protezan ju već tako duga vremena u kojemu čovječanstvo gleda sunce i noć ponad promjenjive površine zemlje. Spoznati se znači griješiti, a proročanstvo koje kaže: »Spoznaj se«, predlaže veći zadatak no što ga je imao Herkul, i tamniju zagonetku no što je Sfinga. Ne spoznati se svjesno, to je put. A ne spoznati se sa sviješću, to je aktivna primjena ironije. Ne poznajem veće stvari, ni prikladnije čovjeku koji je doista velik, no što je strpljiva analiza koja izražava načine da se ne upoznamo, svjestan zapis nesvjesnosti naših svijesti, metafizika neovisnih sjena, poezija sutona razočaranja. No uvijek nas nešto razočara, uvijek neka analiza otupi, uvijek je istina, iako lažna, onkraj drugoga ugla. A to umara više od života kada nas umara, više i od spoznaje i razmišljanja o njemu, koji nikada ne prestaju umarati. Ustajem sa stolca na kojemu sam se, rastreseno poduprijet o stol, zabavljao pripovijedajući samome sebi ove neujednačene dojmove. Podižem se, podižem tijelo u njemu samome i odlazim do prozora, visoko iznad krovova, odakle mogu vidjeti kako grad odlazi na spavanje u sporom začinjanju tišine. Mjesec, velik i bijelo bijel, tužno obasjava valovite nepravilnosti skupine kuća. A mjesečina se doima kao da ledeno osvjetljava čitavu tajnu svijeta. Kao da najavljuje sve, a sve je sjena s primjesom loše svjetlosti, te lažni intervali, apsurdno nepravilni, nesuvislost vidljivoga. Nema povjetarca i stoga je tajna još veća. Spopadaju me mučnine pri apstraktnom razmišljanju. Nikada neću napisati stranicu koja bi otkrila mene ili bilo što. Jedan mutan, lagan oblak lebdi ponad mjeseca, kao neko sklonište. Ravnodušan sam poput ovih krovova. Promašio sam, baš kao i cijela priroda. 150. L. do D.

Nagonska ustrajnost života kroz pojavu inteligencije za mene je predmet najdubljih i stalnih razmišljanja. Irealna krinka svijesti služi jedino da mi istakne ono nesvjesno koje se ne prerušava. Od rođenja do smrti čovjek živi kao rob iste svoje izvanjskosti kakvu imaju sva živa bića. Čitav život ne živi nego vegetira na najvišem stupnju i s najvećom slojevitošću. Upravlja se prema pravilima za koja ne zna da postoje, ni da se po njima upravlja, a njegove zamisli, osjećaji, djela, nesvjesna su — ne stoga što bi u njima nedostajalo svijesti, već zato jer u njima ne postoje dvije svijesti. Bljeskove o postojanju obmane — toliko, ali ne i više, ima većina ljudi. Slijedim, u mislima što lutaju, običnu povijest običnih života. Vidim kako su u svemu robovi podsvjesnog ponašanja, tuđih vanjskih prilika, poticaja za druženjem kao i nedruženjem, a sve to se u

njima, zbog njih i s njima sudara kao malo što. Koliko sam ih puta čuo kako govore istu rečenicu koja simbolizira čitav besmisao, čitavo ništa, čitavo izgovoreno neznanje njihova života. To je ona rečenica koju koriste za bilo kakvo materijalno zadovoljstvo: »to je ono što čovjek odnosi iz ovoga života«... Odnosi kako, odnosi kamo, odnosi zbog čega? Bilo bi tužno probuditi ih iz sjene s nekim pitanjem poput ovih... Tako govori materijalist jer je svaki čovjek koji tako govori, iako podsvjesno, materijalist. Što to on misli odnijeti iz života, i na koji način? Kamo odnosi svinjska rebarca i crno vino i slučajnu djevojku? U kakvo nebo u koje ne vjeruje? U kakvu zemlju u koju ne nosi drugo osim truleži što je, zapravo, čitav njegov život pritajeno bio? Nisam čuo tragičniju rečenicu koja bi potpunije razotkrivala ljudsku vrstu. Tako bi govorile biljke da znaju pojmiti kako uživaju sunce. Tako bi o svojim mjesečarskim zadovoljstvima govorile niže životinjske vrste čovjeku u izražavanju sebe samih. I tko zna, dok govorim pišući ove riječi s nejasnim dojmom da će moći trajati, ne mislim li isto tako kako je sjećanje na to da sam ih napisao ono što ja »odnosim iz ovoga života«. I, poput bezvrijedna trupla običnog čovjeka u zajedničkoj zemlji, spušta se u zajednički zaborav jednako bezvrijedno truplo moje proze stvorene da služi. Svinjska rebarca, vino, djevojka nekoga drugoga. Zašto se ja njima rugam? Braća u zajedničkome neznanju, različiti načini iste krvi, raznovrsni oblici istoga nasljeđa — tko bi od nas mogao zanijekati drugoga? Odbija se žena, ali ne majka, ne otac, ne brat.

151. L. do D.

Lagano, vani na mjesečini, u polaganoj noći, vjetar njiše stvari što stvaraju sjene pri micanju. Možda je tek rublje što su ga objesili na gornjem katu, ali sjena u sebi ne poznaje košulje i leprša neopipljiva u nijemom skladu sa svime. Ostavio sam otvorene francuske prozore da bih se rano probudio, no dosad, a noć je već tako stara da se ništa ne čuje, nisam uspio zaspati niti se probuditi. Mjesečina je onkraj sjena moje sobe, ali ne prodire kroz prozor. Postoji poput dana od šupljega srebra, a krovovi nasuprotne zgrade što ih vidim iz postelje, razlijevaju se od pocrnjele bjeline. Poput izricanja čestitki s visine nekome tko ne čuje, tužan je mir na neslomljivoj svjetlosti mjeseca. I ne gledajući, ne misleći, zatvorenih očiju već ponad odsutna sna, meditiram o tome kakvim bi se istinskim riječima mogla opisati mjesečina. Stari su govorili da je mjesečina bijela, ili da je srebrna. Ali lažna bjelina mjesečine sastavljena je od mnogih boja. Da ustanem iz postelje i pogledam iza hladnih okana, znam da bi mjesečina, u visokom osamljenom zraku, bila od sivo plavkaste bjeline zagasite žutosti; da, ponad mnogih krovova, u neuravnoteženom crnilu od krova do krova, čas pozlaćuje crnom bjelinom izvrgnute zgrade, čas preplavljuje bojom bez boje to smeđe crvenilo visokih crepova. U dnu ulice tih ponor, gdje se golo kamenje nepravilno zaobljuje, nema boje osim plave što možda proizlazi iz sivoga kamenja. U dubini obzora vjerojatno je gotovo tamnoplava, drukčija od crnoga plavetnila neba u dubini. Na prozorima o koje udara, ona je crnožuta. Odavde, iz postelje, ako otvorim oči kojima se spava snom što ga nemam, ona je snježni zrak što 184

se pretvorio u boju po kojoj plutaju niti mlakoga sedefa. I, ako osjećam onime čime osjećam, postoji jednoličnost pretvorena u bijelu sjenu koja tamni kao da se oči sklapaju ponad te mutne bjeline.

152. L. do D.

Začudim se uvijek kada nešto dovršim. Začudim se i rastužim. Moj nagon za savršenstvom trebao bi me spriječiti da završim; trebao bi me spriječiti čak i da počnem. No, zaboravim se i činim. Ono što postignem u meni je plod, ne primjene volje, već njezina prepuštanja. Počinjem jer nemam snage misliti; završavam jer nemam duše zaustaviti. Ova je knjiga moj kukavičluk. Često prekidam misao nekim ulomkom o krajoliku, što se na neki način uklapa u stvaran ili pretpostavljen plan mojih dojmova, i to zato što je taj krajolik izlaz kroz koji bježim od spoznaje o 185

svojoj stvaralačkoj nemoći. Potrebno mi je, usred razgovora sa sobom koji oblikuje riječi ove knjige, govoriti odjednom s drugom osobom, i okrećem se prema svjetlosti što lebdi, kao sada, ponad krovova kuća koji se doimaju oblivenima uslijed njezine blizine; prema laganom njihanju visokih stabala na gradskoj padini, koja se doimaju blizu, s prijetnjom nijemoga sloma; prema nakrivljenim kućama nalik nagomilanim plakatima, s prozorima umjesto slova, gdje mrtvo sunce pozlaćuje vlažnu smolu. Zašto pišem ako ne pišem bolje? No što bi od mene bilo da ne pišem ono što uspijevam napisati, čak ako sam u tome i niži od sebe? Ja sam plebejac uzdisaja jer pokušavam ostvarivati; ne povlačim se pred tišinom kao netko tko se pribojava mračne sobe. Poput onih sam koji poštuju medalju više od truda, i uživaju slavu u odori. Pisanje za mene znači prezirati se; ali ne mogu prestati pisati. Pisanje je kao droga koja mi se gadi i koju uzimam, porok koji mrzim i u kojemu živim. Postoje potrebni otrovi, a neki su vrlo istančani, priređeni od sastojaka duše, trava ubranih u kutovima ruševina snova, crni makovi pronađeni pored grobova namjera, dugački listovi bestidnih stabala što njišu grane na zvučnim obalama paklenih rijeka duše. Pisati, da, znači izgubiti sebe; ali ne mogu prestati pisati, jer sve je gubitak. Ipak, ja se gubim bez radosti, ne kao rijeka u ušću za koje je niknula potajno, već kao jezero što ga je visoka plima stvorila na žalu, i kojega se izgubljena voda nikada više neće vratiti moru.

153. L. do D.

Ustajem sa stolca s čudovišnim naporom, ali imam dojam da sam sa sobom ponio stolac, i da je teži, jer je to sada subjektivni stolac.

154. Tko sam ja samome sebi? Tek nekakav dojam. Moje se srce prazni bez moje želje, kao napuknuto vedro. Misliti? Osjećati? Kako sve umara

kada je određeno!

155. L. do D. 10. 3. 1931.

Kao što netko radi iz dosade, tako i ja ponekad pišem da ne bih morao reći. U sanjarenju, u kojemu se uglavnom gubi tko ne misli, i ja se gubim pišući jer znam sanjati u prozi. A ima mnogo iskrenih osjećaja, mnogo ispravnih osjećaja što ih izvlačim da ne bih osjećao. Postoje trenuci u kojima praznina od osjećaja da se živi doseže gustoću nečega pozitivnoga. Kod velikih ljudi od djela, koji su sveci pa djeluju punim osjećajem, a ne samo nekim njegovim dijelom, to ništavno osjećanje života vodi ih u beskraj. Ovjenčani su noćima i zvijezdama, pomazani tišinom i samoćom. Kod velikih ljudi od nedjelovanja, a njihovim redovima i ja skromno pripadam, isto osjećanje vodi do beskrajno male veličine; povlače se dojmovi, kao elastične vrpce, da bi se vidjele rupice njihova lažnoga labavog trajanja. I jedni i drugi u ovim trenucima vole spavati, kao i običan čovjek koji i djeluje i ne djeluje, puki odraz generičkog postojanja ljudske vrste. San je stapanje s Bogom, Nirvana, ma što ona bila po svojoj definiciji; san je polagana analiza dojmova, bilo da se koristi kao atomska znanost o duši, bilo da je uspavana kao glazba volje, spori anagram monotonije. Pišem i zadržavam se, kao pred izlozima koje ne gledam, na riječima, a ono što mi ostaje su polu-značenja, gotovo-izrazi, poput boja tkanina koje nisam vidio, poput skladne cjeline od ne znam kakvih predmeta. Pišem uspavljujući se, kao luda majka mrtva sina. Našao sam se na ovome svijetu jednog dana, ne znam kojega, i otkad sam se očito rodio, živio sam bez osjećaja. Kada upitah gdje sam, svi me prevariše i svi protuslovljahu jedni drugima. Kada zamolih da mi kažu što mi valja raditi, svi mi govorahu pogrešno, i svi mi pripovijedahu nešto svoje. Kada se, a da to nisam znao, zaustavih na putu, svi se začudiše zašto više ne idem dalje prema nečemu za što nitko nije znao što je, ili zašto se ne vraćam — ja, probuđen na križanju koji ne znadoh odakle dođoh. Vidjeh da sam na pozornici, a ne znadoh ulogu koju drugi odmah izgovarahu, premda je isto tako ne poznavahu. Vidjeh da sam odjeven kao paž, a ne dadoše mi kraljicu, i okriviše me što ju nemam. Vidjeh kako u rukama nosim poruku da bih ju predao, a kada im rekoh da je papir bijel, smijahu mi se. I više ne znam da li su se smijali jer su svi papiri bijeli, ili zato što se sve poruke mogu naslutiti. Na kraju, sjedoh na kamen na križanju kao kraj ognjišta koje mi nedostajaše. I počeh, nasamo sa sobom, praviti brodiće od papira uz pomoć laži što mi ju dadoše. Nitko mi ne htjede vjerovati ni kao lašcu, a ne imadoh jezero s kojim bih dokazao svoju istinu. Dokone riječi, izgubljene, raspršene metafore koje neka nejasna tjeskoba niže u sjene... Tragovi boljih trenutaka, proživljenih ne znam gdje u drvoredima... Ugašena žarulja, njezino zlato u tami blista po sjećanju na utrnulo svjetlo... Riječi predane, ne vjetru, nego tlu, puštene da prođu kroz prste što se nisu stisnuli, kao suho lišće što je na njih palo s nekog nevidljivo beskonačnoga stabla... Čežnja za spremnicima za vodu na tuđim seoskim imanjima... Nježnost onoga što se nikada nije dogodilo... Živjeti! Živjeti! I makar sumnja da bih u Prozerpininoj postelji možda dobio spavao.

156. L. do D.

Koja moćna kraljica kraj svojih jezera čuva sjećanje na moj skrhani život? Bijah paž nedostatnih drvoreda u časovima ptica mojega plavetnoga spokoja. Daleko su lađe popunjavale more stvarajući valove s mojih terasa, a na južnim oblacima izgubih dušu, kao ispušteno veslo.

157. L. do D.

Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti sve to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu toga naroda-ja, bit i djelovanje njihovih tijela, njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što ih čine. Biti sve, biti oni, i ne biti oni. Jadnog li mene! Ovaj san još nisam uspio ostvariti. Kada bih ga ostvario, možda bih umro, ne znam zašto, no ne bi se moglo živjeti nakon toga, nakon tolikog svetogrđa počinjena protiv Boga, nakon takva prisvajanja božanske moći da se bude sve. Kakav bi mi užitak podarilo stvaranje jezuitizma dojmova! Ima metafora stvarnijih od ljudi koji koračaju ulicama. Ima slika u zapećku knjiga koje žive očitije od mnogih muškaraca i žena. Ima literarnih rečenica koje posjeduju posve ljudsku osebujnost. Ima dijelova mojih odlomaka pred kojima se sledim od straha, tako ih jasno ljudskima ćutim, tako ocrtane na zidovima svoje sobe, u noći, u sjenci, . Napisao sam rečenice koje, čitane glasno ili šapatom, zvuče — nemoguće im je zatomiti zvuk — kao da su zadobile samostalnost vanjskoga i dostatnost duše. Zašto ja, povremeno, izlažem oprečne i nespojive procese sna i znanosti o snovima? Vjerojatno zato jer sam stekao navadu da izmišljeno osjećam kao stvarno, sanjano tako očito kao viđeno, te izgubih ljudsku sposobnost razlučivanja između istine i laži, koju držim iskrivljenom. Dostatno je da jasno vidim, očima ili ušima, ili nekim drugim osjetom, kako bih osjetio da je to stvarno. Može se dogoditi da čak osjećam dvije nespojive stvari istodobno. Nije važno. Ima stvorenja koja su u stanju patiti dugi niz sati jer im je nemoguće biti lik s neke slike ili igraće karte. Ima duša koje muči, poput nekog prokletstva, što ne mogu danas biti ljudi iz srednjega vijeka. Svojedobno sam i sam zbog toga patio. Danas se to više ne događa. Uzdignuo sam se iznad toga. No muči me, primjerice, što ne mogu sanjati kako sam dva kralja u različitim kraljevstvima koja pripadaju svjetovima različitih prostora i vremena. To ne moći, uistinu me pogađa. Ostavlja mi dojam gladovanja. Moći sanjati nezamislivo, uprizorujući ga, velika je pobjeda koju ja, koji sam tako moćan, tek malokad postižem. Da, sanjati, primjerice, da sam u istome času, razdvojeno, nezbrkano, muškarac i žena, u njihovoj šetnji uz obalu rijeke. Vidjeti se, istodobno, jednako jasno, na isti način, bez pomutnje, kako sam dvije stvari s jednakim poistovjećenjem u njima, osviještena lađa na južnim morima i tiskana stranica neke stare knjige. Kako to besmisleno zvuči! No sve je besmislica, a san, ipak, još i najmanje.

158.

L. do D.

Onome kome je oteta ljubav, makar samo u snu, kao što je Had oteo Prozerpinu, može li ljubav bilo koje žene na svijetu biti bilo što drugo osim sna? Volio sam, kao Shelley, Drevnu, prije no što je vrijeme počelo: u svakoj prolaznoj ljubavi uživao sam samo u sjećanju na onu koju sam izgubio.

159. L. do D. Tekst se vjerojatno nastavlja na drugoj stranici koja nije pronađena.

U svojoj mladosti što ju osjećam dalekom, i koja me se, zato što ju tako osjećam, dojmila kao nešto pročitano, kao za mene priređen intimni iskaz, dva puta sam proživio bol od poniženja jer sam volio. S današnje visine, gledajući unatrag u tu prošlost koju više ne znam označiti ni kao daleku ni kao nedavnu, držim kako je dobro da mi se to iskustvo razočaranja dogodilo tako rano. Ništa se nije dogodilo, osim onoga što sam proživio. U vanjskome obliku tog intimnog događaja, legije ljudi prolaze kroz iste muke. Ali Prerano sam primio putem iskustva, istodobno i od osjećajnosti i od razuma, spoznaju da je život mašte, ma kako nezdravo izgledao, onaj koji, unatoč svemu, pripadne naravi kao što je moja. Fikcije moje mašte (kasnije) mogu umoriti, ali ne bole i ne ponižavaju. Nemogućim je ljubavnicima isto tako nemoguć lažan smiješak, zabluda ljubavi, prepredenost milovanja. Nikada nas ne napuštaju, i ni na kakav način s nama ne prekidaju. Velike boli naših duša uvijek su kozmičke katastrofe. Kada nas snađu, sunce skreće s putanje i pomute se zvijezde. Svakoj duši koja osjeća osvane dan kada za nju Sudbina predstavlja apokalipsu boli — rasap nebesa i svih svjetova ponad njezine neutješnosti. Osjećati se boljim a vidjeti kako nas Sudbina obraduje kao najniža bića — tko se u takvu položaju može ponositi što je čovjek? Kada bih jednoga dana uspio napraviti tako velik pomak u svom izražavanju koji bi u meni sabrao svu umjetnost, napisao bih apoteozu snu. Ne znam za veće zadovoljstvo, u cijelome svom životu, od mogućnosti spavanja. Sveukupno gašenje života i duše, potpuno udaljavanje od svega što su bića i ljudi, noć bez sjećanja i iluzija, neposjedovanje prošlosti kao ni budućnosti,

160. L. do D. 8. 4. 1931.

Cijeli dan, u svoj svojoj pustoši od lakih i mlakih oblaka, bio je obuzet vijestima o revoluciji. Te vijesti, lažne ili točne, uvijek me ispunjavaju naročitom nelagodom satkanom od gnušanja i fizičke mučnine. Boli me u razumu to što netko smatra da nešto mijenja ako se pobuni. Bilo kakvo nasilje za mene je oduvijek bila posebna izraslina ljudske gluposti. Potom, svi su revolucionari glupi, kao što

su to u manjem stupnju, jer je i neugodnost manja, i svi reformatori. Revolucionar ili reformator — zabluda je ista. Nemoćan da upravlja i reformira svoj vlastit odnos prema životu, koji je sve, ili svoje vlastito biće, koje je gotovo sve, čovjek pribjegava želji da promijeni druge i vanjski svijet. Svaki revolucionar i svaki reformator je bjegunac. Sukobljavati se 186

znači ne biti sposoban sukobiti se sa sobom. Reformirati znači nemati moguće poboljšanje . Osjećajan čovjek nepristranog i ispravnog mišljenja, ako misli da je zabrinut zbog zla i nepravde na svijetu, nastoji ju ispraviti najprije tamo gdje se najbliže pojavljuje, a to će pronaći u samome sebi. Za taj posao bit će mu potreban cijeli život. Sve je u našemu poimanju svijeta; promijeniti naše poimanje svijeta znači promijeniti svijet za nas, odnosno, znači promijeniti svijet, jer on nikada neće biti drugo nego ono što je on za nas. Ona naša duboki pravda radi koje smo napisali tečnu i lijepu stranicu, ona istinska obnova, radi koje je naša mrtva osjećajnost oživjela — to je naša istina, jedina istina. Ostalo je krajolik, okviri koji uokviruju naše dojmove, uvez onoga što mislimo, pa bio to obojeni krajolik stvari i bića — polja, kuće, oglasi i odore — ili bezbojni krajolik jednoličnih duša, što se u jednome času uzdiže na površinu u starim riječima i istrošenim pokretima, a potom spušta na dno u temeljnu glupost ljudskoga izraza. Revolucija? Promjena? Ono što doista želim, u dubini svoje duše, to je zaustavljanje prigušenih oblaka što sapunaju nebo u sivilu; želim vidjeti kako se plavetnilo između njih pojavljuje kao bistra i prava istina, jer i željeti ne znači ništa.

161. L. do D.

Ništa mi ne stvara toliko nezadovoljstvo kao društvene, moralne riječi. Već sama riječ »dužnost« za mene je neugodna poput uljeza. Ali izrazi »građanska dužnost«, »solidarnost«, »humanitarnost«, i drugi istoga podrijetla, gade mi se kao smeće što su ga na mene istresli s prozora. Osjećam se uvrijeđenim zbog pretpostavke, koju bi netko možda imao, da ti izrazi imaju nešto sa mnom, i u njima ne nalazim ni vrijednost, pa čak ni smisao. Maloprije sam u nekom izlogu s igračkama vidio stvari koje me upravo podsjećaju na te izraze. Vidio sam u tim tobožnjim tanjurima tobožnju hranu za lutke. Putenom, sebičnom, taštom čovjeku koji je jednima prijatelj jer ima dar govora, a drugima neprijatelj jer ima dar života, tom čovjeku koji živi, može li ta igra izrazima šupljih prizvuka pružiti nešto više od igre lutkama? Vlada se zasniva na dvjema stvarima: zauzdati i prevariti. Loše je u tim kićenim riječima to što ne zauzdavaju i ne varaju. Opijaju u najboljem slučaju, a to ju nešto drugo. Ako išta mrzim, onda su to reformatori. Reformator je čovjek koji vidi površinsko zlo svijeta i namjerava ga izliječiti pogoršavajući ono dublje zlo. Liječnik nastoji prilagoditi bolesno tijelo zdravome tijelu, ali mi ne znamo što je zdravo ili bolesno u društvenom životu. Shvaćam čovječanstvo samo kao jednu od posljednjih škola dekorativnog slikarstva Prirode. U osnovi, ne razlikujem čovjeka od stabla, a naravno, draže mi je ono što je dekorativnije, što je zanimljivije mojim misaonim očima. Ako mi je stablo zanimljivije, teže mi pada kada odrežu stablo nego kada umre čovjek. Postoje odlasci sunca koji me bole više od smrti djece. U svemu sam ono što ne osjeća, da bih osjećao.

Gotovo se optužujem što pišem ove polumisli, u ovome času u kojemu se s krajnjih granica popodneva diže obojen, lagan povjetarac. Obojen, ne, jer nije povjetarac obojen, nego zrak u kojemu neodređeno lebdi, no, kako mi se čini da je baš povjetarac obojen, tako to kažem jer sam prisiljen reći što mi se čini, jer sam to ja.

162. L. do D.

Sve ono loše što nas snađe u životu — smiješne pojave nas samih, loši potezi koje napravimo, previdi u koje upadamo na bilo koji način — treba shvatiti kao puke vanjske slučajnosti, koje nisu u stanju dosegnuti tvar duše. Možemo ih imati kao zubobolju ili žuljeve u životu, to su stvari koje nas smetaju, vanjske su, iako su naše, jer ili samo pretpostavljaju naše organsko postojanje ili se brinu o onome vitalnom u nama. Kada dosegnemo to držanje koje je, na drugi način, držanje mistika, zaštićeni smo ne samo od svijeta, već i od nas samih, pa ćemo pobijediti ono što je u nama vanjsko, ono što je drugi, što je suprotno od nas i stoga naš neprijatelj. Zato Horacije govori o čestitom muškarcu, koji bi bio neustrašiv čak i kada bi se oko njega rušio svijet. Slika je apsurdna, baš kao i njezin smisao. Čak i da se oko nas ruši ono što hinimo da jesmo, jer supostojimo, moramo biti neustrašivi — ne zato što smo čestiti, već zato što smo to mi, a biti mi znači nemati ništa s tim vanjskim stvarima što se ruše, pa i ako se ruše ponad predodžbe onoga što za njih jesmo. Za bolje ljude život mora biti san koji zazire od sukoba.

163. L. do D.

Izravno iskustvo je izgovor ili sklonište onih koji su prikraćeni za maštu. Čitajući o opasnostima kojima je bio izložen lovac na tigrove, dobivam upravo onoliko opasnosti koliko je to vrijedno truda, sve osim same opasnosti, koja očito i nije bila vrijedna toliko truda, jer je prošla. Djelatni ljudi su prisilni robovi onih ljudi koji shvaćaju. Stvari vrijede samo u svojoj interpretaciji. No jedni čine stvari da bi ih drugi, prenoseći ih u značenja, pretvorili u život. Pripovijedati znači stvarati, jer živjeti znači tek biti življen.

164. L. do D.

Nedjelovanje pruža utjehu od svega. Ne djelovati nam daje sve. Maštati znači sve, ukoliko ne nastoji djelovati. Nitko ne može biti kralj svijeta osim u snu. A svatko od nas, ako se doista poznaje, želi biti kralj svijeta. Ne biti, dok se misli, to je prijestolje. Ne željeti, dok se želi, to je kruna. Imamo ono čega smo se

odrekli, jer to čuvamo u snovima, nedirnuto, vječno na svjetlosti sunca kojega nema, ili mjeseca kojega ne može biti.

165. L. do D.

Sve što nije moja duša za mene je, ma koliko ja to ne želio, samo scena i dekoracija. Čovjek, čak i kada ga zbog mišljenja prepoznajem kao živo biće nalik meni, uvijek je, po onome što je u meni istinsko ja, a čime ne vladam, imao manje važnosti od jednoga stabla, ako je stablo bilo ljepše. Zato sam uvijek ljudska kretanja — velike kolektivne tragedije u povijesti ili u onome što od nje stvaraju — osjećao kao šarene rese, isprazne duše onih koji prolaze. Nikada me nije mučila tragedija koja se događa u Kini. To je daleka dekoracija, iako krvava i kužna. Prisjećam se s ironičnom tugom jedne radničke manifestacije, izvedene ne znam kakvom iskrenošću (uvijek mi je teško prihvatiti iskrenost u kolektivnim stvarima, budući da je pojedinac, sam sa sobom, jedini koji osjeća). Bila je to zbijena i oslobođena skupina usijanih glupana koja je prošla izvikujući razne stvari ispred moje potpune ravnodušnosti prema bilo čemu što je tuđe. Istoga mije časa pozlilo. Nisu čak ni bili dovoljno prljavi. Oni koji doista pate ne čine masu, ne stvaraju skupove. Tko pati, pati sam. Kakav grozan skup! Kakav nedostatak čovječnosti i boli! Bili su stvarni i zato nemogući. Nitko ne bi od njih napravio odlomak u romanu, niti ih opisao u scenariju. Prolazili su poput otpadaka u rijeci, u rijeci života. Sanjao sam da sam ih vidio, s mučninom i uzvišen.

166. L. do D. 18. 6. 1931.

Ako pozorno promotrim život što ga ljudi žive, ne vidim u njemu ništa što bi ga razlikovalo od života životinja. I jedni i drugi su nesvjesno izbačeni kroz stvari i svijet; i jedni i drugi se zabavljaju u stankama; i jedni i drugi prelaze dnevno isti organski put; i jedni i drugi ne misle onkraj onoga što misle, niti žive onkraj onoga što žive. Mačka se ispruži na suncu i spava. Čovjek se ispruži u životu, sa svom svojom slojevitošću, i ondje spava. Ni jedni ni drugi ne oslobađaju se kobnoga zakona po kojemu jesu ono što jesu. Nitko ne pokušava podignuti težinu svojega bitka. Većina ljudi voli slavu, ali ne vole ju kao neku vlastitu besmrtnost, nego kao apstraktnu besmrtnost u kojoj možda neće sudjelovati. Ove misli, koje mi se često javljaju, vode me do nenadanog divljenja prema onoj vrsti pojedinaca koju nagonski odbacujem. Mislim na mistike i askete — na one povučene na svim Tibetima, na Simeone Stilite svih stupova. Oni se još, zapravo, besmisleno pokušavaju osloboditi zakona života. Oni još, zapravo, u svojoj ludosti pokušavaju poništiti zakon života, onako ispruženi na suncu i u očekivanju smrti ne misleći o njoj. Traže, iako zaustavljeni na vrhu stupa; žude, iako u ćeliji bez svjetlosti; žele nepoznato, iako u predanom mučenju i nametnutoj boli. Svi mi drugi, koji živimo kao životinje s manje ili više slojevitosti, prelazimo pozornicu kao likovi koji ne govore, zadovoljni zbog isprazne uzvišenosti prelaska. Psi i ljudi, mačke i junaci, buhe i veleumovi, igramo se postojanja, ne misleći o tome (jer bolji misle samo o mislima) pod golemim

mirom zvijezda. Drugi — mistici nezgodnog časa i žrtvovanja — osjećaju barem, tijelom i u svagdašnjici, čarobno prisuće tajne. Oslobođeni su, jer negiraju vidljivo sunce; puni su, jer su se ispraznili od ispraznosti svijeta. Ja sam gotovo mistik kao oni kada o njima govorim, ali ne bih mogao biti više od ovih pisanih riječi što imaju okus moje slučajne sklonosti. Bit ću uvijek iz Ulice Douradores, kao i čitavo čovječanstvo. Bit ću uvijek, u stihu ili u prozi, službenik za pisaćim stolom. Bit ću uvijek u mistiku ili u ne—mistiku, ograničen na jedno mjesto i podvrgnut, sluga svojih dojmova i časova kada ih imam. Bit ću uvijek, podno velikoga plavog pokrova nijemoga neba, paž u nekom neobjašnjivom obredu, odjeven u život da bih ga ispunio, i izvodit ću, ne znajući zašto, pokrete i korake, zauzimati položaje i držanja sve dok ne završi zabava, ili moja uloga u njoj, da bih mogao otići pojesti poslastice u velikim kolibama što se nalaze, kažu, tamo dolje, u dnu vrta.

167. L. do D. 20. 6. 1931.

Danas je jedan od onih dana kada me pritišće, kao ulaz u zatvor, jednoličnost svega. Jednoličnost svega, međutim, samo je jednoličnost mene. Svako lice, čak i ako smo ga vidjeli jučer, danas je drukčije, jer danas nije jučer. Svaki je dan onaj koji jest, i nikada nije bilo drugog koji bi bio isti na svijetu. Identičnost se nalazi samo u našoj duši — identičnost, premda lažna, koja se osjeća sama sa sobom — po kojoj sve postaje slično i jednostavno. Svijet, to su istaknute stvari i nejednaki bridovi, ali, ako smo kratkovidni, onda je on nedostatna i neprekidna izmaglica. Želim pobjeći. Pobjeći od onoga što poznajem, pobjeći od onoga što je moje, pobjeći od onoga što volim. Želim se otisnuti — ne prema nemogućim Indijama ili prema velikim južnim otocima svega, nego u bilo kakvo mjesto — selo ili pustinju — koje u sebi ima to što ovo mjesto nije. Želim više ne vidjeti ova lica, ove običaje i ove dane. Želim počinuti, daleko od svoje organske hinjenosti. Želim osjetiti kako san pristiže kao život, a ne kao odmor. Jedna koliba na obali mora, čak jedna spilja u hrapavoj pukotini brda, mogli bi mi to pružiti. Nažalost, samo mi moja volja to ne može pružiti. Ropstvo je zakon života i ne postoji drugi zakon, jer se taj mora provoditi bez moguće pobune i bez pronađenog utočišta. Jedni se rađaju kao robovi, drugi postaju robovi, a nekima je ropstvo dano. Kukavička ljubav što ju svi osjećamo prema slobodi, pravi je znak težine našega ropstva, a da slobodu imamo, čudili bismo joj se jer je nova, i odbacivali ju. I ja sam koji sam upravo rekao da bih želio kolibu ili spilju u kojoj bih bio oslobođen jednoličnosti svega, koja je zapravo moja, da li bih 187

se usudio poći u tu kolibu ili spilju, znajući, po spoznaji , da ću jednoličnost, jer je moja, uvijek nositi sa sobom? Ja sam koji se gušim tu gdje jesam zato što tu jesam, gdje bih bolje disao, ako je to 188

bolest mojih pluća, a ne stvari što me okružuju? Ja sam koji duboko žudim za čistim suncem i slobodnim poljima, za vidljivim morem i čitavim obzorom, bih li se mogao priviknuti na tuđu postelju ili hranu, na to da ne moram prijeći osam odmorišta spuštajući se stubištem do ulice, ući u kiosk na uglu, izmijeniti pozdrav s dokonim brijačem? Sve što nas okružuje postaje dijelom nas, uplete nam se u osjet tijela i života, a izlučevina velikoga Pauka povezuje nas jedva primjetno s onime što je blizu, učahuruje nas u laganu postelju smrti u kojoj se njišemo na vjetru. Sve je mi, mi smo sve, ali čemu to služi, ako je sve ništa? Zraka

sunca, oblak o kojemu nenadana sjena govori da prolazi, povjetarac što se diže, tišina koja prosljeđuje kada on prestane, jedno lice ili drugo, neki glasovi, slučajni smijeh usred razgovora, a potom noć u kojoj besmisleno izranjaju, slomljeni hijeroglifi zvijezda.

168. L. do D. 189

190

... I ja, koji mrzim život bojeći ga se , bojim se smrti s udivljenjem . Bojim se toga ništa koje može biti nešto drugo, i bojim ga se istodobno kao ničega i kao nečega, kao da se u njemu sabire ništavno i užasno, kao da će mi se u lijesu zaustaviti vječno disanje duše, one. tjelesne, kao da u tom 191

zatočeništvu drobe besmrtnost . Pomisao na pakao što ga je samo neka sotonska duša mogla izmisliti, čini mi se da proistječe iz ovakve zbrke — mješavine dvaju različitih strahova, koji jedan drugome proturječe i nanose zlo.

169. L. do D.

Prečitavam polako i svjesno ulomak po ulomak, sve što sam napisao. I mislim da je sve to ništavno i da bi bilo bolje da to nisam napisao. Postignute stvari, bila to carstva ili rečenice, jer su postignute, imaju ono najgore od stvarnih stvari, a to je da ih shvaćamo svršenima. Međutim, nije to ono što osjećam i što me boli u ovome što sam napisao i što ponovno čitam u ovim sporim trenucima. Boli me to što nije bilo vrijedno truda to napisati i što sam izgubio vrijeme to radeći, a dobio sam tek iluziju, sada razbijenu, o tome kako je bilo vrijedno truda. Sve što tražimo, tražimo zbog neke težnje, ali ta se težnja ili doseže, pa smo siromasi, ili mislimo da smo ju dosegnuli, pa smo ludi bogataši. Boli me to što je ono najbolje loše, i što bi drugi, da postoji, to napravio bolje, kao i ono što sanjam. Sve što činimo u umjetnosti ili u životu, nesavršen je preslik onoga što smo mislili da činimo. Opovrgava ne samo vanjsko savršenstvo nego i unutarnje, promašuje ne samo u pravilu što bi trebao biti nego i u pravilu onoga što mislimo da bi mogao biti. Šuplji smo ne samo iznutra, nego isto tako izvana, podčinjeni pretpostavkama i obećanjima. Kakvom sam snagom samotne duše pisao stranicu za stranicom, tako udaljene od života, proživljavajući kroz slogove lažnu magiju, ne onoga što sam napisao nego onoga što sam pretpostavljao da sam pisao! Kakvom sam se očaranošću ironične čarolije smatrao pjesnikom svoje proze, u krilatome času u kojem me je rađala, kraćem od časova patnje, poput lukave osvete za uvrede života! I naposljetku, danas dok ponovno čitam, vidim kako se raspadaju moje lutke, kako im kroz pukotine izviruje slama, kako se prazne a da nisu ni postojale...

170. L. do D. 30. 6. 1931.

192

Kada su posljednje kiše otišle na jug, i ostao tek vjetar koji ih je pomeo, brdovitom gradu vratila se radost pravoga sunca i pojavilo se mnogo rublja što se vijorilo, obješeno na užadi po sredini nategnutoj štapovima, na visokim prozorima zgrada svih mogućih boja. I ja sam isto tako bio zadovoljan što postojim. Izašao sam iz kuće s nekim velikim ciljem, koji je naposljetku značio stići u ured na vrijeme. Ali toga dana, sam pritisak života bio je dijelom drugoga dobrog pritiska što donosi sunce u određen sat po kalendaru, ovisno o širini i dužini mjesta na zemlji. Osjetio sam se sretnim jer se nisam mogao osjetiti nesretnim. Bezbrižno sam se spustio ulicom, pun izvjesnosti, jer su, napokon, poznati ljudi u poznatom uredu bili izvjesni. Nije čudno što se osjećam slobodan, ne znajući od čega. U položenim košarama na rubovima pločnika Ulice Prata, banane za prodaju, izložene na suncu, imale su golemu žutost. Zadovoljan sam, napokon, s vrlo malim: zato što je prestala kiša, što je dobro sunce na ovome sretnom Jugu, što su banane žuće jer imaju crne mrlje, zato što ljudi koji ih prodaju govore, zbog pločnika Ulice Prata, rijeke Tejo u dnu, zlatno-zelenkaste modrine, svega tog domaćeg ugođaja sustava Svijeta. Stići će dan kada to više neću vidjeti, kada će me nadživjeti banane s ruba pločnika, i glasovi razmetljivih prodavačica, pa i dnevne novine što ih je mališan raširio na uglu na drugoj strani ulice. Znam dobro da će banane biti druge, i da će prodavačice biti druge, i da će novine, za onoga tko se 193

sagne da ih pogleda, imati datum koji nije današnji. No te stvari, zato što ne žive, traju čak i kao druge; ja, jer živim, prolazim čak i kao isti. Ovaj bih trenutak mogao proslaviti time da kupim banane, jer mi se čini da se u njih preslikalo 194

cijelo sunce dana kao projekcija bez stroja . Ali sramim se obreda, simbola, kupovanja stvari na ulicama. Mogli bi mi loše upakirati banane, ne prodati mi ih kako treba jer ih ja ne znam kupiti kako treba. Mogli bi se začuditi mojemu glasu kada upitam za cijenu. Bolje je pisati nego se usuditi živjeti, čak i kada živjeti ne znači više nego kupovati banane na suncu, dok sunce traje i ima banana za prodaju. Možda kasnije... Da, kasnije... Netko drugi, možda... Ne znam...

171. L. do D.

Samo se jednoj stvari divim više nego gluposti u kojoj većina ljudi živi svoj život: to je inteligencija koja postoji u toj gluposti. Jednoličnost običnih života je očigledno zastrašujuća. Upravo ručam u ovom običnom restoranu i promatram lik kuhara s druge strane pulta, kao i ovoga već ostarjelog konobara koji me poslužuje, a ima već trideset godina, mislim, kako radi u ovom restoranu. Kakvi su životi tih ljudi? Već četrdeset godina taj lik živi gotovo po cijele dane u kuhinji, s kratkim stankama, spava uglavnom malo, ide povremeno u svoj rodni kraj, odakle se vraća ne oklijevajući i bez žaljenja, polako uskladištava spori novac što ga ne namjerava potrošiti, i zacijelo bi se razbolio da mora ostaviti (zauvijek) kuhinju i poći u polja koja je kupio u Galiciji, u Lisabonu je četrdeset godina, a nikada nije otišao ni do Trga markiza od Pombala, ni u kazalište, ni jedan dan nije bio u koncertnoj dvorani — to su klauni u nutarnjim ruševinama svojih života. Oženio se ne znam s kim i ne znam zašto, ima četiri sina i jednu kćer, a njegov osmijeh, pri naginjanju s one strane pulta prema meni, izražava jednu veliku,

veličanstvenu, zadovoljnu sreću. I on se ne pretvara, nema ni razloga da se pretvara. Ako osjeća sreću, to je zato što ju doista ima. A stari konobar koji me poslužuje i koji upravo pred mene stavlja ono što bi trebala biti tisućita kava u njegovu raznošenju kava po stolovima? Ima isti život kao i kuhar, tek s razlikom od nekih četiri ili pet metara što dijele mjesto jednoga u kuhinji i mjesto drugoga izvan kuhinje. Zatim, ima samo dva sina, ide češće u Galiciju, već je vidio nešto više Lisabona od drugoga, a poznaje i Porto, gdje je boravio četiri godine, i jednako je sretan. S uplašenim čuđenjem pregledavam panorame tih života i, s namjerom da ih se užasavam, da ih žalim, te da ih odbacim, otkrivam kako oni ne osjećaju ni užas, ni žaljenje, ni odbacivanje, i to upravo oni koji bi na to imali pravo, koji žive taj život. To je središnja zabluda književne imaginacije: pretpostavljati da su drugi mi i da moraju osjećati kao mi. No, na sreću za čovječanstvo, svaki je čovjek samo onaj koji jest, i samo je velikom nadahnuću dano da bude još nekoliko drugih. Sve je na kraju dano u odnosu na ono u čemu je dano. Mala svađa na ulici koja u ovome restoranu izmami kuhara na vrata, zabavlja ga više no što mene zabavlja kontemplacija najoriginalnije zamisli, čitanje najbolje knjige, ili najugodniji od svih zaludnih snova. I, ako je život u biti jednoličan, činjenica je da je on toj jednoličnosti izbjegao vise nego ja. Istina nije ni u njemu ni u meni, jer nije ni u kome, ali sreća je, uistinu, u njemu. Mudar je tko postojanje čini jednoličnim, jer tada svaki mali incident ima povlasticu divljenja. Lovac na lavove više ne osjeća pustolovinu nakon trećega lava. Za moga kuhara jedan prizor tučnjave na ulici uvijek ima nešto od skromne apokalipse. Tko nikada nije izašao iz Lisabona, putuje beskrajno u kolima do Benfice, a ako jednoga dana ode u Sintru, osjeća se kao da je otputovao na Mars. Putnik koji je obišao cijelu zemlju, ne nailazi ni na što novo pet milja dalje, jer nailazi samo na nove stvari, ponovno nešto novo, starost vječno novoga, a apstraktni pojam novoga ostao je na moru nakon drugog putovanja. Čovjek može, ako je doista mudar, uživati u čitavoj predstavi svijeta u jednome stolcu, ne znajući čitati, ne razgovarajući ni s kim, koristeći samo osjete i dušu koja ne zna da je tužna. Postojanje učiniti jednoličnim, zato da ne bi bilo jednolično. Svagdašnje pretvoriti u lijek za umirenje, da bi i najmanja stvar bila zabavna. Usred moga svakodnevnog rada, mutnog, istog i beskorisnog, javljaju mi se slike bijega, tragovi snova o dalekim otocima, zabave u drvoredima perivoja drugih doba, neki drugi krajolici, drugi osjećaji, drugo ja. Ali priznajem, između dva upisa računa, da sam sve to i imao, ništa od toga ne bi bilo moje. Uistinu, više vrijedi gazda Vasques nego Kraljevi Sna; uistinu, više vrijedi ured u Ulici Douradores nego veliki drvoredi nemogućih perivoja. Kako imam gazdu Vasquesa, mogu uživati u snu o Kraljevima Sna, kako imam ured u Ulici Douradores, mogu uživati u unutarnjoj slici krajolika koji ne postoje. Ali da imam Kraljeve Sna, što bi mi ostalo za sanjanje? Da imam nemoguće krajolike, što bi ostalo od nemogućega? Jednoličnost, mutna istost istih dana, nikakva razlika od danas do jučer — to mi uvijek ostaje, s budnom dušom da uživam u muhi koja me zabavlja prolazeći slučajno ispred mojih očiju, u grohotu što se neujednačeno razliježe u neodređenoj ulici, u velikom olakšanju jer je vrijeme da se ured zatvori, u beskonačnom odmoru nekog prazničkog dana. Mogu zamisliti da sam sve, jer nisam ništa. Da sam nešto, ne bih mogao maštati. Pomoćnik knjigovođe može sanjati daje rimski car, kralj Engleske to ne može, jer je kralj Engleske prikraćen da 195

bude, u snovima, drugi kralj osim onoga koji jest. Njegova mu stvarnost ne dopušta osjećati .

172. Padina vodi do mlina, ali napor ne vodi ni do čega. 196

Bijaše to jednoga popodneva u ranu jesen, kada nebo posjeduje hladno mrtvu toplinu, a oblaci svojim sporim pokrivačima prigušuju svjetlost. Samo mi je dvije stvari dala Sudbina: nekoliko računovodstvenih knjiga i dar sanjanja.

173. 197

San je gori od kokaina jer je prirodniji. Tako se uvuče u običaje lakoćom koju druge droge nemaju, kuša se bez želje, kao otrov što su nam ga dali. Ne boli, ne izaziva bljedilo, ne ruši, ali za dušu onoga koji ga uzima nema više lijeka, jer nema načina da se odvoji od svoga otrova, zato što je to ona sama. Kao predstava u magli Naučio sam u snovima lice svagdašnjice okruniti slikama, izreći opće stvari s nedoumicom, jednostavno s izvedenicama, umjetnim suncem pozlatiti kutove i mrtvo pokućstvo, i podariti glazbu, kao da se želim uljuljkati u tečne rečenice koje mc zaokupljaju dok ih ispisujem.

174. L. do D. 2. 7. 1931.

Nitko nas ne voli nakon loše prospavane noći. Prohujali san sa sobom je odnio nešto što nas čini ljudskim. Ostala nam je prikrivena razdražljivost, čini se, u samom anorganskom zraku što nas okružuje. Mi smo, zapravo, ti koji smo sebi samima izmaknuli oslonac, a između nas i nas sprema se gluha bitka. Danas sam ulicama vukao noge i velik umor. Duša mi je svedena na zamršeno klupko, a ono što sam i što sam bio, što jesam ja, zaboravilo je svoje ime. Ne znam hoće li biti sutrašnjeg dana, znam samo da nisam spavao, a zbrka raznih intervala umeće velike tišine u moj unutarnji govor. Veliki perivoji drugih, vrtovi što ih mnogi koriste, prekrasni drvoredi onih koji me nikada neće upoznati! Zaustavljam se između obilazaka, kao onaj tko se nikada nije usudio biti površan, a ono o čemu meditiram provlači se kroz san do kraja. Ja sam kuća udovica, klaustar samoga sebe, zasjenjen plahim i skrovitim spektrom svjetlosti. Uvijek se nalazim u pokrajnjoj sobi, ili se tamo nalaze oni, a oko mene snažno šume stabla. Lutam i nalazim; nalazim jer lutam. Moji dani djetinjstva, odjeveni ste u školske odore! A usred svega toga idem ulicom, uspavan od svojega skitanja, nalik listu na vjetru. Neki me lagani vjetrić pomeo s tla, i lutam kao svršetak sutona između okolnih zbivanja. Teški su mi kapci u stopalima što ih vučem. Htio bih spavati jer hodam. Usta su mi zatvorena kao da su se usne zalijepile.

Utapam se u svojemu tumaranju. Da, nisam spavao, ali ovako sam određeniji, kao da nikada nisam spavao niti ću spavati. To sam istinski ja u ovoj slučajnoj i simboličnoj vječnosti stanja polu-duše u kojoj se zavaravam. Poneki me ljudi gledaju kao da me poznaju i kao da mi se čude. Osjećam da ih također gledam s osjetilnim dupljama pod kapcima koji ih dodiruju, i ne želim znati da postoji svijet. Spava mi se, silno mi se spava, beskrajno mi se spava!

175. L. do D. i s Pessoinom napomenom »1st article«

Kada se generacija kojoj pripadam rodila, našla se u svijetu prikraćenom za podršku onima koji imaju mozga, a istodobno i srca. Rušilački postupci prijašnjih generacija pridonijeli su tome da nam svijet, za koji smo rođeni, ne pruža pouzdanost u religijskom poretku, kao ni potporu u moralnom poretku ili mir u političkom poretku. Rodili smo se u već punom zamahu metafizičke i moralne tjeskobe, i političkog nemira. Do ludila opijene vanjskim formulama, pukim procesima razuma i znanosti, generacije koje su nam prethodile porušile su sve temelje kršćanske vjere, jer njihova kritika Biblije, koja se uzdignula iz kritike tekstova i mitova, svela je evanđelja i prethodnu židovsku hijerografiju na nejasnu gomilu mitova, legendi i puku književnost; a njihova znanstvena kritika postupno je upozorila na zablude, na divlju naivnost primitivne »znanosti« evanđelja; istodobno, sloboda rasprave, koja je iznijela na vidjelo sve metafizičke probleme, povukla je s njima i religijska pitanja, i pretvorila ih u metafizička. Opijene nečim neodređenim, što nazivamo »pozitivizmom«, te su generacije kritizirale sav moral, iscrpno su raščlanile sva pravila življenja, a u takvu sudaru doktrina ostala je samo neizvjesnost i bol zato što ništa nije izvjesno. Na taj način društvo, neuređeno u svojim kulturnim temeljima, očito nije moglo biti drugo do žrtva te nesređenosti u politici; i tako smo se probudili u svijetu pohlepnom za društvenim novostima, koji je radosno krenuo u osvajanje slobode za koju nije znao što je, i progresa što ga nikada nije odredio. No, ako nam je nedovoljni kriticizam naših roditelja ostavio u nasljeđe nemogućnost da budemo kršćani, nije nam ostavio i zadovoljstvo kojim bismo to prihvatili; ako su nam ostavili nevjerovanje u uspostavljene moralne propise, nisu nam ostavili ravnodušnost prema moralu i pravila za ljudsko življenje; ako su nam ostavili nejasno političko pitanje, nisu naš duh ostavili ravnodušnim u tome kako će se to pitanje riješiti. Naši su roditelji zadovoljno rušili, jer su živjeli u doba koje je još imalo odlike čvrstoće iz prošlosti. Uništili su upravo to što je davalo snagu društvu da bi moglo uništavati i ne osjećajući kako zgrada puca. Naslijedili smo uništenje i njegove posljedice. U današnjem životu svijet pripada samo glupanima, bezosjećajnima i buntovnicima. Pravo na život i na pobjedu osvaja se danas gotovo istim osobinama kojima se osvaja smještaj u nekoj ludnici, a to su: nesposobnost da se misli, nemoralnost i hiperuzbuđenje.

176. PRENOĆIŠTE RAZUMA

Na pola puta između vjere i kritike nalazi se prenoćište razuma. Razum je vjera u ono što se može razumjeti bez vjere; ali je ipak vjera, jer razumijevati znači pretpostavljati da postoji nešto razumljivo.

177. Metafizičke teorije koje nam u hipu mogu usaditi obmanu da smo objasnili nemoguće; moralne teorije koje nas u jednom času mogu obmanuti uvjerenjem kako napokon prepoznajemo koja od tih zatvorenih vrata vode do vrline; političke teorije koje nas uvjeravaju tijekom dana da smo riješili neki problem, a kako ne postoje rješivi problemi, osim onih u matematici — sažimamo svoje stavove o životu u toj svjesno sterilnoj radnji, u toj brizi koja, ako ne pruža užitak, barem onemogućuje osjećaj prisuća boli. Ništa tako očito ne određuje vrhunac jedne civilizacije kao spoznaja, kod onih koji ju proživljavaju, o zaludnosti svakoga napora, jer nama upravljaju nemilosrdni zakoni koji ništa ne opovrgavaju i ne sprečavaju. Možda smo okovani sluge božjih hirova koji su jači, ali ne i bolji od nas, dok smo i mi i oni podvrgnuti željeznoj ruci apstraktne Sudbine koja je iznad pravde i dobrote, i ne poznaje dobro i zlo.

178. L. do D.

Mi smo smrt. Ovo što smatramo životom, to je san o stvarnom životu, smrt onoga što doista jesmo. Mrtvaci se rađaju, ne umiru. Nama su zamijenjeni svjetovi. Kada smatramo da živimo, mrtvi smo; živjet ćemo tek onda kada umremo. Odnos što postoji između sna i života isti je kao onaj koji postoji između života i smrti. Spavamo, a ovaj je život san, ne u metaforičkom ili poetskom smislu, nego u istinskom smislu. Sve što u našim postupcima smatramo boljim, sve to sudjeluje u smrti, sve to umire. Što je ideal negoli ispovijest o tome da život nema vrijednosti? Što je umjetnost negoli negacija života? Kip je mrtvo tijelo, isklesano da bi zakočilo smrt u tvari koja se ne troši. Isto zadovoljstvo, koje se tako doima uronjenim u život, prije je uronjenost u nas same, uništenje odnosa između nas i života, sjena uzbibana smrću. Samo življenje znači umiranje, jer nemamo ni dan više u našem životu, a da pri tome nemamo i dan manje. Nastanjujemo snove, sjene smo što lutaju kroz nemoguće šume u kojima su stabla kuće, običaji, ideje, ideali i filozofije. Nikada ne pronaći Boga, nikada čak i ne saznati postoji li Bog? Prelaziti iz svijeta u svijet, od inkarnacije do inkarnacije, uvijek u obmani koja nas miluje, uvijek u zabludi koja nam podilazi. Istine nikada, odmorišta nikada! Spajanja s Bogom nikada! Nikada potpun mir, nego uvijek pomalo, uvijek žudnja za njim!

179. L. do D.

Infantilni nagon čovječanstva koji navodi da najponosniji među nama, ako je čovjek i nije lud, žudi [...], vođen očinskom rukom, kao da istom želi da ga vodi kroz tajnu i zbrku svijeta. Svatko je od nas zrnce prašine što ga vjetar života podiže, i potom pušta pasti. Moramo se uhvatiti za oslonac, staviti malenu ruku u neku drugu ruku, jer vrijeme je uvijek neodređeno, nebo uvijek daleko, a život uvijek stran. Najviši od nas nije drugo do tek bliži poznavatelj šupljine i neodređenosti svega. Možda nas vodi obmana; svijest nas, svakako, ne vodi.

180. Kad bi mi se jednoga dana dogodilo da imam posve osiguran život te da mogu slobodno pisati i objavljivati, znam da bi mi nedostajao ovaj nesigurni život u kojemu loše pišem i ne objavljujem. Nedostajao bi mi, ne samo zato što je ovaj nevažni život prošao i što ga vise nikada neću imati, nego zato što u svakoj vrsti života postoji svojstvena osobina i posebno zadovoljstvo, a kada se prijeđe u drugi život, premda bolji, u tom posebnom zadovoljstvu manje je sreće, u toj svojstvenoj osobini manje je dobra, više ih nema i nešto nedostaje. Ako mi se jednoga dana dogodi da uspijem dovršiti put svoje namjere, na tom ću dobrom putu pronaći svoju kalvariju, i nedostajat će mi vrijeme kada sam bio isprazan, nevrijedan i nesavršen. Bit ću manje ja, u svakom slučaju. Spava mi se. Dan je bio težak od besmislena rada u gotovo pustom uredu. Dva su službenika bolesna, a ostali nisu ovdje. Sam sam, osim udaljenog dostavljača. Osjećam čežnju zbog mogućnosti da bih jednoga dana mogao osjećati čežnju, i k tome tako besmislenu. Gotovo molim bogove koji postoje da me zadrže ovdje, kao u nekom kovčegu, braneći me od gorčine, kao i od sreće u životu.

181. L. do D. 13. 7. 1931.

Volim tumarati u nejasnim sjenama svjetla što se gasi prije no što poslijepodne postane rana noć, i ne razmišljati dok koračam između onoga u što se grad pretvara kao da ničemu nema spasa. Dopada mi se, i to više mojoj mašti nego osjećajima, raspršena tuga koja korača sa mnom. Lutam 198

i u sebi listani, ne čitajući, knjigu s unutar-raspršenim tekstom brzih slika, od kojih ravnodušno stvaram zamisao koja se nikada ne zaokružuje. Neki čitaju brzinom kojom gledaju i zaključuju, a da ne vide sve. Tako iz knjige koja mi se lista u duši izvlačim nejasnu priču kako bih ju pripovijedao, sjećanja nekog drugog lutalice, djeliće opisa sutona ili mjesečine s drvoredima usred perivoja, razne svilene likove, koji prolaze, prolaze. Ne razlikujem mučninu i drugoga. Istodobno nastavljam dalje ulicom, popodnevom i čitanjem u snu, i doista prelazim puteve. Emigriram i osjećam olakšanje, kao da sam na palubi broda koji je već

na pučini. Iznenada, mrtve svjetiljke ispuštaju svjetlo duž dvostrukih produžetaka duge i zavojite ulice. Poput udara, tuga u meni raste, knjiga je završena. Postoji još, u zračnoj žitkosti apstraktne ulice, samo vanjska nit osjećaja, kao slina idiotske Sudbine, što mi kaplje ponad svijesti duše. Drugi je život taj život grada nad kojim pada noć. Druga je duša ona koja gleda noć. Prosljeđujem neodređen i alegoričan, nestvarno osjetljiv. Nalik sam priči koju je netko ispričao, i to tako dobro da postaje tjelesnom, ali nije potpuno u ovome svijetu koji je roman, i u poglavlju koje počinje: »U ovo vrijeme može se vidjeti jedan čovjek kako polako prolazi ulicom...« Što ja imam sa životom?

182. INTERVAL Promašio sam život prije no što je počeo, jer se ni u snu nije doimao ugodnim. Dopro je do mene umor snova... Osjećajući ga, javio mi se vanjski i lažni dojam, kao da sam stigao do svršetka jedne beskonačne ceste. Prelio sam se iz sebe ne znam kamo, i tamo ostao nepomičan i nekoristan. Nešto sam što sam bio. Ne nalazim se tamo gdje se osjećam, a ako se tražim, ne znam tko me traži. Mučnina od svega umrtvljuje me. Osjećam se izbačenim iz svoje duše. Pravim društvo sebi. Prisustvujem sebi. Pred mojim neodredivim pogledom moji se dojmovi nižu kao izvanjske stvari. Dosadan sam sebi u svemu. Sve ima, do korijena tajne, okus moje 199

dosade . Već su uvenuli cvjetovi što su mi ih Sati uručili. Jedino što još mogu činiti jest polagano 200

prelistavanje. A to je tako slojevito od starosti! 201

202

Najmanji čin me boli poput junaštva . Najmanji pokret mi teško pada već pri samoj zamisli, kao da je to nešto što sam doista mislio napraviti. Ne težim ničemu. Boli me život. Loše mi je tamo gdje sam, a već mi je loše i tamo gdje mislim da bih mogao biti. Bolje bi bilo ništa ne raditi, i samo se lažno uspinjati, poput vodoskoka, da bi se palo na isto mjesto, blistati na suncu bez ikakve koristi i stvarati zvuk u tišini noći, da bi onaj tko sanja pomislio na rijeke u svojemu snu i zaboravno se nasmiješio.

183. L. do D.

Od mutna početka toplog i prijetvornog dana, tamni oblaci poderanih rubova kružili su gradom pod pritiskom. Ti oblaci što se prijeteći nižu prema luci, gomilali su se, i neki predosjećaj tragedije 203

širio se s njima iz neodređene zlovolje ulica naspram izmijenjena sunca. Bilo je podne, i već je pri izlasku na ručak neko zloslutno iščekivanje pritiskalo blijedu

atmosferu. Odrpani oblaci u dronjcima crnjeli su se pred njom. Nebo je prema Utvrdi bilo čisto, ali s nekim zlokobnim plavetnilom. Bilo je sunca, ali ne i volje da se u njemu uživa. U jedan i pol, kada smo se vraćali u ured, nebo se doimalo čistijim, ali samo na jednoj strani, tamo prema starim četvrtima. Iznad luke doista je bilo vedrije. Međutim, na sjevernoj strani grada oblaci su se polako udruživali u jedan jedini oblak — crn, neumoljiv koji je polako grabio tupim čaporcima od bijeloga sivila na vrhovima crnih šapa. Uskoro će dostići sunce, a zvukovi grada kao da su postali prigušeni u očekivanju. Nebo je bilo, ili se tako činilo, vedrije na istočnoj strani, ali s neugodnijom toplinom. U velikoj prostoriji ureda znojili smo se u sjeni. »Sprema se velika grmljavina«, reče Moreira i okrene stranicu knjige računa. U tri sata djelovanje sunca već je potpuno oslabilo. Trebalo je, a bilo je to tužno jer je bilo ljeto, upaliti električno svjetlo, najprije u dnu prostorije gdje su pakirali pošiljke, zatim u sredini gdje je već bilo teško bez greške ispisivati specifikaciju robe i bilježiti brojčane oznake za podizanje pošiljki na željeznici. Na kraju, bila su gotovo četiri sata, a čak i mi koji smo imali povlasticu da sjedimo kraj prozora nismo dobro vidjeli raditi. Ured se osvijetlio. Gazda Vascjues gurnuo je pregradu svog ureda i rekao izlazeći: »Moreira, trebao sam ići u Benficu, ali ne idem, bit će pljuska.« »I dolazi upravo s te strane«, reče Moreira koji je stanovao kraj Avenije. Zvukovi su se s ulice odjednom izoštrili, postali ponešto drukčiji, i ne znam zašto, zvuk zvonca na tramvaju bio je pomalo tužan u paralelnoj, obližnjoj ulici.

184. L. do D. 22. 8. 1931.

Prije svršetka ljeta i dolaska jeseni, u toplom intervalu kada zrak oteža a boje se smiruju, popodneva običavaju nositi osjećajno ruho lažna ponosa. Mogu se usporediti s onim umjetnim izmišljotinama u kojima postoje čežnje ni za čim, a traju beskrajno kao tragovi brodova što stvaraju istu uzastopnu zmiju. U tim me popodnevima ispunjava, poput mora za plime, osjećaj gori od mučnine, ali kojemu se 204

ne može dati drugo ime do mučnina — osjećaj pustoši bez mjesta, poput brodoloma čitave duš . Osjećam da sam izgubio jednog popustljivog Boga, da je Tvar svega umrla, a osjećajni svijet za mene postao mrtvac kojega sam volio dok je bio živ. I sve je pretvoreno u ništa na još toploj svjetlosti posljednjih obojenih oblaka. Moja mučnina poprima izgled užasa, moja dosada je strah. Moj znoj nije hladan, ali je hladna moja svijest o mojemu znojenju. Ne osjećam se fizički

205

loše, osim što je osjećaj duševne boli tako

206

velik da prolazi kroz pore tijela i oblijeva ga . Tako je velika mučnina, tako uzvišen užas od života, da ne dokučujem što bi moglo poslužiti kao umirujuće sredstvo, kao protuotrov, kao balzam ili zaborav. Spavanje me užasava, kao i sve. Umrijeti vodoravno, kao i sve. Ići i stati jednako je nemoguće. Nadati se i ne vjerovati nalikuje hladnoći i pepelu. Nalik sam polici s praznim bočicama. 207

Unatoč svemu, kolike li čežnje za budućnošću ako pripustim da obične oči prime mrtvi pozdrav osvijetljena dana koji odlazi! Kakav veliki pogreb nade korača u zlatnoj tišini nepomičnih nebesa, kakva se povorka praznina i ničega širi na rumenom plavetnilu koje će izblijedjeti na

prostranim ravnicama svitanja! Ne znam što želim ili ne želim. Prestao sam znati željeti, znati kako se želi, poznavati osjećaje ili misli pomoću kojih se obično saznaje da želimo, ili da želimo željeti. Ne znam tko sam ili što sam. Poput onoga koji je zakopan pod zidom što se ruši, počivam ispod obrušene praznine cijeloga svemira. I koračam tako po prostirci sebe samoga dok se neko lagano zadovoljstvo da sam drukčiji 208

ne zanjiše u meni poput povjetarca, a noć ne prekrije začetak moje nestrpljivosti sa samim sobom. Ah, visok i golem mjesec ovih blijedih noći, mlačnih od tjeskobe i nemira! Zlokoban mir nebeske ljepote, hladna ironija toplog zraka, crno plavetnilo zamagljeno mjesečinom i ustrašeno zvijezdama.

185. INTERVAL Ovaj strašni čas koji će se spustiti do mogućega ili narasti do smrtnoga. Neka jutro nikada ne prospe zrake, i neka ja i cijela ova spavaća soba, kao i njezina unutrašnja atmosfera kojoj pripadam, neka se sve to produhovi u Noći, postane neograničeno u Tmini i neka od 209

mene ne ostane ni sjena koja bi u mojemu sjećanju zastrla štogod bilo što ne umire .

186. Predao sam se bogovima, tužno srce moje, da bi Sudbina imala smisao! Prije toga predao sam se Sudbini, da bi ga imali bogovi! Ponekad osjećam, budeći se u noći, nevidljive ruke koje vezu moj fado. Počivam u životu. Ništa u meni ne prekida ništa.

187. L. do D.

Najveća tragedija moga života, kao i sve tragedije, ironija je Sudbine. Odbacujem stvarni život kao neku osudu; odbacujem san kao obično oslobađanje. Ali živim najodvratnijim i najsvagdašnjijim stvarnim životom; i živim snažno i neprestano u snu. Nalik sam robu koji se napije za popodnevnog počinka — dva jada u samo jednom tijelu. Da, vidim jasno, jasnoćom kojom munje razuma sijevaju ponad obližnjih predmeta u tami života što nam ga oblikuju, ono nisko, potrošeno, napušteno i izmišljeno u ovoj Ulici Douradores koja je čitav moj život — ovaj obični ured sve do koštane srži ljudi, ovu sobu što se mjesečno unajmljuje i u kojoj se ništa ne zbiva osim što u njoj živi jedan mrtvac, ovu trgovinu na uglu, a vlasnika joj

poznajem kao što se poznaju ljudi, ove momke na vratima stare krčme, ovu mukotrpnu bezvrijednost svakoga jednakog dana, ovo ponavljanje uhvaćeno u iste likove, kao dramu koja se odvija samo u scenariju, a scenarij je postavljen naopako... Ali isto tako vidim da bi se odavde moglo pobjeći tako da se to prevlada ili odbaci, no ja ne vladam, jer ne prelazim unutar stvarnoga, i ne odbacujem, jer, ma koliko sanjao, ostajem uvijek gdje jesam. A san, stid što bježim u sebe, kukavištvo što za život imam te otpatke od duše što ih drugi imaju samo dok spavaju, dok izgledaju kao mrtvaci koji hrču, onako posve mirni kao neke napredne biljke! Ne moći imati otmjen pokret osim onoga unutar vrata, ni uzaludnu želju koja ne bi bila doista uzaludna! Cezar je odredio čitav oblik težnje kada je rekao one riječi: »Bolje biti prvi u selu nego drugi u Rimu!« Ja nisam ništa ni u selu, ni u ikakvu Rimu. Trgovac s ugla barem je cijenjen od Ulice Assunçao do Ulice Vitórije; on je Cezar jednog bloka kuća. Zar sam ja bolji od njega? U čemu, ako ništa ne podnosi superiornost, inferiornost, ni usporedbu? On je Cezar čitavog bloka i žene ga zasluženo vole. I tako se vučem radeći što ne želim i sanjajući o onome što ne mogu imati, moj život , besmislen kao zaustavljen javni sat. Ona osjetljiva osjećajnost, ali čvrsta, daleki san, ali svjestan koji u svom sklopu oblikuje moje pravo na polutamu.

188. L. do D.

Običan čovjek, ma kako mu život bio težak, barem je sretan što ne misli. Živjeti život kako dolazi, izvanjski, poput mačke ili psa — tako radi većina ljudi, a tako treba živjeti život da bi se moglo računati na zadovoljstvo mačke i psa. Misliti znači uništiti. Sam proces mišljenja pokazuje to samoj misli, jer misliti znači rastavljati. Kada bi ljudi znali razmišljati o tajni života, kada bi znali osjećati tisuće slojevitosti što vrebaju na dušu u svakoj pojedinosti djelovanja, nikada ne bi djelovali, ne bi čak ni živjeli. Ubili bi se od straha, kao oni koji počine samoubojstvo da ne bi bili giljotirani sljedećeg dana.

189. KIŠNI DAN Zrak ima u sebi skrivene

210

žutosti, kao da je bljedožut gledan kroz prljavu bjelinu. Jedva malo 211

žutoga u posivjelome danu. Ipak, bljedoća sivila žuta je u svojoj tuzi .

190. L. do D.

Bilo kakav pomak običnih sati uvijek donosi duhu neku hladnu novost, lagano nelagodno zadovoljstvo. Tko je navikao izlaziti iz ureda u šest sati, a slučajno izađe u pet, odmah ima neki praznik u glavi i nešto što je nalik žaljenju jer ne zna što bi sa sobom. Kako sam jučer morao vani obaviti neki posao, izašao sam iz ureda u četiri sata, a u pet sam svoj udaljeni posao već završio. Ne običavam biti na ulicama u to vrijeme, zato sam se našao u jednom drukčijem gradu. Polagani preljev svjetlosti na običnim pročeljima bio je nekorisno dražestan, a kraj mene su gradom prolazili vječni prolaznici, mornari koji su se iskrcali s brodova jučer navečer. U to je vrijeme ured bio još otvoren. Vratio sam se u njega, a dočekalo me je prirodno čuđenje službenika s kojima sam se već bio pozdravio. Već ste se vratili? Da, vratio sam se. Ondje sam bio oslobođen od osjećanja, sam s onima koji su mi pravili društvo i koji za mene ondje nisu bili duhovno... Bio je to na neki način dom, odnosno, mjesto na kojemu se ne osjeća.

191. L. do D.

Ponekad mislim, s nekim tužnim zadovoljstvom, ako u budućnosti kojoj više neću pripadati, ove rečenice što ih pišem budu trajale u slavi, imat ću, napokon, ljude koji će me »razumjeti«, svoje ljude, pravu obitelj za koju ću se roditi i biti voljen. Ali, daleko je dan kada ću se za nju roditi, i tada ću već odavno biti mrtav. Bit ću shvaćen samo kao slika, kada ljubav više ne zadovoljava onoga koji je umro u neljubavi što ju je jedino imao dok je živio. Jednoga će dana možda shvatiti da sam obavio, kao nitko drugi, svoju dužnost za koju sam rođen, dužnost tumača jednoga dijela našega stoljeća; i kada to shvate, vjerojatno će pisati kako sam u svoje vrijeme bio neshvaćen, kako sam nesretno živio između ravnodušnosti i hladnoće, i kako je žalosno što mi se to dogodilo. A onaj tko će to napisati bit će, u vremenu u kojemu će to pisati, onaj koji ne shvaća, kao i ovi koji me okružuju, nekakva moga srodnika toga budućeg vremena. Zato što se ljudi znaju koristiti samo svojim čukundjedovima, onima koji su već odavno umrli. Samo od mrtvih znamo učiti istinska pravila života. U ovom popodnevu u kojemu pišem kiša je prestala. Radost u zraku odviše je svježa na koži, Dan neće završiti u sivilu, već u blijedom plavetnilu. Nejasno se plavetnilo upravo odražava na kamenim ulicama. Boli živjeti, ali izdaleka. Osjećati, nije važno. Osvjetljava se poneki izlog. Na nekom visokom prozoru nalaze se ljudi koji gledaju kako završava posao. Prosjak koji se o mene okrznuo, začudio bi se da me poznaje. U plavetnilu manje blijedom i manje plavom, što se širi po zgradama, neodređeni sat pomalo se smrkava. Polako pada siguran svršetak dana, u kojemu oni koji vjeruju i griješe sada poput zupčanika prianjaju uz uobičajene poslove, a u svojoj vlastitoj boli posjeduju sreću nesvjesnosti. Polako pada val svjetlosti što iščezava, sjeta nekorisnog popodneva, magla bez omaglice što ulazi u moje srce.

Polako pada, nježno, neodređeno lucidno i modro bljedilo vodenog popodneva — lagano, nježno, tužno ponad jednostavne i hladne zemlje. Polako pada nevidljivi pepeo, bolna jednoličnost, mučnina bez utrnuća.

192. L. do D.

Tri uzastopna dana vrućine bez mira i pritajena oluja u lošem raspoloženju nepomičnosti svega koja se prelila na drugu stranu, donijeli su mlačnu i laganu svježinu na bistru površinu stvari. Tako ponekad, u ovom protjecanju života, duša koja se napatila jer ju je tištao život, osjeća odjednom olakšanje bez ikakva objašnjenja. Zamišljam da smo podneblja ponad kojih lebde prijetnje oluja, što se ostvaruju na drugim mjestima. Isprazna golemost stvari, veliki zaborav koji postoji na nebu i na zemlji...

