201 Skolastika

FILOZOFIJA SREDNJEGA VIJEKA - SKOLASTIKA VRIJEME ŠKOLA - DOKOLICE

Skolastika – nastanak sveučilišta Skolastika (grč. σχολή, lat. schola, dokolica > učeno razlaganje > škola)

• filozofska i teološka metoda poučavanja u kršćanskim školama, prvo onima u sastavu samostana, zatim u katedralnim školama, te naposljetku na sveučilištima. • To je oznaka za srednjovjekovni način filozofiranja, koji je ciljao na pomirenje antičke – prvenstveno Aristotelove – filozofije s kršćanskom teologijom. • Stoljećima – koliko je skolastika trajala – kršćanski je intelektualac (redovnik, klerik) bio «školnik», što znači da je filozofiju shvaćao ne kao slobodno istraţivanje, nego kao učenje i poučavanje u sluţbi teologije (pod motom philosophia ancilla theologiae). • Nerijetko se – ponešto neprecizno – skolastikom naziva sva filozofska, teološka i znanstvena misao srednjega vijeka.

Razvoj skolastike •

Rana skolastika (oko 800. – 1200./1250.). Postavlja se problem univerzalija, proučavaju se Aristotelovi logički spisi, uobličuje se skolastička metoda .

•

Zrela skolastika (oko 1200./1250. – 1350./1400.). Proučavaju se i ostali Aristotelovi spisi, polemizira se s islamskom i ţidovskom filozofijom, vjerske istine nastoje se pomiriti s filozofijom.

•

Kasna skolastika (oko 1350./1400. – 1500.). Ovo je razdoblje razračunavanja s okamizmom; obiljeţio ga je i razdor izmeĎu mističnog iskustva i skolastičkog nauka.

•

Novovjekovna skolastika (16.-17. st.). Ovo razdoblje, nakon reformacije i renesanse, posebno je obiljeţilo španjolsku i talijansku filozofiju.

•

Novoskolastika (od 19. st. naovamo). Nakon brojnih kritika srednjega vijeka što iz neznanja a što zbog zlobe, pogledi na to razdoblje se mijenjaju i rehabilitiraju. Filozofski dometi i rezultati skolastike dobivaju na vrijednosti.

Skolastička metoda •

Srčiku skolastičke metode u sustavu srednjovjekovnog naučavanja i istraţivanja u filozofiji i teologiji tvori posebna tehnika pitanja. • Njezina je srţ u logičko-semantičkoj analizi svake upotrijebljene riječi, odreĎivanje značenja riječi u duhu odreĎenog jezika koji moţe biti višeznačan i ovisi o mnogobrojnim čimbenicima. Npr. Neka riječ napisana prije tisuću godina ne mora imati isto značenje kao danas. Osim što treba paţljivo istraţiti njeno značenje koje je imala u vrijeme kada je napisana, treba poznavati stil pisca, uči u njegovu misao… •

Put koji vodi k razumijevanju stvari i rješavanju problema jest neprestano i do sitnica briţljivo propitkivanje. Pitanje valja ovdje shvatiti u tehničkom smislu - naprosto dvojbena rečenica čiji dijelovi skoro uvijek tvore kontradikciju. • Nakana je naći razloge za razrješenje dvojbe tako da se donese odluka u prilog jedne od alternativa, upravo one koja odgovara istini. • To nije istraţivanje koje se raĎa iz neznanja, već je to ispitivanje radi dubljeg razumijevanja - čisto teorijsko dovoĎenje u pitanje nečega radi intelektualnog rasvjetljavanja onoga što je u pitanju. • Cilj je doći do sigurnije intelektualne spoznaje onoga što je već prihvaćeno. Npr. Vjerniku nije potrebno izlagati dokaze za Boţju opstojnost kako bi povjerovao (jer je on već vjernik), već da bi produbio i proširio znanje (umsku spoznaju) o onome što je htijenjem (voljom) već prihvatio. • • •

Tehnikom pitanja nastale su srednjovjekovne sume (Summae) i male sume (Summulae). U njima se vidi potreba da se sve raspoloţivo znanje uredi i sloţi prema jednom logičkom redu, tako da se vidi kako je dotična znanost (scientia) utemeljena na pravilnom postavljanju pitanja i nalaţenju rješenja koja polaze od principa dotične znanosti. Sume su rezultat i krajnji domet tehnika poučavanja odnosno skolastičke metode.

