226584578-Sergej-Dovlatov-Kovceg.pdf

Sergej Dovlatov

Kovčeg

"Dovlatov nas je prikazao kao intelektualne neradnike, vesele zlosretnike i besmislene erudite. Njegova proza budi slatku nostalgiju, jer je to vrijeme bilo na svoj način komotno: ljudi su imali vremena za šetnje, prijateljstvo, duge filozofske sporove, čitanje i razgovore o literaturi. To je bilo vrijeme slatkog nerada, ali i bolje literature. Dovlatov je doslovno izgorio za književnost.” VALERIJ POPOV

“Dovlatov piše kratko, tužno i zabavno.” THE PARIS REVIEW

“Dovlatov je jedini ruski pisac koji će se uvijek čitati.” JOSIF BRODSKI

Sergej Dovlatov Kovčeg

Biblioteka Cicero Naslov

izvornika

Сергеи Довлатов Чемодан © Sergei Dovlatov 1986. © za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak, 2013. Knjiga je objavljena uz potporu Zaklade Mikhail Prokhorov i ruskog Instituta za književno prevođenje.

Mikhail Prokhorov Fund

ИНСТИТУТ ПЕРЕВОДА

Sergej Dovlatov

Kovčeg S ruskoga prevela Sanja Veršić

Zagreb, listopad 2013.

Sadržaj

Predgovor Finske sintetičke čarape

9 13

Nomenklaturne plitke cipele

27

Pristojno dvoredno odijelo Oficirski remen

43

Jakna Fernanda Légera

75

Košulja od popelina Zimska kapa Vozačke rukavice

59 89 105 121

Ali i takva, Rusijo moja, draža si mi od svih drugih zemalja... Aleksandar Blok

Predgovor

I kaže meni ona kurva u OVIR-u1: - Svatko tko odlazi iz zemlje ima pravo na tri kovčega. Takvi su propisi. To je posebna uredba Ministarstva. Prigovarati nije imalo smisla. Ali ja sam, naravno, prigo­ vorio: - Samo tri kovčega? A što ću sa stvarima? - Na primjer? - Na primjer, sa svojom kolekcijom trkaćih automobila? - Prodajte - bez razmišljanja je odgovorila službenica. Zatim je dodala, lagano namrštivši obrve: - Ako ste nečime nezadovoljni, napišite molbu. - Zadovoljan sam - kažem. Nakon zatvora bio sam svime zadovoljan. - Pa onda se tako i ponašajte... Tjedan dana kasnije već sam spremao stvari. I, kako se is­ postavilo, bio mi je dovoljan jedan jedini kovčeg. Gotovo sam zaplakao nad samim sobom. Ta imam tri­ deset šest godina. Od toga osamnaest godina radim. Nešto zarađujem, kupujem. Posjedujem, kako mi se činilo, neku imovinu. A na kraju - jedan putni kovčeg. I još k tomu, pri­ lično skromne veličine. Ispada da sam siromah? Kako se to dogodilo?! 1 Odjel za vize i registraciju (nap. prev.).

9

Knjige? Uglavnom sam imao zabranjene knjige. Koje ne prolaze na carini. Trebalo ih je podijeliti poznanicima, zajed­ no s takozvanim arhivom. Rukopisi? Odavno sam ih tajnim putevima poslao na Zapad. Namještaj? Pisaći stol sam dao u komisijsku prodaju. Što­ lice je uzeo umjetnik Čegin, koji se prije toga snalazio sa san­ ducima. Ostalo sam bacio. I tako sam otputovao s jednim putnim kovčegom. Kov­ čeg je bio od laganog drveta, obložen tkaninom, s pojačanim niklovanim kutovima. Bravica nije funkcionirala. Morao sam ga vezati užetom za rublje. Jednom sam ga nosio u pionirsko odmaralište. Na po­ klopcu je crnom tintom bilo napisano: „Mlada grupa. Sereža Dovlatov". Pored toga je netko dobrohotno naškrabao: „gov­ nar". Tkanina je na nekoliko mjesta bila poderana. Iznutra su na poklopcu bile zalijepljene fotografije. Rocky Marciano, Armstrong, Josif Brodski, Lollobrigida u prozirnoj odjeći. Carinik je pokušao noktima odlijepiti Lollobrigidu. Na kraju je samo izgrebao fotografiju. A Brodskog nije dirao. Samo je pitao - tko je to? Odgovo­ rio sam da je daljnji rođak... Šesnaestog svibnja stigao sam u Italiju. Odsjeo sam u Rimu, u hotelu Dina. Kovčeg sam gurnuo pod krevet. Uskoro sam dobio neke honorare od ruskih časopisa. Ku­ pio sam plave sandale, hlače od flanela i četiri lanene košulje. Kovčeg nisam ni otvarao. Nakon tri mjeseca preselio sam se u Sjedinjene Države. U New York. Ispočetka sam živio u hotelu Rio. Zatim kod prijateljâ u Flushingu. Na kraju sam unajmio stan u pristoj­ noj četvrti. Kovčeg sam stavio duboko u kut zidnog ormara. Nisam čak ni odvezao uže za rublje. 10

Prošle su četiri godine. Naša obitelj je opet bila na okupu. Kći je postala prava mlada Amerikanka. Rodio se sinčić. Po­ rastao je i počeo izvoditi vragolije. Jednom je moja supruga, izgubivši strpljenje, povikala na njega: - Da si smjesta otišao u ormar! Sinčić je proveo u ormaru tri minute. Zatim sam ga pustio da izađe pa ga pitam: -Jesi li se bojao? Jesi li plakao? A on odgovara: - Ne. Sjedio sam na kovčegu. Tada sam izvukao kovčeg. I otvorio ga. Na vrhu je ležalo pristojno dvoredno odijelo. Za inter­ vjue, simpozije, predavanja, svečane prijeme. Mislim da bi bilo prigodno i za svečanost dodjele Nobelove nagrade. Zatim košulja od popelina i cipele zamotane u papir. Ispod njih jakna od velura podstavljena umjetnim krznom. Lijevo - zimska kapa od umjetnog tuljanovog krzna. Tri para fin­ skih sintetičkih čarapa. Vozačke rukavice. I na kraju - kožni oficirski remen. Na dnu kovčega ležala je stranica Pravde iz svibnja osam­ desete godine. Na naslovnici je pisalo: „Živjelo veliko uče­ nje!" U sredini je bio portret Karla Marxa. Kao školarac volio sam crtati vođe svjetskog proletarijata. Osobito Marxa. Razmazao bih samu mrlju od crnila i moglo je proći... Prešao sam pogledom po praznom kovčegu. Na dnu Karl Marx. Na poklopcu - Brodski. A između njih - bezna­ dan, neprocjenjiv, jedini život. Zatvorio sam kovčeg. Unutra su se zvučno kotrljale kug­ lice naftalina. Šarena gomila stvari ležala je na kuhinjskom stolu. Bilo je to sve što sam stekao u trideset šest godina. U 11

čitavom svom životu u domovini. Pomislio sam - zar je to sve? I odgovorio - da, to je sve. I smjesta su, kako se kaže, navrla sjećanja. Bit će da su se krila u naborima tih bijednih prnja. A sada su izbila van. Sje­ ćanja koja bi trebalo nazvati Od Маrха do Brodskog. Ili, recimo - Što sam stekao. Ili, da kažemo jednostavno - Kovčeg... Ali, kao i uvijek, predgovor se otegnuo.

12

Finske sintetičke čarape

Ta priča se dogodila prije osamnaest godina. Bio sam tada student Lenjingradskog sveučilišta. Sveučilišni blokovi zgrada nalazili su se u starom dijelu grada. Spoj vode i kamena stvara ovdje osobitu, veličanstve­ nu atmosferu. U takvoj sredini teško je biti lijenčina, ali meni je uspijevalo. Postoje u svijetu egzaktne znanosti. A to znači - posto­ je i neegzaktne. Među neegzaktnima, mislim, prvo mjesto zauzima filologija. Tako sam postao student Filološkog fa­ kulteta. Nakon tjedan dana u mene se zaljubila vitka djevojka koja je nosila uvozne cipele. Zvala se Asja. Asja me upoznala sa svojim prijateljima. Svi su bili stariji od nas - inženjeri, novinari, filmski snimatelji. Među njima je bio čak jedan šef dućana. Ti su ljudi bili dobro odjeveni. Voljeli su restorane, puto­ vanja. Neki su imali vlastite automobile. Svi oni činili su mi se tada tajanstvenima, snažnima i pri­ vlačnima. Htio sam u tom krugu biti svoj čovjek. Kasnije su mnogi od njih emigrirali. Danas su to normalni Židovi starije dobi. Život koji smo vodili tražio je velike izdatke. Najčešće su oni padali na leđa Asjinih prijatelja. To mi je naročito zada­ valo brige. 13

Sjećam se kako mi je doktor Logovinskij nezamjetno gur­ nuo u ruke četiri rublja, dok je Asja naručivala taksi... Svi ljudi mogu se podijeliti u dvije kategorije. Jedni su oni koji pitaju. I drugi - oni koji odgovaraju. Oni koji postavljaju pitanja. I oni koji se uzrujano mršte dok odgovaraju. Asji prijatelji nisu postavljali pitanja. A ja nisam činio dru­ go doli ispitivao: Gdje si bila? Koga si pozdravila u metrou? Odakle ti fran­ cuski parfem?.. Većina ljudi smatra nerješivima probleme, rješenja kojih im nisu previše po volji. I oni postavljaju i postavljaju pitanja, iako uopće nemaju potrebe za iskrenim odgovorima... Ukratko, ponašao sam se nametljivo i glupo. Zadužio sam se. Dugovi su rasli geometrijskom progresi­ jom. U studenom su dosegli osamdeset rubalja - brojku koja je u to vrijeme bila strašna. Iskusio sam što je to zalagaonica, s potvrdama, redovima, atmosferom tuge i neimaštine. Dok je Asja bila sa mnom, nisam mogao o tome razmišlja­ ti. Ali, čim bismo se pozdravili na rastanku, misao o dugovi­ ma prekrila bi me kao crni oblak. Budio sam se s osjećajem da sam u škripcu. Satima se ni­ sam mogao prisiliti da se odjenem. Ozbiljno sam planirao pljačku zlatarnice. Uvjerio sam se u to da je svaka misao zaljubljenog siroma­ ha zločinačka. U to vrijeme moji fakultetski rezultati znatno su se po­ goršali. Asja je i prije bila loša. U dekanatu su počeli pričati o našem moralnom liku. Primijetio sam da kad je čovjek zaljubljen i ima dugove, predmetom razgovora postaje njegov moralni lik. 14

Ukratko, sve je bilo grozno. Jednom sam se skitao gradom u potrazi za šest rubalja. Trebao sam otkupiti u zalagaonici zimski kaput. I sreo sam Freda Kolesnikova. Fred je pušio nalakćen na mesingani rukohvat Jelisejevskog dućana. Znao sam da je švercer. Nekoć nas je upoznala Asja. Bio je to visok momak od oko dvadeset tri godine, nezdra­ ve boje kože. Dok je razgovarao, nervozno je zaglađivao kosu. Prišao sam mu bez razmišljanja: - Bih li Vas mogao zamoliti šest rubalja do sutra? Kad sam posuđivao novac uvijek sam zadržavao ponešto slobodniji ton, tako da me ljudi lakše odbiju. - Osnovno - rekao je Fred, izvlačeći mali četvrtasti nov­ čanik. Bilo mi je žao što ga nisam tražio više. - Uzmite više - rekao je Fred. Ali ja sam se, kao glupan, usprotivio. Fred me sa zanimanjem pogledao. - Hajdemo ručati - rekao je. - Želim Vas počastiti. Ponašao se jednostavno i prirodno. Uvijek sam zavidio onima kojima to uspijeva. Prošli smo tri četvrti do restorana Galeb. U salije bilo mir­ no. Konobari su pušili za jednim od bočnih stolića. Prozori su bili širom otvoreni. Zavjese su se njihale od vjetra. Odlučili smo prijeći u kut na dnu sale. Ali tada je Freda za­ ustavio mladić u srebrnastom šuškavcu. Bio je to unekoliko tajanstveni razgovor: - Dobar dan. - Moje poštovanje - odgovorio je Fred. 15

- No, što? - Ništa. Mladić je razočarano podignuo obrve: - Baš ništa? -Apsolutno. - Ta molio sam Vas. -Jako mi je žao. - Ali mogu računati? - Sigurno. - Bilo bi dobro da bude tijekom tjedna. - Nastojat ću. - A kako je s jamstvima? - Ne može biti jamstava. Ali nastojat ću. - Bit će to - firma? - Naravno. - Onda - zovite. - Obavezno. - Sjećate se mog broja telefona? - Nažalost, ne. - Zapišite, molim Vas. - Vrlo rado. - Iako to i nije za telefonski razgovor. - Slažem se. - Možda da navratite direktno s robom? - Drage volje. - Sjećate se adrese? - Bojim se da ne... I tako dalje. Prešli smo u kut u dnu sale. Na stolnjaku su se jasno istica­ le linije od glačala. Štolnjak je bio hrapav. Fred je rekao: 16

- Obratite pažnju na ovog frajera. Prije godinu dana naru­ čio je dio delbanâ s križem... Prekinuo sam ga: - Što su to delbani s križem? - Satovi2 - odgovorio je Fred - nije važno... Desetak puta sam mu donosio robu - ne uzima. Svaki put smišlja nove iz­ govore. Ukratko, nije se ni potpisao. Sve sam mislio - kakvi su to hirovi? I najednom mi je postalo jasno da on ne želi KU­ PITI moje delbane s križem. On se želi osjećati kao biznismen kojem treba jedan dio robe s markom. Želi mi beskonačno postavljati pitanje: „Kako ide s onime što sam Vas zamolio?" Konobarica je uzela narudžbu. Zapalili smo i ja sam ga sa zanimanjem pitao: - A ne mogu Vas zatvoriti? Fred je razmislio i mirno odgovorio: - Nije isključeno. Prodat će i svoje - dodao je bez ljutnje. - No, može se zaglibiti? Fred se namrštio: - Nekoć sam radio kao otpremnik. Živio sam od devede­ set rubalja mjesečno... Onda je neočekivano ustao i uzviknuo: - To je nakaradna cirkuska točka! - Zatvor nije bolji. - A što da radim? Nemam nekih sposobnosti. Nisam za to da rintam za devedeset rubalja... No, dobro, pojest ću u ži­ votu dvije tisuće kotleta. Iznosit ću dvadeset pet tamno-sivih odijela. Prelistat ću sedamsto brojeva časopisa Ogonek. I to je sve? Crknut ću, ne zagrebavši Zemljinu koru?.. Pa bolje je živjeti i minutu, ali ljudski!.. 2 Satovi marke Delbana (nap. prev.).

17

Donijeli su nam hranu i piće. Moj novi prijatelj nastavio je filozofirati: - Prije našeg rođenja je bezdan. I poslije naše smrti je bez­ dan. Naš je život tek zrnce pijeska u ravnodušnom oceanu beskonačnosti. Pokušajmo barem ovaj trenutak ne pomutiti malodušnošću i dosadom! Pokušajmo ostaviti traga na Zemljinoj kori. A neka rinta prosječan čovjek. On ionako ne čini junačka djela. Ne čini čak ni prijestupe... Umalo sam uzviknuo Fredu: „Činimo onda junačka dje­ la!" Ali, suzdržao sam se. Ipak sam pio na njegov račun. Sjedili smo u restoranu oko sat vremena. Onda sam rekao: - Moram ići. Zatvara se zalagaonica. I tada mi je Fred Kolesnikov predložio: - Hoćete da dijelimo? Ja radim oprezno, ne uzimam valutu i zlato. Poboljšajte financije, a može se i otići iz zemlje. Ukratko, potpišite se... Sad ćemo nešto popiti, a sutra porazgovarati... Sutradan sam mislio da će me moj prijatelj prevariti. Ali Fred je samo zakasnio. Sreli smo se kod fontane koja ne prska vodu, ispred hotela Astorija. Zatim smo se sklonili u grmlje. Fred je rekao: - Za minutu će doći dvije Finkinje s robom. Uzmite taksi i otiđite s njima na ovu adresu... Mi smo, čini se, na Vi? - Na ti, naravno, kakvo je to ustručavanje? - Uzmi auto i idi na ovu adresu. Fred mi je gurnuo komad novina i nastavio: - Dočekat će te Rimar. Lako ga je prepoznati. Rimar ima idiotsku njušku plus narančasti džemper. Ja ću se pojaviti za deset minuta. Sve će biti okay. - Ali ja ne govorim finski. - To nije važno. Glavno je da se smiješiš. I sâm bih otišao, ali ovdje me poznaju... 18

Fred me uhvatio za ruku: - Evo ih! Kreni! I nestao je u grmlju. Strašno uznemiren, pošao sam ususret dvjema ženama. Bile su slične seljankama, širokih preplanulih lica. Žene su na sebi imale svijetle ogrtače, elegantne cipele i marame jarkih boja. Svaka je nosila torbu za tržnicu napuhnutu poput no­ gometne lopte. Živo gestikulirajući, najzad sam doveo žene do stajališta taksija. Nije bilo reda. Ponavljao sam bez prestanka: „Mister Fred, mister Fred..." i povlačio jednu od žena za rukav. - Gdje je taj tip - odjednom se razljutila žena - kamo je nestao? Zašto nas vuče za nos? - Govorite ruski? - Mamica je bila Ruskinja. Rekao sam: - Mister Fred će doći malo kasnije. Mister Fred je zamolio da vas odvezem njegovoj kući. Pred nas je došao auto. Izdiktirao sam adresu. Onda sam se zagledao kroz prozor. Nisam mislio da među prolaznicima ima tako mnogo milicajaca. Žene su između sebe govorile na finskom. Bilo je jasno da su nezadovoljne. Zatim su se glasno nasmijale pa mi je bilo lakše. Na pločniku me čekao čovjek u džemperu boje vatre. Re­ kao je, namignuvši: - Koje face! - Pogledaj sebe - razljutila se Ilona, mlađa žena. - One govore ruski - rekao sam. - Odlično - nije se zbunio Rimar - izvrsno. To zbližava. Kako vam se sviđa Lenjingrad? 19

- Tako-tako - odgovorila je Mar’ja. -Jeste li bile u Ermitažu? -Još nismo. A gdje je to? - Tamo gdje su slike, suveniri i drugo. A ranije su tamo živjeli carevi. - Trebalo bi pogledati - rekla je Ilona. - Niste bile u Èrmitažu! - žalostio se Rimar. Čak je lagano usporio korake. Kao da mu je izazivalo od­ vratnost druženje s tako nekulturnim ženama. Popeli smo se na prvi kat. Rimar je gurnuo vrata koja nisu bila zatvorena. Posvuda su bile gomile posuđa. Na zidovima su visjele fotografije. Na kauču su ležali upadljivi omoti ploča stranih izvođača. Krevet nije bio pospremljen. Rimar je upalio svjetlo i na brzinu pospremio. Zatim je pitao: - Kakva je to roba? - Radije odgovori gdje je tvoj prijatelj s novcima? U tom trenutku začuli su se koraci i pojavio se Fred Kole­ snikov. U ruci je nosio novine koje je bio izvukao iz poštan­ skog sandučića. Izgledao je mimo, i čak ravnodušno. - Terve3 - rekao je Finkinjama - dobar dan! Zatim se obratio Rimaru: - Koja mračna lica! Jesi li navaljivao na njih? - Ja?! - pobunio se Rimar. - Razgovarali smo o lijepim stvarima! Usput, one razumiju ruski. - Odlično - rekao je Fred - dobra večer, gospođo Lenart, kako ste, gospođice Ilona? - Nije loše, hvala. - Zašto ste tajile da govorite ruski? 3 Na finskome „dobar dan" (nap. prev.).

20

- A tko nas je pitao? - Najprije treba nešto popiti - izjavio je Rimar. Izvadio je iz ormara bocu kubanskog ruma. Finkinje su vrlo rado pile. Rimar im je ponovno nalio. Kad su gošće otišle u toalet, Rimar je rekao: - Sve Finkinje izgledaju isto. - Tim više što su one sestrične - objasnio je Fred. - To sam i mislio... Usput, lice ove gospođe Lenart uopće mi ne ulijeva povjerenje. Fred je povisio glas na Rimara: - A čije lice tebi ulijeva povjerenje, osim lica istražnog suca? Finkinje su se brzo vratile. Fred im je dao čisti ručnik. Po­ digle su čaše i osmjehnule se - drugi put u čitavom danu. Torbe za tržnicu držale su na koljenima. - Hura - rekao je Rimar - za pobjedu nad Njemačkom! Popili smo, Finkinje također. Na podu je stajao radiogramofon i Fred ga je uključio nogom. Crna ploča lagano se okretala. - Vaš omiljeni pisac? - dosađivao je Finkinjama Rimar. Žene su se malo dogovarale između sebe. Zatim je Ilona rekla: - Možda Karjalainen. Rimar se blago osmjehnuo, dajući do znanja da prihvaća navedeno ime. Ali, sâm zahtijeva više. -Jasno - rekao je - a kakva je to roba? - Čarape. -I ništa drugo? - A što bi ti htio? - Koliko? - zanimalo je Freda. - Cetiristo trideset dva rublja - razgovijetno je izgovorila mlađa, Ilona. 21

- Meingott! - uzviknuo je Rimar. - Pa to je agresivni kapi­ talizam! - Mene zanima koliko ima pari? - odgurnuo ga je u stranu Fred. - Sedamsto dvadeset. - Najlon? - strogo je pitao Rimar. - Sintetika - odgovorila je Ilona - par je šezdeset kopjejki. To je ukupno četiristo trideset dva rublja... Ovdje sam morao učiniti mali matematički izračun. Sin­ tetičke čarape tada su bile u modi. Sovjetska industrija takve čarape nije proizvodila. Mogle su se kupiti samo u švercu. Par finskih čarapa koštao je šest rubalja. A kod Finaca se mogao nabaviti za šezdeset kopjejki. Devetsto posto čiste zarade... Fred je izvadio novčanik i izbrojio novce. - Evo - rekao je - još dvadeset rubalja. Robu ostavite u torbama. - Treba popiti - dometnuo je Rimar - za mirno rješavanje sueske krize! Za spajanje Alzasa i Lorene! Ilona je prebacila novce u lijevu ruku. Uzela je do vrha punu čašu. - Hajde da poševimo ove Finkinje - prošaptao je Rimar u cilju međunarodnog jedinstva. Fred se okrenuo prema meni: - Vidiš s kim moramo imati posla! Osjećao sam nemir i strah. Htio sam što prije otići. - Vaš omiljeni umjetnik? - pitao je Rimar Ilonu. Pritom joj je stavio ruku na leđa. - Možda Maaptere - rekla je Ilona, izmičući se. Rimar je prijekorno podignuo obrve. Kao da je njegov estetski osjećaj bio malo povrijeđen. Fred je rekao: 22

- Treba otpratiti žene i dati vozaču sedam rubalja. Poslao bih Rimara, ali on će maznuti dio novca. -Ja?! - uzbunio se Rimar. - Sa svojom besprijekornom čašću?! Kad sam se vratio, posvuda su ležali šareni smotuljci u ce­ lofanu. Rimar je izgledao malo lud. - Pijastri, krune, dolari - ponavljao je - franci, jeni... Onda se odjednom smirio, uzeo notes i flomaster. Nešto je izračunao pa rekao: - Točno sedamsto dvadeset pari čarapa. Finci su častan narod. Eto, što znači slabo razvijena država... - Pomnoži s tri - rekao mu je Fred. - Kako - s tri? - Čarape će se dijeliti natroje, ako ih damo na veliko. Ko­ mad i pol s dodatkom čistog čajnog uvarka. Rimar je brzo precizirao: - Tisuću sedamsto dvadeset osam rubalja. Bezumlje se u njega slagalo s praktičnošću. - Petsto i nešto svakomu - dodao je Fred. - Petsto sedamdeset šest - ponovno je precizirao Rimar... Nešto kasnije Fred i ja bili smo u ćevabdžinici. Navošteno platno na stolu bilo je ljepljivo. Oko nas lebdio je nekakav mastan oblak dima. Ljudi su prolazili pored nas kao ribe u akvariju. Fred je izgledao rastreseno i mrzovoljno. Rekao sam: - Za pet minuta toliko novca! Trebalo je nešto reći. - Svejedno - odgovorio je Fred - čekat ćeš četrdeset minu­ ta da ti donesu burek na margarinu. Tada sam pitao: - Što ću ti ja? 23

- Rimaru ne vjerujem. Ne zato što Rimar može pokrasti klijenta. Iako tako nešto nije isključeno. I ne zato što Rimar može klijentu dati stare obveznice umjesto novca. Pa čak ni zato što je sklon dirati klijenta. Nego zato što je Rimar bu­ dala. Što upropaštava budalu? Žudnja za lijepim stvarima. Rimar žudi za lijepim stvarima. Usprkos tome što je povi­ jesno osuđen na propast, Rimar želi japanski tranzistor. Ide u dućan Berezka4, pruža blagajniku četrdeset dolara. I to s onom svojom njuškom! Pa on u najobičnijoj prodavaonici prehrambenih proizvoda da je rubalj, a blagajnik uopće ne sumnja da je rubalj ukraden. A ovdje - četrdeset dolara! Na­ rušavanje pravila valutnih operacija. Gotova stvar... Prije ili kasnije će nagrabusiti. -A ja?-pitam. - Ti nećeš. Ti ćeš imati drugih neprilika. Nisam htio ispitivati kakvih. Kad smo se pozdravljali, Fred je rekao: - U četvrtak ćeš dobiti svoj dio. Otišao sam kući u nekom nejasnom stanju. Osjećao sam istovremeno nemir i zanos. U lako stečenom novcu vjerojat­ no je neka gadna sila. Asji nisam ništa ispričao o svojoj pustolovini. Htio sam je zadiviti. Neočekivano postati bogataš koji živi na visokoj nozi. Međutim, stvari s njom postajale su sve gore. Stalno sam je ispitivao. Čak i kad sam vrijeđao njezine poznanike, bilo je to u obliku pitanja: - Ne čini li ti se da je Arik Šulman jednostavno glup?.. Htio sam kompromitirati Šulmana u Asjinim očima, ali sam postizao, naravno, suprotan učinak. 4 Lanac duty-free trgovina u sovjetsko doba (nap. prev.).

