1

1 ZNANSTVENOISTRAŽIVAČKI PROCES 1.1 ANTROPOLOŠKI STATUS U KINEZIOLOŠKIM ISTRAŢIVANJIMA

Problemi istraţivanja U područjima kineziologije (fizičke kulture), koje se obično definiraju kao edukacija, sport, sportska rekreacija i kineziterapija, naročito korektivna gimnastika (vjeţbanje), prisutno je nekoliko grupa problema koje ţelimo rješavati na što bolji način. Za znanstvenoistraţivački rad interesantni su slijedeći problemi: 1) praćenje biološkog, motoričkog, psihološkog i zdravstvenog statusa djece i omladine, kao i odraslih; 2) izrada i provjera različitih tretmana (planova i programa vjeţbanja) u predškolskim ustanovama, školama, sportskim i sportskorekreativnim klubovima; 3) usmjeravanje djece u za njih najprimjereniju sportsku disciplinu; 4) izbor nadarenih za aktivno i intenzivno bavljenje odgovarajućim sportskim aktivnostima; 5) transformiranje sposobnosti i karakteristika djece, odraslih, a posebno sportaša; 6) prognoziranje rezultata vjeţbanja (nivoa sposobnosti i karakteristika), a posebno u sportu (pripremljenost-sportska forma, takmičarski uspjesi) i dr.

• Da bi to ostvarili, trebamo znati opisati sustav kojeg proučavamo – čovjeka, u motoričkoj, a posebno u sportskoj aktivnosti – što znači da nam trebaju mjerni instrumenti koji daju valjane, pouzdane i objektivne podatke. • Jedan od modela koji se upotrebljava za opisivanje čovjeka, odnosno sportaša, je psihosomatski status, odnosno šire - antropološki status. Ovaj model se sastoji iz više prostora biološkog, psihološkog i socijalnog rasta i razvoja (stanja) čovjeka, koje moramo opisati sa više adekvatnih varijabli. • Tim problemima bavi se relativno mlada znanost kineziologija, a problemima mjerenja i generiranja kvalitetnih podataka u toj znanosti bavi se kineziološka disciplina - kineziometrija.

Model antropološkog statusa čovjeka …podrazumijeva niz dimenzija, odnosno faktora (karakteristika i sposobnosti) čiji je varijabilitet toliki da se mogu diferencirati razlike među ljudima i definirati odgovarajući status svakog pojedinca. Faktori antropološkog statusa su slijedeći (Hošek, 2004): • • • • •

morfološke karakteristike tijela, funkcionalne sposobnosti, motoričke sposobnosti, kognitivne (intelektualne) sposobnosti, konativne karakteristike (osobine ličnosti),

• • • •

vrijednosti i stavovi, mikrosocijalni status, socijalni status i zdravstveni status. Poznato je da svaki od nabrojanih faktora ima svoj vlastiti zakon razvoja, a da sa odgovarajućim, manjim ili većim koeficijentom učešća definira generalni antropološki status svake osobe. Naravno, ovdje je prikazan model sa ograničenim brojem faktora, i to onih koji definiraju najprepoznatljiviji dio čovjeka kao bio-psiho-socijalnog bića, i koji su do sada najviše proučeni.

Morfološke (antropometrijske) karakteristike (dimenzije) definiraju čovjeka na osnovu njegovih morfoloških obiljeţja, a najčešće pomoću odgovarajućih antropometrijskih mjera, odnosno karakteristika. Morfološka obiljeţja, odnosno morfološki status, mogu se definirati generalno kao: • • • •

longitudinalna dimenzionalnost skeleta, transverzalna dimenzionalnost skeleta, volumen i masa tjela i potkoţno masno tkivo. Na osnovu međusobnih relacija ovih latentnih dimenzija, određuju se i različiti morfološki tipovi ljudi, kao i razlike među njima. Ovo su najevidentnije karakteristike ljudi, a imaju utijecaja i na ostale antropološke dimenzije.

Funkcionalne sposobnosti određuju efikasnost funkcioniranja najvaţnijih organskih sustava. One se definiraju kao: • stabilnost i raspon funkcioniranja kardiovaskularnog sustava, • stabilnost i raspon funkcioniranja respiratornog sustava i • stabilnost i raspon funkcioniranja gastrointestinalnog sustava.

Pri većim naporima, karakteristično za sportske aktivnosti, i pri zdravom stanju ovih sustava, ljudi se u velikoj mjeri razlikuju u odnosu na funkcionalne sposobnosti, odnosno kapaciteta tih sustava.

