166288145-Todd-Burpo-i-Lynn-Vincent-Raj-zaista-postoji-Zapanjujuća-priča-malog-dječaka-o-njegovu-putu-u-raj-i-natrag

Pohvale knjizi »Raj zaista postoji« Zahvale Predgovor Prvo poglavlje: Gmizej Drugo poglavlje: Pastor Job Treće poglavlje: Colton hrabro izdržava muke Četvrto poglavlje: Nagovještaji Peto poglavlje: Sjena smrti Šesto poglavlje: North Platte Sedmo poglavlje: »Mislim da je gotovo« Osmo poglavlje: Bijes na Boga Deveto poglavlje: Minute nalik ledenjacima Deseto poglavlje: Krajnje neobične molitve Jedanaesto poglavlje: Colton Burpo, agent naplate Dvanaesto poglavlje: Očevidac raja Trinaesto poglavlje: Svjetla i krila

Četrnaesto poglavlje: Po rajskom vremenu Petnaesto poglavlje: Isp o v ije d Šesnaesto poglavlje: Djed Sedamnaesto poglavlje: Dvije sestre Osamnaesto poglavlje: Božja prijestolna dvorana Devetnaesto poglavlje: Isus jake voli djecu Dvadeseto poglavlje: Umiranje i življenje Dvadeset i prvo poglavl|e: Prva osoba koju ćeš ugledati bit će Isus Dvadeset i drugo poglavlje: U raju nitko nije star Dvadeset i treće poglavlje: Moć odozgo Dvadeset i četvrto poglavlje: Alin trenutak Dvadeset i peto poglavlje: Anđeoski mačevi Dvadeset i šesto poglavlje: Predstojeći rat Dvadeset i sedmo poglavlje: Jednoga dana ćemo vidjeti Pogovor Slijed događaja Bilješke O Toddu i Šonji Burpo O Lynn Vincent

P O H -V A L B K -N jlZ^I »I^A j 2LA I.STA P O S T O ) I« »Bit ćete ganuti iskrenim, jednostavnim, djetinjim svjedočanstvom dječaka koji je bio u raju. iznimno je zanimljivo i uvjerljivo. Ovo je knjiga koju biste trebali pročitati. Ako ste spremni poći u raj, ova knjiga će vas nadahnuti. Ako niste spremni za raj, dopustite djetetu da vas vodi. Kao što Colton kaže: Raj zaista postoji.« Don Piper, govornik i autor djela 90 Minutes in Heaven »S vremena na vrijeme na mojemu radnom stolu pojavi se rukopis koji naslovom pobudi moje zanimanje. To se dogodilo s ovom knjigom, naslovljenom Raj zaista postoji. Mislila sam da ću je tek površno pročitati, ali je nisam mogla ispustiti iz ruku. Pročitala sam je od korica do korica. Priča me se snažno dojmila. Ova knjiga neće samo produbiti vašu Ijubav prema Bogu i ublažiti vaš strah od smrti, nego će vam i pomoći shvatiti da raj nije mjesto na kojemu samo sjedimo i tisućama godina pjevamo hvalospjeve Bogu; to je mjesto na kojemu počinjemo živjeti onako kako smo oduvijek trebali živjeti, prije pada u grijeh. Ako je raj pitanje koje pobuđuje vaše zanimanje, ili vas muči, ako se pitate kakvi će biti naši životi, tada vam toplo preporučujem ovu knjigu.« Sheila Walsh, govornica organizacije WOF i autorica djela Beautiful Things Happen When a Woman Trusts God

»Raj nije utješna nagrada. Raj je stvarno mjesto koje će biti vječni dom svima koji vjeruju. Pođite na putovanje s Coltonom i Todđom, koji opisuju vlastito iskustvo čuda, misterija i veličanstvenosti raja. Život na Zemlji zbog toga će za vas imati više smisla, a vaša nada u budućnost će očvrsnuti.« Brady Boyd, viši pastor, Crkva novog života, Colorado Springs »Mnogo je priča o iskustvima ‘nadomak smrti’ koje jednostavno nisam pročitao jer doista nisam znao mogu li vjerovati autoru. Ali, ovu knjigu sam pročitao od korica do korica i, štoviše, gotovo da je nisam mogao ispustiti iz ruku! Zašto? Zato jer poznajem autora i vjerujem mu. Todd Burpo daje nam divne darove dok sa svojim sinom odmiče velove vječnosti, omogućujući nam nakratko uvidjeti što se nalazi s druge strane.« Dr. Everett Piper, predsjednik Wesleyjanskog sveučilišta u Oklahomi i autor djela Why I ’m a Liberal and Other Conservative Ideas »U ovoj lijepoj i dobro napisanoj knjizi četverogodišnji Colton doživljava iskustvo vrlo slično iskustvima nadomak smrti koja ljudi doživljavaju pod anestezijom. Znanstveno sam proučio više od 1600 iskustava nadomak smrti i ustanovio sam da se tipično iskustvo te vrste može dogo­ diti i vrlo maloj djeci te pod anestezijom. Cak i nakon proučavanja toliko mnogo iskustava nadomak smrti, Coltonovo iskustvo smatram dramatičnim, iznimnim i nadahnućem za sve kršćane.« Jeffrey Long, dr. med., osnivač Zaklade za istraži­ vanja iskustava nadomak smrti i autor djela Evidence o f the Afterlife: The Science o f Near-Death Experiences

»Lijepo napisan prikaz raja koji će ohrabriti one koji sumnjaju te ushititi one koji vjeruju.« Ron Hali, suautor djela Same Kind of Different as Me »Neke priče žele biti ispričane. Jednostavno žive vlastitim životom. Knjiga koju držite u rukama sadrži upravo takvu priču. Ali, neće dugo ostati s vama: prelit će se u vaše razgovore u potrazi za nekim tko je još nije čuo. Znam da će vam se to dogoditi jer se dogodilo meni.« Phil McCallum, viši pastor Crkve zajednice Evergreen, Bothell, Washington »Biblija raj opisuje kao Božje prebivalište. Raj je stvarno mjesto koje će biti vječno prebivalište svih onih koji svoj život predaju Bogu. Todd Burpo u ovoj knjizi prenosi iskustvo koje je njegov sin doživio u vrijeme operacije prsnutog slijepog crijeva. Ova iskrena i dirljiva priča ohra­ bruje sve nas koji imamo vječnu nadu.« Robert Morris, pastor Crkve Gateway, South lake, Texas »Knjiga Raj zaista postoji je divna. Potvrđuje koliko je vjera važna u našim životima - za djecu kao i za odrasle.« Timothy P. O Holleran, dr. med. »Coltonova priča mogla je biti u Novom Zavjetu - ali Bog nam se odlučio obratiti u 21. stoljeću kroz nezamućene oči djeteta i otkriti neke od tajni raja. Stil je privlačan, a istina zapanjujuća te budi žudnju koja traži još.« Jo Anne Lyon, glavna nadzornica Wesleyjanske crkve

»Bog je vrlo kreativan i uvjerljiv! Otkrića iz ove knjige istaknut će to na nove načine. Coltona poznajem oci rođenja. Već je Lio dvogodišnji dječak iskazivao snažno zanimanje za duhovnost i duhovnu dubinu. Kad su mu bile otprilike tri godine, sjeo mi je u krilo, pogledao me u oči i upitao me želim li poći u raj kad umrem. Potom mi je rekao: »Samo moraš imati Isusa u srcu.« Ovu knjigu preporučujem kao drugačije viđenje stvarnosti Boga, koji se često doima skrivenim, ali se u naš život upliće prema vlastitom rasporedu.« Phil Harris, okružni nadzornik Wesleyjanske crkve za Colorado i Nebrasku »Uvijek je blagoslov čuti da su Akianine slike utjecale na još jedan život. Njezin prikaz Krista s naslovom Princ mira jedno je od njezinih najpopularnijih djela. Kao majka djeteta koje je doživjelo nešto iznimno i neobjašnjeno u okviru zemaljskog poimanja, oduševljeno dijelim radost te obitelji i njihovo pripovijedanje vlastite iznimne priče.« Forelli Kramarik, suatorica djela Akiane: Her Life, Her Heart, Her Poetry

z a h

v a l e

Coltonovu priču imali smo mogućnost surađivati s mnogima koji nisu samo predani profesionalci, nego i brižni ljudi. Istina je da su nas zadivili stručnošću, ali su Šonju i mene više oduševili njihovi karakteri i njihova srca. P r i p o v i j e d a j u ć i

Phil McCallum, Joel Kneedler, Lynn Vincent i Debbie Wickwire uložili su dio sebe u stvaranje ove knjige, ali su i obogatili našu obitelj. Bez njihova golemog truda i obazrivosti knjiga Raj zaista postoji ne bi bila toliko lijepo uređena. Zahvaljujemo Bogu jer je okupio te darovite i talen­ tirane ljude kako bi nam pomogli objaviti Coltonovu priču. Svatko od njih bio nam je blagoslov. Šonja i ja smatramo se povlaštenima jer ih možemo ubrojiti među svoje prijatelje.

Predgovor

Anđeli u restoranu priziva sjećanja na domoljubne parade, primamljive mirise zadimljenog roštilja, slatki kukuruz i prštanje vatrometa na noćnom nebu. Ali, Dan nezavisnosti 2003. godine za moju je obitelj bio važan zbog drugih razloga. D

a n

n e z a v i s n o s t i

Moja supruga Šonja i ja planirali smo odvesti djecu u posjet Sonjinu bratu Steveu i njegovoj obirelji u Sioux Fallsu u Južnoj Dakoti. Ali, najvažnije je bilo sljedeće: bit će to prvi put da napuštamo svoj grad Imperial u Nebraski nakon što se obiteljsko putovanje u Greeley u Coloradu u ožujku pretvorilo u najgoru noćnu moru naših života. Jednostavno rečeno, kad smo zadnji put kao obitelj pošli na putovanje, jedno od naše djece zamalo je umrlo. Možda ćete nas smatrati ludima, ali tada smo pomalo strepili, gotovo toliko da nismo željeli krenuti. No, kao pastor nisam praznovjeran. Ipak, na neki čudan, nemi­ ran dio mene osjećao je da ćemo biti na sigurnom ako se šćućurimo kod kuće. No, naposljetku je pobijedio razum - i želja da upoznamo maloga Bennetta, za kojega je Steve tvrdio da je najslađe dijete na svijetu. Stoga smo u naš plavi Ford Expedition spakirali sve potrebno za vikend i pripremili obitelj za put na sjever.

Šonja i ja zaključili smo kako bi bilo najbolje da vozi­ mo uglavnom noću. iako će Colton barem prespavati najveći dio puta, svezan u sjedalici protiv svoje volje, volje četverogodišnjaka koji je uvjeren da je veliki dečko. 1 tako sam nešto poslije osam sati navečer izvezao naš Ford Expedition iz dvorišta, prošao pokraj Wesleyjanske crkve Crossroads, u kojoj služim kao pastor, i izašao na autocestu 61. N oć se prostrla ravnicom vedra i svijetla, a na baršu­ nastom nebu isticao se bijeli polumjesec. Imperial je mali zemljoradnički gradić tik uz zapadnu granicu Nebraske. Sa samo dvije tisuće duša i bez ijednog semafora, to je gradić u kojemu je više crkvi nego banaka, u kojemu zemljoradnici u vrijeme ručka ravno s polja dolaze u obiteljske zalogajnice u radnim čizmama Wolverine, na glavi imaju bejzbolske kape s natpisom John Deere, a s bokova im vise kliješta za popravljanje ograde. Stoga su se šestogodišnja Cassie i Colton veselili putovanju u »veliki grad« Sioux Falls, gdje će upoznati svojega novorođenog bratića. Djeca su brbljala prvih 150 kilometara do grada North Plattea, a Colton je vodio bitke akcijskog superjunaka te nekoliko puta spasio svijet. Nešto prije deset sati ušli smo u taj grad od 24 000 stanovnika, najpoznatiji po tome što se u njemu rodio Buffalo Bill Cody, glasoviti zabavljač Divljeg zapada. Norrh Platte bit će gotovo zadnja civilizacijska postaja - ili barem zadnja otvorena postaja - koju ćemo te noći proći putujući prema sjeveroistoku, preko golemih prostranstava polja kukuruza u kojima nema ničega osim jelena, fazana i pokoje farme. Bili smo planirali stati ondje te napuniti spremnik automobila i svoje trbuhe. Nakon punjenja spremnika na postaji Sinclair izašli smo na Ulicu Jeffers u kojoj sam, prolazeći ispod semafora, primijetio da bi nas skretanje lijevo odvelo u Regionalni

Ponovno sam pogledao Šonju i vidio da su joj usta širom otvorena. O krenuo sam se prem a C oltonu. »H oćeš reći da je Isus bio ondje?« M oj je sinčić kim nuo kao da potvrđuje da je u dvorištu vidio bu b am aru . »D a, Isus je bio ondje.« »Pa, gdje je Isus bio?« C o lto n me je pogledao ravno u oči. »Sjedio sam mu u krilu.« A ko postoje tipke za prekide razgovora, to je bila jedna od njih. Šonja i ja zanijem iii sm o od zaprepaštenosti, p o ­ gledali sm o se i razm ijenili još jednu neizrečenu poruku: D akle, o ovome doista moramo razgovarati. Izašli sm o iz autom obila i ušli u restoran, iz kojega sm o za nekoliko m inuta izašli s velikom vrećom hrane. U m eđuvrem enu sm o Šonja i ja šaptali. »M isliš Ii da je doista vidio anđele?« »I IsusaV.« »N e znam .« »Je li to bio san?« »N e znam , doim a se vrlo sigurnim .« K ad sm o se vratili u autom obil. Šonja je nam je podi­ jelila sendviče s govedinom i pogačice od krum pira, a ja sam pokušao s još jed n im pitanjem . »C olton , gdje si bio kad si vidio Isusa?« Pogledao me je kao da želi reći: Nismo li upravo ra­ zgovarali o tome? »U bolnici. Z naš, kad je doktor O H olleran radio na m eni.« »Pa, doktor O ’H olleran je nekoliko puta radio na tebi, sjećaš se?« upitao sam. Coltonu je u toj bolnici hitno kirurški uklonjeno slijepo crijevo i potom mu je očišćena trbušna šupljina, a naknadno sm o ga odveli da mu uklone keloidne

majušan, maleni dječak. Zapravo je još bio dječačić koji je u svojoj naivnosti govorio dražesno (i katkad neugodno) iskreno. Ako ste roditelj, znate o čemu govorim: to je ona dob u kojoj dijete može uprijeti prstom u trudnicu i upitati (vrlo glasno): »Tara, zašto je ona teta tako de­ bela?« Colton je bio u razdoblju života u kojemu još nije naučio biti taktičan i lukav. Sve su mi te misli prolazile kroz um dok sam pokušavao ustanoviti kako da odgovorim na jednostavnu tvrdnju svojega četverogodišnjeg sina o tome da su mu anđeli pjevali. A rada sam se napokon odvažio: »Colton, rekao si da su ti anđeli pjevali dok si bio u bolnici.« Energično je kimnuo. »Što su ti pjevali?« Colton je pogledao prema gore pa udesno, prisjećajući se. »Pa, pjevali su ‘Isus me voli’ i ‘Jošua je bio bitku za Jerihon, uvjereno je rekao. »Zamolio sam ih da pjevaju ‘We Will, We Will Rock You’, ali to nisu htjeli pjevati.« Dok se Cassie tiho kikotala, shvatio sam da je Colton odgovorio brzo i ozbiljno, bez imalo oklijevanja. Šonja i ja smo se ponovno pogledali. Sto se događa? Je li sanjao dok je bio u bolnici? I još jedno neizgovoreno pitanje: Što reći na to? U mislima mi se pojavilo logično pitanje: »Colton, kako su ti anđeli izgledali?« Nasmijao se, onome što se činilo kao sjećanje. »Pa, jedan je izgledao kao djed Dennis, ali to nije bio on jer djed Dennis ima naočale.« A tada se uozbiljio. »Tata, Isus je rekao anđelima da mi pjevaju jer sam se jako bojao. Oni su mi pomogli.«

Isus?

na kojemu je za­ počela naša noćna mora trebalo je biti proslava. Početkom ožujka 2003. godine trebao sam otputovati u Greeley u Coloradu na sastanak okružnog odbora Wesleyjanske crkve. Naša je obitelj od prošlog kolovoza proživljavala teško razdoblje: sedam mjeseci uzastopnih ozljeda i bolesti medu kojima su bili slomljena noga, dvije operacije i strah od raka, a sve je to zajedno iscijedilo naš bankovni račun toliko da smo gotovo mogli čuti zvukove cijeđenja kad bi stigao bankovni izvadak. jVloja mala pastorska plaća ostala je nepromijenjena, ali je naš glavni izvor prihoda bio posao s garažnim vratima. Naše zdravstvene teškoće stajale su nas vrlo mnogo. O b i t e l j s k o

p u t o v a n j e

Ali, do veljače smo naizgled prebrodili sve to. Budući da sam ionako morao otputovati, odlučili smo to putovanje na sastanak odbora pretvoriti u svojevrsnu prekretnicu u našemu obiteljskom životu - malo se zabaviti, okrijepiti se mentalno i duhovno te krenuti dalje s novom nadom. Šonja je bila čula za zgodno mjesto za djecu u pred­ građu Denvera zvano Paviljon leptira, laj takozvani »zoološki vrt beskralježnjaka« otvoren je 1995. godine kao edukacijski projekt koji će posjetitelje poučavati o čudesnosti kukaca i morskih životinja, onih koje žive u plimnim jezercima. Danas djecu ispred toga zoološkog vrta dočekuje golema i jarko obojena metalna skulptura

bogomoljke. Ali, 2003. godine taj divovski kukac nije bio ondje pa malena zgrada, otprilike petnaest minuta vožnje udaljena od središta Denvera, izvana nije bila osobito privlačna djeci. Ali, unutra ih je čekao čudesni svijet, osobito čudesan za djecu Coltonove i Cassiene dobi. Prvo mjesto na kojemu smo stali bio je »Gmizej«, prostorija puna terarija u kojima žive gmizava stvorenja od kojekakvih buba do žohara i paukova. Jedan izložak, toranj tarantula, privukao je Cassie i Coltona poput ma­ gneta. Taj niz terarija bio je upravo onakav kakvim su ga oglašavali, toranj staklenih nastambi, a u njima dlakavi paukovi debelih nogu koji vas opčinjavaju ili u vama bude nelagodu. Cassie i Colton naizmjence su se penjali na sklopive ljestve od tri stepenice kako bi promotrili stanare gornjih katova tornja tarantula. U kutu jednoga terarija sklupčala se plava meksička tarantula, čiji je egzoskelet bio prekri­ ven onime što je na pločici ispod terarija opisano kao dlačice »lijepe« svijetle boje. U drugoj nastambi bila je crveno-crna tarantula podrijetlom iz Indije. Jedan od strasnijih stanara bila je »kostur tarantula«, tako nazvana jer su joj noge ispresijecane bijelim prugama pa izgleda kao obrnuta rendgenska snimka. Kasnije smo čuli da je ta tarantula bila pomalo buntovna: jednom je nekako uspjela pobjeći pa je ušla u susjednu nastambu i pojela susjedu za ručak. Kad je Colton skočio na ljestve kako bi vidio tu zloče­ stu tarantulu, pogledao me je preko ramena i uputio mi osmijeh koji me je razdragao. Osjetio sam kako mi se mišići vrata opuštaju, a negdje u meni otvorio se ventil i oslobodio pritisak emocionalnom inačicom dugog uz­ daha. Prvi put nakon nekoliko mjeseci osjetio sam da mogu jednostavno uživati u svojoj obitelji.

»Ajme, pogledaj onu!« rekla je Cassie pokazujući jedan od terarija. Moja kći, pomalo štrkljasta šestogodišnjakinja, vrlo je bistra, a tu je značajku naslijedila od mame. Cassie je pokazivala natpis na kojemu je pisalo: »Golijat pticojed... ženke mogu izrasti do 30 centimetara.« Tarantula u tom terariju bila je duga samo petnaestak centimetara, ali joj je tijelo bilo veliko poput Coltonova zapešća. Colton je razrogačenih očiju zurio kroz staklo. Pogledao sam na drugu stranu i vidio na Sonjinu licu grimasu gađenja. Jedan od čuvara vjerojatno je također vidio izraz njezina lica jer je istog trena došao obraniti pticojeda. »Golijat je iz Južne Amerike«, rekao je srdačnim, pouč­ nim tonom koji je govorio: Nisu odbojni kao što mislite. »Tarantule iz Sjeverne i Južne Amerike su vrlo pitome. Ovu čak možete uzeti u ruke.« Pokazao je drugog čuvara koji je na dlanu držao manju tarantulu kako bi je skupina djece bolje promotrila. Cassie je odjurila vidjeti što se događa, a Šonja, Colton i ja krenuli smo za njom. U kutu prostorije, uređenom tako da izgleda kao koliba od bambusovine, čuvar je pokazivao neospornu zvijezdu Gmizeja, paučiću Rosie. Bila je to ružičasta tarantula iz Južne Amerike, dlakava, s tijelom veličine šljive i nogama dugim petnaest centimetara, debelim poput olovaka. Ali, s dječje točke gledišta, ono najbolje u vezi Rosie bilo je to što, ako si bio dovoljno hrabar da je uzmeš u ruke, makar na trenutak, čuvar bi ti dao naljepnicu. Ako imate malu djecu, znate da postoje trenuci kad bi ona radije imala dobru naljepnicu nego šaku novca. A ta je naljepnica bila posebna: bijela sa žutom slikom tarantule i natpisom: »Držao sam Rosie!«

To nije bila obična naljepnica nego odličje za hra­ brost! Cassie se duboko nagnula nad čuvarevu ruku. Colton me je pogledao širom otvorenih plavih očiju. »Tata, mogu li dobiti naljepnicu?« »Da bi dobio naljepnicu, moraš uzeti Rosie u ruke.« Colton je u toj dobi još govorio dražesno, dijelom ozbiljno, a dijelom bez daha, u dječjem čuđenju. Bio je pametan, smiješan dječačić s crno-bijelim pogledom na život. v S tv ari su bile zabavne (LEGO kockice) ili nisu (Barbie lutkice). Hranu je volio (odrezak) ili mrzio (ma­ hune). Ljudi su se dijelili na dobre i zle, a njegove omiljene igračke bile su akcijski likovi pozitivaca. Superjunaci su mu bili vrlo važni. Lutke Spider-Mana, Batmana i Buza Lightveara nosio je sa sobom posvuda. Tako je, ako bi zaglavio na stražnjem sjedalu automobila, u čekaonici ili u crkvi, ipak mogao smišljati prizore u kojima pozitivci spašavaju svijet. To je najčešće obuhvaćalo mačeve, Coltonovo omiljeno oružje za tjeranje zla. Kod kuće je mogao biti superjunak. Mnogo sam ga puta, vrativši se kući, zatekao naoružanog do zuba, s po jednim mačem zataknutim s obje strane pojasa i s po jednim u svakoj ruci: »Tata, igram se Zorroa! Hoćeš li se igrati sa mnom?« lađa je pogledao pauka na čuvarevu dlanu i doimalo se kao da je u tom trenutku poželio imati mač, barem kao moralnu potporu. Pokušao sam zamisliti koliko taj pauk zacijelo izgleda golem dječačiću jedva višem od metra. Naš sin bio je pravi dječak - odvažan i nestašan momčić koji je izbliza upoznao mnogo mrava, buba i drugih gmizavih stvorenja. Ali, ni jedno od tih gmizavih stvorenja nije bilo veliko poput njegova lica i nije imalo kosu dugačku gotovo kao i on.

Cassie se uspravila i nasmiješila Šonji. »Ja ću je uzeti, mama. Smijem li uzeti Rosie?« »U redu, ali morat ćeš pričekati svoj red«, rekla je Šonja. Cassie je stala u red iza nekoliko dječaka i djevojčica. Colton nije ispuštao Rosie iz vida dok su najprije jedan dječak, a potom djevojčica uzeli Rosie u ruke, nakon čega im je čuvar uručio žarko željene naljepnice. Začas je stigao i Cassien trenutak istine. Colton se naslonio na moje noge, dovoljno blizu da vidi sestru, ali istodobno i u pokušaju da pobjegne, pa je upirao unatrag u moja koljena. Cassie je ispružila dlan i svi smo gledali kako je Rosie, iskusna s malim, radoznalim ljudskim bićima, podizala svoje dlakave noge, jednu po jednu, te prešla preko mosta, s čuvareve ruke na Cassienu, a potom na­ trag na Čuvarevu. »Uspjela si!« rekao je čuvar dok smo Šonja i ja pljeskali i klicali. »Bravo!« Tada je čuvar ustao, odlijepio bijeložutu naljepnicu s velikog koluta i dao je Cassie. To je, dakako, Coltonu još više otežalo situaciju jer ne samo što ga je sestra nadmašila, nego je i postao jedino dijete u obitelji Burpo koje nije imalo naljepnicu. Čeznutljivo je pogledao Cassienu nagradu, a potoni Rosie i vidio sam kako se bori sa svojim strahom. Naposljetku je napućio usne i pogledao me. »Ne želim je uzeti u ruke.« »U redu«, rekao sam. »Ali mogu li dobiti naljepnicu?« »Ne, možeš je dobiti samo ako uzmeš Rosie u ruke. Cassie ju je uzela. 1 ti možeš ako hoćeš. Želiš li pokušati? Samo na sekundu?« Colton je ponovno pogledao pauka, pa sestru, i vi­ dio sam kako mu se kotačići u glavi okreću: Cassie je to učinila. Rosie je nije ugrizla.

Zacim je odlučno odmahnuo glavom: ne. »Ali ipak želim naljepnicu!« ustrajao je. Coltona je tada dva mje­ seca dijelilo od četvrtog rođendana —i vrlo je uspješno zauzimao svoj stav. »Naljepnicu možeš dobiti samo ako uzmeš Rosie u ruke«, rekla je Šonja. »Jesi li siguran da je ne želiš uzeti u ruke?« Colton je odgovorio zgrabivši Šonju za ruku i odvukavši je od čuvara. »Ne. Želim ići vidjeti morsku zvijezdu.« »Jesi li siguran?« upitala je Šonja. Colton je energično kimnuo i krenuo prema vratima Gmizeja.

U

s u s j e d n o j

prostoriji ugledali smo redove

akvarija i »plimna jezerca«. Obilazili smo izloške i pro­ matrali morske zvijezde, rnekušcc i morske anemone koje su izgledale kao podvodni cvjetovi. Cassic i Colton su uzdisali gurajući ručice u umjetna plimna jezerca i dodirujući stvorenja koja do tada još nisu vidjeli. Zatim smo izašli u veliki atrij obrastao džunglom lišća, visećim lijanama i granama koje su su se penjale prema nebu. Promatrao sam palme i egzotične cvjetove koji su izgledali kao iz Coltonovih slikovnica. A posvuda oko nas lepršali su i kružili oblaci leptira. Dok su djeca istraživala prostor, dopustio sam svojim mislima da se vrate u prošlo ljeto, kad smo Šonja i ja igrali u mješovitoj softball ligi, kao što igramo svake godine. Najčešće smo završavali medu prvih pet, iako smo igrali u timu »staraca« - u prijevodu: tridesetogodišnjaka —i borili se protiv studentskih timova. Tada mi se učinilo ironičnim da je naša sedmomjesečna muka započela oz­ ljedom zadobivenom u zadnjem susretu našega zadnjeg turnira 2002. godine. Ja sam igrao na srednjem vanjskom položaju, a Šonja u vanjskom polju. Ona je do tada postala magistrica bibliotekarstva i bila mi je ljepša nego kad mi je prvi put privukla pogled dok je kao brucoŠica šetala dvorištem Wesleyjanskog koledža u Bartlesvilleu.

Ljeto je bilo pri kraju, ali je vrelina bila u punom jeku i sve je žeđalo za kišom. Iz Imperiala smo otputovali u tridesetak kilometara udaljeno selo Waunetu, na turnir koji se igrao u sustavu dvostruke eliminacije. Bila je gotovo ponoć, a mi smo se uspinjali ljestvicom, igrajući pod plavo-bijelom svjetlošću reflektora. Ne sjećam se rezultata, ali se sjećam da smo bili na kraju utakmice i vodstvo nam je bilo nadohvat ruke. Bio sam stigao do druge baze. Naš sljedeći igrač udario je lopticu koja je završi!a na travi u sredini polja. ( )pazio sam svoju priliku. Kad je vanjski igrač pojurio po lopticu, ja sam pojurio prema trećoj bazi. Osjetio sam kako loptica leti prema unutarnjem polju. Naš trener na trećoj bazi mahnito je mahao: »Klizi! Klizi!« Preplavljen adrenalinom, bacio sam se na tlo i osjetio kako lijevim kukom stružem po crvenoj zemlji. Protivnički igrač s treće baze ispružio je ruku u rukavici i...

Krc! Zvuk loma moje noge bio je toliko glasan da sam za­ mislio kako je loptica doletjela iz vanjskog polja i udarila u nju. U mojoj potkoljenici i gležnju planula je vatra. Pao sam na leda, zgrčio se u fetalni položaj i privukao koljeno prema trbuhu. Bol je žarila i sjećam se kako se tlo oko mene pretvorilo u maglovitu šumu nogu, a potom u zabrinuta lica, kad su dva igrača, obojica bolničari, dotrčala kako bi mi pomogli. Nejasno se sjećam kako je Šonja došla vidjeti me. Po izrazu njezina lica vidio sam da mi je noga neprirodno izvijena. Odmaknula se kako bi se naši prijatelji bolniča­ ri mogli primiti posla. Nakon što smo prešli trideset kilometara do bolnice, rendgensko snimanje otkrilo je

dva teška prijeloma. Na tibiji, većoj kosti u potkoljenici, vidio se »spiralni prijelom«, što znači da su oba kraja prijeloma izgledala kao spiralna svrdla. Uz to mi je i gležanj pukao popola. To je vjerojatno bilo pucanje koje sam čuo. Naknadno sam čuo da je taj zvuk bio toliko glasan da su ga čuli i ljudi koji su sjedili na tribinama kod prve baze. Taj sam zvuk ponovno čuo u glavi dok smo Šonja i ja gledali kako Cassie i Colton trčkaraju ispred nas u atriju Paviljona leptira. Zastali su na malom mostu i zagledali se u ribnjak, brbljajući i upirući prstima. Rojevi leptira lepršali su oko nas, a ja sam pogledao brošuru koju sam kupio na recepciji kako bih pronašao njihova imena. Bilo je »plavih morfa« tamnoplavih krila, crno-bijelih »papirnih zmajeva« koji su letjeli polako i lagano poput komadića novinskog papira, i »vedrih sumpora« s krilima boje svježeg manga. lađa sam jednostavno bio sretan jer napokon mogu hodati ne šepajući. Osim jake boli zbog spiralnog prijelo­ ma, sljedeća neposredna posljedica moje nezgode bila je financijske prirode. Prilično je teško penjati se po Ijestvama i ugrađivati garažna vrata vukući sa sobom pet kilograma gipsa i nesavitljivo koljeno. Naš bankovni račun naglo se i brzo praznio. Mala ušteđevina, koju sam skupio kao radnik i pastor, isparila je za nekoliko tjedana. A naša primanja u međuvremenu su se prepolovila. Ali, bolnost te nezgode nije se svela samo na novac. Bio sam i dobrovoljni vatrogasac te trener hrvanja u srednjoj školi pa su obje obveze trpjele zbog moje beskorisne noge. Nedjelje su također postale izazov. Ja sam jedan od onih pastora koji hodaju dok propovijedaju. Nipošto nisam dramatični tip koji propovijeda paklene muke, ali nisam ni tihi svećenik koji u liturgijskoj odjeći izvodi liturgijska

čitanja. Ja sam pripovjedač, a da bih pripovijedao, moram se kretati. Ali, tada sam morao propovijedati sjedeći s nogom podignutom na drugi stolac, koja je stršala kao prečka jedra. Tražiti od mene da sjedim dok iznosim nedjeljnu poruku jednako je kao da od Talijana tražite da govori ne koristeći se pritom rukama. Ali, koliko god mi je moja ozljeda teško padala, nisam znao da će to hiri tek prva srušena domino pločica. Jednoga jutra toga listopada, upravo kad sam se naviknuo šepesati na štakama, probudilo me je pol mulo pulsiranje u donjem dijelu leda. Odmah sam znao u čemu je problem: bubrežni kamenci. Kad sam prvi put imao bubrežni kamenac, bio je velik šest milimetara i iziskivao je operaciju, l aj put su liječnici nakon pretraga zaključili kako su kamenčići dovoljno maleni da ih izmokrim. Ali, ne znam je li to bilo dobro: mokrio sam ih tri dana. Jednom sam srednji prst prignječio vratima prtljažnika i oderao vrli. To je bio sitnica prema ovome. Čak me ni slamanje noge na četiri dijela nije toliko boljelo. Ali, preživio sam. Do studenog sam već tri mjeseca šepesao na štakama i otišao sam na pregled. »Noga pravilno zacjeljuje, ali je moramo ostaviti u gipsu«, rekao je ortoped. »Muči li vas još što?« Zapravo me je mučilo. Bilo mi je pomalo neugodno progovoriti o tome, ali na lijevoj strani prsnog koša pojavio mi se čvorić, točno ispod površine bradavice. Dešnjak sam, a dok sam pisao, mnogo sam se naslanjao na lijevu štaku pa sam pomislio da je jastučić te štake u nekoliko tjedana možda natrljao moj prsni koš i stvorio iritaciju ispod kože, svojevrstan žulj. Liječnik je odmah isključio tu mogućnost. »Štake to ne izazivaju«, rekao je. »Moram pozvati kirurga.«

Kirurg, doktor Timothy O ’Holleran, izveo je biopsiju iglom. Nalaz je stigao za nekoliko dana i šokirao me: hiperplazija. Prijevod: prekursor raka dojke.