24

Reći ću, unaprijed, da smo se ujesen rastali. Tà čovjek koji stalno ispituje mora, prije ili kasnije, naučiti davati od­ govore... U četvrtak me nazvao Fred: - Katastrofa! - Što je bilo? Pomislio sam da su uhvatili Rimara. -Još gore - rekao je Fred - uđi u najbliži dućan galanterijske robe. - Zašto? - Svi su dućani zatrpani sintetičkim čarapama. I to sovjet­ skim sintetičkim čarapama. Osamdeset kopjejki je par. Kvali­ teta nije ništa lošija od finskih. Isto sintetičko govno... -I što ćemo sad? - Ništa. A što se tu može? Tko je mogao očekivati takvu pod­ lost od socijalističke ekonomije?! Komu ću ja sad prodati finske čarape? Pa neće ih uzeti ni za rubalj! Znam ja našu kurvinsku industriju! Prvo dvadeset godina drijema, a onda iznenada - eto ti nâ! I svi dućani nadjednom zatrpani nekakvim pizdarijama. Ako su već pokrenuli lančanu proizvodnju, onda je gotovo. Sad će štancati te sintetičke čarape - milijun pari u sekundi... Čarape smo, nakraju, podijelili. Svatko od nas uzeo je dvjesto četrdeset pari istih sintetičkih čarapa ružne boje graš­ ka. Jedina utjeha bila je oznaka - Made in Finland. Nakon toga bilo je mnogočega. Operacija s ogrtačima Bo­ logna. Preprodaja šest njemačkih stereouređaja. Tučnjava u hotelu Kozmos zbog sanduka američkih cigareta. Bježanje pred milicijskom stražom s teškom japanskom fotoopremom. I puno drugih stvari. Otplatio sam dugove. Kupio si pristojnu odjeću. Prebacio se na drugi fakultet. Upoznao djevojku s kojom sam se kasni­ 25

je oženio. Otputovao sam na mjesec dana na Baltik, kad su uhitili Rimara i Freda. Počeo sam s bojažljivim književnim pokušajima. Postao sam otac. Sukobio se s vlastima. Izgubio posao. Odsjedio mjesec dana u Kaljaevskom zatvoru. I samo jedna stvar se nije mijenjala. Dvadeset godina ko­ čoperio sam se u čarapama boje graška. Poklanjao sam ih svim svojim poznanicima. Čuvao u njima igračke za novo­ godišnji bor. Brisao njima prašinu. Zapušivao čarapama pu­ kotine u prozorskim okvirima. Pa ipak se količina tog smeća nije smanjivala. Na kraju sam otputovao, i ostavio u praznom stanu hrpu finskih sintetičkih čarapa. Samo sam tri para ubacio u kovčeg. Podsjetile su me na kriminalne dane u mladosti, prvu lju­ bav i stare prijatelje. Fred se, nakon što je odsjedio dvije godi­ ne, razbio na motoru Čezet. Rimar je odsjedio godinu dana i sad radi kao dispečer u mesnom kombinatu. Asja je uspješno emigrirala i predaje leksikologiju na Stanfordu. Što vrlo čud­ no obilježava američku znanost.

26

Nomenklaturne plitke cipele

Moram početi s otvorenim priznanjem. Te sam cipele prak­ tički ukrao... Prije dvjesto godina povjesničar Karamzin boravio je u Francuskoj. Ruski emigranti su ga pitali: - Što se, u dvije riječi, događa u domovini? Karamzinu nisu trebale ni dvije riječi. - Krađa - odgovorio je. Stvarno, krađa. I to svake godine u sve većim razmjerima. Iz mesnog kombinata odnose goveđe meso u jednom ko­ madu. Iz tekstilne tvornice - pređu. Iz tvornice kinoprojektora - leće. Odvlače sve - keramičke pločice, gips, polietilen, elektromo­ tore, željezne klinove, vijke, elektronske cijevi, konce, stakla. Često sve to dobiva metafizičko obilježje. Govorim o sa­ vršeno zagonetnoj krađi bez ikakve razumne svrhe. Tako ne­ što, siguran sam, postoji samo u ruskoj državi. Poznavao sam uglađenog, plemenitog, obrazovanog čovjeka koji je iz podu­ zeća odnio vedro cementnog morta. Putem se mort, narav­ no, stvrdnuo. Kradljivac je bacio kamenu gromadu nedaleko od svoje kuće. Drugi moj prijatelj provalio je u propagandni centar. Od­ nio je glasačku kutiju. Dovukao ju je kući i smirio se. Treći moj poznanik ukrao je aparat za gašenje požara. Četvrti je iz ureda svog načelnika odnio bistu Paula Robesona. Peti - re­ 27

klamni plakat iz Ulice Škapina. Šesti - stalak za note iz ama­ terskog kluba. Ja sam, kao što ćete se moći uvjeriti, bio mnogo praktič­ niji. Ukrao sam kvalitetne sovjetske cipele rađene za izvoz. I k tomu ih nisam ukrao u dućanu, naravno. U sovjetskim dućanima nema takvih cipela. Maznuo sam ih predsjedniku Gradskog izvršnog komiteta. Ili, kratko rečeno, gradonačel­ niku Lenjingrada. Međutim, požurili smo s pričom. Demobiliziravši se, počeo sam raditi u tvorničkim novina­ ma. Radio sam tamo tri godine. Shvatio sam da ideološki rad nije za mene. Htio sam nešto neposrednije. Daleko od moralnih sumnji. Sjetio sam se da sam nekoć pohađao umjetničku školu. Između ostalog, onu istu koju je završio čuveni umjetnik Šemjakin. Neke su mi navike ostale. Poznanici su me preko veze namjestili u DPI (Kombinat dekorativno-primijenjene umjetnosti). Postao sam učenikom klesara. Odlučio sam da ću raditi u području monumentalnog kiparstva. Jao, monumentalno kiparstvo je vrlo konzervativan stil. Razlog tomu je u samoj njegovoj monumentalnosti. Može se potajno pisati romane i simfonije. Može se potaji­ ce eksperimentirati s kistom. A evo, probajte zatajiti skulptu­ ru od četiti metra. Neće proći! Za takav je posao potreban prostran atelje. Znatna po­ moćna sredstva. Čitavo osoblje pomoćnika, ljevača, utovarivacâ. Ukratko, traži se službeno priznanje. Znači - potpuna vjernost. I nikakvih eksperimenata... Bio sam jednom u ateljeu čuvenog kipara. U kutovima su stajale gomile njegovih nezavršenih radova. Lako sam prepo­ znao Jurija Gagarina, Majakovskog, Fidela Castra. Kad sam 28

pažljivije pogledao, skamenio sam se - svi su bili goli. S ured­ no modeliranim stražnjicama, spolnim organima i mišićima koji su se isticali. Sledio sam se od straha. Ništa čudno - objasnio je kipar - mi smo realisti. Najpri­ je modeliramo anatomiju. Zatim odjeću... Zato su naši kipari bogati ljudi. Najviše dobivaju za skulp­ turu Lenjina. Čak se ni zahtjevna brada Karla Marxa ne plaća tako izdašno. Spomenik Lenjinu postoji u svakom gradu. U centru sva­ ke četvrti. Narudžbe takve vrste su neiscrpne. Iskusni kipar može modelirati Lenjina naslijepo. To jest, zavezanih očiju. Iako bude i neobičnih stvari. U Čeljabinsku je, na primjer, bio takav slučaj. Na središnjem trgu, nasuprot zgrade Gradskog vijeća, tre­ bali su postaviti spomenik Lenjinu. Organizirali su svečani miting. Okupilo se tisuću i pol ljudi. Svirala je patetična glazba. Govornici su držali govore. Spomenik je bio prekriven sivim platnom. Lenjin je bio prikazan u poznatoj pozi - turista koji glasa na cesti. Njegova desna ruka pokazivala je put u budućnost. Lijevu je držao u džepu raskopčanog kaputa. Glazba je utihnula. U tišini koja je uslijedila netko se na­ smijao. Minutu kasnije grohotom se smijao čitav trg. Samo se jedan čovjek nije smijao. Bio je to lenjingradski kipar Viktor Driškov. Izraz ilžasa na njegovu licu postupno je prelazio u grimasu ravnodušnosti i beznađa. Što se dogodilo? Nesretni je kipar isklesao dvije kape sa štitnikom. Jedna je pokrivala glavu vođe. Druguje Lenjin sti­ skao u šaci. Službenici su neispravni spomenik brzo prekrili sivim platnom. 29

Ujutro je spomenik bio ponovno otkriven. Preko noći su uklonili suvišnu kapu... Ponovno smo se udaljili od teme. Spomenici nastaju tako. Kipar modelira glineni model. Ljevač ga odlijeva u gipsu. Zatim dolaze na red klesari. Postoji figura od gipsa. A postoji i bezoblični mramorni blok. Treba, kako se kaže, ukloniti sve suvišno. S apsolutnom preciznošću kopirati gipsani model. Za to postoje posebni alati pomoću kojih se s gipsanog modela prenose točke na kamen. Pomoću tih alata u kamenu se prave tisuće ureza. To jest, određuju se konture budućeg spomenika. Zatim klesar uzima malu bušilicu. Skida suvišne slojeve mramora. Uzima klesarski čekić i dlijeto za kamen (nešto po­ put čekića i dlijeta). Predstoji završna etapa, filigranski, odgo­ voran posao. Klesar obrađuje mramornu površinu. Samo jedan kri­ vi pokret - i gotovo. Sastav mramora sličan je fakturi drveta. U mramoru postoje osjetljivi slojevi, tvrda mjesta, pukotine. Postoje čvrsta fakturna zgušnjenja (nešto poput čvorića u drvu). Postoje mnogobrojne primjese drugih vr­ sta kamena. I tako dalje. Općenito, taj je posao pedantan i složen. Mene su stavili u brigadu klesara. Bilo nas je troje. Brigadir se zvao Osip Lihačev. Njegov pomoćnik i prijatelj zvao se Viktor Cipin. Oboje su bili majstori u svome poslu i, narav­ no, teški alkoholičari. Pritom je Lihačev pio svakodnevno, dok je Cipin bolovao od kroničnog alkoholizma. Što Lihačevu nije smetalo da s vremena na vrijeme popije, a Cipinu da se napije svaki put kad mu se ukaže prilika. 30

Lihačev je bio mrk, suzdržan, škrt na riječima. Satima bi šutio, a onda bi odjednom izgovarao kratke i potpuno neo­ čekivane rečenice. Njegovi su monolozi bili nastavak ozbilj­ nih unutarnjih razmišljanja. Uzviknuo bi, naglo se obraćajući bilo kome tko bi se našao u blizini: - Evo, kažeš - kapitalizam, Amerika, Europa! Privatno vlasništvo! I zadnji tikvan ima osobni auto!.. A dolar, molim lijepo, svejedno pada!.. - Znači, ima kamo padati - veselo bi odgovorio Cipin - to nije loše. A tvoj usrani rubalj niti nema kamo padati... Međutim Lihačev, ponovno utonuši u šutnju, ne bi rea­ girao. Cipin je, naprotiv, bio pričljiv i dobrodušan čovjek. Volio je raspravljati. - Nije stvar u autu - pričao je - i sâm sam vozač amater... U kapitalizmu je najvažnija sloboda. Ako ti je do pića - pi­ ješ od jutra do večeri. Ako ti se rinta - rintaš dvadeset četiri sata. Nikakav ideološki odgoj. Nikakav socijalistički moral. Oko tebe časopisi s golim djevojkama... Onda opet - poli­ tika. Recimo, nije ti se svidio neki ministar - odlično. Pišeš uredništvu: ministar je govno! Svakom se predsjedniku može pljunuti u facu. O potpredsjednicima zaista ne govorim... A auto ni ovdje nije neka velika rijetkost. Ja imam Zaporožec iz šezdesete godine, i kakva korist od toga?.. Stvarno, Cipin je kupio Zaporožec. Međutim, kao kronič­ ni alkoholičar, mjesecima nije sjedao za volan. U studenom je auto zatrpao snijeg. Zaporožec je postao malo snježno brdo. Oko njega su se stalno okupljala djeca iz susjedstva. Na pro­ ljeće se snijeg otopio. Zaporožec je postao nizak, kao trkaći auto. Krov je na njemu bio zgnječen od dječjih saonica. Cipina je to gotovo razveselilo: 31

- Za volanom moram biti trijezan. A taksijem ću i pijan stići... Na takve sam, eto, nabasao učitelje. Uskoro smo dobili narudžbu. K tomu, prilično unosnu i hitnu. Brigada je trebala isklesati reljefnu skulpturu Lomono­ sova za novu stanicu metroa. Kipar Čudnovski brzo je pripre­ mio kalup. Ljevači su ga odlili u gipsu. Došli smo pogledati taj rad. Lomonosov je bio prikazan u nekakvom sumnjivom ogr­ taču. U desnoj je ruci držao svitak papira. U lijevoj - globus. Papir je, koliko ja shvaćam, simbolizirao stvaralaštvo, a glo­ bus - znanost. Sâm Lomonosov izgledao je punašno, ženstveno i ne­ uredno. Bio je sličan svinji. U Staljinovo vrijeme tako su se prikazivali kapitalisti. Očigledno je Čudnovski htio potvrditi primat materije nad duhom. A globus mi se svidio. Iako je iz nekog razloga prema gle­ datelju bio okrenut s američke strane. Kipar je savjesno oblikovao minijaturne Kordiljere, Apalačko gorje, Gvajanski štit. Nije zaboravio ni jezera i rijeke - Huron, Athabascu, Manitobu... Izgledalo je to prilično čudno. U Lomonosovljevo doba takve detaljne karte Amerike, mislim, nije bilo. Rekao sam to Čudnovskom. Kipar se razljutio: - Razmišljate kao učenik desetog razreda! A moja skulptu­ ra nije nastavno sredstvo! Pred Vama je šesta Bachova inven­ cija, utisnuta u mramor. Preciznije, u gips... Posljednji krik metafizičkog sintetizma!.. - Kratko i jasno - dometnuo je Cipin. - Ne raspravljaj - šapnuo mi je Lihačev - što imaš s tim? Neočekivano se Čudnovski smekšao: 32

- A možda imate pravo. Ali ipak - ostavit ćemo kako jest. U svakom je poslu potrebna minimalna doza apsurda... Bacili smo se na posao. Najprije smo radili u kombinatu. Zatim se pokazalo da treba požuriti. Bilo je odlučeno da se stanica otvori pred praznike u studenom. Trebalo je završiti posao na mjestu gdje će stajati skulptu­ ra. To jest, pod zemljom. Na stanici Lomonosovskaja izvodili su se završni radovi. Ovdje su vrijedno radili zidari, električari, fasaderi. Bezbroj­ ni kompresori stvarali su paklenu buku. U zraku se osjećao miris spaljene gume i svježeg vapna. U metalnim bačvama gorjela je vatra. Naš su kalup oprezno spustili pod zemlju. Učvrstili su ga na ogromno postolje od hrastovine. Pored njega na lancima je visio mramorni blok od četiri tone. U njemu su se nazirali približni obrisi figure Lomonosova. Pred nama je bio najod­ govorniji dio posla. Tada je došlo do nepredviđene komplikacije. Stvar je u tome da pomične stepenice nisu bile u pogonu. Penjući se gore po votku trebalo je proći šesto stepenica. Prvi dan Lihačev je izjavio: - Idi ti. Ti si najmlađi. Nisam znao da se metro nalazi na takvoj dubini. I to još u Lenjingradu, gdje je zemljište vlažno i nestabilno. Trebao sam se dvaput odmoriti. Stoličnaja, koju sam donio, ispila se za jednu minutu. Morao sam se opet penjati. Još uvijek sam bio najmlađi. Ukratko, u jednom sam se danu šest puta penjao. Počela su me boljeti koljena. Idući smo se dan organizirali drugačije. Naime, odmah smo kupili šest boca. Ali, to nije pomoglo. Naše su rezerve 33

privukle pažnju drugih. Prišli su nam električari, zavarivači, maleri, fasaderi. Nakon deset minuta više nije bilo votke. I ponovno sam se penjao gore. Treći dan moji su učitelji odlučili da će prestati piti. Za neko vrijeme, razumije se. Ali, drugi oko nas pili su po sta­ rom. I darežljivo nas častili. Četvrti dan Lihačev je izjavio: -Ja nisam frajer! Ne mogu više piti na tuđi račun! Dečki, tko je od nas najmlađi?.. I krenuo ja opet po stepenicama. Penjanje mi je išlo sve lakše. Noge su, očito, očvrsnule. Tako da su, uglavnom, radili Lihačev i Cipin. Izgled Lo­ monosova sve se više ocrtavao. I, treba primijetiti, bio je sve odbojniji. Ponekad bi došao kipar Čudnovski. Davao bi upute za rad. Ponešto bi u hodu mijenjao. Radnike je također zanimao Lomonosov. Pitali bi, na primjer: - Tko je to, zapravo - muškarac ili ženska? - Nešto između - odgovarao bi im Cipin... Približavali su se praznici. Završni radovi bližili su se kra­ ju. Stanica metroa Lomonosovskaja poprimala je elegantan, svečan izgled. Pod su popločili mozaikom. Svodovi su bili ukrašeni svje­ tiljkama od lijevanog željeza. Na jedan od zidova trebao je doći naš reljef. Tamo su postavili ogroman zavareni okvir. Malo iznad njega svjetlucali su se teški koloturi s lancima. Sklanjao sam otpad. Moji su učitelji davali skulpturi završ­ ni sjaj. Cipin je završavao čipkasti ukras na prsima. Lihačev je polirao uvojke vlasulje. Uoči otvaranja stanice noćili smo pod zemljom. Predsto­ jalo nam je objesiti naš nesretni reljef. A zapravo - podići ga 34

koloturnikom. Umiješati takozvane pirone. I na kraju, spoje­ ve, koji će držati skulpturu, zaliti epoksidnom smolom. Podići takav blok na četiri metra iznad zemlje prilično je komplicirano. Mučili smo se nekoliko sati. Koloturi su se ne­ prestano zaglavljivali. Klinovi nisu htjeli ući u otvore. Lanci su škripali, kamen se njihao. Lihačev je vikao: - Ne prilazi!.. Na kraju, mramorni blok bio je podignut. Skinuli smo lan­ ce i odmaknuli se na priličnu udaljenost. Izdaleka je Lomono­ sov izgledao pristojnije. Cipin i Lihačev su s olakšanjem malo popili. Zatim su po­ čeli pripremati epoksidnu smolu. Razišli smo se pred jutro. U jedan sat trebalo je biti sveča­ no otvaranje. Lihačev je došao u tamnoplavom odijelu. Cipin u jakni od jelenje kože i trapericama. Nisam ni slutio da je takav šminker. Uostalom, oboje su bili trijezni. Od toga im se čak promi­ jenila boja lica. Spustili smo se u metro. Među mramornim stupovima šetkali su se svečano odjeveni trijezni radnici. Iako su džepovi mnogima bili ispupčeni. Četvorica tesara užurbano su postavljala malu tribinu. Trebali su je postaviti ispod našeg reljefa. Osip Lihačev tihim mi je glasom rekao: - Postoji mogućnost da se epoksidna smola nije stvrdnula. Cipa je nabacao previše otopine. Ukratko, ova mramorna figa drži se za časnu riječ. Zato, kad počne miting, udalji se malo. I upozori suprugu za ubuduće. - Ali tamo će - kažem - biti sva krema Lenjingrada! A što ako se stropošta čitava konstrukcija? 35

- Možda je tako i bolje -bezvoljno je rekao brigadir... U jedan sat trebali su se pojaviti ugledni gosti. Očekivali su gradonačelnika, druga Sizova. U njegovoj pratnji trebali su doći predstavnici lenjingradskog javnog života. Znanstvenici, generali, sportaši, pisci. Program otvorenja bio je sljedeći. Prvo mali banket za odabrane. Zatim kratki miting. Uručivanje počasnih diploma i nagrada. A dalje, kako se izrazio upravitelj stanice, „prema interesima". Jedni će u restoran, drugi na koncert umjetnikâ amatera. Gosti su došli u jedan sat i dvadeset minuta. Prepoznao sam kompozitora Andreja Petrova, dizača utega Dudka i re­ datelja Vladimirova. I, naravno, samoga gradonačelnika. Bio je to visok čovjek, nije bio ni toliko star. Izgledao je, može se reći, pametno. Čuvala su ga dva mrka, uhranjena momka. Izbijala je iz njih površna potištenost koja je bila po­ tvrdom očigledne spremnosti za tučnjavu. Gradonačelnik je obišao stanicu, ali pokraj našeg reljefa se zadržao. Tiho je pitao: - Na koga me on podsjeća? - Na Hruščeva - namignuo nam je Cipin. Gradonačelnik nije dočekao odgovor i nastavio je dalje. Za njim je, servilno se smješkajući, trčao upravitelj stanice. Dotad su tribinu obložili satenom roza boje. Nakon ne­ koliko minuta razgledavanje je završilo. Pozvali su nas za stol. Otvorila su se neka tajnovita bočna vrata. Ugledali smo prostranu sobu. Nisam ni znao da postoji. Vjerojatno su je namjeravali urediti kao sklonište za upravu. Na banket su bili pozvani gosti i nekoliko zaslužnih radnika. Pozvali su nas tro­ jicu. Očigledno su mislili da smo mjesni intelektualci. Tim više što kipar nije bio prisutan. 36

Za stol je sjelo svega tridesetak ljudi. Sjedne strane - gosti, njima nasuprot - mi. Govor je započeo upravitelj stanice. Predstavio je grado­ načelnika, nazvavši ga „nepokolebljivim lenjinistom". Svi su dugo pljeskali. Zatim je riječ preuzeo gradonačelnik. Čitao je s papiri­ ća. Izrazio je osjećaj dubokog zadovoljstva. Čestitao je svim radnicima što su na vrijeme završili poslove. Zamuckujući je naveo tri, četiri prezimena. I, na kraju, predložio zdravicu za mudro lenjinsko rukovodstvo. Podigao se žamor i svi su uzeli čaše. Potom je uslijedilo još nekoliko zdravica. Upravitelj stani­ ce predložio je da se popije za gradonačelnika. Kompozitor Petrov - za svijetlu budućnost. Redatelj Vladimirov - za mi­ ran suživot. A dizač utega Dudko - za bajku, koja se naoči­ gled svih pretvara u stvarnost. Cipin je bio nepovjerljiv. Popio je bokal konjaka i poseg­ nuo za šampanjcem. - Nemoj miješati - savjetovao mu je brigadir - i ovo ti je već dosta. - Što znači - nemoj miješati - začudio se Cipin - zašto? Pa ja pametno miješam. Radim sve po pravilima. Miješati votku s pivom je jedno. Konjak sa šampanjcem - drugo. U tome sam znalac. - To se i vidi - namrštio se Lihačev - po onoj epoksidnoj smoli... Već su za minutu svi pričali u isti glas. Cipin je grlio redatelja Vladimirova. Upravitelj stanice dodvoravao se gradonačelniku. Fasaderi i zidari, jedni drugima upada­ jući u riječ, žalili su se na to što premalo vrednuju njihov rad. 37

Samo je Lihačev šutio. Očito je razmišljao o nečemu. A onda je iznenada, potpuno neočekivano izustio, obraćajući se dizaču utega Dudku: Poznavao sam jednu Židovku. Zbližili smo se. Nije loše kuhala... Ja sam promatrao gradonačelnika. Nešto ga je zabrinjava­ lo. Mučilo. Zbog nečega se mrgodio i naprezao. Svako malo na njegovu bi se licu pojavio paćenički osmijeh. Onda se dogodilo sljedeće. Gradonačelnik se naglo približio stolu. Sagnuo se, ne spu­ štajući glavu. Ostavio je na stolu sendvič i spustio lijevu ruku. Otprilike jednu minutu lice počasnog gosta izražavalo je krajnju usredotočenost. Zatim, nakon što se jedva začuo zvuk gume koja je pukla, gradonačelnik se veselo zavalio na naslon stolca. I s olakšanjem uzeo sendvič. Tada sam neprimjetno podignuo stolnjak. Pogledao sam ispod stola i odmah se uspravio. Ono što sam vidio toliko me zapanjilo da sam zaustavio dah. Naježio sam se što znam tajnu. A vidio sam gradonačelnikova krupna stopala na kojima su bile čvrsto pripijene zelene svilene čarape. Prsti njegovih nogu su se micali. Gradonačelnik kao da je improvizirao na klaviru. Pored su ležale cipele. I ne znam što se u tom trenutku sa mnom dogodilo. Je li isplivalo na površinu moje potisnuto disidentstvo. Je li pro­ govorila moja kriminalna bit. Jesu li na mene utjecale tajan­ stvene razorne sile. Jednom u životu to se dogodi svakom. Događaja koji su uslijedili prisjećam se kao u magli. Pri­ maknuo sam se na rub sjedala. Ispružio sam nogu. Napi­ 38

pao sam gradonačelnikove cipele i pažljivo ih privukao k sebi. I tek sam nakon toga premro od straha. Upravitelj stanice tog je trenutka ustao: - Molim pažnju, prijatelji! Pozivam vas na kratki svečani miting. Počasni gosti, zauzmite mjesta na tribini! Svi su se uskomešali. Redatelj Vladimirov popravio je kravatu. Dizač utega Dudko na brzinu je zakopčao najgornje dugme na hlačama. Cipin i Lihačev nerado su se udaljili od bokalâ. Pogledao sam gradonačelnika. Osvrćući se uznemireno oko sebe, pipao je nogom ispod stola. Ja, naravno, to ni­ sam vidio. Ali sam pretpostavljao po izrazu njegova zbu­ njenog lica. Bilo je vidljivo da se radijus njegove potrage povećava. Što mi je drugo preostalo? Pokraj mog stolca bila je Lihačevljeva aktovka. Aktovka je bila uvijek s nama. U nju je moglo stati čak šesnaest boca Stolične. Jednom i zauvijek bilo mi je povjereno da je vučem uokolo. Ispustio sam iz ruke maramicu za nos. Zatim sam se sa­ gnuo i ugurao gradonačelnikove cipele u aktovku. Osjetio sam pod rukom da su to fine, kvalitetne čvrste cipele. Ne mi­ slim da bi netko sve to primijetio. Zatvorio sam aktovku i ustao. Ostali su također stajali. Svi osim druga Sizova. Tjelohranitelji su upitno pogledavali šefa. I tu je gradonačelnik pokazao da je pametan i snalažljiv čovjek. Pritisnuvši dlan na grudi, tiho je rekao: - Nešto mi nije dobro. Prilegnut ću na minutu... Gradonačelnik je brzo skinuo sako, olabavio kravatu i s mukom se smjestio na sofu uz telefon. Njegova stopala u ze­ 39

lenim svilenim čarapama umorno su se razmaknula. Ruke je držao na trbuhu. Oči su bile poluzatvorene. Tjelohranitelji su počeli raditi svoj posao. Jedan je telefo­ nirao liječniku. Drugi je naređivao: - Oslobodite prostoriju! Kažem - oslobodite prostoriju! Brže! Počnite s mitingom!.. Ponavljam - počnite s mitingom!.. - Mogu li ja kako pomoći? - umiješao se upravitelj stanice. - Gubi se, pederu! - zaorio se odgovor. Prvi tjelohranitelj je dodao: - Neka sve na stolovima ostane kako jest! Nije isključena provokacija! Nadam se da se znaju prezimena prisutnih? Upravitelj stanice uslužno je klimnuo glavom: - Pokazat ću vam popis... Izašli smo iz prostorije. Nosio sam aktovku u ruci, a ruka mi je drhtala. Me sov je, hvala Bogu, i dalje visio na svom mjestu. Miting nisu otkazali. Ugledni gosti, ostavši bez svog pred­ vodnika, usporili su korak pored tribine. Naredili su im da se popnu. Gosti su se smjestili ispod mramornog bloka. Hajdemo odavde - rekao je Lihačev - što još ovdje ni­ smo vidjeli? Znam jednu pivnicu u Ulici Čkalova. Bilo bi dobro - kažem ja - da budemo sigurni kako se spomenik nije strovalio. Ako se strovali - na to će Lihačev - i u pivnici ćemo čuti. Cipin je dodao: - Bit će to smijurija... Izašli smo iz metroa. Dan je bio vrlo hladan, ali sunčan. Grad je bio ukrašen svečanim zastavama. A našeg su Lomonosova nakon dva mjeseca skinuli. Lenjingradski znanstvenici uputili su pismo novinama. Zalili su se da naša skulptura vrijeđa veliki lik. Prigovori su se, narav-

40

no, odnosili na Čudovskog. Tako da su nama novce u potpu­ nosti isplatili. Lihačev je rekao: - To je najvažnije...