Obrazovanje u srednjem vijeku

studium generale - sveučilište Studium generale (sveučilište) znači učilište koje je pristupačno svim studentima i nastavnicima bez obzira iz koje zemlje dolaze. Sveučilišta su se formirala po uzoru na cehovske udruge onog vremena. Prvo takvo sveučilište osnovano je u Bologni 1088. Slijedi Salermo (medicinska škola), Pariz – Sorbona (1160. po meceni Sorbonu), Oxford (1167.), Montpellier (1181.), Cambridge (1209.), Padova (1222.), Napulj (1224.), Toulouse (1229.), Siena, (1246.), Salamanca (1247.), Sevilla (1254.), Zadar (Jadertina 1396.). Sva ta učilišta postoje i danas i diče se svojom slavnom srednjevjekovnom prošlošću. Najveća sveučilišta imala su i po više tisuća studenata.

Srednjovjekovni studium generale imao je 4 fakulteta: medicinski, pravni, teološki i filozofski. Poučavalo se antičkih sedam slobodnih umijeća (lat. septem artes liberales): trivium - gramatika, retorika, dijalektika, kvadrivium - aritmetika, geometrija, muzika i astronomija. Kolegiji su se sastojali u čitanju (lectio), tumačenju i interpretiranju (disputatio) tekstova (seminari). Studij se završavao ispitima, na osnovi kojih su se dodjeljivali stupnjevi: baccalaureus, magister i doctor. Ispiti i akademski nazivi priznavali su se i izvan zemlje u kojoj su stečeni. Izbor nastavnika (profesor, magister, doctor) vršio se unutar svakog fakulteta tajnim glasanjem, a kandidat je morao posjedovati licencu koju je podjeljivalo sveučilište. Na čelu sveučilišta stajao je rector, koga su birali nastavnici i studenti, a na čelu fakulteta dekan. Dozvolu za otvaranje sveučilišta daju pape papinskom bulom ili kraljevi (carevi). Što se proučavalo? Biblija i veliki autoriteti (Platon, Augustin, Aristotel, Averroes, crkveno učiteljstvo). No kako su ti autoriteti često protuslovili, morali su se razjašnjavati strogo prema formalnoj logici, prije svega pomoću silogizma. Upravo su stoga bile omiljene rasprave i dijalektika - tehnika postavljanja pitanja (propitivanja) koja upućuje na istraţivanje dviju suprotstavljenih mogućnosti »za« i »protiv« (pro et contra) neke teze. I danas su u upotrebi stari simboli sveučilišne vlasti i neovisnosti: rektorski lanac i ţezlo, a himna gotovo svih sveučilišta i studenata je srednjovjekovna latinska pjesma Gaudeamus igitur.

Gaudeamus igitur – Veselimo se! De Brevitate Vitae - O kratkoći ţivota prepjev

prijevod Gaudeamus igitur, Iuvenes dum sumus. Post iucundam iuventutem, Post molestam senectutem Nos habebit humus.

Veselimo se dakle, dok smo mladi. Poslije ugodne mladosti, poslije tegobne starosti imat će nas zemlja.

U veselju ţivimo, dok smo tako mladi; jer kad divna mladost proĎe, pa nam kruta starost doĎe shrvaće nas jadi.

Vita nostra brevis est Brevi finietur. Venit mors velociter, Rapit nos atrociter Nemini parcetur.

Ţivot naš kratak je, brzo će završiti. Smrt dolazi brzo, grabi nas oštro i nikoga neće poštedjeti.

Naš taj v'jek je kratak baš, vrlo brzo svrši, uz to pun je tuge, muke; smrt svud pruţa gadne ruke, da nam ţivot skrši.

Vivat Academia, Vivant professores! Vivat membrum quodlibet, Vivant membra quaelibet, Semper sint in flore!

Ţivjela akademija, Ţivjeli profesori! Ţivio član njihov, ţivjeli svi članovi, neka uvijek budu u cvijetu!

Stog' nek ţive škole sve, profesori s njima... Bog poţivi i nas Ďake, prisutne sve veseljake, koliko nas ima!

napisao i uglazbio bolonjski biskup D. Strada 1267.

Tematika filozofije srednjega vijeka Filozofiju srednjega vijeka karakteriziraju dva problema koja ona pokušava riješiti: a) odnos vjere i uma b) problem univerzalija Napomena: Pojam autoritet znači u prvom redu Bibliju (Sveto pismo), koja je od Boga objavljena istina. Ujedno znači i komentare Biblije koje su pisali kršćanski pisci i naučitelji u razdoblju Otaca (Patristike), osobito sv. Augustina. Proučavanje ovih spisa spada u teologiju. Spoznaje do kojih se dolazi umovanjem filozofa od Antike pa dalje, spada u filozofiju.

a)

odnos vjere i uma

Pitanje odnosa vjere i uma, odnosno religije i znanosti, tj. teologije i filozofije: • dolazi li vjerovanje nakon istraţivanja ili • najprije treba vjerovati, a tek zatim istraţivati. Ivan Scot Eriugena (oko 815. – 877. Irac, predaje u Parizu, u sukobu je s papom) • •

