January 26, 2017 | Author: Ivana Miletic-Photography | Category: N/A
Broj 2 / Godište I
NJE SA A D Z I O A TOVIM POSEBN S K E T NIM IZABRA 08. GODINE IZ 20
Sadržaj:
Rimska historiografija carskog doba ke u Tomislavovo doba Povijesni zemljovidi i granice Hrvats m sveučilištima Hrvatski studenti na srednjovjekovni Janus Pannonius ili Ivan Česmički Francuska za vladavine Louisa XIV Gdje je završilo srce Luja XIV.? Besmrtni Bonaparte najsjajnija pobjeda Bitka kod Austerlitza – Napoleonova O Beethovenu kroz anegdote a Živjeti u Splitu na početku 19. stoljeć za štokavsko narječje? Zašto se Janko Drašković opredijelio Uspostava Banovine Hrvatske Prepad na Scapa Flow Otto Skorzeny način Zimbabve – demokracija na afrički ratu Zadarsko područje u Domovinskom Dian Fossey Piramide u Bosni – fikcija ili zbilja Vrboska 1
Hrvatski povijesni portal
UREDNIČKO PISKARALO
Poziv na suradnju
IMPRESUM Hrvatski povijesni portal ISSN 1846-4432 POSEBNO IZDANJE Broj 2/ Godište I 12. kolovoz 2013. Elektronički časopis za povijest i srodne znanosti izlazi od 26. siječnja 2006. na adresi www.povijest.net Izdavač: Inter nos Obrt za računalnu djelatnost vl. Miljenko Hajdarović Dr. Ive Kečkeša 16 40323 Prelog Urednik: Miljenko Hajdarović, mag.hist.
[email protected] Suradnici: mr.sc. Vladimir Posavec dr.sc. Hrvoje Petrić Dražen Klinčić, prof. Ivana Tucak, prof. Žanina Bilić, prof. Dinko Odak, dipl. politolog Stipica Grgić, prof. Tomislav Šarlija, prof.
U samo nekoliko dana s že već i drugo posebno izdanje Hrvatskog povijesnog portala. Gledamo li što je u planu planske proizvodnje onda imamo udarnički plan da jekom kolovoza objavimo posebna izdanja sa pregledom svih godišta objavljivanja. Ovim brojem djelomično smo zaključili prve tri godine. Pitate li se kako to mislim djelomično onda moram pojasni da je ovo samo izbor od velikog broja članaka koji su objavljeni 2008. godine. Ovdje su izdvojeni članci koji su izazvali veću pozornost i koji svojim sadržajem odgovaraju ovoj ljetnoj sezoni laganijeg čitanja. Dio članaka i osobito opsežnijih feljtona iz prve tri godine rada objavi ćemo kao posebna izdanja. Tako su do kraja godine u planu sljedeća tematska izdanja: • Korejski rat - zaboravljeni rat • Florens Piano • Primjeri iz nastave povijes • Međimurska povijest • Podravska povijest • Povijest novca • Prošlost BiH... Sva redovna i posebna izdanja će bi dostupna za članove portala. Učlani se možete na linku: h p://goo.gl/V144SW Ovaj način pristupa materijalima je potreban kako se stranica ne bi preoptere la prevelikim prometom podataka. Komentare očekujemo putem e-maila, foruma ili na nekoj od društvenih stranica.
Hrvatski povijesni portal je specijalizirani elektronički časopis za povijest i srodne znanos . Objavljujemo stručnopopularne članke koji mogu utaži zna želju za pričama o povijesnim događajima te educira sve generacije. Posebno smo orijen rani na čitatelje iz grupa nastavnika, studenata i učenika koji uz tematske članke mogu pronaći primjere iz prakse, novos iz historiografije, osvrte, najave, natječaje, informacije o natjecanjima i drugo. Hrvatski povijesni portal izlazi na adresi www.povijest.net od siječnja 2006. godine. Do kolovoza 2013. godine više od sto nu autora napisalo je preko 1300 članka. Od rujna 2013. godine prelazimo na mjesečni režim izlaženja. Ukoliko ste zainteresirani za suradnju javite se na e-mail
[email protected]. Pisanje za HPP je prilika za iznimno samostalno stručno usavršavanje. Pišući za (stručnu) publiku morate u najmanju ruku dobro prouči temu i pritom ćete sigurno nauči nešto novo. Svaki članak je objavljen pod imenom i prezimenom autora i podložan je recenziranju/komentranju sustručnjaka (peer to peer review). Hrvatski povijesni portal trenutno ima 1.829 pretplatnika koji svake subote u svoje e-mail sandučiće primaju newsletter sa novim člancima. Uz portal imamo otvorenu Facebook i Google+ stranicu, te poseban forum za rasprave. Portal: h p://povijest.net/v5/ Newsle er: h p://povijest.net/v5/ newsle er/ Forum: h p://hrvatska-povijest.com/ Facebook: h ps://www.facebook.com/ hrpovportal Google+: h ps://plus.google. com/111711718520614305412/posts
Izlazi mjesečno. Autori tekstova sami brinu o gramatičkoj ispravnosti istih.
2
Pozivamo vas da svoje članke za rujanski broj predložite do 25. kolovoza 2013. godine.
Broj 2 / Godište I
RIMSKA HISTORIOGRAFIJA CARSKOG DOBA Napisao: mr.sc. Vladimir Posavec Objavljeno: 13.2.2008. Link: http://goo.gl/sxQvUs
Upravo zato jer su bili kreatori, sudionici ili suvremenici zbivanja, a veći ili manji dio vlastitog života posvetili su i historiografskom radu, ne možemo ne ovaj pregled ne otpočeti trojicom znamenitih Rimljana, Gajem Julijem Cezarom, Gajem Salustijem Krispom i Titom Livijem. Iako njihova djela nemaju veće važnosti za proučavanje carskog doba, radi se ipak o vrlo vrijednim izvorima upravo za razdoblje koje mu je neposredno prethodilo, desetljeća transformacije Rimske Republike. Idejni je začetnik monarhijskog preuređenja rimske države Gaj Julije Cezar (100. pr. Kr.- 44. pr. Kr.), jedna od najvećih ličnosti antičkog Rima, vrstan političar, državnik i vojskovođa, te autor dvaju memoarskih djela. Zabilješke o galskom ratu (Commentarii de bello Gallico) u 7 knjiga predstavljaju opis njegova vojnog pohoda u Galiji, dok je u Zabilješkama o građanskom ratu (Commentarii de bello civili) u 3 knjige Cezar dao svoj pogled na uzrok građanskog rata, nastojeći opravdati vlastito djelovanje. Oba su djela, uz kritičku prosudbu, važan izvor za zbivanja polovice I. st. pr. Kr., a uz to donose i obilje drugih raznovrsnih podataka. Uz ta Cezarova memoarska djela vežu se i još tri opisa Cezarovih ratova, što su ih sastavili Cezarovi suradnici. Ta su djela, doduše, stilski slabija od Cezarovih Zabilješki o galskom ratu, ali time nije umanjena njihova povijesna vrijednost. Osmu je knjigu Cezarova Galskog rata dopisao Cezarov stožerni časnik Aulo Hircije, pa se pretpostavljalo da je on autor i Aleksandrijskog rata (De bello Alexandrino), što ipak neće biti moguće jer u to
doba Hircije više nije bio živ. Tko su autor ili autori Aleksandrijskog rata, Afričkog rata (De bello Africano) i Hispanskoga rata (De bello Hispanensi) najvjerojatnije nikad nećemo saznati, ali je razvidno da ih je pisala osoba koja je u tim zbivanjima i osobno sudjelovala, a i imala uvid u službene spise Cezarova stožera. O krizi Republike pisao je i Gaj Salustije Krisp (86. pr. Kr. – 34. pr. Kr.), Cezarov suborac i povjerenik, u djelu O Katilininoj uroti (De Catilinae coniuratione), u kojem se trudio dokazati kako Cezar u toj uroti nije sudjelovao. Ali, Katilinina urota pisana je ponajprije s ciljem da se pokaže kako rimska Republika više ne funkcionara. Osim tog djela Salustije je i autor Rata s Jugurtom (Bellum Iugurthinum). Njegova se Povijest (Historiae), u kojoj je obradio razdoblje između 78. i 67. pr. Kr., nije sačuvala, a mala je vjerojatnost da su izgubljenom djelu pripadala četiri govora, dva pisma i niz fragmenata koji mu se pripisuju. Salustijev je stil, sažet i jasan, u antici bio i mnogo hvaljen i kritiziran, a znatno je utjecao i na kasnije pisce, ponajprije Tacita, pa i Amijana Marcelina. Djela su mu bila rado čitana i u srednjem vijeku, čemu imamo zahvaliti prilično velik broj sačuvanih rukopisa tog autora. Posebno mjesto među rimskim piscima povijesti pripada Titu Liviju (59. pr. Kr – 17. ne. e.), rodom iz Patavija (današnja Padova), autoru monumentalnog djela Od osnutka grada (Ab urbe condita) u 142 knjige, od kojega se sačuvao tek manji dio. Do nas je dospjelo samo 35 knjiga: I.-X., koje su obrađivale razdoblje od na-
jstarijih vremena osnutka grada do 293. pr. Kr. i XXI.-XLV., koje govore o zbivanjima od 218. do 168. pr. Kr., dok je ono o čemu se radilo u ostalima poznato po manjim fragmentima i citatima kod drugih autora. Srećom, sačuvani su sažeci (epitomae) od svih knjiga osim CXXXVI. i CXXXVII. Djelo je vremenski sezalo do Druzove smrti 9. pr. Kr., u čemu je teško nazrijeti neki prijeloman trenutak u povijesti Rima, pa je to poslužilo kao temelj pretpostavci da Livije povijest na kojoj je radio četrdeset godina nije uspio dovršiti, a vremenski je trebala doseći razdoblje do Augustove smrti 14. n. ere. Vrlo je teško vrednovati Livijev historiografski rad jer je sve ono što se odnosilo na njemu vremenski bliske i suvremene događaje izgubljeno. Unatoč tome, ostaje zaključak kako je Tit Livije bio jedan od najpopularnijih povjesničara antike, čije se djelo isticalo ponajprije zanimljivim pripovijedanjem u tolikoj mjeri da se nakon njega teško itko mogao odvažiti iznova pisati rimsku povijest, već su se pisci radije odlučivali na prepričavanje njegova djela. Kronološki je najstariji pisac rimske povijesti carskog doba Gaj Velej Paterkul, autor Rimske povijesti (Historiae Romanae), u stvari na brzu ruku sastavljenog kratkog pregleda povijesti Rima od propasti Troje do smrti Augustove udovice Livije 29. godine. Paterkulovo je djelo nastalo u prvoj polovici 30. godine i sastoji se od dva nejednaka djela. U prvoj je knjizi, sačuvanoj u fragmentima, opisano razdoblje do razaranja Kartage 146. pr. Kr., dok druga, obimnija, opširnije opisuje događaje kojima je autor bio sudionik.
3
Hrvatski povijesni portal Kao povijesni izvor osobito je važna jer je to jedino sačuvano povijesno djelo, izuzmemo li, dakako, Augustove Res Gestae, koje daje uvid u ideologiju ranog principata. Zamalo posljednjih četrdeset poglavlja djela posvećeno je ratnim pothvatima i osobnosti cara Tiberija, pod čijim je zapovjedništvom Paterkul odslužio vojnu karijeru, a zatim se, kao provincijalac i homo novus uspeo i do visokih položaja legijskog legata, kvesture, te na kraju i preture. Stoga ne treba čuditi što je Paterkulovo viđenje principata izrazito pozitivno. Rimska je historiografija vrhunac dosegla u djelima Historije i Od smrti Božanskog Augusta (Ab excessu divi Augusti) Kornelija Tacita (I.-II. st.), u kojima je opisao vladavinu careva od Tiberija do Domicijanove smrti. O Tacitovu životu ne zna se mnogo. Poznato je da se u mladosti bavio govorništvom, a pod carem Nervom postigao je i konzulat. Političku je karijeru, kako sam kaže, otpočeo pod carem Vespazijanom, za vrijeme Domicijana dospio je do pretorske časti, a zatim je četiri godine kao legatus pro praetore proveo u provinciji Belgiki. Svoj je spisateljski rad Tacit otpočeo monografijama Agrikola (De vita et moribus Iulii Agrocolae), u kojem je panegirički opisao život svoga tasta, rimskog vojskovođe i namjesnika Britanije, Julija Agrikole, i Germanija (De origine, situ, moribus ac populis Germaniae), djelom u kojem je opisao život i zemlju Germana, zanimljivim i vrlo informativnim tekstom etnografsko-geografskog i povijesnog karaktera. Tacitov, pak, Dijalog o govornicima (Dialogus de oratoribus) rasprava je o uzrocima propadanja govorništva u doba carstva. Svoje je mjesto u povijesti Tacit ipak zaslužio svojim historijskim radovima. Njegove Historije vremenski su obasizale razdoblje od 69. do Domicijanove smrti 96. godine. Od prvotnih 14 knjiga preživjele su tek prve četiri i jedva polovica pete u kojima su prikazana zbivanja iz 69. i 70. godine. U svome najzrelijem djelu, Od smrti Božanskog Augusta, koje se od vremena renesanse počelo nazivati Anali, Tacit je obradio razdoblje koje vremenski prethodi Historijama. Djelo je obuhvaćalo zbivanja od smrti cara Augusta do Neronove smrti. Na žalost, i taj je Tacitov rad do nas dospio teško oštećen, pa je od cjelokupnog djela sačuvano jedva dvije trećine teksta. Od prvotnih 16 knjiga sačuvane su u potpunosti knjige I.-IV. i početak pete, šesta knjiga bez početka, te knjige XI.-XVI. s lakunama na početku XI. i svršetku XVI. knjige. Prvih šest knjiga obrađuje događaje od Augustove smrti do smrti cara Tiberija. U potpunosti nedosta-
4
je doba Kaliguline vladavine, Klaudijeva vladavina do 47. godine, te posljednje dvije godine Neronova carevanja. Sudeći po naznakama u tekstu Anali su morali nastati između 115. i 117. godine. Iako je na početku djela Tacit izjavio da će pisati bez srdžbe i pristranosti (sine ira et studio), nije se toga držao, a osobito negativno oslikava taj povjesnik osobu i vladavinu cara Tiberija. Prilikom istraživanja i pisanja Historija i Anala Tacit se kao izvorima služio senatskim spisima, carskim arhivom, djelima drugih autora, od kojih izrijekom navodi Kluvija Rufa, Plinija Starijeg i Agripinine memoare, te usmenom predajom.
Plutarh (o. 46.-126. - prikazan na gornjoj slici) iz Heroneje u Beotiji, odlično obrazovan filozof i biograf, autor je velikog broja djela, od kojih su za povijest najznačajniji njegovi Usporedni životopisi, u kojima je opisao i usporedio znamenite grčke i rimske ličnosti, državnike ili vojskovođe. Sačuvana su 22 para životopisa, a povrh toga tek nekoliko životopisa rimskih careva. Za proučavanje rimske povijesti Plutarhovi Usporedni životopisi imaju vrlo veliku važnost, iako u njega nije na prvome mjestu povijesna točnost, već moraliziranje, a prema njegovim shvaćanjima u povijesnim je zbivanjima od presudnog značaja uloga velikih ličnosti. Gaj Svetonije Trankvil (I.-II. st.) bio je mlađi Tacitov suvremenik i tajnik cara Hadrijana. Od više Svetonijevih djela u cijelosti su sačuvani samo Životi careva (De vita caesarum) u 8 knjiga, zbirka životopisa careva od Cezara do Domicijana. Careve i njihov život Svetonije je kroz cijelo djelo opisivao po istom obrascu, otpočinjući genealogijom, zatim vremenom i mjestom rođenja, pa djetinjstvom, da bi nastavio dolaskom na vlast, opisom vanjštine i obilježjima
karaktera zasnovanim na primjerima iz svakodnevnice, a na kraju slijedi opis smrti i svojevrsna ocjena. Dakako da Svetonije ne propušta navesti i znamenja koja su ukazivala na određeni događaj u carevu životu. Iako je Svetoniju na raspolaganju bio carski arhiv, on se njime, očito je, poslužio samo za faktografske podatke, a koristio se i carskim memoarima i, u mjeri u kojoj je to bilo moguće, izjavama suvremenika i usmenom predajom. Ali, Svetonije je svoje izvore koristio prilično nekritički, a najveću je pozornost posvećivao zapisivanju priča i anegdota iz javnog, a poglavito privatnog života careva. Zato njegove navode treba prihvaćati s velikom dozom rezerve, iako treba uvažavati i činjenicu da su za vladavinu pojedinih careva Svetonijevi zapisi jedini sačuvani izvor. Njegovi životopisi prvih dvanaest careva stekli su veliku popularnost i postali obrazac koji su oponašali mnogi kasniji pisci biografija. Lucije ili Publije Anej Flor (II. st.) autor je djela pod naslovom Sažetak svih ratova u 700 godina (Epitome bellorum omnium annorum DCC) u dvije knjige, sažetog pregleda ratova što ih je Rim vodio od osnutka Grada do vremena cara Augusta, točnije do 25. pr. Kr., kad je August zatvorio Janov hram. Razvidno je da je kao izvore Flor uporabio u velikoj mjeri Livija, Salustijeva djela Rat s Jugurtom i O Katilininoj uroti, Cezarove Zabilješke o Galskom ratu i Zabilješke o građanskom ratu, a vrlo vjerojatno se koristio i autorima čija se djela nisu sačuvala. Autor po vokaciji nije bio povjesničar već retor i stoga mu je stil jasan i slikovit, što je doprinijelo velikoj popularnosti njegova Sažetka i tijekom srednjeg vijeka, dok je izlaganje povijesnih zbivanja vrlo kratko, a u njemu su česte i raznorazne pogreške. Pa ipak, Florovo je djelo dragocjen izvor, jer je unatoč sažetosti povijesnih opisa uporabljivo kao komparativni izvorni materijal i potencijalni korektiv za vijesti drugih autora. Grk Apijan (II. st.), rodom iz Aleksandrije, autor je Rimske povijesti u 24 knjige, djela dovršenog oko 160. godine, koje je predstavljalo svojevrsnu kombinaciju opće povijesti Sredozemlja s rimskom poviješću. Prve četiri knjige obrađivale su ratove koje je Rim vodio za osvajanje Italije, u knjigama od V. do VIII. radi se o ratovima s Kartagom, a u knjigama IX.- XII. bila su opisana osvajanja u jugoistočnoj Europi, ratovi s Antiohom i s Mitridatom. U sljedećih pet knjiga (XIII.-XVII.) obrađeni su rimski građanski ratovi, na koje se dovezivalo osvajanje Egipta izloženo u knjigama XVIII.-XXI. Knjiga XXII. obuhvaćala
Broj 2 / Godište I i objave u Rimu pred njegovim mauzolejem, a da se prijepisi postave diljem Rimskog Carstva. Sačuvani tekst pronađen je uklesan u vanjski zid nekadašnjeg hrama Rome i Augusta u Ankari, po čemu je natpis i dobio svoje znanstveno ime Monumentum Ancyranum. Augustov popis djela, unatoč tome što se radi ponajprije o političkom dokumentu, vrlo je važan povijesni izvor za vladavinu prvoga rimskog cara.
je prvo stoljeće Carstva, dok je u XXIII. i XXIV. knjizi Apijan opisao Trajanove ratove u Dakiji i Arabiji. Od cjelokupnog djela sačuvane su u potpunosti knjige VI.-VIII. i XII-XVII., potpuno su izgubljene posljednje knjige (XVIII.-XXIV.), dok su od ostalih sačuvani veći ili manji fragmenti. Na žalost, do nas nije dospjelo ni završno poglavlje s pregledom stanja vojske, financija i administracije Carstva, a koje Apijan spominje na kraju Uvoda. Iako o Apijanovoj pouzdanosti možemo dvojiti, ostaje činjenica da su njegove knjige o građanskim ratovima jedini cjelovit i povezan prikaz tog burnog i važnog razdoblja rimske povijesti, dok je za neke dijelove i zbivanja te epohe Apijan i jedini sačuvani izvor. Dion Kasije Kokejan (o. 155.-o. 235.), rodom iz Nikeje, autor je Rimske povijesti (Ρομαικε ιστοριa) u 80 knjiga u kojoj je opisao događaje od Enejina dolaska u Italiju do smrti cara Septimija Severa. Prvih četrdeset knjiga obuhvaćalo je razdoblje do Cezara i Pompeja, sljedećih dvadeset do Klaudijeve smrti, a posljednjih dvadeset do smrti Septimija Severa. Od tog je djela do nas stigao tek manji dio u sačuvanim knjigama XXXVI.-LX s manjim lakunama, te veći ostaci LXXIX. i LXXX. knjige. U sačuvanim knjigama opisano je razdoblje kraja Republike i početka Carstva. Srećom, od knjiga LXI.-LXXX. sačuvani su sažeti prikazi bizantskog redovnika Ksifilina iz XI. st., te ekscerpti kod Zonare (XII. st.). Unatoč nekim zamjerkama Dionovu stilu, ono što je od njegova djela došlo do nas predstavlja izrazito vrijedan izvor za povijest carskog doba.
Prozna i druga djela kao povijesni izvor Junačka djela Božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti) popis je vlastitih djela i troškova što ih je August učinio kao gospodar rimske države. Osobno ih je sastavio naloživši da se urežu u dva mjedena stupa
Lucije Junije Moderat Kolumela (I. st.), rodom iz Gadesa (današnji Kadiz) u Hispaniji, djelovao je u doba cara Nerona. Napisao je opsežan prozni priručnik O seoskim poslovima (De re rustica) u 12 knjiga u kojem je iznio upute i svoje poglede na to kako treba urediti zemljišni posjed. Kolumelini su podaci izvanredan uvid u poljoprivredu antičke Italije u doba ranog Carstva, odnose prema radnim kategorijama stanovništva, robovima i njihovu odnosu prema radu, oruđu i gospodaru. Gaj Plinije Sekund Stariji (23./24. – 79.), rođen u Comu u Transpadanskoj Galiji, bio je jedan od najučenijih ljudi svojega vremena, polihistor, istraživač prirode, društva, kulture i čovjeka. Iako je napisao više djela iz raznih područja, sačuvano je samo njegovo najveće djelo Prirodopis (Naturalis historia) u 37 knjiga. Radi se o svojevrsnoj enciklopediji svega tadašnjeg znanja s područja astronomije, geografije, etnografije, znanosti o čovjeku, zoologije, botanike, ratarstva, ljekarstva, mineralogije i kratkog pregleda grčke i rimske umjetnosti. Iako Plinije često iznosi netočnosti i neprovjerene priče, u njega se nailazi i na obilje vrijednih podataka koji inače nisu nigdje drugdje sačuvani. Njegovo je djelo najopsežniji i najvažniji izvor za poznavanje antičke znanosti i kulture. Židovski pisac Josip Flavije (o. 37.-o.97. prikazan na rimskoj bisti gore), rodom iz Jeruzalema, opisao je u djelu O židovskom ratu ustanak Židova protiv rimske vlasti, u kojem je i sam sudjelovao. Iako prorimski raspoložen, Josip se, nerado, ipak pridružio ustanku, ali je pao u rimsko zarobljeništvo. Nazočio je padu Jeruzalema, nakon čega mu je Tit poklonio slobodu i pravo rimskog građanstva, pa je Josip vlastitom imenu dodao i ime Flavije.
U djelu O židovskom ratu na materinjem je jeziku u sedam knjiga opisao i pad Jeruzalema. Djelo, koje je dao prevesti na grčki, pomalo je tendenciozno pisano, ali to ne umanjuje njegovu vrijednost kao važnog izvora za zbivanja o kojima govori. Druga njegova djela, poput Židovskih starina u 20 knjiga, važan su izvor za povijest i kulturu Židova. Gaj Plinije Cecilije Sekund Mlađi (61./62.113.), državnik, govornik i pisac, nećak je Plinija Starijeg, rođen također u Comu. Obnašao je razne državne službe, a pod carem Trajanom postigao je i konzulsku čast, da bi nakon nekog vremena kao prokonzul upravljao provincijom Bitinijom. Kao povijesni izvor važna su njegova objavljena Pisma (Epistulae) u 10 knjiga, od kojih je najzanimljivija prepiska s carem Trajnom, te Panegirik Trajanu (Panegyricus). Lukijan (o. 120-180), bio je najpoznatiji grčki satirik, rodom iz Samosate, glavnog grada Komagene, od Vespazijanova vremena rimske provincije. Kao učitelj retorike i vrlo obrazovan, održavajući predavanja, proputovao je Grčku, Italiju i Galiju. Oko 170. godine nastanio se u Ateni i posvetio se pisanju satira i pamfleta. Od njegovih je djela sačuvano 80 spisa (od kojih mu je bar desetak pogrešno pripisano), uglavnom kraćih sastava u obliku dijaloga, rasprava, predavanja i opisa različitog sadržaja. Predmetom poruge su mu praznovjerje, religija, mitologija, filozofija, osobito filozofske sekte koje su propovijedale preziranje života i njihovi predstavnici, te različita istočnjačka vjerovanja koja su se u njegovo doba proširila Rimskim Carstvom. Uz duhovitost, tekstove mu u velikoj mjeri obilježava ironija, a svojim je djelima znatno utjecao na kasniju književnost. Lukijanova su sačuvana djela važan izvor za svakodnevni život i mentalitet carskog doba. Rimski antikvar Aulo Gelije (II. st.) obrazovao se u Rimu, a s 30 je godina otišao u Atenu kako bi nastavio filozofske studije. Tamo su nastale njegove Atičke noći (Noctes Atticae) u 20 knjiga (nije se sačuvala samo VIII. knjiga), djelo antikvar-
5
Hrvatski povijesni portal skog karaktera. Najveća mu je vrijednost što se u djelu navode citati iz izgubljenih djela 275 autora s temama koje se dotiču gotovo svih znanstvenih i filozofskih područja.
Historiografska i druga djela kasne antike U kasnoj antici historiografski je rad u drastičnom opadanju. O povijesnim zbivanjima tog vremena glavni su podaci sačuvani u kronikama, koje u to doba postupno postaju dominantni oblik historiografskog rada, te u tek nekoliko sačuvanih historiografskih djela. U IV. st. nakon Milanskog edikta javlja se i kršćanska historiografija. Prvi kršćanski pisac bio je Euzebije (III./IV.st.), biskup grada Cezareje, autor prve Povijesti Crkve u 10 knjiga, koja je vremenski dosizala do 323. godine. To djelo na grčkom jeziku važno je ponajprije za povijest Crkve, dok su za političku povijest Rimskog Carstva važna ona mjesta koja govore o carevima iz druge polovice III. stoljeća. Samo fragmenti sačuvani su od drugog i opsežnijeg Euzebijeva djela nazvanog Kronološke tablice . Pisci carske povijesti (Scriptores historiae Augustae) ili pojednostavljeno Carska povijest (Historia Augusta), naziv zbirke od trideset životopisa rimskih careva, u tom je obliku nastao na prijelazu XVI. u XVII. stoljeće. Autentični naslov djela, kao ni vrijeme nastanka, nisu poznati, a vjerojatno je zbirka izvorno sadržavala i više životopisa. Tradicija rukopis pripisuje šestorici autora, koje ne spominje ni jedan drugi izvor, a zbirka je najvjerojatnije sastavljena potkraj IV. stoljeća. Djelo je rađeno po uzoru na Svetonija i Marija Maksima, drugog popularnog sastavljača biografija rimskih careva, čije djelo nije sačuvano. Historija Augusta znatno zaostaje za svojim uzorima i literarno i u historiografskom smislu, ali u tom pogledu i među životopisima postoje znatna odstupanja. Novija su istraživanja pokazala da kao povijesni izvor ta zbirka ipak nije bezvrijedna, pogotovo što je za neka razdoblja, osobito za vrijeme između 253. i 285. godine, Historija Augusta gotovo jedini izvor. Zanemarimo li političku povijest, Historija Augusta donosi obilje drugih važnih podataka o svakodnevnom životu, modi, kulinarstvu te gladijatorskim borbama i drugim vidovima zabave. Povjerenik cara Valensa, državni činovnik Eutropije (IV. st.), sastavio je 369. godine Kratak prikaz povijesti od osnutka Grada (Breviarum ab Urbe condita) u deset kn-
6
jiga i posvetio ga caru. U knjigama I.-VI. opisano je razdoblje Republike, dok knjige VII.-X. opisuju doba Carstva. Djelo se bavi ponajprije ratnim zbivanjima i događajima iz političke povijesti, a zbog popularnosti, jednostavnosti izlaganja i kratkoće, prevedeno je i na grčki. Kasnije je poslužilo kao osnova za brojna dopunjavanja i proširivanja, a tijekom srednjeg vijeka bilo je jedno od najpopularnijih antičkih djela. Posljednji veliki rimski povjesničar Amijan Marcelin (o. 335.-o.400.), porijeklom Grk iz Antiohije, napisao je na latinskom jeziku pri samom kraju IV. st. Junačka djela (Res gestae) u 31 knjizi, djelo za koje su uvriježio naziv Povijest. Amijanovo je povijesno djelo u stvari bilo nastavak Tacitova historiografskog rada, ali sačuvano je samo posljednjih 18 knjiga, koje obuhvaćaju razdoblje od 353. do 378. godine. Iz sačuvanog ostatka jasno proizlazi da je ranije razdoblje obrađeno sumarno, a da je autor više pozornosti i detalja posvetio zbivanjima kojima je bio suvremenik i u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Amijanov je rad pouzdan i vjerodostojan povijesni izvor i predstavlja objektivan, detaljan i potpun prikaz druge polovice IV. st., iako u djelu ima propusta i pogrešaka, ali one se pretežito odnose na geografske podatke ili vijesti preuzete nedovoljno kritički od drugih autora. Pa ipak, autor je izvore brižno birao, a Res gestae sadrže i brojne povijesne, etnografske i prirodnoznanstve ekskurse. Kronika latinskog pisca Hidacija (394.470.) iz Lemike u Galeciji, biskupa grada Akve Flavije (današnji Chavez u Portugalu), iako kao izvor najvažnija za područje Hispanije i Galije, donosi i vrlo vrijedne podatke vezane uz zbivanja na Sredozemlju, a poglavito uz rat protiv Vandala, međusobne odnose Vizigota, Vandala i Sveba, te zbivanja na carskim dvorovima na Zapadu i na Istoku. Hidacijeve su vijesti pouzdan izvor za njemu suvremene događaje. Kronika je nastavak Hijeronimove kronike, a vremenski je sezala do 468. godine. Hidacije je također i autor Fasta koji dosežu do 468. godine, a sačuvani su u rukopisu iz IX. stoljeća. Kao povijesni izvor za poznavanje rimske vojske, osobito u njezinim kasnijim razdobljima, važno je djelo Publija Flavija Vegecija Renata (IV./V. st.), vojna rasprava pod naslovom Sažetak vojne vještine (Epitoma rei militaris) u četiri knjige, napisana na samom kraju IV. ili početkom V. stoljeća.
Aes Julijana Apostate Vegecije ne opisuje vojsku određenog vremena, već se u njegovu djelu miješaju elementi prošlosti i suvremenosti, a kao teoretičar umijeća vojevanja on, u stvari, opisuje vojsku kakva bi po njegovu mišljenju trebala biti. U doba kad je nastao Sažetak vojne vještine to djelo nije imalo nikakva praktičnog utjecaja, ali je zato u kasnijim vremenima Vegecije postao vrlo proučavan priručnik o vojnoj vještini. Kao izvore koristio je djela starijih pisaca, a oslanjao se i na vojno zakonodavstvo i propise nekih rimskih careva, od kojih izrijekom navodi Augusta, Trajana i Hadrijana, pa je već i zbog toga Vegecija moramo tretirati kao vrijedan izvor. Na poticaj Aurelija Augustina napisao je svećenik Pavao Orozije (IV/V. st.), porijeklom iz Hispanije, Povijest protiv pogana (Historia adversus paganos), pregled opće povijesti, kakvi su bili karakteristični za to doba, a obuhvaćao je razdoblje od postanka svijeta do 417. godine. Orozijevo je mišljenje kako je čitava rimska povijest ispunjena zlom i ubojstvima, a događaji piščeva vremena Božja su kazna. Orozijeva je kompilacija bila vrlo čitana sve do razdoblja renesanse. Vrlo obrazovani grčki govornik Prisk iz Panija u Trakiji (o. 420.-poslije 474.), autor je bizantske povijesti u osam knjiga, čiji nam naslov danas nije poznat. Priskovo je povjesničarsko djelo obuhvaćalo razdoblje od 433. do 474. godine, a sačuvano je u fragmentima, koji su, međutim, važni kao izvor za povijest Huna u Atilino vrijeme. Fragmenti Priskova djela donose i nekoliko značajnih podataka o rimskom ratu protiv Vandala na Siciliji 461. i 467. godine. Valja napomenuti da je Prisk bio i član diplomatskog poslanstva istočnorimske vlasti Atili.
Broj 2 / Godište I Romanorum), nakon pregleda povijesti svijeta obradio rimsku povijest do 551. godine. Jordanovo je djelo važan i pouzdan izvor za njemu suvremeno ili vremenski blisko razdoblje.
Grčki povjesničar Zosim (V/VI. st.) bio je visoki činovnik pod carem Teodozijem II. Njegova Nova povijest u šest knjiga obuhvaća razdoblje od prvih rimskih careva do vizigotskog zauzimanja Rima 410. godine i predstavlja jedno od vrjednijih historiografskih djela toga doba. Sidonije Apolinar (o. 430.-o. 480.), latinski pjesnik i govornik, podrijetlom iz galske senatorske obitelji, bio je zet cara Avita i njegov panegiričar, a od godine 469. biskup Arverna (Clermont). Njegova Pisma (Epistulae) u devet knjiga donose dosta važnih podataka, a osobito su značajna kao povijesni izvor za Galiju i odnose između zapadnorimske vlasti i Vizigota. Povjesničar gotskog porijekla, Jordan (umro poslije 551.), autor je dvaju djela, gotske i rimske povijesti, u kojima donosi važne vijesti o zbivanjima posljednjih godina zapadnorimske carske vlasti, te o posljednjim zapadnorimskim carevima. Njegovo djelo O porijeklu i djelima Gota (De origine actibusque Getarum) na barbariziranom latinskom prvi je sačuvani povijesni zapis o Gotima, dok je u drugom djelu O sumi vremena ili o porijeklu i djelima rimskog naroda (De summa temporum vel origine actibusque gentis
Kronika Marcelina Komesa (umro oko 534.), latinskog kroničara iz Justinova i Justinijanova vremena, podrijetlom najvjerojatnije iz Ilirika, također se vezuje na Jeronimovu kroniku i obuhvaća razdoblje od 379. do 518., u prvom, a do 534., u drugom izdanju. Kronike Consularia Constantinopolitana, Consularia Italica i Galska kronika (Chronica Gallica) ne donose nove bitne podatke, ali njihova je važnost u tome što služe kao komparativni izvorni materijal za kontrolu i korekciju vijesti što ih donose ostali pisci. Iz istog je razloga značajna i kronika Flavija Magna Aurelija Kasiodora, tajnika ostrogotskog kralja Teodorika, čije je djelo Variae u dvanaest knjiga iz razdoblja od 507. do 537. godine također sačuvano. Kasiodorova kronika otpočinjala je stvaranjem svijeta i dopirala do 519. godine. Prokopije iz Cezareje (kraj V. st.-oko 565.), autor je vrlo značajnog djela Povijest ratova, nastalog u prvoj polovici VI. stoljeća, u kojem je opisao Justinijanove ratove s Perzijancima, Gotima i Vandalima. Ti su ratovi podrobno i vjerodostojno opisani, s obzirom da je bio suradnik i pratilac Justinijanova vojskovođe Belizara, pa je dijelom u događajima koje opisuje, Prokopije i sam sudjelovao, dok se za ranija razdoblja o kojima piše koristio dobrim izvornim materijalom. Prokopije, između ostalog, donosi važne i vjerodostojne podatke o zbivanjima na Sredozemlju, te o odnosima između istočnorimske i zapadnorimske carske vlasti u V. stoljeću, te o Justinijanovu ratu s Ostrogotima. Drugo mu je znamenito djelo O građevinama, u kojem govori o Justinijanovoj građevnoj
djelatnosti. Posthumno je objavljena njegova Tajna povijest, u kojoj se obrušio na cara Justinijana i caricu Teodoru, oslikavši, uz doista mnogo pretjerivanja, carsku obitelj i život na dvoru u Justinijanovo doba. Prokopija s pravom možemo smatrati posljednjim velikim antičkim povjesničarom. Ivan Malala, bizantski kroničar VI. st., rođen je u Antiohiji, gdje je najvjerojatnije proveo čitav život. Njegov nadimak Malala (retor) ukazuje najvjerojatnije na njegovo sirijsko porijeklo. Malala je autor kronike pod naslovom Kronografija, u kojoj je opisao povijest svijeta do Justinijanove smrti. Djelo je prvotno nastalo kao povijest grada Antiohije, ali ga je sam autor naknadno preoblikovao u svjetsku povijest. Malala je uživao veliki autoritet među kasnijim bizantskim kroničarima, koji su se u svojim radovima obilato koristili i cijelim dijelovima njegove kronike, pa je tako Malala ustvari udario temelje bizantskoj kronici. Od djela jednog od njegovih kompilatora iz VII. st., imenjaka rodom također iz Antiohije, zbog čega ga se često miješa s Malalom, ostali su samo fragmenti. Ivan Antiohijski, autor je Kronike koja je vremenski obuhvaćala razdoblje od Adama do smrti cara Foke. Kao izvorima Ivan Antiohijski služio se Sekstom Julijem Afričkim, Euzebijem, Amijanom Marcelinom i drugim standardnim autorima. Iako je živio u VIII. stoljeću, langobardski pisac rimske povijesti Pavao Đakon (oko 720/724.-?799.), svojim se djelom nadovezao na Eutropijev Breviarum historiae Romanae. Đakonova Rimska povijest (Historia Romana), pisana oko godine 770., vremenski seže do Justinijana, a autor se služio i nekim danas izgubljenim izvorima, pa donosi i podatke kojih inače nema u drugih autora. Stoga njegovo djelo kao povijesni izvor ima posebnu vrijednost. Zbirke carskih proglasa i zakona Teodozijev zakonik (Codex Theodosianus) i Justinijanov zakonik (Codex Justinianus) kao izvorni materijal, zanemarimo li njihovu vrijednost za pravnu znanost, za proučavanje kasne antike imaju vrlo veliku važnost, prvenstveno zato jer u nedostatku drugih izvora kroz legislativu donose egzaktne i dragocjene podatke o općim prilikama na tlu Rimskoga Carstva u vrijeme velike seobe naroda, upravo kao i Notitia dignitatum, spis nastao početkom V. stoljeća, možda između 425. i 430. godine, a predstavlja popis državnih ureda, službenika i njihovih naslova u oba Carstva. •
7
Hrvatski povijesni portal
POVIJESNI ZEMLJOVIDI I GRANICE HRVATSKE U TOMISLAVOVO DOBA Napisao: mr.sc. Vladimir Posavec Objavljeno: 11.1.2008. Link: http://goo.gl/rkkRF7
Svaki se povjesničar u svome poslu nužno susreće i s onim pitanjima na koja najčešće nije moguće odgovor pronaći u povijesnim izvorima. Reljefne osobitosti, klimatski uvjeti ili vegetacijeke posebnosti, primjerice, ključni su čimbenik za život ljudi, razvitak društva i privrede na određenom prostoru, gustoću naseljenosti itd. No, izvori o tome u pravilu ne govore. Što dublje ulazimo u prošlost, to su naša saznanja o navedenim pitanjima oskudnija i nesigurnija. Zemljovidi predstavljaju nužnu kompenzaciju pri proučavanju nekog prostora u određeno vrijeme jer o obilježjima reljefa pored navedenog ponajčešće ovise i politički odnosi, omjeri snaga političkih jedinica i granice državnih tvorevina, što se redovito i prikazuje na povijesnim zemljovidima. Njihova je uloga osobito velika u udžbeničkoj literaturi u kojoj su nezaobilazni kao nastavno sredstvo za lakše usvajanje temeljnih povijesnih znanja. Često puta dešava se, na žalost, da upravo povijesni zemljovidi srozavaju povijesna znanja služeći dnevnoj politici. Uvrštavanjem takvih zemljovida u udžbenike, povijesna neistina postaje dio povijesnog obrazovanja širokih slojeva, o čemu u novijoj hrvatskoj povijesti postoji mnoštvo dobro poznatih primjera. Upravo stoga valja ponešto kazati i o prikazivanju na povijesnim zemljovidima granica Hrvatske u Tomislavovo doba s obzirom na njegovu mitsku ulogu u hrvatskoj pov-
8
ijesti, kako u starijoj hrvatskoj historiografiji, tako i u svijesti širokih narodnih slojeva koji još i danas u Tomislavu vide nacionalnog junaka otjelotvorenog u spomeniku tome vladaru na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu. Poglavito je pak potrebno progovoriti o tom pitanju s obzirom na trenutačno važeće nastavne programe i aktualne udžbenike povijesti sa zemljovidima na kojima su prikazane granice Hrvatske za Tomislavove vladavine izgubile svaku vezu s realnošću. Unutrašnje mogućnosti i prilike onovremene hrvatske države, te vanjskopolitičke okolnosti prve polovice X. stoljeća nisu išle u prilog hrvatskome vladaru. Unatoč tome, već letimičan pogled na povijesne zemljovide u našim udžbenicima povijesti navodi na pitanje, temeljem kojih izvora su granice Hrvatske za vrijeme vladavine Tomislava postavljene na rijeke Drinu, Dravu i Muru. No, prije prelaska na utvrđivanje činjenica potrebito je ipak i kazati nešto o našim školskim povijesnim zemljovidima, pri čemu je analizom dovoljno poći petnaestak godina unazad. Povijesni atlas za osnovnu školu iz 1983. godine(1) donosi zemljovid Hrvatske u doba Tomislava sa sjevernom granicom na rijekama Muri i Dravi, s koje se granica spušta na sjeverne obronke Krndije i Dilja, a potom na Savu nešto uzvodnije od ušća rijeke Bosne. Od ušća u Savu spušta se granica tokom Bosne prema jugu, zatim
južnim padinama planine Vlašić, odakle ide na jug i prelazi gornji tok Vrbasa, da bi se potom spustila dalje na jug preko planine Vran. Odatle se oštro zavijajući spušta na donji tok Cetine do njezina utoka u Jadran. Sjeverozapadna granica s Mure se spušta tokom Sutle na jug, preko njezina ušća u Savu otprilike slijedi današnju granicu između Hrvatske i Slovenije, a potom preko Risnjaka i Učke izbija rijekom Rašom na morsku obalu. Gotovo identične granice Hrvatske u Tomislavovo doba prikazane su u Povijesnom atlasu J. Lučića iz 1989.(2) Hrvatski povijesni zemljovidi iz 1992.(3) donose znatno proširenje hrvatskih granica na istok. Prikazana granica u ravnom potezu otprilike slijedi na istoku današnju državnu granicu Republike Hrvatske sa Srbijom, a zatim rijekom Drinom sve do planine Tare prati granicu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Odatle granica Tomislavove Hrvatske ide Drinom, da bi se nešto nizvodnije od utoka rijeke Lim u Drinu oštro okrenula prema zapadu, a potom opet pod oštrim kutom kod planine Treskavice okrenula na jug, obuhvaćajući Zahumlje, Travuniju i Duklju, a potom se spustila na morsku obalu. Taj dio, međutim, na karti nije prikazan. Nije teško na tome zemljovidu nazrijeti dnevno-političke ciljeve koji nemaju mnogo dodirnih točaka s povijesnom znanošću. Pa ipak, takve su apsurdne granice preuzete na svim zemljovidima u trenutno važećim povijesnim
Broj 2 / Godište I udžbenicima u kojima se obrađuje srednjovjekovna povijest Hrvata. Tako udžbenik F. Sabalića korišten u nastavi povijesti tijekom školske godine 1996/97. donosi takav prikaz granica,(4) kao i udžbenik I. Makeka,(5) u kojemu je doslovno preslikan zemljovid iz spomenutog djela J. Lučića. Isti ćemo zemljovid u crno-bijeloj tehnici pronaći u priručniku Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća,(6) te u udžbeniku za II. razred gimnazije istog naslova.(7) Stanovit je odmak primjetljiv u priručniku za I. razred strukovnih škola autora V. Đurić i I. Peklića,(8) u kojemu je sjeverna granica postavljena na Dravu, dok je Međimurje ostalo izvan hrvatskih granica. Istočnom je granicom uglavnom određena crta važeća u atlasima iz 1983. i 1989. godine, ali su autori područja do Dunava i Drine označili kao područja pod povremenim hrvatskim utjecajem. Alternativni udžbenik za II. razred gimnazije Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.)(9) donio je viđenje granica Tomislavove Hrvatske temeljeno na relevantnim povijesnim izvorima i dostignućima novije hrvatske historiografije, ali mu je zbog toga Ministarstvo prosvjete i športa uskratilo odobrenje za uporabu u nastavi povijesti, upravo kao i udžbeniku za VI. razred autora N. Budaka i V. Posavca zbog sličnih razloga.(10) Valja se zapitati kada je došlo do tako drastičnih promjena prikazivanja hrvatskih granica u Tomislavovo doba, te koji su razlozi tih promjena. Posljednji udžbenik povijesti koji prikazuje spomenute granice prema Lučićevim atlasima iz 1983. i 1989. godine udžbenik je autora H. Matkovića i B. Draškovića za II. razred gimnazije.(11) Iduće 1992. izlaze Lučićevi Hrvatski povijesni zemljovidi, u kojima autor donosi spomenuto proširenje hrvatskih granica, što otad nekritički prihvaćaju gotovo svi autori povijesnih udžbenika. Koji su razlozi naveli uvaženog i neospornog stručnjaka, sada pokojnog I. Lučića, na takvu promjenu stavova o pitanju hrvatskih granica nećemo nikad saznati, ali je očevidno da se nije radilo o povijesnoj utemeljenosti izvornim materijalom, već prije o diktatu političke moći, što je razvidno iz zbivanja vezanih uz udžbenike autora N. Budaka i V. Posavca, te V. Posavca i T. Medić,(12) te uz programe nastave povijesti što ih je izradila A. Szabo.(13) Da je spomenuta inicijator ovih promjena nije teško naslutiti, a na to ukazuje i navođenje njezina imena kao stručnog konzultanta i recenzenta, te zidna karta Hrvatska u doba kralja Tomislava(14) u mjerilu 1:500000, koja predstavlja gotovo doslovno preslikan Lučićev zemljovid iz djela Hrvatski povijesni zemljovidi.