Raka dojke! Muškarac sa slomljenom nogom, bubrež­ nim kamencima i - ma, dajte, doista? - rakom dojke? Kad su drugi pastori u mojemu okrugu čuli za to, nazvali su me Pastor Job, po čovjeku istog imena u Bib­ liji, kojega je zadesio niz sve bizarnijih boljki. Ali, kirurg je predložio ono što bi predložio da je biopsija ženskog tkiva urodila istim nalazom: mastektomiju. Šonja, jaka žena sa Srednjeg zapada, tome je pristupila praktično. Ako je liječnik predložio operaciju, to je put kojim ćemo krenuti. Prebrođir ćemo to, kao obitelj. I ja sam tako mislio. Ali, u tom sam se razdoblju počeo sažalijevati. Prije svega, dojadilo mi je šepesati na štakama. Zatim, mastektomija i nije najmuževnija moguća operacija. I naposljetku, crkveni odbor sam već neko vrijeme molio da odvoji novac za zapošljavanje mojega pomoćnika. Odbor je tek nakon mojega drugog iskustva s bubrežnim kamencima izglasao odobrenje za to radno mjesto. Umjesto da budem zahvalan, dopustio sam si zamje­ ranje: Dakle, moram postati invalid i naći se nadomak dijagnoze karcinoma da bi mi malo pomogli? Moje samosažaiijevanje jednog je poslijepodneva doista uzelo maha. Bio sam u prizemlju crkvene zgrade, zapravo 11 uređenom podrumu, gdje smo imali kuhinju, učionicu

i prostor za okupljanje. Upravo sam bio završio admini­ strativne poslove i pomoću štaka krenuo uza stepenice. Dolje, na prvoj stepenici, naljutio sam se na Boga. »Ovo nije pošteno«, mrmljao sam naglas i mukotrp­ no se uspinjao štaku po štaku, stepenicu po stepenicu.

»Moram pariti i naći se u ovom jadnom stanju da mi pruže pomoć koja mi je cijelo vrijeme potrebna.« U svojemu samodopadnom mučeništvu stigao sam do odmorišta kad je tihi glas u mojemu srcu progovorio: A što je moj Sin učinio za tebe? Ponizivši se i posramivši vlastite sebičnosti, sjetio sam se što je Isus rekao učenicima: »Nije učenik nad učiteljem, niti sluga nad svojim gospodarom1.« Istina je da je za mnom bilo nekoliko teških mjeseci, ali to nije bilo ništa u usporedbi s onime što su mnogi ljudi proživljavali, čak i u tom trenutku. Bog me je blagoslovio malom skupinom vjernika i zadužio me voditi ih te im služiti, a ja sam se ljutio na njega jer ti vjernici nisu služili meni. »Bože, oprosti mi«, rekao sam i krenuo dalje s obnov­ ljenom snagom, kao da su moje štake orlova krila. Ali, moja crkva zapravo jest služila meni - voljela me na način daje odredila posebno vrijeme za molitvu za mene. Jednoga jutra na početku prosinca doktor O ’Holleran me je nazvao i priopćio mi neobičnu vijest: ne samo što je tkivo bilo dobroćudno, nego je i bilo posve normalno. Normalno tkivo dojke. »Ne znam to objasniti«, rekao je. »Biopsija je nedvojbeno pokazala hiperplaziju pa smo očekivali da ćemo isto vidjeti i u tkivu odstranjenom mastektomijom. Ali, to tkivo je posve normalno. Ne znam što bih rekao. Ne znam kako se to dogodilo.« Ja sam znao: Bog mi je malim čudom pokazao svoju Ijubav.

C O L T O N H R A .B R .O

(Z,I>1^2LAVA MHHĆ6 skinuli su mi gips. Nakon što smo strah od raka i bubrežne kamence ostavili za sobom, nekoliko mjeseci ponovno sam učio hodati, najprije uz pomoč gipsane čizme, a potom sam, uz prilično teško šepanje, svoje oslabljene mišiće polako vraćao u zdravo stanje. Do veljače sam napokon postigao određenu mjeru neovisnosti —upravo na vrijeme za sastanak okružnog odbora naše Crkve u Greeleyju u Coloradu, koji je bio zakazan za prvi tjedan u ožujku. S

l j e d e ć i

m j e s e c

»Moraš otići nekamo«, rekla mi je Šonja nekoliko tjedana prije sastanka. »Jednostavno idi i zabavi se.« I eto nas u Paviljonu leptira. Pokraj nas je lepršao le­ ptir monarh s jarkonarancastim krilima išaranim crnim crtama, poput vitraža. Izustio sam molitvu zahvalnosti jer se to putovanje uopće ostvarilo. Dva dana prije, u četvrtak, Colton je počeo govoriti Šonji da ga boli trbuh. Ja sam već bio u Greeleyju, a Šonja je u to vrijeme poučavala razred učenika s državnom stipendijom u srednjoj školi u lmperialu. Ne želeći školi nametati trošak zamjene, zamolila je našu dobru prija­ teljicu Normu Dannatt da pričuva Coltona dok je ona na poslu. Norma, koja je našoj djeci bila poput najdraže tete, odmah je pristala. Ali, u podne je zazvonio Sonjin telefon. Zvala je Norma: Coltonovo stanje se pogoršalo. Imao je visoku temperaturu i groznicu, a najveći dio

prijepodneva nepomično je preležao na Norm inu kauču, omotan dekom. »Kaže da se smrzava, ali se obilno znoji«, rekla je Norma, očito zabrinuta. Rekla je da je Coltonovo čelo prekriveno grašcima znoja velikim poput suza. Kad je Normin suprug Bryan došao kući i pogledao Coltona, zaključio je da ga moraju odvesti na pregled u hitnu službu. Šonja me je nazvala u Greeley kako bi mi priopćila tu vijest i tako sam shvatio da će naše putovanje, kojim smo trebali proslaviti kraj niza bolesti i ozljeda, biti onemogućeno... zbog bolesti. Šonja je ranije otišla s posla, došla k Normi po C ol­ tona i odvela ga liječniku, koji joj je otkrio da u gradu vlada želučana viroza. Naše je putovanje te noći ostalo neizvjesno. Šonja i ja smo svako za sebe, u Greeley ju i Imperialu, molili da se Colton oporavi dovoljno da može putovati i do jutra smo dobili odgovor: da! Povišena temperatura tijekom noći se spustila, a do petka poslijepodne ponovno je bio onaj stari. Šonja me je nazvala i rekla: »Dolazimo!« A tada je, u Paviljonu leptira, pogledala na sat. Te ve­ čeri trebali smo večerati sa Steveom Wilsonom, pastorom Wesleyjanske crkve u Greeleyju, i s njegovom suprugom Rebeccom, a djeca su se još željela okupati u hotelskom bazenu. U Imperialu se u ožujku nisu mogli kupati pa je to bila rijetka prilika. »Mislim da bismo se trebali vratiti u hotel«, rekla je Šonja. Pogledao sam nju, a zatim Coltona. »Hej, kompa, vrijeme je da krenemo. Jesi li i dalje siguran da ne želiš uzeti Rosie u ruke?« upitao sam. »Ovo je zadnja prilika da dobiješ naljepnicu. Sto kažeš?« Emocije su prelazile preko Coltonova lica kao sunčeva svjetlost i oblaci u ubrzanom meteorološkom prikazu. Tada ga je čak i njegova starija sestra zadirkivala jer se

boji. Gledao sam kako Colton stišće oči i zube: želio je tu naljepnicu. »Dobro, uzet ću je«, rekao je. »Ali samo nakratko.« Prije no što se stigao predomisliti, svi smo se vratili u Gmizej, a ja sam uhvatio čuvara. »Ovo je Colton i želi pokušati«, rekao sam. Čuvar se nasmiješio i sagnuo. »U redu, Colton, jesi li spreman?« Naš je sin, ukočen kao daska, pružio ruku, a ja sam se sagnuo i prihvatio je odozdo. »Dakle, ovo je jako lako«, rekao je čuvar. »Samo ispruži ruku ravno i mirno. Rosie je vrlo nježna. Neće te ozlijediti.« Čuvar je podigao ruku, a Rosie je prešla na Coltonovu ruku i bez zastajkivanja se vratila na čuvarevu ruku koja ju je čekala na drugoj strani. Svi smo počeli klicati i pljeskati Coltonu dok mu je čuvar pružao naljepnicu. Suočio se sa svojim strahom! Za njega je to bila velika pobjeda! Taj se trenutak doimao kao šlag na torti savršenog dana. Kad smo napustili Paviljon leptira, razmišljao sam o proteklih nekoliko mjeseci. Bilo mi je teško povjerovati da smo u pola godine doživjeli prijelom noge, bubrežne kamence, gubitak posla, stres zbog financijskih teškoća, tri operacije i strah od raka. U tom trenutku prvi put sam shvatio da sam se osjećao kao da se borim u ringu Mjesecima sam bio u stavu pripravnosti, čekajući sljedeći životni udarac. Ali, tada sam se prvi put nakon prošlog ljeta osjećao potpuno opušteno. Da sam dopustio da se ta metafora borbe i udaraca razvije malo dalje, možda bih stigao do njezina logičnog završetka: boksači ostaju na nogama čak i dok primaju teške udarce zato Što su spremni na njih. Udarac koji ih obori najčešće je onaj koji nisu predvidjeli.

Č E T V R T O POGLAVLJE

NAGOVJEŠTAJI

Cassie i Colton su nakon kupanja sjedili u velikom, okruglom separeu restorana K

a s n i j e

t e

v e č e r i

Olđ Chicago u Greelvju i zadovoljno bojali bojanke dok smo Šonja i ja čavrljali s pastorom Steveom i njegovom suprugom Rebeccom. Već smo bili pojeli izvrsnu talijan­ sku večeru, uključujući uobičajenu omiljenu dječju branu - pizzu, špagere i kruh s češnjakom. Steve je bio viši pastor crkve sa 1500 do 2000 vjerni­ ka - gotovo koliko je stanovnika u našemu gradiću Imperialu. Bila je to prigoda da Šonja i ja upoznamo još jednog pastora iz našega okruga i da steknemo uvid u to kako drugi pastori obavljaju svoju službu. Planirali smo sutradan posjetiti Steveovu crkvu, Wesleyjansku crkvu u Greelvju. Šonju je osobito zanimalo kako funkcionira nedjeljni jutarnji program za djecu. Rebecca je naizmjence sudjelovala u razgovoru odraslih i u dječjem bojanju. »Ajme, Colton, sjajno bojiš tu pizzuU rekla je. Colton joj se slabašno, pristojno nasmiješio, ali je bio neuobičajeno tih. A tada je, nekoliko minuta poslije, rekao: »Mama, boli me trbuh.« Šonja i ja smo se pogledali. Je li se želučana viroza vratila? Šonja je prislonila nadlanicu na Coltonov obraz i odmahnula glavom. »Nisi vruć, dušo.« »Povraća mi se«, rekao je Colton. »Ni meni nije dobro, mama«, rekla je Cassie.

Zaključili smo da je problem prouzročen nečime sto su pojeli. Budući da su se oboje osjećali loše, ranije smo završili večeru, pozdravili se s Wilsonovima i krenuli u hotel, koji je bio s druge strane restoranskog parkirališta. Cim smo otvorili vrata naše sobe, Coltonove riječi su se ostvarile: počeo je povraćati na tepih, a završio u zahod, jer ga je Šonja brzo odvela u majušnu kupaonicu. Stojeći na vratima kupaonice, gledao sam kako se Coltonovo maleno, nagnuto tijelo grči. To mi nije izgle­ dalo kao trovanje hranom.

Zacijelo je ona želučana viroza, pomislio sam. Sjajno. Tako je počelo. Colton je povraćao svakih trideset minuta, kao po rasporedu. U međuvremenu je Šonja sjedila na tapeciranom stolcu i držala ga na krilu, a nadohvat ruke bila joj je posuda za led, za slučaj da ne stignu do kupao­ nice. Nakon otprilike dva sata takvog ciklusa pridružilo se i drugo dijete. Dok je Colton povraćao u zahod, a Šonja klečala pokraj njega i držala mu ruku na leđima, Cassie je dojurila u kupaonicu i povratila u kadu. »Todd!« viknula je Šonja. »Trebam pomoć!« Odlično, pomislio sam. Sada su oboje bolesni. Ili nisu? Kad smo ih oboje odveli u spavaću sobu, Šonja i ja smo razgovarali. Jučer se doimalo da se Colton oporavio od želučane viroze. I cijeli dan u Paviljonu leptira bio je normalan, potpuno veseo, ako se izuzme napetost zbog držanja Rosie u rukama kako bi dobio naljepnicu. I Cassie je držala Rosie... bi li goleme tarantule mogle izazvati povraćanje? Ne, ludo, rekao sam sam sebi i odbacio tu misao. »Jesu li djeca u restoranu jela isto?« upitao sam Šonju, koja je ležala na velikom krevetu i grlila naša dva bolesna djeteta. Pogledala je u strop i na trenutak se zamislila. »Mislim da su oboje pojeli nešto pizze... ali svi smo jeli pizzu.

M islim da je to viroza. Colton se vjerojatno nije potpu­ no oporavio, a Cassie se zarazila prije no Što smo stigli ovamo. Liječnik je rekao da je prilično zarazna.« Kako god bilo, doimalo se da naš opuštajući, slavlje­ nički izlet nakon izlaza iz teškoća naglo završava. A ne­ koliko minuta poslije čuo sam riječi koje su očito potvrdile moje misli: »M ama, opet mi se povraća.« Šonja je zgrabila Coltona i ponovno ga žurno odvela u kupaonicu, u zadnji tren. Kad je ružičasta svjetlost svitanja ujutro počela prodi­ rati kroz zavjese. Šonja je još bila budna. Složili smo se da barem jedno od nas ipak mora poći posjetiti crkvu te steći nešto znanja o službi u velikoj crkvi, kako bismo ga ponijeli u Imperial, pa sam pokušao barem malo odspa­ vati. Stoga je Šonji preostala dužnost njegovateljice, koja je obuhvaćala odlazak u kupaonicu s Coltonom gotovo svakih sat vremena. Cassie je povraćala još samo jednom tijekom noći, ali koji god bio taj virus, doimalo se da se uhvatio utrobe našega dječačića i ukopao duboko. Rano smo se odjavili iz hotela i odvezli se k Philu i Betty Lou Harris, našim prisnim prijateljima te nadzorni­ cima okruga Wesleyjanske crkve koji obuhvaća ( 'olorado i Nebrasku. Prvotni plan bio je da naše dvije obitelji rog jutra zajedno dođu u crkvu Wilsonovih. Ali, uz dvoje bole­ sne djece odlučili smo da će Šonja ostati kod Harrisovih. Betty Lou, uistinu ljubazna žena, ponudila je da će ostati kod kuće i pomoći joj. Kad sam se vratio iz crkve netom nakon ručka, Šonja me je obavijestila o stanju: Cassie se osjeća mnogo bolje. Čak je uspjela nešto pojesti i zadržati u želucu. Ali, Colton i dalje neprestano povraća u pravilnim razmacima.

Colton je bio u dnevnoj sobi Harrisovih, sklupčan na pokrivaču u kutu golemog kauča, s kantom pri ruci, za svaki slučaj. Prišao sam mu i sjeo pokraj njega. »Hej, kompa. Nisi najbolje, ha?« Colton je polako odmahnuo glavom, a plave oči is­ punile su mu se suzama. Bio sam tridesetogodišnjak, ali sam proteklih nekoliko mjeseci dobro naučio kako je kad se osjećaš toliko bolesno i jadno da samo želiš zaplakati. Srce me je boljelo zbog sina. »Dođi«, rekao sam. Uzeo sam ga u krilo i zagledao se u njegovo okruglo lišće. Njegove oči, inače blistave i vesele, izgledale su prazno i slabašno. Phil nam je prišao, sjeo pokraj mene i pobrojio sim­ ptome: bol u trbuhu, obilno povraćanje, povremeno povišena temperatura. »Bi li to mogla biti upala slijepog crijeva?« Na trenutak sam se zamislio nad time. Obiteljska anamneza nedvojbeno je postojala. Mojemu ujaku je prsnulo slijepo crijevo, a ja sam kao student imao tešku upalu slijepog crijeva, u vrijeme dok smo Šonja i ja izlazili. Šonji je također uklonjeno slijepo crijevo dok je bila u drugom razredu osnovne škole. Ali, doimalo se da se okolnosti ne poklapaju. Liječnik u Imperialu dijagnosticirao mu je želučanu virozu. A ako je posrijedi doista bila upala slijepog crijeva, ne bi bilo razloga da i Cassie bude bolesna. N oć smo proveli kod Harrisovih u Greeleyju. Cassie se do jutra potpuno oporavila, ali je Colton i drugu noć proveo povraćajući. Kad smo spakirali torbe i krenuli staviti ih u auto­ mobil, Phil se zagledao u Coltona, kojega je Šonja držala u naručju. »Izgleda mi prilično bolesno, Todd. Možda biste ga ovdje trebali odvesti u bolnicu.«

Šonja i ja smo bili razgovarali o toj mogućnosti. Već smo bili sjedili s bolesnim djetetom u čekaonicama hitnih službi i iz iskustva smo zaključili da bismo se vje­ rojatno prije vratili kući u Imperial, do kojega nas dijeli tri sata vožnje, nego što bi nas netko primio u hitnoj službi gradske bolnice u Denveru. Stoga smo nazvali u Imperial i dogovorili posjet našemu obiteljskom liječniku, onome koji je Coltona pregledao prošli petak. To sam objasnio Philu. Rekao je da shvaća, ali sam vidio da je ipak zabrinut. A i ja sam nakon otprilike sat vremena vožnje pomislio da je možda u pravu. Prvi znak upozorenja za Šonju se pojavio kad smo, izašavši iz Greeleyja, stali kako bismo kupili gaćice s pele­ nama. Colton već više od dvije godine nije nosio pelene, ali se tada pomokrio u gaćice. Šonja se zabrinula jer se nije nimalo pobunio kad ga je polegnula na stražnjem sjedalu i stavila mu gaćice s pelenom. U normalnim okolnostima to bi ga silno razljutilo: »Nisam mala bebn\« Ali, tada nije ni pisnuo. Kad ga je ponovno svezala u sjedalicu, samo je ruči­ cama stegnuo trbuščić i zastenjao. Nakon dva sata vožnje već je plakao bez prestanka, zastajući svakih trideset minuta samo kako bi povratio. U ogledalu sam na Sonjinu licu vidio patnju i bespomoćnost. U međuvremenu sam nastojao ostati usredotočen na cilj: dovesti ga u Imperial, priključiti ga na infuziju i zaustaviti dehidraciju koju je ta viroza zacijelo uzrokovala. U Imperial smo stigli za nešto manje od tri sata. U bolnici nas je sestra prilično brzo odvela u sobu za pregled, a Šonja je nosila Coltona držeći mu glavicu na svojemu ramenu kao što je to činila dok je bio beba. Za nekoliko minuta stigao je liječnik koji je Coltona pre­ gledao u petak pa smo mu rekli što se u međuvremenu događalo. Nakon kraćeg pregleda naručio je pretrage

krvi i rendgensko snimanje, a ja sam imao osjećaj da sam udahnuo prvi put otkako smo krenuli iz Greelyja. Bio je to napredak. Poduzeli smo nešto. Uskoro ćemo imati dijagnozu, vjerojatno pokoji recept i Colton će biti na putu ozdravljenja. Odveli smo ga u laboratorij, gdje je vrištao dok se labo­ ratorijska tehničarka trudila pronaći mu venu. Uslijedilo je rendgensko snimanje, koje je prošlo bolje samo zato jer smo uvjerili Coltona da nema igli. Za sat vremena ponovno smo bili u sobi za pregled, s liječnikom. »Bi li mogla biti upala slijepog crijeva?« Šonja je upi­ tala liječnika. Odm ahnuo je glavom. »Ne. Nalaz leukocita ne od­ govara upali slijepog crijeva. Ali, zabrinjava nas nalaz rendgenskog snim anja.« Pogledao sam Šonju. U tom smo trenutku shvatili da smo bili uvjereni kako je posrijedi vrlo neugodan virus. Nism o bili nimalo spremni na nešto ozbiljnije. Liječnik nas je odveo u hodnik, gdje je rendgenska snimka već bila pričvršćena na svjetiljku. Kad sam je vidio, srce mi je pretrnulo: rendgenska snimka majušnog torza našega sina otkrivala je tri tamne mase. Izgledalo je kao da je iznutra eksplodirao. Šonja je počela odmahivati glavom, a niz obraze su joj se slile suze, koje su se do tada skrivale tik ispod površine. »Jeste li sigurni da nije upala slijepog crijeva?« upitao sam liječnika. »Imamo je u obiteljskoj anamnezi.« Ponovno je odgovorio niječno. »Pretrage krvi to ne pokazuju.« »Sto je tada?« »Nisam siguran«, rekao je.

SJE N A SM RTI

B

i l o

j e

t o

u

ponedjeljak, 3. ožujka. Sestre

su Coltona smjestile u sobu i priključile ga na infuziju. S vrha šipke od nehrđajućeg čelika visjele su dvije vre­ ćice, jedna za hiđraciju, a druga s antibioticima. Šonja i ja zajedno smo molili za Coltona. Norma je svratila i donijela Coltonovu omiljenu igračku, njegovog SpiderM an a. Inače bi mu oči zablistale čim bi ugledao Normu ili Spider-Mana, ali tada uopće nije reagirao. Kasnije je naša prijateljica Terri dovela Coltonovog najboljeg prijatelja, svojega sina Huntera, u posjet. Colton, goiovo beživotan, ni tada nije odgovorio. Sjedeći na stolcu pokraj Coltonova kreveta, Norma je ozbiljno pogledala Šonju. »Mislim da bi ga trebali odvesti u Dječju bolnicu u Denveru.« Ali, mi smo imali povjerenja u tamošnje liječnike, uvjereni da čine sve što je moguće. Osim toga, Colton nije bio u stanju putovati natrag u Colorado. Povraćanje se nastavilo. Šonja se dobro držala, tje­ šila ga i hvatala ono što bi povratio, a ja sam otišao kući provjeriti što je s preostalim dijelom našega života. Putem sam svratio u crkvu kako bih se uvjerio da nije izgorjela. Razgovarao sam sa svojim ljudima u poslu m ontaže garažnih vrata, uzvratio nekoliko telefonskih poziva novim klijenatima i otišao popraviti jedna vrata. C ijelo vrijeme dok sam bio odsutan iz bolnice, slao sam

molitve. Molio sam čak i dok sam razgovarao s ljudima - molirve su bile poput mentalne pozadinske glazbe koja bi bila u prednjem planu - jedinom planu - da se život nije neugodno nastavljao kao da se ništa nije dogodilo. Šonja je noć s ponedjeljka na utorak provela u bolnici, a ja sam ostao kod kuće s Cassie. U utorak ujutro odvezao sam je u školu. Tijekom dana sam, između odgovornosti u crkvi i na poslu, svraćao u bolnicu koliko sam god često mogao, nadajući se poboljšanju. Ali, kad god sam ušao u Coltonovu sobu, vidio sam kako moj dječačić tone sve dublje u ralje tajanstvenog čudovišta koje ga je zgrabilo. Ne samo što mu nije bilo bolje, nego mu je i sve brže bilo gore. Sljedećeg poslijepodneva vidio sam nešto što me je uzasnulo: sjenu smrti. U trenutku sam je prepoznao. Kao pastor se katkad nađete uz umirućega. U bolnici. U staračkom domu. U hospiciju. Pojave se znakovi: koža gubi ružičastu boju i blijedi do žutila. Disanje je otežano. Oči su otvorene, ali osoba nije prisutna. A najočitiji znak su upale oči i tamni krugovi oko njih. Taj sam prizor vidio mnogo puta, ali u kontekstu u kojemu se očekuje, u pacijenata u neizlječivom stadiju raka ili u zadnjim stadijima starosti, la đ a znate da je roj osobi na ovom svijetu preostalo još nekoliko dana, pa sati i zatim minuta. Bio bih ondje kako bih tješio obitelj, molio s njima molitve poput: Boze, molim te, uzmi je što prije. Molim te, okončaj njezinu patnju. Ali, tada sam ponovno vidio sjenu smrti —na vlastitom sinu. Na svojemu sinu kojemu nisu bile ni četiri godine. Taj me je prizor pogodio poput metka. Glas u mojoj glavi je vrisnuo: Ne poduzimamo ni­

šta! Ja sam od onih koji koračaju amo-tamo. Stopalima sam načinio kolotečine u Coltonovoj sobi, neprestano

koračajući po tom malenom prostoru poput lava u kavezu. Želudac mi se grćio. U prsnom košu nevidljivi škripac stezao mi je srce. Boze, sve mu je gore! Što nam je činiti? Dok sam ja koračao, Šonja je svoju napetost razrješavala revno njegujući Coltona. Popravljala je njegov jastuk, poravnavala pokrivače, pazila da ne prestane piti. Sve je to činila kako ne bi eksplodirala. Kad god sam je pogledao, u njezinim sam očima vidio sve veću uznemirenost. Naš je sin kopnio, a ona je, kao i ja, željela znati: u čemu je problem? Liječnici su donosili nalaze, nalaze, nalaze. Ali, nisu donosili odgovore, nego samo beskorisna zapažanja: »Izgleda da ne reagira na lijekove. Ne znam... Da barem imamo kirurga.« Šonja i ja borili smo se s pitanjem povjerenja. Nismo liječnici. Nismo imali medicinskog iskustva. Ja sam pa­ stor, a ona je učiteljica. Željeli smo vjerovati liječnicima. Željeli smo vjerovati da medicinski stručnjaci čine sve što je moguće učiniti. Neprestano smo mislili: Kad liječnik sljedeći put dođe, imat će nove nalaze; promijenit će lijek; učinit će nešto kako bi skinuo masku smrti s našega sina. Ali nije. 1 došao je trenutak kad smo morali povući granicu.

NORJH

PL A T T B

U s r i j e d u s m o osoblju bolnice u Imperialu priopćili da ćemo Coltona odvesti u Regionalni medicinski centar u North Platteu. Razmotrili smo Normin savjet da pođemo u Dječju bolnicu u Denveru, ali smo zaključili kako je bolje da ostanemo bliže svojoj mreži potpore. Bilo je potrebno neko vrijeme da odjavimo Coltona iz bolnice, kao i uvijek u takvim situacijama, ali se nama to vrijeme doimalo kao cijela vječnost. Sestra nam je napo­ kon donijela otpusno pismo, kopije Coltonovih nalaza i veliku, smeđu omotnicu u kojoj se nalazila Coltonova rendgenska snimka. Šonja je bila nazvala ordinaciju pe­ dijatra dr. Della Shepherda kako bi obavijestila njegovo osoblje da dolazimo. U pola jedanaest pođignuo sam Coltona iz kreveta i zaprepastio se beživotnošću njegova tijela. Osjećao sam se kao da u rukama držim krpenu lutku. Bio bi to pravi trenutak za paniku, ali sam se trudio ostati pribran. Barem smo poduzimali nešto. Činili smo korak dalje. Coltonova sjedalica bila je pričvršćena na stražnjem sjedalu našega automobila. Pažljivo sam ga polegnuo u nju pitajući se, dok sam ga vezao, koliko brzo mogu prijeći put do North Plattea, koji inače traje sat i pol. Šonja je sjela na stražnje sjedalo s Coltonom, naoružana ružičastom plastičnom bolničkom posudom za povraćanje. Dan je bio sunčan, ali hladan. Kad sam izašao na autocestu 61., pomaknuo sam retrovizor tako da mogu

vidjeti Coltona. Nekoliko kilometara prešli smo u tišini, a tada sam čuo kako povraća u posudu. Kad je završio, stao sam kako bi Šonja mogla isprazniti posudu pokraj ceste. Vrativši se na autocestu, pogledao sam u ogledalo i vidio kako je Šonja izvadila rendgensku snimku iz smeđe omotnice i podignula je prema sunčevoj svjetlosti. Polako je počela odmahivati glavom, a oči su joj se ispunile suzama. »Pogriješili smo«, rekla je, a glas joj je pucao nad pri­ zorima koji su joj se, kako mi je poslije rekla, zauvijek urezali u sjećanje. Okrenuo sam glavu dovoljno da vidim tri male eks­ plozije u koje je zurila. Nepravilne mrlje doimale su se goleme na sablasnoj slici Coltonova malenog torza. Zašto su se tada doimale toliko mnogo veće? »U pravu si. Trebali smo znati«, rekao sam. »Ali liječnik...« »Znam. Nismo ga trebali slušati.« Nismo upirali prstom, nismo optuživali jedno drugo. Ali, oboje smo bili uistinu ljuti na sebe. Na svakom koraku nastojali smo postupiti ispravno. Liječnik je naručio rend­ gensko snimanje, mi smo obavili rendgensko snimanje. Liječnik je naložio infuziju; mi smo ga dali priključiti na infuziju. Liječnik je zatražio pretrage krvi; mi smo obavili pretrage krvi. On je bio liječnik, zar ne? Znao je što radi... zar ne? Na svakoj prekretnici nastojali smo donijeti ispravnu odluku, ali smo donosili pogrešne i Colton je ispaštao zbog toga. Bespomoćno dijete patilo je zbog naših pogrešaka. Colton je beživotno sjedio u svojoj sjedalici, a njegova tišina bila je glasnija od svega što sam do tada čuo. Jedna biblijska priča govori o izraelskom kralju Davidu. David je počinio preljub s Bat-Sebom, suprugom jednoga

od svojih pouzdanih vojnika, Urije. A tada je, želeći sakriti svoj grijeh, poslao Uriju na prvu crtu borbe, znajući da će ondje poginuti. Nakon toga je prorok Natan došao k Davidu i rekao: »Gledaj, Bog zna što si učinio, a ovo su posljedice tvojega grijeha: dijete koje ste ti i Bat-Šeba začeli neće preživjeti1.« David je razđirao odjeću sa sebe, plakao, molio i preklinjao Boga. Njegova tuga bila je toliko duboka da su se sluge, kad je djetešce umrlo, plašili priopćiti mu to. Ali, kad je David shvatio da se to dogodilo, ustao je, umio se, jeo i mirno organizirao pogreb. Njegovo je ponašanje zbunilo sluge, koji su rekli: »Hej, čekaj malo: nisi li prije samo nekoliko minuta silazio s uma? Nisi li preklinjao Boga i plakao pred njim? A sada si toliko miran... u čemu je stvar?« David je objasnio: »Nadao sam se da će se Bog predo­ misliti. Ali nije2.« David je činio što god se moglo dokle god se imalo što učiniti. Kad se sjetim te vožnje u North Platte, upravo sam se tako osjećao. Istina je da je rendgenska snimka izgledala loše i na licu mojega sina bila je maska smrti. Ali još nije bio mrtav. Nije bilo vrijeme da odustanemo i oplakujemo ga. Bilo je vrijeme za molitvu i djelovanje. Boze, molim te da stignemo onamo. Dopusti nam da pomognemo svojemu sinu. Osjećao sam da sam podbacio kao otac. Ali, možda sam još mogao učiniti nešto kako bih se iskupio. Ta je nada vjerojatno bila jedino što me je sprječavalo da siđem s uma. U North Platte ušli smo oko podneva i pošli ravno pedijatru. Žurno sam izašao iz automobila, omotao Col­ tona u pokrivač i uzeo ga u naručje kao vatrogasac. Šonja

je uzela naše stvari i krenula za mnom, i dalje noseći bolničku posudu. N a prijamnom pultu dočekala nas je ljubazna žena. »Mi smo obitelj Burpo«, rekao sam. »Nazvali smo iz Imperiala zbog svojega sina.« »Liječnik, je otišao na ručak.«

Otišao ?ia ručak?! »Ali, najavili smo se«, rekao sam. »Znao je da do­ lazimo.« »Molim vas, sjednite«, rekla je žena. »Liječnik će se vratiti za deset do petnaest minuta.« Njezin rutinski pristup otkrio mi je da nije osjećala hitnost naše situacije i u meni je eksplodirala raketa gnjeva. Ali, izvana sam ostao pribran. Mogao sam vikati i urlati, ali od toga ne bi bilo koristi. A osim toga, pastor sam. Mi si ne možemo dopustiti da rako planemo u javnosti. Šonja i ja sjedili smo u čekaonici, a petnaest minuta poslije stigao je liječnik. Njegov umirujući izgled otkri­ vao je zrelost —sijeda kosa, naočale, podrezani brkovi. Sestre su nas uvele u sobu za pregled, a Šonja im je dala nalaze koje smo donijeli te rendgensku snimku. Liječnik je pregledao Coltona toliko brzo da sam pomislio kako nadoknaduje izgubljeno vrijeme. »Naručit ću C T snimanje«, rekao je. »Morat ćete orići u bolnicu preko puta.« Mislio je na Regionalni medicinski centar područja Great Plains. Deset minuta poslije bili smo u klinici za dijagnostička snimanja, u vjerojatno najvažnijoj svađi naših života.

