156491937-Heinrich-Von-Kleist-Mihael-Kolhas.pdf

BIBLIOTEKA DANI

BIBLIOTEKA DANI

Biblioteka DANI Uređuje

Ivan Lovrenović

Hajnrih fon Klajst MIHAEL KOLHAS Sarajevo 2004.

Na obalama Havela, negdje polovinom šesnaestog vijeka, ţivio je trgovac konjima po imenu Mihael Kolhas, učiteljski sin,  jedan od najpravednijih ali i najstrašnijih ljudi svoga vremena. – Taj neobični čovjek je do svoje tridesete godine mogao sluţiti kao primjer dobrog građanina i drţavljanina. U jednom selu koje se i sada po njemu zove imao je majur, na kome se svojim zanatom mirno izdrţavao; djecu koju mu je ţena poklonila odgajao je u bogobojaznosti, marljivosti i vjernosti: nije bilo ni

 jednog među njegovim susjedima koga nije obradovao svojim dobročinstvom i pravednošću; ukratko, svijet bi morao blagosivljati uspomenu na njega da nije u jednoj vrlini

pretjerao. Njegova pravdoljubivost učinila ga je razbojnikom i ubicom.

 Jahao je on jednom sa čoporom mladih konja, uhranjenih i usjajenih, u inostranstvo i upravo razmišljao kako će uloţiti dobit kojoj se nadao na sajmovima: dijelom, kao dobar

domaćin, u nove poslove i dobiti, a dijelom i za uţivanje u sadašnjici. Ali kad je stigao na Elbu kod jednog lijepog zamka na saksonskom području naiđe na spuštenu branu, na koju na ovom putu ranije nije nailazio. On zaustavi konje za trenutak pošto je i kiša baš ţestoko šibala, i viknu čuvaru brane koji se uskoro mrzovoljna lica ukaza na prozoru. Trgovac konjima

reče da mu otvori put. ―Kakva je ovo novost?‖ upita on kad carinik poslije duţe vremena izađe iz kuće. ―Plemićka privilegija‖, odgovori ovaj pošto je otvorio put, ―dodijeljena  junkeru Vencelu fon Tronka.‖ – ―Tako‖, reče Kolhas, ―Vencel se zove taj junker?‖ i gledaše prema zamku koji je svojim sjajnim tornjevima nadvisivao polja. ―Zar je stari gospodar umro?‖ – ―Da, od kapi je umro‖, odvrati carinik diţući branu uvis. – ―Hm, šteta! ‖ nastavi Kolhas. ―Čestiti stari gospodin koji se radovao susretu s ljudima, pomagao trgovinu i promet gdje

god je mogao, jednom je čak sagradio kameni nasip jer je jedna moja kobila tamo na putu za selo slomila nogu. Pa, šta sam duţan?‖ upita i s mukom izvadi groš ispod ogrtača što je

lepršao na vjetru. ―E, moj stari‖, dodade još, pošto je ovaj mrmljao: ―Brzo, brzo!‖ i psovao nevrijeme: ―da je ovo drvo ostalo u šumi, bilo bi bolje i za mene i za vas‖, dade m u novac i htjede da odjaše. Ali jedva što je stigao pod dignutu branu, kad se za njim sa tornja začu neki novi glas: ―Stoj tamo, dţambase!‖ i on ugleda nastojnika zamka kako zalupi prozor i poţuri prema njemu. ―Ma, šta je opet?‖ upita Kolhas u sebi i zadrţ a konje. Nastojnik, pošto je zakopčao prsluk na svom pozamašnom tijelu, dođe i, sklanjajući se ukoso od vjetra, upita za pasoš. – Kolhas reče: ―Pasoš?‖ Reče malo zatečeno, da on toga koliko mu je poznato i nema, ali neka mu samo opišu kakva je to boţja stvar, da moţda ipak nije nekim slučajem njome snabdjeven. Ali nastojnik koji ga je gledao iskosa

dodade, da bez plemićke pismene dozvole ni jedan dţambas sa konjima neće biti pušten preko granice. Trgovac ga uvjeravaše da je on sedamnaest puta u svom ţivotu bez takve dozvole prelazio granicu; da je tačno upoznat sa svim plemićkim zahtjevima koji se tiču njegovog posla; da ovo mora biti nekakav nesporazum o kome moli da se razmisli i da ga se

dalje ovdje ne zadrţava bez potrebe, pošto mu predstoji dug put. Nastojnik odvrati da se osamnaesti put neće provući, da je ta odredba tek nedavno izašla pa da mora ili ovdje izvaditi pasoš ili se vratiti otkud je i došao. Trgovac konjima koga je ovo nezakonito ucjenjivanje počelo da ljuti, sjaha nakon kraćeg razmišljanja, prepusti konja jednom sluzi, reče da će on sam razgovarati sa junkerom fon Tronka i krenu prema zamku;

nastojnik krenu za njim gunđajući nešto o gramzivim škrticama kojima bi trebalo pustiti malo krvi i tako, mjerkajući poprijeko  jedan drugog, stupiše zajedno u dvoranu. Desilo se da je junker sa nekoliko raspoloţenih prijatelja upravo sjedio uz pehar i da su se grohotom smijali nekoj lakrdiji, kad im Kolhas pristupi da

iznese svoju ţalbu. Junker ga upita šta hoće, a vitezovi, kad ugledaše stranog čovjeka, zašutješe. Ali samo što je ovaj započeo sa svojom ţalbom u vezi sa konjima, kad čitavo društvo zavika: ―Konji? Gdje su konji?‖ i poţuri ka prozoru da

ih vidi. Kad ugledaše sjajni čopor, jurnuše svi, na prijedlog  junkera, dolje u dvorište; kiša je upravo bila prestala; nastojnik, upravitelj i sluge skupiše se oko njih i svi posmatrahu ţivotinje.  Jedan je hvalio riđana sa pjegom, drugome se sviđao kestenjasti, treći je gladio crno-ţutog šarca; ali svi su govorili da su ovo konji kao jeleni i da im u čitavoj z emlji nema ravnih. Kolhas im ţivo odgovori da konji nisu bolji od vitezova koji će ih jahati i poče ih nagovarati da ih kupe. Junker koga je jedan silovit pastuh posebno mamio, zapita za cijenu; upravitelj ga je opet nagovarao da kupi vrance koji bi u gazd instvu dobro došli

zbog oskudice u konjima, ali kad trgovac reče cijenu, vitezovima se učini preskupo a junker mu reče da će morati da  jaše sve do Okruglog stola i kralja Artura ako te konje toliko precjenjuje. Kolhas koji je primijetio kako se upravitelj i

nastojnik nešto sašaptavaju bacajući značajne poglede prema vrancima, obuzet mračnom slutnjom, svesrdno se potrudi da im konje proda. ―Gospodine‖, reče on junkeru, ―ove vrance sam prije šest mjeseci kupio za dvadesetpet zlatnih forinti; dajte vi meni trideset i vaši su.‖ Dva viteza što su tu kraj junkera stajala rekoše neodređeno da konji valjda toliko i vrijede;  ali  junker reče da bi za riđana i dao tolike pare, ali ne i za vrance. Na to Kolhas odgovori da će moţda napraviti pazar kad drugi put ovuda s konjima naiđe, preporuči se junkeru i priteţe uzde svoga konja da odjaše. Ali tad istupi iz gomile nastojnik i reče mu, da je već čuo da bez pasoša ne smije putovati. Kolhas se okrenu i upita junkera, da li je ta okolnost što ometa čitav njegov posao zaista na snazi. Junker odgovori zbunjena lica,

odlazeći: ―Da, Kolhase, moraš izvaditi pasoš. Govori s nastojnikom, pa hajde svojim putem.‖ Kolhas ga uvjeravaše da njegova namjera nipošto nije da zaobiđe odredbe u vezi sa izvozom konja, obeća da će u prolazu kroz Drezden izvaditi pasoš u tajnoj pisarnici i zamoli da ga ovaj put propuste, pošto nije ništa znao o toj naredbi. ―Dobro‖, reče junker, pošto se vjetar opet pojačao i svirao mu kroz kosti, ―pustite gladeţ neka ide. – Hajdemo!‖ reče vitezovima, okrenu se i pođe u zamak.

Nastojnik, okrenut junkeru, reče da bi Kolhas morao ostaviti barem kakav zalog kao sigurnost da će izvaditi pasoš. Junker zastade pred kapijom zamka. Kolhas upita kakav bi zalog

mogao ostaviti, u novcu ili stvarima, a upravitelj reče, mrmlja jući u bradu, da bi mogao ostaviti i same vrance. ―Svakako‖, reče odmah i nastojnik, ―to bi bilo najzgodnije. Čim izvadi pasoš, moţe ih u svako doba odvesti.‖ Kolhas, zaprepašten ovako bezočnim zahtjevom, reče junkeru koji se zebući umotavao u ogrtač, da on zaboga konje hoće da proda. Ali ovaj, pošto je baš u tom trenutku grunula i kiša i led u kapiju zamka, doviknu, da bi čitavu stvar prekratio: ―Ako neće da ostavi konje, vratite ga opet pred branu!‖ i ode. Trgovac koji  je dobro vidio da će ovdje morati da popusti sili, odluči da ispuni zahtjev kad mu ne preostaje ništa drugo, ispreţe vrance i odvede ih u štalu koju mu pokaza nastojnik. Ostavi s njima i  jednog slugu, snabdje ga novcem i opomenu ga da do njegovog povratka dobro pazi na konje, pa s ostakom čo pora nastavi put

za Lajpcig kud je htio na sajam, sve se pitajući da nije zaista u Saksoniji izašla takva naredba zbog velikog razvitka konjogojstva.

U Drezdenu, gdje je u jednom predgrađu imao kuću s nekoliko štala, jer je odatle obično trgovao po manjim sajmištima u zemlji, odmah po dolasku uputi se u tajnu pisarnicu gdje je od nekoliko vijećnika koje je poznavao doznao, da je čitava priča oko pasoša puka izmišljotina, kako je on prvobitno i mislio. Kolhas kome su na njegov zahtjev

ozlojeđeni vijećnici izdali potvrdu da mu pasoš ne treba, smješkao se šali mršavog junkera iako nije baš uviđao šta mu je to trebalo; i kad je ostatak konja koje je sa sobom doveo za nekoliko nedelja na svoje zadovoljstvo prodao, vrati se u

Trokenburg bez ikakve gorčine u duši, osim one o sveopštoj nevolji svijeta. Nastojnik kome je potvrdu pokazao nije se

upuštao u razgovor, a na pitanje trgovca da li sad moţe uzeti konje reče mu neka siđe dolje po njih i neka ih odvede. Već

prelazeći dvorište Kolhas saznade neprijatnu vijest da  je njegov sluga, kako mu rekoše, zbog nedoličnog vladanja, već nekoliko dana

po

njegovom

odlasku

isprebijan

i

protjeran

iz

Trokenburga. On upita momka koji mu je tu vijest saopštio šta  je to sluga uradio i ko se dalje brinuo za konje; na to ovaj odgovori da ne zna, pa trgovcu kome je srce lupalo od zle

slutnje, otvori vrata štale u kojoj su konji stajali. Koliko je bilo njegovo zaprepaštenje kad je umjesto svoja dva sjajna i uhranjena vranca ugledao dva mršava i iznurena kljuseta; kosti o koje bi se mogle stvari vješati; griva i dlaka, bez timarenja i njege, slijepljena i zamršena – prava slika bijede u ţivotinjskom carstvu. Kolhas kome se konji javiše slabašnim pokretom i rzanjem silno se naljuti i upita, šta se to desilo njegovim vrancima. Momak koji je kraj njega stajao odgovori, da im se nije desila nikakva nesreća, da su dobij ali hrane koliko im

spada, ali da su, a pošto je upravo bila ţetva, zbog manjka tegleće marve bili malo upotrebljeni i na poljima. Kolhas je psovao ovo sramno i unaprijed smišljeno  nasilje, ali je ipak, pošto mu nije preostajalo ništa drugo i osjećajući svoju nemoć, progutao gnjev i spremao se da s konjima što prije napusti razbojničko gnijezdo. Ali sad se, privučen prepirkom, pojavi nastojnik i upita šta se tu događa. ―Šta se događa?‖ uzviknu Kolhas. ―A ko je dozvolio junkeru fon Tronka i njegovim ljudima da vrance koje sam mu ostavio koristi za poljske

radove?‖ Upita još zar je to čovječno i pokuša da pokrene iscrpljene ţivotinje, puckajući ih šibom i pokazujući mu da se nisu ni pomakli. Ali nastojnik – pošto ga je jedno vrijeme prkosno posmatrao – nastavi: ―Vidi ti grubijana! Zar neće klipan zahvaliti bogu što su mu kljusad ikako ţiva?‖ Pitao je ko ih je to trebao njegovati kad je njegov sluga pobjegao? Zar je bilo skupo to što su konji za hranu koju su dobivali malo i

radili? Pa završi prijetnjom, ako bude i dalje zanovijetao pozvaće pse pa će njihovom pomoću napraviti reda u dvorištu. – Trgovcu srce da iskoči iz prsluka. Došlo mu je da tog ništavog debeljaka svali u blato i da stavi nogu na to bakrenasto lice. Ali

njegov osjećaj za pravdu koji je ličio vagi za zlato, još se kolebao: pred svojom savješću on još nije bio siguran da je njegov protivnik kriv; i kad je u sebi gutajući psovke prišao konjima i razmišljajući o svemu počeo mirno da im uređuje grive, upita spuštenim glasom, zašto i zbog kakvih je to grešaka njegov sluga udaljen iz zamka. Nastojnik odvrati: ―Zato što se nevaljalac inatio po dvorištu! Zato što se bunio da konji promijene štalu kad je to trebalo i traţio da konj i dvojice plemića, koji su stigli u Trokenburg, zbog njegove kljusadi prenoće na cesti!‖ — Kolhas bi i same konje dao zato da mu je sluga pri ruci, pa da njegovu iz javu moţe uporediti sa izjavom ovog lajavog nastojnika. Još je stajao, ispravljao vrancima grivu i razmišljao šta bi u ovom poloţaju mogao učiniti, kad se scena najednom promijeni: junker Vencel fon Tronka sa gomilom

vitezova, slugu i pasa nahrupi u dvorište, vraćajući se iz hajke na zečeve. Nastojnik, kad ga upitaše šta se ovdje događa, odmah uze riječ i dok su psi s jedne strane, vidjevši stranca, bjesomučno lajali a vitezovi ih s druge strane smirivali, on s pakosnim iskrivljivanjem stvari ispriča junkeru kakvu pobunu diţe taj dţambas zbog toga što su mu vranci malo radili na polju. Reče još uz podrugljiv hihot da ovaj neće da prizna vrance kao svoje. Kolhas viknu: ―To nisu moji konji, gospodaru, to nisu konji koji vrijede trideset zlatnih guldena! Ja hoću svoje uhranjene i zdrave konje!‖ -Junker, lako

problijedivši u licu, siđe s konja i reče: ―Ako taj nikogović neće konje, neka ih ostavi. Hajde, Ginter! ‖ viknu. – ―Hans! Dođi!‖ viknu još, čisteći rukom hlače od prašine, i: ―Dajte vina!‖ pa krenu s vitezovima do vrata i uđe u kuću. Kolhas reče da bi prije pozvao strvodera i pustio da konje baci u strvinarnicu

nego da ih, ovakve kakvi su sada, povede u svoje štale u Kolhazenbriku. On ostavi konje gdje su i bili, pa ne brinući više o njima i govoreći kako će on već pribaviti sebi pravdu, vinu se na svog dorata i odjaha.

Već je uveliko jahao prema Drezdenu kad je, sjetivši se sluge i optuţbe koju su mu protiv njega iznijeli u zamku, počeo  jahati kasom, pa jedva što je odjahao hiljadu koraka okrenu konja i uputi se u Kolhazenbrik, da bi o svemu saslušao i slugu, što mu je izgledalo mudro i pravedno.  Jer jedan ispravan, poznati osjećaj o lošem uređenju svijeta upućivao ga je da, uprkos pretrpljenim uvredama, ako je zaista njegov sluga, kako  je tvrdio nastojnik, snosio krivicu za to, preboli gubitak konja, kao pravednu posljedicu toga. Naprotiv, jedan drugi osjećaj mu  je govorio – a ovaj je sve dublje puštao korijenje što je duţe

 jahao i svuda gdje je navraćao slušao o nepravdama koje su na Trokenburgu činili putnicima – da, ako je čitav slučaj, kako mu se činilo, bio unaprijed pripremljen, on mora svim snagama izvršiti duţnost prema svijetu, i postići zadovoljštinu za pretrpljenu uvredu i sigurnost za svoje buduće sugrađane. Po dolasku u Kolhazenbrik, čim je zagrlio Lizbet, svoju vjernu ţenu, poljubio djecu koja su mu radosno skakutala oko koljena, on odmah upita za Herzea, glavnog slugu, da li se šta o njemu čulo. Lizbet reče: ―Da, dragi Mihael, taj Herze! Zamisli, taj jadni čovjek stigao je ovamo prije petnaestak dana strašno pretučen; ma, tako pretučen da nije mogao ni disati! Odveli smo ga u krevet gd je je ţestoko pljuvao krv, a na naša stalna pitanja ispričao nam je neku priču koju niko ne razumije: kako si ga ti ostavio u Trokenburgu, zajedno sa konjima, kojima nije bilo dozvoljen prolaz, kako su ga sramnim zlostavljanjima prisilili da napusti zamak i kako mu je bilo nemoguće da konje

povede sa sobom.‖ – ―Tako?‖ reče Kolhas skidajući ogrtač, ―a je li se već oporavio?‖ ―Donekle‖, odgovori ona, ―još pljuje krv. Htjela sam ja odmah poslati nekog slugu u Trokenburg da se pobrine za konje do tvog povratka. Ali pošto je Herze uvijek bio istinoljubiv i nama odan kao nijedan drugi, nije mi ni palo na pamet da posumnjam u njegovu izjavu tako punu dokaza i

da pomislim da je on konje na kakav drugi način izgubio. A on me je preklinjao da ni od koga ne traţim da ide u to razbojničko

gnijezdo, da napustim ţivotinje ako ne ţelim ţrtvovati još kojeg čovjeka.‖ – ―Leţi li on još u krevetu?‖ upita Kolhas skidajući ovratnik. – ―Hoda već nekoliko dana po dvorištu‖ odgovori ona. ―Ukratko, vidjećeš‖, nastavi, ―da je sve to i stina i da je ovaj događaj samo jedno od bezakonja koja se od nedavno u Trokenburgu dozvoljavaju prema strancima.‖ – ―To ja još moram istraţiti‖, odvrati Kolhas. ―Pozovi mi ga, Lizbet, ako je na nogama, ovamo!‖ Sa ovim riječima sjede u naslonjač, a domaćica koja se njegovoj mirnoći veoma obradovala, ode da potraţi slugu. – ―Šta si to uradio u Trokenburgu?‖ upita Kolhas pošto je Lizbet sa slugom ušla u sobu. ―Nisam baš zadovoljan s tobom.‖ – Sluga, na čijem se blijedom licu pri ovim riječima pojaviše crvene pjege, šutio je jedno vrijeme, a onda odgovori: ―Imate i pravo, gospodaru! Jer ja sam onaj fitilj koji sam boţjom voljom sa sobom nosio da to razbojničko gnijezdo iz koga sam protjeran zapalim, bacio u Elbu, kad sam čuo neko dijete kako plače, i pomislio: neka ga munja boţja u pepeo pretvori, ja neću!‖ – Kolhas reče duboko dirnut: ―Ali čime si zasluţio protjerivanje iz Trokenburga?‖ – Nato će Herze: ―Jednom rđavom šalom, gospodaru‖, i obrisa znoj sa čela: ―ali što se desilo, ne moţe se izmijeniti. Nisam htio dopustiti da se konji upropaste na poljskim poslovima, pa sam rekao da su još mladi i da nisu navikli na vuču.‖ – Kolhas, trudeći se da prikrije zbunjenost, reče kako tu nije baš rekao istinu jer su konji početkom prošlog proljeća već malo uprezani. ― Trebao si ipak u zamku‖, nastavi on, ―gdje si bio neka vrsta gosta da se tu i tamo nađeš na usluzi kad je već bilo potrebno da se brţe doveze ţetva.‖ – ―Pa to sam i učinio, gospodaru‖, odgovori Herze. ―Kad sam im vidio namrgođena lica, pomislio sam da to i neće toliko naškoditi vrancima. Treće jutro sam ih upregao i dovezao tri voza ţita.‖ – Kolhas, kome se srce stezalo, poniknu očima pa nastavi: ―O tome mi nisu ništa rekli, Herze!‖ – Herze ga uvjeravaše da je bilo tako. ―Moja neusluţnost‖, reče on, ―sastojala se u tome što konje nisam htio da upregnem odmah pošto su se u podne najeli, i što sam nastojniku i upravitelju,

kad su mi predloţili da uzmem besplatnu krmu, a da novac koji ste mi vi za krmu ostavili strpam u svoj dţep, odgovorio:  još bi i to htjeli, okrenio se i otišao.‖ – ―Ali za tu neusluţnost nisi otjeran iz Trokenburga‖ reče Kolhas. – ―Sačuvaj boţe‖, uzviknu sluga, ―već zbog jednog bezboţnog zlodjela! Jer to veče su u štalu doveli konje dvojice vitezova koji su stigli u Trokenburg, a moje privezali za štalska vrata. A kada sam iz ruku nastojnika, koji ih je tamo smjestio, uzeo uzde i upitao

kuda ću sad sa vrancima, on mi pokaza neki svinjac, sklepan od letvi i dasaka uz gradski bedem.‖ – ―Misliš‖, prekide ga Kolhas, ―da je to bio tako loš smještaj za konje da je više ličio svinjcu nego štali.‖ – ―Bio je to baš svinjac, gospodaru‖, odgovori Herze, ―pravi pravcati svinjac, po kome su svinje  jurcale tamo amo, a ja se nisam mogao ni uspraviti.‖ – ―Moţda nije bilo nikakvog smještaja za vrance‖, dodade Kolhas, ―a konji tih vitezova imali su na neki način prednost.‖ – ―Mjesta je bilo malo‖, odgovori sluga spuštajući glas, ―sad je ukupno bilo sedam vitezova u zamku. Da se to desilo kod vas, vi bi naredili da se konji malo stisnu. Ja sam rekao da bih rado iznajmio

 jednu štalu u selu, ali nastojnik mi je odgovorio da on mora konje drţati na oku i da se ne usudim da ih odvedem iz dvorišta.‖ – ―Hm‖, reče Kolhas, ―pa šta si onda uradio?‖ – ―Pošto je nastojnik tvrdio da će dva gosta samo prenoćiti i ujutro jašu dalje, uveo sam konje u svinjac. Ali slijedeći dan je prošao a da se to nije dogodilo; a kad je osvanuo i treći, čuo sam da će gospoda još neko liko nedjelja provesti u zamku.‖ – ―Najzad, Herze, u tom svinjcu i nije bilo tako loše‖, reče Kolhas, ―kao što ti se učinilo kad si prvi put povirio.‖ – ―To je istina‖, odgovori ovaj, ―kad sam malo počistio, moglo se nekako izdrţati. Dao sam jedan groš sluškinji, da svinje kud drugo smjesti. A i svinjac sam sutradan malo prepravio, da se konji mogu uspraviti. Gornje daske sam skidao u zoru, a uveče ih opet stavljao na letve. Vranci su danju virili preko letava kao guske i gledali prema Kolhazenbriku ili nekud drugo, gdje bi

im bilo bolje.‖ – ―Pa, onda‖, reče Kolhas, ―zbog čega su te, za

ime svijeta, protjerali!‖ – ―Gospodaru, pravo vam govorim‖, nastavi sluga, ―zato što su htjeli da me se riješe. Jer dok sam ja bio tu, nisu mogli upropaštavati konje. Svuda, i u dvorištu i u sobi za sluţinčad, susretala su me pakosna lica, ali pošto sam ja samo mislio, kreveljite se vi do mile volje, oni su samo čekali priliku da me iz dvorišta izbace.‖ – ―Ali povod!‖ viknu Kolhas, ―morali su imati nekakav povod!‖ – ―O, svakako‖, odgovori Herze, ―i to najpravedniji. Uveče, drugog dana koji sam proveo u svinjcu, htio sam konje odvesti do vo de, na kupanje, pošto su se u svinjcu isprljali. Baš sam stigao do kapije i htio da zaokrenem, kad začujem kako zamnom jure i nastojnik i upravitelj i sluge sa psima i batinama i viču kao poludjeli: ‗Drţite lopova! Drţite razbojnika!‘ Čuvar kapije mi prepriječi put, a kad sam i njega i razjarenu gomilu upitao: ‗Šta se događa?‘ – nastojnik mi odgovori: ‗Šta se događa?‘ i zgrabi za uzde oba moja vranca. ‗A kuda ćeš ti s konjima?‘ i dohvati me za prsa. Ja rekoh: ‗Kuda ću? Grom i pakao! Na vodu ih vodim. Zar mislite da ja – ?‘ – ‗Na vodu?‘ viknu nastojnik. ‗Naučiću ja tebe, lopuţo, kakva voda teče cestom za Kolhazenbrik!‘ i zbaci me s konja takvom podmuklom snagom uz pomoć upravitelja koji me ščepao za nogu, da sam tresnuo u blato koliko sam dug i širok. ‗Ubice! Pljačkaši!‘ vikao sam sad ja, ‗ostadoše mi u štali i amovi i pokrivači i sveţanj moga rublja.‘ Ali me i on i sluge tako napadoše i nogama i bičevima i batinama, da sam se polumrtav srušio pred kapiju zamka, dok je upravitelj odvodio konje. Tad sam opet rekao: ‗Razbojnici! Kud mi odvodite konje?‘ i pridigao se. – ‗Napolje iz dvorišta!‘ derao se nastojnik, a odmah zatim: ‗drţ‘ ga, Cezare! drţ‘ ga Sokole! drţ‘ Š arove!‘ i čopor od kojih dvanaest pasa ustremi se na mene. Odlomio sam neku letvu ili ne znam šta sa plota, ne sjećam se više, i tri psa se ispruţiše mrtva pored mene; ali kad sam izmučen strašnim ranama morao popustiti: fij u-u, odjeknu pištaljka, psi krenuše u dvorište, kapija se zatvori, zasun pade a ja se onesviješten sruših na cestu.‖ – Kolhas, blijeda lica, pokuša da se našali: ―A da ti ipak nisi htio da umakneš, Herze?‖ I kad

ovaj, sav crven u licu, poniknu očima: ―Priznaj mi, nije ti se dopalo u svinjcu, mislio si, ipak je bolje u štali u Kolhazenbriku.‖ – ―Grom i pakao!‖ viknu Herze, ―amove i pokrivače sam ostavio, i sveţanj svog rublja, u onom svinjcu. Zar ne bih inače ponio ona tri guldena, što sam ih u svilenoj crvenoj marami sakrio za jaslama. Dovraga! Kad tako govorite,

najradije bih odmah zapalio ovaj fitilj što sam ga bacio!‖ – ―No, no!‖ reče trgovac, ―nisam mislio ništa loše! Vidiš, ja ti vjerujem, svaku riječ što si mi je rekao; i u trenutku kad bude govora o tome, ja ću se za to zauzeti. Ţao mi je što u mojoj sluţbi nisi bolje prošao. Hajde, Herze, idi u krevet i neka ti daju flašu vi na da se utješiš: dobićeš ti svoju pravdu!‖ Onda ustade, napravi spisak stvari koje je sluga u svinjcu ostavio, odredi njihovu

cijenu, upita koliko ga je koštalo liječenje, i otpusti ga pruţivši mu još jedanput ruku. Sad ispriča svojoj ţeni, Lizbet, čitav tok i unutrašnju vezu događaja, objasni joj da je odlučio da traţi za sebe javnu pravdu i zadovoljenje, i obradova se kad je vidio da ga ona u ovoj

odluci svom dušom podrţava. Jer ona reče da će i mnogi drugi putnici, moţda manje strpljivi nego on, prolazi ti kroz taj zamak, pa da bi bilo bogougodno djelo da se ova bezakonitost

odmah spriječi a da će troškove potrebne za vođenje procesa ona pribaviti. On je nazva svojom odvaţnom ţenom, provede s radošću taj i sljedeći dan s njom i svojom djecom, a čim mu poslovi dozvoliše krenu u Drezden da tuţbu preda sudu. Tamo, uz pomoć jednog pravnika koga je poznavao, sastavi tuţbu, u kojoj je, nakon opširnog opisa bezakonja koja je junker fon Tronka izvršio nad njim kao i njegovim slugom, zatraţio zakonsko kaţnjavanje istog, vraćanje konja u pređašnje stanje i nadoknadu šteta koju su pretrpjeli, kako on, tako i sluga. S pravne strane stvar je bila jasna. Okolnost da su konji bili na

nezakonit način zadrţani, bacala je odlučujuće svjetlo na sve ostalo; pa čak i kad bi se uzelo da su se konji nekim slučajem

razboljeli, trgovčev zahtjev da mu se vrate zdravi bio bi ispravan.

