146985973 Nezasitna Meg Cabot

~1~

MEG CABOT

NEZASITNA Naslov izvornika: Insatiable

by Chiarissima www.crowarez.org www.bosnaunited.net

~2~

Prvo poglavlje 9:15 UTC-5, utorak, 13. travnja Centar, peron 6. Istočna sedamdeset sedma ulica i Avenija Lexington New York, New York Bilo je to čudo. Meena je požurila u vagon podzemne željeznice i primila se za sjajnu srebrnu prečku jedva se usuđujući povjerovati svojoj sreći. Bilo je vrijeme jutarnje gužve, a ona je kasnila. Očekivala je da će se u prenatrpanom vlaku morati gužvati s Ostalim putnicima koji su isto kasnili. Ali, evo, još uvijek malo zadihana, jer je trčala cijelim putem do stajališta, ulazi u gotovo prazan vagon. Možda će mi, pomislila je, stvari, za promjenu, ipak krenuti nabolje. Meena se nije okretala oko sebe. Zadržala je pogled na oglasu koji joj se nalazio iznad glave, u kojem je stajalo da može imati lijepu, čistu kožu ako odmah nazove izvjesnog doktora Zizmora. Ne gledaj, govorila je samoj sebi. Što god da učiniš, ne gledaj, ne gledaj, ne gledaj... Uz malo sreće, pomislila je, mogla je doći do svog stajališta na Pedeset prvoj ulici a da nikoga ne pogleda u oči ili ostvari bilo kakav kontakt s drugim ljudskim bićem... Ono što je prvo Meeni privuklo pažnju bili su leptiri - u prirodnoj veličini. Ni jedna gradska djevojka ne bi nosila bijele salonke s ogromnim plastičnim insektima na prstima. Ljubavni roman (Meena je pretpostavila da se radi o ljubavnom romanu s obzirom na to da se na naslovnici nalazila bespomoćna mlada djevojka nedužnog pogleda) koji je djevojka čitala imao je ćirilična slova na koricama. Divovski kofer na kotačima koji je stajao ispred nje bio je dodatni znak da djevojka nije iz grada. Ipak ništa od toga - uključujući činjenicu da je dugačke plave pletenice povezala na tjemenu u stilu Moje pjesme, moji snovi, a uz to je jeftinu haljinu od poliestera sparila s ljubičastim tajcama - nije tako očito govorilo o njezinu statusu došljakinje kao ono što je zatim učinila. “Oh, meni žao”, rekla je gledajući u Meenu s osmijehom koji je njezino lice iz ljepuškastog promijenio u gotovo lijepo. “Izvolite, vi htjela sjesti?” Djevojka je pomaknula svoju torbicu, koju je odložila na sjedalo do svoga, kako bi Meena mogla sjesti pokraj nje. Nema tog Njujorčanina koji bi to učinio. Ne dok u vlaku ima još desetak drugih slobodnih mjesta. Meeni je srce potonulo. Jer sada je s posvemašnjom sigurnošću znala dvije stvari: Jedna je bila ta da, unatoč čudu praktički praznog vagona podzemne željeznice, stvari za nju danas neće krenuti nabolje. A druga je bila ta da će djevojka s plastičnim leptirima na cipelama do kraja tjedna biti mrtva.

~3~

Drugo poglavlje 9:30 UTC-5, utorak, 13. travnja Linija br. 6 New York, New York Meena se nadala da griješi u vezi s Gospođicom Leptir. Samo što Meena nikada ne griješi. Ne kada je u pitanju smrt. Prepuštajući se onom neizbježnom, Meena je pustila sjajnu metalnu prečku i kliznula na sjedalo koje joj je djevojka ponudila. “I, je li ti ovo prvi put da si u gradu?” upitala je Meena Gospođicu Leptir, iako je već znala odgovor. Još uvijek se osmjehujući, djevojka zabaci glavu. “Da. Grad New York!” povikala je oduševljeno. Super. Engleskog praktički ne zna ništa. Gospođica Leptir je izvadila svoj mobitel i pregledavala nekakve fotografije na njemu. Zastala je na jednoj i podigla tako da Meena vidi. “Vidjeti?” rekla je Gospođica Leptir ponosno. “Dečko. Moj američki dečko, Gerald.” Meena je pogledala u zrnatu fotografiju. Oh, Bože, pomislila je. Zašto? upitala se Meena. Zašto baš danas, od svih dana? Nije imala vremena za ovo. Imala je sastanak. I priču koju mora prodati. Nakon što je Ned imao onaj dosta javan slom živaca u blagovaonici televizije, nakon što su dobili rezultate proljetne gledanosti, otvorilo se mjesto glavnog scenarista. U seriji poput Nezasitne, glavnu zaradu je nosilo mjesto glavnog scenarista. Meeni je novac trebao. I bila je sigurna da je pritisak neće dovesti do sloma živaca. Do sada nije imala ni jedan, a imala je još puno toga na pameti osim praćenja gledanosti Nezasitne. Iz zvučnika vagona začuo se ženski glas koji je upozorio da se vrata zatvaraju. Sljedeće stajalište, najavila je, bit će Četrdeset druga ulica, stanica Grand Central. Kako je već propustila vlastito stajalište, Meena je ostala na svome mjestu. Bože, pomislila je Meena. Kada će moj život prestati biti sranje? “Čini se drag”, slagala je Gospođici Leptir o Geraldu. “Došla si mu u posjet?” Gospođica Leptir energično je kimala. “On pomoći ja dobiti viza”, rekla je. “I —” pomoću svog telefona odglumila je fotografiranje same sebe. “Portretne fotografije”, rekla je Meena. Bila je u tom poslu. Potpuno je razumjela o čemu govori Gospođica Leptir. A srce joj je potonulo još dublje. “Dakle, želiš biti manekenka. Ili glumica?” Gospođica Leptir nasmiješila se i kimnula. “Da, da. Glumica.” Naravno. Naravno da ova lijepa djevojka želi postati glumica.

~4~

Fantastično, pomislila je Meena cinično. Dakle, Gerald je i njezin menadžer. To je onda objašnjavalo bejzbolsku šiltericu - koja je bila tako nabijena da mu Meena nije mogla vidjeti oči - i velik broj zlatnih lanaca oko njegova vrata na fotografiji. “Kako se zoveš?” upitala je Meena. Gospođica Leptir je uprla prstom u sebe kao da je iznenađena time što Meena želi razgovarati o njoj, a ne o superfantastičnom Geraldu. “Ja? Ja sam Jalena.” “Super”, rekla je Meena. Otvorila je torbicu i kopala po neredu u njoj dok nije izvukla posjetnicu. Uvijek je imala jednu pri ruci upravo zbog ovakvih situacija, koje su se, nažalost, događale prečesto... pogotovo kada se vozila podzemnom. “Jalena, ako ti zatreba nešto - bilo što - želim da me nazoveš. Ovdje je moj broj mobitela. Vidiš ga?” Pokazala je s prstom. “Možeš me nazvati bilo kada. Moje ime je Meena. Ako stvari ne uspiju s tvojim dečkom - ako bude zao prema tebi ili ti naudi na bilo koji način - želim da znaš da me možeš nazvati. Doći ću po tebe, gdje god da jesi. Danju ili noću. I slušaj...” dodala je. “Nemoj pokazati ovu posjetnicu svome dečku. Ovo je tajna posjetnica. Za slučaj nužde. Među djevojkama. Razumiješ li?” Jalena je zurila u nju sretno se osmjehujući. Nije razumjela. Nije razumjela da Meenin broj za nju može doslovno značiti razliku između života i smrti. Nikada ne razumiju. Podzemna se zaustavila na stajalištu Četrdeset druge ulice. Jalena je poskočila. “Grand Central?” pitala je panično. “Da”, rekla je Meena. “Ovo je Grand Central.” “Ja naći dečka ovdje”, rekla je Jalena uzbuđeno, zgrabivši veliki kofer na kotačima i povlačeći ga. Smješkajući se, drugom je rukom uzela Meeninu posjetnicu. “Hvala! Ja zvati.” Mislila je kako će je nazvati da se jednom nađu na kavi. Ali Meena je znala da će je Jalena nazvati zbog nečega potpuno drugog. Ako ne izgubi posjetnicu... ili ako je Gerald ne nađe i uzme. A zatim je udari šakom u lice. “Upamti”, ponovila je Meena prateći je iz vlaka. “Nemoj reći svome dečku da je imaš. Sakrij je negdje.” “Ja da”, rekla je Jalena i probila se prema najbližim stepenicama Vukući za sobom svoj kofer. On je bio tako velik, a Jalena tako sitna da ga je jedva uspijevala vući. Prepuštajući se neizbježnom, Meena je Uhvatila djevojčin nevjerojatno težak kofer s druge strane i pomogla joj ponijeti ga uza strme i krcate stube. Zatim je uputila Jalenu u smjeru u kojem je djevojka trebala ići - dečko ju je čekao “ispod sata” na “velikoj stanici”. Zatim se, uz uzdah, Meena okrenula i uputila prema podzemnoj koju će je odvesti natrag u centar, tako da stigne do Madisonove i Pedeset treće ulice gdje se nalazi zgrada u kojoj radi. Meena je znala da Jalena nije razumjela ni riječi od onoga što joj je rekla. Dobro, možda jednu od pet. A sve i da je, nije imalo previše smisla reći joj istinu. Svejedno joj ne bi povjerovala. Kao što nije imalo smisla otpratiti je, vidjeti dečka i reći mu nešto poput: “Znam što si ti zapravo i čime se baviš. I pozvat ću policiju.” Jer ne možeš pozvati policiju zbog nečega što će netko tek učiniti. Kao što ne možeš reći nekome da će umrijeti. Meena je to naučila na vlastitim pogreškama. Ponovno je uzdahnula. Sada će morati trčati ako želi uhvatiti sljedeću podzemnu za centar... Samo se molila da u njemu ne bude previše ljudi. ~5~

Treće poglavlje

18:00 UTC+3, utorak, 13. travnja Odsjek za povijest Sveučilište u Bukureštu Bukurešt, Rumunjska „Profesore?” Lucien Antonescu nasmiješio joj se iza glomaznog antiknog stola za kojim je sjedio i ocjenjivao seminarske radnje. “Da?” ”Pa, je li istina”, upitala je Natalia, hvatajući se za prvo pitanje kojega se mogla dosjetiti, s obzirom na to da je potpuno zaboravila što ga je mislila pitati u trenutku kada ju je pogledao svojim tamnim očima, “da su najstariji ikad pronađeni ljudski ostaci otkriveni u Rumunjskoj?” Oh, ne! Ljudski ostaci? Kako odvratno! Kako je mogla pitati nešto tako glupo? “Najstariji ljudski ostaci pronađeni u Europi”, rekao je profesor Antonescu, blago je ispravljajući. “Najstariji ikad pronađeni ljudski ostaci otkriveni su u Etiopiji. I otprilike su sto pedeset tisuća godina stariji od ostataka koje smo pronašli u Spilji kostiju na području koje je nama današnja Rumunjska.” Djevojka je samo polovično slušala. Bio je najseksepilniji od svih njezinih nastavnika, a to je uključivalo i sve asistente. Na stranici za ocjenjivanje profesora bukureštanskog Sveučilišta profesor Lucien Antonescu je dobio same desetke u kategoriji izgleda. I to opravdano jer je bio visok, preko metar osamdeset, vitak i širokih ramena, guste tamne kose koju je začešljavao od sljepoočnica i s prelijepim, glatkim čelom. A, kao da to sve nije bilo dovoljno, imao je i tamnosmeđe oči koje su pri određenom svjetlu, kada je predavao i postajao sve uzbuđeniji j oko tematike - što se događalo često, jer je bio strastven kada je u pitanju bila povijest istočne Europe - imale crveni odsjaj. Sigurno su obavijesti na oglasnoj ploči bile pretjerane... posebno one koje su aludirale na to da je u rodbinskim vezama s rumunjskom kraljevskom obitelji te da je vojvoda, princ ili nešto slično. Ah otkako je pohađala predavanja profesora Antonescua, Natalia je shvaćala zašto su on - i njegov kolegij - tako popularni. I zašto je u vrijeme njegovih konzultacija red djevojaka - a i mladića, iako je, kada je pokazivao slike starorumunjske umjetnosti, profesor Antonescu tako oduševljeno govorio o raskošnim crtama ženskog tijela da nije bilo vjerojatno da je gej bio tako dugačak. Bio je darovit govornik, veličanstvene, a opet jako ugodne pojave... I bio je jako, jako privlačan. “Dakle”, Natalia je rekla s oklijevanjem, promatrajući kako mu taj savršeno skrojeni crni kašmirski sako oblikuje ramena. Pitala se zašto mu ne može bolje vidjeti oči - te tamne, svjetleće oči - i shvatila da je to zato što su rolete na prozorima njegova ureda bile spuštene. Nadala se da će on svejedno primijetiti da je obukla novu košulju, koja na najbolji način ističe njezin dekolte. Kupila ju je na velikom sniženju u H&M-u ali je svejedno u njoj izgledala neodoljivo. “Bilo bi onda ispravno reći da je Rumunjska kolijevka civilizacije u Europi.” Ovo je, pomislila je Natalia, zvučalo jako inteligentno.

~6~

“To bi bila sjajna ideja, naravno”, rekao je profesor Antonescu izgledajući zamišljeno. “Svakako, ljudski rod ovdje obitava više od dva tisućljeća, a zemlja je bila poprištem mnogih krvavih invazija, od Rimljana do Huna, dok konačno nismo dobili ono što čini današnju Rumunjsku... Moldaviju, Vlašku i naravno Transilvaniju. Ali kolijevka civilizacije... nisam siguran da to možemo tako nazvati.” Izgledao je još bolje kada se smješkao, ako je to ikako bilo moguće. “Profesore?” Smiješak ju je posve razoružao. Znala je da nije prva. Njegov status neženje bio je legendaran, a interes bi se povećao svaki put kada je bio viđen s nekom ženom - nikad više od dvaput s istom - u Otmjenijim restoranima u centru. Koliko ih je pozvao k sebi u dvorac posjedovao je dvorac! - blizu Segešvara ili u golemo potkrovlje u najpopularnijem dijelu Bukurešta? Nitko nije znao. Možda stotine. Možda ni jednu. Nije se činio zainteresiranim za brak i zasnivanje obitelji. Pa, sve će se to promijeniti kada isproba kako ona kuha. Iliana, koja je čekala u redu iza nje da bi ga vidjela, zadirkivala ju je kada je rekla da će ga pozvati k sebi. Tako zastarjelo! Rekla je da bi mu Natalia trebala ponuditi da će spavati s njim tu, u njegovu uredu, kao što će to Iliana učiniti i tako konačno riješiti stvar. Ali Natalijina je mama uvijek govorila da u cijeloj obitelji ona radi najbolje sarme. Samo jedan zalogaj, rekla je mama, i svaki će muškarac biti njezin. “Da?” upitao je profesor Antonescu dok mu se jedna od onih gustih tamnih obrva podizala. Natalia je poželjela da to nije učinio. Jer to ga je učinilo još privlačnijim, a nju još smješnijom zbog onoga što se spremala učiniti. “Biste li došli jednom k meni na domaću kuhinju?” upitala je na brzinu. Srce joj je tuklo kao ludo. Bila je sigurna da ga on vidi kako joj lupa pod dojkom, s obzirom na to koliko joj je nova košulja duboko izrezna. U slabo osvijetljenoj sobi nešto je zacvrkutalo. “Oprostite”, rekao je profesor Antonescu. Posegnuo je u unutrašnji džep svog skupog sakoa i izvukao tanki mobitel... vrhunski, naravno. “Mislio sam da sam ga isključio.” Natalia je ostala stajati pitajući se bi li trebala reći nešto o sarmi ili možda otkopčati još jedno puce na košulji, kao što bi Iliana učinila... ... ali oklijevala je kada je vidjela da se profesoru Antonescu mijenja izraz lica nakon što mu je pogled pao na ime pozivatelja. “Jako mi je žao”, rekao je. “Ovo je važan poziv. Moram se javiti. Možemo li nastaviti razgovor o ovome neki drugi put?” Natalia je osjetila kako joj obrazi crvene. Bilo je to zato što je gledao u nju... a opet, nije ni jednom svrnuo pogled dalje od njezina vrata. “Naravno”, rekla je posramljeno. “I, molim vas, poručite drugima”, rekao je profesor Antonescu dok se javljao na telefon, “da su, nažalost, konzultacije za večeras gotove. Obiteljski problemi.” Obiteljski problemi. Imao je obitelj? “Reći ću im”, djevojka je rekla zadovoljno. Imao je povjerenja u nju! Sad će Iliana vidjeti gdje joj je mjesto! “Hvala vam”, rekao je uljudno profesor Antonescu dok se ona iskradala iz tamne, bogato ukrašene sobe, cijele opremljene namještajem bogato ukrašenim kožom i ispunjene rukopisima koji su bili puno stoljeća stariji od nje. Čak je i soba profesora Antonescua bila ~7~

drugačija od soba njezinih drugih nastavnika, koje su bile jednako prazne kao one Politbiroa i jednako tmurne. Otvorila je vrata da klizne kroz njih... Ali ne prije nego što ga je čula da govori, glasom kojim nikada prije nije čula, i to na engleskom: “Što? Kada?” Potom: “Ne opet.” Natalia se zatim okrenula i vidjela izraz na njegovu licu zbog kojeg joj srce zakucalo brže. Ali ne na onaj radostan način, kao kada ga ugleda kako hodnikom prilazi predavaonici. Sada se bojala. Smrtno se bojala. Jer su njegove lijepe oči postale svijetlocrvene... poput boje koju bi voda poprimila kada bi slučajno porezala nogu tijekom brijanja. Samo što ovo nije bio curak vode. Ovo su bile ljudske oči. Njegove oči. I poprimile su boju krvi. Zurio je u nju kao da vidi kroz njezinu bluzu, kroz grudnjak pa sve do najintimnijih mjesta u njezinu srcu. “Van”, rekao je glasom za koji se ona poslije, kada je mami pričala o tome, zaklela da nije čak niti zvučao ljudski. Natalia se okrenula, širom otvorila vrata i pojurila van, lica bijelog poput smrti, pokraj drugih studenata koji su čekali da vide profesora. “Pa, to je očito dobro prošlo”, rekla je Iliana podrugljivo. Ali kada je Iliana pokušala otvoriti vrata sobe profesora Antonescua, vidjela je da su zaključana. Kucala je i kucala dok nije naposljetku dlanovima zaklonila oči i priljubila lice uz mliječno staklo na vratima. “Svjetlo ne gori. Ne vidim ga unutra. Mislim... mislim da je otišao.” Ali, kako je profesor mogao napustiti zaključanu sobu iz koje ne postoji drugi izlaz?

~8~

Četvrto poglavlje

9:45 UTC-5, utorak, 13. travnja Ispred zgrade ABN-a Istočna pedeset treća ulica i Avenija Madison New York, New York “Dobro jutro, gospođice Meena. Uobičajeno?” upitao je Abdullah, tip koji je stajao iza ostakljenog štanda s kavom ispred zgrade u kojoj je radila, kada je napokon došao red na nju da naruči. “Dobro jutro, Abdullah”, rekla je Meena. “Bolje da mi napraviš veliku. Imam važan sastanak. S puno mlijeka, molim. I danas se nemoj mučiti sa zagrijavanjem bagela jer jako, jako kasnim.” Abdullah je kimnuo i počeo raditi dok je Meena stisnula oči i zagledala se u njega. Znala je da još nije posjetio liječnika zbog problema s krvnim tlakom, unatoč razgovoru koji je vodila s njim prošlog tjedna. Ozbiljno, ona će se nakraju jednom srušiti ako ljudi ne počnu slušati ono što im govori. Znala je da je gnjavaža uzimati slobodan dan na poslu radi posjeta liječniku. Ali kada je alternativa smrti Vidovitost. Izvanosjetilna percepcija. Čarobnjaštvo. Nije važno kako to nazivaju: po Meeninu mišljenju posve je beskorisno kao vještina. Je li bilo posebno korisno kada je napokon uspjela svog dugogodišnjeg dečka Davida uvjeriti da ima tumor, koji je osjećala kako mu raste u mozgu? Naravno, uspjela je spasiti Davidov život (da su tumor pronašli samo malo kasnije, bio bi neoperabilan, rekao je doktor). Ali David je ostavio Meenu odmah nakon oporavka zbog jedne Od živahnih medicinskih sestara s radiologije. Brianna liječi bolesne ljude, rekao je. Nije “nakaza” koja im govori da će umrijeti. Sto je Meena dobila spašavanjem Davida? Ništa osim puno tuge. A ostala je i bez polovice predujma za stan koji su zajedno kupili. Boji mu je još uvijek bila dužna. A on od nje, kao pravi pizdun, traži da mu ga vrati od one svoje bijedne plaće. David i Brianna kupuju prvu zajedničku kuću. I očekuju prvo dijete. Naravno. I Meena je iz tog iskustva - i svih prethodnih - naučila da nikoga no zanima način na koji će umrijeti. Osim njezine najbolje prijateljice Leishe, naravno, koja uvijek sluša Meenu... sve od onda kada ju je u prvom srednje Rob Pace pozvao na koncert Aerosmitha, a Meena joj je rekla neka ne ide pa je Rob umjesto nje poveo Angie Harwood. Tako je Angie Harwood, a ne Leisha, ostala bez glave kada je kotač tegljača prikolice otpao i završio na krovu Robova Camara koji se lijepo polako vraćao s koncerta po I-95. Meena je, saznavši za nesreću jutro nakon što se dogodila, (Rob se čudom spasio samo sa slomljenom ključnom kosti) istog trena povratila doručak.

~9~

Zašto nije shvatila da je spašavanjem najbolje prijateljice od sigurne smrti potpisala smrtnu osudu drugoj djevojci? Trebala je Upozoriti i Angie i učiniti bilo što - sve - kako bi spriječila Roba da izađe te večeri. Tada se zaklela kako nikada neće dopustiti da se ono što se dogodilo Angie Harwood dogodi još nekom ljudskom biću. Ne ako može nešto učiniti. Stoga nije bilo čudno da je srednja škola, mučna za mnoge, bila Meeni još teža. A upravo zato je odabrala pisanje za televiziju kao svoju profesiju. Prava mlađarija možda nije baš previše uživala u društvu Zloguke Proročice. Ali ljudi što ih je Meena otkrila u sapunicama koje njezina mama voli gledati - Nezasitna joj je bila omiljena - uvijek su bili sretni kada bi je vidjeli. A kada se zaplet u njezinim omiljenim sapunicama nije razvijao onako kao je ona mislila da bi trebao, Meena bi počela pisati vlastiti. Iznenađujuće, ali ovaj hobi se isplatio. Pa, ako pisanje dijaloga za drugu najgledaniju sapunicu u Americi možete nazvati isplativim. A Meena može. Donekle. Znala je da je dobila ono za što bi milijuni ljudi ubili nekoga... posao iz snova. A s obzirom na njezin “dar”, znala je da joj je život mogao biti tisuću puta gori. Pogledaj samo što se dogodilo Ivani Orkanskoj. Zatim je tu i Kasandra, kći trojanskog kralja Prijama. I njoj je bio dan dar proricanja. No, kako nije uzvratila božju ljubav, taj je isti bog dar pretvorio u prokletstvo pa tako Kasandrinim proročanstvima, iako istinitim, nikada nisu vjerovali. Meeni isto jedva tko vjeruje. Ali to ne znači da će ona odustati od pokušaja. Bar s djevojakama poput one koju je upoznala u podzemnoj i s Abdullahom. Već će ona njega natjerati da napokon ode k liječniku. Ali prava je šteta, uistinu, što je ona sama jedina osoba čiju budućnost Meena nikada nije mogla vidjeti. Dosad, barem. Ako još malo zakasni na posao, izgubit će svaku priliku kako bi Sya uvjerila da njezinu priču shvati ozbiljno. A onda može zaboraviti na promaknuće u glavnu scenaristicu. Nije morala biti vidovita da bi to dokučila.

~ 10 ~

Peto poglavlje

19:00 UTC+3, utorak, 13. travnja Gorje kraj Segešvara Županija Mures, Rumunjska

Lucien Antonescu bio je bijesan, a kada je bio bijesan, ponekad bi izgubio kontrolu. Onu mladu djevojku u svom uredu preplašio je gotovo nasmrt, a to nije želio. Osjetio je njezin strah... bio je oštar i napet poput garote. Bila je dobra osoba koja je, poput većine djevojaka njezine dobi, čeznula samo za ljubavlju. A on ju je prestravio. Ali sada nije imao vremena brinuti se o tome. Sada je imao jako Ozbiljan problem koji će zahtijevati njegovu punu usredotočenost u bliskoj budućnosti. I zato je sada radio jedino što je mogao u pokušaju da se smiri. Njegov omiljeni klasični komad - Čajkovskog - čuo se iz dvoranskih zvučnika (koje je kupio i dopremio iz SAD-a o velikom trošku; kvaliteta zvuka je važna). I otvorio je jednu od boca istinski vrhunskog bordoa iz svoje kolekcije i ostavio vino na pultu da diše. Osjetio je miris tanina s čak pola prostorije. Miris je djelovao kao melem... Ipak, nije mogao a da ne korača po velikoj dvorani, vatra je tutnjila u kaminu na jednom kraju prostorije, a preparirane glave raznih životinja, koje su njegovi preci ubili, zlobno su ga gledale sa zidova nad njim. “Tri”, zarežao je na laptop koji je stajao na dugačkom, bogato izrezbarenom drvenom stolu u središtu prostorije. “Tri mrtve djevojke? Sve unutar posljednjih nekoliko tjedana? Zašto o tome nisam ranije obaviješten?” “Nisam pomislio da postoji veza između njih, gospodaru”, rekao je pomalo uznemiren glas iz kompjuterskih zvučnika, na engleskom. “Tri ekssangvinirana tijela, sva ostavljena naga u različitim gradskim parkovima?” Lucien nije pokušavao izostaviti sarkazam u svom tonu. “Prekrivena tragovima ugriza? A ti nisi pomislio da postoji veza. Jasno mi je.” “Očito vlasti ne žele potaknuti širenje panike u gradu”, rekao glas je uzrujano. “Moji izvori nisu znali ništa o tragovima ugriza sve do jutros...” “I, što je učinjeno”, upitao je Lucien ignorirajući posljednju primjedbu, “kako bi se otkrilo tko je počinitelj ovih zvjerstava?” “Svi s kojima sam razgovarao niječu bilo kakvo saznanj—” Lucien ga je prekinuo. “Onda očito ne razgovaraš s pravim ljudima. Ili netko laže.” “Ne... ne mogu zamisliti da bi se itko usudio”, rekao je glas oklijevajući. “Znaju da govorim u vaše ime, Veličanstvo. Osjećam... ako smijem, Veličanstvo... kako to nije... pa, jedan od nas. Netko koga poznajemo.” Lucien je zastao u svojem kruženju prostorijom. “To je nemoguće”, rekao je hladno. “Ne postoji nitko koga ne poznajemo.” Okrenuo se i približio vinskom dekanteru koji je bio ispunjen bogatom tekućinom boje rubina. Vidio je odsjaj vatre na jednoj strani savršene kristalne kugle. ~ 11 ~

“Netko od nas”, rekao je Lucien udišući zemljasti miris bordoa. “Netko tko se zaboravio. I zaboravio na zavjete.” “Ma sigurno nije”, rekao je glas nervozno. “Nitko se ne bi usudio. Svi znaju koje su posljedice za počinjenje takvog zločina pod vašom vladavinom. Znaju da će vaša odmazda biti brza... i oštra.” “Svejedno.” Lucien je podigao dekanter i gledao kako tekućina unutra ostavlja tamnocrveni sloj uz stražnju stranu kristalnog trbuha. “Netko divljački ubija ljudske žene i ostavlja njihova tijela na otvorenom da ih nađu.” “Sve nas ugrožava, istina”, složio se, oklijevajući, glas iz laptopa. “Da”, rekao je Lucien. “I to nepotrebno. Mora biti otkriven, kažnjen i zaustavljen. Zauvijek.” “Da, gospodaru”, glas je rekao. “Samo... kako? Kako ćemo ga otkriti? Policija... moji doušnici mi kažu da policija nema ni najmanji trag.” Lucienove savršeno oblikovane usne uvinule su se u gorki smiješak. “Policija”, rekao je. “Ah, da. Policija.” Skrenuo je pogled s dekantera koji je držao prema licu na kompjutorskom ekranu udaljenom nekoliko metara. “Emile, nađi mi smještaj. Dolazim u grad.” “Veličanstvo?” Emil je izgledao zapanjeno. “Vil? Jeste li sigurni? To sigurno neće biti—” “Siguran sam. Pronaći ću našeg prijatelja koji ubija. A zatim...” Lucien je otvorio prste i pustio dekanter da padne na kameni pod Ispod njegovih nogu. Kristalno zvono razbilo se u tisuće komadića, Vino koje je bilo u njemu napravilo je tamnocrvenu mrlju na podu, gdje je stoljećima prije Lucien gledao svog oca kako razmrskava glave tolikih njihovih sluga. “Pokazat ću mu sam što se događa kada se bilo tko usudi prekršiti svoj zavjet meni.”

~ 12 ~

Šesto poglavlje

10:30 UTC-5, utorak, 13. travnja Zgrada ABN-a Avenija Madison 520 New York, New York

Meena je halapljivo gutala svoj bagel kada je Paul, jedan od pisaca sinopsisa, gurnuo proćelavu glavu u njezin ured. “Nemam vremena da ti pomognem nadopuniti fejs baš sada, Paul”, rekla je Meena. “Imam samo minutu prije sastanka sa Syem.” “Onda pretpostavljam da nisi čula”, rekao je Paul mrzovoljno. “Čula što?” upitala je Meena punih usta. “O Shoshoni.” Meeni se krv sledila u žilama. Dakle, napokon se dogodilo. I sve je bila njezina krivica jer nije ništa rekla. Ali kako upozoriti nekoga da će ga njegovo uznapredovalo stanje teretanoreksije ubiti? Trake za trčanje nisu poznate kao smrtonosne, a i Shoshona je bila tako ponosna što je smršavjela do veličine trideset. Istina je da Shoshona nikada nije bila jedna od Meeni omiljenih osoba. “Ona je... umrla!” “Ne.” Paul je čudno pogleda. “Dobila je mjesto glavne scenaristice. Valjda se to dogodilo sinoć.” Meena se zagrcnula. “Š-što?” Borila se da zadrži suze. Rekla je samoj sebi da su to suze od komadića bagela koji joj je krivo otišao. Ali nisu bile. “Zar nisi vidjela mejl?” upitao je Paul. “Poslali su ga svima jutros.” “Ne”, progunđala je Meena. “Bila sam u podzemnoj.” “Oh”, rekao je Paul. “Pa, ja nadopunjujem svoj životopis. Pretpostavljam da će me ionako vjerojatno uskoro otpustiti kako bi mogla zaposliti nekoga od svojih prijatelja partijanera. Bi li ga mogla pogledati kasnije?” “Naravno”, rekla je Meena tupo. Ali slušala ga je samo polovično. Zaobišli su je zbog Shoshone! Nakon što se ove godine tako naradila? Uglavnom obavljajući Shoshonin dio posla, jer je Shoshona uvijek napuštala ured ranije kako bi otišla vježbati? Ne. Jednostavno ne. Točno dvije minute prije zakazanog sastanka Meena je stajala pred vratima Syeva ureda, kipteći od bijesa. “Sy”, rekla je. “Voljela bih razgovarati s tobom o—”

~ 13 ~

Tada je primijetila da Shoshona već sjedi na jednoj od stolica lipred njegova stola, obučena, kao i obično, u nešto od Crewcutsa, iz J. Crewove dječje kolekcije; bila je, naime, dovoljno mršava za to. “O, Meena”, rekla je Shoshona Metzenbaum, zabacivši svoju dugu, svilenkastu, tamnu kosu. “Tu si. Upravo sam govorila Syu koliko mi se uvida sinopsis koji si mu predala. Onaj u kojemu je Tabby zaljubljena u onog zločestog dečka iz siromašnog dijela grada. Tako slatko.” Slatko? Sve do danas, Shoshonina jedina obveza vezana uz posao na Nezasitnoj bila je, kao i Meenina, pisati dijaloge na temelju sinopsisa, posebno one koji su uključivali najveću zvijezdu serije, Cheryl Trent, koja je glumila Victoriju Worthington Stone i najdulje bila u seriji, a sada i za njezinu, u seriji, kći tinejdžerku Tabithu. Samo što je Shoshona rijetko kad i to uspijevala odraditi, budući da je uvijek odlazila ranije u teretanu ili nazvala da javi kako će zakasniti jer joj se kabriolet pokvario na povratku u grad iz ljetnikovca obitelji Metzenbaum u Hamptonima. Ili se unutrašnji arhitekt koji joj preuređuje potkrovlje u poslovnom centru nije pojavio na vrijeme. Ili je propustila posljednji let iz St. Croixa, pa će morati prenoćiti još jednu noć. Nije da se itko tko je netko ikada uzrujavao zbog tih stvari, znajući tko su Shoshonini strina i stric: Fran i Stan Metzenbaum, izvršni producenti i koautori Nezasitne. Bilo bi drugačije, pomislila je Meena, da je Shoshona zapravo zaslužila ovo promaknuće. Da je to Paul ili bilo koji drugi scenarist koji se zapravo pojavi u uredu povremeno, Meeni ne bi smetalo. Ali Shoshona? Jedanput ju je Meena slučajno čula kako se hvali prijateljici na telefon da nikada nije niti gledala seriju, sve dok je stric i strina nisu pozvali da radi za njih - za razliku od Meene koja nikada nije propustila ni jednu jedinu epizodu otkada je napunila dvanaest godina. Shoshona ne zna imena apsolutno svih Victorijinih bivših muževa, kao što to Meena zna, ni zašto su se razišli (Victoria je, istina, bila nezasitna, ali ne i pretjerano sretna u ljubavi). Ni da Victorijina ljubljena kći tinejdžerka Tabitha ide majčinim stopama. (Do sada su uspjeli ubiti sve Tabbyne ljubavi. Posljednjeg su upravo digli u zrak na skuteru za vodu u nezgodi koju je neki prezreni progonitelj namijenio Tabby.) “Drago mi je da ti se sviđa”, rekla je Meena s usiljenom strpljivošću. “Mislila sam kako bi ubacivanje nekog lošeg dečka za Tabby moglo privući mlađu demograf—” “To je upravo ono što su nam javili i iz uprave”, rekla je Shoshona uputivši Syu iznenađen pogled. “Baš smo sada raspravljali o tome. Zar ne Sy?” “Jesmo”, rekao je Sy smješkajući se Meeni. “Uđi, mala, i sjedni. Čula si dobre vijesti vezano uz Shoshonu?” Meena se nije mogla natjerati da pogleda Shoshonu, bila je prebijesna. Zadržala je pogled na Syu dok je tonula u drugi Aeronov stolac ispred njegova stola. “Jesam”, rekla je. “I stvarno sam se nadala da ću jutros moći razgovarati s tobom nasamo, Sy.” “Nema toga što mi ne možeš reći pred Shoshonom”, rekao je Sy veselo, odmahnuvši rukom. “Iskreno, mislim da je ovo naprosto fantastično. Sada ćemo imati pravu snagu estrogena ovdje.” I Meena je buljila u njega. Je li to Sy upravo izgovorio riječi snagu estrogena? I je li moguće da on zapravo ne zna da je Meena odradila sav Shoshonin posao u posljednjih dvanaest mjeseci? “Dobro”, rekla je Shoshona. “Dakle, mislim da bi Meena trebala biti među prvima koja će saznati o novom smjeru kojim televizijska kuća želi da krenemo.” ~ 14 ~

“Televizijska kuća?” Meena je zbunjeno ponovila. “Pa, naš sponzor zapravo”, rekla je Shoshona ispravljajući se. Koliko Meena zna, Consumer Dynamics Inc. - sponzor Nezasitne, multinacionalni tehnološki i uslužni koncern, koji je istovremeno bio i vlasnik Affiliated Broadcast Networka - nikada se nije zamarao serijom. Do sada, očito. “Jednom riječju”, rekla je Shoshona, “žele da se okrenemo vampirima. Samo vampiri, cijelo vrijeme.” Meena je odmah osjetila kako joj se bagel i kava koje je doručkovala vraćaju. “Ne”, rekla je, nakon što je progutala s mukom. “Ne možemo to Učiniti.” Sy je zbunjeno zatreptao prema Meeni. “A zašto dovraga ne?” Mogla si je i misliti. Dan koji je već započeo tako loše mogao se samo pogoršati. U posljednje vrijeme cijeli joj je život išao jednolično silaznom putanjom. “Pa, za početak, jer na konkurentskoj televiziji već postoji sapunica u kojoj su glavna tema vampiri i tuku nas u gledanosti”, rekla je Meena. “Serijica koja se zove Požuda. Poznato? Mislim, moramo imati nešto ponosa. Ne možemo samo tako u potpunosti kopirati Požudu.” Shoshona se pretvarala da se sva unijela u poravnavanje svojih mrežastih čarapa dok je Meena govorila. Sy, buljeći preko svog stola, nije mogao odvojiti pogled od njezinih dugih, vitkih nogu. Meena je poželjela da ima Mini Butterfinger da ga pojede. Ili da ga nabije u Shoshoninu ispeglanu kosu. Peglanje kose! Tko se još time zamara? Meena sigurno ne, ona je odrezala većinu svoje tamne kose na Leishinu zapovijed Leishin je “dar” da može pogledati bilo koga i odmah mu reći koja mu frizura najviše odgovara - a Meena je imala i dovoljno problema da navrijeme stigne na posao da bi se mogla zamarati peglanjem kose, čak i kada nije imala pune ruke posla pokušavajući spasiti djevojke u podzemnoj od sigurne smrti u bijelom robiju. “Ispast ćemo potpune budale”, rekla je Meena. “Ja mislim da nećemo”, rekla je Shoshona hladno. “Požuda očito nešto dobro radi. U ovom trenutku, to je jedna od rijetkih sapunica koju nisu ukinuli ili natjerali da se preseli u studio u Los Angeles kako bi uštedjeli novac. A kao što si rekla, ako želimo preživjeti, moramo privući mlađu populaciju. Mladima nije stalo do sapunica. Njima je samo stalo do reality-šoua.” “A, kakve veze vampiri imaju sa stvarnošću?” upitala je Meena. “Oh, uvjeravam te, oni su stvarni”, rekla je Shoshona zlobno se nasmiješivši. “Čitala si o onim djevojkama isisane krvi koje pronalaze po parkovima svagdje u New Yorku, zar ne?” “Za Boga miloga”, rekla je Meena ogorčeno. “Nije im isisana krv. Samo su ih zadavili.” “Hm, oprostit ćeš”, rekla je Shoshona. “Ali ja imam svoj izvor koji kaže da su sve tri djevojke bile izgrižene po cijelom tijelu, a sva krv im je bila isisana. Postoji pravi, živi vampir ovdje na Manhattanu, i hrani se nevinim djevojkama.” Meena je zakolutala očima. Okej. Istina je da su neke djevojke nedavno pronađene mrtve u nekoliko gradskih parkova. Ali da im je krv bila isisana? Shoshona je shvaćala vampirsku groznicu - koja je, da, zavladala zemljom, to se nije moglo zanijekati; bilo je očito da su čak i u Consumer Dynamics

~ 15 ~

Inc. bili svjesni toga, a oni su bili tako nesvjesni trendova da su mislili kako je imati MySpace stranicu nešto najmodernije - preozbiljno. “Dakle, dajmo seriji prizvuk aktualnosti”, nastavila je Shoshona, “i uvedimo vampira koji se hrani djevojkama u Nezasitnoj. Tabbynim prijateljicama. I neka ispere mozak Tabby, i neka Tabby bude njegova Vampirska nevjesta.” Sy je upro prstom u Shoshonu.” Vampirska nevjesta”, povikao je. “Sviđa mi se. A još bolje, CDI-u se sviđa!” Meena je razmišljala o tome da ustane, odšeta do Syova uredskog prozora, otvori ga i iskoči. “A još niste ni čuli najbolji dio”, rekla je Shoshona. “Mogu nagovoriti Gregoryja Banea” Sy je zadržao dah i nagnuo se prema naprijed. “Da?” Meena je zastenjala i zabila glavu u dlanove. Gregory Bane je glumio vampira u Požudi. Nije bilo osobe, na cijelom svijetu, kojoj je Gregory Bane išao više na živce nego Meeni. A čak se nije niti upoznala s njim. “—da nagovori Stefana Dominica da čita na audiciji za ulogu vampira”, nastavila je Shoshona. Sy je potonuo natrag u stolicu izgledajući razočarano. “Tko je, dovraga, Stefan Dominic?” rekao je otresito. Shoshona se prezrivo nasmiješi. “Samo najbolji prijatelj Gregoryja Banea”, rekla je. “Mislim, oni gotovo svaki vikend zajedno obilaze klubove. Znam da si vidio njegovu sliku s Gregoryjem u US Weeklyju, Sy. Reklama koju ćemo dobiti njegovim angažmanom bit će ogromna. Ne mogu vjerovati da ga nitko nije ugrabio do sada. A najbolje od svega? Ima iskaznicu Društva filmskih glumaca i može već ovog petka doći na čitanje s Taylor.” Shoshona je izgledala poput mačke koja je upravo progutala miša. “Već sam razgovarala s njim o tome. Dolazi u moju teretanu.” Odjednom je Meeni postalo jasno zašto Shoshona provodi toliko vremena na onoj traci za trčanje. I to nije imalo nikakve veze sa željom da stane u one Crewcutse. ”Nema šanse”, rekla je Meena, boreći se protiv svoga nestrpljenja, “da će Taylor” Taylor Mackenzie bila je glumica koja je glumila Tubby - “pristati glumiti vampirsku nevjestu.” Taylor je nedavno prešla na makrobiotičku prehranu i zaposlila osobnog trenera, stanjila se do Shoshonine veličine. Iako je Taylor bila presretna zbog toga - i pažnje koju su joj zato tabloidi posvećivali - morala je pripaziti da i ona ne završi u lijesu... na što ju je Meena pokušavala Upozoriti ostavljajući joj velike delikatesne sendviče u garderobi. Nije baš suptilno, ali to je najbolje što je Meena mogla učiniti. “Tabby će se svidjeti, ako joj televizija to tako kaže”, rekla je Shoshona. “Ovo je ono što ABN želi.” Meena se jako trudila da ne zaškrguta zubima. Njezin zubar ju je već prekorio jer je to radila u snu i prepisao joj je zubnu udlagu. Meena se užasavala toga da je nosi jer udlaga nije baš nešto najromantičnije u čemu se može pojaviti krevetu. Izgleda poput hokejaškog golmana. Ali ili to, rekao joj je zubar, ili novi, manje stresan posao. A takvih se nije moglo naći. Barem ne u pisanju za televiziju. A kako je Meena trenutačno spavala sama, zaključila je da i nije bitno kako izgleda.

~ 16 ~

“Cheryl se to neće svidjeti”, Meena ih je upozorila. Cheryl je bila glumica veteranka koja je Victoriu Worthington Stone glumila posljednjih trideset godina. “Znate da se nadala kako će ovo biti godina u kojoj će napokon dobiti taj Emmy.” Trideset godina, deset brakova, četiri spontana pobačaja, jedan abortus, dva ubojstva, šest kidnapiranja i jedna zločesta blizanka, a Cheryl Trent još uvijek nije osvojila ni jedan dnevni Emmy. To je zločin, smatrala je Meena. Ne samo zato što je jedna od Cherylinih najvećih obožavateljica, pa joj je mogućnost da piše za nju bila vrhunac života, već i zato što je Cheryl jedna od najsimpatičnijih gospođa koje je Meena ikada upoznala. I dio Meenina plana, u zapletu koji je predala Syu - ali ga je on upravo preskočio zbog Shoshonina vampirskog zapleta - bio je da se Victoria Worthington Stone zaljubi u oca Tabbyna novog dečka, ogorčenog šefa policije kojemu će Victoria pomoći da se pomiri s svojeglavim sinom... dajući tako Cheryl sigurnu priliku da osvoji taj zlatni kipić za kojim je tako čeznula. Ali vampirska priča? Nitko neće za to davati Emmyje. “Da, pa”, rekla je Shoshona gledajući Meenu stisnutih očiju, “Cheryl može plakati do prekosutra.” Meena je zinula od zaprepaštenja. Ovo joj je hvala što je toliko puta spasila Shoshoninu guzicu kada je kasnila sa sinopsisima? Zašto se uopće trudila? „Sviđa mi se”, rekao je Sy, pucnuvši prstima. “Pretresi to sa stricem I strinom. Ja moram ići, imam sastanak.” Ustao je. “Sy”, rekla je Meena. Usta su joj bila suha. “Što?” Izgledao je ljutito. ”Nemoj...” Bilo je toliko toga što je željela reći. Osjećala da mora reći. Za Za dobrobit svoje duše. Za dobrobit serije. Za dobrobit cijele zemlje. Umjesto toga, samo je rekla: “Nemoj ići Petom. Zastoj je. Čula sam na 1010 Wins. Neka taksist ide Parkom.” Syu se lice opusti. “Hvala, Harper”, rekao je. “Napokon nešto korisno od tebe.” Potom se okrenuo i napustio prostoriju. Meena je okrenula glavu kako bi mogla ljutito pogledati u Shoshonu. Ne zato što je bila ljuta zbog toga što je upravo spasila Syev život da je otišao Petom, njegov taksi bi, uistinu, bio u zastoju koji bi ga toko naljutio da bi izašao i nastavio pješice te bi tako nepromišljeno pretrčao Četrdeset sedmu i ondje bi ga pregazio kamion Fresh Directa - a on nije bio ni najmanje zahvalan, već zato što je znala što znači “Pretresi to sa stricem i strinom”. Znači da je Shoshona pobijedila. “Vampiri”, rekla je Meena. “Jako originalno, Metzenbaum.” Shoshona je ustala prebacivši torbu preko ramena. “Preboli to, Harrper. Oni su posvuda. Ne možeš im pobjeći.” Okrenula se i izašla. I tek je sada Meena primijetila draguljima optočenog zmaja na Shoshoninoj torbi. Ne. Ne može biti. Ali je, Marc Jacobsova torba za kojom je Meena potajno žudjela pola godine, ali joj odolijevala jer je koštala pet tisuća dolara. A Meena si nikako nije mogla priuštiti - ili barem opravdati trošenje - toliko novca za torbu. I, dobro, Shoshona ju je imala u boji akvamarina, a ne u rubinski crvenoj, koja bi savršeno zaokružila Meeninu garderobu. Ali svejedno. ~ 17 ~

Meena je buljila za njom, stisnutih zuba. Sada joj nije bilo druge nego da pod hitno, u pauzi za ručak, otrči u CVS kako bi obnovila zalihu svoje tajne ladice sa slatkišima.

~ 18 ~

Sedmo poglavlje

12:00 UTC-5, utorak, 13. parkiralište Walmarta Chuttanooga, TN

Alaric Wulf se nije smatrao snobom. Daleko od toga. Da se itko u uredu ikada potrudio upitati ga - a osim njegova partnera Martina, nitko od tih nezahvalnika nikada nije - Alaric bi istanknuo kako je prvih petnaest od svojih trideset pet godina života živio u krajnjoj bijedi, jedući samo onda kada bi njegovi raznorazni očusi osvojili dovoljno novca na trkalištu, a i tada samo ako je ostalo dovoljno gotovine za hranu nakon što bi njegova mama ovisnica kupila drogu. I tako je Alaric odabrao živjeti na ulici (i od svoje domišljatosti) u rodnom mu Zurichu, dok ga socijalna služba nije pronašla i prisilila na odlazak u prihvatilište, gdje je na svoje iznenađenje otkrio kako se o njemu puno bolje brinu neznanci negoli se ikada o njemu brinula njegova obitelj. U prihvatilištu je Alarica primijetila, a na koncu i vrbovala Palatinska straže, zahvaljujući onome što se pokazalo snažnom rukom za mač, nepogrešivim ciljanjem, prirodnom nadarenošću za jezike i činjenici da ga ništa - pa ni njegovi očusi, socijalni radnici, svećenici koji su tvrdili da im božji glas šapće na uho ili vampiri krvopije - nije zastrašivalo (niti impresioniralo). Sada je Alaric svake noći spavao na plahtama od najkvalitetnijeg gustog egipatskog pamuka, vozio Audi R8 i redovito se gostio omiljenim jelima, kao što su gušća jetra i pačji confit. Sva njegova odijela bila su talijanska i ne bi ni u snu na sebe obukao košulju koja nije bila ručno ispeglana. Uživao je u tome da svakog jutra otpliva stotinu dužina bazena u teretani, a potom sjedi u sauni; vodio je aktivan seksualni život s brojnim atraktivnim i obrazovanim ženama koje nisu znale ništa o njegovu podrijetlu, skupljao je stripove Betty and Veronica (koje su mu posebno dostavljali u Rim iz Amerike i to ne o tako beznačajnom trošku) a posao mu je bio ubijati vampire kao dio vrlo tajne vatikanske vojne jedinice. Život je bio dobar... Istina, imao je i životni stil, koji većina njegovih kolega nije odobravala. Primjerice, većina njih preferirala je odsjesti u lokalnom samostanu ili župnom dvoru za vrijeme putovanja, dok je Alaric uvijek odsjedao u najboljem hotelu koji je mogao pronaći... koji je naravno, sam plaćao. Zašto ne? Nije imao djece ili roditelje koje treba uzdržavati. Je li njegova krivica što ga je rani interes za investiranje (posebno u plemenite metale a naročito zlato, kojega je, nije moga a ne primijetiti, bilo podosta u Vatikanu) učinio omiljenim klijentom njegova ciriškog bankara? U svakom slučaju, Alaric Wulf se nikako nije smatrao snobom. Mogao je i on preživljavati u divljini, kao i drugi. Zapravo, upravo je sada preživljavao u divljini. Sjedeći u svom unajmljenom automobilu ispred velike diskontni trgovine u Chattanoogi - Chattanooga; kakvo ime za grad! - Alaric je promatrao kako masa u vrijeme ručka poput bujice navire prema dućanu. Polovičan izvještaj nekih izbezumljenih roditelja pronašao je svoj put do njegovih nadređenih u Palatinskoj straži: mladu žena koja je radila točno u ovom

~ 19 ~

Walmartu napao je krvopija baš na ovom parkiralištu jedne noći kada se vraćala doma s posla. Još je navrati imala izdajničke rane ugriza. Problem je bio u tome što je ona roditeljima uporno tvrdila kako znamenje nikako nije od “napada”, već je rezultat “ljubavnog ugriza' Drugim riječima, obožavala je svog napadača. Naravno, Alaric je pomislio sa svojim uobičajenim cinizmom. Sve ih one obožavaju. Društvo je vampire učinilo romantičnima do te mjere da su se brojne povodljive mlade žene bacale na glumce koji su glumili vampire u filmovima i na televiziji. Nije to bila njihova krivica. Žene su bile genetski programirane da ih privuku moćni i privlačni muškarci, muškarci s visokom razinom testosterona koji bi dobro skrbili o njihovoj djeci, a tako su vampire - bogate, visoke, snažne i naočite - obično i prikazivali na filmu. Alaric se pitao bi li žene osjećale isto prema vampirima da su mogle vidjeti njegova bivšeg partnera Martina na jedinici intenzivne njega, nakon što su uletjeli u gnijezdo krvopija koje su otkrili u skladištu izvan Berlina. Zderali su Martinu pola lica. Još je večeru srkao na slamku. Nasreću, demoni mu nisu oduzeli vid, pa će ipak vidjeti kako kći KOJU SU on i njegov partner Karl usvojili - Alaricovo kumče Simone slavi svoj četvrti rođendan. Otud Alaricova posvećenost poslu. Naravno, on mu je bio posvećen i prije ovoga konkretnog incidenta. Koliko ti drugih profesija dopušta uporabu mača? On ih se malo može dosjetiti. A Alaric jako voli svoj mač, Senora Ljepljivog. Oštrica, za razliku od ljudi, ne laže. Ne vara i ne diskriminira... premda vampiri jesu glupi. Posebice američki vampiri. Okupljaju se na mjestima na koja Alaric ne bi nikada išao, posebice kada bi bio besmrtan. Poput srednjih škola. I Walmarta. Kada bi Alaric bio vampir - a to se nikada neće dogoditi, jer kada bi ga nekom krajnje okrutnom igrom sudbine i ugrizli dovoljno puta da se to dogodi, Martin je dobio izričit naputak da ga smjesta ubije, bez obzira na to koliko se borio - on bi išao na bolje mjesto. Možda Target. Alaric je pretpostavljao da vampiri izbjegavaju Target zbog sigurnosnih kamera na parkiralištu. (To je mit, da se vampiri ne mogu vidjeti i u zrcalu ili na filmu. Dakako, u prošlim vremenima, kada su posrebrena zrcala i filmska vrpca bili uobičajeni. Ali sada kada je svijet postao digitalan - a zrcala jeftina - odraz vampira mogao se uhvatiti poput bilo čijega.) Alaric je zapravo volio Target. U Rimu nije bilo Targeta. Kupio je sat sa Šiljom posljednji put kada je bio u Targetu. Drugi su mu se stražari izrugivali zbog toga, ali on je volio svoj sat sa Šiljom. Bio je starinski i nije radio ništa drugo osim što je pokazivao vrijeme. Ali ponekad ti ne treba ništa više nego da znaš koliko je sati. Alaricu zavibrira mobitel i on odloži svoj strip da iskopa telefon iz džepa kaputa, a potom sa zanimanjem pročita poruku koju je dobio. Manhattan. Izvještaji o potpuno ekssangviniranim tijelima. Najmanje tri mrtve. Alaric je morao pročitati poruku dvaput kako bi se uvjerio da ju je dobro pročitao. Ekssangvinirana tijela? Ali punih sto godina nije bilo vampira dovoljno glupog da bi isisao svu krv iz tijela. Ili barem ne koliko Alaric zna. Jer to je - za razliku od ovoga što je ovaj krvopija radio u Chattanoogi - bilo ubojstvo, a ne samo napad očnjacima. A takvu vrstu napada nikad nije bilo moguće niti dokazati - ne na pravom sudu - jer je žrtva dala svoj pristanak... zbog kontrole uma, naravno. Ali samo će Palatini i djevojčini roditelji u to ikada povjerovati, ~ 20 ~

Ako je neki krvopija tako glup da uistinu ubija svoje žrtve, to može značiti samo jedno: Princ će izmiliti iz svoje rupe, koja god to bila u kojoj se skriva posljednjih sto godina. Morat će. Nikada ne bi dopustio da nešto poput ovoga ugrozi sigurnost njegovih sljedbenika. Alaric se nasmiješio. Njegov tjedan je sada izgledao puno bolje. Odjednom, kroz masu ljudi, Alaric je ugledao uniformiranu Walmartovu zaposlenicu kako ide prema njemu, prema automobilu koji su djevojčini roditelji opisali kao njezin, a uz koji se Alaric pomno parkirao. Sarah nije izgledala kao na fotografiji koju su mu njezini roditelji dali... barem ne više. To se zna dogoditi ženi kada je krvopiji osobni davatelj krvi. Njezini nekada okrugli obrazi bili su mršavi, a uniforma je visjela na njezinu iznurenom tijelu. Njezina crvena kovrčava koja izgubila je svoju živost i ona je nosila nekakvu maramu oko vrata da prikrije “ljubavne ugrize” koje je njezin novi prijatelj ostavio tijekom svog posljednjeg posjeta. Bila je tako anemična da nije čak niti primijetila da je Alaric izašao iz svog automobila i stao pred nju, krupna pojava na podnevnom suncu, Senor Ljepljivi pažljivo skriven - za sada - u naborima balonera. Samo je nastavila srkati sok iz velike čaše koju je držala. Pretpostavio je da joj je sav taj sok neophodan. Trebala je dalje stvarati plazmu ako je htjela večeras biti nečiji obrok. “Sarah”, rekao je Alaric tiho. Stala je naglo i napokon ga pogledala, a pogled njezinih plavih očiju bio je bezvoljan. Sada je bio trenutak da joj pokaže mač. Ponekad je to bilo jedino što bi doprlo do njih u toj otupjelosti koja je bila rezultat snažnih osjećaja. Alaric je odgrnuo nabore kaputa. “Samo mi reci gdje je on, Sarah”, rekao je nježno. “I pustit ću te da živiš.”

~ 21 ~

Osmo poglavlje

14.00 UTC-5, utorak, 13. travnja Zgrada ABN-a Avenija Madison 520 New York, New York

Srdačno Vas pozivamo. ŠTO: Fina večera u našem stanu, Avenija Park 910, stan 11A KADA: Četvrtak, 15 travnja u 19:30 ZAŠTO: Emilov rođak, princ, je u gradu! ODJEĆA: Svečano! UREDITE SE! Ovo je vaša prilika da upoznate pravog, istinskog pripadnika kraljevske obitelji. Iskopajte svoje najšminkerskije, najseksepilnije, najskuplje cipele i haljinu i zabavite se. Ne morate se osjećati loše samo zato što vam muž ne dopušta da malo peglate platinastu karticu! Kupujte u svom ormaru i vidimo se u četvrtak! xoxo Mary Lou Meena je zurila u ekran svog kompjutera. Trebala je raditi na dijalogu za idući tjedan, gdje se u burnoj sceni Tabby suoči s mamom zbog toga što ova spava s Romerom, instruktorom jahanja koji se sviđa i samoj Tabby. No po glavi su joj se samo vrtjeli Shoshonino promaknuće i njezin grozni vampirski zaplet, koji su Fran i Stan naravno odobrili, slažući se s televizijskom kućom (koja se složila s CDI-om) da će Nezasitnu učiniti privlačnijom sve važnijoj demografskoj skupini žena od osamnaeste do četrdeset devete... što će zauzvrat donijeti više novca od oglašavanja. Što će zauzvrat svima donijeti povišice scenaristi Nezasitne imali su zamrznute plaće već više od godinu dana). Tada je mejl Mary Lou stigao u njezinu poštu. I Meena je izgubila svaku sposobnost koncentracije na bilo što drugo. Užasnuta, Meena je proslijedila mejl svojoj najboljoj prijateljici Leishi. “Tko je ova osoba?” Leisha je nazvala nakon nekoliko minuta da to pita. ”Moja susjeda, Mary Lou”, rekla je Meena, iznenađena što je se Leisha ne sjeća. Tim više što se zbog nečega što je Mary Lou rekla Ili učinila, žalila samo svaki drugi dan. “Oh, tako je”, rekla je Leisha. “Ona koja ti se sviđala sve dok te nije počela uhoditi svaki dan u dizalu—” “—pokušavajući me spojiti sa svakim samcem kojeg poznaje”, Meena je završila umjesto nje, “nakon što smo David i ja prekinuli. Tako je. Osim toga, stalno govori o tome kako je pronašla da su preci njezina muža Emila povezani s rumunjskom kraljevskom obitelji, zaključila je kako je on grof, a ona je zbog toga—” ”Grofica”, rekla je Leisha. Meena je čula zvuk sušila za kosu kako zuji u pozadini. Leisha je radila kao frizerka u vrhunskom salonu u SoHou. “Je li to ona koja je u upravi tvoje zgrade i isprva nije željela tebi i Davidu dati dopuštenje da kupite stan jer niste bili oženjeni? Ali JE ~ 22 ~

onda, kada je saznala da pišeš za Nezasitnu, promijenila mišljenje jer je velika obožavateljica Victorie Worthington Stone?” “Da”, rekla je Meena. Zagrizla je Mini Butterfinger koji je izvukla iz svoje tajne ladice za slatkiše. “I mrzi Jona, ali pretvara se da ga ne mrzi.” “Zašto mrzi tvog brata?” Sada je Leisha zvučala iznenađeno. “Misli da je danguba jer se uselio k meni”, rekla je Meena. “Pravo pitanje je kako ću se izvući iz odlaska na njezinu zabavu?” “Uf”, rekla je Leisha, “bez uvrede... ali zašto ne bi otišla? Koliko znam, tvoj društveni kalendar nije baš prepunjen izlascima.” “Da, pa”, rekla je Meena, “nemam vremena za druženja s navodnim rumunjskim princom kada se moram brinuti za to što će se sljedeće dogoditi Victoriji Worthington Stone i njezinoj ranjivoj a opet tvrdoglavoj kćerki Tabithi.” Meena je još jednom zagrizla u Mini Butterfinger. Bilo je važno da svaki zalogaj traje što dulje, što je bilo teško, jer su tako maleni. “Stvarno glupo od mene”, rekla je Leisha. “Naravno. I, što će se dogoditi Victoriji Worthington Stone i njezinoj ranjivoj a opet tvrdoglavoj kćerki Tabithi?” Meena je uzdahnula. “Da ti pomognem. Stiglo je danas odozgo. Uklesano na kamenoj ploči od samih Consumer Dynamics Inc.” “Što to?” “Požuda je počela s vampirskom pričom u nastavcima i ruše nas u gledanosti. Pa...” Leisha se zvonko nasmijala. “Oh, da. Gregory Bane. Tipovi me već tjednima traže da im napravim frizuru poput njegove. Kao da je to pravi stil, a ne nešto postignuto britvicom i s malo pjene. Ljudi su ludi za tim tipom.” “Pričaj mi o tome.” Meena zavrti stolicu kako bi maknula pogled s monitora i gledala prema sivoj dolini nebodera koji su sačinjavali Pedeset treću ulicu između Madisona i Pete. Znala je da tamo negdje vani Jalena otkriva kako se njezini snovi o novom životu u Americi ne odvijaju onako kako je ona to očekivala. Meena se pitala koliko će proći prije nego što je nazove. I hoće li je ikada nazvati. “Ne razumijem. Tip izgleda poput čačkalice. S kosom.” Leisha se još zvonkije nasmijala. Meena je voljela zvuk Leishina smijeha. Razveseljavao ju je i podsjećao na stare dane, prije nego što su obje završile u hipotekama. Svejedno je Meena osjetila da mora reći: “Nije smiješno. Znaš što mislim o vampirima.” “Da”, rekla je Leisha, s prizvukom dosade. “Što ti ono uvijek govoriš? U kultu čudovišta ženomrzaca, vampiri su kraljevi?” “Pa”, rekla je Meena, “čini se da uvijek odluče vrebati lijepe ženske žrtve. A opet, iz nekog razloga, žene to smatraju seksepilnim.” “Ja ne smatram”, rekla je Leisha. “Ja želim da me ubije Frankenštajn. Volim kad su veliki. I glupi. Nemoj reći mome mužu.” “Iako ti tipovi uvijek iznova priznaju da nas žele ubiti”, Meena je nastavila, “pomisao na to da se velikodušno suzdržavaju od toga trebala bi biti privlačna? Oprosti, ali kako je to što znaš da te tip želi ubiti uzbudljivo?” “Činjenica da to želi, ali neće, nekim djevojkama daje osjećaj da su posebne”, Leisha je jednostavno rekla. “Osim toga, vampiri su svi bogati. Mogla bih se nositi s tim da je neki bogati tip koji me želi ubiti - ali se velikodušno suzdržava - lud za mnom, u ovom trenutku. Adam nema posao, ali neće mi pomoći čak ni s rubljem.” “Vampiri ne postoje!” Meena je povikala u slušalicu. “Smiri se. Gle, ne vidim u čemu je problem”, rekla je Leisha. “Ako može postojati netko tko vidi kako će svatko koga upozna umrijeti, zašto ne mogu postojati vampiri?” ~ 23 ~

Meena je duboko udahnula. “Jesam li ti rekla da je Shoshona dobila posao glavne scenaristice? Zašto mi ne dodaš još soli na ranu?” “O, Bože.” Leisha je zvučala kao da se ispričava. “Tako mi je jako, jako žao, Meen. Što ćeš učiniti?” “Što mogu učiniti?” Meena je upitala. “Sjesti i čekati. Kad-tad će zabrljati. Nadajmo se da ćemo, kada se to dogodi, i serija i ja još biti tu i da ću uskočiti i sve ih spasiti.” “Jasno mi je”, rekla je Leisha. “Kompleks heroja.” Meena se namrštila. “Što?” “Vampiri su mizogina čudovišta”, rekla je Leisha. “A ti imaš kompleks heroja. Oduvijek ga imaš. Naravno da misliš da ćeš ti spasiti seriju. A vjerojatno i svijet, kada si već tu.” Meena je otpuhnula. “Dobro. Dosta o meni. Kako je Adam?” “Nije ustao s kauča već tri dana”, odgovorila je Leisha. Meena je kimnula zaboravljajući da je Leisha ne može vidjeti. “To je normalno u prvom mjesecu nakon otpuštanja.” “Samo tako leži ispred CNN-a, poput zombija. Počeo je ludjeti oko ove stvari sa serijskim ubojicom.” “Koje stvari sa serijskim ubojicom?” Tada se Meena sjetila onoga o čemu je Shoshona pričala na sastanku sa Syem. “Oh, ona situacija s mrtvim djevojkama u parkovima?” “Točno tako. Znaš li da je neki dan zarežao na mene kada sam ga upitala je li iz poštanskog sandučića u prizemlju uzeo poštu.” Meena je uzdahnula. “Jon je bio isti takav nakon što je izgubio posao i morao se useliti k meni. Sada barem pere rublje. Samo zato što imam perilicu-sušilicu u stanu i ne možeš a da se ne spotakneš na hrpe rublja na putu do nje.” “Pitala sam Adama kada misli početi uređivati dječju sobu”, rekla je Leisha. “Ili bebin kutak, valjda bih to tako trebala zvati, jer je ta soba tako mala da je praktički ormar. Svejedno, mora staviti vrata na nju i knauf i ofarbati je i sve ostalo. Znaš li što je rekao? Da je još uvijek prerano i da ima dovoljno vremena. Thomas stiže za dva mjeseca! Ponekad ne znam hoćemo li uspjeti. Uistinu ne znam.” “Da, hoćete”, Meena je rekla umirujući je. “Preživjet ćemo sve ovo. Stvarno, hoćemo.” Meena nije vjerovala u to, naravno. Prošli su mjeseci otkad je njezin brat Jon dobio otkaz u investicijskoj kompaniji u kojoj je radio kao sistemski analitičar i nije bio ništa bliže novom zaposlenju negoli je bio na dan kada je otpušten... kao ni Leishin muža Adam, koji je bio Jonov cimer na koledžu prije negoli ga je Jon upoznao s Leishom. Za onih nekoliko poslova koji su i bili iz njihovih područja natjecalo se stotine, možda i tisuće jednako kvalificiranih kandidata. “Je li to proročanstvo?” upitala je Leisha. “Da, je”, Meena je rekla odlučno. “Držim te za riječ”, rekla je Leisha. “Pa, sretno s princom. Ja bih obukla crno. Crno je uvijek prikladno. Čak i kada se upoznaješ sa članom kraljevske obitelji.” Poklopila je slušalicu. Meena je odložila slušalicu grickajući donju usnicu. Mrzila je lagati Leishi. Jer stvari neće biti dobro. Nešto nije u redu. Leisha stalno govori Meeni da joj je termin za dva mjeseca. I možda je njezin liječnik to i rekao. Ali liječnik nema pravo. Svaki put kad Leisha to kaže - “Thomas stiže za dva mjeseca” Meena osjeti neugodno probadanje. Beba - Meena je bila sigurna - stiže sljedeći mjesec. A možda čak i ranije. ~ 24 ~

I Thomas! Leisha i Adam su željeli nazvati svoje dijete Thomas Weinberg! To će biti jedan jako smiješni Thomas, s obzirom na to da je dijete curica, a ne dečko. Ali kako reći trudnoj mami da je sve što joj njezin liječnik govori pogrešno... kada se sve temelji na osjećaju? Posebno kada su sva tvoja prijašnja proročanstva bila vezana uz smrt, a ne uz novi život? Lako. Uopće joj ne kažeš. Držiš jezik čvrsto za zubima. Okrenuvši se prema svome kompjuterskom monitoru, Meena se opet suočila s Mary Louinim mejlom. Ponekada joj je bilo teško povjerovati da još postoje ljudi koji ne moraju zarađivati za život... dame u rodu s prinčevima, koje ne rade ništa nego pažljivo planiraju zabave i koriste se kreditnom karticom svoga muža kako bi cijeli dan kupovale. A u isto vrijeme postoje i djevojke poput Jalene na koje vrebaju ništarije poput njezina dečka Geralda, kojima policija ne može ništa... Ali takvi ljudi postoje. I žive baš u njezinoj zgradi. Zapravo, baš vrata do njezinih. Meena je odlučno stisnula “obrisati”, a zatim otvorila novi dokument i počela pisati.

~ 25 ~

Deveto poglavlje 11:00 UTC, utorak, 13. travnja, Negdje iznad Atlantika Lucien Antonescu nije volio letjeti komercijalnim letovima, ali vjerojatno ne iz istih razloga kao drugi ljudi koji to možda ne vole. Nije imao problema s kontrolom - osim brige da kontrolira svoj bijes - i, naravno, nije se plašio smrti. Pomisao na vatreni ili neki drugi oblik bolnog kraja nije ga mučila ni na koji način. No smetalo ga je kako zrakoplovne kompanije svoje putnike guraju u metalne cijevi koje trenutačno nazivaju “avionima”, a zatim očekuju od njih da beskonačno dugo sjede u onim nevjerojatno malim, skučenim tobožnjim sjedalima, bez vježbanja ili svježeg zraka. Tako da je prošlo neko vrijeme otkad je Lucien Antonescu bio u zrakoplovu koji nije u njegovu vlasništvu (njegov vlastiti Learjet bio je idealan za većinu putovanja, ali ne dovoljno snažan za neprekinut transatlantski let). Kada god bi ga molili da održi predavanje na nekoj prekooceanskoj konferenciji ili predstavi neku od svojih knjiga, Lucien bi obično to jednostavno odbio. U svakom slučaju, nije volio publicitet... Ali danas je Lucien letio prvim razredom. Sjedala su tamo bila dizajnirana kao zasebni odjeljci, tako da drugi putnici koji su sjedili ispred, iza ili pokraj njega nisu bili vidljivi. U određenom trenutku tijekom leta, privlačna i jako ugodna stjuardesa - sada se zovu domaćice leta, podsjetio je samog sebe - ponudila mu je jelovnik i zamolila ga da odabere nešto iz vrtoglavog izbora hrane i vina, uključujući i čisto pristojan talijanski Barolo... Poslije, nakon što je pilot isključio svjetla, domaćica leta upitala ga je želi li da mu namjesti krevet. Pristao je iz čiste znatiželje. Koji krevet? Pokazalo se da se njegovo široko i prostrano sjedalo automatski složi u krevet pristojne veličine (iako ne i za njega, jer je visok gotovo sto devedeset centimetara), a sve to pritiskom na tipku. Simpatična domaćica leta zatim je izvadila priručni madrac iz još jednog skrivenog udubljenja, pravu plahtu, koje je “ututkala”, poplun i jastuk, koji je protresla. Potom mu je dala platnenu vrećicu u kojoj se nalazila dizajnerska pidžama velikog broja, četkica i pasta za zube te maska za oči. I nakraju mu je sa smiješkom zaželjela laku noć. Uzvratio je smiješak, ne zato što se namjeravao presvući u pidžamu ili leći i spavati, već zato što su mu ta cijela procedura - i ona - bili tako beskrajno šarmantni. Zbog njegova smiješka, ona je pocrvenjela. Rastavila se od beskrupuloznog muškarca koji ju je varao tijekom svih osam godina njihova braka i sama je skrbila o djetetu. Samo je željela da njezin bivši muž redovito plaća alimentaciju i s vremena na vrijeme posjeti njihovu kćer. Nije rekla Lucienu te stvari... ali nije niti morala. Znao ih je jer nije mogao biti okružen ljudima a da se njihove tajne misli ne nameću njegovima. To je bilo nešto na što se s godinama naviknuo, nešto u čemu je povremeno uživao. Zbog toga se opet osjećao poput čovjeka. Gotovo. Oprostila se od njega kako bi pomogla drugom putniku, korpulentnom poslovnom čovjeku koji je sjedio prekoputa prostranog prolaza na 6J. Putnik u sjedalu 6J kao da se nije mogao prestati žaliti: jastuk mu nije dovoljno mekan, pidžama mu nije dovoljno velika, vlakna njegove četkice za zube su pretvrda, čašu za šampanjac mu nije dovoljno brzo punila.

~ 26 ~

Prema Lucienovoj procjeni, muškarac na 6J pritiskao je tipku za poziv otprilike svakih četiri do pet minuta, uzrujavajući i domaćicu leta i gospođu u sjedalu pred njim, koja je podigla masku za spavanje i provirila iz svog zatamnjenog odjeljka kako bi vidjela oko čega je tolika strka. Imala je važan sastanak ujutro i trebala se odmoriti. Lucien je ustao kada je domaćica leta otišla do ostave da poslovnjaku donese drugi jastuk. Zatim je zakoračio preko prolaza kako bi posjetio 6J. “Što vi hoćete?” Muškarac - čiji je um bio plitak poput omanje lokve - pogledao je prema Lucienu s podrugljivim smiješkom. Kada se domaćica leta vratila, iznenadila se otkrivši da je putnik na 6J zabrinjavajuće blijed i u tako dubokom snu da se činio komatozan. Brzo je ispitivački pogledala po kabini i susrela Lucienov pogled, jer on je stajao i posezao za knjigom koju je ostavio u pretincu iznad glave. “Iscrpljen je valjda od sveg tog šampanjca”, rekao joj je Lucien. “Nije naviknut na toliko alkohola na ovoj visini.” Namignuo joj je. Domaćica leta je oklijevala, a zatim, kao začarana Lucienovim smiješkom, sramežljivo mu uzvratila osmijeh i ponudila onaj dodatni jastuk. “Pa, hvala vam”, rekao je. Kasnije, dok je polagano hodao zamračenim prolazom mlažnjaka što je noćnim nebom jurio prema New Yorku, dok je slušao disanje onesviještenih putnika i istraživao njihove snove, Lucien je gledao prema njihovim ogoljenim, ranjivim vratovima dok su dremuckali i pomislio kako bi netko stvarno morao nešto učiniti da putovanje zrakoplovom postane ugodnije za sve, a ne samo za nekoliko privilegiranih u prvom razredu.

~ 27 ~

Deseto poglavlje

18:30 UTC-5, utorak, 13. Travnja Avenija Park 910 New York, New York

Meena je pritisnula tipku za gore i kradomice pogledala oko sebe. Bila je umorna nakon dugog dana i nadala se da će jedna stvar - samo ta jedna mala stvar - poći po njenom. A to je da brzo i neprimjetno uđe u dizalo zgrade u kojoj živi a da ne naleti na svoju susjedu Mary Lou, tako da se jedanaest katova, do njihovog kata, vozi u blaženoj tišini. Meenina zgrada - Avenija Park 910 - bila je otmjena, s vratarom koji čuva mjedena vrata, s mramornim predvorjem, kristalnim lusterom i podzemnom garažom s parkirališnim mjestima, za koja su stanari mogli plaćati dodatnih petsto dolara mjesečno (iako bi Meena taj novac radije usmjerila prema određenoj Marc Jacobsovoj torbi s draguljima optočenim zmajem... da si je mogla priuštiti dodatnih petsto dolara mjesečno, što nije mogla). Ali njezin stan nije baš dorastao otmjenosti zgrade: nužno ga je trebalo ponovno oličiti, stropne štukature su se počele mrviti, parket je trebalo brusiti, antikni kamin nije radio, a velika su se balkonska vrata što vode na minijaturni balkon okrenut prema terasi njezine susjede Mary Lou (terasi koja je bila gotovo jednako velika kao i Meenin cijeli stan) zaglavila. A ponestajalo joj je i mjesta u garderobi. No važno je da je njezin - ili će barem biti, kada napokon Davidu vrati njegov dio pologa. Imali su sreću i kupili ga dok je tržište bilo na dnu, a bivši vlasnici su se rastajali i očajnički željeli prodati... i to baš kada je malo naslijeđe Meenine pratete Wilhelmine, po kojoj je i dobila ime (njezina mama je odmah upisala Meena jer se bojala da će učitelji i njezini suučenici uvijek izmišljati neke nadimke), napokon mogla koristiti. Iako Davida već dugo nije bilo, Meena nikada nije zamišljala svoj stan kao mjesto na kamo bi mogla dovesti nekoga s kim je izašla. Ali kada je vidjela Shoshonu kako napušta ured s privlačnim tipom (koji je, sada je shvatila, morao biti zloglasni Stefan Dominic; Meena mu je uspjela vidjeti samo potiljak tamne kose prije negoli su njih dvoje nestali u dizalu na putu za piće poslije posla), osjetila je ubod zavisti. Meena se nije čak mogla niti sjetiti kad je posljednji put izašla s nekim... osim ako se ne broji prvi - i posljednji - put kada je dopustila da joj Mary Lou namjesti nekog tipa, nekog iz ureda njezina muža... onog kojemu je jednostavno morala reći, dok su jeli lignje u popularnom restoranu poslovnog dijela grada, da mora provjeriti koliki mu je kolesterol ili će imati srčani udar prije negoli navrši trideset pet godina. Ne treba niti reći da je nikada više nije pozvao na drugi izlazak. Ali, valja se nadati da je ipak nazvao svog liječnika i počeo uzimati statine. A opet, ustrajala je u molitvi za jednu stvar koja se, čini se, nikada, nikada neće ispuniti. S obzirom na učestalost njihovih susreta, Meena je slobodno mogla reći da hoda sa svojom susjedom. Svako jutro, paf!, Mary Lou bi se pojavila baš kada je Meena pritiskala tipku za dolje. Ista stvar svaku večer. To je bilo sablasno. ~ 28 ~

I svaki put bi propala nada da će vožnja biti civilizirana. Jer Meena je tada morala slušati oduševljeno bajanje o nekom novom tipu kojega je Mary Lou upoznala za kojega je bila uvjerena da će biti naprosto savršen za Meenu ili pak o nekom nevjerojatnom zapletu koji je noć prije osmislila za Nezasitnu. Ma da? Meena bi morala uljudno odgovoriti. Hvala, Mary Lou. Zapravo se već viđam s nekim. Nekim iz svog ureda. Ili, Ne, uistinu, svakako ću tvoju ideju o tome da bi Victoria Worthington Stone trebala postati veleposlanica u Brazilu reći Fran i Stanu. Sigurna sam da će im se to svidjeti. Samo što nije bilo tipa iz Meenina ureda s kojim se viđala (osim Paula, platonski; on je bio sretno oženjen otac troje djece, dvadeset pet godina u braku), a grofica nije nikada, nijednom, došla s upotrebljivim zapletom za svoj omiljeni lik Victoriju Worthington Stone. Što je bila šteta, jer se Meeni uistinu sviđala topla, iako pomalo pretjerana Mary Lou i njezin skromni, pomalo izmučeni muž Emil. Ali Meena se jednostavno počela osjećati onako kako se Ned vjerojatno osjećao na dan kada je doživio slom živaca u ABN-ovoj blagovaonici... posebno otkad je David otišao, a Mary Lou postala opsjednuta Meeninim ljubavnim životom. Kako će Meena dovesti dečka doma ako joj stariji brat stalno visi u stanu i priprema fettuccine Alfredo? Netko jednostavno mora Meenu malo pogurati u pravom smjeru. A Mary Lou je očito sebe proglasila tom osobom. To je postalo još očitije danas kad Meena opet nije uspjela ostvariti svoj cilj i izbjeći groficu kod dizala... Paf! Evo je! “Meena!” povikala je grofica. “Tako mi je drago što sam naletjela na tebe! Jesi li dobila moj mejl? Emilov rođak princ dolazi u grad. Svidjet će ti se; on je pisac poput tebe. Samo što on piše knjige, a ne za sapunice. Zapravo je profesor starorumunjske povijesti. Dobila si moj mejl o večeri koju organiziramo u njegovu čast ovaj četvrtak, Ear ne? Što misliš, hoćeš li uspjeti doći?” “Oh”, rekla je Meena. “Ne znam. Ludnica mi je na poslu—” “Oh, tvoj posao!” Meena je shvatila da je trebala držati jezik za zubima jer se Mary Lou odmah zagrijala za temu. “Ti previše radiš na tom svom poslu. Nije da ne uživam u svakoj minuti. Prošli tjedan, kada se Victoria ljubila s ocem Juanom Carlosom u vestibulu, nakon što je otišla na ispovijed zbog grižnje savjesti jer je spavala s učiteljem jahanja svoje kćeri, morala sam si ugurati ubrus u usta da vrištanjem ne uplašim služavku dok je usisavala, tako sam bila uzbuđena. To je bilo tako briljantno! Taj zaplet si ti napisala, zar ne?” Meena je skromno nagnula glavu. Bila je zaista ponosna na zaplet s Victoriom i privlačnim svećenikom. Drugačije je kada se svećenik velikodušno suzdržava od spavanja s nekom ženom. Otac Juan Carlos, osim toga, nije želio ubiti Victoriu. “Pa, zapravo—” zaustila je, ali Mary Lou ju je prekinula. “Svejedno, izazvat ćeš preuranjenu menopauzu crnčeći za tu seriju. U svakom slučaju, slušaj...” Cin! i vrata dizala su se otvorila, a Meena i grofica su ušle u njega kako bi krenule na, barem za Meenu, beskrajno dugu vožnju prema gore. Mary Lou je nastavila Meeni detaljno opisivati dvorac u kojem princ provodi svoja ljeta u Rumunjskoj. Mary Lou ga je dobro poznavala jer je bio blizu dvorca u kojem su ona i njezin muž svake godine ljeti provodili dva mjeseca - dva blažena mjeseca tijekom kojih se Meena mogla u dizalu voziti ohne grofica.

~ 29 ~

Kod petog kata Meena se pitala zašto nikada nije osjetila nešto vezano uz nadolazeći kraj Mary Lou i njezina muža Emila. To je bilo uistinu čudno. S druge strane, možda je njezina moć da predvidi smrt, koja se pojavila kada je ušla u ranu adolescenciju, sada nestajala kad se približavala tridesetoj (nada umire zadnja). No vjerojatnije je, uzimajući u obzir Meeninu sreću, da se mijenja u nešto drugo... pogledaj samo čudne osjećaje koje ima vezano uz Leishu i njezinu bebu. Kod desetog kata Meenea je čula onoliko koliko je mogla podnijeti o saksonskom utjecaju na arhitekturu. “Oh, ma vidi ti to”, Meena je rekla kada su se vrata dizala konačno i milosrdno otvorila na njihovu katu. “Oh, Meena”, rekla je grofica dok su njih dvije polako hodale svaka prema svojim vratima. “Zaboravila sam pitati. Kako je tvoj brat?” I evo ga. Naginjanje Glave. Naginjanje Glave bilo je naravno praćeno Samilosnim Pogledom. Grofici Botox nije bio stran, Meena je to dobro znala, jer grofica je morala imati više od četrdeset godina, ali njezino lice bilo je bez bora kao da je Meeninih godina - možda zato što je grofica posjedovala nevjerojatnu kolekciju šešira sa širokim obodom, kao i rukavica, koje je nosila sa strastvenom odlučnošću da je zaštite od sunca. Danas je to bilo veliko kestenjasto čudo. Tako, sve je bilo tu, Naginjanje Glave, “jedanaestica” između obrva (dvije bore od zabrinutosti), skupljena usta koja kao da kažu: Stalo mi je. Silno. Reci mi: Kako je tvoj brat? “Jon je super”, rekla je Meena sa što je više entuzijazma mogla, s obzirom na to koliko je puta tjedno morala ponoviti ovu frazu. “Stvarno super. Vježba, puno čita, čak i kuha. Isprobao je novi recept sinoć za večeru. Pripremio mi je super govedinu s narančom na kineski način, kako je vidio u Timesu. Bilo je jako ukusno!” Bila je to čista laž. Zapravo je bilo grozno i Meena je bila bijesna na Jona zato što je uopće pokušao to napraviti. On nije bio neki veliki kuhar. Njegova jaka strana bili su odresci na Meeninu hibachiju na balkonu, a ne nešto što su mogli jednostavno naručiti iz restorana. Morala je večeru baciti u smeće. Meena se nadala da grofica i njezin muž Emil nisu osjetili miris kada su se vratili doma s te neke dobrotvorne priredbe na kojoj su bili. Uvijek idu kada nisu domaćini - na dobrotvorne priredbe, po cijelom gradu, kasno noću, i imena im se redovito spominju u novinama, što zbog velikodušnih priloga, što zbog obilaženja zabava. “Oh!” Mary Lou je položila dlan na prednjicu svog Chanelovog blejzera. “To je sjajno. Tako se divim tome što radiš, dopuštaš mu da živi s tobom dok opet ne stane na svoje noge. Tako velikodušno. Princu se jako sviđaju velikodušni ljudi, pa ćeš mu se tako i ti svidjeti. Naravno...” Mary Lou je podigla ruku i sedam ili osam karatni dijamant, koji je nosila ispod rukavice koju je skinula, zabljesnuo je pri svjetlosti stropne rasvjete u hodniku. “Povedi Jona na večeru kad budeš došla upoznati se s princom u četvrtak navečer. I on je uvijek dobrodošao. Tako simpatičan mladić.” Meena je zadržala ukočeni osmijeh na licu. “Pa, hvala”, rekla je Meena s usiljenom veselošću. “No, nisam sigurna kakvi su nam planovi. Javit ću ti. Ugodna ti večer!” “Tebi također”, rekla je Mary Lou. “Au revoir!” Jedna stvar, Meena je pomislila dok je žurila prema svom stanu. Jedna dobra stvar joj se još može danas dogoditi. Nikada neće odustati od nade. Bez nade, što ti ostane? Ništa. Eto što. Mogla je još uvijek pronaći rubinski crvenu torbu sa zmajem od dragulja. Možda na internetu, već rabljenu. ~ 30 ~

Osim što bi, iako rabljena, i dalje koštala puno više nego što si ona može priuštiti. Bilo bi sebično i grozno od nje da kupi nešto tako isprazno što joj očito ne treba, posebno sada kada je tako puno ljudi bez posla i jedva da si mogu priuštiti hranu, a onakvi grozni ljudi poput Jalenina dečka na njih vrebaju. Nikada neće kupiti tu torbu, naravno. Čak ni rabljenu. Ali bilo je važno nadati se.

~ 31 ~

Jedanaesto poglavlje

18:30 UTC-5, utorak, 13. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

JESI LI U STANJU POSTATI POLICAJAC GRADA NEW Y0RKA? Kako bismo vas uzeli u razmatranje za službu u njujorškoj policiji, morate proći niz liječničkih, fizičkih i psiholoških testiranja da bi se odredila vaša prikladnost. Želite saznati više o našim zahtjevima? Jon, buljeći u kompjuterski monitor, slegne ramenima, otpije još jedan gutljaj Gatoradea i kline na saznaj više. Kandidati moraju imati najmanje 17 1/2 godina zadnjeg dana testiranja za posao za koji se prijavljuju. “Oh, da”, rekao je Jon. “O tome ti ja pričam.” Meenin pas Jack Bauer, čuvši zvuk ljudskog glasa, skočio je sa svog psećeg kreveta i kaskajući znatiželjno došao do kauča da vidi što se događa. Jon je nagnuo bocu Gatoradea prema psu nazdravljajući mu i nastavio razdragano čitati. Kandidati ne smiju imati više od trideset pet godina na dan ili prije prvog dana testiranja za posao za koji se prijavljuju. “Ispunjeno”, rekao je Jacku Baueru. “Definitivno se pridružujemo njujorškoj policiji!” Jack Bauer je upitno nagnuo glavu, sjeo na stražnje noge i kratko zalajao. “Da.” Jon je odložio Gatorade, uzeo telefon i birao broj. Čim se osoba na drugoj strani javila, rekao je: “Stari. Pridružujemo se njujorškoj policiji.” “Malo sutra”, rekao je Adam. “Postat ću otac. Možda mi treba posao, ali ne treba mi neki na kojem će me upucati. Jesi li znao da je tamo negdje vani serijski ubojica na slobodi?” “Siguran sam da ih je više”, rekao je Jon. Stavio je ona svoja stopala veličine četrdeset šest na sestrin stolić za kavu. Jack Bauer, inspiriran ovakvim razvojem događaja, skočio je na kauč, na kojem mu je Meena izričito zabranila sjediti. Jon se malo pomaknuo da mu napravi mjesta. “I mi ćemo ih uhvatiti. Jer, pogodi što je učinila Policijska uprava grada New Yorka? Raspisala je natječaj. Trebaš samo biti stariji od sedamnaest i pol godina i mlađi od trideset pet. Bingo. To smo mi.” “I usto lud. Jesi li pročitao taj dio? Kako netko mora biti lud da bi se prijavio za posao policajca u ovom suludom gradu?” “Da, uz pismeno i fizičko testiranje, postoji i psihološka evaluacija”, rekao je Jon bacivši pogled na svoj laptop. “A ti bi možda i mogao imati malih problema da prođeš taj dio, jer si trgovao hipotekarnim vrijednosnicama.” “Jesi li završio?” upitao je Adam. “Jer ja sada moram ići.” “Da”, rekao je Jon. “Okej, odi na stranicu njujorške policije. Stvarno mislim da bismo to morali učiniti. Možemo učiniti i nešto kako bismo promijenili stvari, Weinberg. Možemo uhititi zločince. Možemo pomoći zlostavljanoj dječici.”

~ 32 ~

“Poslušaj se”, rekao je Adam. Ali Jon je u pozadini mogao čuti klikanje i znao je da Weinberg radi ono što je zatražio od njega. “Zločinci. Kao da ti znaš nešto o zločincima. Jesi li opet gledao Žicu?” “Ozbiljan sam. Razmisli o tome. Što smo postigli na našim posljednjim poslovima? Naravno, zaradili smo brdo love, za druge a i za nas. Ali, jesmo li uistinu dotakli život drugih na pravi način? Ne.” “Ne bih se složio”, rekao je Adam. “Ja sam vodio brigu o mirovinskom fondu učiteljskog sindikata Aljaske.” “I”, rekao je Jon, “što se dogodilo s njim, Adame?” Adam je progunđao: “Nije bila moja krivnja.” “Tim učiteljima će već biti dobro”, rekao je Jon. “Okej, vjerojatno neće. Ali možda je to što su nas otpustili sreća u nesreći. Ovo bi mogla biti naša prilika da vratimo ono što smo izgubili. Pomažući ljudima kojima ta pomoć stvarno treba.” “I da nosimo pištolje”, istaknuo je Adam. “Priznaj, Harper. Dio koji se tebi sviđa je onaj u kojem dobijemo pištolj.” “Ideja da ćemo dobiti vatreno oružje i dozvolu da ga zakonito nosimo pala mi je na pamet”, rekao je Jon. “Ali zapravo se radi o pomaganju ljudima, Weinberg. Zar iskreno želiš dopustiti da taj serijski ubojica, zbog kojeg se tako brineš, luta naokolo slobodan?” “Ne”, rekao je Adam. “Želim naći posao za koji sam školovan. Želio bih implementirati novčane i derivatne strategije i trgovati dok drugim investicijskim profesionalcima unutar tvrtke prenosim informacije o tržištu i trendovima.” “Stvarno?” Jon nije mogao prikriti svoje razočaranje. “I to ti je ključna rečenica u životopisu?” “To sam rekao predstavniku ljudskih resursa u TransCarti”, rekao je Adam. “A oni su jedini koji trenutačno zapošljavaju, čini se.” “A mogao bi spašavati živote.” “Mogu li te pitati nešto”, rekao je Adam. “Jesi li rekao ovo svojoj sestri?” “Kako to misliš?” upitao je Jon, obrambeno. “Mislim da znaš na što mislim”, rekao je Adam. “Mislim, jesi li onoj luđakinji od svoje sestre rekao da se misliš prijaviti za posao u njujorškoj policiji?” “Ne moram sestri reći baš sve što mislim raditi”, rekao je Jon ukočeno. “A, da?” Adam se zločesto nasmijao. “Pa, ja se ne prijavljujem za posao u njujorškoj policiji osim ako tvoja sestra ne kaže da nas vidi kako u mirovinu odlazimo kao poručnici ili što god.” Jon je pomalo uzrujan odgovorio: “Već bi trebao znati da kod nje to ne ide tako.” “Da”, rekao je Adam. “Kada bi, valjda ni jedan od nas ne bi sada bio u ovoj situaciji, zar ne?” Jon je uzdahnuo. Sestrin dar mu nikada nije baš olakšao život. Zašto nije mogla proreći koji će brojeve izvući na lotu, ili koja će djevojka u noćnom lokalu najvjerojatnije spavati s njim ili nešto što je zapravo korisno? Valjda je zanimljivo čuti načine na koje će eventualno umrijeti. Ali Jon bi se radije obogatio. Ili poseksao. Jon je začuo škljocanje Meenina ključa u bravi. Čuo ga je i Jack Bauer, pa je brzo skočio s kauča kako bi se vratio u svoj pseći krevet. “Razgovarat ćemo o tome kasnije. Moram ići”, Jon je rekao Adamu, a potom spustio slušalicu i maknuo noge sa stolića za kavu. ~ 33 ~

Meena je ušla uzrujana i crvena u licu, baš kao i uvijek kada bi se vratila od nekuda. Upitala je: “Je li Jack Bauer upravo bio na kauču?” “Naravno da nije”, rekao je Jon dižući se. “Kakav ti je bio dan, draga?” “Grozan. U podzemnoj sam upoznala djevojku za koju mislim da će je prodati u bijelo roblje, a potom ubiti.” “Krasno”, Jon je rekao sarkastično. “Pričaj mi o tome”, rekla je Meena. “I Shoshona je dobila posao glavne scenaristice. I televizijska kuća je naručila bezvezni vampirski zaplet, tako da moj lijep i totalno očaravajući prijedlog o zločestom dečku s ocem koji je šef policije nije ni zaživio.” “Shoshona je dobila posao glavne scenaristice?” Jon je upitao. “Baš bez veze. Djevojci iz podzemne si dala svoju posjetnicu, zar ne?” “Da”, rekla je Meena bacajući ključeve na pladanj na kuhinjskom šanku, koji je počela držati tu baš s tom svrhom, nakon što je Jon napokon istaknuo da su njezine vidovnjačke sposobnosti potpuno beskorisne u pronalaženju stvari koje stalno gubi. “Nadajmo se da će nazvati.” “A što će biti s Taylor?” upitao je Jon. Pokušao je zvučati ležerno. Sviđala mu se Taylor Mackenzie - koja je, kako mu je njegova sestra bezbroj puta istaknula, premlada za njega sve otkad Meena piše za seriju. “Ona dobiva novog dečka vampira”, rekla je Meena. “Najbolji prijatelj Gregoryja Banea dolazi u petak na čitaču probu s njom. Navodno je zgodan. Mislim da sam ga danas vidjela kako izlazi iz ureda sa Shoshonom. Ali uglavnom samo njegov zatiljak.” Jon je bacio pogled na svoj odraz u okruglom antiknom zrcalu koje je Meena objesila iznad blagovaoničkog stola. “Ja sam zgodan”, rekao je diveći se vlastitu odrazu. “Što ti misliš? Zar ti ne izgledam kao materijal za vampira?” Meena je otpuhnula. “Da baš. To što si bio člana zbora u mjuziklu Auntie Mame u srednjoj školi ne računa se kao glumačko iskustvo. Posebno zato što si to samo odradio kako bi dobio dodatne bodove i tako ostao u bejzbolskom timu iz kojeg si trebao biti izbačen zbog dvojke iz španjolskog.” Svukla je jaknu i krenula ususret Jacku Baueru koji je trčao prema njoj kako bi je polizao za dobrodošlicu. “I kako je moj mali muškarac?” upitala je. “Jesi li spasio svijet danas? Mislim da jesi. Mislim da si spasio svijet od nuklearnog uništenja, baš kao što ti činiš svaka dvadeset četiri sata. Pogledaj se. Samo se pogledaj.” Jack Bauer je bio mješanac pomeranca i chow-chowa i Meena ga je jednostavno morala dovesti kući iz prihvatilišta, čim je prvi put zakoračila onamo, “samo pogledati”, nakon što ju je David ostavio, a ona bila više-manje komatozna od depresije. Maleni mješanac sjedio je u velikom praznom kavezu sam, a njegove velike smeđe oči bile su tako jako zabrinute da je Meena odmah primijetila kako, uz svoje blond krzno, sliči na Kiefera Sutherlanda tijekom posebno napete scene u televizijskoj seriji 24 sata. Kada joj je pas poletio u zagrljaj, čim su se vrata kaveza otvorila, umivajući joj lice zahvalnim poljupcima, neizbježno usvajanje je potvrđeno i ime Jack Bauer je ostalo, jer je zabrinuti pogled u mješančevim očima rijetko kada potpuno iščeznuo, osim kada je u stanu ljenčario pokraj Meene. “Je, spasio je svijet”, rekao je Jon. “Pokušao je zaskočiti maltipooa u šetalištu za male pse u parku Carla Shurza.” ~ 34 ~

“Moj heroj”, povikala je Meena podignuvši psa i zagrlivši ga. “Samo ti pokazuj svoju mušku dominantnost, iako si uškopljen.” Okrenula se prema Jonu. “I, što si ti danas radio?” “Baš sam htio pripremiti piletinu”, rekao je Jon. “Ali kada sam došao do trgovine, ni jedno pile nije dobro izgledalo.” “Stvarno?” rekla je Meena dok je išla prema kauču i posezala za daljinskim upravljačem. “Da”, rekao je Jon. “Svima im je već bio istekao rok trajanja. Kao da im Perdueova dostava nije došla na vrijeme ili nešto tako.” “Hajdemo samo naručiti nešto”, rekla je. Prebacila je na vijesti. “Već neko vrijeme nismo jeli tajlandsku.” Osjetio je nalet olakšanja. “Može tajlandska. Ili indijska.” “I indijska zvuči dobro”, rekla je. “O Bože, pozvani smo kod grofice u četvrtak. Ako ne budemo palili svjetla”, dodala je, kao da se radi o sasvim razumnom načinu na koji se treba nositi s problemom, “ne moramo se brinuti da će vidjeti da smo doma.” “Meena.” Jon je volio svoju sestru. Ali bila je apsolutno i potpuno luda. Oduvijek. Meena je odmahnula glavom. “Jon. Znaš da mi se sviđa. Ali pokušava mi namjestiti nekog rumunjskog princa koji je u rodu s njezinim mužem. Daj me pusti.” “Princ?” Jon je podigao obrve. “Ozbiljno? Je li bogat?” “Ne želim upoznati princa”, rekla je Meena. Zvučala je ljutito. Izgledala je ljutito. “Već sada mi je ovo najgori tjedan u životu, a tek je utorak!” Jon je poznavao Meenu dovoljno dobro da zna da se ovdje ne radi o Shoshoni koja je dobila posao ili djevojci koju je upoznala u podzemnoj ili čak seriji, koju je obožavala. “Što”, glatko je upitao. “Što si vidjela?” “Ništa”, rekla je, zbunjeno ga pogledavši. “Ne znam o čemu pričaš.” “Znaš nešto”, rekao je Jon. “Znaš o čemu pričam. O kome se radi? O meni? O meni je, zar ne? Jednostavno mi reci. Mogu to podnijeti. Kada odlazim? Ovaj tjedan?” Meena je skrenula pogled. “Što? Ne. Ti si dobro. Ne znam o čemu pričaš.” Jon je odmahnuo glavom. Nije mislio da je u krivu. Živio je dovoljno dugo sa svojom mlađom sestrom da može prepoznati znakove. Očito je znala nešto o nekome, samo... o kome? I zašto nije ništa govorila? “Radi li se o mami i tati?” upitao je. “Mislio sam da si rekla da su oni dobro. Mislim, relativno govoreći.” “Oni jesu dobro.” Meena ga je bijesno pogledala. “Za dvoje ljudi koji se svaku noć u Boci neprekidno zabavljaju za vrijeme happy houra kao da misle da su F. Scott i Zelda Fitzgerald.” “Onda ne razumijem”, rekao je Jon. “Tvoja bogata luđakinja od susjede, koja misli da je grofica, pozvala te na večeru k sebi doma da se upoznaš s pravim rumunjskim princem u četvrtak navečer. I ti meni kažeš da iz toga nećeš moći izvući ni jednu ideju za tvoje priče? Zezaš me?” Meena ga je pogledala, tamne oči sjajile su se u svjetlosti sunca koje je zalazilo baš ispred prozora, pretvarajući nebo iz crvenkasto-ružičaste u nježnu boju lavande. Napokon se nasmiješila.

