177513240 Delly Miriam Kralj Anda

PRVI DIO BRAĆA PRAVDE

- Zašto toliko žurite, sestro Jeanne? Zadihali ste se, nećete moći dalje. - Nadstojnica mi je preporučila da se ne vratimo prije no što padne mrak, gospođice Ines! Sunce već zalazi morale smo danas obaviti mnogo posla, pa smo se dulje zadržale. - Nadstojnica se neće ljutiti, jer mi nismo krive za to. A ovo veće je tako divno! Ines je, izgovorivši te posljednje riječi, duboko udahnula suhi i svježi zrak tog veljačkog predvečerja, tako da su se njezine dražesne nosnice raširile. Prolazile su jednim od najmirnijih dijelova Pariza. Sa svojim starim visokim kućama okruženim potpunom tišinom ulica kojom su šetale nalikovala je na ulicu nekog mirnog provincijskog gradića. Tek s vremena na vrijeme začula bi se neka kočija u prolazu, ili pak zvuk koraka usamljenog pješaka. Ines je uživala u šetnji. Predstavljala je za nju malu promjenu od uobičajenog mirnog života u samostanu. Iako su sestre vrlo dobro postupale s njom, ipak bi se ponekad osjetila okružena oblakom tuge a čežnja bi joj obuzela srce. Ines je bila navikla na život u prirodi, na selu. Rano je ostala siroče, pa je nju i njezinog mlađeg brata odgajao otac njihove majke. Bio je to ozbiljan i dobar čovjek koji ju je vrlo volio. Razvijao je u njoj sposobnost rasuđivanja i odrješitosti. Oni su živjeli na selu u Normandiji u nekoj staroj kući na imanju. Gospodin Nardiere bavio se svojom zemljom, pa je želio i Ines odgojiti kao dobru zemljoposjednicu. Ali prije dvije godine djed ja na povratku s

putovanja po Bretanji iznenada umro. Ines nije vjerovala da će preživjeti smrt svog ljubljenog djeda. To je uspjela samo stoga što ju je podržavala misao da svom mlađem bratu treba poslužiti kao primjer i oslonac. Od tog vremena započela su iskušnja za ovo dvoje uboge, dotada tako sretne djece. Neki daljnji rođak njihova pokojnog oca ponudio se da će im postati staratelj. Tog čovjeka sve do tog vremena nisu poznavali, a Ines je već pri prvom susetu osjetila nepovjerenje prema njemu. Taj je čovjek smjestio Jac-quesa u internat u Parizu, a Ines je otada boravila u samostanu u tom istom gradu gdje je trebalo za završi svoje obrazovanje. Njoj je tada bilo šesnaest godina. To je bilo prvi puta da su se sestra i brat razdvojili, a kako su se iskreno voljeli, rastanak im je nanio veliku bol, i ta je još uvijek trajala. Rijetki su susreti predstavljali za njih neizmjernu radost iako, na žalost, vrlo kratku! Učitelji i učenici u samostanu vrlo su voljeli Ines, tu dobru, jednostavnu, skromnu i nadarenu djevojku. Bivala je sve ljepša što se više razvijala, a to je još i više isticalo njezinu privlačnost. Ines je imala draže-sno lišće, nježnih ružičastih obraza uokvirenih prekrasnom, svilenkastom smeđom kosom zlatna odsjaja. Imala je ogromne crne oči naslijeđene od neke španjolske pretkinje. Bile su to najljepše oči koje je čovjek mogao zamisliti. Ipak zbog toga nije bila tašta jer je shvaćala prolaznost svega toga. Ljepota joj je čak nanosila neprilike jer su se ljudi okretali za njom, što je i za nju i za sestru Jeannu, koju je često pratila, bilo vrlo neugodno. I tako bi se Ines rado bila još malko zadržala u šetnji u tom dijelu grada da se nije bojala oneraspoložiti nadstojnicu. Obje su stigle na kraj ulice. Na kolniku uz pločnik neki je dječarac skupljao knjige i teke koje su mu padale iz torbe... U tom trenutku začu se kako se iz sporedne ulice velikom brzinom približava neki autor mobil...

Ines je iste sekunde zgrabila dječaka i gurnula ga u stranu, inače bi automobil prešao preko njega. Njezina ju je brza kretnja zanijela u stranu, zate-turala je i pala držeći dječarca čvrsto u zagrljaju. Automobil se zaustavio. Netko je brzo otvorio vrata. Izišao je mlad čovjek u predivnom krznenom ogrtaču. Pritrčao je Ines kraj koje je već stajala sestra Jeanne. - Auto nije okrznuo ni vas, ni dječaka, zar ne? -zapita stranac prestrašeno, nagnuvši se nad mladu djevojku i dijete. - Gospođice Ines! ... Drago dijete, jeste li ranjeni? - uzviknula je istog trenutka sestra Jeanne. Ines se nasmiješila kako bi je umirila. - Ne, draga sestro, nije mi ništa! A ni malom... Zar ne, dragi moj? 8 Onaj je stranac brzom kretnjom podigao dijete i postavio ga na noge. Zatim se nagnuo nad Ines i zapitao je s puno poštovanja: - Smijem li vam pomoći da ustanete, gospođice? Ona je jednostavnom kretnjom položila svoju ruku u njegovu i ustala, ali je iznenada problijedila i zadrhtala. - Morate popiti nešto za umirenje. Sestro, hoćete li dopustiti da vas odvezem k sebi. Stanujem posve blizu, pa će se gospođica moći oporaviti od uzbuđenja. Sestra Jeanne prestrašeno pogleda svog sugovornika. Ugledala je lijepo lice tamne puti, kao u nekog Španjolca, s otmjenim smeđim brkom. Srela je pogled tamnoplavih očiju koji je bio tako odlučan da je-promucala: - Kako god vi želite... gospodine... Ali Ines se već opet bila smirila, pa se počela buniti: - Ne, ne, to nije potrebno! Ništa mi nije, ubrzo ću se oporaviti. - Kako želite, gospođice! Ali u svakom slučaju, morate se mojim automobilom odvesti kući... Ne možete mi to odbiti - nastavi mladić ljubaznim, ali ujedno i vrlo odlučnim glasom. - Moj je šofer

osim toga kriv za ono što se dogodilo, pa moram ispraviti njegovu grešku. Ines je shvatila da to ne može odbiti, a osjetila je i to da je njezine noge ne bi mogle odnijeti daleko. Stoga je prihvatila ruku koju joj je ponudio i krenula prema automobilu. Pomogao joj je ući, jednako kao i sestri Jeanni. Zatim je šoferu ponovio adresu koju su one navele. Naklonio se govoreći: 10 - Gospođice, dopustite da vam se još jednom ispričam. Htio bih vam kazati koliko se divim vašoj hrabrosti koja je spasila život tog djeteta. Pocrvenjela je i šapnula: - Gospodine, ne zavređujem to, jer sam to učinila posve nagonski. - Ali to dokazuje da ste hrabra i puna milosrđa -odvrati stranac. Ponovo je pozdravi i dobaci vozaču: - Kreni, Jim! - Nakon tog se automobil brzo udaljio. - Bože, kakva pustolovina! - zaviče sestra Jeanne podignuvši ruke prema nebu. Ines ništa ne odgovori. Iznenada se osjetila vrlo umornom pa se sklupčala na svilenim jastucima iz kojih se širio neki nježan egzotičan miris. Umor ju je obuzeo, pa je kao kroz maglu ponovno vidjela otmjeni strančev lik s divnim, ponosnim očima. Pričini joj se kao da čuje njegov tako topao i zavodljiv, a u isto vrijeme i odlučan i zapovjednički glas. Mladi čovjek je, tek što je automobil krenuo, gurnuo dječaku u ruku zlatnik rekavši mu: - Pokušaj se drugi put igrati negdje drugdje, a ne na kolniku, mali glupane! Zatim se udalji brzim korakom. Četvrt sata kasnije stigao je do stare palače. Nije ni pozvonio a vrata su se već otvorila pred njim. Ušao je u nadsvođeno predvorje gdje ga je čekao sluga u crnoj livreji. - Joaquino još nije stigao? - zapitao je slugu.

- Nije, gospodine grof e! 11 Stranac prođe kroz predvorje ukrašeno divnim, starim tapiserijama i uđe u salon vrlo raskošno i ukusno namješten. Zavjesa se pomaknula i pojavio se neki čovjek. Kao da klizi preko debelih sagova približavao se grofu. Bio je to čovjek srednjih godina, crnih i živahnih očiju, odjeven u skupocjenu peruansku nošnju. - Stiglo je pismo odanle, gospodine - reče na španjolskom pruživši grofu pozlaćeni poslužavnik. Mladić mu odgovori na istom jeziku: - Dobro! Sve je dobro krenulo, siguran sam u to. Ali Joaquino kasni sa svojim obavještavanjima, zar ne? - Treba oprezno postupati da se ne bi pobudila sumnja, gospodine! - Znam, neka tvoj brat učini ono što smatra najboljim. Odnesi ovo, Diego! Skinuo je krzneni ogrtač i pružio ga Peruancu, a taj ga je odnio. Mladić se zatim ispruži u naslonjaču, prekriživši noge. Iz male kutije od izrezbarenog zlata, koja je stajala na stolu kraj njega, izvadio je cigaretu i zapalio je. Istog se trenutka zavjesa ponovo pomakne a Diego najavi: - Joaquino je stigao, gospodine! - Neka uđe! Čovjek koji je ušao doimao se poput žive kopije Diega, samo što je bio odjeven u izlizano evropsko od jelo. - Priđi, Joaquino! - reče mladić primijetivši da je čovjek zastao na pragu, naklonivši se s puno poštovanja. 12 Čovjek ga posluša. Duboko se naklonio polju-bivši gorfovu ruku. - Kakve si mi novosti donio? - Gospodine, mislim da sam saznao za cijeli plan. - Sjedni, i ispričaj mi sve! Joaquino je sjeo na nisku stolicu i započeo:

- Saznali smo da Blangard sprema ekspediciju koja će krenuti onamo. - To sam i sam znao. Onog trenutka kad su ukradeni dokumenti pali u ruke takvog čovjeka bilo je sigurno da će krenuti u potragu za tim blagom... Gospodin Blangard, iako član Parlamenta, uvijek je bez novaca, usprkos svojim visokim primanjima - doda mladić podrugljivim glasom. - Službeno se ta ekspedicija spominje kao naučna ekspedicija koja će proučavati mineralno blago andskih Kordiljera i proučavati mogućnost eksploatacije rudnika Santa Roea. - A francuska će vlada dati novčana sredstva za tu ekspediciju. Cijenjeni poslanik želi iskoristiti sva moguća financijska sredstva... A zatim? - Ekspedicija će krenuti odavde polovicom travnja. Blangard, ili zapravo njegov sin koji vrijedi još manje od njega, skupljaju ovog trenutka ljude bez ikakvih skrupula. Čuli su naime da onaj dio Anda kamo oni odlaze kontrolira čuveni kralj Anda, veliki Kondor, gospodar planine... - I tako dalje, i tako dalje... - prekinu ga nasmi-javši se grof. Taj je smiješak na trenutak zbrisao tvrd izraz njegova lica. - Doista će imati divnu pratnju. Pratnju propalica dostojnih njih... Zatim? - Odlučili su svi krenuti onamo... - Kako to, svi? 13 - Otac, sin, kćerka... a povest će i svoje štićenike, nasljednike don Alfonsa. - U tome se skriva neka podlost - reče nemarno mladić nagnuvši se kako bi otresao pepeo sa cigarete. - Ali neka se međusobno sporazume. To se tiče jedino njih samih... I to bi bilo sve? - Za sada, gospodine! Ali mi ih promatramo izbliza. - To je dobro. Možeš otići, Joaquino, i odmoriti se. - Odmaram se služeći svom gospodaru - prošapće čovjek toplo pogledavši grofa.

Mladić se nasmija. - Znam, Joaquino! Ti i tvoj brat ste moji najvjerniji ljudi pred kojima nemam tajne... pođi sada, prijatelju, i reci Diegu neka mi pripremi večernje odijelo. Večerat ću u gradu... Svi se trgaju za tog lijepog grofa Roche-Gleona! - doda mladić s podrugljivim smiješkom. Kad se Joaquino povukao, mladić je ostao neko vrijeme sjedjeti zadubljen u svoje misli. Pušio je, a drugom rukom zamišljeno lupkao po malom stolu od ebanovine koji se nalazio kraj njega. ,- Doista je dražesna! - prošapće iznenada. Ali odmah zatim nestrpljivo slegnu ramenima. - Gluposti! Imam drugog posla nego sanjati o lijepim očima... Borba započinje! Tim bolje. Život je postao dosadan, a mojim hrabrim ljudima potrebna ja zabava... Da vidimo što mi javlja moj dobri Pelit-to. Strgnuo je pečat s pisma kojeg mu je malo prije donio Joaquino. Brzo ga je pročitao. - Dobro, nema ništa novoga... Bit će oduševljeni zbog novosti koje ću im donijeti, ti dobri momci! A 14 meni će biti pravo zadovoljstvo dati lekciju tom glupanu Blangardu koji govori za sebe da je socijalist, a koji ne bi dao ni novčića od onog blaga kojeg bi pronašao u mom trezoru svojoj ubogoj braći, kad bih mu to slučajno dopustio. 15 II Anatole Blangard, socijalistički zastupnik, potjecao je iz stare plemićke obitelji. Bio je to vrlo slavohlepan čovjek. Želio je za sebe iskoristiti novi vjetar koji se osjećao u Francuskoj. Zahvaljujući davnim obećanjima datim svojim naivnim biračima, uspjelo mu je s četrdeset i pet godina postati poslanikom nemajući nikakvih skrupula, iskoristio je svoj položaj i svoje veze s članovima raznih

vlada, koje su slijedile , jedna za drugom, i sklopio neke vrlo unosne poslove. Njegova žena, nježno, bezbojno stvorenje, umrla je od tuge zbog ponašanja svog muža. Nije se više ženio, pa je živio sa svoje dvoje djece, Maxenceom i Edmće, odgojenim na način kakav je on odobravao. Ostali članovi njegove obitelji prekinuli su sve veze s njim pa mu je, i uza svu njegovu spretnost, u posli-jednje vrijeme izmaklo nasljedstvo nekog ujaka. Jednom riječju, Anatole Blangard bio je čovjek osrednje inteligencije ali čovjek spreman da sklopi svaki kompromis, da pregazi čast i savjest ako bi mogao time zadovoljiti svoje namjere i želje. Bez ikakva 16 stida igrao je ulogu sluge najuglednijih i najmoćnijih političara koristeći se zauzvrat njihovom naklonje-nošću. Dakle, tog jutra je taj cijenjeni gospodin sjedio duboko zavaljen u naslonjač svog raskošnouređenog kabineta i grickajući cigaretu slušao riječi svog sina koji je sjedio pred njim i nešto živahno govorio naglašavajući riječi kretnjama ruke. Sin je sličio ocu, iako je otac s godinama debljao. Očevo crveno lice svjedočilo je o velikoj ljubavi prema piću. Njegov sin pak bio je vrlo blijed. Očigledno nije gubio svoje zdravlje na radu, već u pomodnim kabaretima i igračnicama. Maxence je nešto živahno govorio a na debelu po-slanikovu licu pojavio se smiješak zadovoljstva. - Nadam se da će sve biti u redu! Najvažnije je da je Puchet pristao da će se za sve pobrinuti. - Pobrinuti se za što? - zapita neki ženski glas. Gurnuvši pritvorena vrata, u sobu je ušla mlada djevojka. Bila je visoka i mršava, a lice joj je odavalo modernu dosadu. Oči su joj bile sive i tvrde. - Evo te, Edmee! - reče poslanik. - Stigla si u pravi trenutak. Razgovaramo o našoj slavnoj ekspediciji... Maxence je nagovorio

Pucheta da nam pomogne. On će nam pronaći nekoliko dobrih momaka koji će pristati da podu onamo nastojeći zaraditi lijep mali imetak. - Ako se Puchet pobrine za to, dobit ćemo doista dobre ljude ... pravo vrhnje anarhista! - podrugljivo se nasmija mlada djevojka. Jeste li se već odlučili povesti Ines i Jacquesa? - Mislim da hoću, mala moja! - poviče Maxence. - Malo prije sam ocu objasnio da je to neophodno potrebno. Primo, moći ću pokušati osvojiti za vri17 jeme prevoza malu Ines. Tako me neće odbiti kad je budem zaprosio nakon što otkrijemo blago. Secun-do, ona i njezin brat govore španjolski, što će nam biti vrlo korisno. Tertio, za vrijeme ekspedicije u tim divljim Kordiljerima lako se može dogoditi nesreća. Osobito tako živahnom i neopreznom dječaku kakav je Jacques. Razumiješ li? Ciničan se osmijeh pojavi na Maxenceovim usnama otkrivajući njegove zube, šiljaste kao u neke grabežljive životinje. Iako nisu poznavali nikakvih skrupula, otac i kćerka ipak nisu mogli izdržati kretnju negodovanja. - Maxence, zar misliš da je to neophodno potrebno? - šapnu Anatol. . - Kako to možeš i pitati? Želiš li podijeliti blago s njim? - Čini se da je to nalazište zlata vrlo bogato. - Tim bolje, nikada neće za nas biti odviše. Sjeti se svih uživanja koja će nam pružiti, kakvu će nam moć dati. Osim toga, ne treba zaboraviti da ćemo morati bogato nagraditi tog vampira Pucheta i njegove drugove. Vjeruj mi, oni neće baš malo zahtijevati! Istina je, kad jednom budemo tamo, vidjet ćemo da li ... hm! Možda bismo se mogli osloboditi dijela njih kako bismo bolje sredili račune. - Doista, nisi baš oduševljen dijeljenjem, brate! - naruga se Edmee. Uostalom, što se tiče i njih i Jacquesa, uredi to kako znaš. Lažna osjećajnost nije potrebna. To je glupo i otežava život. Kako i sam

kažeš, nikada nećmo imati dovoljno novaca za sva uživanja u životu... Sad vas moram napustiti. Ines i Jac-ques moraju stići. Dakle, dogovorili smo se da im danas kažemo sve o tom putovanju. - Da, reci im, reci im! Bit će oduševljeni! 18 Anatol Blangard bio je, naime staratelj Ines i Jac-quesa de Brevvs. Iz razloga svima nepoznatim, uspjelo mu je zamijeniti staratelja kojeg je djed odredio za ovo dvoje mladih. Bio je to neki ujak njihove majke, čovjek slab i neodlučan. Primivši veliku svotu novaca od poslanika i obećanje da će taj izraditi izvanredno napredovanje za njegova sina, nekog mladog državnog činovnika, on se odrekao starateljstva u korist Anatolea Blangarda. Danas je bio dan kad su Ines i Jacques imali izlazak. Budući da se ni Maxence, ni Edmee nisu mnogo brinuli za svoje rođake, ovi su poslije objeda, obično u pratnji sobarice, odlazili u obilazak muzeja, ili, ako je vrijeme bilo lijepo, u park Luxembourg. Ti mjesečni izlasci su za Ines predstavljali pravo iskušenje. Radovala se jedino susretu s bratom. Njezini joj se rođaci nisu sviđali. Sve oko njih smetalo je njezinu odgoju i čistoj duši. Edmee joj se neprekidno rugala zbog njezinih nazora i suzdržanog držanja. A Maxence, koji je obično izigravao dobrog rođaka, također bi se pridružio riječima svoje sestre. Ines se osobito zbog Jacquesa plašila njihova utjecaja. Na sreću, dječak je po prirodi bio otvoren i pošten, pa njegova sestra do sad nije primijetila nikakve posljedice susreta s tim rođacima. Oboje je boravilo u raskošnom poslanikovu salonu očekujući da se netko udostoji obratiti pažnju na njih. Znali su da ovdje nikome nisu važni. Ali nije im ni bilo do toga. Ionako bi najradije bili ostali sami cijelog tog dana, kako je Jacques upravo govorio sestri nagnuvši nježno svoju plavokosu glavu na rame mlade djevojke. Edmee je uletjela u sobu i čvrsto stisnula ruke Ines. 19

- Imam divnih novosti, draga moja! Za dva mjeseca krenut ćemo na putovanje i povesti vas sa sobom. - Doista! - zaviknu Jacques zapucnuvši prstima, dok je njegova sestra iznenađeno promatrala Edmee. - Kamo ćemo putovati? - Pogodi! - Nekamo u Francusku? - Ne, čak niti ne u Evropu... Vidiš da ti pomažem. - Dakle u Afriku? - Ne! - U Ameriku? - Pogodio si. Ali Amerika je velika, moraš pronaći pravo mjesto. - Možda u Patagoniju? - Blizu si! - Nemoguće! Tako daleko? ... U Peru? - Pogodio si. - Što ćemo tamo? - zaviče Jacques raširivši oči. - Vlada je naložila mom ocu da onamo povede znanstvenu ekspediciju. U isto vrijeme, a to vam mogu kazati, otac se mora pozabaviti s nekim političkim i trgovačkim pitanjima. Ali to je tajna, razumijete li? ... Otac je pomislio kako bi Maxencea i mene radovalo otputovati s njime... Zatim se sjetio i vas, jer ste jednog dana kazali da volite putovanja. - Da ih volim! ... Ovo što ste nam najavili pravi je san! ... Peru! ... Kakva sreća! • I nemirni je dječak počeo vatreno poskakivati natjeravši na smijeh Edmće koja je danas očigledno bila dobro raspoložena. Ines se nije smijala. U prvi je trenutak bila neizmjerno iznenađena, no ubrzo se sabrala pitajući 20 samu sebe zbog čega bi ih ti njihovi rođaci poveli sa sobom. Iako je još bila mlada i neiskusna, shvatila je da je kod tih ljudi sebičnost na prvom mjestu. Stoga nije mogla povjerovati da ih njihov staratelj

vodi sa sobom stoga što im je želio prirediti veselje. Ali kakav ga je skriveni razlog naveo na to? - Ines, nisi baš odviše oduševljena? - zaviče iznenada Edmee. - Zar se ne raduješ putovanju? - To je tako daleko - odvrati hladno Ines. - Držiš se kao pokisla kokoš! Kad te čovjek promatra rekao bi da se spremaš na kraj svijeta, a ne na samo tako mali izlet u Peru. Zar ne želiš poći s nama? - Želi! - reče Jacques potrčavši prema sestri i uhvativši je za ruku. Baš naprotiv, vrlo je sretna!... Reci, draga Inčs, da si sretna! - Osobito ako se ti tome raduješ, mali moj! - odgovori djevojka pogledavši nježno, fino, živahno lice veselih očiju nagnuto prema njoj. Edmee se tiho nasmija. Blangardovi su obiteljske osjećaje smatrali nečim užasno staromodnim, pa nije bila rijetkost čuti kako brat i sestra, ili čak otac i djeca, izmjenjuju najgore psovke. Za vrijeme objeda pričali su o putovanju i gospodin Blangard i Maxence. Jacques je bio potpuno očaran, dok je njegova sestra bila suzdržana, nastojeći zbog pristojnosti pokazati malo zanimanje. - Vidjet ćeš, Ines, mi ćemo tamo zaraditi imetak! - zaviče oduševljeno Jacques. - Peru je zemlja zlata! Možda ćemo ga pronaći. - Tko zna? - napomenu Maxence s podrugljivim osmijehom. - A što bi ti učinio s tim zlatom, mali moj? - Napustio bih internat i pošao u Normandiju, u naš Rivaldiere. Tamo bih se bavio obrađivanjem 21 zemlje poput djeda. Zatim bih mnogo putovao ... a poklonio bih i mnogo siromasima, jer ne volim gledati oko sebe nesretne ljude. Poslanik i njegova djeca podrugljivo se nasmijaše. - Kako je smiješan taj mali sa svojim čovjekoljubivim idejama zaviče Edmee. - Očigledno bi bila šteta kad bi se obogatio, jer ne bi znao iskoristiti svoj

imetak. - Dobro bih ga iskoristio! ... Što bih drugo i mogao učiniti s njim? - Vjerojatno se zabavljati! - odvrati Maxence. Jacques ga začuđeno pogleda. - Ali čovjek se ne može neprekidno zabavljati! Treba činiti i nešto korisno. U internatu su mi kazali... Maxence ga prekine nasmijavši se glasno. - Mala ludo, dosta tih gluposti tvojih profesora! Ne želimo ih ovdje slušati. Poslušaj radije što ću ti kazati: u životu treba u prvom redu pronaći zadovoljstvo... Prekinu se primijetivši kako ga gledaju dva velika užasnuta oka. - Bila bih vam zahvalna kad pred tim djetetom ne biste govorili takve stvari! - progovori Ines čvrstim i odlučnim glasom. Maxence se ugriznu za usne. Ali Edmee zaviknu ljutite i podrugljivo: - Poslušajte tu malu glupaču! Neka mu Maxence objasni sve o životu. Ti njegovi svećenici ionako su ga već zaglupili. Ines je ustala, uspravivši ponosno glavu. - Ne možemo ostati ni trenutak dulje budete li tako govorili. Dođi, Jacques! 22 Oboje je izišlo iz blagovaonice.. Gospodin Blan-gard, lica crvena od bijesa, naglo ustane: - Pričekaj, pokazat ću ja tebi ono što zavređuješ! Ali ruka njegova sina zadržala ga je. - Ostavi je na miru! - šapnu mu u uho. - Ne smijemo je još više naljutiti. Morat ću joj se ispričati da se ne bi odviše ljutila na mene. Ali platiti će mi sve to kad postane mojom ženom. - Pitam se zašto nisi i za nju predvidio neku nesreću za vrijeme putovaja? - šapnu u jednom dahu. Edmee. - To bi ti prištedjelo...

- Ali ona mi se sviđa. Bio bih ponosan kad bi se kraj mene nalazila takva žena, osobito ako bih je mogao okružiti raskošju koja joj dolikuje. - A priznaj da si pomalo zaljubljen u nju? - nasmija se Edmee lupivši ga po grudima iznad srca. Slegnuo je ramenima i šapnuo: - Misliš li da kod nas mogu postojati takvi osjeća- Govorila si o nesretnom slučaju, Edmee - reče poslanik tihim glasom. - Mi nismo izravni nasljednici, pa bez oporuke to i ne bi bilo tako lako urediti u našu korist. Vjenčanjem bi se sve sredilo. Za nas više ne bi bilo poteškoća. - Istina je... Dakle, pomirit ću se s tim da ću za zaovu dobiti tu gusku. Nadam se da će ti uspjeti preodgojiti je. - Računaj na mene - reče njezin brat, a oči mu zlobno zaiskriše. 23 III Sumrak se spustio nad Pariz. Počela su se paliti svjetla u trgovinama ... ali sva ta svjetlost jedva je prodirala kroz gustu sumaglicu i kišu koja je rominjala. Avenija Maine bila je pusta. Neki se čovjek približavao teturajući, počem se moglo zaključiti da je preobilno pio. Bio je visok i mršav poput kolca, odjeven kao radnik na željeznici. Vrlo crna brada pokrivala mu je dio lica grubih crta. U suprotnom smjeru približavao se neki omanji, mršav čovjek u izlizanom građanskom odijelu. Reklo bi se da je bio udubljen u svoje misli. Pijanac je zateturao baš onog trenutka kad je prolazio kraj njega, pa ga je snažno gurnuo. Pijanac je počeo kleti. - Prokleti građanine, zar ne možeš paziti! - Gospodine, rekao bih da ste vi... - Hoćeš li prekinuti? Bibi nije loš, ali ga ne treba izazivati. 24

Govoreći to, pijanac je objema rukama obuhvatio vrat oniskog čovjeka i privukao mu glavu na svoje grudi. - Večeras će me Puchet primiti u malu Blangar-dovu grupu - šapnu. Nakon što ga je snažno protresao, pijanac ga ispusti pijanim smijehom i krene dalje onim istim teturaj ućim korakom. Onizak čovjek zasta trenutak zabezeknuto. Zatim krenu dalje brzim korakom čovjeka koji se plašio svega toga što mu se dogodilo. - Dobro te istresao? - podrugljivo napomenu neki radnik koji je prilazio s rukama u džepovima, očigledno ne namjeravajući pružiti pomoć čovjeku. - To je bijednik! Da sam vidio policajca... - reče gađanin bijesnim glasom. Onaj drugi se nasmije. - Policajca! Zar ne znate da su oni bili zaposleni cijelo poslijepodne kod nekog samostana. Iz njega su naime htjeli iseliti opatice. Imaju oni drugog posla nego braniti takve... Onaj je dobro učinio što ti je dao malu lekciju. Građanin je zacijelo smatrao mudrijim prekinuti taj razgovor, pa je krenuo dalje praćen podrugljivim smijehom svog sugovornika. Hodao je brzo i za kratko vrijeme stigao u ulice Rennes. Sad je usporio korak i zaustavio se ispred neke slastičarnice. Reklo bi se da je bio udubljen u promatranje kutija sa slasticama, porcelanskih šalica i otmjenih torbica... - Braća rade za pravdu - reče iznenada neki glas kraj njega. Niti se ne pomaknuvši, odgovori krajičkom usana: 25 -Iza gospodara. Neki je čovjek stajao kraj njega. Bio je mlad, lijepog držanja, odjeven poput sluge. I on je tobože zainteresirano promatrao izlog .. Ali pri tom je tiho govorio: - Nemam mnogo novosti... Sigurno je da će povesti djevojku i njezina brata... Njegov se sin želi oženiti njome. Nastojat će pomoću nesretnog slučaja osloboditi se njena brata. Učenjak Hamelette će ih

pratiti. On je mineralog. Još uvijek ne znam koliko će ljudi brojiti njegova pratnja. - Nastoj to saznati. Gospodar želi sve točno znati. - Učinit ću što mogu. Uspjelo mi je probušiti zid kabineta svog gospodara, pa ću mnogo toga saznati. Pružite oprezno ruku! Dat ću vam list papira za kojeg bih rekao da bi mogao biti dosta opasan za Blangar-da. Možda će se gospodar moći poslužiti njime. - Daj! Možda se i neće poslužiti njime. Nikada se ne zna što zapravo namjerava. Neka učini što ga volja... Gaillet, bit će najbolje da sada odeš. I nastavi raditi za »njega«. Čovjek se udalji, a nekoliko sekundi kasnije i onaj se onizak građanih izgubi u mnoštvu. Pijanac je još uvijek teturao ulicom, fućkajući neku jednoličnu melodiju. Nakon nekog vremena stigao je do Montrougea i prošavši kroz usku uličicu zaustavio se pred krčmom. - Stigao si, Pigot? - dobaci neki mali prljavi čovjek s bradom, dok je i dalje razgovarao s kuštravim veseljakom. - Stigao si prerano, njega još nema. 26 - Uđimo, pa ćemo nešto popiti dok ga budemo čekali - odvrati pijanac. Ušli su sva trojica u krčmu u kojoj su neki ljudi sumnjiva izgleda pili i kartali oko prljavih stolova. Gazda, neko burence s glavom u obliku kruške, predložio im: - Uđite u pokrajnu sobu. - A ti ćeš nam donijeti piće - reče pijanim glasom Pigot. Ušli su u malu sobu punu zadaha apsinta, duhana i kuhinjskog isparivanja. Pigot se baci na klupu govoreći: - Žedan sam! - Prava si spužva! - nasmija se onaj bradati čovjek. - Nije baš pametno od tebe što si se danas napio. Puchet neće htjeti da za njega radi pijanac poput tebe.

- Raditi! Baš ću ja raditi! Puchet nas poznaje. Sigurno će nam predložiti dobar posao bez opasnosti, vidjet ćeš, Luret! - To i ja mislim - doda kuštravi veseljak, očigledno poprilično šutljiv čovjek. - Nadam se... inače nećemo pristati! Puchet nas poznaje, kako bi i sam kazao. Pigot, on će nam zasigurno predložiti neki dobar posao. Dolazak novih pridošlica prekinu Lureta. Bila su dvojica. Jedan posve mlad crvenokosi, pjegava lica i podrugljiva pogleda. Pravi pariški deran. - Što, zar i ti, Bille! - zaviče Luret primijetivši ga. - Odakle ti dolaziš? - Bolovao sam cijelu zimu... pluća, kako mi je liječnik kazao. Kad sam izišao iz bolnice, sreo sam Pucheta, pa me pozvao da dođem ovamo. Rekao mi 27 je da će mi nešto predložiti. Nešto što će mi donijeti mnogo novaca da bih se mogao liječiti. - Dakle, što sam ti rekao? - zaviče Luret. Oči su mu uzbuđeno sjale. - Puchet nas poznaje. Zna koliko vrijedimo... - Dakako, dakako, Luret, i ja ću ti to dokazati! -začu se neki blagi glas. Vrata su se i opet bila otvorila potpuno tiho. U sobu je ušao neki nizak, mršav čovjek, uska glatka lica. Njegove sive oči, prodorne i u isto vrijeme nježne, skrivale su naočale. - Dobar dan, građanine Puchet! — rekoše jednoglasno svi prisutni. Stisnuo im je ruke i sjeo među njih. Konobar je donio čaše i apsint. Zatim se povukao. Na znak pridošlice pošao je mladić, imenom Bil-le, provjeriti jesu li vrata dobro zatvorena. - Dakle, pređimo brzo na stvar! - reče Puchet nalaktivši se na stol. Večeras mi se žuri, jer moram poći na sastanak na Burzu rada... Dakle, slušajte me dobro, i nastojte sve shvatiti... osobito ti, Pigot, jer bih rekao da si popio čašicu odviše. - Ne obraćajte pažnju na to. To još samo izoštrava moje misli.

Preostali se glasno nasmijaše. Čak se i na uskim Puchetovim usnama pojavi smiješak. - Znam dobro podnosiš piće, a ne tražim od tebe ni neku osobitu pamet. Najvažnije je da budeš vjeran i odlučan kad to zatreba. - To i jesam - odvrati pijanac pruživši svoje mišićave ruke s ogromnim šakama. - Hoćemo li morati udariti po malograđanima? - Ne... Zašuti, i dobro me slušaj... Blangard, poslanik... 28 - Taj varalica koji uvijek obećava reforme. Nismo ih još doživjeli prekinu ga Luret. - On je isti poput svih ostalih! - filozofskim mirom reče mladi Bille. Puchet nabra blijede obrve. - Dosta je, dajte meni da govorim! Vlada je L Blangarda postavila na čelo ekspedicije koja bi tre-f bala proučavati rudno blago Andskih Kordiljera. - Što to? - zapita Luret. - Andskih Kordiljera... to su brda u Peruu. - Peru? ...Ima li tamo zlata? - Bilo ga je. Danas su rudnici iscrpljeni. Dakle, ekspedicija će proučavati mineralogiju tog brdskog lanca, nastojati da utvrdi opravdanost otvaranja i iskorištavanja rudnika bakra. To je tako težak zadatak da su od njega odustali mnogi inženjeri i rudari. Istog su se trenutka uspravili Pigot, Luret i onaj drugi čovjek koji je pristigao u isto vrijeme kad i Bille. - Hoćete li nas dakle najmiti za rad u rudniku? - Ne mislite valjda da sam tako lud? Dakle, nastavljam... Blangard je, kao što vjerojatno znate i sam, inženjer. - Kažu da baš nije najbolji - nadoda čovjek ku-štrave brade. - Milochon, kad već jednom progovoriš, nemoj lupetati gluposti. Blangard je jednako tako dobar inženjer kao i drugi, samo što se time ne hvali... Dakle, on će, jer je inženjer, predvoditi tu ekspediciju. Vi ćete krenuti onamo kao iseljenici, budući rudari. Zapravo ste određeni za članove male, dobro naoružane grupe,

koja će se proširiti još i ondašnjim ljudima. Već nekoliko godina Kordiljeri nisu sigurni, osobito 29 u onom dijelu kamo ekspedicija kreće. Tamo se krije grupa razbojnika. Svi, osim Billea, namrštili su se. - Hvala na tom užitku! Mogli bismo tamo ostaviti svoju kožu, zar ne? - napomenu Luret. - Pa zar ništa ne riskiraš kad se ovdje upuštaš u štrajk? ...A za to ti čak mnogo ni ne plaćaju. A mogao bi jednom dobiti revolverski metak u glavu. Znaš da se to dogodilo ubogom Dure tu za vrijeme štrajka električara. Blangard vam nudi - uz plaćen prevoz i hranu tri tisuće franaka koji će vam biti isplaćeni po povratku s ekspedicije. - Tri tisuće! To je lijepo - reče Luret. - Lijepo - podrži ga Pigot koji je tužno promatrao svoju praznu čašu. - Ali to nije sve... Blangard predlaže, ukoliko se budete dobro ponašali, da sudjelujete u prihodima rudnika bakra. Zatražit će odobrenje peruanske vlade za iskapanje te rude. Zaradit će tamo imetak. Gledali su se očima sjajnim od pohlepe. - Ono što je neugodno, to su razbojnici - šapnu visoki plavokosi momak. - To izgleda strasnije no što uistinu jeste, dobri moj Volette odvrati Puchet slegnuvši ramenima. -Ti se ljudi povuku čim pred sobom primijete nekoliko odlučnih momaka s dobrim puškama... Uostalom, Blangard ih se očito ne boji, jer vodi sa sobom ne samo kćerku i sina već i svoje štićenike, mladu djevojku od osamnaest godina i dječaka od četrnaest. Ta primjedba je nesumnjivo djelovala na prisutne. Još su se neko vrijeme razgovarali, ali vidjelo se da je već sve bilo odlučeno. 30

- A sada vas napuštam. Ukoliko još niste odlučili, čekat ću do sutra. Nakon toga ponudit ću to drugima. - Ne, odlučili smo se - reče Luret, a njegovi drugovi to potvrde kimanjem glave. - Kada krećemo? - Polovicom travnja... Blangard će svakom od vas dati stotinu franaka da biste mogli nabaviti potrebnu odjeću. To je neophodni uvjet, jer je za dobar uspjeh našeg pothvata potrebno da ne izgledate poput hrpe skitnica. - U redu, shvatili smo! - Ako me morate još štogod pitati, znate gdje me možete naći. Ukoliko pak dobijem neka nova uput-stva, obavijestiti ću vas i sabrati ovdje. Stisnuo im je ruke i izišao. Ali na pragu se još jednom okrenuo: - Bille, mogao bi otići do Blangarda i javiti mu umjesto mene da je sve dogovoreno. - Vrlo rado! Puchet je izvukao iz džepa bilježnicu, napisao nekoliko riječi i strgnuo stranicu. Zatim je pruži Billeu. - Zapisao sam adresu... Laku noć, svima vama! Drago mi je što ću vam omogućiti da zaradite imetak. Kad je nestao, ljudi se pogledaše. - Što kažete na to? - zapita Volette. - To bi mogao biti dobar posao... ukoliko nas Blangard ne prevari odvrati Luret. - Nismo glupani! - odvrati Bille malim podrugljivim osmijehom. Pokazat ćemo mu ukoliko pokuša prekršiti svoje obećanje. - Tako je - podrži ga šutljivi Milochon. U njegovu se pogledu moglo nazrijeti da, iako rado ne govori, ipak neće oklijevati u činima kad to bude potrebno. 31 - Ne bude li pametan, zavrnut ćemo mu vratom! - naceri se Pigot ustajući. - Vjerujem da ćemo tamo zaraditi imetak. Zamislite, Peru je pun zlata!

- A je li to istina? Tko zna? ...U svakom slučaju, zaradit ćemo tri tisuće franaka, a putovat ćemo besplatno. Samo kad tamo bar ne bi bilo razbojnika. - Malo uzbuđenja za vrijeme putovanja ne škodi! - nadoveže Bille smijući se. - Ne bojte se, udesit ćemo mi te razbojnike... a sada odlazim obaviti posao za Pucheta. - Idem i ja - reče Pigot ljigavim glasom. Zajedno su izišli, ali su se vani rastali. Pigot je krenuo u svoje sklonište u jednoj od najtužnijih ulica okruga Glaciere; Bille je krenuo prema desnoj obali. Gospodin Blangard je naime stanovao u ulici kolodvora Saint-Lazare. ...Sat kasnije je Puchet stigao pred Burzu rada. Razmišljao je o odlikama i nedostacima ljudi unajmljenih za svog prijatelja Anatolea Blangarda. »Volette bi uradio sve za novac... Bille je pametan i okretan... Luret je licemjer, ali će raditi ono što i drugi... Milochon je jak poput bika, pa će znati zadavati udarce neprijatelju... Pigot je čudan momak, pametan kad to želi iako neprekidno pije. Jak je poput Milochona, pa će učiniti sve što budemo tražili od njega, samo ako bude dovoljno pića... Dobri moj Blangard, vjerujem da sam odabrao lijepu družbu...« Nešto je iznenada prekinulo njegove misli. Neki čovjek koji je stajao kraj ulaza u Burzu brzo mu je prišao. - Ti, Bille! - za viče Puchet. - Da, to sam ja... Idući puta neka netko drugi obavlja posao za vas! Kad sam prolazio nekom praznom ulicom, čovjek koji me slijedio neko vrijeme 32 bacio se na mene,onesvijestio me udarcem pesnice. Pretražio mi je džepove i uzeo vaše pisamce. Kad sam se osvijestio, bio sam sam. Ali našao sam ovo pričvršćeno za moje odijelo. Pružio je Puchetu list papira uokviren crnom crtom. Na njemu je pisalo:

»Upozori onoga za koga radiš da neće uspjeti u svom pothvatu. Neka odustane na vrijeme. Inače će ga Braća pravde, koja ga neprekidno nadziru kazniti.« Umjesto potpisa, na papiru je bio nacrtan crveni krug okružen zrakama. Puchetovo se lice zgrčilo. Užas mu se pojavio u pogledu... Ali istog se trenutka sabrao i nervozno nasmijao: - Ubogi moj dječače, ti si žrtva nekog šaljivčine! Ništa od toga ne razumijem... Pođi kući, a ja ću sutra o svemu obavijestiti Blangarda. Ali dok je Bille odlazio, čovjek je šaptao samom sebi sa strahom u glasu: »Što to znači? Neki dan je Blangard na svom pisaćem stolu našao pismo s tim istim znakom... Danas je upućeno meni... Tko su ta Braća pravde i Jtako mogu biti tako dobro obaviješteni? Zacijelo su to naši neprijatelji. Užasno, nepoznati i nevidljivi neprijatelji!« 33 IV To je isto veče grof Roche-Glćon večerao kod bivšeg ambasadora markiza Bronnesa. Tog mladog čovjeka, koji je potjecao iz jedne od najstarijih francuskih porodica, zgodnog čovjeka s nesumnjivo ogromnim imetkom, sudeći po tome koliko je trošio, rado su primali u pariškom društvu za vrijeme njegovih boravaka u tom gradu koji su obično trajali tri do četiri mjeseca. Posjedovao je jedno od najvećih imanja u Peruu. Njegova je majka potjecala iz vladarske porodice Inka, pa je za francusko društvo stoga bio još zanimljiviji. Bio je vrlo zavodljiv usprkos svom ponosnom ponašanju koje je odavalo i lagani prezir. Znao je osvojiti i najhladnije i najnepristupačnije muškarce svojim razgovorom i zagonetnim sjajem svojih modrih očiju, koje nikada nisu otkrivale dušu grofa Michela. Što je to skrivao u sebi? Je li bio plemenit? Ili zao? Nitko to nije znao, a nije se ni pitao. Sve je osvajao šarm tog čovjeka izuzetne

intelginecije koji je posjedovao sve odlike plemića. Volio je umjetnost 34 i književnost, bavio se naukom a iz daljine se bavio i svim poslovima na svojoj hacijendi. Njegov djed, grof Robert, napustio je Francusku s trideset godina. Bio je potpuno propao, jer mu neki ljudi nisu mogli oprostiti njegovu preveliku, pomalu grubu, iskrenost. Za njega nisu više ništa čuli sve do onog dana kad je uredio hacijendu u Peruu. Tu je ha-cijendu naslijedio njegov sin iz braka s Indijankom. Ta ja bila posljednji potomak Inka, a njezin je sin izvanredno upravljao hacijendom. Vrijeme je teklo ali niti jedan od njih se nije pojavljivao u Francuskoj. Tek se prije pet godina u Parizu pojavio mladi Michel Roche-Gleon. Tada su mu bile dvadeset i tri godine. Njegov je otac upravo tada umro, i on je bio jedini potomak porodice RocheGleonovih. U Parizu je kupio staru obiteljsku palaču od lihvara koji ju je bio nabavio uz nisku cijenu. Uredio ju je i namjestio sa savršenim ukusom. Njegova je posluga potjecala iz svih krajeva svijeta. Bilo je Peruanaca, Čileanaca i Francuza, a sva je ta posluga prijatelj evala s Kinezima, Englezima, Nijemcima i Rusima. Gospodara su svi slušali na pogled, a bili su toliko šutljivi da je to znatiželjnike dovodilo u očajanje. Povezao se s plemstvom, a njegovi daleki rođaci prihvatili su oduševljeno svog bratića, tako lijepog i bogatog. I markiz Bronnes bio je jedan od njegovih rođaka. A lijepa Antoinette, njegova mlađa kćerka, zanosila se mišlju da će jednog dana postati žena lijepog grofa Michela. Ali markiz Roche-Gleon nije nikada pokazao da se namjerava oženiti. Govorio je da je i odviše zaposlen a da bi mogao osnovati obitelj. - Vidjet ćete kad vaše srce progovori! - govorili su njegovi prijatelji. 35

- Moje srce? ...Ne vjerujem da ga imam. Posjedujem samo mozak odvratio bi im s podrugljivim smiješkom mladić. Za te je riječi čula i Antoinette, koja je najprije plakala od tuge da bi kasnije pomislila: »Tko zna? Možda će mi strpljivošću uspjeti dirnuti to srce?« Te je večeri dobro raspoloženi gospodin Roche-Gleon za stolom svog domaćina pričao zabavne dogodovštine sa svog nedavnog putovanja po Brazilu. Tamo se sreo s njemačkom naučnom ekspedicijom. - Što se tiče ekspedicije - prekinu ga gospodin Bronnes - jeste li čuli za onu koja pod vodstvom Blangarda kreće doskora? - Da, čuo sam za nju ... rekli su mi da namjeravaju istražiti rudnik bakra. - To govore. Ne vjerujem u Blangardovo inži-njersko znanje. Pravi je bijednik. - Možda će mu ovo putovanje koristiti - odvrati Michel lagano se nasmijavši. - Vratit će se mudriji... ukoliko se uopće vrati. - Smatrate li da je ta ekspedicija opasna? - zapita Antoinette. - Zacijelo. Taj je rudnik smješten u dijelu Kordi-Ijera koji je teško pristupačan. Nadalje, to se područje nalazi pod vlašću ... kako bih kazao ... razbojnika. Oni neće olako propustiti cijenjenog poslanika i njegovu pratnju. - Razbojnika! ... To će dati osobitu draž njihovu putovanju nasmije se Georges Bronnes, Antoinet-tin brat. Sjajan se Michelov pogled zaustavi za trenutak na mladom rođaku. 36

- Kad biste znali kakvi su to ljudi, ne biste se šalili, dragi Georges napomenu on ozbiljnim glasom. -Oni koji se usude prodrijeti na njihovo područje mogu biti sigurni da će im pasti u ruke. A do sada se još nitko nije spasio.