193. L. do D. 2. 9. 1931.

Pribivao sam, nezvan, postupnom klonuću svoga života, sporom potonuću svega što sam želio biti. Mogu reći, s istinom kojoj ne treba cvijeće da bi znala kako je mrtva, da nema stvari koju sam želio, ili u koju sam, svejedno u kojem trenutku, uložio san samo tog trenutka, a da mi se nije raspršila podno prozora kao prašina, nalik kamenu što je pao iz neke posude s visokoga kata. Doima se čak kao da je Sudbina uvijek tražila da najprije volim ili želim ono što mi je sama podastrla ne bih li sljedećeg dana vidio kako to nemam, niti ću ikada imati. Ironičan sam gledatelj samoga sebe, nikada, međutim, nisam ustuknuo pred promatranjem života. I otkad znam, unaprijed, da svaka nejasna nada mora biti neispunjena, danas trpim od posebna užitka jer uživam u razočaranju još dok se nadam, kao u nečemu slatkogorkome što slatko čini slatkim nasuprot gorkome. Mračan sam strateg koji je izgubio sve bitke i koji sada u svoje planove ucrtava, uživajući u nacrtu na papiru, pojedinosti svoga kobnog povlačenja u predvečerje svake nove bitke. Proganjala me, kao zloćudno biće, sudbina da ne mogu nešto poželjeti a da odmah ne znam što ću imati a što neću. Ako u jednom času na ulici ugledam obris djevojke stasale za udaju, ili bilo što drugo, istoga časa moram pretpostaviti što bi se dogodilo da je taj obris moj, i gotovo se uvijek dogodi da ta djevojka na deset koraka od mojega sna sretne čovjeka po kojemu vidim da joj je muž ili ljubavnik. Neki romantičar napravio bi od toga tragediju, neki čudak doživio bi to kao komediju: ja, pak, miješam te dvije stvari, jer sam u sebi romantik i čudak samome sebi, i okrećem stranicu za drugu ironiju. Jedni govore da je život nemoguć bez nade, drugi da je s nadom prazan. Za mene, koji se danas ne nadam i ne očajavam, nada je obična vanjska slika koja me uključuje, i koju gledam poput predstave bez zapleta, stvorene samo radi zabave očima — balet bez povezanosti, micanje lišća na vjetru, oblaci u kojima svjetlost sunca mijenja boje, stare uličice, slučajno nastale na nejednakim točkama grada.

Velikim dijelom ja sam ova proza što ju pišem. Razmotavam se u rečenicama i odlomcima, postajem interpunkcija, i u nevezanoj raspodjeli slika odijevam se, poput djece, novinskim papirom u kralja, ili se, u načinu na koji stvaram ritam u nizu riječi, dodirujem, poput luđaka, suhim cvjetovima što nastavljaju živjeti u mojim snovima. I povrh svega, miran sam kao drveni lutak koji je postao svjestan sebe i ponekad klimne glavom da bi praporčić na vrhu šiljaste kape (sastavni dio glave) zazvonio na nešto, na zveckavi život mrtvaca, tek maleno upozorenje Sudbini. Ipak, koliko mi puta usred ozračja ovoga mirnog nezadovoljstva pomalo navire do svjesne emocije osjećaj praznine i mučnine što tako mislim! Koliko puta u sebi osjetim, kao da slušam kako se govori kroz zvukove što prestaju i ponovno počinju, bitnu gorčinu ovoga života stranog ljudskome životu — života u kojemu se ništa ne zbiva osim u svijesti o njemu samome! Koliko puta, kada se probudim iz sebe, iz svojega progonstva, naslućujem kako bi bilo bolje biti nitko kao svi, sretnik koji barem ima stvarnu gorčinu, koji je zadovoljan u umoru umjesto u mučnini, koji pati umjesto što pretpostavlja da pati, koji se ubija umjesto da se prepušta umiranju! Stvorio sam se likom iz knjige, životom koji se čita. Ono što osjećam (ne želeći to), osjećam da bih pisao kako se osjetilo. Ono što mislim, odmah se nađe u riječima, pomiješano sa slikama što rastvaraju, otvoreno u ritmovima koji su nešto drugo. Od tolika sastavljanja, uništio sam sebe. Od tolika razmišljanja, ja sam već moje misli, a ne ja. Istraživao sam se i ispustio sondu; živim misleći jesam li dno ili ne, bez druge sonde osim pogleda koji me pokazuje jasnog i crnog u zrcalu visoka zdenca, moje vlastito lice koje me promatra promatrajući se. Ja sam poput nekakve igraće karte starog i neznanog snopa, koja je jedina preostala od toga izgubljenog snopa. Ne osjećam, ne poznajem svoju vrijednost, nemam se s čime uspoređivati da bih se pronašao, nemam čemu služiti da bih se upoznao. I tako, u uzastopnim slikama u kojima se opisujem — ne bez istine, ali s lažima — ostajem više na slikama nego u sebi, pripovijedajući se, pišući dušom kao tintom, sve dok ne postanem koristan ni za što drugo do za pisanje dušom. No, otpor prestaje i ponovno sam pomiren. Vraćam se sebi, onome koji jesam, pa makar to bilo ništa. I nešto poput suza bez plača žari u mojim nepokretnim očima, neka tjeskoba koje nije bilo hrapavo mi grebe suho grlo. A zapravo i ne znam što je plakalo, ako je plakalo, ni zašto nisam plakao. Fikcija me prati, 212

kao sjena. Želim tek spavati .

194. Postoji velik umor u duši moga srca. Rastužuje me onaj koji nisam nikada bio, i neznana vrsta čežnje i uspomene na njega. Pao sam naspram nade i izvjesnosti, sa svim zalascima.

195. L. do D.

Ima stvorenja koja doista pate jer u stvarnome životu nisu mogli živjeti s G. Pickwickom i stisnuti ruku G. Wardleu. Ja sam jedan od njih. Isplakao sam prave suze nad tim romanom, jer nisam živio u tom vremenu, s tim ljudima, stvarnim ljudima. Nesreće su u romanima uvijek lijepe, jer u njima ne teče autentična krv, mrtvaci ne trunu, a ni

trulež nije trula u romanima. Kada je G. Pickwick smiješan, nije smiješan, jer se nalazi u romanu. Tko zna, možda bi roman mogao biti savršenija stvarnost i život što ga Bog kroz nas stvara, možda mi, tko zna, postojimo samo da bismo stvarali? Izgleda da su civilizacije postojale samo da proizvode umjetnost i književnost, riječi, to je ono što o njima govori i što od njih ostaje. Zašto ovi izvanljudski likovi ne bi doista bili stvarni? U mentalnom postojanju neugodno me boli kada mislim da je to tako...

196. L. do D. 3. 9. 1931.

Najviše bole ona osjećanja i najviše nas bodu oni osjećaji koji su besmisleni — žudnja za nemogućim stvarima, upravo zato što su nemoguće, čežnja za onim što nikada nije postojalo, želja za onim što bi moglo biti, bol što se ne može hiti drugi, nezadovoljstvo postojanja svijeta. Svi ti intervali svijesti duše stvaraju u nama jedan bolni krajolik, jedan vječni zalazak sunca onoga što jesmo. Osjećaj nas samih je pustopoljina u sumraku, otužna, s rogozom kraj rijeke bez brodica što se jasno crne između udaljenih obala. Ne znam da li su ovi osjećaji sporo ludilo neutješnosti, ili su reminiscencije nekoga drugog svijeta u kojemu smo boravili — ukrižene i izmiješane reminiscencije, poput stvari viđenih u snu, besmislenih u obličju što ga vidimo, ali ne i u ishodištu ako ga znamo. Ne znam da li su postojali drugi ljudi koji smo biti, a čiju veću potpunost danas osjećamo kao njihove sjene na neki nepotpun način — izgubila se čvrstoća i mi smo ju sebi loše oblikovali samo u dvije dimenzije, u sjeni u kojoj živimo. Znam da ove osjećajne misli bijesno bole u duši. Nemogućnost da se oblikujemo u nešto što bi odgovaralo, nemogućnost da se pronađe nešto što bi zamijenilo ono što se grli u tlapnji — sve to tišti kao osuda što nam je dana tko zna gdje, ili od koga, ili zašto. No ono što ostaje da bi se sve to osjetilo, svakako je neugoda života i svih njegovih pokreta, prethodni zamor želja i svih njezinih oblika, bezimeno razočaranje svih osjećaja. U ovim časovima tankoćutne boli postaje nam nemoguće, čak i u snu, biti ljubavnik, biti junak, biti sretan. Sve je to isprazno, čak i u zamisli. Sve je to izrečeno u drugom jeziku, nama nerazumljivom, puki zvukovi slogova bez oblika u razumijevanju. Život je šupalj, duša je šuplja, svijet je šupalj. Svi bogovi umiru smrću većom od smrti. Sve je praznije od praznine. Sve je kaos nikakvih stvari. Kada o tome mislim i gledam kako bih vidio hoće li mi stvarnost utažiti žeđ, vidim bezizražajne kuće, bezizražajna lica, bezizražajne pokrete. Kamenje, tijela, ideje — sve je mrtvo. Svi su pokreti zaustavljani, svi su isto zaustavljanje. Ništa mi ne govori ništa. Ništa mi nije poznato, ne zato što bi mi bilo čudno, nego zato što ne znam što je. Svijet se izgubio. A na dnu moje duše — kao jedina stvarnost ovoga časa — postoji snažna i nevidljiva bol, tuga poput zvuka onoga koji plače u mračnoj sobi.

197. L. do D.

Osjećam vrijeme s golemom boli. Uvijek s nekim pretjeranim ganućem napuštam bilo što. Jadnu

unajmljenu sobu u kojoj sam proveo nekoliko mjeseci, hotelski stol u provinciji gdje sam proveo šest dana, samu otužnu čekaonicu na željezničkoj postaji na kojoj sam dva sata čekao vlak — da, ali dobre stvari u životu, kad ih napustim i pomislim, sa svom osjećajnošću svojih živaca, da ih nikada više neću vidjeti ili imati, barem ne u upravo tom određenom času, metafizički me zabole. U duši mi se rastvori ponor i hladan dašak Božjega časa dodiruje mi blijedo lice. Vrijeme! Prošlost! Ondje nešto, neki glas, pjesma, slučajni miris podiže u mojoj duši platno s usana mojih sjećanja... Ono što sam bio i nikada više neću biti! Ono što sam imao i više neću imati! Mrtvaci! Mrtvaci koji su me voljeli u mom djetinjstvu. Kada ih zazivam, čitava mi se duša zamrzne i osjećam se prognan od srca, sam u noći sebe samoga, dok kao prosjak oplakujem zatvorenu tišinu svih vrata.

198. L. do D.

PRAZNIČNA PROZA Malena plaža koja oblikuje malenu uvalu, odvojena od svijeta s dva brdašca, u to je vrijeme trodnevnog praznika bila moje utočište mene samoga. Do plaže se spuštalo prirodnim stubama koje su gore, na početku, bile drvene, a u sredini zarezane u stijeni, s rukohvatom od zahrđala željeza. I uvijek kad bih se spuštao starim stubama, pogotovo kamenim, izlazio sam iz vlastitog postojanja i pronalazio sebe. Okultisti govore, ili barem neki od njih, da postoje uzvišeni trenuci duše u kojima se ona sjeća, pomoću osjećaja ili dijela pamćenja, nekoga časa ili obličja, ili neke sjene prijašnje inkarnacije. I tada, kako se vraća u vrijeme koje je bliže podrijetlu i početku stvari od njezine sadašnjosti, ona na stanovit način osjeća djetinjstvo i oslobađanje. Reklo bi se da sam, spuštajući se onim, sada malo korištenim stubama, i približavajući se polagano malenoj, uvijek pustoj plaži, poticao neki magični proces da bih se našao bliže mogućoj monadi sebe. Stanoviti oblici i lica moga svagdašnjeg života — neprestano predstavljani u mojemu biću kao želje, odricanja, brige — skrivali su se u meni kao šumske zasjede ophodnje, gasili se u sjenama dok nije postalo nejasno što su, i tako sam dosezao stanje unutarnje udaljenosti u kojemu mi je bilo teško sjetiti se jučerašnjeg dana, ili prepoznati kao svoje to biće koje u meni živi svakodnevno. Moji stalni osjećaji, moji običaji u pravilu nepravilni, moje govorenje s drugima, moje prilagodbe na društvenu strukturu svijeta — sve mi se to činilo kao nešto što sam negdje pročitao, kao nepomične stranico neke tiskane biografije, pojedinosti bilo kakva romana, u onim poglavljima što ih čitamo sa stankama misleći na nešto drugo, a nit se pripovijedanja ispušta zmijuljeći po tlu. Potom na plaži, samo uz šum valova ili vjetra koji je poput velikoga nepostojećeg aviona hujao u visinama, predavao sam se novoj vrsti snova — nježnim stvarima neodređena oblika, divotama dubokih dojmova, bez slika, bez osjećaja, čistih kao nebo i voda, što su zvučale poput spirala koje se kao čipke otkidaju od uzburkana mora s dna neke velike istine, i podrhtavaju od oblog plavetnila u daljini, zelenkaste u dolasku s prozirnošću drugih, prljavozelenih primjesa, te se nakon loma, šišteći, 213

s tisuću slomljenih udova, povlače po potamnjelu pijesku , a pjena se usrkava, skupljajući u sebe sve oseke, povratke početnoj slobodi, božanske čežnje, sjećanja nalik ovom bezobličnom, što me nije zaboljelo, na neko prijašnje stanje, sretno jer je bilo dobro ili jer je bilo drugo to tijelo čežnje s

dušom od pjene, počinak, smrt, sve ili ništa što okružuje poput velikog mora otok brodolomaca, a on je sam život. I ja spavah bez sna, udaljen već od onoga što sam vidio osjećajem, sumrak samoga sebe, zvuk vode među stablima, mirnoću velikih rijeka, svježinu tužnih popodneva, sporo teško disanje bijelih grudi sna zadubljena u djetinjstvo.

199. L. do D.

Zadovoljstvo jer nemam obitelji, a ni društvo, to sitno zadovoljstvo kao u progonu, u kojemu osjećamo ponos jer nam progonstvo do neodređena užitka oblikuje nejasnu uznemirenost što smo daleko — u svemu tome uživam na svoj način, ravnodušno. Jedna od bitnih pojedinosti moga duhovnog pogleda jest u tome da pažnja ne smije biti pretjerano njegovana, i sam san treba promatrati s visine, s aristokratskom sviješću o tome da smo mu omogućili postojanje. Pridavati odviše pažnje snu značilo bi pridavati odviše važnosti nečemu što se zapravo od nas samih odvojilo, što se uzdignulo, onako kako je moglo, do stvarnosti, i stoga je izgubilo apsolutno pravo na našu obzirnost prema njemu.

200. L. do D.

Obično je dom. Svagdašnje je majčinsko. Nakon dugog pohoda na veliku poeziju, u planine uzvišenih uzdaha, do stijena transcendentnog i skrivenog, okus svega što je toplo u životu ima bolji okus od dobroga: vratiti se u krčmu gdje se smiju sretni budalaši, piti s njima, biti također budalaš, kao što nas je Bog stvorio, zadovoljan svijetom koji nam je dan, a sve ostalo ostaviti onima koji se veru po planinama da na vrhu ne bi ništa radili. Uopće me ne zanima što se govori o čovjeku kojega držim ludim ili neukim i koji nadvisuje običnoga čovjeka u mnogim slučajevima i životnim uspjesima. Epileptičari su u krizi vrlo jaki; paranoici rasuđuju kao što malo koji normalan čovjek raspravlja; oni u deliriju religiozne manije okupljaju gomile vjernika svojom dubokom snagom kakvu malo koji (ako ikoji) demagog uspijeva dati svojim sljedbenicima. A sve to dokazuje tek jedno: ludilo je ludilo. Više volim poraz sa spoznajom ljepote cvjetova nego pobjedu usred pustinja, ispunjenu duševnom sljepoćom nasamo s njezinim izdvojenim ništavilom. Kako mi ponekad sam uzaludni san ostavlja užas od unutarnjeg života, fizičku mučninu od misticizma i razmišljanja! S kakvom žurbom trčim iz kuće, u kojoj tako sanjam, prema uredu; i gledam lice Moreire kao da sam napokon uplovio u neku luku. Promislivši dobro o svemu, draži mi je Moreira od astralnog svijeta; draža mi je stvarnost od istine; draži mi je život, čak, od samoga Boga koji ga je stvorio. Takav mi je život dao, takav ću i proživjeti. Sanjam jer sanjam, ali ne podnosim uvredu pridavanja drugih vrijednosti snu osim onih po kojima je on moja osobna pozornica, jer ni vino, od kojega se još ne uzdržavam, ne nazivam hranom ili životnom potrebom.

201. L. do D. 10. i 11. 9. 1931.

Prije ranoga jutra, suprotno sunčanom običaju ovoga svijetloga grada, magla zastire 215

214

laganim

216

plastom što ga sunce postupno pozlaćuje umnožene kuće, poništene prostore, zemaljske slučajnosti i građevine. Međutim, kada dosegne visok čas prijepodneva, mekana se magla počinje 217

raspršivati , i u dahu sjenovitih velova neprimjetno iščezava. Oko deset sati ujutro tek jedna slabašna plavičasta nerazboritost neba otkriva da se magla povukla. Izgled se grada obnavlja klizeći iz krinke zastrtosti. Kao da se otvorio neki prozor, dan je već isijavao zračenjem. Dogodila se lagana promjena u svim zvukovima. A i oglasili su se. Plava se boja nametnula čak kamenim ulicama i bezličnim aurama prolaznika. Sunce je bilo toplo, ali još uvijek vlažno toplo. Nevidljivo ga je cijedila magla koje više nije bilo. Buđenje grada, bilo u magli ili na drugi način, uvijek me više zadivljuje od zrakaste zore ponad polja. Sunce u gradu obnavlja više toga, valja ga duže čekati, i umjesto da najprije iz tamne svjetlosti, 218

potom iz vlažne svjetlosti, pa napokon s blistavim zlatom tek pozlati travnjake, obrise grmova i dlanove lišća, ono umnaža svoje djelovanje po prozorima, zidinama, krovovima — posebice na prozorima, u raznim bojama na zidinama i raznolikim tonovima na krovovima — to je veliko raznovrsno jutro s toliko različitih stvarnosti. Zora u polju je ugodna; zora u gradu, ugodna i neugodna, i zato mi je još draža. Da, najveća nada koja mi pristiže ima, kao svaka nada, onu daleku i čeznutljivu trpkost da nije stvarnost. Jutro u polju postoji; jutro u gradu obećava. Jedno potiče na život, drugo potiče na razmišljanje. A ja ću vjerojatno uvijek osjećati, kao svi veliki prokletnici, da je bolje misliti nego živjeti.

202. L. do D. 14. 9. 1931.

Nakon prvih slabijih vrućina ljeta na izmaku nadošle su u slučajnim popodnevima neke obojene, blaže topline sa širokoga neba, stanovita dotjerivanja prohladnog povjetarca koji je nagovještavao jesen. Još se nije povuklo zelenilo lišća, niti su listovi počeli opadati, i još se nije pojavila ona nejasna tjeskoba što prati naš dojam izvanjske smrti, nejasna pospanost što nalegne nad posljednje pokrete djelovanja. To su tako bolno ravnodušna popodneva da još prije no što je stigla u izvanjske stvari, jesen je već započela u nama. Svaka jesen koja dođe bliža je posljednjoj jeseni koju ćemo imati, ta istina prati i ljeto ili ljetno doba; ali jesen, po onome što jest, podsjeća na svršetak svega, dok je ljeti, u ljetnome dobu, lako na to zaboraviti ako se samo gleda. Još nije jesen, još u zraku nema žutosti opala lišća ili otužne vlage vremena koje će potom biti zima. Ali postoji procjep naslućene tuge, bol odjevena za putovanje u osjećaju u kojemu nejasno primjećujemo obojenu rasplinutost stvari, drukčiji prizvuk vjetra, stariji spokoj što se širi kada noć pada zbog neizbježna prisuća svemira. Da, proći ćemo svi, proći će sve. Ništa neće ostati od onoga koji je imao osjećaje i rukavice, od onoga koji je govorio o smrti i lokalnoj politici. Kao što ista svjetlost obasjava lica svetaca i nazuvke prolaznika, isti će biti i izostanak svjetlosti koji će tamom obaviti ono ništa preostalo od toga što su neki bili sveci, a drugi nosili nazuvke. U golemom vrtlogu, kao u vrtlogu suha lišća, u kojemu

ravnodušno počiva čitav svijet, pa bila riječ o kraljevstvima ili skrojenim haljinama, pletenice plavokose djece vrte se u istome smrtnom krugu kao i kraljevska žezla koja predstavljaju carstva. Sve je ništa, a u predvorju Nevidljivoga gdje otvorena vrata na pročelju pokazuju netom zatvorena vrata, poput robinja vjetra koji ih pomiče bez ruku njišu se sve stvari, male i velike, što za nas i u nama oblikuju osjetilni sustav svijeta. Sve je sjena i rastresena prašina, ni glasa nema osim zvuka koji prati ono što vjetar podiže i raznosi, ni tišine, osim one što ju stvara vjetar. Jedni, poput suha lišća, manje na zemlji jer su lakši, vrtlože se u visinama Predvorja i padaju dalje od kruženja teških stvari. Drugi, gotovo nevidljivi, od istoga praha, različiti tek ako ih vidimo izbliza, postelja su samima sebi u vrtlogu. Ostali pak, sićušna trupa, nošeni u vrtnji zaustavljaju se bilo gdje. Jednoga dana, na kraju spoznavanja stvari, otvorit će se vrata dna i sve što smo bili — otpaci zvijezda i duša bit će pometeno iz kuće, da bi ono što ostane ponovno započelo. Srce me boli poput tuđega tijela. Moj mozak drijema u svemu što osjećam. Da, početak je jeseni što zraku i mojoj duši donosi svjetlo bez osmijeha, obrubljujući žutim mrtvilom raštrkanu zaobljenost oblaka na zapadu. Da, početak je jeseni i jasne spoznaje, u bistrome času, bezimene nedostatnosti svega. Jesen, da, jesen je, u onome čega ima ili će biti, i prethodni zamor u svim pokretima, naslućeno razočaranje svih snova. Čemu se mogu nadati? Po onome što mislim o sebi već sam između lišća i prašine predvorja, u orbiti bez ikakva smisla, stvarajući zvuk života po čistim pločicama što ih sunce pod kutom pozlaćuje u ne znam kakvu svršetku. Sve što sam mislio, sve što sam sanjao, sve što sam činio ili nisam činio — sve će to otići u jesen kao sagorjele šibice razasute po tlu u raznim smjerovima, kao papiri zgužvani u lažne lopte, ili kao velika carstva, sve religije, filozofije kojima se poigravaju pospana djeca bezdana dok ih stvaraju; sve što je bila moja duša, od svega čemu sam težio do obične kuće u kojoj boravim, od bogova koje sam imao do gazde Vasquesa kojega sam također imao, sve prolazi u jeseni, sve u jeseni, u nježnoj ravnodušnoj jeseni. Sve u jeseni, da, sve u jeseni...

203. L. do D. 15. 9. 1931.

I ne zna se prestaje li s danom ono što prestaje s nama u zaludnoj boli, da li je lažno ono što jesmo u polutami, ima li ičega osim velike tišine bez divljih pataka, što se spušta na jezera gdje strše trske u krhkoj ukočenosti. Ništa se ne zna, nije preostalo ni sjećanje od priča iz djetinjstva, ni alge, ni zakašnjelo milovanje budućih nebesa, ni povjetarac na kojemu se neodređenost rastvara među zvijezdama. Zavjetna svjetiljka nesigurno titra u hramu u kojemu nitko više ne korača. Nepomična su spremišta za vodu na pustim osunčanim imanjima, nepoznato je ime upisano na negdašnjem deblu, a prava neznanih otpuhnuta su, poput loše istrgnutog papira, cestama snažnoga vjetra sve do slučajnih prepreka. Drugi će se naginjati preko istog prozora; spavaju oni koji su zaboravili na zlu sjenu u čežnji za suncem što ga nisu imali; i ja, koji se usuđujem bez pokreta, skončat ću bez grižnje savjesti među natopljenim trskama, u močvari obližnje rijeke i omlitavjela umora, podno velikih jesenjih popodneva, na nemogućim granicama. I kroza sve, poput siktaja ogoljele tjeskobe, osjetit ću svoju dušu iza sanjarenja — duboko i čisto zavijanje, zaludno u tami svijeta.

204.

15 . 9. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Oblaci... Danas sam svjestan neba, jer ima dana kada ga ne vidim ali ga osjećam, budući da živim u gradu, a ne u prirodi koja ga uključuje. Oblaci... danas su oni najvažnija stvarnost i zaokupljaju me kao da je nebeski pokrov jedna od velikih opasnosti za moju sudbinu. Oblaci... Plove od ulaza u luku do Utvrde, od zapada prema istoku, u raspršenom i razgolićenom metežu, gdjekad bijelom, i trgaju se u avangardi ne znam čega; drugi su polucrni, sporiji, zadržavaju se duže dok ih vjetar što se čuje ne pomete, crni od prljave bjeline, kao da nastoje ostati, crne se više od zbijanja nego što je njihova sjena koju šire ulice lažnoga prostora između sklopljenih rubova skupina kuća. Oblaci... Postojim, ne znajući to, i umrijet ću, ne želeći to. Predah sam između onoga što jesam i onoga što nisam, između sna i onoga što je život od mene učinio, apstraktna i tjelesna sredina između stvari koje su ništa, ja koji također nisam ništa. Oblaci... Kakva li nemira ako osjećam, kakve li nelagode ako mislim, kakve li zaludnosti ako žudim! Oblaci... neprestano prolaze, jedni golemi, čini se da će zauzeti cijelo nebo jer se od kuća ne vidi da li su manje veliki no što se doimaju; drugi neodređena oblika, mogla bi biti dva spojena u jednome ili jedan koji će se razbiti na dva, besmisleno, u zračnoj visini, o umorno nebo; drugi, pak, još maleni, nalikuju igračkama moćnih stvari, nepravilnim loptama neke apsurdne igre za samo jednog igrača, u velikoj osami, tako hladni. Oblaci... Preispitujem se i ne prepoznajem se. Nisam ništa korisno učinio, niti ću išta učiniti da to opravdam. Potrošio sam dio života koji nisam izgubio u zbrkanom tumačenju ničega, sastavljajući stihove u prozi za neprenosive osjetilne doživljaje kojima okružujem svoj bezimeni svemir. Dosta mi je mene samoga, objektivno i subjektivno. Dosta mi je svega, i svega od svega. Oblaci... Oni su sve, raspršenost visine, stvari što su danas jedine stvarne između ništavne zemlje i neba koje ne postoji; dronjci neopisive mučnine koju im pripisujem; magla zgusnuta u prijetnje s odsućem boje; prljav nečešljan pamuk bolnice bez zidova. Oblaci... Oni su poput mene, utrnula puta između neba i zemlje po volji nekakva nevidljivog poriva, s grmljavinom ili bez grmljavine, veselo bijeli ili mračno crni, fikcije intervala i ne-puta, daleko od žamora zemlje i bez tišine neba. Oblaci... I dalje prolaze, i dalje neprestano prolaze, i dalje će neprestano prolaziti u isprekidanom namatanju mutnoga klupka, u razvučenom produžetku prijetvornog i raskomadanog neba.

205. L. do D. 16. 9. 1931.

Protjecanje, napuštanje dana bliži se kraju između iscrpljenih purpura. Nitko mi neće reći tko sam i neću saznati tko sam bio. Spustih se s nepoznate planine u dolinu koju neću upoznati, a moji su koraci u sporome popodnevu bili tragovi ostavljeni na šumskim proplancima. Svi koje sam volio, zaboravili su me u sjeni. Nitko nije znao za posljednju lađu. Nije bilo vijesti o pismu što ga nitko neće napisati. Međutim, sve je bilo lažno. Nisu pripovijedali priče koje bi drugi pripovijedali, a i ne zna se pouzdano odakle se nekoć otisnuo, s nadom pri lažnom ukrcavanju, sin buduće magle i neodlučnosti koji pristiže. Ime mi je među onima koji dolaze kasnije, a to je ime sjena, kao i sve.

206. L. do D.

ŠUMA Oh, ni spavaća soba nije bila prava — bijaše to stara spavaća soba moga izgubljenog djetinjstva! Rasplinula se poput magle, prošla materijalno kroz bijele zidove moje stvarne sobe, a ova je izronila iz sjene jasna i skučenija, kao život i dan, kao korak kočijaša i nejasni zvuk biča što napinje mišiće podižući polegnuto tijelo pospane životinje.

207. L. do D. s Pessoinom napomenom »ili Teive?«

Kolike stvari što ih držimo sigurnima i ispravnima nisu drugo do tragovi naših snova, mjesečarenje našeg neshvaćanja! Zna li slučajno netko što je sigurno ili ispravno? Kolike stvari što ih držimo lijepima nisu drugo do odraz doba, fikcija mjesta i vremena? Kolike stvari koje držimo svojima nisu drugo do ono čega smo savršeno zrcalo, ili prozirni omoti, po krvi strani vrsti njihove prirode! 1 Što više razmišljam o našoj sposobnosti da griješimo, to mi više kroz slabašne prste curi sitni pijesak razmrvljenih izvjesnosti. I čitav mi se svijet javlja u trenucima kada mi se razmišljanje pretvara u osjećaj, a potom mi se um naoblači, poput magle satkane od sjene, sumraka kutova i bridova, fikcije interludija, svitanja što kasni. Sve mi se pretvara u apsolutnog mrtvaca sebe samoga, u zastoj pojedinosti. A sam smisao, na koji prenosim razmišljanje da bih ga zaboravio, neki je oblik sna, nešto udaljeno i prateće, međuprostor, različitost, slučaj sjena i zbrke. U tim trenucima, u kojima bih mogao razumjeti askete i pustinjake da mogu razumjeti one koji se predaju bilo kakvu naporu s apsolutnim ciljevima ili vjerovanju koje je sposobno stvoriti napor, ja bih, da mogu, stvorio cijelu jednu estetiku neutješivosti, duboku ritmičnost balada iz kolijevke, pročišćenu od nježnosti noći u velikim udaljenostima od drugih ognjišta. Sreo sam danas na ulici, odvojeno, dva svoja prijatelja koji su se zavadili. Svaki mi je od njih ispričao priču o tome zašto su se posvađali. Svaki mi je rekao istinu. Svaki mi je iznio svoje razloge. Obojica su imala pravo. Obojica su potpuno imala pravo. Nije se radilo o tome da je jedan vidio jedno, a drugi drugo, ili da je jedan vidio jednu stranu stvari, a drugi drukčiju stranu. Ne, obojica su vidjela upravo ono što se dogodilo, obojica su to vidjela uz istovrsna mjerila, ali svaki je od njih vidio nešto drugo, i svaki je od njih, prema tome, imao pravo. Ostao sam zbunjen pred tim dvostrukim postojanjem istine.

208. 18. 9. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Kao što se, znali to ili ne, svi držimo neke metafizike, isto tako, htjeli to ili ne, svi se držimo nekakva morala. Posjedujem jedan vrlo jednostavan moral — ne činiti nikome ni loše ni dobro. Ne

činiti nikome loše, jer, osim što u drugima prepoznajem isto pravo koje mi, držim, pripada, a to je da me ne uznemiruju, isto tako mislim da je već dovoljno prirodnih zala što moraju postojati na svijetu. U ovome svijetu svi živimo na palubi lađe što je isplovila iz luke koju ne poznajemo prema luci koju ne znamo; trebali bismo jedni prema drugima biti ljubazni kao putnici. Ne činim dobro, jer ne znam što je dobro, ni da li ga činim kada mislim da ga činim. Tko zna kakva zla potičem ako dam milostinju? Tko zna kakva zla stvaram ako podučavam? U sumnji se suzdržavam. I još mislim o tome kakva li je to pomoć ili objašnjenje, na stanovit način, činiti i zlo uplećući se u tuđi život. Dobrota je hir naravi: nemamo pravo činiti druge žrtvama svojih hirova, pa bili oni ljudski ili puni nježnosti. Dobra se djela osuđuju; zato ih se hladno odričem. Ako sam ne činim moralno dobro, isto tako ne tražim da mi ga čine. Ako se razbolim, najteže mi pada što je netko prisiljen brinuti se o meni, jer bih se ja protivio to činiti za drugoga. Nikada nisam posjetio bolesnog prijatelja. Uvijek kada sam bio bolestan, i svaki mi je posjet bio neugodan, nešto kao uvreda, neopravdana i povreda moje odluke na povučenost. Ne volim kada mi daju stvari; kao da me time obvezuju da ih također dajem — tim istim ili nekim drugim ljudima, svejedno kome. Vrlo sam društven na vrlo negativan način. Utjelovljenje sam bezazlenosti. Ali nisam ništa više od toga, ne želim biti vise od toga, ne mogu biti više od toga. Prema svemu osjećam neku vizualnu nježnost, milovanje inteligencije — ništa u srcu. Nemam vjere ni u što, nade ni u što, ljubavi ni za što. S gađenjem i čuđenjem odbijam iskrene ljude svake vrste iskrenosti i mistike svih misticizama, ili, prije i bolje rečeno, iskrenost svih iskrenih i misticizam svih mistika. Ta je mučnina gotovo fizička kada je misticizam aktivan, kada nastoje uvjeriti tuđu pamet ili pokrenuti tuđu volju, pronaći istinu ili obnoviti svijet. Smatram se sretnim jer više nemam rođake. Tako nemam obvezu, koja bi me neizbježno pritiskala, da nekoga moram voljeti. Nemam čežnje, osim literarne. Prisjećam se svoga djetinjstva sa suzama, ali to su ritmička ponavljanja u kojima se već sprema proza. Sjećam se kao neka vanjska stvar i kroz vanjske stvari, sjećam se samo vanjskih stvari. Nije to spokoj provincijalne večeri koji mi izaziva osjećaje zbog djetinjstva što sam ga ondje proživio, već je to raspored stola za čaj, to su obrisi pokućstva po kući, lica i fizičke kretnje ljudi. Za slikama čeznem. Zato me jednako raznježi moje djetinjstvo kao i nečije tuđe: oba su u prošlosti, za koju ne znam što je, posve vizualni fenomeni, što ih osjećam s literarnom pažnjom. Raznježim se, da, ali ne zato što se sjećam, nego zato što vidim. Nikada nisam nikoga volio. Najviše sam volio jedino svoje osjetilne doživljaje — stanja vizualne svijesti, dojmove budnoga osluškivanja, miomirise pomoću kojih skromnost vanjskoga svijeta razgovara sa mnom govoreći mi prošle stvari (tako je lako sjećati se po mirisu), odnosno, pomoću kojih mi pruža više stvarnosti, više osjećaja od obična kruha što se peče u dnu pekarnice, kao onoga dalekog popodneva kada sam se vraćao s pokopa strica koji me mnogo volio, a u meni je postojala nejasna nježnost nekog olakšanja, ne znam od čega. To je moj moral ili moja metafizika, to sam ja-prolaznik svega, čak i svoje duše, ne pripadam ničemu, ne želim ništa, nisam ništa, apstraktno središte neosobnih osjeta, osjećajno zrcalo što je palo, okrenuto prema raznolikosti svijeta. Sa svim tim i ne znam jesam li sretan ili nesretan, a i nije mi važno. 209. Ulomak objavio António de Pina Coelho u svojoj knjizi Os Fundamentos Filosóficos da Obra de Fernando Pessoa (Verbo, 1971), gdje je ulomak prikazan kao neobjavljen rukopis iz Knjige nemira, bez datuma i potpisa. Original nije pronađen.

Surađivati, povezati se, djelovati s drugima, to je metafizički morbidan poriv. Duša koja je dana pojedincu ne smije se posuđivati odnosima s drugima. Božanska okolnost postojanja ne smije biti predana sotonskoj okolnosti supostojanja. Djelujući s drugima gubim barem jedno — a to je djelovati sam. Kada se prepuštam, iako se čini kao da se prostirem, ograničavam se. Suživjeti znači umrijeti. Za mene, samo je moja samosvijest stvarna; u toj su svijesti drugi nejasni fenomeni, i bilo bi smrtno posuditi im vrlo istinsku stvarnost. Dijete koje silom želi provoditi svoju volju bliže je Bogu, jer želi postojati. Život nas odraslih svodi se na davanje milostinje drugima. Svi živimo od tuđe milostinje. Trošimo našu osobnost u orgijama supostojanja. Svaka izgovorena riječ nas izdaje. Jedina podnošljiva komunikacija je pisana riječ, jer nije kamen u mostu između duša, nego svjetlosna munja među zvijezdama. Objasniti znači ne vjerovati. Sva je filozofija diplomacija u obliku vječnosti , kao diplomacija, bitno lažna stvar, koja ne postoji samo kao stvar, nego posve i u cijelosti za jedan cilj. Jedina dostojanstvena sudbina pisca koji objavljuje je ona u kojoj ne postiže zasluženu slavu. Ali prava dostojanstvena sudbina je sudbina pisca koji ne objavljuje. Ne govorim o onome koji ne piše, jer taj nije pisac. Govorim o onome kojemu je u prirodi da piše, a zbog duhovnih okolnosti ne nudi ono što piše. Pisati znači objektivirati snove, stvoriti vanjski svijet kao očitu nagradu [?] za naš nemar stvaratelja. Objavljivati znači dati taj vanjski svijet drugima, ali zašto, ako je vanjski svijet, zajednički nama i njima, stvarni »vanjski svijet«, svijet tvari, vidljiv i dodirljiv svijet? Što drugi imaju sa svijetom koji je u meni?

210. 219

ESTETIKA

KLONUĆA

Objaviti se — socijalizacija samoga sebe. Kakve li niske potrebe! No svejedno, samo da nije udaljena od nekog čina — izdavač zarađuje, tiskar proizvodi. Zasluga nepovezanosti, barem. Jedna od većih čovjekovih briga, kada dosegne dob lucidnosti, jest da se uobliči, djelujući i misleći, na sliku i priliku svoga ideala. Budući da nijedan ideal ne utjelovljuje toliko kao inercija svu tu logiku naše aristokratske duše pred bučnošću i pred izvanjski modernim, Inertnost i Nedjelotvornost trebali bi biti naš Ideal. Površnost? Možda. Ali to će zabrinuti, poput neke nedaće, samo one kojima je površnost privlačna.

211. L. do D.

Entuzijazam je priprost.

Izraz entuzijazma je više od svega povreda prava naše neiskrenosti. Nikada ne znamo kada smo iskreni. Možda to nikada i nismo. I čak ako smo iskreni danas, sutra možemo biti isto tako iskreni u suprotnoj stvari. Ja nisam imao uvjerenja. Imao sam oduvijek dojmove. Nikada ne bih mogao mrziti zemlju u kojoj sam vidio sablažnjivi zalaz sunca. Poizvanjštiti dojmove prije bi značilo uvjeriti se da ih imamo nego da ih zaista imamo.

212. Imati mišljenje znači biti prodan samome sebi. Nemati mišljenje znači postojati. Imati sva mišljenja znači biti pjesnik.

213. L. do D.

Sve mi iščezava. Cijeli moj život, moja sjećanja, moja mašta i ono što ona sadrži, moja osobnost, sve mi iščezava. Neprestano osjećam da sam bio netko drugi, da sam osjećao kao drugi, mislio kao drugi. Ono što gledam je predstava s drugim scenarijem. A ono što gledam to sam ja. Ponekad pronalazim, u uobičajenoj zbrci svojih književnih pretinaca, stranice što sam ih ispisao prije deset godina, prije petnaest godina, ili možda još više. I mnoge mi se čine kao da ih je netko drugi pisao, ne prepoznajem se u njima. Netko ih je napisao, a to sam bio ja. Ja sam ih osjećao, ali bilo je to kao u drugom životu iz kojeg sam se sada probudio kao iz tuđeg sna. Često pronađem stvari što sam ih napisao dok sam još bio vrlo mlad — ulomci kada sam imao šesnaest godina, ulomci kada sam imao dvadeset. Neki imaju snagu izraza kakve se ne sjećam da sam ju mogao imati u to doba života. U nekim rečenicama, iz raznih razdoblja, napisane su stvari u mome kasnom mladenaštvu, a čine mi se kao da sam ih stvorio sada, podučen godinama i stvarima. Prepoznajem da sam isti kakav sam bio. A kako osjećam da sam danas mnogo uznapredovao od onoga što sam bio, pitam se gdje je napredak ako sam onda bio isti kao i danas. U tome postoji neka tajna koja me obezvređuje i tišti. Još prije nekoliko dana pretrpio sam dojam zaprepaštenja zbog kratkog zapisa iz moje prošlosti. Dobro se sjećam da moja briga o jeziku, barem relativna, potječe od prije nekoliko godina. U jednom sam pretincu pronašao zapis, mnogo stariji, u kojem je ta briga bila snažno naglašena. Sebe u prošlosti nisam shvaćao u pozitivnom smislu. Kako sam uznapredovao do onoga što sam već bio? Kako sam se danas upoznao u onome što nisam poznavao jučer? A sve mi se brka u labirintu u kojemu se sa sobom udaljavam od sebe. Lutam mislima i siguran sam da sam ovo što pišem već napisao. Sjećam se. I pitam ono što u meni pretpostavlja da jest, nema li u platonizmu osjeta druge, bliže anamneze, drugog sjećanja prijašnjega života koji bi bio tek iz ovoga života... Bože, Bože moj, koga gledam? Koliko sam njih? Tko je ja? Što je ovaj interval koji postoji između mene i mene?

214. L. do D.

Ponovno sam pronašao neki svoj ulomak, napisan na francuskom još prije petnaest godina. Nikada nisam bio u Francuskoj, nikada bio u blizini Francuza, nikada, prema tome, vježbao taj jezik, kojemu više nisam vičan. Danas čitam francuski kao što sam ga uvijek čitao. Stariji sam, praktičniji u mislima: vjerojatno sam napredovao. Ali taj ulomak iz moje udaljene prošlosti posjeduje sigurnost u korištenju francuskog kakvu danas nemam, stil je tečan, kakav danas ne bih mogao imati u tom jeziku, postoje čitavi ulomci, potpune rečenice, oblici i načini izražavanja koji naglašavaju vladanje tim jezikom od kojega sam se udaljio i ne sjećajući se da sam ga poznavao. Kako to objasniti? S kime sam se zamijenio u sebi? Dobro znam da je lako stvoriti teoriju o protočnosti stvari i duša, shvatiti da smo unutarnje protjecanje života, zamišljati da je ono što jesmo neka velika količina, da prolazimo pored nas, da smo bili mnogi... Ali ovdje postoji nešto drugo osim pukog protjecanja osobnosti između vlastitih obala: postoji drugi apsolut, tuđe biće koje je bilo moje. Da s godinama izgubim maštu, osjećaj, vrstu inteligencije, način osjećanja — sve bi me to rastužilo, ali me ne bi čudilo. A što vidim kada se čitam kao da čitam nekoga drugog? Na kojoj sam obali, ako se vidim na dnu? Ponekad pronalazim ulomke za koje se ne sjećam da sam ih napisao, što je malo za čuđenje, ali i one za koje se ne sjećam da sam ih mogao napisati, a to me već straši. Neke su rečenice napisala druga umna stanja. Kao da sam pronašao neki stari portret, nesumnjivo moj, s drukčijim stasom, s nepoznatim crtama — ali nesumnjivo mojima — zastrašujuće ja.

215. Zaokupljaju me mišljenja koja se jako razilaze, kao i najraznovrsnija vjerovanja. To je zato što nikada ne mislim, ne govorim, ne djelujem... Umjesto mene misli, govori i djeluje neki moj san u kojemu sam toga časa utjelovljen. Započnem govoriti i govorim ja-drugi. Od mojega osjećam samo veliku nesposobnost, golemu prazninu, nedostatnost pred svime što je život. Ne znam pokrete nijednoga stvarnog čina, Nikada nisam naučio postojati. Sve što poželim postignem, odmah je u meni unutra. Želim da vam čitanje ove knjige ostavi dojam da prolazite kroz noćnu moru velikog užitka. Što je nekada bio moral, danas je za nas estetika... Što je bilo društveno, danas je individualno... Čemu gledati u sutone ako u sebi imam nebrojene raznolike sutone — od kojih neki to nisu — i 220

ako sam, osim što ih gledam u sebi, ja sâm ti sutoni iznutra .

216. L. do D. 7. 10. 1931.

Zapad je razvučen odvojenim istrgnutim oblacima što ih čitavo nebo ima. Odrazi svih boja, 221

blagi odrazi ispunjavaju raznolikost visoka zraka, odsutno plutaju u velikim tugama visine. Povrh uzdignutih krovova, poluboja, polusjena, posljednje usporene zrake sunca na odlasku poprimaju 222

oblike boja koje nemaju ni one, ni stvari na koje se spuštaju. Veliki je mir povrh bučne razine grada koji se također smiruje. Sve uzdiše onkraj boje i zvuka dubokim i nijemim uzdahom. Na obojenim kućama što ih sunce ne vidi, boje dobivaju primjese njihova sivila. Postoji hladnoća u raznovrsnosti tih boja. Spava neki malen nespokoj u lažnim dolinama ulica. Spava i smiruje se. I malo-pomalo, u najnižim visokim oblacima, odrazi postaju sjene, jedino na onome malenom oblaku što lebdi kao bijeli orao ponad svega, sunce izdaleka zadržava svoje nasmiješeno zlato. Sve što sam tražio u životu, sam sam i odgodio da bi bilo traženo. Poput onoga sam koji rastreseno traži ono na što je u snu između traženja već zaboravio. Postaje stvarniji od nestale tražene 223

stvari, stvarni pokret vidljivih ruku koje traže, premećući, mičući, postavljajući, a u postojanju su bijele i duge, s točno pet prstiju svaka. Sve što sam imao poput ovoga je visokog neba, istoga i raznolikoga, dronjci ničega što ih dodiruje daleka svjetlost, fragmenti lažna života što ga smrt pozlaćuje izdaleka, s tužnim smiješkom cijele istine. Sve što sam imao, da, bilo je u onome — ne znati tražiti, biti gospodarom popodnevnih močvara, kraljevićem opustjela grada praznih grobova. Sve što jesam, što sam bio, što mislim da jesam ili sam možda bio, sve to odjednom, u takvim mojim mislima i u iznenadnom gubitku svjetla visokog oblaka gubi tajnu, istinu, možda sreću, što postoje u ne znam čemu podno života. Sve mi to preostaje, poput sunca koje nedostaje, a povrh visokih krovova svjetlo nejednako klizi svojim rukama što padaju, i pogledu se u cjelini krovova otkriva intimna sjena svega. Nejasna, treptava kap, sićušna u daljini, iskri se prva zvijezda.

217. L. do D.

Svi potezi osjećajnosti, ma kako bili ugodni, uvijek su prekidi nekoga stanja za koje ne znam od čega se sastoji, to je prisni život same osjećajnosti. Ne samo velike brige što nas odvajaju od nas samih, nego čak i male uznemirenosti, narušavaju mirnoću kojoj svi, i ne znajući, težimo. Gotovo uvijek živimo izvan sebe, a sam život je neprekidna raspršenost. No težimo k sebi kao središtu oko kojega stvaramo, poput planeta, besmislene i udaljene elipse.

218. Stariji sam od Vremena i Prostora jer sam svjestan. Stvari potječu od mene; Čitava je Priroda

moj prvotni osjetni doživljaj. Tražim, ne nalazim. Želim, i ne mogu. Bez mene sunce se rađa i gasi; bez mene kiša pada i vjetar uzdiše. Ne izmjenjuju se zbog mene godišnja doba i mjeseci, niti protječu sati. Gospodar svijeta u sebi, svih zemalja koje ne mogu ponijeti sa sobom,

219. To živo mjesto doživljaja, moja duša, ponekad svjesno šeće sa mnom noćnim ulicama grada, u mučnim časovima u kojima se osjećam snom između snova druge vrste, na plinskom svjetlu, u prolaznoj buci vozila. Istodobno, kada se tjelesno zavlačim u uličice i pod-ulice, duša mi postaje slojevita u labirintima osjeta. Sve žalosno što može dati pojam irealnosti i hinjena postojanja, sve što sriče slova, ne u rasuđivanju, već konkretno i , što je više nego šuplje mjesto svijeta, objektivno mi se tada raslojava u odvojenome duhu. Rastužuje me, ne znam zašto, taj objektivni produžetak uskih ulica, kao i širokih, ta uzastopnost svjetiljki, stabala, osvijetljenih i tamnih prozora, zatvorenih i otvorenih vratnica, raznorodnih noćnih spodoba kojima moj kratki vid, što im pruža veću nejasnost, pomaže da subjektivno postanu čudovišni, neshvatljivi i irealni. Verbalni fragmenti zavisti, pohote, trivijalnosti udaraju o moje osjetilo sluha. Šuškavi šapati gibaju se valovito prema mojoj svijesti. Pomalo gubim jasnu svijest da postojim u produžetku sa svime time, da se doista krećem, dok osluškujem i malo vidim, između sjena što predstavljaju bića i mjesta na kojima ta bića jesu. Postupno mi postaje mračno, nerazlučivo nejasno kako sve to može postojati pred licem vječnoga vremena i beskrajnoga prostora. Počinjem ovdje, prema pasivnoj asocijaciji ideja, misliti na ljude koji su o tom prostoru i 224

vremenu imali analitičku i razumljivo izgubljenu svijest. Osjeća mi se grotesknom ideja da su među ljudima nalik ovima, u nesumnjivo sličnim noćima, u gradovima zacijelo ne bitno različitim od ovoga na koji mislim, ti Platoni, Scotusi Erigenasi, Kanti, Hegeli — upravo oni sve to zaboravili, kao da su postali različiti od ovih ljudi . A pripadali su istome ljudstvu. I ja sam koji šećem ovuda s ovim mislima, s kakvom se strašnom jasnoćom, dok ih mislim, osjećam udaljen, stran, zbunjen i Privodim kraju svoje osamljeno hodočašće. Prostrana tišina, što joj sitni zvukovi ne mijenjaju doživljaj, kao da mc napada i zarobljava. Golemi umor pukih stvari, običnoga bivanja ovdje, toga što se nalazim na ovaj način, boli mc od duha do tijela . Gotovo se iznenadim poželjevši vikati, potopljen, osjećam se kao u oceanu neke neke golemosti koja ništa nema s beskrajem prostora, ni s vječnošću vremena, ni s bilo čime podložnome mjerenju i imenu. U ovim groznim, uzvišeno tihim časovima ne znam što sam materijalno, što uglavnom radim, što obično želim, osjećam i mislim. Osjećam se izgubljenim od samoga sebe, izvan svojega dosega. Ćudoredna žudnja za borbom,

intelektualni napor za svrstavanjem i razumijevanjem, uzburkana težnja umjetnika da stvori nešto što sada ne razumijem, ali se sjećam da sam razumio, i što nazivam ljepotom, sve mi to iščezava iz nagona zbiljskoga, sve mi se to uobličuje u nešto nedostojno zaludnoga mišljenja, isprazno i daleko. Osjećam se tek prazninom, iluzijom neke duše, mjestom nekoga bića, tamom svijesti u kojoj neobični kukac uzalud traži makar toplo sjećanje

225

na svjetlost.

220. BOLAN INTERVAL Čemu sanjati? Što od sebe stvorih? Ništa. produhoviti se u Noći, ako Unutarnji Kip bez rubova, Vanjski San koji nije sanjan.

221. L. do D. 16. 10. 1931.

Uvijek sam bio ironičan sanjač, nevjeran unutarnjim obećanjima. Uvijek sam uživao kao drugi i stranac u porazima svojih sanjarenja, kao slučajni promatrač onoga što sam mislio da jesam. Nikada nisam povjerovao u ono u što sam vjerovao. Napunio sam šake pijeskom, nazvao ga zlatom, i otvorio šaku da sve iscuri. Rečenica je bila jedina istina. S izrečenom rečenicom sve je bilo učinjeno; ostao 226

je pijesak koji je to uvijek i bio . Da nisam oduvijek sanjao, živeći u neprestanom otuđenju, mogao bih se dobrim dijelom nazvati realistom, odnosno, osobom kojoj je vanjski svijet jedna nezavisna nacija. Ali radije ne bih sebi 227

davao imena, radije sam onaj koji jesam sa stanovitom mračnošću, zadržavajući u sebi zlovolju što se ne znam predvidjeti. Osjećam neku vrstu dužnosti da uvijek sanjam, budući da nisam drugo, i ne želim više osim da kao gledatelj samoga sebe uvijek imam najbolju moguću predstavu. Tako se izgrađujem u zlatu i svili, u pretpostavljenim dvoranama, lažnoj pozornici, drevnom scenariju, snu stvorenu između igara blage svjetlosti i nevidljive glazbe. Čuvam u dubini, kao sjećanje na neki ugodan poljubac, uspomenu na djetinjstvo jednoga 228

kazališta u kojemu je modri i mjesečarski scenarij prikazivao terasu neke nezamislive palače. Ondje je bio oslikan i prostrani okolni vrt, a ja sam potrošio dušu živeći sve to kao stvarnost. Glazba koja je lagano odzvanjala u toj duhovnoj prilici mojega životnog iskustva, dovodila je do grozničave stvarnosti zadani scenarij. Scenarij je sigurno bio modar i mjesečarski. Ne sjećam se tko se pojavljivao na pozornici, ali 229

djelo koje postavljam u krajolik što ga se sjećam, danas mi izlazi iz stihova Verlainea i Pessanhe ; daleko od toga da se ne sjećam što se događalo na živoj pozornici s ove strane te stvarnosti modre

glazbe. Bila je moja i lepršava, golema i mjesečarska maskarada, interludij srebra i modrine što se bliži svršetku. Potom je došao život. Te su me noći poveli na večeru u Leão. Još se sjećam odrezaka s okusom 230

čežnje — odresci, znam ili pretpostavljam, kakve danas nitko ne radi ili ih ja ne jedem. I sve mi se miješa — djetinjstvo proživljeno u daljini, ukusno jelo te noći, mjesečarski scenarij, budući Verlaine i ja sadašnji — u rasplinutoj

231

dijagonali, u lažnom prostoru između onoga što sam bio i što jesam.

222. L. do D.

Kao u danima glasom.

232

233

kada se sprema grmljavina, a zvukovi ulica progovaraju glasno osamljenim

234

Ulica se namreškala od jake i blijede svjetlosti, a mutno crnilo drhtalo od istoka do zapada svijeta, s praskom raspada što je odzvanjao... Neslomljiva tuga okrutne kiše pogoršala je crni zrak do ružne gustoće. Hladan, mlak, topao — sve to istodobno — zrak je u svim dijelovima bio pogrešan. A zatim, u širokoj dvorani, klin metalne svjetlosti napravio je procjep u počincima ljudskih tijela, te u ledenom skoku, s gomilom zvučnoga kamenja, udario na sve strane, raspao se u krutoj tišini. Zvuk se kiše stišava poput manje teškoga glasa. Buka ulica bolno se smanjuje. Novo svjetlo brzoga žutila prekriva gluhu crnoću, ali sada je bilo moguće udahnuti prije no što je šaka drhtavoga zvuka kliznula naglo na drugu stranu, i kao svadljivi odlazak, grmljavina je počela ne bivati više ovdje. ... s rastegnutim i dokrajčenim šumom, bez svjetla u svjetlu to se širilo, podrhtavanje grmljavine na dalekim trgovima — kružilo je Almadom... Iznenada se prosula snažna svjetlost. Zaustavila se u mozgovima i sobama [?]. Sve je zamuknulo. Srca su načas stala. Sva su bića vrlo osjećajna. Tišina naliježe kao daje prošla smrt. Pojačani zvuk kiše pruža olakšanje kao sveopće suze. Osjeća se olovo.

223. L. do D.

Sablja slabašne munje zavitlala je sjenovito po širokoj sobi. A nadolazeći zvuk, zaustavljen široki muk, obrušio se, pobjegavši iz dubine. Zvuk kiše plakao je glasno poput narikača u predahu razgovora. Sitni su se zvukovi izdvojili ovdje u nutrini, nemirni.

224. ... taj maštoviti prizor što ga nazivamo stvarnost.

Već dva dana pada kiša, pada iz sivog i hladnog neba nekakva kiša, sebi svojstvene boje, i rastužuje dušu. Već dva dana... Tužan sam od osjećanja, i gledam ju u odrazu prozora, pri zvuku vode što kaplje i kiše što pada. Srce mi je stisnuto, a sjećanja pretvorena u tjeskobe. Bez sna i potrebe za njim, u meni postoji snažna volja za spavanjem. Nekoć, kada bijah dijete i sretan, u kući susjednoga dvorišta živio je glas jedne papige zelene boje. Nikada joj se za kišnih dana glas nije rastužio, a kreštala je, zacijelo iz zaklona, s nekim postojanim osjećajem što je lebdio nad tugom poput preteče gramofona. Jesam li pomislio na tu papigu zato što sam tužan, a moje se daleko djetinjstvo toga sjeća? Ne, zapravo sam na nju pomislio zato što iz dvorišta preko puta, u sadašnjosti, jedna papiga krešti kao izvan sebe. Sve mi se miješa. Kada pomislim da se sjećam, nešto drugo mislim; ako vidim, ne obraćam pažnju, a kada sam rastresen, jasno vidim. Okrećem leđa sivome prozoru, tim pri dodiru ruku hladnim oknima. I sa sobom iznenada nosim, nekom čarolijom iz polutame, unutrašnjost stare kuće, izvan koje je, u susjednome dvorištu, kreštala papiga; i moje se oči uspavljuju od sve nepovratnosti da sam doista živio.

225. 16. i 17. 10. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Da, to je zalaz. Stižem do ušća Ulice Alfândega, spor i raspršen, a kada me obasjao Terreiro do Paço, vidim jasno, bez sunca, zapadno nebo. Nebo je zelenkasto-plavo do bijeloga sivila, a na njegovoj lijevoj strani, povrh brda na drugoj obali, zaklanja se zbijena, smeđasta magla umrtvljene ružičaste boje. Veliki je mir što ga nemam hladno raspršen u apstraktnome jesenskom zraku. Patim zbog toga što nemam nejasno zadovoljstvo u pretpostavci da mir postoji. Ali, zapravo, nema mira ni nedostatka mira: tek nebo, nebo svih boja što se onesvješćuju — bijela modrina, plavkasto zelenilo, blijedo sivilo između zelenog i plavog, nejasne udaljene primjese boja oblaka koji to nisu, žuto potamnjelih od crvenila što nestaje. A sve je to vizija koja se gasi istoga časa u kojemu nastaje, interval između ništa i ništa, prozračan, u visine postavljen, u primjese neba i tuge, razvučen i neodređen. Osjećam i zaboravljam. Neka čežnja za svim ljudima zbog svega obuzima me poput opijuma hladnoga zraka. Postoji u meni zanos viđenja, dubok i umetnut. Prema luci, gdje se utrnuće sunca sve više bliži kraju, svjetlost se poništava u bijelome bljedilu koje se plavi od zelenkaste hladnoće. U zraku je ukočenost onoga što se nikada ne doseže. Šuti visoko krajolik nebeski. U ovome času, kada se osjećaji prelijevaju, poželio sam biti posvemašnje obijestan u riječima, slobodno hirovit u jednome sudbinskom stilu. Ali ne, samo je visoko nebo ono sve, udaljeno, dok se ukida, a osjećaj što ga imam i koji je mnoštvo njih zajedno i zbrkano, nije drugo do odraz ovoga ništavnog neba u nekom jezeru u meni — jezeru mrtva pogleda, zatočenom između ukočenih stijena, šutljivom, u kojemu se visina ogleda zaboravljena. Tako me često, kao sada, tišti osjećaj onoga što osjećam — osjećam nešto kao tjeskobu samo zato jer osjećam, nemir jer sam ovdje, čežnju za nečim drugim što nisam upoznao, zalaz svih emocija

koji me obasjava zagasitom žutosti do tužnoga sivila u mojoj izvanjskoj svijesti mene samoga. Ah, tko će me spasiti od postojanja? Ne želim smrt, ni život, već onu drugu stvar što blista na dnu žudnje kao mogući dijamant u spilji u koju je nemoguće spustiti se. To je sva muka i sva bol ovoga stvarnoga i nemogućeg svijeta, ovoga neba što je barjak neznane vojske, ovih primjesa boje što blijede na izmišljenome zraku, u kojemu zamišljeni mladi mjesec izranja u električnom zaustavljenom bljesku, ocrtavajući se dalek i neosjetljiv. To je potpuno nedostajanje istinskoga Boga koji je isprazno truplo visokoga neba i zatvorene duše. Beskrajno zatočeništvo — jer si beskrajno, od tebe se ne može pobjeći!

226. S kakvom žudnjom i transcendentno ja, ponekad, šećući gradskim ulicama i zureći iznutra iz duše u obrise zgrada, raznolikosti građevina, u arhitektonske sitne pojedinosti, svjetlo u ponekim prozorima, posude s biljkama što stvaraju nepravilnosti na balkonima — promatrajući sve to, rekao bih, s velikim užitkom intuicije, na usne svijesti navire mi krik iskupljenja: ali ništa od ovoga nije 235

stvarno !

227. 18. 10. 1931. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Dajem prednost prozi nad stihom, kao umjetničkoj vrsti, zbog dva razloga. Prvi je moj osobni, a to je da nemam izbora, jer nisam sposoban pisati u stihu. Drugi je, međutim, razlog sviju nas, i nije, vjerujem, sjena ili obmana prvoga. Vrijedi truda razložiti ga jer dodiruje duboki smisao potpune vrijednosti umjetnosti. Stih smatram međuigrom, prijelazom iz glazbe u prozu. Poput glazbe, stih je ograničen ritmičkim pravilima koja, čak i kada nisu stroga pravila vezanog stiha, postoje ipak kao čuvari, kao prisila, automatski dispozitivi za ugnjetavanje i kažnjavanje. U prozi se izražavamo slobodno. Možemo u nju unijeti ritam glazbe, a ipak misliti. Možemo unijeti ritam poezije, a ipak biti izvan njega. Zalutali ritam stiha ne narušava prozu; o slučajni prozni ritam spotiče se stih. Proza uključuje sve umjetnosti — djelomice stoga jer je u riječi sadržan cijeli svijet, a djelomice stoga jer je u slobodnoj riječi sadržana sva mogućnost njegova izricanja i promišljanja. U prozi možemo pružiti sve u prenesenom obliku: boju i oblik što ih slikarstvo daje tek izravno u njima samima, bez unutarnje dimenzije; ritam što ga glazba daje tek izravno u njemu samome, bez uobličena tijela, i bez onoga drugog tijela koji je ideja; strukturu što ju arhitekt oblikuje od čvrstih, zadanih, izvanjskih stvari, a mi ju gradimo u ritmu, neodlučnostima, u protjecanju i u strujanjima; stvarnost što ju kipar ostavlja svijetu bez aure i transsupstancijacije; pjesništvo, napokon, u kojemu je pjesnik poput novaka neke tajne sekte, sluga, premda svojom voljom, jednoga oblika postojanja i jednoga rituala. Duboko sam uvjeren da u savršeno civiliziranom svijetu neće postojati druga umjetnost osim proze. Ostavit ćemo zalaske sunca samim zalascima sunca, njegovati u umjetnosti jedino njihovo verbalno poimanje, pretačući ih tako u pojmovnu glazbenost boje. Ne bismo klesali tijela u kipove,

ona bi sama, vidljiva i dodirljiva, zadržavala svoj pokretni obris i svoju meku mlačnost. Gradili bismo kuće samo da u njima boravimo, što konačno i jest njihova svrha. Pjesništvo bi služilo da se djeci približi buduća proza, jer poezija je uistinu infantilna stvar, mnemonička, pomoćna i početnička. Čak i niže umjetnosti, odnosno one koje takvima možemo nazvati, odražavaju se zabašurene u prozi. Postoje proze koje plešu, pjevaju, koje o samoj sebi drže govore. Postoje verbalni ritmovi koji su zapravo baleti, gdje se ideja vrludajući razgolićuje u prozračnoj i savršenoj putenosti. A isto tako postoje u prozi istančana previranja u kojima veliki glumac, Riječ, ritmički prenosi u svoje tjelesno biće tajanstvenu nedodirljivost Svemira.

228. Sve se prožima. Čitanje klasika, koji ne govore o zalascima sunca, približilo mi je mnoge zalaske sunca, u svim bojama. Postoji odnos između sintaktičke nadležnosti po kojoj se razlikuje vrijednost bića, zvukova i oblika, i sposobnosti da se pojmi kada je plavetnilo neba zapravo zeleno, te da dio žutoga obitava u zelenilu modroga neba. U biti je to ista stvar — sposobnost razlučivanja ili istančanost. Bez sintakse nema dugotrajne emocije. Besmrtnost je funkcija gramatičara.

229. Čitanje je san vođen tuđom rukom. Loše i površno čitati znači osloboditi se ruke koja nas vodi. Površnost u naobrazbi je najbolji način da se dobro čita i pronikne u dubine. Kako je priprost i nizak život! Dovoljno je to što ga nisi poželio pa da bude nizak i priprost, jer ti je dan, ništa ne ovisi o tvojoj volji, čak ni o tvojoj iluziji o tvojoj volji. Umrijeti znači biti potpuno drugi. Zato je samoubojstvo kukavištvo, jer znači potpuno predavanje životu.

230. A. de C. (?) ili L. do D. (ili pak nešto drugo)

Umjetnost je izbjegavanje djelovanja ili življenja. Umjetnost je intelektualni izraz emocije, različite od života, koji je voljni izraz emocije. Ono što nemamo, što se ne usuđujemo ili ne uspijevamo, možemo posjedovati u snu, i s tim snom stvaramo umjetnost. Ponekad je emocija tako snažna da ju, premda je svedena na djelovanje, to djelovanje ne ispunjava; s viškom emocije, koja nije pronašla izraz u životu, oblikuje se umjetnost. Tako postoje dvije vrste umjetnika: onaj koji izražava ono što nema i onaj koji izražava ono što je preostalo od onoga što je imao.

231. L. do D.

Stvoriti djelo i potom ga prepoznati kao loše, to je tragedija duše. A pogotovo je velika kada se prepoznaje da je to najbolje djelo koje se moglo stvoriti. A početi pisati djelo, znati unaprijed da ono mora biti nesavršeno i promašeno, pisati ga i gledati kako je nesavršeno i promašeno — to je najveća duhovna muka i poniženje. Ne samo da osjećam da nisam zadovoljan stihovima koje pišem, nego znam da i s onima koje ću tek napisati, također neću biti zadovoljan. Znam to na neki filozofski način, 236

kao i tjelesno, u nekoj mračnoj i sabljastoj slutnji. Zašto onda pišem? Zašto ja kao propovjednik odricanja još nisam naučio da to odricanje potpuno i primijenim. Nisam naučio odreći se nagnuća prema stihu i prozi. Moram pisati kao da služim kakvu kaznu. A najveća kazna je spoznaja da je ono što pišem posve nevrijedno, promašeno i netočno. Već kao dijete pisao sam stihove. Tada sam pisao vrlo loše stihove, ali sam ih smatrao savršenima. Nikada više nisam osjetio to lažno zadovoljstvo da stvaram savršeno djelo. Ono što danas pišem znatno je bolje. Doista je bolje od onoga što bi najbolji mogli napisati. Ali beskrajno je ispod onoga što ja, ne znam zašto, osjećam da bih mogao — ili bih možda trebao — napisati. Svoje loše stihove iz djetinjstva oplakujem kao mrtvo dijete, kao mrtvoga sina, posljednju nadu što je otišla.

232. Što više napredujemo kroz život, sve više smo uvjereni u dvije istine koje pak proturječe jedna drugoj. Prva je da sve fikcije književnosti i umjetnosti zvuče blijedo pred stvarnošću života. Pružaju, naravno, daleko otmjenija zadovoljstva nego što su ona životna; ipak, poput snova su u kojima osjećamo osjećaje koji se u životu ne osjećaju, i gdje se spajaju oblici koji se u životu ne pronalaze; ali su ipak snovi iz kojih se budi, koji nemaju sjećanja ni čežnje s kojima bismo poslije živjeli drugi život. Druga je, budući daje želja neokrnjene plemenite duše proživjeti život u potpunosti, želja za posjedovanjem iskustva svih stvari, svih mjesta i svih proživljenih osjećaja, a kako je to nemoguće, život može biti proživljen u potpunosti tek subjektivno, i tek negiran može biti proživljen u svoj svojoj biti. Ove se dvije istine ne mogu svesti u jednu. Mudrac će se uzdržati da ih spaja, a uzdržat će se također i od njihova rastavljanja. Morat će, međutim, slijediti jednu od njih, čeznutljiv za onom koju ne slijedi; ili napustiti obje, i uzdići se iznad samoga sebe u vlastitoj nirvani. Sretan je onaj koji od života ne traži više no što mu on spontano pruža, vođen nagonom poput mačaka koje traže sunce kada sunca ima, a kada ga nema, onda toplinu gdje god je bilo. Sretan je onaj koji se odriče svoje osobnosti u mašti, i uživa u promatranju tuđih života, proživljavajući, ne sve dojmove, već vanjsku predstavu svih tuđih dojmova. Sretan je, napokon, onaj koji se svega odriče, i kojemu, jer se svega odrekao, ništa ne može biti oduzeto ni umanjeno. Seljak, čitač novela, čisti asket — ta trojica su sretnici u životu, jer se odriču osobnosti — jedan zato jer živi nagonski, a to je bezlično, drugi zato jer živi u mašti, a to je zaborav, treći zato jer ne

živi, a kako nije umro, spava. Ništa mi ne pruža zadovoljstvo, ništa me ne tješi, sve me — bilo ga ili ne bilo — zasićuje. Ne želim imati dušu i ne želim je se odreći. Želim što ne želim i odričem se onoga što nemam. Ne mogu biti ništa i sve: most sam prolaza između onoga što nemam i onoga što ne želim.

233. ... uzvišena tišina koja obitava u svim velikim stvarima — na visovima kao i u velikim životima, u dubokim noćima kao u vječnim pjesmama.

234. L. do D. Ulomak se nalazi u jednom uglu stranice na kojoj je ispisana proza pripisana Álvaru de Camposu, na drugoj strani lista nalazi se Camposova pjesma datirana 21. 10. 1931. Možemo umrijeti samo ako smo voljeli.

235. L. do D.

Samo sam jedanput bio doista voljen. Simpatija sam imao uvijek, i to od svih. Ni posve slučajnom čovjeku nije bilo lako biti prost ili grub, čak ni hladan prema meni. Barem sam neke simpatije trebao, uz vlastiti trud možda i mogao, pretvoriti u ljubav ili strast. Nikada nisam imao strpljenja ili duhovne usredotočenosti čak ni da poželim uložiti taj napor. Kada sam u početku to primijetio kod sebe, pomislio sam — u tolikoj se mjeri ne poznajemo — da je u takvim slučajevima razlog tome bila plašljivost u mojoj duši. Ali kasnije sam otkrio da nije; postojala je mučnina od emocija, različita od mučnine života, nestrpljenje da se vežem za bilo kakav stalni osjećaj, pogotovo kada to kao na uzici povlači duži napor. Čemu, mislilo je u meni ono što ne misli. Imam dosta osjetljivosti, dovoljno psihološke oštroumnosti da bih znao »ono kako«; »ono kako od kako« uvijek mi je promaknulo. Slabost moje volje uvijek je počinjala kao slabost volje za posjedovanjem volje. Tako mi se dogodilo s emocijama, tako mi se događa s inteligencijom, sa samom voljom, i u svemu što je život. Ali taj put, kada me je zlonamjernost prilike navela da pomislim kako sam voljen i da se uvjerim kako sam doista voljen, najprije sam bio izgubljen i zbunjen, kao da sam izvukao veliku nagradu u valuti što ju je nemoguće unovčiti. Zatim sam se, jer svi smo mi ljudi, osjetio pomalo važnim; međutim, ta emocija, koja se doimala najprirodnijom, brzo je prošla. Slijedio je teško odrediv osjećaj, ali u kojemu su se neugodno isticali doživljaji mučnine, poniženja i zamora. Mučnine, kao da mi je Sudbina nametnula neki zadatak u nepoznatim noćnim poslovima. Mučnine, kao da mi je dana nova dužnost — neke grozne uzajamnosti — s ironijom povlastice oko koje se još moram pomučiti i biti zahvalan Sudbini. Mučnine, kao da nemam dosta nestalne jednoličnosti u životu, da bi joj se sada još pridodala prisilna jednoličnost nekog određenog

osjećaja. I poniženja, da, poniženja. Trebalo mi je vremena da shvatim da je to osjećaj naizgled tako malo opravdan zbog svog uzroka. Ljubav prema tome što sam ljubljen morala se pojaviti. Morala me ispuniti taštinom zbog toga što je netko obratio pozornost na moje postojanje kao voljenog bića. Ali, osim kratkog časa stvarne taštine, u kojoj ipak ne znam da li je bilo više čuđenja ili same taštine, dojam koji sam primio od sebe bilo je poniženje. Osjetio sam da mi je dana neka vrsta nagrade namijenjene drugome — nagrade, da, koja ima vrijednost za onoga tko ju, naravno, i zaslužuje. Ali zamor, ponajprije zamor — zamor koji nadvisuje mučninu. Tada sam shvatio jednu Chateaubriandovu rečenicu koja me je uvijek zavaravala zbog nedostatka iskustva. Kaže Chateaubriand, uobličujući se u Renéa: »voleći ga, umara ga« — on le fatigait en l’aimant. Spoznao sam, sa zaprepaštenjem, da je to istovrsno iskustvo mojemu, i stoga njegovu istinu nisam imao pravo negirati. Zamor od toga što smo voljeni, što smo doista voljeni! Zamor, jer smo predmet iz zavežljaja tuđih emocija! Onaj tko želi biti slobodan, uvijek slobodan, a mora se pretvoriti u momka koji raznosi poruke, s odgovarajućom odgovornošću, s uvijek uslužnom učtivošću, bez primisli da bi netko s uzvišenom osjećajnošću jednoga kraljevića mogao uskratiti ono najviše što ljudska duša može dati. Zamor [od] toga što nam se postojanje pretvara u nešto u potpunosti ovisno o odnosu prema osjećaju drugoga! Zamor, u svakome slučaju, od toga da se mora prisilno osjećati, da se mora, čak i bez uzajamnosti, pomalo prisilno i voljeti! Kao što je do mene stigao, tako je kraj mene i prošao taj prizor u sjeni. Danas od njega ništa nije ostalo, ni u mome razumu, ni u mom osjećaju. Nikakvo iskustvo nije mi donijelo ništa što ne bih mogao izvući iz zakona ljudskog života kojega nagonsko upoznavanje pohranjujem u sebi jer sam čovjek. Nije mi pružilo ni zadovoljstvo kojega bih se sjećao s tugom, ili bol koje bih se također sjećao s tugom. Imam dojam da sam bio nešto što sam negdje pročitao, neki događaj koji se drugome zbio, novela što sam ju pročitao do polovice, a druga je polovica nedostajala, s time da mi nije bilo važno što nedostaje, jer dokle sam ju pročitao bila je ispravna, i premda nije imala smisla, takva je već bila, te se smisao i ne bi mogao pridati dijelu koji nedostaje, ma kakav bio njegov zaplet. Preostaje mi jedino zahvalnost osobi koja me je voljela. Ali to je apstraktna zahvalnost, udivljena, više iz inteligencije nego iz bilo kakve emocije. Žao mi je ako je nekome bilo žao mene; to mi je žao, i ništa mi više nije žao. Nije vjerojatno da će mi život donijeti drugi susret s naravnim osjećajima. Zamalo poželim da se pojavi, da vidim kako bih se osjećao taj drugi put, pošto sam prošao čitavu jednu iscrpnu analizu 237

prvoga iskustva . Moguće je da bih osjetio manje; također je moguće da bih osjetio više. Ako Sudbina da, dat će. Osjećam radoznalost prema emocijama. Prema činjenicama, ma kakve bile, ne osjećam nikakvu radoznalost.