~ 35 ~

“Imaš pravo”, rekla je. “Kako mogu propustiti tako izvanrednu priliku, tako ispunjenu obećanjem razmetljivog glupiranja, koju poslije mogu ismijati u Nezasitnoj! Imam profesionalnu obvezu biti tamo.” “Apsolutno”, Jon je rekao. “Potvrdit ću grofici naš dolazak”, rekla je Meena. “Tako treba.” Jon je ispružio ruku prema njoj kako bi joj raskuštrao tamnu, dječački ošišanu kosu. “Idem nam naručiti samosue.” Meena se nasmiješila i pojačala ton na vijestima, u kojima su Samo govorili o tome kako još nisu uspjeli identificirati ni jednu od Irtava Davitelja iz parka, kako su ga sada zvali. Poticali su javnost da se javi ako bilo tko prepozna žene. “Na kraju krajeva”, rekla je Meena zamišljeno, očito ne slušajući Vijesti koje je voditeljica ozbiljnog izraza lica škrto iznosila, “Victoria Worthington Stone je izlazila s dovoljno liječnika, odvjetnika, milijunaša, brodskih magnata, mafijaša, ubojica, manijaka, policajaca, kauboja, svećenika, a jednom čak i sa svojim polubratom - dok nije otkrila tko je on uistinu. Došlo je vrijeme da izađe i s princom.” “Tako treba”, rekao je Jon i počeo birati broj.

~ 36 ~

Dvanaesto poglavlje

18:30 UTC-5 utorak, 13. travnja Zapadna četvrta ulica Chattanooga, TN

Alaric Wulf se nije iznenadio otkrivši da se Sarah, poput većine žena - i muškaraca zaljubljenih u vampira, isprva protivi tome da otkrije adresu svog ljubavnika. “Samo mi reci gdje je i ostavit ću te na životu.” Sarah je vrdala neko vrijeme. Kao i većini žrtava, više joj nije bilo stalo do vlastitog života. Njezinu mozgu nedostajalo je previše hranjivih tvari. Bilo joj je stalo samo do toga da zaštiti svog gospodara. Dok joj Alaric nije prislonio mač na grlo. U većini enciklopedija i pretraživača Palatinska straža spominjala se kao sada već raspuštena vojna postrojba Vatikana, koja je formirana kako bi branila Rim od stranih napadača. To je bilo djelomično istinito: Palatinska straža bila je vojna postrojba Vatikana. Ali teško da je bila raspuštena. A napadači u obranu od kojih je formirana nisu bili strani. Bili su demoni. A straža nije branila samo Rim, već i cijeli svijet. Pripadnici straže rabili su različite metode kako bi žrtve tih demona, koje bi oni obično omamili, natjerali da progovore. Abraham Holtzman - trenutačno najviši časnik straže, koji je obučavao i Alarica i Martina - uvijek je radije primjenjivao obmanu. Pokazao bi lažnu posjetnicu skupog (izmišljenog) odvjetničkog ureda, objašnjavajući kako mu je neki vampirov udaljeni član porodice naložio da preda veliki ček od nasljedstva. Žrtva je često bila tako smetena i ushićena od iznenađenja da ne bi niti primijetila kako Holtzman nije ni jednom spomenuo ime krvopije. To je bilo stoga što ga ni on nije znao. Ali to je bio Holtzman. Alaric je uvijek slutio da Holtzmanu to prolazi jer izgleda tako učeno. Njegovi roditelji, židovi, bili su preneraženi kada je otišao raditi za Vatikan, iako se Holtzman nije preobratio. (Preobraćenje nije bilo jedan od uvjeta za posao. Bilo je dovoljno teško naći nekoga tko može ostati pribran dok maše mačem prema vrištećoj sukubi, a kamoli još i odanog katolika. Pripadnici Palatinske straže bili su različitih vjera... čak i, poput Alarica, potpuni nevjernici.) Alaric je pretpostavljao da je Holtzmanu u njegovoj varci išlo na ruku to što izgleda poput odvjetnika. Svejedno, nema ničeg lošeg u tome da izgledaš kao mišićavi lovac na demone... posebno ako to i jesi. Alaric nije imao diplomu ni iz čega, osim iz odrubljivanja glave vampirima i ponovnog vraćanja čovječnosti njihovim žrtvama. Tako da Alaric nije poput Holtzmana gubio vrijeme na varke. Posebno sada, kada je Sarah u pitanju. Odmah je prešao na stvar... prislonivši joj Seniora Ljepljivog na vrat.

~ 37 ~

Kada je napokon promucala: “Felix... Felix živi u potkrovlju iznad staretinarnice na Zapadnoj četvrtoj... ali molim vas...” zgrabio ju je za šiju i gurnuo na suvozačko mjesto svog unajmljenog automobila. Nije mu sada trebalo da ona SMS-om upozori svog nemrtvog ljubavnika kako bi Felix mogao pozvati svoje prijatelje krvopije i postaviti mu zamku. Vožnja do Felixova stana nije bila baš najugodnija. Posebno zato što je veći dio puta Sarah jecala i šaputala: “Molim vas, molim vas...^ nemojte mu nauditi. Vi to ne razumijete... on ne želi biti takav. Očajan je da je to što je. Očajan je što mi mora... nauditi.” “Da?” Alaric ju je pogledao. Pronašao je u automobilu radiostanicu s heavy metalom. Nije baš volio heavy metal, ali trebalo mu je nešto dovoljno glasno da utopi zvuk njezina šmrcanja. “Pa, zašto mu onda dopuštaš da ti to čini?” “Zato što će”, rekla je Sarah šmrcajući, “umrijeti ako mu ne dopustim.” “To nije točno”, rekao je Alaric. “Ne može umrijeti osim ako ga netko ne probode drvenim kolcem kroz srce ili mu ne odrubi glavu. Ili ga pak netko ne gurne pod direktno sunce ili ne uroni cijelo njegovo tijelo u svetu vodu. Ali, to”, dodao je, bacivši pogled u njezinu smjeru, “vjerojatno već sve znaš.” “Ništa od toga nije istina”, rekla je Sarah. “Rekao mi je da su to sve mitovi. Isto kao i ono da vampiri mogu živjeti od životinjske krvi. Rekao je da će umrijeti ako to učini. Zato mora piti moju krv. Kako bi ostao živ.” Alaric je zakolutao očima. “Je li ti jasno da djevojke poput tebe padaju na tu priču već stoljećima. Krvopije jednostavno ne vole životinjsku krv. Oslabljuje ih. I nakon što je piju neko vrijeme, ne izgledaju više tako dobro. A ako su išta, krvopije su tašte. Ljudska krv je za njih poput filet mignona. Tako da je, ako ti je rekao da će umrijeti ne dopustiš li mu da pije tvoju krv, prokleti lažac, uz to što je još i odvratni, smrdljivi izrod bez duše, koji iskorištava žene.” Sari su, činilo se, njegove riječi uvredljive jer je zbog ove izjave samo još jače zaplakala. Alaric se zbog toga pomalo grizao. Holtzman mu je uvijek govorio da mora poraditi na komunikaciji s ljudima. Stoga joj je Alaric dodao rupčić iz paketa koji je priredila agencija za najam automobila. “Vi ste zločesti”, rekla je Sarah ispuhujući nos u rupčić. “Felix nije izrod bez duše. On je osjećajan. On ima emocije. On mi čita poeziju. Shakespearea.” Alaric je poželio zaustaviti automobil tako da može povratiti, ali nisu imali vremena. Što prije završe s ovim, to će se on prije vratiti u hotel, naručiti dostavu u sobu, napraviti si ugodnu, opuštajuću kupku (u najmanjoj kadi na svijetu, koja je na dnu imala one hrapave naljepnice da se gosti ne bi poskliznuli u kadi - to je bilo ono što je Alarica najviše živciralo kod hotela s manje od pet zvjezdica; odrastao je čovjek, zna kako stajati u kadi bez padanja); i otići u krevet. A zatim će, sutradan ujutro, odletjeti u New York, uzeti sobu u hotelu Peninsula, naći princa i ubiti ga. Razmišljanje o tome činilo ga je sretnim. “Ovo”, objašnjavao je Alaric Sari tonom koji je on smatrao blagim, “što ti osjećaš nije ljubav. Samo dopamin. Zato što je Felix drugačiji od svih koje poznaješ. Budući da je biće noći, nov je i uzbudljiv, pa aktivira neurotransmiter u tvome mozgu koji otpušta osjećaj euforije kada si u njegovoj blizini... osobito zato što znaš da zapravo nikada nećete moći biti zajedno, i on se čini jako kompleksnim, a ponekad možda čak i osjetljivim i ranjivim. Ali uvjeravam te: on je sve, samo “Kako se usuđujete?” Sarah je bijesno upitala. “Nije to dopa... što god! To je ljubav! Ljubavi” Alaric je želio raspravljati o tome. Vampiri, su nesposobni za ljubav - ljudsku ljubav - jer nemaju srce. Tehnički, valjda, imaju srce, jer u njega treba zabiti kolac kako bi ih ubio. Ali njihovo srce niti pumpa krv niti kuca. ~ 38 ~

Pa kako onda mogu osjetiti ljubav, a kamoli je uzvratiti? Ali rasprava s tinejdžerkom oko semantike vampirske ljubavi nije mu se činila smislenom. “Ma, hajde”, Alaric je napokon morao reći, primjećujući kako njegova suputnica i dalje tiho jeca. “Nije sve tako loše.” “Kako?” upitala je Sarah pogledavši ga razdraženo. “Kako ovo nije tako loše? Vi ćete pokušati ubiti mog dečka!” “Istina”, rekao je Alaric. Bili su blizu adrese koju mu ju dala. “Ali gledaj to ovako. Obećao ti je da će te pretvoriti u vampira, zar ne?” “Da”, rekla je Sarah zvučeći malo iznenađeno. “Rekao je da će me pretvoriti, čim mu se vrati snaga. A onda ću ja biti lijepa, poput njega. I besmrtna.” ”Tako je”, rekao je Alaric malo sarkastično. Znao je da taj Felix nije imao nikakvu namjeru pretvoriti je. Kada bi to učinio, ostao bi bez svog primarnog izvora hrane. No Alaric je bio siguran da bi je umjesto toga vampir zavlačio još nekoliko mjeseci; a potom, kada bi postala preanemična da mu bude od koristi, prebacio bi se na nekog zdravijeg domaćina. Vjerojatno bi joj rekao da je stvar u njemu, ne njoj... kako mu treba vremena “da razmisli o stvarima”. Potom bi nestao. Potom, nakon što bi njezino slomljeno srce - a još više slomljeno tijelo - ozdravilo, Felix bi vjerojatno pronašao svoj put natrag do Sarah - i do Ghatanooge - i počeo ciklus ispočetka. Osim ako Sarah ne bi pronašla snagu da lupi šakom o stol i kaže da se neće dati tako iskorištavati. Ali to se ne bi dogodilo. Krvopije su jednostavno previše zavodljivi. I njihove žrtve jednostavno nikada ne misle da zaslužuju neki bolji tretman od onoga koji dobivaju. Kao da se boje lupiti šakom o stol, jer misle da nikada neće dobiti ništa bolje... Ali zato je tu Alaric. On će biti Sarina šaka, jer ona nije imala snage ili volje za to. On će se pobrinuti za to da ona dobije nešto bolje i prekinuti ciklus ponavljanja. Zauvijek. Alaric je pronašao parkirno mjesto... samo što je bio tik uz hidrant. Nema veze. Neće dugo biti ondje. “Pretpostavimo da te pretvori u svoju vrstu”, rekao je ugasivši motor i okrenuvši se kako bi je pogledao, “onda bismo te u konačnici ja ili netko od mojih kolega stražara morali ubiti jer je to ono što radimo. Mi smo ubojice demona. I vjeruj mi, ne bi htjela da te proganja itko od nas. Bili bismo tvoja najgora mora. Ovo je puno bolje. Ovako ćeš ostati čovjek, i možda odeš na koledž, i dobiješ diplomu i neki zabavan posao gdje ćeš raditi nešto što ti se sviđa. Ili možda upoznaš nekog dobrog tipa u Walmartu s kojim možeš izlaziti, čak se i vjenčati. I, pretpostavljajući da ih želite, vas dvoje možete imati djecu, ostarjeti i gledati njih kako imaju svoju djecu i biti baka i djed jednog dana. Ne bi li to htjela? S Felixom ne bi nikada mogla imati djecu.” “Vampiri mogu imati djecu”, obavijestila ga je Sarah. “Pročitala sam u knjizi.” “Da”, rekao je Alaric ljutito. “Pa, u knjigama se vampiri časno bore sami sa sobom kako te ne bi ugrizli, jer te jako vole. Ali to se zapravo nije dogodilo, je li? Tako da knjige i nisu baš jako točne, zar ne?” Sarah je bijesno gledala u njega. “Mrzim vas”, rekla je. Alaric je kimnuo. “Znam”, rekao je. Ispružio je ruku preko nje i otvorio vrata automobila. “Van.” Tupo ga je pogledala. “Što?” ~ 39 ~

“Hajde”, rekao je. “Znam da umireš od želje da otrčiš i upozoriš svog ljubavnika. Dopustit ću ti to. Reci mu da ću ga pustiti pod jednim uvjetom.” Cijelo joj se držanje promijenilo. Odjedanput je bila čista susretljivost i ljubaznost. “Koji uvjet?” upitala je nestrpljivo. “Reci mu da ću vas oboje pustiti ako mi kaže gdje mogu pronaći princa. Pa možete pobjeći i zajedno imati vampirsku dječicu.” Alaric nije mogao taj zadnji dio izreći bez smijeha, iako je pokušao, podsjećajući samog sebe da bi trebao poraditi na svojim komunikacijskim vještinama. Sarah to očito nije niti primijetila. “Oh, hvala vam!” Sarah se smiješila dok se borila da se brzo izuče iz automobila. “Puno vam hvala!” “Nema problema”, rekao je Alaric. Promatrao ju je dok je trčala pločnikom do vrata nenametljivog izgleda pokraj izloga staretinarnice, u zgradi koja je izgledala poput industrijske. Prikupio je svoje stvari kada je ona pozvonila na portafon. Potom se mirnim korakom zaputio prema pokrajnjoj uličici gdje su, baš kao što je i mislio, bile protupožarne ljestve. Skočio je da bi dosegnuo zahrđale metalne ljestve kada je začuo Felixov glas kako pita na portafon: “Tko je?” Zatim se začulo zujanje i Sarah je ušla u zgradu. Alaricu je trebao samo trenutak ili dva da se popne na krov zgrade, a manje od toga da osigura sidro uz rub zgrade i potom pričvrsti uže za svoj pojas. Nekoliko sekunda kasnije, Alaric je skočio s krova i uletio, razbivši Velike staklene stijenke Felixove dnevne sobe... ... baš u trenutku u kojemu je vampir na sebe stavljao crni plašt kako bi se zaštitio od sunca, pripremajući se za bijeg. Sarah je vrištala dok je staklo s UV-filterom letjelo posvuda. Vampir, očajan u pokušaju da izbjegne sunčeve zrake koje su za njega mogle biti smrtonosne, bacio se na ulazna vrata. “Pa sada, Felix”, rekao je Alaric smireno. “Ne možeš baš ni tim putem.” Trenutak kasnije, Felix je kriknuo. To je bilo zato što je Alaric zavitlao staklenu bočicu punu svete vode na vrata. Rasprsnula se na okrugloj kvaki spalivši vampiru prste dok je posezao za njom. Povukao je ruku sikćući od bola i pridržavajući prste koji su se još pušili. “Mislila sam da ste rekli da ćete ga pustiti ako vam kaže!” Sarah je bijesno vikala. “I hoću”, rekao je Alaric smiješeći joj se. Okrenuo se prema Felixu. “Onda”, rekao je, “gdje mogu pronaći vašeg princa?” Felix, koji je izgledao poput zgodnog osamnaestogodišnjeg ili dvadesetogodišnjeg dečka - a prema posterima na zidu činilo se da mu se sviđa bend Belle and Sebastian - iskesio se i otkrio niz izuzetno snažnih bijelih zuba. Sjekutići su mu bili neprirodno dugi i, tipično za njegovu vrstu, nisu bili tupi. “Neću ti nikada reći, lovce”, zarežao je. Zatim je zabacio glavu i zasiktao, a njegov dug jezik palucao je poput gušterova repa. Sarah se doimala zaprepaštena. Ona očito nikada prije nije čula svog dečka kako govori takvim glasom. Niti vidjela da mu oči tako crveno sjaje. “Felix”, povikala je. “Reci mu! Rekao je da će te pustiti ako mu kažeš.” Kada je Felix usmjerio svoje crveno užarene oči i svoj uvijeni jezik prema njoj, zateturala je korak unatrag. “Zašto si ga dovela ovamo, ti glupa kurvo?” upitao je Felix.

~ 40 ~

Užasnuta, Sarah je ponovno počela plakati. Alaric je njezine suze protumačio kao znak da joj neće smetati ako on izvrši svoju dužnost. Zato je istupio oslobađajući Senora Ljepljivog iz toka i zamahnuo. Bilo je gotovo u nekoliko sekunda. Vampir se dobro borio, to mu se mora priznati. Ali stiješnjen između sunca s jedne strane i svete vode s druge, nije imao kuda otići. Nije bilo izlaza. Alaric mu nije dao priliku za posljednje riječi. Prema njegovu iskustvu, vampiri zapravo nisu imali što zanimljivo ni pronicavo reći. Sve je to bilo samo Shakespeare i emo. Kada je završio, pogledao je u djevojku. Bila je sklupčana pokraj razbijenog prozora i tiho plakala pred sebe. Ali - i Alaric je znao da mu se ne priviđa - njezina kosa je već počela poprimati stari sjaj, a obrazi su dobili boju koju prije nisu imali. Za nekoliko dana bit će joj dobro, ako je roditelji budu hranili dovoljnom količinom proteina. Vratio je mač u korice. “Ustani”, rekao je glasom za koji se nadao da zvuči smireno. Ovaj dio mu je jako loše išao. Martin je uvijek znao reći pravu stvar. Odvest ću te doma, tvojoj mami.” Malo se ispravila i hladno ga pogledala. “Rekli ste da ga nećete ubiti ako vam kaže”, rekla je. Zvučala je jače nego prije, a u očima joj se nalazio sjaj koji nije imao nikakve veze sa suzama. Bila je, znao je, opet svoja, a ne pijun vampirskog gospodara. Ubojstvo Felixa ju je oslobodilo. “I nije rekao”, istaknuo je Alaric. ”Niste mu ni dali priliku!” povikala je. Ali ustajala je, pazeći da ne pogleda u smjeru tijela. Samo što tijela nije bilo. Jedino je odjeća ležala tamo gdje je još nedavno bio Felix. Zacijelo mu je bilo preko sto godina. Kosti su su mu postale prašina. ”Ne bi nikada rekao”, rekao je Alaric. “Da je rekao, princ ili njegovi sljedbenici bi ga ubili, i to ne tako obzirno kao ja. Odabrao je umrijeti od mog mača jer je znao da će tako biti brže.” Pogledao je u nju. “Ubili bi i tebe, znaš, kada bi te pronašli ovdje, s njim. Hranili bi se tobom dok ništa ne bi ostalo.1” Sarah je zatreptala. “Mislite... umro je kako bi me zaštitio? Oh... to je tako slatko!” Alaric joj je želio pokazati fotografije koje je uvijek nosio sa sobom, fotografije onoga što su neki od prijatelja njezina sada već bivšeg dečka učinili Martinu. Kako su grizli i derali meso s njega u trakama, tek toliko, za zabavu. Vampiri nisu u stanju biti slatki. Ali Holtzman to, znao je, ne bi odobrio. Osim toga, njegov je posao ovdje završen. Sada je slobodna. A to je značilo da mu je došlo vrijeme da se vrati u hotel i spakirao stvari za New York, kako bi krenuo u lov na vampira za kojeg bi si moglo pokazati da je pravi izazov za njegovu mačevalačku ruku, za razliku od njezina bedastog dečka. Samo je rekao: “Hajde, sada ću te odvesti doma.” I upravo je to i učinio.

~ 41 ~

Trinaesto poglavlje

22:00 UTC-5, utorak, 13. travnja Aennija Park 910, stan 11A New York, New York

Što je ovo?” Emil je ušao u prostranu spavaću sobu koju je dijelio sa svojom živahnom i vitkom ženom, držeći ispis mejla koji je našao na svom kompjuteru. ”Oh, dragi”, rekla je Mary Lou dok je bezbrižno hodala prema svom toaletnom stoliću. “To je samo Evite koji sam poslala svim svojim prijateljicama za večeru koju organiziram u čast princa Luciena u četvrtak.” Emil je osjetio slab, ali nepopustljiv osjećaj u trbuhu, kao da ga netko s jako dugačkim noktima uvijek iznova bocka... osjećaj koji, zapravo, Emilu nije bio stran. ”Poslala si mejl o princu?” rekao je. “Jasno ti je da, ako ova poruka padne u krive ruke, može sve ugroziti?” “A daj nemoj biti tako blesav”, rekla je Mary Lou. “Poslala sam je samo svojim najboljim prijateljicama. U čije ruke će pasti?” Emil se borio s nestrpljenjem. “Za početak, drakuline?” rekao je hladno kada je ponovno mogao govoriti. “Zatim, Palatinskoj straži? Da ni ne spominjem ljudske. Svim onim ljudima koji žele našu propast, a da ni ne spominjem prinčevu?” “Ma daj”, rekla je Mary Lou. Sjela je ispred velikog zrcala iza svog toaletnog stolića i počela skidati šminku. “Melodramatičan si Nitko nas više ne želi uništiti. Princ ima drakule pod kontrolom. Palatinska straža ne zna gdje smo, a ljudi nas vole! Pogledaj samoj kako smo popularni u knjigama i na televiziji. A sve kada bi i svi saznali, sigurna sam da bi me pozvali u Oprah kao posebnog gosta.” “Mary Lou!” Emil je u čuđenju gledao njezin odraz. “Netko ubija žene! Po cijelom gradu! Nitko tebe neće zvati u Oprah dok žene ubija član našeg bratstva. A princ neće htjeti večeru u svoju čast. Htjet će ostati inkognito dok je u gradu, pokušavajući pronaći tog ubojicu.” “Imam tako puno lijepih, pametnih prijateljica”, rekla je Mary Lou, pažljivo zureći u samu sebe. “Zašto ih ne bih pokazala? Princ je predugo sam.” “Lucien nije ovdje”, rekao je Emil osjećajući se poput utopljenika “zato da nađe ženu. Ovdje je poslovno. Ubojstva—” “A ako upozna pristojnu djevojku”, rekla je Mary Lou prekinuvši ga, “dok je ovdje, bi li to bilo tako strašno? Očito nije imao sreće u svojoj zemlji. Ali znaš da su najdivnije žene upravo ovdje u dobrom starom SAD-u—” “Mary Lou.” Emil je s osjećajem nelagode buljio u ženina gola ramena. “Jasno ti je da me stavljaš u jako neugodan položaj. Lucien me zamolio da njegov dolazak ne spominjem nikome, a kad evo tebe šalješ mejl svima sa svoje cc liste, mejl koji bi se mogao dovesti u vezu s—” “Ne svima”, rekla je Mary Lou ogorčeno. “Samo svojim najboljim prijateljicama, koje su same, i nekim udanim kako ne bi bilo očito da mu namještam. Ni jedna od njih ne radi za

~ 42 ~

Vatikan, za Boga miloga, ni za pripadnike drakula. Samo sam pozvala Lindu i Toma, Faith i Franka i Carol iz tvog ureda i Beccu i Ashley i Meenu od prekoputa.” “Meenu?” Emil je bio zbunjen. Zbunjivalo ga je puno stvari vezanih uz njegovu ženu. Bio je siguran da je, čak i ako provedu cijelu vječnost zajedno - a činilo se kao da već jesu nikada neće u potpunosti razumjeti. “Princ... i Meena Harperl Ali ona je—” “Zašto ne?” Mary Lou je zabacila svoju prirodno kovrčavu --i još uvijek prirodno plavu kosu. “Na prvi pogled se možda ne čini kao njegov tip, ali sviđa mi se. Ima slatku, malu figuru, a i pixie frizura joj dobro stoji. Većini žena ne stoji, znaš, ali njoj da. A , ako se svidi princu, pomisli samo kako će nam biti zahvalan. Ostim toga”, dodala je slegnuvši ramenima, “ona samo radi i radi, zato da sebe i onog svog beskorisnog brata održi u plusu. Mislim da joj treba pauza.” ”Ona voli svoj posao”, rekao je Emil, misleći o svim onim prilikama kada je susjedu vidio bosu u pidžami kako u smetlarniku na njihovom katu ogorčeno trpa jako iskrižane stranice scenarija niz šaht spalionice. Pa dobro, možda nije baš uvijek voljela svoj posao. ”Oh, da”, rekla je Mary Lou. “Ono sa sapunicama. Ali, misliš li da bi radila kada ne bi morala?” Emil je razmislio o tome. “Da”, rekao je. “Pa, to pokazuje koliko ti znaš o ženama, a to je ništa. Pogledaj te dame o kojima piše u Nezasitnoj, Victoriju Worthington Stone i njezinu kćerku Tabby. Victoria nikada u životu nije imala posao, osim onda kada je bila manekenka. Oh, i modna dizajnerica. Oh, I kada je bila vozačica automobila za utrke, a i to je bilo samo tjedan dana prije negoli je imala sudar i izgubila bebu i bila u onoj komi. To čak nisu ni pravi poslovi. Kažu da pišeš o onome što bi želio da dogodi tebi. Pa, Meena očito želi da nema posao.” “Ili”, rekao je Emil, “želi biti vozačica automobila za utrke.” “A princ Lucien bi se mogao brinuti o njoj”, Mary Lou je nastavila ignorirajući ga. “A kako princ voli pisati, njih dvoje već imaju nešto zajedničko.” “To je drugačija vrsta pisanja”, rekao je Emil. “Lucien piše povijesnu publicistiku. I osim toga, izričito je naglasio, kada sam razgovarao s njim, kako želi da njegov posjet ostane nezapažen. U jako smo kritičnom razdoblju s drakulama. Ova ubojstva—” “Oh, prestani biti tako zabrinut”, rekla je Mary Lou. “Nema tog muškarca koji ne bi htio večerati s puno lijepih dama.” Nasmijala se i okrenula kako bi bocnula supruga u trbuh koji je samo neznatno virio iznad pojasa njegovih hlača. “Nemoj reći kako ti ne bi uživao DA si u centru pažnje mene i svih mojih prijateljica. Ne da nisi...” ”Pa.” Emil je osjetio kako pritisak u njegovoj utrobi polako opada. Možda mu neće tako jako smetati. Na kraju krajeva, čovjek mora jesti.” “Točno tako”, uskliknula je Mary Lou. “I zašto to ne bi napravio u društvu sjajnih, svestranih dama?” “Zašto ne?” upitao je Emil. Možda, pomislio je, njegova žena ima pravo: čovjek mora jesti, na kraju krajeva.

~ 43 ~

Četrnaesto poglavlje

03:45 UTC-5, srijeda, 14. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Meena je buljila u blještave crvene brojke na digitalnom satu u svojoj sobi. Tri i četrdeset pet. Ostalo joj je još pet sati prije nego što će morati krenuti u ured. Još četiri za spavanje, prije nego što će se morati ustati i početi se spremati. Samo što nije mogla spavati. Ležala je, buljila u strop, škrgutala zubima i razmišljala o Jaleni - stalno je pred sobom vidjela sliku djevojčina tijela, pretučenog gotovo do neprepoznatljivosti - i o Cheryl, o CDI-u, o poslu koji nije dobila, o Jonu, o svojim roditeljima, o Davidu, o grofici, o Leishi, o Adamu, o bebi. Sada nikada neće zaspati. Postojalo je samo jedno rješenje za Meenine probleme i ono je ležalo u jednoj narančastoj bočici, izdanoj na recept, koja je bila u ormariću za lijekove u kupaonici. Mrzila je koristiti pilule, ali u posljednje vrijeme se sve više i više oslanjala na njih. Upravo je krenula posegnuti za svojom tajnom zalihom pilula u Ormariću za lijekove kada je čula. Tapkanje šapa Jacka Bauera na bjelogoričnom podu iza sebe. Vidjevši da je ustala i da hoda po stanu, Jack Bauer je mislio da je jutro i da je vrijeme za njegovu prvu dnevnu šetnju. “Okej, Jack”, šapnula mu je Meena. “Okej. Ići ćemo.” Ispljunula je zubnu udlagu, ostavljajući je u umivaoniku, i što je tiše mogla navukla svoj kaput i tenisice pa s kuke uzela Jackovu uzicu. Izvest će ga samo u kratku šetnju, odlučila je, a zatim se vratiti u krevet. Bit će doma za manje od petnaest minuta. S pola pilule još može dobiti četiri puna sata okrepljujućeg sna prije posla. Sve će biti okej.. U predvorju Meenine zgrade noćni vratar Pradip zadrijemao je glave naslonjene na jedan od svojih udžbenika. Učio je za masera, a Meena je smatrala da je to dobar odabir karijere za njega, jer ljudi danas rade više različitih poslova sve dok duboko ne zakorače u osamdesete, a njegova se smrt nije činila tako skorom. Meena se išuljala pokraj njega, pazeći da ga ne omete - svi zaposlenici u njezinoj zgradi naporno rade - i kliznula kroz automatska vrata na pločnik, gdje se Jack Bauer požurio olakšati uz palmu u lončanici pokraj crvenog tepiha kod ulaza u zgradu, kao što mu je bio običaj. Meena je čekala pokraj njega, udišući svjež, jutarnji zrak, Ili je još bila noć? Nije bila sigurna. Nebo iznad nje bilo je isprane tamnoplave boje, svjetlije plave na rubovima, gdje je nestajalo iza visokih zgrada. Meena je potegnula Jacka Bauera i on je poslušno zakaskao uz nju. Imali su svoju rutu kojom su uvijek išli u ovo doba noći - spustili bi se Avenijom Park do Sedamdeset osme, prošli Katedralu svetog Jurja, trenutačno zatvorenu zbog nužne obnove; zatim natrag Osamdesetom i u stan.

~ 44 ~

Ali iz nekog razloga te noći - ili tog jutra - Jack je bio nervozan. Meena je to primijetila jer je ignorirao neka mjesta koja je inače volio beskrajno dugo njuškati i samo je kaskao naprijed, nervozno njuškajući zrak, kao da... pa, kao da nešto očekuje. Ali ovako se znao često ponašati - na kraju krajeva, ime mu je Jack Bauer: bio je klupko živaca, uvijek očekujući najgore, lajući na ulazna vrata kada bi se samo grofica i njezin muž vraćali doma s neke od zabava - pa se Meena nije obazirala na to. Pustila je Jacka Bauera da je vuče, lijeno razmišljajući o poslu. Kako ubaciti princa za Cheryl u Shoshonin vampirski zaplet? I Jalena - je li ju Meena trebala pratiti na sastanak s dečkom? Pitala se je li mogla reći nešto, pogledati ga, učiniti nešto kako bi mu dala do znanja da ga je pročitala, kada je primijetila prvog pješaka otkad je napustila zgradu, kako ide prema njoj istom stranom ulice, ali iz suprotnog smjera. Bio je to muškarac. Ali bio je to jako visok muškarac, obučen u dugačak, crni baloner koji je lepršao iza njega poput plašta. Meena je čvršće primila Jacka Bauera za uzicu, ne samo zato što je pas zarežao. Bila je sama na mračnoj ulici i približavala se visokom muškarcu kojeg nije poznavala. Što pobogu radi na ulici u četiri ujutro bez psa, osim ako nije pijan? Nije krivila Jacka Bauera zbog sumnjičavosti. I ona je bila sunjičava. No kako su se približili širokim stubama Katedrale svetog Jurja, okružene skelama, Meena je pod svjetlom sigurnosnih lampi koje su sjajile s crkvenih zvonika vidjela da muškarac - u svojim srednje do kasnim tridesetima - izgleda neuobičajeno privlačno i ni na koji način ne odaje da ne pripada ovom otmjenom susjedstvu. Odjeća mu je bila besprijekorno skrojena i dobro odabrana, tamna kosa, počešljana iza sljepoočnica bez ijedne sijede vlasi, besprijekorno održavana. Čak su mu i zalisci bili savršene dužine. Zapravo, primijetila je sa zakašnjenjem, vjerojatno baš ona izgleda sumnjivo, ako se uzme u obzir da joj kratka kosa sigurno strši u zrak (kao i obično kada bi tek ustala), da je bila bez šminke i da su joj nogavice plave flanelske pidžame - s bijelim napuhnutim oblacima po njima - virile su ispod balonera i iznad iznošenih tenisica. Kada je podigla pogled kako bi susrela njegov dok prolazi pokraj nje - Jack Bauer je sada već opasno režao - smiješila se, ispričavajući se i zbog svog izgleda, a i zbog ponašanja svog psa. On je uzvratio osmijeh, očiju tamnih i tajanstvenih poput prozora oko njih. I ona se opustila. Nije osjetila ništa loše o ovom muškarcu. Ni najmanje probadanje o tome kako ili kada će umrijeti. Začuđujuće, nije osjetila ništa... ... ništa o njemu. ”Šššš”, rekla je Meena Jacku Baueru, posramljena njegovim čudnim ponašanjem. Upravo u tom trenutku, nebo se srušilo.

~ 45 ~

Petnaesto poglavlje

04.00 UTC-5, srijeda, 14. travnja Katedrala svetog Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Nebo se, naravno, nije zapravo srušilo. Samo se tako činilo jer se jedan njegov veliki dio obrušio na Meenu sa zvonika katedrale. Vrisnula je i sagnula se prekrivši Jacka Bauera tijelom i rukama, pokušavajući ih oboje zaštititi od nečega što je izgledalo kao dužina tkanine boje tinte što joj se sručila na glavu. Samo što je između objekata koji su se spuštali prema njoj nevjerojatnom brzinom nazirala maglovita žuta svjetla uličnih i sigurnosnih lampi. I tada je Meena shvatila da to ipak nije čitav komad Katedrale svetog Jurja, koja se napokon urušava. Bili su to, nevjerojatno ali istinito, šišmiši. Stotine, možda i tisuće crnih šišmiša koji su kričali i išli ravno na nju, otvorenih roza usta, ispruženih kandža oštrih poput britve, buljavih žutih očiju letjeli su sa zvonika katedrale, prekrivajući veći dio noćnog neba i dostupnih svjetala svojim tridesetak centimetara velikim rasponom kril a, a jedina meta bili su im Meena Harper i njezin mješanac pomeranca i chow-chowa. U početku se Meena skamenila. Nije bila toliko paralizirana stahom koliko šokom. Jedino što joj je išlo kroz glavu bilo je, ovako će umrijeti? Da je štakori s krilima nasmrt sažvaču? Meena je tako dugo predviđala smrt drugih da joj nikada nije palo na pamet kako će jednog dana možda iskusiti i svoju. A sada, suočena sa svojim neminovnim uništenjem, jedino o čemu je mogla misliti bilo je to kako ga nikada, čak ni na trenutak, nije predvidjela. Potom, sa srcem koje joj je zapelo u grlu, previše prestrašena da bi ispustila drugi vrisak dok je stajala u podnožju stuba katedrale, povukla je Jacka Bauera u svoje naručje - šišmiši su bili gotovo njegove veličine - i pala na pločnik kako bi zaštitila svog psa, lice i oči. Gurnuvši nos u Jackovo krzno, počela se izbezumljeno moliti, iako, prije tog trenutka, nije bila posebno religiozna. O, molim te, 0, molim te, o, molim te, molila se, ni jednom posebnom božanstvu jer su joj sa svakom sekundom krikovi šišmiša zvučali sve glasnije i glasnije u ušima. A potom, baš kada se činilo kako bi joj se prve od tih kandži morale zabiti u tjeme, zatiljak, nezaštićenu kralježnicu, osjetila je kliko nešto - ili točnije netko - pada na nju, zakriljuje ju i gotovo potpuno blokira svjetla i zvukove. Shvatila je, riskirajući kratkim pogledom prema gore, da je to muškarac koji je prolazio pokraj nje... visok, privlačan muškarac, s lijepom kosom u skupom kaputu. Muškarac o čijoj budućnosti nije mogla osjetiti apsolutno ništa. Osim što je to bilo nemoguće. Jer, bacio se preko nje kako bi je zaštitio od šišmiša. I sada njega, a ne nju, razdiru kandže i bubetaju udarci jurećih tijela šišmiša. Osjećala je tu silu, dok su ga udarali jedan za drugim, kuko vibrira kroz njegovo tijelo u njezino, dok su skutreni ležali na stepenicama katedrale, bombardirani krilatim raketama narikačama. Zašto nije vikao od bola, koji je morao osjetiti sa svakim udarcem kandže, Meena nije znala. Nije čak niti pokušavao zaštititi svoje lice i potiljak od šišmiša dok su se oni i dalje ~ 46 ~

zalijetali u njega. Meena mu nije baš dobro vidjela lice ispod tamnih zaštitničkih nabora kaputa kojim je oblikovao neku vrstu baldahina nad njom, štiteći je od opasnog napada. Ali mislila je da je uspjela ugledati mu oči na tren, kada je podigla pogled pokušavajući vidjeti što se događa, i mogla bi se zakleti... Pa, mogla bi se zakleti da su bljeskale crveno poput svjetala za kočnice koja je vidjela po cijeloj Aveniji Park. Ali to bi, naravno, bilo nemoguće. Jednako nemoguće kao i činjenica da nije onog trenutka kada ga je vidjela kako hoda prema njoj osjetila da će on večeras umrijeti. I to umrijeti štiteći nju. Ali to se moralo dogoditi. Jer ni jedno ljudsko biće ne može doživjeti takav napad i preživjeti. Meena nije mogla vjerovati da se išta od ovoga događa. Bilo je četiri ujutro i ona je bila na Sedamdeset osmoj ulici pred crkvom pokraj koje je prošla stotinu - možda i tisuću - puta prije toga, a napali su je šišmiši ubojice dok se muškarac - potpuni neznanac - bacio preko nje, dobrovoljno dajući život za nju. I tada, baš kada je Meena postala sigurna da neće izdržati ni trenutka dulje - kada je bila uvjerena da napad nikada neće završiti, da će se oni progristi kroz muškarčevo tijelo sve do njezina - šišmiši su nestali jednako naglo kako su se i pojavili. Jednostavno su iščeznuli u noćnom nebu, nestajući jednako tajanstveno kao što su i došli. I ulica je bila ponovno tiha, osim što se u daljini čuo promet na Aveniji Park. Nikakav zvuk se nije čuo osim cvileža Jacka Bauera i njezina isprekidanog disanja. Do tada nije niti primijetila da plače. Nije mogla čuti muškarčevo disanje. Je li već bio mrtav? Kako je mogao biti mrtav a da ona nije osjetila kako mu se smrt približava? Iako ga nije poznavala, trebala je prepoznati. Njezina sposobnost proricanja smrti - pa makar kako neželjena bila - nikada je prije nije iznevjerila. “Oh!” Uvidjela je da ne može disati. Pokušavala je udahnuti što više zraka, ali činilo se da kisik ne dopire do njezinih pluća. A to nije bilo zato što je njezin zaštitnik ležao mrtav na njoj. “O Bože.” U tom trenutku, muškarac se otkotrljao s Meene i dubokim glasom, s prizvukom naglaska koji je njoj zvučao poput mješavine britanskog i nekog drugog, upitao: “Jeste li dobro, gospođice?”

~ 47 ~

Šesnaesto poglavlje

04:10 UTC-5, srijeda, 14. travnja Katedrala svetog Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Ništa od toga nije bilo ni najmanje moguće, naravno. To da je on potpuno neozlijeđen i da je razgovara s njom tako pristojno kao da se upravo spotaknula na Jackovu uzicu i pala na pločnik, a on je prolaznik koji se zaustavio da joj pomogne ustati. To da ona šarmantnog stranca koji kleči pokraj nje gleda u oči i vidi da uopće nisu crvene već savršeno obične, tamnosmeđe. “Ja - ja sam dobro”, promucala je Meena, kao odgovor na njegovo pitanje o njezinu zdravlju. Pustila je Jacka Bauera jer nije više mogla zadržavati njegovo tijelo koje se divljački koprcalo. Jurnuo je koliko mu je uzica dopuštala, zatim je zastao i režao nakostriješene dlake rtu leđima. Meena nije mogla vjerovati kako se grozno ponaša. “Jeste li vi dobro?” upitala je svog spasitelja drhtavim glasom. “Dobro sam, hvala.” Muškarac je već bio ustao i sada je posegnuo prema njoj da Meenu primi za ruke i pomogne joj da ustane. “Čuo »um, naravno, da je New York opasan grad. Ali nisam ni slutio da je tako opasan.” Je li se on to...? Da. Našalio se. Njegov stisak na njezinim rukama bio je čvrst. Meenu je to neobično umirivalo. Kao i šala. “N-nije”, promucala je. Pomislila je kako mora sjesti. Njegov stisak na njezinim rukama bilo je jedino što ju je održavalo na nogama. “Mislim da vas moramo odvesti u bolnicu”, čula je samu sebe kako govori. Ili mene, pomislila je. Na CT cijele glave. “Nipošto”, rekao je muškarac stavljajući ruku oko njezinih ramena, koja su se tresla. Njegov stisak kao da je govorio, Imam sve pod kontrolom. Ne moraš se ničega plašiti. Sada će sve biti u redu. U udaljenom dijelu svog mozga nadala se da je nikada, nikada neće pustiti. “Ja sam dobro. No mislim da bismo vas trebali odvesti doma. Činite se iscrpljeni. Što ste rekli, gdje živite?” “Nisam”, rekla je Meena. U glavi joj je vladao kaos, znala je to. Ali nakon ovakvog događaja, u čijoj ne bi? Kako je on mogao biti tako smiren? Šišmiši, sjetila se Meena, ponekad prenose bjesnoću. “Je li vas ijedan od njih ugrizao? Trebali biste odmah otići na Hitnu. Oni mogu spriječiti bjesnoću ako dođete na vrijeme.” “Ni jedan me nije ugrizao”, rekao je glasom koji je odavao da da se zabavlja. Uzeo joj je uzicu i sada je šetao i nju i Jacka Bauera - iako, za razliku od Meene, Jack Bauer nije bio ni najmanje nestabilan na nogama, natežući uzicu i izgledajući baš poput Kiefera Sutherlanda

~ 48 ~

kada su teroristi u njegovoj seriji oteli predsjednika, kao da će napasti sve i svakog tko dođe pred njega. “Ali otići ću u bolnicu i napraviti pretrage čim vas sigurno dopratim do doma.” “Važno je”, rekla je Meena dok su prelazili ulicu. Brbljala je. Znala je da brblja, ali nije si mogla pomoći. Što se događa? Tko je ovaj muškarac? Kako može biti neozlijeđen? Zašto se Jack Bauer ponaša poput manijaka? “Važno je da odete. Victoria Worthington Stone se jedanput zarazila bjesnoćom od bolesnog šišmiša kada joj se avion srušio u Južnoj Americi te je uslijed upale mozga spavala sa svojini polubratom... iako u to vrijeme nije znala da joj je on polubrat.” O čemu ona to priča? O Victoriji Worthington Stone! Oh, Bože. Zar stvarno? Muškarac je oklijevao. “Je li to vaša prijateljica?” upitao je. Potonuvši od srama, Meena je odgovorila: “Pa, zapravo, Cheryl je. Ona glumi Victoriju Worthington Stone u Nezasitnoj. Ja joj pišem dijaloge. Ali ovo o šišmišima i bjesnoći je istina. Možda smo samo sapunica, ali trudimo se biti autentični u zapletima...” Ili barem jesmo, prije nego što je Shoshona postala glavna scenaristica i popustila pred zahtjevima sponzora, jedva se uspjela svladati da to ne doda. “Razumijem”, rekao je, nježno je vodeći pokraj dućana za koji je Jon rekao da nije stigla dostava pilića. Iako, sada je ispred dućana stajao dostavni kamion čiji je motor bučno radio. O, dakle, danas će imati piletinu, pomislila je Meena nevezano. Da. Počela se gubiti. “Dakle, vi pišete.” “Dijaloge.” Meena je osjetila potrebu da ga ispravi. “No, nikada nisam napisala takvu scenu”, misleći na ono što se upravo dogodilo ispred Svetog Jurja. Nije to mogla nikako izbaciti iz glave: zvuk svih tih krila koja mašu. I smrad - tako ogavan, baš kako je uvijek zamišljala da bi smrt mogla mirisati, da ju je ikad namirisala, što, srećom, nije. Znala je tako puno ljudi kojima je smrt došla tako blizu, neke od njih je čak i dotaknula, jer ih ona nije uspjela spasiti... Ali smrt nije nikada, nikada došla tako blizu nje. I krikovi... taj zvuk koji su ispuštali dok su se obrušavali s neba i potom muklo zabijala u njega... I te oči. Te crvene oči. Sigurno joj se to učinilo. Meena je time osobno iskusila smrt - pakao na zemlji - neposrednije nego što je to ikada htjela. I nije joj bilo jasno kako joj je izbjegla. Nije joj nikako bilo jasno. “Žao mi je”, rekla je zastavši ispred njega i dignuvši bradu kako bi ga mogla pogledati u lice. Nije se više brinula oko suza ili toga kako izgleda ili zvuči. Morala je znati. Morala je znati što se dogodilo. “Ali, ne razumijem. Kako možete biti neozlijeđeni? Vidjela sam ih. Bilo ih je na stotine i išli su ravno na nas. Osjetila sam kako vam udaraju o tijelo. Trebali biste biti rastrgani. Ali na vama nema ni ogrebotine.” Bio je tako naočit... i dobar. Kako je ikada mogla pomisliti išta drugo o njemu osim da je to što jest? Visok, divan neznanac koji joj je spasio život? “N-nemojte me krivo shvatiti”, rekla je odmahujući glavom. “Beskrajno sam vam zahvalna. To što ste učinili... to je bilo tako nevjerojatno. Nikada vam neću moći dovoljno zahvaliti. Ali... kako ste to učinili?” “Bilo je to samo nekoliko malih šišmiša”, rekao je s osmijehom. Samo nekoliko malih šišmiša. Ali... ne. Bilo ih je više... puno više od toga. U to je bila sigurna. ~ 49 ~

Sigurna koliko je uopće i mogla biti u bilo što je tako kasno navečer, nakon nečega tako traumatičnog. “Sada ste doma”, rekao joj je i kimnuo prema automatskim mjedenim vratima nekoliko metara od njih. “Žao mi je zbog ovoga što se dogodilo. Bojim se da sam ja kriv. Ali trebali biste biti sigurni ostatak noći.” Meena je usmjerila pogled i primijetila da su uistinu došli do Avenije Park 910. Poznata zelena nadstrešnica nadvijala im se nad glavom. Kroz staklo na vratima vidjela je Pradipa kako još uvijeij drijema na pultu recepcije s glavom na udžbeniku. “Ali...” pogledala je zbunjena u svog spasioca. “Nisam vam rekla gdje živim. Čak vam nisam niti rekla kako se zo—” Jack Bauer je cvilio, potezao uzicu želeći otići od muškarca koji im je spasio život. “Naravno da jeste. Bilo mi je zadovoljstvo upoznati se s vama, Meena”, rekao je muškarac sklanjajući ruku s njezinih ramena. “Ali, za vas bi bilo bolje kada biste zaboravili na sve ovo i otišli unutra.” Jack Bauer ju je vukao prema vratima koja su se automatski otvorila uz tihi šum. Pradip se promeškoljio i dizao glavu. Meenine noge, kao da imaju svoju volju, krenu prema Aveniji Park 910. Ali na pragu se Meena okrenula da pogleda unatrag. “Čak vam ni ime ne znam”, rekla je visokom neznancu, koji je stajao čekajući s rukama u džepovima kaputa, kao da se želi uvjeriti da je sigurno ušla prije negoli on nastavi svojim putem. “Lucien”, rekao je. “Lucien”, ponovila je, kako bi ga upamtila. Premda nije bilo vjerojatno da će zaboraviti išta od noćašnjih događaja. “Pa. Puno vam hvala, Lucien.” “Laku noć, Meena”, rekao je. A potom ju je Jack Bauer ostatak puta odvukao unutra i automatska vrata se uz nježan šum zatvore za njom. Kada se okrenula da vidi može li ga još jednom ugledati, nestao je. Nije bila potpuno sigurna da je ikada i bio ondje. No nakon što se vratila, sigurna, u svoj stan, vidjela je da je pidžama na koljenima prljava jer ih je ostrugala kada je pala na pločnik. Dokaz da ono što se dogodilo, ipak nije bio san - ili noćna mora.

~ 50 ~

Sedamnaesto poglavlje

04:45 UTC-5, srijeda, 14. travnja Katedrala svetog Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

To se neće tolerirati. Napali su ga, i to na otvorenom, gdje ih je bilo tko mogao vidjeti. Netko je i vidio. Istina, samo ljudska žena, a ona je bila u prevelikom šoku od pretjeranog nasilja koje se dogodilo i svog bliskog susreta sa smrću da bi ikome mogla racionalno ispričati što se dogodilo... ... uz pretpostavku da se uopće sjeti, a neće. Ali to nije bila poenta. Netko će morati platiti. Pitanje je, tko? Lucien je stajao ispred katedrale, gledajući u zvonike. Nakon što je djevojku otpratio doma, vratio se. Nije mu promakla ironija toga gdje ona živi. Ali to se vjerojatno i moglo očekivati. Manhattan je u mnogome bio skup malih sela, poput njegove domovine. Ljudi se rijetko kada usude izaći izvan vlastitog susjedstva, osobito mlade žene koje šeću pahuljaste psiće u četiri ujutro. Sveti Juraj. Ironija toga mu također nije promakla. Jer, nije li sveti Juraj ubio zmaja? A katedrala je sada, za vrijeme obnove, bila prazna. Ima li boljeg trenutka za djecu Drakula - ili “zmaja”, na materinjem mu rumunjskom - da je oskvrnu? I ima li boljeg trenutka od sadašnjeg da jedinom čistokrvnom sinu princa tame Drakule prenesu svoju poruku da više neće služiti pod njegovom vladavinom? Uzdišući, Lucien se popeo stubama na kojima se, prije samo nekoliko trenutaka, obranio od napada svoje vlastite vrste. Mora da se vijest o njegovu dolasku proširila samo nekoliko sekunda nakon što je kročio na američko tlo kako bi ih se okupilo što više u svrhu njegova uništenja. Malo ga je razočaralo što je otkrio da je tako žestoko nevoljen u vlastitom bratstvu. S druge stane, nikada nije tražio da ga vole. Samo da mu se pokoravaju. Gledajući amo-tamo po ulici kako bi se uvjerio da je sam - bez lijepih šetačica pasa u pidžamama - odmaknuo je dio plave skele koja je okruživala katedralu i iščeznuo iza nje. Crkva kojoj je nužno trebao popravak - a još više čišćenje - uzdigla se pred njim, neki od njezinih bogato ukrašenih vitraja bili su razbijeni, čak i tamo gdje su bili prekriveni metalnom žicom. No njega, ili druge poput njega, to svejedno ne bi spriječilo da uđu. Naravno da su sada već svi bili otišli. Koliko su samo morali čekati, znajući da će kad-tad proći tuda, na putu k Emilu ili u povratku. Mogao je zamisliti te čarke. Posebno među ženama. Žene drakule uvijek su imale otrovan jezik.

~ 51 ~

Uz malo truda začas je prošao lancem osigurana crkvena vrata i dugim koracima grabio niz otpadom posuti središnji prolaz. Klupe su bile porazbacane, neke potpuno srušene, a neke nakošene poput pijanih mornara nakon slobodne večeri. Baš kao što je i pretpostavio, drakule su bile i u samoj crkvi. Na onome što je nekoć bio bogato ukrašen mramorni oltar, sada je bio sprejem nacrtan primitivan obris zmaja. Bio je potpuno uništen. Koliko god da su novca vjernici skupili za obnovu, trebat će im još toliko kako bi mogli platiti pjeskarenje oltara. Lucien je odmahnuo glavom. Toliko bespotrebnog uništavanja. Toliko nemara prema lijepome. Čuo je nešto iza sebe i naglo se okrenuo, njegovi munjeviti refleksi bili su neznatno sporiji nego inače, zbog sve one energije koju je morao upotrijebiti tijekom susreta ispred crkve. Ali, srećom, bila je to samo golubica, koja je uzlepršala među kaotično razbacanim klupama, što je prekinulo Lucienovu samoću. Drakule su sve otišle, bez sumnje frustrirani bezuspješnim pokušajem da ga ubiju. Sretan što se neće tako brzo morati opet braniti, pustio je da mu se ramena malo opuste. Trebao mu je svaki preostali atom snage da se izliječi od rana zadobivenih u napadu drakula. Ne bi bilo u redu pustiti djevojku da vidi duboke rane koje je pretrpio po licu i tijelu, pa se trudio obnavljati se čak i dok su mu ih nanosili. Postojali su ljudi koji mogu podnijeti prizor ljudskog lica razderanog napadom šišmiša mesojeda... A postojali su i oni koji to ne mogu. Šetačica psa je svakako spadala u kategoriju onih koji ne mogu. Činila se dobrom osobom - ili barem poput netkog tko se trudi učiniti pravu stvar. Iako je njezinim mislima, iz nekog razloga, bilo jednako teško pristupiti kao i prašumi. Neki ljudi su takvi. Neki imaju um suh i sušan poput pustinje i njime je lako vrludati. Drugima je psiha sličnija onoj šetačice psa, dostupna samo mačetom. Bilo je čudno da tako lijepa, živahna djevojka ima toliko puno emotivnog tereta. No vjerovao je da, koje god mračne tajne čuvala, one se neće ispriječiti brisanju pamćenja koje je proveo nad njom, a koje će osigurati da se uopće neće sjećati događaja i da će nastaviti živjeti kao da se napad nikada nije niti dogodio. Poželio je da je on tako sretan. Lucien je stajao među ruševinama katedrale i razmišljao o svom sljedećem potezu. Sunce će uskoro izaći. Morao se skriti, a potom malo porazgovarati sa svojim polubratom, Dimitrijem. I, naravno, dati velikodušan ček Fondu za obnovu Katedrale sv. Jurja.

~ 52 ~

Osamnaesto poglavlje

08:45 UTC-5, srijeda, 14. travnja Hotel Tennessean Chattanooga, TN

Alaric, upravo se vrativši s jutarnjeg plivanja, gledao je u poruku na kompjuterskom ekranu. Činila se jednostavno predobrom da bi bila istinita. Srdačno Vas pozivamo... ŠTO: Fina večera u našem stanu, Avenija Park 910, stan 11A KADA: Četvrtak, 15. travnja, u 19:30 ZAŠTO: Emilov rođak, princ, je u gradu! “Kako si došao do ovoga?” upitao je Martina preko mobitela. “Informatički odjel je to našao tijekom rutinskog pretraživanja i pomislili su da bi moglo biti važno.” Vatikan je odnedavna prešao na visoku tehnologiju i sada su za pomoć palatinima angažirali cijelu flotu stalno zaposlenih kompjuterskih programera i analitičara, prenoseći tako bitku protiv sila zla i na kompjutersku, a ne samo uličnu razinu. “I zbog čega misle”, upitao je Alaric na talijanskom, “da ovo ima ikakve veze s našim princom?” Martin je zvučao zlovoljno. Nije bilo ni čudno. U Rimu je bilo vrijeme odmora, barem za Martinovu kćer Simone. A vjerojatno i za samog Martina. Puno spava dok se oporavlja od ozljeda, zahvaljujući analgeticima koje su mu prepisali vatikanski kirurzi. “Provjeravaju popise putnika svih dolaznih letova u New York, i privatnih i komercijalnih, i na sinoćnjem letu iz Bukurešta pojavio se Lucien Antonescu, profesor starorumunjske povijesti. Mjesto u prvom razredu.” “I?” Alaric se već dosađivao. Ono ubojstvo dan prije nije bilo jako uzbudljivo - osim dijela u kojem je Alaric uletio razbivši prozor, u čemu je naravno uživao. A bife za doručak, na koji je bacio pogled dok se s bazena vraćao u sobu, blago rečeno ga baš nije nadahnuo. “Provjerili su tko je taj profesor Antonescu”, rekao je Martin. “Navodno predaje na sveučilištu - predavanja su samo noću - već trideset godina. Ali došli su do primjerka njegove fotografije s ovitka najnovije knjige... tip izgleda kao da ima najviše trideset pet godina.” Alaric je otpuhnuo. “Oh”, rekao je sarkastično. “Fotografija s ovitka. Pa to je onda to. Ni jedan pisac ne bi nikad koristio staru fotografiju.” “Ima ljetnu rezidenciju u Segešvaru”, nastavio je Martin. “Dvorac, priča se.” “Tko u današnje vrijeme nema dvorac u Segešvaru?” upitao je Alaric. Uzeo je daljinski upravljač s kreveta i počeo prebacivati kanale. Tennessean je navodno luksuzan hotel, no nudio je samo jedan dobar kanal na kabelskoj, HBO, a na njemu nije bilo ničeg dobrog osim, predvidivo, serije s vampirima. Alaric je neko vrijeme gledao holivudske vampire, podsmjehujući se tome kako su privlačni i suzdržani. Kada bi ljudi barem znali pravu istinu o njima. ~ 53 ~

“Alaric, mislim da bi ovaj mogao biti pravi”, rekao je Martin “Žena koja je poslala pozivnicu preziva se Antonescu. Pripadnica je otmjenih krugova na Manhattanu. Njezin muž je veliki mešetar i nekretninama. Nismo nikada prije imali razloga posumnjati u njih, ali naši kompjuterski gikovi su danas naišli na ta imena, riječ princ i današnji let. U svakom slučaju, ne može škoditi da provjerimo što je ta zabava, kažu oni odozgo. Svi kažu kako je tip kraljevskog podrijetla. Mora da je to taj princ koji se spominje u mejlu. Mislim, ova žena tvrdi da je njezin muž potomak rumunjske kraljevske obitelji i da je ona grofica. I oni imaju nekretninu u Segešvaru.” “Rumunjska kraljevska obitelj.” Alaricu prst zastane dok je prebacivao s holivudskih vampira. “Točno”, rekao je Martin. “Zato mi je Johanna to poslala. Mislila je da bi ti to želio vidjeti.” “Zašto ga jednostavno nije odmah meni proslijedila?” zbunjeno upita Alaric. “A što misliš, budalo?” Martin je sada zvučao ne samo zlovoljno već i kao da se zabavlja. “Nije tvoj slučaj. Ti bi trebao tražiti serijskog ubojicu. Osim toga...” Alaric se nagnuo naprijed. “Osim toga što?” upitao je. Nije dobro spavao. Jastuci na hotelskom krevetu nisu bili jako udobni. Posložio ih je jedne na druge, ali to ih svejedno nije učinilo luksuznima kao što su njegovi jastuci doma, koji su punjeni guščjim paperjem. Alaric nije želio niti pomisliti na to što bi sve našao kada bi plavim svjetlom prešao po prekrivaču na krevetu. Složio ga je i nagurao u ormar zajedno s onim što se smatralo “umjetnošću” na zidu sobe. “Holtzman je naredio da se tebe ostavi na slučaju serijskog ubojice s Manhattana. Johanna kaže kako prevladava mišljenje da si ti možda previše osobno upleten u sve ovo da bi ti dopustili da ideš na princa.” Martin je na brzinu završio. “Oprosti, stari.” Alaric se gotovo ugušio dok je pio gaziranu vodu koju je uzeo iz minibara. “Znam”, rekao je njegov bivši partner umirujući ga dok je Alaric Izbacivao iz sebe nekoliko odabranih psovki. “Gle, znam kako se osjećaš. Misliš da me ne ubija biti izvan akcije dok se sve ovo događa?” “To je birokratsko sranje”, izjavio je Alaric i pritom zavitlao praznu bocu od vode prema mjestu gdje je nekoć visjela uvredljivo ružna umjetnina. Da stvar bude gora, boca se čak nije niti razbila. Bila je plastična. “Znam”, rekao mu je Martin na uho. “Ali gledaj na to iz Holtzmanove perspektive. Teško da se više možeš smatrati nepristranim. A nije baš da se držiš protokola kada je u pitanju lov na demone, zar ne? Niti ti je kontrola nagona jača strana. Što si upravo bacio?” “Ništa”, rekao je Alaric i ustao s kreveta krenuvši prema maču. “I vrijeđa me mišljenje da ne bih bio strogo profesionalan u borbi jedan na jedan s princom tame.” Uperio je mač prema lijepom dječačkom vampiru na televizijskom ekranu. “Sasvim sam sposoban kontrolirati osjećaje dok tom gadu skidam glavu s tijela.” “Znam”, rekao je Martin. “Što misliš zašto sam ti uopće poslao taj mejl?” Alaric je odmahnuo glavom. Prokleti birokrati. Volio je svoj posao, ali nikada nije razumio kako oni gore ne vide da samo otežavaju stvari tom svojom prokletom administracijom. Pogledaj naprimjer Martina. Još uvijek je od svojih nadređenih morao skrivati činjenicu da je u braku s muškarcem. Ne od Holtzmana, naravno... Holtzmanu, kao i Alaricu, nije bilo važno komu su navečer kolege stražari išli doma, dok god su izvršavali posao za koji su bili obučeni (iako je Holtzmanu bilo draže kada bi ga izvršili unutar budžeta).

~ 54 ~

Ali vremena - i stavovi - mijenjaju se po cijelom svijetu. Čovjek se mogao samo nadati kako će se uskoro promijeniti i u papinskoj palači. “Gle, samo upamti”, rekao je Martin. “Mejl nisi dobio od mene. Razumiješ?” “Da”, Alaric je rekao vraćajući mač u korice. “Hvala. A kako se ti osjećaš?” “Bilo mi je i bolje”, rekao je Martin. “Bilo mi je i gore. Moram ići. Simone želi spavati. Što ćeš ti danas raditi?” Alaric se nasmiješio. “Oh, uobičajeno. Odjaviti se iz hotela. Odletjeti u New York. Spasiti svijet.”

~ 55 ~

Devetnaesto poglavlje

14:00 UTC-5, srijeda, 14. travnja Zgrada ABN-a Avenija Madison 520 New York, New York

“Već znam”, Cheryl zadrhti donja usnica. Neznatno. “Shoshona mi je sinoć rekla.” “Nemoj plakati”, rekla je Meena, uranjajući ruku u kutiju s maramicama pokraj sebe i pružajući smotuljak glavnoj glumici Nezasitne. “Ozbiljno. Znaš kako ti se šminka razlije kada plačeš. A sada emitiramo u visokoj rezoluciji.” “Dobro je”, rekla je Cheryl. Ali je svejedno uzela maramice i potapkala oko očiju. “Mogu mi je opet staviti. Jednostavno ne mogu Vjerovati da će se nakon svih ovih godina prodati i prebaciti se na Vampira. Za Taylor!” “To je odlučila televizijska kuća”, rekla je Meena. Iako nije znala lasto brani Shoshonu. “CDI to želi. Sigurna sam da postoji neki novi proizvod vezan uz to koji žele prodati...” “Tim gore”, rekla je Cheryl zajecavši. “Gle, nemoj nikome reći”, rekla je Meena, trudeći se zvučati poticajno. “Ali mislim da sam se dosjetila nečega za tebe. Nečega fantastičnog.” Samo, nije to željela izgovoriti naglas. Još ne. Zapravo nije znala zašto. No dobro, znala je zašto: televizijskoj kući se to neće svidjeti. I okej... možda joj je i Leishina reakcija preko telefona, kada ju je maloprije nazvala kako bi joj rekla što se dogodilo ispred Sv. Jurja, malo poljuljala samopouzdanje. “Šišmiši?” Leisha je ponovila. “Da”, rekla je Meena odlučno. “Šišmiši.” “Ispred katedrale sv. Jurja”, rekla je Leisha, kao da traži potvrdu. “I taj slučajni prolaznik se jednostavno bacio preko tebe kako bi ti zaštitio od njih?” “I Jacka Bauera”, podsjetila ju je Meena. Leisha ju je ignorirala. “I nije zadobio ni ogrebotine, iako su ga svi ti šišmiši napadali po licu?” “Da”, rekla je Meena. “A zatim me otpratio do zgrade. Iako mu nikada nisam rekla gdje stanujem. Baš kao da je jednostavno znao.” “Okej, gledaj”, rekla je Leisha. Zvuk fenova za kosu koji su se čuli u pozadini bio je, kao i obično, glasan. “Postoji sasvim racionalno objašnjenje cijele stvari: popila si tabletu za spavanje, iako misliš da nisi. A potom si izvela psa u šetnju. I u tom polusnu doživjela košmaru “Osim što nisam popila tabletu za spavanje”, uporna je bila Meena. “Leisha, popila sam je kada sam došla doma. Morala sam jer sam se jako tresla od svega što se dogodilo. Što misliš kako bih drukčije zaspala nakon nečega takvog? Bila sam neuračunljiva.” “Pa”, rekla je Leisha, “nema drugog objašnjenja. Jer, ništa od toga što opisuješ, nije se moglo dogoditi. Velika jata šišmiša - ili kako god da se to zove kada su šišmiši, a ne ptice - ne obrušavaju se samo tako niotkuda i ne napadaju ljude po Manhattanu. A kako je on uopće mogao znati gdje ti živiš - i tvoje ime, što si također rekla da je znao - ako mu nisi rekla? ~ 56 ~

Meena, čitači misli ne postoji Osim Sookie Stackhouse, a i ona je izmišljena. Jedino ti možeš vidjeli kako će netko umrijeti, što nije ni približno tako korisno i sjajnoj Popila si tabletu prije nego što si izašla, ali se jednostavno toga ne sjećaš, a zatim si sanjala cijelu stvar. Radiš na zapletu u kojem se radi o vampirima, sjećaš se? Sasvim je prirodno da si sanjala šišmiše. Vampiri, šišmiši. Čudi me da tip kojeg si sanjala nije nosio veliki crni plašt ili svjetlucao ili tako nešto.” “Nosio je Burberry”, rekla je Meena namrštivši se. “Ali sigurno nije svjetlucao. No bio je jako pristojan. I snažan. Držao mi je ruku na ramenima cijelim putem do doma. Samo zbog toga se nisam srušila. Imao je sve pod kontrolom.” Kad se prisjećala toga kako je Lucien bio snažan i kako je sve imao pod kontrolom, osjećaj topline bi se vratio, čak i sad danju. No, mučila ju je jedna sitnica. “Ali Jacku Baueru se nije svidio. Zašto bih to sanjala?” “Bože, samo mi je drago da si dobro”, rekla je Leisha zvučeći zabrinuto. “Što god da se sinoć dogodilo. Ne bi smjela biti vani tako kasno, čak ni s Jackom Bauerom. Što da tip nije bio tako pristojan ili takav džentlmen? Jesi li rekla Jonu?” Meena se namrštila dok je pila svoj jutarnji sok. “Ne. Mislim... donekle. Rekla sam mu da sam vidjela šišmiše ispred crkve. Ništa više.” “Nisi mu rekla jer je tip bio zgodan.” To je bila izjava. “Ne! Leisha, ma daj. Jedva da sam razgovarala s njim.” Nije spomenula osjećaj topline koji je osjetila kada se prisjetila kako je bio snažan i kako je imao sve pod kontrolom. “Što? Mumljaš! O nekom tipu kojeg si upoznala u snu! Ne mogu vjerovati. Sviđa ti se.” “Ako je to bio san”, Meena je rekla braneći se, “neki dijelovi bili su uistinu živi. I zašto mi se ne bi sviđao? Spasio mi je život. I Jacku Baueru”, dodala je brzo. Leisha je rekla: “Uvijek sam znala da će te jednog dana doći glave SVE to suludo pisanje za sapunice, i sada je napokon došao taj čas. Meena, zaljubljena si u tipa kojeg je tvoja podsvijest izmislila za tebe. pupermen koji te spasio od napada šišmiša. Bože, to je tako očito. Spasio te od pisanja o vampirima, što mrziš! Posebno sada kada ti je Shoshona nova šefica.” Meena je ustala da baci limenku od soka. Zastala je nad uredskim košem za recikliražu. ”Pa”, rekla je, “pretpostavljam da nisam o tome tako razmišljala. Ali...sada kada si to spomenula, šišmiši bi mogli predstavljati moj dubok i vječan prijezir prema vampirima.” “Tako je”, Leisha je rekla. “Naravno. Nema li to više smisla nego da se to uistinu dogodilo?” “Možda”, rekla je Meena. “Ali kako onda objašnjavaš koljena na mojoj pidžami? Kad sam se jutros probudila, bila su prljava. Očito sam u nekom trenutku bila na tlu...” “Možda si uistinu izašla prošetati Jacka Bauera i kleknula da pokupiš njegovu kakicu”, predložila je Leisha. “I ne sjećaš se toga?” Meena je napravila grimasu. “Ti stvarno znaš ubiti romantiku u priči, zar ne?” rekla je. “Tome služe prijatelji, draga”, rekla je Leisha. “Prljav je to posao, ali netko ga mora odraditi.” Ali sada, sjedeći u Cherylinoj garderobi, Meena se pitala... Je li sve to bio san? Njezina je podsvijest na taj način izbacila frustraciju što mora pisati o nečemu što mrzi, kao što je Leisha rekla? A, ako je i bio san... pa, zašto ga ne bi ubacila u svoju priču? “Gledaj”, rekla je Meena. Pogledala je po luksuznoj garderobi glumice veteranke kao da se brinula da bi netko mogao prisluškivati. Ali gledala ih je samo velika Cherylina kolekcija lutaka - sve lutke Madame Alexander iz kolekcije Victoria Worthington Stone. “Nemoj ništa ~ 57 ~

reći Shoshoni jer još nisam ništa napisala - ali razmišljala sam o tome da Victoria upozna - pa, zapravo, princa.” “Princa?” Cheryl je bila tako iznenađena da je čak prestala plakati “Kakvog princa?” “Mmm... rumunjskog”, rekla je Meena. Istina je da otkad je jutros ustala - još smušena od noćašnje nesreće, iako je Leisha vjerojatno imala pravo da je sve to samo san koji je usnula zbog frustracije što je ostala bez posla glavne scenaristice, a pilulu za spavanje je uzela prije, a ne poslije šetnje s Jackom Bauerom - nije iz glave mogla izbaciti ni Luciena ni njegov pomalo europski naglasak. I okej, dakle, bilo je moguće da je on uistinu plod njezine pretjerano aktivne mašte, utjelovljenje njezinog kreativnog ja (čudno da je njezino kreativno ja zgodan tip u crnom baloneru, ali kako god), koje je spašava od šišmiša, iliti vampirskog zapleta koji je osmislila Shoshona (koja je danas nosila mrežaste hulahupke, koje vjerojatno nisu čak niti morale imati glatke gaćice). Ali Meena se osjećala tako sigurno i zaštićeno u njegovim rukama. Već se dugo nije tako osjećala. U posljednje vrijeme činilo se kao vukovi - ili šišmiši - stežu obruč oko nje. Kad to nisu bili računi koje je trebalo platiti krajem mjeseca, onda je to bila Shoshona koja je dobivala sva promaknuća, a nije ništa radila. Meena je pretpostavila da i Cheryl misli isto jer je odjednom uzdahnula zureći u svoj odraz u zrcalu u garderobi i potom namjestila dekolte. “Ne znam mala”, Cheryl je bila skeptična. “Bez uvrede. Ali, ti protiv televizijske kuće? Mislim da to neće ići. Neki dan su dopustili Gregoryju Baneu da ubije Beverly Rivington u Požudi. Dvadeset pet godina je glumila u toj seriji, a oni dopuste nekom mršavom klincu sa smiješnom frizurom da isiše svu krv iz nje. Ako to nije analogno smjeru kojim ide moja karijera, onda ne znam što jest.” “Znam”, rekla je Meena. Nadala se da Cheryl još nije čula za Beverly. Ali to je smiješno u poslu poput ovoga, gdje svi nose iPhone i spojeni su na E! Online svakodnevno od jutra do mraka. “Ali ja neću dopustiti da se to dogodi tebi.” “Stvarno?” Cheryl je podigla jednu obrvu. “Kako?” “Uvest ću lik rumunjskog princa, ubojice vampira kojeg će Victoria unajmiti da ubije kćerkina dečka vampira”, rekla je Meena dramatično. Meena je znala da hoda na klimavim nogama. Uvođenje novog lika samo zato da ubije Shoshonin lik? Vampira koji treba Nezasitnu spasiti od pada gledanosti zbog Požude? Vampira kojeg televizijska kuća željeli? Je li luda? Osim što se nikada u svome životu nije osjećala pribranije. Cheryl se očito nije slagala. “Iskopat ćeš si jamu tako, draga”, rekla je sumnjičavo. “A meni to miriše na Dnevni Emmy”, rekla je Meena. Cheryl skromno izjavi: “Oh, draga, iz tvojih usta u uši glasačima za Emmy. Pa”, potapšala se po silno krutoj frizuri, “bolje da izađem, Valjda, i ljubakam se s tim svećenikom.” Meena je ispratila Cheryl u hodnik. Ali umjesto da se zaputi prema studiju, okrenula se i opet otišla gore u svoj ured. Morala je odmah početi pisati o Lucienu, rumunjskom princu koji će ubiti Shoshonina vampira. Tko bi rekao da te to što te zamalo ubije mnoštvo šišmiša može tako kreativno nadahnuti? Ali znala je da njezinu kreativnost nisu potaknuli šišmiši već Lucienove tople smeđe oči... ~ 58 ~

Možda bi, kada već razmišlja o tome, mogla staviti oglas na Craigslist pod Izgubljene veze. Kako će inače ikada više vidjeti Luciena? I dok je pokušavala dokučiti kako će opisati te tople, smeđe oči u svom oglasu, skoro se zabila ravno u Taylor, koja je izlazila iz dizala, već obučena i našminkana za scenu u staji, s najnovijom ljubavi njezina lika Romerom, instruktorom jahanja. “O Bože, Meena!” povikala je Taylor grleći Meenu objema rukama. “Puno ti hvala!” Meena, osjećajući se kao daje guši, uzvrati Taylor njezin zagrljaj., “Nema na čemu. I drugi put.” Hvala na čemu? “Ti jednostavno ne znaš”, rekla je Taylor, napokon je pustivši i gledajući je dok su joj suze punile velike plave oči, “koliko mi znači što sam dobila taj fantastični zaplet. Bila sam tako ljubomorna na Mallory Piers iz Požude, jer se toliko spominje u novinama zbog svih prizora koje snima s Gregoryjem Baneom. A sada ću i ja dobiti svog vampira!” “O”, rekla je Meena. “To. Da.” Meena je rastreseno prošla rukom kroz svoju kratku kosu. Nije mogla a da se ne osjeća malo krivom zbog činjenice da se upravo zaputila gore s namjerom da ubije Taylorinu najnoviju ljubav. “Pa, to je bila više ideja televizijske kuće. CDIa zapravo...” “Znam”, rekla je Taylor. “Shoshona je već navratila i rekla mi.” Kladim se da je, pomislila je Meena. Činilo se da je Shoshona već bila posvuda i blebetala o tomu. “Super mi je to što vas dvije surađujete da uvedete malo svježe krvi u Nezasitnu”, rekla je Taylor posežući da stisne Meeninu ruku. “Nema problema”, Meena je rekla Taylor. Mislila je kako sada nije pravi trenutak da istakne kako upravo namjerava stvoriti romantičnog partnera za Cheryl, nekoga tko će Taylorinom novom dečku u seriji zabiti kolac u srce. “Još jednom, hvala”, rekla je Taylor. “I hvala ti na svim delikatesnim sendvičima koje mi ostavljaš u garderobi. Ali, znaš, oni baš nisu dio moje nove prehrane. Hajdemo jednom zajedno na sašimi!” Otrčala je dalje, bedara tako tankih da su izgledala kao da pripadaju gazeli. Meena je ušla u dizalo malo namrštena i otkrila kako je Shoshona već u njemu. Super. “Bok, Meena”, rekla je Shoshona s koketnim smiješkom. “Bok, Shoshona.” Meena nije mogla a da ne primijeti kako Shoshona nosi svoju Mare Jacobsovu torbu sa zmajem. Izbliza, Meena Je vidjela da ima onaj savršeno podstavljeni dugački remen, pa se bez obzira na to koliko stvari utrpao u nju, ne bi zarezala u rame. “Ideš gore?” “Naravno”, rekla je Shoshona. “Veseliš li se što ćeš upoznati našeg novog Maximilliana Cabreru u petak?” “Tko je Maximillian Cabrera?” upitala je Meena zbunjeno. “Taylorin ljubavnik vampir”, rekla je Shoshona zakolutavši očima kao da je Meena glupa jer to ne zna. Samo što Meena još nije vidjela detalje sinopsisa tog vampirskog zapleta. Nije ni mogla kada ih Shoshona, po običaju, nije čak niti dala Paulu da ih napiše? “Stefan Polazi u petak na audiciju. Bila si tu kada sam Syu to rekla. Sjećaš se?” Meena je razdražena zurila u brojeve koji su im se palili nad plavom. “Oh”, rekla je. “Tako je.” “A Stefan mi je rekao da bi i sam Gregory mogao doći s njim”, dodala je Shoshona.

~ 59 ~

”Oh, sjajno”, rekla je Meena. Možda i dovede Jona sa sobom na posao u petak. Ne može biti gori na audiciji od tamo nekog prijatelja Gregoryja Banea. A Jon i bolje izgleda. Iako Meena to ne bi nikada priznala pred Jonom. ”Drago mi je da si odlučila biti timski igrač u ovome, Meena”, rekla je Shoshona. “Ti meni napraviš uslugu, a možda jednom i ja napravim tebi.” Mogu se kladiti da hoćeš, pomislila je Meena cinično.

~ 60 ~

Dvadeseto poglavlje

01:00 UTC-5, četvrtak, 15. travnja Concubine Lounge,Istočna jedanaesta ulica 125 New York, New York

Klub je bio mračan i treštala je tehno-glazba, glasnija čak nego u većini bukureštanskih disko-klubova. Mada, Lucien ne posjećuje takva mjesta... ako ne mora. Bila su previše zadimljena za njegov ukus i obično su privlačila grublju klijentelu, privučenu obećanjem obilnih količina jeftinog alkohola i oskudno obučenih žena. Takvi klubovi su bili prije za studente. Lucienu bi bilo neugodno da ga vide na istim mjestima na koja izlaze i njegovi studenti. Mislio je da to nije prikladno. Posebno kada bi njegove studentice prebacile noge preko njegovih i trljale prepone o njegove, u plesnom pokretu poznatom kao “mljevenje”. Lucien je doživio kako brojni plesni stilovi ulaze u modu i nestaju, i i to ga je obično više zabavljalo nego brinulo. Ali od svih njih, nadao se da će “mljevenje” imati najkraći vijek. Uistinu nije bilo ničeg privlačnog ili zavodljivog u njemu. Međutim, dok je stajao i proučavao pun plesni podij kluba Concubine, vidio je da je mljevenje jednako popularno u Americi kao i u Bukureštu. Bilo je teško točno prepoznati, zbog dima koji je plazio iz aparata za suhi led. Ali se svakako činilo tako, zbog svih tih tijela koja su se uvijala jedno uz drugo. Kada se jedno tijelo, obučeno samo u crne kožnate hlače i metalni gornji dio bikinija, odvojilo od drugih i uvilo oko njega, Lucien je upitao: “Gdje je Dimitrij?” Djevojka mu je rukom crno lakiranih noktiju prešla preko ravnih trbušnih mišića i izvlačila bijelu košulju iz hlača. Pogledala ga je kroz svoje plave, neravne šiške dok se počela trljati uz njega uz ritam glazbe i rekla koketno: “Ne treba nam on. Osim ako ti to ne voliš tako.” Lucien je posegnuo za njezinom rukom i željeznim stiskom je primio za zapešće prije negoli je ugurala prste u pojas njegovih hlača. ”Gdje je”, upitao je ponovno, očiju što su plamtjele crveno, “Dimitri?” Djevojka je stala i rekla glasom koji je zazvučao kao prestrašeni cvilež: “Tamo je. Bože! Samo sam pokušavala biti srdačna.” Lucien je pustio njezino zapešće i dugačkim korakom se zaputio prema VIP-zoni, kamo ga je djevojka uputila drhtavim prstom. Nije ju mislio preplašiti. S druge strane, bila je euforična i nadala se da on ima drogu kod sebe, od koje će biti još više euforična. Osim toga, um joj je bio prazan poput Sahare. Lucien nije mogao a da se ne prisjeti šetačice psa od sinoć, čiji um je bio čista suprotnost - nepristupačan poput džungle. Pitao se zašto ne može prestati misliti na nju. Rekao si je da je to zato što su ona i plesačica sličnih godina i obje privlačne. Međutim, tu prestaje svaka sličnost. Odustao je od sažalijevanja protivnika poput plesačice. Bilo ih je previše ovih dana.

~ 61 ~

VlP-zona u kojoj je sjedio Dimitri bila je od plesnog podija odvojena crnim baršunastim konopima i sastojala se od niza elegantnih separea s visokim naslonima, koji su tvorili utočište od glasne muzike i tijela što se vrte na plesnom podiju. Na crnim, mekanim, kožnatim sjedalima izležavala su se šestorica sredovječnih muškaraca - malo presredovječnih i puno premlohavih da bi po njima visjele iznimno mlade i vitke djevojke, čiji su naivni pogledi bili jednako prazni poput pogleda djevojke koja se upravo pokušali trljati uz Luciena. U separeu do njihova, sjedilo je nekoliko znatno mlađih muškaraca. Jedan od njih je podigao pogled i nasmiješio se kada se Lucien približio... ... baš kad su dvojica krupnih tjelesnih čuvara pokušala Lucienu blokirati put. “Oprostite, gospodine”, rekao je jedan od muškaraca, koji je imao gotovo sto trideset kilograma i nosio zlatni lanac oko debelog vrata s ugraviranim imenom Reginald. “Ova zona je samo za VIP-goste. “Vidim to, Reginald”, rekao je Lucien. “Došao sam naći se gospodinom Dimitrijem. A ti ćeš me pustiti da prođem.” “Naravno da hoću”, rekao je Reginald i pomaknuo se u stranu “Ispričavam se, gospodine.” Reginaldov partner, koji je imao gotovo jednako toliko kilograma kao Reginald, sve u mišićima, bio je užasnut. “Reggie!” povikao je. “Što radiš?” Reginald je objasnio dok je skidao baršunasti konop kako bi pustio Luciena da prođe: “Čuo si čovjeka. Došao je da se nađe s gospodinom Dimitrijem.” Dimitrij je ustao iz svog separea i krenuo ususret Lucienu. Visok, taman muškarac u poslovnom odijelu, koje mu je stajalo jednako savršeno kao i bilo koje Lucienu, nosio je bijelu košulju otkopčani oko vrata, otkrivajući kožnatu vezicu na kojoj je visio mali željezni simbol zmaja. “Brate”, rekao je Dimitrij ispruživši ruku kako bi se rukovao s Lucienom. “Ovo je pravo iznenađenje. Prošlo je previše vremena. Kada si stigao?” “Dimitrij”, odgovorio je Lucien hladno. Rukovao se s polubratom otvoreno ignorirajući pitanje. “Dobro ti ide, koliko vidim.” “Što, ovo?” Dimitrij je širokom gestom lijeve ruke (u kojoj je držao skupu kubansku cigaru; sklon je pušenju, sjetio se Lucien, jednako kao Lucien finim vinima) obuhvatio Reginalda i njegova partnera, VIP-zonu, cijeli klub. “Nije ovo ništa. Imam ih još četiri po cijeloj zemlji, a sljedeći mjesec otvaram još jedan u Rio de Janeiru.” “Rio”, rekao je Lucien podižući obrve. “Još uvijek živiš opasno.” “Kakva opasnost? To je noćni klub”, rekao je Dimitrij. “Samo što ih sada zovemo lounge. Svidio bi ti se Rio. Koja vlaga! Jako dobro za kožu. Dođi, moraš upoznati moje nove prijatelje iz TransCarte. Morao si čuti za njih, tvrtka koja se bavi rizičnim kapitalom? Pregovaraju o dosta važnom posla sada i treba im nešto za opuštanje. Tako da su, naravno, došli ovamo. Ovih dana svi koje rade u financijama imaju tako lošu reputaciju. Negativna reklama. To je nešto što je nama poznato, nije li, brate?” Dimitrij se nasmijao vlastitoj šali dok je primao Luciena za ruku pokušavajući ga odvesti prema onom separeu sredovječnih muškaraca koje su mazile tanahne mlade djevojke. “Možda kasnije, Dimitrij”, rekao je Lucien. “Radije bih s tobom, za početak, razgovarao nasamo. Vjerujem da imamo puno toga što moramo raspraviti, ti i ja.” “Glupost”, rekao je Dimitrij. “Užitak prije posla! Znam o čemu govoriš... i zašto si ovdje.” Zagrlio je Luciena i poveo ga prema separeu iz kojeg je upravo izašao. “Nezgodna stvar, to s tim mrtvim djevojkama. A raspitao sam se naokolo - vjeruj mi, za klub nije dobro ~ 62 ~

kada je takav manijak na slobodi - i uvjeravam te da nitko ne zna ništa o tome. Da znaju, ne misliš li da bih to već sredio? Znaš mene, Lucien. Sve za boljitak onog najvažnijeg!” Lucien je kimnuo prema djevojci koja mu je prišla kada je ušao, onoj s metalnim bikinijem. Sada se sama vrtjela na plesnom podiju, uhvaćena u vlastitoj, drogom potaknutoj letargiji. “A ona? Nije baš da ti uspijeva držati teške droge podalje”, primljetio je. “To sigurno ne pomaže boljitku onog najvažnijeg.” Dimitrij je pratio polubratov pogled. “Oh, droge”, rekao je i zakolutao očima. “Pa, što učiniti? Posvuda su. Vlada bi ih napokon trebala legalizirati, zatim oporezivati i koristiti novac za plaćanje deficita i pružanje adekvatne pomoći ovisnicima. Ali zašto razgovaramo o tako deprimantnim temama? Dođi, nisi vidio Stefana već godinama. A moraš se upoznati i s mojim najnovijim projektom.” “Tvojim najnovijim projektom?” Lucien je podigao obrve. “A to nije ovaj... lounge?” “Nipošto!” Dimitrij ga je doveo do stola za kojim su sjedili iscrpljen mladić i njegov još iscrpljeniji prijatelj, a obojica su nosili iznimno uske hlače i košulje raskopčane do polovice prsa, ispod kožnatih motociklističkih jakni. Svaki je bio stisnut između dvije izrazito mršave mlade žene, koje, činilo se, nisu imale baš previše odjeće na sebi, ali su imale izuzetno ravna prsa i jako ravnu kosu. “Novi poslovni poduhvat”, najavio je Dimitrij entuzijastično. “Gregory Bane, upoznaj se s mojim bratom, koji je došao u posjet čak iz Rumunjske. Lucien Antonescu.” “Dobra večer, gospodine.” Mršaviji od dvojice mladića ustao je kako bi se rukovao s Lucienom. Lucien je znao zašto se tako pokornoj drži i prije negoli je osjetio Gregoryjevu kožu... ili vidio malenu tetovažu zmaja na unutarnjoj strani njegova blijedog zapešća. “Drago mi je”, rekao je Lucien mrko. “I meni”, rekao je Gregory Bane nervozno trepćući. Lucien se pitao koliko je prošlo otkad se dečko pretvorio i tko ga je pretvorio. Sigurno ne Dimitrij. Njegov brat je svakakav... ali ne i takav. Najvjerojatnije je ugledao priliku i naložio nekoj od svojih brojnih priležnica da to učine. Dečko je valjda privlačan, pomisli Lucien, prema standardima njegove trenutačne skupine studentica, koje su dečke voljele mršave i neoprane. Drugi dečko, koji je svog zmaja nosio kao i Dimitri u obliki metalnog simbola na kožnatoj vezici, oko zapešća, ustao je i ispružio desnicu... “Striče Lucien”, rekao je Stefan pomalo plaho. A opet, s druge strane, pomislio je Lucien dok se rukovao nećakom, dečko nikada nije niti bio sav svoj. Je li to bilo zato što je na svoje oči vidio oca kako mu ubija majku - bilo je to u drugom vremenu i na drugom mjestu, kada ubojstvo žene nije bilo tako neuobičajeno, ali svejedno, Lucien to nije odobravao - ili zato što je bio premlad kada je pretvoren, Lucien nikada nije bio siguran. Mladić je u svakom slučaju bio razočaranje. Dimitrij je vječno izmišljao kojekakve planove ne bi li ga nekako usmjerio. Ali nije nikada dečku dopustio da se koristi njegovim prezimenom. Kako je onda mogao očekivati od Stefana da pokaže ikakvu poslovnu inicijativu? Lucien se pitao što Dimitrij sada ima na umu? I što oni mlohavi financijski analitičari iz TransCarte imaju s tim, ako išta? Je li to sve uistinu samo dio novog “poslovnog poduhvata” njegova polubrata? Ili nešto podmuklije? ~ 63 ~

Oh, Dimitrij je besprijekorno glumio ulogu gostoljubivog člana obitelji... Čak je naručio i boce Veuvea, iako Lucien nikada nije bio prevelik ljubitelj šampanjca. Nikada mu se nisu sviđali mjehurići koji već na jeziku nestanu. Volio je teža, mesnatija vina koja u ustima ostavljaju okus... pa, obroka. Ali sve se činilo pomalo poput šampanjca ili onih mladih ljudskih žena koje su visjele po Gregoryju Baneu i nesretnom Stefanu - da i ne spominje menadžere hedge fondova u susjednom separeu - žena koje nisu ništa govorile, nego su svako toliko nestajale u toaletu i vraćale se brišući nos, uma praznog poput uma one djevojke koja ga je htjela natjerati da pleše s njom. Previše napadno. Nedovoljno srži. Samo puno zraka. Nakon nekog vremena, Lucien je procijenio da je vidio dovoljno. Ako odgovori i leže u klubu njegova polubrata, ovako ih neće dobiti. Ispričao se rekavši da mora ići. Dimitrij ga je ispratio kroz stražnji izlaz jer je sprijeda bilo već previše drogom smetenih posjetitelja da bi mogao izaći a da se ne mora probijati kroz njih. “Gdje odsjedaš dok si ovdje?” upitao je Dimitrij - previše ležerno i* ispuhujući dim cigare prema zvjezdanom noćnom nebu koje se [ jcilva vidjelo iz mračne uličice u kojoj su stajali. “Emil mi je našao smještaj”, rekao je Lucien. Lucien je zaključio kako je bolje da što manje kaže o tome gdje je. Vjerovao je svom bratu... Ali samo do određene točke. Dimitrij se podsmjehnuo. “Emil”, rekao je. “Je li još uvijek s onom svojom idiotskom ženom?” “Je”, rekao je Lucien. “Brak”, rekao je Dimitrij. “E, to je jedna stvar koja nam je zajednička. Nema potrebe zapletati se u to. Opet.” “Nikada se nije činilo razboritim”, Lucien se pažljivo složio. Dimitri je zurio u njega trenutak ili dva prije negoli je iznenađen prasnuo u smijeh. ”Razborito”, povikao je. “Poslušaj se! Nisi se promijenio, zar ne? Svih ovih godina.” Lucien mu je uputio procjenjivački pogled. “Ne”, rekao je. “Mislim da se ni jedan od nas nije promijenio.” Dimitrij se naglo prestao smijati i uperio prst prema Lucienu. “Ne sviđa mi se to što si rekao”, rekao je dubokim glasom. “Nadam se da nisi došao ovamo stvarati nevolje, Lucien. Jer nama s ove strane Atlantika ide savršeno dobro, nemamo ni najmanjih problema s Palatinima... i bez tvog uplitanja.” Njegove oči, inače jednako tamne kao i oči njegovog polubrata sjajile su crveno poput njegove cigare dok je izgovarao riječ uplitanja. Čas poslije, sloj smeća, blata, šljunka i slomljenog stakla koji je pokrivao uličicu počeo se uzdizati ispred Lucienovih nogu, zatim kovitlati sve brže i brže, dok se sve to nije spojilo i naraslo u snažan, razorni tornado koji se kretao ravno prema njemu. Lucien je stavio ruku pred lice kako bi ga zaštitio od krhotina. U tom trenutku, Dimitrija je nešto odbacilo na kontejner kao da ga je neki neviđeni vjetar dignuo i otpuhnuo u tom smjeru. Njegov pad ublažile su neke prazne kutije od alkohola koje je netko spljoštio i naslagao uz kontejner radi reciklaže. U suprotnom bi udario o čelično spremište tako snažno kao da je ispaljen iz pištolja za čavle. Dok je ležao tako ošamućen, vrtlog koji je stvorio zamro je jednako naglo kao što se Dimitrij srušio, a svi komadići stakla i smeća pali su opet na tlo. Lucien je polako hodao prema mjestu gdje je ležao njegov brat zastavši usput kako bi pažljivo stao na cigaru koju je Dimitrij ispustio potom je podigao i bacio u kontejner iza njega. ~ 64 ~

Lucien je bio bijesan... ali čak i bijesan, još je pazio na otpatke. “Ne znam kakvu igru igraš ovdje, Dimitrij”, rekao je Lucien naslonivši se laktom na kontejner i obraćajući se svom bratu glasom koji je bio gotovo sablasno miran nakon one sile koja je provalila iz njega samo nekoliko trenutaka prije. “Noćni klubovi ispunjeni investicijskim bankarima i mladim ovisnicama. To je tvoj posao i ja sam se davno složio da se neću uplitati u posao drakula dok god nema ljudskih smrti zbog gubitka krvi. Ali sada... sada se ne trebate bojati Palatina... već mene.” Dimitrij je, naslonjen o kontejner poput komada smeća koje čeka da ga podignu, pogledao u brata s izrazom bola. “To znam”, rekao je trljajući se po potiljku. “Uvijek sam to znao. Nisi me morao udariti tako snažno, znaš.” “Te mrtve djevojke”, rekao je Lucien ignorirajući bratovu izjavu. “Što znaš o njima?” “Rekao sam ti”, rekao je Dimitrij. “Ne znam ništa o njima.” Radna ploha od nehrđajućeg čelika, koja je ležala ostavljena uz jednu stranu kontejnera, odjednom se podigla nekoliko metara u visinu i opasno visjela Dimitriju nad glavom. “Čekaj”, povikao je Dimitrij dižući ruku kako bi zaštitio svoje lijepe crte lica. “U redu, u redu. Da. Načuo sam nešto—” Lucien je pustio da radna ploha bezazleno padne sa strane. Buka koju je proizvela bila je zaglušna i obojica su čuli štakore kako ciče i brzo bježe. Dimitrij, koji je i dalje sjedio u prljavštini na podu, napravio je grimasu. “Ali ne možeš pretpostavljati da znam tko to radi, Lucien”, rekao je. “Očito, da znam, zaustavio bih to. Ne znam zašto uopće misliš da je to netko od nas. To je očito neki bolesni perverznjak.” “Koji pije ljudsku krv”, rekao je Lucien smireno. “Pa, mnogo ljudi to radi”, rekao je Dimitrij. “Dosta je moderno biti vampirom ovih dana. Ili, barem, ponašati se kao vampir.” Lucien je proučavao svog mlađeg brata. Volio bi da može vjerovati da je Dimitrij nevin kao što to tvrdi. Ali Lucien je već učinio tu pogrešku i vjerovao u nevinost svoga brata u minulim vremenima. I to ga je gotovo stajalo vlastita života. Neće opet ponoviti istu pogrešku, posebno zato što bi sada mogla uključivati ljudske živote. “Ako saznam da znaš bilo što o tim ubojstvima”, rekao je Lucien, “a da mi nisi rekao, ili učinio nešto kako bi zaustavio ubojicu - ili da ti stojiš iza tih ubojstava - uništit ću tebe i sve ono do čega ti je stalo, Dimitrij. Razumiješ li?” Dimitrij, pokušavajući se dići i izaći iz smeća i blata, rekao je: “Brate! Očito smo opet krivo počeli. Žao mi je zbog onog malog nesporazuma. Ne možemo li—” Ali Lucien nije bio gotov. Stavio je ruku polubratu na rame i gurnuo ga natrag u prljavštinu iz koje se upravo pokušavao izvući. Potom se Lucien nagnuo nad njega i šapnuo mu na uho: “Ne. Ne. možemo. Znaš dogovor. Svi smiju piti. Ali nitko ne smije—” “Za ime Božje, Lucien!” povikao je Dimitrij. “Misliš li da ne znam, nakon svih ovih godina? Nitko ne smije ubiti čovjeka, bez obzira na to koliko žeđa. Učini li to, doživjet će brzu i potpunu prinčevu odmazdu. Drakule žive pod tvojim naredbama više od jednog stoljeća. Misliš li da smo ih zaboravili?” ~ 65 ~

“Da”, rekao je Lucien mrko. “Zato što ste zaboravljali i prije. I opet ćete.” Upravo u tom trenutku otvorila su se stražnja vrata kluba i pojave se Reginald i njegov partner. “Gospodine Dimitrij?” upitao je Reginald zabrinuto, vidjevši svog šefa kako leži na podu u uličici. Lucien se uspravio. “Pomozi mu, hoćeš li, Reginalde?” Lucien je dobacio preko ramena okrenuvši se da brzim korakom pokraj njega ode u mračnu noć. “Gospodinu Dimitriju će trebati sva moguća pomoć.”