Motoričke sposobnosti određuju efikasnost rješavanja motoričkih problema u raznim motoričkim aktivnostima. Ti problemi mogu da budu različito sloţeni, da zahtjevaju različitu energetsku potrošnju, različitog trajanja, brzine izvođenja, različite trajektorije kretanja, itd., pa se, prema modelu Gredelja, Metikoša, A. Hošek i Momirovića (1975) mogu definirati na sljedeći način: • efikasnost mehanizma za strukturiranje pokreta, koji je odgovoran za koordinaciju pokreta, ili efikasnost rješavanja sloţenih motoričkih zadataka, i za kreaciju i reprodukciju motoričkog ritma, • efikasnost mehanizma za regulaciju intenziteta ekscitacije motoričkih neurona, koji je odgovoran za količinu sile mišića koja se moţe manifestirati u jedinici vremena,

•

efikasnost mehanizma za regulaciju trajanja ekscitacije motoričkih neurona, koji je odgovoran za količinu rada određenih grupa mišića, tj. za različite tipove statičke i repetitivne snage i

•

efikasnost mehanizma za sinergijsku regulaciju i regulaciju tonusa efektorskih mišića, koji je odgovoran za brzinu pokreta, za uspostavljanje i/ili odrţavanje ravnoteţe tijela, fleksibilnost ili amplituda pokreta u pojedinim zglobvnim sistemima i za preciznost pojedinih pokreta.

Kognitivne (intelektualne) sposobnosti su odgovorne za efikasnost prijema, prepoznavanja, pohranjivanja (uskladištavanja) i obrade informacija kod ljudi. Prema kibernetičkom modelu kognitivnih funkcija Momirovića, K. Bosnar i S. Horge (1982), kognitivne sposobnosti se mogu definirati kao:

• • • • •

efikasnost perceptivnog procesora, efikasnost serijalnog procesora, efikasnost paralelnog procesora, efikasnost pretraţivanja dugotrajne memorije i efikasnost pretraţivanja kratkotrajne memorije.

Konativne karakteristike (osobine ličnosti) opisuju efikasnost regulacije i kontrole ponašanja ljudi. Prema kibernetičkom modelu Momirovića, S. Horge i K. Bosnar (1984), ove osobine se mogu definirati kao: • regulacija aktiviteta, koja se na ekstremnim vrijednostima manifestira kao ekstrovertirano, odnosno introvertirano ponašanje, • regulacija organskih funkcija, koja se na negativnom ekstremu manifestira kroz različite oblike konverzivnog ili histeričnog ponašanja i funkcionalne poremećaje funkcija različitih organa, • regulacija reakcija odbrane, koja se na negativnom ekstremu manifestira kao anksiozno ponašanje, • regulacija reakcija napada, koja se na negativnom ekstremu manifestira kao agresivno ponašanje, • koordinacija regulativnih funkcija, koja se na negativnom ekstremu manifestira kao disocirano ponašanje i • integracija regulativnih funkcija, koja se na negativnom ekstremu manifestira kao nemogućnost adaptacije na socijalno polje.

Vrijednosti i stavovi određuju odnos osobe prema općim i specifičnim prirodnim i društvenim pojavama. • Vrijednosti su u uskoj vezi sa stavovima, kao stečenoj tendenciji da se reagira na određeni način prema različitim objektima i pojavama. Vrijednosti i stavovi se stječu, stabiliziraju i mijenjaju tijekom cijelog procesa socijalizacije i pod velikim su utjecajem neposredne socijalne okoline, a naročito obitelji. • Različiti su generatori za stjecanje, mijenjanje i modificiranje čitavih sistema vrijednosti i stavova, pa je praktično nemoguće nabrojati sve vrijednosti i stavove koje ljudi stječu, mijenjaju i modificiraju ih. U ponašanju ljudi, što zavisi velikim djelom od njihovih kognitivnih i konativnih dimenzija, sigurno imaju značajnu ulogu vrijednosti prema sportskim aktivnostima, politici, religiji, radu itd, kao i socijalni stavovi, od kojih treba spomenuti: autoritarnost, konformizam i konzervatizam.

Mikrosocijalni status se određuje poloţajem pojedinca u nekoj grupi, u kojoj nalazi zadovoljavanje individualnih ili socijalnih potreba. Pri tome se taj poloţaj definira u odnosu na količinu, kvalitet i intenzitet interpersonalnih relacija sa ostalim članovima referentne grupe, kao i na poloţaj u hijerarhiji uloga koje su u funkciji efikasnosti grupe. Socijalni status je definiran poloţajem pojedinca u hijerarhijskoj podjeli društvenih uloga. Generalni socijalni status, prema modelu Sakside i Petrovića (1972), se moţe definirati kao sustav koji je nadređen sljedećim subsustavima: • institucionalni, • socijalizacijski i • sankcijski (posljedični).

