[2011] Izet Sarajlić - To sam bio ja.pdf

IZET SARAJLIĆ

TO SAM BIO JA

Sarajevo, 2011.

1961.

Josip Osti UMJESTO PREDGOVORA Odluka da sačinim knjigu razgovora sa pjesnikom Izetom Sarajlićem, značila je prihvatiti primamljiv i veliki izazov i pristati na ništa manji rizik koji on podrazumijeva. Znao sam da sagovorništvo sa književnikom kojeg prilično dugo i dobro poznam i čije djelo uvažavam nije moglo biti ništa drugo do nastavak naših dosadašnjih razgovora, ali sam znao i da taj razgovor mora biti i nešto drugačiji, pošto je trebalo da bude prenesen na papir i prezentiran javnosti. To isto a drugačije ne malo je obavezivalo, jer je razgovor, na koncu, trebalo da bude knjiga i to knjiga koja bi trebalo da obogati našu književnost i kulturu vrstom literature koja u nas, na žalost, za razliku od drugih sredina, nema znatniju tradiciju... Tako shvatajući razgovor sa književnikom, našao sam se pred ne malim zadatkom i ne znam da li mi je, pri njegovom rješavanju, više pomagalo ili odmagalo to što sam, sticajem okolnosti, godinama bio, na različite načine, na Sarajlića upućen, za njega vezan i s njim veoma blizak. Izet Sarajlić je bio jedan od prvih naših pjesnika čije sam stihove, u mladosti, kao i ostali moji vršnjaci, znao napamet. A od vremena kada sam, iz njegovih usta, čuo pjesmu o još nerođenoj kćerki Tamari do danas, kada joj posuđujem knjige za ispite na fakultetu, život je učinio da se sretnemo, približimo i zbližimo. On je bio urednik moje prve knjige pjesama, 1970. godine, da bih, nekoliko godina nakon toga, ja uređivao biblioteke koje je on pokretao i vodio u Veselinu Masleši. Radili smo, sarađivali, pa nekoliko godina i sjedili zajedno u istoj redakcijskoj sobi, razgovarajući, od prve jutarnje kafe do sklanjanja papira sa stolova, i o književnosti i o životu. Poslije sam ja bio urednik njegove knjige memoarske proze Koga će sutra voziti taksisti, nedavno objavljene u drugom, dopunjenom izdanju. On je, prije gotovo četvrt stoljeća, ustanovio Međunarodnu književnu manifestaciju Sarajevski dani poezije, a ja je, posljednjih godina, i uz njegovu pomoć, nastojao organizaciono unaprijediti i programski obogatiti. Zajedno smo učestvovali na Goranovom proljeću, na Struškim večerima poezije ... Ne jedanput sjedili u ateljeu slikara Maria Mikulića ... Jedan drugom preporučivali i posuđivali knjige za čitanje ... Uprkos razlici u godinama i

različitim poetikama, a podjednako zaljubljeni u grad u kojem živimo, zajedno smo sticali dio književnih i neknjiževnih poznanika i prijatelja, pa, što je izgleda neizbježno, i neprijatelja. Naprosto, veže nas trajno, duboko i iskreno drugovanje i prijateljevanje. To međusobno poznavanje dijelom je olakšavalo ovaj zajednički rad, a dijelom i otežavalo, jer smo bili na ne malim mukama o čemu, za ovu priliku, razgovarati, šta uvrstiti, a šta izostaviti, kako biti što manje nepravedni, mada smo prema nekom i nečem to morali biti, jer sve što je zavređivalo nije moglo ući među korice ove knjige. Razgovor sa Izetom Sarajlićem, autorom petnaestak knjiga poezije, te više knjiga publicističkomemoarske proze i prevoda, kao i više knjiga izabranih pjesama, objavljenih na brojnim jezicima u nas i u svijetu, čije su pjesme uvrštene u mnoge jugoslovenske i svjetske antologije poezije, nastojao je da obgrli pjesnikov životopis, njegov ulazak u književnost, njegovo književno djelo, učešće u književnom životu, njegova mišljenja o sopstvenoj književnosti i književnosti uopšte, njegova prevodilačka i izdavačka iskustva, njegova prijateljevanja i obimnu prepisku sa piscima u zemlji i svijetu, jer sve to, i ne samo to, u njegovom slučaju, predstavlja nerazlučivo životno - stvaralačko jedinstvo. Živa riječ razgovora doticala je vrijeme i mjesto koji su se duboko urezivali i u njegov život i u njegovu literaturu. Nije bilo moguće, na primjer, mimoići Sarajlićeva zapamćenja rata koja su uzrokovala antiratnost cjelokupnog njegovog opusa i njegovo strasno zagovaranje mira, jer je jedna od njegovih najznačajnijih pjesama, danas gotovo narodna, Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge, kao i mnoge druge, neposredno vezana za strijeljanje starijeg brata Eše. Ni intimizam njegove poezije, od pjesama nastalih 1947. do onih koje još nisu publikovane, kojim se ona, pedesetih godina, opirala socrealističkoj, horukaškoj poeziji, a kasnije obezličenju i uniformnosti modernističke poezije. Ni patriotizam kojim je pjesnik branio ljubav prema domovini i ideale prve poratne generacije mladića i pjesnika. Ni sentimentalizam kojim je, za sve vrijeme, branio čovjekovu osjećajnost, izloženu svakojakim otuđenostima, branio čovjekovu potrebu 3

bliskost tzv. običnom čovjeku, kao i pjesničkoj sabraći. Ta nesvakodnevna moć uspostavljanja komunikacije, demonstrirana i u ovim razgovorima, čini njegovu poeziju rado slušanom i čitanom, i dugo pamćenom. Izet Sarajlić je, neosporno, jedan od najpoznatijih i najpopularnijih jugoslovenskih pjesnika i jedan od naših najprevođenijih pjesnika u svijetu, tako da i od ove knjige treba očekivati da nađe put do čitaoca, jer predstavlja prirodan nastavak njegove prevashodno razgovorne i sagovorničke literature. Pogotovu što smo obojica bili saglasni sa Borhesovim riječima, izrečenim u prologu knjige razgovora s njim, da je razmjena mišljenja neophodan uslov za svaku ljubav, svako prijateljstvo i svaki pravi dijalog.

za iskrenošću, toplinom, ljubavlju, drugovanjem i prijateljstvom. Ni njegovu ogromnu prepisku kojom je revitalizirao zanemarenu epistolarnu formu, ustanovljavajući svojevrsno pjesničko bratstvo i pjesnički internacionalizam ... Sarajlićeve radovanke i tugovanke, njegove pjesničke vedrine i zatamnjenja, bilo da, pokatkad, njegovu poeziju čine prekomjerno optimističkom ili, pak, ne manje pesimističkom, ostale su, uprkos svim promjenama ukusa, postojanim rukopisom ispisan lirski dnevnik, u kojem se prepoznaju sasvim određena mjesta, sasvim određeno vrijeme i sasvim određeni, živi ljudi. To je doprinosilo da, uz sve promjene pjesničkih nastojanja u nas, uz sve kratkotrajnije ili dužetrajnije pomodnosti i slično, njegovi stihovi ne mimoiđu nijednu osjetljiviju, poeziji sklonu dušu svih poratnih generacija. Ako išta i može biti sporno u Sarajlićevoj poeziji, ne može biti njen humanizam i, ponajčešće, i temom i načinom,

Razgovori sa Izetom Sarajlićem, Svjetlost, Sarajevo, 1991.

Izet Sarajlić, 1955.

4

Sa suprugom Idom u Firenci, 1958.

Supruga Ida

U Parizu, 1960.

5

U Moskvi, 1963.

Turizam mojih starih Već petnaest godina, svakog 5. septembra, moji starci se pokupe i natovareni mnoštvom nepotrebnih stvari odu na petnaestodnevni odmor u Herceg Novi. Otac more ne podnosi, a ni majci baš mnogo ne prija, ali zato predveče mogu dugo sjediti na nekoj klupi pored obale i gledati u pravcu Mamule, na kojoj je, 16. jula 1942. godine, strijeljan njihov prvijenac Ešo. Ja sam siguran da majka u bošči ponese i malo slatka od trešanja, Ešo ga je uvijek krao iz kuhinje. I tako, sjede moji starci u hercegnovskom predvečerju i gledaju u tu tačku koja je bila mjesto Ešinog posljednjeg boravka na zemlji. Užasno tužan je turizam mojih starih. Nikada nikome takvoga! 6

Kajetan Kovič VIZIJA MIRA, ČOVJEČNOSTI I LJUBAVI ...Godina rođenja 1930. govori da Izet Sarajlić pripada generaciji koja je ratnu mladost doživjela između svoje desete i petnaeste godine. Bila je svjedokom strahota i užasa kakvih je normalna mladost pošteđena, bila je, premda tek na početku puta, često bliže smrti nego životu, sačuvavši u sebi mnoge drage likove poginulih. Bilo ih je 28. Bilo ih je pet hiljada i 28. Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi. Sad bi bili očevi. Sad ih više nema. Teško je nasljedstvo ove generacije: mrtvi. Izbjegla je fizičko uništenje (mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili), ali je po završetku ubijanja svuda naokolo zjapila praznina iza onih što se nisu vratili. Preko njihovih strijeljanih očiju prešli su tenkovi. Preko njihovih nedopjevanih Marseljeza. Preko njihovih izrešetanih iluzija. U tom praznom prostoru krilo se mnogo razloga za očaj, za sumnju u čovječnost, za lični poraz... Ali očaj, sumnja u poraz ne predstavljaju jedini izbor ove generacije. Njena se mladost suprodstavlja smrti i njenim pobornicima stvarajući viziju mira, čovječnosti i ljubavi. Za ovu se mogućnost odlučio i Izet Sarajlić. Mrtvi su podlegli nasilju da bi svijet jednom bio bez nasilja. To je njihova najtrajnija poruka, i pjesnik je prihvaća svim srcem, osobito stoga što nasilje ni poslije velikog rata nije iskorijenjeno, već samo omeđeno i pritajeno. U kakvo smo ... ovo stoljeće zalutali? No ovaj neveseli uzvik u Sarajlića ne ostaje bez odgovora: Ako su u ovom stoljeću onako nesebično na bunkere jurišali naši, onda znači da se u njemu isto tako nesebično može i voljeti. U toj nam se povezanosti otkriva temelj Sarajlićevog odnosa prema svijetu. Od spoznaje da je moguće do uvjerenja da je nužno voljeti samo je jedan korak. Stoga pjesnik za svoj najomiljeniji glagol bira glagol voljeti. Ljubav ispovijeda podjednako angažirano i voljenoj ženi i cijelom svijetu. Čini se potpuno prirodnim kada u njegovim pjesmama naiđemo na stih: Idem kroz ovo jutro i čovječanstvu govorim ti. Kao što je prirodno kada neproživljeni život poginulih zamjenjuje u pjesmi vlastitim životom. Sad ih više nema. Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi. Mala velika moja, večeras ćemo za njih voljeti. Već letimičan pogled na Sarajlićevu poeziju govori nam kako se njegova riječ u

težnji za udaljavanjem od apstraktnog kreće u neposredno opipljivom svijetu. Tako i ljubav, koja mu je osnovno osjećanje i ideja nije deklarativna i predimenzionirana, već je načinjena po ljudskoj mjeri. Svakodnevnica, zamjenivši viziju mira, čovječnosti i sreće, u poređenju s tom vizijom manje je idealna. Ali, pjesnik i ne traži savršenstvo ideala, njemu je važna suština. Sad ležimo u ovoj dolini opasani ćutanjem i borovima. I važno je samo to da si kraj mene ti i da to dolazi kiša. Kiša. Ne tenkovi... Pjesnik, kojem su, kada mu je bilo dvanaest godina, ubili brata, te je razlike duboko i trajno svjestan, i baš u tome valja tražiti uzrok što njegova poruka o ljubavi nikada nije zašla u ozbiljniju krizu. Izet Sarajlić: Lirika, Ljubljana, 1971.

Na Buni

7

Vilsonovo šetalište Mi nemamo Bulonjsku Šumu ni Hajd Park ni Vrapčja Brda i što se lirike tiče, s jeseni, kad počne da opada lišće, u ovoj varoši koja je baš u lirici oskudna i tvrda mi nismo imali gdje da idemo nego na Vilsonovo Šetalište. Vilsonovo - naši Čistije Prudi, naš Kej Volter. Odavde, mada su mnoge ptice iz mog pokoljenja docnije i zasvinjile, išli smo, mi Jovani, mi Ivani, mi Avde, neko u ministre, neko u De Vinjije. Uopšte, nikad toliko pjesma nije bila cijenjena u mojoj domovini. Knjigu stihova je držao svako, kao što danas drži volan. Dvoje na Vilsonovom, dvoje na mjesečini znalo je više Šekspira nego danas cijela jedna škola. Bilo je to davno. Još nije bilo ni televizije ni sinemaskopa! Zato su na sve strane treštali jambi i horeji. Lažem! Od Koreje, koja je tad krvarila, svaki čas i Evropa mogla je da se zakoreji. Moja draga, koja mi je u međuvremenu postala žena, voljela je tada Jirži Volkera. Mojoj dragoj, koja mi je u međuvremenu postala žena, čitao sam tada Jirži Volkera. Bili smo tad tako bogati, imali smo oči, ruke, usta. To je iz Volkera. U suštini, bili smo siromaštvo sâmo. I mada je o našoj sreći govorila i glavna knjiga zemlje - Ustav da nije bilo neba naša ljubav ne bi imala ni krova nad glavom. Bili smo niko i ništa, imali smo samo to nebo i taj život sem snova svega drugog lišen. Da smo tada umrli za našim kovčegom išlo bi samo lišće. Sada djeca uzmu kola i prvoj mis svijeta koju sretnu kažu - Izvolite. Sada svaki maturant takoreći u prilici je da u garsonjeri, uz Baha ili uz Bitlse, sjedne pored svoje Lolite. Mi smo to činili na Vilsonovom, u prisustvu milicije. I nije nam smetalo što Miljacka na tom mjestu postaje najobičnija bara ni što milicija tako pomno nad moralom svojih sugrađana bdije. Bilo je to davno. Umjesto memoarâ pisali smo svoje prve elegije. Inače, u svijetu uvijek po jedna Koreja gine, u protivnom - od čega bi živjeli istoričari, a ja, dok se sjećam Vilsonovog i mjesečine, ja starim, ja starim, ja starim.









8





1968.