~ 66 ~

Dvadeset prvo poglavlje

19:00 UTC-5, četvrtak, 15. travnja Katedrala sv. Jurja, Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Meena je buljila u katedralu. Bila je lijepa, na sve bljeđem dnevnom svjetlu, s ona dva zvonika što su se izdizala prema proljetnom nebu i elegantnim vitrajima, mada su neki od prozora bili djelomično razbijeni. Tko bi uopće bacao kamenje na crkveni prozor? Dobro, bila je okružena prepoznatljivom plavom šperpločom, koju bi uvijek postavili uza zgrade na Manhattanu za vrijeme radova. Ali šperploča nije bila ni izbliza tako visoka da bi mogla prekriti Veliku i prekrasnu katedralu iza sebe. Katedralu koja je prije samo dvije noći bila poprištem neobjašnjivog, brutalnog napada. Ili nije? Meena je, s Jackom Bauerom na uzici, stajala u podnožju crkvenih stuba, na istom onom mjestu na kojem su bili i dvije noći prije, kada su se šišmiši obrušili niotkuda. U početku se bojala da se Jack neće htjeti niti približiti crkvi zbog onog što se dogodilo kada su zadnji put bili tu. Ali on nije pokazao nikakve znakove oklijevanja, dokaskao je točno do crkve i dignuo nogu na automobil parkiran ispred nje. On očito nije imao nikakvih ružnih uspomena vezanih uz incident. Ali, iako su njezine uspomene bile isprva malo nejasne, sada se svega sjetila, jasno baš kao da se sve dogodilo prije samo nekoliko minuta, a ne prije gotovo četrdeset osam sati. Tu je bilo mjesto na pločniku na kojemu je, sa srcem u grlu, čučala onoliko dugo koliko su šišmiši neprekidno nasrtali na Lucienovo lice i tijelo, pokušavajući - tada je u to bila sigurna rastrgati ga. Samo što je je njemu bilo dobro, lice mu je bilo bez ožiljka. I istina, zapravo nije bilo kapljica krvi ili ičega sličnog na tlu što bi pokazalo da se napad uopće dogodio. Ali prepoznala je pukotinu na pločniku, ta kako bi je mogla zaboraviti? Licem je bila gotovo tik uz nju dok je Lucien ležao na njoj, štiteći je. Bilo je čudno, pomislila je Meena dok je stajala i gledala prema crkvenim zvonicima, pitajući se jesu li šišmiši sada unutra i kada bi se opet mogli probuditi - i napasti. Nije osjećala da joj prijeti neko zlo od katedrale, iako je mjesto na kojem je stajala gotovo bilo mjesto okrutnog napada. Meena si nije laskala da je kao pisac dijaloga za seriju, koja ima kvalitetu Nezasitne, nešto posebno nadarena. Nije se pretvarala da je kreativni genije. Niti je mislila da je išta kreativnija od slikara koje bi ponekad vidjela ispred Muzeja Metropolitan kako slikaju amaterske zalaske Sunca ili pejzaže, a potom to prodaju turistima koji tuda slučajno prolaze.

~ 67 ~

Meena je smatrala da su njezini sinopsisi za Nezasitnu bili gotovo ista stvar: odraz onoga što se svakodnevno odvija ispred prosječnog Amerikanca, poput zalaska Sunca... samo možda malo dramatičnije. kako bi ljudi ostali zainteresirani. Ali oduvijek je bila svjesna da je na ugođaj nešto osjetljivija od drugih ljudi, vjerojatno zbog sposobnosti da vidi kada će se nekome nešto grozno dogoditi. Možda jednostavno nije bilo ničeg groznog što bi mogla osjetiti vezano uz Sv. Jurja. Jer je tragedija kod Sv. Jurja bila spriječena.. zahvaljujući Lucienu, tko god da to jest. Spasio joj je život. Nije znala kako ili zašto, ali je. Meena se pitala pomišlja li Lucien ikada na to što se dogodilo ispred crkve i kako je to čudno bilo? Možda i on dolazi stajati Ispred Sv. Jurja i pita se isto što i ona. Možda je on na Craigslist pod Izgubljene veze stavio oglas o njoj (ona je bila presramežljiva da bi stavila oglas o njemu). Mora se sjetiti i provjeriti... “Meena?” Meena je zamalo iskočila iz vlastite kože. Naglo se okrenula, nadajući se djelomično da će vidjeti samog Luciena kako je gleda. Ali bio je to tek Jon, koji se iznenadio jer ju je našao kako stoji ispred Katedrale sv. Jurja u četvrtak navečer i bulji u prazno. “Što ti radiš ovdje?” upitao je Jon. “Mislio sam da si izvela Jacka Bauera u šetnju.” “Bila sam”, rekla je Meena potegnuvši Jackovu uzicu. Jack Bauer Je zapravo ležao na pločniku, lizao stražnju nogu i ignorirao je. “Mislim jesam. Samo sam... razmišljala o nečemu.” “Vidim.” Jon je stao uz nju i pogledao prema crkvenim zvonicima. Na sebi je imao ispeglane kaki hlače i lijepu košulju i, iz nekog razloga, nosio je kravatu. U desnoj ruci je držao smeđu papirnatu pećicu. “Zar još uvijek šiziš zbog onog jata šišmiša?” “To je bila kolonija”, Meena ga je ispravila. “Potražila sam na Wikipediji. Šišmiši žive u kolonijama. I saznala sam da inače ne napadaju nešto - ili nekoga - grupno, kao što su to učinili neku noć. To mora da je bilo sasvim slučajno. Većinom su lovci samotnjaci. Znaš, zato što se koriste visokofrekventnim sonarom.” Jon ju je pogledao kao da je luda. “Okej”, rekao je. “Dobro da znam. Hoćeš li doći doma i spremiti U? Jer za pola sata moramo biti kod Antonescuovih na večeri.” Zatreptala je. “Što?” “Grofičina večera”, rekao je. “Sjećaš se? Za njezina rođaka, princa. Četvrtak navečer je. Rekla si da ćemo ići.” Meena je zakolutala očima. “Oh”, rekla je. “To. Da. Ne možemo Ići. Nisam joj potvrdila dolazak.” “Meena”, rekao je Jon odmahujući glavom. “Razgovarali smo o tome. Rekli smo da ćemo ići.” “Pa”, rekla je Meena, “nisam joj rekla da ćemo doći. Dakle, pretpostavljam da ne možemo ići. Šteta. Hajdemo gledati maraton Ureda umjesto toga.” “Ne”, rekao je Jon. “Besplatna hrana. Sjećaš se? Osim toga, već sam danas sreo Mary Lou u dizalu i pitala je dolazimo li, i ja sam potvrdio dolazak. Tako da moramo ići. Gledaj, kupio sam im bocu vina.” Podignuo je papirnatu vrećicu. “Koštala me šest dolara. Neću da propadne.” Meena pusti da joj se ramena objese. “O Bože”, rekla je. “Mislim da večeras ne mogu izaći na kraj sa zabavom kod grofice. Stvarno mi je bio loš tjedan.” ~ 68 ~

“Znam”, rekao je Jon primajući je za lakat i okrećući je od crkve. “Ali, želiš upoznati tog tipa, princa, zar ne? Nije li on tip kojeg želiš upotrijebiti kao model za ubojicu vampira u radnoj verziji sinopsisa. Onoj za Cheryl?” “Zapravo”, priznala je Meena dok su hodali prema broju 910 “mislim da sam upoznala nekoga tko bi bio bolji model za princa.” “Stvarno?” upitao je Jon. “Koga?” “Ma, nekog tipa”, rekla je Meena, znajući što bi Jon rekao na njezinu avanturu od prije dvije noći, s Lucienom ispred katedrale. A sve da mu i kaže, on bi joj samo održao bratsko predavanje o njezinu izlaženju iz stana kasno noću, nešto što je i sama znala da nije trebala učiniti. U njihovu, rodno nejednakom društvu još je pomalo opasno za Amerikanke da lutaju ulicama New Yorka kasno noću. (Iako, iskreno, to je, zapravo, opasno za sve. Svagdje vrebaju podivljale kolonije šišmiša.) “Pa, tip kojeg ćemo večeras upoznati trebao bi biti princ”, rekao je Jon. “Gdje ćeš još upoznati nekoga takvog?” “Nigdje”, priznala je Meena, shvaćajući da se Jon zapravo veseli toj zabavi. Nije baš često imao priliku izaći, otkad je... pa, bez novca i nezaposlen. Kao i većina njegovih prijatelja. Zabava je bila zadnje što si je itko od njih mogao priuštiti. Trebala je znati da je za njezina brata svaka mogućnost da napusti stan bila dobrodošla... čak i kada je to tek odlazak do susjeda prekoputa. Bacila je pogled preko ramena na crkvene zvonike koji su se Izdizali prema noćnom nebu boje lavande, s oblacima ružičastim u zalasku sunca, dok ju je Jon vodio odande. Crkve, pomislila je dokono. Čemu uopće služe? Očito za štovanje. Ali štovati što, zapravo? Boga koji ti je dao darove koje nikada nisi niti tražio, koji su zapravo samo prokletstvo? S druge strane, što ljudi zapravo imaju? Ništa. Ništa osim nade da se stvari možda poprave jednog dana. Vrsta nade koju su Meena u svojoj televizijskoj seriji i svećenici U Sv. Jurju pokušavali pružiti ljudima. “U pravu si”, rekla je Meena, okrećući se uz uzdah. “Ne moramo ostati cijelu večer”, rekao je Jon dok su skretali za Ugao. “Ako je koma, otići ćemo.” “Naravno”, rekla je Meena. “A tko zna? Možda čak bude zabavno.” Iako, naravno, nije u to povjerovala ni na trenutak.

~ 69 ~

Dvadeset drugo poglavlje

19:30 UTC-5, četvrtak, 15. travnja Avenija Park 910, stan 11A New York, New York

Lucien je bio sasvim siguran da je njegov rođak poludio. “Zabava?” ponovio je dok je davao kaput služavki koja ga je uzela i objesila u ormar u hodniku. “Jednostavno...” objasnio je Emil tiho, kako ga njegova žena, zaposlena oko cateringa u blagovaonici, ne bi čula, “čini se kako si je umislila da vam treba mladenka i da je New York mjesto u kojem ćete je naći. Ne mogu vam objasniti koliko mi je žao. Ako me želite kazniti, gospodaru, savršeno vas razumijem.” Lucien se, umjesto da bude bijesan - a znao je da je to reakcija koju je Emil očekivao od njega - zabavljao. Iako je izričito rekao da ne želi da itko sazna za njegov dolazak u New York, o tome se naravno, sada dalo raspravljati. Šteta je učinjena. Njegovi neprijatelji očito su već znali gdje je: pokušali su ga ubiti. Informacija je jednostavno putovala! Jednako tako, Lucien je očekivao da će se proširiti i vijest o tome kako se ponio prema bratu. Nije mu bilo žao. Računao je s tim. Ako svi čuju da se Dimitri potukao s njim i da je Lucien pobijedio, bit će još manje skloni pripremiti drugi napad, sličan onome koji se dogodio neku noć, a koji je, očito, preživio. Princ tame je u gradu i nesavladiv je kao i prije. Ali zabava? S ljudima? I sama pomisao na to ga je nasmijala. “Tvoja žena je”, rekao je Emilu, “hrabra žena.” “Moglo bi se to i tako reći”, rekao je Emil nasmiješivši se kiselo. “Ali, iskreno, moj gospodaru, ako se želite vratiti natrag u penthouse—” “Sve je u redu, Emile”, rekao je Lucien umirujući ga. Ponekad je mislio da će kod Emila doći do spontane implozije, toliko je bio ukočen. “Valjda ćeš poslužiti neka pristojna vina.” Emil se znatno razvedrio. “Naravno, gospodaru”, rekao je. “Kupio sam, samo za vas, nekoliko sjajnih amaronea. Dođite, otvorit ću ih.” Emil je pratio Luciena do knjižnice gdje je otvorio bocu finog talijanskog crnog vina. Nakon nekog vremena, iz zamračene, ugodne sobe čuli su kako dolaze prvi gosti i živahan glas Mary Lou dok ih je pozdravljala. “Valjda bismo”, rekao je Emil nevoljko, “trebali otići tamo.” “Bit će sve u redu”, uvjerio je Lucien svog rođaka. “Uživam u ljudima. Nekoć sam bio jedan od njih, sjećaš se? I poučavam ih.” Dvojica muškaraca pojavila su se u dnevnoj sobi gdje je Mary Lou kriknula od oduševljenja. “Pa, evo ih!” poviknula je. Imala je na sebi dugačku tirkiznu haljinu, dosta zlatnog nakita i odgovarajuće zlatne cipele. Sjenilo za oči bilo joj je iste boje kao i haljina. Duga plava kosa bila je navršeno uvijena i počešljana. “Gdje ste se vas dvojica skrivali? Prinče Lucien, htjela ~ 70 ~

bih vas upoznati s našim prijateljima Lindom i Tomom Bradfordom, a ovo su Faith i Frank Herrera, i Carol Priestley, I Becca Evans i Ashley Menendez iz Emilova ureda. Svi, ovo je princ Lucien Antonescu...” Žene su bile privlačne, muškarci srdačni. Lucien se rukovao sa svima i potom se upustio u razgovor o New Yorku i predstavama i restoranima koje nije smio propustiti dok je tu. Bila je prelijepa proljetna noć i Antonescui su otvorili sva vrata na veliku terasu, koja se protezala oko cijelog stana. Sunce je već zašlo na zapadu i nebo je bilo sjajnih boja lavande i ruže. Lucien je Mlako izašao na terasu, u društvu nekoliko žena, a one su sve držale po čašu šampanjca i uzbuđeno govorile o otvorenju izložbe koju su posjetile prije tjedan dana. Mary Lou nije loše odabrala. Njezine gošće bile su lijepe, pametne žene. Kada je Lucien začuo zvonce na vratima, nije pogledao tko dolazi jer nije želio ispasti nepristojan. (A znao je da ga nije došao ubiti kakav pripadnik drakula ili Palatinske straže. Oni se ne bi zamarali zvonom.) Ali zatim je ipak pogledao jer mu je nešto reklo da mora. A zvuk razgovora žena oko njega zamre. Ne zato što su prestale razgovarati. Već zato što ih on nije više slušao. Bila je to žena koja je šetala svog psa u noći napada na njega, ona koja je gotovo i sama stradala. Meena Harper, tako se zvala. Vidio je kako je Mary Lou ljubi u znak pozdrava i uzima bocu jeftinog vina iz ruku njezine visoke, muške pratnje. Naravno da je došla k Emilu. Naravno da je. Što je on očekivao? Duboko u sebi, morao je znati. Inače bi bio otišao, izašao još prije sat vremena. Nije bio u New Yorku da bi se družio s ljudskim prijateljima Emilove žene. Nikada mu nije nedostajalo ženskog društva kada ga je trebao, a savršeno je sposoban sam ga pronaći, bez Mary Lou. A sada je posljednja žena na svijetu s kojom bi se trebao družiti - jer je i sam mogao osjetiti magnetsku privlačnost koju je imala nad njim - ušla u prostoriju. A on je samo stajao, buljio u nju, odjevenu u skromnu crnu haljinu, s dječački kratkom kosom. I bilo je jasno, nakon samo jednog pogleda koji je bacila prema njemu, da brisanje pamćenja nije uspjelo. Ne, odmah ga je prepoznala. Zbog načina na koji su se njezine velike smeđe oči raširile, a usta otvorila, bilo je očito da se njihova susreta savršeno jasno sjećala. Štoviše, samo najmanji pogled u njezin um - koji joj je dobacio preko sobe, samo da bi vidio je li joj drago što ga vidi ili ne; radilo se o čistoj taštini, i pretpostavio je da zaslužuje šok koji je doživio kao odgovor - otkrio je nešto zapanjujuće, nešto gotovo zastrašujuće, što Lucien nije mogao ni za živu glavu razumjeti: Vampir. To joj je bilo na pameti. To je bilo jedino o čemu je razmišljala. Vampiri. Također, gotovo jednako uznemiravajuće, smrt. Odmah se povukao iz njezina uma... ali ne prije negoli je uhvatio svoje vlastito ime. Lucien. Znala je. Znala je. Premda, kako? Što se dogodilo? Što je pošlo krivo? Zašto brisanje pamćenja nije uspjelo? Kako je uopće mogla sve to povezati? Tko je ona? Što je ona? Što se događa s tom djevojkom i njezinim elektriziranim, hiperaktivnim mozgom? Morao je to dokučiti prije negoli se večer - i njegova cijela misija U New Yorku - brzo i strašno ne izjalovi. ~ 71 ~

“Meena Harper”, kliknula je Mary Lou kada se približio. Shvatio je da je ostavio žene, s kojima je tako ljubazno ćaskao, bez objašnjenja. Ali situacija je postala pogubna. To nije imalo nikakve veze, rekao si je, s tamnom bojom očiju i kose Meene Harper ili vitkošću njezina struka u toj jeftinoj crnoj pamučnoj haljini. Ama baš nikakve. Ovo je bilo pitanje života i smrti, za cijeli vampirski rod. “Htjela bih da upoznaš Emilova rođaka, princa Luciena Antonescua.” “Oh”, rekla je Meena smješkajući se. Njezina dva prednja zuba bila su malo kriva. Kako mu je to promaklo neku noć? “Znam. Mi—” “Jako mi je drago što smo se upoznali”, rekao je Lucien prekinuvši je. Primio je Meeninu ruku dok se njezin iznenađeni izraz lica pretvarao u zbunjenost. Princ! vikao je njezin mozak. To je on! Što, za ime Božje, to znači? Tko je ona? “Tako je”, bilo je sve što je rekla naglas, glasom koji je bio znatno manje uzbuđen negoli njezin um u kojem je vladala gotovo cirkuska atmosfera. “I meni je drago da smo se upoznali.” Njezina ruka bila je mršava i topla. Njegova, znao je, bila je sve sumo ne to. ”A ovo je njezin brat, Jonathan Harper”, rekla je Mary Lou tonom koji je jedva prikrivao negodovanje. ”Jon.” Tamnokosi muškarac koji je stajao uz Meenu ispravio je Mary Lou, pružajući mu ruku. “Ja sam Jon.” “Naravno”, rekao je Lucien. Brzo se rukovao s bratom pazeći da ga ne stisne prejako. Ipak, primijetio je kako se mlađi muškarac lecnuo. Opet je usmjerio pozornost na djevojku, koja nije micala pogled s njega otkad je došla u stan. Pokušao je, još jednom, nakratko ući u njezin um— vampir smrt princ svećenik zmaj - i istom brzinom se povukao. Nije ni čudo da nije mogao izbrisati njezino sjećanje na njega: bila je očito poremećena. Tamo unutra bila je prava ludnica. “Jonathane”, Mary Lou je govorila bratu, “znam da se razumiješ u elektroniku. Moja prijateljica Becca je upravo dobila iPhone i strašno se muči sa skidanjem onih, kako se ono zovu? Aha, da, aplikacije. Misliš li da bi joj mogao pomoći?” Brat je pogledao Beccu, prsatu mladu ženu koja je nosila malenu crvenu haljinu pripijenu uz tijelo i rekao: “Apsolutno.” Djevojka je bez komentara gledala kako joj brat odlazi. Vampir, Lucien nije mogao a da ne čuje kako joj um vrišti. Lucien, princ, ubojica vampira, zmaj, smrt. Slika crvene torbe s draguljima optočenim zmajem pojavila se na tren u Lucienovu umu, slika koja mu nije imala apsolutno nikakvog smisla. Nije da je druge stvari razumio. “Znači”, djevojka mu se obrati čim joj je brat otišao, “vi ste taj princ o kojem čujem tako puno.” Pristojno joj se nasmiješio - savršeno je dobro znao kako njegovi osmijeh ima razoran učinak na ljudske žene - potom ju je uzeo za ruku i nježno gurnuo prema praznom kutu terase, govoreći joj nešto o tome kakva bi šteta bila da ne vidi pogled. Mislio je da bi je možda mogao urazumiti, ma kako neuračunljiva bila.

~ 72 ~

“Nisam rekao rođakovoj ženi o onome što se dogodilo ispred crkve”, brzo joj je objasnio tihim glasom kada su se dovoljno udaljili od ostalih. “Nisam želio da se zabrine. Ni jedna žena ne želi slušati o kolonijama šišmiša na slobodi u susjedstvu...” Naravno da neće spomenuti drakule. “Nisam ni ja rekla Jonu”, rekla je sasvim razumnim tonom, iznenadivši ga. “Pa, barem... ne onaj dio o vama.” “To je vjerojatno bilo mudro”, rekao je. “Ne želimo uznemiravati naše najmilije.” Spustila je svoj tamni pogled i činilo se kao da gleda u prozore stanova ispod njih umjesto u njegove oči. Morao je priznati da mu je bila jako šarmantna i morao je samog sebe upozoriti da bude oprezan. Bila je čovjek i, sudeći po kakofoniji u njezinu umu, luda. Što je bila šteta, jer je bila tako krasna. “Posebno”, rekla je, “zato što nitko nije stradao.” “Onda se slažemo”, rekao je Lucien. “Nećemo to spominjati. Nikome.” “Rekla sam svojoj najboljoj prijateljici”, rekla je, napokon ga pogledavši. “Ne vjeruje mi. Misli da sam to sanjala.” Možda situacija, pomislio je, i nije tako pogubna kao što je na početku pomislio. “Tko bi joj to mogao zamjeriti?” pitao je. “U cijelu je tu stvar pomalo teško povjerovati, ne mislite li? Šišmiši na Gornjoj istočnoj strani. Apsurdno.” “Ne tako teško kao povjerovati u jedino objašnjenje do kojeg sam uspjela doći zašto vi niste ozlijeđeni”, rekla je naslanjajući se na zid od opeke na terasi. “Jer znam da to nisam sanjala.” Vampiri, znao je da će reći. Nije bio siguran što učiniti kada ona to kaže. Prošlo je tako dugo otkad ih je čovjek otkrio... čovjek koji im je želio zlo. Naravno, izuzev palatina. Da je ta zastrašujuće lijepa, ali, nažalost, luda djevojka to uspjela, bilo je malo uznemirujuće. Još ga je više uznemirilo ono što će joj morati učiniti, po vlastitoj naredbi, ako ona uistinu zna. ”A što je to?” pitao je, trudeći se zvučati opušteno. “Mislim da ste vi anđeo”, rekla mu je, razdragano se smiješeći. “A one noći se ispred Sv. Jurja dogodilo čudo.”

~ 73 ~

Dvadeset treće poglavlje

20:00 UTC-5, četvrtak, 15. travnja Avenija Park 910, stan 11A New York, New York

Princ Lucien Antonescu nije volio da ga nazivaju anđelom. A opet, Meena je naknadno shvatila, nema puno muškaraca koji to vole. “Nije bilo čuda”, uporno je ponavljao. “I ja nisam anđeo. U to vas mogu uvjeriti.” “To nije istina”, rekla je Meena. Zadirkivala ga je. Dojmio je se kao muškarac kojega nisu dovoljno zadirkivali u životu. Činio se nevjerojatno ozbiljnim. “Riskirali ste vlastiti život kako biste spasili moj, a potom ste nestali a da mi niste dopustili ni da vam pošteno zahvalim. To je prilično anđeoski.” “Mislim da vaša prijateljica ima pravo”, rekao joj je kada im je jedan od konobara donio čaše za šampanjac na malenom srebrenom pladnju, “miješate svoje snove sa stvarnošću. Bilo je to samo nekoliko malih šišmiša—” “To ste rekli i one noći kada se to dogodilo”, podsjetila ga je, tobože se ljuteći. “Nije bila istina tada, i još uvijek nije. To je vjerojatno najstrašnija stvar kroz koju sam prošla u životu i još uvijek tvrdim da ste samim čudom prošli bez ogrebotine. Ali ako želite to i dalje minimalizirati, samo dajte. Možemo razgovarati o banalnostima poput svih ostalih. Koliko dugo ćete ostati u gradu i jeste li već pogledali koju dobru predstavu?” Buljio je u nju iznenađeno. Zatim je prasnuo u smijeh. “Zapravo nisam”, priznao je. “Došao sam baš te noći kada smo se upoznali, tako da nisam dugo ovdje. Što preporučate?” Meena je otpila šampanjac. Imala je osjećaj da joj mozak radi sto na sat. Kolike su bile šanse da Lucien - njezin Lucien, onaj kojeg je upoznala ispred Katedrale sv. Jurja - i grofičin princ budu jedna te ista osoba? Ovo će biti tako savršeno. Mora saznati sve što može o njemu kako bi mogla osmisliti savršen opis lika s kojim će otići Syu. Naravno da njezin princ neće biti točna kopija princa Luciena. Za početak, bio je premlad za Victoriu Worthington Stone. Morat će naći nekoga malo starijeg tko će glumiti odgovarajućeg partnera. Nije da Cheryl ne bi pala na Luciena u pravom životu, naravno. Jer bi, u tren oka. Svaka žena bi. Pogledaj ga! Bio je savršen... taj profil, ta veličanstvena ramena. Ali tko god da ga bude glumio, morat će imati više sijedih oko sljepoočnica i nositi... naočale. Da! To je to! Ubojica vampira, ili kako god da se zovu, svakako bi trebao nositi naočale. “Molim?” rekao je princ, gledajući u nju napeto tim svojim divnim tamnosmeđim očima. “Jeste li rekli nešto?” “Ne”, rekla je Meena. Uznemirila ju je izravnost njegova pogleda. Činilo se da joj gotovo može čitati misli. Ili vidjeti kroz haljinu. Svejedno, bio je najseksepilniji muškarac kojeg je nakon dugo Vremena upoznala... a kojeg nije morala poticati da se odrekne svog motocikla. “Mislim, pitala sam se čime se bavite”, rekla je. “Znam da je to nepristojno, njujorško pitanje. Svi smo opsjednuti onime čime se drugi ljudi bave. Ali stvarno sam znatiželjna. ~ 74 ~

Mislim, što princ radi cijeli dan? Je li vam običaj spašavati djeve u nevolji ili sam ja jednostavno bila na pravom mjestu u pravo vrijeme? Imate li dvorac? Borite li se na viteškim turnirima?” I dalje je izgledao smeteno. Činilo se da ga ona jako zbunjuje. Meena se pitala o čemu žene obično razgovaraju s njim. Njoj se činilo normalnim pitati princa o viteškim turnirima. “Pa zapravo, imam dvorac”, rekao je. “Obiteljsko imanje, ustvari. Emil i Mary Lou ljeti dolaze u posjet. Siguran sam da vam je pričala o tome—” Meena je podignula ruku. Kasno je shvatila da je zapravo već previše čula o dvorcu. “Nema veze. Već znam. U Rumunjskoj.” “Izvan Segešvara”, rekao je s osmijehom. “A odgovor na vaše drugo pitanje, ne. Nikada nisam sudjelovao na viteškom turniru. Poučavam.” “Poučavate?” Da joj je rekao kako tweeta, ne bi se više iznenadila “Poučavate, a što? Izbjegavanje napada šišmiša?” “Istočnoeuropsku povijest”, rekao je još uvijek izgledajući kao da se zabavlja. “Na Sveučilištu u Bukureštu. Većinom večernja predavanja.” Meena se začudila. “Stvarno?” Stekla je dojam, ne samo zbog činjenice da je vlasnik dvorca već zbog skupog sata koji je nosio, i općenito njegova izgleda, da princ Lucien nije baš morao poučavati kako bi preživio. Njegova sljedeća izjava je potvrdila njezine pretpostavke. “Važno mi je”, rekao je, “da bogato naslijeđe moje zemlje buduće generacije ne zaborave. Znate kako je današnja mladež zaokupljena videoigricama i slanjem poruka. Trudim se učiniti povijest zanimljivom svojim studentima, probuditi u njima ljubav koju sam ja uvijek imao prema njoj. Uspijevam li...” Skromno je slegnuo ramenima. Meena je poželjela zapljeskati. Ako se pokaže da u džepu sakoa ima i bifokalne naočale, pomislila je kako bi zapravo mogla poskočiti poljubiti ga u usta. “A ovdje ste na proljetnim praznicima?” upitala je. “Ne, zapravo nisam”, rekao je princ Lucien, vadeći iz unutarnjeg džepa svog kašmirskog blejzera naočale za čitanje sa srebrnim okvirom i stavljajući ih na nos. “Došao sam na seriju predavanja o Vladu Tepešu koja drži kolega u Metropolitanu” Na pogled naočala za čitanje, Meena je zateturala na onim svojim tankim visokim štiklama i gotovo pala. “Jeste li dobro?” upitao je s iskrenom zabrinutošću u dubokom glasu. “Evo, dopustite mi da vam pomognem.” Osjetila je snažnu ruku, tako poznatu od one noći ispred katedrale, kako joj je obgrlila gola ramena. Trenutak kasnije, nježno i stručno ju je vodio prema jednoj od grofičinih bijelih vrtnih stolica od kovanog željeza. Zahvalno je potonula na jastuk sa zelenim i bijelim linijama, Nposobna misliti samo: Naočale! Naočale! Skinuo je naočale i brzo ih vratio natrag u džep, zabrinuto se nagnuvši prema njoj. “Da vam donesem vode?” “Ne”, rekla je Meena iskapivši čašu za šampanjac i odloživši je na stol od kovanog željeza do sebe. Požurila je reći nešto kako bi promijenila temu. “Š - što je Vlad Tepeš?” “Bio je najmoćniji princ Vlaške, današnje Rumunjske, u petnaestom stoljeću”, objasnio je. “Smatra se velikim herojem u istočnoj Europi. Jeste li sigurni da vam je dobro? Zapravo, ne izgledate najbolje.”

~ 75 ~

Položila je ruku na njegovu, koja je bila na rukohvatu stolca pokraj nje. Nije si mogla pomoći. Bilo je nešto u njemu zbog čega ga je željela dodirnuti. I mislila je da to nije samo zato što joj je spasio život. “Dobro sam”, rekla je, razmišljajući o tome kako su mu prsti malo hladni. A opet, vani nije baš ljeto. Poželjela je da je ponijela vunenu Vestu. Ali već su kasnili na zabavu, nije imala vremena potražiti u ormaru neku koja bi bila dovoljno lijepa da pristaje uz haljinu. “Imam Jako težak tjedan na poslu.” “Jako mi je žao što to čujem”, rekao je skinuvši sako i nježno joj ga stavivši na ramena... kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Meena se osjećala kao da ju je drugi kupac na rasprodaji uzoraka Marc Jacobsove kolekcije udario u prsa. Smiri se, rekla je samoj sebi. On je princ. To prinčevi rade. Od rođenja ih uče da se ovako ponašaju. Mislim, pogledaj ga. Tako je hladnokrvan da mu čak ni sako nije topao! “Je li sada bolje?” upitao je, zvučeći uistinu zabrinuto. Oh, pomislila je Meena. Shoshona. Da me barem možeš sada Vidjeti. Kako bi ti suze samo kapale u salatu bez preljeva. “Puno vam hvala”, rekla je. “Puno je bolje, Lucien. Oh... mogu li vas zvati Lucien? Ili bi vam bilo draže profesore Antonescu? Ili doktore Antonescu? Ili Vaše Visočanstvo?” “Lucien je u redu”, rekao je, osmjehnuvši se još više. Izgledao je gotovo nevjerojatno naočito kada se smiješio, sa svom tom svojom tamnom kosom i tužnim očima. Meena nije mogla a da ne pomisli kako je Lucien Antonescu muškarac kojemu je trebalo puno zadirkivanja. Možda čak i cijeli život, kako bi se ispravilo što god da mu se dogodilo i nanijelo svu tu bol u te smeđe oči. “I što je uzrok vašeg lošeg tjedna?” “Oh”, rekla je Meena. “Pa, čuli ste za rat vampira, zar ne?” “Molim!” U djeliću sekunde, mogla se gotovo zakleti da su te tužne, smeđe oči zabljesnule crveno, kao što joj se učinilo i one noći ispred katedrale. Pogled koji joj je uputio bila je nevjerica pomiješana s... pa, gotovo ljutnjom. Njegova ruka odmaknula se ispod njezine tako brzo kao da ga je opekla. “Večera je poslužena”, pozvao ih je konobar s plavim repom, u bijeloj košulji i crnim hlačama, smiješeći im se s obližnjih velikih balkonskih vrata. Meena nije imala pojma čime je uvrijedila princa. Ali se svakako doimao uvrijeđenim. Posegnuo je za čašom za šampanjac za kojom trenutak prije nije pokazivao ni najmanji interes i popio njezin cijeli sadržaj. Što sam učinila? pitala se Meena. Što je rekla? Što se dogodilo da je princ od nježnog posuđivanja sakoa, kako bi je utoplio, prešao na ispijanje alkohola poput ovisnika koji poseže za sljedećim fiksom? “Ž - žao mi je”, Meena je promucala. “Ja sam samo—” No kada se opet okrenuo da bi ju pogledao, osjetila je olakšanje kada je vidjela kako su mu oči opet dobile svoju normalnu smeđu boju. Naravno. Vjerojatno je umislila crvenu boju. Imala je pretjerano aktivnu maštu. Zbog toga je i dobila svoj posao. “Ne, meni je žao”, rekao je, zvučeći opet onako iskreno kao prije. Nije se mogla othrvati dojmu kako se svejedno teško kontrolira. Na ruci kojom je držao čašu za šampanjac zglobovi oko prstiju bili su bijeli. Na trenutak je pomislila da bi mogao prepoloviti čašu samo svojim stiskom. “Ali nisam siguran da sam vas dobro čuo. Jeste li rekli rat vampira?

~ 76 ~

“D - a - a”, rekla je Meena polako. Primijetila je da grofica iz unutrašnjosti stana ide prema njima i osjetila je malo olakšanje. Možda joj Mary Lou pomogne objasniti. “Ja pišem za Nezasitnu. Na ABN-u. Požuda nas ubija u gledanosti. Imaju zaplet s vampirima... Znam, smiješno je, stvarno. Ali ovaj tjedan su moji šefovi objavili kako žele da mi imamo zaplet s vampirima...” “Oh”, rekao je. “Taj rat vampira.” “Naravno”, rekla je smiješeći se u nevjerici. Tip je stvarno preozbiljan! Nije pogriješila, trebalo ga je malo zadirkivati. Trebalo ga je puno zadirkivati. “Koji drugi? Jeste li pomislili da mislim na pravi rat vampira?” Vidjela je da je grofici dobacio pogled... pogled koji Meena nije nikako mogla pročitati. Nije bila sigurna što se događa među njima, ali Mary Lou, dok je posezala za čašom za šampanjac kako bi je izvukla iz prinčevih prstiju, očito prije negoli je uspije slomiti, rekla je: “No što vas dvoje još radite ovdje? Večera je poslužena i svi čekaju. O čemu ste uopće pričali kada niste čuli ni poziv?” “Oh, ništa posebno”, rekao je princ Lucien, i dalje izgledajući kao da mu je čeljust jako stisnuta. “Samo o ratu vampira.” Grofica ga je na brzinu pogledala, a potom zabacila zlatokosu glavu i nasmijala se. “Joj mene”, rekla je. Njezin južnjački naglasak uvijek je zvučao malo naglašenije kada je pila. “Meena ti je vjerojatno pričala o ratu vampira između televizijske serije za koju ona radi, Nezasitna, i njihova glavnog konkurenta Požude. Bez uvrede, Meena, ti znaš da sam ja vjerni obožavatelj Nezasitne. Ali jednostavno se ne mogu nagledati onog seksi Gregoryja Banea.” “Pa”, rekla je Meena namrštivši se, kao i obično, kada je čula ime Gregoryja Banea, “mislim da će naš vampir biti jednako seksi.” U međuvremenu, Lucien je izgledao kao da mu je vidljivo lakše. “Televizija”, rekao je. “Naravno.” Meena još uvijek nije razumjela što se događa. Na primjer, zašto je napokon s prinčeva lica nestala napetost... ili zašto je osmijeh koji je uputio Meeni kada se okrenuo bio tako blistav da su joj koljena opet klecnula, pa nije bila sigurna hoće li moći doći do blagovaonice Antonescuovih na tim svojim visokim petama. Barem ne bez teturanja. Ali to je bilo u redu, jer je Mary Lou kroz smijeh rekla: “Naravno da je na to mislila, budalice. Koji drugi rat vampira postoji? No nipošto vas ne želim prekinuti u razgovoru. Sačuvala sam vam dva mjesta na kraju stola. Prinče Lucien, biste li bili tako dobri i otpratili Meenu unutra?” Princ Lucien je uistinu bio tako dobar. Ustao je galantno pružajući Meeni ruku. Pogledala je u nju malo iznenađeno, isprva. Nije ni čudo, jer ni jedan muškarac nikada nije Meeni ponudio ruku. David nije bio baš najveći kavalir među udvaračima, više je bio zainteresiran za svoje stomatološke udžbenike i sastanke Toastmastera negoli lijepo ponašanje. Meena nije bila sigurna bi li joj ruka trebala kliznuti u pregib prinčeva lakta ili bi trebala samo položiti prste na njega, kao što je vidjela da rade glavne junakinje u BBC-jevim produkcijama Jane Austin. Zapravo je osjetila malu vrtoglavicu... ali od čega, od prinčeve blizine ili od šampanjca, Meena nije znala. Pitala se što nije u redu s njom. Nije baš da nikada prije nije bila u blizini naočitog muškarca. Radila je s nekim od najzgodnijih glumaca na televiziji, za Boga miloga. Ali, možda se radilo o tome da jednostavno nitko od njih nikada nije pokazao ni najmanji interes za nju.

~ 77 ~

Ili možda... samo možda... zato što je prvi put otkad je David otišao upoznala muškarca koji ju je privukao, koji nije već oženjen, nije gej i oko njega ne lebdi nikakva smrt. Zavukla je ruku u pregib lakta - u slučaju da će se morati osloniti na njega ako se vrtoglavica pogorša - i nasmiješila mu se. “I”, rekla je. “Gdje smo stali?”

~ 78 ~

Dvadeset četvrto poglavlje

21:00 UTC-5, četvrtak, 15. travnja Ispred zgrade na Aveniji Park 912 New York, New York

“Što radite ovdje?” pitala je starija žena s plavim preljevom u kosi kad je njezin pekinezer podigao nogu nedaleko od mjesta na kojemu je stajao Alaric Wulf. “I ne pokušavajte mi lagati, mladiću. Promatram vas sa svog prozora. Stojite tu već sat vremena.” “Samo čekam svoju ženu, gospodo”, rekao je. “Na pregledu je kod dr. Rabinowitza.” Kimnuo je prema mjedenoj ploči na zgradi na koju se naslanjao, a na kojoj je pisalo Dr. Rubin Rabinowitz, Porodništvo. Plava Kosa pratila je njegov pogled, a potom se okrenula prema njemu. Prema njezinu izrazu, vidio je kako je baš i nije uvjerio. “Ovako kasno?” upitala je starija žena. “A zašto niste u čekaonici?” “Klaustrofobija”, rekao je Alaric. Ljutito je pogledao u pekinezera. Njegovo maleno lice bilo je zbijeno od gnušanja koje kao da je oponašalo izraz vlasnice. “A dr. Rabinowitz izlazi ususret pretrpanom rasporedu moje žene koja je supermodel.” “Hm”, rekla je starija žena i požurila dalje. Alaric, koji je stajao vrata do Avenije Park 910 - ali izvan vidokruga, naslonjen na zid zgrade gdje ga ne može primijetiti nitko osim starijih žena koje su prolazile šećući svoje nevjerojatno male pse i dobacivale mu poglede neodobravanja - pomislio je da mu se sviđa. Ne Plava Kosa, iako mu se svidjela. Volio je energične žene. Podsjećale su ga na Betty i Veronicu. Ono što mu se sviđalo bila je sama Avenija Park 910 i njezini stanari. Barem oni živi. Bila je to elegantna zgrada od opeke, izgrađena na uglu i očito dobro održavana. Biljke u lončanicama s obje strane automatskih vrata izgledale su zdravo i raskošno. Besprijekorno čist crveni tepih stajao je ispod zelene nadstrešnice, a vratar koji je stajao pod njom bio je mlad i željan raditi posao kako treba. Alaric ga je vidio kada je uhvatio i pljusnuo dostavljača kineske hrane prije negoli se ovaj uspio ušuljati pokraj njega u namjeri da gura jelovnike nedužnim stanarima pod vrata. Vratar je isto tako zaustavio svakog gosta koji je dolazio na zabavu Antonescuevih i pomno, s popisa koji su mu oni dali, provjerio ime prije negoli bi ga pustio gore. Tako je Alaric otkrio da nema načina na koji bi mogao jednostavno upasti na zabavu nepozvan... osim, naravno, ako ne upotrijebi silu. A on nije bio spreman na taj potez. Za sada. A kako je zgrada bila visoka dvadeset katova, a Antonescuovi su živjeli na jedanaestom, bez protupožarnog izlaza, njegov trik “s krova, nogama kroz prozor”, također ne bi upalio. Dok ne dokuči kako se ušuljati u zgradu kroz podzemnu garažu u podrumu - ili možda kroz ulaz za poslugu - dosta će dobro upoznati automobile parkirane ispred Avenije Park 910, pretpostavio je. ~ 79 ~

Ali to je u redu. Ima vremena. Sve vrijeme svijeta da isplanira svoj sljedeći potez. Alaric je sinoć stigao u Peninsulu i uživao u poboljšanju u odnosu na hotel u Chattanoogi. Bilo je nekoliko dobrih kanala na kabelskoj u kojima je mogao uživati - ni manje ni više nego na tankom ekranu u kupaonici dok se kupa u velikoj, dubokoj kadi, bez gumenih naljepnica - i Fretteove plahte, a da ni ne spominje unutarnji bazen u zimskom vrtu na najvišem katu, tako da može vježbati; jelovnik s velikim i bogatim izborom jela s dostavom u sobu; i nekoliko loungeva gdje su privlačne žene svih nacionalnosti nakon cjelodnevnog kupovanja pijuckale čaj i slale poruke svojim prijateljicama. Ne, Alaric se nikako nije žurio napustiti Manhattan. Izuzevši jednu malu, neugodnu činjenicu. Razlog zbog kojeg je uopće i bio tu. Ali opet, ako je mejl koji mu je Martin proslijedio bio istinit, princ je u u gradu iz istog razloga: kako bi se pobrinuo da mladim djevojkama više nitko ne isisava krv iz tijela. Spis koji je sadržavao njihove fotografije čekao je Alarica kada je stigao u hotel. Užasnulo ga je što je u njemu pronašao. A nije bilo lako užasnuti Alarica, koji je bio uvjeren da je u svojih dvadeset godina s Palatinima vidio sve. Nije bilo imena uz fotografije žrtava. Ured mrtvozornika je pretpostavio - s obzirom na to kakve su zube djevojke imale - da su rođene u istočnoj Europi ili čak Rusiji, i da su u zemlji ilegalno... što bi pojasnilo zašto se nije pojavio apsolutno nitko tko bi ih identificirao. Alaric im je dao američka imena, koja su išla uz američki san s kojim su, bio je siguran, sve i doputovale u ovu zemlju. Prva je bila dugokosa Aimee, pronađena rano jednog jutra prije samo deset dana u Rambleu u Central Parku. Crvenokosu Jennifer je nekoliko dana poslije pronašao zaposlenik parka Bryant. Najnoviju žrtvu nazvao je Hayley. Njezina je slika Alarica možda i najviše uznemirila jer je bila iznimno slična Martinovoj kćeri Simone. Obje su tamnopute, s crnom kosom i sličnim čvrstim kovrčama nalik na vadičem, koje su se u spiralama širile od lica. Ona je pronađena prošlog vikenda u Central Parku, kao i Aimee... Alaric, proučavajući fotografije u svojoj hotelskoj sobi, vidio je ono što javnost - i nekoliko pripadnika policije, izuzev ureda mrtvozornika - nije vidjela. Uzrok smrti nije bio upitan, a, budući da su fotografije mejlom poslali u Vatikan, znalo se tko je - ili točnije što kriv za te smrti. Jedino je pitanje mogu li palatini uništiti njega - ili njih, jer je Alaric, nakon što je vidio fotografije, postao uvjeren kako je bilo više od jednog napadača - prije princa? Alaricu se i dalje činilo nevjerojatnim da je vampir zapravo u New Yorku na misiji koja je slična njegovoj. I to ne bilo koji vampir, već princ tame. Ali Alaric je pretpostavljao da princu nije stalo do mrtvih djevojaka. Za njega je ubojstvo ovih triju djevojaka značilo moguće razotkrivanje njegove vrste javnosti. Otkriće ostatku ljudskog roda da vampiri nisu neki izum grozničave mašte Brama Stokera - nešto što, to je Alaric morao priznati ako želi biti iskren, Vatikan jednako uporno pokušava spriječiti kao i krvopije. Nije im opet trebala panika poput one koja se u osamnaestom stoljeću proširila istočnom Europom, kada su šarlatanski “ubojice vampira” uvjeravali neuke seljane da su im rođeni članovi obitelji zapravo nemrtvi pa ih prisiljavali da kupe skupo “vampirsko oružje”, iskopaju rođake iz groba i odrube im glavu.

~ 80 ~

Ima nekakvog smisla, mislio je Alaric, da je i princ tu kako bi pokušao zaustaviti ubojicu - ili ubojice - kao i Palatini. Sigurno je zabrinut jednako kao i Vatikan da bi se mogla pročuti istina o postojanju njegove vrste. Svejedno. Alarica je izluđivala činjenica da vjerojatno ima isti cilj kao i princ. Naravno, Alaric je, uz to da nađe i zaustavi onoga ili ono, štogod to bilo, tko to čini, imao i drugi cilj. Namjeravao je uništiti i princa. Opravdavali to njegovi šefovi u Palatinima ili ne. Proveo je puno vremena u hotelskom bazenu rješavajući se svojih frustracija oko zadatka, ali je poslije toga izvrsno ručao u Per Seu. Pa premda nije bio zadovoljan svojim trenutačnim stanjem, barem je napokon dobro jeo. I sigurno neće umrijeti od gladi dok stoji tu i zuri u ulaz Avenije Park 910, čekajući da vidi je li se princ zapravo pojavio. Pomislio je - nerado, naravno - da bi mu se mogli svidjeti ljudi koje je odlučio nadzirati. Antonescuovi su bili bogati - jako, beskrajno bogati. Poput njega, izgleda da ih nije bilo sram uživati u ljepšim stvarima u životu. Imali su ljetnu rezidenciju u Rumunjskoj - ne baš trošnu, sudeći prema fotografijama - i činilo se da uživaju u odlascima u otmjene restorane. Sinoć su večerali u Four Seasonsu. Pa, “večerali” je relativan pojam. Naravno da nisu pojeli puno kada su bili mrtve podmukle Sotonine zvijeri. Žena je u svojoj zgradi bila na čelu kooperative - nekakve vrsta odbora koji je birao kome se može dopustiti da živi u zgradi - bez sumnje kako bi “rulju” (ljude poput njega, pomislio je Alaric) mogla držati podalje. Ipak, nitko od onih s kojima je Alaric razgovarao nije rekao ništa loše o njoj... i ama baš nitko nije prepoznao njegove aluzije da je ona možda pripadnica nemrtvih. (Ne mora baš spavati u mrtvačkom kovčegu ili uza se imati zemlju iz svog groba. To su još neki od starih mitova koje je Stoker krivo opisao u svojoj knjizi.) Ili nije bila vampir ili su se ona i njezin muž asimilirali bolje od bilo kojeg demona kojeg je on ikada vidio. Čak je bila i u nekoliko odbora dobrotvornih društava, od kojih je jedan djeci oboljeloj od raka omogućavao odlazak u ljetni kamp na selo. Djeca oboljela od raka. Dobra krinka za krvopiju. Muž je bio vlasnik i upravitelj brojnih holdinga za trgovinu nekretninama po cijelom gradu i često je pratio ženu na dobrotvornim priredbama, poput onih za djecu s rakom. Vampiri koji posjećuju dobrotvorne priredbe da prikupe novac za ljetni kamp za djecu... oboljelu od raka! Komedija. Još komičnije od Betty i Veronice. Rekao je Martinu da sad više nema toga što nije vidio. Simone je zgrabila telefon dok se Alaric s njezinim ocem još uvijek hihotao nad slikom vampira koji posjećuju dobrotvorne priredbe i rekla: “Striče Alaric?” “Da, zlato?” “Hoćeš li uhvatiti ljude koji su pojeli lice mome tati?” “Da”, rekao je, odmah se otrijeznivši. “Da, hoću.” Kao što će uhvatiti i to što je ubilo Aimee, Jennifer i Hayley... ili kako god da su se žrtve zapravo zvale. Jer samo to je bitno. Ako su ovi Antonescuovi stvarno u rodu s tim Lucienom Antonescuom, a on je stvarno princ tame, Alaric će Ih uništiti. Sve njih. Nije ga zanimalo što žele njegovi nadređeni u Vatikanu ili koliko novca su Antonescuovi donirali kako bi djeca oboljela od raka mogla otići u ljetovalište. I dalje su paraziti - poput krpelja - koje treba uništiti zbog onoga što su učinili Martinu. Onoj djevojci Sari iz Walmarta u Chattanoogi. Onim neidentificiranim mrtvim ženama koje leže u mrtvačnici. ~ 81 ~

I brojnim drugima, poput onih iskorištavanih i žrtvovanih koje je Alaric viđao tijekom godina provedenih s Palatinima. Mora ih uništiti kao gamad, što su i bili. Jer će oni samo stvoriti još više stvorenja poput sebe, koja će zatim žrtvovati još više ljudi poput Martina i Sare i onih djevojaka. Vampiri su gadovi. I šire svoje gadarije - i bolest - na sve i svakog koga taknu. Sve ih treba istrijebiti. To je to. U međuvremenu Alaric će stajati tu, ispred Avenije Park 910, i čekati. Nije mu važno koliko starijih gospođa prođe pokraj njega i pita ga što on misli da radi. Pokazat će im slike Aimee, Jennifer i Hayley ako treba. I možda, kada ih već pokazuje, fotografiju onoga gdje je nekoć bilo Martinovo lice. To će im začepiti usta.

~ 82 ~

Dvadeset peto poglavlje

00:30 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11A New York, New York

Mary Lou i njezin muž sjajno su se trudili da Meenina čaša za vino stalno bude bar napola puna tijekom večeri. Ali Meena je pazila da pije iz nje samo pomalo. Zadnje što je htjela jest obliti se pred ljudima koje mora svaki dan viđati u dizalu... A da i ne spominje princa. Tek kada je Mary Lou upitala želi li netko kavu, shvatila je da je već prošla ponoć. Primijetila je kako Jon kradomice pogledava na sat. Očito mu Becca, njegova pratnja na večeri, nije uspjela odvratiti misli od njegove zvjezdane ljubavi Taylor Mackenzie, što nije čudno. Malo bi ih to moglo. “Joj”, rekla je Meena s iskrenim žaljenjem. “Žao mi je. Moram ići. Radim ujutro. A još moram otići doma i prošetati psa.” “Ja ću to učiniti”, ponudio je Jon skačući sa svog mjesta na kauču brzinom zbog koje je Meeni bilo pomalo neugodno. “Pridružit ću vam se, Meena, ako vam pratnja ne smeta”, rekao je Lucien, odlažući čašu za vino. “Bilo bi mi drago protegnuti noge nakon ovako ukusnog obroka.” Meena je osjetila kako joj obrazi rumene. Nije mogla vjerovati da se zacrvenjela. To je nešto što joj se godinama nije dogodilo. To jest, do večeras. “Bit će mi zadovoljstvo”, rekla je. Nije istaknula da je Lucien jedva taknuo taj “ukusni obrok”. Rekao je da se još oporavlja od vremenske razlike. Jon je potonuo natrag na svoje mjesto. “Oh”, rekao je, boreći se da prikrije svoje razočaranje. “Onda valjda imate sve pod kontrolom.” Becca je izvadila mobilni telefon i pretraživala aplikacije, gledajući svugdje osim u Jonovu smjeru. “Super ideja”, rekla je Mary Lou entuzijastično. “Vas dvoje iziđite u šetnju. Noć je tako krasna. Nije li krasna noć, Emile?” “Je, noć je krasna”, rekao je Emil. Ali Meena nije mogla a da ne primijeti kako je izgledao malo zabrinuto kada je poslao služavku da donese prinčev kaput. “Otići ćemo samo niz ulicu”, rekao je Lucien. “Idem po Jacka”, rekla je Meena. Nestala je u hodniku svjesna kako se Jon na brzinu oprostio i pratio je, ne mareći što je njegov bijeg bio tako nespretan. “Što radiš?” upitao je kada je otključala vrata i pustila ih oboje u stan, a potom opet zatvorila vrata za njima. “Zar se tebi ovaj tip zapravo sviđa ili što?”

~ 83 ~

“Hm, ček da razmislim”, rekla je Meena. Uzela je kaput s vješalice i kliznula u njega, čvrsto ga stegnuvši oko pasa, dok joj je Jack Bauer, izvan sebe od sreće što je vidi, plesao uzbuđeno oko nogu. “Što mi se to točno nema svidjeti? Njegove starosvjetske manire, odličan, tamnoput izgled ili činjenica da mu se jako sviđam i da će vjerojatno jednog dana biti otac moje djece?” Jon je pokunjeno otišao do kauča i srušio se na njega. Sada je podigao glavu s jednog od Meeninih ukrasnih jastuka iz Pottery Barna i zurio u nju. “Mislio sam da ne želiš djecu”, rekao je, “jer ne želiš biti najgora mama na svijetu, koja svojoj djeci neće dati disati i stalno će hodati za njima sa zaštitnom folijom s mjehurićima i adrenalinskim iglama.” “Dobro”, rekla je Meena, kratko uzdahnuvši. “To se samo tako kaže. Ne želim zapravo imati njegovu djecu. Ali, sada stvarno. Što misliš o njemu?” “U redu je, valjda”, rekao je Jon naslanjajući glavu natrag i uzevši daljinski. “Ako ti se sviđaju zamišljeni, tajanstveni tipovi.” “Stvarno”, Meena je uzela uzicu Jacka Bauera s kuke na zidu i zakvačila je na njegov ovratnik dok je on skakao naokolo. “Moraš češće ustajati s tog kauča, Jon. Lucien Antonescu je savršen tip.” “Samo kažem”, rekao je Jon upalivši televiziju. “Nemoj mene kriviti ako te pokuša obljubiti u mračnoj veži.” “Nisam ja te sreće”, rekla je Meena. “Becca se baš činila draga. Mogao si biti malo bolji prema njoj.” Jon je zbunjeno gledao. “Mislio sam da se zove Becky.” Meena je zakolutala očima. “Ako se ne vratim za sat vremena, ne čekaj me”, rekla je. “Pazi da imaš neku zaštitu ako se poseksaš”, Jon je viknuo za njom. Meena ga zgađeno pogleda preko ramena. “Sjećaš se našeg razgovora od prije otprilike pet sekunda, a tiče se mene i toga kako ne želim uništiti život bilo kakvom budućem potomstvu svojim konstantnim razglabanjima o njihovoj nadolazećoj smrti? Ja se nikada ne seksam bez zaštite.” “Dobro”, rekao je Jon i pojačao ton Top Geara. “Jer ja sam premlad da bih bio ujak.” Meena se okrenula još jednom zakolutavši očima... i onda je u zadnjem trenutku zgrabila svoju drugu torbicu - veću, u kojoj je imala zalihu kondoma od zadnjeg izlaska, onog nesretnog izlaska s tipom s visokim kolesterolom - što su naravno bile puste želje, i napustila stan. Nikada ne škodi, pomislila je, biti posebno oprezan. I spreman. Iako, ništa se neće dogoditi, naravno. On je princ! Prinčevi ne rade takve stvari. Ne na prvom sastanku. Lucien ju je čekao sam u hodniku, izgledajući točno onako kako ga je Jon opisao... zamišljeno i tajanstveno. Meeni je srce zastalo kada ga je vidjela. “Bok”, rekla je, osjećajući se odjednom sramežljivo. Okej. Što to ona radi? “Pozdrav”, rekao je on. Činilo se kao da njegov pogled prodire kroz nju. Te tamne oči nisu se više činile tako tužnima. Bila je uvjerena da je znao ne samo da je zgrabila torbicu s kondomima već i da zna točno kako izgleda i kada nema haljinu na sebi. Začudo, to joj uopće nije smetalo. Nažalost, Jacku Baueru je. Ili je barem mislila da mu smeta, sudeći po načinu na koji se ponašao, potežući svoju uzicu i režeći. “Oprostite”, rekla je srameći se svog psa.

~ 84 ~

“U redu je”, rekao je smiješeći se. Pritisnuo je tipku za dolje. “Čini se malo previše napet.” “Blago rečeno”, rekla je. “Zato ga i zovemo Jack Bauer.” “Jack Bauer”, rekao je zureći u psa koji je nastavio režati na njega. “Oh, razumijem. Po liku iz televizijske serije.” “Tako je”, rekla je Meena, zadovoljna jer je napokon shvatio nešto iz američke popularne kulture. “Gledali ste je?” “Dovoljno”, rekao je. U njegovu tonu čula se velika osuda. Ne sviđa mu se serija. “Nemam običaj gledati serije u kojima se pojavljuje mučenje.” “Oh”, rekla je Meena. Posramila se. Njegov ton dao je naslutiti da ima osobne razloge zašto ne voli takve vrste zapleta. Jesu li njega možda mučili dok je služio vojsku ili nešto slično? Bilo je to potpuno moguće. Meena nije znala gotovo ništa o povijesti Rumunjske, a još manje o njezinoj vojsci. Ali pomislila je da se sjeća nečega o... oh, nešto grozno. Zašto nije na brzinu uguglala Rumunjsku dok je bila u stanu? Tada bi barem bila informirana. “Pa”, rekla je s nelagodom. “To mi je jasno. Ja ne volim gledati one u kojima ljudi umiru.” Ta joj je tematika bila malo prebliska. “Ali, u svakom slučaju, Jack Bauer muči samo loše tipove.” “A možete li vi, poput Jacka Bauera, biti sigurni, Meena”, upitao je Lucien dok su se vrata dizala otvarala i on joj se smiješio dok ih je pristojno zadržavao, “da uvijek znate razlikovati dobre od loših tipova?” Meenu je to navelo da zastane prije negoli je ušla u dizalo. Jack Bauer je uzmicao, režao i nije želio napustiti hodnik. Iz nekog razloga, Jonova primjedba o mračnim vežama ušuljala joj se u um, kao i njezin neozbiljan odgovor. Zna li razliku između dobrih i loših tipova? Leisha je inzistirala na tome da je David, kojeg je Meena uvijek smatrala dobrim tipom, loš... iako se Meena nikada nije mogla zapravo složiti s njom. Na koncu, nije li on samo slijedio vlastito srce? I iskreno, Meeni je puno bolje bez njega. Da je ostala s Davidom, sada bi bila kućanica u New Yerseyju, kamo se David preselio kako bi otvorio novu ordinaciju, sa svojom novom ženom i novom kućom. I s djetetom na putu. Meena je voljela svoj posao i svoj život u New Yorku, makar nisu savršeni. Uzevši sve to u obzir, sve između nje i Davida na kraju je dobro završilo, nije li? A tu je i Lucien, koji joj je spasio život. To ga je činilo dobrim tipom, zar ne? On je sigurno dobar tip. U redu, Jacku Baueru se možda ne sviđa. Ali Jacku Baueru se nikada nisu svidjeli ni Mary Lou ni Emil... od dana kada ga je Meena dovela doma iz prihvatilišta za životinje. A oni su uvijek krasni - osim nevjerojatno dosadnih razgovora u dizalu. Ali pogledaj samo sav novac koji su prikupili za dobrotvorne svrhe. Uzvrativši osmijeh Lucienu, Meena je oprezno prekoračila preko rupe između dizala i hodnika, svjesna svojih visokih peta. “Ja mislim da ste vi dobar tip”, rekla je namjerno kada joj se Lucien pridružio u dizalu. “A to misli i Jack Bauer. Možda mu samo treba malo više uvjeravanja nego meni, jer je njemu mozak veličine oraha.”

~ 85 ~

Nažalost, pas je to potvrdio ne uspjevši ući u dizalo prije negoli su se vrata počela zatvarati. Meena se morala okrenuti i potegnuti uzicu. Pas je preplašeno zalajao i pojurio prema Meeninim nogama zbog čega je ona posrnula, ravno u Lucienovo naručje. “Oh”, rekla je Meena posramljeno. “Oprostite.” “Ne morate se ispričavati”, rekao je Lucien. “Jeste li dobro?” “Dobro sam”, rekla je Meena, odjednom nesposobna odvojiti pogled od njegova. Ni jedno od njih dvoje, činilo se, nije moglo pustiti ono drugo. Umjesto toga, stajali su, gledajući jedno drugome u oči dobrih pet sekunda. Meenino disanje bilo je malo plitko. Pitala se osjeća li on električni naboj koji je, činilo se, pulsirao između njih... ili je to bila opet samo pretjerano aktivna mašta. Otkucaji srca bili su jal svakako nešto brži nego obično, i malo nestalni. Jedini zvuk, osini Jackova dahtanja, bilo je zvono u dizalu koje je označavalo katove dok su silazili. Nije htjela prekinuti tišinu između njih, jer je to bila ona vrsta tišine tijekom koje se svašta moglo dogoditi. Mogao bi, osjetila je, čak i nagnuti glavu i poljubiti je... ako ona bude dovoljno dugo držala usta zatvorena da bi se to moglo i ostvarili Ali, naravno da nije. “Što vam se dogodilo da ne možete gledati serije u kojima muče likove?” pitala je glasom koji je bio malo promukao. Pomno mu je motrila lice kako bi ocijenila njegovu reakciju. Ali nije bilo nikakve zamjetljive reakcije na njegovu licu. Umjesto toga, na njezino pitanje postavio je protupitanje. “Što se dogodilo vama”, upitao je, “da ne možete gledati serije u kojima likovi umiru?” Odmah je izvukla ruke iz njegovih i okrenula se prema vratima dizala u trenutku kada je slovo P zasvijetlilo a vrata su se otvorila i otkrila predvorje. “Oh”, rekla je lagano se nasmiješivši dok je Jacka Bauera, koji se ružno ponašao, vukla van u predvorje. “Volim sretne završetke-Ništa više.” “I ja”, rekao je Lucien prateći je uz smiješak. “Sutra ću početi gledati tu vašu televizijsku seriju.” “Oh”, rekla je Meena, presretna. “To će biti dobra epizoda. Cheryl će se opet ljubiti s ocem Juanom Carlosom, a gradske tračerice će ih vidjeti i nastat će cijela strka. Nikako se ne smije propustiti.” Lucien se nasmijao. “U tom slučaju, bit ću zalijepljen za ekran.” Bezbrižno su prošli pokraj Pradipa koji im je veselo mahnuo uz: “Dobra večer, gospođice Harper!” Potom su lagano odšetali u večernji zrak koji je sada, kada je pala noć, bio oštriji. Meena, koja se osjećala sretno kako već godinama nije, krenula je smjerom kojim su ona i Jack Bauer obično šetali. Ali Lucien ju je uzeo za ruku i nježno je poveo u drugom smjeru. “Ovim putem”, rekao je. “Nešto vam želim pokazati.” Iznenađena, nasmijala se. “Stvarno?” Potom je shvatila da ju je udaljavao od dvojice muškaraca koja su se naizgled svađala ispred Parka 912... i također u suprotnom smjeru od Katedrale sv. Jurja. I srce joj se ispuni. Štitio ju je! Prošle su godine otkad je nekom muškarcu (osim njezinim vratarima, koji se nisu brojali, jer im je za Božić davala velikodušne napojnice) bilo stalo do njezine fizičke sigurnosti. Jon je, ~ 86 ~

činilo se, mislio da se ona može i više nego dobro brinuti za sebe (a osim toga, ni on se ne broji; on joj je brat). Njezin otac je manje-više odustao od razgovora s njom, osim o površnim stvarima, otkad je razvila sposobnost da predvidi nadolazeću smrt (uključujući i njegovu). Oba njezina roditelja na neki su je način smatrali biološkom nakazom. Kada god bi ih, čak i sada, posjetila na Floridi, Meena bi ih čula kako se svađaju prigušenim šaptom o tome s čije je strane obitelji naslijedila svoju sposobnost (bilo je i više od jedne aluzije kako bi prateta Wilhelmina mogla biti odgovorna za to). I mada je istina da se može brinuti o samoj sebi - ako se izuzme čudan napad šišmiša bilo je jako galantno od Luciena što ju je pokušao zaštititi. Zbog toga je osjetila val topline i osjetila se ženstvenije. Tko je rekao da kavalirstva više nema? “Kakvo iznenađenje?” upitala je Meena, s naporom prikrivajući svoju radost. “Jedno za koje mislim da će vam se svidjeti”, rekao je. Išli su Sedamdeset devetom ulicom prema Petoj Aveniji. Taj dio grada bio je namijenjen isključivo luksuznim zgradama, hotelima i Central Parku... I jednoj drugoj zgradi, smještenoj na Osamdeset drugoj i Petoj, kojoj su se brzo približavali. “Met?” Meena je radoznalo pogledala Luciena. Primio ju je za ruku dok su prelazili Petu Aveniju i zaputili se prema ogromnoj zgradi koja je veličanstveno osvijetljena stajala pred noćnim nebom. Nekoliko ljudi sjedilo je na stubama razgovarajući, pušeći, čak i čitajući knjige uz odsjaj osvijetljenih stupova. Pokušavajući ignorirati trnce uzbuđenja koji su joj prošli rukom na dodir njegove kože o njezinu, Meena je promucala: “Ali... ali Met... zatvoren je u ovo doba noći.” Nije bila sigurna da je kao stranac - makar poučavao na sveučilištu i čitao klasike za zabavu - potpuno razumio. “Većini ljudi”, rekao je Lucien s tajanstvenim osmijehom. “Slijedite me. I još uvijek držeći njezinu ruku u svojoj, vodio ju je dugačkim stubama koje su vodile do ulaznih vrata Muzeja Metropolitan. Meena, rastresena od Lucienova dodira, zaboravila je držati Jacka Bauera za uzicu onako čvrsto kao što je trebala, i baš kada su došli do neuglednih pokrajnjih vrata, on je uspio odjuriti. “Oh”,povikala je. “Jack!” Ispustila je Lucienovu ruku kako bi potrčala za svojim psom, ali Jack je otrčao samo do grupe studenata koji su sjedili nekoliko metara dalje, slušajući međusobno svoje iPodove i dijeleći pizzu za koju je Jack bio iznimno zainteresiran. Kad je uspjela uhvatiti psa u naručje i ispričati se studentima, koji su joj se toplo osmjehnuli, okrenula se i vidjela Luciena kako stoji pokraj otvorenih vrata, čekajući da mu se pridruži u zamračenom muzeju. “Oh”, rekla je pogledavajući iza sebe. Očito nitko na stepenicama nije primijetio kako je tip s kojim je izašla upravo provalio u njujoršku znamenitost. Ili je barem tako pretpostavljala. Princ vjerojatno nije imao ključ Muzeja Metropolitan. Ili je? Možda svi rumunjski prinčevi/profesori imaju ključ. “Ne možete samo... Kako ste...?” Zašutjela je smijući se. “Lucien, kako ste ušli?” Podignuo je crnu karticu s magnetskom trakom otraga. “Rekao sam vam”, rekao je. “Moj prijatelj ovdje drži predavanje ovaj tjedan. Mislio sam da biste željeli čuti o čemu govori. Uđite. Potpuno je u redu.” Još je oklijevala pogledavajući oko sebe. “Ali... zar ne postoje čuvari?” “Ne brinite se. Ja ću se pobrinuti za njih.” Meena je podigla obrve. On će se pobrinuti za njih? Što to znači? ~ 87 ~

Oh... da će ih podmititi. Naravno. Lucien je princ. Bio je bogat. Naviknut je da bude po njegovu. Sa svima. Posebno osobljem. Pretpostavljala je da ima na desetke članova osoblja. Sobarica. Čak i batlera. Osoblje za ljetnu rezidenciju. Pilote za privatni avion. Meena je imala osoblje - domaćicu koja je dolazila jedanput u dva tjedna i odbijala oprati rublje. “Ali”, promrmljala je neuvjerljivo, “imam psa.” “Nikoga nije briga za malenog psa.” Izgledao je nevjerojatno naočito, stojeći tamo s tamom iz sebe, jedne ruke ispružene prema njoj, dok je drugom držao vrata otvorena za nju. “Vjerujte mi, Meena.” Nevjerojatno je bilo to što mu je zapravo vjerovala. Jedva da ga je uopće poznavala. Ali mu je vjerovala. Zašto i ne bi? Već joj je spasio život, i to tako što je ugrozio svoj. Što je mala provala u usporedbi s time? Ali Meena nikada ne riskira... ne zbog sebe. Leisha je pogodila točno u sridu kada je optužila Meenu da ima kompleks heroja. Meena bi učinila sve da spasi život nekoga drugog (kad bi joj oni to lamo dopustili). Ali kada je ona u pitanju? Iako je uvijek mogla vidjeti budućnost potpunog neznanca, nikada nije mogla vidjeti što je sudbina pripremila za nju. I tako je previše puta učinila ono što je lakše - ostala s dečkom koji je nije baš volio; nije se žalila na kolegicu koja preuzima njezine zasluge - umjesto onoga za što je, duboko u sebi, znala da je ispravno. A sada? Znala je da ako stavi ruku Lucienu Antonescuu u ruku, neće samo riskirati mogućnost da je uhiti njujorška policija. Riskirat će i svoje srce. Hoće li to stvarno učiniti? Ali što joj preostaje? Hoće li poput Jona samo sjediti na kauču ostatak života, čekajući da naiđu savršena osoba, savršen posao, savršen život? Kako je mogla znati da savršena osoba ne stoji upravo sada pred njom? Kako je itko mogao znati? Lako. Nije. Riskirali su. Stavila je svoje prste u njegove. Možda ne može vidjeti svoju budućnost. Ali to nije značilo da je nema. “U redu”, rekla je s osmijehom. “Pokažite mi. Pokažite mi sve.”

~ 88 ~

Dvadeset šesto poglavlje

00:45 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910 New York, New York

Alaric ih je vidio kad su zajedno izašli iz zgrade - visoki, tamnokosi muškarac i sitna brineta s kratkom kosom i čvrsto stegnutim balonerom. Ona je šetala pomeranskog mješanca. Pas je izgledao kao da se pjeni oko usta od želje da napadne tamnokosog muškarca... ... koji je izgledao točno kao onaj na fotografiji autora Luciena Antonescua koju mu je Martin ranije poslao mejlom. Alaric je spremio strip u džep i uspravio se. Neće posegnuti za mačem. Ne još. Pratit će ih i vidjeti kamo idu, za slučaj da tip išta pokuša. A potom, kada pokuša - a pokušat će, Alaric je znao da će pokušati, znao je to s jednakom sigurnošću kao što je znao da ga ruka u kojoj drži mač nikada neće izdati - Alaric će mu odrezati glavu i s užitkom gledati kako se princ tame napokon pretvara u prašinu. Jedini je problem taj što je Alaricu, kada je krenuo za parom, na rame pala teška ruka. Zapanjen - Alarica se rijetko kad moglo iznenaditi - okrenuo se, mača već napola izvučenog iz toka... Da bi se našao licem u lice sa svojim šefom. “Dovraga, Holtzman”, rekao je Alaric spuštajući oštricu. “Što pokušavaš, pretvoriti se u narezak?” “Kršiš naredbu, Wulf.” Abraham Holtzman bio je proćelav muškarac, koji je na zadatak praćenja vladara svega nesvetog obukao traperice i sandale. Na čarape. Barem je imao dovoljno razuma da oko vrata stavi Davidovu zvijezdu. “Ne bi trebao biti ovdje.” “Dobre čarape”, rekao je Alaric. “Vrlo nenametljive. Nitko te na Manhattanu neće primijetiti niti pomisliti da nisi iz grada. A sada, ako me ispričaš, ubio bih princa tame prije negoli pobjegne.” “Stani!” Holtzman je podigao ruku kako bi zaustavio Alarica baš kada je Lucien Antonescu ispružio ruku i, pogleda na Alaricu i Holtzmanu, usmjerio tamnokosu, mladu ženu u suprotnom smjeru, dalje od njih. Je li princ vidio njih dvojicu? Alaric nije znao. Ali je osjetio nešto poput hladnoće u trenutku kada je tamnooki pogled zastao na njemu. Zna li princ koga, ili što, on i Holtzman predstavljaju? Je li znao da ga Palatinska straža promatra? Alaric nikada neće saznati. Jer je Holtzman posegnuo u sako i izvadio jedinu stvar na cijelom svijetu koje se Alaric užasavao više negoli čopora vampira izluđenih mirisom svježe ljudske krvi. Pravilnik kadrovskog odjela Palatinske straže. “Ne”, rekao je Alaric, osjetivši srhe razdraženosti. “Pobogu, Holtzman. Nemamo vr—” “Pogledaj ovo, Wulf”, Holtzman je već govorio. “Piše ovdje, na četrnaestoj stranici pravilnika: 'Ako časnik svjedoči ranjavanju svog partnera tijekom obavljanja dužnosti, morat ~ 89 ~

će uzeti najmanje dva tjedna dopusta za psihološki odmor i opravak te se obavezno podvrgnuti psihološkoj terapiji', što si, kao što obojica znamo, eskivirao kao i obično. I piše da mu se neće dopustiti povratak na dužnost dok ne odradi ovo dvoje. E pa sad, svi znamo kakav si ti radoholičar. Nisi imao godišnji odmor godinama. I sam Bog zna kako je ono kroz što je Martin prošao u Berlinu bilo užasno. Ti si sam poslije uhodio cijelo gnijezdo... nemoj nijekati, vidio sam izvještaj. Nije tvoja krivica što su se sakrili i što ih nikada nisi našao... bez sumnje zato što im nije bila privlačna ideja da ih uhodiš. Tako da smo bili spremni zažmiriti na jedno oko na tvoje odbijanje da poštuješ pravila. Ali kada je princ tame u pitanju, morat ćeš odstupiti i pustiti nas - Alaric! Alaric, kažem!” Ali Alaric je već čuo i više nego što je mogao podnijeti i otrčao za parom koji je upravo nestao iza ugla. Samo što ih je, naravno, izgubio. Što zapravo ne bi smjelo biti moguće. Muškarac je bio visok preko sto osamdeset centimetara, a žena sićušnih sto šezdeset centimetara skupa s potpeticama, maksimalno. Bili su upadljiv par i isticali se u gomili. Ona je sa sobom vukla zlatnosmeđu lopticu od psa. Kako su mogli jednostavno nestati? “Nestali su”, Alaric je viknuo kada je Holtzman dojurio do njega. “Nestali su. I to tvojom krivicom, ti birokratski lakrdijašu. Da nisi stajao tamo i citirao mi Priručnik—” “Nisu nestali.” Holtzman je skenirao ulicu. “Igra se s nama.” “Što?” Alaric je odmahnuo glavom. Uvijek je gajio nešto poštovanja prema obuci koju mu je njegov šef pružio kada je tek počeo raditi kao lovac na vampire. Ali njegovo odbijanje da stvari radi ikako drugačije, osim poštujući pravila, uvijek ga je dovodilo do ludila. “Vidio nas je”, rekao je Holtzman. “Bacio je pričin kako bi se zaštitio.” Alaric je bio zatečen. “Naravno. Zašto se ja nisam toga sjetio?” Holtzman je tužno odmahnuo glavom. “Jer si previše osobno uključen u ovo, Alaric. Što misliš zašto sam tražio od tebe da se posvetiš slučaju koji ti je dodijeljen - pronalasku ubojice onih djevojaka - a ne princa? Tvoja želja da izbrišeš cijelu vampirsku vrstu zbog onoga što su učinili tvom partneru... učinila te je neučinkovitim na poslu. Sada se vrati natrag u svoj hotel. Koji je, čuo sam, najskuplji u gradu... kao i obično. Nadam se da ne misliš da će ti računovodstvo prihvatiti račune iz takvog mjesta. Nema nikakvog razloga zašto nisi mogao odsjesti u Župnom dvoru sv. Klare, poput mene.” Alaric se ukočio. Nije volio kada mu govore što da radi, čak ni kada to čini njegov najstariji mentor. Da bi trebao odsjedati u oskudnom župnom dvoru crkve o trošku poslodavca umjesto u luksuznom hotelu, koji sam plaća. Niti je volio da mu govore kako su ga njegovi osjećaji učinili neučinkovitim na poslu... čak i ako postoji mala mogućnost da je to istinito. Ali najmanje mu se sviđala činjenica da je susreo krvopiju s takvom vrstom usputne moći koju je Lucien Antonescu očito posjedovao. Sposobnost da jednostavno postane nevidljiv na pločniku na kojem nema velike gužve? I učini ženu s kojom je bio - i njezina psa nevidljivima? Alaric se već borio s nekim prilično moćnim vampirima - južno-američki, sjetio se, uvijek su bili dosta zastrašujući - ali ni s jednim koji je imao takve sposobnosti. “Ne znamo čak ni hoće li se vratiti”, Holtzman se razdražljivo požalio gledajući prema Petoj Aveniji. “Sada nas je vidio. Znat će da znamo za Antonescuove. Izgubili smo ga.” Holtzman nije nastavio i rekao, I to tvojom krivicom, Wulf. Ali Alaric je znao da to misli.

~ 90 ~

“Još uvijek imamo njih”, rekao je Alaric. “Mary Lou i Emil Antonescu. Možemo ih iskoristiti kako bismo našli njega.” “Oni nikada neće progovoriti.” Holtzman je zvučao žalosno. “A posebno ako tebe zadužim za to. Razbit ćeš im glavu prije negoli ih uopće uspijem upitati bilo što. Znam te.” Alaric je odmahnuo glavom. Izbacio je ramena i okrenuo se natrag prema Aveniji Park 910. “Wulf”, Holtzman se činio zapanjen iznenadnom aktivnošću svog štićenika. Požurio je za njim. “Wulf. Šalio sam se kada sam govorio o razbijanju glave Antonescuovima. Još uvijek bi nam se mogli pokazati ključnim izvorom informacija. Nemojmo učiniti ništa čime bismo im odali naše namjere. Još uvijek ne znaju da smo ih otkrili. Lucien nas zapravo možda nije niti je vidio niti shvatio tko smo. Nemoj učiniti ništa naglo—” Alaric je dugačkim korakom koračao prema crvenom tepihu ispred Parka 910. Čim je stao ispred dvostrukih vrata s mjedenim okvirom čujno su se otvorila, a vratar u tamnozelenoj livreji, koji joj čitao udžbenik pod nazivom Umjetnost senzualne masaže, podignuo je pogled s njega i nasmiješio mu se. “Kako vam mogu pomoći, gospodine?” “Da”, rekao je Alaric široko se osmjehujući. “Mogao bih se zakleti kako sam upravo vidio svog najboljeg prijatelja s fakulteta kako izlazi iz ove zgrade - visok, tamnokosi tip - ali je uskočio u taksi prije negoli sam ga uspio dozvati. Je li to bio on, Lucien Antonescu, ili sam ja poludio?” “Lucien Antonescu?” Vratar se nastavio smiješiti. “Lucien Antonescu? Bojim se da nemamo... Oh, mora da mislite na visokog gospodina koji je večeras bio u posjetu gospodinu i gospođi Antonescu! Da, da. Na popisu je bio gospodin Antonescu.” “Znao sam”, Alaric je rekao, u trenutku kada je Holtzman žurno ušao iza njega. “Znao sam da je to bio Lucien!” Vratar, na čijoj je pločici s imenom pisalo Pradip, pogledao je u popis na svome stolu. “Tako je”, rekao je. “Na večerašnjoj zabavi gospodina i gospođe Antonescu bio je Lucien Antonescu.” “Vidiš, tata”, rekao je Alaric okrećući se prema Holtzmanu. “Rekao sam ti da je to on.” “Tata?” rekao je Holtzman. Sada je na njemu bio red da bude zatečen. “A ona prelijepa mlada dama, ona sa psom, koja je bila s njim”, rekao je Alaric okrenuvši se natrag prema vrataru, “mora da mu je žena. Ne mogu vjerovati. Nije mi rekao da se oženio!” “Oh”, rekao je Pradip smijući se. “Ne, to je bila gospođica Harper. Ona živi u ovoj zgradi. Oh, ne. Ne, gospođica Harper nije udana.” Alaric je izgledao nesretno. “Ozbiljno?” pitao je. “To nije bila Lucienova žena?” “Ne, ne”, rekao je Pradip. Sada se već otvoreno smijao, kao da je pomisao na udaju gospođice Harper za gospodina Antonescua nešto najsmješnije na svijetu što je ikada čuo. “Ne, gospođica Meena Harper živi ovdje sa svojim bratom, gospodinom Harperom. Ona i vaš prijatelj su se tek večeras upoznali, na zabavi Antonescuevih, mislim.” Alaricova procjena Avenije Park 910 još se malo popravila. Pradip, vratar, uistinu dobro zapaža, premda je previše susretljiv prema potpunim strancima kad se radi o privatnom životu njegovih stanara... Alaric je sada znao da se žena koja je večeras pratila Luciena Antonescua zove Meena Harper, da živi u zgradi i da živi s bratom. Nemali broj informacija ako se uzme u obzir da je o sebi rekao samo laž da je bio cimer Luciena Antonescua na fakultetu.

~ 91 ~

“Pa, žao mi je što ga nisam uspio uhvatiti”, rekao je Alaric.”Znate što? Pogledat ću mogu li ga pronaći na Facebooku.” “To je super ideja”, rekao je Pradip. “Znate da ovih dana možete doći u kontakt s praktički bilo kim na Facebooku. Bio sam na njemu nekidan i uspio doći u kontakt s jednim starim prijateljem kojeg nisam vidio još od vrtića. Možete li vjerovati?” “Vidiš, tata?” Alaric se nasmiješio Holtzmanu. “Facebook. Tako se to radi.” Holtzman je izgledao smeteno. “Facebook?” ponovio je. Alaric je namignuo vrataru. “Hvala, Pradipe”, rekao je. “Znate li možda gdje Lucien odsjeda dok je ovdje, u gradu?” “Oh, ne. Ali ako želite nazvati Antonescuove”, rekao je Pradip dok je dizao slušalicu portafona, “siguran sam da bi rado-” “Nema potrebe”, rekao je Alaric ispruživši ruku u međunarodno priznatom znaku za stop. “Ne bih im htio smetati ovako kasno. Možda navratim neki drugi dan, hvala.” I okrenuo se i napustio zgradu, Holtzman ga je slijedio u stopu. “Impresivno”, rekao mu je nadređeni. “Lijepo je vidjeti da za promjenu rabiš neku od tehnika kojima sam te naučio, umjesto da jednostavno mašeš tim svojim mačem naokolo.” “Pokušavam izbjeći ubijanje civila kada god je to moguće”, rekao je Alaric prostrijelivši šefa razdraženim pogledom. “To si me također naučio, sjećaš se?” “Sjećam se”, rekao je Holtzman. “Ali što si zapravo postigao ovdje, osim što si vrlo vjerojatno upozorio Antonescuove da smo im na tragu? Znaš da će im vratar reći da smo bili tamo. A nismo ništa bliže njegovu pronalasku.” “Ne”, složio se Alaric. “Ali znamo djevojčino ime.” “A kako će nam to ikako koristiti?” “Oh”, rekao je Alaric, “jako puno će nam koristiti, pretpostavljam. Jer će nas ona odvesti ravno k njemu.” Zatim je pažljivo dodao: “To jest, ako preživi noć.”

~ 92 ~

Dvadeset sedmo poglavlje

01:00 UTC-5, petak, 16. travnja Muzej Metropolitan Peta Avenija 1000 New York, New York

Meena je provela dosta vremena u Muzeju Metropolitan kada se tek doselila u grad. Posebno ju je privukao portret Ivane Orleanske, koji je visio u krilu posvećenom devetnaestom stoljeću, umjetnika koji se zvao Jules Bastien-Lepage. Slika je prikazivala Ivanu kako stoji u vrtu roditeljske kolibe, zuri u prazno i naizgled sluša glasove svetaca. Bestjelesni, aureolama obavijeni likovi lebdjeli su iza Ivaninih leđa naoko joj šapućući. Slika nije bila tako jako posebna. U usporedbi s drugim blagom koje je muzej posjedovao, smatrala se jednim od manje važnih djela kolekcije. Svejedno, Meeni je to platno bila prva destinacija po ulasku u muzej i znala je, kada se osjećala posebno potišteno i beznadno, stajati i gledati je gotovo cijeli sat u društvu jednako tako izmučenih duša. Ali princ Lucien nije odveo Meenu prema krilu posvećenom devetnaestome stoljeću te noći kada ju je uvukao u Metropolitan. Umjesto toga vodio ju je prema izložbi srednjovjekovne umjetnosti u prizemlju, kroz mračnu, tihu Veliku Dvoranu. Bilo je tako čudno biti u muzeju nakon završetka radnog vremena. Meena nikada nije vidjela dvorane tako prazne... ili tako tihe. Zapravo je čula vlastito srce kako jednolično tuče od uzbuđenja zbog onoga što rade unatoč Lucienovu ustrajanju na tome da je sve u redu, osjećala je da je nešto nedopušteno u tome što su oni tu. Naravno da je! A sada ju je Lucien opet držao za ruku. Njegov stisak nije bio baš topao - njegovi prsti su se uvijek činili malo hladnima na dodir - ali bilo je to čudno umirujuće, kao što je bilo i one noći ispred Katedrale sv. Jurja. A opet, oko njega je vladalo dječačko uzbuđenje, nestrpljivost kojom joj je, činilo se, želio pokazati blaga koja muzej ima. Razigrano je držao prst na ustima dok ju je vodio za sobom. “Hoćemo li uključiti neke alarme?” Meena je upitala nervozno, držeći u ruci Jacka Bauera koji se vrpoljio. “Samo ako pokušaš nešto ukrasti”, princ je odgovorio šaleći se. “Oh, pa onda pretpostavljam da ću se morati suzdržati”, rekla je Meena uzvrativši mu zadirkivanjem. Bila je zadovoljna vidjevši da se pojavljuje njegova vesela strana. Možda nije puno gledao televiziju, ali je znao kako se zabaviti. Uskoro su bili okruženi nezaboravno prelijepim triptisima Djevice s djetetom, zlatnim raspelima optočenim draguljima koji kao da sjaje nadnaravnom svjetlošću iz vitrine. Lucien ju je odveo od njih prema kolekciji portreta i drvoreza iz petnaestog stoljeća. Meena nije mogla pročitati kartice na vitrinama vezanima uz portrete jer je bilo premračno, ali Lucien je objasnio: “Ove prikazuju kneza Vlada Tepeša Vlaškog - znaš, muškarca o kojem sam ti pričao, onoga koji je takav heroj u mojoj zemlji. Živio je u vrijeme prvih tiskarskih strojeva pa ~ 93 ~

o njemu postoji dosta povijesne dokumentacije. Njegov otac Vlad II. bio je član Reda zmaja koji je utemeljio mađarski kralj kako bi ujedinio susjedna kraljevstva protiv Osmanskog carstva Tako da je Vlad Tepeš također uveden u red... s pet godina, netom prije negoli je otac njega i njegova mlađeg brata predao kao taoce sultanu Osmanskog carstva kao osobno jamstvo da neće napasti sultana dok su dječaci pod njegovim krovom.” “Oh, Bože”, rekla je Meena osjećajući kako tone. Ova priča jebila malo deprimantna. Ne bi rekla da ju je iznenadila priča o okrutnosti Vladova oca, o davanju sinova sultanu da bi očuvao mir, uzimajući u obzir to kako je naslikan na portretu. Ako je Vlad Tepeš imalo sličio ocu, nije mogao biti jako dobar. Imao je dugačke, zlokobne crne brkove i sitne izbuljene oči. Ili možda u ono doba jednostavno nisu znali baš dobro crtati. Meena je uvijek izbjegavala ovaj dio muzeja. Njezin ukus je više naginjao prema romantizmu... Kako god, čini se da Lucien nije primijetio da je Meeni mrska ova tema. Kao profesor povijesti, bio je očito jako oduševljen tom pričom o istaknutom velikanu svoje zemlje. Lucien je nastavio. “Iako je njegov brat bio miljenik sultana, bojim se da Osmanlije nisu prema Vladu Tepešu postupali jako lijepo. I kada je napokon naslijedio prijestolje od svoga oca i vratio se natrag u Vlašku, bio je još uvijek dosta ogorčen zbog svega toga... a stvari se, bojim se, za njega nisu nakon toga poboljšale. Imao je nesretan život, ispunjen tugom. Njegova prva žena, koju je jako volio, bila je lijepa i nevina mlada žena. Neki ljudi su čak šaputali da je... pa, da je poput anđela na zemlji.” Meena je podigla obrve kada je ovo čula i vidjela da joj je Lucien uputio kratak smiješak. “Da”, rekao je, “i mislio sam da će ti se svidjeti ovaj dio priče.” Primio ju je za ruku i odveo prema primitivnom crno-bijelom drvorezu koji je prikazivao dvorac s tornjevima i rijekom što teče pod njim. “Nažalost”, rekao je glasom koji se Meeni činio namjerno lišen emocija, “nema onu vrstu završetka kakvu ti voliš. Vlad i njegova žena živjeli su u ratnim vremenima. Kada je čula da njihov dvorac opsjedaju Turci - za koje se u onim vremenima govorilo da su neizrecivo okrutni prema kraljevskim zarobljenicama - njegova mlada nevjesta bacila se kroz prozor gornjeg kata, odabirući radije smrt negoli ono što je mislila da će je snaći u njihovim rukama.” Meena je uzdahnula, pogled joj je poletio prema jednom od visokih tornjeva prikazanih na drvorezu. “Pala je u rijeku ispod prozora palače i utopila se”, Lucien je nastavio istim tonom, bez emocija. “Ta rijeka se još uvijek zove K neginjina rijeka.” “Oh”, rekla je Meena nesretno. Ova priča joj se sve manje i manje sviđala. “Kako tužno!” “Bilo je tužno”, složio se Lucien. “A nastavak je još tužniji. Njezin muž oženio se s njom iz ljubavi... rijetkost u onim danima. Nakon njezine smrti nije više bio isti. Neki kažu da je poludio. Počeo se prema svojim neprijateljima - pa čak i podanicima, vlastitim sinovima ponašati na... pa, na jako neprihvatljiv način.” Meena ga je brzo pogledala kada ga je čula kako izgovara riječi jako neprihvatljiv način. Jer, dok je njegov ton i dalje bio svejednako akademski hladan, i vjerojatno nitko drugi ne bi primijetio ni najmanju razliku u njegovu glasu, Meena je znala: princ je razmišljao o vlastitom djetinjstvu. Lucienov otac se prema njemu ponašao na “jako neprihvatljiv način”. Bila je sigurna u to... još i više kada je vidjela kako mu pogled naizgled gori dok je gledao prema drvorezu Kneginjine rijeke. I Meeni se srce zbog njega stegnulo od žalosti. Da, princ je, i naočit, i bogat i iskusan.