41

Pristojno dvoredno odijelo

I sada se odijevam ne pridajući tome pažnju. A ranije sam se odijevao još gore. U Savezu sam se odijevao toliko loše, da su me čak prekoravali zbog toga. Prisjećam se kako mi je direk­ tor Puškinskog spomen-parka govorio: - Svojim hlačama, druže Dovlatove, narušavate praznični ugođaj ovdašnjih mjesta... U redakciji, gdje sam radio, također su bili nezadovoljni mnome. Sjećam se kako se urednik jednih novina žalio: - Vi nas jednostavno kompromitirate. Ukazali smo Vam povjerenje. Poslali Vas na sahranu generala Filonenka. A Vi ste se, kako sam čuo, pojavili bez sakoa. - Bio sam u jakni. - Na Vama je bila nekakva stara svećenička halja. - Nije to svećenička halja. To je jakna iz inozemstva. I, usput, poklon od Légera. (Jaknu sam zaista dobio od Fernanda Légera. Ali, ta je pri­ ča pred nama.) - Što je to „leže"? - namrštio se urednik. - Léger - poznati francuski umjetnik. Član komunističke partije. - Ne bih rekao - kazao je urednik, a onda se odjednom razljutio - dosta! Vječno izgovori! I uvijek nešto posebno! Izvolite se odijevati kako i priliči zaposleniku solidnih novina! Tada sam rekao: 43

- Neka mi redakcija kupi sako. Ili još bolje - odijelo. A kravatu ću, hajde, sâm kupiti... Urednik je mudrovao. Bilo mu je savršeno svejedno kako se ja odijevam. Nije u tome bila stvar. Sve se jednostavno moglo objasniti. Bio sam najzdraviji u redakciji. Najkrupniji. To jest, kako me uvjeravalo rukovodstvo - najnaočitiji. Ili, prema izrazu odgovornog sekretara Minca - „najreprezentativniji". Ako bi umrla neka poznata ličnost, iz redakcije bi slali mene na sahranu. Tà ne može svatko tegliti lijes. A ja sam to radio čak s nadahnućem. Ne zato što sam volio sahrane, već zato što sam mrzio novinarski posao... - Drskost - rekao je urednik. - Nije uopće ništa takvo - kažem ja - to je legitimni zahtjev. Željezničarima se, na primjer, da je posebna odjeća. Stražarima - bunde. Roniocima - ronilačka odijela. Neka mi redakcija kupi posebnu odjeću. Odijelo za pogrebne ceremonije... Naš je urednik bio dobrodušan čovjek. S velikom plaćom čovjek si može dopustiti takav luksuz kao što je dobrodušnost. A i vremena su tada bila relativno liberalna. Rekao je: - Hajde da dogovorimo kompromisno rješenje. Pripremi­ te do nove godine tri društveno važna materijala. Tri članka od širokog društveno-političkog značaja. I tada će Vas redak­ cija nagraditi skromnim odijelom. - Što znači - skromnim? Jeftinim? - Ne jeftinim, nego crnim. Za svečane prilike. - Okay - kažem ja - pamtit ćemo ovaj razgovor... Nakon tjedan dana dolazim u redakciju. Zove me šef pro­ pagandnog odjela Bezuglov. Silazim kat niže. Bezuglov isto­ vremeno priča na dva telefona. Čujem: 44

- Bjelorusija ne odgovara. Ima hrpa Bjelorusâ. Daj mi Uzbeka ili, u najgorem slučaju, Estonca... Zapravo ne, čekaj malo, ima jedan Estonac... Ali zato je Moldavac neizvjestan... Što?.. Radnik otpada, proletaraca ima dovoljno... Daj intelek­ tualca, ili nekog iz uslužnog sektora. A najbolje neko vojno lice. Kakvog starijeg vodnika... Uglavnom, radi! Bezuglov je uzeo drugu slušalicu: - Alo... Hitno nam treba Uzbek. I to bilo kakav, makar i besposličar... Potrudi se, golupčiću, pamtit ću ti to... Pozdravim ga i pitam: - Kakva je to Intemacionala? Kaže Bezuglov: - Uskoro će Ustavni dan. Pa smo odlučili dati petnaest ogleda. Prema broju saveznih republika. Uključiti predstav­ nike raznih naroda. Bezuglov je izvadio cigarete i nastavio: - S Rusima, recimo, nema problema. Ukrajinaca također ima dovoljno. Gruzina smo našli na Medicinskoj akademiji. Azerbajdžanca u jednom mesnom kombinatu. Čak smo pronašli Moldavca, instruktora rajonskog komiteta Komsomola. Ali s Uzbecima, Kirgizima i Turkmenima - fijasko. Gdje da nađem Uzbeka?! - U Uzbekistanu - šapnuo sam. - A jesi pametan! Jasno, u Uzbekistanu. Ali, ja imam roko­ ve. Da ne pričam o tome da su sredstva iz fondova za služ­ bena putovanja odavno potrošena... Ukratko, hoćeš zaraditi pedeset rubalja? - Hoću. - Tako sam i mislio... Nađi mi Uzbeka, napisat ću pedeseticu. Povisit ću kao za naknadu štete... - Poznajem jednog Tatarina. Bezuglov se razljutio: 45

- Što će mi Tatarin?! Kod mene ima puno Tatara. I kakve koristi od toga? Pa nije to savezna republika... Ukratko, nađi mi Uzbeka. Kirgiza i Turkmena već sam dodijelio honorarcima. Šaška Ševelev kao ima nekakvog Tadžika. Samojlov traži Kazaha. I tako dalje. Treba nam Uzbek. Hoćeš se prihvatiti tog posla? - Dobro - kažem - ali te upozoravam. Ogled će biti druš­ tveno značajan. Od širokog društveno-političkog značaja. -Jesi li pio? - pitao je Bezuglov. - Ne. Imaš neki prijedlog? - Što je tebi - zamahnuo je ručicama Bezuglov - nema šanse. Pijem samo navečer... Nikad prije jedan sat popodne... Bezuglova sam dugo poznavao. Bio je poseban čovjek. Rodom iz Sverdlovska. Sjećam se kako sam se jednom spremao na službeni put na Ural. Naravno, morao sam navratiti u Sverdlovsk. I to baš za prvomajske praznike. Postojala je mogućnost da bude komplikacija s hotelom. Kažem ja Bezuglovu: - Mogu li noćiti u Sverdlovsku kod tvojih roditelja? - Naravno - uzviknuo je Bezuglov - naravno! Koliko ho­ ćeš! Svima će biti jako drago. Imaju ogroman stan. Tata je do­ pisni član Akademije znanosti, a mama - zaslužni umjetnik. Ugostit će te domaćim tijestom punjenim mesom... Jedini uvjet: nemoj izlanuti da se poznajemo. Inače je sve propalo. Ja sam od četrnaeste godine sramota obitelji!.. - Dobro - kažem - potražit ću ti Uzbeka. Prionuo sam na posao. Prelistao sam adresar. Nazvao tride­ setak poznanika. Na kraju mi je jedan prijatelj, trubač, rekao: - Imamo jednog svirača trombona Balieva. Po nacional­ nosti je Uzbek. - Prekrasno - kažem - daj mi njegov broj telefona. 46

- Piši. Zapisao sam. - Svidjet će ti se - rekao je moj prijatelj. - Čovjek je kul­ turan, načitan, sa smislom za humor. Nedavno je oslobođen. - Što znači - oslobođen? - Istekla mu je kazna pa su ga pustili na slobodu. - Što je, lopov? - A čemu to - lopov? - uvrijedio se prijatelj. - Čovjek je odsjedio zbog silovanja... Spustio sam slušalicu. U tom trenutku zove Bezuglov: - Imaš sreće - viče - našli smo Uzbeka. Muščik ga je na­ šao... Gdje? Pa na Kuznečnoj tržnici. Prodavao je onu... kako se... hohlomu5. - Misliš, pahlavu6? - E da, baklavu, koja razlika... A sitan trgovac - to je čak dobro. To se sad diskretno potiče. Male privatne okućnice, osobni povrtnjaci i sve tog tipa... Pitao sam: -Jesi li siguran da baklava raste u povrtnjaku? - Ne znam gdje raste baklava. I ne želim znati. Ali do­ bro znam koje su posljednje direktive Gradskog komiteta... Ukratko, s Uzbekom je u redu. - Šteta - kažem - upravo sam pronašao odličnog kandida­ ta. Kulturan, obrazovan Uzbek. Solist orkestra. Nedavno se vratio s gostovanja. - Prekasno. Imaj ga u vidu za ubuduće. Čovjek je već do­ nio članak. A za tebe imam novi zadatak. Bliži se Dan racio-

5

Dekorativno oslikano drveno posuđe (nap. prev.).

6

Baklavu (nap. prev.).

47

nalizatora. Moraš naći suvremenog ruskog zanatliju, potom­ ka čuvenog Levše7. Onoga koji je potkovao englesku buhu. I napraviti materijal na tu temu. - Društveno značajan? - Bez toga nikako. - Dobro - kažem - pokušat ću... Čuo sam nešto o takvom zanatliji. Pričao mi je o njemu moj stariji brat koji je radio u filmskoj kronici. Starac je živio u Jelizarovskoj ulici u okolici Lenjingrada, u privatnoj kući. Bilo ga je mnogo lakše naći no što sam mislio. Prvi prolaznik kojeg sam susreo pokazao mi je put. Starac se zvao Jevgenij Eduardovič. Restaurirao je stare automobile. Na otpadima je pronalazio zahrđale trupove automobila. Iz različitih izvora slagao je prvobitan oblik auta. Zatim je radio ogroman posao: tokario je, lijepio, niklovao. Obnovio je desetke starih modela. Među njegovim djeli­ ma bile su marke Oldsmobile, Chevrolet, Peugeot i Ford. Bili su raznih boja, s kožom, mesingom i kromom koji su se sjajili i ostavljali snažan dojam. I uz to, svi ti modeli bili su u voznom stanju. Vibrirali su, kretali se, čula se truba. Lagano se ljuljajući pretjecali su pje­ šake. Bio je to upečatljiv, gotovo cirkuski prizor. Za volanom je važno sjedio vlasnik, Jevgenij Èduardovic. Njegov se stari dvoredni kratki kaput sav sjajio. Oči su zakrivale naočale s celuloidnim okvirima. Velika šilterica pridava­ la mu je na sve to osobit izgled. Uzgred rečeno, on je prvi ruski automobilist. Za volan je sjeo u dvanaestoj godini. Neko vrijeme bio je osobni vozač Rodzjanka. Zatim je vozio Trockog, Kaganoviča, Andrejeva. 7 Junak istoimene pripovijesti N. S. Leskova (1881) (nap. prev.).

48

Osnovao je prvu rusku autoškolu. Iz rata je izašao kao ko­ mandant male tenkovske jedinice. Primio je mnogo državnih nagrada. Naravno, i odsjedio je. U poodmaklim godinama počeo se baviti restauracijom automobila. Modeli Jevgenija Èduardovica izlagali su se na međuna­ rodnim izložbama. Njegove su automobile koristili na snima­ njima domaćih i stranih filmova. Dopisivao se na četiri jezika s uredništvima mnogobrojnih časopisa o automobilima. Ako su se auti koristili na snimanjima, bio je prisutan i njihov vlasnik. Filmski redatelji zapazili su impozantnu figu­ ru Jevgenija Èduardovica. U prvo vrijeme statirao je u ma­ sovnim scenama. Zatim su mu počeli davati male epizodne uloge. Glumio je menjševike, plemiće, znanstvenike staroga kova. Uglavnom, postao je i filmski glumac... Proveo sam u Jelizarovskoj ulici dva dana. Moje bilješke bile su pune zanimljivih detalja. Jedva sam čekao da se bacim na pisanje. Dolazim u redakciju. Doznajem da je Bezuglov na službe­ nom putu. A rekao je da su sredstva iz fondova za putovanja potrošena. Dobro... Navraćam do odgovornog sekretara novina Bore Minca. Pričam mu o svojim planovima. Izvještavam ga o de­ taljima koji su me se najviše dojmili. Kaže Mine: - Koje je prezime? Uzimam vizitku Jevgenija Èduardovica. - Holidej - odgovaram -Jevgenij Èduardovic Holidej. Mine je zakolutao očima: - Holidej? Ruski zanatlija - Holidej? Potomak Levše - Ho­ lidej? Šališ se!.. Što znamo o njegovu porijeklu? Odakle mu takvo prezime? 49

- A tebi Mine zvuči bolje?.. Da ne govorimo o porijeklu... - Gore - složio se Mine - neosporno, gore. Ali Mine je uz to privatna osoba. O Mincu se ne pišu ogledi za Dan racionalizatora. Mine nije heroj. O Mincu ne pišu... (Tada sam pomislio - nemoj se zakleti!) Dodao je: - osobno nemam ništa protiv Engleza. - Naravno da nemaš - kažem... Odjednom mi se smučilo. Što se događa? Nije sve za tisak. Nije savršeno sve za tisak. Ne znam odakle sovjetski novinari crpe teme!.. Sve moje zamisli su neostvarive. Svi moji razgovo­ ri upravo nisu za telefon. Sva moja poznanstva su sumnjiva... Kaže odgovorni sekretar: - Piši o majci-heroini. Nađi običnu, skromnu majku-heroinu. I neka ima normalno prezime. Napiši oko dvjesto pedeset redaka. Takvog materijala uvijek nedostaje. Majka-heroina to je poput lutrije gdje svi dobivaju... Što mi je drugo preostajalo? Ipak sam ja državni novinar. Ponovno nazivam prijatelje. Jedan prijatelj kaže: - Kod nas pazikućina žena ima čitavu hordu dječurlije. Nevjerojatni huligani. -To nije važno. - No, onda dođi. Idem na tu adresu. Pazikućina žena zvala se Lidija Vasiljevna Brikina. Nije ti to mister Holidej! Njezin je stan ostavljao užasan dojam. Kli­ mav stol, nekoliko madraca s rupama, težak zrak koji guši. Uokolo je galamila odrpana, neuredna dječurlija. Najmanji se derao iz drvene kolijevke. Djevojčica od četrnaestak godina tužno je crtala prstom po prozorskom staklu. Objasnio sam svrhu svog dolaska. Lidija Vasiljevna je živnula: 50

- Piši mali, zapisuj... A ja ću se potruditi. Ispričat ću naro­ du sve o mom pasjem životu. Pitao sam: - Zar vam država ne pomaže? - Pomaže. Itekako pomaže. Imamo pravo na četrdeset ru­ balja mjesečno. I na orden i medalje. Evo, na prozoru ih je puna tegla. Da ih se može zamijeniti za mandarine, jednu za četiri... - A muž? - pitam. - Koji? Imam ih cijelu četu. Posljednji je otišao po Solnce8 dar i više se nije vratio. Prije godinu dana... Što mi je bilo činiti? Što sam mogao napisati o toj ženi? Malo sam sjedio, iz pristojnosti, a onda otišao. Obećao sam doći drugi put. Nisam imao koga zvati. Sve mi se ogadilo. Pomislio sam - da još jednom dam otkaz? Da idem raditi kao utovarivač? Na odlasku mi kaže žena: - U suprotnom ulazu živi jedna pametna dama. Ujutro šeće s djecom. Ima ih desetero... Saznaj... Zaboravila sam prezime - sa ša... - Švarc? - Ma ne, Šapovalova... Ili Šapošnikova... Prezime i telefon mogu se doznati u kućnoj upravi. Krenuo sam u kućnu upravu. Popričao s predstojnikom Mihejevom. Bio je to ljubazan i dobrodušan čovjek. Požalio se: - Imam dvanaest podređenih besposličara, a nemaš koga poslati po vino... Kad sam ga pitao za tu damu, Mihejev je iz nekog razloga postao oprezan: 8 Ime vina (nap. prev.).

51

- Ne znam... Porazgovarajte s njom osobno. Zove se Šaporina Galina Viktorovna. Broj stana je dvadeset tri. Eno je tamo vani s djecom. Jedino što ja s time nemam ništa. Mene se to ne tiče... Uputio sam se u parkić. Galina Viktorovna bila je zgodna, naočita žena. U sovjetskoj kinematografiji tako su se prikazi­ vali narodni porotnici. Pozdravio sam je i objasnio o čemu se radi. Dama je od­ mah postala oprezna. Progovorila je upravo onako kao i predstojnik kuće: - U čemu je stvar? Što se dogodilo? Zašto ste se obratili upravo meni? Sve mi je to postajalo gnjavažom. Sakrio sam olovku i rekao: - Što se događa? Zašto ste se tako preplašili? Ako ne želite razgovarati, otići ću. Pa nisam huligan... - Upravo me huligani ne plaše - odgovorila je dama. Onda je nastavila: - Čini mi se da ste pametan čovjek. Poznajem Vašu mamu i poznavala sam Vašeg oca. Pretpostavljam da se mogu pouz­ dati u Vas. Reći ću Vam u čemu je stvar. Huligana se zaista ne bojim. Bojim se milicije. - A zašto se - kažem - bojite mene? Nisam ja milicajac. - Ali ste novinar. A u mojoj situaciji više je nego glupo da se reklamiram. Ja, naravno, nisam majka-heroina. A ova dječurli­ ja nije moja. Organizirala sam nešto poput dnevnog boravka. Učim djecu glazbu, francuski jezik, čitam im pjesme. U držav­ nim vrtićima djeca obolijevaju, a kod mene nikada. A za to uzi­ mam najskromniju moguću plaću. Ali, jasno Vam je što će biti ako za to dozna milicija? Dnevni boravak je, u biti, privatan... -Jasno mi je - rekao sam. - Zato, zaboravite da postojim. 52

- Dobro - rekao sam. Nisam čak ni telefonirao u redakciju. Reći ću, mislim bude li potrebno, da sam u stvaralačkoj krizi. Ionako će ho­ norari za prosinac biti simbolični. Oko šesnaest rubalja. Nije mi do odijela. Samo da ne daju otkaz... Bez obzira na to, od redakcije sam dobio odijelo. Jedno­ stavno, dvoredno odijelo, ako se ne varam, istočnonjemačke proizvodnje. Evo kako je to bilo. Sjedio sam kod naših daktilografkinja. Riđokosa ljepotica Manjunja Hlopina nije prestajala: - Daj, pozovi me u restoran! Želim u restoran, a ti me ne pozivaš! Morao sam se ravnodušno opravdavati: - Ali ja ni ne živim s tobom. - Nema potrebe. A zajedno bismo slušali radio. Znaš koja je moja omiljena emisija? Plodan hektari A tvoja? - Moja je - Postoji li život na drugim planetima? - Ne bih rekla - uzdahnula je Hlopina - a ovdje je pasji život... U tom trenutku pojavio se tajanstveni neznanac. Primije­ tio sam tog čovjeka još tijekom dana. Bio je u elegantnom odijelu, s kravatom. Imao je brkove koji su se spajali s kratkim zaliscima. Na zapešću mu je visjela minijaturna kožna torbica. Reći ću, unaprijed, da je neznanac bio špijun. Samo što to nikad ne bismo pomislili. Zaključili smo da je iz Baltika. Sve elegantne muškarce kod nas su, iz nekog razloga, smatrali Latvijcima. Neznanac je govorio ruski s jedva primjetnim naglaskom. Ponašao se otvoreno i čak malo agresivno. Dvaput je lupio urednika po leđima. Nagovorio je sekretara partijske 53

organizacije da odigraju partiju šaha. U uredu odgovornog sekretara Minca dugo je listao tehničke priručnike. Htio bih se ovdje udaljiti od teme. Siguran sam da gotovo svi špijuni krivo postupaju. Oni se, tko zna zašto, maskiraju, pretvaraju se, prikazuju se kao obični sovjetski građani. Sama tajanstvenost njihova djelovanja je dvojbena. Trebaju se po­ našati mnogo jednostavnije. Prvo, odijevati se na najelegant­ niji mogući način. To pobuđuje poštovanje. Osim toga, ne skrivati strani naglasak. To pobuđuje simpatije. A najvažnije - ponašati se maksimalno bezobzirno. Recimo, špijuna zanima nova balistička raketa. U kaza­ lištu upoznaje čuvenog konstruktora raketa. Poziva ga u restoran. Glupo je tom konstruktoru nuditi novac. Ima on dovoljno novaca. Besmisleno je konstruktora ideološki obrađivati. On sve to zna i bez vas. Treba djelovati sasvim drugačije. Treba popiti. Zagrliti konstruktora oko ramena. Lupiti ga po koljenu i reći: - Kako si, stari? Kažu da si izumio nešto novo? Hajde, na­ piši mi na salvetu dvije-tri formule. Čisto me zanima... I gotovo. Špijun može računati s time da mu je raketa u džepu... Neznanac je čitav dan proveo u redakciji. Svi su se privik­ nuli na njega. Iako su iznenađeno izmjenjivali kratke poglede. Zvao se Artur. Uglavnom, dolazi Artur daktilografkinjama i kaže: - Oprostite, mislio sam da je zahod. Rekao sam: - Hajdemo. Pokazat ću Vam. U zahodu je špijun zaprepaštenim pogledom odmjerio redakcijski ručnik. Izvadio je maramicu za nos. Zapodjenuli 54

smo razgovor. Odlučili smo sići u bife. Odatle sam nazvao svoju ženu, a onda smo navratili u Kavkazkij. Ispostavilo se da obojica volimo Faulknera, Brittena i sli­ karstvo tridesetih godina. Artur je bio misaon čovjek, i kom­ petentan. Na primjer, rekao je: - Picassovo slikarstvo je tek drama, dok je stvaralaštvo Renéa Magrittea - katastrofalan čaroban prizor. Zanimalo me: -Jesi li bio na Zapadu? - Naravno. -I dugo si tamo živio? - Dugo. Četrdeset tri godine. Bolje reći, do prošlog utorka. - Mislio sam da si iz Latvije. - Šveđanin sam. To je blizu. Želim napisati knjigu o Rusiji... Razišli smo se kasno u noći kod hotela koji se zove Europ­ ski. Dogovorili smo se da se vidimo idući dan. Ujutro su me pozvali k uredniku. U uredu je sjedio nepo­ znati muškarac od pedesetak godina. Bio je vrlo mršav, ćelav, s vjenčićem pjegica iznad ušiju. Pomislio sam može li se če­ šljati, a da ne skida šešir s glave. Muškarac je sjedio u uredničkom naslonjaču. Vlasnik ureda smjestio se na stolcu za posjetitelje. Ja sam sjeo na rub sofe. - Upoznajte se - rekao je urednik - predstavnik Komiteta državne sigurnosti, major Čiljaev. Ljubazno sam se pridigao. Major je bez smiješka kimnuo glavom. Očigledno ga je tištilo nesavršenstvo svijeta oko njega. U urednikovu ponašanju primjećivao sam - istovremeno - samilost i zluradost. Izgledao je kao da kaže: „I, što? Dolijao si?! A sad se sâm izvlači. Ta jesam li te upozoravao, budalo..." Major je progovorio. Oštar glas nije odgovarao izgledu is­ crpljenog čovjeka. 55

- Poznajete li Artura Tornstrema? - Da - odgovaram - jučer smo se upoznali. -Je li Vam postavljao kakva provokativna pitanja? - Zapravo, nije. Uopće mi nije postavljao pitanja. Baš se i ne sjećam. - Niti jedno? - Kako mi se čini, niti jedno. - Kako je počelo vaše poznanstvo? Preciznije, gdje i kako ste se upoznali? - Sjedio sam kod daktilografkinja. Ušao je pa pita... - Ah, pita? Znači, ipak pita?! Što, ako nije tajna? - Pitao je - gdje je ovdje zahod? Major je zapisao tu rečenicu i dodao: - Savjetujem Vam da budete pažljiviji... Daljnji razgovor bio mi je apsolutno besmislen. Čiljaeva je sve zanimalo. Što smo jeli? Što smo pili? O kojim umjetnici­ ma smo razgovarali? Čak ga je zanimalo je li Šveđanin često odlazio u zahod?.. Major je inzistirao da se prisjetim svih detalja. Ne pretje­ ruje li Šveđanin s alkoholom? Gleda li žene? Sliči li latentnom homoseksualcu? Odgovarao sam podrobno i savjesno. Nisam imao što skrivati. Major je napravio pauzu. Malo se pridigao nad stolom. Zatim je lagano podignuo glas: - Računamo na Vašu razumnost. Iako ste prilično lakomi­ slen čovjek. Podaci koje imamo o Vama više su nego protur­ ječni. Konkretno - beskrupuloznost u svakodnevnim prilika­ ma, pijanstvo, sumnjivi vicevi... Htio sam pitati - što je tu proturječno? Ali sam se suzdr­ žao. Tim više što je major izvukao prilično debeli fascikl. Na koricama je krupnim slovima bilo napisano moje prezime. 56

Ne odvajajući pogled, promatrao sam taj fascikl. Osjećao sam ono što bi osjetila, recimo, svinja na mesnom odjelu pre­ hrane. Major je nastavio: - Od Vas očekujemo potpunu iskrenost. Računamo na Vašu pomoć. Nadam se da Vam je jasno koliko je to ozbiljan zadatak?.. A najvažnije - upamtite, mi sve znamo. Mi sve zna­ mo unaprijed. Apsolutno sve... Tada sam htio pitati - a što se tiče Miše Baryšnikova? Zar se unaprijed znalo da će Miša ostati u SAD-u? Major je u međuvremenu pitao: - Što ste se dogovorili sa Šveđaninom? Trebate li se sresti danas? - Zapravo - kažem - trebamo. Pozvao je mene i ženu u kazalište Kirova. Razmišljam da ga nazovem, ispričam se i kažem da sam se razbolio. - Ni u kojem slučaju - lagano se pridigao major - idite. Svakako idite. I pamtite sve do u detalja. Nazvat ćemo Vas sutra ujutro. Još mije, pomislio sam, samo to trebalo! - Ne mogu - kažem - postoje objektivni razlozi. -To su? - Nemam odijelo. Za kazalište treba imati odgovarajuću odjeću. Tamo, između ostalog, ima i stranaca. - A zašto nemate odijelo? - pitao je major. - Kakva je to glupost? Pa Vi ste zaposlenik solidnih novina. - Malo zarađujem - odgovorio sam. Tu se umiješao urednik: - Želim Vam otkriti jednu malu tajnu. Kao što znamo, približavaju se novogodišnji praznici. Odlučili smo nagraditi druga Dovlatova vrijednim poklonom. Za pola sata on može 57

svratiti u računovodstvo. A onda može otići u Frunzensku robnu kuću. I tamo odabrati odgovarajuće odijelo za otprili­ ke sto dvadeset rubalja. - Ne nosim - kažem - standardnu veličinu. - Nema veze - rekao je urednik - nazvat ću direktora rob­ ne kuće... Tako sam postao vlasnikom uvoznog dvorednog odijela. Ako se ne varam, istočnonjemačke proizvodnje. Odjenuo sam ga možda pet puta. Jednom kad sam bio u kazalištu sa Šveđa­ ninom. I možda četiri puta kad su me poslali na sahranu... A moga Šveđanina su nakon tjedan dana deportirali iz Save­ za. Bio je konzervativni novinar. Zastupao je interese desnice. Učio je ruski jezik šest godina. Htio je napisati knjigu. I deportirali ga. Nadam se, neovisno o meni. Ono što sam ja o njemu ispri­ čao majoru bilo je potpuno bezazleno. Štoviše, upozorio sam Artura da ga prate. Točnije, natu­ knuo sam mu da i zidovi imaju uši... Šveđanin nije shvatio. Ukratko, ja s time nemam ništa. A najviše me začudilo da me poznanik, disident Šamkovič optužio da surađujem s KGB-om.

