163945446 Lauren Kate Zudnja

edes - www.CroWarez.org

LAUREN KATE SERIJAL : „FALLEN“

ŽUDNJA Knjga četvrta

ZA JASONA BEZ TVOJE LJUBAVI, NIŠTA NIJE MOGUĆE.

Naslov izvornika : Lauren Kate Rapture Preveo s engleskoga: Bruno Stefić

2

edes - www.CroWarez.org

Sve drugo svojem kraju ide, jedino ljubav naša kraj ne znade. . John Donne »The Anniversary«

ZAHVALE Uistinu je prekrasno vidjeti kako moje zahvale rastu sa svakom novom knjigom. Zahvalna sam Michaelu Stearnsu i Tedu Malaweru što su vjerovali u mene, što su mi ugađali i tjerali me da radim tako marljivo. Wendy Loggiji, Beverly Horowitz, Kristi Vitoli i izvrsnom timu u Delacorte Pressu, zbog vas je serija romana Pali anđeo bila vrhunska od početka od kraja. Veliko hvala Angeli Carlino, Barbari Perris, Chipu Gibsonu, Judith Haut, Noreen Herits (već mi nedostaješ!), Roshan Nozari i Dominique Cinimi za stručnost kojom ste moju priču pretvorili u knjigu. Hvala Sandri Van Mook i mojim prijateljima u Nizozemskoj; Gabrielli Ambrosini i Beatrice Mašini u Italiji; Shirley Ng i ekipi MPH u Kuala Lumpuru; Rinu Balatbatu, Karli, Chadu, predivnoj obitelji Ramos i mojim vrhunskim filipinskim obožavateljima; Dorothy Tonkin, Justinu Ratcliffeu i genijalnoj skupini u izdačkoj kući Random House Australia; Rebecci Simpson na Novom Zelandu; Ani Limi i Ceciliji Brandi i Record na predivnom vremenu koje sam provela u Brazilu; Lauren Kate Bennet i dragim curama u RHUKu; Amy Fisher i Iris Barazani za nadahnuće u Jeruzalemu. Kakvu sam divnu godinu provela sa svima vama i neka ih bude još! Mojim čitateljima, koji mi svakoga dana pokazuju lijepu stranu života hvala vam. Hvala mojoj obitelji na vašem strpljenju, povjerenju i smislu za humor. Mojim prijateljima, koji me izmame iz moje spisateljske spilje. I, kao uvijek, hvala Jasonu koji hrabro ulazi u spilju kada me se iz nje ne može izmamiti. Sretna sam što vas imam u svojem životu.

3

UVOD

PAD U početku bijaše tišina... U prostoru između raja i Pada, duboko u onoj nedokučivoj daljini, došao je trenutak kada je veličanstveni pjev Nebesa iščezao i ustupio mjesto tišini tako potpunoj da se Danielova duša naprezala kako bi razabrala i najmanji zvuk. A potom se javio i sam osjećaj padanja, ona vrsta pada od koje ga čak ni njegova krila nisu mogla spasiti, kao da je Prijestolje za njih vezalo mjesece. Jedva je mogao zamahnuti njima, a kada i jest, to nije imalo nikakva utjecaja na putanju njegova pada. Kamo li je padao? Ispred njega i iza njega nije bilo ničega. Ništa ne bijaše ni iznad ni ispod, samo gusta tama i zamućen obris onoga što je ostalo od Danielove duše. Od pomanjkanja i najmanjeg zvuka, njegov um preuze vlast: ispunio mu je glavu nečim drugim nečim neizbježnim, strašnim riječima Luceina prokletstva. Umirat će uvijek i dovijeka... Nikada neće živjeti dulje od rane mladosti... umirat će iznova i iznova, i to točno u trenutku kada se sjeti tvojega izbora. Nikada nećete doista biti zajedno. Bila je to Lucfierova podmukla kletva, njegov otrovni dodatak presudi donesenoj ondje na nebeskoj Livadi. A sada je smrt dolazila po njegovu ljubav. Može li je Daniel zaustaviti? Hoće li je uopće prepoznati? Jer što anđeli zapravo znaju o smrti? Daniel je svjedočio kada je mirno došla nekima od novih smrtnih vrsta zvanima ljudi, ali smrt nikada nije bila briga anđela. Smrt i rana mladost: dvije beuzvjetne stavke Luciferove Kletve. Danielu nijedna od njih nije ništa značila. Znao je jedino da odvojenost od Lucinde nije kazna koju može podnijeti. Moraju biti zajedno. »Lucinda!« proderao se.

4

Dušu mu je trebala prožeti toplina od same pomisli na nju, ali osjetio je tek bolnu prazninu. Trebao je moć osjetiti svoju braću oko sebe, sve one koji su izabrali pogrešno ili prekasno; one koji nisu uopće izabrali i bili izgnani zbog svoje neodlučnosti. Znao je da nije doista sam, više od stotinu milijuna anđela strovalilo se u bezdan što im se otvorio pod nogama kada je tlo nestalo. No nije mogao vidjeti niti osjetiti ikoga u svojoj blizini. Prije ovoga trenutka nikada nije bio sam. Osjećao se kao da bi mogao biti posljednji anđeo svih svjetova. Nemoj to misliti. Izgubit ćeš sebe. Pokušao se pribrati... Lucinda, Prozivka, Lucinda, izbor... ali kako je padao, bilo je sve teže sjetiti se. Koje su, naprimjer, bile posljednje riječi što ih je izgovorilo Prijestolje. Vrata raja... Vrata raja za... Nije znao koje su riječi uslijedile, tek se mutno sjećao kako je veliko svjetlo zatreperilo i strašan vjetar zapuhao preko Livade, kako su se stabla u Voćnjaku počela rušiti jedno na drugo, stvarajući valove strahovitog poremećaja koji su se osjetili diljem svemira, tsunamije oblaka koji su oslijepili anđele i smrvili svu njihovu slavu. Bilo je još nečega, nečega neposredno prije uništenja Livade, nečega poput... Udvostručenja. Usred prozivanja pojavio se blještavi anđeo, rekao je da je Daniel koji dolazi iz budućnosti. Oči mu je ispunjavala tuga koja je izgledala tako staro. Je li taj anđeo, ta... verzija Danielove duše, uistinu patila? Je li Lucinda patila? Daniel je kipio od bijesa. Kad-tad će pronaći Lucifera, anđela koji je obitavao na samome kraju svih ideja. Daniel se nije bojao izdajice koji je nekoć bio zvijezda Svjetlonoša. Bez obzira na koje mjesto i u koje vrijeme stigli na kraju ovog bezdana, Daniel će izvršiti svoju osvetu. Ali prvo će pronaći Lucindu, jer bez nje ništa nije bilo važno. Bez nje, ništa nije bilo moguće. Zbog ljubavi koje su njih dvoje imali bilo je nezamislivo izabrati između Lucifera ili Prijestolja. Jedina strana koju je ikada mogao izabrati bila je njezina. Stoga Daniel sada mora platiti svoj izbor, samo još ne razumije u kakvu će obliku njegova kazna doći. Zna jedino da je ona nestala s jedinog mjesta gdje je pripadala; pokraj njega.

5

Bol razdvojenosti od svoje srodne duše iznenada prostrijeli Daniela, oštro i neumoljivo. Zastenjao je bez riječi, um mu se pomračio, i odjednom je osjetio strah jer se više nije mogao sjetiti zašto. Nastavio je padati, duboko kroz sve gušću tminu. Više nije mogao vidjeti, osjećati ili sjetiti se kako je dospio ovdje, nigdje, kako propada kroz ovo ništavilo, ali kamo? Koliko dugo? Sjećanje mu je gasnulo i ubrzo nestalo. Bilo je sve teže prisjetiti se riječi koje je izgovorio anđeo na livadi koji je toliko nalikovao... Komu li je anđeo nalikovao? I što je rekao, a da je bilo tako važno? Daniel nije znao, više nije znao ništa. Samo to da bezglavo ponire kroz bezdan. Osjećao je snažan poriv da pronađe nešto... nekoga... Poriv da se ponovno osjeća cijelim... No postojala je samo tama u tami... I tišina koja mu zaglušuje sve misli... Ništavilo koje bijaše sve. Daniel pade.

6

PRVO POGLAVLJE

KNJIGA PROMATRAČA »Dobro jutro.« Topla ruka okrznula je Lucein obraz i sklonila joj pramen kose iza uha. Okrenuvši se na bok, zijevnula je i otvorila oči. Bila je u duboku snu i sanjala je o Danielu. »Oh«, protisnula je i opipala obraz. On je bio ovdje. Daniel je sjedio pokraj nje. Nosio je crni džemper i isti onaj crveni šal koji je imao oko vrata prvi put kada ga je ugledala u školi Mač i križ. Izgledao je bolje od bilo kakva sna. Od njegove težine rub ležaja blago je visio i Luce je primakla noge kako bi se privinula čvršće uz njega. »Ipak ne sanjam«, izustila je. Danielove oči bile su mutnije nego što je bila naviknula, ali i dalje su sjajile najblistavijom ljubičastom bojom dok ju je gledao, proučavajući crte njezina lica kao da ih vidi prvi put. Nagnuo se prema njoj i utisnuo joj poljubac na usne. Luce se još više privinula uz njega, obavijajući mu ruke oko vrata, sretna što mu uzvraća poljubac. Nije ju bilo nimalo briga što bi trebala oprati zube ili što joj je kosa vjerojatno raščupana od spavanja. Nije joj bilo stalo ni do čega osim do njegova poljupca. Napokon su bili zajedno i nijedno od njih nije moglo skinuti osmijeh s lica. A potom joj se sve vratilo u sjećanje. Kandže oštre poput britve i bešćutne crvene oči. Zagušljiv vonj smrti i truleži. Posvuda tama, tako potpuna u svojoj kobi da se zbog nje sva svjetlost i ljubav, sve ono dobro na svijetu doimalo istrošenim, slomljenim i mrtvim. Sada se činilo nemogućim da je Lucifer za nju nekoć bio nešto posve drugo, Bill, zlovoljan kameni gargojl kojeg je smatrala prijateljem. Dopustila mu je da joj se suviše približi, a kada nije učinila ono što je od nje tražio, da ubije svoju dušu u drevnom Egiptu, odlučio je izbrisati sve što se dogodilo. Izmanipulirao je vrijeme kako bi izbrisao sve od Pada. Svaki život, svaka ljubav, svaki trenutak koje je svaka smrtna i 7

anđeoska duša ikada iskusila bit će smrvljeni i odbačeni jer se hirovitu Luciferu tako prohtjelo. Kao da je cijeli svemir tek šahovska figura, a on plač1jvo dijete koje odustaje čim počne gubiti. No što je točno želio dobiti, to Luce nije znala. Osjetila je vrućinu na koži prisjetivši se njegova gnjeva. Želio je da svjedoči tomu, da mu drhti u ruci dok je vraća u vrijeme Pada. Želio joj je pokazati da je to za njega nešto osobno. Potom ju je odbacio sa strane i raširio Navjestitelja poput mreže kako bi uhvatio sve anđele koji su pali iz raja! Upravo kada ju je Daniel uhvatio u tom zvjezdanom ništavilu, Lucifer je u tren oka nestao iz postojanja i cijeli je ciklus počeo iznova. On je sada bio ondje s anđelima koji su padali, kao i s prijašnjom inkarnacijom samoga sebe. Baš poput svih njih, i on će padati u nemoćnoj izolaciji, sa svojom braćom a opet bez njih, zajedno, ali sam. Prije mnogo tisućljeća anđelima je trebalo devet dana da iz raja padnu na Zemlju. S obzirom da će Luciferov drugi Pad slijediti istu putanju, Luce, Daniel i ostali imat će samo devet dana da ga zaustave. Ako ne uspiju, jednom kada Lucifer i njegov Navjestitelj ispunjen anđelima padnu na Zemlju, doći će do kolapsa vremena, sve će se vratiti u doba prvotnog Pada i sve će početi ispočetka. Bit će to kao da se sedam tisuća godina između onog i ovog trenutka nikada nije dogodilo. Kao da Luce nije napokon počela razumjeti prokletstvo i svoju ulogu u svemu ovome, kao da nije napokon počela otkrivati tko je i što sve može biti. Prošlost i budućnost svijeta bile su u opasnosti, osim ako ga Luce, sedam anđela i dva nefila ne zaustave. Imali su samo devet dana i nikakvu predodžbu o tome gdje da počnu. Luce je prošle noći bila tako izmorena da se nije sjećala kako je legla na ovaj krevet i navukla tanku plavu deku preko ramena. Grede malene kolibe bile su zastrte paučinom, a sklopivi stolić bio je prekriven napola ispijenim šalicama tople čokolade koju je Gabbe noćas pripravila za sve. No Luce se sve to činilo poput sna. Sjćanje na njezin let iz Navjestitelja na ovaj maleni otok Tybee, utočište za anđele, posve je izbrisala krajnja iscrpljenost. Zaspala je dok su ostali još razgovorali, puštajući da je Danielov glas polako uljulja u san. Koliba je sada bila tiha, a na prozoru za Danielova obrisa sivilo neba nagovještalo je skori izlazak sunca. Posegnula je rukom kako bi mu dodirnula obraz. Okrenuo je glavu i poljubio joj dlan. Luce je čvrsto stisnula oči da ne zaplače. Zašto, nakon svega što su prošli, Daniel i Luce moraju pobijediti samog vraga kako bi 8

mogli slobodno voljeti jedno drugo? »Daniele.« Rolandov glas zazvao ga je s vrata kolibe. Ruke je bi i gurnuo u džepove kratkog kaputa, a dreadlockse mu je pokrivala siva skijaška kapa. Uputio je Luce umoran smiješak. »Vrijeme je.« »Vrijeme za što?« Luce se podigla na laktove. »Zar već odlazimo? Što je s mojim roditeljima? Vjerojatno već paničare.« »Mislio sam te odvesti do njihove kuće,« rekao je Daniel, »da se oprostiš s njima.« »Ali kako ću im objasniti zašto sam nestala nakon večere za Dan zahvalnosti?« Tada se sjetila onoga što joj je Daniel noćas rekao: iako su imali osjećaj da su proveli čitavu vječnost u Navjestitelju, prošlo je tek nekoliko sati stvarnog vremena. Ipak, za Harry i Doreen Price nekoliko sati na koliko im je kći nestala jest bila prava vječnost. Daniel i Roland izmijenili su poglede. »Mi ćemo se pobrinuti za to«, rekao je Roland i dodao Danielu ključeve automobila. »Kako točno?« upitala je Luce. »Moj je tata jednom pozvao policiju samo zato što sam pola sata kasnila iz škole...« »Bez brige, mala«, utješio ju je Roland. »Čuvamo ti leđa. Samo se moraš brzo presvući « Pokazao je prstom prema naprtnjači na stolici za ljuljanje pokraj vrata. »Gabbe ti je donijela stvari.« »Ovaj, hvala«, odvratila je zbunjeno. Ali gdje je Gabbe? Gdje su svi ostali ? Koliba je noćas bila puna i ugodno ispunjena sjajem anđeoskih krila i mirisom tople čokolade i cimeta. Sjećanje na tu ugodu pomiješano s obećanjem da će se oprostiti s roditeljima bez znanja kamo odlazi, dalo je ovom jutru osjećaj praznine. Drveni pod bio je grub kada je bosim stopalima stala na nj. Spustivši pogled, shvatila je da još nosi usku bijelu haljinu koju je imala u Egiptu, u posljednjem prošlom životu koji je posjetila kroz Navjestitelje. Bill ju je natjerao da je odjene. Ne, ne Bill. Lucifer. Kako li ju je samo zadovoljno mjerkao kada ja spremila zvezdanu strijelu u haljinu, razmatrajući njegov savjet o tome kako da ubije svoju dušu. Nikad, nikad, nikad. Bilo je previše toga za što je Luce imala živjeti. U staroj zelenoj naprtnjači koju je znala nositi u ljetni kamp Luce je pronašla svoju najdražu pidžamu, onu od flanela s crvenobijelim prugama, 9

uredno posloženu, i s odgovarajućim papuCama ispod nje. »Ali jutro je«, rekla je. »Zašto trebam pidžamu?« Daniel Roland ponovno su se pogledali i ovoga puta Luce se mogla zakleti da pokušavaju ne prasnuti u smijeh. »Vjeru nam«, rekao je Roland. Nakon što se odenula, Luce je izašla iz kolibe za Danielom, a njegova su joj široka ramena pružala zaklon od vjetra dok su hodali niz šljunčanu obalu do oceana. Maleni otok Tybee bio je oko dva kilometra udaljen od obale Savannaha. Roland je obećao da će ih na drugoj strani tog vodenog prostranstva čekati automobil. Danielova krila bila su sakrivena, ali zacijelo je osjetio kako gleda mjesto na njegovim ramenima odakle se rastvaraju. »Kada sve bude sređeno, poletjet ćemo kamo god bude potrebno da zaustavimo Lucifera. No dotad je pametnije da ostanemo na tlu.« »Okej«, rekla je Luce. »Da vidimo tko će brže doplivati do druge obale?« Dah joj je bio vidljiv na ledenom zraku. »Znaš da bih te pobijedila.« »Istina.« Rukom joj je obujmio struk, grijući je. »U tom slučaju, možda je bolje da uzmemo Camac. Moramo zaštiti moj slavni ponos.« Gledala ga je kako s jedinog mola odvezuje maleni metalni Camac s veslima. Blaga svjetlost koja se održavala na površini vode podsjetila ju je na dan kada su se natjecali tko će brže preplivati skriveno jezero u Maču i križu. Koža mu je blistala kada su se popeli na stijenu u sredini jezera kako bi došli do daha, a potom ostali ležati na kamenu toplom od sunca, puštajući da im vrućina dana osuši tijela. Tada je jedva poznavala Daniela, još nije znala da je anđeo, a već je bila opasno zaljubljena u njega. »Znali smo plivati u mojem prošlom životu na Tahitiju, zar ne?« upitala je, iznenađena što se sjeća još jednog puta kada je vidjela kako Danielova kosa blista od vode. Daniel se zagledao u nju i ona je znala koliko mu znači što napokon može s njom podijeliti svoja sjećanja o prošlosti. Izgledao je tako dirnuto da je Luce pomislila kako bi mogao zaplakati. No samo ju je nježno poljubio u čelo i rekao: »I u svim si me tim prilikama također pobijedila, Lulu.« Nisu mnogo razgovarali dok je Daniel veslao. Luce je bilo dovoljno da samo gleda kako mu se mišići napinju i stežu dok zamahuje veslima, da ih čuje kako uranjaju u ledenu vodu i izranjanju, da udiše miris oceana. Sunce 10

joj se dizalo iza ramena i grijalo joj potiljak, ali kada su se približili kopnu ugledala je nešto od čega su je prošli srsi. Automobil. Istog je časa prepoznala bijeli Taurus. »Što je bilo?« Daniel je spazio kako se Luce ukočila kada je Camac pristao uz obalu. »Oh. To.« Nije zvučao nimalo zabrinuto dok je skakao iz Camca i pružao Luce ruku. Tlo je bilo meko i snažne je mirisalo. Podsjetilo je Luce na djetinjstvo, na to kako je trčala kroz šume Georgije, uživajući u iščekivanju nepodopština i pustolovina. »Nije ono što misliš«, rekao je Daniel. »Kada je Sophia pobjegla iz Mača i križa, nakon što«, Luce je nervozno čekala nadajući se da Daniel neće reći nakon što je ubila Penn, »nakon što smo saznali tko je doista, anđeli su uzeli njezin auto.« Lice mu se ukruti. »Duguje nam barem to, ali i mnogo više.« Luce se sjetila Pennina bijelog lica i života kako nestaje iz njega. »Gdje je sada Sophia?« Daniel je odmahnuo glavom. »Ne znam. Nažalost, mislim da ćemo ubrzo saznati, imam osjećaj da će se već nekako uvući u naše planove.« Izvukao e ključeve iz džepa i gurnuo jedan u suvozačka vrata. »Ali u se o tome ne trebaš sada brinuti.« »Okej « Luce ga je škiljeći promotrila i utonula u sivo sjedalo. »Znači postoji nešto drugo zbog čega bih trebala biti zabrinuta?« Daniel je okrenuo ključ i automobil je oživio s blagim drhtajem. Posljednji put kada je sjedila na ovom sjedalu, bila je zabrinuta što se nalazi sama u automobilu s njim. Bilo je to one noći kada su se prvi put poljubili, barem je tada mislila da im je to prvi put. Pokušala je zakopčati sigurnosni pojas kada je iznenada os jetila njegove prste na svojima. »Sjećaš se?« rekao je tiho i nagnuo se kako bi joj prikopčao pojas, na trenutak zadržavajući ruke na njezinima. »Ima mali trik.« Nježno ju je poljubio u obraz, a potom stavio mjenjač u brzinu i brzo se odvezao iz vlažne šume na usku dvosmjernu cestu. Nije bilo nijednog drugog automobila osim njihova. »Daniele?« ponovno je upitala Luce. »Zbog čega bih se trebala brinuti?« Bacio je pogled na njezinu pidžamu. »Koliko se dobro možeš pretvarati da si bolesna?« Bijeli Taurus mirno je brujao u uličici iza kuće njezinih roditelja dok se Luce šuljala kraj tri azaleje ispod prozora njezine sobe. Ljeti su se ovdje iz crnoga tla izvijale povijuše rajčice, ali zimi je stražnje dvorište izgledalo golo 11

i sumorno te nije previše podsjećalo na dom. Nije se mogla sjetiti kada je zadnji put stajala ovdje. Do sada se išuljala iz tri različite privatne škole, ali još nikada iz kuće svojih roditelja. A sada se morala ušuljati u nju i nije čak ni znala kako da otvori vlastiti prozor. Luce je pogledom obišla ono što je mogla vidjeti od svojeg uspavanog susjedstva: jutarnje novine kako u orošenoj plastici leže na rubu njezina travnjaka, stari košarkaški obruč bez mreže na prilazu Johnsonovih preko puta ulice. Ništa se nije promijenilo otkako je otišla. Ništa osim Luce. Ako Bill uspije u svojem naumu, hoće li i ovo susjedstvo također nestati ? Još je jednom mahnula Danielu, koji ju je promatrao iz automobila, duboko udahnula i palcima pokušala podignuti donji dio prozora od ispucane plave prozorske daske. Istog je časa kliznula gore! Netko unutra već je maknuo zaslon. Luce je zastala i ostala zaprepaštena kada su se beli muslinski zastori razdvojili, a među njima se pojavila glava s plavocrnom kosom njezine nekadašnje neprijateljice Molly Zane. »Što ima, Mesna štruco?« Luce se naježila od nadimka koji je dobila prvog dana u Maču i križu. Zar su na ovo mislili Daniel i Roland kada su rekli da su se za sve pobrinuli ? »Što radiš ovdje. Molly?« »Opusti se. Ne grizem.« Molly je ispružila ruku. Nokti su joj bili ispucane smaragdno zelene boje. Luce je prihvatila Mollynu ruku, sagnula se i prebacivši prvo jednu pa drugu nogu postrance ušla kroz prozor. Soba joj se učinila malom i staromodnom, poput neke vremenske kapsule koju je ostavila Luce iz davne prošlosti. Na vratima je i dalje visio uokvireni poster Eiffelova tornja. Bila je tu i plutena ploča prepuna odlikovanja njezina plivačkog tima iz osnovne škole Thunderbolt. A malo dalje, ispod zelenožutog pokrivača s havajskim uzorkom, ležala je njezina najbolja prijateljica Callie. Callie se brzo skobeljala ispod pokrivača, obišla krevet i bacila se Luce u zagrljaj. »Stalno su mi govorili da ćeš biti dobro, ali na onai lažan način, kao da su toliko isprepadani da mi zapravo ne žele ništa reći. Je si li ti uopće svjesna koliko je ono bilo jezivo? Kao da si fizički nestala s lica Zemlje...« Luce ju je čvrsto zagrlila. Koliko je Callie znala, Luce je nestala tek prošle noći. 12

»Okej, vas dvije«, progunđala je Molly i odvojila Luce od Callie, »možete se kasnije iščuđavati. Nisam cijelu noć ležala u tvom krevetu s tom jeftinom poliesterskom perikom i pretvarala se da sam Luce s želučanom virozom samo da vas dvije sada sve upropastite.« Zakolutala je očima. »Koje amaterke.« »Samo malo. Što si učinila?« upitala je Luce. »Nakon što si... nestala«, rekla je Callie bez daha, »znale smo da to nikad nećemo moći objasniti tvojim roditeljima. Mislim, i ja sam jedva mogla povjerovati u ono što sam vidjela vlastitim očuna. Nakon što je Gabbe sredila dvorište, rekla sam tvojim roditeljima da ti je zlo i da si otišla spavati. Molly se pretvarala da je ti i...« »Sva sreća da sam našla ovo u tvojem ormaru.« Oko prsta je zavrtjela kratku valovitu crnu periku. »Ostatak od Noći vještica?« »Bila sam Wonder Woman.« Luce se lecnula, po tko zna koji put žaleći zbog svojeg kostima iz srednje škole. »Pa, upalilo je.« Bilo je čudno vidjeti Molly, koja je nekoć bila na Luciferovoj strani, kako joj pomaže. Ali čak ni Molly, baš kao ni Cam i Roland, nije željela ponovno pasti. I tako su se našli ovdje, kao tim i pomalo neobični saveznici. »Učinila si to za mene? Ne znam što da kažem. Hvala.« »Kako god.« Molly je oštro kimnula prema Callie, samo da izbjegne Luceinu zahvalnost. »Ova tu bila je prava slatkorječiva vražica. Zahvali njoj.« Izbacila je nogu kroz prozor i osvrnuvši se dodala: »Mislite da se možete dalje same snaći? Imam sastanak na vrhu u Kući vafli.« Luce je pokazala podignuti palac prema Molly i srušila se na krevet. »Oh, Luce«, šapnula je Callie. »Kada si otišla, cijelo je dvorište bilo pokriveno sivom prašinom. A ona plava djevojka, Gabbe, zamahnula je rukom i odjednom je sva prašina nestala. Onda smo rekli da ti je zlo i da su svi drugi otišli kući te smo jednostavno počeli prati suđe s tvojim roditeljima. Isprva sam mislila da je ona Molly pomalo grozna, ali ispada da je zapravo cool.« Stisnula je oči. »Ali kamo si zapravo otišla? Što ti se dogodilo? Prepala si me.« »Ne znam ni gdje da počnem«, rekla je Luce. »Žao mi je.« Začulo se kucanje popraćeno poznatom škripom njezinih vrata kako se otvaraju. Luceina majka stajala je u hodniku, raščupane kose pričvršćene žutom kopčom i lica koje je bilo lijepo bez trunka šminke. Držala je pleteni poslužavnik na kojemu su stajale dvije čaše narančina soka, dva tanjura 13

kruha s maslacem i kutija tableta za želučane bolove. »Čini se da je nekomu bolje.« Luce je Pricekala da mama odloži poslužavnik na noćni stolić; potom je obujmila rukama majčin struk i uronila lice u njezin ružičasti frotirnati ogrtač. Osjetila je kako joj suze dolaze na oči. Šmrcnula je. »Moja malena djevojčica«, rekla je njezina mama pipajući Luceino čelo i obraze da provjeri ima li temperaturu. Premda nije odavno govorila Luce tim umilnim glasom, bilo je tako lijepo ponovno ga čuti. »Volim te, mama.« »Nemoj mi samo reći da je prebolesna za Crni petak*.« Lucein otac pojavio se na dovratku sa zelenom plastičnom kanticom za zalivanje. Smiješio se, ali iza naočala bez okvira oči gospodina Pricea izgledale su zabrinuto. »Osjećam se bolje«, rekla je Luce. »Ali...« »Oh, Harry«, rekla je Luceina mama. »Pa znaš da je kod nas samo jedan dan. Mora se vratiti u školu.« Okrenula se prema Luce. »Dušo, Daniel te zvao prije nekog vremena. Rekao je da može doći po tebe automobilom i odvesti te natrag u Mač i križ. Rekla sam mu da bismo tvoj otac i ja rado pristali, ali...« »Ne«, brzo je odvratila Luce, sjetivši se plana koji joj je Daniel iznio u automobilu. »Čak i ako ja ne mogu ići, vi morate otići u kupovinu na Crni petak. Ipak je to tradicija obitelji Price.« Složili su se da će se Luce voziti s Danielom, a njezini roditelji odvest će Callie u zračnu luku. Dok su djevojke jele, Luceini roditelji sjedili su na rubu kreveta i čavrljali o Danu zahvalnosti (»Gabbe je ulaštila sav porculan, kakav anđeo!«). Kada su po čeli razgovarati o tome što žele kupiti na sniženju na Crni petak. (»Tvoj otac uvijek želi samo alat«), Luce je shvatila da nije rekla ništa osim ispraznih komentara poput »Aha« ili »Oh, zbilja?« Kada su njezini roditelji naposljetku ustali kako bi odnijeli tanjure u kuhinju, a Callie se počela pakirati, Luce je otišla u kupaonicu i zatvorila vrata. Bila je sama prvi put nakon, činilo joj se, milijun godina. Sjela je za toaletni stolić i pogledala u ogledalo. Bila je ona stara, ali drugačija. Naravno, iz ogledala ju je motrila Lucinda Price. Ali isto tako... Bila je tu Layla u punoći njezinih usana, Lulu u valovitim pramenovima ___________________________________ *Crni petak ili Black Friday cradicionalan je poćetak božične sezone kupovanja u SADu pada na prvi petak poslije Dana zahvalnosti.