Kolhasu, kad se je osvrnuo po rezidenciji, nije nipošto nedostajalo prijatelja, koji su ţivo obećavali da će njegovu stvar podrţati; njegova razgranata trgovina konjima stvorila mu je poznanstva, a poštenje s kojim je vodio poslove i naklonost značajnih ljudi u zemlji. Nekoliko puta je ručao u veselju kod svoga advokata koji je i sam bio ugledan čovjek, ostavio mu na raspoloţenju izvjesnu svotu novca za troškove procesa, i pošto ga je ovaj potpuno uvjerio u pravedan ishod njegove stvari,

poslije nekoliko nedelja vrati se u Kolhazenbrik, svojoj ţeni Lizbet.

Poslije su prošli mjeseci, već je i godina bila na izmaku, a on nije dobio iz Saksonije ni obavijesti o ţalbi koju je bio lično podnio, a kamo li kakvo rješenje. Pošto se više puta obraćao Tribunalu, upitao je u jednom povjerljivom pismu i svog

advokata šta je uzrok tolikom odugovlačenju pa saznade, da je drezdenski sud na zahtjev sa višeg mjesta tuţbu po tpuno poništio. – Na iznenađena ponovna pitanja u trgovčevu drugom pismu da mu se objasni šta je razlog tome, advokat mu  javi: da je junker Vencel fon Tronka u srodstvu sa dvojicom

mladih plemića, Hincom i Kuncom fon Tronka, od kojih je  jedan kneţev peharnik a drugi komornik. Još mu je savjetovao da bez daljnjeg obraćanja sudskim vlastima pokuša da dobije svoje konje u Trokenburgu, dade mu do znanja da je junker, koji se sada nalazio u glavnom gradu, vjerovatno svojim ljudima i dao uputstva da mu ih vrate, i zaključi sa molbom da,

u slučaju da ga ovo neće zadovoljiti, barem njega poštedi daljnjih naloga u toj stvari.

Kolhas se baš u to vrijeme nalazio u Brandenburgu gdje je gradski kapetan Hajnrih fon Gojzau, u čije je upravno područje spadao i Kolhazenbrik, upravo nastojao da iz jednog povelikog

fonda koji je pripadao gradu osnuje više dobrotvornih ustanova za bolesne i siromašne. Posebno se trudio da neki

mineralni izvor, koji se u jednom selu u okolini pojavio i čijoj je ljekovitosti više pripisivano nego što je poslije potvrdila budućnost, uredi za liječenje bolesnih i kljastih. Kako mu je Kolhas bio poznat iz vremena kad je boravio na dvoru i često ga sretao, dozvolio je njegovom glavnom sluzi Herzeu, kome su bolovi u grudima pri disanju bili ostali od onih teških dana u

Trokenburgu, da isproba djelovanje ljekovitog izvora, već ograđenog i pod krovom. Dogodilo se da je kapetan baš stajao na rubu kupatila u koje je Kolhas poloţio He rzea i davao mu upute, kad stiţe glasnik koga mu je poslala ţena i on primi pismo od svoga advokata iz Drezdena. Gradski kapetan,

razgovarajući sa liječnikom, primijeti kako Kolhasu na pismo koje je primio i otvorio kanu suza, pa mu se pribliţi i srdačno ga i ljubazno upita kakva mu se nesreća dogodila; a kad mu trgovac ne odgovarajući predade pismo, ovaj čestiti čovjek, kome je bila poznata ruţna nepravda koja se odigrala u Trokenburgu i zbog čijih će posljedica Herze moţda i doţivotno leţati bolestan, potapša ga po ramenu i reče mu: neka samo ne klone duhom, on će mu pomoći da dobije zadovoljštinu. Uveče, kad mu je trgovac po njegovom nalogu došao u dvorac, on mu reče da samo napiše predstavku u kojoj će ukratko opisati slučaj knezu brandenburškom, neka priloţi i pismo advokata i zatraţi vladarevu zaštitu od nasilja koje je na sudskom području nad njim izvršeno. Obeća mu da će to njegovo pismo zajedno sa ostalom poštom koja je već bila spremna uručiti knezu, koji će se sa svoje strane, kad mu se ukaţe prilika, zauzeti za njega kod kneza saksonskog; a više mu i nije potrebno pa da na drezdenskom sudu dobije

zadovoljštinu, uprkos smicalicama tog junkera i njegove rodbine. Kolhas se, vrlo obradovan, najsrdačnije zahvali gradskom kapetanu na ovom novom dokazu njegove

naklonosti i reče da mu je ţao što nije odmah bez ikakvih koraka u Drezdenu, svoju tuţbu uputio u Berlin; i pošto je u pisarnici gradskog suda novu tuţbu prema uputstvima sastavio i predao gradskom kapetanu, krenu, uvjereniji nego

ikad u dobar ishod svoje stvari, u Kolhazenbrik. Ali poslije nekoliko nedjelja dođe novo razoča renje; preko jednog sudije

koji je kapetanovim poslom išao u Potsdam saznade da je izborni knez njegovu tuţbu predao svome sekretaru, grofu Kalhajmu, a da se ovaj nije obratio neposredno drezdenskom dvoru – kako bi bilo svrsishodno da se ispita i kazni bezakonje,

nego se prehodno, zbog bliţih informacija, obratio junkeru fon Tronka. Sudija je, zaustavivši se s kolima pred Kolhasovim stanom, izgleda imao nalog da ovo trgovcu saopšti, a na njegova iznenađena pitanja zašto se tako dogodilo, nije mogao da mu da zadovoljavajuće objašnjenje. Dodao je još samo da mu kapetan poručuje da treba da bude strpljiv, ţurio je da nastavi put i tek na kraju tog kratkog razgovora dokuči Kolhas iz nekoliko nabačenih riječi da je grof Kalhajm oţenjen iz porodice fon Tronka. Kolhas, koji više nije nalazio radosti ni u uzgoju konja ni u

svojoj kući i imanju, čak ni u svojoj ţeni i djeci, čitav sljedeći mjesec provede u zlim slutnjama za budućnost; shodno njegovom očekivanju poslije nekog vremena vrati se iz Brandenburga njegov sluga Herze, kome je banja donijela

izvjesno olakšanje, sa povećim sluţbenim izvještajem, propraćenim pismom gradskog kapetana, sljedećeg sadrţaja: Kapetanu je ţao što u njegovoj stvari ne moţe ništa učiniti. Šalje mu odluku drţavne kancelarije i savjetuje da   konje koje je ostavio u Trokenburgu preuzme, a da od čitave stvari odustane. – U rješenju je pisalo: da je on, prema izvještaju drezdenskog suda nepotreban pravdaš, da junker, kod koga je konje ostavio, nipošto ne misli da ih zadrţi; neka samo pošalje nekog ko će ih odvesti ili neka bar junkera obavijesti kuda da mu ih pošalje; a da u svakom slučaju drţavnu kancelariju poštedi svojih podmetanja i zakeranja. Kolhas, kome se više nije radilo o konjima – isti bi bol osjećao i da se radilo o psima – pjenio je od bijesa kad je pročitao ovaj spis. Kad god bi se čuo kakav šum u dvorištu, pogledao bi na kapiju, u stalnom

očekivanju koje mu je nadimalo grudi, neće li se pojaviti  junkerovi ljudi da mu, moţda čak sa izvinjenjem, vrate njegove konje, izgladnjele i iscrpljene. To bi bio jedini slučaj kada on, dobre duše i uljudno vaspitan, ne bi postupio po svom osjećanju. Ali kratko vrijeme iza toga čuo je od nekog poznanika koji je putovao drumom, da se njegovi vranci, i sada kao i ranije, zajedno sa drugim vlastelinovim konjima upreţu

za poslove u polju. I usred tog bola zbog nepravedno uređenog svijeta, osjeti on neko unutrašnje zadovoljstvo, što je barem njegova savjest sada smirena. On pozva jednog zvaničnika, svog susjeda, koji se već duţe vrijeme bavio mišlju da svoj posjed poveća kupovinom zemljišta koja su s njime graničila, i pošto je ovaj sjeo kod njega upita ga, koliko bi dao za njegove posjede u Brandenburgu i Saksoniji, za njegovu kuću i kućište i sav imetak. Njegova ţena Lizbet preblijedi na te riječi; okre nu se i podiţe najmlađe dijete koje se na podu igralo, bacajući zloslutne poglede preko rumenih obraza dječakovih dok s e ovaj igrao njenom ogrlicom, na trgovca i neki papir koji je ovaj

drţao u ruci. Zvaničnik upita, gledajući ga zaprepašteno, šta ga  je iznenada dovelo na tako čudne misli; na to ovaj, što je mogao vedrije odgovori, da misao da proda majur na obalama Havela

i nije tako nova, njih dvojica su već često o tome pregovarali; a njegova kuća u predgrađu Drezdena je, u poređenju s majurom, samo mali dodatak koji ne dolazi posebno u

razmatranje. Ukratko, ako mu je po volji i hoće da oba zemljišta preuzme, on je spreman da s njim zaključi ugovor. Šaleći se usiljeno dodade da Kolhazenbrik valjda nije sve i svja na

ovome svijetu. Moţda ima ciljeva kraj kojih bi domaćinstvo koje on kao dobar otac vodi bilo beznačajno i ništavno; ukratko, mora mu reći, njegova duša je spremna za velike stvari o kojima će se moţda uskoro čuti. Zvaničnik, umiren ovim riječima, reče na to kao u šali ţeni, koja je smetena svaki čas ljubila dijete, da valjda ne traţe odmah i isplatu, stavi šešir i štap koje je do tada drţao u krilu na sto, i uze list koji je Kolhas drţao u ruci, da ga pročita. Kolhas, primaknuvši mu se bliţe,

objasni da je to eventualni kupoprodajni ugovor što ga   je on sastavio a koji dospijeva za četiri nedelje; pokaza mu da u njemu ne nedostaje ništa osim potpisa i svote kao i kupoprodajne cijene na koju se on sam obavezuje u slučaju da u roku od četiri nedelje odustane; još jednom ga ţivahno podstače da učini ponudu, uvjeravajući ga da će biti jeftin i da neće stvarati komplikacije. Ţena je hodala po sobi tamo -amo; grudi joj se nadimahu pa se činilo da će joj marama, koju je dijete čupkalo, spasti sa ramena. Zvaničnik reče da on nikako ne bi mogao procijeniti posjed u Drezdenu, na što Kolhas odgovori, priţajući mu pisma koja su pisana prilikom kupovine posjeda, da on predlaţe stotinu zlatnih forinti, iako se iz pisama vidi da je njega koštalo gotovo za polovinu više. Zvaničnik koji je kupoprodajni ugovor još jedanput pročitao i primijetio da se tamo na neuobičajen način i njemu ostavlja sloboda da odustane reče, već napola riješen, da njemu neće trebati priplodna grla u konjušnici; pošto Kolhas odvrati da on i nije voljan da proda konje i da će takođe nešto oruţja  koje visi u oruţarnici zadrţati za sebe, zvaničnik još malo oklijevaše, pa najzad ponovi ponudu koju mu je nedavno, pola u šali a pola ozbiljno, bio učinio, a koja je bila neznatna u odnosu na pravu vrijednost posjeda. Kolhas mu dodade tintu i pero da potpiše; kad zvaničnik, ne vjerujući svojim čulima, još jednom upita, misli li on to ozbiljno, a Kolhas mu malo uvrijeđeno odvrati da valjda ne misli da tjera šalu s njim, uze ovaj pero i, doduše malo zamišljena lica, potpisa; ipak on precrta tačku u kojoj se govorilo o naknadi koju bi prodavač imao da plati ako se predomisli, obaveza se da će dati zajam od stotinu zlatnih guldena na drezdenski posjed koji nije ţelio da kupi i ostavi Kolhasu dva njeseca pune slobode da od prodaje odustane. Trgovac, dirnut ovim postupkom, stisnu mu vrlo srdačno ruku

i, kad su se sloţili i u glavnoj pogodbi, da će četvrtina od prodaje odmah biti isplaćena, a ostatak za tri mjeseca u banci u Hamburgu, viknu da se donese vino i proslavi ovako sretno

obavljen posao. Sluškinji, koja je ušla sa flašama, reče da mu

sluga Šternbald osedla riđana jer mora, objasni, odjahati do glavnog grada gdje ima poslova a, nagovijesti, uskoro kad se

vrati izjasniće se otvorenije o svemu što sad još mora zadrţati za sebe. Potom natoči čaše započinjući razgovor o Poljacima i Turcima koji su tada upravo bili u sukobu, uvuče zvaničnika u razna politička razmatranja, nazdravi mu još jedanput za uspjeh njihovog posla i otpusti ga. – Čim je zvaničnik napustio sobu Lizbet se baci pred njega na koljena. ―Ako imalo ljubavi imaš‖ uzviknu, ―za mene i djecu ko ju sam ti rodila, ako nas nisi, ne znam iz kakvih razloga, već unaprijed odgurnuo od sebe, onda mi reci šta ove uţasne pripreme treba da znače?‖ Kolhas reče: ―Ništa, draga ţeno, šta bi, kako stvari stoje, trebalo da te uznemiri. Ja sam dobio jedno rješenje u kome se kaţe da  je moja tuţba protiv junkera Vencela fon Tronka nepotrebno zakeranje. I pošto je tu, moţe biti, nastao nekakav nasporazum, odlučio sam da svoju tuţbu još jedanput lično iznesem samom knezu.‖ – ―A zašto hoćeš da prodaš kuću?‖ povika ona, zbunjena lica, i uspravi se. Trgovac koji je njeţno privine na grudi reče: ―Zato, najdraţa Lizbet, što u zemlji u kojoj moja prava neće biti zaštićena ne mogu ostati. Bolje da sam pas, ako će me gaziti nogama, nego čovjek! Siguran sam da i moja ţena o tome misli isto kao ja.‖ – ―Otkuda znaš‖, upita ova uzbuđeno, ―da ti prava neće biti zaštićena? Ako pristupiš izbornom knezu skromno, kako ti i dolikuje, i izneseš svoju ţalbu, otkud znaš da će biti odbačena ili da će odbiti da te saslušaju?‖ – ―Pa dobro‖, reče Kolhas, ―ako je moja strepnja neosnovana, nije ni moja kuća još prodana. Sam knez je pravedan, ja to znam, i ako mi samo uspije da se probijem između onih što ga okruţuju do njega lično, ne sumnjam da ću ostvariti svoja prava i vratiti se radostan tebi i svojim starim poslovima prije nego što mine nedelja dana. A onda ću‖, dodade još poljubivši je, ―do kraja svog ţivota kod tebe ostati! Ipak, uputno je‖, nastavi, ―da sam spreman na svaki slučaj; i zato ţelim da se ti, ako je moguće, na neko vrijeme sa djecom udaljiš, da odete tvojoj tetki u Š verin, koju si i onako već odavno htjela da posjetiš.‖ – ―Kako?‖ viknu

domaćica. ―Treba da idem u Š verin? Preko granice sa djecom, mojoj tetki u Šverin?‖ I uţas joj presiječe govor. – ―Svakako‖, odgovori Kolhas, ―i to ako je moguće odmah, da me u koracima koje hoću da učinim za svoju stvar ne ometaju nikakvi obziri.‖ – ―O! razumijem ja tebe!‖ povika ona. ―Sad ti treba samo oruţje i konji, sve drugo moţe uzeti kogod hoće!‖ Na to se okrenu, baci se na fotelju i zaplaka. – Dirnut, Kolhas reče: ―Najdraţa Lizbet, šta to radiš? Bog me je blagoslovio ţenom, djecom i imanjem; zar da danas po prvi put zaţelim da je drugačije?‖ – On sjede pomirljivo pored ţene, koja mu se na ove riječi, pocrvenjivši, baci oko vrata. – ―No, reci mi‖, govorio je, uklanjajući joj kovrdţe sa čela, ―šta da uradim? Zar da odustanem od svoje stvari, da samo odem u Trokenburg i

zamolim viteza da mi konje vrati, da ih uzjašem i vratim se ovamo tebi?‖ – Lizbet se ne usudi da kaţe: ―Da! Da! Da!‖ – već plačući zatrese glavom, čvrsto ga zagrli i prekri mu grudi vrelim poljupcima. – ―Eto, vidiš!‖ uzviknu Kolhas. ―Kad osjećaš da moram doći do svoga prava ako hoću da nastavim svoj posao, onda mi daj slobodu koja mi je potrebna da ga

ostvarim!‖ Tim riječima ustade i reče sluzi, koji mu javi da je riđan osedlan, da sutra treba da budu upregnuti i dorati da odvezu njegovu ţenu u Šverin. Lizbet reče da joj je nešto palo na pamet. Diţe se, obrisa suze sa očiju i upita ga, kad je on već sjeo za svoj sto, da li bi njoj dao ţalbu i dozvolio da ona umjesto njega ode u Berlin i preda je gospodaru. Kolhas, dirnut ovim

obrtom iz više razloga privuče je sebi na krilo i reče: ―Draga ţeno, to nije moguće! Gospodar je okruţen svakakvim ljudima; ko hoće da mu se pribliţi, izloţen je raznim neugodnostima.‖ Lizbet dodade da je ţeni u hiljadu slučajeva lakše do njega doći nego muškarcu. ―Daj mi ţalbu!‖ ponovi ona, ―ako ne ţeliš ništa drugo nego da dospije u njegove ruke, ja ti jamčim da će je dobiti!‖ – Kolhas koji se više puta osvjedoči o kako o njenoj hrabrosti tako i razboritosti, upita kako to ona misli sprovesti;

na to ona, stidljivo poniknuvši očima, odvrati, da je kaštelan kneţevog dvora u svoje vrijeme, dok je još bio u sluţbi u

Šverinu, prosio njenu ruku; da je on, iako sada oţenjen i ima više djece, još uvijek nije zaboravio, ukratko, neka samo njoj prepusti da iskoristi tu okolnost, a isto tako i neke druge koje bi

bilo suviše opširno sada opisivati. Kolhas je poljubi s velikom radošću, reče da prihvata njen prijedlog, pouči je da joj ništa drugo i nije potrebno da bi dospjela u gospodarev dvorac, nego

da stanuje kod kaštelanove ţene, dade joj ţalbu, naredi da upregnu dorate i posla je sa Šternbaldom, svojim vjernim slugom, dobro spremljenu za put. Ali ovo putovanje je bilo najnesretniji od svih bezuspješnih

koraka koje je u svojoj stvari poduzimao. Jer već poslije nekoliko dana uvezao je Šternbald vrlo polako kola u dvorište; na njima je bila ispruţena njegova ţena opasno ozlijeđenih grudi. Kolhas koji je blijed prišao kolima nije  mogao saznati ništa podrobnije o uzroku nesreće. Kaštelan, kako je ispričao sluga, nije bio kod kuće, pa su bili prisiljeni da odsjednu u  jednoj gostionici blizu dvorca; tu gostionicu je Lizbet sljedećeg  jutra napustila, a sluzi naredila da ostane kod konja, i tek pred

veče se vratila u ovakvom stanju. Izgleda da se suviše odvaţno gurala da dođe do vladareve ličnosti pa je, bez njegove krivice, a zbog surove revnosti od straţe koja ga okruţuje, zadobila  judi koji udarce vrškom koplja u grudi. Barem tako su pričali l judi su je uveče u besvjesnom stanju donijeli u gostionicu; ona sama, zbog krvi koja joj je navirala na usta, jedva je mogla da

govori. Ţalbu joj je naknadno uzeo jedan vitez. Šternbald reče da je njegova namjera bila da odmah sjedne na konja i donese

vijest o ovom nesretnom slučaju; ali ona je uprkos opomenama dozvanog ranara, zahtijevala da je bez ikakve prethodne

obavijesti odvezu njenom muţu u Kolhazenbrik. Kolhas je odnese u krevet, potpuno uništenu putovanjem, gdje je uz bolna nastojanja da dođe do daha ţivjela još nekoliko dana. Uzalud su pokušavali da je dozovu svijesti da bi im objasnila što se dogodilo; leţala je tu ukočena slomljena pogleda i nije odgovarala ništa. Samo kratko pred smrt došla je još jedanput

svijesti. Jer kada je svećenik luteranske vjere – koja se baš tada širila i ona joj, po ugledu na svoga muţa, bila prišla – stajao kraj njenog kreveta i čitao joj glasnim i svečanim tonom jedan odlomak iz biblije, ona ga najednom pogleda mračnim pogledom, uze mu bibliju iz ruke kao da iz n je više nema šta š ta da  joj čita, listaše i listaše kao da nešto traţi, pa pokaza Kolhasu koji je sjedio kraj postelje kaţiprstom stihove: ―Oprosti neprijateljima svojim, čini dobro i onima koji te mrze.‖ Zatim mu sa pogledom punim duše čvrsto stisnu ruku i iz dahnu. – Kolhas pomisli. ―Neka mi bog nikad ne oprosti, ako ja oprostim  junkeru!‖ – poljubi je dok su mu neprestano tekle suze, sklopi  joj oči i napusti odaju. On uze onih stotinu forinti što mu ih je zvaničnik već dao za štale u Drezdenu i naruči takav po greb, koji bi odgovarao kakvoj kneginji: hrastov kovčeg snaţno okovan metalom, jastuci od svile sa zlatnim i srebrenim

resama, grob dubine osam lakata obloţen kamenom i okrečen. Sam je stajao kraj groba s najmlađim djetetom u naručju i nadgledao posao. Kad je došao dan sahrane, pokojnica je, bijela kao snijeg, bila izloţena u jednoj dvorani koju su svu obloţili crnom čohom. Svećenik je upravo bio završio svoj dirljivi govor nad odrom, kad njemu uručiše kneţev odgovor na ţalbu koju  je pokojnica predala, sljedećeg sadrţaja: neka ode po konje u Trokenburg i neka se ostavi čitave stvari, pod prijetnjom da će biti bačen u tamnicu. Kolhas spremi pismo i naredi da kovčeg dignu na kola. Čim je humka bila napravljena, krst postavljen i gosti se, koji su pokojnicu ispratili, razišli baci se on još  jedanput na koljena pred njenom opustjelom posteljom a potom pristupi djelu osvete. Sjede i napisa pravnu odluku u kojoj po svom prirodnom pravu osudi junkera Vencela fon Tronka da vrance koje mu je oduzeo i upropastio na poljskim

poslovima u roku od tri dana lično dovede u Kolhazenbrik i da ih u njegovim štalama hrani dok se ne oporave. Ovu odluku posla po glasniku na konju i naloţi mu da se, čim preda papir hitno vrati u Kolhazenbrik. Pošto su prošla tri dana a konji mu nisu predati, on pozva Herzea, saopšti mu šta je zatraţio od

vlastelina u pogledu oporavka konja i upita ga dvije stvari: da li bi odjahao s njim u Trokenburg po vlastelina i da li bi kad ga

dovedu, ako bude lijen u izvršavanju odluke u štalama Kolhazenbrika, bio spreman da ga nadzire bičem; kad je Herze razumio ove riječi zaklikta: ―Još koliko danas, gospodaru!‖ i bacajući kapu uvis uvjeravaše ga da će pripremiti kandţiju sa deset čvorova, da ga nauči kako se timare konji. Tako Kolhas prodade kuću, posla djecu lijepo smještenu u kolima preko granice, sazva pred mrak i sve ostale sluge, njih sedam vjernih i

poštenih kao suho zlato, dade im oruţje i konje i krenuše za Trokenburg.