Oslobođenje 9

Midhat Begić IZET SARAJLIĆ: PISMA Nova Sarajlićeva zbirka stihova kazuje i svojim naslovom da se nadovezuje na prethodne, na cjelokupnu njegovu poeziju. To su, naime, pjesničke poruke, pisma stvarnim pjesničkim prijateljima i srodnicima duha od Puškina do Raičkovića, od Hume do Skendera, od Voznesenskog do Trifunovića. Kao što kaže u uvodnoj riječi Od autora citirajući Erenburga, u vezi sa prepiskom Aksakova sa Gogoljem, to bi bio smireni opis duše i epohe. To pristupno slovo koje i samo liči pjesničkim pismima, i duhom i oblikom nagovješćuje svu duševnost pjesničku u viđenje epohe i, u produžetku njegova dosadašnjeg stvaranja, osvjetljava ga intimno i proširuje određenom tematskom i stilskom novinom. Sva je poezija Izeta Sarajlića zasnovana na doživljajnosti, na neposredno kazanoj pjesničkoj riječi, po prvoj transmisiji, kako je svojevremeno taj izraz upotrebljavao kritičar Bogdanović. Po tom podsticaju, koji je bio vjeran izraz njegove ljudske i pjesničke prirode, Sarajlić je izgradio svoj lik, svoje stilsko predivo pjesme, u kome su se sučeljavali raznovrsni porivi intimnog bića i glasovi pjesnikova vremena u rijetko viđenoj saobraznosti... U Pismima, po jednoj jedinstvenoj formalnoj osnovi, pjesniku je bilo moguće, i to je i svestrano ostvario, da svojom porukom dotakne neku vrijednosnu suštinu koja se asocijativno plete, naročito kada su u pitanju istaknutiji pjesnici, sa djelom i životom pjesnika kojima je namijenjena. Ton se mijenja od pjesme do pjesme, čas turoban i zabrinut, čas nestašno naivan i osmjehnut, čas opet duhovit i ironičan, samoironičan, razuvjeren. U zbirci nema nijedne pjesme koja ne donosi neko pjesničko iznenađenje, neki iznenadni misaoni ili slikovni udar, ali neke od njih nam ostaju i bruje u svijesti cjelinom ili pojedinom slikom i stihom. Toj udarnosti koja trže čitaoca iz nepoetskog, proznog drijemeža doprinosi mnogo izvrsno pronađena i dosljedno varirana postavka pjesme u dva katrena, koji u dvoglasnoj alternaciji čine dva treptaja pjesme, dvije zvučne sekvence misaone i slikovne cjeline. Time je pjesnik svojoj lirskoj neposrednosti i razgovorom, vrlo živom i evokativnom izrazu dao oblikovanu čvrstinu, gdje ritam i rima čine sličan zvukovni odnos u unutarnjoj i vanjskoj organizaciji pjesme. A u sve to idejno, emocionalno i oblikovno

ustrojstvo pjesme ulaže se pjesnikova iskustvenost, zrenje i saznanje o nezaustavljivom protoku vremena, o nataloženim godinama i o sve većoj poetskoj i životnoj važnosti uspomena ... Uzećemo nekoliko primjera s obzirom na cjelinu ovog kritičarskog pokušaja da se predstavi Sarajlićeva zbirka. U pjesmi Stevanu Raičkoviću, koja je koliko u znaku Raičkovića toliko i Sarajlića, intonirano pitanje pjesničkih snova dobija u drugoj strofi fino samoironično razrješenje sa poentom koja se može uzeti kao program čitave zbirke: stojim na bini sličan komedijantu, šepurim se, padam, glumim nemarnost, jednom rječju živim najtežu varijantu kad nema snova, kad sve je stvarnost. Pjesme Hamzi Humi i Gustavu Krklecu saobražene su ovim pjesničkim i ljudskim pojavama i ozarene nasmiješenom vedrinom kojom se iscrtava istinska vizuelna kontura njihova portreta. Čitava jedna poetska i ljudska istorija ispričana je u pjesmama Stjepanu Ščipačovu, Evi Štritmater i Blezu Sandraru, ali je prva od njih ilustrativna za dvojnu postavku pjesme sa suptilnim aluzijama na redoslijed zbivanja u pjesničkim sudbinama: Najprije se rodiš u Penzi ili u kakvom zauralskom selu, zatim te, u prijestonici, potapšu Gorki ili Bjeli, zatim te hapse, zatim te neki agronom nađe s metkom na čelu, zatim te štampaju Harper and braders, Žilijar, Feltrineli... Pjesma Lojzetu Krakaru evokativna je u odnosu na Krakara, ali i programska za pjesničku misao Izeta Sarajlića, koja neće da abdicira, da se odreče svog nepopravljivog sanjarskog grijeha. Ne manje vjerno i uvjerljivo evociranje je i slika surovog nemarnog, ali i privlačnog svijeta djece u pjesmi Petru Vujičiću, koju treba navesti u cjelini: Svirepi i lijepi zemljom idu klinci, čitava mlada, tek puštena krda, i šta su za njih moji aleksandrinci, 10

Jasno je, dakle, da je za mene ovo jedna od najdovršenijih pjesnikovih tvorevina, koja i pored izvjesne sjetne ispovijesti o vremenu i godinama samo potvrđuje svježinu pjesnikove duše, u kojoj je stanje mobilno, kako to stoji u prvoj pjesmi zbirke posvećenoj Eduardasu Meželajtisu, litvanskom Na kraju bi se mogla istaći poslanica pjesniku. Jasno je, mislim, da bi, po mome mišljenju, Aleksandru Puškinu, zbog lako pronađenog puta do zbirku trebalo uvrstiti među značajna djela u ediciji pjesnika, izravnosti nemetaforskog govora i, konačno, Savremenici. s obzirom na tu ogoljenost, zbog muzikalnog efekta koji se gradi od prvog stiha: I vi ste voljeli epistole? do katalektičke završnice u posljednjem, što se javlja u još nekim pjesmama kao dodatna finesa u građenju 1974. zvučnog paperja stihova. moje Vilsonovo, moja Vrapčija brda. Ja bih se i sam tom krdu priključio u njegovom rušenju stare scene. Možda bih djecu koječem naučio, a možda bi djeca naučila mene.

11

Sa Čedomirom Minderovićem i Stevanom Raičkovićem na književnoj večeri u Doboju, 1960.

Sa M. Lukonjinom, S. Hanzlikom i V. Miloševićem na Sarajevskim danima poezije, 1964. 12

Kuda žuriš, moja pjesmo nerođena

Moji prijetelji - buduće ulice gradova

Kuda žuriš, moja pjesmo nerođena? Napolje? Napolju je arena.

Danas Za mnoge to su samo imena.

Napolju su dinosaurusi. Ti partizanka, a napolju Prusi.

A u XXI vijeku biće ulice gradova.

Ne, nerođena, mene nije strah arene, ali kad odeš od mene, onda nema mene.









Naravno, bude li gradova.

1965.









Bluz

Ja sam spreman

Bilo bi zanimljivo znati kuda će poslije nas naše duše

Doći će taj dan kad će valjati kazati Zbogom rafovima s knjigama, lišću u krošnjama breze, pisaćem stolu

Bilo bi zanimljivo znati hoće li poslije nas pod platanima kisnuti naše duše.

Neka dođe

Bilo bi zanimljivo znati hoće li i dalje kao za naših života hitati jedna drugoj naše duše.

Ja sam spreman!

Bilo bi zanimljivo znati šta će u proljeće bez nas osjećati naše duše. Bilo bi zanimljivo znati kako će bez naših očiju razgovarati naše duše.









1970.

13



1986.

Sa Dobrišom Cesarićem, 1967.

Sa Vesnom Parun u Trebinju, 1968. 14

Nikola Kovač SARAJLIĆEVA GEOGRAFIJA DUŠE Ogrnut mantilom čitav jedan svijet snova, sa vjetrovima istorije u kosi, na pariskim bulevarima i nevskim prospektima grleći Senu i Nevu, duž Miljacke – ide Kiko u budućnost i za sobom ostavlja brazdu u vremenu. Snovima je odgojio generacije. Jesenjinova kamerna muzika srca; glas balade i duh Preverove šansone; koncert revolucije za smrt i orkestar; oda ljubavi i songovi sa Vilsonovog šetališta; glas mudrosti i sjete – i to je takođe Kiko. Razapet epohama u jednom ljudskom vijeku, u krhkom čamcu nade protiv struja vremena, vojnik na zgarištu iluzija i suvereni gospodar srca, Kiko posvećuje mladost svijeta; u njegovom glasu šapće ljubav, grmi istorija i upozorava savjest vijeka. Sagovornik sudbine, u pjesničkoj kafani svijeta, kao bor izložen vjetrovima života, Kiko se riječju odupire stihiji vremena; muzikom sfera prikriva narušenu harmoniju svijeta. Skitnica na nebeskim putevima mašte, Kiko mjesto vodiča i voznih redova nosi gramatiku ljubavi i osluškuje srce koje otkucava njegove i naše sate. Prevratnik snova, ne prestaje da premješta liniju Mažino, otimajući svaki pedalj i svaki časak od smrti i darivajući ih ljubavi i ljepoti. Poezija Izeta Sarajlića vezana je za život u njegovim elementarnim običnim, ljudskim vidovima ispoljavanja. U toj saobraženosti pjesničkog subjekta i realnog svijeta Sarajlić ne nastoji ni da taj svijet opisuje ni da ga tumači; njegov cilj je da izrazi svoje afektivne reakcije, svoj nemir i prkos, da u stihove prenese onu napetost i drhtavicu koju izazivaju događaji za koje obično vjerujemo da su izraz logike života ili neminovnost istorije. Krug Sarajlićevih tema je širok i bogat, ali krajnji tematski i misaoni izvod ovog pjesništva obilježen je evokacijom rata i veličanjem ljubavi. Još od mitoloških i biblijskih vremena ove se teme prepliću kao povijest čovjekovog trajanja i iskušenja njegovog humanizma: od egzaltacije ratničkih vremena i glorifikacije ljubavi prema herojima i mučenicima do trezvene refleksije o zanosima romantike, moderna poezija uzdiže ljubav kao idealnu protutežu nesrećama i zlu koji pogađaju čovjeka. Rat je u Sarajlićevoj poeziji shvaćen ne samo kao pošast najširih razmjera, nego i kao trajna

čovjekova obaveza (ako ne i krivica) prema žrtvama, kao primjer čovjekove nemoći da izmijeni ono što je sudbina jednom neopozivo utvrdila. Ljubav kod Sarajlića prevazilazi granice psihologije i po svom značenjskom i simboličkom karakteru poprima vrijednost vrhovnog etičkog zakona – kao potvrda autentičnosti ljudskog čina, kao izraz čvrstih međuljudskih odnosa, kao znak solidarnosti u najširem značenju riječi. Evocirajući rat i veličajući ljubav, Sarajlić je izbjegao zamke koje je poezija romantizma (u različitim vidovima svog nasljeđa) postavljala brojnim sljedbenicima poznatih modela i dotrajalih poetika ... ... Sarajlića nikad nije zavodila ideja stvaranja nekih posebnih svjetova, ekskluzivne simbolike za samo ličnu upotrebu; Sarajlićev lirski subjekat je zatečen u svijetu i na njemu je da pronađe svoj put i mjeru odnosa prema stvarima; u svijetu su moguća pomjeranja (uz čovjekovu pomoć ili mimo njegove volje), ali najbitnije su one promjene koje registruje čovjek, koje u njegovoj duši ostave najdublji trag. Zato je Sarajlićevo insistiranje na ideologiji univerzalne ljubavi (kako je naziva J. Martinović) samo dokaz postojanosti pjesnikovih zahtjeva da čovjek očuva integritet svojih prava na vlastito biće, na svoje pretjeranosti i zablude. U tom smislu Sarajlićev intimizam ne oživljava ni zaboravljene obrasce romantizma niti otvara puteve neke nove osjećajnosti: on je izraz pjesničke odbrane onih vrijednosti koje su najprisnije vezane za čovjeka i koje bez čovjeka ne bi ni dobile svoju moralnu potvrdu ... ... Sarajlićeva veza sa poezijom Oktobra, često isticana i ponekad pogrešno tumačena, motivisana je željom za otkrivanjem novih svjetova i novih znakova na pjesničkom nebu: na velikim epohalnim prekretnicama, kad epohe prekoračuju svoje istorijske granice, i pjesničko nebo naseljavaju zvjezdani svjetovi čudesne energije. Sarajlić je, kao odani tumač čuda i neveseli komedijant na putevima sudbine, shvatio da istorija nije privilegovani rast ideje napretka kao što ni trijumf njenih vođa ne prelazi granice prigodne i provizorne popularnosti; istorija se ne nastavlja smjenom carstava nego trajnošću kulturnih vrijednosti koje je potvrdilo 15

vrijeme. Zato je i Sarajlićeva poezija ostala vjerna svom izvornom zahtjevu da produbi viđenja ljudske drame, da sloboda imaginarnog lutanja potisne naviku pravolinijskog hoda i jednosmjernog mišljenja. Pjesnikov angažovani elan, izgrađen na snazi lirskog glasa i uvjerenja u čije ime se rađa, izrasta u Sarajlićevoj poeziji kao stil i filozofija života, kao obrazac koji obuhvata i lični doživljaj i javni čin, intimnu ispovijest i ideološki stav. To jedinstvo mitologije intime i pjesničke ideologije precizno je formulisao J. Martinović: Neovisno o autentičnosti inspiracije i ličnoj doživljenosti, ova lirika kao da gradi čitavu jednu malu mitologiju intime, dobijajući, istovremeno, značenje primjera i dokaza o mogućnosti ljudske sreće i svijeta ljubavi. S druge strane, šireći se u koncentričnim krugovima od ovako neposredno uobličenog doživljaja, ideja ljubavi dobija smisao univerzalnog principa kao žarišta svojevrsne pjesničke ideologije, kojom je obuhvaćeno i pjesnikovo naglašeno rodoljublje, ali joj je krajnji domet pomalo vitmenovska vizija humanističkog internacionalizma. Sarajlićev lirski glas nije, dakle, samo bitno obilježje njegovog pjesničkog dara, nego i suština njegove opšte slike svijeta kao i njegovih moralnih i filozofskih nazora. Taj glas, bez obzira iz kog registra dolazio – zanosa, parodije, prkosa, rezignacije, modulira i oblikuje sve Sarajlićeve teme kao njihova strukturna veza i izvor pjesničkih ideja ... ... I sredstva i postupci kojima se Sarajlić služi usaglašeni su sa njegovom pjesničkom topografijom: reporterski zapis, sjećanje s putovanja, evokacija mjesta i vlastitih imena. Sve je takoreći u jednoj ravni, bez semantičkih zagonetki, bez hermetičke odbojnosti; pejzaži Sarajlićeve duše – u vječnom proljeću, pod snijegom, osunčani mediteranskim suncem ili u dugim sarajevskim kišama – rasprostiru se tiho i u nedogled, kao ruska tajga ili kao pučina. Presjeca ih samo duboka i upečatljiva pruga nostalgije, gorčine i skepse. Nostalgija nas vezuje za uzbuđenja mladosti, za svijet koji u sve sumnja osim u sebe, za one horizonte nade crvene kao komunizam. S nostalgijom se sjećamo i riječi, obećanja, zakletvi, koje sadrži samo gramatika mladosti. Nostalgija, kod Sarajlića, prožima i njegov zahtjev za apsolutnim, za najvišim stepenom saobraženja sa voljenim bićem, za panteističkom radošću koju prepoznajemo u prirodi sa kojom smo u stalnom dodiru:

Piši mi na zelenu adresu ljeta. Poljupci koje mi šalješ neka budu posljednje večernje novosti (Piši mi na zelenu adresu ljeta) Gorčina je vezana za evokaciju ljubavi koju je uništio rat: Između tebe i mene stajaće uvijek Linija Mažino, Sjen Minulih Stradanja, Nebo Palih, Linija Mažino. (Linija Mažino) A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima i Kejovima Rastanka, na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube, čekale su Ane, Zoje, Žanet. Čekale su da se vrate vojnici. Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće Dječacima. (Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge) Rat je u Sarajlićevoj poeziji razorao najdublju brazdu time što je uništio ljubav, povrijedio netaknute tajne srca, nadu pretvorio u neopozivu sudbinu; rat je zaustavio vrijeme i prekinuo lirski glas: tu nepravdu pjesnik uvijek iznova pokušava uzalud da ispravi. Skepsa je kod Sarajlića intelektualna po porijeklu i afektivna po sadržaju: pjesnik shvata logiku svijeta, njene neminovnosti i njenu izvitoperenost, to je mjera iskustva i temelj saznanja. Ali pjesnik ne teži saznanju, njega saznanja bole i iz tog bola rađaju se stihovi. Skepsa je samo najviši stepen žaljenja za svim što je propušteno, za svim od čega smo rastavljeni, za svim što je nedokučivo. Stoga i život gubi smisao kad ga lišimo uzbuđenja, nade, snova, kad mu oduzmemo onu lirsku podlogu koja u Sarajlićevoj poeziji održava i prirodni i ljudski svijet. Nostalgija, gorčina i skepsa samo su krajnji i racionalizovani izvodi pjesničkog duhovnog stava, a istinski život je za pjesnika stalni sukob stvarnosti i snova, sadašnjeg i budućeg, postojećeg i mogućeg. U kratkoj pjesničkoj poruci Stevanu Raičkoviću Sarajlić to i izričito kaže: 16

stojim na bini, sličan komedijantu, šepurim se, padam, glumim nemarnost, jednom riječju živim najtežu varijantu kad nema snova, kada sve je stvarnost. (Stevanu Raičkoviću)

Ostajući dosljedan svojim pjesničkim uvjerenjima i obrascima u kojima se ta uvjerenja oblikuju, Sarajlić prećutno vjeruje u integrativnu moć poezije, u njenu sposobnost da na zajedničkoj afektivnoj osnovi okupi i pomiri raznorodne duhovne sadržaje, da iskustvo predstavi iz perspektive čovjekovih subjektivnih zahtjeva. Poezija u tom smislu nije samo govor bića i intimna hronika svijeta, nego i izraz čovjekove iskonske potrebe da odgovori na izazove života, da u imaginarnom jedinstvu realnosti i snova pronađe ljudsku mjeru i da je suoči sa neminovnostima sudbine. U tom suočenju ljudskog i sudbinskog Sarajlić je pronašao zlatnu nit ljubavi koja se u mutnim vremenima prekida i ponovo vezuje ali uporno svjedoči da se istorija konstituiše kao iskustvo o potresenosti ljudskog bića, kao svijest o pobjedama i porazima upisanim jedino u ljudskoj duši. Sarajlić je stoga svoju dušu naselio nemirima vremena i zavještao je duhu istorije kao veliku knjigu života.