Spomenutim ćemo se zemljovidima i pitanju granica vratiti nakon temeljitije prosudbene analize izvornog materijala i mišljenja eminentnih povjesničara o Tomislavovu dobu. Hrvatska historiografija do danas posvetila je Tomislavu i njegovoj vladavini više prostora nego bilo kojem drugom hrvatskom vladaru. Na ovome je mjestu svu literaturu nemoguće i navesti, a kamo li o njoj raspravljati, što uostalom nije ni cilj ovog rada. Kako je dobro znano, Tomislavova se osoba uzdigla do razine mita, što ne treba čuditi znade li se da o njemu i o Hrvatskoj njegova vremena postoji sačuvan više nego oskudan izvorni materijal. Upravo stoga bio je Tomislav izrazito pogodan da postane mitski lik ranosrednjovjekovne hrvatske povijesti. Nastanak suvremenog mita o kralju Tomislavu podrobno je analizirao I. Goldstein,(15) no ne smatram suvišnim još jednom ukazati na temeljne razloge i splet političkohistoriografskih okolnosti koje su dovele do toga da u današnjoj svijesti hrvatskoga naroda upravo Tomislav figurira kao jedna od najznačajnijih osoba hrvatske prošlosti uopće, iako za takvo mišljenje nema potvrde u povijesnim izvorima. Za razliku od Trpimira, Branimira, Muncimira, Držislava ili Zvonimira, iz Tomislavova vremena ne postoji ni jedan poznati sačuvani natpis u kamenu, a pisani su izvori u kojima se spominje njegovo ime više uzgredni, proturječni, te potječu iz različitih vremena. U pitanje Tomislavove titule neću se upuštati, jer to nije tema ovog rada, koji se odnosi samo na povijesne podatke o hrvatskim granicama i mogućnosti njihova realnijeg određivanja. Kronološki najstariji izvor u kojemu se spominje Tomislav pismo je pape Ivana X. upućeno “… prečasnom i presvetom bratu našem Ivanu, nadbiskupu svete Crkve salonitanske, i svima sufraganima.”(16) Tomislavovo se ime spominje u uvodu pismima kao element datacije – “U vrijeme presvetog pape Ivana, dok je u pokrajini Hrvata i u krajevima Dalmacije bio konzul kralj Tomislav, …”(17) Papa se pismom obratio i samom Tomislavu, humskom knezu Mihajlu i nadbiskupu Ivanu, te županima, svećenicima i čitavom narodu “… koji boravi u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima.”(18) Pismo je najvjerojatnije napisano nakon prvoga pisma, ali su oba upućena istodobno po biskupima Ivanu i Lavu u Dalmaciju.(19) Drugo je pismo naslovljeno “… ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata … “.
U djelu De administrando imperio govori car Konstantin VII. o Hrvatskoj u prvoj polovici X. stoljeća, no Tomislava uopće ne spominje. Prema Konstantinu VII. “U ono dakle vrijeme isti Bugari provališe u Hrvatsku s naoružanom četom Alogoboturovom. Hrvati ih ondje sve poubijaju.”(20) Dok je sukob Bugara i Hrvata lako datirati u Tomislavovo doba, podaci o vojnoj snazi Hrvatske što ih donosi car pisac nisu lako odredivi upravo u Tomislavovo doba jer ga car imenom ne spominje, već izrijekom navodi da je takvu snagu Hrvatska imala “… do arhonta Krasimera…” Riječ je o već legendarnom navodu da “Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjaništva, a do 100000 pješaštva i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama imaju po 40, a kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi … Tako veliku moć i množinu naroda imala je Hrvatska do arhonta Krasimera.”(21) I nepoznati autor 30. poglavlja govori o Hrvatskoj nabrajajući županije u Hrvatskoj, ali je vrlo dvojbeno odnose li se ti podaci na vrijeme vladavine samoga Tomislava ili na kasnije vrijeme.(22) O Tomislavovoj pobjedi nad Alogoboturom govori i Nastavljač Kronike Georgija Hamartola (XI. stoljeće), ali ni on izrijekom ne spominje Tomislava. Vijest samo bilježi: “Simeon, vladar Bugarske, uputi vojsku na Hrvate i, zametnuvši s njima bitku, poražen posvema izgubi sve svoje (čete).”(23) U svojoj Kronici Tomislava usputno kao element datacije spominje Toma Arhiđakon kako bi odredio biskupovanje nadbiskupa Ivana. Prema Tomi “Nadbiskup Ivan bio je godine 914. u vrijeme kneza Tomislava,…”.(24) Najiscrpnije, mada i najmanje uporabljive, vijesti o Tomislavu donosi u svome Ljetopisu svećenik nepoznata imena, u historiografiji poznat kao Pop Dukljanin. U njegovu je ljetopisu zapisano: “Umjesto njega vladao je njegov brat Tomislav koji je bio snažan, ali ne tako kao njegov brat. Za Tomislavova vladanja pokrene kralj Ugra imenom Atila vojsku da ga svlada. Ali je kralj Tomislav, hrabar mladić i snažan ratnik, vodio s njime mnogo ratova i uvijek ga je natjerao u bijeg. I rodi Tomislav sinove i kćeri, i trinaeste godine svoga kraljevanja umre.”.(25) I vijest anonimnog notara kralja Bele mogla bi se odnositi upravo na Tomislavovo doba. U toj se vijesti kaže kako su ugarski vojskovođe u X. stoljeću osvojili
9
Hrvatski povijesni portal castrum Zabrag, te Požegu i vukovsku utvrdu.(26) Mada se prema toj vijesti treba ponijeti kritički, povjerenje treba pokloniti osnovi vijesti po kojoj je moguće i vjerojatno da su Ugri napali, osvojili, pa možda privremeno i zadržali neka utvrđena mjesta u Slavoniji. Navedeni su podaci sve što nam je vrijeme ostavilo o Tomislavu. Zato ne čudi što Tomislavovo ime izranja iz povijesne tame tek u XIX. stoljeću. U djelu Chronicon breve regni Chroatiae (27) kroničar iz XVI. stoljeća Ivan Tomašić uopće ne spominje Tomislava, kao ni otac hrvatske historiografije Trogiranin Ivan Lučić u djelu De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex,(28) koji je spise splitskih sabora smatrao falsifikatom. Slijed događaja kojima će Tomislav od anonimnog vladara u prvoj četvrtini X. stoljeća narasti do nacionalnog junaka pokrenuo je F. Rački 1871. godine.(29) Dnevna se politika spojila s historiografijom kad je u pravaškom tjedniku Hrvatska lipa V. Klaić objavio članak pod nazivom Tomislav, prvi kralj Hrvatski.”(30) Dajući oduška mašti Klaić je širim slojevima pružio sliku koja će se do danas zadržati u narodnoj svijesti. Poetskim zanosom on je opisao kako “… vidimo Tomislava sred priestolnice Biograda, gdje ga je odabrana kita velmoža hrvatskih obkružila, kako mu dvorski častnici pružaju žezlo i mač.”. Nadovezujući se na Račkog I. Kukuljević prvi je odredio hrvatske granice u doba Tomislava(31) nekritički se odnoseći prema izvorima, posebice prema djelu Konstantina VII. Tako je Kukuljević prvi razmaknuo hrvatske granice do Drave i Drine, za njega je Tomislavova vladavina “zlatno doba” hrvatske države, a Tomislav je okrunjeni kralj Hrvata čija se vlast protegnula i na bizantsku Dalmaciju. Nakon Kukuljevića takvo je viđenje Tomislava i njegove vladavine postalo općeprihvaćen stav historiografije koji je objeručke prigrlila i tadašnja hrvatska politika. Tomislav je izronio iz prošlosti kao naručen u uvjetima sve jačeg mađarskog pritiska, pa je granica Hrvatske na Dravi postala jedan od važnih argumenata u tadašnjoj neravnopravnoj borbi. Politička se situacija odrazila i u djelu T. Smičiklasa(32) u kojem je Tomislav prikazan kao “… čovjek mlad i vitežki,”, čija je država ugrožena od “… novoga biesnoga nekrštenoga plemena magjarskoga.”(33) Kako su u središtu zanimanja ovog rada samo granice hrvatske države u vrijeme Tomislava, nije na ovome mjestu nužno is-
10
crpnije se baviti korištenjem Tomislavove osobe tijekom sljedećih stotinjak godina za političke potrebe različitih ideologija. (34) Određivanje na zemljovidima granica neke države u prošlosti od početka je promašen posao, pristupi li mu se bez kritičkog promišljanja i analize povijesnih izvora, a poglavito u slučajevima kad postojeći izvori o samim granicama ništa ne govore. Postavlja se, osim toga, i pitanje može li se uopće u srednjem vijeku govoriti o granicama i što bi pod pojmom granica trebalo u tome vremenu podrazumijevati. Također je dvojbeno što bi “granica” trebala predstavljati u raznolikim državnim tvorevinama ranog srednjeg vijeka, primjerice što pod tim pojmom podrazumijevati u Bizantskom Carstvu, a što u Franačkoj, što je “granica” kod Mađara, što kod Hrvatske, a što kod Duklje, Raške ili Bugarske. Pretpostavimo li “granicu” na Balkanu kao krajnju crtu do koje se prostire područje vlasti nekog regionalnog vladara, priznaje li njegov prvi susjed takvo stanje i postoji li permanentan sukob oko razgraničenja? Zbog svih ovih pitanja i nejasnoća ukazuje nam se povlačenje na zemljovidu granica Hrvatske u Tomislavovo doba i u srednjem vijeku uopće kao više-manje proizvoljno određivanje rasprostiranja područja vlasti hrvatskog vladara. Ova proizvoljnost trebala bi proistjecati prvenstveno iz toga što iz današnje perspektive i zbog nedostatka izvornog materijala nije moguće takva privremena razgraničenja ustanoviti i pratiti njihova učestala pomicanja. No, takve gotovo svakodnevne varijacije ne mogu se poistovjećivati s nekritičkim pripajanjima na povijesnim zemljovidima cijelih pokrajina ili državnih tvorevina. Želimo li odrediti na kojem se prostoru protezala vlast hrvatskoga vladara dvadesetih godina X. stoljeća, moramo poći od onoga što je moguće iščitati iz povijesnih izvora. Jedino je vrelo vremenski blisko tome razdoblju De administrando imperio. Za ovu problematiku najvažnije je 30. poglavlje koje, kako je dobro znano, čini svojevrstan izuzetak cjeline kao nešto kasniji rad anonimnog kompilatora.(35) Spomenuti autor donosi popis hrvatskih županija i gradova. Županije su nabrojane ovim redoslijedom: Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Za posljednje tri anonim posebno naglašava da njima upravlja ban.(36) U gradove “Krštene Hrvatske” car pisac ubrojio je Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stu-
pin, Knin, Karin i Klobuk. Upada u oči vrlo mali broj gradova. Kritički odnos prema tom izvoru dopušta nam pretpostaviti mogućnost da je broj županija tadašnje Hrvatske vjerojatno, a broj gradova svakako, morao biti nešto veći.(37) No, to nam svakako ne dopušta svojevoljno određivanje broja gradova, županija i njihove teritorijalne rasprostranjenosti bez ikakva uporišta u izvorima. Temeljem podataka anonimnog autora 30. poglavlja razvidno je da su sve “Sklavinije” unutar “davnih” granica Dalmacije. To su mogle biti samo rimske granice, ali već je kasnoantička Dalmacija ponešto promijenila svoje granice iz klasičnog doba, pa i granica Hrvatske kod “istarskog gorja” ne može sa sigurnošću biti postavljena kod Labina u Istri. Car ne spominje ni Tarsatiku kao grad, a među nabrojenim županijama nema ni jedne koja bi sa sigurnošću obuhvaćala sjeverni dio današnjeg Hrvatskog primorja. Taj je dio “istarskog gorja” i danas teško prohodan, unatoč suvremenim prometnicama, pa se mogućim čini da su car i anonim pred očima imali neku drugu granicu, možda onu Dalmacije u Nepotovo doba, koja je, čini se, počinjala kod sustava utvrda claustra Alpium Iuliarum, koji se protezao od Tarsatike na sjever.(38) Proširenje granica Tomislavove države dovodilo se u starijoj hrvatskoj historiografiji, baš kao i njegova navodna krunidba, u svezu s podacima o velikoj vojnoj snazi Hrvatske, te o Tomislavovim pobjedama nad Mađarima i Bugarima. Neumoljiva vojna logika učinila je potpuno razumljivim zaključak koji se sam nametao. Nakon pobjeda u velikim bitkama, snažna hrvatska vojska neumoljivo kreće u protunapad, goni razbijenog protivnika, te zatim širi granice države do Drave i Drine, te na jug preko Cetine. Na današnjim smo povijesnim zemljovidima svjedoci još optimističnijih viđenja, prema kojima južne sklavinije Zahumlje, Travunija i Duklja posredno prihvaćaju vlast hrvatskog vladara kao vazalne zemlje. Već gotovo legendarna blago zakrivljena strelica od središta hrvatske države prelazi preko Unca i Une, okolice Siska i rijeke Česme prema Dravi, i obilježava Tomislavov prodor do te rijeke. Neumoljiva je činjenica da ni jedan sačuvani izvor ne daje uporišta tvrdnji o ikakvom proširenju granica Hrvatske u vrijeme Tomislava, kao ni za nekakav vojni prodor do Drave. Konstantin Porfirogenet o snazi Hrvatske navodi respektabilne podatke. Hrvatska prema carevim riječima podiže vojsku od
Broj 2 / Godište I 60000 konjanika i 100000 pješaka. No, povjerovavši ovim brojevima gubi se iz vida činjenica da navedeni broj konjanika podrazumijeva i približno isti broj konja, te da ratni i tegleći konj nemaju istu vrijednost. Zaboravlja se također i pitanje ispaše u tada gustim šumama prekrivenoj i većim dijelom planinskoj zemlji. O sjenu za zimsku prehranu 60000 konja da i ne govorimo, budući da treba imati na umu i zimsku prehranu ostale stoke. Onovremena Hrvatska niti je mogla proizvesti toliku količinu sijena, niti ga uskladištiti. Tomislavov prodor do Drave čista je fikcija starije hrvatske historiografije, temeljena na predalekosežnom zaključku da se neupitan Tomislavov sukob s Mađarima odvijao u slavonskim ravnicama. Dakako da o mjestu sukoba nema ni spomena u jedinom izvoru koji o Tomislavovu srazu s Mađarima govori.(39) No, teza o sukobu u ravnici ima i drugih slabih strana. Slavonija prve polovice X. stoljeća svakako nije sličila današnjoj plodnoj i pitomoj ravnici. Bio je to slabo naseljen, uglavnom močvarni kraj, ispresijecan mnoštvom vodotoka, od velikih rijeka do malih potoka, pokriven gustim šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka. I stari rimski putovi koje više od četiri stoljeća nitko nije održavao bili su u jadnom stanju. Osim toga, mađarska konjica, u to vrijeme strah i trepet Europe, bila bi u prednosti i na takvome terenu. Tomislav svakako nije raspolagao nekom značajnijom oružanom silom koja bi bila stalno pod oružjem, a niti suvremenim telekomunikacijama ili obavještajnom službom. Reakcija hrvatskog vladara na mađarski prodor, ma koliko bila brza u onovremenim uvjetima, svakako nije omogućavala ikakvu učinkovitiju obranu do trenutka dok Mađari već nisu prodrli duboko u unutrašnjost Hrvatske, a ni tada Tomislavove postrojbe nisu mogle biti osobito brojne. Vojna doktrina koju potkrjepljuje mnoštvo povijesnih primjera nalaže napad u trenutku dok neprijatelj to najmanje očekuje, na za njega nepovoljnu terenu. Koliko god bilo učinkovito u ravnici, na brdovitu terenu konjaništvo je gotovo neuporabljivo. Zato ne bi smjelo biti dvojbe da je Tomislav odabrao upravo takvo bojište, te iznenadio Mađare napavši ih na za njih nepovoljnom mjestu za borbu.(40) Odgovarajući na pitanje gdje se točno odvio taj sukob (ili sukobi), nužno je zaključiti da to zacijelo nije bila slavonska ravnica. Mađari su morali prodrijeti duboko u planinsko područje Hrvatske prije no što je Tomislav uspio mobilizirati značajnije snage. Ostaje otvorenim i pitanje svrhe prodora Mađara
u Slavoniju, te brojnosti i snage njihovih postrojbi.(41) Ideja o Tomislavovu prodoru do Drave predstavlja pak više od potcjenjivanja toga, očito vrlo sposobnog, vladara. Koja bi bila svrha jednog takvog prodora i bi li se hrvatski vladar izlagao opasnosti da preko nepoznatog i nepovoljnog terena vodi veći broj vojnika samo zato da bi stigao do Drave i potom se vratio nazad. Mađari su u to doba još bili nomadi i pljačkaši, pa su njihovi napadi bili motivirani i samofinancirani pljačkom. Tomislavova je pozicija bila sasvim drukčija. Vojni je pohod, kao i danas, bio vrlo skup pothvat, a krajnji rezultat i korist za hrvatskog vladara upitni. Što bi Tomislav dobio tim pohodom? Je li ga mogao financirati? Je li uopće imao kakvu prostornu predodžbu i zacrtani ratni plan? Zemljovida zacijelo nije imao niti su mu mogli biti poznati, a malo je vjerojatno da bi se na njima mogao snaći. I Tomislavova pobjeda nad Bugarima ostvarena je gotovo sigurno na isti način. Čudno je da Pop Dukljanin o ovoj pobjedi ne govori ništa, mada mu je ona zbog blizine bojišta morala biti poznatija. I Bugarska je geografski mnogo bliže, pa bi već i zbog toga njegov interes za hrvatsko-bugarski sukob morao biti primarniji. No, ljetopisac o ovom sukobu ne zna i ne govori ništa. Razlog je očito u tome što se koristio raznim izvorima iz kojih je proizvoljno uzimao podatke, a njegovo je opće obrazovanje očito bilo dosta siromašno. (42) Za nas su zato mnogo dragocjeniji bizantski izvori koji izravno govore da je klopka koju je Tomislav postavio Simeonovu vojskovođi Alogoboturu negdje u planinama današnje Hercegovina bila tako uspješna da je broj bugarskih vojnika koji su preživjeli bitku bio zanemariv.(43) No, ni u ovom slučaju Tomislavu nije bila potrebna osobito velika vojna sila. Iz navedenoga je razvidno kako se Tomislav s nadmoćnim silama onoga vremena uspješno sukobljavao koristeći taktiku iznenađenja, uspješno birajući mjesto i vrijeme bitke. Upitno je bi li se vladar kojemu su prednosti takva ratovanja bile vrlo dobro poznate i obilato se njima služio, odvažio na nekakve vojne prodore većih razmjera preko vrlo nepovoljnih terena poput ravne i močvarne Slavonije ili brdovite i teško prohodne Bosne, izlažući sebe i svoju vojsku iznenađenjima kakva je i sam pripremao svojim neprijateljima. Stave li se ove pobjede u odgovarajući kontekst onoga vremena, uz razuman stav prema mogućnostima za eventualne
vojne pohode do Drave i Drine, ostaje zaključiti da nikakvog utemeljenja za veće proširivanje granica u povijesnim izvorima nema, jednako kao ni u realnim gospodarskim i vojnim potencijalima ranosrednjovjekovne hrvatske države. Vijest o vojnoj snazi Hrvatske što ju donosi car Konstantin VII. posljedično se odnosi na činjenicu da je Tomislav izvojevao pobjede nad svojim protivnicima, negoli na stvarno poznavanje hrvatske vojne moći. Brojke što ih car iznosi treba shvatiti opisno, a ne kao realnu veličinu, i njihov je cilj prije bio da impresioniraju slikovitošću.(44) U pitanje Tomislavove vlasti nad Dalmacijom ovom prilikom ne treba ulaziti, mada ovu temu još uvijek treba ostaviti otvorenom.(45) Nije zgorega pitanju osnovanosti tvrdnje o proširenju granica Tomislavove države pristupiti još jednom sa zbirom podataka što ih o tome vladaru donose sačuvani izvori. Priča o Tomislavu na temelju sačuvanih vijesti izgledala bi ovako: U vrijeme Tomislava bio je 914. nadbiskup Ivan. (Toma Arhiđakon) Tomislav je vladao umjesto svoga brata koji je bio snažniji od njega. U to vrijeme pokrene ugarski vladar protiv Tomislava vojsku, ali Tomislav ga je u mnogo ratova uvijek pobijedio i natjerao u bijeg. Nakon dvanaest godina Tomislav je umro u trinaestoj godini svoga kraljevanja. Ostavio je nasljednike. (Pop Dukljanin) Bugari su provalili u Hrvatsku, a ondje su ih Hrvati sve poubijali. (Konstantin Porfirogenet) Simeon je u Hrvatskoj izgubio sve svoje čete. (Nastavljač Kronike Georgija Hamartola) U vrijeme presvetoga pape Ivana u granicama Dalmacija i u pokrajini Hrvata vladao je kralj Tomislav. (Uvod nepoznatog redaktora zaključaka crkvenog sabora u Splitu) Tomislav, ljubljeni sin i kralj Hrvata. (Papa Ivan X.) Krštena Hrvatska postavlja do 60000 konjanika, a do 100000 pješaka i sagena do 80 i kondura do 100. Na sagenama ima po 40, a na kondurama po 20, a na manjim kondurama po 10 ljudi. Takvu moć i mnoštvo naroda Hrvatska je imala do arhonta Krasimera. (Konstantin Porfirogenet) U Hrvatskoj su županije Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, Gacka, Lika i Krbava. Gackom, Likom i Krbavom upravlja ban. (Anonimni autor 30. poglavlja) Gradovi krštene Hrvatske su Nin, Biograd, Belica, Skradin, Livno, Stupin, Knin, Karin i Klobuk. (Konstantin Porfirogenet) Razvidno je da u onome što govore sačuvani izvori nema nikakva znanstvenog utemeljenja za tvrdnju o proširenju granica u Tomislavovo doba, kao ni za mišljenje o vojnom pohodu do Drave ili Drine. Još
11
Hrvatski povijesni portal manje uporišta nalazimo za tvrdnju o pripajanju Slavonije Hrvatskoj. Ne može, također, prema sačuvanim izvorima, biti govora ni o priključenju Paganije Hrvatskoj, kao ni o vazalnom odnosu južnih sklavinija Zahumlja, Travunije i Duklje prema hrvatskom vladaru. Ako ikakvih naznaka o proširenju granica možemo nazrijeti u šturim vijestima, onda bi to bilo spomenuto širenje Tomislavove vlasti na bizantski posjed Dalmacije, ali ni tada se ne bi moglo govoriti o širenju granica, jer bi u tom slučaju Tomislav spomenute krajeve dobio da njima upravlja kao bizantski službenik. Hrvatska je na jugu dosezala do Cetine, a njezin opseg u Tomislavovo doba “… ni po čemu nije bio veći ili manji od onog neposredno prije ili poslije njega.”.(46) Najnovija arheološka istraživanja potvrđuju tezu da je područje ranosrednjovjekovne Slavonije sve do potkraj XI. stoljeća određeni “… tampon-prostor staromađarske i starohrvatske države.”.(47) Neporeciva je činjenica da o hrvatskim granicama u većem dijelu ranog srednjeg vijeka ne možemo sa sigurnošću kazati gotovo ništa, ali profesionalna etika nalaže povjesničaru racionalan, apolitičan i kritičan pristup i tome historiografskom problemu. Vratimo li se ponovno na početku ovog rada već postavljenom pitanju, temeljem kojih izvora su hrvatske granice u Tomislavovo doba postavljene na Drinu, Dravu i Muru, odgovor može biti samo jedan. Takvog izvora nema, već se radi o nekritički preuzetom mišljenju što ga je iznio I. Kukuljević u bitno drukčijim političkim okolnostima, u vrijeme dok je i hrvatska historiografija još bila u povojima. Mada je novija hrvatska historiografija od sedamdesetih godina dosta uspješno slijedila svjetske trendove, mit o Tomislavu kao vladaru koji je “sjedinio Panonsku i Dalmatinsku Hrvatsku” preživio je upravo u školskim udžbenicima i školskim povijesnim zemljovidima. Na tim je zemljovidima Tomislavova država u odnosu na Kukuljevićeve granice, doduše, izgubila područja Bosne između istoimene rijeke i Drine, ali ni time nije bila svedena u realne političke okvire. Teško prohodni planinski bedem Dinarida svakako u Slavoniji nije omogućavao ikakvu čvršću i trajniju vlast hrvatskom vladaru u doba najrazornijih i najučestalijih pohoda mađarskih konjanika. Dakako da je područje krajnjeg dosega vlasti hrvatskog vladara prema sjeveru nemoguće odrediti, ali je gotovo sigurno da ona nije prelazila dublje u slavonsku ravnicu, već se prije držala prirodne granice obronaka i rijeka Save i Kupe.
12
U teškim političkim okolnostima XIX. stoljeća mit o velikom kralju koji u smrtnoj opasnosti staje na branik domovine i u velikim bitkama odbacuje neprijatelja, te pritom postavlja granice upravo na tadašnje (i današnje) granice Hrvatske i Bosne, koja je tada (kao i danas) smatrana hrvatskom zemljom, bio je nužan i dobrodošao hrvatskom narodu. Današnje su političke okolnosti bitno drukčije negoli u XIX. stoljeću i renesansa Kukuljevićevih granica na povijesnim zemljovidima danas je u potpunosti neprihvatljiva. Ostaje zaključiti da u svjetlu sačuvanih povijesnih izvora u Tomislavu treba vidjeti uspješnog i sposobnog vladara koji je u granicama svojih mogućnosti s mnogo uspjeha odgovorio izazovima što ih je vrijeme u kojem je živio postavilo pred njega, kao vladara zemlje koja je bila okružena i našla se na udaru tadašnjih sila. Državu koju je naslijedio Tomislav je uspio očuvati, možda ponešto i proširiti njezine granice, te ju neokrnjenu predao svojim nasljednicima. Određivanju granica Hrvatske u Tomislavovo doba danas se više ne bi smjelo pristupiti na osnovu vijesti Konstantina Porfirogeneta o 60000 konjanika i 100000 pješaka, već s pitanjem je li eventualno širenje državnog područja bilo hrvatskom vladaru teret ili korist, je li uopće i do koje mjere je bilo izvedivo. Nakana ovog rada nije bila cjelovita historiografska obrada vladavine Tomislava i Hrvatske njegova vremena, što na ovako ograničenom prostoru i nije moguće učiniti. No, očito je potrebno progovoriti o pitanju tadašnjih hrvatskih granica kako bi se ukazalo na potrebu poštenijeg i savjesnijeg odnosa prema povijesnoj utemeljenosti stavova koji se u školskim udžbenicima prezentiraju djeci kao povijesna istina.
Bilješke uz tekst: 1. J. Lučić, B. Drašković, Povijesni atlas za osnovnu školu, Zagreb 1983., 11. 2. J. Lučić, Povijesni atlas, Zagreb 1989., 13. 3. J. Lučić et al., Hrvatski povijesni zemljovidi, Zagreb 1993., 10. 4. F. Sabalić, Povijest za VI. razred osnovne škole, Zagreb 1996., 23. 5. I. Makek, Povijest, udžbenik za VI. razred osnovne škole, Zagreb 1997., 34. 6. F. Mirošević, F. Šanjek, Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1995. (2),
58. 7. A. Mijatović, F. Mirošević, F. Šanjek, Hrvatska i svijet od V. do XVIII. stoljeća, Zagreb 1997., 58. 8. V. Đurić, I. Peklić, Hrvatska i svijet od prapovijesti do Francuske revolucije 1789. godine, Zagreb 1997., 36. 9. V. Posavec, T. Medić, Stvaranje europske civilizacije i kulture (V.-XVIII. st.), Zagreb 1997. (2), TAB. VII. 10. N. Budak, V. Posavec, Rađanje suvremene Hrvatske i Europe, Od seobe naroda do apsolutizma, Zagreb 1997. Kako je ovaj udžbenik redovito pobjeđivao na raspisanom natječaju, a potom na superrecenzijama odbijan, u tisak je upućen u obliku priručnika bez povijesnih zemljovida. Odobrenje za uporabu u nastavi dobio je tek naknadno, nakon što je učenicima već bio podijeljen usporedni udžbenik I. Makeka. 11. H. Matković, B. Drašković, Povijest 2, Zagreb 1991., (2), I. izmijenjeno izdanje 96. 12. Oba su udžbenika sustavno onemogućavana na razne načine. Stoga su oba izdana kao priručnici, a tek potom im je Ministarstvo dodijelilo status udžbenika, mada postupak za oba udžbenika još nije okončan. 13. Program A. Szabo i suradnika zbog nekvalitete već nekoliko godina važi kao privremeni i sanacijski, te je u sadašnjem trenutku raspisivanje natječaja za izradu novog nastavnog programa povijesti imperativno. 14. Hrvatska u doba kralja Tomislava, ur. V. Muler, rec. A. Szabo, struč. sur. A. Szabo, Zagreb 1996. 15. I. Goldstein, O Tomislavu i njegovom dobu, Radovi Instituta za hrvatsku povijest 18, Zagreb 1985., 23-55. Također i u I. Goldstein, O latinskim i hrvatskim naslovima hrvatskih vladara do početka 12. stoljeća, Historijski zbornik XXXVI (1), Zagreb 1983., 141-164. 16. N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine, Zagreb 1972., 31; Usp. i I. Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb 1995., 275. 17. O tome vidi N. Klaić, Historia Salonitana Maior, Beograd 1967., 95; Klaić, Izvori, 30. 18. Klaić, Izvori, 30. 19. “… papa pošalje Ivana, časnog biskupa ankonitanske Crkve, i Leona, palestrinskog biskupa, sa svojim pismima…”, u Klaić, Izvori, 30-31. 20. Klaić, Izvori, 29. 21. Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije II, Beograd 1959., 44-56; Također u Goldstein, O Tomislavu, 24. 22. O tome opširno u N. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb
Broj 2 / Godište I 1970., 284-289. i tamo nav. lit. 23. Klaić, Izvori, 30. 24. F. Rački, Thomas archidiaconus, Zagreb 1894., 36; Toma Arhiđakon, Kronika, ur. i prev. V. Rismondo, Split 1977., 42. 25. V. Mošin, Ljetopis popa Dukljanina, Zagreb 1950., 57-58. 26. N. Klaić, Zagreb u srednjem vijeku, Zagreb 1982., 21; Goldstein, Hrv. r. sr. vijek., 282. 27. Goldstein, O Tomislavu, 25; isti, Hrv. r. sr. vijek, 275. 28. I. Lucius, De Regno Chroatiae et Dalmatiae libri sex, lib. II, caput VI, Amsterdam 1666; Također i Goldstein, n. dj., 275. 29. F. Rački, Kada i kako se hrvatska kneževina preobrazi u kraljevinu, Rad JAZU 17, Zagreb 1871., 70-89. 30. V. Klaić, Tomislav, prvi kralj hrvatski (914-927), Hrvatska lipa, br. 21, 23. V. 1875. 31. I. Kukuljević-Sakcinski, Tomislav, prvi kralj hrvatski, Rad Jazu 58, Zagreb 1879., 1-52. 32. T. Smičiklas, Poviest hrvatska I, Zagreb 1882., 215-226. 33. isti, n. dj., 215. 34. O tome opširno u Goldstein, O Tomislavu, 25-35. 35. O djelu De administrando imperio literatura je toliko opsežna da ju je na ovome mjestu nemoguće citirati. Skrećemo pozornost na N. Klaić, Najnoviji radovi o 29., 30. i 31. poglavlju u djelu De administrando imperio cara Konstantina Porfirogeneta, SHP 15/1985., 31-60; također i V. Košćak, Pripadnost istočne obale Jadrana do splitskih sabora 925-928., HZ, XXXIII-XXXIV (1), Zagreb 1980.-81., 291-355, i njegovu polemiku s L. Margetićem na stranicama Historijskog zbornika. Margetićevo viđenje i analizu vijesti Konstantina Porfirogeneta usp. u Margetić, Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata, Zbornik Hist. zavoda JAZU 8, 1977., 5-88. Najnovija literatuira u T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, Zagreb 1997. 36. Klaić, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 285-288. 37. Klaić, n. dj., 288. 38. O tome opširno raspravlja M. Suić, Hijeronim Stridonjanin-građanin Tarsatike, Rad JAZU 426, Zagreb 1986, 213-278, ali i on mora priznati da nam nisu poznate sve promjene granice Dalmacije prema Italiji, to jest Istri. 39. LJPD, 57-58. 40. O tome u Goldstein, O Tomislavu, 40-42. Goldstein je potpuno u pravu kad konstatira da mađarski prodori nisu u to vrijeme svojim glavnim prodorima usmjereni put Hrvatske i da se svakako radilo o manjim provalama malobrojnih postrojbi pljačkaškog karaktera. I on je mišljenja da
su se ti sukobi odigravali u unutrašnjosti Hrvatske, negdje u Dinaridima, a ne u ravnici. 41. Da su mađarski prodori bili sporadični i s malim snagama potvrda je i to da ih ne spominje ni Konstantin VII. Porfirogenet. Viz. izvori, II, 33. 42. Klaić, n. dj., 17-22. 43. “Hrvati ih ondje sve poubijaju.” “… poražen posvema izgubi sve svoje (čete).”, u Klaić, Izvori, 29-30. 44. To je općepoznati način razmišljanja i opisivanja srednjovjekovnog čovjeka, a pretjerivanje u opisivanju i danas je široko korišten način pripovijedanja. 45. O tome usp. S. Antoljak, Zadar za vrijeme hrvatskih narodnih vladara, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, sv. 14-15, Zadar 1976. 23-24; V. Košćak, n. dj., 275281; L. Margetić, Marginalije uz rad V.