- Podilaze me žmarci! - reče gospoda Bronnes. -Što ti razbojnici rade sa svojim zarobljenicima? - Obično ih osude na smrt... - Kakav užas! - zaviče Antoinette. - Kako vi to mirno kažete. - Zašto ne bih. Umrijeti se mora prije ili kasnije. Ti dobri ljudi to samo požuruju. Nisu okrutni, pa odabiru za svoje zarobljenike brzu smrt bez patnji. - Čudna filozofija! A što rade s onima koje ne ubijaju? - Njihov zapovjednik, Gospodar brda kako ga nazivaju njegovi vjerni vojnici, Veliki Kondor po Indijancima, Kralj Anda kako ga nazivaju stanovnici Perua... - Kako divni nazivi! - Gospodar čuva kao robove one koji mu se sviđaju. Služe njemu i stanovnicima njegova logora. - A peruanska vlada to trpi? Zašto ne pošalje vojnu ekspediciju da uhvati tog čovjeka? - zaviče jedan od prisutnih. Neopisivi se smiješak na trenutak pojavio na gro-fovim usnama. - Čini mi se da to nisu pokušali jer je Gospodar brda, sa svojim hrabrima, još uvijek zapovjednik tog područja. - Tu ubogu zemlju neprekidno potresaju revolucije! I stoga lopovi uživaju svu moguću slobodu. Ipak će to Blangardu možda koristiti. 37 * - Već će se pokajati - doda Michel s pomalo okrutnim smiješkom. Iza toga se lagano prignuo kako bi pridržao ružu koja je skliznula s Antoinettine haljine. Zahvalila mu se dražesnim osmijehom. U ponoć se gospodin Roche-Gleon oprostio od svojih domaćina. Pred njihovom palačom čekao ga je automobil. Sluga mu otvori vrata. U isti trenutak se sagnuo pru-živši svom gospodaru pisamce. Šapnuo mu je: - Od Blesia, gospodine grof e!

Mladić je sjeo očigledno ni najmanje začuđen kad je primijetio nekog čovjeka koji je sjedio na prednjem sjedalu. Taj se duboko naklonio kad ga je ugledao. Pročitavši piamce, grof reče sluzi koji je stajao kraj vrata: - U ulicu Taitbout 12. Kad je automobil krenuo, grof je pripalio cigaretu. Kao da je istom sada primijetio čovjeka pred sobom. Zapitao ga je na njemačkom: - Hermann, što ima nova? - Gospodine grofe, ljudi su pronađeni. Sve su to ljudi bez ikakva osjećaja odgovornosti, kojima nije ništa užasnije nego raditi. Spremni su izvršiti bilo što kako bi preživjeli. - Koliko ih je? - Pet, uključujući i Pigota. - Dobro... Što su im obećali? - Tri tisuće i dio dobiti rudnika bakra. - Rudnika bakra! - prezrivo se nasmija grof. -Time ih je zaslijepio. - Da, kao što se čini. Jedino ih uznemiruje to što će se morati boriti protiv razbojnika. Tim poštovanja vrijednim ljudima ipak je stalo do njihove kože. 38 Automobil se tog trenutka zaustavi ispred neke velike, otmjene kuće. Sluga je skočio iz automobila i otvorio vrata. Michel je ustao zapitavši: — Ništa mi drugo nemaš reći? - Što se toga tiče ne... Što se tiče Salvesovih, potpuno su propali. - Moramo ih spasiti. Bit će vjerni kad ih bude vezala zakletva... Zadovoljan sam s tobom, Hermanne! Mahnuo je čovjeku u zank priznanja, a blijedo lice Nijemca oblije lako rumenilo zadovoljstva. Zatim grof priđe vratima i pozvoni. Nadstojnik kuće mu otvori vrata a Michel uđe u nadsvođeno predvorje, otvori ostakljena vrata, prođe dvorištem ukrašenim zelenilom i popne se stubama na drugi kat dvorišne zgrade. Zaustavi se pred vratima i pokuca tri puta u neredovitim

razmacima. Vrata su se polagano otvorila. U mraku koji je vladao u prostoriji nije se moglo raspoznati ništa. Grof šapnu: - Braća rade za pravdu. -Iza svog gospodara - šapnu drugi čovjek. - Upali svjetlo! - naredi gospodin Roche-Gleon tiho. Ubrzo se upali svjetiljka na stropu i ukaže se malo predvorje. Kraj vrata je stajao čovjek u odjeći sluge. - Spava li? - zapita grof tiho ušavši u predvorje. - Ne, gospodine, sređuje papire. - Dobro... Možete poći na počinak, Sebas! Gospodin Roche-Gleon krenu prema vratima i otvori ih tiho poput čovjeka kome te prostorije nisu nepoznate. Našao se na pragu otmjene sobe. Za pisaćim stolom izvučenih ladica sjedio je neki mladić i trgao pisma i razne papire. 39 Grof mu se približi tihim korakom kao da kliže po sagu. Mladić se trgnu i kriknu od užasa primijetivši ga iznenada pred sobom. - La Roche-Glćon! ...Odakle dolazite? ...Kako ste ušli? - Nemojte se uzbuđivati zbog toga, dragi moj Salves - reče mirno grof Michel privukavši naslonjač. Sjeo je nasuprot svom iznenađenom domaćinu. - Recimo da sam prošao kroz zidove kao što to čine dusi... Kasno je, a vi ste još uvijek zaposleni! Rekao bih kao da sve sređujete prije dugog putovanja - putovanja s kojeg se čovjek više ne vraća. Drhtaj je prošao licem blijedim od umora zbog neprospavanih pariških noći. Ali mladić se pokušao nasmiješiti. - Kako ste to mogli i pomisliti! Pravim red, nastojeći se riješiti svih tih starih papira... - Kako biste pred jutro mogli sebi mirno pucati u glavu - reče mirni i jasni grofov glas. Gospodin Salves se trgnuo promatrajući ga iznenađeno. - Kako ste to saznali? - promuca.

- Znam, i to je dosta... Poznat mi je i razlog te vaše očajničke odluke. Zbog vaših ludosti vi i svi vaši past će na prosjački štap. Osobito zbog gubitka na kartama. Vaš posljednji gubitak iznosi šezdeset tisuća franaka. Kako bi ga podmirili vaši su rođaci prodali sve svoje zemlje i postali puki siromasi. Ali ostalo je još neplaćenih dugova u iznosu od sedamdeset do osamdeset tisuća franaka. Nitko vam više ne želi ništa posuditi, prijatelji vas se odriču... Stoga ste dakle odlučili počiniti samoubojstvo kako biste se izvukli iz svih tih poteškoća. 40 - Kako ste to saznali? - jedva izgovori Gaston Salves. Niti mu ne odgovorivši, gospodin Roche-Gleon se ugodno nasloni na svoj naslonjač gladeći otmjeni smeđi brk. Nedokučivim pogledom promatrao je uzbuđeno lice svog sugovornika. - Kako možete znati sve što mi se dogodilo? -ponovi mladić. - I zašto ste zapravo došli ovamo? - Da vas spriječim u tom kukavičkom činu - odvrati iskreno grof. Gaston Salves se uspravi. - Gospodine! - Ne uzbuđujte se, dragi moj! Oduvijek nazivam stvari njihovim pravim imenima, pa neću zbog vas odustati od svoje uobičajene iskrenosti. Svaki pokušaj pobune mladog čovjeka propao je zbog tog ledenog mira i zapovjedničkog pogleda očiju. Istim mirom grof nastavi: - Došao sam zadržati vas, gospodine Salves, dok je još na vrijeme. Samoubojstva me užasavju. Taj bijeg pred odgovornostima života... to je... Za vas to mora biti strašno, jer znam da vas je odgojila vrlo pobožna majka. Umrla je prerano, dok ste još bili dječak. Vaš vas je otac neoprezno gurnuo u pariški život. Dakle, u trenutku kad namjeravate izvršiti taj čin, zar vas ništa ne muči? Ni strah, ni sumnje, ni stid zbog vaše slabosti?

Gaston je skrio lice među rukama. Začu se prigušeni jecaj. - Da, sve sam to osjetio! Ali nemam više moralne snage. Glupi život koga provodim ubio je sve u meni. - Ne vjerujem vam! Morate samo htjeti... pomi41 slite na svog oca, na svoje sestre! Kakav užas za njih! Kakva sramota! - Da, mislio sam na sve to. Ali ne mogu dalje živjeti. Više od polovice mojih dugova ostat će neplaćeno, kakva sramota za mene! - Zar mislite da će te sramote nestati nakon vaše smrti? Još će joj samo pridodati biljeg kukavičluka. Kakvo čudno mišljenje imate o tom svom takozvanom civiliziranom društvu! Mislite da će vas opravdati to što će neki glupan nakon vaše smrti kazati: »Dobro je učinio... Bio je hrabar. Kaznio je samog sebe.« ...Sve su to podlaci! Iznenadni se bijes začu u glasu mladog grofa, inače tako mirnom i odmjerenom. Ali ubrzo zatim nastavi ponovo mirnim glasom: - Došao sam spasiti vas, Salves! Platit ću sve vaše dugove i naći vam zaposlenje koje će vam osigurati miran život i bogatstvo u budućnosti... - Vi? - promuca gospodin Salves. U njegovu se tužnom pogledu pojavio tračak nade. - Da, nudim vam mogućnost spasa... Zauzvrat, odreći ćete se svoje volje i ubuduće slijediti samo moju. Zaklet ćete se na ono što ću vam ja kazati... Te se zakletve nećete moći odreći pod prijetnjom smrti. Ta će smrt biti tajanstvena i neobjašnjiva. Ali ona će vas sigurno snaći. Užasno uzbuđenje obuzme Gastona zbog tih čudnih riječi. Trenutak nije mogao izustiti niti jednu jedinu riječ. - Ne razmijem vas - reče naposljetku. - A to je tako jednostavno. Potrebni su mi odani ljudi, koji će me slušati na riječ, na pogled. Koji nikada neće razgovarati ni o čemu, niti će pokušavati shvatiti. Vi ćete biti jedan od njih. Zauzvrat omogu-

42 ćit ću vam da se obogatite. Steći ćete bogatstvo o kome niste mogli ni sanjati. Moram dodati da od vas neću tražiti ništa što bi se moglo kositi s vašom čašću. Želim vršiti pravdu neuobičajenim sredstvima, koje opravdava njihov cilj. Možete razmisliti pet minuta o mom prijedlogu. Ukoliko odbijete, povući ću se. Ali upozoravam vas da ni tada, kao ni u slučaju da prihvatite moj prijedlog, nitko ne smije saznati za ovaj naš razgovor. Inače će vas zadesiti smrt. - Ali tko ste vi? - zaviče gospodin Salves uspra-vivši se. U njegovu se pogledu mogao nazirati užas. - Tko sam? Zabavno pitanje! Dragi Salves, zar vam moje ime nije poznato — odvrati podrugljivo grof Michel. - Hajde, dosta beskorisnih riječi. Promislite, kao što sam vam kazao. Izvukao je iz džepa zlatnu kutijicu, fino izrađenu, odabrao cigaretu, upalio je i počeo pušiti, naslonivši glavu na leđa naslonjača. Pogled je uperio u strop kao da ne želi čak ni pogledom smetati svog sugovornika. Misli su se naganjale u glavi Gastona Salvesa. Osjetio je neku vrst užasa pred tim zagonetnim čovjekom koji ga je kao i mnoge druge očarao svojom privlačnošću. Sjetio se nekih neobjašnjenih događaja: nestanka nekog čovjeka iz najvišeg pariškog društva, onog bankara pred stečajem... a i iznenadne i tajanstvene smrti mladog baruna Glosiesa. Jednog su ga dana našli mrtvog na njegovu krevetu s tajanstvenim znakom nacrtanim na čelu. Bio je to krug sa zrakama. Za onog čovjeka iz društva kazali su da je otišao u Južnu Ameriku kako bi nadoknadio izgubljeni imetak. Bankar je boravio u Čileu i odanle ženi i djeci redovito slao velike svote novaca, pošto mu je uspjelo podmiriti sve svoje dugove. A mladi Glosies 43 je neprekidno prije smrti razbacivao novac za kojeg nitko nije znao odakle mu.

»Možda je i njega plaćao Roche-Gleon, zbog nekih tajanstvenih razloga« pomisli Gaston. »Bez sumnje je previše govorio pa su ga ubili.« Drhtaj je prošao tijelom mladog čovjeka sjetivši se da i njega možda očekuje slična sudbina. Jer ljudska je duša čudna. Taj čovjek koji se trenutak prije želio sam ubiti, plašio se smrti od ruke drugog čovjeka. Nije se više namjeravao ubiti. Iznenada mu se vratila ljubav za životom. Plašio se jedino te zakletve koja je mogla biti užasna, i da će postati vlasništvom tog čovjeka shvaćajući da mu se neće moći oduprijeti kad se jednom odluči za njega. Roche-Gleon iznenada spusti pogled, a Gaston zadršće pri susretu s njegovim smeđim zjenicama. - Pet minuta je davno prošlo, dragi moj - reče grof mirno. Gospodin Salves kršio je nesvjesno ruke. - Odlučiti to za pet minuta! Hoćete li mi bar kazati što očekujete od mene? - Potpuno, slijepu poslušnost. Ništa više! - Ali što ako mi naredite nešto što bi se protivilo mojoj savjesti? - Ne bojte se! Pošten sam čovjek. Uostalom, nemojte odviše govoriti o svojoj savjesti. Čini mi se dosta nesigurnom, jer se niste žacali svojim ludostima uništiti oca i sestre. Načinili ste dugove koje niste mogli platiti, a malo prije namjeravali ste počiniti zločin prema samom sebi koji očito nije opteretio vašu savjest. Gaston problijedi. Grofove riječi su ga povrijedile. Ali ono što je namjeravao kazati zastalo mu je na 44 usnama kad je primijetio odlučan pogled čovjeka pred sobom. - Čekam vaš odgovor - reče grof pošto je prema stropu otpuhnuo mali kolut dima. Strah je stisnuo srce gospodina Salvesa. U trenutku mu mozgom prelete dvije mogućnosti: potpuni slom, očaj njegovih, sramota bačena na njihovo staro ime... ili napuštanje slobode, predavanje

tom čovjeku kao protuuslugu za to što će mu platiti dugove i osigurati bogatstvo u budućnosti. - Dobro, dakle, pristajem - promuca. - Dobro... Sad ćete potpisati zakletvu. Iz lisnice Michel Roche-Gleon izvuče papir i pruži ga svom sugovorniku. Gaston Salves pročita: »Zaklinjem se onim što mi je najsvetije da odsad pripadam družbi Braće pravde. Slušat ću slijepo onog tko je naš gospodar, i čuvat ću u potpunoj tajni sve što čini navedena družba, pa makar me to stajalo života. Ukoliko prekršim zakon družbe, osobito onaj o čuvanju tajne, unaprijed pristajem na kaznu što će rđe zadesiti - to jest, na kaznu smrti koja me čeka ma gdje boravio, ma kako oprezan bio. Jer Braća pravde su svemoćna, znaju sve, prodiru svakamo, i ja znam da neću moći izmaći njihovoj kazni.« - Ovo moram potpisati? - promuca mladić osjetivši kako mu drhtaji prolaze tijelom. - Da, i to brzo, jer je već kasno. Gastonu je jedva uspjelo potpisati zakletvu toliko mu je drhtala ruka. Zatim pruži papir grofu koji ga spremi u lisnicu. Iz nje izvadi drugi papir i pruži ga Gastonu govoreći: - Evo popisa vaših dugova. Točan je, zar ne? Pogledavši papir, mladić nije mogao zadržati uz45 vik. - Ali kako ste sve to saznali? ...Doista, ništa ne nedostaje. - Braća pravde znaju sve, to vam ponavljam... Sve će to biti plaćeno. Od sutra ćete se započeti pripremati kako biste za osam dana mogli otputovati u Peru. Dobit ćete tamo lijepo zaposlenje na mojim imanjima. Javit ćete se u hacijendi Santa Lucaio mom upravitelju. On vas već očekuje i kazat će vam što ćete raditi. - Vi se nećete vratiti onamo? - zapita nehotice mladić. - Gospodine Salves, kasnije ćete shvatiti da se mene nikada ništa ne pita.

Gaston još jednom osjeti kako se sve u njemu buni. Znači, trebao je postati nijemi i slijepi stroj u rukama tog čovjeka čiji ponosni pogled kao da ga je želio smlaviti... tog čovjeka kome više nije bio ravan, to je iznenada shvatio. Bio je samo skroman namještenik koji je trebao prigibati glavu i slušati bez pogovora. Kao da ne sluti što se odigrava u duši njegova sugovornika, gospodin Roche-Gleon nastavi istim zapovjedničkim glasom: - Kad sretnete mog upravitelja, reći ćete mu: »Braća rade za pravdu.« Pokazat ćete mu ovo što uvijek morate imati uza se... Pružio je Gastonu četverokut od najfinijeg pergamenta na kojem je bio nacrtan crveni krug okružen zrakama. Očigledno je predstavljao sunce onakvo kakvo se moglo naći na ostacima spomenika starih Inka. - Po ovome se znaku poznaju Braća pravde... A sada vas napuštam. Započnite se od sutra spremati za odlazak. 46 Ustao je, a Gaston je učinio to isto. - Ne znam španjolski... - reče plaho mladić. - Naučit ćete. Poslat ću vam sutra nekog tko će vam dati prve satove i u isto vrijeme vas upućivati u vašu novu dužnost... Laku noć, Salves! Gospodin Roche-Gleon dohvati svoj šešir i krene prema vratima. Nije pružio Gastonu ruku, kao što je to prije običavao. Iznenada je zastao, okrenuo se i pogledao svojim očaravajućim pogledom mladića. - Savjetujem vam da dobro promislite o onom što ste potpisali reče čudnim glasom u kome se nazirala tajanstvena prijetnja. Gaston Salves zadršće. Ovog puta shvati da se nalazi potpuno u vlasti tog čudnog čovjeka. Spustio je glavu i pokorno šapnuo: - Pripadam vam i vjerno ću vam služiti. Kad su se vrata zatvorila za grofom, gospodin Salves padne u naslonjač. Dugo je sjedio nepomičan, bez misli. - Sanjao sam - šapnu iznenada i prođe rukom preko čela.

Da, sanjao je malko prije da je pred njim stajao taj čovjek tako očaravajućeg pogleda, sanjao je da mu se predao. Drhtao je. Na stoliću kraj njega ležao je onaj crni četverokut s tajanstvenim zrakama. »Što radi taj čovjek«, pomisli s užasom. »I što sam to učinio da sam mu se predao.« Iznenada se prisjeti rečenice koju je bio jednom čuo u svom djetinjstvu: »Onaj koji se udaljio od vjere spreman je predati se u vlast mraka.« Gospodin Roche-Gleon bio je šef tajnog bratstva. Ali kakav je cilj slijedio? 47 »Ipak ima pošten pogled, i imam neko čudno povjerenje u njega« pomisli Gaston. »Povjerenje i strah. Jer osjetih da je kazao istinu. Ništa od onog što bih mogao učiniti neće mu izmaći.« I još mu se jedno sjećanje vrati: ono na riječi koje je prije godinu dana izrekla njegova starija sestra Madeleine: »Kad već ne slušaš riječi božje, čuvaj se da ne postaneš robom nekog ljudskog stvorenja.« Madeleine ... draga Madeleine, najmilija sestra. Već je dugo bila uznemirena zbog njega. To se osobito osjećalo u njezinim pismima. Pokazivala mu je svoj strah. Što bi kazala kad bi saznala na što je pristao? Zadrhtavši pogledao je rastrgane papire, ladicu u kojoj je ležao njegov revolver i pomislio: »Nisam imao druge mogućnosti!

DRUGI DIO BLANGARDOVA MISIJA 48

Ines je spretnim prstima vješto plela pokrivač za zipku. Prije no što će napustiti Limu, željela je poslati pošiljku za siromahe dobroj sestri Jeanni. Te je stvari izrađivala već za vrijeme plovidbe, a nastavila tim poslom za ono šest dana koliko je boravila u glavnom gradu Perua. Blangard se ovdje zadržao da bi sklopio sporazum s vladom Perua i nabavio peone potrebne za svoju ekspediciju. Pratioce je trebalo i oboružati u slučaju da ih banditi napadnu. Blangard i njegovi ljudi uvjerili su se naime da je kralj Anda predstavljao pravu vlast u toj južnoameričkoj državi. Svima je ulijevao strah zbog svojih tajantsvenih i iznenadnih podhvata i neobjašnjive tajne koja ga je orkuživala. Ipak ga nitko nije optuživao zbog okrutnosti. U pothvatima tih razbojnika krio se čak i određen privid pravednosti. Tako, na primjer, nikada nisu opljačkali dom nekog poštenog čovjeka. Napadali su samo na vlasnike hacijenda koji su bili škrti ili okrutni, ili su pak svoj imetak stekli na nezakonit način. Ako bi se ovi odup51 rli napadačima, bili bi opljačkani i njihov bi dom bio razrušen. Više njih je nestalo, pa se pretpostavljalo da ih je kralj Anda ubio ili pak držao zarobljene u nekom nepoznatom skrovištu među brdima. Peruanske vlasti i francuski konzul nastojali su nagovoriti Blangarda da se odrekne svog nauma. - Nećete ih-moći izbjeći. Morat ćete ulaziti u uske klance, pa će oni postati gospodari vaših života. To su ludo hrabri ljudi, a njihov je zapovjednik izvanredno spretan. Blangard je doista morao biti neizmjerno pohlepan kad usprkos svim tim savjetima nije odustao. Njegova djeca, kao ni on, nisu se htjela odreći svojih sjajnih nada što su ih neodoljivom snagom

odvlačile u te opasne krajeve. Jedva im je uspjelo, i to uz ogromnu cijenu, pronaći peone koji su se htjeli upustiti u tu pustolovinu. Ines i Jacques nisu znali što se događa. Ne bi ni znali za opasnosti što su ih čekale da Jacques nije pukim slučajem jednog dana prisustvovao razgovoru između Blangarda i vlasnika hotela u kome su odsjeli. - Ne shvaćani zašto nas onda vode sa sobom? -pitala se Ines iznenađeno i uznemireno. To putovanje, u drugom društvu, predstavljalo bi za nju veliko zadovoljstvo. Ovako joj je donijelo samo neprilika. Morala je na brdu neprekidno boraviti u društvu Blangardovih, i osim toga još podnositi uporno udvaranje Maxencea. Reklo bi se da nije primjećivao kako se hladno ponašala prema njemu. Uvijek je iznova nastojao osvojiti mladu djevojku. To je bilo tako očigledno da je neki trgovac, rodom Španjolac a francuski državljanin, jednog dana zapitao poslanika: - Uskoro će se zaručiti, zar ne? l i Maxence je na taj način postigao potpuno suprotni efekt od onog što je namjeravao. Ni isprva nije doduše bio drag sestrični, ali sad ga se čak počela gnj ušati. Otkad su stigli u Limu nije joj više toliko dosađivao. Posjećivao je grad i okolicu u društvu Edmee koja je izjavila kako se ne želi opteretiti s to dvoje »djece«. Zapravo je bila neizmjerno bijesna što bi, prilikom njihovih izlazaka, ljudi obraćali veću pažnju njezinoj sestrični nego li njoj. Počela ju je mrziti, na-noseći joj tisuću malih pakosti, čime je u mnogome otežala život mlade djevojke. Danas je Ines bila vrlo mirna. Svi su Blangardovi tog jutra krenuli na izlet u okolicu u pratnji francuskog konzula. Prisustvovala je s Jacquesom misi u nekoj doduše raskošnoj ali vrlo neukusno uređenoj katedrali, što je povrijedilo njen probrani ukus. Zatim je pošla s bratom u šetnju dugim ulicama s kućama u talijanskom

stilu. Nakon toga vratili su se u hotel čiji je vlasnik bio Francuz. Tamo su objedovali u društvu gospodina Mamelettea, poznatog mineraloga koji je također bio član Blangardove ekspedicije, i Ramona Sevalda. Ramon je bio čovjek pedesetih godina. Prije je posjedovao u Parizu veliko trgovačko poduzeće koje je dobro poslovalo. Zatim se pojavio neki konkurent, prihodi su se smanjili a neprilike rasle iz godine u godinu, tako da je Ramon Sevaldo nakon nekog vremena potpuno propao. Ipak se uspio nekako spasiti uz pomoć nekog moćnog prijatelja. Tako se barem govorilo. Pošto je likvidirao svoje poduzeće, krenuo je u Čile gdje su mu ponudili dobro zaposlenje trgovačkog predstavnika. Ali prije no što je krenuo onamo, 52 53 l zadržao se u Limi kako bi zaključio neke poslove. Bio je to ljubazan čovjek, ozbiljna izgleda i dosta simpatičan. Činilo se kao da je i vrlo uslužan. Ali ponekad je djelovao pomalo zbunjeno i suzdržano, kao što je to primijetila Ines. Ines je sjedjela uz prozor, odakle je mogla promatrati gužvu na trgu pred hotelom. Gospodin Se-valdo je upravo tog trenutka prolazio trgom. Neki visoki, smeđokosi momak dolazio mu je u susret, zadržao ga i rekao nekoliko riječi. Ines primijeti kako se gospodin Sevaldo trgnuo, a zatim učinio pokret rukom kao da se pomirio sa svime. Čovjek se udalji, a gospodin se Sevaldo vrati u hotel. Zazvonilo je četiri puta, pa je Ines ustala i pošla vidjeti što radi njezin brat. Bila ga je ostavila u salonu hotela dok je crtao. Ponijela je pletivo sa sobom, sišla i ugledala brata koji je upravo zatražio neka objašnjena od gospodina Sevalda koga je zaustavio u prolazu. - Znaš, radi se o onom natpisu na katedrali koga nisi razumjela, Ines! Gospodin Sevaldo kaže...

Prekinuo se i potrčao prema prozoru. - Oh, kako divna kočija! Kakvi konji! Pogledaj, Ines! Na trgu se pojavila predivna kočija koju su vukli krasni, vatreni konji neviđenom lakoćom. Kočijas i sluga bili su odjeveni u vrlo raskošnu peruansku narodnu nošnju. U kočiji je sjedio samo jedan čovjek. Primijetivši ga, Ines je kriknula od iznenađenja. Je li sanjala? Taj mladi čovjek, ponosna držanja i neobjašnjiva izraza lica, bio je onaj isti neznanac iz automobila koji umalo što nije zgazio dječaka, a ona ga je bila spasila. 54 i I nehotice se okrenula da nešto zapita gospodina Sevalda. Ali je zanijemila primijetivši njegovo blijedo lice, zgrčena usta i pogled uperen u kočiju koju su vukli bijeli konji. - Zar ne, Ines, nikada nisi vidjela ništa slično? -zaviknu oduševljeno Jacques. - Eto, tako nešto bih želio imati! Zapitat ću gospodina Mailleta tko je vlasnik te kočije. Potrčao je prema salonu, a sestra je krenula za njim. Ines obično nije bila znatiželjna, ali je ovaj put, na neki čudan način poželjela saznati ime tog neznanca. - Gospodine Maillet, hoćete li mi kazati tko je taj lijepi i ponosni mladić koga sam primijetila u onoj prekrasnoj kočiji? To je kočija mojih snova. - I mojih! - nadoda Jacques. - I mene zanmima tko je taj sretni smrtnik. - To je grof Roche-Glćon - lijepi don Miguel, kako ga zovu ovdje. - Roche-Gleon? - napomenu Maxence koji je upravo bio stigao. - To je francusko ime, zar ne? Opazio sam da ga spominju u društvenim vijestima iz Pariza. - Da, porijeklom je Francuz. Njegov je djed napustio Francusku. Najbogatiji je zemljoposjednik cijele Južne Amerike. To je čovjek izuzetne inteligencije i velikodušnosti, ali ujedno i pomalo čudan. Iako posjeduje hacijendu u Santa Luciji i divnu kuću ovdje u gradu,

ipak nikada ne ostaje dugo na jednom mjestu. Neprekidno putuje s jedne strane svijeta na drugu. Iznenada nestaje i ponovo se pojavljuje. Uz to ima čudnu naviku da se okružuje poslugom sa svih strana svijeta. 55 - Možda mu ovdje nije sve u redu? - reče gospodin Blangard udarivši se rukom po čelu. . - Ni govora! Da ste samo sreli njegov pogled, gospodine poslanice, ne bi vam tako što palo na um! Kakve oči! Zbog njih bi ljudi pošli na kraj svijeta. - Je li oženjen? - zapita Edmee slušajući sve to s velikim zanimanjem. - Nije, gospođice. Možete zamisliti koliko bi ga senjorita rado uhvatilo! Ali kažu da je taj čovjek od leda i da na svijetu postoji samo jedna osoba koja ga zanima: on sam. - Ima razloga za to! Doista ne postoji ništa drugo zanimljivo nasmija se podrugljivi Maxence. Prekinu se primijetivši Ines, a odmah zatim nastavi: - Sve dok jednog dana ne otkrijemo onu koja će nam postati draža od svega. Pa i od nas samih. Edmće ga pogleda zlobno, jedva uspijevajući zadržati podrugljiv osmijeh. - Dragi moj, postaješ sentimentalan. To ti uostalom pristaje vrlo dobro. Zar ne, Ines, to mu pristaje? - Ne vjerujem da to odgovara njegovoj prirodi -odvrati hladno Ines. - Ma nemojte!.. .Kako to znate? - pobuni se Ma-xence. - Baš naprotiv, vrlo sam sentimentalan... A i Edmee, iako se svemu ruga. Mogao bih se okladiti da joj je taj lijepi stranac osvojio srce i zavrtio glavom. Sestra ga bijesno pogleda slegnuvši ramenima. - Govoriš gluposti! Radije pođi, i pogledaj da li se Luret i njegovi drugovi pristojno ponašaju u gostionici gdje si ih smjestio.

- Smiri se, mala moja! Oni će sve urediti kako im bude najbolje odgovaralo. Uostalom, to su pravi 56 f f l janjci, ljudi ozbiljni i miroljubivi... Jednako kao i ovaj dobri učenjak kraj nas. I podrugljivom kretnjom ruke pokaza na malog ćelavog čovjeka, odjevenog u sivo odijelo koji im se zamišljeno približavao. To je bio gospodin Hamelet-te, pošten čovjek, ali uvijek odsutnih misli. Jacques potrči prema njemu i gurnu ruku pod njegovu. - Gospodine Hamelette, hoćete li mi dati sat iz mineralogije? Mladić je vrlo volio prirodne znanosti, pa se ubrzo sprijateljio s učenjakom. - Mladi moj prijatelju, za trenutak, jer moram još nešto obaviti. Hoćete li me otpratiti? - Hoću! A i Ines? - Dakako, ako to gospođica Ines želi. Ines je pristala, pa je pošla po svoj šešir. Kad se vratila, opazila je da je Maxence zaostao s učenjakom i njezinim bratom. Osjetila je kako je obuzima bijes kad je začula da i on namjerava krenuti s njima u šetnju. Kad je gospodin Hamelette obavio svoj poslić, oni su se polagano vraćali promatrajući kako pored njih prolaze otmjene kočije u kojima su se vozile lijepe Peruanke, raskošnih i napadnih haljina. Maxence je zatim primijetio kako se Ines divi čipkama u izlogu neke trgovine. Bilo je to djelo spretnih čipkara iz Cuzcoa u Meksiku. On joj je htio pokloniti jednu, i ona je morala, htjela ili ne htjela, prihvatiti taj poklon. No svom bratiću zahvalila je samo toliko koliko je to pristojnost nalagala.

Kad je Maxence gurnuo ruku u džep kako bi izvukao lisnicu, njegovi su prsti osjetili neki papir. Izvukao ga je i primijetio da je to komad crnog perga57 menta na kojem je bio nacrtan crveni krug okružen zrakama. Mladić problijedi. - Zar će nas ti luđaci slijediti sve dovle? - šapnuo je kroz stisnute zube. - Htio bih znati tko su oni! ...Tko mi je to mogao gurnuti u džep? Bio je vrlo zlovoljan na povratku u hotel, na veliko Inesino zadovoljstvo, jer se tako oslobodila njegove pažnje. Čim su stigli u hotel, Maxence je krenuo u očevu sobu. Blangard je sjedio zavaljen u naslonjač, a Edmee je stajala pred njim, namrštenih obrva i bijesna izraza lica. - Što se dogodilo? - zaviknu Maxence. - Pogledaj! - reče Edmee. - Pogledaj što su oni luđaci stavili ovamo dok je tvoj otac na svega pet minuta izišao iz sobe. Prišao je i užasnut se trgnuo. Na pokrivaču očeva kreveta bio je pričvršćen pergament sličan onom koga je malko prije pronašao u svom džepu. - Što žele od nas? Kakve su to glupe šale?! - zaviknu Maxence. Očigledno im se ne sviđa naša ekspedicija. Žele nas odvratiti od nje tim smiješnim opomenama. Ali kako su mogli ući ovamo? Nije li vlasnik hotela njihov suučesnik? - To bi trebalo provjeriti! - reče Edmee. - Pozovi ga... Hajde, saberi se, oče! Zbog te gluposti kao da si izludio. - Gluposti? Bojim se da je to nešto ozbiljno -promuca poslanik. - Ali imaš pravo, treba pozvati gospodina Mailleta. Kad je vlasnik hotela, ušavši u sobu, ugledao pergament, zadrhtao je i zastao kao ukopan. 58 - Braća pravde! - promuca prigušenim glasom. - Poznajete ih?

- Po čuvenju! O njima se govori tek kratko vrijeme, ali postali su snaga s kojom svi računaju, uključivši i vladu. - Ali tko su oni? - To nitko ne zna. Zna se samo da postoje zbog djela koja su izvršili. Kad budemo ovdje imali revoluciju, sigurno će uspjeti onaj kanditat za vladu koji uživa njihovu podršku. Moram priznati da je to uvijek najbolji od njih. Uostalom, ti tajanstveni ljudi kao da žele opravdati ime koje nose. Ako nekoga i ubiju, to znači da je dotična osoba počinila neki skriveni nekažnjeni zločin, ili da je nanijela zlo nekom drugom. Ti tajanstveni suci žele ipraviti pravo ili skriveno neznanje, nepravdu ili grijehe zakonskog prava. Ovdje je živio bogati Peruanac, don Pedro Me-guillo. Bio je to čovjek neizmjerno tvrda srca - jednako kao i njegova žena, ponosna dona Maria. Jedina joj je briga bila urediti se što ljepše da bi zapanjila sve gospođe u Limi. Don Pedro je imao nećaka i nećakinju koji su bili vrlo siromašni. Oteo im je nasljedstvo koje im je po zakonu trebalo pripasti. Ali ni to nije bilo dovoljno. On i njegova žena prezirali su ih i mučili na najrazličiti]e načine. Zbog svog imetka i otmjenog porijekla Meguillovi su imali velikog utjecaja u Limi i okolici. Ali jednog su dana pronašli don Pedra probodenog bodežom u dvorištu njegove kuće. Za rukav njegove košulje bio je priboden papir s riječima: »Braća pravde osvetila su ubogu siročad podlo izigranu od pravde njihove domovine.« Dona Maria je nestala i nikada se više nije čulo za nju. Kad su vidjeli da je više nema, nećak i nećakinja naslijedili su imetak svog pokvarenog rođaka. I ovdje su 59 f Braća pravde odigrala svoju ulogu. Jer suci su isprva namjeravali optužiti za umorstvo tu siročad zbog toga Što su ona trebala naslijediti imetak. Ali iznenada se predomisliše... a ja sam čuo da su primili tako užasno upozorenje da nigdje drugdje nije trebalo potražiti razloga tome što su se tako iznenada predomislili.

- Sve je to užasno! - nadoveže zapanjeno poslanik. - Ali kako su mogli ući ovamo u sobu? - Čine oni i mnogo zamršenije stvari, gospodine poslanice. Don Pedra ubili su upo bijela dana, u osam sati ujutro u njegovu dvorištu. A kuća je bila puna posluge. - Znači, netko od njih je bio suučesnik? - Tko zna? Ta družba posjeduje užasnu, tajanstvenu moć. Ali do sada nije bilo moguće proniknuti u njihovu tajnu. - U svakom slučaju, gospodine Maillet, bilo bi dobro kad biste nadzirali svoju poslugu - reče Edmee. - Bez sumnje, to može biti samo netko od njih. Samo netko od njih se mogao usuditi izvršiti ono što ja smatram glupom šalom. Kad je vlasnik hotela, očigledno vrlo zabrinut, izišao iz sobe, Maxence reče, udarivši šakom po stolu: - Zar ti luđaci žele spriječiti izvršenje našeg plana? Reklo bi se da znaju što namjeravamo poduzeti! - To je lako moguće jer je gospodin Nardiere mogao pokazati dokumente i nekome tko nije zaboravio na njihov sadržaj... Sjeti se da su nas već u Parizu željeli prestrašiti tim svojim papirićima. Ne govoreći o onom koji je bio pričvršćen za odijelo mladog Billa, usprkos našem oprezu, našli smo kod sebe još četiri upozorenja. Znaš i sam da smo, otkrivši, prva dva, otpustili slugu, kuharicu i sobaricu i zaposlili druge. Ti su ljudi nesumnjivo vrlo spretni i imaju 60 posvuda saveznike. Ali mi im ne namjeravamo popustiti. Ono što nas očekuje je i odviše sjajno... Oče, nemoj se držati kao da te je netko već zadavio! Ma što govorio Maillet, za mene su Braća pravde samo obični komedijanti. Gospođica Edmee Blangard to više nije govorila one iste večeri kad je, ušavši u svoju sobu, ugledala svog malog japanskog psića probodenog dugim bodežom za pod. Ručka podeža bila je umotana u papir na kome je, uz uobičajeni znak, pisalo:

»Braća pravde nisu komedijanti!« Edmee je tako glasno kriknula da su odmah dotrčali Blangard i Maxence. Poslanik je brzo pošao do konzula kako bi ga nagovorio da pozove policiju. Ali dobio je ovaj odgovor: - Nitko ovdje ne želi napasti tu tajanstvenu družbu. Ona može sve i neranjiva je. - Ipak, gospodine Gleuze, valjda nećete dopustiti da ti razbojnici nekažnjeno muče francuskog državljanina? - zaviče bijesno poslanik. - Francuskog ili kojeg drugog, svi im se pokoravaju. Prošle godine nestao je neki bogati Englez koji je putovao ovom zemljem. Svi napori engleskog konzula propali su jer se ovdašnje vlasti nisu htjele miješati u to. A budući da se konzul nije želio smiriti, već je Čak i počeo prijetiti, primio je od te tajanstvene družbe upozorenje: »Ukoliko se ne smirite, kaznit ćemo vas.« Ipak je nastavio. Jednog dana nestao je njegov sin kome je bilo devet godina. Nije mu se moglo ući u trag. U sobi malog Willyja pronašli su obavijest: »Ukoliko ga želite ponovno sresti, izvjesite bijelu zastavu na svojoj kući kao znak da ćete obustaviti potragu za Harrvjem Peulmannom.« Nesretni 61 otac je to učinio, a jednog su jutra pronašli malog Willyja usnulog na krevetu. Bio je zdrav i dobro se osjećao. Ispričao je da ne zna kako su ga oteli. Našao se jednog dana u nekoj spilji. Neka žena stroga izgleda donosila mu je vrlo dobru hranu. Dala mu je i igračke i dječje knjige. A kad je zaplakao dozivajući svoje roditelje, ona mu je samo kazala: »Ne boj se! Ponovo ćeš vidjeti svog oca i majku. Moraš samo pričekati kratko vrijeme.« - Kako čudno! - zaviknu poslanik. - Znači, treba mirno podnositi sve što ti lopovi čine? Ali oni će nas ubiti! - Možda bi bilo bolje da odustanete od svoje namjere, jer im se to zacijelo ne sviđa.