•

Um ima prednost, premda je za nas autoritet Biblije vremenski prvi i nepovrediv. Ali ako se autoriteti razilaze, odlučuje čovjek na temelju samostalnog istraţivanja vlastitog uma. Filozofija nije podreĎena teologiji. Bog je dao Sveto Pismo s pedagoškom nakanom kako bi se čovjek mogao sjećati svega što mu je utisnuto u srce od trenutka njegova stvaranja a što je zaboravio zbog prvoga pada. Riječ Svetoga Pisma čisti naš razum koji je pomalo slijep te nam pomaţe vratiti se sjećanju na ono što nosimo u svome srcu, koje je na ţalost ranjeno grijehom. Za duše vjernika nema spasenja osim u vjerovanju i u shvaćanju onoga što se vjeruje.

•

Dospio na Index

•

Um i objava kao dva izvora spoznaje imaju izvor u boţanskoj mudrosti. Um zasniva istinu, autoritet bez uma nema snage.

•

Anselmo Canterburyski (Aosta, Juţna Italija 1033.; Canterbury, 1109. monah, prior, biskup; prozvan ocem skolastike.)

Za Anselma filozofija i teologija su nerazdvojivo povezane tako da nije moguće sustavno razumijevanje sadrţaja vjere bez primjene filozofijske (dijalektičke) misli i metodike. Pretpostavlja bitnu suglasnost vjere i uma. Poznati spis Monologion (Razgovor sa samim sobom) je primjer meditacije o razlogu vjerovanja: čovjek-bogotraţitelj dolazi razumskim putem do uvida u postojanje jednog bića najviše naravi. Najglasovitije djelo je Proslogion (Nagovor ili Oslovljavanje Boga) u kojem Anselmo donosi glasoviti apriorni ili ontologijski dokaz za Boţje postojanje. Vjerovanje je početak znanja i početak filozofskog istraţivanja:

Ne nastojim spoznati da bih vjerovao, nego vjerujem da bi spoznao. Uvid nema vjeru kao cilj, jer ona je već tu, nego je cilj vjere voditi i prispjeti u uvid:

želim da barem donekle shvatim tvoju istinu u koju vjeruje i koju voli moje srce. • •

Vjera treba potvrdu znanja, treba spoznaju i dokaz, ali pravo mišljenje ne moţe proturječiti vjerovanju jer oboje ima zajednički izvor u boţanskom svjetlu. No, ima tajni vjere koje ostaju nespoznatljive.

Petar Abelard** (La Pallert, Pariz 1079. slavni učitelj; u sukobu je s institucionalnom Crkvom, osuĎen je a knjiga mu je spaljena).

Traţi sklad vjere i uma: pretpostavlja da pravo umovanje svagda vodi istini objave. Izraţava suprotno gledište od Anselma:

Ne vjeruje se u nešto zato što je to Bog rekao, nego se prihvaća da je On rekao. • Temelje vjere dokazuje razumom koji je iznad autoriteta jer o onom što se moţe dohvatiti umom - nije nuţan sud autoriteta. Obnovio je etiku kao filozofsku disciplinu: • Grijeh je u nakani u pristajanju na ono što nije dolično. Jednako tako je i dobro samo u nakani, a ne u sadrţaju (izvršenju) djela. • Ljudi pak kaţnjavaju ono što je učinjeno jer je to vidljivo, za razliku od nakane. • Moralno dobro i zlo samo je u čovjekovoj savjesti.

**sjajni predavač i vrhovni filozofski autoritet u Parizu. Karijera mu se naglo se prekinula zbog ljubavne veze s Heloizom: skandal; kastriran, a oboje zatvoreni u samostane. To je opisao je u djelu Povijest nevolja - klasičan primjer srednjovjekovne autobiografije s moralnom porukom.

Arapska skolastika kriţarski ratovi. 11. i 12. st. Za Kriţarskih ratova Zapad dolazi u snaţniji doticaj s kulturom islamskog Istoka. Arapi su prenijeli na Zapad aristotelizam, koji kršćanska skolastika poznaje tek djelomično a često i posve krivo. Europska skolastika upoznaje, svetu knjigu Kur'an, Aristotela i islamsku skolastiku. I ovdje je filozofija vezana vjerskim naukom ali poznaje Aristotelovu filozofiju. Mislioci nisu klerici već svjetovni ljudi (liječnici, pravnici).

Avicena - vodeći je islamski filozof •

Liječnik. Studirao je teologiju, fiziku, matematiku, medicinu, filozofiju i logiku. Bio je astronom, kemičar, geolog, hafiz (poznavatelj čitavog Kur´ana), islamski psiholog, islamski teolog, logičar, paleontolog, matematičar, učitelj u mektebu (islamskoj vjerskoj školi), fizičar, pjesnik i znanstvenik...