Kralj Tomislav - crtež tušem reproduciran u knjizi “Hrvatska povijest djedova unuku” prof. dr. Marka Šeparovića u izdanjima iz 1936. i 1938. godine Košćaka “Pripadnost istočne obale Jadrana…”, HZ, XXXVI, 1983, 275-281; Goldstein, O Tomislavu, 36 i bilj. 49; N. Budak, Prva stoljeća Hrvatske, Zagreb 1994., 3132. 46. Goldstein, n. dj., 41. 47. Ž. Tomičić, Ranosrednjovjekovni kulturni krajobraz savsko-dravskog međurječja, Starohrvatska spomenička baština, rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejsaža, Zagreb 1996., 151-160. i tamo nav. lit., 156. •
13
Hrvatski povijesni portal
HRVATSKI STUDENTI NA SREDNJOVJEKOVNIM SVEUČILIŠTIMA Napisao: dr.sc. Hrvoje Petrić Objavljeno: 9.4.2008. Link: http://goo.gl/VWJzl7
Oxford Povezanost Hrvata sa visokoškolskom naobrazbom i njihova nazočnost u velikom broju diljem zapadnih sveučilišta već u prvim desetljećima nakon njihovih osnivanja, govori u prilog dubokoj ukorijenjenosti hrvatskog naroda zapadnoeuropskom civilizacijskom prostoru. Hrvati su tamo dobivali znanja koja su prenosili u domovinu. Mnogi od njih su ostali raditi kao profesori i time doprinosili ukupnom razvoju raznih europskih znanosti.
Europska sveučilišta u srednjem vijeku Sveučilište je zajednica znanstvenih ustanova. Uz to, ono je zajednica studenata i njihovih profesora. Razvitak gradova, obrta i trgovina na jednoj, te potreba za znastvenim fundiranjem teoloških spoznaja korištenih za borbu protiv krivovjeraca na drugoj strani stvorili su preduvjete za stvaranje prvih sveučilišta. Najstarije sveučilište je osnovano na talijanskom prostoru u Bologni. Uz Bolognu je visoki ugled rano steklo sveučilište u Parizu. Otvaranju sveučilišta je doprinijela potreba za novim pravnim i medicinskim znanjima, a dozvolu za njihovo otvaranje su davali pape ili kraljevi te su im podijeljivali privilegije. Njima su sveučilišta postala neovisna od svjetovne vlasti i pravnog sustava. U srednjem vijeku sveučilišta su se sastojala od četiri fakulteta – Umijeća, Dekreta ili Kanonskog prava, Medicine i Teologije. Fakultetima: Dekretom, Medicinom i Teologijom ravnali su naslovni učitelji ili regens, s dekanom na čelu. Pariški fakultet umijeća, kao najbrojniji, je bio ustrojen po sustavu nacija. Postojale su četiri nacije: francuska, pikardijska, normandijska i engleska, a na
14
čelu svake od njih je bio prokurator. Nacije su samo približno odgovarale mjestu porijekla studenata, a u knjigama popisa pripadnika pojedinih nacija možemo pronaći studente iz hrvatskih krajeva. Glavar sveučilišta je bio kancelar. Za razliku od Pariza, u Oxfordu od 1274. godine iščezava sistem nacija. Postojale su nacije sjevernjaka ili boreales i južnjaka ili australes. U Bologni profesori nisu pripadali sveučilištu. Sveučilišna korporacija je okupljala samo studente. Učitelji su sačinjavali kolegij doktora. Kako je u Bologni bilo više sveučilišta, svaki je fakultet tvorio zasebnu korporaciju. Tamo su postojale dvije nacije: citramontanaca i ultramontanaca. Organizaciju studija su regulirali sveučilišni statuti. Do utemeljenja tzv. “kolegija dvanaestorice” (1180.) pariški studenti nisu imali posebne rezidencije. U prvoj polovici 13. stoljeća bilo je izgrađeno više kolegija u kojima su studenti dobivali stan i hranu. Najslavniji pariški kolegij, podignut 1257. godine, nosi ime svoga utemeljitelja Roberta Sorbona. Za razliku od sličnih zavoda, Sorbona je bila kuća studija, opskrbljena bogatom knjižnicom, oko koje će se kasije izgraditi veliko i u cijelom svijetu poznato sveučilište. Sveučilišta su se ponekad otvarala i radi seobe studenata, odnosno profesora koji su se zbog sukoba s crkvom ili gradskim vlastima selili u druga mjesta. Npr. engleski su se studenti selili iz Pariza u Oxford sredinom 12. stoljeća, iz Oxforda u Cambridge 1209. godine. Istim načinom je nastalo sveučilište u Leipzigu u 15. stoljeću. Najstarija sveučilišta su
bila u Italiji. U Salernu je u 9. stoljeću bila medicinska škola. U Bologni je 1088. godine osnovana pravna škola uz koju su se razvijali i ostali fakulteti. U Italiji su kasnije osnivana sveučilišta u Padovi (1222.), Napulju (1224.), Sieni (1246.), Rimu (1303.), Paviji (1361.), Torinu (1405.), Parmi (1422.), Cataniji (1444.) itd. U Francuskoj je najstarije sveučilište osnovano u Parizu sredinom 12. stoljeća, nakon toga sveučilišna središta su postajala: Montpellier (1181.), Toulouse (1230.), Grenoble (1339.), Aix-Marseille (1409.), Poitiers (1431.) itd. U Engleskoj je najstarije sveučilište u Oxfordu osnovano u 12. stoljeću, slijede novija sveučilišta: Cambidge (1209.), St. Andrews (1411), Glasgow (1451.) itd. Na njemačkom govornom području prvo je osnovano sveučilište u Beču koje je osnovano 1365. godine. Slijedilo je osnivanje mlađih sveučilišta: Heidelberg (1385.), Köln (1388.), Erfurt (1392.), Leipzig (1409.), Rostock (1419.), Basel (1460.), Freiburg (1460.), Ingolstadt (1472.), Trier (1473.), Tübingen (1477.), Mainz (1477.) itd. U slavenskim zemljama najstarije je sveučilište u Pragu osnovano 1348. godine, značajno je sveučilište u Krakovu osnovano 1364. godine itd.
Veze hrvatske i pariškog sveučilišta Studenti iz srednjovjekovne Hrvatske su bili malobrojni, a povjeravali su se vodstvu magistara drugih narodnosti. Poznato je da je Marko iz Srijema magistrirao pod vodstvom prof. Johanna iz Leydena, dok je Pavao Nikolin koji je za sebe “tvrdio da je iz Ugarske, iako se govorilo da je zapravo iz Slavonije” pripremao licencijat s prof. Johannom iz Utrechta, a doktorat kod prof.
Broj 2 / Godište I Thomasa Lyna iz Škotske. Pavao Nikolin je jednom prilikom jamčio za svog zemljaka Martina Bereka. Od 1400. na pariškom će se sveučilištu pojaviti prvi profesori iz Slavonije: Juraj iz Slavonije, Pavao Nikolin, Martin Berek (1430. godine je izabran rektorom sveučilišta) itd. Između 1378. i 1432. godine je osam studenata s prostora između Jadrana i Drave s uspjehom završilo redoviti studij Fakulteta slobodnih umijeća. Sedmorica od njih su upisala predavanja na višim fakultetima iz medicine, prava i teologije. Juraj iz Slavonije (1355. ili 1360-1416.) je bio “magistar artium” i doktor teologije, kanonik i penitencijar tourske crkve. Mnoge knjige koje su bile namijenjene upotrebi u tourskoj crkvi Juraj je prepisao svojom rukom i označio ih glazbenim notama. Osnovne elemente znanja je stekao u glagoljaškoj sredini. U Pariz je došao krajem sedamdesetih godina 14. stoljeća kao svećenik akvilejske dijeceze. Spominje se 1403. godine kao profesor na pariškom sveučilištu da bi godinu dana kasnije otišao u Tours. U vrijeme studija je bio član engleske odnosno anglonjemačke nacije u čijim je poslovima aktivno sudjelovao. On je kasnije ukrašavao kodekse, bio je glazbeno aktivan, a pisao je asketskoteološke rasprave poput djela “Tvrđava djevičanstva” kao i molitvene obrasce. Spomenutu raspravu je napisao 1411. godine u latinskoj i francuskoj verziji pa je njenim pisanjem ušao u povijest francuske i europske literature.
Sjeverna Hrvatska i sveučilište u Padovi Sveučilište u Padovi je 1222. godine osnovala skupina profesora i studenata koji su zbog jednog sukoba napustili Bolognu. Ubrzo se novo sveučilište proširilo zahvaljujući pomoći i povlasticama, koje je dobila od kneževa od Carrare. U početku se sveučilište dijelilo na dvije nacije: citramontani i ultramontani. Godine 1399. razdijeljeno je na dva fakulteta: pravni i slobodnog umijeća. Na čelu svakog fakulteta je bio rektor, kojeg su u vrijeme korizme birali na godinu dana svi pripadnici fakultetske zajednice. Iz dokumenata se može vidjeti veliki broj studenta iz sjeverne i južne Hrvatske. Studenata i profesora u Padovi podrijetlom iz južnih hrvatskih krajeva je bilo tako mnogo da njihova obrada zaslužuje zasebnu obradu. Već u 13. stoljeću spominju se kao padovanski studenti požeški prepošt Vrbacius (1264.) i zagrebački prepošt Petar (1268.). Vrbacius je bio dok-
tor civilnog prava i spominje se 1280-1286. godine kao kancelar kraljice Elizabete. Godine 1379. spominje se u Padovi doktor prava, lektor zagrebački i kustos čazmanski Ivan te zagrebački kanonik Nikola od Moravča. Godine 1382. u Padovi je boravio neki Nikola sin Stjepana iz Slavonije, a 1387. arhiđakon gorički Andrija. Ivan iz Zamse, kanonik varadinski i bosanski te Petar od Secha, arhiđakon zagrebački spominju se 1399. godine. Na sveučilištu u Padovi su studirali humanisti rodom iz srednjovjekvne Slavonije Ivan Vitez od Sredne i Janus Pannonius (1454-1458.). Oni su iskoristili svoja padovanska poznanstva, kako bi sakupili i u Ugarsku doveli svoj “kulturni krug”. Janus Pannonius je u Padovi boravio od 1454. do 1458. godine istaknuvši se znanjem i govorničkim sposobnostima. U 15. stoljeću su na padovanskom sveučilištu studirali zagrebački kanonici: Blaž od Moravča (1467. promoviran za doktora kanonskog prava), Martin od Građene, Ivan Vitez ml. (stekao doktorat kanonskog prava 1468.), kantor Ivan (umro 1448. godine), Martin de Ilkusch, Petar Parčić iz Koprivnice (dana 28. travnja 1480. promoviran za doktora kanonskog prava). U 16. stoljeću su nastavljene veze između padovanskog sveučilišta i zagrebačkog kaptola. Tako je npr. u Padovi studirao kanonik Stjepan Brodarić (1506. godine je postigao doktorat iz kanonskog prava), kasniji znameniti diplomat, pisac i političar. Toma Bakač je 1534. godine pisao iz Padove svome ocu “da bi rado prešao u Bolognu, jer se u Padovi humanistička naobrazba počinje zanemarivati”. Iste je godine Toma Bakač bio izabran za konzilijarija ugarske nacije u Padovi, ali je izbor iz formalnih razloga bio poništen. Osim njega za konzilijarije ugarske nacije su bili birani pravnici iz Slavonije Juraj Drašković (1551.), Nikola Keglević (1552.) i Julije Herković od Zajezde (1602.). U Padovi je nekoliko puta (1549/50, 1558-1560.) boravio Andrija Dudić, podrijetlom najvjerojatnije iz Orehovice u Hrv. Zagorju. On je na padovanskom sveučilištu studirao peripatetičku filozofiju i prirodne znanosti. U Padovi je na latinski jezik preveo jedno neizdano djelo Dionizija Halikarnašanina i taj prijevod dao tiskati u Veneciji 1560. godine.
Janus Pannonius
Sveučilište u Beču i sjeverozapadna Hrvatska Bečko je sveučilište utemeljeno 1365., a vojvoda Alberto III ga je obnovio godine 1385. po uzoru na sveučilište u Parizu. Na sveučilištu u Beču je studiralo mnogo studenata iz srednjovjekovne Slavonije, a neki od profesora su bili iz istog kraja. Postojale su četiri nacije: austrijska, ugarska, rajnska i saska. Studenti iz Slavonije u pravilu su upisivani u ugarsku naciju, ali je već od 20-tih godina 15. stoljeću bilo primjera upisivanja istih u sastav austrijske nacije. Studenti su od lipnja 1377. do 1385. godine bili upisivani jednom godišnje, a od 1385. godine upisivani su semestralno tj. dva puta godišnje – u travnju i listopadu. Sam upis pojedinog studenta u matičnu knjigu bio je uglavnom ograničen na ime, kasnije i prezime, podrijetlo (najčešće mjesto iz kojeg su dolazili) i upisnu taksu. Do 1876. godine su bečke sveučilišne matične knjige bile zagubljene pa se do tada o slavonskim studentima nije moglo ništa ni znati. Kasnije su matične knjige objavljene, a prvi je svezak objelodanjen 1956. godine. Kasnije je objavljeno još pet svezaka u kojima se mogu pronaći podaci o sveučilištu i studentima u Beču sve do početka 18. stoljeća. Upis studenata u matične knjige je vršio rektor sveučilišta. Pošto se novopridošli student najkasnije mjesec dana po svom dolasku na sveučilište prijavio rektoru, i pred njim položio prisegu pridržavanja reda propisanog statutom, i plativši taksu upisnine koja je iznosila 2 groša za obične studente, a 4 za plemiće, bio je upisan u matične knjige.
15
Hrvatski povijesni portal Tijekom 14. i 15. stoljeća na filozofskom fakultetu bečkog sveučilišta predavalo je, koliko je za sada poznato, šest profesora porijeklom iz srednjovjekovnog Hrvatskog kraljevstva. Luka iz Požege je 1417. godine predavao Euklidove elemente (“Libros Elementorum Euklidis”), koji su tada bili temeljni matematički udžbenik. Godine 1432. je Nikola iz Zagreba predavao prvi dio Aleksandrovih nauka (“Primam partem docrinalium Alexandri”), a godinu dana kasnije isti je predavao “Musicam Murim”. Juraj iz Čazme je 1439. godine predavao matematiku. Nekoliko profesora iz Slavonije je predavalo prirodnu filozofiju. Tako je Valentin iz Koprivnice predavao knjige o stvaranju i razotkrivanju (“Libros de generatione et corruptione”), što je treće po redu Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo 1454. godine. Ladislav iz Požege je 1476. godine predavao četvrto Aristotelovo prirodnoznanstveno djelo “Metheorica” koje je inače bilo predmet mnogih komentara naših autora u kasnijim razdobljima. Osim njih poznato je da je 1489. godine Benedikt iz Čazme predavao djelo “Obligatoria”. Uz to je poznato da je 90-tih godina 15. stoljeća na bečkom sveučilištu držao predavanja iz kanonskog prava Ivan Vitez ili Vitezić. Prema istraživanjima I. Bojničića i F. Šišića, poznata su imena dužnosnika na bečkom sveučilištu. Prije spomenuti profesor Valentin iz Koprivnice je 1455. godine bio savjetnik filozofskog fakulteta. Za egzaminatore na filozofskom fakultetu su iz Slavonije bili birani: Nikola iz Zagreba 1432. godine, Valentin iz Koprivnice 1455. godine i Ladislav iz Požege 1478. godine. Osim toga četiti su Slavonaca obnašala dužnost prokuratora ugarske nacije. To su bili Toma iz Zdenaca 1463. godine, Ladislav Orzaguillag iz Požege 1476. godine, Ivan Planckner “ex Gottiaw”, 1480. godine, koji je bio komarnički arhiđakon i zagrebački kanonik, te Ivan Aurifabri iz Varaždina 1517. i 1531. godine. U razdoblju od 1377. do 1600. godine na bečkom je sveučilištu studirao relativno veliki broj studenata s područja čitave Slavonije. Bilo ih je sigurno nekoliko stotina. Točan broj se ne zna, a teško ga he odrediti jer su potrebna povijesno-topografska istraživanja koja bi odredila koja su slavonska mjesta tada postojala. Najviše studenata je bilo podrijetlom iz većih gradova. Iz Zagreba je studiralo 57 studenata, iz Koprivnice 42, Varaždina 38, Križevaca 34, Čazme 23 studenta.Također su zabilježeni studenti iz Istre te drugih primorskih krajeva uz istočnu obalu Jadrana (npr. Rab).
16
Veze s ostalim sveučilišnim središtima Za slavonski prostor je bilo značajno osnivanje Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni koji je bio jedan od odgojnih zavoda u kojem su se prvenstveno školovali pitomci iz Zagrebačke biskupije. Osnova ga je 1553. godine biskup Pavao Zanodi po uzoru na Collegium Germanicum-Hungaricum u Rimu. Za stalno sjedište kolegija zagrebački kanonik Stjepan Zac je 1556. godine kupio kuću u središtu Bologne. U zavodu je najčešće boravilo 6-10 pitomaca koji su na bolonjskom sveučilištu studirali teologiju, pravo, a poneki i medicinu. Između ostalih, iz Hrvatske se kao značajni spominju: 1561. Nikola i Ivan Dusnycha Kaproncza, 1598. Baltazar Napuli i drugi. Sveučilište u Grazu je osnovano 1586. godine i na njemu će početkom 17. stoljeća doći do znatnog povećanja broja studenata iz prostora srednjovjekovne Hrvatske (uz istovremeno relativno smanjenje njihovog broja na bečkom sveučilištu). Krajem 16. stoljeća još uvijek nije zabilježen veliki broj hrvatskih studenata na ovom sveučilištu. Prvi slavonski student je zabilježen 1587. godine. To je bio Ivan Kytonicius (Kitonić) iz Kostajnice. Godine 1589. spominju se Ivan Vidović iz Brdovca i Juraj Wrnoczy iz Zagreba. Iz Zagreba su bili i Mihael Vernić i Gabrijel Bukovački koji su zabilježeni 1591. godine. Iste godine spominju se Lovro Palfi iz Varaždina i Matija Gereczi iz Gradeca. Godine 1592. je primjerice poznat Martin Altabak iz Zagreba, a 1594. Stjepan Ratkaj iz Velikog Tabora. Godinu dana kasnije u Grazu su studirali Matija Koronghi iz Nedelišća i Ivan Mišljanović iz Zagreba, a 1596. se spominju Nikola Capronczai, Ivan Radović iz Zaboka, Blaž Napoli iz Zagreba itd. Kako se vidi krajem 16. stoljeća su u Grazu studirali studenti
uglavnom iz sjevernih hrvatskih krajeva. Iz južne Hrvatske i Istre prvi će se studenti na gradačko sveučilište upisati tek u 17. stoljeću. Na sveučilištu u Krakovu je iz hrvatskog područja bilo najviše studenata porijeklom iz Varaždina, a zabilježeno ih je 11. Od 1413. do 1579. godine iz slavonskog područja u Krakovu je studiralo 6 studenata iz Zagreba, 2 iz Vrbovca, a po 1 iz Gradeca, Koprivnice, okolice Čazme, okolice Križevaca, Velike itd. Osim spomenutih veza između slavonskog prostora i europskih sveučilišta treba spomenuti još neke za koje su dostupni podaci. Prije smo spominjali podatke o padovanskom sveučilištu kojima treba dodati da je između 1379. i 1537. godine tamo studiralo 15 Zagrepčana. Na sveučilištima u Bologni, Ferrari, Sieni i Rimu od 1441. do 1598. je studiralo 38 Zagrepčana. Jedan student s Gradeca je bio upisan i u Baselu 1580. godine, a Hrvati su studirali i u Pragu. •
Broj 2 / Godište I
JANUS PANNONIUS ILI IVAN ČESMIČKI Napisao: dr.sc. Hrvoje Petrić Objavljeno: 11.2.2008. Link: http://goo.gl/IYKvQ9
Uz pomoć forenzičke rekonstrukcije Janus Pannonius je pokazao svoje pravo lice
Znameniti humanist Janus Pannonius u literaturi poznatiji kao Ivan Česmički rođen je 29. kolovoza 1434. godine. Otac mu je umro 1440. godine, kad je imao samo šest godina. Nakon očeve smrti se za njegov odgoj brinuo ujak Ivan Vitez od Sredne (1405-1472). Djed Janusa Pannoniusa (otac Ivana Viteza od Sredne) bio je tajnik Ivana Hunjadija, gubernatora hrvatsko-ugarskog kraljevstva (1446-1452.) i otac budućeg kralja Matijaša Korvina. Ujak ga je kao trinaestgodišnjaka uputio na školovanje u Italiju, gdje je proveo 11 godina i to u Veneciji, Padovi i drugdje, a ponajviše u Ferrari kao učenik glasovitog učitelja jezika i humanističkih disciplina Guarina Veronensisa (Guarino da Verona, 1374-1460). Napredujući izvrsno u znanju latinskog i grčkog jezika te književnosti, rano se razvio u duhovita i plodna pisca te pjesnika. Njegova poezija obiluje u tolikoj mjeri stihovima poleta i sklada da mu je donijela naslov najvećeg latinskog pjesnika njegovog vremena. Nakon studija vratio se u domovinu, pa je zaslugom ujaka bio na raznim dužnostima, primjerice kanonikom varadinske crkve, a 1459. postaje pečuški biskup. U svojoj je biskupiji malo boravio, već se po želji kralja Matijaša Korvina priključio u Budimu nizu uglednih dvorjanika, među kojima su se istaknuli mnogi Hrvati na čelu sa Ivanom Vitezom od Sredne.
Godine 1465. je Janus Pannonius po želji kralja bio na čelu poslanstva u Rimu koje se poklonilo papi Pavlu II, a ujedno su od njega tražili pomoć u ratu s Turcima. U Italiji je obnovio stare veze i nabavio niz važnih latinskih i grčkih tekstova te time dobio nov poticaj za gajenje humanističkih znanosti. Godine 1468. je bio u pratnji kralja Matijaša Korvina u ratu protiv češkog kralja Podebrada. Godine 1469-1470. bio je ban “cijele Slavonije” zajedno sa Ivanom Thuzom. Nakon toga su se u hrvatskom i ugarskom plemstvu javljali znakovi nezadovoljstva protiv kralja koji je težio za neograničenom vladavinom. Janus Pannonius i Ivan Vitez od Sredne su se uključili u taj pokret koji je za cilj imao dovesti za kralja Kazimira, sina poljskog kralja. Janus Pannonius se sklonio kod zagrebačkog biskupa Osvalda Thuza na Medvedgradu gdje je umro 30. studenoga 1472. godine. Pokopan je u samostanskoj crkvi u Remetama. Pannoniusove pjesme je pronašao Stjepan Brodarić (Herešin oko 1480. – Vácz, 1539.) studirajući u Padovi, prepisao ih i uzaludno pokušao tiskati. O podrijetlu Janusa Pannoniusa je dosta pisano i postoje razne pretpostavke. Nije sporno jedino da je bio iz srednjovjekovne Slavonije. Za njega Vespasiano da Bisticci (1421-1498) u svom zborniku životopisa “Vite di uomini illustri del secolo XV” piše da je “di nazione schiavo”, a prijatelj Janusova ujaka Ivana Viteza od Sredne, Enea
Silvije Piccolomini, tj. kasniji papa Pio II. za njih tvrdi da su slavenskoga podrijetla “horum tamen originem Slavonicam ferunt”. Većina autora se za rodno mjesto Janusa Pannoniusa ili Ivana Česmičkog opredjeljuje za Česmicu u široj okolici današnje Čazme, ali postoje razmišljanja da je rođen ili u Kešincima kod Đakova ili u nestalom selu Kestencima koje se nalazilo nedaleko današnjeg Aljmaša, na ušću Drave u Dunav. Najnovija razmišljanja ga vežu uz nestalo naselje Srednu u nekadašnjoj Križevačkoj županiji, premda postoje i druga rješenja. Smatra se da je Janus Pannonius pripadao plemičkoj obitelji Česmički, koja je svoje posjede imala na području nekadašnje Križevačke županije. U apostolskom pismu pape Pija II. (zapravo znamenitog E. S. Piccolominia) koje je on 18. ožujka 1459. godine napisao Ivanu Vitezu od Sredne ima nekoliko podataka o Janusu Pannoniusu. Tamo piše da je on bio nećak (nepos) Ivana Viteza od Sredne i da se zvao Ivan Česmički. To se vidi iz teksta: “… Ne možeš sam voditi i obavljati svu brigu te crkve kako u duhovnim, tako i u zemaljskim poslovima, te želiš ljubljenog sina Ivana Česmičkog (Johanem Chesmicze), prepošta titelske crkve Kaločke biskupije, doktora prava, svojega nećaka, dakako, prokušanog i prikladnog muža, te obdarenog znanošću, da ti bude dionik te brige dok budeš živ…”
17
Hrvatski povijesni portal Iz ostavštine kancelarije kardinala Juana Carvajala (1401-1470.), papinskog legata u Ugarskoj i Njemačkoj, posrednika između pape Pija II, korvinskog dvora i Ivana Viteza od Sredne, sačuvalo se u ispravama njegove superskripcije s papom jedno papinsko kratko pismo pisano 16. veljače 1459. godine. U njemu je zanimljiva rečenica: “Na tada nepopunjenu pečušku biskupsku stolicu postavili smo ljubljenog sina Ivana Cesinge.” S. Marijanović je razmišljanja da spomenuto pismo pape Pija II, u potrazi za “izgubljenim identitetom” nije dostatno za dokaz o podrijetlu Janusa Pannoniusa. Marijanović piše da u ovom dokumentu spomenuti Vitezov sinovac, “nepos”, očito nije Janus Pannonius, nego pjesnikov bratić Ivan Česmički de Chesmicze, Ioannes Vitez (Vitesius) Junior. “Dakle, Ioannes Pannonius alter, i u Padovi i na biskupskim stolicama, ali ne i na pečujskoj, nego – uz ostale – i na srijemskoj…”. Isti autor misli da “prvi korespondentni zapis Janova prezivanja (kojem je latinsko-njemačkom ortografijom iskrivljen hrvatski oblik), zapis Carvajalu poznat i po njemu autentičan (osnažen njegovom konvalidacijom u eshatokolu: Ita est. Jo[annes] Car[dinalis] S. Angeli Legatus), izravno još ne očituje da se on upravo na njega i odnosi, kao ni na intervalno isticanje njegove kandidature za biskupa, ili pak na Ivana Viteza ml. (Česmičkog), tada iz Kaločke biskupije, titelskog prepošta.” Općenito S. Marijanović pokušava dokazati da su Ivan Česmički i Janus Pannonius različite osobe. On je time otvorio problem koji je moguće rješiti samo ponovnim valoriziranjem svih raspoloživih izvora, te kritičkim osvrtom na dosadašnja pisanja o Janusu Pannoniusu. Ulaženje u ovu vrlo
18
složenu problematiku na ovom mjestu ne bi imalo svrhe. Ovdje nas zanima moguće podrijetlo Janusa Pannoniusa. Kasnije ćemo pretpostaviti da je on zapravo pripadao rodu Viteza iz Komarnice. Mađarski humanisti iz 16. stoljeća, među kojima i pečuški biskup Nikola Telgedi (Nicolaus Telegdinus), pa Szent-Iványi i János Zámboki (Joanenes Sambucus), ističu da je pjesnik Janus Pannonius “Vitesiorum gente” i zovu ga Vitez. J. Hamm navodi da je Baltazar Adam Krčelić, povezan s mađarskim istraživačima i Danielom Cornidesom, u djelu “Scriptores ex Regno Sclavoniae” napisao da pjesnik Janus Pannonius pripada “Nobilis Vitezorum familiae”, a njegovu biografiju donosi pod nazivom “Ioannes Vitez”. M. D. Birnbaum upozorila je (na temelju Hammovih upozorenja) o novim otkrićima pjesnikovih rukopisa u Sevilli, prema kojima mađarski znanstvenici upućuju na pjesnika kao Ivana Viteza i na srodstvo s Ivanom Vitezom od Sredne s očeve strane. Ista autorica predlaže da je najbolje da se pjesnika zove Ianus Pannonius. U vezi s njegovim rodbinskim vezama predložili bi mogućnost da je Janus Pannonius bio povezan s rodom Viteza i s očeve i s majčine strane. Sumirajući i analizirajući različita mišljenja S. Marijanović piše: “Svoj nomen proprium označio je pjesnik sam: Iohannes Vitez Pannonius. Dakle Ivan, a ne Jan, Vitez, a ne Cesing(e) (Kesinac), Panonac, a ne Ungarus. Time i tako je pjesnik potvrdio dvoje: da nije prezreo iz obijesti tako plemenito ime, nego se i on njime podičio, kao Pannonius apud Italos, i drugo, da je on i kao Ivan Vitez Panonac – sam svoj
svjedok.” U vezi s posjedom Česmicom spominju se 1468. Janus Pannonius (kao pečuški biskup Ivan) i njegova braća Mihael i Ivan. Da je Janus imao braću svjedok je pjesma “U smrt majke Barbare” nastala 1463. godine, gdje pjesnik u 91. stihu spominje “uza me još dvoje je imala” – to se odnosi na stariju djecu, najvjerojatnije mušku iz obitelji Janusa Pannonisu. Iz 11. stiha se vidi da je Barbara umrla 10. prosinca 1463. godine. U bilješci 12. priređivač pjesme spominje da je Ivan (zapravo Janus Pannonius) ima odva brata, oba starija, i sestru. U 120. stihu spominje se “kćerka tužna” očito Janusova sestra, a u 135. stihu piše “sirote sestre još se nisu udale”, pa je prema tome Janus Pannonius morao imati više sestara. Ako nam je poznato da je otac obitelji, Petar, umro 1440. godine, kada je Barbara imala 37 godina, spomenute neudane kćeri su 1463. godine morale imati najmanje 23 godine. Da nije imala djecu s drugim muškarcima govore stihovi 153158. “Pošteno si živjela, i uvijek značaja blistava/ Svakom si pomagala, Boga si štovala./ I koliko si mužu, zaista, vjerna ostala,/ Doživotno ti udovištvo, snažnim je dokazom./ Udovica osta, sve dok sunce u svom kruženju,/ Nije složilo četiri petoljeća i tri jeseni.” Iz stihova se vidi da su sestre, u toj dobi, bile spremne za udaju. Mihael, očito brat Janusa Pannoniusa, zabilježen je kao sin pokojnog Petra “de Chezmycz”, a spominje se 1474-1475. godine kao vlasnik posjeda Bochkafelde i Laztesin, koji je založio Nikoli Požeškom. Prema tomu, mogli bi zaključiti da se otac Janusa Pannoniusa zvao Petar. Na dru-
Broj 2 / Godište I gom mjestu se Jannusov brat imenom i prezimenom naziva Mihael Vitez. Kasnije je živio u Zagrebu, gdje je 1483. godine u kaptolu vršio izuzetno važnu čast zagrebačkog prepozita (prvog čovjeka kaptola). Na dužnosti prepozita je ostao do svoje smrti 1499. godine. Čim je postao prepozitom, počeo je uređivati odnose na kaptolu.
grada Podravskoga. Za čitav rod predlažem naziv Vitez Česmički.
Mihael se naziva Ugrin zbog pripadnosti Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, jer se u matrikulama padovanskog sveučilišta tako odredila njegova pripadnost, a uz to je važno da mu je otac bio Petar Vitez iz Komarnice, koji je ujedno bio i otac Janusa Pannoniusa. Zanimljivo je da je taj plemić Petar koristio prezime Vitez koje je inače, kako smo ranije pokazali, bilo često u Komarnici, ali se potpisivao i sa “de Chezmycz”, kao i Janus Pannonius, dakle kao Česmički.
Ivan Vitezić iz Komarnice (Novigrada Podravskog) odgovarao bi ranije spomenutom bratu Janusa Pannoniusa, Ivanu koji se spominje u vezi sa posjedom Česmica iz 1468. godine, ukoliko je ovakvo razmišljanje uopće moguće održati. Ivan Vitezić se prvi puta pojavljuje u zagrebačkim dokumentima 1465. godine kad zajedno s dvojicom kolega putuje na kraljev dvor zato da optuži svoje kolege koji s mu uskratili kanoničke prihode za 1464. godinu. Prema tome ranije je postao kanonikom zagrebačke stolne crkve. Ivanu je vladar po svoj prilici povjerio neku važnu političku misiju te je bio izvan zemlje, a njegovi su kolege to jedva dočekali i podijelili prihode njegove prebende. Kralj se naljutio na kanonike zbog toga, ali oni su se pozivali na tekstove svojih statuta koji su im dopuštali takav postupak. Ipak su kanonici morali popustiti jer je kralj zapovijedio da i oni kanonici koji su vršili javne službe uživaju sve prihode. Ivan Vitezić se spominje u dokumentima još 1465. i 1468. godine. Tijekom 1467. godine se spominje na kao student na sveučilištu u Padovi, a 1468. je stekao doktorat kanonskog prava.
Moguće je da je onaj dio komarničkih plemića od roda Vitez koji je držao posjed Česmicu nosio naziv Česmički. Kako je njegov znameniti ujak Ivan Vitez od Sredne pripadao širem rodu Viteza, njegov sestra, a majka Janusa Pannoniusa, Barbara, je očito također morala pripadati tom rodu. Uzmemo li u obzir da se drugi brat Janusa Pannoniusa, Ivan, u izvorima spominje kao Ivan Vitezić iz Komarnice (Johannes Wythezych de Kamarcza), možemo na osnovu svih iznesenih podataka dokazati da je Janus Pannonius također podrijetlom iz Komarnice tj. Podravec iz današnjeg Novi-
Prije Padove je vjerojatno studirao i u Bologni. Zbog urote protiv kralja Matijaša Korvina, koju su vodili njegovi bliski rođaci, dugo je ostao u kraljevoj nemilosti. Dva je puta bio izborni biskup srijemski (14821489, 1493-1498.), a u međuvremenu je bio vesprimskim biskupom (1489-1493.). Bio je trajni župan Vesprema, kraljev poslanik na francuskom dvoru i kod papâ. Od 1490. godine je bio administrator Bečke biskupije. Za bečkog biskupa je potvrđen 1493. godine kada je prešao na područje cara Maksimilijana. Bio je kraljevski i carski veliki kancelar. Po carskom ovlaštenju
Prepozit Mihael je 1487. godine prekinuo rad u kaptolu, otišao je u Italiju gdje je i prije boravio, te mu je 1. listopada 1487. godine pošlo za rukom položiti u biskupskoj palači u Padovi “privatum examen et doctoratus in jure canonico”. Prema podacima uzetim iz matrikule padovanskog sveučilišta doznajemo da je doktorat iz kanonskog prava položio gospodin Mihael Ugrin, sin gospodina Petra Viteza iz Komarnice (tj. današnjeg Novigrada Podravskog), stariji prepozit i kanonik zagrebačke crkve – “domini Michaelis Ungari, nati domini Petri Vytez de Kamarcza, praepositi maioris et canonici ecclesiae Zagrabiensis…”. Kad se vratio iz Italije radio je na tome da podigne i što bolje ukrasi zagrebačku katedralu te je podignuo u katedrali, u kapeli B. D. Marije, oltar Sv. Gervazija uz koji se sam 1499. godine dao pokopati. Nekoliko godina prije smrti, 1492. imenovao je Ivaniš Korvin “prepozita i doktora Mihaela” uz neke druge sucem u jednoj građanskoj parnici.
je sklopio u ime Ugarskog kraljevstva savez s Poljacima protiv Turaka i Tatara 1498. godine. Kao humanist, djelovao je u akademskom “Sodalitas litteraria Hungarorum”, na ugarskom dvoru kralja Matijaša, potom u Beču, gdje je na Bečkom sveučilištu držao javna predavanja iz kanonskog prava. S Konradom Pickelom Celtisom je bio istaknuti pripadnik i predsjednik “Sodalitas litteraria Danubiana”. Potkraj života je kao poslanik kralja Vladislava II, bio iz Beča upućen u tvrđavu Valpovo. Umro je 1499. godine. Vitezić je inače bio također dobro poznat talijanskim humanistima. Svi navedeni podaci govore da je šire područje Komarnice svojim rodom Viteza Česmičkih zapravo dalo znatan doprinos hrvatskom i europskom humanizmu, a svojim djelovanjem na budimskom dvoru kralja Matijaša Korvina i u zagrebačkom te općenito sjevernohrvatskom krugu utjecalo i na politička te kulturna zbivanja u širem srednjoeuropskom prostoru. Ovim otkrićem, da je Podravina imala jednu znamenitu osobu svjetskog ranga, mogu biti zadovoljni i ponosni svi Podravci. •
19
Hrvatski povijesni portal
FRANCUSKA ZA VLADAVINE LOUISA XIV Napisao: Dražen Klinčić, prof. Objavljeno: 22.1.2008. Link: http://goo.gl/fPVIxo
Centralizacijom i modernizacijom do suvremenog društva Veliko stoljeće – Francuska Vladavina Louisa XIV predstavlja jedno od najsjajnijih i najuspješnijih razdoblja francuske povijesti, razdoblje u kojem je Francuska bila dominantna sila u Europi s najvećim političkim i vojnim utjecajem. U toj epohi Seicenta ostvaren je jedan od najvećih poleta francuske monarhije. U periodici termin za to razdoblje je „Grand Siecle“ (Veliko stoljeće). Za vrijeme „Velikog stoljeća“ vođeni su gotovo neprestano ratovi za prevlast u Europi. Unatoč tome to je bilo i sjajan period za umjetnost i znanost koje su usprkos tim burnim vremenima prosperirale. U slučaju bourbonske monarhije usprkos vanjskom sjaju i blještavilu državne mogućnosti bile su napregnute do krajnjih granica. Bilo je pitanje vremena kada će se to velebno zdanje države (posjeda) jednog monarha urušiti samo od sebe. Znakovi propadanja i dekadencije uočljivi su već i pred kraj vladavine Louisa XIV. Vrhunac, klimaks katastrofe loše vođena državna politika doživjela je sudbonosne i revolucionarne 1789. godine. Kralj Sunca – Louis XIV, najsjajniji vladar
20
apsolutizma Louis XIV svrstava se među europske monarhe s najduljom vladavinom. Vladao je sedamdeset i dvije godine u razdoblju od 1643. do 1715. godine. Sam kralj nije bio osoba posebne vanjštine, ali se isticao i nadmašivao svoje suvremenike jakom voljom, snažnim duhom, osjećajem za dostojanstvo, diplomatskom umješnošću te onim što je najvažnije za sposobnog vladara – političkim instinktom. ”U vladanju uživa, o njemu stalno govori, u njemu traži veličinu i slavu. Malog je rasta i uspravan, nosi visoke cipele i periku, što mu daje osjećaj nadmoćnosti. Odličnog je zdravlja, aktivan… u vrijeme velikih dvorjana, on je najveći dvorjanin.” (D.Živojinović,Uspon Europe,str. 256.) Za njegove vladavine institucija apsolutne monarhije dovedena je do potpunog ostvarenja.