» M IS L IM I V \ J 6 Č^OTOVO«

»N EEEE! « »Ali, Colton, moraš to popiti!« »Neeee! To je fuuuuj\ Coltonovo buntovno vrištanje odjekivalo je klinikom. Bio je iscrpljen, slab i umoran od povraćanja, a tada smo ga prisiljavali da popije gustu tekućinu boje trešanja, naizgled punu pijeska, koju ni odrasla osoba pri zdravoj pameti ne bi dobrovoljno popila. Colton je naposljetku popio maleni gutljaj, ali ga je odmah povratio. Šonja se nagnula kako bi ga uhvatila u posudu. »Neprestano povraća«, rekao sam tehničaru. »Kako da to popije?« »Žao mi je, gospodine... mora to popiti kako bismo dobili najbolje moguće snimke.«

»Mooolim te! Tata, molim te, ne tjeraj me da to pijem!« Pokušali smo sve. Glumili smo dobrog i lošeg policajca, Šonja ga je nagovarala, dok sam mu ja prijetio. Ali, Što sam bio stroži, to je Colton više stiskao zube i odbijao ljepljivu tekućinu. Pokušao sam ga uvjeriti: »Colton, ako to uspiješ progutati, liječnici mogu napraviti pretragu i možemo ti pomoći da ti bude bolje. Zar ne želiš da ti bude bolje?« Šmrcaji. »Želim.« »Pa, hajde, popij.«

»Neeeeel Nemoj me tjerati!« Bili smo očajni. Ako ne popije tu tekućinu, C T sni­ manje neće biti moguće. Bez C T snimanja nije moguće postaviti dijagnozu. Bez dijagnoze neće moći izliječiti našega sina. Bitka se vodila gotovo sat vremena sve dok tehničar nije došao i smilovao nam se. »Hajdemo ga uvesti. Jednostavno ćemo dati sve od sebe.« U prostoriji za snimanje Šonja je s tehničarom stajala iza zaštitnog zida dok sam ja stajao pokraj beživotnog Coltona, kojega je pokretni ležaj uvlačio u veliku, zastra­ šujuću cijev. Brižan i suosjećajan tehničar zaustavio je ležaj prije no što je potpuno uvukao Coltona u stroj, omogućivši tako da mu glava ostane vani kako bi me mogao vidjeti. Uređaj je zabrujao, a Colton me je gledao očima stisnutim od boli. 1 pretraga je začas bila gotova. Tehničar je pregledao snimke, a tada nas je izveo iz laboratorija. Nije nas odveo natrag u glavnu čekaonicu, nego u izolirani hodnik, u kojemu je uza zid stajalo nekoliko stolaca. Tehničar me je ozbiljno pogledao. »Pričekajte ovdje«, rekao je. Tada nisam ni primijetio da nije rekao Coltonu neka se odjene. I tako smo nas troje sjedili u hladnom, uskom hodni­ ku, a Šonja je držala Coltona u naručju, oslanjajući mu glavicu na svoje rame. Tada je već plakala bez prestan­ ka. Kad sam je pogledao u oči, vidio sam da se njezina nada rasplinula. To nije bilo normalno mjesto za čekanje. Tehničar nas je odvojio. Vidio je snimku i znao je da je posrijedi nešto loše. Šonja je gledala Coltona, koji joj je ležao u naručju, a ja sam vidio kako joj se kotačići u glavi okreću. Ona i Colton su sve radili zajedno. On je bio njezin dječačić, njezin družbenik. 1 ne samo to: taj maleni plavokosi,

plavooki zvrk bio je blagoslov s neba, dar iscjeljenja nakon djeteta koje smo izgubili. Pet godina prije Šonja je bila trudna s našim drugim djetetom. Bili smo presretni zbog toga i taj smo novi ži­ vot doživljavali kao zaokruženje naše obitelji. Dok smo bili samo nas dvoje, bili smo par. Kad se Cassie rodila, postali smo obitelj. Kad je drugo dijete bilo na putu, počeli smo opažati obrise budućnosti - obiteljske foto­ grafije, kuću ispunjenu veselim zvukovima djetinjstva, dvoje djece koja na božićno jutro otvaraju darove. A tada je Šonja nakon dva mjeseca trudnoće izgubila dijete, a naši magloviti snovi rasplinuli su se poput mjehura od sapunice. Šonju je preplavila tuga. Stvarnost gubitka djeteta koje nismo upoznali. Prazan prostor ondje gdje ni prije nije bilo nikoga. Žarko smo željeli pokušati ponovno, ali nas je zabrinja­ valo pitanje hoćemo li moći imati još djece, što je pro­ dubljivalo našu tugu. Nekoliko mjeseci poslije Šonja je ponovno zatrudnjela. Prvi pregledi otkrili su da nosi zdravo dijete koje lijepo napreduje. Ali, mi se ipak nismo čvrsto uhvatili za to; pomalo smo se plašili zaljubiti se u to novo dijete kao što smo se zaljubili u ono koje smo izgubili. Ali, četrdeset tjedana poslije, 19. svibnja 1999. godine, Colton Todd Burpo stigao je na ovaj svijet i mi smo se zaljubili preko ušiju. Za Šonju je taj dječačić bio još vrjedniji dar izravno iz ruke brižnoga nebeskog Oca. Dok sam gledao njezino lice iznad Coltonova blijedog lica, vidio sam kako se u njezinu umu pojavljuju strašna pitanja; Boze, što to radiš? Hoćeš li mi uzeti i ovo dijete? Coltonovo lice bilo je upalo i blijedo, poput malog Mjeseca u tom hladnom hodniku. Sjene oko njegovih očiju produbile su se u tamna, ljubičasta udubljenja. Više nije vrištao, pa čak ni plakao. Bio je samo... miran.

BIJ&S NA

P et mi n u t a p o s l i j f . iz laboratorija je izašao čovjek u bijelom ogrtaču. Ne sjećam se njegova imena, ali se sjećam da je na njegovoj pločici s imenom pisalo »radiolog«. »Vašemu je sinu prsnulo slijepo crijevo«, rekao je. »Potrebno ga je hitno operirati. Čekaju vas kako bi pri­ premili Coltona za operaciju. Pođite sa mnom.« Šonja i ja smo, zapanjeni, krenuli za njim. Osjetio sam vrelinu u sljepoočnicama. Prsnuće slijepog crijeva? Nije li liječnik u Imperialu isključio tu mogućnost? Šonja je u prostoriji za pripremu polegnula Coltona na ležaj, poljubila ga u čelo i odmaknula se kad im je sestra prišla noseći vrećicu s infuzijom i iglu. Colton je odmah počeo vrištati i bacakati se. Srao sam pokraj njegove glave i držao mu ramena te ga pokušao umiriti glasom. Šonja se vratila k njemu i, ne skrivajući suze, pokušavala tijelom smiriti njegovu lijevu ruku i nogu. Kad sam podignuo glavu, vidio sam da je prostorija puna muškaraca i žena u bijelim ogrtačima i kirurškim odijelima. »Kirurg je ovdje«, blago je rekao netko od njih. »Ako biste došli razgovarati s njim, mi ćemo pre­ uzeti Coltona.« Nevoljko smo prešli na drugu stranu zaslona dok je Colton vikao: »Tata, molim te!N e idi!« U hodniku nas je čekao doktor Timothy O ’Holleran. Doktor O ’Holleran je četiri mjeseca prije na meni obavio

mastektomiju. Sada su na njegovu licu bile vidljive zlo­ slutne vodoravne crte. Nije duljio. »Colronu je prsnulo slijepo crijevo. Stanje nije dobro. Otvorit ćemo ga i pokušati ga očistiti.« Colton je s druge strane zaslona i dalje vrištao: »Tata! Taaataaa!« Stišćući zube, isključio sam taj zvuk i nastojao se usredotočiti na liječnika. »U Imperialu smo pitali za prsnuće slijepog crijeva«, rekla je Šonja. »Isključili su tu mogućnost.« Moj je um preskočio prošlost i usredotočio se na bu­ dućnost, tražeći nadu. »Što mislite, kako će on to pod­ nijeti?« upitao sam. »Moramo ga otvoriti i očistiti. Znat ćemo više kad ga otvorim.« Razmaci između njegovih riječi odzvanjali su u mojim ušima kao alarmi dok je Coltonovo vrištanje odzvanjalo hodnicima. Liječnik nam, unatoč izravnom pitanju, nije dao nikakva jamstva. Štoviše, o Coltonu je rekao samo da je njegovo stanje loše. U umu mi je bljesnulo sjeća­ nje na trenutak kad me je Šonja iz Imperiala nazvala u Greeley kako bi mi rekla da Colton više nema visoku temperaturu te da dolaze. O no što se doimalo kao zavr­ šetak želučane viroze, vjerojatno je bilo prvi znak prsnuća slijepog crijeva. To znači da je otrov pet dana ispunjavao trbušnu Šupljinu našega dječačića. To je objasnilo sjenu smrti koju smo tada vidjeli na njemu. Kao i zašto nam doktor O'Holleran nije pružio nimalo nade. Liječnik je kimnuo prema zvukovima koji su dopi­ rali iz prostorije za pripremu. »Mislim da je bolje da ga odvedemo u operacijsku dvoranu i damo mu sedativ, a tada postavimo infuziju.« Prišao je zaslonu i čuo sam kako daje upute. Nekoliko trenutaka poslije dvije su sestre gurnule ležaj iza zaslona i

tada sam vidio kako se Colton izvija. Izvijao se i okretao glavu sve dok me njegove upale oči nisu ugledale. »Tata! Ne daj im da me odveduuuu!« Sjećate se kako sam rekao da pastori nemaju povla­ sticu da planu u javnosti? i ada sam bio na rubu i morao sam otići. Nakon što sam razgovarao s liječnikom i nažvrljao svoje ime na, kako mi se činilo, stotinu osiguravateljskih obrazaca, gotovo sam odjurio i pronašao malu sobu s vratima, ušao i zatvorio vrata za sobom. Srce mi je lupalo. Nisam mogao doći do daha. Očaj, gnjev i frustracija preplavljivali su me u valovima koji su me ostavljali bez daha. Kad se svi izbezume, smirenje traže kod tate —osobito ako je tata pastor. Tada sam napokon bio u prostoriji u kojoj me nitko nije gledao pa sam počeo bjesnjeti na Boga. »Gdje si ti? Zar ovako postupaš s pastorima? Vrijedi li uopće služiti ti?« Hodao sam amo-tamo u prostoriji koja kao da se smanjivala, gotovo jednako izvjesno kao i Coltonovi iz­ gledi. Neprestano me je proganjala jedna slika: Coltona odvoze, a on pruža ruke i vrišti da ga spasim. Tada mi je sinulo. Predugo smo čekali. Svojega sina možda više nikada neću vidjeti živoga. Suze bijesa prelile su se iz mojih očiju na obraze. »Nakon noge, bubrežnih kamenaca i mastektomije ovako mi dopuštaš da proslavim završetak svojega razdoblja kušnje?« vikao sam na Boga. »Uzet ćeš mi sina?«

M I N U T E NALIhć NJACIMA poslije, ili možda više, izašao sam iz te sobe suhih očiju. Tada sam prvi put od P

e t n a e s t

m i n u t a

početka te strahote bio posve sam. Želio sam biti jak za Šonju, suprug koji je jak zbog svoje supruge. Zatekao sam je u čekaonici, kako s baterijom mobitela na izdisaju naziva prijatelje i članove obitelji. Zagrlio sam je i držao u zagrljaju dok je plakala u moju košulju toliko da mi se zalijepila za prsa. Preostalu energiju baterije svojega mobitela iskoristio sam kako bih nazvao svoju tajnicu Terri, koja će pokrenuti molitveni lanac u crkvi. To nije bio obredni poziv. Molitva mi je bila očajnički potrebna, bilo mi je očajnički potrebno da i drugi vjernici počnu lupati na vrata raja i proklinjati za živor našega sina. Pastori bi trebali biti nepokolebljivi stupovi vjere, zar ne? Ali, moja je vjera u tom trenutku visjela o izlizanoj niti koja se ubrzano trošila. Sjetio sam se kako u Bibliji piše da Bog odgovara na molitve, ne bolesnih ili umi­ rućih, nego prijatelja bolesnih i umirućih - primjerice, oduzetih. Kad je Isus vidio vjeru njegovih prijatelja, rekao je oduzetome: »Ustani, uzmi svoju prostirku i idi kući1.« U tom sam trenutku imao potrebu posuditi snagu i vjeru drugih vjernika. Kad sam završio razgovor s Terri, Šonja i ja zajedno smo sjedili i molili, plašeći se nadati se i plašeći se ne nadati se.

Vrijeme je sporo prolazilo, minute su prolazile brzi­ nom ledenjaka. Između prigušenih razgovora i čavrljanja Čekaonica je otkucavala bremenitom tišinom. Devedeset minuta poslije u čekaonicu je došla sestra u ljubičastom kirurškom odijelu, s kirurškom maskom koja joj je visjela ispod vrata. »Je li Coltonov otac ovdje?« Ton njezina glasa i činjenica da je došla sestra, a ne doktor O ’Holleran, preplavili su moje tijelo nadom.

Možda je Bog bio milostiv unatoč našoj gluposti. Možda će nam dati još jedan dan, još jednu priliku. Ustao sam. »Ja sam Coltonov tata.« »Gospodine Burpo, biste li došli? Operacija je zavr­ šena, ali ne uspijevamo smiriti Coltona. I dalje vrišti, i zove vas.« Dok su ga odvozili, njegovo vrištanje bilo mi je ne­ podnošljivo. A tada sam odjednom želio čuti njegovo vrištanje više no što sam ikada u životu želio čuti bilo što. Meni će taj zvuk biti prelijep. Šonja i ja uzeli smo svoje stvari i krenuli za sestrom kroz široka dvokrilna vrata koja su vodila na kirurški odjel. Nismo stigli do sobe za oporavak jer smo u hodniku sreli sestre koje su vozile Coltona na ležaju. Bio je pri svijesti i vidio sam da me traži. Moja prva reakcija bila je pokušaj da mu se približim koliko god mogu; mislim da bih legao pokraj njega na ležaj kad sestre ne bi imale ništa protiv toga. Sestre su stajale dovoljno dugo da Šonja i ja poljubimo Colronovo lice, koje je i dalje bilo blijedo i upalo. »Hej, kompa, kako si?« upitao sam. »Zdravo, mama. Zdravo, tata.« Nagovještaj osmijeha omekšao je njegovo lice. Sestre su ponovno krenule s Coltonom, a nekoliko minuta poslije, nakon vožnje dizalom, Colton je smješten

u usku bolničku sobu na kraju dugog hodnika. Šonja je na trenutak izašla iz sobe kako bi kod sestara obavila administrativne obveze, a ja sam sjeo pokraj Coltonova kreveta, u jedan od onih stolaca, i opijao se živošću svojega sina. Maleno dijete izgleda još manje u bolničkom krevetu namijenjenom odraslima. Budući da nije imao ni osa­ mnaest kilograma, njegovo tijelo jedva da je podignulo plahtu s površine kreveta. Stopala su mu jedva dosezala do trećine kreveta. Oko očiju je i dalje imao tamne kru­ gove, ali mi se doimalo da je plava boja njegovih očiju bila jasnija nego prije dva sata. »Tata?« Colton me je ozbiljno pogledao. »5 to?« Gledao me je netremice. »Tata, znaš da sam skoro umro.« Stegnuo me je strah. Gdje si to čuo? Je Ii načuo razgovor medicinskog osoblja? Je li, unatoč anesteziji, čuo nešto što su govorili članovi kirurškog tima? Jer mi pred njim nipošto nismo spomenuli blizinu smrti. Šonja i ja strahovali smo da je na rubu, a znali smo to kad smo doznali da je njegovo slijepo crijevo pet dana izlijevalo otrov u njegovo tijelo. Ali, veoma smo pazili da pred Coltonom ne kažemo nešto što bi ga uplašilo. Grlo mi se stegnulo, što je prvi znak suza. Neki se ljudi izbezume kad njihovi tinejdžeri požele razgovarati o seksu. Ako mislite da je to teško, pokušajte s predškol­ skim djetetom razgovarati o umiranju. Colton je bio sa mnom u staračkim domovima, na mjestima na kojima su ljudi svojima voljenima dopuštali oprostiti se od života. Ja svojemu sinu nisam namjeravao dati dopuštenje da odustane. Još nismo bili izvan opasnosti pa nisam želio da misli kako je smrt za njega moguća.

Potrudio sam se da mi glas ostane miran i nasmiješio sam se. »Ti samo razmišljaj o tome kako da ozdraviš, može, kompa?« »Može, tata.« »Mi smo stalno uz tebe. Molimo za tebe.« Promijenio sam temu. »Dakle, što ti možemo donijeti? Želiš li svoje akcijske junake od kuće?« Nedugo nakon što smo stigli u sobu, u bolnicu su došla tri člana našega crkvenog odbora. Bili smo silno zahvalni za to. Katkad se pitam što čine ljudi koji ne­ maju širu obitelj ni crkvu? Gdje oni nalaze potporu u trenucima krize? Cassie je bila kod Norme i Bryana u Imperialu sve dok moja majka nije stigla iz Ulyssesa u Kansasu. Bryanova obitelj živi u North Plarteu pa su nam i oni došli pomoći. Okupljanje naše crkve oko nas u trenutku krize promijenit će način na koji ćemo Šonja i ja prilaziti pastorskim posjetima u trenucima teškoća i tuge. Prije smo u tom pogledu bili vjernici, a tada smo postali vojnici. Šonja se uskoro vratila u sobu, a nedugo potom pri­ družio nam se doktor O ’Holleran. Colton je mirno ležao kad je liječnik odmaknuo plahtu i pokazao nam rez, vodoravnu crtu preko desne strane njegova trbuščića. Na rani je bila gaza s tragovima krvi, a kad ju je liječnik počeo skidati, Colton je od straha tiho zajecao. Mislim da to nije mogao osjetiti jer je još bio pod utjecajem lokalne anestezije koju je kirurški tim primijenio na mjestu reza. Coltonova utroba bila je roliko zatrovana otrovom iz prsnutog slijepog crijeva da je doktor O Holleran zaključio kako je najbolje da rez ostavi otvorenim zbog iscjeđivanja gnoja. A tada je blago raširio ranu.

»Vidite ono sivo tkivo?« rekao je. To se unutarnjim organima događa kad podlegnu infekciji. Colton neće otići iz ove bolnice dokle god sve sivo ne postane ružičasto.« Plastična cijev virila je s obje strane Coltonova trbu­ ha. Na oba kraja bilo je nešto što je liječnik nazvao »granatom«. Te granate od prozirne plastike doista su bile pomalo nalik pravim granatama, ali su zapravo bile ručne pumpice. Doktor O ’Holleran nam je sljedećeg jutra pokazao kako valja stiskati granate s ciljem uklanjanja gnoja iz Coltonova trbuha, a potom na ranu staviti čistu gazu. Sljedećih nekoliko dana doktor O ’Holleran je sva­ kog jutra dolazio pogledati ranu i previti je. Colton je za njegovih posjeta urlao iz petnih žila, a liječnika je počeo poistovjećivati sa svime lošim Što mu se događalo. Navečer, dok liječnika nije bilo, morao sam sam ukla­ njati gnoj iz rane. Šonja je prije operacije gotovo tjedan dana bila na dužnosti hvatanja povraćenog sadržaja, a nakon operacije je neprestano bila uz Coltona. Ali, cije­ đenje gnoja bilo je strašan zadatak, za nju jednostavno pretežak. Osim toga, Coltona su morale držati najmanje tri odrasle osobe. Stoga je Šonja, dok sam ja stiskao granate, pomagala sestrama držati ga. Umirivala ga je šapatom, a on je vrištao i vrištao.

klRAJNJ 5 N 6

0 ~B>\C/NB

MOLITVE

joŠ tjedan dana nakon hitne operacije uklanjanja slijepog crijeva, a mi smo nastavili dva puta dnevno izvlačiti otrov iz njegova tijela pomoću plastičnih cjevčica i granata. Colton se C o l t o n

j e

p o v r a ć a o

polako, postupno oporavljao. Povraćanje je prestalo, boja mu se vratila u kožu i pomalo je počeo jesti. Znali smo da se oporavlja kad je sjeo u krevetu i čavrljao s nama, igrao videoigru koju su mu sestre postavile pokraj kre­ veta i čak pokazao zanimanje za posve novog plišanog lava kojega mu je Cassie donijela nekoliko dana prije. Sedam dana nakon dolaska u bolnicu u North Platteu liječnički tim nam je napokon rekao da Coltona možemo odvesti kući. Poput vojnika nakon duge, ali pobjedonosne bitke, Šonja i ja bili smo iscrpljeni i presretni. Trinaestog ožuj­ ka spakirali smo sve Što se skupilo za dugog boravka u bolnici u razne torbe i plastične vreće te krenuli prema dizalima; ja sam gurao Coltona u kolicima za bolesnike, a Šonja je nosila bogati buket balona koji je Colton dobio povodom odlaska kući. Vrata dizala počela su se zatvarari kad se na hodniku pojavio doktor O Holleran i doslovce viknuo neka sta­ nemo. »Ne možete otići! Ne možete otići!!« Njegov je glas odzvanjao popločenim hodnikom, a on je mahao papirima. »Imamo još problema!«

Kad nas je sustigao u dizalu, rekao nam je da je po­ sljednja pretraga krvi otkrila naglo povišenje broja leukocita. »Vjerojatno još jedan apsces«, rekao je. »Možda ćemo ga ponovno morati operirati.« Mislio sam da će se Šonja na mjestu onesvijestiti. Do tada smo već oboje bili poput zombija i bili smo nadomak kraja svojih granica. Colton je briznuo u plač. C T snimanje otkrilo je nova mjesta infekcije u Coltonovu trbuhu. Doktor O ’Holleran i njegov kirurški tim tog su poslijepodneva morali po drugi put otvoriti našega dječačića i očistiti mu utrobu. Šonja i ja taj put smo bili prestravljeni; sjena smrti odavno je bila nestala s Coltonova lica. Ali, sada smo imali novi razlog za zabrinutost: Colton nije jeo gotovo deset dana. Prije toga imao je oko osamnaest kilograma, a u međuvremenu se istopio toliko da su mu se laktovi i koljena doimali abnormalno velikim, a lice mršavo kao u gladnog siročeta. Nakon operacije sam to spomenuo doktoru O ’Holleranu. »U gotovo dva tjedna pojeo je samo malo želea ili juhe«, rekao sam. »Koliko dugo dijete može preživjeti bez hrane?« Doktor O ’Holleran premjestio je Coltona na odjel intenzivne skrbi i zatražio hranjenje putem cijevi. Ali, premještaj na odjel intenzivne skrbi bio je važan za nas koliko i za Coltona. Nismo spavali gotovo onoliko dugo koliko Colton nije jeo pa smo bili krajnje iscrpljeni. Bio je to jedini način na koji nas je doktor mogao natjerati da se odmorimo. »Colton će noćas biti dobro«, rekao nam je. »Sestra će neprestano biti uz njega, a ako se nešto dogodi, netko će biti ovdje i pobrinuti se za njega.« Moram priznati da su te riječi zvučale kao oaza u pustinji iscrpljenosti.

Plašili smo se ostaviti Coltona samog, ali smo znali da je doktor O ’Holleran u pravu. Nakon odlaska iz doma Harrisovih u Greeleyju ta je noć bila prva koju smo Šonja i ja proveli zajedno. Razgovarali smo. Plakali. Hrabrili jedno drugo. Ali, najveći dio noći prespavali smo kao ljudi koji nakon brodoloma prvu noć provode na toplom i suhom. N akon noći provedene na odjelu intenzivne skrbi Colton je premješten u novu bolničku sobu i ciklus čekanja je ponovno počeo. Kad Colton može otići odavde? Kad možemo otići kući i ponovno biti normalni? Ali, doimalo se da su Coltonova crijeva prestala raditi. Nije mogao obaviti nuždu pa je iz sata u sat bio sve jadniji. »Tata, boli me trbuh«, stenjao je ležeći u krevetu. Liječnik je rekao da je čak i ispuštanje vjetrova dobar znak. Pokušali smo šetati s njim po hodnicima kako bi­ smo pokrenuli situaciju, ali je Colton samo polako vukao noge, zgrbljen u boli. Doimalo se da ništa ne pomaže. Do četvrtoga dana nakon druge operacije mogao je samo ležati u krevetu i izvijati se zbog zatvora. D oktor O ’Holleran je toga poslijepodneva donio još jednu lošu vijest. »Žao mi je«, rekao je. »Znam da ste pretrpjeli mnogo, ali mislim da smo za Coltona ovdje učinili sve što smo mogli. Sm atramo kako bi vjerojatno bilo najbolje premje­ stiti ga u dječju bolnicu. Ili u O m a hi ili u Denveru.« Šonja i ja u petnaest dana uspjeli smo odspavati možda pet noći. N akon više od dva m učna tjedna uz Coltona bili smo nadom ak putu prema norm alnom životu —vrata dizala doslovce su se zatvarala, a u njemu je bila naša obitelj s balonima - kad se cijela situacija ponovno srušila. Naš sin je ponovno trpio nepodnošljive bolove kojima kraj nije bio na vidiku. N ism o vidjeli čak ni obzorje. Upravo kad sm o pomislili da ne može biti gore, bilo je: Srednji zapad zadesila je neuobičajena proljetna snježna

oluja. Z a dva sata pred bolničkim su vratima bili duboki snježni zapuši, a automobili na parkiralištima bili su u snijegu do vrha kotača. Bez obzira na to izaberemo li dječju bolnicu u O m a h i, udaljenu osam sati vožnje, ili u Denveru, udaljenu tri sata vožnje, do njih možemo doći samo zračnim putem. Tada se Šonja slomila. »Ne mogu više!« rekla je i zaplakala. Skupina ljudi u našoj crkvi upravo je u to vrijeme zaključila kako je vrijeme za ozbiljnu molitvu. Prijatelji iz crkve počeli su telefonirati i uskoro je osamdesetak ljudi došlo u Wesleyjansku crkvu Crossroads na molitvu. N eki su bili iz naše crkve, a neki iz drugih, ali su se svi sastali kako bi zajedno molili za našega sina. Brad Dillan nazvao me je na mobitel kako bi mi rekao što se događa. »Za što točno možemo moliti?« upitao je. iako mi je bilo pomalo čudno, rekao sam što je doktor O T Iolleran izdvojio kao dobar znak za Coltona. Stoga se te večeri vjerojatno prvi put u zabilježenoj povijesti osam­ desetoro ljudi sastalo i molilo da netko ispusti vjetar! Dakako, molili su i za poboljšanje vremenske situacije kako bismo stigli u Denver, kao i za ozdravljenje. Ali, prva molitva uslišana je za sat vremena! C olton se o d m a h osjećao bolje! Te večeri uspio je obaviti nuždu. Ujutro se igrao u svojoj sobi kao da se ništa od te noćne more nije dogodilo. Šonja i ja gledali smo ga ne vjerujući svojim očima: osim što je bio mršav, Colton je u svemu ponovno bio onaj stari. Za manje od dvanaest sati prešli smo put od potpunog očaja do potpun o norm alnog stanja. O k o devet sati doktor O ’Holleran došao je pogledati pacijenta. Kad je vidio da je Colton budan, nasmiješen

i veseo, da se igra sa svojim akcijskim junacima, ostao je bez riječi. N ekoliko je trenutaka jednostavno stajao i zurio u njega. Potom ga je pregledao, i dalje zaprepašten, a tada je naručio ponovne pretrage kako bi bio trostruko siguran da se Coltonova utroba oporavlja. Taj put je Colton doslovce skakutao do laboratorija za C T snimanje. U bolnici smo ostali još dan i pol kako bi se uvjerili da je Coltonov oporavak stabilan. Doim alo se da je u tih trideset i Šest sati u sobu došlo više sestara nego inače. Polako su, jedna po jedna ili u parovima, dolazile u sobu - i njihova je reakcija svaki put bila ista: samo su stajale i zurile u našega dječačića.

COLTON B-KRPO, A ^ 6 N T N A PLA TE bolnice, spavali smo tjedan dana. U redu, pretjerujem - ali ne mnogo. Šonja i ja bili smo p otp uno iscrpljeni. Osjećali smo se kao da smo sedam naest dana bili nadom ak užasa. Naše rane V r a t i v š i

s e

k u ć i

iz

izvana nisu bile vidljive, ali su nam zabrinutost i napetost izranjavale dušu i ostavile svoj rrag. Jedne večeri, otprilike tjedan dana nakon povratka kući, Šonja i ja smo stajali u kuhinji i razgovarali o novcu. O na je stajala nad prenosivim stolićem pokraj mikrovalne pećnice i pregledavala golemu hrpu pošte koja se nakupila dok je Colton bio u bolnici. Kad god je otvorila koju omotnicu, zapisala je broj na papir na ormariću. Cak i s drugog kraja kuhinje vidio sam da je stupac brojeva sve duži. Napokon je školjoenula kemijskom olovkom i odložila je na ormarić. »Znaš li koliko mi je ovaj tjedan potrebno za plaćanje računa?« Šonja je vodila naše poslovne knjige, ali i obiteljski proračun pa mi je to pitanje redovito postavljala. Radila je kao učiteljica na pola radnog vremena pa smo imali taj stalan prihod, iako vrlo malen. Moja pastorska plaća također je bila mala, prikupljena od milodara m alobroj­ nih, ali postojanih vjernika. Stoga je najveći dio prihoda potjecao od našega posla s garažnim vratima, koji je ovisio o sezonama. Svaka dva tjedna podastrla bi mi brojke - ne sam o račune za režije, nego i za poslovne troškove. Sada smo uz to imali i nekoliko velikih bolničkih računa.