- Da odustanemo... zbog tih bijednika koji se skrivaju pred nama! zaviknu Blangard širokom kretnjom ruke. - Nemojte se šaliti, Gleuze! - To bi bilo najpametnije, uvjeravamo vas! Oni će vas moći udariti bilo gdje, usprkos najvećem oprezu. Blangard se unio u konzulovo lice: - Dragi moj, poslušajte me dobro! Vlada mi je dala zadatak, a moja je dužnost izvršiti ga do kraja, pa makar zbog toga i stradao. - Dobro, dobro! Vi ste junak, Blangarde - napomenu konzul glasom punim divljenja. Ali istovremeno je pomislio: »Što li ga tjera na to da se upusti u takvu opasnu igru?« Da je mogao prodrijeti u dušu svog prijatelja, uočio bi da taj baš i nije bio tako miran. Da je Blangard bio sam, vjerojatno bi bio odustao. Ali Maxence i Edmće bili su bijesni na nevidljive neprijatelje i preplašeni da će izgubiti imetak o 62 kome su sanjali, pa su odlučili krenuti dalje pa bilo što bilo. Anatole Blangard se pokorio kao i uvijek svemoćnoj odluci svoje djece. 63 II Blangardova se ekspedicija približavala opasnoj zoni u kojoj je vladao kralj Anda. Petorica ljudi koje je odabrao Puchet pridružila su se Blangardu i njegovima na kraju željezničke pruge. A zajedno s njima i peoni i vodiči teško natovareni. Svi su bili dobro oboružani. Sve do sada putovanje je proteklo u redu. Braća pravde nisu se više javljala, pa je Blangard počeo izjavljivati kako su on i njegova djeca bili žrtve glupih komedijanata. Cilj ekspedicije ukazivao mu se u još blj eštavij im boj ama. Laganu uznemirenost osjetio je Blangard tek kad je opazio da su naselja bivala sve rjeđa a stanovništvo sve malobrojnije. Svakog su

dana sve više prodirali među divna i nepoznata brda, sve dok im jednog dana jedan od vodiča mula ne izjavi: - Iskreno govoreći, gospodine, ne bih vas bio slijedio ovamo ni za sve blago ovog svijeta kad ne bih znao da kralj Anda nikada ne ubija siromahe poput mene! 64 Na posjedima, gdje je ta mala grupa ljudi često nalazila gostoprimstvo, čule bi se uvijek slične uzne-miravajuće izjave: - Gospodine, nikad nećete proći! Gospodar brda vas promatra iz zasjede. Jednog će vas trenutka uhvatiti i nitko se od vas neće spasiti. Ines, koja je prevodila Blangardu, reče mu jednog dana: - Pitam se, rođače, zašto ste svoju kćer i mene poveli u takvu opasnost? - Dijete moje, nisam znao za sve to! Tek sam u ovoj zemlji saznao kakve sve neprilike čekaju moju ekspediciju. Možda sam vas trebao ostaviti u Limi ili poslati u Francusku. Ipak vjerujem da ljudi pretjeruju. Još uvijek nisam odviše zabrinut. Razbojnici koji uznemiruju dobre seljake sigurno se neće usuditi napasti dobro oboružanu grupu ljudi. - Sigurno ste već i prije vašeg odlaska ponešto znali i pomalo se plašili, jer ste poduzeli mjere sigurnosti. Govoreći tako Ines pokaza na Pugota i njegove ljude koji su sjedjeli pred nekom seljačkom kućom i kartali se. - Ti momci su doseljenici i žele raditi u novom rudniku koga ćemo otvoriti. Obećao sam im dobru zaradu. Za njima će doći drugi. Oboružao sam ih tek kad sam saznao za tu opasnost koja nas čeka. Ines ne odgovori ništa. Ali Blangard se varao kad je mislio da ju je razuvjerio. Iako je djelovala vrlo veselo, ona je oduvijek bila ozbiljna djevojka, i znala je dobro promatrati sve oko sebe. Tako su je neke stvari pomalo čudile. Čudnim joj se činilo ponašanje tih takozvanih doseljenika. Bili su veoma lijeni, prepuštajući sav posao peonima i vodičima mula. Pušili

65 su i počeli se kartati tek što bi se negdje zaustavili. Neotesano su se ponašali i očigledno pokazivali svoj prezir prema Blangardu i Maxenceu nazivajući ih »građanima«. Jedino joj se mladi Bille sviđao nešto bolje od ostalih. Njegov je pogled bio pošteniji i nekoliko je puta pomogao bratu i sestri. Uz sve poteškoće puta Ines je imala i raznih drugih neprilika. Osim što ju je Maxence progonio svojim udvaranjem, osjećala je svakog dana sve više da je Edmee ne voli. Gospođica Blangard je, živeći neprekidno kraj te lijepe djevojke, osjećala kako u njoj raste ljubomora. Ona se očitovala u bezbroj sitnica. Tako je u Inesinu društvu voljela spominjati stvari zbog kojih bi mlada djevojka pocrvenjela i osjetila nelagodu. Jacques je uživao u tom životu. Nastavio je učiti geologiju i mineralogiju od gospodina Hamelettea, razgovarao s peonima i "izbjegavao buduće rudare čija mu se lica nisu sviđala, kao ni njihovo ponašanje. U svakom drugom društvu bi Ines uživala usprkos prijetećoj opasnosti. Sve joj je bilo novo, i ljudi, i običaji i narodna nošnja. A što je karavana dublje prodirala u brda, to je pogled postajao veličanstveni-ji. Dakako da je medalja imala i svoje naličje. Iznenada bi izbijale užasne oluje, a prolomi oblaka tjerali bi putnike u, na brzinu podignuta, skloništa. Ili su pak - a osobito sada kad su prodrli dublje među brda - morali prelaziti opasnim prolazima. Samo su ih izvanredno spretne mule mogle spasiti od pada u užasne ponore. Ines je neprekidno promatrala svog brata znajući da je pomalo lakomislen i odviše hrabar. Osobito kad 66 bi ga opijao gorski zrak. Edmće joj se rugala zbog toga nastojeći još samo podstaknuti mladića.

- Ines, nećeš ga moći neprekidno zakrivati svojom suknjom! Ostavi ga na miru, nemaš se čega plašiti! Hajde, Jacques, malo gibanja će ti samo koristiti! Ali Jacques nije želio uznemiriti sestru i nije je poslušao. Bar bi neko vrijeme jahao pažljivije. Nailazili su na sve manje obrađene zemlje, uboge kuće Indijanaca bile su sve udaljenije jedna od druge. Ponekad bi putnici sreli nekoliko Indijanaca. Žene bi nosile djecu na leđima i prele pamuk krateći sebi time vrijeme na putu. Na pojedinim istaknutim mjestima opazili bi napuštene utvrde podignute nekoć od Inka. Ines je sve zanimalo i rado bi bila saznala sve o vladarima koji su tom kraju donijeli pravu civilizaciju. Ali oko nje nije bilo nikoga tko bi mogao zado-voljti tu njezinu želju. Gospodin Hamelette posvetio se svim svojim srcem samo svojoj nauci, a Blangard se nikada nije bavio poviješću. Maxence i Edmee ponašali su se poput tolikih drugih mladih koje nije zanimalo ništa što se dogodilo prije 1789. godine »koja nam je donijela slobodu«, kako je govorio Blangard. Jednog poslijepodneva, kad je karavana napredovala pod izvanredno čistim nebom, predvodnik peona reče Blangardu: - Požurimo, gospodine! Sprema se užasna oluja. Ubrzo će izbiti! - Oluja! - zaviče poslanik - po ovom vremenu... Taj dobri Matego je lud! - Ovi ljudi poznaju bregove i oslanjaju se na znakove koje mi ni ne zapažamo - usprotivi mu se Ma-xence. - Poslušajmo ga radije. . 67 Putnici su se tog trenutka nalazili na pustoj i otužnoj visoravni, pokrivenoj rijetkom travom koju su u tim krajevima nazivali puma. Puhao je ledeni vjetar, iako je sunce sjalo. Počeli su se polagano spuštati padinom za predvodnikom peona koji je zacijelo dobro poznavao taj kraj. Ali, iako su požurili, iznenada su iznad svojih glava začuli gluhi urlik oluje.

- Požurimo, požurimo! - zaviče predvodnik. -Niste još vidjeli slične oluje. Moramo za deset minuta stići do neke kuće u koju ćete se moći skloniti. Nakon nekoliko trenutaka putnici zapaziše kuću. Bilo je to bijedno zdanje udaljeno dvije stotine metara daleko na nekoj širokoj litici. - Kako ćemo stići donde? - zaviče Maxence. Ali Matego je već bez oklijevanja krenuo prema nekom strmom putu pokrivenom kamenjem skotrlja-nim s brda. Mule su se počele uspinjali zastrašujućim brdom. Oluja se približavala a munje kao da su na trenutke zasljepljivale putnike. Svi su krenuli tim putem. Volette, Luret i Miloc-hon odgurnuli su druge kako bi krenuli naprijed. Ines je jahala između gospodina Blangarda i gospodina Hamelettea. Iza nje je jahao Maxence, Jacques i mali Bille. Iznenada se začu užasan krik. Maxence je iznenada zadržao mulu na kojoj je jahao tako da se ova trgnula unazad udarivši u Jacquesovu mulu tako snažno da se ova poskliznula po uskom putu izgubivši zemlju pod nogama i survala se u tamni, stjenovit ponor. Jacques bi bio pao zajedno s njom da ga Bille nije uspio uhvatiti za rukav zadržavši ga tako dugo dok dječaku nije uspjelo stati na noge. Nitko ne bi mogao povjerovati da je taj mršavi Bille bio tako snažan. 68 Ines je vidjela samo kraj te male drame. Jacquesu je uspjelo doviknuti joj da bi je umirio: - Nije mi ništa! ... Stradala je samo moja uboga mula! - Požurimo, požurimo! - zaviknu predvodnik jašući na čelu kolone. Počele su padati ogromne kišne kapi. Nekoliko trenutaka kasnije uronili su u užasni prolom oblaka. Na sreću, bili su blizu cilja. Još nekoliko trenutaka i mala se karavana našla pred kućom. Na vratima se pojavi starac zaogrnut u prljavi pončo.

- Požurite u spilje, gospođe i gospodo! - zaviče. Krenuli su za predvodnikom koji" je očigledno dobro poznavao to mjesto. Primijetili su da su brda iza kuće bila puna spilja. Uvukli su se u jednu vodeći mule za sobom. Životinje su bile prestrašene zbog neprekidnog bljeska munja. Tog je trenutka izbila oluja svom snagom, a predvodnik zaviče: Gospodo, zahvalimo proviđenju da smo stigli do ovog zaklona! Inače se ni jedan od nas ne bi uspio zadržati na putu. Jacques se bacio u sestrin zagrljaj: - Ines, kakvu sam opasnost izbjegao! Moram Billu zahvaliti što mi je spasio život. Brzo je ostavio sestru i krenuo pruženih ruku prema Billu promatrajući ga licem ozarenim od smijeha. Na Billovu se licu pojavi zadovoljstvo. - Učinio sam što sam mogao, gospodine Jacques - reče stisnuvši mladićeve ruke. - Zahvaljujući prisutnosti duha i svojim snažnim rukama... 69 Prekinuo se primijetivši kraj sebe Ines. - Hvala, gospodine Bille! - reče uzbuđenim glasom mlada djevojka. - Nikad vam neću moći dovoljno iskazati svoju zahvalnost zbog onoga što ste učinili za nas. - To ne treba ni spominjati, gospođice! Ne, doista ne treba. Prvi put u životu Bille se osjećao nelagodno i pomalo dirnuto. - Ali kako ste se mogli tako iznenada zaustaviti, gospodine? - doda okrenuvši se prema Maxenceu koji je stajao u sjeni frčući uzbuđeno svoj crveni brk. - Prekrasno! Kao da me ta glupa mula zapitala smije li stati ili ne! Htio bih tebe vidjeti na svom mjestu, Bille! Edmee, čije je lice bilo pomalo zgrčeno, pristupi bratu. - Čemu su mogle služiti te spilje? Znaš li, Ma-xence? - zapita brata. - Nemam pojma! Neka to Ines zapita predvodnika.

Ines i njezin brat, koji su dosta dobro govorili španjolski, služili su kao tumači svojim rođacima. Na Inesino pitanje predvodnik odgovori: - Te su spilje prije služile za sahranjivanje mrtvaca. U nekima od njih nalaze se još kosturi. - Brr, kako strašno! - nadoveže Edmee kad joj je,Ines prevela odgovor. - Ipak, bolje i taj zaklon nego nikakav. Karavana se odmah počela pripremati da provede kraj dana i noć u tim spiljama. Blangardovi, Ines, Jacques i gospodin Hamelette smjestili su se u jednoj, dok su se predvodnik, peoni i drugi članovi ekspedicije razišli po drugim spiljama. 70 Pošto su povečerali konzerve i namirnice kojima je kravana bila obilno opskrbljena, svi su krenuli na počinak. Ines je bila užasno umorna zbog ubrzanog marša, a osobito zbog strašne opasnosti koja je bila zaprijetila njezinu bratu. Padala je od umora vjerujući da će istog trenutka zaspati. Ali tek što je legla kraj Edmee u dio spilje određen za njih, obuze je strahovita uznemirenost. Nije uspjela zaklopiti oči. U mašti su joj se prikazale zastrašujuće vizije. Vidjela je pred sobom sliku okrvavljenog Jacquesa koga je bilo nemoguće prepoznati. Napokon je ustala kako bi odagnala te neugodne misli. Polagano, ne želeći probuditi Edmee, krenula je prema izlazu spilje. Oluja je bila prestala. Na nebu su sjale zvijezde, a zrak je bio svjež i vrlo hladan. Ines zadršće i umota se čvršće u svoj ogrtač. Kako je žalila što se nije odlučnije oduprla čudnoj zamisli gospodina Blangarda da nju i njezina brata povede na tu opasnu ekspediciju! Što je ona dulje trajala, to joj se sve više činilo da ih čeka neka velika opasnost... Iznenada zadrži dah i nagne se naprijed. Iz susjedne spilje izišao je neki čovjek... visok i mršav. Hodao je teturaj učim korakom. To je morao biti Pigot. Jedino je on tako hodao, zahvaljujući neprekidnom opijanju. Govorio je naime da mu

je to potrebno za održavanje snage. A njome se pak nikad nije koristio jer, osim možda Lureta, nije bilo Ijeni-jeg čovjeka od njega. Za njega je bilo najvažnije da uvijek ima nešto za popiti i da od njega ne traže odviše. Inače je zapravo vrlo miran čovjek. 71 Kamo je odlazio u ovo doba noći? Vjerojatno je popio više nego inače kako bi prikratio vrijeme u spilji. Možda se želio otrijezniti na svježem gorskom zraku. Krenuo je prema susjednoj kući. Ines ga više nije vidjela. Je li ušao u kuću? Ostala je stajati nepomično pitajući se pomalo zabrinuto ne bi li trebala gospodinu Blangardu kazati što je vidjela. Prošlo je pet minuta. Ponovo se pojavi visoki Pi-gotov lik, teturajući s jedne na drugu stranu. Čovjek je pošao prema spilji u kojoj su spavali njegovi drugovi i nestao u njoj. Tad se Ines također vratila i legla kraj Edmee koja je duboko spavala. Onaj isti neobjašnjivi nemir još joj uvijek nije dao spavati. Prob-djela je cijelu noć opsjednuta nejasnim strahom. 72 III Ujutro je sunce probudilo malu karavanu. Ines je prišla ulazu u spilju i zadivljeno kriknula ugledavši visoke, snijegom pokrivene vrhunce obasjane svjetlošću. - Pogledaj, Edmće, kako je to prekrasno! Gospođica Blangard se češljala pred zrcalom koje je stajalo na malom prenosnom stolu. Slegnula je samo ramenima napomenuvši podrugljivim glasom: - Kako se lako oduševljavaš, Ines! Meni je taj veličanstveni kraj počeo već pomalo dosađivati. Bila bih sretna kad bismo već stigli do cilja. - Jesmo li još daleko od njega, Edmee? - Predvodnik je kazao još dva dana hoda.

Vani su peoni pripremili mule, dok su Pigot i njegovi drugovi kuhali kavu na ognjištu koga je uredio spretni Bille. On je bio najsnalažljiviji čovjek od svih njih. Kraj kućice je predvodnik razgovarao s vlasnikom tog bijednog zdanja. - Dođi, Jacques! - pozove Blangard dječaka. -Ispitat ćeš onog čovjeka je li nešto čuo o slavnim raz73 bojnicima koji bi nas trebali napasti po svemu što su nam predskazali. Čovjek se počeo smijati već na prve Jacquesove riječi. - Razbojnici! Njih se ne treba plašiti! Ljudi poput vas brzo bi ih nadvladali ukoliko bi se i usudili napasti na vas. Što se mene tiče, nikada nisam primijetio niti jednog od njih. Sve su to samo priče, izmišljene vjerojatno samo stoga da bi gospodu poput vas spriječili da posjete naše predivne Ande. - To sam i sam mislio - složi se zadovoljno Blan-gard s njegovim riječima. - Reci sad predvodniku da bih rado malko promijenio smjer našeg putovanja. Umjesto da odmah krenemo do rudnika Santa Rosa, poći ćemo prvo u Monteno. - To je moguće - odgovori predvodnik kad mu je Jacques saopćio Blangardovu želju. - Poznajem put. Bio sam jednom tamo. To je jedan od najdivnijih krajeva Kordiljera. Vraćajući se s predvodnikom prema spiljama, Blangard ga zapita uz Jacquesovu pomoć: - Što taj čovjek radi ovdje? - Njegovo je ime Jose Valina. Sakupio je nešto novaca radeći u rudnicima srebra, pa je došao na čudnu zamisao da se nastani ovdje. Veći dio godine ne vidi žive duše. Pravi je čudak, ali vrlo pošten čovjek. - A kako se hrani? - zapita Jacques. Matego odmahnu. - Bez sumnje ima zaliha. Tog se trenutka Ines približila Blangardu.

- Moram vam nešto kazati nasamu. On odgovori pomalo iznenađen: - Vrlo rado. Pođimo onamo! 74 Ispričala mu je sve o Pigotovu noćnom izlasku. Ali Blangard bezbrižno slegnu ramenima. - Vjerojatno je pio, pa je izišao bez ikakova razloga. Kako bi se i mogao sporazumjeti s Valinom kad ne zna ni riječi španjolski? A i zašto bi to učinio? Uostalom, vidjet ćemo ... Pigot! Čovjek koji se motao oko peona približi im se vukući noge za sobom. - Noćas si šetao, momče, zar ne? - izravno ga zapita poslanik. Pigot raširi oči pogledavši ga naj začuđenij im pogledom na svijetu. - Šetao, gospodine Blangard? Kakva pomisao! - Moja rođakinja te primijetila kako ideš prema onoj kolibi i nestaješ iza nje. Pigot pogleda Ines. Činio se još samo više iznenađen. Ali mlada djevojka je u njegovim sivim zjenicama opazila sjaj koji je na trenutak odagnao tupi pogled pijanca. - Vidjeli ste me, gospođice! Kako čudno! Vjerojatno sam i opet hodao u snu. To mi se događa s vremena na vrijeme. Sada sam već nekoliko godina imao mira... Posljednji put sam se, ne lažem vam, navodno šetao po krovovima... svi koji su me vidjeli zgrozili su se. Ali nisu se usudili ništa kazati iz straha da me ne probude... Šetao sam se dobrih četvrt sata a zatim se mirno vratio u krevet. Kad su mi drugog dana sve ispričali, rekoh: »Kakva glupost, nisam se ni pomakao!« Vjerojatno mi se to isto dogodilo i sinoć. - Nesumnjivo - odvrati poslanik zadovoljan njegovim objašnjenjem. - Jesi li se umirila, Ines? - A čega se to gospođica plašila? - raspitivao se Pigot. - Ničega! - odvrati nemarno Ines. 75

Htjela se vratiti u spilju koja joj je služila kao soba, ali je Blangard uhvati za ruku. - Drago moje dijete, moram vama i Jacquesu saopćiti nešto vrlo važno. Pozovite svog brata, i pođite sa mnom. Ona ga sva iznenađena posluša. U pratnji Blan-garda ušla je u jednu od spilja u kojoj su već sjedjeli Edmee i Maxence na sklopivim stolicama i o nečemu tiho razgovarali. Primijetivši Ines, Maxence ustane, pruži joj ruku i reče oduševljeno: - Ines, s vama je ušla svježina i svjetlost izvana. Mlada djevojka je jedva dotaknula prstima ponuđenu ruku i odvratila od mladića svoje crne, tako hladne i prezirne oči. Edmee se podrugljivo nasmije. - Ines ne voli sentimentalnost, Maxence! Mladić Ijutito pogleda sestru. Ali Edmee nastavi kao da to nije primijetila: - Naša draga rođakinja, koja izgleda tako nježno, zapravo je vrlo odlučno stvorenje. Kreće se samo po sigurnom tlu i ne voli laskanja... A zlato je nešto vrlo stvarno, Ines! Mi ćemo vam ga dati. Jer moj otac želi baš u tom smislu učiniti senzacionalno otkriće. - Iako sam ga htio odgoditi još neko vrijeme -doda Maxence vatrenim pogledom, ipak nije mogao utjecati na Ines. - Kakvi ćemo sada biti pred vama, mala zlatna kraljice? Kako ćete gledati na svoje uboge rođake? - Sjednite, Ines! - reče Blangard pokazavši na stolicu. - A ti, Jacques, smjesti se kamo želiš... Poslušajte me dobro, djeco... Poslanik poprimi svečano držanje kao tada kad bi 76 se pojavio za govornicom Parlamenta uspavljujući svoje kolege. - Kad sam preuzeo starateljstvo o vama, pronašao sam među papirima vašeg djeda određeni dokument pun neshvatljivih riječi za nekoga tko nije bio stručnjak. A ja to nisam bio. Na sreću, tu je bilo priloženo i objašnjenje nekog znamenitog jezikoslovca, kao što

je to bio napisao vaš djed. Vaša je baka, kao što vam je poznato, bila španjolskog porijekla... - Da, zvala se Manuela de Garate - prekinu ga Jacques. - Bila je vrlo lijepa i čini se da joj Ines sliči. - To nisam rekao ja! - nadoda Maxence s ljubaznim osmijehom. Djevojka pocrveni od nestrpljenja dok je Blangard nastavio: - Otac done Manuele, Alfonso Garate, nastojao je obogatiti se u Peruu. Nije mu uspjelo, ali je nabavio jedinstveni dokument koji je potjecao od bivših vladara te zemlje. U njemu je bilo navedeno gdje se nalazi neopisivo bogat rudnik zlata. Bio je smješten na Kordiljerima, nedostupan svima koji nisu poznavali tajni prolaz do njega. Zašto se don Alfonso vratio u Francusku, umjesto da odmah krene u potragu za rudnikom to ne znam. Umro je ubrzo nakon što je njegova žena rodila kćerku. Njegova je udovica pronašla taj papir, ali ne mo-gavši ga pročitati zatvorila ga je u ladicu zajedno s drugim starim obiteljskim papirima. Njezina kćerka Manuela udala se za mladog francuskog oficira Ro-berta Brevysa - vašeg djeda. On je našao jednog dana te papire, ali nije obratio pažnju na njih već ih je zatvorio u ormar. Tamo ih je pronašao vaš otac neko vrijeme nakon vjenčanja s Marijom Nardieres. 77 Rukopis mu je bio nepoznat a nejasni znakovi nacrtani na papiru nisu mu ništa govorili pa ih je predao svom tastu čiji je najbolji prijatelj bio onaj znameniti jezikoslovac... Ovaj je nakon dugog proučavanja shvatio što piše u dokumentu, pa je kazao vašem ocu kakvo ga bogatstvo čeka s one strane mora. Kako je uspjelo sačuvati tu tajnu? Zašto vaš otac Henri Brevys nije pokušao otkriti to blago? Razlog vjerojatno treba potražiti u nekoliko rečenica napisanih rukom gospodina Nardieresa spremljenih zajedno s dokumentom. Pročitat ću vam ih...

I Blangard izvuče iz džepa lisnicu, pogledavši pri tom svoje mlade rođake, želeći se uvjeriti kakav su dojam ostavile na njih njegove riječi. Ines ga je promatrala iznenađeno i u nevjerici poput osobe koja baš nije previše vjerovala u ono što su joj govorili. Jacques je pažljivo slušao s licem nekoga tko sa zanimanjem sluša neku zgodnu priču. - Kako zgodno! To je nalik na pustolovni roman! - zaviče oduševljeno. - A mi smo glavni junaci! Kako zabavno! - Momak u tome ne vidi ništa drugo! - nasmija se Maxence. Blangard koji je iz novčarke izvukao neki papir započe polagano čitati: »Draga moja djeco, vama pišem ove retke. Kad jednom nađete taj stari dokument zasigurno ćete se zapitati kako smo mogli prezreti to zlato i nikada vam ga ne spominjati. Poslušajte me dobro, djeco moja! U trenutku kad nam je naš učeni prijatelj Guillas saopćio što taj dokument sadrži, vaš je otac već bio neizlječivo bolestan. Umro je nekoliko godina kasnije. Bio je jednostavan čovjek, poput vaše majke, a moje kćerke. Nije imao skupocjenih želja, a nepre78 kidna pomisao na smrt odagnala je od njega sve ljudske taštine. Sve je vidio u drugom svjetlu. »Nećemo se brinuti za to« govorio mi je. »Naša će djeca imati poštena primanja koja će im dostajati za život. Možda bi im to zlato moglo biti kobno.« Vaša se majka pak bunila: »Ali uz pomoć tolikog zlata mogli bi činiti dobra djela.« »Da... dobra djela... ali i loša... Zamisli kako bi navalili na tu ubogu djecu zbog zlata! Evo, Marie, što ćemo učiniti. Zatvorit ćemo taj dokument, a kad naša djeca odrastu i sazore, naći će ga i učiniti s njim što ih volja.« Ja sam se složio s tim, a Guillas je obećao da će šutjeti. Dokument smo zatvorili u pisaći stol zajedno s objašnjenem mog prijatelja i

ovim pismom što sam ga napisao po diktatu mog zeta. Tako ćete saznati porijeklo nasljedstva. A sada, djeco moja, postupite onako kako vam to savjest nalaže. Možda će vam to zlato pomoći da se oslobodite bijede i učinite dobra djela. Ukoliko pak podstrekne u vama želju za uživanjem, izbjegavajte ga poput svog najljućeg neprijatelja! Jacques Nardieres« Suze su navrle u Inesine oči. A i Jacquesove se ovlažiše. - Ubogi djed! - šapnu uzbuđeno mlada djevojka. Blangardovi su promatrali ovo dvoje mladih s iznenađenjem koje nije bilo glumljeno. - Kad čovjek sazna takvu novost, morao bi se drugačije ponašati zaviče Edmee. - Znate li kakvo je to blago? Možda vrijedi stotine milijuna! 79 - Toliko? - iznenadi se Jacques raširivši oči. - Ne znam što ćemo s tolikim novcem... Ines, možda bih mogao kupiti automobil? I otputovati daleko... A mogao bih dati i nekoliko milijuna opatu Bleuzeu koji se žali da nikada nema dovoljno novaca da pomogne sirotinju. - Nekoliko milijuna! I ništa više? - nasmija se glasno Edmee. - Na sreću, proteći će još dosta vremena dok ne postaneš punoljetan, pa nećeš moći činiti takve gluposti. - Gluposti? - odvrati Jacques vrlo povrijeđeno. -Zato jer želim pomoći siromasima? Doista prekrasno govorite. Ines ga prekinu kretnjom ruke. - Ušuti, Jacques! Nije potrebno raspravljati o imetku koga još ne posjedujemo... Ali dragi rođače, ne shvaćam zašto ste odabrali baš današnji dan da nam to saopćite? Blangard se lagano nakašlja. - Evo objašnjena, Ines... Htio sam iskoristiti misiju koju obavljam za francusku vladu i pokušati pronaći to nalazište zlata. Prema dokumentima ono se nalazi blizu rudnika Santa-Rosa, službenog

cilja našeg putovanja. Zamislite što bi se bilo dogodio da sam govorio o našem pravom cilju! Tko zna na kakve bih zapreke bio naišao od samog početka? Stoga sam i sačuvao potpunu tajnu o svemu tome... čak i pred vama. Ines i Jacques, vrlo ste mladi, neka neoprezna riječ mogla vam je pobjeći preko usana. Ukratko, mislio sam da će biti bolje da se što više približimo cilju, pa da vam tek tada saopćim istinu. - Stoga ste nas dakle poveli? - zapita polagano mlada djevojka, promatrajući ozbiljno svog starate-lja. 80 - Dakako, zbog toga! Kako bih vam omogućio da sami uđete u posjed svog divnog nasljedstva. Sad se taj trenutak približava. Kad jednom prijeđemo rijeku Monteno, bit ćemo već posve blizu našeg cilja... Ne kuca li vam zbog toga srce, Ines? - Doista ne! - odvrati ona hladno. Maxence i Edmee zaviknuše začuđeno. - To nije moguće! Samo se pretvarate, Ines! -reče mladić. - Zar je to moj običaj? - odgovori Ines. - Ne, to nisam htio kazati... Ali nije moguće da vas mogućnost dobivanja takvog imetka ne uzbuđuje. - Nije baš tako. Ne želim se praviti boljom no što to jesam. Priznajem da i ja volim raskoš, umjetničke užitke i otmjen život. Ali odgojena sam tako da shvaćam kako bi me te želje mogle odvesti na pogrešni put. Morat ću se dakle braniti od toga, pa ako se uspijem oduprijeti, ipak ću uvijek osjećati pritisak na svojim ramenima i tešku odgovornost koju nosi tako velik imetak... Dakako da ne mogu biti ravnodušna, jer će mi taj novac dobro doći, a i omogućiti da pomognem mnogim ubogim bićima. Govorila je sa suzdržanim uzbuđenjem i najvećom jednostavnošću. Blangardovi su je slušali zanije-mivši trenutak zbog tih njima tako stranih nazora. - Kakva si ti to! - zaviče napokon Edmee. -Uboga budalo! Uživaj u tome bez grižnje savjesti, uživaj u svom zlatu, ključu sreće!

A Maxence je podrži: - Imat ćete sve na svijetu što poželite. Ines, bit ćete kraljica, uživat ćete u svim blagodatima života. Još ste tako mladi, a vaš je život dosad bio vrlo sku81 čen i tmuran! Ne slutite kakva vam sve uživanja život priprema. Sad kad ste neizmjerno bogati. Ines se ponosno i odlučno uspravi pogledavši Blangardove: - Ne zaboravite da ja život ne promatram na taj način. Ne shvaćani kako me možete nagovarati na to da u životu tražim samo svoje vlastito zadovoljstvo. Zar ne mislite da je naša prava dužnost pomagati siromasima? Blangard i Maxence se ugrizoše za usne. Ali Ed-mee se glasno nasmije. - Kako je ta mala smiješna! Kakve su to čudne misli! - Ona je potpuno u pravu - prekine je brzo Ma-xence. - Potpuno je u pravu.. .Ines, morat ću se prijaviti k vama u školu kako bih naučio što je pravi život. Ona mirno odgovori: - Ljubim svoje bližnje, volim jednostavnost i milosrđe. To nisu nikakve nove doktrine. Nikada ih ne treba zaobraviti. Zatim, kao da nije primijetila nestrpljiv izraz Ma-xenceovog lica, ona doda okrenuvši se prema poslaniku: - Što namjeravate učiniti? - Krenuti prema nalazištu zlata i uzeti ga u posjed. Zatim, ako nam okolnosti omoguće, krenut ćemo prema rudniku Santa-Rosa tako da bi naša ekspedicija sačuvala svoj službeni cilj. - Hoćemo li brzo stići onamo? - zapita Jacques, očiju sjajnih od uzbuđenja. - Nadam se, ukoliko nas nešto ne spriječi. Dosad je sve proteklo u redu, pa ne shvaćam ta pričanja o tobožnjim razbojnicima. 82

- Još nismo stigli na cilj! - napomenu Maxence s mnogo manje optimizma od njegova oca. - Kako bi to bilo zgodno kad bi nas napali! - poviče Jacques. - Dat ćete mi pušku, bratiću, zar ne? Znat ću se poslužiti njome i rastjerati ih, vidjet ćete! - Bilo bi nam milije kad se ne bismo morali uvjeriti u tvoju snalažljivost - prekinu ga Ines lupnuvši ga prijateljski po ramenu. Hajdemo spremiti našu prtljagu da ne bismo kasnili u trenutku odlaska. - Imate dosta vremena! - reče Maxence pogledavši na sat. - Nećemo krenuti prije jednog sata. Mogu li vam možda u nečemu pomoći, Ines? - Hvala vam, snaći ću se sama. - Samo joj udvaraj kako bi joj omogućio da te odbije! - promrmlja podrugljivo Edmee kad su brat i sestra krenuli dalje. - Očigledno gubiš svoje vrijeme. - Molim te! Djevojka mora biti pomalo koketna. U biti je oduševljena što se bavim njome... Jednako kao što je oduševljena mogućnošću da dođe do zlata. Samo se pretvara. Ili joj možda vjeruješ? - Niti najmanje! Uostalom, sama je priznala da voli raskoš i dobar život. Kad jednom zaplovi tim tokom, kad jednom osjeti divljenje i zavist drugih, vidjet će sve to u drugom svjetlu, pa neće više misliti tako ludo. - Da, pobrinut ću se da se promijeni kad mi jednom postane ženom. Moram je privoliti na to... Možda to i neće biti tako teško! - doda on s velikom nadom. - Nisam sigurna! Rekla bih da ima čvrstu volju i da je vrlo promišljena. Vidiš li što nama predbacuje? Neće je biti lako preodgojiti, dragi moj! Na sreću ćeš njezinim imetkom sebi bogato naplatiti za sve te neprilike. 83

Blangard, koji je šetao spiljom s rukama na leđima, zaustavi se iznenada pred svojom djecom promatrajući ih zamišljeno. - Priznajte da su to čudna bića. Kako su mirno primili takvu vijest! Do đavola, da mi je netko, kad sam bio Jacquesovih godina, priopćio da posjedujem nekoliko stotina milijuna, sigurno bih se onesvijestio. - Jacques je mala budala. Djeluje mnogo mlađe od četrnaest godina. Ne razumije koliko je važan imetak u čovjekovu životu. Uostalom, nikad neće znati iskoristiti to bogatstvo. Rasipat će ga na glupu milostinju. - Ukoliko mu dademo priliku za to! - prošapće Edmće kroz zube. Brat i sestra se pogledaše istim tajanstvenim sjajem u dubini njihovih svjetlosivih zjenica. ...Ines je u međuvremenu spremala stvari koje su joj poslužile za vrijeme boravka u spilji. Ali misli su joj pri tom odlutale daleko. Mislila je na otkriće koje joj je iznenada staratelj otkrio. Čudila se što nije osjetila nikakvu radost čuvši vijest o tom iznenadnom bogatstvu. I sama je znala da nije savršena, kako je to i rekla Blangardu. Osjetila je sklonost prema otmjenom i raskošnom životu, koju je zbog svog odgoja uspjela ipak potisnuti. U prvi trenutak trebala je dakle osjetiti radost... Ali to se nije dogodilo! Jedini osjećaj koji ju je obuzeo bilo je iznenađenje i strahovit strah kojeg nije uspjela objasniti samoj sebi. Ovog se trenutka pitala zašto se Blangard toliko trudi da svojim štićenicima osigura basnoslovni imetak njihovih predaka. I malopomalo došla je Ines do zaključka: poslanik priprema za svog sina sjajnu svadbu. Mala Ines, neizmjerno bogata, trebala mu je 84 postati ženom. Što se tiče Jacquesa, njegov staratelj je još nekoliko godina mogao upravljati njegovim imetkom, i možda se okoristiti njime... Ines pocrveni. Kako je mogla i pomisliti da bi se gospodin Blangard mogao ponašati tako podlo prema svojim štićenicima! Nije učinio

ništa što bi dopustilo takvu pretpostavku. Doista, njezina odbojnost prema rođacima odvukla ju je i predaleko. Njoj bi odista bilo milije da taj dokument nikada nije bio otkriven. Uostalom, kako je gospodin Blangard mogao krenuti u potragu za nalazištem zlata prije no što se sporazumio sa zainteresiranima, što je bila i želja njezina djeda? U prvom iznenađenju zaboravila mu je to kazati. A uz to, usprkos objašnjenju njezina staratelja, činilo joj se čudnim što je sve do sada šutio. Osobito što nije kazao ništa njoj koja više nije bila dijete. Znala je čuvati tajnu. Ne, zasigurno, vijest o tom iznenadnom imetku nije je uopće obradovala. Naprotiv, osjetila je kako je obuzima neka neobjašnjiva tuga i uznemirenost. Iznenada joj se učini kao da je čeka vrlo mračna budućnost. Znala je da je čeka i oštra borba koju je predvidjela zbog neprekidnog Maxenceova navaljivanja, jer on kao da se na svaki nači želio oženiti njome. Kako bi mogla postati ženom tog sebičnog čovjeka bez ikakvih moralnih načela! Na samu tu pomisao cijelo se njezino biće bunilo. - Ines, završio sam - reče Jacques ulazeći u spilju. - I ti? Izađi sa mnom. Vani je mnogo ugodnije nego ovdje. Uhvatio je sestru za ruku i oboje iziđoše iz spilje. - Što to tamo rade? - zapita Jacques pokazujući 85 na Puchetove ljude koji su promatrali neki predmet što ga je Bille držao u ruci. Približio se neobično radoznao. - Lubanja! -zaviče Jacques. - Da, gospodine Jacques, lubanja koju smo pronašli u pozadini naše spilje. Ima još i drugih dijelova kostura... Sigurno to groblje malokad posjećuju. Nije tako lako doći ovamo kao na PereLachaise!* - Rekao bih - doda Luret kao da im daje lekciju

- da su bivši kraljevi zatvarali ovdje svoje uboge podanike i puštali ih umrijeti od gladi. To je bila njihova Bastillea. - A sada je zlatno doba - začu se podrugljivo Bil-leov glas. - Znaš, stari moj, ne vjerujem baš u to! Zato bismo se svi mi morali promijeniti. Ne vidim ni tebe, a ni tvoje drugove u ulozi janjaca... Osim toga, vjerujem da pravda ne postoji. - Postoji, ali ne na ovoj zemlji - napomenu ozbiljno Ines. Svi osim Billea se nasmijaše. Bille brzo nadoda: - Neka gospođica govori što misli! Ima pravo da iznosi svoje ideje, zar ne? Treba poštivati svačije uvjerenje, kako je jednom na predavanju kazao Puc-het. Bille se zatim okrenu i priđe gospodinu Hamelet-teu koji je sređivao svoje uzorke minerala. - Mogu li vam pomoći, gospodine? - ponudi se. - Hvala, dječače moj! Neću vas odbiti jer pomalo kasnim zbog proučavanja nekih čudnih primjeraka. - I ja ću vam pomoći! - zaviče Jacques koji je pritrčao. - Zatim ćemo objedovati kako bismo mogli krenuti dalje... Htio bih stići što prije. * Groblje u Parizu - op.pr. 86 IV Kada su četrdeset i osam sati kasnije stigli u klanac Monteno, uvjeriše se da je predvodnik bio u pravu. Ovo je doista bio jedan od najdivnijih predjela Anda. Bio je uzak i okružen visokim, crvenkastim stijenama koje su na pojedinim mjestima bile potpuno gole a na drugim obrasle rijetkom vegetacijom. Sve je to djelovalo nekako mračno i kobno. - To bi bio pravi trenutak za razbojnike da nas napadnu - spomene Jacques. - Doista, ne bi im baš bilo teško - složi se Bille hodajući kraj njega. Bille je sada često tražio društvo mladog Jacquesa Brevvsa. Možda mu je taj doista bio drag ili pak to čini zato da naljuti svoje drugove. Jacques je uostalom bio vrlo privlačan. Bio je veseo, plemenita srca i

ljubazne ćudi. Svi su ga ubrzo zavoljeli, pa su se čak i Billeovi drugovi zabavljali zbog njegove živahnosti i bistrine. A i Bille se sviđao mladiću. Zabavljalo ga je njegovo narječje pariškog derana. 87 Ines je izbliza promatrala tu vezu. Istina, Bille joj je bio draži od svih ostalih, čak je i vjerovala da je ispravan i pošten, ali ipak nije znala tko je i odakle potječe. Zbog Billeovih revolucionarnih ideja nije bila oduševljena što njezin brat boravi u njegovu društvu. Bilo je vrlo hladno u tom mračnom klancu. Predvodnik im je preporučio da se umotaju u debele pokrivače kad su se odmorili. Edmee se prehladila, pa je bila užasno zle volje izjavljujući neprekidno kako se nije trebala upustiti u takvu pustolovinu. - I sve to zato da bi ta mala glupača, koja to i ne zna cijeniti, stekla ogroman imetak! To je izjavila pred Ines s gorčinom u glasu. Mlada djevojka hladno odgovori: - Edmee, vi uopće niste trebali prisustvovati tim istraživanjima. Kao ni mi. Ako ste došli ovamo, niste to učinili zbog mene, već zbog vašeg vlastitog zadovoljstva. - Pogodili ste je u srce, draga moja! - nasmija se Maxence. - Bila si oduševljena tim putovanjem i nikada se ne bi sjetila požaliti da nije te vražje prehlade. Jer, doista, sve se odvija u najvećem redu. Predvodnik nam je najavio kišu, a mi uglavnom imamo lijepo vrijeme. Predskazali su nam napadaje razbojnika i što ja znam što sve ne... A stići ćemo na cilj sa začuđujućom lakoćom. - A znaš li što nas još čeka dok ne stignemo do cilja? - zapita Edmee slegnuvši ramenima. - Prema onom spisu nalazište zlata nalazi se na nedostupnom mjestu... - Da, za one koji ne poznaju tajnu, ne zaboravi na to, mila moja! Za nas neće biti poteškoća. - Vidjet ćemo! A što ako taj slavni spis nije ništa nego puka prevara? 88

- Kako si se toga sjetila? - Pa zašto don Alfonso nije sam uzeo to blago? Zašto svojoj ženi nije ostavio potrebna uputstva? S tako značajnim imetkom ne postupa se na taj način! Stoga se i ja pitam, postoji li uopće? - Ne budi zloguka ptica! Još bi nam samo to trebalo! Izložiti se tolikim troškovima i naporima a ni za što. - Preostat će nam još rudnik bakra... A Ines će biti sretna što nije bogata - doda Edmee podrugljivim glasom. Ines nije ništa odgovorila. Ali u sebi je pomislila: »Tako je, jer bi me Maxence tada ostavio na miru!« Mladić je doista postajao sve pažljiviji prema njoj. Ukazivao joj je neprekidno neke male pažnje i kao da pri tom nije primjećivao njezinu hladnoću. Bio je također vrlo ljubazan s Jacquesom koji je rekao sestri: - Ne prepoznajem više svog bratića. Nikada se prije nije brinuo za mene. Sve troje Blangardovih ulijevalo je Ines sve više napovjerenja. Sve je teže iščekivala kad se napokon bude oslobodila njihova prisustva. Ali kad će se to dogoditi? Sad kad postane bogatom nasljednicom, oni je više neće htjeti napustiti. Jacques se čudio što je njegova sestra tako zabrinuta. Govorio joj je grleći je: - Što je s tobom, Ines? Nisi valjda bolesna? Ne veseliš se i ne smiješ se više kao prije, a zacijelo te više ne zanima ni naše putovanje. - Zabrinuta sam - odgovori mu ona ozbiljno. -Nemoj me ispitivati jer ti neću ništa kazati. Vjerojatno i nemam pravog razloga za to. 89 Jacques je neko vrijeme bio zabrinut nastojeći se prisjetiti što bi to moglo mučiti njegovu sestru, ali njegovo bi prirođeno dobro raspoloženje ubrzo pobijedilo, pa bi potrčao do svoje mule koja je u Billeo-voj pratnji hodala na čelu karavane.

Bille je bio čovjek koji je također vrlo dobro za-pažao. I on je primijetio veliku promjenu, kod Ines zato je i pitao Jacquesa dok su teškom mukom napredovali. - Što je s gospođicom Ines? Posljednjih je nekoliko dana vrlo zabrinuta. - Ne znam, nije mi htjela kazati ništa. - Po mom mišljenju to je stoga što joj gospodin Maxence dosađuje. Udvara joj. To se vidi po izrazu njegova lica kad joj se približi. - To je lako moguće! Ona ne voli Maxencea. - Vjerujem vam! Ne vrijedi mnogo, po onom što sam čuo o njemu, a zasigurno nije muž kakvog zaslužuje gospođica Ines, koja je tako draga... - Siguran sam da Ines ne bi nikada pristala na to. Bille, mislite li da bi zbog toga mogla biti zabrinuta? - Nisam siguran, gospodine Jacques. Slučajno sam se sjetio toga. Tako su razgovarali drugog dana hoda klancem. Blangard i njegov sin često su proučavali neki papir, vjerojatno dokument don Alfonsea. Prolaz klancem postajao je iz trenutka u trenutak sve opasniji i po-gibeljniji. - Što to oni neprekidno proučavaju? - pitali su se znatiželjno Bille i njegovi drugovi. Ines i Jacques znali su o čemu se radi... Ines je bila hladna poput leda, a njezin je brat drhtao od nestrpljenja pri pomisli da će uskoro ugledati tajanstveno blago. 90 - Pravi pustolovni roman! Ines, to je predivno -govorio je oduševljeno sestri spustivši pri tom glas. Blangard im je naime savjetovao da nikome ništa ne odaju o onom što su saznali. Oko podne zaustavili su se da bi objedovali. Zrake sunca upravo su se tada pojavila iznad klanca, pa je postalo užasno vruće. - A kad sunce zađe, bit će užasno hladno. Ne budemo li se dobro pokrili, mogli bismo se smrtno razboljeti - žalila se Edmee.