Francuska za Louisa XIV Vladavina Louisa XIV može se podijeliti u tri ključne faze. U prvoj fazi do godine 1661. ključnu ulogu u upravljanju državom imao je kardinal Mazarin. U tom vremenu Louis je bio premlad za samostalnu vladavinu. Kardinal je porijeklom bio talijan rođen kao Giulio Raimondo Mazarino (1602.-
1661.) u Pescini u tadašnjem Kraljevstvu Napulj. U zreloj dobi taj je okretan i sposoban talijan vrlo brzo napredovao u papinskoj službi pape Urbana VIII. Zbog prevelike suradnje i otvorene podrške kardinalu Richelieu papa ga je na pritisak Habsburgovaca otpustio iz službe. Nakon otpuštanja iz papinske službe Mazarin je ponudio svoje usluge kardinalu Richelieu 1636. godine. U travnju te iste godine frankonizirao je svoje ime u Jules Mazarin i potpuno se naturalizirao. S vremenom je postao i nasljednik sive eminencije Richelieua te je s njegovom potporom što uz pomoć novca što uz politički pritisak i sam postao kardinalom. Uživao je veliku naklonost kraljice Ane Austrijske (majke Louisa XIV) i de facto kao regent nakon smrti Luja XIII ima gotovo neograničenu moć. U srednjem periodu svog života do godine 1685. kralj vlada sam i to se smatra najboljim razdobljem njegove vladavine. Idući period poslije 1685. pa do monarhove smrti 1715. državu su opterećivali brojni unutrašnji i vanjski problemi i poteškoće. U toj posljednjoj vladavine uočavaju se elementi postepene, ali sigurne degradacije sustava. Kralj Louis XIV rođen je 5. 9. 1638. godine. Njegovo rođenje smatrano je božjim blagoslovom jer su nakon dugog vremena kralj Louis XIII i kraljica Ana rođena Hab-
Broj 2 / Godište I sburg dobili nasljednika na kraljevskom tronu. Budući da mu je otac rano umro, Louis je još kao dječak od svega četiri godine postao kraljem. Francuska je u to doba bila pretežno agrarna zemlja s oko 20 miliona stanovnika. Ogromni udio od 70% stanovništva gotovo ¾ populacije činili su seljaci. “Devet od deset Lujevih podanika rade teško kako bi jednom buržuju, plemiću ili ljenivcu omogućili ugodan život“. (D.Živojinović,Uspon Evrope , str. 265.) Za vrijeme njegovog infantstva kao regent vladala je kraljeva majka uz pomoć sposobnog, mudrog, ali i beskrupuloznog kardinala Mazarina. Kardinal je brutalnom silom uspio ugušiti ustanke plemstva – Frondu. Ustanici su dva puta protjerali kraljevsku obitelj iz Pariza, a sam mladi kralj i kraljica majka su neko vrijeme bili zatvoreni od strane ustanika u glavnom gradu kraljevstva. Kardinal je uspješno uništio Frondu i tim činom Francuskoj je vraćena unutrašnja stabilnost.
je potvrđen ženidbom između Louisa XIV i Marije Tereze, kćeri španjolskog kralja Filipa IV Habsburškog. Spomenuti brak će kasnije imati dalekosežne posljedice za sudbinu Francuske i Španjolske, ali i čitave Europe.
Prava vladavina kralja i provođenje dalekosežnih reformi Smrću Mazarina kralj se osamostaljuje i preuzima svu vlast u svoje ruke. Time se prekida duga i do tada uobičajena vladavina kardinala-ministara koji su vladali gotovo poput ministara predsjednika. Sličan scenarij s Francuskom za vrijeme Richellieua i Mazarina odvijao se je u Ujedinjenom Kraljevstvu u 18. stoljeću (od dolaska dinastije Hanover), a pogotovo u 19. stoljeću kada su kraljevi svedeni na razinu marioneta, glavnih glumaca s jako malo stvarne moći. Istinsku vlast u Britaniji nakon 17. stoljeća imali su i imaju premijeri (Pitt Mlađi, Pitt Stariji, Benjamin Disraeli…). Francuski kraljevi su za Louisa XIV i nakon njega slomili i onemogućili to pokroviteljstvo, tutorstvo premijera (ministra-savjetnika) nad kraljevima. Pobjeda je osigurala apsolutnu vlast kralja, ali dalekosežno završila je detronizacijom Bourbona. Apsolutna vlast u konačnici rezultirala je apsolutnom krivnjom. Kraljevo poimanje vlasti oslikava se u rečenici: “Vi ćete mi pomagati savjetima ako ih budem tražio” (D.Živojinović,Uspon Evrope, str. 266.) U tom navodu kao i u sličnoj izjavi koja se pripisuje Kralju-Suncu: “L’ etat c’est moi-država to sam ja” uočljivo je stapanje odnosno identifikacija države s osobom vladara.
U vrijeme kada je zemljom upravljao kardinal Mazarin (na slici gore) sklopljena su dva značajna mira. Prvi i značajniji je Westfalski mir iz 1648. godine njime je okončan Tridesetogodišnji rat (1618.1648.). Taj rat predstavlja prvi totalni rat u novijoj europskoj povijesti. Drugi mir je također značajan i njime je okončano dugotrajno ratovanje s još tada Habsburškom Španjolskom. Spomenuti Pirinejski mir iz 1659. godine označio je prekretnicu u odnosu snaga između Španjolske i Francuske. Nakon tog mira Španjolska više nikad nije bila prava velika europska sila. Posljedično nakon tih mirovni sporazuma Francuska je postala vodeća europska sila. Pirinejski ugovor
U razdoblju od 1661. godine kralj u potpunosti preuzima vlast, otpušta iz kraljevskog vijeća to jest iz visokog državnog vijeća članove svoje obitelji, visoko plemstvo kao i staro vojno plemstvo (noblesse d’epee). Uklanjajući iz državne uprave gotovo sve pripadnike vladajuće klase i postavljajući sebi odano niže plemstvo i činovništvo Louis XIV je promijenio vladajuću klasičnu piramidu srednjovjekovne monarhije. Hijerarhiju u kojoj je na vrhu bio kralj, a ispod velikodostojnici iz redova krupnog plemstva koji su zbog svoje moći i utjecaja često prkosili i oponirali monarhu. To je predstavljalo svojevrsnu bolnu, neuralgičnu točku klasičnih srednjevjekovnih monarhija.
Luj u dobi od 8 godina Novi poredak je očuvao poziciju kralja dodatno ju učvrstivši. Vladar dobiva veće ovlasti i moći. Upravna hijerarhija biva direktno podređena samo i jedino kralju koji je mogao po volji imenovati i otpuštati pojedine službenike. U skladu s tom novom podjelom vlasti plemstvo je doduše zadržalo svoj privilegirani status, ali je izgubilo političku moć. Navedena činjenica može biti jedan od razloga zašto jedan značajan dio plemstva nije podržao Louisa XVI kada je sazvao Generalnu skupštinu. Nakupljeni otpor i gorčina prema kraljevoj diktaturi i samovolji rezultirali su zabludom i krivom procjenom kod dijela plemstva koje je smatralo da će sada moći ucjenjivati kralja za stara prava. Međutim ni kralj niti plemstvo nisu bili svjesni moći i snage trećeg staleža i činjenice da je njihovo vrijeme Ancieme Regima stvar prošlosti. Suvremenik iz redova plemstva za vrijeme Louisa XIV vojvoda de Saint-Simon opisao je novu vlast kao “vladavinu sitne buržuazije“. (O.Bernier,Louis XIV., A royal life, str. 86.). Uspjeh kraljeve nove politike uvelike je ovisio i o nekolicini vrlo izuzetnih i uspješnih savjetnika- ministara. Ministar za unutrašnja pitanja postao je Jean Baptist Colbert, a markiz de Louvois savjetnik za vojna pitanja. Kralj je nastojao uvesti unutrašnji red u državu i nametnuti svoju volju preko službenika koje je on sam postavljao. Francuska je do Louisa XIV bila razjedinjen i vrlo specifične zemlja u kojoj su pojedine pokrajine imale veliku autonomiju i prava (Bretanja, Normandija, Provansa…). Kraljeva vlast najviše se osjećala i priznavala u prijestolnici Parizu i u dolini Loire. Periferija je bila slabo vezana uz
21
Hrvatski povijesni portal centralnu vlast i krunu. Preuzevši u potpunosti vlast kralj je nastojao izmijeniti to staro, uvriježeno stanje koje je slabilo i razjedinjavalo Francusku. Reformama unutrašnje politike željelo se stvoriti jaku centralističku državu kojom će se upravljati i rukovoditi iz jednog centra. Taj jedinstveni centar za cijelu državu bi naravno bio i središte političke moći. U skladu s tim nastojanjima kralj je 1673. godine izdao jedan vrlo važan zakon. Navedene godine donesena je odluka po kojoj su svi lokalni, provincijski parlamenti morali priznavati kraljevske dekrete što im je doslovce oduzelo političku moć i tradicionalna prava.
Preobrazba iz srednjovjekovne u modernu državu Nastupila je era reformi, promjena i transformacije srednjevjekovne političke tvorevine u modernu državu. S novim poretkom kraljevi ministri onemogućavali su bilo kakve zlouporabe vlasti kao i financijske malverzacije. Provincijski guverneri birani su na tri godine čime se nastojala spriječiti lokalizacija moći u rukama pojedinaca. Preustroj vojske Bitne reforme odnose se i na vojsku. Stari oficirski kadar iz redova plemstva čije je vojničko umijeće bilo upitno zamjenjuje se profesionalnim kadrom. Na taj način se stvara moderna armija. Profesionalna vojska postala je glavno kraljevo oruđe u vanjskoj, ali po potrebi i u unutrašnjoj politici. Francuska vojska u tom razdoblju je najjača i najbrojnija vojna sila u Europi. Vojska iz onog vremena je za tadašnje prilike predstavlja ogromni vojni potencijal. Godine 1688. imala je francuska vojska blizu 300.000 vojnika. (Povijest svijeta, str. 505.) Da bi se tako velika vojska mogla uzdržavati bilo je potrebno srediti državne financije i urediti unutrašnje prilike u zemlji.
Nova ekonomska politika Za vrijeme ministra Colberta trgovina, manufaktura i prekooceanski posjedi su razvijani uz pomoć državnih povlastica i visokih zaštitnih tarifa. U državi je vođena intervencionistička politika. U funkciji generalnog kontrolora financija Colbert je uspješno riješio godišnji državni deficit. Boljom poreznom politikom povećan je dobitak od posrednih poreza kao što su porez na sol, na alkoholna pića, na monopol duhana … Takva porezna politika međutim pogađala je najviše seljaštvo i sitno građanstvo dok
22
su plemstvo, svećenstvo i neki pripadnici krupne buržoazije i dalje zadržali povlašten položaj (oslobođeni poreza, ali bez političke moći). Povlašteni su bili oslobođeni većine davanja što je na dugoročnom planu moralo završiti kolapsom i propašću državne blagajne. Kako su rasli državni troškovi običan puk sve je više osiromašivao, a bogatstvo plemstva je raslo. Kulminacija takve nepravedne i ekonomski neodržive politike bila je potpuni slom državnih financija i bankrot države koji je na kraju doveo i do pogubljenja kralja 1793. godine. Glavni problem bio je u činjenici da najbogatiji sloj, društva elita nije financirala državu već je živjela na teret ogromne većine koja je bila temelj cijelog sustava. Društvena elita determinirala je život narodu koji nije imao nikakvog utjecaja na zbivanja u zemlji. Narod je imao samo obaveze, ali ne i prava. Da bi osigurao stabilnost i red u središtu države kralj je uveo u Parizu cenzuru štampe, policijske ophodnje, a da umiri siromašne pučku kuhinju (socijalne mjere). Sličan obrazac uveden je i ostale gradove kraljevstva.
Veličanje vladara, sjajno doba umjetnosti i znanosti Ministar Colbert i kralj dijelili su istu viziju, ideju o glorifikaciji, uzvišenju institucije monarha i monarhije. Kult kralja štovao se je i veličao kroz sve oblike likovne umjetnosti. Kralj je bio mecena umjetnosti, pokrovitelj umjetnika od kojih su neki imali svjetski priznati status i renome poput Jean Baptiste Moliera, Charles Lebruna, Louis le Vau, Jules Mansarta, Jean Baptist Lullya….Uz umjetnost velika pažnja se je pridavala i znanosti, tako je 1666. godine osnovana Akademija znanosti, a nedugo zatim i pariški Observatorij (1667.). U narednom desetljeću osnovane su i Arhitektonska (1671.) i Muzička (1672.) akademija. Pridavanje važnosti znanosti imalo je za cilj jačanje države kroz tehnička dostignuća i inovacije. Velika novčana sredstva trošena su na arhitektonska zdanja koja su svojom grandioznošću i ljepotom veličala moć i ugled vladara. U Parizu je dovršena glavna kraljevska palača Louvre kojoj je dodana klasična kolonada koju je projektirao Claude Perrault. Graditeljski vrhunac postignut je izgradnjom Versaillesa kojeg je projektirao Louis Le Vau. Versailles je iz lovačke rezidencije Louisa XIII prerastao u predivnu
baroknu palaču koja svojom ljepotom i monumentalnošću postaje uzorom i nedostižnim idealom za mnoge kasnije Europske dvorove.
Slabljenje plemstva Dvorac Versailles postaje od 1682. godine središtem kralja. Sukladno tome i središtem države. Kralj poziva plemstvo u dvorac. Na taj način nekad samostalno, samosvjesno plemstvo koje nije uvijek bilo sklono kralju pretvara u klasu ovisnu o kraljevoj milosti. Stvara se dvorsko plemstvo u punom smislu značenja. Postaje stvar prestiža biti dio dvorske svite u svakodnevnoj kraljevskoj blizini. Pitanje je da li je plemstvo bilo svjesno da je na taj način dovedeno pod stalni nadzor. Dvorsko plemstvo usred raskošnog života u Versaillesu pada u sve veću ovisnost o kruni koja ga u potpunosti kontrolira. Kralj se na taj način okružio uslužnim i poniznim dvorjanima koji nemaju gotovo nikakav utjecaj. U potpunosti samostalno vlada državom dovodeći ideju apsolutizma do potpunog ostvarenja. Cijeli život na dvoru svodi se na ritual, ceremonijal sve je podređeno i usredotočeno na personu kralja. Interesantan i zapanjujući je podatak da je gotovo više od polovice državnih prihoda trošeno na potrebe dvora. “U njemu živi deset hiljada plemića, činovnika, slugu, a 60 % poreznih prihoda troši se na uzdržavanje Versaja i kraljevog dvora.” (D.Živojinović,Uspon Evrope, str. 269.).
Sukob s Rimom Zbog svoje jake centralističke, autokratske politike na svim područjima kralj je neminovno morao doći i u sukob s Rimom odnosno Papom. Iako je po vjerskom opredjeljenju bio strogih katoličkih nazora, kralj se protivio papinskom dominatu u vjerskim pitanjima. Na vjerskom planu kraljev konačni cilj bio je učvršćenje galikanizma. Galikanizmom kao varijantom zapadnog kršćanstva željela se je postići nezavisnosti francuskih kraljeva od strane papa prije svega u pogledu imenovanja biskupa. Uz status crkvenih prelata vežu se veliki posjedi, imovina i prihodi. Kralj također zahtjeva pravo imenovanja biskupa, priora i pravo ubiranja prihoda od svih vakantnih, praznih biskupskih stolica u zemlji. Sukob s papom Inocentom X kulminirao je 1682. godine kada je Louis XIV donio zakonsku odredbu u četiri galikanska članka. Galikanskim člancima se potvrđuje sloboda od papinske jurisdikcije u svjetovnim pitanjima, nadmoć francuskih zakona u reguliranju odnosa Svete Stolice i Francuske te se naglašava potre-
Broj 2 / Godište I
ba suglasnosti obiju stranu da se papinske odluke primjenjuju. Naglašena je i superiornost staleža nad papinstvom. Takvim odlukama dolazi do mogućnosti raskola Rima i Pariza. Nijedna strana međutim ne želi da se ponovi slučaj Engleske i Henrika VIII. Spor se rješava nakon smrti Inocenta X, nakon tog događaja Louis XIV povlači 1693. sporna četiri članka i normalizira odnose s Vatikanom. Kralj nije tolerirao nikakve heretičke pokrete niti nikakve vjerske struje koje bi se odvajale od službene državne katoličke politike. Progonio je vrlo okrutno i temeljito jaseniste i hugenote.
Izgon Hugenota – kardinalna greška velikog kralja Netrpeljivost državne vjerske politike dosegla je svoj maksimu kada je kralj odredbom ukinuo čuveni, tolerantni Nantski edikt. Edikt kojim je kralj Henrik IV (osnivač dinastije Bourbona) 1598. godine stabilizirao Francusku i dokinuo dotadašnje neprestane vjerske sukobe koji su razdirali državu. Ta je odluka o poništenju edikta bila presudna i predstavlja jednu od najvećih političkih
pogrešaka koje je napravio taj veliki vladar. Posljedica je bila masovno iseljavanje bogatog i naprednog hugenotskog stanovništva. Francuska je s gubitkom tako značajnog i kvalitetnog društvenog sloja izgubila na unutrašnjoj stabilnosti i prosperitetu. Neke druge države su prosperirale zbog te krive francuske odluke posebice Nizozemska i Brandenburg (buduća kraljevina Pruska) koje su s novim priljevom stanovništva unaprijedile gospodarsku i ekonomsku osnovicu zemlje.
Stalni ratovi – uzrok propadanja sustava U vanjskoj politici također je bila očita agresivnost i nastojanje da se postigne dominacija, odnosno konstantna težnja da Francuska postane najveća sila u Europi što je tada značilo i u svijetu. Iako su francuske armije bile vrlo uspješne stalni ratovi financijski su iscrpljivali sustav. Zbog neprekidnih ratova država je stalno bila opterećena velikim izdatcima. Pred kraj vladavine Louisa XIV država gotovo da više nema nikakvih sredstava te je pred bankrotom. Kralj-Sunce je od 1667. vodio gotovo ne-
Le Château de Versailles en 1668; naslikao Pierre Patel prestano ratove po Europi. U Devolucionom ratu (1667. – 1668.) kralj se je borio za baštinu, nasljedstvo svoje supruge Marije Tereze. Nakon smrti njena oca Filipa IV 1665. godine, Louis XIV se je smatrao nasljednikom. Francuska je u tom ratu dobila neke teritorijalne ustupke. Sljedeći veliki rat vođen je od 1672. do 1678. sa ciljem da se uništi Nizozemska kao velika trgovačka i ekonomska sila te ozbiljan suparnik. Otpor i snaga Nizozemske rastu stupanjem Viliama III Oranskog na nizozemsko prijestolje budući da je on bio ujedno i engleski kralj. Francuska nije bila dovoljno snažna da pobijedi protivnika budući da su u rat protiv nje ušli i Španjolska i Sveto Rimsko Carstvo (Habsburzi) i Brandemburg. Rat završava mirom u Nijmegenu 1678. godine. Nizozemska je ostala cijela. Francuska je dobila neke manje teritorije. Sve pobjede su ostvarene uz velike gubitke, a rezultati su bili vrlo skromni. U razdoblju od 1679. do 1688. Francuska vodi nominalno, prividno miroljubivu
23
Hrvatski povijesni portal politiku, ali potajno radi protiv svojih suparnika pomažući ugarske pobunjenike, buneći Poljake i potičući Turke. Posljednji i svakako najvažniji rat za vrijeme Louisa XIV vođen je ponovno za španjolsku baštinu (1701.-1714.). U tom ratu francuski kralj branio je pravo svoga unuka Filipa V na španjolsko prijestolje koje mu je oporučno ostavio Karlos II posljednji španjolski Habsburg, mentalno i fizički jako nestabilna i krhka osoba. Filip V prihvatio je španjolsko prijestolje. No tada opet dolazi do obrata situacije jer strahujući od narasle francuske moći i utjecaja ostale europske sile: Sveto Rimsko Carstvo Njemačke Narodnosti, Engleska i Nizozemska objavljuju rat. Iako su saveznički vojskovođe, vojvoda od Marlborougha i Eugen Savojski bili sposobniji i vojnički superiorniji nad francuskim zapovjednicima; vojvodama de Villars, Berwicki i Vendome, Francuska je odolijevala udruženim napadima. Francuski otpor bio je tvrd i žilav, iako je monarhija bila pred ekonomskim krahom, sveopćom bijedom i gladi. Mir je konačno postignut u Utrechu, a Francuska usprkos svim preprekama osigurala je španjolski tron. Prijestolje je dobiveno uz uvjet da ne smije doći do spajanja francuskih i španjolskih Bourbona te uz važnu odrednicu da se španjolski posjedi moraju podijeliti. Sukladno tomu Bourboni su dobili Španjolsku i prekooceanske posjede, a Habsburzi naprednu i prosperitetnu španjolsku Nizozemsku (Belgija) i španjolske talijanske posjede.
Bourbonska Španjolska Rat za španjolsku baštinu imao je presudno, sudbonosno značenje za Europsku povijest. Za Pariz imao je dvostruko značenje. Loša strana toga rata bila je da je on iscrpio financijske mogućnosti Francuske slomivši ju kao velesilu, ona se od toga rata neće oporaviti sve do Napoleonova razdoblja kada će Francuska ponovno zablistati iako na kratko. Pozitivna strana rata bila je u činjenici da je preuzimanjem prijestolja od posljednjeg španjolskog Habsburgovca Karlosa II omogućen opstanak dinastije Bourbon u budućnosti. Nakon detronizacije i pogubljenja u Francuskoj francuska kraljevska krv Bourbona sve do današnjih dana vlada Španjolskoj (danas nominalno, pro forme).
24
Kraljevo nasljeđe za budućnost Razdoblje Louisa XIV predstavlja jedno do najboljih perioda u francuskoj povijesti. U tom vremenu Francuska je dominantna sila, francuski jezik, stil života predstavljaju uzor za ostalu Europu. Uz velike uspjehe bilo je i velikih padova i promašaja. Država je ekonomski upropaštena, privreda je uništena zbog stalnih ratova, a stanovništvo je osiromašeno. Slijed događaja je tekao tako da je nakon slavnog perioda za Louisa XIV slijedila pod njegovim nesposobnim nasljednicima Louisom XV. i Louisom XVI. postepena, ali sigurna degradacija i kauzalno slom. S tom propašću došao je i kraj jednog društvenog sistema te nastanak novog društvenog poretka izgrađenog na idejama prosvjetiteljstva.
Prosvjetiteljstvo, svijetlo napretka i prosperiteta Prosvjetiteljstvo kao intelektualni i idejni pokret 18. stoljeća zasniva se na razumu i ljudskom razumijevanju kao glavnim mjerilima svih stvari. Razum će omogućiti ljudskoj individui da pronikne u suštinu, bit stvari. Taj pokret rođen u 18. stoljeću temelji se na tekovinama, stečevinama koje su izgrađene za vladavine jednog od najvećih francuskih vladara Louisa XIV. Da bi uopće mogle zaživjeti prosvjetiteljske ideje bilo je potrebno ispuniti nekoliko preduvjeta. Ti preduvjeti bili su ostvareni za vladavine Kralja-Sunca. Država je centralizirana, ujedinjena i osuvremenjena. Time je omogućeno da se kasnije prosvjetiteljske ideje iz središta države Pariza kao žarišta rasprše cijelom kraljevinom sa ciljem promjene postojećeg stanja. Jačanje građanstva kao preduvjeta za ostvarenje građanskog društva Važan preduvjet koji je ostvaren je i dokidanje starog feudalnog sistema. Stvaranjem autokratske monarhije, pretvaranjem samostalnog, ponosnog, regionalnog plemstava u ponizno, ovisno, dvorsko plemstvo stvoren je slobodan prostor za buržoaziju. Krupno građanstvo koje se polako stvara od tada je u konstantnom usponu (kapital postaje sve veće mjerilo vrijednosti i značaja), a plemstvo ide prema zalazu svoje moći i svome konačnom poništenju kao društvenog faktora. Ukidanjem plemićkih političkih moći i postavljanjem na odgovorne dužnosti lojalni činovnički kadar kralj je uklonivši moć jednog političkog sloja u konkretnom slučaju plemstva stvorio direktnu vezu kraljevske vlasti sa svakim podanikom. Spona je ostvarena i s osobama iz redova
građanstva (naravno bogatog) jer više nije bilo krupnog plemstava kao posrednika ili blokatora povećanih političkih aspiracija građanstava. Sukladno tome sam monarh je na svojevrstan način dokinuo feudalni sustava puno prije fatalne 1789. godine. Do te godine je de facto samo kralj predstavljao državu, ali i stari sustav. Plemstvo već ranije izgubivši većinu političkih privilegija nije bilo lojalno niti je stalo uz poredak i podržalo suverena. Aristokracija je bila u većini rezignirana, ravnodušna na zbivanja budući da oni sami nisu imali direktni utjecaj na upravljanje državom. To shvaćanje se je kasnije promijenilo kada se uvidjelo da revolucionari žele ukinutu sve privilegije te plemstvo proglasiti smrtnim neprijateljem novog poretka, no za aristokraciju i za njezin „ bell epoque“ tada u Francusko bilo je već prekasno.
Znanost i umjetnost promotori napretka na svim poljima ljudske djelatnosti Financiranjem znanosti i umjetnosti te otvaranjem akademija, 1666. godine otvorena je Akademija znanosti kralj je ne znajući za konačni rezultat svojih postupaka omogućio da se stvori intelektualna elita koja će biti glavni nositelj, promotor i kreator prosvjetiteljskih ideja. Već u 17. stoljeću djeluju rani prosvjetitelji pioniri; znanstvenici i filozofi poput Bacona, Galilea, Decartesa, Leibniza, Newtona, Locka i drugih. Njihove ideje nalaze plodno tlo i na odobravanje među francuskom inteligencijom.
Posebnost Francuske monarhije 17. i 18. stoljeća Francuska je specifična monarhija 18.stoljeća. Naime zahvaljujući razvoju i napretku za Louisa XIV u kojem je država ojačala nastalo je jako građanstvo. Građanstvo koje je postalo ponosno i svjesno svojih sposobnosti i kvaliteta, ali i stanja u monarhiji i svijetu. Kraljevina se nije demokratizirala u smislu da je došlo do podjele vlasti kao na primjer u Velikoj Britaniji već se je arhaično, statično, autocentrirala u osobi vladara. Takva raspodjela snaga morala je dovesti do pada monarhije jer samosvjesno građanstvo s razvijenom sviješću da upravo ono s najveći davanjima uzdržava vlast više nije moglo tolerirati i podnositi da ne participira u podjeli vlasti koju održava. Upravo će s razvojem intelektualnog sloja koji se zalaže za slobodu izražavanja, protiv cenzure i represija osoba vladara postati glavna meta i protivnik u tom neizbježnom sukobu jer će se i lik kralja kao i njegovi postupci prosuđivati i kritizirati. U ostalim
Broj 2 / Godište I europskim monarhijama Istočne Europe (Rusiji, Austriji, Pruskoj ) slična situacija nije se mogla dogoditi jer su one još uvijek bile u društvenom razvojnom zaostatku za Francuskom. U njima je još uvijek vladao stari feudalno-agrarni sistem. Ulogu građanstva koje nije bilo dovoljno razvijeno da pokrene promjene će kod tih država preuzeti vladari. Prosvijećeni, apsolutistički vladari istočnih europskih sila nastojat će prosvjetiteljskim idejama osuvremeniti i unaprijediti svoje monarhije. U tom slučaju ne postoji revolucionarni, progresivni element budući da promjene dolaze iz samog vrha vlasti (te države će destabilizirati nacionalna pitanja).
•
• • •
•
• Kraljev sukob s Rimom odnosno s papom doveo je do jačanja ideja galikanizma koje će osobito biti snažne za revolucije. Time se je nakon engleske šizme ponovno narušilo autoritet Rima i Crkve i to od strane jedne od najjačih katoličkih europskih zemalja. Otvorio se je prostor za propitivanje načela i biti same vjere. Upravo rasuđivanje svih pojava i načela u ljudskom životu pa i onih vjerskog sadržaja i oslanjanje samo na moć vlastitog razuma i sposobnosti prosuđivanja jedno je od bitnih, temeljnih obilježja prosvjetiteljstva.
Ilustrirana Povijest Svijeta , sv.13. , Rijeka , 1977. str. 6009.6034. H.Ragnhild,Louis XIV and His World , 1972. Bernier, O., A royal life, London, 1987. Ilustrirana Povijest Svijeta, sv.13. , Rijeka , 1977. str. 6009.6034. 0.N. Hampson , A Cultural History of the Enlightenment , 1969. E.Cassirer , The Philosophy of the Enlightenment , 1951.
Konačni rezultat – modernizacijom do suvremenog društva Epoha Louisa XIV ključna je stepenica, preduvjet za nastanak modernog društva. Tada je stvoren društveni model koji je s promjenama koje su tada nastale u budućnosti u razdoblju prosvjetiteljstva ostvario, postigao vlastitu nadogradnju i društvenu evoluciju. U vrijeme Louisa XIV stvoreno je polazište i podloga za eru prosvjetiteljstva koje je sa svojim stavovima i idejnim konceptima promijenilo sliku svijeta. Svijet se je promijenio iz temelja te je postignut pomak prema daljnjem civilizacijskom i kulturnom napretku i razvoju čovječanstva. Svijet je krenuo prema boljem i pravednijem društvu u kojem se status i privilegije ne dobivaju rođenjem već radom i talentom. •
Literatura • • • • •
Živojinović, D., Upon Evrope, Novi Sad, 1985 Carpentier, J., Lebrun F., Povijest Francuske, Zagreb 1999. Goldstein I., Kronologija, Novi liber, Zagreb, 1996. Bertrand, L., Luj XIV, Zagreb, 1943. Saint Simon, Dvor Luja XIV, Zagreb 1960.
GDJE JE NESTALO SRCE LUJA XIV.? Napisao: Miljenko Hajdarović, prof. Objavljeno: 6.10.2007. • Link: http://goo.gl/QmrOcH Luj XIV. (1638.–1715.) poznatiji kao “Kralj Sunce” jedan je od najpoznatijih europskih apsolutističkih vladara. Vodio je dug i buran život pun ratova, ljubavi i preljuba. Na francuskom je prijestolju proveo čak 72 godine. Ratovao je protiv Španjolaca, Nizozemaca, Svetog Rimskog Carstva, Engleza i Šveđana. Pokopan je u bazilici Saint Denis. Za vrijeme francuske revolucije svjetina je uništavala sve simbole trule kraljevine, pa su tako provalili u mauzolej Luja XIV. Netko od revolucionara je ukrao balzamirano srce. Ne znamo kako, ali Lujevo se srce uskoro našlo u Engleskoj kod Edwarda Harcouta, nadbiskupa od Yorka. William Buckland (1784.-1856.) je tijekom svog vremena bio vodeći engleski geolog i paleontolog. Prvi je opisao megalosaura, vrstu dinosaura. Uz istak-
nuti znanstveni rad bio je poznat i kao strastveni gurman. To ni ne bi bilo nešto posebno zanimljivo da nije imao osebujan jelovnik. Navedimo samo “posebne” specijalitete poput muhe mesožderke i krtice. Bio je među osnivačima britanskog društva za aklimatizaciju životinja. To mu je uveliko pomoglo da u jelovnik uvrsti klokana, nosoroga, delfina, krokodila, miševe, razne morske mekušce i kukce. Zahvaljujući poznanstvu s Harcoutom došao je do posebne delicije koju još nije okusio – kraljevsko srce. Srce je navodno lagano prepržio i poslužio s grahom. Događaj se prema pričama zbio na božićnoj večeri u većem krugu uzvanika. Tek nakon komzumacije je objasnio gostima o kakvoj se deliciji radi uz komentar da je “meso malo žilavo, ali zadovoljavajućeg okusa!”•
25
Hrvatski povijesni portal
BESMRTNI NAPOLEON Napisala: Ivana Tucak, prof. Objavljeno: 6.10.2008. Link: http://goo.gl/E9wd0N Napoleon Bonaparte jedna je od ličnosti koje su obilježile povijest čovječanstva, te predmet brojnih rasprava. Zahvaljujući promidžbi u svoju korist, svojedobno je postao jako popularan među svojim vojnicima i širokim masama. Memoari „Besmrtnog Bonapartea“(2), kako su ga nazivale tadašnje novine, nastali kasnije na Svetoj Heleni bili su početak mita o Napoleonu koji će kasnije postati inspiracija brojnim autorima, od starijih književnika poput Tolstoja, Stendhala ili Balzaca do suvremenih autora čija su djela u novije vrijeme mnogo puta prilagođena za velike i male ekrane.
Popularnost generala u usponu Bonaparteova popularnost dok je bio general koji se uspinjao ljestvama svoje vojničke karijere, rasla je zahvaljujući različitim sredstvima promidžbe kojima je upravljao i koja su dokaz njegove diktatorske vlasti. U ta sredstva možemo ubrojiti različite časopise, novine, izvještaje, umjetnost, “pasivnu promidžbu”, ali i cenzuru kojom se ograničavala dostupnost informacija javnosti.(3)
Časopisi i novine Napoleonova slava najviše je rasla za vrijeme pohoda na Italiju. Messager du Soir je u ožujku 1796., prije nego što je pohod počeo, objavio članak o ambicioznom generalu.(4) Desno orijentirane novine poput La Censure optuživale su ga da se postavlja iznad Direktorija. Rojalistički L’Invariable pisao je o njemu kao o diktatoru koji zloupotrebljava svoj položaj, dok su urednici časopisa L’Historien postavljali pitanje: “Bonaparte, je li on general Republike ili novi Omar?“(5) Nakon državnog udara Napoleon je takve novine zabranio, onemogućavajući im bilo kakav oblik podrške i pomoći. Nakon toga, osnovao je šest novina i časopisa kojima je on upravljao. Journal de général Bonaparte et des hommes vertueux, Courrier de l’Armée
26
d’Italie, La France vue de l’Armée d’Italie, Journal de Malte, Courier de l’Égypte bili su časopisi i novine koji su hvalili njegove vojničke uspjehe, pisali o njemu kao besmrtnom Bonaparteu, velikom, novom Hanibalu, mladom heroju Republike, talijanskom osvajaču, nepobjedivom, sretniku Bonaparteu…(6)
Uspoređivali su ga s antičkim junacima, čak ga stavljajući i iznad njih. Preko svojih novina on se obračunavao sa svojim političkim protivnicima, davao javnosti informacije koje su mu odgovarale i općenito, promovirao sebe kao ličnost. Courrier de l’Armée d’Italie služio je i za podizanje morala njegovim vojnicima. Poznatije novine, poput Le Moniteur uni-
Broj 2 / Godište I slikarstvo. Najpoznatiji umjetnik toga vremena bio je Jacques Louis David koji se s Napoleonom prvi put susreo na službenom primanju 1797. i kojega je Napoleon pozvao u Egipatski pohod. David je taj poziv odbio. Poslije toga naslikao je Napoleonovu pobjedu na Rivoliju. Njegov portret nije dovršio jer Bonaparte nije imao strpljenja ni vremena dolaziti na sesije gdje je trebao sjediti dva do tri sata. Jedno od njegovih najpoznatijih djela je Napoleonov prijelaz preko St. Bernarda. U doba Carstva, Napoleon ga je imenovao Prvim slikarom Carstva. Jacques Louis David napravio je seriju od četiri slike Napoleonove krunidbe, od kojih je najpoznatija Krunidba Napoleona I.
Cenzura Journal de général Bonaparte et des hommes vertueux, 14. veljače 1797. versel ili La Décade Philosophique također su izvještavali o njegovim djelima. Svaki Bonaparteov korak bila je vijest.
Izvještaji, proglasi, korespondencija Svoja postignuća Napoleon je preuveličavao, pa čak i kad je bila riječ o nekim manjim uspjesima. Njegovi blistavi izvještaji probudili su sumnju članova Direktorija, ali on je riskirao čak i svoj odlazak s vlasti kako bi stvorio mit o sebi i nepobjedivosti svoje vojske. Njegova samopromidžba bili su njegovi izvještaji proglasi i korespondencija koji su bili važni čimbenici za njegovu daljnju karijeru. Stil koji je on rabio u svojim izvješćima bio je više literaran, nego služben. Njegova jednostavnost, snaga i dramatičnost privukle su pažnju francuske javnosti. Dobar primjer za to je i izvještaj iz 14. travnja 1796. u kojem stoji “General Masséna se pojavio i pobijedio smrt i uništenje.“(7) Čak i kad sve nije išlo glatko, kao primjerice, kod Mantove, Napoleon je u izvještajima skretao pozornost na općenitu situaciju ili na neke manje uspjehe. Istina, njegova vojska je postizala uspjehe, ali izvještavajući, uvijek je koristio osobnu zamjenicu ja, tj. izvještaje je uvijek pisao u prvom licu što je stvaralo sliku da je bio posvuda i da njemu pripadaju najveće zasluge za uspjehe njegove vojske.
Umjetnost Jedan od oblika promidžbe lika i djela Napoleona bila je i umjetnost, posebno
Cenzura je bila vrlo učinkovito sredstvo kojim se Napoleon služio kako bi ograničio i spriječio rojalistički utjecaj, podigao moral svojim vojnicima, te učvrstio svoju moć. 14. srpnja 1797. naredio je generalu Alexandreu Berthieru da “spriječi svako pojavljivanje novina koje bi u vojsku unijele obeshrabrujuće raspoloženje i koje bi ih natjeralo na dezertiranje.“(8) On je smatrao da njegovi vojnici trebaju biti informirani, ali da do njih trebaju doći pravi podaci. U novinama se mnogo raspravljalo o problemu rojalista, pa su nerijetki bili slučajevi da se mnoge državne službenike optuživalo da simpatiziraju Bourbone.
Učinak Napoleonove promidžbe Promidžba lika Napoleona Bonapartea imala je velikog utjecaja na sve one koji su na bilo koji način bili dio društvenog života. Oni koji nisu baš mnogo važnosti pridavali tome, nisu osjećali njezin veliki utjecaj. Zahvaljujući posebno stvorenom političkom, kulturnom i gospodarskom ozračju stvorenom upravo putem takve promižbe, Napolen je započeo svoju karijeru.
Napoleon u očima običnih ljudi Obični ljudi, tj. niži društveni slojevi, Bonapartea su doživljavali kao božanstvo. Tako je Gougelat, seoski poštar, jedne večeri, pričajući svoju priču o njemu skupini francuskih seljaka, rekao: “Napoleon vam je, ljudi moji, kao što znate, rođen na Korzici. To je francuski otok, grijan talijanskim suncem, vruć kao da je u vatri. To vam je mjesto, gdje ljudi ubijaju jedni druge i to se prenosi s oca na sina, s koljena na koljeno. Sve se to radi zbog ničega, to su
Napoleonov prijelaz preko St. Bernarda, djelo Jacques Louis Davida vam njihovi običaji!“(9) Gougelat dalje govori kako je “Napoleon sklopio ugovor s Bogom koji mu je namijenio misiju oca francuske vojske.“(10) Svoju tvrdnju on dokazuje time “što su njegovi ljudi Duroc, Bessieres i Lannes bili jaki kao čelične šipke.“, te da je on bio “Božje dijete jer nije bio ni poručnik ni pukovnik nego je odmah postao general i u Toulonu pokazao onima koji nisu znali ni topove držati.“(11) Još jedna činjenica koja govori u prilog Napoleonovoj velikoj popularnosti među širokim masama i njegovom statusu nadnaravnog bića njegov nadimak Kebir Bonaberdis što znači vatreni sultan. Tako su ga zvali stanovnici krajeva kojima je prolazio, smatrajući ga također demonom koji je nepobjediv jer je otporan na svako oružje. Constant, njegov biograf nije toliko dramatičan: “U dugim satima rada i meditacije Car je stalno nervozno podizao desno rame. Drugi su to tumačili kao nervozu kojom je on pokazivao neslaganje. On sam nikad o tome nije razmišljao, pa je stalno radio te pokrete, a da ih uopće nije bio svjestan.”(12) Ovo Constantovo zapažanje pokazuje kako su i njegovi najbliži suradnici osjećali prema njemu veliko strahopoštovanje bojeći ga se čak i upozoriti na takve sitne stvari. Da je njegov Car imao veliku radnu energiju i da je često sam sebi nametao mnogo posla, Constant je to opisao zapažajući čak i najsitnije detalje: “Često je grizao nokte što je bio znak nestrpljivosti i preopterećenosti.”(13) Vrlo važna karakteristika ovog vremena jest porast pismenosti. Oko 1680. godine službeni su dokumenti bilježili oko 21% pismenog stanovništva, da bi se stotinu godina poslije ta brojka popela na oko 37%.
27
Hrvatski povijesni portal
Josephine Bonaparte (1763.- 1814.), djelo François Gerarda Ovo razdoblje također karakterizira i porast broja ljudi koji imaju pristup novinama, ali to ne valja izjednačavati s porastom pismenosti, jer u vrijeme kad je dnevna zarada radnika bila 3 livre, pretplata od oko 42 livre bila je luksuz koji si je samo mogao priuštiti viši građanski i plemićki sloj, pa tako njihova naklada nije prelazila pet tisuća primjeraka.(14)
Uloga žena Iako nisu imale pravo glasa i iako je stupanj pismenosti među ženskom populacijom bio znatno manji nego među muškom, žene su također imale ulogu u tom društvu s početka devetnaestog stoljeća. Ta je uloga pripadala uglavnom ženama iz viših društvenih slojeva, u prvom redu suprugama maršala, generala i raznih visokih činovnika. One su imale svoje salone koje su posjećivali vrlo učeni govornici, umjetnici, znanstvenici, te prekrasne dame koje su pile, plesale i spletkarile.(15) Osim što su bili središta umjetnosti, na tim mjestima umjetnost užitka bila je razvijena do savršenstva, a ono što je na tim mjestima najviše vladalo bili su veličanstveni luksuz i libertinizam. Između tih salona mogu se izdvojiti četiri najvažnija, a to su saloni Madame Tallien, Madame de Staël, Madame Récamier i Josephine Bonaparte. Ti se saloni mogu smatrati još jednim sredstvom Napoleonove promidžbe, kako pozitivne, tako i negativne. On je u njima bio glavna tema svih razgovora i svaki njegov korak se pomno analizirao.