14

njezine kose, Lu Xin u intenzivnim svijetlosmeđim očma, Lucia u njihovu svjetlucanju. Nije bila sama. Možda više nikada neće biti sama. Ondje, u ogledalu, pogled joj je uzvraćala svaka inkarnacija Lucinde i pitala: Što će se dogoditi s nama ? Što je s našom povijesti, našom ljubavi? Otuširala se i obukla čiste traperice, navukla crne jahaće čizme i dug bijeli džemper. Sjela je na Callien kovčeg dok ga je njezina prijateljica pokušavala zatvoriti. Tišina koja je nastala među njima bila je okrutna. »Ti si mi najbolja prijateljica, Callie«, rekla je naposljetku Luce. »Prolazim kroz nešto što ni sama ne razumijem. Ali to nema veze s tobom. Ne znam kako da ti bolje objasnim, ali nedostajala si mi. Jako.« Callieina su se ramena ukočila. »Prije si mi sve govorila.« No po pogledu koji su izmijenile, obje su djevojke znale da to više nije moguće. Ispred kuće netko je zalupio automobilskim vratima. Luce je kroz razmaknute rebrenice gledala kako Daniel hoda puteljkom do kuće njenih roditelja. I iako je prošlo manje od sata otkada ju je ostavio, Luce je osjetila kako joj je srce ubrzalo, a obrazi porumenjeli čim ga je ugledala. Hodao je polako, kao da lebdi, a crveni šal viorio se za njim na vjetru. Čak je i Callie zurila u njega. Luceini roditelji našli su se s njima u predvorju. Dugo je grlila svakog od njih, prvo tatu, potom mamu, pa Callie koja ju je čvrsto stisnula uza sebe i hitro joj šapnula: »Ono što sam noćas vidjela, tebe kako ulaziš u onu... onu sjenu, bilo je predivno. Samo želim da to znaš.« Luce je ponovno osetila kako joj suze naviru na oči. Uzvratila je Callien snažan zagrljaj i prišapnula »Hvala ti.« Potom se spustila niz puteljak u Danielove ruke, spremna za što god budućnost donosi. »Tu ste, golupčići, i gugućete zaljubljeno k'o golupčići svi«, zapjevušila je Arriane promolivši glavu iza dugačke police s knji gama. Sjedila je prekriženih nogu na drvenoj stolici i žonglirala s nekoliko mekih krpenih loptica. Na sebi je imala duge hlače s naramenicama i vojničke čizme, i tamna kosa bila joj je razdijeljena u puno malih repića. Luce niie bila previše sretna što se ponovno nalazi u školskoj knjižnici Mača i Križa. Renovirali su je od požara koji ju je uništio, ali i dalje je 15

mirisala kao da je u njoj gorjelo nešto veliko i ružno. Nastavničko osoblje požar je odbacilo kao tek nesretan slučaj, ali netko je poginuo, Todd, povučeni učenik kojeg je Luce jedva poznavala sve do noći kada je umro, a Luce je isto tako znala da nešto mnogo mračnije vreba iza cijele Price. Krivila je sebe. Sve ju je to previše podsjetilo na Trevora, dečka u kojeg je jednom bila zaljubljena, i koji je umro u još jednom neobjašnjenom požaru. Sada, kada su ona Daniel zamaknuli iza police i uputili se prema čitaonici, Luce je vidjela da Arianne nije sama. Svi su bili ondje: Gabbe, Roland, Cam, Molly, Annabelle, dugonogi anđeo jarko ružičaste kose, pa čak i Miles i Shelby, koji su joj uzbuđeno mahnuli, izgledajući nedvojbeno drugačije od ostalih anđela, ali i od smrtnih tinejdžera. Miles i Shelby su, zar su se to oni držali za ruke! No kada je ponovno pogledala, ruke su im nestale ispod stola za kojim su sjedili. Miles je još niže spustio svoju šiltericu. Shelby je pročistila grlo i pogrbila se nad knjigom. »Tvoja knjiga«, rekla je Luce Danielu čim je spazila debeli hrbat sa smećkastim ljepilom koje se raspadalo pri dnu. Na izblijedjeloj naslovnici pisalo je Promatrači: Srednjovjekovni europski mit. Napisao Daniel Grigori. Rukom je automatski posegnula prema blijedosivoj naslovnici. Sklopila je oči jer ju je to podsjetilo na Penn koja je pronašla knjigu Luceine posljednje noći u Maču i križu, i zato što je fotografija nalijepljena na unutrašnjoj strani korica bila prva stvar koja ju je uvjerila da ono što Daniel govori o njihovoj prošlosti možda doista jest istina. Bila je to fotografija uslikana u prošlom životu, u Helstonu u Engleskoj. I iako to nije trebalo biti moguće, ipak nije bilo nikakve sumnje da je mlada djevojka na fotografiji bila je ona. »Gdje si je pronašao?« upitala je Luce. Nešto u njezinu glasu zacijelo ju je odalo jer je Shelby zapitala: »Zašto je ta stara prašnjava knjižurina uopće tako važna?« »Dragocjena je. Ona je sada naš jedini ključ« odvratila je Gabbe. »Sophia ju je jednom probala spaliti.« »Sophia?« Luce je brzo stavila ruku na srce. »Gospođica Sophia pokušala je... požar u knjižnici? To je bila ona?« Ostali su kimnuli. »Ubila je Todda«, ukočeno je rekla Luce. Znači, to ipak nije bila Luceina krivnja. Još jedna smrt za koju je Sophia bila odgovorna. No Luce se zbog toga nije osjećala nimalo bolje. »Umalo je umrla od šoka one noći kada si joj je pokazala«, rekao je Rolad. »Svi smo bili šokirani, pogotovo kada si ostala živa da pričaš o tome.« »Razgovarale smo o tome kako me Daniel poljubio«, sjetila se Luce, 16

porumenjevši. »I kako sam to preživjela. Je li to iznenadilo gospođicu Sophiu?« »Djelomično«, rekao je Roland. »Ali u toj knjizi piše još puno toga što Sophia nije željela da otkriješ.« »Nije baš bila dobra profesorica, ha?« rekao je Cam i uputio Luce smiješak koji je poručivao dugo se nismo vidjeli. »Ali što nije željela da znam?« Svi su se anđeli okrenuli i pogledali Daniela. »Noćas smo ti ispričali da se nijedan od anđela ne sjeća gdje smo sletjeli kada smo pali«, progovorio je Daniel. »Eh, kad smo već kod toga... Kako je to moguće?« upitala je Shelby. »Čovjek bi pomislio da će stara tikva zapamtiti nešto takvo.« Camovo je lice pocrvenjelo. »Probaj ti devet dana padati bilijune kilometara i kroz nekoliko dimenzija, sletjeti na lice, slomiti krila, ne znam koliko se dugo valjati s potresom mozga, lutati desetljećima kroz pustinju bez traga o tome tko si ili gdje si, pa mi onda pričaj o staroj tikvi.« »Okej, ti očito imaš problema s prihvaćanjem istine«, rekla je Shelby intonirajući svojim glasom psihijatrice. »Da ti ja moram postaviti dijagnozu...« »Pa, barem se sjećaš da je u pitanju bila pustinja«, ubacio se diplomatski Miles i nasmijao Shelby. Daniel se okrenuo prema Luce. »Napisao sam ovu knjigu nakon što sam te izgubio u Tibetu... ali prije nego što sam te sreo u Pruskoj. Znam da si posjetila taj život u Tibetu jer sam te slijedio onamo, pa možda sada shvaćaš zašto me tvoj gubitak nagnao da godine posvetim istraživanju i učenju kako bih otkrio kako razbiti ovo prokletstvo.« Luce je skrenula pogled. Zbog njezine smrti u Tibetu Daniel se sunovratio s litice. Bojala se da bi se to moglo ponovno dogoditi. »Cam ima pravo«, rekao je Daniel. »Nitko od nas ne sjeća se gdje je sletio. Tumarali smo pustinjom dok pustinje više nije bilo; lutali smo brdima, dolinama i morima dok se nisu ponovno pretvorili u pustinju. Kada smo polako počeli nalaziti jedni druge i spajati dijelove slagalice, tek smo onda spoznali da smo nekoć bili anđeli. »Ali poslije našeg Pada nastali su relikti, fizički zapisi naše povijesti koje je čovječanstvo pronašlo i zadržalo kao blago, darove, tako oni misle, od boga kojeg ne razumiju. Dugo su vremena tri naša relikta bila zakopana u 17

hramu u Jeruzalemu, no tijekom križarskih ratova ukradeni su i u tajnosti prebačeni na različite lokacije. Nitko od nas nije znao kamo. »Kada sam prije nekoliko stotina godina provodio svoje istraživanje, usredotočio sam se na srednji vijek i pokušao pronaći što više izvora u svojevrsnom teološkom lovu na relikte«, nastavio je Daniel. »Poanta je sljedeća: uspijemo li pronaći ta tri relikta i okupiti se na Sinajskom brdu...« »Zašto na Sinajskom brdu?« upitala je Shelby. »Kanali između Prijestolja i Zemlje ondje su najbliži«, objasnila je Gabbe zamahnuvši kosom. »Ondje je Mojsije primio deset Božjih zapovijedi i ondje anđeli ulaze kada dostavljaju poruke od Prijestolja.« »Smatraj to Božjim lokalnim barom«, dodali je Arinne i bacila meku lopticu previsoko u zrak tako da je završila u svjetiljci iznad njezine glave. »Ali prije nego što pitaš«, rekao je Cam i pogledom značajno izdvojio Shelby, »Sinajsko brdo nije prvotno mjesto Pada.« »To bi bilo prelagano«, rekla je Annabelle. »Ako svi relikti budu skupljeni na Sinajskom brdu,« nastavio je Daniel, »onda bismo, teoretski, mogli odgonetnuti pravu lokaciju Pada.« »Teoretski«, zajedljivo je dobacio Cam. »Moram li istaknuti da je valjanost Danielova istraživanja ponešto upitna...« Daniel je stegnuo čeljust. »Imaš bolju zamisao?« »Ne misliš li«, Cam je povisio glas, »da se tvoja teorija malo previše oslanja na ideju da su ti relikti išta više od običnih glasina? I tko zna hoće li uopće moći napraviti ono što trebaju?« Luce je promotrila skupinu anđela i demona, svoje jedine saveznike u ovoj misiji da spase nju i Daniela... i ostatak svijeta. »Znači, za devet dana moramo biti na toj nepoznatoj lokaciji. « »Manje od devet dana«, rekao je Daniel. »Za devet dana bit će prekasno. Lucifer, i vojska anđela izgnanih iz raja, dotada će već stići.« »Ali ako uspijemo prije Lucifera doći na mjesto Pada,« rekla je Luce, »što onda?« Daniel je odmahnuo glavom. »Nismo posve sigurni. Nikada nisam nikomu ispričao o ovoj knjizi jer, Cam ima pravo, nisam znao što će od svega toga ispasti. Nisam čak ni znao da je Gabbe godinama poslije objavila, a do tada sam već izgubio sav interes za istraživanje. Ti si bila umrla još jednom, a bez tebe da odigraš svoju ulogu...« »Moju ulogu?« upitala je Luce. 18

»Još uvijek u potpunosti ne razumijemo...« Gabbe je prekinula Daniela gurnuvši ga laktom. »On želi reći da će sve biti otkriveno kada za to dođe vrijeme.« Molly se lupila po čelu. »Ozbiljno? >Sve će biti otkriveno?< Zar vi samo to znate reći? To je sve na što računate?« »Na to i na tvoju važnost«, rekao je Cam okrećući se prema Luce. »Ti si šahovska figura oko koje se bore sile dobra i zla i svi oni između.« »Što?« prošaptala je Luce. »Zasun « Daniel ie prikovao Luce pogledom. »Ne slušaj ga.« Cam je nezadovoljno frknuo nosom, no nitko nije obratio pozornost na njega. Tema razgovora lebdjela je u sobi poput nepozvana gosta. Anđeli i demoni šutke su sjedili. Nitko nije namjeravao reći išta više o Luceinoj ulozi u zaustavljanju Pada. »Znači svi ti podaci, taj lov na relikte,« progovorila je, »sve piše u toj knjizi?« »Manje-više«, rekao je Daniel. »Samo moram provesti malo vremena s njom i osvježiti pamćenje. Nadam se da ću onda znati kako da počnemo.« Ostali su se udaljili kako bi dali Danielu mjesta za stolom. Luce je osjetila kako joj je Miles rukom okrznuo stražnji dio nadlaktice. Gotovo da nisu prozborili riječ otkako se vratila kroz Navjestitelja. »Možemo li razgovarati?« vrlo je tiho upitao Miles. »Luce?« Pogled na njegovu licu, zbog nečega je bio napet, podsjetio je Luce na onih zadnjih nekoliko trenutaka u dvorištu njezinih roditelja kada je Miles odvojio njezin odraz. Nikada zapravo nisu razgovarali o poljupcu koji su izmijenili na krovu ispred njezine sobe u Shorelineu. Miles je zasigurno znao da je to bila pogreška, ali zašto se Luce osjećala kao da mu pruža lažnu nadu svaki put kada je ljubazna prema njemu? »Luce.« Pokraj Milesa se pojavila Gabbe. »Samo sam ti htjela napomenuti «, letimice je pogledala Milesa, »da je ako si namjeravala kratko posjetiti Penn, sada pravi čas.« »Dobra ideja.« Luce je kimnula. »Hvala.« Pokajnički je dobacila pogled Milesu, ali on je samo navukao šiltericu preko očiju i okrenuo se da nešto šapne Shelby. »Hm!« Shelby se nezadovoljno nakašljala. Stajala je iza Daniela i pokušavala preko njegovin ramena pročitati knjigu. »A što je sa mnom i Milesom?« 19

edes - www.CroWarez.org

»Vraćate se u Shoreline«, odvratila je Gabbi zazvučavši kao Luceini profesori u Shorelinu i to više nego što je Luce ikada prije primijetila. »Morate obavijestiti Stevena i Francescu. Možda ćemo trebati njihovu pomoć, kao i vašu. Recite im«, duboko je udahnula, »recite im da se počelo događati. Zadnja faza igre je otpočela, iako ne onako kako smo očekivali. Sve im ispričajte. Oni će znati što treba napraviti.« »U redu« rekla je Shelby mršteći se. »Ti si šefica.« »Halooooo?« Arianne je skupila dlanove oko usta. »Ovaj, ako Luce želi izaći, netko će joj morati pomoći da se spusti niz prozor.« Zabubnjala je prstima po stolu, izgledajući smeteno. »Napravila sam barikadu od knjiga blizu ulaza za slučaj da nam netko od zabadala iz Mača i križa odluči smetati.« »Moja je!« rekao je Cam i primio Luce pod ruku prije nego što se uspjela pobuniti. Činilo se da nitko od drugih anđela ne vidi u tome išta neobično. Daniel nije čak niti primijetio. Blizu stražnjeg izlaza Shelby i Miles oboje su Luce bezglasno rekli: Pazi se s različitim stupnjevima oštrine. Cam ju je otpratio do prozora, a smiješak na usnama zračio mu je toplinom. Podigao je donji dio prozorskog stakla te su zajedno promotrili kampus gdje su se upoznali, gdje su postali bliski i gdje ju je na prijevaru natjerao da ga poljubi. Nisu sva ta sjećanja bila loša... Prvi je kočio kroz prozor i elegantno se spustio na vijenac zgrade te joj pružio ruku. »Milady.« Stisak mu je bio čvrst i osjetila se malenom i laganom poput pera kada je Cam poletio s vijenca i spustio se dva kata za dvije sekunde. Krila su mu bila sakrivena, ali i dalje se kretao graciozno kao da leti. Nježno su sletjeli na rosnu travu. »Pretpostavljam da ne želiš moje društvo«, rekao je. »Na groblju, zapravo, znaš, općenito.« »Da. Ne, hvala.« Skrenuo je pogled posegnuo u džep te izvukao srebrno zvonce. Izgledalo je prastaro, i na sebi je imalo ispisane neke hebrejske riječi. Pružio joj ga je. »Samo pozvoni ako te treba vratiti gore.« »Cam«, rekla je Luce. »Koja je moja uloga u svemu ovome?« Cam je posegnuo da joj dodirne obraz, ali onda se odjednom predomislio. Ruka mu je ostala podignuta u zraku. »Daniel ima pravo. Nije na nama da ti to otkrijemo.« 20

Nije čekao njezin odgovor, samo se sagnuo u koljenima i hitro uzvinuo s tla. Nije se čak niti osvrnuo. Luce je trenutak stajala zagledana u kampus, puštajući da joj se poznata vlaga Mača i križa lijepi za kožu. Nije mogla odlučiti izgleda li joj sumorna škola s velikim, strogim neogotičkim zgradama i tužnim, ogoljelim krajolikom drugačije ili potpuno isto. Prošetala se kampusom, preko mirne polegle trave igrališta, pokraj turobnih učeničkih spavaonica pa sve do ograde od kovanog željeza iza koje je ležalo groblje. Ondje je zastala, osjećajući kako joj se ježi koža na rukama. Groblje je još uvijek izgledalo i mirisalo poput golemog ponora usred kampusa. Prašina od anđeoske bitke već je iščezla. Još je bilo prilično rano pa je većina učenika spavala i bilo je malo vjerojatno da će se itko šuljati ovuda, osim ako ne odrađuje neku kaznu. Ušla je kroz vrata u ogradi i laganim korakom prošla između nakrivljenih grobnih ploča i blatnjavih grobova. Luce se vratila do prozora knjižnice osjećajući se ozlovoljeno. Nije joj trebao Cam ni njegovo posebno zvonce. Mogla se i sama popeti na vijenac pred tim prozorom. Daleko na istočnom kraju bilo je Pennino posljednje počivalište. Luce je sjela na kraj prijateljičina groba. Nije ponijela cvijeće i nije znala nijednu molitvu pa je samo položila dlanove na hladnu, vlažnu travu i poslala vlastitu poruku Penn, zabrinuta da ona možda nikada neće stići do nje. Bilo je sasvim lako podignuti se na najniži dio kosoga krova i odande se penjati sve dok nije došla do uskog vijenca ispod prozora knjižnice. Dok se polako kretala, do nje su doprli glasovi Cama i Daniela koji su se prepirali. »Što ako nekoga od nas presretnu?« Camov glas bio je visok i molećiv. »Znaš da smo zajedno jači, Daniele.« »Ako ne stignemo onamo na vrijeme, neće biti važno koliko smo jaki. Bit ćemo izbrisani.« Mogla ih je zamisliti s druge strane zida. Cama stisnutih šaka i zelenih očiju koje sijevaju; Daniela smirenog i nepomičnog, ruku prekriženih preko prsa. »Nemam dovoljno povjerenja u tebe, mogao bi nešto poduzeti na svoju ruku.« Camov ton bio je grub. »Tvoja naklonost prema njoj jača je od tvoje riječi.« »Nemamo o čemu raspravljati.« Daniel nije promijenio ton glasa. 21

»Razdvajanje nam je jedina mogućnost.« Ostali su šutjeli i vjerojatno mislili isto što i Luce. Cam i Daniel ponašali su se odviše kao braća da bi se itko usudio stati između njih. Stigla je do prozora i vidjela da su dva anđela okrenuta jedan prema drugom. Rukama se uhvatila za prozorsku dasku. Osjetila je malu dozu ponosa, iako to nikada ne bi priznala, što se bez ičije pomoći uspjela popeti do knjižnice. Nitko od anđela to vjerojatno neće ni primijetiti. Uzdahnula je i prebacila jednu nogu unutra. U tom se trenutku prozor iznenada počeo tresti. Prozorsko je staklo zaštropotalo, a daska joj je podrhtavala u ruci s takvom silom da ju je umalo odbacila s vijenca. Primila se čvršće, osjećajući vibracije u cijelom tijelu, kao da joj srce i duša isto tako podrhtavaju. »Potres«, prošaptala je. Stopalom je kliznula do ruba vijenca upravo kada joj je stisak na prozorskoj dasci olabavio. »Lucinda!« Daniel se pojurio prema prozoru i rukama brzo uhvatio njezine. I Cam je bio tu, držeći joj jednom rukom gornji dio leđa, a drugom potiljak. Knjige na policama poskakivale su, a svjetla u knjižnici treperila kada su je dva anđela povukla kroz prozor koji se tresao trenutak prije nego što je staklo izletjelo iz okvira i smrksalo se u tisuću oštrih krhotina. Pogledala je Danielovo lice. I dalje ju je držao za zapešća, ali pogled mu je odlutao iza nje. Promatrao je nebo koje je odjednom postalo nemirno i sivo. Najgore od svega bila je vibracija unutar Luce zbog koje se osjećala kao da je stresla struja. Činilo se da je potres trajao cijelu vječnosi ako je prošlo samo pet, možda deset sekundi, dovoljno da Luce, Cam i Daniel padnu na prašnjav drveni pod knjižnice s muklim treskom. A onda je podrhtavanje prestalo i svijet je obavio mrtvački tajac. »Koji vrag...« Ariane se podigla s poda. »Jesmo li slučajno završili u Kaliforniji ? Nitko mi nije rekao da u Georgiji ima tektonskih rasjeda!« Cam je iz podlaktice izvukao dugačak komad stakla. Luce je zgranuto dahnula kada mu je niz lakat potekla jarkocrvena krv, ali na licu mu nije bilo znakova boli. »To nije bio potres. Bio je to seizmički pomak u vremenu.« »Što?« upitala je Luce. »Prvi od mnogih.« Daniel je pogledao kroz uništeni prozor. Bijeli kumulus plovio ie nebom koje je sada bilo plavo. »Što Lucifer bude bio bliže, to će podrhtavanje biti jače « Letimice je pogledao Cama, koji je kimnuo. »Tik-tak, ljudi«, rekao je Cam. »Vrijeme curi. Moramo krenuti.« 22