Kad pade treća noć on upade u zamak sa ovom malom grupom, pregazivši konjima carinika i čuvara kapije koji su baš kraj ulaza razgovarali; i dok je pod iznenadnim praskanjem

svih baraka oko dvorca koje su zapalili, Herze ţurio vijugavim stepenicama ka tornju, i nastojnika i upravitelja koji su se tu napola obučeni kockali napao udarcima   i ubodima, banuo je

Kolhas u dvorac junkeru Vencelu. Kao da je sam anđeo pravde pao s neba; a junker, koji je uz gromki smijeh mladih prijatelja

koji su bili kod njega upravo glasno čitao pravnu odluku što mu je poslao dţambas, jedva što je čuo njegov glas iz dvorišta najednom poblijedi kao smrt, doviknu gospodi: ―Braćo, spašavajte se!‖ i nestade. Kolhas ušavši u dvoranu zgrabi za prsa junkera Hansa fon Tronka koji je bio pošao prema njemu, baci ga u ugao dvorane da mu se mozak prosuo po kamenu i upita, dok su sluge ostale vitezove što su se mašali oruţja

savladale i raspršile, gdje je junker Vencel fon Tronka. Kako mu niko od ošamućenih ljudi ne znade odgovoriti on provali nogom vrata dviju odaja, prokrstari u svim pravcima prostranu

zgradu i kad ne nađe nikoga siđe psujući u dvorište da naredi zatvaranje svih izlaza. U međuvremenu je plamen od baraka zahvatio i zamak sa svim bočnim zgradama i gust dim je sukljao ka nebu; i dok je Šternbald uz pomoć trojice slugu dovlačio i skupljao oko konja sve što bi moglo biti dragocijen

plijen, letjela su kroz prozore tornja, uz Herzeovo klicanje, tijela

nastojnika i upravitelja, njihovih ţena i djece. Kolhas, kome se, kad je sišao niz stepenice zamka pred noge baci stara kostoboljom izmučena domaćica koja je junkeru vo dila kućanstvo, upita zastajući, gdje je junker Vencel fon Tronka; pošto mu ona slabim drhtavim glasom odgovori da misli da je pobjegao u kapelu, on dozva dvojicu slugu sa bakljama, naredi

im, pošto nije bilo ključa, da ţeljeznim motkama i bradvama provale vrata, prevrnu oltare i klupe a da, na svoj najveći bijes, ne nađe junkera. Desilo se da jedan mladi sluga koji je pripadao posluzi Tronkenburga baš u trenutku kad Kolhas izađe iz kapele projuri kraj njega i iz velike kamene štale kojoj je prijetio plamen izvede junkerove bojne konje. Kolhas koji je baš u tom trenutku u nekoj maloj, slamom pokrivenoj šupi ugledao svoje vrance, upita momka zašto vrance ne spašava, a kad ovaj stavljajući ključ u štalska vrata odgovori da je šupa svakako već u plamenu, Kolhas mu bijesno ote ključ, baci ga preko zida, pa natjera slugu, udarajući ga pljoštimice sabljom, u zapaljenu šupu da spašava vrance, uz uţasan grohot svih prisutnih. Ali kad sluga smrtno blijed od straha vodeći konje za uzde izađe, samo časak prije nego što će se šupa za njim srušiti, tu više ne nađe Kolhasa; kad se uputi slugama na dvorištu i upita trgovca koji mu je stalno okretao leđa kuda će sad sa konj ima, ovaj odjednom zamahnu nogom prema njemu tako snaţno da bi udarac, da ga je pogodio, bio za slugu smrtonosan. Onda bez ikakvog odgovora uzjaha svog dorata i osta pred kapijom

zamka da šuteći čeka dan, dok su sluge i dalje tjerale svoje. Kad svanu jutro, čitav zamak je sve do zidina bio izgorio i nikog ţivog tu više nije bilo osim Kolhasa i njegovih sedam  slugu. Tada on sjaha i pretraţi još jedanput po sjajnom suncu sav prostor i sada svaki osvijetljeni ugao i pošto se, koliko god mu  je to bilo teško, morade uvjeriti da je pohod na zamak bio promašen, duše pune bola i jada on posla Herzea s nekoliko slugu da saznaju pravac u kome je junker pobjegao. Naročito ga je uznemiravala jedna bogata ţenska opatija imenom

Erlabrun koja se nalazila na obalama Mulde, a čija je glavna opatica Antonija fon Tronka bila u okolini poznata kao poboţna, dobrotvorna i sveta ţen a; jer nesretnom Kolhasu se

činilo i suviše vjerovatnim da je junker, u velikoj nevolji i lišen svega, pobjegao baš u ovaj samostan pošto je opatica bila njegova rođena tetka i odgojiteljica u ranom djetinjstvu. Kad se obavijestio o ovoj okolnosti Kolhas se pope na toranj u kome je

 jedna prostorija još bila upotrebljiva i tu sastavi takozvani "Kolhasov mandat‖, u kome je zahtijevao od cijele zemlje da  junkeru Vencelu fon Tronka s kojim on vodi pravedan rat ne pruţa pomoć; naprotiv, on obavezuje sve stanovni ke pa i

 junkerove rođake i prijatelje da mu ovog izruče ili će kao saučesnici biti kaţnjeni smrću a sve što se zove imanjem biće im pretvoreno u pepeo. Ovaj oglas raširio je preko putnika i prijatelja po čitavoj zemlji, a Valdmanu, svome sluzi dade jedan prepis sa nalogom da ga preda u ruke gospođi Antoniji u Erlabrunu. Na to primi u sluţbu nekoliko trokenburških slugu koji su, nezadovoljni junkerom, a primamljeni izgledom na

plijen, ţeljeli da stupe u njegove redove, naoruţa ih kao pješake štitom i bodeţom i uputi da zajašu na konje iza njegovih slugu; i pošto je sve što je četa bila zaplijenila pretvorio u novac a novac podijelio toj istoj četi, odmaraše se nekoliko sati pred kapijom zamka od svojih ţalosnih poslova. Pred podne dođe Herze i potvrdi mu šta mu je njegovo srce, spremno na najcrnje slutnje, već govorilo, naime, da se  junker nalazi u samostanu u Erlabrunu, kod stare gospođe Antonije fon Tronka, svoje tetke. Izgleda da se spasio kroz

 jedna vrata na straţnjem bedemu zamka, od kojih se uske kamene stepenice ispod malog krova spuštaju do čamaca na Elbi. Barem ga Herze obavijesti da je junker po noći stigao u  jedno selo na Elbi u čamcu bez kormila i vesala, na čuđenje ljudi što su se bili sakupili zbog poţara u Trokenburgu i da se na seoskim kolima odvezao u Erlabrun.

Kolhas na ovu vijest duboko uzdahnu; upita jesu li konji

nahranjeni i pošto mu potvrdno odgovoriše naredi ljudima da uzjašu i za tri sata stajahu već pred Erl abrunom. Uz muklo mrmorenje oluje što je dolazila sa dalekog horizonta, sa bakljama što su ih zapalili pred mjestom, uđe Kolhas sa svojom druţinom u dvorište samostana i Valdman, njegov sluga, dođe mu u susret i javi da je mandat u redu predat, kad ugleda

opaticu i kaštelana samostana kako u ţivoj prepirci izlaze u portal; i dok je kaštelan, malen i kao snijeg sjedokos starac, bacajući bijesne poglede na Kolhasa naređivao da mu stave oklop i slugama koji su ga okruţivali dovikivao osornim glasom da zvone na uzbunu, opatica, sa srebrenim likom Raspetoga u ruci, blijeda kao krpa, baci se sa svim svojim duvnama na koljena pred Kolhasovog konja. Dok su Herze i

Šternbald savladavali kaštelana koji nije stigao da uzme mač i odvodili ga kao zarobljenika među konje, Kolhas upita opaticu gdje je junker Vencel fon Tronka, a ona mu, odriješujući sa svoga pojasa kolut sa ključevima, odgovori: ―U Vitenbergu, Kolhase, časni čovječe!‖ i dodade drhtavim glasom: ―Boj se boga i ne čini nepravdu!‖ – Kolhas, ponovo bačen u pakao nezadovoljene osvete, okrenu konja u namjeri da vikne:

―Palite!‖ kad strahovit grom udari u zemlju baš pored njega. Vrativši konja, Kolhas je upita da li je primila njegov mandat a gospođa, slabim jedva čujnim glasom, odvrati: ―Upravo sada!‖ – ―Kada?‖ – ―Tako mi bog pomogao, dva sata po odlasku moga nećaka, junkera Vencela!‖ – a Valdman, sluga, kome se Kolhas okrenu mračnog pogleda, mucajući potvrdi ovu okolnost govoreći da su ga spriječile bujice Mulde, narasle od kiše, da stigne ranije, pa se Kolhas pribra; iznenadni strašni pljusak što  je gaseći baklje praštao po kamenom dvorištu oslobodi ga bola u njegovoj nesretnoj duši i on se okrenu, pred gospođom lako dotače šešir, pobode konja sa riječima: ―Za mnom, braćo,  junker je u Vitenbergu!‖ i napusti samostan.

Kad je pala noć, svratio je u neku gostionicu na drumu gdje se jedan dan morao odmarati zbog zamorenih konja. I pošto je  jasno uviđao da sa grupicom od deset ljudi – tolike su mu sada bile snage – ne moţe prkositi jednom takvom mjestu kao što je Vitenberg, on sastavi i drugi mandat, u kome, poslije kratkog

opisa onoga što mu se u zemlji dogodilo, pozva ―svakog dobrog kršćanina‖ – kako se izrazio – ―da podrţi njegovu stvar protiv junkera fon Tronka, kao sveopšteg neprijatelja svih kršćana‖, obećavajući ―novčane nagrade i druge ratničke prednosti‖. U još jednom mandatu koji se uskoro iza ovog pojavio nazva on sebe ―slobodnim, samo bogu podloţnim gospodarem‖: bolesna i nezgrapna maštarija koja mu je uz zveket njegovog novca i izgleda na plijen privukla ljudstvo, koga je mir sa Poljacima ostavio bez hljeba, pa je sada brojio trideset i više glava kad je krenuo za Vitenberg na drugoj strani Elbe da ga pretvori u pepeo. Ulogorio se s konjima i ljudima

pod krovom neke stare oronule zidane suše, u osami mračne šume koja je u to doba okruţavala mjesto i samo što je od Šternbalda, koga je preobučenog poslao u grad, saznao da je mandat tamo već poznat, krenu sa svojom ruljom – bila je baš sveta noć uoči Duhova – i dok su stanovnici još spavali, zapali grad s više strana istovremeno. Dok su sluge pljačkale po predgrađu on zalijepi oglas na vrata jedne crkve sljedećeg sadrţaja: on, Kolhas, zapalio je grad i ako mu junker ne bude izručen tako će ga temeljito spaliti, da neće više biti – kako se izrazio –  ni jednog zida iza koga bi se ovaj mogao sakriti. – Uţas stanovništva zbog ovako nečuvenog bezakonja bio je neopisiv; na sreću ljetna noć je bila prilično tiha, pa plamen nije zahvatio više od devetnaest zgrada, među njima i jednu crkvu, a pred zoru, kad je poţar bio već donekle prigušen, stari zemaljski namjesnik Oto fon Gorgas posla četu od pedeset ljudi da uhvate bijesnog pustahiju. Međutim kapetan koji ih je predvodio, po imenu Gerstenberg, tako se rđavo ponio da je čitava ekspedicija, umjesto da ga razbije, donijela Kolhasu vrlo opasnu ratničku slavu: jer ovaj ratnik je svoju četu podijelio u

više odjela da bi neprijatelja, kako je mislio, opkolio i savladao, a Kolhas ih je onda napadao pojedinačno i tako potukao, da uveče sljedećeg dana više nije bilo na poprištu ni jednog čovjeka od čitave čete u koju  je zemlja polagala nadu. Kolhas koji je u ovim okršajima izgubio nekoliko ljudi, ujutro sljedećeg dana ponovo zapali grad, a ovaj svirepi poduhvat uspio mu je

tako dobro da je opet izgorjelo mnoštvo kuća i gotovo sve suše predgrađa pretvoriše se u pepeo. P ritom je opet prilijepio onaj poznati proglas i to na uglu same vijećnice dodavši mu i vijest o sudbini i uništenju kapetana fon Gerstenberga, koga je namjesnik bio poslao protiv njega. Silno razljućen ovom drskošću sam namjesnik sa nekoliko vitezova stade na čelo odreda od sto pedeset ljudi. Junkeru Vencelu fon Tronka dade

na njegovu pismenu molbu straţu da ga štiti od nasilja naroda koji je zahtijevao da ga se izbaci iz grada; i pošto je po svim selima u okolini isturio straţe, pa i na gradske bedeme da i h zaštite od prepada, pošao je na dan svetog Gervazija da lično uhvati zmaja što pustoši zemlju. Trgovac je bio dovoljno mudar da ovaj odred izbjegava; i pošto je vještim marševima odmamio namjesnika pet milja od grada i doveo ga raznim lukavstvima u zabludu kako se on zbog premoći neprijatelja povukao u

područje Brandenburga, Kolhas se treće noći iznenada okrenu, vrati se velikom brzinom u Vitenberg i zapali ga i po treći put. Tu strašnu majstoriju izveo je Herze koji se prerušen ušunjao u grad, a poţar je  zbog jakog sjevernog vjetra bio tako razoran i proţdirući da je za manje od tri sata dvadeset i četiri kuće, dvije crkve, nekoliko samostana i škola, pa čak i zgradu kneţevsk og namjesnika pretvorio u prah i pepeo. Kad namjesnik, koji je vjerovao da mu je protivnik u svitanje dana već u

Brandenburgu, ču šta se dogodilo krenu usiljenim maršem natrag i nađe grad u opštoj uzbuni. Hiljade ljudi smjestilo se pred junkerovom kućom, ograđenom brvnima i gredama, i bjesomučno vičući traţilo njegovo odvođenje iz grada. Dva gradonačelnika, po imenu Jenkens i Oto, koji su bili prisutni u zvaničnim odorama na čelu čitavog magistrata, uzalud su

dokazivali da se svakako mora sačekati povratak glasnika poslanog predsjedniku drţavne kancelarije, radi dopuštenja da se junker premjesti u Drezden, kuda je i sam iz više razloga ţelio da ode. Nerazumna, kopljima i toljagama naoruţana gomila nije se obazirala na te riječi i baš je namjeravala, zlostavljajući nekoliko vijećnika što su traţili stroţije mjere, da navali na kuću i sravni je sa zemljom, kad se u gradu pojavi namjesnik Oto fon Gorgas na čelu svoje čete konjanika. Ovom časnom gospodinu, koji je bio naviknut da samim svojim prisustvom pobuđuje u narodu poštovanje i poslušnost, uspjelo je, kao u naknadu za promašeni poduhvat   sa koga se vraćao, da pred samom gradskom kapijom uhvati tri zalutala čovjeka iz zločinačke bande; i dok su ove momke pred očima naroda stavljali u okove, uvjeravaše on u jednom mudrom govoru magistrat da će ubrzo i Kolhasa, kome su na tragu, dovesti vezana; tako mu je uspjelo da snagom ove umirujuće okolnosti razbije strah okupljenog naroda i donekle ga umiri zbog prisustva junkera, barem do povratka glasnika iz Drezdena. On sjaha s konja i u pratnji nekoliko vitezova krenu,

nakon što su uklonjene grede i brvna, u kuću gdje nađe junkera kako pada iz jedne nesvjestice u drugu, sa ljekarima koji

pomoću esencija i iritacija pokušavahu da ga vrate u ţivot. Kako je gospodin Oto fon Gorgas dobro osjećao da ovo nije trenutak da ga prekorijeva zbog njegovog ponašanja, on mu samo reče, s pogledom tihog prezira, neka se odmah obuče, i radi vlastite bezbjednosti, pođe za njim u prostorije vlastelinskog zatvora. Kad junkeru obukoše prsnik i staviše šljem na glavu pa se pojavi na ulici napola razdrljenih grudi jer mu je dah ponestajao, oslonjen na ruku namjesnika i svoga zeta

grofa fon Geršen, do neba se prolomiše bogohulne i uţasne kletve protiv njega. Narod, koga su vojnici s mukom

zadrţavali, nazivaše ga krvopijom, zlotvorom i mučiteljem zemlje i ljudi, prokletstvom grada Vitenberga i upropastiteljem Saksonije; i poslije tog kukavnog prolaska gradom pretvorenim

u ruševine, dok mu je više puta, a da nije ni primijetio, spadao šljem sa glave koga bi mu jedan vitez odostraga ponovo naticao, stigoše najzad i do zatvora gdj e se izgubio u jednom tornju pod zaštitom jake straţe. Dotle se vrati i glasnik sa kneţevskom odlukom koja gradu zadade nove brige. Zemaljska vlada kojoj se građanstvo Drezdena neposredno obratilo hitnom molbom, nije htjela ni da čuje o junkerovom boravku u rezidenciji prije nego što savladaju buntovnika: šta više, ona je obavezivala namjesnika da junkera, gdje god on bio, a negdje je morao biti, svim snagama što mu stoje na raspoloţenju zaštiti. A dobrom gradu Vitenbergu javlja za njegovo umirenje da je već krenula vojna jedinica od pet stotina ljudi pod vodstvom princa Fridriha fon Majsena, da ga brani od

daljnjih nevolja. Namjesnik koji je jasno uviđao da ovakva odluka nikako ne moţe umiriti narod –  jer, ne samo da su se zbog nekih malih pobjeda što ih je dţambas izvojevao pred gradom počele širiti nezgodne vijesti   o njegovim poraslim snagama, nego što bi rat vođen noću protiv prerušene rulje što se sluţi i smolom i slamom i sumporom, nečuven i besprimjeran kakav je bio, i jaču zaštitu nego što je bila ova sa princem fon Majsenom, mogao onesposobiti – namjesnik dakle, nakon kraćeg razmišljanja, odluči da potpuno zataji odluku koju je dobio. Samo je po gradskim uglovima dao da se polijepi pismo u kojem mu princ fon Majsen najavljuje svoj dolazak; u zoru drugog dana izađoše iz vlastelinskog zatvora jedna zatvorena kola, praćena četvoricom okl opljenih konjanika, i

krenuše cestom prema Lajpcigu, a konjanici neodređeno nagovijestiše da se putuje u Prajse nburg. Pošto se na taj način narod malo umirio u pogledu zlosretnog junkera čije je prisustvo izazivalo plamen i mač, i sam namjesnik krenu sa vojskom od tristo ljudi u susret princu Fridrihu fon Majsenu. U

međuvremenu su Kolhasove snage, zahvaljujući čudnom poloţaju koji je on zauzimao u svijetu, porasle na stotin u i devet ljudi; i pošto je u Jesenu pribavio izvjesnu zalihu oruţja i svoje ljude dobro naoruţao odluči, obaviješten o dvostrukoj

oluji koja je na njega krenula, da joj brzinom vjetra krene u

susret prije nego što se sruči na njega. Već drugi dan kod Milberga on izvrši noćni napad na princa fon Majs ena i u tom okršaju na svoju veliku bol izgubi Herzea koji je već kod prvih pucnjeva pao tik pored njega. Ogorčen tim gubitkom borio se sa princem tri sata, koji se, nesposoban da koncentriše snage, tako udesio da je u svitanje, zbog mnogih teških rana i potpunog rasula svoje vojske, bio prisiljen na povlačenje ka Drezdenu. Do ludila ohrabren ovom pobjedom Kolhas se

okrenuo i pošao na namjesnika prije nego što je ovaj mogao biti obaviješten šta se dogodilo, napade ga usred bijela dana na otvorenom polju kod sela Damerov i tukao se s njim, doduše uz silne gubitke ali i sa isto takvim uspjehom, sve dok se oko njih

nije spustila noć. Čak bi sutradan s ostatkom vojske ponovo napao namjesnika koji se bio utaborio u crkvenom groblju, da ovaj nije od glasnika doznao za poraz koji je princ kod Milberga pretrpio, pa je zato smatrao pametnijim da se vrati u

Vitenberg i tamo sačeka bolje vrijeme. Šesti dan po pobjedi ove dvije vojske našao se pred Lajpcigom i zapalio grad sa tri strane. –  U mandatu koji je ovom prilikom izdao, nazvao je sebe ―poslanikom arhanđela Mihaela koji je došao da ognjem i mačem kazni sve koji su u ovoj borbi na strani junkera, kao i podmuklo zlo u koje je ogrezao čitav svijet‖. Potom je iz dvora u Licenu, koji je napao i u njemu se utvrdio, pozvao narod da

se priključi borbi za bolji poredak stvari, a taj mandat je potpisao na gotovo sulud način: ―Izdato na dvorcu Li cenu, sjedištu provizorne vlade svijeta.‖ Sreća lajpciških stanovnika je htjela da se vatra ne razgori zbog kiše što je stalno lila s neba, a i brzina vatrogasaca pripomoţe da je izgorjelo samo nekoliko dućana u dašćarama oko Plajsenburga. Ipak je zaprepaštenje u gradu, zbog prisustva bijesnog buntovnika i njegovog luđačkog uvjerenja da se junker nalazi u Lajpcigu, bilo neizrecivo; a kada se vojska od sto i osamdeset konjanika koja je protiv njega bila poslana vrati, magistratu, koji nije htio da dovede u opasnost bogatstvo grada, ne preostade ništa drugo nego da kapije grada

sasvim zatvori, a da građanstvu naredi da danju i noću straţari izvan gradskih zidina. Uzalud je magistrat slao po okolnim selima da se lijepe deklaracije sa uvjeravanjima da junker nije u Plajsenburgu; dţambas je – preko sličnih objava – i dalje ostajao pri tome da je on u Plajsenburgu, pa je izjavljivao da će on, sve ako i nije u Plajsenburgu, postupiti tako kao da jeste, dok god

mu ne bude rečeno po imenu mjesto u kome se junker nalazi. Izborni knez, preko glasnika obaviješten o nevolji u koju je zapao grad Lajpcig, izjavi da je spreman da sakupi vojsku od

dvije hiljade ljudi i da će joj se lično staviti na čelo da uhvati Kolhasa. On uputi oštar ukor gospodinu Otu fon Gorgasu zbog dvoličnog i nepromišljenog lukavstva kojim se posluţio da ukloni Kolhasa iz okoline Vitenberga; ali niko ne bi mogao

opisati zbunjenost koja obuze čitavu Saksoniju a naročito rezidenciju, kad doznaše da se u selima oko Lajpciga – niko nije znao kako ni odakle – pojavila deklaracija sadrţajem upućena Kolhasu, u kojoj se kaţe da se Vencel, junker, nalazi kod svojih rođaka Hinca i Kunca u Drezdenu. U ovim uslovima uze stvar u svoje ruke doktor Martin

Luter da Kolhasa, snagom ubjedljivih riječi i ugledom što mu ga je davao njegov poloţaj u svijetu, vrati u okvire ljudskog reda i poretka; i računajući da u grudima buntovnika ima još malo poštenja, on izda plakat upućen Kolhasu koji odasla u sve gradove i mjesta izborne kneţevine, sljedećeg sadrţaja: ―Kolhase, ti što se izdaješ za poslanika s mačem pravde u ruci, šta se ti usuđuješ, silniče, u ludilu sli jepe strasti, ti, što si od glave do pete nepravdom ispunjen? Zar stoga što ti je gospodar kome si potčinjen uskratio pravo u parničenju oko nekog ništavnog dobra. Ti se, nesretniče, hvataš ognja i mača i kao pustinjski vuk haraš po mirnim mjestima koja su  pod njegovom zaštitom. Ti, što izjavama punim laţi i zlonamjernosti zavodiš ljude, misliš li grešniče pred Bogom opstati onoga dana kad budu osvijetljeni i najtamniji kutovi

svih srdaca? Kako smiješ reći da ti je pravo uskraćeno, ti, čija je

pakosna duša razdraţena gnusnim osvetoljubljem – već nakon prvih pokušaja što ti ne uspješe – napusti svako nastojanje da to pravo pribaviš? Zar šačica sudskih slugu i pandura koji zataje neko doneseno pismo ili zadrţe neku odluku koju treba da uruče, zar oni tebi predstavljaju vlast? I treba li ja da ti kaţem, bezboţniče, da tvoja vlast o tome ništa i ne zna – šta više, tvoj vladar protiv koga se buniš, ne zna čak ni tvoje ime, tako da  jedanput kad pred boţje lice stupiš, u namjeri da njega optuţiš on će svijetla obraza moći da kaţe: ‗Ovom čovjeku, Gospodaru, nisam činio nepravdu, njegovo postojanje je mojoj duši nepoznato.‘ Znaj da je mač koji ti nosiš, mač pljačke i ubojstva, razbojnik si ti a ne ratnik pravde boţije, a tvoj cilj na zemlji su točak i vješala a na onome svijetu prokletstvo za zlodjela i bezboţnosti.‖ Vitenberg itd.