Josephine Bonaparte U vrijeme Napoleonova prvog uspjeha imala je trideset i pet godina, pa je tako imala iskustvo s kojim se mogla natje-
28
cati s ljepotom svojih konkurentica. O njezinom smislu za uljepšavanje, govori sljedeći opis: “Josephine, tamnog tena, koji je posvjetljivala puderom, na mala usta koja su zaokruživala njezine loše zube nanosila je ruž, graziozno se kretala svojom elegantnom figurom, profinjeno se izražavala nježnim i dostojanstvenim glasom koji ju je činio neodoljivom.” (16) Najcjenjeniji umjetnici, književnici, govornici i glazbenici su se okupljali u njezinom salonu. David, Lebrun i Lesueur bili su samo neki od mnogobrojnih. Obitelj Bonaparte nije ju voljela jer je imala preveliki utjecaj na Napoleona, ali ono što je njemu pomagalo bila je njezina diplomatska vještina. Nikad nije ulazila u sukobe, pa je tako stjecala različite prijatelje i osobe od povjerenja. Napoleon je sam izjavio da je ona bila “oružje za neprijatelje, a šarm za prijatelje.” (17) Njezina veličina nije bila u tome što je bila žena velikog čovjeka, nego što se znala prilagoditi situaciji u koju je bila uvučena.
Anne Louise Germaine de Staël (1766.- 1817.) i u ostalim salonima zvali la bonne compagnie (19), ali to je bilo daleko od dobrog društva, jer spletke i netolerancija su bili jedino što su ti ljudi poznavali. Nemoral Madame Tallien bio je prešao svaku mjeru tako da ju je Josephine, kad je stvorila svoj društveni krug, iz njega isključila.
Madame De Staël Salon Germaine de Staël bio je politički u kojemu su se kovale urote, ali i provodilo različite kulturne večeri sastavljene od glazbenih i književnih izvedbi, te uz čaj, limunadu i kekse vodilo različite rasprave. Zbog političkih i oosbnih razloga bila je protiv Bonapartea zbog čega je došla s njim u sukob zbog čega je bila prisiljena otići u egzil. Za to vrijeme nastalo je njezino poznato djelo Dix annees d’exil. Njezina poznatija djela su Delphine, Corinne i De l’Allemagne kojima je utjecala na literarni ukus tadašnje publike.
Madame Récamier
Thérése Tallien (1773.- 1835.)
Madame Tallien Rođena u Madridu kao Juana María Ignazia Teresa Cabarrús, udala se 1788. za markiza de Fontenaya i predstavljena je na dvoru Luja XVI. Nakon izbijanja Frnacuske Revolucije zatražila je razvod. U Bordeauxu je uhićena kao supruga aristokrata. Ondje je upoznala Jean Lamberta Talliena za kojega se udala u 26. godini. Kao Thérése Tallien bila je kraljica ljepote tadašnjeg društva, ali i božica poroka i vulgarnosti(18), pa je bilo razumljivo da je njezin pomodni salon bio najpoznatiji. Ona i njezin miljenik Paul Barras pripremali su luksuzne večere na koje su pozivali svoje odabrane goste. Ti su se gosti, kao
Madame Récamier, punim imenom Jeanne Françoise Julie Adélaïde Récamier, opisana kao “gipka i elegantna žena, sjajnog tena, malih ružičastih usana, bisernih zubi, crne kovrčave kose, očiju blagog pogleda, punih ponosa” (20) bila je glavna konkurentica Madame Tallien. Smisao za društveni život i zabavu donio joj je široki krug prijatelja i poznanika, ali za razliku od svoje suparnice, nikad nije dopuštala da je društvo zavede. U društvu se prvi put pojavila u otmjenoj pariškoj crkvi Saint- Roche gdje ju je primijetio Paul Barras koji ju je uskoro počeo pozi-
Broj 2 / Godište I vati na sve balove i slavlja. Napoleon se strašno naljutio kad je odbila njegov poziv da bude dvorska dama. Umrla je od kolere u 72. godini.
5.
Napoleon Bonaparte stvarnost i mit Napoleon Bonaparte jedna je od ličnosti koje izazivaju mnoge rasprave, pa čak ponekad i kontroverze. Ocjene povjesničara su često kontradiktorne, ali ne može se poreći da je on osoba koja je imala veliki utjecaj na razvoj moderne Europe, građanskog društva i civilizacije. Povjesničari, književnici i umjetnici od njegova vremena pa do danas imaju raličita mišljenja. Jedni ga smatraju genijem, novim Karlom Velikim, junakom, nadmoćnim sapasiteljem, dok drugi drže da je on neman, tigar, vuk, čudovište s Korzike, jahač Apokalipse te Sotona osobno.(21) Uzevši s rezervom te kritike, u Napoleonu se vide karakteristike i prosvijećenog vladara i diktatora. On je nasljednik Francuske revolucije, ali i onaj koji ju je ugušio svojim djelima. Pokorio je Europu, ali nagla pojava nacionalne svijesti uzrokovana time bila je jako oružje protiv ancien régimea. Iako su novine, časopisi i različita druga sredstva obavještavanja imala značajnu ulogu u stvaranju određene slike o njemu, najveću je ipak imao on koji je svim tim upravljao. Svojim memoarima, u kojima uzdiže i veliča sve ono što je napravio i žali za onim što nije, današnjem svijetu ostavio je mit o osvajaču čija se veličina mjeri s onom Aleksandra Velikoga ili Julija Cezara. •
6.
7.
8.
9.
10.
11.
12.
Bilješke 1.
2.
3.
4.
Nadimak kojim su Napoleona nazvale tadašnje novine. Koliko mu je godila ta slava i pozornost, svjedoče njegove riječi: “Smrt je ništa. Živjeti bez slave znači umirati svaki dan.” (za više Napoleonovih poznatih rečenica pogledati:http://www.napoleonguide.com/maxmind.htm) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799.,
13.
14. 15.
16.
gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw03/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw02/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) Hanley, Wayne: The Genesis of Napoleonic Propaganda, 1796.- 1799., gutenberg-e.org. http://www. gutenberg-e.org/haw06/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People, dostupno na http://www. gutenberg.net De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People dostupno na http://www. gutenberg.net De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, poglavlje The Napoleon of the People, dostupno na http://www. gutenberg.net Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), vol.1, chapter XXI. dostupno na http:// onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book/lookupid?key=olbp14761 Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), vol.1, chapter XXI. dostupno na http:// onlinebooks.library.upenn.edu/webbin/book/lookupid?key=olbp14761 Hobsbawm, Eric J.: Doba revolucije: Evropa 1789.- 1848., Zagreb 1987. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg. net Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg.
net 17. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg. net 18. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg. net 19. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg. net 20. Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, poglavlje XIII., Women of the Revolution and the Empire, dostupno na http://www.gutenberg. net 21. Povijest 13: Napoleon, restauracija i revolucionarna kretanja (1800.1848.), Zagreb 2007., str. 200- 201.
Literatura •
Povijest 13: Napoleon, restauracija i revolucionarna kretanja (1800.1848.), Zagreb 2007. • Hobsbawm, Eric J.: Doba revolucije: Evropa 1789.- 1848., Zagreb 1987 Internet • Genesis Of The Napoleonic Propaganda. http://www.gutenberg-e.org/ haw01/main.html (pristupano 29. kolovoza 2008.) • De Balzac, Honoré and Amphiteatrof, Alexander: Folk-Tales of Napoleon;The Napoleon of the People, dostupno na http://www.gutenberg.net • Wairy, Louis Constant: Memoirs Of Constant (Private life of Napoleon), dostupno na http://onlinebooks. library.upenn.edu/webbin/book/ lookupid?key=olbp14761 • Thieme, Hugo P.: Women of Modern France, Woman In All Ages And In All Countries, dostupno na http://www. gutenberg.net • http://www.napoleon.org
Preporuke za čitanje Detaljan popis literature, stručnih knjiga i beletristike na temu Napoleona može se naći na web- stranici http://www.napoleonic-literature.com, a za pitanje odnosa Napoleona i važnih umjetnika tog vremena pogledati još članak Beethowen, Byron and Bonaparte na stranici www.napoleon.org
29
Hrvatski povijesni portal
BITKA KOD AUSTERLITZA – NAPOLEONOVA NAJSJAJNIJA POBJEDA Napisala: Ivana Tucak, prof. Objavljeno: 9.5.2008. Link: http://goo.gl/WcBzoQ
Revolucionarna Francuska okrenula je gotovo cijelu Europu protiv sebe. Između 1792. i 1806. borila se protiv četiriju koalicija i svaki put je trijumfirala. S Napoleonom na čelu, Francuska je uspostavila vlast u većem dijelu Europe, a zemlje koje su se našle pod njezinom vlašću susrele su se s njezinim liberalnim idejama i zakonima. Ali to je bila samo varka kojom se željela prikriti diktatura, tako da je stanovništvo tih zemalja uskoro počelo pružati otpor. Francuska se ispočetka protiv koalicija koje su osnovali njezini protivnici samo borila, ali tek je s Napoleonom prešla u napad. Velike suprotnosti i nesuglasice između saveznika pridonijele su njihovom porazu kao i vojska koja je bila organizirana po starim načelima. Ono na što se Napoleon usredotočio kod brojčano nadmoćnije neprijatelja bila je granica podjele vojske. Napad na tu točku osiguravao je potpunu pobjedu nad neprijateljem kao što je to bilo u Italiji 1796. godine. Kako bi se suprotstavio trećoj koaliciji, Napoleon je ustrojio vojsku koja je trebala napasti Britaniju. Iako se nikada nije ni približila Britaniji, vojska, kojoj je Napoleon posvetio mnogo pažnje, bila je jako dobro organizirana. Sastojala se u početku od oko 200 000 vojnika formiranih u 7 divizija, svaka sa 36- 40 topova(2). Konjica se sastojala od 22 000 dobro naoružanih konjanika. Napoleon će svoju vojsku nazvati kasnije La Grande Armée i ona je do 1805. imala 350 000 vojnika koje su vodili sposobni i talentirani časnici časnici.
30
Saveznička vojska Združena austro-ruska vojska bila je organizirana po načelima po kakvima su bile organizirane sve vojske starog režima. Viši časnici bili su uglavnom iz aristokratskih krugova, a niži su bili slabo obučeni i imali su teškoća sa svojim ljudima kad je trebalo izvoditi složenije akcije. Rusi su imali dobro naoružanje, a sistem opskrbe ovisio je o lokalnom stanovništvu i o austrijskim saveznicima koji su im dobavljali sedamdeset posto namirnica. Austrijsku vojsku reformirao je nadvovoda Karlo, brat austrijskog cara koji je bio protiv rata s Napoleonom što mu je donijelo nepopularnost na dvoru i smjenu. Novi austrijski zapovjednik postao je Karl Mack(3) koji je večer uoči bitke obavio preraspodjelu jedinica bez znanja časnika koji ih je vodio što je donijelo neupjeh. Austrijski konjanici uživali su ugled u Europi, ali u usporedbi s francuskim jedinicama bili su znatno slabiji.
Bitka 25. rujna 1805. 200 000 francuskih vojnika prešlo je Rajnu i tako se pomaknulo naprijed za 260 kilometara. Mack je skupio veći dio austrijske vojske na tvrđavi Ulm u Bavarskoj. Francuzi su se našli u zaleđu Austrijanaca i prisilili ih na predaju. Austrijanci su odbačeni na sjeveroistok gdje su se spojili s ruskim trupama i tako ojačali svoje snage. Tako su se Francuzi našli u nezavidnoj situaciji, a i prijetila je opasnost presijecanja njihovih komunikacijskih linija. Napoleon je shvatio da treba potući saveznike i tako potvrditi pobjedu
na Ulmu. Ruski i austrijski car bili su primorani na borbu. Saveznici su se sastali 1. prosinca. Car Aleksandar bio je uvjeren da će lako pobijediti Francuze, ali Franjo I., austrijski car i ruski general Kutuzov(4) bili su oprezniji jer su smatrali da se radi o taktičkoj varci. Pritisak austrijskih i ruskih aristokratskih krugova bio je velik, pa je usvojen plan austrijskog časnika Franza von Weyrothera. Saveznička vojska napasti će Napoleonovo desno krilo i presjeći mu put prema Beču. Neće mu preostati ništa drugo nego se povući natrag. Ostatak njegovih snaga bit će izoliran oko Dunava i francuska vojska, tako razdvojena, morat će se naglo povući. Napoleon je, vidjevši teren u čijem su se središtu nalazili brežuljci Pratzen sjeverno od kojeg se nalaze brežuljci Santon i Zuran, zapadno sela Bellowitz, Bosenitz i potok Goldbach, te južno sela Kobelnitz, Sokolnitz i Telnitz, predvidio njihov plan. On je mogao osigurati 65- 70 000 vojnika, te pojačanje od 16 000 Soultovih(5) vojnika, te je još uključio Davoutov(6) III. korpus koji je došao iz Beča. Napoleon je računao da će s tim planom centar njihove vojske biti znatno oslabljen, te da će ga napasti Soultovi vojnici. U četiri ujutro, Napoleon je izašao iz šatora kako bi procijenio jesu li Rusi počinili tu fatalnu pogrešku na koju je on toliko računao i bio je jako oduševljen kad je vidio da je to istina. Rusi su marširali prema
Broj 2 / Godište I okretnom akcijom Francuza za koje su očekivali da će se povući. Divizija talentiranog generala Vandammea, napala je područje zvano Staré Vinohrady(15) i slomila nekoliko savezničkih bataljuna. Ratna sreća prelazila je polako na stranu Francuza. Napoleon je naredio Bernadotteovim(16) ljudima da podupru Vandammeovo(17) lijevo krilo i pomakao svoj centar sa brežuljka Zuran na kapelu sv. Ante na brežuljak Pratzen.
Karl Mack von Leiberich francuskom desnom krilu. U zoru su se već čuli zvuci topova, pa je bilo jasno da kreću u napad. Oko osam sati, Sunce Austerlitza(7) rastjeralo je maglu i tako pokazalo bojno polje u cijelosti. Rusi su se pojavili kraj Goldbacha kako bi zauzeli Sokolnitz i Telnitz. Napoleon je svojim maršalima dao znak za napad. Saveznici su napadali s tri kolone, pod zapovjedništvom generala Doctorowa(8), Langerona(8) i Pribyschewskog. Prva kolona napala je Telnitz, ali su je odbacile Davoutove postrojbe. Saveznici su zatim počeli napadati francusko desno krilo, ali ne brzinom kakvom su željeli, pa su ih Francuzi dosta uspješno odbili. U međuvremenu, druga saveznička kolona, s Langeronom na čelu, napala je selo Sokolnitz koje su branili tiralleurs(10), francuska 26. pukovnija. Početni saveznički neuspjesi pokazali su se bezuspješnima i general Langeron naredio je bombardiranje sela i tako ga uspio zauzeti. Francuzi su krenuli u protunapad i uspjeli su zauzeti selo, ali saveznici su ih opet odbacili. Kratko primirje nastupilo je kad je Friantova(11) divizija, koja se borila sa 7000 pješaka i 2800 konjanika protiv 35 000 Rusa, uspjela ponovno zauzeti selo. Oko sela Sokolnitz vodile su se najžešće borbe i ono je tijekom bitke nekoliko puta promijenilo gospodara. Napoleon je bio zadovoljan slabošću neprijateljskog centra i oko devet sati ujutro naredio je da se zauzmu brežuljci Pratzen(12). Ruske postrojbe koje su se tamo nalazile bile su zatečene vidjevši toliki broj Francuza koji im se približavao. Dok su Francuzi napredovali, centar savezničke vojske, sastavljen od austrijskih pješaka pod Kollowrathom(13) i ruskih pod Miloradovičem(14) kojima je nadređen bio Kutuzov bili su iznenađeni brzom i
Saveznici su tada bili primorani poslati rusku carsku gardu što potvrđuje da su se nalazili u zaista teškom položaju. Carskom gardom zapovijedao je veliki vojvoda Konstantin, brat cara Aleksandra koji je krenuo u protunapad na Vandammea. Napoleonova teška konjica izmorila je Ruse, ali pobjeda još nije bila na vidiku. Iako su Rusi bili brojčano nadmoćniji, Drouetova(18) divizija, dio Bernadotteovog korpusa Francuzima je osigurala zaklon, pa je korist brzo prešla na njihovu stranu. Konjica je zadala smrtan udarac Rusima i odbacila ih četvrt milje. U međuvremenu, na sjeveru bojnog polja, kirasiri(19) pod vodstvom Hautpoula(20) i Nansoutyja(21) potukli su ruske postrojbe i natjerali ih na povlačenje. Maršal Lannes(22) je tad poveo svoj V. korpus protiv Bagrationa(23) i nakon teške borbe uspio je izbaciti Ruse s bojnog polja, zarobivši pritom 4000 saveznika. Napoleon se sada usredotočio na južni dio bojnog polja gdje su se još vodile borbe za Sokolnitz i Telnitz. Postrojba generala St. Hillairea i dio Davoutovog III. korpusa porazili su potpuno iscrpljenog neprijatelja na Sokolnitzu. Među saveznicima je zavladala panika i bježali su u svim smjerovima. Velik dio njih bježao je preko smrznutih bara. Vidjevši to, Napoleon je naredio bateriji(24) da okrene topove prema njima i puca. Zbog toga, pri tom bijegu se utopilo preko 2000 vojnika.
vojni kirurg, koji svoje iskustvo na Austerlitzu opisuje ovim riječima: „Skupili smo popriličan broj ranjenih iz ruske i francuske vojske kad se među njima pojavila zarazna bolest… Njezini simptomi bili su jaka glavobolja, nepravilni trzaji tijela, posebno udova, praćeni jakom vrućicom… Glavobolje, vrućica i tjeskoba pacijenata su se s vremenom povećavale: puls, koji je ispočetka bio slab i polagan, postao je brži i nepravilniji… Jedan od simptoma bila je i diareja, jaki bolovi u želucu, tamna boja krvi i hemoragija. Pacijent je sve više padao u komu, radeći nesvjesne pokrete kratkog trajanja, te je izgubio sve svoje intelektualne sposobnosti i potpuno pao u komu… Bolest se s vremenom proširila na cijelu bolnicu i na stanovnike…“(26)
Nakon bitke Saveznici su pretrpjeli teške gubitke(27), poginulo je i ranjeno 15 000 ljudi, zarobljeno 20 000 među kojima je bilo deset pukovnika i osam generala, a 150 topova i 42 zastave postali su ratni plijen Francuza koji su imali mnogo manje gubitke. 1305 vojnika je poginulo, 6 940 vojnika bilo je ranjeno, a saveznici su zarobili 573 francuska vojnika. U Parizu je pobjeda dočekana s oduševljenjem, a sam Napoleon je pisao Jozefini: „Potukao sam Austro- rusku vojsku kojm su zapovijedala dva cara. Malo sam umoran… obožavam vas.“(28) Ono što se tad dogodilo najbolje je opisao car Aleksandar rekavši: „Mi smo patuljci u rukama diva.“ Napoleon je primio princa Lichtensteina i dogovorio razgovor s habsburškim carem Primirje je potpisano 4. prosinca. Austrija je morala priznati francuski teritorij stečen mirom u Campoformiju 1797. i mirom u Lunévilleu 1801., Louis Alexandre Andrault de Langeron
Borba još nije bila gotova. Ostao je još maršal Soult koji je nakon teške borbe izbacio Ruse iz Telnitza, a maršal Davout ušao je u selo. Među savezničkom vojskom zavladao je kaos. Saveznici su bježali, ali pri bijegu velik broj njih je izginuo jer je sunce otapalo smrznute bare i mnogi od njih su se utopili. O samom stanju na bojištu svjedoči i Dominique Jean Larrey(25), Napoleonov
31
Hrvatski povijesni portal
Susret Franje I. i Napoleona nakon bitke Bavarsku, Wurtemberg i Baden koji su bili Napoleonovi njemački saveznici i platiti 40 milijuna franaka ratne odštete. Venecija je pripala Talijanskom kraljevstvu, a Rusima je bilo dopušteno zadržati svoj teritorij. Sveto rimsko Carstvo prestalo je postojati, 1806. je ukinuto. Napoleon je osnovao Rajnsku konfederaciju, zajednicu njemačkih država između Francuske i Prusije. Prusija će zbog toga zaratiti s Francuskom 1806. godine.
Značenje bitke Bitku kod Austerlitza povjesničari i stručnjaci koji se njome bave smatraju Napoleonovom velikom pobjedom. Neki povjesničari smatraju da je on nakon Austerlitza izgubio dodir sa stvarnošću i francuska vanjska politika postala je njegova osobna politika. U Francuskoj povijesti, Austerlitz se smatra velikom vojnom pobjedom, a u književnosti spomene te bitke nalazimo u djelima Victora Hugoa, dok je Lav Tolstoj svoj Rat i mir posvećuje upravo toj bici. Iako je prošlo više od dvije stotine godina,
32
u Francuskoj još postoje kontroverze jer se Napoleona često promatra iz pogrešne perspektive, pa ga se u medijima prikazuje kao veliku ličnost koju se obožava ili kao omraženog diktatora željnog slave i moći koji je napravio genocid. Tako Napoleon Bonaparte postaje predmet polemika, a ne promatra ga se kao objekt koji treba proučavati bez ikakve mržnje ili naklonosti(29). U Francuskoj se, stoga, u prosincu 2005. nije posvetilo previše pozornosti ovom događaju, ali su zato sela Sokolnitz, Telnitz te cijelo područje na kojem su se vodile borbe postali opet bojno polje triju careva, samo ovaj put je to bila velika rekonstrukcija koja je privukla brojne zainteresirane posjetitelje iz Europe i svijeta i kojom se obilježilo dvjesto godina te bitke. •
Bilješke uz tekst 1 Današnji Slavkov kod Brna 2 Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. http:// en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Austerlitz (pristupano 6. svibnja 2008.) 3 Mack, Karl Freiherr von Leiberich (1752.- 1828.), austrijski časnik, istakao se u borbama protiv Turaka, pa je promaknut u generala. 1800. godine postao je
zapovjednik na dunavskoj bojišnici. Poraz na Ulmu 1805. stajao ga je zapovjedništva, a i zamalo života. Osuđen je na smrt, ali kazna mu je ublažena, pa je dobio doživotnu. 1809. je pomilovan. 4 Kutuzov, Mihail Hilarionovič Goleniščev (1745.- 1813.), Princ od Smolenska, ruski general, sin vojnog inženjera, počeo karijeru za vladanja Katarine II., istakao se u borbama protiv Turaka gdje je izgubio oko i bio pogođen u glavu, zapovijedao ruuskim dijelom savezničke vojske u ratu Treće Koalicije. Nije spriječio katastrofu na Ulmu, ali je kod Austerlitza vješto izbjegavao francuske zamke. Na dužnosti generala bio je do 1813. kada ga je zamijenio Wittgenstein. 5 Soult, Nicolas Jean de Dieu (1769.1851.), francuski maršal, rodom Gaskonjac, 1794. promaknut u generala, 1804. u maršala, iskazao se u borbi na brežuljku Pratzen, bio stalno odana Napoleonu. 6 Davout, Louis Nicolas (1770.- 1823.), vojvoda od Auerstadta i princ od Eckmühla, sin konjičkog časnika, porijeklom plemića, postao časnik u očevoj postrojbi 1788., pristaša revolucije, zbog svojih ideja uhićen 1791., ali nedugo zatim oslobođen. 1793. postao general, sudjelovao u bonaparteovom pohodu na Egipat. 1804. promaknut u maršala. Na Austerlitzu zapovijedao desnim krilom francuske vojske.
Broj 2 / Godište I 7 Thiers, Adolphe: The History Of The Consulate And The Empire Of Napoleon, London 1850., str. 77 8 Doctorow, Dmitri Sergejevič (pog. 1812.), vodio diviziju na Austerlizu gdje je pretrpio teške ozljede. 9 de Langeron, Louis Alexandre Andrault (1763.- 1831.), francuski general u ruskoj službi za napoleonskih ratova, kao petnaestogodišnjak pridružio se francuskoj vojsci koju je napustio na početku Revolucije, nakon Napoleonova pada zbog slaba zdravlja premješten je na Krim gdje je obnašao dužnost guvernera. Umro 1831. za vrijeme epidemije kolere. 10 čarkaši, jedinice lake pješadije koje se išle ispred glavnih kolona i napadale protivnika, bile su naoružane oružjem koje je bilo lakše od oružja koje je nosila obična pješadija 11 Friant, Louis (1758.- 1829.), sin svjećara, pridružio se vojsci 1781., 1792. postao pukovnik, služio u Bernadotteovoj diviziji u Italiji, borio se u Egiptu, 1805. zapovijedao divizijom pod Davoutom na Austerlitzu. Teško ranjen u bici kod Wagrama, umirovljen u rujnu 1815. 12 Pratzen, brežuljci koji su se nalazili u središtu bojnog polja, visoki 11- 12 m. 13 Kollowrath- Krakowsky, Johann Karl, Graf von (1748-1816), zapovijednik austrijskih snaga u ratovima za vrijeme Revolucije i Napoleonovim ratovima, pristupio u vojsku 1766., 1788. postaje pukovnik, 1795. general. 1809. unaprijeđen u feldmaršala. 14 Miloradovič, Mihail Andrejevič (1770.1835.), ruski general, služio pod suvorovim u Italiji, borio se na Austerlitzu, sudjelovao u Borodinskoj bici, poginuo u atentatu 1819. 15 Staré Vinohrady, uzvisina visoka 296 m nadmorske visine, mjesto na kojem se nalazio stožer generala Kutuzova 16 Bernadotte, Jean- Baptiste Jules (1763.- 1844.), princ Ponte Corva, francuski maršal, kasnije švedski kralj, sin odvjetnika, pridružio se vojsci 1780. 1804. postao guverner Hanovera i maršal. 1805. se istakao na Ulmu i Austerlitzu. 5. veljače 1818. okrunjen je za švedskog kralja Karla XIV. I utemeljio kraljevsku dinastiju koja se na vlasti zadražala do danas. 17 Vandamme, Dominique Joseph René (1770.- 1830.), grof od Unsebourga, 1791. stupio francusku vojsku nakon kratke službe u indiji, 1793. postao general, odigrao je važnu ulogu u osvajanju Patzena u bici kod Austerlitza. Preživio zarobljeništvo u Rusiji, a 1814., kad se vratio u francusku, Bourboni su ga protjerali u Cassel. Veliki Napoleonov pristaša, podupirao ga je kad je opet preuzeo vlast pobjegavši s Elbe. Umirovljen 1825.
18 Drouet, JeanBaptiste (1765.1844.), francuski maršal, pridružio se vojsci 1782., na Austerlitzu služio u Bernadotteovu I. korpusu. Nakon pada Napoleona bio je guverner u sjevernoj Africi do 1835. 19 Kirasiri su bili posebne konjaničke jedinice, oklopljene i naoružane dugim ravnim mačevima, u Grande Armée bilo je četrnaest postrojbi. 20 Hautpoul, Jean Joseph Ange (1754.1807.), francuski general, pridružio se vojsci kao dobrovoljac 1771., postao pukovnik 1792., zapovijedao kirasirima 1805. Smrtno ranjen u bici na Eylau. 21 Nansouty, Etienne Marie Antoine Champion (1768.- 1815.), francuski general, školovao se u Ecole Militaire u Brienneu, u vojsku stupio 1785., obavljao vojnu službu na Rajni, 1805. se borio na Ulmu i Austerlizu. Umro u Parizu 1815. 22 Lannes, Jean (1769.- 1809.), vojvoda od Montebella, francuski maršal, Napoleon ga je smatrao izvrsnim vojnikom i prijateljem, od svih francuskih maršala najviše puta je bio ranjavan. Rodom iz Lectourea, kao dobrovoljac se pridružio vojsci. 1804. postao maršal. Umro 1809. od posljedica ranjavanja.. 23 Bagration, Petar (1765.- 1812.), ruski general, rodom iz gruzijske plemićke obitelji, ušao u vojsku 1782. Borio se u bitkama kod Austerlitza, Eylaua, Heilsberga i Friedlanda. Kutuzov mu je povjerio zapovjedništvo na lijevom krilu u borodinskoj bitci gdje je poginuo podlegavši ozljedama od ranjavanja. 24 Topnička jedinica, određena za gađanje jedne točke gdje se nalazi neprijatelj 25 Larrey, Dominique Jean (1766.- 1842.), francuski liječnik, 1792. počeo obavljati službu u francuskoj vojsci, postao glavni liječnik u Grande Armée. 1809. zbog svojih zasluga dobio titulu baruna. Ranjen u bitci kod Waterlooa. U doba Restauracije počeo se intenzivno baviti pisanjem raznih priručnika. 26 Larrey, Dominique Jean: Memoirs Of Military Surgery And Capaigns of The French Armies, Baltimore 1814., str. 412.415. 27 Ceva, Lucio. Austerlitz: Radiografija jedne bitke, u Gerosa, Guido: Napoleon,
Zagreb 1976. Thiers, Adolphe: The History of the Consulate and the Empire of Napoleon, London 1850., 83 28 Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_ Austerlitz (pristupano 6. svibnja 2008.) 29 Gourgaud, Baron. Bicentenaries: a rather pale „Sun of Austerlitz“, (napoleon.org 2008), http://www.napoleon. org/en/reading_room/articles/files/gourgaud_tribune.asp (prisupano 6. svibnja 2008.)
Literatura • • •
Thiers, Adolphe: The History of the Consulate and the Empire of Napoleon, London 1850. Larrey, Dominique Jean: Memoirs of Military Surgery and Campaigns of the French Armies, Baltimore 1814. Gerosa, Guido: Napoleon, Zagreb 1976.
Internet • Bitka kod Austerlitza, Wikipedia. •
•
http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_ of_Austerlitz (pristupano 6. 5. 2008.) Gourgaud, Baron. Bicentenaries: a rather pale „Sun of Austerlitz“, (napoleon.org 2008), http://www.napoleon.org/en/reading_room/articles/ files/gourgaud_tribune.asp (pristupano 6.5.2008.) Projekt Austerlitz. http://www. austerlitz.org/en/ (pristupano 6.5. 2008.)
Preporuke za čitanje • Howard, Michael: Rat u europskoj • •
povijesti, Zagreb 2002. Chandler, David G. Dictionary of the Napoleonic Wars, London 2001. Brinkley, Douglas, National Geographic Visual History of the World, National Geographic 2005.
33
Hrvatski povijesni portal
O BEETHOVENU KROZ ANEGDOTE Napisala: Žanina Bilić, prof. Objavljeno: 7.2.2008. Link: http://goo.gl/vY8y9D Anegdote o skladateljima iz prošlosti ili sadašnjosti, bile one točne ili netočne, legendarna priče, ali priče i ništa više, ili priče satkane od povijesnih činjenica ili svjedočanstava, vrlo su dragocjen i izuzetno živopisan uvid u ljudskost i karakter pojedinog skladatelja, u skladateljev život. Često slavni glazbenici i druge slavne ličnosti iz povijesti u našoj svijesti postaju mitska bića, često tako visoko cijenjena da zamalo postaju nedodirljivi, nepojmljivi i daleki. Svi su oni međutim bili ljudi kao mi, kao vi, uz dodatak nekih uistinu posebnih talenata. Ta ljudska dimenzija, emocije iz njihove svakodnevice, i svakako duh toga vremena izvrsno se ogledavaju u anegdotama, te ih ja vrlo rado prenosim.
Goethe i Beethoven Jednom prilikom Goethe i Beethoven šetali su parkom pri čemu se Goethe stalno žalio Beethovenu kako su mu dojadili prolaznici koji su mu se stalno klanjali i skidali šešire prepoznajući ga i izražavajući na taj način svoje poštovanje i divljenje. Neko vrijeme Beethoven je šutke nastavio šetati, no nakon još nekoliko Goethovih opaski, rekao je: ‘Dopuštate li mogućnost da se sasvim malo klanjaju i meni?’ Poznato je da su Beethoven i Goethe jedan o drugom imali vrlo visoka mišljenja, izuzetno su cijenili rad i kreativnu genijalnost drugoga, no nisu uspostavili trajnije prijateljstvo zbog prevelikih neslaganja u postupcima i nazorima. Na linku http://youtu.be/c4xUv8a8I_Q možete poslušati u izvedbi Bečke filharmonije i pod ravnanjem maestra Bernsteina Beethovenovu veličanstvenu Egmont uvertiru, koju je napisao inspiriran Goetheovom dramom Egmont, koja priča o flamanskom grofu Egmontu iz 16. stoljeća u borbi protiv vojvode od Albe, vremenski smješteno neposredno prije 80-godišnjeg rata protiv španjolske okupacije. Herojska i mučenička smrt Egmonta zapravo je klicanje borbi protiv okupatora i klicanje slobodi.
34
Principi 1805. Napoleon je izvojevao veliku pobjedu u bitci kod Austerlitza lukavom taktikom. Francuska je vojska pobijedila austrijsku i rusku, izgubivši ‘samo’ 8.000 vojnika, dok su Austrija i Rusija izgubile 27.000 vojnika. Knez Karl von Lichnowsky (1756-1814) bio je pripadnik stare i bogate pruske aristokratske obitelji. Glazbeno se obrazovao i kod Wolfganga Amadeusa Mozarta te Mozartu i novčano pomagao. Izuzetno je cijenio glazbu Ludwiga van Beethovena. Beethoven je dvije godine živio u kućanstvu kneza Lichnowskog. Obiteljska rezidencija bila je u Graetzu, koji se danas
zove Hradec nad Moravicí i teritorijalno pripada Češkoj. Lichnowsky je puno vremena provodio u Beču. Neka Beethovenova djela doživjela su premijernu izvedbu na koncertima koje je redovito priređivao knez Lichnowsky. Knez Lichnowsky je bio velikodušan i entuzijastičan podržavatelj Beethovenove skladateljske umjetnosti na vrlo konkretan način – financijski. Beethoven je nekoliko svojih skladbi posvetio knezu Lichnowskom. Povijest pamti kneza Lichnowskog prvenstveno po njegovoj podršci Mozartovoj i Beethovenovoj skladateljskoj umjetnosti. Jednom prilikom, anegdota pripovijeda, 1806. godine, nakon spomenute bitke
Broj 2 / Godište I kod Austerlitza i francuske okupacije, knez Lichnowsky pozvao je neke francuske oficire na večeru u svoju rezidenciju i nadao se da će Beethoven odsvirati nešto za goste. U dogovoreno vrijeme Beethoven se nije pojavio i nakon određenog vremena provedenog u čekanju, netko od slugu donio je vijest da je Beethoven pobjegao iz dvorca i da ga je nemoguće pronaći. U Beethovenovoj sobi kasnije je pronađena poruka za kneza-domaćina u kojoj je Beethoven objasnio da ne može svirati za neprijatelje zemlje. Nadalje Beethoven je istaknuo, podupirući svoju odluku argumentom da je knez postao ono što jest zahvaljujući okolnostima i pravima po rođenju, a da je on postao skladateljem zahvaljujući samo vlastitim sposobnostima i radu. Na kraju pisane poruke je navodno bila ova legendarna Beethovenova rečenica: ‘Kneževa i plemića bilo je i bit će puno. Beethoven je samo jedan.’ Odnos podržavatelja umjetnosti i umjetnika nakon toga incidenta se pogoršao, no nakon izvjesnog vremena ponovno se poboljšao i knez Lichnowsky je još dugo podržavao Beethovenovo stvaralaštvo. Možete pogledati i poslušati dio Beethovenove 4. Simfonije koju je napisao upravo te, 1806. godine: http://youtu.be/DNPQpdqeqXk Ta simfonija posvećena je grofu Franzu Joachimu Reichsgraf von Oppersdorffu (1778-1818), koji je bio prijatelj kneza Lichnowskog i sâm strastveni ljubitelj glazbe. Beethoven je grofa von Oppersdorffa upoznao tijekom jedne od svojih posjeta rezidenciji kneza Lichnowskog. Grof je čak uzdržavao vlastiti profesionalni orkestar. Grof se oduševio Beethovenovom ranijom simfonijom i naručio da Beethoven sklada još jednu i posveti je grofu – uz naplatu, što je bilo sasvim uobičajeno i u skladu s običajima tog vremena. Posvete skladbi su u većini slučajeva u to vrijeme bile naplative – zapravo bila je to kombinacija sponzoriranja i otkupa prava intelektualnog vlasništva, odnosno prava na izvođenje i/ili prava tiskanja nota skladbe. Beethoven je prvobitno grofu namjeravao posvetiti svoju 5. Simfoniju, no sticajem okolnosti 5. Simfoniju posvetio je knezu Lobkowitzu i grofu Razumowskom, za što se grofu von Oppersdorff ispričao i ponudio mu posvetu svoje 4. Simfonije. Posveta 4. Simfonije grofu von Oppersdorffu ostala je i postala dio povijesti. 4. Beethovenova simfonija, premda manje poznata i od 3. i od 5. Simfonije, veličanstvena je i jednako divna skladba.
Ideje prosvjetiteljstva Beethoven je bio silno ponesen i inspiriran idejama Prosvjetiteljstva – nadom, slobodom, sazrijevanjem čovječanstva, humanošću, demokracijom. Njegova ‘Oda radosti’ iz posljednjeg stavka 9. Simfonije nosi preradu teksta Friedricha von Schillera (1759-1805), njemačkog pisca, filozofa i dramatičara, u kojoj ljudski glasovi pjevaju nadahnjujuću melodiju, i između ostaloga izgovaraju: (…) Informativni i djelomični prijevod Svaki čovjek brat je drugom tvoj kad divni slijedi glas.Svaki čovjek koji sreću vjernog prijateljstva zna, svaki koji zna za ljubav nek’ nam svoj priloži glas. Treba uzeti u obzir da je pišući Devetu simfoniju, koju je godinama u sebi dorađivao i dovršio 1824. godine, Beethoven već bio potpuno gluh i zamisliti se nad time koja je to snaga duha da u tim okolnostima kliče visokim idealima, radosti i sanjanom ujedinjenju svih ljudi kao braće te inspirira milijune ljudi stotinama godina snažnim optimizmom te nastavlja raditi svoj posao, koji je silno vezan uz nastali invaliditet. 1817. godine Londonsko Filharmonijsko društvo naručilo je simfoniju. Skice za Odu radosti postojale su navodno već 1793. godine, no do danas nisu pronađene. Prvu izvedbu Deveta je simfonija doživjela u Beču, u svibnju 1824. godine. Neke priče govore da je Beethoven sam, premda potpuno gluh, dirigirao orkestrom koji je izvodio njegovu simfoniju. Simfonija je doživjela ogroman uspjeh i Beethovena je publika dočekala s velikim poštovanjem i ovacijama. Navodno, u skladu s jednom od priča, je on toliko bio uživljen u ideju i utonuo u glazbu koja se odvijala u njegovoj glavi, da nije primijetio da je nekoliko taktova, nekoliko djelića sekunde zaostajao za orkestrom, možda čak i zatvorenih očiju, te da nije primijetio da je izvedba završila i da je aplauz počeo. Navodno ga je jedna od pjevačica – solistica na to diskretno uputila. O značaju i veličanstvenosti
tog glazbenog djela ne treba previše pisati – to je zasigurno jedno od najvećih glazbenih postignuća u nekoliko stoljeća zapadnoeuropske glazbene tradicije koju opisujemo kao ‘klasičnu glazbu’. O popularnosti simfonije danas ne treba posebno pisati, ogromna je - to je nedvojbeno. O ljepoti simfonije treba se osobno uvjeriti. Zaronite u taj Beethovenov glazbeni ocean čim Vam se pruži prilika. Oda radosti je izuzetno popularni i poznati dio Beethovenovog glazbenog stvaralaštva, neki je čak smatraju glazbenim simbolom slobode – u prilog tome govori i podatak da je rušenje Berlinskog zida u 20. stoljeću pratila upravo ova glazba. Također, prerada Ode radosti je službena himna današnje Europske unije. Kao što mi je i bila namjera ovim nizom kraćih članaka pod naslovom Beethoven kroz anegdote, podastirem sada i onu svakodnevnu Beethovenovu stranu – onu koja je vrlo ljudska, s koje god strane to promatrali, bili na njegovoj strani ili ne. Stranu Beethovena koja donekle kroz reakcije na svakodnevne situacije ocrtava Beethovenov karakter i temperament te razmišljanje. Bio je vrlo zahtjevan – ne samo prema sebi već i prema drugima. Izuzetno je naporno živjeti po tako visokim kriterijima, ali mogu shvatiti da je i vrlo ugodno moći biti i ostati principijelan.•
Beethoven je po navodima jedne priče, jednom prilikom otpustio unajmljenu domaćicu, navodno jednu od mnogih, zbog toga što je izrekla laž. Posrednica koja je pribavila domaćicu za Beethovena, pokušala se zauzeti za domaćicu, no Beethoven je ostao pri svom stavu: ‘Onaj tko laže nije čistoga srca i ne može skuhati čistu juhu!’