DRUGO POGLAVLJE

RAZDVAJANJE PUTOVA Gabbe je stupila naprijed. »Cam ima pravo, čula sam kako Mjerodavni govore o ovim pomacima.« Povlačila je rukave svoje blijedožute veste od kašmira kao da se nikako ne može ugrijati. »Zovu se vremenski potresi. To su poremećaji u našoj stvarnosti.« »A što se on više približava«, dodao je Roland svojom uobičajenom suptilnom mudrošću, »to smo mi bliže krajnjoj točki njegova Pada, a potresi postaju sve učestaliji i snažniji. Vrijeme se rasipa jer se priprema da bude iznova napisano.« »Baš kao kad ti se kompjutor smrzava sve češće i češće prije nego što ti tvrdi disk krepa i izbriše seminar od dvadeset stranica za kraj polugodišta?« oglasio se Miles. Svi su ga zabezeknuto pogledali. »Što je?« rekao je. »Pa, anđeli i demoni isto moraju pisati zadaće, zar ne?« Luce se svalila na jednu od drvenih stolica za praznim stolom. Osjećala se prazno, kao da je vremenski potres otrgnuo nešto važno u njezinoj nutrini i sada je to zauvijek izgubila. U glavi su joj se miješali glasovi anđela koji su se prepirali, ali njihovo rječkanje bilo je uzaludno. Morali su zaustaviti Lucifera, ali vidjela je da nitko od njih ne zna kako to točno učiniti. »Venecija. Beč. I Avalon.« Danielov jasan glas presjekao je buku. Sjeo je pokraj Luce i prebacio ruku preko naslona njezine stolice. Prstima joj je okrznuo rame. Kada je podigao Knjigu promatrača da je svi mogu vidjeti, ostali su se stišali. Odjednom su svi bili usredotočeni na njega. Daniel je pokazao gusto ispisan odlomak. Luce je tek sada shvatila da je knjiga napisana na latinskom. Prepoznala je nekoliko riječi jer je učila latinski u Doveru. Daniel je bio podcrtao i zaokružio nekoliko riječi te ispisao bilješke na marginama, ali stranice su bile gotovo nečitljive nakon godina i godina korištenja. Arriane mu se vrzmala iza leđa. »Ovo su neke ozbiljne škrabotine.« 23

Daniel nije ogledao nimalo smeteno. Dok je dopisivao nove bilješke, rukopis mu je bio mračan i elegantan, i Luce je preplavio poznati topao osjećaj kada je shvatila da ga je već vidjela. Uživala je u svemu što ju je podsjećalo na to kako je duga i snažna bila njezina i Danielova ljubav, pa čak i kada je podsjetnik bio nešto maleno, poput kosog rukopisa koji je tekao kroz stoljeća i svjedočio o njihovoj zajedničkoj povijesti. »Nebeska vojska i nepristrani anđeli koji su izgnani iz raja stvorili su zapise o tim ranim danima nakon Pada«, rekao je polako. »Ali ti su zapisi potpuno kaotični.« »Zapisi?« ponovio je Miles. »Znači, samo moramo pronaći neke knjige i u njima će pisati kamo trebamo ići?« »Nije tako jednostavno«, rekao je Daniel. »Tada nije bilo knjiga u današnjem smislu riječi; to su bili dani početaka. Zato su naše Price naša povijest zabilježeni na druge načine.« Arriane se nasmiješila. »Tu postaje zeznuto, zar ne?« »Priča je raspodijeljena u relikte, mnogo njih, tijekom mnogo tisućljeća. No postoje tri relikta koja se čine iznimno važnima za našu potragu, tri koja možda sadržavaju odgovor na pitanje gdje su anđeli pali na Zemlju.« »Ne znamo koji su to relikti, ali znamo gdje su zadnji put spomenuti: u Veneciji, Beču i Avalonu. Na tim su se lokacijama nalazili u vrijeme mojeg istraživanja i pisanja ove knjige. No to je bilo prije mnogo vremena, a čak i tada nitko pouzdano nije znao jesu li ti predmeti, koji god bili, i dalje ondje.« »Znači, sve bi ovo moglo završiti kao jalova potraga«, rekao je Cam s uzdahom. »Sjajno. Potratit ćemo vrijeme tražeći predmete koji nam mogu, ali i ne moraju otkriti što moramo znati na mjestima gdje tih predmeta ima, a možda i nema već stoljećima.« Daniel je slegnuo ramenima. »Ukratko, da.« »Tri relikta. Devet dana.« Annabelle je zatreptala i podignula pogled. »To nije puno vremena.« »Daniel je imao pravo « Gabbe je pogledom prelazila s jednog na drugog anđela. »Moramo se razdvojiti.« O tome su se Cam i Daniel svađali prije nego što se soba počela tresti. O tome hoće li imati bolje izgleda da na vrijeme pronađu sve relikte ako se razdvoje. Gabbe je čekala dok Cam nije nevoljko kimnuo, a potom nastavila: »Onda je dogovoreno. Daniel i Luce, vi ćete otići u prvi grad.« Spustila je

24

pogled na Danielove bilješke, a potom uputila Luce ohrabrajući smiješak. »Venecija. Pođite u Veneciju i pronađite prvi relikt.« »Ali što je prvi relikt? Kako ćemo ga uopće prepoznati?« Luce se nagnula nad knjigu i na margini ugledala skicu napravljenu olovkom. Predmet je izgledao gotovo kao pladanj za posluživanje, onakav kakve je njezina majka uvijek tražila u antikvarnicama. Daniel ju je također stao proučavati, lagano odmahujući glavom zbog skice koju je načinio prije nekoliko stotina godina. »Ovo je sve što sam uspio doznati proučavajući pseudoepigrafiju, odbačene biblijske zapise rane Crkve.« Predmet je imao ovalni obris, sa staklenim dnom koje je Daniel dovitljivo prikazao tako što je skicirao tlo s druge strane prozirne baze. Poslužavnik, ili što je već relikt bio, sa svake je strane imao nešto što je nalikovalo malenim, okrhnutim ručkama. Daniel je ispod njega čak nacrtao mjerilo i prema skici se činilo da je artefakt velik otprilike osam sa sto centimetara. »Gotovo se uopće ne sjećam da sam ovo crtao.« Daniel je zvučao razočaran sobom. »Ne znam što bi to moglo biti ništa više nego ti.« »Sigurna sam da ćete otkriti što je to kada stignete onamo«, rekla je Gabbe trudeći se svim silama da zvuči ohrabrujuće. »Hoćemo«, rekla je Luce. »Sigurna sam da hoćemo.« Gabbe je trepnula, nasmiješila se i nastavila: »Rolande, Annabelle i Arriane, vas troje otići ćete u Beč. Ostaju još...«, usta su joj se trznula kada ie shvatila što se sprema reći, ali usprkos tome nabacila je hrabar izraz lica. »Molly, Cam i ja idemo u Avalon.« Cam je zabacio ramena i raširio svoja zapanjujuće zlatna krila tako strelovito da je vrhom desnog krila udario Molly u lice zbog čega je odletjela metar i pol unatrag. »Napravi to još jednom i prebit ću te«, ispalila je Molly, ljutito promotrivši oguljenu kožu na laktu od pada na tepih. »Kad bolje razmislim...« Podignutom je šakom počela ići prema Camu, ali Gabbe se umiješala. Razdvojila je Cama i Molly s izmorenim uzdahom. »Kada već govorimo o prebijanju, doista ne bih željela prebiti onoga od vas dvoje tko bude sledeći izazivao probleme« slatko se nasmiješila svojim dvoma demonskim prijateljima, »ali učinit ću to. Ovo će biti veoma dugih devet dana.« »Nadajmo se da će biti dugi«, promrsio je Daniel ispod daha. 25

Luce se okrenula prema njemu. Venecija u njezinoj glavi bila je ona iz turističkih vodiča: razglednice s gondolama koje se probijaju niz kanale, zalasci sunca iznad visokih tornjeva katedrala i tamnokose djevojke koje ližu sladoled. No to nije bilo putovanje na koje su se upravo spremali krenuti. Ne kada se kraj svijeta nadvija nad njih svojim kandžama oštrima poput britve. »A što kada pronađemo sva tri relikta?« upitala je Luce. »Sastat ćemo se na Sinajskom brdu«, rekao je Daniel, »i spojiti relikte...« »I lijepo se pomoliti da nam otkriju i najmanji trag o mjestu na koje smo sleteli nakon Pada«, mrko je promrmljao Cam i protrljao čelo. »A onda nam ostaje samo uvjeriti psihopatsko paklensko pseto koje cijelo naše postojanje drži u svojim raljama da se odrekne svojeg budalastog plana da zavlada svijetom. Što bi moglo biti lakše od toga? Mislim da imamo svako pravo biti krajnje optimistični.« Daniel je bacio pogled kroz otvoreni prozor. Sunce je sada prolazilo iznad učeničkog doma; Luce je morala škiljiti kako bi vidjela van. »Moramo što prije krenuti.« »Okej,«, rekla je Luce. »Moram otići kući, spakirati se, uzeti putovnicu...« Misli su joj jurile u stotinu različitih smjerova dok je u glavi sastavljala popis svega što treba napraviti. Njezini će roditelji biti u trgovačkom centru barem još nekoliko sati pa je imala dovoljno vremena da uleti u kuću i uzme sve stvari... »Oh, kako slatko.« Annabelle se nasmijala i dolepršala do njih, a stopala su joj lebdjela nekoliko centimetara od tla. Imala je snažna krila koja su bila tamnosrebrna poput kišnog oblaka te joj virila kroz nevidljive proreze jarkoružičaste majice. »Oprostite što se miješam, ali... nikada prije nisi putovala s anđelom, zar ne?« Naravno da jest. Osjećaj Danielovih krila kako joj nose tijelo kroz zrak bio joj je posve prirodan. Njezini letovi s njim možda jesu bili kratki, ali bili su nezaboravni. U tim se trenucima Luce osjećala najbliže Danielu: njegove ruke obavijene oko njezina struka, njegovo srce koje udara blizu njezina, njegova bijela krila koja ju štite, zbog svega toga Luce se osjećala beuzvjetno, nemoguće voljenom. U svojim je snovima letjela s Danielom desetke puta, ali u stvarnosti samo tri: jednom preko skrivenog jezera u Maču i križu, potom duž obale u Shorelinu i posljednji put noćas, kada su se iz oblaka spustili u kolibu. »Izgleda da nikada nismo letjeli tako daleko«, priznala je naposljetku. »Vama dvoje je problem i prijeći na nešto više od običnog ljubljenja«, 26

nije odolio prokometirati Cam. Daniel ga je ignorirao. »Da su okolnosti normalne, mislim da bi uživala u letu.« Izraz lica mu se smračio. »Ali u sljedećih devet dana nemamo vremena za normalno.« Luce je osjetila njegove ruke na svojim ramenima kako joj skupljaju kosu i podižu je s njezina vrata. Nježno ju je ljubio duž vrata obavijajući joj istodobno rukama struk. Luce je sklopila oči. Znala je što slijedi. Najljepši zvuk na svijetu, ono elegantno šuštanje kada bi ljubav njezina života raširila svoja snježno bijela anđeoska krila. Svijet s druge strane Luceinih sklopljenih kapaka na trenutak se blago smračio pod sjenom njegovih krila, a srce joj je ispunila toplina. Kada je otvorila oči, ugledala ih je, veličanstvena kao uvijek. Malo se nagnula, udobno se smještajući na Danielovim prsima dok se okretao prema prozoru. »Ovo je samo privremeno razdvajanje«, objavio je Daniel ostalima. »Sretno i neka vas krila nose.« Sa svakim snažnim zamahom Danielovih krila penjali su se tisuću stopa. Zrak koji je prije bio svjež i ispunjen vlagom Georgije, u Lucenim je plućima postao studen i oštar kako su se sve više uspinjali. Vjetar joj je zavijao u ušima. Oči su joj počele suziti. Tlo ispod njih sve se više udaljavalo, a svijet na njemu stopio se i smanji o u zapanjujuću minijaturu zelenila, škola Mač i križ bila je mala poput otiska prsta. A potom je nestala. Od prvog pogleda na ocean Luce je osjetila vrtoglavicu i oduševljenje dok su letjeli dalje od sunca, prema tamnome obzoru. Letenje s Danielom bilo je uzbudljivije i intenzivnije nego u bilo kojem njezinu sjećanju. A ipak, nešto se promijenilo: Luce ga je sada potpuno svladala. Osjećala se tako ugodno, tako usklađeno s Danielom dok je opušteno počivala u njegovim rukama. Noge je blago prekrižila kod gležnjeva i pete čizama naslanjale su joj se na vrške njegovih. Tijela su im se gibala kao jedno, prilagođavajući se zamahu njegovih krila koja bi časak zaklonila sunce opisujući im luk iznad glave, a potom se povukla natrag kako bi upotpunila još jedan snažni zamah. Vinuli su se iznad granice oblaka i nestali u magli. Oko njih nije bilo ničega osim pramenaste bjeline i blagog dodira vlage. Još jedan zamah krilima. Još jedan uzlet više u nebo. Luce nije niti pomislila zapitati se kako će disati na tako velikoj visini. Bila je s Danielom. Bila je sigurna. Zajedno su krenuli spasiti svijet. 27

Daniel je uskoro počeo letjeti vodoravno, manje poput rakete, a više poput neobjašnjivo snažne ptice. Nisu usporili, upravo suprotno, brzina im se povećala, ali tijela su im sada bila paralelna s tlom pa se huka vjetra ublažila, a svijet se doimao blještavo svijetlim i nevjerojatno tihim, kao da je tek počeo postojati i nitko još nije pokušao proizvesti zvuk. »Jesi li dobro?« Osjetila se zaštićena njegovim glasom, kao da ne postoji ništa loše na svijetu što ne bi mogla popraviti brižnost voljene osobe. Okrenula je glavu lijevo da ga pogleda. Lice mu je bilo smireno, a usne blago nasmiješene. Iz očiju mu je zračila ljubičasta boja tako raskošna da ju je i samo ona mogla održavati u letu u zraku. »Smrzavaš se«, šapnuo joj je u uho, milujući joj prste da ih zagrije, šaljući valove topline kroz Luceino tijelo. »Sada je bolje«, rekla je. Probili su se kroz gust sloj oblaka: bilo je to kao onaj trenutak u zrakoplovu kada se pogled kroz zamućeni ovalni prozor iz jednoličnog sivila preobrazi u beskonačnu paletu boja. No razlika je bila u tome što sada nisu postojali prozor i zrakoplov, pa nije bilo ničega između njezine kože i nježnog rumenila večernjih oblaka na istoku te itenzivnog indiga neba na ovoj velikoj visini. Pred njima se ukazao krajolik oblaka, stran i privlačan. Kao i uvijek, Luce nije bila pripremljena za prizor pred njom. Ovo je bio još jedan svih koji su ona i Daniel nastanjivali, svet visina u koji su sezalii vrhovi najviših minareta ljubavi. Koji smrtnik nije sanjao o ovome? Koliko je samo puta Luce poželela zateći se s druge strane prozora u zrakoplovu? Lutati kroz neobično, zlatno bljedilo kišnog oblaka obasjanog suncem? A sada je bila ovdje, preplavljena ljepotom ovoga dalekog svijeta koji je mogla osjetiti na koži. Ali Luce i Daniel nisu se mogli zaustaviti. Nisu mogli stati nijednom u sljedećih devet dana, ili će sve drugo isto tako stati i iščeznuti zauvijek. »Koliko ćemo letjeti do Venecije?« zapitala je. »Ne bi trebalo potrajati još dugo«, Daniel joj je gotovo šapnuo u uho. »Zvučiš poput pilota koji kruži nad zračnom lukom već sat vremena i po peti put svojim putnicima govori >još samo deset minuta«, zadirkivala ga je Luce. Kada joj Daniel nije odgovorio, podigla je oči prema njemu. Zbunjeno se mrštio. Ta mu metafora nije ništa značila. »Pa ti nikada nisi letio zrakoplovom«, ustvrdila je. »Zašto i bi, kada 28

možeš raditi ovo?« Pokazala je na njegova prekrasna krila. »Sve to čekanje i rulanje po pisti vjerojatno bi te izludilo.« »Volio bih letjeti zrakoplovom s tobom. Mogli bismo otputovat na Bahame. Ljudi lete onamo, zar ne?« »Da.« Luce je progutala slinu. »Učinimo to jednom.« Pomislila je koliko se nemogućih stvari mora dogoditi na točno određen način kako bi njih dvoje mogli otputovati kao svaki drugi normalan par. Sada je bilo preteško misliti na budućnost, sada kada je toliko toga bilo na kocki. Budućnost se činila mutnom i dalekom poput tla ispod njih, no Luce se ponadala da će biti podjednako lijepa »Koliko će nam stvarno trebati?« »Ovom brzinom četiri, možda pet sati.« »Ali zar se ne moraš odmoriti? Povratiti snagu?« Luce je slegnula ramenima, i dalje neugodno nesvjesna kako funkcionira Danielovo tijelo. »Neće li ti se umoriti ruke?« Zasmijuckao se. »Što?« »Upravo sam doletio iz raja i, čovječe, ruke me ubijaju.« Daniel joj je malo jače obujmio struk, zadirkujući je. »Pomisao da bi mi se ruke ikada mogle umoriti jer držim tebe posve je apsurdna.« Kao da to želi dokazati Daniel je izvinuo leđa, podigao krila visoko iznad ramena i nježno njima zamahnuo. Kada su im se tijela elegantno vinula prema gore, zaobišavši oblak, maknuo joj je ruku sa struka i pokazao da je može vješto držati samo jednom rukom. Slobodnu je ruku savio naprijed i prstima joj prešao preko usana, čekajući njezin poljubac. Kada ga je dobio, ponovno je rukom obujmio njezin struk, a drugu podigao i dramatično skrenuo ulijevo. Poljubila mu je i drugu ruku. Potom su se Danielova ramena skupila oko njezinih, grleći je tako snažno da je mogao odvojiti obje ruke od njezina struka, a ona je ipak nekako ostala u zraku. Osjećaj je bio tako opojan, tako radostan i nesputan da se Luce počela smijati. Napravio je veliku petlju u zraku. Kosa joj se rasula preko cijelog lica. Nije se bojala. Luce je letjela! Primila je Danielove ruke kada su se ponovno našle oko njezina struka. »Kao da smo stvoreni da ovo radimo«, rekla je. »Da. Kao da jesmo.« Nastavio je letjeti, ne gubeći snagu ni u jednom trenutku. Jurili su kroz oblake i vedro nebo, kroz kratke prekrasne oluje, a časak poslije sušili se na vjetru. Prolazili su pokraj prekooceanskih letova takvom brzinom da je Luce 29

zamišljala kako putnici u zrakoplovu ne primjećuju ništa osim jarkog iznenadnog bljeska srebrne boje i možda lagane turbulencije od kojih se u njihovim pićima stvaraju mali valovi. Oblaci su se prorijedili dok su letjeli preko oceana. Luce je čak i na ovoj visini mogla osjetiti slanost njegovih dubina, i ocean je mirisao kao da je s nekoga drugog planeta, ne kredasto kao Shoreline ni bočato kao kod kuće. Veličanstvena sjena Danielovih krila na namreškanoj površini oceana bila je nekako utješna, kao da je bilo teško vjerovati da je ona dijelom prizora koji vidi odraženog na nemirnome moru. »Luce?« upitao je Daniel. »Da?« »Kako si se osjećala jutros sa svojim roditeljima?« Očima je pratila obrise osamljenog para otoka na tamnoj vodenoj površini ispod njih. Časak se zapitala gdje su sada, i koliko su daleko od doma. »Bilo mi je teško«, priznala je. »Mislim da sam se osjećala onako kako si se ti zacijelo osjećao već milijun puta. Daleko od nekoga koga volim jer ne mogu biti iskrena s njima.« »Toga sam se i bojao.« »Na neki mi je način lakše biti s tobom i ostalim anđelima nego s vlastitim roditeljima ili najboljom prijateljicom.« Daniel je promislio časak. »Ne želim ti to. Ne bi trebalo biti tako. Jedino što sam ikada želio bilo je voljeti te.« »I ja tebe. To je sve što želim.« Ali čak i dok je to govorila, gledajući prema blijedome istočnom nebu, Luce se nije mogla spriječiti da u mislima na odrvti one posljednje minute kod kuće i poželi da su se stvari odvile drugačije, trebala je zagrliti tatu malo čvršće. Trebala je slušati, doista slušati, mamine savjete dok je izlazila kroz vrata. Trebala je provesti više vremena ispitujući svoju najbolju prijateljicu o njezinu životu u Doveru. Nije trebala biti tako sebična i duriti se. Sada je svake sekunde bila sve dalje od Thunderbolta, svojih roditelja i Callie, i svake se sekunde borila sa sve snažnijim osjećajem da ih možda više nikada neće vidjeti. Luce je svim srcem vjerovala u ono što ona, Daniel i ostali anđeli rade. A ovo nije bio prvi put da radi Daniela napušta ljude do kojih joj je stalo. Sjetila se pogreba kojem je svjedočila u Pruskoj, tamnih vunenih kaputa i vlažnih crvenih očiju svojih bližnjih, iscrpljenih od tuge zbog njezine rane, 30

iznenadne smrti. Pomislila je na svoju predvnu majku u srednjovjekovnoj Engleskoj gdje je provela Valentinovo, na svoju sestru Helen i na svoje dobre prijateljice Lauru i Eleanor. Bio je to jedini život koji je posjetila, a u kojem nije iskusila vlastitu smrt, no vidjela je dovoljno da zna kako je bilo dobrih ljudi koji će biti shrvani Lucindinom neizbježnom smrću. Želudac joj se zgrčio od same pomisli na to. A potom se Luce sjetila Lucije, djevojke koja je bila u Italiji, koja je izgubila obitelj u ratu i koja nije imala nikoga osim Daniela, djevojka čiji je život, koliko god kratak, bio vrijedan življenja zbog njegove ljubavi. Kada mu se čvršće priljubila uz grudi, Daniel je stavio šake u rukave njezina džempera i prstima joj kružio po rukama, kao da crta malene aureole po koži. »Ispričaj mi najbolje trenutke svojih života.« Željela mu je reći: Kada sam pronašla tebe, svaki put. Ali nije bilo tako jednostavno. Bilo je teško čak i diskretno misliti o njima. Prošli životi počeli su joj se vrtjeti pred očima i miješati poput prizora u kaleidoskopu. Prvo se javio onaj prekrasni trenutak na Tahitiju kada je Lulu tetovirala Danielova prsa. Potom prilika kada su napustili bitku u drevnoj Kini jer im je njihova ljubav bila važnija od vođenja bilo kakvog rata. Mogla mu je nabrojati desetke senzualnih intimnih trenutaka, desetke predivnih gorkoslatkih poljubaca. Luce je znala da to nisu najbolji trenutci. Najbolji trenutak bio je ovaj. Upravo bi i njega ponijela sa sobom sa svih svojih putovanja kroz različita doba: Daniel joj je bio sve i ona je njemu bila sve. Jedini način da se doživi ta duboka razina njihove ljubavi bio je u svaki novi trenutak ući zajedno, kao da je samo vrijeme načinjeno od oblaka. A ako u sljedećih devet dana dođe do najgorega, Luce je znala da će ona i Daniel riskirati sve za svoju ljubav. »Bilo je to prava škola«, rekla je naposljetku. »Prvi put kada sam sama prošla kroz Navjestitelja, već sam bila odlučna da ću razbiti prokletstvo. Ali bila sam zaprepaštena i zbunjena, sve dok nisam počela shvaćati da sam u svakom životu koji sam posjetila naučila nešto važno o sebi.« »Što, naprimjer?« Bili su tako visoko da je obris Zemljine krivulje bio vidljiv na rubu sve tamnijeg neba. »Naučila sam da me sam tvoj poljubac neće ubiti, već da to ima više veze s onime čega sam u tom trenutku svjesna, koliko spoznaje o sebi i svojoj prošlosti mogu prihvati .« Osjetila je kako je Daniel kimnuo iza nje. »To mi je oduvijek bila najveća enigma.« 31