• •

Svoju filozofiju temelji na Aristotelovom učenju. Smatra da je zadatak filozofije da osvijetli i dokaţe istine koje je Allah objavio. TakoĎer, smatra da um ne moţe dokazati sve istine.

•

Najpoznatije djelo je "Kanon medicine―, djelo od 14 tomova. Ovo djelo je bilo standardni medicinski priručnik u Evropi i islamskom svijetu sve do 18. st.

Averroes (Kordoba) • •

• •

Arapski filozof i fizičar, stručnjak za filozofiju, islamsko pravo, matematiku i medicinu. Njegova filozofska škola je poznata kao averoizam. Isticao je da filozofija nije za široke mase jer one nisu sposobne za takav način mišljenja. Smatrao je da je Aristotelovo učenje najviša istina i završetak ljudskog razuma. Smatrao je da čovjek moţe doći do istine na dva različita načina: putem filozofije ili putem religije: Budući da su vjerski zakoni istiniti i da nas potiču na filozofsko razmišljanje,… mi muslimani znamo nedvojbeno da razumsko razmišljanje ne vodi do suprotnosti prema onome što je sadržano u zakonu, jer istina ne može proturječiti istini. Pokušao je sjediniti Aristotelovu filozofiju sa islamom. Po njemu konflikt izmeĎu religije i filozofije ne postoji. Dolazi u sukob s islamskom vjerskom vlasti, proglašen je nevjernikom i prognan u Maroko (Marakeš) gdje je umro.

Odvajanje filozofije od teologije Albert Veliki - doctor univerzalis njemački dominikanac enciklopedijske obrazovanosti. Prvi u krilu kršćanstva uspješno dijeli filozofiju od teologije.

Proučava Aristotela i njegovu misao usklaĎuje s mislima kršćanskog Zapada. Zasluţan je i jer je po njegovom utjecaju otkriven najveći teolog i filozof kršćanstva: sv. Toma Akvinski. • Tvrdi da se teološke metode proučavanje Autoriteta (Objave) ne podudaraju se u svojim načelima s filozofskim: teologija je zasnovana na objavi i na nadahnuću pisca, a ne na umovanju (filozofiji). U filozofiji pak dokazima i silogizmima prihvaćamo i branimo istinu. Ne bi bilo korektno biblijske tekstove podvrgavati filozofskoj analizi. To bi bilo kao da neko knjiţevno djelo, roman ili pjesmu, podvrgnemo logičkoj i filozofskoj analizi. • Objava je nad umom i ne proturječi mu, ne moţemo u filozofiji raspravljati o teološkim pitanjima. • No u povijesti je bilo takvih analiza koje su dovele do tzv. ―učenje o dvostrukoj istini‖: jedna bi bila razumska - ona dosegnuta umovanjem (filozofijom) a druga je vjerska - ona dobivena Objavom. • No, istina moţe biti samo jedna! Spomenuto učenje o ―dvostrukoj istini‖ ponekad se pripisuje arapskom filozofi Averoesu (averoizam) a ponekad Albertu Velikom. Tako npr. i u školskom udţbeniku iz filozofije stoji slična tvrdnja koju opovrgava dobar poznavatelj Albertova djela: ―Na ţalost, Kalin pretjeruje kad iz Albertova lučenja filozofije od teologije izvodi »najpotpunije izraţeno učenje o dvostrukoj istini«.. . Toj herezi nema ni traga kod svetoga Alberta. (Dr. Josip Ćurić »FUNDAMENTALNA ONTOLOGIJA« ALBERTA VELIKOG, str. 135.)

•

• •

Filozofija teţi k istini temeljem umnih sposobnosti i iskustva čovjeka. Filozofski sustavi npr. Platonov i Aristotelov — kraj svih svojih istinitih navoda — nisu još sva istina, nijedan nije sposoban da svojom pojmovnom sistematikom iskaţe svu stvarnost, bez zaostatka. Stoga je potrebno da se čovjek uspne i nad Platona i nad Aristotela, i nad sve druge filozofske sisteme - ako ţeli doseći ili barem naslutiti istinu. Objava pak posjeduje istinu ali se ona dohvaća tek ako čovjek ţivi i djeluje po zahtjevima koji pišu u Bibliji. Istina je jedna ali put do nje je višestruk. Svim svojim filozofiranjima i teološkim pounutrenjima objavljenih istina - mi se istini tek pribliţavamo, tek je naslućujemo.

Vrhunac skolastike Toma Akvinski Talijanski dominikanac, AnĎeoski učitelj, (1225. - 1274.) djelovao je u Parizu, Rimu i Napulju. Glavna su mu djela Summa Theologiae i Summa contra Gentiles.