Na tom poprištu realnosti i snova, u igri u kojoj je zalog sam život, pjesnik je unaprijed osuđen na gubitak: njegovo uporište su uspomene, njegov zavičaj – snovi, njegov cilj – utopija. Pjesnik je tako iščašen iz vremena efikasne akcije, lišen posjeda i oslonca. Njegova parnica s epohom prenesena je na višu instancu: Sem budućnosti poezija nema nijednog saveznika. No, i ta vjera u budućnost nije Sarajlićev isključivi kredo: i to je opklada na neizvjesnost, odgađanje poraza u budućnost pred prijetnjama sadašnjosti. Ali Sarajlić je zato ostao uporan i dosljedan u odbrani vrijednosti koje je istakao kao svoj pjesnički i ljudski program. U tom smislu njegovo djelo je primjer skladnog odnosa svijeta fikcije i njegove pjesničke objektivizacije, pjesnikovih snovidnih uzleta i slikovne uzdržljivosti stiha, opojnog proljeća mladosti i muzičke strukture pjesme.

Izet Sarajlić: Izabrane pjesme, Sarajevo – Publishing, Sarajevo, 2000.

U Istanbulu sa Fazil Husni Daglardžom

17

Rukopis pjesme Šta to govori Tamara 18

Lagano s tugom U prozorima kiša, kao neki zaboravljeni marš. Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija. Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje. Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju ovim gradom. Bila je nekad ta mladost, u nekom prastarom juče. U srcu vašem i mom, bila je, ostala i biće. Ja odlazim, ali neki isti ovakvi kao ja ići će možda umjesto mene na groblja pogubljenih da uče sintaksu odanosti. Moje pjesme stajaće im uvijek na raspolaganju. Ja idem, vrijeme je. Ja već sam, rekoste, prošlost. Pozdrav svemu novom što je došlo da nježnuje i voli. Mene nikad više niko ne može nazvati počasnim imenom balavac, privilegisanim, kao kad kažeš: Proljeće! Kako sad zavidim tom balavcu Izetu Sarajliću iz VIIa, koji u naslijeđenom vojničkom šinjelu i nesvjestan pogrešne upotrebe najdražeg glagola voljeti polazi u osvajanje svijeta. Ja nikad više ne mogu da napišem svoju prvu elegiju. Ja nikad više ne mogu da imam sedamnaest, ni dvadeset pet. Ja idem. Zar već? Zar sav da pređem u sjećanja? A toliko toga je ostalo što sam još želio da kažem. Ja idem. Ja još sam tu. Ako dođete u Tvrtkovu 9/3 častiću vas čajem i uspomenama. Ja još sam tu. Minutu ćutanja za mene!













19







1959.

Hanifa Kapidžić - Osmanagić SAGLASJA ŽIVOTA I LJUBAVI U sedamdesetak kratkih proza svoje nove knjige V.P. ispričao je Izet Sarajlić svoju ljubavnu priču koja se podudara sa životnom. Jer pisac kao da se ne sjeća svog života prije poznanstva i ljubavi sa Idom Kalaš - Mikicom. Poslije njene smrti, 1. februara 1998, on živi kao da je ona i dalje tu, svakodnevno je posjećuje na sarajevskom groblju Lav, zapali cigaretu s njom, prepričava joj dnevne događaje, svjedoči o onome što je bio njihov zajednički život. Poslije pjesničke zbirke 30. februar, koja je obnovila gotovo cjelokupnu Sarajlićevu poeziju posvećenu Mikici za njenog života, donoseći i pjesme koje joj je pjesnik posvetio nakon njene smrti, sada je isti sarajevski izdavač stavio pred čitalačku publiku ove, uglavnom kratke, memoarske zapise. Sarajlić u njima portretira svoje mladalačke pjesničke dane, svoje generacijske prijatelje, najčešće imena iz naše recentne kulturne istorije, slika ambijente svoga stanovanja, momačke, dok je osvajao svoju ljubav, supružanske, a onda očinske i djedovske: ali ma o kome da se u pojedinom zapisu radi, svaki od njih je nekim svojim vidom vezan za Mikicu, u službi je u stvari dočaravanja i oživljavanja blagorodne osobe kakva je ona bila. U toj svojevrsnoj, tematskoj reakciji prošlosti, polovina knjige posvećena je ratu u Bosni i opsadi Sarajeva, te neposrednom poraću, dok prvi dio u određenom materijskom nesrazmjeru slika raniju prošlost: jer crna rupa rata u stvari poništava trajanje i brojanje vremena. Najvažniji događaji svih naših života tragično se zbijaju u posljednju deceniju dvadesetog vijeka, premrežujući na neki način mnogo toga što im je prethodilo. Pa ipak, Sarajlić je začuđujuće vjeran svome životu i on ništa ne zaboravlja, no akcenat ostaje na kraju vijeka, koji donosi i kraj Mikicinog života. Prvi Sarajlićevi čitaoci su oni Sarajlićevi prijatelji, kolege i komšije (ako još žive) koje nije zaboravio i koje kroz svoj život sa Mikicom profilira pred čitaocem; zatim oni koji su nam bili bliski i koji ih se sjećaju, kao i njihovi potomci, ratom razasuti po svijetu. To su oni koji će ovu knjigu doživjeti i vanknjiževno, sa bolom i nostalgijom. No privući će i svojim anegdotskim vidom ova knjiga poštovaoce Sarajlićevog pjesničkog opusa, koji je takođe nerazdvojan od njegovog života, druženja, ljubavi. A oni su danas veoma brojni: vidno je to po

sarajevskim promocijama njegovih knjiga (Rabic je u kratkom vremenskom razmaku izdao pjesnikova sabrana djela, zatim 30. februar, sada V.P.) i raznim pjesničkim večerima koje se priređuju pjesniku u čast. Možda je, danas i ovdje, manje poznato koliko su ti poštovaoci brojni u drugim zemljama, po Evropi i svijetu. U toj recepciji, koja je Sarajliću donijela književna priznanja, počasti i nagrade, u prvi plan se stavlja Sarajlić pjesnik opsjednutog grada i sarajevske golgote, ali i cjelokupno njegovo stvaralaštvo. Sarajlić slika jednu zemlju, jedno tlo i jedan vijek. On se ne odriče nijedne od vrijednosti svog ranijeg življenja, mada je, buntovan kakav je uvijek bio, i u ranijoj zajedničkoj državi uvijek funkcionisao kao neka vrsta disidenta. Do te mjere da se čini da je vječna pobuna i pjesmotvorno nezadovoljstvo istinski način pjesnikovog bitisanja. Sa tog stanovišta, čitalac knjige V.P. stiče uvjerenje da je u stvari žena njegovog života bila ta koja ga je mirila sa svijetom i činila taj život u društvu mogućim i primljivim. Pažljiv čitalac ove knjige pita se, tim povodom, u kolikoj je mjeri ta uloga Mikice Sarajlić u pjesnikovom životu nosila sa sobom trenutke malaksalosti i beznađa. Ali muze obično ne svjedoče o svojem viđenju života sa onima koje su životno nadahnule. Čitalac Sarajlićeve knjige proza, koji im je pristupio jer poznaje i voli njegovu popularnu, angažovanu poeziju, biće ugodno iznenađen stalno prisutnim korespondencijama između proze i poezije. Nova knjiga, naročito svojim ratnim dijelom, drukčijim registrom osvjetljava nastanak brojnih pjesama, daje na uvid situaciju koja ih je iznjedrila, okruženje koje ih je uslovilo i učinilo mogućim. To je jedan od vidova knjige koji će biti od značaja i za istraživače pjesnikovog opusa. Tako se posljednje pitanje koje treba postaviti odnosi na estetiku ove Sarajlićeve proze i njenu realizaciju. Zanimljivo je u kolikoj mjeri te prozne minijature, te pričice, anegdote, porodična i druga događajnost, tematska dešavanja sa književnom poentom, čak i svojim oblikom, i pored drukčije književne pripadnosti i žanrovske uslovljenosti, podsjećaju na njegove pjesme. Ta korespondentnost je frapantna opet u dijelu knjige koji prepokriva ratni period. Jer i takva, kratka ratna Sarajlićeva pjesma iskazana je gotovo prozno i naoko činjenično, 20

neutralno, da bi sav svoj tako prikupljeni napon razriješila u završnici, u jednom ili dva posljednja stiha: koji kao da prasnu, mali geleri što su pogodili cilj i čiji bljesak naknadno osvjetljava početak i središnjicu pjesme dajući im drugi, to jest pravi njihov pjesnički smisao i naboj. Tako je estetika ove proze analogna onoj iz ratnih i poratnih Sarajlićevih zbirki, jedna se ravna prema drugoj kao pozitiv prema negativu, konveksno prema konkavnom. Knjiga V.P. čita se lako, bez prekida, sa čitalačkom ugodnošću. Čitateljke, uz to, čitaju i ovakvog Sarajlića kao jednog od posljednjih trubadura. Pridonosi tome, tom „clus trover-u“ i sam zagonetni naslov knjige. Čitaoci koji

su služili vojsku znaju da je to oznaka vojne pošte, na koju regruti primaju pisma iz svojih ranijih civilnih života: ali se i pitaju ne radi li se u ovom naslovu o nečemu drugom. V.P. jeste oznaka vojne pošte na koju je Sarajlićeva Mikica pisala svome izabraniku dok je služio vojni rok daleke 1957. godine u Bileći. No u jeziku dvoje mladih, u samo njihovom, tajanstvenom, drugima zabranjenom i nedokučivom idiomu, to je značilo: Volim puno! Pjesnik Sarajlić i dalje voli, a to mu omogućuje da nastavi živjeti. Novi izraz, 3/ 2000, 2, 117-119.

Na dodjeli Dvadesetsedmojulske nagrade, 1964. 21

Drugi put bih znao Premalo sam uživao u proljetnim pljuskovima i zalascima sunca. Premalo sam se naslađivao ljepotom starih pjesama i šetnjama na mjesečini. Premalo sam se opijao vinom prijateljstva mada na zemlji jedva da je bilo zemlje u kojoj nisam imao barem dvojicu prijatelja. Premalo sam vremena odvajao za ljubav kojoj je na raspolaganju stajalo svo moje vrijeme. Drugi put bih znao neuporedivo više da uživam u životu. Drugi put bih znao. 1987.

Pismo Evgenija Vinokurova, 1978. 22

Sinan Gudžević PJESNIK U ČISTILIŠTU Prije sedam godina za izdavanje Sarajlićevih Izabranih djela udružila su se bila tri izdavača, dvije krasne knjige, tvrdi uvez, na omotu pjesnik sa rukama u džepovima, naklada četiri hiljade primjeraka. Drugi tom tih djela završava se pjesmama u prozi, a među njima najzadnja ima naslov Posljednja posjeta našoj kući u Trebinju. To je potresan zapis o pustoj roditeljskoj kući, neposredno pred dolazak mehanizacije koja će je srušiti kako bi se ondje mogla podići benzinska pumpa. Svoju kuću pjesnik zatiče pretvorenu u divlji javni nužnik, sa ljudskim izmetom po onoj sobi gdje je umro pjesnikov najmlađi brat i sa tragovima ljudske razularenosti, po prostorijama gdje je porodica živjela osam godina. Taj zapis jeste u neku ruku simboličan uvod u vrijeme koje će nastati između tih Izabranih i ovih Sabranih djela. Strašna ljudska razularenost i šovinistička histerija ostavile su svoj smrad po čitavoj Bosni. Sabrana djela Izeta Sarajlića izlaze sada kod izdavača koji u doba izlaska Izabranih djela nije ni izdavao knjige, izlaze u zemlji čije se granice ne mogu ni pokazati na zemljopisnoj karti, u zemlji u kojoj je do nedavno broj koncentracionih logora vjerovatno nadmašivao broj škola, a broj logoraša bio mnogo veći od broja mogućih čitalaca. U podijeljenoj i poharanoj zemlji Bosni u upotrebi su najmanje tri pravopisa, a među Bosancima nema nikakve saglasnosti ni o tome kako se zove jezik kojim govore. U slučaju Sarajlićevu bilo bi smiješno baviti se pojmom sabrana djela ili se baviti ičim od onoga što se uz sabrana djela na nesretnom novoštokavskom jezičkom prostoru uobičajilo da veže i odvezuje, te kome se i kada se izdaju, te šta od vrijednosti te šta od laži ona tovare na hrbat autorov. Valjalo bi, međutim, reći kako nema nade da iziđu istinska sabrana djela Sarajlićeva. Jer njegova sabrana djela nisu samo njegove štampane knjige. Djela Sarajlićevih ima usmenih i nezapisanih barem isto koliko i zapisanih. A za ta usmena djela nema nade da bi mogla kad izaći, zato što bi valjalo za njih tražiti svjedoke, a mnogi su umrli, a mnogi rasuti po svijetu, a neki su bespovratno nedostupni, jer su se vrgnuli u ratne zlotvore ili zločince. A kad bi nekako, recimo, izašla, tek tada bi se dala graditi valjana slika o liku i djelu našega pjesnika iz Sarajeva. Priznajem svoje ubjeđenje da bi uz njegova pisana jako dobro pristajala i ta usmena djela. Sarajlić u

tome nije čest, već je rijedak slučaj: jer mnogim bi pjesnicima prije štetilo nego koristilo izdavanje svega onoga što su kad rekli. Sarajlić je nekako takav da je usmen nekako jednak sebi pisanome, da zapravo i nema razlike između onoga što govori i onoga što piše, bez štete se ne da jedan od drugoga razdvojiti. Ovdje bi svakako valjalo pribrojiti i ono mnoštvo stihova odbačenih, kojih se i sam sjeća u jednom od svojih Pisama, nastalih prije dvadeset i pet godina: Ja ni prošlu pjesmu završio nisam a već bi nova - da je pišem htjela. Od mojih bačenih u koš rukopisa neko bi izdao sabrana djela. Tu nerazdvojivost Sarajlićevih djela poznajemo mi koji znamo pjesnika Sarajlića lično, neko ovo neko ono, sam pjesnik ih i nema na okupu, te ona, u neku ruku više pripadaju nama nego njemu. U ta djela (osim više puta izdavane knjige memoarske proze Koga će sutra voziti taksisti, koja ovih dana, u svojoj konačnoj verzji treba da izađe u izdanju splitskog Feral Tribunea, zbog čega je i nema u ovom trotomniku), spadaju razgovori i kafane, šetnje i putovanja, pjevanja i igranja, susreti i dopisivanja. A njegove književne večeri! Početkom septembra ove godine, u Crikvenici, na ljetnoj školi demokratije, oko stotinu i pedeset polaznika došlo iz svih krajeva donedavne Jugoslavije, treći dan književno veče Sarajlićevo. On govori svoje oproštaje, a barem pedeset slušalaca plače, među njima i jedan književni kritičar. Poetika usmenoga Sarajlića ista je ona onoga pisanoga: ljudsko bratimljenje, dostojanstvo čovjekovo i antifašizam. Izet Sarajlić je grlilac ljudskosti i ljudskih vrijednosti, humanista bez ikakvih tajnih i javnih alternativa. Brata su mu Eša strijeljali italijanski fašisti, 1942. godine, a Izet je čitav svoj život razvijao i njegovao svoju ljubav prema onoj Italiji za koju je Sjenkjevič rekao da je druga domovina svakom pravom pjesniku. Šta je govorio prije rata u Bosni, govorio je i za rata i iza rata. Izet Sarajlić je jedna od rijetkih neobrukanih glava u bosanskom ratu. Našav se u strašnoj ratnoj sarajevskoj stvarnosti, životareći pod sablasnom opsadom grada, trpeći do neizrecive poniženosti i beznadnosti, ostavši bez obje svoje sestre, on 23