58

Oficirski remen

Najgore što se pijancu može dogoditi je da se probudi u bol­ ničkom krevetu. Ne razbudivši se još do kraja mrmljaš: Gotovo! Prestajem! Zauvijek prestajem! Više - ni jedne kapi! I onda odjednom primijetiš da na glavi imaš debeli povez od gaze. Hoćeš dodirnuti zavoje, ali ispostavlja se da ti je lije­ va ruka u gipsu. I tako dalje. Sve to dogodilo mi se u ljeto šezdeset treće godine na jugu Republike Komi. Godinu prije toga pozvali su me u vojsku. Odredili su me za logorskog čuvara. Završio sam dvadesetodnevnu školu za nadzornike pokraj Sindora... Još dvije godine prije toga bavio sam se boksom. Sudjelo­ vao sam na republičkim natjecanjima. Međutim, ne sjećam se da mi je trener makar ijednom rekao: -To je to. Ne brinem se za tebe. Zato sam to čuo od instruktora Toropceva na obuci kad­ rova za nadzor. Nakon tri tjedna vježbi. I to kad mi nisu bili prijetnja boksači nego recidivisti... Pokušao sam se osvrnuti oko sebe. Linoleum se na dijelo­ vima žuto svjetlucao od sunca. Noćni ormarić bio je pretrpan lijekovima. Kod vrata su visjele zidne novine Lenjin i zdrav­ stvena zaštita.

59

Osjećao se miris dima i, ma kako bilo čudno, algi. Nalazio sam se na sanitetskom odjelu. Boljela me glava zbog stegnutog poveza. Osjećao sam du­ boku ranu nad obrvom. Lijevu ruku nisam mogao micati. Na naslonu kreveta visjela je moja vojnička košulja. Tamo su trebale biti cigarete. Umjesto pepeljare iskoristio sam sta­ klenku s nekakvom crnom tintom. Kutiju šibica trebalo je pridržati ustima. Sad sam se mogao prisjetiti jučerašnjeg događaja. Ujutro su me maknuli sa stražarskog popisa. Otišao sam k starijem vodniku: - Što se dogodilo? Zar mi daju slobodan dan? - Nešto slično - kaže stariji vodnik - možeš se veseliti... Poludio je zatvorenik u baraci broj četrnaest. Laje, kukuriče... Kuharicu, tetu Šuru je ugrizao... Ukratko, odvest ćeš ga u psihijatrijsku bolnicu u Iosseru. A onda si čitav dan slobo­ dan. Računaj to kao slobodan dan. - Kad moram ići? - Možeš odmah. - Sâm? - A zašto - sâm? Ide vas dvoje, kao po običaju. Uzmi Čurilina ili Gajenka... Curilina sam pronašao u pogonu za izradu alata. Baktao se s lemilom. Na radnom stolu nešto je pucketalo šireći miris kolofonija. - Lemim - rekao je Čurilin - zlatarski posao. Pogledaj. Vidio sam mesinganu pločicu s reljefastom zvijezdom. Unutarnja strana bila je zalivena olovom. Remen s takvom pločicom pretvarao se u prijeteće oružje. To je bila tada moda - čekisti su si nabavljali kožne oficir­ ske remene. Zatim su pločicu zalijevali slojem olova i išli na 60

ples. Ako bi došlo do tučnjave, mesingane pločice letjele bi nad glavama. Kažem: - Spremaj se. - Što je? - Vodimo psihopata u Iosser. Neki zatvorenik je skrenuo u četrnaestici. Između ostalog, ugrizao je tetu Suru. Kaže Čurilin: - I dobro je napravio. Očito je htio žderati. Ta Šura nosi kući državno ulje. Vidio sam. - Hajdemo - kažem. Čurilin je ohladio pločicu pod slavinom i zategnuo remen. - Idemo... Dobili smo oružje, dolazimo u stražarnicu. Nakon dvije minute nadzornik dovodi neobrijanog, debelog zatvorenika. Ovaj se opire i viče: - Hoću lijepu djevojku, sportašicu! Dajte mi sportašicu! Koliko moram čekati?! Nadzornik je mirno odgovorio: - Minimum kojih šest godina. I to ako te oslobode prije roka. Imaš grupni dosje. Zatvorenik nije obraćao pažnju i nastavio je vikati: - Gadovi, dajte mi kvalificiranu sportašicu!.. Čurilin ga je pažljivo pogledao i gurnuo me laktom: - Slušaj, kakav je to on psihopat?! Normalan čovjek. Prvo je htio žderati, a sad hoće žensku. I to još kvalificiranu... Ima čovjek ukusa... Ni ja ne bih odustao... Nadzornik mi je predao dokumente. Izašli smo na trijem. Čurilin pita: - Kako se zoveš? - Doremifasole - odgovorio je zatvorenik. 61

Tada sam mu rekao: - Ako ste stvarno nenormalni - u redu. Ako se pretvarate isto u redu. Ja nisam liječnik. Moj je posao odvesti Vas u Iosser. Ostalo me ne brine. Jedini uvjet je da to opet ne izvodite. Počne­ te li gristi - pucam. A lajati i kukurikati možete koliko hoćete... Trebalo je hodati oko četiri kilometra. Na putu nije bilo nijednog kamiona za prijevoz drveta. Auto upravitelja logora uzeo je kapetan Sokolovski. Otišao je, kažu, polagati nekakve ispite u Intu. Ukratko, morali smo pješačiti. Cesta je vodila kroz selo, prema tresetnom močvarnom kraju. Odatle pokraj šumarka do same pruge. A iza pruge nicale su logorske promatračnice Iossera. U selu, kod dućana, Čurilin je usporio korak. Pružio sam mu dva rublja. Patrole se u to doba nije trebalo bojati. Zatvorenik se otvoreno složio s našom idejom. Čak nam je od sreće rekao: - Zovem se Tolik... Čurilin je donio bocu Moskovske. Gurnuo sam je u džep hlača. Trebalo je samo izdržati do šumarka. Zatvorenik se svako malo prisjećao svoje duševne poremećenosti. Tada bi puzao četveronoške i režao. Savjetovao sam mu da ne rasipa snagu. Da je čuva za me­ dicinski pregled. A mi ga nećemo odati. Čurilin je rasprostro novine na travi. Izvadio je iz džepa malo keksa. Pili smo redom, iz boce. Zatvorenik je prvo oklijevao: - Liječnik može osjetiti miris. Bit će to nekako neprirodno... Čurilin ga je prekinuo: - A lajati i kukurikati je prirodno?.. Pojest ćeš malo cecelja i gotovo. 62

Zatvorenik je rekao: - Uvjerili ste me... Dan je bio topao i sunčan. Nebom su se vukli mali oblaci nestalnih oblika. Kod pruge su nestrpljivo trubili kamioni za prijevoz drveta. Nad Čurilinovom glavom zujao je bumbar. Votka je počela djelovati. Pomislio sam: „Dobro je na slobodi! Evo, demobilizirat ću se i satima ću šetati ulicama. Svratit ću na kavu u Ulici Marata. Zapalit ću na klupici kod zgrade Dume...“ Znam da je sloboda filozofski pojam. Mene to ne zanima. Pa robove ne zanima filozofija. Ići kuda hoćeš - evo što je sloboda!.. Moji drugovi u pijančevanju prijateljski su pričali. Zatvo­ renik je objašnjavao: - S glavom mi nije u redu. Osim toga, nadimanje... Ako ćemo iskreno, takve bi sve trebalo osloboditi. Otpisati zauvi­ jek bolest. Pa otpisuju staru tehniku. Čurilin ga je prekidao: - S glavom nije u redu? A pameti je bilo da se krade? U tvo­ jim dokumentima stoji grupna krađa. Što si to lijepoga ukrao? Zatvorenik je zbunjeno odmahivao: - Ma, ništa posebno... Traktor... - Čitav traktor? -Da. -I kako si ga ukrao? - Vrlo jednostavno. Iz kombinata armiranobetonskih pro­ izvoda. Igrao sam na psihologiju. - Kako? - Došao sam u kombinat. Sjeo na traktor. Privezao sam željeznu bačvu otraga ispod pumpe. Idem prema stražarnici. Bačva buči. Pojavljuje se čuvar: „Kamo voziš bačvu?". Od­ 63

govaram: „Osobna potreba". - „Imaš dokumente?" - „Ne." - „Odvezuj to, majku ti tvoju"... Odvezao sam bačvu i otišao na traktoru. Uglavnom, psihologija je učinila svoje. A onda smo taj traktor rasklopili na dijelove... Čurilin je zatvorenika oduševljeno lupio po leđima: - Ti si umjetnik, prijatelju! Zatvorenik se skromno složio: - Ljudi su me poštovali. Čurilin je neočekivano ustao: - Živjele radne zalihe! I izvadio iz džepa drugu bocu. Dotad je našu poljanu već obasjalo sunce. Premjestili smo se u hladovinu. Sjeli smo na srušenu johu. Čurilin je naredio: - Idemo! Bilo je vruće. Zatvorenik se raskopčao do pojasa. Na prsi­ ma mu se vidjela tetovaža od baruta: „Faina! Pamtiš sretne dane?!" A pored - lubanja, finski nož i bočica s natpisom „otrov"... Čurilin se iznenada napio. Nisam čak ni primijetio kako se to dogodilo. Najednom je postao mrk i zašutio. Znao sam da je kasarna puna neurastenika. Tomu nemi­ novno pridonosi stražarska služba. Ali upravo mi se Čurilin činio relativno zdrav. Pamtio sam u vezi s njime samo jednu ludu šalu. Vozili smo tada zatvorenike na sječu šume. Sjedili smo u daščari pored peći, grijali se, razgovarali. Naravno, pili smo. Čurilin je bez riječi izašao van. Negdje se dokopao vedra. Napunio ga je dizel-gorivom. Zatim se popeo na krov i gori­ vo izlio u dimnjak. Prostorija se ispunila vatrom. Jedva smo se izvukli iz daščare. Trojicu je zahvatila vatra. 64

Ali, to je bilo davno. A sada sam mu rekao: - Smiri se... Čurilin je šutke dohvatio pištolj. Onda smo čuli: - Ustanite! Brigada od dva čovjeka sluša zapovijedi oruža­ ne pratnje! Ako ustreba, oružana pratnja će upotrijebiti oruž­ je. Zatvorenice Holodenko, naprijed! Desetare Dovlatov - za njim!.. I dalje sam ga smirivao: - Saberi se. Dođi k sebi. A najvažnije - spremi pištolj. Zatvorenik je začuđeno pitao na logoraškom: - Kakva je to frka panika? Čurilin je u međuvremenu otpustio osigurač. Išao sam prema njemu ponavljajući: -Jednostavno si previše popio. Čurilin je počeo uzmicati. Išao sam sve vrijeme prema njemu izbjegavajući nagle pokrete. Od straha sam ponavljao nešto nesuvislo. Sjećam se da sam se čak smješkao. Zato zatvorenik nije izgubio prisebnost. Veselo je povikao: - Gle, gle - barem se zavući pod krevet!.. - Vidio sam srušenu johu iza Čurilinovih leđa. Nije mo­ gao još puno uzmicati. Sagnuo sam se. Znao sam da, padaju­ ći, može opaliti iz pištolja. Tako je i bilo. Prasak, lomljava suhoga granja... Pištolj je pao na zemlju. Nogom sam ga šutnuo u stranu. Čurilin je ustao. Sad ga se nisam bojao. Mogao sam ga oboriti iz bilo kojeg položaja. A i zatvorenik je bio u blizini. Vidio sam kako Čurilin skida remen. Nisam shvatio što to znači. Mislio sam da namješta vojničku košulju. Teoretski sam ga mogao upucati ili barem raniti. Pa bili smo na zadatku. Da tako kažem, u borbenom položaju. Do­ kazali bi moju nevinost. 65

Umjesto toga ponovno sam krenuo prema njemu. Inteli­ gencija me ubijala još dok sam se bavio boksom. Na kraju me Čurilin udario pločicom po glavi. Najvažnije je da se svega sjećam. Nisam izgubio svijest. Sâm udarac nisam osjetio. Vidio sam krv po hlačama. Tako mnogo krvi da sam čak podmetnuo dlanove. Štojim, a krv teče. Sreća je što se bar zatvorenik snašao. Istrgnuo je Čurilinu remen. Zatim mi je otrgnutim rukavom košulje povezao čelo. Tada se Čurilinu, očito, počelo bistriti. Uhvatio se za gla­ vu i jecajući krenuo prema cesti. Njegov pištolj je ležao u travi. Pored praznih boca. Rekao sam zatvoreniku: - Podigni... A sada zamislite živopisnu sliku. Naprijed, jecajući, ide čekist. Zatim nenormalan zatvorenik s pištoljem. Iza njih hoda desetar sa zakrvavljenim povezom na glavi. A njima ususret vojna patrola. GAZ-61 s trima puškomitraljescima i snažnim vučjakom. Čudim se da nisu ustrijelili mog zatvorenika. Lako su mo­ gli ispucati nekoliko rafala. Ili pustiti psa na njega. Vidio sam auto i pao u nesvijest. Otkazali su mi centri za volju. A i vrućina je, na kraju, učinila svoje. Samo sam ih uspio upozoriti da zatvorenik nije kriv. A tko je kriv - neka shvate sami. K tome sam, padajući, slomio ruku. Zapravo, nisam je slomio, nego povrijedio. Napukla mi je podlaktica. Pomislio sam - ovo je stvarno previše. Posljednje čega se sjećam bio je pas. Sjedio je pored mene i nervozno zijevao, pokazujući ljubičasto ždrijelo... 66

Iznad moje glave proradio je zvučnik. Iz njega je doprlo zujanje, a zatim je uslijedilo lako krckanje. Izvukao sam utikač, ne dočekavši svečane zvukove himne. Odjednom sam se sjetio zaboravljenog osjećaja iz djetinj­ stva. Školarac sam, imam temperaturu. Dopuštaju mi da pro­ pustim nastavu. Čekam liječnika. Sjest će na moju postelju. Pregledat će mi grlo. Reći će: „Ajde, mladiću". Mama će tražiti čisti ručnik za njega. Bolestan sam, sretan, svi me vole. Ne moram se umivati hladnom vodom... Čekao sam da se pojavi liječnik. Umjesto njega pojavio se Čurilin. Bacio je pogled kroz prozor, sjeo na prozorsku da­ sku. Onda se uputio prema meni. Izgledao je ponizno i tužno. Probao sam ga udariti nogom u mošnje. Čurilin se malko odmaknuo i počeo, prijetvorno kršeći ruke: - Sergejiću, oprosti. Kriv sam... Kajem se... Iskreno se ka­ jem... Bio sam u efektu... - Afektu - ispravio sam ga. - Tim više... Čurilin je oprezno koraknuo prema meni: - Htio sam se našaliti... Da se smijemo... Ne ljutim se na tebe... -Još i to... Što sam mu mogao reći? Što se može reći čuvaru koji losion Higijena koristi samo iznutra? Pitao sam: - Što je s našim zatvorenikom? - U redu je. Opet je skrenuo. Čitavo jutro pjeva: „Široka je rodna zemlja moja". Sutra ima pretrage. Zasad je izoliran u zasebnoj sobi. 67

-A ti? - A ja sam, naravno, u vojnom zatvoru. To jest, faktički sam ovdje, a u načelu - u vojnom zatvoru. Tamo zemljak moj dežura... Trebam te nešto. Čurilin se približio još jedan korak i počeo brzo govoriti: - Sergejiću, gotov sam, gori mi pod nogama! U četvrtak je Sud časti! - Protiv koga? - Protiv mene. Ti si, kažu, Sergejića osakatio. - Dobro, reći ću da ti ništa ne zamjeram. Da ti opraštam. - Već sam rekao da mi opraštaš. To, kažu, nije važno, kap je prelila čašu. -I što ja mogu učiniti? - Ti si obrazovan, smisli nešto. Kako se kaže, izvedi neku gadost. U protivnom, ti kurvini sinovi će predati papire na sud. To znači tri godine disciplinskog bataljona. A disciplinski bataljon je gori od logora. Tako da - spašavaj... Napravio je grimasu, pokušavajući zaplakati: -Ja sam jedini sin... Brat je u zatvoru, sestre se udale... Kažem: - Ne znam što se tu može napraviti. Ima jedna opcija... Čurilin je živnuo: - Koja? - Postavit ću pitanje na sudu. Pitat ću: „Čurilin, imate li stručno zvanje?" Ti ćeš odgovoriti: „Ne." Ja ću reći: „I što će on nakon demobilizacije - krasti? Gdje su obećani tečajevi za vozače i bageriste? Po čemu smo mi gori od regularne voj­ ske?" I tako dalje. Tu će se, naravno, svi uskomešati. Možda će jamčiti za tebe. Čurilin je još više živnuo. Sjeo je na moj krevet, ponav­ ljajući: 68

- Evo, glava! Evo, stoje glava! S takvom glavom, u nače­ lu, ne moraš ni raditi. - Pogotovo - kažem - ako mlatiš po njoj mesinganom pločicom. - Stvar je prošlost - rekao je Čurilin - sve je zaboravlje­ no... Napiši mi što moram reći. - Pa sve sam ti rekao. - A sada napiši. Inače ću se odmah spetljati. Čurilin mi je pružio okrnjak kemijske olovke. Onda je otrgnuo komad zidnih novina: - Piši. Uredno sam napisao: „Ne." - Što znači - „Ne"? - pitao je. - Rekao si mi: „Napiši što ću reći". I evo, pišem: „Ne." Postavit ću pitanje na sudu: „Imaš li stručno zvanje?" Ti ćeš odgovoriti: „Ne“. Onda ću reći ono o tečajevima za vozače. A zatim će se svi uskomešati. - Znači, kažem samo jednu riječ - „ne"? - Pa, da. - Malo je to - rekao je Čurilin. - Nije isključeno da ti postave i druga pitanja. - Koja? - Ne znam koja. -I što ću odgovarati? - Ovisi o tome što će te pitati. - A što će me pitati? Na primjer? - Pa, recimo: „Priznaješ li da si kriv, Čurilin?" -I što ću odgovoriti? - Odgovorit ćeš: „Da." - Samo to? - Možeš odgovoriti: 69

„Da, naravno, priznajem i duboko se kajem". - To je već bolje. Piši. Prvo piši pitanje, a onda moj odgo­ vor. Pitanja piši normalno, a odgovore uglatim slovima. Da ne pobrkam... Čurilin i ja sjedili smo tako do jedanaest sati. Liječnički pomoćnik htio ga je otjerati, ali Čurilin je rekao: - Zar ne mogu biti u posjetu prijatelju po oružju?! Na kraju smo napisali cijeli dramski tekst. Zabilježili smo desetak mogućih pitanja i odgovora. I ne samo to, na Čurilinovo navaljivanje označio sam u zagradama: „hladno", „za­ mišljeno", „zbunjeno". Onda su mi donijeli ručak: tanjur juhe, prženu ribu i voćni sok sa škrobnim brašnom. Čurilin se iznenadio: - Ovdje daju bolju hranu nego u vojnom zatvoru. Kažem: - A ti bi htio da je obrnuto? Morao sam mu dati prženu ribu i voćni sok sa škrobnim brašnom. Poslije toga smo se rastali. Čurilin je rekao: - U dvanaest mom zemljaku završava smjena. Nakon nje­ ga će dežurati neki Ukrajinac. Moram biti tamo. Prišao je k prozoru. Zatim se vratio: - Zaboravio sam. Hajde da zamijenimo remene. Inače će mi još produžiti kaznu za tu pločicu. Uzeo je moj vojnički remen. A svoj je objesio na naslon kreveta. - Imaš sreće - kaže - moj je od prave kože. I još sa zalemljenom pločicom. Zvizneš i čovjek se trenutno strovali! - Da, znam... Čurilin je opet prišao k prozoru. Još jednom se okrenuo. 70

- Hvala ti - kaže - neću ti to zaboraviti. I izašao kroz prozor. Premda je sasvim pristojno mogao izaći kroz vrata. Dobro da mi još nije odnio cigarete... Prošla su tri dana. Liječnik mi je rekao da sam dobro pro­ šao. Da imam samo ogrebotinu na glavi. Lunjao sam po području vojnog gradića. Satima sam sje­ dio u knjižnici. Sunčao se na krovu skladišta za drva. Dvaput sam pokušao ući u vojni zatvor. Jednom je de­ žurao Latvijac. Bio je u prvoj godini službe. Odmah je po­ digao strojnicu. Htio sam predati cigarete, ali on je zavrtio glavom. Navečer sam ponovno došao. Taj je put dežurao jedan po­ znanik instruktor. - Uđi - kaže - možeš čak i prespavati. Zazveckao je ključevima. Vrata su se otvorila. Čurilin je kartao Buru s još troje zatvorenika. Peti je pratio igru sa sendvičem u ruci. Na podu su ležale kore od naranča. - Zdravo! - rekao je Čurilin - ne smetaj. Sad ću ih ja ras­ turiti. Dao sam mu Belomor9. - A za piti? - pitao je. Mogao si mu pozavidjeti na drskosti. Stajao sam minutu i otišao. Ujutro su posvuda bile zalijepljene zidne novine: „Otvoreni komsomolski sastanak diviziona. Sud časti. Postupak protiv Čurilina Vadima Tihonova. Dolazak oba­ vezan". 9 Vrsta jakih cigareta (nap. prev.).

71

Pokraj mene je prolazio jedan koji je bio u produženoj vojnoj službi. Već je odavno vrijeme - kaže - podivljali su... To što se događa u kasarni strašna je stvar... Vino curi ispod vrata... U prostoriji kluba okupilo se šezdesetak ljudi. Na pozor­ nici se smjestio komsomolski komitet. Čurilina su posjeli sa strane, pored zastave. Čekali su da se pojavi major Afanasjev. Čurilin je izgledao savršeno sretan. Možda zato što je prvi put bio na pozornici. Gestikulirao je, mahao prijateljima. Za­ pravo, i meni je mahnuo. Na pozornicu se popeo major Afanasjev: - Drugovi! U dvorani su se postupno stišali glasovi. - Drugovi vojnici! Danas raspravljamo o predmetu voj­ nika Čurilina. Vojnik Čurilin je zajedno s desetarom Dovlatovom bio poslan na odgovoran zadatak. Na putu se vojnik Čurilin napio, i onako pijan kao letva počeo se neodgovorno ponašati. To je rezultiralo ozljeđivanjem desetara Dovlatova koji je, kad smo već kod toga, isti, oprostite na izrazu, jebivjetar. Da barem imaju srama pred zatvorenikom... Dok je major sve to govorio, Čurilin je sijao od zadovolj­ stva. Dvaput se češljao, vrtio na stolcu, dirao zastavu. Očito se osjećao junakom. Major je nastavio: - Samo u ovom kvartalu Čurilin je odsjedio u vojnom za­ tvoru dvadeset šest dana i noći. Ne govorim o pijanstvima ona su Čurilinu kao što je snijeg zimi. Govorim o ozbiljnijim prijestupima tipa tučnjave. Stječe se dojam da je komunizam za njega već izgrađen. Ne sviđa ti se nečije lice - razbij njuš­ ku! Tako će se svi početi razmahivati šakama! Mislite da ja ne bih nekog odalamio? Uglavnom, kap je prelila čašu. Moramo 72

odlučiti ostaje li Čurilin s nama ili će njegovi papiri na sud. Stvar je ozbiljna, drugovi! Počinjemo!... Ispričajte, Čurilin, kako se sve to dogodilo. Svi su pogledali Čurilina. U rukama mu se odnekud stvori­ la izgužvana ceduljica. Vrtio ju je, gledao i nešto tiho šaptao. - Ispričajte - ponovio je major Afanasjev. Čurilin je rastreseno pogledao u mene. Nešto, očito, ni­ smo predvidjeli. Nešto nam je promaknulo u scenariju. Major je podignuo glas: - Nemojte da Vas čekamo! - Nikamo mi se ne žuri - rekao je Čurilin. Lice mu se smrknulo. Postajao je sve ljući i namrgođeniji. Ali i u majorovu glasu osjećalo se da je sve uzrujaniji. Morao sam se javiti: - Evo, ja ću ispričati. - Dosta - viknuo je major - pravi se javio! - Aha - rekao je Čurilin - evo... Želim... ovaj... upisati te­ čaj za bageriste. Major se okrenuo prema njemu: - Što ima tečaj s time, majku vam vašu! Napio si se, razu­ miješ, prijatelja si ozlijedio, sad on mašta o tečaju!.. A možda biste se htjeli upisati na institut? Ili na konzervatorij?.. Čurilin je još jednom pogledao u papirić i mrko rekao: - Po čemu smo mi gori od regularne vojske? Major je od bijesa ostao bez daha: - Koliko će to još trajati? Ideš mu na ruku - a on svoje! Kažeš mu „ispričaj" - a on neće!.. - Što se tu ima ispričati - skočio je Čurilin - nije to saga o Forsyteima!.. Ispričaj! Ispričaj! Što se ima pričati?! Samo ti mene žmiči, kurvin sine, vadiš mi mast?! I tebe mogu poškakljati!.. 73

Major se uhvatio za futrolu. Ja sam, uzimajući cigarete, krenuo prema izlazu... Čurilin je dobio godinu dana disciplinskog bataljona. De­ mobilizirao sam se mjesec dana prije njegova puštanja. Ni ludog zatvorenika više nisam vidio. Cijeli svijet je nekud ne­ stao. Samo je remen još uvijek čitav.

