1_8_98_Tuzna_jele (1)

4 9 . D UBROVA Č K I L JETNI F ESTIVAL 4 9 T H D UBROVNIK S UMMER F ESTIVAL H RVATSKA  / C  /  C ROATIA

Pile l., 2., 3., 4. kolovoza 1998. 21.30 sati

Pile August, 1 st, 2 nd, 3 rd, 4 th 1998 9.30 p.m.

Kazalište Marina Drži ća Dubrovnik Marin Držić Theatre of Dubrovnik

Mato Vodopi ć

TUŽNA JELE

A TALE O F S A D JELE

Dramatizirao/Dramatized by Redatelj/Director Dramaturg/Dramaturge Scenograf/Set Designer Kostimograf/Costume Designer Skladatelj/Music by Oblikovanje svjetla/Light Designer Pomoćnik redatelja/Assistant Director Lektor/Language Adviser Asistent redatelja/Asistant Director Inspicijent/Stage Manager Šaptač /Prompter

Ivica Kunčevi ć Ivica Kunčevi ć Petar Brečić Marin Gozze Danica Dedijer Neven Frangeš Zoran Mihanović Paola Draži ć-Zekić Miše Martinovi ć Ana Tomić Ka ća Carević Ivana Kova č

Osobe/Dramatis personae Jele Marija Parok Đive Božo Miho Jozo Jele druga Pavo

Doris Šarić-Kukuljica Milka Podrug-Kokotovi ć Pero Kvrgi ć Jasna Jukić Ivica Bariši ć Maro Martinovi ć Kruno Šarić Nora Krstulovi ć Ivo Mr čela

Upravitelj tehnike KMD Technical Manager: Mišo Bari čević Upravitelj tehnike Festivala / Festival Technical Manager: Ivo Čučević Tehnička ekipa / Technical Team: Zvonko Habazin, majstor rasvjete; Mario Capursi, majstor tona; Vasilije Lučić, majstor pozornice; Mišo Bari čević, slikar izvođač; Vehbija Tataragić, Manuela Kavain, maska; Semsa Mrčela, frizer; Ferdo Podlešek, rekviziter; Maja Nagy, garderoba; Stijepo Pr čan, finalizacija dekora; Sergio Capurso, stolarski radovi; Baldo Duževi ć, voditelj stolarske radionice; Anja Vlahini ć, voditeljica krojačke radionice; Maro Leoni, pomoćnik rekvizitera; Igor Zlatkov, podvodna rasvjeta: Robert Pr čan, ronilac

MATO VODOPIĆ - PJESNIK PUKA DUBROVAČKOG (Dubrovnik, 13.12.1816. - Dubrovnik, 13.3.1893.) Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a teologiju u Zadru. upnikovao je po dubrovačkoj okolici - u Smokovljanima, Ošljem, Grudi i Gružu. Godine 1879. postao  je kanonikom "stolnog kaptola dubrovačkog", a 1882. i dubrovačkim biskupom. U gimnaziji je počeo pisati na talijanskom, a tek kasnije, potaknut preporodnim duhom, na hrvatskom jeziku. Amaterski se bavio prirodoznanstvom, te skupljao narodno biljarsko nazivlje. Prvo objavljeno djelo bila mu je prigodna talijanska pjesmica o Sv. Vlahu, objavljena u knjižici gimnazijskih književnih radova povodom ustoličenja novog biskupa dubrova čkog, Antuna Jurića, godine 1831. U godišnjaku Dubrovnik cvijet književstva, 1851. objavljuje prvu hrvatsku pjesmu, eklogu "Razgovor pastijerski". Napisao je i povijesni spjev "Robinjica" (1875), folklorno intoniranu pripovjest "Marija Konavoka" (1863), historijsku pripovijest-roman Na "Doborskijem razvalinam" (1881), a nedovršenom je ostavio pilarsku pripovijest "Đenevrija", objavljivanu u nastavcima u dubrova čkom časopisu Srđ. U povijesti hrvatske književnosti ostat će, međutim, poglavito upamćen po jednoj od prvih realističkih pripovijesti - "Tužna Jele" (1875). Kroni čar dubrovačkog 19. stoljeća, Josip Bersa, naziva je "pjesmom milosr đa i ljubavi", navodeći kako je to jedino "u najširem smislu popularno djelo u dubrova čkoj književnosti, u kojemu je opisan Gruž i gruški život", steklo "izvanredan glas po svoj južnoj Dalmaciji", te kako "nije bilo kuće ni broda" gdje se nije čitalo. Omiljen među pukom dubrovačkim, dum Mato Vodopić  je pokazao izuzetno junaštvo kada je 1848. godine organizirao otpor crnogorskim razbojničkim hordama koje su nasrnule na Konavle, plja čkavši i palivši sve pred sobom. Umro je u rodnom gradu, 13. ožujka 1893. Premda ga se obično uzima tek slikarom dubrova čkog ambijenta ili Vojnovićevim prethodnikom, Vodopićevi su književni korijeni i autorska vokacija prepoznatljivi, a njegove pripovijesti predstavljaju i danas živo štivo, ne samo po svojim lokalnim poticajima.