236. L. do D.

Ničemu se ne podvrgnuti — nijednom čovjeku, nijednoj ljubavi, nijednoj ideji, posjedovati onu daleku neovisnost koja se sastoji od nevjerovanja u istinu, a ako postoji, u korisnost njezina spoznavanja — to je stanje u kojemu, čini mi se, mora protjecati sam sa sobom duboki intelektualni

život onih koji ne žive bez mišljenja. Pripadati — to je banalno. Vjera, ideal, žena ili zanimanje — sve je to zatočeništvo ili okovi. Biti znači biti slobodan. No ta ista težnja postaje teret, ako se njome ponosimo; ne bismo se ponositi kada bismo shvatili kako je to uže kojim nas vuku. Ne, i bez povezanosti sa sobom! Slobodni od sebe kao i od drugih, kontemplativni bez zanosa, mislioci bez zaključka, poživjet ćemo slobodni od Boga taj kratki interval što ga rastresenost krvnika prepušta našem trenutačnom zanosu. Sutra nas čeka giljotina. Ako nas ne čeka sutra, čeka nas prekosutra. Predahnimo na suncu prije svršetka, kao svojevoljni neznalice namjera i slijeda. Sunce će pozlatiti 238

naša lica bez bora, a povjetarac će biti svjež za one koji se vise ne nadaju . Bacam olovku na pisaći stol i ona se kotrljajući vraća po kosoj plohi na kojoj radim, ja ju ne zadržavam. Sve sam odjednom osjetio. I moja se radost ogleda u tom pokretu srdžbe koju ne osjećam.

237. BILJEŠKE ZA JEDNO ŽIVOTNO PRAVILO Potreba za vladanjem nad drugima je potreba za drugima. Šef je ovisnik. Uvećati osobnost ne uključujući u nju ništa tuđe, i ne tražeći ništa od drugih, ne naređujući drugima, ali biti drugi kada su drugi potrebni. Potrebe svesti na najmanju mjeru, i ni u čemu ne ovisiti o drugima. Jasno je da je ovaj život apsolutno nemoguć. Ali nije nemoguć relativno. Promotrimo vlasnika ureda. On ima obvezu da može svakoga otpustiti, ima obvezu da zna pisati na stroju, da zna računovodstvo, da zna pometati ured. Prema tome, njegova ovisnost o drugima bila bi samo potreba da se ne gubi vrijeme, a ne potreba vlastite nesposobnosti. On kaže pripravniku: »Odnesite ovo pismo u poštu«, jer ne želi gubiti vrijeme noseći ga u poštu, a ne zato jer ne zna gdje je pošta. On kaže službeniku: »Obavite onaj posao tamo«, jer ne želi gubiti vrijeme obavljajući ga, a ne zato jer ga ne zna obaviti.

238. Nijedna određena nagrada ne znači vrlinu, nijedna određena kazna ne znači grijeh. Ne bi ni bilo ispravno da postoji takva nagrada ili kazna. Vrlina ili grijeh su neizbježne pojave organizama osuđenih na jedno ili drugo, koji služe kaznu tako da su dobri ili zli. Stoga sve religije daju nagrade i kazne onome tko ih zasluži, koji ništa nije i ne može, koji ništa nije mogao zaslužiti u drugim svjetovima, o čemu nijedna znanost ne može dati podatke, o čemu nijedna vjera ne može predočiti viziju. Odričemo se tako svake iskrene vjere, kao i svake brige da utječemo na drugoga. 239

Život je, rekao je Tarde , potraga za nemogućim preko uzaludnoga. Uvijek ćemo tražiti

nemoguće, jer je to naš fado; tražit ćemo ga preko uzaludnog, jer put ne prelazi preko druge točke; doprijet ćemo, međutim, do svijesti da tražimo što se ne može dobiti, da ne prolazimo kroz ništa što je vrijedno ljubavi i žaljenja. Umaramo se od svega osim od shvaćanja, rekao je sholijast. Shvaćamo, uvijek shvaćamo, i prepredeno vežemo vijence ili vjenčiće koji će također uvenuti kao spektralni cvjetovi toga shvaćanja.

239. Umaramo se od svega, osim od shvaćanja. Smisao te rečenice je kadikad teško dokučiti. Umaramo se od razmišljanja da ne bismo došli do zaključka, jer što se više misli, više se analizira, više se razlikuje, manje se stiže do zaključka. Padamo potom u ono stanje nepokretljivosti u kojemu najviše želimo dobro shvatiti ono što je izloženo — neki estetski stav, jer želimo shvatiti, a da nas i ne zanima, da nam nije važno je li shvaćeno istinito ili nije, da ne vidimo drugo u shvaćenome osim točnoga oblika u kojemu je izloženo i položaja racionalne ljepote koju ima za nas. Umaramo se od razmišljanja, od iznošenja vlastitih mišljenja, od želje za razmišljanjem kako bismo djelovali. Međutim, ne umaramo se, iako privremeno, preuzimajući tuđa mišljenja, s jedinim ciljem da se osjeti njihov utjecaj i da se ne krene za njihovim poticajem.

240. KIŠNI KRAJOLIK Čitave noći, tijekom mnogih sati, šum se kiše stišavao. Čitave noći, u napola budnome stanju, 240

njezina je hladna jednoličnost

ustrajala u meni na oknima. Čas je šibao vjetar u visokom zraku, a 241

242

voda se gibala valovito od zvuka i brzim rukama prelazila po staklu; čas je gluhi zvuk uspavljivao tek vanjsko mrtvilo. Moja je duša bila ista kao i uvijek, među plahtama kao među ljudima, bolno svjesna svijeta. Dan je kasnio poput sreće, a u onome času činilo se da beskonačno kasni. Da bar dan i sreća nikada ne stignu! Ako budem čekao, mogao bih, barem, čak i ne osjetiti razočaranje da ću uspjeti. Slučajni zvuk nekakva zakašnjelog automobila, škripav pri poskakivanju po kamenoj ulici, 243

prodirao je iz dubine ulice, pucketao pod staklom, nestajao u dnu ulice , u dnu nejasna sna kojim nisam posve ovladao. Kadikad su lupkala poneka vrata na stubištu. Ponekad se čulo mokro gacanje koraka, šuškanje mokre odjeće pri dodiru o nju samu. Ponekad, kada je bilo više koraka, glasno je i 244

napadno odzvanjalo. Potom se tišina vraćala koracima što su se gasili, a kiša je i dalje trajala, bez prestanka. Na vidljivo mračnim zidovima moje sobe, dok sam otvarao oči iz lažnoga sna, lebdjeli su fragmenti snova koje treba odsanjati, nejasna svjetla, crne šare, ništavne sitnice koje su se verale i

spuštale. Pokućstvo, veće nego za dana, nejasno je mrljalo besmisao tame. Vrata su bila obilježena nečim ni bjeljim ni crnjim od noći, ali drukčijim. Što se tiče prozora, njega sam samo čuo. Nova, tečna, neodređena kiša bila je bučna. Trenuci su se zadržavali na njezinu zvuku. Samoća moje duše širila se, prostirala, obuzimala ono što sam osjećao, što sam želio, što sam morao sanjati. Neodređeni predmeti, sudionici u sjeni, u mojoj nesanici, nalazili su mjesto i bol u mojoj tuzi.

241. TROKUTASTI SAN Vratila se svjetlost iz pretjerano spore žutosti, iz žutosti zamrljane bljedilom. Narasli su intervali između stvari, a zvukovi, s većim stankama na neki nov način, prepuštali su se razdvojeno. Kada bi se začuli, naglo su prestajali, kao odrezani. Toplina, koja kao da je rasla, doimala se hladnom. Kroz slabašnu pukotinu pritvorenih prozorskih krila vidio se stav pretjeranog iščekivanja jedinoga vidljivog stabla. Njegovo je zelenilo bilo druge vrste. Tišina je u njega ulazila zajedno s bojom. U atmosferi su se sklopile latice. A u samoj kompoziciji prostora neki suodnos drukčiji od bilo čega na svim je razinama mijenjao i lomio oblik zvukova, svjetla i boja u produžetku.

242. Osim onih običnih snova koji su prolazne sramote prljavštine duše, što ih se nitko ne usuđuje ispovjediti, a spopadaju budna stanja poput prljavih utvara, nalik ljigavosti i masnim prištevima potištene osjećajnosti, osim onoga smiješnoga, zastrašujućega i neizrecivoga, što bi još drugo duša, čak i uz napor, mogla prepoznati u svojim zabačenim kutovima!

Ljudska je duša duševna bolnica karikatura. Kada bi se neka duša mogla doista razotkriti, ne bi bilo dovoljno dubokog stida od svih poznatih i određenih sramotnih stvari, bio bi to, kao što uistinu govore, zdenac, ali zloguki zdenac nejasnih jeka, nastanjen neznanim životima, žitkostima bez života, ljigavcima bez bića, šmrkljima subjektivnosti.

243. L. do D. 4. 11. 1931.

Tko bi htio napraviti popis čudovišta, ne bi više morao preslikavati u riječi ono što noć donosi pospanim dušama koje ne uspijevaju zaspati. Te stvari posjeduju svu nepovezanost sna bez neznane isprike za spavanje. Lebde kao šišmiši ponad pasivnosti duše, ili kao vampiri što sisu podastrtu krv. To su ličinke propasti i traćenja, sjene što ispunjavaju dolinu, ruševine sudbine. Ponekad su crvi, gadljivi vlastitoj duši koja ih miluje i stvara; ponekad su priviđenja i zlobno kruže oko ničega; ponekad pak izranjaju zmije iz besmislenih udubljenja izgubljenih emocija. Kao balast lažnoga služe tek onome čemu mi ne služimo. Oni su sumnje ponora polegnute u duši, što navlače pospane i hladne nabore. Traju kao dim, gmižu, i nisu ništa drugo u toj zaludnoj tvari do svjesnosti o njima samima. Neki su kao intimni dio vatrometa: iskre se neko vrijeme među snovima, a ostalo je nesvjesnost svijesti s kojom smo ih gledali. Kao tanka razvezana vrpca, duša ne postoji u samoj sebi. Veliki krajolici stižu sutra, a mi smo već živjeli. Promašeni prekinuti razgovor. Tko bi rekao da život mora biti takav? Izgubim se ako se pronađem, sumnjam ako smatram, nemam ako sam dobio. Kao da šećem, spavam, ali sam budan. Kao da spavam, budim se, i ne pripadam sebi. Život je na kraju, u samome sebi, jedna velika nesanica, i postoji neko lucidno prenuće iza sna u svemu što mislimo i činimo. Bio bih sretan da mogu spavati. Ovo je mišljenje ovoga trenutka, jer ne spavam. Noć je golem teret smješten iza moga gušenja nijemim pokrivačem onoga što sanjam. Nekakva je neprobavljivost u mojoj duši. Kao i uvijek, poslije onoga poslije, doći će dan, ali bit će kasno, kao i uvijek. Sve spava i sve je sretno, osim mene. Odmaram se malo, ne usuđujući se spavati. A velike glave nepostojećih čudovišta izranjaju zbrkano iz dubine mene samoga. To su orijentalni zmajevi bezdana, s crvenim jezicima izvan logike, s očima što bulje beživotno u moj mrtvi život koji u njih ne gleda. Poklopac, Bože mili, poklopac! Ukinite mi nesvjesno i život! Na sreću, kroz hladan prozor, krila rastvorenih unatrag, tužna nit blijede svjetlosti izvlači sjenu s obzora. Na sreću, ono što će prosuti zrake je dan. Gotovo se smirujem od umora i nemira. Pijetao pjeva, besmisleno, usred grada. Blijedi dan u mome nejasnom snu. Jednom ću spavati. Buka kotača stvara kočiju. Moji kapci spavaju, a ne ja. Sve je, napokon, Sudbina.

244. L. do D.

Biti umirovljeni bojnik čini mi se idealnim. Šteta Što se ne može vječno biti samo umirovljeni bojnik.

Žeđ za bivanjem, onim potpunim, ostavila me u ovome stanju uzaludne boli. Tragična bezvrijednost života. Moja je radoznalost sestra ševama. Izdajnička tjeskoba zalazaka, plaha isprepletenost jarbola u zorama. Sjednimo ovdje. Odavde se vidi više neba. Utješna je golema protegnutost te ozvjezdane visine. Život manje boli kada se u nju gleda; pred našim licem, toplim od života, promiče kratki lepet lagane lepeze.

245. L. do D.

Ljudska je duša neizbježna žrtva boli koja trpi bol upravo bolnoga iznenađenja, čak i onoga koje se očekuje. Muškarac koji je cijeli život govorio o ženskoj nestalnosti i prevrtljivosti kao o naravnim i tipičnim stvarima, osjetit će svu bol tužnoga iznenađenja kada se nađe izdan u ljubavi — upravo onako, ne drukčije, kao da je oduvijek imao čvrsto mišljenje ili nadu u vjernost i postojanost žene. Taj drugi, koji sve gleda kao šuplje i isprazno, osjetit će poput iznenadna groma otkriće da im ništa ne znači ono što piše, da je uzaludan njegov napor u podučavanju, da je lažna priopćivost njegove emocije. Ne treba misliti kako su muškarci kojima se događaju ovakve i druge nesreće, bili nedostatno iskreni u onome što su rekli ili napisali, a u biti kojih su te nesreće bile predvidljive ili ispravne. Ništa ne može biti iskreno u razumskom potvrđivanju naravnosti spontane emocije. A čini se da je tako, te duša doista može tako iznenaditi samo zato da joj ne bi ponestalo boli, da joj ne bi izmaknule sramote, da joj ne bi uzmanjkale uvrede u njihovu podjednakom udjelu u životu. Svi smo jednaki u količini pogrešaka i patnje. Ne prolazi samo onaj koji ne osjeća; a oni uzvišeniji, plemenitiji, oni koji bolje predviđaju prolaze i pate zbog onoga što su predvidjeli i što su prezirali. To je ono što nazivamo Životom.

246. 245

Sve što nam se događa valja shvaćati kao slučajnosti ili prizore nekog romana, kojima pribivamo ne svojom pažnjom nego životom. Jedino takvim stavom možemo pobijediti pakost dana i hirove zbivanja.

247.

Običan život uvijek mi se činio manje ugodnim od samoubojstva. Djelovanje je za mene uvijek bila snažna osuda sna nepravedno osuđena. Utjecati na vanjski svijet, mijenjati stvari, izmjenjivati bića, utjecati na ljude — sve mi se to oduvijek činilo većom nebulozom negoli moja sanjarenja. Unutarnja ništavnost svih oblika djelovanja bila je, još od moga djetinjstva, jedna od mojih najdražih mjera otrgnuća čak i od sebe samoga. Djelovati znači djelovati protiv samoga sebe. Utjecati znači izaći iz kuće. Oduvijek sam mislio kako je besmisleno da tamo gdje je niz osjetilnih doživljaja bitna stvarnost, postoje tako složeno jednostavne stvari kao što su trgovine, industrije, društveni i obiteljski odnosi, tako otužno nerazumljive pred unutarnjom postavkom duše prema ideji istine.

248. L. do D.

Od mojega uzdržavanja pri sudjelovanju u postojanju vanjskoga svijeta proistječe, između ostalog, zanimljiv psihički fenomen. Uzdržavam se u potpunosti od djelovanja, ne zanimajući se za Stvari, uspijevam vidjeti vanjski svijet kada na njega obraćam pozornost s jednom savršenom objektivnošću. Kako ništa ne pobuđuje zanimanje i ne pokazuje potrebu da se izmijeni, ništa ne mijenjam. I tako uspijevam

249. Nije sasvim sigurno da li dva posljednja odlomka pripadaju ulomku.

Od polovice osamnaestoga stoljeća jedna se strahotna bolest postupno spuštala na civilizaciju. Sedamnaest stoljeća kršćanske težnje u neprestanoj zabludi, pet neprekidno osporavanih stoljeća poganske težnje — katoličanstvo koje je promašilo kao kristizam, renesansa koja je promašila kao poganizam, obnova koja je promašila kao svjetski fenomen. Propast svega o čemu se sanjalo, sramota svega u čemu se uspjelo, bijeda življenja bez dostojanstvena života što bi ga drugi mogli voditi s nama, i bez života tih drugih koji bismo mi mogli dostojanstveno imati. To je palo na duše i otrovalo ih. Užasavanje od djelovanja, jer treba biti podao u podlome društvu, preplavilo je duhove. Djelovanje uzvišenije od duše, oboljelo je; samo niže djelovanje, jer je žilavije, nije propalo; drugo je bilo nepomično, priznalo je vladavinu svijeta. Tako je nastala književnost i umjetnost sastavljena od sporednih elemenata mišljenja — romantizam; i društveni život sačinjen od sporednih elemenata djelovanja — moderna demokracija. Duše koje su rođene da zapovijedaju jedino su se mogle suzdržavati. Duše rođene za stvaranje, u društvu u kojemu su stvaralačke snage propale, imale su kao jedini oblikovni svijet na raspolaganju društveni svijet svojih snova, introspektivnu neplodnost vlastite duše. Jednako nazivamo »romanticima« velike ljude koji su promašili kao i one male koji su se razotkrili. Ali sličnost je samo u očitoj sentimentalnosti; no, u jednima sentimentalnost pokazuje nemogućnost aktivne uporabe inteligencije; kod drugih pokazuje odsuće vlastite inteligencije. Plodovi su istoga razdoblja Chateaubriand, Hugo, Vigny i Michelet. No, Chateaubriand je velika duša koja se

smanjuje; Hugo je mala duša koja se širi s vjetrom doba; Vigny je genije koji je morao pobjeći; Michelet je žena koja je trebala biti genijalni muškarac. Njihov je zajednički otac Jean-Jacques Rousscau, i u njemu su spojene dvije težnje. Inteligencija je u njemu bila stvaralačka, osjećajnost porobljena. Obje podjednako potvrđuje. Ali njegova društvena osjećajnost zatrovala je njegove teorije koje je inteligencija samo jasno predočila. Inteligencija što ju je imao služila je tek za žaljenje zbog jada supostojanja s takvom osjećajnosti. J. J. Rousseau je moderan čovjek, ali potpuniji od bilo kojega modernog čovjeka. Iz slabosti koje su ga dovele do propasti izvukao je — jadan on i mi! — snage koje su ga dovele do pobjede. Ono što se od njega odvojilo, pobijedilo je, no na barjacima njegove pobjede, kada je ušao u grad, vidjela se riječ »poraz« ispisana na dnu. Ono što je u njemu ostalo, nesposobno za pobjedu, bile su krune i kraljevska žezla, veličanstvenost zapovijedanja i slava pobjede u cijeloj sudbini.

II. Svijet u kojemu smo rođeni već stoljeće i pol trpi od odricanja i nasilja — od odricanja onih boljih i nasilja gorih, i to je njegova pobjeda. Nijedna se uzvišena osobina ne može moderno potvrditi, ni u djelovanju, ni u mišljenju, kao ni u politici ili teoretiziranju. Propast aristokratskog utjecaja stvorila je ozračje brutalnosti i ravnodušnosti prema umjetnostima u kojima je osjetljiva osjećajnost mogla naći utočište. Dodir duše sa životom boli sve jače i jače. Napor je sve bolniji, jer su sve mrskije vanjske prilike napora. Propast klasičnih ideja učinila je sve ljude mogućim umjetnicima, i stoga, lošim umjetnicima. Kada je umjetnički kriterij bio čvrsta struktura, pomno poštivanje pravila — malobrojni su pokušali biti umjetnicima, a velik dio njih postali su vrlo dobri umjetnici. Ali kada je umjetnost shvaćena kao stvaranje, da bi zatim bila shvaćena kao izraz osjećaja, svatko je mogao biti umjetnik, jer svi imaju osjećaje.

250. L. do D.

Čak i kada bih htio stvoriti, Jedina istinska umjetnost je izgradnja. Ali moderni postupak sprečava pojavu osobina koje vode izgradnji u duhu. Zato se razvila znanost. Jedina stvar u kojoj danas postoji izgradnja je stroj, to je jedini predmet u kojemu postoji povezanost jednoga matematičkog prikaza. Stvaralačkoj moći potreban je oslonac, štake stvarnosti. Umjetnost je znanost... Ritmički pati.

Ne mogu čitati jer moja hipergorljiva kritika razgrće samo nedostatke, nesavršenosti, mogućnosti za bolje. Ne mogu sanjati, jer osjećam san tako živo da ga uspoređujem sa stvarnošću, te odmah osjetim kako nije stvaran, i njegova vrijednost nestaje. Ne mogu se zabaviti u bezazlenom promatranju stvari i ljudi, jer je žudnja za produbljivanjem neizbježna, a kako moje zanimanje ne može postojati bez nje, mora umrijeti od njezine ruke ili utrnuti . Ne mogu se zabaviti metafizičkim teorijama jer znam previše, a po mome mišljenju, svi su sustavi obranjivi i intelektualno mogući, i da bi se uživalo u intelektualnom umijeću gradnje sustava, nedostaje mi mogućnost zaborava da je potraga za istinom kraj metafizičkog promišljanja. Sretna prošlost u sjećanju zbog koje sam ponovno sretan; bez ičega u sadašnjosti što bi me veselilo ili zanimalo, u snu ili pretpostavci budućnosti koja bi bila drukčija od ove sadašnjosti ili bi mogla imati drukčiju prošlost od te prošlosti — poliježem svoj život, svjesno priviđenje jednoga raja u kojemu nikada nisam bio, plovno truplo mojih iščekivanih nada. Sretni su oni koji pate cjeloviti! Oni koje tjeskoba promijeni, ali ne podijeli, koji vjeruju, čak i u nevjerovanju, i mogu sjesti na sunce bez suzdržane misli.

251. FRAGMENTI JEDNE AUTOBIOGRAFIJE Najprije su me zabavljale metafizičke teorije, potom znanstvene ideje. Naposljetku su me privukle sociološke studije. Ali ni u jednoj od tih etapa mojega traganja za istinom nisam pronašao sigurnost i olakšanje. Malo sam čitao s raznim uznemirenostima. Ali od onoga neznatnoga što sam pročitao, umaralo me gledati tolike teorije, proturječne, jednako utemeljene na obrazloženim razlozima, sve jednako vjerojatne i u skladu s nekim izborom činjenica koji se uvijek doimao kao da se radi o svim činjenicama. Kada sam umorne oči dizao s knjiga, ili svoju uznemirenu pažnju skretao sa svojih misli prema vanjskome svijetu, vidio sam samo jednu stvar koja mije opovrgavala svu korisnost čitanja i mišljenja i čupala mi jednu po jednu sve latice ideje o djelovanju: beskrajna slojevitost stvari, golemi zbir , preopširna nedodirljivost samih malobrojnih činjenica koje bi mogle biti potrebne za osnivanje jedne znanosti. * Pomalo sam u sebi pronalazio razočaranje što nisam ništa pronašao. Nisam pronašao razloge ni logiku osim u skepticizmu koji čak i nije tražio neku logiku da bi se opravdao. Dok sam se od toga liječio, nisam pomislio — zašto bih se od toga trebao liječiti? I što je to biti više njih? Kakve potvrde imam o tome da je takvo stanje duše bolest? Tko nam tvrdi, ako je to bolest, da bolest nije poželjnija, ili logičnija, ili više , od zdravlja? Zdravlje je poželjnije, no kako bih ja bio bolestan ako ne po prirodi, a ako sam pak prirodno bolestan, zašto se suprotstavljati Prirodi koja me je radi neke namjere, ako uopće ima namjere, zacijelo htjela bolesnoga? Nikada nisam pronalazio razloge osim za nepokretnost. Dan za danom, sve više i više, uvukla se u mene mračna svijest o mojoj nepokretnosti onoga koji se odriče. Tražiti oblike inercije, biti spreman pobjeći od sveg napora koji me se dotiče, od svake društvene odgovornosti — isklesao sam

u toj tvari misleći kip svojega postojanja. Napustio sam čitanja, napustio slučajne hirove ovoga ili onoga estetskog načina života. Od onoga neznatnoga što sam čitao, naučio sam izlučiti jedino elemente za san. Od onoga neznatnoga čemu sam bio nazočan, potrudio sam se izvući tek ono što se, u udaljenom i pogrešnom odrazu, moglo nadovezati u meni. Potrudio sam se, jer su me sve moje misli, sva svagdašnja poglavlja mojega iskustva opskrbljivala samo sa senzacijama. Stvorio sam od svojega života jedan estetski pravac. A tu sam estetiku usmjerio prema isključivo individualnom. Učinio sam je samo svojom. Dao sam se potom, u tijeku potrage za svojim unutarnjim hedonizmom, u bijeg od društvenih osjećaja. Polako sam stvorio oklop protiv osjećaja smiješnosti. Podučio sam samoga sebe kako biti neosjetljiv prema zovu nagona, kao i prema zamolbama . Sveo sam na najmanju moguću mjeru svoj dodir s drugima. Učinio sam sve što se moglo da bih izgubio svu ljubav prema životu, . Vlastitu želju za slavom polako sam svukao, kao netko tko se umorno svlači prije počinka. * Nakon proučavanja metafizike, znanosti , počeo sam se duhovno baviti stvarima što su se silovitije odražavale na uravnoteženost mojih živaca. Potrošio sam beskrajno mnogo noći prignut nad tomovima mistika i kabalista koje nikada nisam imao strpljenja pročitati do kraja, ni drukčije osim isprekidano, drhtavo i . Rituali i tajne Ruže-Križa, simbolika Kabale i Templara, — dugo sam vremena trpio teret svega toga. I groznicom su ispunile moje dane zatrovane teorije, demonska mišljenja metafizike — magija, alkemija — što izvlače lažni životni poticaj bolnoga i predvidljivoga dojma da ću, kao i uvijek, biti na rubu spoznaje neke velike tajne. Izgubio sam se u sporednim, uzbudljivim sustavima metafizike, u sustavima punim nesređenih analogija, otvora za lucidnost, velikih tajanstvenih krajolika u kojima odrazi natprirodnoga bude okolne tajne. Ostario sam od dojmova... Potrošio se oblikujući misli... A život mi je postao metafizička groznica, uvijek pronalazeći skriveni smisao u stvarima, igrajući se vatrom tajanstvenih analogija, odugovlačeći potpunu jasnoću, pravu sintezu da bih se zatamnio [?]. Upao sam u slojeviti nered mozga, pun ravnodušnosti. Gdje sam se to sklonio? Čini mi se da se nigdje nisam sklonio. Napustio sam se, ali ne znam što sam napustio. Usredotočio sam i ograničio svoje želje da bih ih mogao dići na najviši stupanj. Da bi se doprlo do beskonačnosti, a smatrani da se do tamo može stići, potrebno je imati luku, samo jednu čvrstu luku, kako bismo se odande otisnuli u Beskonačnost. Danas sam asket u svojoj religiji sebe. Šalica kave, cigareta i moji snovi dobro zamjenjuju svemir i njegove zvijezde, posao, ljubav, čak i ljepotu i slavu. Gotovo da ne osjećam potrebu za poticajima. Opijum imam u duši. Kakve snove imam? Ne znam. Napregnuo sam se da stignem do točke u kojoj više i ne znam što mislim, što sanjam, što zamišljam. Čini mi se da svaki put sanjam iz veće daljine, da sve više sanjani nejasno, neodređeno, nesagledivo. Ne stvaram teorije o životu. Je li on dobar ili loš, ne znam, o tome ne mislim. U mojim je očima okrutan i tužan, prožet dragocjenim snovima. Što me se tiče što je on za druge? Životi drugih služe mi samo zato da ih živim, svaki sa životom koji mi se čini da mu odgovara u

mojim snovima.

252. L. do D.

Misliti, čak i to, znači djelovati. Tek u apsolutnom sanjarenju u koje se ne upleće nikakvo djelovanje, gdje se na kraju čak i naša svijest o nama samima uglibi u blato — tek tu, u tome mlakom i vlažnom ne-biću, postiže se odgovarajuće odricanje djelovanja. Ne željeti shvatiti, ne analizirati... Gledati se kao prirodu; gledati u svoje dojmove kao u neko polje — to je mudrost.

253. L. do D.

... sveti nagon za neimanjem teorija...

254. L. do D.

Već se nekoliko puta, dok sam polako šetao popodnevnim ulicama, vrlo neobično prisuće organizacije stvari sudarilo s mojom dušom iznenadnom i vrtoglavom silinom. Nisu prirodne stvari te što me tako obuzimaju i snažno stvaraju taj dojam: to je prije splet ulica, natpisi, odjeveni ljudi koji razgovaraju, poslovi, novine, logika svega. Odnosno bolje rečeno, to je činjenica da postoje spletovi ulica, natpisi, poslovi, ljudi, društvo, a sve se to podrazumijeva, nadovezuje i prosljeđuje. Pogledam ravno u čovjeka i vidim da je nesvjestan poput psa ili mačke; govori s nekom nesvjesnošću drugoga poretka; organizira se u društvo s nesvjesnošću drugoga poretka, posve ispod razine na kojoj su mravi i pčele u svojemu društvenom životu. I tada, čak i više od postojanja organizama, čak i više od postojanja čvrstih i intelektualnih fizičkih zakona, otkriva mi se putem očite svjetlosti inteligencija što stvara i natapa svijet. Uvijek kada tako osjećam, potrese me stara rečenica ne znam kojega skolastika: Deus est anima brutorum, Bog je duša divljaka. Tako je autor ovom izvrsnom rečenicom htio objasniti izvjesnost kojom nagon vodi niža živa bića, kod kojih se ne nazire inteligencija, ili je tek na početku. Ali svi smo mi niža živa bića — govoriti i misliti su samo novi nagoni, manje pouzdani od drugih jer su novi. A ta skolastička rečenica, tako ispravna u svojoj ljepoti, proširuje se i ja kažem, Bog je duša svega. Nikada nisam shvaćao kako netko tko je jednom shvatio ovu golemu nepobitnost univerzalne ure može negirati urara u kojega ni sam Voltaire nije sumnjao. Shvaćam da se, prema nekim činjenicama što se odvajaju od određenog plana (a potrebno je znati plan da bi se znalo kako se odvajaju), toj uzvišenoj inteligenciji pridodaje element nesavršenosti, To shvaćam, iako to ne prihvaćam. Shvaćam i to, ako se uzme u obzir zlo koje postoji na svijetu, da se ne može prihvatiti posvemašnja dobrota te

stvaralačke inteligencije. To shvaćam, iako ni to ne prihvaćam. Ali da se negira postojanje te inteligencije, ili Boga, to mi se čini kao jedna od onih gluposti koje često, na određenoj razini inteligencije, muče ljude koji na svim drugim njezinim razinama mogu biti superiorniji; na-primjer, ljudi koji uvijek griješe u zbrajanju, ili pak, da u igru odmah uvedemo inteligenciju osjećajnosti, oni koji ne osjećaju glazbu ili slikarstvo ili poeziju. Ne prihvaćam, rekao sam, ni kriterij nesavršenog urara ni urara bez dobrih namjera. Ne prihvaćam kriterij nesavršenog urara zato što one pojedinosti u vladanju i prilagodbi svijeta koje nam se čine kao previdi ili kao da su bezrazložne, ne mogu zapravo biti tako predočene, ako ne znamo plan. Vidimo jasno plan u svemu; vidimo izvjesne stvari koje se doimaju kao da nemaju razloga, ali treba imati na umu da, ako u svemu postoji razlog, i u tome također postoji isti razlog kao i u svemu. Vidimo razlog, ali ne i plan; kako onda reći da su neke stvari izvan plana, ako ga ne znamo? Kao što pjesnik istančanog ritma može ubaciti aritmički stih upravo u svrhu ritma, odnosno, zbog vlastite svrhe i time stvoriti dojam da se udaljava, a neki će kritičar, koji se strogo drži pravila, tada upozoriti na pogrešan ritam toga stiha, tako i Stvoritelj može ubaciti ono što naša sužena [logika?] smatra aritmijom u veličanstvenom protoku metafizičkog ritma. I ne prihvaćam, rekao sam, kriterij urara bez dobrih namjera. Slažem se da je tu tvrdnju vrlo teško obraniti, ali samo na prvi pogled. Mogli bismo reći da ne znamo pouzdano što je zlo, i tako ne bismo mogli tvrditi da li je nešto dobro ili loše. Istina je pak da je bol, čak i ako je za naše dobro, sama po sebi zlo, i to je dovoljno za postojanje zla na svijetu. Dovoljna je zubobolja pa da se ne povjeruje u dobrotu Stvoritelja. No, bitna pogreška ove tvrdnje čini se da leži u našem potpunom nepoznavanju Božjega plana, i u našem potpunom nepoznavanju onoga što je, kao inteligentno biče, Intelektualna Beskonačnost. Jedno je postojanje zla, drugo je razlog toga postojanja. Razlika je možda istančana do te mjere da se doima kao sofistička, ali istina je da je točna. Postojanje zla ne može se negirati, ali zloća postojanja zla može se ne prihvatiti. Priznajem da je problem i dalje prisutan, ali prisutan je, jer i nadalje traje naša manjkavost.

255. L. do D. 29. 11. 1931.

Ako išta u ovome životu postoji za nas, osim samoga života, to moramo zahvaliti Bogovima, a to je dar da se ne poznajemo: ne poznajemo sami sebe i ne poznajemo jedni druge. Ljudska je duša mračan i žitki ponor, zdenac koji se koristi na površini svijeta. Nitko samoga sebe ne bi volio da se 246

247

doista poznaje , a onda bismo, bez taštine koja je krv duhovnoga života, umrli u duši od anemije . Nitko ne poznaje drugoga, i bolje da ga ne poznaje, jer da ga upozna, u njemu bi spoznao, čak i u majci, ženi ili sinu, bliskoga metafizičkog neprijatelja. Razumijemo se jer se ne poznajemo. Što bi bilo s toliko sretnih bračnih parova da mogu pogledati u dušu jedni drugima, da se mogu razumjeti, kako kažu romantici koji ne znaju koliko je opasno to što govore, premda je ta opasnost površna. Svi bračni parovi na svijetu imaju loš brak, jer svaki u sebi čuva, u tajnama gdje je duša Đavolova, blijedu sliku željenoga muškarca koji nije njezin, žuđeni lik divne žene

248

kakva njegova nije. Najsretniji potiskuju u sebi ta frustrirana raspoloženja; 249

manje sretni ih ne potiskuju, ali ih ne znaju, i tek poneki grubi trzaj, poneka oporost u ophođenju , prizove na nehotičnu površinu pokreta i riječi skrivenoga Đavla, drevnu Evu, Konjanika i Silfidu.

Život koji se živi je protok nerazumijevanja, razigrani prosjek između veličine koja ne postoji i sreće koje ne može biti. Zadovoljni smo, čak i kada mislimo i osjećamo, jer smo u stanju ne vjerovati 250

251

u postojanje duše . Na krabuljnom plesu koji živimo, dovoljno nam je zadovoljstvo zbog kostima, koji je na plesu sve. Sluge smo svjetlosti i boja, u plesu smo kao u istini, i ne postoji za nas — osim ako ne plešemo u osami — spoznaja velike hladnoće u visini vanjske noći, mrtvoga tijela ispod dronjaka koji su ga nadživjeli, svega onoga što smatramo da je u biti naše, kada smo sami, ali naposljetku nije drugo do intimna parodija istine koju o sebi pretpostavljamo. Sve što činimo ili govorimo, sve što mislimo ili osjećamo, donosi istu krinku i isti domino. Ma koliko svlačili ono što odijevamo, nikada ne stižemo do ogoljenosti, jer je ogoljenost fenomen duše, a ne svlačenja odijela. I tako, tijela i duše odjevenih u mnogostruka odijela usko pripijena uz nas, nalik perju na pticama, živimo sretni ili nesretni, ili čak i ne znajući što smo, u kratkom prostoru što 252

nam ga pružaju bogovi da ih zabavimo, poput djece koja se igraju ozbiljnih igara . Poneki od nas, oslobođen ili proklet, odjednom vidi — ali u rijetkim trenucima — da je sve što jesmo ono što nismo, da smo se prevarili u onome što je točno i da nemamo pravo u onome što smo ispravno zaključili. I taj, koji u kratkome času ugleda ogoljeni svijet, stvar 255

253

filozofiju ili sanja

254

256

neku religiju; a filozofija se širi i religija se propovijeda , oni koji vjeruju u filozofiju počinju ju nositi kao odijelo što ga ne vide, oni koji vjeruju u religiju počinju ju stavljati kao krinku na koju zaborave. I neprestano ne poznajemo sebe ni druge, i stoga se sretno razumijemo i promičemo u plesnim okretima ili u razgovorima u predahu, ljudski, nevrijedni, ozbiljni, pri zvuku velikog orkestra zvijezda, pod prezrivim tuđim pogledima organizatora priredbe. Samo oni znaju da smo uhvaćeni u obmanu što su nam je priredili. Ali koji je razlog toj obmani, i zašto postoji ta ili bilo koja obmana, ili zašto su nam oni, također obmanuti, dali da imamo tu obmanu što su nam je dali — to, zacijelo, ni oni sami ne znaju.

256. L. do D.

Uvijek sam osjećao gotovo fizičku odbojnost prema tajnim stvarima — intrigama, diplomaciji, tajnim društvima, okultizmu, a ove dvije posljednje stvari uvijek su me naročito smetale. Samouvjerenost što ju određeni ljudi imaju, u razumijevanju Bogova, Učitelja ili Demijurga, o tome kako samo oni znaju velike tajne koje su temelji svijeta, isključujući sve nas ostale. Ne mogu vjerovati da je to tako. Mogu vjerovati da netko smatra da je to tako. Zašto svi ti ljudi ne bi mogli biti zaluđeni ili obmanuti? Samo zato što ih ima više? Pa postoje i kolektivne halucinacije. Kod tih učitelja i poznavatelja nevidljivoga naročito me se doima to što, kada pišu kako bi nam pripovijedali ili nagovijestili svoje tajne, svi odreda loše pišu. Vrijeđa me spoznaja da je neki čovjek sposoban ovladati Đavolom, a nije sposoban ovladati portugalskim jezikom. Zbog čega bi poslovi s demonima bili lakši od poslova s gramatikom? Tko putem dugih vježbi pažnje i volje uspije, kako kaže, imati astralne vizije, zašto ne može, uz manji napor, imati viziju sintakse? Što to postoji u dogmi i ritualu Velike Magije što nekoga sprečava da piše, čak i ne kažem s jasnoćom, jer

je možda neprozirnost zakon okultizma, ali barem lijepim stilom i tečno, jer se tako može pisati i o teško razumljivim stvarima? Zašto treba potrošiti svu energiju duše pri proučavanju jezika Bogova, a da od nje ne ostane ni sićušan dio s kojim bi se mogla proučiti boja i ritam jezika ljudi? Sumnjam u učitelje koji ne mogu biti najbolji. Oni su za mene poput onih neobičnih pjesnika koji su nesposobni pisati kao drugi. Prihvaćam da su neobični; međutim volio bih da mi dokažu da su takvi zbog toga što su iznad običnosti, a ne zbog svoje nemoći. Govori se kako ima velikih matematičara koji griješe u običnom zbrajanju; ali kod njih se uspoređuje greška, a ne neznanje. Prihvaćam da neki veliki matematičar zbroji dva i dva kao pet: to je čin rastresenosti, i svima se to može dogoditi. Ali ne bih mogao prihvatiti da ne zna što je zbrajanje, ili kako se zbraja. A to je slučaj s učiteljima okultizma, u velikoj većini.

257. L. do D.

Misao može biti uzvišena a da istodobno nije lijepa, i koliko je u njoj manje ljepote to više umanjuje svoje djelovanje na druge. Snaga bez umijeća obična je masa.

258. L. do D.

Dodirivanje Kristovih stopala nije isprika za pogrešnu interpunkciju. Ako netko dobro piše samo kada je pijan, rekao bih mu: napijte se. A ako bi mi rekao kako zbog toga trpi njegova jetra, odgovorio bih mu: što je vaša jetra? Mrtva tvar koja živi dok živite, a pjesme što ćete ih napisati žive izvan toga »dok živite«.

257

259. L. do D. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.

Volim se izražavati riječima. Bolje rečeno: volim izbacivati riječi. Riječi su za mene opipljiva tijela, vidljive sirene, utjelovljene putenosti. Možda zato što me stvarna putenost nimalo ne zaokuplja, čak ni u duhu ili snu, u meni se uobličila želja za nečim što stvara verbalne ritmove ili ih 258

osluškuje kod drugih. Prenem se kada se netko lijepo izrazi. Poneka Fialhova stranica, poneka Chateaubriandova stranica, prožimaju trncima sav moj život u svim žilama, potresaju me ustreptalo nepomičnoga nepojmljivim užitkom koji me preplavi. Čak od te Vieirine stranice, zbog njezine hladne perfekcije sintaktičke inženjerije, zadrhtim poput grane na vjetru u jednom pasivnom zanosu dirnute stvari. Poput svih velikih zaljubljenika volim se naslađivati u gubitku sebe, u čemu je užitak predavanja potpun. I često tako pišem ne želeći misliti u nekom izvanjskom sanjarenju, puštajući da me riječi miluju, mene, djetešce u njihovu okrilju. Rečenice su to bez smisla što morbidno teku u rječitosti toka vode, zaboravljajući rječicu gdje se valovi prevrću i nestaju, postaju uvijek drugi, smjenjujući sami sebe. Tako ideje i slike što drhture u izrazu prolaze pored mene u bučnoj povorci osjenčanih svila,

gdje poneki tračak mjesečeva svjetla ideje zatitra zapreten i zbunjen. Ne žalim ni zbog čega što život donosi ili odnosi. No, ima proznih stranica nad kojima sam plakao. Sjećam se, kao da to sada gledam, noći u kojoj sam još kao dijete prvi put čitao u jednome izboru glasovit Vieirin odlomak o Kralju Solomonu. »Izgradio je Solomon dveri...« I čitao sam do kraja, drhtav, zbunjen; potom su mi navrle suze od sreće, tako me nijedna stvarna sreća nikada nije rasplakala, tako mi nijedna životna tuga nije ništa slično pobudila. Taj uzvišeni trenutak našega čistog i veličanstvenog jezika, to izažimanje misli u neizbježne riječi, protjecanje vode jer postoji padina, ta samoglasnička zapanjenost u kojoj su glasovi idealne boje — sve me to preplavilo nagonom poput nekakva velikoga političkog osjećaja. I, rekoh, plakao sam; još i danas, dok se sjećam, plačem. Ne, nije to Čežnja za djetinjstvom, za njim ne čeznem, to je čežnja za osjećajem onoga trenutka, bol u duši što više ne mogu, kao da čitam prvi put, čitati tu veliku simfonijsku očitost. Nemam nikakvih političkih ili društvenih osjećanja. Posjedujem, međutim, u izvjesnom smislu, snažan patriotski osjećaj. Moja je domovina portugalski jezik. Ne bi mi teško palo da napadnu ili zauzmu Portugal ukoliko me osobno ne bi uznemirili. No mrzim istinskom mržnjom, jedinom mržnjom koju osjećam, ne onoga koji loše piše portugalski, ne onoga koji ne zna sintaksu, ni onoga koji piše pojednostavljenim pravopisom, već loše napisanu stranicu kao da je osoba sama, pogrešnu sintaksu kao ljude koje treba tući, pravopis bez »y« kao ispljuvak u lice što mi se gadi neovisno od toga tko ga je ispljunuo. Da, i pravopis je ljudski. Riječ je cjelovita kada se vidi i čuje. A svečanost grčko-rimske transliteracije zaodijeva me svojim pravim kraljevskim plastom, po kojemu i jest gospodarica i kraljica.

260. L. do D. 1. 12. 1931.

Umjetnost se zasniva na tome da drage navedemo da osjećaju ono što mi osjećamo, da ih oslobodimo od njih samih, pružajući im našu osobnost za posebno oslobađanje. Ono što osjećam u istinskoj tvari po kojoj osjećam, posve je neprenosivo; i što dublje osjećam, to je više neprenosivo. Da bih mogao drugome prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njegov jezik, odnosno, izreći to što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam ja osjetio. A kako taj drugi, po pretpostavci umjet nos ti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno, ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam pravu prirodu onoga što sam osjetio. Sve apstraktno teško je shvatiti, jer je teško zadržati pažnju onoga koji čita. Zato ću dati jedan jednostavan primjer u kojem se apstrakcije koje sam stvorio konkretiziraju. Pretpostavimo da se zbog bilo kakva razloga, koji može biti zamor od zbrajanja računa ili dosada jer nemam što raditi, u meni stvara nejasna tuga od života, tjeskoba koja me zbunjuje i uznemiruje. Ako taj osjećaj prevedem u rečenice koje ga izbliza određuju, što ga bliže odredim, više ga prikazujem kao svoj osjećaj, manje ga, dakle, prenosim drugima. A ako nema prijenosa drugima, bolje ga je i lakše osjetiti ne opisujući ga. No, pretpostavimo da ga želim prenijeti drugima, odnosno, stvoriti od njega umjetnost, jer umjetnost je komunikacija s drugima o našoj unutarnjoj osobnosti bez koje nema komunikacije ni

259

potrebe da se stvara. Tražim tek običan ljudski osjećaj koji bi imao prizvuk, vrstu i oblik mojih osjećaja koji me sada obuzimaju zbog posebnih i neljudskih razloga po kojima sam umorni knjigovođa ili stanovnik Lisabona koji se dosađuje. I zaključujem da je običan osjećaj, što u običnoj duši stvara takav isti osjećaj, čežnja za izgubljenim djetinjstvom. Imam ključ za vrata svoje teme. Ispisujem i oplakujem svoje izgubljeno djetinjstvo; ganutljivo se zadržavam na pojedinostima ljudi i pokućstva stare kuće u provinciji; zazivam onu sreću kada nisam imao prava ni dužnosti, kada sam bio slobodan jer nisam znao misliti ni osjećati — i to zazivanje, ako se dobro oblikuje kao proza i vizije, pobudit će u čitaču osjećaj što sam ga osjetio, a koji ništa nije imao s djetinjstvom. Zar sam lagao? Ne, shvatio sam. Laž je, osim one djetinjaste i spontane laži koja se rađa iz želje za sanjarenjem, tek spoznaja o stvarnom postojanju drugih i o potrebi da se njihovu postojanju prilagodi naše, koje se ne može prilagoditi. Laž je jednostavno idealan jezik duše, jer kao što se, premda na besmislen način, služimo riječima koje su artikulirani zvukovi da bismo u stvarni jezik preveli najdublje i najosjetljivije pokrete osjećaja i misli, a koje uza sav napor riječi nikada nećemo moći prevesti, tako se služimo i lažima i fikcijom da bismo se međusobno razumjeli, što se isto tako, uz samu neprenosivu istinu, nikada neće moći ostvariti. Umjetnost laže jer je društvena. I postoje samo dvije velike forme umjetnosti — ona koja se usmjerava prema našoj dubokoj duši, i ona koja se usmjerava prema našoj budnoj duši. Prva je poezija, a druga je roman. Prva laže već u samoj strukturi, druga laže u vlastitoj namjeri. Prva nam forma nastoji pružiti istinu putem redaka uobličenih u razna pravila, koja lažu u prirodi govora, druga nam nastoji pružiti istinu putem stvarnosti za koju svi dobro znamo da nikada nije postojala. Hiniti znači voljeti. Nikada nisam vidio lijep smiješak ili značajan pogled, bez obzira čiji pogled ili smiješak bio, koji u dnu duše, na tom licu koje se smiješi ili gleda, odjednom ne bi postao misao državnika koji nas želi kupiti ili pak prostitutke koja želi da ju kupimo. No državnik koji nas kupuje barem je volio to što nas je kupio, i prostitutka koju smo kupili, barem je voljela to da smo ju kupili. Nismo pobjegli, ma koliko to željeli, od univerzalnoga bratstva. Svi volimo jedni druge, a laž je poljubac što ga uzajamno dajemo.

261. L. do D.

U meni se sve ljubavi događaju na površini, ali iskreno. Uvijek sam bio glumac, i to dobar. Kadgod sam volio, hinio sam da volim, a i samome sam sebi to hinio.

262. 1. 12. 1931.

Danas sam, odjednom, stekao besmislen i točan dojam. Pri nekom unutarnjem bljesku, primijetio sam da nisam nitko. Nitko, baš nitko. Kada je bljesak bljesnuo, ono za što sam pretpostavljao da je grad, bila je pusta ravnica, a zlokobno svjetlo što me je objavilo meni samome, nije otkrilo nebo. Ukrali su mi moć da budem prije no što je bilo svijeta. Ako sam se morao reinkarnirati, reinkarnirao

sam se bez sebe, bez sebe reinkarniranoga. Ja sam predgrađe gradića koji ne postoji, opširna bilješka o knjizi koja nije napisana. Nisam nitko, nitko. Ne znam osjećati, ne znam misliti, ne znam željeti. Lik sam iz romana što ga treba napisati, koji prolazi prozračan i uništen, a da i nije postojao, između snova onoga koji me nije znao 260

stvoriti potpunim . Neprestano mislim, neprestano osjećam; ali moja misao ne sadrži rasuđivanja, a moj osjećaj ne sadrži osjećaje. Padam, nakon onoga otvora tamo gore, kroz cijeli beskrajni prostor, u padu bez 261

262

smjera koji je beskonačnostruk i prazan. Moja je duša crni maelstrom , golemi vrtlog oko praznine, gibanje beskrajnog oceana oko rupe ni u čemu, a u vodama koje su više vrtloženje nego vode, plutaju sve slike što sam ih vidio i čuo na svijetu — prolaze kuće, lica, knjige, kovčezi, tragovi glazbe i slogovi glasova u zlokobnom vrtloženju bez dna. A ja, doista ja, središte sam što ne postoji osim po nekoj geometriji bezdana; ja sam ono ništa oko kojega se to gibanje okreće samo zato da se okreće, a središte postoji samo zato jer ga ima svaka kružnica. Ja, doista ja, zdenac sam bez stijenki, ali s vlažnošću zidova, središte svega ni sa čim unaokolo. I u meni postoji, kao da se smije sam pakao, čak i bez ljudskih vragova koji bi se smijali, kreštavo ludilo mrtva svijeta, truplo što kruži fizičkim prostorom, svršetak svih svjetova što cm lebdi na vjetru, bezoblično, anakronično, bez Boga koji bi ga stvorio, upravo bez njega koji kruži od tmine do tmine, nemoguć, jedinstven, sveopći. Moći znati misliti! Moći znati osjećati! Majka mi je rano umrla, i nisam uspio upoznati...

263. L. do D. 1. 12. 1931. 263

Zanimljivo je kako se ja, ovako predan mučnini, sve do danas nisam dosjetio utvrditi od čega se ona sastoji. Danas sam doista u onome međustanju duše u kojemu mi nije ni do života ni do bilo čega drugog. I iznenada sam se sjetio da nikada nisam mislio o tome što je to stanje, a ni sanjario, nižući misli što su napola dojmovi, u uvijek pomalo izmišljenoj analizi o tome što je to. Zapravo ne znam da li je mučnina tek budna prepiska pospanoga lutalice ili je doista otmjenija od toga mrtvila. Kod mene se mučnina često javlja, ali koliko mi je poznato, a to sam i primijetio, nema pravila u njezinu pojavljivanju. Mogu bez mučnine provesti cijelu nedjelju u kojoj se ništa ne događa, a može me zadesiti iznenada, poput vanjskog oblaka, usred pažljivoga rada. Ne mogu je dovesti u vezu sa zdravljem ili nedostatkom zdravlja, ne uspijevam ju prepoznati kao rezultat uzroka koji su u meni očiti. Reći da je prerušena metafizička tjeskoba, da je veliko skriveno razočaranje, da je gluha poezija duše što cvjeta u dosadi na prozoru koji gleda na život — reći to, ili nešto slično, znači obojiti mučninu, kao što dijete boji crtež prelazeći njegove rubove i brišući ih, ali to ne donosi drugo do zvuk riječi što stvaraju jeku u šupljinama misli.

Mučnina... Misliti, a da se ne misli, s umorom od mišljenja; osjećati, a da se ne osjeća, s tjeskobom od osjećanja; ne željeti, a da se to ne želi, s gađenjem zbog toga što se ne želi — sve se to nalazi u mučnini, a da nije mučnina, i ne pripada joj više od neke parafraze ili prijenosa. U izravnome doživljaju ona je nalik trenutku kada se ponad opkopa oko dvorca duše podigne pokretni most, a između dvorca i zemlje ne preostane drugo do pogled na zemlju, bez ikakve mogućnosti prijelaza. Postoji odvojenost nas samih u nama, ali odvojenost u kojoj je ono što odvaja nepomično kao i mi, tek prljava voda što okružuje naše neshvaćanje. Mučnina... Patiti bez patnje, željeti bez volje, misliti bez razuma... To je kao opsjednutost nekim lošim demonom, začaranost ničim. Kažu da vještice ili maleni čarobnjaci, stvarajući od nas slike i kažnjavajući ih lošim postupcima, mogu te loše postupke nekim astralnim prijenosom prenijeti na nas. Mučnina mi se javlja u prenesenom doživljaju te slike kao zlokoban odraz čaranja nekog demona među vilama,' obavljenog ne nad mojom slikom, nego nad mojom sjenom. Oni na moju duboku sjenu, na vanjsku stranu unutarnjosti moje duše lijepe papire ili ubadaju pribadače. Ja sam poput čovjeka koji je prodao sjenu, ili bolje, poput sjene tog čovjeka koji ju je prodao. Mučnina... Mnogo radim. Ispunjavam ono što bi zagovornici djelovanja zvali društvenom dužnošću. Ispunjavam tu dužnost ili tu sreću bez velikog napora i uočljive neinteligencije. No ponekad usred posla, a ponekad i usred odmora koji prema tim istim zagovornicima zaslužujem i trebao bi mi biti ugodan, iz duše mi se prelije gorčina inercije i postajem umoran, ne od posla ili od odmaranja, nego od sebe samoga. Od sebe, zašto, ako nisam mislio na sebe? Od koje druge stvari ako nisam na nju mislio? Tajna svijeta što se spušta na moje račune ili na moju ispruženost u predahu? Svjetska bol od života što se odjednom materijalizira u mojoj duši kao mediju? Čemu toliko veličati nekoga za koga se ne zna tko je? To je doživljaj praznine, glad bez volje za jelom, i sve to tako uzvišeno kao ovi dojmovi jednostavnoga mozga, jednostavnoga želuca, što dolaze od pretjeranog pušenja ili od loše probave. Mučnina... Možda je ona u biti nezadovoljstvo unutarnje duše zbog toga što joj nismo dali neku vjeru, patnja tužnoga djeteta koje nosimo u dubini zato što mu nismo kupili božansku igračku. Možda je to nesigurnost onoga koji treba ruku da ga vodi, i na tamnome putu dubokih doživljaja ne osjeća drugo do noći bez buke koja onemogućuje misli, i puste ceste bez putokaza osjećaja... Mučnina... Tko ima Bogove nikada nema mučninu. Mučnina je nedostatak mitologije. Onome tko ne vjeruje čak je i sumnja nemoguća, čak ni skepticizam nema snage da sumnja. Da, to je mučnina: gubitak u duši njezine sposobnosti razočaranja, nedostatak u mislima nepostojećih stuba kojima se čvrsto penje do istine.

264. Poznajem preneseni doživljaj kada se prejedemo. Poznajem ga po doživljaju, ne u želucu. Ima dana kada se u meni pojelo odviše. Tijelo mi je otežalo i pokreti tupi, ne želim se ni na koji način pomaknuti s mjesta. Ali u tim prilikama, kao nešto neprikladno, obično se iz moje neokrnjene teške pospanosti pojavljuje procijep izgubljene mašte. I stvaram planove na dnu neznanja, svrstavam stvari u korijene pretpostavke, a ono što se vjerojatno neće dogoditi za mene posjeduje poseban sjaj. U tim neobičnim časovima, ne samo moj materijalni život nego i moj duhovni život tek su mi

pridodani — zanemarujem ideju dužnosti, ali i ideju bivanja, i javlja mi se fizički san cijeloga svijeta. Spavam u onome što mi je znano i što sanjam s podudaranjem koje me boli u očima. Da, u tim časovima znam više o sebi no što sam ikada znao, a moje cjelovito ja prometne se u sve popodnevne počinke prosjaka medu stablima na Ničijem imanju.

265. L. do D.

Ideja putovanja privlači me zbog prijenosa, kao da sama ideja zavodi nekoga drugoga, a to nisam ja. Čitava prostrana vidljivost svijeta prolazi u kretanju obojene mučnine kroz moju potaknutu maštu; skiciram želju poput nekoga tko se više ne želi pokrenuti, a anticipirajući umor mogućih krajolika, kao neki plahi lahor naliježe na cvijet srca što je stalo. A kao putovanja, čitanje, a kao čitanje, sve... Sanjarim o nekom učenom životu, u nijemome druženju između starih i modernih, u kojemu se osjećaji obnavljaju tuđim osjećajima, i ispunjavam se protuslovnim mislima u protuslovlju mislilaca i onih koji gotovo misle, a to je većina onih koji su pisali. Ali sama ideja o čitanju iščezava mi ako sa stola uzmem neku knjigu, fizička činjenica da moram čitati poništava mi čitanje... Na isti mi način presahne ideja o putovanju ako se slučajno približim nekome mjestu ukrcavanja. I vraćam se dvjema ništavnim stvarima u kojima sam siguran, i sam ništavan — svojemu svagdašnjem životu nepoznatoga prolaznika, i svojim snovima kao nesanicama budnoga. I kao čitanje, sve... Ukoliko se o nečemu može sanjati tako da se doista prekine nijemi slijed mojih dana, podižem oči u teškome prosvjedu prema svojoj vlastitoj silfidi, toj jadnici koja bi možda bila sirena da je naučila pjevati.

266. L. do D. 3. 12. 1931.

Kada sam stigao u Lisabon, na katu iznad našega gdje smo najprije stanovali, mogao se čuti zvuk klavira, sviranje skala, jednolično vježbanje djevojčice koju nikada nisam vidio. Danas otkrivam, po nekom nepoznatom procesu upijanja, da u spiljama duše još uvijek posjedujem ponavljanje tih skala što se mogu čuti ako se tamo dolje otvore vrata, i lupkanje po tipkama one djevojčice, danas 264

vjerojatno gospođe, ili možda mrtve i zatvorene na nekome bijelom mjestu gdje se zelene crni čempresi. Tada sam bio dijete, danas više nisam, no zvuk je isti i vječno prisutan u sjećanju na ono što je bila istina, kada se uzdigne s mjesta na kojemu se pretvara da spava ona ista spora klavijatura, isti jednolični ritam. Obuzima me, u mislima ili osjećajima, raspršena tuga, tjeskobna, moja. Ne oplakujem gubitak svojega djetinjstva, plačem jer se sve, a u njemu i (moje) djetinjstvo, gubi. To je apstraktan bijeg od vremena, ne konkretan bijeg od mojega vremena, što me boli u fizičkom mozgu zbog nehotičnih opetovanih prelaženja klavirskih skala ondje gore, strahotno bezimenih i udaljenih. Ništa ne traje i u tome je cijela tajna koja u ponovljenim udarcima razbija stvari što ne dospijevaju biti glazba, ali postaju čežnja na besmislenom dnu mojih uspomena.

Neosjetno, u nekome vizualnom uzdignuću, vidim malenu dnevnu sobu u kojoj učenica koju ne poznavah još i danas prebire, pažljivo prst po prst, uvijek iste skale onoga što je već mrtvo. Vidim, vidjet ću još više, rekonstruiram gledajući. I cijeli prostor gornjega stana, čeznutljiv danas, ali ne i jučer, uzdiže se zamišljen u mojoj neshvatljivoj kontemplaciji. Pretpostavljam, međutim, da sam u sve to prenesen, jer čežnja što ju osjećam nije sasvim moja, ni sasvim apstraktna, nego nečija tuđa uhvaćena emocija, a njemu su te emocije, što su u meni literarne, kako bi rekao Vieira, bile doslovne. Pretpostavljam da osjećam kako upadam u tugu i tjeskobu, a čežnje i njihovi doživljaji zapljuskuju mi oči, i mislim ih i osjećam kroz maštu i dragost. I uvijek, sa stalnošću što dopire iz dubine svijeta, i ustrajnošću što metafizički proučava, odzvanjaju, odzvanjaju i odzvanjaju skale nekoga tko uči svirati klavir kroz fizičku kralježnicu moga sjećanja. To su stare ulice s drugim ljudima, danas su to iste različite ulice; to su mrtvi ljudi koji mi govore, kroz prozirnost njihova izbivanja danas; to su grižnje savjesti onoga što sam učinio ili nisam učinio, zvukovi potoka u noći, šumovi tamo dolje u utihnuloj kući. 265

Viče mi se u glavi. Želim zaustaviti, zdrobiti, slomiti tu nemoguću gramofonsku ploču što u meni odzvanja u tuđoj kući, poput nedodirljiva mučitelja. Želim zaustaviti dušu da bi ona, poput vozila koje su mi zauzeli, nastavila dalje sama i ostavila me. Izluđuje me što to moram slušati. 266

Naposljetku, to sam ja sam u svom odurno osjetljivom mozgu, na svojoj koži tankoj kao opna, u svojim živcima što strše na površini, te tipke prebirane u skalama, o strašni i osobni klaviru našega 267

sjećanja ! I neprestano, neprestano, kao u nekom dijelu mozga što je postao neovisan, odzvanjaju, odzvanjaju i odzvanjaju skale, dolje, gore, iz one prve kuće u koju sam došao živjeti u Lisabonu.

267. L. do D. Iznad ulomka stoji Pessoina napomena: »transformation of Sherlock Holmes article« i »should it be done?«

To je posljednja smrt Kapetana Nema. Uskoro ću i ja umrijeti. Cijelo moje proteklo djetinjstvo u tom je času zaustavljeno u trajanju.

268. L. do D.

Njuh je neobično gledanje. Priziva čeznutljive krajolike jednim iznenadnim potezom podsvijesti. Osjetio sam to mnogo puta. Prolazim ulicom. Ništa ne vidim, gledam sve, vidim kao što svi ljudi vide. Znam da idem nekom ulicom, a ne znam da ona postoji sa stranama od različitih kuća što su ih ljudi izgradili. Prolazim ulicom. Iz pekarnice izvire miris kruha koji mami slatkoćom mirisa: i moje se djetinjstvo podiže iz određene udaljene četvrti, i druga se pekarnica pojavljuje iz onoga kraljevstva vilenjaka koje je sve ono što nam je umrlo. Prolazim ulicom. Odjednom zamiriše voće s nagnutih pilica uske trgovine, i moj kratki život na selu, ne znam više kada i gdje, ima stabla u pozadini i mir u mojemu srcu, neprijeporno dječačkome. Prolazim ulicom. Preplavi me, neočekivano, miris lijesova iz radionice: o moj Cesário, pojavljuješ mi se i ja sam napokon sretan jer sam se u sjećanju vratio jedinoj istini, a to je književnost.

269. Napisano na istom listu papira kao i ulomak 367 koji nosi oznaku L. do D.

To što sam već pročitao Pickwick Papers jedna je od velikih tragedija mojega života. (Ne mogu ga ponovno čitati.)

270. Umjetnost nas prividno oslobađa odvratnosti onoga što jesmo. Osjećamo zla i nepravde Hamleta, danskoga kraljevića, ne osjećamo svoje — niske jer su naše, i niske jer su niske. Ljubav, san, droge i otrovi, osnovni su oblici umjetnosti, ili bolje, stvaranja istoga učinka kao i ona. No ljubav, san i droga pojedinačno imaju svoja razočaranja. Ljubav zasićuje ili razočarava. Iza sna se budi, a dok se spavalo nije se živjelo. Droga se plaća uništenjem toga istog tijela kojim se bila poticajno poslužila. A u umjetnosti nema razočaranja, jer je razočaranje prihvaćeno od početka. Iz umjetnosti nema buđenja, jer u njoj ne spavamo, iako sanjamo. U umjetnosti nema poreza ili globe što ih moramo plaćati zato što smo u njoj uživali. Užitak što nam ga pruža, kako na neki način nije naš, ne moramo plaćati ili se zbog njega kajati. Pod umjetnošću se podrazumijeva sve što nam pruža užitak, a nije naše — trag prolaska, smiješak dan drugome, zalaz sunca, pjesma, objektivni kozmos. Posjedovati znači izgubiti. Osjećati bez posjedovanja znači sačuvati, jer znači izvući iz stvari njezinu bit.

271. Nije ljubav, nego okoliš ono što vrijedi... Suzdržavanje ljubavi osvjetljava njezine fenomene većom jasnoćom no samo iskustvo. Postoje djevičanstva velikog razumijevanja. Djelovati znači nadomjestiti, ali i zbuniti. Posjedovati znači biti posjedovan, prema tome, izgubiti se. Jedino ideja doseže, ne narušavajući se, spoznaju stvarnosti.

272. 268

Krist je jedan oblik emocije. U panteonu ima mjesta za bogove koji se uzajamno isključuju, a svaki ima postolje i namjesništvo. Svaki može biti sve jer tu nema granica, čak ni logičnih, te uživamo u društvu nekolicine vječnih, u suopstojanju različitih beskonačnosti

269

i raznolikih vječnosti.

273. L. do D.

Povijest negira određene stvari. Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom snagom, a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema istine osim u pretpostavci. Toliko je velikih ideja palo na bunjište, toliko se istinskih žudnji izgubilo u smetlištu! Za mene su bogovi i ljudi jednaki u preopširnoj zbrci nejasne sudbine. Prolaze preda mnom u povorci, na ovome četvrtom neznanom katu, u slijedu snova, i ne znače mi više no što su značili onima koji su u njih vjerovali. Afrički idoli crnaca neodređenih i začuđenih očiju, bogovi-životinje divljine u zamršenim šumama, slikovni simboli Egipćana, jasna grčka božanstva, nepomični rimski 270

bogovi, Mitra, gospodar Sunca i emocije, Isus, gospodar dosljednosti i milosti, razna mjerila istoga Krista, sveci novi bogovi novih gradova, svi, svi prolaze u pogrebnoj povorci (hodočašće ili pokop) zablude i razočaranja. Koračaju svi, a iza njih koračaju isprazne sjene, snovi za koje, jer su sjene na zemlji, najgori sanjači smatraju kako čvrsto stoje na zemlji — jadni pojmovi bez duše i oblika, Sloboda, Čovječanstvo, Sreća, Bolja Budućnost, Društvena Znanost, povlače se u 271

osamljenost tmine poput lišća koje se povlači pod kraljevskim plastom što su ga ukrali prosjaci .

274. Ah, bolna je i neoprostiva zabluda ta razlika što ju revolucionari uspostavljaju između buržuja i naroda, ili plemića i naroda, ili vladara i onih nad kojima se vlada. Razlika postoji između prilagođenih i neprilagođenih: najveća je u književnosti, i to lošoj. Prosjak, ako je prilagođen, sutra može biti kralj, ali time gubi obilježje prosjaka. Prešao je granicu i izgubio pripadnost naciji. To mi pruža utjehu u ovome skučenom uredu s loše opranim prozorima što gledaju na neveselu ulicu. Pruža utjehu to što imam za braću stvaratelje svijesti svijeta — brzopletog dramaturga Williama Shakespearea, školskog učitelja Johna Miltona, lutalicu Dantea Alighierija, i čak, ako se smije navesti, onoga Isusa Krista koji nije bio ništa na svijetu, te u njega i povijest sumnja. Drugi su drukčije vrste — državni savjetnik Johann Wolfgang von Goethe, senator Victor Hugo, vođa Lenjin, vođa Mussolini A mi u sjeni, među dostavljačima i brijačima, činimo ljudstvo Na jednoj se strani nalaze kraljevi sa svojim ugledom, carevi sa slavom, veleumovi s aurom, sveci s aureolom, vođe naroda s vlašću, prostitutke, proroci i bogataši... Na drugoj smo mi — dostavljač s ugla, brzopleti dramaturg William Shakespeare, brijač s anegdotama, školski učitelj John Milton, trgovački pomoćnik iz malene trgovine, lutalica Dante Alighieri, oni koje smrt zaboravlja ili posvećuje, a život ih je zaboravio bez posvećenja.

275.

Vladavina svijeta počinje u nama samima. Ne upravljaju svijetom oni iskreni, makar i ne bili neiskreni. Oni u sebi proizvode jednu stvarnu iskrenost putem umjetnih i automatskih sredstava; ta iskrenost sačinjava njihovu snagu, i ona zrači manje lažnom iskrenošću nego što ju imaju drugi. Znati dobro obmanuti sebe prva je osobina državnika. Jedino pjesnicima i filozofima pripada praktičan pogled na svijet, jer je samo njima dano da ne posjeduju obmane. Jasno vidjeti znači ne djelovati.

276. Mišljenje o nečemu je priprosto, čak i kada nije iskreno. Sva je iskrenost netrpeljivost. Nema iskrenih liberala. Osim toga, nema liberala.