~ 94 ~

Ali ona zna kako je to kada imaš probleme. Stvarne probleme. One zbog kojih si noću budan, spotičeš se u mraku, posežeš za žutom bočicom propisanih tableta za spavanje. Upravo u tom trenutku Meenu je uhvatio poriv, jednako nagao kao i snažan, da ga spasi... isti poriv koji je osjetila prema bilo komu koga bi srela i znala da će uskoro umrijeti. Samo, u ovom slučaju, željela je spasiti Luciena od tuge koju vidjela u tim tamnosmeđim očima, a ne od sigurne smrti... isto onako kako je on nju spasio one noći, od šišmiša koji su se uz krikove obrušili sa zvonika Katedrale sv. Jurja. Samo što nije znala kako. Samo je znala kako spasiti ljude od, njihove budućnosti (a čak ni to nije radila jako dobro). Kako spasiti nekoga od njegove prošlosti? Tada se Lucien valjda trgnuo, pa joj je stisnuo ruku i rekao s osmijehom: “Žao mi je, Meena. Rekla si da voliš priče sa sretnim završecima, a ja ti ispričam ovu koja je nedvojbeno sve samo ne sretna. Ne znam zašto sam osjetio tako snažnu želju da je podijelim s tobom. To je važna priča - meni. Mome narodu. Ali... nije za ženu poput tebe, koja je tako ispunjena životom i radošću.” Meena je podigla obrve. Oh Bože, kako li ju je samo krivo pročitao. “Ali poenta je”, rekao je Lucien, još uvijek se smješkajući, “da je Vlad Tepeš najveći rumunjski heroj... poput vašeg generala Washingtona. Ne bismo postojali kao zemlja da nije bilo njega.” “Oh”, rekla je Meena. “Pa, u tom slučaju, drago mi je zbog njega.” Ali nije bila sigurna da mu je povjerovala. Ne to o tom Vladu, tko god da je on bio, već smiješku koji joj je uputio. Znala je da je bio lažan. Osjećala je i dalje tajnu tugu u njemu... I zato što je znala kako je to kada si sam, osjećala je da je na njoj da nađe utjehu za njegovo beznađe. Pogled joj je lutao u potrazi za nečim što bi moglo pomoći. Trenutak kasnije ona je vodila njega prema ikoni koja je zlatno sjajila pod svjetlošću svoje vitrine. “Pogledaj”, rekla je trijumfalno, misleći u sebi: Oh, dobro. Ovo će upaliti. “Ovo je prigodno, uzevši u obzir način na koji smo se upoznali.” Meena se nasmiješila veseloj slici na drvetu, vitezu na hrabrom konju čije je koplje probijalo srce migoljave guje koje se svijala ispod kopita njegova konja. “Ah, da”, rekao je Lucien istim akademskim tonom kojim se služio kada je govorio o Vladu Tepešu. “Sv. Juraj. Tu je izvor, čuva ga strašni zmaj koji seljanima jako dugo nije dao da uzimaju vodu koja im tako treba... osim ako mu prvo ne žrtvuju djevicu. Ali tog dana više nije bilo djevica u selu, osim kraljeve kćeri. Ona je hrabro otišla do ruba vode, unatoč očevim protestima, očekujući da umre. Ali, pogledaj tko se pojavio... vitez po imenu Juraj koji će ubiti zmaja i spasiti nju i njezin narod. Bit će mu tako zahvalni da će zauvijek ostaviti poganstvo.” Meena je stajala, s rukom u njegovoj, buljeći u ikonu. Okej, pomislila je u sebi. Dakle, to nije pomoglo. Izgleda depresivnije nego prije. A sada se i ja osjećam depresivno. Hvala sv. Jurju. Tko bi rekao da si i svetac zaštitnik depresivaca. A onda, samo tako... Znala je. Bilo je ludo. Time će mu previše toga otkriti o sebi... puno više nego što bi ikada htjela. Ali to je nešto što, shvatila je, mora učiniti. “Želiš li vidjeti meni najdražu sliku na cijelome svijetu?” Meena ga pogleda. Izgledao je iznenađeno... i kao da se zabavlja. “Volio bih to”, rekao je. ~ 95 ~

Ovoga puta Meena je vodila njega... iz odjela sa srednjovjekovnim izlošcima i stepenicama gore do krila posvećenog devetnaestom stoljeću. Bila je malo nervozna kada su se približili slici koju je tako dugo voljela, da možda neće predstavljati sve ono čega se sjeća. A opet, čega se ona to boji? To je Ivana Orleanska, svi je vole. Kada su se približili, vidjela je da se nije morala ničega bojati. Ne, slika je, kao i uvijek, bila zapanjujuća... barem Meeni. Svjetlo iznad pažljivo izrađenog zlatnog okvira bilo je upaljeno i bacalo svjetlost na seljančicu dječačkog izgleda dok je zurila u daljinu, a iza nje je arhanđeo Mihael dozivlje. Meena je bila tako očarana da je zapravo zaboravila brinuti se hoće li se Lucienu svidjeti slika. Spustila je Jacka Bauera na pod i otišla ravno do slike, stojeći bliže negoli se ikada usudila u doba kada je muzej otvoren za posjetitelje. “Nije li prelijepa?” rekla je bez daha, diveći se detaljima slike. “Je”, složio se Lucien ozbiljno. Meena se, okrenuvši glavu, uznemirila otkrivši da Lucien stoji mnogo bliže nego što je mislila... ... na manje od pola metra od nje. Nije čak niti gledao sliku kada se složio da je prelijepa. Tamni pogled mu je bio prikovan za njezino lice. Zacrvenjevši se, Meena je shvatila da je možda ljepoti slike našla konkurenta u Lucienovu visokom tijelu i savršenim crtama lica. Osim toga, morala je priznati, dobro miriše. Nije točno mogla odrediti na što. Jon je isprobao cijeli niz muških kolonjskih voda u životu, većinom sladunjavih i odbojnih. Ali Lucienova je mirisala lagano i čisto. Meena je poželjela to, što god to bilo, izliti po sebi. “I što je to u sv. Ivani”, upitao je Lucien smješkajući joj se, “da ti se toliko sviđa?” “Oh”, rekla je Meena. Shvatila je, sa zrncem žaljenja, da si je sama iskopala jamu. A opet, tražio ju je da mu vjeruje kada su stajali ispred muzeja. Naravno da mu nije mogla reći istinu. Znala je što bi se dogodilo. Ista stvar koja se dogodila s Davidom. Lucien bi pomislio da je čudakinja. Čak i gore od čudakinje. Pomislio bi da je nakaza. Neće dopustiti da se to dogodi. Skrivat će istinu od njega dok god bude mogla. Zauvijek, bude li morala. Ali, valjda bi mu mogla reći jednu verziju istine a da ne oda previše toga o sebi. “Valjda”, rekla je, birajući pažljivo svoje riječi, “to što je uspjela utjecati na život tolikih ljudi, unatoč tomu što je siromašna i djevojka... ogromni minusi u vremenu u kojem je živjela. Izricala je proročanstva, znaš... nevjerojatno točna proročanstva koja na početku nitko nije vjerovao. Ali na koncu je uvjerila dovoljno ljudi da govori istinu, pa ju je kralj primio u audijenciju. Koji joj je vjerovao.” Meena je još malo pogledavala prema slici pokušavajući zamisliti kako je bilo Ivani, tako odlučnoj, a opet s toliko toga protiv sebe. “Naravno da su ljudi govorili da je luda. Danas neki ljudi govore da su 'božji glasovi' koje je čula bili posljedica mladenačkog nastupa šizofrenije. A kako je bila tinejdžerka, pretpostavljam da je bila odgovarajuće dobi za to...” “Ali ti ne želiš vjerovati u to”, rekao je Lucien kada joj je glas odlutao. Osjećajući kako opet crveni u licu, Meena je pogledala prema svojim stopalima.

~ 96 ~

Nije se zavaravala da dio razloga zbog kojega je voljela sliku ispred koje su stajali nije bio taj da i ona, poput Ivane, ima vlastite unutarnje glasove s kojima se borila. Nije baš vjerovala da njezini unutarnji glasovi - osjećaji koji su joj govorili kako će ljudi umrijeti - dolaze od Boga. Ali je znala i da nije shizofreničarka. “Osim toga, puno ljudi Ivani nije vjerovalo. Barem u početku”, rekla je Meena, napokon podižući pogled kako bi se susrela s njegovim. “Ali na koncu je uvjerila dovoljno ljudi u svoju lucidnost pa je dovedena pred kralja. ..ion joj je povjerovao. Kako bi luda žena mogla prevariti kralja čiji je vlastiti otac patio od psihoza? Prepoznao bi znakove. Ne”, rekla je Meena gledajući opet u sliku i odmahujući glavom. “Nije bila shizofreničarka. Znala je svašta. Bila je najbolji vojni strateg kojeg je francuska vojska ikada imala... tinejdžerka koja je slušala glasove u svojoj glavi i vodila svoje ljude uvijek iznova u pobjedu...” Kada je Meena opet pogledala u Luciena, bilo joj je neugodno zbog suza koje su joj same od sebe navrle na oči. “Dok je”, nastavila je isprekidanim glasom, “neprijatelj nije uhvatio, a kralj izdao pa su je spalili uz optužbu da je vještica.” Lucienov smiješak je pokazivao da se zabavlja... dok ona nije zaplakala. Tad su mu se usne iskrivile i on ispruži ruku prema njoj. Odjednom, Meena se našla privinuta uz njega, u zagrljaju, lica pritisnutog o njegova prsa... “Ti izgledaš poput nje”, rekao joj je u tamnu, kratku kosu. Meena, postiđena zbog svojih suza i posramljena jer se našla u njegovu zagrljaju zato što plače - i to zbog davno umrle svetice - osjetila je kako postaje sve crvenija i crvenija. “Ne, ne izgledam”, rekla je brzo u njegovu košulju. “Nemam ništa zajedničko s njom. Stvarno, nemam. Ja—” “Da”, rekao je, odmaknuvši je od sebe držeći je za ruke kako bi joj mogao pogledati u oči. “Izgledaš. Primijetio sam to čim smo se približili slici. Tvoja je kosa kraća i tamnija. Ali zračiš istom snagom. Reci mi nešto, Meena Harper: čuješ li i ti glasove?” Nije znala što učiniti. Htjela je briznuti u plač. Htjela je puknuti u smijeh. Htjela je povikati: Da. Da, čujem. Samo ne o tebi. Sto je moglo značiti samo jednu stvar. Ili se njezin “talent” napokon gubi, ili... On neće umrijeti. Za razliku od bilo kojeg drugog muškarca, kojeg je ikada upoznala a da joj je privlačan, Lucien Antonescu neće umrijeti. Barem ne još jako dugo. A potom, prije negoli je mogla smisliti bilo što kao odgovor na njegovo pitanje, on joj je kliznuo rukom ispod brade i nagnuo njezino lice prema sebi, prisiljavajući je da ga pogleda u oči. “Meena”, rekao je. Šaptao je dubokim glasom u zamračenoj galeriji. “Što kriješ od mene?” Njezin glas je bio jednako dubok kao i njegov. “Ništa”, slagala je. “Kunem se.” A potom se dogodilo ono nevjerojatno. Ustima je pokrio njezina. Meena je bila tako iznenađena da se u početku ukočila, nesigurna što učiniti. Prošlo je tako dugo otkad ju je muškarac poljubio da nije mogla vjerovati da se to uopće događa. A opet, tu je bio nepobitan dokaz da je u njegovim rukama... čvrsto su je držale. Osjećala je njegove usne uza svoje, čudno hladne, poput njegovih prstiju koji su bili oko njezinih, ali ~ 97 ~

tako slatke, tako strpljive, kao da je spreman čekati cijelu noć dok ona ne shvati što se događa... I odjednom, Meena je shvatila. Srce joj je brzo, eksplozivno zakucalo i shvatila je, Pa on to mene ljubi. I ona se podigla na prste i obavila ruke oko njegova vrata, uzvraćajući mu poljubac, tonući u njega, ushićena što se njegove ruke još čvršće stežu oko nje, dok ona udiše onaj njegov svjež i čist miris. Zatvorila je oči pred ljepotom slike koja je bila iza njega dok ju je odizao od poda i pritiskao sve jače o svoje srce, koje nije osjetila jer joj je vlastito uzbuđeno tuklo. I u tom trenutku kao da je strop iznad njih odjednom iščeznuo, a hladan se, bijeli sjaj zvijezda i mjeseca ujedinio u jednu blistavu zraku koja je pala na Meenu. Nije znala da se od poljupca može tako osjećati. Ali od Lucienova poljupca se osjećala... cijenjeno. Privio ju je uza se tako pažljivo, kao da je jedna od dragocjenosti koje ih okružuju... Vaza iz kineske kolekcije umjetnina Metropolitana za koju se bojao da bi mogla puknuti ako je previše stisne. Usne su mu istraživale njezine, u početku nježno, a potom, kada je shvatio kako se neće razbiti pod njegovim dodirom, rastućim žarom. Nije mogla a da ne otvori svoja usta pod njegovim... I odjednom, činilo se kao da je nešto u njemu puknulo. Nešto što je naizgled bilo predugo zatomljeno i što se oslobodilo na dodir njezina jezika o njegov. Sva je njegova uglađena ljubaznost nestala. I Meena nije imala ništa protiv toga. Njegova potreba za njom odgovarala je njezinoj za njime. Bilo je to kao da joj je postavio pitanje. A ona je rekla da. Jedini problem je bio u tome što je režanje Jacka Bauera bivalo sve glasnije što ju je Lucien strastvenije ljubio. Nakraju, Meena nije imala izbora nego odmaknuti glavu i, bacajući pogled na svog psa, s prizvukom ljutnje reći: “Jack. Začepi!” Jack Bauer je zapanjeno ispustio kratak lavež, buljio u Meenu s ušima nagnutim prema naprijed... i potom kihnuo. Meena nije mogla a da ne prasne u smijeh. Pogledala je Luciena da vidi smije li se i on... Ali, nije se smijao. On je buljio u nju intenzitetom koji je mogla opisati samo kao... vatreni. Sudeći prema njegovu izrazu, vidjela je da on situaciju ne nalazi ni najmanje zabavnom. I dalje držeći Meenu tako da su joj noge visjele nekoliko centimetara iznad tla, gledao je duboko u njezine u oči. “Provedi noć sa mnom”, rekao je glasom hrapavim od strasti. Meena nije bila iznenađena. Nije kao da nije znala što će je pitati. Osjetila je da im tijela odgovaraju jedno drugome. Kao da su stvoreni jedno za drugo. Osjetila je glad u njegovu poljupcu nakon prvotne nježnosti... odgovarala je njezinoj. Želio ju je jednako snažno kao i ona njega. Svejedno, zadnje što joj je trebalo - posljednje - bilo je da se zaljubi. A zaljubljivala se u Luciena Antonescua... i njegove poljupce koji su joj, činilo se, progorjeli kroz kožu sve do same duše. Osjećala je kako pada preko ruba... tog ugodno uskog jaza između divljenja, prijateljstva i ljubavi.

~ 98 ~

Bilo je glupo - bilo je nerazborito. Ali istinito. Zaljubljivala se preko ušiju, ludo zaljubljivala u muškarca kojeg je tek upoznala. Nije imalo nikakvog smisla. Jedva ga je poznavala. Ali kako bi se mogla ne zaljubiti u njega nakon svega što su prošli zajedno, nakon onoga što je učinio za nju? A sada je bila bespomoćna pod njegovim poljupcima. Pretvorili Ali koja će joj korist biti od spavanja s Lucienom Antonescuom? On će otići. U gradu je samo kratko vrijeme. Nikada nije bila u vezi na daljinu, ali iskreno je sumnjala da bi bila dobra u njoj. On se neće preseliti u New York. A ona se sigurno neće preseliti u Rumunjsku. Ili drugim riječima: jako će se truditi da ga ne slijedi u Rumunjsku. Tako da je razumna stvar bila odbiti njegov poziv da provede noć s njim. Ne. Dva mala slova. N. E. Ona nije sklona riskiranju. Zar ne? “Okej”, čula se kako šapće. Što? Što se s njom događa? Je li luda? Lucien, smiješeći se, privio ju je još bliže - za što je mislila da je nemoguće - zatim ju je vrtio naokolo ukrug dok ga Meena, smijući se, nije zaklinjala da prestane, a Jack Bauer lajao. Lucien je, također se smijući, spustio Meenu, a izraz lica mu je bio gotovo pobjedonosan. “Nećeš požaliti”, rekao je iskreno. Meena je u tom trenutku već bila na koljenima pokušavajući smiriti Jacka Bauera. Na Lucienove riječi upitno je pogledala prema gore. Neće zažaliti? Naravno da neće zažaliti. Zašto i bi? su je u pepeo.

~ 99 ~

Dvadeset osmo poglavlje

03:00 UTC-5, petak, 16. travnja Zapadni dio trga Union 1, penthaus New York, New York

Lucien je znao da je to što čini krivo. Ali to nije značilo da se može zaustaviti. Dopustila mu je da joj uzme kaput, a potom je stajala diveći se stanu koji je Emil pronašao za njega, elegantan, hladno uređen, korporativni penthaus s najmodernijim dostupnim sigurnosnim sustavom i terasom koja je u usporedbi s Emilovom, na kojoj se dvadesetak ljudi moglo komotno družiti, izgledala poput poštanske marke. Pogled kroz prozore s UV-zaštitom - klizna vrata prema terasi koja se protezala oko cijelog stana činila su većinu zidova - padao je na poslovni centar Manhattana s jedne strane, rijeku Hudson s druge, park na trgu Union s treće i nebodere u gornjem dijelu grada, koji su se protezali pred njima poput blistavo osvijetljenih božićnih drvca. U daljini, iza East Rivera, nazirala su se crvena svjetla avioni u niskom letu nad Queensom, slijećući ondje na razne aerodrome. “Predivno je”, Meena je uzdahnula idući prema staklenim vratima i gledajući kroz mrak prema blještavim svjetlima i čistom, mjesečinom obasjanom nebu. Njezin dugački, tanki vrat, koji je izranjao iz njezine obične crne haljine, izgledao je posebno ranjivo uz onu kratko ošišan kosu. Očito nije niti naslućivala u kakvom se emotivnom vrtlogu on nalazi. Znao je da je njegovo ponašanje za svaku osudu - vrlo vjerojatno je čak i zlo - od trenutka kada je kod Emila otvorio usta i pitao djevojku može li ići s njom prošetati psa. Čak je i pas, koji je nanjušio što je on, znao da je pogrešno to što Lucien čini. Korio je samog sebe, još dok je izgovarao te riječi. A potom, kada je nestala u svom stanu, a brat ju je slijedio - za kojeg je Lucien na trenutak pomislio kako je otišao da bi je odvratio od izlaska s njim - pomislio je, Dobro. Dobar je. On će me zaustaviti. Kao što bi brat i trebao. Ali ne. Brat je, ispostavilo se, bio previše samoživ da bi vidio što Be zapravo događa. (Iako, pomislio je Lucien, to je malo prestrogo. On je to što jest već više od pola tisućljeća. Brat postoji tek nešto više od trideset godina. Lucien je pomislio kako ne bi trebao suditi tako loše o njemu.) Lucien je zapravo stajao u hodniku i govorio samome sebi neka Jednostavno ode. Odi stubama i pusti je na miru. Dobra je osoba, bolja od njega... netko tko je očito pokušavao učiniti pravu stvar. Nije zavrijedila da joj život uništi njegova vrsta. Na što je Mary Lou uopće mislila kada ju je uvukla u tu zbrku njihova života? Neka Mary Lou izmisli neku priču o tome kamo je nestao. Neka dopusti Meeni Harper da živi svoj sretan, običan život. Ali nije mogao. Bio je previše zainteresiran. Nije se mogao sjetiti kada mu se posljednji put probudila takva znatiželja za ženu, a još manje za ljudsku ženu. Ili kad ga je neka od njih tako privukla. Ali to ne znači da ju je zaslužio imati. Posebice zato što oskvrne sve što dotakne. ~ 100 ~

Takva je njegova vrsta. Nije poslušao vlastiti savjet. Čak niti kada se podsjetio da si ne može dopustiti odvlačenje pozornosti. U ovom trenutku bilo je previše drugih stvari koje trebaju njegovu pozornost: činjenica da netko siše krv mladim djevojkama, a potom njihova naga tijela ostavlja razbacana po Manhattanu kao da su rabljeni rupčići. Činjenica da ga netko pokušavao ubiti. Činjenica da su te dvije osobe vjerojatno jedna te ista. U svakom slučaju, trebao bi zadržati mirnoću. Okretao se prema stubama, odlučan da je pusti, kada su se vrata njezina stana otvorila i ona je opet izišla na hodnik. I on je znao da vodi beznadnu bitku sa samim sobom. Nikuda on ne ide. Izgledala je lijepo poput tek upakiranog dara. A on je htio biti onaj koji će otvoriti taj dar. Najgore od svega bilo je to što se nije radilo samo o seksualnoj privlačnosti. Tu je bio i misterij njezina uma. Kakofoniju u glavi Meene Harper nije čuo, shvatio je, zbog toga što je luda. Ne. Ona krije nešto. Nešto o čemu ne voli razmišljati, nešto što je, tijekom godina, sve spretnije skrivala od svih... čak i sebe same. To je nešto, vidio je, što je proganja ne samo u snu već i na javi. Jedva je čitao mentalne slike koje su tekle njezinom sviješću, jer je neka bolna sjećanja zakopala jako duboku u nju. I tako su mu njezine misli dolazile samo u naletima i trzajima poput radijskih stanica koje se povremeno gube. Obično se nije koristio svojim moćima zato da otkrije prave osjećaje žena za koje je sentimentalno zainteresiran. To nije bilo ni kavalirski ni sportski. Ali u Meeninu slučaju nije si mogao pomoći. Njezin živ unutarnji monolog - onaj dio koji je mogao razumjeti - sjajio je poput svjetala tamo na Empire State Buildingu, prejasno da bi ga se ignoriralo. A opet, pogled na nj je zapriječen. To ju je činilo još zanosnijom. Bilo je teško zamisliti da je iza njezine živahne osobnosti njezina koketnog zadirkivanja i njezine ljubavi prema sretnim završecima - vrebalo nešto tako mračno da si je jedva mogla dopustiti da razmišlja o tome. A opet činilo se da je tako. I znao je da ga je upravo taj mrak tako neumoljivo privukao k njoj. Je li moguće da je upoznao ženu koja može shvatiti čudovište u njemu... jer skriva vlastito? I ako je tako, zašto ima osjećaj da se u njoj nalazi dražesnost u kojoj bi on mogao nekako pronaći vlastito otkupljenje? Nije moguće. Čovjek otkupljenje može pronaći samo kroz Boga. Ali Bog je njegovu vrstu napustio prije puno stoljeća. A opet, Lucien nije mogao zanijekati ono što je osjećao cijelu večer dok je gledao u njezine tamne oči... sve jače uvjerenje da bi Meena Harper mogla biti njegovo spasenje. Ili previše traži od jedne osobe... i još k tome ljudskog bića? Nije znao. Ali je očajnički želio saznati.

~ 101 ~

Trebala mu je sva samokontrola u muzeju da se savlada. Shvatio je da ju pokušava upozoriti, na svoj nezgrapan način, pokazujući joj portret, pokušavajući se uvjeriti da ona zna u što se upušta. Glupo. Ali istinito. I na trenutak, bio je siguran da zna... nešto. Ne sve, naravno, jer bi, koliko god bila suosjećajna, prestravljena pobjegla. A bilo je i drugih trenutaka, kao pokraj slike Ivane Orleanske... Lucien je živio dovoljno dugo da zna kako ne postoji ništa takvog kao što su sveci ili anđeli - unatoč tomu što Meena, očito, želi vjerovati u Ivanu Orleansku. Ili ako ih i ima, on nikada nije susreo ni jednog. Očito, jer bi inače on i njegova vrsta bili već davno izbrisani. Ali kako drugačije može objasniti Meenu Harper... i bolnu potrebu da je učini svojom? S druge strane, on jest vampir - nešto što se njezin pas većinu večeri Jako trudio pokazati joj, iako se ona činila savršeno nesvjesnom te činjenice. Čak i sada dok je polako hodala penthausom, razgledavajući, nije niti slutila u kakvoj je opasnosti. Lucien je osjećao da mora nešto reći. Bilo bi pravedno dati joj priliku da se bori. To je bilo kavalirski. “Spomenula si prije rat vampira”, rekao je. Uključio je liniju kada su ušli; gudački kvartet je tiho svirao. Sada je otišao do hladnjaka za vina, napravljenog od stakla i kroma, i izabrao bocu. Nešto lagano, pomislio je, poput nje. Ne bi joj se svidjelo ništa preteško, premračno. “Oh”, rekla je nasmijavši se. “To. Da. Posao.” Zadrhtala je. “Hajmo ne razgovarati o poslu. Ubija raspoloženje, znaš?” Pronašao je bocu crnog pinota s kojim ga je snabdio Emil. Savršeno. “Oprosti”, rekao je sa smiješkom. “Je li tako loše?” “Dosta je loše”, rekla je Meena došavši do mjesta na kojemu je on stajao i kliznuvši na jedan od barskih stolaca od kroma i crne kože pokraj njega. “Ostala sam bez promaknuća koje sam jako htjela i Kanal četiri nas ubija po gledanosti, sve samo zato što imaju taj grozni zaplet s mizoginim čudovištima, koji se, čini se, sviđa ljudima.” Lucien je zastao usred točenja. “Mizoginim čudovištima?” upitao je podigavši obrvu. Meena je podignula obje ruke kao da su kandže. “Znaš. Vampiri.” Pokazala je zube i prosiktala poput filmskog vampira. Lucien je gotovo ispustio čašu vina koju joj je davao baš kada je njezin pas, stojeći nekoliko centimetara od njih, zalajao impresivnom surovošću za tako malenu životinju. “Jack Bauer!” Meena je spustila ruke i okrenula se na stolcu. “Moraš se opustiti!” Luciena je upitala: “Imaš li u hladnjaku možda pljeskavicu ili nešto slično?” Lucien se sledio. Ako otvori hladnjak, vidjet će najnoviju zalihu sa crnog tržišta njujorške banke krvi. “Mislim da ja —” “Oh, nema veze”, rekla je prekinuvši ga. Srećom, počela je traži u torbici koju je okačila iza barskog stolca. “Možda imam nešto u svojoj torbi. Oh, evo. Pseće poslastice. Idem ga samo namamiti u kupaonicu i zaključati tamo, onda ćemo možda imati malo mira.” Meena je skliznula sa stolca i ispružila svinut dlan prema psu koji je nastavio lajati... dok nije namirisao slatkiš. Potom su mu se uši, koje su izgledale poput lisičjih, nagnule prema naprijed i on je kaskao za njom dok nije došao do prostorije za koju je Lucien pokazao da je kupaonica. Nakon što je isprala tanjurić za sapun koji je našla tamo, i napunila ga vodom te ga ostavila

~ 102 ~

na podu da može piti iz njega, Meena je naslagala poslastice kraj njega i, čini se Jack Bauer previše zanio halapljivo ih jedući da bi primijetio što radi, ona je zatvorila vrata za sobom. Lucien se trudio ne pokazati olakšanje što se izvukao za dlaku Inače nije radio takve gluposti da zalihu krvi ostavi u kuhinjskom hladnjaku gdje bi je bilo koja žena koju dovede kući mogla otkriti dok ležerno traži što bi njezin psić mogao prigristi. No, dakako da nije očekivao da će spavati s nekim dok je u New Yorku. Bio je tu poslovno. Samo zato što je Meena Harper tako potpuno drugačija od svih žena koje je ikada susreo, prekršio je svoje - dugo poštivano - pravilo ponašanja. I pritom gotovo sve uništio. “Tako”, rekla je kada je opet sjela na barski stolac. “Oprosti zbog loga. Ne znam što mu je. Inače je jako dobar s ljudima. Osim, iz nekog razloga, prema tvom rođaku. I Mary Lou. Možda je takav prema svima koji su vlasnici ljetnikovca. Jack Bauer je očito marksist.” Nasmijala se i podigla čašu. “Dakle.” “Za Jacka Bauera, marksista u nastanku”, rekao je Lucien kucajući se s njom. Ponovno se nasmijala, velike su joj tamne oči svijetlile preko širokog ruba vinske čaše. Nije joj tek laskao kada je u muzeju primijetio kako nalikuje djevojci na slici s kojom je očito osjećala jaku povezanost. Prava je istina da je ona puno ljepša. Puno ljepša i puno ranjivija. “Pa, čini mi se da ti baš i ne voliš vampire?” upitao je oprezno. Meena se nasmijala. “Ako uzmemo u obzir da mi trenutačno zapravo uništavaju život? Ne previše.” “A mizogina čudovišta su...?” “Znaš”, rekla je Meena, “kako u filmovima strave, knjigama i televizijskim serijama čudovište ili serijski ubojica s motornom pilom uvijek napada lijepe, bespomoćne djevojke. To je tako seksistički.” Nastavila je. “A vampiri su najgori od sviju. To je zato što, kako Van Helsing ističe u Drakuli, vampiri znaju da će djevojčina obitelj teško njoj odrubiti glavu - čak i ako znaju da je ona sada vampirica. To je valjda zato što bi trebalo biti lakše odrubiti glavu sinu negoli kćeri.” Zadrhtala je i potom dodala: “I zašto ti vampiri uvijek žele lijepu djevojku pretvoriti u svoju nemrtvu djevojku? Ili još gore, ne žele je pretvoriti u svoju nemrtvu djevojku. A potom ga ona nagovara na to, na oduševljenje publike. Jer biti mrtav i s nekim, kako se čini, sretniji je završetak nego biti živ i sam. Samo, kako je biti mrtav sretan završetak?” Oči su joj zasjale. “Vjeruj mi. Biti mrtav nikada nije sretan završetak.” Proučavao ju je. Bilo je dosta strasti iza te posljednje izjave. Pitao se otkud je došla i ima li ta čudna zapriječenost u njezinu umu nekakve veze s tim. “Ali”, rekao je oprezno, “ne vjeruješ u vampire.” Zagrcnula se vinom. “Š-što?” promucala je. “Jesi li me upravo pitao vjerujem li u vampire?” Lucien je položio ruku na stalak svoje vinske čaše buljeći u crvenu tekućinu u njoj. Znao je kako je bitno gledati bilo kamo osim u njezine oči. Bojao se koliko bi toga mogao otkriti ako pogleda u te oči koje su vidjelei toliko toga... a opet tako malo. “Oprosti”, rekao je. “Samo sam pomislio, neku noć, u crkvi...” “Oh”, rekla je Meena. Otpila je još malo vina. Njezina čaša bila je gotovo prazna. “To? Nisi li upravo ti tvrdio da je bilo samo nekoliko malih šišmiša?” Uzvratila mu je njegovim riječima. Pretpostavio je da to zaslužuje. “Ali vjeruješ da je sv. Ivana čula glasove”, rekao je. “Glasove koji joj govore budućnost. Kako obrazovana žena ~ 103 ~

poput tebe može vjerovati u to, a ne u stvorenja noći? Ili”, nasmiješio se, “radije vjeruješ u sretne stvari, kao što su ti draži sretni završeci?” Pogled koji mu je uputila bio je tako oštar da je mogao rezati staklo. “Ivanina priča nije završila sretno”, rekla je podsjećajući ga. “I volim dobru priču strave kao i bilo tko drugi dok god ubiju i neke muškarce, a ne samo djevojke. Ali glasovi koje je Ivana čula bili su stvarni. Postoji jasan i čvrst dokaz da su bili stvarni. Dobila je bitka koje bi inače bile izgubljene baš zbog onoga što su joj glasovi unaprijed rekli o njima, omogućujući francuskim generalima da naprave vojne planove potpuno drugačije od onih prije nego što je Ivana došla. Ljudski životi su spašeni zbog onoga što su joj ti glasovi rekli.” “A”, rekao je Lucien, pogleda i dalje na čaši, “dokaza da su vampiri stvarni nema.” “Postoji mnoštvo dokaza da se neke tvrtke bogate na publici koja želi vjerovati da su stvarni”, rekla je. “Uključujući oglašivače Požude. Sto misliš zašto je naš sponzor tako odlučan da se uključimo u igru? Novac je jako, jako stvaran. Ali nemrtvi, bez duše, koji hodaju naokolo i grizu ljude za vrat i piju njihovu krv, koji ne mogu izaći tijekom dana jer će se inače pretvoriti u ugarak i koji moraju spavati u kovčezima? Ma, molim te.” “S nekim stvarima iz mitologije su tijekom godina pretjerali”, rekao je Lucien malo skupivši usta. “Neki pisci - uključujući i vašega gospodina Stokera - dali su si slobode.” “I koji se mogu pretvoriti u šišmiše?” dodala je Meena. “A s nekima nisu”, rekao je Lucien malo ukočeno. Natočio joj je još vina u čašu koju je ispraznila. “Pa, samo da potvrdimo. Iako nikada nisi upoznala vampira - naravno, zato što ne postoje - ne želiš imati ništa s njima?” Meena se ugrizla za donju usnicu. Lucien nije mogao a da ne primijeti kako je krv pojurila u nju, čineći je zato još sočnijiom i crvenijom nego prije. “To zvuči kao da imam predrasude”, rekla je Meena. “Bi li mislio loše o meni kada bih priznala da ne volim ni vukodlake - ili hobite?” Lucien je ispružio ruku i stavio je na njezinu, koja je ležala na baru. Koža joj je izgledala privlačno glatka i mekana. Na osjet je bila Jednako divna kao što je i izgledala. “Ne bih nikada mogao misliti loše o tebi”, rekao je. “Oh”, rekla je podižući svoju čašu slobodnom rukom prema usnama i popivši relativno velik gutljaj vina. “Vjeruj mi. Mogao bi. Ne znaš sve o meni. Još.” Glas joj je zvučao malo ispunjen tugom. “A da ti kažem da sam ja vampir?” upitao je Lucien crtajući joj mali krug na ruci. “Bi li me mrzila?” “Ha”, rekla je Meena smijući se. “Ti bi bio grozan vampir.” Podigao je obrve. “Bih li?” “Naravno da bi”, rekla je još uvijek se smijući. Odložila je vinsku čašu, potom izvukla ruku ispod njegove kako bi ga umjesto toga primila za kravatu, migoljeći se na barskom stolcu prema njemu sve dok joj koljena nisu bila između njegovih bedara. “Imao si više nego dovoljno prilike ugristi me one noći sa šišmišima - a potom opet u onom velikom, mračnom, napuštenom muzeju - i nisi. Nemoj misliti da to nisam primijetila.” Drugu ruku položila je na njegov barski stolac, točno njemu između nogu, kako bi mogla održati ravnotežu, te se nagnula prema naprijed i, koristeći se njegovom kravatom, povukla mu glavu nadolje tako da je bila samo nekoliko centimetara udaljena od njezine. Glasom koji je bio tako dubok od vina da je zvučao gotovo poput režanja, rekla je: “Stvar je u tome da sam već bila s dečkom koji grize... u prenesenom značenju, naravno. Nekako sam se nadala da ću u budućnosti izbjeći takve tipove.”

~ 104 ~

Lucien se pitao tko je ovdje zapravo u opasnosti. Oči su joj bile poput dva jezera, tamna poput ponoći. Osjećao se kao da se utapa. I pomislio da mu to ne smeta. “Nikada te neću ugristi”, prošaptao je. “Osim ako mi, naravno, ne daš dopuštenje.” Potom je pritisnuo usne uz njezine. I Lucien nije bio siguran je li pogriješio... ili polučio veći uspjeh negoli se mogao nadati. Rekao joj je ono za što je mislio da ga čast obvezuje. Je li njegova krivica što mu nije povjerovala? Da. Jest. Jer joj nije ponudio dokaz koji je rekla da joj treba. Ali Lucien se nije spremao to učiniti sada... ne dok njezina ruka leži tako opasno blizu unutrašnje strane njegova bedra. Onaj dio njega koji je bio čovjek možda je čeznuo za time da ga ona iskupi. Ali onaj dio njega koji je bio čudovište želio je nešto sasvim drugo. Čovjek će morati pričekati. Rukama ju je obgrlio oko struka povlačeći je prema sebi s posesivnošću koja kao da ju je iznenadila, ako je mali uzdah koji je ispustila na njegovim usnama bio nekakav pokazatelj. Ali već je prešao granicu pristojnosti. Povukao ju je sa stolca sebi u krilo, privijajući je uza se, sišući usnama i jezikom ono što nije mogao zubima... njezinu bit, ono za što se nadao - što je tako dugi sanjao - da bi ga moglo spasiti. Znao je, po tihom zvuku - u ime protesta ili užitka, nije znao, a signali koje je primao od njezina uma bili su magloviti, kao i obični - koji je Meena ispustila kada su njegove usne prekrile njezine, da je ovaj poljubac posjednički, još više od onoga u muzeju, kao da traži vlasništvo nad njom. Ali nije si mogao pomoći. Tamo ju je poljubio s poštivanjem, kao da se bojao da bi mogla puknuti. Ovo je bila drugačija vrsta poljupca... zahtjevan poljubac, poljubac koji, znao je, ogoljuje njegovu dušu pred njezinom... A opet, u isto vrijeme, polaže pravo na nju. I Meeni to izgleda nije smetalo. Nije se lecnula niti ga je pokušala odgurnuti kada ju je povukao prema sebi. Dapače. Razdvojila je noge ispod široke suknje kako bi ga mogla objahati, samo su crna čipka njezinih gaćica i hlače njegova odijela razdvajale njihovu kožu, obgrlila ga je. Privila se uz njega, toplina koja joj je izbijala iz usana i vitkog tijela samo što ga nije spalila. Kroz tanak materijal haljine osjećao je kako joj srce lupa o njega, ritmični otkucaji izbijali su iz njezina tijela i strujali mu kroza sljepoočnice, tjerajući ga da je još jače poljubi... ... zatim klizne ustima preko njezinih usnica, dolje, prema bradi, vratu. Ispružio je ruku da je položi njoj na dojku i osjetio kako joj Nrce kuca ispod njegovih prstiju, brzo poput trkača, prije nego što je spustio glavu prema mjestu gdje mu je ležala ruka, zamjenjujući prste usnama, pritiščući usta uza svilenkasto meso koje je otkrio povukavši nadolje gornji dio haljine, a potom i čipkastu košaricu njezina grudnjaka. Meena je odgovorila tako da mu je prstima prošla kroz kosu kako bi njegova usta privukla još bliže. Zbog njezina zahvalnog uzdaha na dodir jezika koji je nježno kušao njezinu kožu, on je još jače stisnuo njezina bedra... ... a to je one njezine gaćice od crne čipke još jače pritisnulo uz prednjicu njegovih hlača.

~ 105 ~

Lucien je otrgnuo usne s njezinih dojki. Nije mogao više izdržati. Naglo ju je spustio, provukao jednu ruku oko njezina struka, drugu pod koljena i potom ustao, istodobno je dižući. Meena se razdragano nasmijala i još ga jače zagrlila. “Nemoj mi reći”, rekla je. “Vodiš me u spavaću sobu kako bi me obljubio.” “Da”, promrsio je. I odlučno se okrenuo prema zamračenoj spavaćoj sobi. Bit će proklet zbog onoga što se sprema učiniti, A opet, tako i tako je proklet.

~ 106 ~

Dvadeset i deveto poglavlje

09:15 UTC-5, petak, 16. travnja Zapadni dio trga Union 1, penthaus New York, New York

Mena se probudila uz miris pržene slanine. Na nekoliko sekunda je pomislila da se vratila doma u kuću u kojoj je odrasla u New Jerseyju. To je bilo posljednji put, koliko se sjećala, da se probudila uz miris prave slanine. Ali kada je Meena otvorila oči, nije se našla u ljubičasto-bijeloj sobi svoje mladosti, okružena lutkama svog djetinjstva iz kolekcije Beanie Baby, već u krajnje elegantnom, urbanom penthausu Luciena Antonescua, u umirujućim nijansama sive i smeđe, a njezin pas Jack Bauer stajao je na madracu njoj uz glavu, dašćući joj uznemireno u lice. “Jack”, rekla je Meena smušeno. Što se dogodilo sinoć? “Silazi dolje.” Ono što se sinoć dogodilo počelo se pomalo vraćati u polovičnim slikama kad je Meena podignula psa i spustila ga na pod od crnih pločica, na kojemu su njegove kandžice proizvodile zvuk brzog klizanja dok se okretao i potom poskočio kako bi se vratio na krevet. Grofica. Otišla je u grofičin stan s Jonom - jer ju je natjerao - i on je bio tamo... Lucien, muškarac iz Katedrale sv. Jurja, muškarac koji joj je spasio život. Pričali su i smijali se i poslije ju je pitao može li ići s njom prošetati Jacka Bauera. A potom je provalio u Muzej Metropolitan. I poljubili su se ispred portreta sv. Ivane. I pozvao ju je k sebi doma. I ona je otišla s njim. I oni su... Oni su... Oh, Bože, oni su... Meena se naglo uspravila u krevetu, potom se primila za sljepoočnice - vrtoglavica! - i srušila natrag na jastuk. Je li stvarno vodila ljubav s Lucienom Antonescuom cijelu noć? I priprema li on stvarno - ako je ono što je namirisala nekakav pokazatelj - doručak za nju? Veliki osmijeh pojavio se na Meeninu licu. Barem dok joj se pas nije strateški bacio na trbuh. “Uf!” rekla je Meena. “Jack! To nije smiješno.” Ali Jack se očito nije niti trudio biti smiješan. Cvilio je i grebao je lupama - što i nije bio baš ugodan osjećaj, jer je Meena bila potpuno gola ispod Lucienovih tamnosivih plahti - dok joj je uznemiren pokušavao jezikom umiti lice. Zašto je od svih pasa iz prihvatilišta Meena morala doma dovesti onog koji je bio najneprilagođeniji? ”U redu, u redu”, rekla je. “Ustajem.” Pogled kroz stakleni zid prema Lucienovoj ogromnoj terasi otkrio loj je da je prekrasan proljetni dan. Staklo se činilo malo obojeno, ali Meena je znala da je već kasno. A pogled na mobitel, koji je iskopala iz torbe koja je stajala na podu uz krevet, potvrdio je. Kasnila je na posao. Super.

~ 107 ~

Osim toga, imala je, vidjela je, sedam poruka, četiri od Leishe, dvije od mame i jednu od Jona (vjerojatno da je upozori kako je mama zvala doma i tražila je). Meena nije baš nestajala tako često (u redu... nikada). Ali kada nestane, onda to svi znaju. Meena je sjela na rub kreveta i odgovor Dobro sam poslala Leishi, čije su poruke redom postajale sve zabrinutije kako Meena nije odgovarala. I više nego dobro. Nazvat ću te kasnije. Jonu je napisala samo: Nisi ništa rekao mami, jelda? PS volim Rumunjsku Mami nije ništa odgovorila. Morat će je nazvati kasnije. Njezina mama se nije služila SMS-om. Pitala se što da učini u vezi s poslom. Koji je dan? Čak se nije mogla niti sjetiti... Oh, da, petak. Što se danas događa? Nešto s nekim tko čita za nešto... “I mislio sam da si ustala”, rekao je duboki glas s vrata, trgnuvši je. Poskočivši, Meena se okrenula i ugledala najprivlačniji prizor u, koliko se mogla sjetiti, dugo vremena. Lucien Antonescu, samo u donjem dijelu sive, svilene pidžame, kako drži kristalnu čašu za šampanjac napunjenu, kako se činilo, sokom od naranče. “Mimozu?” upitao je. Meena bi pomislila kako još sanja da Jack Bauer nije odabrao taj trenutak da joj zabije šapu u bubreg. “Au”, rekla je, gurnuvši nježno psa s kreveta dok je sivu plahtu držala privijenu uza se. Jack je kratko zalajao jer je pao na isprepletenu hrpu Meenine i Lucienove odjeće. “Kako lijepo od tebe, Lucien. Rado.” Lucien je išao prema njoj s osmijehom - ne može se drugačije opisati - punim nježnosti, a Meena je promatrala njegovo polugolo tijelo na danjem svjetlu. Bilo je savršeno... jednako savršeno kako se sinoć činilo, veliko, ali bez mrvice sala, atletsko, ali ne nabildano, uzbuđujuće muževno. Meena se prisjetila kako je prstima prelazila preko tih širokih leđa i kako je rukama obuhvatila taj vitki struk, pokušavajući ga privući još jače. Čak se prisjetila - i sada joj se crvenilo na licu nedvojbeno pojačavalo - kako je ljubila trag tamnih dlaka na tom čvrstom trbuhu. Njezino crvenilo se još više pojačalo. “Dobro jutro”, rekao je nagnuvši se prema njoj kako bi je poljubio dok joj je davao šampanjac. “Osjećam li ja to miris slanine?” pitala je Meena pokušavajući promijeniti temu... svojih grešnih misli. “Da, točno to”, rekao je. “Nisi vegetarijanka, zar ne?” “Trebala bih biti”, rekla je Meena, pijuckajući piće koje joj je donio. Naranče su bile svježe iscijeđene. “S obzirom na to da volim životnije i tako to. Ali, umjesto toga sam samo licemjerna.” “Sviđa mi se djevojka koja voli. jesti”, rekao je prelazeći prstom preko njezinih jagodica. “Pripremam i jaja. Kakva voliš?” Meena se nije mogla sjetiti da ju je ijedan muškarac ikada u životu to pitao, uključujući njezina oca. “Hm”, rekla je, “kajganu?” Nasmiješila mu se uživajući u njegovu dodiru i pokušavajući ignorirati svog psa koji je režao s druge strane kreveta. “Onda će biti gotova kada i ti”, rekao je Lucien. “Pomislio sam da bi se htjela okupati. Pripremio sam ti kupku, tamo.” Pokazao je prema vratima na suprotnoj strani od onih na koja je upravo ušao. Meena je prvi put primijetila da se iza njih izdižu bijeli kolutići pare. ~ 108 ~

“Oh”, rekla je zapanjeno. “Jesi? To je tako lijepo. Stvarno, nisi morao učiniti sve to.” “Ne”, rekao je Lucien. “Stvarno. Jesam.” Obuhvatio joj je lice, nagnuo se prema njoj i strastveno je poljubio. Meena se prisjetila koliko su se ljubili noć prije. Usne su joj na dodir bile malo bolne od svega toga. Zapravo, sve je na njoj bilo malo bolno. U dobrom smislu. Jack Bauer tiho zareži s hrpe odjeće u koju je upao. “Oh”, rekao je Lucien prekidajući poljubac i uputivši psu nečitljiv pogled. “I prošetao sam ti psa.” Meena se začudila. Ovo je bilo predobro da bi bilo istinito. “Zbilja?” “Pa”, rekao je Lucien, “možda sam trebao reći dao sam ga prošetati. Činilo se da želi ići van, a vrataru nije smetalo da ga prošeće. U svakom slučaju, ne moraš se brinuti o njemu. A sada, idi.” Pokazao je, malo zapovjednički, prema vratima. “Prije nego što me ometeš još više nego što već jesi.” Meena se nasmijala. Bilo je nekako zabavno kada ti naređuje naočit muškarac u sivim hlačama svilene pidžame. Posebno onaj koji joj je noć prije radio stvari koje je Lucien radio. Pa je, skupivši plahtu oko sebe, skočila s kreveta i zaputila se prema velikoj kupaonici od smeđeg mramora s Jackom Bauerom, koji joj je kaskao za petama. Ono što je tamo vidjela u velikim zrcalima umirilo ju je. Nije izgledala kao da ju je vlak pregazio. Zapravo je izgledala nekako... dobro. Možda zato što je prvi put, nakon dugo vremena, dobro spavala? No, ono malo što je odspavala, bilo je dobro. I ovaj put, Meena se zapravo probudila sretna. Nije joj čak trebala ni njezina noćna udlaga. Pretpostavljala je da nije ni jednom zaškripala zubima tijekom noći. Ogroman jacuzzi bio je napola pun vruće vode koja je isparavala. Pitala se što Rumunji smatraju ugodnom temperaturom za kupanje i dolila malo hladne vode kako bi je ujednačila i potom, kada joj se činila dobrom, potonula duboko u vodu. Blaženstvo. Izuzev Jacka Bauera koji je nervozno sjedio uz kadu. Vidjela je vrške njegovih ušiju, zabrinuto nagnutih prema njoj. Trudila se ignorirati ga i okupati se u miru. Ali zbog njegova zabrinutog lišća, nalik na lisičje, koje je zurilo u nju kada je izašla iz kade i posegnula za jednim od debelih bijelih pahuljastih ogrtača koje je našla kako vise na unutrašnjoj strani vrata kupaonice, osjetila je krivnju. Gdje je Jack Bauer proveo noć? Je li ga stvarno zaključala u ovu kupaonicu? Barem je kupaonski tepih bio jednako debeo i pahuljast poput ogrtača i vjerojatno je poslužio kao udoban krevet. To je međutim bilo to. Bila je grozna vlasnica psa. Morat će mu priuštiti dobru, dugačku šetnju kako bi ispravila svoje loše ponašanje... Kliznula je u ogrtač - bio je tako velik na njoj da je morala zavrnuti rukave kako joj se ruke ne bi izgubile u njemu - a potom isprala zube tekućinom za ispiranje usta koju je pronašla. Imala je nešto šminke u torbici. Nanijela je malo, ali obrazi i usta su joj bili tako naribani od snažnog pritiska koji su otrpjeli u nasrtaju Lucienovih usana, da joj je trebalo samo malo maškare i olovke za oči. Pronašla je svoju haljinu prebačenu preko crnog kožnatog taburea, a donje rublje razasuto po podu. Obukla se, misleći kako će poslije posla morati posramljeno proći pokraj svog vratara. Hoće li, tko god bio na dužnosti, primijetiti da nosi istu odjeću u kojoj je izašla noć prije? Molila se da Pradip ne bude tamo kada dođe doma. Što ne znači da joj je važno što njezini vratari misli o njoj. Ali što ako naleti na Mary Lou u dizalu? Ne što ako. Sigurno će naletjeti na Mary Lou u dizalu. ~ 109 ~

Ali, možda se, uzimajući u obzir što se sinoć dogodilo, njezina sreća napokon počela mijenjati. Odbila je razmišljati o tome hoće li je Lucien pozvati van večeras. Petak navečer. A neće to niti spomenuti. Oboje su prestari za to. On je u gradu poslovno. Ne želi ispasti gladna pažnje... “Jesi li slobodna večeras?” doviknuo je Lucien iz kuhinje, gdje se miris slanine, sada uz miris kave, osjetio još jače. Povikala je: “Uf, mislim da jesam”, i pratila zvuk njegova glasa. Lucien je na stakleno-čeličnom stolu postavio jedno mjesto. Jedan tamnosivi platneni ubrus, jedan pribor za jelo, jednu šalicu kave, jednu čašu soka od naranče, jedno sve. Lucien je, primijetivši njezin upitan pogled s druge strane prolaza, rekao: “Nadam se da ti ne smeta, ali ja sam već doručkovao. Otišao sam trčati, nakon čega sam bio gladan kao vuk. Nisam te želio buditi... tako si slatko spavala. Poput anđela.” Namignuo joj je. Meena je rekla: “Ma ne. U redu je.” Jako čudno, pomislila je. Kliznula je na stolicu za postavljenim dijelom stola baš kada je on došao iz kuhinje noseći tanjur. Pokazao joj ga je uz zamah ruke. Na njemu su bile tri kriške savršeno pripremljene slanine, kajgana od dva zlatnožuta jaja, prepečena kriška finog, crnog tosta s džemom od marelice, nekoliko šnitica naranče, tankih poput papira, i obla, savršeno razrezana jagoda. Meena je zapanjeno buljila u tanjur. Lucien je izvukao stolac uz njezin. “Nisam bio siguran kakvu kavu voliš. Tu na stolu su ti šećer i vrhnje.” “Hvala”, promrmljala je Meena kada joj se napokon vratila sposobnost govora. On je princ, rekla je samoj sebi. Ovo nije tako neuobičajeno. Vjerojatno svi prinčevi to rade kako bi impresionirali djevojku nakon što prvi put prenoći. Možda, pomislila je podižući vilicu i dokono se diveći izgledu njegovih bicepsa na danjem svjetlu, to što je već išao trčati također nije tako čudno. Mora vježbati kako bi mogao i dalje izgledati tako dobro. I ja bih morala početi vježbati. Mogli bismo zajedno vježbati. Mislim, prije nego što se vrati u Rumunjsku. “Mislio sam da bismo večeras mogli otići na koncert”, rekao je. “Ako si slobodna. Imam karte za Filharmoniju. Masur dirigira Beethovena. Mislim da ti neće biti tako grozno.” Meena ga je ozbiljno pogledala preko vilice pune jaja. “Neće mi uopće biti grozno. Ja slučajno volim Beethovena.” Pitala se koliko će mu trebati dok shvati da ona nema pojma tko je Masur. Valjda će moći iskoristiti vrijeme tijekom koncerta da smisli neki dobar dijalog za taj novi prijedlog o lovcu na vampire, koji će ponuditi Syu. “Izvrsno”, rekao je. “Nažalost, imam već prije dogovorenu večeru s kolegom. Hoćemo li se naći ispred fontane kod Lincolnovog centra u pola osam?” “Bit ću tamo”, rekla je Meena. “I bez njega.” Prostrijelila je Jacka Bauera značajnim pogledom jer je sjedio ispod stola i naizmjence režao na Luciena i gledao prema njoj molećivo, tražeći bilo kakvu mrvicu hrane koju bi mogla ispustiti. “Jako je vjeran pratitelj”, Lucien je rekao obzirno. “Da”, rekla je Meena, otpivši malo kave. “Može se i tako reći. Koliko dugo simfonijski koncerti obično traju?” “Ako pitaš zato što želiš znati koliko dugo će proći prije negoli ti opet strgam svu odjeću i vršim onakve razne nedolične seksualne činove nad tvojim tijelom, kakve sam vršio sinoć,

~ 110 ~

zbog kojih bi se tvoja mama zgrozila kad bi ikada saznala za njih, možemo to odmah”, ponudio se Lucien. Meena, koja je buljila u njega obraza sve rumenijih, kako je on dalje govorio, rekla je, dok se odgurivala od stola: “Ne mogu. Mislim, ja—voljela bih. Ali već kasnim na posao. Pa bolje... bolje da odem. Vidimo se u pola osam.” Lucien se nasmijao i zagrlio je, također ustavši od stola. “Jesam, li spomenuo koliko uživam kada te vidim da se crveniš.” “Pa, to je dobro”, rekla je Meena sredini njegovih prsa, jer se činilo da ne može podići pogled više od toga. “Jer čini se da je to jedino što činim kada sam u tvojoj blizini. Vidimo se večeras?” “Nemoj zaboraviti kaput.” Donio joj ga je iz ormara, pomogao joj obući ga i potom je otpratio do dizala - koje je bilo jedno od onih koja idu ravno u stan. Kada je stiglo, opet ju je obgrlio oko struka i privukao uza se, zatim strasno poljubio, kao da mu ne smeta što ona vjerojatno ima okus na tost i kavu. “Pola osam”, rekao je kada ju je pustio. “Nemoj kasniti.” Smješkao se dok je ona glavinjala prema dizalu poput omamljene žene. Jack Bauer je, međutim, važno, ukočeno ušao u njega, očito presretan što, kako je on mislio, Luciena Antonescua vidi posljednji put. Pas se okrenuo i uputio mu oproštajni, upozoravajući kratki lavež. “I tebi isto, moj prijatelju”, rekao je Lucien baš dok su se vrata zatvarala. Meena, sama u dizalu, promatrala je kako se brojevi iznad nje spuštaju sve niže i niže. Sa svakim je osjećala kako joj se razboritost vraća. Kada su se vrata u predvorju napokon otvorila, a ona i Jack Bauer izašli iz raskošnog ulaza na blještav, sunčan proljetni dan, konačno je shvatila realnost. I s njom puni učinak onoga što je upravo učinila.

~ 111 ~

Trideseto poglavlje

09:30 UTC-5, petak, 16. travnja Hotel Peninsula New York, New York

Alaric bi svako jutro prije doručka otplivao stotinu dužina u bazenu kraulom. Mogao bi se prebaciti i na plivanje leđno kada bi ijedna privlačna pripadnica ženskog spola ljenčarila uz bazen. Ali kako je Peninsula ugostila nacionalnu konferenciju za dizajnere i prodavače zubnih implantata, to apsolutno nije bio slučaj. Alaric je upravo plivao sto osamdeset osmu dužinu (bazen u Peninsuli bio je manji od onoga na što je Alaric bio naviknuo pa je morao povećati broj preplivanih dužina) kada je neka ruka prodrla kroz kristalno plavu vodu i zgrabila ga za glavu. Alaric bi inače osobu koja mu tako naglo pristupi munjevitom reakcijom bacio preko ramena u bazen da nije u posljednjem trenutku pogledao prema gore i shvatio da je to njegov šef. “Dovraga, Wulf!” zagrmio je Holtzman dok je dugačkim korakom otišao u potragu za ručnikom kojim će osušiti potpuno mokru ruku i rame. “Jesi li me morao pokušati utopiti? Samo sam ti pokušavao privući pažnju. Imamo problema, u slučaju da si previše zauzet uživanjem u svom luksuznom smještaju da bi ga primijetio.” Dašćući, Alaric se primio za rub bazena. Pokušao je ne pokazati oduševljenje činjenicom da je uspio uništiti šefov nevjerojatno ružan sako. “Kakvih problema?” upitao je. Glas mu je lijepo odzvanjao ostakljenim bazenskim atrijem. “Šššš”, rekao je Holtzman. Dobio je ručnik od poslužitelja na bazenu i energično se brisao. “Ne tako glasno. Netko će te čuti.” Alaric je slegnuo ramenima. U blizini su bila dva ili tri sudionika konferencije, ali oni teško da su bili prijetnja poslovima Palatinske straže. “Nitko od njih ne govori njemački”, rekao je Alaric na njemačkom. “Oni su američki zubari.” “Svejedno”, rekao je Holtzman. Prišao je onoj strani bazena na kojoj ga je Alaric čekao. “Pronašli su još jednu mrtvu djevojku u parku jutros.” Alaric je živnuo. “Meena Harper?” “Ne, nije Meena Harper”, rekao je Holtzman. “Kako bi Meena Harper mogla biti mrtva? Bila je s princom sinoć, a princ je ovdje kako bi zaustavio ova ubojstva, a ne da ih počini.” Alaric je razočarano slegnuo ramenima. Nije da bi volio Meenu Harper vidjeti mrtvu, naravno. Bila im je jedini trag koji je vodio do princa i, ako se dobro sjeća, dosta lijepa, na svoj način. Ali njezina smrt povezala bi njegov slučaj s princom. I onda bi mu možda središnjica dopustila da napokon krene na princa.

~ 112 ~

“Nisu još identificirali mrtvu djevojku”, rekao je Holtzman. Kleknuo je uz rub bazena pazeći da izbjegne mokre dijelove i govorio pokušavajući ne micati usnicama. Kao da nitko na prostoru bazena do sada nije shvatio da se Holtzman i Alaric poznaju. “Baš kao ni ostale.” “Onda je možda ipak Meena Harper”, rekao je Alaric, pomislivši sa žaljenjem na lijepo oblikovane noge i tamnu kosu Meene Harper. “Nije ona”, rekao je Holtzman ljutito. “Vidio sam njezinu sliku. Mrtva djevojka ima dugu kosu. Meena Harper ima kratku kosu. Hoćeš li prestati s tom opsesijom s Meenom Harper?” “Nisam opsjednut njome”, Alaric je rekao. “Samo, ako želimo uhvatiti princa—” “Mi nećemo učiniti ništa”, rekao je Holtzman. “Ja ću ga uhvatiti. Ti hvataš ubojicu. Želim da se obučeš i pogledaš slike u putovnicama novopridošlih doseljenica koje odgovaraju djevojčinu opisu i godinama, kako bi vidio možeš li je pronaći. Sudeći prema zubalu misle da je iz istočne Europe, poput ostalih.” “U redu”, rekao je Alaric. Gubitak vremena, pomislio je. “Ali, da sam ja na tvom mjestu, otišao bih sad ujutro posjetiti Meenu Harper.” “Bi, ma nemoj?” “Pa, što misliš da su ona i Lucien Antonescu radili sinoć? Nisu se vratili k njoj doma. Zna gdje se šišmiš gnijezdi. Otkrij gdje je to i imamo njega.” “Ja imam bolju ideju”, rekao je Holtzman. “Mislio sam jednostavno posjetiti Emila i Mary Lou Antonescu.” Alaric je zapljusnuo svoga šefa velikim valom vode. “Prestani s tim!” Holtzman je povikao skočivši unatrag. “Što to radiš?” Neki od prodavača zubnih implantata koji su ljenčarili na obližnjim ležaljkama nasmijali su se. “Reci samo jednu riječ Antonescuovima i cjelokupna populacija drakula na Manhattanu će nam biti za vratom”, ustvrdio je Alaric. Sada je bio ljut, uistinu ljut. Prvo mu je Holtzman uništio plivanje. A sada je donosio još dalekosežnije birokratske odluke koje će mu još više otežati posao. “Ne znam kako nas princ nije vidio sinoć”, rekao je Alaric, “ali očito nije. To znam jer smo obojica još uvijek živi, a Antonescuovi se nisu iselili iz Avenije Park 910. Znaš li kako to znam, Holtzman? Jer još uvijek dišem, a i nazvao sam zgradu jutros pretvarajući se da sam majstor za kabelsku koji se raspituje za vezu u njihovu stanu. I oni su još uvijek tamo.” Holtzman je buljio u Alarica, a smeđe oči bile su mu zabrinute. “Znao sam da sam te trebao poslati na psihološki odmor”, rekao je. “Nisi spreman za dužnost. Ti—” “Ja sam najbolje što imaš, Holtzman”, rekao je Alaric izlazeći iz bazena. Posegnuo je za ručnikom koji je njegov šef ispustio. “Uhvatit ću ti ubojicu. Ali još važnije, uhvatit ću i princa. Samo mi dopusti da radim svoj posao a da mi ne govoriš kako, barem jednom. Bez priručnika. Bez pravila. Samo mrtvi vampiri.” Njegov šef je buljio u njega. Alaric je bio svjestan da je Holtzmanov pogled skrenuo prema njegovu vitkom, mišićavom trupu. A zašto i ne bi? Alaric je vodio dobru brigu o sebi, osim što je plivao u bazenu, redovito je vježbao s utezima. Istesao je dosta zavidnu figuru. Čak ni prodavači zubnih implantata nisu mogli a da ga ne gledaju. Potom je vidio kako se Holtzmanov pogled posebno prikovao za relativno ružan, izbočeni ožiljak točno ispod Alaricova prsnog koša, gdje mu je jedan od vampira u Berlinu uspio razderati komad mesa - koristeći se samo svojim poput britve oštrim očnjacima - dok je Alaric pokušavao izvući Martina iz ralja jednog od pripadnika njegova bratstva. Alaric je uzdahnuo. Znao je zašto Holtzman žuri. ~ 113 ~

Vatikanski liječnici savjetovali su plastičnu operaciju. Ali Alaric ju je odbio. Nije volio bolnice, a još je manje volio nepotrebnu medicinsku proceduru. Holtzman je valjda mislio da se Alaric odbio riješiti ožiljka iz istog razloga iz kojega je odbio savjetovanje nakon berlinskog incidenta. Ali ožiljak je imao važnu ulogu: svaki put kada ga je vidio, podsjećao ga je na to kako stvarno jako mrzi nemrtve. I kako je važno da on oslobodi svijet od svih njih. “Ako želiš pronaći vampira”, rekao je Alaric ignorirajući Holtzmanov pogled i činjenicu da se stariji muškarac očito trudi dosjetiti nečega što bi mogao reći o ožiljku, “pitaš njegov posljednji obrok. U prinčevu slučaju, to je Meena Harper, Avenija Park 910, stan 11B.” To je Holtzmanu odvuklo misli od ožiljka. “Točno tako”, rekao je. “Zato večeras idem u njezin stan, pretvarajući se da sam—” “Abrahame”, rekao je Alaric, prekinuvši ga. “Predstava s čekom od nasljedstva davno zaboravljenog rođaka neće upaliti. Neće ti povjerovati. Tko bi princu ostavio ček u nasljedstvo? Tip je bogatiji od Mide.” “Oh.” Holtzman je izgledao pokunjeno. “Tako je. Nisam pomislio na to.” “Zato ću ja otići u njezin stan večeras”, rekao je Alaric. “I razgovarat ću s njom na svoj način.” “Mislim da to uopće nije pametno”, Holtzman je rekao. “Zapravo, zabranjujem ti da odeš. Neću to dopustiti.” Iznenađen, Alaric je buljio u njega. “Zašto ne?” “Zato što ćeš samo napraviti ono kada provališ s već isukanim mačem. Znaš da smo imali nekoliko pritužbi na to, Alaric. Ljudi, čini se, to stvarno ne vole.” “Upravo je provela noć s princom tame”, Alaric je rekao ogorčeno. “Stvarno misliš da sam u usporedbi s njim ja tako strašan?” Alaric se razočaraokad je Holtzman samo ponovno pogledao njegov ožiljak i šutio. Ožiljak nije bio tako strašan. Ono što je stvarno strašno, smatrao je Alaric, bilo je Holtzmanovo odijelo.

~ 114 ~

Trideset prvo poglavlje

10:30 UTC-5, petak, 16. travnja SUN Avenija Amerika 155 New York, New York

“Ma pogledaj ti to”, rekla je Leisha kada se Meena pojavila ispred njezina radnog mjesta tog jutra u SUN-u (Samo uz narudžbu). “Netko je bio jako, jako zločest.” Leisha se ispružila u svom frizerskom stolcu, dugačkih golih nogu prekriženih u gležnjevima, kao da je Nubijska kraljica, i na okruglom trbuhu balansirala veliku salatu od pečene piletine u plastičnoj posudi za dostavu, premda je vlasnik salona Jimmy imao strogo pravilo o tome da se na radnoj stanici ne smije jesti. Ali Jimmyjeva pravila nisu se odnosila na Leishu jer je ona njegova najpopularnija frizerka i, osim toga, u sedmom mjesecu trudnoće. Bila bi katastrofa za Jimmyja - i SUN - da Leisha da otkaz. Meena je bez riječi pokazala prema praznoj stolici na stanici pokraj Leishine. “Sjedni”, rekla je Leisha mahnuvši rukom, pri čemu su njezine brojne narukvice zazveckale. Nokti su joj, primijetila je Meena, bili nedavno manikirani na francuski način. Netko je u salonu upotrijebio njezine prste za vježbu. “Ramone je uzeo slobodan dan jer je otkrio da se njegov dečko nije izbrisao s Grindra. No.” Leisha joj je uputila razdražen pogled. “Strašno sam ljuta na tebe. Jon je rekao da si otišla u šetnju s nekim tipom nakon grofičine večere i da se uopće nisi vratila. A potom su jutros na vijestima rekli da su pronašli još jednu mrtvu djevojku. Očito je da sam sjedila ovdje cijelo jutro u uvjerenju da si to ti. Barem dok mi napokon nisi odgovorila na poruke. Bila sam luda od brige. Možeš pitati bilo koga. Luda!” Meena je otvoreno pogledala prema salati od piletine. “Ne tako luda da nisi mogla naručiti raniji ručak bez mene.” “To nisam ja”, rekla je Leisha pokazujući prema trbuhu. “To je on! Njega nije briga što se događa s tobom. Umire od gladi. I udara me. O Bože. Ne možeš vjerovati koliko me udara cijelo jutro. I sve je tvoja krivica.” “Kako je to moja krivica?” upitala je Meena sagnuvši se da podigne Jacka Bauera u krilo. Privio se uz nju, trebalo mu je malo ljubavi, nježnosti i pažnje. Sada kada Lucien nije u blizini, opet je postao svoje staro, nerežeće ja. “Jer si mi priuštila sve to!” izjavila je Leisha. “Misliš da Thomas ne može osjetiti kako sam bila zabrinuta za tebe? Što ti je palo na pamet? Nikada se ne spetljaš s nepoznatim tipom. Što ti je prolazilo kroz glavu, Harper?” Meena je Jacka Bauera češkala ispod vrata i on je zabacio glavu u ekstazi. “Nije nepoznat, Leish”, rekla je, umjesto da istakne kako je Leishin doktor krivo odredio spol njezine bebe, što se nije činilo kao da bi pomoglo. “Bio je to tip od prije neku noć. Sa šišmišima.” Leisha je buljila u nju. “Ali to je nemoguće.” Meena je psa češkala tako snažno da mu se stražnja noga počela trzati. Malo je popustila.

~ 115 ~

“Ne”, rekla je. “Nije nemoguće. Činjenica. Lucien Antonescu - tip s kojim me grofica pokušavala spojiti? - isti je onaj tip koji me spasio od šišmiša ispred katedrale. Znam da zvuči ludo. Ali istina je. I Leisha, sviđa mi se. I više nego sviđa.” Leisha je odmahnula glavom. “Nije ni čudo da si došla ravno ovamo, a ne doma, prije posla. Imaš živčani slom.” Meena se zgrozila. “Kako imam živčani slom? Zar misliš da ja ovo izmišljam?” “Ne. Nego zato što je to potpuno zbrčkano!” “Zato što sam spavala s njim?” “Zato što je tako čudno da je to isti tip!” Leisha je izjavila. “Naravno da si spavala s njim. I nadam se da ti se sviđa. S obzirom na to da si nas sve nasmrt preplašila nestavši s njim u noć.” Odložila je svoju pileću salatu na postolje za sušila između njihovih stolica i pokušala se namjestiti najudobnije što se žena u sedmom mjesecu trudnoće može namjestiti. “Pa. Kako je bilo?” “Bilo je—” Meena je pogledala prema stropu koji je Jimmy ostavio otvorenim, iako je sve instalacije prefarbao u srebreno i crno, a strop iznad njih u tamnoljubičasto. “Divno”, rekla je, uzdišući. “Stvarno. Ne znam kako bih drugačije to opisala.” “Molim neke pridjeve”, rekla je Leisha. “Seksam se s istim muškarcem sada već gotovo sedam godina, i dosta mi je. Želim detalje. Je li uplovio u tvoju luku?” “Leish!” Meena je povikala smijući se. “Ozbiljno”, rekla je Leisha. “Ništa mi drugo nije bitno. Oh, čekaj, je. Koji mu je rok trajanja?” Meena je promatrala prijateljicu s osmijehom razvučenim preko lica. “To je najbolji dio. Nema ga. Ili možda jednostavno...” Meena je pustila da joj glas odluta. Htjela je reći da je možda njezina sposobnost proricanja smrti ljudima jednostavno blijedjela. Ali, znala je da to nije istina. Što je s bebom Weinbergovih i čudnim osjećajem koji ima vezano uz nju? Mora reći Leishi. Mora. Ali kako to učiniti a da je ne preplaši nasmrt? “Možda jednostavno što?” Leisha joj je uputila razdražen pogled. “Što je s tobom? Izgledaš čudno. Jesi li sigurna da si dobro? Mislim da možda imaš vrućicu ili nešto slično. Daj da ti opipam čelo.” Leishini prsti su na osjet bili hladniji od Meenina čela. Meena poželi da ih zauvijek ostavi pritisnute. Možda zaista ima vrućicu. “Hmmm”, rekla je Leisha. “Definitivno si malo vruća. Što ti je taj tip zapravo učinio? Je li to rađanje nove ljubavi? Ili ti je samo prenio svinjsku gripu?” “Oh, Leish”, rekla je Meena. “Bio je tako divan.” Znala je da je pretjerano ushićena, ali nije si mogla pomoći. Još uvijek je mogla namirisati Luciena na svojoj koži, na mjestu gdje ju je poljubio za rastanak. “On je jednostavno tako... drugačiji od drugih tipova koje sam upoznala u posljednje vrijeme, znaš? Mislim, on čak ni ne zna što je Call of Duty. I napravio mi je doručak. Pitao me je kakva jaja volim. I pripremio mi je kupku. I bio je dobar prema Jacku, iako se Jack ponašao poput pravog luđaka i samo je režao na njega cijelu noć. I...” “Dakle, bilo je savršeno”, rekla je Leisha završivši umjesto nje. “Bilo je savršeno”, rekla je Meena. Zatim se sjetila nečega i zagrizla donju usnicu. “Osim...” “Sto?” Leishine tamne obrve nagnule su se prema dolje. “Nemoj mi reći. Oženjen je. Ima ženu, tamo u Estoniji.” ~ 116 ~

“Rumunjskoj”, rekla je Meena ispravljajući je. “I ne, naravno da ne. Nije to. Nego samo je nešto... okej, nemoj se smijati. Ali samo je nešto... tužno vezano uz njega.” “Tužno”, Leisha je tako odmahnula glavom da je njezina duga crna kosa, koju je izravnala glačalom za kosu, a potom joj krajeve izvila u drsku retro frizuru, poletjela oko ramena. “Kako to misliš tužno? Poput gubitnika? Nije li ti nakon Davida dosta gubitnika?” “Ne”, rekla je Meena. “Ne gubitnički tužan. Više kao da mu se nešto stvarno tužno dogodilo. I nikada to nije prežalio.” “Možda mu je žena umrla u porođaju”, rekla je Leisha. Leisha je, za razliku od Meene, voljela filmove s nesretnim završetkom; što tužniji to bolji. Leisha je bila veliki obožavatelj Nicholasa Sparksa. “Ili je poginula u tragičnoj automobilskoj nesreći samo nekoliko sati prije negoli su se trebali vjenčati! Ili se udavila u blatnom odronu u Peruu dok je cijepila siročad.” Meena joj je uputila sarkastičan pogled. “Vratimo se u stvarnost”, rekla je Meena. “Mislim da je imao šugavo djetinjstvo. Činilo se da ne želi razgovarati o tome. Poslije... znaš čega, pitala sam ga o njegovoj obitelji i rekao je da mu je oboje roditelja umrlo. Rekao je da ima polubrata, ali da nisu bliski.” “Pa, eto, to je to”, rekla je Leisha izgledajući malo razočarano jer nema mrtve žene koju bi u filmskoj verziji priče mogla glumiti Rachel McAdams. “Treba mu samo ljubav dobre žene da malo živne. Žene poput tebe... žene koju je spasio od napada šišmiša! To je tako romantično. Osim dijela u kojem se poseksaš s njim kada prvi put izađete. To je tako netipično za tebe. Daj da ti opipam čelo još jednom. Želim vidjeti je li ti se vrućica pogoršala.” Leisha je ispružila ruku da još jednom opipa Meenino čelo kadli se ispred Leishine radne stanice pojavi mladić kože gotovo jednako tamne kao Leishine, crne kratko ošišane kose Leishina kreacija, Meena nije niti sumnjala, jer je savršeno odgovarala njegovu obliku lica. “O Bože, Meena!” povikao je uz veliki osmijeh. “I Jack Bauer Drugi! Tako mi je drago što vas oboje vidim!” Došao je ravno do nje, podignuo Jacka Bauera iz njezina krila i počeo ga milovati. Jack mu je uzbuđeno oblizivao lice. “Leisha mi je rekla dobru vijest!” Meena ga je prepoznala, bio je to Roberto, jedan od praktikanata u SUN-u. Ali nije imala pojma o čemu on govori. “Dobru vijest?” ponovila je dok se opet naslanjala na stolicu. “O Nezasitnoj”, rekao je Roberto dok je Jacku Baueru gladio uši. “Napokon uvodite vampire. Tako sam uzbuđen! Bilo je i vrijeme. Jednostavno obožavam tog Gregoryja Banea. Zalijepljen sam za ekran svaki put kada se on pojavi. On i onaj drugi tip, iz onih filmova o vampirima što se temelje na onim knjigama? O Bože. Tako su zgodni. Želim da naprave vampirski sendvič sa mnom.” Meena je bacila povrijeđeni pogled prema Leishi. “Oh”, rekla je. “Tako je.” “Joj, i poslušao sam tvoj savjet, sjećaš se, zadnji put kada si bila ovdje? Rekao sam Felipeu da nema šanse da odem u Maroko za našu godišnjicu, kako je on želio”, nastavio je Roberto, gladeći i dalje Jackove uši. “Kao što si mi ti i rekla. Rekao sam mu da bismo umjesto toga trebali otići na Bahame. I jesmo. I dogodilo se nešto jako čudno: hotel koji je Felipe rezervirao, onaj u Maroku? Isti tjedan kada smo trebali biti tamo, neki bombaš samoubojica digao ga je u zrak! Možeš li vjerovati? Kao da si znala ili nešto tako! Felipe se ne može načuditi kakvu smo sreću imali da nismo bili tamo. Mogli smo biti tamo, sjediti u predvorju, doručkovati i jebeno umrijeti!”

~ 117 ~

Meena se Robertu bljedunjavo nasmiješila. Ona je, naravno, mogla misliti samo na ljude koji jesu bili ondje, doručkovali i jebeno umrli... na one koje nije spasila. Baš kao ni Angie Harwood. “Drago mi je da ste se dobro proveli na Bahamima”, rekla je Meena dok se Leisha iza Robertovih leđa kreveljila i bečila oči u nju. “Joj, zezaš me?” Roberto se nasmiješio. “Bilo je super. Čuj, i tko će se spetljati s vampirom u Nezasitnoj? Victoria Worthington Stone ili Tabby? Jer stvarno mislim da bi vi ljudi trebali Tabby priuštiti seks. Ona je valjda najstarija tinejdžerska djevica u televizijskim—” “Roberto”, rekla je Leisha prekidajući ga. Nikada nije imala strpljenja za kolege s posla, a zbog trudnoće ga je imala sve manje i manje. “Žedna sam. Ajde odi straga i donesi Meeni i meni seltzere, hoćeš? I zdjelicu s vodom za Jacka Bauera.” “Oh, nema problema, draga”, rekao je Roberto. S očitom nevoljkošću vratio je Jacka Bauera natrag u Meenino krilo. “Želiš li voća ili nešto drugo?” “Mango?” Leisha se nasmiješila. Kada se Leisha smiješila, nitko joj nije mogao ništa odbiti. Tako je bilo još od vremena kada su ona i Meena bile djeca. “Izrezi ga na male kvadratiće, znaš, kako si učinio zadnji put. To je bilo tako dobro.” “Nema problema”, rekao je Roberto. Pohitao je Leishi ispuniti želju. Leisha usmjeri onaj svoj tamni pogled ispod gustih trepavica: prema Meeni. “Okej”, rekla je. “Otišao je. Oprosti zbog toga. Usput, hvala što si ga spasila od toga u Maroku. Zapravo bi mi nedostajao da ga je raznijelo na komadiće sa svim tim drugim ljudima. I ne samo zato što mi donosi svježe narezan mango. U svakom slučaju, vratimo se na Luciena. Dakle... neodoljivo si privučena zapanjujuće atraktivnom neznancu s mračnom tajnom. Ti naravno ne znaš ništa o tome kako je imati mračnu tajnu. Što ti je točno učinio kako bi te uopće pridobio da odeš s njim u krevet? Ti si tako suzdržana da se nisi htjela tuširati s nama u svlačionicama nakon sata tjelesnog, sjećaš se? Zato te Angie Harwood zvala Meena Smrdina.” Meena je opet pocrvenjela. “Pa, za početak, odveo me je na privatnu turu po Metropolitanu, nakon zatvaranja”, rekla je. “Tada sam prvi put vidjela da izgleda tako tužno... i ne znam... jednostavno... činilo se ispravno. Stvarno mi se sviđa ovaj tip, Leish.” Leisha je buljila u nju. “O-o”, rekla je. “Ne sviđa mi se taj pogled u tvojim očima, Meena. Nije da ti se ovaj tip samo sviđa. Voliš ga. Još gore... želiš ga spasiti. Priznaj!” “Pa što ako i želim?” Meena je spustila pogled, Jacku Baueru na tjeme. “Nije bitno. On se vraća u Rumunjsku.” “Kada?” upitala je Leisha. “Ne znam”, rekla je Meena slegnuvši ramenima. “Nisam pitala. Nisam htjela biti takav tip djevojke, znaš?” “Misliš, nisi htjela biti ti?” Leisha je upitala. “Ušuti.” Potom se Meena ozarila. “Pozvao me na simfonijski koncert večeras.” Leisha je napravila grimasu. “Jao! Poznaje li on uopće pravu tebe?” “Volim simfonijske koncerte”, rekla je Meena protestirajući. “Ja sam zapravo strastveni kulturnjak. Svirala sam klarinet u petom razredu.” “Um, loše, koliko se sjećam”, rekla je Leisha. “Bila si dvadeseta od dvadeset jednog člana.” “Kaže mi osoba koja je bila dvadeset prva”, odvratila je Meena cinično. ~ 118 ~

“Dakle, ne zna ni za ovo?” Leisha se potapšala po glavi. Meena je napravila grimasu. “Zašto bih mu govorila o tome? Neću ovo zabrljati kao što sam zabrljala svaku vezu sa svakim tipom s kojim sam bila.” Leisha se zgrozila. “Meena. Ozbiljno. Ako želiš da ovo krene u nekom smjeru, moraš biti iskrena s njim. Ne možeš igrati igrice. Tvoja sposobnost je velik dio onoga što ti jesi—” “Ali ne jedini dio”, povikala je Meena. “Misliš, poput onog dijela koji ne želi imati djecu, ikada?” rekla je Leisha otvoreno. Meeni su se oči raširile. Ostala je bez riječi. “Ne pokušavam te povrijediti”, Leisha je bila uporna. Nije ju više zezala. “Mislim da si divna. Zašto bih inače odabrala tebe za najbolju prijateljicu, umjesto Lori Delorenzo? Imala je puno ljepšu kosu od tebe. Mislim da si velikodušna - u tolikoj mjeri da te to nekad dovede u nevolju. Stalo ti je do potpunih neznanaca - opet, do te mjere da se posebno potrudiš pomoći im, što je, smatram, malo previše. I zabavna si i pametna i lijepa i slatka. Ali istina je, Meena, da ako se ovaj tip zadrži, saznat će što si zapravo. Kao što će saznati da zapravo ne voliš simfonijske koncerte. Možda bi trebala biti iskrena s njim od početka i vidjeti što će se dogoditi. Možda se iznenadiš?” “Kao s Davidom?” Meena se sarkastično nasmijala. “Mislim da ne. Možda ću ga samo polako uvoditi u upoznavanje prave Meene Harper, dio po dio.” “Da, pa, čini se da je, barem sinoć, već upoznao dosta velik dio Meene Harper”, rekla je Leisha sa svojim sarkastičnim smijehom. “Ozbiljno sada, Meena. Znam da stalno gunđam protiv Adama, ali razlog zbog kojega smo potrajali tako dugo jest taj da je on prvi tip s kojim sam ikada bila a da sam u njegovoj blizini mogla biti svoja, bez pretvaranja. Ako ne možeš biti ono što jesi s ovim tipom, onda baš možeš i dalje biti sama.” Meena je zamišljeno pogledala prijateljicu. Leisha je imala pravo... uistinu. Zastrašujuće je bilo to što nije znala koliko Meena skriva od nje... Meena će joj jednostavno morati reći. A sudeći po veličini njezina trbuha i broju zvona za uzbunu koja bi se uključila svaki put kada bi Leisha spomenula bebu, to će morati biti uskoro. “Hej”, rekla je Leisha bacivši pogled na sat. “Ne bi li ti trebala biti na poslu ili nešto tako?” “Da”, rekla je Meena polako. “To je zapravo nešto o čemu sam htjela razgovarati s tobom... Mogu li ostaviti Jacka ovdje, a onda ga doći pokupiti poslije posla? Znaš da ga svi vole—” Roberto, vraćajući se sa zdjelicom vode za Meenina psa i tanjurom savršeno narezanog manga za Leishu, načuo je ovaj zadnji dio i zadržao dah. “Da, molim!” povikao je. “Čuvat ćemo psića!” Meena, suzbijajući potrebu da se nasmije, bacila je pogled na Leishu. “Jednostavno, ne da mi se ići skroz natrag u do stana kako bih ga tamo ostavila i onda se vraćati u grad da bih došla na posao—” “Volimo psića!” povikao je Roberto. “Napravit ćemo mu pseću pedikuru!” “Duguješ mi”, rekla je Leisha, bijesno pogledavši Meenu kad je ubacila komadić manga u usta, “uslugu.” “Istina.” Složila se Meena. “Pazit ćeš moje dijete kada se rodi”, rekla je Leisha. “Besplatno.” “Vjeruj mi”, rekla je Meena ispod glasa dok je Jacka Bauera, koji se migoljio, predavala u Robertove raširene ruke. “Već ga pazim.” ~ 119 ~

Trideset drugo poglavlje

13:00 UTC-5, petak, 16. travnja Zapadni dio trga Union 1, penthaus New York, New York

“Ovo je najnovija žrtva”, rekao je Emil izvadivši dosje iz crvenog fascikla i stavivši ga ozbiljno na stol od crnog granita. Lucien je gledao u fotografiju. Vjerojatno je nekoć bila lijepa... tip djevojke koja bi teško izdržala; da se ne nasmije kada je fotografski aparat usmjeren na nju. Samo... kako je to znao? Ali nasilna smrt lišila ju je svake ljepote. Sada je njezino lice bilo sumorna siva maska s tamnoljubičastim podočnjacima. A ispod vrata... Lucien je okrenuo fotografiju. Vidio je ovakvu vrstu uništavanja, prije. Ali ne u posljednja dva stoljeća. “Procjenjuju da je umrla oko tri sata ujutro”, rekao je Emil. Sto je on radio u tri sata ujutro dok je djevojci netko isisavao krv iz tijela? Vrlo dobro je znao. Da je radio ono što je došao učiniti, možda bi sada bila živa. “Ubojstva se događaju u sve manjim razmacima”, primijetio je Emil. “Tko god da stoji iza njih, čini se da postaje sve mahnitiji. Ili pohlepniji. Pokušao je jednom ubiti i otkrio da mu se sviđa. Sada to želi činiti stalno. Ne želi prestati. Možda ne može prestati.” “Možda”, rekao je Lucien. Nije više bio siguran u što da vjeruje kada su u pitanju ta ubojstva. “To se može razviti u ovisnost. I zato se ne smije dopustiti. Ali ovi tragovi ugriza nisu samo od jedne osobe.” “Svejedno, sve će nas dovesti u opasnost kada ljudi napokon shvate što se događa”, rekao je Emil žalosno, “i odluče nas iskorijeniti, kao i Palatini... kao što su učinili i vašem ocu.” Emil je zadrhtao, možda zato što se sjetio kako se Lucienov otac susreo sa svojom sramotnom sudbinom. Potom je odjednom podigao krivnjom ispunjeni pogled prema Lucienu i izlanuo: “Ja sam kriv, gospodaru. Ova najnovija smrt djevojke. Ja i samo ja. Nisam nikada smio dopustiti svojoj ženi da pozove... er... nju u naš dom, sinoć.” Nije bilo zabune na koga Emil misli pod nju. Ime je naizgled ostalo visjeti u zraku penthausa onako kako je miris njezine ljudskosti ostao... Meena Harper. Meena Harper. Meena Harper. Emil je nastavio. “Jasno mi je da je to bila velika pogreška. Naravno da smo vas omeli u vašim dužnostima. Razumio bih ako se odlučite ubiti me, gospodaru, zbog mog velikog nemara.” Lucien je spustio pogled na muškarca, koji je pognuo glavu, ponizno čekajući da to da ga podigne i kroz jedan od prozora s UV-zaštitom zavitla na dnevno svjetlo gdje bi odmah izgorio na suncu poput pečenog krumpira. ~ 120 ~

Ali Lucien nije mogao niti okriviti rođaka zbog onoga što se sinoć dogodilo niti to objasniti. I dalje nije znao zašto je bio tako uvjeren da će se tamnooka djevojka u pidžami koju je spasio one noći ispred Katedrale sv. Jurja pokazati izvorom njegova duhovnog i emotivnog otkupljenja. Svakako se nije ponašao prema njoj onako kako bi se trebalo ponašati prema otkupitelju. Proveo je noć radeći joj stvari za koje nije bio siguran da će ih se na svjetlosti dana sjećati... ali morao je priznati da se u tom trenutku činilo kako potpuno uživa u njima. Bog zna da on jest. Sada se činilo kao da je Meenina esencija ušla u njegove odavna prazne vene. Bubnjale su njezinom životnom snagom i energijom, dajući mu neku vrstu elektrizirane živosti. Ali to nije sve. Činilo se da... zna neke stvari. Nije to mogao objasniti. Nije imalo nikakvog smisla. Bila je to gotovo vrsta... ludila. Njezina ludila, gotovo iste treperave slike koje je svaki put kada bi ušao u njezine misli vidio kako se pojavljuju u njezinoj glavi i nestaju. Kako je on, primjerice, znao da se djevojka na fotografiji teško suzdržavala od smješkanja kada god je fotografski aparat bio u blizini? Djevojka s fotografije bila je mrtva. I on je nikada nije upoznao. Što to znači? Nije to još znao. Ali znao je da znači nešto drugačije. A drugačije je, nakon pet stoljeća, bilo dobro. Jako, jako dobro. “U redu je, Emile”, rekao je. Osjećao je naklonost prema svom, rođaku. Što je bilo smiješno. Prije samo tjedan dana bjesnio bi zbog ovog nevjerojatnog nereda. Tjera li ga Meena Harper na to da se osjeća tako dobroćudno? Ili nešto drugo? Emil je dignuo glavu, zbunjen. “Znači...” Pogledao je po sobi kao da očekuje da će se netko od Lucienovih sljedbenika pojaviti s kolcem u ruci. “Ne želite me ubiti, gospodaru? Ili moju ženu?” “Mislim da je u posljednje vrijeme bilo dovoljno smrti”, rekao je Lucien blago. “Zašto se umjesto toga ne koncentriramo na to da nađemo ubojicu i zaustavimo ga - ili njih. I kažeš mi da nitko”, upitao je Lucien, odlazeći od stola i idući prema staklenom zidu, “nije policiji mogao dati bilo kakav opis bilo kakvog sumnjivca? Ama, baš nitko nije viđen kako ostavlja tijelo ili negdje u njegovoj blizini?” Emil, kojemu je pao kamen sa srca jer je dobio oprost, zgrabio je svoj dosje i na brzinu ga prelistao. “Oh, mnogi”, rekao je. “Toliko je mnogo mogućih sumnjivaca da ih policija još uvijek sve ispituje. Svi misle da su vidjeli nešto. Što, naravno, znači da nitko nije vidio ništa. Jer tko god da je počinio ovo, bio je dovoljno priseban da izbriše pamćenje svakome tko je možda vidio nešto korisno.” Lucien se namrštio gledajući van na grad. U daljini je vidio crvena svjetla upozorenja na aerodromskim tornjevima s one strane East Rivera. Svjetla su ga podsjetila na sjaj koji je vidio neku noć u bratovim očima. Dimitrij je uvijek bio žedan moći, uvijek je tražio nove načine na koje će proširiti svoj posao, vlast, nadzor. Gotovo ga je ubilo kada je njihov otac cijeli svoj neizmjerni imutak ostavio najstarijem sinu... iako je Lucien bio više nego spreman podijeliti ga. Je li se Dimitrijeva glad za bogatstvom i moći proširila i na druge stvari? Lucien nije mogao biti siguran. ~ 121 ~

Što je tužno kad čovjek mora tako nešto priznati o vlastitom bratu. Trgnuvši se, Lucien se okrenuo od prozora. Emil mu je nešto govorio cijelo to vrijeme, a on na njega nije obraćao ni najmanju pozornost. “Naravno”, rekao je. Što god da je bilo, Lucien je bio siguran da će se Emil izvrsno pobrinuti za to, kao i uvijek kada je nešto obavljao u prinčevo ime. “Emile.” “Gospodaru?” “Morat ću otkazati svoj dogovor za večeras.” Emil je izgledao nesigurno. “Gospodaru?” Lucien je ignorirao pulsiranje u svojim venama - novi osjećaj... ili barem nešto što nije osjetio već pola tisućljeća - i rekao: “Dogovorio sam se s gospođicom Harper da ćemo otići na koncert. Ali u svjetlu... ovoga” - pokazao je na dosje na stolu - “očito je da imam važnijih stvari za koje se moram pobrinuti.” “Oh”, rekao je Emil, a u očima mu se odražavalo istinsko razočaranje. “Vidim. Naravno. Pobrinut ću se za to. Ali, jeste li sigurni? Sigurno ima vremena za užitak kao i za —” “Kasnije.” Neboderi u centru Manhattana protezali su se ispod njega. Tamo dolje, negdje, znao je, vreba. Više od jednog. Morao ih je pronaći i zaustaviti. Ali hoće li to biti prije negoli opet ubiju? “Četiri žene već su umrle”, rekao je Lucien. “Ne mogu si dopustiti da budem opet tako nemaran.” Ali već dok je to izgovarao, znao je da je samo pitanje sati prije negoli opet počne čeznuti za njom. Govorio je o tome kako su ubojice ovisnici. Ali tko je zapravo bio pravi ovisnik?