74

Jakna Fernanda Légera

Ovo poglavlje priča je o kraljeviću i prosjaku. U ožujku četr­ deset i prve rodio se Andrjuša Čerkasov. U rujnu te iste godi­ ne rodio sam seja. Andrjuša je bio sin poznatog čovjeka. Moj otac se isticao samo po tome što je bio mršav. Nikolaj Konstantinovič Čerkasov bio je izvrstan glumac i zastupnik Vrhovnog savjeta. Moj otac je bio običan kazališni djelatnik i sin buržujskog nacionalista. Čerkasovljev talent oduševljavao je Petera Brooka, Fellinija i de Sicu. Talent mog oca bio je sumnjiv čak i njegovim roditeljima. Čerkasova je poznavala cijela zemlja kao glumca, zastup­ nika i borca za mir. Mog oca su poznavali samo susjedi, kao čovjeka koji pije i koji je živčan. Čerkasov je imao vikendicu, auto i slavu. Moj otac je imao samo astmu. Njihove žene su se družile. Čak su, izgleda, zajedno zavr­ šile Kazališni institut. Majka je radila kao glumica, zatim je bila korektorica i, na kraju, penzionerka. I Nina Čerkasova je radila kao glumica. Nakon muževljeve smrti dali su joj otkaz u kazalištu. Naravno, prijatelji Čerkasovih bili su iz visokih društvenih krugova: Šostakovič, Mravinski, Èjzenštejn... Moji roditelji bili su kućni prijatelji Čerkasovih. 75

Ta je obitelj čitav život za nas brinula i pokroviteljski se odnosila prema nama. Čerkasov je mom ocu davao savjete. Njegova je supruga mami poklanjala haljine i cipele. Moji roditelji su se često svađali. Onda su se razveli. A raz­ vod gotovo da je bio jedini miroljubiv čin u čitavom njihovu zajedničkom životu. Jedan od ono malo slučajeva kad su se moji roditelji razumjeli. Čerkasov je znatno pomagao nama i majci. Na primjer, zahvaljujući njemu zadržali smo stan. Andrjuša je bio moj prvi prijatelj. Upoznali smo se za eva­ kuacije. Točnije, nismo se upoznali, već smo ležali jedan po­ red drugog u dječjim kolicima. Andrjuša je bio u inozemnim kolicima. Ja sam bio u onima domaće proizvodnje. Hranili smo se, mislim, jednako loše. Bio je rat. Onda je rat završio. Naše su obitelji ponovno bile u Lenjingradu. Čerkasovi su živjeli u državnoj zgradi u Kronverkskoj ulici. Mi smo živjeli u komunalnom stanu u Ulici Rubinštejna. Andrjuša i ja viđali smo se dosta često. Zajedno smo išli na dječje matineje. Zajedno smo slavili rođendane. Ja sam se kući vozio s majkom u tramvaju. Andrjušu je kući dovozio vozač u Bugattiju - ratnom trofeju. Andrjuša i ja bili smo iste visine. Otprilike iste dobi. Oboje smo bili zdravi i puni energije. Andrjuša je, koliko se sjećam, bio hrabriji, nagliji, grublji. Ja sam bio nešto snažniji fizički i, čini se, mrvicu razumniji. Svako smo ljeto boravili u vikendici. Čerkasovi su na Karelskoj prevlaci imali vikendicu okruženu borovima. S prozo­ ra se vidio Finski zaljev nad kojim su kružili galebovi. O Andrjuši je uvijek vodila brigu neka služavka. Služavke su se često izmjenjivale. Otpuštali su ih, u pravilu, zbog kra­ đe. Otvoreno govoreći, moglo ih se razumjeti. 76

Nina Čerkasova imala je posvuda stvari iz inozemstva. Sve police bile su natrpane parfemima i kozmetikom. Mla­ dim služavkama to je bio izazov. Primijetivši da opet nešto nedostaje, Nina Čerkasova bi namrštila obrve: - Ljubaša je nestašna! Idući dan bi Ljubašu zamijenila Zinulja... Moja dadilja je bila Luiza Genrihovna. Kao Njemici, pri­ jetila joj je mogućnost da je uhite. Luisa Genrihovna skrivala se kod nas. To jest, jednostavno je živjela s nama. I usput me odgajala. Čini se da joj uopće ništa nismo platili. Jednom sam boravio s Luizom Genrihovnom u vikendici Čerkasovih. Onda se dogodilo sljedeće. Luiza Genrihovna ima­ la je upalu vena. Jedna mljekarica koju je poznavala savjetovala joj je da noge maže balegom. To je navodno narodni lijek. Na nesreću onih oko nje, taj je lijek imao učinka. Do sa­ mog uhićenja Luiza Genrihovna širila je nepodnošljiv smrad. Mi smo to, naravno, trpjeli, međutim Čerkasovi su ipak bili otmjeniji ljudi. Mami je bilo rečeno da prisutnost Luize Genrihovne nije poželjna. Nakon toga majka je unajmila sobu. I to u istoj ulici, u jed­ noj seoskoj kući. Tamo smo dadilja i ja provodili svako ljeto. Sve dok je nisu uhitili. Ujutro sam odlazio k Andrjuši. Trčali smo po zemljištu oko kuće, jeli ribiz, igrali stolni tenis, lovili hrušteve. Za top­ lih dana išli smo na plažu. Kad je padala kiša, na verandi smo izrađivali figurice od plastelina. Ponekad su dolazili Andrjušini roditelji. Majka je dolazila sko­ ro svake nedjelje. Otac - četiri puta tijekom ljeta, da se naspava. Sami Čerkasovi su prema meni bili dobri. Dok služavke nisu bile tako dobre. Tà ja sam im bio dodatni teret. A taj im teret nije bio dodatno plaćen. 77

Zato su se Andrjuši dopuštali nestašluci, a meni nisu. Bolje reći, Andrjušini nestašluci su izgledali prirodni, a moji i ne baš. Govorili bi mi: „Ti si pametniji. Moraš biti primjer Andrjuši..." Tako sam ljeti imao ulogu malog učitelja. Osjećao sam nejednakost. Iako su na Andrjušu češće po­ dizali glas. Strože su ga kažnjavali. A mene su na svaki način njemu isticali kao primjer. Svejedno sam bio povrijeđen. Andrjuša je bio važniji. Po­ sluga ga se pribojavala kao gospodara. A ja sam bio, što bi se reklo, iz puka. I iako je služavka bila još jednostavnija žena, vidjelo se da me nije voljela. U teoriji bi sve trebalo biti drugačije. Služavka bi trebala voljeti mene. Voljeti me kao njoj bliskog u društvenom smi­ slu. Gajiti prema meni simpatije kao prema raznočincu. A u stvarnosti sluge vole omražene gospodare mnogo više no što se čini. I, naravno, više od sebe samih. Nina Čerkasova bila je inteligentna, pametna, lijepo odgo­ jena žena. Naravno, ona ne bi dopustila da povrijede šestogo­ dišnjeg sina njezine prijateljice. Kad bi Andrjuša uzeo jabuku, i ja sam dobivao jabuku. Kad bi Andrjuša išao u kino, karte su se kupovale za obojicu. Sada mogu reći da je Nina Čerkasova imala sve vrline i mane bogataši. Bila je snažna, odlučna, znala je što želi. Ali i hladna, umišljena i aristokratski naivna. Na primjer, smatrala je da je novac teško breme. Govorila bi mami: Koja si ti sretnica, Nora. Tvom Sereži daš karamelu i zadovoljan je. A moj klipan voli samo čokoladu... I ja sam, naravno, volio čokoladu. Ali sam se pravio da više volim karamele. 78

Ne žalim što smo živjeli siromašno. Ako je za vjerovati Hemingwayju, siromaštvo je piscu nezamjenjiva škola. Siro­ maštvo čovjeka čini oštroumnim. I tako dalje. Zanimljivo je da je Hemingway to shvatio tek kad je po­ stao bogat... Sa sedam godina uvjeravao sam mamu da mrzim voće. S devet godina nisam htio u dućanu isprobavati nove cipele. S jedanaest sam zavolio čitanje. Sa šesnaest naučio sam zarađi­ vati novac. Andrej Čerkasov i ja družili smo se do šesnaeste godine. On je završavao englesku školu. Ja sam završavao običnu. Volio je matematiku. Meni su bile draže manje egzaktne zna­ nosti. Obojica smo bili velike lijenčine. Viđali smo se dosta često. Engleska škola bila je udaljena pet minuta pješice od naše kuće. Andrjuša bi dolazio k nama nakon nastave. I ja bih ponekad išao k njemu gledati televizi­ ju u boji. Andrej je bio djetinjast, zaigran, druželjubiv. Ja sam već tada bio zloban i nisu mi promicale ljudske slabosti. U godinama školovanja oboje smo stekli prijatelje. Ali nisu bili zajednički. Među mojim prijateljima bilo je dosta dečki koji su naginjali kriminalu. Andrej se zbližio s dečkima iz dobrih obitelji. Znači, ima nečega u marksističko-lenjinističkom učenju. Čo­ vjek, nesumnjivo, ima društvene instinkte. Čitav moj svjesni ži­ vot nešto me instinktivno vuklo prema gubitnicima - siromasi­ ma, huliganima, pjesnicima koji tek počinju pisati. Tisuću puta pokušao sam ući u pristojno društvo, ali bezuspješno. Samo u društvu divljaka, shizofrenika i ološa osjećao sam se sigurno. Pristojni poznanici su mi govorili: Nemoj se ljutiti, oko sebe širiš strašan nemir. Pored tebe čovjek dobije sve moguće komplekse... 79

Nisam se ljutio. Još sam od svoje dvanaeste godine osjećao da me nešto nezaustavljivo vuče prema ološu. Nije čudno da je sedmero mojih poznanika iz škole kasnije prošlo kroz za­ tvorske logore. Crvenokosi Boris Ivanov odsjedio je zbog boje za željezni lim. Dizač utegâ Kononenko nožem je izbo sustanarku. Sin školskog podvornika Miša Hamrajev opljačkao je restoran u vlaku. Bivši modelar aviona Letjago silovao je gluhonije­ mu djevojku. Alik Brikin, koji me naučio pušiti, napravio je težak vojni prijestup: istukao je oficira. Jura Golinčik zvani Hrjapa ranio je milicijskog konja. Čak je predsjednik razre­ da Vilja Rivkovič uspio dobiti jednu godinu zbog trgovanja lijekovima. Kod Andrjuše Čerkasova moji su prijatelji izazivali strah i nemir. Svakom od njih stalno je nešto prijetilo. Svi su mislili da je jedini važan oblik samopotvrđivanja - sukob. Obojica smo se oženili relativno rano. Ja sam se oženio, naravno, sa siromašnom djevojkom. A Andrej s Dašom, unu­ kom kemičara Ipatjeva, čime se povećao obiteljski imetak. Sjećam se da sam čitao da se suprotnosti privlače. Po mom mišljenju, ima u toj teoriji nečeg sumnjivog. Ili, barem, spor­ nog. Na primjer, Daša i Andrej bili su slični. Oboje visoki, lije­ pi, dobronamjerni i praktični. Oboje su više od svega cijenili mir i red. Oboje su živjeli sa stilom i bez problema. I Lena i ja smo bili slični. Oboje kronični baksuzi. Oboje u neskladu sa stvarnošću. Čak i na Zapadu uspijevamo živjeti unatoč postojećim pravilima... Jednom su nas Andrjuša i Dar’ja pozvali u goste. Dolazi­ mo u Kronverksku. U ulazu sjedi milicajac. Podiže telefonsku slušalicu: - Andrej Nikolaevič, imate goste! 80

A zatim je, promijenivši izraz lica, strogo rekao: - Prođite... Penjemo se liftom. Ulazimo. U predsoblju je Daša šapnula: - Oprostite, kod nas je medicinska sestra. Isprva nisam shvatio. Mislio sam da jednom od roditelja nije dobro. Čak sam stekao dojam da bismo trebali otići. Objasnili su nam: - Gena Lavrentjev došao je s medicinskom sestrom. To je strašno. Djevojka u sovjetskoj bundi. Četvrti put pita hoće li biti plesa. Upravo je popila cijelu bocu hladnog piva... Molim vas, nemojte se ljutiti... - Ma ništa - kažem - navikli smo... Tada sam radio u tvorničkim novinama. Moja je supruga bila frizerka. Jedva da nas je išta moglo šokirati. Medicinsku sestru sam kasnije dobro promotrio. Imala je lijepe ruke, tanke gležnjeve, zelene oči i sjajno čelo. Svidjela mi se. Puno je jela i čak je za stolom neprimjetno odavala plesne kretnje. Njezin pratitelj, Lavrentjev, izgledao je gore. Imao je buj­ nu kosu i meke crte lica, što je grozna kombinacija. Osim toga, počeo mi je ići na živce. Predugo je pričao o putu u Ru­ munjsku. Mislim da sam mu rekao da ne volim Rumunjsku... Prolazile su godine. Andrej i ja smo se rijetko viđali. Svake godine sve rjeđe. Nismo se posvadili. Nismo jedan drugoga razočarali. Jed­ nostavno su nam se životi razišli. U to sam vrijeme već nešto pisao. Andrej je završavao ma­ gisterij. Bio je u društvu veselih, pametnih, dobrodušnih fizičara. A ja u društvu ludih, prljavih, pretencioznih pjesnika. Njego­ 81

vi poznanici su ponekad pili konjak sa šampanjcem. Moji su regularno pili ružičasti porto. Njegovi prijatelji su u društvu recitirali Gumileva i Brodskoga. Moji su čitali isključivo vla­ stita djela. Ubrzo potom umro je Nikolaj Konstantinovič Čerkasov. Oko kazališta Puškin okupilo se mnogo ljudi. Bilo ih je toliko da je promet bi Čerkasov je bio narodni umjetnik. I ne samo po zvanju. Voljeli su ga profesori i seljaci, generali i kriminalci. Tako slavni bili su Jesenjin, Zoščenko i Visocki. Godinu dana kasnije Nini Čerkasovoj dali su otkaz u kaza­ lištu. Zatim su uzeli nagrade njezina muža. Prinudili su je da preda međunarodne nagrade koje je Čerkasov dobio u Euro­ pi. Među njima je bilo vrijednih predmeta od zlata. Uprava je prisilila udovicu da ih preda muzeju kazališta. Udovica, naravno, nije živjela siromašno. Imala je viken­ dicu, auto, stan. Osim toga, imala je ušteđevinu. Daša i An­ drej su radili. Mama je s vremena na vrijeme posjećivala udovicu. Pri­ čale su na telefon po nekoliko sati. Udovica se žalila na sina. Govorila je da je nepažljiv i sebičan. Majka bi uzdisala: - Tvoj bar ne pije... Ukratko, naše majke su se pretvorile u jednako tužne i ga­ nutljive starice. A mi - u jednako bezosjećajne i nemarne sino­ ve. Iako je Andijuša bio uspješan fizičar, a ja disidentski pjesnik. Naše majke su postale slične. Iako, ne sasvim. Moja go­ tovo nije izlazila iz kuće. Nina Čerkasova odlazila je na sve premijere. Osim toga, spremala se u Pariz. Bila je u inozemstvu i ranije. A sada je htjela posjetiti stare prijatelje.

82

Događalo se nešto čudno. Prije, dok je Čerkasov bio živ, kod njih su svaki dan bili gosti. To su bili poznati, talentirani ljudi - Mravinski, Rajkin, Šostakovič. Činilo se da su svi obi­ teljski prijatelji. Nakon smrti Nikolaja Konstantinoviča ispo­ stavilo se da su oni bili njegovi osobni prijatelji. Općenito su sovjetske poznate ličnosti nekamo nestale. Ostali su inozemni prijatelji - Sartre, Yves Montand, udovica umjetnika Légera. Tako je Nina Čerkasova odlučila ponovno posjetiti Francusku. Tjedan dana prije njezina odlaska slučajno smo se sreli. Bio sam u knjižnici Doma novinara, redigirao sam memoare jednog osvajača tundre. Od četrnaest poglavlja u tim memo­ arima devet je počinjalo jednako: „Bez lažne skromnosti..." Osim toga, trebao sam provjeriti Lenjinove citate. I odjednom, ulazi Nina Čerkasova. Nisam znao da dolazi­ mo u istu knjižnicu. Ostarjela je. Njezina je odjeća, kao i uvijek, bila neprimjet­ no, promišljeno raskošna. Pozdravili smo se. Pitala me je: - Ti si, kažu, postao pisac? Nisam se snašao. Nisam bio spreman na takvo pitanje. Bilo bi bolje da je pitala: „Jesi li ti genij?" Odgovorio bih mir­ no i potvrdno. Svi moji prijatelji mučili su se pod teretom ge­ nijalnosti. Svi su sebe nazivali genijima. Dok, evo, zvati sebe piscem bilo je već teže. Odgovorio sam: - Pišem tu i tamo iz razonode... U čitaonici su bila dva posjetitelja. Oba su pogledavala prema nama. Ne zato što su prepoznali udovicu Čerkasova. Rekao bih, prije zato što su osjećali miris francuskog parfema. Rekla je: 83

- Znaš, već duže vremena želim pisati o Kolji. Nešto slič­ no memoarima. - Pišite. - Bojim se da nisam talentirana. Iako su se svim poznani­ cima svidjela moja pisma. - Napišite onda dugačko pismo. - Najteže je početi. Stvarno, kada je sve počelo? Možda od dana našeg poznanstva. Ili mnogo ranije? - Evo, tako počnite. - Kako? - „Najteže je početi. Stvarno, kad je sve počelo..." - Shvati, Kolja je bio sav moj život. Bio je moj prijatelj. Bio je moj učitelj... Što misliš, je li pogrešno više voljeti muža nego sina? - Ne znam. Mislim da u ljubavi nema veličina. Ima samo da ili ne. - Stvarno si postao pametan - rekla je. Zatim smo razgovarali o književnosti. Mogao sam, i ne pitajući, pogađati tko su njezini idoli - Proust, Galsworthy, Feuchtwanger... Ispostavilo se da voli Pastemaka i Cvetajevu. Onda sam rekao da Pasternak nije imao ukusa. A Cvetajeva je, uza svu genijalnost, bila teška idiotkinja... Nakon toga smo prešli na slikarstvo. Bio sam siguran da se divi impresionistima. I nisam pogriješio. Zatim sam rekao da su impresionisti davali prednost tre­ nutnom nad vječnime. Da su samo kod Moneta rodne ten­ dencije prevladavale nad onima vrste... Čerkasova je tužno uzdahnula: - Mislila sam da si se opametio... Razgovarali smo više od sat vremena. Onda se pozdravila i otišla. Više mi se nije redigiralo memoare osvajača tundre. 84

Razmišljao sam o siromaštvu i bogatstvu. O nesretnoj i ranji­ voj ljudskoj duši... Jednom sam radio kao logorski čuvar. Među kažnjenicima je bilo i poznatih visokopozicioniranih partijskih radnika. Pr­ vih nekoliko dana ponašali bi se kao da su još uvijek rukovo­ ditelji. Zatim bi se organski rastvarali u masi logoraši. Jednom sam prilikom gledao dokumentarni film o Parizu. Radilo se o događajima u okupiranoj Francuskoj. Po ulicama su išle mase izbjeglica. Uvjerio sam se da pokorene zemlje izgledaju jednako. Svi su opljačkani narodi blizanci... U trenutku s čovjeka padne oklop mira i bogatstva. Od­ mah se oskvrne njegova izranjana, tužna duša. Prošla su tri tjedna. Zazvonio je telefon. Čerkasova se vra­ tila iz Pariza. Rekla je da će navratiti. Kupili smo halvu i kekse. Izgledala je pomlađeno i malo tajanstveno. Francuske slav­ ne ličnosti bile su velikodušnije od naših. Lijepo su je primili. Mama je pitala: - Kako se odijevaju u Parizu? Nina Čerkasova je odgovorila: - Onako kako smatraju da treba. Zatim nam je pričala o Sartreu i njegovim nepodnošljivim istupima. O probama u kazalištu Sole. O obiteljskim razmiri­ cama Yvesa Montanda. Dala nam je poklone. Mami elegantnu torbicu za kazalište. Leni komplet kozmetike. Ja sam dobio staru jaknu od velura. Otvoreno govoreći, bio sam malo zbunjen. Vidjelo se da jaknu treba očistiti i srediti. Na laktovima se sjajila. Nedosta­ jala je dugmad. Na okovratniku i rukavu opazio sam tragove uljane boje. Čak sam pomislio da bi bilo bolje da je donijela olovku. Ali glasno sam izgovorio: 85

- Hvala. Niste trebali... Ta nisam se mogao izderati - „Gdje ste uopće nabavili ta­ kvu starudiju od jakne?!" Jakna je, zaista, bila stara. Takve jakne, ako se može vjero­ vati sovjetskim plakatima, nose nezaposleni Amerikanci. Čerkasova me pogledala nekako čudno i rekla: - To je jakna Fernanda Légera. Bio je otprilike tvoje građe. Začuđeno sam pitao: - Od Légera? Onog Légera? - Svojedobno smo se često družili. Kasnije sam se družila s njegovom udovicom. Rekla sam joj za tebe. Nadja je otvorila ormar. Izvadila je ovu jaknu i dala mi je. Kaže da je Fernandova posljednja želja bila da ona pomaže svakojakoj rulji... Odjenuo sam jaknu. Bila mi je po mjeri. Mogla se odjenuti na deblji džemper. Bila je nešto kao kratki jesenski kaput. Nina Čerkasova ostala je kod nas do jedanaest. Onda je pozvala taksi. Dugo sam promatrao mrlje od uljane boje. Sad mi je bilo žao što ih je tako malo. Samo dvije - na rukavu i kod okovratnika. Pokušao sam se sjetiti što znam o Fernandu Légera. Bio je visok, jak čovjek, iz Normandije, seosko dijete. Go­ dine 1915. otišao je na front. Tamo se zatekao u okolnostima da kruh reže bajonetom umrljanim krvlju. Légerovi crteži s fronta ispunjeni su strahotama. Zatim se u životu, kao i Majakovski, borio s umjetnošću. Ali Majakovski se upucao, a Léger je bio ustrajan i pobijedio. Maštao je da oslikava zidove zgrada i vagona. Nakon pola stoljeća njegovu su maštu proveli u djelo njujorški huligani. Mislio je da je linija važnija od boje. Mislio je da umjetnost, od Shakespearea do Édith Piaf, živi zahvaljujući kontrastima. 86

Njegove su omiljene riječi: „Renoir je slikao ono stoje vi­ dio. Ja slikam ono što sam shvatio...". Léger je umro kao komunist, jednom i zauvijek povjerovavši u najveću opsjenu, bez presedana. Nije isključeno da je, kao mnogi umjetnici, bio glup. Nosio sam jaknu nekih osam godina. Odijevao sam je u posebnim svečanim prilikama. Premda se velur za svih tih godina tako izlizao, da se tragovi uljane boje više nisu vidjeli. Da je jakna pripadala Fernandu Légeru, znalo je malo lju­ di. Nisam puno pričao o tome. Bilo mi je drago što čuvam tu nesretnu tajnu. Vrijeme je prolazilo. Došli smo u Ameriku. Nina Čerkaso­ va je umrla, ostavivši mami tisuću i pol rubalja. U Savezu je to bio velik novac. Doći do njega u New Yorku bilo je prilično teško. Za to bi bilo potrebno puno trčkaranja po institucijama i puno napora. Odlučili smo učiniti nešto drugo. Dali smo punomoć mom starijem bratu. Ispostavilo se da je i to zahtjevno i teš­ ko. Dva sam mjeseca sređivao papire. Jedan je vlastoručno potpisao mister Schultz. U kolovozu mi je brat javio da su novci stigli. Nije bilo zahvaljivanja. Možda novci toga nisu ni vrijedni. Ponekad me brat nazove rano ujutro. Odnosno, kasno u noći, po lenjingradskom vremenu. Tada mu je glas sumnjivo promukao. Osim toga, čuje se i žensko dovikivanje: - Pitaj za kozmetiku!.. Ili: - Objasni tom blesanu da se sad nose bunde od umjetnog nerca... Umjesto toga moj dragi brat pita: 87

-I, kako je u Americi? Kažu da se tamo votka prodaje dva­ deset četiri sata dnevno? - Nisam baš siguran. Ali barovi su, naravno, otvoreni. - A pivo? - Piva ima koliko hoćeš u dućanima koji rade noću. Slijedi opravdana pauza. A zatim: - Svaka čast kapitalistima, znaju svoj posao!... Pitam: - Kako si ti? - Na slovo ,,d“ - odgovara - u smislu, dobro... Uostalom, udaljili smo se od teme. I Andrej Čerkasov je dobro. Na zimu će postati doktor fizikalnih znanosti. Ili fizikalno-matematičkih... Nije li svejedno?