ELEMENTI KINEZIOLOŠKIH SUSTAVA, NJIHOVA STRUKTURA I FUNKCIONIRANJE

• U kineziologiji se susrećemo uvijek sa kineziološkim sustavima koji su polistrukturalnog karaktera, pošto njihove relacije zavise od prirode i veličine interakcija najčešće dva ili više sustava, što ukazuje da su kineziološki sustavi sloţeni sustavi. • Polistrukturalni kineziološki sustav sastoji se od sustava koji se transformira (subjekt, tj. pojedinac ili grupa pojedinaca), sustava koji regulira procese transformacije (kineziolog) i sustava remetećih ili stimulirajućih faktora transformacije (okolina).

ELEMENTI KINEZIOLOŠKIH SUSTAVA, NJIHOVA STRUKTURA I FUNKCIONIRANJE O

E

S

S

I3

m

KA

I2

K

u

I1

S-subjekt, K-kineziolog, O-faktor okoline, E-energija, I-informacije s-stimulusi, m-mjerni instrumenti, u-uspoređivač, KA-kineziološka aktivnost

Kineziološki sustav • Svaki kineziološki sustav ima odgovarajuće karakteristike (npr. subjekt sa svojim antropološkim karakteristikama) a rad sustava se svodi na protok i preradu raznih informacija. To znači da svaki sustav mora da ima neke ulazne elemente (receptore) koji na odgovarajući način primaju informacije, veći broj centralnih elemenata koji vrše odgovarajuću selekciju i preradu informacija, te izlazne elemente koji predaju informacije okolini.

• U kineziološkim sustavima je od najbitnijeg značaja da se analiziraju i utvrde odgovarajuće zakonitosti odnosa između ulaza i izlaza informacija, uz odgovarajuću energiju koja je potrebna za tu transformaciju. • Za razliku od tehničkih sustava, gdje se radi o determiniranom odnosu ulaza i izlaza informacija, kineziološki sustavi su stohastičkog karaktera. To znači da se kod njih izlaz informacija određuje uvijek sa nekom vjerojatnošću, pošto su izlazi uvijek varijabilni. Prema tome, kod kinezioloških sustava izlaz informacija nije determiniran ulazom informacija, nego na neki određeni ulaz sustav moţe tako da reagira da daje različite izlaze.

S

S

DETERMINISTIČKI SISTEM

STOHASTIČKI SISTEM

U - ulazni elementi, koji primaju informaciju S - niz centralnih elemenata, koji vrše preradu informacija I - izlazni elementi, koji predaju informacije okolini, što je i zadatak sistema.

• Kineziološki sustavi mogu biti samo komponente (podsustavi, npr. pojedinačne antropološke dimenzije) a mogu biti i sloţeni sustavi (npr. antropološki status). Svaka komponenta, podsustav, sustav ili sloţeni sustav imaju neki međusobni odnos i suprasumativni efekt. • Zadatak kineziologije je da detektira stanje kineziološkog sustava, da utvrdi i analizira odnos ulaza i izlaza informacija u određenoj okolini i pod određenim utroškom energije za odgovarajuće vrijeme neke transformacije, te da ustanovi odgovarajuće zakonitosti u što većem dijelu uspostavljenih interaktivnih odnosa između komponenata, podsustava, sustava i okoline.

• Detekcije svih informacija u kineziološkom sustavu vrše se na osnovu odgovarajućih mjernih instrumenata. Ti instrumenti najčešće mjere veoma sloţene karakteristike i sposobnosti čovjeka. Poznato je da se najveći broj tih karakteristika i sposobnosti ne mogu direktno mjeriti, nego se informacije o njima dobivaju na osnovu većeg broja indikatora sa različitom valjanošću i pouzdanošću mjerenja.

• Ti indikatori (obično neke antropometrijske mjere i razni testovi za procjenu funkcionalnih, motoričkih, kognitivnih, konativnih i drugih dimenzija) imaju i različite mjerne kvantitativne skale. • Za kineziološke potrebe neophodno je koristiti više indikatora (obično sa više čestica, tj. višeitemski) za koje treba odrediti interne i eksterne metrijske karakteristike tih indikatora, odnosno mjernih instrumenata (najčešće valjanost, pouzdanost, reprezentativnost i homogenost).