»Naučila sam da moje prošle inkarnacije nisu uvijek bile dobre, ali da si usprkos tome volio dušu koja je prebivala u njima. A iz tvojeg sam primjera naučila kako prepoznati tvoju dušu. Ti imaš... poseban sjaj, nekakvu svjetlost, pa čak i kada nisi izgledao kao sada, mogla sam zakoračiti u novi život i prepoznati te. Vidjela bih ti dušu kako gotovo prekriva svako lice koji si imao u svakom životu. Bio bi nepoznati egipatski ti i Daniel kojeg želim i volim.« Daniel je okrenuo glavu i poljubio je u sljepoočnicu. »Vjerojatno ovo ne znaš, ali sposobnost da prepoznaš moju dušu oduvijek je bila u tebi.« »Ne, nisam... prije nisam mogla...« »Jesi, samo to ni znala. Mislila si da si luda. Vidjela si Navjestitelje i zvala ih sjenama. Mislila si da te progone cijelog života. A kada si me prvi put srela u Maču i križu, ili možda kad si prvi put shvatila da ti je stalo do mene, vjerojatno si vidjela još nešto neobjašnjivo, nešto što si pokušala zanemariti?« Luce je čvrsto zatvorila oči i sjetila se. »Znao si za sobom ostavljati ljubičastu izmaglicu u zraku kada bi prošao. Ali kada bih trepnula, više je ne bi bilo.« Daniel se nasmiješio. »Nisam to znao.« »Kako to misliš? Ali upravo si rekao...« »Pretpostavljao sam da vidiš nešto, ali nisam znao što je to. Kakvu si god privlačnost vidjela u meni, u mojoj duši, ona bi se manifestirala na različite načine ovisno o tome kako si je ti trebala vidjeti.« Nasmiješio joj se. »Tako je tvoja duša usklađena s mojom. Ljubičasti sjaj zvuči lijepo. Drago mi je da je bilo tako.« »Kako tebi izgleda moja duša?« »Ne bih je mogao opisati riječima ni da pokušam, ali njezina je ljepota nenadmašna.« Na isti se način mogao opisati i ovaj let s Danielom preko svijeta. Posvuda oko njih svjetlucale su zvijezde dalekih galaksija. Mjesec je bio golem i ispunjen kraterima te napola zakriven blijedim sivim oblakom. Luce se osjećala toplo i voljeno u rukama anđela kojeg voli, luksuz koji joj je tako nedostajao tijekom njezine potrage kroz Navjestitelje. Uzdahnula je i sklopila oči. I ugledala Billa. Vizija je bila agresivna i protiv volje joj nahrupila u misli, ali nije 32

ugledala onu ogavnu, bijesnu zvijer u koju se Bill pretvorio kada ga je zadnji put vidjela. Bio je samo Bill, niezin kremeni gargojl, i držao ju je za ruku da je spusti s jarbola nasukane jedrilice kada je kroz Navjestitelja dospjela na Tahiti. Nije znala zašto joj je to sjećanje došlo sada kada je bila u Danielovim rukama. Ali i dalje je osjećala Billovu malenu kamenu šaku u svojoj. Sjetila se kako su je njegova snaga i dobrohotnost zadivile. Sjetila se da se s njime osjećala sigurno. No sada se naježila i nelagodno promeškoljila uz Daniela. »Što je bilo?« »Bill.« Riječ joj je ostavila gorak okus u ustima. »Lucifer.« »Znam da je on Lucifer. Znam to. Ali neko je vrijeme on za mene bio nešto drugo. Na neki sam ga način smatrala prijateljem. Sada me to progoni, koliko sam mu dopustila da mi se približi. Sramim se toga.« »Nemoj.« Daniel ju je čvrsto zagrlio. »Postoji razlog zašto se nekoć zvao Svjetlonoša. Lucifer je bio prekrasan. Neki kažu da je bio najljepši od svih anđela.« Luce se učinilo da je osjetila trunku ljubomore u Danielovu glasu. »Bio je i najvoljeniji, a nije ga voljelo samo Prijestolje, već i mnogi anđeli. Sjeti se samo utjecaja koji ima nad smrtnicima. Ta moć dolazi iz istog izvora.« Glas mu je zadrhtao, a potom postao veoma napet. »Ne trebaš se sramiti sto si potpala pod njegov utjecaj, Luce...« Daniel je iznenada zašutio, iako se činilo da želi još nešto reći. »Stvari su između nas postale napete,« priznala je, »ali nikada nisam mislila da bi se mogao pretvoriti u takvo čudovište.« »Nijedna tama nije tako mračna kao veliko svjetlo koje se izopačilo. Pogledaj.« Daniel je promijenio nagib svojih krila pa su poletjeli natrag u širokom luku i zaokružili vanjsku stranu golemog oblaka. Jedna polovica bila mu je zlatnoružičasta, obasjana zadnjim zrakama večernjeg sunca. Druga polovica, primijetila je Luce dok su kružili, bila je tamna i ispunjena kišom. »Svjetlost i tama spojeni su u jednom, i oboje su potrebni kako bi ovaj oblak bio ono što jest. Isto je s Luciferom.« »I Camom?« upitala je Luce dok je Daniel završavao krug kako bi nastavio njihov let preko oceana. »Znam da mu ne vjeruješ, ali možeš. Ja mu vjerujem. Camova je tama legendarna, ali ona je samo djelić njegove osobnosti.« »Ali zašto je onda bio prešao na Luciferovu stranu? Zašto bi itko od anđela to učinio?« »Cam nije«, rekao je Daniel. »Barem ne isprva. Bilo je to veoma 33

nestabilno vrijeme. Bez presedana. Nezamislivo. U doba Pada bilo je anđela koji su odmah stali uz Lucifera, ali i drugih, poput Cama, koje je Prijestolje izgnalo jer nisu izabrali dovoljno brzo. Kroz povijest strane su se polako birale, anđeli su se vraćali pod okrilje raja ili u redove pakla sve dok nije ostalo tek nekoliko nepristranih.« »I tako smo došli do ovog trenutka?« upitala je Luce, premda je znala da Daniel ne voli govoriti o tome kako još nije odabrao stranu. »Prije ti je Cam bio stvarno drag«, rekao je Daniel odvraćajući pozornost od sebe. »Kroz šačicu života na Zemlji nas smo troje bili jako bliski. Tek je puno poslije, kada mu je bilo slomljeno srce, Cam prešao na Luciferovu stranu.« »Što? Tko mu je slomio srce?« »Nitko od nas ne voli govoriti o njoj. Ne smiješ nikada pokazati da znaš za to«, rekao je Daniel. »Zamjerao sam mu zbog njegova izbora, ali ne mogu reći da ga ne razumijem. Da te ikada doista izgubim, ne znam što bih učinio. Cijeli moj svijet nestao bi.« »To se neće dogoditi«, brzo je rekla Luce. Znala je da joj je ovaj život posljednja šansa. Ako sada umre, više se nikada neće vratiti. Imala je tisuću pitanja, o ženi koju je Cam izgubio, o onom čudnom drhtaju u Danielovu glasu kada je govorio o Luciferovoj ljepoti, o tome gdje je bila kada je on padao. Ali očni kapci bili su joj teški, a tijelo mlitavo od umora. »Odmori se«, nježno joj je šapnuo Daniel na uho. »Probudit ću te kada budemo slijetali u Veneciju.« Bilo je to jedino dopuštenje koje joj je trebalo da utone u san. Sklopila je oči slušajući svjetlucave valove kako šume tisućama stopa ispod njezinih nogu i odlebdjela u carstvo snova gdje devet dana nije imalo nikakvu važnost, gdje se mogla spuštati, uzdizati i uživati u veličanstvu oblaka te letjeti slobodno, prema vječnosti, bez i najmanje mogućnosti za pad.

34

TREĆE POGLAVLJE

POTONULO SVETIŠTE Bilo je gluho doba noći i Luce se činilo kao da Daniel već pola sata kuca na dotrajala drvena vrata. Venecijanska trokatnica ispred njih pripadala je Danielovu kolegi, profesoru, i Daniel je bio uvjeren da će im ovaj čovjek dopustiti da prenoće jer su njih dvojica bili veliki prijatelji »prije mnogo godina«, izraz koji je kod Daniela mogao značiti poprilično dugo vremena. »Mora da spava tvrdim snom.« Luce je zijevnula, i sama napola uljuljana natrag u san postojanim lupanjem Danielovih šaka. Ili to, pomislila je umorno, ili profesor sjedi u nekoj boemskoj kavani otvorenoj cijelu noć i pijucka vino pogrbljen nad knjigom prepunom nerazumljivih izraza. Bila su tri sata u noći, njihovo slijetanje usred srebrnkaste mreže venecijanskih kanala pratila je zvonjava crkvenog tornja negdje daleko u mračnome gradu, i Luce je umor posve svladao. Utučeno se naslonila na hladan limeni poštanski sandučić, koji se zaklimao i olabavio od jednoga od čavala koji su ga držali uspravnim. Cijeli se sandučić iznenada nakrivio, zbog čega je Luce zateturala unatrag i zamalo završila u mutnjikavom crnozelenome kanalu čija je voda dodirivala rub mahovinastih stuba poput crnog jezika. Činilo se da cijela vanjština zgrade trune u slojevima: od drvenih prozorskih dasaka čija se plava boja gulila u sluzavim nakupinama te crvenih cigli prekrivenih tamnozelenom plijesni, sve do vlažnog cementa stuba koji im se mrvio pod stopalima. Luce se na trenutak učinilo da doista može osjetiti kako grad tone. »Mora biti ovdje«, promrsio je Daniel, i dalje nabijajući po vratima. Kada su sletjeli na stranu kanala do koje se inače moglo doći samo gondolom, Daniel je Luce bio obećao da je u kući čekaju krevet, toplo piće i oporavak od vlažnoga svježeg zraka kroz koji su letjeli satima. Naposljetku je tromo struganje stopala koja su se muklo spuštala niza stube u unutrašnjosti kuće privuklo pozornost drhtave Luce. Daniel je 35

glasno izdahnuo i s olakšanjem sklopio oči dok se mjedena kvaka okretala. Šarke su zaškripale kada su se vrata širom otvorila. »Tko dovraga...« Glava starijeg Talijana bila je prekrivena suhim čupercima bijele kose koji su stršili u svim smjerovima. Imao je nevjerojatno čupave bijele obrve i brkove koji su se slagali s njima, a bijele dlake na prsima virile su mu iz izreza tamnosivog ogrtača. Luce je gledala kako Daniel iznenađeno trepće, kao da se pita jesu li došli na pravu adresu. A zatim su se starčeve blijede smeđe oči iznenada ozarile. Stupio je naprijed i privukao Daniela u čvrst zagrljaj. »Već sam se počeo pitati hoćeš li me posjetiti prije nego što otegnem papke«, promuklo je prošaptao starac. Pogled mu je odlutao prema Luce te se nasmiješio kao da ga uopće nisu maločas probudili, kao da ih očekuje već mjesecima. »Nakon svih ovih godina, napokon si mi doveo Lucindu. Kakva sreća.« Ime mu je bilo profesor Mazzota. On i Daniel zajedno su studirali povijest na Sveučilištu u Bologni 1930ih. Starca nije prenerazilo niti zbunilo to što Daniel nije ostario ni dana; Mazzota je razumio što je Daniel. Činilo se da osjeća samo radost što je ponovno ujedinjen sa starim prijateljem, a ta je radost samo bila uvećana spoznajom da upoznaje ljubav prijateljeva života. Otpratio ih je u svoj ured, koji je isto tako bio radna soba s različitim stupnjevima raspadanja. Police s knjigama bile su utonule u sredini, stol mu je bio prekriven požutjelim papirima, a tepih izlizan do niti i prepun mrlja od kave. Mazzota se smjesta bacio na pripravljanje guste vruće čokolade za njih, loša navika jednog starca, dobacio je Luce grubim glasom, lagano je bocnuvši laktom. Ali Daniel je jedva otpio gutljaj prije nego što je gurnuo svoju knjigu Mazzoti u ruke i otvorio je na stranici s opisom prvog relikta. Mazzota je nataknuo tanke naočale sa žičanim okvirima i žmirkavo promotrio stranicu, mrmljajući si nešto u bradu na talijanskom. Potom je ustao, odšetao do police s knjigama, počešao se po glavi, vratio se do stola, prošetao gore-dolje uredom, popio malo vruće čokolade i na kraju opet otišao do police te izvukao debeli svezak uvezan u kožu. Luce je potisnula zijevanje. Činilo se da joj se kapci svim silama trude podignuti nešto teško. Pokušavala se spriječiti da ne utone u san, pa je štipala unutrašnjost dlana da se održi budnom. Ali glasovi Daniela i profesora Mazzote sudarali su se poput udaljenih oblaka magle dok je svaki od njih uporno tvrdio da ono što drugi govori nije moguće. 36

»To nikako nije prozorsko okno iz crkve svetog Ignacija.« Mazzota je stao kršiti ruke. »Ti su prozori blago šesterokutni, a predmet na crtežu nepogrešivo je pravokutan,« »Što mi radimo ovdje?« iznenada je povi kao Daniel, zbog čega se zatresla amaterska slika plave jedrilice na zidu. »Očito je da moramo biti u knjižnici u Bologni. Imaš li još ključeve pomoću kojih možemo ući? U svojem si uredu zasigurno imao...« »Daniele, ja sam već trideset godina umirovljeni profesor. Nećemo valjda putovati dvjesto kilometara usred noći kako bismo pogledali neku...« Zastao je. »Pa pogledaj samo Lucindu, spava na nogama, poput konja!« Luce je omamljeno iskrivila lice. Bojala se utonuti u san od straha da bi ondje mogla susresti Billa. Ovih je dana imao naviku pojaviti se kad god bi sklopila oči Željela je ostati budna, biti što dalje od njega, sudjelovati u razgovoru o reliktu koji će ona i Daniel morat izjutra pronaći. Ali san je bio uporan i nije mu se mogla oduprijeti. Sekunde ili možda sate poslije, Danielove su je ruke podigle s tla i odnijele uz usko tamno stubište. »Žao mi je, Luce«, učinilo joj se da je rekao. Bila je previše umorna da bi mu odgovorila. »Trebao sam te prije pustiti da se odmoriš. Ali tako me strah«, prošaptao je. »Strah me da će nam nestati vremena.« Luce je zatreptala i pomakla se unatrag, iznenađena što se nalazi u krevetu, i još više iznenađena cvijetom božura u niskoj staklenoj vazi što se naginjao prema njezinu jastuku. Uzela je cvijet iz vaze i zavrtjela ga na dlanu, a kapljice vode pale su na brokatni pokrivač s uzorkom ruža. Krevet je zaškripao kada je naslonila jastuk na mjedeno uzglavlje kako bi bolje pogledala sobu. Na trenutak se osjećala dezorijentiranom našavši se na nepoznatome mjestu dok su joj uspomene iz snova o putovanju kroz Navjestitelje polako blijedjele kako se razbuđivala. Više nije imala Billa da joj daje tragove o tome kamo je dospjela. Sada je bio samo u njezinim snovima, a noćas je bio Lucifer, čudovište, i smijao se zamisli da ona i Daniel mogu išta promijeniti ili zaustaviti. Bijela omotnica stajala je naslonjena na vazu na noćnom ormariću Daniel. Prisjetila se tek nežnog poljupca i njegovih ruku kako se povlače kada ju je noćas smjestio u krevet i zatvorio vrata. 37

Kamo je otišao nakon toga? Otvorila je omotnicu i izvukla poruku na tvrdom bijelom papiriću. Pisale su samo tri riječi:

Izađi na balkon.

Smiješeći se, Luce je zbacila pokrivač sa sebe i prebacila noge preko kreveta. Mekim je koracima prešla golem pleteni tepih, s bijelim božurom čvrsto stisnutim među prstima. Prozori u spavaćoj sobi bili su visoki i uski te su se uzdizali gotovo šest metara do stropa. Iza jednog od raskošnih smeđih zastora nalazila su se staklena vrata koja su vodila na terasu. Okrenula je metalni zasun i zakoračila van, očekujući da će ondje zateći Daniela i utonuti u njegov zagrljaj. Ali terasa u obliku polumjeseca bila je prazna. Vidjela je samo nisku kamenu ogradu ispod koje se, kat niže, nalazila zelena voda kanala, te stakleni stolić i crvenu platnenu stolicu na sklapanje do njega. Jutro je bilo prekrasno. Zrak je bio gust, ali svjež. Uske sjajno crne gondole klizile su jedna pokraj druge na rijeci elegantno poput labudova. Par drozdova cvrkutao je s konopa za vješanje rublja na katu ispod, a s druge strane kanala nalazio se niz naguranih stanova pastelne boje. Sve je to, naravno, bilo dražesno. Venecija iz snova većine ljudi, ali Luce nije došla ovamo kako bi glumila turistkinju. Ona i Daniel bili su ovdje kako bi spasili vlastitu povijest, kao i povijest svijeta. I sat je otkucavao. A Daniela nije bilo nigdje. Zatim je primijetila drugu bijelu omotnicu na stoliću na balkonu, naslonjenu na sićušnu bijelu plastičnu šalicu i malu papirnatu vrećicu. Otvorila ju je i ponovno pronašla poruku sa samo tri riječi:

Čekaj ovdje, molim.

»Iritantno, ali romantično«, rekla je naglas. Sjela je na sklopivu stolicu i zavirila u papirnatu vrećicu. Šačica malenih uštipaka punjenih pekmezom i posutih cimetom i šećerom opojno je zamirisala. Vrećica joj je bila topla u rukama, prošarana mrljicama ulja koje je prokapavalo. Luce je ubacila jedan u usta i otpila gutljaj iz male bijele šalice u kojoj se nalazio najaromatičniji, najfiniji espresso koji je Luce ikad probala. »Uživaš u bombolonima« doviknuo joj je Daniel odozdo. Luce je skočila na noge i nagnuvši se preko ograde ugledala ga kako stoji u stražnjem dijelu gondole oslikane anđelima. Nosio je niski slamnati šešir obrubljen debelom crvenom vrpcom te se koristio širokim drvenim veslom da polako usmjeri Camac prema njoj. Srce joj se ispunilo radošću, kao i svaki put kada bi ugledala Daniela u nekom drugom životu. Ali on je bio ovdje. Bio je njezin. Ovo se događalo 38

upravo sada. »Umoči ih u espresso, a onda mi reci kako je to biti u raju«, rekao je Daniel smiješeći joj se odozdo. »Kako da se spustim do tebe?« doviknula mu je. Uperio je prstom prema najužem stubištu koje je Luce ikad vidjela, odmah s desne strane ograde. Zgrabila je kavu i vrećicu uštipaka, zadjenula cvijet božura iza uha i krenula prema stubama, Mogla je osjetiti Danielov pogled na sebi dok se penjala preko ograde i kliznula niza stube. Svaki put kada bi napravila puni krug po zavojitom stubištu, na časak bi ugledala izazovni bljesak njegovih ljubičastih očiju. Kada je stigla do dna, pružio joj je ruku da joj pomogne ukrcati se u Camac. Napokon onaj elektricitet za kojim je čeznula otkako se probudila. Ona iskra koja je frcnula među njima svaki put kada bi se dotaknuli. Daniel joj je obujmio struk i povukao je sebi tako da među njihovim tijelima nije bilo ni trunke slobodnog prostora. Poljubio ju je, dugo i snažno, sve dok joj se nije zavrtjelo. »E, to je pravi lačin da se započne jutro.« Danielovi prsti kliznuli su niz latice božura iza njezina uha. Iznenada je primetila blagu težinu oko vrata i kada je posegnula gore, ruke su joj pronašle delikatan lančić, a prsti joj se spustili sve do srebrnog medaljona na njegovu kraju. Podignula ga je i na prednjoj strani ugledala ugraviranu crvenu ružu. Njezin medaljon! Onaj koji joj je Daniel poklonio zadnje noći u Maču i križu. Držala ga je spremljenog u Knjizi promatrača tijetkom kratkog vremena koje je provela sama u kolibi, ali sve u vezi s tim danima bilo joj je u magli. Sljedeće ćega se sjećala bilo je kako je gospodin Cole brzo vozi u zračnu luku da stigne na let za Kaliforniju. Nije se sjetila medaljona ni knjige sve dok nije bila stigla u Shoreline, a tada je već bila sigurna da ih je izgubila. Daniel joj ga je zacijelo stavio oko vrata dok je spavala. Oči su joj se ponovno zasuzile, ovoga puta od sreće. »Gdje si ga...« »Otvori ga.« Daniel se nasmiješio. Posljednji put kada je držala medaljon u rukama, slika prijašnjih Luce i Danila zbunila ju je. Daniel joj je tada rekao da će joj otkriti kada je fotografija uslikana sljedeći put kada je vidi. To se i je dogodilo. Njihovo vrijeme u Kaliforniji bilo je većinom stresno i prekratko, ispunjeno glupim svađama za koje nije mogla zamisliti da ih ponovno vodi s Danielom. 39

edes - www.CroWarez.org

Luce je bilo drago što je čekala jer kada je ovog puta otvorila medaljon i ugledala fotografiju iza stakalca, Daniela s leptir kravatom i Luce s pomno začešljanom kratkom kosom, odmah ju je prepoznala. »Lucia«, prošaptala je, Bila je to mlada medicinska sestra koju je srela kada je iz Navjestitelja stupila u Milano za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Djevojka je bila puno mlađa kada ju je Luce upoznala, slatka i pomalo drska, ali tako svoja da je istog časa izazvala Luceino divljenje. Sada se nasmiješila, prisjećajući se kako je Lucia zurila u Lucenu kratku modernu frizuru, i način na koji se Lucia šalila da su se svi vojnici zatreskali u Luce. Sjećala se uglavnom kako bi, da je Luce malo dulje ostala u talijanskoj bolnici i da su okolnosti bile... pa, potpuno drugačije, njih dvije mogle postati dobre prijateljice. Podigla je pogled prema Danielu široko se smiješeći, ali izraz lica brzo joj se smračio. Zurio je u nju kao da ga je netko odalamio. »Što je bilo?« Pustila je medaljon i zakoračila prema njemu, obavijajući mu ruke oko vrata. Odmahnuo je glavom, zapanjen. »Jednostavno nisam navikao dijeliti ovo s tobom. Izraz tvojeg lica kada si prepoznala tu fotografiju? To je nešto najljepše što sam ikada vidio.« Luce je porumenila, nasmiješila se, ostala bez riječi i poželjela zaplakati, sve to u isto vrijeme. U potpunosti je razumjela Daniela. »Žao mi je što sam te ostavio samu«, rekao je. »Morao sam otići u Bolognu provjeriti nešto u jednoj od Mazzotinih knjiga. Pretpostavio sam da će ti dobro doći svaki trenutak sna, a i izgledala si tako lepo dok si spavala da se nisam mogao natjerati da te probudim.« »Jesi li pronašao ono što si tražio?« upitala je Luce. »Možda. Mazzota mi je dao trag o jednome trgu u gradu. On je povjesničar umjetnosti, ali razumije se u teologiju bolje od bilo kojeg smrtnika kojeg znam.« Luce se spustila na nisku crvenu baršunastu klupicu u gondoli, koja je izgledala poput malog kauča, s podstavljenim crnim kožnatim jastukom i visokim čvrstim naslonom. Daniel je spustio veslo u vodu i Camac je krenuo naprijed. Voda je bila jarke pastelnozelene boje i dok su plovili, Luce je mogla vidjeti kako se cijeli grad odražava na njezinoj nemirnoj staklastoj površini. »Dobra je vijest«, rekao je Daniel spustivši pogled na nju ispod oboda svojeg šešira, »da Mazotta misli kako zna gdje se nalazi artefakt. Držao sam ga budnim do izlaska sunca, ali napokon smo moj crtež povezali s jednom 40

zanimljivom starom fotografijom.« »I?« »Ispada da je«, Daniel je trznuo zglobom i gondola je graciozno skrenula iza oštrog ugla, a potom prošla ispod niskog luka pješačkog mosta, »poslužavnik zapravo aureola.« »Aureola? Mislila sam da samo anđeli na čestitkama imaju aureole.« Zabacila je glavu i pogledala Daniela. »Imaš li ti aureolu?« Daniel se nasmiješio kao da to pitanje smatra šarmantnim. »Koliko znam, nemam zlatnu kružnicu oko glave. Koliko smo uspjeli shvatiti, aureole predstavljaju naše svjetlo na način na koji to obični smrtnici mogu razumjeti. Na primjer, ljubičasto svjetlo koje si vidjela da me okružuje u Maču i križu. Pretpostavljam da ti Gabbe nikada nije ispričala o tome kako je pozirala za da Vincija?« »Što je učinila?« Luce se umalo ugušila s bombolonijem u ustima. »On je znao da je ona anđeo, naravno, ali ona tvrdi da je Leonardo pričao o svjetlu koje isijava iz njezine nutrine. Zato ju je naslikao s auroelom koja joj okružuje glavu.« »Opa« Luce je zapanjeno odmahnula glavom dok su klizili pokraj zaljubljenog para u jednakim šeširima od felca koji se ljubio u kutku balkona. »On nije jedini. Umjetnici na taj način prikazuju anđele otkako smo prvi put pali na Zemlju.« »A aureola koju danas moramo pronaći?« »Samo je još jedan umjetnikov prikaz.« Danielovo se lice smrknulo. Limena jazz glazba škripave gramofonske ploče dolebdjela je kroz otvoreni prozor i ispunila prostor oko gondole, dajući podlogu Danielovu pripovjedanju. »Riječ je o skulpturi anđela, mnogo starijoj, iz pretklasičnog razdoblja. Tako je stara da je identitet umjetnika nepoznat. Iz Anatolije je i, baš kao i ostatak artefakata, ukradena je tijekom Drugoga križarskog rata.« »Znači, moramo samo pronaći skulpturu u crkvi ili muzeju ili gdje već, podići aureolu s anđelove glave i odjuriti na Sinajsko brdo?« upitala je Luce. Danielove su se oči smračile na djelić sekunde. »Za sada, da, takav je plan.« »To zvuči prejednostavno«, rekla je Luce zamjećujući kompleksnosti zgrada oko sebe, zaobljene kupole prozora na jednoj, obilje zelenog bilja koje plazi iz prozora druge. Činilo se kao da sve tone u jarkozelenu vodu s nekakvom spokojnom predajom. Daniel je uperio pogled pokraj nje, a voda obasjana suncem odražavala 41

mu se u očima. »Vidjet ćemo koliko je jednostavno.« Stisnutih se očiju zagledao u drveni natpis na bloku kuća malo dalje niz rijeku, a potom usmjerio gondolu dalje od sredine kanala. Gondola se zaljuljala kada ju je Daniel zaustavio uz cigleni zid obrastao lozom. Uhvatio je jedan od stupova za vezanje Camaca i zavezao gondolino uže oko njega. Camac je zaškripao odupirući se vezu. »Ovo je adresa koju mi je dao Mazzota.« Daniel je pokazao prema prastarom zakrivljenom kamenom mostu koji je bio napola romantičan, a napola oronuo. »Ovim ćemo se stubama uputiti prema palači. Ne bi trebala biti daleko.« Skočio je iz gondole na pločnik i pružio Luce ruku. Učinila sto što i on pa su zajedno prešli most držeći se za ruke. Dok su prolazili pokraj brojnih pekarnica i prodavača koji su prodavali majice s natpisom VENECIJA, Luce

nije mogla a da ne zamijeti sve druge sretne parove: činilo se da sve svi ljube i smiju. Maknula je cvijet božura zataknutog iza uha i spremila ga u torbicu. Ona i Daniel bili su na ozbiljnoj misiji, a ne na medenome mjesecu, i ako ne uspiju, više nikada neće biti nijednoga romantičnog susreta. Ubrzali su korak dok su skretali lijevo u usku uličicu, a potom desno na prostran otvoreni trg. Daniel je iznenada stao. »Trebala bi biti ovdje. Na trgu.« Spustio je pogled na adresu, odmahujući umorno glavom u nevjerici. »Što nije u redu?« »Adresa koju mi je Mazzota dao adresa je one crkve. Nije mi to rekao.« Uperio je prstom u visoku franjevačku građevinu s tornjem i trokutom ružičastih vitražnih prozora. Bila je to golema, impozantna crkva s blijedonarančastim pročeljem i jarkobijelim rubom oko prozora i velike kupole. »Okej.« Luce je zakoračila prema crkvi i zbunjeno slegnula ramenima gledajući Daniela. »Uđimo i pogledajmo što ima unutra.« Daniel se premjestio s noge na nogu. Lice mu je odjednom izgledalo blijedo. »Ne mogu, Luce.« »Zašto ne?« Danielovo tijelo ukočilo se od očite nervoze. Činilo se da su mu se ruke zalijepile za bokove, a čeljust mu je bila tako čvrsto stegnuta kao da je spojena žicom. Još nikada nije vidjela Daniela da se ne ponaša 42

samouvjereno. Ovo je bilo čudno. »Znači, ne znaš?« zapitao je. Luce je odmahnula glavom, a Daniel je uzdahnuo. »Mislio sam da su te u Shorelinu možda naučili... radi se zapravo o tome da ako pali anđeo uđe u Božje svetište, građevina i svi u njoj istog će se časa zapaliti.« Brzo je dovršio rečenicu, upravo dok je pokraj njih na trgu prolazila skupina njemačkih školarki u suknjama sa škotskim uzorkom, hodajući prema ulazu u crkvu. Luce je vidjela kako se nekoliko njih okrenulo pogledati Daniela, međusobno šapćući i hihotajući se, te popravljajući pletenice u slučaju da on baci pogled u njihovu smjeru. No on je netremice gledao Luce. I dalje se činio nervoznim. »To je jedan od manje poznatih detalja naše kazne. Ako pali anđeo poželi ponovno ući na područje Božje milosti, moramo pristupiti izravno Prijestolju. Nema prečaca.« »Želiš reći da nikada nisi stupio nogom u crkvu? Nijednom u tisuću godina otkako si ovdje?« Daniel je odmahnuo glavom. »Kao ni u hram, sinagogu ili džamiju. Nikada. Najbliže što sam došao bila je zgrada s bazenom u Maču i križu. Nakon što je prenamijenjena u gimnastičku dvoranu, prestala je biti posvećena i zabrana je skinuta.« Sklopio je oči. »Arriane je jedanput ušla u crkvu, davno prije nego što je ponovno stala na stranu Raja. Nije znala da je to zabranjeno. Opisala je to kao...« »Je li tako dobila one ožiljke na vratu?« Luce je instinktivno dotakla vlastiti vrat, prisjećajući se svojega prvog sata u Maču i križu: Arianne joj je tom prilikom pružila ukradeni džepni nož i zahtijevala da joj Luce ošiša kosu. Nije mogla maknuti oči s anđelovih neobičnih išaranih ožiljaka. »Ne.« Daniel je s nelagodom skrenuo pogled. »To je bilo nešto posve drugo.« Skupina turista pozirala je sa svojim vodičem ispred ulaza. Dok su njih dvoje razgovarali, deset ljudi ušlo je u crkvu i izašlo iz nje a da očigledno nisu nimalo cijenili njezinu ljepotu ili važnost, a ipak, Daniel, Arriane i cijela vojska anđela nikada nisu smjeli kročiti unutra. Ali Luce jest. »Ja ću ući. Po tvojoj skici znam kako izgleda aureola. Ako je unutra, pronaći ću je i...« »Ti možeš ući, da.« Daniel je kratko kimnuo. »Nema drugog načina.« 43