Košulja od popelina

Moja supruga kaže: To je ludost - živjeti s muškarcem koji ne vodi o sebi računa samo zato što je lijen... Moja supruga uvijek preuveličava stvari. Iako ja, stvarno, nastojim izbjeći nepotrebne brige. Jedem što god hoću. Šišam se kad počinjem gubiti ljudski izgled. Zato odmah uzimam u ruke mašinicu. Da se ne moram šišati naredna tri mjeseca. Jednostavno rečeno, nerado izlazim iz kuće. Hoću da me ostave na miru... U djetinjstvu sam imao dadilju, Luizu Genrihovnu. Sve je radila nepažljivo, zato što je bila u strahu od uhićenja. Jed­ nom mi je prilikom Luiza Genrihovna odijevala kratke hlače. I moje noge gurnula u jednu nogavicu. Tako odjeven proveo sam cijeli dan. Imao sam četiri godine i dobro se sjećam te zgode. Znao sam da me nisu dobro odjenuli. Ali sam šutio. Nisam se želio preodijevati. Pa ni danas ne želim. Pamtim mnogo takvih priča. Još od djetinjstva spreman sam trpjeti sve što treba, samo da izbjegnem nepotrebne napore. Nekoć sam prilično pio. I, u skladu s time, blebetao gdje god bih bio. Zbog toga su mnogi mislili da sam društven. Ali bilo je dovoljno da se otrijeznim - i moje društvenosti više nije bilo. 89

Međutim, ne mogu živjeti sam. Ne sjećam se gdje ostav­ ljam račune za struju. Ne znam glačati ni prati rublje. I naj­ važnije - malo zarađujem. Više volim biti sam, ali uz nekoga... Moja supruga uvijek pretjeruje: - Znam zašto još uvijek živiš sa mnom. Da kažem? - Pa, zašto? -Jer si jednostavno lijen kupiti krevet na rasklapanje!.. Mogao bih dati odgovor: - A ti? Zašto ti nisi kupila krevet na rasklapanje? Zašto me nisi ostavila kad je bilo najteže? Ti, koja znaš krpati, prati ru­ blje, podnositi gotovo nepoznate ljude, i najvažnije - zarađi­ vati novce!.. Upoznali smo se prije dvadeset godina. Čak se sjećam da je bila nedjelja. Osamnaesti veljače. Izborni dan. Po kućama su zvonili propagandisti. Nagovarali su stana­ re da idu što prije glasati. Ja se nisam žurio. Triput uopće ni­ sam glasao. I to ne zbog disidentskih pobuda. Prije zbog toga što mrzim besmisleno djelovanje. I, zazvoni zvonce na vratima. Na pragu stoji mlada žena u jesenskoj jakni. Izgleda kao školska učiteljica, to jest pomalo kao usidjelica. Istina, bez naočala, ali zato u ruci ima bilježni­ cu platnenih korica. Pogledala je u bilježnicu i izgovorila moje prezime. Rekao sam: -Uđite. Ugrijte se. Popijte čaja... Brinuo sam zbog nogu koje su se vidjele ispod ogrtača. Kod nas je to obiteljski, to je dio tijela koji se najmanje poka­ zuje. A i ogrtač je bio umrljan. -Jelena Borisovna - predstavila se djevojka - Vaš propa­ gandist... Još niste glasali... 90

To nije bilo pitanje već suzdržani prigovor. Ponovio sam: - Želite li čaja? Dodao sam još iz pristojnosti: - Tamo je mama... Majka je ležala, boljela ju je glava. Što joj nije smetalo da prilično glasno vikne: - Samo se usudite pojesti moju halvu! Rekao sam: -Još stignemo glasati. Elena Borisovna rekla je zatim nešto savršeno neočeki­ vano: - Znam da su ti izbori totalna profanacija. Ali što ja tu mogu? Moram Vas dovesti na izborno mjesto. U protivnom mi neće dopustiti da odem kući. -Jasno - kažem - samo budite oprezniji. Ovo što ste rekli nije za pohvalu. - Vama se može vjerovati. Odmah sam to shvatila. Čim sam ugledala portret Solženjicina. - To je Dostojevski. Ali i Solženjicina cijenim... Zatim smo skromno doručkovali. Majka nam je ipak od­ rezala komadić halve. Razgovor se, prirodno, poveo o književnosti. Kad bi Lena izgovorila ime Gladilina, ja bih pitao: - Tolja Gladilin? Kad bi razgovor skrenuo na Šukšina, ja bih precizirao: - Vasja Šukšin? A kad smo poveli razgovor o Ahmadulinoj, glasno sam uzviknuo: - Belica!.. Zatim smo izašli iz kuće. Zgrade su bile ukrašene zasta­ vama. Na snijegu su bili rasuti papirići od bombona. Paziku91

ća Griša ponosno je pokazivao svoj kaput od debele vunene tkanine. Nisam želio ići glasati. Ne zbog lijenosti, nego zato što mi se svidjela Jelena Borisovna. Nakon glasanja odmah će je po­ slati kući... Otišli smo u kino pogledati Ivanovo djetinjstvo. Film je bio toliko dobar da ga nisam mogao oholo prokomentirati. U to vrijeme hvalio sam samo krimiće. Zato što mi omo­ gućuju da se opustim. Dok sam filmove Tarkovskoga hvalio pokroviteljski oho­ lo. Aludirajući pritom na to kako Tarkovski nekih šest godina čeka moj scenarij. Iz kina smo krenuli prema Domu književnika. Bio sam siguran da ću tamo sresti koje poznato lice. Moglo se ra­ čunati na prijateljski pozdrav Goryšina. Na pijane zagrljaje Voljfa. Na površan razgovor s Jefimovom ili Koneckim. Pa ja sam bio takozvani mladi pisac. Čak me je Granin pozna­ vao osobno. Svojedobno je u Lenjingradu bilo mnogo poznatih lič­ nosti. Na primjer, Čukovski, Olejnikov, Zoščenko, Harms i tako dalje. Ali, nakon rata bilo ih je znatno manje. Jedne su zbog nečega ustrijelili, drugi su se preselili u Moskvu... Popeli smo se u restoran. Naručili smo vino, sendviče, kolače. Htio sam naručiti kajganu, ali sam se predomislio. Stariji brat mi je uvijek govorio: „Ti ne znaš jesti hranu u boji.“ Novce sam prebrojao ne vadeći ruku iz džepa. Sala je bila prazna. Jedino je kod vrata sjedio ordenom od­ likovan Rešetov, čitao je knjigu. Vidjelo se, po tome kako se zanio u čitanje, da je to njegov vlastiti roman. Mogao bih se kladiti da je naslov romana - Idem k vama, ljudi!. 92

Pili smo. Ispričao sam tri događaja iz Jevtušenkova života koji su se zbili doslovno pred mojim očima. A poznate ličnosti nikako da dođu. Iako je bilo sve više po­ sjetitelja. Prema prozoru je gledao, škrgućući protezom, beletrist Gorjanski. Za šankom su bili pjesnici Čikin i Štejnberg. Čikin je pričao: - Tebi, Borja, najbolje idu filozofske digresije. - A tebi, Dima, unutarnji monolozi - reagirao je Štejn­ berg... Čikin i Štejnberg nisu se ubrajali u poznate ličnosti. Gor­ janski je bio poznat po tome što je zadavio čuvara u njemač­ kom koncentracijskom logoru. Pored nas je prošao prilično poznati kritičar Halupovič. Dugo me promatrao, a onda je rekao: - Oprostite, mislio sam da ste Lev Melinder... Naručili smo dvjesto grama konjaka. Nije mi ostalo puno novca, a poznatih ličnosti još nije bilo. Jelena Borisovna, očito, neće saznati da sam književnik koji mnogo obećava. Baš je u tom trenutku zavirio u restoran pisac Dančkovski. Uz malu ogradu mogao bi se nazvati poznatom ličnošću. Svojevremeno su u Lenjingrad došla dva brata iz Šklova. Zvali su se Savelij i Leonid Dančikovski. Htjeli su se oku­ šati u književnosti. Pisali su kratke pjesme, kuplete, scensko-glazbene igre. U početku su pisali zajedno. Kasnije svatko za sebe. Nakon godinu dana njihovi su se putevi još radikalnije razišli. Mlađi je brat odlučio skratiti svoje prezime. Potpisivao se - Danč. Pritom je ostao Židov. 93

Stariji je brat to napravio na drugi način. I on je skratio prezime, ali je izbacio samo jedno slovo - ,,i“. Potpisivao se Dančkovski. Pa je od Židova postao ruski Poljak. Između braće postupno se stvarala nacionalna mržnja. Stvar je u tome da su se prepirali na rasnoj osnovi. - Vampiru - vikao je Leonid - odrpanče, ti pijančino! - Začepi, njuško židovska! - odgovarao je Savelij. Uskoro je počela borba s kozmopolitima. Leonida su uhap­ sili. Savelij je dotad završio Institut marksizma-lenjinizma. Počeo je objavljivati u mjesečnim časopisima. Izišla mu je prva knjiga. Kritičari su se odazvali na nju. Polako je postajao „lenjinovac". To jest, stvaratelj beskonačne i nezaustavljive Lenjiniane. Prvo je napisao knjigu Volodino djetinjstvo. Zatim kratku priču Dječak iz Simbirska. Nakon toga je izdao dvosveščanu knjigu Mladost vatrena. I, na kraju, trilogiju JJstaj, prokletstvom obilježeni! Iscrpivši biografiju Lenjina, Dančkovski se prihvatio gra­ ničnih tema. Napisao je knjigu Lenjin i djeca. Zatim - Lenjin i glazba, Lenjin i slikarstvo, a također Lenjin i poljoprivreda. Sve su te knjige bile prevedene na mnogo jezika. Dančkovski se obogatio. Bio je nagrađen ordenom „Znak počasti". Dotad su i njegova brata nakon smrti rehabilitirali. Dančkovski me je dobro poznavao, budući da je više od godine dana vodio naše književno udruženje. I evo njega, pojavljuje se u restoranu. Ja sam, spustivši glas, šapnuo Jeleni Borisovnoj: - Obratite pažnju, ovo je Dančkovski, glavom i bradom... Strelovit uspjeh... Ide po Lenjinovu nagradu... Dančkovski je krenuo u kut, dalje od glazbenog automata. Prolazeći pored nas, usporio je korak. 94

Prijateljski sam podigao čašu. Dančkovski je, bez pozdra­ va, razgovijetno rekao: Pročitao sam tvoju humoresku u Aurori. Ona je po meni sranje... Sjedili smo u restoranu do nekih jedanaest. Izborno mje­ sto odavno se zatvorilo. Onda se zatvorio restoran. Majka je ležala jer ju je boljela glava. A mi smo još uvijek šetali uz obalu rijeke Fontanke. Jelena Borisovna iznenađivala me je svojom skromnošću. Zapravo, ne skromnošću, nego ravnodušnošću prema prak­ tičnoj strani života. Kao da je sve što se događalo - promicalo na ekranu. Zaboravila je na izborno mjesto. Zanemarila je svoje oba­ veze. Kako se ispostavilo, nije čak ni glasala. A sve to zbog čega? Zbog nejasnih odnosa s čovjekom koji piše neuspjele humoreske. Ni ja, naravno, nisam glasao. I ja sam zanemario svoju građansku dužnost. Ali, općenito, ja sam poseban čovjek. Zar smo, dakle, slični? Iza nas je dvadeset godina braka. Dvadeset godina uzaja­ mne usamljenosti i ravnodušnosti prema životu. Ali, ja bar imam inicijativu, cilj, iluziju, nadu. A ona? Ona ima samo kćer i ravnodušnost. Ne pamtim da se Lena bunila ili svađala. Nikad nije ni­ jednom izgovorila uvjereno, zvonko „da" ili teško, okrutno „ne . Njezin život je prolazio kao na ekranu televizora. Izmje­ njivali su se kadrovi, lica, glasovi, dobro i zlo išli su ruku pod ruku. A moja bi draga tu i tamo pogledala u smjeru ekrana i bavila se važnijim stvarima... Zaključivši da je majka zaspala, krenuo sam prema kući. tt

95

Nisam čak ni rekao Jeleni Borisovnoj: „Hajdemo k meni." Ni­ sam je čak ni primio za ruku. Jednostavno smo se našli u stanu. Bilo je to prije dvadeset godina. U međuvremenu naši su se prijatelji zaljubljivali, ženili i razvodili. Na tu temu pisali su pjesme i romane. Selili iz jed­ ne republike u drugu. Mijenjali zanimanja, uvjerenja, navike. Postajali disidenti i alkoholičari. Radili o glavi sebi i drugima. Sa svih strana nicali su i s treskom se rušili prekrasni, ta­ janstveni svjetovi. Kao jako nategnute strune pucali su ljudski odnosi. Naši su se prijatelji iznova rađali i umirali tragajući za srećom. A mi? Svim iskušenjima i užasima života odolijevali smo našim jedinstvenim darom - ravnodušnošću. Postavlja se pi­ tanje što može biti dugovječnije od dvorca napravljenog u pijesku... Što je u obiteljskom životu postojanije i sigurnije od obostrane neodlučnosti? Može li se zamisliti nešto sretnije od dviju zavađenih država nesposobnih za obranu?.. Radio sam u tvorničkim novinama. Dobivao oko dvjesto rubalja. Plus još neke sitne dodatke. Sjećam se da sam do­ bivao četiri rublja mjesečno za „usvajanje savršenijih načina vođenja poduzeća". Poput većine novinara maštao sam o tome da napišem roman. Ali sam se, i tu većini novinara nisam bio primjer, za­ ista bavio književnošću. Međutim, moje su rukopise odbijale i najprogresivnije novine. Sada se tomu mogu samo radovati. Zahvaljujući cenzuri, moj period učenja protegnuo se na sedamnaest godina. Priče koje sam htio objaviti tih godina sada mi se definitivno čine loše. Dovoljna je i sama činjenica da sam jednu priču naslovio Fainina sudbina. 96

Lena nije čitala moje priče. Nisam je zapravo to ni tražio. A ona nije pokazivala nikakvu inicijativu. Tri su stvari koje supruga može učiniti za ruskog pisca. Može mu kuhati. Može iskreno povjerovati da je genijalan. I, na kraju, ostaviti supruga na miru. Zapravo, treća stvar ne isključuje prvu i drugu. Lenu nisu zanimale moje priče. Nisam čak siguran nije li znala gdje radim. Samo je znala da pišem. Ja sam o njoj znao otprilike isto toliko. Ispočetka je moja supruga radila u frizerskom salonu. Na­ kon priče s izborima dali su joj otkaz. Počela je raditi kao korektorica. A onda je, što me potpuno iznenadilo, završila Grafički institut. Zaposlila se, ako ne griješim, u jednom sportskom iz­ davačkom poduzeću. Zarađivala je dvostruko više od mene. Teško je shvatiti što nas je povezivalo. Najčešće smo raz­ govarali o svakodnevnim tekućim stvarima. Svatko je imao svoje prijatelje. Čak smo i čitali različite knjige. Moja supruga bi uvijek otvarala onu knjigu koja bi joj bila prva pri ruci. I počela bi čitati na bilo kojoj stranici. Isprva me to smetalo. Onda sam shvatio da su knjige koje na taj način čita uvijek dobre. Za razliku od mojih izbora. Ako slučajno i otvorim neku knjigu, onda to neminovno bude Uzorana ledina... Što nas je povezivalo? I kako uopće nastaje ljudska blis­ kost? Sve to uopće nije tako jednostavno. Ja, na primjer, imam bratiće. Sva trojica su pijanci i hu­ ligani. Jednoga volim, prema drugom sam ravnodušan, a s trećim uopće nisam blizak... Tako smo i živjeli - zajedno, ali svatko za sebe. Izmjenji­ vali smo poklone u iznimno rijetkim slučajevima. Ponekad bih rekao: 97

- Trebao bih ti iz zezancije pokloniti cvijeće. Lena bi odgovorila: - Sve već imam... Ni ja nisam očekivao poklone. To mi je odgovaralo. Zato sam poznavao jednu obitelj. Muž je radio od jutra do večeri. Žena je gledala televiziju i hodala po dućanima. I govorila: „Kupila sam Mariku za rođendan zavjese od tila da poludiš!.." Tako smo živjeli kojih četiri godine. Onda se rodila kćerkica - Katja. U tome je bila neočekivana ozbiljnost i osjećaj čuda. Bilo nas je dvoje i odjednom se pojavilo još jedno ljud­ sko biće - tvrdoglavo, bučno i tražilo je pažnju. Kćerkicu gotovo uopće nismo odgajali, samo smo je vo­ ljeli. Tim više što je često pobolijevala, još otkad je bila petomjesečna beba. Uglavnom, poslije rođenja kćeri postalo je jasno da smo u braku. Katja nam je zamijenila vjenčani list. Sjećam se da sam s našim zlatom ušao u redakciju časopisa Aurora. Tamo me čekao mali honorar. Službenica je otvorila spisak: - Potpišite se. I dodala: - Odbili smo šesnaest rubalja jer nemate djece. - Ali ja - kažem - imam kćerkicu. - Treba predočiti odgovarajući dokument. - Molim lijepo. I izvadio sam iz kolica ružičasti paket. Pažljivo sam ga sta­ vio na stol glavnog računovođe. Zadržao sam, na taj način, šesnaest rubalja... Moj odnos sa suprugom nije se promijenio. Točnije, go­ tovo se nije promijenio. Sad je pred našom osobnom ravno­ 98

dušnošću stajala zajednička briga. Na primjer, zajedno smo kupali kćerkicu... Jednom je Lena otišla raditi. Ja sam ostao kod kuće. Tražio sam, kao i uvijek, potrebne papire. Ako se ne varam, kopiju ugovora s izdavačem. Prekopao sam po ormarima. Izvukao jednu za drugom la­ dice pisaćeg stola. Čak sam otvorio noćni ormarić. Tamo sam ispod hrpe knjiga, časopisa i starih pisama na­ šao album. Bio je to mali, nešto kao džepni album za fotogra­ fije. Petnaestak listova od debelog kartona s reljefnim prika­ zom goluba na omotu. Otvorio sam ga. Prve fotografije bile su žućkaste, po­ pucale. Nekima su nedostajali vrhovi. Na jednoj malecka okrugla lica draga psa. Točnije rečeno, pažljivo mu se pri­ bližava. Čupavi pas spustio je uši. Na drugoj šestogodiš­ nja djevojčica grli krpenu lutku. Obje izgledaju tužno i iz­ gubljeno. Zatim sam ugledao obiteljsku fotografiju - majka, otac i kćerkica. Otac je u dugačkom ogrtaču sa slamnatim šeširom na glavi. Iz rukava jedva vire vrhovi prstiju. Njegova žena je u toploj vesti s podignutim ramenima, kovrče, pojas od gaze. Djevojčica se naglo okrenula u stranu. Tako da se zavrtio njezin jesenski kratki kaputić. Nešto izvan kadra privuklo je njezinu pažnju. Možda neki pas lutalica. Otraga, iza drveća, nazire se pročelje Carskoselskog liceja. Dalje sam preletio slike rođaka s napetim usiljenim osmje­ sima. Stariji brkati željezničar u uniformi, dama pokraj Lenjinove biste, mladić na motociklu. Onda se pojavio mornar ili, točnije, pitomac. Čak se na fotografiji vidjelo kako je pažljivo obrijan. Pitomčevo lice gleda djevojka koja u rukama drži stručak đurđica. 99

Čitavu jednu stranicu zauzimala je manja fotografija škol­ skog razreda koja se sva sjajila. Četiri reda preplašenih, nape­ tih, zaleđenih faca. Nijednog veselog dječjeg lica. U sredini je grupa učitelja. Dva učitelja nose ordene, vjero­ jatno su se borili na frontu. Među njima je i razrednica. Lako ju je prepoznati. Starica je obgrlila ramena dviju učenica, a one se usiljeno smješkaju. Slijeva, u trećem redu je moja supruga. Jedina koja ne gle­ da u aparat. Mogao sam je prepoznati na svim fotografijama. Na maloj fotografiji koja je uhvatila grupu skijaša. Na sićušnoj, goto­ vo mikroskopskoj, fotografiji snimljenoj kod zadružne knjiž­ nice. I čak na previše osvijetljenoj fotografijici u mnoštvu, među članovima omladinskog zbora koji se jedva razaznaju. Mogao sam prepoznati namrgođenu djevojku u istroše­ nim cipelama. Zbunjenu gospođicu u jeftinom kupaćem ko­ stimu ispod širokog natpisa „Evpatorija". Studenticu s ma­ ramom na glavi kod zadružne knjižnice. I svugdje je moja supruga imala najtužniji izgled. Okrenuo sam još nekoliko stranica. Ugledao sam mladog čovjeka sa šesterokutnom kapom, staricu koja je lice zakloni­ la rukom, nepoznatu balerinu. Bila je tu i fotografija umjetnika Jakovljeva. Preciznije, ra­ zglednica s njegovim likom. Ispod je krasopisom bilo napisa­ no: „Lena! Služenje umjetnosti traži cijelog čovjeka, u potpu­ nosti. Rafik Abdulajev"... Otvorio sam posljednju stranicu. I odjednom mi je zastao dah. Čak ne znam što me toliko iznenadilo. Ali, osjetio sam kako mi se crvene obrazi. Ugledao sam četvrtastu fotografiju, ne veću od poštanske mar­ ke. Usko čelo, neobrijan; izgled matadora koji se nije kvalificirao. 100

Bila je to moja fotografija. Ako ne griješim - s prošlogodiš­ nje iskaznice. U bijelom kutu vidjeli su se tragovi tvorničkog žiga. Ostao sam sjediti oko tri minute, ne mičući se. U pred­ soblju je otkucavao sat. Vani je bučio kompresor. Čuli su se zvukovi lifta. A ja sam još uvijek sjedio. Iako, kad se malo razmisli, što se dogodilo? Ništa po­ sebno. Žena je stavila u album fotografiju supruga. To je normalno. Ali zbog nečega sam osjećao bolesnu uznemirenost. Bilo mi je teško koncentrirati se da si objasnim razloge. Znači, sve što se događa ozbiljno je. Ako to sad prvi put osjećam, koliko je tada ljubavi izgubljeno u svim tim go­ dinama?.. Nisam imao snage razmisliti o onome što se dogodilo. Ni­ sam znao da ljubav može doseći takvu snagu i žestinu. Pomislio sam: „Ako mi se sada tresu ruke, što će biti kasnije?" Uglavnom, sabrao sam se i otišao na posao... Prošlo je nekih šest godina, krenula je emigracija. Židovi su progovorili o povijesnoj domovini. Prije su čovjeku, da bi se osjećao punovrijednim, bili po­ trebni kožna bunda i akademski stupanj magistra znanosti. Sada se tomu pridružio izraelski zahtjev. O njemu je maštao svaki intelektualac. Čak i ako nije ka­ nio emigrirati. Onako, za svaki slučaj. Najprije su otišli punovrijedni Židovi. Poslije njih su kre­ nuli građani sumnjivog porijekla. A godinu dana kasnije po­ čeli su puštati iz zemlje i Ruse. Među njima je, s izraelskim dokumentima, otputovao naš poznanik, otac Mavrikij Rikunov. 101

I eto, moja je supruga odlučila emigrirati. A ja sam odlučio ostati. Teško je reći zašto sam odlučio ostati. Očigledno još ni­ sam dosegnuo neku sudbonosnu granicu. Još sam uvijek htio iskoristiti neke nejasne prilike. A možda sam nesvjesno težio represiji. I to se događa. Ne vrijedi ni groša ruski intelektualac koji nije odsjedio u zatvoru... Začudila me njezina odlučnost. Ta Lena se činila zavis­ nom i pokornom. Kad odjednom - tako ozbiljna, konačna odluka. U jednom su joj se trenutku pojavili inozemni dokumenti s crvenim žigovima. Dolazili su joj grubi, bradati ljudi kojima su odbili zahtjev za emigraciju. Ostavljali su uputstva na pa­ piru od cigareta. Na mene su gledali s nepovjerenjem. A ja do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Sve je to bilo previše nevjerojatno. Kao put na Mars. Kunem se, do posljednjeg trenutka nisam vjerovao. Znao sam i nisam vjerovao. Tako najčešće i biva. I taj prokleti trenutak je nastupio. Dokumenti su bili izra­ đeni, viza dobivena. Katja je prijateljicama razdijelila papiriće od bombona i marke. Trebalo je još samo kupiti avionske karte. Majka je plakala. Lena je bila zaokupljena sređivanjem stvari. Ja sam bio u zadnjem planu. Nisam joj ni prije stajao na putu. A njoj sad uopće nije ni bilo stalo do mene. i I Lena je otišla kupiti karte. Vratila se s kutijom. Došla mi je i rekla: - Ostalo mi je nešto novca. Ovo je za tebe. U kutiji je bila uvozna košulja od popelina. Ako se ne va­ ram, rumunjska. 102

- A što sad - kažem - hvala. Pristojna košulja, jednostavna i dobre kvalitete. Živio drug Ceausescu!... Samo, kamo ću u njoj? Ustvari - kamo?!

103

Zimska kapa

Od praznika u studenom u Lenjingradu je nastupila hladno­ ća. Spremajući se u redakciju, navukao sam groznu skijašku kapu koju je bio ostavio netko od gostiju. Neće mi stajati na glavi - mislim - tim više što se nisam gledao u ogledalo već nekih petnaest godina. Dolazim u redakciju. Kao i uvijek, kasnim četrdesetak minuta. U skladu s time pravim se kao da sam drzak i odlučan. Stanje u sobi književnih suradnika je mračno. Vorobjev dramatično puši. Sidorovski gleda u jednu točku. Mila Dorošenko pak ima suzne oči. - Zdravo - kažem - što ste se pokunjili, trubaduri režima?! Šute. I samo Sidorovski natmureno odgovara: - Tvoj cinizam, Dovlatove, prelazi svaku mjeru. Očito se, mislim, nešto dogodilo. Možda smo svi ostali bez plaćenog prekovremenog?.. - Kakva je to korota - pitam - gde je pokojnik? - U Kujbiševskoj mrtvačnici - odgovara Sidorovski - sutra je sahrana. Još je i gore. Na kraju, Deljukin je završio razgovor i, na­ stavivši šaptati, objasnio: - Raisa se otrovala. Progutala je tri kutije Nembutala. - Tako znači - kažem - jasno. Izbezumili su čovjeka!..