Martin Luter

Kolhas je upravo u dvorcu u Licenu u svojoj namučenoj duši donosio novi plan da zapali Lajpcig –  jer on nije nimalo drţao do one vijesti objavljene po okolnim selima da je junker Vencel u Drezdenu, pošto je  niko nije potpisao a najmanje magistrat, kako je on zahtijevao – kad Šternbald i Valdman na

svoje veliko zaprepaštenje opaziše plakat, koji je u noći bio istaknut na kapiji zamka. Uzalud su se nadali nekoliko dana da

će ga i Kolhas sam opaziti, jer nisu ţeljeli da ga oni na to upozoravaju; mračan i zadubljen u sebe on se doduše pojavljivao u večernjim satima, ali samo da izda kratka naređenja, ne primjećujući ništa; međutim jednoga jutra, kad je htio da se objesi nekoliko ljudi, odlučiše da mu na plakat svrate pozornost. Kolhas se upravo vraćao sa suđenja kroz narod, koji mu se s obje strane plašljivo uklanjao, sa svojom svitom, koja ga  je od posljednjeg mandata obično pratila: pred njim su, na  jastuku od crvene koţe ukrašenom zlatnim resama, nosili

kerubinski mač, a za njim je išlo dvanaest slugu sa zapaljenim bakljama; a tada stupiše ova dvojica slugu, sa mačevima pod rukom, tako da ih je morao primijetiti, s obje strane stuba na

kome je plakat bio istaknut. Kolhas, koji s rukama na leđima i. zadubljen u misli, stiţe pred portal, diţe pogled i ustuknu; i pošto se sluge, ugledavši ga, s poštovanjem povukoše, on priđe stupu, pogledavši ih rastreseno, brzim koracima. A ko da opiše šta se događalo u njegovoj duši kad je ugledao plakat, čiji ga je sadrţaj okrivljavao za nepravdu, a koji je potpisan najčasnijim i najdostojnijim imenom za koje je on znao — imenom Marrina Lutera! Tamno rumenilo obli mu lice; skinuvši šljem, on ga pročita dva puta od početka do kraja, okrenu se neodređena pogleda prema slugama kao da hoće nešto da kaţe, ali ne reče ništa; skide list za zida, pročita ga još jedanput , pa viknu: ―Valdmane, neka mi osedlaju konja!‖, a onda: ―Šternba lde, za mnom u dvorac!‖, i nestade. Nije trebalo više od ovo malo riječi pa da se odjednom razoruţa svo ono zlo u koje je bio ogrezao. On se preobuče u drinskog zakupca, reče Šternbaldu da ga  jedan posao od velike vaţnosti primorava da putuje u Vitenberg, predade mu u prisutnosti nekoliko najboljih slugu vodstvo četa koje ostaju u Licenu, pa krenu u Vitenberg; s

obećanjem da će se vratiti za tri dana a da se za to vrijeme ne treba bojati napada.

Odsjeo je pod tuđim imenom u jednoj gostionici, gdje je, čim je pala noć, u plaštu i sa parom kubura koje je zaplijenio u Trokenburgu, ušao u sobu kod Lutera. L uter koji je baš sjedio za stolom nad spisima i knjigama i vidio stranog, neobično g čovjeka kako otvara vrata i za sobom navlači rezu, upita ga ko  je i šta hoće; a čovjek, drţeći s poštovanjem šešir u ruci, ne odgovori odmah, osjećajući plašljivo uţas koji će izazvati, pa kad reče da je on Mihael Kolhas, trgovac konjima, Luter povika: ―Gubi se odavde!‖ i ustajući od stola i ţureći   prema zvonu dodade: ―Tvoj dah je kuga, tvoja blizina je propast!" Kolhas koji se i ne mače s mjesta, izvadi pištolj i reče:

―Visokopoštovani gospodine, ako dotaknete zvono, ovaj pištolj će me oboriti mrtvog tu pred vaše noge! Sjedite i saslušajte me; ni među anđelima, čije psalme pišete, niste sigurniji nego sa mnom.‖ Luter, pošto sjede, upita: ―Šta hoćeš?‖, a Kolhas odgovori: ―Vaše mišljenje o meni, da sam nepravedan čovjek, hoću da opovrgnem! Rekli ste mi u svom plakatu da vlast o mojoj stvari ništa ne zna: ako je tako, obezbijedite mi slobodan prolaz i ja ću poći u Drezden da im je izloţim.‖ – ―Bezboţni i strašni čovječe!‖ viknu Luter i zbunjen i umiren ovim riječima: ―Ko ti daje pravo da junkera fon Tronka napadaš na osnovu svoje vlastite pravne odluke i, pošto ga nisi našao u njegovom zamku, ognjem i mačem pustošiš mjesta koja ga štite?‖ Kolhas odgovori: ―Visokopoštovani gospodine, od sada niko! Jedna vijest koju sam iz Drezdena dobio prevarila me je i zavela! Rat

koji vodim protiv ljudske zajednice zločin je, ako nisam iz nje isključen kao što me vi uvjeravate.‖ – ―Isključen?‖ viknu Luter i pogleda ga. ―Kakve te lude misli spopadaju? Ko li te isključio iz zajednice drţave u kojoj ţiviš? Ima li slučaja, od kad  postoje drţave, da je neko, ma ko to bio, bio iz nje isključen?‖ – ―Isključenim‖, reče Kolhas steţući pesnicu, ―zovem onog, kome  je zaštita zakona uskraćena! Jer meni je ta zaštita potrebna radi uspješnog obavljanja mog mirnog posla, zbog nje sam napustio sve što sam stekao a ko mi je uskrati, taj me tjera u pustoš među divljake, taj mi, iako Vi to poričete, gura u ruku toljagu, da se sam branim.‖ – ―Ko ti je uskratio zaštitu zakona?‖ viknu Luter. ―Zar ti nisam napisao da je tuţba, koju si bio predao, vlad aru nepoznata? Ako drţavni sluţbenici iza njegovih leđa odbijaju procese ili inače nanose ruglo njegovom časnom imenu bez njegova znanja, ko drugi osim Boga moţe da ga zbog izbora takvih slugu poziva na odgovornost? I jesi li ti, prokleti i strašni čovječe, ovlašten, da mu za to sudiš?‖ – ―Pa dobro‖, reče Kolhas, ―ako me gospodar zemlje nije isključio, vratiću se opet u zajednicu koju on štiti. Ali ponavljam: dajte mi slobodan prolaz za Drezden, raspustiću vojsku koju sam okupio u Li cenu i još jedanput podnijeti Tribunalu zemlje tuţbu koja mi je bila

odbijena.‖ –  Luter je mrzovoljna lica preturao papire što su leţali na njegovom stolu i šutio. Prkosni stav što ga je ovaj čudni čovjek zauzimao u drţavi samo ga je ljutio; razmišljajući o pravnoj odluci koju je uputio junkeru iz Kolhazenbrika upita

ga šta bi on traţio od Tribunala u Drezdenu. Kolhas odgovori: ―Kaţnjavanje junkera u skladu sa zakonom, vraćanje konja u pređašnje stanje i naknadu štete koje smo pretrpjeli zbog nasilja kako ja, tako i moj sluga Herz e koji je poginuo kod Milberga.‖ Luter viknu: ―Naknadu za štete? A ti si hiljade i hiljade uzeo na mjenice i zaloge od Ţidova i kršćana da bi izveo svoju divlju i samovoljnu osvetu! Hoćeš li i tu vrijednost staviti na račun ako do rasprave dođe?‖ – ―Boţe sačuvaj!‖ odvrati Kolhas. ―Kuću i kućište i blagostanje koje sam uţivao ne traţim natrag, kao ni troškove sahrane moje ţene! Herzeova stara majka će podnijeti račun o troškovima liječenja i spisak stvari koje su njenom sinu propale u Trokenburgu, a štetu koju sam ja pretrpio što nisam prodao vrance neka procijeni vlada uz pomoć stručnjaka.‖ – Luter reče: ―Ludi, neshvatljivi i strašni čovječe!‖ i pogleda ga. ―Mačem si svojim izvršio nad junkerom najstrašniju osvetu što se moţe zamisliti, šta te još tjera da traţiš kaznu za njega koja će ga, ako bude izrečena, daleko manje pogoditi?‖ –  Kolhas odgovori

dok

mu

se

jedna

suza

kotrljala

niz

lice:

―Visokopoštovani gospodaru! On je kriv za smrt moje ţene. Kolhas će pokazati svijetu da ona nije stradala za nepravednu stvar. Učinite mi u ovome po volji, pa neka sud kaţe svoju riječ; u svemu drugom što još bude sporno, pokoriću se ja Vama.‖ – Luter reče: ―Pazi, to što traţiš, ako je istina ono kako o tome govori svijet, pravedno je. I da si podnio svoju ţalbu vladaru prije nego si započeo svoju samovoljnu osvetu, tvoji bi zahtjevi,  ja u to ne sumnjam, bili zadovoljeni tačku po tačku. Ali ako dobro promisliš, zar ne bi bolje učinio da si za ljubav Spasitelja  junkeru oprostio, i svoje vrance, mršave i iznurene kakvi su bili, uzeo, uzjahao i odveo ih u svoje štale u Kolhazenbrik da ih uhraniš?‖ – Kolhas reče: ―Moţe biti!‖ pa priđe prozoru. ―A moţda i ne! Da sam znao da će me to stajati krvi moje drage

ţene, moţe biti da bi h učinio kako Vi kaţete, visokopoštovani gospodine, ne ţaleći zobi! Ali kad su me već toliko skupo stajali, mislim da stvari treba da idu svojim tokom: pustite neka sud izrekne svoju presudu i neka mi junker uhrani vrance.‖ –

Luter reče, dok se opet zamišljeno prihvatio svojih papira, da će se zauzeti za njega kod izbornog kneza. U međuvrem enu on neka miruje u dvorcu u Licenu; ako mu gospodar dozvoli

slobodan prolaz, biće mu obznanjeno putem plakata. – ―Doduše‖, nastavi on, pošto se Kolhas sageo da mu poljubi ruku, ―da li će izborni knez smatrati za pravo da te  pomiluje, ja ne znam; jer, čujem, sakupio je vojsku i namje rava da te zarobi u dvorcu u Licenu; međutim, kako sam ti rekao, moje nastojanje neće izostati.‖ Na to ustade u namjeri da ga otpusti. Kolhas reče da ga njegovo zalaganje u ovoj stvari potpuno umiruje na što ga Luter pozdravi rukom, ali ovaj iznenada kleknu na jedno koljeno i reče da mu je na srcu još jedna molba. Na Duhove, naime, kad je običavao da se pričesti, propustio je da ode u crkvu radi svojih ratničkih poduhvata; hoće li mu ukazati naklonost da ga bez daljnjih priprema primi na ispovijed i udijeli mu blagodat svetog sakramenta? Luter,

nakon kraćeg razmišljanja, oštro ga pogleda i reče: ―Da, Kolhase, to ću učiniti. Ali Gospod, za čijim tijelom ţudiš, opraštao je svome neprijatelju. – Hoćeš li i ti‖, dodade kad ga ovaj iznenađeno pogleda, ―junkeru koji te je uvrijedio isto tako oprostiti, otići u Trokenburg, uzjahati svoje vrance i vratiti ih u Kolhazenbrik da ih uhraniš?‖ – ―Visokopoštovani gospodine‖, poče Kolhas i uhvati ga za ruku, ―ne, ni Gospod nije opraštao svim svojim neprijateljima. Dopustite mi da oprostim knezu, gospodi nastojniku i upravitelju zamka, gospodi Hincu i Kuncu

i svima koji su me u ovoj stvari uvrijedili; ali junkera ću, bude li moguće, prisiliti da mi on vrance uhrani.‖ Iza ovih riječi Luter mu nezadovoljna pogleda okrenu leđa i povuče zvono, Kolhas se zbunjeno brišući suzu diţe sa poda kad se u prednjoj sali javi famulus sa svjetiljkom u ruci; pošto je uzalud pokušavao da otvori vrata jer je reza bila navučena a Luter o pet bio sjeo za

svoje papire, to mu ih Kolhas otvori. Luter, bacivši letimičan pogled iskosa ka Kolhasu, reče famulusu: ―Posvijetli mu!‖, našta ovaj malo začuđen ovom posjetom uze ključ sa zida i povuče se od napola otvorenih vrata, čekajući da Kolhas prođ e. Kolhas drţeći šešir objema rukama progovori: ―I tako, visokopoštovani gospodine, ne mogu dobiti blagodat izmirenja s Gospodom što sam je od Vas molio?‖ Luter odgovori kratko: ―Izmirenja s Gospodom, ne. A s vladarom –  to zavisi od pokušaja što sam ti ga obećao!‖ Pa dade znak famulusu da bez odlaganja izvrši ono što mu je naredio. Kolhas sa izrazom najdubljeg bola stavi obje ruke na prsa, krenu za čovjekom koji mu osvijetli stepenice i nestade. Drugog jutra uputi Luter poslanicu izbornom knezu Saksonije, u kojoj je, osvrnuvši se ogorčeno na gospodu Hincea

i Kunca fon Tronka, kneţevog komornika i peharnika, koji su kako je bilo opšte poznato zatajili tuţbu, razloţio knezu na otvoren način koji mu je bio svojstven, da u ovako nepovoljnim okolnostima ne preostaje ništa drugo, nego da prijedlog trgovca konjima bude prihvaćen i da mu se dodijeli amnestija radi obnavljanja njegovog procesa. Javno mnijenje je, primijetio

 je, na vrlo opasan način na strani ovog čovjeka, čak šta više, i u Vitenbergu, gradu koji je ovaj tri puta palio, mogu se čuti glasovi u njegovu korist. A pošto će, ako bi bio odbijen, svoju ponudu uz zlobne primjedbe sigurno objelodaniti narodu,

mogao bi ga lako zavesti u tolikoj mjeri, da se drţavnom silom više ništa ne bi moglo postići protiv njega. Zaključio je da se u ovom izvanrednom slučaju mora preći preko neugodne činjenice da se pregovara sa podanikom koji se mašio oruţja; da je ovaj stvarno postupcima protiv njega stavljen na neki

način izvan drţavne zajednice, ukratko, da ga treba više smatrati nekakvom stranom silom što je upala u drţavu – kako se on, pošto je inozemac donekle i moţe kvalificirati –  nego buntovnikom koji je ustao protiv prijestolja. Izborni knez primi

ovo pismo baš kad su u dvorcu bili prisutni drţavni

generalisimus princ Kristiern fon Majsen, stric onog princa

Fridriha fon Majsena što je, potučen kod Milberga još leţao od rana, veliki kancelar suda grof Vrede, pa grof Kalhajm,

predsjednik drţavne kancelarije i dva plemenita gospodina, Hinc i Kunc fon Tronka, komornik i peharnik, a istovremeno prijatelji iz djetinjstva i povjerenici vladarevi. Komornik, gospodin Kunc, koji je u svojstvu tajnog savjetnika vodio tajnu

korespondenciju gospodarevu sa ovlaštenjem da se sluţi njegovim imenom i pečatom, prvi uze riječ i pošto je još  jedanput opširno izloţio da on nikad ne bi samovlasnim rješenjem odbio tuţbu koju je dţambas podnio sudu protiv njegovog rođaka junkera, da je nije, zaveden laţnim podacima, smatrao potpuno neosnovanim i nepotrebnim naklapanjem,

pređe na sadašnje stanje stvari. Naglasio je da ni po boţjem ni po ljudskom zakonu dţambas nije imao pravo da zbog ove greške počini tako groznu samovoljnu osvetu kakvu je sebi dozvolio, opisa kakav bi sjajni oreol pao na njegovu bezboţnu glavu ako bi se s njim pregovaralo kao sa ravnopravnom

ratnom snagom; a sramota koja bi time zadesila svetu ličnost, izbornog kneza, činila mu se tako nepodnošljiva, da bi, kako reče u govorničkom ţaru, radije doţivio i ono najgore, da vidi kako se ispunjava pravna odluka poludjelog buntovnika, i

 junkera, njegovog rođaka, tjera u Kolhazenbrik da uhrani vrance, nego da prijedlog koji je poslao doktor Luter bude

prihvaćen. Veliki kancelar grof Vrede, napola okrenut njemu, izrazi svoje ţaljenje što ga tako dirljiva briga, koju sada pokazuje za slavu svoga gospodara pri rješavanju ove svakako neugodne stvari, nije ispunjavala i prilikom prvog rješavanja tuţbe. On iznese izbornom knezu svoje mišljenje: da nije pametno upotrijebiti drţavnu silu za sprovođenje jedne očigledne nepravne mjere, upozori sa značajnim pogledom na sve veći broj pristalica koje dţ ambas nalazi u zemlji i da bi se zlodjela na taj način mogla nastaviti do beskraja, da se vlada iz ove ruţne situacije moţe izvući samo pravednošću – tako što će neposredno i bez ikakvih obzira ispraviti grešku za koju  je

okrivljena. Princ Kristiern fon Majsen, na pitanje vladara šta on o tome misli, s poštovanjem okrenut prema velikom kancelaru iz javi: on pred prijedlogom što ga je ovaj iznio doduše osjeća veliko poštovanje; ali, zar on nije, ţeleći da po mogne Kolhasu da dođe do svojih prava, zaboravio da na taj način š teti gradovima Vitenberga i Lajpciga i čitavoj namučenoj zemlji u njihovom pravednom zahtjevu za oštetom ili barem kaznom. Drţavni poredak je u vezi sa ovim čovjekom toliko poremećen, da će se teško moći ispraviti putem nekog načela pravne nauke. Stoga bi on, prema mišljenju komornika, bio za to da se upotrijebe sredstva koja su u ovakvim slučajevima uobičajena: neka se sakupi dovoljno velika vojska koja će dţambasa koji se smjestio u Licenu uhvatiti ili uništiti. Komornik koji za njega i za izbornog kneza uze stolice, što su stajale kraj zida i usluţno ih donese u sobu, reče, da se raduje što se tako pravedan i uviđavan čovjek slaţe s njim u pogledu sredstava za rješavanje ove sporne stvari. Princ, drţeći ruku na stolici ali ne sjedajući, pogleda ga i odgovori da on nema nikakvog razloga da se zbog

toga raduje, pošto bi prije toga svakako bilo potrebno izdati nalog za njegovo hapšenje i suditi mu radi zloupotrebe gospodareva imena. Jer ako nuţda iziskuje da se pred prijestoljem pravde prekrije velom čitav niz nedjela koja su se tako namnoţila da ih je već nemoguće sva iznijeti pred sud, to ne vaţi i za ono prvo, koje je sve ovo izazvalo; tek poslije optuţbe protiv njega, na ţivot ili smrt, moţe drţava uzeti pravo da uništi dţambasa, čija je stvar, kao što je poznato, vrlo pravedna i kome je mač koji nosi ona sama gurnula u ruku. Izborni knez, koga junker kod ovih riječi zbunjeno pogleda, okrenu se sav crven u licu i priđe prozoru. Grof Kalhajm, poslije neugodne šutnje svih prisutnih, reče, da se na taj način ne moţe izaći iz začaranog kruga u koji su zapali. Sa istim pravom bi se mogao otvoriti proces i njegovom nećaku, princu Fridrihu; jer i on je na onom čudnom pohodu što ga je protiv Kolhasa poduzeo, prekoračio njegove lične instrukcije na više načina, tako da bi, kad bi se pitalo za sve one mnogobrojne, koji

su prouzrokovali neprijatnosti u kojima se sad nalaze, onda bi i

on sam bio tu ubrojan, pa bi zbog onoga što se desilo kod Milberga morao biti pozvan na odgovornost pred gospodarem. Peharnik, gospodin Hinc fon Tronka, dok je knez neodređena

pogleda prilazio stolu, uze riječ i reče da on ne shvata kako ova drţavna odluka koju treba donijeti moţe izmaći ljudima od takve odgovornosti kao što su ovdje sakupljeni. Koliko on zna, dţambas je obećao da će raspustiti vojsku s kojom je napao zemlju uz jedini uslov: da mu se da slobodan prolaz za Drezden i obnovi istraga njegovog spora. Ali iz toga ne proizilazi da mu se mora dati amnestija za njegovu samovoljnu osvetu: to su dva pravna pojma, koja su, izgleda, i doktor Luter

i pravni savjetnik zamijenili. ―A kada‖, nastavi on stavljajući prst na nos, ―sud u Drezdenu izrekne presudu, svejedno kakvu, zbog vranaca, onda nema zapreka da se Kolhas zatvori zbog paljenja i pljačkanja: mudro drţavničko rješenje koje

sjedinjuje prednosti gledišta oba drţavnika i koje će sigurno odobriti i svijet i potomstvo.‖ Pošto su i princ i veliki kancelar peharniku gospodinu Hincu na ovaj govor odgovorili samo pogledom, izborni knez, kome se činilo da je time razgovor

završen, reče da će o različitim mišljenjima koja su mu iznijeli sam razmisliti do sljedeće sjednice Drţavnog savjeta. Izgleda da su preliminarne mjere na koje je princ mislio njegovom srcu, vrlo osjetljivom na prijateljstvo, oduzele svaku volju za vojni

pohod na Kolhasa, za koji je već sve bilo pripremljeno. On zadrţa kod sebe velikog kancelara grofa Vrede, čije mu se mišljenje činilo najpodesnijim, i pošto mu ovaj predoči pisma iz kojih se vidjelo da su dţambasove snage već bile porasle do četiri stotine vojnika, a pri opštem nezadovoljstvu u zemlji zbog komornikove zloupotrebe mogle bi se za kratko vrijeme

udvostručiti pa i utrostručiti, knez odluči da bez ikakvog odlaganja prihvati savjet koji mu je poslao doktor Luter.

Shodno tome on predade grofu Vrede vođenje čitavog Kolhasovog slučaja; i već poslije nekoliko dana pojavi se plakat, čiji glavni sadrţaj saopštavamo:

―Mi etc. etc, Izborni knez Saksonije, sa osobito milostivim obzirom na Nama upućeno zalaganje doktora Martina Lutera, dajemo slobodan prolaz u Drezden Mihaelu Kolhasu, trgovcu

konjima iz Brandenburške oblasti, pod uslovom da u roku od tri dana po viđenju ovog spisa, poloţi oruţje koga se mašio, a u svrhu nove istrage njegovog spora; u slučaju da Tr ibunal u Drezdenu njegovu tuţbu zbog vranaca odbije, što ne očekujemo, protiv njega će se zbog njegovog samovoljnog poduhvata da sam sebi izvojuje pravdu postupiti sa svom

strogošću zakona; ali u protivnom slučaju dodijeljuje se njemu i čitavoj njegovoj vo jsci pomilovanje i puna amnestija za nasilja izvršena u Saksoniji.‖  Jedva da je Kolhas primio od doktora Lutera primjerak plakata koji je bio istaknut na svim trgovima u zemlji, kad je, ma koliko da je govor u njemu bio pun uslova, svu svoju vojsku raspustio, sa poklonima, zahvalnim riječima i korisnim

opomenama. On poloţi sve što je bio opljačkao, u novcu, oruţju i skupocjenostima, kod suda u Licenu kao kneţevsko vlasništvo i pošto je poslao Valdmana sa pismima do zvaničnika u Kolhazenbrik radi ponovne kupovine svog majura, ako to bude moguće, a Šternbalda u Šverin da mu dovede djecu koju je ţelio opet imati kraj sebe, napusti on dvorac Licen i pođe nezapaţeno, sa ostatkom svog malog imetka što ga je nosio u papirima, za Drezden. Upravo je svitao dan i čitav grad je još spavao kad on u pirnaiskom predgrađu zakuca na vrata posjeda koji mu je zvaničnikovom pravednošću bio preostao, i reče Tomasu, starom domaćinu imanja, koji mu je sa čuđenjem i zbunjenošću otvorio, neka javi princu fon Majsen u Guberniji da je on, Kolhas, trgovac konjima, stigao. Princ fon Majsen, koji je na

ovu poruku našao za shodno da se lično uvjeri o raspoloţenju prema ovom čovjeku, nađe –  kad se uskoro potom u pratnji vitezova i slugu pojavi – u ulicama koje su vodile Kolhasovom stanu već sakupljeno neizmjerno mnoštvo ljudi. Glas da je tu

Anđeo osvete, koji ognjem i mačem progoni ugnjetače naroda, digao je na noge čitav Drezden, grad i predgrađe. Kućna vrata su se morala zamandaliti pred navalom radoznale gomile, a

dječaci su se pentrali na prozore da bi vidjeli palikuću koji je unutra doručkovao. Čim je princ uz pomoć straţe koja mu je pravila put prošao do kuće i ušao u Kolhasovu sobu, on upita čovjeka koji je napola razodjeven stajao kraj stol a, da li je on Kolhas, trgovac konjima, našta Kolhas izvadi iza pasa lisnicu sa više isprava o svojoj ličnosti i usluţno mu je pruţajući odgovori: da, i dodade, on je stigao u Drezden nakon

raspuštanja svoje vojske a koristeći se slobodom koju mu je dodijelio vladar, da bi podnio sudu svoju tuţbu radi vranaca protiv junkera Vencela fon Tronka. Princ ga brzim pogledom

odmjeri od glave do pete, pregleda papire iz lisnice, zatraţi objašnjenje o ispravi koju je izdao sud u Licenu koju u lisnici nađe –  o depozitu poloţenom u korist kneţevske blagajne – ispita ga još ponešta o njegovoj djeci, imanju i načinu ţivota koji misli voditi ubuduće, vrati mu lisnicu i reče da njegovom procesu ništa ne stoji na putu, da se samo obrati velikom kancelaru Tribunala, grofu Vrede, da ga uputi. ―U međuvremenu‖, reče princ nakon kratke šutnje pošto je prišao prozoru i raširenih očiju gledao narod što se pred kućom bio sakupio, ―ti ćeš prvih dana morati biti pod straţom, da te štiti i u kući i kada izađeš!‖ Kolhas zbunjeno poniknu očima, šuteći. Princ reče: ―Kako hoćeš!‖ vraćajući se od prozora. ―Ako se šta dogodi to ćeš sam sebi pripisati‖; i okrenu se prema vratima u namjeri da napusti kuću. Kolhas koji se bio zamislio, progovori: ―Milostivi gospodine! učinite kako vi hoćete! Dajt e mi Vašu riječ da ćete straţu, čim ja to zaţelim, opet povući, pa neću imati ništa protiv te mjere opreznosti!‖ Princ odgovori da o tome ne treba ni govoriti i pošto je trojici slugu, koje je u tu svrhu i poveo, objasnio da je čovjek u čijoj će kući ostati slobodan i da oni treba da mu budu zaštita ako bude izlazio, pozdravi Kolhasa blagonaklonim pokretom ruke i udalji se.