~ 122 ~

Trideset treće poglavlje

14:00 UTC-5, petak, 16. travnja zgrada ABN-a Avenija Madison 520 New York, New York

“Ja znam tko si ti”, Tabitha Worthington Stone rekla je bez daha. “Ili, valjda bih trebala reći što si ti.” “Znaš li?” Visoki, tamnokosi mladić pogledao ju je vatrenim pogledom, uz blag osmijeh koji mu je titrao na savršeno oblikovanim usnama. “Što sam ja?” “Ti si... ti si...” Taylor je odmaknula pogled ugrizavši se za sočnu donju usnu i dramatično zabacivši ruku preko čela. “Ne! Ne mogu to izreći. Jednostavno nije moguće!” “Reci.” Maximillian Cabrera zgrabio ju je za ramena. “Samo reci!” “Oh, hej.” Paul, jedan od pisaca sinopsisa, kimnuo je Jonu. “Došao si vidjeti Meenu?” Jon je odvojio pogled od nevjerojatno strastvene scene koja se odvijala pred njim u praznom tonskom studiju. Taylor Mackenzie je uspijevala izgledati seksi čak i u tajcama i velikom sivom kardiganu koji je nosila raskopčan preko crne majice koja joj je otkrivala trbuh. Šteta što Jon nije mogao reći ništa lijepog o njezinom skorašnjem partneru Stefanu Dominicu. Smatrao je da Dominic izgleda grozno, u posve crnim pripijenim trapericama, masne kose i dvodnevnog čekinjavog izrasta na bradi. Nema šanse da mu daju ulogu, pomislio je Jon. Bilo bi pametnije kada bi ulogu dodijelili nekome tko izgleda njegovano. Poput Jona, naprimjer. Dominic je jednostavno tako... očit. Za nekoga, to jest, tko bi trebao glumiti vampira. “Da”, rekao je Jon Paulu. “Mislim, Meena tako i tako zna da sam ovdje. Morao sam je nazvati da bi me osiguranje pustilo da prođem.” Pokazao je prstom na svoju propusnicu za posjetitelje, zakačenu za ovratnik njegove traper-jakne. “Ali nisam je nigdje vidio.” “U svom je uredu”, rekao je Paul. “Ispod hrpe sinopsisa koje sam joj upravo predao. Pripazi se. Loše je volje.” Jon se namrštio. “Stvarno? Zašto?” “Kada bih morao pogađati, zbog toga”, rekao je Paul kimnuvši prema tonskom studiju. Fran i Stan, Meenini šefovi, došli su pred kamere i Taylor i Stefanu govorili kako im se svidjelo. “Bilo je fantastično”, govorila je Fran, sredovječna žena s mnoštvom ogrlica s privjescima i neukrotivom kovrčavom sijedom kosom. “Stefane, sva sam se naježila.” “Hvala”, rekao je Stefan kratko, stojeći u blizini, s isturenim kostima na kukovima. Jon ga je poželio udariti u bubrege. “Zar ne, teta Fran?” Mršava djevojka s jako ravnom crnom kosom u uskoj suknji iskoračila je iza zdepastog muškarca. Shoshona, shvatio je Jon. A zdepasti muškarac bio je Meenin drugi šef Sy. “Jednostavno je sjajan.” Sjajan. Jednako sjajan kao i Jack Bauer. Pas, ne lik koji glumi Kiefer Sutherland. “Hvala”, rekao je Stefan ponovno, mičući prljavu kosu s očiju. ~ 123 ~

“Imam stvarno dobar osjećaj o njemu”, rekla je Taylor zvonkim glasićem. “Mislim da imamo dobru kemiju. Meni odgovara.” O, Bože, pomislio je Jon, progunđavši u sebi. Zašto se uopće trudio doći? Ovo je mučenje. Vidjeti - uistinu vidjeti, u stvarnom životu, ne na televizijskom ekranu - svoju ljubljenu Taylor u naručju drugoga? To je previše. I tad Jon ugleda da mu se Taylor približava u onim svojim malim bijelim tenisicama. Uvukao je zrak - i trbuh, iako ga baš i nije imao jer je ovaj put uistinu počeo vježbati, nije samo govorio da bude, jer je ozbiljno shvatio tu stvar oko ispita za policajca - i rekao: “Hej, Taylor”, dok je prolazila, ostavljajući za sobom blagi miris grejpfruta. Okrenula je glavu i vidjela ga, a jako sjajne usne razdvojile su se od iznenađenja... i potom se uvile u smiješak prepoznavanja. “Oh, hej...” Očito se nije mogla sjetiti njegova imena. “Jon”, rekao je brzo. “Jon Harper. Stariji brat Meene Harper?” “Oh, tako je”, rekla je hihoćući se. “Jako loše pamtim imena. Kako si?” “Super”, rekao je. Srce mu je skakalo poput košarkaške lopte. “Baš sam vidio zadnji dio ove scene s tobom i... onim, kako se već zove. Fantastičan rad.” “Oh, hvala”, rekla je Taylor, sjajnih očiju. “Zove se Stefan. Glumit će novog vampira u seriji. Jako sam uzbuđena jer će to stvarno privući mlađu publiku. Nije li Stefan fantastičan?” Ne, pomislio je Jon. Ti si fantastična. Ne Stefan. Taj tip je bez veze. “I, sigurno će angažirati tog tipa, ha?” upitao je Jon. “Jer, znaš, ja sam se bavio glumom u srednjoj školi—” “Oh, mislim da da”, rekla je Taylor. “Televizijska kuća ga želi. A ima i istog menadžera kao Gregory Bane, znaš ga, iz Požude? Onaj tip tamo. Dimitri Nešto-Nešto.” Pokazala je prema muškarcu koji je stajao u kutu razgovarajući sa Stanom, Fran, Syom i Shoshonom. Dimitrij Nešto-Nešto bio je ogroman - fizički, baš jako visok i širokih ramena, pomalo kao Meenin princ - i u besprijekorno sašivenom odjelu koje ga je olakšalo za sigurno nekih tri tisuće. Činilo se da uza se ima i dvojicu tjelesnih čuvara. Dakle, i on je bogat. Još jedan tip kojeg će Jon morati udariti u bubrege. “Zanimljivo”, rekao je Jon praveći se da ga nije briga. “Hej, što sada radiš? Hoćeš da odemo na cugu?” “Oh”, rekla je Taylor. “Rado, ali moram se naći sa svojim trenerom. Možda drugi put, okej?” A zatim se uspela na prste, stavila mu ruku na zapešće kako bi održala ravnotežu i poljubila ga - lagano poput dodira leptirovih krila - u obraz. I potom je odskakutala na vježbanje, kako bi skinula nešto imaginarnog sala. Jon je stajao ondje i gledao za njom minutu, dvije prije nego što se prenuo iz čini koje je bacila na njega i potražio sestru. Na kraju ju je našao točno ondje gdje je Paul i rekao da će biti, u njezinu uredu - koji je, iskreno govoreći, bio zapravo više kabina nego ured, iako je imala uski prozor s pogledom. Bijesno je tipkala, stranice su bile razasute po cijelom stolu i svim drugim dostupnim ravnim površinama, naizgled bez ikakvog reda, iako, Jon je znao iz iskustva da, kada bi se itko usudio dotaknuti ih, zaderala bi se jer su posložene po redu; samo što je jedino njegova sestra znala kojem. “Hej, Meen”, rekao je Jon. Kako nije bilo previše mjesta, smjestio se na gomili sinopsisa koji su bili opasno visoko poslagani na stolcu ispred njezina stola. ~ 124 ~

“Odlazi”, rekla je. Nije podigla pogled s monitora ispred sebe. “Što ne valja?” upitao je “Ništa”, rekla je. “Ma sve je u redu. Samo odlazi. Ovo mjesto se urušava. Kao i moj život. Ne možeš vjerovati koje su mi rečenice Fran i Stan - nema šanse da je Shoshona dovoljno pametna da napiše ovo - dali da napišem za jadnu Taylor. A da Cheryl i ne spominjem. Plasiranje proizvoda je posvuda. Nikada nisam niti čula za te stvari. Mislim da nisu CDI-ovi proizvodi. Krema protiv bora Revenant? Sunčane naočale Strigoi? Čak i nekakve toplice kamo Victoria odlazi kako bi se podvrgnula kompletnom procesu pomlađivanja - jesi li ikada čuo za Regenerativne toplice za ponovno buđenje mladosti?” Jon je slegnuo ramenima. “Ne. Ali, Meena, što si očekivala? Imaju novi zaplet s vampirima i CDI smatra da serija ima mogućnost privući mlađu publiku. Zašto ne bi plasirali nove proizvode? Pokušavaju zaraditi.” Uzdahnula je. “Ne znam. Mislila sam da će pokazati malo integriteta. Poštovanja prema vjernoj publici koju je ova serija imala trideset godina. Ali, ja sam idiot, valjda. Što ti uopće radiš ovdje?” “Oh”, rekao je. “Došao sam na audiciju.” “Koju audiciju?” Meena ga je smeteno pogledala. “Za ulogu vampira”, rekao je Jon. Bože, stvarno je izgubljena. “Nema audicije”, rekla je. “Uloga je Stefanova. Samo provjeravaju postoji li kemija između njega i Taylor - što zapravo znači da provjeravaju je li niži od nje.” “Da”, rekao je Jon malo ogorčeno. “To mi je sada jasno.” “Gle”, rekla je vrativši pogled na ekran kompjutera. “Stvarno imam posla. Bolje je da odeš.” Paul je bio u pravu. Stvarno je bila loše volje. “Što ti je?” upitao je. “Mislim, jasno mi je da si uzrujana zbog novog zapleta s vampirima, ali mogla bi se potruditi i biti malo bolja prema ljudima.” Pomislio je da ju je čuo kako je promrmljala nešto poput “Trudim se” i još nešto o bebi. Nije imao pojma o čemu priča. “Koja beba?” upitao je smeteno. “Ma, zaboravi”, rekla je u ekran. Ali nije mogla sakriti izraz na licu, koji je jako dobro poznavao. I poput groma iz vedra neba, znao je. “Zato se ponašaš kao luđak u zadnje vrijeme?” pitao je. “Imala si viziju o Adamovoj i Leishinoj bebi?” “Ne”, rekla je nasmijavši se. “Naravno da ne. Ne budi blesav.” “To je najlažniji smijeh koji sam ikada čuo”, rekao je Jon odmahujući glavom. “Što si vidjela?” Oklijevala je, a potom se naglo predala. “Dobro”, rekla je. “Štogod. I nisam vidjela ništa. To je samo osjećaj. I nije čak nužno ni loš osjećaj. Samo ne želim da se Leisha brine. Briga o tome da će se nešto loše dogoditi može zapravo uzrokovati da se nešto loše dogodi. Zato joj nećemo ništa reći, u redu? Ni Adamu. Jer nema se što reći.” Jon je odmahnuo glavom. Nikada nije u potpunosti razumio sestrin dar, ali ga je tijekom godina naučio poštovati. Osim kada su djevojke odbijale izaći s njim jer je bio brat Umrijet Ćeš Djevojke. “Sigurna si u to?” upitao je. “Potpuno”, čvrsto je rekla. ~ 125 ~

“Okej”, rekao je. “Pa, oko čega se onda tako živciraš?” Raširila je oči i kasno je shvatio da je postavio krivo pitanje. “Čekaj”, rekao je pružajući ruku dok je uzimala zraka. “Da preformuliram. Što ja mogu učiniti da bi ti malo olakšao stvari?” Razmislila je o tome. “Možeš li otići pokupiti Jacka i odvesti ga doma? Ostavila sam ga jutros u Leishinu salonu na putu od Luciena prema ovamo. Dugovat ću ti veliku, veliku uslugu. Nakon što sam na cijeli dan prodavala dušu korporaciji, želim samo otići doma i—” “I početi revno pisati veliki američki roman?” “—početi se spremati za veliki izlazak večeras”, završila je smijući se. “Isuse”, rekao je Jon dižući se s gomile papira na kojoj je sjedio. “Večeras ćeš ga opet vidjeti? Stvarno ti je jako stalo do tog tipa.” Meenin osmijeh se raširio. “Rekao si da bih morala biti bolja prema ljudima.” “Mislio sam na sebe, ali u redu, otići ću i pokupiti tvoga psa. I ne brini”, dodao je. “Neću ništa reći Leishi o tvojoj čudnoj neviziji koja se tiče njezina nerođenog djeteta.” “I bolje ti je da ne kažeš”, rekla je Meena. “S obzirom na to da se nema što reći. Hajde, otpratit ću te do dizala.” Kako su se približavali hodniku s dizalima, čuo je Meenu kako proklinje ispod glasa. Podigao je pogled i vidio zašto. Fran i Stan su stajali zajedno s Meeninom glavnom suparnicom Shoshonom Stefanom, Dominicom, Stefanovim menadžerom i tjelohraniteljima. Velika skupina. “Bok, Meena”, rekla je Shoshona slatkastim glasom. “Bok, Shoshona”, rekla je Meena. Izgledala je kao da želi biti bilo gdje samo ne ovdje. “Nisam sigurna da si se upoznala s najnovijim članom naši glumačke ekipe, Stefanom Dominicom”, rekla je Shoshona okrećući se prema mršavom, tamnokosom tipu kojeg je Jon želio udariti prija samo pola sata ili manje. “Ne, nisam imala čast”, rekla je Meena pristojno i rukovala se s čovjekom koji će uskoro imati čast svakodnevno gurati jezik Taylor Mackenzie u usta. “Drago mi je”, rekao je Stefan Dominic pogledavši prema Meeni. Meena se, rukujući se sa Stefanom Dominicom, pomalo sledila gledajući ga. Jon je znao da ima jednu od svojih vizija. “Jesmo li se već upoznali?” upitala je znatiželjno. Što nije bilo ono što bi obično rekla. Obično bi rekla nešto poput: Nemojte ići autocestom ili Ja bih s bijelog prešla na integralno brašno, da sam na vašem mjestu. “Mislim da nismo”, rekao je Dominic. “Činite mi se tako poznati.” Još uvijek ga je držala za ruku. “Mogla bih se zakleti da sam vas već vidjela.” “Pa, Meena”, rekla je Shoshona malo podrugljivo, “Stefan je moj dečko. Vjerojatno ga jesi vidjela prije. Ovdje u uredu, sa mnom.” “Oh”, rekla je Meena. Malo se posramljeno nasmijala i ispustila mu ruku. “Oprostite. Naravno.” Tada je došlo dizalo i Jon je ušao zajedno s Dominicom i njegovim menadžerom, koji je rekao doviđenja Shoshoni i njezinom stricu i strini. Zadnje lice koje je Jon vidio prije negoli su se vrata dizala zatvorila, a on krenuo s njima prema dolje u tišini, bilo je Meenino. Izgledala je zbunjeno.

~ 126 ~

Ali nije ni čudo: bilo je puno toga što ju je zbunjivalo. Jon Meeninoj zbunjenosti nije posvetio ni trenutka više. Umjesto toga razmišljao je o tome kako ga je Taylor Mackenzie poljubila. To se činilo kao puno ugodnija stvar o kojoj može razbijati glavu tijekom vožnje dizalom prema predvorju negoli razgovor koji je upravo vodio s Meenom. Ono što Jon nije shvatio jest da mu je razmišljanje o Taylor Mackenzie, umjesto razmišljanja o sestri, zapravo spasilo život tijekom te vožnje dizalom.

~ 127 ~

Trideset četvrto poglavlje

17:00 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910 New York, New York

Nakon što je pomno pregledala predvorje svoje zgrade, Meena je shvatila da grofice nema i pojurila prema dizalu. Nije mogla vjerovati. Zapravo je uspjela proći pokraj vratara - ne Pradipa, srećom, jer on nije bio na dužnosti - i do dizala a da nije naletjela na svoju susjedu. Ovaj tjedan je bio pravo kolo sreće - naglo se okretalo od dobroga prema lošemu i opet prema dobromu - tako da nije bila sasvim sigurna što može očekivati iz trenutka u trenutka. Sada se činilo da se opet vrti nabolje. Osim što se, baš prije nego što su se vrata dizala uspjela zatvoriti poznata ruka okićena dijamantnim prstenjem pojavila kako bi ih zaustavila od potpunog zatvaranja. A potom je Meena čula Mary Louin glas kako viče južnjačkim akcentom: “Ju-hu! Meena?” Vrata su se otvorila i otkrila groficu koja je ondje stajala, izgledajući potpuno nedužno u odijelu boje breskve i odgovarajućem šeširu širokog oboda, ruku punih vrećica iz Bergdorf Goodmana. “Oh”, rekla je Meena. Jedva da je mogla prikriti svoje razočaranje. Bilo joj je drago što je bila čvrsto stegnula baloner. Možda Mary Lou neće primijetiti da je još uvijek u sinoćnjoj maloj crnoj haljini. “Bok, Mary Lou.” “Pa, vidi ti sebe”, povikala je Mary Lou. “Ma što nisi sva krasna kao slika s tim rumenim obrazima? Znaš, baš sam mislila na tebe. Vidjela sam tvog brata Jona prije kako odlazi i pitala ga kako si i rekao mi je da ne zna, da te danas još nije vidio.” Meena pomisli kako se mora sjetiti ubiti Jona kada se vrati doma iz SUN-a s Jackom Bauerom. “Aha, ovaj...” rekla je pametno. Poželjela je da se pod dizala otvori a njih dvije odjure u smrt. Međutim, nije bila te sreće. Vrata su se zatvorila i one krenu na dug uspon prema jedanaestom katu. “I, sviđa ti se princ?” Mary Lou je upitala sasvim nepotrebno. Meena je pomislila kako je bilo očigledno da joj se sviđa jer je očito provela noć s njim. “Oh”, rekla je, odustajući. Čemu? Bila je zaljubljena u Luciena Antonescua. Cijeli svijet će to vrlo brzo doznati ako se nastave viđati. “Sviđa mi se, prilično.” Zvuči li to preovisnički? “Tako mi je drago”, rekla je Mary Lou široko se osmjehujući. “Znala sam da hoće. Nije li privlačan? I dobar. Mislim da je tako dobar.” Zatim je ni manje ni više nego Mary Lou odjednom izgledala zabrinuto, kao da je rekla nešto krivo. “Ali ne predobar, znaš?” dodala je Mary Lou. “Mislim, ne da se on maltretirati. Vidjela sam ga kako radi stvari - pa, od njih bi ti se kosa digla na glavi, samo ću to reći.” Meena je podigla obrve. Nije imala pojma o čemu grofica govori.

~ 128 ~

“Oh, nemoj se zamarati mnome. Emil kaže da imam običaj reći više nego što treba. Samo sam mislila da je Lucien pravi muškarac, ako znaš na što mislim.” Meena je točno znala na što misli. Imala je crvenilo kao dokaz. Meena je shvatila da bi ovaj mali razgovor među djevojkama mogao biti dobra mogućnost da ponešto sazna o princu. Iako, ostalo im je još samo šest katova, pa je shvatila da je bolje da ubrza. “Učinilo mi se da je malo... melankoličan”, rekla je Meena. “Melankoličan?” Mary Lou je izgledala kao da nije sigurna u značenje te riječi. “Da”, rekla je Meena. Znala je da mora oprezno postupati. Nije htjela ništa reći što bi moglo groficu nagnati da Lucienu izbrblja kako ga Meena ogovara. Mora biti suptilna. Ali ne presuptilna. Bože, zaboravila je kako je teško biti zaljubljen! “Kao da mu se nešto dogodilo... možda u djetinjstvu... što ga je moglo učiniti tužnim?” “Oh”, rekla je Mary Lou, odmah se uhvativši na mamac. “Itekako. Tata mu je bio pravo čudovište. Ali njegova mama. Nisi mogao naći ženu koja bi bila tako krasna. Prava svetica. Iako, nikada ih nisam upoznala, umrli su prije nego što sam se ja pojavila. To je samo ono što mi je Emil rekao. No u svakom slučaju, njegov otac—” “Je li ga znao tući?” upitala je Meena stišavši glas, iako su bile same u dizalu. “Da”, prošaputala je Mary Lou. “Koliko sam čula.” Meeni se srce stisnulo kada se prisjetila Luciena i njegova izraza lica kada su u muzeju stajali i gledali u portret Vlada Tepeša. Sto to znači, pitala se, što je tako zainteresiran za nacionalnog heroja koji se prema svojim sinovima ponašao onako kao što se Lucienov otac očito ponašao prema njemu? Nije ni čudo što mrzi seriju 24 sata. Mora da mu je probudila grozna sjećanja iz djetinjstva. Siroti čovjek! Zadivljujuće je koliko je daleko dogurao u svijetu s obzirom na očito traumatičan početak. “I, što ste vas dvoje planirali večeras?” Mary Lou je željela znati. “Nemoj mi reći da te nije pozvao van. Petak je!” Meena je osjetila kako se zacrvenjela. Stvarno će morati prevladati to rumenjenje kad god se spomene princ ako postanu par, barem dok je on u gradu. “Idemo na simfonijski koncert”, rekla je. “Na Filharmoniju?” kriknula je Mary Lou. “Oh, kako divno! Ja sam mu nabavila te karte, znaš. Mislim, rasprodane su već mjesecima. Ali, znam nekoga tko zna nekoga. Tako mi je drago da ideš s njim| to će biti dobro za oboje. Vas dvoje imate toliko toga zajedničkog a da ni ne znate. Oboje radite previše. I oboje se trebate malo opustiti, odvojiti malo vremena da zbilja uživate u životu. Zato sam i mislila da biste bili tako dobar par. A sad”, rekla je Mary Lou kada je dizalo stiglo na jedanaesti kat i vrata se otvorila, “moraš posuditi moju vintage Givenchyjevu haljinu za večeras; obarat ćeš s nogu u njoj. Znam da sam malo šira od tebe, ali nekoć nisam bila, vjerovala ili ne.” Meena je zaustila da ne treba posuđivati odjeću, ali Mary Lou nije htjela niti čuti. Nikako se nije dala odgovoriti. Odvukla je Meenu u svoj stan, a potom u garderobu (koja je bila velika poput Meenine sobe) i neodlučno se vrtjela po njoj dok nije pronašla haljinu koju je tražila - uistinu prelijepu vintage Givenchyjevu koktelsku haljinu, cijelu prekrivenu ručno našivenim kristalima u boji ebanovine koji su na svjetlu bljeskali poput crnih dijamanata. “Morat ćeš nositi kombine ispod ovoga”, rekla je Mary Lou kritički, držeći haljinu okrenutu prema svjetlima koja su gorjela iznad zrcala njezina ugrađenog toaletnog stolića. “Zaboravila sam koliko je prozirna. Imaš li kombine?” ~ 129 ~

Vidjevši prekrasnu haljinu, Meena je zaboravila na sve svoje proteste. Izgledat će fantastično u njoj. Iako je znala da će Lucien biti više zainteresiran za to kako izgleda bez haljine. “Imam”, rekla je. Imala je crni kombine koji je kupila kako bi ga nosila ispod haljine koju je nosila kao Leishina vjenčana kuma. Nije znala što joj se događa. Pretvarala se u djevojku, tinejdžerku koja se priprema za svoju maturalnu večer. Nikada nije provela ovoliko vremena raspravljajući o odjeći. Ljubav. Zacijelo je to ljubav. “Nemoj se brinuti oko toga da je moraš što prije vratiti”, rekla je Mary Lou prateći Meenu do ulaznih vrata. “Zadrži je koliko god hoćeš. Drago mi je da će netko napokon uživati u haljini nakon svih ovih godina. Znaš, mislim da je nisam nosila još od šezdesetih.” Meena se nasmijala. “Misliš, kada si bila fetus?” “Čekaj, jesam li rekla šezdesetih?” Mary Lou je položila svoju ruku okićenu prstenjem na prsa i nasmijala se. “Mislila sam na to da je sašivena šezdesetih. Ne znam što mi je bilo.” “Hvala, Mary Lou”, rekla je Meena. Stvarno je osjećala zahvalnost prema starijoj ženi. Nešto se od antipatije koju je prema njoj gajila u posljednje vrijeme počelo gubiti. “I hvala što si me upoznala s Lucienom. On je uistinu... pa, kao što si i rekla. Jako dobar.” Ovo je bila najsuzdržanija izjava desetljeća. “Oh, dušo”, rekla je Mary Lou naginjući se kako bi poljubila Meenu u obraz. Meenu snažno zapahne grofičin parfem. “Tako sam sretna zbog vas. Ni ne znaš koliko; Jednostavno sam znala da će se stvari između vas dvoje posložiti čim sam vidjela kako su vam se pogledi spojili preko prostorije sinoć. Izgledalo je kao da ste se već prije susreli ili nešto tako.” Meena je progutala ono gotovo nagonsko Oh, i jesmo. “Hvala ti, Mary Lou”, ponovila je, haljine prebačene preko ruke. “Ja.. jednostavno, hvala.” Morala je potrčati preko hodnika prije negoli joj poteku iznenadne suze, koje je osjetila kako naviru u kutovima očiju. Što je njoj Nikada nije bila tako emotivna ni oko čega. No, osim oko onoga sto se događa s Leishom i njezinom bebom. I posla, naravno. Oh, Bože, posao. Mora sjesti i početi raditi na svom prijedlogu o rumunjskom princu, ubojici vampira, koji će ubiti Shoshonina vampiri i završiti kao Cherylina ljubav. Ako to ne dovrši do ponedjeljka, znali je kako nema nade da će zaplet ikada biti prihvaćen. Jednom kada Maximillian Cabrera osvoji srca gledatelja, nikada više neće moći uvjeriti Fran i Stana da ga ubiju - a još manje televizijsku kuću i CDI, koji su očito uložili puno u cijelu ovu stvar s vampirima. Sto je to sa Stefanom Dominicom što joj nikako nije sjelo? U trenutku kada ga je vidjela kako stoji tamo kod dizala, Meena je znala - jednostavno znala - da ga je već negdje prije vidjela. I ne, kako je Shoshona tvrdila, sa Shoshonom. Ne, Meena je Stefana Dominica znala s nekog drugog mjesta. I to ne nekog dobrog mjesta. Otključavajući vrata, Meena je ušla u stan koji je bio blaženo prazan. Jon je još bio vani, išao je po Jacka Bauera. Meena je gotova klonula od olakšanja što je sama, barem nakratko. Objesivši torbu i kaput na kuku pokraj vrata i bacivši ključeve na pladanj koji je držala, na stolu, otišla je oprezno pospremiti haljinu u ormar. Zatim se presvukla u svoju “odjeću za pisanje” (tajce i jedna od Jonovih starih majica), uzela laptop, zasukala rukave i sklupčala se u udobnoj, omiljenoj fotelji, kako bi radila. I samo je sjedila i buljila u prazan ekran. Kako da radi kada može misliti samo na Luciena?

~ 130 ~

Čovjek bi pomislio da će joj to pomoći u kreativnom procesu, s obzirom na to da piše o njemu. Barem u teoriji. Ali umjesto da piše, mogla je samo sjediti i prisjećati se posesivnosti s kojom ju je noć prije Lucien zgrabio i ljubio... način na koji ju je gotovo progutao, čak ju je i njegov tamni pogled prožimao svaki put kada bi je pogledao prije negoli ju je poljubio, uvijek iznova... okus vina na njegovim usnama. A potom se sjetila puteva kojima su te čudno hladne usne prošle po njezinoj koži dok je ustima s njezinih visokih, okruglih dojki prelazio preko prsnog koša do mekanog zavoja njezina trbuha; način na koji su joj njegove ruke oblikovale, gurale i stiskale kožu, tiho tražeći stvari koje je ona i više nego bila željna dati jer je on, zauzvrat, davao tako puno; način na koji ju je privio uza se, kasnije, kao da se bojao da bi mogla iščeznuti u noć. Kako je mogla misliti na išta drugo? Koža joj je i dalje bila kao opečena na svim mjestima na kojima ju je dodirnuo. Zavaravala se ako misli da će išta napisati. Umjesto toga, potražila ga je na Googleu i pročitala o knjigama koje je napisao (bila bi ih naručila, ali sve su bile ha rumunjskom). Još je čitala o njemu kada je vidjela koliko je sati, opsovala i poskočila žureći prema kupaonici. Morala se početi spremati ako želi izgledati apsolutno zapanjujuće i svejedno stići na Gornju zapadnu stranu na vrijeme za sastanak s njim. Stavljala je posljednji sloj ruža za usne kada su se vrata otvorila i Jon je ušao s Jackom Bauerom. “Zašto si se ti tako dotjerala?” upitao ju je sagnuvši se kako bi psa pustio s uzice. “Moj sastanak s Lucienom”, rekla je. “Sjećaš se?” “Oh, tako je”, rekao je. Pas je uzbuđeno potrčao prema Meeni, spreman baciti joj se na koljena. Ona je skočila na kauč ne želeći da joj uništi hulahupke. “Ne”, rekla je odlučno. “Sjedi.” Jack Bauer je izgledao zbunjeno i razočarano. “Jon, možeš li ga nahraniti ili nešto?” upitala ga je. “On je—” Upravo u tom trenutku začulo se zujanje portafona u stanu, što je Meenu tako uplašilo da je gotovo iskočila iz kože. Skočila je s kauča i posegnula za slušalicom. “Da?” upitala je. “Hej, gospođice Harper”, rekao je Roger, dnevni vratar. Pradip još nije bio na dužnosti. “Dostava za vas.” Meena je smeteno rekla: “Nisam ništa naručila.” Pogledala je Jona. “Jesi li ti nešto naručio?” Slegnuo je ramenima. “Kao što na primjer? Tek sam stigao.” “Nismo ništa naručili”, rekla je Meena u slušalicu. “Niste?” Roger je zvučao jednako smeteno kao i ona. “Dostavljač je tu. S kutijom iz Bergdorf Goodmana.” “Oh”, rekla je Meena. Možda je to nešto što je Mary Lou naručila ali je bilo pogrešno adresirano na njezin stan. “Pa, pošaljite ga gore, onda.” “Može, gospođice Harper”, rekao je Roger i poklopio. “Što si naručila iz Bergdorf Goodmana?” upitao je Jon nakon što je Meena poklopila. “Mislio sam da nemamo novca.” “I nemamo”, rekla je Meena idući prema torbici po napojnicu za i dostavljača. “I ja nisam ništa naručila.” “Otkud ti onda ta haljina?” upitao je Jon. “Nisam je nikada prije vidio.” “Mary Lou mi ju je posudila”, promrmljala je Meena. “Što si to rekla?” ~ 131 ~

“Mary Lou mi ju je pozajmila”, rekla je Meena glasnije. Jon je zazviždao. “Opa”, rekao je. “Kako ste vas dvije samo postale bliske! Što ćete vas dvije curke raditi sljedeće? Ići zajedno na manikuru i pedikuru? Čaj u Plazi?” “Ušuti”, rekla je Meena. “Nije tako loša.” “Pa, to je novost”, rekao je Jon. “U zadnje vrijeme se posebno trudiš izbjeći je. Pretpostavljam da ti malo valjanja po krevetu i princom daje novu sliku o životu, ha? Odjednom tvoji snobovski susjedi s ljetnikovcem više nisu tako loši.” “Ozbiljno”, rekla je Meena dok je hodala prema vratima da bi ih otključala. “Ušuti.” “Što misliš za koliko ju je ta stvar olakšala? Tri tisuće?” “Ne”, rekla je Meena. “To je vintage. Iz šezdesetih.” “Pa”, rekao je Jon, “dobro ti stoji. Ne šalim se. Lucien će se srušiti! u nesvijest kada te vidi. Izgledaš poput princeze.” Meena se nasmiješila. Brat joj je rijetko kada davao komplimente za izgled, pa joj je ovaj puno značio. Posebno sada kada joj je tjedan bio tako čudan. “Ah, Jone”, rekla je, očiju punih suza. “Hvala ti, puno.” Krenula je prema njemu da ga zagrli. “Opa”, rekao je Jon uzvraćajući zagrljaj. “Sto se događa? Samo sam rekao da dobro izgledaš, ništa više. Sto sad znači ovaj vodopad?” Srećom se u tom trenutku začulo kucanje na vratima i Meena ga je na brzinu pustila pa, brišući oči - brinući se je li joj se maškara razmazala - otišla ih otvoriti s Jackom Bauerom, koji joj je lajao za petama uzbuđen što imaju posjetitelja. Muškarac u vjetrovci bež boje i s bejzbolskom šiltericom držao je veliku crnu kutiju omotanu zlatnom vrpcom i upitao je: “Meena Harper?” “Ja sam”, rekla je i preuzela kutiju, tutnuvši mu novčanicu od pet dolara koju je držala u ruci. “Hvala”, rekao je i uputio se natrag prema dizalu. “Hm”, rekla je Meena dok je tamo stajao i čekao dizalo. “Da?” Pogledao je prema njoj upitno. “Ništa”, rekla je Meena i počela zatvarati vrata. Zatim se predomislila, opet ih otvorila i rekla: “Samo... pripazite kada jedete pizzu s ljutom kobasicom, okej?” Dostavljač je buljio u nju zbunjeno. “Okej.” Meena se osmjehnula i zatvorila vrata. Potom je unijela paket u stan, s Jackom Bauerom koji je skakutao iza nje. “Što?” rekao je Jon. “Kolesterol?” “Gušenje”, rekla je Meena. Spustila je kutiju na stol u blagovaonici. “Ali sada možda i ne, ako bude pazio. Od koga bi to moglo biti?” Bez sumnje, pisalo je njezino ime, a ne grofičino. Odvezala je zlatnu vrpcu i podigla poklopac kutije. Bila je ispunjena bijelim svilenim papirom. Razdvojila je nabore i potom ostala bez daha... Kožnata torba sa zmajem optočenim draguljima. U boji rubina. “To je ta torba”, dahnula je Meena, držeći je u jednoj ruci, drugu pružeći kako bi pogladila svaki kristal posebno. “Koja torba?” upitao je Jon.

~ 132 ~

“Ona torba”, rekla je Meena, osjećajući se kao da je ostala bez zraka. “Torba koju oduvijek želim. U točno pravoj boji. Shoshona je ima u boji akvamarina, ali akvamarin je ružan. Boja rubina je savršena. Jednostavno savršena. Oh, Jon. Tako je lijepa.” Došlo joj je da opet zaplače. Nije nikada vidjela nešto tako krasno. “Pa, ja ti je nisam kupio”, rekao je Jon. Počeo je kopati po papiru u kutiji. “Tko je onda? Ima li neka poruka ili nešto?” “On mi ju je kupio”, rekla je Meena ne mičući pogled s torbe. “Znam da je.” Samo, kako je znao? Nije mu ništa rekla. Nisu nikada raspravljali o nečemu tako blesavom poput Meenine neprikladne žudnje za Mare Jacobsovom torbom s kristalnim zmajem, koju si ona - usput budi rečeno - nikada ne bi mogla priuštiti. “Tko je on?” želio je znati Jon, kopajući sve više. “Lucien? Princ Na Bijelom Konju? Je li to najnoviji it poklon za jutro poslije u današnje vrijeme? Torbica?” “To je torba”, rekla je Meena otvorivši je i vidjevši da se podstavljeni remen može zamijeniti elegantnim zlatnim lancem za večernji izlazak ili tankim kožnatim remenom za formalnije, poslovne prilike. “Ne torbica.” “Oh, da, naravno da je”, rekao je Jon, izvukavši srebrnu omotnicu iz kutije. “Tu je poruka.” Preko cijele omotnice stajala je riječ Meena elegantnim, pomalo starinskim rukopisom, koji je odmah prepoznala kao Lucienov, iako nikada zapravo nije vidjela njegov rukopis. “I što gospodin Faca ima za reći?” upitao je Jon ozlovoljeno. Meena je pretpostavila da je ljubomoran jer on nikada nije kupio ništa tako ukusno i elegantno ni jednoj od svojih bivših djevojaka. Koliko se sjeća, jednoj od njih je kupio narukvicu kod Tiffanyja, no onda je ona prekinula s njim kada je saznala da je kupio identična narukvicu njihovoj majci za Božić. Meena je odložila torbu i noktom prošla ispod pregiba omotnice. Izvukla je papir za pisma u boji bjelokosti. Moja draga Meena, napisao je. Nasmiješila se. Nikada je prije nitko nije nazvao moja draga. Svaki trenutak daleko od tebe čini mi se poput vremena provedenog u nekoj vrsti ćelije. Ne mogu misliti ni o čemu, sanjati ni o čemu, osim o tebi. Nažalost, morat ću ostati u mome samonametnutom zatvoru nešto dulje jer će mi posao onemogućiti da se nađem s tobom večeras. Ne mogu iznaći način da to izbjegnem... ipak, nadam se da će ovaj dar biti prihvaćen kao isprika za moje neoprostivo ponašanje. Vidio sam ovo i pomislio na tebe i sv. Jurja. Ti si ubila zmaja. Dok se opet ne vidimo, tvoj sam Lucien Meena je pročitala poruku jednom i potom još jednom. Zatim su joj se oči, opet, ispunile suzama. “Neće doći”, rekla je nikome posebno. Jon je buljio u nju. “Čekaj... misliš večeras, na koncert?” Kimnula je ne gledajući ga. Pustila je da poruka odleprša na pod. “Neće doći”, rekla je ponovno. Potom se okrenula i otišla do fotelje na kojoj je do maloprije bila sklupčana i nije pisala, te se srušila na nju, a suknja od tila Mary Louine Givenchyjeve haljine podignula se oko nje. Jon se sagnuo da podigne poruku. “Čekaj”, rekao je. “Zar ti to plačeš?” “Ne znam što mi je”, rekla je Meena očajno, skupivši koljena na prsa i obgrlivši ih. “Pa, nemoj plakati po grofičinoj haljini”, savjetovao joj je Jon. “Vjerojatno će te natjerati da platiš čišćenje.” Pročitao je poruku, “'Ubila si zmaja'? Što dovraga to znači? Pa kolika je tom čovjeku batina?” Meena je spustila čelo na koljena i zaplakala. “Ne budi prost”, rekla je. ~ 133 ~

“Dovraga”, čula je brata kako kaže zabrinuto. “Nemoj plakati, Meen. Znam da si imala loš tjedan, ali on ne prekida s tobom. Samo mora raditi. Vjerojatno ćete se vidjeti sutra. Mislim, za Boga miloga. Poslao ti je stvarno lijepu poruku. I torbicu.” “To nije torbica, to je torba. I upravo je u tome stvar”, rekla je Meena podižući svoje lice obliveno suzama. “Nikad mu nisam rekla.” “Nikada mu nisi rekla što?” upitao je Jon došavši do nje kako bi sjeo na naslon za ruke nakon što je usput odgurnuo malo tila. “Nikada mu nisam rekla za nju”, rekla je Meena. “Želim si tu torbicu - mislim torbu oduvijek. Ali ne možemo si je priuštiti. I nikada mu nisam rekla. To je kao...” Glas joj se spustio do šapta. “To je kao da mi je pročitao misli.” Jon se namrštio. “Pa”, rekao je suho, “mogu razumjeti kako bi to moglo biti uznemirujuće za nekoga tko to isto radi ljudima već petnaestak godina.” “Ušuti”, rekla je Meena, ne mogavši suspregnuti slabi smijeh. “Ne”, rekao je Jon. “Stvarno. Mora da je ovo totalni udarac za tvoj ego, to da moraš priznati kako tamo negdje možda postoji netko drugi tko može isto što i ti. Oh, čekaj... ne, zaboravi. Princ ne može vidjeti kada će netko umrijeti. Ima samo tu vidovnjačku sposobnost da zna za kojom ručnom torbom žudi njegova djevojka.” Meena je obrisala suze. “Nisi duhovit”, rekla je. “Zašto se onda smiješ?” upitao je. “Okej”, rekla je Meena uzdahnuvši. “Možda sam malo pretjerano reagirala. Ali prilično je čudno. Moraš priznati.” “Mislim da je činjenica da si ti provela noć seksajući se s princom prilično čudna”, rekao je Jon. “Ali tko sam ja da sudim? Pa, s obzirom na to da ćeš biti doma večeras... kineska hrana i DVD?” Meena se nasmiješila. Još uvijek se osjećala potresenom. Potresenom do srži, zapravo. Ali bilo je dobro imati Jona u blizini da je prizemlji. “Zvuči dobro”, rekla je. “Super.” Jon ju je kroz til potapšao po koljenu. “Otići ću do videoteke i posuditi nešto. Kao kompromis, posudit ću nešto romantično, ali i gdje stvari lete u zrak. Može svinjetina mu-šu? Uzet ću i piletinu sa češnjakom, za promjenu. Hajde, Jack.” Udario se rukom po bedru, a Jack Bauer, presretan, žurio je za njim dok je išao prema zidu po pseću uzicu. “Odmah se vraćamo.” Meena, smiješeći se - iako još uvijek malo potresena - ustala je iz fotelje nakon što su Jon i njezin pas otišli, otvorila patentni zatvarač na Mary Louinoj haljini, izašla iz nje i pažljivo je objesila natrag na vješalicu u svome ormaru. Pretpostavila je da će imati neku drugu priliku da je obuče. Nije to bilo tako grozno. Podignula je poruku koju joj je Lucien napisao i ponovno je pročitala. Nasmiješila se zbog nje i srce joj je brže zakucalo. Ubila si zmaja. Ni ona nije razumjela što to znači. Ali, svidjelo joj se. Odlučila je još se jednom istuširati i skinuti svu šminku koju je nanijela - da ne spominje parfem. Nema smisla trošiti ga na Jona. Izmigoljila se iz hulahupki i otapkala bosonoga do kupaonice da otvori vodu i skine svoj seksi crni kombine i gaćice - ni u kom.slučaju se neće mučiti u njima cijelu noć ako nema potrebe - kada se opet oglasilo zvono portafona. Što je sada ovo? Kolodvor? ~ 134 ~

Podignula je slušalicu. “Halo?” “Dobar dan, gospođice Harper”, rekao je Roger. “Dostava.” “Opet?” Meena je rekla. “Nisam ništa naručila, Roger.” “Znam, gospođice Harper”, rekao je Roger. “Ovo je cvijeće. Od gospodina Antonescua, kaže dostavljač. Ne gospodina Antonescua iz 11 A, već vašeg prijatelja gospodina Antonescua. Znate, sa sinoćnje zabave.” Meena se nasmiješila. Toliko o tome kako će svoj privatni život zadržati podalje od vratara u zgradi. “Pošaljite ga gore, Roger”, rekla je i spustila slušalicu. Cvijeće i torba? Lucien je već osvojio njezino srce. Nije se morao truditi pridobiti ga. Otišla je do torbice i potražila u novčaniku novac za napojnicu za dostavljača cvijeće. Nije joj više ostalo sitnog novca. Morat će pitati tipa s cvijećem ima li joj što uzvratiti. Ubila si zmaja. Što to znači? Prije negoli je uspjela navući ogrtač, Meena je čula zvuk pred vratima. Pogledala je van kroz špijunku. I eto ih. Crvene ruže. Ogroman buket crvenih ruža. Srce joj se ispuni. Bio je lud. I previše ekstravagantan. Da, on je princ. Ali ovo je previše. Meena je otključala vrata i malo ih odškrinula. “Hvala, puno”, rekla je dostavljaču cvijeća. “Možete razmijeniti deset dolara?” U tom trenutku maknuo je ruže s lica. I Meena je prvi put u životu znala kad će ona umrijeti.

~ 135 ~

Trideset peto poglavlje

19:00 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Najnevjerojatnije - barem Meeni - bilo je da nikada ne bi pogodila da je on ubojica. Barem ne na prvi pogled. Bio je tako dobro obučen, u crne pripijene traperice, vestu od kašmira i dugačak crni kožnati baloner. Šal oko njegova vrata također je izgledao kao da je napravljen od kašmira - barem s mjesta na kojem je Meena stajala - i isticao plavetnilo njegovih očiju... vrsta svijetloplavih očiju koje bi savršeno odgovarale nekom plavom zavodniku, koji hoda po crvenom tepihu ili na dasci za surfanje kreće s bijele pješčane australske plaže. Nisu baš izgledale kao oči ubojice. Osim što je Meena znala da je on ubojica u trenutku u kojem je otvorila vrata, a on maknuo veliki buket crvenih ruža s lica. Zašto je pala na taj stari trik? Taj s buketom ispred špijunke? Zaslužila je da je ubije samo zato što je pala na trik koji je i sama iskoristila milijun puta u svojim scenarijima. I sada, eto nje, licem u lice sa smrću, obučena samo u grudnjak i crni svileni kombine. Bila je bijesna na sebe što nije prvo zgrabila ogrtač ili nešto drugo što bi barem mogla iskoristiti kao oružje... lak za kosu i upaljač koje bi iskoristila kao improvizirani bacač plamena... pa čak i cipelu, za ime Božje, da je baci na ovog tipa. Ali nije shvatila koliko je blizu smrti do sada kada je bilo prekasno. Posegnula je tek za BlackBerryjem, koji je u gotovo svakom scenariju prilično neiskoristiv. A u ovom slučaju, bilo je to jednostavno jadno, osim ako nije mislila pozvati neke policajce da dođu do nje, da ih ovaj ubije skupa s njom. Jer nema šanse da će se ovaj tip dati uhititi bez borbe. Mogla je to reći samim pogledom na njegovo naočito, nesmiljeno lice. I naravno, kao svaki pravi ubojica, već je čvrsto ugurao nogu između dovratka kako mu ne bi mogla zalupiti vrata u lice. Vrata bi se samo bezopasno odbila o rub čizme s čeličnom kapicom. Prsti desne ruke počivali su mu na zna se čemu. Da. Činilo se nevjerojatnim, ali uzevši u obzir sve drugo što se događalo tijekom ovog tjedna, Meena je shvatila da ne bi trebala biti iznenađena. Bio je to, časna riječ, držak mača. Zadržala je dah pred pogledom iz tih plavih očiju. “Nisam ovdje zbog tebe, Meena”, rekao je s njemačkim akcentom i glasom tako dubokim da se činilo da joj odzvanja kroz prsni koš. Kako je mogao znati njezino ime? Nije imala pojma tko je on. Nije ga nikada u životu vidjela. A opet... osjećala se kao da ga nekako zna oduvijek. Možda se tako svi osjećaju kad upoznaju svog ubojicu. Ili je možda samo Meeni tako.

~ 136 ~

Izvukao je mač iz korica. Oštrica je odjeknula u tišini hodnika jasno poput zvona, dok ju je vadio iz toka. Meena je progutala knedlu. Nevjerojatno je na što misliš prije nego što umreš. Meeni je kroz glavu prolazilo samo: Opa. Nema predigre za ovog tipa. Potom: Čekaj, to čak nije ni smiješno. Potom: Iako, zapravo, to bi bila dobra rečenica za Victoriju u seriji. Potom: Alija neću živjeti dovoljno dugo da bih mogla napisati još jednu epizodu za seriju. To je tako nepravedno. Znala je, samo pogledavši oštar, čvrst profil svog ubojice, da nema ni tračka nade. Ali nevjerojatno je što će čovjek sve učiniti da pokuša preživjeti. Meena je razdvojila usne. Prisilila je jezik da ih navlaži. “Znam da lažete”, rekla je. “Držite mač. Došli ste me ubiti.” “Ne lažem”, rekao je. “Samo mi reci gdje je on i pustit ću te da živiš.” Meena nije imala pojma o kome - ili čemu - on govori. Pokazala je na svoju torbu na kuki na koju ju je okačila nakon što je došla doma. “Evo”, rekla je. “Tu ima dovoljno novca. Upravo sam bila na bankomatu. Uzmite što želite i odite. Inače imam i nešto nakita od štrasa koji mi je ostavila moja prateta Wilhelmina, ali nije pravi, kunem se...” Ozlojedio se. Meena je osjetila kako joj se puls ubrzava. Samo nastavi tako, Meen. Provociraj svog ubojicu. To je pametno. “Već sam ti rekao, Meena”, rekao je, obrve boje meda podignule su se pomalo sarkastično. “Ne zanima me to da ubijem tebe. Samo njega. Ali ako ćeš stvarati probleme...” Probleme. Nije imao pojma kakve sve probleme Meena može stvoriti. Posebno kada već zna da je osuđena na smrt. Meena je znala da nema apsolutno što izgubiti. I upravo je zato odlučila iskoristiti taj trenutak da svom snagom zavitla BlackBerry na njega. Hej. Nije imala ništa drugo. To i svoj život. Potom se okrenula i potrčala.

~ 137 ~

Trideset šesto poglavlje

19:02 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Meena nije baš mogla pobjeći kroz ulazna vrata jer je manijak u baloneru, vitlajući mačem, stajao ispred njih, zatvorio ih i zaključao za sobom. Ali zaključila je da bi je, kada bi uspjela otvoriti velika balkonska vrata u stražnjoj sobi i vikati upomoć, netko sigurno čuo. Mary Lou. Mary Lou će je čuti. Ako je doma. Sto je bilo teško, s obzirom na to da je petak navečer. Ali Meena jedva da se okrenula kako bi uspjela pobjeći, kada je osjetila kako ju je nešto nevjerojatno teško - i zapanjujuće snažno - primilo za goli gležanj i srušilo na pod. Srušila se svom dužinom medu sve te rasute ruže jer ju je, prije negoli je znala što se događa, povukao za desnu nogu, pa je samo dlanovima kliznula po parketu pokušavajući ublažiti pad. Iskrenula je vrat u čuđenju da pogleda niz svoje tijelo i ugledala muškarca s mačem kako stoji iznad nje. Jao. Uistinu je brz. Meena je jedva zavitlala BlackBerry u njega i nije ostala čekati kako bi vidjela je li ga pogodio, iako je mislila da je čula mukli udarac, a potom pad plastičnih dijelova koji su udarili o pod - a on ju je već iznenadnim trzajem srušio s nogu? Što je on, nadčovjek? “Meena?” rekao je istim, smirenim glasom koji se pomalo dosađivao, još uvijek joj stežući nogu. “Nemaš kamo pobjeći. Mislim da ti je to jasno.” Najžalosnije je bilo to što je potpuno u pravu. Iako je od jačine pada ostala bez daha, Meena je to znala. Uvijek se pitala kako će to biti kada dođe red na nju da se napokon nađe licem u lice sa smrću. Ali sada kada se to zapravo događalo, znala je još nešto: neće otići bez borbe. “Neću umrijeti večeras”, rekla je kroz stisnute zube. “Žao mi je.” I okrenula se tako da umjesto na trbuhu leži na leđima... ... i u boljoj poziciji da mu zabije nogu u prepone. Jedini problem je bio u tome što je on očekivao taj pokret jer joj je pustio gležanj i - tako brzo da je Meena jedva imala vremena shvatiti što se događa - stvorio se na njoj... svom svojom težinom ispružen na njoj, težak poput čelične grede i jednako snažan. “Rekao sam ti, Meena, nisam ovdje kako bih ubio tebe”, rekao je. Lice mu je sada bilo udaljeno od njezina svega nekoliko centimetara. A tako i oštrica mača. Držao ju je ležerno prislonjenu Meeni uz grlo dok je zurio u nju kao da je ona neki zanimljiv primjerak leptira kojeg je uspio uhvatiti i dodati svojoj kolekciji. Ovo nije bilo baš onako kako je Meena očekivala da će završiti njezin sjajni potez s udarcem u prepone.

~ 138 ~

“Oh, stvarno”, progunđala je trudeći se zvučati kao da je nije briga. To nije bilo lako, uzevši u obzir činjenicu da joj je srce tuklo tako jako da se pitala može li joj vidjeti otkucaje na vratu. Također, nije bio lagan. Bilo joj je teško disati dok je bio tako na njoj. Svejedno, trudila se zvučati opušteno. Kao da je nije briga što on leži ispružen preko njezina tijela poput olovne deke. Kao da nije bila svjesna činjenice da je ona vitka mlada žena obučena samo u crni grudnjak i svileni kombine, a on je muškarac otprilike njezinih godina koji je imao sigurno četrdeset kilograma više od nje i držao joj nož - pardon, mač - pod vratom. www.crowarez.org/chiarissima Počela se premišljati oko cijelog tog koncepta straha od smrti. “Ne”, rekao je, istim uznemirujuće dubokim i premirnim glasom s laganim akcentom. “Već sam ti rekao.” Je li to bila samo Meenina mašta ili je zvučao malo uvrijeđeno? “Nisam zainteresiran za tebe.” Meena se morala nasmijati na to. Iako je trebala uskoro umrijeti. Ili nešto još gore. Možda je histerična. Svejedno, morala je priznati, nekako jest smiješno, tip te drži, polugolu, s mačem na vratu i onda ti kaže da nije zainteresiran za tebe. Posebno dok je na tebi. “Skoro si me prevario”, rekla je. “Meni se činiš jako zainteresiranim za mene trenutačno.” Podigao je obrve. “To?” Malo se pomaknuo. “To je samo tok mog mača.” Potom, naizgled se bojeći da neće ispasti kavalir, dodao je “Nije da nisi privlačna. Samo, zapravo, nisi moj tip.” Meena je bijesno gledala u njega. Stvarno, ovo je jednostavno bilo previše. Ubiti je - pa, dobro, doći s namjerom da je ubije, a potom je i uvrijediti? “Pa, ni ti nisi moj tip”, rekla je ljutito. “Oh, znam to.” Nasmiješio se. Zubi su mu bili bijeli, ali ne potpuno ravni. Jedan ili dva su bili nakrivljeni taman dovoljno da budu dokaz da su pravi, a ne krune. “Ja sam živ.” Meena ga je pogledala. S obzirom na to da je očito stranac, pomislila je da je možda nije razumio. “O čemu pričaš?” upitala je. “Mislila sam na to da mi se ne sviđaju muškarci koji upadaju ženama u stan, nepozvani, i mašu mačem.” On joj je sada vrhovima prstiju - one ruke koje nije držala mač - prelazio po ruci. Radio je to naizgled nesvjesno, kao da ne može odoljeti dodirnu njezine kože. Ali očito ju je razumio. “Znam”, rekao je. “Mislim, znam tvoj tip. Lucien Antonescu je tvoj tip. Zato sam ja ovdje. Jedino što želim od tebe jest da mi kažeš gdje je on. Potom ću otići.” Meena bi se bila ukočila da već nije bila nepomična pod težinom njegova tijela. Lucien? Ovo ima veze s Lucienom? Pretpostavila je da ima nekog ludog smisla. Muškarci s mačevima sigurno nikada nisu upadali u njezin stan prije negoli je Lucien ušao u njezin život. A Roger je rekao da je cvijeće od Luciena. “Znate Luciena?” upitala je. Mogla si je misliti. Sve je išlo tako dobro. Predobro. Nevjerojatna noć koju su proveli zajedno. Poruka koje govori kako je on njezin. Torba. Trebala je znati da je to predobro da bi bilo istinito. Moralo joj je biti jednako bjelodano kao i mač koji joj je sad pred licem. Leisha je to čak i natuknula: ~ 139 ~

Lucien je oženjen. Naravno da je. Ni jedan muškarac, koji je samac i njegovih godina, nije savršen kao on. Svi su bili ili gej, ili opterećeni prtljagom iz prošlih veza ili zauzeti. Očito je Lucienova luda žena unajmila ovog muškarca da je nasmrt preplaši. Pa, upalilo je. “Zapravo”, rekao je muškarac - i dalje joj je odsutno gladio kožu, kao da nije niti svjestan da to čini - “nikada se nismo osobno upoznali, princ i ja.” Shvatila je da on odgovara na njezino pitanje o tome zna li Luciena. “Ali, svakako sam upoznat s njegovim radom.” “Njegovim radom?” Meena je bila zbunjenija nego ikada. Pokušala je zamisliti tog muškarca kako pohađa kolegij iz povijesti Istočne Europe i nije uspjela. Očito nije bio učenjak. Možda manijak željan ubijanja. Ali teško znanstvenik. “Mislite, njegove knjige?” Muškarac se kratko nasmijao. “Ne. Mislio sam na njegove izvannastavne aktivnosti.” Meena nije imala pojma o čemu govori. Ali nije joj promakla insinuacija u njegovu glasu. Mislio je da zna da su ona i Lucien... Pa. Što su radili, sinoć. Bože. Je li ih slikao? Nije li to što rade privatni detektivi, koje žene unajme? Željela je umrijeti. Očito su Lucien kojeg poznaje i Lucien kojeg ovaj muškarac zna dvije različite osobe. Znala je da Lucien ima tajni - što je bilo u redu. I ona je čuvala tajne od njega. Ali bila je bijesna jer je Lucienova tajna ta da je oženjen. Jednostavno se nije činio takvim tipom. Čak ga je i otvoreno pitala ima li ženu i rekao je da nema. Ako ga ikad više vidi - a sigurno hoće, jer čim se riješi ovog plavokosog mamuta koji je na njoj, zapakirat će Mare Jacobsovu torbu i otići ravno u Lucienov stan da je vrati, po mogućnosti s nešto Jack Bauerovog izmeta razmazanog po njoj - reći će mu točno ono što misli o muškarcima koji varaju svoje žene s nedužnim scenaristicama. “Pogledajte”, rekla je glasom za koji se nadala da zvuči jako i odlučno. Iznervirana njegovim smijehom, Meena je odmaknula rame od njegove ruke. Tek je tad, čini se, shvatio da je dodirivao njezinu kožu. Izgledado je gotovo iznenađeno i odmah povukao ruku. “Ne znam što mislite tko ste vi”, rekla je. “Ali ne možete doći ovamo i upasti s tim... s tim... srednjovjekovnim oružjem i naređivati mi. Možete poručiti Lucienovoj ženi od mene da je gotovo. Ne želim išta više imati s njim. Dobro? Tako da je njezin mali pokušaj da me prepadne i tako udalji od njega, ili što god da je ovo, polučio željeni učinak. Može dobiti Luciena natrag. Ja ga čak više niti ne želim.” Sada se mrštio. Činio se nezadovoljan. Ali nije gledao u nju. Gledao je u svoju ruku. “Jeste li me čuli?” Meena zahtijevala odgovor. Bila je svjesna toga da joj je oštrica mača i dalje jako blizu grla. Jako blizu i jako oštra. S druge strane, on se činio malo smetenim, gledajući svoj dlan, a potom opet njezinu kožu. Sada bi, pomisli, mogao biti savršen trenutak da ga udarim koljenom u jaja. A potom, dok je on sklupčan od nesnosnog bola, ona će zgrabiti onu tamo lampu iz Pottery Barna i razbiti mu je o glavu... “Je li te on uopće ugrizao?” upitao je muškarac uperivši one plave oči opet u nju. Meena, koja je razrađivala treći dio svog plana - dio u kojemu odlazi u kuhinju po svoj Wusthofov set noževa - ukočila se. “Što? Ugrizao? O čemu govorite?”

~ 140 ~

Muškarac je potom učinio nešto što ju je potpuno iznenadilo (nije da ju nije iznenadilo i sve ono što je učinio od trenutka kada je otvorila vrata). Zgrabio ju je za bradu rukom kojom nije držao mač i okrenuo joj glavu prvo na jednu, a potom na drugu stranu, ispitujući joj vrat onako kako njezin liječnik opće prakse gleda jesu li joj otekle limfne žlijezde. “Sto radite!” Meena je upitala. Jedno je ako je hoće ubiti. Ali sa svakim sljedećim trenutkom, Meena je sve manje smatrala da će se to zapravo i dogoditi. Posebno kada je potpuno odbacio mač ustranu - pao je na bjelogorični pod uz melodičnu zvonjavu - sjeo i, još je obuhvaćajući nogama, nadolje povukao prednji dio njezina kombinea zajedno s velikim dijelom grudnjaka. “Hej”, povikala je Meena propinjući se ispod njega. “Ušuti”, rekao je. “Legni mirno.” “Neću”, Meena je bjesnjela udarajući ga u prsa. “Ugrizao te”, rekao je muškarac položivši joj ruku na ključnu kost i gurajući je natrag na pod. “Morao te ugristi. Nije mogao to ne učiniti. Pogledaj se. Koža ti je poput svile. Ja te želim ugristi. Pitanje je gdje je to učinio? Očito ne u glavnu vratnu arteriju. Nemaš nikakvih modrica. Nekada se odluče za srce. Jesi li pogledala?” Meena je, s grudnjakom i naramenicama kombinea koji su joj visjeli s ramena, samo ležala na mjestu i buljila u njega. Ona čak ne bi nikada niti mogla napisati ovakvu scenu. A čak i da može, Fran i Stan nikada ne bi dopustili da se prikaže. Jer nitko ne bi povjerovao u to. Bilo je jednostavno prebizarno. “Tko ste vi?” Meena je upitala. “Ja sam Alaric Wulf”, rekao je muškarac strpljivo. Nije zapravo zvučao poput luđaka. Niti je tako izgledao... ako zaboravimo mač. Dobro je izgledao, ako ti se sviđaju visoki plavokosi mišićavi tipovi koji se dobro oblače i govore laganim njemačkim akcentom. Što bi se inače, vrlo vjerojatno, Meeni svidjelo. Da ne sjedi na njoj, mirno joj pregledavajući prsa u potrazi za nekim tajanstvenim ugrizom. “I radim za organizaciju koja je jako zainteresirana da pronađe Luciena Antonescua. Pa, ako bi mi samo ljubazno rekli gdje je, rado ću vas ostaviti, gospođice Harper.” Izgledao je kao da to i misli. Izgledao je kao da mu se ona stvarno i ne sviđa baš previše. Meenu to nije smetalo, s obzirom na to da je osjećaj bio sto posto obostran. “Željela bih znati ime te organizacije”, rekla je Meena, “tako da vas mogu prijaviti vašim nadređenima. Zna li vaš poslodavac da se ovako ponašate prema ženama, plašite ih nasmrt, a potom sjediti na njima? Silazite s mene—” Vrtjela se ispod njega udarajući ga još malo po prsima. I u tom trenutku, dok je odbijao njezine udarce otvorenim dlanovima, začuo se zvuk ključeva koji se okreću u bravi ulaznih vrata. U tren oka, Alaric Wulf je skočio na noge i istodobno naglim trzajem ruke podigao Meenu, a drugom je rukom zgrabio mač. Do trenutka kada je Jon otključao vrata i stajao na ulazu, Alaric je Meenu gurnuo iza sebe i oštricu uperio samo nekoliko centimetara od Jonova vrata. “Sranje!” rekao je Jon i ispustio vrećicu s kineskom hranom koju je držao zajedno s DVDom.

~ 141 ~

Jack Bauer je odmah poletio prema naprijed i počeo halapljiva lizati prolivenu tekućinu iz vrećice, potpuno nesvjestan činjenice da naoružani muškarac nekoliko metara dalje prijeti njegovoj vlasnici. Ali na Luciena Antonescua, pomislila je Meena cinično, lajao je cijelu noć. Baš je dobrog psa čuvara izabrala. Baš dobrog. Alaric je spustio mač kada je vidio tko je to došao. “Jonathan Harper”, rekao je, a široka ramena su mu se malo opustila. “Godine, trideset dvije. Bivši sistemski analitičar u Webber i Sternu. Nezaposlen posljednjih sedam mjeseci. Uhićen jednom zbog pijanstva, golotinje i nužde na javnom mjestu, uz aparat za naplatu parkinga u Miami Beachu, na Floridi, dok je bio u posjetu roditeljima, prije četiri godine.” Meena je bila zabezeknuta. “Jonathane!” povikala je. Uvijek je smatrala čudnim to što se Jon mora često vraćati u Miami “zbog posla”. Rekao je da razmišlja o ulaganju svog djela nasljedstva od pratete Wilhelmine u stan za odmor, u blizini onoga njihovih roditelja u Boci, što je bilo čudno samo po sebi. Ali na kraju se ništa od toga nije ostvarilo. “Sranje”, rekao je Jon opet, ali drugačijim tonom, brzo zatvarajući i potom zaključavajući ulazna vrata za sobom, kao da se boji da bi Antonescuovi mogli nešto načuti. “Bila su četiri sata ujutro! Ispred Subwaya. Koji je bio zatvoren. Nikoga nije bilo u blizini! Stvarno sam morao.” Meena je odmahnula glavom. “Svejedno...” “I platio sam masno onim odvjetnicima da to izbrišu iz mog dosjea”, rekao je Jon žalosno. “Odvjetnici”, rekao je Alaric slegnuvši ramenima. Obratio se opet Meeni. Nije joj se svidjelo svjetlucanje u njegovim ledenim plavim očima. “Moramo porazgovarati”, rekao je i odvukao je, ne prenježno, na kauč boje kadulje. “Sjedni”, rekao je gurnuvši je na jastuke zadivljujuće velikom šapom. Meena, čija je ljutnja dosegnula vrhunac, odmah je skočila natrag na svoje bose noge. “Ne”, rekla je. Nije morala podnositi ovo zlostavljanje. “Neću sjesti. Još uvijek ne znam tko ste ni što radite ovdje. Zvat ću policiju. Jon.” Obratila se bratu. “Molim te, pozovi policiju. Ovaj čovjek je nasilno ušao, protiv moje volje, i potom je—” “Sjedni”, ponovio je Alaric i gurnuo je natrag na kauč, ovaj put tako da joj je raširio mamutske prste preko lica i gurnuo je. Meena, potpuno zatečena ovim barbarskim ponašanjem, ostala je sjediti zureći u čudu prema prolazu u kuhinju. Tko takvo što uopće radi? “Što se zapravo događa ovdje?” upitao je Jon gledajući u uništeni buket ruža i slomljene dijelove Meenina BlackBerryja razasute po podu. Jack Bauer, usred svega toga, još je lizao tekućinu iz prevrnutih kutijica kineske hrane. Kada je bacio pogled na Alarica, zamahao je sretno repom u ime pozdrava. Njezin pas. Njezin vlastiti pasi “To je učinila tvoja sestra”, Alaric Wulf objasni Jonu nered. “Uopće ne surađuje.” Meena je proizvela zvuk koji je bio između cvileža i protesta. Što? Ona da ne surađuje? “Meena Harper”, Alaric je nastavio mrtvo-hladno, ignorirajući je, “u smrtnoj je opasnosti. Lucien Antonescu je bezdušno čudovište. Nužno je da ga nađem i uništim, i da ti učiniš točno ono što ti kažem ako želiš da ona živi.” Jon je gledao u muškarca s mačem koji je stajao nasred Meenine dnevne sobe. Zatim je pogledao u Meenu koja je oponašala biranje broja na mobitelu. Potom je usnama oblikovala riječi: Nazovi policiju. ~ 142 ~

“Uh”, rekao je Jon Alaricu. “Naravno. U redu.” “Meena Harper”, rekao je Alaric, iako nije gledao u njezinu smjeru. “Vidim što radiš. Ako ne prestaneš, neće mi biti mrsko zavezati te lisicama. Zapravo, uživat ću u tome.” Meena je, bijesna, rekla: “Lucien nije čudovište! Okej, možda me prevario i rekao da nije oženjen, ali uvjeravam vas nitko nije ni u kakvoj opasnosti od—” “Nije oženjen”, rekao je Alaric. “Nikada se nije ženio. Nitko ne zna? zašto. Neki kažu da je to zato što je svjedočio majčinu samoubojstvo i nikada se nije oporavio od toga. Drugi kažu da je to zato što nikada nije upoznao srodnu dušu. Imam osjećaj da se to nedavno promijenilo.” Bacio je prodoran pogled prema Meeni i nastavio. “Zato je, da bi ti preživjela, važno da mi kažeš gdje je on. Osim toga, moraš, prestati govoriti jer mi tvoj glas ide izrazito na živce.” “Uh” - Jon je podigao ruku - “pardon. Znam da sam se kasno priključio, ali nitko mi nije odgovorio na pitanje. Sto se dovraga ovdje događa?” “Zapravo je jednostavno”, rekao je Alaric Wulf. “Lucien Antonescu je princ tame.” Jon je kimnuo. “Da”, rekao je. “Znamo. Ima dvorac i te stvari,” “Ne”, rekao je Alaric ponovno odmahujući glavom. “Princ tame.” Jon je pogledao u Meenu, potom opet u Alarica, a potom opet u Meenu. “Princ... je li rekao ono što mislim da je rekao?” Meena je zakolutala očima. “Oprostite što vam idem na živce”! rekla je Alaricu što je ugodnije mogla. “Ali Lucien nije vrag.” “Nisam rekao da je vrag”, rekao je Alaric. Skinuo je baloner zatim pažljivo prošao rukom preko njega prije negoli ga je uredno objesio na jednu od ukrasnih kuka kod vrata. Zatim je otkopčao mač pa i njega položio pokraj vrata. Potom, nakon što je prekoračio razasute ruže, dijelove BlackBerryja, da i ne spominjemo posude s kineskom hranom, sagnuo se i potapšao zahvalnog Jacka Bauera po glavi, prije nego što je rekao: “On je tamni princ. Svemoćni Vođa bića noći.” Meena i Jon su razmijenili poglede. Potom je Meena rekla, trudeći se opet da joj ton bude lišen bilo kakve zajedljivosti - s obzirom na to da mu njezin glas očito ide na živce - “U tom slučaju, zbunjena sam. Mislila sam da je princ tame vrag.” “Vrag je personifikacija zla i neprijatelj Boga i ljudske vrste”, rekao je Alaric. Prešao je sobu i, uputivši prezriv pogled fotelji u kojoj je Meena provela otprilike sat vremena ne pišući, sjeo - činilo se da baš ne cijeni Meenin ukus u uređenju stana. “Princ tame je pomazanik, onaj koji obavlja posao vraga na ovoj smrtnoj strani pakla.” “Čekajte”, rekla je Meena trepćući. “Zar vi govorite...” “Da”, rekao je Alaric. “To je upravo ono što govorim.” Jon je izgledao izgubljeno. “Ja ne razumijem. Je li on vrag ili nije?” “Lucien Antonescu je”, rekao je Alaric, “vampir. Ne bilo koji vampir, već vladar svih vampira.”

~ 143 ~

Trideset sedmo poglavlje

20:00 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Alaric Wulf je buljio u nju. Oči su mu uistinu bile jako plave. Uznemirujuće plave. Da je bilo tko drugi - da ga je Meena upoznala bilo gdje drugdje - rekla bi: “Kako ovaj muškarac dobro izgleda.” Ali s obzirom na to da ju je u njezinu stanu napao mačem i da sada optužuje njezina dečka da je vampir, morat će samo reći da je prava šteta što je tako dobar izgled potrošen na nekoga tako... što god da jest.” “Brate Jone”, rekao je. Njegov pogled je bio tako intenzivan da se činilo kao da ju je prikovao za kauč, jednako onako kako ju je težina njegova tijela bila prikovala za pod. “Donesi svojoj sestri sada nešto za piće. Nešto s puno šećera. Ona to još ne zna. Ali za nekoliko minuta će joj trebati.” “Uf”, rekao je Jon, “okej.” I ustao kako bi otišao u kuhinju. “Oprostite”, rekla je Meena. Što je s ovim tipom? “Ali ja si zapravo mogu i sama donijeti piće.” “Ne”, rekao je Alaric. “Ti ostaješ tu gdje jesi. Ne može ti se vjerovati.” Meena je podignula obje ruke u ime prosvjeda. “Što?” rekla je. Nije mogla a da ne prasne u smijeh, iako je sve bilo tako... tužno. “Zašto? Zato što izlazim s navodnim vampirom?” “On nije navodni”, rekao je Alaric. “I da. Sada si njegov sljedbenik.” “Sljedbenik!” Meena je sada čula sve. “Što? Zaražena sam jer sam izašla van s Lucienom?” “Možeš to i tako reći, da”, rekao je Alaric. “To je sigurno jedan vid zaraze. Stiže li taj sok ili ne, brate Jone?” “Sok stiže”, viknuo je iz kuhinje. “Jon”, Meena je zazvala s kauča. “Dok si tamo, stavi malo—” “Nemoj je slušati”, rekao je Alaric. “Reći će ti nekom šifrom koju Samo vas dvoje razumijete, jer ste brat i sestra, da pozoveš policiju preko mobitela. Ali ako to učiniš, ubit ću te i riješiti se tvog tijela na mjestu gdje ga nitko neće naći. U rijeci, mislim. Vaš vratar je tako glup da neće niti primijetiti ako odem iz ove zgrade noseći tijelo Zamotano u sag.” Jon je provirio iz prolaza kako bi pogledao u Meenu. “Da”, rekao je. “Samo ću nam donijeti kole i izbjeći cijelu tu spiku s motanjem u tepih, može, Meen?” Bijesno ga je pogledala. “Da, stvarno super, Jon.” Pogledala je Alarica. Može se ona nositi s ovime. Nije to ništa drugačije od jednog od Taylorinih napadaja kad misli da je predebela. Pa, možda malo drugačije. “Gledajte, gospodine, ovaj, Wulf. Cijenim to što me pokušavate upozoriti na to. Stvarno cijenim. Ali vampiri ne postoje. Oni su izmišljeni. Mi pisci ih izmišljamo. Žao mi je što smo to tako dobro napravili da smo učinili cijeli svijet paranoičnim, ali to je istina. Oni su izmišljeni. Okrivite Brama Stokera. On je prvi počeo.”

~ 144 ~

“Ne, zapravo nije”, rekao je Alaric. “Postojali su puno prije negoli se Stoker uopće rodio, u gotovo svim kulturama i na gotovo svim kontinentima ovog planeta. Oni su poput komaraca... hrane se krvlju drugih. Ne mogu opstati bez domaćina.” “A kako to da vi”, upitala je Meena, glumeći da mu vjeruje, “znate toliko o njima?” “U svojoj profesiji borim se s vampirima praktički svakodnevno”, rekao je glasom koji je otkrivao da se dosađuje. “Oni su gnusna i surova stvorenja. Jedna takva grupa je prije nekoliko mjeseci gotovo ubila mog partnera.” “Oh, stvarno”, rekla je Meena. Prebacila je nogu preko noge i suda je jedno boso stopalo njihala gore-dolje. Vampiri! Ozbiljno? Preboli to, Harper, rekla je Shoshona. Oni su posvuda. Ne možeš im pobjeći. To nije u redu. Zašto ne može pobjeći od glupih vampira? Na poslu, na televiziji, u Leishinom salonu, a sada i ovdje, doma. Oni stvarno jesu posvuda. Čak su i zgodni - ali očito poremećeni - stranci koji joj upadaju u stan, pokušavajući je ubiti, ludi za njima. “Stjerali su nas u kut u skladištu izvan Berlina”, nastavio je gledajući u daljinu. “Bila je to djelomično moja krivica. Postao sam previše samouvjeren. Mislio sam da ih nema tako puno i da ih možemo pobijediti. Ali bilo ih je više nego što sam mislio i iznenadili su nas. Evo.” Posegnuo je rukom u unutarnji džep tamnog uskog sportskog sakoa koji je imao na sebi. “Ovo je slika mog partnera sada. Zove se Martin.” Ono što je Meena vidjela kada joj je dao fotografiju doslovce ju je potreslo. Nije očekivala... to. Bila je to fotografija muškarca s pola lica. Tamo gdje mu je trebalo biti lice, na donjoj polovici, bila je samo lubanja. Očito je bilo razderano očnjacima. Meena je mogla samo buljiti. Alaric je uzeo fotografiju iz njezinih mlohavih prstiju i, sklanjajući je, rekao: “Ali fotografija, znam, ne dokazuje ništa. Sad ćeš reći da se ono što se dogodilo njegovu lice moglo dogoditi u prometnoj nesreći.” Meena je promucala: “Ja... nisam mislila to reći.” Nije znala što je htjela reći. Pogledala je preko, u Jona. Još je bio u kuhinji, zaposlen točenjem. Poželjela je da požuri. Svakim trenutkom koji je prošao bila je sve manje i manje sigurna u to da je Alaric Wulf zapravo poremećen. Zašto bi je to trebalo više uznemiravati od alternative, Meena nije bila sigurna. “Evo”, rekao je Alaric. “Ovo su fotografije četiriju djevojaka koje su nedavno ubijene u tvom gradu, njihova tijela su pronađena u gradskim parkovima sljedećeg jutra, gola i isisana do zadnje kapi krvi u tijelu.” Razasuo je četiri fotografije po stoliću za kavu ispred Meene. Bile su to fotografije žena, fotografirane od prsa naviše. Jedna stvar koja im je svima bila zajednička jest ta da su imale višestruka tragove ugriza, okružene ružnim, ljubičastim i zelenim modricama, ne samo na vratu već po cijelom tijelu, kao da ih je netko okrutno napadao... Ili nešto. Meena je zurila u fotografije kada joj se Jon, vraćajući se iz kuhinje i noseći tri čaše kole, pridružio na kauču, i sam buljeći u fotografije. “Ovo su djevojke o kojima su izvještavali na vijestima?” upitao je. “Da”, rekao je Alaric. “Ali nisu ništa rekli o tome da su umrle zato što su bile izgrižene”, rekao je Jon. “Rekli su da su ih zadavili.” “Jer ured gradonačelnika ne želi podići paniku”, rekao je Alaric.

~ 145 ~

“Ali ne tvrdite da je Lucien učinio ovo”, rekla je Meena slabašnim glasom, još uvijek nesposobna maknuti pogled s fotografija. Radila je u svijetu u kojemu se fotografije poput ovih svakodnevno krivotvore... u svijetu u kojemu se gledatelje obmanjuje da se nešto nevjerojatno poput ovoga moglo dogoditi, nešto čemu ona i njezine kolege scenaristi teže. Očajnički se trudila naći neki znak da su ove fotografije krivotvorina, da su izmišljotina nekoga poput nje ili Shoshone. Ali fotografije su izgledale potresno stvarne. Prepoznala je lica djevojaka s fotografija koje je vidjela na vijestima. Fotografija koje tako pomno nisu pokazivale ništa ispod brade. “Ne”, rekao je Alaric otpivši gutljaj kole. “Princ ne stoji iza ovih ubojstava... utoliko što ih nije sam počinio. Ali netko od njegove vrste jest. Netko od njegovih sljedbenika.” “Sljedbenika?” Buljila je u njega. “Rekli ste da sam ja sljedbenik.” Slegnuo je onim svojim širokim ramenima. “Druga vrsta sljedbenika. Da bi postala vampir, mora te se triput ugristi, a zatim ti moraš piti krv svog domaćina. Pretpostavljam da to niste radili sinoć, je li?” Meeni su se oči raširile od užasa. Jon je, sjedeći na tabureu, podigao obrve dokle je išlo. “Opa”, rekao je. “Čuo sam za neke perverzne stvari, ali to je—” Meena ga je prekinula. Jer, stvarno, čula je i više nego što može podnijeti. “Oprostite”, rekla je, znajući da trči pred rudo, jer odjednom, bojala se... bojala se fotografija koje je upravo vidjela, a nije imala racionalno objašnjenje za to. A više od toga, bojala se nekih stvari koje je odjednom počela povezivati u glavi. “Ali ne možete samo tako doći ovamo i očekivati od nas da vam povjerujemo da tamo negdje postoji ta ogromna vampirska zavjera o kojoj ostatak čovječanstvo ne zna baš ništa, a da je moj dečko na njezinu čelu i da ste vi nekako upućeni u to. Mislim, što ste vi uopće? Neka vrsta lovca na vampire?” “Da”, rekao je Alaric jednostavno. Meena je potonula na naslon kauča. “Oh”, rekla je. “U redu. Naravno da jeste.” Jer nakon tjedna koji je iza nje, što on drugo i može biti? “Stvarno?” upitao je Jon. Izgledao je uzbuđeno. “Kako ste dobili takav posao? Ima li kakvih beneficija?” “Moraš početi s obukom jako mlad”, rekao je Alaric ne mičući pogled s Meene. “I trenutačno ne zapošljavaju.” “Da”, rekao je Jon. “Naravno. Nitko ne zapošljava. Ali stvar je u tome da mislim da bih na takvoj poziciji bio uzor. Jer, znate, jako sam spretan s rukama, i uvijek sam, stvarno, stvarno mrzio vampire Mislim, Drakula je bio moj omiljeni film kada sam bio dijete. Reci mu, Meen. Dio u kojem mu zabiju kolac—” “Odrubljivanje glave daje bolje rezultate”, rekao je Alaric, još uvijek ne mičući svoj pogled s Meene. “E pa sad, vidite”, rekao je Jon, “u tome bih bio još bolji. Bio sam u srednjoškolskom bejzbolskom timu. Stvarno sam znao dobri zamahnuti palicom. Meena, ozbiljno. Reci mu.” Meena nije rekla ništa. Gledala je Alarica. Posegnuo je još jednom u svoj unutarnji džep. Ovaj put je izvadio malu zlatnu medalju koju je bacio nasred stolića za kavu, ležerno, kao da je novčić. Jon je posegnuo za njom i okrenuo je prema svjetlu lampe koja je stajala uz kauč. “Cool”, rekao je gledajući je. “Što je to? Ovo prepoznajem. Na jednoj strani... nije li ovo...?”

~ 146 ~

“Papinski pečat”, rekao je Alaric glasom koji je zvučao kao da se dosađuje, koji je očito često koristio. “Papin?” Jon ga je pogledao. “Nema šanse.” “To je moj poslodavac.” Alaric je nastavio buljiti u Meenu. Ona je buljila u njega. U udaljenom kutu svog mozga primijetila je kako su mu usne premale za ostatak lica. Ostatak njezina mozga vrištao je da ne može biti istina. Da nije istina. Ona i Lucien su vodili onaj dugački razgovor o vampirima u njegovu stanu... Oh. Bože. “A što je ovo otraga?” upitao je Jon. “Meena, evo, daj ga pogledaj.” Meena je uzela medaljon od njega. Jasno je vidjela sliku koja je bila otraga. Bio je to vitez na konju. Koji ubija zmaja. Uzdahnula je. “Sv. Juraj?” Srce joj se stisnulo. “Svetac zaštitnik Palatinske straže”, rekao je Alaric. “Moj red. Sv. Juraj i sv. Ivan sveci su zaštitnici vojnika. Sv. Juraj je ubio zmaja—” “Znam”, rekla je Meena brzo. Odjednom joj je bilo teško disati. “Hej”, rekao je Jon uzbuđeno. “Nije li Lucien spomenuo nešto o zmajevima u onoj poruci koju ti je napisao, Meena? Da si ti ubila zmaja.” “Da”, rekla je Meena. Zašto Jon za promjenu jednostavno ne ušuti? Srce joj je tuklo tako jako da je jedva disala. Alaric je, primijetila je, podignuo svoje svijetlosmeđe obrve. “Pisao li je?” upitao je. “Da”, rekao je Jon ustajući i otišao do stola u blagovaonici gdje je Lucienovo pismo ležalo zajedno s torbom koju joj je poslao. “Poruka je-” 'We”, rekla je Meena, srce joj je još jače tuklo kada je pojurila s kauča. “Jon, ne daj je—” Ali Alaric je, kao i obično, bio prebrz za nju. Ustao je iz fotelje i snažnom rukom je uhvatio oko pasa i podigao je s nogu prije negoli je napravila ijedan korak. “Daj mi tu poruku”, rekao je Jonu, dalje držeći Meenu, koja se borila, a Jon je, iznenađen ovakvim razvojem situacije, stajao između dnevne sobe i blagovaonice buljeći u njih s Lucienovim pismom u i rukama. “Ne daj mu poruku, Jon!” vikala je Meena promuklo, udarajući bosim stopalima Alarica po nogama. Sto on, naravno, nije niti osjetio. Nije zapravo niti znala zašto je tako jako htjela držati poruku podalje od njega. Jednostavno, to joj je bilo važno. Ali bilo je prekasno. Jon je predao srebrnu omotnicu Alaricu, koji je onda pustio Meenu, otvorio poruku i pregledao sadržaj. Meena je sva nesretna pogledala u svog brata. “To je samo poruka, Meen”, rekao je Jon slegnuvši ramenima. “Nema čak ni njegovu adresu napisanu niti ništa. U redu je.” Ali nije bilo u redu. Posebno kada je Alaric podigao pogled i rekao: “Zmaj na rumunjskom znači drakul.” “Što?” rekla je Meena. Nije razumjela. “Zmaj”, rekao je Alaric ležerno. “Kada ti u svojoj poruci kaže da si ubila zmaja, misli na sebe. Rumunjska riječ za zmaja je drakul. Drakula.” Meena je brzo udahnula. Prostorija se malko zaljuljala.

~ 147 ~

“Čekajte”, rekao je Jon. “Dakle, sv. Juraj nije zapravo ubijao zmajeve? On je ubijao vampire! Predstavljaju li zmajevi na svim slikama zapravo metaforu za vampira ili tako nešto?” Ali tog dana, sjetila se što je Lucien govorio u muzeju, nije bilo više djevica u selu, osim kraljeve kćeri. Ona je hrabro otišla do ruba vode, unatoč očevim protestima, očekujući da umre. Ali, pogledaj tko se pojavio... vitez po imenu Juraj koji će ubiti zmaja... Nije ni čudo što Lucien nije izgledao jako sretno kada ga je odvela prema točno toj slici. “Mislim da će mi pozliti”, rekla je Meena. Odjednom joj je u glavi tutnjilo. Pomislila je da bi se mogla onesvijestiti. “Sjedni”, rekao je Alaric gurnuvši je natrag na kauč. Samo ovaj put, čak je i ona morala priznati, to je učinio nježno. “Ne, stvarno”, rekla je. Cijela prostorija bila joj je nakoso. “Moram—”! “Popij kolu”, rekao je. “Šećer će pomoći.” Njegova ruka na njezinu ramenu bila je topla. Podsjetilo ju je - uz još jedno stiskanje želuca - na to da Lucienove ruke nikada nisu bile tople. Uvijek su bile hladne. Čudno hladne. Čak su mu i usne, dok su klizile po njezinu tijelu, bile hladne... “Oh, Bože”, rekla je. Otpila je malo kole, zatim stavila glavu između koljena. Ako joj se krv ne vrati u sljepoočnice, bila je sigurna da će se onesvijestiti. “Ali vampiri ne postoje”, rekla je svojim bosim stopalima. “Ne postoje. Ne postoje...” Meeni se činilo da će, što više to bude ponavljala, postajati veća vjerojatnost da se to i ostvari. Ali toliko joj je toga od sinoć - uključujući Lucienov glas - naviralo u sjećanje. “Ali vjeruješ da je sv. Ivana čula glasove”, rekao je Kako obrazovana žena poput tebe može vjerovati u to, a ne u stvorenja noći? Stvorenja noći. O Bože. Istina je. Istina je. “Popij kolu.” Čula je kako je Alaricov glas nježno nutka. “U međuvremenu, želim ti ispričati o muškarcu koji se zvao Vlad Tepeš.” Meena je, s glavom i dalje među koljenima, zastenjala čim je čula to ime. “Oh”, rekao je Alaric, zvučeći ugodno iznenađen. “Čula si za tog čovjeka. Pa, onda ću ispričati tvome bratu. Vlad Tepeš je bio knez dijela Rumunjske koji se zvao Vlaška... koji je danas poznat pod imenom Transilvanija—” Meena je zastenjala još glasnije. Ne Transilvanija. Sve samo ne Transilvanija. “Bio je surov i okrutan muškarac koji je koristio okrutnu metodu mučenja za koju ste možda čuli, zvala se nabijanje—” “Čekajte”, rekao je Jon. “Govorite li o Vladu Nabijaču!” “Da”, rekao je Alaric, razveselivši se još više. “Vidim da si čuo za njega.” “Svi su čuli za Vlada Nabijača”, rekao je Jon. “Nabijanje je bilo kada bi, za metodu mučenja, uzeo dugačak kolac, ne previše oštar, i potom njime žrtvi probio razne tjelesne otvore—” “Treba mi nešto jače od kole”, rekla je Meena, odjednom ustajući. “Viski. Treba mi viski. Oh, Bože—” Prostorija se opasno nakosila i ona je brzo vratila glavu medu koljena. “Nema viskija”, rekao je Alaric odlučno. ~ 148 ~

“Zašto ne smije popiti viski?” upitao je Jon. “Jer će tako pijana nazvati vampira”, rekao je Alaric. “I upozoriti ga na mene, a ja ću ostati bez elementa iznenađenja. Već se događalo. Vlad Nabijač”, nastavio je, “vladao je onime stoje današnja Rumunjska od 1456. godine do 1462. godine. Bio je poznat po svojim iznimno okrutnim kaznama, i prema neprijateljima i prema slugama, iako, teško je reći koliko je ljudi zapravo ubio. Možda je nabio otprilike njih sto tisuća, ili više, ostavljajući ih da polagano umiru u nesnosnim bolovima, ponekad danima, na dugačkim kolcima uz cestu koja je vodila do njegove palače, kako bi preplašili posjetitelje njegovoj domovini.” Meena je zatvorila oči želeći da može isključiti ove riječi. Ali nije mogla, kao što se nije mogla niti vratiti u prošlost u trenutak kada joj je vratar pozvonio i rekao da ima dostavu. Alaric Wulf nije bio dostava kakvu bi itko ikada mogao poželjeti Sada je znala kako su se, vjerojatno, osjećali svi oni kojima je donijela vijesti o nadolazećoj smrti. “Za samog Vlada se govorilo da je ubijen u bici protiv Turaka 1476. godine. Glava mu je odrubljena i odnesena na koplju sultani u Istambul, kao dokaz da je umro.” Jon je zvučao razočarano. “Dakle. Nije vampir.” Meena je puna nade podigla glavu. “Možda. Ili to možda nije bio Vlad Tepeš. Napisano je da je pokopan u samostanu na otoku u blizini Bukurešta”, nastavio je Alaric, “ali kada je njegova grobnica nedavno otvorena, bila je...” “Što?” upitao je Jon nestrpljivo. “... prazna”, rekao je Alaric. Jon je izgledao zbunjeno. “Pa, gdje je on?” Alaric je strpljivo gledao u njega i Meenu. “Vlad Tepeš je svojoj domovini poznatiji po imenu Vlad Zmaj, dano mu je zbog usluga koje je napravio mađarskom Redu Zmaja”, nastavio je. “Ili, ako upotrijebite rumunjsku riječ za zmaja, Vlad Drakula.” Pogledao je u Meenu, pogled njegovih plavih očiju bio je nepokolebljiv. “A u engleskom govornom području je najpoznatiji kao nadahnuće za Drakulu Brama Stokera.” Meena je zadržala dah. Znala je i strepila je od onoga što slijedi. Znala je to pouzdanije nego što je ikada znala išta u životu. Samo je strepila više nego što se mogla sjetiti da je ikada prije strepila od bilo kojih riječi koje je ikada čula. “Lucien Antonescu”, Alaric je rekao, “sin je Vlada Drakule.”

~ 149 ~

Trideset osmo poglavlje

21:00 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Meena je mogla samo nijemo zuriti u Alarica dok je on nastavio. “Lucien - u to vrijeme se nije tako zvao - i njegov polubrat skrivali su se nakon što se Vlad, iz nepoznatih razloga, ali vrlo vjerojatno zbog svoje ambicije da osvoji svijet, hvalio Stokeru o tome što je on. Tako ga je jedan od naših časnika uspio pronaći i probosti ga kolcem.” Alaric se namjestio u fotelji i gledao u Meenu i Jona, ali većinom u Meenu, s ozbiljnim, mrkim izrazom lica. “Potom je Stokerov roman objavljen i ime Drakula je postalo zloglasno i sinonim za zlo. Njegovi sinovi se od tada skrivaju među običnim ljudima, često mijenjaju imena i profesije, pokušavajući ostati korak ispred nas. Ali uvjeravam vas da je smrt Vlada Drakule od ruku Palatina prije stotinu godina, njegova starijeg sina, koji se sada zove Lucien Antonescu, učinila novim princom tame. Moramo ga uništiti.” Pogled Alaricovih plavih očiju bio je tako direktan kada se susreo s Meeninim da je ostala prikovana za mjesto. “A ti ćeš nam pomoći da to učinimo, Meena Harper, tako što ćeš nam reći gdje si provela prošlu noć s njim, kako bismo ga mogli pronaći, a onda ga ubiti, zajedno sa svim članovima njegova klana, drakulama, za koje vjerujemo da su vampiri koji su skrivili smrt onih djevojaka, kao i da su gotovo ubili mog partnera.” Meena je buljila u njega, široko otvorenih očiju, u nevjerici. Nije se mogla prestati prisjećati Lucienova lica dok joj je govorio priču o Ženi koja se ubila skočivši u Kneginjinu rijeku, radije nego da postane turskom zarobljenicom. Ako je ono što joj Alaric govori istina, onda je ta žena bila Lucienova mama, koju je on vlastitim očima gledao kako se baca. Tim tamnim očima koje je Meena vidjela ispunjene tugom. Nije ni čudo! Ali to je nemoguće! Jer ako je vidio ženu Vlada Nabijača kako počinja samoubojstvo, onda bi to značilo da Lucien ima petsto godina. S druge strane, ako ona nije njegova mama, zašto se onda Lucien tako trudio pokazati joj portret Vlada Tepeša? Mora mu značiti nešto posebno, osobno. Osim... Vampiri ne postoje. Treba li ona stvarno misliti da je Lucien Antonescu vampir, koji se čudesno transportirao u muzej, onesposobio sve čuvare i isključio alarme... samo kako bi impresionirao djevojku? Osim... Što se dogodilo sa svim čuvarima? I što je sa šišmišima? Šišmišima koji su ih napali ispred Katedrale Sv. Jurja?

~ 150 ~

“Ne može biti istina”, rekla je slabašno, odmahujući glavom. “On nikada... mislim, činio se tako... normalnim.” Osim dijela u kojem je apsolutno savršen. Čak do te mjere da nikada nije dobila osjećaj kako će jednog dana umrijeti. Naravno da nije. Jer je već mrtav. Što je ono Leisha rekla onog dana preko telefona kad joj je Meena rekla da je Shoshona dobila posao glavne scenaristice? Ako može postojati netko tko vidi kako će svi koje upozna umrijeti, zašto ne mogu postojati vampiri! Odjednom joj je bilo hladno i posegnula je za dekom koja je ležali na kauču, onom istom pod kojom je Jon često cijeli dan dremuckao. Ali učinilo joj se da joj je ruka prekratka i da je nema snaga ispružiti. Već je mrtav. Oh, Bože. Vampiri su stvarni. A ona je spavala s jednim od njih. “Naučili su se stopiti s okolinom tijekom stoljeća”, rekao je Alaric sliježući ramenima. “Morali su, da prežive. Pogledajte samo svoje susjede, Antonescuove.” Jon je ostao zabezeknut. “Što?” povikao je. “Ne tvrdite valjda da su—” “Nikada vam se nije učinilo čudnim”, rekao je Alaric, “da ih nikada niste vidjeli vani, danju?” Meena i Jon se pogledaju. “Ja sam vidjela Mary Lou vani danju”, rekla je. “Stalno je viđam.” “Gdje?” Alaric je htio znati. “Navedi mi jedno mjesto na kojem si je vidjela.” Meena je zaustila reći kako je vidjela Mary Lou na ulici puno puta... ispred zgrade... u dućanu s mješovitom robom... na odjelu s delikatesama... Ali, potom je shvatila da je nikada nije vidjela ni na jednom od tih mjesta. Ni jednom. “Vidjela sam je u predvorju”, promrmljala je Meena. Hladnoća koju je osjetila odjednom se pogoršala. “Možda”, rekao je Alaric. “Kako dolazi iz garaže u kojoj ona suprug imaju parkiran auto s posebno obojenim prozorima.” “Pa... da. Vidjela sam je tamo. Čini se da je uvijek tamo.” Sa svojim šeširima sa širokim obodom. I rukavicama. “Čekaj”, rekao je Jon. “Oni imaju onu ogromnu terasu. Baš smo bili kod njih na koktelima, na toj terasi.” A potom je dodao: “Iako, sunce je već bilo zašlo” “Ali oni doniraju puno novca za istraživanja protiv raka!” povikala je Meena. “Jack Bauer ih ne može podnijeti”, rekao je Jon. “Psu se ne sviđaju?” upitao je Alaric Jona, ignorirajući Meenu. “Mrzi ih”, rekao je Jon. “Ima napadaj svaki put kada vidi bilo koga od njih dvoje u dizalu. Oduvijek, od dana kada smo ga nabavili.” Pogledao je u Meenu. “Kada bolje razmislim, ni Lucien mu se baš nije svidio, ako je suditi po režanju koje sam sinoć čuo u hodniku.” Meena je izgledala kao da joj je neudobno. Jon je imao pravo, naravno. Svejedno. “Jack Bauer je nervozan. Uvijek je bio. Zato se i zove Jack Bauer. Ima puno toga na pameti.” “Baš izgleda tako”, primijetio je Alaric.