»Nema problema.« Luce se pokušala doimati nonšalantno. »Čekat ću te ovdje.« Daniel je istodobno izgledao kao da se dvoumi i kao da mu je pao kamen sa srca. Stisnuo joj je ruku i sjeo na povišeni rub fontane na sredini trga te joj objasnio kako bi aureola trebala izgledati i kako da je skine. »Ali budi oprezna! Ima više od tisuću godina i jako je osjetljiva!« Iza njega kerubinu je iz usta tekao beskonačan slap vode. »Ako budeš imala problema, Luce, ako ti se bilo što učini sumnjivim, pojuri van i pronađi me.« Crkva je bila mračna i hladna, a njezina unutrašnjost s tlocrtom u obliku križa imala je niske grede i bila ispunjena teškim mirisom tamjana. Luce je na ulazu zgrabila brošuru na engleskome, ali zatim se sjetila da ne zna kako se skulptura zove. Ljuta na sebe što nije pitala, Daniel bi to sigurno znao, počela je hodati niz uski brod crkve, pokraj redova i redova praznih klupa, prateći očima prikaze križnog puta na visokim vitražnim prozorima. Iako je trg vani vrvio ljudima, u crkvi je bilo prilično mirno. Luce je bila svjesna zvuka svojih jahaćih čizama na mramornome podu dok je prolazila pokraj kipa Djevice Marije u jednoj od manjih kapelica s ogradom koje su se pružale niz obje bočne strane crkve. Plosnate mramorne oči kipa doimale su se nemoguće velikima, a prsti sklopljeni u molitvi nemoguće dugima i tankima. Luce nije nigdje vidjela aureolu. Na kraju broda zastala je na sredini crkve, ispod goleme kupole kroz čije je visoke prozore prodirao prigušen sjaj jutarnjega sunca. Neki muškarac u dugačkoj sivoj halji klečao je pred oltarom. Njegovo blijedo lice i bijele ruke, sklopljene preko srca, bili su jedini vidljivi dijelovi tijela. Pod dahom je pjevušio nešto na latinskome. Dies irae, dies illa *. Luce se sjećala riječi jer je slušala latinski na Doveru, ali nije se mogla sjetiti što znače. Dok se približavala, muškarac je prekinuo pjesmu i podignuo glavu, kao da je ga je njezina prisutnost omela u molitvi. Njegova se koža Luce učinila jednom od najbljeđih koje je ikad vidjela, a tanke su mu usne bile gotovo jednako bezbojne kad su se namijšile. Odvratila je pogled i skrenula u poprečnu lađu ckrve kako bi pokušala muškarcu dati malo slobodnog prostora... I odjednom se našla pred golemim anđelom. _____________________________________ *Dies irae (lat. Dan srdžbe) crkvena je himna o sudnjem danu, a danas je sekvenca u misi za mrtve (rekvijem)

44

Bio je to kip, isklesan iz glatkoga blijedoružičastog mramora, posve drugačiji od svih anđela koje je Luce tako dobro upoznala. Nije vidjela ništa od one prkosne životne snage koju je imao Cam, ništa od beskonačnih kompleksnosti koje je obožavala u Danielu. Ovo je bio kip koji je izradio ravnodušan vjernik za druge ravnodušne vjernike. Luce se anđeo učinio ispraznim. Pogled mu je bio usmjeren gore, prema Raju, a njegovo isklesano tijelo isticalo se kroz mekane nabore tkanine što mu je prekrivala prsa i struk. Njegovo lice, okrenuto prema nebu, tri metra iznad Luceina, bilo je delikatno oblikovano umjetnikovom stručnom rukom, sve od grebena nosa pa do sićušnih čuperaka kose koji su se kovrčali iznad uha. Rukama je pokazivao prema nebu, kao da traži oprost od nekoga odozgo za davno počinjeni grijeh. »Buon giorno.« Luce je poskočila začuvši nepoznat glas. Nije vidjela svećenika koji se pojavio u crnoj halji što je sezala do poda, i nije primijetila župni ured na rubu poprečne lađe kroz čija je izrezbarena vrata od mahagonija svećenik maločas izašao. Imao je nos boje voska, goleme ušne resice i bio dovoljno visok da ju je nadvisivao, zbog čega se osjetila nelagodno. Na silu se nasmiješila te uzmaknula za korak. Kako će ukrasti relikt s javnog mjesta poput ovog? Zašto nije o tome razmislila prije na trgu? Nije čak ni znala govoriti... A onda se sjetila: znala je govoriti talijanski. Naučila ga je, manje ili više, istog časa kada je kroz Navjestitelja dospjela na prvu liniju bojišnice blizu rijeke Piave. »Ovo je prekrasna skulptura«, rekla je svećeniku. Talijanski joj nije bio savršen, zvučala je kao da ga je govorila tečno prije mnogo godina, ali je u međuvremenu izgubila samopouzdanje. Ipak, naglasak joj je i dalje bio prilično dobar, i činilo se da je svećenik razumije. »Doista jest.« »Umjetnikov rad s... dlijetom,« rekla je šireći ruke kao da kritički razmatra djelo, »kao da je oslobodio anđela iz kamena.« Pogledavši svojim širokim očima ponovno kip i pokušavajući se doimati što nevinijom, Luce je obišla anđela. Odmah je uočila da mu zlatna aureola ispunjena staklom okružuje glavu. Samo što nije bila okrhnuta na istim dijelovima poput one na Danielovoj skici. Možda su je restaurirali. Svećenik je mudro kimnuo i rekao »Nijedan anđeo više nikada nije bio slobodan nakon grijeha Pada. Sposobno oko i to može uoči.« Daniel joj je otkrio trik kako da skine aureolu s anđelove glave: trebalo 45

ju je uhvatiti poput automobilskog upravljača i čvrsto, ali nježno dvaput okrenuti obratno od smjera kazaljke na satu. »Kako je napravljena od stakla i zlata, morala je biti naknadno dodana skulpturi. Stoga je baza izrezbarena u kamenu, a odgovarajuća rupa napravljena u obliku aureole. Samo dva snažna, ali pažljiva okreta.« To će aureolu odvojiti od njezine baze. Podigla je pogled prema golemu kipu koji se uzdizao nad njenom i svećenikovom glavom. U redu. Svećenik je stupio naprijed i stao kraj Luce. »Ovo je Rafael, iscjelitelj.« Luce nije znala nijednog anđela po imenu Rafael. Zapitala se postoji li doista ili je izmišljotina Crkve. »Ja, ovaj, pročitala sam u vodiču da datira još otprije klasičnog razdoblja.« Promotrila je tanku mramornu sponu koja je spajala aureolu s anđelovom glavom. »Nije li ova skulptura donesena u crkvu za vrijeme križarskih ratova?« Svećenik je zamahnuo rukom preko prsa, a dugačak labavi rukav njegove halje nabrao se kod lakta. »Mislite na originalni kip. Taj se nalazio južno od četvrti Dorsoduro u Chiesa dei Piccoli Miracoli na Otoku pečata i nestao je zajedno s crkvom i otokom kada su oboje, kao što znamo, prije mnogo stoljeća potonuli u more.« »Ne.« Luce je mučno progutala slinu. »Nisam to znala.« Svojim je okruglim smeđim očima fiksirao njezine. »Zacijelo ste prvi put u Veneciji«, rekao je. »Sve ovdje s vremenom propadne u more. No nije to tako loše, zapravo. Kako bismo inače postali tako vješti u izradi replika?« Bacio je pogled prema anđelu i dugim smeđim prstima prošao niz mramorno podnožje. »Ovaj je kip napravljen po narudžbi za samo pedeset tisuća lira. Nije li čudesan?« Nije bio čudesan; bio je grozan. Prava je aureola potonula u more ? Sada je nikada neće pronaći, nikada neće saznati pravu lokaciju Pada, nikada neće moći spriječiti Lucifera da ih uništi. Tek su počeli svoje putovanje, a već se činilo kao da je sve izgubljeno. Luce je zateturala unatrag, jedva dolazeći do daha da zahvali svećeniku. Osjećajući se teškom i bez ravnoteže, umalo se spotaknula preko blijedog molitelja koji ju je mrko pogledao dok je brzo odmicala prema vratima. Čim je prešla prag, bacila se u trk. Daniel ju je uhvatio za lakat kod fontane. 46

»Što se dogodilo?« Zacijelo joj se na licu vidjelo što osjeća. Prenijela mu je priču, sa svakom riječi postajući sve više očajnom. Kada je došla do dijela u kojem se svećenik hvalisao povoljnom kopijom, niz obraz joj je klizila suza. »Sigurna si da je rekao da se katedrala zove la Chiesa dei Piccoli Miracoli?« rekao je Daniel okrećući se da pogleda preko trga. »Na Otoku pečata?« »Sigurna sam, Daniele, kipa više nema. Nalazi se negdje duboko pod morem...« »A mi ćemo ga pronaći.« » Što? Kako?« Već ju je bio uhvatio za ruku i uputivši pogled postrance kroz vrata crkve, počeo lagano trčati preko trga. »Daniele...« »Znaš plivati.« »To nije duhovito.« »Ne, nije.« Prestao je trčati i okrenuvši se prema njoj, uhvatio joj bradu u dlan. Srce joj je divljački lupalo, a kada je spustio svoje oči na nju, sve se usporilo. »Nije idealno, ali ako je ovo jedini način da dođemo do artefakta, onda je ovo jedini način na koji ćemo doći do artefakta. Ništa nas ne smije zaustaviti. Znaš to. Ne smijemo dopustiti da nas išta zaustavi.« Nekoliko trenutaka poslije ponovno su bili u gondoli i Daniel je veslao prema zaljevu, sa svakim ih je zaveslajem pogonio poput motora. Brzo su prolazili pokraj ostalih gondola u kanalu, oštro zaobilazeći niske mostove i izbočene uglove zgrada, zapljuskuju vodom uznemirena lica u susjednim gondolama. »Poznajem taj otok«, rekao je Daniel, nimalo uspuhan od veslanja. »Nekoć je ležao na pola puta između Svetog Marka i La Guidecce. Ali u blizini nigdje ne možemo vezati Camac. Morat ćemo napustiti gondolu. Morat ćemo skočiti i zaplivati.« Luce je bacila pogled preko ruba gondole i ugledala mutnu zelenu vodu koja je brzo protjecala ispod njih. Nisu imali ronilačka odijela. Pothlađenost. Talijanska morska čudovišta u neviđenim dubinama mulja. Klupa ispod nje smrzavala se, a voda je smrdila poput blata pomiješanog s kanalizacijom. Sve je to Luce prošlo glavom, ali kada je pogledala Daniela u oči, njezini su se strahovi raspršili. 47

Trebao ju je. I ona je bila uz njega, bez obzira na sve. »U redu.« Kada su stigli do zaljeva gdje su kanali istjecali u prostor između rubova otoka, dočekao ih je turistički kaos: površina vode vrvjela je brodovima koji su prevozili turiste i njihove kovčege s kotačićima prema hotelima, motornim Camcima koje su unajmili bogati, elegantni putnici te jarkim aerodinamičnim kapcima koji su prenosili Amerikance s naprtnjaCama i velikim naočalama za sunce. Gondole, Camci i policijske brodice velikom su brzinom jurcali po vodi, jedva izbjegavajući jedni druge. Daniel je bez napora manevrirao među njima, pokazuju prstom u daljinu. »Vidiš li tornjeve?« Luce se zagledala preko brodova u svim bojama. Obzor je bio tek slabašna crta gdje je plavosivo nebo doticalo malo tamniju površinu vode. »Ne.« »Usredotoči se, Luce.« Nakon nekoliko trenutaka, dva malena zelenkasta tornja, mnogo dalje nego što je kad mislila da može vidjeti bez teleskopa, pojavila su joj se u vidnom polju. »Oh. Eno ih.« »To je sve što je ostalo od crkve.« Brzina Danielovih zaveslaja povećala se kada se broj brodova oko njih smanjio. Voda je postala uzburkanija i promijenila boju u tamnozelenu te počela mirisati više po moru nego po neobično dopadljivom smradu Venecije. Luceina kosa vijorila se na vjetru, koji je bio hladniji što su više odmicali od kopna. »Morat ćemo držati fige da našu aureolu nisu ukrali ronilački timovi za iskapanje.« Ranije, nakon što je Luce ponovno ušla u gondolu, Daniel ju je zamolio da ga Priceka časak. Nestao je niz usku uličicu i pojavio se, činilo joj se, nakon samo nekoliko sekundi s malom ružičastom plastičnom vrećicom. Kada ju joj je dobacio, Luce je iz nje izvukla plivačke naočale. Izgledale su bezrazložno skupe i ne pretjerano funkcionalne: svijetloljubičaste i crne s elegantnim anđeoskim krilcima na rubovima stakala. Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put plivala s naočalama, ali kad je pogledala crnosivu vodu, Luce je bilo drago što ih može navući preko očiju. »Naočale, ali ne i kupaći kostim?« Daniel je pocrvenio. »To je bilo pomalo glupo. Ali bio sam u žurbi i mislio sam samo na ono što će ti trebati da dođeš do aureole.« Uronio je veslo natrag u vodu, tjerajući 48

ih morem brže od motornog Camca. »Možeš plivati u donjem rublju, zar ne?« Sada je Luce pocrvenjela. Pod normalnim okolnostima pitanje bi joj se možda učinilo uzbudljivim, i oboje bi se vjerojatno zahihotali. Ali ne i tijekom ovih devet dana. Kimnula je. Preostalo im je još samo osam dana. Daniel je bio smrtno ozbiljan. Luce je samo progutala slinu i rekla: »Naravno.« Par sivozelenih šiljastih tornjeva sve je više rastao, postajao detaljniji, sve dok se naposljetku nisu našli točno ispod njih. Tornjevi su bili visoki i stožasti, napravljeni od zahrđalih bakrenih rebara Nekoć su na njima stajale bakrene zastavice u obliku suza izrađene da izgledaju kao da se vijore na vjetru, ali jedna stara zastavica bila je prepuna rupa, a druga se potpuno odlomila. Tornjevi koji su stršili iz mora činili su bizaran prizor, nagovještavajući golemu katedralu u dubini. Luce se zapitala prije koliko je vremena crkva potonula i koliko je duboko bila. Zadrhtala je pri pomisli da će morati roniti duboko dolje u smiješnim naočalama i donjem rublju koje joj je kupila mama. »Mora da je ova crkva ogromna«, rekla je. A zapravo je mi slila: Mislim da ne mogu ovo učiniti. Ne mogu disati pod vodom. Kako ćemo pronaći jednu malu aureoula koja je potonula usred mora? »Ja te mogu dovesti sve do same kapele, ali dalje ne mogu. Moraš se samo držati za moju ruku.« Daniel je ispružio ruku da pomogne Luce ustati u gondoli. »Disanje neće biti problem. Ali crkva je posvećena, što znači da ćeš ti morati pronaći aureolu i donijeti mi je.« Daniel je potegnuo majicu i skinuo ju preko glave, te bacio na klupicu u gondoli. Brzo se izvukao iz hlača, savršeno balansirajući na gondoli, a potom skinuo i tenisice. Luce ga je promatrala, osjećajući kako se nešto komeša u njoj, dok nije shvatila da bi se i ona trebala svlačiti. Skinula je čizme, svukla čarape te se izvukla iz hlača što je pristojnije mogla. Daniel ju je držao za ruku kako ne bi pala; promatrao ju je, ali ne na način na koji bi očekivala. Bio je zabrinut za nju, gledajući kako joj se ježi koža. Protrljao joj je ruke kada je svukla džemper i stajala smrzavajući se u svojem ozbiljnom donjem rublju na gondoli usred venecijanske lagune. Ponovno je zadrhtala, osjećajući neodgonetljivu mješavinu straha i hladnoće. Ah glas joj je zvučao hrabro kada je stavila naočale, koje su štipale, na oči i rekla: »Okej, zaplivajmo.« Primi su se za ruke, baš kao posljednji put kada su zajedno plivali u Maču i križu. Kada su im se stopala podignula s lakiranog poda gondole, 49

Danielova ju je ruka povukla prema gore, više nego što bi ikad sama uspjela skočiti, i potom su se bacili. Tijelo joj e zaronilo ispod površine mora, koje nije bilo onoliko hladno koliko je očekivala. Ustvari, što je bliže plivala pokraj Daniela, to je more oko njih bilo toplije. On je svijetlio. Naravno da jest. Nije htjela izraziti svoje strahove o tome koliko će mračna i neprohodna crkva biti ispod vode, ali sada je shvatila da Daniel, kao i uvijek, pazi na nju. Daniel će joj posvijetliti put do aureole istim onim svjetlucavim žarom koji je Luce vidjela u brojim prošlim životima koje je posjetila Njegov sjaj bio je u suprotnosti s tmurnom vodom te je obavijao Luce, ljubak i iznenađujući poput duge koja se proteže preko crnoga noćnog neba. Plivali su sve dublje, držeći se za ruke, okruženi ljubičastim svjetlom. Voda je bila svilenkasta i tiha poput prazne grobnice. Nakon manje od četiri metra voda je postala tamnija, ali Danielova svjetlost dalje je osvjetljavala ocean oko njih. Nakon još nekoliko metara pročelje crkve ukazalo se pred njima. Bilo je prekrasno. More ga je potpuno sačuvalo i sjaj Danielova blaženstva bacao je sablasnu ljubičastu svjetlost na njegovo tiho staro kamenje. Par tornjeva koji sa dizao iznad površine mora ovdje se dolje spajao s ravnim krovom na kojemu su bile nanizane kamene skulpture svetaca. Bilo je tu i ploča s poluraspadnutim mozaicima koji su prikazivali Isusa s nekima od apostola. Sve je bilo prekriveno gustim zelenilom morskih algi i vrvjelo morskim stvorenjima: sićušne srebrne ribe jurcale su kroz niše, morske vlasulje virile su sa slika s prikazama čudesa, jegulje su se provlačile kroz pukotine na podovima gdje su nekoć hodali stari Venecijanci. Daniel je sve vrijeme bio pokraj nje, slijedio njezin hirovit smjer, obasjavajući joj put. Plivajući je obišla desnu stranu crkve, zavirujući kroz slomljene vitraže svakomalo odmjeravajući udaljenost do površine do zraka. Otprilike u času kada je to i očekivala, Luceina su se pluća počela naprezati. Ali još nije bila spremna za povratak na površinu. Tek su se uspjeli spustiti do mjesta u crkvi gdje su vidjeli nešto što je nalikovalo na oltar. Stisnula je zube i odlučila još malo izdržati osjećaj žarenja u plućima. Držeći Daniela za ruku, provirila je kroz jedan od prozora u blizini poprečne lađe. Provukla je glavu i ramena, a Daniel se prislonio uza zid crkve koliko je god mogao, kako bi joj posvijetlio njezinu unutrašnjost. 50

Nije vidjela ništa osim trulih redova klupa, kamenog oltara rascijepljenog na dva dijela. Ostatak crkve bio je u sjeni, a Daniel se nije mogao više približiti kako bi ga osvijetlio. Osjetila je napetost u plućima i počela paničariti, ali tada, nekako, napetost je nestala i osjećala se kao da pred sobom ima još puno vremena prije nego što se napetost i panika vrate. Bilo je to kao da postoje pragovi disanja, a Luce može prijeći nekoliko njih prije nego što situacija postane uistinu kritična. Daniel ju je gledao, kimajući, kao da shvaća da može izdržati još neko vrijeme. Prošla je pokraj još jednog uništenog prozora kada je nešto zlatno zavjetlucalo u kutku potonule crkve. I Daniel je to vidio. Doplivao je do nje, pazeći da ne uđe tijelom u crkvu. Primio ju je za ruku i uperio prema zlatnom odsjaju. Bio je vidljiv samo vršak aureole. Sam kip izgledao je kao da je potonuo kroz urušeni dio poda. Luci je doplivala bliže, ispuštajući za sobom mjehuriće zraka, nesigurna kako da odvoji aureolu. Dala je Danielu znak da izrone na površinu. Odmahnuo je glavom. Kada se lecnula od iznenađenja, povukao ju je van iz crkve i primio u zagrljaj. Snažno ju je poljubio, i osjećaj je bio tako dobar, ali... Ali ne, on je nije samo ljubio. Upuhivao joj je zrak u pluća. Hvatala je dah između njegovih poljubaca, osjećajući kako čisti zrak ulazi u nju i krijepi joj pluća upravo kada je mislila da će joj prsnuti. Kao da je imao beskrajnu zalihu zraka, a Luce je pohlepno uzimala koliko god je mogla dobiti. Rukama su jedno drugom pretraživali gotovo gola tijela, ispunjeni strašću kao da se ljube čisto radi zadovoljstva. Luce nije željela stati. Ali imali su samo osam dana. Kada je naposljetku kimnuvši dala znak da joj je dosta, Daniel se široko osmjehnuo i povukao. Vratili su se do malenog otvora gdje je nekoć bio prozor. Daniel je doplivao do njega i stao, namještajući tijelo prema otvoru kako bi njegov sjaj osvjetljavao Luce put. Polako se provukavši kroz prozor, istog je časa osjetila hladnoću i besmislenu klaustrofobiju u crkvi. To je bilo čudno jer je katedrala bila golema: stropovi su joj bili visoki trideset metara i Luce je imala čitav prostor samo za sebe. Možda je upravo u tome bio problem. Daniel se činio predalekim s druge strane prozora. Barem je malo dalje naprijed mogla vidjeti anđelovu glavu, i Danielov sjaj odmah vani. Otplivala je prema zlatnoj aureoli, zgrabila je rukama. Sjetila se Danielovih uputa skrenula aureolu kao da upravlja putničkim autobusom. Nije se niti mrdnula. 51

Luce je još čvršće primila klizavu aureolu. Prodrmala ju je naprijednatrag, ulažući svu snagu koju je imala. Veoma polako, aureola je zaškripala i pomaknula se centimetar ulijevo. Ponovno se napregnula da je pomakne, ispuštajući mjehuriće zraka od napora. Upravo kada se počela osjećati izmoreno, aureola se olabavila i okrenula. Danielovo se lice ispunilo ponosom kad su im se pogled susreli. Gotovo uopće više nije mislila o svojem dahu dok se naprezala da do kraja odvrne aureolu. Iznenada joj se posve odvojila u rukama. Kratko je ciknula od oduševljenja, diveći se njezinoj impresivnoj težini. Ali kada je podigla pogled prema Danielu, on više nije gledao u nju. Zurio je prema gore, daleko prema površini. Sekundu poslije, više ga nije bilo.