277. Sve je ondje slomljeno, bezimeno i nepodudarno. Vidjeh ondje velike kretnje nježnosti što su se doimale kao da otkrivaju dubinu jadnih tužnih duša; otkrio sam da te kretnje ne traju duže od vremena u kojemu postoje kao riječi, i da imaju korijene — koliko sam puta to uočio s oštroumnošću šutljivih — u analogiji nečega s milosrdnošću što se gubi brzinom uočene novosti, a drugi put, u vinu za večerom onoga koji se raznježio. Uvijek je postojao sustavni odnos između čovjekoljublja i lozovače, i mnoge su široke kretnje bile podvrgnute površnoj čašici ili pleonazmima žeđi. Sva su ta stvorenja prodala dušu vragu jednoga paklenog puka, pohlepnoga za gadostima i opuštenošću. Živjeli su zatrovani taštinom i ljenčarenjem, i umirali mlitavo među jastucima riječi, u jednoj zgrčenost i škorpionskog ispljuvka. Vrlo je neobična kod svih tih ljudi bila njihova potpuna ne-važnost, u svakome pogledu. Jedni su bili urednici vodećih novina, a uspjeli su ne postojati; drugi su bili javni djelatnici koji su se pojavljivali u godišnjim publikacijama, a uspjeli su ne sudjelovati ni u čemu u životu; neki su bili pjesnici, čak posvećeni, ali isti im je prah pepela činio blijedima tupava lica, i sve je nalikovalo groblju ukočenih mumija koje se drže kao živi ljudi, s rukom na leđima. Čuvam, od nedavna, kada sam se zaustavio u ovome istjerivanju oštroumnosti, sjećanje na lijepe trenutke iskrene ljubaznosti, na mnoge jednolične i tužne trenutke, na poneke profile ocrtane ni u čemu, poneke pokrete upućene slučajnim poslužiteljima, i ukratko, na muku fizičke mučnine i uspomenu na stanovite anegdote o duhu. U njih su se umetali, poput prostora, postariji muškarci, neki s izrekama prijašnjega duha, a govorili su loše o istim ljudima kao i drugi. Nikada nisam osjetio toliku naklonost prema ljudima nevažnima pred slavom javnosti kao kada sam ih vidio potkazane od tih istih nevažnih ljudi koji i ne žele tu jadnu slavu. Prepoznao sam razlog likovanju, naime, oni na dnu Veličine likovali su u odnosu spram ovih, a ne u odnosu spram čovječanstva. Uvijek gladni jadnici — gladni ručka ili gladni slave, ili pak gladni životnih poslastica. Tko ih čuje, a ne poznaje ih, mislit će da sluša učitelje Napoleona i podučavatelje Shakespearea. Postoje oni koji pobjeđuju u ljubavi, oni koji pobjeđuju u politici, oni koji pobjeđuju u umjetnosti. Prvi prednjače u pričama, jer u ljubavi je moguće pobijediti bez poznavanja slavnog

događaja koji je prethodio. Istina je da nas, dok slušamo nekakva takva tipa kako pripovijeda svoje seksualne maratone, obuzima nejasna sumnja, negdje oko sedme defloracije. Ti ljubavnici gospoda s titulama, ili vrlo poznatih dama (a to su gotovo sve), tako obilno troše svoje grofice da statistika njihovih osvajanja ne bi ostavila ozbiljnima i umjerenima ni čukunbabe dotičnih titula. Jedni su se usavršili u fizičkim obračunima, te su u jednoj noći tučnjave pobili europske boksačke šampione, na uglu četvrti Chiado. Drugi imaju utjecaja kod svih ministara svih ministarstava, a u njih se može najmanje sumnjati, jer to i nije tako neugodno. Neki su veliki sadisti, neki su veliki homoseksualci, a neki, s tugom u glasnom iskazu, priznaju da su grubi prema ženama. Vodili su ih kroz život šibajući ih bičem. A na kraju ostaju dužni za kavu. Postoje pjesnici, postoje Ne poznajem bolji lijek od takva sveopćeg ološa sjena do izravne spoznaje tijeka ljudskoga života, kao što je, naprimjer, trgovačka zbilja koja se odvija u uredu u Ulici Douradores. S kakvim sam se olakšanjem vraćao iz one ludnice marioneta u stvarno prisuće Moreire, moga Šefa, autentičnoga knjigovođe i znalca, loše odjevenog i loše dotjeranog, ali kojega se može nazvati, što nikome od onih drugih ne uspijeva, čovjekom...

278. Većina ljudi spontano živi jedan prividan i otuđen život. Većina ljudi su drugi ljudi, rekao je 272

Oscar Wilde , i dobro je rekao. Jedni potroše život u potrazi za onim što ne žele; drugi tragaju za onim što žele, a ničemu im ne služi; neki se, pak, izgube No, većina je sretna i uživa živeći život koji nema vrijednosti. Čovjek uglavnom malo plače, a kada se oplakuje, to je njegova literatura. Pesimizam nema dovoljno uspjeha kao demokratsko pravilo. Oni koji plaču nad nedaćama svijeta, osamljeni su — plaču nad vlastitom nedaćom. Zar 273

jedan Leopardi, jedan Antero , nisu ljubili ili bili ljubavnici? Svijet je nedaća. Jedan je Vigny slabo ili malo ljubljen? Svijet je tamnica. Jedan Chateaubriand sanja više no što je moguće? Ljudski je život mučan. Job je prekriven plikovima? Zemlja je prekrivena plikovima. Gaze žuljeve vapijućega? Jao stopalima sunca i zvijezda. Osim toga, oplakuje se samo ono nužno i u najkraćem mogućem vremenu, kada umre sin kojega će se tijekom godina zaboraviti, osim na njegov rođendan; kada se izgubi novac pa se plače dok se ne nabavi drugi, ili dok se ne prihvati gubitak — čovječanstvo nastavlja gutati i ljubiti. Životnost se obnavlja i potiče. Mrtvi ostaju zakopani. Gubici ostaju gubici.

279. L. do D. 16. 12. 1931. 274

Otišao je, kažu , zauvijek, u svoj rodni kraj, dostavljač iz ureda, isti onaj čovjek kojega sam 275

počeo smatrati dijelom ove kuće, a time i dijelom sebe i svojega svijeta. Danas je otišao. Slučajno smo se sreli u hodniku za očekivano iznenađenje rastanka, zagrlio sam ga što je on plaho uzvratio, a duša mi je bila dovoljno stisnuta da ne zaplače, kao što su u mome srcu, bez mene, poželjele moje

276

tople oči. Sve što je bilo naše, čak i u slučajnim druženjima ili viziji, jer je bilo naše, sve to postaje mi. Ono što je danas otišlo u neki galješki kraj što ga ne poznajem, nije, za mene, bio dostavljač iz ureda: bio je to životni dio, vizualni i ljudski, tvari mojega života. Danas sam se smanjio. Nisam više isti. Dostavljač je otišao. Sve što se događa na mjestu na kojemu živimo, događa se i u nama. Sve što nestaje iz našega vidokruga, nestaje u nama. Sve što je otišlo, ako smo to gledali dok je bilo, od nas je otišlo. Dostavljač je otišao. S većim osjećajem starosti, nevoljko i teško sjedam za visoki pisaći stol i nastavljam jučerašnje pisanje. Ali nejasna današnja tragedija prekida u mislima, koje moram prisilno svladavati, uobičajeni automatski proces pisanja. Duša mi nije sklona radu, mogu tek uz aktivnu inerciju biti svoj sluga. Dostavljač je otišao. Da, sutra, ili nekoga drugog dana, ili kada se za mene oglasi muklo zvono smrti ili odlaska, i ja ću biti onaj koji više nije ovdje, stari prepisivač koji će biti pospremljen u ormar ispod stuba. Da, sutra, ili kada Sudbina odredi, bit će kraj onome što je u meni hinilo mene. Otići ću u rodni kraj? Ne znam kamo ću otići. Danas je tragedija vidljiva po izostajanju, osjetna zato što ne zaslužuje da se osjeća. Bože, bože moj, dostavljač je otišao.

280. O noći u kojoj zvijezde varaju svjetlost, o noći, jedina veličine kozmosa, učini moje tijelo i dušu dijelom tvojega tijela, jer ja se gubim bivajući pukom tminom, i stvori od mene također noć, bez snova poput zvijezda u meni, bez iščekivana sunca

277

koje bi obasjalo budućnost!

281. Najprije zvuk stvara drugi zvuk u noćnoj konkavnosti stvari. Potom slabašno zavijanje prati titravo cviljenje uličnih natpisa. Potom još, naglo se podiže s urlikom glas prostora, i sve zadrhti, i ne miče se, a tišina se uvuče u sveopći strah kao gluhi strah koji gleda drugi strah dok prolazi. Potom ništa više, samo vjetar — samo vjetar, i u snu primjećujem da pričvršćena vrata podrhtavaju, a prozori odzvanjaju staklom što pruža otpor. Ne spavam. Polu-jesam. Ima znakova u mojoj svijesti. Otežao je san u meni, bez nesvjesnoga... Nisam. Vjetar... Budim se i ponovno zaspim, a da još uvijek nisam spavao. Postoji krajolik glasnog i jezovitog zvuka onkraj mojega nepoznavanja mene. Suzdržano koristim mogućnost spavanja. Spavam doista, ali ne znam da li spavam. Uvijek u onome što smatram spavanjem postoji zvuk svršetka svega, vjetar u tami, i ako još osluhnem, zvuk mojih pluća i srca.

282. L. do D. i napomena »napisano s prekidima, treba mnogo toga ispraviti«

Pošto se svršetak zvijezda razbijelio prema ničemu na jutarnjem nebu, a povjetarac postao manje hladan u naslućeno narančastom žućenju svjetlosti povrh malobrojnih niskih oblaka, napokon sam mogao, ja koji nisam spavao, polako izvući tijelo iscrpljeno ni od čega iz te postelje u kojoj sam smišljao svjetove. Otišao sam do prozora očiju vrelih od nesklapanja. Ponad zgusnutih krovova svjetlo se različito prelamalo u blijedoj žutosti. Ostao sam promatrajući sve to u velikoj tuposti od nespavanja. Na uzdignutim obrisima visokih kuća žutost je bila prozračna i ništavna. U dubini zapada, prema kojemu sam bio okrenut, obzor je već bio zelenkasto-bijel. Znam da će mi dan biti težak kao kada se ništa ne shvaća. Znam da će u svemu što ću danas činiti zasigurno sudjelovati umor, ne zbog sna što ga nisam imao, već umor zbog nesanice što sam ju imao. Znam da ću živjeti u naročitom mjesečarstvu, površnom, ne samo zato što nisam spavao, nego zato što nisam mogao spavati. Postoje dani-filozofije, koji nam nameću tumačenja života, i oni su tek na marginama ispisane bilješke kao velike kritike u knjizi naše svjetske sudbine. Osjećam da je danas takav dan. Kao da mojim otežalim očima i mojim ništavnim mozgom besmislena olovka iscrtava slova zaludnog i dubokog tumačenja.

283. L. do D.

Sloboda je mogućnost odvajanja. Slobodan si ako se možeš udaljiti od ljudi, a da te na traganje za njima ne prisiljava potreba za novcem ili za zajedništvom, ili pak ljubav, slava, radoznalost, a sve to nije moguće pothranjivati u tišini i osamljenosti. Ako ne možeš živjeti sam, rodio si se da budeš rob. Možeš posjedovati svu veličinu i duha i duše, tada si otmjen rob ili pametan sluga: nisi slobodan. Ali to nije tvoja tragedija, jer tragediju što si se takav rodio ne nosiš sa sobom, nego ju nosi Sudbina u sebi samoj. No jadan si ako te sam stisak života prisiljava da budeš rob. Jadan si ako si se rodio slobodan, sposoban da budeš sam sebi dovoljan i da se odvojiš, a siromaštvo te prisiljava na suživot. To je, onda, tvoja tragedija koju sa sobom nosiš. Roditi se slobodan najveća je čovjekova vrlina, koja poniznoga pustinjaka stvara većim od kraljeva, čak i od bogova koji su sebi dovoljni zbog snage, ali ne i zbog njezina odbacivanja. Smrt je oslobađanje, jer u smrti nikoga ne trebamo. Jadan rob oslobađa se snage svojih zadovoljstava, boli, neprestano željenoga života. Kralj se oslobađa svojega vladanja što ga nije htio napustiti. Oni koji su razdavali ljubav oslobađaju se pobjeda koje obožavaju. Oni koji su pobijedili oslobađaju se pobjeda kojima se njihov život predao. Zato smrt uzvisuje, odijeva u neznano raskošno ruho jadno besmisleno tijelo. Ondje je oslobođeno, premda to nije željelo. Ondje nema robova, premda bi plakali gubeći ropstvo. Kao što kralj, kojemu je najveća svečanost vlastito kraljevsko ime, može kao čovjek biti smiješan, ali je kao kralj uzvišen, tako i mrtvac može biti bezličan, ali je uzvišen, jer ga je smrt oslobodila. Umorno zatvaram prozorska krila, isključujem svijet i načas sam slobodan. Sutra ću ponovno biti rob; međutim sada, sam, bez potrebe za ikim, u strahu jedino da me neki glas ili prisuće ne prekine, posjedujem svoju malenu slobodu, svoje veličanstvene trenutke. Na stolcu na koji se naslanjam zaboravljam život što me tišti. Ne boli me, osim u prošloj boli.

284. L. do D.

Ne dodirujmo život ni vršcima prstiju. Ne ljubimo ni u mislima. Neka nijedan poljubac žene, ni u snovima, ne bude naš doživljaj. Majstori morbidnosti, usavršimo se u umijeću obmanjivanja. Radoznali u životu, navirimo se iza 278

svakoga zida , unaprijed umorni od saznanja da nećemo vidjeti ništa novo ili divno. Tkalci smo očaja, tkajmo tek mrtvačke pokrove — bijele pokrove za snove koje nikada nismo sanjali, crne pokrove za dane u kojima umiremo, pepeljaste pokrove za pokrete što smo ih tek sanjali, carske purpurne pokrove za naše zaludne dojmove. Po brdima i dolinama i po močvarnim obalama, lovci love vukove i srne , kao i divlje 279

patke. Prezrimo ih, ne zato što love , nego zato što uživaju (a mi ne uživamo). Neka izraz našega lica bude blijedi smiješak kao u nekoga tko će zaplakati, s nejasnim pogledom kao u nekoga tko ne želi vidjeti, s raspršenim prezirom u svakoj crti kao u nekoga tko prezire život i živi ga tek zato da bi ga mogao prezirati. I neka naš prezir bude za one koji rade i bore se, i naša mržnja za one koji se nadaju i vjeruju.

285. L. do D. 20. 12. 1931.

Gotovo sam uvjeren da nikada nisam budan. Ne znam sanjam li kada živim ili pak živim kada sanjam, i jesu li san i život u meni izmiješani, prepleteni, a od njih se uzajamnim prožimanjem stvara moje svjesno biće. Ponekad usred aktivna života, u kojemu sam očito tako jasan sebe kao i svih drugih, do moje misli dopire jedan čudan doživljaj sumnje; ne znam postojim li, osjećam kako je moguće da sam nečiji san, predočuje mi se, gotovo tjelesno, da bih mogao biti lik neke novele koji se kreće u širokim valovima stila, u istini stvorenoj u jednom velikom pripovijedanju. Često sam primjećivao da stanoviti likovi iz romana poprimaju za nas važnost što ju nikada ne mogu dosegnuti naši znanci i prijatelji, oni koji s nama govore i slušaju nas u vidljivom i stvarnom životu. I zato se u snu pitam nije li sve na ovome svijetu slijed uzajamno umetnutih snova i romana, poput kutijica unutar većih kutijica — prva u drugoj, druga u trećoj, i tako u nizu — i sve je pričanje priča, kao Tisuću i jedna noć, što prividno protječe u vječnoj noći. Kada mislim, sve se doima besmislenim; kada osjećam, sve se doima neobičnim; ako želim, ono što želi neka je stvar u meni. Uvijek kada se u meni pojavi djelovanje, prepoznajem da to nisam bio ja. Kada sanjam, čini se da me pišu. Kada osjećam, čini se da me slikaju. Kada želim, čini se da me stavljaju u vozilo, kao robu što se šalje, te prosljeđujem, u kretanju što ga držim vlastitim, kamo

nisam htio da se krene, osim kada sam tamo već stigao. Kako je sve zbrkano! Kako je bolje gledati nego misliti, i bolje čitati nego pisati! Ono što vidim, možda je varljivo, ali to ne smatram svojim. Ono što čitam, možda me zaboli, ali me ne uznemiruje. Kako sve boli ako mislimo dok smo svjesni da mislimo, kao duhovna bića u kojima se dogodilo ono drugo preklapanje svijesti po kojemu znamo da znamo! Premda je dan prekrasan, ne mogu prestati misliti na ovaj način... Misliti ili osjećati, ili nešto treće između scenarija ostavljenih po strani? Mučnine sutona i zbrkanosti, sklopljene lepeze, umor jer se moralo živjeti...

286. L. do D.

Još kao mladi prolazili smo podno visokih stabala i nejasnoga šuštanja šume. Proplanke, što bi se iznenada pojavili nasred puteljka, mjesečina je pretvarala u jezera, a obale s isprepletenim granjem bijahu više noć od noći same. Lagani povjetarac velikih šuma zvučno je uzdisao kroz drveće. Govorili smo o nemogućim stvarima, a naši su glasovi postali dijelom noći, mjesečine i šume. Slušali smo ih kao da su tuđi. Nije bila dobra nesigurna šuma bez puteva. Bilo je prečica što smo ih, ne želeći, upoznali, a na njima su naši koraci vijugali ciljajući između sjena i titraja tvrde i hladne mjesečine. Govorili smo o nemogućim stvarima i sav je stvarni krajolik također bio nemoguć.

287. L. do D.

Obožavamo savršenstvo jer ga ne možemo imati; da ga posjedujemo, odbacili bismo ga. Savršenstvo je neljudsko, jer su ljudi nesavršeni. Gluha mržnja prema raju — kao želja nesretnika da ima polje na nebu. Da, nije to zanos apstraktnoga, ni divota apsolutnoga što opčaravaju dušu koja osjeća: to su ognjišta i padine brežuljaka, zeleni otoci na plavome moru, puteljci između stabala i dugi časovi odmora na drevnim imanjima, čak i ako ih nikada nećemo imati. Ako ne bude zemlje na nebu, bolje da nema ni neba. Neka onda sve bude ništa i neka završi roman bez zapleta. Za dosezanje savršenstva bila bi potrebna jedna izvanljudska hladnoća, a tada ne bi bilo srca kojim bi se voljelo vlastito savršenstvo. Zapanjeno se divimo raspinjanju prema savršenstvu kod velikih umjetnika. Obožavamo njihovo primicanje savršenstvu, no obožavamo ga jer je samo primicanje.

288. Kakve li tragedije ne vjerovati u ljudsku mogućnost savršenstva!... — A kakve li tragedije u nju vjerovati!

289. L. do D.

Da sam napisao Kralja Leara čitav bih se život potom kajao. To je djelo tako veliko da neizmjerno odskaču njegovi nedostaci, čudovišni nedostaci, pa i sitnice u prizorima, pred njegovim mogućim savršenstvom. Nije to sunce s mrljama; to je razbijen grčki kip. Sve što je stvoreno prepuno je grešaka, nedostataka perspektive, neznanja, tragova lošeg ukusa, slabosti i propusta. Napisati umjetničko djelo pravoga obujma da bude veliko, upravo savršeno da bude uzvišeno, u tome nitko nije dosegnuo blaženstvo ostvarenja, ni sreću stvaralaštva. Što ne iscuri u jednome mlazu, trpi od neravnina našega duha. Kada o tome mislim, s mojom maštom nailazi neutješna tuga, bolna izvjesnost da nikada neću uspjeti napraviti ništa dobro i korisno za Ljepotu. Nema načina da se postigne Savršenstvo osim biti Bogom. Naša najveća snaga je trajanje; vrijeme što traje prelazi razna stanja naše duše, a svako stanje duše, kako nije bilo kakvo stanje, uznemiruje svojom osobnošću i posebnošću djela. Sigurni smo samo da pišemo loše, kada pišemo; jedino veliko i savršeno djelo je ono o ostvarenju o kojemu se nikada ne sanja. Počuj me još i izdrži. Poslušaj sve ovo i potom mi reci ne vrijedi li san više od života. Rad nikada ne pruža rješenje. Napor nikada ne stiže nikamo. Jedino je suzdržanost otmjena i velika jer ona prepoznaje da je ostvarenje uvijek slabije, i daje stvoreno djelo uvijek groteskna sjena sanjanog djela. Moći zapisati riječima na papiru, što bi se kasnije moglo glasno čitati i slušati, dijaloge likova mojih zamišljenih drama! Te drame imaju savršenu radnju, bez lomova, dijaloge bez promašaja, ali radnja se u meni ne nazire u svoj svojoj dužini kako bih ju mogao projicirati u ostvarenje, kao što ni same riječi ne oblikuju tvar tih intimnih dijaloga te ih ne mogu, nakon pozorna osluškivanja, prevesti u zapis. Volim neke lirske pjesnike zato što nisu epski ili dramski pjesnici, jer su imali ispravnu intuiciju da nikada ne požele ostvariti više od jednog časka osjećaja ili snova. Ono što se može pisati nesvjesno — u toj je mjeri moguće savršenstvo. Nijedna Shakespeareova drama ne zadovoljava toliko kao jedna Heineova lirska pjesma. Heineova je lirika savršena, a svaka drama — Shakespeareova ili nečija druga — uvijek je nesavršena. Moći izgraditi, uzdignuti Sve, sastaviti nešto nalik ljudskome tijelu, u kojemu svi dijelovi savršeno odgovaraju, i to sa životom, životom jedinstva i suglasja, što sjedinjuje raspršenost osobina svih dijelova! Ti koji me slušaš i slabo me čuješ, i ne shvaćaš kakva je to tragedija! Izgubiti oca i majku, ne postići slavu ni sreću, nemati prijatelja ni ljubavi — sve se to može podnijeti; ne može se podnijeti san o lijepoj stvari koju nije moguće dosegnuti u činu ili riječima. Svijest o savršenom poslu, obilje postignutog djela — lagan je san u ovoj sjeni stabla, u spokojnom ljetu.

290. L. do D.

Rečenice što ih nikada neću napisati, krajolici što ih nikada neću moći opisati, kakvom ih jasnoćom izričem svojoj inerciji i opisujem u svojemu razmišljanju kada, naslonjen, tek iz vrlo velike

udaljenosti pripadam životu. Klešem cijele rečenice, savršeno, riječ po riječ, spletovi drama pripovijedaju mi se izgrađeni u duhu, osjećam metrički i verbalni trenutak velikih pjesama u svim 280

riječima , a velik zanos, poput roba kojega ne vidim, prati me u polusjeni. No ako učinim korak, od stolca na kojemu leže ovi gotovo cjeloviti dojmovi, prema stolu gdje bih ih zapisao, riječi izmaknu, drame zamru, od žive povezanosti što je spajala ritmički šapat ne preostaje drugo do jedna udaljena čežnja, ostatak sunca povrh dalekih brežuljaka, vjetar što vitla lišćem na rubu pustinje, nikada 281

otkriven rođak, orgija onih drugih, te žena za koju nam intuicija kaže da bi pogledala unatrag, i koja nikada ne dospije postojati, Imao sam sve planove. Ilijada što sam ju sastavio imala je logičnu strukturu, organičku ulančanost epoda kakvu Homer ne bi mogao stvorili. Proučeno savršenstvo mojih stihova, što ih treba upotpuniti riječima, čine Vergilijevu jasnoću neznatnom, a Miltonovu snagu slabašnom. Alegorijske satire koje sam stvorio premašile su Swifta u simboličkoj određenosti točno povezanih čestica. 282

Koliko sam Verlainea bio ! A uvijek kada bih se podignuo sa stolca na kojemu sve to, zapravo, nije bilo posve odsanjano, osjetio bih dvostruku tragediju u spoznaji da su sve te stvari ništavne i u spoznaji da sve to nije bio san, da je nešto ostalo na apstraktnome rubu između mojih misli i bivanja tih stvari. Bijah veleum više nego u snovima i manje nego u životu. To je moja tragedija. Bijah trkač koji je pao gotovo pred ciljem, a dotad je bio prvi.

291. L. do D.

Da u umjetnosti postoji zanimanje usavršitelja, imao bih u životu (svoje umjetnosti) zadatak... Imati djelo što ga je netko drugi stvorio, i raditi samo na njegovu usavršavanju... Tako je možda bila stvorena Ilijada... Samo ne posjedovati snagu prvotnoga stvaranja! Kako zavidim onima koji pišu romane, koji ih započinju, stvaraju i dovrše! Znam ih zamisliti, poglavlje po poglavlje, ponekad s rečenicama u dijalozima i onima između dijaloga, no ne bih znao na papiru izreći te snove pisanja,

292. L. do D.

Sve što je djelovanje, bio to rat ili rasuđivanje, lažno je; i sve što je odricanje, također je lažno. Kad bih mogao znati kako ne djelovati i kako se ne odreći djelovanja! Bio bi to okrunjeni san moje slave, kraljevstvo tišine moje veličine. I ne patim. Moj prezir prema svemu tako je velik da i samoga sebe prezirem; kao što prezirem tuđu patnju, prezirem i svoju, te pod svojim prezirom gnječim vlastitu patnju. Ah, ali tako patim više... Zašto pridavati važnost vlastitoj patnji, pozlaćivati ju suncem ponosa. Zbog velike patnje možemo pogrešno pomisliti da smo Izabranici Boli. Tako

293. BOLAN INTERVAL Kao netko tko diže oči iz daljine iz neke knjige, upijte za njih žarkost tek sjajnoga prirodnog sunca; ako ponekad i podignem oči sa sebe od gledanja u sebe, boli me i žari zuriti u bistrinu i neovisnost-o-meni očito vanjskoga života, postojanja drugih, položaja i odnosa kretanja u prostoru. Posrćem o stvarne osjećaje drugih, antagonizam njihovih psihičkih osobina s mojima sputava mi i otežava korake, kližem se i gubim ponad izmiješanih zvukova njihovih čudnih riječi što ih čujem u sebi, u snažnom i sigurnom oslanjanju njihovih koraka o sadašnje tlo, u njihovim pokretima što doista 283

postoje, u njihovim raznim i slojevitim načinima po kojima jesu druge osobe, a ne moje varijante. Pronalazim se tada u tim dušama u koje se ponekad strmoglavim, bespomoćan i prazan, kao da sam umro a ipak živ, kao blijeda i bolna sjena koju će prvi povjetarac oboriti na zemlju i prvi dodir rasuti u prah. Pitam se tada u sebi hoće li vrijediti sav taj trud što sam ga uložio u odvajanje i uzdizanje, hoće li polagani križni put što sam od sebe učinio za svoju Razapetu Slavu doista biti vrijedan muke? Čak i da saznam da je bilo vrijedno truda, u ovome me času muči osjećaj da nije bilo i da nikada neće biti vrijedno truda.

294. L. do D.

Novac, djeca, luđaci Nikada ne treba zavidjeti bogatstvu, osim platonski; bogatstvo je sloboda.

295. L. do D.

Novac je lijep, jer donosi oslobađanje, Poželjeti otići umrijeti u Pekingu i ne moći to ostvariti, to me boli kao ideja o nadolasku neke 284

katastrofe . Kupci bezvrijednih stvari uvijek su mudriji no što misle — kupuju malene snove. Prikupljaju poput djece. Kupuju sve malene bezvrijedne predmete samo ako imaju novaca, p dok ih posjeduju nalikuju sretnom djetetu koje skuplja školjčice po plaži — to je slika koja najbolje od svih ocrtava svu mladenačku sreću. Skupljanje školjki na plaži! Nikada dvije školjke nisu iste djetetu. Zaspat će s dvije najljepše u ruci, a ako se izgube ili mu ih oduzmu — zločin! Ukrasti mu vanjske djeliće duše! Istrgnuti mu komadiće sna! Plakat će kao da je Bog kojemu su ukrali tek stvoreni svijet.

296. Napisano na istom listu papira gdje i ulomak 351, s naznakom L. do D. 285

Manija besmislenoga i paradoksalnoga životna je sreća tužnih. Kao što običan čovjek izgovara gluposti zbog života, a zbog srodstva lupka po leđima drugoga, oni nesposobni za zanos i veselje prevrću se u inteligenciji i na svoj način ostvaruju pokrete

286

života.

297. Reductio ad absurdum moje je najdraže piće.

298. L. do D.

Sve je apsurdno. Jedan se u životu trudi zaraditi novac da bi ga sačuvao, a nema djece kojoj bi ga ostavio, ni nade da će mu neko nebo osigurati transcendenciju toga novca. Drugi se trudi zadobiti slavu nakon smrti, a ne vjeruje u onu nadživjelost koja bi mu pružila spoznaju o slavi. Taj se drugi troši u traganju za stvarima koje doista ne voli. Nadalje, ima jedan Jedan čita da bi saznao, uzalud. Drugi uživa da bi živio, uzalud. Vozim se u električnim kolima i polako primjećujem, kao što je moj običaj, sve pojedinosti ljudi 287

koji su preda mnom. Za mene su pojedinosti stvari, glasovi, slova . Ovu djevojačku haljinu koja ide ispred mene rastavljam na sukno od kojega je napravljena i na rad kojim su je napravili, jer vidim haljinu, a ne samo sukno, i lagani vez što obrubljuje dio oko vrata rastavlja mi se na svileni konac kojim je izvezen i rad samoga vezenja. I istoga časa, kao u nekoj ključnoj knjizi o političkoj ekonomiji, rastvaraju se preda mnom tvornice i poslovi — tvornica u kojoj je proizvedeno sukno; tvornica u kojoj je proizveden svileni konac, malo tamniji, a koji isprepleteno obrubljuje ovratnik; i vidim tvorničke odjele, strojeve, radnike, krojačice, dok moje oči preokrenute u nutrinu prodiru u urede, vidim upravitelje koji nastoje ostati smireni, pratim u knjigama računovodstvo svega; ali ne samo to: vidim onkraj toga privatne živote onih koji žive svoj društveni život u tim tvornicama i uredima... Čitav mi se svijet razmotava pred očima samo zato jer pred sobom imam, oko nekog tamnoputog vrata koji na drugoj strani nosi ne znam kakvo lice, tamnozeleni pravilno nepravilni obrub ponad svijetlozelene haljine. Sav društveni život leži pred mojim očima. 288

Onkraj toga predosjećam ljubavi, tajne i dušu svih koji su to radili da bi ova žena preda mnom, u električnim kolima, nosila oko svojega smrtnog vrata oblu banalnost jednoga veza od tamnozelene svile na manje tamnoj tkanini. Zavrti mi se u glavi. Sjedala u tramvaju od čvrste i tanke pletene trske vode me u udaljene krajeve, umnažaju mi se u industrije, radnike, kuće radnika, živote, stvarnosti, sve.

Izlazim iz tramvaja iscrpljen, nalik mjesečaru. Proživio sam cijeli život.

299. L. do D. 289

Svaki put kada putujem, neizmjerno putujem. Umor što ga donosim sa sobom s puta do Cascaisa toliki je kao da sam, u tom kratkom vremenu, prešao sela i gradove nekoliko zemalja. Svaka kuća pored koje prođem, svaka daščara, svaka osamljena kućica okrečena bjelinom i tišinom — u svakoj sam načas zamislio svoj život, najprije sretan, potom zasićen, umoran naposljetku; i osjećam da, kada ih napustim, odnosim u sebi golemu čežnju za vremenom što sam ga tamo proživio. Tako su sva moja putovanja bolna i sretna ubiranja velikih sreća, golemih mučnina, bezbrojnih lažnih čežnji. Potom, kada prolazim ispred kuća, vila, daščara, proživljavam u sebi sve živote stvorenja koja se ondje nalaze. Živim sve te obiteljske živote istodobno. Otac sam, majka, djeca, rođaci, sluškinja i rođak sluškinje, istodobno i sve zajedno, po posebnom umijeću po kojemu osjećam isto[dobno] više različitih dojmova, po kojemu istodobno — u isto vrijeme izvana, gledajući ih, i iznutra, osjećajući ih u sebi — živim živote raznih ljudi. Stvorih u sebi razne osobnosti. Neprestano stvaram osobnosti. Svaki moj san istoga je časa, čim se pojavi kao san, utjelovljen u neku drugu osobu koja ga nastavlja sanjati umjesto mene. Da bih stvarao, uništih sebe; toliko sam se poizvanjštio u sebi, da ne živim unutar sebe, nego izvan sebe. Ja sam gola scena u kojoj se izmjenjuju razni glumci prikazujući razne prizore.

300. TROKUTASTI SAN Zadrhtao sam na palubi svojega sna — kroz moju je dušu Dalekoga Kraljevića prošla jeza predosjećaja. Bučna tišina prijetnji obujmila je poput blijedoga vihora vidljivu atmosferu malene dvorane. Sve je to zbog pretjeranog i nemirnog sjaja na mjesečini ponad oceana koji se ne ziba, već podrhtava; postalo je očigledno — a ja ih još nisam vidio — da ima čempresa oko Kraljevićeve palače. Mač prve munje zavitlao je kolebljivo onkraj... Mjesečina bojom nalikuje munji ponad morske pučine i sve je ovo već ruševina, i daleka je prošlost moja palača kraljevića koji nikada nisam bio... Praćena zlovoljnim šumom primiče se lađa po vodama, malena se dvorana mrtvački smračuje, a nije umro, nije negdje zatočen, ne znam što [je] s njim — s tim kraljevićem — kakva je sada njegova nepoznata ledena sudbina?...

301. Jedini način da zadobiješ nove dojmove jest da izgradiš novu dušu. Beskoristan je tvoj napor ako želiš osjetiti druge stvari, a ne osjećaš ih na drugi način, ili ih želiš osjetiti na drugi način, a nisi promijenio dušu. To je zato jer su stvari onakve kakvima ih osjećamo, koliko dugo to znaš, a da ne 290

znaš , i jedini način da se dođe do novih stvari, da se osjete nove stvari jest da postoji novost u načinu na koji se osjećaju. Promijeniti dušu. Kako? Otkrij! Otkad smo se rodili pa sve dok ne umremo polako mijenjamo dušu, baš kao i tijelo. Pronađi način da tu promjenu ubrzaš, kao što nam se kod nekih bolesti, ili nekih oporavaka od bolesti, brzo mijenja tijelo. Nikada se ne spustiti toliko da držimo govore, da se ne bi pomislilo kako o nečemu imamo mišljenje, ili da smo se spustili do publike kako bismo s njom govorili. Ako ona to želi, neka nas čita. Sve više i više govornik je nalik glumcu — stvorenje koje dobar umjetnik prezire, momak s ugla Umjetnosti.

302. L. do D.

Otkrio sam da neprestano mislim i da sam neprestano obuzet dvjema stvarima istodobno. Mislim da su svi pomalo takvi. Postoje dojmovi tako nejasni da tek kasnije, kada ih se sjetimo, znamo da smo ih imali; od tih se dojmova, držim, stvara dio — možda unutarnji dio — dvostruke pažnje svih ljudi. Meni su jednako važne obje stvarnosti na koje obraćam pozornost. U tome leži moja originalnost. U tome, možda, leži moja tragedija i njezina komedija. Pišem pozorno, pognut nad knjigom u koju unosim račune zaludne povijesti jedne nepoznate tvrtke; istodobno moja misao prosljeđuje, istom pažnjom, putanjom jedne nepostojeće lađe po istočnim krajolicima što ne postoje. Obje su stvari jednako jasne, jednako vidljive preda mnom: list po kojemu brižno ispisujem, po ravno izvučenim linijama, stihove trgovačke epopeje tvrtke Vasques & Ca, i paluba na kojoj pozorno promatram, pored izvučenih linija podnih dasaka, natopljenih katranom, taj dugi niz poredanih sjedalica, i noge što iz njih vire a pripadaju onima koji se odmaraju na putovanju. (Ako me zgazi dječji bicikl, taj dječji bicikl postaje dijelom moje priče.) Umetnuta je izbočina kuće s dimom; zato se vide samo noge. Pružam pero prema tintarnici, a na vrata kuće s dimom — gotovo pokraj mjesta na kojemu osjećam da jesam — izlazi obris nepoznatoga. Okreće mi leđa i kreće prema drugima. Hoda polako, a njegovi bokovi ne otkrivaju mnogo. Englez je. Počinjem s drugim upisivanjem. Nastojim vidjeti gdje je greška. To je trošak, a ne prihod s Marquesova računa. (Vidim da je debeo, ljubazan,

šaljivčina, i u trenu lađa nestaje.)

303. L. do D. 17. 1. 1932.

Svijet pripada onome tko ne osjeća. Odsuće osjećajnosti je bitan preduvjet da čovjek postane praktičan. Osnovna osobina u praksi života jest ona osobina koja vodi u djelovanje, odnosno, volja. No dvije stvari otežavaju djelovanje — osjećajnost i analitička misao, koja pak nije drugo do osjećajna misao. Svako je djelovanje po svojoj prirodi projekcija osobnosti prema vanjskom svijetu, a kako je vanjski svijet u velikom i osnovnom dijelu sastavljen od ljudskih bića, taje daljnja projekcija osobnosti u biti naše prelaženje tuđini stazama, ometanje, ranjavanje i gaženje drugih, već ovisno o našem načinu djelovanja. Da bismo djelovali, dakle, ne smijemo olako zamišljati tuđe osobnosti, njihove boli i radosti. Tko osjeća naklonost, zaustavlja se. Čovjek koji djeluje smatra da je vanjski svijet isključivo sačinjen od nepomične tvari — nepomične u samoj sebi, kao kamen preko kojega se prelazi ili se miče s puta; ili nepomične kao ljudsko biće koje se ne može oduprijeti, pa je svejedno da li je čovjek ili kamen, jer ga se poput kamena maknulo ili se preko njega prešlo. Najbolji primjer praktičnoga čovjeka, koji u sebi sjedinjuje krajnju koncentraciju djelovanja s krajnjom važnosti, jest primjer stratega. Čitav je život rat, bitka je zato sinteza života. Prema tome, strateg je čovjek koji se igra životima kao što se šahist igra šahovskim figurama. Što bi bilo sa strategom da pomisli kako svaki potez njegove igre unosi tamu u tisuću domova i bol u tri tisuće srca? Što bi bilo sa svijetom da smo čovjekoljubivi? Da čovjek doista osjeća, ne bi bilo civilizacije. Umjetnost služi kao bijeg u osjećajnost koju djelovanje mora zaboraviti. Umjetnost je Mačka Pored Ognjišta koja je ostala u kući jer tako mora biti. Svaki čovjek koji djeluje u biti je živahan i optimist, jer tko ne osjeća sretan je. Čovjek koji djeluje poznaje se po tome što nikada nije loše raspoložen. Tko radi i loše je raspoložen, tek je pomoćnik u djelovanju; on u životu, u velikoj općenitosti života, može biti tek knjigovođa, kao što sam to ja u svome zasebnom životu. Ali ne može biti upravitelj stvarima ili ljudima. Upravljanju pripada neosjećajnost. Vlada onaj tko je veseo, jer da bi se tugovalo potrebno je osjećati. Gazda Vasques napravio je danas posao pri čemu je uništio jednog bolesnog čovjeka i njegovu obitelj. Dok je dogovarao posao sasvim je zaboravio da taj čovjek postoji, osim kao suprotna strana u trgovini. Pošto je napravio posao, navrli su mu osjećaji. Jasno, tek poslije, jer da ih je imao prije, nikada ne bi napravio posao. »Žao mi je čovjeka«, reče mi, »past će u bijedu.« Potom, zapalivši cigaru, doda: »No dakako, bude li nešto trebao od mene«, podrazumijeva se da je riječ o milostinji, »neću zaboraviti da mu dugujem jedan dobar posao i nekoliko desetaka tisuća.« Gazda Vasques nije razbojnik: on je čovjek koji djeluje. Onaj koji je izgubio mjesto u ovoj igri doista može, jer je gazda Vasques velikodušan čovjek, računati na njegovu buduću milostinju. Kao što je gazda Vasques, takvi su svi ljudi koji djeluju — industrijski i trgovački direktori, političari, vojnici, religijski i društveni idealisti, veliki pjesnici i veliki umjetnici, prelijepe žene, djeca koja rade što im se prohtje. Naređuje tko ne osjeća. Pobjeđuje onaj koji misli samo na ono što je potrebno da bi se pobijedilo. Ostali, neodređeno opće ljudstvo, bezlično, osjetljivo, maštovito i slabašno, nisu drugo do platno u pozadini na kojemu se ističu likovi na sceni dok predstava marioneta ne završi, ravna pozadina s kvadratima na kojoj se uzdižu šahovske figure što ih drži Veliki Igrač, te

291

se, obmanjujući sliku

dvostrukom osobnošću, zabavlja igrajući neprestano protiv samoga sebe.

304. L. do D.

Vjera je nagon djelovanja.

305. Moj životni običaj da ničemu ne vjerujem, pogotovo ne nagonu, i moj prirodni stav neiskrenosti, 292

predstavljaju ukidanje prepreka da to neprestano činim. Ono što se zapravo događa jest da od drugih stvaram svoje snove, udvostručujem njihova mišljenja, razvijam ih u svome rasuđivanju i intuiciji, kako bi to postala moja mišljenja (ja koji nemam mišljenja mogu imati njihova kao i bilo koja druga), da bih ih potom presložio po svom ukusu i njihove osobnosti učinio nalik svojim snovima. Toliko pridajem prednost snu pred životom da uspijevam u verbalnim ophođenjima (drugih nemam) nastaviti sanjati, i kroz tuđa mišljenja i osjećaje drugih ostati na protočnoj niti moje bezlične osobnosti. Svaka druga osoba je kanal ili lijevak kojim protječe morska voda samo po njihovu ukusu, a svjetlucanje vode na suncu označuje krivudavi tok njihova smjera stvarnije no što bi to mogla učiniti njihova presušenost. Kadikad se čini, u mojoj brzoj analizi, da sam poput parazita na drugima, no ono što se zapravo događa jest da im namećem da oni budu paraziti na mojem osjećaju što slijedi. Moje življenje nastanjuje ljuske njihovih osobnosti. Pratim njihove stope u ilovači svojega duha, te tako više od njih samih, unoseći ih u svoju svijest, gazim njihovim koracima i koračam njihovim putevima. 293

Uglavnom, kao što običavam, udvostručujem se i slijedim istodobno dvije različite mentalne radnje, i dok se obilno i lucidno prilagođujem njihovu osjećaju, ja u sebi analiziram nepoznato stanje njihove duše, provodeći posve objektivne analize o tome što su oni i što misle. I tako između snova, i ne napuštajući svoje neprekidno sanjarenje, ja ne proživljavam samo bit njihovih osjećaja, ponekad mrtvih, već također shvaćam i svrstavam nepovezane logike raznih sila njihova duha što ponekad leže u jednostavnom stanju njihove duše. A u svemu tome ne promakne mi njihova fizionomija, odjeća, pokreti. Istovremeno proživljavam njihove snove, dušu nagona, tijelo kao i njihova držanja. U velikoj raspršenoj jedinstvenosti sveprisutan sam u njima, u svakome času razgovora ja stvarani i jesam mnoštvo bića, svjesnih i nesvjesnih, analiziranih i analitičkih, koja se nižu u raširenoj lepezi.

306. L. do D.

294

Pripadam generaciji koja je naslijedila sumnju u kršćansku vjeru i koja je u sebi potaknula sumnju u sve druge vjere. Naši su očevi još imali vjerski poriv što su ga s kršćanstva prenosili na druge oblike iluzija. Jedni su bili zanesenjaci društvene jednakosti, drugi zaljubljenici tek u ljepotu, neki su vjerovali u znanost i njezinu korisnost, a neki pak, još uvijek veliki kršćani, pošli su na Istoke i Zapade tražiti druge oblike religije kojima bi zabavili svijest, bez njih šuplju od puka življenja. Sve smo mi to izgubili, rodili smo se kao siročići bez svih tih utjeha. Svaka civilizacija slijedi unutarnju nit jedne religije koju zastupa: prijeći na druge religije znači izgubiti svoju, i naposljetku, izgubiti sve. Izgubili smo ovu, a također i druge. Ostali smo tako predani sami sebi u neutješnom osjećaju življenja. Čini se kako lađa ima za cilj plovidbu, no njezin cilj nije ploviti, nego stići u neku luku. Mi plovimo bez ideje o luci u kojoj bismo se trebali skloniti. I tako reproduciramo, u bolno] vrsti, pustolovinu argonauta: živjeti se ne mora, ploviti se mora. Bez iluzija živimo tek u snovima koji su iluzija onih koji ne mogu imati iluzije. Živeći od sebe samih, umanjili smo se, jer je potpun čovjek onaj čovjek koji se zanemaruje. Bez vjere nemamo nadu, a bez nade nemamo pravi život. Kako nemamo predodžbu o budućnosti, nemamo ni predodžbu o sadašnjosti, jer je današnjica za čovjeka koji djeluje tek prolog budućnosti. Snaga za borbu rodila se s nama mrtva, jer smo se mi rodili bez volje za borbu. Neki su od nas zaostali u čistom osvajanju svagdašnjice, priprosti i ogavni traže kruh svagdašnji i žele ga dobiti bez osjećaja rada, bez svijesti napora, bez uzvišenosti postignuća. Mi drugi, boljega podrijetla, odričemo se javnih stvari, ne želeći i ne žudeći ni za čim, i nastojimo do kalvarije zaborava odnijeti križ toga što samo postojimo. Nemoguć napor, za onoga tko nema, kao nositelj Križa, božanski postanak u svijesti. Neki su se predali, uposleni izvan duše, kultu meteža i buke, misleći da žive kada se čuju, vjerujući da ljube kada nalete na vanjske znakove ljubavi. Življenje nas je boljelo, jer smo znali da smo živi; umiranje nas nije prekrivalo zemljom, jer smo izgubili uobičajen pojam smrti. No drugi, Rasa Svršetka, spiritualna granica Smrtnoga Časa, nisu imali hrabrosti ni zanijekati ni naći zaklon u sebi. Živjeli su u poništenju, nezadovoljstvu i neutješno. Ali živjeli smo to u sebi, bez pokreta, uvijek zatvoreni, barem što se tiče života, između četiri zida sobe i četiri bedema sazdana od neznanja kako djelovati.

307. L. do D.

ESTETIKA KLONUĆA Budući da ne možemo izlučiti ljepotu iz života, pokušajmo barem izlučiti ljepotu iz toga što nismo u stanju izlučiti ljepotu iz života. Napravimo od naše propasti pobjedu, neku pozitivnu i uzdignutu stvar, sa stupovima, veličanstvenu i s duhovnim pristankom. Ako nam život [nije] dao negoli unutarnju tamnicu, uresimo je, makar samo sa sjenama naših snova, šarenim crtežima što utiskuju naš zaborav po nepomičnoj vanjskosti zidina. Poput svih sanjara uvijek sam osjećao da je moj poziv stvaranje. Kako nikada nisam znao uložiti

neki napor ili potaknuti namjeru, stvaranje mi se uvijek poistovjećivalo sa sanjanjem, željom ili žudnjom, i izvodio sam pokrete sanjajući kako izvodim upravo one pokrete koje sam želio moći izvesti.

308. Svoju nesposobnost življenja prekrstio sam u dar, svoj sam kukavičluk zaklonio nazvavši ga uzvišenim. Postavio sam se u sebi, kao lažnim zlatom pozlaćeni Bog, na papirnati oltar obojen tako da se doima kao mramorni. Ali sebe nisam prevario ni u svojoj prevarenosti.

309. L. do D.

Zadovoljstvo da sami sebe uzdižemo hvaleći se... _______________________

KIŠNI KRAJOLIK Miriše hladnoća, tuga, nemogućnost svih puteva, ideja svih ideja. _________________________

Današnje žene toliko uređuju svoje lice i vanjštinu da ostavljaju bolan dojam prolaznosti i nezamjenjivosti... Njihovi i ti ukrasi što ih oslikavaju i daju im boju, te postaju dekorativnije od svojega živog tijela. Ornamenti, drveni paneli, slike — u zbilji koju pogled pruža nisu vise od toga.., U pukome zamahu šala preko ramena postoji danas više samosvijesti u kretnji onoga tko ju čini nego nekada. Nekoć je šal bio odjevni predmet, danas je šal predmet što proizlazi iz intuicije čistog estetskog užitka. U naše današnje vrijeme, kada se od svega u životu stvara umjetnost, svatko trga latice svjesnoga i ponire u nestalnost zanosa. Prebjezi slika koje nisu stvorene, svi ti ženski likovi... Ponekad ima previše pojedinosti na njima... Određeni profili postoje s pretjeranom jasnoćom. U pretjeranosti što ih razdvaja nestvarno se poigravaju čiste linije u pozadini prostora.

310. Moja je duša skriveni orkestar; ne znam koji instrumenti u meni titraju i ciliču, kakve žice i harfe, timpani i bubnjevi. Poznajem se samo kao simfonija. ________________________

Svaki je napor zločin, jer je svaki pokret mrtav san. ____________________________ 295

Tvoje su ruke uhvaćene grlice . Tvoje su usne nijeme grlice (koje pred mojim očima guguću). Svi su tvoji pokreti ptice. Lastavica si u sagibanju, kondor kada me gledaš, orao u svojim zanosima ravnodušna ponosa. Sva si lepet krila, kao jezero što ga vidim. Sva si krilata, sva _________________________

Kiši, kiši, kiši... Kiši neprestano, u jecajima, Tijelo mi drhti kao i duša od hladnoće... Ne od hladnoće koja je u prostoru, nego od hladnoće 296

koja je u gledanju kiše ... ______________________________

Svako je zadovoljstvo porok, jer traženje zadovoljstva je ono što svi rade u životu, a jedini crni porok je raditi ono što svi ljudi rade.

311. L. do D.

Ponekad, ne očekujući ili ne naslućujući to, gušenje običnoga obuzme mi grlo i javlja mi se fizička mučnina od glasa i pokreta bilo čega što se naziva sličnim. Izravna fizička mučnina što se osjeća izravno u želucu i u glavi, glupa zapanjenost probuđene osjećajnosti... Svaka osoba koja mi govori, svako lice čije me oči motre napada me poput uvrede ili psovke. Izlijevam užas iz svega. Hvata me vrtoglavica, jer osjećam da ih osjećam. I gotovo se uvijek događa, u tim trenucima želučanog pustošenja, da postoji muškarac, žena, dijete čak, koji se pojavljuju preda mnom poput stvarnoga predstavnika banalnosti što mi izaziva gađenje. Nisu to predstavnici nekoga mog osjećaja, subjektivnoga i mišljenoga, nego objektivne istine, doista u skladu s izvanjskim što ga osjećam unutra, a javljaju se po analognoj magiji i donose 297

mi primjer pravila što ga smišljam .

312. L. do D.

Ima dana kada osobe koje srećem, pa i osobe s kojima se prisilno i svakodnevno družim, poprimaju oblik simbola, i stvaraju, odvojeno ili povezujući se, neki proročki ili tajni zapis, opise u 298

sjenama mojega života. Ured mi postaje stranica s ljudima-riječima, ulica je knjiga. Riječi zamijenjene onima običnima, neuobičajene riječi na koje nailazim, riječi za koje mi nedostaje

rječnik, ali ne i posve neshvatljive, govore, izražavaju, no ne govore o sebi i ne izražavaju sebe, to su riječi, rekoh, ništa ne pokazuju, ispuštaju providnost. Ali u mojoj sutonskoj viziji tek nejasno nazirem što ta iznenadna okna, otkrivena na površini stvari, poprimaju iz unutarnjosti što ju zakrivaju i otkrivaju. Shvaćam putem spoznaje, kao slijepac kojemu govore o bojama. Ponekad dok prolazim ulicom čujem ulomke prisnih razgovora, i gotovo svi govore o drugoj ženi, drugom muškarcu, o dječaku neke treće ili o ljubavnici onoga, Nosim sa sobom, samo zato što sam čuo te sjene ljudskoga govora koji je naposljetku sve čime se bavi većina svjesnih života, mučninu gađenja, tjeskobu progona među paucima i iznenadnu svijest 299

svoje namrgođenosti među stvarnim ljudima; osuda da budem jednak susjed, pred stanodavcem i u kući, kao drugi stanari zgrade, zirkajući s gađenjem, između stražnjih rešetaka skladišta trgovine, u 300

tuđe smeće što se rastapa na kiši u skučenome dvorištu

koji je moj život.

313. Razdražuje me sreća svih tih ljudi koji ne znaju da su nesretni. Njihov je ljudski život ispunjen čitavim nizom tjeskoba koje bi mogle sačinjavati jednu istinsku osjećajnost. Ali kako je njihov stvarni život vegetativan, patnja prolazi kroz njih ne dotičući im dušu, i žive život koji bi se mogao usporediti tek sa životom nekog čovjeka sa zuboboljom koji je dobio bogatstvo — pravo bogatstvo da živi ne znajući to, prema tome, najveći dar što ga bogovi dodjeljuju, po kojemu im je čovjek 301

sličan, uzdignut kao oni (iako na drugi način) iznad radosti i bol . Zbog toga ih, ipak, sve volim. Te drage vegetativce!

314. L. do D.

Želio bih izgraditi kodeks inercije za uzvišene duhove u modernim društvima. Društvo bi se samo po sebi i spontano upravljalo kada ne bi sadržavalo osjećajne i inteligentne ljude. Vjerujte da je to jedina stvar koja mu škodi. Primitivna društva sretno su egzistirala otprilike na taj način. Šteta je samo što bi izbacivanje uzvišenih ljudi iz društva dovelo do njihova umiranja, jer ne znaju raditi. A možda bi umrli i od mučne dosade, jer između njih ne bi bila umetnuta glupost. Ali ja ovo govorim s polazišta ljudske sreće. 302

Svaki uzvišeni čovjek koji bi se pojavio u društvu bio bi protjeran na Otok uzvišenih. Uzvišene bi hranili, poput životinja u kavezima, obični pripadnici društva. Vjerujte: da nema inteligentnih ljudi koji upozoravaju na ljudske nedaće, ljudstvo ih ne bi ni primijetilo. I tako osjećajna stvorenja pridonose da drugi pate zbog njihove naklonosti. Zasad, budući da živimo u društvu, jedina je dužnost uzvišenih ljudi da smanje na najmanju mjeru svoje sudjelovanje u životu plemena. Ne treba čitati novine ili ih treba čitati samo da se sazna što se to malo važno i zanimljivo događa. Nitko ne može zamisliti užitak što ga izvlačim iz sažetih vijesti iz provincije. Sama mi imena otvaraju vrata iznad praznine.

Uzvišeno stanje dostojno uzvišena čovjeka je ne znati tko je šef Vlade njegove zemlje, ni da li živi u monarhiji ili republici. On u potpunosti mora postaviti dušu tako da ga protok stvari i događaja ne ometa. Ako to ne učini, morat će se zanimati za druge da bi se brinuo o sebi.

315. L. do D.

Estetika dopušta gubljenje vremena. Za one osjetljive osjećajnosti postoji obrazac inercije što uključuje recepte za sve oblike lucidnosti. Strategija pomoću koje bi se borilo s pojmom društvenoga suživljenja, s porivima nagona, s 303

preklinjanjem osjećaja, zahtijeva proučavanje koje bilo kakav običan estet ne može podnijeti Nakon jedne usavršene etiologije nedoumica treba prijeći na ironičnu dijagnozu podčinjenosti uobičajenome. Također treba njegovati umješnost protiv uljeza u životu; pažnja mora nam pružiti oklop protiv osjećanja tuđih mišljenja, a mekana ravnodušnost mora nam obložiti dušu u slojevima protiv gluhih udaraca suživota s drugima.

316. L. do D.

Estetski kvijetizam života po kojemu bismo uspjeli da nas ne dotaknu uvrede, poniženja i život živućih, da ne dopru dalje od jedne prezrive periferije osjećajnosti, tek do vanjske ograde svjesne duše. Svi po nečemu možemo biti prezreni. Svatko od nas nosi sa sobom počinjen zločin ili zločin koji duša od njega traži.

317. L. do D. 26. 1. 1932.

Jedna od mojih stalnih zaokupljenosti jest shvatiti kako to da postoje drugi ljudi, kako to da postoji duša koja nije moja i svijest strana mojoj svijesti koja mi se čini, upravi zato što je svijest, jedinom. Jasno mi je da je čovjek koji preda mnom stoji, govori riječima poput mojih i izvodi iste pokrete ili one koje bih i ja mogao izvesti, na stanovit način nalik meni. No, isto mi se to događa s bakrorezima što ih sanjam na ilustracijama, s likovima što ih vidim u romanima, s dramatičnim 304

osobama koje na pozornici prolaze kroz glumce koji ih predstavljaju. Pretpostavljam da nitko uistinu ne prihvaća stvarno postojanje druge osobe. Može dopustiti da je druga osoba živa, da osjeća i misli kao on; ali uvijek će postojati neki bezimeni element razlike, neki materijalizirani nedostatak. Postoje likovi iz protekla vremena, duhovne slike u knjigama koje su za nas veće stvarnosti od onih utjelovljenih ravnodušnosti što s nama razgovaraju odozgo s balkona, ili

nas slučajno pogledaju u tramvaju, ili nas nehotice okrznu u prolazu u mrtvilu ulica. Drugi su za nas samo prolazak, i to gotovo uvijek nevidljiv prolazak u poznatoj ulici. Više mi pripadaju, s većom prisnošću i rodbinskom vezom, stanoviti likovi zapisani u knjigama, slike što sam ih upoznao u tisku, nego mnoge osobe koje nazivaju stvarnima u toj metafizičkoj zaludnosti što se naziva krv i meso. A »krv i meso« zapravo ih dobro opisuju: nalik su izrezanim komadima položenima na vanjsku mramornu ploču neke mesnice — nogice i rebarca Sudbine — smrti krvare kao i životi. Nije me stid što tako osjećam, jer sam već vidio da svi tako osjećaju. Ono što se doima kao prezir između čovjeka i čovjeka, kao ravnodušnost koja dopušta da se ubijaju ljudi i da se ne osjeća da se ubija, kao što to rade ubojice, ili da se ne misli da se ubija, kao što to rade vojnici, to je zato što nitko ne obraća pozornost na činjenicu, kao da je neprozirna, da i drugi također imaju dušu. U određenim danima i određenim časovima dopire do mene ne znam kakvim povjetarcem, i rastvori se u meni otvaranjem ne znam kakvih vrata, iznenadan osjećaj da je trgovac s ugla duhovno biće, da je trgovački pomoćnik, koji se u ovome času na vratima saginje prema vreći krumpira, uistinu duša sposobna za patnju. Kad su mi jučer rekli da se prodavač iz trafike ubio, učinilo mi se to kao laž. Jadničak, pa i on je postojao! Zaboravili smo to svi, svi mi koji smo ga poznavali na isti način kao i svi oni koji ga nisu poznavali. Mi ćemo ga sutra bolje zaboraviti. A imao je dušu, imao ju je da bi se ubio. Strasti? Patnje? Nesumnjivo... Ali u meni, kao i u ljudima, postoji tek sjećanje na glupav smiješak povrh prljavoga šarenog kaputića, nejednakog u ramenima. Samo mi je to ostalo od nekoga tko je toliko osjećao da se ubio od osjećanja, jer na kraju, zbog čega drugog bi se netko ubijao... Pomislio sam jednom, dok sam kod njega kupovao cigarete, kako će brzo oćelaviti. Naposljetku, nije imao vremena oćelaviti. To je jedno moje sjećanje što mi je od njega ostalo. Kakvo bih još mogao imati, kada i ovo, napokon, nije sjećanje na njega nego na jednu moju misao? Vidim iznenada truplo, lijes u koji su ga položili, raku, posve stranu, u koju će ga odnijeti. I vidim, odjednom, da je prodavač iz trafike, s naherenim kaputićem i svim ostalim, bio, na stanovit način, cijelo čovječanstvo. Bio je to samo časak. Danas, sada, za čovjeka poput mene, jasno je da je on samo umro. Ništa više. Da, drugi ne postoje... Za mene se ovaj zalaz sunca zaustavlja, otežalo prozračan, s magličastim i nepomirljivim bojama. Za mene pod zalaskom drhti, a da ne vidim kako protječe, velika rijeka. Za mene je napravljen ovaj trg otvoren prema rijeci s nadolazećom plimom. Danas je u zajednički grob zakopan prodavač iz trafike. Ovaj današnji zalazak sunca ne postoji za njega. Ali dok sam o tome mislio, a da to nisam želio, i za mene je prestao postojati.

318. L. do D.

..., lađe što prolaze u noći i ne pozdravljaju se i ne poznaju se.

319. L. do D.

Uviđam danas da sam promašio; tek se ponekad začudim kako nisam predvidio da ću promašiti. Čega je u meni bilo što bi moglo predvidjeti pobjedu? Nisam posjedovao slijepu snagu pobjednika ili stanovitu viziju luđaka... Bio sam bistar i tužan poput hladnoga dana. Jasne stvari pružaju utjehu, i stvari na suncu pružaju utjehu. Gledati kako život prolazi pod modrim danom pruža mi veliko zadovoljstvo. Zaboravim beskrajno, zaboravim više no što bih se mogao sjećao. Moje prozirno i prozračno srce prožima se dostatnošću stvari i pogled mi je nježno dovoljan. Nikada nisam bio drugo do utjelovljeno gledanje, ogoljeno od sve duše, tek s gibanjem nejasnoga zraka u koji sam gledao. Posjedujem duhovna obilježja boema, onih koji puštaju da život prolazi kao nešto što klizi iz ruku, i to u vrijeme kada pokret kojim bi ga se zgrabilo tek sniva u ideji da to učini. Ali nisam imao vanjskih zadovoljstava boemskog duha — laka rasterećenja naglih i napuštenih emocija. Nikada nisam bio drugo do osamljen boem, što je besmisleno; ili neki mističan boem, što je nemoguće. Stanoviti časovi-intervali što sam ih proživio pred Prirodom, izliveni u nježnosti osame, zauvijek će mi ostati poput medalja. U tim sam trenucima zaboravio sve svoje namjere u životu, sve svoje željene smjerove. Uživao sam u tome što nisam ništa s puninom duhovne bonace, ležeći u plavome krilu svojih težnji. Nikada nisam uživao u neizbrisivom trenu, oslobođenom duhovne dubine promašaja i klonuća. U svim mojim oslobođenim trenucima bolje drijemala i cvjetala polako iza zidina moje svijesti, u drugim dvorištima; ali miomiris i sama boja tih tužnih cvjetova intuitivno su prelazili zidine, a ona strana gdje su cvjetale ruže nikada nije prestajala biti, u zbrkanoj tajni mojega bića, ova osjenčana strana u pospanosti mojega života. Rijeka mojega života utekla je u jedno unutrašnje more. Oko moga dvorca u snu sve drveće bijaše u jeseni. Taj je kružni krajolik trnovitu kruna moje duše. Najsretniji trenuci mojega života bili su snovi, i to tužni snovi, i vidjeh se na njihovim jezerima poput slijepa Narcisa koji uživa u svježini obližnje vode, osjećajući kako se nad nju saginje u nekoj prijašnjoj i noćnoj viziji, povjerenoj apstraktnim emocijama, proživljenoj u kutku mašte s majčinskom brigom u voljenju samoga sebe iznad svega. Tvoje prijetvorne biserne ogrlice voljele su sa mnom moje najljepše časove. Karanfili su bili najdraže cvijeće, možda zato što nisu značili pretjeranost. Tvoje su usne odmjereno slavile ironiju vlastitog smiješka. Jesi li dobro shvaćala svoju sudbinu? Zato što si ju poznavala a da ju nisi shvaćala, zapisana je tajna u tuzi tvojih očiju toliko zasjenila tvoje odustale usne. Naša je Domovina bila predaleko za ruže. U vodoskocima naših vrtova voda bijaše baršunasta od tišina. Na malim hrapavim udubljenjima kamenja koje je voda označila, bilo je tajni što smo ih imali kao djeca, snova zaustavljene veličine naših olovnih vojnika koje smo mogli položiti na kamenčiće vodoskoka, u nepomično pogubljenje neke velike vojne akcije, a da ništa ne nedostaje našim snovima, i da ništa ne zakasni u našim zamišljanjima. Znam da sam promašio. Uživam u neograničenom zadovoljstvu promašaja kao onaj koji pridaje

iscrpnu vrijednost groznici što ga obuzima. Imao sam stanovitoga dara za prijateljstvo, ali nikada nisam imao prijatelja, bilo zato što su mi nedostajali, bilo zato što je prijateljstvo, onako kako sam ga ja shvaćao, bila zabluda mojih snova. Uvijek sam živio povučeno, sve povučenije što sam više znao za sebe.

320. L. do D. 29. 1. 1932.

Pošto su posljednje vrućine ljeta prestale biti postojane na mutnome suncu, jesen je otpočela prije no što je stigla u polaganoj, obilno neodređenoj tuzi, što se doimala poput nekakve volje neba da se ne smiješi. Kadikad je plavetnilo bilo bistrije, kad ikad zelenije zbog odsuća tvari visinske boje; bijaše to neka vrsta zaborava u oblacima, različiti osjenčani purpuri, još uvijek ne zamrlost, 305

nego bezvoljnost u cijeloj nepomičnoj osami kojom su prelazili oblaci. Kasnije je dolazak prave jeseni najavila stanovita hladnoća unutar ne-hladnoga zraka, u zagasitosti boja koje se još nisu ugasile, u nečemu polusjenovitome i udaljenome u što su zapale primjese krajolika i raspršen izgled stvari. Još se ništa nije pripremalo za umiranje, ali se sve, poput 306

osmijeha koji je jedini nedostajao, okretalo u čežnji za životom . Naposljetku je stigla prava jesen: zrak je postao hladan od vjetra; lišće je suho šuštalo, čak i ako nije bilo suho; sva je zemlja poprimila neopipljivu boju i oblik neke neodređene močvare. Gubilo je boju ono što bješe posljednji osmijeh u umoru kapaka, u bezvoljnosti pokreta. I tako je sve što osjeća, ili pretpostavljamo da osjeća, prisno pritiskalo na grudi svoj vlastiti rastanak. Zvuk vrtloženja u nekom predvorju lebdio je kroz našu svijest o nekoj drugoj stvari. Pružalo je zadovoljstvo oporavljati se kako bi se uistinu osjetio život. 307

Ali prve zimske kiše što su pristigle još za trajanja jeseni , bezosjećajno su ispirale preostale boje. Visoki su vjetrovi zavijali u nepomičnim stvarima, klepetali u pričvršćenim stvarima, povlačili pokretne stvari, a između nepravilnih glasanja kiše u visine su odnosili odsutne riječi bezimena protesta, tužne zvukove, gotovo mahnite od očaja bez duše. 308

I na kraju je jesen nestajala u hladnoći i sivilu. Sada se primicala jedna zimska jesen, prašina se pretvarala u blato, no, istodobno, hladnoća zime donijela je i nešto dobro — ljeto stoje posve prestalo, proljeće što treba stići, jesen što se napokon uobličuje u zimu. A u visokom zraku gdje zamućene primjese više nisu podsjećale ni na toplinu ni na tugu, sve bijaše naklonjeno noći i neodređenoj meditaciji. Tako se sve to meni činilo prije no što sam o tome počeo misliti. Danas, kada o tome pišem, pišem jer se sjećam. Jesen koju imam ona je koju sam izgubio.

321. Prilika je poput novca, koji, doduše, nije drugo do prilika. Za onoga koji djeluje, prilika je čin volje, a volja me ne zanima. Za mene koji ne djelujem, prilika je pjev o odsuću sirena. To treba prezirati s užitkom, pospremiti negdje visoko ni za kakvu uporabu.

Imati priliku za... Na tom će se polju predočiti kip odricanja. O široka osunčana polja, promatrač za kojega jedino živite, promatra vas iz sjene. Opijenost velikih riječi i dugih rečenica što se poput valova dižu u svojemu ritmu da udahnu i raspadnu se, smiješeći se u ironiji zmijolike pjene, u tužnoj divoti polutame.

322. L. do D.

Svaki pokret, ma kako lagan bio, znači povredu neke duhovne tajne. Svaki je pokret revolucionaran čin; progon, možda, istinske naših namjera. Djelovanje je bolest mišljenja, tumor mašte. Djelovati znači prognati sebe. Svako je djelovanje nepotpuno i nesavršeno. Pjesma što ju sanjam nema nedostataka osim kada ju pokušam stvoriti. U mitu o Isusu zapisano je ovo: Bog, kada se pretvorio u čovjeka, nije mogao umrijeti doli u mukama. Najveća muka za najvećeg sanjara njegov je sin. Razderane sjene listova, drhtavi pjev ptica, ispružene ruke rijeka što iskre svježe svjetlucanje na suncu, zelenilo, makovi i jednostavnost dojmova — kada to osjećam, osjećam čežnju, kao da osjećajući nisam osjetio. Časovi, kao kola u predvečerje, cvileći se vraćaju sjenama mojih misli. Ako podignem oči iznad svoje misli, one su užarene od predstave u svijetu. Da se ostvari neki san potrebno ga je zaboraviti, odvratiti pozornost od njega. Zato ostvarivati znači ne ostvarivati. Život je pun paradoksa kao ruža trnja. Htio bih stvoriti apoteozu jedne nove nedosljednosti koja bi bila poput negativnog zasnivanja nove anarhije duše. Oduvijek mi se činilo da bi za čovječanstvo bilo korisno sabrati zbornik mojih snova. Upravo zbog toga suzdržao sam se da to učinim. Pomisao da bi moglo biti korisno ono što sam radio, zaboljela me je, presušila me je. Imam posjede u predgrađu života. Provodim odsuća grada svojega Djelovanja među drvećem i cvijećem u svome sanjarenju. Do moje zelene povučenosti ne dopiru ni odjeci života mojih pokreta. Drijemam svoje pamćenje poput beskrajnih procesija. Iz kaleža moje meditacije ispijam tek smiješak žutoga vina; ispijam ga samo očima, sklapajući ih, a Život prolazi poput udaljena jedra. Sunčani dani imaju okus nečega što nemam. Plavo nebo, bijeli oblaci, drveće, frula što nedostaje — nedovršene ekloge u njihanju grana... Sve je to nijema harfa po kojoj klizi lakoća mojih prstiju. Biljna akademija tišina... tvoje ime zvuči kao makovi... spremišta za vodu... moj povratak... ludi svećenik koji je poludio na misi. Ovo su sjećanja iz mojih snova... Ne sklapam oči ali ništa ne 309

vidim... Nema ovdje stvari koje vidim... Vode ...

U zapletenome metežu zelenilo drveća je dio moje krvi. Kuca mi život u dalekom srcu... Nisam bio predodređen za stvarnost, a život mi je poželio doći. Mučenja sudbine! Tko zna neću li sutra umrijeti! Tko zna neće li mi se danas dogoditi nešto strahotno za moju dušu!... Ponekad, kada tako mislim, zastrašuje me najuzvišenije nasilje što nas prisiljava da koračamo, ne znajući kojemu događaju kreće ususret moja neizvjesnost.

323. L. do D.

... kiša je još padala tužna, ali sitnija, kao u nekoj kozmičkoj iscrpljenosti; nije bilo munja, tek povremeno, s već udaljenim zvukom, kratka bi grmljavina oštro zamumljala, a kadikad kao da se prekidala, također umorna. Doimalo se kao da je kiša iznenada još više usporila. Jedan je službenik otvorio prozor prema Ulici Douradores. Svježi zrak, s posmrtnim ostacima topline nametnuo se u velikoj dvorani. Glas gazde Vasquesa odzvanjao je glasno na telefonu iz ureda: »Što je, jeste li još tamo?« I bilo je suzdržanog prizvuka u njegovu glasu, a za sebe, da se ne čuje, izgovorio je neku prostu1 primjedbu (naslućuje se), upućenu dalekoj gospođici.

324. Znati ne imati iluzije svakako je nužno umijeće da bismo mogli sanjati. Tako ćeš dosegnuti uzvišenu točku sanjanja gdje se osjeti miješaju, osjećaji prelijevaju, ideje prožimaju. Kao što boje i zvukovi imaju okus jedni drugih, tako i mržnje imaju okus ljubavi, konkretno okus apstraktnoga, a apstraktno okus konkretnoga. Puca užad što je istodobno sve povezivala i sve odvajala, izdvajajući svaki element. Sve se stapa i rastapa.

325. L. do D.

Fikcije interludija bojama prekrivaju apatiju i nehaj našega dubokog nevjerovanja.

326. Osim toga ja ne sanjam i ne živim, već sanjam stvarni život. Sve lađe su lađe snova čim u nama postoji moć da ih sanjamo. Sanjara ubija što ne živi kada sanja; onoga koji djeluje ranjava što ne sanja kada živi. Stopio sam u jedinstvenu boju sreće ljepotu sna i stvarnost života. Ma koliko posjedovali san, nikada ga ne posjedujemo kao što posjedujemo rupčić što ga nosimo u džepu, ili, ako hoćemo, kao što posjedujemo vlastito tijelo. Ma koliko se život živio u punom, neizmjernom i pobjedonosnom djelovanju, nikada ne nestaju od dodira s drugima, spoticanja o prepreke, pa bile one i najmanje, kao ni osjećanje kako vrijeme protječe.

Ubiti san znači ubiti sebe, znači izmijeniti svoju dušu. San je uistinu ono naše što imamo, neprobojno i neosvojivo naše. Kozmos, Život — bila to stvarnost ili iluzija — pripada svima, svi mogu vidjeti ono što ja vidim, i posjedovati ono što ja posjedujem, ili barem, mogu to pojmiti gledajući i posjedujući, a to je No ono što sanjam nitko ne može vidjeti osim mene, nitko osim mene ne može to imati. I ako se moje gledanje vanjskoga svijeta razlikuje od gledanja drugih, to je zato što ga gledam iz svojega sna, bez svoje želje, i što se ono iz mojega sna lijepi za moje oči i uši.

327. L. do D.

U velikoj jasnoći dana smiraj zvukova također je od zlata. Postoji mekoća u onome što se zbiva. Da mi kažu da ima rata, ja bih rekao da rata nema. Jedan ovakav dan ne može imati ništa što bi tištalo to ništa, izuzev mekoće.