ZAVI AJ, PISMO U kohezijskom središtu zavi čaja uvijek je smrt. To je zagonetka koja se ne rješava, nego stalno obnavlja. Zavi čaj se doduše veže uz ro đenje, ali nastaje od smrti. Sama rođenja stvorila bi kaoti čno mjesto, vrtlog početka u nedodirljivosti razlika. Ro đenje ne daje lik mjestu. Samo smrtnim doga đajem geografija postaje topografija. Prostorna povlastica posvojna prebivanja dolazi do vje čnog dolaska. Sve je i počelo takvim odlaskom, nekoć. I zato, gdje ima zavičaja prošlost je radikalna: tlo je arhajsko, vrijeme prvotno. U svakom vremenu. A to se zbiva u okrugu smrti. Izvan ruha toga okruga nestaje svako svojstvo zavi čaja. Paroci koji obreduju sahrane - udešavaju rodna mjesta. Ne umire se anonimno, ne iščezava naprosto: oko smrti odmah kre ću socijalizacije, s formulama, strogim pravilima, sabranim snagama. Oko smrti i sluškinje se uzrade - piše A.B. Šimi ć. Smrt  je tako autentična prigoda u identifikacijskom oblikovanju boravka. Umrli postaje lice na licu mjesta, koje je posebno me đu svim mjestima i koje je sposobno biti rodno mjesto. I to je taj paradoks: rodno mjesto izranja iz smrti. Tko bi to bolje znao od župnika? Mato Vodopi ć je kao pisac - može se re ći - amater, možda diletant, ako mislimo na akribije, žanrove, na sveobuhvatnost biblioteke. Ali on zna kako od umirućeg započinje priča, ili štoviše: kad zapo činje priča - netko umire. Govorim o zavičajnoj priči, koja je ukaz socijalizacije i koju piše Vodopi ć. Kad se zauvijek odlazi - zavi čajno misleći - blisko se dolazi. Smrt kao doga đaj udaljenosti sažima blizinu i prostor prebivanja čini sažetkom prisnosti. Funeralne ceremonije imaju (ili su imale) takvu funkciju prije stereoskopskih iluzija po unakaženom zemljovidu suvremena svijeta. Svećenik Vodopić točno znade kako je umiranje - inskripcija. Oko smrti je spontana pismenost, a na filozofskom putu domišljanja vrijedi i obrat. Napokon, i sam je odar vizualni slog, gramatikalni sklop, velika re čenica, slikovno razvijena. Ona je, ta rečenica, i zadnji oproštaj i ovjera boravka onoga tko je čita. Vodopić, koji je u smislu struke uzgredni pisac, autenti čno je pismen. Ili re čeno frazom, talentiran. Pa mu intuicije kažu kako se zavi čaj dinamički odražava odlascima. (Svaki je odlazak pokus vje čnog dolaska.) Zavičaj iz kojega nitko ne bi odlazio u svojoj posebnosti jako bi oslabio: topografiju bi napala i prisvojila geografija. Zavičaj je intenzivan.

ivi se vraćaju u stvarnoj kronici. Mrtvi u pri či. U Vodopićevom djelu "Tužna Jele" tok socijalizacije ve ć je bio sredio relacije. Po logici poredavanja i nuždi doga đanja Jozo je već bio proglašen mrtvim. Priča bi ga vratila kao Akcijskog dvojnika. Ali on se upravo pričom vraća - živ. A Jele koja živi - umire. Pri ča nastaje tako da se u sebi bori s kronikom. Poremetio se tok socijalizacije, u dinamici zavi čajne obnove došlo je do inverzije. Jedna naponska sugestija iz teksta gotovo uvjerava: bilo bi manje nesre će da se Jozo nije vratio. Taj žalom u redu doga đanja, taj obrat u postavu kao da otežava ili odgađa prirodu zavičajnosti. I Vodopić  piše melodramu, koja je molbeni postupak, prizivni postupak u procesu socijalizacije. Piše pri ču da ga ne zahiti, da ga doga đaj ne zbuni. On je toliko zavi čajan da je to više od službe i poziva. A Božja volja nekako ne određuje u zavičaju kao drugdje. Parok je lice u drami malog poreme ćaja, s pričom koja to želi ispraviti, koja smrt želi u činiti čistom, da bi pismo bilo to čno. Jele umire. Jozo ne može biti kriv. Jele će umrijeti i postati dvojnik zavi čajnog uzgona. Jozo je pri čom kandidiran za tu funkciju. Petar Brečić, 1994.