52

ČETVRTO POGLAVLJE SLIJEPA NAGODBA Sama u tami, Luce je polako plivala na mjestu. Gdje je Daniel nestao? Otplivala je do rupe u podnim daskama kroz koju je anđeo bio propao, gdje je, samo nekoliko sekundi prije, Danielov sjaaj bio s njom i obasjavao joj put. Gore. Bila je to jedina mogućnost. Pritisak u plućima brzo joj je rastao i širio se kroz ostatak tijela, bubnjajući joj u ušima. Površina je bila daleko gore, a zrak koji joj je Daniel upuhao do sada je već nestao. Nije mogla vidjeti ni prst pred nosom. Nije mogla razmišljati. Nije smjela paničariti. Luce je hitro otplivala od drvenih greda i okrenula se u vodi prema mjestu gdje je mislila da se nalazi podrumski prozor kroz koji je bila ušla. U tami se prolaz činio još manjim i težim za provući nego kada je ovdje bio Daniel, sjajeći, obasjavajući joj put. Ali to je bio jedini izlaz. S aureolom nezgodno zataknutom pod bradu, Luce se zaletjela naprijed i oslonila laktove na vanjštinu crkve kako bi izvukla ostatak tijela. Prvo ramena, potom struk, a onda... Kroz kuk joj je sijevnula bol. Lijeva joj je noga zaglavila, zapela je o nešto što nije mogla vidjeti niti dosegnuti. Osjetila je da će zaplakati i zajecala od frustracije. Gledala je kako mjehurići zraka odlaze gore, gore gdje bi ona trebala biti, i sa sobom nose više energije i zraka nego što je ostalo u njoj. S polovicom tijela izvan prozora i polovicom zaglavljenom u okviru, Luce se koprcala, ukočena od užasa. Kad bi barem Daniel bio ovdje... Ali Daniel nije bio ovdje. Držeći aureolu jednom rukom, drugu je provukla natrag kroz uski prozor, klizeći njome uz tijelo, pokušavajući dosegnuti stopalo. Prstima je napipala nešto hladno, gumasto i neprepoznadjivo. Dio joj se odlomio u ruci, a potom posve smrvio. Promeškoljila se od gađenja, pokušavajući izvući stopalo iz onoga što ju je držalo zarobljenom. Pred očima joj se počelo mutiti dok je noktima čupala i trgala, gležanj ju je nažuljao do krvi od naprezanja 53

da ga izvuče, a onda se odjednom oslobodila. Nogom je naglo trznula naprijed i udarila koljenom u raspadajući zid, dovoljno jako da je znala kako ga je porezala, ali to nije bilo važno: mahnito je izvukla ostatak tijela kroz prozor. Imala je aureolu. Bila je slobodna. Ali ni u kojem slučaju nije imala dovoljno zraka u plućima da se vrati natrag na površinu. Tijelo joj se treslo, noge su joj jedva htjele poslušati zapovijed plivajte, a pred očima su joj plesale crnocrvene točkice. Osjećala se usporeno, kao da pliva kroz mokar cement. A potom se dogodilo nešto čudesno: tamnu vodu oko nje ispunio je svjetlucavi sjaj i Luce je u tren oka bila obavijena toplinom i svjetlom koji su podsjećali na ljetnu zoru. Pojavila se ruka, pružena prema njoj. Daniel. Prste jedne ruke položila je na njegov čvrst široki dlan, držeći aureolu drugom rukom čvrsto na grudima. Luce je sklopila oči dok je letjela s Danielom prema gore, jureći podvodnim nebom. Činilo se da je prošla tek sekunda prije nego što su izronili na površinu gdje ih je dočekala zasljepljujuće žarka sunčeva svjetlost. Instinktivno, Luce je pohlepno udahnula što je više zraka mogla i uplašila se hrapavog zvuka koji joj se oteo iz grla dok je jednom rukom obavijala vrat puštajući zrak niz njega, a drugom skidala plivačke naočale. Ali, nešto je bilo čudno. Njezinu tijelu nije trebalo onoliko zraka kako joj je um govorio. Osjetila je vrtoglavicu i omamljenost od iznenadne snažne sunčeve svjetlosti, ali začudo, nije bila na rubu nesvjestice. Zar nije bila pod vodom onoliko dugo koliko je mislila? Je li odjednom postala mnogo bolja u držanju daha? Luce je dopustila da atletski ponos upotpuni njezino olakšanje što je preživjela. Danielove ruke pod vodom su pronašle njezine. »Jesi li dobro?« »Što ti se dogodilo?« povikala je. »Umalo sam...« »Luce«, upozorio ju je. »Šššš.« Prstima je prešao preko njezinih i bez riječi joj uzeo aureolu. Nije shvaćala koliko je teška sve dok je se sada nije riješila. Ali zašto se Daniel tako čudno ponašao i tako joj potajice uzeo aureolu, kao da nešto skriva? Trebala je samo slijediti pogled njegovih mračnih, ljubičastih očiju. Kada ju je Daniel hitro doveo na površinu, isplivali su na drugačijem mjestu od onoga gdje su ušli u vodu. Prije su, shvatila je Luce, vidjeli prednji dio potonule katedrale, samo ona dva zelenosiva tornja koja su se izdizala iz 54

potopljene građevine, ali sada su bili gotovo točno iznad središta crkve, ondje gdje je nekoć bila lađa. S njihove lijeve i desne strane pružala su se dva dugačka reda potpornih vanjskih lukova koji su nekoć pridržavali sada raspadajuće kamene zidove dugačke crkvene lađe. Potporni lukovi bili su crni od morskih trava i nisu bili ni približno visoki kao tornjevi na pročelju. Njihovi ukošeni kameni vrhovi izbijali su kroz površinu vode, a to ih je činilo savršenim odmorištem za skupinu dvadesetak Izopćenika koji su u ovom trenutku okruživali Luce i Daniela. Kada ih je Luce prepoznala, bež baloneri, blijeda koža, mrtve oči, potisnula je uzdah zaprepaštenja. »Zdravo«, rekao je jedan. To nije bio Phil, licemjerni Izopćenik koji je glumio da je Shelbyn dečko, a potom poveo bitku protiv anđela u stražnjem dvorištu Luceinih roditelja. Nije vidjela njegovo lice među Izopćenicima, samo gomilu praznih i apatičnih stvorenja koje nije znala niti je imala želju upoznati ih. Pali anđeli koji nisu mogli odlučiti na čiju stranu stati, Izopćenici su na neki način bili suprotnost Danielu, koji je odbio držati stranu ikomu osim Luce. Izbačeni iz raja zbog svoje neodlučnosti, pakao ih je osljepio tako da nisu vidjeli ništa osim najslabijeg sjaja duša, Izopćenici su bili uistinu jezivo društvo. Zurili su u Luce jednako kao i prošli put, svojim sablasnim praznim očima koje nisu mogle vidjeti njezino tijelo, ali ipak su u njezinoj duši naslućivale nešto što im je govorilo da je ona »cijena«. Luce se osjećala ranjivom, uhvaćenom u zamku. Od zlobnih pogleda Izopćenika voda se činila još hladnijom. Daniel je doplivao bliže njoj i osjetila je kako joj se nešto glatko očešalo o leđa. Rastvorio je svoja krila u vodi. »Bilo bi nerazborito od vas da pokušate pobjeći«, monotono se oglasio Izopćenik iza Luce, kao da je osjetio komešanje Danielovih krila pod vodom. »Pogledate li iza leđa, vrlo ćete se brzo uvjeriti u našu brojčanu nadmoć, a i potrebna je samo jedna od ovih...« Rastvorio je baloner i pokazao zvjezdane strijele u koricama. Izopćenici su ih okruživali, sjedeći na kamenim ostacima potonuloga venecijanskog otoka. Izgledali su arogantno i ofucano u svojim balonerima koji su im bili zavezani u čvor oko struka, skrivajući njihova prljava krila tanka poput toaletnog papira. Luce se po bitci u stražnjem dvorištu njezinih roditelja sjećala da su Izopćenice bile jednako bešćutne i nemilosrdne kao i muški članovi njihove skupine. To je bilo samo nekoliko dana prije, ali činilo 55

joj se da su otada prošle godine. »Ali ako biste nas radije izazvali...« Lijeno, Izopćenik je izvukao strijelu, a Daniel nije mogao u potpunosti prikriti drhtaj. »Tišina.« Jedan od Izopćenika ustao je na potpornom luku. Nije nosio baloner, već dugu sivu halju i Luce je zgranuto dahnula kada je povukao natrag kapuljaču i otkrio blijedo lice. Bio je to onaj bljedoliki molitelj iz katedrale. Cijelo ju je vrijeme bio promatrao, slušajući sve što je govorila svećeniku. Zacijelo ju je slijedio ovamo. Njegove bezbojne usne izvile su se u smiješak. »Tako dakle«, zarežao je. »Ona je pronašla svoju aureolu.« »Ovo vas se ne tiče« povikao je Daniel, ali Luce je mogla čuti očaj u njegovu glasu. I dalje nije shvaćala zašto, ali Izopćenici su bili odlučni da ih se Luce tiče. Vjerovali su da ona ima nekog utjecaja na njihovo iskupljenje, njihov povratak u raj, ali njihova logika bila joj je neshvatljiva baš kao i onom prilikom u dvorištu njezinih roditelja. »Ne vrijeđajte nas svojim lažima«, zagrmio je Izopćenik u halji. »Mi znamo što tražite, a vi znate da je naša zadaća zaustaviti vas.« »Ne razmišljate bistre glave«, rekao je Daniel. »Ne gledate na ovo kako treba. Čak ni vi ne možete željeti da...« »Da Lucfier iznova napiše povijest?« Bijele oči Izopćenika zurile su u prostor između njega i Luce. »Oh da, zapravo, upravo je to ono za čim žudimo.« »Kako to možete reći? Sve, svijet, naša bića kakva ih sada poznajemo, sve će biti uništeno. Cijeli svemir, sav svijet, sve će nestati.« »Zar ti doista misliš da su životi koje smo živjeli posljednjih sedam tisuća godina doista vrijedni očuvanja?« Vođine su se oči stisnule. »Bolje je da nas sve unište. Bolje da izbrišu ovo slijepo postojanje prije nego što počnemo blijedjeti. Sljedećeg puta...« Ponovno je uperio svoje slijepe oči u Luceinu smjeru. Gledala ih je kako se okreću u svojim dupljama, usredotočujući se na njezinu dušu. I to ju je žarilo. »Sljedećeg puta nećemo izazvati gnjev raja na tako nerazuman način. Prijestolje će nas dočekati otvorenih ruku. Pametnije ćemo odigrati svoje karte.« Njegov slijepi pogled i dalje je počivao na Lucinoj duši. Osmjehnuo se. »Sljedećeg puta imat ćemo... pomoć.« »Nećete imati ništa, baš kao što nemate ni sada. Makni se u stranu, Izopćeniče. Nisi dorastao ovome ratu.« Izopćenik u halji zavrtio je zvjezdanu strijelu među prstima i nasmiješio se. 56

»Bilo bi tako lako sada te ubiti.« »Vojska anđela već se bori za Lucindu. Zaustavit ćemo Lucifera, a kada to učinimo i kada bude vremena da se pozabavimo facama kao što ste vi, Izopćenici će požaliti ovaj trenutak zajedno sa svime što ste napravili od Pada.« »U sljedećoj rundi Izopćenici će od početka učiniti djevojku svojim prioritetom. Očarat ćemo je, baš kao što si ti učinio. Natjerat ćemo je da povjeruje u svaku našu riječ, baš kao i ti. Proučili smo tvoje metode. Znamo što treba učiniti.« »Budale!« proderao se Daniel. »Mislite da ćete sljedeći put bit pametniji ili hrabriji? Mislite da ćete se sjećati ovog trenutka, ovog razgovora, vašeg briljantnog plana? Dogodit će se jedino to da ćete ponovno napraviti iste greške koje ste napravili i ovoga puta. Svi ćemo to učiniti. Jedino će se Lucifer sjećati svojih prijašnjih grešaka. A njegovi planovi služe samo njegovim podlim željama. Zacijelo se sjećate kako njegova duša izgleda«, oštro je rekao Daniel, »čak i ako ne vidite ništa drugo.« Izopćenici su ustali na svojim trulećim postoljima. »Ja se sjećam«, slabašno je rekao jedan od Izopćenika iza Luce. »Lucifer je bio najsjajniji od svih anđela«, doviknuo je drugi, ispunjen nostalgijom. »Bio je tako prekrasan da nas je oslijepio.« Bili su osjetljivi, shvatila je Luce, na svoj deformitet. »Dosta s vašim dvosmislenostima!« začuo se jači glas. Bio je to Izopćenik u halji, njihov vođa. »Izopćenici će progledati u slijedećoj rundi. Naša će nas vizija odvesti do mudrosti, a mudrost nas provesti natrag kroz vrata raja. Bit ćemo privlačni Priceovoj. Ona će nas voditi.« Luce se dršćući privila uz Daniela. »Možda svi mi možemo dobiti drugu priliku za iskupljenje«, molio ih je Daniel. »Ako uspijemo zaustaviti Lucifera... nema razloga zašto vaša vrsta isto ne bi...« »Ne!« Izopćenik u halji nasrnuo je prema Danielu sa svojeg kamenog luka, a siva istrošena krila raširila su mu se široko s pucketanjem koje je zvučalo kao da se lomi grančica. Daniel je olabavio krila oko Luceina struka i turnuo joj aureolu natrag u ruke dok se u samoobrani podizao iz vode. Vođa u halji nije se mogao mjeriti s Danielom, koji je poput strijele izletio iz vode i zadao mu desni kroše. Izopćenik je odletio šest metara unatrag, poskakujući po vodi poput kamenčića. Uspravio se i vratio na svoje mjesto na kamenom luku. 57

Zamahom blijede ruke dao je ostatku skupine znak da se u krugu podignu u zrak. »Znate tko je ona!« povikao je Daniel. »Znate što ovo znači za sve nas Barem jednom u svojem postojanju učinite nešto hrabro umjesto nečega kukavičkog.« »Kako?« izazovno ga je upitao Izopćenik. Voda mu je kapala niz donji rub halje. Daniel je teško disao, gledajući Luce i zlatnu aureolu koja se sjajila pod vodom. Ljubičaste oči na trenutak su mu izgledale ispunjene panikom, a onda je učinio posljednja što bi Luce ikada očekivala od njega. Pogledao je Izopćenika u halji duboko u bijele mrtve oči, ispružio ruku dlana okrenutog prema gore i rekao: »Pridružite nam se.« Izopćenik se dugo vremena mračno smijao. Daniel se nije trznuo. »Izopćenici ne rade ni za koga osim za sebe.« »To ste jasno dali do znanja. Nitko od vas ne traži da postanete sluge. Ali nemojte raditi protiv jedinog cilja koji je ispravan. Iskoristite ovu priliku da spasite sve uključujući sebe. Pridružite nam se u borbi protiv Lucifera.« »To je varka!« povikala je jedna od Izopćenica. »Želi nas prevariti kako bi došao do slobode.« »Zgrabite djevojku!« Luce je s užasom zurila u Izopćenika u halji koji je lebdio nad njom. Sve joj se više primicao, gladno šireći oči, a bijele su mu ruke drhtale dok ih je pružao prema njoj. Sve bliže. I bliže. Zavrištala je... Ali nitko je nije čuo jer se u tom trenutku svijet počeo mreškati. Zrak, svjetlost i svaka čestica u atmosferi kao da su se udvostručile i podijelile, a potom preklopile u sebe s praskom groma. Ponovno se događalo. Kroz gustu masu bež balonera i prljavih krila, nebo se pretvorilo u tamno, zamućeno sivilo kakvo je bilo posljednji put u knjižnici u Maču i križu, kada se sve počelo tresti. Još jedan vremenski potres. Lucifer je bio sve bliže. Golemi val poklopio joj je glavu. Luce je počela mlatarati rukama, čvrsto držeći aureolu i mahnito zamahujući nogama u pokušaju da održi glavu nad vodom. Ugledala je Danielovo lice upravo kada se s lijeve strane začula gromoglasna škripa. Njegova bijela krila jurila su prema njoj, ali nisu bila 58

dovoljno brza. Posljednje što je Luce vidjela prije nego što joj je glava završila pod vodom kao da se događalo usporeno: zelenosivi crkveni toranj nakosio se u vodi i posve lagano počeo naginjati u smjeru njezine glave. Sjena mu je postajala sve veća, dok je napokon s muklim udarcem nije povukao u tamu. Luce se probudila izvijajući se na valu: ležala je na vodenom krevetu. Crveni zastori od reticella čipke bili su navučeni preko prozora. Po sivkastoj svjetlosti koja se probijala kroz rupice detaljno izrađene čipke moglo se naslutiti da je sumrak. Luce je boljela glava, a gležanj joj je pulsirao od boli. Okrenula se na drugu stranu u crnim svilenim plahtama, i našla licem u lice s djevojkom snenih očiju i bujne kuštrave plave kose. Djevojka je zastenjala i zatreptala kapcima koji su bili našminkani gustom srebrnom bojom, te ispružila mlitavu šaku preko glave. »Oh«, progovorila je, zvučeći mnogo manje iznenađenom što se budi pokraj Luce nego što je to bila sama Luce. »Koliko smo kasno noćas ostale vani?« promrmrljala je na talijanskom. »Ona je zabava bila luda.« Luce je naglo uzmaknula i pala s kreveta te završila na raskošnome bijelom tepihu. Soba je bila hladna poput spilje i zaudarala je po plijesni, zidovi su bili prekriveni tamnosivim tapetama, a na velikom tepihu koji je pokrivao samo središte sobe nalazio se golemi krevet s velikim uzglavljem i podnožjem. Nije imala pojma gdje se nalazi, kako je dospjela ovamo, čiji kućni ogrtač nosi, tko je ova djevojka ili na kojoj je to zabavi Luce navodno noćas bila. Je li nekim slučajem ušla u Navjestitelja? Pokraj stola stajala je klupica za noge sa zebrastim uzorkom. Odjeća koju je bila skinula na gondoli stajala je uredno složena na njoj, bijeli džemper koji je obukla prije dva dana u kući svojih roditelja, njezine izlizane traperice i jahaće čizme koje su stajale naslonjene jedna o drugu. Srebrni medaljon s ružom ugraviranom na prednjoj strani, gurnula ga je u čizmu prije nego što su ona i Daniel skočili u vodu, počivao je na staklenom pladnju na noćnom stoliću. Ponovno ga je stavila oko vrata i pomalo se nespretno uvukla u traperice. Djevojka u krevetu opet je zaspala, stavivši preko glave crni svileni jastuk ispod kojeg joj je virila zamršena plava kosa. Luce je provirila iza visokog uzglavlja kreveta i ugledala dva prazna kožnata naslonjača okrenuta prema dalekom zidu s kaminom u kojem je gorjela velika vatra i televizorom ravnog ekrana iznad njega. Gdje je bio Daniel? 59

edes - www.CroWarez.org

Povukla je zatvarač na drugoj čizmi kada je začula glas kroz odškrinuta dvokrilna vrata nasuprot kreveta. »Nećeš ovo požaliti, Daniele.« Prije nego što je uspio odgovoriti, Luceina je šaka bila na kvaki, s druge strane vrata, Daniel je u dnevnoj sobi sjedio na dvosjedu sa zebrastim uzorkom i razgovarao s Izopćenikom Philom. Ugledavši je na vratima, Daniel se podigao na noge. I Phil je ustao te ostao ukočeno stajati pokraj svoje stolice. Danielove ruke prelazile su Luceinim licem, opipavajući joj čelo za koje je Luce shvatila da je bolno i ogrebano. »Kako se osjećaš?« »Aureola...« »Kod nas je.« Daniel je pokazao prema golemom staklenom disku obrubljenom alatom koji je ležao na velikom drvenom blagovaoničkom stolu u susjednoj sobi. Za stolom je sjedio jedan od Izopćenik; žlicom jeo jogurt, dok se drugi naslanjao na vrata s rukama prekriženima preko prsa. Oboje su imali lica okrenuta prema Luce, ali bilo je nemoguće reći znaju li uopće da je gledaju. U njihovoj se blizini osjećala kao na iglama, osjećala je neku hladnoću u zraku, ali vjerovala je Danielu koji je izgledao posve smireno »Što se dogodilo Izopćeniku s kojim si se borio?« upitala je Luce tražeći pogledom onog blijedog stvora u halji. »Nemoj se brinuti zbog njega. Trenutno se ja brinem zbog tebe.« Obraćao joj se s nježnošću, kao da su sami. Sjetila se kako se toranj naginjao prema nioj dok se katedrala urušavala pod vodom. Sjetila se Danielovih krila koja su bacala sjenu preko svega dok su se spuštala prema njoj. »Dobila si jaki udarac u glavu. Izopćenici su mi pomogli da te izvučem iz mora i doveli nas ovamo kako bi se mogla odmoriti.« »Koliko sam dugo spavala?« upitala je Luce. Sada je bila noć. »Koliko nam je vremena ostalo da...« »Sedam dana, Luce«, tiho je odvratio Daniel. Mogla je čuti koliko je on također bolno svjestan da im vrijeme sve brže odmiče. »Pa, onda ne bismo smjeli više tratiti vrijeme ovdje.« Bacila je pogled prema Philu, koji je nadolijevao svoju i Danielovu čašu iz boce nečega crvenog što se zvalo Campari. »Ne sviđa ti se moj stan, Lucindo Price?« upitao je Phil pretvarajući se da razgledava postmodernističku dnevnu sobu prvi put. Zidovi su bili ispunjeni slikama u stilu Jacksona Pollocka, ali Phil je bio taj u kojega Luce 60

nije mogla prestati zuriti. Koža mu je bila bljeđa nego što se sjećala, a ispod praznih očiju imao je tamnoljubičaste podočnjake. Sledila bi se svaki put kada bi se sjetila njegovih odrpanih krila kako drže njezin odraz u zraku iznad dvorišta njezinih roditelja, spremna da je odvedu na neko mračno, daleko mjesto. »Ništa od toga ne mogu, dakako, naročito dobro vidjeti, ali uvjerili su me da će stan biti uređen na način koji će mlade dame smatrati veoma privlačnim. Tko bi rekao da ću razviti takvu sklonost prema smrtnicama nakon vremena provedenog s tvojom nefilskom prijateljicom Shelby? Jesi li upoznala moju prijateljicu, u spavaćoj sobi? Tako slatka djevojka; sve su one tako slatke.« »Trebali bismo poći.« Luce je odrješito povukla Daniela za košulju. Drugi Izopćenici u sobi naglo su ustali. »Jeste li sigurni da ne možete ostati na piću?« upitao je Phil i krenuo natočiti tekućinu boje višnje, koja mu se prolijevala, u treću čašu. Daniel ju je poklopio rukom i umjesto toga natočio iz boce u kojoj je bio pjenušavi sok od grejpfruta. »Sjedni, Luce«, rekao je Daniel dodajući joj čašu. »Nismo još spremni za odlazak.« Kada su njih dvojica sjeli, druga dva Izopćenika slijedila su njihov primjer. »Tvoj dečko veoma je razuman«, rekao je Phil i podignuo svoje blatnjave vojničke čizme na mramorni stolić. »Složili smo se da će vam se Izopćenici pridružiti u vašim naporima da zaustavite Svjetlonošu.« Luce se nagnula prema Danielu. »Možemo li razgovarati nasamo?« »Da, naravno«, odgovorio je Phil umjesto njega, kruto ustajući i kimajući ostalim Izopćenicima. »Ostavimo ih trenutak.« Slijedeći Phila poredani jedan iza drugoga, Izopćenici su nestali kroz drvena vrata u kuhinju. Čim su ostali sami, Daniel je položio dlanove na njezina koljena. »Slušaj, znam da ti oni nisu najomiljeniji...« »Daniele, pokušali su me oteti.« »Da, znam, ali to je bilo dok su još mislili...«, Daniel je zastao i pogladio joj kosu, raspetljavajući čvorić prstima, »...mislili su da će se ako te dovedu pred Prijestolje, iskupiti za svoju prijašnju izdaju. Ali sada se igra u potpunosti promijenila, dijelom zbog onoga što je Lucifer učinio, a dijelom zbog toga što si napredovala u pokušaju da razbiješ prokletstvo više nego što 61

su Izopćenici očekivali.« »Što?« prenula se Luce. »Misliš da sam blizu razbijanju prokletstva?« »Recimo samo da još nikada nisu bila ovako blizu«, rekao je Daniel i Luce je osjetila kako je ispunjava neko uzbuđenje koje nije razumjela. »Ako ćemo imati pomoć Izopćenika u borbi protiv naših neprijatelja, moći ćeš se usredotočiti na ono što trebaš učiniti.« »Pomoć Izopćenika? Ali jučer su nam postaviti zasjedu.« »Phil i ja smo o svemu raspravili. Postigli smo dogovor. Slušaj, Luce...«, Daniel ju je primio za ruku i počeo šaptati, premda su njih dvoje bili sami u sobi, »... Izopćenici su manja prijetnja ako su na našoj strani nego ako su protiv nas. Neugodni su, ali su isto tako nesposobni lagati. Uvijek ćemo znati gdje stojimo s njima.« »Zašto ih uopće moramo imati na svojoj strani?« Luce se naslonila na jastuk sa zebrastim uzorkom iza sebe. »Naoružani su, Luce. Bolje su opremljeni i imaju više ratnika od bilo koje druge frakcije s kojom ćemo se suočiti. Možda će doći trenutak kada ćemo zatrebati njihove zvjezdane strijele i borce. Ne morate biti najbolji prijatelji, ali oni su odlični tjelesni čuvati i kada j riječ o neprijateljima, nemaju milosti.« Naslonio se i uperio pogled kroz prozor, kao da je nešto nelagodno maločas proletilo pokraj njega. »A kako će bez obzira na sve imati konja u ovoj utrci, bolje je da to budemo mi.« »Što ako i dalje budu mislili da sam ja »cijena« ili tako nešto?« Daniel joj je uputio blag, neočekivan smiješak. »Siguran sam da i dalje to misle. Kao i mnogi drugi Ali samo ti možeš odlučiti kako ćeš odigrati svoju ulogu u ovoj staroj priči. Ono što smo započeli kada smo se prvi put poljubili u Maču i križu? To buđenje u tebi bio je tek prvi korak. Sve lekcije koje si naučila tijekom vremena provedenog u Navjestiteljima osnažile su te. Izopćenici ti to ne mogu oduzeti. Nitko to ne može. Osim toga,« široko se osmjehnuo, »nitko te ne može taknuti dok sam a tu.« »Daniele?« Otpila je malo soka od grejpfruta i osjetila kako joj se pjenuša u grlu. »Kako ću ja odigrati svoju ulogu u ovoj staroj priči?« »Ne znam,« odgovorio je, »ali jedva čekam da to saznam.« »I ja.« Kuhinjska vrata širom su se otvorila i pojavilo se blijedo, gotovo lijepo lice neke djevojke, plave kose svezane u čvrst rep. »Izopćenicima je dojadilo čekati«, rekla je hladno poput robota. »Možeš ih poslati unutra.« Daniel je dao znak djevojci. 62