Bille je legao na zemlju pokrivenu kratkom travom. Reklo bi se da spava. Ipak je podigao kapke primijetivši da se Maxence, koji je neko vrijeme bio nestao, vratio i nešto govorio svom mladom bratiću. Dječak je, usprkos vrućini koja je zacrvenjela njegove obraze, obilazio ljude i za svakog imao nekoliko veselih riječi. Jacques je očigledno bio zadovoljan zbog onog što mu je Maxence kazao, pa se udaljio u njegovoj pratnji. Bille je ustao i kazao tiho, ali tako da su ga drugi ipak mogli čuti: - Razgledat ću malo okolinu umjesto da ovdje ljenčarim. Otišao je slijedeći iz daljine Maxencea i Jacquesa. Oba su se bratića počela penjati strmim i uskim pu-teljkom usječenim u stijene. Ponekad bi nestajali za kakvom isturenom stijenom, pa ih Bille nije vidio. Zatim bi ih ponovo ugledao i čuo veseli Jacquesov glas i Maxenceov pomalo zasjenjen. Bille se iznenada našao ha nekom uskom platou. Oba su bratića zastala pred ulazom u spilju iz koje je dopirao huk vodopada. Maxence reče: - Budući da tako voliš istraživati, evo ti prilike. Slučajno sam to otkrio prije kratkog vremena. Uđi91 mo, donio sam svjetiljke. Pođi naprijed, a ja ću ih dotle upaliti. - Sjajan si, bratiću! - zaviknu dječak. Pošao je prema ulazu u spilju. Ali Bille se istog trenutka našao tamo i uhvatio ga za ruku. Povukao ga je od otvora. - Što vam je? - zaviče Jacques. Ali Bille je ušao u spilju a da mu nije odgovorio. Izišao je gotovo istog trenutka i požurio prema osu-načanom dijelu platoa. - Bio sam posve siguran. Unutra je užasno vlažno i hladno! zaviknu. - Eto, ušao sam samo na trenutak i već cijeli dršćem. Tako zagrijani, biste se, gospodine Jacques, sigurno nasmrt prehladili. Govoreći tako, Bille pogleda prema Maxenceu. Ovaj je bio nešto bljeđi nego obično, ali ipak odgovori posve mirno:

- Zar je tako hladno? Nisam vjerovao. Dobro što ste nas upozorili, Bille! Da to niste učinili, mi bismo obojica ušli i... - Ali gospodin Jacques prvi... on bi vas upozorio - odvrati čudnim glasom Bille. - Ali to je svejedno. Za čovjeka vaših godina, gospodine Maxence, niste dovoljno pažljivi. Dođite, gospodine Jacques, nemojte stajati kraj tog otvora iz koga prodire ledeni zrak. - Istina je, nije baš toplo - složi se dječak. -Sunce je ugodno. Ugasite svjetiljku, Maxence, neće nam trebati. Ipak bih tako rado bio pretražio spilju. Pogledajte, eno Pigota! Taj je stajao nešto dalje naslonjen na stijenu. Promatrao ih je čvrstim pogledom. - I ti si htio vidjeti što se ovdje događa? - zapita 92 ga Bille. - To je ledena spilja. Gospodin Jacques bi bio ušao u nju da nisam došao... - Da, vidio sam - odgovori kratko Pigot. Jacques se već počeo spuštati puteljkom. Maxence je krenuo za njim hodajući mnogo pažljivije, poput čovjeka zabrinutog za svoj dragocjeni život. Nekoliko trenutaka kasnije počeli su se za njim .spuštati Pigot i Bille. Bille se iznenda nagnu prema uhu svog pratioca. - Što kažeš na to, Pigot? Nisi li se možda nečega dosjetio? - Što to? - Ne izigravaj budalu! Primijetio sam kako si čudno promatrao gospodina Maxencea. Jesi li čuo kako je malog pozvao ovamo? Pigot to potvrdi kretnjom ruke. - Misliš li da je znao što radi? - Je li znao? To je bilo jednako tako kao onog dana kad dječak umalo što se nije survao sa stijene... Jahao sam za njima i dobro vidio kako je Maxence iznenada zaustavio svoju mulu tako da se mula njegova bratića okliznula.

- I ti si to vidio, Pigot! Doista nisi tako glup kako bi čovjek mogao pomisliti. Čudan se sjaj na trenutak pojavi u Pigotovu pogledu. - To bi moglo biti - odgovori na svoj polagani i pomalo podrugljiv način. Ali reci, što nam zapravo koristi to što smo otkrili namjeru mladog Blangarda? - Promatrat ćemo ga neprekidno kako bismo spriječili da ne nanese zlo malom Jacquesu! Ne bi to valjda dopustio. - Pa to me se ne tiče... 93 Bille zastane nasred puta uhvativši ga za ruku i bijesno je tresući. - Zar nemaš srca? Zar to dijete nije drago i ljubazno? - Nisam kazao da nije. - I ti bi ga prepustio na milost i nemilost tom lopovu koji ga bez sumnje želi ubiti? - Nisam to rekao... Ne tresi me! Dobro, pričuvat ćemo tog tvog Jacquesa, ako ti je toliko do toga. - Taj mi se momak sviđa. Iskren je i veseo, a ima zlatno srce. Već sam mu dva puta spasio život, a to povezuje ljude. Dakle, dogovorili smo se, i ti ćeš ga čuvati? - Da, pazit ću što radi Maxence - odgovori Pigot glasno se nasmijavši. - Pitam se samo što mu je taj dječak .skrivio? - To bih i ja htio znati - prošapće Bille kroz zube. Jacques, ne znajući ništa o tom razgovoru, već je stigao do dna puteljka. Prišao je sestri koja je sje-djela u sjeni pod nekom stijenom kraj Edmee i rastreseno slušala gospodina Blangarda koji im je nešto tiho objašnjavao. - Evo te! - prekinu se poslanik koji je ugledao Jacquesa. - Bit ćeš zadovoljan kad saznaš da ćemo skoro stići na kraj našeg putovanja. - Doista? - Da, večeras moramo doći do mjesta na kome ćemo prema dokumentu pronaći tajanstveni prolaz. Njime bismo bez prevelikih poteškoća trebali stići do onog blaga.

- Večeras? Kakva sreća! - Pogledaj lice svoje sestre! Zar bi rekao da je zadovoljna? - zapita ga podrugljivo Edmee. - Ja to doista nisam - hladno ogdovori Ines. 94 Žalim što se naš rođak odlučio poći u potragu za blagom. Bilo bi mi mnogo milije da smo to odgodili za kasnije kad budemo zreliji. Tad bismo lakše znali što nam u takvim prilikama nalaže dužnost. - Dužnost! Da uzmete u vlasništvo taj imetak koji vam po zakonu pripada! - zaviknu Blangard. -Bilo bi doista glupo od mene kad ne bih iskoristio ovu ekspediciju na koju me poslala vlada. To je bila prilika da pođem u potragu za blagom. Možda vam se dugo ne bi pružila takva. Doista, Ines, umjesto da mi prigovaraš, morala bi mi biti zahvalna. - To bih doista trebala biti ukoliko ste sve to odlučili učiniti u našem interesu - odgovori ona istom hladnoćom. - Ipak bi mi bilo mnogo milije da ste mi prije no što smo krenuli ovamo kazali nekoliko riječi. - Djeci ne treba govoriti o ozbiljnim poslovima! - pripomenu Edmee prezirno slegnuvši ramenima. Ines odgovori podrugljivo: - S osamnaest godina nisam više dijete! Ne bi li ti, Edmee, bila silno uvrijeđena kad bi netko u tim godinama postupao tako s tobom? - Nije moguće nas dvije uspoređivati. Odgojena sam slobodno, pa sam vrlo brzo upoznala život, razmišljala sam o stvarima za koje ti još nisi ni čula. Vjeruj mi, za tebe nema ništa bolje nego da slijediš naše savjete. - Žao mi je što ne mogu potpuno dijeliti to tvoje mišljenje hladnom ironijom odgovori Ines. Nije željela produžiti taj razgovor pa je ustala i prišla gospodinu Hameletteu. U tom trenutku upravo je nastojao malim čekićem odlomiti komadić stijene.

Bille je stajao kraj njega i promatrao ga. Kad se mlada djevojka približila, okrenuo je glavu. 95 - Gospođice Ines! Došli ste pogledati što radi gospodin Hamelette? Čini se da ovdje ima žive... Za mene je to samo obična stijena. Žao mi je što nisam učenjak. - Doista? Vjerojatno niste imali prilike za učenje? - Nisam, gospođice! Od najranije mladosti bio sam siroče. Ujak me je odgojio i poslao me s dvanaest godina nekom kolaru za naučnika. Prije toga sam išao u školu i dobro sam učio. Kod kolara mi je bilo tako dosadno da sam pobjegao za godinu dana. Dobro me pretukavši, ujak me poslao nekom bravaru. To je već bilo bolje. Dvije sam godine dosta dobro radio. Poslije su me neki drugovi povukli za sobom govoreći mi kako nema smisla da se toliko mučim. Ines ga je začuđeno slušala. Govorio je vrlo ozbiljno, a ne onako podrugljivo kao inače. Ali prije no što mu je mogla nešto odgovoriti, začula je Ed-meein glas: - Ines, dođi na objed! A kad je djevojka došla do nje, Edmee zapita podrugljivim glasom: - Zar razgovaraš s Billeom? Ines podigne glavu i odgovori: - A zašto ne bih? To je dobar mladić, pa ne znam zašto ne bih razgovarala s njim. Edmee i njezin otac se nasmijaše i dobaciše djevojci nekoliko podrugljivih riječi na koje se ona nije obazirala. Nakon objeda i polsatnog odmora Blangard je htio krenuti dalje. Njegova djeca i on očigledno su željeli što prije stići do svog cilja. Ali prvi puta naišao je na potpunu neposlušnost. 96 - Umorni smo i želimo se još nekoliko sati odmarati - izjavi Luret u ime svojih drugova. - Odmarat ćete se koliko hoćete večeras kad stignemo na cilj. Bit će bolje krenuti odamh da bismo stigli onamo prije mraka.

- Možda, ali mi bismo htjeli ostati još neko vrijeme ovdje - reče Volet poprilično drsko gurnuvši ruke u džepove. Poslanik je pocrvenio od bijesa. - Nismo robovi - nastavi Volet. - Niste vi naš gospodar. Otići ćemo kad budemo htjeli. To morate shvatiti. Njegovi su ga drugovi podržali, a na najveće Blangardovo čuđenje pridružiše im se i peoni. Vidjevši to, Blangard popusti. Kad se Blangard okrenuo, Pigot namigne podrugljivo drugovima. - Rekao sam da smo jači od njega. Moramo mu to pokazati. - Baš si lukav, Pigot - reče Bille pomalo iznenađeno. - To se i meni čini - nasmija se Pigot. - Vjerojatno ovaj zrak utječe dobro na mene. - Zajedno s domaćom rakijom, mezcalom, kako je nazivaju. Naljutio si debelog Blangarda! Stigavši do svoje djece, Blangardu se izlila žuč. Maxence je promrmljao bijesno kroz zube: - Sve bi te lopove trebalo izbičevati! - To kažete vi koji za sebe tvrdite da ste demokrat? - naruga se Ines. Maxence je čvrsto stisnuo usnice želeći bez svake sumnje potisnuti preoštre riječi koje umalo što mu nisu izletjele. Edmee se nije mogla svladati pa zaviče: 97 - Ušuti, bijedna glupačo! Tvoje nas mišljenje ne zanima. Oče, znaš li što mislim? Neće biti lako prisiliti te ljude da nas tamo čekaju dok mi budemo tražili blago. - I ja sam se sjetio toga - reče zabrinuto poslanik. - Bit će ih teško smiriti. Kakva glupost što su me prestrašili s tom pričom o razbojnicima. Nismo im vidjeli ni traga. Samo smo se opteretili s tih pet lopova koji za nas predstavljaju opasnost. Puchet mi ih je htio nametnuti na svaki način. Nisam ga mogao odbiti zbog usluge koju mi je učinio... inače bih bio pronašao neke poštenije ljude. Morat ćemo pripaziti na njih! - završi neraspoloženo.

- Sjetio sam se kako ćemo ih natjerati da nas tamo strpljivo čekaju šapnu Maxence. Njegove riječi uzbudiše Ines. Pogleda ga i primijeti u njegovim očima pogled od kojeg je zadrhtala ni sama ne znajući zašto. Bila su već tri sata kad su se gospoda napokon udostojala napustiti logor. Blangard je želio krenuti nešto brže, ali oni to od-biše potaknuti Pigotovim riječima, koji ih je tog dana očito sve uzbunio. A podržao ih je i predvodnik koji je govorio: - Ne smijemo zamarati životinje, gospodine! Osim toga, nemamo se čega bojati. Usprkos toj tvrdnji Blangardovi i njihovi mladi rođaci nisu bili mirni. Naime, u smiraj dana našli su se u nekom uskom prolazu u kojeg ih je predvodnik doveo. Sve je ovdje djelovalo mračno. Ispod njih je tekao brzac svjetlozelene boje. - Pravo mjesto za prepad, zar ne, Ines? - primijeti Maxence koji je hodao nešto ispred drugih u pratnji svoje rođakinje. 98 - Da, ovo mjesto kao da je stvoreno za napad ... Maxence, možemo li imati povjerenja u predvodnika? - Dakako! Dobili smo u Limi najbolja obavještenja o njemu od ljudi kod kojih je prije radio. Kako ste se to sjetili, Ines? - Ne znam. Doista, kako glupa pomisao! - Zar se zaista plašite? Ali mi smo mnogobrojni i znat ćemo se obraniti. A uz to postoji netko tko bi rado žrtvovao svoj život za vas. Mali podrugljivi smiješak pojavi se na Inesinim usnama. - Doista! ...Začudili ste me, Maxence! - Ne budite zli, Ines! Dobro znate što osjećam za vas. Večeras ću vam sve kazati... svoje namjere i svoju žarku želju. Ines, hoćete li postati mojom ženom? Mlada se djevojka tako naglo trgnula da je mula poskočila. - Ja, vaša žena? ...Jeste li poludjeli? - reče tihim glasom.

- Zašto? Čudi li vas što me osvojila vaša ljepota i dražest? Što svakog dana želim sve više sjediniti se s vama? Kad biste samo znali koliko vas ljubim? Ines se već bila smirila. Prekinula ga je odlučnom kretnjom ruke. - Dosta je, Maxence! Ne želim vas dulje slušati. Tražite nemoguće od mene - reče odlučno. - Ines, preklinjem vas! Zašto ste tako okrutni? - Stoga što nismo stvoreni jedno za drugo. Vi to znate jednako tako dobro kao i ja. - Ne, ne znam to! Baš naprotiv, siguran sam da bismo bili vrlo sretni. - Molim vas! Naši se nazori toliko razlikuju. 99 - Ali vi biste me obratili, Ines! - Ne osjećam se dovoljno snažnom da to pokušam - odgovori mlada djevojka ledenom podruglji-vošću. - Mnogo nas toga dijeli. Ukusi, običaji, a prije svega nazori. Nemamo ništa zajedničkog. Ali zašto još razgovaramo o tome? Odlučno vas odbijam, Ma-xence, pa bih vam bila vrlo zahvalna kad to više ne biste spominjali. - Razgovarat ćemo još o tome, Ines - reče Ma-xence bijesnim glasom. - Morate se predomisliti... morate! - Dakako, bit ću bogata nasljednica, zar ne? Oštra podrugljivost u djevojčinu glasu potjera svu krv iz Maxenceova lica. - Pa dobro, bilo to iz tog razloga, ili zbog nečeg drugog, želim da postanete mojom ženom... Prekinu se. Začuo je neki čudan, dugi fićuk. Iznenada se pojavi pedesetak maskiranih i oboružanih ljudi. - Evo ih! - začu se podrugljiv Billeov glas. - Morat ćemo se poslužiti puškama. Ali jedan od napadača zapovijedi nešto kratko. Začu se zvižduk lasa kroz zrak. Za tili tren sputali su putnike tako da se više nisu mogli poslužiti oružjem. Popadali su na zemlju, a kad su primijetili

da im se razbojnici približuju, pomislili su da je kucnuo njihov posljednji trenutak. Ali razbojnici su se zadovoljili time da su im brižljivo zavezali oči, a zatim ih oslobodili lasa. Neki grubi glas sa stranim naglaskom nare-vdio im je izvrsnim francuskim jezikom da ustanu. - Što ćete učiniti s nama? - zaviknu Blangard zelen od užasa. - Ja sam francuski poslanik. Moja će vlada... i - Umukni ili ćemo ti začepiti usta! - reče onaj isti glas. Svakog putnika uhvati po jedan od bandita za ruku i povuče ga za sobom. Nakon kratkog hodanja po ravnom terenu morali su se početi uspinjati. Iznenada osjetiše da su stigli do neke ploče koja se počela dizati u zrak poput dizala. Kretanje presta, a njihovi ih vodiči povedoše nekih dvjesto metara dalje. Zatim začuše neke zapovijedi izrečene na španjolskom jeziku, nakon čega im skinuše poveze s očiju. Noć je već bila pala. Ali ogromna terasa okružena visokim stjenovitom ogradom bila je divno rasvijetljena električnim svjetlom. U vrtovima uzdizali su se šatori i dražesne kućice. Čula se glazba pomiješana.s ljudskim glasovima. Ljudski su se likovi pojavljivali odavde - i odanle promatrajući bez ikakva zanimanja pridošlice. »Sanjam li?« Tako su razmišljali zarobljenici primijetivši taj tako neočekivani prizor. - Krenite! - naredi im onaj koji je očigledno bio šef. Poslušaše ga i krenuše za njim sve do redova drvenih kućica. Tu obje žene uvedoše u jednu, a Blangarda, njegova sina, Jacquesa i gospodina Hamelettea u drugu kuću. Billea, Lureta, Milochona i Volettea smjestiše u treću. Pigot je bio nestao, jednako kao i predvodnik i peoni. Za vrijeme napada Ines, Bille i Maxence primijetiše da ni jedan od napadača nije bio ranjen, i da su se uskoro izgubili uz riječi: - Za pravdu!

100 101

TREĆI DIO U TAJANSTVENOM GRADU

Billeov krik: - Evo ih! oteo se svim članovima ekspedicije Blangard u trenutku napada razbojnika. Svi su, videći da se putovanje odvija bez poteškoća, pomislili da je prijeteća opasnost bila samo puka bajka. Iznenadni napad ih je stoga užasnuo. Zatim su se neizmjerno začudili vidjevši mjesto koje je vjerojatno služilo kao zaklon razbojnicima. Taj je osjećaj bio još samo snažniji kad su se vrata kućice za njima zatvorila. Mlade su se djevojke našle u sobici osvijetljenoj električnom svjetiljkom. Drveni su zidovi bili obojeni crvenkastosmeđom bojom, pod je bio zemljan. Namještaj se sastojao od dvije uske slamarice ispunjene kukuruzovinom. - Divno! - zajeca Edmee, bacivši se na jednu od njih. - Što će učiniti s nama? Kad bi bar prihvatili otkupninu! Ali priča se da nitko nikada više nije vidio nikoga od njihovih zarobljenika. - Bože moj! Bože moj! - reče Ines sklopivši ruke. - Što će biti s mojim ubogim Jacquesom? 105 - Jacques nije u većoj opasnosti od nas! - odgovori ljutilo Edmee.

Ines je sjela na drugu slamaricu sakrivši lice među rukama. Pitala se, nije li sve to samo san. Zarobljenica, zarobljenica tih užasnih razbojnika! A sve to zbog neshvatljive Blangardove odluke da ih povede sa sobom! - Bože, spasi nas! - reče iz dubine srca. Vrata su se tog trenutka otvorila propustivši visoku, koščatu ženu, očigledno Indijanku, sudeći po boji kože. Nosila je u košari dvije posude neke juhe dosta neprivlačna izgleda i vrč pun vode. Ništa ne govoreći položila je sve to na zemljani pod namjeravajući se povući bez riječi. - Što će učiniti s nama? - zaviknu Edmee zausta-vivši je kretnjom ruke. Žena ju je promatrala ne odgovorivši joj ništa. - Ne razumije francuski - reče Ines. - Tad je zapitaj na španjolskom! Na Inesino pitanje Indijanka jednostavno odgovori: - Ono što bude gospodar htio. - A tko je vaš gospodar? Žena se nakloni prinesavši ruku srcu. - Naš je gospodar don Miguel, veliki Kondor, kralj Anda. - Hoćemo li ga uskoro sresti? - To njegova robinja ne zna. - Nećemo ništa izvući iz nje - šapnu Edmee dok je žena odlazila. Ipak bih rado znala kakav je čovjek taj kralj Anda... - Pogledala je sada na jelo i s gađenjem rekla: - Što nam je to donijela? To je ogavno! Usprkos tome što nije osobito privlačno izgleda106 la, juha skuhana od kukuruznog brašna i nije bila loša. To se ubrzo pokazalo jer je Edmee željela još jesti. Ona je posjedovala dobar tek, a taj nije nestao zbog pustolvine koju su proživljavali. Ines je jedva progutala nekoliko žlica i ostavila svoju zdjelicu.

- Ako nećeš pojesti, daj meni još malo! To baš nije slasno, ali u pomanjkanju drugoga... - Samo uzmi! - reče Ines pružajući joj svoju zdjelicu. - Prisilila sam se progutati nekoliko gutljaja, ali nisam gladna. Ne bih ipak htjela previše oslabiti. Inače ne bih mogla hrabro umrijeti. - Šuti! Što to govoriš? Nadam se da će usprkos onome što su nam pričali ti lopovi biti sretni kad dobiju otkupninu za nas. - Ali tko će je platiti? Jacques i ja raspolažemo samo malim imetkom, a naši pratioci nemaju ni novčića. - Već ćemo se snaći! Francuska je vlada odgovorna za nas. Zar si zaboravila da smo krenuli na službenu ekspediciju? Na te riječi Edmee poče halapljivo jesti obrok svoje sestrične pa je uskoro ispraznila posudu. - Zaboravila sam ti malo ostaviti! - reče. - Ali ionako nisi gladna... - Da, nije važno - odvrati rastreseno Ines, udubljena u tužne misli. Na svakoj slamarici ležao je pokrivač. Gospođica Bangard odabere deblji, a kad je hladni noćni zrak počeo prodirati u kolibu, ona dohvati i Inesin izjavljujući: - Tebi ionako nikada nije hladno! To si mi bar neki dan kazala. Ines se bunila, ali činilo se kao da je Edmee ne čuje jer se umotala i smjestila što je udobnije mogu107 će. Njezina sestrična morala se ispružiti bez pokrivača na slamaricu na kojoj je provela dršćući cijelu noć. Bilo joj je tako hladno da je cvokotala zubima. Pred jutro bila je posve ukočena. Indijanka, koja joj je donijela mršavi obrok, pogledala ju je samilosno. - Bolesni ste, gospođice? - zapita. - Noćas mi je bilo jako hladno. - Evo sunc, zagrijat će vas. I doista, kroz uske, visoko smještene prozore počelo je prodirati sunce šireći po maloj prostoriji svoje tople zrake. Ines je pokušala jesti, ali uzalud. Dobila je groznicu i ubrzo je sva gorjela.

Edmee se nije brinula za nju. Hodala je po kolibi poput zvjerke u kavezu. To njezino šetanje uzbuđivalo je Ines. Iznenada se otvoriše vrata i u sobu uđe čovjek preplanule kože. Bio je odjeven poput lovca a za pojas je zataknuo nekoliko revolvera. - Dođite! -reče. Ines je teškom mukom ustala i krenula za svojom rođakinjom. Po danu je široka terasa, obasjana predivnim suncem, djelovala predivno. U vrtovima je cvalo šareno cvijeće a kućice su bile živih boja. Primijetile su nekog visokog čovjeka, odjevenog poput onog koji je došao po njih, kako šeće gore-dolje s lulom u ustima. Djevojke su u pratnji svoe voditelja došle do neke obojene, drvene zgrade. Covjet otvori vrata i reče: - Uđite! Našle su se u velikoj dvorani s klupama postavljenim ispred nekog stola. Taj je bio pokriven zelenim 108 baršunom. Na klupama su već sjedjeli Blangard, Ma-xence, Jacques i gospodin Hamelette. A kraj njih Bille i njegovi drugovi. Kriknuvši od sreće, Jacques poskoči i baci se sestri u naručaj. - Pitao sam se hoću li te ikada više vidjeti, mila sestro! - Moj Jacques. Kako si proveo noć? - Dobro! A ti, Ines? Ali ti goriš! - Imam groznicu. To nije ništa. - Uzbuđena si? Smiri se. Rođak Anatole kaže da će tražiti otkupninu za nas. Ali nisi mi kazala kako si provela noć? Ines je izbjegavala odgovoriti mu. Ali Jacques je to uočio i posumnjao je u nešto. Navaljivao je na nju dok mu nije priznala kako je Edmee postupala s njom. - Nevaljanka! - šapnu Jacques pogledavši Ijutito rođakinju koja je nešto dalje razgovarala s ocem i bratom. - Zašto si joj to dopustila, Ines? - Vjerujem da će se danas odlučiti naša sudbina -odvrati djevojka.

- A možda i neće. Znaš li da su Luret i drugi pokušali noćas pobjeći? Mislili su da oko zatvora nema straže. Ali opazili su ih i doveli natrag. U dubini dvorane otvore se neka vrata. Pojavi se visoki čovjek prosijede kose koja je okruživala njegovo lice oštrih crta. Za njim su došla dva do zuba naoružana stražara. On stupi iza stola i zapovijedi suhim glasom: - Ustanite! Zarobljenici ga poslušaše. Čovjek polagano reče: - Reći ćete mi svoja imena. 109 - Vidiš li, to je zbog otkupnine! - šapnu Blangard kćeri u uho. Zašto bi mu to inače bilo potrebno? Kad su svi kazali svoja imena, čovjek se okrenu prema grupi ljudi oko Lureta. - Pokušali ste noćas pobjeći. Da bih vam oduzeo volju za novini pokušajem, osuđujem vas svakog na trideset udaraca bičem. - Ne mislite to valjda ozbiljno! - zaviknu Bille. -Ubijte nas ako želite, ali nemojte nas prije toga mučiti. - Tišina, ili ću povećati broj udaraca! - odgovori tvrdo razbojnik. Mateo, odvedi te ljude - doda okrenuvši se prema jednom od svojih pratilaca, ali govoreći ovaj put španjolski. - Kazna se neće izvršiti prije no što stigne don Miguel. Možda će on željeti još nešto dodati. Na fićuk pojaviše se naoružani ljudi i odvedoše Lureta i njegove drugove. Svi su bili blijedi od straha, osim Billea koji je ponosno uzdigao glavu. - Ostali će ostati ovdje do gospodarova dolaska -nastavi onaj koji je zacijelo bio šef, obrativši se Ma-teu. - Odvest ćeš ih i privezati kraj puta kojim će proći don Miguel. Obradovat će se kad ih ugleda. - Da, gospodine, učinit ćemo tako - nakloni se Mateo. Sva su se trojica htjela povući, ali iznenada Blangard pristupi. - Zašto nas mučite? Budući da ćemo ionako morati razgovarati o otkupnini, zašto to ne bismo učinili odmah?

Razbojnik ga pogleda podrugljivim pogledom. Zatim se nasmija a njegovi mu se drugovi pridruže. - Otkupnina! Ne bojte se, gospodine Blangard, nećemo je zatražiti od vas! 110 - Zašto onda...? - Zašto smo prekinuli vaše malo putovanje? Veoma ste radoznali, gospodine poslanice. Neću vam to ja kazati; netko drugi će vam sve to objasniti. Znajte jedino to da se iz Solepta nikada ne odlazi. Ne napušta se taj kraljevski grad Gospodara planina. Netko ostaje ovdje kao zarobljenik i rob, a drugi bivaju osuđeni na smrt. To će pogoditi i vas, osim možda gospođica. Njih će gospodar možda sačuvati kao robinje, ako mu se prohtije. Okrenuvši leđa, izišao je iz dvorane. - Bože moj! - zajeca Ines. - Bože moj, što će se dogoditi mom ubogom Jacquesu! - Umrijeti! Ubit će nas! - promuca Blangard padnuvši na klupu. - A bili smo tako blizu cilja! - šapnu Maxence koji je pozelenio. Edmee je isprva pala na klupu kraj svog oca. Ali zatim podignu glavu i kao da je sad govorila samoj sebi: - Imam još malu nadu... Robinja bi mogla pobjeći... - Kao i uvijek misliš samo na sebe! - zaviknu gorkim glasom Maxence. - Briga tebe za druge, ako se samo ti uspiješ spasiti! - I ti bi tako postupao na mom mjestu! Svaki za sebe! Brat i sestra izmijeniše oštre kletve i uvrede. Za to su se vrijeme Jacques i Ines nježno grlili. Sestra je govorila: - Bit ćeš hrabar, mali moj Jacques. Umrijet ćeš kao hrabar čovjek. - Sestro, to ti obećavam! Ali ti? Što će biti s tobom? 111 Zadrhtala je: - Zamolimo boga da umremo zajedno s vama! Užasno bi bilo ostati u rukama tih razbojnika. Radije sve drugo nego to!

Najmirniji je zasigurno bio dobri gospodin Hame-lette. Izvukao je neke zabilješke iz džepa, čitao ih i dodavao im s vremena na vrijeme pokoju primjedbu. Oko jedanaest sati pojavio se čovjek imenom Mateo. - Dođite! - naredi kratko. Krenuli su s njim pred kuću i istog su ih trenutka okružili naoružani ljudi. Zarobljenici, iako silno us-'trašeni, primijetili su njihovo vojničko ponašanje i vrlo uredne uniforme. Bili su to ljudi različitih narodnosti. Jedan je bio Kinez, neki drugi očigledno Španjolci, a bilo je i Nijemaca. Zarobljenici krenuše naprijed okruženi stražom. Primijetiše da je tajanstveni grad bio razdijeljen na dva dijela širokim prolazom. Sa svake strane uzdizalo se dvanaestak bijelih stupova. Na njima su se vijorile crne zastave sa zlatnim suncem u sredini. Na kraju tog prolaza uzdizazo se predivni bijeli svileni šator ukrašen tim istim suncem. Podizao se uz stijene koje su s tri strane zatvarale terasu. Zarobljenici opaziše da su stijene izbušene mnogobrojnim spiljama. Luret, Bille, Milochon i Volette već su bili ovdje, privezani za stupove. To se sad dogodilo i drugima, čak i mladim djevojkama. - Tako neće biti ljubomornih! - naruga se Bille. - Samo da gospođica Ines i Jacques nisu ovdje! Uboga gospođica, samrtnički je blijeda! Ines, slaba zbog neugodne noći koju je proživjela a i zbog gladi, jedva se držala na nogama. Isprva joj je bilo hladno, ali ubrzo je počela gorjeti pod žarkim 112 suncem od kojeg je ništa nije štitilo. Predivna smeđa kosa zlatna odsjaja raspustila se. Orkuživala joj je zajapureno lice. Nešto joj je žestoko kucalo u slje-poočicama, hvatala ju je nesvjestica. Nešto dalje od njih stajalo je dvijesto do tristo ljudi. Naginjali su se kako bi bolje vidjeli zarobljenike izmjenjujući misli na različitim jezicima.

- Onaj debeli je poslanik? - zapita netko jezikom pariškog predgrađa. - Da, stari moj, to je Blangard! - odgovori neki debeli čovjek na gaskonjskom narječju. - Pogledaj kako se drži ona gospođica crvene kose? - nadoda sa smiješkom netko na španjolskom. - Želi pobuditi smilovanje u nama. Ali ona druga je mnogo ljepša, Vicente! - Lijepa je! Ne vjerujem da će gospodar biti dovoljno hrabar da je osudi na smrt. - Don Miguel nije nježan! - reče na lošem španjolskom neki momak slavenskog izgleda. - A Mateo mi je rekao da je izdao nalog da se oštro postupa sa svim tim ljudima. - To su važni zarobljenici. Jao njima, ako se gospodar ljuti na njih! Vicente, žalim tu lijepu malu gospođicu! Izgleda da se više ne može držati na nogama. - Evo don Miguela! Taj je povik išao od usta do usta. Stigao je sve do zarobljenika pa su okrenuli glave toliko koliko su mogli. Pogledaše prema onom dijelu terase iza kojeg su se uzdizala ogromna snježna brda. Bez sumnje je tamo bio jedini pristup u skrovište razbojnika, jer su druge strane terase bile okružene stijenama koje su se uzdizale i do tri stotine metara. Na kraju prolaza kojeg su okružili razbojnici s pu113 škama na ramenima pojavi se jahač na pređivnom bijelom konju. Jahao je najvećom lakoćom, iako je konj očevidno bio poprilično divlji. Jahač bijaše mladi vrlo vitak, otmjene vanjštine, u predivnom odijelu vlasnika hacijende. Određen broj ljudi, među njima i zarobljenici, pratili su ga u pristojnoj udaljenosti. Ugledavši ga, začuše se oduševljeni uzvici: - Živio don Miguel! Živio naš vladar!

Svi ti ljudi gruba izraza lica bili su obuzeti oduševljenjem. Domahivali su onima koji su se približavali. - Sanjam... sanjam! - promuca Blangard. - Rekao bih... Edmee... tog smo mladića sreli u Limi. - Grof de la Roche-Gleon! Da, oče, sličan mu je! Možda to ipak nije on. Dom Miguel se približavao zarobljenicima. Bez riječi okrenuo se i kratko doviknuo: - Don Estevan! Sjedokosi čovjek približi svog konja njegovom. . - Je li sve u redu? - zapita mladić. - Sve, gospodine! Morao sam osuditi na bičeva-nje neke od njih jer su pokušali pobjeći. - Dobro ste učinili - hladno nadoda don Miguel. Ines je bila privezana za posljednji stup, nasuprot Jacquesu. Svom snagom volje nastojala je podići ubogu glavu. Primijetivši pridošlicu, zadrhtala je. Zar je zbog'groznice imala priviđenja? Dvadesetak metara od sebe ugledala je mladića iz automobila koji prije nekoliko mjeseci umalo što nije pogazio nekog dječaka. Znala ga je po imenu Roche-Gleon. Bilo je to ono isto tamnoputo lice prekrasnih crta, ono ponosno držanje i velika otmjenost. A osobito one iste oči, predivne, nezaboravne oči koje je Ines često ponovo vidjela u svojim snovima. 114 Bila je luda! Njezin će se ubogi mozak rasprsnuti! Don Miguel je krenuo dalje s najvećim prezirom promatrajući u prolazu zarobljenike koji su zadrhtali pod njegovim pogledom. Iznenada primijeti Ines. Sretne pogled njezinih velikih crnih očiju. Trenutak kao da je bio iznenađen, ali to se iznenađenje pretvori u bijes. Naglom kretnjom don Miguel zaustavi svog konja. - Zašto ste privezali te uboge žene? - reče tako Ijutito da je don Estevan, kome se obratio, zadrhtao.

- Rekli ste da s njima postupamo strogo... - S muškarcima, ali ne i s ženama! Ova je mlada djevojka tako nježna! Zar ne vidite da je bolesna? Odmah je odvežite! Don Estevan sav uzdrhtao pod pogledom svog gospodara skoči s konja i pritrča do Ines. S nekoliko udaraca mača razrezao je spone koje su stezale zarobljenicu. Don Miguel krenu naprijed i skine učtivo šešir. - Molim vas, oprostite mi gospođice! Moj je poručnik kriv za to. Ne znam kako bih vam izrazio žaljenje zbog takvog postupka. Taj topli, umilni glas... da, prepoznala ga je! A ipak, kako zamisliti da taj vođa razbojnika... Don Miguel morao je pročitati sumnju u očima koje su ga promatrale, iznenađenje i nevjericu koji su ispunjavali Ines. Tračak podrugljivog smiješka ukaza se na trenutak na njegovim usnama. Nagnuo se lagano prema njoj i zapitao je kao i malo ranije na francuskom: - Jeste li vi gospođica Brevys? - Da, gospodine! Mladi se čovjek okrenuo prema don Estevanu 115 koji se s puno poštovanja zaustavio malko dalje. - Odvedite zarobljenike - reče. - Zatim dođite k meni da vam izdam zapovijedi u vezi s njima. Htio je krenuti dalje. Ali Ines mu iznenada pristupi i podigne prema njemu lice crveno od groznice: - Gospodine, ne biste li mogli poštedjeti te uboge ljude muka na koje su ih malko prije osudili? - reče molećivim glasom i pokazujući na Billa i njegove drugove vezane za stupove. Nasmiješio se, a taj je smiješak dao njegovu licu izraz izvanredne nježnosti. - To neće biti teško, gospođice! Don Estevan, pomilovao sam te ljude.

Reklo bi se da takav čin nije bio uobičajen za mladog šefa, jer je lice don Estevana na trenutak odavalo užasno iznenađenje. Don Miguel podigne sombrero pozdravljajući Ines i krenu na konju prema velikom šatoru. Tamo je sjahao, dok su dva čovjeka pritrčala da pridrže uzde njegova konja. Zatim je ušao u šator, a dva su se stražara istog trenutka postavila pred njega. Don Estevan izda nalog da odmah oslobode zarobljenike. Zatim su ih odveli prema kućicama koje su im služile kao zatvor. Ines, slomljena od groznice, naslonila se na Jacquesovu ruku. - Prava je sreća što vam je uspjelo osvojiti šefa bande! - uzviknu gospodin Blangard. - Ispričao vam se skinuvši šešir! A kako je promatrao druge! Ovoj je djevojčici uspjelo s nekoliko riječi izmoliti milost za osuđenike. - Nadajmo se da će joj uspjeti isposlovati naše oslobođenje! - reče Ijutitim glasom Edmee. Bijes je obuzeo zavidnu dušu gospođice Blangard. Oduvijek je bila ljubomorna na istinsku dražest 116 i ljepotu svoje rođakinje. A taj ju je osjećaj obuzeo i sada kad je primijetila da je čovjek o kome je ovisila sudbina svih njih obraćao pažnju samo na Ines. Re klo bi se da ni trenutak nije pomislio na gospođicu Blangard. - Zar vjerujete da su kralj Anda i grof Roche-Gleon jedna te ista osoba? - zapita Maxence trljajući zglobove koji su ga boljeli zbog vezova i promatrajući Ijutito svoju rođakinju. - Vjerujem da je to isti čovjek - začu se slabašan glas mlade djevojke. - Nevjerojatno! Plemić koga slavi sva Lima, a u Parizu ga primaju svi plemići, najobičniji je razbojnik. - Ali predivan šef! - zadivi se Blangard. - Kakvo držanje! Kakvo ponašanje! I kakav izgled!

- Da, zgodan je! - zaviknu Jacques. - Zahvalan sam mu za ono što je učinio za moju malu Ines. Draga, kako dršćeš! Imaš groznicu, zar ne? - Da, malu. Ne muči se, mali moj Jacques - nastojala ga je primiriti. - Smiri se, Jacques! - nasmija se Maxence. - Sad će se bar tvoja sestra spasiti od smrti, a vjerojatno i ti uz nju. Treba samo vidjeti hoće li joj uspjeti osloboditi i nas. Tog su trenutka stigli do kućice. Bille, koji je hodao za njima sa svojim drugovima, pristupi Ines. - Gospođice - reče uzbuđeno - hvala vam u ime sviju nas što ste se založili za nas. Naglom kretnjom pruži joj ruku. - Radosna sam što sam to mogla učiniti za vas -reče suznih očiju. Sam me Bog nadahnuo da sam se 117 1 obratila tom čovjeku s molbom koja se tog trenutka činila ludom. - Tako ste dobri, gospođice! Uspjelo vam je čak smekšati tog razbojnika, jer je don Miguel bez oklijevanja pristao na vašu molbu. - Dođite ovamo! - pozva ih mladi čovjek koji je vodio zarobljenike. Svaki od njih morao se vratiti u svoju kolibu. Ines je bila neizmjerno umorna, gorjela je od groznice, pa se srušila na slamaricu. Njezina uboga glava zujila je od misli, a tijelo joj obuzme neka čudna slabost. Ali Edmee je nije ostavljala na miru. Počela se zlobno šaliti na račun toga što je, po njezinu mišljenju, osvojila don Miguela. Navaljivala je sve više na nju iako je bilo očito da to njezinoj rođakinji nije drago. Iznenada netko pokuca na vrata. U sobu je ušao čovjek srednjih godina, španjolskog tipa i stroga izgleda. - Jeste li vi gospođica Brevvs? - zapita obrativši se Ines. Kad je djevojka to potvrdila, on doda:

- Ja sam liječnik don Miguela. Naš gospodar se plaši da je postupak kome ste bili podvrgnuti loše djelovao na vas. Poslao me k vama ukoliko bi vam bila potrebna moja pomoć. - Hvala vam, gospodine, to nije potrebno. - Ipak bih rekao da imate groznicu? - reče liječnik pristupivši joj. Dopustite mi da to provjerim. Taj je čovjek djelovao pošteno i simpatično. Nakon kratkog oklijevanja Ines mu pruži ruku. - Znao sam! - šapnu kimnuvši glavom. - Imate jaku groznicu. Bez odlaganja treba započeti liječenje. Stavio je još nekoliko pitanja djevojci a zatim zaključio: - Morate najprije izići odavde... Molim vas, pođite sa mnom, gospođice! - Kamo ćete me odvesti? - zapita Ines prestrašeno. - Ne bojte se, neću u zatvor! - nasmiješi se on. -Imajte povjerenja u mene. - Zar ću ostati sama? - zaviknu Edmee koja je do tog trenutka bila nijema od iznenađenja. - Da, gospođice, nisam primio naloge u vezi s vama. - Ali ja to neću! Morate me povesti s mojom sestričnom! Uostalom, ne mogu je napustiti. Ja sam za nju nešto poput starije sestre. Liječnik brzo i sumnjičavo pogleda gospođicu Blangard. - Žao mi je, ali ne smijem to učiniti - reče suho. Pruživši ruke bolesnoj Ines, doda: - Dođite, gospođice! Ustala je i prihvatila ponuđenu ruku. Noge su joj bile tako slabe da je jedva mogla hodati. - Lijepo je da me tako napuštaš! - zaviknu Edmee. - Nemaš srca kad možeš tako ostaviti svoju rođakinju! Liječnik je bez sumnje primijetio nemir i uzbuđenje na Inesinu licu, jer se obratio Edmee i rekao joj podrugljivo:

- Morali biste se radovati što će ta djevojka, koju nazivate mlađom sestrom, dobiti svu potrebnu njegu. Uostalom, ne vjerujem da bi od vas mogla mnogo očekivati. Ostavivši zapanjenu Edmće, on s Ines iziđe iz kuće. 118 119 - Naslonite se dobro na mene, dijete moje - reče ljubazno. - Odvest ću vas u jednu od onih spilja koje vidite tamo. Zbog zraka koji prodire kroz pukotine u stijenama tamo je uvijek ista temperatura i čist zrak, pa ćete se dobro osjećati. - Jesam li teško bolesna? - zapita ga Ines. - Niste! To je samo jaka groznica prouzrokovana predugim boravkom na suncu, osobito zbog uzbuđenja koja ste preživjeli. Na sreću je naš gospodar stigao na vrijeme da vas oslobodi. Don Estevan se loše proveo, uvjeravam vas! Moram priznati da se pokazao prestrogim izvršiocem svog gospodara. Don Miguel nije okrutan, samo je strog. Vrlo strog. Tog su trenutka stigli do ulaza u jednu spilju. Liječnik i Ines uđoše u neki dugi hodnik osvijetljen električnim svjetlom. Prošli su kroz dvoranu isklesanu u stijenama. Podovi su bili pokriveni predivnim orijentalnim sagovima. Zatim uđoše u manju ali ipak dovoljno prostranu prostoriju. Bila je ukrašena pre-divnom azijskom svilom i ulaštenim namještajem koji je zasigurno bio neizmjerno dragocjen. Ružičaste svilene lampe širile su blago svjetlo. Približila im se neka žena, malena, blaga i simpatična lica, od oko pedeset godina. Očigledno je bila Indijanka. - Evo mlade gospođice za koju ćete se brinuti, Alonsa - napomenu liječnik. - don Miguel vam je već izdao potrebne naloge? - Da, gospodar me malko prije pozvao. Budite bez brige, njegovat ću ubogu gospođicu. - Da, da, znam da mogu računati na vas Alonsa... Gospođice, to je najbolja žena na svijetu - doda nasmiješivši se Ines. - Sjednite, dijete moje, dok vam Alonsa ne pripremi krevet. Donijet će vam kinina i

120 neki lijek. Želite li možda nešto? Don Miguel bi htio ispraviti to što ste morali toliko patiti. Bit će sretan bude li mogao učiniti nešto za vas. - Htjela bih vidjeti svog brata! - reče Ines dok joj je umorni pogled na trenutak zasjao. - Reći ću to don Miguelu. Mislim da je već mislio na to da ga pošalje k vama. Dakle, do viđenja, dijete moje! Kad je Ines legla, zapala je u polusan iz koga se probudila tek kad je Jacques dotrčao do nje pruživši joj ruke. - Ines, uboga moja draga. Što ti je? Tako si crvena! - Liječnik je rekao da ću ozdraviti... Osobito budeš li ti kraj mene. Smiješ li ostati? - Mislim da smijem, Don Miguel je, čini se, izdao nalog da mi pripreme sobu kraj tvoje... Taj šef razbojnika je tako drag! - Kakav je to čovjek i kakvu ulogu igra - prošapće zamišljeno Ines. 121 II Cijele ju je noći tresla groznica i bila je u bunilu. Reklo bi se da se borila protiv nevidljivih neprijatelja. Neprekidno je spominjala imena Maxencea i Edmee. Onog tzrenutka kad se liječnik nagnuo nad nju, čuo je kako se tiho žali: - Edmee, hladno mi je! ... Vrati mi pokrivač! Daj mi da se bar malo pokrijem! Edmee, tako mi je hladno! - Što to govori? - zapita liječnik Jacquesa koji je sav očajan stajao kraj sestrina kreveta. Dječak mu je zatim ispričao kako se podlo ponijela Edmee Blangard prema njegovoj sestri. - Kako je pokvarena! I kako se ogavno pretvara! Ali nije joj uspjelo postići ništa kod mene... Sad tek shvaćam zbog čega je ovo ubogo dijete tako teško oboljelo. Don Miguel će biti zadovoljan kad sazna

da tome nije bio razlog prerevno izvršavanje njegovih naređenja. To ga je mučilo... Vjerujem da će to biti 122 prilika da primijeni svoj nesmiljeni osjećaj pravde -doda liječnik kao da govori samom sebi. Ujutro je temepratura pala. Ines prepozna Jac-quesa i nasmiješi mu se. Tog se poslijepodneva osjećala mnogo bolje. Alonsa - dojilja don Miguela, kako je to od nje same saznala - brinula se za nju i mazila je. Don Sanchez, kako se zvao liječnik, dopustio je da pojede naranču. Indijanka joj je na finom kristalnom tanjuru sa zlatnim rubom donijela ogroman plod. Ništa nije smjelo uzmanjkati mladoj bolesnici. Ines je pri tom zamijetila da su mnogi predmeti bili ukrašeni zlatom. A uz to je to zlato bilo neizmjerno fino izrađeno što je još samo povećalo njegovu vrijednost. Alonsa je donosila Jacquesu jelo u divnom zlatnom posudu. - To je suđe don Miguela - spomenula je dadilja s neizmjernim poštovanjem. Što se jela tiče, nije uopće ni nalikovalo na ono koje su im donosili u tamnicu. Priredio ga je od odabranih namirnica kuhar kralja Anda. - Nije loše biti takav zarobljenik! - raspoloži se Jacques. - Hrana je ovdje mnogo bolja nego u internatu! Don Miguel je očigledno neizmjerno bogat. U svakom slučaju to je bio čovjek koji je volio sve lijepo i koji je znao sebi urediti život u tom tajanstvenom skrovištu. Bio je to život pun udobnosti i najra-finiranije raskoši, pri čemu se koristio i svim najsuvremenijim dostignućima. - Ovdje ništa ne nedostaje - reče ponosno Alonsa kojoj je Jacques izjavio koliko ga sve to čudi. - vidjet ćete i sami kad gospođica bude mogla... Ne, ne postoji još jedan čovjek poput našeg gospodara! doda s bezgraničnim divljenjem. 123 Nakon mirno provedene noći Ines se drugog jutra osjećala vrlo dobro. Don Sanchez izjavi neobično zadovoljan:

- Sve će biti u redu! Vrlo ste otporni gospođice, iako se pričinjate nježni i krhki. - A vi ste me tako dobro liječili, gospodine! - uzvrati zahvalno mlada djevojka. - Učinio sam što sam mogao, dijete moje, i zadovoljan sam onim što sam postigao. Ines je mirno provela jutro u Jacquesovu društvu. U kineskoj se sobi osjećao neki predivan egzotični miris. Djevojka je još bila pomalo umorna, ali groznice više nije imala. Mučio ju je jedino nemir zbog toga što nije znala kako će završiti ta čudna pustolovina u koju su Blangardovi bacili nju i njezina brata. Zašto je don Miguel - taj tajanstveni čovjek koji je igrao dvostruku ulogu - napao ekspediciju Blangar-dovih? A zašto je toliko pažnje ukazivao Ines i njezinu bratu? Strah i neizvjesnost mučili su Ines dok je pomalo rastreseno slušala Jacquesove riječi. Pričao joj je o tome da je tog jutra pošao na šetnju po logoru. - Pustili sume svakamo kao da nisam zarobljenik Vidio sam električnu centralu. Ona je smještena kraj nekog predivnog vodopada... Znaš li koga sam zapazio pod jednim šatorom? Pigota! Tog lopova! - Taj je čovjek zacijelo bio izdajica. - Očigledno... još me nešto začudilo! Kad sam se vraćao ovamo sreo sam nekog mladića koji je neizmjerno nalikovao na bratića mog školskog druga Louisa d'Arbiersa. Zove se grof Salves. Ponekad je posjećivao Louisa u internatu... Mogao bih se zakleti da je to bio on! Kad me je primijetio, odvratio je po124 gled i krenuo drugim putem. Očito je htio izbjeći susret sa mnom. - To mi se čini nevjerojatnim, Jacques! - Znaš, ovdje možemo očekivati sve! Kad samo pomislim da je šef bande grof Roche-Gleon!