nijednog časa ne bježi u nacionalističku histeriju. Ako se poharana zemlja Bosna ikako može održati na okupu i oporaviti, onda se za taj okup i oporavak moraju pitati ljudi kao Izet Sarajlić. Bez takvih nema Bosne, kao što nema kuće bez prozora. Sarajlić je u Jugoslaviji bio jedan od najpoznatijih i najvoljenijih pjesnika. Njegova pjesnička domaja prostirala se od Struge do Bleda, a mjera njegove slave bila je mnogo veće od jugoslavenskih prostora. On je tom kulturnom prostoru pripadao svim svojim bićem i svojim stihovima. A svojim izrazom on je tu pripadnost oplemenjivao. No, Jugoslavija njemu nije bila krava muzara. Nikakvo mlijeko, nikakav sir, niti kakav drugi smok, čak ni surutku on od svoga jugoslavenstva nije niti zahtijevao niti skupljao. To njega čini različitim od golemog broja onih koji su se od svoga jugoslavenstva okoristili. To su oni koji su se, čim su šovinističke ortodoksije zavele pljuvanje po jugoslavenstvu, proklamujući etničko čistunstvo i čišćenje, začas prometnuli u barjaktare nacionalizma i mržnje, bestidno se i hipokritički svrstavajući u poslušnike novih zlotvornih vođa. Mnoge od njih poznajemo lično, pili smo s njima i pjevali, loptali se i dopisivali, išli na more i kumovali na svadbama. Nisu to nikakvi Gebelsi, nikakve neznane i poludemonske izmitologizovane spodobe, ne, to su sve pjesnici naši pitomi i slatkorječivi, iza čijih ograda zubnih svaki čas lijetaše jugoslavenska bajka, bratstvo, jedinstvo i sve ono multikulti. A u kakve su se zvijeri obretnuli! A kako su se samo obrnuli te narodom i pjenom državotvornom usta svoja opjenili! A kad je zaratilo, ti dojučerašnji jugovići, koji drugih goveda do jugovićkih ni znavali ni čuvali nisu, jal su zalegli iza topova ponad grada, jal su iz svojih drugih prijestolnica i prvostolnica stali poručivati kako je suživot i miješani brak zlo da ga grđega nema, jal su krenuli dinit i imanit i proklinjati svaki vlahaluk. I tako dalje, a Izet Sarajlić ostao što je bio i gdje je bio. I napisao takav i odande ovo:

barbarstvo; lirika je, po Sarajliću, ono što poslije Aušvica pouzdano nije barbarstvo. Bez obzira na sve naknadne korekcije i revizije, Adorno se svojom presudom puno zaletio i mnogo okrupnio. Jer Adorno, po svemu dostupnome, smatra liriku veselom i vedrom umjetnošću. Pa bi, slijedimo li neku emotivnu shodnost, iz lirike valjda, morala biti izbačena polovina Palatinske antologije, svi oni žalni nagropci ljudima i životinjama, da samo nju pomenemo. Pa bismo, dakle, od časa kada su sovjetske čizme stupile u Birkenau, imali pisati romane, pripovijetke, filozofske i estetičke rasprave, a lirika bi bila barbarstvo. Pa bismo bili i bez Sarajlića, koji je, dakako, sve svoje stihove ispisao nakon Aušvica. A među pjesnicima između Sutle i Timoka nema nijednoga da bi od Sarajlića više u svojim stihovima opominjao na Aušvic. Svi su njegovi stihovi u neku ruku zapravo o Aušvicu. Sva se njegova lirika bavi pitanjem dostojanstva čovjekova, rehabilitovanjem svih ljudskih riječi. A Sarajevo, Manjača, Trnopolje, Dretelj, Heliodrom i Srebrenica jesu naši derivati Aušvica. Sarajlićeva Knjiga oproštaja jeste naš pjesnički pandan knjizi Zar je to čovjek autora Prima Levija, zatočenika u Aušvicu. A i ta počinje stihovima. Uvod Sarajlićevim pjesmama mislim da mi za ovu priliku nije zgodno pisati. A da čitaoca tovarim svojim utiscima i svojim da ga mišljenjem zamajavam, nalazim da je neprimjereno. Osim svega ja ovo par redova razumijem kao riječ u pozdrav pjesniku i njegovu izdavaču za ovaj dragocjeni poduhvat negoli kao uvod. Te pjesme tek čekaju na svoje proučavaoce, to jest na istinske uvodničare. Nipošto ne mislim da Sarajlićevim pjesmama ne treba uvoda ili komentara, mislim samo da im je nepotreban površan uvod bez istinskog istraživanja. Ta čarobna lakoća pisanja uvijek o istome, a uvijek zarazno i bolno privlačna. Sarajlićeve poante čekaju nekog našeg Grasijana, da ih istraži. Isto kao i elementi epigramatskoga i epskoga u njegovim pjesmicama i pjesmama. Ili Umiremo njegove figure, recimo ova zeugma: Nekom kćerka, Umiremo strašno brzo nekom tetka iz Rima a nama na vrata kuca naša zima. i strašno ružno Motiv revolucije, tako moderan, a tako jedinstven u ovom gradu u Sarajlićevu postupku, posebna je tema za buduće na kraju vijeka, istraživače. na kraju ljubavi... Sarajlić je, poslije neznanog pjesnika Hasanaginice najčitaniji bosanski pjesnik svih Svojim činom Sarajlić je obrnuo u suprotnost vremena. Kriterij za to jesu prevodi njegovih onu riječ Adornovu, da je lirika poslije Aušvica stihova na druge jezike. A koji bi drugi kriterij bio 24

mjerodavan? Prije rata Sarajlićeve knjige stihova izašle su na ruskom, na engleskom, na turskom, na litvanskom, da samo ove jezike pomenem, a Knjiga oproštaja već je prevedena i izašla na francuskom, makedonskom i italijanskom jeziku. Što je njegovo mjesto u bosanskoj književnosti ili zastupljenost u današnjim đačkim čitankama daleko ispod njegova ugleda van srpskohrvatskih izoglosa, posljedica je njegova načina življenja i njegova poimanja pjesničkog umijeća, dakako i njegova odbijanja da se svrsta u aktualnu ideološku vrstu. On se poslije decenija svoje slave i poslije ratnog pakla nalazi sada u književnom čistilištu. Tamo ga je, bez ikakva njegova grijeha, smjestila sudija današnja.

Sarajlić u tome nije sam, njegovu sudbinu okusili su Aragon i Elijar i mnogi drugi u vremenima teških historijskih promjena. Sarajlić je, za razliku od rulje jugoslavenskih komunista, bio i ostao onaj koji svoja ubjeđenja nikada nije ni miješao ni jednačio sa dogmatizmom. Njemu će se, kao i svakom istinskom majstoru u tom čistilištu, čitaoci morati vratiti. A ti, čitaoče, te živiš u Sarajevu, pridruži se nekada stolu gdje sjedi Izet Sarajlić: da štrbneš malo od usmenih njegovih dijela. Pisana evo imaš u rukama. Izet Sarajlić: Sabrana djela, Rabic, Sarajevo, 1998.

Sa Abdelom Vahabom el Bajatijem, Evgenijem Vinokurovim, Evom Štritmater, Manfredom Štrojbelom i Marinom Soreskom na Sarajevskim danima poezije, 1971. 25

Sa Alfonsom Gatom i Đakomom Skotijem, 1972.

U Budimpešti, 1977.

Otvorenje Sarajevskih dana poezije, 1974. 26

Tamara Sarajlić - Slavnić IZET SARAJLIĆ, MOJ OTAC U prozorima kiša kao neki zaboravljeni marš Ponovo jesen, opšta jesen, klasično doba elegija. Otići ću malo na stanicu da se priviknem na rastajanje. Ako se ne vratim, ostaće moje pjesme da lutaju Ovim gradom. ( Lagano s tugom ) Zahvaljujući činjenici da sam odrastala uz oca pjesnika, imala sam privilegiju da sam živjela bogat i ispunjen život. Sjećam se našeg stana koji je uvijek bio pun gostiju, kako stranaca, tako i naših ljudi sa svih strana bivše nam domovine. Dolazili su nam prijatelji iz cijelog svijeta, a među njima je bilo najviše pisaca. Moja majka je uvijek pripremala ručkove i večere sa raznim bosanskim specijalitetima, a otac bi bio sav sretan što može da ugosti ljude od kojih je mogao mnogo da sazna o raznim kulturama, a i oni o našoj. Kada sam bila mala nisam shvatala kakav ugled moj otac ima među svim tim poznatim književnicima. Pamtim da je u kontaktima s ljudima bio vrlo raspoložen i pričljiv tako da je kod nas uglavnom vladala vesela atmosfera i svako je uvijek bio dobro došao. Sjećam se da je pjesnik Lučjano Morandini bio prvi Italijan koji je mom ocu posvetio jednu pjesmu u kojoj se kaže otprilike ovo: O, neka je proklet stroj italijanskih vojnika koji puca u brata mog brata Izeta. Bez obzira na veliku tragediju sa starijim bratom, Italija i Italijani su mu uvijek bili na drugom mjestu, odmah poslije Sarajeva i njegove domovine. Uz sva ta druženja razvila se bogata prepiska sa pjesnicima širom svijeta. Kako je sam govorio, malo ko u svijetu je poštansko sanduče iskoristio za tolike miroljubive poruke. Poštarima je u svakom slučaju ostao veliki dužnik za sve one divne trenutke kojima je, zahvaljujući činjenici da u svijetu još uvijek, pored telefona, postoji i dobro staromodno pismo, tako bogato bio ispunjen život moga oca. Mnogo je putovao i kako je šeretski govorio, letio – nekad za Beograd, Ohrid, Moskvu, Varšavu, Pariz, London, Rim, a nekad iz Cvitkovića, iz Udruženja književnika, iz Partije, iz školske lektire. Kada se ovo kaže uz pomoć veselog glagola letjeti i ne zvuči tako tužno.

Moj otac je i inače, tokom vremena, od elegičara evoluirao do pjesnika koji je na sve životne nedaće gledao sa osmijehom i blagom ironijom. On je romantično vjerovao da je poezija, i umjetnost uopšte, ta koja može promijeniti svijet, učiniti ga boljim. Živio je u nekom svom svijetu punom ljubavi i razumijevanja, često ne želeći imati ikakve veze sa banalnom realnošću. Da moja majka, njegova neprolazna ljubav, nije bila ta koja je na neki način posredovala između njega i tog stvarnog svijeta, teško bi mu to polazilo za rukom, na čemu joj je bio neizmjerno zahvalan. Što se mene tiče ja sam bila isplanirana i prije nego što sam došla na ovaj svijet, zahvaljujući upravo ocu. Napisao je pjesmu posvećenu meni neznajući ni kada ću se, ni hoću li se uopšte roditi. Već tada sam dobila ime. Kada sam malo narasla pitala sam roditelje šta bi bilo da im se rodio sin umjesto mene, a otac je rekao da se to nije moglo dogoditi. I on je zaista sebe ubijedio da je to tako. Kada je postao djed svoju ogromnu ljubav koju je osjećao prema meni prenio je na unuka. Jedne prilike Vladimir je, dok je još bio mali, rekao djedu koji je bio nešto umoran i bezvoljan: Ja ću ti pomoći da pišeš pjesme, ja sam ti idealan za to. Djed je to zapisao i držao papirić sa tom rečenicom na pisaćem stolu. Kao što je čitavog života branio ljubav, čovjekovu potrebu za iskrenošću, toplinom, dobrotom, prijateljstvom, takav je bio i kao otac, djed i suprug. Mrziti uostalom može svako, a voljeti je privilegija najboljih, tako je govorio. Impresivna je bila njegova ljubav prema Sarajevu, gradu u kome nije rođen, ali gradu koji je beskrajno volio. I njegova pjesma kaže da je to možda grad u kome nije bio najsretniji, ali je to grad u kome je sve bilo njegovo. Volio je njegove ljude, pojedina mjesta, trudio se da sa svima bude prijatelj, da za 27

svakog običnog prolaznika nađe vremena i s njim porazgovara. Sarajlije su ga često zaustavljale na ulici željni njegovog humora, topline, ali i opaski koje su često bile ironične. Svoj grad nikada nije iznevjerio, čak ni u ovom posljednjem, najgorem ratu. Mogao je otići prijateljima širom svijeta, zvali su ga, mnogi nisu razumjeli njegovu upornost u nastojanju da ostane u svom tom ratnom užasu. Ostao je, mada je bio svjestan da se svakog trenutka, mogla desiti neka tragedija njegovim najmilijim. Njegove riječi su bile: Ne idem nigdje, moje mjesto je u Sarajevu. Pjesnikov prijatelj i drug još iz gimnazijskih dana Josip Lešić, kasnije književni i pozorišni

istoričar i profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, u ovih nekoliko rečenica možda je najbolje iscrtao njegov portret: Kiko je bio dosljedan, i na jedan divno tvrdoglav način, ne dozvoljavajući da ga ometu ni zli ljudi ni zla vremena, jer i kada je imao razloga da se oglasi bolnim jaukom ili krikom ili psovkom, on je i dalje brinuo jedino da njegova nerođena pjesma ne ode u svijet dinosaurusa i postane zla i nečovječna, i da u ulici koja će nositi njegovo ime nikada nikog ne zadesi nesreća. I tako je bilo od samog početka. Dosljedan u svemu, i u životu i u poeziji. Prva ljubav mu je bila i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skrivena obitava u stihovima posljednje.

Sutra će se ljudi sastajati ... Sutra će se ljudi sastajati ispod plastičnih lipa, iz upotrebe možda će izaći i mrtvačka kola. A mi smo imali sreću: ovo prava mjesečina za nesrećne sipa svoju svjetlost preko našeg bola. Mi smo imali sreću. Nas još uvijek može da obraduje maslačak u polju, a u sutrašnjim rečenicama jedva ako riječi maslačak uopšte bude. Progres se toliko rašepurio da se bojim da je na pomolu vrijeme u kome ćemo dobiti i prve umjetne ljude. Oni će imati sve kao i mi, svoje klubove, svoja svetilišta. Imaće svoje pjesnike, poneki od njih možda će i vaseljensko ime steći. Igraće golf, skupljati marke, organizovati festivale, posjećivati pozorišta. Imaće sve kao i mi, samo što “Ja te volim” neće znati reći.











28





1969.

Sa Melihom Dževdetom Andajem, 1971.

Posljednja predratna pjesma Umjesto u svijetu svojih stihova, umrijećemo u svijetu sasvim drugih ljudi. Tuđa mi je njihova umjetnost, tuđe su mi njihove ljubavi, ako ih uopšte imaju. Tuđe su mi njihove misli grobljanske, pune mržnje, krastave. Tuđi su mi njihovi grbovi i njihove zastave.









1992.

Sa Hansom Magnusom Encensbergerom, 1978. 29

Izet Sarajlić KOGA ĆE SUTRA VOZITI TAKSISTI Jedan od predaka budućih sretnih ljudi je Italijan Alfonso Gato. Pričam mu o svom prvom putovanju u Italiju 1957. godine. Kako si mogao odsjesti u hotelu, a ne kod mene! – grdi me, smetnuvši sasvim s uma da smo se upoznali tek 1972. godine.

Verudu, ljutio se što još ne silazi iz sobe i Dudinovim riječima pjevao o sebi:

U našem autobusu na putu za Trebinje pokvario se radio. Muzičku pratnju našeg putovanja Alfonso je riješio na taj način što je sjeo na zadnje sjedište i odzviždao nam čitav Albinonijev Adađo s raznim dodacima iz Mendelsona i Mocarta.

Kako su se Alfonso i Miša sporazumijevali kad su ostajali sami, bog zna. Ali da i oči predaka budućih sretnih ljudi mogu koji put biti zamagljene suzama, vidjelo se prilikom njihovog rastanka na aerodromu u Ćilipima.

U Aljfonsa Gata žiznj nebogata...