Oko podne krenu Kolhas velikom kancelaru Tribunala,

grofu Vrede, praćen trojicom straţara kao i nepreglednim mnoštvom ljudi, koji mu, opomenuti od policije, nisu činili ništa naţao. Veliki kancelar koji ga u svom predvorju primi blagonaklono i ljubazno, razgovarao je s njim čitava dva sata, i pošto je saslušao cijeli tok stvari od početka do kraja, uputi ga do jednog čuvenog, kod suda namještenog advokata u gradu, radi neposrednog sastavljanja i podnošenja tuţbe. Kolhas se bez ikakvog odlaganja uputi u njegov stan; i pošto je tuţba bila sastavljena, sasvim u smislu one oborene, sa zahtjevom za kaţnjavanje junkera prema zakonu, vraćanjem k onja u

pređašnje stanje i naknada njegove štete, kao i one što ju je pretrpio Herze, njegov sluga što je poginuo kod Milberga i to u korist njegove stare majke, Kolhas se vrati, opet u pratnji

mnoštva naroda što sc guralo oko njega, svojoj kući, čvrsto riješen da je više ne napušta osim  kad ga zovu neophodni poslovi.

U međuvremenu je i junker pušten iz svoga zatvora u Vitenbergu i poslije zacjeljenja jedne opasne povrede na nozi koja mu se bila upalila, pozvan je od zemaljskog suda pod peremtornim uslovima na odgovornost pred sud u Drezdenu zbog tuţbe trgovca Kolhasa radi protupravnog oduzimanja i upropaštavanja vranaca. Braća komornik i peharnik fon Tronka, junkerovi rođaci, u čijoj kući je odsjeo, dočekaše ga s najvećim ogorčenjem i prezirom; nazivali su g a bijednikom i

ništarijom, stidom i sramom čitave porodice, saopštiše mu da će sada sigurno izgubiti proces i nagovarahu ga da odmah nađe vrance koje će, na podsmijeh i porugu svijeta morati da hrani. Junker im reče slabim i drhtavim glasom da je on najjadniji čovjek na svijetu. Zaklinjao se da je on o čitavoj toj prokletoj raboti koja ga je uvalila u nesreću vrlo malo znao, da su nastojnik i upravitelj za sve krivi jer su oni bez ikakvog

njegovog znanja i volje konje upotrebljavali u vrijeme ţetve i neumjerenim naporima, dijelom i na svojim vlastitim poljima,

potpuno ih upropastili. Dok je ovo govorio on sjede i zamoli ih

da ga pozljedama i vrijeđanjem ne guraju natrag u nevolju iz koje se tek podigao. Drugog dana su gospodin Hinc i Kunc, koji su u okolini spaljenog Trokenburga imali posjede, na zahtjev junkera, svoga

rođaka, jer im drugo nije preostalo, pisali svojim upraviteljima i zakupcima da ih obavijesti o vrancima koji su onog kobnog

dana nestali i od tada im nema ni traga. Ali sve što su mogli saznati u potpuno opustošenom mjestu pobijenih stanovnika bilo je da ih je jedan sluga, tjeran udarcima palikuće spasio iz zapaljene šupe u kojoj su stajali, a poslije, na pitanje kuda da ih vodi i šta da počne s njima dobio je umjesto odgovora od uzjarenog krvoloka udarac nogom. Stara kostoboljna junkerova kućedomaćica koja je pobjegla u Majsen, uvjeravala je junkera, na njegova pismena pitanja, da je taj sluga ujutro nakon one uţasne noći krenuo po poljima prema brandenburškoj granici; ali sva raspitivanja koja su dalje nastavljana osta še uzaludna, činilo se da je ova vijest bila potpuna zabluda, jer junker nije imao ni jednog sluge koji bi stanovao u Brandenburgu, kao ni na tom putu. Neki ljudi iz Drezdena koji su nekoliko dana poslije poţara u Trokenburgu bili u Vilsdrufu, pričali su da je u

rečeno vrijeme tamo došao jedan sluga sa dva konja na ularu i da je ţivotinje, koje su bile jako iscrpljene  i nisu mogle dalje, ostavio u kravljoj staji nekog čobanina da ih ovaj oporavi. Iz više razloga činilo se vjerovatnim da su ovo bila ona dva traţena vranca; ali čobanin iz Vilsdrufa ih je, kako su pričali ljudi koji su odatle došli, već prodao a ne zna se kome; treća glasina, čije porijeklo nije otkriveno, govorila je da su konji već uginuli i da su sahranjeni u kosturnici u Vilsdrufu. Gospoda Hinc i Kunc, kojima je ovaj obrt stvari, što je lako razumljivo,

bio najpoţeljniji, pošto bi se tako riješili obaveza da uhrane konje u svojim štalama jer junker, njihov rođak, svojih štala više nije imao, ţeljeli su potpunu potvrdu ove okolnosti radi svoje sigurnosti. Gospodin Vencel fon Tronka, kao nasljedni sizeren

sa sudskom vlašću, posla dopis sudu u Vilsdrufu, u kome, poslije opširnog opisa vranaca, koji su mu, kako reče, bili povjereni i nesretnim slučajem nestali, ljubezno zamoli da se njihovo boravište pronađe, a da se njihovog sadašnjeg vlasnika, ko god to bio, pozove i obaveţe da ih preda konjušnici komornika gospodina Kunca u Drezdenu uz bogatu naknadu

svih troškova. I zaista, nekoliko dana poslije pojavi se u Drezdenu čovjek kome je čobanin iz Vilsdrufa prodao vrance i dovede ih, iznurene i klecave, privezane za šaroge kola na gradski trg; ali, na nesreću gospodina Vencela i još više čestitog Kolhasa, to je bio strvoder iz Drezdena.

Čim je gospodin Vencel u prisustvu svog rođaka, komornika, saznao neodređenu vijest da je u grad stigao neki čovjek sa dva vranca spašena iz poţara u Trokenburgu, krenuše obojica u pratnji nekoliko slugu što ih sakupiše u kući na trg gdje je taj čovjek stajao, da bi mu ih, ukoliko su to Kolhasovi konji, uz naknadu troškova oduzeli i odveli ih kući. Ali kako su vitezovi bili zaprepašteni kad ugledaše gomilu ljudi koja se svakim trenutkom povećavala, privučena prizorom kraj kola sa dva točka, za koja su ţivotinje bile vezane; ljudi su se grohotom smijali i dovikivali jedan drugom,

da su konji zbog kojih se tresla drţava već stigli do strvodera!  Junker koji je obilazio kola i posmatrao bijedne ţivotinje koje su izgledale kao da će svakog trenutka lipsati, reče zbunjeno, da to nisu konji koje je oduzeo Kolhasu; ali gospodin Kunc,

komornik, pogledavši ga sa nijemim bijesom, koji bi ga, da je bio od ţeljeza, smrvio, zabacivši ogrtač da mu se vide lanci i ordenje, priđe strvoderu i upita ga, jesu li to konji što ih je primio kod sebe čobanin iz Vilsdrufa i koje je junker Vencel fon Tronka, kome i pripadaju, rekvirirao preko tamošnjeg suda. Strvoder, sa kofom vode u ruci, zauzet pojenjem debelog i

krupnog kljuseta koje mu je vuklo kola, reče: ―Ovi vranci?‖ Spustivši kofu on izvadi kljusetu đemove iz gubice i reče da mu  je vrance što su vezani za šarage  prodao jedan svinjar iz

Hainihena. Odakle ovom konji i da li ih je dobio od čobanina,

to on ne zna. Njemu je, reče, i ponovo uze kofu i stisnu je između ruda i koljena –  njemu je sudski glasnik iz Vilsdrufa rekao da treba da ih dovede u Drezden u kuću plemića fon Tronka; ali taj junker, kome su ga poslali, zove se Kunc. Sa

ovim riječima on se okrenu sa ono vode što je u kofi preostalo i istrese je na pločnik. Komornik, koji okruţen podrugljivim pogledima gomile, nije mogao da prisili momka što je s tupom revnošću obavljao svoje poslove, ni da ga pogleda, reče da je on komornik Kunc fon Tronka; da vranci koje je doveo, mora da su oni što pripadaju junkeru, njegovom rođaku, što su pobjegli do čobanina u Vilsdurfu a prvobitno bili konji trgovca Kolhasa! Upita još momka koji je stajao raskrečenih nogu i podizao hlače, zna li on šta o tome, nije li ih svinjar iz Hainihena moţda kupio od čobanina iz Vilsdrufa ili od koga trećeg, ko ga je opet od ovog kupio. Strvinar koji je sada stao uz kola i mokrio, reče, da je njemu rečeno da dovede vrance u Drezden da u kući plemića fon Tronka dobije za njih svoj novac. Šta mu on tu priča on ne razumije i svejedno mu je da li ih je prije svinjara iz Hainihena posjedovao Peter ili Paul ili čobanin iz Vildrufa, pošto nisu ukradeni. I s bičem poprijeko iza širokih leđa krenu u krčmu što se nalazila na trgu da, gladan kakav je bio, nešto doručkuje. Komornik koji ni za dragog boga nije znao šta da uradi sa konjima koje je svinjar iz Hainihena prodao strvinaru

u Debelnu ako to nisu oni za kojima je đavo jahao kroz Saksoniju, pozva junkera da i on nešto kaţe; ali pošto ovaj blijedih i drhtavih usana odgovori, najbolje bi bilo da se vranci otkupe, bilo da su Kolhasovi ili ne, komornik se, proklinjući i

oca i majku što ga rodiše, povuče od gomile naroda zakopčavajući ogrtač, u potpunoj nedoumici što da radi ili ne radi. On dozva jednog poznanika, barona fon Venk, koji je

upravo jahao preko ceste i ne napuštajući mjesto uprkos gomili što ga je  podrugljivo gledala i s maramicama pritisnutim na

ustima, izgleda, čekala da se on udalji pa da svi prasnu u smijeh, i zamoli ga da pođe s njim kod velikog kancelara grofa Verde, da bi njegovom pomoću doveo Kolhasa da pogleda vrance. Desilo se da se Kolhas, upravo pozvan preko sudskog

glasnika, nalazio u kancelarovoj odaji, zbog pojašnjenja depozita u Licenu koja su od njega zatraţili, kad baron u već pomenutoj namjeri stupi u sobu. I dok se veliki kancelar

mrzovoljna lica digao sa stolice, i dţambasa, čija je osoba baronu bila nepoznata, ostavio po strani sa papirima u rukama,

ispriča mu baron nepriliku u kojoj su se našla gospoda fon Tronka. Ispriča kako se pojavio strvinar iz Debelna, na nedovoljno jasan zahtjev vilsdrufskih vlasti, sa konjima, čije je stanje tako beznadno da se junker Vencel usteţe da ih prizna za Kolhasove, tako da bi, ako ih treba odmah oduzeti strvinaru da

se u vitezovim štalama pokušaju vratiti u pređašnje stanje, prvo bilo potrebno da ih pogleda Kolhas, da bi se otklonila sumnja u

pogledu rečene okolnosti. ―Budite tako dobri‖, zaključi on, ―pa naredite da trgovca pod straţom sprovedu iz njegove kuće na pijacu, gdje se konji nalaze.‖ Veliki kancelar skide naočale sa nosa pa mu reče da je on u dvostrukoj zabludi: prvo ako misli da se okolnost o kojoj govori ne moţe drugačije odrediti nego putem Kolhasove inspekcije, a drugo: ako uobraţava da će on, kancelar, narediti da se Kolhas pod straţom sprovodi kud se  junkeru prohtije. Pritom mu predstavi Kolhasa koji je iza njega stajao i zamoli ga, ponovo sjedajući i stavljajući, naočale, neka se u ovoj stvari obrati njemu lično. – Kolhas na čijem se licu nije

vidjelo šta mu se u duši zbiva, i reče, da bi on bio spreman da pođe s njim na pijacu da pogleda vrance koje je strvinar doveo u grad. Kad se baron začuđeno okrenu prema njemu, on ponovo pristupi kancelarovom stolu i pošto mu dade više papira iz svoje lisnice kao objašnjenje o depozitima u Licenu, oprosti se s njim. Baron, koji je sav crven u licu bio prišao prozoru, takođe se preporuči, pa obojica pođoše, praćeni trojicom slugu što ih je odredio princ Majsen, kroz gomilu ljudi prema trgu.

Komornik gospodin Kunc, koji je i pored savjeta nekoliko

prijatelja što se nađoše oko njega, prkosno stajao na istom mjestu usred naroda a pored strvodera iz Debelna, čim se baron sa dţambasom pojavi priđe ovom posljednjem i upita ga, drţeći mač gordo i dostojanstveno ispod ruke, da li su konji što stoje iza kola njegovi. Kolhas, pošto je skromnim pokretom sklonio šešir pred gospodinom koji mu je postavi o ovo pitanje a koga nije poznavao, pristupi ništa ne odgovarajući u pratnji svih vitezova strvoderovim kolima; on letimice osmotri

ţivotinje koje su tu stajale klimavih nogu i poniknutih glava i nisu jele sijeno što im ga je strvoder poloţio, i to iz dalj ine od dvanaest koraka gdje se zaustavio: ―Milostivi gospodine!‖ obrati se onda komorniku, ―strvinar ima potpuno pravo, ovi konji vezani za njegova kola, jesu moji!‖ I pošto pogledom pređe po krugu gospode oko sebe, dotače još jednom šešir i krenu sa trga praćen svojom straţom. Poslije ovih riječi, krenu komornik tako brzim korakom da mu se tresla perjanica na šljemu, ka strvoderu, dobaci mu kesu sa novcem i dok je ovaj,

sa kesom u ruci, nekim olovnim češljem tjerao kosu unazad i razgledao novac, on naredi  jednom sluzi da odveţe konje i da ih odvede kući. Sluga koji na poziv gospodara napusti krug rođaka i prijatelja s kojima je među narod om stajao stvarno pristupi konjima, malo crven u licu, gazeći preko velike lokve nečisti koja se stvorila oko njihovih nogu. Ali tek što je dohvatio ular da ih odveţe kad ga majstor Himboldt, njegov stric, uhvati za ruku sa riječima: ―Da se nisi dotakao ovih strvina!‖ i odgurnu ga od kola. I pošto se nesigurna koraka preko lokve nečisti vrati komorniku, koji je pred ovim prizorom ostao bez riječi, dobaci mu, neka si nabavi stvroderskog slugu ako mu trebaju ovakve usluge! Komornik

 je, pjenuće od bijesa, jedan trenutak posmatrao majstora pa se okrenu, i poče preko glava vitezova koji su ga okruţavali dozivati straţu; i čim se na naređenje barona fon Venza pojavi  jedan oficir sa nekoliko kneţevskih trabanata iz dvorca, zahtijevao je od njega, poslije kratkog izvještaja o sramotnoj

pobuni na koju su se drznuli stanovnici grada, da uhapsi kolovođu majstora Himbolda. On je optuţivao   majstora,

zgrabivši ga za prsa, da je njegovog slugu, kad je na njegovu zapovijest odvezivao vrance, odgurnuo od kola i zlostavljao ga. Majstor koji se jednom spretnom kretnjom oslobodi komornika, reče: ―Milostivi gospodine! objasniti momčiću od dvades etak

godina šta treba da radi, ne znači pobuniti ga! Pitajte njega hoće li se protiv svih običaja i pristojnosti baviti konjima vezanim za strvoderska kola; ako hoće, i poslije ovoga što sam mu rekao, nek tako i bude! Što se mene tiče moţe ih odmah i oderati!‖ Na ove riječi komornik se okrenu sluzi i upita ga ima li išta protiv da izvrši njegovo naređenje i konje koji pripadaju Kolhasu odveţe i odvede kući. I pošto ovaj plašljivo, umiješavši se među građane, odvrati da bi konja prvo trebalo dovesti u red pa on da to od njega zahtijevati, komornik se ustremi za njim, strţe mu s glave kapu ukrašenu znakom njegove kuće pa je zgazi nogoma, izvuče sablju i smjesta otjera slugu, bijesnim udarcima pljoštimice, sa trga i iz svoje sluţbe. Majstor Himboldt viknu: ―Tresnite o zemlju bijesnog ubojicu!‖ I dok su građani, uzbunjeni ovakvim postupkom, sakupljali i potiskivali straţu, on se baci s leđa na komornika, strţe mu ogrtač, ovratnik i šljem, ote mu sablju iz ruke i bijesno je zavitla preko čitavog trga. Uzalud je junker Vencel, pošto se spasio iz guţve, dovikivao vitezovima da priskoče njegovom rođaku; prije nego što su i korak učinili bili su raspršeni navalom naroda, tako da  je komornik, koji je pri padu pozlijedio glavu, ostao izloţen bijesu gomile. Ništa ga nije moglo spasiti do pojave jedne čete konjanika što je slučajno naišla preko trga, pa ih je oficir kneţevskih trabanata pozvao u pomoć. Oficir, pošto je rastjerao gomilu, zgrabi pobješnjelog majstora i dok je ovog nekoliko pandura odvodilo u zatvor, digoše dva pr ijatelja nesretnog i krvlju oblivenog komornika sa zemlje i odvedoše ga kući. Takav koban ishod imao je, eto, dobronamjeran i pošten pokušaj da Kolhas dobije zadovoljštinu za nepravdu koja mu je učinjena. Strvoder iz Debelna, čiji je posao bio obavljen i koji se

nije htio duţe zadrţavati, priveza konje, pošto se narod počeo razilaziti, za stub jedne svjetiljke, gdje su ostali čitav dan a da se niko za njih nije brinuo, na porugu uličnih mangupa i lopova; u nedostatku drugog izlaza za njih se morala pobrinuti policija,

pa je prije noći pozvala strvodera iz Drezdena da ih do daljnjeg smjesti u strvodernicu izvan grada.

Ovaj slučaj, za koji trgovac konjima nije bio nimalo kriv, pobudio je ipak kod odmjerenijih i boljih ljudi u zemlji vrlo opasno raspoloţenje po ishod njegove parnice. Smatralo se da

 je njegov odnos prema drţavi sasvim nepodnošljiv, pa se i u privatnim kućama i po javnim trgovima stvorilo mišljenje, da je bolje njemu učiniti očitu nepravdu i ponovo mu odbiti tuţbu, nego dopustiti da mu se dodijeli pravda, iznuđena nasiljem, u  jednoj tako ništavoj stvari samo da bi se zadovoljila njegova luda tvrdoglavost. Za potpunu propast jadnog Kolhasa morao

 je i sam veliki kancelar, zbog svoje prevelike pravičnosti i iz nje potekle mrţnje prema porodici fon Tro nka, doprinijeti da se ovo raspoloţenje učvrsti i raširi. Bilo je krajnje nevjerovatno da će konji, za koje se sada brinuo strvoder u Drezdenu, ikada biti ponovo dovedeni u stanje u kakvom su došli iz štala Kolhazenbrika; pa sve kad bi to i bilo moguće postići vještinom i strpljivom njegom. Sramota koja je uslijed ovih okolnosti pala na porodicu fon Tronka bila je tako velika da je, radi

podaničkog ugleda koji je ta porodica imala kao jedna od prvih i najplemenitijih u zemlji, izgledalo pravednije i svrsishodnije naknadu za konje isplatiti u novcu. Ipak, kada je nekoliko dana

kasnije presjednik, grof Kalhajm, u ime komornika koji je leţao bolestan, poslao pismo u kome mu je ovo predloţio, posla ovaj doduše pismenu poruku Kolhasu u kojoj ga opomenu da ne odbije takvu ponudu ako je primi; ali samog predsjednika je

zamolio u jednom kratkom i ne naročito ljubaznom odgovoru, da ga poštedi privatnih naloga u ovoj stvari, i pozvao komornika da se sam obrati dţambasu, koga opisa kao poštenog i skromnog čovjeka. Kolhas, čija je volja zbog slučaja

što se zbio na trgu stvarno bila slomljena, čekaše samo – prema savjetu velikog kancelara –  kakav znak od strane junkera ili njegove porodice, pa da im sa punom spremnošću i oproštajem izađe u susret; ali upravo to učiniti bilo je teško gordim vitezovima. Veoma ogorčeni odgovorom koji su dobili od velikog kancelara, pokazaše pismo izbornom knezu, koji je ujutro sljedećeg dana posjetio komornika u njegovoj sobi, gdje  je leţao bolujući od rana. Komornik ga slabašnim i ganutljivim glasom upita mora li on, pošto je i svoj ţivot zaloţio za ovu stvar prema njegovim ţeljama, još i svoju čast izloţiti poruzi svijeta i moliti za nagodbu i naklonost čovjeka koji je svu moguću bruku i sramotu nanio njegovoj porodici. Izborni knez, pošto je pročitao pismo, upita zbunjeno grofa Kalhajma, zar Tribunal nije ovlašten da, bez daljnjih pregovora sa Kolhaso m a na temelju toga što se konji ne mogu dovesti u pređašnje stanje, donese presudu kao da su mrtvi, određujući samo naknadu za konje u novcu. Grof odgovori: ―Milostivi gospodaru, oni jesu mrtvi: mrtvi su u drţavnopravnom značaju jer nemaju nikakve vrijednosti, a biće to i fizički prije nego ih dovedu iz strvodernice u vitezove štale.‖; našta knez, pošto je spremio pismo, reče, da će on lično sa velikim kancelarom o tome porazgovarati, umiri komornika koji se napola pridigao i

zahvalno mu stisnuo ruku, i pošto mu preporuči da pazi na svoje zdravlje, ustade milostivo sa svoje stolice i napusti sobu. Tako su stajale stvari u Drezdenu, kad se na jadnog Kolhasa sruči još jedna, značajnija oluja iz Licena, koju su munje zluradi vitezovi spretno usmjerili na nesretnu

Kolhasovu glavu. Johan Nagelšmidt naime, jedan od slugu što ih je trgovac konjima bio sakupio i poslije kneţeve amnestije raspustio, našao je za shodno da, nekoliko nedjelja potom na češkoj granici, ponovo sakupi jedan dio tog, na sva nedjela spremnog ološa, i posao na koji ga je Kolhas bio poveo, na svoju ruku nastavi. Ovaj nevaljalac, dijelom da ulije strah pandurima koji su ga progonili a dijelom da na uobičajeni

način navede seoski narod da učestvuje u njegovim nedjelima, nazivao je sebe Kolhasovim namjesnikom, razglasio je,

mudrošću naučenom od svog gospodara da amnestija nije vaţila za mnogo sluga koji su se mirno vratili kućama, da je ča k i sam Kolhas do neba vapijućim vjerolomstvom, po dolasku u Drezden pritvoren i predat straţi; u plakatima koji su sasvim ličili Kolhasovim proglašavao je svoju četu palikuća za ustanike za slavu boţiju, određene da bdiju nad izvršenjem obećane im kneţevske amnestije – a sve, kako je već rečeno, ni u slavu boţju, ni iz privrţenosti prema Kolhasu čija im je sudbina bila ravnodušna, nego da pod zaštitom takvih laţi mogu što nekaţnjenije i udobnije ţariti i paliti. Vitezovi, čim su prve vijesti o tome stigle u Drezden, nisu mogli sakriti svoju radost

zbog ovog događaja što je čitavom sporu davao novi lik. Podsjećali su, sa mudrim i zluradim pogledima, na pogrešan potez koji je učinjen time što se Kolhasu, uprkos njihovom ţurnom i ponavljanom opominjanju, dodijelila amnestija, baš kao u namjeri da se da signal zločincima svih vrsta da pođu njegovim putem. Nezadovoljni i ne vjerujući Nagelšmidtovim tvrdnjama da se latio oruţja samo zbog zaštite i bezbjednosti svoga potlačenog gospodara, izraţavali su čak određeno mišljenje, da čitava stvar nije ništa drugo do Kolhasov prepredeni poduhvat da zastraši vladu i da njegov slučaj na sudu bude, tačku po tačku, riješen prema njegovoj ludoj samovolji. Peharnik, gospodin Hinc, otišao je tako daleko, da je nekolicini junkera i dvorjana koji su se poslije objeda sakupili

oko njega u kneţevom predvorju, raspuštanje razbojničke bande u Licenu predstavio kao vrašku prevaru; ismijavajući na veliko pravdoljubivost velikog kancelara on je dokazivao

putem nekoliko vješto povezanih okolnosti, da ta četa i sada kao i ranije postoji u šumama kneţevine, i samo čeka na dţambasov mig da ponovo otuda navali i ognjem i mačem. Princ Kristiern fon Majsen, veoma ozlovoljen ovim obrtom stvari koji je prijetio da nanese ljagu slavi njegovog gospodara na najosjetljiviji način, odmah krenu njemu u dvorac; dobro

prozrijevši interes vitezova da, ako je moguće, na osnovu novih prestupa Kolhasa unište, on zatraţi od kneza dozvolu da neodloţno preduzme trgovčevo saslušavanje. Trgovac, prilično začuđen što ga pandur sprovodi u Guberniju, pojavi se sa svoja dva dječaka, Hajnrihom i Leopoldom, u naručju – jer Šternbald, njegov sluga, se dan ranije bio vratio sa njegovo petoro djece iz Maklenburga gdje su ova boravila – i raznovrsne misli, čiji bi

tok bilo preopširno opisivati, nagnaše ga da dječake, koji su ga prolijevajući dječije suze zato molili, uzme i povede sa sobom na saslušanje. Princ pošto je prvo blagonaklono pogledao djecu koju je Kolhas kraj sebe posadio i ljubazno se raspitao za njihova imena i godine, saopšti trgovcu kakvu je slobodu sebi

uzeo njegov nekadašnji sluga, Nagelšmidt, u dolinama Rudogorja; i pruţajući mu takozvane mandate, zatraţi od njega da iznese sve što ima da kaţe u svoju odbranu. Trgovac, ma koliko bio stvarno uplašen ovim sramotnim i izdajničk im papirima, pred tako pravednim čovjekom kao što je bio princ nije imao teškoća da se na odgovarajući način odbrani od neosnovane optuţbe. On reče da, kako sada stvari stoje, njemu ne treba pomoć trećeg lica za povoljno rješenje njegovog spora, koji ide najboljim tokom; šta više, iz nekoliko spisa koje je nosio sa sobom i predočio ih princu, proizilazilo je da je posebno nevjerovatno da bi baš Nagelšmidtovo srce bilo sklono da njemu pruţi takvu pomoć jer je on njega, zbog silovanja i drugih nevaljalstava, htio osuditi na vješanje neposredno pred raspuštanje čete u Licenu; prema tome, samo mu je pojava kneţevske amnestije spasila ţivot, ukinuvši čitav odnos među njima, pa su se sutradan razišli kao smrtni neprijatelji. Pošto je princ prihvatio njegov prijedlog, Kolhas sjede i napisa

Nagelšmidtu poslanicu u kojoj je njegovu tragediju da se digao u odbranu prekršene amnestije, u odnosu na njega i njegovu četu proglasio sramnom i prljavom izmišljotinom; reče mu da on po dolasku u Drezden nije ni uhapšen ni predat straţi, da njegov spor ide tokom kakav on ţeli, a da njega, zbog nedjela izvršenih u Rudogorju nakon objave amnestije prepušta svoj

strogosti zakona, kao opomenu ološu sakupljenom oko njega. Tome je priloţio nekoliko odlomaka istrage što ju je trgovac u licenskom dvorcu bio poveo protiv njega zbog pomenutih

nedjela, za pouku narodu o ovom bezvrijednom momku, već tada osuđenom na vješala i, kako je već pomenuto, spašenom samo pojavom kneţevske amnestije. Onda princ umiri Kolhasa u pogledu sumnje koja se protiv njega, silom prilika, mora

unijeti u ovo saslušanje, uvjeravaše da ga, dok je god on sam u Drezdenu, dodijeljena mu amnestija neće biti prekršena ni na koji način, pa ponudivši djecu voćem što mu se nalazilo na stolu, pruţi im još jedanput ruku, pozdr avi Kolhasa i otpusti ga. Veliki kancelar, dobro videći opasnost što je lebdjela nad Kolhasom, poduze sve moguće da njegovu stvar, prije nego što se novim događajima zaplete i zamisli, privede kraju; ali baš to nisu ţeljeli mudri vitezovi, vješti drţavnim poslovima i, umjesto da kao ranije, uz prećutno priznanje krivice nastoje samo da postignu blaţu sudsku presudu, počeše oni sada, zluradim i podmuklim izvrtanjima, i samu krivicu potpuno

poricati. Čas su tvrdili da su Kolhasovi vranci samo zbog samovlasnog postupka nastojnika i upravitelja zadrţani u Trokenburgu, o kojem junker nije znao ništa ili vrlo malo; čas su opet uvjeravali da su ţivotinje već prilikom dolaska u zamak bolovale od nekog ţestokog i opasnog kašlja i pozivali se na svjedoke koje će dovesti da to potvrde; a kad su im ti argumenti, nakon dugih istraga i rasprava pali u vodu, izumjeli

su čak i neki kneţevski edikt, po kome se prije dvanaestak godina, zbog neke stočne zaraze, stvarno zabranjivao uvoz konja iz Brandenburga u Saksoniju: dokaz jasan kao sunce da je

 junker imao ne samo pravo nego i duţnost da zadrţi konje koje  je Kolhas poveo preko granice.