Toma Akvinski predstavlja vrhunac skolastike. On je spojio je Aristotelovu filozofiju s kršćanskom vjerom te izgradio strogi logički sustav primjeren dogmatskom tumačenju svijeta. Brani jedinstvo uma i vjere, znanja i objave, filozofije i teologije: Istina uma ne moţe proturječiti istini objave. Um ne moţe pokriti cijelo područje vjere, niti je moţe zamijeniti: vjera ima svoje opravdanje u tome što objava prekoračuje moć uma. • Um je podređen vjeri, on vjeri sluţi braneći je i tako učvršćuje istine vjere. Teologija kao znanost o nuţnom bitku (Bogu) - nadreĎena je filozofiji (metafizici), koja je znanost o konačnom bitku stvorenih stvari. • Ipak, neke temeljne dogme kršćanstva (npr. Trojstvo, inkarnaciju, posljednji sud) um ne moţe razjasniti niti dokazati. Ali i tu moţe um pomoći vjeri objašnjavajući i braneći takve dogme.

Toma je (kao i Albert Veliki) smatrao Aristotela vrhuncem znanja u svim pitanjima spoznaje prirode - nazivao ga je jednostavno Filozof. Cijenio je i komentare Aristotelovih djela koje je napisao Averoes. Nazivao ga je jednostavno - Komentator.

jasno razlikovanje filozofije od teologije Toma razlikuje: • bitak Boga koji je beskonačan, nestvoren – nuţan • bitak stvorenja koji je konačan i stvoren, nenuţan (kontingentan – slučajan) Toma razlikuje odnos esencije (biti) i egzistencije (aktualizacije neke biti): • • •

•

•

Bog je jedini nuţni bitak, njegova esencija jest ujedno egzistencija, jer je on čisti akt. Ontološko obiljeţje svih ostalih bića je da postoji razlika izmeĎu njihove biti i bitka. Bog se apsolutno razlikuje od drugih biće upravo istovjetnošću svoje biti i svoga bitka. Njegova bit je u tome da jest. Bog ima egzistenciju u sebi; nema drugo načelo ili cilj. On je, dakle, sam Bitak kao samostalno postojeća osoba. On nuţno jest. Bog je izvan svijeta - transcendentan svijetu. Bog je savršen i svemoguć, on spoznaje sam sebe i stvara svijet, djelatan je uzrok svega i cilj svih stvari. Teologija je nauk o Bogu, tj. nauk o nuţnom bitku Boga.

U svih drugih bića, bitak je različit od esencije. Egzistencija je opstanak, ozbiljenje ili aktualiziranje bilo koje biti, koja iz puke mogućnosti prelazi u zbiljnost. U duhu Aristotelove ontologije to je onaj neprestani prijelaz (utiskivanje) forme u materiju – egzistencija. Materija nije vječna (kao u Aristotela) nego stvorena. Filozofija je nauk o stvorenom svijetu, tj. ona se bavi proučavanjem konačnog bitka stvorenja.

Filozofija se nastavlja u teologiji Polazište Tomine filozofije jest najopćenitiji pojam bića (ens). •

• •

•

•

Biće nije samo najopćenitiji pojam, nego je u prvom redu bitak (esse), tj. iskonska zbiljnost svega zbiljskoga i stoga savršenstvo svih savršenstava. Bitak je ono što je najdublje prisutno u svemu, jer se prema svemu odnosi kao forma. Bitak je, dakle, ona zagonetna zbiljnost koja proţima, usklaĎuje i ujedinjuje sva različita, pa i meĎusobno oprečna bića, a da pritom ne ukida njihovu osebujnost, jedincatost. Iz toga proizlazi da su sva bića sazdana od dva osnovna ontološka počela: od ujedinjujućega bitka i uraznoličujuće biti (essentia). Ta počela ne treba shvatiti kao dvije fizički različite stvari, ali isto tako njihova različitost nije puka pojmovna tvorba. Bitak je po svojoj naravi beskrajni dinamizam koji usmjerava sva bića prema izvornoj punini bivstvovanja, dok je bit čimbenik ograničavanja toga iskonskoga poleta na djelomična i raznolika ozbiljenja ovoga svijeta. Budući da nijedno biće ne iscrpljuje puninu bivstvovanja, ono je kontingentno (slučajno, nenuţno): moţe biti i ne biti, (nastaje i nestaje). Istodobno, makar implicitno, upućuje na jedno nuţno biće kao na svoj iskon i svoju svrhu, tj. na Boga. Stoga se, po Tomi, univerzalnost ontološke tematike (filozofija) neminovno nastavlja u teologiji.