Brzo, mehanički ušli su jedan za drugim i zauzeli svoje prijašnje položaje. Svi osim Phila, koji je stao bliže Luce. Izopćenik koji je bio jeo jogurt nespretno je lupkao žlicom po unutrašnjosti prazne plastične šalice. »Dakle, i tebe je uspio uvjeriti?« upitao je Phil, sjedeći na naslonu za ruke dvosjeda. »Ako vam Daniel vjeruje, ja...« »Baš kao što sam mislio«, rekao je. »Kada Izopćenici izaberu na čiju stranu stati ovih dana, njihova je odanost duboka. Svjesni smo što je na kocki kada radimo ovakve... izbore.« Naglasio je posljednju riječ, kimajući Luce na način koji ju je uznemiravao. »Izbor da staneš na nečiju stranu veoma je važan, ne slažeš li se, Lucindo Price?« »O čemu on govori, Daniele?« upitala je Luce, iako je vjerovala da zna o čemu je riječ. »O onome čime su svi fascinirani ovih dana«, umorno je odvratio Daniel. »Koliko smo blizu uspostavi ravnoteže između raja i pakla.« »Nakon svih ovih tisućljeća, ravnoteža je gotovo potpuna!« Phil utonuo na dvosjed nasuprot Luce i Danielu. Bio je življi nego što ga je Luce ikad vidjela. »Gotovo svaki anđeo odabrao je stranu, svjetlost ili tamu, ali postoji još jedan koji nije izabrao...« Jedan jedini anđeo koji nije izabrao. Bljesak sjećanja: put kroz Navjestitelja u Las Vegas sa Shelby i Milesom. Otišli su onamo kako bi upoznali njezinu sestru iz prošlog života, Veru, i završili u restoranu IHOP s Arriane, koja im je rekla da će doći dan obračuna. Uskoro. A na kraju, kada se pobroje duše svih anđela, sve će se svesti na izbor jednoga najvažnijeg. Luce je bila sigurna da je taj anđeo Daniel. Izgledao je ozlovoljeno, čekajući da Phil završi sa svojim govorom. »A, naravno, tu su još i Izopćenici.« »Kako to misliš?« upitala je Luce. »Izopćenici nisu odabrali stranu? Uvijek sam pretpostavljala da ste vi na Luciferovoj strani.« »To je samo zato što ti se ne sviđamo «, rekao je Phil, mrtav-hladan. »Ne, Izopćenici ne mogu izabrati.« Okrenuo je glavu kao da želi pogledati kroz prozor i uzdahnuo. »Možeš li zamisliti kako je to...« »Našao si krivu publiku, Phile«, prekinuo ga je Daniel. »Mi bismo trebali biti važni«, rekao je Phil, odjednom se opravdavajući Danielu. »Samo želimo nešto značiti u kozmičkoj ravnoteži.« »Vi ne možete izabrati«, ponovila je Luce, polako shvaćajući. »Je li to kazna za vašu neodlučnost?« 63

Izopćenik je kruto kimnuo »A posljedica je ta da naše postojanje ne znači ništa u kozmičkoj ravnoteži. Naše smrti, također, ne znače ništa.« Phil je spustio glavu. »Znaš da i tu ne mogu ništa promijeniti«, rekao je Daniel. »A sasvim sigurno ni Luce. Tratimo vrijeme...« »Nemoj biti tako preziran, Daniele Grigori«, rekao je Phil. »Svi mi imamo svoje ciljeve. Priznao ti to ili ne, trebaš nas kako bi ostvario svoje. Mogli smo se pridružiti i Starješinama Zhsmaelin. Ona koja se zove gospođica Sophia Bliss i dalje te drži na oku. Griješi, dakako, ali tko zna, možda ona uspije ondje gdje ti nećeš?« »Zašto im se onda niste pridružili?« oštro je zapitala Luce, stajući u obranu Danielu. »Niste imali nikakvih problema u suradnji sa Sophiom kada ste oteli moju prijateljicu Dawn.« »To je bila pogreška. Tada nismo znali da su Starješine ubile onu drugu djevojku.« »Penn.« Luce je puknuo glas. Philovo se blijedo lice napelo. »To je bilo neoprostivo. Izopćenici nikada ne bi naudili nedužnome. A kamoli nekomu s tako prekrasnim karakterom, tako profinjenim umom.« Luce je pogledala Daniela, želeći mu dati do znanja da je možda prebrzo osudila Izopćenike, ali Daniel se mrštio Philu. »A ipak, jučer ste se sastali sa Sophiom«, rekao je. Izopćenik je odmahnuo glavom. »Cam mi je pokazao zlatnu pozivnicu«, bio je ustrajan Daniel. »Sastali ste se s njom na stazi za konjske utrke Churchill Downs kako biste razgovarali o proganjanju Luce.« »Krivo.« Phil se podigao na noge. Bio je visok gotovo kao Daniel, ali izgledao je boležljivo i krhko. »Jučer smo se sastali s Luciferom. Nitko ne odbija poziv od Svjetlonoše. Gospođica Sophia i njezini pajdaši bili su ondje, pretpostavljam. Izopćenici su osjetili njihove nečiste duše, ali mi ne surađujemo s njima.« »Čekajte,« rekla je Luce, »vi ste se jučer sastali s Luciferom?« To bi značilo da su se našli s njime u petak, onoga dana kada su Luce i ostali bili u Maču i križu te raspravljali o tome kako da pronađu relikte i spriječe Lucifera da izbriše prošlost. »Ali mi smo se već bili vratili iz Navjestitelja. Lucifer bi tada već bio unutar Pada.« »Ne nužno.« Daniel je počeo objašnjavati: »Iako se taj sastanak odvijao nakon što si se ti vratila iz Navjestitelja, on se isto tako odvijao u 64

Luciferovoj prošlosti. Kada je krenuo za tobom pretvarajući se da je gargojl, njegova točka polaska bila je pola dana kasnije i stotinama kilometara dalje od tvoje točke polaska.« Od te je logike Luce malo zaboljela glava, ali jedno joj je bilo jasno: nije imala povjerenja u Phila. Okrenula se prema njemu. »Znači vi ste od početka znali da Lucifer namjerava izbrisati prošlost. Jeste li mu namjeravali pomoći, isto kao što ste sada obećali pomoći nama?« »Sastali smo se s njim jer moramo doći kada nas on zove. Svi to moraju, osim Prijestolja, i...«, zastao je, a usne su mu se raširile u slabašan smiješak, »pa, ne znam nijednu životnu silu koja bi odoljela Luciferovu pozivu.« Nagnuo je glavu prema Luce. »Bi li ti mogla odoljeti?« »Dosta«, rekao je Daniel. »Osim toga,« nastavio je Phil, »on nije htio našu pomoć. Svjetlonoša nas je isključio iz svojih planova. Rekao je...«, sklopio je oči i, barem na časak, izgledao poput običnog tinejdžera, gotovo dražesno, »rekao je da ništa ne može prepustiti slučaju, da je kucnuo čas da uzme stvari u svoje ruke. Sastanak se nakon toga naglo završio.« »To je zacijelo bio trenutak kada je Lucifer krenuo za tobom u Navjestiteljima«, objasnio je Daniel Luce. Osjetila je mučninu sjetivši se kako ju je Bill pronašao u tunelu, tako ranjivu, tako samu. Svi oni trenutci u kojima joj je bilo drago što je uz nju, što joj pomaže u njezinoj potrazi... Tada se čak činilo da se i njemu sviđa biti s njom, barem neko vrijeme. Philove prazne oči usredotočile su se na nju, kao da proučavaju promjenu u njezinoj duši. Je li mogao osjetiti koliko bi se uzrujala svaki put kada bi pomislila koliko je vremena provela sama s Billom? Je li Daniel to mogao osjetiti? Ne bi se moglo reći da joj se Phil smješkao, ali isto tako nije zgledao beživotno kao inače. »Izopćenici će te zaštititi. Znamo da imaš brojne neprijatelje.« Pogledao je Daniela. »I Mjerodavni su u pokretu.« Luce je letimice pogledala Daniela. »Mjerodavni?« »Oni rade za raj. Više su smetnja negoli ikakva prijetnja.« Phil je ponovno spustio glavu. »Izopćenici vjeruju da su se Mjerodavni možda... odcijepili od raja.« »Što?« Daniel je zvučao kao da je ostao bez daha. »Među njima je nastao razdor, onaj koji se brzo širi. Jesi li rekao da imaš prijatelje u Beču?« 65

»Arianne«, zgranula se Luce. »I Gabbe i Roland. Jesu li u opasnosti?« »Imamo prijatelje u Beču«, rekao je Daniel. »U Avalonu također.« »Mjerodavni se šire kroz Beč.« Kada se Luce okrenula da se suoči s Danielom, on je već rastvarao krila. Snažno su se razvila, obasjavajući sobu svojom blistavošću. Činilo se da Phila nije briga niti da obraća pozornost dok je otpijao malo crvenog likera. Ostali Izopćenici uperili su svoje prazne poglede u Danielova krila s upamćenom zavisti. Dvokrilna vrata spavaće sobe otvorila su se i kroz njih je izašla mamurna Talijanka s kojom je Luce dijelila krevet, te bosonoga doteturala u sobu. Letimice je pogledala Daniela pa protrljala oči. »Opa, koji ludi san!« promrljala je na talijanskom, a potom nestala u kupaonici. »Dosta govorancije«, rekao je Daniel. »Ako je vaša vojska onoliko moćna kako tvrdite, pošaljite trećinu prema Beču i zaštitite tri pala anđela koja ondje nađete. Drugu trećinu pošaljite u Avalon, gdje ćete pronaći Cama i još dvoje palih.« Kada je Phil kimnuo, dva Izopćenika u dnevnoj sobi raširila su svoja neugledna krila i odletjela kroz otvoren prozor poput golemih muha. »Preostala trećina naših snaga pod mojim je nadzorom. Otpratit ćemo vas do Sinajskoga brda. Poletimo sada, a ostale ću prikupiti na putu do tamo.« »Da«, odvratio je brzo Daniel. »Spremna, Luce?« »Idemo.« Naslonila se leđima na Danielova ramena kako bi je mogao obujmiti rukama, s njome skočiti kroz prozor i poletjeti prema tamnom nebu iznad Venecije.

66

PETO POGLAVLJE SNAGA TISUĆU POLJUBACA Sletjeli su u pustinjsko područje s visokim planinama malo prije zore. Svjetlost je prošarala nebo blizu istočnog horizonta intenzivnim ružičastim i zlatnim nijansama posutima oker oblacima, zacjeljujući tako ljubičastu modricu noći. Daniel je spustio Luce na ravni kameni plato, toliko suh i nemilostiv da na njemu nije moglo preživjeti na najžilavije pustinjsko bilje. Ogoljeli planinski krajolik pružao se u beskraj posvuda oko njih, naglo se spuštajući u mračne doline ili se pak uzdižući u vrhove s divovskim svjetlosmeđim kamenjem koje je počivalo pod naizgled nemogućim kutovima. Bilo je hladno i vjetrovito, a zrak je bio tako suh da je bilo bolno gutati. Na kamenom je platou bilo jedva mjesta za Luce, Daniela i pet Izopćenika koji su doletjeli ovamo s njima. Sitan pijesak proletio je Luce kroz kosu kada je Daniel uvukao krila natrag u proreze na leđima »Evo nas.« Zvučao je ispunjen dubokim poštovanjem. »Gdje smo?« Luce je podignula ovratnik džempera kako bi pokrila uši zbog vjetra. »Na Sinajskom brdu.« Udahnula je suh pjeskovit zrak, okrećući se kako bi obuhvatila panoramski pogled dok se delikatna zlatna svjetlost pružala nad planinama na istoku. »Ovdje je Bog Mojsiju dao Deset zapovijedi?« »Ne.« Daniel je uperio prstom preko njezina ramena, prema skupini planinara koji su se jedan za drugim penjali uz malo lakši teren stotinjak metara prema jugu, izgledajući maleno poput lutaka. Njihovi glasovi čuli su se kroz hladan rijedak pustinjski zrak. Blagi odjeci njihova smijeha sablasno su se odbijali od tihih planinskih vrhova. Plava plastična boca nagnula se prema nebu iznad nečije glave. »Ondje je Mojsije primio Deset zapovijedi.« Raširio je ruke i promotrio malen kameni krug na kojemu su stajali. »A ovdje je nekoliko anđela stajalo i svjedočilo tom događaju. Gabbe, Arriane, Roland, Cam«, uperio je prstom prema jednom mjestu na stijeni, potom 67

prema drugom, pokazujući gdje je stajao svaki od anđela, »i još nekoliko njih.« »Gdje si ti bio?« Okrenuo se prema njoj i napravio tri mala koraka tako da su im se prsa dodirivala, a vršci stopala preklapali. »Upravo«, poljubio ju je, »ovdje.« Daniel je skrenuo pogled. »Bio je to njihov prvi službeni savez s čovjekom. Prije toga savezi su se sklapali samo između Boga i anđela. Neki od anđela osjećali su se izdanima, vjerujući da savez unosi neravnotežu u prirodni poredak svijeta. Drugi su mislili da smo sami krivi za to i da je to dio normalnog odvijanja stvari.« Liubičasta boja u njegovim očima časak je intenzivnije zabljesnula. »Drugi su zacijelo već na putu ovamo.« Okrenuo se prema Izopćenicima, čiji su se tamni obrisi ocrtavali pod sve jačim svjetlom zore na istoku. »Hoćete li držati stražu dok ne stignu?« Phil se naklonio. Ostala četiri Izopćenika stajala su iza njega dok su im odrpani krajevi prljavih krila lepršali na vjetru. Daniel se pokrio lijevim krilom i zaklanjajući tijelo od pogleda, zavukao desnu ruku poput magičara koji poseže u svoj plašt. »Daniele?« upitala je Luce koraknuvši bliže njemu. »Što je bilo?« Pokazavši zube, Daniel joj je odmahnuo glavom. Zatim se lecnuo i jauknuo od boli, što Luce još nikada nije doživjela. Tijelo joj se napelo. »Daniele?« Kada se opustio i ponovno ispružio krilo, u ruci mu se pojavilo nešto bijelo i svjetlucavo. »Trebao sam ovo prije učiniti«, rekao je. Izgledalo je poput uskog komada tkanine, mekano poput svile, ali kruće. Bilo je dugo trideset centimetara i široko desetak te je treperilo na hladnom povjetarcu. Luce je zurila. Je li to Daniel upravo istrgnuo komad svojega krila? Vrisnula je od užasa i bez razmišljanja posegnula prema tome. Bilo je to pero! Kada bi gledao u Danielova krila ili bio njima obavijen, čovjek bi zaboravio da su uopće sačinjena od zasebnih pera. Luce je oduvijek pretpostavljala da je njihova građa misteriozna i onozemaljska, napravljena od iste one tvari kao i Božji snovi. A i samo pero nije nalikovalo nijednom drugom koje je Luce ikada vidjela: bilo je široko, gusto i prožeto istom onom snagom koja je kolala kroz Daniela. Držeći ga među prstima, Luce se pero učinilo poput najmekše, a opet najčvršće stvari koju je ikada dotaknula, kao i najljepše, sve dok joj oči nisu 68

ugledale krv koja je tekla iz mjesta s kojeg je Daniel iščupao pero. »Zašto si to učinio?« upitala ga je. Daniel je pružio pero Philu, koji ga je bez oklijevanja spremio u rever svojeg balonera. »To je signalna zastavica«, rekao je Daniel, pogledavši zakrvavljeno krilo bez zabrinutosti »Ako drugi kojim slučajem stignu sami , znat će da su Izopćenici prijatelji.« Slijedio je pogled njezinih očiju, širokih od brige, do krvavog dijela svojeg krila. »Ne brini se za mene. Zacijeljet će. Hajde...« »Kamo idemo?« upitala je Luce. »Sunce samo što nije izašlo«, rekao je Daniel, uzimajući malu kožnatu naprtnjaču od Phila. »A ti vjerojatno umireš od gladi.« Luce to nije dosad shvatila, ali doista je bila jako gladna. »Mislio sam da bismo mogli ukrasti trenutak za sebe prije nego što se drugi pojave.« Strm uski puteljak vodio je s platoa na koji su sletjeli do malenoga grebena. Počeli su se oprezno spuštati niz planinu s oštrim stijenama, držeći se za ruke, a kada je bilo previše strmo za hodanje, Daniel je letio lebdeći uvijek blizu tla, krila privučenih uz tijelo. »Ne želimo uzbuditi planinare«, objasnio je. »Na većini mjesta na Zemlji ljudi si ne žele dopustiti da vide čudo, anđele. Ako nas slučajno na trenutak ugledaju kako letimo, uvjere se da im se to samo učinilo. Ali na mjestu poput ovoga...« »Ljudi mogu vidjeti čuda«, dovršila je Luce. »Žele to.« »Tako je A ako vide, to izaziva znatiželju.« »A znatiželja izaziva...« »Nevolju.« Daniel se blago nasmijao. Luce se nije mogla suzdržati a da se široko ne osmjehne, uživajući barem nakratko u činjenici da samo ona može uživati u Danielovu čudu. Sjeli su jedno kraj drugoga na malu ravnu stijenu usred ničega, zaštićenu od vjetra granitnim zaobljenim kamenom i od pogleda svih osim svjedosmeđe jarebice koja se oprezno kretala po grubim stijenama. Kada je Luce zavirila iza velikoga zaobljenog kamena, zatekla izvanredan prizor: planinski lanac, čiji su neki vrhovi bili u sjeni drugi ogrnuti svjetlom, a svi su sve jače blistali sa svakom novom sekundom kojom se sunce penjalo iznad ružičastog horizonta. Daniel je povukao zatvarač na naprtnjači i zavirio unutra. Odmahnuo je glavom, smijući se. »Što je tako smiješno? Što je unutra?« upitala je Luce. 69

»Prije nego što smo otišli iz Venecije, zamolio sam Phila da nam spakuje nekoliko stvari iz svojega kuhinjskog ormarića. Evo što se dogodi kad slijepom Izopćeniku prepustiš planiranje hranjivog obroka...« Izvukao je tubu Pringlesa s okusom paprike, crvenu vrećicu čokoladnih bombona Malteser, šaku čokoladica Baci zamotanih u plavu foliju, pakiranje žvakaćih guma Daygum, nekoliko malih boca gaziranog soka i paketiće kave za espresso. Luce je prasnula u smijeh. »Hoće li ti ovo biti dovoljno do sljedećeg odredišta?« upitao je. Luce se privinula uz njega i pojela nekoliko čokoladnih bombona, gledajući kako nebo na istoku postaje ružičasto, potom zlatno i na kraju svjetloplavo dok se sunce penjalo iznad vrhova i dolina u daljini. Svjetlost je bacala neobične sjene u raspuklinama planina. Isprva je pretpostavljala da su barem neke od njih Navjestitelji, ali potom je shvatila da nisu, bile su to samo sjene koje je stvaralo promjenjivo svjetlo. Luce je shvatila da su prošli dani otkako je posljednji put vidjela Navjestitelja. Neobično. Tjednima, mjesecima ukazivali su joj se sve češće i češće, sve dok više nije mogla nikamo pogledati a da ne ugleda jednog od njih kako mračno drhti u nekom kutku i zove je k sebi. Sada se činilo da su posve nestali. »Daniele, što se dogodilo Navjestiteljima?« Naslonio se na stijenu i snažno izdahnuo prije nego što je rekao: »Sada su s Luciferom i vojskom raja. Oni su također, dio Pada.« »Što?« »Ovo se nikada prije nije dogodilo. Navjestitelj pripadaju povijesti. Oni su sjene značajnih događaja. Stvorio ih je Pad i zato su, kada je Lucifer pokrenuo svoju igru, povučeni natrag onamo.« Luce je to pokušala zamisliti: milijun drhtavih sjena koje okružuju golemu tamnu kuglu, dodirujući svojim ticalima površinu zaborava poput sunčevih pjega. »Zato smo morali doletjeti ovamo umjesto da prođemo kroz njih«, rekla je. Kimnuo je i zagrizao Pringle, više zbog navike boravka s ljudima nego zbog potrebe za hranom. »Sjene su nestale nekoliko trenutaka nakon našeg povratka iz prošlosti. Ovaj trenutak u kojem smo sada, ovih devet dana Luciferova otvaranja igre, svojevrstan je vremenski limb. To se vrijeme odvojilo od ostatka povijesti, a ako ne uspijemo, ono će zauvijek prestati postojati.« 70

»Gdje je točno to? Pad, mislim.« »U drugoj dimenziji, na mjestu koje ti ne mogu opisati. Bili smo bliže tome na mjestu gdje sam te uhvatio, nakon što si se razdvojila od Lucifera, ali i dalje smo bili jako daleko.« »Nisam nikada mislila da ću ovo reći, ali«, promotrila je mirnoću svakodnevnih sjena na planini, »nedostaju mi. Navjestitelji su bili moja poveznica s prošlošću.« Daniel joj je primio ruku i zagledao joj se duboko u oči. »Prošlost je važna zbog svih podataka i mudosti koju sadržava. Ali čovjek se može izgubiti u njoj. Moraš naučiti zadržati znanje o prošlosti sa sobom dok slijediš sadašnjost.« »Ali sada kada ih više nema...« »Sada kada ih nema, možeš to učiniti i sama.« Odmahnula je glavom. »Kako?« »Da vidimo...« započeo je. »Sjećaš li se one rijeke blizu horizonta?« Pokazao je prema slabašnom tragu plave boje koji je zavijao nizinom pustinje. Bio je toliko daleko da ga je Luce jedva vidjela. »Da, mislim da je vidim.« »Živio sam ovdje tijekom nekoliko različitih razdoblja, ali jednom kada sam ovdje živio prije nekoliko stotina godina, imao sam devu po imenu Oded. Bilo je to najljenije stvorenje koje je ikad hodalo Zemljom. Onesvijestio bi se usred hranjenja, a stići do najbližeg beduinskog sela na čaj bilo je pravo čudo. Ali kada sam te prvi put vidio u tom životu...« »Oded se bacio u trk« rekla je Luce bez razmišljanja. »Ja sam vrisnula jer sam mislila da će me pregaziti. Rekao si da ga nikada nisi vidio da se tako kreće.« »Da, pa...« rekao je Daniel, »svidjela si mu se.« Zašutjeli su ; pogledali se, a Daniel se počeo smijati kada je Luce zinula od čuda. »Uspjela sam!« povikala je. »Bilo je tu, u mome sjećanju, u meni. Kao da se dogodilo jučer. Došlo mi je bez razmišljanja!« Bilo je to čudesno. Sva sjećanja iz svih života koja su se izgubila svaki put kada je Lucinda umrla u Danielovim rukama sada su nalazila put do nje, baš kao što je Luce uvijek nalazila put natrag do Daniela. Ne. Ona je našla put do njih. Kao da su se otvorila vrata nakon Luceina putovanja kroz Navjestitelje. Sva ta sjećanja ostala su s njom, od Moskve, preko Helstona, do Egipta. A 71