Kolhas, koji je međutim od čestitog zvaničnika iz Kolhazenbrika, uz neznatnu naknadu štete koju je ovaj imao, opet kupio svoj majur, ţelio je, kako se čini, zbog sudske potvrde ove kupoprodaje, napustiti na nekoliko dana Drezden

i otputovati u svoj zavičaj; namjera u kojoj, ne sumnjamo, nije bio toliko presudan pomenuti posao, iako je stvarno i posao bio

hitan zbog početka zimske sjetve, koliko ţelja da ispita svoj poloţaj u tim čudnim i sumnjivim prilikama. Moţda je tu bilo i razloga druge vrste, pa prepuštamo svakom da ih odgonetne kako u svom srcu osjeća. Prema tome on se uputi, bez straţe koja mu je bila određena, velikom kancelaru i iznese m u sa zvaničnikovim pismom u ruci: da on ţeli, ako sudu, kako se njemu čini, sada nije neophodan, da napusti grad i da na vrijeme od osam ili dvanaest dana, a obećava da će se u tom roku vratiti, otputuje u Brandenburg. Veliki kancelar, gledajući u zemlju nezadovoljna i zamišljena lica, odgovori: mora priznati da je njegovo prisustvo upravo sada potrebnije nego

ikad, pošto sudu zbog zluradih i prepredenih prigovora protivničke strane trebaju njegovi iskazi i objašnjenja u hiljadu nepredvidivih slučajeva; ali pošto ga Kolhas uputi na svog advokata dobro upućenog u njegov pravni slučaj i sa skromnom upornošću ostade pri svojoj molbi i obećanju da će se vratiti za osam dana, veliki kancelar nakon pauze reče kratko, otpuštajući ga, da se nada da će u tu svrhu dob iti pasoš od princa Kristierna fon Majsen. – Kolhas koji je sasvim dobro shvatio kancelarov izraz lica i bio je čvršći u svojoj odluci, smjesta sjede i napisa molbu i ne navodeći nikakvih razloga zamoli od princa fon Majsena, kao šefa Gubernije, pasoš na osam dana za odlazak u Kolhazenbrik i natrag. Na ovaj dopis

primio je gubernijsko rješenje koje je potpisao dvorski kapetan baron Zigfrid fon Venk ovog sadrţaja: njegov zahtjev za pasoš u Kolhazenbrik biće predloţen kneţevskoj svjetlosti, poslije čijeg će najvišeg odobrenja, čim ovo stigne, pasoš biti poslan. Kad se Kolhas raspitao kod svog advokata kako to da je

gubernijsko rješenje potpisao neki baron Zigfrid fon Venk a ne princ Kristiern fon Majsen, dobi odgovor: da je princ dana otputovao na svoje imanje a gubernijske poslove odsustvu predao dvorskom kapetanu Zigfridu fon  jednom rođaku gore pomenutog gospodina istog

prije tri u svom Venku, imena.

Kolhas, kome je srce zbog ovih okolnosti počelo nemirno kucati, čekaše više dana rješenje svoje molbe predate vladaru sa tako neobičnim okolišavanjem; ali prođe jedna sedmica, prođe i više, a da ne dođe ni rješenje niti sudska odluka, iako je bio sigurno obaviješten da ju je Tribunal donio. Dvanaestog dana, čvrsto riješen da mišljenje vlade o sebi kakvo god ono bilo sazna, on sjede i ponovo napisa Guberniji novu hitnu

predstavku u vezi sa zatraţenim pasošem. Ali kako je bio iznenađen kad je predveče sljedećeg dana, u kome takođe ne bi očekivanog odgovora pa on, udubljen u misli o svom poloţaju a posebno o amnestiji koju mu je doktor Luter izdejstvovao,

pristupi prozoru svoje sobice prema dvorištu i vidje da u maloj dvorišnoj zgradi određenoj za boravak straţe koju mu je odredio princ fon Majsen, više je nije bilo! Tomas, njegov stari domar, koga je dozvao i upitao šta ovo treba da znači, odgovori mu uzdišući: ―Gospodaru, nije sve kao što treba; vojnici kojih je danas više no obično rasporedili su se čim je pao mrak oko cijele kuće; dvojica s kopljem i štitom stoje na ulici pred vratima, dvojica na zadnjim vratima u vrtu, a u predvorju leţe na slami još dvojica i kaţu da će tu spavati.‖ Kolhas sav problijedi ali reče: svejedno, samo da su tu, i neka straţarima kad izađe u hodnik postavi svjetiljku da mogu vidjeti. Pošto je  još pod izlikom da prosipa neku posudu otvorio  kapak prednjeg prozora i uvjerio se u istinitost okolnosti koje mu je starac otkrio – jer baš tada se, i to u najvećoj tišini vršila smjena

straţe, a na tu mjeru dosad, od kako je uvedena straţa niko nije ni pomislio – on leţe, naravno bez volje da spava,   u krevet a njegova odluka za sljedeći dan bila je odmah stvorena. Jer ništa on vladi nije više zamjerao nego ovaj privid pravičnosti dok je, u stvari, kršila amnestiju koju mu je bila dodijelila; i u slučaju da je on stvarno zatočenik, u šta više nije bil o sumnje, htio je onda da prisili vladu da da određeno i neuvijeno priznanje da  je to tako. Čim svanu jutro sljedećeg dana naredi on Šternbaldu, svome sluzi, da upregne i doveze kola, da bi, kako  je rekao, otputovao upravitelju u Lokevic, koji ga je kao stari

poznanik prije nekoliko dana u Drezdenu oslovio i pozvao da

ga jedanput sa djecom posjeti. Straţari, koji su skupljenih glava promatrali ovo kretanje u kući, poslaše tajno jednog između sebe u grad, na šta se u roku od nekoliko minuta pojavi jedan gubernijski oficijant na čelu više pandura i uđe u kuću preko puta kao da tu ima nekog posla. Kolhas zauzet oblačenjem dječaka odmah je primijetio ovo kretanje i namjerno pustio da kola pred kućom stoje duţe nego je bilo potrebno, izađe, čim su se policijske pripreme završile, sa svojom djecom pred kuću, ni na šta se ne obzirući. Prolazeći kraj čete vojnika što su kraj vrata stajali, on im reče da nije potrebno da ga prate, diţe dječake na kola i poljubi i utješi male uplakane djevojčice koje su po njegovom nalogu morale ostati kod kćeri starog domara. Samo što se i sam popeo u kola, kad mu iz kuće preko puta pristupi gubernijski oficijant u pratnji svojih pandura i upita ga kuda je

pošao. Na odgovor Kolhasov da je krenuo svome prijatelju, upravitelju, u Lokevic koji ga je prije nekoliko dana zajedno sa

dječacima kod sebe na selo pozvao, oficijant odvrati: da u tom slučaju mora koji trenutak pričekati pošto će ga, prema prinčevom naređenju, pratiti nekoliko konjanika. Kolhas upita iz kola, smijući se: zar on misli da njegova osoba nije sigurna u kući prijatelja koji ga je pozvao na jedan dan, da ga ugosti za svojim stolom. Oficijant odgovori vedro i prijazno: da opasnost

svakako nije velika; nato dodade: da mu vojnici ni na koji način neće biti na teretu. Kolhas i zjavi ozbiljno: da mu je princ fon Majsen prilikom dolaska u Drezden ostavio na volju, da li će se sluţiti straţom ili ne; i pošto se oficijant ovome začudio i oprezno se pozvao na običaj za čitavo vrijeme njegovog boravka, trgovac mu ispriča slučaj koji je dao povoda za postavljanje straţe u njegovoj kući. Oficijant ga uvjeravaše da je prema naređenju dvorskog kapetana barona fon Venka, koji je trenutno šef policije, njegova duţnost da pruţa stalnu zaštitu njegovoj osobi; on ga zamoli da u slučaju da neće da pristane na pratnju, sam pođe u Guberniju da razjasni zabunu koja je, mora biti, tu nastala. Kolhas, bacivši rječit pogled na oficijanta,

odlučan da stvar izvede na čistac, reče da će to i učiniti; on siđe s kola uznemirena srca, naredi domaru da dječak e odvede u trijem, pa krenu sa oficijantom i njegovom straţom u Guberniju. Dogodilo se da je dvorski kapetan, baron Venk,

upravo bio zauzet saslušavanjem bande Nagelšmitovih slugu dovedenih prošle večeri, koji su bili uhvaćeni u okolini Lajpciga, i vitezovi koji su se našli kod n jega ispitivali su ove momke o raznim stvarima koje su ţeljeli da čuju, kad trgovac sa svojom pratnjom stupi u dvoranu. Baron, čim ugleda trgovca, priđe mu, dok su se vitezovi iznenada utišali i prekinuli saslušanje, i upita ga šta ţeli. Pošto mu trgovac s poštovanjem izloţi svoju namjeru da ruča kod upravitelja u Lokevicu, kao i ţelju da ostavi straţu koja mu neće trebati, baron odgovori mijenjajući boju lica kao da je progutao neke druge riječi: bolje bi učinio ako mirno ostane u svojoj kući a gozbu kod upravitelja u Lokevicu zasada izostavi. – Pritom se, presijecajući dalji razgovor, okrenu oficijantu i reče mu: da on ima da se ravna prema naređenju koje mu je on već dao u odnosu na ovog čovjeka i da ovaj ne smije napustiti grad drugačije nego u pratnji šest konjanika. – Kolhas upita: zar je on zarobljenik i zar treba da vjeruje da je amnestija koja mu je

svečano dodijeljena pred očima čitavog svijeta prekršena, našta se baron iznenada okrenu, kao krv crvena lica, izbliza mu pogleda u oči i odgovori: ―Da! Da! Da!‖; a onda mu okrenu

leđa, ostavi ga da stoji i ponovo ode Nagelšmitovim momcima. Na ovo Kolhas napusti dvoranu i, iako je uviđao koliko je koracima koje je učinio oteţao sebi jedino sredstvo da se spasi koje mu je preostalo, bijeg, ipak je sam sebe i hvalio zbog ovog

postupka, jer se sada i sam smatrao oslobođenim obaveze da slijepo slijedi uslove amnestije. Kad dođe kući naredi da se ispregnu konji i ode veoma potresen i ţalostan, u pratnji oficijanta u svoju sobu; i dok ga je ovaj uvjeravao, što je u Kolhasu izazivalo odvratnost, da u svemu tome leţi neki nesporazum koji će se ubrzo objasniti, zatvarali su panduri na njegov mig sve izlaze iz kuće koji su vodili na dvorište; pritom

 je oficijant uvjeravao Kolhasa da mu prednji, glavni ulaz sada

kao i prije stoji na rasploţenju. U međuvremenu su Nagelšmita u šumama Rud ogorja panduri i vojnici sa svih strana tako pritisli, da je, u nedostatku

pomoći i nemoćan da odrţi ulogu koju je bio preuzeo, stvarno počeo pomišljati na Kolhasa; i pošto je  o stanju njegovog pravnog spora u Drezdenu od jednog putnika koji je prolazio

cestom bio prilično tačno obaviješten, to je povjerovao da će, uprkos otvorenom neprijateljstvu što je vladalo među njima, moći privući trgovca da stupi s njim u novu vezu. Stoga mu posla jednog momka sa pismom, sastavljenom na jedva

razumljivom njemačkom, ovog sadrţaja: ako hoće da dođe u Altenburg i ponovo preuzme vodstvo čete koja se tamo sakupila od ostataka one raspuštene, on se nudi da mu pomogne i konjima i ljudima i novcem u bijegu iz njegovog

zatvora u Drezdenu; uz to mu je obećao da će ubuduće biti poslušniji i uopšte pošteniji i bolji nego ranije, a kao dokaz svoje vjernosti i naklonosti ponudi se da lično dođe u okolinu Drezdena i izvede njegovo oslobađanje iz zatvora. – Ali momak koji je nosio pismo imao je nesreću da ga u nekom selu pred Drezdenom spopadnu grčevi od kojih je patio još od mladih dana pa se obeznanjen srušio; u toj prilici, ljudi što mu pritekoše u pomoć, nađoše pismo koje je u njedrima nosio, pa ga čim se oporavio uhapsiše i u pratnji straţe i gomile naroda poslaše u Guberniju. Čim je dvorski kapetan baron fon Venk ovo pismo pročitao, uputi se bez oklijevanja u dvorac izbornom knezu, gdje zateče gospodu Hinca i Kunca, koji se bio oporavio od rana, kao i predsjednika drţavne kancelarije, grofa Kalhajma. Gospoda su bila mišljenja da Kolhasa treba bez daljnjeg uhapsiti i pokrenuti mu proces na temelju tajnog

sporazuma sa Nagelšmitom, jer su smatrali da ovakvo pismo nije moglo biti napisano bez nekog ranijeg pisma od strane

Kolhasa i uopšte bez bogohulne i zločinačke veze između njih, radi kovanja novih strahota. Izborni knez se uporno opirao da

samo na osnovu ovog pisma prekrši pravo slobodnog prolaza koje mu je bio dodijelio; on je više bio mišljenja da, sudeći po Nagelšmitovom pismu, najvjerovatnije između njih nije bilo nikakve ranije veze; i sve na šta se odlučio da bi stvari raščistio, a i to ne bez oklijevanja, bilo je da prihvati predsjednikov

prijedlog da Nagelšmitov sluga preda trgovcu pismo, kao da i nije bio uhvaćen, da se vidi hoće li ovaj odgovorit i. I tako je sluga koji je bio u zatvoru sutradan doveden u Guberniju gdje mu dvorski kapetan ponovo dade pismo i pozva ga, uz

obećanje da će biti slobodan i da će mu kazna koju je zasluţio biti oproštena, da pismo preda Kolhasu kao da se ništa nije ni dogodilo; momak bez daljnjeg pristade na ovo opako lukavstvo

i toboţe krišom, pod izgovorom da prodaje rakove, kojima ga  je oficijant na pijaci snabdio, uđe u Kolhasovu sobu. Kolhas, koji pročita pismo dok su se djeca igrala rakovima, sigurno bi u drugim okolnostima zgrabio lupeţa za vrat i predao straţarima što su stajali pred njegovim vratima; ali pošto pri sadašnjem raspoloţenju prema njemu ni ovakav korak ne bi mogao ništa popraviti i pošto je bio potpuno uvjeren da ga ništa na svijetu ne bi moglo spasiti iz događaja u koje se upleo, to on pogleda momka tuţnim pogledom u dobro mu poznato lice, upita ga gdje stanuje i naredi mu da za nekoliko sati ponovo dođe, kad će mu saopštiti svoju odluku u odnosu na njegovog gospodara. On pozva Šternbalda koji se slučajno pojavio na vratima da od čovjeka koji je bio u sobi kupi nešto rakova; i pošto je ovaj posao bio obavljen a da se nisu prepoznali i obojica se udaljiše, on sjede i napisa pismo Nagelšmitu sljedećeg sadrţaja: najprije da prihvata njegov prijedlog što se tiče vrhovnog vodstva njegovom četom u Altenburgu; prema tome da mu za oslobađanje iz privremenog zatvora u kome se nalazi sa svoje petoro djece, treba poslati kola sa dva konja u Nojštat kod Drezdena; da mu je radi brţeg kretanja potrebna još jedna zaprega od dva konja na drumu za Vitenberg, jer samo

zaobilaznim putem moţe stići do njega, iz razloga koje ne bi bilo potrebno preopširno iznositi; da on doduše vjeruje da bi

straţare koji ga čuvaju mogao pridobiti mitom, ali u slučaju da se mora upotrijebiti sila volio bi ipak da nekoliko srčanih, opreznih i dobro naoruţanih ljudi bude prisutno u Nojš tatu kod Drezdena; da njemu za pokriće svih troškova za ove pripreme šalje po momku svotu od dvadeset zlatnih kr una, o čijoj upotrebi će mu po obavljenom poslu poloţiti račun: da njemu zabranjuje prisustvo pri njegovom oslobađanju u Drezdenu, koje je uostalom nepotrebno, šta više izričito mu naređuje da ostane u Altenburgu kao privremeni vođa čete, koja ne moţe ostati bez starješine. Ovo pismo predade momku kad mu je uveče došao, nagradi ga bogato i priprijeti mu da ga dobro čuva. – Njegova namjera je bila da sa svoje petoro djece ode u Hamburg i da odatle otplovi za Levant ili Istočnu Indiju, ili nekud dalje gdje se nebo plavi nad drugačijim ljudima nego što ih je on upoznao: jer on je u svojoj, jadima skršenoj duši, bio odustao od oporavka svojih vranaca a da i ne pominjemo

njegovo neraspoloţenje što je zbog njih stupio u vezu sa Nagelšmitom. –  Jedva da je momak predao ovaj odgovor dvorskom

kapetanu

kad

veliki

kancelar

bi

smijenjen,

predsjednik grof Kalhajm imenovan na njegovo mjesto za šefa Tribunala, a Kolhas po naređenju kneţevskog kabineta uhapšen i okovan teškim lancima sproveden u tvrđavu. Otvoriše mu proces na  osnovu ovog pisma koga su istakli po svim uglovima u gradu; a pošto je pred sudom Tribunala na pitanje priznaje li rukopis kao svoj odgovorio vijećniku koji mu ga je predočio: ―Da!‖, ali na pitanje ima li šta da kaţe u svoju odbranu gledajući u zemlju rekao: ―Ne!‖, to ga osudiše da ga strvoderski momci kidaju i čereče uţarenim kliještima i da mu tijelo bude spaljeno između točka i vješala. Tako su stajale stvarti u Drezdenu po jadnog Kolhasa, kad se izborni knez Brandenburga zauzeo za njegovo spasenje iz ruku premoći i samovolje i to upućujući notu kneţevskoj drţavnoj kancelariji da mu Ko lhas bude vraćen kao

brandenburški podanik. Jer čestiti gradski kapetan, gospodin

Hajnrih fon Gajzau ga je za vrijeme jedne šetnje obalom Špeje obavijestio o istoriji ovog neobičnog čovjeka koji nije za osudu; tom prilikom je, prisiljen pitanjima začuđenog kneza i nemajući kud, pomenuo krivicu koja je i njega pritiskivala zbog

nepriličnog postupka njegovog kancelara, grofa Zigfrida fon Kalhajma; izborni knez, time veoma ozlo jeđen, pozva kancelara na odgovornost i otkri da je njegovo srodstvo sa kućom fon Tronka krivo za sve, pa ga bez daljnjeg i sa više znakova svoje nemilosti smijeni, a gospodina Hajnriha fon Gajzau imenova vrhovnim kancelarom. Dogodilo se da je poljska kruna koja je upravo tada bila u

sukobu sa saksonskom vladarskom kućom, oko čega ne znamo, slala

ponovljene

i

hitne

predstavke

izbornom

knezu

brandenburškom da se poveţe s njom u zajedničkom interesu protiv Saksonije; tako se novi kancelar, gospodin Gajzau, koji

nije bio nespretan u takvim stvarima, mogao nadati da će ispuniti ţelju svoga gospodara i Kolhasu uz bilo koju cijenu pribaviti pravdu, a da pri tom ne stavi na kocku mir zajednice

u većoj mjeri nego što to obzir prema pojedincu dopušta. Stoga  je kancelar zatraţio, ne samo zbog potpuno samovoljnog bogu i ljudima mrskog postupka, bezuslovno i neodgodivo izručenje Kolhasa, nego i da mu se, ako ga krivica tereti, sudi po

brandenburškim zakonima a prema optuţnici koju drezdenski dvor moţe da podnese preko advokata u Berlinu; čak je zatraţio i pasoš za advokata koga je izborni knez bio voljan da pošalje u Drezden, da Kolhasu pribavi pravdu protiv junkera Vencela fon Tronka, zbog vranaca oduzetih na saksonskom tlu i drugih do neba vapijućih zlostavljanja i nasilja. Komornik, gospodin Kunc, koji je kod promjene drţavnog vodstva u

Saksoniji bio imenovan za predsjednika drţavne kancelarije, ne ţeleći iz više razloga da povrijedi berlinski dvor, odgovori u ime svoga gospodara koji je zbog te note bio vrlo potišten, da se čudi neprijaznosti i neopravdanosti s kojom se dvoru u Drezdenu odriče pravo da sudi Kolhasu zbog prijestupa

učinjenih u Saksoniji, kad sav svijet zna da ovaj ima poveće zemljište u Drezdenu i ni sam uopšte ne poriče da je građanin Saksonije. Ali pošto je poljski kralj, da bi iznudio svoje zahtjeve, na saksonskoj granici već bio sakupio vojsku od pet hiljada ljudi, kancelar gospodin Hajnrih fon Gajzau izjavi da se Kolhazenbrik, mjesto po kome se trgovac zove, nalazi u Brandenburgu i da će se izvršenje  smrtne presude nad