Iskonski začetnik različitih imena Polazeći od ovoga svijeta koji se mijenja, nastaje i nestaje te svrhovito djeluje, a oslanjajući se na načelo uzročnosti (koje isključuje beskrajan lanac uzrokovanja), Toma dolazi do nekoga zagonetnog Iskonskog začetnika, uzroka i redatelja svega zbivanja koga, „svi ljudi nazivaju Bogom―: • riječ je o Bogu na koga misle svi ljudi kada u bilo kojem kontekstu izuste njegovo ime. To je i Bog filozofije (―prvi pokretač‖, ―ideja dobra‖), i Bog Biblije, i onaj kome se ljudi klanjaju u prirodnim religijama, i onaj kojega ateisti poriču, i onaj kojega politeisti stavljaju na krivo mjesto poistovjećujući ga s osobama, stvarima, vrednotama…

Boţja bit je u tome da jest. Bog ima egzistenciju u sebi; nema drugo načelo ili cilj. On je, dakle, sam Bitak kao samostalno postojeća osoba. Njegovo najprimjerenije osobno ime je „Onaj koji jest―. Ovo je ime kojim se Bog predstavio Mojsiju u gorećem grmu – Ja sam koji jesam – JHVH – Jahve, prvo lice imperfekta od hebrejskog glagola "biti", što bismo na hrvatski preveli kao "jesam"– "jest― a znači ―uvijek prisutan‖. Svako drugo Boţje ime, koliko god je ljudskome srcu bliţe i prihvatljivije, a ljudskom umu jasnije, ipak je po svome značenju Boţjemu biću neadekvatnije jer potječe iz ograničenoga ljudskog iskustva i svijeta. Ali ime „Onaj koji jest " ne uključuje u svoje značenje neki ograničeni antropomorfni ili kozmički sadrţaj, nego upućuje na beskrajnu ontološku puninu. Toma zaključuje: „Što su neka imena manje odreĎena, a općenitija i apsolutnija, to ih Bogu na osebujniji način pripisujemo. Stoga ONAJ KOJI JEST obuhvaća u sebi sve, zahvaća sam bitak poput nekakvoga beskrajnog i neograničenog mora bivstvovanja.‖

početak odvajanja filozofije od teologije

Duns Scot - (od 1266. ili 1274. do 1308. godine), Škot ili Irac, izvanredan kritički duh, djelovao je na Oxfordu i u Parizu gdje je stekao veliku slavu i dobio naziv doctor subtilis

Scotovo je gledište u odlučnoj opoziciji nasuprot Tome i njegova intelektualizma. • Filozofija (metafizika) čista je teorijska znanost, zasnovana na dokazima uma, kritičkome i analitičkome postupku; ona pred sobom ima teorijsko područje nuţnosti, a njezine istine vrijede za sve ljude. • •

Teologija je praktična znanost - različita od drugih, ali im nije nadreĎena. Područje je vjere praktično područje, područje slobode. Vjera nije predmet razuma, nego volje - i to slobodne volje. Primat volje sastoji se u tome da ono što ne pripada području znanosti, nuţnosti i dokaza, pripada području slučaja, slobode i volje. Istine vjere vrijede za katolike, a ne za sve ljude.

Toma Akvinski i Duns Scot obratno shvaćaju i odnos dobra, slobode, razuma i volje: • Tomi razum spoznaje bit stvari, on spoznaje dobro i upravlja voljom, koja odlučuje tek na temelju spoznaje. Bog zapovijeda dobro. Teologija je po Tomi zato spekulativna disciplina; a najviši cilj čovjekova nastojanja jest intuitivni zor Boga. • Upravo suprotno je u Scota; u njega volja - kao najvrjednija duhovna moć - stoji iznad razuma i odreĎuje ga, ona je upućena na dobro uopće, a razum traţi pojedinačna dobra. Dobro je takvo po tome što ga Bog hoće i zapovijeda kao dobro . • Teologija je zato prema Scotu praktična disciplina, a ljubav najviši čovjekov cilj. Stara oprjeka aristotelizma i augustinizma traje od tada kao prijepor tomizma i skotizma, intelektualizma i voluntarizma.

razum ili volja? Intelektualizam (aristotelizam)

voluntarizam (augustinizam)

Toma Akvinski razum ima prvenstvo jer:

Ivan Duns Scot volja ima prvenstvo jer:

• razum spoznaje bit stvari • donosi odluke na temelju uvida koji daje razum • on spoznaje dobro • on upravlja voljom koja odlučuje • volja je upućena na dobro uopće, dok razum traţi tek na temelju spoznaje. pojedinačna dobra. Dakle: • Teologija je spekulativna disciplina.

Dakle: • Teologija je praktična disciplina, a ljubav najviši cilj čovjeka.