sada ih je bilo sve više do kojih je mogla doći. Odjednom je snažno osjećala tko je, i nije bila samo Lucinda Price iz Thunderbolta u Georgiji. Bila je svaka djevojka koja je kada bila, skup iskustava, pogrešaka, postignuća i, najviše od svega, ljubavi. Bila je Lucinda. »Brzo« rekla je Danielu. »Možemo li to ponoviti?« »Okej što kažeš na još jedan pustinjski život? Živjela si u Sahari kada sam te pronašao. Bila si visoka i štrkljasta, najbrža trkačica u svojem selu. Jednoga sam dana prolazio, bio sam krenuo posjetiti Rolanda, te sam stao prenoćiti kod najbližeg izvora. Svi muškarci bili su veoma sumnjičavi prema meni, ali...« »Ali moj ti je otac dao tri zebrine kože za nož koji si imao u torbi!« Daniel se nacerio. »S njim se nije bilo lako pogađati.« »Ovo je nevjerojatno«, rekla je, gotovo bez daha. Koliko je još toga imala u sebi a da za to nije znala? Koliko je daleko u prošlost mogla posegnuti? Okrenula se da ga pogleda, privukla koljena na prsa i nagnula se prema njemu tako da su im se čela gotovo dodirivala. »Sjećaš li se svega iz naše prošlosti?« Danielove oči smekšale su se u kutovima. »Ponekad mi se poredak događaja pomiješa u glavi. Moram priznati da se ne sjećam dugih razdoblja koja sam proveo sam, ali mogu se sjetiti svakog prvog puta kada sam ti ugledao lice, svakog poljupca tvojih usana, svake uspomene koju smo zajedno stvorili.« Luce nije čekala da se Daniel primakne i poljubi je. Umjesto toga, pritisnula je usne na njegove, uživajući u njegovu iznenađenom uzdahu užitka, želeći ga riješiti svake boli koju je ikada osjećao kada bi je izgubio. Ljubiti Daniela bilo je na pola puta između nečega uzbudljivo novog i nepogrešivo poznatog, poput sjećanja iz djetinjstva koje se čini kao san sve dok u staroj kutiji na tavanu ne pronađeš fotografski dokaz. Luce se osjećala kao da je otkrila hangar ispunjen neprocjenjivim fotografijama, a svi oni zakopani trenuci oslobođeni su iz zatočeništva kako bi joj ispunili i najmanji kutak duše. Ljubila ga je sada, ali na neki čudan način ljubila ga je i tada. Gotovo je mogla dotaknuti povijest njihove ljubavi, okusiti njezinu esenciju na svojem jeziku. Njezine su usne dodirivale Danielove upravo sada, ali isto tako i u nekom drugom poljupcu, starijem poljupcu, poljupcu poput ovoga, u kojem su joj usne bile upravo ovdje, a njegove ruke obujmivale njezin struk upravo 72

ovako. Jezikom je prešao preko njezinih zuba i to joj je u sjećanje prizvalo mnoštvo drugih poljubaca, a svaki od njih bio je opojan. Kada je spustio ruku niz njezina leđa, osjetila je stotinu drhtaja poput ovoga. A kada je otvorila i potom zatvorila oči, od pogleda na njega kroz guste trepavice osjetila je kako je ispunjava snaga tisuću poljubaca. »Daniele.« Monoton glas Izopćenika prekinuo je Luceino sanjarenje. Blijedi dječak stajao je iznad njih, gledjući ih s visoke stijene na koju su se naslanjali. Kroz njegova siva, gotovo providna krila, Luce je vidjela kako oblak prolazi nebom. »Što je, Vincente? rekao je Daniel podižući se na noge. Zacijelo je znao imena Izopćenika iz vremena koje su u raju proveli prije Pada. »Oprostite mi na smetnji«, prozborio je Izopćenik, nemajući dovoljno manira da skrene pogled od Luceinih užarenih obraza. Barem ih nije mogao doista vidjeti. Brzo je ustala i poravnala džemper, te prislonila hladnu ruku na svoju vruću kožu. »Jesu li drugi stigli?« povikao mu je Daniel. Izopćenik je nepomično stajao nad njim. »Ne baš.« Daniel je desnom rukom obujmio Lucein struk. S jednim mekim šuštajem krila prešao je petnaest metara vertikalne stijene onako kako smrtnik u hipu preskoči nekoliko stepenica. Želudac joj se podigao s uzbuđenjem njihova leta. Spustivši prvo Luce na kameni plato, Daniel se okrenuo i ugledao pet Izopćenika koji su ih pratili kako stoje okupljeni oko šestog lika. Lecnuo se, a krila su mu se trznula unatrag od šoka kada je vidio šestog Izopćenika. Dječak je bio malen, vitke građe i velikih nogu. Glava mu je bila svježe obrijana. Moglo mu je biti oko četrnaest godina da su Izopćenici starili kao smrtnici. Netko ga je prebio. I to jako. Lice mu je bilo izgrebano kao da ga je netko više puta bacio u zid. Usnica mu je tako obilno krvarila da mu je sjajna krv prekrivala zube. Luce isprva nije tekućinu prepoznala kao krv jer krv Izopćcnika nije bila crvena. Bila je blijedosiva. Dječakova je krv bila boje pepela. Tiho je plakao i šaptao nešto što Luce nije mogla razabrati, ležeći na leđima na stijeni dok su ostali zabrinuto stajali nad njim. Pokušali su ga podignuti kako bi mu skinuli prljavi baloner, koji je bio razrezan na nekoliko mjesta i bez jednog rukava. Ali Izopćenik je tako glasno vrisno da je čak i Phil popustio te polegnuo dječaka natrag na tlo. 73

»Krila su mu slomljena«, rekao je Phil i Luce je primijetila kako su mu prljava krila doista neprirodno iskrenuta iza leđa. »Ne znam kako se uspio vratiti.« Daniel je kleknuo ispred Izopćenika, zaklanjajući dječakovo lice od sunca. »Što se dogodilo, Dedale?« Položio je ruku na Izopćenikovo rame, i činilo se da je to smirilo dječaka. »To je zamka«, grubo je promrsio Dedal, pljujući sivu krv na rever balonera. »Što to?« upitao je Vincent. »Tko ju je postavio?« upitao je Daniel. »Mjerodavni. Žele relikte. Čekaju u Beču... tvoje prijatelje. Velika vojska.« »Vojska? Sada se otvoreno bore protiv anđela?« Daniel je odmahnuo glavom u nevjerici. »Ali nikako ne mogu imati zvjezdane strijele.« Dedalove bijele oči razrogačile su se od boli. »Ne može nas ubiti. Samo mučiti...« »Borio si se protiv Mjerodavnih?« Činilo se da je Daniel istovremeno zabrinut i zadivljen. Luce i dalje nije razumjela tko su točno Mjerodavni. Nejasno ih je zamišljala kao mračne produžetke raja što se pružaju dolje prema ovozemaljskom svijetu. »Što se dogodilo?« »Pokušao sam im se oduprijeti. Bilo ih je previše.« »Što je s ostalima, Dedale?« Philov glas i dalje je zvučao ispražnjen od osjećaja, ali Luce se prvi put učinilo da u njemu naslućuje nešto poput suosjećanja. »Franz i Arda«, dječak je zvučao kao da mu same riječi uzrokuju bol, »na putu su ovamo.« »A Calpurnia?« upitao je Phil. Dedal je sklopio oči i odmahnuo glavom najblaže što je mogao. »Jesu li došli do anđela?« upitao je Daniel. »Arriane, Roland, Annabelle? Jesu li sigurni?« Izopćenik je nemirno zatreptao, a potom su mu se oči zatvorile. Luce se nikada nije osjećala tako daleko od svojih prijatelja. Ako se išta dogodi Arriane, Rolandu, bilo kojemu od anđela... Phil se ugurao pokraj Daniela, blizu dječakove ozlijeđene glave. Daniel se odmaknuo nekoliko centimetara kako bi dao Philu mjesta. Polako, Phil je izvukao dugačku srebrnu zvjezdanu strijelu iz balonera. »Ne!« proderala se Luce i brzo pokrila usta. »Ne možete...« 74

»Ne brini se, Lucindo Price«, rekao je Phil ne osvrćući se da je pogleda. Uvukao je ruku u crnu kožnatu naprtnjaču, koju je Daniel bio donio s grebena, te izvukao malu boce dijetnog gaziranog soka. Koristeći se zubima, skinuo je čep s boce. On se otkotrljao u dugom luku prije nego što je pao s površine stijene. Potom je, veoma polako, Phil uronio zvjezdanu strijelu kroz usko grlo boce. Tekućina se stala pjeniti i šištati dok je strijela ulazila sve dublje. Phil se nacerio dok se boca pušila u njegovim rukama. Težak slatkast miris počeo se širiti iz nje, a Luceine su se oči raširile kada se smeđa tekućina s mjehurićima, običan gazirani sok, uskomešala i promijenila boju u prštavo srebrnu. Phil je izvukao zvjezdanu strijelu iz boce. Oprezno je prešao strijelom preko usana, kao da je želi očistiti, a potom je spremio natrag u baloner. Usne su mu časak bile svjetlucavo srebrne dok ih nije oblizao. Kimnuo je jednoj Izopćenici, djevojci sa zaglađenim konjskim repom koji joj je sezao do polovice leđa. Ona je automatski stavila ruku iza Dedalove glave i odignula je nekoliko centimetara od stijene. Oprezno, jednom rukom razdvajajući dječakove krvave usne, Phil mu je niz grlo nalio srebrnu tekućinu. Lice mu se grčilo dok je pijuckao i kašljao, ali potom se Dedalovo cijelo tijelo umirilo. Počeo je piti, a potom gutati tekućinu sve dok na kraju nije posrkao i ono malo soka s dna boce. »Što je to?« upitala je Luce. »To piće sadrži jedan kemijski sastojak«, objasnio je Daniel, »slab otrov koji ljudi nazivlju aspartam i vjeruju da su ga stvorili znanstvenici. Ali to je zapravo stara rajska tvar, otrov koji, pomiješan s protuotrovom iz slitine zvjezdane strijele, reagira i pretvara se u iscjeljujući napitak za anđele. Može ga se rabiti za lakše ozljede poput ovih.« »Sada mu je potreban odmor«, rekla je plava djevojka. »Ali kad se probudi, bit će okrijepljen.« »Oprostite nam, ali moramo ići«, rekao je Daniel podižući se na noge. Bijela krila vukla su mu se po kamenoj površini dok nije ispravio ramena i podigao krila. Posegnuo je prema Luceinoj ruci. »Pođite svojim prijateljima«, rekao je Phil. »Vincent, Olianna, Sanders i Emmet će vas pratiti. Pridružit ću vam se s ostalima kada Dedal ponovno bude spreman za let.« Četvero Izopćenika stupilo je naprijed, spuštajući glave pred Luce i Danielom kao da čekaju zapovijed. 75

»Letjet ćemo istočnom rutom«, objasnio im je Daniel. »Sieverno preko Crnog mora, zatim na zapad kada preletimo Moldaviju. Vjetar je ondje mirniji.« »Što je s Gabbe, Molly i Camom?« upitala je Luce. Daniel je pogledao Phila, koji je podigao pogled s uspavanog dječaka Izopćenika. »Jedan od nas ostat će ovdje i držati stražu. Ako vaši prijatelji stignu, poslat će poruku po drugim Izopćenicima.« »Imaš li signalnu zastavicu?« Phil se okrenuo i pokazao bujno bijelo pero zataknuto za zapučak na reveru. Svjetlucalo je i podrhtavalo na vjetru, a njegov sjaj bio je u oštrom kontrastu s Izopćenikovom mrtvački blijedom kožom. »Nadam se da ćeš imati priliku iskoristiti ga.« Danielove riječi uplašile su Luce jer su značile da misli kako su anđeli u Avalonu u jednakoj opasnosti kao i oni u Beču. »Trebaju nas, Daniele« rekla je. »Idemo.« Uputio joj je topao, zahvalan pogled. Potom ju je, bez oklijevanja, podigao u naručje s aureolom smještenom između njihovih isprepletenih prstiju, Daniel je savio koljena i poletio u nebo.

76

ŠESTO POGLAVLJE

NA GUBITKU U Beču je padala sitna kiša. Veo magle prekrivao je grad, omogućavajući Danielu i Izopćenicima da neopaženo slete na strehu široke zgrade prije negc što se noć potpuno spustila. Luce je prvo ugledala veličanstvenu bakrenu kupolu čija se svjetlozelena boja sjajila u magli. Daniel ju je spustio pred njom na kosi dio bakrenog krova, koji je bio mokar od kiše i okružen niskom mramornom ogradom. »Gdje smo?« upitala je, proučavajući kupolu ukrašenu zlatnim resama, ovalne prozorske okvire s urezanim cvjetnim motivima na visini gdje ih nijedan smrtnik nije mogao vidjeti, osim ako se nije nalazio u rukama anđela. »Palača Hofburg.« Daniel je prekoračio kameni žlijeb i stao na sam rub krova. Krila su mu dodirivala bijelu mramornu ogradu, koja se zbog njihove bjeline doimala neuglednom. »Dom bečkih careva, potom kraljeva, a danas predsjednika.« »Jesu li ovdje Arriane i ostali?« »Sumnjam«, odgovorio je Daniel. »Ali to je ugodno mjesto da se odmorimo i odlučimo što ćemo dalje.« Labirintska mreža aneksa širila se iza kupole i tvorila ostatak palače. Neki od njih činili su četverokut oko sjenovitih dvorišta deset katova ispod njih; drugi su se pružali u ravnoj, impresivnoj liniji, dalje nego što je Luce mogla vidjeti od magle. Na različitim dijelovima bakrenog krova sjajile su različite nijanse zelene, ovdje jarkozelena, ondje gotovo plavkasta, kao da su sekcije krova postupno nadograđivane tijekom vremena, kao da su hrđale pod kišama različitih razdoblja. Izopćenici su se raširili po kupoli, naslanjajući se na niske dimnjake potamnjele od čađe koji su tu i tamo stršili s krova palače, ili stojeći ispred stijega na sredini s kojeg se vijorila crvenobijela austrijska zastava. Luce je stajala kraj Daniela i odjednom je shvatila da se nalazi između njega i mramornog kipa. Bio je to kip ratnika s viteškom kacigom i visokim zlatnim 77

kopljem u ruci. Pratili su ratnikov pogled na grad. Sve je mirisalo po zapaljenom drvu i kiši. Ispod sve te magle i kiše, Beč je sjajio od svjetlucanja milijun božićnih lampica. Vrvio je neobičnim automobilima i pješačima u žurbi koji su, za razliku od Luce, bili naviknuti na gradski život. U daljini su se nazirale planine, a Dunav je svojom snažnom rukom grlio bečko predgrađe. Gledajući s Danielom dolje prema gradu, Luce se osjećala kao da je već bila ovdje. Nije mogla biti sigurna kada, ali onaj deja vu koji je sve češće osjećala, sada ju je iznova preplavio. Usredotočila se na slabašan žamor koji je dopirao iz reda natkrivenih božićnih štandova ispred palače, na svijeće koje su treperile u crvenim i zelenim okruglim lanternama, na djecu koja su se međusobno lovila vukući drvene pse na kotačiće. A onda se dogodilo: osjetila je val zadovoljstva sjetivši se da joj je Daniel upravo ondje dolje jednom kupio grimizne baršunaste vrpce za kosu. Uspomena je bila jednostavna, vesela i samo njezina. Lucifer je neće dobiti. Ne može joj oduzeti tu uspomenu, kao ni ijednu drugu. Ne od Luce, ne od veličanstvenog, iznenađujućeg, nesavršenog svijeta koji se prostirao dolje pod njom. Naježila se od odlučnosti da ga porazi i od bijesa jer je shvaćala da bi zbog ovoga što Lucifer radi, a radio je to jer se odbila pokoriti njegovim željama, sve ovo moglo nestati. »Što je bilo?« Daniel je položio ruku na njezino rame. Luce mu nije željela reći. Nije željela da zna kako svaki put kada pomisli na Lucifera, osjeća gađenje prema samoj sebi. Vjetar oko njih počeo je jače puhati, tjerajući maglu koja je ležala nad gradom i otkrivajući golem kotač-vidikovac koji se sporo okretao na drugoj strani rijeke. Ljudi su se vrtjeli u njegovu krugu kao da svijetu nikada neće doći kraj, kao da će se kotač zauvijek okretati. »Je li ti hladno?« Daniel ju je pokrio svojim bijelim krilom. Njegova nadnaravna težina nekako je bila previše za Luce, podsjećajući je da nedostaci koje ima kao smrtnica, i Danielova zabrinutost zbog toga, usporavaju cijelu misiju. Istina je bila da se Luce smrzavala, bila je gladna i umorna, ali nije htjela da je Daniel tetoši. Čekale su ih važne stvari koje je valjalo obaviti. »Dobro sam.« »Luce, ako si iscrpljena ili uplašena...«

78

»Daniele, rekla sam da sam dobro«, obrecnula se. Nije to namjeravala i istog je časa zažalila. Kroz mutnu maglu mogla je razabrati konjske zaprege s turistima, te nejasne obrise ljudi koji su išli za svojim poslom, vodili svoje živote. Baš kao što se Luce svim snagama trudila učiniti. »Jesam li se previše žalila otkad smo otišli iz Mača i križa?« upitala je. »Ne, nevjerojatna si...« »Neću umrijeti ili pasti u nesvijest samo zato što je hladno i pada kiša.« »Znam to.« Danielova izravnost ju je iznenadila. »Trebao sam znati da ćeš i ti to znati. Smrtnici su obično ograničeni svojim tjelesnim funkcijama i potrebama, hranom, snom, toplinom, sigurnošću, kisikom, stalnim strahom od smrtnosti, i tako dalje. Zbog toga većina ljudi ne bi pristala poći na ovo putovanje.« »Prešla sam velik put, Daniele. Želim biti ovdje. Ne bih ti dopustila da odeš bez mene. Bio je to zajednički dogovor.« »U redu, onda me sada poslušaj: u tvojoj je moći osloboditi se smrtničkih spona. Možeš ih se riješiti.« »Što? Ne moram se brinuti zbog hladnoće?« »Ne.« »Okej...« Uvukla je ledene ruke u džepove traperica. »A štrudla od jabuke?« »To je sve u tvojoj glavi.« Na licu joj se pojavio slabašan smiješak. »Pa, već smo ustanovili da možeš disati umjesto mene.« »Nemoj se podcjenjivati.« Daniel joj se kratko osmjehnuo. »Ovo ima više veze s tobom negoli sa mnom. Pokušaj: reci sama sebi da nisi gladna, da nisi umorna i da ti nije hladne.« »U redu.« Luce je uzdahnula. »Nisam...« Počela je mrmljati, ne vjerujući svojim riječima, ali onda je uhvatila Danielov pogled. Daniel, koji je vjerovao da ona može učiniti stvari za koje nikada nije mislila da je sposobna, koji je vjerovao da je njezina volja značila razliku između uzimanja i ispuštanja aureole iz ruku. Sada ju je držala u svojim rukama. Dokaz. Govorio joj je da ima smrtničke potrebe samo zato što sama u to vjeruje. Odlučila je toj ludoj zamisli pružiti priliku. Ispravila je ramena. Izgovorila je riječi u magličast sumrak: »Ja, Lucinda Price, nisam gladna, nisam umorna i nije mi hladno.« Vjetar je puhao, a sat na zvoniku u daljini odbio je pet sati, i u njoj se odjednom nešto promijenilo tako da se više nije osjećala onako istrošeno kao 79

edes - www.CroWarez.org

prije. Osjetila se odmoreno, spremna za što god ova noć bude donijela, odlučna da uspije. »Lijepo izvedeno, Lucindo Price«, rekao je Daniel. »Nadišla si vojih pet osjetila u točno pet sati.« Posegnula je za njegovim krilom i zamotala se njime, dopuštajući da je toplina posve preplavi. Ovoga puta težina krila bila je poput dobrodošlice u moćnu novu dimenziju. »Mogu ja ovo.« Danielove usne dotaknule su joj vrh glave. »Znam.« Kada se Luce okrenula od Daniela, iznenadila se vidjevši da Izopćenici više ne lebde nad njima, da više ne zure u nju svojim mrtvim očima. Nestali su. »Otišli su potražiti Mjerodavne«, objasnio je Daniel. »Dedal nam je dao neke tragove o njihovu boravištu, ali moram ga pronaći ili otkriti gdje su drugi anđeli zatočeni kako bih mogao odvući Mjerodavnima pozornost dovoljno dugo da ih Izopćenici spase.« Sjeo je na rub krova, objahujući nogama pozlaćeni kip orla koji je gledao na grad. Luce se spustila do njega. »Ne bi trebalo dugo potrajati, sve ovisi o tome koliko su daleko. Onda još možda pola sata da prođem protokol Mjerodavnih«, nakrivio je glavu, računajući, »osim ako ne odluče sazvati tribunal, što se dogodilo prošli put kada su me maltretirali. Pronaći ću način da se izvučem iz toga večeras, odgodim to do nekoga drugog datuma koji neću ispoštovati.« Primio ju je za ruku i ponovo se usredotočio. »Trebao bih se vratiti ovamo najkasnije do sedam. To je za dva sata.« Luceina kosa bila je mokra od magle, ali poslušala je Danielov savjet i rekla si da to ne utječe na nju, i odjednom više to nije primjećivala. »Jesi li zabrinut zbog ostalih?« »Mjerodavni im neće nauditi.« »Zašto su onda naudili Dedalu?« Zamislila je Arriane s natečenim ljubičastim očima, Rolanda sa slomljenim, krvavim zubima. Nije željela ikoga od njih vidjeti u istome stanju u kojem je bio Dedal. »Oh«, rekao je Daniel. »Mjerodavni znaju biti zastrašujući. Uživaju nanositi bol i našim bi prijateljima mogli prouzročiti privremenu nelagodu. Ali neće im nanijeti nikakvu trajnu štetu. Oni ne ubijaju. To nije njihov stil.« »Koji je onda njihov stil?« Luce je prekrižila noge pod sobom na tvrdoj, 80

vlažnoj površini krova. »Još mi nisi rekao tko su oni ili s kime se moramo suočiti.« »Mjerodavni su nastali nakon Pada. Oni su nevelika skupina. .. minornih anđela. Bili su prvi koji su u Prozivci upitani na čiju će stranu stati, i izabrali su Prijestolje.« »Postojala je prozivka?« upitala je Luce, nesigurna je li dobro čula. To joj je zvučalo više poput nečega što se radi u školi negoli u raju. »Nakon razdora u raju, svi smo bili prisiljeni izabrati strane. I tako, počevši od anđela s najmanjim utjecajem, svatko od nas trebao je biti pozvan da prisegne na vjernost Prijestolju.« Zagledao se u maglu, kao da sve ponovno vidi pred sobom. »Trebalo je strašno puno vremena da se prozovu imena svih anđela, počevši od onih najnižeg stupnia pa do onih na vrhu. Da bi se sva naša imena prozvala, trebalo je vjerojatno isto onoliko vremena koliko je Rimu trebalo da se uzdigne i padne. Ali nisu uspjeli dovršiti Prozivku prije nego što...« Daniel je drhtavo uzdahnuo. »Što se dogodilo?« »Dogodilo se nešto zbog čega je Prijestolje izgubilo vjeru u svoju vojsku anđela...« Luce je dosad naučila da kada Danielov glas tako zamre, to nije zato što joj ne vjeruje ili misli da to ne bi shvatila, već zato što bi unatoč svemu što je vidjela i naučila, i dalje moglo biti prerano da sazna cijelu istinu. I stoga ga nije pitala, premda je umirala od želje da to učini, zbog čega je Prijestolje prekinulo Prozivku kada njegovi najvažniji anđeli još nisu izabrali stranu. Dala je Danielu vremena da progovori kada bude spreman. »Raj je prot erao sve koji nisu stali na njegovu stranu. Sjećaš li se da sam rekao kako nekoliko anđela nikada nije stiglo izabrati? Oni su bili među posljednjima u Prozivci, oni najvišeg reda. Nakon Pada, raj je ostao lišen većine svojih arkanđela.« Zatvorio je oči. »Mjerodavni koji su sretnim slučajem ispali odani, zauzeli su njihova mjesta.« »A kako su Mjerodavni prvi prisegnuli vjernost raju...« rekla je Luce. »Osjećali su kao da imaju superiornu čast«, rekao je Daniel, dovršavajući njezinu misao. »Od tada kreposno tvrde da služe raju ponašajući se poput nebeskih policajaca. Ali taj su položaj sami izmislili, nitko im ga nije dodijelo. Kada su arkanđeli nestali nakon Pada, Mjerodavni su iskoristili priliku i ugrabili moć za sebe. Namijenili su si određenu ulogu i uvjerili Prijestolje u svoju važnost.« »Lobirali su kod Boga?« »Manje-više. Obećali su da će vratiti pale anđele te okupiti anđele koji 81

su skrenuli s puta i vratiti ih pod okrilje raja. Nekoliko su tisućljeća proveli tražeći od nas da se ponovno posvetimo >pravoj < strani, ali nakon nekog vremena prestali su pokušavati promijeniti naše mišljenje. Sada nas uglavnom samo pokušavaju spriječiti da išta postignemo.« Po njegovu se hladnom pogledu vidjelo koliko je bijesan, i Luce se zapitala što je u raju moglo biti tako loše da je Daniel odlučio ostati u samovoljnom progonstvu. Nije li mir raja bio bolji od ovoga gdje je sada, gdje svi samo čekaju da odabere stranu? Daniel se gorko nasmijao. »Ali anđelima vrijednima svojih krila koji su se vratili u Raj nisu potrebni Mjerodavni da bi to učinili. Samo pitaj Gabbe ili Arriane. Mjerodavni su šala. Ipak, imali su jedan ili dva uspjeha.« »Ali ti nisi među njima?« upitala je. »Ti nisi izabrao ni jednu ni drugu stranu. I zato te progone, zar ne?« Prepun crveni tramvaj okružio je popločani krug ispod njih, a zatim skrenuo u usku uličicu. »Progone me već godinama,« rekao je Daniel, »šire laži, podmeću skandale.« »A ti se i dalje nisi opredijelio za Prijestolje? Zašto?« »Rekao sam ti. To nije tako jednostavno«, odvratio je. »Ali očito nećeš stati na Luciferovu stranu.« »Da, ali... ne mogu objasniti tisuće godina argumenata u roku od nekoliko minuta. Stvar kompliciraju faktori koji su izvan moje moći.« Ponovno je skrenuo pogled, prema gradu, a potom ga spustio na svoje ruke. »Uvreda je uopće tražiti da izaberem, uvreda je da moj stvoritelj traži da veličinu svoje ljubavi svedem na sitnu, bezvrijednu ograničenost geste tijekom Prozivke.« Uzdahnuo »Ne znam. Možda sam previše iskren.« »Ne...« počela je govoriti Luce. »Uglavnom, Mjerodavni. Oni su nebeski birokrati. Zamišljam ih kao srednjoškolske ravnatelje. Bave se papirologijom i kažnjavaju manja kršenja pravila za koja nikoga nije briga niti itko u njih vjeruje, a sve to u ime >moralanabavite si sobuformacijuna svoje mjesto