328. L. do D. Na kraju stranice napisano je naopačke: »Nitko ne uspijeva. Ništa nije vrijedno truda.« Sklopi ruke, stavi ih među moje i slušaj me, ljubavi moja. Želim ti reći, govoreći blagim i uspavljujućim glasom, kao ispovjednik koji savjetuje, koliko žudnja za dosezanjem ostaje s ove strane onoga što smo dosegnuli. 310

Želim moliti s tobom, moj glas s tvojom pažnjom, litaniju očajanja . Nema umjetnikova djela koje ne bi moglo biti savršenije. Čitajući stih po stih, u većini pjesama nalazimo malo stihova

311

koji ne bi mogli biti bolji, malo prizora

312

koji ne bi mogli biti snažniji, a 313

njihova cjelina nikada nije tako savršena da ne bi mogla biti mnogo, mnogo savršenija. Teško umjetniku koji to primjećuje, koji makar jedan dan pomisli na to! Nikada više njegov rad nije radost, ni njegov san spokoj. Kao mladić bez mladosti koji stari nezadovoljan. I čemu se izražavati? Ono malo što se kaže bilo bi bolje da nije rečeno. Da se barem mogu doista suživjeti s time koliko je odricanje lijepo, kako bih bolno sretan zauvijek bio! Zašto ne voliš ono što kažem ušima kojima se čujem kako govorim? Ako samoga sebe čujem kako glasno govorim, uši kojima se čujem kako govorim glasno, ne slušaju me na isti način kao unutrašnje uho kojim se čujem kako mislim riječi. Ako ja griješim dok se slušam, te moram samoga 314

sebe tako često pitati što sam htio reći , kako će me tek drugi razumjeti! Kako se slojevita neinteligencija može naći u neshvaćanju tih drugih među nama. Ne može uživati u tome da bude shvaćen onaj koji želi da ga se ne shvati, to se događa samo složenima i nerazumljivima; a oni drugi, obični, oni koje dragi mogu razumjeti — ti nikada nemaju želju da budu shvaćeni.

329. Jesi li već pomislila, o Druga, koliko smo nevidljivi jedni za druge? Jesi li već razmišljala koliko se ne poznajemo? Gledamo se i ne vidimo se. Čujemo se, a svatko sluša samo glas koji se nalazi u njemu. Riječi drugih su zablude našega slušanja, brodolomi našega shvaćanja. S kakvom sigurnošću vjerujemo u naš smisao tuđih riječi. Imaju okus smrti zadovoljstva što ih drugi stavljaju u riječi. Čitamo zadovoljstva i život u onome što drugi ispuštaju s usana bez namjere da pruže neki dublji smisao. Glas potoka što ga tumačiš, čista tumačice, glas drveća gdje smo ostavili smisao u njihovu šuštanju — ah, moja neznana ljubavi, sve smo to mi, a mi smo i tlapnje od pepela što cure kroz rešetke naše tamnice!

330. Kako možda sve i nije lažno, ništa nas, ljubavi moja, neće izliječiti od zadovoljstva gotovozačudnoga laganja. Posljednja uzvišenost! Najveća izopačenost! Besmislena laž posjeduje svu zadivljenost izopačenoga s posljednjim i najvećim udivljenjem jer je nedužno, Izopačenost namjerno nedužna — tko bi nadmašio, o najveću uzvišenost toga? Izopačenost koja i ne teži pružiti nam užitak, koja i ne posjeduje mahnitost u zadavanju boli, koja pada na tlo unutar zadovoljstva i boli, zaludna i besmislena poput loše napravljene igračke s kojom bi se odrastao čovjek htio zabaviti! Ne poznaješ li, o Dražesna, zadovoljstvo u kupovanju stvari koje nisu potrebne? Poznaješ li okus 315

puteva, kojima bismo, da krenemo u zaboravu , krenuli zabunivši se? Koje ljudsko djelo ima tako lijepe boje kao što ih imaju patvorena djela — koja lažu svojoj vlastitoj prirodi i opovrgavaju svoju namjeru? Uzvišeno rasipanje života koji bi mogao biti koristan, nikada neostvareno djelo koje bi svakako bilo divno, napuštanje, na polovici, pravoga puta do pobjede! Ah, ljubavi moja, slava djela što se izgube i nikada se ne pronađu, znanstvenih radova koji su danas samo naslovi, biblioteka koje su izgorjele, kipova koji su polomljeni. Kakvi li su sveci Besmisla oni umjetnici koji su spalili divna djela onih koji su mogli stvoriti divno djelo, pa su ga namjerno stvorili nesavršenim, onih najvećih pjesnika Tišine koji su znali da mogu stvoriti posve savršeno djelo, pa su ga radije okrunili time što ga nisu nikada stvorili. (Makar i bilo nesavršeno.) Koliko bi ljepša bila Gioconda kad ju ne bismo mogli vidjeti! A kakav bi umjetnik bio onaj koji bi ju ukrao i spalio, koliko veći od onoga koji ju je naslikao! Zašto je umjetnost lijepa? Zato što je beskorisna. Zašto je život ružan? Zato što je sav sačinjen od ciljeva i svrha i namjera. Svi su životni putovi zacrtani da bi se kretalo od jedne do druge točke. Da nam bar daju gotov put od mjesta s kojega nitko ne polazi do mjesta kamo nitko ne odlazi! Tko bi svoj život posvetio izgradnji puta što počinje na polovici nekog polja i ide do polovice drugog polja;

kako bi taj put u svome protezanju bio koristan, ali bi uzvišeno ostao samo polovica puta. Ljepota ruševina? Zato što više ničemu ne služe. Draž prošlosti? Zato što je se sjećamo, jer kada se sjećamo, ona postaje sadašnjost, a to nije i ne može biti — besmisao, ljubavi moja, besmisao. I ja koji to govorim — zašto pišem ovu knjigu? Zato da bih ju prepoznao nesavršenom. U snu bi bila savršena; zapisana postaje nesavršena; zato ju pišem. I ponajviše zato što zagovaram beskorisnost, besmisao, — pišem ovu knjigu da bih lagao samome sebi, da bih izdao vlastitu teoriju. A najslavnija uzvišenost svega toga, ljubavi moja, pomisao je da ovo možda nije istina, i da ja ne vjerujem da je istina. A kada nam laž stane pružati zadovoljstvo, govorimo istinu da bismo joj lagali. I kada nam stvori tjeskobe, zaustavimo se, da nam patnja ne bi bila i izopačeno zadovoljstvo...

331. L. do D. 5. 2. 1932.

Boli me glava i svemir. Fizičke boli, očitije od duhovnih boli, svojim odražavanjem u duhu stvaraju tragedije što ih same ne sadrže. Donose nam netrpeljivost prema svemu, a kako se radi o svemu, nije isključena nijedna zvijezda. Ne dijelim opće mišljenje, nikada ga nisam dijelio i nikada ne bih mogao dijeliti to izrođeno mišljenje prema kojemu smo, kao duše, posljedica jedne materijalne stvari zvane mozak, koja postaje 316

rođenjem

u drugoj materijalnoj stvari zvanoj lubanja. Ne mogu biti materijalist kakvim bi se, 317

držim, nazvalo to mišljenje, jer ne mogu uspostaviti jasnu vezu — vidljivu vezu, rekao bih — između opipljive mase sive tvari, ili neke druge boje, i ovoga ja što iza mojega pogleda gleda u nebesa i misli ih, te zamišlja nebesa koja i ne postoje. No, iako nikada ne bih mogao upasti u ponor pretpostavki da jedna stvar može biti druga stvar samo zato što se obje nalaze na istome mjestu, kao zid i moja sjena na njemu, ili da je ovisnost duše o moždanim vijugama veća od moje ovisnosti o vozilu u kojemu se nalazim dok putujem, ipak mislim da, između onoga što je u nama čisti duh i onoga što je u nama duh tijela, postoji jedan suodnos iz kojega mogu proisteći sukobi. A uglavnom proistječe takav odnos u kojemu prostiji čovjek naudi onome koji je to u manjoj mjeri. Danas me boli glava, možda od želuca. No bol, jednom upućena glavi od želuca, prekida razmišljanja koja mislim iza mozga. Tko mi pokrije oči, ne osljepljuje me, samo mi onemogućuje da vidim. Zato sada, jer me boli glava, nalazim da je nevažna i osrednja predstava onoga što vani jedva želim vidjeti kao svijet, u ovome jednoličnom i besmislenom času. Boli mc glava, a to znači da sam svjestan uvrede koju mi nanosi materija, te me, jer me to kao i sve uvrede pogađa, predodređuje da budem u zavadi s cijelim svijetom, uključujući i ovaj obližnji, iako me ničim nije uvrijedio. Moja je želja umrijeti, makar na trenutak, no to je samo zato, kao što već rekoh, jer me boli glava. I ovoga se časa prisjećam na koji bi to način otmjenije rekao neki veliki prozaist. On bi po

razdobljima razložio bezimenu bol svijeta; pred njegovim maštovitim očima nicale bi u odlomcima razne ljudske drame što ne postoje na zemlji, i kroz pulsiranje grozničavih izvora uzdizala bi se na papiru cijela jedna metafizika boli. Ja, pak, ne posjedujem otmjenost stila. Boli me glava jer me boli glava. Boli me svemir jer me boli glava. No svemir što me uistinu boli nije onaj pravi, koji postoji jer ne zna da postojim, nego ovaj moj u meni, koji mi, ako rukom prijeđem po kosi, stvara osjećaj kako ona pati samo zato da bih ja patio.

332. L. do D.

Zapanjenost što ga izaziva moje nagnuće tjeskobi. Nisam po prirodi metafizičar, ali sam proživio dane jake tjeskobe, upravo fizičke, s neodlučnošću metafizičkih i religijskih problema... Brzo sam uvidio da bi rješenje religijskog problema za mene značilo rješavanje emotivnog problema u okvirima razuma.

333. L. do D. 18. 7. 1916.

Nijedan problem nema rješenja. Nitko od nas ne razrješuje gordijski čvor; svi mi ili odustajemo ili ga prerežemo. Rješavamo na silu, s osjećajem, sve probleme inteligencije, a činimo to zbog umora od razmišljanja ili zbog bojazni od zaključaka, ili zbog besmislene potrebe da se pronađe oslonac, ili zbog poriva pripadanja čoporu u kojemu se vraćamo drugima i životu. Kako nikada ne možemo spoznati sve elemente nekog problema, nikada ga ne možemo riješiti. Da bismo dosegnuli istinu nedostaju nam dostatni podaci, i intelektualni procesi koji bi iscrpno protumačili te podatke.

334. L. do D. 16. 3. 1932.

Prošli su mjeseci otkad sam posljednji put pisao. Sanjao sam i u shvaćanju toga sna bio sam netko drugi u životu. Neki dojam prenesene sreće bio je čest. Nisam postojao, bio sam drugi, živio sam ne razmišljajući. Danas sam se, odjednom, vratio onome što sam ili što sanjam da jesam. Bilo je to u trenutku velikog umora, nakon nevažna posla. Oslonio sam glavu među ruke, zabivši laktove u visoki nagnuti stol. I sklopljenih očiju, ponovno sam se vratio sebi. U nekom lažnom udaljenom snu prisjetio sam se svega što sam bio, i s jasnoćom viđenoga krajolika podignuo se u meni odjednom, prije ili poslije svega, prostrani dio staroga imanja na kojemu se, gotovo kao u nekoj viziji, uzdizalo prazno gumno. Istoga sam časa osjetio nekorisnost života. Gledati, osjećati, sjećati se, zaboraviti — sve mi se to izmiješalo u nejasnoj boli u laktovima s neodređenim mrmorom obližnje ulice i sitnim zvukovima

spokojnoga rada u mirnom uredu. Kada sam, ruku položenih na visokom stolu, po svemu onome ondje vidljivom, zaokružio pogledom što je zacijelo bio umoran i prepun mrtvih svjetova, prva stvar koju sam ugledao bila je muha zunzara (onaj nejasni zuj što nije pripadao uredu!) boja je sletjela na tintarnicu. Promotrio sam ju s dna bezimena i probuđena ponora. Imala je zelene nijanse crnoga i plavoga, i sjajila se od odvratnosti koja nije bila ružna. Jedan život! Možda sam pred tko zna kakvim uzvišenim silama bogova ili demona Istine, u sjeni koje lutamo, i ja samo sjajna muha što načas sleti pred njih? Olako primjećujem. Promatranje je već gotovo? Filozofija bez misli? Možda, ali nisam mislio: osjetio sam. Tjelesno, izravno, s dubokim i tamnim užasom, napravio sam smiješnu usporedbu. Bio sam muha kada sam se usporedio s muhom. Osjetio sam se muhom kada sam pretpostavio da se tako osjećam. I osjetio sam se dušom kao muha, spavao sam kao muha, osjetio se zatočenim u muhi. A najveći je užas što sam se istodobno osjećao kao ja. Bez želje, podignuo sam oči prema stropu, neće li se na mene strovaliti neko uzvišeno ravnalo i zgnječiti me, kao što bih ja mogao zgnječiti tu muhu. Na sreću, kada sam spustio pogled, muha je, sa zvukom koji nisam čuo, nestala. Ured je bez svoje volje ponovno bio bez filozofije.

335. L. do D.

»Osjećati je gnjavaža.« Ove slučajne riječi, ne znam kojega sugovornika u razgovoru od nekoliko minuta, zauvijek mi ostadoše sjati na tlu pamćenja. Sam pučki oblik rečenice pridaje im sol 318

i papar .

336. L. do D.

Ne znam koliko je njih promatralo, uistinu dostojnim pogledom, neku pustu ulicu s ljudima u njoj. Već ovaj način izražavanja kao da želi reći nešto drugo, i doista to želi. Pusta ulica nije ulica po kojoj nitko ne prolazi, nego ulica u kojoj oni koji njome prolaze, prolaze kao da je pusta. To nije teško shvatiti kada se vidi: zebra je nešto nemoguće za onoga koji ne poznaje ništa drugo osim magarca. Osjetilni doživljaji svrstavaju se u nama u određene stupnjeve i tipove razumijevanja. Postoje načini razumijevanja koji sadrže načine da budu razumljivi. Ima dana kada se u meni pomalja, kao da niče iz neke strane zemlje u samoj glavi, mučnina, bol, tjeskoba življenja, koja se ne doima nepodnošljivom samo zato jer ju zaista podnosim. To je davljenje života u samome meni, želja da budem druga osoba u svim porama, kratka vijest o svršetku.

337. L. do D.

Ponajviše osjećam umor, i onaj nemir što je blizak umoru, kada ovaj nema drugog razloga da bude osim što jest. Osjećam unutarnju bojazan od očitavanja pokreta, neki intelektualni strah od izgovaranja riječi. Sve se unaprijed doima zaludnim. Nepodnošljiva mučnina od svih lica, bistrina inteligencije ili njezin izostanak, njihova grotesknost do mučnine sretnika ili nesretnika, užasnih jer postoje kao odvojena plima živućih stvari što su mi tuđe...

338. L. do D.

U onim slučajnim časovima rasterećenja u kojima smo svjesni sami sebe kao pojedinca koji je drugi za one druge, uvijek me zaokupljalo to zamišljanje fizičkog, pa i moralnog obličja kakvo bih imao za one koji me promatraju i sa mnom razgovaraju, svakodnevno ili tek slučajno. Ponajprije, svi smo naviknuti smatrati se prvenstveno duhovnim stvarnostima, dok druge držimo izravnim fizičkim stvarnostima; neodređeno se smatramo fizičkim ljudima, kao posljedice u očima drugih; neodređeno smatramo druge duhovnim stvarnostima, i tek u ljubavi ili sukobima postajemo uistinu svjesni da i drugi uistinu imaju dušu, baš kao i mi. Zato se ponekad gubim u nekom zaludnom zamišljanju o tome kakva sam vrsta čovjeka za one koji me vide, kakav je moj glas, kakav lik utiskujem u nehotično pamćenje drugih, na koji se način moji pokreti, moje riječi, moj izvanjski život urezuje u mrežnicu tuđega tumačenja. Nikada se nisam uspio vidjeti izvana. Ne postoji zrcalo koje bi nam pokazalo nas vanjske, jer nema zrcala koje bi nas izvuklo iz nas samih. Bila bi potrebna druga duša, drugi kut gledanja i mišljenja. Da sam filmski glumac, ili da snimim svoj glas na ploče, uvjeren sam da bih svejedno bio daleko od toga da saznam što sam s one strane, jer bilo što bilo, štogod da se moje snimilo, uvijek sam ovdje unutra, na posjedu s visokim zidinama moje svijesti o meni. Ne znam jesu li i drugi takvi, počiva li znanost o životu ponajprije na tome da se bude toliko tud samome sebi, pa se tako nagonski postiže otuđenje i u životu se sudjeluje kao stranac u odnosu na svijest; i ne posjeduju li ti drugi, u sebe povučeniji od mene, onu posvemašnju sirovost da ne budu drugo do samo oni, živeći izvanjski prema onome čudu po kojemu pčele oblikuju organiziranije društvo od bilo kakve nacije, a mravi komuniciraju međusobno govorom sićušnih ticala koji svojom djelotvornošću premašuje naše slojevito odsuće razumijevanja. Zemljovid svijesti o stvarnosti uvelike je složen od obala, velikih neravnina planina i jezera. I ako se odviše zadubim u razmišljanje sve mi se čini kao neka vrsta mape poput one u Carte du 319

Tendre ili u Gulliverovim putovanjima, kao poigravanje točnošću što je upisana u nekoj ironičnoj ili fantastičnoj knjizi namijenjenoj razonodi uzvišenih bića koja znaju gdje je zemlja uistinu zemlja. Sve je složeno za onoga koji misli, a misao ga nesumnjivo čini još složenijim zbog vlastita užitka. No onaj koji misli ima potrebu opravdati svoje odricanje uz duga obrazloženja što se izlažu poput razloga kojima se opravdava onaj koji laže, sa svim pretjeranim pojedinostima koje otkrivaju, kada se zemlja razgrne, pravi korijen laži. Sve je složeno, ili sam to ja složen. No, bilo kako bilo, nije važno jer, bilo kako bilo, ništa nije važno. Sve to, sva ova mišljenja izvučena iz široke ulice vegetiraju u unutrašnjim dvorištima bogova koji su poput penjačica, daleko udaljenih od zidova. I smiješim se u noći u kojoj ova razmišljanja

zaključujem bez zaključka, bez mehanizma o životnoj ironiji što ih potiče u ljudskoj duši koja je siroče, još i prije zvijezda i velikih razloga Sudbine.

339. L. do D. 28. 3. 1932.

Nad površinom mojega umora lebdi nešto poput zlata ponad voda dok ih napušta sunce na zalasku. Vidim se poput jezera što sam ga izmislio, a to što u jezeru vidim, to sam ja. Ne znam kako protumačiti tu sliku, taj simbol, ili to ja u koje se uobličavam. No sasvim je sigurno da vidim, kao da uistinu vidim, sunce za planinom što utapa svoje zrake u jezeru, a ono ih prima poput crna zlata. Jedna je od čarolija mišljenja vidjeti ono što se misli. Oni koji misle razumom, rastreseni su, oni koji misle osjećajima, uspavani su, oni koji misle voljom, mrtvi su. Ja, pak, mislim maštom, i sve što bi u meni trebao biti razum, bol ili poticaj, skuplja se u neku ravnodušnu i udaljenu stvar poput ovoga mrtvog jezera među stijenama, gdje posljednji ostatak sunca još nedugo lebdi. Voda se zamreškala zato što sam stao. Sunce je zašlo zato što sam razmišljao. Sklapam lagano snene oči i nema ničega u meni do jednoga jezerskog krajolika, kada noć obuzimlje dan u tamnosmeđem odsjaju voda iz kojih niču alge. Ništa nisam rekao zato što sam pisao. Imam dojam da se ono što postoji uvijek nalazi u drugome kraju, s onu stranu planina, i da su to velika putovanja na koja treba poći samo kad bismo imali dušu kojom bismo mogli koračati. Utrnuh poput sunca u svome krajoliku. Od rečenoga ili viđenoga ne ostade drugo do već gusta noć, puna zatomljena sjaja jezera, bez divljih pataka na zaravni, mrtvoj, tečnoj, vlažnoj i zlogukoj.

340. Ne vjerujem u krajolik. Da. Ne kažem to zato što bih vjerovao u onu Amielovu rečenicu »krajolik je stanje duše«, u taj dobri verbalni trenutak s vrlo nepodnošljivom nutrinom. Kažem to jer ne vjerujem.

341. U svojoj prostoj i dubokoj duši zapisujem dan za danom dojmove što oblikuju vanjsku tvar moje svijesti o meni. Postavljam ih u riječi dokolice što prebjegnu dok ih pišem, i lutaju neovisno o meni po obroncima i travnjacima slika, po drvoredima pojmova, po spletu uličica moje smušenosti. Ničemu to ne služi, jer ništa ničemu ne služi. Ali umirujem se pišući, kao da lakše dišem, premda bolest nije prošla. Netko rastreseno ispisuje crte i besmislena imena po bugačici pričvršćenoj na uglovima. To su stranice šaranja mojega intelektualnog nesvjesnog mene. Iscrtavam ih u velikoj pospanosti od osjećanja, poput mačka na suncu, a ponekad ih ponovno čitam s neodređenim zakašnjelim čuđenjem, kao da sam se sjetio nečega što stalno zaboravljam.

Kada pišem, veličanstveno stižem sebi u posjet. Imam posebne dvorane što ih se drugi sjećaju u pukotinama predodžbe, gdje uživam u analizi onoga što ne osjećam i proučavam sebe kao neku sliku u sjeni. Prije no što sam se rodio izgubih svoju drevnu tvrđavu. Prije mene, prodane su tapiserije moje pradavne palače. Moj se dvorac iz prijašnjega života urušio, i samo ponekad, kada mjesečina izroni iz mene ponad trski rijeke, osjetim hladnoću zbog čežnje za onim stranama na kojima bezubi ostatak zidova ocrtava crnilo spram tamnoplavoga neba, bjeličastog do mliječne žutosti. Ističem se u zagonetkama. A iz naručja kraljice koja mi nedostaje, poput prizora zaludnoga veza, ispada zaboravljeno klupko moje duše. Otkotrlja se ispod ormarića s intarzijama, a nešto u meni poput pogleda slijedi ga dok se ne izgubi u velikom užasu grobnice i svršetka.

342. L. do D. 2. 5. 1932.

Nikada ne spavam: živim i sanjam, ili bolje, sanjam dok živim i dok spavam, što je također život. Nema prekida u mojoj svijesti: osjećam što me okružuje ako još ne spavam ili ako ne spavam dobro; odmah počinjem sanjati čim doista zaspim. Tako sam ja neprekidno odmatanje slika, povezanih ili nepovezanih, što uvijek hine da su izvanjske; ako sam budan, položene su između ljudi i svjetla, ako spavam, položene su između utvara i vidljiva polusvjetla. Uistinu ne znam kako razlikovati jednu stvar od druge, i ne usuđujem se tvrditi da ne spavam kada sam budan, i da nisam budan kada spavam. Život je klupko što ga je netko zamrsio. Neki smisao postoji u njemu ako se odmota i razvuče po dužini, ili ako se dobro namota. Ali kod ovakva klupka, bez pravoga klupka, namatanje bez ičega postaje problem. Osjećam ono što ću potom napisati, jer već sanjam rečenice što ću ih izreći tijekom noći u polusnu kada uz krajolike neodređenih snova osjećam zvuk kiše vani, a od njega mi snovi postaju još neodređeniji. To su zagonetke praznine, drhtave od ponora, a kroz njih se zaludno cijedi vanjsko plakanje neprestane kiše, obilno usitnjavanje osluškivana krajolika. Nada? Ništa. S nevidljiva neba spuštaju se u zvuk kaplje patnje što ih vjetar diže. Nastavljam spavati. Bijaše to nedvojbeno u drvoredima perivoja gdje se dogodila tragedija iz koje je izniknuo život. Bijahu dvoje i lijepi, a htjedoše biti nešto drugo; ljubav se zadržavala u gađenju pred budućnošću, a 320

čežnja za onim što je trebao biti dobitak već je bila kći ljubavi koje ne bijaše. Te šetahu po mjesečini obližnjih šuma kroz koje se mjesec probijao, držeći se za ruke, bez želja i nade, po vlastitoj pustinji napuštenih drvoreda. Bijahu posve djeca, jer ne bijahu djeca uistinu. Od drvoreda do drvoreda, kroz obrise medu stablima, prolazili su kroz onaj ničiji scenarij sa zacrtanim ulogama. I tako nestadoše u smjeru spremišta za vodu, svaki put sve bliži i udaljeniji, a šum nejasne kiše što se stišava dolazi s onoga vodoskoka kamo su pošli. Ja sam ljubav koju su imali i zato ih znam čuti u noćima kada ne spavam, kao što znam i nesretno živjeti.

343. L. do D.

JEDAN DAN (cik-cak) Nisam bio Madame u haremu! Kakva šteta što mi se to nije dogodilo! Naposljetku od ovoga dana ostaje ono što je ostalo od jučer i što će ostati za sutra: nezasitna i beskrajna žudnja da budem uvijek isti i drugi. Stubama mojih snova i umora spušta se iz tvoje irealnosti, spušta se i dolazi zamijeniti svijet.

344. SLAVLJENJE NEPLODNIH Ako među zemaljskim ženama jednoga dana odaberem suprugu, neka tvoja molba za mene bude ova — da ona svakako bude neplodna. Ali zamoli također, ako za mene moliš, da nikada ne izvučem 321

za sebe tu moguću suprugu. Samo je neplodnost otmjena i dostojanstvena. Samo je ubojstvo što se nikada nije dogodilo 322

uzvišeno

i izopačeno

323

i besmisleno.

345. Ne sanjam da te posjedujem. Zašto? To bi značilo prevesti moj san u nešto priprosto. Posjedovati neko tijelo znači biti banalan. Sanjati o posjedovanju nekog tijela možda je još gore, iako to nije lako: to znači sanjati se banalnim — najveća grozota. Kada već želimo biti neplodni, budimo također čisti, jer ništa ne može biti prostije i niže nego zanijekati Prirodi ono što je u njoj plodnost i od nje podlo sačuvati ono što nas zadovoljava u tome što smo zanijekali. Nema nepotpune otmjenosti. 324

Budimo čisti kao pustinjaci , čisti kao sanjana tijela, pomireni sa svime time, kao lude redovnice... Neka naša ljubav bude molitva... Pomozi mi da vidim što ću učiniti od svojih časova kada ću te sanjati kao krunicu u kojoj će moje mučnine biti očenaš, a moje tjeskobe zdravomarijo. Ostanimo vječno ovako poput lika muškarca na vitraju pred likom žene na drugome vitraju... Između nas sjena, koraci odzvanjaju hladno, prolaze ljudi... Mrmljanje molitvi, tajne proći će između nas... Ponekad se zrak dobro ispuni tamjanom. Ponekad, poneki će lik moliti škropeći... A mi ćemo uvijek biti isti vitraji, u bojama kada Sunce u nas bude udaralo, u obrisima kada noć padne... Stoljeća neće dirati u našu staklenu tišinu... Vani će prolaziti civilizacije, buktjeti pobune, bučati zabave, tutnjiti pitomo svagdašnji narodi... A mi ćemo, moja nestvarna ljubavi, uvijek imati isto zaludno držanje, isto lažno postojanje, istu

Sve dok se jednoga dana, nakon nekoliko stoljeća carevanja, Crkva napokon ne sruši i sve skonča... Ali mi koji za nju ne znamo ostat ćemo, ne znam kako, ne znam u kakvu prostoru, ne znam koliko vremena, vječni vitraji, časovi nedužno oslikanog crteža nekog umjetnika koji već dugo sniva u kamenom grobu, gdje dva anđela položenih ruku u mramoru zaleđuju ideju smrti.

346. Sanjane stvari vide se samo s ove strane... Ne može im se vidjeti druga strana... Ne može se hodati oko njih... Loše je kod stvari u životu što ih možemo gledati sa svih strana... Stvari u snu imaju 325

samo onu stranu što ju vidimo... Imaju samo jedno lice, kao naše duše .

347. L. do D.

PISMO KOJE SE NE ŠALJE Ne dopuštam da se pojavite u mojoj ideji o vama. Vaš život To nije moja ljubav; to je tek vaš život. Volim vas kao zalaz sunca ili mjesečinu, sa željom da se trenutak zaustavi, ali da u njemu nema ništa mojega osim osjećaja da ga imam.

348. L. do D. 15. 5. 1932.

Ništa ne boli kao tuđa ljubav — čak ni tuđa mržnja, jer se mržnja javlja na mahove za razliku od ljubavi, te kao neugodna emocija nastoji, po nagonu onoga koji ju nosi, biti manje učestala. Ali i mržnja nas tišti baš kao i ljubav; obje nas traže i pronalaze, ne ostavljaju nas same. Za mene bi bilo idealno u potpunosti živjeti u romanu, a u životu se odmarati — čitati o svojim emocijama, živjeti svoj prezir prema njima. Tko mašta površinom kože, pustolovine nekog junaka iz romana postaju mu vlastite i dostatne emocije, i više od toga, jer su to i njegove i naše emocije. Nema tako velike pustolovine kao ljubiti Lady Macbeth pravom i izravnom ljubavi; što bi još trebao učiniti netko tko je tako ljubio osim ne ljubiti nikoga u ovome životu, kako bi se odmorio. Ne znam kakav smisao ima ovo putovanje na koje sam bio prisiljen poći, između jedne i druge noći, u pratnji čitava kozmosa. Znam da mogu čitati da bih se rasteretio. Čitanje smatram najjednostavnijim načinom razonode na ovome, kao i u onome putovanju; i povremeno podižem oči s knjige u kojoj istinski osjećam i vidim, poput stranca, kako krajolik promiče — sela, gradovi,

muškarci i žene, ljubavi i čežnje — a sve to za mene nije više od prizora dok se odmaram, nepomična razonoda u kojoj odmaram oči nakon odviše pročitanih stranica. Doista smo samo ono što sanjamo, jer ostalo, zato što se ozbiljilo, pripada svijetu i svim ljudima. Da ostvarim neki san, osjetio bih ljubomoru zbog njega, jer bi me iznevjerio time što se prepustio ostvarenju. Ostvario sam sve što sam poželio, kaže slabić, a to je laž; istina je da je proročki sanjao sve ono što je život ostvario s njim. Ništa ne ostvarujemo. Život nas baca poput kamena, a mi ćemo u zraku govoriti: »Evo kako se gibam«. Što god bio ovaj mimički interludij pod sunčanim projektorom i sjajnim ukrasnim zvjezdanim pločicama, zasigurno nije loše znati da je on interludij; ako je ono s druge strane vrata kazališta život, živjet ćemo; ako je smrt, umrijet ćemo, a predstava s tim nema ništa. Zato se nikada ne osjećam tako blizu istine, tako osjećajno upućen, kao kada povremeno odem u kazalište ili cirkus: tada znam da napokon pribivam savršenom predstavljanju života. A glumci i glumice, klaunovi i žongleri, važni su i isprazni, poput sunca i mjeseca, ljubavi i smrti, kuge, gladi, ratova u svijetu. Sve je kazalište. Ah, zar želim istinu? Nastavit ću roman...

349. L. do D.

Najniža od svih potreba — ona za povjeravanjem, za ispovijedanjem. To je potreba duše da bude izvanjskom. Ispovjedi se, da; ali ispovjedi ono što ne osjećaš. Oslobodi svoju dušu tereta svojih tajni izgovarajući ih; ali još je bolje ako tajne koje govoriš nisi nikada imao. Laži samome sebi prije no što kažeš istinu. Izraziti se uvijek je zabluda. Budi svjestan: neka izražavanje za tebe bude laž.

350. L. do D. 23. 5. 1932.

Ne znam što je vrijeme. Ne znam kakva je njegova prava mjera, ako ju uopće ima. Znam da je ona na satu lažna: prostorno dijeli vrijeme, izvana. Ona u osjećajima također je lažna: ne dijeli vrijeme nego njegov dojam. Ona u snovima je pogrešna: u njima dodirujemo vrijeme, ponekad dugotrajno, ponekad brzo; a ono što živimo, užurbano je ili sporo, ovisno o onome što prolazi, a prirodu mu ne poznajem, Ponekad mislim da je sve lažno, i da vrijeme nije drugo do jedan okvir u koji se umeće ono što mu je strano. U sjećanju na moj prošli život vrijeme je raspoređeno u besmislene razine i planove, u nekim sam prizorima sa slavnih petnaest godina mlađi nego u djetinjstvu okruženom igračkama. Pomuti mi se svijest kada o tome mislim. Predosjećam grešku u svemu tome, ali ne znam na kojoj je strani. Kao da gledam neki mađioničarski trik pri čemu znam da me varaju, no ne shvaćam tehniku ili mehanizam varke. Javljaju mi se tada besmislene misli koje ipak ne uspijevam odgurnuti kao posve besmislene. Mislim o tome da li čovjek, koji sporo razmišlja u automobilu što se brzo kreće, ide brzo ili sporo. Mislim jesu li identične brzine kojima u more pada samoubojica i onaj koji je izgubio ravnotežu na

terasi. Mislim jesu li doista sinkronični pokreti koji zauzimaju jednako vrijeme dok pušim cigaretu, pišem ovaj ulomak i mračno razmišljam. Za dva kotača na istoj osovini možemo pomisliti da je jedan uvijek malo ispred, makar za djelić milimetra. Mikroskop bi taj pomak učinio pretjeranim do te mjere da bi postao gotovo nevjerojatan, nemoguć da nije stvaran. A zašto mikroskop ne bi bio u pravu pred slabim pogledom? Jesu li ovo nekorisna razmišljanja? Znam to dobro. Jesu li ovo iluzije razumijevanja? Dopuštam. Međutim, što nas to mjeri bez mjere i ubija nas a da ne postoji? A u ovim ga trenucima, u kojima ne znam postoji li vrijeme, osjećam kao osobu, i spava mi se.

351. PASIJANS Stare tetke onih koji su ih imali, u večerima s petrolejskim svjetiljkama u praznim provincijskim kućama, zabavljale su se u vrijeme kada sluškinja spava, uz zvonki zvuk čajnika [...], slažući pasijans. Netko tko se u meni postavlja na moje mjesto osjeća čežnju za tim nekorisnim spokojem. Stiže čaj, a stari snop karata pravilno se skuplja u kutu stola. Golemi ormar za posuđe zamračuje sjenu u polutamnoj blagovaonici. Pospanošću odiše lice sluškinje, polako užurbane da sve dovrši. Sve to vidim u sebi s tjeskobom i čežnjom neovisnom o povezanosti s bilo čime. I bez namjere stanem razmišljati kakvo je stanje duha onoga koji slaže pasijans.

352. L. do D. 31. 5. 1932.

Ne vidim na širokim poljima ili u velikim vrtovima kako stiže proljeće. Vidim to na malobrojnim jadnim stablima na malenome gradskom trgu. Ondje se zelenilo ističe poput dara i veseli se poput neke dobre tuge. Volim te osamljene trgove, ubačene među ulice s malo prometa, a i sami su slabo prometni. To su beskorisne čistine, stvari što čekaju između dalekih meteža. To su seoski trgovi u gradu. Prolazim njima, uspinjem se nekom bočnom ulicom, potom se ponovno spuštam istom ulicom, da bih im se vratio. Gledani s druge strane, drukčiji su, no isti mir pozlaćuje iznenadnom čežnjom stranu koju nisam vidio na odlasku — sunce na zalasku. Sve je beskorisno, i tako to osjećam. Ono što proživjeh, zaboravio sam kao nešto što sam rastreseno slušao. A onoga što ću biti, ne sjećam se kao nečega što sam proživio i zaboravio. Zalazak lagane tuge nejasno lebdi oko mene. Sve se stišće od hladnoće, ne zato što je hladno, već zato što sam ušao u usku ulicu, i trg je iščeznuo.

353. Povrh teksta Pessoina napomena »Ulomak«

Napola hladno, napola mlačno, bijelilo se jutro po malobrojnim kućama na krajnjim obroncima grada. Lagana izmaglica, puna buđenja, razdvajala se bezoblično u usnulosti obronaka. (Nije se osjećala hladnoća, osim što je život morao započeti.) I sve to, sva ova usporena svježina laganoga jutra, bila je istovjetna radosti što ju on nikada neće imati. Automobil se sporo spuštao u smjeru avenija. Kako se približavao većoj skupini kuća, neki dojam gubitka nejasno mu je obuzimao duh. Ponovno se pomaljala ljudska stvarnost. U tim jutarnjim satima kada su sjene već iščeznule, ali ne i njihova laka težina, duhu koji se prepušta poticajima toga časa godi taj dolazak i ta stara osunčana luka. Bilo bi radosno, ne da se taj trenutak zaustavi, kao u svečanim trenucima krajolika ili u smirenoj mjesečini ponad rijeke, nego da život bude drugi i da ovaj trenutak poprimi drugi okus koji bi mu bio prikladniji. Stanjila se neodređena maglica. Sunce je jače zaposjelo stvari. Okolni su zvukovi života postali naglašeniji. Bilo bi dobro, u trenu kao što je ovaj, nikada ne stići do ljudske stvarnosti kojoj je usmjeren naš život. Ostati neprimjetno visjeti između magle i jutra, ne u duhu, nego u oduhovljenome tijelu, u stvarnome prozračnom životu, to bi više od bilo čega pružalo zadovoljstvo našoj želji za traženjem utočišta, čak i bez razloga da se traži. Postajemo ravnodušni u istančanom osjećanju svega, osim prema onome što se ne može dobiti — doživljaji što se moraju javiti u duši koja je još zametak za njih, ljudski postupci usklađeni s dubokim osjećajem, izgubljene strasti i emocije između postignuća drugih vrsta. Stabla poredana duž avenija bila su neovisna o svemu tome. Trenutak je iščeznuo u gradu, kao i obronak na drugoj strani rijeke dok je brodica doticala gat. Dok nije dodirnula obalu, nosila je sa sobom krajolik druge obale priljubljen uz brodsku ogradu, koji se odlijepio kada se začuo zvuk dodira s kamenom. Muškarac u hlačama zavrnutima do iznad koljena spustio je željeznu sponu na gat, i bio je to potpun, posve njegov prirodni pokret. Naša daljnja radost jedne sumnjičave tjeskobe metafizički se prekinula u nemogućnosti naše duše. Dječaci su na gatu gledali prema nama kao prema nekim drugim osobama koje nemaju onaj pogrešni osjećaj o korisnosti iskrcavanja.

354. L. do D.

Vrućina poput nevidljive odjeće stvara želju da ju svučemo.

355. L. do D.

Već se osjetih nemirnim. Odjednom je tišina prestala disati. Iznenada se jedan čelični, beskrajni

326

dan rasprsnuo. Prignuo sam se stolu, poput životinje, s

nekorisnim rukama šapama na ravnoj ploči. Neka je svjetlost bez duše ponirala u kutove i duše, a 327

zvuk obližnje planine obrušio se s visine, razdirući u kriku svilu mi je lupalo. Moja je svijest vidjela samo mrlju tinte na papiru.

bezdana. Srce mi je stalo. U grlu

356. L. do D. 11. 6. 1932.

Poslije prestanka topline i laganog početka kiše koja se pojačala do čujnosti, u zraku je ostala smirenost što ju topli zrak nije imao, novi mir u koji je voda unosila svoj povjetarac. Bila je tako bistra radost te blage kiše bez oluje i pomračenosti, da su se svi, a to su bili gotovo svi, koji nisu imali kišobrane ili zaštitnu odjeću, smijali dok su govorili u svom brzom prolasku blistavom ulicom. U nekom intervalu neosjetljivosti došao sam do otvorena prozora ureda — toplina ga je otvorila, kiša ga nije zatvorila — te sam napregnutom i ravnodušnom pažnjom promatrao, kao što to običavam, ono što sam posve točno opisao prije no što sam vidio. Da, prolazila je ondje radost dvojice banalnih dok su razgovarali i smiješili se zbog sitne kiše, koracima što su bili više brzi nego užurbani, u čistoj bistrini dana što se zakrivao. No odjednom, s iznenađenja jednoga ugla koji je ondje već bio, u kotrljao se u moj pogled neki star i jadan muškarac, siromašan, ali ne ponizan, koji je nestrpljivo koračao pod kišom što je jenjavala. Zasigurno nije imao cilj, no imao je barem nestrpljenje. Gledao sam ga s pažnjom, ne više onom rastresenom kakva se pridaje stvarima, nego onom koja odreduje, kakva se pridaje simbolima. On je bio simbol nikoga, zato mu se žurilo. Bio je simbol onoga koji nije bio ništa, zato je patio. Bio je dio ne onih koji osjećaju, smiješeći se, nelagodnu radost kiše, nego dio same kiše — toliko nesvjestan da je osjećao stvarnost. Međutim, nije to ono što sam htio reći. Između moga promatranja prolaznika kojega sam odmah izgubio iz vida, jer ga nisam nastavio gledati, i povezanosti tih promatranja, umetnula se neka tajna nepažnje, neko izranjanje iz duše što me ostavilo bez nastavka. I u dubini moje nepovezanosti, a da ih 328

ne čujem, čujem zvukove razgovora dostavljača koji slažu pošiljke tamo u dnu ureda, na početku skladišta, i ne videći vidim tanko uže za te poštanske pošiljke kako se dva puta omata, s čvorovima dva puta stegnutima, oko omota u čvrstome smeđem papiru, na stolu pored prozora što gleda na dvorište, između šala i škara. Vidjeti znači da se vidjelo.

357. Pessoina napomena »Bilješka ili L. do D.«

Životno je pravilo ono što možemo i trebamo naučiti sa svim ljudima. Postoje ozbiljne stvari u životu koje možemo naučiti sa šarlatanima i razbojnicima, postoje filozofije koje nam predaju glupani, postoje lekcije o čvrstoći i zakonu koje nam pristignu slučajno i koje jesu slučajne. Sve je u svemu. U stanovitim trenucima vrlo jasnoga razmišljanja, kao u onima kada u rano popodne lutam ulicama i promatram, svaka osoba mi donese neku vijest, svaka mi pruži neku novost, svaki plakat

ima za mene neko upozorenje. Moja je šutljiva šetnja neprestani razgovor, a svi smo mi, ljudi, kuće, kamenje, plakati i nebo, jedno veliko prijateljsko mnoštvo, što se gurkamo riječima u velikoj procesiji Sudbine.

358. L. do D.

Jučer sam vidio i čuo jednoga velikog čovjeka. Riječ velik nije mu pridružena, želim reći da je doista velik. Zaslužan je, ako postoje zasluge na svijetu, znaju daje zaslužan i on zna da to znaju. Prema tome, ima sve uvjete da ga nazovem velikim čovjekom. Tako ga doista i nazivam. Fizički mu je izgled kao u umorna trgovca. Lice odaje crte iscrpljenosti koja jednako može potjecati od odviše razmišljanja kao i od nezdrava života. Pokreti su mu bilo kakvi. Pogled odaje stanovitu živost — prednost onoga tko nije kratkovidan. Glas mu je pomalo zatomljen, kao da je početak opće paralize pokvario to emitiranje duše. A emitirana duša drži govore o politici stranaka, o padu tečaja škude i o tome što je bezvrijedno kod značajnih kolega. Da ne znam tko je on, po izgledu ga ne bih poznao. Dobro znam da se s velikim ljudima ne može povezati ona herojska ideja što ju stvaraju obični ljudi: da neki veliki pjesnik mora biti Apolon u tjelesnom obličju i Napoleon u držanju; ili, manje zahtjevno, naočit čovjek s izražajnim licem. Dobro mi je poznato da su to prirodne i besmislene ljudske ideje. No, ako se i ne očekuje sve ili gotovo sve, očekuje se ipak nešto. I kada se s viđenoga stasa prijeđe na dušu koja govori, ne očekuje se odmah duh ili živost, ali se barem računa na inteligenciju uz, makar, sjenu uzvišenosti. Sve to — ova ljudska razočaranja — potiče nas da mislimo koliko je zapravo istine u prostom pojmu nadahnuća. Ovo tijelo namijenjeno trgovcu i ova duša namijenjena obrazovanom čovjeku, kada su sami, čini se da su na tajanstven način promaknuti nečim unutarnjim što im je izvanjsko, i da ne govore nego se u njima govori, a glas kaže da je bila laž ono što su rekli. Ovo su slučajna i nekorisna razmišljanja. Postaje mi žao što sam ih imao. S njima se ne umanjuje vrijednost čovjeka; s njima se ne povećava izražajnost njegova tijela. No zapravo, ništa ne mijenja ništa, a ono što kažemo ili činimo okrzne tek vrhove brda u dolinama kojih spavaju stvari.

359. L. do D. 14. 6 1932. 329

Nitko ne razumije drugoga. Mi smo, kako kaže pjesnik , otoci u moru života; između nas ziba se more koje nas određuje i razdvaja. Ma koliko se neka duša naprezala da sazna što je druga duša, neće to saznati, već samo ono što joj govori riječ — bezlična sjena na tlu njezina razumijevanja. Volim izraze jer uopće ne znam što izražavaju. Poput učitelja sam sv. Marte: zadovoljan sam onime što mi daju. Vidim, a to je već mnogo. Tko je u stanju razumjeti? Možda zbog ovakva shvatljivog skepticizma pristupam na isti način stablu i nekom licu, plakatu i osmijehu. (Sve je prirodno, sve umjetno, sve isto.) Sve što vidim, za mene je samo vidljivo, bilo to visoko plavo nebo s bjeličastim zelenilom jutra što pristiže, bila to lažna grimasa koja grči lice onoga koji trpi pred svjedocima zbog smrti nekoga voljenog bića.

Lutke, ilustracije, stranice što postoje i okreću se. U njima nije moje srce, a gotovo ni moja pažnja koja po njima prelazi izvana, poput muhe po papiru. Znam li ja uopće da li osjećam, da li mislim, da li postojim? Ništa: samo objektivni obris boja, oblika, izraza od kojih sam tek titravo zrcalo nekorisno za prodaju.

360. U usporedbi s običnim i autentičnim ljudima koji prolaze ulicama života s prirodnom sudbinom koja ih je zatekla, ovi i likovi iz kafića poprimaju izgled što ga ne znam odrediti, osim uspoređujući ih s duhovima iz snova — ti likovi nisu iz noćnih mora ili patnji, ali kada ih se sjetimo, sjećanje na njih ostavlja nam okus prošloga gađenja, a da i ne znamo zašto, neku neugodu koja je u njima, no koja se ne može odrediti kao da je njihova. Vidim obrise veleumova i stvarnih pobjednika, čak i malih, kako jedre u noćima, ne znajući što 330

331

brazdaju njihovi visoki pramci u ovome moru punom morskih trava od slame iz pošiljaka i ostataka pluta. Ondje se skuplja sve kao na tlu dvorišta zgrade u kojoj je ured, a vidi se kroz rešetke skladišnog prozora i doima se kao tamnica za zatočeno smeće.

361. L. do D.

Traganje za istinom — bilo za subjektivnom istinom uvjerenja, za objektivnom istinom stvarnosti ili društvenom istinom novca ili moći — uvijek sa sobom donosi, ukoliko za njom krene netko tko zaslužuje nagradu, tek posljednju spoznaju o nepostojanju. Velika srećka života zgodi se samo onima koji su ju slučajno kupili. Umjetnost sadrži visak vrijednosti jer nas izvlači odavde.

362. Svako kršenje moralnoga zakona ispravno je kada se poduzima zbog pokoravanja višem moralnom zakonu. Nije oprostivo krasti kruh zbog gladi. Oprostiti se može jednome umjetniku ako ukrade deset tisuća škuda da bi osigurao dvije godine svojega života i mira, ukoliko njegovo djelo stremi jednome civilizacijskom cilju; ako je tek puko estetsko djelo, opravdanje ne vrijedi.

363. L. do D. ili Filatelist? Filatelist je jedna od mnogobrojnih pripovjedaka u Pessoinoj ostavštini.

Mi ne možemo voljeti, sine. Ljubav je tjelesnija od iluzija. Ljubiti znači posjedovati, čuješ li. A što posjeduje onaj tko ljubi? Tijelo? Da bi ga posjedovali bilo bi potrebno da njegova tvar postane naša, da ju pojedemo, da ju u sebe uključimo... A i ta bi nemogućnost bila privremena zato što i samo naše tijelo prolazi i mijenja se, jer mi ne posjedujemo svoje tijelo (posjedujemo tek svoj dojam njega), i zato što bi, jednom posjedovano, to voljeno tijelo postalo naše, te ne bi više bilo tuđe, a ljubav bi tada, s nestankom drugoga bića, iščeznula... Posjedujemo dušu? Čuj me u tišini: ne posjedujemo ju. Čak ni naša duša nije naša. Osim toga, 332

kako posjedovati jednu dušu? Između duše i duše postoji ponor jer su duše . Što posjedujemo, što posjedujemo? Što nas navodi da volimo? Ljepota? A mi ju posjedujemo ljubeći? Što posjeduje izuzetno divlje i snažno posjedovanje tijela? Ni tijelo, ni dušu, čak ni ljepotu. Posjedovanje lijepoga tijela ne grli ljepotu, grli stanice masnoga tkiva tijela; poljubac ne dodiruje ljepotu usana, već vlažno meso smrtnih i sluzavih usana; sama kopulacija je tek kontakt, blizak kontakt trenja, ali ne stvarna penetracija, čak ni jednoga tijela u drugo... Što posjedujemo, što posjedujemo? Makar svoje dojmove? Barem je ljubav način da se posjedujemo, mi u svojim dojmovima; barem je način da sanjamo jasno, i prema tome veličanstveno, san da postojimo; i kada dojam nestane, ostaje barem sjećanje na njega zauvijek u nama, i tako doista posjedujemo... Varamo se čak i u tome. Ne posjedujemo ni svoje dojmove. Ne reci ništa! Sjećanje je dojam prošlosti... A svaki je dojam jedna iluzija. — Slušaj me, slušaj me uvijek! Slušaj me i ne gledaj kroz otvoren prozor ravnu drugu obalu rijeke, ni suton , ni pisak nekoga vlaka što reže daleku prazninu . — Slušaj me u tišini!... Ne posjedujemo svoje dojmove... Ne posjedujemo se u njima. (Nagnuta žara, suton po nama izlijeva ulje gdje časovi, ružine latice, lepršaju u razmacima.)

364. Ne posjedujemo svoje tijelo — kako bih onda mogao posjedovati pomoću njega? Ne posjedujemo svoju dušu — kako bih mogao posjedovati pomoću nje? Ne razumijem svoj duh — kako 333

da pomoću njega razumijem? Ne posjedujemo ni tijelo ni istinu — čak ni iluziju. Mi smo utvare laži, sjene iluzije, a naš je život šupalj iznutra i izvana. Poznaje li netko granice svoje duše da bi mogao reći — ja sam ja. No znam što osjećam, osjećam to ja. Kada netko drugi posjeduje ovo tijelo, posjeduje li u njemu isto što i ja? Ne. Posjeduje drugi dojam. Zar nešto posjedujemo? Ako ne znamo što smo, kako znamo što posjedujemo? Da za ono što pojedeš kažeš »ja to posjedujem«, to bih shvatio. Ono što jedeš nesumnjivo unosiš u sebe, pretvaraš ga u svoju tvar, osjećaš kako u tebe ulazi i kako ti pripada. No o tome što jedeš ne govoriš kao o »posjedovanju«. Što ti nazivaš posjedovanjem?

365. Ludilo što se naziva tvrdnjom, bolest što se naziva vjerovanjem, sramota što se naziva srećom — sve to miriše na svijet, ima okus tužne stvari, a to je zemlja. Budi ravnodušan. Ljubi zalaz sunca i svitanje, jer nema koristi ni za tebe u toj ljubavi. Odjeni svoje biće u zlato mrtva popodneva, kao svrgnuti kralj u nekome jutru ruža, sa svibnjom u bijelim oblacima i smiješkom djevica na udaljenim imanjima. Tvoja žudnja umire među mirtama, tvoja mučnina prestaje među datuljama, a zvuk vode sve prati kao predvečerje u blizini obala, i kao rijeka bez smisla, osim u vječnom protjecanju prema dalekim plimama. Ostalo je život što nas napušta, plamen što se gasi u našem pogledu, istrošena ljubičasta odora prije no što ju odjenemo, mjesec koji bdije nad našom napuštenošću, zvijezde što prostiru svoju tišinu ponad našega trenutka razbijenih iluzija. Postojana zaludna bol koja nas s ljubavlju pritišće na grudi. Moja je sudbina dekadencija. Moj je posjed nekoć bio u dubokim dolinama. Zvuk vode koja nikada nije osjetila krv zalijeva moje snove. Krošnje stabala što zaboravljaju život bijahu uvijek zelene u mojim zaboravima. Mjesec bijaše protočan poput vode između kamenja. Ljubav nikada nije stigla do te doline i zato je ondje sve bilo sretno. Ni san, ni ljubav, ni bogovi u hramu nisu prolazili između povjetarca i jedinstvenoga časa, i nije se znalo za čežnju za opijenim i posve nepotrebnim vjerovanjima.

366. L. do D.

Nekorisni krajolici poput onih što kruže oko kineskih šalica polazeći od ručke i završavajući naglo na ručki. Šalice su uvijek tako malene... Kamo bi se protegnuo, i čime od porculana, krajolik koji se ne proteže dalje od ručke na šalici? Nekim je dušama moguće osjetiti duboku bol zbog krajolika oslikanog u jednom kineskom potezu bez tri dimenzije.

367. L. do D.

... i krizanteme razbolijevaju svoj ocvali život u sjenovitim vrtovima što ih nastavaju. ... japanska požuda za jasnim posjedovanjem tek dviju dimenzija. ... obojeno postojanje nad mutnom prozirnošću japanskih likova na šalicama. ... stol diskretno postavljen za čaj — puka izlika za razgovore posve zaludne — uvijek je za mene imao nešto od bića i osobnosti s dušom. Poput organizma oblikuje se posve sintetički! Nije to običan zbir sastavnih dijelova.

368. A dijalozi u fantastičnim vrtovima koji jasno ne okružuju ništa na nekim šalicama? Kakve li su uzvišene riječi izmijenila dva lika koji su zasjeli s one strane čajnika? A ja nemam odgovarajuće uši da ih čujem, poput mrtvaca u ljudskoj raznobojnosti! Dražesna psihologija doista nepomičnih stvari! Vječnost ju tka, a pokret oslikanoga lika ocrtava, s visine njegove vidljive vječnosti, našu prolaznu groznicu koja se nikada ne zaustavi na prozorima u 334

335

jednom držanju i nikada ne zadrži na vratima u jednoj grimasi . Kako zanimljiv mora da je folklor obojena naroda na drvenim pločama! Ljubav izvezenih likova — ljubav u dvije dimenzije, geometrijski čista — vjerojatno su za zabavu odvažnih psihologa. Ne ljubimo, osim što hinimo da ljubimo. Istinska ljubav, besmrtna i zaludna, pripada tim likovima koji se ne mijenjaju zbog svoje statičke prirode. Otkad ga poznajem, Japanac koji sjedi na izbočenom dijelu mojega čajnika, još se nije promijenio... Nikada nije okusio ruke žene koja je na varljivoj udaljenosti od njega. Neko obojeno ukinuće kao od ispražnjena sunca, razlivena, vječito se 336

ne ostvaruje na obroncima brda. I sve se podvrgava jednome časku tuge — najvjernije tuge što zaludno ispunjava krhkost mojih umornih časova.

369. L. do D.

U ovome metalnom dobu barbara samo sustavno pretjeran kult naših sposobnosti da sanjamo, da analiziramo i da privlačimo, može spasiti našu osobnost da se ne rastoči u ništa ili u identičnost s drugima. Ono što naši dojmovi imaju od stvarnoga, upravo je ono po čemu nisu naši. Ono što je zajedničko u dojmovima, oblikuje stvarnost. Zato je naša osobnost u našim dojmovima samo u njihovu lažnom dijelu. Kakvu bih radost osjetio da jednoga dana vidim purpurno sunce. Kako bi to sunce bilo moje, samo moje!

370. L. do D. 337

Nikada svojim osjećajima ne omogućujem da saznaju što će osjećati... Poigravam se sa svojim dojmovima poput kraljevne koja se dosađuje sa svojim velikim pripravnim i okrutnim mačkama... Naglo zatvaram vrata u sebi kroz koja bi određeni dojmovi prošli i ostvarili se. Silovito mičem s njihova puta duhovne predmete koji bi im urezali određene pokrete. Kratke rečenice bez smisla umetnute u razgovore za koje pretpostavljamo da ih vodimo; besmislene tvrdnje stvorene od pepela drugih razgovora koji već sami po sebi ne znače ništa... — Vaš pogled ima nešto od glazbe koju sviraju na palubi lađe, posred tajnovite rijeke sa šumama na suprotnoj obali... = Nećete reći da je hladna noć s mjesečinom. Gnušam se noći s mjesečinama... Ima ih koji doista običavaju svirati glazbu u noćima s mjesečinom... — To je također moguće... I žalosno je, naravno... Ali vaš pogled doista odaje želju da za nečim čeznete... Nedostaje vam osjećaj koji bi izrazio... Nalazim u pogrešnosti vašega izraza stanovit broj iluzija što sam ih imao... = Vjerujte da ponekad osjećam ono što kažem, i unatoč tome što sam žena, i ono što kažem pogledom... — Niste li okrutni prema sebi? Osjećamo li mi doista ono što mislimo da osjećamo? Ima li ovaj naš razgovor, naprimjer, odlike stvarnosti? Nema. A u romanu ne bi bio prihvatljiv. = Svakako... Nisam posve sigurna da razgovaram s vama, vidite... Unatoč tome što sam žena, stvorih obvezu da budem slika u nekoj knjizi dojmova jednoga ludog crtača... Postoje na meni pretjerano jasne pojedinosti... Znam, to pomalo pruža dojam pretjerane i ponešto nategnute stvarnosti... Smatram da je jedina stvar dostojna jedne suvremene žene da bude ova idealna slika. Kada sam bila dijete željela sam biti kraljica u nekom istrošenom snopu karata koji smo imali u kući... Smatrala sam taj način života doista suosjećajnim otiskom... Ali dok smo djeca imamo takve moralne težnje... Tek kasnije, u dobi kada sve naše težnje postanu nemoralne, razmišljamo o tome ozbiljno... 338

— Ja nikada ne razgovaram s djecom, zato vjerujem u njihov umjetnički nagon... Znate li da upravo sada, dok govorim, želim prodrijeti do dubokog smisla tih stvari o kojima mi govorite... Opraštate mi? = Ne sasvim... Nikada se ne smiju istraživati osjećaji dok se drugi pretvaraju da ih imaju. Oni su

uvijek odviše prisni... Vjerujte da me doista boli što vam se ovako prisno povjeravam, i premda je sve to lažno, to su ipak istinske prnje moje jadne duže... Vjerujte, ono najbolnije što u biti jesmo, ono 339

je što zapravo nismo, i naše najveće tragedije zbivaju se u našoj ideji o nama . — To je tako istinito... Zašto ste to rekli? To me je povrijedilo. Zašto oduzeti našem razgovoru njegovu stalnu nestvarnost? Ovako je ovaj razgovor gotovo moguć, za stolom uz čaj, između lijepe žene i jednog izmišljača dojmova. = Da, da,.. Sada bih ja trebala moliti da mi oprostite... Ali vidite bila sam rastresena i zapravo nisam primijetila kako sam rekla nešto točno... Promijenimo temu... Kasno, kao i uvijek!... Nemojte se ljutiti... Ta moja rečenica uopće nema nikakva smisla... — Ne ispričavajte se, ne mislite o onome što govorimo... Svaki dobar razgovor mora biti monolog u dvoje... Na kraju, trebali bismo ne biti sigurni razgovaramo li doista s nekim ili u 340

potpunosti zamišljamo razgovor... Najbolji i najdublji razgovori, i naročito najmanje moralno poučni, oni su što ih romanopisci vode između dva lika u romanu... Kao primjer... = Za Boga miloga! Niste mi valjda htjeli doista navesti neki primjer... To se radi samo u 341

gramatikama; ne znam sjećate li se da ih čak nikada nismo čitali. — Jeste li ikada pročitali neku gramatiku? = Ja, nikada. Oduvijek sam osjećala duboku odbojnost prema tome da saznam kako se izriču stvari... Jedinu naklonost u gramatikama osjećala sam prema iznimkama i pleonazmima... Pobjeći pravilima i govoriti nekorisne stvari točno sažima bitno modemi stav... Ne kaže li se tako? — Svakako... Što je to antipatično u gramatikama (jeste li primijetili dražesnu nemogućnost što o tome razgovaramo?) — ono što je antipatično u gramatikama to je glagol, glagoli... To su riječi koje daju smisao rečenicama... Poštena rečenica uvijek mora imati raznoliki smisao... Glagoli!... Jedan moj prijatelj koji se ubio — svaki put kada vodim dugi razgovor neki se moj prijatelj ubije — namjeravao je posvetiti svoj život razaranju glagola... = Zašto se ubio? — Čekajte, ne znam... Nastojao je otkriti i utvrditi način kako da ne upotpuni rečenice, a da ne izgleda kao da to čini. Običavao mi je govoriti da traži mikrob značenja... Ubio se, jasno, jer je jednoga dana shvatio golemu odgovornost koju je na sebe preuzeo... Važnost problema uništio mu je mozak... Revolver i... = Ah, ne... To nikako... Zar ne vidite da nije mogao biti revolver?... Takav čovjek nikada sebi ne bi pucao u glavu... Vi slabo razumijete prijatelje koje nikada niste imali... To je veliki nedostatak, znate li?... Moja najbolja prijateljica — jedna dražesna mladić koju sam izmislila — — Dobro se slažete? = Koliko je to moguće... Ali ta djevojka, ne možete zamisliti, Dvije osobe koje su sjedile za stolom pijući čaj nisu zacijelo vodile ovaj razgovor. No bili su tako dotjerani i dobro odjeveni da je šteta što nisu tako razgovarali... Zato sam napisao ovaj razgovor da bi ga oni vodili... Njihovo držanje, njihove sitne kretnje, njihovi djetinjasti pogledi i osmijesi u trenucima razgovora koji su otvarali intervale u osjećaju da postojimo, jasno su govorili o tome što pouzdano hinim kada se osvrćem na... Kada jednoga dana budu oboje vjenčani, nesumnjivo svaki za sebe — zbog namjere da budu odviše zajedno ne bi se mogli vjenčati jedno s drugim — i ako slučajno pogledaju ove stranice, vjerujem da će prepoznati ono što nikada nisu izrekli i da će mi biti

zahvalni što sam to tako dobro protumačio, ne samo ono što doista jesu, nego i ono što nikada nisu poželjeli biti i ne znaju da su bili... Ako me budu čitali, neka vjeruju da su to doista rekli. U izvanjskome razgovoru što su ga oboje slušali toliko je toga nedostajalo da — nedostajao je miomiris toga časa, miris čaja, značenje u slučaju buketa što je imala na grudima... Sve to što je bilo dijelom razgovora, oni su zaboravili reći... Ali sve je to bilo ondje, a ovo što ja radim više je posao povjesničara nego literarni posao. Obnavljam, upotpunjujući... i to mi služi kao isprika pred njima zato što sam tako usredotočeno 342

slušao što su govorili i što nisu željeli govoriti .

371. APOTEOZA BESMISLA Govorim ozbiljno i tužno; ova tema ne pruža radost, jer su radosti sna proturječne i rastužuju, zato i pružaju zadovoljstvo na neki posebno tajnovit način. Ponekad u sebi slijedim, nepristrano, te mile i besmislene stvari koje ne mogu vidjeti jer su nelogične pogledu — mostovi bez odakle i kamo, ceste bez početka i kraja, preokrenuti krajolici — besmisao, nelogičnost, proturječnost, sve što nas otklanja i udaljava od stvarnoga i njegove čudovišne pratnje od praktičnih misli, ljudskih osjećaja i želja za korisnim i probitačnim djelovanjem. Besmisao je spas pred nailaskom tereta mučnine zbog onoga stanja duše što se počinje osjećati kao slatka mahnitost sanjanja. A ja, ne znam na kakav tajanstveni način, zamišljam taj besmisao — ne znam kako to objasniti, 343

ali vidim stvari nepojmljive viđenju .

372. APOTEOZA BESMISLA Obesmislimo život, od istoka do zapada.

373. L. do D. 23. 6. 1932.

Život je jedno eksperimentalno putovanje, nenamjerno. To je putovanje duha kroz materiju, a dok duh putuje, u njemu se živi. Zato postoje kontemplativne duše koje žive intenzivnije, šire i uzbudljivije od drugih koje žive izvanjski. Ishod je sve. Živjelo se ono što se osjetilo. Povlačimo se tako umorni iza sna kao iz vidljiva rada. Nikada se ne živi toliko kao kada se mnogo misli. Tko se nalazi u kutu dvorane, pleše sa svim plesačima. Vidi sve i zato što sve vidi, proživljava sve. Kako je sve, na kraju krajeva, samo naš dojam, jednako je vrijedan dodir s nekim tijelom kao i

njegovo gledanje, ili čak obično sjećanje na njega. Plešem, stoga, kada vidim da se pleše. Kažem, 344

kao engleski pjesnik koji je rekao kako je u daljini, ležeći na travi, promatrao tri žeteoca: »Četvrti žanje, a to sam ja.« Sve ovo izricanje osjećaja nastaje zbog velikog umora, naizgled bez uzroka, koji se danas iznenada spustio na mene. Ne samo da sam umoran nego i ogorčen, a gorčina je također nepoznata. Na rubu sam suza zbog tjeskobe — ne suza što se isplakuju, nego onih koje se zadržavaju, suza zbog bolesti duše, a ne zbog osjetljive boli. Toliko sam proživio, a nisam živio! Toliko sam razmišljao, a nisam mislio! Pritišću me svjetovi zaustavljenih nasilja, proživljenih pustolovina bez pokreta. Zasićen sam onime što nikada nisam imao, niti ću imati, zlo mije od bogova postojanja. Sa sobom nosim rane svih bitaka što sam ih izbjegao. Moje mišićavo tijelo zdrobljeno je od napora što ga nisam ni pomislio učiniti. Mutan, nijem, ništavan... U visini je nebo jednoga mrtvog ljeta, nesavršenoga. Gledam ga kao da nije ondje. Spavam ono što mislim, ležim hodajući, patim bez osjećaja. Moja je velika čežnja ni za čim, ništa, poput visoka neba što ga ne vidim, i u koje buljim neosobno.

374. L. do D. 2. 7.1932. Objavljeno u časopisu A Revista, br. 1, 1932.

U jasnome savršenstvu dana zadržava se još zrak pun sunca. Nije to prisutan pritisak buduće grmljavine, neraspoloženje nehotičnih tijela, nejasna mutnost neba uistinu plavoga. To je osjetljivo utrnuće dokolice koja se uvlači, pero što lagano dodiruje lice koje se uspavljuje. To je ljeto, ali kasno ljeto. Godi polje čak i onome koji ga ne voli. Da sam netko drugi, ovo bi za mene, vjerujem, bio sretan dan, jer bih ga osjećao ne misleći o njemu. Završio bih, unaprijed se veseleći, svoj uobičajeni posao — koji mi je jednolično neobičan svakoga dana. Ušao bih u tramvaj za Benficu, po dogovoru s prijateljima. Večerali bismo pri samome odlasku sunca, među povrtnjacima. Radost koju bismo osjećali bila bi dio krajolika, i svi koji bi nas vidjeli takvom bi je i prepoznali. Međutim, kako sam ja ja, uživam pomalo u malenkosti svojega zamišljanja dragim. Da, odmah bi potom on-ja, pod vinovom lozom ili stablom, pojeo dvostruko no što ja znam pojesti, popio dvostruko no što bih se usudio popiti, smijao se dvostruko no što mogu zamisliti da se smijem. Odmah potom on, sada ja. Da, načas sam bio drugi: gledao sam, živio u drugome tu skromnu i ljudsku radost postojanja poput životinje u rukavima košulje. Velik je dan koji mi je omogućio da tako sanjam! Sve je plavo i uzvišeno u visinama, poput moga kratkotrajnog sna o tome da budem trgovački putnik, zdrav u nekim prazničnim raspoloženjima na kraju dana.

375. L. do D. (?)

Polje je ondje gdje nismo. Ondje, samo ondje, ima istinskih sjena i istinskih šuma. Život je oklijevanje između uskličnika i upitnika. U sumnji postoji točka svršetka.

Čudo je Božja lijenost, odnosno, lijenost što Mu je pridajemo, izmišljajući čudo. Bogovi su inkarnacija onoga što nikada ne možemo biti. Umor od svih pretpostavki...

376. L. do D.

Laka opijenost slabe groznice, kada neka meka i hladna nelagoda prodire kroz kosti i žari u očima što kucaju pod sljepoočnicama — tu nelagodu želim kao što rob želi voljenoga tiranina. Pruža 345

mi slomljenu drhtavu bezvoljnost u kojoj naslućujem vizije, skrećem za uglove ideja i gubim se između umetaka osjećaja. Misliti, osjećati, željeti, postaje tek jedna zbrka. Vjerovanja, dojmovi, zamišljene stvari i 346

sadašnje stvari u neredu su, poput na tlu ispremiješana sadržaja raznih istresenih

pretinaca.

377. L. do D. 16. 7. 1932. 347

Dojam oporavka, naročito ako se bolest koja mu je prethodila slabo osjetila u živcima , ima nešto od tužnoga veselja. Postoji jesen u emocijama i mislima, ili bolje, početak proljeća što se u zraku i nebu doima poput jeseni, jedino što ne opada lišće. Umor godi, a to što godi pomalo boli. Osjećamo se ponešto izvan života, premda smo u njemu, kao da smo na terasi kuće u kojoj živimo. Zadubljeni smo ne misleći, osjećamo bez određene emocije. Želja se umiruje, jer nema potrebe za njom. Tada se stanovita sjećanja, nadanja, neodređene želje polako uspinju kosinom svijesti, poput pješaka koji se nejasno vide s vrha brda. Sjećanja na bezvrijedne stvari, nade u stvari za koje je svejedno jesu li bile ili nisu, želje koje nisu imale silovitost prirode ili isijavanja, koje nikada nisu mogle poželjeti da budu. Kada se dan spoji s ovim emocijama, kao današnji koji je, premda je ljeto, napola oblačan s modrinama, a vjetar, zato što nije topao, gotovo je hladan, tada to stanje duše postaje oštrije kada mislimo, osjećamo i proživljavamo ove dojmove. Nije to zato što bi sjećanja, nade i želje što smo ih imali, postali jasnijima. Ali osjeća se jače, i njihov neodređeni zbir pomalo besmisleno pritišće srce. Postoji u ovome času nešto udaljeno u meni. Uistinu sam na terasi života, ali ne baš ovoga života. Nad njim sam i gledam ga s mjesta s kojega promatram. Leži preda mnom, spušta se terasasto i klizeći, poput raznolikoga krajolika, sve do dima ponad bijelih seoskih kuća u dolini. Ako sklopim oči i dalje vidim, jer ne vidim. Ako otvorim oči ne vidim ništa što već nisam vidio. Ja sam sav jedna neodređena čežnja, ne za prošlošću, ne za budućnošću: čežnja sam za sadašnjošću, bezimena, obilna i neshvaćena.

378. L. do D. 25. 7. 1932.

Klasifikatori stvari, oni znanstvenici čija je znanost samo klasificiranje, općenito ne znaju da je ono što se klasificira beskrajno, te se stoga i ne može klasificirati. No ponajviše se čudim što ne znaju za postojanje onih, klasificiranju nepoznatih stvari, kao što su stvari duše i svijesti koje se nalaze u međuprostorima spoznaje. Možda je stvar u tome što ja odviše mislim ili odviše sanjam, no sigurno je da ne razlikujem stvarnost koja postoji od sna koji je stvarnost što ne postoji. Te zato umećem u svoja razmišljanja o nebu i zemlji sve one stvari što ne blistaju na suncu i ne gaze se nogama — lepršave divote mašte. Pozlaćujem se pretpostavljenim zalascima, no pretpostavljeno je živo u pretpostavljanju. Veselim se zamišljenim povjetarcima, no zamišljeno živi kada se zamišlja. Imam dušu zbog raznih hipoteza, ali te hipoteze imaju vlastitu dušu, i daju mi zato onu koju imaju. Ne postoji problem, osim problema stvarnosti, a taj je nerješiv i živ. Što ja znam o razlici između stabla i sna? Stablo mogu dodirnuti; znam da san imam. Što je to uistinu? Što je to? Ja u pustome uredu mogu živjeti zamišljajući a da moje rasuđivanje ne trpi. Ne prekida se moje razmišljanje o napuštenim stolovima i o službi pošiljki s papirom i namotanom užadi. Ne nalazim se na svome visokom stolcu, nego zavaljen, u promaknuću koje bi trebalo uslijediti, na Moreirovu stolcu s okruglim ručkama. Možda me utjecaj mjesta posvećuje u zaboravnosti. Dani velikih vrućina potiču pospanost; spavam a da ne spavam zbog nedostatka snage. I zato ovako razmišljam.

379. BOLAN INTERVAL Ulica me već zamara, ali ne, ne zamara me — sve je ulica u životu. Nasuprot je krčma što ju vidim ako pogledam preko desnoga ramena; a nasuprot su i kovčezi što ih vidim ako pogledam preko lijevoga ramena; a u sredini, što ne mogu vidjeti osim ako se posve ne okrenem, postolar pravilnim zvukom ispunjava otvor vrata ureda Afričke tvrtke. Drugi su katovi neodredivi. Na trećem je katu neki pansion, kažu nemoralan, ali takav je i život, kao i sve. Zar me ulica umara? Umaram se samo kada mislim. Kada gledam ulicu ili ju osjećam, ne mislim: radim s velikim unutarnjim predahom, posljednji u onome kutu, knjigovodstveno nitko. Nemam dušu, nitko nema dušu — sve je rad u prostranoj kući. Tamo gdje milijunaši uživaju, uvijek u nekom svom inozemstvu, također postoji rad, i također ne postoji duša. Od svega ostaje poneki pjesnik. Da barem od mene ostane neka rečenica, nešto izrečeno za što bi se reklo: Dobro je!, poput brojeva što ih upisujem, prepisujući ih, u knjigu mojega čitavog života. Nikada neću, vjerujem, prestati biti pomoćni knjigovođa u nekom skladištu tkanina. Želim, s nemilosrdnom iskrenošću, da nikada ne postanem knjigovođa.