35
Hrvatski povijesni portal
ŽIVJETI U SPLITU NA POČETKU 19. STOLJEĆA Napisala: Ivana Tucak, prof. Objavljeno: 24.6.2008. Link: http://goo.gl/yyvmWf
Matejuška 1865. godine Split s početka 19. stoljeća karakterizira smjena dviju vlasti, austrijske i francuske. Nakon pobjede nad združenom austroruskom vojskom kod Austerlitza, Napoleon je, mirom u Požunu 26. prosinca 1805. dobio Venciju, Istru, Dalmaciju i Mletačku Albaniju. Te su zemlje priključene talijanskom kraljevstvu s Eugeneom Beauharnaisom na čelu. Pod zapovjedništvom generala Molitora i Lauristona, francuske su trupe ušle 1806. u Dalmaciju koja je Napoleonu bila vrlo važna zbog rata s Englezima i Rusima, te zbog veze s prijateljskom mu Turskom. Francusko upravljanje Dalmacijom pokazalo se više korisnim nego štetnim, a maršal Marmont(1) ličnost je koja je u tome odigrala ključnu ulogu.
pregovore s knezom Schwarzenbergom i ruskim carem Aleksandrom o predaji Pariza, Napoleon ga gleda sasvim drugim očima. Taj čin on mu nikada neće oprostiti. To će komentirati riječima: „Marmont mi je zadao posljednji udarac.“ (2) Marmont je, nakon Napoleonova pada živio u Nizozemskoj, u Londonu, u Beču, te je putovao istočnom Europom i Bliskim istokom, a ta je putovanja opisao u svojoj knjizi Voyages… Umro je 3. ožujka 1852. u 78. godini. Za vrijeme svoje službe u Dalmaciji, Marmont se pokazao kao odličan organizator i poticatelj naprednih ideja i reformi u čijem ostvarivanju je surađivao s providurom Vicenzom Dandolom iako su odnosi između njih dvojice bili prilično zategnuti.
Auguste- Frédéric- Louis Vièsse De Marmont (1774.- 1852.)
Francuska uprava u Splitu
Auguste Frédéric Louis Vièsse de Marmont rođen je 20. srpnja 1774. u Châtillon- sur- Seine. Potjecao je iz građanske obitelji, a njegov otac ratnim je zaslugama stekao skromno plemstvo. Pohađao je vojnu školu u Châlonu, s Napoleonom je počeo surađivati za opsade Toulona. 1798. prati Bonapartea u Egipat, a nakon zauzimanja Malte postao brigadni general. Godine 1800., sa samo 26 godina postaje divizijski general, a 1806. Guverner Dalmacije. Iste godine, nakon što je protjerao Ruse iz Dubrovnika, dobio je titulu vojvode od Dubrovnika (duc de Raguse). 12. srpnja 1809. postao je najmlađi maršal Carstva. Tu je titulu stekao kao tridesetpetogodišnjak. Od listopada 1809., Napoleon ga proglašava guvernerom ilirskih provincija sa sjedištem u Ljubljani. 1812. godine osvojio je Portugal. 1813. se borio u Njemačkoj, u bitkama za Dresden i Leipzig. Nakon što je stupio u
36
Krajem veljače 1806. godine, pod zapovjedništvom generala Lauristona, francuske su jedinice ušle u Split. 12. travnja 1806. godine, talijanski potkralj, Eugene Beauharnais, imenovao je Mlečanina Vicenza Dandola za generalnog providura Dalmacije. Beauharnais je tom prilikom istaknuo da je to čovjek neprikosnovene čestitosti, pravedan, učen i pun želje da što više dobra učini(3), ali Dandolo je bio istovremeno i častohlepan i despotične naravi. Napoleon je 12. lipnja 1806. imenovao tada mladog generala Augustea Marmonta za vojnog zapovjednika Dalmacije. Ali kao i Dandolo, on je također bio častohlepan i željan slave. Vojnici su ga voljeli, ali časnici kojima je on bio nadređen nisu prema njemu gajili simpatije. Kad je došao u Zadar 3. srpnja, Dandolo je izdao proglas Dalmatincima na hrvatskom i talijanskom jeziku. Taj proglas počeo je
riječima: „Evo me među vami, o hrabreni i virni narode dalmatinski“, a završio: „Valjani Dalmatinci! Sve vaše potribe i vaše koristi od ovoga časa jesu potribe i koristi moje. Virujte mi toliko je, da naš kralj mogao je za vas odabrati jednoga čovika od mene mudrijega i naučnijega, da li ne veće od mene puna želje i misli za vas učiniti čestite.“(4). 12. srpnja 1806. g. izašle su u Zadru prve hrvatske novine Il Regio Dalmata- Kraglski Dalmatin. Novi ljudi koji su stajali na čelu dalmatinske uprave bili su puni volje i želje da ideje i načela sa zapada ostvare u svojoj pokrajini.
Stanovništvo (5) Splitsko se stanovništvo (1992), kao i ono ostalih dalmatinskih gradova, u ovom razdoblju dijelilo u pet društvenih slojeva koji su bili međusobno jasno odijeljeni. Što se tiče njihove vjerske strukture, većina stanovništva bila je katolička, dok su ostatak činili Židovi (159) i pravoslavci (14).
Plemstvo U dugotrajnim turskim ratovima izgubilo je brojne posjede, pa je ekonomski oslabilo. Nije moglo konkurirati u trgovini sposobnijem građanskom staležu, ali je ipak ovaj stalež davao osnovni pečat kulturi toga doba. Svi njihovi javni položaji u upravi grada bili su više počasne titule, nego stvarna vlast. U njihovim salonima odvijao se čitav kulturni život koji je obuhvaćao razne rasprave, glazbene i književne večeri, te razna druga okupljanja. Plemstvo se uglavnom školovalo u Padovi, a pomodne manire stjecalo je u Veneciji, Rimu i Parizu. Uz svećenstvo, ono je imalo mnogo vremena za naobrazbu i putovanja, te za bavljenje znanošću, pa
Broj 2 / Godište I srušiti ugled i moć Crkve.
je tako poznavalo europske jezike i moglo pratiti suvremenu umjetničku i znanstvenu literaturu jer je domaćih knjiga bilo jako malo. Najslobodoumniji naprednjaci, promicatelji novih književnih, znanstvenih i gospodarskih ideja, pristaše Rousseaua i francuskih enciklopedista, kao i francuskih revolucionarnih ideja i demokratskog poretka pripadali su baš ovom društvenom sloju.
Anonimni splitski kroničar zapisao je: „24. veljače 1806. došle su u Split francuske trupe kao i u čitavu dalmaciju, a otišle su austrijske trupe…“ S dolaskom Francuza u Split mnogo se toga promijenilo. Provedene su reforme koje su pridonijele poboljšanju općih prilika u Splitu.
Svećenstvo
Uprava Dalmacije
Ovaj društveni stalež imao je ekonomski osiguran položaj, a njegovi pripadnici su bili obrazovani u domaćim i stranim sjemeništima ili bogoslovijama. Oni su također mogli imati istaknutu ulogu u javnom, kulturnom, literarnom, glazbenom, pa i znanstvenom životu splita, ali ono je, uz veliku iznimku Markantuna de Dominisa, ostajalo sputano dogmom, te se nije ni u prosvjetiteljskom stoljeću moglo osloboditi konzervativnih moralizatorskih spona, premda je za naš pojam, njihov privatni život bio dosta svjetovan. Istaknutu ulogu svećenstvo je imalo u gajenju hrvatskog jezika, prosvjećivanju i gospodarskom izdizanju puka jer je po svojoj službi bilo u kontaktu s njime i to naročito na selu.
Građanstvo Građanski društveni sloj zauzeo je mnoge upravne, društvene i gospodarske pozicije, a postupno i one kulturne iako mu je pristup u plemićke krugove rijetko bio omogućen. Ipak, neke su obitelji plemstvo dobile ugledom stečenim ekonomskim položajem (Capogrosso, Cavagnini, Milesi, Baiamonti). Sinovi obogaćenih trgovaca i viših državnih činovnika školovali su se s plemićkim sinovima u inozemstvu, naročito na padovanskom sveučilištu i stjecali zvanja liječnika, odvjetnika, časnika ili pak istaknute položaje u javnim službama. Julije Bajamonti, Juraj Matutinović, pa i Ugo Foscolo, talijanski pjesnik odgojen u Splitu su pripadali tome sloju.
Obrtnici i težaci Obrtnici i težaci živjeli su u predgrađima Velog Varoša i Lučca. Bili su veoma patrijarhalnih i konzervativnih nazora, pod izravnim utjecajem svećenstva s jedne strane i komunalne i državne administracije s druge strane. Svećenstvo im je bilo prisno zbog uporabe materinjeg jezika i gajenja vjerske tradicije, a državnu administraciju su slijepo poštivali. Oni su tako bili fanatično odani Crkvi, a lojalno odani državnoj vlasti, pa nisu mogli ni zamisliti da bi nekakvi jakovljevci(6) mogli
Reforme
Krajem 1806. organizirana je uprava Dalmacije na čijem je čelu stajao generalni providur i uz njega providurija (la proveditoria generale)(7) sa šest odijeljenja: za unutrašnje poslove, za pravosuđe, za financije, za javnu nastavu, vojne poslove i računovodstvo. Cijela Dalmacija bila je podijeljena u četiri okružja: zadarsko, šibensko, splitsko i makarsko. Okružjima su upravljali delegati. Okružja su se dijelila na kantone s vicedelegatima na čelu, a kantoni su se dijelili na općine kojima je upravljala Općinska uprava (Amministrazione Comunale) s načelnikom (Podestà) na čelu. Selima su upravljali starješine (anziani). Sudstvo i kazne bili su u razdoblju francuske vladavine humaniji nego za vrijeme prijašnje austrijske i mletačke vlasti. Francuzi su imali načelo da su pred sudom svi jednaki dok su prema starom splitskom Statutu i prema mletačkim propisima pučani bili strože kažnjavani nego plemići.
Opće prilike Marmont i Dandolo posvetili su veliku brigu Dalmaciji i nastojali su je oživjeti u svakom pogledu iako su protiv njih bili brojni konzervativni krugovi. U Kraglskom Dalmatinu ukazivao je Dandolo na bogatstva Dalmacije i savjetovao kako ih iskoristiti, posebno što se tiče rudarstva, poljoprivrede, ribarstva, trgovine. Tako je osnovao i Trgovačku komoru u Splitu, snizio carine između mjesta, organizirao sajmove u Splitu, Zadru, Makarskoj i Šibeniku. Uređena je i pošta koja je povezivala Dalmaciju sa svijetom, a francuska je vlast veliku brigu posvetila i osnivanju različitih obrazovnih ustanova (liceji, gimnazije, zanatske škole, osnovne škole). 1809. godine Marmont je, u dogovoru s Dandolom započeo projekt čistoće splitskih ulica, a 1810. postavio se u Splitu 81 fenjer(8) kako bi se zbog sigurnosti građana i ljepote grada ulice osvijetlile. Marmont je također našao sredstva kako bi se uredila splitska obala s javnim parkom na njoj i dovršio započeti perivoj.
Maršal Marmont Francuzi su također posebnu pažnju posvetili javnim zgradama koje su do tada bile prilično zapuštene. Lazareti, koji su bili nekada vrlo prometni, zbog pomorske blokade nisu djelovali, pa su se ti prostori koristili za smještaj zapovjednika mjesta i francuskih časnika, a koristili su se i kao vojna skladišta. 1806. godine izgrađeno je novo sklonište za nahočad, osnovana je dobrotvorna udruga Javno milosrđe. Francuska je vlast imala i negativnih strana. Stanovništvo se bunilo (ustanci u Poljicima i Splitu 1807. i 1809.) najviše zbog novačenja vojnika i zbog prevelikih poreza koji su bili nametnuti zbog opće krize izazvane ratnim stanjem, te zbog gusarenja s obiju strana. Tijekom stoljeća Dalmacija je razvila vrlo moćnu crkvenu instituciju, a Marmont i Dandolo, jakobinci, nastojali su što više oslabiti njezinu moć, pa je razumljivo da se svećenički stalež najviše usprotivio francuskim reformama. Baš među pripadnicima ovog društvenog staleža nalazimo austrijske obavještajce. Fra Andrija Dorotić(9) u svojim je izvještajima vrlo pronicljivo kritizirao Napoleona i Revoluciju. Samostane sv. Frane, sv. Marije de Taurello na Dosudu i Sv. Arnira do sjevernog zida Dioklecijanove palače zaposjela je vojska kako bi ih koristila za svoje potrebe. Pučani i konzervativniji slojevi stanovništva posebno su osuđivali njihov odnos prema Crkvi(10),
37
Hrvatski povijesni portal teritorija pokušali stvoriti novu naciju(12). Rezultat tog odnosa bilo je stvaranje dviju skupina: frankofila i austrofila. Ipak, to ne treba doslovno shvaćati. Skupina koja se opredijelila za francuske ideje željela je promjene i poboljšanje životnih uvjeta, a oni koji su bili na austrijskoj strani nisu bili reakcionari, nego je to bio odraz njihove težnje da se ustroje kao suvremena nacija.•
Bilješke uz tekst 1.
ali Marmont, iako je ideološki bio ateist, poštovao je svećenike i njihov rad, čak je postao i njihov pokrovitelj što mu je omogućilo da pridobije jaku struju uperenu protiv francuske uprave(11). 2.
Pozitivne i negativne strane francuske uprave u Splitu Francuska vlast donijela je mnogo značajnih promjena Splitu koje su povoljno utjecale na njegov cjelokupni život. Kad je riječ o općim prilikama, ona se tu pokazala više korisnom nego štetnom. Gospodarstvo, školstvo, zdravstvo i životni uvjeti općenito su se pokušali poboljšati. O tome svjedoče Dandolovi savjeti u Kraglskom Dalmatinu, trgovačka komora, pošta, obrazovne ustanove, kulturne priredbe, uređenje grada i brojne druge njihove aktivnosti, ali veliki porezi i stalna novačenja Dalmatinaca u Napoleonovu vojsku naišla su na veliki otpor stanovništva. Veliku moć među nižim, neobrazovanim slojevima imalo je svećenstvo preko kojeg je Austrija pristupala stanovništvu, a koje je francuska vlast nasojala pridobiti na svoju stranu, posebno Marmont koji im se dodvoravao, pa čak i postao pokrovitelj franjevaca kako bi to postigao. Usprkos tome, njihove moderne ideje bile su previše za konzervativni puk, a može se čak i reći da su bili ispred svoga vremena. U usporedbi s austrijskom vlasti, Francuzi su imali mnogo nepromišljenih i politički pogrešnih mjera, a jedna od njih bila je kad su Dalmaciju pripojili Kraljevini Italiji, a kasnije od dijelova hrvatskog nacionalnog
38
3. 4. 5.
6. 7. 8. 9.
Poznat je kao veliki zaljubljenik u grad Split gdje je boravio više nego u Zadru gdje se nalazilo sjedište francuske vlasti. Tadašnji francuski pisac Charles- Augustin SainteBeuve opisao je njegov lik ovako: “Bio je živahne, pokretne, iskrene, inteligentne, prave francuske, pomalo slavohlepne naravi, ali i pun velikodušnosi, čak i prostodušnosti… Oštar na riječi, prodoran u sudovima, o ljudima je uvijek govorio podrugljivo ili s oduševljenjem, o stvarima angažirano, vatreno i maštovito. Jednom rječju, bio je savršeno zavodljiv kao onaj koji nije uvijek hladno razuman. Bio je naočit, crne izbočene obrve natkrivale su plavo oko koje nikada nije skrivalo ono što misli.“ Francuzi su, zbog tog čina, potaknuti njegovom titulom vojvode od Dubrovnika, skovali izraz marmonter ili raguser koji označava izdajicu. Napoleon je u svojim Memoarima razočarano zapisao: „Takav potez Marmonta, čovjeka s kojim sam dijelio svoj kruh, kojega sam izvukao iz tmine, kojemu sam pružio sreću i ugled… Nezahvalnik, on će biti nesretniji od mene.“, ali Marmont je svoj odnos prema Napoleonu tumačio ovako: „Dok je govorio: ‘Sve za Francusku’, služio sam ga s oduševljenjem. Kada je kazao: ‘Francuska i ja’, služio sam ga gorljivo. Kada je kazao ‘Ja i Francuska’, služio sam ga odano. Napustio sam ga tek kada je kazao: ‘Ja bez Francuske’.“ Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 47 Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 47 Bajamonti, Julije: Zapisi o gradu Splitu (izbor, prijevod i komentar: Duško Kečkemet), Split 1975., str 12- 14 pučki izraz za jakobince Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 48 Novak, Grga: Povijest Splita, sv. 3, Split 2005., str. 69 posebno se istakao u svojim
energičnim govorima protiv Revolucije i Napoleona, za više informacija o njemu pogledati knjigu Dorotić, Andrija: Politički spisi, Split 1995. 10. O tome kakav je bio stav pučana prema tom njihovom činu svjedoči nam nepoznati Splićanin, vjerojatno pučanin koji svoj Ljetopis 1811. godine završava ovako: „Opljačkao francuski zatirač Kršćanstva Napoleon sve crkve u svim dalmatinskim gradovima, otocima i selima u kojima su se nalazila viseća kandila, svijećnjaci, pokaznice (monstrance), srebrne cartelle (uokvirene oltarske molitve) i srebrns koplja zastava bratovština, a u nekim crkvama i srebrna Raspela, sa svim voštanicama što su se koristile na oltarima i u rukama bratima i sve su odnijeli i naredili zatvoriti sve crkve po gradu i predgrađima, ne dozvoljavajući da se u njima više služe mise i da se ukinu brativštine.“ 11. Marmont je u svojim Memoarima i u izvještajima Napoleonu o franjevcima pisao ovako: „Imao sam prilike uočiti veliki utjecaj franjevaca u Dalmaciji. Ovi vrlo prosvijećeni redovnici, u svako slučaju daleko superiorniji od ostalog klera u pokrajini, smješteni su u jedanaest samostana. Milosrdni, marljivi u vršenju svojih dužnosti, opsluživali su veliki broj župa. Bilo je od velike koristi pridobiti ih, jer imati njih za prijatelje značilo je pridodati vlasti svu onu moralnu snagu kojom su oni raspolagali…“ 12. Pederin, Ivan: Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 45/2003., str. 291–308.
Literatura • Novak, Grga: Povijest Splita • Kečkemet Duško: Maršal Marmont i • •
•
Split, Slobodna Dalmacija, Split 2006. Julije Bajamonti: Zapisi o gradu Splitu Šišić, Ferdo: Povijest Hrvata, Pregled povijesti hrvatskoga naroda 1526.1918., drugi dio, Marjan tisak, Split 2004. Pederin, Ivan: Otpor francuskoj vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama poslije 1806., Rad. Zavoda povij. znan. HAZU Zadru, sv. 45/2003., str. 291–308.
Preporuke za čitanje • Marmont, Auguste Frederic Louis •
Viesse de: Memoari, Split 1984. Dorotić, Andrija: Politički spisi, Split 1995.
Broj 2 / Godište I
ZAŠTO SE JANKO DRAŠKOVIĆ OPREDIJELIO ZA ŠTOKAVSKO NARJEČJE? Napisao: dr.sc. Hrvoje Petrić Objavljeno: 11.4.2008. Link: http://goo.gl/gWW6jf Janko Drašković je u svojem djelu “Disertacija”, objavljenom u Karlovcu 1832., iznio je poli čki program preporodnog pokreta, a svoje opredjeljenje za štokavš nu je obrazložio na slijedeći način: “Ja odaberem za moj razgovor naški jezik, želeći dokaza da mi narodnog jezika imademo u kojemu sve izreći moguće jest što srdce i pamet zagteva. Dijalekta pako ovoga kao običnoga u pismoznanju starinskomu i kao punijega izvolio jesam. Priložena tabela dokazuje da on i najhodniji jest u Slavo-Hrva h, kao narodu naših kraljevinah. On mora i najhodniji bi , jer ga Slavonac, krajišni Hrvat, Primorac, Prikupnik, Dalma nac, Bosanac, Crnogorac i oni Hrva koji se W a s s e r – K r o a t e n zovu i po Mađarske zemlje rasu jesu, jednako govore. Sve knjige starije koje u Zagrebu, Požege, Splitu, Mletkih i Dubrovniku u šnjene jesu i mašna kniga senjske i drugih primorskih biskupijah sve u istomu dijalektu liepo pisane jesu, i jere ovoga dijalekta nigdo prebivajući u drugom kotaru ne promini, gdje pro vno, oni pomiešanoga dijalekta govoreći svojega odmar kao manje krasnoga s ovim promine, kad se ga nauče, kao ja, koji u Zagrebu rođen jesam.”
Hrvatski povijesni portal na Facebooku ima 4.100 prijatelja! Pridruži nam se!
39
Hrvatski povijesni portal
USPOSTAVA BANOVINE HRVATSKE Napisao: dr.sc. Hrvoje Petrić Objavljeno: 21.4.2008. Link: http://goo.gl/zO6OMq Hrva su bili nezadovoljnji svojim položajem u Kraljevini SHS, odnosno Kraljevini Jugoslaviji od samog njenog početka 1918. godine. Režim u Beogradu je to nezadovoljstvo po skivao poli čkim pri scima, progonima, zatvorima i atenta ma. Razvoj situacije u Europi i svijetu, odnosno sve očiglednije približavanje novog rata, prisli će beogradski režim na rješavanje “hrvatskog pitanja”. Posebno u sjeni iskustva što se u bliskoj prošlos dogodilo višenacionalnoj zemlji čiji narodi nisu bili zadovoljni svojim položajem.
Režimska nasilja i otpor Hrvata Tijekom višegodišnje diktature kralja Aleksandra činovnici iz državnih upravnih organa, u nesrpskim krajevima Jugoslavije, su se razularili u svojoj samovolji. Postajalo je uobičajeno da od građana za obavljanje poslova, a za koje su bili zaduženi, traže mito. Istodobno su žandari nekažnjeno vršili teška zlostavljanja nad stanovništvom. Kako se uglavnom radilo o osobama koje su bile poslane iz Srbije u nesrpske krajeve, terorizirano stanovništvo se nikakvim legalnim sredstvima nije moglo obrani . Zbog toga je društveni život Jugoslavije sve više nazadovao. Iako su Oktroiranim ustavom (1931.) nacionalne stranke i dalje bile zabranjene, HSS se ilegalno spremao za obnovu poli čke borbe. S m ciljem 1932. g. održan tajni sastanak hrvatskih stranaka pod predsjedanjem Vlatka Mačeka na kojem je donesena rezolucija poznata kao “Zagrebačke punktacije”. Bio je to najvažniji programsko-poli čki dokument u razdoblju diktature u kojem se konsta ra da “srbijanska hegemonija…djeluje destruk vno, uništavajući moralne vrijednos , sve naše napredne ustanove i tekovine, materijalne imovine naroda, pa i njegov duhovni mir…” te se zahtjeva uspostavljanje poli čkih i građanskih sloboda ukinu h 1929. g. i is če se potreba preuređenja države na temelju ravnopravnos svih njezinih dijelova i naroda
40
na federalis čkoj osnovi. “Zagrebačke punktacije” prouzročile su veliki odjek u jugoslavenskoj javnos navevši i ostale stranke širom Jugoslavije da se uključe u borbu pro v Oktroiranog ustava. Kao odgovor na ovaj hrvatski prijedlog, vlada daje uhi i osudi na tri godine strogog zatvora Vlatka Mačeka. No to nije moglo sakri činjenicu da je “hrvatsko pitanje” postalo najvažniji problem zemlje, u kojoj hrvatski nacionalni otpor jača u sveopći narodni pokret.
oporba na čelu s Vladkom Mačekom je ostvarila jako dobar poli čki rezultat, no na čelo vlade je došao srbijanski poli čar Milan Stojadinović.
Vlada Milana Stojadinovića Stojadinović je napus o staro poli čko prijateljstvo s Francuskom, Čehoslovačkom i Rumunjskom. On se oslanjao na Italiju i Njemačku, a u dijelu djelatnos je nastojao imi ra fašiste, tražio je da ga se zove “vođa”.
Namjesništvo i izbori 1935. godine Liberalno usmjeren knez Pavle i dio Dana 6. listopada 1934. Veličko Kerin, pripadnik VMRO-a (makedonske oslobodilačke organizacije) uspio je u atentatu kralja Aleksandra u Marseillesu. Smrću kralja Aleksandra vlast u Jugoslaviji, u ime maloljetnog prijestolonasljednika Petra II., preuzima namjesništvo na čijem čelu je bio Aleksandrov bra ć knez Pavle. Pod namjesništvom dolazi do demokra zacije javnog života u Jugoslaviji. Poli čki život u Jugoslaviji je ponovno počeo buja u vrijeme izbora 1935. godine. Udružena
državnog vrha od Stojadinovićeve vlade su zajednički tražili od sređivanje unutrašnje situacije u Jugoslaviji, a posebno rješavanje tzv. “hrvatskog pitanja”.To pitanje nije bio riješeno prvenstveno jer nije došlo do dogovora sa HSS-om, vodećom poli čkom snagom u Hrvatskoj. HSS je za Hrvatsku tražio autonomiju, a Stojadinović je bio spreman prihva samo nekoliko hrvatskih predstavnika u vladu. Stojadinović se oslanjao na represivne metode te je stoga na hrvatskom području došlo do nekoliko
Broj 2 / Godište I sukoba između policije i nezadovoljnog stanovništva.
Paralelne “ins tucije vlas ” HSS-a Hrvatska seljačka stranka je od 1935. godine krenula s osnivanjem paralelnih “ins tucija vlas ” koje su trebale š hrvatske interese. Kako bi se zaš lo hrvatski narod HSS 1935. u selima osniva Hrvatsku seljačku zaš tu, a u gradovima Hrvatsku građansku zaš tu. Izuzetno je važna je bila “Gospodarska sloga” kojom je bio organiziran gospodarski sustav koji je učinkovito pomagao hrvatskom seljaštvu. Tijekom 1935. HSS je ponovno ak virao rad kulurne organizacije “Seljačke sloge” te HSS-ovog sindikata “Hrvatskog radničkog saveza.” U lipnju 1935. HSS započinje s izdavanjem vlas h dnevnih novina pod nazivom “Hrvatski dnevnik”, koji izlazile sve do zabrane u svibnja 1941. godine. Iduće godine ugledni gospodarski stručnjak dr. Rudolf Bičanić pri Gospodarskoj slozi osniva “Zavod za proučavanje seljačkog i narodnog gospodarstva”. HSS je nastojao djelova i na žene te je stoga udovica Stjepana Radića, Marija utemeljila udrugu za žene “Hrvatsko srce”, koja je bila bliska HSS-u. Najvažniji hrvatski poli čar je tada bio predsjednk HSS-a Vladko Maček koji je naslijedio Stjepana Radića.
Sporazum Cvetković-Maček Dobra organizacija HSS-a i širenje mreže utjecaja omogućili su ujedinjenoj oporbi kojoj je na čelu bio Vladko Maček da na izborima 1938. u Hrvatskoj ostvari izvrstan rezultat. To je utjecalo na to da je Milan Stojadinović početkom 1939. dao ostavku. Na mjesto predsjednika jugoslavenske vlade je došao umjereni poli čar Dragiša Cvetković koji je započeo pregovore s vođom HSS-a i cijele oporbe Vladkom Mačekom. Pregovori su završili s uspjehom pa je 26. kolovoza 1939. bio sklopljen sporazum Cvetković-Maček. Njime je formirana nova vlada u koju su ušli predstavnici HSS-a, odnosno Seljačkodemokratske koalicije. Dragiša Cvetković je postao predsjednik, a Vladko Maček
potpredsjednik vlade. Sporazumom je barem djelomično bilo riješeno tzv. “hrvatsko pitanje” jer je unutar Jugoslavije formirana Banovina Hrvatska koja je trebala dobi široku autonomiju.
Uspostava Hrvatske
Banovine
Stvaranje Banovine Hrvatske je predstavljao početak stvaranja novih poli čkih i teritorijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji. Sporazumom je bilo dogovoreno da teritorij Banovine Hrvatske čine dotadašnje Primorska i Savska banovina, te kotarevi ostalih banovina u kojima je bilo više od polovice hrvatskog stanovništva, a to su Dubrovnik, Brčko, Gradačac, Dervenata, Travnik, Fojnica, Ilok i Šid. Glavni grad je bio Zagreb. Banovina Hrvatska je dobila zakonodavnu, upravnu i sudsku autonomiju. Zakonodavnu vlast iz banovinske nadležnos obavljali su kralj i Hrvatski sabor za koji nikada nisu bili raspisani izbori. Na čelu autonomne vlade banovine Hrvatske je bio prvi i jedini ban Ivan Šubašić. Formiranje Banovine Hrvatske je imalo pro vnike s hrvatske, srpske i muslimanske strane. Sa hrvatske su se strane glavni pro vnici bili pristaše ustaškog pokreta koji su težili stvaranju nezavisne države Hrvatske. Sa srpske strane je pro v sporazuma bio dio poli čara koji je smatrao da uspostava Banovine Hrvatske ugrožava srpske interese. Nositelji agresivne velikosrpske ideologije su pozivali na osnivanje jedinstvene srpske banovine koja bi se zvala “Srpske zemlje”. Dio muslimanskog stanvoništva je težio da se i prostoru povijesne Bosne i Hercegovine dade autonomija.
Cvetković, knez Pavle i Maček nakon potpisivanja sporazuma
Knez Pavle kod Hitlera
Iz uredbe o Banovini Hrvatskoj Članak I. -Savska i primorka banovina – kao i kotari Dubrovnik, Šid, Ilok, Brčko, Gradačac, Derventa, Travnik i Fojnica – spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjedište Banovine Hrvatske je u Zagrebu. Članak II. -1. U nadležnos Banovine Hrvatske prenose se poslovi poljoprivrede, trgovine i industrije, šuma i ruda; građevina, socijalne poli ke i narodnog zdravlja, fizičkog odgoja, prosvjete i unutrašnje uprave…. -2. Svi ostali poslovi ostaju u nadležnos organa državnih vlas na cijelom teritoriju. Članak III. -1. Banovini Hrvatskoj….. ima se osigura potrebna finacijska samostalnost. Članak IV. -1. Zakonodavnu vlast u stvarima iz nadležnos Banovine Hrvatske vrše kralj i sabor zajednički. -2. Upravnu vlast….vrši kralj preko bana.
Promjene u gospodarstvu prije i za vrijeme Banovine Hrvatske Izgradnjom željezničke pruge KoprivnicaVaraždin 1937. godine bio je skraćen
41
Hrvatski povijesni portal
Grb Banovine Hrvatske Vladko Maček put izvoza hrane iz Slavonije prema Njemačkoj koja je 1938. nakon pripojenja Republike Austrije Hitlerovoj Njemačkoj postala susjed Jugoslaviji. U zemlju su zajedno s njemačkim kapitalom počeli dolazi njemački gospodarski stručnjaci. Uz suradnju Nijemaca se počela gradi luka Ploče u dolini rijeke Neretve. Cilj izgradnje ove luke je bio lakši izvoz boksita morem u glavnu njemačku luku Hamburg gdje se prerađivao u aluminij koji je trebao za izradu zrakoplova. Izbijanjem Drugoga svjetskog rata je došlo do velikih promjena u unutarnjoj i vanjskoj poli ci zemlje. Prema istraživanjima Mire Kolar-Dimitrijević sirovine za razvijenu teks lnu industriju u Banovini Hrvatskoj nije više bilo moguće nabavlja iz dotadašnjih izvora u inozemstvu, pa je Jugoslavija ušla u gospodarske pregovore sa SSSR-om želeći nabavi potrebni paBan Ivan Šubašić
42
muk i na u. Na drugoj strani izvozilo se iz Banovine Hrvatske u Njemačku sve za što je ona bila zainteresirana. Vodeću ulogu u tom izvozu su imale organizacije Hrvatske seljačke stranke, odnosno ustanove pod njenim nadzorom. To ukazuje da je predsjednik HSS-a Vladko Maček nastojao preuze potpunu kontrolu gospodarskih tokova u Banovini Hrvatskoj i me oslabi utjecaj središnje vlas na gospodarstvo iako su one pružale otpor takvim nastojanjima. Zbog prevelikog izvoza u zemlji se počela osjeća nestašica osnovnih prehrambenih namirnica, a nju je pra lo povišenje cijena. To nisu pra le radničke plaće koje su bile utvrđivane uredbama. Posljedica su brojni štrajkovi u kojima su radnici pod vodstvom sindikata zah jevali povećanje plaća. Istovremeno su se, iz bojazni od rata, intenzivirale vojne vježbe na koje su bili pozivani vojni obveznici, pa se osjećala nestašica radne snage osobito na selu. Zbog trgovačkih veza Jugoslavije i Njemačke britanski kapital je odlazio iz Jugoslavije ustupajući sve više mjesta njemačkom i talijanskom kapitalu. Proizvodilo se samo ono što su traže Italija i Njemačka koje su se pripremale za rat. Približavanje rata osjećalo se i u Hrvatskoj te je narod počeo sakriva hranu. U Hrvatskoj je potražilo utočište dosta Židova na putu
prema Pales ni, ali istovremeno se moglo zapazi i sve više njemačkih turista koji su istovremeno vršili obavještajnu i propagandnu djelatnost za potrebe nacis čke Njemačke.•
Zanimljivost – Podravci brane sporazum o osnutku Banovine Hrvatske U koprivničkim Podravskim novinama od 20. siječnja 1940. objavljena je vijest o sastanku glavnog tajnika Samostalne demokratske stranke (SDS) Save Kosanovića i vodećeg HSS-ovca koprivničkog kotara Mihovila Pavleka Miškine u Sokolovcu (kotar Koprivnica) na kojem su kod naroda nastojali ojača povjerenje u sporazum o osnutku Banovine Hrvatske: “Denator Kosanović prikazao je ulogu SDS, u stvaranju sporazuma i pozvao seljake Srbe da se organiziraju u SDS, koja složno radi sa HSS za dobro Srba i Hrvata… Nar. zastupnik Miškina i predsjednik grad. org. Tomo Čiković prikazali su historijat HSS i ciljeve hrv. narodnog pokreta koji nastoji izgradi našu domovinu na temelju slobode i socijalne pravde i naglasili su da su došli zato da upoznaju braću srpske seljake sa ciljevima hrv. narodnog pokreta i da suzbiju rovarenja neprijatelja nar. sporazuma koji hoće lažno prikaza Srbima kao da je hrv. nar. pokret uperen prov Srba i naše države… Prisutni seljaci burno su odobravali govornicima a napose oduševljeno su pozdravili Savu Kosanovića i Miškinu.”•
Broj 2 / Godište I
PREPAD NA SCAPA FLOW Napisao: Dinko Odak, dipl. politolog Objavljeno: 6.6.2008. Link: http://goo.gl/5LihTF
Od samog početka II. svjetskog rata njemačko je podmorničko zapovjedništvo kanilo riskira jednu podmornicu za prodor u britansku pomorsku bazu Scapa Flow na Orkneyskim otocima. Dva su takva pokušaja u I. svjetskom ratu neslavno propala: prvi u studenom 1914. kad je U-18 Kapitänleutnant (poručnik bojnog broda) Henninga prodrla u Scapa Flow no bila uništena, a posada zarobljena; drugi u listopadu 1918. kad je UB-116 kapetana fregate Emsmanna pri pokušaju prodora naletjela na minu i potonula s cjelokupnom posadom. Unatoč m događajima kontra-admiral Dönitz je 1939. ocijeno potencijalnu nagradu vrijednom rizika. Postojala je velika vjerojatnost da žrtvama postane čak nekoliko vrijednih jedinica poput teških krstarica i/ili bojnih brodova. Osim velikog materijalnog gubitka to bi svakako predstavljalo udarac britanskom moralu, pogotovo uzme li se u obzir oduševljenje nepobjedivom britanskom mornaricom, a Nijemci bi dobili prvoklasno gorivo za propagandni stroj. Dva su mjeseca Nijemci proučavali plime i oseke, fotografije s izviđačkih letova te posebno vrijedne podatke o straži, reflektorima i morskim strujama koje su pribavile U-16 pri polaganju mina na plovnim pravcima uz britansku istočnu obalu u razdoblju od 2. do 25. rujna i U-14 jekom izviđanja voda u blizini Orkneyskih otoka između 3. i 29. rujna 1939. Velika je pažnja posvećena i točnom utvrđivanju položaja protupodmorničkih zapreka, koje su sačinjavale mreže i potopljeni rashodovani brodovi. Zahvaljujući metodičnom i predanom radu planeri su otkrili da je tjesnac Kirk Sont ne samo najmanje zakrčen olupinama, već da (još) nije opremljen čeličnim protupodmorničkim mrežama! Odlučili su podmornicu posla m putem te su izračune povoljnih morskih struja obavili s m u skladu i kao najpovoljniji trenutak napada dobili noć 13./14. listopada kad plima dolazi dvaput za mraka. Pozornica i scenarij su bili gotovi i sad je još samo trebalo pronaći režisera.
HMS Royal Oak
Günther Prien Prien se rodio u Os eldu 8. siječnja 1908., a školske je godine proveo u Lepzigu da bi se 1923. pridružio trgovačkoj mornarici nakon tromjesečnog tečaja. Nakon devet godina plovidbe i polaganog napredovanja Prien polaže kapetanski ispit 1932. godine no zbog ekonomske krize ne nalazi posla. Godine 1933. Prienu se pruža prilika priključi se ratnoj mornarici, što je i učinio. Krenuo je u novu karijeru kao obični mornar na lakoj krstarici Königsberg, potom je prošao podmorničarsku obuku u Kielu i počeo služi na U-26 kao narednik straže, da bi zahvaljujući svojim vješ nama, kvalite i zalaganju dos gao status časnika već 1935. postavši Leutnant zur See (poručnik korvete). Osim napredovanja u karijeri (dobio je zapovjedništvo nad 750 tonskom podmornicom U-47) Prien je uspio zasnova obitelj sa svojom višegodišnjom zaručnicom, vjenčavši se 1939. godine.
Prodor u Scapa Flow Nakon prilično nezanimljivog putovanja U-47 je 12. listopada u 04:45 sa legla na dno južno od Orkneyskih otoka gdje je Prien posadi objavio cilj pothvata. Tijekom 12. i 13. listopada podmornica je veći dio vremena provela na dnu, čekajući povoljne uvjete. Trinaes listopada do 19:15 sa sve je bilo spremno za početak poduhvata i U-47 je izronila na periskopsku dubinu. Površina je bila prazna te je U-47 izronila i nastavila plovidbu na površini. Ipak, njemački su planeri previdjeli jedan detalj – auroru borealis koja je, prema Prienovim riječima sve Kapitänleutnant Günther Prien, zapovjednik U-47
U ratu, Prien je bio jednako profesionalan kao i u mirnodopskoj službi potopivši u prvoj 28 dnevnoj patroli 3 broda sa ukupno 8270 brt. Vra vši se u luku na odmor i opskrbu Günther Prien je 1. listopada bio pozvan k Dönitzu koji mu je ponudio izvedbu napada na Scapa Flow, što je ovaj nakon dvodnevnog razmišljanja prihvao. Slijedilo je smišljanje tak ke upada u Scapa Flow i opremanje broda novim pom električnog torpeda. Dan polaska iz Kiela bio je 8. listopada, a ispunjavanje “Opera vne zapovijedi Sjeverno more br. 16ʺ imalo je započe u petak 13. listopada 1939.