William Occam (oko 1300. do 1350.) bio je predavač na Oxfordu, doctor invincibilis (nepobjedivi) Occam konačno otklanja vezu i sklad izmeĎu filozofije i teologije. On izriče zahtjev za slobodom filozofskog istraţivanja, ali i zahtjev za slobodom religioznog uvjerenja i ţivota. Znanost su i vjera heterogeni: teologija se treba oslanjati samo na vjeru u objavu i autoritet, a filozofija na dokaze uma. Crkva kao domena duha treba biti kraljevstvo slobode - slobodna religiozna zajednica. Kada je riječ o spoznaji, tada objava ne moţe biti vodstvo umu, vjera ne moţe biti uvjet znanja. Treba prihvatiti iskustvo kao izvor svake spoznaje. Već su prije neki skolastičari, naročito franjevci, isticali spoznajnu vrijednost iskustva, ali Occam prvi na tome gradi razliku izmeĎu spoznaje i objave. Tako on poriče odrţivost skolastičkog problema odnosa vjere i uma. Okamizam je kritika skolastičke tradicije. Učenje je zabranjeno 1339. i 1340. godine u Parizu, ali se unatoč tome širi te stječe pristaše i utjecaj na najglasovitijim sveučilištima. Occam je zastupao tezu da papa nije nepogrešiv; iznad njega je autoritet Biblije. U svjetovnim stvarima drţava je iznad crkve. Toma je drţavu podredio crkvi, no Occam zastupa interese carstva nasuprot papinstvu. Carstvo ima vlast nad zemaljskim stvarima i moć nad ljudima pa ono treba imati apsolutan autoritet, dok je u duhovnome području primjerena sloboda. Occamova britva: • Ako imate dvije teorije koje predviĎaju isto, odaberite jednostavniju!

W. Occam posljednja je velika figura skolastike i istodobno prva figura modernog doba. Temeljni problem iz kojega proizlazi skolastika je sklad izmeĎu filozofskog istraţivanja i objavljene istine. Kod Occama je taj problem lišen je svakog sadrţaja.Time srednjovjekovna skolastika zaključuje svoj povijesni krug; filozofsko istraţivanje osloboĎeno je za razmatranje drugih problema, najprije problema prirode, tj. svijeta kojemu čovjek pripada i koji moţe spoznati samim snagama uma. N. Abbagnano

b)

Rasprava o problemu univerzalija

Staro filozofsko pitanje o odnosu općega i pojedinačnoga, o kojem su intenzivno raspravljali već Sokrat, Platon, Aristotel i drugi, podijelilo je srednjovjekovne mislioce. Oni su se strastveno opredjeljivali oko tzv. realističkoga, odnosno nominalističkoga gledišta, nalazeći argumente i protuargumente u raspravi koja s različitim intenzitetom traje od 9. do 14. stoljeća. Jesu li opći pojmovi (universalia) nešto realno ili nisu i kakav je zatim njihov odnos prema pojedinačnim stvarima? To je zapravo pitanje idealizma i materijalizma: Idealizam (Eriugena i Anselmo) • Ekstremni realizam zastupa platonističko i novoplatonističko uvjerenje da opće postoji realno, prije i nezavisno od pojedinačnih stvari (»universalia ante res«), da postoji kao jedinstvena supstancija. • Štoviše, što je nešto općenitije, to je i realnije - to više jest, a pojedinačne stvari tek toliko jesu koliko se u njima ostvaruje kakva opća bit. •

Umjereni realizam (Toma) priznaje općem egzistenciju, ali tako da se opća bit oblikuje u svakoj pojedinačnoj stvari (»universalia in rebus«),

Materijalizam • Ekstremni nominalizam (Roscelin) uči da opće nije ništa realno. Postoje samo pojedinačne stvari, a opće jest tek riječ, ime (nomen), prazan zvuk (flatus vocis) kojim imenujemo i povezujemo više pojedinačnih stvari. •

Umjereni nominalizam, odnosno konceptualizam (Abelard) zastupa gledište da opće postoji u umu kao pojam (conceptus) (»universalia post res«), a ne realno odvojeno kao samostalan bitak.

nominalizam – materijalizam realizam – idealizam • U svojim polaznim osnovama nominalizam je materijalistička koncepcija, a u spoznajnoj teoriji temelj mu je senzualizam, odnosno ekstremni empirizam. Na nominalizmu se inspirira novovjeki empirizam od svojih početaka sve do suvremenih pozitivističkih koncepcija. • Srednjovjekovni je realizam zapravo objektivni idealizam, odnosno platonizam. (Taj smisao riječi realizam moramo razlikovati od značenja toga termina u svakidašnjem govoru.) • Problem univerzalija, kao pitanje o metafizičkoj osnovi naših pojmova, sadrţava u sebi pitanje o vrijednosti naše spoznaje. Prisjetimo se: ―pojedinačno je neizrecivo‖. Čim spomenemo, pomislimo bilo što, mislimo na vrstu, rod – univerzaliju. Univerzalije su sredstvo komunikacije: sadrţaj neke trţnice opisujem kao ―voće‖ i ―povrće‖ a ne kao ova jabuka, ova kruška, ova glavica salate, ova mrkva, ova mrkva… odnosno uvijek aktualno pitanje o značenju prirodnih zakona i njihovu odnosu sa zbiljom.