- Ne mogu to povjerovati! - šapnu Ines. Govorila je to, iako je u sebi bila čvrsto uvjerena da je kralj Anda isti onaj mladi stranac s kojim je prije izmijenila nekoliko riječi. Takvo lice nije bilo moguće zamijeniti ni s jednim drugim... A osim toga, prepoznao ju je. Primijetila je njegov pogled kad ju je opazio prvi put. Zar zbog toga prema njoj nije primjenjivao sve one stroge mjere kao prema ostalim zarobljenicima? Zar je stoga postupao s njom i s njezinim bratom na takav način? - O čemu razmišljaš? - zapita Jacques vidjevši da se Ines zamislila i da je rastresena. - Siguran sam da si još uvijek zabrinuta. Ipak se ne treba ničeg plašiti. Vjerujem da će nam don Miguel vratiti slobodu. - Ako netko plati otkupninu za nas, možda. A odakle nam novac? Možda misli da smo jako bogati, pa možda postupa s nama tako dobro jer se nada dobiti mnogo novaca za nas. Govorila je to oklijevajući, jer se nešto u njoj samoj bunilo protiv tih njezinih riječi. »Takav čovjek ipak zbog toga ne bi mogao tako postupati«, pomislila je. Kad je završila objed sa svojim bratom, stigao je don Sanchez. - Osjećate li se bolje, gospođice? Da, izgledate mnogo svježije nego jutros. Dopustiti ću vam da se malko kasnije prošećete. Ovog sam trenutka došao ovamo da vas u ime Miguela zapitam osjećate li se 125 dovoljno dobro da biste mogli prisustvovati ispitivanju ostalih zarobljenika. Čini se da bi se pri tom moglo otkriti nešto zanimljivo i za vas. Tako ćete bolje moći shvatiti namjere svojih rođaka. Ali ukoliko ste još preslabi, don Miguel će rado odgoditi saslušanje. - Ne, osjećam se posve dobro, gospodine! Ali vi ste spomenuli saslušavanje ostalih razbojnika... A mi? - Vidim uznemirenost u vašim očima! Ne bojte se za sebe i svog brata. Don Miguel ne namjerava vašu sudbinu povezati s onom

ostalih zarobljenika, jer vi i niste njegovi zarobljenici, već dragi gosti. - Ali zašto? - zapita ga ona pogledavši ga iznenađeno. Don Sanchez je sakrio jedva primjetni smiješak među brkovima. - Ne znam razlog tome. Naš gospodar ne običava govoriti vjernim podanicima razloge svog ponašanja. Alonsa će dakle doći po vas i po vašeg brata da bi vas odvela do don Miguela. - Možda ćemo napokon saznati zašto smo krenuli na tu ekspediciju! - zaviče Jacques kad je liječnik otišao. - Ines, ne bih rekao da su to obični razbojnici. Pa cijeli je taj logor uređen na najmoderniji način. - Ništa ne razumijem! - šapnu Ines odmahnuvši glavom. - Kakva nam to otkrića obećava? Neizmjerno ju je uzbuđenje obuzelo dok je čekala Alonsu. Nije znala tko je bio čudan šef razbojničke bande. Što je značio njegov neobičan postupak prema bratu i njoj. Što će neugodnog i bolnog saznati dok budu ispitivali njihove rođake? Alonsa se doskora pojavi govoreći: - Gospodin čeka gospođicu i mladog gospodina. 126 Krenuli su za njom širokim hodnikom koji je završavao u dvorani izdubljenoj u stijeni. Vrlo visoki svod podržavli su ogromni granitni stupovi ukrašeni isklesanim kipovima. Pod je bio pokriven nekim sjajnim žutim pijeskom, kako se pričinilo sestri i bratu. - Čini se kao da je to zlato! - zaviknu Jacques. - Da, gospodine, to je doista zlato - izjavi Alonsa. - Po nalogu gospodara miješa se s pijeskom koga vade nedaleko odavde. - Vaš gospodar mora imati mnogo zlada kad ga može razbacivati na takav način? Alonsa se tajanstveno nasmiješila, ali nije ništa odgovorila. Izišli su iz dvorane i krenuli još širim hodnikom čiji su zidovi bili ukrašeni pređivnim starim tapiserijama. Zatim je Alonsa odmaknula zavjesu i oni se nađoše u velikoj prostoriji osvijetljenoj danjim'svjetlom. Odmah opaziše da je to bio šator. Ali kakav šator!

Sva je unutrašnjost bila obložena predivnim venecijanskom svilom, a po tlu su bili prostrti skupo-x cjeni orijentalni sagovi živih boja. Stolice su bile prekrivene suknom, a stolovi od skupocjenog drva ukrašeni umecima od zlata. Bilo je tu predivnog starinskog oružja, umjetničkih predmeta, zelenih biljaka i snopova cvijeća u dragocjenim porculanskim i zlatnim vazama. A sve je do odavalo savršen ukus. Ines i Jacques zastali su na trenutak zabljesnuti tim krasotama. Neki je čovjek sjedio zua pisaćim stolom punim knjiga i spisa i nešto pisao. Brzo je ustao i prišao im. - Oporavili ste se, gospođice! - začu se ugodan glas don Miguela. I mladić se nakloni s puno poštovanja pred Ines. 127 - Ne mogu vam kazati koliko mi je bilo žao što ste se razboljeti, tim više što sam sebe smatrao odgovornim za glupost don Estevana. Ali don Sanchez kaže da ste se potpuno oporavili. - Jesajn, gospodine. Don Sanchez se toliko brinuo za mene. Ines se pričini kao da je sve to bio samo san. Ta divna prostorija, taj čovjek koji se ponašao.poput najotmjenijeg plemića i obraćao joj se s toliko poštovanja... Doista, je li to ona bila u nekom zabačenom kutku Anda u vlasti razbojnika? Iznenada će se probuditi iz tog tako ružnog sna~ Ali ponovo se začu onaj topli glas: - Hoćete li sjesti, gospođice? I vi, gospodine Brćvvs! Krenuše za don Miguelom do malog divana pokrivenog izvezenom svilom i sjedoše. Mladić je ostao stajati pred njima i govorio im lagano se smiješeći: - Niste očekivali, gospođice, da ćete ovdje sresti čovjeka koga ste na trenutak vidjeli u Parizu? - Dakle, ipak ste to vi? - šapnu Ines. - Dakako da sam to ja: Michel Roche-Gleon -don Miguel u Južnoj Americi, kralj Anda za svoje vjerne sljedbenike, gospodar, svih pripadnika »Braće pravde«.

- Ne..razumijem...-promuca mlada djevojka. - Kako mogu sve to biti najednom? Nastojat ću vam to objasniti, jer mi je neizmjerno važno da me ne smatrate šefom razbojnika. A to mislite o meni, žarne? - Sve činjenice ukazuju na to! - odvrati djevojka iskreno. Smiješak se pojavi na usnama don Miguela. 128 - Doista ste iskreni! Ali razuvjerit ću vas! Kad budete čuli što će vaši rođaci reći na saslušavanju, moći ćete i sami prosuditi tko je pošten, a tko nije. - Što želite time reći? - zaviče ona prestrašeno. - Ubrzo ćete sve saznati, gospođice...Ali prije svega bih vam želio kazati kako se ne morate plašiti ni za sebe, a ni za svog brata. Čim to prilike budu dopustile, naredit ću da vas odvedu odavde i vrate u Francusku pod jednim jedinim uvjetom. A taj je: oboje ćete mi se zakleti da nikome nećete govoriti o onome što ste ovdje vidjeli ili čuli. - Ali... oni drugi? Oči, koje su do sada nježno promatrale Ines postale su iznenada veoma tvrde. - Ne zabrinjavajte se zbog njih - reče hladnim glasom. - Njihova je sudbina već odlučena. - Nećete valjda kazati ... da ćete ih ubiti? - poviče ona užasnuto. Don Miguel nabra obrve. - Ne običavam nikome govoriti o tome što sam odlučio - odvrati ponosno. - Odričem se svih svojih običaja kad vam vraćam slobodu, jer nikada ni jedan moj zarobljenik nije napustio ovo mjesto. Ne tražte dakle više od mene, gospođice! Lagano se naklonio i krenuo prema drugom kraju šatora. Pozvonivši, sjeo je na divan ukrašen velikim orijentalnim jastucima. Neki mali ćelavi čovjek pametna lica pojavi se istog trenutka. - Chauvert, dovedi zarobljenike! - reče don Miguel.

I dok je taj čovjek odlazio, mladi šef pripali cigaretu pošto je položio kraj sebe revolver. Pri tom je brzo pogledao Ines na čijem su se licu primijetili tra129 govi neugodnih osjećaja koje su njegove posljednje riječi izazvale. Ubrzo u šator uđoše troje Blangardovih, gospodin Hamelette, Bille i ostali. - Priđite! - nestrpljivo im naredi Chauvert primijetivši da su zastali iznenađeni raskošem oko sebe. Poslušaše ga i zaustaviše se u pristojnoj udaljenosti od don Miguela, koji ih je promatrao prezrivo s cigaretom u ustima. Ines odmah opazi koliko je blijeda Edmee. Jedva je hodala i činila se vrlo slabom. Zarobljenici isprva nisu zamijetili Ines i njezina brata. Ali Bille, koji se okrenuo zaokruživši pogledom, primijetio ih je. - Gospođice Ines i Jacques - reče poluglasno, pomalo zbunjen raskošnom okolinom i tim čudnim čovjekom pred sobom. - Tišina! - naredi Chauvert. - Ovdje se govori samo kad te netko nešto zapita. Svi ostali okrenuli su glave na njegove riječi. Blangardovi bijesno pogledaše sestru i brata koji su se tako udobno smjestili na divanu dok su oni morali stajati pred šefom razbojnika. - Možeš početi, Chauvert! - reče kratko don Mi-guel. Chauvert je stajao desno od svog gospodara i sad je zapitao: - Gospodine Blangard, recite nam pravi cilj vaše ekspedicije, Debeli Blangard podigne glavu i isprsi se. - Već sam rekao da sam na čelu službene ekspedicije francuske vlade koja treba proučiti geologiju Kordiljera... 130 - Da, da, tako se ekspedicija zove službeno. Ali don Miguel bi htio saznati pravi razlog. - Kakav pravi? Nema drugoga! - Doista? Žao mi je što vam moram proturiječiti, ali postoji drugi.

- To je odviše! - zaviče Blangard. - Biste li mi ga mogli kazati kad ste tako dobro upućeni? - Dakako, osvježit ću vam pamćenje... Pronašli ste među papirima djeda vaših štićenika, gospodina Nardieresa, dokument o nalazištu zlata na Kordiljeri-ma, paste... - To je laž! Kakva izmišljotina! - zaviče Blangard. - Šutite i nemojte me prekidati! Uspjelo vam je nagovoriti članove vlade da vas postave na čelo ekspedicije kako biste imali neki službeni cilj i tako prikrili pravi. Htjeli ste prodrijeti do nalazišta zlata. Znali ste da bi podanici kralja Anda mogli pokušati zadržati vas, pa ste zapovijedili stanovitom Puchetu da vam pronađe četvoricu ili petoricu ljudi spremnih za novac sve učiniti. Nakon toga ste krenuli. Poveli ste sa sobom gospođicu Brevys koju ste htjeli prisiliti da se uda za vašeg sina. Kako niste željeli s Jacquesom Brevvsom podijeliti to basnoslovno blago, odlučili ste još prije vašeg polaska iz Pariza da ga za vri-j eme puta ubij ete... Blangard je pozelenio, dok je Maxence povikao: - To je užasno! Kakva izmišljotina! Vi ste... - Chauvert, kad te ponovo prekine, pozvat ćeš Piotrea koji će mu dati nekoliko dobrih udaraca -reče oštrim glasom don Miguel. - Da, gospodaru... - Rekoh, gospodine Blangard, da ste namjeravali ubiti svog mladog štićenika. To je vaš sin poku131 šao dva puta: prvi put kad ste jahali prema rancu Jose Valina... drugi put kad je oznojenog mladića pokušao nagovoriti da ude u ledenu spilju, zbog čega bi se zasigurno smrtno razbolio... Začu se promukli uzvik. Ines, blijeda od užasa, uspravila se na svojem sjedalu pogledavši užasnuto i prestrašeno svoje rođake. Don Miguel svrnu pogled prema njoj promatrajući je s mnogo suosjećanja.

Sve troje Blangardovih je problijedilo. Iako su uspravili glave i počeli se buniti, bili su ipak prilično zaplašeni prijetnjom don Miguela. - Priznajete li to, gospodine Maxence Blangard? - zapita mirno Chauvert. - Ne, ne, stotinu puta ne! - zaviknu Maxence. -Kako sam mogao imati takve namjere kad sam to dijete volio poput vlastitog brata! - Ovdje nema mjesta pretvaranju. Upozoravam vas na to. Uostalom, postoje svjedoci. Edmond Bil-le, niste li posumnjali u tog gospodina? - Da, da budem iskren to mi se pričinilo - odgovori Bille. - Čak ste to priznali Pigotu? - I to je istina, gospodine! — A taj Pigot je vrlo dobro vidio na vlastite oči prvi pokušaj Maxencea Blangarda. - Pigot je izdajica! - zaviknu bijesno Maxence. -Što mogu značiti riječi takvog čovjeka? Chauvert prinese ustima fućkaljku. Ušla su dva čovjeka koja su, saslušavši Cauvertove upute, uhvatili Maxencea i povukli ga sa sobom usprkos njegovu opiranju. Don Miguel se nagnu nad predivnu malu srebrnu pepeljaru otresajući pepeo sa cigarete. Zatim mirno nastavi: 132 - Nadam se da će drugi sada biti mirniji. Nastavite, Chauvert! Zatim je Ines, okamenjena od iznenađenja i užasa, začula kako Chauvert otkriva sve podlosti njezinih rođaka. Ti su čudni ljudi znali sve. Ništa u životu poslanika i njegove djece nije im bilo nepoznato. Nepoštena rabota pod plaštem vlade, zloupotreba povjerenja, varanje za vrijeme izbora, podli čini i zločinačko poslovanje pod zaštitom poslanika koji je sebi uturao u džep lavlji dio dobitka... Sve je to sada bilo izneseno uz spominjanje onog što je Blangard govorio u intimnom krugu, a što je bilo u ogromnoj suprotnosti s načelima koje je zastupao kao poslanik.

Sad se čak više nije ni pokušavao buniti. Volette i njegovi drugovi su se cerekali promatrajući ga. Dobri gospodin Hamelette razrogačio je oči. Očito nije slutio da je Anatole Blangard mogao biti takav bijednik. Edmee se pak ponašala vrlo čudno. Isprva je, slijedeći primjer svog oca i brata, visoko podignu!^ glavu. Poslije se malo-pomalo držala sve skromnije. A sad se neprikriveno počela udaljavati od oca uz očigledne znakove najdubljeg prezira. Don Miguel ju je promatrao iz prikrajka, a prezriv osmijeh mu se pojavio na usnama. - Priznajete li sve to, Gospodine Blangard? - zapita Chauvert. - Ne... ne priznajem ništa... To su užasne izmišljotine! - promuca debeljko. - Dobro, dobro, kako hoćete! Nama nije potrebno vaše priznanje... a sada pređimo na druge. Gospođice Blangard, vi ste odobravali planove svog oca i brata u pogledu vaših rođaka... - Ne! To nije istina! - zaviknu Edmee glasom pu133 nim povrijeđenog ponosa. - Nikada nisam čula za te podle namjere. Kao ni za ona djela koja ste malo prije spominjali. Kako je to moj otac mogao učiniti? Neću više moći živjeti uz njega! I kao da je željela naglasiti te svoje riječi, ona se udaljila još nekoliko koraka od oca. - Dirljivo! - šapnu prezrivo don Miguel. - Ne igrajte komediju, gospođice Blangard -reče mirno Chauvert. Želite li da vam ponovim vaše vlastite riječi? I ne obraćajući pažnju na mladu djevojku koja se bunila, on je doslovno iznio neke Edmeeine izjave; iznosio je činjenice koje su svjedočile o podlosti Blangardove kćerke. Kao posljednje ispričao je kako se domogla jela i pokrivača rođakinje, tako da je ova drhtala od hladnoće cijelu noć.

- Evo zašto su vam noćas, po naređenju našeg gospodara, oduzeli pokrivač i nisu vam donijeli ručak - doda Chauvert. - Na taj ste načim mogli sami prosuditi što ste učinili svojoj sestrični. Edmee je problijedila. Okrenula se prema Ines. - Ti, lažijivice, ispričala si sve to? Don Miguel se iznenada uspravio pogledavši Iju-tito poslanikevu kćerku. - Zabranjujem vam da so obraćate gospođici Brevvs! - odreže oštro. - Uostalom, nisam od nje saznao što ste učinili, jer ona je predobra i premilosr-dna za to. Edmee se potpuno zbunila jer joj se pričinilo da njegov pogled prodire u dubinu njezine duše. Iznenada je nestalo sve njezine oholosti. Problijedila je i drhtala pred kraljem Anda. Don Miguel baci svoju napola popušenu cigaretu, 134 a zatim, pogledavši ponovo mladu djevojku, reče hladnim glasom: - Chauvert, ta će zarobljenica raditi u vrtu. Naređujem ti da od nje zahtijevaš mnogo, jer je i ona to prije zahtijevala od drugih. Djevojka kriknu od užasa i straha: - Zar ću raditi na zamlji? Šalite se! Nikada! Nikada! Podrugljiv se pogled na trenutak pojavi u očima don Miguela. - Smekšali smo već mnogo tvrđe od vas, vjerujte mi! Užasnuta pomišlju da je čeka zarobljeništvo i težak rad, Edmee se baci pred njim na koljena sklo-pivši ruke i promatrajući ga s molbom u očima: - Smilujte se! Ne bih to mogla! Nemojte me osuditi na to! Ako mi vratite slobodu, obećavam vam da nikada... - Chauvert, neka odvedu ovu ženu. Ta je komedija trajala već dosta dugo - reče prezrivo don Miguel. - Neka odmah pođe na posao. To će je smiriti. I još uvijek posve miran, on zapali novu cigaretu dok su oni isti ljudi od maloprije vukli Edmee iz sobe.

Blangard kao da više nije bio pri svijesti. Volette, Milochon i Luret postajali su sve uznemireniji. Gospodin Hamelette i Bille bili su najmirniji od sviju. Prodorni pogled don Miguela ih je obavio i kao da je prodirao do dna njihovih duša. - Gospodin Hamelette, vama nije bio poznat cilj ekspedicije gospodina Blangarda? - Nije! Dakako da nije! - reče dobri učenjak. -Pričali su mi o geološkim istraživanjima i o nekom rudniku bakra. Gospodin Blangard nas je prevario i 135 1 poveo nas sa sobom da bismo mu pomogli u ostvarivanju njegovih ciljeva. - Znam da ste pošten čovjek. A i vi ste, Edmond Bille, to dokazali. Uz to ste pomogli gospođici Brć-vys i njezinu bratu. Dva ste ga puta spasili od smrti koju mu je želio zadati Maxence Blangard. Ne mogu vam vratiti potpunu slobodu, jer još nikada niti jedan zarobljenik nije napustio Solepto, ali ćete barem ovdje biti potpuno slobodni. Imat ćete istu hranu i biti jednako smješteni kao i moji ljudi. Odabrat ćete posao koji će vam se najbolje sviđati. Od toga oslobađam gospodina Hamelettea koji će biti dovoljno zabavljen svojim istraživanjem. Ali htio bih da vi radite, Bille! Čovjek koji nije zaposlen ne vrijedi ništa. Ja bih čak kazao da to i nije pravi čovjek. - To je istina, gospodine! - složi se Bille. - Radit ću dakle... Ipak je teško ostati zauvijek ovdje. - Ne, brzo ćete se naučiti. Vidjet ćete da smo sretni. Zahtijevam jedino potpunu poslušnost. U slučaju pokušaja bijega bit ćete strogo kažnjeni i zatvoreni. Izgubit ćete sve pogodnosti koje ste sada dobili. - Gazda baš nije ugodan! - šapnu Bille kroz zube. Sad su na red došla preostala trojica. Bez sumnje je kralj Anda imao izvanrednu policiju. Za trenutak su prisutni saznali da je Volette,

kad mu je bilo osma-naest godina, opljačkao starog svećenika koji ga je odgojio; da je Luret lošim postupkom ubio svoju mladu ženu od sedamnaest godina; da je Milochon izvršio umorstvo koga nikada nisu mogli objasniti. Uzaludno su to sva trojica nijekala. Chauvert je posjedovao sigurne dokaze, navodio je točne činjenice tako da su okrivljeni zanijemjeli i dršćući očekivali presudu strogog suca. 136 - Doista ste dobro odabrali svoju pratnju, gospodine Blangard! reče podrugljivim glasom don Mi-guel. - Dostojni su vas. Mogli biste umrijeti a da jedni drugima ne biste ništa mogli prigovoriti. - Umrijeti! - promuca debeli Blangard kome su se noge tresle. Don Miguel se okrenu prema Chauvertu. - Neka ih odvedu. Nisam još odredio njihova smaknuća. Do tada ćemo ih zatvoriti. - To je... to je ogavno! Vi ste prokleti razbojnik! - zaviče promuklim glasom Blangard. - Kako to postupate s francuskim poslanikom! Don Miguel se silno podrugljivo nasmija. - Baš sam stoga još i stroži s vama! Vi ste odgovorni za sve to. Zahvaljujući vama, i sličnima, Francuska se pokazuje ostalom svijetu u tako lošem svjetlu... Ovdje, gospodine Blangard, nećete pronaći suca kog ćete moći potkupiti, kao što ste to radili u vašoj domovini. Ja, gospodar Braće pravde, osuđujem vas na smrt kao biće koje nanosi štetu društvu i koje se složilo s pokušajem umorstva, budući da ste odobravali plan vašeg sina koji je htio ubiti Jacquesa Brevvsa. - Braća pravde! -zaviče Blangard užasnutim glasom. - Vi ste među njima. U središtu njihova djelovanja. Unaprijed smo vas upozorili, gospodine Blangard! Ali nalazište zlata vas je hipnotiziralo. Tom prilikom ću vam nešto saopćiti što vi dakako niste znali. Dokumente koje ste pronašli oteo je don Alfonso de Garate Indijancu Otetcalu, posljednjem potomku Inka, koji je bio moj predak. Ja sam dakle jedini zakoniti nasljednik tog zlata.

137 - Izmišljotina! - hroptao je Blangard. - Ako mi poklonite slobodu, dat ću vam taj dokument, odreći ću se zlata... to će biti moja otkupnina. - Vrlo ste naivni! - odvrati podrugljivo don Mi-guel. - Taj bih dokument već imao da sam ga želio. Ah' nije mi važan jer već godinama vadim iz jednog nalazišta onoliko zlata koliko mi je potrebno. Htip sam vas samo spriječiti da dođete ovamo. Ali vi ste bili tvrdoglavi pa sad vidite kamo vas je to dovelo. Okrenuvši se prema Chauvertu, mladić mu dadne znak. Na znak fućkaljke pojaviše se neki ljudi i odve-doše sve zarobljenike osim gospodina Hamelettea i Billea koji su sami izišli. - Kakva priča! - šapnu Bille kad su izišli. - Nisam mogao ni pomisliti, kad sam napuštao Pariz, da ć zauvijek morati ostati ovdje. Ali čovjek se ne usuđuje protusloviti našem gospodaru, zar ne, gospodine Ha-melette? Dobri naučenjak, koji je trljao čelo, što je kod njega bio znak iznenađenja, reče mirno: - Ovdje ću bar raditi na miru... Žao mi je jedino što više neću vidjeti svoju sestru i nećake. Ali don Miguel će mi možda dopustiti da im pišem ako pregleda moja pisma. Zamolit ću ga također da mi pošalju moje knjige i zbirke. Taj gospodar razbojnika je šarmantan čovjek kad to želi biti. Vjerojatno prema nama neće biti prestrog. - Možda neće... Ipak, iako naši drugovi baš mnogo ne vrijede, ipak mi je žao kad pomislim da će ih ubiti, gospodine Hamelette nadoda Bille pogledavši sažalnim pogledom Milochona, Volettea i Lu-reta, koji su odlazili okruženi naoružanim ljudima. 138 III Tek što su zarobljenici zajedno s Chauvertom napustili prostoriju, don Miguel je živahno ustao i prišao Ines i Jacquesu. - Sve vas je to potreslo, gospođice, zar ne? *- zapita pogledavši uznemireno, lijepo, blijedo, i pomalo zgrčeno lice. - Htio sam da

saznate za svu podlost ljudi koji su vas sramno prevarili. Možda sam ipak trebao pričekati da se još malko oporavite. - Ne, nije trebalo! - reče djevojka dršćućim glasom. - Sve je to tako strašno! - Možete se raspitati kod Billea. On je sve vidio i sve shvatio... Ines sakri lice među rukama. - Užasno! Kad pomislim da bi bez Billea moj ubogi, dragi Jacques... Jacques se sagnuo zagrlivši sestru oko vrata. - Nemoj više misliti na to, sve je to prošlo, mila moja, Ines! Mene sve to nije uzbudilo. Razljutio sam se samo na tog lopova Maxencea. Toliko mi je laskao i umiljavao mi se! 139 - To je pravi bijednik! - reče prezirno don Mi-guel. -1 taj se čovjek usudio zaprositi vas, gospođice! Crne oči pune iznenađenja podigoše se prema njemu. - Kako to znate, gospodine? Don Miguel se nasmiješi. - Braća pravde su posvuda, gospođice! A ja sam njihov gospodar koji sjedinjuje sva saznanja i iskorištava ih po svojoj volji... budući da ste već saznali dio tajne, objasnit ću vam jednog dana kako ta organizacija radi. Možda će vas to zanimati. Ali danas se morate odmoriti... - Hoćete li mi dopustiti jedno pitanje? - Pitajte me što god hoćete, gospođice! - Malo prije ste spomenuli neko nečasno djelo koje je počinio moj predak don Alfonso de Garate... Lagano se rumenilo popelo u obraze mlade djevojke, njezine su usne zadrhtale, a u očima joj se pojavi sjenka straha. - Molim vas, ne mučite se zbog toga! - živahno odvrati don Miguel. - Don Alfonso je bez svake sumnje kasnije požalio zbog tog svog djela, jer nije iskoristio dokument. Ines je prešla rukom preko vrućeg čela. - Ali morao ga je vratiti! - šapnu.

- Možda nije imao prilike. U svakom slučaju, nemojte se uznemiravati zbog toga. - Možete biti mirni, mi nikad nećemo pokušati doći do tog zlata! zaviče Ines. - Gospodin Blangard nam je skrivao pravi cilj putovanja bojeći se da bih se mogla protiviti, jer nam naš dobri djed, u poruci dodanoj tom dokumentu, nije savjetovao da krenemo u tu pustolovinu. On, tako pošten i častan, zasigurno je posumnjao da izvor tog naljedstva nije častan. 140 - Vjerojatno, gospođice... Poznato mi je koliko je gospodin Nardieres bio pošten. Uostalom, kao i vaš otac. Vjerojatno je to bio samo trenutak zablude don Alfonsa. - Vi ste dakle indijanskog porijekla? - raspita se Jacques koji je neprekidno s pogledom punim divljenja promatrao lijepo lice mladog šefa. - Djelomično jesam... Moj djed s očeve strane, grof Robert RocheGleon propao je zbog odvratnih spletaka svojih moćnim neprijatelja. Pobjegao je u Peru gdje se upoznao s posljednjim potomkom vladara Inka, Otetcalom. Taj je imao predivnu kćerku. Moj se predak zaljubio u nju i oženio se njome. Tad mu je stari Inka odao skrovište blaga svog naroda kog je sačuvao u pameti. Moj je djed krenuo onamo i otkrio ga uz bezbrojne poteškoće. Kupio je hacijendu koja je ubrzo vrlo napredovala. Ali jedna ga je pomisao mučila. Nikada nije mogao zaboraviti podlosti koje su uzrokovale njegovu propast, ni zlodjela pravosuđa i vlade koja su to omogućila. U njemu je ostala bezgranična ogorčenost. Kad je njegov sin odrastao, saopćio mu je svoju namjeru. Trebalo je osnovati ogromno tajno udruženje koje bi djelovalo na cijelom svijetu s ciljem da ispravlja nepravdu, namjerne ili nenamjerne greške, te podlu suradnju sudova i društva u cjelini.

Moj je otac bio čovjek koji se lako mogao oduševiti, ali je u isto vrijeme bio i vrlo razuman. Ta ga je zamisao oduševila, pa ju je htio početi ostvaritavi što prije Malo-pomalo stekao je saveznike koji su svi bili povezani istom užasnom zakletvom. Bili su to pošteni ljudi koji su redom stradali zbog neke bolne nepravde. Svi su oni počeli velikim žarom okupljati i druge pristalice. Moj otac im je davao zlato, tu veliku 141 i moćnu polugu svih ljudskih djela, i svoju ogromnu pamet, svoj žar i sposobnost da ih vodi i učvršćuje u njihovim namjerama. Oženio se nekom Peruankom, siročetom koga je oslobodio tiranije ogavnog staratelja na taj način da su ga Braća pravde ubila. Moja je majka umrla pri mom porodu, a on me odgojio za svog nasljednika. On je osnovao logor u Soleptu koji je ujedno služio kao glavni štab i zaštita nalazišta zlata, nasljedstva naših predaka. U njemu su boravili ljudi svih narodnosti. Kraljevski su bili plaćeni a užasne kazne prijetile su im i pri najmanjoj izdaji. Bilo mi je jedva osmanaest godina kad se moj otac razbolio nasmrt i predstavio me njima kao njihova budućeg šefa. Zatražio je od njih da mi se zakunu na potpunu vjernost i poslušnost, kao što je to bio slučaj i s njim. Dvije je godine kasnije moj ubogi otac umro u mom naručju na našoj hacijendi Santa Lucia. U pogledu don Miguela primijeti se na trenutak tronutost, a njegov glas lagano zadrhta. Ali odmah zatim nastavi: - U to vrijeme imali smo već mnogo sljedbenika, ne samo po cijeloj Evropi već i u dvije Amerike, kao i u ostalom svijetu. Otada je proteklo osam godina i mi smo postali velika vlast. Ne bih čak mogao ni približno kazati koliko smo nepravda spriječili, ispravili ili zbog njih kaznili krivce. Evo, ovako ćete najbolje shvatiti: sluga vašeg rođaka Blangarda bio je jedan od njih. Obavještavao me o svemu što se događalo kod cijenjenog poslanika. Jednog je dana Blangard u nešto posumnjao, pa je u isto vrijeme otkazao njemu,

kuharici i sobarici. Ali ovaj put su sve troje, što su ih zamijenili, bili naši. Jacques prasne u smijeh. 142 - Sjajno! Izvanredno vodite svoj posao! Znači, znali ste za sve što su Blangardovi namjeravali? - Za sve... Mogao sam ih nadzirati i za vrijeme plovidbe. To je za mene činio gospodin Sevaldo, koga sam spasio od stečaja i primio ga među Braću pravde. On je bio taj koji je po mom malogu ušao u Blangardovu sobu uz pomoć služavke i prikopčao na njegov krevet upozorenje Braće pravde. On je ubio malog psa vaše rođakinje kako bi dokazao da Braća pravde dosižu svakamo i udaraju bez milosti. - To je užasno! - zaviknu sva blijeda Ines promatrajući mladog čovjeka uznemirenim pogledom. - Plašite li me se, gospođice? - zapita malo se nagnuvši prema njoj. Odvratila je pogled od sjajnim modrih očiju koje su u njoj izazivale neke čudne osjećaje. Privlačile su je i u isto vrijeme strašile. - Da, plašim vas se! - reče dršćućim glasom. - Te tajne osvete, tajanstveni zločini, te neprekidno uhođenje ... to je strašno! - Doista? Iznenada se uspravio pred njom promatrajući je s takvom dubokom srdžbom da je mlada djevojka zadrhtala. - Zločin? Uhođenje? ... Vi se usuđujete tako govoriti o mom djelu? Uhvatio ju je za zaglavke i tresao ih tako snažno da je Ines osjetila kako je snaga napušta. Bez svijesti skliznula je na pod. Kad je došla k svijesti, primijetila je, blijeda od straha, Jacquesa, koji joj je podržavao glavu. Dobra Alonsa držala joj je pred nosom bočicu s octom. Kraj nje na podu je klečao don Miguel. Držao ju je za ruku i drhtao promatrajući je silno prestrašen i tužan. 143 l

Ona je naglo izvukla svoju ruku iz njegove s kretnjom punom užasa. Skrenula je pogled od njega. Don Miguel je nasmrt problijedio. - Zavređujem da postupate sa mnom na taj način, gospođice! Ponašao sam se na nedopušten način. Jedino čemu se mogu nadati jeste da mi oprostite jednog dana. - Ne ljutim se na vas, gospodine - reče Ines slabim glasom, a da ga pri tom nije ni pogledala. - Nisam smjela na taj način iznijeti svoje mišljenje, ne promislivši prije toga da bih vas mogla povrijediti. Ako vjerujete da postupate na ispravan način... - Nemojte se ispričavati, samo sam ja kriv za sve to! Povrijeđen ili ne, nisam smio zaboraviti na dužno poštovanje prema vama. Teško podnosim prigovore ili zamjerke zbog toga što sam navikao na neograničenu vlast i potpuno poštovanje... Oprostite mi, molim vas, gospođice! Ovaj ga je put pogledala. I popuštajući pred tajanstvenim pogledom njegovih modrih očiju, ona mu pruži ruku. - Rado vam opraštam, gospodine, jer osjećam da ste pravi plemić i da je to bio samo preživahan pokret s vaše strane. - Zbog koga ću se uvijek kajati! - šapnu don Miguel poljubivši Inesine prste. Lagano se rumenilo pojavi na blijedim obrazima mlade djevojke. Uspravila se na divanu i ustala uz Jacquesovu pomoć. - Osjećaš li se bolje, Ines? - zapita je dječak. - Da, da, moći ću poći do svoje sobe. - Otpratit ću vas - reče don Miguel. - I molim vas, zatražite sve što vam je potrebno i što bi vam moglo biti ugodno. U Soleptu ima svega i sve vam je 144 na raspolaganju. Nemojte mi zahvaljivati, gospođice! Mnogo toga sam vam dužan, osobito sada.

Duboko se naklonio, a mlada je djevojka izišla u pratnji brata i Alonse. Kad su ušli u dvoranu s podom pokrivenim zlatnim pijeskom neka sjena je prešla između dva stupa. Alonsa je pozove: - Vincenta, jesi li to ti? Dođi, pozdravi gospođicu! Pristupi im neka mlada djevojka. Bila je mala i nježna. Crte lica bile su joj dosta pravilne, boja kože brončana i podsjećala je na Alonsu. - To je moja kćerka, gospodareva sestra po mlijeku - reče Alonsa. Ines je željela kazati nekoliko ugodnih riječi, jer je bila zahvalna toj dobroj ženi koja ju je okruživala s toliko pažnje. Ali riječi joj se ugasiše na usnama i ona je rekla samo neku uobičajenu primjedbu zbunjena zbog neprijateljskog pogleda crnih očiju mlade Indijanke. - Gospodar je naredio da poslužuješ gospođicu -reče Alonsa. Na Vincentinu se licu moglo razabrati snažno uzbuđenje. - Nitko mi nije potreban! - reče brzo Ines. - Običavala sam sve raditi sama za sebe. - Gospodar to želi, gospođice, moramo ga poslušati. Rekavši te riječi duboke odanosti i strasnog divljenja, dobra Indijanka krene dalje ispred dvoje mladih ljudi, dok je Vincenta nestala iza stupova. - Ne sviđa mi se Alonsina kćerka! - napomenu Jacques kad je ostao sam sa sestrom u njihovoj sobi. 145 l - Ni meni! Ipak vjerujem da nećemo imati posla s njom, jer ma što kazala Alonsa, ne mislim se služiti njezinim uslugama. Uostalom, ne vjerujem da ćemo dugo ostati ovdje, jer nam don Miguel namjerava vratiti slobodu. Pođi na zrak, Jacques, a ja ću prileći. Kad se brat udaljio, Ines se udobno smjesti u naslonjač. Uzbuđenja od malo prije potpuno su je slomila, pa ju je groznica ponovno obuzela. Nastojala je zadrijemati i time smiriti svoje misli. Ali uvijek bi se u mislima ponovo našla u raskošnom šatoru pred tajanstvenim bićem koje je željelo vršiti pravdu posjedujući

neizmjernu moć. Vidjela je ostale zarobljenike koji su sada bili osuđeni... Drhtaj joj je prošao tijelom pri pomisli da će ih pravda kralja Anda uskoro nesmiljeno izbrisati iz živih. Dakako, svi su oni bili krivi. Ali kazna je bila strašna... Da li je don Miguel imao pravo izvršiti je? Ines zadrhta od užasa pomislivši na to. Ali kralj Anda je bio nesmiljen. To je dobro shvatila malo prije kad je pokušala kazati nešto u njihovu korist. 146 IV Morat ćete poći na zrak i malko prošetati - izjavi idućeg jutra don Sanchez kad je došao posjetiti mladu djevojku. - Hajde, pođite s bratom i sa mnom. Pokazat ćemo vam Solepto. Ines je stavila na glavu svijetli slamnati šešir s širokim obodom, ispod kojeg je njezino lice djelovali još nježnije. Poslušno je krenula za dvojicom muškaraca. Pod žarkim jutarnjim suncem tajanstveni grad kralja Anda djelovao je prekrasno šarenilom svojih šatora, malih kućica od svijetlog drva okruženih urednim vrtovima i svojim širokim, dobro održavanim putovima. Ljudi su dolazili i odlazili. Nije bilo mnogo žena, a i te su bile većinom Indijanke. Ipak su Ines i njezini pratioci prošli kraj neke žene pedesetih godina, odjevene u prnje, koja je teškom mukom gurala pred sobom jako natovarena kola. Njezina crna kosa, protkana sijedim vlasima, neuredno joj je padala oko lica koje je još uvijek sačuvalo tragove Ije147 pote, ali je očigledno bilo ocvalo zbog napora i poteškoća. Prošavši kraj Ines, pogledala ju je očima u kojima je mlada djevojka pročitala nešto nalik preklinjanju. - Ovo je jedna od naših zarobljenica s kojom postupaju na najstroži način - napomenu don Sanchez. - Što je učinila, gospodine?