380. L. do D. 28. 9. 1932.

Već dugo — ne znam da li danima ili mjesecima — ne zapisujem nikakav dojam; ne mislim, dakle, ne postojim. Zaboravio sam tko sam; ne znam pisati jer ne znam biti. U nekoj nakošenoj uspavanosti bio sam drugi. Saznanje da se ne sjećam znači buđenje. Načas sam se onesvijestio od svojega života. Vraćam se sebi bez sjećanja na to što sam, a sjećanje na to što sam bio isprekidano je. U meni je zbrkana spoznaja nekakva nepoznatog intervala, zaludni napor sjećanja koje želi pronaći drugo. Ne uspijevam se nadovezati. Ako sam živio, zaboravio sam kako se to radi. Nije ovaj prvi dan osjetljive jeseni — prvi dan hladnoće koja nije svježina što zaogrće mrtvo ljeto u slabije svjetlo — taj koji mi u nekoj stranoj prozirnosti pruža dojam mrtve težnje ili prividne želje. Ne postoji u ovome interludiju izgubljenih stvari nikakav nejasni trag beskorisna sjećanja. Još je bolnije od toga — to je mučnina od sjećanja na ono što se ne pamti, klonuće što ga je svijest izgubila između algi i rogoza na obali ne znam čega. Spoznajem da čist i nepomičan dan ima pozitivno nebo i manje bistru modrinu, no duboku modrinu. Spoznajem da sunce, nejasno manje zlatno no što je bilo, pozlaćuje vlažnim odsjajima zidove i prozore. Spoznajem da nema vjetra ni povjetarca što bi na njega podsjećao i ukidao ga, nego spava neka budna svježina u neodređenom gradu. Spoznajem sve to ne misleći i ne želeći, i ne spava mi se osim u sjećanju, i ne čeznem osim po nemiru. Oporavljam se nevrijedan i udaljen od bolesti što ju nisam imao. Pripremam se hitro za buđenje na koje se ne usuđujem. Kakav mi to san nije dopustio spavati? Kakva to nježnost nije sa mnom htjela govoriti? Kako je dobro biti drugi s ovim snažnim, hladnim proljetnim dahom! Kako je dobro moći barem na to misliti, bolje od života, dok se u daljini, u slici sjećanja, zelenkaste trske svijaju k obali, bez vjetra koji bi se osjetio! U sjećanju na ono što nisam bio, često se zamišljam mladim i zaboravljam. I drugi su bili krajolici koje nikada nisam vidio; bili su novi, a da to nisu bili, krajolici što sam ih doista vidio. Što mi je važno? Završih u slučajevima i pukotinama, i dok je dan svjež zbog samoga sunca na zalasku što ga vidim i nemam ga, na obali snivaju tamne, hladne trske.

381. L. do D. 28. 9. 1932.

Nitko još nije odredio, u jeziku što bi ga shvatio onaj koji ga nije iskušao, što je to mučnina. Ono što neki nazivaju mučninom, nije drugo do dosada; neki mučninom nazivaju tek neraspoloženje; a neki pak umor. No mučnina, iako sadrži umor, neraspoloženje, dosadu, sadrži ih kao što voda sadrži vodik i kisik. Uključuje ih, a da im nije nalik. Dok jedni pridaju mučnini tako sužen i nepotpun smisao, drugi joj pridaju značenje koje ju na stanovit način prekoračuje — kao kada se mučninom naziva unutarnje i duhovno razočaranje pred raznovrsnostima i neodređenostima svijeta. Ono zbog čega se otvaraju usta, to je dosada, ono što navodi da se promijeni položaj, to je neraspoloženje, ono zbog čega se ne može micati, to je umor — ali ništa od toga nije mučnina, a to također nije ni duboki osjećaj praznine stvari, zbog čega se izigrana težnja oslobađa, razočarana žudnja podiže, a u duši se začinje sjeme iz kojega se rađa mistik

ili svetac. Da, mučnina je dosada od svijeta, neraspoloženje zbog toga što se živi, umor od proživljenoga; mučnina je doista tjelesni doživljaj obilne praznine stvari. No mučnina je još i više, ona je dosada od drugih svjetova, postojali oni ili ne; neraspoloženje jer se mora živjeti, čak i kao drugi, čak i na drugi način i na drugome svijetu; umor ne samo od jučer i danas, nego i od sutra, od vječnosti, ako je ima, i od ničega, ako je ono vječno. Kada duša osjeća mučninu ne boli ju samo ispraznost stvari i bića, nego također i ispraznost neke druge stvari, koja nije stvar i biće, ispraznost duše same koja osjeća prazninu, koja se osjeća prazninom, i koja je u njoj sama sebi mučna i odbojna. Mučnina je fizički doživljaj kaosa, i doživljaj da je kaos sve. Onaj koji se dosađuje, koji je neraspoložen, umoran, osjeća se zatočenim u uskoj tamnici. Onaj koji je nezadovoljan uskoćom života osjeća se kao da je u okovima u velikoj tamnici. No onaj koji osjeća mučninu osjeća se zatočenim u zaludnoj slobodi beskrajne tamnice. Po onome tko se dosađuje, tko je neraspoložen ili umoran, mogu se srušiti zidovi tamnice i zatrpati ga. Onome tko je nezadovoljan uskoćom svijeta mogu spasti okovi i on može pobjeći, ili može patiti jer ih ne može skinuti, a s osjećajem boli može zaživjeti bez nezadovoljstva. Ali zidovi beskrajne tamnice ne mogu nas zatrpati, jer ne postoje; čak nas ne mogu potaknuti da živimo zbog boli, ti okovi koje nam nitko nije stavio. Osjećam to pred blagom ljepotom ovoga popodneva što vječno iščezava. Promatram visoko i jasno nebo po kojemu su neodređene ružičaste stvari, poput sjena oblaka, neopipljive pahulje prozračnog i dalekog života. Spuštam pogled na rijeku, voda je tek lagano namreškana i plava te se doima poput zrcala jednoga dubljeg neba. Ponovno dižem oči k nebu, između onoga što se u nejasnoj obojenosti razdire bez ostatka u nevidljivome zraku, postoji već primjesa koja hladi od zamućene bjeline, i kao da neka stvar, i sama od viših i bezvrednijih stvari, ima neku svoju materijalnu mučninu, neku nemogućnost da bude to što jest, nemjerljivo tijelo tjeskobe i pustoši. Ali što? Čega ima u visokom zraku osim visoka zraka koji nije ništa? Čega ima na nebu osim boje koja nije njegova? Čega ima u tim pahuljama što su oblaci, u koje već sumnjam, osim nekog odsjaja svjetlosti materijalno potaknute s nekog sunca što se već predalo? Čega ima u svemu tome osim mene? Ah, ali to je mučnina, samo to. U svemu tome — u nebu, u zemlji, u svijetu — u svemu tome ima samo mene!

382. Stigao sam do one točke kada mučnina postaje jedna osoba, otjelovljena fikcija mojega suživota sa mnom.

383. L. do D.

Vanjski svijet postoji kao glumac na pozornici: tamo je, ali je nešto drugo.

384. L. do D.

... i sve je neizlječiva bolest. Dokoličarenje osjećaja, nezadovoljstvo što se mora ne znati ništa raditi, nesposobnost djelovanja, poput

385. L. do D. 2. 11. 1932.

Magla ili dim? Uzdizao sam se sa zemlje ili se spuštao s neba? Nije se znalo: bilo je to više 348

nalik bolesti zraka nego spuštanju ili zračenju. Ponekad je više nalikovalo bolesti očiju nego nekoj prirodnoj stvarnosti. Štogod da je bilo, po cijelome se krajoliku širio tmuran nemir satkan od zaborava i slabosti. Kao da je tišina zlog sunca preuzela neko nesavršeno tijelo. Kao da će se nešto dogoditi i kao da je na 349

svim stranama postojala intuicija s kojom se vidljivo zastiralo . Bilo je teško reći ima li oblaka na nebu ili je to magla. Postojala je neka mutna umrtvljenost, ponegdje obojena, neka posivjelost neprimjetno požutjela, osim kada bi se rasula u prijetvornu ružičastu boju ili se zaustavila u plavičastim odsjajima, no nije se razabiralo da li se to nebo otkriva ili ga neko drugo plavetnilo prekriva. Nije bilo određeno ni neodređeno. Zbog toga se magla mogla nazivati dimom, jer nije nalikovala magli, ili se pitati je li magla ili dim, jer se ništa nije razabiralo. Sama je toplina zraka pridonosila sumnji. Nije bila toplina, ni hladnoća, ni svježina, kao da je svoju toplinu sastavila od elemenata što ih je izvukla iz drugih stvari, a ne iz topline. Doista bi se moglo reći da je magla, hladna u očima, bila topla na dodir, kao da su opip i pogled dva osjetljiva oblika istog osjeta. Oko obrisa drveća ili uglova zgrada nije bilo one osjenčanosti oblika ili bridova što ju prava, nepomična magla stvara, ili što pravi, prirodni dim čas otkrije, čas zakloni. Kao da je svaka stvar projicirala iz sebe neku nejasnu dnevnu sjenu u svim pravcima, bez svjetla koje bi ju objasnilo kao sjenu, bez mjesta projekcije koje bi ju opravdalo kao vidljivu. A i nije bila vidljiva: bila je poput začetka, kao da će se nešto vidjeti, ali u svim dijelovima jednako, kao da je otkrivanje oklijevalo da se pojavi. A kakva je osjećaja bilo? Nemogućnost da ga se osjeti, raskomadano srce u glavi, zbrkani osjećaji, umrtvljenost probuđena postojanja, pročišćenje nečega psihičkog poput osluškivanja za neko konačno otkrivanje, zaludno, što uvijek samo što se nije pojavilo, kao istina, uvijek kao istina, tako bliska tome da se nikada ne pojavljuje. Čak i želja za spavanjem koja podsjeća na misao ne godi zato što je i obično zijevanje za njom nalik naporu. Čak i prestanak gledanja nanosi bol očima. I u bezbojnom odricanju čitave duše tek su vanjski zvukovi dalek, nemoguć svijet koji još postoji. Ah, drugi svijet, druge stvari, druga duša kojom bi se osjećalo, druga misao kojom bi se spoznala ta duša! Sve, čak i mučnina, samo ne ova zajednička zatamnjenost duše i stvari, ova plavičasta napuštenost neodređenosti svega!

386. L. do D. 28. 11. 1932.

Koračali smo zajedno i odvojeno između naglih prečaca u šumi. Naši koraci, nama tuđi, išli su zajedno, ujednačeno, po pucketavoj mekoći lišća što se prostiralo žuto i napola zeleno po neravninama tla. Ali išli su i odvojeno, jer smo bili dvije misli, a nismo imali ništa zajedničko osim što je ono što nismo bili ujednačeno gazilo isto čujno tlo. Jesen je već počela, a osim lišća koje smo gazili neprestano smo slušali drugo lišće kako pada praćeno silovitim vjetrom; šum lišća bio je posvuda kuda smo išli i prolazili. Nije bilo drugoga krajolika osim šume koja je sve prekrivala. Međutim, bila je dostatna kao prostor za nekoga poput nas koji smo od života imali samo ujednačeno i nejednako hodanje po smrtnome tlu. Bilo je to, mislim, na kraju jednoga dana, ili bilo kojega dana, ili možda svih dana, u nekoj jeseni svih jeseni, u simboličnoj i istinskoj šumi. Kakve smo kuće, dužnosti, ljubavi ostavili — mi sami to ne bismo znali reći. U tome času nismo bili drugo do putnici između onoga što smo zaboravili i onoga što nismo znali, hodajući jahači zanemarena ideala. Ali u tome, kao i u stalnome zvuku zgažena lišća i u uvijek silovitome zvuku neodređena vjetra, nalazio se razlog našega polaska ili našega dolaska, jer nismo poznavali put ili zašto uopće put, nismo znali da li krećemo ili stižemo. A oko nas je neprestano, bez poznatoga mjesta ili viđena pada, šum lišća što se razgrće tugom uspavljivao šumu. Nijedan od nas nije htio znati za drugoga, međutim nijedan od nas nije nastavljao bez drugoga. Društvo koje smo pravili jedan drugome bila je neka vrsta sna što ga je imao svaki od nas. Zvuk ujednačenih koraka pomagao je svakome da misli bez drugoga, a sami osamljeni koraci probudili bi nas. Šuma je bila sva od lažnih proplanaka, kao da je lažna ili kao da prestaje, no nije prestajala ni lažnost ni šuma. Naši ujednačeni koraci neprestano su prosljeđivali, a dok smo osluškivali pregaženo lišće, čuo se nejasan zvuk lišća što pada, u šumi koja je postala sve, u šumi jednakoj kozmosu. Tko smo bili? Jesmo li bili dvojica ili dva oblika jednoga? Nismo to znali ni pitali. Neko je nejasno sunce moralo postojati, jer u šumi nije bila noć. Neki je nejasni cilj morao postojati, jer smo hodali. Nekakav je svijet morao postojati, jer je postojala šuma. No mi smo bili otuđeni od onoga što jest ili bi moglo biti, ujednačeni i beskrajni putnici po mrtvome lišću, bezimeni i nemogući slušači lišća što pada. Ništa više. Šum, čas snažan, čas lagan, neznana vjetra, šapat, čas glasan, čas tih, lišća što još visi, pukotina, sumnja, namjera koja će završiti, iluzija koje nije bilo — šuma, dva putnika, i ja, ja koji ne znam koji sam od njih bio ja, ni jesam li bio obojica ili nijedan, i pribivao sam, ne vidjevši kraj, tragediji po kojoj nikada više neće biti ničega do te jeseni i šume, i uvijek silovitog i neodređenog vjetra, i uvijek lišća što pada ili je već palo. A uvijek se jasno vidjelo kao da vani sigurno postoji sunce i dan, bez ikakva cilja, u šuštavoj tišini šume.

387. L. do D.

Pretpostavljam da ono što nazivaju dekadentnim postoji u meni kao vanjska definicija moga duha, ta tužna svjetlucanja umetnutoga čuđenja koja jednu uznemirenu i začaranu dušu utjelovljuju u neočekivane riječi. Osjećam se takvim i besmislenim. Zato nastojim, oponašajući klasike, uobličiti barem u jednu izražajnu matematiku ukrasne dojmove svoje zamijenjene duše. U neko doba pisanog

umovanja više ne znam gdje mi je središte pažnje — da li na raspršenim dojmovima koje nastojim opisati kao nepoznate tapiserije, ili na riječima u koje se, nastojeći opisati vlastito opisivanje, zaplećem, gubim i vidim druge stvari. U meni se stvaraju asocijacije ideja, slika, riječi — sve jasno i raspršeno — i govorim ono što osjećam kao i ono što pretpostavljam da osjećam, ne razlučujem u što me duša upućuje od slika što ih je duša ispustila i koje cvjetaju na tlu, čak ni to da me zvuk barbarske riječi ili neki ritam umetnute rečenice odvlače od već neodređene teme, od dojma već u perivoju, i oslobađaju mi misli i govor, poput velikih zabavnih putovanja. A sve to, da ponovim, što bi mi trebalo dati osjećaj zaludnosti, promašaja i patnje, ne uspijeva drugo do dati mi zlatna krila. Čim govorim o slikama, možda zato što osuđujem njihovu pretjeranost, rađaju mi se slike; čim se uzdignem iz sebe da bih odbacio ono što ne osjećam, već to osjećam, a samo odbacivanje je izvezeni 350

dojam; čim se zbog izgubljene vjere u napor poželim prepustiti lutanju, klasičnom izrazu, prostornom i razložnom pridjevu, odjednom, poput sunčeve svjetlosti, jasno vidim pred sobom stranicu ispisanu u spavanju, a slova iz crnila moje olovke besmisleni su zemljovid magičnih znakova. I odlažem se poput olovke, skiciram naslovnicu u predahu bez smisla, udaljen, posrednik i demon, nalik skončanju brodolomca koji se utapa gledajući divne otoke u onim istim morima, ljubičasto pozlaćenima, što sam ih u dalekim posteljama istinski sanjao.

388. L. do D. Povrh ulomka stoji Pessoina napomena »Carefully see whether the »znanost o latentnom« attitude is or is not hurting the truth of L. do D.«

Pretvoriti u čistu literarnost recepciju osjeta i emocija kada se slučajno pojave i time izgube na vrijednosti, preobratiti ih u pojavnu materiju da bi se pomoću njih isklesali kipovi od tečnih i svjetlucavih riječi.

389. L. do D.

Određenje koje danas najviše želim kao definiciju mojega duha glasi stvaratelj ravnodušnosti. Želio bih da moje djelovanje u životu, više od bilo kojega drugoga, bude podučavanje drugih u tome da što više osjećaju za sebe, a što manje prema dinamičkom zakonu kolektivnosti... Podučavati o toj duhovnoj antisepsi koja sprečava zarazu vulgarnosti, čini mi se najzvjezdanijim putem prisnoga, pedagoga kakvim bih ja želio biti. Da oni koji me čitaju, nauče — malo-pomalo, kako nalaže tema — 351

da nemaju nikakva dojma pred tuđim pogledima i mišljenjima drugih, taj bi cilj dostatno okrunio skolastičku zaustavljenost mojega života. Nemogućnost djelovanja oduvijek je za mene bila nemir s metafizičkom etiologijom. Napraviti neki pokret oduvijek je po mojem osjećanju stvari značilo uznemirenost, udvostručenje u vanjskom kozmosu; kretanje mi je oduvijek stvaralo dojam da neću ostaviti nedirnutima zvijezde i nebesa, da će se oni time promijeniti. Zato je metafizička važnost i najmanjega pokreta vrlo rano pobudila u meni uznemirenost. U odnosu na djelovanje zadobio sam brižnost transcendentalne iskrenosti koja me, otkad mi se učvrstila u svijesti, koči u stvaranju odveć naglašenih odnosa s opipljivim svijetom.

390. Znati biti praznovjeran još je jedno od umijeća koje, ako je vrhunski ostvareno, označava uzvišena čovjeka.

391. L. do D. 13. 12. 1932.

Otkad razmišljam i promatram, koliko mi je to moguće, primijetio sam kako ljudi ne poznaju istinu ni u čemu — ili se slažu da je istina nešto doista uzvišeno u životu, ili pak da je korisno doživjeti ju. Najegzaktnija je znanost matematika, koja živi u zatočeništvu svojih vlastitih pravila i zakona, i svojom primjenom, doduše, služi u tumačenju drugih znanosti, ali samo tumači ono što te znanosti otkriju, ne pomaže im u otkrivanju. U drugim znanostima nije ispravno ni prihvatljivo ništa što ima važnost za najviše ciljeve u životu. Fizika dobro zna koji je koeficijent rastapanja željeza; no ne zna koji je pravi mehanizam zasnivanja svijeta. I što se više uzdižemo u onome što bismo željeli znati, više se spuštamo u ono što znamo. Metafizika koja bi bila najbolji vodič, jer se ona i samo ona upravlja prema najvišim ciljevima istine i života, nije čak ni znanstvena teorija nego tek hrpa opeka od kojih se u ovim ili onim rukama grade kuće nikakva izgleda i koje ne povezuje nikakva žbuka. Također primjećujem da u životu ljudi kao i u životu životinja nema druge razlike osim njihova načina da žive u zabludi ili u neznanju. Životinje ne znaju što čine: rađaju se, rastu, žive, umiru bez razmišljanja, bez naslućene ili istinske budućnosti. A u kolikoj mjeri ljudi žive drukčije od životinja? Svi spavamo, a razlika je jedino u snovima, te u stupnju i kvaliteti snova. Možda nas smrt probudi, no ni na to nema odgovora osim u vjeri, za onoga kome vjerovati znači imati, i u nadi, za onoga kome želja znači posjedovanje, i u milosti, za onoga kome davanje znači primanje. Kiši u ovome hladnom popodnevu tužne zime, kao da tako jednolično kiši od prve stranice svijeta. Kiši, a moji osjećaji kao da se svijaju pod kišom, spuštaju svoj surovi pogled prema zemlji grada po kojoj teče voda koja ništa ne hrani, ništa ne pere, ništa ne veseli. Kiši, a ja naglo osjećam snažan poriv da budem životinja koja ne zna što je, i da sanjam misli i osjećaje, sklupčan u nekome prostornom području bića kao u brlogu, zadovoljan s malo topline kao s vječnom istinom.

392. 352

Narod je dobar čovjek . Narod nikada nije čovjekoljubiv. Ono najočitije u nekom pripadniku naroda je uska usredotočenost na vlastite interese i brižno isključenje tuđih interesa, što se provodi koliko je moguće. Kada narod izgubi tradiciju, to znači da je pukla društvena spona; a kada pukne društvena spona ishod je pucanje društvene spone između manjine i naroda. A kada pukne spona između manjine i naroda nestaje umjetnost i prava znanost, zatvaraju se glavne ustanove iz kojih je postojanje civilizacije poteklo.

Postojati znači ponovno zanijekati. Što sam danas, dok živim, osim nijekanja onoga što sam bio jučer, onoga koji sam bio jučer? Postojati znači opovrgnuti se. Nema ničega tako simboličkog u životu kao one vijesti u novinama koje danas opovrgavaju ono što su upravo te iste novine rekle jučer. Željeti znači ne moći. Tko je mogao, htio je to tek pošto je mogao, a ne prije. Tko hoće nikada neće moći, jer se gubi u htijenju. Vjerujem da su ova načela osnovna.

393. L. do D.

... niski u ciljevima života što ga živimo, a da sami ne želimo te ciljeve. Većina, ako ne i svi ljudi, žive jedan jadan život, nizak u svim svojim radostima, i nizak u gotovo 353

svim svojim bolima, osim u onima koje proistječu iz smrti, jer u njima sudjeluje Tajna . 354

355

Čujem kako se kroz moju rastresenost procjeđuju zvukovi što se uzdižu , plutaju

i raspršuju

356

se, poput valova koji jedan za drugim naviru, slučajno i izvana, kao da pristižu s drugoga svijeta: povici prodavača koji prodaju prirodne stvari, povrće naprimjer, ili pak društvene, kao što su to srećke; obla škripa

357

kotača — teretna kola i brza kola poskakuju — automobili što se više čuju u

358

pokretu nego u okretu; ono neko otresanje nekakve krpene stvari na nekom prozoru; zvižduk dječaka; grohot s gornjega kata; metalno cviljenje tramvaja u drugoj ulici; nešto pomiješano što 359

dopire iz bočne ulice; uspinjanja, spuštanja, tišine razne ; težak štropot prijevoznika; poneki koraci; počeci, sredine i završeci glasova — a sve to postoji za mene dok spavam misleći o tome, poput kamena u travi što na bilo koji način viri izvan svoga mjesta. Potom bliži zvukovi u kući, slijevaju se jedni s drugima: koraci, metla, prekinuta pjesma (napola 360

fado ); predvečerje dogovora na balkonu; razdražljivost onoga što nedostaje na stolu; traženje cigareta što su ostale na komodi — sve je to stvarnost, antiafrodizijačka stvarnost koja ne ulazi u moju maštu. Laki koraci pomoćne sluškinje, papuče s crvenim i crnim ispletenim vrpcama koje u duhu pregledavam, i dok ih takvima uočavam, zvuk zaista poprima nešto od crvenih i crnih vrpci; sigurni, čvrsti koraci čizama sina koji izlazi i glasno pozdravlja sa zvukom zalupljenih vrata koji odmah potom prereže jeku što je za njim stigla; smiraj, kao da je svijet zamro na ovome visokom četvrtom katu; zvuk posuđa koje će se prati; voda što teče; »zar ti nisam rekao da«... i tišina zatuli s rijeke. A ja pospan, probavljam i maštam. Imam vremena između sinestezija. I neobično je misliti kako 361

ne bih htio, da me sada upitate a ja vam odgovorim, neki bolji kraći život od ovih sporih časaka, od ove ništavnosti misli, osjećaja, djelovanja, gotovo istih dojmova, slučaja-rođenja raspršene volje. I tada razmišljam, gotovo bez misli, da većina ljudi, ako ne i svi, žive tako, više ili niže, zaustavljeni ili u hodu, no s istom umrtvljenošću za posljednje ciljeve, s istim napuštanjem stvorenih namjera, 362

istim doživljajem života. Kadgod vidim mačku na suncu, podsjeti me na čovječanstvo. Kadgod ju vidim da spava, sjetim se da je sve san. Kadgod mi netko kaže da je sanjao, pomislim, zar ne misli da

nikada i nije radio ništa drugo do sanjao. Raste buka ulica, kao da su se neka vrata otvorila i zvoni 363

zvonce . Što je bilo više nije ništa, jer su vrata odmah zatvorili. Koraci nestaju u dnu hodnika. Oprani tanjuri podižu glas vode i posuđa. […]

394. L. do D.

I kao što sanjam tako i rasuđujem, ako želim, jer je to tek druga vrsta sna. Kraljeviću ponajboljih trenutaka, nekoć ja bijah tvoja kraljevna, voljeli smo se drugom vrstom ljubavi, i sjećanje na nju me boli.

395. Blag i prozračan čas bješe oltar za molitvu. Sigurno je da su u horoskopu našega susreta blagotvorne podudarnosti bile na vrhuncu. Takva, tako svilena i tako nježna bila je neodređena tvar sna koja se umetala u našu svijest osjećaja. Sasvim je iščeznulo, poput nekakva ljeta, naše gorko poimanje da nije vrijedno živjeti. Oživljavalo je ono proljeće za koje smo mogli, iako pogrešno, misliti da je naše. Gubitak čari u našoj sličnosti oplakivala su na isti način spremišta vode, između stabala i ruža u otkrivenim gredicama i beskrajne melodije života — sve bez osjećaja odgovornosti. Ne vrijedi truda predosjećati i spoznavati. Sva je budućnost magla koja nas okružuje, a sutra ima okus današnjeg dana kada se naslućuje. Moja odredišta — klaunovi koje je karavana ostavila, i to bez bolje mjesečine od mjesečine na cestama, i bez drugoga podrhtavanja u lišću osim povjetarca i neizvjesnosti časa i naše misli o podrhtavanju. Daleki purpuri, sjene što bježe, uvijek nepotpun san i bez vjere da će ga smrt upotpuniti, zrake umirućeg sunca, svjetiljka u kući na obronku, tjeskobna noć, blag miris smrti samo među knjigama, sa životom vani, drveće što miriše na zelenilo u golemoj noći koja ima više zvijezda s druge strane planine. Tako su tvoje trpkosti imale svoju dobroćudnu udruženost; tvoje malobrojne riječi kraljevski su posvetile ukrcaj, nikada se više nisu vratile nikakve lađe, pa ni one prave, a dim življenja uklonio je obrise svega, ostavljajući samo sjene, umetke, boli vode u zloslutnim jezerima među zelenikama na vratima (što se izdaleka vide) Watteaua, tjeskobe i jedno nikada više. Tisućljeća, i to samo ona kojima trebaš stići, ali cesta nema zavoja i zato nikada ne možeš stići. Pehari samo za nevidljive trubeljike, ne tvoji, nego životi svih, i sami lampioni, odvajanja, laka krila, tek čujna, i s mišlju u nemirnoj noći, zagušljivoj, što se svakoga časka podiže iz sebe i nastavlja svojom tjeskobom dalje. Žuto, zeleno-crno, plavo-ljubav — sve je mrtvo, moja dadilja, sve mrtvo, a sve lađe su tek ona lađa što ne polazi! Moli za mene i Bog će možda postojati, jer za mene moliš. Nizak, dalek izvor, neizvjestan život, dim što prestaje u seoskoj kući gdje pada noć, mutno sjećanje, udaljena rijeka... Daj da spavam, daj da se zaboravim, Gospo od Neizvjesnih Namjera, Majko Milovanja i Blagoslova nepomirljivih s postojanjem...

396.

L. do D. 30. 12. 1932.

Pošto su posljednje kiše napustile nebo i ostale na zemlji — nebo čisto, zemlja vlažna i zrcalno sjajna — veća bistrina života što se s modrinom vratila u visine, a dolje se, u svježini zbog primljene vode, razveselila, ostavila je vlastito nebo u dušama i neku njegovu svježinu u srcima. Mi smo, ma kako to malo željeli, sluge trenutka i njegovih boja i oblika, podanici neba i zemlje. Onaj koji se najviše zaplete u samoga sebe, prezirući ono što ga okružuje, opravo taj isti ne zapleće se po istim putevima kada kiši i kada je nebo lijepo. Mračne pretvorbe što se osjećaju možda tek u dubini apstraktnih osjećaja zbivaju se zato što kiši ili je prestalo kišiti, osjećaju se a da se ne osjećaju, jer se i vrijeme osjetilo bez osjećaja. Svatko je od nas raznolik, svatko je mnogi i pregršt svojih ja. Zato onaj koji prezire okolinu nije onaj isti koji se zbog nje veseli ili pati. U velikoj koloniji našega bića ima mnogo vrsta ljudi koji misle i osjećaju različito. Upravo u ovome času, u dopuštenoj pauzi posla što ga danas malo ima, dok pišem ove malobrojne riječi o dojmu, ja sam taj koji ih pažljivo zapisuje, ja sam taj koji je zadovoljan što ovoga časa ne moram raditi, ja sam taj koji vidi nebo vani, odavde nevidljivo, ja sam taj koji sve to misli, ja sam taj koji osjeća zadovoljno tijelo i ruke još pomalo hladne. I sav taj moj svijet ljudi, koji su jedni drugima tuđi, projicira poput raznolikog ali zbijenoga mnoštva jedinstvenu sjenu — ovo mirno tijelo koje piše i kojim se stojeći saginjem nad visoki Borgesov pisaći stol do kojega sam došao potražiti svoju bugačicu što sam mu je bio posudio.

397. Između skupine kuća, s umetnutim svjetlom i sjenom ili svjetlom i manjim svjetlom — jutro se širi ponad grada. Kao da ne dolazi od sunca već od grada, kao da se visoka svjetlost odvaja od zidova i krovova — zapravo ne fizički od njih, nego od njih jer su ondje. Osjećam veliku nadu, dok ju osjećam; ali uviđam da je nada literarna. Jutro, proljeće, nada — povezani su glazbom u istoj namjeri melodije; povezani su u duši po istom sjećanju neke iste namjere. Ne: ako sebe promotrim, kao što promatram grad, primjećujem da jedino mogu očekivati da dan završi, kao svi dani. (Razum također vidi zoru.)

364

Nada koju sam u njega položio nije bila moja nego 365

366

od ljudi koji žive čas to prolazi, i u njima sam otjelovio , bez namjere, vanjsko poimanje ovoga časa. Nadati se? Čemu se treba nadati? Dan mi ne obećava drugo osim dana, a ja znam da on ima svoj 367

tijek i kraj. Svjetlo me oživljava, ali mi ne olakšava, izaći ću odavde kao što sam ovamo stigao — stariji po satima, s nekim veselijim dojmom, tužnijom misli. Ono što se toliko rađa možemo osjetiti kako se rađa kao misao o tome da mora umrijeti. Sada, na razlivenoj i širokoj svjetlosti, krajolik grada je poput polja kuća — prirodan je, širok, usklađen. No mogu li ja ipak, gledajući sve to, zaboraviti da postojim? Moja svijest o gradu unutra je moja svijest o meni. Odjednom se prisjećam kako sam kao dijete gledao jutro što sviće nad gradom, a koje danas ne mogu tako vidjeti. Jutro tada nije svitalo za mene već za život, jer sam tada (ne bivajući svjestan) bio život. Gledao sam jutro i bio sretan; danas vidim jutro, veselim se i postajem tužan... Dijete je još uvijek tu, ali je zanijemilo. Gledam što sam gledao, ali iza očiju vidim sebe kako gledam; i već mi se

368

zbog toga zamrači sunce, a zelenilo drveća je staro i cvjetovi venu prije no što niknu. Da, nekoć sam bio odavde; danas se sa svakim za mene novim krajolikom vraćam njegovoj predstavi poput stranca, gosta i hodočasnika, stranac onoga što vidim i čujem, starac u sebi. Vidio sam već sve, čak i ono što nikada nisam vidio i što nikada neću vidjeti. U mojoj krvi 369

kolaju čak i budući krajolici, a tjeskoba onoga što ću morati ponovno vidjeti neka je pojavna jednoličnost za mene. I nagnut preko priručja, uživajući u danu nad raznolikim obimom cijeloga grada, samo mi jedna misao ispunjava dušu — duboka želja da umrem, da skončam, da više ne vidim svjetlost ponad nijednoga grada, da ne mislim, da ne osjećam, da za sobom ostavim, kao neki omot, putanju sunca i dana, da svučem, kao neko teško ruho, na rubu velike postelje, napor postojanja što ga nisam želio imati.

398. L. do D.

Intuitivno osjećam da za ljude poput mene nikakva materijalna okolnost ne može biti povoljna, nikakav slučaj života ne može imati dobro rješenje. Ako se već zbog drugih razloga udaljavam od života, ovaj također pridonosi tom udaljavanju. Onaj zbir činjenica koji bi za obične ljude značio neizbježno uspjeh, za mene ima neki drugi ishod, neočekivan i suprotan. Ponekad mi se zbog toga rađa bolan dojam o božanskome neprijateljstvu. Kao da mi se samo zbog neke svjesne podudarnosti činjenica, i to zlonamjerne, mogao dogoditi niz nesreća koje određuju moj život. Sve to proizlazi iz moga napora što ga nikada ne ulažem odviše. Sreća, ako želi, neka dođe k meni. Odviše dobro znam da moj najveći napor ne doseže postignuće koje bi drugi dosegnuli. Zato se prepuštam sreći, ne očekujući od nje mnogo. Čemu? Moj je stoicizam organska potreba. Potreban mi je oklop protiv života. Kako sav stoicizam nije više do ozbiljan epikureizam, želim postići, koliko je to moguće, da me moja nesreća zabavlja. Ne znam u kolikoj mjeri to uspijevam. Ne znam u kolikoj mjeri bilo što uspijevam. Ne znam u kolikoj se mjeri bilo što može uspjeti... U čemu netko drugi pobjeđuje, ne zbog svoga napora, već zbog neminovnosti stvari, ja ni zbog te neminovnosti, kao ni zbog napora, ne pobjeđujem. Možda sam duhovno rođen u nekom kratkom zimskom danu. Ubrzo je pala noć nad moje biće. Samo u razočaranju i napuštenosti mogu ostvariti svoj život. U biti, ovdje se ne radi ni o kakvu stoicizmu. Dostojanstvo moje patnje nalazi se samo u riječima. Jadam se poput bolesne sluškinje. Ljutim se poput kućanice. Moj je život posve bezvrijedan i posve tužan.

399. L. do D. Na kraju teksta nalazi se fragmentarna bilješka: » onih koji nisu bili ljubljeni, ni voljeni, ni, a od života su imali dojam mučnine, neprestanu nelagodu u osjetima, jedan pri disanju.«

Od života samo zatražih, kao Diogen od Aleksandra, da mi ne oduzme sunce. Imao sam želje, ali zanijekan mi je njihov razlog postojanja. Ono što sam našao više bi vrijedilo da sam doista našao. San __________________________

U šetnji sam izgradio savršene rečenice kojih se poslije kod kuće nisam mogao sjetiti. Ne znam da li je neizreciva poezija tih rečenica sva u tome što su one bile, ili djelomično u onome što nikada 370

nisu bile . ____________________________

U svemu oklijevam, često ne znajući zašto. Ono što kadikad tražim kao vlastiti ravni pravac, spoznajući ga umno kao idealni ravni pravac, najkraća je udaljenost između dvije točke. Nikada nisam posjedovao umijeće da budem aktivno živ. Griješio sam uvijek u pokretima u kojima nitko ne griješi; neprestano sam nastojao raditi ono za što su drugi rođeni da rade. Uvijek sam želio postići ono što su drugi postigli gotovo ne želeći. Između mene i života uvijek je bilo zatamnjenih stakala: nisam ih poznavao zato što sam ih vidio ili dodirnuo; nisam ni živio taj život ili tu razinu, bio sam sanjarenje onoga što sam htio biti, moj je san počeo u mojoj želji, moja je namjera uvijek bila prva fikcija onoga što nikada nisam bio. Nikada nisam saznao da li je moja osjećajnost bila prevelika za moju inteligenciju, ili je moja inteligencija bila prevelika za moju osjećajnost. Uvijek sam kasnio, a ne znam na koju se to kašnjenje odnosilo, možda na obje, možda na jednu ili drugu, ili je kasnilo nešto treće. _____________________________ Od sanjača ideja [?] — socijalista, altruista, humanista svih vrsta — fizički mi je zlo u želucu. To su idealisti bez ideala. Mislioci bez misli. Žele površinu života zbog neke fatalnosti sačinjene od smeća što pluta po površini vode i smatra se lijepom, zato što i rasute školjke plutaju po površini,

400. L. do D.

Sa skupom cigarom i zatvorenih očiju biva se bogat. Kao netko tko posjećuje mjesto na kojemu je proveo mladost, uspijevam se pomoću jeftine 371

cigarete potpuno vratiti na ono mjesto u svome životu gdje sam ih običavao pušiti. I u laganom okusu dima oživljava mi cijela prošlost. Drugi put bit će to neki slatkiš. Običan čokoladni bombon ponekad mi raskoli živce s preobilnim uspomenama što me potresaju. Djetinjstvo! A medu zubima što se zabadaju u tamnu i mekanu masu, grickam i volim svoje skromne sreće veseloga sudruga olovnih vojnika, prikladnoga konjanika sa slučajnim štapom, moj konjiću. Naviru mi suze na oči i s okusom čokolade miješa se okus mojega prošlog djetinjstva, moje prohujalo djetinjstvo, i s užitkom se predajem blagosti svoje boli. I zbog jednostavnosti nije manje svečan ovaj moj obred kusanja. No dim cigarete mi na najduhovniji način obnavlja prošle trenutke. On samo dotiče moju svijest

o okusu. Zato mi cjelovitije i u prijenosu evocira časove umiranja, one najudaljenije stvara sadašnjima, maglovitijima kada me obavijaju, prozračnijima kada ih otjelovljujem. Cigareta s okusom mentola ili pak jeftina cigara blago natkriljuje neke moje trenutke. S kakvom istančanom prihvatljivošću okusa-mirisa ponovno podižem mrtve scenarije i ponovno posuđujem boje neke prošlosti, koje su tako nalik osamnaestom stoljeću po svome uvijek mrzovoljnom i umornom udaljavanju, i tako nalik srednjem vijeku po onome zauvijek nepovratno izgubljenom.

401. Ovo je treća i četvrta stranica teksta koji nije pronađen.

Stvorih za sebe, uspješnog u sramoti, raskoš boli i ukinuća. Od svoje boli nisam napravio pjesmu, no napravio sam kraljevsku povorku. Za sebe kroz prozor zapanjeno promatram ljubičaste zalaske, nejasne sutone bezrazložne boli, gdje u svečanostima mojega skretanja s puta prolaze 372

opasnosti, teškoće, promašaji moje urođene nesposobnosti da postojim . Dijete koje ništa nije ubilo u meni, još uvijek u groznici i s ukrasnim vrpcama gleda cirkus što ga sebi predstavljam. Smije se klaunovima kojih nema izvan cirkusa; gleda vještine i akrobate očima koje ondje vide čitav život. I tako bez radosti, ali zadovoljno, između četiri zida moje sobe, nedužno spava sa svojom jadnom, ružnom i otrcanom ulogom u cijeloj nedvojbenoj tjeskobi jedne ljudske duše koja izlijeva nepopravljiv očaj iz srca što ga je Bog napustio. Koračam, ne ulicama nego kroz svoju bol. Poredane kuće su te koje ne shvaćaju i okružuju mi dušu; moji koraci odzvanjaju pločnikom poput smiješna zvona za pogreba, zastrašujući zvuk u 373

noći, konačan poput potvrde ili krletke . Odvajam se od sebe i vidim da sam dno nekoga zdenca. Umro je onaj koji nikada nisam bio. Zaboravio je Boga onaj koji sam trebao biti. Tek prazan interludij. Da sam glazbenik napisao bih svoj posmrtni marš, i to s kakvim razlogom!

402. Moći reinkarnirati se kao kamen, kao zrnce prašine — plače u mojoj duši takva želja. 374

Svaki put osjećam manje okusa u svemu, čak i kada ne nađem okus ničega .

403. Ne nalazim smisao... Život tišti... Svaka je emocija prejaka za mene... Moje je srce Božja povlastica... Kakvim li sam povorkama pripadao kada umor neznane mi raskoši potresa moju čežnju? I kakvi su to pokrovi, kakav slijed zvijezda, kakvi ljiljani, kakvi brodski plamenci i kakvi vitraji?

Zbog kakve su se tajne u sjeni drveća odvijale najbolje fantazije koje se u ovome svijetu toliko sjećaju voda, čempresa i zelenika i ne nalaze pokrove za svoje povorke osim među posljedicama suzdržanosti.

KALEIDOSKOP Ne govori... Odviše se zbivaš... Žalim što te gledam... Kada ćeš biti tek neka moja čežnja? Koliko će te dotad biti! A ja ću morati misliti da to što te mogu vidjeti znači neki stari most po kojemu nitko ne prolazi... To je život. Drugi su ispustili vesla... Nema više reda u mnoštvu... Otišli su konjanici s jutrom i zvukom koplja... Tvoji su dvorci ostali čekati da opuste... Nikakav vjetar nije napustio redove drveća u visini... Zaludni trijemovi, sačuvani servisi za ručanje, pretkazana proročanstva — to pripada niskim sutonima u hramovima, a ne sadašnjem trenutku našega susreta, jer nema razloga da lipe bacaju sjenu nego tvoji prsti i njihov suzdržan pokret... Razlog više za udaljena područja... Tumačenja što ih stvaraju kraljevski vitraji... Ljiljani s religijskih slika... Koga čeka pratnja?... Kojim se putevima uzdignuo izgubljeni orao?

404. L. do D.

Omotati svijet oko naših prstiju poput konca ili vrpce kojom se igra žena koja sanja na prozoru. Sve se na kraju sažima u traženju osjećanja mučnine tako da ona ne boli. Bilo bi zanimljivo moći biti dva kralja istodobno: ne biti jedna duša od njih dvojice, nego biti obje duše.

405. L. do D. 23. 3. 1933.

Život je za većinu ljudi gnjavaža što ju proživljavaju a da to ne primjećuju, nešto tužno sastavljeno od veselih intervala, poput trenutaka kada oni koji bdiju nad mrtvacima pripovijedaju anegdote dok ne prođe spokoj noći i dužnost bdijenja. Oduvijek sam smatrao zaludnim poimati život kao dolinu suza: to je dolina suza, da, ali u kojoj se rijetko plače. Heine je rekao da poslije velikih tragedija na kraju uvijek obrišemo nos. Kao Židov, i prema tome univerzalan, jasno je vidio univerzalnu prirodu čovječanstva. Život bi bio nepodnošljiv kada bismo ga postali svjesni. Na sreću to nismo. Živimo jednako nesvjesno kao i životinje, na isti zaludan i bezvrijedan način, a ako predvidimo smrt koju one ne predviđaju, što se može pretpostaviti premda ne mora biti točno, predviđamo ju kroz mnoge zaborave, rastresenosti i skretanja, te jedva možemo reći da smo na nju mislili. Tako se živi, a to je malo da bismo se smatrali boljima od životinja. Naše razlikovanje od njih leži u čisto vanjskoj pojedinosti, a to je da govorimo i pišemo, da posjedujemo apstraktnu

inteligenciju kako bismo se rasteretili od konkretne, i da zamišljamo nemoguće. Sve su to međutim slučajnosti našega bazičnog organizma. Govoriti i pisati nije ništa novo u našem osnovnom nagonu življenja po kojemu ne znamo kako živimo. Naša apstraktna inteligencija služi tek za stvaranje sustava ili ideja koje su polovični sustavi, dok životinje leže na suncu. Naše zamišljanje nemogućega nije možda samo naše, već sam vidio mačke koje gledaju u mjesec, i možda ga u sebi žele, tko zna. Čitav svijet, čitav život, golem je sustav nesvjesnoga što djeluje kroz pojedinačne svijesti. Kao što od dva plina, kada njima prođe električna struja, nastane tekućina, tako od dvije svijesti — našega konkretnog bića i našega apstraktnog bića — nastaje, kada kroz njih prolazi život i svijet, jedan viši stupanj nesvjesnosti. No sretan je onaj koji ne misli, jer ostvaruje nagonom i organskom sudbinom ono što mi moramo ostvariti zaobilazno, anorganskom ili društvenom sudbinom. Sretan je onaj koji je najviše nalik neukima, jer nema napora kao što ga imamo svi mi s nametnutim poslom; sretan je, jer poznaje put do kuće, a mi ga ne pronalazimo osim na stranputicama fikcije i povratka; sretan je, jer je ukorijenjen kao stablo, kao dio krajolika pa prema tome i ljepote, a ne poput nas, prolaznih mitova, likova u živim odijelima zaludnosti i zaborava.

406. L. do D. Između dva posljednja poglavlja nalazi se bilješka: »svijetao majčinski osmijeh pune zemlje, sjaj zatočen u visokoj tami,«

Ne vjerujem glasno u sreću životinja, osim kada o njoj želim govoriti kao o okviru jednoga osjećaja što ga njegova pretpostavka ističe. Da bi se čovjek osjećao sretnim, mora znati da je sretan. Nema sreće u spavanju bez snova, osim ako se ne probudimo znajući da smo spavali bez snova. Sreća je izvan sreće. Nema sreće bez spoznaje. No spoznaja je o sreći nesretna, zato što spoznati se sretnim znači spoznati se u prolasku kroz sreću, a potom ju odmah morati ostaviti za sobom. Spoznavati znači umirati u sreći kao i u svemu. Ne znati, međutim, znači ne postojati. Samo je Hegelov apsolutni duh na stranicama uspio biti dvije stvari istodobno. Ne-biti i biti ne stapaju se i ne miješaju u dojmovima i razlozima života: isključuju se, po jednoj obratnoj sintezi. Što nam valja činiti? Odvojiti čas poput neke stvari i biti sretan sada, u trenutku kada se osjeća sreća, ne misleći osim na ono što se osjeća, isključiti ostalo, isključiti sve. Zatvoriti u krletku misao u dojmu, U to vjerujem ovoga popodneva. Sutra ujutro neću vjerovati u isto, jer ću sutra ujutro već biti drugi. U što ću vjerovati sutra? Ne znam, jer bi bilo potrebno već biti ondje da bih to znao. Ni vječni Bog u kojega danas vjerujem neće to znati sutra, a ni danas, jer danas sam ja, a sutra će možda on biti taj koji nikada nije postojao.

407. L. do D.

Bog me stvorio djetetom, i da zauvijek ostanem dijete. Ali zašto je dopustio da me Život tuče i oduzme mi igračke, te me ostavio samoga na igralištu da rukama gužvam plavu kutu, umrljanu od

375

dugih suza? Ako ne mogu živjeti bez nježnosti, zašto su bacili moju ljubav? Svaki put kada na ulici vidim dijete kako plače, protjerano od drugih, boli me više od tuge djeteta nepredvidljiv užas mojega iscrpljena srca. Bolujem sebe svom veličinom osjećajnoga života i moje su ruke te što stišću rubove kute, moje su usne iskrivljene od istinskih suza, moja je slabost, moja je osamljenost, i smijeh odrasla života što prolazi koristi me kao svjetlo šibica što su zagreble po osjetljivome

376

suknu moga srca.

408. L. do D.

Pjevao je vrlo nježnim glasom pjesmu daleke zemlje. Glazba je nepoznate riječi činila bliskima. Kao fado za dušu, ali mu nije bila ni najmanje nalik. Pjesma je govorila skrivenim riječima i ljudskom melodijom o stvarima što su u svim dušama i koje nitko ne poznaje. Pjevao je nekako pospano, zanemarujući pogledom slušače, u malenom uličnom ushitu. Okupljeni ga je narod slušao bez većega vidljivog ruganja. Pjesma je bila pjesma svih ljudi, a riječi su ponekad govorile s nama, poput istočne tajne neke izgubljene rase. Buka grada nije se čula čak i kada bismo ju čuli, a teretna su kola prolazila tako blizu da su jedna okrznula moju raskopčanu jaknu. Osjetio sam ih, ali ih nisam čuo. U pjevu nepoznatoga bilo je nešto omamljuju će što je poticalo ugodu onome što u nama sanja ili ne uspijeva. Bio je to ulični događaj, i svi smo primijetili kada se policajac polako pojavio iza ugla. Približio se isto tako polako. Neko se vrijeme zaustavio iza mladića s kišobranima, kao da nešto gleda. Tada je pjevač utihnuo. Nitko nije ništa rekao. Onda se policajac umiješao.

409. L. do D. 29. 3. 1933.

Ne znam zašto, odjednom to zamjećujem, sam sam u uredu. Već sam to neodređeno predosjetio. U nekom obliku moje svijesti o meni javila se širina olakšanja, lakše disanje raznih pluća. To je jedan od najzanimljivijih doživljaja što ih možemo osjetiti u slučajnim nalaženjima i 377

izostancima: da smo sami u nekoj uobičajeno punoj, bučnoj ili tuđoj kući. Odjednom imamo dojam potpuna posjedovanja, lakoga i širokoga, širine, kao što rekoh, olakšanja i spokoja. Kako je dobro biti široko sam! Govoriti glasno sa sobom, šetati bez prepreka pogleda, odmarati se otraga u nekom sanjarenju bez poziva! Čitava kuća postaje polje, čitava dvorana ima prostranstvo jednog imanja. Svi su zvukovi tuđi kao da pripadaju nekom obližnjem, ali neovisnom svijetu. Konačno smo kraljevi. Tome, napokon, svi težimo, a najprostiji medu nama, tko zna, možda jače od onih s najviše lažna zlata. Na trenutak smo stipendisti svijeta i živimo propisno od dobivene plaće, bez potreba i briga. No, u onom koraku na stubama kojim se do mene uspinje ne znam tko, prepoznajem nekoga tko će prekinuti moju osamu odmaranja. Moje prešutno carstvo zaposjest će barbari. Korak mi ne govori tko

dolazi i ne podsjeća me na korak nekoga koga poznajem. Postoji neki gluhi nagon u duši koji mi najavljuje da upravo ovamo ide taj koji se uspinje, zasad je samo korak na stubama što ih iznenada vidim, jer mislim o tome kako se uspinje. Da, to je jedan od službenika. Zaustavlja se, čuju se vrata, ulazi. Vidim ga cijelog. I reče mi na ulasku: »Sami, gospodine Soares?« Ja odgovaram: »Da, već dugo...« A on tada, izvlačeći se iz svoje jakne dok mu je pogled već počivao na onoj drugoj, trošnoj, što visi na vješalici, reče: »Strašno je dosadno ostati ovdje sam, gospodine Soares, i sve više...« »Strašno dosadno, nema sumnje«, odgovaram ja. »Čovjeku se čak i prispava«, kaže on, već u poderanom sakou i krećući prema stolu. »Da«, potvrđujem smiješeći se. Potom pružim ruku prema zaboravljenoj olovci i ponovno zaronim u pisarski, bezimen i zdrav, običan život.

410. L. do D.

Uvijek kada to mogu, sjedaju nasuprot zrcala. Razgovaraju s nama i upućuju zaljubljene poglede 378

jedni drugima. Ponekad, kao u zaljubljenosti , smetu se u razgovoru. Uvijek sam im bio drag jer me je moja odrasla odbojnost prema vlastitom izgledu nagonila da odabirem zrcalo kao nešto čemu ću stalno okretati leda. Kako su oni to nagonski prepoznali, uvijek su se sa mnom lijepo ophodili, i tako sam ja bio dječak slušač koji im je slobodno prepuštao taštinu i govornicu. Sve u svemu, nisu to bili loši dječaci, pojedinačno su bili bolji ili gori. Bili su velikodušni i nedvojbeno nježni prema jednom bacaču prosječnosti, niskosti i podlosti, što bi teško naslutilo neko obično ljudsko biće. Tajna, zavist i iluzija — tako ih sažimam, a u tome bih sažeo onaj dio okruženja što se uvlači u djela vrijednih ljudi koji su ponekad od tog odmorišta oseke načinili predah prevarenih. (U Fialhovom djelu nalazi se očita zavist, niska prostota, mučna nezgrapnost..,) Neki od njih su privlačni, neki imaju samo privlačnost, a neki još i ne postoje. Čari kavana dijele se na duhovite doskočice o odsutnima i uvredljive doskočice o prisutnima. Takva se vrsta duha obično naziva tek prostotom. Izlaganje duha samo u društvu s ljudima najveći je pokazatelj duhovnog siromaštva. Prošao sam, vidio sam, i za razliku od njih pobijedio. Moja je pobjeda bila u viđenju. Prepoznao sam osobnost svih nižih skupina: došao sam sresti ovdje, u kući u kojoj imam sobu, istu odvratnu dušu koju su mi otkrile kavane, no, zahvaljujući svim bogovima, bez ideje o pobjedi u Parizu. Vlasnica ove kuće odmjerava Nove Avenije u nekim svojim trenucima iluzije, ali inozemstvo joj je nepoznato, i moje je srce ganuto. O tom prolasku kroz grobnicu volja ostalo mi je sačuvano sjećanje na mučninu i nekoliko anegdota o duhu. Pokapaju, a čini se da se već na samome putu prema groblju zaboravila prošlost u kavani, jer sada je utihnula. 379

... a oni poslije nikada neće saznati za njih, jer oni su zauvijek skriveni pod crnom

mekoćom

380

barjaka što su ih zadobili u svojim pobjedničkim govorima .

411.

Ponos je emotivna sigurnost o vlastitoj veličini. Taština je emotivna sigurnost zbog toga što drugi u nama vide tu veličinu, ili nam ju pridaju. Oba osjećaja ne moraju biti nužno spojena, i ne suprotstavljaju se po prirodi. Različiti su, no ipak povezani. Ponos, kada postoji sam, bez dodatka taštine, pojavljuje se kao plahost u svome krajnjem ishodu: tko se osjeća velikim, ali ne vjeruje da ga drugi kao takva prepoznaju, pribojava se suprotstaviti mišljenje koje ima o samome sebi mišljenju što ga drugi mogu imati o njemu. Taština, kada postoji sama, bez dodatka ponosa, što je moguće, ali ne često, pojavljuje se u krajnjem ishodu kroz drskost. Tko je siguran da drugi u njemu vide vrijednost, ničega se ne boji pred njima. Fizička hrabrost može postojati bez taštine; moralna hrabrost može postojati bez taštine; ali nema drskosti bez taštine. A drskost podrazumijeva sigurnost u inicijativi. Drskost ne mora biti praćena hrabrošću, fizičkom ili moralnom, jer to su drukčije vrste raspoloženja naravi i s njom nemjerljive.

412. L. do D.

BOLAN INTERVAL Ni u ponosu ne nalazim utjehu. Čime da se ponosim kada nisam tvorac samoga sebe. I čak da u meni ima nečega zbog čega bih bio ohol, koliko tek ima onoga zbog čega se ne mogu osjećati oholim. Počivam svoj život. A ni sa snom ne znam napraviti pokret kojim bih se podignuo, tako sam do duše ogoljen bez saznanja kako učiniti neki napor. Tvorci metafizičkih sustava, oni psiholoških tumačenja još su mladi u patnji. Složiti u sustave, tumačiti, što je ako nije i graditi? A sve to — srediti, rasporediti, organizirati — samo je ostvaren napor — kako je sve to neutješan život! Nisam pesimist. Sretni su oni koji uspiju svoju bol prevesti u univerzalnu. Ja ne znam da li je svijet tužan ili slučajno sretan, a to mi i nije važno, jer ono zbog čega drugi pate mrsko mi je i nezanimljivo. Čim ne plaču ili ne jecaju, a što me živcira i smeta, čak i ne slegnem ramenima — tako me duboko boli moj prezir spram njih — spram njihove patnje. No, želim vjerovati da je svijet polusvijetao i polutaman. Nisam pesimist. Ne žalim se na užase života. Žalim se na užase svoga života. Jedina važna stvar za mene jest činjenica da postojim i da patim, i da ne mogu čak ni sanjati sebe potpuno izvan osjećaja patnje. Sretni sanjači su pesimisti. Stvaraju svijet po svojoj slici i tako uvijek uspijevaju ostati u kući. Mene najviše boli razlika bučnoga i veseloga svijeta nasuprot mrske tišine i moje tuge. Život sa svim bolima, strahovima i trzajima vjerojatno je dobar i radostan, poput putovanja u staroj kočiji za onoga tko ju prati (i može ju vidjeti). Ne mogu čak ni osjetiti svoju patnju kao znak Veličine. Ne znam da li je to ona doista. No patim zbog tako niskih stvari, povređuju me tako banalne stvari da se ne usuđujem s tom pretpostavkom uvrijediti pretpostavku kako bih mogao imati veliki dar. Slava divnoga zalaska rastužuje me

381

svojom ljepotom. Pred time uvijek kažem: kako se onaj

tko je sretan mora osjećati zadovoljno kada ovo gleda! 382

I ova je knjiga jecaj. No kako je već napisana knjiga Sâm , ovo nije najtužnija knjiga što postoji u Portugalu. Pored moje boli svaka mi se druga bol doima lažnom ili zanemarivom. To su boli sretnih ljudi ili boli ljudi koji žive i žale se. A moje su boli, boli onoga koji se nalazi zatočen u životu, sa strane... Između mene i života... Tako sve što je tjeskobno vidim. A sve što veseli ne osjećam. I primijetio sam da se nesreća više vidi nego osjeća, dok se radost više osjeća no što se vidi. Ako se ne misli i ne gleda dobiva se stanovito zadovoljstvo, kao kod mistika, boema i propalica. Ali sve zlo ulazi [u] kuću kroz prozor promatranja i kroz vrata misli.

413. L. do D.

Živjeti od sna i za san, rastavljati Univerzum i ponovno ga sastavljati kako najbolje odgovara našemu trenutku sanjanja. Činiti to svjesno, vrlo svjesno, od bezvrijednosti i od toga da se čini. Zanemariti život čitavim tijelom, izgubiti se od stvarnosti sa svim osjetima, odreći se ljubavi čitavom dušom. Napuniti ispraznim pijeskom vrčeve našega odlaska na izvor i isprazniti ih da bismo ih ponovno napunili i ponovno ispraznili, posve uzaludno. Plesti vjenčiće da bismo ih čim budu gotovi potpuno i potanko raspleli. Uzeti boje i umiješati ih na paleti, no, bez platna pred nama na kojemu bismo slikali. Dopremiti kamen da bismo ga klesali bez dlijeta i svjesni toga da nismo kipari. Od svega činiti besmisao i 383

usavršiti do zaludnosti sve naše neplodne časove . Igrati se skrivača s našom sviješću o življenju. Čuti kako nam sati

384

govore da postojimo, i to čuti s oduševljenim i nepovjerljivim smiješkom. 385

Gledati kako Vrijeme oslikava svijet i smatrati tu sliku ne samo lažnom nego i ispraznom . Misliti na rečenice što se pobijaju i govore glasno zvukovima koji nisu zvukovi i bojama koje nisu boje. Reći i razumjeti, što je, doduše, nemoguće, da smo svjesni toga da nismo svjesni, i da jesmo ono što nismo. Objasniti sve to nekim skrivenim i paradoksalnim smislom što ga stvari imaju u svojoj božanskoj i drugo-stranoj pojavi, i ne vjerovati odviše u tumačenje da ga ne bismo morali napustiti. Isklesati u ništavnoj tišini sve naše snove o govoru. Zadržati umrtvljenima sve naše misli o djelovanju. A ponad svega toga, poput jedinstvenog i plavog neba, otuđeno lebdi

386

užas života.

414. No sanjani su krajolici tek dim poznatih krajolika, i mučnina od njihova sanjanja gotovo je toliko

velika kao i mučnina od gledanja svijeta.

415. Izmišljeni su likovi puniji i istinitiji od stvarnih. Moj izmišljeni svijet uvijek je bio jedini istinski svijet za mene. Nikada nisam imao tako stvarne ljubavi, tako pune krvi i života, kao one koje sam imao s likovima što sam ih stvorio. Kakva ludost! Čeznem za njima, jer kao drugi i oni prolaze...

416. Ponekad u dijalozima sa samim sobom, u popodnevima urešenima Maštom, u umornim razgovorima za pretpostavljenih sutona, pitam se u tim intervalima razgovora u kojima ostajem sam sa sugovornikom koji je više ja nego drugi, zbog kojega pravog razloga naše znanstveno doba ne protegne svoju volju sve do shvaćanja umjetničkih stvari. I jedno od pitanja na kojemu se podulje zadržavam jest zašto se uz uobičajenu psihologiju ljudskih i sub-ljudskih bića ne razvija također psihologija — koja vjerojatno postoji — umjetničkih likova i stvorenja čije se postojanje zbiva tek na tepisima i na slikama. Jadan pojam o stvarnosti ima onaj koji se ograničava na organsko, i ne polaže ideju o duši u kipiće i ručne vezove. Gdje postoji oblik, postoji i duša. Ova moja razmišljanja sa samim sobom nisu neka dokolica, nego znanstvena proučavanja kao bilo koja druga. Zato prije no što dobijem odgovor, i bez njega pretpostavljam aktualnu mogućnost, te se u unutarnjim analizama predajem zamišljenoj viziji mogućih oblika toga ostvarenog desideratum. Čim na to pomislim, odmah se u viziji mojega duha jave znanstvenici sagnuti nad slikama, i oni dobro znaju da su to životi; mikroskopski istražitelji uzorka izranjaju iz tepiha; fizičari iz svojega crteža, širokog i treptavog na rubovima; i kemičari, da, s idejom o oblicima i bojama na slici; geolozi s nataloženim slojevima dragog kamenja; psiholozi, naposljetku, a ovo je najvažnije, koji bilježe i skupljaju dojmove jedan za drugim što bi ih jedan kipić trebao osjetiti, ideje koje bi trebale proći zatamnjenom psihičkom strukturom nekoga lika na slici ili vitraju, raznolike lude porive, neobuzdane strasti, slučajne sućuti i mržnje i što postoje u tim posebno učvršćenim i smrtnim svjetovima u vječnim pokretima niskih ispupčenja, u besmrtnim svijestima likova s platna. Više od drugih umjetnosti, književnost i glazba pogodne su za istančanosti jednoga psihologa. Likovi iz romana su, kao što svi znaju, tako stvarni kao bilo tko od nas. Određeni oblici zvuka posjeduju prozračnu i brzu dušu, ali se mogu podrediti psihologiji i sociologiji. Zato što — dobro je da to neznalice saznaju — društva postoje unutar boja, zvukova i rečenica, i postoje režimi i revolucije, kraljevstva, politike i — postoje posvemašnje i bez metafore — u instrumentalnom skupu simfonija, u organizaciji novela, u kvadratnim metrima neke složene slike u kojoj uživaju, pate i miješaju se obojeni postupci ratnika, ljubavnika ili simbola. Kada se slomi neka šalica iz moje japanske kolekcije, ja zamišljam kako je uzrok tome bilo nešto više no nepažnja ruku sluškinje, možda je to bila želja likova koji nastanjuju njezinu zaobljenost ; ne čudi me što ih je obuzela mračna odluka na samoubojstvo: poslužili su se sluškinjom, kao što

se netko od nas služi revolverom. Znati to znači biti s onu stranu moderne znanosti, a s koliko ja to sigurnosti znam!

417. L. do D.

Ne poznajem veći užitak od čitanja, a malo čitam. Knjige su predstave za snove, a predstave nisu potrebne onome tko s njima razgovara s lakoćom življenja. Nikada nisam mogao pročitati knjigu predajući joj se; uvijek bi me, na svakome koraku, tumačenja inteligencije ili mašte omela u praćenju samoga pripovijedanja. Nakon kraćeg vremena, ja sam bio taj koji je pisao, a ono napisano nije se nigdje nalazilo. Moje najdraže štivo je prečitavanje banalnih knjiga koje drijemaju na mojemu uzglavlju u meni. Dvije me nikada ne napuštaju — Retorika, oca Figueireda

387

i Razmišljanja o portugalskom jeziku,

388

oca Freire . Te knjige uvijek rado ponovno prečitavam; i premda je točno da sam ih već mnogo puta u cijelosti pročitao, isto je tako točno da sam ih uvijek čitao napreskok. Tim knjigama dugujem određeni red za koji mislim da je gotovo nemoguć za mene — određeno pravilo objektivnoga pisanja, zakon razuma napisanih stvari. Izvještačen, zatvoren i oskudan stil oca Figueireda posjeduje disciplinu koja oduševljava moje poimanje. Raspršenost oca Freire, gotovo uvijek bez discipline, zabavlja moj duh ne umarajući ga, i podučava me rasterećujući me. To su učeni i smireni duhovi koji čine dobro mojoj nikakvoj raspoloživosti da budem poput njih, ili poput bilo koga drugog. Čitam i prepuštam se, ne čitanju, nego sebi. Čitam i uspavljujem se, i kao da između snova pratim opis retoričkih figura oca Figueireda, i kao da kroz čudesne šume čujem oca Freire kako podučava da treba reći Magdalena, jer Madalena govore samo priprosti.

418. L. do D.

Mrzim čitanje. Unaprijed me spopada mučnina od nepoznatih stranica. Mogu čitati jedino ono što već poznajem. Kao što je knjiga s mojega uzglavlja, Retorika, oca Figueireda, u kojoj svake noći po tisućiti put čitam, u stilu samostanskog i točnog portugalskog jezika, opise retoričkih figura imena kojih, tisuću puta pročitanih, još nisam zapamtio. No jezik me uspavljuje , i da mi izostanu isusovačke riječi koje počinju sa »c« ne bih mimo spavao. Ipak, knjizi oca Figueireda, sa svim pretjeranostima i čistoćom, dugujem relativnu brigu — sve što mogu imati — da pišem jezikom u kojem se zapisujem s osobnošću koja I čitam: (odlomak oca Figueireda) — raskošan, p[razan?] i hladan, i to mi pruža utjehu u životu.

Ili potom (odlomak o figurama) koji se javlja u predgovoru. Nimalo ne pretjerujem u svojim riječima: sve ovo osjećam. Kao što drugi mogu čitati ulomke iz Biblije, tako ja čitam ulomke Retorike. Prednost je u tome što se odmaram i što nema pobožnosti.

419. L. do D. Vrlo zbrkan tekst. Raspored koji je ovdje napravljen između drugog i posljednjeg poglavlja hipotetički je, budući da ne postoji nikakva autorova napomena. 389

Ništavne stvari, prirodne u životu, nevažnosti uobičajenoga i niskoga, prašina što izbrisanom i grotesknom crtom naglašava odvratnost i niskost mojega ljudskog života — otvoren Trezor pred očima onoga čiji život sanja sa svim orijentima; bezazlena šala šefa ureda koja vrijeđa čitav kozmos; obavijest gazdi da treba nazvati prijateljicu otmjena imena, usred razmišljanja o estetskoj i duhovnoj teoriji u izrazito neseksualnom razdoblju. Potom prijatelji, dobri momci, dobri momci, tako je ugodno s njima razgovarati, ručati s njima, večerati s njima, a sve je, ne znam kako, tako odvratno, tako nisko, tako sitno, stalno u skladištu tkanina, premda na ulici, stalno ispred knjige računa, premda u inozemstvu, stalno s gazdom, premda u beskraju. Svi imaju šefa ureda s uvijek nezgodnim šalama i s dušom izvan svijeta u svojoj cjelini. Svi imaju gazdu i gazdinu prijateljicu, i telefonski poziv u krivo vrijeme kada se divno popodne spušta i uljudne se prijateljice ispričavaju [?] ili radije pošalju poruku po drugima prijatelju koji otmjeno pije čaj, kao što to mi drugi znamo. No svi koji sanjaju, ako i ne sanjaju u uredima u Baixi, ili pred zapisima skladišta tkanina — svi imaju neki Trezor pred sobom — bila to žena kojom su se oženili, bilo to upravljanje budućnošću koja im je stigla nasljedstvom, štogod bilo, ukoliko je dobro. Svi smo mi koji sanjamo i mislimo pomoćni knjigovođe u nekome Skladištu tkanina, ili neke druge robe, u nekoj Baixi. Vodimo knjige i gubimo; zbrajamo i prolazimo; dovršavamo bilancu, a nevidljivi saldo uvijek je protiv nas. 390

Pišem, smiješeći se s riječima, no moje je srce kao da bi moglo otići, otići poput stvari koje se slamaju u komadiće, krhotine, ostatke, što ih smetlarske kante odnose u pokretu ponad ramena prema vječnim kolima svih Gradskih službi. I sve čeka otvoreno i okićeno Kralja koji će stići, i već stiže, a prašina je kraljevske povorke nova maglica na sporom istoku, i koplja već bliješte u daljini, u nekome svom svitanju.

420. Napisano na poleđini pisma izvjesnoga g. Bucknera s datumom 31. 5. 1929.

POSMRTNI MARŠ Uzvišeni likovi nepoznatih hijerarhija redaju se hodnicima da te dočekaju — paževi svjetlokose 391

dražesti , mladići raspršenih svjetlucanja golih pločica u nepravilnim odsjajima šljemova i visokih ukrasa, u sjenovitom sjaju zagasita zlata i svile. Sve što mašta razboli, sve što od posmrtnoga boli u raskošima i umara u pobjedama, misticizam ničega, askeza posvemašnjega ukinuća. Ne sedam pedalja hladne zemlje što se zatvara ponad sklopljenih očiju ispod vreloga sunca i pored zelene trave, nego smrt koja nadilazi naš život i sama je neki svoj život — mrtvo prisuće u 392

nekom bogu, neznanom bogu religije mojih Bogova . Ganges također protječe Ulicom Douradores. Sva su razdoblja u ovoj skučenoj sobi — mješavina raznobojni slijed načina, udaljenosti naroda, golema raznolikost nacija. I tu u ushitu, u samo jednoj ulici, znam čekati Smrt između mačeva i puškarnica.

421. Napisano na istome listu papira i u isto vrijeme kada i ulomak 419.

PUTOVANJE U GLAVI S mojega četvrtog kata ponad beskraja, u prihvatljivoj prisnosti popodneva koje se zbiva, na prozoru u očekivanju zvijezda, moji se snovi kreću u ritmu s daljinom predočenom za putovanja u nepoznate zemlje, pretpostavljene ili samo nemoguće.

422. L. do D.

S istoka se javlja žuta svjetlost zlatnoga mjeseca. Njegovo lice u širokoj rijeci prosipa zmije prema moru.

423. Preobilni sateni, neodlučni purpuri i carstva proslijedili su svojim smrtnim putem između egzotičnih, zastavicama urešenih, širokih i pohotnih ulica s natkrivenim postajama. Svečani su 393

pokrovi prošli. Bilo je mračnih ili čistih ulica u prolasku procesija . Hladno je svjetlucalo podignuto oružje u bolnoj sporosti zaludna hoda. Zaboravljeni vrtovi u predgrađima i voda u vodoskocima, puko prosljeđivanje napuštenoga, dok se udaljeni smijeh u sjećanjima spušta na svjetla, ne zato da bi kipovi u drvoredima progovorili, ni zato da bi se među žutim tonovima koji nailaze izgubila jesen sto obrubljuje grobove. Oštroperci uličnih uglova za raskošna doba, zeleno-

crno, staro-ljubičasto i zagasito crvene svile odjeće; pusti trgovi usred povlačenja; i nikada više stazama između gredica neće šetati sjene što su napustile rubove akvadukta. Toliko su bubnjali bubnjevi i odbrojavali drhtavi sat.

424. 394

Svakodnevno se u svijetu događaju stvari koje su prema poznatim zakonima stvari neobjašnjive. Svakodnevno, govoreći o stvarima, one se zaboravljaju, i ista tajna što ih je donijela, odnosi ih i pretvara u tajnu zaborava. Takav je zakon onoga što mora biti zaboravljeno jer ne može biti objašnjeno. Na svjetlosti sunca vidljivi se svijet pravilno nastavlja. Neobično nas potajice gleda iz sjene.

425. L. do D.

Vlastiti me san kažnjava. Postigao sam u njemu takvu lucidnost da kao stvarnu vidim svaku stvar što ju sanjam. Prema tome, izgubio sam sve ono što mu je davalo vrijednost sna. Sanjam se slavnim? Osjećam svu razgolićenost koja postoji u slavi, sav gubitak prisnosti i bezimenosti kojim nas ona boli.