Pokušao sam napamet zbrojiti i procijeniti. »Vjerojatno blizu 23 000 dolara, zar ne?« »Da«, rekla je i uzdahnula. Za nas je to bilo jednako kao i da je iznos milijun dolara. Budući da zbog prijeloma noge i potom hiperplazije nisam mogao obavljati poslove ugradnje garažnih vrata, već smo bili potrošili ušteđevinu. A tada, upravo kad sam bio nadom ak punoj snazi, pogodila nas je Coltonova bolest i onemogućavala mi raditi još gotovo mjesec dana. Izgledi da prikupim o 23 000 dolara bili su jednaki izgledima za zgoditak na lutriji. A budući da ne igramo lutriju, ti izgledi su nepostojeći. »Imaš li kakvih potraživanja? Nešto što je dospjelo na naplatu?« upitala je Šonja. Pitala me je to jer je morala, iako je znala odgovor. O d m a h n u o sam glavom. »Nešto od toga mogu odgoditi«, rekla je kimnuvši prema hrpi omotnica. »Ali, račune od desetog mjeseca neizostavno m oram platiti.« Evo što je sjajno u malim gradovima poput Imperiala. Ljudi imaju otvorene račune na mjestima kao što su ben­ zinske postaje, prodavaonice živežnih namirnica i tehničke robe. Stoga, kad moramo napuniti spremnik automobila ili kad nam je potreban kruh, jednostavno uzmemo što nam je potrebno i potpišemo se. A tada Šonja svakog desetog dana u mjesecu odlazi na petnaestominutni obi­ lazak gradića i plaća sve račune. laj je mehanizam jedan od sjajnih prednosti življenja u malom gradiću. S druge strane, kad ne možete platiti, prilično je neugodno. U zdahnuo sam. »Mogu otići i objasniti situaciju, zatražiti još malo vremena.« Šonja je podignula svežanj papira nešto deblji od drugih. »Računi za liječenje su počeli stizati. Jedan od njih je na 34 0 00 dolara.«

»Koliko će osiguranje pokriti?« »M ožemo oduzeti 3 200 dolara.« »Sada čak ni to ne m ožem o platiti«, rekao sam. »Želiš li da ipak napišem ček za crkvu?« upitala me je Šonja govoreći o našoj tjednoj donaciji. »Svakako«, rekao sam. Bog nam je upravo vratio sina; morali smo dati tu donaciju. Upravo u tom trenutku C olton je došao iz dnevne sobe i iznenadio nas neobičnom tvrdnjom koja mi i danas odzvanja u ušima. Stao je pokraj orm arića i oslonio ruke na bokove. »Tara, Isus me je popravio kroz doktora O Hollerana«, rekao je stojeći pokraj orm arića i držeći ruke na boko­ vima. »Moraš m u platiti.« T ada se okrenuo i otišao. Nestao iza ugla. Šonja i ja smo se pogledali. Što? O boje smo bili pom alo iznenađeni jer je C olton tog liječnika doživljavao kao izvor sveg pipkanja, rezanja, čačkanja, cijeđenja i boli. A tada, samo tjedan dana nakon odlaska iz bolnice, kao da je promijenio mišljenje. »Pa, izgleda da m u se doktor O Holleran sada sviđa«, rekla je Šonja. Ali, čak i ako je Colton uspio oprostiti liječniku, nje­ gova izjava bila je neobična. Koliko trogodišnjaka analizira financijske teškoće obitelji i zahtijeva da se plati vjerovniku? Osobito onom koji mu se nije osobito sviđao? I kako je to formulirao: »Tata, Isus m e je popravio kroz doktora O ’Hollerana.« Č udno. No, još je čudnije bilo ono što se zatim dogodilo. Nismo znali što bismo napravili s 23 000 dolara računa koje je bilo potrebno o d m ah platili. Šonja i ja razgovarali smo o uzimanju zajma, ali se ispostavilo da to neće biti potrebno. Najprije nam je moja baka Ellen, koja živi u Ulvssesu u

Kansasu, poslala ček kako bi nam pomogla platiti račune za liječenje. Potom su počeli stizati drugi čekovi. Uz čekove na 50, 100 i 200 dolara bile su poruke poput: »Čuli smo za vaše nevolje i m olim o za vas« ili »Bog me je uputio poslati vam ovo. N a d a m se da će pomoći.« D o kraja tjedna naš je poštanski sandučić ponovno bio pu n - ali ne računa, nego darova. Vjernici, prisni prijatelji i čak ljudi koji su nas poznavali samo iz viđenja odgovorili su na našu potrebu iako to nismo tražili. Tako smo prikupili tisuće dolara i bili smo zapanjeni kad smo ustanovili da, uz ono što je poslala moja baka, ukupno im am o upravo onoliko koliko je potrebno za plaćanje prvoga vala računa, gotovo u dolar. ČO N edug o nakon što je C olton postao patuljasti agent na­ plate, našao se u manjoj nevolji. Nišca ozbiljno, tek nemio događaj kod prijatelja, gdje se upustio u natezanje oko nekih igračaka. Te večeri sam ga pozvao za kuhinjski stol. Sjedio sam na stolcu s ravnim naslonom, a on se popeo na stolac pokraj mene i kleknuo na njega. Oslonio se laktovim a o stol i pogledao me nebesko plavim očima koje su se doimale pom alo plaho. Ako imate dijete predškolske dobi, znate da katkad može biti teško zanemariti dražesnost i ozbiljno pristupiti disciplini. Ali, uspio sam izvesti ozbiljan izraz lica. »Colton«, počeo sam, »znaš li zašto si se našao u nevolji?« »Da. Z ato jer nisam dijelio«, rekao je pognuvši glavu prema stolu. »Tako je. To ne smiješ. Moraš biti bolji prema d ru ­ gima.« Colton je podignuo glavu i pogledao me. »Da, znam, tata. Isus mi je rekao da m oram biti dobar.«

Njegove su me riječi blago iznenadile. Iznenadio me način na koji je to rekao: Isus mi je rekao... Ali, nisam tome pridao osobitu pozornost. Njegovi

vjeroučitelji očito dobro rade svoj posao, pomislio sam. »Pa, Isus je bio u pravu, zar ne?« rekao sam i tim e je razgovor bio završen. M islim da ga čak nisam ni kaznio jer je odbio dijeliti. Naposljetku, budući da se Isus upleo, bio bih prilično nadmašen. N ekoliko tjedana poslije počeo sam se pripremati za jedan pogreb u našoj crkvi. Preminuli nije bio član naše crkve, ali ljudi u našemu gradu koji ne dolaze redovito na službu, često žele crkveni pogreb za preminuloga. Katkad je to prijatelj ili rođak člana naše crkvene zajednice. C olton je zacijelo čuo kako Šonja i ja razgovaramo o predstojećem pogrebu jer je jednoga jutra došao u dnevnu sobu i povukao me za košulju. »Tata, što je pogreb?« O d Coltonova rođenja vodio sam nekoliko pogreba u crkvi, ali je tada bio u dobi u kojoj ga je počelo više zanim ati kako i zašto stvari funkcioniraju. »Pa, kompa, pogreb se događa kad netko umre. Jedan čovjek iz našega grada je u m ro i njegova obitelj dolazi u crkvu kako bi se pozdravila s njim.« Coltonovo se držanje u trenu promijenilo. Lice mu je poprim ilo ozbiljan izraz i prodorno se zagledao u moje oči. »Je li taj čovjek imao Isusa u srcu?« Moj me je sin pitao je li prem inuli bio kršćanin koji je prihvatio Krista kao svojega Spasitelja. Ali, njegova me je ozbiljnost zatekla nespremnog. »Nisam siguran, Colton«, rekao sam. »Nisam ga dobro poznavao.« Coltonovo lice se zgrčilo u strašnoj zabrinutosti. »Mo­

rao je imati Isusa u srcu! Morao je poznavati Isusa jer inače ne može u raj!«

Ponovno me je iznenadio ozbiljnošću, osobito zato jer nije poznavao tog čovjeka. Pokušao sam ga utješiti kako sam najbolje mogao. »Razgovarao sam s nekim članovima njegove obitelji i rekli su mi da jest«, rekao sam. C olton se nije doim ao posve uvjerenim, ali m u se lice malo opustilo. »Pa... dobro«, rekao je i otišao. Po drugi put u nekoliko tjedana pomislio sam: Čovječe,

ti vjeroučitelji doista dobro rade svoj posao! Šonja je taj vikend odjenula Cassie i C oltona u nji­ hovu najbolju odjeću i tada smo krenuli prem a crkvi kako bismo se pripremili za pogreb. Dok smo se parki­ rali, vani sam vidio m rtvačka kola m rtvačnice Liewer. U n u tra smo na jednoj strani predvorja zatekli lijes od ulaštene hrastovine. Dvoja otvorena vrata vodila su iz predvorja u crkvu u kojoj se obitelj okupila zbog »cvjetne službe«. Prije doseljenja u Imperial nisam bio čuo za cvjetnu službu, ali mi se sada ta zamisao doista sviđa. Obitelj se okupi prije pogreba, a pogrebnik pokazuje svaku biljku, svaki vijenac i a ran žm an te govori tko ga je poslao i naglas čita priloženu p o ru k u sućuri. (»Ove prelijepe ljubičaste azaleje s ljubavlju je poslala obitelj Sm ith u znak sjećanja na preminuloga.«) Pastor bi trebao biti na cvjetnoj službi. Provirio sam u crkvu i ugledao pogrebnika. K im nu o mi je obavješta­ vajući me da su sprem ni početi. O k re n u o sam se kako bih poveo C oltona i Cassie kad je C olton pokazao lijes. »Tata, što je ono?« Nastojao sam odgovoriti jednostavno. »To je lijes. U njemu je čovjek koji je umro.« Coltonovo se lice odjednom ponovno zgrčilo u sil­ noj zabrinutosti. U dario je šakam a u svoja bedra, upro

prstom u lijes i gotovo vičući upitao: »Je li taj čovjek imao Isusa?« Šonja je razrogačila oči i oboje smo pogledali prema vratima crkve, u strahu da je obitelj preminuloga možda čula našega sina.

»Morao je! Morao je!« nastavio je Colton. »Ne može u raj ako nije imao Isusa u srcu!« Šonja ga je uhvatila uza ram ena i pokušala ga ušut­ kati. Ali, Colton se nije dao ušutkati. Gotovo u suzama, izvijao se u njezinim rukam a i viknuo: »Tata, morao je poznavati Isusa!«

Šonja ga je udaljila od crkve i žurno ga izvela van, a Cassie je pošla za njima. Kroz staklena vrata vidio sam kako se Šonja saginje te razgovara s Cassie i Coltonom. A tada je Cassie uzela svojega brata za ruku, iako se on i dalje otimao, te krenula s njim kući. Nisam znao što bih mislio. Odakle je potjecala ta neobična zabrinutost zbog toga je li taj neznanac bio spašen, je li, Coltonovim riječima, »imao Isusa u srcu«? Znao sam da je Colton u dobi u kojoj djeca jednostavno izlanu ono što im se pojavi u mislima. Kao onaj put kad sam ga odveo u restoran u M adridu u Nebraski, u koji je potom ušao dečko vrlo duge, ravne kose, a Colton je naglas pitao je Ii to dječak ili djevojčica. Stoga smo ga neko vrijeme držali podalje od pogreba ako nismo bili sigurni da je preminuli bio kršćanin. Jednostavno nismo znali što će reći ili učiniti.

D V A N A ESTO POGLAVLJE

O Č E V ID A C R A j A

Te k

č e t i r i

m j e s e c a

nakon Coltonove

operacije, kad smo povodom Dana nezavisnosti otputovali kako bismo upoznali novorođenog nećaka, Šonja i ja smo napokon shvatili da se našemu sinu dogodilo nešto izni­ mno. Istina je da je nakon boravka u bolnici izustio niz čudnih izjava i postupao čudno. Zahtijevao je da platimo doktoru O ’Holleranu jer ga je Isus uz njegovu pomoć »popravio«. Tvrdio je kako mu je Isus »rekao« da mora biti dobar. I njegova intenzivna, gotovo gorljiva predstava na pogrebu. Ali svi su se ti kratki prizori u našemu obi­ teljskom životu doimali tek... pa, dražesno. Osim onoga na pogrebu, što je bilo jednostavno čudno. Ali, ne nadnaravno čudno. Svanulo nam je rek dok smo na putu u Južnu Dakotu prola/.ili kro/. North Platte. Sjećate se kako sam zadirkivao Col tona dok smo prolazili kroz taj grad. »Hej, Colton, ako ovdje skrenemo, možemo se vratiti u bolnicu«, rekao sam. »Želiš li se vratiti u bolnicu?« U tom razgovoru Colton nam je rekao da je »izašao« iz svojega tijela, da je razgovarao s anđelima i da je sjedio Isusu na krilu. Shvatili smo da ne izmišlja jer nam je rekao što smo mi radili u drugom dijelu bolnice: »Ti si bio sam u maloj sobi i molio, a m am a je bila u drugoj sobi, i ona je molila i pričala na telefon.«

C ak me ni Šonja nije vidjela u onoj sobici, dok sam bjesnio na Boga. O d jedn om su, ondje u auromobilu, na putu, događaji proteklih nekoliko mjeseci sjeli na svoje mjesto poput zadnjih nekoliko zaokreta rješenja Rubikove kocke: Šonja i ja shvatili smo da n am C olton nije prvi put re­ kao kako m u se dogodilo nešto čudesno; tada je to samo bilo najjasnije. Kad smo stigli u Sioux Falls, bili smo toliko zaokupljeni upoznavanjem našega dražesnog nećaka, razmjenjivanjem obiteljskih vijesti i posjetom vodopadu da nismo imali m nogo vremena za razgovor o Coltonovim neobičnim izjavama. Ali, u tihim trenucim a prije spavanja u moj bi se um slila bujica slika - osobito onih strašnih trenutaka koje sam proveo u onoj majušnoj sobici u bolnici, bjesneći na Boga. Mislio sam da sam sam, da svoj gnjev i tugu izlijevam u privatnosti. Kako bih mogao ostati jak za Šonju. Ali, moj sin je rekao da me je vidio... Naš kratak odm or prošao je bez novih katastrofa, a u Imperial smo se vratili upravo na vrijeme da održim nedjeljnu propovijed. Šonja i njezina prijateljica Sherri Schoenholz sljedeći su tjedan otputovale u Colorado Springs na Bogoslužni festival Pike’s Peaka, konferenciju o praksi crkvene glazbe. Stoga sam ostao sam s djecom. Kao i svaka razborita obitelj u pojasu tornada, ispod kuće im am o p od ru m . Naš je napola uređen, s malom radnom sobom i kupaonicom pokraj velikog, višenamjen­ skog prostora za zabavu. C olton i ja jedne smo večeri bili dolje, a ja sam radio na propovijedi uz pozadinsku buk u bitke akcijskog ju naka mojega predškolca. C oltonu su u vrijeme operacije bile tri godine i deset mjeseci, ali sm o u svibnju proslavili njegov rođendan pa su mu tada službeno bile četiri godine. Veliki dječak.

M ala proslava koju smo organizirali bila je još posebnija jer smo ga zamalo bili izgubili. N e sjećam se točno koji je d an u tjednu bio kad smo Colton i ja bili u podru m u . Ali, sjećam se da je bila večer i da Cassie nije bila s nama pa je zacijelo noćila kod pri­ jateljice. D o k se C olton igrao u blizini, u mislima sam odlutao u restoran A rbys u kojemu smo razgovarali o Isusu i anđelima. Želio sam proniknuti dublje, ponovno ga potaknuti da progovori. Dječaci te dobi ne iznose dugačke i podrobne priče. Ali odgovaraju na izravno postavljena pitanja, najčešće izravnim odgovorima. Ako je C olton doista doživio nadnaravni susret, nipošto mu nisam smio postaviti pitanja kojima bih mu sugerirao odgovor. Cijeloga života smo ga poučavali našoj vjeri. Ali, ako je doista vidio Isusa i anđele, želio sam biti učenik, a ne učitelj! Sjedeći za svojim improviziranim radnim stolom, gledao sam kako Spider-Man u njegovim rukam a skače za strašnim čudovištem iz Zvjezdanih ratova. »Hej, Colton«, rekao sam. »Sjećaš se kad smo bili u autom obilu i kad si nam rekao da si sjedio Isusu u krilu?« I dalje klečeći, pođignuo je glavu i pogledao me. »Da.« »Pa, je li se još što dogodilo?« K im nu o je sjajnih očiju. »Jesi li znao da Isus ima ro­ đaka? Isus mi je rekao da ga je njegov rođak krstio.« »Da, u pravu si«, rekao sam. »U Bibliji piše da je Isu­ sovu rođaku ime Ivan.« M entalno sam se ukorio: Ne pružaj informacije. Samo

ga pusti da govori... »Ne sjećam se kako se zvao«, veselo je rekao Colton, »ali je bio jako dobar.«

Ivan Krstitelj je »dobar«?!

D ok sam razmišljao o implikacijama njegove izjave da je upoznao Ivana Krstitelja — Colton je m edu svojim igračkama opazio plastičnog konja i pođignuo ga kako bih ga vidio. '»Hej, tata, jesi li znao da Isus ima konja?« »Konja?« »Da, konja u duginim bojama. Mogao sam ga pom i­ lovati. Im a puno boja.«

Puno boja? O čem u govori? »Gdje im a puno boja, Colton?« »U raju, tata. T am o su sve dugine boje.« O d toga mi se zavrtjelo u glavi. O djednom sam shva­ tio kako sam se do tada poigravao mišlju da je Colton doživio svojevrstan božanski posjet. Možda su m u se Isus i anđeli ukazali u bolnici. M nogo puta sam čuo za slične pojave, koje su se događale kad su ljudi bili toliko blizu smrti kao što je Colton bio. A tada mi je sinulo da mi sin nije govorio samo kako je napustio svoje tijelo,

nego i da je napustio bolnicu! »Bio si u raju?« uspio sam pitati. »Pa, da, tata«, rekao je kao da je to već trebalo biti posve jasno. M orao sam predahnuti. Ustao sam i odjurio gore, uzeo telefon i nazvao Šonju na mobitel. Kad se javila, u pozadini sam čuo glazbu i pjevanje. »Znaš li što mi je tvoj sin upravo rekao?!« »Što?« viknula je nadglasavajući buku. »Rekao mi je da je upoznao Ivana Krstitelja!«

»Sto?« U kratk o sam joj ispričao što se dogodilo i tada sam čuo zapanjenost u njezinu glasu. Pokušala me pitati o pojedinostima, ali je buka kon­ ferencije bila preglasna. Naposljetku smo morali odustati.

>*Nazovi me večeras nakon večere, može?« upitala je Šonja. »Sve me zanima!« Prekinuo sam razgovor i naslonio se na kuhinjski ormarić, razmišljajući. Polako sam počeo prihvaćati m o ­ gućnost da je to stvarno. Je li naš sin u m ro i vratio se? Medicinsko osoblje nije reklo ništa o tome. Ali, Coltonu se očito nešto dogodilo. To je potvrdio govoreći nam ono što nije mogao znati. Shvatio sam da smo možda dobili dar i da je naš zadatak odm otati ga, polako, pažljivo, i vidjeti što je unutra. Kad sam se vratio u podru m , Colton je, i dalje na koljenima, bom bardirao izvanzemaljce. Sjeo sam pokraj njega. »Hej, Colton, mogu li te pitati nešto o Isusu?« K im nuo je, ali nije podignuo pogled sa svojega razor­ nog napada na hrpicu X-Mena. »Kako je Isus izgledao?« upitao sam. Colton je naglo odložio igračke i pogledao me. »Isus ima markere.« »Sto?« »Markere, tata... Isus ima markere. I ima smeđu kosu i dlake na licu«, rekao je prešavši malim dlanom po bradi. Pretpostavio sam da još ne zna riječ brada. »A njegove oči... o, tata, oči su m u jako lijepe!« Kad je to rekao, lice m u je poprimilo sanjarski, odsutan izraz, kao da uživa u osobito ugodnom sjećanju. »A njegova odjeća?« Colton se naglo vratio i nasmiješio mi se. »Imao je ljubičasto na sebi.« Kad je to rekao, stavio je ruku na lijevo rame i prešao njome preko tijela prema desnom boku, a potom ponovio pokret. »Imao je bijelo na sebi, a ljubičasto odavde do ovdje.«

Još jedna riječ koju nije znao: stola. »Isus je jedini u raju na sebi imao ljubičasto, tata. Jesi to znao?« Ljubičasta je u Bibliji boja kraljeva. U mislima mi je bljesnuo redak iz Evanđelja po M arku: »Njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti ni­ jedan bjelilac na zemlji1.« »I im ao je nešto zlatno na glavi... « Colton je o d u ­ ševljeno zacvrkutao. Stavio je obje ruke na glavu, obli­ kujući krug. »Poput krune?« »Da, krunu, i imala je nešto... neki dijamant na sredini i to je bilo nekako ružičasto. I ima markere, tata.« Bio sam p o tp u n o zbunjen. Mislio sam da ću svoje dijete blago voditi kroz razgovor, ali je on umjesto toga zgrabio uzde i odjurio galopom. Kroz misli su mi prolazile predodžbe iz Biblije. Kristofanija, ili Kristovo ukazanje, u knjizi o Danielu, pojavljivanje Kralja kraljeva u Otkrivenju. Zapanjilo me je to što je moj sin Isusa opisivao u prilično ljudskom kontekstu - a zatim me je zapanjila vlastita zapanjenost budući da se naša vjera u cijelosti temelji na zamisli da je čovjek stvoren prema Božjem liku te da je Isus došao na zemlju i vratio se na nebo kao čovjek. Napam et sam znao sve biblijske priče koje smo m u tijekom godina čitali, mnoge iz Arch biblioteke, biblijske slikovnice koje sam i ja imao kao dijete. Poznavao sam i pouke vjerona­ uka u našoj crkvi te koliko su u predškolskim godinam a pojednostavljene: Isus te voli. Budi dobar prema drugima. Bog je dobar. Ako bi predškolac u nedjeljna jutra uspio upamtiti samo jednu rečenicu od tri do četiri riječi, to je bilo golemo postignuće. Ali, ono što mi je moje dijete govorilo jednostavnim tonom predškolca nije bilo zapanjujuće samo zbog toga

površnog dojma, nego i zato jer se poklapalo s Biblijom u svim pojedinostima, čak do duginih boja opisanih u Otkrivenju2, koje nipošto nije sadržaj za djecu predškolske dobi. A dok je tako brbljao, Colton je mene, svojega tatu pastora, svako malo pitao: »Jesi to znao?« A ja sam mislio: Jesam, ali kako ti to znaP. Nekoliko sam trenutaka sjedio u tišini, a Colton je nastavio bombardiranje. Sjedio sam i pokušavao usta­ noviti što da ga sljedeće pitam, što će postati obrazac za sljedećih nekoliko godina. Promislio sam o svemu što je do tada rekao... Ivan Krstitelj, Isus i njegova odjeća, duge, konji. Sve sam to shvatio. Ali, što je s markerima? Što je Colton mislio rekavši da Isus ima markere?

Što su markeri za malo dijete? O djedno m mi je sinulo. »Colton, rekao si da je Isus imao markere. Misliš na markere kakvima ti bojiš?« Colton je kim nuo. »Da, kao boje. Im ao je boje na sebi.« »Kao kad ti bojiš po papiru?« »Da.« »Pa, koje su boje Isusovi markeri?« »Crvene, tata. Isus ima crvene markere na sebi.« Grlo m i se u tom trenutku gotovo stegnulo od suza kad sam odjednom shvatio što je Colton pokušavao reći. T ih o i obzirno sam upitao: »Colton, gdje su Isusovi markeri?« O n je bez oklijevanja ustao. Ispružio je desni dlan, okrenut prema gore, i pokazao ga desnom rukom. Potom se sagnuo i pokazao gornji dio oba stopala. »Isus ima markere na tim mjestima«, rekao je. Naglo sam udahnuo. On je to vidio. Morao je vid­

jeti.

Mi znamo gdje su čavli zabijen i dok je Isus razapinjan, ali s malom djecom i predškolcima o tim jezivim činjenicama ne razgovaramo mnogo. Štoviše, nisam znao je li moj sin ikada vidio raspelo. Katolička djeca odrastaju s tom pre­ dodžbom, ali protestantska djeca, osobito mala, odrastaju samo s općim pojmom: »Isus je um ro na križu.« Zapanjilo me je i koliko je Colton brzo odgovarao na moja pitanja. Govorio je s jednostavnom uvjerenošću očevica, a ne pažljivo, kao da se prisjeća »točnih« odgovora naučenih na vjeronauku ili iz knjige. »Colton, idem popiti vode«, rekao sam, zapravo žele­ ći završiti taj razgovor. Neovisno o tome je li razgovor za njega bio završen, za mene jest. Imao sam dovoljno informacija za probavljanje. »U redu, tata«, rekao je Colton i sagnuo se nad svoje igračke. Stigavši u kuhinju, naslonio sam se na ormarić i otpio vodu iz boce. Kako je moj sinčić mogao znati sve to? Z nao sam da ne izmišlja. Bio sam prilično siguran da m u ni Šonja ni ja nikada nismo govorili o tome što je Isus nosio, a kamoli što bi mogao nositi u raju. Je li te pojedinosti mogao upamtiti iz biblijskih priča koje smo im čitali? Colton je o našoj vjeri iz toga učio više nego što bi u mjesec dana naučio na vjeronauku. Ali ipak, biblijske priče koje smo m u čitali vrlo su narativne i svaka se sastoji od samo dvjestotinjak riječi. Ne sadrže mnogo pojedinosti, primjerice, o tome da je Isus nosio bijelo (iako u Bibliji piše da jest). I ne sadrže nimalo po­ jedinosti o tome kako bi moglo biti u raju. Otpio sam još jedan gutljaj i razbijao glavu pojedinosti­ ma o »rođaku« i o »markerima«. To nije čuo od nas. Ali, ustrajao je čak i u pojedinostima koje isprva nisam shvaćao, kao što su »markeri«. A, u pogledu markera mučilo me je još nešto. Kad sam upitao Coltona kako je Isus izgledao.

f tu je pojedinost prvu iznio. Ne ljubičastu stolu, krunu pa čak ni njegove oči, koje su ga očito očarale. O d m a h je rekao: »Isus ima markere.« Jednom sam čuo sljedeću duhovnu »zagonetku«: »Sto je jedino u raju jednako kao što je bilo i na zemlji?« Odgovor: rane na Isusovim dlanovim a i stopalima. M ožda je to bilo točno.

SV JE T L A I K RILA

Š o n j a

j e

u

s u b o t u

ujutro stigla iz Colorađo

Springsa, a kad smo u dnevnoj sobi sjeli uz čaše Pepsi Cole, otkrio sam joj sve Što je Colton rekao. »Što smo propustili?« naglas sam se pitao. »Ne znam«, rekla je. »Kao da odjednom iznosi nove informacije.« »Ja želim doznati više, ali ne znam što da ga pitam.« Oboje smo bili učitelji, Šonja u formalnom smislu, a ja u ulozi pastora. Složili smo se kako je najbolje da mu u odgovarajućim situacijama jednostavno postavljamo opća pitanja i ne ispunjavamo praznine, kao što sam ja učinio kad sam ponudio riječ kruna kad je Colton opi­ sivao »nešto zlatno« na Isusovoj glavi. Sljedećih godina toliko smo se pomno držali toga da Colton do desete godine nije znao riječ stola. Nekoliko dana nakon razgovora o markerima sjedio sam za kuhinjskim stolom i pripremao se za propovijed, a Colton se igrao nedaleko od mene. Podignuo sam pogled s knjiga i pogledao svojega sina koji je, naoružan plastičnim mačevima, bio zaokupljen vezanjem ručnika oko vrata. Svaki superjunak mora imati plašt. Želio sam ga ponovno pitati o raju i u mislima sam prevrtao moguća pitanja. S Coltonom nikada do tada nisam vodio takav razgovor pa sam bio pomalo nesiguran,

ne znajući kako bih započeo. Štoviše, takav razgovor još nikada nisam vodio ni s kim. Želeći ga uhvatiti prije no što krene u bitku, privukao sam m u pozornost i pokretom ga pozvao da dode sjesti sa m nom . O n je doskakutao i popeo se na stolac na kraju kuhinjskog stola. »Da?« »Sjećaš se kad si mi govorio kako Isus izgleda? I o konju?« K im nu o je, širom otvorenih očiju i gorljiva pogle­ da. »Bio si u raju?« Ponovno je kim nuo. Uvidio sam da sam počeo prihvaćati da je Colton m ožda doista bio u raju. Osjećao sam kao da je naša obitelj primila d ar te je, skinuvši gornji sloj papira, ot­ krila njegov okvirni oblik. A tada sam poželio znati što je sve u toj kutiji. »Pa, što si radio u raju?« odvažio sam se. »Pisao zadaću.«

Pisao zadaću ? To nisam očekivao. M ožda zborsko pjevanje, ali, pisanje zadaće? »Kako 10 misliš?« C olton se nasmiješio. »Isus mi je bio učitelj.« »Kao u školi?« C olton je kim nuo. »Isus mi je dao zadatak i to mi je bilo najdraže u raju. T am o je bilo puno djece.« Ta je tvrdnja bila početak razdoblja za koje bih želio da smo ga zapisali. Tijekom toga razgovora i sljedećih otprilike godinu dana Colton je mogao imenovati mnogo djece za koju je rekao da su bila s njim u raju. Sada se više ne sjeća njihovih imena, kao ni Šonja i ja. Tada je Colton ujedno prvi put spom enuo druge ljude u raju. Mislim, osim biblijskih ličnosti poput Ivana

Krstitelja, ali m oram priznati da sam njega na odredeni način više doživljavao kao... pa, »lik« nego kao osobu poput nas. To zvuči pomalo glupo budući da kršćani neprestano govore o tome kako nakon smrti odlazimo u raj. Zašto ne bih očekivao da je Colton ondje vidio obične ljude? Ali, dosjetio sam se pitati samo: »Pa, kako su ta djeca izgledala? Kako izgledaju ljudi u raju?« »Svi imaju krila«, rekao je Colton.