ontološki dokaz Slijedeći logiku ekstremnoga realizma, izveo je Anselmo - nadbiskup od Canterburyja, tzv. ontološki dokaz za egzistenciju Boga: • iz samog pojma Boga kao najvišeg i najsavršenijeg bića, nuţno je postojanje takvog najsavršenijeg bića, koje inače ne bi bilo najsavršenije i najviše ako ne bi postojalo: Bog je najviše biće. Kad Bog ne bi egzistirao, on ne bi bio najviše biće. Dakle, on egzistira.

• No, mora li ono što zamišljamo, nuţno biti i realno? - pita se redovnik Gaunilo. • Anselmo je odgovara da biće čiji pojam uključuje nuţno postojanje - mora postojati. Crkva je osudila nominalizam (1092.) i sluţbeno se opredijelila u korist realizma.

osvrt Za jedne je srednji vijek idealno vrijeme crkvenog naučavanja, a za druge nesretno razdoblje ţrtve razuma i slobodne misli (―mračno srednje doba‖). •

Bilo je to doba svestranog vrenja, traţenja, htijenja, poleta i stvaralaštva. Prije svega, kršćanstvo je s juga neprestano ugroţavao islam, i to ne samo politički, nego takoĎer ideološki, sa svojom filozofijom i svekolikim svjetonazorom. S istoka su mongolsko-tatarske horde prijetile trajnom pogibelji kršćanskom svijetu. Okruţeno tim opasnostima, kršćanstvo se ipak nije ograničilo na to da se pasivno brani, nego je traţilo putove kako ojačati sebe iznutra i kako priopćiti nekršćanskom svijetu svoju istinu i svoje vrednote. Glavni nosioci tih pothvata bili su dominikanci i franjevci. Sva se ljudska i kršćanska zajednica nekako stavila u pokret. • U 13. stoljeću nastaje sveučilište kao vrhovno mislilačko tijelo ljudskog društva i kao razuman graditelj njegove budućnosti. Albert Veliki upozorava taj mladi sveučilišni svijet da se prije svega mora usredotočiti na širenje svoga znanstvenog obzorja jer „znanosti koje obrazlaţu nisu sve otkrivene, nego mnoge od njih valja tek pronaći". Stoga zajedno s Tomom Akvinskim temeljito proučava sva sabrana djela Aristotela kako bi njegovom svestranom i zbiljovitom mišlju obogatio vidike zapadnog svijeta i uklonio nedostatke platoničarskog, preteţno znakovitog i slikovitog pristupa zbilji. • Albert Veliki i Roger Bacon postavljaju temelje iskustvenih znanosti novoga vijeka. Toma Akvinski stavlja u pitanje apodiktičku znanstvenu vrijednost geocentričnog astronomskog sustava s njegovim epiciklima i ekscentricima, premda ga prihvaća u svom djelu kao sredstvo tumačenja. • U Engleskoj se 1215. godine proglašuje prva povelja ljudskih prava poznata pod imenom „Magna Charta". koja, izmeĎu ostalog, ograničava kraljevsku vlast i stavlja je pod stanoviti društveni nazor. U Italiji komunalni poredak postepeno potiskuje feudalni. U 13. stoljeću nastaje trgovački i financijski kapitalizam. • Suvremena istraţivanja postupno ali sve uvjerljivije relativiziraju karakterizaciju srednjega vijeka kao mračnog razdoblja povijesti kulture, a s druge strane pokazuju povezanost renesanse (novog rođenja) s neposrednim naslijeĎem kulture srednjega vijeka. Razvijena kultura renesanse proizašla je iz razvijene kulture srednjega vijeka.

Pitanja •

• • • • •

Opišite prve škole srednjega vijeka (kasnija sveučilišta), npr. nastajanja, način nastave, akademski nazivi, što se poučavalo – izvori, uprava, dozvole za otvaranje, simboli vlasti, himna… Odnos filozofije i vjere kao osnovni problem skolastike? Objasnite. Intelektualizam – voluntarizam skolastike srednjega vijeka. Kako završava sukob mišljenja odnosa filozofije i teologije (okamizam)? Što je ―Occamova britva‖? Rasprava o problemu univerzalija u skolastici.