Kolhasom smatrati povredom međunarodnog prava; izborni knez, na savjet komornika gospodina Kunca koji se ţelio izvući iz ove stvari, pozva princa Kristierna fon Majsena sa njegovog imanja i odluči na osnovu nekoliko riječi ovog razboritog

gospodina da Kolhasa, shodno zahtjevu, izruče berlinskom dvoru. Princ, mada nezadovoljan bezočnostima koje su se desile morade, na ţelju svog pritiješnjenog gospodara, preuzeti vođenje Kolhasovog spora pa ga upita na temelju čega sada ţeli da trgovac bude optuţen kod berlinskog suda; na ono nesretno pismo Nagelšmitu nisu se mogli pozvati zbog dvosmislenih i nejasnih okolnosti u kojima je napisano, a ranija pljačkanja i paljevine opet nisu se smjele pominjati zbog plakata u kome su

mu bile oproštene; tako izborni knez odluči da njegovom veličanstvu caru u Beču podnese izvještaj o oruţanom upadu Kolhasovom u Saksoniju, da mu se poţali na povredu javnog mira u zemlji koja svakako nije bila povezana sa amnestijom i da zatraţi da neki carski tuţilac pozove Kol hasa na odgovornost pred dvorskim sudom u Berlinu. Nakon osam dana Kolhasa je vitez Fridrih fon Malcau, koga je knez brandenburški poslao sa šest konjanika u Drezden, onako okovanog ukrcao u kola sa njegovo petoro djece, koju su na njegovu molbu sakupili iz doma siročadi i nahočadi, i uputio

ga u Berlin. Desilo se da je baš tada izborni knez Saksonije na poziv grofa Alojzijusa fon Kalhajma, koji je tada imao velike

posjede na granici Saksonije, putovao u Dame u društvu komornika, gospodina Kunca, i njegove supruge, gospođe Heloize, kćeri grofa Kalhajma a predsjednikove sestre, druge sjajne gospode i dama, vitezova –  lovaca i dvorjana i mnogo

pratnje, u veliki lov na jelene; pod krovom velike šatre, podignute preko puta ceste na jednom breţuljku, čitavo društvo je još prašnjavo od lova, uz vesele zvuke glasne muzike smještene ispod jednog hrasta sjedilo za trpezom, uz posl ugu paţeva i mladih plemića, kad drumom iz Drezdena polako naiđe Kolhas sa svojom straţom na konjima. Naime, bolest  jednog njeţnog Kolhasovog djeteta prisililo je viteza fon Malcaua koji ga je pratio da se tri dana zadrţi u Hercbergu; o toj mjeri odgovoran samo knezu koga je sluţio, nije morao obavještavati vladu u Drezdenu. Izborni knez, raskopčanih grudi sa lovačkim šeširom okićenim jelovim grančicama sjedeći pored gospođe Heloize, prve ljubavi iz svoje rane mladosti, vedro raspoloţen čarima svetkovine, reče: ―Hajde da priđemo i pruţimo ovaj pehar vina nesretniku, ko god on bio!‖ Gospođa Heloiza s umilnim pogledom prema njemu odmah ustade i

napuni kupeći sa trpeze srebrenu zdjelu koju joj jedan paţ , dodade voćem, kolačima i hljebom; i već je čitavo druš tvo ţagoreći napuštalo šatru sa osvjeţenjima svake vrste, kad okruţni načelnik zbunjena lica stade pred njih i zamoli ih da se vrate. Na kneţevo iznenađeno pitanje šta se to desilo da je tako zbunjen, ovaj mucajući odgovori okrenut komorniku da je u kolima Kolhas. Na ovu svakom neshvatljivu vijest –  jer je bilo opšte poznato da je Kolhas otišao još prije šest dana – komornik, gospodin Kunc, uze svoj pehar vina i okrenuvšim se prema šatri istrese ga u pijesak. Izborni knez sav crven u licu, spusti svoj na tanjir što mu ga na komornikov znak u tu svrhu donese neki mladi plemić; i dok je vitez Fridrih fon Malcau, s poštovanjem pozdravljajući društvo koje nije poznavao, polako prolazeći između šatorske uţadi preko ceste nastavio put za Dame, na poziv načelnika gospoda i gospođe krenuše natrag u šator ništa dalje ne pitajući. Čim je knez legao okruţni načelnik posla potajno glasnika u Dame, da tamošnji magistrat potakne na brţe otpremanje trgovca; ali pošto je junker, jer je dan već bio poodmakao, izjavio da svakako ţeli da prenoći u mjestu, to su se morali zadovoljiti da ga sa što manje buke smjeste na

nekom majuru koji je pripadao magistratu a leţao po strani skriven grmljem. Ali desilo se da je pred veče, kad su gospoda raspoloţena vinom i zadovoljstvima obilne zakuske, zaboravila čitav događaj, da načelnik dođe na ideju da još jedanput odu u zasjedu zbog čopora jelena koje je opazio; taj prijedlog s veseljem prihvati čitavo društvo i poţuriše u parovima, snabdjeveni puškama, preko jaraka i ţivica u obliţnji šumarak; knez i gospa Heloiza, koja se da bi prisustvovala prizoru oslanjala na njegovu ruku, u pratnji sluge koji im je bio

dodijeljen, nađoše se na svoje iznenađenje u dvorištu kuće u kojoj se nalazio Kolhas sa brandenburškim konjanicima. Gospođa kad je ovo čula reče: ―Hodite, milostivi gospodaru, hodite!‖ i skloni mu vragolasto lanac što mu je visio o vratu u nabore svilene košulje. ―Dajte da se ušunjamo u majur prije nego ostali stignu i da pogledamo čudnog čovjeka koji tu noćiva!‖ Knez je pocrvenjevši uhvati za ruku i reče: ―Heloizo, šta Vam pada na pamet!‖ Ali ona ga pogleda iznenađeno i dodade da ga u lovačkoj nošnji koja ga skriva niko neće prepoznati i povuče ga za sobom, a baš u tom času izađe iz kuće nekoliko lovaca koji su zadovoljili svoju radoznalost uvjerava jući da stvarno ni junker ni Kolhas, zahvaljujući načelnikovim mjerama, ne znaju kakvo se društvo sakupilo u okolini Dame; tako knez natuče šešir do očiju i smješeći se reče: ―Ludosti, ti vladaš svijetom, a tvoje sjedište su lijepa ţenska usta!‖ –  Dogodilo se da je Kolhas baš sjedio na hrpi slame oslonjen leđima na zid i hranio svoje u Hercbergu oboljelo dijete zemičkom i mlijekom, kad gospoda uđoše u majur da ga posjete; i pošto ga dama, da bi povela razgovor upita: ko je on i šta mu je djetetu, šta je skrivio i kuda ga pod takvom straţom odvode, on skloni pred njom svoju koţnu kapu i dade joj na sva ova pitanja, nastavljajući svoj posao, kratke ali zadovoljavajuće odgovore. Izborni knez koji je stajao iza lovaca i primijetio neku malu olovnu čahuru što mu  je visila o vratu na svilenoj vrpci, upita, ne nalazeći ništa bolje za razgovor, šta ona ima da znači i šta se u njoj nalazi a Kolhas odvrati: ―Da,

milostivi gospodine, ova čahura!‖ – pa je skide, otvori i izvadi iz nje neku zapečaćenu ceduljicu -―to vam je čudna stvar! Ima tome sedam mjeseci, tačno drugi dan po sahrani moje ţene; bio sam krenuo iz Kolhazenbrika, kako vam je moţda poznato, da uhvatim junkera fon Tronka koji mi je mnogo nepravde učinio kad su zbog nekih pregovora koji mi nisu poznati izborni

kneţevi Saksonije i Brandenburga odrţavali sastanak u  Jiterbogu, malom mjestu kroz koje je i mene put vodio; i pošto su pred veče njihove ţelje bile usaglašene, krenuli su u prijateljskom razgovoru ulicama grada da godišnji vašar, koji se upravo s veseljem odrţavao, malo pogledaju. Tu naiđoše na  jednu ciganku, koja je sjedeći na klupici, narodu koji ju je opkoljavao proricala iz kalendara, pa je u šali upitaše da li bi i njima prorekla nešto što bi im bilo drago. Ja sam sa svojom četom upravo odsjeo u jednoj gostioni i bio prisutan na trgu gdje se to događalo, ali iza svijeta na ulazu crkve gdje sam stajao nisam mogao čuti šta je ta čudna ţena govorila gospodi. Pošto su se ljudi smijali i sašaptavali da ova ne govori svakom svoje znanje i jako se gurali da vide prizor koji se odigravao, ja

sam se stvarno, manje iz radoznalosti a više zato da im napravim mjesta, popeo na neku klupu isklesanu na ulazu u

crkvu iza mene. I samo što sam sa ovoga mjesta potpuno nesmetanog pogleda ugledao gospodu i ţenu što je pred  njima na klupici sjedila i izgleda nešto zapisivala, kad ona, oslonjena na štake, iznenada ustade gledajući po narodu oko sebe, ugleda mene koji nikad nisam ni riječ s njom progovorio niti ikad u ţivotu zaţelio njene mudrosti, progura se do mene kroz gust e redove ljudi i progovori: ‗Evo! Ako gospodin ţeli da zna, neka pita tebe!‘ i pruţi mi, milostivi gospodine, svojom suhom koščatom rukom ovu ceduljicu. A kad ja, zbunjen, dok se sav svijet okretao meni rekoh: ‗Šta mi to poklanjaš, majčice?‘, ona odgovori, nakon mnogo nerazumljivih i čudnih riječi među kojima sam na svoje veliko iznenađenje čuo i svoje ime: ‗Amulet, trgovče Kolhase. Dobro ga čuvaj, on će ti jedanput ţivot spasiti!‘ i nestade.‖ – ―Eto!‖ nastavi Kolhas dobrodušno,

―istini za volju, ono u Drez denu koliko god je bilo opasno, nije me stajalo ţivota; a kako će biti u Berlinu i hoće li me ovo i tamo izvući, pokazaće budućnost.‖ – Na ove riječi knez sjede na klupu; iako je na začuđeno pitanje dame, šta mu je, odgovorio: ―Ništa, baš ništa!‖, on se sruši onesviješten na pod, prije nego što je ona imala vremena da mu priskoči i prihvati ga na ruke. Vitezu fon Malcau, koji baš u tom trenutku nekim poslom uđe u sobu reče: ―Sveti boţe, šta je gospodinu?‖ a dama povika: ―Donesite vode!‖ Lovci ga digoše i odnesoše do kreveta u susjednoj sobi a zaprepaštenje je dostiglo vrhunac kada komornik, koji je dozvao jednog paţa, nakon više uzaludnih pokušaja da ga vrati u ţivot, izjavi: svi su znaci da ga je udarila kap! Dok je peharnik slao glasnika na konju u Lukau po ljekara,

načelnik smjesti kneza, čim je otvorio oči, u kola pa ga korakom povezoše u njegov lovački dvorac što se nalazio u okolini; ali ovaj put mu je po dolasku izazvao dvije nove nesvjestice, tako da se tek sljedećeg jutra, kad je stigao ljekar iz Luk aua, i pored

izrazitih simptoma nervne groznice donekle oporavi: čim je došao svijesti uspravio se u krevetu a prvo njegovo pitanje bilo  je: ―Gdje je Kolhas.‖ Komornik koji je njegovo pitanje pogrešno razumio reče drţeći ga za ruku: da se ne uznemirava zbo g tog uţasnog čovjeka jer je on, prema njegovoj naredbi, poslije onog čudnovatog i neshvatljivog slučaja zadrţan u Dameu pod brandenburškom straţom. On ga upita, izraţavajući mu svoje ţivo saučešće i uvjeravajući ga da je svojoj ţeni uputio stroge prigovore zbog njene neodgovorne lakomislenosti što ga je odvela tom čovjeku: šta ga je to tako čudno i strašno pogodilo u razgovoru s njim. Knez odgovori: on mu mora priznati da je

samo pogled na jednu ništavnu cedulju koju je čovjek nosio na sebi u olovnoj čahuri kriv za čitav neprijatni slučaj koji mu se desio. On dodade još ponešto da objasni ovu okolnost koju komornik nije razumio i iznenada ga poče uvjeravati, stišćući svoju ruku među njegovim, da je za njega posjedovanje ove cedulje od najveće vaţnosti i zamoli ga da neodloţno uzjaše konja, ode u Dame i otkupi mu tu cedulju od čovjeka po bilo

kojoj cijeni. Komornik, koji je s mukom skrivao svoju

zbunjenost, uvjeravaše ga da ako ta cedulja ima neke vrijednosti za njega, onda ništa na svijetu nije potrebnije ne go tu okolnost pred Kolhasom prešutjeti; jer čim bi ovaj nekom neopreznom izjavom to shvatio, ni sva bogatstva koja knez posjeduje ne bi dostajala da se cedulja otkupi iz ruku tog

gnjevnog i u svojoj osvetoljubivosti nezasitog čovjeka. Da bi ga umirio on dodade da se mora misliti na neki drugi način da moţda putem lukavstva i uz pomoć nekog trećeg, sasvim neupućenog, bude moguće doći u posjed te cedulje do koje mu  je toliko stalo, pošto ona sama po sebi zlikovcu i nije toliko vaţna. Knez brišući znoj upita: da li se u tu svrhu nekako moţe  javiti u Dame da se daljnji transport trgovca privremeno

zaustavi, dok se na bilo kakav način ne dobije cedulja. Komornik, ne vjerujući svojim čulima, odvrati da je, naţalost, po svim vjerovatnim računima trgovac već napust io Dame i mora da se već nalazi iza granice na bra ndenburškom tlu, pa bi pokušaj da se dalje sprovođenje bilo spriječi ili čak da se on vrati, izazvao najneprijatnije i najdalekoseţnije teškoće, koje se moţda nikako ne bi mogle otkloniti. Pošto se knez zav ali u  jastuke s izrazom potpune beznadeţnosti, on ga upita: šta ta cedulja sadrţi i kakvim je to čudnim i neobjašnjivim načinom mogao saznati da se sadrţaj tiče njega. Ali na ovo knez ne odgovori, gledajući podozrivo komornika čijoj usrdnosti u ovom slučaju nije vjerovao; leţao je ukočen i nemirna srca i posmatrao čipku maramice koju je zamišljeno drţao u rukama, pa iznenada zamoli da mu pozovu lovca- junkera fon Štajna,  jednog mladog snaţnog i spretnog gospodina, čijim se tajnim uslugama već češće sluţio, pod izgovorom da ima s njim nekog drugog posla. Pošto mu je stvar izloţio i objasnio od kakve je vaţnosti cedulja koju Kolhas posjeduje, upita on mladog  junkera hoće li da stekne vječno pravo na njegovo prijateljstvo i da mu nabavi cedulju prije nego što Kolhas stigne u Berlin. Čim  je junker ove okolnosti, čudne kakve su već bile, samo donekle shvatio, poče ga uvjeravati da mu on sa svim svojim snagama

stoji na usluzi; tako mu knez naredi da odjaše za Kolhasom i da mu, pošto novcem vjerovatno ništa neće postići, u mudro sročenom razgovoru ponudi za cedulju slobodu i ţivot, čak da mu, ako zatraţi, neposredno, iako s oprezom, ide na ruku u bijegu iz ruku brandenburških konjanika koji ga sprovode, i konjima i ljudima i novcem. Junker zamoli od kneza svojeručno napisano uvjerenje, pa odmah krenu s nekoliko slugu i imade

sreću, pošto nije štedio konja, da sretne Kolhasa u jednom graničnom selu, gdje je ovaj sa vitezom fon Ma lcauom i svoje petoro djece počinjao ručak, pripremljen napolju, pred vratima  jedne kuće. Vitez fon Malcau, kome se junker predstavi kao stranac koji na proputovanju ţeli da vidi neobičnog čovjeka koga sprovode, pozva ovoga najljubaznije za sto i upozna ga sa

Kolhasom; pošto je vitez zbog poslova oko puta svaki čas odlazio, a konjanici ručali za stolom s druge strane kuće, to se uskoro pruţi prilika da je junker mogao da kaţe trgovcu ko je i s kakvim posebnim naređenjem k njemu dolazi. Trgovac koji je već znao ime i poloţaj onoga koji se pri pogledu na njegovu čahuru o kojoj je riječ na majuru u D ameu onesvijestio i kome kao vrhunac vrtoglavice koja ga je pri tom otkriću spopala nije trebalo ništa do uvid u tajnu cedulje, koju on, iz više razloga, nije htio da otvara iz puke radoznalosti, reče: sjećajući s e neplemenitog i nekneţevskog postupka koji je morao doţivjeti u Drezdenu i pored svoje potpune spremnosti na sve moguće ţrtve – on će cedulju zadrţati. Na pitanja junkera šta ga navodi na ovako čudno odbijanje pošto mu se za uzvrat nudi ništa manje nego sloboda i ţivot, Kolhas odgovori: ―Plemeniti gospodine! I kad bi vaš gospodar sam došao i rekao: ja ću sebe i čitavu svoju svitu koja mi pomaţe da nosim ţezlo uništiti – uništiti, razumijete li, što je svakako najveća ţelja koju moja duša gaji, ja bih mu ipak cedulju, koja mu je vrednija od ţivota, uskratio i rekao: Ti me moţeš izvesti na gubilište, ali ja tebi mogu nanijeti bol i to ću i učiniti!‖ I potom, smrtno blijed u licu, dozva jednog konjanika da uzme dobar komad jela koji mu je

bio preostao u zdjeli; a ostatak vremena što su ga proveli u

mjestu kao da nije znao za junkera koji je sjedio za stolom, okrenuo mu je ponovo pogled tek kad je ulazio u kola,

pozdravljajući za rastanak. Kneţevo stanje kad je dobio ovu vijest pogoršalo se do te mjere da je ljekar tri presudna dana bio u najvećoj brizi za njegov ţivot, istovremeno napadnut sa više strana. Ipak, snagom svog prirodnog zdravlja, poslije bolovanja

od nekoliko mučnih nedjelja, on se oporavi barem toliko da su ga mogli, smještenog u kola sa pokrivačima i jastucima, odvesti u Drezden njegovim drţavnim poslovima. Čim je stigao u ovaj grad, on pozva princa Kristierna fon Majsena i upita ga: šta je bilo sa slanjem sudskog savjetnika Ajbenmajera koga su kao

advokata u Kolhasovoj stvari namjeravali uputiti u Beč da tamo carskom veličanstvu iznese tuţbu za narušavanje mira u carevini. Princ mu odgovori: da je ovaj, prema nalogu

ostavljenom pri kneţevom polasku u Dame, otputovao u Beč odmah po dolasku pravnika Cajnera koga je izborni knez

brandenburški poslao u Drezden da kao pravni zastupnik podnese tuţbu sudu protiv junkera Vencela fon Tronka radi vranaca. Izborni knez sav crven, pristupi svom radnom stolu

čudeći se ovoj revnosti, pošto je koliko on zna definitivni odlazak Ajbenmajerov bio odloţen do bliţeg i određenijeg naređenja radi prethodno neophodnog razgovora sa doktorom Luterom koji je Kolhasu izradio amnestiju. Pritom razbaca

nekoliko pisama i akata što su leţali na stolu sa izrazom uzdrţane zlovolje. Princ, nakon male stanke, dok ga je gledao širom otvorenih očiju, reče da mu je ţao ako je u o voj stvari izostalo kneţevo zadovoljstvo; ali on mu moţe predočiti zaključak drţavnog savjeta prema kome je slanje pravobranioca u rečenom roku bilo njegova duţnost. Još dodade da u drţavnom savjetu nikako nije bilo govora o razgovoru sa doktorom Luterom, da bi ranije moţda bilo svrsishodno ovog duhovnog gospodina pitati za mišljenje radi njegovog zauzimanja za Kolhasa, ali sada više ne, pošto je ovome prekršena amnestija pred očima čitavog svijeta, zatvoren je i izručen brandenburškom sudu radi suđenja i pogubljenja.

Izborni knez reče: da promašaj što je Ajbenmajer poslan u stvari i nije tako veliki; on sada ţeli da ovaj za sada, do daljnjeg naređenja, ne nastupa u svojstvu tuţioca u Beču i zamoli princa da mu o tom zahtjevu neodloţno, putem brzog glasnika  javi. Princ odgovori: da ovaj nalog naţalost kasni za jedan dan, pošto je Ajbenmajer, prema izvještaju koji je baš danas stigao, već nastupio u svojstvu pravnog zastupnika i uputio tuţbu bečkoj drţavnoj kancelariji. Na kneţevo iznenađeno pitanje: kako je to sve u tako kratkom vremenu moguće, on dodade: da su po odlasku tog čovjeka već prošle tri nedjelje i da su mu instrukcije koje je dobio stavile u duţnost neizostavno obavljenje ovog posla odmah po dolasku u Beč. Neko oklijevanje, primijeti princ, bilo bi u ovom slučaju utoliko neprikladnije, što brandenburški advokat Cojner protiv junkera Vencela fon Tronka nastupa s najprkosnijom silom i snagom, već je zatraţio i privremeno vraćanje vranaca iz ruku strvodera

zbog njihovog budućeg oporavljanja i čak zanemarujući sve prigovore suprotne strane to i sproveo. Izborni knez pošto povuče zvono reče: svejedno, ne znači to ništa, i pošto se obratio princu sa ravnodušnim pitanjima: kako je inače u Drezdenu i što se događalo u njegovom odsustvu, pozdravi ga pokretom ruke, nesposoban da prikrije svoje unutrašnje stanje, i otpusti ga. Još istoga dana on zatraţi pismeno, pod izgovorom da zbog političkog značaja ţeli taj predmet sam obraditi, cjelokupna Kolhasova akta; i pošto mu je pomisao da uništi onoga od koga bi jedinog mogao saznati tajnu cedulje bila

nepodnošljiva, to on sroči vlastoručno pismo caru, u kome ga srdačno i hitno zamoli da iz vaţnih razloga, koje će mu moţda za kratko vrijeme određenije izloţiti, tuţbu koju je Ajbenmajer protiv Kolhasa podnio privremeno, do dalje odluke, smije

povući. Car mu odgovori, putem note iz drţavne kancelarije, da ga promjena što se izgleda iznenada dogodila u njegovom srcu veoma čudi; da je izvještaj saksonske strane učinio Kolhasov spor pitanjem čitavog svetog rimskog cars tva da se prema tome i on, car, kao vrhovni poglavar carstva osjeća

obaveznim da u ovoj stvari nastupi kao tuţilac pred brandenburškim domom; prema tome, pošto je dvorski asesor Franc Miler već otišao u Berlin u svojstvu pravobranioca da Kolhasa, za povredu javnog mira u zemlji, pozove na

odgovornost, to tuţba sada više ni na koji način ne moţe biti povučena i proces se mora prema zakonima nastaviti svojim tokom. Ovo pismo je potpuno dotuklo izbornog kneza; kad su mu na njegovu najveću ţalost stigla i priva tna pisma iz Berlina

u kojima mu javljaju početak procesa pri komornom sudu i primjećuju da će Kolhas, uprkos svim nastojanjima dodijeljenih mu advokata, vjerovatno završiti na gubilištu, odluči nesretni gospodin da učini još jedan pokušaj i zamoli izbornog kneza brandenburškog u jednom vlastoručnom dopisu za trgovčev ţivot. Izgovarao se time da amnestija koja je ovom čovjeku dodijeljena ne dopušta izvršenje smrtne kazne nad njim, uvjeravao ga da uprkos prividnoj strogosti s kojom se prema njemu postupalo njegova namjera nikad nije bila da bude

usmrćen; opisa mu koliko bi bio neutješan ako bi zaštita koja mu je od strane Berlina bila nagoviještena, najzad, nekim neočekivanim obrtom dovela do veće štete po njega nego da je ostao u Drezdenu da o njegovom slučaju odlučuju saksonski zakoni. Izborni knez brandenburški, kome se mnogo šta u ovom pismu učini dvosmisleno i nejasno, odgovori: da silina, sa kojom zastupnik carskog veličanstva nastupa, prosto ne dopušta da se odstupi od strogih zakonskih propisa prema njegovoj ţelji koju mu je saopštio. Primijetio je da ga je njegova zabrinutost u stvari predaleko odvela, pošto tuţbu zbog zločina koji su Kolhasu oprošteni amnestijom nije podnio on koji mu je amnestiju i dodijelio, nego poglavar Carstva koji njome nije ni

na kakav način vezan. Predočio mu je koliko je potrebno zbog Nagelšmitovih sve većih nasilja koja su se sa nečuvanom drskošću proširila čak i na brandenburšku oblast, dati zastrašujući primjer i zamoli ga da se, u slučaju da sve ovo neće da uzme u obzir, sam obrati carskom veličanstvu, jer ako treba da padne neka uticajna riječ u korist Kolhasa, onda se to moţe

dogoditi samo na zahtjev te strane. Izborni knez od jada i

ljutine zbog svih ovih bezuspješnih pokušaja zapade u novu bolest; i pošto ga je komornik  jednog jutra posjetio, on mu pokaza pisma koja je poslao bečkom i berlinskom dvoru, da bi produţio Kolhasu ţivot i time barem dobio vremena da se domogne cedulje koju je ovaj posjedovao. Komornik se pred njim baci na koljena i zamoli ga u ime svega što mu  je sveto i

vrijedno da mu kaţe šta ta cedulja sadrţi. Knez mu reče neka zaključa sobu i sjedne na njegov krevet; i pošto ga uze za ruku i s uzdahom je pritisnu na svoje srce, poče da priča: ―Tvoja ţena ti je, kako čujem, već ispričala da smo izborni knez brandenburški i ja trećeg dana našeg sastanka koji smo odrţavali u Jiterbogu, susreli jednu ciganku i pošto knez, otresit kakav je po prirodi, odluči da slavu ove pustolovne ţene, o čijoj se vještini upravo za stolom pričalo na nedoličan način, nekom šalom pred očima čitavog naroda uništi, to on skrštenih ruku priđe njenom stolu i zatraţi od nje, radi proročanstva koje će mu izreći, kakav znak koji bi se već danas mogao iskušati, pretvarajući se da on inače ne bi mogao povjerovati njenim riječima, pa da je sama rimska Sibila. Ţena nas hitro odmjeri od glave do pete i reče: znak će biti da će nas veliki rogati jelen, koga je odgojio vrtlarev sin u parku,

presresti na trgu na kome se nalazimo, prije nego što ga napustimo. E, sad moraš znati da je taj jelen, određen za drezdensku kuhinju, bio čuvan iza visoke ograde od letava u sjeni hrastova parka iza dvorca i da je i zbog druge sitnije

divljači i peradi park uopšte, kao i bašta što je do njega vodila, bio briţljivo čuvan, pa se nije moglo zamisliti kako bi nas ţivotinja prema čudnoj tvrdnji mogla presresti na trgu gdje smo stajali; knez odmah posla čovjeka u dvorac, bojeći se kakve skrivene smicalice i odlučan da šale radi obruka sve što bi ona  još mogla proreći, i zapovijedi, nakon kratkog dogovora sa mnom, da jelen bude odmah ubijen i spremljen za trpezu

sljedećeg dana. Na to se obrati ţeni, pred kojom smo o ovome glasno razgovarali i reče: ‗Pa, dobro, šta imaš da mi otkriješ za

budućnost?‘ Ţena, pošto mu pogleda u dlan, reče: ‗Ţivio moj kneţe i gospodaru! Tvoja milost će dugo vladati, kuća iz koje potičeš dugo će postojati, tvoji nasljednici će biti veliki i silni i doći će do moći ispred svih kneţeva i gospodara svijeta!‘ Knez, nakon male stanke u kojoj je zamišljeno posmatrao ţenu, koraknu prema meni i reče poluglasno da mu je sada gotova ţao što je poslao glasnika da uništi proročanstvo; i dok je novac iz ruku vitezova koji su ga pratili, uz veliko klicanje, u