426. L. do D. 5. 4. 1933.

Smatrati našu najveću tjeskobu nekim nevažnim incidentom ne samo u životu svijeta, već i same naše duše, to je početak mudrosti. Tako misliti usred te tjeskobe, to je potpuna mudrost. U času kada patimo, čini se da je ljudska bol beskrajna. Ali ni ona nije beskrajna, jer ničega ljudskoga nema u beskraju, a ni naša bol nije ništa više do bol koju imamo. Koliko se puta pod težinom mučnine koja mi se učini ludilom, ili usred neke tjeskobe koja kao daje kraj njega prošla, načas zaustavim u oklijevanju, prije no što se pobunim, te oklijevam zaustavljajući se, prije no što se božanski uzdignem. Bol jer ne znamo što je tajna svijeta, bol jer nas ne vole, bol jer su nepravedni prema nama, bol jer nas život pritišće gušeći nas i vezujući nas, bol zuba, bol uskih cipela — tko bi mogao reći koji je veći sam po sebi, a kamoli medu drugima ili u sveobuhvatnosti postojećih? Za neke koji sa mnom razgovaraju i slušaju me, ja sam neosjetljiv. Međutim, vjerujem da sam osjetljiviji od velike većine ljudi. No ipak, ja sam osjećajan čovjek koji se poznaje, dakle, poznajem osjećajnost. Nije istina da je život bolan ili da je bolno misliti u životu. Istina je da je naša bol ozbiljna i teška samo kada ju takvom činimo. Da smo prirodni, ona bi prošla kao što je i došla, umanjila se kao što je narasla. Sve je ništa, a u tome je i naša bol. Pišem ovo pod stiskom mučnine koja, čini se, ne stane u mene, kao da joj je potrebno više od

moje duše da bi imala gdje biti; veća je od stiska svih i svega što me davi i zbunjuje; od fizičkog osjećaja tuđega neshvaćanja koje me uznemiruje i tišti. No podižem glavu prema plavome stranom nebu, izlažem lice vjetru nesvjesno svježem, spuštam kapke pošto sam vidio, zaboravljam lice pošto sam osjetio. Ne osjećam se bolje, ali osjećam se drukčije. Vidjeti sebe oslobađa me od mene. Gotovo se smiješim, ne zato što sam se shvatio, nego zato što sam sebi dopustio da mogu shvatiti, jer sam postao drugi. U visini neba, poput vidljivog ničega, maleni je oblak bijeli zaborav čitava kozmosa.

427. L. do D. Iza ulomka slijede dvije od tristo poslovica koje je Pessoa skupio i preveo za nekog engleskog izdavača (koji je u međuvremenu propao), te njegova napomena: »Unatoč svemu, ravnoteža romantičara je savršenija od ravnoteže uspostavljene u XVII stoljeću u Francuskoj.«

Moji snovi: Kao što se stvaram svojim prijateljima, dok sanjam, koračam s njima. Njihovo je nesavršenstvo drugo. Biti čist, ne da bi čovjek bio otmjen ili snažan, nego da bi bio svoj vlastiti. Tko pruža ljubav, gubi ljubav. Odreći se života da se ne bi odrekao samoga sebe. Žena — dobar izvor snova. Nikada ju ne dodirni. Nauči isključiti ideje o putenim užicima i zadovoljstvima. Nauči uživati u svemu, ne u onome što jest, nego u idejama i snovima koji ih potiču. (Jer ništa je ono što jest, a snovi su uvijek snovi.) Zato moraš ništa ne dirati. Ako dirneš, tvoji će snovi umrijeti, a cilj što si ga dodirnuo zaposjest će tvoj dojam. Gledanje i slušanje su jedine otmjene stvari što ih život ima. Drugi su osjeti niski i tjelesni. Jedina je aristokracija nikada ne dodirnuti. Ne približiti se — to je osobina plemića.

428. ESTETIKA RAVNODUŠNOSTI U svakoj stvari sanjač treba nastojati osjetiti čistu ravnodušnost koju ona uzrokuje, po čemu i jest stvar. S istodobnim nagonom treba znati iz svakoga predmeta ili događaja apstrahirati ono po čemu bi mogao biti sanjan, umrtvljujući u Izvanjskome Svijetu sve ono stvarno što posjeduje — to bi mudar čovjek morao pokušati ostvariti u samome sebi. Nikada iskreno ne osjetiti svoje vlastite osjećaje, a svoju blijedu pobjedu uzdići do točke kada se ravnodušno gleda na vlastite ambicije, želje i žudnje; proći kraj svojih radosti i tjeskoba kao da se

395

prolazi kraj nekoga tko nas ne zanima. Najbolje se vlada samim sobom ako se biva ravnodušnim prema samome sebi, ako se ispružimo dušom i tijelom u kući i posjedu na kojemu je Sudbina htjela da provedemo svoj život. Ophoditi se s vlastitim prisnim snovima s visoka, en grand seigneur, i na duboko ih istančan način ne primjećivati. Stidjeti se samoga sebe; shvatiti da u svojoj prisutnosti nismo sami, da je svatko od nas svjedok sebe samoga, te da je stoga važno da se pred samim sobom ponaša kao pred strancem, s odmjerenom i smirenom vanjštinom, plemićki ravnodušnom, i hladnom zbog ravnodušnosti. Da se u svojim vlastitim očima ne bismo spustili, dovoljno je da se priviknemo ne imati ambicije ni strasti, želje ili nade, porive i nemire. Da bismo u tome uspjeli sjetimo se da smo uvijek u svojoj prisutnosti, da nikada nismo sami te da se ne možemo opustiti. I tako ćemo ovladati strastima i ambicijama, jer su strasti i ambicije naša slaba strana; nećemo imati želja ni nade, jer su želje i nade niski i neotmjeni potezi; nećemo imati porive i nemire, jer je brzopletost nepristojnost u očima drugih, a nestrpljenje je uvijek prostota. Aristokrat nikada ne zaboravlja da nikada nije sam; zato su lijepo ponašanje i protokoli povlastice aristokracije. Uključimo u svoju nutrinu aristokrata. Izvucimo ga iz salona i vrtova i 396

prenesimo ga u svoju dušu i svoju svijest o postojanju. Budimo uvijek pred sobom s protokolom i lijepim ponašanjem, odmjerenih pokreta i za-one-druge. 397

398

Svaki je od nas društvo u cjelini, gradska četvrt sva od Tajne , te bi bilo dobro da barem život te četvrti učinimo otmjenim i doličnim, da na zabavama naših dojmova postoji uglađenost i uzdržanost, a na banketima naših misli umjerena ljubaznost. Oko nas moći će druge duše podići svoje prljave i jadne četvrti; jasno označimo gdje počinje a gdje završava naša, i neka od granice naših 399

400

posjeda do soba naše plahosti sve bude plemićko i smireno, isklesano u umjerenosti ili prigušenosti izlaganja. Svakome dojmu znati pronaći umjerenost njegova ostvarenja. Vođenje ljubavi neka se svede tek na sjenu sna o ljubavi, na blijedi i drhtavi interval između vrhova dvaju laganih valova o koje udara mjesečina. Želju treba pretvoriti u nešto zaludno i bezopasno, poput nježnoga smiješka duše same sa sobom; učiniti od nje nešto što se nikada ne misli ostvariti ni u govoru. Uspavati mržnju poput zatočene zmije, te reći strahu da od njezinih pokreta sačuva samo umiranje u pogledu, a u pogledu naše duše tek jedino mogući stav, a to je da bude estetska.

429. L. do D. 18. 9. 1917.

Na svim mjestima u životu, u svim situacijama i druženjima, ja sam uvijek za sve bio uljez. Ili sam barem uvijek bio stranac. Među rođacima, kao i među znancima, uvijek sam se osjećao kao netko izvana. Ne želim reći da je bilo tako, čak ni u jednom jedinom slučaju, zato što je to netko prethodno smislio. Bilo je to uvijek spontano ponašanje većine tuđih naravi. Uvijek su se prema meni, svugdje i svi, ophodili s naklonošću. Vjerujem da se vrlo malom broju ljudi događa da netko tako rijetko podigne glas na njih, namršti se ili stane govoriti glasno i srdito, No naklonost s kojom su se prema meni uvijek odnosili, bila je uvijek bez ljubavi. Za one koji su mi

po prirodi bili prisni uvijek sam bio gost, koji je kao gost lijepo primljen, no uvijek s dužnom pažnjom prema strancu, i nedostatkom ljubavi kao što to uljez i zaslužuje. Ne sumnjam da sveukupno ponašanje drugih potječe uglavnom iz nekoga mračnog unutarnjeg uzroka u mojoj vlastitoj naravi. Možda sam u komunikaciji hladan što druge nehotice prisiljava da uzvrate na isti način s malo osjećaja. Po naravi brzo sklapam poznanstva. Ubrzo se javljaju naklonosti drugih. Ali nikada ne stiže ljubav. Nikada nisam upoznao posvećenost. Uvijek mi se činilo nemogućim da me ljube, bilo bi to kao da mi neki stranac govori ti. Ne znam patim li zbog toga, ili to prihvaćam kao ravnodušnu sudbinu po kojoj ne treba ni patiti ni prihvaćati. Uvijek sam želio pružati zadovoljstvo. Uvijek me je boljela ravnodušnost. Kao siroče Sreće, nalik svakom siročetu, osjećam potrebu da budem predmet nečije ljubavi. Uvijek sam gladovao u ostvarenju te potrebe. Toliko sam se prilagodio toj neizbježnoj gladi da ponekad i ne znam osjećam li potrebu za jelom. S tim ili bez toga, život me boli. Drugi imaju one koji im se posvećuju. Ja nikada nisam imao nekoga tko bi čak i pomislio da mi se posveti. Drugi su tu: prema meni se lijepo odnose. Prepoznajem u sebi sposobnost da izazovem poštovanje, ali ne i ljubav. Na nesreću nisam učinio ništa čime bih samome sebi opravdao to poštovanje začeto u onome tko ga osjeća, tako da me na kraju nikada nisu uistinu poštovali. Ponekad mislim da uživam u patnji. Ali bih zapravo želio nešto drugo. Nemam obilježja Šefa, kao ni sljedbenika. Nisam čak ni zadovoljan, što bi vrijedilo kod izostanka tih obilježja. Drugi, manje pametni od mene, jači su. Bolje oblikuju svoj život medu ljudima; vještije upravljaju svojom inteligencijom. Imam sve sposobnosti da budem utjecajan, osim umijeća da to učinim ili upravo volje da to poželim. Ako jednoga dana budem volio, neću biti voljen. Dovoljno je da nešto poželim, pa da to umre. Moja sudbina, međutim, nema snage biti smrtna za bilo što. Posjeduje slabost da za mene bude smrtna u stvarima.

430. L. do D. 401

Vidjevši kakvom lucidnošću i logičnom povezanošću luđaci i sebi i drugima opravdavaju svoje mahnite ideje, zauvijek sam izgubio pouzdanu sigurnost u lucidnost svoje lucidnosti.

431. L. do D.

Jedna od velikih tragedija mojega života — premda su to tragedije što se odvijaju u sjeni i izgovoru — jest da ništa ne mogu prirodno osjetiti. Sposoban sam ljubiti i mrziti kao svi, pribojavati se i oduševljavati se kao svi; ali ni moja ljubav ni mržnja, ni moj strah ili oduševljenje, nisu zapravo ono što jesu. Nedostaje im neki element ili im je nešto pridodano. U svakom slučaju, nešto su drugo, a ono što osjećam nije u skladu sa životom. U umovima što ih nazivaju proračunatima — riječ je vrlo dobro oblikovana — osjećaji trpe ograničenja proračunatosti zbog sebičnih briga, i doimaju se drukčijima. U umovima što ih nazivaju upravo brižnima, primjećuje se isti otklon prirodnih nagona. U meni se javlja ista uznemirenost zbog izvjesnosti osjećaja, ali nisam ni proračunat ni brižan. Nema isprike zato što slabo osjećam. Nagonski oduzimam naravnost nagonima. Ne želeći to, želim pogrešno.

432. L. do D.

Rob naravi kao i prilika, vrijeđan zbog ravnodušnosti ljudi kao i zbog njihove ljubavi prema 402

onome za kojega pretpostavljaju da sam

–

ljudske uvrede Sudbine

433. L. do D. 7. 4. 1933.

Prošao sam između njih poput stranca, jer nitko nije vidio da sam to bio ja. Živio sam medu njima poput uhode i nitko, pa ni ja, nije posumnjao da sam to bio ja. Svi su me držali rođakom: nitko nije znao da su me prilikom rođenja zamijenili. Tako sam bio jednak drugima bez sličnosti, brat svih, a da nisam bio iz obitelji. Došao sam iz čudesnih krajeva, iz krajolika boljih od života, ali o tim krajevima nikada nisam govorio, osim sa sobom, i s tim ih krajolicima, što su bili sanjani, nikada nisam ni upoznao. Moji koraci bijahu poput njihovih po drvenim podovima i pločicama, ali moje srce bijaše daleko, premda je kucalo u blizini, bijah lažni gospodin u prognanom i neobičnom tijelu. Nitko me nije upoznao pod krinkom jednakosti, niti su ikada saznali da je to krinka, jer nitko nije znao da na ovome svijetu ima zamaskiranih. Nitko nije pretpostavio da sam kraj sebe uvijek bio drugi, koji je pak bio ja. Oduvijek su me držali istovrsnim meni. Primali su me u svoje kuće, njihove su ruke stiskale moje, vidjeli me kako prolazim ulicom kao da sam ondje bio; ali onaj koji jesam nikada nije bio u onim dvoranama, onaj kojega živim nema ruku što ih drugi stišću, onaj kakvim se poznajem nema ulica kojima bi prolazio, osim ako to ne bi bile sve ulice, i u njima ne može biti viđen, osim ako on ne bi bio svi drugi. Svi živimo udaljeni i bezimeni; prijetvorni, patimo neznani. Nekima se međutim ta udaljenost između nekog bića i njega samoga nikada ne otkriva; drugima se kadikad rasvijetli, u užasu i boli, zbog munje bez granica; a za neke je još uvijek bolna postojanost i svagdašnjost života. Dobro znati da ono što jesmo nije u nama, da je ono što mislimo ili osjećamo uvijek neki

prijevod, da ono što želimo nismo željeli, da to nitko nije ni slučajno poželio — znati sve to svakoga časka, osjećati sve to u svakome osjećaju, ne znači li to biti strancem u vlastitoj duši, protjeranim u vlastitim dojmovima? No krinka koja je nepomično zurila i razgovarala na uglu s čovjekom bez krinke, u noći kada je Karneval završavao, naposljetku je pružila ruku i pozdravila se s osmijehom. Prirodni je čovjek skrenuo nalijevo, uličicom na uglu koje je stajao. Krinka je pak — domino bez zanimljivosti — zakoračila naprijed, udaljavajući se među sjenama i slučajnim svjetlima, u konačnom i tuđem pozdravu na koji sam ja mislio. Tek sam tada primijetio da je na ulici bilo više upaljenih svjetiljki, a tamo gdje ih nije bilo stajala je zamućena blijeda mjesečina, skrivena, nijema, puna ničega kao život...

434. L. do D.

MJESEČINE ... mokro prljava od mrtvila smeđega ... u jasnome sklizanju naslaganih krovova, siva bjelina, mokro prljava od mrtvila smeđega.

435. L. do D.

... i lomi se u nakupinama sjena što se s jedne strane ocrtavaju bijelima, s plavičastim različitostima hladne biser-školjke.

436. L. do D.

(kiša) I naposljetku, povrh tame sjajnih krovova, hladna svjetlost mlačnoga jutra zrači poput preklinjanja Apokalipse. Ponovno je golema noć bistrine što raste. Ponovno je užas oduvijek — dan, život, prividna korisnost, nepopravljivo djelovanje. Ponovno je moja fizička osobnost, vidljiva, društvena, prenosiva u riječima koje ništa ne govore, uporabljiva u pokretima drugih i u tuđoj svijesti. Ponovno sam ja, onakav kakav nisam. S početkom svjetla mračnih sila, što sivim sumnjama ispunjava pukotine na vratima francuskih prozora — tako daleko od hermetičkih, Bože! — osjećam da više neću moći ostati ležati kao u utočištu u svome nespavanju koje bi moglo biti spavanje, i u neprestanom sanjanju, ne znajući da postoji druga istina i stvarnost između svježe topline čiste posteljine i nepoznavanja postojanja mojega tijela, osim ugode. Osjetit ću kako mi izmiče sretno nesvjesno kojim se rugam svojoj svijesti, pospanost životinje kojom kroz kapke mačke na suncu

zirkam u pomake logike moje prepuštene mašte. Osjetit ću kako mi nestaju povlastice polutame i spore rijeke podno stabala napola spuštenih trepavica, i žuborenje izgubljenih vodopada između 403

zvukova spore krvi u ušima i lagane ustrajnosti kiše. Izgubit ću se do života. Ne znam spavam li ili samo osjećam da spavam. Ne sanjam neki interval, ali primjećujem, kao 404

da se budim iz neprospavana sna, kako prvi zvukovi života grada rastu, kao plima , s nekoga 405

nejasnog mjesta dolje gdje se nalaze ulice što ih je Bog stvorio. To su veseli zvukovi obliveni tugaljivom kišom koja pada, ili je možda padala, jer ju sada ne čujem, tek pretjerano sivilo napukle svjetlosti što mi se iz daljine pruža u sjenama slabašne osvijetljenosti, nedovoljne 407

406

za čas svitanja,

za koje ne znam koje je... To su veseli i raspršeni zvukovi i bole me u srcu kao da mi je s njima stigao poziv za neki ispit ili za pogubljenje. Svaki dan što ga čujem kako prosipa zrake u postelji u kojoj ne poimam čini mi se kao dan nekakva mog velikog događaja s kojim se neću imati hrabrosti suočiti. Svaki dan što ga osjetim kako se diže iz postelje sjena, s posteljinom što pada po ulicama i uličicama, poziva me na suđenje. Sudit će mi se svakoga današnjeg dana što će ga biti. I vječni osuđenik koji postoji u meni hvata se za postelju kao za majku koju je izgubio, i miluje uzglavlje kao dadilju koja će ga obraniti od ljudi. Sretan popodnevni počinak velike životinje u sjeni stabala, umor što se krijepi u busenima visoke trave, obamrlost crnila u mlačnom i dalekom popodnevu, draž zijeva koji stišće slabašne oči, sve što miluje zaborav i što uspavljuje, smiraj počinka u glavi što polako pritvara krila prozora duše, bezimeno umiljavanje pospanosti. Spavati, biti daleko i to ne znati, biti udaljen, zaboraviti vlastitim tijelom; imati slobodu u nesvjesnome, utočište u zaboravljenu jezeru, nepomičnom među razlistanim stablima u velikim udaljavanjima šuma. Ništa s vanjskim uzdahom, laka smrt iz koje se budi s čežnjom i svježinom, tkivo duše prepušteno milovanju zaborava. Ah, i ponovno, nalik nastavljanju protesta onoga koji se još nije uvjerio, čujem silovitu buku kiše što pljušti u bistrome kozmosu. Osjećam hladnoću do pretpostavljenih kostiju, kao da se bojim. I sklupčan, ništavan, ljudski, sam sa sobom u ono malo tmine što mi preostaje, plačem. Da, plačem, plačem zbog osamljenosti i života, a moja zaludna bol poput kola bez kotača leži na rubu stvarnosti u gnoju napuštenosti. Plačem zbog svega, u gubitku naručja, oplakujem smrt ruku što su mi ih pružali, ruku za koje ne znam kako bi me stegnule, rame koje nikada neću moći imati... A dan koji konačno isijava, bol koja u meni isijava poput sirove istine dana, ono što sam sanjao, što sam mislio, što se u meni zaboravilo — sve to, u spoju sjena, fikcija i kajanja, miješa se na licu na kojemu prohode svjetovi i napokon pada medu stvari života poput ogoljela grozda što su ga ukrali i potom pojeli dječarci s ugla. Vreva ljudskoga dana naglo raste, kao zvuk zvona što poziva. Zaškripi iznutra iz kuće lagana brava prvih vrata što se otvaraju za život. Čujem papuče u apsurdnom hodniku koji vodi do moga srca. I u naglom pokretu, kao netko tko se konačno ubio, povlačim s otvrdnula tijela tešku posteljinu koja me prekriva. Probudio sam se. Zvuk se kiše utišava u većim visinama vanjskoga beskraja. Osjećam se sretnijim. Obavio sam nešto što ne znam. Iskri se dan od bistre kiše koja mi miluje oči na mutnoj svjetlosti. Otvaram prave prozore od stakla. Svježi mi zrak ovlaži toplu kožu. Da, kiša još pada, i premda je sve još isto, na kraju je ipak mnogo manje! Želim se osvježiti, živjeti, i prigibam 408

vrat pod životom, kao pod nekim golemim jarmom .

437. L. do D. 29. 8. 1933.

Postoji spokoj sela u gradu. Postoje časovi, pogotovo u ljetnim podnevima kada u ovaj osvijetljeni Lisabon prodre selo, poput vjetra. I upravo ovdje, u Ulici Douradores, dobro spavamo. Kako je dobro za dušu, ispod visokoga mirnog sunca, gledati ova teretna kola sa slamom u tišini, ove kovčege što ih tek treba napraviti, ove spore prolaznike gradom koji je postao selo! I sam se prenosim, gledajući ih s prozora ureda u kojemu nema nikoga: nalazim se u mirnome provincijskom gradiću, zadržavam se u nepoznatom zaselku, i sretan sam jer se osjećam drugim. Dobro znam: ako podignem oči preda mnom je otrcana crta skupine kuća, uredski prozori u Baixi što ih sve treba oprati, besmisleni prozori viših katova na kojima se još uvijek stanuje, a u visinama, u uglu tih tavanskih prozora vječno rublje na suncu između posuda i biljaka. Znam to, ali tako je slabo svjetlo koje to obasjava, tako besmislen miran zrak što me okružuje, pa čak nemam razloga gledati kako bih se odrekao svoga umetnutog sela, svoga provincijskog gradića u kojemu je tako spokojna trgovina. Dobro znam, dobro znam... Istina je da je vrijeme ručku iii počinku ili pauzi. Sve dobro prolazi površinom života. Ja samo spavam, iako se naginjem preko terase kao da je brodska ograda ponad novog krajolika. I ne brinem se, kao da sam u provinciji. No, iznenada, nešto mi drugo iskrsne, obuzima me, upravlja mnome: iza takva podneva vidim sav život u cjelini u tome gradiću; vidim veliku glupu sreću obiteljskoga života, veliku glupu sreću života na selu, veliku glupu sreću spokoja u odurnosti. Vidim jer vidim. No nisam vidio i budim se. Gledam uokolo smiješeći se, i prije svega, otresam s laktova odijela, nesretno tamnoga, svu prašinu prikupljenu prilikom oslanjanja o ogradu terase koju nitko nije očistio, ne znajući da će jednoga dana, u nekome času, to biti brodska ograda bez zamislive prašine neke lađe što jedri u beskrajnom turističkom putovanju.

438. Izblijedjelo plavetnilo noćnoga zelenila ocrtavalo je smeđe crnilo, nejasno obrubljeno žućkastim sivilom, hladne nepravilnosti zgrada što su stajale ususret ljetnome obzoru. Davno smo nekoć ovladali fizičkim morem, stvarajući svjetovne civilizacije; sada ćemo ovladati 409

psihičkim morem, emocijom, majkom naravi, stvarajući intelektualnu

civilizaciju.

439. L. do D.

... bolna oštrina mojih dojmova, čak i onih veselih; radost oštrine mojih dojmova, čak i kada su tužni.

Pišem jedne nedjelje, za poodmakla jutra, u širokom danu slabe svjetlosti, u kojemu ponad krovova grada s prekidima uvijek neobjavljeno plavetnilo neba zatvara u zaborav tajanstveno postojanje zvijezda... I u meni je također nedjelja... I moje srce odlazi u crkvu za koju ne zna gdje je, i odjeveno je u samtasto dječje odijelo, s licem rumenim od prvih dojmova što se smiješe bez tužnih očiju iznad vrlo velikog ovratnika.

440. Nebo otegnuta ljeta budilo se svakoga dana iz zelenkasto mutnog plavetnila, i zakratko postajalo sivo plavetnilo nijeme bjeline. Međutim, na zapadu je bilo u boji koju mu običavaju pridavati, u potpunosti. Reći istinu, pronaći što se očekuje, poništiti iluziju svega — koliko njih to koristi u taloženju i opadanju, a kolika slavna imena, baš kao i nazivi zemalja mrljaju svojim velikim početnim slovima britkost odmjerenih i pročitanih stranica! Kozmorama sutrašnjih događaja koji se nikada neće moći dogoditi! Lazuri isprekidanih osjećaja! Koliko sjećanja čuva izmišljena pretpostavka, tek vizija, sjećaš li se? I u ludilu prorupčanom izvjesnostima, lako, kratko, meko, rađa se žubor vode svih perivoja, osjećaj iz dubine moje svijesti o meni. Stare klupe bez ikoga, dok drvoredi kraj njih protežu svoju sjetu praznoga spleta uličica. Noć u Heliopolisu! Noć u Heliopolisu! Noć u Heliopolisu! Tko će mi reći zaludne riječi, nadomjestiti mi krv i neodlučnost?

441. L. do D. 8. 9. 1933.

Rascvjetava se visoko u noćnoj osami neznana svjetiljka iza nekog prozora. Sve je drugo što vidim u gradu mračno, i samo se slabašni odsjaji uličnih svjetala lagano uzdižu, zadržavajući tek ponegdje vrlo blijedu mjesečinu. U crnilu noći slabo se naziru skupine kuća kao i njihove raznovrsne boje ili primjese boja: tek nejasne razlike, reklo bi se apstraktne, ističu nepravilnosti trošne skupine. Nevidljiva me nit povezuje s bezimenim vlasnikom svjetiljke. Nije uobičajena ta okolnost da smo obojica budni, no nema u tome moguće uzajamnosti, jer kako sam ja na prozoru u mraku, on me nikada ne bi mogao vidjeti. Tu je nešto drugo, samo moje, što se pomalo hvata za osjećaj osamljenosti, što sudjeluje u noći i tišini, što odabire onu svjetiljku kao točku oslonca, zato što je to jedina točka oslonca koja postoji. Čini se da je, zato što je ona upaljena, noć tako mračna. Čini se da, zato što sam ja budan i sanjam u mraku, on svijetli. Sve što postoji, možda postoji samo zato što postoji neka druga stvar. Ništa ne postoji, sve supostoji: možda je to točno. Osjećam da u ovome času ne bih postojao — barem ne bih postojao ovako kako postojim, s ovom sviješću u sebi, koja zato što je svijest i prisutna, u ovome je času potpuno ja — da ona svjetiljka nije ondje negdje upaljena, svjetionik koji ništa ne pokazuje u lažnoj povlastici visine. Osjećam to jer ne osjećam ništa. Mislim na to, jer je to ništa. Ništa, ništa, dio noći i

tišine s kojima sam isprazan, ništavan, u intervalima, prostor između mene i mene, zaboravljena stvar nekoga boga...

442. L. do D.

Ponovno čitam, u onoj pospanosti bez sna u kojoj se inteligentno zabavljamo bez inteligencije, neke stranice koje će, sve zajedno, biti dijelom moje knjige o nepovezanim dojmovima. A od njih mi se širi, poput nekoga poznatog mirisa, pusti dojam jednoličnosti. Osjećam da sam, i dok sam govorio kako sam često različit, uvijek govorio isto; da sam više nalik samome sebi nego što bih to htio priznati; da pri svođenju računa nisam imao ni radost pobjede ni osjećaj gubitka. Odsuće sam salda samoga sebe, nehotične uravnoteženosti koja me rastužuje i oslabljuje. Sve što napisah je sivo. Reklo bi se da je moj život, čak i umni, bio onaj dan u kojemu je padala sitna kiša, u kojemu je sve bilo nedogađanje i polutama, isprazna povlastica i zaboravljen razlog. Bolujem u poderanoj svili. Ne poznajem se na svjetlu i u mučnini. Moj skromni napor da kažem tko sam, da zapišem, poput nekog stroja živaca, sitne dojmove svojega subjektivnog i izoštrenog života, sve mi se to ispraznilo kao vedro o koje su se spotaknuli, te je smočilo zemlju kao svekolika voda. Proizveo sam se od lažnih crnila, završio u carstvu potkrovlja. Moje srce kojemu sam povjerio velike događaje proživljene proze, danas, ispisano na dalekim, ponovno pročitanim stranicama s drugom dušom, čini mi se poput bombe u provincijskom dvorištu, nagonski postavljene i upravljane iz usluge. Doživio sam brodolom bez oluje, i to u moru u kojemu se može stajati. I pitam ono što je preostalo od svjesnoga u ovome zbrkanom nizu intervala između stvari što ne postoje, što mije vrijedilo tolike stranice ispuniti rečenicama u koje sam vjerovao kao u svoje, osjećajima koje sam osjećao kao misli, zastavama i stjegovima vojske koja je, naposljetku, bila od papirića što ih je prosjakova kći pljuvačkom slijepila ispod strehe. Pitam ono što je preostalo od mene čemu ove zaludne stranice, namijenjene smeću i guranju u stranu, izgubljene prije no što su nastale medu poderanim papirima Sudbine. Pitam i prosljeđujem. Ispisujem pitanje, umatam ga u nove rečenice, odmatam u novim osjećajima. I sutra ću opet pisati, nastavljajući svoju glupu knjigu o dnevnim dojmovima svoje razuvjerenosti u hladnoću. Neka se tako i dalje nižu. Nakon odigranog domina i pobjede ili gubitka u igri, pločice se okreću nadolje i završna je igra crna.

443. Što u sebi imam od Pakla, Čistilišta i Raja i tko u meni poznaje pokret što se razilazi sa životom... u meni tako mirnom i smirenom? Ja ne pišem portugalski. Pišem sebe.

444. L. do D.

Sve mi je postalo nepodnošljivo, osim života. Ured, kuća, ulice — čak i njihova suprotnost, ako je ima — zasićuju me i stišću; samo mi obuhvatnost pruža olakšanje. Da, bilo koja stvar iz svega toga dovoljna je da me utješi. Zraka sunca koja vječno ulazi u mrtvi ured; izbačen povik što se brzo uspinje do prozora moje sobe; postojanje ljudi; postojanje podneblja i promjena vremena, zastrašujuća objektivnost svijeta... Zraka je sunca iznenada ušla u mene, iznenada sam ju vidio... No bio je to vrlo oštar tračak svjetlosti, gotovo bezbojan, rezao je kao golim nožem crni i drveni pod, i oživljavao okolo stare čavle i procijepe između drvenih dasaka, crno crtovlje bez bijelih proreda. Sljedećih sam trenutaka pratio neosjetan učinak sunčeva probijanja u miran ured... Zatvorske zanimacije! Samo zatočenici ovako vide pomicanje sunca, ili oni koji gledaju u mrave.

445. L. do D. 18. 9. 1933.

Kažu da je mučnina bolest inertnih ili da napada samo one koji nemaju što raditi. Međutim, ta je dosada duše istančanija: napada one koji su joj skloni i manje pošteđuje one koji rade ili hine da rade (stoje u ovome slučaju isto), a koji su uistinu inertni. Nema ništa gore od suprotnosti između prirodnog sjaja unutarnjega života, s njegovim prirodnim Indijama i nepoznatim zemljama, i odvratnosti, čak ako uistinu i nije odvratna, svagdašnjega života. Mučnina boli jače kada se ne može opravdati inercijom. Mučnina velikih snažnih ljudi najgora je od svih. Mučnina nije bolest zbog dosade zato što se nema što raditi, nego je to veća bolest u kojoj se osjeća da ništa nije vrijedno truda. I budući da je tako, što je više posla, to se mučnina jače osjeća. Koliko puta s ove knjige sto ju pišem podižem glavu praznu od čitava svijeta! Bilo bi bolje da sam ostao nepomičan, ne čineći ništa, da ništa ne moram činiti, jer bih u toj mučnini, premda stvarnoj, barem uživao. U mojoj prisutnoj mučnini nema odmora ni otmjenosti, ni osjećaja ugode u kojemu bi se našao osjećaj neugode: ima samo jedna golema ugašenost svih učinjenih pokreta, a ne virtualni umor pokreta što ih ne treba učiniti.

446. OMAR HAJJAM Hajjamova mučnina nije mučnina onoga koji ne zna što radi, koji zapravo ništa ne bi mogao ili znao raditi. Takva je mučnina onih koji se rađaju mrtvi i koji se doista okreću morfiju ili kokainu. Dublja je i otmjenija mučnina perzijskog mudraca. To je mučnina onoga koji je jasno promislio i vidio da je sve tama, koji je odmjerio sve religije i sve filozofije i potom rekao kao Solomon:

»Vidjeh da je sve taština i muka duha«, ili kako je, opraštajući se od moći i svijeta, rekao drugi kralj, car Septimije Sever: »Omnia fui, nihil...« »Bijah sve; ništa nije vrijedno truda.« Život je, rekao je Tarde, potraga za nemogućim kroz zaludno; tako bi rekao, da je to rekao, i Omar Hajjam. Zbog toga je Perzijanac često pio vino. Pij, pij! to je čitava njegova praktična filozofija. Nije to piće radosti koje se pije da bi se bolje veselilo, jer time veselje raste. Nije to piće očaja koje se pije da bi se zaboravilo, jer time očaj nestaje. Vino veselju pridružuje djelovanje i ljubav; no može se zamijetiti da u Hajjama nema nimalo energije, nijedne ljubavne rečenice. Ona Saki, čiji se dražesni lik nazire, pojavljuje se (ali rijetko) u rabaiyatima tek kao »djevojka koja poslužuje vino«. Pjesnik je zahvalan njezinu vitkom stasu kao što bi bio zahvalan i vitkom stasu amfore u kojoj se drži vino. 410

Veselje progovara iz vina, kao što kaže Kaptolski dekan Aldrich : Ljudi imaju, tako se čini, Pet razloga zbog kojih će piti: Vino, prijatelje ili pak žeđ, Ili bi žedni mogli biti tek, Ili nekoji drugi razlog već. Praktična Hajjamova filozofija svodi se, dakle, na blagi epikureizam, osjenčan do najmanje želje za zadovoljstvom. Dovoljno mu je gledati ruže i piti vino. Lagani povjetarac, razgovor bez predosjećaj a i namjere, vrč vina, cvjetovi, samo to, i ništa više od toga, najviše želi perzijski mudrac. Ljubav uzbuđuje i umara, djelovanje rasipa i promašuje, nitko ne zna znati, a misao zamagljuje sve. Bolje je, dakle, prestati u sebi željeti ili nadati se nego imati zaludne nakane da objašnjavamo svijet ili priglupu namjeru da ga popravljamo ili njime vladamo. Sve je ništa, ili kako se u Grčkoj antologiji kaže; »sve dolazi od ne-namjere«, a govori to jedan Grk, prema tome, jedan razuman čovjek.

447. Na kraju ulomka piše: »perzijski pjesnik, majstor očaja i razočaranja«.

Bit ćemo ravnodušni prema istini ili laži svih religija, svih filozofija, svih pretpostavki zaludno provjerljivih što ili nazivamo znanošću. Također nas neće brinuti sudbina takozvanog čovječanstva, ili onoga tko pati ili ne pati u zajednici s njim. Milost, da, za »bližnjega« kako se kaže u Evanđelju, a ne za čovjeka o kojemu se u njemu i ne govori. A svi smo u određenoj mjeri takvi: koliko nas boli, u onome najboljem u nama, jedan pokolj u Kini? Više nas boli, u našoj najdubljoj predstavi, kada vidimo kako su dali nepravednu pljusku djetetu na ulici. 411

Milost prema svima, prisnost ni s kim. Tako to tumači FitzGerald u nekoj svojoj bilješci o Hajjamovoj etici. Evanđelje preporučuje ljubav prema bližnjem: ne kaže ljubav prema čovjeku ili čovječanstvu, od kojega se doista nitko ne može izliječiti. Možda će se netko zapitati stvaram li svoju Hajjamovu filozofiju, kao što ga ovdje, vjerujem

ispravno, ponovno ispisujem i tumačim. Odgovorio bih da ne znam. Ima dana kada mi se ta filozofija pričinja najboljom, čak jedinom, od svih praktičnih filozofija. No ima dana kada mi se čini ništavnom, mrtvom, zaludnom, poput prazne čaše. Ne poznajem se jer mislim. Zato ne znam što zapravo mislim. To ne bi bilo tako da imam vjeru; ali također ne bi bilo tako da sam lud. A da sam drugi, bio bih, zapravo, drugi. 412

Osim tih svjetovnih stvari postoje i tajne pouke inicijacija, proglašene misterije, tajne ili skrivene, kada ih prikazuju javni obredi. Postoji ono što je skriveno ili napola skriveno u velikim katoličkim obredima, bilo to u Obredu Marije u Rimskoj crkvi, bilo to u Ceremoniji Duha kod Masona. No tko nam pak kaže da onaj koji je prošao inicijaciju, kada postane stanovnik upućenih u tajnu, nije drugo do gramzivi uhićenik našega novog lica iluzije? Kakvu to sigurnost ima, toliko pouzdanu, jedan luđak u onome što je njegovo ludilo? Spencer je govorio da je naše znanje kugla, i što je ona veća, toliko je više dodirnih točaka s onim što ne znamo. I ne mogu a da se u ovome poglavlju ne podsjetim kako inicijacije mogu pribaviti strahotne riječi jednoga Učitelja Magije. »Već sam vidio Isis«, kaže, »već sam dodirnuo Isis: ipak ne znam da li ona postoji.«

448. OMARHAJJAM Omar je posjedovao osobnost; ja, nasreću ili nažalost, ne posjedujem nijednu. Ono što sam u jednome času, već u sljedećem nisam; što sam bio u jednome danu, sljedećega zaboravljam. Omar je onaj koji jest, on živi samo u jednom svijetu, u izvanjskome; netko poput mene nije onaj koji jest, ne živi samo u izvanjskom svijetu, već u mijeni i raznovrsnosti unutarnjeg svijeta. Takva filozofija, čak i da poželi biti ista kao Omarova, nikako to ne može biti. Tako ja, ne želeći to zapravo, nosim u sebi kao da su duše, te filozofije da bih ih tumačio; Omar ih može sve odbaciti, jer su mu izvanjske, ja ih ne mogu odbaciti, jer one su ja.

449. L. do D. 2. 11. 1933.

Postoje duboke boli za koje ne znamo razlučiti, zato što su se stopile i sadrže nešto istančano, da li dolaze iz duše ili iz tijela, da li su nelagode od osjećanja nekorisnosti života, ili su neraspoloženje što dolazi iz nekoga organskog ponora — želuca, jetre ili mozga. Koliko mi se puta zamuti obična svijest o meni samome, u nekome mutnom talogu uznemirene zaustavljenosti! Koliko mc puta boli postojanje u mučnini do te mjere neodređenoj da ne znam razlikovati da li je mučnina ili nagovještaj povraćanja! Koliko puta... Duša mi je danas tužna čak do tijela. Čitavo moje ja boluje, i sjećanje i oči i ruke. Kao da osjećam reumatizam u svemu što jesam. Ne prodire mi u biće čista jasnoća dana, nebo goleme Čiste modrine, zaustavljena visoka plima raspršene svjetlosti. Pri tome mi ništa ne ublažava lagani svježi povjetarac, jesenji, ali kao da nije zaboravio ljeto, i s kojim zrak poprima osebujnost. Ništa mi ne

daje ništa. Tužan sam ali ne s određenom tugom, čak ni s neodređenom tugom. Tužan sam ondje vani, na ulici s razbacanim kantama za smeće. Ove rečenice ne prenose točno što osjećam, jer nesumnjivo ništa ne može točno prenijeti što netko osjeća. No na neki način pokušavam pružiti dojam onoga što osjećam, mješavine raznih vrsta ja i tuđe ulice, koja mi, zato što ju vidim, na neki prisni način što ga ne znam protumačiti također pripada, postaje dio mene. Htio bih živjeti različito u udaljenim zemljama. Htio bih umrijeti drugi među neznanim zastavama. Htio bih biti car kojemu se kliče u drugim razdobljima koja su bolja od današnjice jer nisu današnja, i koja vidimo sjajna i obojena, zagonetno nepoznata. Htio bih sve što bi me moglo učiniti smiješnim zato što me čini smiješnim. Htio bih, htio bih... No uvijek ima sunca kada sunce sja i noći kada noć stiže. Uvijek postoji bol kada nas boli i san kada nas san ziba. Uvijek ima onoga čega ima, i nikada onoga čega bi trebalo biti, ne zato što bi bilo bolje ili gore, nego da bude drukčije. Uvijek ima... U ulici punoj smetlarskih kanti prolaze smetlari i čiste ulicu. Jedan za drugim s osmijesima i doskočicama stavljaju kante u kola. S visine uredskog prozora ja ih gledam sporim očima i uspavanim kapcima. I nešto jedva osjetno, neshvatljivo, povezuje ono što osjećam s nosačima koje stvaram gledajući ih, neki nepoznati dojam stvara smetlarsku kantu od čitave moje mučnine ili tjeskobe ili muke, i podiže ju na ramena onoga koji glasno izgovara šale prema kolima što nisu ovdje. A dnevna svjetlost, umjerena kao i uvijek, svijetli iskosa, jer ulica je uska, povrh mjesta na kojemu podižu kante, ne povrh kanti što su u sjeni, nego povrh ugla tamo u dnu, gdje momci koji ih nose nešto neodređeno rade, ne radeći ništa.

450. L. do D.

Poput crne nade nešto se snažno naslućeno zaustavilo: sama kiša kao da se prenula; gluho je crnilo zamuknulo ponad okolice. I iznenada, poput krika, strašan se dan raspuknuo. Svjetlost je navrla iz hladnoga 414

413

pakla do sadržaja svega, ispunila mozgove i kutove. Svemu je zastao dah. Pao je teret 415

416

sa svega , jer je udarac prošao. Tužna je kiša bila vesela sa svojim osornim i skromnim šumom. Bez želje, srce se osjećalo, a misao je bila vrtoglava. Neka se nejasna religija stvarala u uredu. Nitko vise nije bio onaj koji je bio, i gazda se Vasques pojavio na vratima ureda kako bi promislio da nešto kaže. Moreira se smiješio, još uvijek sa žutilom na rubovima lica od iznenadna straha. I njegov je smiješak govorio da će sljedeći grom nedvojbeno odjeknuti dalje. Neka brza kola glasno su zatomila zvukove ulice. Telefon je nehotice zacvokotao. Gazda Vasques, umjesto da se vrati u ured, krene prema aparatu u velikoj dvorani. Nastupilo je olakšanje i tišina, a kiša se spuštala poput noćne more. Gazda Vasques zaboravio je na telefon, koji više nije zvonio. Dostavljač se pomaknuo u dnu dvorane, kao neka stvar kojoj nije udobno. Velika radost, puna odmora i olakšanja, sve nas je rastresla. Radili smo napola tupo, zadovoljni, otvoreni prema prirodnim pretjerivanjima. Dostavljač je, a da mu to nitko nije rekao, širom otvorio prozore. U dvoranu je ušao miris na nešto svježe, sa zrakom punim vode. Već spora, kiša je padala ponizno. Zvukovi ulice, i dalje isti, bili su drukčiji. Čuo se glas kočijaša, i bili su to doista ljudi. Očito, u ulici do naše, zvonca tramvaja također su bila u našemu društvu. Glasni smijeh nekog

osamljenog djeteta zazvučao je poput kanarinca u čistoj atmosferi. Spora se kiša smanjila. Bilo je šest sati. Ured se zatvarao. Gazda Vasques reče u poluraskopčanoj kabanici: »Možete otići«, i rekao je to s nekim trgovačkim blagoslovom. Odmah sam ustao, zatvorio knjigu i spremio ju. Stavio sam pero vidljivo iznad razine u tintarnici, i krenuvši prema Moreiri, rekao mu »do viđenja« pun nade i stisnuo mu ruku kao nakon neke velike usluge.

451. L. do D.

Putovati? Da bi se putovalo dovoljno je postojati. Idem od dana do dana kao od postaje do postaje u vlaku svojega tijela, ili svoje sudbine, prignut nad ulicama i trgovima, pokretima i licima, uvijek istima i uvijek različitima, kao što su zapravo i krajolici. Ako zamišljam, vidim. Što da još činim ako putujem? Samo krajnja slabost mašte opravdava pokretanje da bi se osjetilo. »Bilo kakva cesta, ova ista cesta za Entepfuhl, odvest će te na kraj svijeta.« Ali kraj svijeta, kada se svijet potpuno obiđe, isti je taj Entepfuhl iz kojega se pošlo. Ustvari, kraj svijeta, kao i početak, naše je poimanje svijeta. U nama krajolici imaju krajolike. Zato ako ih zamišljam, stvaram ih; ako ih stvaram, oni jesu; ako jesu, vidim ih kao i druge. Čemu putovati? U Madridu, Berlinu, Perziji, u Kini, na oba Pola, gdje bih ja bio ako ne u sebi samome, u ovome obliku i vrsti svojih dojmova? Život je ono što od njega učinimo. Putovanja su putnici. Ono što vidimo nije ono što vidimo, nego ono što jesmo.

452. L. do D.

Jedini putnik s pravom dušom kojega sam upoznao bio je neki mladić iz ureda tvrtke u kojoj sam nekada radio. Taj je mladić skupljao turističke listiće o gradovima, zemljama i prijevoznim poduzećima; imao je karte, istrgnute iz časopisa, ili koje je našao na drugim mjestima; imao je izrezane članke iz novina i časopisa, ilustracije krajolika, crteže egzotičnih običaja, slike brodica i lađa. Išao je u turističke agencije u ime nekog izmišljenog poduzeća ili možda u ime bilo kojeg postojećeg poduzeća, možda upravo onoga u kojemu je radio, i tražio brošure o putovanjima u Italiju, Indiju, brošure s podacima o putničkim vezama između Portugala i Australije. Ne samo da je bio najveći putnik, jer je bio pravi putnik kojega sam upoznao, nego je također bio najsretniji čovjek kojega sam imao prilike upoznati. Žao mi je što više ne znam što je s njim, odnosno, pretpostavljam da bi mi trebalo biti žao; zapravo mi nije žao, jer je danas, poslije deset ili više godina od kratkog vremena u kojemu sam ga poznavao, vjerojatno glup čovjek koji ispunjava svoje dužnosti, možda oženjen, uzdržavatelj nečega, mrtav napokon, u svome vlastitom životu. Možda je čak putovao tijelom, i to on koji je tako dobro putovao u duši. Odjednom se prisjećam: on je točno znao kojim se vlakovima ide od Pariza do Bukurešta, kojim se vlakovima putuje po Engleskoj, i u pogrešnom izgovaranju stranih imena postojala je sigurnost

okrunjena, kao aureolom, veličinom njegove duše. Danas vjerojatno postoji kao mrtvac, ali možda se jednoga dana sjeti, kao starac, kako nije samo bolje, već i istinitije sanjati o Bordeauxu nego se u njemu iskrcati. I tako bi možda sve to imalo neko drugo objašnjenje, a on bi tek nekoga oponašao. Ili... da, ponekad mislim, s obzirom na ružnu razliku između pameti djece i gluposti odraslih, da nas u djetinjstvu prati duh koji nas čuva i posuđuje nam svoju vlastitu astralnu inteligenciju, a potom nas, možda sa žaljenjem, no zbog nekakva višeg zakona, prepušta, kao što majke životinja prepuštaju svoje poodrasle mladunče, tovljenju koje je naša sudbina.

453. S terase ove kavane gledam drhtavo u život. Malo od njega vidim — onako razbacanog — u toj svojoj usredotočenosti na ovaj čisti i moj trg. Obamrlost, kao početak pijanstva, tumači mi dušu stvari. Protječe izvan mene, u koracima onih koji prolaze i u pravilnom komešanju pokreta, očit i složan život. U ovo doba kada mi se osjeti zaustavljaju i sve se doima drukčije, a dojmovi su mi kao zbrkana i lucidna zabluda, širim krila ali se ne mičem, kao neki izmišljeni kondor. Kao čovjek koji ima zamisli, tko zna nije li moja najveća težnja zapravo ne činiti drugo do zauzimati ovo mjesto i ovaj stol upravo ove kavane? Sve je isprazno, kao prevrtanje pepela, prazno kao čas u kojemu još nije zazorilo. A svjetlost se širi tako mirno i savršeno po stvarima, tako ih obasjava stvarnošću sa smiješkom i tugom! Čitava tajna svijeta spušta se pred moje oči da bi se oblikovala u banalnost i ulicu. Ah, kako svakidašnje stvari dodiruju tajne za nas! Kako na površini ovoga složenog ljudskog života što ju svjetlost dotiče, čas, neodređeni smiješak, navire na usne Tajne! Kako to sve moderno zvuči! A u biti, tako drevno, tako skriveno, tako s drugim smislom no što je onaj koji blista u svemu tome!

454. L. do D.

Čitanje novina uvijek je bolno s estetskoga gledišta, a često i s moralnoga, čak i za one koji imaju malo moralnih obzira. 417

Ratovi i revolucije — uvijek se zbiva jedno ili drugo — izazivaju, pri čitanju njihovih učinaka, ne stravu već dosadu. Ne izaziva okrutnost svih mrtvih i ranjenih oštru bol u duši, ni žrtve svih koji umiru boreći se ili su ubijeni a da se i nisu borili: ne, tu je glupost koja žrtvuje živote i imovinu i to nečemu neizbježno bezvrijednome. Svi su ideali i sve ambicije ludilo pokvarenih ljudi. Nema carstva koje toliko vrijedi da se zbog njega slomi dječja lutka. Nema ideala koji zavređuje da se žrtvuje limeni vlak. Koje je carstvo korisno ili koji je ideal probitačan? Sve je čovječanstvo, a čovječanstvo je uvijek isto — raznovrsno ali neusavršivo, promjenjivo ali bez napretka. Pred neumoljivim tijekom stvari — taj život što smo ga imali i ne znajući kako, a izgubit ćemo ga i ne znajući kada, ta igra desetak tisuća šahovskih igara, taj zajednički život i borba, mučnina u

promatranju bez ikakve koristi, jer se nikada ne ostvaruje — što u tome mudar čovjek može učiniti do tražiti počinak da ne mora misliti na život, jer dovoljno je što se mora živjeti — tek malo mjesta 418

pod suncem i na zraku

i barem san u kojemu je mir s one strane brda.

455. L. do D. 23. 12. 1933.

Sve one nesretne slučajeve našega života u kojima smo bili smiješni ili niski ili priglupi, smatramo, pod svjetlom naše duboke jasnoće, neugodnostima na putovanju. U ovome svijetu, voljni ili nevoljni putnici između ničega i ničega ili između svega i svega, mi smo samo prolaznici koji se odviše ne ističu u nepredviđenim teškoćama u tom prolasku, na tom tegobnom putovanju. To me tješi, ne znam da li zato što se tješim, ili zato što u tome ima nešto što mc tješi. No prividna mi utjeha postaje istinom, ako o njoj ne mislim. Potom, toliko je mnogo utjeha! Postoji visoko plavo nebo, čisto i vedro, po kojemu neprestano plutaju nesavršeni oblaci. Postoji lagani povjetarac što njiše guste grane drveća, ako je u polju; što njiše obješeno rublje na četvrtim katovima, ili petim, ako je u gradu. Postoji toplina ili svježina, ako postoje, a u dubini uvijek sjećanje sa svojom čežnjom, sa svojom nadom, i smiješak magije na prozoru svijeta, koji želimo kada kucamo na vrata onoga što jesmo, poput prosjaka nalik Kristu.

456. L. do D. 31. 3. 1934.

Koliko dugo već ne pišem! U nekoliko dana proživio sam stoljeća neodređena odricanja. Zastao sam, poput pusta jezera, među krajolicima što ne postoje. U međuvremenu, dobro mi je pretjecala raznovrsna jednoličnost dana, nikada jednak slijed istih sati, život. Dobro mi je protjecao. Kada bih spavao, ništa mi nije dopiralo iz drugoga svijeta. Zastao sam, poput jezera što ne postoji, među pustim krajolicima. Često se ne prepoznajem — što se uglavnom događa onima koji se poznaju. Pribivam sebi u raznim pretvorbama s kojima živim. Od onoga što se mijenja posjedujem ono što je uvijek isto, od čega se stvara sve, ono što je ništa. Prisjećam se, dalek sam sebi kao da putujem prema unutra, jednoličnosti, ipak tako različite, one provincijske kuće... Ondje sam proveo djetinjstvo, no ne bih znao reći da li sam to želio, da li je to bilo s više ili manje sreće no što mi je pruža današnji život. Drugi koji sam bio živio je ondje: to su različiti životi, raznovrsni, neusporedivi. Iste jednoličnosti što se približavaju izvana, bile su nedvojbeno različite iznutra. Nisu to bile dvije jednoličnosti, nego dva života. Zbog čega se toga prisjećam? Umor. Pri sjećanju se odmaramo, jer to znači ne djelovati. Ponekad se radi boljega odmaranja prisjećam onoga što nikada nisam bio, i nema oštrine ni čežnje u mojim sjećanjima na provinciju u kojoj sam boravio kao i drugi; daska do daske na podu, zanjihao se negdašnji njihaj u širokim boravcima u kojima nikada nisam stanovao. Toliko sam se pretvorio u fikciju sebe samoga da me svaki prirodni osjećaj što ga osjetim, odmah, čim se rodi, prenosi u osjećaj mašte — sjećanje u snu, san o njegovu zaboravu, moje

prepoznavanje u nerazmišljanju o meni. Tako sam se razodjenuo od svojega vlastitog bića da postojati znači odjenuti me. Samo sam prerušen ja. A oko mene svi nepoznati zalasci obasjavaju, umirući, krajolike koje nikada neću vidjeti.

457. L. do D.?

Moderne stvari su: (1) Razvoj zrcala; (2) Ormari. Postali smo odjevena stvorenja, tijelom i dušom. A kako duša uvijek odgovara tijelu, neko se duhovno odijelo ustalilo. Počeli smo nositi dušu ponajprije odjevenu, otkada smo mi, ljudi-tijela, prešli u kategoriju odjevenih životinja. Ne radi se samo o tome da naše odijelo postaje dijelom nas. Radi se također o složenosti toga odijela i njegovoj zanimljivoj kakvoći po kojoj nema gotovo nikakav odnos s prirodnom elegancijom tijela i njegovih pokreta. Da me zamole da objasnim kakvo je to moje stanje duše u odnosu na društvenu svijest, odgovorio bih nijemo pokazujući prema zrcalu, prema vješalici i prema nalivperu.

458. L. do D. 419

U slaboj izmaglici poluproljeća zamrla se Baixa budi i sunce se nekako sporo rađa . Smirena je radost u napola hladnome zraku, a život, pri lakom puhanju povjetarca što ga nema, pomalo cvokoće od hladnoće koja je već prošla, više zbog sjećanja na hladnoću nego zbog hladnoće, više zbog usporedbe s bliskim ljetom nego zbog samoga vremena. Još se nisu otvorile trgovine, osim mljekarnica i kafića, no taj mir nije obamrlost kao nedjeljom; samo je mir. Neki svjetlokosi trag prethodi zraku koji se rastvara, i modrina se blijedo rumeni kroz maglu što se razrjeđuje. Počinje lagano gibanje ulicama, uočavaju se pješaci, a na malobrojnim 420

otvorenim visokim prozorima, također sviću pojavljivanja. Tramvaji, djelomice u zraku, iscrtavaju svoje žute i brojem obilježene, pokretne tragove. Iz časa u čas, osjetno, ulice prestaju biti puste. Plutam, s pažnjom tek u osjetima, bez misli i osjećaja. Rano sam se probudio; bez predrasuda sam došao do ulice. Proučavam kao da oklijevam. Vidim kao da mislim. I spora izmaglica osjećaja podiže se besmisleno u meni, kao da se magla koja vani nestaje polako uvlači u mene. Nehotice osjećam da sam mislio na svoj život. Nisam to primijetio, ali tako je bilo. Mislio sam da sam tek gledao i slušao, i da ničega više nije bilo u čitavome mom dokoličnom prelasku, samo odsjaj danih slika, bijelo platno po kojemu stvarnost projicira boje i svjetlo umjesto sjena. Ali bilo je više toga, a da to nisam znao. Bilo je duše koja se opovrgava, i samo moje apstraktno promatranje bilo je opovrgavanje. Natkriva se zrak nedostatkom maglice, natkriva se blijedom svjetlošću, a maglica kao da se

izmiješala s njom. Odjednom primjećujem kako je buka veća, kako ima mnogo više ljudi. Koraci većeg broja prolaznika manje su užurbani. Da prekine odsuće žurbe i manju žurbu drugih, pojavljuje se užurbani korak ribarica, njihanje pekara s čudovišnim košarama, i raznolika istost prodavačica svega ostalog, raznolika samo po sadržaju košara u kojima su boje raznovrsnije od stvari. Mljekari pri svom poslu zveckaju nejednakim limenkama kao šupljim i besmislenim ključevima. Policajci 421

stoje na križanjima, kao zaustavljeno poricanje civilizacije pred nevidljivim kretanjem nailaska dana. Da je bar ostvarivo, osjećam tako ovoga časa, biti netko tko bi sve to mogao vidjeti kao da s tim nema drugog odnosa osim gledanja — promatrati sve kao odrasli putnik koji je danas stigao na površinu života! Ne naučiti, od rođenja nadalje, pripisivati zadane osjete svim tim stvarima, moći ih vidjeti u izrazu što ga imaju odvojeno od izraza koji im je nametnut. Moći upoznati u ribarici njezinu ljudsku stvarnost neovisno o tome da ju se naziva ribaricom i o spoznaji da postoji i prodaje. Vidjeti policajca kako ga Bog vidi. Sve primjećivati kao prvi put, ne apokaliptično kao objavu Tajne, nego izravno kao cvjetanje Stvarnosti. 422

Odzvanjaju — bit će da ih je osam, jer ih ne brojim — otkucaji zvona ili velikog sata. Budim se od sebe zbog banalnosti da postoje sati, tamnica što ju društveni život nameće kontinuitetu vremena, granici apstraktnoga, rubu nepoznatoga. Budim se od sebe i gledam sve, sada već pun života i uobičajena ljudstva, i vidim da je maglica što se potpuno povukla s neba, osim što u plavetnilu pomalo lebdi još nepotpuno plavetnilo, doista ušla u moju dušu, a istodobno je ušla i u sve stvari, tamo gdje se one dodiruju s mojom dušom. Izgubio sam viziju onoga što sam gledao. Oslijepio sam u pogledu. Već osjećam s banalnošću spoznaje. Ovo sada više nije Stvarnost: jednostavno je Život. ... Da, život kojemu također pripadam i koji mi također pripada; ne više Stvarnost koja pripada samo Bogu, ili samoj sebi, koja ne sadrži tajnu ni istinu, koja, jer je stvarna ili tako hini, postoji negdje učvršćena, oslobođena bivanja privremenom ili vječnom, apsolutna slika, izvanjska ideja duše. Pokrećem spore korake brže no što mislim do ulaznih vrata gdje ću se ponovno popeti prema kući. Ali ne ulazim, oklijevam, prosljeđujem dalje. Trg Figueira zijevajući prodaje razne boje, 423

natkriva me, postajući trgovački putujući obzor. Krenem lagano, mrtav, a moja vizija nije više moja, nije više ništa: pripada tek jednom ljudskom živom biću koje je naslijedilo, ne želeći to, grčku kulturu, rimski red, kršćanski moral i sve ostale iluzije koje oblikuju civilizaciju u kojoj osjećam. Gdje su živi?

459. L. do D.

Volio bih da sam u polju kako bih mogao misliti kako volim biti u gradu. I bez toga volim biti u gradu, no time bi moje voljenje bilo udvostručeno.

460. L. do D.

Što je osjećajnost veća, a sposobnost osjećanja osjetljivija, to besmislenije titra i podrhtava s malim stvarima. Potrebna je neka čudesna inteligencija da bi se osjetila tjeskoba pred mračnim danom. Ljudi, ne naročito osjećajni, ne osjećaju tjeskobu zbog vremena, jer vrijeme je uvijek prisutno; ne osjećaju kišu osim kada po njima pada. Mutan i mekan dan isparava vlagu. Sam u uredu, pregledavani svoj život, a ono što u njemu vidim nalik je danu koji me pritišće i muči. Vidim se kao dijete zadovoljno ničim, kao mladića koji svemu teži, kao mladoga čovjeka bez radosti i težnji. A sve se to odvijalo u mekoći i zamućenosti kakav je i sam dan koji mi je omogućio to vidjeti ili me na to podsjetio. Tko se od nas može okrenuti na putu s kojega nema povratka i reći da ga je prošao onako kako ga je trebao proći?

461. L. do D.

Znajući kako me najmanje stvari vrlo lako mogu mučiti, namjerno izmičem dodiru malenih stvari. Kada netko, poput mene, pati zato što neki oblak prolazi ispred sunca, kako neće patiti u tami uvijek zamračena dana svojega života? Moje odvajanje nije traganje za srećom, jer nemam dušu da bih u tome uspio; nije to traganje za mirom, što ga nitko ne dobiva osim ako ga nikada nije izgubio — nego za snom, za gašenjem, za malim odricanjem. Četiri zida moje sobe istodobno su mi žalobna tamnica i daljina, postelja i lijes. Moji su najsretniji sati oni u kojima ne mislim ništa, ne želim ništa, čak i ne sanjam, izgubljen u obamrlosti grešne biljke, obične mahovine što izrasta na površini života. Uživam bez gorkosti u besmislenoj svijesti o tome da nisam ništa, predokus smrti i gašenja. Nikada nisam imao nekoga koga bih mogao zvati »Učiteljem«. Zbog mene nije umro nijedan Krist. Nijedan Buda nije mi pokazao put. U visinama mojih snova nije se pojavio nijedan Apolon ili Atena da mi osvijetle dušu.

462. L. do D.

No isključenje ciljeva i životnih pokreta što sam ga sebi nametnuo, prekid za kojim sam tragao u svojemu dodiru sa stvarima — odveo me upravo onome od čega sam nastojao pobjeći. Nisam želio osjetiti život, ni dodirivati stvari, znao sam po iskustvu svoje naravi zaražene svijetom da je doživljaj života uvijek bolan za mene. I da bih izbjegao taj dodir, osamio sam se, a u osami sam pogoršao svoju, već pretjeranu, osjećajnost. Da je moguće potpuno prekinuti dodir sa stvarima, bilo bi to dobro za moju osjećajnost. Ali ta se potpuna osama ne može ostvariti. Ma kako malo činio, dišem; ma kako malo djelovao, pokrećem se. Tako sam uspio pogoršati svoju osjećajnost osamljujući se, i doveo se do toga da me najmanje očitosti, koje mi ranije nisu ništa značile, ranjavaju poput katastrofa. Pogriješio sam u metodi bijega. Pobjegao sam na neugodnom zavoju prema istome mjestu gdje sam se nalazio, umoran od puta ponad užasa od tamošnjega života.

Nikada se nisam suočio sa samoubojstvom kao izlazom, jer ja mrzim život zbog ljubavi prema njemu. Potrošio sam vrijeme u uvjeravanju sebe u tu žalosnu zabludu u kojoj živim sa sobom. Kada sam se u nju uvjerio ostao sam ogorčen, što mi se stalno događa kada se u bilo što uvjerim, jer je uvjerenje za mene uvijek gubitak neke iluzije. Ubio sam volju analizirajući ju. Da mi bar netko vrati djetinjstvo prije analize, čak i prije volje! U mojim perivojima, mrtav san, uspavanost spremišta za vodu na visokom suncu, u času kada se zujanje kukaca glasa u zboru i život me tišti, ne kao unutarnja uvreda, nego kao fizička bol koja će prestati. Vrlo daleke palače, trošni perivoji, uski drvoredi u daljini, mrtva ljupkost kamenih klupa za one koji su bili — mrtva raskoš, propala ljupkost, izgubljen lažni sjaj. Žudnjo moja, dok te zaboravljam, da barem ponovno mogu osjetiti bol s kojom te sanjah.

463. L. do D. 5. 6. 1934.

Spokoj, naposljetku. Sve što bješe ruševina i rasipanje iščezava mi iz duše kao da nikada nije postojalo. Ostajem sam i smiren. To je trenutak poput onoga u kojemu se preobraćamo na neku vjeru. No ništa me ne vuče u visine, kao što me i ništa više ne bi odvuklo u dubine. Osjećam se slobodnim, kao da više ne postojim, ali zadržavam svijest o tome. Spokoj, da, spokoj. Veliki mir, blag poput kakve nesvrhovitosti, taloži se u meni, u dubini moga bića. Pročitane stranice, ispunjene dužnosti, proživljeni događaji i slučajnosti — sve se to pretvorilo u nejasnu polusjenu, blijedu koronu što okružuje nešto smirujuće, ne znam što. Napor koji sam negda uložio u zaborav duše; misao koju sam negda usmjerio u zaborav djelovanja — vraćaju mi se u nekoj vrsti nježnosti bez osjećaja, prazna i izblijedjela suosjećanja. Ne zbog blagog i mirnog dana, ugodnog i s oblacima. Ne zbog neujednačenog povjetarca što se jedva zamjećuje malo jače od zraka koji se osjeća. Ne zbog bezimene boje neba, ponegdje mlačno plave. Ne. Nije to zato što ne osjećam. Gledam bez namjere i bez izbora. Pozorno pribivam predstavi koje nema. Ne osjećam dušu već spokoj. Izvanjske stvari koje su očigledne i zaustavljene, čak i one koje su u pokretu, za mene su što je i za Krista bio svijet kada ga je iz Svevišnje visine Sotona iskušavao. Ništavne su, i shvaćam zašto Krist nije podlegao iskušenju. Ništavne su, i ne shvaćani kako je Sotona, star od tolike mudrosti, mislio da će time nekoga uopće staviti na kušnju. Sporo teče život koji se ne osjeća, potok u nečujnom protjecanju podno zaboravljena drveća! Lagano istječe duša koja se ne poznaje, žuborenje koje se ne vidi s onu stranu mnoštva opala granja! Protječe beskorisno, protječe bezrazložno svijest koja je ništa, jedva vidljiv sjaj u daljini što se nazire među lišćem, za koji se ne zna odakle dolazi ni kamo ide! Teče i teče, i prepušta me zaboravu! 424

Lagan dašak onoga koji se nije usudio živjeti, posustao dah onoga koji nije mogao osjećati, zaludno mrmljanje onoga koji nije htio misliti, idi polako, idi mirno, idi skrećući s puta, jer tako mora biti, i s padovima što su ti dani, idi prema sjeni ili svjetlu, brate svjetski, idi prema slavi ili propasti, sine Kaosa i Noći, i čuvaj u nekome svome kutku sjećanje na to da su Bogovi došli poslije, i da Bogovi isto tako prolaze.

464. L. do D.

Tko je u ovoj knjizi pročitao stranice koje prethode ovoj, pomislit će zacijelo da sam sanjar. Ako to pomisli, prevario se. Da bih bio sanjar nedostaje mi novaca. Velike tlapnje, nepodnošljive i mučne tuge mogu opstojati samo u uvjetima udobnosti i umjerene raskoši. Zato Poeov Egej može satima i satima biti usredotočen u žalobnom iscrpljivanju, u drevnome zamku u kojemu, onkraj vrata velike dvorane gdje počiva život, nevidljivi sluge vode brigu o kućanstvu i prehrani. Veliki san zahtijeva određene društvene prilike. Jednoga dana, obuzet izvjesnim turobnim ritmom onoga što sam pisao, sjetih se Chateaubrianda, i nije dugo potrajalo te se sjetih kako nisam 425

vikont, pa čak ni Bretonac . A jednom sam, u vezi s ovim što govorim, bio uvjeren da doživljavam sličnost s Rousseauom, no nije potrajalo te mi padne na um kako nisam imao čast biti plemić ili kaštelan, pa čak ni Švicarac i lutalica. No dobro, ima svjetova i u Ulici Douradores. I ovdje se Bog umilostivio te nije uskratio tajnu življenja. Stoga, ako su i oskudni ovi snovi koje uspijevam razlučiti između kotača i dasaka, poput ovoga pogleda kroz prozor na kola i kovčege, i upravo takvi oni su ono što imam, ono što mogu imati. Tamo negdje, nedvojbeno, postoje zalasci. No čak i ovdje, na četvrtom katu ponad grada, može se misliti o beskraju. O beskraju ispod kojega su skladišta robe, da, ali sa zvijezdama na kraju... Na to mislim u smiraju ovoga dana, na visokom prozoru, u nezadovoljstvu buržuja koji nisam i u tuzi pjesnika koji nikada neću biti.

465. L. do D. 9. 6. 1934.

Kada ljeto započne, rastužujem se. Kao da bi, premda trpka, jača svjetlost ljetnih sati trebala milovati onoga koji ne zna tko je. Ali ne, mene ne miluje. Prevelika je suprotnost između vanjskoga života koji buja i onoga što ga osjećam i mislim, ne znajući osjećati i misliti — vječno nepokopano truplo mojih osjetnih doživljaja. Imam dojam da živim u ovoj bezličnoj domovini zvanoj svijet, pod političkom tiranijom koja, iako me ne ugnjetava izravno, ipak vrijeđa neki tajni princip moje duše. I u mene se spušta, nijemo, polako, prerana čežnja nemogućeg progonstva. Uglavnom mi se spava. Ne onim snom koji prikriveno donosi, kao svi snovi, čak i morbidni, fizičku povlasticu spokoja. Ne ni onim snom koji nam, zato što će zaboraviti život i možda pružiti snove, donosi na pladnju s kojim nam pristiže do duše spokojne darove jednoga velikog odricanja. Ne, ovo je san koji ne uspijeva zaspati, zbog kojega su kapci teški ali se ne sklapaju, san koji u jednome pokretu skuplja osjećaj gluposti i odbija osjetno doticanje usana što nemaju vjeru. To je san 426

koji zaludno tišti tijelo u velikim nesanicama duše. Tek kada stigne noć na neki način osjećam ne radost nego olakšanje koje se osjeća zadovoljno po analogiji osjeta, jer su i druga olakšanja zadovoljna. Tada se razbudim, zbrka umnoga svjetlucanja što taj san pruža umanjuje se, pojašnjava se, gotovo se rasvijetli. Načas dopire nada drugih stvari. No taje nada kratka. Nakon toga dolazi mučnina bez sna i nade, loše buđenje onoga koji nije uspio

zaspati. I s prozora svoje sobe zurim, jadna duša umorna tijela, u mnoge zvijezde; mnoge zvijezde, ništa, u ništa, osim mnogo zvijezda...

466. L. do D.

Čovjek ne bi smio vidjeti svoje lice. To je nešto najstrašnije. Priroda ga je podarila time da ga ne može vidjeti, kao i da ne može gledati sebi ravno u oči. Samo je u vodi rijeka i jezera mogao promatrati svoje lice. I držanje čak, kada ga je morao zauzeti, bilo je simbolično. Morao se sagnuti, spustiti se da bi počinio sramno djelo gledanja samoga sebe. Tvorac zrcala zatrovao je ljudsku dušu.

467. 427

Čuo me kako čitam svoje stihove — koje sam toga dana lijepo čitao jer sam se opustio — i rekao mi s naravnom jednostavnošću: »Vi biste ovako, ali s drugim licem, bili silno neodoljivi.« Riječ »lice«, više od naputka što ga sadrži, podignula je u meni kroz ovratnik spoznaju da se ne 428

poznajem . Pogledah zrcalo u sobi, moje jadno lice prosjaka bez siromaštva; i odjednom se zrcalo 429

okrene i duh Ulice Douradores ukaže se pređa mnom kao u nekoj nirvani poštara. Oštrina mojih dojmova postaje bolest koja mije tuđa. Od nje trpi drugi čiji sam ja bolesni dio, jer uistinu osjećam nešto poput ovisnosti o jednoj većoj sposobnosti osjećanja. Kao da sam posebno tkivo, ili čak jedna stanica, na koju je pao teret odgovornosti čitava organizma. Ako mislim, to je zato što tumaram nasumce; ako sanjam, to je zato što sam budan. Sve se u meni omata mnome, i nema načina da zna kako postojati.

468. L. do D. 19. 6. 1934.

Kada neprestano živimo apstraktno — bila to apstrakcija misli ili apstrakcija mišljenoga dojma — ubrzo, protivno našemu osjećaju ili volji, pretvaraju nam se u utvare one stvari realnoga života koje bismo najviše trebali osjetiti u skladu sa samima sobom. Ma koliko bio nečiji prijatelj, i istinski prijatelj, saznanje da je bolestan ili da je umro ne pruža mi više od neodređena dojma, nejasna, utrnula osjećaja što ga se sramim. Tek izravno viđenje slučaja, njegovo okruženje, pruža mi osjećaj. Pod prisilom životnog zamišljanja troši se moć zamišljanja, posebice zamišljanja stvarnoga. Proživljavanje u duhu onoga što ne postoji i ne može postojati dovodi nas do toga da se ne možemo udubiti u ono čega može biti. Danas su mi rekli daje odveden u bolnicu, da bi bio operiran, jedan moj stari prijatelj kojega

već dugo ne viđam, no kojega se uvijek iskreno prisjećam, pretpostavljam, s čežnjom. Jedini dojam što sam ga primio, pozitivan i jasan, bila je gnjavaža koju bih nužno imao da ga moram posjetiti, s ironičnom alternativom da bih se, kako nemam strpljenja za posjete, kajao što to nisam učinio. Ništa više... Od tolika ophođenja sa sjenama, sam sam se pretvorio u sjenu — u onome što mislim, osjećam, što jesam. Čežnja za običnim, što nikada nisam bio, ulazi potom u tvar moga bića. I još samo to osjećam. Ne osjećam baš žalost zbog prijatelja koji će biti operiran. Ne osjećam baš žalost zbog svih ljudi koji će biti operirani, zbog svih koji pate i žaloste se na ovome svijetu. Osjećam žalost samo zato što ne znam biti onaj koji bi osjetio žalost. I na trenutak mislim na nešto drugo, neizbježno, zbog poriva za koji ne znam što je. I tada, kao u nekome bunilu, stapa mi se s onime što nisam uspio osjetiti, s onime što nisam mogao biti, šuštanje drveća, zvuk vode koja curi u spremišta nekoga nepostojećeg imanja... Naprežem se da osjetim, ali više ne znam kako se osjeća. Postao sam sjena sebe samoga, njoj sam predao svoje biće. Suprotno 430

Petru Schlemihlu iz njemačke priče, nisam prodao Vragu svoju sjenu, nego svoju tvar. Patim jer ne patim, jer ne znam patiti. Živim ili hinim da živim? Spavam ili sam budan? Zbog laganog lahora što izlazi svjež iz topline dana, zaboravljam na sve. Ugodno su mi teški kapci... Osjećam da ovo isto sunce obasjava polja na kojima nisam i na kojima ne želim biti... Usred gradske vreve izdvaja se velika tišina... Kako ugodno! Ali možda bi još ugodnije bilo da mogu osjetiti!...