- Njezin muž i ona bili su vrlo bogati i zauzimali su visok položaj u Limi. Bili su zli ljudi i mislili su samo na luksuz prezirući one koji su bili siromašniji od njih, ili nisu raspolagali visokim vezama. Podlim spletkama oduzeli su svom nećaku, nekom siročetu, nasljedstvo koje mu je po zakonu trebalo pripasti, ni time nisu bili zadovoljni pa su na sve moguće načine nastojali nanijeti zlo ubogom djetetu. Bio je to lijepi slučaj za don Miguela da se založi za potlačene. Jednog dana pronašli su don Pedra Miguela mrtvog kod kuće, a dona Mana je nestala. Doveli su je ovamo, a tu je bila osuđena na nešto što bismo mogli nazvati prisilnim radom. Kako se u prvo vrijeme bunila, trebalo je s njom postupati na najstroži mogući način. Malo-pomalo se urazumila. Don Miguel zna slomiti otpor, znajte! - On je nemilosrdan - nadoda Ines osvrnuvši se za ženom koja se teškom mukom udaljavala sagnutih leđa. Tko bi u njoj mogao prepoznati nekadašnju najotmjeniju i najponosniju gospođu u Limi? Don Sanchez se nasmija s mnogo razumijevanja. - Vaša je duša vrlo osjećajna, gospođice! To vam, uostalom, pristaje. Ja sam ipak, obavljajući posao u nekom velikom gradu Španjolske, postao žrtvom najvećih nepravda što su mi ih nanijeli moji kolege. Okusio sam najveće gorčine. Stoga je moje srce kameno prema zlima i onima koji su bili nesmiljeni 148 prema drugima. Odobravam sve gospodareve čine. Njegov sam strastveni poklonik. Kakav je to čovjek! Za svoje ljude on je božanstvo. Slušaju ga i oni naj-okorjeliji, najnesmijljeniji. Ne pomišljaju na to da bi mu se suprotstavili, jer ih je potpuno osvojio silnom privlačnošću, koja se očituje u svakom njegovu pogledu, njegovu glasu, u svakoj kretnji, ukratko u cijelom njegovu biću. Inače veoma miran don Sanchez se sada uzbudio. Istinsko oduševljenje ocrtavalo se na njegovu licu. - A kako je tek pametan! Družba se tek pod njim potpuno razvila. Govorim vam, gospođice, otvoreno o svemu tome, a i vama, mladi

prijatelju, jer je don Miguel, koji mi poklanja svoje povjerenje, rekao da vi znate sve. - Don Miguel se nema čega plašiti. Jacques i ja znamo šutjeti - reče ozbiljno Ines. - Gospodar vas dobro poznaje - nadoda don Sanchez i lagani mu se smiješak pojavi na usnama. -On ubrzo upozna svakog čovjeka. U taj trenutak Jacques pritrči nekom mladom čovjeku koji se pojavio iz neke kućice i zbunjeno zastao. - Ovog sam puta posve siguran u to da ste to vi, gospodine Salves! Prisiljeni smiješak mu se pojavi na usnama. - Jacques, prepoznali ste me? - Već sam neki dan bio siguran da ste to vi. Ali kako to da ste ovdje? - Ispričat ću vam to kasnije... Hoćete li me predstaviti svojoj sestri? - Rado! Ines, ovo je grof Salves. - Jacques mi je često pričao o vama - odvrati , Ines na pozdrav pun poštovanja mladog čovjeka. 149 l Nisam mogla ni pomisliti da ću vas upoznati ovdje. - Sve ovo što vam se događa je poput sna, zar ne, gospođice? ...Dobro! Isto je i sa mnom. Tek sam kratko vrijeme podanik kralja Anda i još se nisam riješio iznenađenja kojeg sam osjetio došavši ovamo... Oprostite, gospođice, prekinuo sam vašu šetnju... Don Sanchez, doktor Helber me poslao k vama. Ali vidim da ste zauzeti... - Ne dajte se zbog nas smetati, don Sanchez - za-viknu Ines. - Vaši poslovi zovu, a mi ćemo i sami lijepo prošetati. - Tim više što vaš brat već ponešto pozna logor. Napuštam vas, dakle, dona Ines, nadajući se da će vam šetnja biti ugodna. Oba se čovjeka udaljiše, a Jacques povuče sestru za sobom govoreći joj: - Pokazat ću ti vrt don Miguela.

Prošli su blizu šatora kralja Anda koji je bio potpuno odvojen od drugih i naslonjen na strmu stijenu u kojoj su bile izdubljene spilje. Jacques krenu putem prekirvenim pijeskom koje se lagano uspinjao do točke gdje je počeo obilaziti stijenu. Brat i sestra se iznenada nađoše na prirodnoj terasi punoj cvijeća i ukrasnog drveća. - Don Sanchez mi je objasnio da se zbog hladnih noći ovdje mogu posaditi samo otporne biljke i drveće. Tamo dalje, iznad nas, nalazi se predivan staklenik. I, doista, iznad prve terase pružala se druga. Kad se Ines popela granitnim stubama do nje, ona primijeti pred sobom dugi staklenik pun predivnih ruža, orhideja i bijele loze. - Oh, Ines, eno Edmee! - šapnu Jacques. 150 Gospođica Blangard bila je zaista ovdje. Odjevena u staru odjeću kopala je greducu pod nadzorom nekog ogromnog Crnca, dok je on mirno pušio lulu. Zaboravivši sve što je prepatila zbog zloće svoje rođakinje, Ines šapnu suznih očiju: - Uboga Edmće! Zarobljenica ih je opazila. Njezino blijedo lice iznenada pocrveni od užasnog bijesa, a Ines približavajući joj se primijeti kako joj je uputila pogled pun mržnje. - Jeste li mi se došli narugati... uživati u mojoj nesreći! - procijedi Edmee kroz stisnute zube. - Edmee, kako možeš i pomisliti... Crnac im pristupi. - Oprostite, gospođice - reče pristojno - gospodar je zabranio svaki razgovor sa zarobljenicima. - Ali to je moja sestrična... Sigurna sam da bi mi don Miguel dopustio prozboriti s njom nekoliko riječi. - Ne znam, gospođice - reče Crnac očigledno zbunjen. - Eno don Estevana. Hoćete li ga zapitati... Primijetivši mladu djevojku poručnik gospodara Anda krenu prema njoj i odmah odgovori na Inesinu molbu.

- Dakako, gospođice, samo razgovarajte sa svojom rođakinjom. Gospodar vam je dao potpunu slobodu ... Jimmy, možete ostaviti gospođicu sa zarobljenicom. Crnac se udalji a Ines pristupi Edmćei koja je odmah prekinula posao. Iznenadila ju je promjena u crtama lica mlade djevojke. Boja kože bila joj je olovna a oči okružene tamnim kolutovima. - Što ti je, uboga moja Edmee? - zapita ona s mnogo suosjećanja. 151 l - Što mi je? - ponovi muklim glasom Edmee. -To čudovište natjeralo me da radim iako me groznica muči od one noći kad sam se nasmrzavala? Neprekidno me nadziru. A što tek moram raditi! Okopavati po najvećoj vrućini! Ili pak prati rublje stanovnika logora zajedno s drugim nesretnim žrtvama tog nečovjeka! Ne mogu više! Osjećam da ću se svakog trenutka srušiti. Ines shvati da djevojka ne laže. Lako se moglo vidjeti da je doista bolesna. - Kad bih bar mogla učiniti nešto za tebe, Ed-mće! Ali na nesreću, don Miguel je neumoljiv. Pokušala sam nešto onog dana kad su vam sudili, ali sam odmah shvatila da je to posve uzaludno. Edmee se zlobno nasmija. - Gospođice Brevvs, ne vjerujete valjda da vam zbog vaših lijepih očiju gospodar razbojnika ukazuje pažnju? Morat ćete to platiti. Nadam se da će vas jednog dana zadestiti ista sudbina kao i mene. - I to bi te usrećilo, Edmee? - zapita Ines zaroni vši svoje ozbiljne tužne oči u Edmeeine. - Dakako! Ništa drugo ni ne želim! - odvrati cinično Edmee. - Znati da si sretna i da uživaš dok ja patim - samo još uvećava moje muke. - Kako ste strašni! - zaviknu prezirno Jacques. -Kad je već tako, reći ću vam nešto: don Miguel nam je poklonio slobodu i mi ćemo se vratiti u Francusku. Edmee problijedi od bijesa. - To nije istina! Odavde još nikad nije izišao niti jedan zarobljenik.

- Da, čini se doista da ćemo mi biti prvi. Edmee se sarkastično nasmija. - To vam je samo pričao. Pričekajte pa ćete vidjeti hoće li se to i dogoditi. Htio je biti velikodušan 152 prema Ines u koju se zatreskao. Ali baš zato joj neće dopustiti da ode. Vjerujem da si predodređena da postaneš kraljicom Anda, mala moja! - doda zlobno se nasmijavši. Ines, koja je pocrvenjela od zbunjenosti, odvrati živahno: - Govoriš gluposti, Edmće! Htjela bih povjerovati da tako govoriš zbog groznice. - Ne izigravaj nedužnu djevojku, to kod mene ne pali! Zašto bi inače ogavni don Estevan, koji je neki dan postupao s tobom kao sa svima nama, iznenada postao tako sladak? Vjerojatno stoga što iz iskustva zna kako je opasno ne predvidjeti događaje ili pak mušice svog gospodara. - Ostavljam te, Edmee, budući da i nadalje buncaš - reče hladno Ines. Krenula je s bratom, a pratilo ju je podrugljivo cerekanje rođakinje. - Pokvarena je! - zaviknu bijesno Jacques. - Dobila je ono što je zaslužila, a don Miguel doista ima pravo... - Jacques, o tom ne treba govoriti! - Da, da, da! Budem li sreo don Miguela... - Evo ga! Što želite od njega? Brat i sestra su napustivši Edmee krenuli uz staklenik. Stigli su na njegov kraj upravo kad je kralj Anda izlazio u pratnji nekog čovjeka odjevenog poput vrtljara. Ines, još uvijek pod utjecajem riječi svoje sestrične, pocrvenjela je. Don Miguel je skinuo šešir sombrero i pozdravio je. Pogledao ju je iznenađeno, dok se u isto vrijeme na njegovu licu mogao primijetiti i trag srdžbe. 153

- Osjećate li se danas bolje? - pristojno se raspitao. - Mnogo bolje! Uostalom, ovaj pređivni zrak koga udišem zacijelo je pridonio mom ozdravljenju. - Tako je! Uostalom, ovdje malo tko obolijeva. Želite li mi nešto kazati, Jacques? - Ništa ozbiljna! Šalio sam se, a Ines bi se ljutila na mene kad bih to ispričao... - Da iznesete zlobne primjedbe vaše rođakinje? Ines ga pogleda iznenađeno i zbunjeno. - Ne, nisam čuo, ali vidio sam vas izdaleka i shvatio da vas ta osoba vrijeđa, kao uzvrat za vašu dobrotu prema njoj. Ali dobit će zasluženu kaznu... - A upravo sam vas htjela zamoliti da s njom ne postupate tako strogo. Osobito dok je bolensa! - za-viče sva očajan Ines. Nabrao je svoje tamne obrve. - Zar molite milost za tu bijednicu koja vas mrzi? Gospođice Ines, vaša vas dobrota dovodi u zabludu. - Ali bolesna je! - poče ga tiho preklinjali Ines. Plašila se da bi ga mogla razljutiti, kao što se to dogodilo jučer. - Uvjeravam vas, oprostila sam joj! Uostalom, nije sama kriva što su je loše odgojili. Slijedila je primjer i savjete svog oca. Don Miguel, pokažite malko smilovanja! - Gospođice Ines, možete me pogledati, pa ja se ne ljutim na vas! Podignula je oči i primijetila njegov pomalo podrugljiv osmijeh. - Budući da ne uživate u osveti, gospođice... - U osveti! Kako je to užasna riječ! - Ona je jedno od temeljnih načela na kojima počiva udruženje Braće pravde... Pošti vam mišljenje drugih. Stoga ne želim ni s vama raspravljati o vašem 154 shvaćanju osvete. Čak vam se i divim. Jer pokatkad mora biti teško praštati.

- Ponekad možda... ali vjerujem da osjećaj pra-štanja nadoknađuje napore koje čovjek mora pri tom učiniti. Zašto i vi ne biste pokušali? - Ja? Nemam osobnih neprijatelja. Uvijek sam bio okružen ljudima odanim koji su mi odavali puno poštovanje. Nisam upoznao izdaju ili pak nepravdu. Nastavljam dakle djelo svog djeda i oca potpuno nepristrano, jer se ne mogu potužiti na društvo koje me je obasipalo naklonošću. Ono što radim, radim iz osjećaja pravde. Iz smilovanja prema svim onim jadnim bićima koja pate zbog zloće svojih bližnjih. Moj je jedini cilj ostvarivanje pravde na zemlji. Ines je bila iznenađena ozbiljnošću glasa i iskre-nošću pogleda kojim ju je promatrao. Taj je čovjek bio iskren, u to je bila posve sigurna. - To je pravedan cilj... Ali zbog njega bi trebalo preobraziti svu ljudsku prirodu. Moralo bi nestati zloće, nepravde, samoljublja prevelikih želja i ambicija. Zastao je i nastavio: » - Stoga ljudima i ne treba dopustiti da sami slobodno odlučuju o svemu, jer nisu sposobni za to. Svim ih sredstvima treba prisiliti da budu dobri. One, koji usprkos svemu zastrane, treba lišiti života. Ines ga je pogledala prestrašeno. - Gospodine, na taj ćete način stvoriti robove, ljude bez volje i odgovornosti... ili, što je još gore, hipokrite! Don Miguel. je počeo čupati latice ruže koju je držao u ruci. - To je moguće. Ali mislim da ipak treba pokuša155 ti. Zar nije užasno saznanje koliko se strašnih nepravda i zločina događa svakog dana na zemlji? - Da, to je istina! Ipak treba biti strpljiv i pokušati opraštati, jer smo i sami krivi za mnoge greške, pa se ne smijemo baciti kamenjem na druge. - A ja sam mislio da ste savršeni! - blago se nasmije mladić. - Ovog trenutka pretjerujete zbog svoje poniznosti. Da se vratimo vašoj

molbi od malo prije. Budući da vi to želite, naredit ću da vaša rođakinja manje radi dok je bolesna. - Hvala vam! - reče Ines pogledavši ga zahvalno. - Ali znate li što će se dogoditi? Dakako da ću vašoj rođakinji kazati da to može zahvaliti samo vama. A ona će vas zbog toga samo još više mrziti. - To je lako moguće! - odgovori tužno Ines. - A vi to ipak želite? - Da, jer je to moja dužnost - odvrati ozbiljno Ines. Don Miguel je brzo pogleda očito duboko dirnut. Zatim se okrenuo prema vratima staklenika: - Hoćete li mi dopustiti da vam pokažem svoje cvijeće? - reče naklonivši se lagano. Ines i Jacques su s najvećim zanimanjem pregledali savršeno uređeni staklenik pun najizabranijeg i najskupocjenijeg cvijeća. Ines je neprekidno klicala od oduševljenja. - Ovdje imate neizmjerne mogućnosti? - reče iznenađeno pogledavši don Miguela. - Doista ih imam. Ovdje ima ljudi svih zanimanja. Među njima i četri arhitekta, od kojih je jedan pravi umjetnik, kome ranije nisu odavali dovoljno priznanja. Imam i pet inženjera. Jacques, jeste li svojoj sestri pokazali kako se dolazi u Solepto? - Još nisam, gospodine! 156 - Ukoliko niste umorni, mogao bih vam i to pokazati? Ines se još osjećala dovoljno snažnom da prihvati tu ponudu. Izišla je iz staklenika s rukama punim ruža koje je don Miguel ubrao za nju. Dok su silazili prema logoru, don Miguel je pokazivao i spominjao bratu i sestri imena vrhova brda koji su se uzdizali prema nebu. - Jesu li vulkani ovdje još živi? - zapita Jacques. Don Miguel se tajanstveno nasmiješi. - Vjeruju da nisu, ali oni samo spavaju.

- Kako to znate? - Jer sam čuo jednog od njih. Onog na koji se naslanja Solepto. Čuo sam ga jednog dana kako glasno huči. - Odavde ste ga čuli? - Ne, ne odavde - odgovori kratko don Miguel. Jacques se više nije usudio ništa pitati. Uostalom, već su tigli do sredine logora. Svi su ljudi, dok je mladi šef prolazio, napuštali svoj posao, zastajali i pozdravljali ga vojnički. Don Miguel ih je promatrao u prolazu. A Ines je opazila, više nego ikada ranije, kakvom snagom i čarom zrači taj njegov pogled. Po držanju ljudi i izržaju njihovih lica, ona shvati da je don Sanchez bio u pravu govoreći da oni u njemu vide nešto poput božanstva. - Evo što sam vam želio pokazati - reče don Miguel. Stigli su do neke jame. Ines se lagano nagnula trgnuvši se prestrašeno jer je ugledala pod sobom užasan ponor koji kao da nije imao dna. - Pozvonite, Matthew! - naredi don Miguel čovjeku koji se pojavio iz kućice sagrađene kraj jame. 157 Čovjek nesta u kućici, a don Miguel poče objašnjavati Ines kako su se nekada na visoravan Solepta uspijevali popeti samo najvještiji penjači. On sam je prije osam godina otkrio da je neki prirodni podzemni put vodio sve do podnožja brijega. Naredio je da postave snažno dizalo pomoću kojeg su dovodili na visoravan ljude, konje i namirnice. Želeći učiniti visoravan Solepta potpuno nedostupnom, digli su dinamitom u zrak onaj stari put. - Danas je dizalo dolje, jer čekamo povratak nekih ljudi koji su prije osam dana krenuli na put. Ali naredio sam sada da ga podignu kako biste ga vidjeli. Dizalo se uskoro pojavi. Pokretala ga je struja. - Zar smo i mi tako došli ovamo? - zapita uzbuđeno Ines. - Da, gospođice ... a tako ćete i otići. - Kada, gospodine?

- Nadam se za osam dana. Doista sam ugodan domaćin, zar ne? Ali posve dobro shvaćam da se vi smatrate ovdje zarobljenicom, a u meni vidite samo tamničara. - Nikada neću zaboraviti pažnju kojom ste nas okružili! - odgovori živahno Ines. - Uvjeravam vas da se ovdje nisam osjećala zatvorenicom. - To su lijepše riječi koje nikada neću zaboraviti. Ne, niste zarobljenica, a ne biste to nikada ni bili da sam znao tko su mladi rođaci Blangardovih koje su mi spominjali moji suradnici. Uredio bih da vas i vašeg brata udalje prije napada i vrate u Francusku. To bi u svakom slučaju bilo bolje. Ines ga pogleda pomalo začuđena zbog tih njegovih riječi. Ali on je skrenuo pogledom prošavši lagano rukom preko čela na kojem se pojavila duboka bora. 158 - Sad vas napuštam - reče odmah zatim. - Ukoliko želite vidjeti predivno mjesto, zamolite don San-cheza da vas odvede do vodopada od kojih dobivamo struju. Vidjet ćete nešto što ne zaostaje ni za najznamenitijim ljepotama Evrope. Pozdravi zatim mladu djevojku i udalji se. - A sada bih, Jacques, rado vidjela gospodina Hamelettea i Billea, ako je to moguće. - Dakako da je to moguće jer sam ih vidio jučer. Slobodni su poput nas... Samo što neće moći otići odavde... Tko zna, možda će im se don Miguel smilo-vati! - Neće! Boji se da se ne sazna za njegovu tajnu. Čudim se čak i tome što je zbog nas promijenio svoju odluku. - Ima neograničeno povjerenje u nas, Ines! - odvrati veselo Jacques. - Kralj Anda mi se sviđa. A i Billeu! Ubrzo ćeš ga čuti... Eno ga! A gospodin Ha-melette je iza njega. Bille je također primijetio dvoje mladih. Pritrčao im je svojim dugim nogama.

- Dobar dan, gospođice Ines! Da se nismo slučajno sreli, došao bih vam danas u posjete! ...Vjerujem da bi mi to gospodar dopustio. - Dakako, budući da se možete slobodno kretati logorom... Što kažete o našoj pustolovini, gospodine Bille? - Gospođice, mislim da bi bilo izvanredno sve to objaviti u knjizi! Jeste li već možda pomislili na to? Knjigu o ovakvom razbojničkom logoru! Ali ne, to nisu razbojnici! ...A kakav je tek čovjek njihov šef! Kakav čovjek! Osvaja ljude jednim pogledom... A mene nije lako voditi, gospođice, volim o svemu od159 lučivati sam. Ali osjećam da bih za don Miguela učinio sve što bi zatražio od mene. - To je istina! - složi se Jacques. -1 ja osjećam to isto. - Ima užasnu moć! - šapnu zamišljeno Ines. -Kad bi bio pokvaren, to bi bilo strašno. Na sreću, vjerujem da je pošten, usprkos svom čudnom nastojanju da preobrazi društvo. - Kako ste, gospođice? Osjećate li se već bolje? -zapita zabrinuto Bille. - Hvala, mnogo bolje! Dobro su me njegovali. - Poput prave princeze! - nasmiješi se Bille. - A vi to i zaslužujete, nakon svih nevolja koje su vam zadali vaši rođaci. Sreo sam jutros vašeg bratića koga su odvodili na posao. Nije baš izgledao najbolje. Naš mili Maxence je jučer dobio dobru pouku, i to ga je smirilo. Kralj Anda zna natjerati ljude da održavaju red! Ovdje vlada velika disciplina. Ali nema mučenja, a postoji i stanovita sloboda. Osim toga je hrana izvanredna. Cigara ima koliko hoćeš, a smiju se priređivati i male zabave. Ljudi koji borave ovdje kažu da su vrlo sretni. - Dobro ste obaviješteni, Bille! - nasmija se Jac-ques. - Sreo sam nekog Parižanina, gospodine Jac-ques! On me obavijestio o svemu. Zgodan momak iz Menilmontanta. Oboje smo bili oduševljeni tim susretom i nismo mogli prestati brbljati... A

kako tek taj voli don Miguela! Pogledajte, ide gospodin Hamelette... Geolog se približavao sitnim koracima gurnuvši nos u svoju bilježnicu. Kad ga je Bille pozvao, podigao je brzo glavu primijetivši sestru i brata. 160 - Djeco moja, nisam vas opazio. Kako ste? Kakve to divne ruže imate, gospođice Ines? Dobri je učenjak volio cvijeće, a njegova je sestra običavala svakog dana stavljati kiticu svježeg cvijeća u njegovu skromnu radnu sobu u ulici Universite. On bi s vremena na vrijeme pomirisao cvijeće. - Divne ruže! - zaviknu Bille. - Kralj Anda je doista ljubazan. Zgodan razbojnik... Zna se ponašati. Vidi se da pripada visokom društvu. - Evo, ponovo počinje - šapnu Jacques sestri u uho. - Don Miguel ga je potpuno osvojio, pa će on činiti sve što bude tražio od njega. - To je dobar mladić - složi se i gospodin Hame-lette. - Ljubazan je prema meni, a ja sam zadovoljan što mogu ostati ovdje. - Možda će vam don Miguel dati slobodu, gospodine Hamelette nadoveže Jacques. Gospodin Hamelette odmahnu glavom. - Sumnjam! Ali lako ću se ovdje snaći. - A vi? - zapita Ines Billea koji se zabavljao gurajući štapom kamenčiće. - Ja, gospođice? Mislim da ću se za nekoliko dana toliko naviknuti na ovdašnji život da ću prekli-njati don Miguela da mi dopusti ostati ovdje ukoliko me slučajno bude htio otjerati. - Dakle, ne bi trebalo da zatražim za vas jednaki postupak kao prema nama, ukoliko mi se za to pruži prilika? - Da, što se mene tiče... Ne znam što je s gospodinom Hamelettom? - Zbog sestre ne bih odbio slobodu - reče učenjak nakon kratkog oklijevanja. - Ali ipak bih zamolio da smijem ostati još neko vrijeme. Proučavam neke čudne geološke formacije uz vodopad.

161 - Don Miguel se doista ne može pohvaliti da ste zarobljenici koji bi ga željeli napustiti što prije - nasmija se Ines. - A možda i Jacques dijeli vaše mišljenje, jer i on obožava kralja Anda. - Ni meni se ne žuri otići odavde. Maze nas i ništa nam ne nedostaje. Zrak je svjež, a pogled prekrasan... Zašto ne bismo zamolili don Miguela da nam dopusti ostati u Soleptu? - Govoriš gluposti, Jacques! - odvrati Ines sleg-nuvši ramenima. Htjela bih što prije otići odavde. - Zašto? - zapita je brat pogledavši je iznenađeno. - Nitko nas tamo ne čeka, a ovdje postupaju s tobom kao s princezom. Alonsa te njeguje poput neke dragocjenosti... Prekinula ga je raspitavši se kod gospodina Ha-melettea o njegovu radu. Kad je ostala sama, zapitala se začuđeno zašto se zapravo toliko žuri napustiti Solepto, i zašto ju je pri pomisli o odlasku obuzimala neka čudna tuga u srcu. Te je noći padala užasna kiša, a kad su Ines i Jac-ques ujutro izišli, primijetili su koliko je zahladnjelo usprkos suncu što je sjalo. - Hoćemo li ipak poći do vodopada? - zapita Jacques. - Dakako! To će nas zagrijati. - Pogledaj, čini se da su pristigli novi zarobljenici! Pogledaj, Ines! Približavali su se neki čovjek i žena okruženi naoružanim stražarima. Čovjek kome je bilo oko pedeset godina bio je visok i snažan, tvrda i nadmena izgleda; žena je bila mršava, mlada, otmjeno odjevena. Vjerojatno je nekada bila lijepa dok joj strah i bijes nisu obilježili lice okruženo neurednom smeđom kosom. 162 - To je visoki činovnik čileanske države - objasni gospodin Salves bratu i sestri, kad su ga nešto kasnije sreli i raspitali se kod njega. - On je užasno mučio svoje podređene i davao im najgori primjer. Ni njegova žena nije vrijedila više od njega. Miješala se u sve

njegove poslove. Žalbe žrtava, prignječivane strahom, doprle su i don Mi-guelu do ušiju. Jutros je naredio da ih otmu s njihove hacijende. Don Enrigueu će suditi, pa će vjerojatno biti osuđen na smrt, a lijepa gospođa Luz će se pridružiti gospođici Blangard, pa će i ona morati raditi lijepim bijelim rukama koje do sada nisu služile ničemu. - Kralj Anda je brz u vršenju pravde! - napomenu Ines lagano zadrhtavši. - Vrlo lako rješava sudbinu ljudi. - Pa, ponekad je užasno strog! - šapnu Gaston Salves spustivši glas i ogledavši se prestrašeno. - A i ta neprekidna prismotra koju čovjek osjeća. - Da, ne mogu se složiti s time! To je prava špijunaža - reče Ines. - Ne tako glasno! - šapnu sav užasnut gospodin Salves. - On je tako dobro obaviješten! A ne podnosi ni najmanju primjedbu na svoje ponašanje. Kad je mladić otišao, Ines i Jacques krenuše dalje. Iziđoše iz logora i pođoše širokim putem urezanim u stijene. Pred njima su hodala dvojica muškaraca. Glasno su razgovarali na njemačkom jeziku. Činilo se kao da su pomalo uzbuđeni. Imali su plave brade, mahali rukama a odjeća im je bila podosta izlizana, pa su djelovali pomalo zastrašujuće. - Ovi doista izgledaju poput pravih razbojnika! -šapnu Jacques sestri u uho. 163 Jesu li ih ti ljudi čuli? Ili su primijetili kako se Ines trgla opazivši ih? U svakom slučaju, nasmijali su se rekavši nekoliko riječi na svom jeziku. Uz to su poprimili prijeteće držanje. Jedan od njih uhvati Ine-sinu ruku i čvrsto je stisnu, dok je drugi stao pred Jacquesa i kazao mu na lošem španjolskom jeziku: - Što ste to govorili o nama, vi mali Francuzi? - To vas se ne tiče! Ostavite moju sestru! - za-viknu Jacques Ijutitim glasom.

Pri tom je htio uhvatiti za ruku čovjeka koji je držao Ines. Ali drugi Nijemac ga baci na zemlju. Iznenada netko skoči na rub uzvisine iznad puta, a odmah zatim na sam put. Začu se pucanj i napadač padne na zemlju, a njegov se mozak pri tom rasuo. I već je don Miguel, jer je on bio taj koji se iznenada pojavio, uperio cijev revolvera prema drugom Nijemcu. Ali Ines pojuri prema mladiću i uhvativši ga za ruku poviče: - Ne, ne, dosta je! To je odviše! Metak poleti, ali Inesina ruka promijenila je smjer njegova leta. Udario je o stijenu iznad glave čovjeka. - Gospođice, dospustite mi da izvršim pravdu nad ovim bijednicima! - zaviknu don Miguel strahovito uzbuđen. - Ne, ne! Preklinjem vas, don Miguel! Smrt... za ovo! To se nije smjelo dogoditi! Nisu bili pri sebi! - Dvostruko su krivi u tom slučaju! Oštro kažnjavam pijance. - Dobro... kaznit ćete ga! Ali nemojte ga ubiti zbog toga. I onaj jedan je odviše! - Pogledajte što je učinio s vašim bratom. Jacques je ustao i iz rane na čelu curila mu je krv. 164 - To nije ništa! - reče mladić. - Iskreno rečeno, zbog toga onaj čovjek nije zavrijedio tako oštru kaznu. - Don Miguel, molim vas, recite brzo da ćete mu oprostiti! Njegove su tamne oči poprimile blaži izraz, a lagani se osmijeh pojavi na usnama don Miguela. - Oprostiti! Odviše zahtijevate od mene, gospođice Ines! Učinit ću to da vas ne bih ražalostio. Smilo-vat ću se tom bijedniku. Ali nemoguće je da ga ne kaznim. Uostalom, ta su dvojica bila najgori među svim mojim ljudima i već sam ih često morao kažnjavati. Okrenuo se prema čovjeku i rekao nekoliko riječi na njemačkom jeziku. Krivac je pozelenio i drhtao cijelim tijelom. Sad je spustio

glavu kao da ne može podnijeti prijeteći pogled svog gospodara. Zatim je krenuo prema logoru. Don Miguel je sam htio poviti Jacquesovo čelo. Primijetivši zatim da je Ines smrtno blijeda i da dršće, jer su se posljedice straha tek sada pojavile, ponudio joj je ruku kako bi se vratila u logor. Kad se po logoru'pročulo što se dogodilo, svi su bili neizmjerno iznenađeni. To se osjetilo i u riječima Parižanina Bigonneta o kome je pričao Bille: - Kako su se samo usudili napasti na zarobljenike koje kralj Anda čuva kao zjenice svog oka? Herman će doživjeti svoje! Pošto je Ines i Jacquesa predao Alonsi na brigu, don Miguel je pozvao liječnika. Ovaj je ustanovio da Ines ponovo ima groznicu, pa joj je odredio potpuno mirovanje. - Kad se noću dobro odmorite, sve će biti u redu - dodao je hrabreći djevojku. - Neću moći zaspati! Neprekidno ću sanjati o 165 tom čovjeku, tom nesretniku, koga je on ubio bez pravog razloga! reče dršćući Ines. - Kako bez razloga? Ti su vas lopovi napali i ranili vašeg brata. - Ne smijenio zaboraviti da su bili pijani, i nisu znali što rade. - Zar ne znate da se smrću kažnjava kad se netko nakon upozorenja napije i po treći puta. A to se dogodilo u ovom slučaju. - Užasni ste! Taj se porok može izliječiti. Nisu potrebne tako oštre mjere. - Da, to je moguće... Ne mislite više na sve to, i pokušajte se odmoriti, gospođice! Napustivši bolesnicu, liječnik krenu do don Mi-guela koji je poslao po njega. Stigao je upravo kad je kralj Anda davao uputstva Joaquinu i Diegu, dvojici braće koji su bu bili beskrajno odani. - Kako se to ubogo dijete osjeća, don Sanchez? -zapita liječnika otpustivši kretnjom ruke onu dvojicu.

- To uzbuđenje joj je prozrokovalo lagano pogoršanje zdravlja. Ali nadam se da neće biti opasno. Čini se da je na nju najviše djelovala smrt onog čovjeka. Don Miguel je malo nabrao obrve. - Da sam imao vremena, promislio bih, ne bih ga ubio pred njezinim očima. Pripazite da ne sazna za kaznu koju ću izreći onom drugom. Ona je tako osjetljiva i puna milosrđa pa bi je to još samo više uznemirilo. Zatražila bi od mene da ga pomilujem. A to bi značilo slabost s moje strane. Primjeri takve vrste neophodno su potrebni zbog drugih. - Teško je odbiti bilo što gospođici Ines! - reče lagano se nasmiješivši don Sanchez. 166 Trzaj je prošao licem don Miguela. - Kako je to glupo! - procijedi kroz zube. Ustao je, učinio nekoliko koraka po šatoru a zatim se vratio liječniku koji ga je promatrao s očiglednim iznenađenjem. - Otputovat ću na nekoliko dana. Učinit ćete sve moguće za gospođicu Brevys i njezina brata. Kad se vratim, vjerujem da će sve biti uređeno za njihov odlazak iz Solepta. - Nisam mislio da vam se toliko žuri - reče don Sanchez odista iznenažen. " ' Don Miguel odgovori naglo: - Da^ htio bih da što prije odu... daleko od mene! Vi ste moj odani prijatelj, don Sanchez, i ne krijem od vas da je ta djevojka ostavila na mene dublji dojam. Nisam je mogao zaboraviti od dana kad sam je prvi puta sreo na nekoliko trenutaka u Parizu. Nisam mogao zaboraviti t» dražesne lice i njezin sjajan i čist pogled. Osjetio sam neobično uzbuđenje kad sam je ponovo ugledao ovdje privezanu za stup. Od tog je dana moja ljubav prema njoj neprekidno rasla. Djelovala je na mene njezina dražest i plemenitost. Moje je srce sve do sada bilo zatvoreno, ali ona ga je posve osvojila... A budući da se

moj san ne može ostvariti, želio bih je što prije udaljiti i nastojati je zaboraviti. - A tko vam brani da joj ponudite svoje ime? Don Miguel se ironično nasmije. - Ponuditi joj da se uda za šefa razbojnika. Ona me takvim smatra. - Morate joj samo dokazati kakvim plemenitim ciljevima težite... - Poznaje ih, ali nikada se ne bi složila s načinom pomoću kojeg to mislim ostvariti. 167 - A ipak je u svijetu grof Roche-Glćon od svih. . - Grof Roche-Gleon, da... Ah kralj Anda ]e bojnik. Zamislite da se zbog nečega - na primje* ' zbog izdaje - sazna istina. Kako bi mlada djevojk^' odgojena poput gospođice Brevvs, tada mogla podn*~ jeti ono što bi se njezinu mužu dogodilo? Ne, do* Sanchez, na to se ne može ni pomisliti. Zbog ljuba* koju prema njoj osjećam ne bih želio da dona In^ postane mojom ženom u takvim prilikama. Don Sanchez oduševljeno pogleda lijepo, blijed lice koje je u isto vrijeme odavalo ogromnu tugu neizmjernu odlučnost. - Vi ste pravi junak, gospodine! - Ne, samo je više volim od sebe pa ne bih žel* da zbog mene pati. Uostalom, budite sigurni da bi rt* odbila kad bih je zaprosio. - Vi niti ne slutite koliko ste privlačni. A osi* toga će gospođica Inčs zbog nepažnje svog starateU biti posve siromašna. Takav bi brak za nju bio... Don Miguel ga prekine Ijutitom kretnjom. - Umuknite, don Sanchez! Odviše cijenim g~ spođicu Brevys a da bih mogao povjerovati da bil bio razlog zbog koga bi se odrekla svog uvjerenja-" Ali dosta o tome. Možete otići don Sanches... rr> ram dati uputstva don Estevanu. »Kakav čovjek«, pomisli liječnik dok je odlaz* Q »Sumnjao sam u to da je voli, ali to je ozbiljnije L što sam mislio... Rekao bih da pati. A ta bi djevoj možda bila presretna. Za nju bi to bilo ostvarenje

linskog sna. Ali ta je mala tako ozbiljna i jednst na. Dražesna je. Don Miguel bi bio sretan s Samo da predugo ne pati!« 168 Noć se spustila na grad kralja Anda. Svjetiljke koje su osvjetljavale široke staze bile su ugašene, a one u kućama i šatorima pomalo su ih slijedile jedna za drugom. Ujedno se smirila i buka u logoru. Čuo se još samo zvuk gitare ... i glasovi koji su prodirali kroz otvoreni prozor. Uskoro zavlada potpuna tišina kao što je to gospodar zahtijevao. Toga su se pridržavali čak i za vrijeme njegovih dugotrajnih putovanja. Iznenada se pojavi sjena neke žene kraj spilja. Bila je sićušna i laka, pa se približavala tiho i bez oklijevanja usprkos gustom mraku. Uskoro je stigla do bijedne kolibe u kojoj su se nalazili zatvorenici. Pred njom je stajala straža, ne zbog straha od bijega, koji u Soleptu nije bio moguć, već za slučaj da bi se netko pokušao pobuniti. Bilo je dovoljno da stražar jednom zazviždi u zviždaljku, pa da tako upozori stražu u obližnjoj stražarnici. Kraj te kolibe nalazila se naka vrst spremišta u kojem su zarobljenici ostavljali svoj alat potreban za 169 svakodnevni posao. I baš prema tom spremištu krenu žena laganim korakom, izbjegavajući stražu. Kad se našla kraj njega, pozvala je tiho: - Jeste li ovdje, gospodine Herman? - Tko je to? Sto želite? - reče neki grubi glas slabim španjolskim jezikom. - Netko tko se zanima za vašu sudbinu. Odgovorite mi najprije na jedno pitanje: želite li se osvetiti onoj koja je kriva za okrutnu sudbinu što vam ju je namijenio gospodar? - Onoj koja je kriva za to? Govorite li o onoj Francuskinji? Ona je spriječila gospodara da me ne ubije.

- To je bila prava komedija! Želi raznježiti don Miguela i uvjeriti ga u svoju dobrotu. Dokaz da je nije briga za vas je taj što je dopustila da postupaju s vama kao s robom, iako je mogla za vas izmoliti milost don Miguela, jer joj ništa ne odbija. - Istina je! Ali tko ste vi? I zašto mi sve to pričate? - Nije važno tko sam. Došla sam vam ponuditi da se osvetite. - To je dobro, ali ne želim se ni u što upuštati naslijepo. Ako me otkriju, gospodar će me bez imalo oklijevanja dati objesiti. Recite mi tko ste, pa ćemo se kasnije dogovoriti. Kako njegova tajanstvena sugovornica nije odgovorila, Herman doda podrugljivim glasom: - Uostalom, to vam mogu i sam reći. Prepoznao sam vaš glas. Vi ste Vincenta, gospodarova sestra po mlijeku. Žena se nasmija pomalo usiljeno. - Lukavi ste, gospodine! Pa, dobro, ja sam Vincenta! Došla sam vam ponuditi da se osvetite, ujedno 170 sam skovala plan kako da pobjegnete iz tog pakla u Soleptu. - Zašto to činite? - Nisam tako tašt da bih povjerovao kako to činite zbog mene. - Ne, to je stoga što mrzim Francuskinju - odvrati Indijanka glasom punim mržnje. - Ljubomorni ste na lijepu senjoritu kojoj don Miguel ukazuje takvu pažnju, dok s vama, svojom sestrom po mlijeku, postupa kao s robinjom! - zahi-hota se Hermann. - Dakle, kako to zamišljate? - Eto tako: neki dan čula sam razgovor gospodina Blangarda i njegova sina. Tako sam saznala da se mladić - a on se zove Maxence - namjeravao prije oženiti svojom rođakinjom i da je sada njegovo srce ispunjeno mržnjom prema njoj. »Ah, kad bi je se dočepao!« govorio je glasom punim bijesa. Govorili su i o tome kako bi trebalo pokušati pobjeći, spominjući kako to ne bi bilo

moguće bez pomoći nekoga odavde... Sada biste im trebali ponuditi tu pomoć ne spominjući pri tom moje ime. Već dva dana radite s nji- ma. Nastojte im došapnuti nekoliko riječi. - Ali kako ćete im omogućiti bijeg? - To se tiče samo mene. Morate ih samo obavijestiti i zadobiti njihov pristanak. Sutra ću doći u ovo isto vrijeme po odgovor... Sve to mora se odigrati prekosutra, jer će se gospodar vratiti ovamo za četiri dana. Do tada ptičica treba odletjeti. - Ne shvaćam kakve veze ima bijeg Blangardovih s gospođicom Brevvs? - Strpite se! Shvatit ćete kasnije. - A oni drugi razbojnici koji su pratili Blangardo-ve? - Mogli bismo dopustiti i njima da pobjegnu. To su ljudi bez ikakvih skrupula, pa se nemamo čega 171 plašiti. Ali to ne smije saznati stari učenjak! Ni onaj drugi mladić! Oni su na strani senjorite. - Da, to znam. Ostavit ćemo ih ovdje. - Dakle, do sutra, gospodine! - Do sutra, gospođice! Lagani se korak udaljio, a Hermann je ostao sam. - Kako žene mogu mrziti, - šapnu ispruživši se ponovno na goloj zemlji. - Lijepa će Francuskinja shvatiti kako je opasno zadobiti srce don Miguela, koje je do sada bilo nedirnuto... Htio bih znati kako nas Vincenta namjerava izvući odavde! Nemoguće poznatim putovima... Možda zna za kakvu tajnu. Njezina majka uživa povjerenje don Miguela... Mislim da joj mogu vjerovati. To je pametna i lukava djevojka. Uz to i u njezinom je interesu da pobjegnemo, jer ako nas uhvate, zasigurno bismo je odali... A tada bi je brzo stigla gospodareva kazna ... kao uostalom i sve nas! doda zadrhtavši od iznenadnog užasa koji ga je obuzeo.

Ines se ubrzo oporavila. Svakog se dana šetala u pratnji, Jacquesa, gospodina Hamelettea i Billea. Ogromna visoravan na kojoj se uzdizalo Solepto pružala se od strmih stijena, kojima je bila oivičena s tri strane, do dubokih ponora s četvrte u duljini oko tri kilometra. Zarobljenici su se bez sustezanja divili uređenju tajanstvenog grada kojim su ih vodili don Sanchez i don Estevan. Ovaj posljednji se osobito trudio poput čovjeka koji je trebao ispraviti počinjene greške. Ines, da je to samo htjela, mogla je biti okružena pravom malom dvorskom pratnjom. Među sljedbeni172 cima kralja Anda bilo je mnogo otmjene gospode svih narodnosti, a svi bi rado boravili u njezinu društvu. Ali njoj nije bilo do toga, pa nije obraćala pažnju na divljenje kojim su je okruživali. - Mi smo tako beznačajni kraj don Miguela! - uzdisao je gospodin Salves nastojeći svakog dana sresti brata i sestru za vrijeme njihovih prijepodnevnih šetnja. Bio je oduševljen kad je mogao izmijeniti nekoliko riječi s gospođicom Brevvs. Sljedbenici kralja Anda čvrsto su vjerovali da će don Miguel zaprositi dražesnu Francuskinju kojoj je ukazivao toliko pažnje. Ni jedan od tih ljudi, koji su toliko obožavali mladog gospodara, nije mogao ni pomisliti na to da bi ga mlada djevojka mogla odbiti. Ines je trenutak svog oslobođenja očekivala s radošću izmiješanom strahom. Tamo, u svom starom samostanu, moći će zaboraviti čudnu pustolovinu i pokušati se uvjeriti da je samo sanjala te dane provedene u Soleptu, gradu gospodara bregova. Zaboraviti! To će biti teško! Činilo joj se kao da će se pred njezinim očima uvijek pojavljivati ti snijegom pokriveni vršci planina, ponori bqz dna i duboki klanci u kojima su hučali brzaci. A osobito neće moći zaboraviti čudnog čovjeka, s jedne strane tako plemenitog, a s druge i strastveno odanog pravdi.

»Čini mi se da je plemenit po prirodi, ali da ga je loši odgoj iskvario, jer u njemu je još preostalo dobrote i velikodušnosti, što dokazuje njegovo ponašanje prema nama.« Tako je razmišljala u samoći svoje sobe osvijetljene blagim svjetlom električne svjetiljke. Nije još legla želeći spremiti neke stvari u kovčeg. Vjerovala je naime da će ubrzo napustiti ovo mjesto, jer se don Miguel trebao vratiti, a ona je znala da će to biti znak 173 za njezino oslobođenje. No bit će to ujedno i Blan-gardovo smaknuće odgođeno do trenutka kad njegovi mladi rođaci više ne budu boravili u Soleptu. Don Miguel nije želio uzbuditi mladu djevojku, rekao joj je don Sanchez kod koga se raspitala za sudbinu zarobljenika. Ines je iz toga zaključila da ne bi moža bilo beskorisno još jednom zamoliti don Mi-guela neka im se smiluje. Upravo kad se počela razodijevati, primijetila je da se pomaknula lagana svilena zavjesa koja je dijelila njezinu sobu od neke vrste malog salona... Prišla je zavjesti želeći pogledati što je. Podigla ju je... Istog trenutka zgrabiše je čvrste ruke i netko joj turnu rupčić u usta. Čvrsto je uže steglo njezine udove. Zatim ju je netko podignuo na svoja snažna ramena i odnio. Isprva je bila poluonesviještena, ali tad začu oko sebe glasove koji su šaputali. Otvorila je oči i primijetila nad sobom blijedo Maxenceovo lice s đavolsim izrazom. - Sreća je sada na našoj strani, gospođice! Vaši dragi rođaci zarobili su vas a kralj Anda, vaš vrli vitez, nije ovdje i neće vam dotrčati u pomoć. - Nemojmo se zadržavati, gospodine - začu se nestrpljiv ženski glas. - Plašim se Joaquina, prokletog gospodareva sluge, koji se običava motati ovuda. - Da, da, krenimo! - potvrdi Edmee. - Ne bih željela ponovo pasti u ruke kralja Anda. - Tim više što bi ovog puta i vas osudio na smrt! - doda čovjek koji je nosio Ines.