105

Raisa je bila naša daktilografkinja - i pritom vrlo kvalifici­ rana. Pisala je brzo, naslijepo. Što joj nije smetalo da primje­ ćuje ogromnu količinu pogrešaka. Istina, Raisa ih je primjećivala samo na papiru. U životu je Raja pravila greške konstantno. Nije, na kraju krajeva, ni došla do diplome. K tomu je s dvadeset pet godina već samostalno podizala dijete. I na kra­ ju ju je život natjerao u industrijske novine s prastarom anti­ semitskom tradicijom. Budući da je bila Židovka, nije se nikako mogla na to priviknuti. Bila je drska prema uredniku, pila, pretjerivala sa šminkom. Ukratko, nije se ograničavala židovskim podrije­ tlom. Išla je dalje u svojim porocima. Raisu bi, vjerojatno, podnosili, kao i sve druge Semite. Ali u tom bi se slučaju trebala ponašati razumnije. To jest, oštro­ umno, skromno i mrvicu s osjećajem krivnje. A ona je nepre­ stano demonstrirala tipično kršćanske slabosti. Od listopada su Raisu počeli trovati. Ta da bi je otpustili morali su imati formalni razlog. Trebalo ju je tri ili četiri puta opomenuti. Urednik Bogomolov počeo je izazivati. Provocirao je Raju da bude nepristojna. Ujutro bi stajao nad njom s kronometrom u ruci. Razmišljao je samo o tome kako će joj dokazati da se u nju ne može imati povjerenja. Ili kako će je bar vidjeti pijanu u redakciji. Sve se to događalo uz jednodušnu šutnju kolega. Iako su se skoro svi naši muškarci udvarali Raisi. Bila je jedina neudana žena u redakciji. I eto, Raisa se otrovala. Čitav dan svi su bili tužni i ozbiljni. Razgovarali su tihim, dostojanstvenim glasom. Vorobjev iz odjela za znanost mi je rekao: 106

- Ja sam užasnut, stari! Shvati, užasnut! Imali smo tako složen, zamršen odnos. Kako se kaže, tisuću i jedna noć... Znaš da sam oženjen, a Raja je čovjek s karakterom... Odatle raznorazni kompleksi... Nadam se da me razumiješ?.. U bifeu je za moj stol sjeo Deljukin. Brada mu je bila umr­ ljana žutanjkom od jajeta. Rekao je: - Raisa, ha?! Zamisli! Mlada, zdrava djevojka! - Da - kažem - strašno. - Strašno... Pa Raisa i ja nismo bili samo prijatelji. Nadam se da razumiješ o čemu pričam? Imali smo neobičan, mučan odnos. Ja sam pozitivist, romantičar, nekako volim život. A Raisa je imala razne komplekse. U nekim smo stvarima raz­ govarali na različitim jezicima... Čak me je Sidorovski, naš feljtonist, zaustavio u prolazu: - Shvati, nisam religiozan, ali, ipak, samoubojstvo - to je grijeh! Tko smo mi da odlučujemo o vlastitom životu?! Raisa nije smjela to učiniti! Je li uopće razmišljala o tome kakvu sumnju baca na redakciju?! - Ne vjerujem. A i što ima redakcija s time? -Ja, kako god to bilo smiješno, imam profesionalni ponos! -I ja. Ali ja imam drugu profesiju. - Ne treba biti grub. Htio sam pričati o Raji. - Imali ste složen, zamršen odnos? - Kako si znao? - Naslutio sam. - Za mene je njezin čin uvredljiv. Ti ćeš, naravno, reći da sam previše emocionalan. Da, emocionalan sam. Možda čak previše emocionalan. Ali, ja imam čvrsta načela. Nadam se da razumiješ što želim reći?! - Ne sasvim. - Želim reći da imam načela... 107

I odjednom mi se smučilo. I to do te mjere da me počela boljeti glava. Odlučio sam dati otkaz - zapravo, ne vraćati se poslije ručka po svoje papire. Jednostavno zaokrenuti i otići bez ijedne riječi. Baš tako - zaobići portimicu, sjesti u auto­ bus... A dalje? Što će biti dalje više nije bilo važno. Samo da odem iz redakcije s njezinim čvrstim načelima, lažnim entu­ zijazmom, neostvarenim maštama o stvaranju... Nazvao sam starijeg brata. Sreli smo se kod prodavaonice prehrambenih proizvoda u Tavričeskoj ulici. Kupili smo sve što treba. Kaže Borja: - Hajdemo u hotel Sovjetski, tamo žive moji prijatelji iz Lavova. Ispostavilo se da su prijatelji tri relativno mlade žene. Zva­ le su se Sofa, Rita i Galina Pavlovna. Dokumentarni film koji su snimale zvao se Snažni akord. Radilo se o kombiniranoj prehrani za svinje. Hotel Sovjetski izgradili su prije šest godina. U početku su tu živjeli samo stranci. Onda su strance neočekivano iselili. Stvar je u tome da su se s prozorâ posljednjih katova mogli fotografirati pogoni brodogradilišta Admiralteec. Zli jezici preimenovali su hotel Sovjetski u Antisovjetski... Svidjele su mi se žene iz filmske grupe. Djelovale su brzo i odlučno. Donijele su stolce, uzele tanjure i čaše, narezale kobasicu. To jest, izrazile su punu spremnost da se danju od­ maraju i zabavljaju. A Sofa je čak otvorila konzerve sa škaricama za nokte. Brat je rekao: - Navalimo! Popio je, sav je pocrvenio, skinuo je sako. I ja sam htio skinuti sako, ali Rita me je zaustavila: 108

- Siđite po limunadu. Pošao sam u bife. Vratio sam se nakon tri minute. Za to vrijeme žene su se uspjele zaljubiti u mog brata. I to sve tri istovremeno. Osim toga, njihova ljubav je za mene bila poni­ žavajuća. Kad bih posegnuo za srdelama, Sofa bi uzviknula: - Zašto ne jedete haringe? Borja više voli srdele! Kad bih si točio votku, Rita bi se uznemirila: - Pijte Moskovsku. Borja kaže da je Stoličnaja bolja! Čak mi je suzdržana Galina Pavlovna rekla: - Pušite Auroru. Borja voli uvozne cigarete. -I ja isto - kažem - volim uvozne cigarete. - Tipični snobizam - pobunila se Galina Pavlovna. Bilo je dovoljno da moj brat kaže bilo kakvu glupost, i žene bi se počele piskutavo hihotati. Na primjer, rekao je, kušajući ajvar od tikvica: - Meni se čini da je ovaj ajvar već netko jeo. I sve tri su se zahihotale. A kad sam ja počeo pričati da se naša daktilografkinja otrovala, sve tri su povikale: - Prestanite!.. Tako su prošla koja dva sata. Sve sam mislio kako će se žene, na kraju, zbog mog brata posvaditi. Ali to se nije do­ godilo. Upravo suprotno, postajale su sve složnije, kao žene jako starog muslimana. Borja je pričao tračeve o filmskim glumcima. Pjevušio zatvorske pjesmice. Napivši se, raskopčao je Galini Pavlovni bluzu. A ja sam toliko posmuo da sam otvorio jučerašnje novine. Onda je Rita rekla: - Idem na aerodrom. Moram dočekati direktora filma. Sergej, otpratite me. 109

Nije loše, mislim. Borja jede srdele. Borja puši Džebel. Borja pije Stoličnu. A pratiti ovu staru babu moram ja?! Brat je rekao: - Idi. Ionako čitaš novine. - Dobro - kažem - hajdemo. Kad se već ponižavani, onda do kraja... Navukao sam svoju skijašku kapu dok je Rita odijevala kožnu bundu. Sišli smo liftom i došli do stanice taksija. Počelo se smrkavati. Snijeg je izgledao plavkast. U sutonu su se raspršivala neonska svjetla. Na stanici smo bili prvi. Rita je cijelim putem šutjela. Izu­ stila je jednu jedincatu rečenicu: - Odjeveni ste kao skitnica! Odgovorio sam: - Ništa strašno. Zamislite da sam monter ili vodoinstalater. Aristokratkinja se žuri kući u pratnji električara. Sve je u redu. Došao je auto. Primio sam ručicu na vratima. Odnekud su se stvorila dva visoka momka. Jedan kaže: - Zurimo se, bradonjo! I pokušava me odgurnuti u stranu. Drugi se gura na straž­ nje sjedalo. To je već bilo previše. Čitav dan imao sam totalno nega­ tivne emocije. A sad još i otvoreno ulično grubijanstvo. Sav bijes koji sam u sebi zadržavao izbio je van. Htio sam se osve­ titi tim momcima zbog svih pretrpljenih uvreda. Sve se tu po­ klopilo - Raja, novinarska nadnica, ružna skijaška kapa, čak i ljubavni uspjesi mog brata. Zamahnuo sam, sjetivši se sa­ tova hrvača teške kategorije Šarafutdinova. Zamahnuo sam i - pao na leđa. Nije mi jasno što se tada dogodilo. Ili je bilo sklisko. Ili mi je težište previsoko... Ukratko, pao sam. Ugledao sam nebo, 110

tako ogromno, blijedo, tajanstveno. Tako daleko od svih mo­ jih nevolja i razočarenja. Tako čisto. Uživao sam gledajući ga, dok me nisu udarili cipelom u oko. I sve se pomračilo... Na zvuk milicijskih zvižduka došao sam k svijesti. Sjedio sam naslanjajući se na kantu za smeće. Desno od mene skupi­ li su se ljudi. Lijevu stranu stvarnosti prekrivao je mrak. Rita je nešto objašnjavala milicijskom načelniku. Moglo se pomisliti da je supruga odgovornog radnika. A ja da sam njezin osobni vozač. Zato ju je milicajac tako pažljivo slušao. Šakama sam se podupro o snijeg. Klizeći, pokušao sam ustati. Zateturao sam. Srećom, priskočila je Rita. Ponovno smo se vozili liftom. Moja je odjeća bila prljava. Skijaške kape nije bilo. Ogrebotina na obrazuje krvarila. Rita me je grlila oko struka. Pokušao sam se odmaknuti. Sad sam je ozbiljno kompromitirao. Ali Rita se privila uza me i šapćući rekla: - Kako si lijep, zločince! Lift se, tiho zazveckavši, zaustavio na posljednjem katu. Bili smo opet u istoj hotelskoj sobi. Brat se ljubio s Galinom Pavlovnom. Sofa ga je vukla za košulju, ponavljajući: - Budalice, ona ti može biti majka... Vidjevši me, brat je strašno kriknuo. Čak je htio nekuda pobje­ ći, ali se predomislio i ostao sjediti. Oko mene su se skupile žene. Događalo se nešto neobično. Kad sam bio u normalnom stanju, zanemarivale su me. Sada, kad sam postao gotovo in­ valid, žene su me obasule pažnjom. Doslovno su se potukle oko toga koja će mi liječiti oko. Rita je vlažnom krpicom brisala moje lice. Galina Pavlov­ na odvezivala je vezice na cipelama. Sofa je otišla najdalje otkopčavala mi je hlače. 111

Brat je pokušavao nešto reći, davati savjete, ali su ga ukoravale. Kad je davao neki prijedlog, žene su burno reagirale: - Šuti! Pij svoju glupu votku! Jedi svoje šugave konzerve! Možemo i bez tebe! Dočekavši da utihnu, svejedno sam im ispričao o samo­ ubojstvu naše daktilografkinje. Ali taj su me put saslušale s velikim zanimanjem. A Galina Pavlovna gotovo se ras­ plakala: - Obratite pažnju! Sereža ima jedno oko! Ali tim jednim okom on vidi mnogo više nego drugi ljudi dvama... Nakon toga Rita je rekla: - Neću ići na aerodrom. Idemo u Traumatologiju. A di­ rektora filma će dočekati Borja. -Ja ga ne poznajem - rekao je moj brat. - Nema veze. Oglasit ćeš na razglas da ga čekaš. -Ali, ja sam pijan. -A on će, misliš, doći trijezan?.. Rita i ja krenuli smo u Traumatologiju u Ulici Gogolja de­ vet. Na prijemnom odjelu čekali su ljudi s razbijenim licima. Neki su jaukali. Rita je, ne čekajući u redu, odmah otišla do liječnika. Nje­ zina raskošna kožna bunda i ovdje je ostavila neizbježan do­ jam. Čuo sam kako glasno pita: - Ako su mom ljubavniku razbili njušku, komu se trebam obratiti? I odmah mi je mahnula rukom: -Uđi! Sjedio sam kod liječnika dvadesetak minuta. Liječnik je re­ kao da sam dobro prošao. Nije bilo potresa mozga, zjenica je ostala čitava. A modrica će proći za tjedan dana. Zatim je liječnik pitao: 112

- Čime su Vas to opalili - ciglom? - Cipelom - kažem. Liječnik je precizirao: - Sigurno skorohodskom cipelom? I dodao: - Kad ćemo više naučiti proizvoditi elegantnu sovjetsku obuću?!.. Ukratko, nije bilo ništa tako strašno. Jedinim gubitkom se, na taj način, mogla smatrati skijaška kapa. Došao sam kući oko jedan u noći. Lena je hladno rekla: - Čestitam. Ispričao sam joj što se dogodilo. Odgovor je bio: - Ti vječno upadaš u nekakve fantastične zgode... Rano ujutro nazvao me brat. Bio sam odvratno raspolo­ žen. Nije mi se dalo ići u redakciju. Novca nisam imao. Bu­ dućnost je tonula u mrak. Osim toga, na mojem se licu pojavilo nešto heraldičko. Lijeva strana je potamnjela. Modrica se prelijevala u svim du­ ginim bojama. Bilo je strašno i pomisliti na to da treba izaći van. Ali brat je rekao: - Trebam te zbog nečeg važnog. Treba obaviti jednu financijsku makinaciju. Kupujem na kredit televizor u boji. Prodajem ga za gotovinu jednom tipu. Gubim na tome pede­ setak rubalja. A dobivam više od tristo s odgodom na godinu dana. Jesi li shvatio? - Ne sasvim. - Sve je jako jednostavno. Tih tristo rubalja dobivam kao na dug. Isplaćujem sitne vjerovnike. Izbavljam se iz financij­ skog škripca. Dišem novim plućima. A dug za televizor re­ gularno ću i mirno otplaćivati tijekom godine. Jasno? Razmi­ 113

šljajući filozofski, bolje jedan veliki dug nego sto malih. Uzeti za cijelu godinu je ozbiljnije nego moljakati na sitno svakih nekoliko dana. I, na kraju, ljepše je biti dužan državi nego posuđivati od poznanikâ. - Uvjerio si me - kažem - samo, što ja imam s tim? - Ići ćeš sa mnom. - Samo još to treba! - Trebam te. Ti imaš praktičniji um. Pazit ćeš da ne potratim novac. - Ali s mojim razbijenim licem... - Zamisli! Koga to brine?! Donijet ću ti sunčane naočale. - Sad je veljača. - Nije važno. Mogao si doletjeti iz Abesinije... Zapravo, ljudi ne znaju zašto ti je razbijeno lice. A što ako si branio žensku čast? - Tako je nekako i bilo. - Tim više... Spremao sam se za izlazak. Supruzi sam rekao da idem u polikliniku. Lena kaže: - Evo ti rubalj, kupi bocu suncokretovog ulja. Brat i ja smo se našli na Konjušenom trgu. Imao je na glavi izlizanu kapu od tuljanovog krzna. Izvadio je iz džepa sunča­ ne naočale. Kažem: - Naočale me neće spasiti. Daj radije kapu. - A kapa će te spasiti? - S kapom na glavi barem uši ne mrznu. - To je točno .Nosit ćemo je naizmjence. - Došli smo na trolejbusnu stanicu. Brat je rekao: - Uzet ćemo taksi. Ako ćemo ići trolejbusom, bit će ne­ prirodno. Imamo, može se reći, pune džepove novca. Imaš rubalj? 114

- Imam. Ali moram kupiti bocu suncokretovog ulja. - Pa kažem ti da će biti novca. Hoćeš da ti kupim kanistar suncokretovog ulja? - Kanistar - to je previše. Ali rubalj, ako je moguće, vrati. - Smatraj da je taj šugavi rubalj u tvom džepu... Brat je zaustavio auto. Krenuli smo u Gostinyj Dvor10. Ušli smo u odjel s televizorima i radiouređajima. Borja je nestao iza tezge s nekim Mišanjom. Odlazeći, pružio mi je kapu: -Tvoj je red. Stavi je. Čekao sam ga dvadesetak minuta, razgledavajući radioprijemnike i televizore. Kapu sam držao u ruci. Izgledalo je da sve zanima moje oko. Ako bi se u blizini zatekla zgodna žena, okrenuo bih se tako da mi se vidi desna strana lica. Na sekundu se pojavio moj brat, uzbuđen i radostan. Re­ kao mi je: - Sve ide dobro. Već sam potpisao kreditnu dokumentaci­ ju. Upravo je došao kupac. Sad će mu dati televizor. Čekaj... Čekao sam. Iz odjela televizora i radiouređaja prešao sam na dječji odjel. Prepoznao sam prodavača - bio je to Leva Giršovič, išli smo u isti razred. Leva je promatrao moje oko. - Čime si dobio? - pita. Svi - pomislio sam - hoće znati - čime? Da bar netko pita - zbog čega? - Cipelom - kažem. - Što si ležao na pločniku? -A zašto ne?.. Leva mi je ispričao ludu priču. U tvornici dječjih igračaka otkrili su veliku državnu krađu. Počeli su nestajati medvjedi 10 Trgovački centar (nap. prev.).

115

s mehanizmom za navijanje, tenkovi, pokretni bageri. I to u ogromnim količinama. Milicija se cijelu godinu time bavila, ali bez uspjeha. Zločin je bio otkriven sasvim nedavno. Dva fizička rad­ nika iz te tvornice prokopala su mali tunel koji je s teritorija poduzeća vodio na Ulicu Kotovskog. Vrijedni radnici uzeli bi igračke, navili ih, stavili na pod. A dalje su medvjedi, tenkovi, bageri išli sami. Jedan za drugim odlazili su iz tvornice i tomu nije bilo kraja... Tad sam preko stakla ugledao svog brata. Krenuo sam prema njemu. Borja se vidno promijenio. U njegovu držanju pojavilo se nešto aristokratsko. Nekakva sitost i tromo gospodstvo. Mlakim, čudnim glasom rekao je: - Gdje si se izgubio? Pomislio sam - evo, kako nas novac mijenja. Čak i ako je, u načelu, tuđi. Izašli smo van. Brat se lupio po džepu: - Idemo ručati! - Ali rekao si da treba vratiti dugove. - Da, rekao sam da treba vratiti dugove. Ali nisam rekao da moramo gladovati. Imamo tristo dvadeset rubalja i šezde­ set četiri kopjejke. Ako nećemo ručati, bit će neprirodno. A piti ne moramo. Nećemo piti. Zatim je dodao: -Jesi li se ugrijao? Daj mi moju kapu. Putem je brat počeo maštati: - Naručit ćemo nešto hrskavo. Jesi li primijetio da volim sve što je hrskavo? - Da - kažem - na primjer Stoličnu votku. Borja me je opomenuo: 116

- Ne budi ciničan. Votka je sveta. S tužnim prijekorom je dodao: - Prema takvim stvarima treba se odnositi više-manje oz­ biljno... Prešli smo cestu i došli u ćevabdžinicu. Htio sam da idemo u mliječni kafić, ali brat je rekao: - Ćevabdžinica je jedino mjesto gdje je razbijeno lice sva­ kodnevna pojava... Gosti su u ćevabdžinici bili malobrojni. Na vješalici su na tamnoj hrpi stajali zimski kaputi. Po sali su amo-tamo hodale zgodne djevojke s čipkastim pregačama. Iz glazbenog auto­ mata čula se Golubica. Kod izlaza iznad tezge svjetlucali su se nizovi boca. Dalje su, na malo podignutom dijelu, bili razmješteni stolovi. Mog brata su odmah privukla alkoholna pića. Htio sam ga zaustaviti: - Sjeti se što si govorio. - A što sam govorio? Govorio sam - nećemo piti. U smislu - nećemo se opijati. Ne moramo piti iz čaša. Ta pametni smo ljudi. Popit ćemo čašicu da podignemo raspoloženje. Ako uopće nećemo piti, to će biti neprirodno. I brat je naručio pola litre armenskog konjaka. Kažem: - Daj mi rubalj. Kupit ću bocu suncokretovog ulja. Razljutio se: - Kako si sitničav. Nemam rubalj, samo sve po deset. Evo, razmijenit ću novac i kupiti ti cisternu suncokretovog ulja... Skidajući kaput, brat mi je pružio kapu: - Tvoj je red, drži. Sjeli smo u kut. Bio sam okrenut prema sali svojom de­ snom stranom. 117

Dalje se sve odvijalo strelovito brzo. Iz ćevabdžinice smo otišli u Astoriju. Otuda - poznanicima iz baleta na ledu. Od poznanika - u kafić Saveza novinara. I svugdje je moj brat ponavljao: - Ako sada stanemo, bit će neprirodno. Pili smo kad nije bilo novca. Glupo je ne piti sada kad ga ima... Svaki put kad bismo ulazili u neki novi restoran, Borja bi mi pružao svoju kapu. A kad bismo izlazili van, tu bih mu kapu zahvalno vraćao. Onda je ušao u kazališnu trgovinu u Ulici Ryleeva. Kupio je prilično ružnu masku Buratina. Noseći tu masku odsjedio sam čitavih sat vremena za šankom kafića Mladost. Dotad je moje oko poljubičastilo. Negdje navečer brat je došao na fiksnu ideju. Htio se potu­ ći. Točnije, pronaći momke koji su me jučer uvrijedili. Borja je mislio da ih može prepoznati u masi. - Ali ti ih - kažem - nisi vidio. - A radi čega, po tebi, postoji intuicija?.. Počeo je gnjaviti nepoznate ljude. Na sreću, svi su ga se bojali. Sve dok nije uzrujao jednog kršnog čovjeka pored du­ ćana Galanterija. Taj se nije prepao. Kaže: - Prvi put vidim Židova alkoholičara! Moj braco je nevjerojatno živnuo. Kao da je čitav život razmišljao samo o tome da netko uvrijedi njegovo nacio­ nalno dostojanstvo. Imajući u vidu da upravo on nije bio Židov. Ja sam bio u nekoj mjeri Židov. Tako je ispalo. Zamr­ šena obiteljska priča. Ne da mi se o tome... Uzgred rečeno, Borjina supruga, djevojačkog prezimena Fajncimmer, voljela je ponavljati: „Borja je popio toliko moje krvi da je sad i on napola Židov!" 118

Prije kod Bore nisam primjećivao kavkaski patriotizam. Sada je čak progovorio s gruzijskim naglaskom: -Ja - Židov? Znači, ja sam, po tebi, Židov?! Vrijeđaš, dragi moj!.. Ukratko, krenuli su u mračni prolaz. Rekao sam: - Prestani. Pusti čovjeka na miru. Hajdemo odavde. Ali brat je već skretao za ugao, povikavši: - Ne odlazi. Ako se pojavi milicija, zazviždi... Ne znam što se u prolazu zbivalo. Samo sam vidio kako su se prolaznici povlačili u stranu. Brat se pojavio nakon nekoliko sekundi. Donja usnica bila mu je raskrvavljena. U ruci je držao potpuno novu kapu od tuljanovog krzna. Brzim korakom krenuli smo prema Vladimirskom trgu. Borja je došao do daha i rekao: - Izmlatio sam ga po licu. I on je mene izmlatio po licu. Pala mu je kapa. I menije pala kapa. Gledam - njegova kapa je novija. Sagnem se, uzmem njegovu kapu. A on, naravno, moju. Ispsovao sam ga. I on je mene. I tako smo se razišli. A ovu kapu poklanjam tebi. Uzmi. Rekao sam: - Kupi radije bocu suncokretovog ulja. - Svakako - odgovorio je brat - samo ćemo prvo nešto popiti. Meni je to prijeko potrebno radi dezinfekcije. I, da bude što uvjerljiviji, napućio je raskrvavljenu usnicu... Kući sam došao kasno u noći. Lena čak nije ni pitala gdje sam bio. Pitala je: - Gdje je suncokretovo ulje? Izustio sam nešto nerazgovijetno. Odgovor je bio: - Vječno prijatelji piju na tvoj račun. 119

- Zato - kažem - imam novu kapu od tuljanovog krzna. Što sam još mogao reći? Iz kupaonice sam čuo kako ponavlja: - Bože moj, kako će sve to završiti? Kako će to završiti?