gomilama padao ţeni u krilo, on je upita, pošto se i sam maši dţepa i priloţi jedan zlatnik: da li je pozdrav koji će meni objaviti isto takvog srebrenog zvuka kao njegov. Pošto otvori neki sanduk što je stajao po strani, poreda u njemu novac prema vrsti i količini pa ga opet zatvori, ţena rukom zaštiti lice od sunca, kao da joj ono smeta, i pogleda me; a kad i ja ponovih

pitanje i šaleći se, dok je ona ispitivala moju ruku, rekoh knezu: ‗Čini mi se da nema ništa što bi bilo prijatno da mi prorekne.‘, ona zgrabi štake, polako ustade sa svoje klupice i pošto mi se sasvim pribliţi sa tajanstveno dignutim r ukama, jasno mi šapnu na uho: ‗Ne!‘ – ‗Tako!‘ rekoh ja zbunjeno i povukoh se za korak od te spodobe što je hladna i beţivotna pogleda kao iz mramornih očiju ponovo sjela na klupicu što se nalazila iza nje, i dodadoh: ‗S koje to strane prijeti opasnost mojoj kući?‘ Ţena uze u ruku ugljen i papir, prekrsti koljena pa upita: treba li da

mi to napiše; a ja odgovorih, stvarno zbunjen, jer mi u tim okolnostima ništa drugo nije preostajalo: ‗Da, učini tako!‘ pa ona nastavi: ‗Pa dobro, troje ću ti napisati: ime pos ljednjeg regenta tvoje kuće, godinu kada će vladavinu izgubiti i ime onoga što će je silom oruţja prigrabiti.‘ Sve ovo učini pred očima čitavog naroda, diţe se, zalijepi cedulju lakom što ga ovlaţila u svojim uvelim ustima i pritisnu olovnim pečatnim prstenom što joj se nalazio na srednjem prstu. I pošto ja, radoznao, lako ćeš shvatiti, više nego se moţe iskazati riječima, htjedoh da dohvatim cedulju, ona mi reče: ‗Nipošto, visosti!‘ pa se okrenu i diţe jednu štaku: ‗Eno, od onog čovjeka što stoji na klupi sa šeširom i perjanicom, iza čitavog naroda kraj crkvenog

ulaza – od njega ćeš otkupiti cedulju, ako ti je po volji!‘ I s tim

riječima, prije nego što sam i shvatio šta govori, ona me ostavi na trgu nijemog od čuđenja. Kad je zatvorila sanduče što je iza n je stajalo, zaprti ga na leđa i umiješa se, a da ja više nisam mogao vidjeti šta radi, među narod što je oko nas stajao. Na moju stvarno veliku utjehu baš u tom trenutku pojavi se vitez koga je knez poslao u dvorac i javi mu nasmijana lica da je jelen ubijen i da su ga dva lovca pred njegovim očima odvukla u kuhinju. Knez me bodro dohvati pod ruku u namjeri da me

odvede sa trga i reče: ‗Pa, dobro! tako je eto to proročanstvo svakodnevna lopovija i nije vrijedno ni vremena ni novca što smo ga utrošili!‘ Ali koliko je bilo naše iznenađenje kad se još za vrijeme ovih riječi podiţe graja na trgu oko nas a sve se oči okrenuše velikom mesarskom psu što je trčao od dvorišta zamka, gdje je u kuhinji kao dobar plijen zgrabio za vrat jelena i sad ga, progonjen slugama i sluškinjama, ispustio na tle tri

koraka ispred nas. Tako se proročanstvo one ţene, kao zalog za sve ono što je rekla, ispunilo i jelen nam je, iako doduše mrtav, sve do trga došao u susret. Ni munja koja bi usred zimskog dana udarila s neba ne bi me str ašnije pogodila nego ovaj prizor i moje prvo nastojanje, čim sam se oslobodio društva u kome sam se nalazio, bilo je da odmah pronađem čovjeka u šeširu s perjanicom koga mi je ţena bila naznačila; ali niko od mojih ljudi, koje sam čitava tri dana slao po obavještenja, ne bi u stanju da mi donese ni najmanju vijest o njemu: a sada, prijatelju Kunc, prije koju nedjelju, na majuru u Dameu, ja sam tog čovjeka vidio svojim vlastitim očima.‖ –  Tu on ispusti

komornikovu ruku i brišući znoj sa čela ponovo utonu u postelju. Komornik, koji je smatrao uzaludnim trudom da svoje

mišljenje o ovom slučaju suprostavlja kneţevom mišljenju ili da o njemu raspravlja, zamoli ga da ipak pokuša da se na kakav način domogne cedulje a da poslije toga čovjeka prepusti njegovoj sudbini; ali knez odgovori da on ne vidi baš nikakvog načina, iako ga pomisao da će je biti lišen ili čak saznanje da će  je nestati zajedno sa tim čovjekom dovodi do krajnjeg jada i

očajanja. Na pitanje prijatelja da li je pokušavao da pronađe samu ciganku knez odvrati da gubernija, na jednu zapovijest

izdatu pod laţnim izgovorom, uzaludno traga za tom ţenom sve do današnjeg dana po svim trgovima kneţevstva; pri tom on, iz razloga koje sad ne ţeli pobliţe iznosti, uopšte sumnja da se ona moţe naći u Saksoniji. D esilo se da je komornik htio da putuje u Berlin, zbog više znatnih posjeda koji su pripali njegovoj ţeni iz ostavštine smijenjenog i uskoro potom umrlog velikog kancelara, grofa Kalhajma; pošto je on izbornog kneza stvarno volio, upita ga poslije kraćeg razmišljanja: da li bi njemu u toj stvari dao slobodne ruke i pošto ovaj zahvalno pritisnu njegovu ruku na svoje grudi i reče: ―Zamisli da si na mom mjestu i stvori mi cedulju!‖, to komornik, predavši poslove, poţuri svoj polazak za nekoliko dana i ostavivši ţenu kod kuće krenu u Berlin praćen samo s nekoliko slugu. Kolhas je u međuvremenu, kako je već rečeno, stigao u Berlin i, na specijalni nalog izbornog kneza, bio smješten u  jedan viteški zatvor gdje primiše njega i njegovo petoro djece onoliko udobno koliko je bilo moguće, a odmah po dolasku carskog zastupnika iz Beča bio je optuţen pred komornim sudom na temelju povrede javnog mira u carstvu; i mada je u

svom pravdanju pomenuo da radi svog oruţanog upada u Saksoniju i tom prilikom izvršenih nasilja ne moţe odgovarati, u smislu sporazuma sa izbornim knezom Saksonije u Licenu, to

on za svoju pouku saznade da carsko veličanstvo, čiji zastupnik ovdje vodi parnicu, to ne moţe uzeti u obzir; ali ubrzo, pošto mu stvar razloţiše i objasniše da će, naprotiv, od Dr ezdena u svom sporu protiv junkera Vencela fon Tronka dobiti punu

zadovoljštinu, on se smiri. Potom se dogodi da baš na dan komornikova dolaska bude izrečena presuda i da bude osuđen na pogubljenje mačem – presuda u čije izvršenje zbog zamršenosti stanja stvari i bez obzira na njenu blagost niko nije vjerovao; naprotiv, čitav grad se nadao, zbog dobrohotnosti koju je izborni knez prema Kolhasu pokazivao, da će se ona

vladarskom riječju pretvoriti u kaznu zatvorom, iako moţda tešku i dugotrajnu. Komornik koji je odmah uvidio da nema vremena za gubljenje ako treba da izvrši nalog koji mu je dao njegov gospodar, započe svoj posao time što se ujutro jednoga dana pokazao Kolhasu, kad je ovaj stajao na prozoru svog zatvora i bezazleno posmatrao prolaznike; bio je obučen u

svoju uobičajenu dvorsku nošnju da bi mu pao u oči; i kad iz  jedne iznenadne kretnje glavom zaključi da ga je trgovac primijetio a s naročito velikim zadovoljstvom razazna jednu njegovu nehotičnu kretnju rukom prema grudima gdje mu je visila čahura, pomisli da je to što se u tom trenutku dogodilo u Kolhasovoj duši dovoljna priprema da u svom pokušaju da se domogne cedulje učini korak dalje. On naruči neku staru lutajuću prodavačicu starudija na štakama koju je primijetio na ulicama Berlina u mnoštv u drugih bijednika koji trguju i koja mu se po starosti i nošnji učinila sličnom onoj koju mu je opisao izborni knez i uz predpostavku da se Kolhasu crte lica one koja

mu je u letimičnom susretu predala cedulju nisu tako duboko urezale u pamet, on odluči da ovu podmetne i da ona, ako bude moguće, pred Kolhasom preuzme ulogu ciganke. Da bi je za to osposobio, obavijesti je o svemu što se između izbornog kneza i pomenute ciganke u Jiterbogu dogodilo, a pošto nije znao koliko je tom prilikom ciganka odala Kolhasu, nije

zaboravio da joj naročito utuvi u glavu tri zagonetne tačke u cedulji; i pošto joj je razloţio šta će, na isprekidan i nerazumljiv način, natuknuti u cilju da se bilo lukavstvom ili silom dođe do cedulje koja je od najveće vaţnosti za saksonski d vor, naredi joj da od Kolhasa zatraţi cedulju da bi je sačuvala, pod izgovorom da ova kod njega više nije sigurna za vrijeme tih nekoliko sudbonosnih dana. Staretinarka je odmah prihvatila da izvede rečeni posao uz obećanje povelike nagrade od koje joj je, na njen zahtjev, komornik morao jedan dio isplatiti unaprijed;

pošto je majka sluge Herzea koji je poginuo kod Milberga na dozvolu vlade povremeno posjećivala Kolhasa a tu ţenu je već nekoliko mjeseci poznavala, to joj je uspjelo da jedan od

sljedećih dana, uz mali poklon tamničaru, dospije do trgovca. – Kolhas, kad ţena uđe kod njega, po pečatnom prstenu koji je nosila na ruci i koralnoj niski što joj je visila o vratu odmah prepozna onu istu staru ciganku koja mu je predala cedulju u  Jiterbogu; i kako vjerovatnoća nije uvijek na strani istine, to se

eto i ovdje nešto zbilo što ćemo doduše ispričati, ali moramo ostaviti slobodu da sumnja svakome ako mu je volja: komornik

 je učinio najveću omašku jer je u toj staroj ţeni koju je pokupio na ulicama Berlina da bi mu zamijenila staru ciganku naišao baš na samu tajanstvenu ciganku, koju je htio da zamijeni. Barem je tako ispričala ţena dok je oslonjena na štake milovala obraze djeci koja su se, iznenađena njenim čudnim izgledom pribijala uz oca: da se ona već pr ije dugo vremena vratila iz Saksonije u Brandenburg i, čuvši kako se komornik dosta neobazrivo raspituje po ulicama Berlina o ciganki što je u proljeće prošle godine bila u Jiteborgu, odmah se progurala do njega i pod laţnim imenom mu se ponudila za posao koji je htio da mu se obavi. Kolhas primijeti neku čudnu sličnost između nje i svoje umrle ţene Lizbet, toliku da bi je mogao upitati da li je ona njena baka – jer ne samo da su ga njene crte lica, njene ruke, i ovako koščate još lijepe građe, a naročito kretnje koje je njima pri govoru činila, najţivlje na nju podsjećale, nego i biljeg što ga je njegova ţena imala na vratu spazio je i u nje – trgovac je ponudi da sjedne na jednu stolicu, sav u mislima koje su se u njemu sukobljavale – i upita je šta to nju, za ime svijeta, dovodi k njemu komornikovim poslom.

Ţena, dok joj je Kolhasov stari pas njuškao koljena i pomilovan njenom rukom vrtio repom, odgovori: nalog koji joj je

komornik dao da mu otkrije na koja tri pitanja, toliko vaţna saksonskom dvoru, odgovara sadrţaj tajanstvene cedulje; da ga upozori na nekog izaslanika koji se nalazi u Berlinu da bi se

cedulje domogao i da mu zatraţi cedulju pod izgovorom da na grudima gdje je on nosi više nije sigurna. Ali prava namjera s kojom ona dolazi jeste da mu kaţe da je prijetnja kako će mu lukavstvom ili silom cedulju oduzeti neumjesna i isprazna

prevara; da on pod zaštitom izbornog kneza brandenburškog, koji ga čuva ne treba da se za nju ni najmanje plaši; čak je ona kod njega daleko sigurnija nego kod nje i da treba dobro da se

čuva da je se ne liši i da je ne daje nikome i ni pod kakvim izgovorom. – Takođe ona zaključi da smatra pametnim da tu cedulju upotrijebi u svrhu zbog koje mu ju je ona i dala na

vašaru u Jiterbogu, da prihvati prijedlog koji mu je učinio na granici junker fon Štajn i da cedulju, koja njemu samom ne moţe koristiti, preda izbornom knezu saksonskom za slobodu i ţivot. Kolhas koji je likovao zbog moći koja mu je data da smrtno rani petu svoga neprijatelja u trenutku kad ga ovaj

bude u prašinu zgazio, odgovori: ―Ni za čitav svijet, majčice, ni za čitav svijet!‖ i steţe staričinu ruku htijući samo da zna kakvi su odgovori na ta strašna pitanja sadrţani u cedulji. Ţena koja  je u međuvremenu najmlađe dijete što joj se privuklo do nogu uzela u krilo progovori: ―Ne za čitav svijet, dţambase Kolhase, ali za ovog lijepog malog plavokosog dječaka!‖, nasmija se na dijete, pomilova ga i poljubi, dok ju je ono gledalo širom otvorenih očiju i pruţi mu svojom suhom rukom jabuku koju je nosila u torbi. Kolhas reče zbunjeno: da bi ga i sama djeca da su odrasla pohvalila zbog njegovog postupka i da on i za njih i za

njihove unuke ne bi mogao ništa blagotvornije učiniti nego da cedulju zadrţi. Još upita, ko ga moţe zaštiti od nove prevare poslije iskustva koje je imao i ne bi li uzalud ţrtvovao cedulju izbornom knezu, kao nedavno svoju četu boraca koju je bio sakupio u Licenu. ―Ko mi jedanput prekrši riječ‖, reče on, ―s time više ne govorim. I samo bi me tvoj zahtjev, određen i nedvosmislen mogao odvojiti, dobra majčice, od ovog lista koji mi je na tako čudan način postao zadovoljština za sve što sam propatio.‖ Ţena posadi dijete na pod pa reče: da on u mnogo čemu ima pravo pa neka čini ili ne čini, sve po svojoj volji! Onda opet uze štake u ru ke i htjede da ode. Kolhas ponovi svoje pitanje o sadrţaju čudnovate cedulje; zaţelio je, pošto mu  je površno odgovorila da je moţe otvoriti, iako bi to bila puka radoznalost, da od nje sazna još hiljadu drugih stvari prije nego

ga napusti: ko je ona zapravo, otkud joj mudrost koju u sebi

nosi, zašto je knezu uskratila cedulju kad je za njega bila napisana i baš njemu, između toliko hiljada ljudi, koji nije nikad traţio njene mudrosti, predade taj čudotvorni papir. – Ali dogodilo se da se baš u tom trenutku začuje neki šum što su ga nekoliko policajaca dolazeći uz stepenice izazvali, pa ţena obuzeta iznenadnom brigom da je ne nađu u ovim odajama odgovori: ―Do viđenja, Kolhase, doviđenja. Kad se opet sretnemo, sve ćeš to saznati!‖ S tim riječima se okrenu vra tima i viknu: ―Zbogom, dječice, zbogom!‖, izljubi redom mališane i ode.

U međuvremenu je izborni knez Saksonije, obuzet crnim mislima, pozvao dva astrologa, po imenu Oldenholm i

Olearijus, koji su u to vrijeme u Saksoniji uţivali veliki ugled i od njih zatraţio savjet u pogledu sadrţaja tajanstvene i njemu i čitavom njegovom rodu tako vaţne cedulje; i pošto se ovi ljudi ni poslije više dana u dvorskoj kuli u Drezdenu provedenih u dubokoumnom istraţivanju nisu mogli sloţiti da li se proročanstvo odnosi na kasnija stoljeća ili na sadašnje vrijeme i moţda poljsku krunu, sa kojom su odnosi još uvijek bili ratni, to su ove učene prepirke, namjesto da ga rasprše, samo još povećale nemir, da ne kaţemo očajanje, u kome se ovaj nesretni gospodin nalazio, i najzad ga zaoštrilo do stepena potpuno nepodnošljivog njegovoj duši. Uz ovo se desilo i to da je komornik dao nalog svojoj ţeni koja se spremala da dođe za njim u Berlin da prije polaska izbornom knezu na neki spretan način saopšti kako poslije neuspjelog pokušaja k oji je izveo sa

 jednom ţenom a koja je poslije iščezla bez traga, nema mnogo nade da će se domoći cedulje koju Kolhas posjeduje, pošto je Kolhasovu smrtnu presudu, nakon duţeg razmišjanja, potpisao izborni knez brandenburški a pogubljenje već utvrđeno za ponedjeljak poslije Cvijetne nedjelje; na ovu vijest se knez, srca rastrgana jadima i kajanjem, kao izgubljen zatvori u svoju sobu

i, sit ţivota, dva dana ništa nije jeo a trećeg dana, iznenada,

kratko izvijestivši guberniju da putuje knezu fon Desau u lov, nestade iz Drezdena. Kuda je zapravo išao i da li je svraćao u Desau ostaće neizvjesno, jer hronike, iz čijeg poređenja ovaj izvještaj podnosimo, na ovom mjestu na čudan način protivuriječe jedna drugoj i poništavaju se. Sigurno je da je knez fon Desau, nesposoban za lov, u to vrijeme leţao bolestan u Braunšvajgu kod svog ujaka hercoga Hajnriha i da je gospođa Heloiza uveče sljedećeg dana u društvu nekog grofa Kenigštajna, koga je predstavljala kao svog rođaka, stigla u Berlin komorniku, gospodinu Kuncu, svome muţu. – U međuvremenu je Kolhasu, po naređenju izbornog kneza, pročitana smrtna presuda, skinuti okovi i isprave   o imanju, koje su mu u Drezdenu bile oduzete, ponovo dostavljene: i

pošto su ga savjetnici koje mu je odredio sud upitali šta ţeli da se uradi poslije njegove smrti sa svim onim što on posjeduje, on napisa, uz pomoć jednog notara, testament u korist svoje djece a za tutora im postavi zvaničnika iz Kolhazenbrika, svog čestitog prijatelja. Sad više ništa nije remetilo mir i zadovoljstvo njegovih posljednjih dana; jer na jedno čudno, specijalno naređenje izbornog kneza uskoro je i zatvor u kome se nalazio bio otvoren i svim njegovim prijateljima, a bilo ih je vrlo mnogo

u gradu, bio je dan i noć dozvoljen pristup k njemu. Da, imao je  još i to zadovoljstvo da vidi kako mu u zatvor dolazi teolog  Jakob Frajzing kao izaslanik doktora Lutera sa jednim

vlastoručnim, bez sumnje veoma značajnim pismom, koje je naţalost izgubljeno i da od ovog duhovnog gospodina u prisustvu dvojice brandenburških dekana koji su mu pomagali primi blagodat svete pričesti. I tako, uz opštu uznemirenost grada, koji još uvijek nije napuštao nadu da će ga nečija svemoćna riječ spasiti, osvanu poslije Cvijetne nedjelje i sudbonosni ponedjeljak, u koji je, svoj suviše brzi pokušaj da sam sebi pribavi pravdu morao pred svijetom okajati. Upravo

 je stupao u pratnji jake straţe sa svoja dva dječaka na rukama (za ovu povlasticu je izričito zamolio sud) praćen teologom  Jakobom Frajzingom, na kapiju svog zatvora kad mu iz

rastuţene gomile poznanika što su mu stezali ruke i opraštali se od njega priđe kaštelan kneţevskog dvora, zbunjen u licu, i dade mu neko pismo, koje mu je, kako reče, poslala jedna stara ţena. Začuđeno pogledavši čovjeka koga je jedva poznavao on otvori pismo, čiji ga je pečat, utisnut u laku, odmah podsjetio na poznatu ciganku. Ali ko da opiše iznenađenje, koje ga preplavi kad unutra nađe sljedeću vijest: ―Kolhase, izborni knez Saksonije je u Berlinu; već je krenuo prema gubilištu i, ako ti je stalo, prepoznaćeš ga po šeširu sa plavim i bijelim perjanicama. U kojoj namjeri dolazi ne moram ti reći; čim te sahrane, iskopaće čahuru i naći cedulju da je pročita. Tvoja Elizabeta.‖ – Kolhas se, krajnje iznenađen, okrenu kaštelanu i upita: da li on poznaje tu čudnu ţenu koja mu  je dala pismo. Ali pošto kaštelan odgovori: ―Kolhase, ta ţena – ‖ i usred riječi na čudan način zastade, to on nije mogao, razdvojen povorkom koja u tom trenutku opet krenu, ništa čuti šta je govorio čovjek koji je izgleda drhtao čitavim tijelom. –  Kad je stigao na gubilište, nađe izbornog kneza brandenburškog na konju sa njegovom pratnjom, između ostalih i kancelara gospodina Hajnriha fon Gojzau među neizmjernim mnoštvom ljudi; desno od njega carskog zastupnika Franca Milera, sa spisom o smrtnoj presudi u ruci; s lijeve mu strane stajaše, s rješenjem

drezdenskog suda, kneţev zastupnik, pravnik Anton Cojner; a u sredini poluotvorenog kruga koji je stvarao narod jedan

herold sa sveţnjem ruha i oba vranca koji su, sjajni i uhranjeni, udarali kopitama o zemlju. Jer kancelar, gospodin Hajnrih, je

tuţbu, koju je u ime svog gospodara podnio u Drezdenu, sproveo tačku po tačku protiv junkera Vencela fon Tronka, bez i najmanjeg ograničenja. Tako su konji vraćeni iz ruku strvodera koji ih je hranio, a mahanjem zastavom nad njihovim

glavama vraćena im je čast; potom su dati junkeru da ih njegovi ljudi uhrane i u prisustvu jedne komisije, posebno u tu svrhu sastavljene, predati advokatu na trgu u Drezdenu. Izborni knez, kad mu je Kolhas praćen straţom pristupio na uzvisin i,

progovori: ―Evo, Kolhase, danas je dan kad ti se vraćaju tvoja

prava! Vidi, ovdje ti predajem sve što ti je na Trokenburgu nasilno oduzeto, i što sam ja, kao tvoj gospodar bio duţan da ti vratim: vrance, maramu, guldene, rublje, pa čak i troškove liječenja tvoga sluge Herzea, poginulog kraj Milberga. Jesi li zadovoljan sa mnom?‖ – Kolhas, kad je blistavih očiju pročitao spis što mu ga na mig kancelarov uručiše, posadi oboje djece koju je nosio u rukama kraj sebe na zemlju; i pošto nađe i član po kome je  junker Vencel osuđen na dvije godine zatvora, savladan osjećanjima on klonu izdaleka pred knezom, ruku skrštenih na grudima. Radosno je uvjeravao kancelara kad se digao i ruku poloţio na skut, da je njegova najveća ţelja na ovome svijetu ispunjena, pristupio je vrancima, posmatrao ih i

tapšao po čvrstim vratovima i izjavio vedro kancelaru kad mu se opet vratio, da njih poklanja svojoj dvojici sinova, Hajnrihu i

Leopoldu. Kancelar, gospodin Hajnrih fon Gojzau, obraćajući mu se blago sa svog konja, obeća u kneţevo ime da će se njegova posljednja volja smatrati svetom i pozva ga da prema

svome nahođenju odluči i o drugim stvarima što se nalaze u sveţnju. Na to Kolhas dozva Herzeovu staru majku, koju je primijetio na trgu u gomili svijeta i kad joj predade stvari, reče: ―Evo, majčice, to pripada tebi!‖ – dodavši i svotu novca u sveţnju koji je bio odšteta njemu, na dar, za njega i utjehu njenih starih dana. – A sada viknu izborni knez: ―Eto, Kolhase, trgovče konjima, ti, kome je dato ovakvo zadovoljenje, pripremi se sada da i ti daš zadovoljenje carskom veličanstvu, čiji zastupnik ovdje stoji, zbog kršenja mira u njegovoj zemlji!‖ Kolhas skide svoj šešir, baci ga na zemlju i reče da je spreman; predade djecu, nakon što ih još jednom diţe sa zemlje i pritisnu na grudi, zvaničniku iz Kolhazenbrika, i dok ih je ovaj u tihim suzama odvodio sa trga, pristupi panju za pogubljenje. Upravo

 je odvezivao maramu s vrata i otkopčavao prsluk kad letimično pogleda po krugu oko sebe i na maloj udaljenosti između dva viteza što ga  zaklanjahu svojim tijelima –  primijeti dobro poznatog čovjeka sa plavom i bijelom perjanicom. Kolhas stupi naglim korakom kraj iznenađene straţe pravo pred njega, skide

čahuru s grudi, izvadi cedulju, otpečati je i pročita; i ne skidajući oka sa čovjeka s plavom i bijelom perjanicom, u kome su se već budile slatke nade, stavi je u usta i proguta. Na ovaj prizor čovjek s plavom i bijelom perjanicom pade u nesvijest i u grčeve. I dok se zaprepaštena pratnja saginjala   i dizala ga sa zemlje, Kolhas se okrenu prema gubilištu, gdje mu glava pade pod dţelatovom sjekirom. Ovdje se završava Kolhasova priča. Uz opštu ţalost naroda poloţiše leš u kovčeg; i dok su ga nosači podizali, da ga pristojno sahrane na crkvenom groblju u predgrađu, izborni knez dozva pokojnikove sinove i proizvede ih za vitezove, uz objašnjenje kancelaru da ţeli da budu odgojeni u njegovoj paţevskoj školi. Izborni knez saksonski, slomljene duše i tijela, vrati se u Drezden, a ostalo treba čita ti u istoriji. A poslije Kolhasa je još i u prošlom v ijeku u Meklenburgu ţivjelo nekoliko njegovih veselih i krepkih potomaka.