Krila, ha? »Jesi li ti imao krila?« upitao sam. »Jesam, ali moja baš nisu bila velika.« Doim ao se pomalo žalosno kad je to rekao. »Dobro... jesi li hodao ili si letio?« »Letjeli smo. Pa, svi osim Isusa. O n jedini u raju nije imao krila. Isus je samo išao gore-dolje kao lift.« U mislima m u mi bljesnula Djela apostolska, prizor Isusova uzašašća, kad je rekao učenicima da će biti njegovi svjedoci, da će ljudima širom svijeta govoriti o njemu. U Bibliji piše da je Isus potom »na njihove oči uzdignut u zrak, i oblak ga ote očima njihovim. Dok su očiju uprtih u nebo gledali kako odlazi, najedanput stadoše kraj njih dva čovjeka u bijelu i rekoše im: ‘Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Ovaj isti Isus koji je uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi na nebo’1.« Isus je uzašao. I ponovno će se spustiti. Bez krila. Djetetu to može izgledati kao dizalo. C olton me je prekinuo u razmišljanju. »Tata, u raju svi nekako izgledaju kao anđeli.« »Kako to misliš?« »Svi ljudi imaju svjetlo iznad glave.«

Pretraživao sam svoj um u potrazi za onime što sam znao o anđelima i svjerlosti. U Bibliji su anđeli katkad blje­ štavo sjajni, katkad zasljepljujući. Kad su Marija Magdalena i druge žene trećega dana nakon Isusova pokopa došle pred njegovu grobnicu, Evanđelja kažu da ih je dočekao anđeo, koji je sjedio na nadgrobnom kamenu, nekako ođgurnutom : »Lice mu je sjalo kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg2.« Sjetio sam se da se u Djelima apostolskim spominje sveti Stjepan. Kad je pred židovskim sudom optužen za bogo­ huljenje, opazili su »da mu je lice poput lica anđeoskoga3«. Nedugo potom Stjepan je usmrćen kamenovanjem. Apostol Ivan u Otkrivenju je zapisao da je vidio »silnog anđela gdje silazi s neba, ogrnut oblakom i s dugom nad glavom«, a lice m u »bilo kao sunce4«. Nisam se mogao sjetiti da anđeli imaju svjetla nad glavama - ili, kako bi ih neki nazvali, aureole - ali sam znao i da Coltonov doživljaj anđela iz priča i Biblije nije obuhvaćao svjetla iznad anđeoskih glava. I nije čak ni znao riječ aureola. N e znam je li ikada uopće vidio aureolu, budući da se naše biblijske priče za laku noć i pouke vjeronauka tijesno podudaraju s Biblijom. Pa ipak, ono što je rekao potaknulo me je na razmišlja­ nje zbog drugog razloga: naša prijateljica, supruga pastora u jednoj crkvi u Coloradu, jednom mi je ispričala što je njezina kći H a n n a h rekla kad su joj bile tri godine. Kad je jedne nedjelje završila nedjeljna jutarnja služba, H annah je povukla m am in u suknju i upitala: »Mama, zašto neki ljudi u crkvi imaju svjetla nad glavom, a neki nemaju?« Sjećam se kako sam tada pomislio dvije stvari: najprije bih kleknuo pred H a n n u i upitao je: »Jesam li ja imao svjetlo iznad glave? M olim te, reci da jesam!«

Pitao sam se i što je H an n ah vidjela te je li to vidjela zato jer je, kao i moj sin, imala djetinju vjeru. Kad su Isusa upitali tko je najveći u kraljevstvu nebeskom, Isus je pozvao jednog dječačića iz gomile i postavio ga za primjer: »Zaista, kažem vam, ako ponovno ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljev­ stvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete5.«

Onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete... Što je djetinja poniznost? Ne nedostatak inteligencije, nego izostanak prijetvornosti. Izostanak skrivenog motiva. To je ono dragocjeno, kratkotrajno razdoblje prije no što smo stekli dovoljno ponosa ili se našli na položaju na kojemu nam je važno što bi drugi mogli pomisliti. Nesramežljiva iskrenost koja trogođišnjaku omogućuje veselo gacati po lokvama, smijati se valjajući se sa štenetom po travi ili jasno dati do znanja da vam šmrkalj visi iz nosa, zapravo je ono što je potrebno za ulazak u raj. To je suprotno neznanju —to je intelektualna iskrenost: spremnost da se prihvati stvarnost i da se stvari nazove pravim imenom čak i kad je to teško. Sve je to u trenutku bljesnulo u mojemu umu, ali nisam rekao ništa. »Svjetlo, ha?« bilo je sve što sam rekao. »Da, i imaju žuto odavde do ovdje«, rekao je ponovno pokazavši stolu od lijevog ramena do desnog boka. »I bijelo odavde do ovdje.« Stavio je ruke na ramena, a tada se sagnuo i dodirnuo gornji dio stopala. Pomislio sam na »čovjeka« koji se ukazao proroku Danielu: »Dvadeset i četvrtoga dana prvog mjeseca bijah na obali velike rijeke Tigrisa; podigoh oči da vidim, i gle: Čovjek odjeven u lanene haljine, oko pasa mu pojas od zlata ofirskoga, tijelo mu poput krizolita, lice kao

munja, oči kao baklje ognjene, ruke i noge poput mjedi uglađene6.« Colton je ponovno načinio pokret kojim je pokazivao stolu i rekao je kako ljudi u raju ne nose iste boje kao i anđeli. Tada sam već primio svoj maksimum novih informa­ cija, ali me je zanimalo još samo nešto. Ako je Colton doista bio u raju i ako je doista vidio sve to - Isusa, konje, anđele i djecu - i ako je gore bio (gdje je gore?) dovoljno dugo da piše zadaću , koliko je dugo, kao što tvrdi, bio izvan tijela? Pogledao sam kako kleči na kuhinjskom stolcu, s ručnikom-plaštom i dalje svezanim oko vrata. »Colton, rekao si da si bio u raju i da si radio sve to... puno toga. Koliko dugo si bio tamo?« Moj sinčić me je pogledao ravno u oči, ne oklijeva­ jući. »Tri minute«, rekao je. A tada je skočio sa stolca i odjurio igrati se.

PO R A j S ^ O M

V IM E N U T ri

m i n u t e

?

Kad se Colton počeo pripremati za junačku bitku plastičnim mačem protiv nevidljivog zlikovca, ja sam se zamislio nad njegovim odgovorom. Svoje je iskustvo već bio potvrdio govoreći mi ono što nikako nije mogao znati. Ali, tada sam morao povezati njegov odgovor, »tri minute«, sa svim ostalim. Zurio sam u Bibliju, koja je ležala otvorena na kuhinjskom stolu, i u mislima prevrtao mogućnosti. Tri minute. Nije bilo moguće da Colton u tri minute vidi i učini sve što je do tada opisao. Dakako, još nije bio dovoljno star da bi znao očitavati vrijeme pa njegovo poimanje tri stvarne minute nije bilo isto kao i poimanje odrasle osobe. Kao i većina roditelja, bio sam prilično siguran da Šonja i ja u tom pogledu nismo mnogo pomogli jer smo, primjerice, obećavali da ćemo za »pet minuta« završiti telefonski razgovor ili razgovor sa susjedom u dvorištu, ili obaviti posao u garaži, ali bismo to činili još dvadeset minuta. Bilo je moguće i da se vrijeme u raju ne poklapa sa zemaljskim vremenom. U Bibliji piše da jeza Gospodina »jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan d a n 1«. Neki to tumače kao doslovno izjednačavanje, kao da su dva dana jednaka dvjema tisućama godina. Osobno sam to uvijek tumačio kao tvrdnju da Bog funkcionira izvan našega poimanja vremena. Zemaljsko vrijeme

određuje se prema nebeskom satu, i u skladu sa Sunčevim sustavom. Ali, u Bibliji piše da u raju nema sunca jer je Bog ondje svjetlost. Možda u raju ne postoji ni vrijeme. Barem ne onakvo kakvo mi poimamo. S druge strane, Coltonov odgovor o »tri minute« bio je izravan i jednostavan kao da mi je rekao kako je za doručak jeo žitne pahuljice. U pogledu našega sata mogao je biti u pravu. Ako je napustio tijelo i vratio se u njega, nije mogao dugo izbivati. Osobito zato što nismo dobili izvješće koje bi otkrilo da je Colton proživio kliničku smrt. Štoviše, u izvješću o kirurškom zahvatu jasno je pisalo da je zahvat prošao dobro unatoč lošoj prognozi: IZ V JE ŠĆ E O K IR U R Š K O M Z A H V A T U D A T U M K IR U R Š K O G Z A H V A T A : 5. 3. 2 0 0 3 . D IJ A G N O Z A PRIJE Z A H V A T A : akutni apenđicitis i apsces Z A H V A T : apendektom ija i drenaža apsccsa K IR U R G : T im o th y O 'H olleran , dr. m ed . O PIS Z A H V A T A : Pacijent je polegnut na operacijski stol. U općoj anesteziji pristupilo se dezinfekciji i pripremi abdom ena. U desnom donjem kvadrantu načinjen je poprečni rez kroz sve slojeve d o u perironealnu šuplji­ nu... O pažen a perforacija apendiksa i apsces. A pendiks je povučen u područje zahvata.

Poput munje me je pogodila misao: Colton nije umro. Kako je mogao otići u raj ako nije umro? To sam m entalno probavljao nekoliko dana. Prošlo je otprilike tjedan dana otkako nam je Colton prvi put spomenuo anđele pa ga nisam želio gnjaviti pitanjem raja. Ali, naposljetku više nisam mogao izdržati pa sam pretražio cijelu kuću i zatekao ga na koljenima u spavaćoj sobi koju smo preuredili u igraonicu, kako gradi toranj

od L E G O kocki. Naslonio sam se na dovratak i privukao njegovu pozornost. »Hej, C olton, ne razumijem nešto«, počeo sam. Kad me je pogledao, prvi put sam primijetio da m u se lice ponovno zaokružilo i da su m u obrazi ponovno bili puni i ružičasti, nakon što ih je bolest iscijedila te učinila upalim i blijedim. »Što?« »Rekao si da si bio u raju. Ljudi moraju umrijeti da bi došli u raj.« C oltonov pogled ostao je posve miran. »Dobro onda, um ro sam. A li sam o kratko.« Srce mi je stalo. Ako još niste čuli kako vam vaš predškolac kaže da je bio mrtav, ni ne preporučujem to. Ali Colton nije umro. Z nao sam što je pisalo u bolničkom izvješću. C olton nije prestao disati. Srce mu nije stalo. Stajao sam na vratima i razmišljao o toj novoj informa­ ciji, a C olton se ponovno usredotočio na svoje igračke. A tada sam se sjetio kako se u Bibliji na nekoliko mjesta spominju ljudi koji su vidjeli raj ne umrijevši. Apostol Pavao pisao je crkvi u K orintu o kršćaninu kojega je osobno poznavao i koji je uznesen u raj: »Ne znam da li u tijelu, ne z n a m da li izvan tijela, to Bog zna - da bi uznesen u raj i da je čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dop ušteno izreći2.« Tu je, dakako, bio i apostol Ivan koji je raj potanko opisao u knjizi Otkrivenja. Ivan je prognan na otok Patmos, gdje gaje posjetio anđeo i zapovjedio mu zapisati niz pro­ ročanstava upućenih raznim crkvama. Ivan je zapisao: Potom sam im a o ovo viđenje: bijahu na nebu otvorena vrata, a prijašnji glas koji .sam ču o gdje m i govori popu t trube, reče: »U ziđi ovam o da ti p ok ažem što se im a d o g o d iti p o slije ovoga!« Sm jesta padoh u zan os. I gle: u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio

N etko.« Onaj koji je sjedio bijaše na pogled kao kam en jaspis i sard. A o k o prijestolja bio sjajan krug, sličan dugi, na pogled kao sm aragd3.

Duge... dakle, gdje sam to nedavno čuo? Dok sam tako stajao i razmišljao o biblijskom teme­ lju za doživljavanje raja bez umiranja, shvatio sam da je Colton, rekavši mi kako je um ro »samo kratko«, nastojao tvrdnju svojega tate pastora uskladiti s onime što je doista doživio. Kao da je izašao van, vidio da je ulica mokra i zaključio: »Pa, izgleda da je padala kiša.» Vidite, ja sam bio u uvjerenju da ljudi moraju umrijeti kako bi došli u raj, a Colton je, vjerujući mi, zaključio: »Pa, zacijelo sam um ro jer sam bio ondje.« O djednom se ponovno oglasio. »Iata, sjećaš se kako sam u bolnici vikao i zvao te kad sam se probudio?« Kako bih to mogao zaboraviti? Bio je to najljepši zvuk u mojemu životu. »Dakako da se sjećam«, rekao sam. »Pa, vikao sam zato što je Isus došao po mene. Rekao je da se m oram vratiti jer on želi ispuniti tvoju molitvu. Zato sam te zvao.« O djednom sam osjetio kako mi koljena klecaju. Sjetio sam se svojih sam otnih molitvi, bješnjenja na Boga, i svojih molitvi u čekaonici, tihih i očajnih. Sjetio sam se koliko sam se plašio, koliko sam strepio hoće li Colton izdržati operaciju, hoće li poživjeti dovoljno dugo da ponovno vidim njegovo divno lišće. Bilo je to najduljih, najmračnijih devedeset m inuta mojega života. I Isus je uslišao moju molitvu. Osobno? N akon što sam vikao na Boga, korio ga, propitivao njegovu mudrost i odanost? Zašto bi Bog uopće uslišao takvu molitvu? I kako sam zaslužio tu milost?

Trogodišnji C olton, listopad 2002. godine

Doe’s Dodgers, mješovita softball momčad Todda i Šonje

Fotografija iz časopisa Imperial Republican\ Colron i Todd tjedan dana nakon što je Colton otpušten iz bolnice

Proslava C ol tonova četvrtog rođendana, prava svečanost! 19. svibnja

Colton» T odd, Sonja i Cassic u Sioux I

Coicon na prvi d an druge god ine male škole, rujan

|u /n .i Dakota» srpanj 2 0 0 3

Todd i C olton, studeni 2003-

Sedmogodišnji Coicon i osam naestom jescčni Colby igraju se mačevima, proljeće 2006. godine

C olton, odnosno, T he Nash, listopad 2007. godine

Lawrence Barber, »Pop«, u dobi od 61 godine

Lawrcncc Barber, »Pop's u dobi od 29 t>odiiu, s. bukom I Ikn» ujakom Billom i Toddovom m amom K.iv. godine

Cassie, Todd, Colby, Šonja i Coiron prigodom proslave Toddovog 40. rođendana, s kauboiskom tomom, kolovoz 2008.

LSPOVJJ

zažarili su ravnicu, pružajući poljima k uku ruza toplinu golemog staklenika. Nebo nad Imperialom gotovo je svakoga dana bilo modro, a zrak je bio p rep u n komaraca koji su zujali na suncu i cvrčaka koji su cvrčali na svjerlosti zvijezda. Sredinom srpnja odvezao sa m se u Greeley u Coloradu na sastanak crkvenog okruga. O ko 150 pastora, njihovih .supruga i izaslanika iz N ebraske i Colorada sastalo sc u crkvi pastora Stevea W ilso n a - koju sam posjetio u ožujku dok je Šonja ostala k o d Harrisovih, njegujući Coltona kad P r v i

t j e d n i

s r p n j a

smo svi mislili da boluje od želučane viroze. Rimokatolici prakticiraju ispovijed kao sakram ent pa svećeniku povjeravaju svoje grijehe i manjkavosti. Protestanti ta k o đ e r prakticiraju ispovijed, iako nešto manje službeno, jer se Bogu često povjeravaju bez p o ­ srednika. Ali, n a k o n što mi je Colton otkrio da su se moje bijesne m olitve uzdigle sve do raja - i izazvale jednako izravan odgovor - osjećao sam da se m oram dodatno ispovjediti. Nije mi bilo d ra g o jer sam bio toliko ljut na Boga. Dok sam ja bio silno uzrujan, dok sam gorio u praved­ ničkom gnjevu jer m i namjerava uzeti dijete, pogodite s kim je moje dijete bilo! Pogodite tko je, neviđen, volio moje dijete! O sjećao sam da kao pastor m oram odgova­ rati drugim p a sto rim a zbog svoje manjkave vjere. Stoga sam rijekom sa sta n k a u Wesleyjanskoj crkvi u Greeleyju

upitao Phila Harrisa, našega okružnog nadzornika, može li odvojiti nekoliko m inuta za mene. Pristao je, a kad je taj trenutak došao, izašao sam pred svoje kolege u svetištu koje je za nedjeljnih jutara primalo oko tisuću ljudi u svojim klupama. N akon što sam prisutne kratko obavijestio o C oltonovu zdravlju, zahvalio sam svima jer su molili za našu obitelj. A tada sam počeo svoju ispovijed. »Većina vas zna da sam, prije no što se dogodilo sve to s Col tonom, slomio nogu, da sam se podvrgnuo operaciji bubrežnog kamenca i potom masrektomiji. G od in a mi je bila toliko teška da su me ljudi počeli zvati Pastor Job.« Crkvom je odjeknuo tih smijeh. »Ali nišra od toga nije me boljelo kao što me je boljelo gledati što je Colton prolazio, i tada sam se doista nalju­ tio na Boga«, nastavio sam. »Muškarac sam. Muškarci poduzimaju nešto. A ja sam osjećao da m ogu samo vikati na Boga.« Kratko sam opisao svoj stav u onoj bolničkoj sobici, dok sam urlao na Boga, optuživao ga za Coltonovo sranje, jadikovao kako postupa sa svojim pastorom, kao da sam trebao biti pošteđen nevolja jer obavljam »njegov« posao. Možete ii vjerovati da je Bog u tom trenutku, dok sam bio toliko očajan i užasnut, odlučio uslišati tu molitvu?« upitao sam. »Možete li vjerovati da sam ja mogao moliti takvu molitvu, a Bog je ipak odgovorio ‘da ?« Što sam naučio? To me je podsjetilo da pred Bogom m ogu biti iskren, rekao sam svojim kolegama pastorima. Naučio sam da ne m oram moliti crkvenu, vjerničku molitvu da bi je se čulo u raju. »I vi biste mogli reći Bogu što mislite«, rekao sam. »On to ionako već zna.«

I, najvažnije od svega, naučio sam da me se Čuje. Sve nas se čuje. Kršćanin sam od djetinjstva i pastor pola svojega života pa sam i prije vjerovao u to. Ali tada sam t° Znao. Kako? D ok su sestre odvozile mojega sina koji je vikao: »Tata, tata, ne daj im da me odvedu!«... dok sam se ljutio na Boga jer nisam mogao otići k svojemu s,nu, zagrliti ga i utješiti. Božji je sin držao mojega sina na krilu.

iy e t>

sunčanog dana u kolovo­ zu četverogodišnji Colton skočio je na suvozačko sje­ dalo mojega crvenog kamioneta pa smo zajedno otišli u Benkclman. M orao sam otići onam o kako bih dao ponudu za jedan posao i odlučio sam povesti Coltona. Njega nije osobito zanim ala ugradnja velikih garažnih vrata. Ali volio se voziti u mojemu malom Chevvju dizelašu jer mu je sjedalica bila visoko pa je mogao vidjeti sve, za razliku od Expeditiona u kojemu mu je vidik sa | k d n o

g a

ž a r k o g

,

stražnjeg sjedala bio ograničen. Benkelman je mali zemljoradnički gradić šezdeset kilometra južno od Imperiala. LJtemeljen je 1887. godine i na rubovima pom alo propada kao i mnoge druge zajed­ nice u ruralnom dijelu Nebraske, jer se broj stanovnika smanjuje pod utjecajem tehnologije koja proždire radna mjesta u poljoprivredi pa se ljudi u potrazi za poslom sele u veće gradove. Prošao sam pokraj poznate tvornice gnojiva i plantaže za uzgoj krumpira istočno od Imperiala, a rada skrenuo na jug, prema jezeru Enders. Vozili smo se pokraj igrališta za golf, na kojemu rastu cedrovi i koje nam se prostiralo s lijeve strane, a tada smo prošli preko betonske brane i s desne strane zablistalo je jezero. Colton je gledao kako gliser u svojemu zapjenjenom tragu vuče skijaša. Prešavši branu, spustili smo se u nizinu i izašli na dvotračnu autocestu koja vodi ravno prema jugu. Tada su sc oko nas prostrla jutra njiva, stabljike kukuruza visoke

gotovo dva metra, svijetlozelene na pozadini neba, a asfalt je sjekao kroz njih popur oštrice. Col ton je o djednom progovorio. »Tata, imao si djeda kojega si zvao Pop, zar ne?« »Da, doista jesam«, rekao sam. »Čiji je on bio tata - tvoje m am e ili tate?« »Pop je bio tata moje mam e. U m ro je kad sam bio m alo stariji od tebe.« Colton se nasmiješio. »On je stvarno dobar.« Gotovo sam sišao s ceste n kukuruz. Krajnje je ne­ obično kad vaš sin u sadašnjem vremenu progovori o nekome tko je um ro četvrt stoljeća prije njegova rođenja. Ali, p otrudio sam se zadržati probranost. »Dakle, vidio si djeda?« upitao sam. »Da, u raju sam bio s njim. O n ti je bio jako drag, ha, tata?« Uspio sam sam o reći: »Da, je.« Vrtjelo mi se 11 glavi. C olton je upravo bio načeo posve novu temu: preminule ljude i susret s njima u raju. Suludo je da se, uza sve raz­ govore o Isusu, an đelim a i konjima, nisam sjetio pitati ga je li sreo ikoga od onih koje bih ja mogao poznavati. Ali, zašto bih ga to pitao. O d njegova rođenja nismo izgubili ni jednog člana obitelji ni prijatelja; koga bi tada ondje mogao sresti? I sada ovo. U m ah n ito m razmišljanju vozio sam još petnaestak kilom etara prema Benkelmanu. Uskoro su polja kukuruza počeli presijecati pravilni kvadrati smeđeg strništa, žitnih polja nakon žetve. Nisam želio počiniti pogrešku koju sam već počinio kad sam m u sugerirao zamisli - primjerice, da ljudi moraju umrijeti kako bi stigli u raj. Nisam želio da mi jednostavno vraća informacije kako bi mi ugodio. Želio sam doznati istinu.

S lijeve strane, oko četiri stotine metara od ceste, bijeli crkveni toranj uzdizao se naizgled iz polja kukuruza. Luteranska crkva svetog Pavla, izgrađena 1918. godine. Pitao sam se što bi ljudi iz te prastare lokalne crkve mislili o onom e što je govorio naš sin. Kad smo napokon ušli u okrug Dundy, bio sam spre­ m an početi postavljati otvorena pitanja. »Hej, Colton«, rekao sam. O krenuo se od prozora kroz koji je prom atrao seljake kako hodaju m edu redovima kukuruza. »Što?« »Colton, kako je djed izgledao?« Colton se široko nasmiješio. »O, tata, ima jako velika krila!« Ponovno u sadašnjem vremenu. To je bilo čudno. Colton je nastavio. »Moja krila su bila jako mala, ali djedova su bila velika!« »Kako mu je izgledala odjeća?« »Imao je bijelo na sebi, ali ovdje plavo«, rekao je i ponovio pokret stole. Skrenuo sam kako bih izbjegao ljestve koje je netko izbacio na cestu i potom se vratio na sredinu trake. »I bio si s djedom?« Colton je kim nu o, a oči su mu zablistale. »Dok sam bio mali«, rekao sam, »sjajno sam se za­ bavljao s njim.« Nisam mu rekao zašto sam m nogo vremena provodio s njim i s bakom Ellen na njihovoj farmi u Ulyssesu u Kansasu. Žalosna istina bila je da je moj tata, kemičar zaposlen u tvrtki Kerr-M cGee Petroleum, bolovao od hipolarnog poremećaja. Kad bi m u se stanje prilično pogoršalo, moja m am a Kay, učiteljica u osnovnoj školi, morala ga je smjestiti u bolnicu. Tada bi me poslala

djedu kako bi me zaštitila od toga. Nisam znao da me je »otpremala« - znao sam samo da sam volio lutati far­ m om , naganjali piliće i loviti zečeve. »M nogo sam vremena provodio kod djeda na selu«, rekao sam Coltonu. »Vozio sam se s njim na kombajnu i na traktoru. Imao je psa s kojim smo odlazili u lov na zečeve.« C olton je ponovno kim mio: »l)a, znam! Djed mi je rekao.« N isam znao što bih na to rekao pa sam nastavio: '•Psu je bilo ime C harlie Brown, a jedno oko m u je bilo plavo, a d rugo smeđe.« »Fora!« rekao je Colton, »Možemo mi nabaviti takvog psa?« N asm ijao sam se. »Vidjet ćemo.« Moj djed Lawrence Barber bio je zemljoradnik i jedan od onih ljudi koji su poznavali sve i kojega su svi smatrali prijateljem. D ane je najčešće započinjao prije zore, kad bi krenuo sa svoje farme u Ulyssesu u lokalnu pekarnicu na čavrljanje. Bio je krupan čovjek; igrao je braniča u vrijeme prije dodavanja. Njegova supruga, moja baka Lllen (ona koja je poslala novac kako bi pomogla platiti Coltonove bolničke račune), govorila je kako su potrebna četiri ili pet napadača da sruše Lawrem ea Barbera. Djed je u crkvu odlazio tek povremeno. Bio je zatvoren u pogledu duhovnih pitanja, kao i većina muškaraca. Bilo mi je oko šest godina kad je u m ro nakon što je jedne večeri sletio s ceste. Njegov automobil. C row n Victoria, udario je u električni stup i prepolovio ga. Gornji dio stupa pao je na djedov autom obil i zgnječio mu krov, ali je »zamah« autom obila odnio djeda još osam stotina m etara u polje. Obližnje tovilište, u smjeru iz kojega je djed došao, ostalo je bez električne energije, pa je jedan

radnik pošao istražiti što se dogodilo. Djed je navodno bio živ i disao je neposredno nakon nesreće jer ga je spa­ silac pronašao ispruženog preko suvozačkog sjedala, u pokušaju da dohvati kvaku kako bi izašao iz automobila. Ali, kad ga je hitna pomoć dovezla u bolnicu, liječnici su ga proglasili mrtvim. Bila mu je samo šezdeset i jedna godina. Sjećam se kako sam na pogrebu vidio bol svoje maj­ ke, ali njezinoj tuzi tu nije bio kraj. Kad sam bio nešto stariji, znao sam je zateći u molitvi i vidjeti kako joj se suze polako slijevaju niz obraze. Kad bih je upitao što se dogodilo, rekla bi mi: »Zabrinjava me jeli djed otišao u raj.« Tek smo mnogo kasnije, 2 006 . godine, od moje tete Connie doznali za posebnu službu kojoj je djed prisu­ stvovao samo dva dana prije smrti —službu koja je možda skrivala odgovore o vječnoj sudbini mojega djeda. Bilo je to 13- srpnja 1975. godine u Johnsonu u Kansasu. Mama i teta Connie imale su ujaka Huberia Caldvvella. Ujak Hubert mi je bio drag. Ne sam o što je bio skroman seoski propovjednik, nego je i volio razgovarati te je s njim bilo lako upustiti se u razgovor. (Meni se sviđao i zato jer je bio nizak, niži od mene. Sugovornika toliko rijetko gledam odozgo da je ta mogućnost za mene poput povlastice.) Ujak Herbert pozvao je djeda, Connie i mnoge druge na službe poticanja vjere koje je vodio u svojoj maloj seo­ skoj crkvi. Za propovjedaonicom crkve Boga apostolske vjere Hubert je svoju poruku završio pitanjem želi li tko predati svoj život Kristu. Vidio je kako je djed podignuo ruku. Ali, ta priča nekako nije stigla do moje majke, koja se sljedećih dvadeset i osam godina s vremena na vrijeme zabrinjavala zbog toga.

K ad smo se vratili kući iz Benkelmana, nazvao sam m a m u i rekao joj što je Colton rekao. To je bilo u četvrtak. N jezin autom obil sljedećeg je jutra ušao u naše dvorište; došla je iz Ulyssesa kako bi ćula što njezin u n u k ima reći 0 njezinu ocu. Iznenadilo nas je koliko je brzo došla. »Ajme, o d m ah je krenula ovamo!« rekla je Šonja. Šonja i ja smo za večerom slušali kako Colton govori baki o Isusu, o njegovu konju duginih boja i o druženju s djedom . M a m u je najviše iznenadio način na koji je C o lto n pripovijedao tu priču: djed je prepoznao svojega p ra u n u k a iako je C olton rođen desetljećima nakon nje­ gove smrti. To ju je potaknulo pitati se znaju li naši preci Što se dogada na Zemlji. Ili ćem o u raju poznavati svoje voljene - pa čak i one koje za života nismo upoznali — na zagrobni način spoznavanja koji nam na Zemlji nije dostupan? T ada je m am a Col ton u postavila čudno pitanje: »Je li Isus rekao što o tome kako je tvoj rata postao pastor?« D o k sam se pitao zašto bi nešto poput mojega poziva uopće bilo tem om tog razgovora, ( lolton me je iznenadio gorljivim kim anjem . »O, da! Isus je rekao da je došao k tati i rekao m u da želi da on bude pastor, a tata je rekao

da i Isus je bio jako sretan.« Z am alo sam pao sa stolca. To je bilo točno i živo se sjećam večeri kad se to dogodilo. Bilo mi je trinaest godina 1 bio sam u ljetnom kam pu za mlade na Sveučilištu John B row n u Siloam Springsu u Arkansasu. N a jednom od večernjih sastanaka velečasni Orville Butcher rekao je kak o Bog zove ljude u svoju službu te uz njihovu pomoć obavlja svoj posao širom svijeta. Pastor Butcher bio je nizak, ćelav, živahan propovjed­ n ik — energičan i zanimljiv, a ne dosadan i suhoparan, što djeca katkad očekuju od starijeg pastora. Te je večeri

pred skupinu od 150 tinejdžera posravio izazov: »Neke od vas, koji ste večeras ovdje, Bog bi mogao uzeti za pastore i misionare.« Sjećanje na taj trenutak mojega života jedno je od onih kristalno jasnih sjećanja, čistih i nedvojbenih, poput tre­ nutka kad završite srednju školu ili vam se rodi prvo dijete. Sjećam se kako je gomila djece nestala u daljini, a glas velečasnoga povukao se u pozadinu. Osjetio sam pritisak u srcu, gotovo šapat: To si ti, Todd. To želim od tebe. Nisam nimalo sumnjao da sam upravo čuo Božje riječi. Odlučio sam poslušati ga. Ponovno sam se usredotočio na pastorov govor upravo u trenutku da čujem kako govori ako se ikome od nas Bog te večeri obratio, ako je itko odlučio služiti mu u crkvi, trebamo to reći nckome kad se vratimo kući kako bi barem jedna osoba znala. Stoga sam po povratku iz kampa otišao u kuhinju. »Mama«, rekao sam, »kad odrastem, bit ću pastor.« Nakon toga dana prije m nogo godina mama i ja smo se nekoliko puta prisjetili tog razgovora. Ali, Coltonu nikada nismo rekli za to.