Mi smo svi, poslije Dudinovog odlaska, ostali u Trebinju još dva dana. Alfonso je uporno, gdje god bismo sjeli, ostavljao jednu stolicu i za Dudina. Možda će se čovjek izljubiti s Irinom, prošetati Nevskim prospektom i opet se vratiti u naše društvo. Ne treba, međutim, zaboraviti ni to da je on jedno A možda će specijalnim avionom doletjeti da nas sve vrijeme bio i jedan od najčitanijih novinara Italije. pokupi i odvede u Lenjingrad da tamo nastavimo Mislim da je čak za radio, kao spiker, prenosio i Sarajevske dane poezije. Alfonso ionako nikad nije bio u Lenjingradu. A sada već i zbog Miše Dudina fudbalske utakmice. tamo mora otići! Toliko radosti u miru Alfonso je mogao dati ljudima (Odlomak) i zato što je za vrijeme fašizma morao dijeliti sudbinu svih onih koji su se zbog svojih političkih ubjeđenja našli u sukobu s vlastima. Njemu je malo radosti koju ljudima pruža svojom poezijom nagrađivanom najvećim italijanskim književnim nagradama, pa se u posljednje vrijeme sve češće laća i slikarske kičice.

Neko je u našem društvu pričao kako je 1944. godine dospio u fašistički zatvor. Po tome, rekao mu je Alfonso, ja sam onda veteran, jer sam u zatvoru ležao još 1936! Jednog jutra, sav raznježen, priča mi o svom sinu Leoneu. A onda, da bi odagnao od sebe nevesele misli, kaže: Leone Gato – kako bi to bilo na vašem jeziku? Lav Mačak. Vesela kombinacija, zar ne? Nije slučajno za tih nekoliko dana Alfonsa toliko zavolio jedan naš drugi gost, Lenjingrađanin Mihail Dudin. Na Alfonsovu adresu, Miša, stari majstor improvizacije, ispjevao je brojne kuplete koje bismo potom svi pjevali. I sam Alfonso – sjedio bi na terasi hotela Leotar u Trebinju, čekao svoju saputnicu Anu

Sa Ahmetom Hromadžićem 30

Sa Huseinom Tahmiščićem

Sa Bulatom Okudžavom, 1987. 31

32

33

Sa Desankom Maksimović u Sarajevu, 1989.

Tražim pomilovanje Zbog zlata njene poezije, zbog našeg starog prijateljstva, tražim pomilovanje za obmanutu rabu božju Desanku koja je do kraja ostala da sjedi u prvom redu i da aplaudira ubicama.

34

Sa Ćamilom Sijarićem, njegovom suprugom i kćerkom

Sa međunarodnog mitinga poezije, Sofija, 1982. 35

Sreća na sarajevski način U Sarajevu proljeća 1992. godine sve je moguće; staneš u red za hljeb i završiš na Traumatologiji sa odsječenom nogom. Poslije toga još kažeš da si imao sreće.

Nakon ranjavanja Miki Masliću Sinoć u snu dođe mi Slobodan Marković da se izvini mojim ranama. To je jedino srpsko izvinjenje za svo ovo vrijeme, pa i ono samo u snu i od mrtvog pjesnika.

Tako smo nespremni ušli u ovaj rat Evo i trideseti je dan rata, a mi još uvijek ne znamo dovoljno ni da mrzimo.



Sarajevska ratna zbirka, 1992.

36

Mario Mikulić: Izet Sarajlić 37

Pismo Evgenija Jevtušenka 38

39

Ratni rukopisi 40

POSLJEDNJI TANGO U SARAJEVU Devedeset četvrta, 8. mart. Ljubavno Sarajevo se ne predaje. Na stolu pozivnica za plesni matine u Slozi. Naravno, idemo! Pantalone su mi prilično ofucane, a ni tvoja suknja nije za Via Veneto. Ali mi nismo u Rimu, mi smo u ratu. Evo i Jovana Divjaka. Po čizmama mu se vidi da je došao pravo s prve linije. Dok te moli za ples, ti si malčice zbunjena. Prvi put plesaćeš s jednim generalom. General i ne zna kakvu ti je čast učinio, a, bogami, i ti generalu. Plesao je s najopjevanijom damom Sarajeva. Ali ovaj tango – on je samo naš! Od iscrpljenosti malo nam se vrti u glavama. Mila, prođe i naš život veličanstveni. Plači, samo plači, nismo na Via Veneto a ovo je možda i naš posljednji ples.







41



1995.

U rimskom stanu A. Moravije, za vrijeme intervjua za RAIUNO, 1996.

U Istanbulu, 1997.

Naši ljubavni sastanci kod Lava Kako smo ti i ja, da nije bilo ovog južnoslovenskog nacionalističkog ludila, mogli divno stariti. A evo, od čitavog našeg života ostali su nam jedino ovi naši tužni ljubavni sastanci na groblju kod Lava. Reći ću ti i kad sam u svojoj nesreći najsretniji: kad me na groblju uhvati kiša. Užasno volim da kisnemo zajedno!







16. mart 1998. 42

Sa članovima KRUGA 99, Rim, 1996. Sjede: Hanifa Kapidžić - Osmanagić i Izet Sarajlić. S lijeva na desno: Marko Kovačević, Slavko Šantić, Vlatko Doleček, Predrag Matvejević, Sead Fetahagić, Vojka Đikić i Vladimir Bilić.

U Ljubljani, 1997. 43

44

Izet Sarajlić i Eri de Luka, 2001.

Sa Lorensom Ferlingetijem i Danielom Gandolfi u Amalfiju, 2000. 45

U Varšavi sa Čedom Kisićem i Marinom Trumić - Kisić

Rukopis pjesme Poražavajuće 46

Izet Sarajlić govori prilikom dodjele Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva, 2002. nepuni mjesec prije smrti. 47

Tražim ulicu za svoje ime Šetam gradom naše mladosti i tražim ulicu za svoje ime Velike, bučne ulice - njih prepuštam velikanima istorije. Dok je istorija trajala šta sam ja radio? Prosto tebe volio. Malu ulicu tražim, običnu, svakodnevnu, kojom se, neopaženi od svijeta, možemo prošetati i poslije smrti. U početku ona ne mora imati mnogo zelenila, čak ni svoje ptice. Važno je da u njoj, bježeći pred hajkom, uvijek mognu da se sklone i čovjek i pas. Bilo bi lijepo da bude popločana, ali, na kraju, ni to nije ono najvažnije. Najvažnije je to da u ulici s mojim imenom nikad nikog ne zadesi nesreća.









Kako će Sarajevo bez mene

1968.

Pa, nekako će se već snaći. Pustiće koju suzu, održati tri govora. Onaj treći, nad rakom, neka bude što kraći. Onda će se vratiti u svoju noć i početi zaboravljati. Prve noći pod zemljom još ću zvati u pomoć. Htjeti da pročitam barem “Oslobođenje”, barem “Vjesnik”. Poslije ću se već i sam naviknuti. Ali, mi ćemo se još sastajati. Ja sam bio - pjesnik. Kad god mom gradu bude potrebna nježna riječ, ja ću tu biti. Ja znam ko će najteže vjest o mojoj smrti primiti. Ali ovoga puta nju ne pominjimo!







48



1965.

ŽIVOTOPIS 1930.

Šesnaestog marta u Doboju u porodici Elmasa Sarajlića, nadzornika željezničke pruge, kao peto dijete, rodio se Izet. Porodica Sarajlić se u Izetovom rodnom gradu zadržala samo dvije godine, pa je budući pjesnik, pošto u Doboju nije prebolovao ni jednu od dječjih bolesti, isticao da on nema rodnog grada. Zato je naglašavao da ima rodni grad svoje smrti, a to je, naravno, Sarajevo.

1933 -1941.

Porodica Sarajlić seli u Trebinje, koje je pjesnik dugo smatrao svojim zavičajem zbog radosnog djetinjstva. Ali te sretne dane ubrzo 1939. zatamnila je rana smrt srednjeg brata Ene u dvanaestoj godini. Drugi svjetski rat donosi nove nesreće: italijanski fašisti hapse učenike trebinjske gimnazije, među njima i brata Ešu 22. juna 1941.

1942.

Brat Ešo strijeljan je na Mamuli, logoru u bokokotorskom zalivu. Ovi gubici će biti presudni za buđenje pjesnika Izeta, sada jedinog sina porodice Sarajlić, da progovori srcem i perom.

1943 – 1944.

Porodica je prisiljena da se preseli u Dubrovnik, ali već 1944. u zatvor, ovoga puta njemački, dospijevaju pjesnikove sestre Nina i Raza, kasnije poznati prevodilac italijanske književnosti. Sredinom 1944. godine, nakon izlaska iz zatvora, obje sestre prelaze na oslobođenu teritoriju u Slano.

1945.

Devetog maja porodica Sarajlić je ponovo na okupu. Kasnije će pjesnik često isticati da 9. maj smatra najvažnijim datumom u cjelokupnoj istoriji čovječanstva. U zimu 1945. godine porodica seli u Sarajevo. Upisuje se u Drugu mušku gimnaziju.

1947.

Zajedno sa učenicima Josipom Lešićem i Ivanom Foglom, kasnije takođe značajnim književnicima, osniva literarnu sekciju pri omladinskom kulturno-umjetničkom društvu Miljenko Cvitković. Lešić i Fogl uskoro odlaze na studij režije u Beograd, ali i bez toga svoj trojici je već u to vrijeme jasno da se književnost ne stvara ni u kakvom kolektivu. Izet ostaje u Miljenku Cvitkoviću, ali prelazi u horsku sekciju jer je već zaljubljen u svoju muzu Idu Kalaš, članicu hora. U horskoj sekciji jedno vrijeme nastupao je i kao solista, a odigrao je i nekoliko uloga u dramskoj sekciji. Za ulogu kapetana Jerotija u Nušićevom Sumnjivom licu dobio je čak i neku republičku nagradu.

1949.

Nakon saradnje u omladinskim časopisima onog vremena objavljuje prvu zbirku pjesama U susretu, iz koje će kasnije u svoje izbore poezije prenijeti jedino pjesmu Molitva za mlađeg brata, za koju će jedan kritičar reći da je to prva poslijeratna suza u jugoslovenskoj poeziji.

1950 - 1955.

Studira na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i honorarno radi u redakcijama listova Omladinska riječ i Sedam dana. Godine 1953. isključen je iz Saveza pisaca Jugoslavije. U novopokrenutoj ediciji Savremena jugoslovenska poezija Izdavačkog preduzeća Narodna prosvjeta kao prva knjiga izlazi mu druga zbirka Sivi vikend, koja će označiti i vrlo važnu prekretnicu u cjelokupnoj tadašnjoj poeziji mladih. O danima nastajanja Sivog vikenda postoji i zapis pjesnika Huseina Tahmiščića: Tog ljeta (1954) Izet je čitao pjesme po kojima će ostati neponovljiv i zapamćen. Nastajala je njegova zbirka Sivi vikend, a u njoj se rascvjetala jedna velika ljubav. Mikica (Ida Kalaš) je ušla u poeziju, u nezaborav, pa, ako hoćete, i u neku vrstu legende. Na Izetovu poeziju u nastajanju padala je sjena minulog rata, a ta sjena je bila osjenčena jednom ljubavlju koja se zbivala pred našim očima.

1960 - 1961.

Objavio je zbirke poezije Posveta i Minutu ćutanja. Putuje u Pariz.

1962.

Nakon dvanaest godina ispunjenih snovima o zajedničkom životu Izet i Ida konačno 49

su, budući da im je dodijeljen jednosoban stan, krunisali voju ljubav brakom. U jesen, sa Lojzetom Krakarom, slovenačkim piscem, putuje u Poljsku. U Poljskoj će izaći i prvi prevod jedne Sarajlićeve pjesme. Po tom će uslijediti prevodi na četrdesetak jezika, a u zasebnim knjigama njegove pjesme će izaći u Sloveniji, Makedoniji, Rusiji, Americi, na Kosovu, u Litvaniji, Turskoj, Čileu, Švajcarskoj (na njemačkom jeziku), Italiji, Francuskoj i Holandiji. Među prevodiocima Izetove poezije, osim slavista, naći će se i mnogi istaknuti savremeni pjesnici (Hans Magnus Encensberger, nobelovac Josif Brodski, Evgenij Vinokurov, Boris Slucki, Marin Soresku, Eduardas Meželajtis, Justinas Macinkjavičijus, Jašar Nabi, Klara Hanes, Ivan Minati, Čarls Simić, Roberto Fernandez Retamar, Aco Šopov, Huan Oktavio Prenz, Kajetan Kovič, Zoltan Čuka, Laslo Gereblješ, Fero Lipka, Elizabet Hermudson, Johen Kelter, Julijan Kornhauzer, Abdel Vahab el Bajati, Toni Maraini, Marian Gžeščak i mnogi drugi. 1963.

Rodila se kćerka Tamara. Putuje u SSSR. Od ruskih pjesnika koje želi da upozna i koji žele njega da upoznaju sreće se jedino sa Evgenijem Dolmatovskim i Stjepanom Ščipačovom, autorom Strofa ljubavi, jedne od najznačajnijih knjiga ruske poezije nastalih u ratu, koji ga kao član redakcije uglednog lista Inostrannaja literatura prvi preporučuje ruskom čitaocu. Jevtušenko će mu poslije u jednom pismu napisati da ga je stalno tražio, ali da su ga neke nevidljive ruke stalno odvajale od njega.

1964.

Dobio je Dvadesetsedmojulsku nagradu SR BiH. Nagradu Udruženja književnika Bosne i Hercegovine odbio je da primi.

1965 - 1975.

Piše i objavljuje više knjiga poezije, među kojima Godine, godine, Ipak elegija, Pisma (za koju će jednom prilikom reći da je to posthumna knjiga napisana za života), Stihovi za laku noć, Vilsonovo šetalište. U tom istom peridu ostvaruje prijateljstva sa mnogim piscima širom svijeta: Alfonsom Gatom, Melihom Dževdetom Andajem, Robertom Fernandezom Retamarom, Bulatom Okudžavom, Andrejem Voznesenskim, Fazil Husni Daglardžom, Josifom Nonešvilijem, Mihailom Dudinom, Eduardasom Meželajtisom, Đanijem Rodarijem, Marinom Soreskom, Paulom Vinsom, Hajncom Kalauom, Hansom Magnusom Encensbergerom, Margaritom Aliger, Evgenijem Vinokurovim, Tadeušom Ruževičem, Pjerom Osterom i mnogim drugim. Cijelog života njegovaće ta dragocjena prijateljstva sa braćom po peru, i svi će oni ući ne samo u njegovo srce nego i u njegovo djelo. Na funkciji predsjednika Udruženja književnika ostaje samo sedamnaest dana (1970). Iz štampe mu izlazi knjiga memoarske proze Koga će sutra voziti taksisti (1975).

1979.

Umire mu otac Elmas.

1980.

Pedesetogodišnjica njegovog života obilježena je u inostranstvu (varšavski časopis Literatura na swiecie), ali ni u jednom domaćem glasilu.

1984.

Dobija Disovu plaketu. Umire mu majka Đula Ćišić – Sarajlić. Izabran je za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

1985.

Dobio je Zmajevu nagradu. U izjavi tom prilikom Sarajlić nesebično poručuje: Miki Antiću (koji je te godine umro) niste dali ovu nagradu, ali nemojte barem da ona mimoiđe Đorđa Balaševića, koji je mnogo više pjesnik od mnogih pjesnika ...

1985 - 1987.

Izlazi više knjiga izabranih pjesama. Dobija Nagradu Branko Miljković za knjigu Nekrolog slavuju.

1989.

Dobio je Nagradu ZAVNOBiH-a za životno djelo, koju prima kao neku vrstu izvinjenja komunista za mnoge nepravde koje su mu načinjene tokom niza godina od 1950. do 1971. (isključenje iz Cvitkovića, iz Saveza pisaca Jugoslavije, iz Saveza komunista Jugoslavije, itd.) 50

1990.

Izlaze mu Izabrana djela u dva toma.

1991.

Rodio mu se unuk Vladimir.

1992 - 1993.