• U kineziološkim istraţivanjima problem konstrukcije testova sa dobrim internim metrijskim karakteristikama i odgovarajućom eksternom valjanošću (faktorskom ili prognostičkom) je veoma teţak ali jako značajan, koji nije riješen uvijek u dovoljnoj mjeri. U širokoj upotrebi su motorički, funkcionalni i psihološki testovi sa nezadovoljavajućim metrijskim karakteristikama. Osim toga, veliki broj istraţivača se ne pridrţava standardizacije testova, što dovodi do velikih grešaka u proceduri mjerenja. • Moţe se zaključiti da je problem mjerenja bilo kojeg kineziološkog sustava, a pogotovo sloţenog, teţak problem, koji se svodi samo na indirektnu procjenu kinezioloških sustava na osnovu manifesnih informacija. Isto tako moţe se zaključiti da riješavanje znanstvenih problema u kineziologiji zavisi od kvaliteta registriranih ulaznih i izlaznih informacija, kao i njihovih odnosa, koje u krajnjem slučaju treba da posluţe u kineziološkoj praksi (edukacija, sportska rekreacija, sport, kineziterapija) za poboljšanje kinezioloških sustava i njihovom homeostatičkom odnosu sa okolinom.

OSNOVNI PROBLEMI U KINEZIOLOGIJI • Analiza motoričkih struktura; • Antropološka dijagnostika – obuhvaća integralnu procjenu morfoloških karakteristika, funkcionalnih karakteristika organskih sustava, motoričkih i intelektualnih sposobnosti, osobina ličnosti, dinamičkih karakteristika, posebno motiva, stavova i interesa, te poloţaja ličnosti u socijalnom polju; • Antropološka prognostika, koja obuhvaća procjenu stanja i razvoja integralnog sustava antropoloških karakteristika, bilo pod djelovanjem genetskih, bilo pod djelovanjem egzogenih činioca, bilo pod djelovanjem aktivnosti pojedinca i grupa; • Analiza transformacijskih operatora, koja obuhvaća određivanje sadrţaja, modaliteta, obima i intenziteta motoričkih aktivnosti, usmjerenih prema postizanju nekog eksplicitno definiranog i društveno valoriziranog cilja u edukaciji, sportu, sportskoj rekreaciji, kineziterapiji i drugim mogućim područjima primijenjene kineziologije.

Rješenje ma kog problema koji pripada ovim kategorijama, ili istovremeno, pripada većem broju tih kategorija, je ili nemoguće, ili površno, ili pogrešno, ako se kineziološka metodologija ne bazira na: • dijalektičkoj logici formuliranoj u konzistentan sustav matematičke logike; • matematičkim disciplinama na kojima se temelje metode u biomehanici, teoriji mjerenja, analizi podataka i statistici, dakle na matematičkoj analizi, linearnoj algebri i teoriji vjerojatnosti.

LITERATURA – – – – – – – – – – – –

Gredelj, M., Metikoša, D., Hošek, A. i Momirović, K. (1975). Model hijerarhijske strukture motoričkih sposobnosti. 1. Rezultati dobijeni primjenom jednog neoklasičnog postupka za procjenu latentnih dimenzija. Kineziologija, 5,1-2:7-81. Hoffman, Sh., J. (Ed.)(2005). Introduction to kinesiology. Champaign, IL: Human Kinetics. Horvat, V. i Mraković, M. (1978). Osnove teorije kinezioloških sistema. Kineziologija, 8 (1-2), 5-15. Hošek, A. (2004). Elementi sociologije sporta II – socijalni status i sport. Priština: Fakultet za fizičku kulturu. Malacko, J. i Popović, D. (1997). Metodologija kineziološko antropoloških istraživanja. Priština: Fakultet za fizičku kulturu. Momirovića, K. Bosnar, K. i Horga, S. (1982). Prilog formiranju jednog kibernetičkog modela strukture konativnih faktora. Kineziologija, 14, 5:83-108. Momirovića, K., Horga, S. i Bosnar, K. (1984). O mogućnosti sinteze nekih teorija ličnosti na osnovu jednog kibernetskog modela konativnih faktora. Čovek i zanimanje, 4:4-6. Mraković, M. (1972). Metode istraţivanja u kineziologiji. Kineziologija, 2 (1), 5-10. Mraković, M. (1992). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Mraković, M. S(1971). Kineziologija. Kineziologija, 1 (1), 1-5. Saksida, S. i Petrović, K. (1972). Teoretični model socialne stratifikacije. Poskus kvantitativne verifikacije. Teorija in praksa, 9, 10:1407-1419. Šturm, J. i Strojnik, V. (1993). Uvod v antropološko kineziologijo. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Fakulteta za šport.