DVIje S 5 S T R Č

D o k

s u

z e l e n i

ljetni dani uzmicali pred

vatrenim bojama jeseni, s vremena na vrijeme s Coltonom smo razgovarali o raju. Ali, jedna je tema postala redovita: kad je Colton vidio Isusa u raju, kako je I s us izgledao? I a je tema bila učestala jer sam kao pastor mnogo vreme­ na provodio u bolnicama, u kršćanskim knjižarama i u drugim crkvama —na mjestima na kojima je mnogo crteža i slika Krista. Šonja i djeca često idu sa mnom, pa je to postalo svojevrsna igra. K.ul bismo naišli na Isusovu sliku, upitali bismo Coltona: »Što kažeš na ovu? Izgleda li Isus tako?« Colton je svaki put kratko promotrio sliku, a tada odm ahnuo glavicom. »Ne, kosa nije takva«, rekao bi. Ili: »Nije tako obučen.« U sljedeće tri godine to se dogodilo desetke puta. Bez obzira na to je li posrijedi bio plakat u učionici za vjeronauk, Kristov lik na koricama knjige ili reprodukcija djela kakvog starog majstora na zidu staračkog doma, Coltonova reakcija je uvijek bila ista: bio je premlad da bi jasno rekao što nije u redu sa slikom; samo je znao da nije vjeran prikaz. Jedne večeri u listopadu sjedio sam za kuhinjskim stolom i radio na propovijedi. Šonja je bila u kutu dnevne sobe, radila je na poslovnim knjigama, knjižila radne naloge i računala dugovanja. Cassie se pokraj njezinih

nogu igrala s Barbie lutkama. Čuo sam Coltonove korake u hodniku i tada opazio kako se pojavio iza kauča, gdje je tada stao točno ispred Šonje. »Mama, imam dvije sestre«, rekao je. O dložio sam olovku. Šonja nije. O n a je nastavila raditi. Colton je ponovio. »Mama, imam dvije sestre.« Šonja je podignula pogled s papira i lagano o d m a h ­ nula glavom. »Ne, imaš sestru Cassie, i... misliš li na sestričnu Traci?« »Ne.« Colton je uvjereno odrezao tu riječ. »Imam dvije sestre. Jedno dijete je um rlo u tvojem trbuhu.« U tom je trenutku u kući obitelji Burpo vrijeme stalo, a Šonja je razrogačila oči. Samo nekoliko sekundi prije Colton je bezuspješno pokušavao privući m am inu pozornost. A tada je, kao što sam vidio čak od kuhinjskog stola, imao njezinu nepodijeljenu pozornost. »Tko ti je rekao da mi je dijete umrlo u trbuhu?« ozbiljno je upitala Šonja. »Ona, m am a. O n a mi je rekla da je umrla u tvojem trbuhu.« Colton se tada okrenuo i krenuo. Rekao je što je imao i bio je spreman poći dalje. Ali, nakon bombe koju je upravo bio ispustio, Šonja je tek započela. Prije no što je naš sin stigao nestati iza kauča, Sonjin je glas odjeknuo krajnje ozbiljan. »Colton lodd Burpo, smjesta se vrati ovamo!« Colton se okrenuo i vidio da ga gledam. Izraz njegova lica pitao je: Sto sam učinio? Z nao sam kako se moja supruga zacijelo osjećala. Gubitak toga djeteta bio je najbolniji dogadaj u njezinu životu. Objasnili smo to Cassie; ona je bila starija. Ali, Coltonu nismo rekli jer smo smatrali da ta tema nadmašuje m entalnu sposobnost četverogodišnjaka. Sjedeći za

stolom, u tišini sam promatrao kako se emocije kovitlaju na Sonjinu licu. Colton je pomalo plaho obišao kauč i ponovno se suočio s m am om , taj put m nogo opreznije. »U redu je, mama«, rekao je. »Ona je dobro. Bog ju je posvojio.« Šonja je kliznula s kauča i kleknula pred Coltona kako bi ga mogla pogledati u oči. »Ne želiš li reći da ju je Isus posvojio?« upitala je. »Ne, mam a. Njegov tara ju je posvojio!« Šonja se okrenula i pogledala me. Kasnije mi je rekla kako je u tom trenutku nastojala ostati mirna, ali su je emocije preplavile. Naše dijete... bilo je - jest! —djevojčica, pomislila je. Šonja se usredotočila na Coltona, a ja sam čuo koliko se trudila smiriti glas. »Pa, kako je izgledala?« »Slično kao Cassie«, rekao je Colton. »Samo je manja i ima tam nu kosu.« Sonjinu tam n u kosu. Gledao sam mješavinu boli i radosti na licu svoje supruge. Cassie i Colton imaju moju plavu kosu. Jednom mi se čak u šali požalila: »Ja tu djecu nosim devet mjeseci i tada oboje izađu slični tebi!« A to je dijete nalikovalo njoj. Kći. Vidio sam kako je u očima moje supruge zablistao prvi nagovještaj suza. Tada je Colton nastavio bez pitanja. »U raju je ta curica dotrčala k meni i samo me grlila«, rekao je tonom koji je jasno otkrivao da mu se sve to grljenje s curicom nije svidjelo. »Možda je samo bila sretna jer je vidjela da je ondje netko iz njezine obitelji«, rekla je Šonja. »Djevojčice se grle. Kad smo sretne, mi grlimo.« Colton se nije doimao uvjerenim.

Sonjine su oci bljesnule kad je pitala: »Kako joj je bilo ime? Kako je bilo ime roj djevojčici?« Doimalo se da je Colton na trenutak posve zaboravio neugodan zagrljaj. »Nema imena. Niste joj dali ime.«

Kako je to znao? »U pravu si, Colton«, rekla je Šonja. »Nismo znali čak ni da je djevojčica.« Tada je Colton rekao nešto što mi i dalje odzvanja u ušima: »Da, rekla je kako jedva čeka da ti i tata dođete u raj.« Sjedeći za kuhinjskim stolom, vidio sam da Šonja jedva zadržava pribranost. Poljubila je Coltona i rekla mu neka se ide igrati. Kad je izašao iz sobe, suze su joj se slile niz obraze. »Naše dijete je dobro«, šapnula je. »Naše dijete je dobro.« log je trenutka počela zacjeljivati rana jednoga od najbolnijih događaja u našemu životu, gubitka djeteta koje smo silno željeli. Za mene je gubitak tog djeteta bio strašan udarac. Ali, Šonja mi je rekla da taj spontani pobačaj nije samo ispunio srce tugom, nego ga je doživjela i kao osobni neuspjeh. »Činiš sve što je potrebno, pravilno se hraniš i moliš za djetetovo zdravlje, ali to majušno dijete ipak umre u tebi«, jednom mi je rekla. »Osjećam se krivom. Znam da nisam kriva za to, ali ipak se osjećam krivom.« Željeli smo vjerovati da je naše nerođeno dijete otišlo u raj. lako Biblija o tome ne govori mnogo, povjerovali smo da je tako. Ali, tada smo imali svjedoka: kći, koju nismo upoznali, nestrpljivo nas čeka u vječnosti. l ađa smo se Šonja i ja počeli šaliti o tome tko će prvi stići u raj. Nekoliko je razloga zbog kojih me je ona oduvijek željela nadživjeti. Prije svega, pastorova supruga mora trpjeti to

što je se u propovjedi često koristi kao primjer. Uvijek mi je govorila kako će, ako ja um rem prvi, napokon moći svima u crkvi reći sve svoje priče o meni. Ali, tada je Šonja imala razlog željeti prva stići u raj. D ok je bila trudn a s djetetom koje smo izgubili, izabrali smo m uško ime —Colton — ali se nismo mogli složiti u pogledu imena za djevojčicu. Meni se sviđalo ime Kelsev, a njoj se sviđalo ime C'aitlin, i ni jedno od nas nije željelo popustiti. Ali, sada kad znam o da naša djevojčica još nema ime, neprestano govorimo jedno drugom : »Ja ću prvi stići u raj i dati joj ime!«

B>OŽ,JA P R Jje .S T O L N A DVORANA J e d n e

v e č e r i

nešto prije Božića 2003. godine

išao sam za C oltonom u njegovu sobu u vrijeme odlaska na spavanje. Prema našoj uobičajenoj rutini, izabrao je biblijsku priču koju ću mu čitati. Te večeri bila je to priča

Mudri kralj i dijete. Priča je utemeljena na priči iz Prve knjige o Kraljevima, u kojoj dvije žene žive zajedno i svaka ima malog sina. U noći jedno dijete umre. Majka preminulog dječaka u dubokoj tuzi pokuša prisvojiti drugog dječaka. Prava majka živog dječaka pokuša oža­ lošćenu majku uvjeriti u istinu, ali je ne može nagovoriti da ostavi preživjelo dijete. U očajničkom pokušaju da dobije svoje dijete, majka živog dječaka predloži da kralj Salomon, naširoko poznat po svojoj mudrosti, presudi te ustanovi tko je prava majka živom djetetu. Kralj Salomon u toj biblijskoj priči iznađe način da dozna što je u srcu jedne i druge žene. »Prepolovite dijete!« zapovijedi kralj. »Jednu polovicu dajte jednoj, a drugu drugoj.« Ožalošćena majka pristane na to rješenje, ali prava majka otkrije svoju ljubav viknuvši: »Ne! Dajte njoj dijete!« I tako je mudri kralj ustanovio koja je majka govorila istinu pa odatle potječe izraz »Salomonovo rješenje«. Kad sam pročitao priču, Colton i ja vodili smo svoju uobičajenu dobronamjernu svađu o ponovnom čitanju (i još jednom, i još jednom). Taj put sam ja pobijedio. Kad

smo kleknuli na pod kako bismo se pomolili, odložio sam knjigu na tepih, a ona se otvorila na ilustraciji koja je prikazivala kralja Salomona na njegovu prijestolju. Sinulo mi je da se u Bibliji na nekoliko mjesta spominje Božje prijestolje. Primjerice, autor Poslanice Hebrejima vjernike potiče: »Pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju m ilosti1« te kaže da Isus, obavivši svoj posao na Zemlji, »sjedi s desnu Božjeg prijestolja2«. 1 tu jc ona veličanstvena glava u O tkrivenju koja opisuje Božje prijestolje:

I opazih kako Sveti grad

novi Jeruzalem — silazi od

B oga s neba, oprem ljen poput zaru čn ice koja je nakićcna za svoga m uža. Tada ću li jak glas šio dolazi od prijestolja kako viče: »Evo stana Božjeg m edu ljudima! O n će stanovati s njim a: on i ć e biti njegov narod, i on sam , B og bit će s njim a. O n ć e otrti svaku suzu s njihovih očiju. Sm rti više n eće biti; više neće biti ni tu ge, ni jauka, ni b oli, jer stari .svijet prođe.« Tada onaj koji sjedi na prijestolju reče: »Evo sve č in im novo«... H ram a ne vidjeh u njem u. N jegov hram , naim e, jest G osp od in , B og, Svem ogući, i Janje. C¡radu ne treba S u n ce ni M jesec da svijetle u njemu jer ga je rasvijerlio sjaj Božji, a Janje m u je svjetiljka*.

»Hej, Colton«, rekao sam kleknuvši pokraj njega, »jesi li u raju vidio Božje prijestolje?« Colton me je upitno pogledao. »Tata, što je prije­ stolje?« Uzeo sam knjigu s biblijskim pričama i pokazao sliku Salomona na njegovu prijestolju. »Prijestolje je kao kraljev stolac. To je stolac na kojemu smije sjediti samo kralj.« »O, da! To sam vidio više puta!« rekao je Colton.

Srce mi je počelo brže kucati. H oću li doista provi­ riti u rajsku prijestolnu dvoranu? »Pa, kako je izgledalo Božje prijestolje?« »Veliko je, tata ... jako, jako veliko jer je Bog najveći koji postoji. 1 on nas stvarno, stvarno voli, tata. N e možeš vjeroooovati koliko nas voli!« Kad je to rekao, opazio sam kontrast: Colton, mali dječačić, govorio je o iznimnoj veličini - a, u sljedećem je dahu govorio o Ijubavi. Prije svega. Božja veličina očito ga nije uplašila, ali mi je bilo zanimljivo i to što mi je Colton žarko želio reći kako je Bog izgledao, ali mi je i jednako žarko želio reći što je Bog osjećao prema nama. »I znaš da Isus sjedi o d m ah kraj Boga?« uzbuđeno je nastavio. »Isusov stolac je o dm ah kraj stolca njegovog tate!« To me je zaprepastilo. Četverogodišnjak to nikako nije mogao znati. Bio je to još jedan od onih trenutaka kad sam pomislio: Morao je to vidjeti. Bio sam prilično uvjeren da do tada nije ni čuo za Po­ slanicu Hebrejima, ali, postojao je način da provjerim. »Colton, s koje strane Božjeg prijestolja je Isus sjedio?« upitao sam. Colton se popeo na krevet i kleknuo okrenuvši se prema meni. »Pa, ajmo se igrati da si ti Božje prijestolje. O nda je Isus sjedio tamo«, rekao je i pokazao moju desnu stranu. U

mislima mi je bljesnuo redak iz Poslanice Hebrejima:

»Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sram otu te otada sjedi s desnu Božjeg prijestolja4.« Ajme. Bio je to jedan od rijetkih trenutaka u kojima sam Coltonovo sjećanje provjerio prema onom e što piše u Bibliji i prošao je kao od šale. Ali, tada sam im ao još

jedno pitanje, na koje sam nisam znao odgovor, barem ne biblijski. »A tko sjedi s druge strane prijestolja?« pitao sam. »O, to je lako, tata. Anđeo Gabriel. O n je stvarno dobar.«

Gabriel. Toje logično. Sjetio sam se priče o Ivanu Krs­ titelju i trenutka kad je anđeo došao navijestiti rođenje Ivana Krstitelja. A li m u an đeo reče: »N e boj se, /a lia r ija , jer je uslišana tvoja m olitva! Tvoja će ti žena Hli/.abeta roditi sina kom u ćeš nadjenuti im e lv.ui. Imat ćeš radost i veselje, i m n oge će obradovati njegovo rođenje. D ak ako, bit će velik pred G osp od in om ...« Tada Zaharija reće anđelu: - l ’o čem u ću ja to s p o ­ znati? Ja sam star, a žena mi je u p oodm akloj dobi.« A n đ e o mu odgovori: »Ja sam (iab riel, koji stojim pred B ogom , i poslan sam da '

lobom govorim i da ri

donesem ovu radosnu vijest.s -<

»Ja stojim pred Bogom«, rekao je Ciabriel Zahariji. A moj sinčić je meni dvije tisuće godina poslije rekao isto. I tako sam provirio u Božju prijestolnu dvoranu, ali mi je Coltonov opis ostavio pitanje: Ako je Bog O tac sjedio na svojemu prijestolju, Isus s njegove desne, a Gabriel s lijeve strane, gdje je bio C'olton? Colton se već bio uvukao pod pokrivač, a njegova se plavokosa glavica smjestila na jastučnici s likom SpiderM ana. »Gdje si ti sjedio, C'olton?« upitao sam. »Donijeli su mali stolac za mene«, rekao je s osmije­ hom. »Ja sam sjedio pokraj Boga D uha Svetog. Tata, jesi znao da su Bog tri osobe?« »Da, mislim da to znam«, rekao sam i nasmiješio se.

»Sjedio sam pokraj Boga Duha Svetoga jer sam molio za tebe. Tebi je trebao Duh Sveti pa sam molio za tebe.« To me je ostavilo bez daha. Coltonova tvrdnja da je u raju molio za mene podsjetila me je na Poslanicu Hebrejima u kojoj autor kaže: »Zato i mi, opkoljeni to­ likim oblakom svjedoka... trčimo na utakm ici koja nam je određena6!« »Kako Bog izgleda?« upitao sam. »Bog Duh Sveti?« Colton se namrštio. »Hmm, to je teško pitanje... nekako je plav.« Dok sam to pokušavao zamisliti, Colton je ponovno promijenio smjer. »Znaš, ondje sam sreo djeda.« »Sreo si djeda dok si sjedio pokraj Duha Svetoga?« Colton je energično kimnuo, smiješeći se očito ugod­ nom sjećanju. »Da. Djed je došao k meni i pitao me: ‘Je li Todd tvoj tata?’ Ja sam rekao: ‘Da’. A djed je rekao: ‘On je moj unuk .« Koliko sam puta, predvodeći pogrebe, čuo kako ožalošćeni govore uobičajene, dobronamjerne traže: »Pa, ona je sada na boljem mjestu«, »Znamo da nas gleda odozgo i smiješi se« ili »Vidjet ćete ga ponovno«. Dakako da sam u teoriji vjerovao u to, ali iskreno rečeno, nisam to mogao zamisliti. A nakon što je Colton progovorio o djedu i o svojoj sestri, počeo sam na drugačiji način razmišljati o raju. Raj nije samo mjesto kojemu su vrata optočena draguljim a, u kojemu teku blistave rijeke, a ulice su popločene zlatom, nego i mjesto radosti i zajed­ ništva, onih koji su s nama u vječnosti i onih koji su još na Zemlji, čiji se dolazak nestrpljivo iščekuje. Mjesto na kojemu ću jednoga dana šetati i razgovarati s djedom koji mi je mnogo značio, i s kćeri koju nisam upoznao. Svim sam srcem želio vjerovati. U tom su se trenutku pojedinosti našega razgovora u mojemu umu počele

gomilati kao hrpa fotografija - slika raja koje su se doimale nevjerojatno precizno s obzirom na opise koji su nam dostupni u Bibliji - zapravo, svima nama koji znamo čitati. Ali, te su pojedinosti bile nepoznate i većini odraslih, a kamoli djetetu Coltonove dobi. Priroda Svetog Trojstva, uloga Duha Svetoga, Isus s desne strane Bogu. Vjerovao sam. Ali, kako sam mogao biti siguran? Poravnao sam Coltonov pokrivač preko njegovih prsa i ušuskao ga čvrsto, kako je volio - i tada sam ga prvi put otkako je progovorio o raju pokušao navesti na pogrešku. »Sjećam se kako si rekao da si bio s djedom«, rekao sam. »Pa, što ste radili kad se smračilo i kad ste ti i djed došli kući?« Colton se odjednom uozbiljio i prekorio me. »Tata, u raju nema mraka! Tko ti je to rekao?« Ostao sam pri svojem. »Kako to misliš, nema mra­ ka?« »Bog i Isus daju svjetlo raju. lam o nikada nije mrak. Uvijek je svjetlo.« šala je bila na moj račun. Colton ne samo što nije nasjeo na podvalu o »smraćivanju u raju«, nego mi je i znao reći zašto ondje ne pada mrak: »(¡radu ne treba Sunce ni Mjesec da svijetle u njemu jer ga je rasvijetlio

IS U s S J A K O V O L I

P o tk ra j 2 0 0 3 . • početkom 2004. godine Colton je bio usredotočen na odredene stvari. O smrti i um iranju govorio je vrlo čudno - doista čudno - za dijete svoje dobi. Ujedno je i više govorio o tome kako je u raju. Te su pojedinosti pristizale u nastavcima, za večerom, dok je bio sa Šonjom ili sa mnom u gradu i u životu općenito. Rekao je da je vidio vrata raja: »Bila su zlatna i na njima su bili biseri.« Sam rajski grad bio je od nečega sjajnog, »kao zlato iJi srebro«. Cvijeće i drveće u raju bilo je »lijepo« i bilo je svakojakih životinja. No, koju god bi novu pojedinost otkrio, jedna je tema bila neizostavna: neprestano je govorio o tome koliko Isus voli djecu. Doista: neprestano. Ujutro bi se probudio i rekao mi: »Hej, tata, Isus mi je rekao neka ti kažem da On jako voli djecu.« Za večerom bi rekao: »Sjeti se, Isus jako voli djecu.« Kad sam mu prije spavanja pom agao prati zube, rekao bi, nerazgovijetno kroz usta puna pjene od paste: »Hej, tara, nemoj zaboraviti, Isus je rekao da jako, jako voli djecu!« Šonja je doživljavala isto. Tada je počela raditi skra­ ćeno radno vrijeme, a onih dana kad je bila kod kuće s Coltonom, on je neprestano cvrkutao o tome koliko Isus voli djecu. Nakon nekog vremena više i nije bilo

važno koju smo biblijsku priču navečer čitali našemu malom propovjedniku, iz Starog zavjeta. Novog zavjeta, o Mojsiju, Noi ili o kralju Salomonu, Colton je svaku večer završavao istom porukom: »Isus voli djecu!« Naposljetku sam mu morao reći: »Colton, shvatili smo. Možeš prestati. Kad stignem u raj, bit ćeš oslobođen te dužnosti. Reći ću Isusu da si obavio svoj posao.« Iako nam je možda dojadilo Coltonovo neprestano prenošenje poruke o Isusovoj Ijubavi prema djeci, to je ipak promijenilo način na koji smo pristupali radu s djecom u našoj crkvi. Šonja je uvijek bila rastrgana između pjeva­ nja u crkvenom zboru tijekom nedjeljne jutarnje službe i poučavanja vjeronauka nedjeljom na katu niže. Premda je znala da statistički podaci govore kal«) većina vjernika svoju vjeru u Krista potvrdi u mladoj dobi, Coltonovo gorljivo isticanje Kristove Ijubavi prema djeci dalo joj je novu energiju za poučavanje naše djece vjeri. I ja sam počeo odvažnije tražit i od članova naše crkve da sudjeluju u poučavanju djece vjeri, l ijekom godina morao sam se boriti kako bih ljude potaknuo da se prijave za poučavanje vjeronauka. Oni mi se verbalno ograđivali govoreći: »Ja sam svoju dužnost odradio prošle godine« ili »Prestar sam za to«. Ali tada sam, suočivši se s istim izgovorima, ljude počeo s ljubavlju podsjećati da je Isus djecu očito smatrao drago­ cjenom - te da bismo i mi trebali više vremena provoditi iskazujući ljubav prema djeci ako ih je Isus volio dovoljno da bi rekao kako moramo bili više nalik njima. EO Colton je u to vrijeme ujedno postao opsjednut dugama. Cesto je govorio o veličanstvenim bojama u raju, što je mene i Šonju podsjetilo na Otkrivenje, u kojemu je

apostol Ivan pisao upravo o dugi oko Božjeg prijestolja1, a raj je opisao kao sjajan zlatni grad: Zidine su sagrađene od jaspisa, a grad od čistoga zlata, kao čisto staklo. Temelji su gradskih zidina ukrašeni svakovrsnim dragim kamenjem. Prvi je temelj od jaspisa. drugi od safira, treći od kalcedona, četvrti od smaragda, peti od sardoniksa, šesti od sarda, sedmi od krizolifa, os/ni od beri Ja, deveri od topaza, deseti od krizoprasa, jedanaesti od hijacinta, dvanaesti od ametista2. Boje nekih od tih dragih kamena su nam poznate: tamnoljubičasta boja am etista, jarka zelena boja smaragda, prozirna zlatna topaza, neshvatljiva crna oniksa. Druge su manje poznate, krizolit, koji je svijetlo do maslinasto zelen, ili prozirno crveni hijacint. Beril nalazimo u mnogim bojama, od svijetle ružičaste do tamnozelene i morsko plave. Zbog toga nepoznatog dragog kamenja Ivanov je opis za nas toliko egzotičan da moramo proučiti te minerale kako bismo ustanovili o kojim je bojama govorio; odrasli teolozi žele biti precizni. Ali, kad bi dijete vidjelo te boje, moglo bi ih sažeti jednom jednostavnom riječju: duga. Stoga smo, kad se u proljeće 2004. godine nad Imperialom pojavila najljepša duga koju smo ikada vidjeli, pozvali Coltona van kako bi je pogledao. Šonja ju je prva vidjela. Bila je tek nekoliko tjedana trudna s djetetom koje smo tada nedvojbeno smatrali svojim četvrtim djetetom. Bio je topao, sunčan dan, a ona je pošla otvoriti ulazna vrata i pustiti svjež zrak u kuću. »Hej, dečki, dođite vidjeti nešto!« pozvala nas je. Kad sam, krenuvši iz kuhinje, prošao kroz blagovao­ nicu i došao do ulaznih vrata, zapanjio sam se opazivši

dugu toliko jarku, toliko živu da je izgledala kao da je slikar naslikao Savršenu dugu. Ili dijete koje je potpuno novim pastelima ilustriralo lekciju iz prirode i društva: dugine boje. Svaka je boja bila jasno odijeljena od susjedne, a cijeli je luk jarko sjao na savršeno modrom nebu. »Je li mi promaklo da je kišilo?« upitao sam Šonju. Ona se nasmijala. »M islim da nije kišilo.« Colton je bio u sobi za igru. »Hej, Colton«, pozvao sam ga. »Dođi nešto vidjeti.« Colton je izašao iz sobe i pridružio nam se na tri­ jemu. »Pogledaj dugu, Colton«, rekla je Šonja. »Na kraju je zacijelo veliki ćup zlata.« Colton je stisnuo oči i pogledao boje koje su se slile preko neba. »Fora«, rekao je gotovo ravnodušno, -»jučer sam molio za to.« la đ a se okrenuo na peti i vratio se igri. Šonja i ja smo se pogledali pitajući se: Što se upravo dogodilo? Nakon toga smo ponovno razgovarali o dječjim molitvama koje proizlaze iz čiste vjere. »Molite, i dat će vam se«, rekao je Isus. Tu je uputu smjestio u kontekst djeteta koje od oca traži blagoslov. »Ima li tko među vama da bi svome sinu, ako bi ga zamolio kruha, pružio kamen, ili, ako bi ga zamolio ribu, pružio mu zmiju? Dakle: ako vi, premda ste zli, možete davati djeci svojoj dobre darove, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole3?« Colton Burpo neko vrijeme nije bio vidio dugu pa je svojega nebeskog Oca zamolio da mu pošalje jednu. Dječja vjera. Šonja i ja pom islili smo kako od svojega sina možda možemo naučiti mnogo.

K M IR..A N je I ŽJVLjENje

P r o l j e ć e 2 0 0 4 . godine označilo je godišnjicu Coltonova boravka u bolnici. Te godine Veliki pecak bio je u travnju, a Coltonu će za samo mjesec dana biti pet godina. Uvijek sam volio Veliki perak jer sam održavao obiteljsku pričest. Nekoliko sati bih bio u crkvi, a obitelji bi dolazile na zajedničku pričest. To mi se sviđalo zbog nekoliko razloga. Prije svega, obitelji ma u našoj crkvi omogućavalo je provesti neko vrijeme zajedno tijekom Velikog tjedna. Meni je omogućavalo pitati obitelji o njihovim molitvenim potrebama te odmah moliti s ci­ jelom obitelji. Tog jutra morao sam nešto obaviti pa sam Cassie i Coltona smjestio u svoj crveni Chevy kamionet i odvezao se nekoliko ulica dalje, u grad. Colton je sjedio pokraj mene, i dalje toliko malen da mu je bila potrebna dječja sjedalica, a Cassie je sjedila pokraj prozora. Dok smo se vozili niz Broadway, glavnu ulicu u gradu, razmišljao sam o svojim obvezama za taj dan i o obiteljskoj pričesti. A tada sam shvatio da je vjerski blagdan i da sa sobom u kamionetu imam publiku koja je prisiljena slušati me. »Hej, Colton, danas je Veliki petak«, rekao sam. »Znaš li što je Veliki petak?« Cassie je počela skakati po sjedalu i mahati rukom poput revne učenice. »O, ja znam! Ja znam!« »Ja ne znam«, rekao je Colton.

Pogledao sam Cassie. »U redu, što je Veliki petak?« »To je dan kad je Isus umro na križu!« »Da, tako je, Cassie. Znaš li zašto je Isus umro na križu?« Tada je prestala skakutati i zamislila se. Budući da nije imala spreman odgovor, upitao sam: »Colton, znaš li ti zašto je Isus umro na križu?« Kimnuo je, što me je blago iznenadilo. »Dobro, zašto?« »Pa, Isus mi je rekao da je umro na križu tako da mi možemo doći vidjeti njegovog tatu. U mislima sam vidio kako I sus, držeći Coltona na krilu, zanemaruje sve sjemeništarske programe, odbacuje sve teološke rasprave, koje bi naslagane jedna na drugu činile visoke nebodere, te ozbiljne pojmove poput žrtve pom irnice i soteriologije svodi na nešto što dijete može shvatiti: »Morao sam umrijeti na križu kako bi ljudi na Zemlji mogli doći posjetili mojega tatu.« Coltonov odgovor na moje pitanje bio je najjedno­ stavnija i najdražesnija objava radosne vijesti koju sam u životu čuo. Ponovno sam se zamislio nad različitošću vjere odraslih i dječje vjere. Vozeći niz Broadway, zaključio sam da mi se Coltonov pristup više sviđa. Nekoliko minuta vozio sam u tišini. A tada sam se okrenuo prema njemu i nasmiješio. »Hej, želiš li propovijedati u nedjelju?«

Kasnije rog mjeseca Colton me je ponovno zgranuo. Taj put posrijedi je bilo pitanje života ili smrti. Šonja i ja imamo teoriju: od trenutka kad dijete pro­ hoda do otprilike prvog razreda osnovne škole jedan od

glavnih zadataka roditelja je održavati djecu na životu. Pazili da ne guraju vilice u utičnice. Da ne donose sušilo za kosu u kadu. Da ne stavljaju limenke soka u mikrovalnu pećnicu. S Cassie smo dobro obavili taj posao. Tada je imala sedam godina i u najvećoj je mjeri prestala bili opasnost za sebe i druge. Ali, Colton je bio druga priča. Koliko god je bio pametan u pogledu mnogočega drugog, jedno nikako nije mogao shvatiti: ako se ljud­ sko tijelo sretne s automobilom koji se kreće, dogodi se nešto loše. Iako je bio gotovo spreman za malu školu, još je bio prilično »kompaktan« dječačić, što je lijep način da kažem kako se ugledao u tatu pa je bio nizak za svoju dob. Bio je i zvrk pa je, čim bismo izašli iz prodavaonice, jurio prema automobilu. Plašili smo se da bi ga netko od vozača mogao pogaziti vozeći unatrag jer ga ne bi vidio. Barem jednom ili dva puta tjedno morali smo ga vući s rubnika ili vikati za njim: »Colton, stani!«, a potom ga sustizati i koriti: »Moraš nas čekati! Moraš držati mamu ili tatu za ruku!« Jednoga dana potkraj travnja Colton i ja svratili smo u Sweden Creme kako bismo nešto pojeli. Sweden Creme je obiteljska zalogajnica, naš odgovor na lance brze hrane koji nas zaobilaze jer je nas gradić premalen. Svaki gradić u Nebraski ima takvu zalogajnicu. M cCook ima M ac’s, a Benkelman ima D ub’s. U Holyokeu, malom gradiću tik preko državne granice Colorada, to je Dairy King. I svi poslužuju isto: hamburger s prilozima, pileće krokete i sladoled. loga dana kupio sam kornete od vanilije, jedan Coltonu i jedan sebi. Kad smo izašli, Colton je, dosljedan svojemu obrascu, sa svojom slasticom izjurio na parkiralište, koje je samo nekoliko desetaka metara od Broadwaya.

Pretrnuo sam i viknuo: »Colton, stani!« Naglo je zastao, a ja sam dotrčao do njega, vrlo vje­ rojatno crven u licu. »Sine, ne sm iješ to raditiU< rekao sam. »Koliko smo ti puta to rekli?« Tada sam opazio malu hrpicu krzna nasred Broadwaya. Iskoristivši trenutak koji sam procijenio kao poučan, pokazao sam u tom smjeru. »Vidiš ono?« Colton je liznuo sladoled i pogledom slijedio moj prst. »Ono je zeko koji je pokušao p r e t r č a t i preko ceste, ali nije uspio«, rekao sam. »To se mo/e dogoditi ako izjuriš, a vozač te ne vidi! Ne samo što m o ž e š nastradati, nego možeš i um rijeti!« Colton me je pogledao i nasmiješio se preko sladoleda. »O , dobro!« rekao je. »To znači da se vračam u raj!« Jednostavno sam pognuo glavu i odm ahnuo, očajan. Kako strahom urazum iti dijete koje se ne plaši smrti? Naposljetku sam čučnuo na jedno koljeno i pogledao svojega dječačića. »Ne shvaćaš me«, rekao sam. »Ovaj put ja prvi idem u raj. Ja sam tata, a ti si dijete. Roditelji idu prvi!«

PRVA O SO B A 6eš> H^Ler>ATI BIT K

ć

e

O

)

U .

is ^ s

rog ljeta prošao je bez novih Coltonovih otkrivenja, iako smo na ljetovanju igrali igru »Kako Isus izgleda?« pri čem u je Colton pokazivao podignuti ili spušteni palac za svaku sliku koju smo vidjeli. Došlo je do toga da smo Šonja i ja, umjesto da ga pitam o »Je li ova ispravna?, odm ah pitali: »Što nije u redu s ovom?« N

a j v e ć i

d i o

Došao je kolovoz, a s njim i Imperialov godišnji tre­ nutak slave, Sajam okruga Chase. Nakon državnog sajma, naš je najveći okružni sajam u zapadnoj Nebraski. Za Imperial i okolicu to je događaj godine. U Imperialu, gradiću od dvije tisuće stanovnika, cijeli jedan tjedan potkraj kolovoza ukupno boravi oko petnaest tisuća ljudi. Tvrtke promijene radno vrijem e (ili potpuno prestanu s radom), a čak se i banke u podne zatvaraju kako bi cijela zajednica mogla prisustvovati koncertima (u petak navečer rock , u subotu navečer country ), kupovati na štandovima te uživati u vožnjam a i svjetlima golemog zabavnog parka. Svake godine veselimo se prizorim a, zvukovima i m irisim a sajma: kokicam a, roštilju i »indijskim tacosima« (nadjev za taco natrpan na pogaču). Country glazba ori se na sve strane. Iznad svega toga uzdiže se golemi vrtuljak, vidljiv sa svakog mjesta u gradu.