Štampa knjigu Sarajevska ratna zbirka, prvu pjesničku zbirku u ratnom Sarajevu. Devetog septembra 1992. ranjen je u glavu prilikom granatiranja zgrade na Koševu. Kasnije u intervjuu gorko se našalio: Geler je bio mali, kao Vladimirov zubić, ali i takvi su ubijali Sarajlije. Porodica je prisiljena da preseli kod sestre Raze, na Marin dvoru. Nažalost sestra Raza će umrijeti u oktobru 1993. Mjesec dana kasnije za njom će otići i sestra Enisa. U Sarajevu bi se to reklo da su ubijene bez metka. Nakon ovih gubitaka piše pjesmu Sestre, izražavajući duboku tugu stihovima: Moram negdje potražiti novu sestru. Ja jednostavno ne umijem da ne budem brat. Dobija Nagradu Fund for Free Expression Award U.S.A.

1995.

Izabran je za redovnog člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

1996.

Sarajlić ipak „nalazi“ novu sestru u ličnosti italijanske pjesnikinje i književnice Toni Maraini, sestre Dače Maraini, supruge Alberta Moravije. Toni Maraini, zajedno s Predragom Matvejevićem i Eri de Lukom, učiniće mnogo na popularizaciji Sarajlićeve poezije u Italiji. U Sarajevu mu izlazi Knjiga oproštaja, koja će ubrzo biti objavljena i u Italiji (u prevodu Silvia Feraria), u Makedoniji (u prevodu Evtima Kletnikova) i u Francuskoj (u prevodu Mirej Roben). Zabilježeno je da je francuski izdavač, kad je pročitao rukopis, rekao prevodiocu: To nije knjiga, to je spomenik!

1996 - 1998.

Gostuje u inostranstvu: Italija, Turska, Makedonija, Švedska, Francuska, Holandija, Švajcarska, Danska. Dobija i nagrade: Zlatna narandža u Antaliji, Mediterraneo u Italiji, (Trst), Erguvan u Istanbulu (nagrada koja se svake druge godine dodjeljuje nekom od najznačajnijih pjesnika balkanskih zemalja) i Nagradu grada Modene.

1998.

Prvog februara iznenadna smrt supruge Ide potpuno mijenja pjesnikov život. Duboko je pogođen saznanjem da knjigu ljubavne poezije 30. februar neće čitati ona koja je više od pedeset godina bila njegova nepresušna inspiracija. Sjetila sam se zapisa o toj velikoj ljubavi u eseju Rani Sarajlić njegovog gimnazijskog druga Josipa Lešića povodom pjesnikove šezdesetogodišnjice, 1990, u slovenačkim Razgledima, (pošto mu u Sarajevu taj članak niko nije htio objaviti): ... Prva ljubav mu je bila ujedno i posljednja, kao što mu i duša prve pjesme skriveno obitava u stihovima posljednje. Hans Magnus Encensberger, stari prijatelj porodice Sarajlić, rekao je da je Izet danas, po svježini emocija koje predaje čitaocu, jedan od najmlađih staraca u savremenoj evropskoj poeziji. Ove godine izlaze mu i Sabrana djela u tri toma.

1999.

Iz štampe izlazi knjiga pod sažetim naslovom V.P.

2001.

Dobio je prestižnu nagradu Alberto Moravija u Italiji, a iz štampe izlazi obnovljeno izdanje zbirke pjesama V.P.

2002.

Dobio je Šestoaprilsku Nagradu grada Sarajeva. Drugog maja Izet Sarajlić je, kao i njegova Ida, iznenada umro u svom stanu. Sahranjen je pored supruge na sarajevskom groblju Lav uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Pjesmu Sarajevo na sahrani je čitao glumac Josip Pejaković. Posthumno je postao počasni građanin grada Salerna u Italiji. Plaketa je uručena kćerki Tamari na svečanosti upriličenoj tim povodom u Salernu. Mnogi italijanski poštovaoci njegove poezije okupili su se da mu izraze posljednju počast. 51

EKSPONATI 27. Pismo Hansa Magnusa Encensbergera, poznatog njemačkog pisca, 26.1.1981. 28. Pismo Blažeta Koneskog, 28.9.1981. 29. Pismo Miroslava Jančića, 29.12.1981. 30. Pismo Ganeta Todorovskog, 20.5.1986. 31. Razglednica Jiksela Pazarkaje, turskog pjesnika, 1989. 32. Razglednica Johena Keltera, švajcarskog pjesnika, 12.7.1990. 33. Pismo Eri de Luke, italijanskog pisca, 14.10.1996. 34. Pismo Hansa Magnusa Encensbergera, 30.8.1998. 35. Pismo saučešća Tadeuša Mazovjeckog kćerki i unuku, 6.2.2002. 36. Pismo Evgenija Jevtušenka, poznatog ruskog pisca 37. Pismo Izeta Sarajlića Struškim večerima poezije 38. Razglednica Miroslava Antića 39. Pismo Desanke Maksimović 40. Koverta sa imenom Vadima Brodskog, ruskog nobelovca 41. Pismo na francuskom jeziku 42. Pismo Roberta Fernandeza Retamara 43. Koverta pisma Evgenija Jevtušenka iz Pjeredeljkina

RUKOPISI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27.

Rukopis pjesme, 9.8.1950. Rukopis pjesme, 14.12. 1960. Rukopis pjesme Sarajevo, 1961. Rukopis pjesme Uspomeni na čika Marka, 1962. Rukopis pjesme Tverski bulevar, 30.5. 1963. Rukopis pjesme Bela noć, 4.6.1963. Rukopis pjesme posvećene Paulu Vinsu, 26.1.1964. Rukopis pjesme Jekovac, 1965. Rukopis pjesme Mihaela Dudina posvećene Izetu Sarajliću, 17.4.1965. Rukopis pjesme, 5.11.1965. Rukopis pjesme posvećene Andreju Voznesenskom, 1972. Rukopisi pjesama, 1993. i 1994. Rukopis pjesme Oproštaj sa sestrama, 1993. Rukopis pjesme Oproštaj sa Alfonsom Dodeom, 1994. Rukopis pjesme Oproštaj sa ulicom Vorovskog, 1994. Rukopis pjesme za Sarajevsku ratnu zbirku, 1994. Putopis sa putovanja u Sovjetski Savez Stihovi napisani u čast sedamdesetogodišnjice rođenja Hamze Hume Rukopis pjesme Trinaesti apostol Rukopis pjesme Ščipačovljevom psu Rukopis pjesme Šta to govori Tamara Rukopis pjesme 8 gruzinskih stihova, Tbilisi/Sarajevo Rukopis pjesme na francuskom jeziku napisane nakon Struških večeri poezije sa komentarima poznatih francuskih pisaca Robera Sabatijea i Žana Rusloa Rukopis pjesme Slavim Rukopisi pjesama Već sam umro i Tražim pomilovanje Rukopis teksta Oproštaj sa Josifom Brodskim Rukopisi pjesama

FOTOGRAFIJE 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14.

PREPISKA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26.

Pismo Slobodana Markovića, 1950. Pismo povodom ponovnog primanja u Udruženje književnika BiH, 1957. Pismo Ive Andrića, 15.6.1961. Pismo Branka Ćopića, 1961. Pismo Dmitra Panteleeva, makedonskog pjesnika, 1962. Pismo Mihaela Dudina, ruskog pjesnika 11.10.1964. Pismo Jensa Gerlaha, njemačkog pjesnika, 5.4.1964. Pismo Stjepana Ščipačova, ruskog pjesnika, 1.5.1964. Čestitka Grigora Viteza, 1964. Pismo Predraga Palavestre, 23.2.1965. Pismo Ilje Erenburga, ruskog pjesnika, 28.11.1966. Pismo Ivana Lalića, 30. 10.1967. Razglednica Dobriše Cesarića, 24.6.1968. Pismo Meliha Dževdeta Andaja, turskog pjesnika, 1970. Pismo Paula Vinsa, njemačkog pjesnika, 25.11.1970. Pismo Gustava Krkleca, 1970. Pismo Elija Bartolinija, italijanskog pisca, 6.6.1971. Pismo Lojzeta Krakara, slovenačkog pisca, 10.8.1972. Razglednica Eduardasa Meželajtisa, litvanskog pjesnika, 19.5.1972. Pismo francuskog izdavača Kloda Galimara, 1973. Pismo Gustava Krkleca, 10.11.1974. Pismo Roberta Fernandeza Retamara, kubanskog pjesnika, 9.12.1974. Pismo Izeta Sarajlića Desi Korenić, supruzi Jurislava Korenića povodom njegove smrti, 6.3.1974. Pismo Predraga Matvejevića, 7.6.1975. Pismo Evgenija Vinokurova, ruskog pisca, 6.3.1975. Pismo Sitakanta Mahapatre, indijskog pjesnika, 1976.

15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 52

Majka i otac sa najstarijim sinom Ešom, 1923. Djed Izet po kojem je pjesnik dobio ime Sa majkom Đulom, rođenom Ćišić Brat Ešo Sestra Razija Sestra Enisa Otac Elmas Majka i otac Brat Eno, 1939. Sa sestrom Razijom Sa budućom suprugom, 1952. Izet Sarajlić, 1952. Izet Sarajlić, 1955. Sa Ristom Trifkovićem, Ahmetom Hromadžićem i Hilmom Hadžićem, Sarajevo, 1955. Sa budućom suprugom u Firenci, 1958. Izet Sarajlić, 1960. Izet Sarajlić u Parizu, 1960. Sa Stevanom Raičkovićem i Čedomirom Minderovićem, 1960. Supruga Ida u Parizu, 1961. U Moskvi, 1963. Sa ruskim pjesnikom Stjepanom Ščipačovom, Pjeredeljkino, 1963. Sa S. Orlovom i Mihaelom Dudinom, ruskim pjesnicima, Lenjingrad, 1963. Sa litvanskim pjesnicima, Tbilisi, 1964. Sa M. Lukonjinom, J. Hanzlikom i Velimirom Miloševićem, Sarajevski dani poezije, 1964. Sa ocem i kćerkom Tamarom, 1965. Supruga i kćerka Sa unukom Vladimirom u sarajevskom Imperijalu Na Buni Na odsluženju vojnog roka u Bileći Izet Sarajlić Sa Abdelom Vahabom el Bajatijem, Evgenijem Vinokurovim, Evom Štritmater, Mihaelom Štrojbelom i Marinom Soreskom, Sarajevski dani poezije, 1971. Sa Melihom Dževdetom Andajem, turskim pjesnikom, 1971. Sa Alfonsom Gatom i Đakomom Skotijem, italijanskim piscima, 1972. Sa Paulom Vinsom, njemačkim piscem, 1972. Otvorenje Sarajevskih dana poezije, 1974. U Vladikavkazu, 1974.

Paunovićem 93. Sa Serđom Jagulijem, direktorom izdavačke kuće Multimedia edicioni, Salerno 94. Sa Andrejom Voznesenskim, ruskim pjesnikom i Alenom Ginzbergom, američkim pjesnikom 95. Sa Marinom Trumić i Čedom Kisićem, Varšava 96. Sa Ahmetom Hromadžićem 97. Sa Džonom Blosom, engleskim novinarom, u ratnom Sarajevu

37. Na Goranovom proljeću, 1976. 38. U Budimpešti, 1977. 39. Sa Abdelom Vahabom el Bajatijem, iračkim pjesnikom i Rubenom Melikom, turskim pjesnikom, Sarajevo, 1977. 40. Sa suprugom Idom, rođenom Kalaš, u Parizu, 1978. 41. Sa suprugom u Londonu, 1979. 42. Sa Margaritom Aliger, ruskom književnicom, Sarajevo, 1979. 43. U Čačku na Disovom proljeću, 1981. 44. Sa Mihaelom Krigerom, njemačkim piscem, 1986. 45. Sa Manolisom Anagnostakisom, grčkim piscem, Trebinje, 1988. 46. Sa Desankom Maksimović, Sarajevo, 1989. 47. Struške večeri poezije, 1989. 48. U Trebinju 49. Sa Lukom Paljetkom, Trebinje, 1990. 50. Sa kćerkom Jašara Nabija, Istanbul, 1990. 51. U Berlinu, 1991. 52. U Plavu, 1991. 53. U Cirihu 54. Sa Dubravkom Brigićem, intervju, 1993. 55. U dvorištu na Marindvoru, u ratu, 1993. 56. Sa Beatom Brehbilom, švajcarskim pjesnikom i unukom Vladimirom, Frauenfeld, 1995. 57. Kćerka i unuk u Cirihu, 1995. 58. Sa unukom u Puli, 1995. 59. Sa suprugom Idom u svom stanu, 1996. 60. Sa Hanifom Kapidžić – Osmanagić, Rim, 1996. 61. Sa Seadom Fetahagićem, Rim, 1996. 62. Sa članovima kruga 99, Rim, 1996. 63. Sa Eri de Lukom, italijanskim piscem, Rim, 1996. 64. Književno veče u Rimu, 1996. 65. Sa Markom Vešovićem i Željkom Ivankovićem, Stokholm, 1997. 66. Na Bledu, 1997. 67. U Ljubljani, 1997. 68. Sa Radetom Šerbedžijom, Sarajevo, 1998. 69. U Modeni, 1998. 70. Sa Džanin Pomi Vega, američkom pjesnikinjom, Amalfi, 2000. 71. Sa Lorensom Ferlingetijem, poznatim američkim pjesnikom i Danielom Gandolfi, Amalfi, 2000. 72. Sa Afanom Hozićem, Muhidinom Hamamdžićem i Aleksandrom Ljiljkom, Galerija Mak, 2001. 73. Na dodjeli Šestoaprilske nagrade, 2002. 74. Sjećanje na Izeta Sarajlića u Varšavi, 2004. 75. Sa Jevremom Brkovićem, crnogorskim pjesnikom 76. Sa Jikselom Pazarkajom, turskim pjesnikom 77. Sa Evgenijem Vinokurovim, ruskim pjesnikom 78. Sa Vladimirom Jokanovićem 79. Sa Dušanom Kostićem, Požarevac 80. Sa Nikolajem Godinom, ruskim piscem, Trebević 81. Posjeta mostarskom groblju heroja u okviru Sarajevskih dana poezije 82. Sa Gustavom Krklecom, Desankom Maksimović i Stevanom Raičkovićem 83. Sa otvorenja izložbe o Ziji Dizdareviću 84. Sa Huseinom Tahmiščićem 85. Sa Predragom Matvejevićem 86. Sa Acom Šopovim, Dacom Risimović, Predragom Palavestrom i Lukom Pavlovićem, Plitvice 87. Sa Josipom Ostijem 88. Sa Ćamilom Sijarićem 89. Sa Affanom Ramićem i Seadom Fetahagićem 90. U Istanbulu 91. Sa Vesnom Parun, Trebinje 92. Sa Svetlanom Broz, Velimirom Miloševićem i Mladenom

DOKUMENTI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9.

Ugovor zaključen između Izdavačkog preduzeća Nolit iz Beograda i Izeta Sarajlića radi štampanja zbirke pjesama Godine, godine, 1964. Dogovor između Izdavačke kuće Kočo Racin iz Skopja i autora povodom štampanja knjige Izbor poezije, 1964. Ugovor između Izdavačkog preduzeća Bagdala iz Kruševca i Izeta Sarajlića radi štampanja zbirke pjesama, 1965. Ugovor između Izdavačkog preduzaća Veselin Masleša iz Sarajeva i autora povodom štampanja djela Obelisk Mihaila Lukonjina, 1965. Putni nalog za put u Beograd, 1965. Ugovor zaključen između Izdavačkog preduzeća Veselin Masleša iz Sarajeva i autora radi štampanja knjige Jesenjin: Poezija, 1976. Lična karta Pasoš Indeks sa Filozofskog fakulteta

PRILOZI 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

53

Pozivnica za proslavu povodom pedesetogodišnjice rada Izeta Sarajlića Pozivnica za književno veče na Kolarčevom narodnom univerzitetu Pozivnica za književno veče u Rimu Pozivnica za poetsko veče povodom šezdesetogodišnjice pjesnikovog rođenja Pozivnica za Međunarodne poetske susrete u Sarajevu Pozivnica povodom omaža Izetu Sarajliću u organizaciji Izdavačke kuće Multimedija edicioni iz Salerna Program svečane akademije povodom tridesetpetogodišnjice Užičke republike Pozivnica Izetu Sarajliću povodom Dana nezavisnosti Norveške Plakat povodom prijema Izeta Sarajlića za počasnog člana bosanskopoljskog prijateljstva u BiH Plakat sa potpisima pisaca Plakat sa potpisima turskih pisaca Plakat sa književne večeri u Stokholmu Skica Boška Risimovića za naslovnu stranu zbirke Sivi vikend Program boravka u Sovjetskom Savezu Crtež pjesnika, autor Mario Mikulić Plakat književne večeri u Bazelu Tekst govora na uručenju nagrade Mediteraneo Plakat sa književne večeri u Bjelovaru Plakat sa književne večeri u Valjevu Plakat sa književne večeri u Frauenfeldu (Švajcarska) Plakat sa međunarodnih poetskih susreta Plakat: Izet Sarajlić: Jemand hat geklingelt Plakat: L’ Europa e L’ „altra“ Europa Plakat sa dodjele Nagrade Mediteraneo Plakat sa dodjele Nagrade Alberto Moravija

Sa suprugom Idom u svom stanu, 1997.