Mlada djevojka, koja se pomalo počela oporavljati od užasnog iznenađenja, poče se ogledavati. Opazila je da se nalaze u dvorani na stupovima a da su oko nje gospodin Blangard, njegova djeca, Volet174 te, Milochon, Luret... a nešto dalje neka žena. Bila je to Vicenta, Alonsina kćerka, koja ju je promatrala očima punim mržnje. - Dakle, kako ćemo pobjeći? - zapita debeli Blangard, koji je već bio poprilično omršavio. - Kroz rudnik zlata Inka. - Što? - zaviknu poslanik. - I vi poznajete tu tajnu? - zapita uzbuđeno Edmee, bacivši se prema Indijanki. - Da, saznala sam za nju... posve slučajno. Lako ćemo pronaći taj put kojim je teško kretati se, ali je ipak moguće. Stići ćemo do klanca koji do sada još nije istražen zbog brzica koje njima teku svaki put kad padne jaka kiša. Ovog trenutka, zbog dugotrajne suše, moći ćete proći njime. U ovoj sam košarici* spremila sve podatke tako da ćete se lako snaći. Priredila sam vam i nešto jela, a i oružje sam uspjela nabaviti... A sada, krenimo! Odlučnost i energija tog čudnog stvorenja povukli su ih za njom. Izišli su iz dvorane. Ines, Čije je srce bilo ispunjeno užasom, promrmlja: - Bože, smiluj mi se! Što će se dogoditi sa mnom? 175

ČETVRTI DIO BORBA I POBJEDA

Nad logorom se uzdizalo žarko sunce. Ovog je jutra obasjavalo neuobičajenu živahnost u logoru, neprekidni dolazak i odlazak. Ludi su išli ovamo-ona-mo, glasno uzvikujući. Don Estevan, blijeda lica, izdavao je naloge šefovima njemu podređenih grupa. Don Sanchez, također vrlo blijed, dolazio je u pratnji Jacquesa. Izraz dječakova lica odavao je ogromnu bol. Gospodin Hamelette, ne obraćajući pažnju na svoj uobičajeni ljubljeni posao, lutao je poput duše u paklu šapćući: - Čudno! Zaista čudno! - Dakle, ipak je moguće otići odavde - utvrdi Bille, kad se našao kraj gospodina Salvesa. - To je upravo nevjerojatno! Nema drugog puta osim onoga koji vodi do dizala. Njega čuva dan i noć straža sastavljena od najodanijih ljudi. Uostalom, specijalni ključ kojim ga se pokreće nalazi se svake noći kod gospodara, ili pak kod onog tko ga zamjenuje. - Što se dakle dogodilo? 179 - Ponavljam, to je neobjašnjivo! ...Uboga mlada djevojka! - Da, prije svega ona. One druge će zacijelo već negdje uhvatiti. Ali što će se dogoditi gospođici Ines? Njezini rođaci je mrze. Maxence će se željeti osvetiti zbog toga što ga je odbila. Iznenada se začu duga zvonjava električnog zvona. - Vraća se don Miguel! Novost se za trenutak pročula po cijelom logoru. Don Estevan, don Sanchez i ostali vođe Solepta pritrčali su mjestu gdje se dizalo brzo spuštalo po gospodara. • - Ja ne bih želio biti na mjestu don Estevana -Šapnu svom susjedu u uho neki snažan Englez, pokazujući na poručnika kralja Anda koji se očigledno osjećao vrlo nelagodno.

- Doista nema sreće! Odavde još nikada nitko nije pobjegao. To je upravo nevjerojatno. Uskoro se pojavi dizalo, don Miguel je izišao u pratnji četvorece drugih. Brzo je prišao don Este-vanu koji mu se duboko naklonio: - Pretpostavljam da je sve u redu? - Na žalost, gospodine... nije! - Što se dogodilo? - Zarobljenici su pobjegli. - Šalite se? Kako bi to mogli učiniti? O kojim se zarobljenicima radi? - O Francuzima... i Hermannu. Jacques iznenada priskoči don Miguelu. - Poveli su i moju sestru! Don Miguel, spasite moju ubogu Ines! Duboko se blijedilo pojavi na licu don Miguela. 180 - Što to govorite? Kako se to moglo dogoditi? -zapita užasnutim glasom. Jacques mu mucajući ispriča kako je Alonsa, ušavši ujutro u Inesinu sobu, vidjela da je ona prazna. Nigdje nisu mogli otkriti mladu djevojku. Nestala je u isto vrijeme kao i zarobljenici. Stoga su zaključili da su oni oteli Ines. - Jer ona dakako nije dobrovoljno pošla s njima - doda ubogi Jacques, čiji je izgled pobudio sažaljenje. Prvobitno preneraženje don Miguela i uzbuđenje koje nije mogao sakriti ustupili su mjesto uobičajenom miru. - Don Estevan i don Sanchez doći ćete k meni i ispričati mi što ste već poduzeli - reče hladno. - Neka se svi vrate svojim poslovima. Krivce ćemo' ubrzo pronaći i primjerna kazna će pokazati svima što se događa pri takvom pokušaju. Istog su se trenutak ljudi, koji su došli ovamo pozdraviti svog gospodara, ili vidjeti kako će on primiti novost, razišli na sve strane. Don Miguel, položivši ruku na glavu mladog Brevvsa, reče ljubaznim i toplim glasom:

- Ne uzbuđujte se odviše, Jacques! Spasit ću vašu veliku, dragu sestru! - Vjerujem vam! - odvrati toplim glasom Jac-ques. - Ali kako im je to uspjelo? Kojim su putem mogli pobjeći? - To ćemo istražiti... Možete doći s nama, Jac-ques! Stigavši u svoj šator, don Miguel je počeo ispitivati dvojicu ljudi koji su ga za vrijeme njegova odsustva zamjenjivali. I jedan i drugi odlučno su tvrdili da 181 zarobljenici nisu mogli pobjeći dizalom kojim su upravljala dva potpuno odana čovjeka. - Postoji samo taj izlaz... i onaj drugi - reče don Miguel. - Drugi! - zaviknu don Estevan. - Ali kako bi oni znali za njega? - To moramo saznati. Prvo se moramo uvjeriti treba li dalje tražiti u tom smjeru. Neka dođe Ocal-po! Don Estevan se udalji i uskoro se pojavi u pratnji nekog Indijanca ponosna i otmjena izgleda. - Potražit ćeš trag bjegunca, Ocalpo - reče mu don Miguel pošto ga je pridošlica pozdravio s puno poštovanja. Indijanac prinese ruku srcu. - Ocalpo je rob velikog Kondora - reče. - Zapovijedajte, a ja ću vas poslušati. Don Miguel ustane i krene prema dvorani sa stupovima. Slijedili su ga don Estevan, don Sanchez, Jacques i Indijanac. Ocalpo se prignu i poče plašljivo pretraživati tlo. Prisutni nisu primijetili ništa osobito. Ipak se Indijanac, pošto je pažljivo pregledavao pijesak pomiješan sa zlatom, uspravio i rekao: - Ovaj je pijesak izravnan noćas, nakon što je preko njega prošlo više osoba. Htjeli su sakriti tragove svojih koraka. - Dobro ... pođi za mnom - naredi don Miguel. -Don Sanchez, pođite po svjetiljke i krenite za nama. Svi pođoše u neki poširoki hodnik, koji se međutim ubrzo suzio. Don Sanchez se ubrzo vratio noseći sa sobom nekoliko svjetiljka.

Ocalpo dohvati jednu od njih i poče pažljivo ispitivati tlo. 182 - Ovo su stijene, pa će biti teško slijediti trag -reče don Miguel. - Teško da... ali ne i nemoguće - odvrati mirno Indijanac. Uskoro se hodnik suzio toliko da su mogli kretati naprijed samo jedan za drugim. Sad se začu podmukla grmljavina. Jacques napokon zapita: - Kakva je to buka? - To je vulkan koji se probudio prije nekoliko dana - odvrati don Miguel. - Ovog trenutka prolazimo kraj njega. Indijanac se iznenada prignu i poče nešto dugo pretraživati. Zatim se okrenu prema don Miguelu: - Pogledajte ovo, gospodine! - upozori on. Mladić se sagnu nad stjenoviti zid promatrajući neku malu izbočinu. Zatim je prešao prstima preko rije. - Da, ova je izbočina nedavno izglađena ljudskom rukom kako bi se prekrili tragovi loma. Vjerojatno se dio izbočine slomio kad je jedan od bjegunaca udario nogom o nju. Nastavi, Ocalpo! Krenuli su dalje hodnikom koji je postajao sve niži tako da su uskoro morali puzati. Još je dva puta Ocalpo nailazio na tragove bjegunaca. Ti bi tragovi izbjegli svima, ali nisu mogli njegovu izvanrednom opažanju. Sada se zvuk koji ih je do sada pratio izmiješao s nekom još snažnijom grmljavinom. Postajala je iz minute u minutu sve zaglušnija. Do tragača je dopro hladan, gotovo ledeni zrak. Pokaza se nešto danjeg svjetla. Tog trenutka Jacques, iako sav zastrašen, nije mogao zatomiti uzvik pun divljenja. Našli su se na nekoj vrsti stjenovite terase iznad ogromnog ponora. 183 Nasuprot njih se iz visine od dvije stotine metara rušio vodopad nestajući uz užasnu buku u ponoru bez dna.

Danje je svjetlo prodiralo dovde kroz ogroman procijep u stijenama. Don Miguel dohvati Jacquesovu ruku i privuče ga rubu terase na kojoj su stajali. Pokaza mu željezne kuke učvršćene u stijenu: - Ovuda su prošli, reče približivši usne Jacque-sovu uhu, jer je buka vodopada bila zaglušujuća. — Ovuda, ali kako? Pa to nije moguće. - Moguće je pomoću posebnih Ijestava koje posjedujem. Treba ih dobro učvrstiti i spustiti se do otvora ispod terase. Tamo počinje put koji vodi do nalazišta zlata. - Mogu li odande izići? - Izaći... mogu. Ali za njih bi to predstavljalo smrt! - odvrati don Miguel promuklim glasom. - Da su pobjegli sami, prepustio bih ih njihovoj sudbini, siguran da će njihove lešine ležati još večeras na tlu kojeg su željeli oskvrnuti. Ali ona je s njima! Ne smijenio gubiti vrijeme ako je želimo spasiti. - Čega se plašite? - zaviknu Jacques. - To ću vam kasnije objasniti. Ocalpo, siguran si da su bjegunci prošli ovuda? - Posve sam siguran - potvrdi Indijanac. Nekoliko je trenutaka šutio, da bi zatim podigao pogled prema don Miguelu i ozbiljnim glasom dodao: - Rekao bih čak i to da je sve to uredila indijanska ruka, jer su tragovi izbrisani na savršen način. - Dakle, suučensik iz logora... možda onaj koji je pripremio bijeg... Samo šest osoba osim mene poznaju tajni prolaz: don Estevan, don Sanchez, vi, don Sanchez, Joaquino, Diego i Alonsa... Ne mogu posumnjati u vas, a u Joaquina i njegova brata siguran sam kao u samog sebe... Alonsa, ni to nije moguće... Trenutak je šutio, nabravši čelo i promatrajući ukočenim pogledom slapove pred sobom. - Ukoliko nije... - šapnu. Okrenuo se bez riječi i vratio se natrag. Zastao je u dvorani sa stupovima.

- Don Estevan, sakupit ćete šestero najsigurnijih ljudi i dovesti ih ovamo... Don Sanchez, i vi ćete krenuti s nama... A i vi, Jacques, ako to želite. - Dakako da to želim... Uboga moja Ines! - Učinit ćemo sve da je spasimo - reče dršćućim glasom don Miguel. - Dođite sa mnom, Jacques! Želim saznati sve o tome što se dogodilo prije mog odlaska. Vratili su se natrag istini putem i odmah ušli u šator. U šatoru don Miguel pozvoni i naredi Diegu, koji se ubrzo pojavio, neka pozove Alonsu. Dojilja je odmah došla. Bila je blijeda i užasnuta. Nestanak mlade Francuskinje, koja joj je bila povjerena, užasnuo ju je, pa je bez sumnje očekivala stroge prigovore, jer se bacila na koljena sklopivši ruke i mucajući: - Oprostite, gospodaru! Nisam čula ništa! Toliko sam se brinula za tu ubogu gospođicu. - Ne sumnjam u to, Alonsa, i ne prigovaram ti. Ustani! Moram te samo nešto pitati. Patiš li još uvijek od toga da hodaš u snu? Pogledala ga je iznenađeno. - Da, ponekad, gospodine... Ali već godinu dana nije mi se to dogodilo. - Je li te tvoja kćerka vidjela u tom stanju? - Da, gospodine! 184 185 - Dobro, možeš otići, Alonsa! Diego, pođi po Vincentu. Nekoliko trenutaka kasnije pojavi se mlada Indijanka. Lice joj je odavalo napetost. Pri ulasku se duboko naklonila na indijanski način, ponovivši to još jednom kad se našla pred don Miguelom. - Pogledaj me! - naredi joj mladić. Podigla je oči, ali ih je odmah opet spustila kao da ne može podnijeti sjaj zjenica don Miguela. - Zašto si pomogla pobjeći mojim zarobljenicima?

Čuvši to izravno pitanje, mlada Indijanka zadr-šće. Pričinilo se da će pasti, lice joj prekri čudno bli-jedilo boje svijetle cigle. Zamuca promuklim glasom: - Ne... ne razumijem vas, gospodine... - Ne pretvaraj se! Znam da si to učinila ti, vidio sam to svojim očima. Indijanka nije to ni pokušala poreći. Drhtala je po cijelom tijelu. Bacila se na koljena dodirnuvši glavom zemlju. Don Miguel nastavi ledenim glasom: - Odgovori na moje pitanje... Zašto si to učinila? Vincenta odvrati tiho: - Htjela sam da odvedu Francuskinju. - Zašto si to htjela? - Jer je mrzim. - Što ti je učinila? Vincenta je trenutak oklijevala. Don Miguel nestrpljivo ponovi svoje pitanje. - Prelijepa je. I predobra - promuca Indijanka. -Svi joj se dive... a osobito gospodar... Kršila je ruke, izrekavši te riječi prigušenim glasom. 186 Odsjaj srdžbe pojavi se u pogledu don Miguela. - Znači, to je pravi razlog! Ljubomorna si na njezinu ljepotu, dražest i doborotu. I stoga nisi znala ništa bolje nego je predati u ruke njezinih neprijatelja, otkrivši im tajnu koja nije pripadala tebi. Koju si saznala slučajno slijedivši svoju majku dok je hodala u snu i odvela te onamo. Ti si izdajica kojeg sam tražio. Ti, koja si se hranila mlijekom kao i ja, i koju sam stoga želio podići na viši stupanj od obične služavke. - Oprostite! Oprostite! - preklinjala ga je Vincenta vukući se po zemlji. - Takva se greška ne može oprostiti... Diego! Peruanac, koji je stajao na ulazu u šator, odmah

im je prišao. - Pozovi Smitha i reci mu da ovu ženu odvede u podzemnu tamnicu. Sudit ću joj kad se vratim. Zatim, niti ne pogledavši bijednicu pred sobom, koja je drhtala i jecala, iziđe iz šatora u pratnji Jac-quesa koji je začuđeno promatrao taj prizor. - Kako ste pogodili da je to bila ona? - zapita momak.. - Sjetio sam se da mi je Joacmino prije nekoliko dana rekao: »Ne znam zašto se Vincenta ljuti na francusku gospođicu, ali jutros ju je promatrala s puno mržnje dok je prolazila kraj nje sa svojini bratom? Prestrašio sam se!« A sjetio sam se i toga da Alonsa hoda u snu. Bio sam siguran, čim je Vincenta ušla u šator, da je ona izdajnik. - Što ćete učiniti s njom, ako vas to smijem pitati? - Doživjet će sudbinu izdajica. Završit će na vje-šalima - hladno odgovori don Miguel. Jacques zasta. - Ona je vaša sestra po mlijeku! 187 - Da, i stoga još manje zavređuje milost. Osim toga, kod nas se ništa strože ne kažnjava od izdaje. - Ali uboga Alonsa... tako je dobra i odana! Don Miguel ne odgovori ništa. Ali Jacques, koji ga je promatrao, primijeti da su se njegove usnice sti-smile. Desetorica ljudi čekala ih je u dvorani sa stupovima. Don Miguel je brzo izdao naloge don Esetevanu koji je trebao ostati u logoru. Zatim je naredio da Jacquesu dadu oružje, a i sam ga je uzeo. Okrenuvši se prema ljudima koji su stajali u redu, reče svojim odlučnim glasom: - Prije no što krenemo svi ćete mi se zakleti da nikada nećete odati tajnu za koju ćete saznati danas. Tko prekrši svoju zakletvu bit će kažnjen onako kako to čine Braća pravde. Zatim su se svi zakleli... Don Miguel krenu stjenovitim hodnikom, a ostali pođoše za njim.

188 II Don Sanchez se pobrinuo za ljestve izrađene od laganog metala, o kojima je pričao kralj Anda. Stigavši iznad ponora, liječnik je vrlo brzo pričvrstio ljestve za držače. Don Miguel je u nekoliko riječi objasnio mehaniku Ijestava Jacquesu. - Ali kako su mogli proći ovuda bez tih Ijestavaf? - zapita mladić. - Zasigurno su ih imali. Alonsa ih je vjerojatno, dok je hodala u snu, pokazala kćerki. Vincenta se tim znanjem poslužila noćas i tako zarobljenicima omogućila bijeg. Oprezno, Jacques, ja ću se spustiti prvi kako bih vas dočekao dolje. To izgleda strašno, ali nije. I don Miguel se spretnošću sportaša spusti Ije-stvama sa stijene. - Pošaljite mi svjetiljku! - naredi. Don Sanchez je spusti. Zatim se poče spuštati Jacques osjetivši u sebi malo straha. Držao se pri tom za ručku koja je bila izrađena vrlo vješto. 189 Iznenada se našao pod terasom ispred tamnog otvora osvijetljenog samo svjetiljkom kralja Anda. - Kreni naprijed... tako je dobro... Dno Ijestava se pomoću čudnog mehanizma približilo otvoru, a Jacques je samo morao učiniti mali korak da bi stao na tlo spilje. - Nikad nitko ne bi mogao otkriti vašu tajnu! -zaviknu. - Ali zar je rođak Blangard mislio proći ovuda u potrazi za onim slavnim nalazište zlata? - Ne, za ovo nije znao. Prolaz naznačen u onom spisu ne postoji već nekoliko godina. Zatvorio sam ga ogromnim stijenama. Sada postoji još samo ovaj prolaz. Sad su se počeli spuštati i preostali ljudi, a na kraju don Sanchez. Mala je grupa ušla u spilju koja je postajala sve uža i strmija. Zvuk vodopada počeo se gubiti, ali onaj vulkan postajao je glasniji.

- Možda se varam, ali rekao bih da se sprema erupcija vulkana napomenu don Miguel. - Ne bojite li se za logor? - raspita se Jacques. - Prijašnje provale vulkana događale su uvijek s druge strane brda. Nikada sa strane logora. Ipak se to ne mora i ovog puta ponoviti. Za sada se još ne moramo plašiti ničega... Jacaues, ne guši li vas odviše? - Malko, gospodine! - Ovaj je prolaz vrlo neugodan. Strpite se, uskoro ćemo doći na svjež zrak. Zrak je doista bio težak, pa se Jacques pričinilo kao da je olovni obruč stisnuo njegovo čelo. Don Miguel ga je promatrao u svjetlu liječnikove svjetiljke. Iznenada ga uhvati za ruku. 190 - Nije vam dobro, Jacques? - Da... čini mi se... - mucao je dječak posrćući. Don Miguel ga podignu i požuri. Trčao je usprkos tome što se hodnik sada'strmo uspinjao. Kada se Jacques osvijestio, osjetio je oko sebe svježi zrak i primijetio danje svjetlo. Ležao je na zemlji a kraj njega je stajao don Miguel. - Kako sam glup! - zaviče Jacques pokušavajući se uspraviti. Smiješno je ponašati se poput slabe žene. - To nije smiješno, a događalo se i drugima... Evo dokaza! - doda pokazujući čovjeka koga su dva druga podržavala nekoliko metara dalje od Jacquesa. - Zrak je ovdje vrlo rijedak, a neki to ljudi ne mogu podnijeti ljubazno je tumačio don Miguel. -Nadajmo se da gospođica Brevvs nije pitala zbog toga. - Uboga moja Ines! Požurimo, gospodine! - Pričekajmo još pet minuta dok skupite snagu. Nakon nekoliko trenutaka krenuli su dalje. Mala se grupa ljudi našla na uskom putu koji je,

vodio između vulkana s jedne strane i nekog stjenovitog zida s druge. Ogromni blokovi lave svjedočili su o nekadašnjim provalama vulkana. Tim je putem krenuo don Miguel sa svojim ljudima. Put je bio vrlo težak. Tlo užasno neravno zbog davnih provala vulkana. Blokovi lave čudnih oblika naslanjali su se jedni na druge, zatvarajući na nekim mjestima gotovo sasvim put kojim su morali proći. Češće je trebalo penjati se preko njih uz velike poteškoće. Jedini se don Miguel snalazio među svim tim zaprekama. Jacques, koji je također bio vrlo spretan, divio se njegovim otmjenim, spretnim kretnjama. 191 Sad je shvaćao kako je tom čovjeku uspjelo zadobiti takvu vlast nad ljudima koji su se divili njegovoj rijetkoj pameti, snazi i ogromnoj privlačnosti. Tako mu je uspjelo ujediniti sve njih pod žezlom tajanstvene vlasti. Put se počeo lagano spuštati. S lijeve strane puta grmljavina vulkana postajala je sve snažnijom. S vremena na vrijeme odzvanjale su snažne eksplozije. Kad bi podigli glave, primijetili bi žućkasti dim kako kulja kroz pukotine stijena, ali ždrijelo vulkana bilo je nevidljivo. - Krater se naginje prema drugoj strani - objašnjavao je don Miguel Jacquesu. - Stoga i ne postoji takva opasnost za naš logor... ukoliko se ne otvori novi krater na toj strani, što nije nemoguće. Put se već desetak minuta udaljavao od podnožja vulkana. Spust je postajao sve veći, pa su ljudi klizili niz lavu koja je pokrivala tlo. Don Miguel iznenada zasta i, prignuvši se, podigne nešto. - Ne pripada li to vašoj sestri, Jacques? - zapita pružajući mladiću rupčić s engleskim čipkama i slovima I i B. - Da, da! Mi smo na dobrom tragu! Mislite li da ćemo ih ubrzo stići? - Hoćemo... Bar se nadam da će ih pogled na zlato zadržati nekoliko sati... jer bi inaće, zbog prednosti koju imaju, već trebali silaziti klancem Meno, a tada...

- Čega se plašite? - zaviknu Jacques, iznenađen zbog užasa koga je na trenutak osjetio u glasu tog inače tako odlučnog čovjeka. - Jedini put kojim mogu proći miniran je po mom nalogu. Tako sam spriječio svaku mogućnost da 192 ' netko dođe do zlata s te strane. Kad stignu onamo, bjegunci će, a da to ni sami ne znaju, uključiti mehanizam koji će izazvati eksploziju... - Ines! ...Uboga moja Ines! - zaviknu Jacques problijedivši. Požurimo, don Miguel! Molim vas! - Smirite se, dijete moje! Nadam se da ćemo stići na vrijeme. Ti ljudi koji su tako pohlepni zacijelo nisu mogli odoljeti želji da ponesu sobom zlato. Morat će se i odmoriti. A nije moguće brže se kretati jer je put težak. Moramo pripaziti da se nama nešto ne dogodi, jer bi nas to samo zadržalo. Imajte povjerenja u mene. Dao bih svoj život za vašu sestru. Bilo bi užasno za mene kad bi poginula mojom krivnjom, jer sam ja naredio da polože mine. U svakoj drugoj prilici Jacques bi bio u glasu tog mladog čovjeka razabrao kakvi su ga osjećaji obuze-li. Ali tog je trenutka mislio samo jedno: na sudbinu svoje drage Ines. , - Približavamo se - reče don Miguel nakon deset minuta. Pogledajte, na ovoj stijeni već se počinje pojavljivati zlato. - Sto je to? - zapita Jacques slušajući neku podmuklu buku koja je dopirala do njih. - Potok. Vidjet ćete ga za nekoliko trenutaka. Put se sad,a dosta proširio. Bio je još samo mračniji zbog visokih golih stijena. Provlačio se kroz ogromne blokokve lave. Očigledno se u davna vremena ovdje odigrala užasna katastrofa, što se moglo zaključiti po ogromnim stijenama bačenim jedna na drugu. Na tom je mjestu vladala samrtna tišina. Jedino bi s vremena na vrijeme neki kondor proletio neopisivo plavim nebom. Iznenada se pred Jacquesom pojavi potok. Skako 193

je s jedne male stijene na drugu nestajući u taninom ždrijelu neke spilje. - Pažnja, to je ovdje - šapnu don Miguel Jac-quesu u uho. Pripremite svoju pušku, jer se ti lopovi mogu vrzmati uokolo. Zatim je izdao zapovijed svojim ljudima, pa svi zajedno krenuše prema spilji u koju su odlučno ušli. Hodali su po uskoj stijeni koja se pružala iznad potoka. Pjena im je zalijevala noge. Pod svjetlom svjetiljaka koje su ljudi nosili opažale su se zlatne žile u stijeni. Don Miguel kretnjom ruke pokaza da treba biti spreman. Kamemo korito kojim je tekao potok iznenada je promijenilo smjer. Ljudi se nađoše pred ogromnom podzemnom dvoranom s visokim svodom. Zidovi kao da su bili načinjeni od zlata. Na tlu su ležali blokovi plemenitog metala, čekajući naređenje kralja Anda da ih otpreme odavde. , - Nema-nikoga! - šapnu don Miguel. - Zar su već otišli? Don Sanchez, koji im je pristupio, pokaza prstom na ostatke hrane. - Ovo još jednom dokazuje da su prošli ovuda. - Požurimo! - zaviče Jacques dršćući od uzbuđenja. Potok je prolazio kroz dvoranu u kojoj se nalazilo zlato starih Inka. Gubio se u širokom, stjenovitom hodniku sličnom onom kroz koga su stigli kralj Anda i njegova pratnja. Iznenada jedan od ljudi, koji su slijedili svog gospodara, zaviče: - Gospodine, pogledajte! Iza ogromne stijene ležalo je neko tijelo... lešina, kako su to ustanovili don Miguel i liječnik. 194 - Gospodin Blangard. - kriknu don Miguel. -Jesu li ga ubili? Mrtvačeva ruka još je uvijek grčevito stiskala grumen zlata, a na njegovu je licu ostao ukočen izraz zadovoljstva koji se pojavio bez sumnje kad je primio u ruke zlato.

- Ne, umro je bez sumnje od uzbuđenja i prevelike sreće kad je ugledao takvo obilje zlata - nadoda don Sanchez. - Ali nemamo vremena sada se pozabaviti time. - Ova smrt ga je dostojna! - šapnu don Miguel prezirno. - Požurimo dalje! Hodnik je postajao sve svjetliji. Pojavilo se danje svjetlo kad se mala grupa ljudi našla u nekoj vrsti stjenovite arene. Stotinu metara dalje ugledaše bjegunce. Polagano su se kretali noseći težak teret. - Nose zlato sa sobom... tim bolje, to će ih zadržati... Požurite! Za pet minuta stići će do onog kobnog mjesta! Pokazao je na otvor među stijenama koje su tvorile arenu. Ljudi se požuriše za svojim gospodarom koji je skakao sa stijene na stijenu. Bjegunci ih još nisu bili primijetili. Maxence i Edrnće hodali su ispred drugih, a među njima je išla Ines. Herman se iznenada okrenu i užasno prokune. - Neka se spašava kako tko zna! Evo gospodara. Izgubljeni smo! Svi potrčaše. Maxence i Edmee vukli su Ines za sobom. Ona se opirala i vikala: - Jacques! Jacques! - Samo hrabro! Evo nas! - začu se glas don Mi-guela. 195 Približavao se laganim skokovima. Iznenada se našao iza Edmće. Začu se pucanj. Gospođica Blan-gard zatetura, ispusti Inesinu ruku i padne na zemlju. Don Miguel se okrenu prema Maxenceu. Ovaj, držeći još uvijek Ines za ruku, uperi revolver. - Umri, bijednice! Ali don Miguel se maknuo u stranu, pa je metak proletio kraj njega. Tad Maxence uhvati Ines, postavi je ispred sebe i nasmije se: - A sada pucaj u mene! Stigoše Jacques, don Sanchez i ostali ljudi. Don Miguel zaviče, pokazujući na Hermanna i trojicu Francuza koji su bježali: - Ostavite ih! Nećete ih morati ubiti! Oslobodite radije donu Ines!

- Čuvajte se! Ako me netko dodirne, ubit ću Ines! Maxence, čije su zakrvavljene oči bile užasne, pritisnu indijanski bodež svojoj mladoj rođakinji u leđa. - Bijednice! - kriknu Jacques. Don Miguel bio je samrtnički blijed. Ines, poluo-nesviještena, nastojala je nadvladati svoju slabost. Kao da mu je pogledom govorila: »Zbogom, i hvala!« Iznenada se začu užasna eksplozija. Bacila ih je sve na zemlju. Ali Maxence nije ispustio Ines. Don Miguel, koji je ubrzo ustao, bacio se na njega. Nekoliko su se trenutaka ta dvojica rvala, nastojeći se domoći tijela onesviještene djevojke. Začu se užasan krik. Don Miguel je istrgao bodež iz Maxenceove ruke i gurnuo ga u grudi mladog Blangarda. 196 III Mina je eksplodirala pod nogama bjegunaca. Granitni su se blokovi urušili. Sada su tamo ležala rastrgana tijela Hermanna, Milochona, Lureta i Vo-lettea, očekujući da postanu plijen lešinara. Od Blangardove ekspedicije preživjeli su samo Ines, Jacques, stari učenjak i Bille. Mladu su djevojku onesviještenu odnijeli u pozadinu, a don Sanchez je nastojao osvijestiti je. Ubrzo je otvorila lijepe, crne oči. Srela je prestrašeni pogled don Miguela. - Napokon, napokon, moja Ines! - zaviknu Jac-ques pokrivajući poljupcima sestrino lice. - Sve je završeno, spašena si! - Spašena. To ste učinili vi, gospodine! Hvala, hvala! Pružila je male, dršćuće ruke prema don Miguelu. On se duboko prignuo i poljubio ih. - Imao sam sreću da sam uspio, gospođice! Ali sada sam primio kraljevsku nagradu. 197

- Ranjeni ste! - usplahireno reče mlada djevojka. Ugledala je naime ruku don Miguela povijenu rupčićem na kome se vidjela velika krvava mrlja. - Da, taj me lopov ranio bodežom. Don Sanchez će se pobrinuti za to, sada kad se osjećate bolje. - Ali gdje su oni? - šapnu Ines pogledavši užasnuto oko sebe. - Ne morate ih se više bojati, gospođice! - Jeste li ih vi ubili? - Sami su krivi za svoju smrt. Kasnije ćemo vam objasniti sve. Budite mirni, i nemojte se uzbuđivati. Udaljio se u pratnji liječnika prepustivši brata i sestru njihovim razgovorima. Kad je don Sanchez po vio ranu kralja Anda, taj je ponovo pristupio djevojci. - Moji su ljudi ponijeli nešto živežnih namirnica. Biste li htjeli štogod pojesti? Ines to odbije sa zahvalnošću. Bila je i odviše umorna pa je mislila da neće moći ništa progutati. - Još ćemo se malko odmoriti, a zatim ćemo se vratiti - nastavi don Miguel. - Morate se što prije pošteno naspavati... A uz to, zabrinut sam i zbog vulkana. Nebo je postalo tamnije, vjerojatno zbog kiše pepela s druge strane brda. Od vremena do vremena pojavilo bi se svjetlo nalik na munju. Ljudi su progutali tek nekoliko zalogaja, jer ih je njihov gospodar neprekidno tjerao. Zatim je mala skupina krenula natrag istim putem kojim je malo prije došla ovamo. Don Miguel nosio je Ines jer je bila i odviše slaba a da bi mogla hodati sama. Usprkos svojoj ozlijedi nije to htio prepustiti nikome drugome. 198 - Zamijenit ćete me kad budem preumoran - rekao je don Sanchezu - i pomoći ćete mi na teškim mjestima.

Uskoro stigoše do dvorane u kojoj je ležalo tijelo Anatolea Blangarda usred najveće gomile zlata koju je mogla zamisliti ljudska mašta. Don Miguel i njegova pratnja brzo su prošli kraj nje, krenuli stjenovitim hodnikom i našli se uskoro izvan spilje. Kiša pepela postajala je sve gušća, a tama sve dublja. Onog trenutka kad je don Sanchez kao posljednji izišao iz hodnika začu se užasna eksplozija. Iz kratera, koji se iznenada otvorio sa strane vulkana, pojavio se užasan plamen. Zatim je rijeka počela teći užasnom brzinom. - Brzo! Brzo! - zaviknu don Miguel. Skakao je velikim skokovima niz klizav put usprkos svom teretu. Slijedili su ga njegovi ljudi od prepasti, jedva dišući. - Izgubljeni smo! - šapnu Ines videći kako im se približava rijeka užarene lave. - Ne, još nismo! Lava ih je sustizala. Užasnom snagom volje don Miguel je preskakivao prepreke na putu. Oni drugi, koji nisu ništa nosili, ubrzo su se našli kraj njega. U istom trenutku je užarena rijeka prošla svega nekoliko koraka dalje od njih spuštajući se niz padinu. Odahnuli su, ali sve još nije bilo svršeno. Mogla se pojaviti nova rijeka lave. Vulkan je tako počeo izbacivati ogromno kamenje. Jedan je kamen pao posve blizu don Sancheza. Postojala je još jedna užasna mogućnost: bude li se kiša pojavila ovdje, to je za ljude značilo užasnu smrt od gušenja. 199 Stoga su i dalje žurili. Bio je to ludi, nadljudski bijeg. - Ostavite me! Ostavite me, don Miguel! - šap-tala je Ines. - Možda biste se mogli sami spasiti. - Rado bih umro kad bih vas tako mogao spasiti! Ines iznenadna kriknu. Jedan je čovjek pao kad ga je udario ogroman kamen izbačen iz vulkana.

A sada je počela padati i kiša pepela. Za nekoliko trenutaka sve će biti svršeno. Posljednji pokušaj... A tada se svi nađoše, teško dišući, u stjenovitoj spilji. - Nemojte se zaustavljati! Krenite dalje! - vikao je don Miguel. Požurite! To je bilo ono mjesto gdje je počinjao rijedak zrak. Don Miguel krenuo je naprijed davajući primjer svojim ljudima. Na sreću, ovog su puta silazili pa su se za vrlo kratko vrijeme našli pred Ijestvama koje su još uvijek visile obješene o stijenu. Don Miguel položi Ines na zemlju. Bila je napola pri svijesti. Don Miguel se baci kraj nje. Zbog nadljudskih napora obuze ga na trenutak slabost. Svi su mu mišići drhtali od iscrpljenosti. Don Sanchez, nadvladavajući vlastitu slabost, pobrinuo se za njega, a uz to i za Ines i Jacquesa, koji je bio posve iscrpljen. Uostalom, ni oni drugi se nisu osjećali bolje. Nakon pet minuta don Miguel se uspravio. Njegova volja nadvladala je prolaznu slabost. Krenuo je prema malom udubljenju u stijenama i Jacques, koji ga je slijedio, iznenadio se primijetivši telefonski aparat. Da, taj je telefon povezivao tajni prolaz s logorom u Soleptu. služio je za slučaj kad je trebalo pozvati pomoć. A to je don Miguel i učinio ovog trenut200 ka, naredivši don Estevanu da pošalje nekoliko ljudi u pomoć maloj grupi oslabljenoj zbog napora bijega pred smrtnom opasnošću. Dva sata kasnije svi su se našli u logoru gdje su se mogli odmoriti. Drugog jutra pročulo se po logoru da je gospod ica Ines oboljela od moždane groznice. Tu je vijest prvi donio Bille. Saznao je to od don Sancheza. - Doživjela je užasno uzbuđenje kad su je ti lopovi oteli. A tada se još probudio i stari vulkan i počeo bljuvati plamen. To ju je još više

uzbudilo. Uboga gospođica je vrlo hrabra, ali njezino zdravlje nije od željeza. Bit će mi užasno žao ne bude li ozdravila - doda Bille. Jacques, sav očajan, nije napuštao sestru koju je Alonsa njegovala beskrajnom odanošću. Don Sanchez se svim znanstvenim dostignućima borio protiv smrti koja je željela odnijeti mladu djevojku, tako dragu svima. Nekoliko puta na dan odlazio bi don Miguelu i javljao mu novosti o bolesnici. Mladi je čovjek pred drugima bio vrlo miran, samo je don San-chezu dao naslutiti svoj strah i bol. - Nisam vjerovao da je toliko ljubim! - rekao je jedne večeri liječniku kad mu je došao javiti da se Inesino zdravstveno stanje pogoršalo. - Pa ipak... Nikada neće moći biti moja. Čak bih morao i željeti da umre jer tako nikada neće moći postati ženom drugog čovjeka. Te iste večeri kad je don Sanchez ponovo krenuo bolesnici, sreo je Alonsu. Indijanka ga uhvati za ruku i šapnu promuklim glasom: - Spasit ćete je, zar ne, gospodine? Ne smije umrijeti. Ne, ne, za to bi bila kriva... 201 Ime okrivljenje zamrlo je na njenim usnama. Kršeći ruke promucala je: - Toliko patim zbog toga jer je ona... moja je kćerka odala tajnu našeg ljubljenog gospodara! A mislim i da će... da će ona umrijeti... A ona je ipak moja kćerka, gospodine! Njezina će smrt biti i moja. Možda će se, ako mlada gospodarica ozdravi, gospodar smilovati i pokloniti Vincenti život. Ali ako ona umre... nikada joj neće oprostiti! - Uboga ženo, činim sve što je u ljudskoj moći. Ako dona Ines preživi ovu noć, postoji velika mogućnost da je spasim... Tada će se možda, kao što ste to i sami rekli, gospodar smilovati. Osobito ako ga dona Ines zamoli za to. Bila je to noć puna straha. Don Sanchez nije napuštao bolesnicu, koja je bila užasno nemirna. Jac-ques je noć proveo na koljenima

kraj postelje svoje sestre. Ali kad se ujutro don Miguel, lud od straha, došao raspitati za novosti, liječnik mu je javio da se bolesnica smirila i da postoji velika mogućnost da je se spasi. I doista je od tog trenutka nastupilo poboljšanje i ona se sve više oporavljala. Napokon je svanuo dan kad je Ines, još uvijek blijeda i mršava, ali dražesna kao i uvijek, mogla sjesti blizu ulaza u spilju, pod mali šator koga je don Miguel dao podići za nju. Dobri gospodin Hamelette i Bille neprekidno su se raspitivali za nju. Sada su dotrčali sretni kad su je ugledali. Bille sav zadihan zaviče: - Kako ste dražesni, gospođice Ines, s tom odrezanom kosom! Izgledate poput djeteta. Ali potreban vam je oporavak. Dobro je što se ovdje tako izvrsno 202 kuha. Gospodar ima sjajnog kuhara. Razgovarao sam s njim i on mi je ispričao svoju nesreću. On je bio kuhar nekog vojvode, ili nekog tome sličnom. A zatim je jednog dana... - Evo don Miguela! - najavi Jacques sjedeći kraj sestre. - Onda ja odlazim! - reče Bille. - Zašto? - zapita ga Ines. Njezine blijede obraze oblilo je rumenilo čim je primijetila visoki lik koji im se približavao. - Zar se plašite don Miguela? - Ne, gospođice, ali u njegovu se društvu osjećam nelagodno. - Vi, nelagodno, Bille! - zaviknu Jacques smiješeći se. - Ipak je to tako, gospodine Jacques! Bille je našao svog gospodara. - Gospodara za koga će sve učiniti. - Dakle, nema više vaše znamenite izreke: ni bog, ni gospodar? raspita se Ines. - Nema je više. Sad imam gospodara. Ali, oprostite, odlazim. Evo gospodara, a ja se osjećam i odviše beznačajnim kraj njega. Jacques se glasno nasmije, dok je Bille brzo odlazio pozdravljajući pri tom dubokim naklonom don Miguela!

- Neizmjerno mi je drago, gospođice, što ste tako dobro raspoloženi! - reče mladić kad je stigao do Ines. - To mi dokazuje da se oporavljate. Bille vas je nasmijao, zar ne? Ispričali su mu uzrok tom dobrom raspoloženju, a on je i njega raspoložio. Prekinuvši zatim Inesino za-hvaljivanje, poče govoriti o nečem drugom. Želio je naime po savjetu don Sancheza izbjeći svaki razgovor 203 koji bi mladu djevojku mogao podsjetiti na užasnu otmicu i sve opasnosti. Znao je dobro i zabavno pričati. Bio je duhovit i živahan, pravi čovjek iz velikog svijeta. Ines je ponekad jedva vjerovala da se nalazi u nekom pariškom salonu, već u nedostupnim Andama, u vlasti tog pustolova. Pažljivi promatrač primijetio bi da se don Miguel trudi glumiti dobro raspoloženje. Ines je to zamijetila tek pri kraju njegova posjeta. Tad je vidjela i to da je mladić bio pomalo zabrinut i tužan. - Morat ćete ostati ovdje još neko vrijeme, dok ne budete dovoljno snažni za putovanje - reče opraštajući se od nje. - Ali nisam u mogućnosti ukloniti vam sve poteškoće s puta. - I odviše ste već učinili za mene. Učinili ste sve da nam boravak u Soleptu bude ugodan. - To me raduje. Ali shvaćam da biste zasigurno htjeli što brže napustiti ovo mjesto, pa ću vam to omogućiti čim bude za to prilike. - Žalit ću za Soleptom, a osobito za vama, don Miguel! -zaviče Jacques, uhvativši mladićevu ruku. -Hoćemo li se vidjeti u Parizu? Don Miguel je na trenutak nabrao čelo. Bol je prošla njegovim pogledom. - Ne, jer vi ne biste u meni vidjeli grofa Roche-Gleona već samo kralja Anda. A toga morate zaboraviti. Naklonio se pred Ines i otišao, dok ga je Jacques pratio začuđenim pogledom.

- Izgleda čudno, zar ne, Ines? - reče Jacques gledajući za njim. Blijeda si, mila moja. Čini se da si umorna, zar ne? 204 - Da, malko... Odmarat ću se i nećemo razgovarati. Naslonila je glavu na jastuk i ostala tako nepomična. Zašto je bila tako tužna? Zašto su joj suze navirale ispod spuštenih kapaka? Zašto su joj vlažile oči? Nije to bilo zbog toga što će morati napustiti So-lepto! Iako su se ovdje brinuli za nju i njegovali je, ovo je ipak bio samo zatvor... a kralj Anda bio je za nju samo tamničar. Tamničar! Ne, tako nije mogla nazvati tog čudnog čovjeka, tog plemića punog pažnje i ljubaznosti. Morala se uvijek sjetiti i na to da je don Miguel bio spreman žrtvovati svoj život za nju. Zadrhtala je od užasa sjetivši se proteklih dana. Nikada neće zaboraviti onu užasnu rijeku lave i stravičan bijeg. Tamo dolje, još je uvijek tutnjio vulkan. Ali nije više prijetio Soleptu. Vulkan se posljednja dva dana počeo smirivati. Najsnažnija provala dogodila se upravo onog dana kad je don Miguel krenuo u pomoć svojoj mladoj zarobljenici. - Stari se vulkan ružno našalio. Kao da je bio suučesnik onog lopova Blangarda! - šalio se Bille. -Ali gospodar mu je pokazao da je jači od njega. Idućeg jutra je Alonsa ušla u Inesinu sobu. Ines je istog trenutka primijetila užasnuto lice Indijanke i drhtaje koji su joj prolazili tijelom. - Što se dogodilo, uboga moja Alonsa? - zaviknu i krenu prema njoj. Alonsa promuca promuklim glasom: - Gospodar je jučer Vincentu osudio na smrt. 205 - Zar je to moguće? Alonsa, pa neće valjda biti tako okrutan? - Ima to pravo... ona ga je izdala... Ali, nadala sam se da... da mu je sestra po mlijeku i da mu je bila odana... ah, tako odana! Služila bi mu na koljenima!