Taj je sajam nedvojbeno važan događaj na Srednjem zapadu, uz izbor najboljeg bika, najboljeg konja, naj­ bolje svinje i slično, kao i djeci omiljeno jahanje ovaca. Ako još niste čuli za to, posrijedi je natjecanje u sklopu kojega dijete posjednu na ovcu i ono tada nastoji jahati što duže. Za svaku dobnu skupinu između pet i sedam godina predviđen je golemi pehar. Štoviše, pehar za prvo mjesto najčešće je veći od natjecatelja. Naš sajam nedvojbeno je domaći, seoski događaj, što je jedan prodavač limunade đo/nao na teži način. Jedne je godine taj gospodin zaključio kako bi mogao prodati više svojega ukusnog napitka ;iko marketingu pristupi lascivno. Nakon jedne ili ti vije večeri ljudi su se žalili na njegove oskudno odjevene prodavačice pa mu je nekoliko zabrinutih građana naposljetku moralo reći kako bi njegove prodavačice limunade trebale odjenuti više odjeće. Pa ipak, doimalo se da je te prve dvije večeri na svojemu štandu ipak imao prilično dug red. Šonja i ja smo 2004. godine na sajmu postavili štand kako bismo posjetitelje sajma privukli našom ponudom ugradnje garažnih vrata. Ali, kao i uvijek, morao sam pronaći vremena da taj posao uskladim s poslom skrbi za vjernike naše crkve. Jednoga toplog poslijepodneva tijekom tog sajamskog tjedna na štandu smo bili svi četvero - Šonja, ja i naše dvoje djece - dijelili smo brošure i Čavrljali s potencijalnim klijentima. Ali, ja sam ih morao napustiti i odvesti se nekoliko ulica dalje, u starački dom Imperial Manor, u posjet Harolđu Greeru. Haroldova kći Gloria Marshall u to je vrijeme svirala orgulje u našoj glazbenoj skupini u crkvi, a njezin suprug Daniel bio je moj pomoćnik i voditelj glazbene skupine. Harold, koji je najveći dio života također bio duhovnik, bio je u osamdesetim godinama i na samrti. Znao sam

da mu se približavaju njegovi posljednji sati te da moram još jednom posjetiti Daniela i Gloriju kako bih im pružio potporu te moliti s Haroldom barem još jednom. Ako ste pastor/dobrovoljni vatrogasac/trener hrvanja/ poduzetnik koji se trudi žonglirati svime time i paziti da mu ništa ne ispadne iz ruke, prilično brzo naučite da djecu lako možete »prenositi« amo-tamo. Šonja je služila kao pastorova supruga, što je samo po sebi posao s punim radnim vremenom, a uz to je bila mama, uči­ teljica, dobrovoljna knjižniČarka i tajnica naše obiteljske tvrtke. Tijekom godina smo razvili naviku da kad god ne idemo na službeni posao , uzimamo jedno dijete sa sobom. Stoga sam toga poslijepodneva ostavio Šonju, tada trudnu sedam mjeseci, i Cassie na našemu štandu, a Coltona sam smjestio u njegovu sjedalicu u mojemu kamionetu pa smo krenuli u starački dom. Colton je gledao kroz prozor dok smo, odlazeći sa sajma, prolazili pokraj vrtuljka. »Idemo posjetiti Glorijinog tatu Harolda u starački dom«, rekao sam. »On nije dobro i vjerojatno mu nije preostalo mnogo vremena. Harold je odavno posvetio svoj život Isusu, a sada se priprema za odlazak u raj.« Colton je i dalje gledao kroz prozor. »Dobro, tata.« Starački dom je prostrana prizemnica s velikom bla­ govaonicom uz predvorje, u kojemu se nalazi i veliki kavez sa zebama, koje lepršaju, cvrkuću i zapravo donose vanjski svijet u zatvoreni prostor. Kad sam provirio u Haroldovu sobu, vidio sam Daniela i Gloriju te još tri ili četiri člana obitelji, uključujući Haroldove druge kćeri. Daniel je ustao. »Zdravo, pastore Todd«, rekao je kad sam njegov stisak ruke pretvorio u zagrljaj. Tada je Gloria ustala pa sam i nju zagrlio. Obitelj je pozdravila

Coltona, koji me je držao za ruku dok se riho pozdravljao s prisutnima. Okrenuo sam se prema Haroldovu krevetu i opazio da Harold leži vrlo mirno te da duboko udiše u dugim vremenskim razmacima. Mnogo sam puta vidio ljude u toj fazi završetka živoia. Kad se nađu na samrti, s vremena na vrijeme gube svijest, a čak i dok su svjesni, gube mentalnu jasnoću. Okrenuo sam se prema ( Moriji. »Kako je vaš tata?« upitao sam. »Drži se, ali mislim tla mu nije ostalo mnogo«, rekla je. Lice joj je odavalo dojam hrabrosti, ali sam vidio da joj brada blago drhti dok govori, lađa je Harold počeo tiho stenjati i grčiti se ispod lanke plahte kojom je bio pokriven. Jedna od Glorijinili sestara je ustala i prišla krevetu, šapnula utješne riječi i potom se vratila na svoj stolac pokraj prozora. Prišao sam Haroldu i stao mu pokraj glave, a Colton me je slijedio poput malene sjene. Mršav i proćelav Harold ležao je na leđima, očiju jedva otvorenih, usana blago razmaknutih. Disao je na usta i doimalo se da zadržava dah, kao da cijedi i posljednju molekulu kisika iz njega prije no što izdahne. Pogledao sam Coltona i vidio kako gleda H aroldas izrazom potpune smirenosti i uvjerenosti. Položio sam ruku na rame starog svećenika, zatvorio oči i počeo nagias moliti, podsjećajući Boga na Haroldovu dugu i vjernu službu, moleći da anđeli njegovo putovanje učine brzim i lakim te da Bog svojega slugu primi s velikom radošću. Kad sam završio molitvu, okrenuo sam se kako bih se ponovno pridružio obitelji. Colton je krenuo za mnom, ali se tada okrenuo na peti i vratio se k Haroldu. Dok smo ga mi gledali, Colton je primio Harolda za ruku. Bio je to trenutak napetog osluškivanja. Svi su

pozorno gledali i slušali. Colton se ozbiljno zagledao u Haroldovo lice i rekao: »Sve će biti dobro. Najprije ćeš vidjeti Isusa.« Rekao je to kao da iznosi nimalo neobičnu činjenicu, kao da opisuje nešto stvarno i poznato poput gradske vatrogasne postaje. Daniel i Gloria su se pogledali, a mene je preplavio osjećaj nestvarnosti. Do tada sam već bio navikao slušati kako Colton govori o raju. Ali, tada je postao glasnik, maleni vodič putniku koji kreće u raj.

H R A J K NIThćO NJJE

ST A R K a d m i j e 1975. godine umro djed, naslijedio sam nekoliko stvari. S ponosom sam primio m alokali­ barsku pušku koju sam koristio dok smo zajedno lovili prerijske svisce i zečeve. Naslijedio sam i njegovu kuglu za kuglanje, a potom i stari radni stol koji je moj djed imao otkako moja mama pamti. ( )bojan u nijansu izme­ đu boje javora i trešnje, bio je to vrlo zanimljiv komad namještaja, prije svega zato što je bio prilično malen za toliko krupnog čovjeka, i drugo, zato što dio u koji se podvlačio stolac nije bio ravan, kao koti običnog radnog stola, nego zakrivljen oko vas. 1)ok sam kao tinejdžer bio zaokupljen tesarstvom u školi, mnoge sam sate proveo u garaži svojih roditelja, obnavljajući djedov radni stol. A tada sam ga premjestio u svoju sohu, kao divan podsjetnik na Čovjeka koji je bio »sol zemlje«. Od trenutka kad sam počeo koristiti taj radni stol, u gornju lijevu ladicu stavio sam djedovu fotografiju, koju sam potom s vremena na vrijeme vadio kako bih se predao sjećanjima. Bila je to posljednja fotografija mojega djeda, sijedog šezdesetjednogođišnjaka s naočalama. Kad smo se Šonja i ja vjenčali, taj radni stol i fotografija postali su dio našega doma. Nakon što je Colton progovorio o tome kako je u raju sreo djeda, primijetio sam da je iznio mnogo pojedinosti o tome kako je Isus izgledao, a i svoju nerođenu sestru

opisao je kao »malo manju od Cassie, tamne kose«. Ali, kad sam ga upitao kako je djed izgledao, Colton je uglavnom govorio o njegovoj odjeći i o veličini njegovih krila. Kad sam ga pitao za lice, bio je nekako neodređen. Moram priznati da me je to mučilo. Jednoga dana nedugo nakon puta u Benkelman pozvao sam Coltona u podrum i iz ladice izvadio dragocjenu fotografiju svojega djeda. »Ovako ja pamtim djeda«, rekao sam. Colton je uzeo fotografiju te ju je, držeći je objema rukam a, promatrao otprilike minutu. Čekao sam da se njegovo lice ozari u prepoznavanju, ali nije. Štoviše, namrštio se i odmahnuo glavom. »Tata, u raju nitko nije star«, rekao je Colton. »I nitko ne nosi naočale.« Tada se okrenuo i otišao gore.

U raju nitko nije star... Ta me je tvrdnja potaknula na razmišljanje. Nešto kasnije nazvao sam mamu u Ulysses. »Hej, imaš li foto­ grafije djeda dok je bio mlad?« »Uvjerena sam da imam«, rekla je. »Ali, morat ću ih potražiti. Želiš li da ti ih pošaljem poštom?« »Ne, ne bih želio da se izgube. Samo fotokopiraj jednu i pošalji mi kopiju.« Prošlo je nekoliko tjedana. A tada sam jednoga dana otvorio poštanski sandučić i pronašao omotnicu, a u njoj fotokopiju stare crno-bijele fotografije. Kasnije sam doznao da ju je mam a morala iskopati iz kutije koju je držala u orm aru u spavaćoj sobi koja se nije koristila otkako je Cassie bila beba, kutiju koja je na svjetlo dana zadnji put izašla dvije godine prije Coltonova rođenja. Na toj slici bilo je četvero ljudi, a mama je uz nju napisala poruku kojom je objasnila tko su: moja baka Ellen, na fotografiji đvadesetogođišnjakinja, ali danas

osamđesetogođišnjakinja koja i dalje živi u Ulyssesu. Moja ju je obiteij zadnji put vidjela samo nekoliko mje­ seci prije. Na fotografiji je bila i moja mama kao mala djevojčica, stara otprilike osamnaest mjeseci, moj ujak. Bili, kojemu je bilo oko šesr godina, i djed, star dvadeset i devet godina u vrijeme kaci je fotografija snimljena, 1943. godine. Dakako, Coltonu nisam rekao kako me muči to Što nije prepoznao djeda na mojoj staroj fotografiji. Te smo večeri Šonja i ja sjedili u dnevnoj sobi kad sam pozvao Coltona da dođe gore. Bilo mu je potrebno neko vrijeme da dođe, ali kad se pojavio, izvadio sam fotokopiju koju mi je mama poslala. »Hej, Colton, dođi ovamo i pogledaj ovo«, rekao sam držeći papir pred njim. »Sto misliš?« Uzeo mi je fotografiju iz ruke, pogledao je i tada me pogledao očima punim iznenađenja. »I lej!« veselo je re­ kao. »Kako si nabavio djedovu sliku.'*« Šonja i ja smo se pogledali, zapanjeni. »Colton, zar ne prepoznaješ nikoga drugoga na slici?« upitao sam. Polako je odmahnuo glavom. »Ne...« Nagnuo sam se i pokazao svoju baku. »Sto misliš, tko je ovo?« »Ne znam.« »To je baka Ellen.« U Coltonovim očima pojavila se sumnja. »To ne izgleda kao baka Ellen.« Pogledao sam Šonju i nasmijao se. »Pa, nekoć je tako izgledala.« »Smijem li se ići igrati?« upitao je Colton pružajući mi papir.

DVADESET 1 TREĆE POGLAVLJE

MOĆ ODOZDO

Č e t v r t o g l i s t o p a d a 2004. godine na svijet je došao Colby Lawrence Bin po. Od samog rođenja izgledao je kao Coltonova kopija. Ali, Bog ga je, kao i svako dijete, učinio jedinstvenim. Ako je Cassie bila naše osjetljivo dijete, a Colton naše o/biljno dijete, Colby je bio naš lakrdijaš. Njegova je šašavost unijela novu dozu smijeha u naš dom. Šonja se jedne večeri te jeseni sjela s ( dokonom kako bi mu čitala biblijsku priču. Sjedila je na rubu njegova krevela i čitala mu dok je Colton ležao ispod pokrivača, glave položene na jastuk. A tada je došlo vrijeme za molitvu. Jedan od divnih blagoslova naše roditeljske uloge je slušanje kako naša djeca mole. M ala djeca mole bez prijetvornosti koja se katkad uvuče u molitve odraslih, bez toga »molitvenog jezika« kojemu je svrha svidjeti se svima koji slušaju osim Boga. A kad su Colton i Cassie molili na svoj jednostavan i usrdan način, doimalo se da je Bog uslišavao njihove molitve. Zarana smo razvili praksu određivanja specifičnih stvari za koje će naša djeca moliti, ne samo zato da bismo gradili njihovu vjeru, nego i zato jer je molitva za druge način razvijanja osjećaja za potrebe drugih. »Znaš kako tata propovijeda svaki tjedan?« rekla je Šonja sjedeći pokraj Coltona. »M islim da bismo trebali

moliti za njega, da ovaj tjedan ima mnogo vremena za proučavanje kako bi u nedjelju ujutro u crkvi mogao održati dobru propovijed.« Colton ju je pogledao i rekao nešto vrlo čudno: »Vidio sam kako moć ide tati.« Šonja mi je kasnije rekla kako joj je bilo potrebno nekoliko trenutaka da pojmi te riječi. M oć ide'-: »Colton, kako to misliš?« »Isus tati šalje moč dok govori.« Šonja se okrenula kako bi pogledala Coltona ravno u oči. »U redu... kada? Dok tata govori u crkvi?« Colton je kimnuo. »Da, u crkvi. Dok ljudima priča biblijske priče.« Šonja nije znala što bi rekla na to, ali na tu je situa­ ciju bila navikla u proteklih godinu i pol. Stoga su ona i Colton zajedno molili, odašiljući u raj rakete s molitvom da tata u nedjelju održi dobru propovijed. Tada je Šonja tiho izašla u hodnik i došla u dnevnu sobu kako bi mi rekla o čemu su razgovarali. »Ali, da se nisi usudio buditi ga kako bi ga pitao o tome!« rekla je. Stoga sam morao čekati do sljedećeg jutra i doru­ čka. »Hej, kompa«, rekao sam točeći mlijeko u Coltonovu zdjelicu sa žitnim pahuljicama. »Mama mi je rekla da ste sinoć razgovarali dok ste čitali biblijske priče. Možeš li mi reći što si rekao mami o... tome da Isus Šalje moć? Kakva je to moć?« »To je Duh Sveti«, jednostavno je rekao Colton. »Gle­ dao sam ga. Pokazao mi je.« »Duh Sveti?« »Da, šalje ti moć dok govoriš u crkvi.« Kad bi ljudi nad glavama im ali balončiće kao u stri­ povima, moj bi u tom trenutku bio ispunjen upitnicima

ALIN TRENUTAK

rođenja Šonja i ja ustanovili smo da više ne možemo istom dinamikom voditi djecu posvuda sa sobom. Tada smo bili brojčano nadmašeni: tri prema dva. Zaključili smo kako je došlo vrijeme da angažiram o nekoga tko će nam čuvati dijete pa smo pronašli vrlo zrelu i odgovornu učenicu osmog razreda Ali Titus. Šonja i ja smo ponedjeljkom navečer i dalje igrali softball u našemu »staračkom« timu, iako je vrijeme »uklizavanja« bilo za mnom. N

a k o n

C

o l b v j e v a

Jednoga ponedjeljka navečer 2005. godine Ali je došla čuvari Cassie, Coltona i Colbyja kako bismo mi mogli otići na trening. Bilo je oko deset sari kad smo se vratili i skrenuli u dvorište. Šonja je izašla iz automobila i pošla u kuću pogledati što rade Ali i djeca dok sam ja zatvarao garažu, pa sam tek naknadno čuo što se u kući dogodilo. Unutarnja vrata naše garaže vode u kuhinju, a Šonja mi je kasnije rekla kako je zatekla Ali kod sudopera, u pranju posuđa od večere... uplakanu. »Ali, što se dogodilo?« upitala je Šonja. Je li ona imala problem ili se nešto dogodilo s djecom? Ali je izvadila ruke iz vode i obrisala ih. »Uh, doista ne znam kako da vam to kažem, gospođo Burpo«, počela je. Gledala je u pod, oklijevajući. »U redu je, Ali«, rekla je Šonja. »Sto je?«

Ali ju jc pogledala očima punim suza. »Pa, oprostite što ću vas ovo pitati, ali... jeste Ii im ali spontani pobačaj?« »Da, jesam«, rekla je Šonja, iznenađena. »Kako si to doznala?« »Pa... Colton i ja smo razgovarali.« Šonja ju je pozvala da sjednu na kauč i da joj kaže što se dogodilo. »Počelo je nakon što sam spremila Colbyja i Colrona na spavanje«, rekla je Ali. Cassie je otišla dolje u svoju sobu, a Ali je nahranila Colbyja i porom ga stavila u njegov krevetić na katu. Zatim je pošla u drugu sobu, pokrila Coltona i došla u kuhinju kako bi oprala posuđe od večere. »Upravo sam bila zatvorila vodu kad sam ćula kako Colton plače.« Ali je rekla Šonji kako je pošla pogledati Coltona i zatekla ga kako sjedi na krevetu, a su/c mu se slijevaju niz obraze. »Što se dogodilo, ( .’ohon?« upitala ga je. Colton je šmrcnuo i obrisao oci. »Nedostaje mi se­ stra«, rekao je. Ali je rekla kako se nasmiješila jer joj je laknulo kad je uvidjela da je problem lako riješit i. >.|)ohro, zlato, želiš li da odem dolje po nju?« Colton je odmahnuo glavom. »Ne, nedostaje mi druga sestra.« To je zbunilo Ali. »Ivoja druga sestra? Colton, imaš samo jednu sestru i jednog brata. Cassie i Colbyja, zar ne?« »Ne, imam još jednu sestru«, rekao je C,olton. »Vidio sam je. U raju.« Tada je ponovno /aplakao. »Jako mi nedostaje.« Kad je Ali Šonji ispričala taj «.lio priče, u očima su joj se ponovno pojavile suze. »Nisam znala što bih rekla,

gospodo Burpo. Bio je silno uznemiren. Stoga sam ga upitala kad je vidio tu drugu sestru.« Colton joj je rekao: »Dok sam bio m ali, bio sam na operaciji i otišao sam u raj i vidio svoju sestru.« Tada je Colton, prema A linim riječima, ponovno zaplakao, još jače. »Ne razumijem zašto je moja sestra umrla«, rekao je. »Ne znam zašto je u raju, a ne ovdje.« Ali je, njezinim riječima, »šokirana«, sjela na krevet pokraj Coltona. Ta situacija nedvojbeno nije bila na uobičajenom popisu »kriznih situacija«, primjerice: (1) koga nazvati u slučaju požara; (2) koga nazvati u slučaju bolesti; (3) koga nazvati u slučaju da dijete progovori o nadnaravnom iskustvu. Ali je znala da je Colton nekoliko godina prije bio teško bolestan i da je neko vrijeme bio u bolnici. Ali nije znala za ono što se dogodilo u operacijskoj dvorani. Stoga nije znala što bi rekla kad je Colton odmaknuo pokrivač i dopuzao joj u krilo. Pa je zaplakala s njim. »Nedostaje mi moja sestra«, ponovio je Colton šmr­ cajući i položio glavu na Alino rame. »Sšš... u redu je, Colton«, rekla je Ali. »Za sve postoji razlog.« I tako je Ali ljuljala Coltona dok joj nije zaspao u naručju. Kad je Ali završila svoju priču, Šonja ju je zagrlila. Kasnije nam je Ali rekla da sljedeća dva tjedna nije mogla prestati misliti o tome što joj je Colton rekao te kako je Šonja potvrdila da prije operacije nije znao ništa o Šonjinu pobačaju. Ali je odrasla u kršćanskoj obitelji, ali su je mučile sumnje koje muče mnoge od nas: primjerice: po čemu možemo znati da je određena vjera drugačija od bilo koje druge? Ali, Coltonova priča o sestri utvrdila je nje­ zinu kršćansku vjeru. »Kad sam čula kako opisuje lice

re djevojčice... to nije nešto što bi šestogodišnji dječak mogao jednostavno izm isliti«, rekla nam je. »Sada kad god posumnjam, zam islim Coltonovo lice i suze koje su mu se slijevale niz obraze dok mi je govorio koliko mu nedostaje sestra.«

A N & E O S K I MAČEVI

S d j e č j e g stajališta, najbolje što se dogodilo 2005. godine vjerojatno je premijera filma Lav, vještica i ormar. U vrijeme božičnih blagdana odveli smo djecu u kino kako bi taj film pogledali na velikom platnu. Šonju i mene veselila je prva kvalitetna dramatizacija Narnijskih kronika C. S. L.evvisa, knjiga koje smo u djetinjstvu oboje voljeli. Colton se više veselio filmu u kojemu se dobri ljudi mačevima bore protiv zlikovaca. Početkom 2006. godine posudili smo taj film na DVD-u i sjeli u dnevnu sobu kako bismo ga zajedno pogledali. Umjesto da sjedimo na kauču, svi smo sjeli na tepih, a Šonja, Cassie i ja naslonili smo se na kauč. Colton i Colby kleknuli su pred nas, navijajući za Aslana, lava ratnika, i Pevensiejeve: Lucy, Eđmunda, Petera i Susan. Čak je i kuća mirisala kao kino jer su na podu, nadohvat ruke, bile posude kokica s maslacem, vrućih, netom izvađenih iz mikrovalne pećnice. Za slučaj da niste gledali film Lav, vještica i ormar , radnja je smještena u vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su djeca obitelji Pevensie dovezena iz Londona u dom jednoga ekscentričnog profesora. Lucy, Edmund, Peter i Susan se nasmrt dosađuju sve dok Lucy ne nabasa na začarani ormar koji vodi u čarobno kraljevstvo zvano Narnija. U Narniji ne samo što sve životinje govore, nego u njoj žive i druga stvorenja poput patuljaka, duhova

i kentaura. Zemljom vlada lav Aslan, dobar i mudar kralj, ali je njegova najveća neprijateljica Bijela vještica začarala Narniju tako da uvijek bude zima, ali nikada Božić. Pevensiejevi su u stvarnom svijetu samo djeca, ali u N arniji su prinčevi i princeze, koji također postaju ratnici i bore se na Asla novoj strani. Dok smo te večeri gledali završne prizore izmišljene srednjovjekovne bitke, Colton. nula star šest godina, doista se uživio kad su krilaca stvorenja bacala kamenje s neba, a Pevensiejevi se, odjeveni u ratničku odjeću, mačevali sa zlom vojskom Bijele vještice. Asl.m se tijekom te bitke žrtvovao kako bi spasio Kdiminda. Ali, kad je kasnije oživio i obio Bijelu vješticu, ( olton je skočio i mahnuo šakama. Sviđa mu se kad po/.itivci pobijede. Dok je tekla odjavna špica, a ( olbv vadio posljed­ nje kokice, Šonja je nepromišljeno rekla Colronu: »Pa, pretpostavljam da je to nešto što ii se u raju nije svidjelo - ondje nema mačeva.« Coltonovo veselo uzbuđenje nestalo je kao da je nevid­ ljiva ruka obrisala njegov osmijeh. I Jstao je i uspravio se te pogledao Šonju, koja je i dalje sjedila na podu. »U raju ima itekako mačeva!« rekao je. Iznenađena njegovom u/nemirenošću, Šonja me je pogledala ispod oka, a tada nekako zabacila glavu i nasm iješila se Coltonu. »I Im... u redu. Zašto su u raju potrebni mačevi?« »M am a, sotona još nije u paklu«, rekao je Colton gotovo prijekorno. »Anđeli nose mačeve i ne daju mu da dođe u raj!« U m islim a mi se ponovno pojavila Biblija, taj put Evanđelje po Luki u kojemu Isus govori učenicima: »Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!1«

Sjetio sam se i redaka iz D aniela, koji govore kako je anđeo posjetio D aniela, kao odgovor na njegovu moli­ tvu, ali kaže da je bio zadržan dvadeset i jedan dan jer se borio s »knezom kraljevstva perzijskoga«2. Teolozi to u pravilu tumače kao duhovnu bitku, u sklopu koje se Gabriel borio s m račnim silam a. Ali, kako je šestogodišnjak to znao? D a, Colton je do tada za sobom imao još dvije godine vjeronauka, ali sam znao da naš nastavni program nije obuhvaćao pouke o tome gdje sotona živi. Dok su mi te m isli prolazile kroz um , vidio sam đa Šonja ne zna što bi rekla Coltonu, koji se i dalje mrštio. Njegovo me je lice podsjetilo na to kako se uznemirio kad sam rekao da se u raju smračilo. O dlučio sam razvedriti raspoloženje »Hej, Colton, kladim se d a si pitao možeš li dobiti mač, zar ne?« upitao sam. Coltonovo mrštenje tada se pretopilo u rastuženost, a ramena su mu se ovjesila. »Da, jesam . Ali Isus mi ga nije dao. Rekao je d a bi to bilo previše opasno.« Nasmijao sam se pitajući se je li Isus mislio da bi Colton bio opasnost za sebe ili za druge. U svim našim razgovorima o raju Colton još nije bio spomenuo sotonu, a ni Šonja ni ja nismo se sjetili pitati ga. Kad razm išljate o raju, razm išljate o kristalnim potocima i o zlatnim ulicam a, a ne o m ačevanju anđela i demona. A li, budući da je načeo tu temu, odlučio sam proni­ knuti dublje. »Hej, Colton«, rekao sam. »Jesi li vid io sotonu?« »Da, jesam«, rekao je ozbiljno. »Kako je izgledao?« Coltonovo se tijelo ukočilo, na licu m u se pojavio grč, a oči su mu se stisnule. Zašutio je. H oću reći, potpuno se isključio i to je bilo sve za tu večer.

PREDSTOJEĆI R A T

N ekoliko mjeseci poslije morao sam poslovno otići u McCook, gradić otprilike 95 kilome­ tara udaljen od lmperiala, u kojemu se nalazi najbliža robna kuća W al-M art. Vožnja od sat vremena za mnoge je Amerikance vrlo dugo putovanje u W all-M art, ali ovdje u ruralnom dijelu naviknete se na to. Morao sam povesti Coltona i nikada neću zaboraviti razgovor koji smo vodili na povratku, jer iako mi je nas sin govorio o raju i događajima iz moje prošlosti, nikada do tada nije dao naslutiti da poznaje moju budućnost. Vozili smo se kroz Culbertson, prvi gradić zapadno od M cCooka i prolazili smo pokraj groblja. Colton tada više nije sjedio u sjedalici, nego je sa suvozačkog sjedala gledao redove nadgrobnih spomenika. »Tata, gdje je djed pokopan?« upitao je. »Pa, tijelo mu je pokopano na groblju u Ulyssesu u Kansasu, gdje živi baka Kay«, rekao sam. »Kad sljedeći put budemo ondje, mogu te odvesti da vidiš ako želiš. Ali ti znaš da djed nije ondje.« Colton je i dalje gledao kroz prozor. »Znam. On je u raju. Ima novo tijelo. Isus mi je rekao da ako ne ideš u raj, ne dobiješ novo tijelo.«

Pričekaj, pomislio sam. Stiže nova informacija. Rekao sam samo: »Doista?«

»Da«, rekao je, a tada dodao: »Tata, jesi li znao da će biti rata?« »Kako to misliš?« Jesmo li i dalje razgovarali o raju? Nisam bio siguran. »Dogodit će se rat koji će uništiti ovaj svijet. Isus i anđeli i dobri ljudi borit će se protiv sotone i čudovišta i zlih ljudi. Vidio sam to.« Pomislio sam na bitku opisanu u Otkrivenju i srce mi je počelo brže kucati. »Kako si to vidio?« »U raju žene i djeca mogu siaj.ui malo dalje i gledati. Zato sam stajao i gledao.« Neobično je da mu je glas bio nekako veseo, kao da govori o dobrom hl mu koji je vidio. »Ali, muškarci, oni su se morali boriti. I gledao sam tebe, tata. I ti si se morao boriti.« Pokušajte ostati na cesti nakon šio čujete takvo što. Z vukbrujanja gum a po aslaliu odjednom mi se doimao neprirodno glasnim , kao prodorno zavijanje. I tada se ponovno pojavilo io pitanje »rajskog vremena«. Prije je Colton govorio o mojoj prošlosti i »preminule« je vidio u sadašnjosti. A tada je govorio kako mu je uza sve to pokazana i budućnost. Pitao sam se jesu li ti pojmovi - prošlost, sadašnjost i budućnost bili samo za Zemlju. U raju vrijeme možda nije linearno. A li, zanim alo me je još nešto mnogo važnije. »Rekao si da se borimo protiv čudovišta?« »Da«, veselo je odvratio Colton. »Zmajeva i takvih stvari.« Nisam od onih propovjednika koji neprestano govore o proročanstvima svršetka svijeta, ali sam se tada sjetio osobito slikovitog dijela iz Otkrivenja: U one će dane ljudi tražiti smrt, a neće je naći; željet će umrijeti, a snirr će bježali od njih. A skakavci

bijahu oblikom slični konjima opremljenim za boj. Na glavama su imali nešto kao zlatne krune; lica su im bila kao ljudska; imali su kose poput ženskih kosa, a zubi im bili kao u lavova. Njihovu su oklopi bili slični željeznim oklopima, a šum njihovih krila drndanju kola s mnogo konja koja jure 11 boj. Imali su repove i žalce slične onima u štipavaca. U njihovim se repovima nalazila moć da ude ljudima pet mjeseci1. Teolozi su takvim recima stoljećima tražili sim boliku: možda kombinacija svih tih dijelova tijela označava određenu zemlju ili svaki označava određeno kraljevstvo. Drugi su pretpostavili da »željezni oklopi« označava­ ju kakav suvremeni bojni stroj koji Ivan nije mogao identificirati. Ali, možda smo mi razvijeni odrasli ljudi pokušali stvari učiniti složenijim no što jesu. M ožda smo previše obrazovani, previše »pametni« da bismo ta stvorenja nazvali jednostavnim dječjim jezikom: čudovišta. »Hm, Colton.., čime se borim protiv tih čudovišta?« Nadao sam se možda tenku ili bacaču projektila... Nisam znao čemu, ali nečemu čime se mogu boriti s udaljenosti. Colton me je pogledao i nasmiješio se. »Dobio si m ač ili luk i strijelu, ne sjećam se što.« Lice mi se objesilo. »Hoćeš reći da se protiv čudovišta moram boriti m ačem ?« »Da, tata, ali to je u redu«, utješno je rekao. »Isus pobijedi. Baci sotonu u pakao. Vidio sam to.« Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju —a to je đavao, sotona - i sveza ga za tisuću

godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme... A kad prođe li.Miću godina, sotona će biti pušten iz svoje tamnice. Izići će da zavodi narode na četiri kraja zemlje - Goga i Magoga - da ih skupi za rat tako mnogobrojne kao pijesak morski. I oni uziđoše na široku površinu zemlje i opkoliše tabor svetih - ljubljeni grad. l ađa side vatra s neba i proguca ih. A njihov zavodnik, đavao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje .se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. 1 bii će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova2. Colton je opisivao harmagedonsku bitku i govorio da ću se boriti u njoj. Po tko /na koji put u gotovo dvije godine otkako nam je Cohon prvi put rekao da su mu anđeli pjevali u bolnici, zavrtjelo mi se u glavi. Nekoliko kilometara vozio sam bc/. riječi i u mislima premetao te nove predodžbe. Zapanjila me je i Coltonova nehajnost. Stav mu je bio kao da govori: »U čemu je problem, tata? Rekao sam ti: preskočio sam na zadnje poglavlje i pozirivci pobijede.« Barem je to bilo donekle utješno. Upravo smo bili prolazili kroz predgrađe Imperiala kad sam odlučio zauzeti njegov stav prema cijeloj stvari. »Pa, sine, ako Isus želi da se borim, borit ću se«, rekao sam. Colton je okrenuo glavu pa sam vidio da mu je lice poprimilo ozbiljan izraz. »Da, znam, tata«, rekao je. »Hoćeš.«

JE D N O G A D A N A Ć E M O VIDJET I smo prvi put javno progovorili o Coltonovu iskustvu. Bilo je to tijekom večernje službe 28. siječnja 2007. godine u Wesleyjanskoj crkvi Mountain View u Colorado Springsu. Tijekom jutarnje službe održao sam propovijed o Tom i, učeniku koji se razljutio jer su drugi učenici, i čak M arija M agdalena, vidjeli uskrsloga Krista, a on nije. Ta je priča u Evanđelju po Ivanu: S

j e ć a m

s e

k a d

Toma zvani Blizanac, jedan od Dvanaestorice, nije bio s njima kad je došao Isus. Drugi mu učenici rekoše: »Vidjeli smo Gospodina.« Toma im odvrati: »Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim prst svoj u mjesto od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.« Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovno unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: »Mir s vama!« zatim reče lomi: »Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!« »Gospodin moj i Bog moj!« izjavi loma. Isus mu reče: »jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli!« Iz ove priče potječe poznati izraz »nevjerni Toma«, kojim označavamo osobu koja ne želi vjerovati u nešto

bez materijalnog dokaza ili izravnog, osobnog iskustva. Drugim riječima, osobu bez vjere. U svojoj sam propovijedi tog jutra govorio o vlasti­ tom gnjevu i nedostatku vjere, o burnim trenucima koje sam proveo u onoj sobici u bolnici, bjesneći na Boga, te o tome kako mi je Bog odgovorio kroz mojega sina i rekao: »Ovdje sam.« Ljudi koji su tog jutra bili na službi rekli su svojim prijateljima da će propovjednik i njegova supruga, čiji je sin bio u raju, u sklopu večernje službe o tome reći više. Te večeri crkva je bila prepuna. Colton, tada sedmogodišnjak sjedio je u drugom redu, sa svojim bratom i sestrom, dok smo Šonja i ja govorili o njegovu iskustvu kako smo najbolje mogli u četrdeset i pet minuta. Rekli smo okupljenima za djeda i /a ( Coltonov susret s nerođe­ nom sestrom; nakon toga smo dobrih četrdeset i pet minuta odgovarali na pitanja. O tprilike tjedan dana nakon povratka u imperial bio sam u svojem radnom prostoru u podrumu i provjeravao elektroničku poštu kad sam ugledao poruku obitelji u čijoj smo kući Šonja, ja i djeca odsjeli za našega posjeta Wesleyjanskoj crkvi Mountain View. Naši domaćini im ali su prijatelje koji su bili u crkvi one večeri kad smo Šonja i ja govorili pa su čuli Coltonov opis raja. Putem naših domaćina proslijedili su nam elektroničku poruku o priči koju je CN N emitirao samo dva mjeseca prije, u prosincu 2006. godine. Bila je to priča o mladoj Akiane Kramarik, A m erikanki litvanijskog podrijetla koja je živjela u Idahou. Akiane. u vrijeme snimanja priloga stara dvanaest godina, u četvrroj je godini počela doživljavati vizije, pisalo je u poruci. Njezini opisi raja zvučali su nevjerojatno slično Coltonovim pa su prijatelji naših domaćina sm atrali da bi nas ta priča mogla zanimati.