Kćerka i unuk u Cirihu, 1995. 54

Sa unukom Vladimirom

Vanja, to sam bio ja Ti si stvarno mislio da je onaj ludi pisac rubaija bio Omer Hajam? Vanja, to sam bio ja. Breht, čije knjige, 1933, gore na lomači – to sam takođe bio ja. Majakovski, Amundsen, Čkalov, Ivan Goran Kovačić – to sam sve bio ja. Ti pretjerano vjeruješ u ono što si pročitao u istorijama, a ja ti kažem: svi ljudi do mene, Vanja, to sam bio ja.





55

1976.

BIBLIOGRAFIJA 3.

Sarailič, Izet: Iz savremennoi poezii narodov Iugoslavii, Progres, Moskva, 1972. (prevod: I. Ivanova i E. Vinokurov) 4. Sarayliç, Izzet: Sunu Ŝürler, Cem Yayinevi, Istanbul, 1974. (prevod: Necati Zekeriya) 5. Sarajlic, Izet: Poetry, Dist, 136 Press, Mineapolis, 1975. (prevod: M. Sjoberg) 6. Sarajliq, Izet: Kėrkoj rrugё pёr emrin tim, Rilindja, Prishtinё, 1978. (prevod: Rexhep Ferri) 7. Sarailičius, Izetas: Odė paprastai dienai, Vaga, Vilnius, 1978. (prevod: K. Dailininkas) 8. Sarajlic, Izet: Necrologio per il verbo amare, La Battana, Rijeka, 1983. (prevod: Eros Sekvi) 9. Sarailič, Izet: Izbrannoe, Molodaja gvardija, Moskva, 1985. (prevod: I. Čivilihina) 10. Sarayliç, Izzet: Istanbul günleri, Varlik, Istanbul, 1990. (prevod: Yüksel Pazarkaya) 11. Sarajlic, Izet: Poesias escogidas, Alas, Chile, 1993. (prevod: Ana Cecilia Prenz i Juan Octavio Prenz) 12. Sarajlic, Izet: Sarajevski tomik wojenny, Pogranicze, Seyni, 1995.

ORIGINALNA DJELA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. 40. 41. 42. 43.

U susretu, pjesme, Polet, Sarajevo, 1949. Sivi vikend, pjesme, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955. Minutu ćutanja, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1960. Posveta, pjesme, Prosveta, Beograd, 1961. Tranzit, pjesme, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963. Intermeco, pjesme, Bagdala, Kruševac, 1965. Godine, godine, pjesme, Nolit, Beograd, 1965. Portreti drugova, portreti književnika, Svjetlost, Sarajevo, 1965. Putujem i govorim, publicistička proza, Svjetlost, Sarajevo, 1967. Ipak elegija, pjesme, Prosveta, Beograd, 1967. Izabrana lirika, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968. Vilsonovo šetalište, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1969. Izabrana lirika, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971. Stihovi za laku noć, pjesme, Prosveta, Beograd, 1971. Pisma, pjesme, Svjetlost, Sarajevo, 1974. Koga će sutra voziti taksisti, memoarski zapisi, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975. Nastavak razgovora, pjesme, Slovo Ljubve, Beograd, 1977. Trinaesta knjižica poezije, pjesme, Jedinstvo, Priština, 1978. Novi stari stihovi, izbor poezije, BIGZ, Beograd, 1980. Rođeni 23, streljani 42, izbor poezije, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981. Neko je zvonio, pjesme, Gradska biblioteka Čačak, Čačak, 1982. Izabrane pesme, Srpska književna zadruga, Beograd, 1984. Pesme, Smederevska pesnička jesen, Smederevo, 1984. Poezija, izbor, Svjetlost, Sarajevo, 1985. Koga će sutra voziti taksisti, drugo dopunjeno izdanje, Deltapress, Beograd, 1985. Nekrolog slavuju, pjesme, Prosveta, Beograd, 1987. Slavim, pjesme, Udruženje književnika Crne Gore, Titograd, 1988. Rođeni 23, streljani 42, drugo izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1988. Oproštaj s evropskim humanističkim idealizmom, pjesme, Univerzitetska riječ, Nikšić, 1989. Izabrana djela, I-II, Veselin Masleša, Sarajevo - BIGZ, Beograd - Gradina, Niš, 1990. Sarajevska ratna zbirka, Vodnikova domačija, Ljubljana, 1993. Sarajevska ratna zbirka, Vodnikova domačija, Ljubljana, 1994. Sarajevska ratna zbirka, Oko, Sarajevo, 1995. Knjiga oproštaja, Rabic, Sarajevo, 1996. O poeziji Izeta Sarajlića i izbor poezije, Vodnikova domačija, Kulturni vikend djece iz BiH, Ljubljana, 1996. Koga će sutra voziti taksisti: možda roman, Feral Tribune, Split, 1998. Sabrana djela, Rabic, Sarajevo, 1998. Trideseti februar, Rabic, Sarajevo, 1998. V.P., Rabic, Sarajevo, 1999. Izabrane pjesme, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 2000. V.P., Šahinpašić, Sarajevo, 2001. Knjiga oproštaja, Rabic, Sarajevo, 2002. Druga ljubav, Krug 99, Sarajevo, 2002.

13. Caрajлиќ, Изет: Kнигa на збогувања, Зумпрес, Ckoпje, 1996. (превод: Ефтим Клетников) 14. Сарајлиќ, Изет: Сараевска воена збирка, Зумрес, Ckoпје, 1996. (превод: Петре М. Андреевски)

15. Sarajlić, Izet: Le livre des adieux suivi de Recueil de Guerre Sarajevien, NB, Balma, 1997. (prevod: Mereille Robin) 16. Sarajlić, Izet: Poèmes d’ amour, BF, Strasbourg, 1999. (prevod Mireille Robin) 17. Sarajlic, Izet: Nès en vingt-trois, Morts en quarante-deux, NB, Toulouse, 1999. (prevod: Mereille Robin) 18. Sarajlić, Izet: Ik had twee zussen...,Point, Uitgeverij, 1999. (prevod: Frans Vyncke) 19. Sarajlić, Izet: Lirika, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1999. (prevod: Ivan Minnati) 20. Sarajlic, Izet: 30. febbraio (Trintesimo febbraio): Poesie dal 1950. al 1998., San Marco dei Giustiniani, Đenova, 1999. 21. Sarajlić, Izet: Jemand hat geklingelt, Waldgut, Frauenfeld, 2001. (prevod: Marina Achenbach) 22. Sarajlić, Izet: Qualcuno ha suonato, Multimedia Edizioni, Salerno, 2001. (prevod: Sinan Gudžević i Raffaella Marzano) 23. Sarajlić, Izet: Una Calle para Mi Nombre, Excmo, Cordoba, 2003. (prevod: Juan Vicente Piqueras, Sinan Gudžević i Raffalla Marzano)

24. Сарайлич Изет: Съце под снарядите, Балкани, София, 2003. (превод: Валери Петров)

25. Sarajlić, Izet: Kocham Bardzo, Pogranicze, Sejny, 2003. (prevod: Danuta Cirlić-Strszyńska) PJESME U ANTOLOGIJAMA 1. 2. 3. 4. 5.

DJELA NA STRANIM JEZICIMA 1.

2.

6. 7.

Capajлиќ Изeт: Пoeзиja, Koчo Paцин, Ckoпje, 1965. (пpeвoд: Aцo Шoпoв)

Sarajlić, Izet: Lirika, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1971. (prevod: Ivan Minatti)

8.

56

Anthologie internationale (Centre international d’ etudes esthetiques Cercle Paul Valery, Pariz, 1962.). An Anthology of Modern Yugoslav Poetry ( John Calder, London, 1962.). Jugoslovenski pjesnici XIX i XX vijeka (Hudožestvennaja literatura, Moskva, 1963.) Mi iz XX vijeka (Hudožestvennaja literatura, Moskva, 1965.). POEZIJA Sarajeva, priredio Husein Tahmiščić, Svjetlost, Sarajevo, 1968. L’ ombra dei minareti (Maia, Siena, 1970.). SARAJEVSKI dani poezije ( Les journess poetiques de Sarajevo), priredio Alija Isaković, Udruženje književnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1970. SUOČENI sa svijetom: antologija novije poezije u BiH, priredio Husein Tahmiščić, Svjetlost, Sarajevo, 1971.

9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

26. 27.

28.

29.

7.

TREBINJSKA gimnazija: 1921-1971, Odbor za proslavu 50- godišnjice Gimnazije u Trebinju, Trebinje, 1971. BISERJE: Izbor iz muslimanske književnosti, odabrao i priredio Alija Isaković, Zagreb, Stvarnost, 1972. BOSANSKOHERCEGOVAČKA poezija: izbor, izbor i predgovor Risto Trifković, Svjetlost, Sarajevo, 1974. Stihovi jugoslovenskih pjesnika (Merani, Tbilisi, 1974.). Od maja do maja (stihovi pjesnika socijalističkih zemalja Evrope u prevodu Jurija Levitanskog, Progres, Moskva, 1975.). Beschwingter Stein (Savremena jugoslovenska poezija u prevodu Ine Jun – Broda, Jugend un Volk Verlagsgesellschaft, Beč – Minhen, 1976.) Poezijos pavasaris (Vaga, Vilnius, 1976.). Poezija socijalističkih zemalja Evrope (Biblioteka svjetske književnosti, tom 171, Hudožestvennaja literatura, Moskva, 1976.). Günümüz dünya siirri (Varlik Yayinevi, Istanbul, 1977.). Poetas contemporáneos de Yugoslavia (Libreria – editorial Juan Mejia Baca, Lima, 1977.). Antologija svjetske poezije u izboru Rite Bumi Papa (Atina, 1979.). World Anthology (Compiled by Orville Crowder Miller, Urbana, Illinois, 1980.). VATRA ponornica: panorama novije poezije naroda i narodnosti BiH: 1942 do 1982, izbor Husein Tahmiščić, Treći program radio Sarajeva, Sarajevo, 1983. BOSANSKOHERCEGOVAČKA POEZIJA: (za VIII razred, priredio Ranko Risojević), Sarajevo, Svjetlost, 1989. ANTOLOGIJA bošnjačke poezije xx vijeka, priredio Enes Duraković, Sarajevo, Alef, 1996. POD beharom moje janje spava: antologijska čitanka dječje bošnjačke poezije, priredio Ibrahim Kajan, Zagreb, Preporod, 1996. FORGOTTEN country 2: War prose in BosniaHerzegovina (1992-1995), Edited and selected by Zlatko Topčić, translated by Spomenka Beus, Bill Tribe, Zulejha Riđanović, Amina Hadžibegić, Association off Writers of Bosnia-Herzegovina, Sarajevo, 1997. ANTOLOGIJA bošnjačke poezije za djecu 20. vijeka, priredio Rizo Džafić, Bosanska riječ, Wuppertal, 1998. BISERJE: Antologija bošnjačke književnosti, odabrao i priredio Alija Isaković, Ljiljan, Sarajevo, 1998. (uvod Alija Isaković – pogovor Midhat Begić: Slika jedne zanemarene književnosti i Enes Duraković: Modeli izučavanja bošnjačke književnosti). BISERJE: Antologija muslimanske književnosti, odabrao i priredio Alija Isaković, Otokar Keršovani, Opatija, 1999. ( predgovor Vasilije Čeklić, str. 5-9, pogovor Enes Duraković, str. 467-473). DA je barem devedeset treća: Decenija i po bosanskohercegovačkog pjesništva, priredio Marko Vešović, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.

8. 9. 10. 11. 12.

13. 14. 15.

16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31.

IZ LITERATURE O IZETU SARAJLIĆU 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Aleksiev, Aco: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Sovremenost, X/1960, 7, str. 734-736. Alić, Džemaludin: Komadanje Orfeja: eseji, polemike, kritike i zapisi, Univerzal, Tuzla. Anonim: Izet Sarajlić, Izraz, XVIII/1974, knj. XXXVI, 1112, str. 576-583; Trifković, Risto: Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1968. Anonim: Izet Sarajlić, Trinaesta knjižica poezije, Književna kritika /Beograd/, X/1979, 2, str. 150-151. Anonim: Izet Sarajlić, Trinaesta knjižica poezije, Priština, 1978, Ovdje, XI/1979, 118, str. 18. Anonim: Izet Sarajlić, Trinaesta knjižica poezije, Priština, 1978.

32. 33. 34. 35. 36. 37. 57

Anonim: Izet Sarajlić: Pesme i zapisivanja, ( Izet Sarajlić: Nastavak razgovora, Slovo ljubve, Beograd, 1977). Anonim: Izet Sarajlić: Nastavak razgovora, Putevi, XXIV/1978, 4, str. 394-396. Anonim: Izet Sarajlić: Pisma, Sarajevo, 1974, Polja, XXI/1975, 192, str. 21. Anonim: Izet Sarajlić: Stihovi za laku noć, Beograd, 1971. Anonim: Izet Sarajlić: Stihovi za laku noć, Gradina,VII/1972, 2, str. 91-93. Anonim: Obasjavanje zaborava ( Izet Sarajlić: Novi stari stihovi, BIGZ, Beograd, 1980), LMS,CLV/1979, knj. CDXXIV, 1-2, str. 474-478, Izraz, XXVI/1982, knj. LI, 1-2, str.141-144. Begić, Midhat: Izet Sarajlić, Pisma, Svjetlost, Sarajevo, 1975, Radio Sarajevo – Treći program, III/1974, 7, str. 330-332. Begić, Midhat: Raskršća 4, (priredila Hanifa KapidžićOsmanagić), Veselin Masleša-Svjetlost, Sarajevo, 1987. Blagojević, Slobodan, Izet Sarajlić, Izabrani stihovi, Sarajevo, 1971. Naši dani, 15.4.1973, XX, 400: Stari novi prikaz (Kompas vas vodi na turističko putavanje u Trst i Veneciju). (Izet Sarajlić: Stari novi stihovi, BIGZ, Beograd, 1980), Život, XXX/1981, knj. LIX, str. 635-636. Bogićević, Miodrag: Lirika Izeta Sarajlića, Izraz, XII/1968, knj. XXIII, 1, str. 26-35. Bošnjak, Branimir: Bravurozna neposrednost, ( Izet Sarajlić, Nastavak razgovora, Beograd, 1977), Oko, 18.5.1978, VI, 161. Brajković, Dragomir: Sarajlićevo pevati, živeti, voleti, Savremenik, XXVIII/1982, knj. LVI. 8-9, str. 210-214. Cvetković, Petar: Izet Sarajlić, Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1975, Književna reč, 22.11.1975. IV, 45. Cvitan, Dalibor: Izet Sarajlić, Posveta, Beograd, 1961, Telegram, 14.7.1961, II, 64. Danojlić, Mića: Manifest ljubavi ( O poetskim nemirima Izeta Sarajlića), Borba, 22.2.1969, XXXIV, 51. Dizdar, Mak: Pjesme Izeta Sarajlića u prevodima, Život, XIV/1965, 4-5, str. 153-154. Dolhan, Marijan: Izet Sarajlić, Lirika, Ljubljana, 1971, Sodobnost, /Ljubljana/, XXI/1973, 12, str. 1114-1115. Drugovac, Miodrag: Izet Sarajlić, Poezija, Skoplje, 1966, Stremež /Skoplje/, XIII/1967, 9, str. 105-107. Džadžić, Petar: Izet Sarajlić, Prosveta, Beograd,1961, Politika, 6, VIII 1961, LVIII, 17179. Đurović, M.: Izet Sarajlić, Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1975, Univerzitetska riječ, /Titograd/, IV/1976, VIII, 4. Đurović, Miroslav: Izet Sarajlić, Ipak elegija, Beograd, 1967, Stvaranje, XXIII/1968, 2-3, str. 280-281. Fetahagić, Sead: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960, Oslobođenje, 8.6.1960, XVII, 4353. Fogl, Ivan: Izet Sarajlić, Vilsonovo šetalište, Svjetlost, Sarajevo,1969.- Oslobođenje, 11.10.1969, XXVI, 7673. Fogl, Ivan: Poruka Tamari, ( o poeziji Izeta Sarajlića), Život, XII/1963, 11-12, str. 3-12. Gajić, Milorad: Priznanje poeziji, ( povodom dodjeljivanja 27. julske nagrade pjesnicima Izetu Sarajliću i Huseinu Tahmiščiću), Oslobođenje, 2.8.1964, XXI, 5806, str. 6. Godić, Stjepan: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960, Susreti, VIII/1960, 9, str. 816-818. Hromadžić, Ahmet: Dva umjetnička postupka i dva kvaliteta poezije, (Zabilješke na zbirke pjesma Branka V. Radičevića i Izeta Sarajlića, U susretu), Zora, III/1950, 10, str. 53-57. Huseinović, Asaf: Izet Sarajlić: Minutu ćutanja, Život, IX/1960,10, str. 731-733. Ignjatović, Dragoljub: Izet Sarajlić, Godine, godine, Nolit, Beograd, 1965, Književne novine, 20.4.1965, XVII, 245. Isaković, Alija: Izet Sarajlić, laudator, Život, XXIV/1975, 1112, str. 533-542. Janjić, Đorđe J.: Izet Sarajlić, Novi stari stihovi, Sarajevo,