~ 151 ~

Pogledali su u Jacka Bauera. Bio je izvaljen na leđima u svom psećem krevetu, sve četiri noge bile su izvinute prema van, njegov trbuh i genitalije potpuno izloženi, a jezik mu je visio dok je dremuckao. “Pa”, rekla je Meena. “Ne sve vrijeme, naravno.” “Mislim”, rekao je Alaric, “da je razlog zbog kojeg je tvoj pas tako nervozan u dizalu i hodniku, a ne i kada je doma, taj što je on vampirski pas.” “Sada je i moj pas vampir?” povikala je Meena ogorčeno. “Tko je sljedeći? Ja?” “Nisam rekao da je tvoj pas vampir”, rekao je Alaric smireno. Imao je krajnje iritantnu naviku da nikada ne izgubi mirnoću... čak i kada prijeti smrtonosnim oružjem. “Rekao sam da je vampirski pas. Neke su životinje, posebno psi, osjetljiviji na miris vampirske truleži od drugih, i zbog toga ih, još od ranih ljudskih dana, upotrebljavaju kako bi pomogli pronaći i kontrolirati vampirsku populaciju. Neki su uzgajani za pronalaženje i hvatanje vampira. Čini se da tvoj pas ima neke drevne instinkte kojima ih osjeti i zbog toga na njih upozorava.” Alaric je slegnuo ramenima. “Pretpostavljam da si ga korila zbog toga”, dodao je, “ali on je samo pokušavao upozoriti te na zlo koje ti sama nisi uspjela osjetiti.” Posramljena - jer je zaista prekorila Jacka Bauera zbog njegova ponašanja, čak ga i zaključala u kupaonici preko noći - Meena je osjetila olakšanje kada je Jon promijenio temu. “Ako su Antonescuovi vampiri”, upitao je Jon, “zašto nas nisu ugrizli, kao što je netko izgrizao ove djevojke?” Pokazao je rukom prema fotografijama koje su ležale na stoliću za kavu. “Nije da nisu imali mnoštvo mogućnosti.” “Zato što bismo ih mi onda uhvatili”, rekao je Alaric. “Upravo isto onako kako ćemo uhvatiti onoga tko je ovo učinio tim djevojkama. Otkad je tvoj dečko postao princom, vampirima je naređeno da se pritaje i pobrinu da ne privlače pažnju na sebe ubijanjem svojih žrtvi. Umjesto toga, samo pronađu 'davatelje' slabe volje, kojima se mogu koristiti kao bočicom za hranjenje, sišući im krv polako, kap po kap. Samo što umjesto riječi davatelj, probaj koristiti riječ rob.” Meena se gorko nasmijala. “I vi mislite da Lucien mene upotrebljava; kao jednu od tih ropkinja? Pa, mućnite malo glavom, gospodine Wulf.” “Da”, rekao je Jon djelujući skeptično. “Ne znam jeste li primijetili ali nema tu baš govora o slaboj volji vezano uz moju sestru. Mislim da je nitko ne bi mogao pretvoriti u svog roba. Osim možda u ljubavnu ropkinju.” Tog trena kada je Jon rekao riječi ljubavna ropkinja, Alaricovo je lice poprimilo čudan izraz. Ustao je. “Podigni suknju”, rekao je Meeni. Iskrenula je vrat da bi mogla pogledati u njega s mjesta na kojemu je sjedila na kauču. “Pardon?” rekla je, nasmijavši se u nevjerici. “Podigni suknju”, rekao je opet, zapovjednim tonom. Dakle, nije ga krivo čula. “Ovaj”, rekla je. Bacila je pogled prema Jonu koji je slegnuo ramenima, ne shvaćajući ništa. “Ne, neću to učiniti.” Potom ju je, brže nego što je mogla misliti da je moguće, zgrabio za ruku i iznenada podigao na noge. Jack Bauer, kojeg je probudio njezin krik, gledao je u ovaj neočekivan izljev nasilja. Jon je skočio na noge sa zabrinutim izrazom lica. “Hej, čekaj!” povikao je. “Prestani s tim!” vikala je Meena dok je Alaric posegnuo rukom prema dolje i počeo potezati suknju njezina kombinea uvis. “Što to radiš?”

~ 152 ~

“Bedrena krvna žila”, govorio ja Alaric. Praktički ju je držao u zraku jednom rukom dok joj je drugom podizao kombine. “Zaboravio sam. Oni seksualni se uvijek odluče za bedrenu krvnu žilu.” “Hej”, rekao je Jon izgledajući kao da mu je neugodno. “Mislim da se mojoj sestri ne sviđa to što radiš—” “Ne radim ovo zato što mi se sviđa, budalo. Moram vidjeti je li ju Ugrizao.” Alaric je bacio Meenu natrag na kauč, na kojemu je završila s nogama malo raširenim i kombineom povučenim tako visoko iznad polovice bedra da je mogao pokazati i trijumfalno reći: “Eto!” dok ju je jednom rukom zadržavao. Meena si je, bijesna, pogledala niz tijelo kako bi vidjela što ga je to toliko oduševilo. U najboljem slučaju, očekivala je da će vidjeti ljubavni ugriz. To je bila spremna priznati - ako objektivno razmisli o tome, stvari su sinoć s Lucienom možda malo izmakle kontroli, to je istina. Puno joj je toga što se dogodilo u njegovu krevetu, ako je potpuno iskrena, ostalo u magli. Ali nikako nije očekivala da će vidjeti to. Bio je to ugriz. Nije mogla negirati. Nije bio baš tako jako različit od onih koje je vidjela na fotografijama mrtvih djevojaka koje je Alaric ostavio da leže na stoliću za kavu. Zapravo, bio je identičan. Samo ne tako velik, ni s modricama. “O Bože”, rekla je Meena bez daha. Meena je brzo skupila noge, posramljena, i spustila suknju kombinea. Sada su je obojica, i njezin brat i ovaj nepristojni stranac, vidjeli u njezinim najprivlačnijim crnim gaćicama. “Nije ni čudo da ti je poslao torbu”, rekao je Jon zapanjeno. “Unutrašnjost gornje strane bedra”, rekao je Alaric. Pustio ju je. “Trebao sam tu tražiti od početka. Bedrena krvna žila često se koristi za katetere i stentove u bolnicama, zbog lakog pristupa srcu. Ali ugrizi na tom mjestu općenito prođu neopaženo.” Pogled koji joj je Alaric uputio bio je zagonetan, negdje između znatiželje i nevjerice. “Zar se ne sjećaš kada te je ugrizao?” “Ja... ja...” Meena je promucala. “Sjećam se da je rekao da će me ugristi samo ako mu dam dopuštenje”, rekla je, osjećajući se zbunjeno. I kao da joj je jako hladno. “I?” Jon je još uvijek stajao, nadvijen iznad Meene i muškarca Koji se spustio na jastuke pokraj nje. “Jesi li?” Meena je izbjegavala njegov pogled. Ovo joj se ne događa. Lucien ju je ugrizao? Muškarac koji ju je zaštitio od šišmiša ispred Katedrale sv. Jurja? Muškarac koji joj je dao svoj sako kod Mary Lou? On ju je ugrizao? I još gore... imala je jak dojam da joj se to svidjelo. “Rekla sam da”, promrmljala je u svoje krilo. Mogla je osjetiti kako joj obrazi postaju sve crveniji. “O Bože. Mislim da sam rekla da.” U tišini koja je uslijedila Jack Bauer je kihnuo. Skočio je na noge, zijevnuo i lagano se protegnuo. Zatim je došetao do kauča, skočio na njega, letimično pronjuškao Alarica Wulfa i potom se sklupčao u Meeninu krilu, okrenuvši se na leđa kako bi mu mogla češkati trbuh. “Ne razumijem to”, rekao je Jon počevši koračati po sobi. “Ako ti... ti vampiri lutaju posvuda, skrivajući se među običnim ljudima, hraneći se nedužnim ženama poput moje sestre, zašto ljudi poput vas to čuvaju kao veliku tajnu? Ne bi li trebala postojati neka objava javnih službi kako djevojke poput Meene ne bi upadale u situacije poput ove? Ha?” Meena je buljila u svog brata. Jonu je uvijek trebalo dugo da se naljuti. Ali kada bi se naljutio, bilo ga je gotovo nemoguće ponovno smiriti.

~ 153 ~

“Misliš da bi bilo bolje da su stvari kao što su bile u osamnaestom i devetnaestom stoljeću”, upitao je Alaric Wulf blago, “kada je na tisuće nevinih ljudskih bića lažno optuženo zbog vampirizma, a susjedi ih ubijali jer su ljudi poput tebe, koji su bili uzrujani jer im je sestra ugrizena, prokazivali krive ljude? Ne. Mislim da ne bi. Bolje je za njih da misle kako takve stvari ne postoje i da profesionalci poput mene mogu mirno riješiti problem.” “Okej”, rekao je Jon još uvijek koračajući. “U redu. Onda, kako ćemo to izvesti? Sveta voda? Drveni kolci? Imaš li ih viška? Jer jal sigurno idem s tobom. Želim zabiti kolac tom tipu u prsa. Idemo. Spreman sam. Idemo.” Alaric je ostao sjediti na svome mjestu pokraj Meene. “Ne”, rekao je smireno. “Ozbiljno mislim”, rekao je Jon. “Ne bojim se. Princ tame? Ne bojim ga se. Nitko ne grize moju sestru i potom joj šalje torbu kako bi se izvukao. Hajde. Idemo. Meena, reci nam gdje je tip odsjeo. Gubimo vrijeme ovdje.” Meena, gladeći Jacka po trbuhu, gledala je čas Jona čas Alarica. Nije bila potpuno sigurna što će učiniti. Odjednom je u ušima čula zvuk tutnjave. Imala je osjećaj kao da joj je ispalo dno želuca. Ne. Ne želuca. Duše. “Već je rekao da ne ideš, Jon”, rekla je podsjećajući brata. “Sigurno idem”, rekao je Jon. “Samo nam reci gdje je.” “Ne”, rekla je Meena. Prsti su joj se stezali oko Jackova svilenkastog krzna. Alaric, koji je zauzimao velik dio kauča, okrenuo se prema njoj. “Meena”, rekao je. “Znam da ti je ovaj muškarac, princ, rekao stvari koje su te možda nagnale da osjećaš... nešto prema njemu. Osjećaj ljubavi ili čak samilosti. Ali unatoč tomu što ti je možda rekao, on je loš čovjek koji radi loše stvari.” “Ne vjerujem u to”, rekla je Meena. “I sami ste mi rekli da Lucien nije ubio te djevojke.” Alaricu je trznuo mišić na čeljusti. Izgledalo je kao da se njegova ionako već mala usta još smanjuju od frustracije. “Sto on uopće radi ovdje, ako ih nije ubio?” htjela je znati. “Recite mi. Ovdje je da pronađe osobu koja je to učinila, zar ne?” “D-a”, rekao je Alaric polako. “Ali to ga ne čini dobrim čovjekom. On čak niti nije čovjek. On je čudovište. Pogledaj što ti je učinio. A da nisi niti znala. Ono što on jest... to je nešto mrtvo. Nije prirodno. I stvorio je druge, poput sebe... To je ono što drakule jesu. Njegovi sljedbenici. I oni su stvorili vlastite sljedbenike. Vidiš li kako tomu nema kraja? I jedan od tih drugih sljedbenika je taj koji ubija djevojke. I zato ga moje kolege i ja moramo zaustaviti. Prije negoli se stvari još više pogoršaju. Zato, molim te, samo mi reci gdje je on i otići ću odavde. Nećeš me više nikad vidjeti.” Meena je odmahnula glavom. Stisnula je uho Jacku Baueru tako jako da je ljutito trznuo glavom. Prsti su joj bili poput leda. Ali svejedno ga nije ispuštala. “Ja... ne mogu”, rekla je. “Ne možeš?” upitao ju je Alaric podižući obrve. “Ili nećeš?” “Neću”, rekla je. Čak joj je i glas počeo drhtati. Ali što je zapravo mogla učiniti? Nikada nije voljela vampire. A sada joj ih je on navukao na vrat. Pa, nije baš on to učinio. To je, valjda, sama izazvala, one noći kada je Jacku stavila uzicu i otišla u onu šetnju ispred Katedrale sv. Jurja... ~ 154 ~

“Daj, Meena!” viknuo je Jon na nju. “Što radiš? Ti nisi takva djevojka! Štitiš dečka koji te iskorištava? Je 1' me zezaš?” “Ne štitim njega”, rekla je kroz stisnute usne. Sada je već vidljivo drhtala. Nije si mogla pomoći. Nikada joj nije bilo tako hladno, čak ni za najhladnije zime u New Yorku kada je vjetar šibao Avenijom Madison ispred zgrade ABN-a. “Š-štitim vas dvojicu”, rekla je tiho, boreći se sa suzama. “N-ne razumijete. Ubit će vas. Jer me pokušavate držati dalje od njega. Ubit će vas obojicu.” Alaric se okrenuo prema njoj, jedne ruke prebačene preko naslona i kauča. “Što”, upitao je Jona, “ona to govori?” Jon pomalo pozeleni u licu. Rekne samo: “Ona zna”, slabim glasom. “Ona zna što?” tražio je odgovor Alaric. “Kako će svi umrijeti.” Jon mu dobaci baci smeten pogled. “Oduvijek to zna. To je ona. Jednostavno zna. Ako Meena kaže da će nas ubiti... umrijet ćemo.”

~ 155 ~

Trideset deveto poglavlje

22:00 UTC-5, petak, 16. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Alaric je znao da je možda malo pretjerao. Posebno kada je djevojka bacila telefon na njega. Telefon! Ali Meena Harper je pokazala puno više odvažnosti nego što je očekivao. Naravno da je skočio na nju. Da je blokira. To je bilo sve. Koju je drugu mogućnost imao? Nije znao zašto ne može držati ruke dalje od nje. To je bilo iznenađenje. Ali, jednostavno ima tako lijepu kožu. Tako mekanu i glatku... poput voska koji je koristio za poliranje skija kada bi, svake godine između Božića i Nove godine, išao u Kitzbuhel. Doslovno mu je bilo nemoguće ne dirati je... i nastavio ju je dirati, makar ju je to očito živciralo. E pa, ona je živcirala njega. Nije ju želio dodirivati. Htio je saznati gdje je princ, otići onamo, uništiti ga, potom se vratiti u svoju hotelsku dobu i prirediti si lijepu, vruću kupku. Ono što Alaric nije želio jest zaglaviti u njujorškom stanu pretrpanom jeftinim - iako relativno udobnim - namještajem iz Ikee, s trenutačnom ljubavnicom princa tame velikih očiju i svilenkaste kože, koja je očito imala vidovnjačke sposobnosti predviđanja kako će netko umrijeti. “Ona zna sve to?” upitao je Alaric Jona, skeptično. “Nikada ne griješi”, rekao je Jon Alaricu. “Ona zna. Ona jednostavno... zna. Još otkad je bila dijete.” Alaric je buljio u Meenu Harper. Susreo se sa svim i svačim otkad se pridružio Palatinskoj straži: sa sukubom, koji se od tijela svoje noćne igračke odvojio uz krik nezadovoljstva jer je Alaric zavitlao svetu vodu na njega. Sa chupacabrama - koje su često miješali sa šugavim kojotima ali su zapravo zasebna vampirska vrsta koja isisava život iz ovaca na ispaši u Texasu. No kada ne mogu naći ovcu, vrlo rado posišu život iz usnule djece, kada mogu doprijeti do njih kroz otvoren prozor. S demonima koji lete prema njemu razjapljenih usta kad je mjesni svećenik pokušao izvesti egzorcizam nad opsjednutim seljanima kolumbijskim planinama. I naravno, s više vampira nego što ih se želio sjećati, svi s krvlju koja im teče niz bradu i crveno umrljanim košuljama, koji psujući ga jure na njega iz mraka. www.bosnaunited.net Vampiri su, općenito, koliko god ih na filmu i u književnosti pod kušavali prikazati romantičnima, zapravo jako prosti. Samo drakule pokušavaju glumiti uljudnost. Ali Alaric se nije mogao sjetiti da se ikad susreo s vidovnjakom - barem ne nekim koji bi znao nešto korisno reći. Alaricu nije bilo jasno zašto svi vidovnjaci, ako su im moći prave, ne predvide odmah dobitnu kombinaciju lota, pokupe svoj dobitak i presele se na Antiguu.

~ 156 ~

Ni Vatikan nije vjerovao u njih - vjerojatno iz istih razloga kao Alaric - i nije imao nikoga od njih na svojoj platnoj listi. Ali Alaric je po preplašenom - a opet nepokolebljivom - izrazom na licu Meenina brata vidio da on vjeruje u sestrine sposobnosti! A po izrazu patnje na Meeninu licu vidio je da i ona vjeruje. Meena je otjerala psa s krila i sada je sjedila s laktovima na koljenima, lica skrivenog u dlanove. S tom sitnom građom, kratkom tamnom kosom i vitkim udovima i vratom, obučena samo u crni svileni kombine, izgledala je poput balerine. Balerine koja upravo ima slom živaca. Na nekom drugom mjestu i u nekom drugom vremenu, pomislio je Alaric, mogli su ugodno provesti vrijeme, jer nije neprivlačna. Ali to se sada neće dogoditi. Jer ga sasvim očito mrzi. Alaric je, naravno, znao što mora učiniti: pozvati pomoć. Neka se Holtzman bavi s ovo dvoje. On samo želi adresu. Senor Ljepljivi će se pobrinuti za ostalo. Riješit će se i Emila i Mary Lou Antonescu, na izlasku. Izgleda, nakraju, da će se ovo pretvoriti u jako zadovoljavajuću večer. “Gle”, rekla je Meena podižući suzama okupano lice iz dlanova i bijesno ga gledajući. Oči su joj bile jako velike i tamne. “Znam da mi ne vjeruješ. Nitko nikada ne vjeruje. Ali ne izmišljam. Nisam ni sama vjerovala dok... pa, dok nisi rekao da ćeš ga ubiti i pokazao mi onaj trag ugriza. A tada sam znala. I činjenicu... pa, da je on već mrtav. Što je razlog zbog kojega i nisam - nije bitno. Ali on će vas ubiti. Obojicu. Moraš mi vjerovati.” Njezin glas, koji ga je ranije živcirao, zadobio je neku grlenu slatkoću sada kada je bila zabrinuta. Sto mu je bilo neodoljivo seksi. Sto mu je? Neće pasti na šarm ove... što god da je ona. Nema šanse. Treba ubiti neke vampire. A potom ga u sobi čeka nešto ukusno za večeru. “Upamti gdje smo stali, može?” rekao je i izvadio mobitel, birajući Holtzmanov broj. “Moram obaviti kratak razgovor. Trajat će samo sekundu. Hoćeš još jednu kolu? Treseš se. Možda malo čaja. Brat li može napraviti čaj.” “Tebe će pronaći prvoga”, rekla je dok joj se jedna suza spuštala niz gladak, blago zaobljen obraz. Oči su joj bile zatvorene kao da promatrala nešto iza kapaka. “Negdje... soba napravljena od stakla. Atrij. Voda je posvuda. Poput bazena. Da. Hotelski bazen. Ali u zraku. To nema smisla... Možda... na krovu. Jesi li odsjeo u hotelu koji ima zatvoreni bazen na krovu?” Alaricu se prst sledio se u trenutku u kojem je htio stisnuti tipku “poslati”. “Jer, ondje će te pronaći”, rekla je. Je li to ona zapravo vidi sliku na zatvorenim vjeđama? “Voliš li plivati ili tako nešto?” Alaric je buljio u nju. “Kako, dovraga, znaš to?” upitao je prije negoli se mogao zaustaviti. Alarica Wulfa nije bilo lako preplašiti. A to uključuje i jeziv način na koji su one chupacabre podigle glavu od ovaca kojima su se upravo počele gostiti kada je on slučajno stao na grančicu dok im se približavao. I način na koji im je ovčja krv kapala sa šiljatih zuba kada su upitno nagnule glavu. Nije više plakala. “Jednostavno znam stvari”, rekla je slegnuvši ramenima.” Vjeruj mi. Nikada nisam tražila taj... dar. I da mogu, vratila bih ga isti tren. Misliš da volim znati da će moj dečko posegnuti rukom u vodu i zgrabiti te za kosu sutra dok plivaš po bazenu, izvući te iz vode i iskopati ti—” ~ 157 ~

“Neće”, rekao je Alaric brzo, odlažući telefon i vraćajući se prema kauču kako bi sjeo pokraj nje. “Neće. Jer sada kada si mi to rekla, sve se mijenja. Zar ne? Ne ide li to tako?” Alaric Wulf nije bio čovjek od molitve. Ali bio je preplašen. Bio je iskreno preplašen. I molio se da to tako ide. Jer baš kao što je znao da je on uspio uvjeriti nju da vampiri postoje, tako je i ona uvjerila njega u svoje moći. “Tvoje upozorenje da će on biti ondje natjerat će mene da promijenim svoje planove”, rekao je. “Zar to ne ide tako? Sada ću očekivati. Možda neću niti otići na plivanje.” Alaricu je lupalo srce. A njegov puls već dulje nije bilo lako ubrzati. Ali prizor koji je opisala, u kojem ga princ tame grabi za kosu i vuče iz vode te mu nešto iskopa dok on nevino pliva u Peninsuli? Moglo bi se reći da je to bilo dovoljno. Jer nema šanse da je ova djevojka mogla znati da je tamo odsjeo, Tako da to nikako nije mogla izmisliti. “Pogledaj opet”, rekao joj je. Još uvijek je govorio blago jer mu je nešto u njezinu govoru tijela - način na koji se skutrila sve otkad joj je pokazao onaj trag ugriza na njezinu bedru govorilo da je malo slomljena i da sada trebao polako s njom, kako bi se mogla oporaviti. Ali bilo mu je teško ne pokazati hitnost u tonu. “Što vidiš?” upitao je. Posegnuo je za dekom koja je bila na rubu kauča i omotao je oko njezinih mršavih ramena. “Sada kada pogledaš?” Meena je odmahnula glavom. “Ne pomaže”, rekla je. “Svejedno će vas obojicu ubiti.” “Zašto mene?” brat je zacvilio. “Što ću ja učiniti?” “Ali gdje?” upitao je Alaric ignorirajući Jona. “Gdje sada?” Meena je nastavila. “Ne u bazenu... Negdje gdje je mračno. Ali... nešto se zapalilo.” Naglo je otvorila oči i prijekorno se zabuljila u Alarica. Glas joj je dobio nešto svoje stare oštrine. “Ne možete ga kriviti. Samo se pokušava obraniti. Vi ste ga prvi pokušali ubiti. Vi ste počeli s tim.” “Ja?” Alaric je uperio palac u sebe. “Oh, da. Ja sam princ tame, pomazanik svega onoga što je nesveto, čuvar svega paklenog. Tako je. Ja sam kriv.” “Nije odabrao svoga oca”, rekla je Meena srdito, “kao što ni vi niste odabrali svoga.” Alaric je na tren pomislio kako bi bilo dobro znati tko mu je otac, ako ništa drugo, samo zato da starom zabije nogu u guzicu zato što ga je napustio. “Meena”, rekao je Jon. “Ne misliš li da bi nam jednostavno trebala reći gdje je on, tako da ga možemo ubiti prije negoli on pronađe i ubije nas? Tako to uvijek rade u filmovima. Ubiju Drakulu u njegovu kovčegu, tijekom dana, dok on bespomoćno spava.” “Vampiri zapravo ne rade tu cijelu stvar s kovčegom”, pripomenuo je Alaric. “Stvarno?” Jon je izgledao zapanjeno. “Ali—” “Stoker je to samo dodao kako bi pojačao dramatiku”, rekao je Alaric. “Ali tko zna. Možda mu je Drakula to rekao, kao neku vrstu bolesne šale. Tip je bio prilično uvrnut. Bilo bi puno lakše da je to tako.” “Ti.” Meena je bijesno gledala u Alarica. “Dostavio si svoju užasnu vijest. Okej. Moj dečko je Drakulin sin. Hvala. Sada možeš ići.” “Hm”, rekao je Alaric, “bojim se da to ne mogu učiniti. Moram obaviti svoj posao. Ubiti zmaja i tako to. Mislio sam da sam to objasnio.” “Aha”, rekla je Meena kimajući. “Kao na onoj tvojoj medaljici.” ~ 158 ~

“Tako je”, rekao je namignuvši. “Baš poput sv. Jurja.” “Vidim sličnost”, rekla je Meena sarkastično. “Pa, sretno sa svim tim. Sada van iz moga doma, prije negoli pozovem policiju.” Alaric se osvrnuo po sobi. Potom, opazivši telefon kako stoji na malom stolu pokraj kauča, podigao je slušalicu iz kućišta, bacio je na pod i zgazio je teškom čizmom s čeličnom kapicom. Kada je podigao stopalo, slušalica je ležala pod njim u dijelovima. Meeni su se oči raširile do krajnjih granica. “Vjerujem da ti je mobitel isto neupotrebljiv”, rekao je Alaric, pogledavši otvoreno prema dijelovima BlackBerryja na podu. “Ne možeš me držati zarobljenom u vlastitom stanu”, rekla je Meena... s puno energije, pomislio je, za nekoga tko je sinu gospodara tame nedavno poslužio kao ljudska banka krvi. “Ako želiš da odem”, rekao je Alaric pristojno, “rado ću otići Samo mi reci gdje mogu pronaći Luciena Antonescua i otići ću. I kao bonus, nikada me više nećeš morati gledati.” “Ali dat ćeš mi svoj mejl, zar ne?” upitao je Jon Alarica. “Jer ozbiljno sam mislio probati tu stvar s Palatinima. Znam da sada ne zapošljavaju, ali mislim da bih bio super u—” “Oh, nema veze”, rekla je Meena, prekidajući ga. “Boli me glava od vas dvojice. Neka vam bude, ostanite. Ostanite cijelu noć što se mene tiče. Ja idem u krevet.” I nakon toga se okrenula i bosonoga odmarširala niz hodnik dok se deka vukla iza nje. Zalupila je vratima spavaće sobe točno pred njuškom Jacku Baueru, koji je kaskao za njom. “U toj sobi nema telefona, zar ne?” upitao je Alaric brata. “Naravno da ima”, odgovorio je Jon. Alaric munjevitom brzinom skoči preko stolića za kavu i krhotina razasutih po predvorju pa širom otvori vrata Meenine ukusno uređene - ovaj put Pottery Barn, Alaric je imao vremena kritički primijetiti - spavaće sobe baš u trenutku u kojem je podizala slušalicu kako bi telefonirala. Zgrabio joj je slušalicu iz ruke uz ozbiljno: “Ts ts ts. Što smo rekli o upotrebi telefona?” “Nisam zvala Luciena”, rekla je Meena. “Nisam glupa. Ne želim ubiti vas dvojicu. Zvala sam prijateljicu Leishu. Moram razgovarati s nekim tko nije muško.” Ali Alaric je već hodao prema velikim vratima koja su vodila na mali balkon i širom ih otvorio. Noćni zrak je postao puno hladniji nego što je bio kada je ušao u zgradu. Olujni oblaci, vidio je, pristizali su uz potmulu grmljavinu, preko rijeke, napredujući prema gradu poput vojske. “Stanite”, rekla je Meena žureći za njim, baš kada je ispružio ruku nad bogato ukrašenu ogradu od kovanog željeza. “Ne možeš nikome reći što se ovdje događa”, objasnio je. “Ni svojoj prijateljici Leishi. Ni majci. Ni policiji. Nikome, ako želiš da žive. Razumiješ li me, Meena? Ta čudovišta će u tren oka ubiti sve one koje voliš, ako misle da će im to nekako koristiti.” “Razumijem”, rekla je Meena. “Ali razumiješ li ti da su tamo dolje ljudi? Ako ispustiš telefon, mogao bi nekoga pogoditi.” Alaric je pogledao preko balkonske ograde. “Imaš li kakav predosjećaj nečijeg predstojećeg kraja?” upitao je. Meena je grickala donju usnicu. “Pa”, rekla je. “Ne. Ali—” “I ode”, rekao je i ispustio telefon. Vjetar mu ga je brzo istrgnuo iz ruke. “—ne ide to tako”, nastavila je Meena govoriti. “Moram se zapravo upoznati s osobom. Ali super. Vjerojatno si sada ubio nekoga.” ~ 159 ~

Dolje, ispod njih, čuo se zvuk automobilskog alarma. “Sram me bilo”, rekao je Alaric, odmahujući glavom. “Ubio sam automobil.” “Misliš li da je sve ovo šala?” Meena ga je bijesno gledala na mjesečini koja je povremeno provirivala iz hitrih olujnih oblaka. “Jer nije.” Alaric je osjetio ubod razočaranja. Meena Harper ga je iznenadila od samog početka, svojim otporom - ni jedna žrtva mu do sada nije priredila toliko fizičke borbe kao ona - i otkrićem o njezinim vidovnjačkim sposobnostima. Bilo bi lijepo da se pokazala nepredvidljivom i u ovome. Ali znaci je što se sprema reći. Čuo je to već stotinu puta. To je problem s vampirima... i zašto ih općenito treba uništiti. Znaju se uvući pod kožu i najrazboritijim, inteligentnim ljudima i pretvoriti ih u ovisnike jednako kao što to čini heroin crnog katrana. “Znam”, rekao je Alaric ravnodušno. “Voliš ga. Ne možeš živjeti bez njega. Ali vidiš, ja to mogu izliječiti. Ako mi samo kažeš gdje je, ubit ću ga i potom—” “Ne”, Meena je rekla prekinuvši ga. “Nisam o tome govorila. Zaustaviš li se ti ikada da poslušaš druge ljude? Ili jednostavno uvijek uletiš mašući onim svojim velikim mačem i tek onda postavljaš pitanja? On te bude ubio. A i mog brata. Znaš da to ne mogu dopustiti, Alaric.” Ovo je bilo prvi put da je izrekla njegovo ime. Nije znao zašto, ali zvuk njegova imena na njezinim usnama nešto je čudno činio kosi na njegovu potiljku. Ili su to možda bile tek munje iznad rijeke Hudson. “Ne mogu biti odgovoran za ono što će se možda dogoditi tvome bratu”, rekao je Alaric, boreći se za svoj mir. I ne samo zato što je počeo shvaćati da ga njoj privlači puno više od same fizički privlačnosti. “U svakom slučaju... ako sam dobro razumio, on već neko vrijeme podiže naknadu za nezaposlenost. Trebala bi biti sretna što pokazuje nekakvu inicijativu—” “Jer želi ubijati vampire?” Meenin glas se izdignuo iznad udaljenje potmule grmljavine. “Htjela sam samo da nađe posao i možda postavi knauf u dječjoj sobi u Leishinu stanu. Nikada nisam priželjkivala da pogine u lovu na nemrtve!” “Pa, o tome si mogla misliti prije nego što si se upustila u usputni avanturu s Lucienom Drakulom”, rekao je Alaric prekriživši ruke, Dolje, ispod njih, vlasnik automobila je napokon isključio alarm. Bili su dovoljno nisko da zvukovi prometa još dopiru do njih, ali bili su slabi. Pomislio je da joj je sigurno hladno u tom kombineu, ali nije to pokazivala, iako je odbacila onu deku s kauča. Gnjev ju je grijao, pretpostavio je. I rumeni obrazi. Nije joj se sviđalo što njezin ljubavni sastanak s Antonescuom naziva usputnom avanturom. “Ali, kako nisi”, nastavio je okrutno, “morat ćeš se nositi s posljedicama. Od kojih sam jedna i ja. I ne idem nikamo dok mi ne kažeš gdje je princ tame. To je zapravo tvoj izbor. On. Ili ja.” Bijesno ga je pogledala. A potom se, bez riječi, okrenula na peti i onako bosonoga odšetala s balkona natrag u spavaću sobu. Njezina odluka bila je dosta jasna. Bit će to, Alaric je shvatio, duga noć.

~ 160 ~

Četrdeseto poglavlje

00:00 UTC-5, subota, 17. travnja The Box Ulica Chrystie 189 New York, New York

Lucienu je bilo lako naći svoga brata Dimitrija. Na kraju krajeva, on je princ tame. Može pronaći koga god hoće. Osim, naravno, onoga, tko god da to jest, tko ubija djevojke i rješava se njihovih tijela po parkovima Manhattana. Ta osoba - ili ljudi - koji to rade, kao da to žele zatajiti od njega, iz očitog razloga... Cijene svoj život. Rečeno mu je da je njegov brat ugostio novu skupinu financijskih analitičara u striptizklubu u poslovnom centru grada. Lucien nije posjećivao takva mjesta - iskreno, ako želi vidjeti ženu kako se svlači pred njim, ne mora plaćati za takav privilegij. U ovom je klubu bilo više ljudi nego što ih je on ikada vidio u nekom klubu, i to ne samo muškaraca. Bile su tu i žene - svih dobi - čekajući da predstava počne, a većina je stajala. Klub je i imao samo stajaća mjesta. Za stolove su rekli da ih se može dobiti uz “naknadu za bocu” koja iznosi tisuću dolara. To je značilo da gosti mogu sjesti za stol samo ako kupe bocu šampanjca ili votke... za tisuću dolara. To je apsurdno. Ali klub na taj način zarađuje. Lucien, ipak, nije imao vremena zaustaviti se i poslušati mrmljanje gomile. Gurao se kroz nju i potom uz stepenice prema baršunastim separeima od crvenog pliša gdje je njegov brat sjedio s investicijskim bankarima s kojima se iz nekog razloga družio. Svejedno, bilo je teško držati žamor izvan glave. I ne samo žamor razgovora oko njega već žamor koji je čuo još otkad je jutros ostavio Meenu, i koji se, izgleda, pojavljuje kada god je okružen ljudima. Bio je to izrazito čudan osjećaj. Nije ga mogao zapravo izjednačiti ni sa čime što je ikada prije osjetio. Bilo je kao da ima neku pčelicu u mozgu. Osjećaj bi oslabio kada god nije bilo nikoga živog u blizini. www.crowarez.og/chiarissima Ali čim je u blizini bio netko komu srce kuca, vibriranje bi opet započelo. I nije stvar samo u žamoru. Znao je svašta. Samo pogledavši u lica ljudi o koje se slučajno očešao. Primjerice, konobarica koja je nosila pladanj s praznim čašama i koja je vrludala uz njega u svom crnom satenskom korzetu s čipkastim halterima. Morala bi biti opreznija na ovom uskom stepeništu u tim opasno visokim platformicama ili će se inače spotaknuti, pasti i slomiti vrat. To nije nešto što je mogao znati čitajući joj misli. Bilo je to nešto što jednostavno zna, gledajući u te jako našminkane oči. “Budite oprezni”, rekao joj je dok je postrance prolazila pokraj njega na stepenicama.

~ 161 ~

“Hvala”, rekla je sugestivno mu se smiješeći crveno namazanim usnama. “Ali radije bih bila oprezna s vama.” I ne samo ona. I dečko koji je vikao u mobitel na vrhu stepenica. “Ne možeš vjerovati kakvo je ovo mjesto”, govorio je prijatelju s druge strane telefona. “Jedna od žena na pozornici ima cigaretu. I to ne u ustima, već u—” “Sine”, rekao mu je Lucien. “Stari”, dečko se okrenuo prema njemu. “Nisam tvoj sin. I ne znam gdje je WC...” Glas mu je odlutao kada je pogledao Luciena u oči. Progutao je. “Ispričavam se”, rekao je. “Mogu li vam pomoći, gospodine?” “Da”, rekao je Lucien ispruživši dlan. “Daj mi ključeve od automobila.” Dečko koji nije mogao imati više od devetnaest godina - očito se koristio krivotvorenom osobnom da uđe u klub - posegnuo je drhtavom rukom u džep sakoa i izvadio iz njega ključeve. Položio ih je na Lucienov ispruženi dlan. Lucien je ključeve stavio u džep svog sakoa. “Odi doma taksijem”, rekao je dečku tapšajući ga po ramenu. “Mislim da si popio malo previše da bi mogao sigurno voziti do doma.” “Ali...” Dečko je gledao za njim dok je Lucien odlazio prema tamnocrvenim baršunastim zastorima koji su odvajali separee od stajaćeg dijela na polukatu, između prvog i drugog kata, i gledali na pozornicu. “Došao sam iz Long Island Cityja.” “Onda odi vlakom”, rekao je Lucien namignuvši. “Zahvalit ćeš mi jednog dana.” Pronašao je Dimitrija u tamnom privatnom separeu sa šest ili sedam korporativnih tipova u poslovnim odijelima, svi su se izležavali na kaučevima i skupocjenim ukrasnim jastucima oko stola krcatog pićem. Nije bilo ni jedne žene. One će se, Lucien je znao, pojaviti dolje na pozornici, u različitim stadijima razodjevenosti i raditi razne stvari, s različitim rekvizitima, koje bi iznenadile čak i njegova oca, kojeg su odgojili Turci u petnaestom stoljeću. “Lucien!” Povikao je Dimitrij nakon što ga je opazio. “Kakvo iznenađenje! Gospodo, upoznajte se s mojim bratom Lucienom. Lucien, ovo su neki moji prijatelji iz TransCarte.” Lucien je bacio pogled prema muškarcima ispod njega koji su svi bili sredovječni, s malo previše sala zbog toga što su po cijeli dan pred kompjuterom, i koji će svi umrijeti... ... unutar tjedan dana. Čekaj. Svi? Kako? I zašto? U nekoj vrsti korporativne avionske nesreće? Ali Lucien je u nejasnim slikama svoga uma vidio tek neku prostoriju... jako tamnu prostoriju. Podrum, možda. I krv. Jako puno krvi. Prometna nesreća u podzemnoj garaži? To je jedino imalo smisla. Jadne lopuže. Sto mu se događa? Kako zna na koji će način svi oni umrijeti? I zašto to zna? “Drago mi je”, pristojno je rekao Lucien uskoro mrtvim muškarcima. Nije imalo nikakvog smisla upozoriti ih, naravno. Na što bi ih mogao upozoriti? “Zao mi je što ometam vaš... večernji izlazak. Ali, pitao sam se, bih li mogao malo porazgovarati sa svojim bratom, nasamo.” Izraz negodovanja preletio je Dimitrijevim licem. Lucien ga je vidio. Bio je siguran da ga je vidio. Ali nestao je gotovo jednako brzo kao što se i pojavio. ~ 162 ~

“Naravno”, rekao je Dimitrij. “Neću dugo, gospodo.” “Ne moraš se žuriti”, rekao je veselo jedan od uskoro mrtvih muškaraca. “Sljedeća točka je tek za deset minuta. Trebali biste nam se pridružiti, Lucien. Djevojka navodno puši iz svoje—” “Vidio sam već”, rekao je Lucien brzo. “Jednom, u Turskoj. Ali hvala na pozivu.” Dimitrij je ustao i, sagnuvši glavu, prošao kroz zastor koji je Lucien držao otvorenim. “Sto je sada ovo?” upitao je mrzovoljno, slijedeći Luciena uz jednu stranu balkona prema oznaci Izlaz. “Ovdje sam zapravo poslovno, znaš. Nemam vremena za ove ne baš bratske susrete s tobom.” Ćelavi muškarac s ogromnim bicepsima, u crnoj majici i hlačama, koji se posadio pred vratima s oznakom Izlaz rekao je: “Izlaz je samo u slučaju nužde. Odite stepenicama.” “Nema potrebe za tim, Marvine”, rekao je Lucien blago. “Ne”, rekao je Marvin, izgledajući zbunjeno. Zatim je zakoračio u stranu i otvorio im vrata. “Oprostite, gospodine. Ne znam što mi je bilo. Ugodna večer.” “Hvala”, rekao je Lucien. Zakoračili su na požarne stepenice koje su bile iznad pokrajnje uličice. Noćni zrak je bio hladan. Vani je bilo puno tiše negoli je bilo u klubu u kojemu je treštao rock. Lucien je ipak čuo zvuk grmljavine u daljini dok se oluja spremala iznad New Jersyja. Izbacivač je za njima zatvorio vrata. “Pa?” upitao je Dimitrij razdraženo, vadeći cigaru i paleći je. “Što je? Mislio sam da smo si zadnji put kada smo se vidjeli manje-više rekli sve što imamo.” “Ne”, rekao je Lucien. “Ne sve. Razmišljao sam o tebi.” “Jesi li?” Dimitrij je izgledao sumnjičavo. “Što o meni?” “Pitao sam se što onaj mali” - Lucien je zavrtio kažiprstom po zraku - “trebao značiti, zapravo.” Dimitrij je pogledao prema nebu. “Trebao sam znati. Ti previše razmišljaš, znaš. Uvijek jesi. S tobom je sve uvijek vezano uz knjige. I prošlost. Nikada budućnost.” “Je li ti ikada palo na pamet da samo proučavanjem grešaka iz prošlosti”, rekao je Lucien blago, “možemo imati budućnost?” Dimitrij je zakolutao očima. “Tako je. Ono što ti sada radiš je tako plemenito, oblikuješ male ljudske umove. Vjerojatno ti nikada nije sinulo, zar ne, kako naša vrsta pomišlja da si se nešto smekšao...” Lucien je podigao obrvu. “Stvarno. Misliš li ti da sam se smekšao Dimitrij?” “Nisam rekao ja”, rekao je. “Ali dao sam ti priliku da im pokažeš koliko griješe.” Protrljao se po potiljku kao da se prisjeća teškog pada koji mu je Lucien priuštio. “Zapravo bi mi morao zahvaljivati. Mislim da sam savršeno pokazao da si još uvijek na vrhuncu svoje snage.” “Zanimljivo”, rekao je Lucien. “Jer su me ovaj tjedan bili napali već i prije.” Dimitrij je iznenađen digao pogled. Lucien nije znao je li njegova iznenađenje pravo. Dimitrij je uvijek imao dara za glumu. “Ovdje?” upitao je. “U gradu?” “Da”, rekao je Lucien. “I to pred ljudskim bićem.” Nije mislio reći ni riječi više o Meeni. Ništa više od onoga što je upravo rekao. Znao je da polubratu ne smije otkriti kako se jako zainteresirao za ženu - a posebno ne za ljudsku ženu. “Ti ne znaš ništa o tome, je li? “Za ime Božje, Lucien”, rekao je Dimitrij. Otresao je malo pepela preko ograde požarnih stepenica. “Naravno da ne. Sto ti misliš o meni?” ~ 163 ~

Lucien je posegnuo za simbolom zmaja koji je njegovom polubratu visio oko vrata. “Da si netko tko me u prošlosti pokušao ubiti kako bi zauzeo prijestolje. Vidim da još uvijek nosiš ovo”, rekao je, pustivši da mu metalni privjesak visi medu prstima, a sama blizina njegove ruke Dimitrijevu vratu bila je neizgovorena prijetnja. “Kao i tvoj sin i onaj drugi dečko s kojim si sjedio u svome klubu. Hoćeš reći da to ne znači ništa?” “Naravno da znači nešto”, Dimitrij je pljunuo preko ograde požarnih stepenica na uličicu koja je bila petnaestak metara ispod njih. “Za Boga miloga, u rodu smo s Drakulom! Zašto to ne bih koristio kao obiteljski grb kako bih promovirao svoj imidž poslovnog čovjeka? Znaš, nikada nisam razumio tvoju nevoljkost da učiniš isto.” Lucienov izraz lica promijenio se u izraz gnušanja. “Možda zato što ne želim imati nikakve veze s Drakulama”, rekao je. “Niti vidim išta vrijedno divljenja u tome što sam direktni nasljednik nekoga tko je ubio desetke tisuća nevinih žena i djece za svog životnog vijeka, i tko je, sasvim zasluženo, zbog toga usmrćen.” Dimitrij je izgledao kao da se dosađuje. “Pa”, rekao je, “ako to tako želiš postaviti...” “Hoćeš reći da ni ti ni tvoj sin nemate ništa s pokušajem drakula da me ubiju ispred Katedrale sv. Jurja?” upitao je Lucien. “Brate”, Dimitrij je odmahnuo glavom, pokunjenog izraza lica. “Sto sam ti ikada učinio da mi toliko ne vjeruješ?” “Vjerujem da je to zato što si me pokušao živog zakopati u Targovistu”, napomenuo je Lucien. “Stvar prošlosti”, rekao je Dimitrij. “Uvijek si dugo pamtio nepravdu. I otac je tako mislio.” “Čudno, ali ne polažem previše na bilo što što je otac rekao”, Lucien je primijetio. “Da mu nije bio problem držati jezik za zubima, istina o našem postojanju ne bi nikada procurila do one budale Stokera, a Palatini nam ne bi bili za vratom i ne bismo morali promijeniti prezime.” Dimitrij nabere obrve u izraz koji je Lucien prepoznao. “Postoje načini da se zaobiđu Palatini”, rekao je Dimitrij. “Nisu tako svemoćni kao što vole vjerovati.” Lucien je ispružio ruku i uhvativši svoga polubrata za vrat, podignuo ga u zrak. Ne samo malo iznad zemlje, već ga je prebacio s druge strane ograde, petnaestak metara iznad pločnika koji je bio ispod njih. Dimitrij je u panici zgrabio Luciena za rukave, gledajući očajnički prema dolje i teško dišući. Ispustio je cigaru koja je pala i planula u kiši crvenih iskrica kada je udarila o beton. “I otac se hvalisao kako ga Palatini neće nikada uhvatiti”, rekao je Lucien. “A vidi što su mu učinili. Želiš li da se to dogodi i tebi?” “Nisam tako mislio”, rekao je Dimitrij gušeći se. Nije bio u najudobnijoj poziciji, viseći toliko metara iznad tla, dok ga je Lucien držao za vrat. “Prestani se zezati, Lucien. S-spusti me.” Lucien je još jače stegnuo stisak. “Možda se, zapravo, i imaš zašto brinuti, Dimitrij, osim zbog Palatina... jer baš sam se ovog jutra probudio s najčudnijim osjećajem da sve ovo mrtve djevojke napad na mene - nekako upućuje na... tebe.” Dimitrij zakrklja. Činilo se kao da govori: Ne. Nisam ja... Ali Lucien se samo nasmiješio. “Oh, da”, rekao je. “Zapravo sam prilično siguran u to. Ne mogu dokazati... za sada. Ali hoću. I kada dokažem, učinit ću ti nešto gore od odrubljivanja glave, vjeruj mi... kao i svima za koje otkrijem da su ti možda pomogli. Gledao sam ti kroz prste što si u prošlosti poticao pobunu protiv mene, jer si mi brat, Dimitrij, a obitelj je... pa, obitelj. Ali stvari su se sada ~ 164 ~

promijenile. Ne moraš znati kako, ali neću više žmiriti. Ne kada ljudi gube život, a drugima je ugrozen. Razumiješ li me?” Dimitrij je kimnuo. Nije se činio presretnim s tim razvojem situacije. “Naravno”, rekao je, gušeći se. “Moj prinče.” “Dobar dečko”, rekao je Lucien. Potom je naglo otvorio šake i pustio brata da padne. Dimitrij je, kao što je Lucien i znao da hoće, padao samo nekolika metara prije negoli se pretvorio u nešto crno i sjajno, sama krila, zubi i kandže, pa se u gracioznoj spirali obrušio prema dolje i napokon sletio na tlo pokraj bačene cigare... ... a potom se opet vratio u oblik koji je njegov brat tako dobro poznavao. “Dovraga s tobom, Lucien”, rekao je Dimitrij i ustao čisteći odijelo. Doimao se bijesnim. “Znaš kako mrzim kada to napraviš!” Lucien se nasmiješio za sebe. Tko se ono smekšao? Okrenuo se i pokucao na vrata izlaza za nuždu. Marvin, uslužan kao i uvijek, otvorio mu je vrata i pustio ga natrag unutra. Dok su bratove metode silaženja bile brže, Lucien je općenito više volio ići stepenicama.

~ 165 ~

Četrdeset prvo poglavlje

01:00 UTC-5, subota, 17. travnja Park Avenija 910, stan 11B New York, New York

Meena je ležala u mraku svoje sobe trepćući prema stropu, a Jack Bauer položio je glavu na njezino rame. Jako se trudila ni o čemu ne misliti, jer je svaki put poželjela, zaplakati kada bi se sjetila što se zapravo događa - zašto naprimjer može čuti slabe glasove dvojice muškaraca koji razgovaraju u njezinoj dnevnoj sobi, uz DVD Brzi i žestoki, koji je Jon pustio. Prigušeni zvukovi iz susjedne sobe činili su se dovoljno bezazlenima: dvojica odraslih muškaraca uživaju u filmu u kojem se radi o automobilima i oružju. Nekako su uspjeli skupiti kinesku hranu koja se nije prosula iz kutijica i sada su uživali u njoj, tako da je i to mogla namirisati, izmiješane mirise mu-šua i prženih okruglica Tipični petak navečer u njezinu stanu, dok se vani sprema oluja. Čula je kako vjetar dolje kovitla krošnje i udaljenu potmulu grmljavinu, a vidjela i povremeni odsjaj munje na zidu kroz proreze na roletama i pamučne zavjese koje su prekrivale stakla velikih balkonskih vrati Ali savršeno dobro je znala što se događa. Alaric Wulf je čuvao njezina ulazna vrata kako se ne bi iskrala i otišla vidjeti Luciena. Činio je to iz istog razloga iz kojeg je razbio sve njezine telefone. (Nadala se da se nije dosjetio mejla. Ako joj je razbio laptop, pronaći će način na koji ga može tužiti. Nije ju bilo briga što mu je šef sam Papa.) Ali Alaric se nije morao brinuti da će se iskrasti. Nije bila previše zainteresirana da se suoči s Lucienom. Čak je sa sobom u krevet ponijela oružje: jednu drvenu iglu za pletenje koja je ostala nakon kratkotrajnog i nesretnog pokušaja učenja pletenja u koji su se ona i Leisha jednom upustile. Držala je iglu za pletenje čvrsto u ruci, dok je drugom odsutno gladila Jacka Bauera po glavi, gledajući kako sjene plešu na njezinu stropu kada god bi mjesečina povremeno provirila kroz oblake. Nije bila sigurna što bi točno učinila s iglom za pletenje. Ali probosti njome srce bilo kojeg muškarca koji joj uđe u spavaću sobu - čovjeka ili vampira - činilo se kao dobar plan. Meena trenutačno nije gajila baš tople osjećaje ni prema kojem pripadniku suprotnog spola. Još se nije pomirila sa svime što je otkrila tijekom večeri. Nije bila sigurna da će ikada stvarno moći razumjeti, a još manje povjerovati u sve to. Jedino što je znala s potpunom sigurnošću jest da se, nakon svega što je vidjela i svega kroz što je prošla te večeri, osjeća dosta umornom i da se želi odmoriti. Ali - čak i nakon što je obukla svoju najmekšu bijelu spavaćicu - u trenutku u kojem je legla i navukla prekrivač do brade, san je postao nemoguć. Bila je potpuno budna, i to ne zbog grmljavine ili prigušenih zvukova koji su dopirali do nje iz dnevne sobe.

~ 166 ~

Jedino o čemu je mogla misliti bila je činjenica da je muškarac njezinih snova - tip za kojega je mislila da je tako savršen... tip zbog kojega je, ako je bila stvarno iskrena prema sebi, blesavo razmišljala preseliti se u Rumunjsku - vampir. Vampir! Ta stvorenja mašte, koja je tako jako prezirala! Samo što to nisu. Jer stvarni vampiri nisu bili nimalo slični vampirima iz mašte. Stvarni vampiri čine ljudima svakakve stvari, koje ni jedan scenarist ne bi ni u milijun godina mogao smisliti, puno gore stvari od filmskih vampira, a te slike će joj se, Meena je bila sigurna u to, zauvijek usjeći u stražnji dio mrežnice. Ne samo to, već je Lucien vrhovni vladar vampira. I sin Vlada Nabijača. Drakule. Nakon što se zaključala u svoju spavaću sobu, Meena je iskopala stari, pohabani primjerak toga romana - koji je kupila tijekom svoje smrću opsjednute, gotičke faze u srednjoj školi - i pogriješila, jer ga je pokušala ponovo pročitati. Sjećanja su joj navrla. Ne samo krvavi detalji o stvorenjima protiv kojih se Alaric zakleo boriti, već Mina! U knjizi je stvarno lik koji se zove Mina! To je lik koji se, Meena se odmah sjetila, zaljubio u Drakulu i zapravo je popila nešto njegove krvi... a zatim su je, poput tolikih žena u romanima i filmovima strave, morali spasiti. I, u redu, u knjizi se ime piše drugačije nego njezino. Ali, svejedno. Kako se ovakve stvari događaju njoj? Kao da nije dovoljno loše to što mora znati kako će bilo tko s kim se upozna umrijeti, pa zato osjeća moralnu obvezu upozoriti ih na to. A sad se morala još i zaljubiti u sina - koji je onda još i ugrize - lika kojeg najviše od sviju u gotičkoj literaturi preziru? Za kojega se ispostavi da je zapravo stvaran? Kada preživi sve ovo (a preživjet će, uistinu, sve ovo - mora, što joj drugo preostaje?), napisat će knjigu. Naravno da hoće. Netko mora pronijeti glas o ovome. To je jedini način da se druge žene spase od onoga kroz što sada ona prolazi. Žene su s Venere, Vampiri su iz Pakla. Meena je ležala i razmišljala o svojoj knjizi, gledajući sjene kako plešu na njezinu stropu. Bila je tako jako zaokupljena time što će odgovoriti Opri kada je ona upita zašto je Lucienu dopustila da joj radi stvari koje joj je radio, da nije niti primijetila kada je Jack Bauer podigao glavu i pogled usmjerio prema velikim balkonskim vratima, nagnuvši uši prema naprijed. Palatini će je, Meena je bila sigurna, pokušati spriječiti da ode na Oprah. Alaric Wulf je nepopustljiv u tome da se znanje o postojanju vampira ne smije iznijeti u javnost. Ali zašto kada uzrokuju toliko boli i tuge? I to čak oni koji ne ubijaju mlade djevojke. I, u redu, ona je manje-više dala Lucienu dopuštenje da učini ono što je učinio. I ona je u tome apsolutno uživala. Ali to ne znači da je to ispravno— Pokraj nje Jack Bauer je podrhtavao. Režao je, a njegova njuška, koja je bila poput lisičje, bila je uperena prema velikim balkonskim vratima. Meena je pogledala prvo njega, a potom prema vratima. Učinilo joj se da je vidjela nešto crno kako je prolepršalo pokraj prozora na koje su bili navučeni zastori. Golub, najvjerojatnije. Ili plastična vrećica koju je bacakala sve snažnija oluja. “Što je, mali čovječe?” Meena je prošaptala. “Ptica? Hoćeš li ubiti tu pticu?” Jack Bauer se podigao na sve četiri i, stojeći nasred kreveta, krzna potpuno nakostriješenog na leđima, zarežao još glasnije. Usmjerio je cijelu pozornost na velika balkonska vrata, a maleno tijelo treperilo mu je poput lista na vjetru. ~ 167 ~

Meena je osjetila kako joj se koža ježi od njegove reakcije na što god da je osjetio ispred njezinih balkonskih vrata. Nije to nikakva ptica. Tko je - ili točnije, što je - vani? “Okej, dečko”, rekla je Meena tiho, prebacivši noge preko kreveta. Čvrsto je uhvatila iglu za pletenje. “Ostani.” Trebala bi, znala je, otići po Alarica Wulfa. Zato i jest tu. Da je zaštiti. Osim što nije. Tu je da iznudi od nje adresu njezina ljubavnika. Kako bi ga mogao ubiti. A umjesto toga, on bi ubio njega. I Jona. Meena nije mogla dopustiti da se to dogodi, kao što nije mogla dopustiti da ubiju Luciena, što god da on jest, što god da joj je učinio... koliko god da joj je lagao. Bljesnula je munja. Zagrmilo je nakon dvije, tri sekunde, sada se grmljavina čula puno bliže nego prije. Oluja je prešla rijeku. Za nekoliko minuta će biti iznad njih. Mogla bi otrčati po Alarica. Ako ode, on će poginuti od Lucienove ruke, a Jon ubrzo nakon njega... ako ne ludi i ako je Lucien stvarno iza tih staklenih vrata. Ne, naravno da je to nemoguće, jer ona živi na jedanaestom katu i nema požarnih stepenica kojima bi se mogao popeti (odbijala je misliti o šišmišima ili tome kako se grof Drakula u Bram Stokerovoj knjizi mogao penjati po zgradama poput guštera). Podižući iglu za pletenje u šaci na visinu ramena, oprezno se pomaknula prema velikim balkonskim vratima, bijele pamučne zavjese ometale su joj pogled na ono što je na balkonu. Iza nje, Jack Bauer je skočio s kreveta i slijedio je, i dalje režeći, iako je Meena prosiktala: “Jack! Zločesti pas! Sjedi!” Jack, kao i obično, nije uopće obraćao pažnju na nju. Položivši ruku na kvaku, Meena je duboko udahnula i povukla je. Iznenadni nalet vjetra pomogao je odgurnuti vrata prema njoj i Jack je uzbuđeno istrčao na balkon. Meena je, sva uplašena, prošaptala: “Jack! Ne!” i izletjela na terasu kako bi ga zaustavila prije negoli nastrada. Osim što ondje nije bilo nikoga - ničega. Meena je drhteći stajala na sve jačem vjetru. Iznad njezine glave, i nebo je bilo divlji mozaik uzoraka tamnih oblaka iznad kojih su munje svakih par sekunda bljeskale. Više jedva da je i vidjela mjesec. Grmljavina je bila tako glasna da joj se činilo kako joj odjekuje u prsima. Možda zato i nije čula svoje ime u početku. Glas koji ju je dozivao bio je jednako divlji i dubok poput grmljavine. Ali potom je primijetila da Jack opet reži, glava mu je bila okrenuta prema terasi Antonescuevih, nos mu je provirio kroz ogradu od kovanog željeza dok je kezio zube. I kada se Meena okrenula, vidjela je.

~ 168 ~

Četrdeset drugo poglavlje

01:15 UTC-5, subota, 17. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Lucien. Eto njega, stoji na terasi svoga rođaka Emila, njegov dugačak, crni baloner vijori se na vjetru oko njega poput plašta... Sto samo radi ondje, buljeći tako u nju? Ponoć je već prošla. Oblaci iznad njih podrhtavali su od kiše. Položila je ruku na srce, koje je jako tuklo. “Meena.” Glas mu je bio gladak poput svile. Gotovo da ga je osjetila kako joj dodiruje kožu, poput glatkog, bijelog pamuka njezine spavaćice. Dozivao ju je. Dozivao ju je isto onako kako je munja dozivala grmljavinu. Što sad? Što će mu reći? Meena se pomaknula prema zidu terase i, naslonivši se na njega, rekla preko dva i pol metra širokog ponora koji ih je dijelio: “Ne mogu baš razgovarati sada, Lucien.” Glas joj je drhtao baš kao i prsti, ali je svejedno uspijevala držati drvenu iglu za pletenje. Nadala se da to nije primijetio. “Zašto ne, Meena?” upitao je Lucien, a zabrinutost u njegovu glasu bila je poput milovanja. “Ljutiš li se zato što sam morao otkazati naš večernji izlazak? Zar nisi dobila moju poruku?” Njegov glas uvijao se i omatao oko njezinih najdubljih osjećaja, onako kako mu se baloner omatao oko nogu svaki put kada bi vjetar zapuhnuo. “Dobila sam tvoju poruku”, rekla je. “Hvala na torbi. Ali sada jednostavno nije pravi trenutak.” “Možda bih mogao doći do tebe”, rekao je. “Pokušao sam te nazvati prije, ali nisi se javljala na telefon.” “Znam”, rekla je Meena teško progutavši. Ako je stvarno princ tame, saznat će prije ili poslije. Pa mu onda može slobodno i reći istinu: “Nisam se mogla javiti na telefon. U mojoj dnevnoj sobi je Palatinski stražar. Uništio mi je sve telefone.” Lucien se umirio. Zapravo, Meeni se činilo kao da se sve umirilo. Nebo nad njihovom glavom se zamrznulo. Munje, grmljavina, njezini otkucaji srca... čak je i vjetar zamro. Oblaci koji su samo nekoliki sekunda prije jurili nad njima, sada kao da su se natrpavali jedan na drugi. Debeli, crni, olujni oblaci zaklonili su mjesečev sjaj i skrivali Lucienov izraz lica. “Meena”, čula ga je kako kaže. Riječ - samo dva sloga - rekla joj je sve što je htjela znati, kao da je iznenadna meteorološka parada nije već dovoljno uvjerila. U sebi su čuvala cijeli svijet patnje. I opasnosti.

~ 169 ~

Neki mali dio nje - romantičar u njoj, pretpostavila je - jako se, nadao da će Lucien to zanijekati. Vampir? Naravno da ne! Smiješno. Pa svi znaju da vampiri ne postoje. Ali čula je istinu upravo sada u njegovu glasu. “Pokušao sam ti reći”, rekao je. Glas mu je zvučao jednako slomljeno kao i njezino srce. “U muzeju...” “Odlazi.” Šaptala je, kako ih nitko u njezinoj dnevnoj sobi ne bi čuo. Ali bilo je teško ne otkriti stravu, kao i bol, u svome glasu. “Odlazi, Lucien. I nemoj se više nikada vratiti.” “Meena.” Mjesec je i dalje bio izgubljen iza oblaka koji su klizili nebom. Ali sada je začula da zvuči manje ranjeno, a više nestrpljivo. Kao da je imao ikakvo pravo biti nestrpljiv s njom. “Ne mogu vjerovati kakva sam budala bila.” Meena se osjećala kao da se guši. Stiskala je iglu za pletenje na prsa kao da je neka vrsta talismana koji će je zaštititi od zla. “A ja sam mislila da imamo tu neku nevjerojatnu vezu. Ne pitaj me zašto. Možda zbog onoga kada si mi spasio život ispred katedrale. Osim što nisam znala da šišmiši zapravo napadaju tebe! Nisam znala da si... da si...” Nije čak mogla niti izgovoriti tu riječ. “Meena”, rekao je. “Mogu objasniti.” Zar to on nju zeza? Može objasniti? “Tko je to bio, Lucien?” htjela je znati. “Poznaješ ih, zar ne?” Lucienov je ton bio skrušen. “Donekle...” “I cijelo si mi vrijeme” - Meenin glas je zvučao oštro, čak i njoj - “čitao misli, zar ne? Tako si znao gdje živim! I ta torbica!” Odmahnula je glavom. “Ta glupa torbica! Trebala sam mu reći da baci nju kroz prozor umjesto mog telefona. Ubila si zmaja. Bože, ne mogu vjerovati da sam pala na to! Jesi li ikada razmišljao o tome da pišeš dijaloge za američku sapunicu, Lucien? Jer bih ti mogla naći posao tamo gdje i ja radim.” “Meena”, rekao je Lucien. Sada je i njegov ton bio oštar... oštar poput njegovih zuba, pomislila je, koje nije niti osjetila kako joj tonu u kožu. “Je li još tu? Palatinski stražar?” “Oh, što se zbiva?” Znala je da vjerojatno zvuči više histerično negoli sarkastično. “Ne možeš mi pročitati misli da saznaš?” Iznimno snažan nalet vjetra, koji se naizgled stvorio niotkuda, zapuhnuo je preko njezine terase i bio bi je oborio s nogu da nije ispustila iglu za pletenje i ispružila ruku kako bi se uhvatila za balkonsku ogradu dok je drugom rukom štitila oči. Nekoliko sekunda nije ništa vidjela jer je bilo toliko prašine i smeća - nešto od toga bile su suhe latice mrtvih pelargonija s njezina balkona - što su se zavrtjeli u iznenadni proljetni tornado koji se stvorio niotkuda. Ali bila je sasvim sigurna da je vidjela maglovit obris nečega velikog u obliku šišmiša kako lebdi između njezine terase i terase Antonescuovih, blokirajući ono malo svjetlosti koja je dopirala s noćnog neba i prozora stanova koji su okruživali njezin. Bilo je to kao onda kada su se šišmiši obrušili na nju i Jacka Bauera... Samo što je sada znala da zapravo uopće nisu napadali nju. Lucien je bio onaj kojeg su željeli. A razlog zbog kojeg mu nisu mogli apsolutno ništa učiniti jest taj što nije čovjek. Njihovi zubi i kandže nisu mu mogli naškoditi jer mu baš ništa i nije moglo naškoditi. Ništa osim odrubljivanja glave mačem - barem tako kaže Alaric Wulf - ili našiljenog komada drva koji mu se zabije u srce. A ona je upravo olako ispustila jedini komad našiljenog drva koji je imala. ~ 170 ~

Kada se vjetar stišao i Meena mogla otvoriti oči, vidjela je Lucien kako stoji pred njom, na njezinu balkonu, samo pola metra dalje. Meena, osjećajući kako bi joj srce moglo izletjeti iz prsa, digla je bradu da mu pogleda u lice - to nevjerojatno osjećajno, lijepo lice - i vidjela na njemu izraz krajnjeg negodovanja. Sad je prvi put shvatila što zapravo znači ubrzanje njezina pulsa: strah. I ne samo za Jona i onog Palatinskog stražara u njezinu stanu: strah za vlastiti život. “Iskreno”, rekao je Lucien smireno, “nikada ti nisam mogao pročitati misli, Meena. Tvoje misli su uvijek pomalo... zbrčkane.” Meena, kojoj su se prsti grčevito tresli, još se jače uhvatila za balkonsku ogradu. Što je učinila? Što se događa? Što on radi ovdje? Hoće li je ubiti? “Mislila sam da vampiri n-ne mogu ući, osim ako nisu pozvani”, promucala je kroza zube, koji su zacvokotali. Je li to samo njezina mašta ili su njegove tamne oči imale tračak crvenila u njima, duboko u zjenicama. “To je nekoć bila istina”, rekao je. Grmljavina je opet započela bila je tako jaka da je zatresla metalnu ogradu pod njezinim prstima. Oluja nad njima išla je prema svome vrhuncu. “Barem u ono vrijeme kada je ljudima bilo dovoljno stalo do vlastita doma da su ih svećenici i rabini blagoslivljali. U današnje vrijeme, kada se izgleda nikome ne da gnjaviti s tim? Nije nam to više nikakav problem.” “Oh”, rekla je Meena. “Tako.” Pogled joj je bio fiksiran na njegov, iako je bosom nogom kradomice tapkala po balkonskom podu u potrazi za iglom za pletenje, koju je ispustila. Nađe li je, hoće li uistinu imati hrabrosti - i snage - da mu je zarije u srce (ili mjesto na kojemu mu je srce nekoć bilo)? Možda da jednostavno skoči. Smrt mora biti bolja od ovoga. “Ali i kada naiđemo na posvećeni prag”, rekao je Lucien, nastavivši istim razboritim, gotovo razgovornim tonom, “znamo ga zaobići. Možemo pomoću kontrole uma natjerati one manje... snažne volje da nas pozovu. Neki od nas se čak mogu pretvoriti u maglu i proći kroz ključanicu, ako ne želimo da nas drugi poslije opaze,” “Možeš se pretvoriti u maglu?” nemoćno je upitala. Pogled njegovih crvenih očiju fokusirao se na nju. “Da”, rekao je. “Mogu se pretvoriti u maglu. Mogu se pretvoriti i u vuka. A ti me nećeš ubiti, Meena. Ne s iglom za pletenje. Nećeš niti skočiti, a nećeš čak niti viknuti kako bi dozvala tog Palatinskog stražara ovamo, koliko god da sam ti odvratan.” Sada je nabrao one tamne obrve. “Zašto je tome tako?” Ipak joj može čitati misli. Može. No, gotovo da može. Odjednom joj se učinilo da se svijet ispred nje luđački nagnuo. Lucien je posegnuo i uhvatio je oko pasa privlačeći je uza svoje tijelo. Dodir njegovih čvrstih mišića kroz tanak materijal njezine spavaćice natjerao je njezin nagnuti svemir da se izravna. Ali samo donekle. Glas mu je sada bio udica koja je kroti. “Mogu razumjeti zašto se ljutiš...” “Ne.” Iskrenula je vrat kako bi ga pogledala. Sramila se suza koje su joj ispunile oči, ali nije mogla učiniti ništa da ih zaustavi. “Mislim da ne možeš. Prije samo nekoliko sati mislila sam da si najbolje što mi ikada dogodilo. A sada sam saznala da te nikada nisam niti poznavala.” Savjest ju je pekla. “I, u redu, ni ti mene zapravo uopće ne poznaješ... ali ti čak niti nisi čovjek.” Nebo se rasvijetlilo od jedne jedine blještave munje i potom se streslo od teškog groma. ~ 171 ~

Zatim je počelo kišiti. Velike, bolne kapi kiše padale su joj na glavu i ramena. Lucien je rekao: “Meena.” Nije više zvučao razborito. Sada mi je glas, kao i grmljavina, zvučao ljutit i očajan. “Bio sam čovjek... nekoć.” Okrenuo se tako da je tijelom štitio Meenu od kiše, držeći je u onom tobožnjem skloništu dovratka koji je vodio u njezinu sobu, dok se svijet oko nje nastavio vrtjeti tako da joj je bilo mučno. Njezin pas, vidjevši ih zajedno tako blizu jedno drugome, počeo je mahnito režati, ali im se nije usudio približiti. “Ne misliš li da žudim za tim da osjetim te stvari ponovno? upitao ju je Lucien. Glas mu je napuknuo. Znao je što je - i očito je to mrzio. Ali prihvatio je to... isto onako, Meena je shvatila u trenutku prosvjetljenja, kako je ona prihvatila to što je ona. “Misliš li da mi se sviđa ovo u što me je otac pretvorio?” upitao je očajnički. “Ne. A misliš li da sam imao mogućnost izbora? Ne znam koji je nesveti savez on stvorio i s kim... demonima, vješticama ili samim vragom. Znam samo da sam jedne noći umro i probudio se otkrivajući da sam... ovakav. Isto je učinio i mome bratu Dimitriju. Rekao nam je da se ne brinemo jer ćemo sada živjeti zauvijek. Za razliku od moje mame... njezina smrt ga je natjerala da potraži ovaj groteskni poluživot za sve nas.” Meena je prestravljeno gledala u njega iz skloništa njegova zagrljaja dok se iza njega kiša slijevala u teškoj zavjesi, a grmljavina se nesmiljeno orila. Nije to željela slušati. Nije željela slušati ništa od toga. “Naravno”, Lucien je rekao, ironično se nasmiješivši, “nije bilo tako jednostavno. Bilo je... nagona. Pokušavao sam ne pokleknuti Ali bili su tako jaki. Otac nije učinio ništa doli nas poticao, noseći nam... darove. Dimitrij, koji je uvijek imao slabu volju, nije se borio protiv toga da se prepusti groznici i dopuštao je da njime zavladaju primitivni instinkti, tako što je klao nevine i postajao više čudovištem negoli čovjekom. Ali ja... ne znam. Možda zato što sam imao tu sreću da sam se rodio od svoje majke za koju su, kao što znaš, govorili da je bila djelomično anđeo—” “Lucien.” Žalila ga je. Podigla je ruku... nije znala zašto. Možda zato da bi ga pogladila po obrazu. Znala je što je on. I mrzila je to. Ali patio je. Trgnuo se prije nego što ga je uspjela dotaknuti i skrenuo pogled prema kiši. “Ne kažem da sam bolji čovjek od svog brata”, rekao je. “Ili da je moja mama bila bolja žena od njegove. I ne kažem da nisam mogao učiniti više u pokušaju da zaustavim njega i oca. Mogao sam. Trebao sam. Na kraju... jesam.” Vratio je pogled na nju, a njegove oči bile su poput žeravice. Meena je brzo spustila ruku, kao da se opekla. “Kada su oca napokon uništili, a ja postao princ”, rekao je, “rekao sam im da ubijanje mora prestati.” Meena nije željela slušati. Fotografije koje joj je Alaric Wulf pokazao bile su joj još svježe u glavi. Ali nije niti mogla samo stajati tu dok se on slamao od srama, pred njom. A pogotovo ne dok oluja šiba o njegova leđa, udarajući u njih poput orkanskog pljuska. Kao što je i rekao - sada možda i jest vampir. Ali nekoć je bio čovjek. “Uđi unutra”, prošaptala je. “Sav si mokar od kiše.”

~ 172 ~

Pogledao je prema njoj kao da je iznenađen što vidi da je još uvijek drži u svome naručju. Potom se njegov pogled koncentrirao na nju, prodorno, poput lasera, tako da nije bila sigurna da joj se to sviđa. Vidi li je napokon kao Meenu, ženu koju voli... ili kao svoj sljedeći obrok? Znala je da je ovo možda najveća pogreška koju je ikada u životu napravila. Ali je svejedno otvorila vrata spavaće sobe. Lucien ju je slijedio u tamu. “Ti misliš da sam čudovište”, rekao je. To nije mogla zanijekati. Pa dobro, hinila je gostoljubivost. “Imam ručnik ovdje negdje”, rekla je dok je podizala Jacka Bauera, koji ih je pratio i dalje režeći. Ostavila ga je u ormaru, zgrabivši ručnik odande. Jack Bauer je zbunjeno pogledao u sve Meenine cipele, potom kratko zalajao, samo jednom, dok je ona zatvarala vrata. Bit će mu dobro unutra, znala je to. Sigurniji je od nje. Još važnije, nitko ga neće čuti, posebno uza zvuk oluje vani i filma, koji je čula kako još trešti iz dnevne sobe. “Učinila si mi nešto”, optužio ju je Lucien, glasom koji mu se stezao u grlu, dok mu je davala ručnik, a potom pomogla da skine mokri kaput. “Sto? Ja sam učinila nešto tebi? Nisam ja nešto učinila”, prošaputala je Meena u nevjerici, toneći na krevet da se suoči s njime. “Učinila samo samo to da sam jako pogriješila i zaljubila se u tebe. Sto, vjeruj mi, stavljam na vrh popisa najdubljih, najmračnijih žaljenja, kao što je ona trajna koju sam napravila u osmom razredu jer nisam poslušala Leishu, i odlazak na maturalnu večer s Peterom Delmonicom. Dobro? Pa hajmo onda to samo pripisati još jednoj jako lošoj odluci i završimo s tim sada. Kada prestane kišiti, moraš otići. Vjeruj mi, činim ti stvarno veliku uslugu. Jer samo jedan vrisak i onaj stražar u mojoj dnevnoj sobi bit će ovdje u sekundi da te probode kolcem.” Vidjela je kako taj crveni pogled brzo prelazi s nje prema vratima njezine spavaće sobe. Odmahnula je glavom, ispružila ruke da ga uhvati za bijelu košulju i povukla ga k sebi na krevet. “Znaš da ne mogu otići”, rekao je Lucien, i dalje gledajući prema vratima spavaće sobe. “Da, možeš”, rekla je Meena, odmahujući glavom. Nastavila se držati za njegovu košulju. “Zašto ne možeš?” Pogled mu se vratio na nju, crvenilo je polagano nestajalo, srećom. “Znaš zašto, Meena.” O čemu on to priča! Ne misli valjda... nije moguće da je— “Ne mogu otići jer sam zaljubljen u tebe, Meena”, rekao je dubokim glasom. Podigao je ruke da obuhvati njezine. “Rekao sam ti. Ubila si zmaja.” On je zaljubljen u nju? Lucien Antonescu je zaljubljen u nju? Samo nekoliko sati prije ova vijest bi od nje učinila najsretniju djevojku na svijetu. Ali sada... Sada je znala da on nije samo Lucien Antonescu, profesor Istočnoeuropske povijesti. On je princ tame. Nastavio je istim, dubokim, oštrim glasom, još je držeći za ruke. “Ali ti nešto kriješ od mene, Meena. I to ne samo Palatinskog stražara u dnevnoj sobi. Znao sam to od trenutka u kojem sam te upoznao. Nešto što kriješ od sviju—”

~ 173 ~

“Ja krijem nešto?” Znala je točno o čemu govori, naravno. Ali je automatski slagala. Jer je to uvijek radila. “Da, ti”, rekao je. Primio ju je za ramena. “Znam. Nisam nikada smio pomisliti da tebe, baš tebe od svih ljudi, mogu zavarati. Ali znaš, bio sam iskren s tobom koliko sam to mogao a da te... ne prestrašim. Ali ti... nisi ni ti bila iskrena sa mnom. Ima nešto vezano uz tebe. Sve otkad smo... bili zajedno - ja... ja...” “Ti, što?” upitala je Meena. Srce joj je lupalo. Znala je da jako puno riskira time što ga je pustila u svoju sobu - a još više u svoje srce. U bilo kojem trenutku bi Alaric mogao upasti s Jonom za petama. Nakon toga bi, ako se dogodi ono najgore, sve bilo njezina krivica... Puštajući ga u svoju sobu zapravo počinja ono što je on upravo priznao da je činio svih onih godina s ocem i bratom... ubojstva. Sto ona to radi? “Sve otkad sam te jutros ostavio”, rekao je Lucien, “imam čudan osjećaj da znam kako će svako ljudsko biće s kojim sam stupio u kontakt... umrijeti. I ne, što god da misliš o meni, od mojih ruku.” Meena je buljila u njega. Koliko zna, ovo je prvi put da je ostala bez teksta. “Siguran sam da ti je onaj muškarac u tvojoj dnevnoj sobi ispričao neke živopisne stvari o meni”, nastavio je Lucien. “Velika većina njih mogla bi biti i istinita. Ovo sam što jesam već dugo.” Očito je pažljivo birao riječi. “Ali nisam nikada, nikada iskusio nešto slično ovome. Ne do... pa, prije nego što sam bio s tobom. Hoćeš li mi reći što se točno događa? Mislim da to ima veze s tom tvojom tajnom. Onime što skrivaš. Što mi čini nemogućim da dokraja pročitam tvoje misli. I zbog čega se ti tako snažno identificiraš s Ivanom Orleanskom, koja je čula glasove. Jer to je ono što ja imam osjećaj da se događa. Čujem glasove.” U susjednoj sobi čula je stereo-zvuk sudara automobila. Brzi žestoki bučno je jurio prema svome krešendu u sudaru metala. “To je zbog mene”, rekla je. Plačljivo uzdahne. Stisak mu se pojača. I to ne baš nježno. “O čemu govoriš?” promuklo je upita. “Pio si moju krv”, podsjetila ga je. “Ne puno, pa će to vjerojatnoj nestati nakon tvog slijedećeg hranjenja. To bi te trebalo naučiti da budeš oprezniji. Ono si što jedeš, znaš.”

~ 174 ~

Četrdeset treće poglavlje

02:00 UTC-5, subota, 17. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Lucien je buljio u nju. Njezino lice, ispod njegova, bilo je blijedo poput mjeseca. Kako li njegovo izgleda njoj, pitao se. Poput zaprepaštene maske. “Ti znaš”, promrmljao je, trudeći se dobro je razumjeti, “kako će svi umrijeti?” “Pa, ne svi”, rekla je Meena. “Za tebe očito ne znam. Budući da si već mrtav.” Držao ju je za obje ruke i nije ju puštao niti olabavio stisak. Samo je i dalje zurio u nju. “Zato moraš otići”, rekla je Meena promuklo. “Znam da ćeš ubiti stražara. Onog iz Vatikana. Ali i Jona.” Na riječ Jon glas joj je puknuo. Lucien se osjećao kao da je grmljavina, koja se začula u tom trenutku, došla odnekud duboko u njemu. Odmahnuo je glavom pokušavajući istinitost njezinih riječi otresti iz glave, poput kapljica kiše koje su mu još visjele na vrhovima kose. “Ne”, rekao je. “Meena, ne bih. Nisam ubio čovjeka već stoljećima i moraš znati da ne bih nikada ubio tvog brata ili ikoga koga voliš.” Unatoč tami u sobi, vidio joj je suze u kutovima očiju, kako sjaje poput dijamanata. “Samo što budeš”, rekla je jednostavno. “Meena”, rekao je. Njegovo srce, za koje je toliko godina mislio da je umrlo skupa s njim, s njegovom dušom, napokon se vraćalo u život. “To što ti vidiš... tvoje vizije... ne ostvare se uvijek. Zar ne?” Pomislio je na dečka čije je ključeve uzeo nešto prije te večeri. “Ne.” Meena je podignula zapešće i protrljala uplakane oči. “Ne ako upozorim ljude. I ako oni poduzmu nešto u vezi s time. Ali ti si vampir, Lucien. I nisi tek tamo neki vampir. Navodno si vladar svih vampira, princ tame. I ja bih ti trebala jednostavno... vjerovati da nećeš ništa učiniti tom tipu? Ili mom bratu? Čak ni u samoobrani! Jer obojica te stvarno jako žele ubiti. Alaric Wulf ima stvarno velik mač i—” Lucien je tada oslobodio stisak. Ali samo zato da je privuče k sebi i prisloni obraz uz njezinu kosu. “Šššš...” rekao je. “Znači da je ono što si vidjela samo jedna od mogućih budućnosti.” “Osim ako se nešto ne promijeni”, rekla je Meena odgurujući ga od sebe. “A ono što se treba promijeniti je tvoj boravak ovdje. I vjerojatno bi trebao reći i Mary Lou i Emilu da odu. Jer je Palatin i njima na tragu. I stvarno ne želim biti puna predrasuda prema... tomu što jesi. Jer sam Bog zna da imam svojih problema s ljudima koji misle da sam jedna grozna osoba samo zato što sam... pa, opsjednuta smrću. Ali zovu te princom tame. A to sugerira da si zao i da ti se ne može baš vjero—” “Nisam zao”, promrsio je. Potom je malo razmislio. “Pa, nisam, više.” “Vjerujem da su upotrebljene riječi pomazanik svega nesvetog kada te se spominjalo”, rekla je Meena. “Možda sam u krivu, ali meni to ne govori ništa dobro.”

~ 175 ~

“Palatini teško da su nepristrani kada sam ja u pitanju”, rekao je Lucien cinično. “Ali otkad sam došao na ovu poziciju, jako se trudim uspostaviti novo doba, doba prosvjetiteljstva za moje ljude, zaštititi i njihove i ljudske interese.” “Vidjela sam fotografiju”, rekla je Meena, “Palatinskog stražara kojemu je pola lica pojedeno. Alaric je rekao” - kimnula je glavom prema zidu spavaće sobe - “da je to od napada vampira.” Lucien kimne a ramena mu se objese. Alaric. Alaric Wulf. “Da. Znam za tog čovjeka. I”, dodao je, nesposoban da prikrije šok od svega što se događa, “njegova partnera. To su bili drakule, koje su ih napale.” “Jesu li to bili... drakule” - izgovorila je tu riječ kao da joj je odvratna - “koji su nas napale ispred Katedrale sv. Jurja nekidan?” “Da”, odgovorio je. “Ali ne nas. Mene. Htjeli su mene. Ti nisi nikada bila ni u kakvoj opasnosti.” Meena se neveselo nasmije. “No, nisi bila ni u kakvoj opasnosti dok sam ja bio ondje”, rekao je Lucien ispravivši se. “I jesu li drakule oni koji ubijaju te djevojke?” upitala je Meena. Pogledao ju je. Kako tako snažna osobnost može biti umotana u tako nevjerojatno malo tijelo? “Da”, priznao je. “Gotovo sam siguran u to.” “Pa... novo doba prosvjetiteljstva baš i nije uspješno, zar ne?” upitala je Meena. Nikada nije osjetio takav očaj. Zašto se sve ovo događa sada kada je napokon došao blizu tome da uhvati malo sreće? Pogodba koju je njegov otac zapečatio donijela je besmrtnost njemu i njegovoj obitelji. Ali koja korist od vječnog života ako si osuđen na to da ga provedeš sam? “Komplicirano je”, rekao je. “Žudnja za krvlju je jaka, posebice kod onih koji su tek pretvoreni i čeznu za hranjenjem... ali neću im dopustiti da ubijaju. Znaju da će biti posljedica ako se ne pokore. Ali sada ih ima puno više negoli ih je nekoć bilo. Ne mogu upravljati svima njima. Pokušao sam pomoću izaslanika, ali... mislim da moj brat stoji iza pobune protiv mene. Već je to radio. Oduvijek je želio prijestolje.” Meena je posegnula za ručnikom koji je ispustio i podigla ga kako bi mu obrisala kosu i stražnji dio vrata. “Poput pisaca dijaloga”, promrmljala je, nježno ljubeći mjesta na kojima je prije samo nekoliko sekunda držala ručnik, “uvijek žele biti glavni scenaristi.” Pogledao ju je iznenađeno. Dodir njezinih toplih usana na njegovoj koži odaslao je elektricitet kroz njega. Nije znao što da učini. Nije bio siguran znači li taj poljubac išta... Ili znači sve. “Molim?” upitao je zapanjeno. Raširila je oči. Izgledala je jednako iznenađeno svojim postupkom poput njega. “Činjenica je, svejedno, da ćeš ubiti moga brata”, rekla je. “Neću”, inzistirao je primajući je za ruku i privukavši k sebi, potom spuštajući lice prema toploj udubini na kojoj joj se vrat spajao s ključnom kosti. Ali pazio je da je ne poljubi na to mjesto. Vidio je primjerak Drakule na podu u kutu sobe, kao da ga je onamo naprasito zavitlala. “Meena, rekao sam ti, volim te. Ne bih nikada—” “Znam da to ne bi htio”, prošaputala je u njegovu vlažnu, kovrčavu kosu. Glas joj je bio drhtav od neprolivenih suza. “Ali znam i da te moj brat ne poznaje onako kako te ja poznajem. I pokušat će te ubiti. Želi im se pridružiti.” “Pridružiti komu?” Lucien je bio smušen. Je li to bilo zbog njezine blizine ili zbog ostataka njezine krvi koja je još uvijek tutnjila njegovim venama? ~ 176 ~

“Palatinima”, rekla je. Lucien ju je jedva čuo. Košulja mu se nekako rastvorila i ona ga je ljubila po ramenima kao da se ne može zaustaviti, usne su joj bile mekane poput cvjetnih latica. Mogao je misliti samo na glatkoću njezine kože - poput tek natočenog Montracheta - i činjenicu da je čuo puls kako udara u njezinim venama, njegovim venama, jeku otkucaja srca koje je nekada imao. Pa je samo rekao: “Mislim da se ne moramo brinuti da će se to dogoditi. Jednako tako kao što neću ubiti Jona.” Dok je govorio, povukao joj je snježnobijelu spavaćicu preko glave a da nije bio potpuno siguran je li ona svjesna toga. Sada je kleknula uz njega, potpuno razodjevena, tamnimje pogledom pretraživala njegovo lice. Iako u sobi nije bilo svjetlosti vidio joj je vrh dojke kako drhti sa svakim otkucajem njezina srca. Val čežnje koji ga je poklopio bio je jači od ičega što je ikada osjetio u svom svjesnom životu. Koji je trajao već pola tisućljeća. “Meena”, rekao je. Glas mu je bio poput otvorene rane, tako mu je jaka bila želja. Ispružio je žuljevitu ruku da je primi za tu drhteću dojku. I tada, na dodir njezine satenske kože, nestalo je i posljednjeg Otpora, pa ju je odjednom privukao, diveći se živoj, uzbudljivoj gipkosti njezina tijela i položio usta na njezina, preplavljen porivom da je prožme... da je proguta... da je preplavi. Tiho se oglasila - iz protesta ili čežnje, nije mogao razlučiti - i uprijela obama dlanovima o njegova prsa. Nevoljko je odvojio usne od njezinih i upitao napola zatvorenih Očiju: “Što je?” “Bez ugriza”, prošaptala je. “To stvarno, stvarno mislim ovaj put.”

~ 177 ~

Četrdeset četvrto poglavlje

20:15 UTC-5, subota, 17. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Jon je bacio pogled na palačinku koja je cvrčala u tavi ispred njega. Savršenstvo. Uistinu. Jutros mu je baš sve išlo od ruke. Tucet debelih palačinkica, svaka još zlatnija od one prethodne. Kada se uvjerio da se ispekla, stavio ju je na hrpu koja je stajala na tanjuru pokraj štednjaka, pjevušeći ispod glasa. Znao je da vjerojatno ne bi smio biti ovako veseo jer mu sestra ima toliko problema. Ali, može li išta biti sjajnije od činjenice da je u njihovu stanu vatikanski lovac na vampire? Pogledao je kroz prolaz da provjeri stol u blagovaonici. Oh, da. Bilo je dobro. Stol postavljen. Sok od naranče natočen u čaše. Ubrusi složeni. Izgledalo je kao kod Sarabeth's za vrijeme užine. Samo bez kolica, ili yuppiea ili djece koja vrište. Poželio je da može nazvati Weinberga i pozvati ga da dođe i proba njegove savršene palačinke. I kaže mu što se događa. Vampiri, na Manhattanu? Nikada mu ne bi povjerovao. Tajno društvo lovaca na vampire? On bi im, kao i Jon, želio pristupiti. U to nema sumnje. Razbit malo nemrtvih gubica! S druge strane, Weinberg je pokazao iznimnu nevoljkost da pristupi njujorškoj policiji. Možda im ne bi želio pristupiti. Možda bi jednostavno želio ostati doma i gledati CNN i žaliti se na onog serijskog ubojicu koji je — Jon zastane, a posuda s tijestom za palačinke još mu je bila u ruci. Serijski ubojica. Serijski ubojica o kojemu Weinberg stalno priča ovih dana. Naravno. To je onaj isti vampir kojeg Alaric Wulf lovi. No, ne onaj isti koji je ugrizao njegovu sestru, ako Jon dobro shvaća što se događa - a Jon i dalje nije bio siguran da razumije baš sve što se događa. Ali neki vampir, u svakom slučaju. Oh, sada mora reći Weinbergu. Jon je odložio tijesto za palačinke, zgrabio najbliži mobitel i počeo tipkati brojeve. “Je li to moj telefon?” upitala je Meena ulazeći u kuhinju obučena u traperice i majicu, s malim crvenim rupcem i balerinkama iste boje, a kratka joj se kosa, mokra od jutarnjeg tuširanja, kovrčala uz vrat. Jon je iznenađeno pogledao mobitel u svojoj ruci. “Oh”, rekao je stisnuvši tipku za prekid poziva. “Da. Oprosti. Ja, uf, sastavio sam ga sinoć, nakon što si otišla u krevet. Radi bez problema. Valjda se radilo samo o površinskoj rani.” “Daj mi ga”, rekla je Meena ispruživši ruku.