Sjedeći za računalom, kliknuo sam na poveznicu i otvorio trominutni prilog koji je započeo pozadinskom glazbom, polaganim klasičnim djelom za violončelo. Muški glas rekao je: »Samouka slikarica koja tvrdi da nadahnuće prima odozgo. Slike su duhovne, emocional­ ne... a naslikala ih je dvanaestogodišnjakinja, čudo od djeteta2.« Doista čudo od djeteta. Uz zvukove violončela snimka je prikazivala sliku za slikom, prikaze anđeoskih likova, idiličnih krajolika i profil čovjeka koji je nedvojbeno trebao biti Krist. Potom snimka djevojčice kako nanosi boju na platno. Ali, te se slike nisu doimale kao da ih je naslikala djevojčica, ili čak odrasla osoba koja uči slikati portrete. Bila su to istančana umjetnička djela koja bi mogla visjeti u bilo kojoj galeriji. Akiane je počela slikati u Šestoj godini, rekao je glas, ali je kao četverogodišnjakinja počela majci opisivati svoje posjete raju.« Potom je progovorila Akiane: »Boje nisu bile od ovoga svijeta«, rekla je opisujući raj. »Postoje još stotine milijuna boja koje još ne poznajemo.« Glas je potom rekao kako je Akianina majka bila ateística pa se u njihovu domu nikada nije raspravljalo o Bogu. Obitelj nije gledala televiziju, a Akiane nije išla u vrtić. Stoga je, kad je djevojčica počela govoriti o raju, a potom ga opisivati najprije crtežima i zatim slikama, nje­ zina majka znala da Akiane to nije mogla čuti od nekoga. Njezina je mama polako počela vjerovati da su Akianine vizije stvarne te da stoga i Bog mora biti stvaran. »Mislim da Bog zna kamo šalje našu djecu, u svakoj obirelji«, rekla je gospođa Kramarik.

Sjetio sam se što je Isus jednoga dana rekao svojim učenicima kad su pokušali spriječiti djecu da mu »sme­ taju«: »Pustite dječicu k m eni3.« Upamtio sam to za svoje buduće propovijedi: Akianina priča pokazivala je da Bog može doprijeti do svakoga, bilo gdje, u bilo kojoj dobi čak i do djevojčice pred­ školske dobi u domu u kojemu njegovo ime nikada nije izgovoreno. Ali, to nije bila pouka koju je bog toga dana imao za mene. Dok sam na zaslonu svojega računala gledao prilog o Akianinoj umjetnosti, narator je rekao: »Akiane Boga opisuje jednako živopisno kan šio ga slika.« U tom je trenutku zaslon ispunio portret Kristova lica. Bio je sličan onima koje sam već vidio, ali je raj put Isus, takoreći, gledao »ravno u kameru«. »On je čist«, rekla je Akiane. »Vilo je muževan, vrlo jak i krupan. A oči su mu jednostavno prelijepe.« Ajme! Od Coltonove operaiije prošle su gotovo tri godine, te otprilike dvije i pol oikako mi je one večeri u podrumu prvi put opisao Isusa. Zapanjile su me sličnosti njegovih i A kianinih sjećanja: svili boja u raju... i osobito opis Kristovih očiju. »A njegove oči«, rekao je ( olton. >•(), rata, oči su mu jako lijepe!« Zanim ljivo je da se dvoje četverogodišnja ka usredo­ točilo upravo na tu pojedinost. Kad je prilog ( ’NN-a završio, vratio sam ga na taj drugi portret Krista, zapa­ njujuće realističnu sliku koju je Akiane naslikala kad joj je bilo osam godina. Oči su doista bile dojmljive - bistre, zelenkasto plave pod izražajnim, tam nim obrvama - s pola lica u sjeni. Primijetio sam i da mu je kosa kraća no što je većina um jetnika prikazuje. Brada je također bila drugačija, više... ne znam... nemarna.

Pa ipak, od doslovce nekoliko desetaka Isusovih por­ treta koje smo vidjeli od 2003. godine, Colton još nije vidio portret koji je smatrao točnim prikazom.

Pa, pomislio sam, mogao bih ustanoviti što misli o Akianinom pokušaju. Ustao sam od radnog stola i viknuo uza stepenice pozvavši Coltona da dođe u podrum. »Stižem!« odvratio je. Colton je doskakutao niz stepenice i ušao u moju radnu sobu. »Da, tata?« »Pogledaj ovo«, rekao sam kimnuvši prema zaslonu računala. »Što ne valja s ovom?« Colton se okrenuo prema zaslonu i dugo šutio. »Colton?« Ali, on je samo stajao i proučavao sliku. Nisam mogao protumačiti izraz njegova lica. »Colton, Što ne valja s ovom?« ponovno sam upitao. Potpuna tišina. Gurnuo sam ga u ruku. »Colton?« Moj se scdmogodišnjak okrenuo, pogledao me i rekao: »Tata, ta je dobra.« SO Znajući koliko je slika odbacio, Šonja i ja napokon smo zaključili kako na Akianinu portretu vidimo Isusovo lice. Ili barem zapanjujuće slično lice. Bili smo prilično sigurni da ni jedna slika ne može dočarati uzvišcnost osobe uskrslog Krista. Ali, nakon tri godine proučavanja Isusovih slika znali smo da Akianin prikaz nije samo drugačiji od tipičnih slika Isusa, nego i jedini koji je zaokupio Coltona. Šonji i meni bilo je zani­ mljivo da, kad je Colton rekao »Ova je dobra«, nije znao

da je tu sliku, nazvanu Princ mira: uskrsnuće, naslikalo dijete - koje je također tvrdilo da je bilo u raju. Konačan uvid u Isusov izgled nije bila jedina zanimljivost proizašla iz posjeta Wesleyjanskoj crkvi Mountain View. Tada smo ujedno prvi put shvatili kako će Coltonov susret sa sestrom u raju utjecati na ljude na Zemlji. Nakon službe te večeri u siječnju 2007. godine prišla mi je jedna mlada majka suznih očiju. »Izgubila sam dijete«, rekla je. »Rodila se mrtva. Bi li vaš sin mogao znati je li moje dijele u raju?« Glas joj je drhtao i vidio sam d.i se trese cijelim tije­ lom. Pomislio sam: O, Bože. tko sam /a tla bih odgovorio

na ovo pitanje? Colton je rekao da u raju ima mnogo, mnogo djece. Ali, nisam ga mogao pitati je li vidio dijele te žene. No, nisam je ni mogao jednostavno ostaviti u njezinoj tuzi. Tada je došao dječačić od otprilike šesi ili sedam godina te joj se uhvatio za suknju. I tada sam primio odgovor. »Gospođo, vjerujete li da Bog voli mene?« upitao sam. Treptala je kako bi otjerala suze iz očiju. »Pa... da.« »Vjerujete li da vas voli koliko voli i mene?« »Da. Vjerujem.« Tada sam kimnuo prema njezinu sinčiću. »Vjerujete li da Bog voli ovoga vašeg sina koliko voli i Coltona?« Zastala je kako bi razmislila o tom pitanju, a tada je odgovorila: »Da, svakako.« »Pa, ako vjerujete da Bog voli vas k o l i k o voli i mene i vjerujete da vašega živog sina voli koliko i mojega živog sina, zar ne vjerujete tla i vaše nerođeno dijete voli koliko voli i moje?«

Zcna je odjednom prestala drhtati i nasmiješila se. »Nikada nisam na taj način razmišljala o tome.« U dahu sam uputio molitvu zahvalnosti Duhu Svetom, koji mi je očito »poslao moć«, dao mi odgovor za tu ožalošćenu ženu jer vam mogu otvoreno reći kako nisam dovoljno pametan da bih se toga sam dosjetio. To neće biti zadnji put da je Coltonova priča mene ili Šonju dovela u situaciju u kojoj smo morali tražiti odgovore na vrlo teška pitanja. Ali, ljudi koji su s nama prolazili ta iskustva, katkad su sami primali odgovore na svoja pitanja. Kao što sam već spomenuo, prije no što smo otpušteni iz bolnice u North Platteu, sestre su neprestano dolazile u Coltonovu sobu. Prije su dolazile provjeriti Coltonove vitalne znakove i zabilježiti ih u tablice. A tada su dolazile bez medicinskog povoda - samo pogledati dječačića koji je samo dva dana prije za njih bio nerješiv medicinski problem, ali je tada sjedio u krevetu, brbljao i igrao se novim plišanim lavom, U tom me je razdoblju jedna sestra odvela na stranu. »Gospodine Burpo, mogu li na trenutak razgovarati s vama?« »Svakako«, rekao sam. Pokazala mi je sobu preko puta Coltonove. »Hajdemo onamo.« Pitajući se što je posrijedi, pošao sam za njim u malu sobu za odmor. Ona je zatvorila vrata za nama i okrenula se prema meni. Oči su joj duboko blistale, kao da je u njoj upravo procvjetalo nešto novo. »Gospodine Burpo, godinama radim ovdje kao medi­ cinska sestra«, rekla je. »Ne bih vam ovo smjela reći, ali nam je rečeno da vašoj obitelji ne dajemo nadu. Smatrali su da Colton neće preživjeti. A kad nama kažu da netko neće preživjeti, taj netko ne preživi.«

Tada se na trenutak doimalo da oklijeva, ali je ipak nastavila. »Ali, kad danas vidim vašega sina, to je čudo. Bog zacijelo postoji jer ovo je čudo.« Zahvalio sam joj jer mi je to rekla i dodao: »Želim da znate kako mi vjerujemo da je to Božje djelo. Vjernici su se sinoć okupili u našoj crkvi i molili za Coltona pa vjerujemo da je Bog uslišao naše molitve.« Sestra se na trenutak zagledala u pod, a tada je po­ novno pogledala mene i nasmiješila se. »Pa, samo sam vam to željela reći.« Tada je otišla. M islim da možda nije željela Čuti pastorovu propovijed. Ali, činjenica je da joj propovijed nije bila potrebna - jer ju je već vidjela. Govoreći o Coltonovom doživljaju raja, ljudi nam kažu: »Vaša obitelj je silno blagoslovljena!« U pravu su, u smislu da s m o provirili kroz veo koji ovaj svijet odvaja od vječnosti. A li, tada pomisli ni i: Blagoslovljeni? /V/. gledali srno

kako nam sin umire. Ugodno je govoriti o raju, o Božjem prijestolju, Isusu, djedu i kćeri za koju smo mislili da smo je i/.gubili, ali ćemo je jednoga dana ponovno sresti. Ali nije ugodno govoriti o tome kako je do toga došlo. Prisjećanje na te strašne dane kad smo gledali kako se Colton bori za život i danas nam oči ispuni suzama. Čudesna priča o njegovu posjetu raju i priča o tome kako smo zamalo izgubili sina za nas su i danas jedan događaj. U djetinjstvu sam se uvijek pitao zašto je križ toliko važan, zašto je važno Isusovo razapinjanje. Ako je Bog Otac znao da će uskrsnuo svojega Sina iz mrtvih, po čemu je to bilo žrtva? Ali, sada shvaćam zašto Bog Uskrs ne shvaća samo kao završetak, kao praznu grobnicu. Potpuno

shvaćam. Bio bih učinio bilo što, bilo Što da zaustavim Coltonovu patnju, uključujući zamjenu s njim. Biblija kaže da kad se Isus odrekao svojega duha, dok je beživotno visio na rimskom križu, Bog Otac mu je okrenuo leđa. Uvjeren sam da je to učinio jer da je to nastavio gledati, ne bi mogao izdržati do kraja. Ljudi katkad pitaju: »Zašto Colton? Sto mislite, zašto se to dogodilo vašoj obitelji?« Mnogo sam pura morao reći: »Hej, mi smo obični ljudi iz malog gradića u Nebraski. Najbolje što možemo učiniti jest reći vam što nam se dogodilo i nadati se da će vas to ohrabriti, kao što je ohrabrilo sestru u North Platteu, kojoj je možda bilo potrebno vidjeti Čudo kako bi vjerovala u Nekoga većeg od sebe. Ili ženi u Wesleyjanskoj crkvi M ountain View, kojoj je bila potrebna iskra nade kako bi joj pomogla izaći nakraj s tugom. Ili Šonji, kojoj je bio potreban melem za njezine majčinske rane. Ili mojoj majci Kay, koja nakon dvadeset i osam godina neizvjesnosti napokon zna da će jednoga dana ponovno sresti svojega oca.« Kad pogledate knjigu O tkrivenja i druga biblijska učenja o raju, pomalo su nepovezana. Kao pastor sam uvijek veoma pazio na to što s propovjedaonice govorim o raju pa i dalje pazim na to. Poučavam ono Što nalazim u Bibliji. Budući da sam imao mnogo pitanja na koja nisam imao odgovore, nisam mnogo razmišljao o raju na osobnoj razini. Ali sada razmišljam. Šonja i ja oboje razmišljamo, a i mnogi su nam ljudi rekli da ih je Coltonova priča potaknula više razmišljati o raju. I dalje ne znamo sve odgovore - ni približno. Ali, sada imamo mentalnu predodžbu koju možemo pogledati i reći: »Ajme!« Sviđa mi se kako to moja mama sažima: »O tkako se to dogodilo«, rekla mi je, »više razmišljam o tome kako

bi doista moglo biti u raju. I prije sam vjerovala u raj, ali ga sada zam išljam . Prije sam čula, ali sada znam da ću jednoga dana vidjeti.«

POGOVOR.

nešto više od sedam godina otkako se obično obiteljsko putovanje pretvorilo u rajsko putovanje koje nam je svima promijenilo život. Ljudi su me često pitali zašto smo toliko dugo čekali prije no što smo otkrili Coltonovu priču. Pa, razloga je nekoliko. Prije svega, iako je od toga bolničkog mučenja prošlo sedam godina, naša jurnjava iz Greeleyja k liječniku u Imperialu bila je tek početak priče. Kao što ste pročitali na ovim stranicama, pojedinosti o Coltonovom iznimnom puto­ vanju primali smo u djelićima, tijekom mnogih mjeseci i godina. Iako je od njegova susreta sa smrću prošlo podosta vremena, ostatak priče razvijao se postupno. P

r o š l o

j e

t e k

A kad smo drugima počeli otkrivati što nam se dogo­ dilo, mnogi ljudi su nam rekli: »Trebali biste napisati knjigu!«, na što smo Šonja i ja odgovarali: »Mi? Napisati knjigu? Da, svakako.« Prije svega, nismo mogli zamisliti da bi itko želio čitati o na>na. A tu je bio i cijeli postupak pisanja knjige. To nam je zvučalo otprilike malo lakše od leta na Mjesec. Istina je da sam uređivao studentske novine i da je Šonja mnogo pisala radeći na magisteriju. Ali, oboje smo imali poslove koje smo voljeli, malu djecu koju smo morali podizati i crkvu za koju smo morali skrbiti. A nekad morate i spavati. Tek kad nam je naš prijatelj i pastor Phil M cCallum ponudio da će nas predstaviti i okružiti

nas odgovarajućim ljudim a iz izdavaštva, pom islili smo da bi objavljivanje knjige doista bilo moguće. Ali, čak je i to bilo pitanje pravog trenutka. Vidite, kao roditelji bili smo zabrinuti za Coltona. M nogim se ljudima njegova priča sviđa zbog svih pojedi­ nosti o raju. 1 nama se to sviđa. Ali, tu je i taj dio vezan uz bolnicu, koji smo proživljavali u užasu i očaju naizgled cijelu vječnost. To je i dalje bilo osjetljivo pitanje pa nismo znali kako će ponovno proživljava nje svega toga utjecati na Coltona. Osim toga, kako bi podnio svu tu pozornost? To nas je zabrinjavalo. I dalje nas zabrinjava. Mi smo iz maloga grada, iz malih škola i malih crkvi. ( ,’olion se snalazi u »malom«, ali u žarište pozornosti? Baš i ne. Ali, sada je knjiga napisana. Šonja mi je neki dan sa smijehom rekla: »Pa, izgleda da na svoj popis onoga što u životu želimo učiniti moramo dodati »postati pisac« kako bismo mogli precrtati taj cilj.« Ljudi su nam postavljali i druga pitanja. Osobito djecu zanim a je li Colton u raju vidio kakve životinje. Odgovor je potvrdan! Rekao je kako je osim Isusova konja vidio pse, ptice i čak lava koji je bio dobroćudan, a ne opasan. M nogi naši prijatelji katolici pitali su je li Colton vidio Isusovu majku M ariju. Odgovor na to pitanje također je potvrdan. Vidio je M ariju kako kleči pred Božjim pri­ jestoljem i u drugim trenucima kako stoji pokraj Isusa. »1 dalje ga voli kao m am a«, rekao je Colton. Ljudi nas neprestano pitaju i kako nas je Coltonovo iskustvo promijenilo. Prvo što će vam Šonja reći jest da nas je potpuno slomilo. Vidite, pastori i njihove obitelji najčešće se najbolje osjećaju u ulozi onoga tko pomaže, a ne u ulozi onoga kome se pomaže. Šonja i ja uvijek smo u kritičnim trenucim a posjećivali bolesne, donosili

obroke, skrbili za drugu djecu. Bili smo nepopustljivo samodostatni - možda čak, kad se osvrnem na to, toliko da smo bili oholi. Ali, ona muka u bolnici slomila je našu oholost poput suhe grančice i poučila nas kako moramo biti dovoljno ponizni da prihvatimo pomoć, tjelesnu, emocionalnu i financijsku. Da, dobro je biti jak i sposoban blagoslivljati druge. Ali, mi smo naučili koliko je vrijedno dopustiti drugim a da budu jaki za nas, da nas blagoslove. Kao pastor, uvijek sam lako govorio o svojoj vjeri, ali sada uz to i govorim šro se dogodilo mojemu sinu. To je istina i ja govorim o tome, bez opravdavanja. U međuvremenu se život ovdje u Imperialu nastavlja kao i u obiteljima svih malih gradića diljem Amerike. Cassie je rrinaest godina i na jesen kreće u srednju školu. Sinoć je bila važna večer za nju: bila je na audiciji za školski zbor. Colby, naše najmlađe dijete, također stiže do prekretnice: ove jeseni kreće u malu Školu, što je dobro jer je izluđivao svoju odgojiteljicu u vrtiću. Colton će ovaj mjesec napuniti jedanaest godina, a u rujnu će krenuti u šesti razred. U svakom pogledu je obično dijete. Hrva se i igra bejzbol. Svita klavir i trubu, ali nije osobito lud za školom i kaže da mu je odmor om iljeni predmet. I dalje povremeno govori o raju, ali nije rekao da je doživio još koje putovanje ili da ima bilo kakvu posebnu, trajnu vezu s vječnošću. I unatoč nadnaravnom putovanju, njegov odnos s braćom i sestrama potpuno je normalan. Colby slijedi Coltona kao i svaki mlađi brat i svađaju se oko toga tko je kome ukrao akcijske junake. Cassie je ispaćena starija sestra. To je jasno došlo do izražaja kad smo nastojali smisliti naslov za ovu knjigu. Ja sam predložio Raj po četverogodrtnjaku.

Šonja je predložila Raj prem a Coltonu. Cassie je predložila: Vratio se, ali nije anđeo. Naposljetku je Colton nehotice domislio naslov. U vrijeme božičnih blagdana 2009. godine otputovali smo u Teksas te smo u kafiću Starbucks sjedili s našom ured­ nicom i razgovarali o knjizi. Ona je pogledala našega starijeg sina s druge strane siola i upitala: »Colton, što ti želiš da ljudi doznaju iz rvoje priče?« On ju je bez oklijevanja pogledao u oči i rekao: »Želim da znaju da raj zaista postoji.« Ibdđ Burpo, Imperial, Nebraska Svibanj 2010.

s u je t>

do^ a

&a j a

Srpanj 1976. —djed Todda Burpa zvan Pop (Lawrence Edelbert Barber) umire u prometnoj nesreći između Ulyssesa i Liberala u Kansasu.

1982. godina —trinaestogodišnji Todd čuje i prihvaća Kristov poziv da pristupi svećenstvu kao propovjednik Kristovih učenja.

29. prosinca 1990. - Todd i Šonja Burpo sklapaju brak.

16. kolovoza 1996. - rodila se Cassie Burpo, Coltonova starija sestra.

Srpanj 1997. - pastor Todd i Šonja Burpo prihvaćaju poziv W esleyjanske crkve Crossroads u Imperialu u Nebraski.

20. lipnja 1998. - Šonja Burpo u drugoj trudnoći doživ­ ljava spontani pobačaj. Bila je trudna dva mjeseca.

19. svibnja 1999. - rodio se Colton Burpo. Kolovoz 2002. - Todd slama nogu na mješovitom turniru softballa.

Listopad 2002. - Todd ima bubrežne kamence. Studeni 2002. - Todd napipa kvržicu na prsima, koja je dijagnosticirana kao hiperplazija.

27. veljače 2003. —Colton se zali na bolove u trbuhu i ima vrućicu, što je pogrešno dijagnosticirano kao želučana viroza. 28. veljače 2003. —( >olton više nema vrućicu. Njegovi roditelji se vesele uvjereni da je sve u redu, iako je to zapravo znak pucanja slijepog crijeva. 1. ožujka 2003. -obirelj Burpo posjećuje Paviljon leptira u Denveru kako bi proslavili loddovo ozdravljenje. I’e noći Colton počne nezaustavljivo povraćati. 3. ožujka 2003. - Cltona pregledava liječnik u Imperialu u Nebraski, koji odbacuje pretpostavku o upali slijepog crijeva. 5. ožujka 2003. -T o d d i Šonja odlučuju odvesti Coltona iz bolnice u Imperialu u Nebraski u Regionalni medi­ cinski centar područja ( ¡real Plains u North Platreu. Dr. Tim othy O’Holleran priprema se /.a operaciju. 5. ožujka 2003. —Colton je podvrgnut prvoj operaciji, uklanjanju slijepog crijeva. Osim prsnuća slijepog crijeva opaža se i apsces. 13. ožujka 2003. - Colton je otpušten i/ bolnice. Ali, kad lodd i Šonja s njim u kolicima udu u dizalo, dr. O ’Holleran iz hodnika viče neka se vraie. Pretrage krvi otkrile su da je broj leukocita naglo porastao. C T snimanje otkriva još dva apscesa u trbuhu. 13. ožujka 2003. - ( 'olton je podvrgnut drugoj operaciji - otvaranju trbušne šupljine - s ciljem drenaže apscesa. Tijekom toga zahvata pronađena su tri apscesa. 17. ožujka 2003. - Dr. O ’Holleran kaže Ibcldu i Šonji kako za Coltona više ne može učiniti ništa. Preporučuje da ga premjeste u Dječju bolnicu u Denveru. Mećava donosi snježni pokrivač viši od pola metra i zatvara

sve izlaze. U Imperialu se sastaju vjernici njihove crkve kako bi zajedno molili.

18. ožujka 2003. - sutradan ujutro Colton se zapanjujuće oporavlja i uskoro se igra poput normalnog djeteta. Skakuće odlazeći na C T snim anje, koje otkriva da više nema komplikacija. 19. ožujka 2003. - nakon sedamnaest mučnih dana Col tonova obitelj vraća se u Imperial. 3. srpnja 2003. - dok je obitelj putovala u posjet rođacima u Južnoj Dakoti, Colton na parkiralištu restorana A rby’s u North Platteu u Nebraski prvi put progovara o raju. Colton potom sve češće govori o svojim pustolovinama u raju. 4. listopada 2004. —rođen je Colby Burpo, Coltonov m lađi brat. 19. svibnja 2010. - Colton Burpo navršava jedanaest godina. I dalje je fizički zdrav.

B-ILJESklE

Drugo poglavlje: Pastor Job 1. Evanđelje po Mateju 10:24.

Šesto poglavlje: North Platte 1. Druga knjiga o Samuelu 12: 13-14, parafrazirano.

2. Druga knjiga o Samuelu 12: 21-23, parafrazirano

Deveto poglavlje: M inute nalik ledenjacima 1. Evanđelje po Mateju 9:6

Dvanaesto poglavlje: O čevidac raja 1. Evanđelje po Marku ‘):32 . Otkrivenje 21: 19-20.

Trinaesto poglavlje: Svjetla i krila 1. Djela apostolska 1: 9-11. 2 . Evanđelje po Mateju 28: 3.

3. Djela apostolska 6: 15. 4. Otkrivenje 10: 1. 5. Evanđelje po Mateju 18: 3-4. 6 . Daniel 10: 4-6.

Četrnaesto poglavlje: Po rajskom vremenu 1. Druga Petrova poslanica 3: 8. 2. Druga poslanica Korinćanima 12: 2-4. 3. Otkrivenje 4: 1-3.

Osamnaesto poglavlje: Božja prijestolna dvorana 1. Poslanica Hebrejima 4: 16. 2. Poslanica Hebrejima 12: 2. 3. Otkrivenje 21: 2-5a, 22-23. 4. Poslanica Hebrejima 12: 2. 5. Evanđelje po Luki 1: 13-15a, 18-19. 6 . Poslanica Hebrejima 12: 1. 7. Otkrivenje 21: 23.

Devetnaesto poglavlje: Isus jako voli djecu 1. Otkrivenje 4:3 2. Otkrivenje 21: 18-20. 3. Evanđelje po mateju 7:7, 9-11.

Dvadeset i peto poglavlje: Anđeoski m ačevi 1. Evanđelje po Luki 10: 18.

2. Daniel 10:13.

Dvadeset i šesto poglavlje: Predstojeći rat 1. Otkrivenje 9: 6-10. 2. Otkrivenje 20: 1-3, 7-10.

Dvadeset i sedmo poglavlje: Jednoga dana ćemo vidjeti 1. Evanđelje po Ivanu 20: 24-29

2. Akiane Kramarik, Akiane: Her Life, Her Art, Her Poetry (Nashville: Thomas Nelson, 2006.). 3. Evanđelje po M arku 10: 14.

O TCXDxDK I S O NJ I BURPO

je pastor Wesleyjanske crkve Crossroađs u Imperialu u Nebraski (broj stanovnika 2008. godine: 1762), iz koje se njegove propovijedi svake nedjelje emitiraju pučem lokalne radiopostaje. Uz to radi kao trener hrvanja u državnim školama okruga Chase i član je školskog odbora. U kritičnim situacijama zateći ćemo ga kao vatrogasca, rame uz rame s drugim članovima Dobrovoljnog vatrogasnog ogranka Imperiala. Ujedno je kapelan Državne udruge dobrovoljnih vatro­ gasaca Nebraske. Kako bi uzdržavao svoju obitelj, Todd vodi i tvrtku Overheađ Door Speci.tlists. Godine 1991. diplomirao je teologiju sumniii non imele. Zaređen je 1994. godine. T o d d

B u r p o

S o n j a B u r p o vrlo je zaposlena mama Cassie, Coltona i Colbvja. Uz to je i voditeljica ureda tvrtke Moreland Realty. Završila je studij za učiteljicu na Wesleyjanskom sveučilištu i magisterij iz bibliotekarstva i informatike te je ovlaštena učiteljica u državi Nebraski. Poučavala je u državnim školama u Oklahomi i Imperialu. Šonja je posvećena duhovničkom radu s djecom, a uz to i radi uz Todda kao tajnica njegove tvrtke za prodaju i ugradnju garažnih vrata.

O LyNN VINCENT

je autorica djela Same K ind o f D ifferent as Me, bestselera New York Timesa , priče o neobičnom prijateljstvu između imućnog bijelog trgovca um jetninam a i beskućnika A froam erikanca, te djela Going Rogue: An American Life, o životu Sarah Palin, bivše guvernerke Aljaske i kandidatkinje za potpred­ sjednicu SAD-a. L y n n

V i n c e n t

Kao autorica ili suautorica napisala je devet knjiga, a jedanaest godina bila je novinarka, te potom urednica posebnih priloga u državnom dvotjedniku W O RLD M agazine, u kojemu je pisala o politici, kulturi i aktu­ alnostim a. Lynn, veteranka američke mornarice, ujedno predaje pisanje na Svjetskom institutu za novinarstvo te Kraljevskom koledžu u New Yorku. Živi u San Diegu u Kaliforniji.

Više inform acija o obitelji Burpo, Coltonovoj prici i najnovijim vijestim a te događanjim a potražite na njihovoj web stranici www.heavenisforreal.net.