66. Peić, Branko: Izet Sarajlić, Putujem i govorim, Svjetlost, Sarajevo, 1967. 67. Peić, Branko: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955, Stvaranje, XI/1956, 3, str. 209-210. 68. Perišić, Miodrag: Istrajni Sarajlić, (Izet Sarajlić, Novi stari stihovi, Beograd, 1980), Politika, 3.1.1981, lXXVII, 24153. 69. Petković, Novica: Dekadencija jedne lirike, (Izet Sarajlić, Izabrana lirika, 1968), Lica, III/1969, 16. 70. Petrović, Branislav: Izet Sarajlić, Pisma, Sarajevo, 1974, Književna reč, III/1975, IV, 35. 71. Petrović, Branislav: Pevati dakle postojati, ( predgovor zbirci Izet Sarajlić: Novi stari stihovi, BIGZ, Beograd, 1980, str. 5-8.) 72. Petrović, Mile: Izet Sarajlić, Putujem i govorim, Sarajevo, 1967, Delo, XIII/1967, 12, str.1498-1500. 73. Popović, Bogdan A.: Izet Sarajlić: Minutu ćutanja, Sarajevo, 1960, Putevi, VI/1960, 4-5, str. 326-364. 74. Popović, Bogdan A.: Na dvema pozicijama, ( Izet Sarajlić, Stihovi za laku noć, Prosveta, Beograd, 1971), Savremenik, XVIII/1972, knj. XXXV, 2, str. 192-194. 75. Protić, Predrag: Izet Sarajlić: Pisma, Sarajevo, 1974, Stvaranje, XXX/1975,2, str. 347-348. 76. Protić, Predrag: Izet Sarajlić: Stihovi za laku noć, Beograd, 1971. 77. Raičković, Stevan: Varijacije o Sarajliću, (predgovor u: Izabrane pesme, SKZ, Beograd, 1984, str. VII-XXVII). 78. Ređep, Draško: Izet Sarajlić, Godine, godine, Nolit, Beograd, 1965, Dnevnik, XXIV/1965. 79. Ređep, Draško: Izet Sarajlić, Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1975, Detinjstvo, 1976, 3-4, str. 77-79. 80. Ređep, Draško: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960, LMS, CXXXVI 1960, knj. CCCLXXXVI, 1, str. 74-75. 81. Ređep, Draško: Izet Sarajlić: Pisma, Sarajevo, 1974, Politika, 11.1.1975, LXXII, 22006. 82. Ređep, Draško: Izet Sarajlić: Tranzit, Sarajevo, 1963, LMS,CXXXIX/1963, knj. CCCXCI, 6, str. 531. 83. Ređep, Draško: Izet Sarajlić, Život, XVIII/1969, 6-7, str. 1826. (Poslijeratni pisci Jugoslavije). 84. Šop, Ivan: Izet Sarajlić, Pisma, Sarajevo, 1974, Savremenik, XXI/1975, knj. XLI, 3, str. 272-273. 85. Šop, Ivan: Poetski svet Izeta Sarajlića, Književne novine, 1.2.1973, XXV, 432. 86. Šop, Ljiljana: Izet Sarajlić, Pisma, Sarajevo, 1974, Ulaznica, IX/1975, 49-50, str. 116-118. 87. Šop, Ljiljana: Izet Sarajlić: Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1975, Savremenik, XXII/1976, knj. XLIII,1, str. 91-93. 88. Špoljar, Krsto: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1950, Vjesnik, 2.12.1955. XVI, 3343. 89. Tautović, Radojica: Borbeni duh nad tužnom dušom (Izet Sarajlić: Ipak elegija, Prosveta, Beograd, 1967), Život, XVII/1968, 2-3, str. 121-123. 90. Tautović, Radojica: Humanitas poetica, Rani i zreli Sarajlić ( Izet Sarajlić: Izabrana lirika, Veselin Masleša, Sarajevo, 1968), Izraz, XIII/1969, knj. XXV, 2, str. 161-170. 91. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić, Godine, godine, Nolit, Beograd, 1965, Savremenik, XI/1965, XXI, 4, str. 365-370. 92. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960, Invalidski list, 29.10.1960., XLI, 44. 93. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo,1960, Stvaranje, VI/1960, 9, str. 742-746. 94. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić, Posveta, Prosveta, Beograd, 1961, Savremenik, VII/1961, XIV, 10, str. 360-364. 95. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić, Tranzit, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963, Savremenik, IX/1963, knj. XVII, 6, str. 584588. 96. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić: Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1976, Rad (Beograd), 29.7.1977, XXXIII, 30.

1980, Savremenik, XXVIII/1982, knj. LV, 3, str. 246-251. 38. Jeknić, Dragoljub: Širina i gorčina života, ( Izet Sarajlić: Vilsonovo šetalište, Svjetlost, Sarajevo, 1969), Izraz, XIV/1970, knj. XXVII, 1, str. 81-82. 39. Jeknić, Dragoljub: Izet Sarajlić, Trinaesta knjižica poezije, Priština, 1978, Oslobođenje, 25.4.1979, XXXVI, 11097. 40. Jeknić, Dragoljub: Od danas – od sutra: tekstovi o pjesnicima iz Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1973. 41. Jeremić, Dragan M.: Izet Sarajlić: Godine, godine, Nolit, Beograd, 1956, Borba, 21.3.1965, XXX, 78. 42. Jovanović, Milivoje: Izet Sarajlić, Tranzit, Veselin Masleša, Sarajevo, 1963, Književne novine, 22.3. 1963, XV, 193. 43. Jurišević, Miodrag: Izet Sarajlić, Putujem i govorim, Svjetlost, Sarajevo, 1976, Književnost, 1968, 2, str. 188-189. 44. Kapidžić-Osmanagić, Hanifa: Suočenja IV, P.E.N. Centar, Sarajevo, 1998. 45. Koljević, Nikola: Sarajlićeva poema o ratu i ljudima, Književne novine, Beograd, 24.5.1980, XXXII, 605. 46. Kovič, Kajetan: Vizija mira, čovečnosti i ljubavi, (pogovor zbirci Izet Sarajlić: Lirika, Državna založba Slovenije, Ljubljana, 1971). 47. Krnjević, Vuk: Izet Sarajlić, Godine, godine, Nolit, Beograd,1965, Odjek, 1.3.1965, XVIII, 5. 48. Kurt, Nail: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1950, 7 dana, 17.11.1955, III, 130. 49. Lukić, Vitomir: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1950, Omladinska riječ, 17.12.1955, XII, 505. 50. Lukić, Vitomir: Pjesnik ili poezija? (Izet Sarajlić, Vilsonovo šetalište, Svjetlost, Sarajevo, 1969), Odjek, XXII/1969, novembar, 21-22, str., 17. 51. Marković, Slobodan: Izet Sarajlić: U susretu, Polet, 1950, 7-8, str. 50-52. 52. Marković, Slobodan: Izet Sarajlić: Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960. Borba, 5.6.1960, XXV, 132. 53. Martinović, Juraj: Poetski svijet i pjesnička ideologija Izeta Sarajlića,/predgovor u: Izet Sarajlić, Rođeni 23, streljani 42, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981, str. 5-31/. 54. Milošević, Velimir: Izet Sarajlić, Stihovi za laku noć, Beograd, 1971, Borba, 15.1.1972, L, 13. 55. Milošević, Velimir: Izet Sarajlić, Vilsonovo šetalište, Svjetlost, Sarajevo, 1969), Ovdje, XII/1969, 1, 7. 56. Milošević, Velimir: Poezija pred vremenom, (Izet Sarajlić, Godine, godine, Nolit, Beograd, 1965), Život, XIV/1965, 6, str. 64-66. 57. Miljković, Branko: Izet Sarajlić: Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960), Književne novine, 6.5.1960, XI, 118. 58. Mitić, Milan: Portreti. Poezija je velika radost, (Pjesnik, savremenik – Izet Sarajlić), Oslobođenje, 12.12.1965, XXII, str. 6. 59. Mrkonjić, Zvonimir: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955, Mogućnosti, III/1965, 4, str. 310314. 60. Nogo, Rajko Petrov: Otvorenost poezije, (Izet Sarajlić, Izabrana lirika, Sarajevo, 1971), Odjek, XXV/1972, 10, str. 16. 61. Osti, Josip: Zvijezda u krilu mladog mjeseca, (eseji o djelima bošnjačkih pisaca), Društvo bosansko - hercegovskega in slovenskega prijateljstva, Ljubljana, 1999. 62. Palavestra, Predrag : Izet Sarajlić, Vilsonovo šetalište, Svjetlost, Sarajevo, 1969, Savremenik, XV/1969, knj. XXX, 11, str. 372-377. 63. Palavestra, Predrag : Lirska objava vernosti, (Izet Sarajlić, Prosveta, Beograd, 1961), Književne novine, XII/1961, 30, VI, nova serija, 148, str. 3. 64. Palavestra, Predrag: Izet Sarajlić: Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1950, Mlada kultura, IV/1955, 24, XI, 39. 65. Palavestra, Predrag: Riječi na marginama zbirke stihova Izeta Sarajlića, (Izet Sarajlić, U susretu), Mladost, VI/1950, 5, str. 458-462. 58

111. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Mlada kultura, V/1955, 10, str.22-23. 112. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Stihovi za laku noć, Beograd, 1971, Rukovet, XVIII/1972, knj. XXXV, 5-6, str. 226-228. 113. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Vilsonovo šetalište, Sarajevo, 1969, Politika, 28.9.1969, LXVI, 20110. 114. Trifković, Risto: Izet Sarajlić: Posveta, Prosveta, Beograd, 1961, Oslobođenje, 19.7.1961., XVIII, 4706, str. 6. 115. Trifković, Risto: Mladost, o mladost!- moj jedini izam, s.n.,s.l.,s.a. 116. Trifković, Risto: Pjesnik ljubavi za ljude, Bagdala, XXII/1980, 243, str. 8-9. 117. Trifković, Risto: Pjesnik svakidašnjice, Ovdje, XIII/1981, 141, str 11 . 118. Trifković, Risto: Sarajlićevski Sarajlić, Život, XXII/1973, 1112, str. 547-550. 119. Trifković, Risto: Tri pjesnička lika, Život, IV/1955, 12, str. 832-838. (Sivi vikend). 120. Trifković, Risto: Uz izabrane pjesme Izeta Sarajlića (Izdanje Nolita i prevod na makedonski), Stvaranje, XX/1965, 3-4, str.347-352. 121. Végel, László: Izet Sarajlić, Godine, godine, Beograd, 1965, Magyar Szó 11.4. 1965, XXII, 99. 122. Vučković, Radovan: Tri pesnika (Dve konstante Kamenog spavača Maka Dizdara, Pesnički dnevnik Izeta Sarajlića, Poetsko-ironične priče Duška Trifunovića), Život, XXIX/1980, knj. LVII, 1, str. 49-68. 123. Vujanović, Dragutin: Izet Sarajlić, Sivi vikend, Narodna prosvjeta, Sarajevo, 1955, Susreti, IV/1956, 3, str. 223-225. 124. Vuković, Gordana: Izet Sarajlić, Posveta, Prosveta, Beograd, 1961, Index, 27.11.1961, IV, 45.

97. Tautović, Radojica: Izet Sarajlić: Stihovi za laku noć, Beograd, 1971, Razvitak ( Banja Luka), 1972,1, str. 68-73. 98. Tautović, Radojica: Pjesnikovo hodočašće, (Izet Sarajlić: Putujem i govorim, Svjetlost, Sarajevo, 1967), Književne novine, 22.7.1967, XIX, nova serija, 306, str.3. 99. Tontić, Stevan: Sarajlićev jezik ljubavi, LMS, III/1983, str. 458. 100. Trifković, Risto: (S)umorni Sarajlić, Izet Sarajlić: Trinaesta knjižica poezije, Jedinstvo, 1978. 101. Trifković, Risto: (S)umorni Sarajlić, Izet Sarajlić: Trinaesta knjižica poezije, LMS, CLV/1979, knj. CDXXIII, 4, str. 735739. 102. Trifković, Risto: Dvije decenije bosanskohercegovačke literature. U bici s vremenom ili poezija Izeta Sarajlića, Život, XVI/1967, 5, str. 54-59. 103. Trifković, Risto: Glas očovječenja, Izet Sarajlić: Pisma, Svjetlost, Sarajevo, 1974, LMS, CLI/1975, knj. CDXV, 1, str. 100-102. 104. Trifković, Risto: Glas očovječenja, Izet Sarajlić: Pisma, Svjetlost, Sarajevo, 1974, Književne novine, 1.11.1974, 474. 105. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Godine, godine, Beograd, 1965, Književnost, XX/1965, XL,5, str. 464-465. 106. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Izabrana lirika, Sarajevo, 1971, Borba, 5.8.1972., LI, 214. 107. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Koga će sutra voziti taksisti, Sarajevo, 1975, Oslobođenje, 15.11.1975, XXXII, 9861. 108. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja, Svjetlost, Sarajevo, 1960, Svijet ( Sarajevo), III/1960, 31, V, 106. 109. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Nastavak razgovora, Beograd, 1977, Ovdje, X/1978, 106, str.21. 110. Trifković, Risto: Izet Sarajlić, Putujem i govorim, Svjetlost, Sarajevo, 1967, Telegram, VIII/1967, 23, VI, 373.

Nikada. Nikada više ni onakvog života ni onakve umjetnosti. Nikada više One strasti stvaranja. One radosti druženja. Onog sjaja zvijezda u stihovima mladih pjesnika. Doba velike umjetnosti je prošlo. Ja sam barem u njemu živio! (Odlomak iz pjesme Oproštaj s Velikom Umjetnošću)

59

MUZEJ KNJIŽEVNOSTI I POZORIŠNE UMJETNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Izložba Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Autorica izložbe i kataloga Tamara Sarajlić - Slavnić Izdavač: Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH i Društvo pisaca BiH - 50. Sarajevski dani poezije Za izdavača Medhija Maglajlić Dizajn Emir Operta Štampa Štamparija Bemust Sarajevo Tiraž 500 Zahvaljujemo se Federalnom ministarstvu kulture i sporta na finansijskoj podršci za ovu izložbu

Copyright © 2011. Emir Operta