43
Hrvatski povijesni portal
Prvi “ulov” podmornice U-47 bio je britanski teretni brod SS Bosnia. “odvratno rasvijetlila”. KaLeunt (poručnik bojnog broda u podmorničkom žargonu) se našao u dilemi: pričeka još 24 sata, kada plima neće bi toliko povoljna ili krenu odmah? Pomisao na još jedan dan iščekivanja bila je nepodnošljiva, a možda će neočekivano svjetlo bi od pomoći pri ulasku u Scapa Flow. Nakon nekoliko trenutaka razmišljanja zapovijedio je: “Oba motora punom snagom naprijed!” U 23:31 sa U-47 se nalazila blizu ulaza u Kirk Sont i došlo je vrijeme da se Prien dokaže vrijednim ukazanog mu povjerenja. Još uvijek na površini, U-47 je polako krenula u tjesnac koristeći plimni val. Nakon uspješnog manevriranja kroz zapreke Prien je shva o da je pogriješio put i umjesto u Kirk o šao u Skerry Sont. Okrečući podmornicu za gotovo 90º udesno Prien se skoro nasukao na podvodni nanos. Navigator je javljao smanjivanje dubine ispod kobilice: “Dva metra… jedan metar… pola metra…”, a tada se začulo struganje po dnu. Prien je zapovijedio da se oba stroja potjeraju punom snagom naprijed i nakon nekoliko trenutaka podmornica se odsukala i jurnula u pravome smjeru. Nedugo za m uslijedilo je novo uzbuđenje, manevrirajući između olupina U-47 se u jednom trenutku naslonila na sidreni lanac broda Seriano, ali se u nekoliko sekundi “odlijepila” i nastavila put. Bio je već 14. listopada 00:27 sa kad je KaLeunt brodski dnevnik zapisao: “Wir sind in Scapa Flow!” (U Scapa Flowu smo). Lov je započeo…
Napad Promatrači na tornju U-47 su dalekozorima pretraživali pristaništa koja su na njihovo iznenađenje bila napuštena. Nijemci nisu znali da se baza 12. listopada počela seli na novi privremeni položaj Loch Ewe u sjeverozapadnoj Škotskoj. Nakon što je
44
skoro pola sata tražio mete kojih nije bilo, Prien je odlučio zanemari smjernice i zapu o se prema sjeveroistočnom dijelu zaljeva. Ubrzo su promatrači primije li dva broda od kojih je bliži iden ficiran kao Royal Oak, a udaljeniji kao Repulse, iako se radilo o nosaču hidroaviona Pegasus. Čini se da ni sam Prien nije bio siguran za drugi brod jer u dnevniku U-47 nije unio njegovu klasu. Mnogi tvrde kako ta pogreška pokazuje da Prien nije bio prva podmorničarska liga jer su siluete Repulsea i Pegasusa značajno različite, ali ostatak Prienove karijere opovrgava takvu tvrdnju. Moje je mišljenje da su mrak, udaljenost, uzbuđenje i napetost situacije raspirili njegovu maštu, čega je očigledno i sam bio svjestan. Sa nešto manje od 3000 metara U-47 je u 00:58 ispalila plotun od 3 pramčana torpeda, dva na sjeverni (Pegasus) i jedan na južni (Royal Oak) brod. Nakon tri i pol minute ktakanja štoperice Nijemci su začuli samo jednu detonaciju i pretpostavili da su pogodili sjeverni brod. Prien je okrenuo podmornicu za 180º te ispalio i krmeni torpedo ali i taj je, kao i dva iz prvog plotuna, zakazao. Nakon što su nekoliko minuta čekali reakciju Nijemci su krenuli u novi napad, napunili su pramčana torpeda i uklonili kvar na okidaču cijevi broj 4 (zbog tog kvara su u prvom plotunu bila ispaljena samo 3 torpeda). Sad je U-47 prišla metama na manje od 1500 metara i u 01:13 lansirala 3 torpeda na Royal Oak i jedan na Pegasus. Nakon nešto manje od 3 minute prolomila se jedna detonacija, a nekoliko sekundi kasnije još dvije u tako brzom slijedu da neki izvori govore o dvije eksplozije, iako je većina svjedoka čula tri. Izrešetani Royal Oak je brzo potonuo povukavši za sobom 833 članova posade! Što se zapravo dogodilo? Jedan je torpedo iz prve salve pogodio Royal Oak, a ne Repulse (Pegasus) kako je Prien mislio, no izazvao je rela vno malu štetu
tako da je posada mislila kako je riječ o unutarnjem uzroku i vra la se u krevete. Sljedeće tri eksplozije su raznijele brod koji je brzo potonuo tako da se najveći dio posade nije uspio spasi . Tek nakon stradavanja Royal Oaka oglasila se uzbuna i zaljev je oživio. Došlo je vrijeme da se U-47 povuče sa scene i ona je to učinila brzo i neprimjetno, iako se u jednom trenutku, kad se podmornici gotovo zaustavljenoj u jakoj protustruji približavao neprijateljski razarač, sve činilo gotovim. Na oduševljenje podmorničara razarač je odjednom skrenuo za 90º i počeo baca dubinske bombe sto nama metara daleko. Uz još nešto sreće i vještog manevriranja U-47 je u 02:15 bila na otvorenom moru i jurila prema Kielu!
Epilog Podmornica U-47 uplovila je u Kiel 17. listopada 1939. našavši čitavu Njemačku u slavlju zbog svog pothvata. Dočekao ih je admiral Dönitz s članovima podmorničkog stožera te čitavu posadu odlikovao redom Željeznog križa što prve, što druge klase, dok je Prien dobio Željezni križ I. klase, a 18. listopada mu je Hitler na svečanos u Berlinu osobno uručio Viteški križ. Ljudi iz U-47 postali su heroji, putovali su širom Reicha, držali predavanja, gostovali na večerama i činili ostale stvari koje tzv. celebri es čine, no konačno je došlo vrijeme da se vrate na more. Podmornica U-47 je nakon Scapa Flowa pos gla solidne rezultate u ratu pro v trgovačkog brodovlja, a Prien je postao jednim od podmorničkih aseva. Tijekom dvanaest patrola s ukupno 238 dana na moru U-47 je potopila 30 brodova s ukupno 193.808 brt. i ošte la 8 brodova od ukupno 63.282 brt. Podmornica U-47 je proglašena nestalom na sjevernom Atlanku 7. ožujka 1941, a njena se sudbina, kao i sudbina kapetana korvete Günthera Priena i njegovih četrdesetčetvero ljudi nikada neće sazna .• Izvori: 1. Günther Prien: Moj put do Scapa Flowa, Zagreb, 1942. 2. C.Bauer, N.Anić, B.Alink et al.: Drugi svjetski rat, Ljubljana, 1980.: K.W.L.Bezemer: Drama u Scapa Flowu 3. h p://www.u47.org/ 4. h p://www.freewebs.com/world-submarines/u18germansubmarine.htm
Broj 2 / Godište I
OTTO SKORZENY Napisao: Miljenko Hajdarović, prof. Objavljeno: 28.4.2008. Link: http://goo.gl/9ftGO6
Hitler ga je osobno odlikovao nakon spašavanja Mussolinija O o Skorzeny je zahvaljujući medijskom interesu oko njegovih memoara postao jedan od najpozna jih nacis čkih, zločinačkih (iako nikad osuđen) zapovjednika. U svoje vojne dosege je upisao sudjelovanje na istočnom bojištu, spašavanje Mussolinija, otmicu sina mađarskog regenta Hortyja, gušenje urote pro v Hitlera, ubacivanje komandosa među Saveznike u posljednjoj ardenskoj ofenzivi i još poneke detalje. Potkraj rata u zapadnim je novinama proglašen “najopasnijim čovjekom Europe” ili “Hitlerov najopasniji komandos”. Nakon rata povezuje se ga sa raznim tajnim službama, vladama i spašavanjem bivših nacis čkih moćnika.
Vojnik prije svega Čitajući Skorzenyjeve memoare koji su 2006. godine ponovno objavljeni i na hrvatskom jeziku uvijek se provlači nit vodilja u kojoj on osobno is če svoj vojnički karakter i dužnost da obavi zadatak. Čini se da na taj način pokušava skrenu pozornost s činjenice da je već 1931. godine postao član Nacis čke stranke i da se nikad, ni nakon rata, nije ogradio od nacis čkih svjetonazora. Priča o njegovom životu počinje 12. lipnja 1908. godine u bečkoj obitelji srednjeg sloja. 1926. godine u skladu s očevim zanimanjem je završio srednju tehničku školu. U osobno biografiji Skorzeny je napisao da je stekao i tulu inženjera strojarstva i visokogradnje, a vjerojatno je prije rata u Beču imao građevinsku tvrtku. Tijekom studija bavio se mačevanjem,
pa je prilikom jedne borbe i zaradio prepoznatljivi ožiljak na lijevom obrazu. Na studiju se učlanio u Steierische Heimatschutz, paravojnu nacis čku organizaciju, a već jekom 1931. postaje član Nacis čke stranke. Ak vno se zalagao da Austrija postane dio Njemačke. Prilikom pripojenja Austrije (Anschluss) 1938. Skorzeny se dokazao kao pravi zapovjednik kada je spasio bivšeg austrijskog predsjendika Wilhelma Miklasa pred nadirućim nacisma. Sljedeće je godine položio pilotski ispit. Početkom Drugog svjetskog rata prijavio se u Lu waffe (Njemačke zračne snage) ali je zbog visine (196cm) smatran previsok i zbog godina prestar. Umjesto toga završio je obuku u komunikacijama i prijavio se za službu u Waffen SS-u – nacis čkoj posebnoj vojsci. U svibnju 1940. godine se kao “majstor mehaničar” priključio njemačkom osvajanju Francuske. Kao časnik za tehniku bio je pripadnik SS divizije “Leibstandarte”. U proljeće 1941. godine sudjelovao je u “travanjskom ratu” pro v Kraljevine Jugoslavije, gdje je sa svojim vojnicima uspio zarobi jednu jugoslavensku jedinicu za što je i pohvaljen. Kao pripadnik druge SS divizije “Das Reich” sudjeluje u napadu na Sovjete. Vodio je brigu za tenkovsku postrojbu tako da pri tome nije izbjegavao krađu potrebne tehnike od prijateljskih jedinica. Tijekom zime iste godine ranjen je šrapnelom u za ljak te je zbog nedovoljnog liječenja 1942. godine prebačen u bolnicu u Njemačku. U ruskoj avanturi zaradio je prvi Željezni križ za hrabrost. Tijekom oporavka i mjeseci koji su uslijedili počeo je
čita literaturu o specijalnim postrojbama i akcijama komandosa, te je svoje ideje pričao svima koji su ga slušali. Glavne su mu ideje bile da Njemačka mora formira jedinice koje će se bori iza neprijateljskih linije, koris njihovo oružje, uniforme te sabo ra sve potencijalne vojne ciljeve. Raspoređen je u depo divizije “Das Reich” i tu je čekao bolje dane. Skorzenyjeva upornost i brbljanje su se ispla li kada je u travnju 1943. pozvan u zapovjedni centar SD (Sicherheitsdienst – SS-ova tajna služba za vanjske poslove) pod zapovjedništvom Waltera Schellenberga. Schellenberg je trebao čovjeka koji bi vodio obuku vojnika u poljima sabotaže, špijunaže i paravojnog djelovnja. Skorzeny je odmah prihva o te je unaprijeđen u čin satnika. U bi se Skorzeny uključio u nadmetanje Wehrmachta i SS-a. Wehrmach je već imao afirmiranu Vojnu obavještajnu službu (Abwehr) na koju je Schellenberg gledao s ljubomorom. Njemačka je snaga bila u veličini i izvježbanos vojske, pa do 1943. godine nisu razmljišljali o slanju specijalnih postrojbi iza neprijateljskih linija. Nakon velikih gubitaka u Rusiji, poraza u sjevernoj Africi i još posebno nakon sloma talijanskih fašista nakon savezničkog iskrcavanja u Siciliji njemačka se koncepcija ratovanja polako mijenjala.
SS-Sondereinheit „Friedenthal“ Skorzeny je 18. travnja 1943. godine postao zapovjednik Specijalne postrojbe iz Friedenthala (SS-Sondereinheit „Friedenthal“). Friedenthal je gradić
45
Hrvatski povijesni portal
Poziranje s Mussolinijem nakon akcije spašavanja samo 30 kilometara udaljen od Berlina. Skorzeny je na to mjesto došao po preporuci bivšeg vođe austrijskog SS-a Ernst Kaltenbrunnera, koji se u to vrijeme našao na čelnoj poziciji RSHA (Reichssicherheitshauptamt). Za formiranje specijalne postrojbe tražili su časnika koji je završio borbeni trening i imao ratnog iskustva. Nakon iscrpne i dugotrajne obuke Skorzenyjevi ljudi su nestrpljivo čekali akciju. Svaki komandos morao je zna koris pješačko oružje, vozi tenk, kamion, lokomo vu, bi izvrstan plivač, isprobani padobranac, te koris engleski, ruski, perzijski i/ili talijanski jezik. U ljeto su pokušali padobranom izbaci nekoliko komandosa u Iran sa zadatkom da tamo potaknu plemena na pobunu pro v Britanaca. Budući da su njemačke snage već imala probleme s opskrbom i gubile nadmoć u zraku komandosi nisu imali nikakvu potporu i akcija je propala. Prva prava akcija bila je “Unternehmen Eiche” (Operacija hrast) u kojoj su iz talijanskog zatvora trebali izbavi svrgnutog Benita Mussolinija. Akcija je pokrenuta već u srpnju 1943. godine kada još nije bila jasna njemačka reakcija na talijansku kapitulaciju. Talijani su se poprilično potrudili da sakriju bliskog Hitlerova prijatelja Mussolinija. Akcija je u prvotno vrijeme bila nejasna pa su se među potencijalnim ciljevima našli kralj, premijer Badoglio, vodeći fašis koji su okrenuli leđa Mussoliniju, pa čak i papa. Nakon što je Hitlera napus o prvi bijes pro v Talijana, jedini cilj akcije je bilo spašavanje
46
Mussolinija. Nakon nekoliko promašenih lokacija Skorzeny je locirao Mussolinija u hotelu Campo Imperatore na planinskom lancu Gran Saso d’Italia. Sama lokacija je bila povoljna za talijanske čuvare jer je na visinu od 2.000 metara vodila samo žičara. Skorzeny je nastojao izves brzu akciju kojom bi onesposobio čuvare uz minimalne gubitke za svoje strane. Skorzeny je nekoliko preleta zrakoplovom fotografirao i analizirao najbolji smjer za izvođenje desanta. Akcija je izvedena 12. rujna u dvije istovremene navale. Jedan dio vojnika je izvršio prepad na stanicu žičare u dolini, dok je udarna jedinica (108 komandosa u 12 jedrilica) izvršila desant jedrilicama u neposrednoj blizini hotela. Skorzenyjeva zapovjed je bila da se puca samo u samoobrani. Na njihovu sreću Talijani nisu bili raspoloženi gubi živote za bivšeg diktatora pa su položili oružje bez borbe. Jedini gubitci su bili nekoliko ranjenika koji su nezgodno sletjeli jedrilicom. Izgleda da je najneizvjesniji dio akcije bio let Mussolinija prema Berlinu. Do hotela se spus o laki zrakoplov “Storch” namijenjen za dvije osobe. Uz pilota i Mussolinija, Skorzeny je inzis rao da preda Mussolinija u Hitlerove ruke. Na rubu pada “Storch” je ipak sretno sle o u Berlin. Bivši njemački padobranac Gerhard Klaue, sudionik te operacije i desanta na Kretu, 2005. godine ispričao je novinarima drugačiju priču prema kojoj su vojnici danima preko strmnih obronaka Alpa pješačili do hotela i da Skorzeny nije osobno sudjelovao, a na kraju je upravo on pokupio slavu jer je zajedno sa Mussolinijem sle o u Berlin. Hitler je osobno odlikovao Skorzenyja Viteškim križom za zasluge i činom bojnika. Nakon uspješne akcije u Italiji Skorze-
nyjeva postrojba kratko boravi u Francuskoj radi kontrole Vichyjevske vlade, a nakon toga isprobava “tajna oružja” (Englezima ukradene strojnice Sten zbog prigušivača, V1 projek li, MAS talijanski torpedni čamici kojima se služe ljudi-žabe za diverzije). U svibnju 1944. Skorzeny ima manju ulogu u pripremama za operaciju “Konjićev skok” s namjerom zarobljavanja Tita u Drvaru. Vjernost Hitleru najviše je dokazao sudjelovanjem u suzbijanju Stauffenbergova puča. U toj je epizodi 36 sa smirivao stanje u Berlinu i zapovijedao rezervnim sastavom vojske. U listopadu 1944. sudjelovao je u Budimpeš u akciji oslobađanja Miklósa Nicolausa Horthyja, regentova sina. Regent Horty je u turbolentnom listopadu 1944. pregovarao s Sovje ma o prekidu vatre, a istodobno je obećavao vjernost Hitleru. Sumnjajući u Hortyja, Skorzeny je 15. listopada, opet bez ispaljenog metka, oteo njegova sina. Starom je Hortyju obećano da će sin preživje ukoliko on odstupi s vlas . Tijekom 1944. godine Skorzeny se nakratko uključio u dugotrajnu Operaciju Zeppelin u kojoj su nacis od 1942. do 1945. u Rusiju vraćali ruske ratne zarobljenike koji su se kao dobrovoljci javili da sabo raju Sovjete. Nacis su u toj akciji ostvarili minimalne uspjehe budući da su Rusi znali njemačko rasis čko razmišljanje o tome da su Rusi niža rasa, a neuspjehu svakako doprinosi činjenica da vraćene Ruse nitko više nije mogao kontrolira . Pozna ji dio te operacije je bilo planiranje atentata na Staljina. Posljednja velika akcija Skorzenyjeve trupe odigrala se u zimi njemačke ofenzive na Ardenima. Operacija Greif je navodno ideja samog Himmlera, ali akciju je vodio Skorzeny. Ideja je bila ubaci probučene njemačke komandose iza neprijateljskih linija koji bi trebali uništava komunikacije, dezinformira , radi sabotaže i pronalazi skladišta goriva. Planirana je bila veća akcija s oko 2.000 vojnika i za tu namjenu su se tražili vojnici sa izvrsnim poznavanjem engleskog jezika. Skorzeny je pokušavao dobi zarobljene američke džipove, tenkove i oklopna vozila. No, nacis su imali ogromne logis čke probleme, pa tehnika nije s zala. Komandosi su čak pokušali maskira Panthere da liče na Shermane. Veliki se propust desio
Broj 2 / Godište I kad su njemačke službe preko plakata tražile vojnike s izvrsnim poznavanjem engleskog. Na taj su način Saveznici znali da nacis nešto planiraju. Skorzeny je u to vrijeme već dobio čin potpukovnika i njegova se proširena jedinica zvala 150. SS tenkovska brigada. U izvođenju akcije najveći dio Skorzenyjevih komandosa je na bojišnici djelovao u običnom bojnom sastavu. No, komandozi iza američkih linija su premda ograničenog djelovanja radi smanjenog broja uspjeli puna dva tjedna Amerikancima zadava velike glavobolje. Većina ih je maskirana u vojne policajce izokretala putokaze, davala upute o smjeru kretanja američkim postrojbama, prekidali telefonske žice, palili skladišta benzina, preko puteva su napeli trake označavajući Predao se 16. svibnja 1945 u blizini Salzburga
minirano područje i još štošta. Amerikanci su bili poprilično zbunjeni, lutali po livadama, jedinice su se pojavljivale na krivim lokacijama. Zbog takvih podvala umnogostručili su kontrolne točke na kojima su pravi Amerikanci često morali odgovara na pitanja iz svakodnevnog života kako bi dokazali svoje porijeklo. Čak je zabilježen slučaj da je američki časnik zajedno sa pratnjom strpan u zatvor. Među Amrikancima se pojavila priča da Skorzenyijevi komandosi iskaču iz zrakoplova obučeni i svećenike i opatice, te da planiraju atentat na Eisenhowera. Skorzeny je u memorarima za ta dva tjedna napisao: “Za mene, kao i za cijelu njemačku armiju, Ardeni su bili jedan veliki poraz!”. Eisenhower je u to vrijeme Skorzenyja nazvao “najopasnijim čovjekom u Europi”. U siječnju 1945. završen je put Skorzenyjevih komandosa. Nacis su maksimalne napore ulagali u obranu svog područja, pa su komandosi postali obični vojnici smješteni u blizini rijeke Odre kod Schwedta (istočno bojište). U tom finalnom aktu nacis čkog ludila Skorzeny je zajedno s proslavljenom pilotkinjom Hannom Reitsch isprobavao V1 rakete s ljudskom posadom poput japanskih kamikaza. No, takve akcije na kraju nisu
U vrijeme operacije Greif ostvarene jer nisu uspjeli dobi zrakoplove i gorivo koji su potrebni za nošenje V1 projek la bliže cilju, a ni pilo nisu mogli prihva taj način žrtvovanja. Položaje na istočnom bojištu branio je do 28. veljače 1945. kada ga je Hitler pozvao u Berlin. Nagrađen je viteškim križem s hrastovim lišćem za zasluge na istočnom bojištu na koje je vraćen s inspekcijskim nalogom uređivanja otpora nadirućim Sovje ma. Posljednje mjesece Drugog svjetskog rata Skorzeny je proveo organizirajući Himmlerovu ideju pokretanja par zanskog pokreta otpora osvajačima nazvan “Werwolf” (ili Freischärlerbewegung). Himmler ih je počeo organizra od rujna 1944. godine s namjerom da vrše atentate, sabotaže i podižu njemački narod na otpor okupatorima. Skorzeny je u rano proljeće 1945. uvidio da ta organizacija ima premalo ljudi i opreme da provede svoj naum. Umjesto toga organizirao ih je u pomoćnu organizaciju koja će nacisma i ukradenom blagu omogući bijeg iz savezničkog okruženja. Posljednja Hitlerova zapovijed mu je nalagala borbu u Alpama do posljednjeg čovjeka. Skorzeny nije ni imao jedinice s kojima bi se borio. Pritajio se u Alpama i 16. svibnja 1945. se predao američkim postrojbama. 18. kolovoza 1947. godine izveden je pred međunarodni vojni sud u Dachau i optužen je za “nezakonito nošenje američke uniforme, za ubojstvo 30
47
Hrvatski povijesni portal američkih ratnih zarobljenika, te ze loš postupak s američkim ratnim zarobljenicima i za pokušaj atentata na Eisenhowera”. Točke optužnice su odbačene jedna za drugom, a 9. rujna je oslobođen zahvaljujući svjedočenju engleskog časnika koji je potvrdio da bi i on koris o istu tak ku. Pretpostavlja se da je Skrorzeny imao privilegirani tretman na sudu radi potencijalne suradnje oko otkrivanja nacis čkih zločinaca, posebice Marna Bormanna.
Povijest u nastavi – poziv za predaju radova Uredništvo Povijest u nastavi odlučilo je posve jedan broj časopisa problemu odnosa nastave povijes , historiografije i informacijskih tehnologija.
Legenda Njegov život nakon oslobađana sumnje za ratne zločine više nije poznat u detalje. Sredinom 1948. godine uspio je pobjeći u Španjolsku. Prema najnormalnijoj verziji negova posljeratna života u Španjolskoj je otvorio građevinsku tvrtku u kojoj je radio sve do smr 7. srpnja 1975. godine u Madridu. Već od 1950. godine je epizodno počeo objavljiva svoje memoare u Francuskoj i Njemačkoj. Izvjesno je da se nakon rata sastajao s brojnim nacis ma, a često ga se povezuje s njihovim prebacivanjem u Južnu Ameriku. SR Njemačka ga je 1952. godine oslobodila svake krivnje vezane uz ratna zbivanja. Pet mjeseci prije smr dao je intervju francuskoj televiziji i tom je prilikom izjavio da bi ponovio svoj život ako bi se ponovila atmosfera iz onog vremena. Nakon gostovanja na izlasku iz studija dočekao ga je bivši logoraš te ga bičem udario po licu. Skorzeny je i u tom intervjuu izjavio da nije znao za logore. Razni ga autori nakon rata povezuju s organizacijom ODESSA, skrivanjem Eichmanna i Bormanna, pljačkom vlaka u Engleskoj, egipatskom tajnom službom, Pales ncima, američkom tajnom službom CIA i dr.•
Literatura • Skorzeny, O. “Tajni me• •
48
moari”, Zagrebačka naklada, Zagreb, 2006. “O o Skorzeny”, h p:// h r.w i k i p e d i a . o rg / w i k i / O o_Skorzeny, 26.4.2008. “O o Skorzeny”, h p:// greyfalcon.us/Otto%20 Skorzeny.htm, 27.4.2008.
Na internetu se može naći i akcijska figura s njegovim likom
Želja nam je da obradimo teme kao: Mogućnos i izazovi korištenja informacijskih tehnologija u nastavi povijes • Društvene mreže u nastavi povijes • On-line baze podataka u povijesnom istraživanju • Učenje na daljinu
•
Pozivamo sve zainteresirane da svoje neobjavljene, autorske tekstove pošalju na adresu iograjse@ffzg.hr najkasnije do 01.12.2013., te da prilikom izrade radova prate Upute suradnicima i suradnicama. Upute suradnicima potražite na sljedećem linku: http://goo.gl/yJGZ3f
Izloženo ordenje na pogrebu
Poziv: Doprinosi dr. sc. Ive Mažurana hrvatskoj historiografiji Državni arhiv u Osijeku i Društvo za hrvatsku povjesnicu Osijek pozivaju Vas na prijavu priopćenja. Dr. sc. Ive Mažuran u hrvatskoj historiografiji prisutan je gotovo 60 godina. Svojim istraživačkim radom u mnogome je doprinjeo razvoju hrvatske historiografije i hrvatske povijes u cjelini, tako je osigurao preduvjete za sadašnja i daljnja istraživanja. Nije djelovao samo kao povjesničar, već i kao istaknu kulturni i javni djelatnik. Ovim skupom želimo javnos približi njegov cjelovi doprinos s posebnim naglaskom na hrvatsku historiografiju. Cijeneći Vaše istraživačke interese pozivamo Vas da se uključite u rad ovog jednodnevnog znanstvenog skupa i svojim izlaganjem doprinesete obilježavanju 85. rođendana našeg značajnog hrvatskog povjesničara. Detalji: h p://goo.gl/gHwJnm
Broj 2 / Godište I
ZIMBABVE – DEMOKRACIJA NA AFRIČKI NAČIN Napisao: Stipica Grgić, prof. Objavljeno: 17.7.2008. Link: http://goo.gl/RncAcW
Republika Zimbabve je država na jugu Afričkog kon nenta koja graniči sa Južnoafričkom Republikom, Mozambikom, Zambiom i Botsvanom. Iako ta država ima oko 13 milijuna stanovnika i površinu veću od 390 000 km² BDP po glavi stanovnika joj je manji od 200 dolara. U ranoj povijes , od 13. do sredine 17. stoljeća na području Zimbabvea bilo je čuveno Mutapa Carstvo poznato po svojem zlatu koje je preko arapskog svijeta dolazilo sve do Europe. To je potaklo dolazak raznih europskih pustolova, najvećim dijelom iz Portugala, koji su u ratovali s lokalnim stanovništvom u potrazi za zlatom. Dolaskom Ndebelea s juga, jednog ogranka naroda Zulu koji su pobjegli pred Šakom, vođom većine Zulua, stvara se novo carstvo Matabeleland oko 1834. godine. Ipak ubrzo, u osamdese m godinama 19. stoljeća, ovaj prostor zaposjeda Britanska Južnoafrička Kompanija (Bri sh South Africa Company) na čelu sa čuvenim službenikom Njezinog Visočanstva Kraljice Viktorije za Afriku, Cecilom Rhodesom. Ova se kompanija odmah uključila u iskorištavanje rudnog potencijala južnoafričkih krajeva (dijaman , bakar i zlato) te je bila prisiljena tek sredinom šezdese h godina 20. stoljeća prepus prava nad rudnim bogatstvima državama na čijem se teritoriju nalaze. Skupno ime Rodezija (ili bolje rečeno Rodezije), po čovjeku koji je “otkrio” ovaj teritorij koris lo se za današnji kon nentalni prostor južne Afrike pod
Britanskom upravom od kraja 19. stoljeća da bi 1895. postalo i službenim nazivom. Početkom 20. stoljeća dolazi do administra vnog razdvajanja na Sjevernu Rodeziju (današnju Zambiju) i Južnu Rodeziju (današnji Zimbabve). Doseljavanje bijelog stanovništva potrebnog u upravi ovog područja cijelo vrijeme britanske uprave raste da bi samo u par godina poslije drugog svjetskog rata doživio povećanje od oko 300%. Godine 1923. upravo je bijelo stanovništvo Južne Rodezije odbilo uniju sa Južnom Afrikom te su dobili prava samoupravljanja nad teritorijem na kojem su živjeli. Slijedili su rasis čki zakoni kojima se i zakonski uveo režim segregacije (apartheida). Tako se 5/8 većinom plodne zemlje podijelilo manjini od nekoliko desetaka suća Europejaca dok je lokalno stanovništvo od nekoliko milijuna dobilo 3/8 zemlje. Nadalje, crnačkom stanovništvu se zabranilo da uopće posjeduje zemlju u bijelim dijelovima, da pohađa iste škole, bolnice, bazene, nužnike, da ima svoje sindikate, itd. U to vrijeme stanje je bilo idealno za bijelu manjinu. Početkom pedes h godina 20. stoljeća poraslo je nezadovoljstvo u crnačkim krugovima. Bijeli kolonis
nastojali su na to odgovori sitnim ustupcima kao otvaranjem sveučilišta crnačkom stanovništvu pa čak i prepuštanjem nekih poslova u upravi crncima, ali to je bio neki maksimum do kojeg su bili spremni ići. Godine 1953. bijeli doseljenici dogovaraju federacija Južne Rodezije sa Sjevernom Rodezijom i Nyasalandom (današnji Malavi) u Centralnoafričku Federaciju a crnačkoj većini osigurano je par mjesta u
49
Hrvatski povijesni portal
Ian Smith na naslovnici Time-a zajedničkom parlamentu. Ipak pokret za nezavisnost ovih teritorija i oslobađanje od bijele uprave je rastao. Novooformljena Nacionalna Demokratska Stranka u Južnoj Rodeziji u kojoj su se is cali Joshua Nkomo, Ndabaningi Sithole, Robert Mugabe i Herbert Chitepo povela je borbu za razbijanje ove federacije. Velik im je po caj, kao i ostatku Afrike, bio govor britanskog premijera Harolda Macmilllana iz 1960. poznatog pod nazivom “Wind of change”. U tom govoru Macmillan je naglasio pojavu afričkog nacionalizma i potrebu dekolonizacije. Deset godina nakon proglašenja ugovora o federaciji on je poništen i proglašene su posebne kolonije Sjeverne i Južne Rodezije te Nyasalanda. Pola godine nakon razvrgavanja federacije Nyasaland je proglasio nezavisnost pod nazivom Malavi, a i Sjeverna Rodezija proglašava nezavisnost kao Zambia, a u obje države na vlast su došli crni vođe. Bijeli kolonis su nastojali svim silama zadrža vlast u Južnoj Rodeziji. Poslije raspada federacije prigrabili su u ruke cjelokupnu malobrojnu, ali dobro obučenu vojnu silu bivše federacije. Vojska od tri i pol suće ljudi, među kojima je bilo je bilo oko suću crnaca, opremljena sa modernim mlaznim lovcima i bombarderima, helikopterima, oklopnim vozilima i ar ljerijom služila je održavanju bijele vlas nad crnom pop-
50
ulacijom. Velika Britanija kao kolonijalni vladar nad ovim područjem se našla u šahu. S jedne strane je odbijala prizna nezavisnost bijele Rodezije, a s druge zbog straha od reakcije javnos nijedna vlada nije željela poves otvoreni rat pro v svojih bivših građana bijelaca. Zato su se britanski poli čari složili kako bi prijetnjama sankcijama preko Ujedinjenih Nacija primorali bijelu vladu Južne Rodezije na sporazum s vođama crnačke većine. Pregovori su ipak redovito propadali te je Ian Smith, vođa vodeće bijele Stranke Rodezijskog Fronta (Rhodesian Front Party) i bivši pilot RAF-a, 11. studenog 1965. proglasio Unilateralnu deklaraciju nezavisnos Rodezije od Velike Britanije. Ovo proglašenje nezavisnos je odmah osudila i Velika Britanija i UN proglašavanjem rezolucije 216 po kojoj se zbog rasizma ove odluke Rodeziji nameću ekonomske i diplomatske sankcije. Smith je nastojao privući Veliku Britaniju da prizna Rodeziju i povuče sankcije zadržavajući lojalnost kruni i proglašavajući Rodeziju djelom britanskog Commonwealtha, pa čak nazivanjem Elizabete II. poglavarom države i Kraljicom Rodezije. Vlade Velike Britanije ipak nisu promijenile svoje mišljenje pa je 1970. Smith odbacio poliku lojalnos kruni i nakon referenduma
među bijelcima proglasio republiku. Zahtjevi crnaca u to doba su bili jasni: puna demokracija s izjednačavanjem prava svih građana i parlament koji će se bira po pravilu jedan čovjek – jedan glas. Zbog h zahtjeva ubrzo je početkom šezdese h godina 20. stoljeća zabranjena Nacionalna Demokratska Stranka pa se osnivaju dvije nove stranke: Afrička Narodna Unija Zimbabvea (eng. akronim ZAPU) iz koje se ubrzo, zbog neslaganja oko vodstva i oblika borbe, izdvojila Afrička Nacionalna Unija Zimbabvea (eng. akronim ZANU). Upravo je ovu podjelu u vodstvu nad crnačkom borbom Smith i iskoris o za proglašenje nezavisnos te da povede dugogodišnji rat pro v ove dvije organizacije (Rhodesian Bush War ili Second Chimurenga War). U to doba premijer Ian Smith je vještom demagogijom nastojao steći simpa je u bijelom svijetu pa je obećavao “moguću jednakost” dok je u isto vrijeme zatvarao crnačke vođe unutar države proglašavajući ih kriminalcima, teroris ma i komunis ma. Unatoč sankcijama vladu Rodezije je pomagao Portugal preko svoje kolonije iz Mozambika, bojeći se širenja sukoba na taj teritorij i gubitka vlas te Južnoafrička Republika gdje je na vlas bio slični rasis čki režim. Novi pregovori oko podjele vlas su redovito propadali a Smith je prema vani nastojao prikaza Rodeziju kao zemlju u kojoj vladaju red i prosperitet samo zato jer je bijelo stanovništvo ostalo na vlas . Kako se zapad sve manje iskazivao u borbi za slobode crnog naroda, ZANU i ZAPU su se okrenuli istoku te su oružje i obuku počeli dobiva iz SSSR-a, Kine, Gane, pa čak i Čehoslovačke pritom osnivajući svoje Robert Gabriel Mugabe
Broj 2 / Godište I baze i napadajući iz Mozambika i Zambije. Najveće žrtve okršaja gerilaca i vojske Rodezije bili su seljaci sjevernih i istočnih regija Rodezije, upravo uz granicu s ove dvije države. Od sredine sedemdese h godina dolazi do obrata događaja kada Mozambik proglašava nezavisnim od Portugala, a i Južnoafrička Republika okreće svoja leđa Rodeziji bojeći se da ne osje sve teže sankcije na svojoj koži. Smith je bio prisiljen napravi neke prave ustupke pa je pus o Nkoma, Sitholea i Mugabea iz zatvora radi pregovora. Propast još jednih pregovora najbolje su iskoris li ZANU i ZAPU koje zaboravljaju na svoje razlike te stvaraju jedinstveni Patriotski front koji sad zadaje teže udarce bijeloj vlas . Do 1978. voda je došla do grla pa je Smith pristao na kompromise. U pregovorima sa umjerenijim vođama, biskupom Abelom Muzorewom i Sitholeom, pristao je na crnački parlament i crnačkog premijera, sa pravom veta na njihove odluke od strane bijelaca. Ipak ovo je rješenje došlo prekasno. Patriotski front se osje o jačim u tom trenutku pa su njegovi vođe Nkomo i Mugabe poveli rat pro v Smitha i Muzorewe koji je izabran za novog premijera države koja je promijenila svoje ime u Zimbabve Rodezija. Režim Muzorewe se ubrzo pokazao promašajem kad je odlučeno da se stanovništvo uz granice preseli u tzv. “zaš ćena sela” u kojima bi seljaci u nehigijenskim uvje ma i bez uvjeta za život bili sigurni dok vojska ratuje s gerilcima, nerijetko zalazeći na teritorij Mozambika i Zambije. U to doba Velika Britanija i vođe Zimbabveu okolnih zemalja složili su se da treba zaraćene strane doves za pregovarački stol. Odlučeno je da to bude u Londonu, u zgradi u kojoj je već prije pregovarano o nezavisnos Nigerije i Kenije pa je ona i dala ime cijelom sporazumu proglašenom 21. prosinca 1979. Sporazum u Lancaster Houseu (Lancaster House Agreement). U tri mjeseca pregovora predsjedavajući, ministar vanjskih poslova Velike Britanije, Lord Carrington uspio je nagovori obje strane na koncesije: 20 mjesta u višestranačkom parlamentu za bijelce i obećanje da se njihova imovina neće eksproprira bez pune kompenzacije, sve strane se moraju obveza da će za parlamentarne izbore agi ra miroljubivo i da će bespogovorno prihva njihove rezultate. U veljači 1980. održani su tako prvi slobodni izbori koje su nadgledali britanski promatrači i snage reda. Muzorewa je poražen a novim premijerom je uvjerljivom pobjedom postao Robert Mugabe
i njegov ZANU. Unatoč strahu zapada prijelaz vlas je protekao u miru i država koja je promijenila ime u Zimbabve je priznata u travnju 1980. Mugabe koji je u 1970-im davao izjave u kojima se divio marksizmu i osuđivao bijele iskorištavatelje na početku svog režima pozivao je na pomirbu i zajedništvo. U vladu je pozvao i bijele ministre, pa čak i pristaše Nkomoa, a istaknu gerilski borci su uključeni u redove bivše vojske. Nije bilo odmazda jer je Mugabe shva o da bi brzim protjerivanjem bijelaca prouzročio u Zimbabveu ekonomki šok. Ipak, njegov je cilj i dalje bilo jednostranačje i potpuna kontrola nad državom. Prikrivene borbe između Mugabeovog ZANU-a i Nkomovog ZAPUa nastavile su se u 1980-im a imale su uporište u starim plemenskim borbama (u ZANU-u je više pripadnika plemena Ndebelea, a u ZAPU-u Shona). Sukob je završen kad je 1987. došlo do spajanja te dvije stranke. Nkomo je odlučio ući u vladu te je dobio mjesto dopredsjednika dok je Mugabe ustavnim izmjenama postao predsjednikom. Zimbabve kao država nikad nije uspio ekonomski procvjeta . Duhan i pamuk su dobro uspijevali, ali su previše ovisili o stanju na svjetskom tržištu, kao i čes m sušama. U sektor rudarstva se sve manje ulagalo pa su cijene na e u svijetu, visoki državni porezi i loše državno ulaganje doveli do inflacije. U cijeloj priči jaki element je bila nemoć birokracije i jaka korupcija, čak i u državnim ministarstvima. Pokušaju preraspodjele zemlje, većinom s velikih farmi bijelaca u ruke više od 200 000 crnačkog stanovništva nije se pokazao spasonosnim rješenjem te je otkrio da se ekonomski i egzistencijalni problemi Zimbabvea ne mogu jednostavno riješi . Sve je ovo uzrokovalo da je danas stopa nezaposlenos od oko 80%, inflacija oko 26000% (podatci iz studenog 2007.), a glad u sušnim razdobljima muči sve veću populaciju. Još jedan veliki problem pogađa Zimbabve, a to je pandemija AIDS-a. Virusom HIV-a je zaraženo više od 22% ukupne populacije i svaki tjedan zbog toga umire oko 3 300 ljudi. U zadnjem desetljeću broj oboljelih od tuberkuloze je porastao za 500%, a Zimbabve je jedna od rijetkih ze-