469. L. do D.

Samo je pisanje izgubilo draž za mene. Toliko se banalizirao ne samo čin oblikovanja osjećaja u izraze nego i dotjerivanje rečenica koje pišem kao da jedem ili pijem, s manje ili više pažnje, ali napola odsutan i nezainteresiran, napola pažljiv, ali bez zanosa i jasnoće.

470. L. do D.

Govoriti znači imati odviše razumijevanja za druge. Poradi usta umire riba i Oscar Wilde.

471. L. do D. 21. 6. 1934.

Ako možemo ovaj svijet shvatiti kao iluziju ili utvaru, moći ćemo sve što nam se događa shvatiti kao san, nešto što hini da jest, jer spavamo. I tada se u nama rađa lagana i duboka ravnodušnost prema svim životnim sramotama i nesrećama. Oni koji su umrli zašli su za ugao, i zato ih više ne vidimo; oni koji pate prolaze ispred nas; ako osjećamo, to je kao noćna mora; ako mislimo, to je kao neugodno lutanje. I naša patnja neće biti drugo do ovo ništa. Na ovome svijetu spavamo na lijevoj strani i u snovima čujemo stisnuto postojanje srca. Ništa više... Malo sunca, malo povjetarca, nekoliko stabala što uokviruju daljinu, želja za

srećom, bol jer dani prolaze, uvijek neizvjesna znanost i uvijek otkrivana istina... Ništa više, ništa više... Da, ništa više...

472. L. do D. 29. 6. 1934.

Dosegnuti u mističnom stanju samo ono što je u tom stanju ugodno, bez onoga što je zahtjevno; 431

biti zanesen nijednim bogom, mistik ili epopt bez inicijacije; prelaziti slijed dana u razmišljanju o raju u kojemu se ne vjeruje — sve je to blagodatno za dušu, ako ona zna što je ne znati. Visoko iznad mjesta na kojemu jesam prolaze tijela uronjena u sjenu, tihi oblaci; visoko iznad mjesta na kojemu jesam prolaze duše zatočene u tijelu, neznane istine... Sve prohodi visoko... I sve prolazi u visini kao i dolje, bez oblaka koji ne ispušta ništa više od kiše ili istine koja ne ispušta ništa više od boli... Da, sve što je visoko prolazi visoko, i prolazi; sve što je poželjno daleko je i prolazi u daljini... Da, sve privlači, sve je strano i sve prolazi. Zar mi je važno znati, na suncu i na kiši, tijelom ili dušom, da ću i ja proći? Ništa, osim nade da je sve ništa, pa bi, prema tome, ništa bilo sve. 473. L. do D.? 26. 7. 1934.

U svakom duhu koji nije bezličan postoji vjera u Boga. U svakom duhu koji nije bezličan ne postoji vjera u nekoga određenog Boga. Neko biće, postojeće i nemoguće, upravlja svime; a njegovu osobu, ako ju ima, nitko ne može odrediti; njegove ciljeve, ako se njima služi, nitko ne može shvatiti. Nazivajući ga Bogom, kažemo sve, jer budući da riječ Bog nema nikakvo određeno značenje, tako ga potvrđujemo, a da nismo ništa rekli. Osobine beskraja, vječnosti, svemogućega, nadasve pravednoga ili dobrostivoga, što mu kadikad prilijepimo, odljepljuju se same od sebe kao svi nepotrebni pridjevi kada je imenica sama dovoljna. A On, kojemu zbog neodređenosti ne možemo pridodati atribute, upravo je zbog toga apsolutna imenica. Ista izvjesnost i ista nejasnost primjenjuje se na preživjelost duše. Svi znamo da ćemo umrijeti; svi osjećamo da nećemo umrijeti. Ne pruža nam samo želja ili nada tu viziju u tami u kojoj je smrt neki nesporazum: nego rasuđivanje satkano od utrobe što odbija

474. L. do D.

JEDAN DAN Umjesto da ručam, što je potreba koju moram obaviti i događa mi se svakodnevno, otišao sam gledati Tejo i vratio se lutajući ulicama, a da nisam mislio da je to za dušu bilo korisno. Ipak... Ne vrijedi živjeti. Jedino gledati vrijedi. Moći gledati, a da se ne živi, ispunjavalo bi srećom, ali je nemoguće, kao i sve što običavamo sanjati. Zanos koji ne bi uključivao život!...

475. 432

»Čemu se vi smijete ?« upitao me je bez zlobe u glasu Moreira, između dvije police, s one strane u mojoj zamisli. »Gotovo sam zamijenio imena...«, i olakšah pluća rekavši to. »Ah«, reče brzo Moreira, i prašnjav se mir ponovno slegne nad uredom i u meni. Gospodin vikont Chateaubriand ovdje zbraja račune! Gospodin profesor Amiel ovdje na visokoj stvarnoj klupi! Gospodin grof Alfred de Vigny upisuje u knjigu dugovanja Grandelu! Senancour u ulici Douradores! Ni Bourget, jadnik, kojega je teško čitati kao i uspinjati se bez dizala... Okrećem se prema priručju da ponovno dobro promotrim svoj Boulevard de Saint Germain, i upravo u tom času suvlasnik koji posjeduje plantaže pljune na ulici. I usred tog razmišljanja, dok sam pušio i nisam dobro povezivao jednu i drugu stvar, duhovni osmijeh susretne dim koji ga obavije u grlu, te se raširi u stidljivi napadaj čujnoga osmijeha.

476. Mnogima će se činiti da je ovaj moj dnevnik, stvoren za mene, odviše umjetan. No moja je naravnost umjetna. Čime bih se ja potom zabavljao ako ne brižnim zapisivanjem ovih duhovnih bilješki? Uz to, ne pišem ih brižno. Upravo ih bez brižljiva brušenja gomilam. Naravno da razmišljam o ovome svom dotjeranom jeziku. Čovjek sam kojemu je vanjski svijet unutarnja stvarnost. Ne osjećam to metafizički, nego pomoću običnih osjeta kojima ubiremo stvarnost. Naša jučerašnja beznačajnost danas je stalna čežnja koja mi nagriza život. Postoje klaustri u satima. Smračilo se u uzmicanjima. U plavim očima spremišta za vodu posljednji očaj odražava smrt sunca. Bijasmo toliko toga u drevnim perivojima; tako žudno bijasmo utjelovljeni u prisuće kipova u engleski oblikovanim drvoredima. Haljine, kratki mačevi, perruques, ophođenja i povorke toliko su pripadali tvari od koje je naš duh stvoren! Mi, tko? Tek vodoskok u pustome vrtu, krilata voda koja više ne dopire u visine u svome tužnom pokušaju želje za letom.

477. L. do D.

... a ljiljani na udaljenim riječnim obalama, hladni i uzvišeni, u neko vječno popodne, duboko u istinskim kontinentima. I samo to i unatoč svemu, istinski.

478. L. do D.

(lunar scene) Sav krajolik nije nigdje.

479. Dolje, udaljavajući se od uzvisine gdje sam u nestalnoj sjeni, sniva na mjesečini, hladan, cijeli grad. Neko moje očajanje, tjeskoba što postojim uhvaćen u sebi, prelijeva se preko mene cijeloga a da me ne nadilazi, sastavljajući mi biće od nježnosti, straha, boli i pustoši. To je tako neobjašnjivo obilje besmislene boli, bol tako nemoćna poput siročeta, tako metafizički moja

480. Prostire se pred mojim čeznutljivim očima neodređen i utihnuli grad. Kuće se razilaze u zbijenim skupinama, a mjesečina s nesigurnim mrljama u bisernoj školjci 433

zadržava mrtve trzaje pretjeranosti . Postoje krovovi i sjene, prozori i sredovječnost. Nema ničega za postojanje predgrađa. Na ono vidljivo nalegao je odsjaj daljine. Iznad mjesta s kojega gledam granje drveća je crno, i osjećam pospanost čitava grada u svome razuvjerenom srcu. Lisabon na mjesečini i moj sutrašnji umor! Kakva noć! Blagodatan onaj koji je stvorio pojedinosti svijeta u kojemu za mene nema boljega stanja ili melodije od mjesečine što mi ocrtava ono u čemu se spoznat ne poznajem. Ni povjetarac, ni ljudi ne prekidaju ono o čemu ne mislim. Spava mi se na isti način na koji živim. Samo na kapcima osjećam nešto što mi ih otežava. Osluškujem svoje disanje. Spavam ili se pak budim? Otežalo mi je olovo osjeta pri pokretanju nogu prema mjestu gdje stanujem. Milovanje utrnuća, cvijet pružen od zaludnoga, moje nikada izgovoreno ime, moj nemir među obalama, povlastica prenesenih dužnosti, a na posljednjem zaokretu perivoja predaka, drago stoljeće poput ružičnjaka.

481. L. do D.

Ušao sam u brijačnicu na uobičajeni način, zadovoljan što tako lako i bez ustručavanja ulazim na poznata mjesta. Moje osjećanje novoga je tjeskobno: osjećam se spokojno samo ondje gdje sam već

bio. Kada sam sjeo na stolac slučajno sam se sjetio upitati brijačkog pomoćnika, dok se spremao staviti mi oko vrata hladno i čisto platno, kako je njegov stariji i duhoviti kolega koji radi na stolcu do njegova, a bio je bolestan. Upitah to bez neke potrebe da pitam: tako se dogodilo, sjetio sam se toga zbog samoga mjesta. »Jučer je umro«, odvrati bezbojno glas što je bio iza ručnika i mene, i čiji su se prsti podizali pri posljednjem privezivanju na zatiljku, između mene i ovratnika. Čitavo je moje iracionalno dobro raspoloženje odjednom umrlo, kao i brijač sa susjednog stolca, sada vječno odsutan. Zaledilo se sve o čemu sam mislio. Nisam ništa rekao. Čežnja! Osjećam ju čak prema onome što mi ništa nije značilo zbog tjeskobe od izmicanja vremena i bolesti od životne tajne. Lica koja sam običavao vidjeti u uobičajenim ulicama — kada ih više ne vidim, rastužim se; a ništa mi nisu značila, osim što su bila simbol čitava života. Beznačajan starac s prljavim nazuvcima kojega sam često sretao u devet i pol ujutro? Hromi prodavač srećki koji me je uzaludno gnjavio? Okrugao i rumen starčić s cigarom na vratima trafike? Blijedi vlasnik trafike? Što je sa svima onima koje sam neprestano viđao, te su zato postali dijelom mojega života? Sutra ću i ja nestati iz Ulice Prata, Ulice Douradores, Ulice Fanqueiros. Sutra ću i ja, duša koja osjeća i misli, svijet sam za sebe, da, sutra ću i ja biti onaj koji je prestao prolaziti ovim ulicama, i kojega će se drugi nejasno sjetiti s jednim »što je s njim?« I sve što činim, sve što osjećam, sve što živim, neće biti više do jedan prolaznik manje u svagdašnjici ulica nekoga grada.

Pogovor Žarko Paić SAN I PREOBRAZBE (Ispovijesti Drugoga u Knjizi nemira Fernanda Pessoe/Bernarda Soaresa) Iskustvo Drugoga temeljni je problem filozofije i književnosti XX. stoljeća. Od Husserlove potrage za intersubjektivnošću, Derridaine tvorbe razlike/razluke s kojom se nastoji pronaći uporište za razumijevanje onoga što ne potpada pod svijet samstvenoga Ja kao stvaratelja vrijednosti i prosuditelja ranga bića, pa do Lévinasove ontologije Drugoga, vodi se prijepor oko pitanja slobode i povijesti, morala i društvenosti. Tko je Drugi? Zar samo puka projekcija jastva u začarani prostor zajednice bića? Ili je možda Drugi neki tajnoviti, nesvodivi Nitko koji raspolaže svim preobrazbama bića tako što sam ostaje nespoznatljiv i taman poput kakva neizreciva božanstva? Ono što još uvijek ostaje bitan filozofijski problem, prijeteći da od silne zlouporabe doživi sudbinu dogmatskog okvira mišljenja, ne mimoilazi ni književni napor uzdizanja nad zbiljom koju se očito više ne može suspregnuti pod zakone realizma, nadrealizma, hiperrealizma, a prema kojima je iskustvo svijeta nešto »stvarno«, jednostavno i složeno, ali u svojoj prozirnoj »stvarnosti« apsolutno. Može li se tomu sustavnome zaboravu Drugoga i tom okrutnom zakonu opipljive »stvarnosti« suprotstaviti nešto više i uzvišenije od puke zamišljajuće svijesti koja poetski umišlja da ukida svijet tako što ga poput konveksna zrcala iskrivljuje, stvarajući niz slika koje ne odgovaraju »stvarnosti«, ali su s njom neodjeljivo povezane? Španjolski je barokni pjesnik Calderón de la Barca stvorio formulu posve primjerenu tomu čudovišnom zahtjevu filozofije XX. stoljeća: »Život je san.« Ako je onirizam životna filozofija iberske melankolične kulture, onda je razumljivo zašto se ona razvija u stalnom suočenju sa smrću, nastojeći očuvati zanos i očaranost onoga života na rubu Drugoga i drukčijega (svijeta, iskustva, doživljaja), s onu stranu smrtne dosade preživljavanja. Onirizam i zanos nisu tek opći pojmovi iskustva svakog čovjeka, nego označavaju skrivenu »dušu« kulture i civilizacije Španjolaca i Portugalaca, nesklonih disciplinarnome jeziku filozofijskoga »čekića«, ali izrazito sklonih prodoru u tamne, neistražene predjele duhovnosti pomoću pjesništva i slikarstva. Ta je konstatacija, dakako, stereotip. Ona odgovara istini upravo onoliko koliko i Hamvaseva dioba naroda na narode vina i narode piva i rakije. Sanjalaštvo i ljubav ne potiru vitalizam i ekstazu života. Narode ne određuje usudna veza s krajolikom i zavičajnim obitavalištem, već iskonska žudnja za stvaranjem slike krajolika primjerene njegovu nesputanu nomadizmu, lutalaštvu, nemiru. U književnoj se pustolovini XX. stoljeća samo jedna osobnost u Europi može smatrati radikalnim oniristom i misliocem/umjetnikom Drugoga u neprestanim preobrazbama. Portugalski pjesnik Fernando Pessoa cjelokupnim je svojim grandioznim opusom i brojnim umnažanjem bića (heteronimi) potvrdio postavku da se o Drugome može misliti i kazivati samo ako se i svojim životom otjelovi mnoštvo Drugih. Njegov prethodnik Arthur Rimbaud, čudesni pjesnik koji je predvidio usud planetarnoga čovjeka i najavio razaralačko poslanstvo avangarde, kako ga je u svojoj filozofiji tumačio Kostas Axelos, bio je rijedak slučaj intuitivne spoznaje nemogućnosti jedinstva subjekta kao osobe. S Rimbaudom zapravo tek otpočinje istinska kritika novovjekovnoga subjektivizma, možda čak i izvornije iskusiva negoli u Nietzscheovim filozofskim spisima. U Pismima Vidovitoga znamenito je

ono mjesto u kojem Rimbaud izriče neravnotežu subjekta kao postojanoga Ja: »Krivo je reći: Ja mislim. Trebalo bi reći: Misle me. Ispričavam se za igru riječima. JA, to je netko drugi. Utoliko gore po drvo koje je slučajno violina i podruguje se nesvjesnicima koji cjepidlače o onom o čemu nemaju pojma!« (Arthur Rimbaud, Pismo Georgesu Izambardu, 13. svibnja 1871, Djelo 2, GZH, Zagreb, 1982, str. 143 — Prijevod, studija i bilješke Zvonimir Mrkonjić) Ne treba, međutim, u ovim heretičkim pabircima tražiti nešto čega nema. Ali treba naglasiti da je to prvi poetski trag raskorjenjivanja jedne tlapnje o stabilnome i vječnome potpornju spoznaje. Korak spram eks-centričnosti, halucinacija i nesvodivosti refleksije na neko transcendentalno Ja, koje božanskim monizmom jamči apsolutnu sliku svijeta, jasno je naznačen. Bilo je potrebno samo da netko ozbiljno shvati tu radikalnu misao rastvaranja moći subjekta. I da taj netko bude po snazi poetskoga mišljenja ravnopravan bljeskovitu Rimbaudovu uvidu. Netko se pojavio kao otjelovljenje umnoženih Ja, kao heteronimni svjedok posvemašnje mnoštvenosti osoba unutar samoga sebe. Drugi čovjek iz Lisabona u maniri najradikalnije refleksivno-intuitivne ispovijesti uzvisio je pojmove sanjalaštva, preobrazbe, neidentičnosti, samoće i tjeskobe iznad »iluminativnih« bljeskova tako što je ispisao Knjigu nemira koja predstavlja moderan književni odgovor, zakrinkano osoban, fragmentarno cjelovit, drsko »subjektivan« na taoistički drevni Tao Te King/Knjigu mijena. Ako su onirizam i preobrazbe simboličke kategorije doživljajnosti u kojima se ova refleksivna ispovjedna proza prikazuje kao savršeni predložak spoja pjesničke razigranosti, mistike, filozofskih spekulacija, pastorale i aforističke mudrosti, onda je nemir, reklo bi se, temeljno ontologijsko iskustvo postojanja modernoga čovjeka, njegov jedini modus vivendi. Za Pessou, kao i za Rimbauda, jedinstvo osobnosti poremećeni je sklad mnoštvenosti. Taj kozmopolitski pluralizam Ja kao ne-Ja i Drugoga u samome sebi, Pessoa je još više apsolutizirao do te mjere da je porekao uopće mogućnost istovjetnosti spoznaje i duše unutar jednog subjekta. »Živjeti znači biti drugi.« (Knjiga nemira, fr. 94). Cijela je Pessoina književna pustolovina bila rasprsnuće energije dru gost i, onirička metafizika koje se posljednja svrha iscrpljivala samo u beskrajnom ispisivanju toga čuda života. Ono se može mjeriti samo s čudom gibanja svjetlosti i onom uzbibanom heraklitovskom rijekom vremenitosti u kojoj ni jedan trenutak protjecanja nije stalan ni vječan. Knjiga nemira u Pessoinu opusu svakako je vrhunac izvornosti i spisateljskoga umijeća da oslobađanju duše i kontemplativnome životu posveti svu svoju lucidnu kreativnost stila i misaone vjerodostojnosti. Ideja knjige u Knjizi nemira oponaša istodobno predsokratsku ljubav za fragment, simbolističko iskliznuće iz realističke gradnje građanskoga svemira kao i gnostičku cjelovitost spoznaje o sferičnim prostorima duha kao putovanja kroz zapalost u vrijeme tjelesnih kušnji i tvarnih zabluda. Knjiga nemira nastoji ipak biti savršeno drukčija od svih refleksivno-ispovjednih knjiga, jer nju ne diktira imaginarni kolektiv, ona nije zbroj starozavjetnih priča, proroštva i evanđeoskih poruka; nju diktira eks-centrična duša Drugoga kao tekst ljubavi za slobodom kontemplacije, posvemašnje unutarnjosti čovjeka. Ona je onirička Odiseja modernoga čovjeka kroz prostore sveprožimljujuće duhovnosti svijeta i zato je po svojoj formalnoj i sadržajnoj strukturi nalik ideji pozitivnoga izokrenuća Mallarméova bijela pisma. Tu nakanu neće ublažiti ni plemenita ironija autora Bernarda Soaresa, pomoćnoga knjigovođe iz Lisabona, a ni predgovor Fernanda Pessoe svojemu Drugome, u kojem se unaprijed ograđuju od možebitnih njezinih izvanknjiževnih pretenzija. Ironija je jedino u tomu što se, sukladno Jankélévitcheovoj teoriji ironije, ta književna figura u Knjizi nemira provlači kroz osobnost autora, ni proroka ni vizionara, ni evanđelista ni mesijanskoga navjestitelja novoga svijeta, ni Buddhe ni Lao Tzea, već običnoga pomoćnog knjigovođe koji nakon birokratske dosade

radnoga dana uredno ispisuje svoju »autobiografiju bez činjenica«. Ironija ironije ili jedini način da se kroz autorstvo i osobnost knjigopisca moderna ironija svijeta pokaže kao depoetizirano knjigovodstvo života. Pessoa/Soares u takvom je postupku suvereni majstor-mislilac praznoga ništavila vremena. Ushićenost i uzvišenost upravo takvim vremenom, gradom i domovinom, ističe autorsku opsjednutost modernizmom, kojoj nikakav bijeg u prošlost, nikakva nostalgija za zlatnim dobom portugalske i europske kulture ne znači više od užurbane vreve portugalske prijestolnice iz koje se motri fenomen svijeta u svojoj iznimnoj ljepoti masovne zaslijepljenosti svjetlošću nebodera i sumračnim četvrtima grada na kraju sredozemnoga svijeta. »Oh, Lisabone, moj dome!« (fr. 74). Knjigu nemira Pessoa je koncipirao kao svoje životno djelo, nedovršeno ne stoga što je knjiga ostala takva njegovom smrću, nego zbog toga što je ona nekovrsno fragmentarno otvoreno djelo. Prema mišljenju jednog od najupućenijih u Pessoino cjelokupno stvaralaštvo, pjesnika i književnoga teoretika Jorge de Sene, Knjigu nemira moguće je sagledati kroz tri različite temeljne faze. Prva bi bila simbolistička i esteticistička koja je nužno fragmentarna i neostvarena zbog suprotstavljanja Pessoi kao modernističkome fanatiku. Fragmenti su napisani od 1914-1917. godine. Druga, uvjetno rečeno, traje do 1929. godine i u njoj ne postoji nijedan nadnevak, već je zamorno i odgođeno kontempliranje, dok treću fazu, do 1934. godine određuje čvrsto dnevničko fiksiranje datuma, a u estetičkome smislu i razvijanje glavnih misli kao što su san, sloboda, preobrazbe, Drugi, nemir, smisao pisanja i književnosti uopće. Na tim se postavkama kao i na srodnim stajalištima Jacinta do Prada Coelha zadržava i engleski prevoditelj i strastveni pessoist Richard Zenith. On, naime, ustvrđuje da je ideja Knjige nemira »putovanje u fragmentaciju jastva« (Richard Zenith, Introduction, u: Fernando Pessoa, The Book of Disquietude by Bernardo Soares, assistant bookkeeper in the city of Lisbon, Carcanet, Manehcster, 1996, str. IX). Na takvu bi se misao mogli rado pozivati postmodernisti. No, ona je ipak bitno modernistička po nadahnuću, koliko je s druge strane neprispodobivo izvanvremenska, kao što je to, uostalom njezin predmet — nemilosrdna i stroga analiza samosvijesti osobe i njezina unutarnjega duhovnog života rasklopljenoga poput »knjige«. U okvire današnjih dosadnih rasprava o fikcionalnosti/fakcionalnosti autobiografskoga književnoga žanra, Knjigu nemira teško bi se mogla uklopiti zato što ne svjedoči o maniji naglo poraslog zanimanja za intimu pisca u hipersimulaerumu telematičkoga društva, za njegove životne laži i izmišljene istine, nego iskazuje brigu za autonomijom slobode nesvodive na rasprodaju pojedinačne patnje i sreće. Ona nadilazi plitkost takva žanra ponajprije stoga što nije riječ o ispovjednoj prozi u uobičajenome značenju te riječi. Ispovijesti Bernarda Soaresa nisu nipošto profane činjenice. Knjiga nemira usmjerava se, kako sam Pessoa kaže, na autobiografiju bez činjenica, na duhovni/duševni život modernoga razlučenoga subjekta koji može zbog svoje univerzalnosti iskustva biti svačiji i ničiji. Razlika je samo u tomu što je to briljantno napisan estetički psihogram jednoga Pessoinog dvojnika, očito najrefleksivnijeg, onoga koji najviše odgovara faktičnome životopisu Fernanda Pessoe. Tko je, dakle, Bernardo Soares? Prema pessoistima riječ je o heteronimu koji je autor držao poluheteronimom. Poput poetskoga futurista i nomadskoga duha eksperimentiranja Alvara de Camposa, Soares je sanjalačka projekcija pjesnika, koju on, paradoksalno, imenuje zakazivanjem rasudne snage i određuje prozom sanjarenja. Za Pessou je taj poluheteronim dokaz nastavka svjesnoga života rasprsnute osobnosti tzv. živoga subjekta — boema, inokorespondenta, neuspjeloga tiskara, buntovnoga gnostika i pisca avangardističkih manifesta i pamfleta — s malom razlikom što je

to on sam (Pessoa?) »bez mutacija«. Sve do 1982. godine kada je razotkriven Pessoin opus magnum, europskoj i svjetskoj književnoj javnosti bila su poznata imena pjesničkih heteronima Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira. Činilo se da će se književna vrijednost toga veličajnog opusa zaustaviti ipak na poetici te trojke, unatoč tomu što je bilo izvjesno da se Pessoa koristio, ili bolje umnožio/oduhovio u likovima još mnoštva književnih figura s imaginarnim životopisom poput Coelha Pacheca, Raphaela Baldaya, Abflia Ferreire Quaresma, Alexandra Searcha, Charlesa Roberta Anona, Jeana Seul de Mé-lureta. (Mirko Tomasović, Pessoina posebnost, u: Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, priredio i preveo Mirko Tomasović, Konzor, Zagreb, 1997, str. 31-33) Prema latinskome izrijeku nomen est omen, Pessoina »sudbina« ne mora se tražiti u njegovu imenu, ali je znakovito da na portugalskome riječ pessoa znači osoba. Svako tumačenje njegove žudnje za umnoženošću osoba i njima primjerenih imaginarnih životopisa, s navlastitom poetikom iz kvazipsihoanalitičke teorije uživljavanja u Drugoga zbog namjerne mistifikacije, poremećenim strukturama Pessoine osobnosti uslijed duševnih rastrojstava (alkoholizam, neurastenija, narcizam), držim besmislenim za objašnjenje njegova stvaralaštva. Svi ti izvanknjiževni argumenti uglavnom su izlika za poravnavanje modernističkih umjetnika prevratne snage u neke racionalističke uredske kutije. Po tomu bi za objašnjenje Artaudova kazališta okrutnosti i njegove metafizike predstavljanja Drugoga kroz šokiranje i provokaciju umrtvljujuće građanske svijesti bila odlučna njegova mahnitost. No, to već opovrgavaju njegovi spisi, izravno čak i glasovita Pisma iz ludnice. Mahnitost djela ne proizlazi iz ludila i rastrojenosti, nego je ono prikaz nesputavajuće osobnosti drukčijega i Drugoga, kako je to dosad najuvjerljivije filozofski pokazao Derrida. (Jacques Derrida, The Theater of Cruelty and the Closure of Representation, u: Writing and Difference, University of Chicago Press, Chicago, 1978, str. 232-250) To bez razlike vrijedi i za Fernanda Pessou. Kao potvrda zagovora imanentne književnofilozofske interpretacije, kroz koju sam Pessoa izlaže svoju »metafiziku« onirizma i metamorfoza Drugoga, podastire nam se čitanje Knjige nemira iznutra. Pessoa kao ezoterik, kabalist, okultist, gnostik ne potire svoju modernističku vjeru u »napredak« svijeta teksta. Hermetični preostaci jedne alternativne tradicije mišljenja i religioznosti nisu u slučaju Pessoe nikakva iznimka. Sve do danas svaki je radikalni umjetnik protivnik institucionalnoga kršćanstva, razotkrivatelj iskonske gnoze i navjestitelj nekovrsne kozmičke aure stvaralaštva koja se u kršćanstvu i zapadnjačkoj kulturi profanirala i izgubila smisao. Ni Pessoin bijesni gnosticizam nije u tomu izvoran. Nema avangardne umjetnosti bez alternativne tradicije hermetizma i ezoterije, mistike i kabalistike upravo zato što joj nedostaje veza s poreknutom matičnom tradicijom humanizma i prosvjetiteljstva. Iz Knjige nemira može se stoga iščitati i kratka povijest dekadencije i avangarde, kao i osjećaja poniznosti pred klasičnim piscima portugalske književnosti. Pessoa je bio posve netipičan avangardist, sklon paradoksalnim i apsurdnim rješenjima kako u estetici tako i u politici. Ne, njegovo umnažanje osobnosti nipošto nije mitomanski hir narcističkoga pozera, kao što nije objašnjivo izvanjskim pristupima njegovu djelu, osobito psihoanalitičkim (rano iskustvo očeve smrti, pretjerana senzibilnost, sklonost alkoholu, kontemplacija svakidašnjice, itd.). Kao i njegov uredski pomoćni knjigovođa Bernardo Soares, tako je i njegov dvojnik Fernando Pessoa živio podvojenim životom besprijekorna činovnika danju i vidovitog umjetnika noću. Ne vrijedi li upravo, kad smo već Knjigu nemira usporedili s taoističkom Knjigom mijena, za Pessou i njegovu metafiziku Drugoga ona drevna taoistička prispodoba o filozofu-leptiru koju Roger Caillois u svojoj antologiji oniričke (fantastične) književnosti Moći sna stavlja na početak: »Jesam li

ja Zuang-Zi koji sanja da je leptir ili leptir koji sanja da je Zuang-Zi?« Knjiga nemira ne odgovara izravno na to pitanje odnosa sna i halucinacije. Ona ga, naprotiv, još više radikalizira u svojemu trijeznom sanjarenju na rubu dosadne razumske priče i lucidnoga prodora u doživljajnu puninu jednog bitno nedohvatljiva, a ne rastrojena i mahnita bića. Knjiga nemira razigrana je onirička zagonetka, baš kao što je prispodoba o filozofu-leptiru divan primjer nemogućnosti razumijevanja ljudske osobnosti izvan snova i preobrazbi. *** Ispovjedna proza Bernarda Soaresa strukturom oponaša refleksivni roman. Zahvaljujući činjenici što autor već na početku svoj duhovni profil ocrtava kao dijete sekularizacije, kritički se sučeljujući s idejom čovječanstva Francuske revolucije, Knjiga nemira jest istodobno i razračunavanje s idejom europske dekadencije koja u političkome smislu podrazumijeva stvaranje kulta nacije. Soares se priklanja esteticizmu — tomu jedinome metafizičkom opravdanju siline života. Kako je Pessoa u svojemu sinkretizmu okultizma i racionalizma sjedinjavao različita znanja, tako je očito bio upoznat i s Nietzscheovom kritikom dekadencije. Njegova strast za nesvjesnim kao biti života ovdje se zaodijeva ruhom jedne vitalističke filozofije po formi i sanjalačkoga zanosa po sadržaju. Igra je shvaćena kao svrha stvaranja, kao jedini način potvrđivanja kozmičke i ljudske snage umjetnosti. Zato je očito da nema mjesta pesimizmu i kvijetizmu jednoga Vignyja ili Schopenhauera. Soares u analizi »duhovne situacije vremena« ispovijeda svoj iskliznuti stav spram svih vodećih ideologija moderne. Nijedna nije pošteđena prezira. Kradljivci slobode i snova, opsjenari utopijskih magli, kolektivne halucinacije s masom i vođama, neovisno je li riječ o Lenjinu ili nacionalističkim huškačima, za pisca Knjige nemira neizbježno su ispod dostojanstva mišljenja. Pomoćni knjigovođa po političkom bi uvjerenju možda mogao biti rojalistički liberal, kozmopolitski nacionalist, kako je sam Pessoa odredio svoj osebujni politički credo. Zbog radikalnoga esteticizma, nipošto nalik larpurlartizmu, u metafizičkome potvrđivanju života njegova bi se pozicija mogla odrediti kao spoj vitalizma i onirizma. Uostalom, Pessoin nacrt estetičke teorije u Bilješkama za jednu nearistotelovsku poetiku to i izrijekom potvrđuje. (Fernando Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb, 1997, str. 247-254) Kao suvremeniku Cesária Verdea, realističkome pjesniku Lisabona i navjestitelju portugalskoga modernizma, Pessoi je stalo do prozne evokacije Grada. On to čini neskriveno uzvišeno s osjećajem ritmiziranja njegove kaotične ljepote. Za razliku od aleksandrijskoga pjesnika Konstantina Kavafisa, koji je Grad helenističke kulture i gnosticizma uzvisio tako što se melankoličnim pjevom historičnoga barda vraćao u mitsku prošlost, Pessoa u heteronimima Alvara de Camposa i Bernarda Soaresa podaruje Lisabonu snagu moderne arhitektonske distopije. U Lisabonu melankolije ima možda još samo u fadu, dok je aleksandrijska duboko depresivna u svojemu historicističkom okružju mitova i krhotina prošlosti, čak i u Durrellovu Aleksandrijskome kvartetu. Soaresova je okolina minimalistička: gazda Vasques, to otjelovljenje praktičnoga života, knjigovođa Moreira i blagajnik Borges, a nakon svakodnevnoga dosadnog posla, to su konobari u restoranu gdje večera. Svodivost svijeta na Ulicu Douradores pokazuje koliko je nomadizam i ekscentričnost »luzitanske ideologije« bitno ukorijenjena u ljubavi spram zavičajnosti Grada. Povijest i simultanost svjetskih događaja prelijevaju se tom Zlatarskom ulicom kao u Marinkovieevoj brijačnici u pripovijetkama iz ciklusa Poniženje Sokrata ili u Kafkinoj mističnoj zlatnoj u lički.

Soares ne pati od snobovske želje da svijetu objavi svoj estetski nadmoćni kozmopolitizam. Ako je svijet poput Pascalove kugle, ili Eckhartova božjeg ništavila, posvuda i nigdje, bez središta i bez posljednje svrhe osim u lutanju, onda je posve svejedno gdje se umjetnik nalazi — na Manhattanu ili u kakvoj luzitanskoj provincijalnoj rupetini. Zato se u Knjizi nemira autor obraća pastoralnoj mudrosti svojega dragog pjesnika, Alberta Caeira, poznatog heteronima, učitelja iskonske kršćanske skrušenosti i vitalizma, koji pjeva: »Jer toliko sam velik koliko vidim, a ne toliko koliko sam visok.« Ideja nemira po kojoj je ova knjiga naslovljena znači nešto bitno s onu stranu fizike i psihologije, pa makar bila i u pitanju kvantna fizika i lacanovska psihoanaliza. Odlika je cjelokupnoga Pessoina stila, kojom se nametnuo u modernoj europskoj književnosti kao osobnost izvornoga nadahnuća, pokušaj spajanja nespojiva: misli i osjećaja. Takav je pothvat u filozofijskoj esejistici izvršio španjolski mislilac José Ortega y Gasset kao i filozof/pjesnik donkihotizma i tragičnoga osjećanja života Miguel de Unamuno. Pessoa je u Knjizi nemira na istom tragu. No, on ne zacrtava nikakvu teoriju ili metafiziku na osnovu bilo kakvih disciplinarnih metoda, kognitivnih operacija mišljenja iz znanstvene tradicije, koju su spomenuti Španjolci pretpostavljali kao neprekoračivi okvir meditacija. Knjiga nemira nemirno je poetsko i mudroslovno promišljanje te analiza doživljaja svijeta iz osobne ili, bolje, osobnih perspektiva. Ona je ludistička simfonija dubinske psihologije i artističke metafizike; ona je ispovjedni psihogram jednoga »duha vremena« viđen pogledom oštroumna motritelja, koji je svoj vlastiti život učinio eksperimentalnim filmom samopromatranja u zrcalu i snovima. Misliti osjećajima i osjećati mislima ne znači pritom zapasti u ponor nekoga Berkeleyeva solipsizma ili Humeova senzualnoga skepticizma, već autobiografskome kosturu romana duše podariti konkretnu prazninu zato što je posrijedi samo oživotvorenje unutarnjega krajolika, a ne i stvaranje ornamenata za profani život. Soares stoga neprestano miješa pejsažne elemente, prikaz uredske svakodnevice i ikonologiju lisabonskih sumraka i noći s kontemplativnom zgusnutošću misli o svijetu, Bogu, duši, politici, umjetnosti, smrti. Kritika apstraktnoga uma kulta modeme znanosti odgovara istovjetnim naporima Gasseta i Unamuna. »Apstraktna inteligencija posjeduje izvjesni umor i to je najstrašniji umor. Ne iscrpljuje nas kao umor tijela, i ne uznemiruje nas kao umor od osjećajne spoznaje. To je teret savjesti svijeta, nemoć da se diše dušom.« (fr. 43). Daleki srodnici ili prethodnici takva osjećanja i mišljenja bili su Kant prije svojega sustavnog metafizičkog kriticizma u Snovima jednoga vidovnjaka i Rousseau u Ispovijestima prije svoje prosvjetiteljske odgojne škole civiliziranja plemenitog divljaka. No, ono što razlikuje Knjigu nemira od Kantova vidovnjaštva i Rousseauova ispovjednoga sentimentalizma jest u tvrdoglavom pokušaju proniknuća u tajnu Drugoga kroz san i preobrazbe. Kada se iz muke izricanja forme u koju je odjevena Knjiga nemira pokušava proniknuti koliko je Pessoa ironijski mislio o strukturi jednog simbolistički otvorenoga romana, onda se ima na umu da je njegova nakana ponajprije depatetiziranje i desakraliziranje narativnog okvira. Što je priča ili o čemu se priča u Knjizi nemira? Priča se o životopisu Bernarda Soaresa koji izbjegava napast izvanjskih događaja, tzv. objektivnih činjenica života. Ne može se reći da ih uopće nema. Dapače, iz »priče« saznajemo o Pessoinu/Soaresovu podrijetlu onoliko koliko pisac drži dostatnim za razvijanje unutarnje fikcije. Roman je to samo u onom danas fluidnome značenju/zračenju forme poput prolaska svjetlosti kroz kristale. Kada se čini u nekoliko fragmenata da pisac podilazi napasti impresionizma, poput kasnih Cezanneovih opsjednutosti planinskim krajolikom Saint Vic-toire, to je samo zbog priklona

misaonoj osjećajnosti. Doživljaj krajolika ili opčinjenost portugalskim pejsažima uokolo Lisabona za Pessou je ravno udivljenju djeteta s prvim rasprsnućem boja pri susretu s morem u praskozorje. Cijela je Knjiga nemira napučena mirisima, tišinom, mijenama dana i noći, blistavom ljepotom Grada koji zaslužuje himnički ugođaj bez zazivanja slavnoga kraljevstva i obvezatnoga kralja Henrika Moreplovca. Kao suprotnost tom impresionizmu (osjećajnosti duše), pokazuje se slojevito razotkrivanje slobode, koju pisac ljubi više od slave, taštine i moći, tjeskobne i jednokratne zgode ljudskoga bitka. Spoznati je znači prihvatiti nemir kao bit života. U tome nestalnom svijetu preobrazbi jedino pribježište je san. Misao onirizma ne želi se ravnodušno, kukavički, skloniti od prozodije knjigovodstvena svijeta. Naprotiv, samo biće svjesno svojih sanjatačkih preobrazbi može stupiti u dodir s transcendentnim, s Bogom. »Svetac plače, i to je ljudski. Bog šuti. Zato možemo voljeti sveca, ali ne možemo voljeti Boga.« (fr. 64). Misao paradoksalnosti ili retoričko umijeće logike kontradikcija omiljeno je Pessoino sredstvo izricanja apodiktičkih stavova o svijetu te osobito o Bogu. Svetost iskonske istovjetne mudrosti, skrušenosti i osjećajnosti ne dovodi se nikad u pitanje. Pessoina kritika raščovječenja božanske istine počiva na dubokoj mržnji i preziru tisućgodišnjega institucionalnog kršćanstva. Zato se iz njegovih radikalnih misli o šutnji i okrutnosti božanske šutnje ne može izvesti nikakva prosvjetiteljska koncepcija iluminativnog ateizma. On je uvjereni neognostik i mistik. Tradicija iberskoga i luzitanskoga kršćanskog misticizma, kao i pučkoga žara religioznosti, nije izvorno Pessoino iskustvo traganja za Drugim, pa tako i Drugim božanstvima. Premda će iz pokojeg fragmenta čitatelja zabljesnuti lucidnost neognostičke mudrosti nalik kasnijem Cioranovu razračunu s »okrutnim Bogom stvaranja«, ono nema nikakvu sustavnu ili metodičku ateologijsku vrijednost. Iskustvo onostranoga, dakle, predstavlja očajnički pokušaj da se iz razlilčitih izvora — od kabalistike, okultizma do neognosticizma stvori neka verzija vlastitog svetokruga. Božanstvo je uvijek u Knjizi nemira nešto lebdeće i povezano sa strahotnom šutnjom. Takvo iskustvo izricanja kao u Meistera Eckharta, međutim, ne proishodi duhovnim krizama ispovjednoga subjekta, Bernarda Soaresa, nametanja jezuitske discipline da bi se moglo živjeti sukladno pravilima asketske zajednice racionalnih bića. Onostrano i sveto nije tabuizirano. Ono se tek treba zadobiti vlastitim slobodnim mišljenjem. Kontemplacija je put do »lebdeće šutnje« Boga, sanjalaštvo nekovrsna spontana metoda uljuljkivanja svjesnoga života, a preobrazbe Ja način dohvaćanja misterija Drugoga. Cijela je metafizička pustolovina Pessoina pomoćnoga knjigovođe uzaludan napor ne postati Bogom, kako, primjerice, Sartre, definira svoj apsurdni egzisteneijalizam, nego oduhoviti se božanskom snagom prije zaključnoga poljupca ništavila. Paradoksalni nihilizam svijeta u Knjizi nemira promišlja se na paradoksalan način. U jednom će fragmentu Pessoa zauzeti tipičan stav dekadenta i nazvati kršćanstvo »degeneriranim bastardom neoplatonizma u opadanju«, a naše doba označiti »senilnim i kancerogenim« (fr. 86). Ali već će na drugome mjestu taj ničeanski stav, kao da je izravno preuzet iz Antikrista, zanijekati i reći: »Postoje uređena razdoblja u kojima je sve podlo i razdoblja nereda u kojima je sve uzvišeno. Dekadencije obiluju mentalnom snagom, a snažna razdoblja slabostima duha. Sve se miješa i ukrižava, i nema istine osim u pretpostavci.« (fr. 273). Knjiga nemira sva je ispisana u tome miješanju i ukrižavanju. Fragmentarna je zato što pisac govori iz iskustva Drugoga kao temeljnoga iskustva post-modernoga čovjeka i prije negoli će taj modni pojam zaraziti posljednja dva desetljeća ovoga vijeka. Ljubav prema fragmentu pripada od Nietzschea genealogiji moderne. O njoj se još uvijek razglaba kao o spisateljskom uvidu u nemogućnost dosezanja cjeline znanja.

Za Pessou je fragmentiranje zbilje bilo isto onoliko bitno koliko i neprikazivost uzvišenoga u postmodernoj estetici. To je razumljivo zato što se svijet kao doživljaj unutarnjega i izvanjskoga bljeska otvorenosti može dovesti do uvida kroz preobrazbe. Sanjari i vidoviti nisu otuda tek mesijanski navjestitelji Novoga. Oni vide preko granica svojih zavičajnih krajolika, kao što Bernardo Soares vidi sve buduće i planetarno s prozora svojeg ureda u Ulici Douradores kao u zrcalu snovita svemira duše. Nigdje se u modernoj europskoj književnosti nije tako intenzivno proživljeno sublimiralo toliko oniričke energije i toliko fikcionalnoga uzleta kao u Pessoinoj Knjizi nemira. Iz njezine se gustoće teksta razotkriva nemoć i veličina subjekta moderne. Tamo gdje se njegova žudnja za tehničkim osvajanjem planeta drži uzvišenom vrlinom osloboditelja prirode, nastaje praznina vrijednosti. Tamo gdje se istodobno kroz tehnotopijske tlapnje o ukidanju lokalnih mreža značenja veliča informacijski svijet bez granica, nastaje sumnja u poslanstvo Drugoga, u njegovu pretpostavljenu ne-dužnost. Pessoa je anticipirao to nevoljko, ravnodušno stanje ljudske svijesti užitka i patnje zbog gubitka neke izvorne bliskosti, o kojoj danas kulturpesimistički uvjerljivo misli i piše Paul Virilio (The Information Bomb, Verso, London — New York, 2000). Pessoin udivljenja vrijedan »projekt« umnažanja osoba, ontologijski pluralizam duša, koliko god budi ushićenje istodobno je nemoguć i tjeskoban »projekt« preobrazbi koje, načelno, mogu biti beskonačne. Misao umnažanja progonila je Pessou poput kakva furioznoga božanstva. Onirizam zato može biti samo pounutrenje iskonske paranoje subjekta, ali ne kao psihopatskoga svojstva osobe, nego kao doživljaja košmarne naravi kao kad »zrcala polude«. Nemir i slutnja bitnih granica preobrazbi Drugoga, zakrinkanoga glumom i prikazivanjem drukčijega negoli što to zbiljska osoba uistinu jest, nazočno je u svakom fragmentu, u svakom iskričavom aforizmu i ispovjednome diktatu neukrotive mašte. »Stvoriti u sebi državu s jednom politikom, sa strankama i revolucijama, i biti sve to ja, biti Bog u stvarnome panteizmu toga naroda-ja, bit i djelovanje njihovih tijela, njihovih duša, zemlje kojom gaze i djela što ih čine. Biti sve, biti oni, i ne biti oni. Jadnog li mene!« (fr. 157). Zazor spram užasa umnažanja sagledan je iz one žudnje duše — tradicionalno rečeno još aristotelovskim jezikom — kao biti čovjeka. Njegova je paradoksalna sudbina u tomu što je gonjen kozmičkim nemirom, nagonom gibanja do kraja svih stvari, sretan samo onda kada sanja i misaono osjeća potrebu za krajolikom spokojstva, zavičajem, domom. Podnijeti misao vječne preobrazbe, gotovo istovjetno Nictzseheovu uvidu o vječnome vraćanju jednakoga, nepodnošljiva je težina opstanka. Pessoa je bio svjestan te težine. Zato je Knjiga nemira lebdenje u tom duhu težine do granica kontemplativne izdržljivosti. Tko izdrži do kraja ima rijetku povlasticu užitka u zacijelo najmisaonijem tekstu europske moderne fikcionalne književnosti i najosjećajnijem diskurzivnom uratku prebolijevanja granica modeme. Apsolutna autonomnost književnosti na kojoj je ustrajavao Pessoa u Knjizi nemira znači više od puke manifestne pljuske estetskom ukusu mase, koju Pessoa nije, doduše, izvrgao preziru u svojem Orfeju tako analitički besprijekorno poput Ortege y Gasseta. Ali on nikad nije bio pisac za masovnu osjećajnost. Tako ni Knjiga nemira neće uznemiriti čitatelje željne senzacionalnih subverzivnih ispovijesti jednoga sanjara i majstora-mislioca preobrazbi. Ovo je više negoli »subverzivno« štivo avangardnoga prezira normi i dobrog običaja da se u autobiografskim knjigama zaviruje u prljavo rublje Drugoga, a da se ne vadi trn iz vlastita oka. Ovo je knjiga duboke ironijske svijesti drugoga čovjeka iz Lisabona koja se može sažeti baš onako kako to pisac Bernardo Soares izrijekom kaže u fragmentu 365: »Moja je sudbina dekadencija.« Pessoina dekadencija izrazito je subverzivne naravi. Još više danas negoli dok je za života izluđivao suvremenike nizom genijalnih dvojnika. Pessou se jednostavno ne može klonirati, jer je

proživio zbiljski i imaginarni život kao sanjar i kao netko neponovljivo Drugi.

Bilješka o piscu FERNANDO ANTONIO NOGUEIRA PESSOA rodio se 13. lipnja 1888. u Lisabonu, gdje boravi veći dio svog života i umire 1935. Otac mu, glazbeni recenzent, umire od tuberkuloze kada mu je bilo pet godina, a majka se zatim ponovno udaje za visokog časnika i diplomata, te mladost provodi u Durbanu u Južnoj Africi gdje mu je očuh bio konzul. Ondje polazi englesku školu i studira u Capetownu. U sedamnaestoj se godini vraća u Lisabon i upisuje na Filozofski fakultet koji ubrzo napušta. Kupuje potom tiskaru, naziva ju »Ibis«, ali i ona ubrzo propada. Nakon sloma u nakladničkim poslovima izdržava se činovničkim radom: korespondent je za engleski i francuski jezik u raznim lisabonskim trgovačkim tvrtkama. Za života je, osim novinskih članaka, objavio samo omanju zbirku pjesama Mensagem (Poruka, 1933), nekoliko stihova na engleskom i nekoliko poema, te rasprave o književnosti i umjetnosti u časopisima, U ostavštini mu je pronađen golem broj stihova, proze, skice za policijske priče, te tri drame. Počeci Pessoina književnog rada vezani su uz krug mladih portugalskih intelektualaca koji su bili upoznati s europskim zbivanjima u književnosti, a uoči i za vrijeme Prvoga svjetskog rata okupljali su se u lisabonskim kavanama. Uz Pessou koji je stekao obrazovanje na engleskoj kulturi, a bio je i dobar poznavalac francuske i njemačke književnosti, tu su Mário de Sá-Carneiro koji dolazi iz Pariza, te slikari Almada Negreiros i Santa Rita Lopes koji donosi Marinettijev Manifest futurizma. U to doba javlja se niz novih časopisa koji se, doduše, nakon prvog ili drugog broja gase, no ipak omogućuju prodor novih ideja. Pessoa i Sá-Carneiro, zajedno s Luisom de Montalvorom pokreću časopis Orfej koji izlazi u ožujku 1915. Orfej je trebao izlaziti svaka tri mjeseca u Lisabonu i Rio de Janeiru, međutim, pokazalo se da je taj val avangarde bio preuranjen u portugalskoj sredini, te treći broj nikada nije izašao premda je bio u pripremi. Orfejisti su isticali univerzalnu komponentu umjetnosti koja je i bila jedno od općih obilježja portugalskoga modernizma, a očitovala se u težnji da se prevlada zaostala i konzervativna sredina i stvori moderan Portugal. No kao što su i europski književni pravci toga razdoblja u Portugalu zadobili luzitansku obojenost (na načelima simbolizma i dekadentizma nastao je paulizam, na temeljima futurizma senzacionizam, a polazeći od kubizma intersekcionizam), tako je i univerzalizam portugalskih modernista bio u stalnoj napetosti s luzitanizmom, s mitom o nekadašnjoj slavi Portugala, i s isticanjem nacionalnih vrijednosti.

U to vrijeme nastaje velik broj Pessoinih stihova. No, mali broj prijatelja zna da se on bavi pjesništvom, vise ga cijene kao publicista i kritičara. Tek 1914. u glasilu Renascenga objavljuje dvije pjesme, a sljedeće godine u drugom i posljednjem broju Orfeja Pomorsku pjesan. Kozmopolitska univerzalnost kojoj teže portugalski modernisti u uskoj je vezi i s Pessoinom invencijom heteronima; uvijek prisutna žudnja za totalitetom pridonijela je neprestanom stvaranju sukcesivnih osobnosti, te Pessoa manji dio svoga golema opusa potpisuje vlastitim imenom (ortonim), a veći proglašava djelom drugih osoba koje stvaraju neovisno od njegove volje. On kao da je u svome fiktivnom svijetu želio obuhvatiti sva proturječja modernoga doba, proživjeti ih i izraziti s »apsolutnom iskrenošću«, te nije samo stvarao pjesničke likove, nego im i pripisivao fizičko postojanje i određivao biografije. S druge strane, njegova bojažljivost u kontaktima s ljudima i osamljenost samo su produbljivale neprestano psihoanalitičko istraživanje vlastitog unutarnjeg života. Već je u šestoj godini Pessoa stvorio svoj prvi heteronim — Chevaliera de Pas, u čije je ime pisao sebi pisma, a do danas su u njegovoj ostavštini pronađeni rukopisi što ih potpisuje barem sedamdesetak »drugih imena«. O fenomenu heteronima napisane su mnoge književno-teorijske rasprave, a neke od interpretacija pozivaju se na njegove česte mentalne krize, sklonost okultizmu i kabalistici ili na traume u djetinjstvu (gubitak oca, uskraćena majčinska nježnost...), te nastoje fenomen heteronima svesti pod mistifikaciju ili ga objašnjavati kao psihopatološku pojavu. No, bez obzira kakve je psihičke prirode bila pojava heteronima, kroz njih je Pessoa uspio izraziti sva rastrgana stanja svoje duševnosti, a zasebni pjesnici koji u njemu pišu, premda izmišljeni, imaju svoje poetsko opravdanje. Tek nakon Pessoine smrti započelo je sustavnije objavljivanje njegove poezije, a zatim i proze, što traje do današnjih dana, a mnogobrojne književne studije, te međunarodni kongresi na temu

Pessoa, osnivanje institucija u Portugalu koje sustavno proučavaju njegovo djelo, te gotovo prevodilački »boom« koji u Europi traje od šezdesetih godina, samo potvrđuju značenje i ulogu Fernanda Pessoe u svjetskim književnim razmjerima.

Notes 1 Bernardo Soares: Livro do Desassossego, uredio Richard Zenith, Assirio & Alvim, Lisboa, 1998; predgovor Richarda Zenitha, p. 31 2 Ibid., p. 34

Časopis Orfej pokrenuli su Fernando Pessoa, Mario de Sá -Carnciro i Luis dc Montalvor 1915. godine, i unatoč tome što su izašla samo dva broja (treći je bio u pripremi), Orfej je odigrao važnu ulogu u ovostoljetnoj portugalskoj književnosti, a u ovome predgovoru Pessoa naglašava tendencije prekida s onodobnom književnom tradicijom koje se pojavljuju u Orfeju. 3

port. riječ sensação - senzacija, prevođena u ovoj Knjizi kao dojam, osjetilni doživljaj ili osjet, jedna je od ključnih riječi Pessoine poetike. Na interpretaciji senzacija temelji se jedan od nekoliko pjesničkih pravaca što ih je Pessoa proklamirao — senzacionalizam, a takvom je poetikom naročito prožeto pjesništvo njegova heteronima Alvara de Camposa. (op. prev.) 4

Cesirio Verde (1855-1886), pjesnik realizma, svojim slobodnim povezivanjem slika iz svakidašnjeg lisabonskog života u poemi Osjećanje jednog zapadnjaka, te inovacijama u ritmu i stihotvorstvu, smatra se navjestiteljem moderne portugalske poezije; Pessoa ga je uvijek isticao kao svog učitelja, (op. prev.) 5

6 stvaram 7 u koje

se pretvaram

8 u pijesku 9 u spiljama koje su poništenje / koje su isprazno kiparsko djelo 10 gnušanja

Rua dos Douradores, što bi u prijevodu bilo Pozlatarska ulica, jedna je od ulica središnje trgovačke lisabonske četvrti Baixa, odnosno Donjega grada. (op. prev.) 11

prva verzija: uskraćuje milostinju jer nema strpljenja raskopčati kaput i izvaditi novac iz novčanika 12

13 istrošene 14 u izvorniku Pessoa 15 koja

je vjerojatno greškom napisao Borges umjesto Soares

su razdvojena

16 ponori što se kreću jedan prema drugome 17 smatrajući

ju živim djetetom

18 umrtvljenosti

19 nježnosti 20 što 21 Zapravo 22 na

mjestu od stuba zaklonjenom pogledu

23 boli 24 iznad

zelenog papira

25 okus 26 ceste 27 kao

moje

28 Padre

António Vieira (1608-1697), portugalski isusovac, propovjednik misionar i diplomat.

29 šutljive 30 usred

beskraja

31 zgrade 32 s

ove strane

33 grob

svijeta / grob svega

34 imenuje

me

35 Fra

Luís da Sousa (1555-1632), objavio je 1619. godine Život fra Bartolamea dos Mártires, djelo koje je služilo kao uzor elegantnoga stila u pripovijedanju. 36 koji

će biti tek sutra

37 božanstvenost / 38 kirurška

posebnost

sudbina / magična sudbina

39 vidim 40 prisjećam se 41 ravnom 42 koja

je uvijek ona sama

43 bivanje

44 automatski

prezir

45 zbog pomisli 46 oko

nje

47 čiji

smo istinski sinovi

48 dušom osjećajući 49 sve 50 da

sebe

uvećane nakane

ju nećemo nikada upoznati

51 više

pripada noći

52 Sve 53 i 54 Alberto Caeiro poznat je Pessoin heteronim iz njegove bogate riznice »drugih« u ime kojih piše; Pessoa, a i neki drugi njegovi heteronimi navode ga kao učitelja, (op. prev.) 55 golemu 56 osjećaja 57 Postupno,

plavo-bijeli treptaj (bjeloplavi tamnobijeli)

58 neodređeno 59 prostranstvo 60 u prirodi 61 opakije 62 prestanka 63 najjadnijim 64 bogat 65 više 66 vječnoga 67 trsovima 68 gleda

noćnog mačka

69 posljednji

novčić

70 osebujniji 71 ljudskošću 72 pomela 73 velikodušni 74 sasvim ga

sigurno

75 ispao 76 mrvice

što su ih zaboravili podijeliti

77 mogu se

ukloniti

78 Starim 79 i

sa stidom

80 koje

nikada nisu vidjeli

81 izbacuje 82 bliskih 83 koga 84 da

stubište ima stube

85 raznolik 86 tužne 87 gomila ljudi 88 stisne 89 da

moraju imati

90 znakovito

Henri-Frédéric Amiel (1821-1881), švicarski profesor estetike i filozofije, postao poznat nakon objavljivanja djela Fragments d’un journal intime. 91

92 i

nema veze s onim o čemu govorim

93 tromost bez sunca u predvečerje dana / tromost zbog sunca što ga nema u danu

94 jednim pokretom u sjećanju 95 odjevenim 96 rijeka

se žuti u sivim tonovima

97 odjevenim 98 rašiveni 99 sveobuhvatnoj 100 s

bliskim nebom

101 bodu ono

što ih u meni spoznaje

102 toniraju

/ zvukuju — Pessoa je katkad sklon stvaranju ovakvih neologizama, što nije uvijek moguće prevesti na hrvatski jezik zbog nerazumljivosti, no gdje je to bilo moguće, nastojala sam ih zadržati i u prijevodu jer, premda se ne javljaju često, ipak daju tekstu posebnu pessoansku obojenost, (op. prev.) 103 odnosi

se na Sousino djelo Život fra Bartolomea dos Mártires (1619)

104 zakrivene 105 umnog 106 dodirujem 107 mrtvih stvari 108 napomenuo 109 Titula 110 bilo

/ naznačio / otkrio

je kraljevska, a razlog za titulu carski.

čega

111 prorok 112 romanizacija 113 bibliofilija 114 niknuo

helenizma preko Židova / helenističkoga preko judaizma

nepismenih

zbroj negacija u kojima se afirmiramo

115 civilizacijama 116 tako ga i puštam da teče kao rijeka, sluga svoga korita

117 mlačan 118 scenariju 119 prema

ulici mojega sna / mojega sanjarenja

120 zaboravim gledati 121 nikada

ih

nisam htio

122 svileni konac 123 uzbuđeno 124 čistu 125 neusporedivu 126 dojma 127 u sjedište 128 polagano 129 jeca 130 mrtvački

blijede

131 temeljiti 132 loše

raspoložen

133 inteligentna 134 biti prihvaćena 135 dok sebi ne pridoda

Radi se o španjolskom pjesniku José de Espronceda (1808-1842). Stihovi su preuzeti iz njegove duge poeme El Estudiante de Salamanea koju je Pessoa posebno cijenio, a započeo je i njezin prijevod na engleski što ga je pripisao svojemu heteronimu Charlesu Jamesu Searchu, Alexanderovu bratu. 136

137 okrutni 138 varljive 139 osjetiti

/ opisati

140 egzotični

141 ljepota 142 zatvoriti 143 vodenaste 144 pišem se 145 objavljujem se 146 Edmond

Scherer (1815-1889), francuski kritičar i autor predgovora Amielova Dnevnika. No Pessoa je tu rečenicu pogrešno pripisao Schereru koji govori o »l’intelligence de la conscience«, dok sam Amiel u svom Journal intime govori o »la conscience de la conscience«. 147 još

nikada

148 privremenom 149 u promjeni

na koju je osuđena

150 granice 151 zagledao sam se 152 taj 153 i

ponor što ga nije moguće vidjeti

u njihovu odrazu

154 nastala

je stanka u kojoj je jedno pero zaškripalo

155 posustajao

/ slamao se / odlazio

156 čitavim 157 iščezavaju, 158 to

a druge sam zaboravio, ako sam ih uopće i imao

je biće odvojeno od svojih ruku

159 poput ove

moje bilješke

160 ruševinama 161 koje

još uvijek

162 traži 163 naravna 164 u originalu riječ »malin« koja ne postoji u portugalskom, te je vrlo očito da se radi o galicizmu, a tako ju tumače i drugi prevoditelji, primjerice španjolski prijevod Ángela Crespa. (op. prev.) 165 prividnoga

166 dojma 167 U:

Thomas Carlyle, Sartor Resurtus: The Life and Opinions of Herr Teufelsdröckh.

168 Navod nije sasvim točan. Etienne de Condillac (1715-1780) počinje svoj Essai sur l’origine des connaissances humaines (1746) govoreći da nikada ne možemo pobjeći od sebe samih, a zatim iznosi tvrdnju kako sve ono što znamo ovisi o našim osjetilnim doživljajima (senzacijama). 169 jer

ima

170 što

nisam uspio

171 lijepima 172 bez žene 173 koji 174 a

odande gledam

175 koji 176 i

se nakratko vide dok čekaju

je već rekao da će krenuti

ništa ne zna

177 stvorenje 178 koja 179 da

koje ima odraslo tijelo

ustraje u izlasku

bi pribivala

180 zatvorenih 181 kojega

zovem

182 nemogućem 183 Franeisco

Sanches (1562-1632), portugalski profesor na Sveučilištu u Toulouseu; navedena rečenica je vjerojatno iz njegova djela Quid nihil scitur. 184 mislim 185 plodnoj 186 nemati dušu s kojom se biva 187 shvaćanju 188 zraka 189 prkoseći mu 190 zaveden njome 191 neosobnost

192 obrušile

se

193 prigne 194 bez žarišta 195 postojati 196 na

kraju jednoga popodneva

197 droge 198 Pessoin neologizam »intersperso« 199 mučne

dosade

200 ostarjelosti 201 mi

je nemoguć

202 junačkog pothvata 203 utrnulost 204 potpune

duše

205 tjelesno 206 hladi

ga

207 kolike

tjeskobe jer nisam drugi

208 nesvjesnosti 209 što

ovdje ostaje

210 prikrivene 211 u svojoj

pretpostavci

212 Sanjam da 213 po

spavam.

pijesku boje pšenice

214 zastirala

je

215 gustim dahom 216 kuće u nizu 217 razrjeđivati

sa značenjem raspršen u nutrini (op. prev.)

218

vijetlim

219 ETIKA 220 iznutra

i izvana

221 odvojeni 222 široki 223 sadašnji 224 u

originalu »sente-se-me« u značenju osjeća se meni, osjeća se u meni, itd., što je jedno od tipičnih Pessoinih odstupanja od sintakse portugalskoga jezika, (op. prev.) 225 barem mjesto gdje bi se osjetila toplina zore 226 koji je već iscurio 227 kratkotrajnom 228 odražavao 229 Camilo

Pessanha (1871-1926), portugalski simbolistički pjesnik, jedan od preteča Pessoine poetike, (op. prev.) 230 jer 231 zbrkanoj 232 satima 233 izdvojenim 234 prljavo 235 ne

postoji

236 u originalu pridjev »gladiolada« — nerazumljiv neologizam, upućuje na port. gládio (kratki mač) ili gladiolo (cvijet gladiole) (op. prev.)

pošto sam prošao, neću reći prvo iskustvo, nego njegovu iscrpnu analizu koja je za mene njegova stvarnost 237

238 nemaju želja 239 Gabriel

Tarde (1843-1904), francuski sociolog i kriminolog.

240 hladna,

tečna jednoličnost

241 boli 242krilima

243 popločane

ulice

244 naglašeno 245 zbiva 246 Nitko

se ne poznaje, a da se poznaje, više se ne bi volio

247 duša

bi se istanjila od slabosti / duša bi nas umrtvila u anemiji

248 žene

koju treba naći

249 koja

izbije na površinu

250 unaprijed ne pretpostaviti postojanje duše 251 doživljaj

/ intuicija

252 poput djece

s pogledima odraslih koja se ozbiljno igraju po pravilima

253 izgovara 254 pjeva 255 se

sluša

256 odjekuje 257 Na istome listu papira Pessoa je napisao varijantu svoje ideje na engleskom: »Your poems are of interest to mankind; your liver isn’t. Drink tili you write well and feel sick. Bless your poems and be damned to you.«

José Valentim Fialho de Almeida (1857-1911), portugalski kroničar i pripovjedač pod snažnim utjecajem naturalizma. 258

259 opći 260 oblikovati 261 u originalu »infinítupla«,

Pessoin neologizam (op. prev.)

262 maelstrom, engl. — vir, vrtlog 263 neobično 264 na

je

nekome mjestu punom bjeline

265 zapis 266 naježenoj 267 od

koži

zvuka našega sjećanja

268 Ovaj

Krist

269 besmrtnika 270 Mesija 271 pod

kraljevskim plaštom kralja u progonstvu, što su ga ukrali prosjaci koji su zauzeli vrtove propale kraljevske kuće 272 U: De

Profundis

Antero de Quental (1842-1891), najizrazitiji predstavnik tzv. generacije ’70—tih, portugalskih pisaca realista koji su napadali tradicionalni romantizam, (op. prev.) 273

274 rekli

su

275 kojega 276 kao

sam se naviknuo gledati

što su, bez mojega srca, poželjeli: same moje tople oči.

277 sunca,

ideja kojega bi / čekanje kojega bi

278 preko

svakog prozora

279 ubijaju 280 u svim sastavnim dijelovima 281 zadovoljstvo 282 i koliko Horacija 283 neravnim 284 neke

bliske katastrofe

285 u prvoj verziji: animal spirite 286 i

na svoj hladni način ostvaruju tople pokrete

287 rečenice

u originalu neologizam »secrecias« koji upućuje na »secreto« u značenju: tajna, intimnost, itd. (op. prev.) 288

289 mnogo 290 misliš

da to znaš, a ne znaš

291 obmanjujući

se

292 Nedostaju prve

dvije stranice ovoga fragmenta. Riječ »to« vjerojatno se odnosi na ono što je rečeno u prethodnom odlomku koji nedostaje.

293 duhovne 294 kršćansku zbilju 295 kršćansku zbilju 296 koja je u ja-prostoru 297 što ga postavljam 298 komentari 299 u 300 na tlu skučenoga dvorišta 301iznad

slučajnosti što se nazivaju radost i bol

302 u Grad 303 ostvariti 304 koje

mi na pozornici govore

305 gdje

se ono što bi mogla biti magla isparavalo.

306 za

svijetom

307 svijetle

jeseni

308 iščezavala 309 Kovine

/ Alge

310 Naslov »Litanija očajanja« susreće se u dva popisa ulomaka Knjige nemira. 311 nijedan stih 312 nijedan prizor 313 neizmjerno 314 što znači ono što sam rekao 315 rastreseno 316 nužno 317 zamislivu 318 začin

mapa Carte du Tendre objavljena je u prvome svesku (1654) Clélie, ljubavnoga romana autorice Madeleine de Scudéry (1607-1701). 319 Alegorijska

320 mjesečina 321 ne

dobijem

322 veliko 323 neobično 324 mrtve usne 325 kao

naša ideja o njima / naš pogled

326 veličanstveni dan / svjetlo svih paklenih krugova 327 platno

/ kruti veo

328 izranjaju 329 Odnosi

se na pjesmu »To Marguerite — Continued«, engleskoga pjesnika Matthewa Arnolda (1822-1888). 330 brazdajući

prezrivim pramcima, lako i u neznanju, ovo more

331 od

slame kojom se oblažu boce pri prijevozu

332 jer

su duša-duša

333 Alternativna

verzija prvoga odlomka: Naši dojmovi prolaze — kako ih onda posjedovati, ili kako posjedovati ono što u još manjoj mjeri prikazuju? Posjeduje li netko rijeku koja teče, pripada li nekome vjetar koji puše? 334 ne

ostane

335 u jednom pokretu 336 padinama 337 dojmovima 338 ne

obraćam pozornost

339 u ideji

koju stvaramo o sebi

340 Najljepši 341 da ih čak i nismo čitali 342 što

nisu mogli spriječiti da bude izgovoreno

343 nepojmljive 344 Radi

u zamisli / nevidljive

se o Edmundu Gosseu (1849-1928), koji je bio poznatiji kao kritičar i biograf nego kao pjesnik. Navedeni stihovi nalaze se u njegovoj pjesmi »Lying in the Grass«.

345 osjećam da

se razlažem

346 izvrnutih 347 u mislima 348 smetnji u očima 349 zamutilo 350 smirenom 351 i odviše dobro 352 momak 353 jer

je njima pridružena Tajna / jer se u njima sam život poriče

354 što

izniču

355 lucidni

/ promašeni

356 u valovima 357 drobljiv tutanj 358 u najavi 359 dugi

zvuk

360 možda

fado?

361 dugih 362 sviješću / rastopljenomu 363 zvrči

/ zvrči zvonce

364 Ova je rečenica umetnuta u prored. 365 i

u njima sam preuzeo

366 oblik shvaćanja 367 kao

nešto različito što me ne izdvaja i kao novost gotovo stara

368 crno 369 pritišću 370 u dijelu koji 371 u ono

nikada nije napisan

vrijeme

372 za

postojanje

373 brloga 374 svega 375 u smeće 376 naboranom / 377 kući

hrapavom / vanjskom

drugoga

378 kao što je prirodno kod zaljubljenih 379 trulom 380 u pobjedama što ih tek moraju ostvariti 381 nikada me ne veseli 382 António Nobre (1867-1900), portugalski pjesnik, napisao je zbirku soneta i elegija pod naslovom Só (Sâm), (op. prev.) 383 odužiti

do zaludnosti sve naše časove

384 Bog 385 šupljom 386 će

lebdjeti

387 António Cardoso Borges de Figueiredo (1792-1878), autor djela Osnove retorike za škole (Instituições Elementares de Retórica para Uso das Escolas, 1849). Pessoa je posjedovao 11. izdanje te Retorike. 388 Francisco José Freire (1719-1773), poznatiji kao Cândido Lusitano, između ostalog jedan od najvažnijih teoretičara Arkadije, bavio se i gramatikom i stilistikom, te 1842. objavio Razmišljanja o portugalskom jeziku (Reflexões sobre a lingua portuguesa). 389 tankom / 390 puknuti,

drhtavom puknuti

391 svježine 392 neznanom bogu kojega

bi se Bogovi možda sjećali

393 kraljevskih povorki 394 bića 395 onoga 396 u svoju misao 397 čitava

gradska četvrt Tajne

398 od

Boga

399 naših zgrada

/ naših osjećaja

400 otmjenosti 401 sustavni 402 da

luđaci

smo

403 gluhe 404 kao

brbljanje

405 zdenca 406 nedostatne 407 u svijesti

i pružam vrat prema životu, kroz prozor, kao na giljotini / kao nekom apstraktnom Božjem jarmu 408

409 univerzalnu 410 Henry Aldrich (1647-1710), Kaptolski dekan, bio uglavnom poznat kao teolog i humanist; Pessoa je preveo na portugalski njegov epigram Reasons for Drinking. 411 Edward

FitzGerald (1809-1883), preveo je Omara Hajjama na engleski.

412 pristupačne 413 lažnoga 414 Sve

je odahnulo

415 Neugodna 416 gotovo

ljudskim

417 uvijek se

o jednom ili drugom pripovijeda

418 i

u polju

419 i

sunce se rađa kao da je sporo

420 utiskuju 421 uniformirano 422 veličanstvenog

423 u originalu neologizam »esfregue-sando-se«

od riječi »freguês«, u značenju kupac (op. prev.)

424 nijemi 425 Normandijac 426 muči 427 tom prilikom 428 ne

poznajemo

429 udalji

/ odvoji

Glavni junak istoimenog romana što ga je 1814. objavio Adelbert von Chamisso (17811838). 430

431 visok stupanj 432 »Kog se

inicijacije u misterijima u Eleuzini

vraga vi smijete?«

433 zbrkanosti