O REDATELJU Ivica Kunčević rođenje 9. travnja 1945. u Bartolovcima u blizini Varaždina. Nakon dubrovačkog djetinjstva i školovanja odlazi u Zagreb gdje studira književnost na Filozofskom fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. Diplomira postavom jednočinki L. Smočeka "Labirint" i S. Mrožeka "Zabava" u dubrova čkom Kazalištu Marina Drži ća u koje će neposredno potom, zajedno sa skupinom mladih glumaca, ući u stalni angažman. Nakon niza uspjeha ostvarenih u radu s dubrova čkim kazalištem, godine 1977. odlazi u Zagreb i prihva ća angažman kućnog redatelja u Dramskom kazalištu Gavella. Pet godina kasnije prelazi u Hrvatsko narodno kazalište u kojem, također kao kućni redatelj, ostaje zaposlen sve do danas. Uz predstave ostvarene u matičnim kućama, režirao je i u gotovo svim ostalim zagreba čkim kazalištima, kao i u splitskom, rije čkom, osječkom i varaždinskom kazalištu, na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu, a gostovao je i u kazalištima Bosne i Hercegovine, Slovenije, Poljske i Slova čke. Ostvarujući zavidni niz postava djela sasvim različitih žanrovskih obilježja, nerijetko ih je, čak i dramaturški, prilagođavao svom

prepoznatljivom autorsko-redateljskom stilu. O uspješnosti s kojom je to naj češće radio svjedoči i niz uglednih nagrada i priznanja - od Nagrade grada Dubrovnika, nagrada na Gavellinim večerima, Sterijinih nagrada i Nagrade Vladimir Nazor, do Nagrade Dubravko Dujšin, Orlanda i Marula. Uz brojne postave klasi čnih djela svjetske književnosti (Shakespeare, Eshil, Čehov. Dostojevski, Rostand...), te suvremenih hrvatskih pisaca (Bakari ć, Gavran, Brumec, Zoričić, Paljetak...), ustrajno  je radio i na scenskom promaknuću djela iz dubrovačkog segmenta hrvatske književne baštine, pri čemu valja istaknuti njegove postave Drži ćeva "Dunda Maroja", "Tirene" i "Arkulina", Gunduli ćeve "Dubravke". Zlatarićeve "Elektre", Vojnovićeva "Ekvinocija", "Maškarate ispod kuplja" i "Dubrova čke trilogije", Vodopićeve "Tužne Jele", te Tudišićeva "Ilije Kuljaša". Značajan dio tih režija Kunčević  je ostvario upravo na Dubrovačkom ljetnom festivalu, otvarajući u posljednjih desetak godina svojim samosvojnim redateljskim pristupom ambijentalnom teatru, jedno novo i originalno festivalsko poglavlje.

A TALE OF SAD JELE Mato Vodopić (1816-1893), was a parish priest in the environments of Dubrovnik, and since 1882 also a bishop of Dubrovnik. He wrote a number of poems, including a longer historical poem, and some stories that gained him the name of "the poet of the humble people of Dubrovnik". In literary history, however, Vodopi ć  will first and foremost be remembered by his longer story "Tužna Jele" ("A Tale of Sad Jele"), one of the first realistic works in the Croatian literature. Inspired by real events and destinies that Vodopi ć used to hear about in the course of his parish work in Gruž, this melodramatic tale, "the poem of mercy and love", so called later by a chronicler, is a splendidly vivid picture of Gruž at the time of Vodopić; the Gruž of field workers, poor people, fishermen, workers from the small shipyards strewn all along the bay of Gruž. Jele, the protagonist of Vodopi ć's tale despite her frailty and sensitivity, quite out of proportion with such an environment is able to live a satisfactory and fulfilled life, up to the moment when the cruel sea deprives her of her sons and her husband in a short period of time. Vodopi ć's work actually depicts the last three days of Jele’s life, telling a sad tale of her life in flashbacks. In spite of the sadness of the related events, Vodopi ć's world is still imbued with a deep trust in God's mercy that never leaves a man, even in the most difficult moments. Thus, at the tale’s end, the sad Jele on her death bed embraces her husband who was believed dead by everybody. Vodopi ć portrays his environment and characters in bright colours: the parish priest, the warm-hearted neighbour, Marija, etc. However, Vodopić's story also includes the features of a specific large-scale prose ballad whose characters are destroyed by the inevitability of fate, the signs of which can be found in folk superstitions and sailor's tales. Certain superficialities in the composition of Vodopi ć's work did not deter Ivica Kunčević  from staging "Tužna Jele", turning it into a phantasmagorical dream, pervaded with forceful melodramatic elements and occasional, almost unexpected, outbursts of realism. The play was first performed in the summer of 1994, in the small fishing harbour in Pile, between the forts Lovrjenac and Bokar. As a theatrical act of exceptional visual beauty, an impeccable permeation with the setting (the

greatest part of the performance is played in the shallow water of the sea and on a small, improvised raft) with exceptionally, valuable actors' achievements, Kun čević's staging of "Tužna Jele" is definitely one of those representative performances of the Dubrovnik Summer Festival which are equally intriguing for the audiences, regardless their social, intellectual or language barriers. "...this performance was a heroic victory. The enchanting setting in Pile subjected itself to the Tužna Jele and together with her sailed into a legend" - wrote the critic of "Slobodna Dalmacija" in the conclusion of his review.