- Alonsa, zamolite li ga za milost, on vam to sigurno neće odbiti. - Pokušala sam... Ali neće me primiti! - zajeca Indijanka. - A bio je uvijek tako dobar prema meni. Dopuštao mi je da često ulazim u njegovu sobu i zvao me »moja stara, dobra Alonsa«! - Ne želi vas vjerojatno primiti stoga jer se plaši da biste ga ganuli. - Ne znam... Ali tako sam nesretna! Gospod ice... gospođice, kad biste vi htjeli! Pala je na koljena i preklinjući promatrala Ines svojim crnim očima, punim suza i žarke molbe. - Što to, uboga Alonsa? - Zamolite gospodara da se smiluje Vincenti! - Ja? Nemam nikakve mogućnosti da ga ganem! - Naprotiv, imate! Vi ste žrtva Vincente. A gospodar vam to ne bi mogao odbiti. Vi ga možete zamoliti, dona Ines! Ines pocrveni, odgovorivši joj živahno: - Varate se, uboga moja! Taj pokušaj ne bi urodio nikakvim uspjehom. - O, bi, bi, senjorita! Preklinjem vas! Pokušajte, smilujte se! Nemojte se ljutiti na moju ubogu kćerku! - Da se ljutim! Već sam joj davno oprostila, pa kad bih vjerovala da mogu nešto postići, ne bih oklijevala ni trenutak. - Možda ćete uspjeti... Pokušajte, dona Ines! Jedino vi to možete pokušati. 206 Ines to obeća ne mogavši odbiti molbe uboge žene. Kad joj je Jacques došao poželjeti dobro jutro, kazala mu je: - Htjela bih razgovarat s don Miguelom. Znaš li koga bih mogla zamoliti da me primi na trenutak. - Mogu to učiniti i ja. Don Miguel je izdao nalog da me propuste do njega kad god to zaželim, a sam mi je kazao da će me primiti u svako vrijeme. - Dobro, pođi Jacques!

Kad se mladić vratio, rekao je sestri da će za don Miguela biti velika čast bude li smio gospođicu Bre-vys posjetiti nakon doručka. Ines je sjedjela pod malim šatorom kad je stigao don Miguel. Njezino je srce stalo snažno lupati, a obrazi su joj pocrvenjeti, što je svjedočilo o tome koliko joj je hrabrosti bilo potrebno da ga zamoli milost za Vincentu. Činila je to zbog^uboge Alonse. - Što mogu učiniti za vas, gospođice? - zapita don Miguel, naklonivši se s puno poštovanja. - htjela bih vas nešto zamoliti. - Dopustite prije da vas upitam kako se osjećate? - Danas već mnogo bolje. Zrak je ovdje tako svjež. - Stoga ne smijete napustiti Solepto prije no što se dobro ne oporavite - reče don Miguel. Zatim je sjeo na stolicu koju mu je primaknuo Jacques. - Izvolite sada reći, dona Ines, što mogu učiniti za vas? - Moram vas zamoliti za milost za jednu grešni-cu... Mladić je iznenada nabrao guste obrve! - Grešnicu? Ne govorite valjda o Vincenti? - Da! Gospodine, sjetite se njezine siromašne majke! 207 - Nemoguće, dona Ines! Ta me je žena izdala pa mora pretrpjeti kaznu izdajice i poslužiti kao primjer drugima. - Ali ona je vaša sestra po mlijeku! To je kćerka dobre Alonse tako odane vama. - Utoliko je njezina krivnja teža. Mogao bih drugom i oprostiti, ali njoj nikada. - A ja sam joj oprostila! Mislim samo na nesreću uboge Alonse, i grižnju savjesti koja vjerojatno muči Vincentu. Don Miguel, budite milosrdni! Da ste vidjeli tugu dobre Alonse! Don Miguel skrenu pogled, kao da nije želio sresti pogled pun molbe.

- Nemojte pokušati smekšati me! To je nepotrebno. Vincentu je jučer osudio sud kome sam predsjedao. Kazna će biti izvršena večeras. - Ne, ne, to nije moguće! Nećete to valjda učiniti, don Miguel! Sjetite se svoje uboge dadilje! Sklopila je ruke, a suze su joj oblile oči. Don Miguel je to primijetio, a uzbuđenje se ukaza na njegovu do tada mirnom licu. Sagnuo se i dohvatio vruću Inesinu ruku. - Plačete zbog mene! Kako ste nerazumni, dona Ines! Kako to možete tražiti od mene! - Za vas to ne znači ništa jer ste svemogući. - To bi bio znak slabosti. Prvi s moje strane. - Ne, već milosrđe prema jednoj koja je na trenutak zalutala. Recite da ćete joj oprostiti, don Miguel! Ustao je, prignuo malko svoje visoko tijelo, obgrlio Ines pogledom i šapnuo: - Neka tako bude, jer vi to želite... Učinili ste od mene slabića, dona Ines! 208 I prije no što mu je mogla zahvaliti otišao je. - Kakva pobjeda, draga sestro! - zaviknu Jac-ques. Ali mladić se iznenada prekinu u riječi opazivši da suze teku niz obraze njegove sestre. - Što ti je, draga moja? Nagnuo se prema njoj i položio joj ruku oko ramena. - Ništa, Jacques! Mislim da su to moji živci - nastojala je nasmiješiti se. - Bilo mi je teško zamoliti ga za to. Ovo je samo posljedica toga. Potraži Alonsu, molim te! Moram joj.odmah priopćiti tu dobru vijest. Kad joj je brat otišao, Inčs je naslonila vruće čelo na ruku. Shvatila je zašto je na trenutak osjetila beskrajnu tugu. Pogled don Miguela je, iako je on to nastojao sakriti, odavao ljubav koja mu je ispunjavala srce. A Ines je tada shvatila i to što se u njoj događalo. Ljubila je tog

stranca koji je bio tako dobar prema njoj. Nije ga voljela toliko zbog njegove ljepote, već zbog plemenitosti njegove duše. - Kakva ludost! Kakva ludost! - šapnu bolno. -Bože, urazumi me! 209 IV Ines je don Miguela srela još samo dva puta prije svog odlaska. I ti su susreti bili vrlo kratki. Pričinjalo se kao da ih i jedno i drugo žele što prje prekinuti. Za vrijeme jednog od njih Ines je saznala činjenicu koja je trebala izmijeniti njezin život i život njezina brata. Tajni agenti don Miguela saznali su da je pokojni Blangard imetku brata i sestre posvetio tako malo pažnje da je od njega preostala samo četvrtina. A to je značilo da sestra i brat nisu mogli živjeti od njega. - Radit ću - rekla je hrabro Ines. - Školovana sam i dobro poznajem glazbu. I Jacques će naći zaposlenje kad završi školu. Tamo će nam sigurno dati povoljnu cijenu u internatu. Ali morat ćemo prodati naš dragi Rivaldire, zar ne? - Da, gospođice, vaši vam prihodi neće dopuštati izdržavanje tog imanja. - Jadni Rivaldiere! - reče djevojka suznih očiju. Činilo se kao da don Miguel neko vrijeme razmišlja. Napola je spustio kapke, pa je pod njima tronuto promatrao mladu djevojku. 210 - Dona Ines, hoćete li dopustiti da vam nešto ponudim? - zapita iznenada. - Što to, gospodine? - Vidite i sami koliko ovdje ima zlata. Neka Jac-ques uzme koliko želi... Ona ga prekinu kretnjom ruke. - Vrlo ste dobri i plemeniti, don Miguel - reče uzbuđeno. - Ali moj brat ne može prihvatiti takav dar. On će radom zarađivati za život, jer rad oplemenjuje čovjeka. Zacijelo, bit će nam teško rastati se s

našim dragim Rivaldierom, ali to je potrebna žrtva i mi ćemo je prihvatiti hrabro, kad prebrodimo prvu žalost. - Imate snažnu dušu, dona Ines! Nekoliko su trenutaka zastali bez riječi, promatrajući pri tom Jacquesa, gospodina Salvesa i još dva mladića, podanika kralja Anda, koji su igrali tenis, jer je u Soleptu postojalo igralište. - Bi li vam bilo drago kad bih ja kupio Rivaldiere a ne neki stranac? - zapita don Miguel. - Vi niste više stranac za nas - odvrati djevojka, kojoj je rumenilo oblilo obraze. - Ali ne bi trebalo da se zbog vaše dobrote opteretite imanjem koje vam ne bi bilo na korist. - Obećavani vam da ću tamo provesti nekoliko dana za svakog mog boravka u Francuskoj - odgovori on nastojeći se nasmiješiti. Ipak je bio vrlo blijed i ubrzo se oprostio od Ines. I djevojka je bila uzbuđena uvjeravajući se prilikom svakog susreta sve više da je mladić ljubi, iako joj je uvijek ukazivao samo dužno poštovanje. Napokon je stigao dan odlaska. Alonsa je, sva u suzama, ljubila Inesine ruke. Te posljednje dane ona joj je još samo odanije služila. Uboga žena nije znala 211 kako bi joj iskazala svoju zahvalnost sad kad je Vin-centa bila pomilovana. Boravila je doduše u zatvoru, ali se Alonsa nadala da će joj don Miguel jednog dana oprostiti. - Zašto ne ostanete s nama, gospođice - govorila je jecajući. - Kad biste to barem htjeli! Kako će So-lepto biti tužan bez vas! Svi su vas ovdje zavoljeli, zvali su vas malom kraljicom. A osobito ja, koja vas toliko volim! Ines se sagnula i poljubila naborano Indijankino čelo. - I ja ću žaliti za vama, dobra moja Alonsa. Zbogom i hvala! Osjećajući da neće moći više dugo sakriti svoje osjećaje, Ines napustila sobu u kojoj je neko vrijeme živjela u miru i sigurnosti. Vani su je čekali gospodin Hamelette i Bille. I oni su bili duboko dirnuti.

- I tako nas napuštate, gospođice Ines! - reče tužno Bille, stisnuvši toplo ruku koju mu je mlada djevojka pružila. - Zar niste mogli ostati još neko vrijeme? Sve bi nas to radovalo. - Tko zna? Možda ćete me jednog dana posjetiti u Parizu Bille nadoveže Ines, nastojeći se nasmiješiti. - Budete li vjerni, možda će don Miguel prestati postupati s vama kao sa zarobljenicima? - Rado bih se vratio u Pariz kao Brat pravde. Pozabavio bih se bogatim špekulantima... A sigurno bih posjetio vas i gospodina Jacquesa. U razgovoru približili su se dizalu. Tamo su se sakupili svi stanovnici Solepta želeći posljednji puta pozdraviti dvoje mladih ljudi koje su cijenili i voljeli. Don Miguel je čekao kraj dizala. Želio ih je otpratiti sve do dolje i predati jednom od svojih poruč212 nika koji ih je s dvanaestak ljudi trebao provesti kroz planinu. Zatim ih je trebao preuzeti drugi odred Braće pravde i otpratiti u Limu. Tamo se gospodin Sevaldo trebao pobrinuti za njihov prijevoz u Francusku. Posljednji stisak ruke gospodina Hamelettea, Bil-lea, dobrog don Sancheza i don Estevana. Dizalo se poče lagano spuštati. Ines posljednji put zagrli pogledom tajanstveni grad obasjan zlatnim sunčanim zrakama, sa svojim vedrim kućicama i vrtovima nad kojima se uzdizao šator kralja Anda. I usprkos svih njezinih nastojanja, ona osjeti kako joj suze kližu niz obraze. Don Miguel stajao je kraj nje prekriživši ruke preko grudi. Činilo se kao da želi ispuniti dušu njezinom slikom, sada kad će je zauvijek izgubiti. Kad se dizalo zaustavilo, pomogao je mladoj djevojci sići. Tamo su već čekali ljudi s mulama i opremom. Ines pruži ruku don Miguelu pogledavši ga svojim ozbiljni i tužnim očima.

- Još jednom hvala! Nikada neću zaboraviti vašu dobrotu... a osobito to da ste htjeli žrtvovati svoj život za mene. Nastojala je suzbiti duboko uzbuđenje od kojeg joj je treperilo čitavo tijelo. Ali to je bilo uzalud i suze joj napuniše oči. Bol u srcu natjerala je don Miguela da izrekne žarku molbu: - Kad biste barem htjeli ostati! Još je više problijedila a njezine su ruke drhtale kad mu je odgovorila: - Znate i sami da to nije moguće. - To je istina! Lud sam! Zbogom, dona Ines! 213 Dotaknuo je usnama prste mlade djevojke, a zatim se brzo okrenuo i čvrsto stisnuo Jacquesovu ruku. - Zbogom, dragi moj Jacques! Bude li vam ikada nešto potrebno, ne zaboravite da sam vaš odani prijatelj. Nekoliko trenutaka kasnije mala je karavana krenula. Don Miguel je slijedio očima dokle god je mogao mladu djevojku koja je jahala na muli. Kad je nestala, prešao je ledenom rukom preko čela. »Okrenula se stranica mog života... divna i bolna stranica. Sada moram ponovo krenuti na posao. Ali više ne osjećam onaj isti žar. Zbog njezina ogromnog poštenja izazvala je kod mene sumnju u moje ciljeve. Tko je u pravu? Ona sa svojom dobrotom i samiloš-ću, ili ja, nesmiljeni sudac?« 214 Ines je već šest mjeseci bila pratilja stare grofice Sambras. To je mjesto dobila posredstvom poglavarice samostana u kome se smjestila nakon svog povratka iz Perua. Po obećanju koga je dala don Miguelu, nikome nije pričala ništa o svom boravku među razbojnicima, a i Jacques je šutio o tome. - Zakleli smo se i samo po tu cijenu zadobili svoju slobodu.

- A što je s gospodinom Blangardom, njegovom djecom i ljudima koji su ga pratili? - raspitivala se policija zbog tajanstvenog nestanka poslanika i njegove pratnje. - Svi su mrtvi. - Zašto su poštedjeli samo vas? - Vjerojatno su nam se smilovali zbog naše mladosti. Sva navaljivanja slomila su se pred Inesinom i Jacquesovom odlučnošću. Čak su ih i optužili zbog veze s razbojnicima. Ali ubrzo, nije se znalo čijim ta215 janstvenim zagovorom, prestali su navaljivati na njih i ostavili ih na miru. Ines je često poboljevala, što je bila posljedica proživljenih uzbuđenja. Čim se osjećala nešto bolje, prihvatila je ponuđeno zaposlenje kao pratilja. To baš nije bilo ugodno mjesto, jer je stara gospođa bila prilično mušičava, a njezina kćerka, mar-kiza Bronnes, kod koje su živjeli, često je prigovarala i bila neugodna prema onima koji su živjeli s njom. Ali Ines je bila hrabra i draga, a uz to i pažljiva, pa je znala izbjeći sve nesuglasice. Stara makriza ju je zavoljela, barem toliko koliko je to njezina hladna narav dopuštala. Gospođa Bronnes pak bila je zaokupljena pripremama oko svadbe svoje kćerke, tako da ju je pošte-djela svojih pomalo zajedljivih primjedaba. Ines je tamo živjela u velikom miru, pa bi bila gotovo sretna da nije bilo sjećanja na dane provedene u gradu kralja Anda i na patnje koje je proživjela. Jacques je, nekoliko dana nakon njihova povratka, napisao pismo don Miguelu uputivši ga na adresu hacijende Santa Lucia. Primio je ljubazni odgovor. Don Miguel je u pismo samo zamolio da pozdravi Ines, ne spominjući je inače. Život mlade djevojke kraj stare grofice bio je jednoličan, jer Ines nije sudjelovala u društvenom životu kao njezina kćerka i unuka. Na

sreću gospođa Sambres je imala smisla da odabere kakvo vrijedno književno djelo, pa joj je njezina pratilja morala često čitati zanimljive knjige i svirati glasovir. Pomagala je grofici pri izradi beskonačnih tapiserija i razgovarala s njom o politici i književnosti. Jedva da joj je preostalo vremena da ponekad poslijepodne obavi neke neophodne poslove. Jedino što je odlučno tra216 žila bilo je da bude slobodna poslijepodne onog dana kad je njezin brat imao izlazak. Posljednjih dana u stanu obitelji Bronnes vladala je velika užurbanost. Idućeg tjedna trebala se vjenčati Marthe de Bronnes, a prije toga su roditelji priređivali večeru. Gospođa Sambras naručila je za tu priliku prekrasnu crnu svilenu haljinu ukrašenu dragocjenim čipkama koje je posjedovala. Tražila je Inesino mišljenje jer je spoznala njen izvanredno istančan ukus. Njezin savjet zatražila je čajc i Marthe, visoka plavuša, ne baš osobito lijepa. Sve do tada obje sestre, zaokupljene svojim poslovima, nisu obraćale pažnju na pratilju svoje bake. Mlada Antoi-nette, izjavila je samo da je prava sreća što se njihov brat nalazi na dugotrajnom putovanju po inozemstvu, jer je ta mlada djevojka bila i prelijepa za takvo zaposlenje. Nakon razgovora s mladom djevojkom, Marthe, je izjvaila da ju je ova osvojila svojom dražešću, tan-kočutnošću i otmjenošću. - Bako, zašto gospođica Brevys ne bi prisustvovala svečanom objedu, - zapita baku kad se našla na-samu s njom. - Ona pripada našim krugovima, pa bi joj zacijelo bilo neugodno kad bismo s njom postupali kao s potčinjenom. - I ja sam se već sjetila toga, dijete moje, pa sam predložila da joj poklonim haljinu za tu priliku. To nije bila i Antoinettina želja, pa je pokušala odgovoriti baku da pozove Ines. Ali baš to je gospođu Sambres još samo učvrstilo u njezinoj odluci. A Ines, koja bi radije provela miran dan u svojoj

sobi, ipak je morala prisustvovati večeri, za koju priliku joj je grofica poklonila jednostavnu, ali dražesnu bijelu haljinu. 217 Dan prije večere Ines je, nakon što je grofici čitala kao i svakog dana prije spavanja, krenula u svoju sobu. Tamo je primijetila pisamce na svom pisaćem stolu. - Što je to? Ne sjećam se da sam ga stavila onamo. Približila se i dohvatila pismo. Užasno se zbunila primijetivši na omotnici znak Braće pravde. Sliku sunca, uspomenu na pretke don Miguela, koje je ukrašavalo također šator kralja Anda u Soleptu. Trenutak je zastala nepomično, sva dršćući. Zatim je brzo otvorila pismo. Sastojalo se samo od nekoliko redaka. »Oprostite mi što Vam pišem, ali smatrao sam potrebnim upozoriti Vas da ćemo se sutra sastati kod moje rođakinje Bronnes. Vaše iznenađenje moglo bi izazvati neugodna pitanja. Ukoliko želite da se baš ne pretvaramo da se nikada prije nismo sreli, mogao bih ispričati onaj susret pri automobilskoj nesreći. Primite izraze najdubljeg poštovanja Vašeg odanog sluge La Roche-Gleona« Nekoliko je trenutaka Ines ostala potpuno nepomična od silnog iznenađenja. Tko je ovo pismo donio ovamo? Je li don Miguel još uvijek imao svoju službu? I ona će ga ponovno sastati! Nakon prvog osjećaja sreće uslijedila je duboka bol u srcu. Već joj je sada bilo teško zaboraviti ga! Što će biti bude li ga češće susretala? Nije znala da je bio rođak Bronnesovih. Inače ne bi bila prihvatila tu službu, zbog koje će se morati češće sastajati s njime. 218 Idućeg jutra, kad je boravila kraj gospođe Sam-bras, u sobu uđe Antoinette, obraza rumenih od uzbuđenja. - Imat ćemo danas još jednog gosta, bako! Mic-hel Roche-Glćon je u Parizu. Posjetio je jutros oca, pa će se ponovo vratiti poslijepodne.

- To se vidi po tvom radosnom licu - reče pomalo zlobno grofica. Šteta što nije najavio svoj dolazak. Mogao je biti tvoj pratilac. Ipak treba priznati da ni gospodin Entraunes nije loš. Antoinette učini malu kretnju punu prezira. - Kakva razlika među njima! - To je istina. Ne poznajem uostalom u našem društvu nikoga tko bi se mogao usporediti s Roche-Gleonom... Ipak je to vrlo zagonetan čovjek. Ne znam što njegova privlačnost zapravo skriva. Antoinette odmahnu nestrpljivo. - Samo najbolje, u to sam siguran, bako! - Kakva sigurnost! Kako to znaš? - zapita podrugljivo stara gospođa. Antoinette nestrpljivo odmahnu. - Ne mogu vam to objasniti. Imam u njega neizmjerno povjerenje. - To bi mu sigurno laskalo... Obuci poslijepodne tvoju plavu haljinu, ona ti najbolje pristaje. I odaberi frizuru koja te neće postarati kao ova. Stara gospođa rado je davala pomalo zlobne savjete svojoj vrlo koketnoj unuci. Mlada je djevojka nabrala obrve i izišla nezadovoljna izraza lica iz bakine sobe. Ines, udubljena u posao, nije propustila ni riječi tog razgovora. Sada je znala da je don Miguel trebao reći samo jednu riječ pa da postane muž gospođice Bronnes. 219 »Kad bi znala tko je on doista!« pomisli mlada djevojka. Ali ni Antoinette, kao uostalom ni svi drugi, nisu poznavali tajnu svog rođaka. Vidjela je u njemu samo neizmjerno bogatog plemića koji je uz to bio još i vrlo privlačan. Ines je kao u groznici očekivala to poslijepodne. Bilo joj je neizmjerno teško sresti se s njim ... a ipak ju je obuzimala i silna radost zbog koje joj je drhtalo srce. Oko četiri sata otvorila su se vrata salona. Ušla je gospođa Bronnes u pratnji svojih kćeri, a iza nje se pojavio don Miguel.

Ines se smjestila tako da joj je svjetlo dolazilo s leđa. Bilo joj je to drago jer, osjetivši njegov sretan pogled kad ju je ugledao, pojavilo joj se rumenilo na obrazima. Kad je Roche-Glćon poljubio ruku koju mu je pružila gospođa Sambres poželjevši mu ljubazno dobrodošlicu, okrenu se prema pratilji. Kao da ju je tek tog trenutka prepoznao, uzviknuo je: - Valjda se ne varam? Rekao bih, gospođice, da ste vi ona hrabra osoba koja je izložila svoj život da bi spasila dijete što se umalo nije našlo pod mojim automobilom. - Čini mi se da sam i ja prepoznala vas... Ines se smirila i igrala vrlo dobro svoju ulogu. Trebalo joj je čestitati na hrabrosti. Zatim se, diskretno, povukla i posvetila svom poslu dok je don Miguel razgovarao sa svojim rođakinjama. Nije se više obraćao Ines, već ju je samo pozdravio prilikom odlaska. Usprkos tome je Antoinette, koju je grizla ljubomora, rekla te večeri majci: 220 - Baka se mogla odreći društva svoje pratilje za vrijeme posjete našeg rođaka. Nikada ne treba vjerovati tim siromašnim djevojkama, jer su često spletkarice i vole očijukati. - Ne mislim da bi gospođica Brevvs bila jedno ili drugo. Znaš da baka uvijek ostaje u društvu svojih pratilja kad prima posjete. Kad se umori, one moraju nastaviti razgovor. Nije ni pomislila da bi mogla postupati drugačije kad se radi o Roche-Gleonu. Uostalom, to i nije važno, jer ne vjerujem da bi se Michel mogao baš tako brzo zagrijati. - Nikad se ne zna! - šapnu Antoinette prignuvši glavu. Ines je drugog dana bez oduševljenja odjenula novu bijelu haljinu, dar gospođe Sambres. Ta je večera za nju bila pravo iskušenje otkad je saznala da će joj prisustvovati i don Miguel. Njegova prisutnost budila je u njoj potajnu bol i patnju i ono žaljenje koje ju je obuzelo od onog dana kad je shvatila da je taj mladić ljubi. Ipak joj to nikada neće reći zbog svog tako čudnog položaja, a koje nije s njim mogla

dijeliti niti jedna žena. Jer jednog ga je dana netko mogao odati, pa bi s njim postupali kao s običnim razbojnikom. Kad je Ines ušla u sobu gospođe Sambres, starica oduševljeno reče: - Vrlo dobro! Vrlo dobro! Dražesni ste, dijete moje! Bijela vam boja izvanredno pristaje. To je bilo i mišljenje gostiju i markize Bronnes, a da je Ines bila imalo tašta, mogla je te večeri uživati u neskrivenom divljenju kojega su joj ukazivali. Ali ona na to nije ni pomišljala, već se morala truditi da sudjeluje u razgovoru sa svojim susjedima za stolom, 221 a kasnije i s plesačima jer ju je gospođa Sambras natjerala da otpleše dva-tri plesa. Za vrijeme večere Antoinette je neprekidno razgovarala s grofom Michelom, svojim susjedom s lijeve strane. Njemu u čast pokazivala je svu svoju dražest. Te je večeri doista bila sjajna. Djelovala je vrlo svježe u ružičastoj, prozračnoj haljini. Njezin je rođak duhovito odgovarao sačuvavši pri tom onu suzdržanu ljubaznost njemu tako svojstvenu. Njegov zagonetan pogled lutao je oko stola i s vremena na vrijeme zaustavljao se na trenutak na Ines. Ni jedno, ni drugo nisu prije šest mjeseci mogli ni pomisliti da će se naći za ovim stolom. Ona bivša zarobljenica, i on, tajanstveni kralj Anda. Don Miguel je pozdravio Ines kad je ušao u salon. Mislila je da će se na tome sve završiti. Stoga joj je srce počelo snažno udarati kad joj se pred kraj večeri približio. Zamolio ju je za ples. Nije se usudila odbiti ga primijetivši molbu u njegovim očima. Položila je ruku na njegovu. - Znate li zašto sam došao ovamo, gospođice? -šapnu mladić. - Ne znam. - Htio sam razgovarati trenutak s vama. Moram vam nešto priopćiti, i pitati vas. Kad bismo mogli razgovarati? - Ali, gospodine, to nije moguće!

- Ovdje ne... to znam. Ali mislio sam negdje drugdje. Jacques iduće srijede ima slobodan dan. O tome sam obaviješten. Tog dana izlazite sami s njim. Hoćete li dopustiti da se sastanem s vama na unaprijed dogovorenom mjestu? - Ali... to nije posve u redu - šapnu oklijevajući Ines. 222 - Nadam se, dona Ines, da sam vam svojim dosadašnjim ponašanjem dokazao da možete imati povjerenja u mene? A kako vam ne bih želio prouzročiti neprilike, morat ćemo dogovoriti sastanak na mjestu gdje nas nitko ne poznaje. Možda biste oboje mogli poći u Versailles. Srest ćemo se slučajno u vrtu kraljeva i ja ću vam reći koji je pravi cilj mog putovanja. - Da, to bi bilo moguće... Ali kako ste mi uspjeli prekojučer poslati ono pismo? - Uz pomoć sobarice gospođe Bronries, koja je povezana s našim udruženjem. - Ah... ne mogu to dopustiti, don Miguel! - Vi ste pobijedili! - šapnu mladić glasom dršću-ćim od uzbuđenja. - Iz ljubavi prema vama nestat će kralj Anda, a s njim i Braća pravde. Pogledala ga je iznenađeno i sretno. - Zar je to moguće? - Da, učinit ću to zbog vas... a i stoga što sam shvatio da griješim. Objasnit ću vam sve u srijedu, a vi ćete mi tada reći pristajete li da postanete ženom Michela Roche-Glćona. Iznenada se Ines pričini kao da se sve oko nje vrti. Svjetla su počela plesati, a plesači kao da su se počeli dizati prema stropu... Neočekivano se onesvijesti u rukama don Miguela. U salonu zavlada uzbuđenje. Odgurnuvši one koji su se sakupili oko njega, grof Michel odnese brzo Ines u susjedni salon, u kome su se ubrzo pojavile gospođa Bronnes, Marthe i Antoinette. - Jeste li primijetili kako je Roche-Glćon bio blijed? - šapnu neka mlada žena susjedi. - On, koga ništa ne može uzbuditi.

Antoinette je to također opazila, dok su se njezina majka i sestra trudile pomoći mladoj djevojci. 223 Primijetila je i to da je njezin rođak, dok je razgovarao sa svojom plesačicom, imao potpuno drugačiji izraz lica nego inače. A blijedo lice gospođice Brćvys iznenada je porumenjelo nekoliko trenutaka prije no što se onesvijestila. Nesvjestica je potrajala vrlo kratko. Ines se ispričala zbog neprilike koju je prouzročila. Ustala je i rekla da će se povući u svoju sobu. - Da, samo pođite, mila moja! - složi se gospođa Bronnes. - Niste najzdraviji. A niste ni naučeni na to da budete dugo budni. Opor a vit ćete se kad se dobro naspavate. Kad su markiza i njezina kćerka izišle iz salona, srele su Michela koji se raspitao o gospođici Brevvs. - Nije to ništa! - reče Antoinette podrugljivo. -Odviše se zbog toga uzbuđujete, Michel! - Ne više no što je potrebno. Jer gospođica Bre-vys je dražesna mlada djevojka, dostojna pažnje! -odvrati don Miguel Ijutito. Antoinette pocrveni od srdžbe. Marthe se brzo snašla i odgovorila: - U pravu ste, Michel! Ne razumijem Antoinet-tinu primjedbu. Mlada se djevojka ugrizla za usne i otišla bez odgovora, dok je Roche-Glćon ponudio ruku Marthi i odveo je u susjedni salon. 224 VI Ines i Jacques sreli su se na dogovorenom mjestu s don Miguelom. Ovaj je odmah počeo govoriti o onom što je namjeravao. Mnogo je razmišljao proteklih šest mjeseci, pa više nije gledao na svoje djelo kao nekada. - Već sam dugo razmišljao o svemu tome - reče don Miguel. - Osobito je pak na mene djelovalo to što ste jednog dana spomenuli riječ »špijunaža«. To me dirnulo u osjetljivo mjesto i probudilo moju savjest. Danas sam vam došao reći da sam odlučio

raspustiti bratstvo, otpustiti svoje ljude i postati čovjek poput svih ostalih. - Kako je to dobro! - zaviknu Ines čije su oči sjale od sreće. - Vaše zadovoljstvo je moja najljepša nagrada. Vi ste ona koja je probudila sumnju u mojoj duši, i tek sam tada počeo sumnjati u djelo koje je započeo moj otac. 225 i - Ne plašite li se da bi vas kasnije netko od vaših ljudi mogao odati? - Ne, jer sam preduzeo mjere opreza. Znam o većini od njih neku njihovu tajnu i posjedujem dokaze. Oni to znaju i bit će prvi koji će željeti da se ta tajna nikad ne sazna. Moji ljudi iz logora u Soleptu dobit će svaki popriličnu svotu novaca, pošto se zakunu da nikada neće odati moju tajnu. To su pošteni ljudi. A ako me koji i izda, uredio sam sve tako da ne bude ni najmanjeg dokaza. Pošto raspustim svoje ljude, naredit ću da se sve spali. Solepto će nestati, dizalo ćemo uništiti, i neće više biti mogućnosti popeti se onamo gore. - I ono će postati nedostupno. Dat ću prenijeti na svoju hacijendu što je više moguće zlata. A ostatak će ostati sakriven do kraja naših dana. - Ubogi Solepto! - šapnu tužno Ines. Don Miguel je nježno uhvati za ruku govoreći: - I vama je žao što ćemo ga uništiti? I meni je to teško. Ali mogu vas osvojiti samo uz tu cijenu. Moram vam još nešto reći. Želim se potpuno promijeniti prije no što vas zaprosim. Morate zaboraviti kralja Anda, velikodušnog čovjeka, koji se znao poslužiti i nedopuštenim sredstvima da bi postigao svoj cilj. Bio je ponekad nesmiljen i tvrd. Morate odsad gledati u meni samo Michela RocheGleona koji vas želi biti dostojan. Stoga ću se posvetiti socijalnom radu uz pomoć vrlo poštenog i časnog čovjeka, markiza Ble-vesa. Ne želim ostati besposlen, kao što su to obično ljudi iz visokog društva. Budući da više ne kanim osvećivati ljudsku nepravdu,

pokušat ću je barem ispravljati koliko je to moguće. Moje veliko bogatstvo omogućit će mi činiti dobra djela. Suze su navrle u Inesine oči. Obuzelo ju je sretno uzbuđenje slušaući topli glas grofa Michela, dok joj je govorio o svojim namjerama i odlukama. - I opet plačete zbog mene, Ines. Ali ovog puta to nije od tuge, zar ne? Kad jednom sve to izvršim, hoćete li mi dopustiti da postanem vaš zaštitnik za cijeli život? Tada vas više neću biti nedostojan... Prekinula ga je kriknuvši radosno. - Znala sam da ste plemenit čovjek! S punim povjerenjem postat ću vaša žena. - Je li to obećanje, Ines? - Da, to je obećanje - kao zaruke! - odvrati djevojka pogledavši ga silno potresena. Njezine su oči blistale od sreće i raznježenosti. Dugo su tako ostali šutjeti jedno kraj drugoga, uživajući u tom trenutku punom sreće. Nekoliko trenutaka ranije Jacques ih je ostavio same, zabavljajući se promatranjem mrava. - Morate otići! - reče Ines. - Gospođa Sambras je bolesna. Zamolila me da se brzo vratim. - Kako bih vas želio osloboditi tog ropstva! - Nemojte pretjerati! Gospođa Sambras je vrlo dobra prema meni. A kad bih imala nekih malih neprilika, ne bih se smjela žaliti dok toliki drugi pate. - Uvijek ste tako mudri. Ipak mislim da rođakinja Antoinette baš nije ljubazna s vama? - Tek od prije nekoliko dana. Ali nemam mnogo veze s njom, pa sve to i nije važno. - Ipak bih želio da što prije postanete groficom Roche-Gleon. Kako je to neugodno što prilikom posjete rođacima ne mogu s vama razgovarati kao sa svojom zaručnicom. Moći ćemo reći jedno drugome tek nekoliko riječi. Smijem li vam barem pisati? Ines odmahnu. 226

227 - Sama sam i nemam obitelji. Bit će najbolje da to ne činimo do službenih zaruka. - Kako ste strogi sa mnom! Ovo će biti teška kazna za mene. Ali zbog nje ću biti još čvršći i odlučniji. - Neka bude tako! Ali recite mi, don Miguel, što je s ubogom Alonsom? - Ona je kod mene u Parizu. Vincenta je umrla prošli mjesec, mučena grižnjom savjesti. Moja uboga dadilja bila je tako tužna da sam je poveo sa sobom i nikada me više neće napustiti. Rado bih se srela s vama, jednako kao i gospodin Hamelette i Bille. Oni su također u Parizu. - Doista! Gospodin Hamelette i dobri Bille! Poklonili ste im slobodu? - Pošto su se zakleli da neće ništa odati. Na upite novinara pričali su o bijegu kroz neprohodne planine... Jednog od ovih dana pisat će novine o tome. Gospodin Hamelette se posvetio svom poslu, kao da mu se ništa osobito nije dogodilo. A Bille radi za mene. Ne bih mogao naći odanijeg i vjernijeg slugu. Taj me momak upravo obožava. Oboje se počeše smijati sjetivši se ranijeg Billeo-vog ponašanja. - A što je s don Sanchezom koji me tako izvanredno liječio? - Još je uvijek u Soleptu. Kad tamo sve završi, doći će u Pariz. Ni on me više neće napustiti. Jacques se približio tog trenutka. Trebalo je rastati se. Don Miguel je poljubio Inesinu ruku i pratio je pogledom dok je odlazila, u isto vrijeme i tužan i radostan. Tužan zbog dugog rastanka, a sretan zbog toga što će djevojka tako čista i plemenite duše jednog dana postati njegovom za cijeli život. *** 228 U otmjenom je društvu zavladalo veliko iznenađenje zbog toga što je grof Roche-Gleon potpuno promijenio svoj život. Sve do tada

vodio je buran društveni život za vrijeme svojih boravaka u Parizu. Bavio se već i prije umjetnošću i naukom, ali nikada se prije nije bavio socijalnim radom, iako je davao velike milodare kad bi to tražili od njega. Iznenađ enje je dakle bilo veliko kad se on tome posvetio uz pomoć gospodina Blevesa. To je izazvalo čuđenje i kod Bronnesovih, a Ines je jedva uspijevala suzbiti smiješak slušajući njihove primjedbe. - Samo se pretvara! - rekao je jednog dana gospodin Bronnes. - To je sada moda. - Moj dragi, Roche-Glćon je za to i odviše pametan! - odvrati gospođa Sambras. - Mislim da se iskreno posvetio tome. - Sigurna sam u to! - podržala ju je Antoinette. Gospođica Bronnes bila je puna nade, jer ih je njihov rođak sada češće posjećivao. Nestalo je onih sumnja koje su je na trenutak obuzele za vrijeme one večere. Michel nije gospođici Brevys posvećivao više pažnje no što je to pristojnost nalagala. A djevojka je opet bila vrlo jednostavna, i nije niti pokušavala očijukati s njim. Zaručnici ne bi uspjeli razmijeniti niti nekoliko riječi da im lukavi Jacques nije pri tom pomogao igrajući dobrog duha. Svakog dana kad je imao izlaz pisao je svom budućem šurjaku: »Poći ćemo tamo i tamo na šetnju. Dođite, radovat će me ako se sretnemo.« Michel se tome nije mogao oduprijeti. Kao slučajno, oni bi se sreli. Ines bi se veselo nasmijala, uputivši mu prigovor zbog njegova ushićena pogleda. Gospodin Roche-Gleon pričao bi joj o tome kako na229 preduju njegovi planovi. Govorio joj je o budućnosti u kojoj je ona zauzimala najvažnije mjesto. Zatim bi se rastajali, noseći sa sobom veliku zalihu strpljenja. Za vrijeme ljeta obitelj Bronnes bi obično odlazila u Deauville. Michel, koji je inače u proljeće odlazio u Peru, ostao je te godine u Parizu. Posjetio je svoje rođake i iznajmio vilu

nedaleko njihove, što je ojačalo Antoinettine nade, iako ju je dosta hladno ponašanje rođaka pomalo uznemirivalo. Roche-Gleon uživao je u Deauvilleu u razgovorima s gospođom Sambras, koja je znala biti duhovita i zanimljiva kad je to željela. Činio joj je društvo dok bi njezina kćerka i unuka u elegantnim haljinama odlazile na plažu ili u kasino. Očarao je staru gospođu koja je sada na sve gledala još samo njegovim očima. Jednog joj je dana ponudio da će joj nešto odsvirati na violini. Ines ga je pratila. To se ponavljalo i idućih dana, dopuštajući tako zaručnicima da ne budu i odviše suzdržani. Za to su saznale gospođa Bronnes i Antoinette. - Vrlo ste neoprezni, majko - prigovori markiza nabravši obrve. - Gospođica Brevvs je vrlo ozbiljna, a to je i Michel - odgovori stara gospođa. - Što ga neće spriječiti da se zaljubi u vašu pratilju - doda Antoinette. - Mogao bi učiniti i nešto gore. Ona bi bila dražesna grofica - veselo uskliknu stara gospođa. Antoinette je pocrvenjela od srdžbe, dok je njezina majka zaviknula prezirno: - Kako to možete kazati, majko! Poznate su vam naše želje. - Draga moja, da se gospodin Roche-Gleon na-230 mjeravao zaljubiti u Antoinettu, to bi se već bilo dogodilo. Bojim se da gajite lažne nade. Obje su žene bijesne izišle iz bakine sobe. Znale s'u da bi bilo nepotrebno nešto zabranjivati staroj gospođi. Ona bi se samo još više suprotstavljala željama svoje kćerke. Ali opasnost je bila velika. Bilo je očigledno da grofa Michela nije privlačio samo razgovor s gospođom Sambras. Vjerojatno je tome pridonijela i prisutnost dražesne pratilje. Michel je znao što se događa s njegovom rođakinjom i to ga je u duši zabavljalo. Sada, kad je namjeravao ubrzo zaprositi Ines, bilo mu je drago što su već probudili sumnju.

Jedne večeri nakon povratka iz Deauvillea Michel je priopćio svoju namjeru grofici. Ines nije bila u sobi, jer je bila bolesna. - Ne čudim se, dragi prijatelju - odgovorila je gospođa Sambras. Ta je djevojka dražesna i dostojna vas. Dakako, njezino plemstvo nije ito kao i vaše, a uz to ona i njezin bral su vrlo siromašni, pa će vam pasti na teret. - Zar je to važno! - prekinu je Michel odmah-nuvši rukom. - Da, vi ste dovoljno bogati da vam to nije važno. A dobit ćete dražesnu ženu... Jer ona vas zacijelo neće odbiti. - Nadam se da neće! - odgovori Michel, skrivajući osmijeh. Dakako, odgovor mlade djevojke bio je potvrdan. Markiza i njezina kćerka vrlo su se ljutile. Izjavile su da tu spletkaricu neće nikada prihvatiti kao svoju rođakinju. Zatim se malo-pomalo sve smirilo. Antoinette je provela zimu kod svoje sestre koja je živjela u Bordeauxu, a svadba se održala u to vrijeme. U ožujku se Antoinette vratila. Tada se već bila smirila, jer se odlučila udati za bratića sestrinog muža. Taj se, doduše, nije mogao mjeriti s Michelom, ali se ipak nije smjela propustiti takva prilika. Taj je rođak bio Gaston de Salves. Vratio se u isto vrijeme s gospodinom Roche-Gleonom, stekavši lijepi imetak. Grof Michel razriješio je Gastona njegove zakletve poslušnosti, a ovaj mu je uzvratio duboku zahvalnost i poštivanje. Zahvaljujući Mićhelu, i sam se uozbiljio i također posvetio socijalnom radu. Antoinette nikada neće posumnjati da je njen ugledni suprug pripadao bratstvu. Čiji je tajanstveni šef bio kralj Anda. Pogotovo ne poslije erupcije staroga vulkana koji je zauvijek sakrio tajnu Solepta u svojim njedrima. Stari se vulkan jednog dana ipak predomislio i promijenio svoj smjer, htio je valjda i on pridonijeti skrivanju tajne kralja Anda. Na sreću, Solepto je već bio napušten od svih koji su iole zaslužili. Don Miguel je pod utjecajem Ines oprostio svima i otpustio sve u koje je

mogao imati povjerenja. Predosjećao je katastrofu pa se nije bojao izdaje. Vulkan je sakrio tajnu Solepta i rudnike zlata i nitko nikad ne bi ni povjerovao u priču o kralju Anda, kad bi je netko i ispričao. Tako je život počeo teći bez straha i bez ikakvih priča i nagađanja. Mladi bračni par Roche-Gleon nastanio se u staroj grofovoj palači. Alonsa, Joaquino i Bille brinuli su se za njih. Jacques je također boravio ovdje, radeći pod nadzorom svog šurjaka, a don Sanchez je ostao prisni prijatelj bivšeg kralja Anda. Gospodin i gospođa Roche-Gleon bili su dobro poznati u pariškom društvu. Ne samo među plemićima, nego i medu običnim malim ljudima u predgrađima, kamo bi često odlazili pružajući im materijalnu i moralnu pomoć. Iako su načinom života i odnosom prema drugima bili vrlo jednostavni, oni su ipak privlačili poglede svojom prirođenom otmjenošću i čarom. Uza svu njihovu dobrotu, nezahvalnost je često naplaćivala njihov trud, ali su povremeno primali i dokaze neizmjerne zahvalnosti. Bille, jedan od najvjernijih sljedbenika grofa Roche-Gleon, govorio bi: »Ne radimo to kako bismo primali zahvalnost, već stoga da izbjegnemo pakao. A pakao se nalazi na ovoj zemlji. To je zavist, mržnja i grijesi koje izrabljivači usađuju u ljudsku dušu.«