120

Vozačke rukavice

Jura Šlippenbah i ja upoznali smo se na konferenciji u Taurijskoj palači. Točnije, na sastanku urednika tvorničkih novina. Ja sam bio predstavnik novina Proizvođač turbina. Šlippenbah je predstavljao novine lenjingradskog filmskog studija Kadar. Izvještaj je čitao drugi sekretar Oblasnog komiteta partije Bolotnikov. Na kraju je rekao: - Imamo uzorne novine, na primjer, Zastava progresa. Imamo osrednje, tipa Admiralteec. Imamo i loše, kao što je Proizvođač turbina. I, na kraju, tu su jedinstvene novine Ka­ dar. One su nešto fantastično zbog nedarovitog i dosadnog izvještavanja. Lagano sam se sagnuo. Šlippenbah se, naprotiv, ponosno uspravio. Očito, osjećao se kao proganjani disident. Zatim je dosta glasno viknuo: - Lenjin je govorio da kritika mora biti osnovana! - Tvoje su novine, Jura, ispod svake kritike - odgovorio je sekretar... U pauzi me Šlippenbah zaustavio i pitao: - Oprostite, koliko ste visoki?.. Nisam se iznenadio. Naviknuo sam se na to. Znao sam da će se nastaviti ovakav apsurdan razgovor: Koliko si visok? - Što devedeset četiri. - Šteta što ne igraš košarku. - Zašto ne bih igrao? Igram. - Tako sam i mislio..." 121

- Koliko ste visoki?.. - pitao je Šlippenbah. - Metar devedeset četiri. Zašto? - Radi se o tome da snimam amaterski film. Želim Vam ponuditi glavnu ulogu. - Nemam glumačkog dara. - To nije važno. Građa odgovara. - Što znači - građa? - Izgled. Dogovorili smo se da se nađemo sljedeće jutro. Šlippenbaha sam otprije poznavao iz novinske redakcije. Jedino što se nismo osobno upoznali. Bio je to nervozan, mr­ šav tip, masne duge kose. Pričao je da se njegovi švedski preci spominju u povijesnim dokumentima. Osim toga, Šlippen­ bah je u svojoj torbi nosio jednosveščanog Puškina. Stranice Poltave bile su označene papirom od bombona. - Čitajte - nervozno je rekao Šlippenbah. I ne dočekavši reakciju, promuklim je glasom već uzviki­ vao: Paljbom odbačeni odredi, U metežu se strmoglavljuju u prah. Odlazi Rosen kroz tjesnace, Predaje se žustri Schlippenbach... U novinskom sektoru njega su se pribojavali. Šlippenbah se ponašao izuzetno drsko. Možda je to izbijao žar koji mu je ostavio u nasljeđe švedski general. Ali zato Šlippenbah nije volio popuštati i predavati se. Sjećam se kad je umro stari novinar Matjušin. Netko se prihvatio sakupljanja novca za sahranu. Pitali su i Šlippen­ baha. A on je povikao: - Ne bih dao rubalj ni za živog Matjušina. A za mrtvoga ne dam ni pet kopjejki. Neka KGB sahranjuje svoje obavještajce... Uz to je Šlippenbah neprestano posuđivao novac od kole­ ga i nerado ga vraćao. Popis onih od kojih je posuđivao pro­ 122

dužio se u njegovu novinarskom notesu na dva lista. Kad bi mu napomenuli dug, Šlippenbah bi prijeteći vikao: - Budeš li dosađivao - izbrisat ću te s popisa!.. Navečer nakon sastanka dvaput me je nazvao. Onako, bez ikakva povoda. Meki ton njegova glasa govorio je o našoj sve većoj bliskosti. Pa prijatelju se može telefonirati i bez nekog posebnog razloga. - Koja dosada - žalio se Šlippenbah - a nema ništa ni za popiti. Ležim tu na kauču u samoći, sa suprugom... Završavajući razgovor, podsjetio me je: - Sutra ćemo sve razmotriti. Jutro smo proveli u novinskoj redakciji. Ja sam čitao ko­ rekturu, Šlippenbah je pripremao novi broj. Svako malo je nervozno izvikivao: - Gdje su nestale škare?! Tko je uzeo moje ravnalo?! Kako se piše „Južno-afrička Republika" - zajedno ili s crticom?!.. Zatim smo otišli ručati. Šezdesetih godina bife Novinarskog doma bio je jedan od dućana koji su opskrbljivali rukovodeći kadar. U njemu su se prodavale goveđe kobasice, konzerve, kavijar, marmela­ da, jezici, riba koje u drugim dućanima nije bilo. Teoretski, u bifeu su kupovali suradnici Novinarskog doma. Uključujući i novinare tvorničkih novina. Ali, praktički, tamo su mogli kupovati i svi ostali koji bi ušli u dućan. Na primjer, hono­ rarni novinari. To jest, postupno je dućan sve manje bio za­ tvorenog tipa. To znači da je deficitarnih proizvoda bilo sve manje. Na kraju je, od nekadašnje raskoši, preživjelo tek Žigulevskoe pivo. Bife je zauzimao čitav sjeverni dio petog kata. Prozori su gledali na Fontanku. Tri sale mogle su istovremeno primiti više od sto ljudi. 123

Šlippenbah me je povukao u nišu. Štolić je bio za dvoje. Čekao nas je, izgleda, izričito povjerljiv razgovor. Naručili smo pivo i sendviče. Šlippenbah je, lagano spu­ stivši glas, počeo: - Obratio sam Vam se zato što cijenim pametne ljude. Sâm sam pametan čovjek. Malo nas je. Otvoreno govoreći, treba nas biti još manje. Aristokrati izumiru kao pretpovije­ sne životinje. Ali, prijeđimo na stvar. Odlučio sam snimiti amaterski film. Dostaje toga da moje najbolje godine odlaze na jeftino novinarstvo. Hoću se baviti pravim stvaralačkim radom. Uglavnom, sutra počinjem snimati. Film će trajati desetak minuta. Zamišljen je kao satirički pamflet. Sadržaj je ovaj. U Lenjingradu se pojavljuje tajanstveni neznanac. Lako je u njemu prepoznati cara Petra. Onog istog koji je prije dvjesto šezdeset godina osnovao Peterburg. Veliki vla­ dar je sada u sovjetskoj stvarnosti. Milicajac mu prijeti glo­ bom. Dva alkića mu predlažu da votku dijele utroje. Šverceri hoće od cara kupiti cipele. Ženske misle da je bogati stranac. Službenici KGB-a da je špijun. I tako dalje. Ukratko, posvuda pijančevanje i kupleraj. Užasnut, car vapi - što sam učinio?! Zašto sam osnovao ovaj bludnički grad?! Šlippenbah se nasmijao tako da su se razletjele papirnate salvete. Onda je dodao: - Film će biti, blago rečeno, apolitičan. Morat će se pri­ kazivati privatno po stanovima. Nadam se da će ga vidjeti zapadni novinari, što jamči međunarodni odjek. Posljedice mogu biti najneočekivanije. Tako da - razmislite i promislite. Slažete li se? - Sami ste rekli da razmislim. ' - Koliko treba razmišljati? Recite da. - A gdje ćete nabaviti opremu? 124

- Za to se ne morate brinuti. Pa radim u Lenfilmu. Imam tamo sve - prijatelje, od Herberta Rappaporta do posljed­ njeg stručnjaka za rasvjetu. Raspolažem tehnikom. Rukujem kamerom još od malih nogu. Ukratko, razmislite i odlučite. Odgovarate mi. Ta ovu ulogu mogu povjeriti samo svojem istomišljeniku. Sutra ćemo otići u studio. Odabrat ćemo od­ govarajuću odjeću. Posavjetovati se sa šminkerom. I početi. Rekao sam: - Moram razmisliti. - Nazvat ću Vas. Podmirili smo račun i krenuli u novinsku redakciju. Glumačkog dara, stvarno, nisam imao. Iako su moji rodi­ telji pripadali glumačkom miljeu. Otac je bio redatelj, a maj­ ka glumica. Istina, dubokog traga u povijesti kazališta moji roditelji nisu ostavili. Možda je to čak i dobro... Što se tiče mene, dvaput sam nastupao na pozornici. Prvi put - još u školi. Sjećam se da smo izvodili priču Ćuk i Gek". Ja sam, kao najviši, dobio ulogu oca istraživača. Trebao sam iz tundre doći na skijama i izgovoriti završni monolog. Tundru je iza kulisa oponašao Prokopovič, učenik drugog razreda. Bijesno je graktao, fijukao i zavijao kao medvjed. Pojavio sam se na pozornici, vukući cipele po podu i ma­ šući rukama. Tako sam oponašao skijaša. Sâm sam to bio osmislio. Danak kazališne uvjetovanosti. Nažalost, moju preciznost izvedbe gledatelji nisu visoko oci­ jenili. Slušajući Prokopovičevo fijukanje i promatrajući moje tajanstvene pokrete, zaključili su da sam huligan. A huligana je među učenicima u poslijeratnom vremenu bilo dovoljno.

11 Priča Arkadija Gajdara (1939) o braći Čuku i Geku koji s majkom odlaze na dalek put u posjet ocu, članu geološke ekspedicije (nap. prev.).

125

Djevojčice su počele negodovati, dječaci su zapljeskali. Direktor škole izjurio je na pozornicu i odvukao me iza kuli­ sa. Na kraju je završni monolog izgovorila učiteljica književ­ nosti. Drugi put me dopalo da glumim prije četiri godine. Radio sam tada u republičkim partijskim novinama, a dodijelili su mi ulogu Djeda Mraza. Obećali su mi da ću za to dobiti tri slobodna dana i petnaest rubalja. Redakcija je ukrašavala novogodišnji bor za internat ko­ jem je bila pokrovitelj. I opet sam bio najviši. Zalijepili su mi bradu, dali kapu, kožuh i košaru s poklonima. I poslali me na pozornicu. Kožuh je bio uzak. Kapa je imala miris po ribi. Bradu sam zamalo spalio pokušavajući zapaliti. Pričekao sam da žamor utihne i rekao: - Zdravo, draga djeco! Prepoznajete li me? - Lenjin! Lenjin! - začulo se iz prvih redova. Nasmijao sam se na to i odlijepila mi se brada... I evo, sad mi je Šlippenbah ponudio glavnu ulogu. Naravno, mogao sam odbiti. Ali iz nekog razloga sam pristao. Ja vječno prihvaćam najneobuzdanije prijedloge. Ne kaže uzalud moja supruga: - Tebe zanima sve osim supružničkih obaveza. Moja supruga je uvjerena da je supružnička obaveza, prije svega, trijeznost. Ukratko, otišli smo u Lenfilm. Šlippenbah je nazvao ne­ kog Čipu u odjel rekvizita. Dali su nam propusnicu. Prostorija u kojoj smo se zatekli bila je zatrpana ormarima i kutijama. Osjetio sam miris vlage i naftalina. Iznad nas su žmirkale i pucketale svjetiljke emitirajući bijelo svjetlo. Kut je bio mračan - stajao je tamo prepariram medvjed. Po dugač­ kom stolu šetala je mačka. 126

Iza paravana pojavio se Čipa. Bio je to muškarac srednjih godina u mornarskoj majici i s cilindrom na glavi. Dugo me je gledao, a zatim me pitao: -Jesi bio u stražarskoj službi? -Zašto? - Sjećaš se samice za kažnjenike u Ropči? -Da. - A sjećaš se kako se zatvorenik remenom udavio? - Nešto se prisjećam. - To sam bio ja. Dva sata su me vraćali u život, kurvini sinovi... Čipa nas je ugostio razvodnjenim alkoholom. I općenito se pokazao uslužnim. Rekao je: - Drži, građanine načelnice! I iznio na stol čitavu hrpu starudije. Bile su tu i visoke crne čizme, muški ogrtač bez rukava, plašt, šešir. Onda je Čipa odnekud izvukao rukavice s obodom. Onakve kakve su imali prvi ruski automobilisti amateri. - A hlače? - podsjetio je Šlippenbah. Čipa je iz kutije izvukao baršunaste hlače s našivenom trakom. S mukom sam ih odjenuo. Nisam ih mogao zakopčati. - Padat će - uvjeravao je Čipa - pritegnite ih špagom. Kad smo se na odlasku pozdravljali, neočekivano je rekao: - Dok sam sjedio u zatvoru, silno sam htio van. A sada nacugam se i vuče me u logor. Koji su to bili ljudi - Sijedi, Ličinka, Lokomotiva!.. Stavili smo starudiju u kovčeg i sišli liftom do šminkera. Točnije, do šminkerice koja se zvala Ljudmila Borisovna. Uzgred, bio sam u Lenfilmu prvi put. Mislio sam da ću vidjeti masu zanimljivoga - kreativni metež, poznate glum127

ce. Recimo, Čursina isprobava uvozni kupaći kostim, a pored nje je Tenjakova koja puca od zavisti. U stvari je Lenfilm sličio na ogroman ured. Po hodnicima su prolazile žene s papirima; nisu bile previše privlačne. Oda­ svud se čulo kucanje pisaćih mašina. Na kraju nismo ni sreli markantne ličnosti. Mislim da je najmarkantniji bio Čipa sa svojom mornarskom majicom i cilindrom. Šminkerica Ljudmila Borisovna posjela me je pred ogleda­ lo. Nekoje vrijeme stajala meni iza leđa. -I, koji je dojam? - zanimalo je Šlippenbaha. - Glava nije nešto. Plus tri. Ali građa je zapanjujuća. Pritom je Ljudmila Borisovna dodirivala moju usnu, na­ glašavala nos, doticala uho. Zatim mi je stavila crnu periku. Zalijepila brkove. Lakim pokretom olovke zaoblila obraze. - Nevjerojatno! - oduševljen je bio Šlippenbah. - Pravi car! Arap Petra Velikog... Onda sam se preodjenuo i naručili smo taksi. Po studiju sam hodao u kostimu cara gospodara. Ljudi koje smo susre­ tali osvrtali su se, ali ne previše. Šlippenbah je navratio do još jednog prijatelja. Ovaj nam je dao dvije crne kutije s aparaturom. Ovaj put - za novac. - Koliko? - zanimalo je Šlippenbaha. - Četiri zarez dvanaest - bio je odgovor. - A meni su rekli da si prešao na suho vino. -I ti si povjerovao?.. U taksiju mi je Šlippenbah objasnio: - Scenarij se ne mora čitati. Sve će se temeljiti na improvi­ zaciji, kao u Antonionija. Car Petar se zatječe u suvremenom Lenjingradu. Sve mu je ovdje odvratno i strano. Ulazi u du­ ćan s prehranom. Viče: Gdje je kečiga, med, votka od anisa? 128

Tko je uništio državu, bezbožnici?!.. I tako dalje. Sad idemo na Vasiljevski otok. Oprostite, mi smo na Vi? - Na ti, naravno. - Idemo na Vasiljevski otok. Tamo nas čeka Bukina s autom. - Tko je Bukina? - Ekspeditor u Lenfilmu. Ima državni minibus. Rekla je da će doći poslije posla. Jako pametna žena. Zajedno smo pi­ sali scenarij. U stanu kod prijatelja... Ukratko, idemo na Va­ siljevski. Snimamo prve kadrove. Car ide od Strelke prema Nevskom prospektu. U nedoumici je. Svaki čas usporava ko­ rak, gleda lijevo i desno. Jesi li shvatio?... Boj se automobila. Razgledavaj natpise. U strahu zaobilazi telefonske govornice. Ako ti slučajno tko kaže nešto uvredljivo, izvuci mač. Svemu pristupaj stvaralački... Mač je ležao na mojim koljenima. Oštrica je bila odreza­ na. Mogao sam ga izvući neka tri centimetra. Šlippenbah je uzbuđeno gestikulirao. Zato je vozač bio sa­ vršeno staložen. I tek je na kraju prijateljski pitao: - Čovječe, iz kojeg si ti zoološkog vrta pobjegao? - Izvanredno! - viknuo je Šlippenbah. - Gotov kadar!.. Izvukli smo se s kutijama iz taksija. Na pločniku s druge strane stajao je minibus. Pokraj njega šetala se gospodična u trapericama. Nije je zainteresirao moj izgled. - Galina, ljepotice - rekao je Šlippenbah. - Počinjemo za deset minuta. - Nesrećo moja - odgovorila je gospodična. Onda su se dvadesetak minuta natezali s aparaturom. Ja sam šetao duž zgrade bivše Kunstkamere. Prolaznici su me znatiželjno promatrali. S Neve je puhao hladan vjetar. Sunce se svaki čas skrivalo iza oblaka. 129

Na kraju je Šlippenbah rekao - gotovo. Galina si je natoči­ la kavu iz termosice. Poklopac termosice je pritom odvratno škripao. - Idi eno tamo - rekao je Šlippenbah - iza ugla. Kad mahnem rukom, kreni uza zid. Prešao sam cestu i stao iza ugla. Dotad su moje čizme pot­ puno promočile. Šlippenbahu se uopće nije žurilo. Primijetio sam da mu Galina pruža čašu. A ja se, dakle, šetkam u mo­ krim čizmama. Na kraju je Šlippenbah mahnuo rukom. Kameru je držao kao da je helebarda. Zatim ju je prinio licu. Ugasio sam cigaretu, zaokrenuo za ugao i uputio se prema mostu. Ispostavilo se da nije ugodno hodati kad te snimaju. Tru­ dio sam se da se ne spotaknem. Kad bi vjetar jače zapuhao, pridržavao bih šešir. Odjednom je Šlippenbah počeo nešto dovikivati. Nisam ga čuo od vjetra, zastao sam i prešao cestu. - Što sad? - pitao je Šlippenbah. - Nisam čuo. - Što nisi čuo? - Nešto ste dovikivali. - Ne Vi, nego ti. - Što si mi vikao? - Vikao sam - genijalno! I ništa drugo. Hajde, idi ponovno. - Hoćete kave? - najzad je pitala Galina. - Ne sada - prekinuo ju je Šlippenbah - nakon trećeg sni­ manja. Ponovno sam skrenuo iza ugla. Ponovno sam se uputio prema mostu. I ponovno mi je Šlippenbah nešto dovikivao. Nisam obraćao pažnju. 130

Tako sam došao do same ograde. Najzad sam se osvrnuo. Šlippenbah i njegova prijateljica sjedili su u minibusu. Požu­ rio sam natrag. -Jedina primjedba - rekao je Šlippenbah - malo više izražajnosti. Moraš se svemu čuditi. U nedoumici promatrati pla­ kate i natpise. - Tamo nema plakata. - Nije važno. Ja ću sve kasnije namontirati. Najvažnije je da se svemu čudiš. Nakon što si prošao tri metra - pljesni rukama... Sve u svemu, Šlippenbah me tjerao da ponavljamo scenu sedam puta. Strašno sam se umorio. Padale su mi hlače ispod ogrtača. Pušiti s rukavicama na rukama bilo je nezgodno. Ali, mukama je došao kraj. Galina mi je pružila termosicu. Onda smo krenuli prema Tavričeskoj ulici. - Tamo je kiosk s pivom - rekao je Šlippenbah - štoviše, nije jedini. Oko njega se okupljaju alkići. To će biti izvanred­ no. Monarh usred ološa... Znao sam to mjesto. Dva kioska gdje prodaju pivo, a iz­ među bircuz sa stolovima za stajanje. Blizu Kazališnog insti­ tuta. Stvarno, pijanih koliko hoćeš. Minibus smo uvezli u kolni prolaz. Tamo smo napravili i sve pripreme. Poslije toga Šlippenbah je gorljivo prošaptao: - Scena je jednostavna. Približavaš se kiosku. Ogorčeno promatraš svu tu publiku. Zatim počinješ govoriti. - Što moram reći? - Pričaj, što god ti prvo padne na pamet. Riječi nemaju značaja. Najvažnija je mimika, geste... - Mislit će da sam idiot. - Dobro, neka. Izgovori bilo što. Raspitaj se za cijenu. 131

- Tim više će misliti da sam idiot. Pa tko ne zna cijene? I to još za pivo. - Onda pitaj - tko je posljednji? Samo neka ti se usta miču, a ja ću već sve poslije namontirati. Tekst će biti naknadno snimljen na magnetofonsku traku. Ukratko, pričaj. - Popijte za hrabrost - rekla je Galina. Uzela je bocu votke i nalila mi u čašu za kavu. Hrabrost nisam prikupio. Međutim, izašao sam iz auta. Trebalo je ići. Kiosk s pivom, obojen u zeleno, nalazio se na uglu Ulice Belinskoga i Mohove ulice. Red se protezao uz travnjak do same zgrade prehrambene trgovine. Pored kioska ljudi su se tiskali. Duž reda gužva se postu­ pno prorjeđivala. Na kraju se rasula na desetak mrzovoljnih, nepristupačnih likova. Muškarci su bili u sivim sakoima i podstavljenim kratkim kaputima. Ponašali su se ozbiljno i ravnodušno, kao da su pred neznanim grobom. Neki su ponijeli sa sobom limenke i čajnike. U masi nije bilo puno žena, pet ili šest. One su bile puno bučnije i nestrpljivije. Jedna je izvikivala nešto zagonetno: - Pustite me iz poštovanja da dođem do starice-majke!.. Došavši do cilja, ljudi su se micali u stranu, u očekivanju blaženstva. Na travnjak je letjela siva pjena. Svatko je u sebi nosio mali, osobni požar. Ugasivši ga, ljudi bi živnuli, zapalili cigaretu, tražili priliku da zapodjenu razgovor. Oni koji su još stajali u redu, ispitivali su: - Pivo je dobro? Odgovor je glasio: - Čini se dobro... 132

I koliko je, mislim, takvih kioska u cijeloj Rusiji? Koliko ljudi svakodnevno umire i ponovno se rađa? Približavajući se masi bilo me je strah. Zbog čega sam na sve to pristao? Što ću reći tim ljudima - izmučenima, namr­ gođenima, poluludima? Komu je potrebna sva ta glupa maskarada?!.. Stao sam na kraj reda. Dva ili tri muškarca pogledala su me bez ikakva zanimanja. Ostali me jednostavno nisu primijetili. Preda mnom je stajao čovjek kavkaske fizionomije u ko­ šulji kakvu nose željezničari. Lijevo - odrpanac u platnenim tenisicama s odvezanim vezicama. Dva koraka od mene, tr­ gajući šibice, palio je cigaretu intelektualac. Prazan novčanik pridržavao je koljenima. Situacija je postajala sve apsurdnijom. Svi šute, ne iščuđuju se. Ne postavljaju mi pitanja. Kakva mogu biti pitanja? Svi imaju isti problem - rastjerati mamurluk. I što ću im reći? Pitat ću - tko je posljednji? Pa ja sam po­ sljednji! A ustvari, nisam imao novaca. Novci su ostali u hlačama koje nose normalni ljudi. Gledam - Šlippenbah iz kolnog prolaza maše rukama, da je naredbe. Želi, oč To jest, nada se da ću dobiti kriglom po glavi. Štojim. Sve sam bliže tezgi. Čujem kako željezničar nekom objašnjava: -Ja sam iza ćelavog. Car je iza mene. A ti si onda iza cara... Obraća mi se intelektualac: - Oprostite, poznajete li Šerdakova? - Šerdakova? - Vi ste Dolmatov? - Približno.

133

- Drago mi je. Ostao sam Vam dužan jedan rubalj. Sjećate se, odlazili smo od Šerdakova na Dan kozmonauta? Molio sam Vas da mi posudite jedan rubalj za taksi. Držite. Nisam imao džepove. Gurnuo sam zgužvani rubalj u ru­ kavicu. Šerdakova sam zaista poznavao. Bio je stručnjak za marksističko-lenjinističku estetiku, docent na Kazališnom institu­ tu. Cesti posjetitelj ovdašnjeg bircuza... - Pozdravite ga - kažem - kad ga vidite. U tom trenutku dolazi prema nama Šlippenbah. Iza njega, uzdišući, ide Galina. Dotad sam bio gotovo na cilju. Već sam se gužvao među ljudima. Bio sam stiješnjen između odrpanca i željezničara. Vrh moga mača naslanjao se na bok intelektualca. Šlippenbah viče: - Ne vidim scenu! Gdje je sukob?! Moraš izazvati antago­ nizam narodnih masa! Red se uznemirio. Energičan čovjek s filmskom kamerom uzrujao je narod i unio nemir. - Oprostite - obratio se Šlippenbahu željezničar - Vi ovdje niste stajali! - Ovdje sam na izvršenju službene dužnosti - kratko je odgovorio Šlippenbah. - Svi su na izvršenju dužnosti - čulo se iz mase. Nezadovoljstvo je raslo. Glasovi su postajali sve agresivniji: - Motaju se ovuda svakakvi satiričari, kurve, humoristi... - Fotografirat će te, a onda na ploču... U smislu - „Ne daju nam živjeti..." - Ljudi, može se reći, kulturno piju, a on se tu pravi lud... - Takvom je govnaru mjesto kod kante za vršenje nužde... 134

Energija mase se oslobađala. Ali i Šlippenbah se odjednom razljutio: - Propili ste Rusiju, gadovi! Savjest ste potpuno izgubili! Votkom ste polili oči, od najranijeg jutra!.. -Jurka, prestani! Jurka, ne ponašaj se kao idiot, hajdemo odavde! - smirivala je Šlippenbaha Galina. Ali ovaj se odupirao. Taman sam tada došao na red. Izvu­ kao sam izgužvani rubalj iz rukavice. Pitam: - Koliko da uzmem? Šlippenbah se odjednom istog časa smirio pa kaže: - Meni veliko miješano s votkom. A Galki malo. Galina je dodala: -Ja pivo ne pijem. Ali ću popiti sa zadovoljstvom... U njezinim riječima baš nije bilo logike. Netko je počeo gunđati. Odrpanac je objasnio onima koji su protestirali: - Car je stajao u redu, vidio sam. A ovaj peder sa svjetilj­ kom je njegov frend. Tako da je sve regularno! Alkići su se otprilike minutu vrpoljili i utihnuli. Šlippenbah je prebacio kameru u lijevu ruku. Podignuo je kriglu: - Popijmo za uspjeh našeg budućeg filma! Istinski talent će jednom probiti sebi put. - Ti, lakrdijašu moj - rekla je Galja... Kad smo u rikverc izlazili iz kolnog prolaza, Šlippenbah je komentirao: -I to ti je publika! E ljudi moji! Čak sam se preplašio. Bilo je to nešto kao... - Poltavska bitka - dovršio sam. Preodijevati se u minibusu bilo je nezgodno. Odvezli su me kući u kostimu gospodara cara. 135

Idući dan sreo sam Šlippenbaha kod blagajne gdje isplaću­ ju honorare. Rekao mi je da se želi baviti pružanjem pravne zaštite. Tako je snimanje amaterskog filma bilo prekinuto. Kazališni kostim je poslije ležao dvije godine kod mene u ormaru. Mač si je prisvojio mali od jednih susjeda. Sa šeši­ rom smo laštili podove. Ogrtač bez rukava nosila je kao polusezonski kaput ekstravagantna žena Regina Britterman. Od baršunastih hlača moja je supruga iskrojila suknju. Vozačke rukavice ponio sam u emigraciju. Bio sam sigu­ ran da ću prije svega kupiti auto. Na kraju ga nisam kupio. Predomislio sam se. Moram se nečime izdvajati iz gomile! Neka cijeli Forest Hills zna za „onog Dovlatova koji nema auto"!

136

Naklada Ljevak Kopačevski put lc, 10 000 Zagreb www.ljevak.hr Za nakladnika Petra Ljevak Urednik Nenad Rizvanović Lektura i korektura Ana Oproiu Naslovnica Vesna Baranović Prijelom Ram Tisak Feroproms CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 853552 ISBN 978-953-303-624-3

Sergej Dovlatov (1941-I990) u Rusiji je postao kultni pisac tek nakon smrti. Svjetsku slavu stekao je krajem prošlog stoljeća nakon što je emigrirao u Ameriku 1979, dok u rodnoj Rusiji za života nije objavio niti jednu knjigu. Rođen kao dijete u židovsko-armenskom bra ku, Dovlatov je u Sankt Peterburgu napustio studij finskog i nakon regrutacije postao čuvar u koncentracijskom logoru. Nakon odsluženja vojnog roka, novinarske tekstove pisao za raz ne novine, dok je satiričnu prozu objavljivao u samizdatima. Vrlo su popularne bile njegove radio emisije na Radiju Sloboda. U New Yorku je uređivao ruski liberalni list Novi Amerika­ nac. Autorske tekstove objavljivao je u New Yorkeru.

Finske čarape, kožne vozačke rukavice, odijelo s dvostrukim proredom, jakna od umjetnog krzna, kožni oficirski opasač, to su bile stvari koje je Sergej Dovlatov u kovčegu ponio u emigraciju. Mnogo godina poslije taj je kovčeg otkrio piščev sin i tako je gotovo slučajno postao tema i sadržaj ove knjige, a usput i neka ironična verzija žanra priča za laku noć. Dovla­ tov opisuje kako su te praktički bezvrijedne stvari bile zapra­ vo sve što je stekao za trideset šest godina života u domovini, no svejedno baš ti, smiješni i odavno nepotrebni predmeti, izazivaju u njemu val gotovo prustovskih uspomena, koje su, kako sam autor veli, vjerojatno bile skrivene u naboru tih ubogih krpa i tako postale otponac za priče. U Kovčegu Sergej Dovlatov vodi nas u sovjetsku Rusiju šez­ desetih godina 20. stoljeća, i u svakom poglavlju prepričava jedan sasvim poseban dio svog života. A ovaj pisac se zaista naživio različitih života u SSSR-u: od novinara i vojnika do umjetnika, reketara, pa čak i KGB-ovca... Dovlatov nije ogor­ čen i ljutit poput drugih emigrantskih pisaca, barem ne na tipičan način: on je pisac profinjenog crnog humora i dovitlji­ vih minimalističkih opservacija; njegova je nostalgija poma­ lo komična, kao što je i njegova ironija prožeta ljudskošću. Dovlatov je poštovao i volio Tolstoja, Dostojevskog, Puškina i Gogolja, no njegov jedini pravi uzor bio je Čehov.

www.ljevak.hr