~ 178 ~

“Nema šanse.” Jon je bacio još jedan pogled prema prolazu i dnevnoj sobi. Mada Wulf nije bio ondje. Još je bio u drugoj kupaonici, tuširao se. Zadužio je Jona da pazi na Meenu, s izričitim uputama da je ne pusti u blizinu ni jednog telefona, kompjutera ili izlaza iz stana. “Ti si još uvijek cijela... zaražena i tako to.” “Jon”, rekla je Meena odlučno. Izgledala je bolje pod sunčevom svjetlošću koja je dopirala kroz prozore nego sinoć. Kao prvo, bila je našminkana. I nije više plakala. Zapravo se činila... pa, živahnom, to je bila jedina riječ koje se Jon mogao dosjetiti da je opiše. Iako je znao da mrzi tu riječ. Kao i obično, Jack Bauer je bio uz nju i dahtao. “Ne budi blesav”, rekla je Meena. “Neću ga nazvati.” Nije morala reći tko je on. Oboje su znali. Vampir. “Samo želim pogledati poruke”, rekla je. Jon je oklijevao. Uistinu je izgledala mnogo bolje. Možda je preboljela tipa. Istinu govoreći, kada bi Jon saznao da je neka djevojka s kojom izlazi vampir, i on bi to dosta brzo prebolio. Osim kada bi to bila Taylor Mackenzie, naravno. “Pa”, rekao je. Bacio je pogled na mobitel. Vibrirao je kao ludi cijelo jutro. Netko je bio dosta uporan pokušavajući doći do nje. To je možda vampir, znao je. Ako jest, mogao bi Meeni dati telefon, potom prisluškivati njihov razgovor, doznati gdje je tip, zatim to reći Alaricu Wulfu i pomoći mu da ga ubije. Tada bi ga ta Palatinska grupa, ili što god da jesu, sigurno zaposlila. Imao bi potpuno novu karijeru! I to super karijeru. S druge strane, tu je bila cijela ona priča u kojoj je Meena prilično sigurna da će ga njezin novi dečko ubiti. Pa, to je malo deprimirajuće. Telefon mu je zazvonio u ruci dok je tako stajao i razmišljao treba li joj ga dati ili ne. “To bi mogla biti Leisha”, rekla je Meena. “Možda su joj počeli trudovi.” “Termin joj je tek za dva mjeseca”, rekao je. “To je samo mišljenje liječnika”, rekla je Meena. “Ne i moje.” “A tvoje medicinsko znanje je nadaleko poznato”, rekao je Jon. “Zapravo”, rekla je Meena, “i je.” Jon je pogledao u telefon u ruci. “Piše 'nepoznat broj'“, rekao je. “Leisha vjerojatno zove s posla”, rekla je Meena. “U subotu”, rekao je Jon. “Ona je frizerka”, podsjetila ga je Meena. Jon je zakolutao očima i predao joj telefon. Očito nije bila tako jako zabrinuta da će ga princ tame ubiti. Pa zašto bi onda on bio? Meena je pritisnula tipku za prihvaćanje poziva. “Halo?” “Što se ovdje događa?” zagrmio je dubok glas iz blagovaonice. Jon je Meeni uputio pogled pun očaja. Sada ga je uvalila u nevolju. Ovo sto posto neće dobro izgledati na njegovoj prijavi za posao Palatinskog stražara. “Uf, ništa”, rekao Jon izlazeći iz kuhinje s tanjurom punim debelih palačinki. “Samo je zove njezina najbolja prijateljica. Trudna je. Ozbiljno, stari, provjerio sam. Palačinke?” Alaric Wulf je izgledao ljutit. Plava kosa mu je još bila mokra od tuširanja, a kako je košulju ostavio negdje, pokazivao je uistinu impresivan set ramenih i prsnih mišića, da se ni ne spominju trbušni mišići, koji su bili čvrsti poput kamena i davali potpuno novo značenje ~ 179 ~

pojmu pločice. Zapravo, kada bi Jon imao tako oblikovane mišiće, bio je siguran da bi Taylor Mackenzie već davno bila njegova. S druge strane, lik je imao neke opake ožiljke, koji su Jona natjerali da pomisli kako bi možda trebao razmisliti o tome da mu se pridruži u tom cijelom ubijanju vampira. Je li to rana od ugriza? Izgledala je... pa, uznemiravajuće bila je jedina riječ koje se Jon mogao dosjetiti. Meena je, u činu junaštva za koji je Jon odlučio da će joj se zauvijek još više diviti, podigla prst prema Wulfu, u znak međunarodne geste za Evo me za tren, dok je kimala osobi koja ju je zvala. Crven u licu od bijesa, ispupčenih vena na vratu i čelu, Alaric je stajao i bijesno gledao u Meenu, potpuno ignorirajući Jona. Nije čak niti primijetio lijepo postavljen stol ili činjenicu da je Jon pripremio slaninu. Pravu slaninu! Ne onu od purice. Morao je malo otvoriti prozore kako bi smrad masnoće izašao van. “Prestani... razgovarati... na... telefon”, rekao je Wulf. Jon je bacio pogled na Meenu koja, činilo se, nije niti primjećivala Alarica. Namrštila se i govorila u telefon: “Čekaj, uspori... gdje si točno?” Alaric Wulf je u tri duga koraka prešao sobu. Jon je pomislio da će njegovoj sestri iščupati glavu. Ali samo je posegnuo za telefonom. No Meena je odjurila iza fotelje - krećući se jednako brzo kao Wulf - i rekla zajedljivo: “Oprostite? Razgovaram na telefon. Važno je.” Alaric Wulf je napokon bacio pogled u Jonovu smjeru, očito u potrazi za objašnjenjem. “Uf”, rekao je Jon, “da. Najbolja prijateljica joj je trudna i misli... to je duga priča. Kunem se, nema veze s vampirima. Pogledaj, napravio sam doručak. Zašto ne bismo sjeli i doručkovali prije nego što se ohladi? Hoćeš li da ti skuham kavu? S Meeninim aparatom za kavu je to čas posla.” Alaric je nešto promrsio. Jon nije znao što. Nije izgledao sretno. Stajao je na mjestu, čekajući da Meena završi razgovor, ruku prekriženih na širokim, ožiljcima prekrivenim prsima. “Razumijem”, Meena je govorila u telefon. “Ne, ispravno si postupila. Samo ostani tu gdje jesi. Doći ćemo odmah po tebe.” Izraz čiste nevjerice preplavio je Alaricovo lice. Meena je susrela njegov pogled i gledala ga stisnutih očiju. “Da, znam točno gdje si”, rekla je Meena u telefon. “Pronaći ćemo te. Obećavam. Evo nas za pola sata. Bok.” Prekinula je. “Moramo ići”, rekla je. “Mi—” Prije negoli je uspjela izustiti sljedeću riječ, Wulf je eksplodirao “Bila si s njim sinoć”, viknuo je, optužujući uperivši prst u Meeninu smjeru. “Bio je ovdje!” Meena je bila zabezeknuta. I ne samo ona. Jon je u čudu buljio u lovca na vampire. “O čemu govoriš?” upitao je Jon. “Bilo smo ovdje cijelu noć. I ona nije—” “Govorim o ovome.” Wulf je došao do nje i povukao mali crveni rubac koji je Meena zavezala oko vrata, onaj koji je išao uz balerinke. “Au”, rekla je Meena izgledajući ljutito. “Često daviš ljude? Ozbiljno, tvom šefu ne smeta da se ovako ponašaš prema ljudima?” Alaric, koji je izgledao ljuće od nje, obgrlio ju je onom medvjeđom šapom oko pasa kako mu ne bi opet odjurila. Potom je slobodnom rukom razvezao čvor koji je držao rubac. ~ 180 ~

Kad se rubac razvezao i odlepršao na pod, Jon je blenuo u sad već poznat okrugli trag koji je vidio na sestrinu dugačkom, tankom vratu. Bio je spreman povjerovati joj da ništa ne zna - s obzirom na to da se radilo o njegovoj sestri Meeni koja mrzi vampire - da joj obrazi nisu bili iste boje kao i rubac pokraj njezinih nogu. “Dovraga, Meena”, Jon je čuo samog sebe kako se izlanuo. “Što ti je?” “Ne razumijete”, rekla je udarivši Wulfa petom u cjevanicu zbog čega ju je zastenjavši pustio. Ali unatoč tomu što je izvana izgledala buntovno, u njezinim ogromnim smeđim očima stajale su suze. “Nije zao. Zabrinut je zbog ubojstava baš kao i vas dvojica”, inzistirala je, obraćajući se Alaricu. “Znam što vi mislite da je on, ali on to nije. On nije na svog oca. Mislim da optužujete krivog čovjeka.” “Kako je uopće ušao unutra?” upitao je Jon Wulfa, ignorirajući sestru jer bilo je očito da je luda. “Cijelo vrijeme smo pazili na vrata.” “Ulazna vrata”, rekao je Alaric Wulf mrko. Nije ni na trenutak micao pogled s Meene. “Trebali smo paziti i na balkonska vrata.” “Balkonska vrata?” Jonov glas se slomio. “Na jedanaestom smo katu. Što je tip učinio, doletio?” Oboje su ga pogledali, Meena tužno, Wulf sarkastično. Jon, shvativši o kome govori, samo je teško progutao. “Oh”, rekao je. Potom se opet okrenuo prema svojoj sestri. “Mislio sam da si jako zabrinuta oko toga što će nas on ubiti”, povikao je. “I onda ga samo tako pustiš unutra?” “Ne može si pomoći”, rekao je Wulf. Naglo se okrenuo i uputio natrag prema kupaonici, očito u potrazi za košuljom. “Ona je sada njegov sljedbenik. Hoćemo li mi ostati na životu ili umrijeti, njoj to ne znači ništa. Dok god on ostane s njom.” Jon je uputio sestri pogled pun optužbi. “Isuse Bože, Meena”, rekao je. “Upoznaš jednog vampira i tvoj duboki, vječni prijezir prema mizoginim čudovištima samo tako nestane, i ti se pretvoriš u jednu od onih djevojaka? Mislio sam da mrziš taj tip djevojaka.” Podbodena, Meena je zadržala dah. “Nisam”, povikala je. “Nisam jedna od tih djevojaka. Nisam sljedbenik. Još uvijek mrzim vampire. Samo ne i Luciena. Jer on nije poput ostalih. I stalo mi je do vas dvojice! No”, dodala je, ošinuvši pogledom Alaricova leđa dok se udaljavao, “do jednog od vas.” Wulf je odmahnuo rukom iza leđa kao da ga ne zanima, dok je dugim koracima koračao prema Jonovoj sobi. “To je istina.” Meena je usmjerila suzama ispunjene oči prema Jonu. “Moraš mi vjerovati, nisam sljedbenik. Ali, ako ostavite Luciena na miru, nemamo se oko čega brinuti.” Jon je odmahnuo glavom. “Ne znam, Meen. Puštaš princa tame u stan nakon što si rekla da će me ubiti? I onda mu dopustiš da te ugrize? Ponovno? Ako mene pitaš, tako se ponaša sljedbenik.” Snizio je ton da ga Alaric ne bi mogao čuti. “I to ne izgleda jako dobro za mene, znaš, zbog posla.” “Posla?” Meena je izgledala zbunjeno. “Znaš”, rekao je Jon. “Ako dobijem posao kod Palatina. Ne mogu imati sestru koja spava s neprijateljem. Morat ćeš prestati.” Sinulo joj je o čemu govori. Meenin izraz je postao sarkastičan. “Oh, oprosti”, rekla je. “Zaboravila sam da se ovdje zapravo radi o mogućnostima zaposlenja za tebe gospodine Gazda Nije U Dućanu.” ~ 181 ~

Jon je zine. “Jednom”, prošaptao je, držeći kažiprst u zraku, “I rekao sam ti da je to bilo usred noći! Stvarno sam morao pišati Kako sam mogao znati da će se murjak provesti baš u toj sekundi ispred točno tog Subwaya?” Wulf se vratio zakopčavajući košulju. “Koliko si mu rekla? upitao je. “Komu?” upitala je Meena trepnuvši. Wulf je zakolutao očima. “Neprijatelju svjetlosti.” “Nisam mu ništa rekla”, rekla je Meena. “I prestani ga tako zvali. On nije takav.” “Sve mu je rekla”, rekao je Wulf Jonu značajno. Jon je podignuo obrve. “Upravo je rekla da nije—” “Vaši susjedi će se odseliti.” Wulf je zakopčao i posljednji gumbi “Nadam se da nisu posudili vašu posudu za šećer jer je nikada više nećete vidjeti.” “Ne znam zašto me ne želiš saslušati”, rekla je Meena, bijesno ga gledajući. “Lucien nije poput ostalih, ovaj, vampira koje ti poznaješ. On je drag i srdačan i velikodušan, i otac ga je užasno zlostavljao i pretvorio ga u to što jest. Nije imao izbora. Onaj kojeg treba loviti jest njegov brat Dimitrij. Jesi li znao da nas je pokušao ubiti nekidan? Ili je barem poslao koloniju šišmiša da to učini umjesto njega. Želi uništiti Luciena zato da sam postane princ tame ili kako god da se to zove. A ako se to dogodi, svijet će stvarno biti u velikim problemima.” Wulf je pogledao Jona s izrazom lica koji je pokazivao da se dosađuje. “Sada bih popio onu kavu.” “Oh, naravno, stiže odmah”, rekao je Jon i požuri po nju. “Ulizico”, Meena je rekla bratu optužujući ga. Potom, slijedeći Alarica do zrcala koje je bilo pokraj stola u blagovaonici, kamo je otišao kako bi se uvjerio da mu nije promaknulo ni jedno mjesto dok se brijao, rekla je: “Lucien je onaj koji se trudi da nitko od drakula i ostalih vampira, koji su negdje vani, ne ubijaju. Mislim, da, oni piju ljudsku krv... ali samo od dobrovoljnih davatelja.” “Pokušaj to objasniti Caitlyn”, rekao je Wulf. “Tko je Caitlyn?” upitala je Meena bez uvijanja. “Ime koje sam dao našoj posljednjoj žrtvi”, rekao je Wulf, pijuckajući kavu s kojom je Jon već dotrčao. “Zar nisi čuo što sam rekla?” upitala je Meena nestrpljivo. “Lucien pokušava dokučiti tko ubija te djevojke i zaustaviti ga, baš kao i ti. Zašto ga ne možeš suditi po onomu što čini, a ne po onomu što jest?” “Što bi to trebalo značiti?” Wulf je izvukao stolac da sjedne za stol pa posegnuo za slaninom koju je Jon priredio. “To znači da osuđuješ Luciena samo zbog onoga što on jest, u, priznajem, on je vampir”, rekla je Meena. “Ali se ne ponaša tako.” “A ne?” upitao je Wulf, a pogled je usmjerio ravno na njezin vrat. Meeni lice pocrveni poput njezina rupca. ”To je samo... samo—” zamucala je. “Samo smo se malo zezali.” “77 si se možda zezala”, rekao je uzimajući nož i vilicu da pojede palačinke koje je Jon napravio. “Ali uvjeravam te, njemu to nije bilo 'ležanje'. Činjenica jest, ako vampira jednom pustiš unutra, nikada neće otići. Oni su poput nezaposlene rodbine koja nema gdje živjeti.” “Hej”, Jon je protestirao. “Bez uvrede”, rekao je Wulf, zagrizavši tost. Meena je pogledala u njegov tanjur. “Što radiš?” “A što misliš da radim?” upitao je Wulf. “Čeka me dugačak dan, boram paziti na tebe kako

~ 182 ~

ne bi počinila još neku glupost. Očito će mi trebati snage. Jer imam osjećaj da ćeš pokušati napraviti još puno gluposti.” “Nemamo sada vremena za to”, rekla je Meena razdraženo. “Moramo ići. Osim ako nisi za to da me pustiš samu van iz stana. Wulf je podigao obrve. “Teško da će se to dogoditi. A kamo ti to moraš tako hitno?” upitao je. “To je bila Jalena, sada na telefonu”, rekla je Meena gledajući Jona. “Napokon je pobjegla od svoga dečka. Obećala sam joj da ću doći po nju.”

~ 183 ~

Četrdeset peto poglavlje

12:00 UTC-5, subota, 17. travnja Shenanigans Zapadna Četrdeset druga ulica 241 New York, New York

Alaric nije baš najbolje razumio kako se zatekao u lancu restorana pod imenom Shenanigans na Times Squareu u subotu u podne. Ali ako ga ikada budu pitali kako zamišlja pakao na zemlji, onda je to Shenanigans. “Ja ću veliku dijetalnu kolu”, Meena je rekla konobarici vireći iza jelovnika dugačkog devet stranica - uistinu, imao je devet stranica. Konobarica u zelenim poliesterskim hlačama sa šiltericom izgledala je nezadovoljno. Ovo očito nije bila dovoljno velika narudžba da nju zadovolji. Ili opravda to što su zauzeli separe uz prozor na Times Square, kako bi Meena mogla paziti na dolazak te neke Jalene, za koju je uporno govorila da je moraju spasiti. “A možda malo Taco Torpedosa?” predložila je konobarica. “Ili ljuti prženi krumpir koji je danas na akciji, dobijete ih dvanaest za pet devedeset devet.” “Samo dijetalnu kolu”, rekla je Meena s osmijehom. Opet je nosila svoj crveni rubac, koji je bio malo nakrivljen. Izgledala je onako kako američke glumice zamišljaju da bi se obukla mlada Francuskinja. Pomalo kao i ovo mjesto koje je predodžba korporativnog koncerna o tome kako bi restoran trebao izgledati. Konobarica se obratila Meeninu bratu Jonu. “Ja ću naručiti Torpedose i krumpir”, rekao je. “I uz to, spiralne krumpiriće i marinirana krilca i kocku pečenog luka.” Meena je odmahnula glavom. “Grozan si”, rekla je bratu. “Mrzim te.” Alaric nije imao pojma što je ovo trebalo značiti. Možda je zamjerala bratu to što mu nedostaje osjećaj za unos kalorija. Jon se nasmiješio svojoj sestri. “Oh, i kolu”, rekao je konobarici. Konobarica mu je, odobravajući, uzvratila osmijeh, uzela njegov jelovnik i nasmiješila se Alaricu. “A vi?” “Kavu”, rekao je Alaric, vraćajući joj jelovnik. Bio je jednako težak kao i, barem je pretpostavljao, kocka pečenog luka. “Običnu.” Konobarica se prestala smješkati. “Stiže”, rekla je i nestala. “Reci mi još jednom”, rekao je Alaric naslanjajući laktove na ljepljivu površinu stola. “Tko je Jalena?” Meena ga je bijesno pogledala. Bilo je očito da joj on nije najomiljenija osoba. “Ona je djevojka koju sam upoznala u podzemnoj rekla je. “Tek je došla u zemlju. Dala sam joj svoj broj i rekla joj da me nazove ako upadne u nevolju jer sam vidjela da će je njezin dečko pokušati ubiti.”

~ 184 ~

“Za razliku od nas”, rekao je Jon ogorčeno, pokazujući rukom na sebe i Alarica. “Kada Meena ima jednu od svojih vizija o svome dečku koji pokušava ubiti nekoga, ona ga pozove k sebi i spava s njime i dopusti mu da je ugrize za vrat.” Meena je sada bijesno gledala u svog brata. “Lucien će vas ubiti jedino u samoobrani. Ako vi ne pokušate ubiti njega, onda ni on neće imati problem s vama i tako neće—” “Želim se vratiti natrag na razgovor o djevojci u podzemnoj prekinuo ih je Alaric stavljajući palac i kažiprst na korijen i zatvarajući oči. “Umoran sam od slušanja o tome kako je Lucien divan. A osim toga, od vaših neprekidnih svađa dobivam migrenu.” A noć provedena na kauču baš i nije pomogla. Ni činjenica da mu je za dlaku promakla mogućnost da odrubi glavu Lucienu Antonescuu. Ako Holtzman ikada dozna za to, u ured će zauvijek samo o tome pričati. “Oh”, rekao je Jon otpuhnuvši. “Mi se svađamo? A što je s vas dvoje? Vas dvoje zvučite poput starog bračnog para kada se počnete svađati.” Alaric je otvorio oko i pogledao u mladića. “Imam mač kod sebe, jasno? Sasvim sam ga spreman upotrijebiti ovdje u Shenanigansu. Zapravo, iskreno sumnjam da bi itko išta primijetio.” Brat je zatvorio usta i prihvatio se šarenog koktelskog cjenika, koji je stajao na rubu stola uz staklenke kečapa i drugih začina, očito se dureći. Alaric je znao da je uzrujan zato što želi postati članom Palatina pa i najmanja naznaka Alaricove kritike kvari njegov san o novom zaposlenju. Alaric je znao da će prije ili poslije morati reći bratu da se njegov san u ovom životu neće nikada ostvariti. Najviše zato što trebaju godine i godine obuke kako bi se to postiglo, a Jon je prestar da bi sada počeo s obukom. Ali i zato što Jon, baš kao i njegova sestra, Alarica jako ljuti. Ali potpuno drugačije, naravno. Alarica, naprimjer, brat ne privlači seksualno, kao što ga privlači sestra. Činjenica zbog koje se stalno korio. Kako ga može privlačiti žena koja je spavala s gospodarom vječne tame? Nije čak ni tako jako privlačna! Ima prekratku kosu za njegov ukus i prednji zubi su joj malo nakrivljeni. Osim toga, ima iritantnu naviku da stalno stopalom njiše gore-dolje. I sada je to činila, ispod stola. Osjećao je kako mu njezina cipela dodiruje nogu. Kontakt je preintiman, s obzirom na to kako je ona provela noć - vodeći ljubav s Drakulinim sinom pred njegovim nosom. Meena je nastavila kao da je brat niti nije prekinuo. “On - Gerald, dečko - oduzeo joj je putovnicu, i držao je u zatočeništvu i tjerao da...” Spustila je pogled i nakašljala se. “Opslužuje druge muškarce. Jalena je nekako pobjegla i nazvala me jer je moj broj jedini koji je imala. Naći će se sa mnom ovdje. Iako, što će učiniti kada vidi vas dvojicu, ne znam.” Meena je bijesno i mračno pogledala u svoga brata i Alarica. “Sada baš i ne vjeruje muškarcima.” “Pa, ni ja baš ne vjerujem tebi”, rekao je Alaric, još uvijek trljajući korijen nosa. “Posebno sada!' “Oh, da”, rekla je Meena, glasom koji je bio ispunjen sarkazmom. “Jer je vrlo izgledno da je ovo samo varka kako bih mogla pobjeći s ljubavnikom vampirom. Ili mu dojaviti gdje da vas nađe. Kao da to nisam mogla učiniti sinoć dok ste vi u pokrajnjoj sobi gledali filmove. Vidjet ćemo hoćeš li tako misliti kada ona dođe ovamo sva pretučena, preplašena i sama.” Alaric je spustio ruku i otvorio oči da je pogleda. “Ponašaš se kao da si ovo već radila.” Meena je slegnula ramenima. “Nije mi baš neuobičajeno. Nažalost.” “Ne razumijem”, brat je izletio. “Je li moja sestra sada vampir ili nije?” ~ 185 ~

Oboje, Alaric i Meena, pogledali su ga u čudu. “Pa”, rekao je Jon, “kad nitko neće razgovarati o tome. Ugrizao ju je, opet. Onda, ili je ili nije? Moramo li je probosti kolcem?” “Oh, to je jako lijepo, Jon”, rekla je Meena još uvijek sarkastična “Samo razgovaraj o tome kako ćeš me probosti kolcem usred Shenanigansa.” “Već sam ti rekao”, Alaricova glavobolja nije se smirivala. “Mora je ugristi tri puta, a potom ona mora popiti njegovu krv da bi postala vampir. Ovo je tek drugi put da ju je ugrizao. Jesi li pila njegovu krv, Meena?” “Ne!” povikala je, izgledajući zgroženo. Osjetio je kako joj se stopalo prestalo njihati i naslonilo se na njegovu nogu. Pomislio joj kako ona ne zna da je to njegova noga, a ne noga od stola. Morao bi, znao je, pomaknuti nogu. A opet, nije to učinio. Nije znao zašto. To je ono što ga je najviše uznemiravalo. U redu. Znao je zašto. To je ono što ga je najviše uznemiravalo. Mora se izvući iz ovog zadatka što je prije moguće. Možda Holtz-man ima pravo i možda mu treba psihološko savjetovanje. “Niti neću”, inzistirala je. “Ja uživam u stvarima kao što su sunce i ručak kod Shenanigansa. Makar mu vlasnik i bio Consumer Dynamics Inc., što znači da će se vjerojatno uskoro pojaviti u jednoj od epizoda Nezasitne, ako uzmemo u obzir to kako se stvari razvijaju”, mračno je dodala. “I bih li uistinu sjedila ovdje usred bijela dana da sam vampir?” Pogledala je u strop. “Ne mogu vjerovati da vodim ovakav razgovor. U Shenanigansu.” Konobarica se pojavila i tresnula Alaricovo i Meenino piće pred njih. Za Jona je imala ljupki osmjeh. “Vaši Taco Torpedosi i ljuti prženi krumpiri bit će uskoro gotovi, gospodine”, rekla je. “Hvala vam”, rekao je Jon uzvrativši joj osmijehom. Za stolom do njihova, muškarac koji je nosio crnu kožnatu jaknu i plisirane kaki hlače zasmijuljio se kada se mobitel za njegovim pojasom odjednom oglasio krckanjem smetnji dječjim glasom dovoljno glasnim da su ga mogli čuti i svi na katu: “Tatice? Jesi li tu?” Kaki Hlače se glupavo nasmiješio i pritisnuo tipku na napravi koja je bila i mobitel i vokitoki i povikao: “Tu sam, mišek! Na Times Squareu!”, dok je žena koja je sjedila prekoputa njega - i imala iznimno velike, umjetne grudi, upadljivo izložene u premaloj čipkanoj košulji koju je nosila ispod jakne od nerca - srkala zamrznuti daiquiri i tipkala nešto na svom mobitelu dugačkim noktima koji su bili manikirani na francuski način. Alaric je muškarcu dobacio pogled upozorenja. Kaki Hlače se pretvarao da to ne vidi. Ovo će uskoro postati loše za njega, odlučio je Alaric. “Eno je”, rekla je Meena, stopalo joj se opet primirilo, a kralježnica ispravila poput biljarskog štapa. Alaric se okrenuo na sjedalu i ugledao djevojku koja je spuznula na stolicu za stolom za dvoje u zamračenom kutu restorana, daleko od mjesta koje je gledalo na Times Square i na kojemu je sunce prolazilo kroz staklene stijenke. Djevojka je imala ogromne sunčane naočale, iako su bili u zatvorenom prostoru, što bi samo po sebi bilo sumnjivo... da nije bilo i ružne, ljubičaste modrice koju je vidio kako viri ispod donjeg dijela okvira na jednoj strani sunčanih naočala, što je ukazivalo na svježu šljivu na oku. Nosila je sivu majicu s kapuljačom koju je navukla preko glave, a čuperci ne jako privlačno ošišane plave kose virili su tu i tamo ispod nje. ~ 186 ~

Ono što je Alarica najviše privuklo na njoj bile su cipele koje je nosila: bijele salonke s ogromnim plastičnim leptirima na prstima. Pogledala je kradomice kroz sunčane naočale oko sebe... dok joj se pogled nije zaustavio za njihovim stolom. Potom je brzo skrenula pogled i uzela jedan od onih predebelih. jelovnika, iza kojega je sakrila pretučeno lice. “Isuse Bože”, rekao je Alaric užasnuto. Žrtve s kojima se on obično susretao zlostavljali su nemrtvi. Činilo mu se teško povjerovati da osoba koja je ovo učinila zapravo ima, barem tako Meena kaže, pravo srce. “Ostanite ovdje”, rekla je Meena i odložila ubrus na stol. “Odmah se vraćam.” “Idem s tobom”, rekao je Alaric ustajući. Tonom joj je jasno dao do znanja da ovo nije zamolba. “Ostani tu gdje jesi i dopusti mi da ja ovo odradim”, Meena se otresla. “Samo ćeš je preplašiti.” I potom je nestala. Alaric je, začuđen ovim iznenadnim ispadom - uistinu, kako tako sitna osoba može izgubiti toliko krvi svake noći i ostati tako... snažna! - gledao kako Meena juri iz separea i ostavlja njih dvojicu same da se ode pridružiti Jaleni, koja ju je pogledala dok se približavala... i odmah briznula u plač. Meena je primaknula stolac, obgrlila djevojku i nešto joj mrmljala, tješeći je. “Moja sestra uistinu zna biti pravi izvor zabave, zar ne?” primijetio; je njezin brat dok je slamkom gurkao led u svome piću. “Teško je vidjeti što taj princ vidi u njoj.” Alaric je zagunđao, niti se slažući niti ne slažući. Istina je da je on počeo stvarati vlastite teorije, baš o toj problematici... “Mislim, može imati bilo koju”, nastavio je Jon. “Taylor Mackenzie, naprimjer. Zašto bi htio zabadalo kao što je moja sestra?” Uistinu, zašto? pomislio je Alaric. “Upoznala je tu ženu u podzemnoj?” upitao je njezina brata umjesto da mu odgovori na pitanje. “I rekla joj kako je imala viziju da će umrijeti?” “Ne”, rekao je Jon, srčući kolu. “Meena joj je samo rekla da je nazove ako upadne u nevolju. Meena zapravo ne govori ljudima da će umrijeti. Nitko joj nikada nije vjerovao kada je to radila. Pa im sada samo daje savjete.” Alaric je opet pogledao prema Meeni. “A kada ne poslušaju savjet?” Jon je nelagodno slegnuo ramenima. “Pa... onda umru.” Alaric je odmahnuo glavom. Bilo je dovoljno loše to što je u Shenanigansu na Times Squareu sa ženom koja je spavala s princom tame. I nije htjela prestati s time. Ali sada otkriva da bi ta ista žena mogla zapravo, stvarno biti ono što tvrdi da jest... vidovita. A ako je to stvarno istinito... onda bi se mogla pokazati kao vrijednim izvorom njegovu poslodavcu. Da. Zašto ne? Meena Harper - ne njezin brat - mogla bi biti osoba koja Palatinima treba pomoći u njihovoj borbi protiv nemrtvih. S jedne strane, imati u blizini nekoga tko ih može upozoriti kada će on i njegovi kolege stražari uletjeti u smrtonosnu klopku moglo bi dobro doći. S druge pak strane... Alaric nije bio siguran koliko vremena zapravo želi provoditi s Meenom Harper u budućnosti.

~ 187 ~

“Tatice, znaš što?” odjeknuo je mobitel s boka muškarca za stolom pokraj Alarica. “Gledamo Astro Boyal” “Super, prijatelju!” povikao je Kaki Hlače u svoj mobitel. Alaric je skupio šaku. “Izvolite”, povikala je konobarica dolazeći s poslužavnikom krcatim prženom hranom. “Vaši Taco Torpedosi i spiralni krumpirići i pečeni luk—” “A moja marinirana krilca?” upitao je Jon zabrinuto. “Tu su”, rekla je žena odlažući pred Meenina brata nekoliko tisuća kalorija u košarici. “Super”, rekao je Jon i gladno navalio na hranu. Morali su otići prije negoli je uspio završiti s doručkom jer je Meena inzistirala da se navrijeme nađu s Jalenom. Alaric je gledao u hranu na stolu ispred sebe. Sve je izgledalo nevjerojatno... dobro. Posebno ljepljiva krilca. Jon, očito vidjevši Alaricov pogled, rekao je: “Navali. Ozbiljno. Ne možeš vjerovati kako je dobro. I bolje ti je da jedeš prije negoli se Meena vrati, jer neće ništa ostati kada ona sjedne. Zato i nije naručila. Trudi se paziti na zdravlje, ali nikada ne upali. Ovisna je o Shenanigansu. Možda izgleda sitna, ali ne možeš vjerovati koliko može pojesti. Trebao bi vidjeti njezinu tajnu ladicu za slatkiše na poslu. Uistinu odvratno.” Alaric je proučavao brojne košarice pred sobom. Potom je slegnuo ramenima, uzeo krilce i zagrizao. Okusi koji su mu eksplodirali u ustima bili su nenalik svemu što je ikada prije doživio. Guščja jetra u Per Seu nije ovome bila ni do koljena. Iza njega, mobitel Kaki Hlača glasno je zatulio, a potom zakrčao. Mišek je povikao: “Tatice, tatice, mamica želi znati kada se vraćaš doma!” Alaric je odložio pileću kost. Svi su mu se mišići napeli jer je znao što slijedi. Nije imao izbora, uistinu. Morat će obrisati pod s tim Kaki Hlačama zbog toga što kvari ručak i njemu, i svima oko njih. To je jednostavno loš odgoj. Jon je obrisao lice ubrusom. “Ne”, rekao je podignuvši ruku. “Dopusti meni.” Alaric je skeptično gledao kako je Jon ustao, prišao stolu do njihova i strgnuo mobitel Kaki Hlačama s pojasa. “Mišek”, rekao je Jon u mobitel. “Možeš li mamici reći da tatica ne može sada razgovarati jer ruča s drugom ženom? I da ta druga žena ima stvarno velike cike? Nemoj zaboraviti reći mamici to o daminim cikama.” “Okej”, rekao je Mišek uzbuđeno na telefon. “Što je to, dovraga?” povikao je Kaki Hlače ustajući tako naglo da je prevrnuo stolicu. Alaric je, uzimajući drugo krilce, žvakao i uživao u predstavi.. Barem dok nije primijetio muškarca u majici od trenirke s kapuljačom i bejzbolskom kapom Yankeesa nabijenom do očiju kako se uspinje stepenicama, a pogled mu je, iza reflektirajućih sunčanih naočala, bio fiksiran na Meenu i Jalenu. Alaric je odložio pileće krilce i uzeo nekoliko ubrusa kako bi obrisao prste. “No daj, Phil”, rekla je žena u jakni od nerca. “Nemoj se uzbuđivati Sjeti se svoga srca.” “Možda bi trebao izaći kada razgovaraš na telefon”, rekao je Jon vraćajući Philu njegov mobitel. “Tako nećeš upadati u nevolje.”

~ 188 ~

“Možda i hoću”, rekao je Phil ljutito, dok se iz njegova mobitela čulo krčanje i ženski glas koji kriješti: “Phil? Phil? Što to mišek govori o tebi i nekoj ženi?” Phil je stisnuo gumb i ženski glas se naglo prekinuo. Stavio je telefon na uho i rekao: “Ah, dušo, ništa. Samo šala. Neki luđak iz New Yorka”, dok se brzo kretao prema stepenicama... ... i okrznuo muškarca s bejzbolskom kapom i sunčanim naočalama, koji je rukom u rukavici posezao u unutarnji džep kožnate jakne dok je žurio prema Meeninu i Jaleninu stolu. Alaric je opsovao i kliznuo iz separea, istovremeno izvlačeći mač. Jon je upravo sjedao nasuprot njemu, zadovoljan samim sobom. “Vidiš?” rekao je Alaricu. “Neke stvari možeš riješiti i bez mahanja mačem... čekaj. Što se događa? Kamo ideš?” Ali Alaric je već skočio preko žene u jakni od nerca - koja je ostala na mjestu kako bi ispila svoj daiquiri i napisala poruke - i pritom izvlačio Senora Ljepljivog iz toka. Preko, za Jaleninim stolom, Gerald - jer naravno da je to bio Jalenini dečko Gerald s bejzbolskom kapom i kapuljačom; tko bi drugi i mogao biti? - potegnuo je nešto malo i crno iz kožnate jakne i pritisnuo Meeni uz leđa, govoreći joj nešto tihim glasom, a sunčane naočale ispod ruba bejzbolske kape prikrivale su mu oči. Nitko u restoranu nije obraćao ni najmanje pozornosti na njih. Sve su oči sada bile uprte u Alarica, luđaka u kožnatom baloneru koji izvodi gimnastičke skokove po zraku s mačem u rukama. Samo je Alaric vidio kako se Meeni kralježnica ponovno uspravila poput biljarskog štapa, a oči joj se preplašeno raširile. Jalena se dotle nije činila ni najmanje iznenađenom. Više je izgledala kao da joj je laknulo što pištolj ovaj put nije bio pritisnut o njezina rebra. Barem dok se Alaric nije odjednom stvorio pokraj njih. Tada je izazvao Jaleninu reakciju. Usta su joj se oblikovala u savršeni mali O iznenađenja. Koji je postao još veći kada je Alaric jednom rukom uhvatio Geralda za vrat, a drugom oštro pljesnuo sječivom Geralda po zapešću, zbog čega je on od bola ispustio pištolj. Alaric je uza smiješak pogledao na pod prema Rugeru kalibra 5,6 milimetara. “Planiraš poslije ići na vježbe iz streljaštva?” upitao je Geralda. Gerald je otvorio usta i zasiktao, otkrivajući par iznimno oštrih sjekutića... zajedno s uvijenim, šiljatim jezikom koji mu je palucao poput zmijskog. Meena, očiju raširenih od užasa, skočila je sa stolice i prilijepila se uza zid, srušivši neke od suvenira u Shenanigansu. “O, Bože”, povikala je. “On je—” “Da, je, je 1' da”, rekao je Alaric smireno, i dalje držeći vampira za grlo. “Učini mi uslugu, molim te? Posegni u moj kaput?” Meena je podignula drhtavu ruku i uronila je u duboki džep Alaricova balonera. “Jesi uzela?” upitao je kada je osjetio kako su joj se mršavi prsti stegnuli oko onoga što je bilo na dnu njegova džepa. “Jesam”, rekla je Meena izvlačeći kristalnu bočicu i proučavajući je znatiželjno. “Što je to?” “Sveta voda. Sada želim da mu to baciš u lice.” Vampir je još jednom zasiktao, još zlokobnije nakon što je ovo čuo, i grabio Alarica za ruku. Meena je užasnutog izraza lica prebacila pogled s bočice na; vampira. “Ne mogu to učiniti”, rekla je šokirana. ~ 189 ~

“Da, možeš, Meena”, rekao je Alaric. “Nije više čovjek. Sada je čudovište. Pogledaj ga. I upravo te je pokušao upucati.” “Nije to”, rekla je Meena. “Ne želim uzrujati sve ljude u ovom krasnom restoranu tako što ću mu odrubiti glavu”, rekao je Alaric. To je bila istina. Svi su za stolovima oko njih odložili marinirana krilca i buljili, očito zbunjeni time što se događa. “Ali nekako ga moram obuzdati. I zato te molim da učiniš to što tražim i poškropi ga s malo sveti vode po licu. Stvarno, u redu je. Već je mrtav. Tako da ga neću ozlijediti.” “Ne”, rekla je Meena odmahujući glavom. “Mislim, ja to stvarno ne mogu učiniti. To je Stefan Dominic, nova zvijezda Nezasitne. Znala sam da sam ga već negdje vidjela. On je bio na fotografiji koju mi je Jalena pokazala na svome mobitelu. On je Gerald!” “Super”, rekao je Alaric pogledavši prema nebu. Ovo je, bez imalo sumnje, najgori zadatak koje je ikada imao.

~ 190 ~

Četrdeset šesto poglavlje

13:00 UTC-5, subota, 17. travnja Avenija Park 910, stan 11A New York, New York

Emil nije bio siguran kako da utješi svoju uplakanu ženu. Nije nikada vidio Mary Lou tako uzrujanu. “To je vjerojatno samo nakratko, draga”, rekao je dok je ona bacala naramke dizajnerske odjeće, većinu zajedno s vješalicama, u svoje učvršćene kofere marke Louis Vouitton. Kako je sluškinji bio slobodan dan, nije bilo nikoga tko ju je mogao spakirati. “Ja volim ovaj stan”, jecala je. “Ne želim otići. I propustit ću sve rasprodaje uzoraka!” “Brzo ćemo se vratiti natrag”, rekao je Emil. Ni najmanje nije vjerovao da je to istina. Ali to je rekao kako bi je utješio, jer je tako jako plakala. “A moći ćeš puno kupovati i u Tokyju”, istaknuo je. “U T-Tokyju!” Mary Lou je nesretno ponovila. “Sto to ima za mene u Tokyju? Ništa!” Točno tako, pomislio je Emil u sebi. Nitko za koga ćeš moći priređivati večere ili kome ćeš slati mejlove. Ali nije se usudio reći ništa od ovoga naglas. “Svidjet će ti se”, rekao je umjesto toga. “I stvarno mislim da ne trebaš ponijeti sa sobom toliko haljina. Možemo kupiti što god ti bude tamo zatrebalo, kada stignemo.” Dodao je, malo oklijevajući, jer je nije želio uzrujati još više: “Draga, hajde požuri. Vidio sam lovca na vampire kako ulazi u dizalo s Harpericom prije nekog vremena. Uskoro će se vratiti, siguran sam. Mislim da nemamo baš puno vremena.” “Meena!” Mary Lou je zarežala njezino ime kao da je to neka psovka. “Nakon svega što sam učinila za nju! Da nas baš ona izda!” Emil je kradomice pogledao na sat. “Mislim da nije imala baš neki izbor”, rekao je. “A zapravo si joj ti namjestila princa. Nisam siguran da znam što si mislila da će se dogoditi. Nikada nije dobro povezivati našu vrstu s ljudskom.” Mary Lou je pokušavala zatvoriti kofer. Emil nije bio siguran je li to, ili njegova primjedba, bio razlog da njegova žena izgubi ono malo strpljenja što joj je ostalo i poviče: “Ja sam bila čovjek kada si me upoznao! Sjećaš se? Želiš li reći da mi nismo povezani?” “Nipošto, draga”, rekao je Emil. Posegnuo je za kovčegom, otvorio ga i počeo u njega gurkati sve one dugačke rukave s krznom koji su virili. “Samo kažem, ma koliko da je princ zadovoljan gospođicom Harper - a izgleda da mu se jako sviđa - čini se razumnim očekivati da bi uza svu pažnju koju mrtve djevojke dobivaju u medijima Palatini kad-tad došli njuškati. I naravno, to znači da bi prije ili poslije shvatili gdje smo mi. I sada... pa.” Mary Lou se jecajući bacila na krevet pokraj kofera, a njezina inače savršena plava kosa, bila je beživotna. A šminka oko očiju razmazana, “Ako nas želi ubiti, zašto onda jednostavno već ne dođe?” upitala je. “Radije bih da me probodu kolcem nego napustila Manhattan!” ~ 191 ~

Emil je pomislio kako je to dosta dramatično, ali nije ništa rekao jer mu je žena tako i tako bila već izmorena emocijama. On je i sam bio malo uznemiren još od ranojutarnjeg susreta s princom koji se neočekivano pojavio na terasi, a zatim kroz balkonska vrata polako došetao u dnevnu sobu. “Gospodaru!” Emil je povikao. “Je li sve u redu?” “Ne”, Lucien je rekao. Košulja mu je bila otkopčana sve do struka i otkrivala njegovu vitku tjelesnu građu. Emil je poželio da su i njega pretvorili kada je bio u najboljim godinama, a ne, kao što je bio slučaj, kada se približio srednjim godinama. “Palatinski lovac na vampire je u susjednom stanu kod Meene Harper.” Emil je gotovo ispustio čašu ljudske krvi koju je pio za doručak. “Što?” “Da”, odgovorio je princ mrko. “Predlažem da ti i Mary Lou odmah potražite alternativni smještaj.” Emil nije bio siguran da je dobro čuo princa. “Veličanstvo? Ne bi li... zar ne bi...” Emil je brbljao, ali iskreno, što drugo da čovjek učini kada se suoči s ovakvom izjavom? “Mislim, zar ga ne bismo mogli jednostavno... ubiti?” “Bojim se da ne možemo”, rekao je Lucien, potonuvši u najomiljeniju Mary Louinu duboku mekanu fotelju u dnevnoj sobi. “Meena je vidovita, znaš.” Ova izjava je potpuno smela Emila. “Što?” opet je upitao. Dosta glupavo, valjda. Stoljeće mlađi od princa - srećom za njega, ako je suditi po onome što je čuo da je Lucien prošao od ruku svog tek pretvorenog oca - nikada se nije baš naviknuo na činjenicu da je u rodu s kraljevskom obitelji i nikada nije bio siguran kako da se ponaša u njegovu društvu. “Može vidjeti kako će netko umrijeti”, objasnio je Lucien. “Barem što se tiče ljudi. A mogu i ja, sada kada sam pio iz nje.” Nije se činio presretnim zbog toga. Odjednom, Emil je shvatio što je princ radio cijelu noć. Kako nevjerojatno. Nikada prije nije čuo za vidovnjake, barem ne prave. Ne one koji su mogli ponuditi dosljedno proročanstvo. A da i Lucien sada može proricati... naravno, bilo bi bolje kada bi mogao proreci nešto interesantnije od toga kada će neki čovjek umrijeti... nešto poput rezultata u sportskim natjecanjima. Princ je nastavio. “U svakom slučaju, Meena je imala viziju o tome kako ću ubiti njezina brata i ubojicu vampira. Očito, to onda ne možemo učiniti.” Emil je ovaj zadnji dio poslušao sa čuđenjem. Princ ne želi ubiti pripadnika Palatinske straže koji je prijetnja njihovu blagostanju? Emilu je bilo jasno da Lucien želi drugačije postupati od oca dok je on bio vladar tame. I, općenito, dobar je poslovni potez, u smislu publiciteta, ne hodati naokolo i ubijati ljude zbog hranjenja - osobito žene i djecu - nešto što grof Drakula naizgled nikada nije razumio. Ali kada papinsko udruženje namjerava izbrisati cijelu tvoju vrstu, jednostavno se ne čini pametnim dopustiti im to. Ali Emil je znao da je bolje ne raspravljati s princom. Previše je cijenio svoju glavu. “Svakako, moj gospodaru”, rekao je. “Ali opet, s druge strane, ne mogu niti dopustiti da ti i Mary Lou i budete u opasnosti”, Lucien je nastavio. “Tako da se oboje morate spakirati i otići. Ne bih vam predložio da odete u Segešvar. Mislim da su do sada vjerojatno i to već otkrili.”

~ 192 ~

Emil je slušao sa sve većim užasom. Otkrili su Segešvar? Oni ondje, Palatinima pred nosom, živi već stoljećima. A sada, zato što se princ zaljubio u djevojku iz susjednog stana - koja je nekakva vidovnjačka nakaza - morao ga je napustiti zauvijek?! Umjesto da ostane i bori se? No Emil je rekao tek: “U redu, moj gospodaru.” Jer je samo to uvijek i govorio. Ali to nije ono što želi reći. “A što je s vašim bratom?” upitao je. “Sto s mojim bratom?” Lucienov ton je bio oštar. Možda je, pomislio je Emil, otišao predaleko. Ali, Dimitrij će sigurno htjeti ostati i boriti se. A to će predstavljati problem. “Pa...” Emil je znao da svoje sljedeće riječi mora pažljivo birati “Samo sam mislio da biste možda željeli upozoriti svog brata da je Palatin u gradu, kako bi on i vaš nećak isto mogli pobjeći.” “I reći ću nešto svome bratu”, rekao je princ. “Kada dođe pravi trenutak.” Emil pomisli kako je shvatio u kojem smjeru vjetar puše s tom izjavom. I u tom trenutku je odlučio da je najbolje učiniti ono što mu je princ i rekao i što prije odvesti Mary Lou iz grada. I ne samo zato što je Palatinski stražar bio vrata do njihovih ili zato što će taj isti Palatinski stražar biti iskorišten kao pijun u nadolazećem ratu vampira između dvojice braće... Već zato što je u prinčevim očima bilo neke iskre koju Emil nije nikada prije vidio. A Emil je znao što je - ili, točnije, tko je - tu iskru onamo stavio. Nikada više neće Meenu Harper gledati istim očima. Ako je ikada više vidi, to jest. Sada se obratio svojoj ženi, koja je slagala cipele u drugi kofer i rekao: “Draga. Dosta. Imaju cipele i u Tokyju.” Mary Lou ga je pogledala očima punih suza. “Ali neke od njih imam već više od četrdeset godina! A znaš da su sada opet u modi.” “Vratit ćemo se po njih, draga”, rekao je, nježno položivši dlan na njezinu ruku. “Jesi li siguran?” upitala je šmrcajući. Emil se prisjetio prinčeva odlučnog izraza lica. Nije znao što Lucien planira. Ali bio je siguran da princ ima nekakav plan. I ni za koga tko se tu zatekne neće biti dobro kada se taj plan počne ostvarivati. “Sasvim sam siguran”, rekao je svojoj ženi. “Moramo ići. Mislim da se sprema bitka.” “To si već rekao”, rekla je Mary Lou šmrcajući. “Palatin.. “ “Ne”, rekao je Emil. “Između princa i njegova brata.” “Pa, naravno da se sprema”, rekla je Mary Lou ogorčeno. “Mrze se već stoljećima. Zato sam i mislila da bi se princ, kada bi upoznao dobru djevojku, možda malo smekšao. I mislila sam kako bi Meena bila savršena za njega, zbog one stvari koju radi.” Emil je buljio u nju. “Koje stvari, draga?” upitao je. Ne može znati, rekao je samom sebi. Kako bi i mogla? On nije znao sve dok mu sam princ nije jutros rekao. A on zna sve što se događa u njihovu svijetu. Zar ne?

~ 193 ~

“Ma, znaš”, Mary Lou je nestrpljivo odmahnula rukom iznad glave. “Ona predviđa kako će ljudi umrijeti. Mislila sam da bi se to princu moglo svidjeti. To je čini drugačijom, znaš, od ostalih djevojaka.” “Ti si to znala?” upitao je Emil sve zaprepašteniji. “Znala si da Meena Harper to može kada si je pozvala na večeru u naš dom... s princom?” “Naravno da jesam.” Mary Lou je buljila u njega kao da je neki idiot. “Vozim se s njom u dizalu gotovo svaki dan. Misliš da ne znam što se događa u toj njezinoj glavi? Pa, priznajem... malo je zbunjujuće unutra. Ali onaj njezin brat, on je otvorena knjiga. Samo sam zbrojila dva i dva. Priznajem, uvijek sam bila malo u kušnji da je i sama gricnem, samo da vidim kako je to. Ali ti si uvijek govorio da ne treba jesti tamo gdje živimo. Ali kada sam saznala da princ dolazi, pomislila sam, Ne bi li bilo lijepo kada bi se oni spojili? Djevojka koja vidi kada će tko umrijeti i tvoj rođak princ tame sa svime što on zna. Zajedno... pa, eto ti snažnog para! A zatim, kada bi je om pretvorio... pa, pomisli samo koliko mogućnosti to pruža!” “Mary Lou”, rekao je Emil. Osjećao se kao da mu se cijela utrobi skamenila. “Nisi nikome rekla, zar ne? O Meeni i njezinoj sposobnosti. I o tome kako su ona i princ zajedno. Reci mi da nisi nikome rekla.” “Pa i nisam”, rekla je Mary Lou trepćući. “Mislim, nikome tko je važan. Samo Lindi. I Faith. Pa i Carol, iz tvog ureda. I Ashly. Oh, i Becci, naravno.” “Oh, Bože”, zastenjao je Emil. A potom je posegnuo za mobitelom.

~ 194 ~

Četrdeset sedmo poglavlje

19:00 UTC-5, subota, 17. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York, New York

Meena je sjedila za blještavim kuhinjskim stolom nasuprot Jaleni i gledala je kako diže šalicu vrelog kakaa prema usnama, prstima koji su se još tresli i to satima nakon što su je spasili. Meena nije bila sigurna hoće li se Jalena ikada prestati tresti nakon svega onoga kroz što je prošla. “Još toplog mlijeka u kakao, dušo?” upitala ju je sestra Gertruda, vrzmajući se u blizini s vrčem. Jalena nije odgovorila. Nije bilo jasno da li ne razumije što časna govori ili je oglušila od svih onih udaraca koje je primila od onih koji su je držali zatočenom. Ili je možda jednostavno u šoku od svega što se dogodilo. Meena je nije krivila. Ona je i sama još pomalo u šoku od toga kako je Alaric skočio preko svih onih stolova i sam obuzdao Stefana a potom uvjerio sve zapanjene goste u Shenanigansu da je Stefan metamfetaminski ovisnik a Alaric policajac na tajnom zadatku, koji ga upravo uhićuje. Meena je bila prilično sigurna da ona, da je sjedila ondje i jela ljepljiva krilca u Shenanigansu, nikada ne bi povjerovala u to. Ali svi su - čak i konobari i upravitelj, koji je svim gostima ponudio besplatnu kocku pečenog luka zbog neugodnosti - povjerovali u to. Tek kada su silazili niza stražnje stepenice Shenanigansa da odu taksijem do Sv. Klare gdje će, tvrdio je Alaric, pomoći Jaleni i “razjasniti sve ostalo” - otkrili su još dvojicu krvopija (Alaric ih je tako zvao) kako čekaju u sjeni u dnu stepenica. Pobjegli su vidjevši Alarica kako drži Stefana pod mačem, projurivši kroz kuhinju restorana i na stražnji izlaz do Lincolnove limuzine koja ih je čekala u zamračenoj uličici. Automobil, kojemu su prozori bili zatamnjeni u gotovo crnu boju, odvezao se uz škripu kočnica... ili ih je barem tako Jon, koji je jurio za vampirima, izvijestio. Očito su očekivali samo Meenu, Jalenu i, naravno, Stefana... a ne Meenu, Jalenu, Stefana, Meenina brata i ogromnog lovca na demone iz Palatinske straže. Prvo Meenin dečko. Potom njezini susjedi. A sada jedan od glumaca serije na kojoj je radila. Hoće li ispasti da su svi koje poznaje zapravo vampiri? Meena je znala da joj je Stefan Dominic izgledao poznato. Samci ga, tamo u studiju, nije mogla nikamo smjestiti. Ali zašto je Stefan - za kojega se ni manje ni više ispostavilo da je Gerald - pokušao kidnapirati nju? Alaric je bio negdje drugdje u Sv. Klari i Stefanu Dominicu nanosio svetu vodu na različite dijelove tijela, pokušavajući doznali odgovor na upravo to pitanje. Tamo gdje je ona sjedila, u kuhinji župnog dvora, Meena je tamani načula vrištanje vampira.

~ 195 ~

“Evo ti”, rekla je smirujućim glasom sestra Gertruda, ulijevajući još mlijeka Jaleni u šalicu, iako djevojka nije pokazala da želi još. Časna se potom sagnula da poravna mekani prekrivač koji joj je bila prebacila preko ramena. “Fino i toplo. Dobro za tijelo. Dobro za dušu.” Jalena nije niti znala koliko je sretna što još ima dušu. Ili možda je. Meena nije bila sigurna što ta djevojka zna. No Meena je nešto znala: to kako je Alaric spasio Meenu i Jalenu - u Shenanigansu smekšalo je njezin stav prema njemu. Ima nešto u tome kada netko preskoči nekoliko stolova u restoranu kako bi golim rukama za vrat uhvatio vampira koji te pokušava kidnapirati. “Događa li se ovo često?” upitala je Abrahama Holtzmana pokazujući u smjeru iz kojeg su dopirali slabi zvukovi Dominicova vrištanja. Abraham se Meeni i Jonu predstavio kao Alaricov šef. Trenutačno je nervozno koračao amo-tamo po kuhinji, povremeno se sudarajući sa sestrom Gertrudom i govoreći, Joj, ispričavam se, sestro. “Za Boga miloga, ne”, rekao je zastavši usred koračanja po kuhinji. Bio je užasnut. “Ne odobravamo takvo što, pod normalnim okolnostima. Alaric ima svoje vlastite metode, naravno, i, pa, iako ne mogu reći da ih zapravo odobravam, s vremenom su se pokazale iznenađujuće uspješnima—” Meena je podigla ruku kako bi ga prekinula. “Ne trebate mi više ništa reći”, rekla je kratko. “Jasno mi je.” Ali ipak, malo ju je smetalo to što se njezin brat tako bezbrižno ponudio da “pomogne” Alaricu i nekolicini franjevaca, koji su živjeli u župnom dvoru, mučiti Stefana. “Gospođice Harper”, rekao je Abraham Holtzman izgledajući malo uznemireno. “Čujem iz vašeg tona da vam se stražar Wulf a time i Palatini možda ne sviđaju naročito, što je, za ženu koja je u vašem trenutačnom položaju, sasvim razumljivo.” Meena je osjetila kako se zacrvenjela. Bila je svjesna toga da je Alaric rekao svome šefu kakav je njezin “trenutačni položaj” -da je spavala sprincom tame - i bila je potpuno posramljena. Da ovaj potpuni neznanac (koji je dovoljno star da joj bude otac) zna najintimnije detalje njezina života, nije. u redu. Zna li i sestra Gertruda? Meena je nervozno pogledala u smjeru starije žene, ali ona je mirno pokušavala nagovoriti Jalenu da pojede netom ispečen čokoladni keks iz ture koju je upravo izvukla iz pećnice. (Meena je neprestance trpala kekse sestre Gertrude u usta, otkad ih je časna dovela u kuhinju župnog dvora nakon što su svi poispadali iz taksija - Alaric je Stefana Dominica tijekom cijele vožnje centrom držao pod prijetnjom mača ispod svog crnog kožnatog balonera da ga zaštiti od sunca... zbog čega je njihov vozač bio prilično zbunjen.) Abraham Holtzman je nastavio: “Kakav god da je dojam stražar Wulf na vas ostavio, a siguran sam da je slikovit, morali biste znati da je on jedan od naših najsposobnijih časnika. On skupi više ubojstava u godini negoli prosječan stražar uspije skupiti tijekom cijele karijere. A to što mu to uspijeva bez civilnih žrtava dostignuće je za koje se nikada prije nije čulo u našoj vrsti posla.” Abraham je izgledao zamišljeno. “Ne zna se baš dobro ponašati, to priznajem. Ali uzevši u obzir njegovo podrijetlo, to se može i očekivati.” Meena je podignula obrve. “Njegovo podrijetlo?” upitala je. “Pa, činjenica da je...” Abraham je s nelagodom pogledao u sestru Gertrudu i Jalenu, a potom prošaptao, “nezakonit” Meena je morala suzdržati osmijeh. “U Americi kažemo da ga je odgojila samohrana majka”, uzvratila je šapatom. “I zapravo nije tako strašno. To se događa mnogim ljudima.”

~ 196 ~

“E, ali njega nije”, rekao je Abraham. “Njegova majka bila je ovisnica, koja ga je napustila. Odrastao je na ulici dok ga nisu smjestila u prihvatilište za mlade, gdje su ga kasnije Palatini otkrili. A sada, što sam to čuo, da ste vi neka vrsta vidovnjakinje?” upitao je Abraham prije negoli je Meena imala vremena oporaviti se od iznenađenja što je to čula o muškarcu koji se doima kao da je cijelog života u sukobu s cijelim svijetom. “To vjerojatno nije istinito, zar ne? Možda je Alaric nešto krivo shvatio. Često mu se to događa. Njegove ljudske sposobnosti ne zadovoljavaju ni izdaleka... razumljivo.” Meena se razljutila. Što je s tim muškarcima koji rade za Palatinsku stražu? Jesu li svi tako apsolutno arogantni? “Da”, rekla je. “Tako je. Krivo je razumio.” “To sam i mislio.” Abraham je pogledao kroz prozore župnog dvora, a potom na sat. “Sunce polako zalazi. Sestro, mislim da bismo trebali gospođicu Jalenu preseliti u sobu bez prozora.” “To je dobra ideja”, rekla je sestra Gertruda. “Čekajte”, rekla je Meena kada je Jalena ustala - poput poslušnog djeteta - i dopustila časnoj da je vodi iz prostorije. “Ne razumijem. Sobu bez prozora? Što mislite da će se dogoditi kada Sunce zađe?” “Pa”, rekao je Abraham izgledajući kao da mu je malo nelagodnoj “Mislim kako je vrlo vjerojatno da će, kada padne mrak, drakule doći ovamo u potrazi za vama, gospođice Harper.” “Za mnom?” Meena je izlanula. Buljila je u njega. “Što bi drakule željele od mene!” “E, pa to je upravo pitanje koje nas sve zanima”, rekao je Abraham s nekom vrstom nestrpljivosti koju bi pokazao i bilo koji drugi znanstvenik. On je samo slučajno bio stručnjak za demonologiju. “Ali postoji razlog zašto se onaj vampir dolje tako potrudio da organizira vašu otmicu za dana. Jako riskantno. Moglo mu se lako dogoditi da živ izgori. Netko vas želi, gospođice Harper, jako. Je li to vladar tame ili netko drugi...” Meena je zaustila reći kako je smiješno misliti da Lucien stoji iza pokušaja njezine otmice. Istina, sjeća se kako ga je tražila da joj obeća, prije negoli mu je u zoru zaspala u naručju, kako će otići i nikada se neće vratiti... ili će inače ubiti njezina brata i Alarica. Ali oteti je protiv njezine volje samo zato da bi mogli biti zajedno? Nikada. Lucien je voli a i ona njega. On nikada ne bi poslao nekoga da joj to učini. Oteo bi je sam. Čekaj. Ne, ne bi. Bi li? U svakom slučaju, Abraham Holtzman joj nije dao priliku da prozbori. “Najbolje što možemo učiniti je da se naoružamo svime što nam je dostupno i pripremimo se za dugu noć. Nas dvoje, mi se možemo i sami obraniti, naravno, ali ova mlada dama ovdje...” Uputio je pogled ispunjen suosjećanjem u Jaleninu smjeru; ona je još stajala na vratima u zagrljaju sestre Gertrude. “Pa, mislim da je za nju najbolje da bude sigurno ušuškana u krevetu.” Sestra Gertruda je kimnula, ne doimajući se ni najmanje uzrujanom pri pomisli da bi njezinu crkvu mogli napasti vampiri sada kada se vani počeo spuštati mrak. “Stavit ću češnjak na njezina vrata, za svaki slučaj”, rekla je časna svesrdno kimajući. “Odlična ideja”, rekao je Abraham Holtzman. “Stare metode su još uvijek najbolje.” “A imam i svoju poluautomatsku Berettu ovdje”, dodala je sestra Gertruda veselo, tapšajući se po, “sa srebrenim mecima. To bi trebalo srediti nekolicinu tih nitkova.” Meeni su se oči raširile. Nije ni čudo da ima loš predosjećaj o svemu ovome. ~ 197 ~

Ovi ljudi su bili potpuno ludi. Jalena je sve iznenadila time što je otvorila usta i pokušala nešto reći. “Ja—” plave oči fiksirale su Meenu. Jalena je, umotana u besmisleno velik prekrivač, stajala na vratima u čvrstom zagrljaju zdepaste časne. “Ja - žao”, Jalena je napokon uspjela prozboriti, suza joj je pobjegla ispod nateknute vjeđe i kliznula polako niz modri obraz. “Ja ne htjeti: tebe zvati, Meena. Ja ne htjeti tebe u-uvaliti u nevolja kao ja u nevolja. Ali on naći posjetnica koju mi ti dala. Odmah, on naći. I danas, iz nekog razloga, oni me natjerati ja tebe nazvala. Oni rekli oni učiniti meni što učiniti... drugim djevojkama ako ja ne. Ja jako žao!” Prekrila je lice dlanovima i zajecala. Sestra Gertruda je coknula i snažno privila Jalenino krhko tijelo na prsa. “No, no, dušo”, rekla je sestra Gertruda. “Oni su odvratna, odvratna stvorenja. Ne smiješ sebe okrivljavati. Nisi znala.” “Ja ne znala”, zajecala je Jalena u halju sestre Gertrude. “Ja ne znala!” Meena je ustala od kuhinjskog stola i prišla Jaleni da joj polož ruku na krhka leđa, a srce joj se stezalo zbog djevojke. “U redu je, Jalena”, rekla je. “Dobro je da si me nazvala. Rekla sam ti da to učiniš, sjećaš se? Rekla sam ti da ću ti pomoći i pomogla sam ti.” Pa, zapravo, Alaric joj je pomogao. Ali ona je dovela Alarica i njegove mačevalačke sposobnosti. “Ali”, dodala je Meena, “moram znati... koje druge djevojke?” Jalena je podigla svoje izudarano, uplakano lice s ramena sestri Gertrude i rekla šmrčući: “Za bankare. Gerald, on ne menadžer za glumice.” Jalena je izgledala neizmjerno tužno. “On samo želi djevojke da hrani bankare.” “Da hrani bankare?” Meena je odmahnula glavom, potpune zbunjena... i užasnuta. “Jalena, o čemu govoriš?” “Bankare”, rekla je Jalena. Oči su joj bile široke od straha. “Koje oni pretvoriti u vampire.”

~ 198 ~

Četrdeset osmo poglavlje

19:30 UTC-5, subota, 17. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York, New York

“O, Bože”, rekla je Meena nakon što je sestra Gertruda odvela Jalenu u krevet jer je isprekidano jecala dok je govorila pa se ništa suvislo više nije niti moglo saznati od nje. “Što?” Abraham Holtzman ju je rastreseno pogledao. “Oh, da. Setra Gertruda. Da, ona je uistinu nevjerojatna žena. Sv. Klara, koja je bila suvremenica sv. Franje Asiškog, osnovala je svoj red, samo za žene, Siromašne klarise. Oh - a ovo bi moglo biti posebno zanimljivo vama, gospođice Harper - sv. Klara je i zaštitnica televizije, zbog činjenice daje—” “Oprostite”, rekla je Meena, trudeći se ne zvučati nepristojno. “Nisam mislila na sestru Gertrudu. Mislila sam...” Prije negoli je Meena uspjela nastaviti, teški koraci začuli su se u hodniku ispred kuhinje. Potom su se dvokrilna vrata širom otvorila da bi propustila Alarica Wulfa, kojemu je pramen plave kose pao preko oka. “Je li... je li mrtav?” upitala je Meena oklijevajući. Bila je rastrgnuta između nade da su ubili Stefana, koji je učinio tako grozne stvari Jaleni, i užasa koji je osjećala prema sebi jer je željela nečiju smrt, makar i vampira. “Samo sam napravio pauzu”, rekao je Alaric. Odmarširao je ravno do ogromnog frižidera. “Žedan sam.” Meena je zurila u njega dok je posezao za mlijekom pa se uspravio i počeo sadržaj piti direktno iz boce a da se nije potrudio natočiti ga prvo u čašu. Pa, mislila je, ubijanje vampira mu je posao, na kraju krajeva. Nije nikakvo čudo što se prema njemu odnosi pomalo... nonšalantno. A sada kada je njegov šef objasnio kakvo je djetinjstvo imao Meena je mislila da razumije zašto Alaricu manjka međuljudskih vještina a i manira. “Sto je rekao?” Abraham Holtzman je nestrpljivo upitao svog kolegu stražara. “Je li progovorio, Wulf?” Alaricova mala usta iskrivila su se od zlovolje. “Ta ti je dobra Holtzmane. Vidim da si pun šala, večeras.” “Slušajte”, rekla je Meena, naizmjence pogledavajući jednog pa drugog muškarca. “Ja, uh, stvarno cijenim sve što ste učinili za mene. Uistinu, cijenim. Ali, ako je vama svejedno, umorna sam nakon stvarno napornog dana i stvarno bih sada htjela otići. Osim toga” - oči su joj prkosno zabljesnule, iako ju je Alaric samo blago gledao preko boce mlijeka a da ju je ni na koji način nije izazvao - “i znam što ćete reći na ovo, pa zapravo ni ne znam zašto se uopće trudim, ali evo: stvarno mislim da bismo, kada bih mogla samo razgovarati s Lucienom na telefon, mogli puno toga razjasniti. Samo mi dopustite da ga nazovem. Neke od stvari koje je Jalena spomenula... mislim da on ne zna za to. I... pa...” Zadnji dio je dodala na brzinu: “Jack Bauer treba u šetnju.” Još držeći mlijeko u ruci, Alaric pogleda prema prozorima i tami koja se zgušnjavala iza njih. Meena se mogla dosjetiti samo jednog načina na koji bi mogla opisati njegov izraz lica kada je spomenula svog psa: izgledao je kao da ga je netko udario šakom u trbuh. ~ 199 ~

Na njezino iznenađenje, nije komentirao ono što je rekla o Lucienu. Samo je promrmljao, kao da razgovara sa samim sobom, a pogled mu je skrenuo s prozora iza kojih je rasla tama: “Pas. Zaboravio sam na psa.” “Što?” Meena je gledala od Alarica do prozora pa onda do Holtzmana, koji je isto problijedio. Nije trebala biti vidovita kako bi znala da je napetost u sobi porasla za desetak stupnjeva. “Što misliš s tim, zaboravio si na psa?” upitala je. “Zašto imaš taj izraz na licu?” Prije negoli je ijedan od njih mogao odgovoriti, dvokrilna vrata u kuhinji opet su se naglo otvorila i ušao je njezin brat. On se, međutim, nije ni izdaleka tako šepurio kao Alaric Wulf. Vukao se poput starca, klonulih ramena i sa šokiranim izrazom lica. Činilo se kao da gleda ravno kroz Meenu. Zapravo, nije bila sigurna da je uopće svjestan njezine prisutnosti sve dok nije zamumljao kada je došao do nje: “Meen... trebala si biti tamo. Bilo je... nestvarno.” Tada je shvatila da je mislio na ono što se odvijalo u podrumu župnog dvora... iz kojega nije čula nikakvo vrištanje već neko vrijeme, a zato je i pitala je li Stefan mrtav. “Ne želim slušati o tome”, rekla je odlučno. Nije odobravala mučenje - čak ni vampira koji je nemilosrdno tukao mladu djevojku, potom je prisilio da nazove Meenu i dogovori lažni sastanak zato da je pokuša oteti. Ubiti tog vampira odmah tamo? To joj, Meena je bila sigurna, ne bi toliko smetalo... posebno zato što je tijekom cijele vožnje taksijem do Sv. Klare, Stefan Dominic isključivo siktao uvrede, ispod Alaricova kožnatog balonera, nazivajući je vražjom kurvom i cijelim nizom drugih, jednako ogavnih imena, makar mu je Alaric Wulf prijetio da će podići svoj kaput i dopustiti da ga nasmrt sprži sunce koje je dopiralo kroz prozor taksija. A opet... uvijek je postojala mogućnost da se uz rehabilitaciju - i možda čak i Shoshoninu ljubav - Stefan Dominic promijeni. Zašto ne? Lucien se promijenio. A on je princ tame, navodno najveće zlo među demonima protiv kojih su se Palatini zakleli boriti. Tako da ako ga ubiju, ubit će i najmanju priliku da Stefanu Dominicu pomognu postati bolji, blaži vampir... kao što je Lucien. “Hoćete li ga ubiti?” upitala je nervozno. “Volio bih da mogu”, rekao je Alaric Wulf sjetno. “Naravno da ne, gospođice Harper.” Abraham Holtzman izvukao je priručnik iz džepa svoje samtene jakne i počeo ga prelistavati. “Prema Pravilniku kadrovske službe Palatinske straže”, rekao je kada je došao do stranice koju je tražio, “neetično je ubiti svako demonsko biće dok je naš zarobljenik i bespomoćno pod našom ovlasti. Naravno, sudit će mu Palatinski časnik za zločine i bit će propisano smaknut, ako se pokaže da je kriv.” Meena je pogledala prema Alaricu. “Onda mi baš i nije jasno što ti zapravo radiš po cijeli dan. Mislila sam da loviš demone i onda ih ubijaš. Nisi nikada spomenuo ništa o suđenju.” “Oh, uvijek imamo suđenje”, uvjeravao ju je Alaric, zastavši i bocom mlijeka na pola puta do svojih usana. “Smatram da su demoni baš za osuditi. I zato ih ja uvijek ubijem, kada god ih pronađem.” Meena je bacila pogled na Abrahama Holtzmana, koji je brzo objasnio: “U žaru borbe, ako demon pokuša ubiti nekoga od naših lovaca, onda im je, naravno, dopušteno da se brane.” “I je li ijedan od vas dvojice saznao što se događa?” upitala je nestrpljivo Alarica i Jona. Nije željela slušati predavanje iz Pravilnika kadrovske službe Palatinske straže. A vidjela je i na Alaricovu bolnom izrazu lica da ni on baš ne uživa. ~ 200 ~

“Nije rekao ništa”, rekao je Jon. “A izlili smo mu onu svetu vodu na-” “Rekla sam da ne želim znati”, rekla je Meena pokazujući mu ispružen dlan. Stani. No Jon nije obraćao pozornost na to. “Imaju te nekakve super moći zacjeljivanja, znaš? Stvarno je nevjerojatno, Meen. Čim im bilo što napraviš, odmah im zacijele rane, dok god ih ne probodeš kolcem kroz srce ili im odrubiš glavu. Jedva da bilo što osjećaju. Osim možda na par sekunda. Tako da se ne moraš brinuti oko toga. Lice će mu biti sasvim u redu kad počnete sa snimanjem. Zar ne, Alaric?” Alaric je slegnuo teškim ramenima, očito ne želeći sudjelovati u ovom razgovoru, i usmjerio pozornost prema boci mlijeka i kalendari Nabožne zaklade koji je visio na zidu kuhinje u župom dvoru. Jon je nastavio: “Iako, možda bi htjela upozoriti Fran i Stana da su zaposlili pravog vampira.” Činilo se kako se dovoljno oporavio od onoga, što god da je to bilo što se dolje događalo, da može zbijati sarkastične šale. “Taylor bi mogla imati nešto protiv toga da se zbližava s hodajućim lešem. Ali što ja znam? Ja sam samo nezaposlen sistemski analitičar—” “Što si mislio”, Meena ga je prekinula, “kada si rekao da si zaboravio na moga psa, Alaric?” Alaric si je dao vremena da se okrene od zidnog kalendara, otvori frižider i napola popijenu bocu mlijeka vrati onamo gdje ju je našao. Primijetila je kako pazi da ne pogleda u njezinu smjeru. “Reci joj, Holtzmane”, rekao je nakon što se uspravio. Meena je osjetila kako joj nešto hladno klizi niz leđa. Nije joj se svidio Alaricov ton. Nije ga mogla opisati, ali nije joj se svidio. “Pa sada, Alaric”, Abraham je rekao. “Nemojmo donositi ishitrene zaključke.” Alaricov glas zasiječe poput biča. “I kada nam činjenice stoje ravno pred nosom?” “Prerano je”, rekao je Abraham, “da bismo bili sigurni u bilo što bez prave—” “Zašto”, upitao je Alaric, “bi vampiri napali Meenu Harper?” Tek tada se njegov pogled vrati na nju - a ona se iznenadi, još jednom, kako su prodorne i svijetloplave te oči... boje neba. Boje oceana. Boje plavog plamena. Hladna kaplja straha koju je Meena osjetila niz kralježnicu pretvorila se u bujicu. “Trebala bi biti najsigurnija žena u cijelom gradu”, rekao je Alaric. “Ona je odabrana. Ljubavnica princa tame. Nitko se ne bi smio usuditi položiti ni mali prst na nju, dotaknuti je, u strahu od njegova bijesa. Ono što se dogodio danas, nije se nikada smjelo dogoditi, ni U milijun godina. A opet... dogodilo se. Razbijao sam glavu time. Zašto? I mislim da postoji samo jedan odgovor.” Abraham Holtzman se oglasi. Zacvilio je u ime protesta. Meena i Jon su oboje naglo okrenuli glavu da ga pogledaju. Spustio je Pravilnik kadrovske službe Palatinske straže i pogledao Alarica. “Ne, Wulf”, rekao je Abraham. “To nije moguće.” “Nije li?” upitao je Alaric. “Koje je onda drugo objašnjenje?” “Ono očito”, rekao je Abraham. “Ako nije princ, onda se nekolikoj drakula odmetnulo. To se događa, znaš, s vremena na vrijeme. Kao onda kada su tebe i Martina napali u onom skladištu—” “Zašto se onda tako boji reći nam?” upitao je Alaric osorno. Meena je poskočila zbog otresitosti njegova glasa. ~ 201 ~

O čemu god da su razgovarali, Alaric je vjerovao u ono što govori. I vjerovao je u to dovoljno strastveno da želi razuvjeriti šefa od bilo koje druge ideje koju ovaj možda gaji. “Ako ne odgovara nekoj višoj vlasti, zašto se onda tako boji otvoriti usta i reći nam ime onoga, tko god da on je, tko mu je rekao da uperi taj pištolj Meeni u leđa?” zagrmio je Alaric, tako glasno da se Meeni učinilo kako su vrčevi, koji su visjeli iznad štednjaka, jedva čujno zazvonili. “Reci mi, Holtzmane. Iskoristio sam sva dostupna sredstva na tom dečku i nisam izvukao ništa. Ništa! To se događa Holtzmane. Možeš to slobodno priznati.” Meena je brzo pogledala u Abrahama da vidi kako je primio ovu vijest. Lice mu je postalo pepeljasto. Srsi straha uz njezinu kralježnicu postali su ledeni. “Oh, Bože”, rekao je stariji muškarac. “Valjda... valjda bi u tom slučaju trebalo nazvati ured.” “O čemu vas dvojica razgovarate?” upitala je Meena. Led koji joj se polako penjao uz kralježnicu pretvorio se u ledeni prekrivač. “I kako išta od toga ima ikakve veze s mojim povratkom u stan kako bih prošetala svoga psa?” Alaric je zatreptao prema njoj kao da je tek sada postao svjestan da je ona još ondje. “Ti?” rekao je. “Ti više nikada nećeš otići u taj stan.”

~ 202 ~

Četrdeset deveto poglavlje

20:00 UTC-5, subota, 17. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York New York

“Sto?” povikala je Meena. Riječ se odbila po jako poliranoj kuhinji poput metka. “Hej”, Jon je digao dlan. “Nemojmo pretjerivati. Hoću reći, mislim da bi mi sami za sebe trebali odlučiti želimo li riskirati—” “Želite odlučiti sami za sebe? U redu.” Alaric je otvorio džep sakoa i iz njega izvukao fotografiju svoga partnera, onoga kojemu je nedostajalo pola lica, držeći je tako da je svi mogu vidjeti. “Sjećate se ovoga?” divljački je upitao. “Ovo će se dogoditi vama ako se vratite u taj stan. Jer oni će biti tamo i čekati vas. I to vjerojatno nije ništa naspram onoga što će učiniti vama.” “Što?” povikala je Meena opet, iako nešto tiše ovaj put. “Ali... zašto?” “Rat”, objasnio je Abraham Holtzman. “Alaric misli da smo se našli usred rata vampira. I žao mi je, ali uza sve dokaze, moram se složiti s njime.” “Rat. . . rat vampira?” Meena je neprestance gledala čas u jednog, čas u drugog muškarca. Sjetila se Lucienove čudne reakcije na baš te, iste riječi kada ih je ona sama izgovorila na grofičinu balkonu nekoliko dana prije. “Tako je”, rekao je Alaric. On, za razliku od svog šefa, nije poku-šavao ublažiti svoj ton. Ništa se ne uljepšava kada je u pitanju Alaric Wulf. Dodao je, kao da se to samo po sebi podrazumijeva: “A ti Meena Harper, zastava si koju svi žele osvojiti. I zato se nikada više nećeš moći vratiti u svoj stan.” Meena, kojoj su koljena odjednom zaklecala, dobauljala je do najbliže stolice. “Ali...” rekla je. “Rat. S kim? Između koga?” Potom je dodala: “I što je s Jackom? Moj pas je u tom stanu. Što će se dogoditi mome psu?” Znala je kako nema smisla brinuti se za psa. On je, na kraju krajeva, samo pas. Ali je sve što ima. Učinilo joj se da je vidjela kako Alaric ponovo pogledava prema kuhinjskom prozoru. Potom se namrštio. Sto se događa s prozorima? Zašto su svi tako opsjednuti prozorima? “Čekaj?” Jon je rekao. “Rat vampira? Oprostite? O čemu se ovdje zapravo radi? I kakve to veze ima s mojom sestrom?” Abraham Holtzman je strpljivo objasnio. “Alaric govori o bici za prijestolje princa tame. Kada je Drakula sklopio ugovor s mračnim silama kako bi se dokopao vječnog života u zamjenu za svoju besmrtnu dušu, pomazan je kao onaj koji je nesveti, nasljednik Gospodara Tame, nadglednik svih Sotoninih poslova na zemlji ili ovom svijetu. Kada smo ubili Drakulu, ta je kruna prešla na njegova starijeg sina princa Luciena, ljubavnika tvoje sestre.” Meena se lecnula na riječi ljubavnika tvoje sestre. “Opravdano je vjerovati kako je Lucien Drakula svojevrsna iznimka u svijetu vampira”, nastavio je Abraham listajući već izlizane stranice Pravilnika kadrovske službe Palatinske straže. ~ 203 ~

“Njegova mama je, kao što možda i znate, navodno bila anđeosko stvorenje, i neki kažu da je moguće da je to imalo—” “Holtzman”, prekinuo ga je Alaric. Kada ga je Abraham pogledao! pokazao je prema prozorima. “Ubrzaj malo.” “Oh, da, da”, rekao je Abraham, zatvarajući knjigu na opće olakšanje sviju. “Pa, u svakom slučaju, Lucien ima polubrata:—” “Dimitrija”, rekla je Meena malodušno. Primijetivši znatiželjan pogled koji joj je Abraham uputio, rekla je, kroz ukočene usne: “Lucien mi je rekao. Baš i ne voli svog brata. A i ne vjeruje mu baš.” “Da, pa, s razlogom, rekao bih”, rekao je Abraham kimajući. “Gadan svat, taj Dimitrij Antonescu, kako pretpostavljam da se sada zove. Potpuno drugačija majka. Ambiciozna, pohlepna žena. A sin je isti, koliko sam čuo. Ubio je vlastitu ženu. Nije bio presretan time što je prijestolje otišlo njegovu starijem bratu. Nikada se nije složio s načinom na koji Lucien vodi stvari otkad im je otac umro. Želi preuzeti cijelu operaciju na sebe...” Jon je zatreptao. “Mislite da je Dimitrij taj koji je—” “Poslao Stefana Dominica da pokuša uhvatiti tvoju sestru kako bi je iskoristio da uvjeri Luciena da mu prepusti prijestolje ili da ga barem natjera da počini nekakvu glupost kako bi ga Dimitrij mogao uhvatiti u zamku i ubiti ga te potom preuzeti prijestolje? Da”, rekao je Alaric kratko. “To je upravo ono što želi reći.” “Vjerojatno je nekako saznao da se njegov brat, hm, viđa s vama, gospođice Harper”, rekao je Abraham. Meena je cijenila kavalirski način kojim je to izrekao. “I da ste nekako povezani s Jalenom—” “Dala sam joj svoju posjetnicu”, promrmljala je Meena, još uvijek se osjećajući smušeno od spoznaje da je zato što je spavala s Lucienom Antonescuom ostala bez svog voljenog psa, bez stana i vrlo vjerojatno, s obzirom na to da drakule očito znaju sve drugo o njoj, i bez posla... Zapravo, bez cijelog života. Ali što je s Lucienom? Gdje je on? Zna li išta od ovoga? Je li on siguran? Kada bi joj barem dopustili da ga nazove! “Da, da, naravno”, govorio je Abraham uzbuđeno. “Vjerojatno su pronašli njezinu posjetnicu među Jaleninim stvarima i kasnije sve povezali. Bože. Svakim danom postaju sve pametniji, zar ne, Alaric?” “Mogu čitati misli”, rekla je Meena, osjećajući mučninu. “Kada sam vidjela Stefana jučer na poslu, nisam ga prepoznala s fotografije ikoju mi je Jalena pokazala na svome mobitelu, ali sam znala... nešto. Mora da je to osjetio... i moju vezu s Lucienom...” Zastenjala je i spustila lice među dlanove. Sve je ovo njezina krivica. Njezina vlastita krivica, jer je bila tako glupa. “Oh, pa eto, to je onda to”, Abraham je rekao gotovo veselo. “To onda sve objašnjava. Vjerojatno je onda on otišao Dimitriju—” Jon ih je prekinuo. “Vozio sam se u dizalu s tim likom Stefanom i njegovim agentom ili što god da je. On se zvao Dimitrij.” Nakon toga je zavladala grobna tišina na nekoliko trenutaka. Potom je Alaric polako rekao: “Vozio si se u dizalu s jednim od najizopačenijih vampira u cijeloj svjetskoj povijesti. Dimitrij Antonescu - ili Drakula - svjetski je poznat po tome što je drugi odmah iza svoga oca, po okrutnosti, perverzijama i sveopćoj moralnoj razvratnosti. Sretan si što si živ.” Sada je bio red na Jona da potone na jedan od kuhinjskih stolaca. “Sranje”, rekao je, a lice mu je pobijelilo poput majice koju je nosio. ~ 204 ~

Meena ga nije mogla kriviti. Znala je točno kako se osjeća. Iako ne baš, kada je upitao: “A što je s našim stvarima? Tamo u stanu? Sto ćemo učiniti u vezi s time, javiti se Državnoj agenciji za pomoć stradalnicima? Sumnjam da će nam povjerovati kada im kažemo da smo ostali bez stana zbog skupine zaraćenih vampira.” “Jon!” povikala je Meena zgroženo. “Pa”, rekao je Jon zatreptavši prema njoj, “ostat ćemo bez svega što imamo, za Boga miloga. Pomisli samo na svoju novu torbu. Ta stvar je koštala sigurno dvije tisuće, najmanje.” Na Jonov spomen torbe koju joj je Lucien poklonio, Meena je osjetila kako je nešto u njoj puklo. “Ovo je smiješno”, povikala je skačući na noge, iako su joj koljena još klecala. Ustanovila je da viče uglavnom na Alarica, koji je ruku prekriženih na širokim prsima bio naslonjen na kuhinjski šank i buljio u nju, a njegova, ionako mala usta smanjila su se do veličine bobice grožđa. “Morate me pustiti doma!” Ovo nije imalo nikakvi veze s torbom, naravno. Nije ju više bilo briga za torbu. Ovo je bili puno više od toga. “Ili mi barem dopustite da nazovem Luciena. On može ovo zaustaviti. On to stvarno može.” “Ali, mi to ne želimo zaustaviti”, rekao je Alaric jednostavno. “Što?”- Ovo je bilo nešto najluđe što je Meena čula cijeli dan. “Zašto ne?” “Politika Palatina je”, objasnio je Abraham Holtzman ozbiljno, “pustiti zaraćene vampire da se međusobno unište. Dokle god su civili zaštićeni.” Trebao joj je trenutak da shvati puno značenje ove izjave... a kada je shvatila, bio joj je to hladan tuš. I dakle, oni od nje očekuju da dopusti Lucienovu bratu i drakulama da napadnu Luciena? Da ona ne mrdne ni malim prstom u pokušaju da ga upozori ili da mu pomogne? Naravno da to očekuju. Nije im stalo do njega. Niti ga doživljavaju kao nešto drugačije od onoga što uistinu jest: Princ tame. “Dakle, ako Lucien”, rekla je slabašno, “ode u stan, tražeći mene...” “To je točno ono čemu se nadaju”, rekao je Alaric. “Njega će tamo čekati.” Oči joj se ispune suzama. Alaric nije maknuo pogled s nje. “Oh, pa to je baš super”, rekla je Meena. Glas joj se sada već tresao jednako jako kao i koljena. “Pustimo da se vampiri međusobno unište. Ali očito nikoga nije briga što će se dogoditi mome psu!” U trenutku u kojem je izgovorila riječ pas, projektil je proletio kroz kuhinjski prozor i razasuo staklo posvuda. Nešto teško i snažno udarilo je Meenu u trbuh, bacivši je na pod. Naknadno je shvatila da je to bio Alaric Wulf. Ponašao se prema njoj gotovo jednako kao i noć prije. Ali ovaj put ne zato što ju je želio spriječiti da pobjegne od njega. Već da bi je zaštitio od plamena molotovljeva koktela koji se rasprsnuo o zid. “Jesi li dobro?” podigao je glavu da je pita, a lice mu je bilo samo nekoliko centimetara udaljeno od njezina. Sila njegova tijela koje ju je srušilo na pod, izbila joj je dah. Znala je da će je sutra sve boljeti, ali inače je bila bez ogrebotine. Kimnula je i zatim jedva izgovorila: “Jon?” “Dobro sam!” Vireći iza Alaricovih širokih ramena, vidjela je ruku koja je mahala ispod kuhinjskog stola. “Sve u redu”, povikao je Jon. “Ali stakla ima posvuda. I zid se zapalio.”

~ 205 ~

“Svi pronađite zaklon!” Abraham je pojurio napuniti vrč nad kuhinjskim sudoperom kako bi ugasio vatru. “Držite se dalje od prozora. Počinje.” Dvokrilna vrata su se naglo širom otvorila i muškarac koji je imao svećenički kolar oko vrata zazvao je: “Jesu li svi u redu? Učinilo nam se da smo čuli - oh, Bože.” “Da, da”, rekao je Abraham. “Čini se da su pratili Alarica iz centra, kao što smo se i bojali. Moramo provjeriti je li otac Joseph zatvorio kapelu za večeras. Morat ćemo otkazati večernjicu. Ne možemo imati civile u krugu samostana. Predlažem da stavite obavijest da je došlo do manje poplave zbog puknute cijevi. Jone, odi vidjeti kako otac Bernard napreduje s izradom kolaca od prošlogodišnjih jaslica—” “Idem.” Jon se izmigoljio ispod stola baš u trenutku u kojem se Alaric dizao s Meene i nudio joj ruku da joj pomogne ustati. Primila ju je i, nakratko pogledavši preko ramena u kuhinjski zid koji je tinjao, slijedila Alarica u hodnik. Časne i redovnici - u Sv. Klari živjeli su franjevci i siromašne klarise, župni dvor bio je iza crkve, a samostan odmah do njega - probijali su se do svojih borbenih položaja. Meena nikada u životu nije vidjela toliko raspela. “Alaric”, rekla je bez daha, kaskajući za njim. “Molim te, samo 1 mi dopusti da nazovem Luciena. Moram odmah razgovarati s njim A On će ih zaustaviti. On je njihov princ. Poslušat će ga.” Alaric se turobno nasmiješio, očito Meeninoj naivnosti. “Zar nisi slušala? Ne, neće. Ne ako su pokrenuli totalnu pobunu protiv njega. A, vjeruj mi, jesu. Zapravo, sada kada promislim o svemu, upravo su to tijela onih mrtvih djevojaka i predstavljala.” “Na što misliš?” upitala je. “Mamac”, rekao je Alaric zagonetno. Meena je odmahnula glavom. Uistinu, nekada ju je tako jako Ijutio “Ne znam o čemu govoriš. Jalena je rekla nešto o bankarima-” “Bankarima?” Alaric je nastavio kroz župni dvor izmičući se časnim sestrama koje su nosile samostrele. “Alaric”, rekla je Meena odmahujući glavom. “Kamo ideš?” To pitanje je popratio već poznati glas iza njih. “Wulf!” Abraham Holtzman je povikao. “Što ti misliš, kamo ti to ideš?” Alaric je naglo zastao uslijed čega se Meena zabila u njega. Polagano se okrenuo u hodniku kako bi se suočio sa svojim šefom koji se naginjao kroz vrata. “Idem”, rekao je Alaric polagano, “po psa.” “Psa?” Meena je naglo okrenula glavu kako bi ga pogledala. “Ali—” Abraham Holtzman ju je prekinuo, ljutit. “Ne misliš valjda ozbiljno, Wulf. Nalazimo se usred ratne zone. Trebamo te. Osim toga, to je suludo. Uletjet ćeš u klopku.” “Navikao sam na to”, rekao je Alaric. “A usto, ovdje imaš i više nego dovoljno obučenih boraca. Sestra Gertruda bi mogla ubijati drakule zatvorenih očiju. Otac Bernard je lani poslije božične priredbe ubio njih šest anđelom s vrha bora.” “To nije poenta, Wulf”, Abraham je prosiktao stišavši glas nakon što se jedan od redovničkih pripravnika zahihotao čuvši to. “Nemoj SE igrati heroja samo zato da impresioniraš djevojku.” Meena, shvativši da je ona djevojka na koju misli, željela je istaknuti kako je Abraham Holtzman loše procijenio situaciju. Alaric Wulf je mrzi.

~ 206 ~

“Na kraju će tebe ubiti”, nastavio je Abraham. “A mi te zapravo trebamo ovdje, u slučaju da nisi primijetio.” “Vratit ću se natrag, sa psom, za manje od sat vremena”, bilo je sve što je Alaric rekao, a zatim je nestao kroz još jedna dvokrilna vrata. “Tvrdoglava budala.” Abraham je zakolutao očima i nestao kroz svoja vrata. Meena, gledajući od jednih vrata do drugih, naknadno je shvatila da je uspjela stvoriti još veći nered od one benzinske bombe. Kako joj to samo uspijeva? Jurnula je za Alaricom. “Čekaj”, zazvala je. Bio je u predsoblju župnog dvora opasujući mač. Sudeći po pogledu koji joj je uputio ispod čuperka plave kose, koja mu je opet padala u te njegove plave oči, nije se činio presretnim što je vidi. Nije ga niti krivila. “Što hoćeš?” upitao je. Odjednom je postala svjesna njegove veličine, koja je bila ogromna. Ruke, stopala... sve na njemu je bilo veliko, jednostavno ogromno. Kada bi ušao u prostoriju, ne bi samo ušao nego bi dokloparao, dotoptao, došepurio se. Nije mogla nabrojati koliko je samo puta u zadnjih dvadeset četiri sata poželjela da se nikada nije pojavio na njezinim vratima. A opet, sada kada joj je spasio život - dvaput - nije mogla iznaći riječi kojima bi izrazila koliko joj je drago zbog toga. A bila je, kao neka scenaristica koja piše dijaloge. “Žao mi je. Nisam mislila da želim da ti odeš po njega”, napokon izrekne, pružajući ruku da mu položi prste na to veliko, gotovo glomazno zapešće. “Ne moraš to činiti.” Njegove ruke, koje su se bavile kopčom što mu treba držati mač, zastale su. “Moram”, rekao je u izlizani cvjetni tepih. “Ja sam kriv. Nisam smio zaboraviti na psa.” “Ali nisi znao, Alaric”, rekla je Meena. Obujmila mu je zapešće. Koža mu je bila topla na svim onim mjestima, sada se sjetila, na kojima je Lucienova uvijek bila tako čudno hladna. “Nisi znao da će se išta od ovoga dogoditi. Kako si i mogao znati?” “Ti si znala”, rekao je, uputivši joj te riječi gotovo optužujući. I sada ju je, vidjela je, gledao, te svijetloplave oči pretraživale su njezino lice. “Ti znaš sve i prije negoli se to dogodi.” “Ne.” Direktnost njegova pogleda ju je uznemiravala. “Ne sve Samo... pa, znaš.” “Tako je”, rekao je, opet oborivši pogled. “Samo kako će ljudi umrijeti. Ali ne i psi.” Odmahnula je glavom. “Ne. Ne, psi. Samo ljudi. Gledaj—” Podignula je bradu pokušavši se hrabro nasmijati. “Zaboravi ono što sam prije rekla. Jack Bauer će biti dobro. I sam si rekao, on je vampirski pas. Znat će se snaći. Dakle, ostani ovdje. Stvarno. Želim da ostaneš ovdje. I ja ću. Ja ću ostati. Molim te, ostani sa mnom.” Pogledao ju je stisnutih očiju. “Ne moraš se brinuti”, rekao je, “Holtzman će te štititi dok mene ne bude.” “Mene?” Shvatila je da uopće nije razumio što mu pokušava reći, “Ne brinem se za sebe!' Sada je on izgledao zbunjeno. “Ali sa mnom će sve biti u redu”, rekao je. “A ti želiš psa.” “Alaric.” Brada joj se zatresla i bila je svjesna da se njezina hrabrost topi. “Možda neće sve biti u redu s tobom. I mada stvarno volim Jacka Bauera, na kraju krajeva, ti si osoba, a on je samo pas.” Njegov pogled je bilo teško pročitati. “Kako?” upitao ju je znatiželjno. Sada ona nije razumjela. “Molim?”

~ 207 ~

“Kako se dogodi?” Prsti su mu se opet bavili remenom. “Moja smrt. Vidiš je, zar ne? Misliš da ako odem, odlazim u smrt. Pa, kako se dogodi ovaj put? Ne u bazenu? Je li još uvijek mračno? I s vatrom?” “Ne”, lagala je. “Uopće, ne. Vidim kako živiš dugo i sretno i umireš od starosti u nekoj vrsti umirovljeničkog naselja. Florida, možda. Palm Beach?” Bilo je prekasno. Vidio joj je suze u očima. Široka ramena su mu se napela i on se okrene od nje posežući za crnim kožnatim balonerom, koji je visio na vješalici uz vrata. “Lažeš mi”, rekao je. “Ne bih nikada otišao na Floridu kao umirovljenik. Možda Mallorca ili Antigva. Ali nikada Florida. Ne bi smjela lagati stražaru da ga zaštitiš. Informacije koje nam možeš dati prije zadatka mogu nam spasiti život.” Kada je obukao kaput, pogledao ju je tim nevjerojatno plavim očima. “Nemoj mi više nikada lagati, Meena. Zakuni se.” Zatreptala je da otjera suze koje su joj visjele na trepavicama. “U redu”, rekla je promuklo. “Kunem se. Vidim smrt za tebe ispunjenu dimom i mrakom i vatrom. Eto. Jesi li sretan?” “Oh”, rekao je razvedrivši se. “Vidiš? To je dobro znati. To mi se sviđa.” Ispružio je ruku i bubnuo je po ključnoj kosti, a potom udario i svoju. “Moramo naučiti ovako komunicirati što bolje ako kanimo surađivati u budućnosti.” “Što?” Odmahnula je glavom, smetena. Glas joj je titrao od emocija i od dima koji je udahnula tamo u kuhinji. “Nemam pojma o čemu govoriš, Alaric. Zašto bismo mi surađivali u budućnosti? Pokušavam ti reći da ako napraviš ovo, nećeš imati budućnost. Ali kada me već nećeš poslušati... dopusti mi da idem s tobom.” “Oh, ne”, rekao je sarkastično se nasmijavši. “Ali to je moj pas zbog kojega riskiraš život—” “Ne.” Zaprijetio joj je jednim od tih svojih velikih prstiju. “I ako te uhvatim da me slijediš, zavezat ću te lisicama za nešto kako bih te zadržao na sigurnom. Nemoj misliti da neću.” Vjerovala mu je. “Znam da hoćeš”, rekla je. “Ali barem mi dopusti da... evo.” Odjednom je skinula rubac koji je nosila oko vrata. Alaric je gledao dok je ona vezivala meku crvenu tkaninu njemu oko zapešća, onog za koje ga je primila. “Sto je sad ovo?” upitao je, glas mu je zvučao... pa, čudno. Zalog, pomislila je. Od gospe sv. Jurju koji se sprema u borbu protiv zmaja za nju. Znala je da gubi ono malo slabašne kontrole koju je nekoć imala nad svojim zdravim razumom. Međutim, nije bilo šanse da će ono vezano uz gospu izreći naglas Alaricu Wulfu. “Ne znam”, rekla je trudeći se da on ne vidi suze koje su joj i dalje stajale u očima. “Za sreću, valjda. Ako stvarno ideš i stvarno mi ne želiš dopustiti da idem s tobom.” “Oh, ja idem”, rekao je sa sigurnošću dok je Meena povlačila njegov rukav preko rupca. “I to sam. Palatini nikoga ne ostavljaju za sobom. To uključuje i pse.” “Onda je i ovo za sreću”, rekla je glasom ispunjenim suzama. Podigla se na vrhove prstiju i poljubila Alarica u obraz. Malo je podignuo obrve, njegova mala usta stisnula su se još više negoli je to bilo uobičajeno, od... iznenađenja? Negodovanja? Nije mogla odgonetnuti. “Meena Harper”, rekao je gledajući pažljivo u nju. “Da?” upitala je. ~ 208 ~

“Ovo je za tebe”, rekao je i gurnuo joj nešto dugačko i tvrdo među prste, “Nemoj se bojati upotrijebiti ga.” Potom je otvorio vrata župnog dvora, pogledao van i zakoračio, zatvarajući ih čvrsto za sobom. Otišao je. Meena je proučavala što joj je to Alaric Wulf položio u dlan. Bio je to zašiljeni drveni kolac. Nije mogla a da se ne nasmiješi pred sebe. Jednostavno je on toliko... živcira. Pa zašto onda tu stoji i plače. “A tu si ti.” Njezin brat Jon izašao je na hodnik. Držao je nekoliko praznih plastičnih boca za mlijeko. “Treba im netko tko će ovo napuniti svetom vodom”, objasnio je. “Prijavio sam tebe za taj posao. Onda, možeš li je zagrabiti iz krstionice?” Meena, podignuvši žurno ruku da obriše suze s obraza, stavila je kolac u stražnji džep traperica i rekla: “Naravno.” Znala je što mora učiniti. Sto je trebala odavno učiniti. Drhtavo je zazvala: “Jon?” Već je bio krenuo niz hodnik. Na zvuk svoga imena, okrenuo se. “Da, Meen? Što je?” “Ništa. Samo...” Vukla se prema njemu pustivši da joj glava visi. “Nekako sam malo preplašena. Mogu li dobiti zagrljaj od svoga velikog brata?” “Ah, naravno”, rekao je, širom rastvarajući ruke. Kada ju je obavio zagrljajem, upitao je preko njezine glave: “Zar nije ovo suludo? Uvijek sam mislio kako je ova tvoja vidovitost čudna. Ali vampiri?” “Oh, baš ti hvala, Jon”, rekla je Meena hladno, uha naslonjenog na njegovo srce. “Uvijek znaš reći baš pravu stvar da utješiš djevojku.” “Pa”, rekao je Jon bratski nespretno. “Da. Oprosti zbog toga. Znaš što mislim.” “Da”, rekla je Meena. Odmaknula se od njega i uputila mu smiješak ispunjen suzama. “Znam. I hvala. Oprosti što sam nam uništila život.” “Nema frke.” Jon joj je raskuštrao kosu. “I ne brini se. Siguran sam da će se Alaric vratiti uskoro s Jackom i da će obojica biti dobro. Sada odi i napuni te vrčeve.” Praktički je bacio vrčeve na nju. “Moram ići. Abraham će me poučiti najboljem načinu da se vampiru odrubi glava.” Požurio je natrag u kuhinju. Meena ga je gledala kako odlazi. Potom je digla ruku. U njoj je bio njezin mobitel koji mu je uspjela izvući iz džepa traper-jakne dok ju je grlio. Pogledala je da vidi je li mu baterija još puna. Mobitel je zavibrirao. Savršeno. Mora obaviti važan telefonski poziv.