malja u kojoj je smrtnost djece zadnjih godina dras čno porasla. Pomoć sa zapada u lijekovima vlas često dijele selek vno pa ih međunarodne organizacije (WHO, UNAIDS, UNICEF) nastoje direktno podijeli na terenu. Možda najveći problem Zimbabvea su građanske slobode kojih danas u dobroj mjeri nema. Česta ba nanja pro vnika režima i uništavanje svake opozicije u korijenu uz promugabeovu propagandu u svim granama života dovode do zaključka da je u Zimbabveu na vlas diktator. I ovogodišnji predsjednički i parlamentarni izbori pokazali su se kao šarada. Mugabeov protukandidat Morgan Tsvangirai, koji je u prvom krugu osvojio oko 48% glasova povukao se iz izborne utrke, kao i ostali opozicijski kandida zbog predizbornog nasilja i oči h nepravilnos (odgađanja objave pobjednika prvog kruga nekoliko tjedana, vjerojatno namještanje rezultata, itd.) pa je u drugom krugu jedini izbor ostao Mugabe. Unatoč nezadovoljstvu nekih susjednih afričkih zemalja koje su osudile diktatorski režim, kao i EU i SAD koji su nakon nedemokratskih izbora 2002. zabranili Mugabeu dolazak na njihov teritorij, Mugabe ostaje predsjednik. Vanjskopoli čki pokušaji Mugabeovih pro vnika u Afričkoj Uniji i Ujedinjenim Narodima ostaju samo na formalnim osudama pa je tako prije nekoliko dana zbog veta Rusije i Kine u Vijeću sigurnos UN-a propao pokušaj nametanja sankcija Mugabeu i njegovim najbližim suradnicima (zamrzavanje imovine izvan Zimbabvea, zabrana putovanja, zabrana naoružavanja) koji su i dalje nastavili s otprije započe m hapšenjem i ubijanjem poli čkih pro vnika. Ipak, koliko god da se Mugabe čini agilnim, ipak on ima pune 84 godine i pitanje je u kakvom će stanju osta Zimbabve nakon njegova odlaska.•
51
Hrvatski povijesni portal
ZADARSKO PODRUČJE U DOMOVINSKOM RATU Napisao: Tomislav Šarlija, prof. Objavljeno: 22.9.2008. Link: http://goo.gl/YfFpG4
Crkva sv Jeronima u Jasenicama porušena 30. rujna 1991. na blagdan sv Jeronima Danas je obnovljena u izvornom obliku
Zračna luka u Zemuniku nakon oslobađanja (photo Arif Ključanin Die Jahre des Leidens Godine stradanja Zadiz Zadar 1995 str 133 )
Srušeni Maslenički most
52
U geostrateškom pogledu područje Zadra bilo je izuzetno važno u planovima srpskih pobunjenika i JNA. Preko ovoga dijela sjeverne Dalmacije neprijatelj je namjeravao ostvari svoj vjekovni san – izlazak na more. Osim toga nastojao je presjeći glavnu prometnu komunikaciju koja je preko Novskog ždrila vodila prema unutrašnjos Hrvatske. Zbog toga ne čudi što je za prve ciljeve na zadarskom području izabrao sela Kruševo i Jasenice, jedina dva mjesta s potpuno hrvatskim pučanstvom u bivšoj općini Obrovac. Napadi na Kruševo započeli su još početkom ljeta 1991., ali su pripadnici postrojbe Specijalne policije Zadar – Poskoci uspješno odolijevali svim neprijateljskim provokacijama i spriječavali ostvarenje njihovog cilja: zauzimanje Kruševa i povezivanje četničkih uporišta u Obrovcu i Karinu u jednu cjelinu, a istodobno izbijanje na Novigradsko more u predjelu primorskih zaseoka Kruševa – Meke Drage, Ribnice i Crne Punte. Istovremeno s napadima na Kruševo neprijatelj je sredinom ljeta povremeno grana rao Jasenice. Opći napad na Jasenice iz pravca Obrovca započeo je 11. rujna 1991. pod zapovjedništvom pukovnika Ratka Mladića. Malobrojna obrana predvođena postrojbom specijalne policije u početku se uspješno odupirala te uniš la i prva oklopna vozila na zadarskom području – jedan oklopni transporter i jedan tenk. Ipak, neprijatelj je u popodnevnim sa ma probio obrambene linije, a branitelji su se morali povući iz Jasenica, Maslenice i Rovanjske. Ovime je na predjelu Maslenice presječena Jadranska magistrala i komunikacija prema Rijeci i Zagrebu, a neprijatelj je ovladao Masleničkim mostom i Novskim ždrilom. Padom Jasenica i Maslenice branitelji Kruševa našli su se u potpunom okruženju, morali su napus položaje te se morem izvlači i prebaciva u još uvijek slobodni Novigrad. Ova događanja bila su uver ra u napade na ostala mjesta na zadarskom području i na sam Zadar. Već 16. rujna neprijatelj je topništvom napao grad, u kojem je po prvi put označena zračna opasnost. Počinju redom pada hrvatska sela u zadarskom zaleđu, a neprijatelj je bio sve bliže gradu. Jedan pravac napada kretao se od Murvice preko Briševa prema gradskoj četvr
Bokanjac, a drugi preko Babinduba i Crnog prema istočnim djelovima grada. Krajem rujna i početkom listopada 1991. Zadar se našao u potpunom okruženju, budući da je Jugoslavenska ratna mornarica blokirala i napadala grad s mora. Najžešće grana ranje Zadra dogodilo se 4. listopada, kada je najveći dio povijesne jezgre teško oštećen. Istovremeno, stanovnici su bili bez vode, budući da je opskrba s vodocrpilišta na Zrmanji već odavno bila u rukama neprijatelja, a struje je bilo sve rjeđe. Ipak, Zadar je obranjen i deblokiran. Neprijateljski tenkovi zaustavljeni su u Dračevcu i Bokanjcu, na samom ulazu u grad, JNA se povlači iz vojarni u gradu te se utvrđuje na Musapstanu, Crnom i Križu, točkama s kojih je vršeno svakodnevno grana ranje, a s kojih se grad vidio kao na dlanu. Istovremeno, četnici su na okupiranom području uniš li i spalili najveći dio stambenog fonda, vjerskih i gospodarskih objekata, a 21. studenoga srušili su Maslenički most. O razmjerima razaranja grada i okolice ne namjeravam podrobnije govori , budući da priložene ilustracije govore same za sebe. U pojedinim selima zadarskog zaleđa napravili su teške zločine, masakrirajući nedužne i nemoćne civile, koji nisu uspjeli pobjeći pred nadiranjem neprijatelja. Najstrašniji zločin dogodio se 18. studenog 1991. u Škabrnji i Nadinu, gdje su četničke horde zaklale, a potom izmasakrirale 81 osobu. Uz događanja na Ovčari, ovaj zločin spada među najstrašnija zlodjela srpskog okupatora u Domovinskom ratu. Uoči samog potpisivanja Sarajevskog sporazuma početkom 1992. okupator je poduzeo još jednu operaciju zauzimanja teritorija zadarskog zaleđa, okupiravši Novigrad, Paljuv i Podgradinu, čime se u poluokruženju našlo Posedarje. Ovime je stvorena bojišna crta koja će takva osta do vojno-redarstvene operacije Maslenica, u kojoj je veliki dio zadarskog zaleđa oslobođen, a sam grad potpuno deblokiran. Vojno-redarstvena akcija Maslenica prva je veća oslobodilačka operacija, u kojoj je oslobođen veliki dio zadarskoga područja, a neprijatelju je pokazano kako su oružane snage Republike Hrvatske spremne i na oslobađanje ostalih okupiranih područja, čim poli čka situacija to dopus . Operacija je zajedno sa svojim suradnicima os-
Broj 2 / Godište I mislio general Janko Bobetko, a imala je nekoliko osnovnih zadaća: 1.Oslobodi područje Novskog ždrila kako bi se uspostavila prometna komunikacija Zadar – Maslenica – Karlobag – Rijeka, a istovremeno presjeći prometnicu Gračac – Obrovac Na ovome pravcu djelovanja hrvatskih snaga problem je predstavljao vrlo nepristupačan, brdovit i krševit teren te izuzetno dobro utvrđeni neprijateljski položaji, u prvom redu na brdu Dračevac u Jasenicama. Napad je započeo 23. siječnja iz pravca Selina prema Rovanjskoj, a borbe su trajale puna dva dana. Pod kišom neprijateljskih granata HV je uspjela zauze Rovanjsku, Maslenicu i Jasenice te se utvrdi ponad Obrovca na Velikoj i Maloj Bobiji. Na ovaj način stvoreni su preduvje za gradnju novog Masleničkog mosta, koja je započela već 30. siječnja, a istovremeno se krenulo i s postavljanjem privremenog pontonskog mosta, koji je povezivao rivu u Maslenici i južnu stranu Novskog ždrila. Položaje koje su na ovome dijelu bojišta dos gnu u operaciji Maslenica, uspješno su zadržani do Oluje, premda su grana ranja i četnički pokušaji njihovog povratka bili čes , zbog čega je neprijatelj angažirao i posebnu borbenu grupu Željka Ražnatovića Arkana. Neprijatelj je poseban pri sak radio na položaje branitelja na Velikoj i Maloj Bobiji u Jasenicama, tako da je među braniteljima nakon operacije Maslenica nastala izreka: „Bolje robija nego Bobija“. 2. Oslobodi Novigrad, Pridragu i Brušku i na taj način presjeći prometnicu Obrovac – Benkovac Ovaj pravac napada, koji se kretao iz Posedarja, preko Podgradine i Paljuva prema Novigradu i Pridrazi uspješno je vodila 4. gardijska brigada. Neprijatelj je istovremeno napadnut iz Grgurica u pravcu Islama Grčkog te iz Poličnika u pravcu Suhovara i Kašića. Hrvatske snage uskoro su ovladale područjem od Posedarja do Pridrage, a uspostavljena linija kretala se od Narandžića preko Batura u Pridrazi
prema Kašiću i dalje prema Zemuniku. Na ovom dijelu zadarskog bojišta neprijatelj je nakon operacije Maslenica poduzeo veliku protuakciju s ciljem vraćanja izgubljenih teritorija. U tu svrhu formirane su posebne jedinice od boraca pris glih iz Bosne i Srbije, kao i od odreda kapetana Dragana i Željka Ražnatovića Arkana. Pri sak neprijatelja bio je toliki da su hrvatske snage pojedine položaje u okolici Novigrada izgubile, a prema svjedočenju generala Bobetka prije la je opasnost da Srbi potpuno probiju naše linije i da zauzmu i sam Zadar. Zbog toga je na bojište u Ravnim Kotarima iz Osijeka hitno prebačena 1. bojna 3. gardijske brigade, koja je sljedećih dana ojačala obrambene linije i spriječila neprijateljske nakane. 3. Oslobodi zračnu bazu u Zemuniku Na ovom pravcu borbenih djelovanja hrvatske snage zauzele su Babindub, ovladale zračnom bazom u Zemuniku, a 25. siječnja oslobodile Škabrnju te se utvrdile na Ražovljevoj glavi, ponad samog mjesta. Neprijateljske postrojbe u Biljanama Donjim i Zemuniku Gornjem nalazile su se u poluokruženju i bilo je samo pitanje vremena kada će hrvatske snage ući u ta četnička uporišta. Među m, pri sak međunarodne zajednice nije dopus o daljnja djelovanja HV-a, budući da je tražen ne samo prekid napada hrvatskih snaga, već i povlačenje na početne položaje. Operacija Maslenica imala je za zadarsko područje izuzetan značaj. Zadar je konačno počeo normalnije živje , bez neprijatelja na samom ulazu u grad, premda je i dalje gađan s položaja na Debelom brdu. Normaliziran je promet pontonskim mostom preko Novskoga ždrila, započela izgradnja novoga Masleničkog mosta, a uskoro je u promet puštena i zračna luka u Zemuniku. Akcija Maslenica u tom je trenutku značila spas za Zadrane, a prognanicima, kojih je u zadarskim hotelima bilo preko 25 000 vra la je izgubljenu nadu u konačni povratak svojim domovima.•
Detalj iz potpuno spaljenih Jasenica
Crkva sv Nikole u Crnom iz 14. stoljeća
Razaranje rimskog foruma
NAPOMENA: Dijelovi ovoga teksta rađeni su prema knjizi Die Jahre des Leidens – Godine stradanja, Zadar 1991. – 1994., Zadiz, Zadar 1995.
53
Hrvatski povijesni portal
DIAN FOSSEY Napisao: Miljenko Hajdarović, prof. Objavljeno: 17.3.2008. Link: http://goo.gl/W74Cg1
Zanimljiva je priča o osobi koja riskira svoj život za druge. Priča o Dian Fossey i njenim naporima za očuvanje posljednje zajednice planinskih gorila nažalost je završila tragično 1985. godine, ali je upravo ona pokrenula veliku akciju koja i danas traje. Većinu je života posve la m čovjekolikim majmunima koji se od nas razlikuju u samo 2% DNA materije. Njen požrtvovni rad nastavlja “Dian Fossey fondacija“. Dian Fossey rođena je 1932. godine u San Franciscu i od malih nogu je pokazivala veliki interes za živo nje. Tijekom školovanja mijenjala je smjerove iz ekonomije, kemije i fizike, sve do 1954. godine kada je stekla diplomu iz radne terapije bolesnika u rehabilitaciji. Preselila je u manju sredinu i radila na rehabilitaciji seoske djece. Sviđao joj se rad s djecom na udaljenijim farmama i usput je imala prilike radi sa domaćim živo njama. Nju je, vjerojatno kao i većinu ljudi, oduševljavala pomisaoa na putovanja i otkrivanje ljepota naše planete. Nakon što su joj prijatelji pričali i pokazivali fotografije s ljetovanja u Africi odlučila je da mora posje crni kon nent. 1963. godine uzela je kredit i odletjela u Keniju.
54
Dianin put prolazio je kroz krajolike Kenije, Tanzanije, Konga i Zimbabvea. Na tom je putovanju (u listopadu 1963.) upoznala bračni par zoologa Leakey koji su se bavili proučavanjem čimpanzi i par fotografa Root koji su upravo snimali za emisiju o planinskim gorilama. Upravo se s njima upu la u potragu za gorilama kroz džunglu na planini Virunga u Ugandi. To njeno putovanje i prvi susret s planinskim gorilama su kasnije ovjekovječeni u filmu “Gorile u magli”. Tu je po prvi put boravila s gorilama i imala ih prilike fotografira . Putovanje je uskoro završilo, ali san o Africi je ostao. U SAD-u je objavila nekoliko članaka o svom putovanju i gorilama u manjim lokalnim novinama. 1966. u njenoj je blizini dr. Laekey održavala niz predavanja i tom su prilikom razgovarale o potrebi dugotrajnog i sustavnog proučavanja planinskih gorila. Te je godine uz pomoć knjiga pokušala nauči swahili. Višegodišnja afrička avantura je započela u prosincu 1966. godine. U Kongu je kratko boravila kod Jane Goodall kako bi promatrala metode istraživanje čimpanzi. Uz pomoć Alana Roota pribavila je potrebne dozvole i podigla kamp u podnožju planine Virunga. Unajmili su dvojicu Afrikanaca koji su joj pomagali oko podizanja kampa i nošenja opreme. Kamp je u bi bio šator veličine približno 3×5 metara koji joj je služio kao radna i spavaća soba, kupa lo i prostorija za sušenje odjeće (što se u toj vlažnoj prašumskoj klimi činilo beznadnim). Jelovnik je najčešće bio popunjen raznim varijantama krumpira uz dodatak lokalnog povrća. No, uprkos problemima planinske gorile su joj sve više prirasle srcu.
Sanwekwe, domorodac vješt u traganju i lovu, naučio je Dian brojne vješ ne koje su joj pomagale u traženju i boravku uz gorile. Zajedno su na planini Mikeno uočili tri grupe gorila. Na početku gorile su se odmah čim su je ugledali skrivali u gusto rastlinje. Promatrala ih je s određene udaljenos i tako s vremenom stekla njihovo povjerenje. Pokušala je imi ra njihova kretanja, češkanja i hranjenje kako bi se što više opus li. Prema skupljenim savje ma počela ih je iden ficira na osnovu izgleda nosa i lica, te ih tako skicira i imenova . O svakom je susretu vodila detaljni dnevnik i bilježila ponašanje gorila. Već sljedeće godine njeno je istraživanje zaustavljeno pogoršanjem poli čke situacije u regiji. Istraživanje je nastavila na ruandskoj strani planine. Uz pomoć Belgijanke Alye e DeMunck, koja je iznimno poznavala lokalne običaje i ljude, u rujnu 1967. godine pokrenut je Istraživački centar Karisoke (kombinacija imena planina Karisimbi i Visoke). Opet se suočila s početnim problemima izgradnje kampa i komunikacije s domorocima. Ona je do tada naučila osnove swahilija, a lokalno stanovištvo je govorilo jezikom kinyarwanda. Temelje rada s planinskim gorilama je postavio George Schaller, a Dian je odlučila taj rad proširi i nadopuni . Ovdje je opet morala steći povjerenje gorila da bi se im mogla približi . Na sreću uočila je da su manje uznemireni ukoliko im prilazi hodajući na koljenima i kad bi se im približila žvakala je celer što ih je dodatno zainteresiralo. Izgledalo je da su gorile jednako zainteresirane za ljude koliko i mi za njih.
Broj 2 / Godište I Fossey je postala slavna nakon što ju je 1968. godine fotografirao Bob Campbell za Na onal Geographic. Njegove su fotografije prikazivale nježnu stranu gorila, što je razbilo do tada uvriježeno mišljenje da su gorile divlje i grube zvijeri. Svoje je istraživanje željela podići na znanstvenu razinu pa je tako 1970. godine upisala doktorski studij živo njskog ponašanja na Darwin College, Cambridge. Do 1974. godine živjela je na relaciji Cambridge – Afrika i stekla željeni doktorat koji bi joj trebao omogući da se njen rad počinje više cijeni i uopće primjećiva . Tijekom svog rada sve je više uočavala da gorile ugrožavaju obližnji stočari i krivolovci. Posebnu su štetu nanosili krivolovci koji gorile nisu lovili radi mesa ili krzna već su samo uzimali glave i šake gorila kao suvenire. Započela je pravi mali privatni rat koristeći, mogli bi reći, teroris čke metode. Nosila je vješ če maske kako bi uplašila krivolovce, uništavala je njihove zamke i sprejevima je bojala stoku kako bi uvjerila stočare da ne vode stoku na planinu. Koris la je svoja novčana sredstva kako bi kupila odjeću i obuću za čuvare parka. Među gorilama je osobitu povezanost stekla sa mužjakom kojeg je nazvala Digit. 1967. godine kada ga je pronašla imao je pet godina i nije imao prijatelja među svojom grupom. Dva samotnjaka, Dian i Digit su međusobno razvili poseban osjećaj prijateljstva. Nažalost to je prijateljstvo tragično završilo jer su krivolovci krajem 1977. godine ubili Digita. Izgleda da je branio ženku i potomka jer je više puta izboden. Glava i šake su mu odrezane. Digitova je smrt, koliko god bila tragična, bila povod za još veću akciju za očuvanje planinskih gorila. Dian je pokrenula fond i kampanju prikupljanja novca. 1983. godine završila je pisanje knjige “Gorile u magli” kojom je dala izniman doprinos u očuvanju prašuma i planinskih gorila. Život je završila tragično. Ujutro 27. prosinca 1985. godine pronađena je mrtva u svom centru. Ubijena je s dva udarca mačetom u glavu. Budući da nije bilo dokaza pljačke pretpostavlja se da je to bila osveta krivolovaca. Pokopana i grob pokraj Digita.
Satelitska snimka pokazuje lokaciju Centra za istraživanje Karisoke na granici Konga i Ruande
Sigourney Weaver je Dian Fossey u istinitoj priči o borbi za spas ugroženih gorila
Danas Centar za istraživanje “Karisoke” nastavlja njen posao. Početkom osamdese h godina počeli su program turis čkih posjeta staniš ma planinskih gorila. Turismogu proves sat vremena u blizini (7 metara udaljenos ) gorila. Godišnje na taj način skupe oko 2 milijuna dolara.•
55
Hrvatski povijesni portal
PIRAMIDE U BOSNI – FIKCIJA ILI ZBILJA Napisao: mr.sc. Vladimir Posavec Objavljeno: 4.2.2008. Link: http://goo.gl/ai7KpB
Semir Osmanagić, “tvorac” bosanskih piramida
Od svih veličanstvenih građevina što ih je u prošlos podigla ljudska ruka, ni jedna ne izaziva toliko divljenja kao Velika piramida faraona Keopsa. Pred tom fascinantnom građevinom ne zastaje dah samo laiku, već i stručnjaku arheologu, povjesničaru, arhitektu, povjesničaru umjetnos … I to u tolikoj mjeri da se, gotovo u pravilu, zaboravlja veličina, umijeće, napor, trud i vizija graditelja mnogih drugih zadivljujućih i čudesnih arhitektonskih djela, od kojih navodim tek nekolicinu: Stonehenge, Kineski zid, Machu Picchu, Panteon, Taj Mahal, Notre Dame, zidine Konstan nopola, Trajanova tržnica, Partenon, Didimajon, Aja Sofija, Hatšepsu n hram… Iako za većinu navedenih dragulja bez pretjerivanja možemo zaključi da su u arhitektonskom smislu složeniji od Velike piramide, ona ipak i dalje zadržava prvenstvo. Odgovori na pitanje: “Zašto?” u stvari nije moguće. Još je u an ci, u helenis čko doba, Velika piramida smatrana jednim od sedam svjetskih čuda. No, dio odgovora na postavljeno pitanje zacijelo leži u spoznaji da je Keopsova piramida najstariji spomenik takvih dimenzija u povijes , da je razdoblje u kojem je sagrađena zamalo praskozorje civilizacije, da je količina u nju ugrađena materijala teško pojmljiva, a jednako toliko i činjenici što ta piramida ne stoji sama, već su u njezinoj neposrednoj blizini još dvije piramide, Kefrenova i Mikerinova, koje veličinom odskaču od ostalih egipatskih piramida. Mis fikaciji piramida dodatno je doprinijelo i to da ni u jednoj od njih nisu pronađena jela faraona, što je potaklo sumnju u izvornu funkciju piramida kao grobnica vladara. Jasno je da ni jedan
56
egiptolog, kao ni školovani stručnjak, arheolog ili povjesničar, neće danas dovodi u pitanje tu primarnu funkciju piramida, građevina različi h dimenzija, kojih u Egiptu ima na dese ne. Takvu njihovu namjenu potvrđuju i brojni sačuvani izvori. Ali, za nadriznanstvenike i fantaste, pobornike različi h ideja i vanzemaljskih teorija, poput Ericha von Dänikena, piramide i to isključivo ove tri najveće, predstavljaju neiscrpno vrelo nadahnuća. Kroz kvaziznanstvenu, popularnu i sličnu literaturu, širokoj se publici sugeriraju različi neznanstveni stavovi i teorije kojima je kroz desetljeća Keopsova piramida mis ficirana do neslućene razine. U posljednjih je petnaestak godina tome pridonio i cijeli niz različi h znanstveno-popularnih dokumentarnih filmova, kojima nisu misficirane samo piramide u Egiptu, već i mnoge druge povijesne građevine, zbivanja iz dalje prošlos pa i njihovi protagonis . Primjerice, ne tako davno, prije nekoliko godina, jedan je zaljubljenik u biblijsku povijest (govorim o dokumentarnom filmu BBC-a prikazanom na Hrvatskoj televiziji) nastojeći uskladi Mojsija i njegov boravak u Egiptu s egipatskim izvorima pokušao dokaza kako je potrebno revidira kompletnu egipatsku kronologiju ni manje ni više već za nekoliko stoljeća. Drugi je primjer sumanute potrebe za revidiranjem civilizacije i povijesnog razvoja čovječanstva grozničava potraga za mitskom Atlan dom, što samo po sebi i ne bi bilo toliki problem kad se ista ta Atlan da ne bi tražila na najnevjerojatnijim mjes ma jer njezini istraživači, pozivajući se na jedini povijesni izvor koji je spominje, Platona, gube iz vida kako je on locira na točno određenom mjestu, to jest na-
suprot Heraklovih stupova. Postoji još jedan simpa čan uvodni primjer u problema ku neznanstvenog pristupa razmatranom problemu, a to je dovođenje u svezu egipatskih piramida s piramidama u Srednjoj Americi. Na temelju oblika geometrijskog jela neki bi “proučavatelji” civilizacije željeli uspostavi vezu između građevina koje ne dijeli samo nekoliko suća kilometara u to doba neprolaznog oceana već i nekoliko suća godina razlike, a jedino što ih povezuje je sličnost (napominjem još jednom: samo sličnost) oblika, a ne i namjena. Ono što, među m, povezuje oba ta prostora, iako u različito doba, je visoko razvijena civilizacija, bogatstvo i vrlo brojna populacija. Obje su navedene poveznice omogućene prvenstveno zahvaljujući zemljopisnim i klimatskim posebnos ma, i što je još važnije, o tome postoji obilje povijesnih izvora. Bilo kako bilo, piramide su s vremenom među nadriznanstvenicima postale mjera razvijenos i staros civilizacije po principu: “U početku bijaše piramida”, a najstarije su, naravno, one u Egiptu, iz čega pak logično proizlazi da su sve svjetske piramide povezane s Egipćanima, jer Egipat je ishodište piramida. Elem, gospodin Semir Osmanagić, “dokazao” je da najstarije piramide nisu one egipatske, već ove “bosanske”, koje je datirao u vrijeme od oko 10.000 godina pr. Krista služeći se “visokosofis ciranim metodama” i tehnikom satelitskog snimanja te sondažnim istraživanjima. Na taj je način gospodin Osmanagić otkrio čak tri piramide, čiji vrhovi čine jednakostraničan trokut s kutovima od 60 stupnjeva. Na ovom mjestu ne bih se upuštao u analizu
Broj 2 / Godište I s me, poslužimo se jednom malom komparacijom. Prema Herodotovim riječima Keopsovu je piramidu dvadeset godina gradilo 100.000 ljudi, a visoka je 147 metara. Koliko je ljudi, pod pretpostavkom da su oko 7.000 godina prije Keopsova doba raspolagali is m sredstvima, trebalo gradi Osmanagićevu piramidu visoku 650 metara? Prema matema čkom izračunu ispada da ih je moralo bi 442.000.
Piramida Sunca, Visoko Osmanagićevih metoda ni prepričavao historijat otkrića, o čemu se zainteresirani čitatelj može lako informira i na stranicama ovog portala. Radije bih se posve o vrlo kratkom razmatranju teoretskih mogućnos o postojanju piramida, ne samo u Bosni, već i igdje drugdje u Europi, pa radilo se tu o Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji, Austriji ili Škotskoj. Za početak, valjalo bi se zapita koja je bila namjena h bosanskih građevina. Zadržavajući se na strogo znanstvenoj razini, konsta rajmo da su egipatske piramide građene kao grobnice faraona, dok su piramide Maja imale funkciju hramova. Koja je bila namjena bosanskih piramida Osmanagić, koliko ja znam, do sada nije odgovorio. Iz njegovih navoda, koje sam osobno u nekoliko navrata imao prilike ču na televiziji, iz onoga što sam pročitao, kao i iz njegovih ranijih stavova, radi se o zacijelo o građevinama koje su imale nekakvu zagonetnu funkciju, možda baš u svezi s vanzemaljcima. Sljedeće je pitanje, kojoj su civilizaciji pripadali graditelji piramida u Visokom, a na njega se dovezuju i pitanja o vremenu nastanka, kao i vremena nestanka visoke civilizacije koja bi uspjela sagradi takve građevine, te tehnologije kojom je eventualno raspolagala. Upravo na m pitanjima Osmanagićeva arheološka dos gnuća padaju kao kula od karata. Razdoblje u koje taj arheolog amater da ra svoja “otkrića” geološki i klimatološki pripada završnom razdoblju glacijacije Wűrm, što će laički reći ledenom dobu. Mogućnost nastanka i razvoja visoke civilizacije u to doba otprilike je jednaka mogućnos da gospodin Osmanagić u Bosni doista otkrije piramidu i spada u sferu znanstvene fantas ke. Druga je mogućnost pomicanje kronološke
granice ledenog doba dalje u prošlost, ali tome se suprotstavljaju spoznaje znanos poput arheologije, geologije, klimatologije, paleobotanike itd. Osim toga, iako se arheološka istraženost prostora današnje Bosne i Hercegovine ne može smatra pretjerano zadovoljavajućom, poznat je ipak i istražen više nego dovoljan broj značajnih arheoloških lokaliteta (da spomenem, primjerice, samo Butmir i Glasinac) koji nedvojbeno ukazuju da se jek bosanske prapovijes ni po čemu nije izdvajao od prapovijes okolnog prostora, čiji je kronološki slijed sa svim bitnim odrednicama prilično dobro poznat (Lepenski vir, Starčevo, Impresso cardium, Vinča, Sopot, Vučedol…), a za prostorom Mezopotamije i okolnih krajeva kaska nekoliko sućljeća. Osim toga, prihvate li se Osmanagićeva fantaziranja, prostor Visokog, a o ostatku Bosne naš arheolog ne govori ništa, bio bi napredniji i od Bliskog Istoka, što će reći prostora na kojem je otpočela neoli čka revolucija, gdje je čovjek po prvi puta počeo koris metal, gdje je nastalo prvo pismo, civilizacija i država. Vra mo li se na trenutak konstataciji kako su Egipat i Meksiko bili mnogoljudna i bogata područja, što je, a mislim da to ne treba posebno dokaziva , jedan od glavnih preduvjeta za gigantski pothvat poput gradnje piramida, moramo se zapita gdje je u Bosni živjela tako brojna populacija. Tako je brojno stanovništvo moralo ostavi izuzetno mnogo tragova svog bivstvovanja na spomenutom prostoru, ali materijalnih tragova takve civilizacije u Bosni se nikada nije našlo. Koliko bi tragova morala ostavi tako visoka civilizacija imamo li u vidu veliku količinu arheoloških nalaza s lokaliteta na kojima su boravile po broju članova ne naročito brojne neoli čke zajednice? Je li prostor Bosne i Hercegovine uopće mogao prehranjiva tako brojno stanovništvo? U svezi
Umjesto trošenja energije na obaranje rezultata Osmanagićevih istraživanja, konsta rao bih sljedeće: 1. Piramida u Bosni nema ni ih je ikada bilo jer ih nije imao tko sagradi 2. Zašto bi itko u Visokom gradio tri piramide, čija bi gradnja, trajala zamalo jedno stoljeće, da bi im vrhovi činili jednakostraničan trokut s kutovima od 60 stupnjeva 3. Kojim bi mjernim sredstvima ljudi, ma kako visokoj civilizaciji pripadali, uspjeli izmjeri precizan kut u takvim razmjerima 4. Kad bi piramide u Visokom teoretski i postojale, koja bi bila njihova namjena? 5. Osmanagićeve tvrdnje nemaju nikakvih uporišta u znanstvenim spoznajama o bosanskoj prapovijes , protopovijes i povijes 6. Habitus do čnog gospodina ne omogućava mu iznošenje tako dalekosežnih zaključaka, a nisu održive ni teoretski moguće komparacije s Heinrichom Schliemannom, već prije s gospodinom Eduardom Salinasom, koji je prije nekoliko godina potaknuo senzacionalis čke vijes o Homerovoj Troji u hercegovačkoj Gabeli 7. Na piramide u Visokom ne treba više troši vrijeme i prostor
Bosanske piramide
57
Hrvatski povijesni portal
VRBOSKA Napisao: Dinko Odak, dipl. politolog Objavljeno: 4.10.2008. Link: http://goo.gl/OuZ2on
Vrboska je malo mjesto na sjevernoj obali otoka Hvara, oko 4 kilometra obalnom cestom zapadno od Jelse, oko 6 km istočno od Starog Grada a na sjeveroistočnom rubu Starigradskog polja, nedavno uvrštenog na UNESCO listu svjetske baš ne. Mjesto se nalazi u dnu dubokog zaljeva a on je razlog postojanju nekoliko mostova na skučenom prostoru zbog kojih je Vrboska dobila nadimak Mala Venecija. Nastala je u 15. stoljeću kao luka sela Vrbanja (Vallis Varbagni) kad su Vrbanjani odlučili svoje gospodarstvo oboga ribolovom koji je, donedavno, bio glavna vrbovačka privredna djelatnost. Iako su neki skloni tumačenju podrijetla imena Vrboske iz naziva «šumovita uvala» (lat. verboscam), prvo je tumačenje utemeljenije i logičnije.
Otočić sa spomen pločom Vrbovljanima poginulim u NOV Hrvatske 1941.-1945.
58
Najstarija građevina u Vrboskoj je crkvica sv. Petra koja se spominje u Hvarskom statutu iz 1331. godine, a označava jednu od graničnih točaka teritorija Pitava i Vrbanja iz doba dok Vrboska još nije postojala. Kasnije, po osnutku Vrboske, kod crkvice sv. Petra bila je karantena – naravno na pristojnoj udaljenos od jezgre mjesta. Danas se crkvica sv. Petra i pripadajući joj park nalaze samo nekoliko metara od ACI marine situirane na najistočnijoj točki južne obale Vrboske. Zahvaljujući živoj privrednoj ak vnos Vrboska je početkom 16. stoljeća brojala oko 1.000 stanovnika, nasuprot današnjih 526 (popis 2001.), uglavnom ribara i težaka. Glavni vrbovački izvozni ar kl bila je usoljena riba (inćun i srdela) koja je imala dobru prođu na tržištu Mletačke Republike te je zahvaljujući interakciji s m sredozemnim poslovno-kulturnim središtem došlo i do nabavke prvih vrijednih slika za vrbovačke crkve, a koje se i danas
može vidje u crkvi sv. Lovrinca (Veroneseov polip h sv. Lovrinac, Ivan Krs telj i sv.Nikola, «Gospa s medaljonima» Jacopa Bassana iz 16. st. te neke novijeg datuma poput tri slike Celes na Medovića i dr.). Gospodarski napredak je stvorio dinamičnu poli čku scenu nedugo po osnutku mjesta. Vrbanjanin Ma j Ivanić – vođa pučkog ustanka na Hvaru (1510.1514.) je u Vrboskoj posjedovao dvije kuće i dva broda, a Vrbovljani su se masovno priključili ustanku tako da je njihovo mjesto postalo 1512. godine jednom od meta mletačke kaznene ekspedicije koja je opljačkala 10.000 barila slane ribe, što je predstavljalo ogromno bogatstvo. Osim sudjelovanja u pučkome ustanku Vrbovljani su imali i međusobne poli čke sukobe zahvaljujući postojanju dviju bratovš na: one koja je željela osta čvrsto povezana s ma čnim Vrbanjem i one koja je htjela potpunu samostal-
Broj 2 / Godište I nost Vrboske. Česte su bile svađe oko povlas ca i jurisdikcije, a dosegle su vrhunac 1614. godine kada je u kući Petra Ordinandovića «proplakao» sv. Križ i tako stvorio zavjetni blagdan, tzv. Marački petak koji se slavi svakog prvog petka u ožujku. Osim zavjetnog blagdana sukobljene su bratovš ne Vrboskoj ostavile i dvije crkve – onu sv. Marije (u kojoj je misu služio vrbanjski svećenik) i onu sv. Lovrinca koju je osnovala «vrbovačka» bratovš na, a tako je nazvana u čast biskupu Lorenzu Micheliju koji je podržao tu ideju. Crkva sv. Lovrinca je u 17. st. adap rana u baroknom s lu. Obje su se građevine smjes le na sto njak metara udaljenos , sv. Marija na vrbovačkoj Pjaci koja je 1933. bila poprište prve noćne utakmice u tadašnjoj Jugoslaviji odigrane pod svjetlošću ribarskih svića, a sv. Lovrinac zapadno od nje. Od 17. st. Vrboska je jedinstvena kongregacija. Pored mletačkog pohoda 1512. Vrboska je teško stradala i 1571. u napadu turskog gusara Uluç Alija, koji ju je u potpunos spalio. U istom je pohodu Uluç Ali opljačkao i Hvar i Stari Grad, ali ne i Jelsu zaš ćenu crkvom-tvrđavom gradnja koje je započela 1539. Si pljački i poučeni jelšanskim iskustvom Vrbovljani 1571. godine započinju s gradnjom crkvetvrđave (sv. Marije), na mjestu uništene crkve sv. Marije, a gradnju dovršavaju između 1579. i 1587. godine. Ta je renesansna građevina najznačajniji primjer utvrđivanja sakralnih objekata na otoku Hvaru. No to nije kraj vrbovačkim vjerskim objek ma, jer samo 2-3 minute lagane šetnje prema zapadu od sv. Lovrinca
dijeli vas od zavjetne crkvice sv. Roka, sagrađene 1577. godine, nakon epidemije kuge. U toj se crkvici može vidje lijepi drvani oltar čije se autorstvo pripisuje Urbanu de Surggeu iz Bavarske. Sjeverozapadno od sv. Roka dolazi kraj dugačkom vrbovačkom zaljevu koji mjesto dijeli na Velu bondu (južnu) i Molu bondu (sjevernu). Taj najzapadniji dio mjesta nazvan je Podva zbog toga što su se, kako priča kaže, mnogi od njegovih stanovnika školovali u Padovi. Dvije «bonde» povezuju 4 mosta od kojih je najupečatljiviji onaj kameni s 3 volta, izgrađen 1875. godine. Samo desetak metara istočno od posljednjeg mosta smjes o se otočić s ukusno uređenom obalom i spomenikom posvećenim osamnaestorici Vrbovljana poginulih u II. svjetskom ratu u postrojbama NOV Hrvatske. Nekoliko metara istočno od otočića, na Veloj bondi, nalazi se i jedinstveni Ribarski muzej s tri izložbene prostorije u kojima se mogu vidje svi ala ribarskog zanata, poredani kronološko – tematski. Na Moloj bondi, oko 100 metara istočno od otočića uzdiže se zdanje «Fabrike sardina» koju je francuska kompanija Societe Generale Francaise utemeljila 1894. godine. Sardine i srdele iz ove tvornice bilo su izrazito tražene zbog tehnologije pakiranja u maslinovom ulju koje je konzerviranoj ribi davalo posebno dobar okus. Postrojenje je ugasnulo 1972. godine, a povijesna je ironija htjela da to bude i godina otvaranja Ribarskog muzeja. Rib-
arstvo, nekad glavna vrbovačka djelatnost, danas je spalo na simboličnu razinu ustupivši mjesto nezaobilaznom turizmu. Pored tvornice nalazi se stari vrbovački škver (danas van upotrebe) u kojem su se 1943. popravljali i naoružavali par zanski brodovi. Nekoliko sto na metara istočno od škvera smjes o se Hotel Madeira iz 1934. godine – danas nažalost van pogona, nasuprot kojeg se nalazi ACI marina u jednoj od najsigurnijih jadranskih luka (zaš ćenoj sa sjevera, zapada i juga). I tu, na mjestu gdje se vrbovački zaljev širi, završavam priču o malom biseru otoka Hvara, priču o «Varboskoj».• Izvori: • Biseri Jadrana: Otok Hvar 1/2003, Zagreb: Tiha ljepota Male Venecije • Enciklopedija Jugoslavije 8, Srbija-Ž, Zagreb, 1971. • www.hart.hr/oldweb/pdf/r23/23-09Tudor.pdf • h p://whc.unesco.org/en/ tenta velists/2016/ • h p://hr.wikipedia.org/wiki/Vrboska • www.vrboska.info/ • dugogodišnje osobno iskustvo Crkva-tvrđava sv. Marije, 1579. godina
59