~ 209 ~

Pedeseto poglavlje

20:30 UTC-5, subota, 17. travnja Lounge Concubine Istočna jedanaesta ulica 125 New York, New York

Lucien Antonescu je, što je mirnije mogao, slušao informacije svog rođaka Emila o tome kako je njegova žena Mary Lou cijelo vrijeme znala za sposobnost Meene Harper da predvidi smrt - znala je za to puno prije negoli ih je uopće namjestila jedno drugome. To je zapravo i bio razlog zbog kojeg ih je upoznala. To da je Mary Lou za njega odabrala mladu djevojku koju je poznavala i koja je imala tako... neobičan talent, bilo je, u najmanju ruku, laskavo. No što s činjenicom da je Mary Lou svima koje je poznavala rekla za Meenin talent, izlažući Meenu tako opasnosti? To Lucien nikako nije mogao mirno prihvatiti. Lucien je već donio nekoliko odluka u sitnim jutarnjim satima dok je gledao Meenu kako spava, prije negoli je uopće razgovarao sa svojim rođakom Emilom. Prva je bila da se, naravno, neće moći vratiti na svoju profesorsku poziciju u Rumunjskoj a ni u jedan dom koji je ondje posjedovao. Ne sada kada su Palatini znali tko je on zapravo. Očito, morat će promijeniti i ime. Opet. Čudno, ali nije bio tako ljut zbog svega toga koliko bi možda bio da nije upoznao Meenu. Činjenica da je ona sada u njegovu životu učinila je sve ono što bi mu se nekoć činilo nepodnošljivim tek pukom smetnjom. Naravno, Palatini više nisu bili organizacija koja je plijen lovila kao nekada, zadovoljavajući se samo staromodnim zabijanjem kolca u srce i stajući na tome. Oh, ne. Više ne. Sada su se koristili sofisticiranom tehnologijom da otkriju ne samo novčana sredstva već i nekretnine koje plijen posjeduje, nadgledaju bankovne račune čak i u zemljama u kojima je kršenje bankarskog prava na privatnost bilo zakonski kažnjivo, kao na primjer u Švicarskoj ili na Kajmanskim otocima. I to su činili na tako nemilosrdan način da bi i CIA pozelenjela od zavisti... da Palatini nisu bili tako vrlo tajna organizacija da čak ni CIA nije znala za njihovo postojanje. Novac je bio problem, više od bilo čega drugoga. Početi ispočetka bez novca bilo bi u redu da je sam. Ali to nije mogao tražiti od Meene. To bi bilo nemoguće. A nije kanio nikamo ići bez Meene... unatoč njezinu inzistiranju da se više ne vide. Sada više nikada neće biti sigurna. Svaki vampir na svijetu htjet će je kušati. Svaka prilika da dožive ono što je Lucien doživio mogućnost da predvide smrt čovjeka i to ne od ruku vampira - bit će im neodoljiva. Ne bi im bila neodoljiva iz istog razloga kao i Lucienu... omogućila mu je da na neki mali način ispravi grijehe svoje prošlosti - kao onda kada je

~ 210 ~

onom dečku uzeo ključeve od automobila, spasivši mu život - ili čak zato što je to bilo nešto, bilo što drugačije, nakon stoljeća nepromjenjivosti. Već zato što je to nešto što mogu iskoristiti za sebe. Lucien nije ni najmanje sumnjao da bi njegov brat Dimitrij pronašao načina Meenin dar proricanja iskoristi kako bi vrebao na istinski strah od smrti koji je ljudska rasa imala i nekako bi financijski profitirao od toga. A osim toga, činjenica jest da Lucienu Meenina krv, koja mu je tekla žilama, nije dala samo sposobnost da predvidi kako će umrijeti. Izoštrila je i druga njegova osjetila onako kako nije ni jedan drugi čovjek kojega je ikada kušao, zbog čega se, prvi put u puno stoljeća, osjećao kao da je opet živ. Znao je da je to nešto što nikada ne smije nikome reći. Jer kada bi se to pročulo, Meena Harper postala bi meso za demone... najtraženiji smrtnik na zemlji. Činjenica da je Meena njegova mogla je biti dovoljna zaštita pod normalnim okolnostima. Ali ovo nisu normalne okolnosti. Palatini su je se dokopali... i otkrili njega. Kako bi je onda mogao dobro zaštiti? Nije ju čak mogao niti pronaći, a kamoli stupiti u kontakt s njome. Njegovi izbezumljeni telefonski pozivi preusmjeravani su na telefonsku sekretaricu. Njezin stan, rekao je Emil, kojemu je Lucien naredio da ostane dok ne otkrije gdje Meena boravi, bio je prazan, samo je njezin psić bio ondje. Nije se činilo, izvijestio je Emil, kao da je itko - od ljudi, barem - bio u njemu cijeli dan. Jesu li napustili stan? Sigurno nisu. Lucien bi znao, osjetio bi da joj se nešto dogodilo... Ali nije osjetio ništa... ništa osim straha i napetosti u prsima ondje gdje mu je nekoć bilo srce. Nije osjetio ništa na tom mjestu već stoljećima. Ne dokad Meena Harper nije ušla u njegov život. A tada je primio poziv od Emila koji je sve promijenio. Uplakana i skrušena Mary Lou, koja je željela ispraviti svoje pogreške i pružiti pomoć tamo gdje je mogla, naišla je na mali trač dok je pretraživala internet: kako je došlo do zadjevice u restoranu U središtu grada koja je uključivala muškarca s mačem... ... i najboljeg prijatelja određene poznate zvijezde sapunica. Ovo je sigurno mogao biti samo Meenin Palatinski stražar. I Dimitrijev sin Stefan. Nije bilo drugog objašnjenja. Lucien je samo na spomen imena Dimitrij već bio u jednom od Emilovih crnih automobila vozeći se u smjeru poslovnog dijela centra, prema bratovu klubu. Ako otkrije da je njegov brat imao išta, bilo što, s Meeninim nestankom... ako su on ili onaj idiot od njegova sina naudili Meeni, makar joj je samo dlaka na glavi falila— Nije bilo te rupe na zemlji dovoljno duboke u koju bi ih Lucien mogao baciti. Ali kada je Lucien stigao do Concubina, bio je zatvoren. No to nije posebno zasmetalo Lucienu. S obzirom na svoje raspoloženje, jednostavno je nogom razvalio vrata. Klub je bio potpuno drugačije mjesto kada je bio prazan negoli popunjen. Sa svim upaljenim svijetlima i bez suhog leda, izgubio je nešto od svoje mističnosti. Jedino blještavilo u velikoj prostoriji, okruženoj zastorima od crnog baršuna, bio je metalni pult dugačkog šanka. Mjesto nije bilo onako čisto kako bi moglo biti; pod je bio malo ljepljiv. Možda čistači još nisu stigli. Nije bilo nikoga u blizini. A opet, Lucien je, osjetilima izoštrenim zbog Meene, osjećao da je više duša tu negdje ljudskih, i to u smrtnoj opasnosti... ... a ne od njega. ~ 211 ~

“Halo?” zazvao je. Gdje su bili svi ti ljudi? Zašto ih ne vidi? Njegov glas je sablasno odzvanjao po plesnom podiju, baru, VIP--prostoriji. Nikoga. Ničega. Gdje je njegov brat? Zašto je osjećao tako snažnu silu koja ga je vukla prema ovom ogavnom mjestu ako taj određeni izvor svih njegovih problema - Dimitrij - čak niti nije ovdje? Tada je Lucien začuo kako iz prednjeg dijela zgrade dopiru teški koraci. Okrenuo se u iščekivanju. “Mogu li vam pomoći?” Bio je to Reginald, Dimitrijev sto trideset kilograma teški tjelesni čuvar/izbacivač, koji je još uvijek nosio zlatni lanac sa svojim imenom ponosno ugraviranim u nj. Tamna mu se glava sjajila, netom obrijanu. “O, pa zdravo, Reginalde”, rekao je Lucien, istinski sretan što ga vidi. Ovo će biti lako. Neke ljude - poput Meene na primjer - bilo je nemoguće kontrolirati. Njihov je um preoštećen ili krcat mentalnom prtljagom. Ali Reginaldov je bila prostrana, otvorena dolina. “Kako ste ušli unutra?” Reginald je na holivudsko-gangsterski način držao pištolj postrance, a ne ravno, da nanišani Luciena a drugu ruku je upotrijebio kao potporanj. Lucien se još više razveselio. Siroti Reginald. “Spusti taj pištolj, sine”, rekao je. “Sjećaš me se. Bio sam ovdje neku noć, u posjetu svome bratu.” Reginald je poslušno spustio pištolj. “Oh, da”, rekao je kada mu je sinulo da ga prepoznaje. “Vi ste pretukli gospodina Dimitrija.” “Tako je”, rekao je Lucien, blago se nasmiješivši na spomen toga. “Vratio sam se da to ponovim. Znaš li možda gdje je gospodin Dimitrij sada?” Reginald je odmahnuo glavom vrativši pištolj pod pasicu trenirke... prema Lucienovu mišljenju, zacijelo ne baš najsretnije mjesto za držanje napunjenog oružja. “Jok”, rekao je Reginald. “Svi su se uzbudili oko nečega i otišli maloprije, i samo me ostavili ovdje. Nisu rekli kada će se vratiti ni ništa. Ne znam ni trebam li otvoriti večeras ili što.” “Zanimljivo”, rekao je Lucien. “A znaš li možda oko čega su se 'svi tako uzbudili', Reginalde?” “Vraga znam”, rekao je Reginald. “Nitko meni ništa ne govori na ovom mjestu.” Lucien je ušao u muškarčev mozak pomoću vlastita uma i pažljivo ga ispipavao. Reginald je govorio istinu. Nije znao ništa... osim... “Reginalde”, rekao je Lucien. “Jesmo li mi jedini ljudi ovdje?” “Ne”, priznao je Reginald. Lucien je osjetio muškarčev strah. Bio je bridak i oštar poput noža. “Tu je još i ekipa u podrumu.” “Podrumu”, ponovio je Lucien. “Bi li me odveo u podrum, Reginalde?” Reginaldov strah ga je probo. “Gospodin Dimitrij je rekao da nitko od nas ne smije ići tamo dolje”, prosvjedovao je Reginald. Nije želio ići dolje u podrum. “U redu je, Reginalde”, rekao je Lucien smireno. “Ja ću biti s tobom. Ništa ti se loše neće dogoditi u podrumu ako sam ja s tobom tamo.” Reginald mu je vjerovao... ali samo zato što je Lucien bio u njegovu umu i tješio ga. Nevoljko je otišao do šanka kako bi uzeo ključeve od podruma, potom je odveo Luciena do vrata, koja je otključao rukama drhtavim unatoč Lucienovoj prisutnosti. Što god da je bilo u podrumu, ljudski zaposlenici Concubinea, ikoji nisu trebali znati za to, ne samo da su znali za to već su se toga i bojali. ~ 212 ~

Lucien je slijedio Reginalda niz uske, betonske stepenice, sa svakim korakom osjećajući nadolazeću smrt sve jače i jače. Nije ju mogao samo namirisati... mogao ju je osjetiti kako se probija kroz njegove pore onako kako se vlaga cijedi s podrumskih zidova. To je ono što je osjetio kada je ušao u klub: otkucaje ljudskih srdaca, koji su podrhtavala od života... i od predstojeće sudbine. Je li to ono što Meena Harper osjeća svaki dan u svome životu, dok hoda ulicom, ulazi u podzemnu, obavlja svoje svakodnevne obveze? Kako to može podnijeti? Došli su do dvojih vrata. Iza jednih od njih Lucien je čuo otkucaje srca tako glasno da je poželio rukama prekriti uši. Iza drugih... nije čuo ništa. Kimnuo je prema vratima iza kojih se čula samo tišina. “Otvori ih”, rekao je Reginaldu. Reginald, držeći ključeve kao da su krunica, izgledao je kao da će svaki tren zaplakati. “Uistinu ne želim, gospodine”, rekao je. “Molim vas, ne tjerajte me na to.” Lucien je kimnuo pun razumijevanja. Postojalo je ograničenje onoga koliko ljudski um može podnijeti. Podigao je stopalo i srušio teška metalna vrata jednim jedinim udarcem. U zamračenoj prostoriji, na betonskim pločama iz mrtvačnice ležala su ona sedmorica financijskih analitičara iz TransCarte i kojima ga je njegov brat Dimitrij sinoć upoznao. Samo što više nisu bili živi. S druge strane, nisu baš bili ni mrtvi. Bili su na onom mjestu između života i smrti. Netko im je izvrnuo uškrobljene bijele ovratnike i uredno izgrizao svakoga od njih po glavnoj vratnoj arteriji ne jednom, ne dvaput, već triput. A oko usta svakog muškarca, Lucien je vidio slabe trgove krvi. Preobražavali su se. Trenutačno su bili u stanju metamorfoze. Kada se probude, bit će vampiri. I bit će gladni kao vukovi. “Tko je ovo učinio?” upitao je Lucien, okrećući se kako bi se suočio s Reginaldom koji je, ne mogavši kontrolirati znatiželju koliko god prestrašen bio - buljeći stajao uz razvaljena vrata što su se jedva držala šarki. “Nemam pojma”, rekao je. “Što je, dovraga, s tim tipovima? Zašto leže tu samo tako, izujedani po vratu? Jesu li... jesu li—” Reginald se nije mogao natjerati da izgovori riječ. “Da”, odgovorio je Lucien. Odjurio je iz prostorije natrag u hodnik da bi vidio što je iza drugih vrata, onih iza kojih je mogao čuti toliko otkucaja srca. Reginald je buljio u njega. “Znam da nećete razvaliti ta vrata”, rekao je Reginald. “Ako su vampiri bili iza prvih vrata, što će onda biti iza tih vrata? Nemojte ni pomišljati na to da—” Lucien je udarcem noge razvalio i druga vrata. Iza njih je treptalo šest mladih djevojaka, sve vrlo žive, sve u različitim fazama razodjevenosti. Ležale su na jeftinim madracima, doimale se jako slabe i zbunjene jer odjednom vide toliko svjetla u prostoriji. Miris nije bio jako ugodan. Ni jedna od djevojaka, znao je Lucien, nije bila vampir. Još.

~ 213 ~

Ali sve su imale ugriz i krv im je bila ispijena taman toliko koliko je trebalo da budu poslušne. Misterij oko toga što će krvopije iz susjedne prostorije jesti kada se probude bio je razriješen. “Geralde?” upitala je jedna od djevojaka zbunjenim glasom. “Nije Gerald”, rekla je druga, zvučeći još zbunjenije. Sve su izgledale prestrašeno. Lucien se okrenuo i signalizirao Reginaldu. “Izvedi ih odavde”, rekao je. “Povedi ih gore. Tamo me pričekaj.” “Okej”, rekao je Reginald uslužno sada kada je razriješena tajna podruma. “Ali što s—” Kimnuo je prema susjednoj prostoriji. Lucien se osvrnuo po malenoj ćeliji u kojoj su djevojke bile zatočene očito već neko vrijeme, i to bez sanitarnog čvora koliko vidi, izuzev vjedara. Vidio je klimavu stolicu i razbio je na komadiće. “Ovo će biti dovoljno”, rekao je podižući nogu od stolice i proučavajući šiljati kraj. “Sada idite.” Dok je Reginald okupljao djevojke kako bi ih odveo gore - trebalo je dosta uvjeravanja da to nije zamka i da ih oslobađa - Lucien se zaputio na svoj zadatak. Bio je to sumoran posao. Nije znao jesu li muškarci tražili taj preobražaj ili njegov brat stvara neku vrstu vojske vampirskih investicijskih bankara, koji će mu služiti i voditi njegove financije. Znajući svoga brata, pretpostavio je ovo potonje. U svakom slučaju, ovi muškarci se neće probuditi besmrtni, s nadljudskim moćima i žedni ljudske krvi. Neće se zapravo nikada više probuditi. Kada je Lucien završio sa svojim prljavim zadatkom, bacio je nogu od stolice i oprao se što je bolje mogao - ljudi koji se još nisu potpuno pretvorili ispuštaju znatne količine krvi - i okrenuo da napusti betonsku prostoriju, bacajući još posljednji pogled na nju preko ramena. To je točno ono posljednje počivalište koje je vidio za sve njih kada ih je upoznao u striptiz-klubu. Samo što je on mislio da će umrijeti u garaži, u nekoj vrsti prometne nesreće. Nije nikada niti pretpostavio da će on biti instrumentom njihove smrti. Osim što to, rekao je samome sebi, niti nije. To je njegov brat. Dimitrij zna pravila. Kako uopće može pretvarati ljude i ostavljati ih u podrumu noćnog kluba da se probude sami, a potom im za hranu baciti oslabljene ljudske djevojke. Lucien je sada barem imao prilično jasnu sliku odakle ta tijela u parkovima. “Reginalde”, zazvao je kada se uspeo podrumskim stepenicama. Reginald ga je čekao iza šanka. Svim je djevojkama dao limenku soka i zdjelice s oraščićima, kao da su one VIP gosti kluba. Lucien je primijetio da je Reginald osim toga radi djevojaka izvadio i sve iz ureda za izgubljene stvari. Sve su sada bile potpuno, iako pomalo neobično, odjevene. “Da, šefe?” upitao je Reginald. Brisao je šank kao da je klub otvoren, a on poslužuje. “Gdje je sef gospodina Dimitrija?” upitao je Lucien. “U njegovu uredu”, spremno je odgovorio Reginald. “Ovamo, pokazat ću vam.” ~ 214 ~

Reginalda više nije trebalo ni najmanje poticati da bi ispunio Lucienove zapovjedi. Pronašavši gnijezdo budućih vampira u podrumu svog poslodavca, zajedno sa sljedećim obrokom, Reginaldova lojalnost prema gospodinu Dimiriju očito je prestala. “Moje dame”, Lucien je pozvao djevojke. “Ovim putem, molim vas.” Djevojke, potiho brbljajući na materinjim jezicima, ponijele su sokove i oraščiće i slijedile Luciena i Reginalda po stepenicama do Dimitrijeva raskošnog ureda. “Tamo je”, rekao je Reginald pokazujući prema zrcalu koje je visjelo iznad velikog Art deco stola. “Iza zrcala. Drži hrpu gotovine u njemu. U slučaju da mora naglo nestati.” “Sretne li okolnosti za nas”, rekao je Lucien. “Odmaknite se malo, moje dame.” Podigao je pritiskivač papira koji je imao oblik engleskog hrta i njime je razbio zrcalo na komadiće. “Stari stvarno voli razvaljivati stvari”, rekao je Reginald djevojkama koje su izgledale impresionirano. Lucien je primio vrata sefa i skinuo ih, bacivši ih na pod uz mukli udarac. “ Vau”, čuo je Reginalda kako govori. Mlade dame su uzdahnule. Lucien ih je ignorirao. Imao je posla. Kao što je Reginald i rekao, u sefu je bila velika količina gotovine. Bilo je tu i puno putovnica. Lucien ih je uzeo i bacio na Dimitrijev stol. “Pogledaj ih”, rekao je. “Možda djevojke pronađu svoje.” Začulo se komešanje od uzbuđenja iza njega jer su djevojke učinile upravo to. Lucien je nastavio prekapati po sefu, ali nije pronašao više ništa što bi bilo od ikakve koristi njemu ili bilo kome drugome koga se mogao dosjetiti, osim para ključeva s vlasničkim papirima i prometnom dozvolom automobila. “Reginalde”, rekao je. “Što je ovo?” “Oh”, rekao je mladić. “To je od Lincoln Continentala gospodina Dimitrija. Parkiran je u garaži u poslovnom dijelu centra. Nekada mi dopusti da ga vozim u njemu. To je crni automobil iz 1969., serija Mark III. Lijepo klizi.” Lucien je kimnuo. “Smatraj ga svojim”, rekao je i bacio ključeve i papire prema Reginaldu koji ih je vješto uhvatio. “Je l' me zezate?” Reginald je pogledao ključeve u svojim rukama. “Ali što će reći gospodin Dimitrij?” “Ne puno toga”, rekao je Lucien, “kada ja završim s njime. Moje dame, dođite ovamo, molim vas.” Kada su se djevojke okupile oko stola, Lucien je svakoj od njih dao nekoliko hrpica uredno složenih novčanica od stotinu dolara. “Uzmite ovaj novac”, naložio im je, “i svoje putovnice i započnite novi život negdje daleko odavde. Ili se vratite starom životu, ako mislite da će vas to usrećiti. Samo zaboravite na sve što se ovdje dogodilo. Ja ću se pobrinuti za ljude koji su vam naudili. Neće nauditi više nikome, nikada. Obećavam. Nemate se više čega bojati. Odite i budite zdrave i sretne.” Djevojke, čije je znanje engleskog bilo slabo, nasmiješile su se - prvo novcu u rukama, potom jedna drugoj, a potom i njemu. Nisu morale znati engleski da bi razumjele to što im je rekao. Jer on nije čak niti govorio naglas. Rekao je sve što je trebao reći u njihovom umu, svakoj od njih nježno brišući pamćenje. Proći će puno vremena prije negoli potpuno zacijele. Čak ni on to nije mogao učiniti za njih. Ali ovo je, znao je, početak. ~ 215 ~

Novac neće nikako moći vratiti živote izgubljene zbog toga što on nije uspio kontrolirati barbarizam svog brata. Ali, za sada, ovo je bila jedina pokora koju je mogao učiniti. “Reginalde”, rekao je naglas. “Odvedi žene van i uvjeri se da su sigurno ušle u taksije. Neka ih vozači odvedu na aerodrom. Tamo mogu odlučiti kamo žele dalje.” “Nema frke”, rekao je Reginald. “A zatim”, rekao je Lucien, “uzet ćeš automobil i odvesti se Georgiu kako bi živio sa svojim bratom.” “Bratom”, rekao je Reginald izgledajući zadovoljno. “To je dobra ideja!” “To sam i mislio. Nemoj ostaviti ništa u klubu. Ako ostaviš, nećeš se moći vratiti po to. Jer će izgorjeti.” “Izgorjeti, gospodine?” Reginald je izgledao zbunjeno. “Kako?” “U požaru”, objasnio je Lucien strpljivo. “A sada odlazi. I ne brini se. Neće ostati nitko tko bi mogao uprijeti prstom u tebe, uvjeravam te.” Reginald se okrenuo raširenih ruku i odveo djevojke. Sve su otišle, smješkajući se Lucienu zahvalno... i pomalo s obožavanjem. Skrenuo je pogled. Zahvalnost je bila najmanje što je zaslužio, a još manje je zaslužio obožavanje. Polijevao je tijela u podrumu rumom sa šanka - uvijek je smatrao kako 151 gori najbrže i najefikasnije, i ostavlja jako malo ostataka tkiva za sobom - kada mu je mobitel zavibrirao. Izvukao ga je i na ekranu vidio ime za kojim je žudio cijeli dan. Meena Harper.

~ 216 ~

Pedeset prvo poglavlje

21:15 UTC-5, subota, 17. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York, New York

“Lucien?” Meena je povikala kada se netko napokon javio na drugom kraju. “Jesi li to ti?” Morala je gurnuti prst u drugo uho da bi ga mogla čuti. To je bilo zbog silnog vrištanja koje se čulo s tla, ispod nje. Makar je znala da je sama kriva za to: jednostavno je bacila vodene balone ispunjene svetom vodom na čopor vampira koji se pokušavao uspeti uz ogradu crkvenog dvorišta kako bi ušli u župni dvor. “Meena”, rekao je. “Jesi li dobro?” “Oh”, rekla je. “Dobro sam. Samo, oprosti. Jedva te čujem. Gdje si? Veza je grozna.” “Ne, oprosti ti meni”, rekao je Lucien. Činio se nevjerojatni daleko. “Nisam na dobrom mjestu za signal na mobitelu. Čekaj da samo... evo ga. Čuješ li me sada?” “Oh”, rekla je Meena. Val topline prekrio ju je na zvuk njegovi glasa. Odjednom, osjetila je kao da će sve biti u redu. Što je bilo smiješno, jer jedan muškarac nije nikako mogao ispraviti sve što je unutar posljednjih nekoliko sati krenulo krivo. Čak ni Lucien, koji nije bio običan muškarac. “To je puno bolje”, rekla je. “Maloprije si zvučao kao da si u nekakvom tunelu. Znači, nisi u stanu?” “Ne”, rekao je Lucien. “Meena, gdje si? Je li to... vrištanje?” “Oh”, rekla je Meena. Bacila je pogled prema vampirima iza ograde crkvenog dvorišta, osjećajući lagani ubod straha... i prezira. Potom se iste sekunde osjetila krivom zbog prezira. Nije mogla vjerovati kako je brzo sa žaljenja tih stvorenja, koja nisu mogla promijeniti što jesu, i inzistiranja kako sigurno postoje neke drugačije kvalitete u njima, baš kao i u Lucienu, prešla na bešćutno bacanje vodenih balona s krova župnog dvora, ispunjenih tekućinom koja ih je nagrizala kao akumulatorska kiselina. Što joj se to događa? U što se ona to pretvara? Bila je jednako takvo čudovište kao i oni. A onda opet, blizina vlastite smrti valjda u svakome budi čudovište. “Ne obaziri se na to”, rekla je Lucienu. “Bit će im opet dobro, za nekoliko minuta.” Njezin je brat imao pravo kada je govorio o moći zacjeljivanja kod vampira. Bili su nevjerojatni. Ništa ih nije ubijalo. Pa, dobro, osim kolca u srce, navodno, ali Meena, gore na krovu župnog dvora, nije bila dovoljno blizu da provjeri tu teoriju. Za sada. “Meena”, Lucienov duboki glas zvučao je poput melema za njezine uši. Posebno kada je tako izgovorio njezino ime, ispunjen čistom, muževnom ljubavlju... i žudnjom. “O čemu pričaš? Tko će biti dobro?” ~ 217 ~

“Nitko”, rekla je. Nije željela sve pokvariti tako što će mu priznati da je upravo provela posljednjih petnaest minuta polijevajući njegovu vrstu svetom vodom da bi mogla dobiti nekoliko minuta nasamo, da ga nazove. “Lijepo je čuti ti glas.” “I tvoj”, rekao je. “Ne možeš ni zamisliti kroz što sam sve prošao ne znajući gdje si sve ovo vrijeme. Mučio sam se misleći na sve stvari koje su ti se mogle dogoditi i kako ja nisam bio tu da te zaštitim.” “Oh”, rekla je Meena, položivši ispruženi dlan na svoja prsa. Suze su joj ispunile oči. “Lucien moraš prestati govoriti takve stvari. Znaš da ne možemo biti zajedno. To je nemoguće.” “Stalno govoriš da je to nemoguće”, rekao je Lucien. “Ali ako sam išta naučio u svojih pet stoljeća na zemlji, Meena, onda je to da ništa nije nemoguće. Posebno čovjeku koji je tako jako zaljubljen, kao što sam ja u tebe.” Ruka se pojavila na rubu ravnog krova Meeni uz nogu - vampir koji se pokušava kandžama uspeti uza zgradu, prema njoj. Svladavši uzdah iznenađenja, Meena je izvukla vodeni pištolj iz stražnjeg džepa traperica, naciljala i ispalila jednoličan mlaz svete vode u njega. Kriknuo je kada su mu se prsti zapalili, izgubio tlo pod nogama te pao petnaestak metara ispod nje na pločnik. Užasnuta, Meena se okrenula. “Meena?” rekao je Lucien. “Što je to bilo?” “To? Oh, ma ništa. Gle, želim ti samo reći da sam primila tvoje poruke. Nazvala bih te i prije, ali morala sam ukrasti vlastiti mobitel od brata. On ne zna da ga imam—” I baš kao po naredbi, začula je brata kako viče s prozora na katu, ispod nje: “Hoćeš malo ovoga? Hoćeš malo ovoga? E pa, onda dođi ovamo i uzmi to, ti bolesni vampirski mekušče!” To je popratila manja eksplozija. “Meena”, rekao je Lucien. Ponovno se hitnost začula u njegovu tonu. Sigurno je, shvatila je, čuo eksploziju. “Gdje si?” “Oh”, rekla je, “nije bitno.” Dio nje želio je i dalje slušati kako joj on govori da je jako voli i kako mu nedostaje. Što je bilo krivo, jer je znala da će svejedno i dalje ubiti Jona i Alarica. “Bitno je.” Inzistirao je. “Meena, moraš me poslušati. Mislim da si u ozbiljnoj opasnosti.” “Stvarno?” Pokušavala je ignorirati miris dima koji je još uvijek u naletima dolazio iz kuhinje župnog dvora. Otac Bernard je već nazvao vatrogasce i uvjerio ih (u slučaju da je netko od susjeda Sv. Klare nazvao broj hitne službe, nije želio da se još mora brinuti i o tome da njujorške vatrogasce ne napadnu vampiri) kako je jedini problem u “cijevi koja curi” zbog čega su zapravo i morali otkazati večernju misu. Dim? Oh, dim je samo od posljednje ture keksa sestre Gertrude koji su predugo ostali u pećnici. “To je smiješno”, rekla je Meena na telefon, “jer ja mislim da si ti u smrtnoj opasnosti.” “Meena, ne šalim se”, rekao je Lucien. Čula ga je, na drugoj strani telefonske linije, kako se kreće. Čudno, ali zvučalo je kao da nešto istače. “Bilo bi mi draže raspravljati o ovome licem u lice, ali kako su stvari sada takve kakve jesu... pa, samo ću reći: hajdemo otići zajedno.” “Što? Misliš tipa na neko... putovanje?” “Da”, rekao je s čudnim oklijevanjem. “Točno tako. Baš kao na neko putovanje. Pa, možda, malo dulje od uobičajenog putovanja. I znam što ćeš reći o tome kako ću ja ubiti tvoga brata i stražara. Ali to neću moći učiniti ako nismo nigdje u njihovoj blizini, zar ne?” “Ne.” Meena se morala složiti. “To je istina.” “I znam koliko voliš svoj posao. Ali sigurno ćeš imati nekakav godišnji, uskoro.” “Pa”, rekla je Meena. Grickala je donju usnicu, razmišljajući o Stefanu Dominicu koji je i dalje bio svezan u podrumu. Drakule su se već uspjele infiltrirati tamo gdje radi, a prema ~ 218 ~

Alaricu i tamo gdje živi. Otići na godišnji dok se stvari malo ne smire ne bi bila tako loša ideja. “Nekoliko tjedana bez posla možda ne bi škodilo, sada kada razmislim o tome...” “Pa”, rekao je zvučeći iznenađeno. I puno veselije. “To je bilo lako. Mislio sam da ćeš se puno više opirati tom prijedlogu, iskreno. Možeš li otići sada, večeras, Meena? Mogu biti u centru za nekoliko minuta. Misliš li da bi mogla pobjeći Palatinskom stražaru? I naći se sa mnom na svom malom balkonu? Ne moraš se plašiti. Ja ću ti pomoći da prijeđeš preko, na Emilovu terasu. I onda od tamo možemo dalje.” Zvučao je tako sigurno u sebe. To je bila jedna od stvari koje je voljela kod njega. Uvijek se činilo kao da točno zna što radi, a u onih nekoliko slučajeva kada nije znao, pa, ta ranjivost je samo učinila da ga voli još strastvenije. “Hm”, rekla je, “naći se s tobom na mom balkonu moglo bi biti zapravo problematično, Lucien.” “Zašto?” Nije mu željela reći ovako. Ali sada nije imala druge. “Pa, zato što sam sada zapravo na krovu župnog dvora svetišta sv. Klare u ulici Sullivan u poslovnom dijelu Manhattana, odmah uz Houston”, rekla je na telefon. “Nismo baš sigurni što se događa, ali čini se da je tvoj brat natjerao Stefana Dominica - tipa kojeg smo zaposlili da glumi vampira u Nezasitnoj, samo što se ispostavilo da on jest vampir - da me otme—” “Je li te ozlijedio?” upitao je Lucien nesmiljeno. “Sto?” upitala je Meena. “Ne. Pa, mislim, pokušao je. Imao je pištolj. Ali Alaric ga je spriječio. Sada ga držimo ovdje kao taoca i trenutačno prolazimo kroz male poteškoće jer nekoliko desetaka drakula, čini se, uistinu želi ući unutra i ubiti nas ili što god—” “Što?” Lecnula se i morala je odmaknuti telefon od sebe. Tako joj je, naime, glasno viknuo u uho. “Lucien?” rekla je kada se glasnoća onoga za što je ona pretpostavila da je psovanje - na rumunjskom, tako da nije mogla razumjeti ni riječi - vratila na onu razinu koju može podnijeti. “Znala sam da ćeš ovako poludjeti, i zato to nisam—” “Meena”, zagrmio je. Opet je morala maknuti telefon s lica. “Ostani točno tu gdje jesi. Odmah dolazim po tebe.” “Ne”, viknula je u telefon prije negoli je prekinuo. “Razmisli malo, Lucien. To je zamka. Alaric kaže da će čekati i na tebe u stanu.” I baš zbog toga mu neće reći ni riječi o Jacku Baueru. Nisu joj trebala dvojica koja će riskirati život zbog njezina psa. “To je samo zamka da te namame van kako bi te tvoj brat mogao ubiti—” “Oh, Alaric to kaže, je li?” zagrmio je Lucien. “Pa, briga me što Alaric kaže. Znaš li tko je Stefan Dominic, Meena? On je moj nećak. On je Dimitrijev sin.” “Oh”, rekla je Meena zatečeno. “Znači... ti misliš da bismo ga trebali pustiti?” “Ja kažem da dolazim onamo po tebe i da ti i ja odlazimo—” “Misliš, bježimo”, rekla je tiho. “Zar ne?” Lucienov glas je bio poput leda. “Ne bježimo, Meena”, rekao je. “Bit ćeš na sigurnom. To je moj prvi - moj jedini - prioritet.” “Pa”, rekla je, rukom si grubo prolazeći kroz kosu. U glasu joj se čulo jecanje koje nije očekivala. Mislila je da se dosta dobro drži. Barem u posljednjih pola sata manje-više. Ali sada se opet sve počelo raspadati. “A što s Jonom, Lucien?” upitala je glasom koji je pucao. “Jer i on je ovdje. Što ako mi odemo, a tvoj brat onda uhvati njega? Misliš li da bih mogla živjeti sama sa sobom kada bi se ~ 219 ~

nešto dogodilo mome bratu? Hoćeš li štititi i Jona, Lucien, do kraja života? Jer mislim da nećeš. Zapravo”, rekla je, a glas joj se sada pomalo histerično povisio, “još uvijek mislim da ćeš ubiti njega, a i Alarica.” “Meena.” Lucien je sada zvučao smireno. Oluja je prošla. Činilo se da pomno bira riječi, onako kako bi i zlatar birao bisere koje će nanizati na ogrlicu. “Neću nikoga ubiti. Osim svog brata. A nećaka da i ne spominjem. Tada će Jon biti siguran. A i ti.” Očajnički mu je željela vjerovati. “Stvarno to misliš?” upitala je. “Naravno da da, Meena”, rekao je. “Sve će ovo uskoro završiti. A sada, počni razmišljati o tome kamo želiš otići. Uvijek sam sanjao o tome da imam nešto svoje na Tajlandu.” “Tajland”, rekla je Meena. Svidjelo joj se kako je zvučala ta riječ na njegovim usnama. “Nisam nikada bila na Tajlandu.” “Nisam ni ja”, rekao je Lucien. “Možemo ga zajedno otkriti.” U času dok je sanjarila o zajedničkom životu s Lucienom u slamnatoj kolibi na plaži koja stoji na kolcima, kako ih je uvijek vidjela u časopisima - začula je neki brzi pokret. Vidjela je šišmiša, koji je kružio oko nje, kako slijeće na krov samo nekoliko centimetara od nje i preobražava se u svog domaćina vampira. “Oh, ne”, zastenjala je, a srce joj je snažno tuklo u prsima. Pojurila je prema šišmišu, nogom mu zadala najoštriji udarac koji je mogla, i on sleti s krova uz krikove... ... baš dok se pretvarao u mladu ženu u trapericama i kožnatoj jakni. Djevojka je vrisnula dok je padala kroz zrak, ne vraćajući se dovoljno brzo u oblik šišmiša da se spasi od pada na šiljke crkvene ograde ispod sebe, koji su joj proboli tijelo na nekoliko mjesta. Ali kako šiljci nisu bili drveni, samo je ostala ležati nabijena na kolce i trzala se dok su je njezini prijatelji pokušavali skinuti. www.bosnaunited.net/chia Meena, gledajući sve to preko ruba krova, poprimila je užasnut izraz lica i skrenula pogled. “Stvarno se nadam da imaš pravo, Lucien”, rekla je prislonivši telefon opet na uho. “Da će sve ovo brzo završiti. Jer nisam sigurna koliko toga još mogu podnijeti.” Nije bilo odgovora. “Lucien?” rekla je. Odmaknula je telefon od uha gledajući u ekran. Još je imala signal. Shvatila je da joj je Lucien spustio slušalicu. Je li rekla nešto krivo? Meena je poskočila kada joj je telefon zavibrirao u ruci. Opet ju je zvao. “Lucien?” povikala je. “Tko?” Začula je poznati glas. “Oh”, rekla je Meena razočarano. “Bok, Paul. Gle, sada baš ne mogu razgovarati.” “Što god”, rekao je Paul. “Oprosti što prekidam tvoje Butterfinger orgije subotnje večeri. Samo sam htio provjeriti jesi li dobila Shoshonin mejl.” “Koji mejl?” upitala je Meena. Mora sići da upozori druge. Sada joj je bilo jasno zašto su se drakule tako trudile ući u župni dvor. Ne žele oni samo nju. Nego i sina Dimitrija Antonescua. “Prodani smo”, rekao je Paul. Meena je gotovo ispustila telefon. “Što? Kako to misliš? Serija?” Ali to nije imalo smisla. Serije se ne mogu prodati. Zar ne? “Ne serija”, rekao je Paul. “Televizijska kuća. Consumer Dynamics i sve čega su oni vlasnici. Jutros. Nekoj tvrtki TransCarta.” ~ 220 ~

“Nisam nikada čula za njih”, rekla je Meena. “Ni ja”, rekao je Paul. “Morao sam ih potražiti preko Googla. To je tvrtka koja se bavi rizičnim kapitalom.” Meena je samo stajala i stiskala svoj BlackBerry uz uho. Stvarno nije imala vremena za razgovor, kao što mu je i rekla. A opet.. “Ali... što to znači?” Otpuštena. Uza sve ostalo, sada je ostala i bez posla. “Shoshona uvjerava sve u svome mejlu da to ništa ne znači, da se sve nastaviti po starome, da TransCarta potpuno podupire ABN i Nezasitnu i da se raduje unosnoj budućnosti s nama.” “Shoshona je rekla sve to?” Meena je skeptično upitala. Shoshona jedva da je znala složiti narudžbu za ručak. “Znam”, rekao je Paul. “Ali Fran i Stan su supotpisnici. Ali evo što je čudno: Shoshona je poslala mejl sat prije nego što je išta od toga objavljeno na CNN-u.” “Pa, kako je onda uopće znala za to?” Meena se upitala naglas. Upravo u tom trenutku, vratašca koja su vodila na krov iznenada su se otvorila, propustivši sjajnu, žutu svjetlost s drugog kata župnog dvora. “Što ti radiš tu gore?” upitao je Jon. Popeo se na krov vukući samostrijel sa sobom. “Što se dogodilo mojoj brigadi sa svetom vodom? Kao da je odjednom presušila ili nešto tog tipa.” “Oprosti”, rekla je Meena, poklopivši Paulu i stavivši mobitel kradomice u džep jakne od antilopa. “Omeli su me. Počeli su se obrušavati na mene iz zraka.” Pogledala je gore pretražujući noćno nebo u potrazi za krilatim ubojicama, ali sve se činilo mirno... trenutačno. “Čini se da su se za sad povukli.” “Da, zato sam i došao. Abraham misli da se žele pregrupirati i da je bolje da se spustiš. Najvjerojatnije nije više ni tako sigurno tu gore.” “Okej”, rekla je Meena. “Gle, moram Abrahamu reći nešto. Onaj tip, Stefan, on je—” Jonov telefon se oglasio. “Tko bi dovraga to mogao biti?” Iskopao je telefon iz svoje jakne. “O, Bože. To je Weinberg.” Na Meenino iznenađenje, njezin brat se uistinu javio. “Adame”, graknuo je Jon. “Kako si ti, dovraga?” Meena je odmahnula glavom. Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put vidjela Jona tako dobro raspoloženog. Možda onda kada je još bio zaposlen. Bilo je dobro znati da se barem netko zabavlja u ovoj najgoroj noći njezina života. Potom je Meena osjetila kako joj džep vibrira. Što se događa? Netko joj šalje poruku? Sada? Kradomice pogledavši brata - još je živahno razgovarao s Leishinim mužem - Meena je izvukla mobitel iz džepa i pogledala poruku koju je upravo primila. Bila je od Luciena. Ostani tu gdje jesi, napisao je. Dolazim po tebe. U tom se trenutku u daljini, na istočnoj strani, začula iznimno snažna eksplozija. “Isuse Bože”, rekao je Jon, dižući pogled. “Što je dovraga to sad bilo?” “Nemam pojma”, rekla je Meena gledajući u smjeru iz kojega je došao zvuk. “To je bilo preglasno da bi se radilo o autu.” “Zvučalo je kao da je cijela vražja zgrada eksplodirala”, rekao jej Jon. “Oh, Bože, pogledaj ono.” ~ 221 ~

Pokazao je prema svijetlonarančastom sjaju koji je ispunjavao nebo na istoku gdje bi inače, da je sada jutro, bilo Sunce. Meena je gledajući u tom smjeru mogla misliti samo na jedno. Lucien. Lucien je imao nekakve veze s ovim. Bila je sigurna u to isto onako kako je bila sigurna da stoji tu gdje stoji. Istakanje koje je čula u pozadini kada je razgovarala s njim. Je li to bio benzin? Nije važno. Ovaj rat vampira upravo je prešao na potpuno novu razinu. “Definitivno zgrada”, govorio je Jon. “Neka osiguravateljska kuća mora da je sada jako uzrujana.” Adamu, koji je još uvijek bio na liniji rekao je: “Što? Da, oprosti, ne, nešto na TV-u. Da, Meena i ja se samo izležavamo u stanu.” Pogledao je Meenu i napravio grimasu. “Možda ćemo naručiti kinesku... Želimo li se naći na piću? Uf, ne baš, mislim da večeras nećemo raditi ništa, zar ne, Meen?” “Uf, da”, rekla je Meena, dižući glas kako bi je Leisha mogla čuti u slučaju da je na telefonu uz muža. “Ostat ćemo doma i izležavati se. “Da”, rekao je Jon. “Pa, vidimo se onda...” Odjednom je njegovoj lice poprimilo boju pepela. “Oh, jeste li?” upitao je na telefon. Meena je buljila u njega. “Što?” Odjednom ju je preplavila sva njezina zabrinutost za Leishu i njezino nerođeno dijete, punom snagom. “Što ne valja?” “Ispred stana su”, rekao je Jon držeći telefon dalje od uha. Izgledao je kao da će mu pozliti. “Park devetsto deset. Zanima ih mogu li doći gore.” Meena se osjećala kao da se krov odjednom malo pomaknuo pod njezinim nogama. I to ne zato što ih vampiri opet napadaju. Ne, pomislila je. Ne Leisha i beba. Ne ovako. Osim... naravno. Naravno da će to biti Leisha i beba. I naravno da će se to dogoditi ovako. I oduvijek je znala da hoće. Samo je odbijala to vidjeti, jer je bilo previše užasno da bi razmišljala o tome. Do sada, kada joj je bilo točno pred nosom.

~ 222 ~

Pedeset drugo poglavlje

21:45 UTC-5, subota, 17. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York, New York

Ispružila je ruku i zgrabila telefon Jonu iz ruke. “Hej, Adame?” rekla je. Prsti su joj zamrli. Nije ih osjećala. Nije ništa osjećala. Osim straha. “Oh, bok, Meena, ovdje beskorisni, nezaposleni muž tvoje najbolje prijateljice”, rekao je Adam izrugujući se samom sebi kao i obično “Leishi je dojadilo da visim u stanu cijele dane i ništa ne radim, pa je rekla da moramo otići u šetnju jer je tako prekrasno poslijepodne, i završili smo u Central Parku.” “Bok, Adame”, rekla je Meena. “Mogu li razgovarati s—” “Potom smo prošli kroz park, zatim večerali i završili u tvom susjedstvu”, rekao je Adam. “Pa je Leisha predložila da navratimo i provjerimo što vi radite jer se, navodno, ne javljaš više ni na jedan od svojih telefona—” “Meena?” Leishin glas, snažan i zvonak, zazvonio je u Meeninu uhu. Očito je otela Adamu telefon. “Hej. Što se to događa s tobom? Ostavila sam ti valjda pet poruka. Kako je bilo na koncertu? Zar tako dosadno, ha, da mi čak ne možeš niti uzvratiti poziv da bi mi to rekla? U svakom slučaju, reci Pradipu da nas pusti gore, može? Moram piškiti, pod hitno. Ovaj malac mora da se nasadio na moj mjehur. I nemoj niti pomišljati na to da mi kažeš kako je stan neuredan jer, u ovom trenutku, ne bi mi smetalo ni da imate mrtvace naslagane na podu. Tako mi je sila. Zvono ti je izgleda pokvareno jer Pradip kaže da se ne javljate, ali Jon kaže da ste tu—” “Leisha”, Meena je duboko udahnula. Ovo je noćna mora. Proživljavala je pravi košmar. “Morate otići. Morate se okrenuti i otići iz moje zgrade. Molim te, ne pitaj me ništa. Samo otiđite.” “Što?” Leisha je bila očekivano zbunjena. “O čemu ti pričaš. Prestani se igrati, stvarno moram piškiti. A Starbucksa nema još sljedeća dva bloka. A vjeruj mi, neću toliko izdržati.” “Leisha?” Meeni je srce tuklo u prsima. Jon, koji je stajao ispred nje, izbezumljeno joj je pokazivao rukom i šaptao: “Reci im da imam temperaturu. Reci im kako misliš da imam gripu i ne želiš da je Leisha pokupi. Nemoj im reći istinu, Meen. Znaš što je Alaric rekao o govorenju istine ljudima—” Ali njoj nije bilo stalo do poštivanja palatinskog nepisanog pravila o negiranju postojanja vampira. Bilo joj je stalo samo do toga da sačuva svoju najbolju prijateljicu i njezinu bebu od smrti. “Sjećaš se Luciena Antonescua?” Meena je upitala Leishu preko telefona. “Da...” rekla je Leisha. “Gospodin Savršeni? Što s njim? Hajde, Meena, ubrzaj malo?” “Nije baš tako savršen”, rekla je Meena. Glas joj je drhtao. Ona je cijela drhtala.

~ 223 ~

Je li ona to samo umislila ili su zvukovi napada na zgradu jenjavali? Gdje je Abraham Holtzman, koji izvikuje naredbe redovnicima? Zašto Meena nije mogla čuti Berrettu sestre Gertrude? “On je zapravo vampir”, rekla je Meena ignorirajući Jona, koji se udario dlanom po čelu. “Shvaćaš, Leisha? On je princ tame. I cijela hrpa vampira vreba na moj stan kako bi ga mogli ubiti. Ti i Adam morate odmah otići odande da vas neki od njih ne. bi primijetili i nekako povezali sa mnom. Okej? Jednostavno učinite to. Samo otiđite.” Leisha nije ništa rekla cijelu jednu minutu. A potom je rekla, zvučeći više kao da se zabavlja, a ne kao da je uvrijeđena: “Meena, dušo, ako ne želiš da ti Adam i ja dolazimo bez prethodne najave, samo reci tako. Ne moraš na nama isprobavati jedan od svojih ludih zapleta za Nezasitnu na ovaj način—” “O, Bože, Leisha, ovo nije zaplet za Nezasitnu” Meena je puknula. Kako joj se ovo može događati? I zašto sada kada je stvarno bitno. “To je stvarno! Sjećaš li se Roba Pacea, Leish? Sjećaš li se kako sam ti rekla da ne ulaziš u njegov automobil? Ovo sada je poput toga. Ako ne želiš da ti i tvoja beba završite kao Angie Harwood, moraš učiniti ono to što govorim.” “Ali nikada nisi ništa rekla”, Leisha je zvučala zapanjeno. “Nisi nikada—” “Znala sam da će se bebi nešto dogoditi, već neko vrijeme, Leish”, Meena je nastavila, “ali nisam ti rekla jer te nisam htjela plašiti. To je bilo glupo. Trebala sam ti reći. Glupa sam. Sve ovo je moja krivica. Shvaćaš? Jednostavno mi moraš vjerovati sada kada ti to napokon govorim. Nešto loše će se dogoditi bebi. Morate otići odande.” Čula je kako njezina najbolja prijateljica diše s druge strane telefona Nekoliko trenutaka to je sve što je Meena čula, izuzev Jona, koji je teško dahtao uz nju, i buke prometa na ulici Houston. Bilo je tiho oko crkvenog dvorišta. Drakule su, činilo se, odustali i otišli doma. Meena je cijelim bićem, svom svojom koncentracijom, bila usmjerena na tihi zvuk Leishina disanja. Potom je Leisha rekla: “Nešto će se dogoditi bebi?” najtišim glasom kojim je Meena ikada čula svoju inače glasnu, samouvjerenu drsku prijateljicu da govori. “Ako ne odete odande”, rekla je Meena, srce joj se stiskalo u prsima, “da.” A zatim, na svoje beskrajno olakšanje, čula je Leishu kako govori mužu: “Idemo. Hajde, idemo.” “Što”, Meena je čula Adama kako govori, zvučeći zbunjeno. “što se događa?” “Odlazimo. Meena kaže da moramo otići odavde. Odi i zaustavi taksi.” Leisha je očito zaboravila isključiti telefon. Naređivala je Adamu, a telefon joj je labavo visio u ruci dok je to činila. “Nemoj samo stajati. Nabavi nam taksi! Eno jednog, uhvati ga. Uhvati ga!” “Ne razumijem”, Meena je čula Adama kako govori. “Zašto ne žele da dođemo gore?” “Samo ulazi u prokleti taksi”, Leisha je govorila. “Poslije ću ti sve ispričati.” Meena je osjetila kako se počela opuštati. Čak se i neki poluhisteričan zvuk smijeha začuo u njezinu grlu. Jon je, stojeći ispred nje, ustima oblikovao pitanje: “Što se događa?” “Odlaze”, rekla je Meena, a on joj je uz olakšanje pokazao dva palca podignuta prema gore. Sve će biti dobro. Leisha će biti dobro. Beba će biti dobro. Svi oni ludi predosjećaji koje je imala tako dugo... bili su krivi. Zamalo. Za dlaku. Ali na kraju će sve ipak biti dobro. Bogu hvala. “Oh, kvragu”, Meena je čula Leishu kako psuje. “Tko je ovaj tip?” Meena se opet sva ukočila stišćući telefon uz uho. “Što?” Jon je upitao vidjevši njezin izraz lica. ~ 224 ~

Podigla je ruku kako bi ga utišala tako da može čuti. Muški glas je govorio. Zvučao je nekako poznato. “Oprostite”, rekao je glas. “Ali jeste li pokušavali ući u stan 11B?” “Ne”, Leisha je brzo odgovorila. “Oprostite.” “Da”, Adam je rekao. “Zapravo jesmo. Zašto vas to zanima?” “Meena Harper, je li?” upitao je glas prijateljski. Oh, Bože, Meena je pomislila u agoniji. Ne. Ne, ne, ne, ne... ovo se ne događa. Odlazite odande. Odlazi odande, Leish... “Ne”, Leisha je rekla brzo. “Ne poznajemo je.” “Da, poznajemo”, rekao je Adam. “Leish, što ti je? Meena je naša prijateljica. Najbolja prijateljica moje žene, zapravo.” Meena je odjednom izgubila tlo pod nogama i potonula na šljunak razasut po krovu. “Meena, što je?” upitao je Jon kleknuvši uz nju brzo. “Što se događa?” Bez riječi - nije mogla progovoriti sve i da je htjela; jezik joj se skamenio u ustima položila je mobitel između njih i uključila spikerfon tako da i on sluša kako im ubijaju prijatelje. “Ne, nije”, Leisha je govorila glasno. “Ne poznajem nikoga po imenu Meena Harper.” “Mislim da poznajete”, rekao je stranac. Imao je čudno meden, umirujući, gotovo... hipnotički glas. Je li to činio kako bi pridobio Adama da mu prizna sve te stvari? Hipnotizirao ga? “Mislim da poznajete Meenu Harper vrlo dobro.” “Da”, rekao je Adam. “Naravno da je poznajemo.” “Isuse Bože”, povikao je Jon gledajući u Meenu sa zapanjenim izrazom na licu. “Tko je taj tip? Kako to postiže? Adam mrzi sve. On misli da su svi, na cijelom svijetu, potencijalni serijski ubojice Adame!” povikao je na telefon. “Adame! Ne slušaj ga!” Meena je samo odmahnula glavom. Suze su joj tekle niz obraze, Promrmljala je: “Nema koristi. Ne može te čuti. Već je gotovo.” “Kako to misliš?” rekao je Jon. Izgledao je ljutito. “Jesi li... jesi li znala za ovo?” “Rekla sam ti”, rekla je, ispruživši ruku kako bi obrisala suze, “Beba...” Jon je problijedio. “Ovo je ono što si vidjela da će se dogoditi?' “Ne, naravno da nije.” Meena je prekrila lice rukama. “Kako sam mogla znati da će to imati ikakve veze s vampirima?” “Možda tako što si počela spavati s jednim od njih?” Jon je povikao u telefon. “Adame! Adame!” Ali Adam nije slušao. “Hej... zar niste vi onaj tip?” mogli su ga čuti kako govori - za Adama neuobičajeno entuzijastično. “Onaj tip iz one sapunice? Gregory Bane. Tako je! Pogledaj, Leish. To je Gregory Bane.” Val mučnine preplavio je Meenu. Gregory Bane. Naravno. Naravno da je Gregory Bane drakula. “Da”, rekao je medeni glas. “Ja sam Gregory Bane. Hvala što gledate.” “Što radite?” začuli su Leishu kako vrišti. “Ne dirajte me. Mičite ruke s mene. Maknite se od mene!” “Hej”, rekao je Adam. Zvučao je omamljeno. “To je moja žena...” “Adame!” Jon je povikao na telefon. “Adame! Udari ga u oči! Oči, Adame!” Naglo je okrenuo glavu kako bi pogledao Meenu. “Što mu je?”

~ 225 ~

“Oni mogu kontrolirati ljudske umove”, rekla je Meena, maknuvši ruke s lica i stavivši glavu na svoja koljena. Njezine suze ostavile su vlažan trag na njezinim trapericama. “Nije Adam kriv.” Jon je pretraživao džepove. “Zovem Alarica”, rekao je. “Imam njegov broj. Ako je još uvijek tamo i traži Jacka, možda može zaustaviti ovo—” “Prekasno je”, Meena je prošaptala. Počela se njihati privivši svoja koljena uz prsa. “Prekasno je.” Iz mobitela se začuo zvuk hrvanja, cipela na pločniku. Potom zvuk koji je Meeni probo srce: Leisha je vrisnula. Potom zvuk loma, kao da je telefon pao na tlo. Potom... ništa. Meena je podignula mobitel i pritisnula ga uz uho naprežući se da čuje zvuk, bilo kakav zvuk. Ali čula je samo slab, poznati zvuk prometa na Aveniji Park. “Hej”, rekao je Jon. Još je pretraživao svoje džepove. “Gdje je tvoj mobitel?” Meena je rukom posegnula u džep, držeći njegov telefon prilijepljen uz uho, i dodala telefon svome bratu. “Trebao sam znati”, rekao je Jon napeto, pritišćući na tipkovnici brojeve s komadića papira koji je iskopao iz džepa traperica. “Koga si zvala, ha? Njega?” “Začepi, Jone”, rekla je Meena, još pritišćući njegov telefon uz uho. “Ma, to je baš super”, rekao je Jon sarkastično. “To je baš ono što nam sada treba, da se pojavi tvoj dečko i—” Meena je podigla ruku da ga utiša. Nešto se događalo na drugom kraju Adamova telefona: zvuk grebanja poput... Netko je podigao telefon. Potom zvukovi, kao da je netko stiskao brojeve na tipkovnici. “Au”, Meena je povikala maknuvši telefon dalje od svoga lica. “Halo? Halo? Tko je to?” Potom se začuo Adamov glas koji je još uvijek zvučao malo omamljeno. “Meena?” Činio se zbunjen. “Jesi li to ti? Upravo sam te pokušavao nazvati?” Jon je spustio telefon koji je držao u ruci. “Adame”, povikala je Meena. “O, Bože, Adame, jesi li dobro?” “Stari”, Jon je povikao u telefon. “Gdje ti je žena? Gdje je Leisha?” “Oni... oni su je odveli”, rekao je Adam. Glas mu se činio tihim. I Meena je znala da to nije samo zato što razgovara preko mobitela. Nije plakao. Za sada. Ali hoće. Uskoro. “Pokušao sam ih zaustaviti”, rekao je. “Pokušao sam, ali oni... ono... ugrizli su me. Krvarim.” Adam je naizgled bio zapanjen tom činjenicom. “Krv je posvuda.” Meena i Jon su razmijenili preplašene poglede. Nazovi Alarica, Meena je ustima oblikova riječi svome bratu. Sada. “Adame”, rekla je Meena u Jonov telefon, “gdje si? Jesi li još uvijek ispred naše zgrade?” “Da”, rekao je Adam malo zbunjeno, kao da ga je iznenadilo to otkriće.

~ 226 ~

“Pa, uđi unutra”, rekla je Meena. Trudila se zvučati autoritativno, što nije bilo lako jer se jako tresla. Ali željela je da Adam učini ono što mu govori. “Otiđi do vratara Pradipa. On za svojim stolom ima kutiju za prvu pomoć. Pozvat će Hitnu i pomoći ti dok pomoć ne stigne. Otiđi do Pradipa, Adame.” “Ali moram naći svoju ženu”, rekao je Adam. “Odveli su je.” “Znam da su je odveli”, rekla je Meena čupajući si kosu od frustracije. “Znaš li kamo su je odveli, Adame?” “Rekli su mi da ti kažem”, rekao je Adam polako, govoreći kad čovjek koji je začaran ili u dubokom stanju šoka. “Dali su mi poruku za tebe...” Meena je bacila pogled na brata koji je brzo govorio u njezin telefon. Osjećala je olakšanje jer je vidjela da je očito uspio doći do Alarica. “Kakvu?” upitala je Adama očajnički. “Kakvu su ti poruku dali za mene, Adame?” “Rekli su, rekli su mi da kažem tebi da ako ikada više želiš vidjeti Leishu, moraš doći u crkvu”, rekao je Adam. “Crkvu?” Meena je odmahnula glavom, ne razumjevši. “Ali ja već jesam u crkvi!” “Sv. Jurja”, rekao je Adam. “Rekli su da odeš u Sv. Jurja. Tamo će se održati krunidba.” “Krunidba?” Meena je buljila u telefon. Sada je bila potpuno zbunjena. “Čija krunidba?” “Novog princa tame.”

~ 227 ~

Pedeset treće poglavlje

21:45 UTC-5, subota, 17. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Alaric je buljio u stradalo područje koje je nekoć bilo stan Meene Harper. Drakule su bile temeljite, ako ne i krajnje domišljate u njegovu, uništenju. Nije bilo ni jednog komada namještaja u 11B koji nije bio razbijen, rasporen ili na neki drugi način raskomadan ili uništen. Jastuci s kauča bili su razrezani nožem, a punjenje razasuto po stanu slikovitom neobuzdanošću. Drveni okvir kauča bio je isječen na komadiće. Isto se dogodilo i Meeninu tapeciranom naslonjaču i ostalom tapeciranom namještaju. Stolić za kavu bio je razbijen na komadiće, kao i lampe i svaki i najmanji komadić posuđa u kuhinji. Noge stola u blagovaonici bile su zabijene u ekran televizora. Sve Meenine knjige iz polica u dnevnoj sobi bile su poslagane u kadu, gdje su bile ostavljene da se namaču dok je voda još tekla. Ovo je zahtijevalo istinsku inspiraciju drakula. Nije mogao a da se ne zapita tko se od njih dosjetio ovoga. Uništiti voljene knjige piscu? To je mogao samo i jedino Dimitrij. Ova gesta je imala sve znakove njegove starinske žestine, u stilu Huna. Meenin krevet bio je posebno divljački napadnut, i to, kako se činilo, motornom pilom. Na zidu iznad njega sprejem je bila napisana riječ kurva crnom bojom. Drakulin simbol zmaja bio je sprejem nacrtan po zidovima cijelog stana gdje god različiti eufemizmi za riječ prostitutka nisu bili napisani umjesto toga, a u većini slučajeva, bili su nepravilno napisani. Alaric je, hodajući preko slomljenog stakla i isjeckane odjeće iz Meenina ormara, odmahnuo glavom. Drakule se ni u kom slučaju ne moraju brinuti da će ih ikada zamijeniti za dobitnike Rhodesove stipendije. Nije bilo ni najmanje šanse, naravno, da su ostavili išta na životu u ovom stanu. Gdje god da je Meenin pas bio, bez sumnje, bio je mrtav. Alaric nije niti znao.zašto se uopće trudi pronaći ga. Osim što je želio na svoje oči vidjeti tijelo. Osjećao je kako bi mu pogled na to dao još više razloga da mrzi neprijatelja i radi mu stvari koje je zamišljao da im radi sve otkada je ušao u stan. Pregledao je sadržaj Meeninih kućanskih aparata - ne bi ga začudilo da su drakule psa ispržile na roštilju ili, umjesto toga, zamrznule - kada je začuo glas s vrata stana 11B, koja je sasvim sigurno zaključao za sobom. “Ju-hu”, zazvala je žena. “Kuc-kuc. Ima li koga?” Alaric koji je, naravno, čvrsto držao Senora Ljepljivog u ruci, zauzeo je obrambeni stav, spreman da odreže glavu vampirici koja je stajala na ulazu u Meenin stan i treptala u njega. Bila je to visoka plavuša, fantastično obučena u platformicama, nekakve svjetlucave “gaucho” hlače i bluzu koja kao da je bila od perja. Ako ga oči ne varaju, to je Mary Lou Antonescu, pripadnica otmjenih krugova. ~ 228 ~

I dok se ona izgleda začudila vidjevši mač, nije bila ni upola toliko začuđena koliko je on bio. Kako je ušla unutra? Nije čuo okretanje ključa u bravi? Je li moguće da ona, kao i princ, ima sposobnost pretvoriti se u maglu. Je li prošla ispod vrata? “Oh, pa bok!” povikala je prijateljski. “Vi mora da ste onaj Palatinski stražar koji pokušava uloviti princa. Nećete mi valjda odvaliti glavu s tom stvari, hoćete li?” Alaric je buljio u nju, užasnut. Ako je posjedovala sposobnost da se pretvori u maglu, onda mora da je nevjerojatno snažan vampir. A s druge strane, izgledala je kao da je upravo došla iz kupovine u prigradskom šopingcentru. “Zašto ne bih?” upitao je. “Zato što je ovaj gornji dio Gucci i stajao je cijelo bogatstvo”, rekla je. “Bila bi prava šteta da ga uništite tako što ćete me pretvoriti u pepeo. Osim toga, mi smo na Meeninoj strani. Vidjela sam da su se svjetla upalila i shvatila da ste to vi. Znala sam da ćete Emilu prvo odrubiti glavu, pa tek onda postavljati pitanja. Mislila sam kako damu nećete baš odmah ubiti. Jeste li došli po psa?” Alaric još uvijek nije mogao vjerovati da zapravo stoji u kuhinji Meene Harper i razgovara s... pa, s vampirom. Vampirom koji je bio obučen po najnovijoj modi u dizajnersku odjeću, a pritom maše rukama s dugačkim noktima naokolo dok govori poput neke starlete koja sudjeluje u kasnovečernjem talk-šou i promovira svoj najnoviji holivudski uradak. Je li ovo nekakav trik? Ali vampiri nisu dovoljno pametni da pribjegnu ovakvim trikovima* Pa čak ni drakule. Trikovi poput obrušavanja na njega iz tajnog otvori za ventilaciju na stropu, a pritom mu još pojedu i pola lica, to da. Ali razgovor? Ovo je prvi put da je to doživio. “Da”, rekao je napokon. Svejedno, nije spustio mač. “Došao sam po psa.” “Kod nas je, prekoputa”, rekla je Mary Lou. “Dobro je. Lucien nas je zamolio da odemo po njega nakon što smo čuli za onu malu zadjevicu u Shenanigansu. Nismo bili sigurni jeste li to vi, ali opreznost je majka mudrosti. Shvatili smo da bi Meena mogla imati neke... pa, neugodni posjetitelje i da Jack ne bi bio siguran ovdje.” Pogledala je po stanu, odmahujući glavom. “Kakva šteta”, rekla je, cokćući jezikom. “Imala je sladak, mali stan. I oni su ga cijelog raskomadali, zar ne? Čuli smo ih kako to rade, naravno. Ali nismo ništa mogli učiniti. Mislim, osim ako nismo htjeli biti sljedeći. Trebali smo napustiti grad kako bismo pobjegli od njih - i vas, naravno - ali smo onda odlučili pričekati. Pretpostavljam da smo psa mogli ostaviti u psetarnici, ali to nam se nekako nije činilo ispravnim.” Alaric je, još uvijek držeći svoj mač u zraku, zažmirkao prema njoj. Što je ovo? “Znam što se događa”, rekao je. “Vi ste sukuba, zar ne? Pokušat će te me zavesti, a potom mi isisati dušu. Pa, neće upaliti. Već sam se susreo s vašom vrstom. I ja uvijek pobijedim.” Mary Lou je, iznenađena, zabacila svoju plavokosu glavu i nasmijala se. Bio je to zvuk sreće na inače prilično turobnom mjestu.

~ 229 ~

“Sukuba”, rekla je. “Oh, dušo, taj ti je dobar. Čekaj samo da kažem Emilu. Već su me miješali s puno toga, svojevremeno, ali nikad s tim. Ne, dušice, ja sam vampir, baš kao i ostali. Pa dobro, ne baš kao i ostali. Ja sam na vašoj strani, kao što sam već rekla.” “Da, pa to nije moguće”, rekao je Alaric. Polako je išao prema naprijed, Senor Ljepljivi je bio usmjeren prema njezinu vratu. Ona je, s druge strane, išla unatrag sve dok joj kralježnica nije došla do ulaznih vrata. “Ljudi i vampiri se ne povezuju. Vampiri ubijaju ljude. Pa je tako moj posao ubiti vas. Sve vas. Bez obzira na to koliko ste lijepi.” “Oh, dušice”, rekla je, izgledajući kao da je zadovoljna zbog komplimenta. “Hvala. Ali ne ubijaju svi vampiri ljude. Ja ih ne ubijam. Pa i ja sam nekoć bila čovjek. Ali sam se toga odrekla. Znaš li zašto?” “Ne”, zarežao je Alaric. “I nije me briga.” “Ljubav.” Podigla je svoje jako našminkane oči da bi ga pogledala. “Zaljubila sam se u vampira. Mog muža Emila. Ne kažem da je savršen ili nešto tako. Nije. Nitko nije. Ali, voli me. Voli me toliko da je bio spreman prestati ubijati ljude samo zato što sam ga ja to zamolila... a to je bilo i prije negoli je princ postao princ i izdao svoju zapovijed da ih svi moramo prestati ubijati. Kada je Emil to učinio zbog mene, znala sam da sam pronašla ljubav svoga života. I bila sam spreman ostaviti sve što sam voljela - svoju obitelj, pitu od pekana, sunce, mogućnost da ću ikada imati djecu - samo da bih bila s njime.” “To je šteta”, rekao je Alaric hladno. “Da ste unajmili nekoga u mome uredu, mogli smo vam pomoći. Naš je posao spriječiti da žene poput vas padnu plijenom takvim demonskim sisačima duša kao što je on. Ali sada je prekasno.” “Pa”, rekla je Mary Lou, stavivši lagano prste na oštricu njegova mača kako bi je odgurnula nekoliko centimetara dolje i maknula sa svog vrata, “dobro je da nisam. Jer nikada nisam požalila zbog svoje odluke. Emil je moje sve. Ako mislite da bih radije imala djecu i pitu od pekana umjesto njega, onda mogu reći samo da vas žalim. Jer ne znate što je ljubav.” Alaric je pomno razmotrio njezine riječi. Zna li što je ljubav? Njegov partner Martin rekao mu je kako je znao da je pronašao pravu ljubav - muškarca s kojim je odgajao Simone - kada su njih dvojica otkrila zajedničku ljubav prema belgijskim vaflima i nekom njemačkom rockbendu iz devedesetih. Alaric je to uvijek smatrao pomalo... čudnim. Istina je da Alaric nije baš upoznat s tim kako je voljeti i biti voljen. Koga je on ikada u životu imao da ga može voljeti ili da taj netko njega voli? Ali nije ti moglo nedostajati ono što nikada nisi niti iskusio, pa Alarica to nije nikada previše smetalo. Donedavno. To je shvatio kada je Meena Harper inzistirala na tome da ga slijedi kroz župni dvor i potom mu zavezala onaj svoj smiješni rubac oko zapešća. U tom trenutku je umalo izlanuo istinu. Ne cijelu, naravno. Već svoju zamisao o tome kako bi ona trebala doći i raditi za Palatine. Što li mu je samo bilo? Zamalo je otkrio nešto što je do tada držao samo za sebe. Još je imao rubac oko zapešća, iako mu nije bio baš jako ugodan. Koji muškarac nosi rubac oko zapešća? Kako joj je uopće moglo pasti na pamet da ga stavi tamo? Ali rekla je da je to za sreću. A potom ga i poljubila. Pa se sada nije usudio maknuti ga. Imao je nekakav osjećaj da je budala, baš kao što ga je Holtzman i optužio. Pogledao je vampiru u oči. Rekla je da on ne zna što je ljubav? “Ono što miješate s ljubavlju”, zaključio je naglas, “otpuštanje je neurotransmitera dopamina u vašem mozgu, koji stimulira hormon oksitocin svojstven sisavcima.” ~ 230 ~

“Mislim da bismo se mogli složiti oko toga da se ne slažemo”, rekla je Mary Lou Antonescu. “Želite li tog prokletog psa ili ne?” Uzdahnuvši, Alaric je maknuo mač i pospremio ga u tok. “Želim psa”, rekao je. “Ako je ovo neki trik, ubit ću i vas i muža. I neću se žuriti.” Nije bio trik. Psa je zaključala u svom stanu u kupaonici koja je bila pet puta veća od Meenine, a ni drakule je nisu vandalizirale niti prekopale. Alaric se zatekao kako odobrava ukusno i skupo uređenje, kao i bojažljivost muža, Emila Antonescua koji je, činilo se, očekivao da će ga Alaric svaki tren napasti. “Za ime Božje, Mary Lou”, povikao je kada je njegova žena otvorila ulazna vrata kako bi njih dvoje mogli ući. “Gdje si bila? Nisam li te upozorio da ne napuštaš—” U tom trenu je vidio Alarica i ispustio čašu za konjak koju je držao u ruci. Pala je na parket i razbila se, a staklo i konjak su se rasuli posvuda. Emil je bio blijed kao... pa, vampir. “Je li t-to”, muž je promucao, “P-pa—” “Oh, ne brini, dušo”, rekla je Mary Lou. “Drakule su, čini se, sve otišle. A ovo je samo Palatinski stražar koji je došao po Meenina psa. Obećao je da nam neće nauditi. Pa, dobro, nije baš obećao. Ali sigurna sam da neće. Čini se sasvim u redu, za Palatinskog stražara. Oh, pogledaj nered koji si napravio, Emile. Što misliš, tko će to sad počistiti? Znaš da sluškinja danas ima slobodan dan. Želite li piće?” Ovo potonje je bilo namijenjeno Alaricu. “Nisam čula vaše ime. Kako se zovete?” Alaric je gledao u sliku lijepe mlade djevojke, što je visjela u predsoblju. Na dnu je bio potpis Renoir. “Alaric Wulf”, rekao je proučavajući sliku. “I ne pijem. Samo sam došao po psa. Jako mi se sviđa ova slika.” “Nije li lijepa?” rekla je Mary Lou za sliku. “Emil ju je kupio za bagatelu od umjetnika dok je još bio nepoznat. Emil ima dobro oko. Jeste li sigurni da nećete ništa? Čak ni sok ili nešto drugo?” “Ništa za mene”, rekao je Alaric. Kao da će prihvatiti piće od vampira. Što ako stave otrov u njega? “Samo psa, molim vas.” “Naravno. Odmah se vraćam.” Mary Lou je nestala, ostavljajući Alarica samog s mužem koji je stajao na suprotnoj strani mrlje od konjaka koja se širila po iznimno ulaštenom drvenom podu, gledajući u njega širom otvorenih očiju. “Ubio bih vas odmah”, Alaric je usputno rekao Emilu Antonescuu, “ali sam obećao Meeni Harper da ću joj vratiti psa u razumnom vremenu.” “Ja bih vas ubio odmah”, rekao je Emil Antonescu, a oči su mu od mržnje sjajile crveno, “ali moj princ mi je to zabranio.” “A je li?” Alaricu je to bilo zanimljivo čuti. “Pitam se samo zašto?” Emil je slegnuo ramenima. “Vaš narod”, rekao je Emil, “nije učinio ništa doli mučio moj narod već desetljećima, uzrokujući nam jad i tugu.” “Pa, vjerujem kako je vaš narod prvi počeo”, istaknuo je Alaric, “hraneći se krvlju nevinih.” “Više ne ubijamo da bismo pili”, rekao je Emil. “Zabranjeno nam je. Sada se hranimo samo dobrovoljnim davateljima ili krvlju koju kupimo od banaka krvi. Zašto nas ne možete pustiti na miru?” Alarica je počela svrbjeti ruka u kojoj je držao mač. Bilo mu je nevjerojatno teško stajati tako blizu vampira i ne ubiti ga. “Možda, rekao je, “zato što dobrovoljni davatelji ne postoje, ~ 231 ~

već samo ljudi koji su preslabe volje da bi se oduprli vašim bizarnim poigravanjem njihovim umom. A vaš narod je taj koji neprestance napada moj.” “U samoobrani”, prosiktao je Emil. “Samo u samoobrani.” Alaric je napravio korak prema njemu... i nastavio koračati dok nisu bili samo nekoliko centimetara udaljeni jedan od drugoga. “Nije bila samoobrana kada je čopor drakula napao mog partnera i mene u skladištu izvan Berlina i njega pritom gotovo ubio”, zarežao je, ljutito gledajući u nižeg muškarca. “Šteta što su gotovo”, Emil je također zarežao, udarivši ga u prsa. Alaric je izvukao mač. Zvonko je izletio iz toka, oštrica mu se sjajila pod svjetlošću kristalnog lustera koji je visio u predsoblju... “Evo nas”, zacvrkutala je Mary Lou. Vratila se za sobom na uzici vukući Jacka Bauera, protiv njegove volje. Pas se opirao cijelim putem, režeći i boreći se protiv uzice, a šape su mu klizile po ulaštenom podu, Muškarci su se odmah razdvojili, vrativši se svaki na svoj dio parketa. Međutim, kada je Jack Bauer vidio Alarica, prestao se opirati i doskakutao je uzbuđeno do njega. Alaric se sagnuo i podigao psa koji je naizgled bio neozlijeđen i savršenog zdravlja. “Izgleda dobro”, rekao je, ne uspjevši prikriti iznenađenje u svome glasu. “Naravno da izgleda dobro.” Emil ga je bijesno gledao. “Mi nismo divljaci. Ne bismo naudili psiću.” Alaric je podigao obrvu gledajući vampira. Ali Mary Lou je muža već blago udarila rukom po prsima. “Oh, Emile! povikala je. “Alaric, ne obaziri se na njega. Jednostavno je loše volje jer to što ste svi saznali gdje živimo znači da se moramo opet seliti. Zato što, pa znate, sad ćete nas pokušati ubiti i tako to. A sve je to moja krivica, jer ja sam ta koja je poslala onaj—” “Mary Lou.” Emil Antonescu stavio je ruku oko vitkog struka svoje žene, a potom je povukao prema sebi. “Molim te. Samo prestani govoriti. Jednom u životu.” Tada je Mary Lou pogled pao na mač u Alaricovoj ruci. “Pa”, rekla je, a osmijeh joj je polako blijedio. “Što vam se dogodilo, dečki, dok me nije bilo?” “Ništa”, rekao je Emil. “Ništa se nije dogodilo. Gospodin Wulf je baš na odlasku. Zar ne, gospodine Wulf?” Alaric je samo stajao, držeći Meenina psa koji se vrpoljio. Prvi put u svojoj cijeloj karijeri nije bio siguran što da učini. Zakleo se da će ubijati sve demone, bez obzira na njihov oblik. A nekada su ti oblici znali, uistinu, jako obmanjivati. To je ono što mračna strana čini: smišlja trikove da se poigravaju ljudskim umom kako bi pobudili suosjećanje i samilost tako da čovjek ne izvrši ono za što je obučen - zabiti kolac kroz srce bilo kojeg zlog stvorenja koje stoji pred njim. Ali prvi put Alaric nije bio siguran da je ono što stoji pred njima uistinu zlo. Možda su sva ona naklapanja Meene Harper o otkupljenju i rehabilitaciji, i o tome kako Lucien Antonescu nije poput ostalih vampira, počela utjecati na njega. No on je uistinu vjerovao da je ovo dvoje vampira par jadnih gubitnika - s jako dobrim ukusom za umjetnost i uređenje doma - koji su zaslužili provesti cijelu vječnost jedno s drugim. Osjeća li on to zapravo sažaljenje prema njima? ~ 232 ~

A istina je da... pa, ipak su oni spasili Jacka Bauera od toga da ga drakule raznesu u mikrovalnoj pećnici. I Meeni Harper se sviđaju. Pobogu. Sto mu se to dogadilo? “Ako ikome kažete nešto o ovome”, rekao je uperivši im Senora Ljepljivog u vrat, zbog čega su oboje uzmaknuli nekoliko koraka, “pronaći ću vas, gdje god bili, i natjerati jednog od vas da pojede i uguši se pepelom onog drugog.” Mary Lou je izgledala kao da joj je mučno. “Mili Bože”, rekla je. “Nećemo nikome reći.” Alaric se okrenuo i otrčao iz stana. Nije pričekao dizalo. Otišao je stepenicama, preskačući dvije istovremeno, svih jedanaest katova, priuštivši Jacku Baueru dosta drmusanja u njegovim rukama. Sve dok nije došao do prizemlja, nije zastao kako bi razmislio o ovome što je upravo učinio: Ostavio je dva vampira na slobodi. Požalit će to. To će ga sigurno proganjati. S druge strane... Uvijek ih je mogao pronaći i ubiti kasnije. Koliko teško to uopće može biti, uzevši u obzir ženinu očitu ljubav prema dizajnerskoj odjeći. Telefon mu je zavibrirao. Izvadio ga je i javio se. “Alaric Wulf”, rekao je. “Alaric?” zabrinuti glas Jona Harpera bio je s druge strane linije. “Gdje si? Jesi li još uvijek u zgradi? Jer imamo problem. Veliki problem.”

~ 233 ~

Pedeset četvrto poglavlje

22:15 UTC-5, subota, 17. travnja Centar grada, Linija br. 6 New York, New York

Podzemna. Naravno da mora biti podzemna. Pa, kako inače doći donde? Subota navečer, a ona je u poslovnom dijelu grada. I nema taksija. A Meena je do rezidencijalnog dijela morala doći što je prije moguće. Ali što je drugo i mogla učiniti? Mirno sjediti u sobi bez prozora u samostanu, kao što su oni htjeli, i pustiti sestru Gertrudu i “muškarce” da odu u rezidencijalni dio sa Stefanom Dominicom i poginu u pokušaju spašavanja Leishe? Mirno sjediti u sobi bez prozora možda je i bilo dobro rješenje za Jalenu koja je bila i fizički i emocionalno traumatizirana. Ali to nije bilo za Meenu koja je, za početak, bila i razlog zbog kojega su svi ovi ljudi, uključujući Leishu, bili u takvoj opasnosti. Meena je sjedila na liniji broj 6 i pokušavala ne gledati u oči drugim suputnicima. Posljednje što joj je sada trebalo jest da se uplete u nečije tuđe probleme. Imala je dovoljno i svojih. Učenjački, Abraham Holtzman, slušajući nju i Jona kako izbezumljeno pokušavaju objasniti ono što su čuli preko telefona, nakon što su se sjurili s krova da bi ga pronašli, ozbiljno je kimnuo i rekao: “Da. Da, naravno. Sve ima smisla. Sv. Juraj je pod radovima, kažete?” Jon je kimnuo: “Da. Zatvorena je za javnost za vrijeme obnove.” “Kada sam šetala uz nju, one noći kada sam tek upoznala—” Meena je prekinula samu sebe. “Pa, kada me je napala kolonija šišmiša, pomislila sam da jedan od zvonika pada. U jako je lošem stanju.” Otac Bernard, sestra Gertruda i Abraham Holtzman razmijenili su zabrinute poglede kada su to čuli. “Što?” Meena je povikala. “Kako to sad mijenja stvari?” Već je požalila zbog toga što im je uopće išta i rekla. Trebala je jednostavno otrčati iz župnog dvora do najbližeg stajališta... “Crkva koja se predugo ne koristi - ili je trošna - može postat desakralizirana”, Abraham je polako objasnio. “Savršena za demonske obrede.” “Demonske obrede?” Od samih riječi, Meeni se kosa na potiljku nakostriješila. “Poput... krunidbe novog princa tame?” Nitko joj nije odgovorio. Svi su već trčali naokolo pripremajući oružje za ono što su oni očito smatrali nekom vrstom apokaliptičnog konačnog obračuna u Sv. Jurju s drakulama koji su svi tajanstveno nestali ispred Sv. Klare. Nitko od njih - ni Abraham Holtzman ni otac Bernard ni sestra Gertruda ni redovnici ni časne... čak ni redovnički pripravnici ili njezin brat Jon - nije pokazao ni najmanji trag straha ili čak oklijevanja. Bili su savršeno spremni, primijetila je Meena, na borbu. A možda i na smrt. ~ 234 ~

Ali nisu znali - za razliku od nje - da će zaista i umrijeti. Svi. Svaki od njih. Istina o tome što ih očekuje udarila ju je savršenom, gotovo iznenađujućom jasnoćom u onih nekoliko trenutaka koliko je stajala ispred hodnika župnog dvora: Dimitri je držao njezinu najbolju prijateljicu - njezinu trudnu najbolju prijateljicu zarobljenu u Katedrali sv. Jurja i neće je pustiti osim ako se Meena ne pojavi i izvrši zamjenu. Vlastiti život za život prijateljice. A potom, kada se to dogodi, doći će do druge zamjene: Meenin život za Lucienov. Nakon čega će Dimitri Antonescu, demonski polubrat Luciena Antonescua, sin Drakule, princa tame, sam sebe okruniti za novog princa u desakraliziranoj katedrali... ... i vladavina vampirskog terora i smrti raširit će se Manhattanom, ako ne i svijetom. U međuvremenu, Meenin brat, Abraham, sestra Gertruda... svi ti dobri ljudi koji jure oko nje umrijet će pokušavajući zaustaviti ono što je Meena vidjela u slikama svog uma. Predvidjela im je zapravo apsolutno istu smrt kao i Alaricu Wulfu kada je pogledala u njegovu budućnost dok mu je vezivala rubac oko zapešća: Tama. Vatra. Puno, puno vatre. Potom... Ništa. Jednostavno... ništa. To je ono što je Meena pokušavala objasniti Lucienu one prve noći koju je provela s njim. Kako biti mrtav nikada nije sretan završetak. Jer, kada Meena pogleda u budućnost ljudi koje će umrijeti, vidi samo velik ponor ništavila koji se prostire pred njom kao velika provalija. Stajala je, a rubovi cipela virili su joj iznad te provalije, tako duboke da dno nije mogla niti vidjeti. Nadala se da postoji neki zagrobni život iza tog ponora ništavila. Ali, možda je i bolje da ga, ako i postoji, ne može vidjeti. Jer ništavilo je ono koje Meenu tjera na to da upozori ljude da se paze, makar je često ne slušaju. Ništavilo je ono što je vidjela i u budućnosti svojih prijatelja te noći. Njihov život juri ravno prema njemu. I upravo zato je, stojeći tako u župnom dvoru, odlučila nešto i poduzeti. Zgrabila je kemijsku i list papira i na brzinu napisala poruku; izvukla je dovoljno kovanica za vlak iz vrča koji je stajao uz vrata, jer joj je Alaric već davno uzeo novčanik, i otišla je, potrudivši se ostaviti poruku tako da je lako pronađu. Znala je da će se uzrujati. Zapravo, Alaricova je izričita naredba, kada ga je Jon dobio na telefon, bila upravo suprotna onomu što je ona sada radila: zadržati Meenu što je dalje moguće od Katedrale sv. Jurja. Oh, rekao je i da je njezin pas dobro i da ga on, Alaric, ostavlja na čuvanje Pradipu, vrataru, za sada. Navodno će Meenin odlazak u Sv. Jurja samo ubrzati, a ne zaustaviti, nadolazeću demonsku apokalipsu. Međutim ništa od toga nije utjecalo na činjenicu da je Meena znala kako je prouzročila sve ovo. I da je ona vidjela to što je vidjela i da zna to što zna. Što je više od onoga što Alaric Wulf, sa svim svojim iskustvom, ili Abraham Holtzman, sa svojim Pravilnikom kadrovske službe Palatinske straže, znaju. Ona je pogledala u budućnost i vidjela je, ispunjenu vatrom, tamnom i, na kraju, polaganom, bolnom smrću svih. A potom, ništavilo. Ne. Ne danas. ~ 235 ~

Jer ako je išta znala, onda je to bilo da je to tek jedna verzija budućnosti. Budućnost se može mijenjati. Ona je može promijeniti. Već je to učinila, puno puta. Zaustavila je ljude koji su jurili prema tom jazu više puta nego što se uopće mogla i sjetiti. I učinit će to opet, večeras. I nitko, ni Alaric ni Lucien, čak ni sluđeni čopor vampira, neće je zaustaviti. Podzemna željeznica zajurila se na stajalište u Sedamdeset sedmoj ulici. Meenino stajalište. Ustala je sa svog mjesta... potom zastala prije negoli je zakoračili kroz klizna vrata kada su se otvorila. Jedan par mazio se na stolcu prekoputa njezina. Ustali su u istom trenutku kad i ona. Pogledala ih je... I u slici svoga uma vidjela je kako ih oboje u glavu pogađa i ubija ogroman komad leteće plave skele. Izgledala je nevjerojatno nalik na plavu skelu koja je okruživali Sv. Jurja. Bili su zagrljeni i još se pipkali kada su zakoraknuli da izađu iz vagona. Meena, koja je stajala na otvorenim vratima, podigla je obje ruke poput kandži, otvorila usta i zasiktala na njih. “Vratite, se natrag!” kriknula je. “Ne silazite na ovom stajalištu!” “Sranje!” dečko je povikao zateturavši unatrag. Djevojka je izgledala rastrgana između straha i nelagode. Nervozno se zahihotala. “Stari”, rekla je svome dečku. “Što joj je?” “Ja sam vampir!” Meena je povikala iskoračivši iz vlaka, ali ostavši na ulazu i dalje izvodeći prijeteće kretnje rukama. “Vampir! Ostanite u vlaku!” “Udaljite se od vrata jer se zatvaraju”, najavio je glas. Vrata vlaka zatvorila su se zadržavši par unutra, na sigurnome. Meena je istog trena spustila ruke, zauzela svoje uobičajeno držanje, okrenula se i počela se udaljavati. Vidjela je kako dečko pokazuje nepristojni pokret u njezinu smjeru dok je podzemna željeznica prolazila pokraj nje i napustila stajalište. Mahnula mu je. Meena je žurila kroz stanicu, praznu u subotu navečer, udišući poznati miris ustajalog urina, a potom potrčala stepenicama do Sedamdeset sedme ulice. Još malo. Što će učiniti kada stigne onamo? Nije točno znala. Još je imala kolac, koji joj je Alaric dao, u stražnjem džepu. Možda će probosti nekoga. Dimitrija, naprimjer. Zatražila je svoj mobitel od Jona nakon što je on nazvao Alarica. Poslala je Lucienu poruku o tome što se dogodilo Leishi. Uz malo sreće, on će već biti u Sv. Jurju kada ona dođe i sve će već biti gotovo. Ući će i vidjeti da je Leisha slobodna i da je dobro, a Dimitrij i ostale drakule pretvoreni u prah s kolcima u srcu. Lucien će je nježno uzeti u naručje i odletjet će na Tajland kako bi započeli novi život zajedno, kao muž i žena... nakon što pokupe Jacka Bauera od Pradipa, naravno. Jon bi im mogao biti kum na vjenčanju. Da, baš, pomislila je Meena cinično dok se približavala crkvi, čiji su se zvonici sjajili pod reflektorima na nebu boje tinte. Možeš misliti kako će se to dogoditi. Crkva je izgledala napušteno... mrtvo. Plava skela koja ju je okruživala bila je čitava, prekrivena bodljikavom žicom na vrhu, vezana lancima s lokotom. Nitko, ni čovjek ni vampir, nije bio u blizini, koliko je Meena vidjela.

~ 236 ~

Je li ovo sve samo neka bolesna vampirska šala? Jesu li je natjerali da dođe sve dovdje ni za što? I ako je tako... gdje je Leisha? Kako će je Meena ikada uspjeti pronaći? Ljutita, Meena je stajala tako na dnu stuba ispred crkve, točno na istom onom mjestu na kojem se Lucien bacio na nju prije nekoliko dana i spasio je onoga, sada je to znala, što je zapravo bio napad drakula. Da se barem može vratit natrag u prošlost i... I što? Što bi učinila drugačije? Ama baš ništa. Opet bi se zaljubila u njega na istom tom mjestu. Tko ne bi? Bio je sve što je—… “Meena!” Zapanjena, Meena se okrenula. Poznati glas dozivao je njezino ime. Opet se okrenula, ali u početku nije nikoga vidjela. Zatim je konačno primijetila muškarca, kako sjedi u podnožju stare gradske kamene kuće. Prepoznala ga je pod svjetlom uličnih svjetiljki. “Adame?” povikala je. “Što ti radiš ondje?” Međutim, dok je Meena žurila prijeći na drugu stranu ulice, vidjela je odgovor na svoje pitanje. Adam, s bijelim zavojem oko vrata, lisicama je bio zavezan za metalnu ogradu uza stube zgrade. “Onaj čudak me zavezao ovdje!” Adam je viknuo, lamatajući lisicama u pokušaju da se oslobodi. “Rekao mi je da ostanem s Pradipom nakon što mi je zamotao vrat, ali sam ga umjesto toga slijedio. Pa mi je stavio ove lisice da ne bih mogao za njim u crkvu. Rekao je da je previše opasno. I što bih ja sada trebao, ha, Meena? Oni drže moju ženu unutra! A ja sam zaglavio ovdje. Moraš mi pomoći da se oslobodim, Meena. Imaš li ukosnicu ili nešto takvo? Ti znaš obijati brave, zar ne?” Meena je pogledala u Adama. Bio je sav zaprljan. Cijeli prednji dio majice bio mu je prekriven nečime što je, činilo se, bila krv od ugriza koji je zadobio u vrat. Ali nije se više činilo da je u šoku. Zjenice su mu izgledale normalno. A bijes je bio tipičan za Adama. “Tko te ostavio ovdje, Adame?” upitala je Meena. Zapravo je imala mišljenje o tome. Ali željela je biti sigurna. “Čije su to lisice?” “Onog čudaka ubojice vampira, vašeg prijatelja”, povikao je Adam. “Eto čije. Onoga kojeg ste mi ti i Jon poslali da mi navodno pomogne. Baš mi je bio od neke pomoći! Sjedim ovdje vani ne čineći ništa dok moju ženu Leishu, vjerojatno živu jedu—” “Leisha je dobro”, rekla je Meena smireno, stavljajući mu ruku na rame kako bi ga umirila. “Obećavam ti. Znala bih da joj se nešto dogodilo.” Meena se nadala da je to istina. “Rekao si da je Alaric već u crkvi?” “Da, on je u toj crkvi. Rekao sam ti, ostavio me ovdje, a on je otišao unutra s onim svojim velikim mačem! Čak mu je dao i ime. Senor Lijeni ili tako nešto. Meena, moraš otključati ove lisice. Moram ući unutra i pomoći u potrazi za svojom ženom. Tko zna što joj rade?” “Ti bi trebao biti u bolnici”, Meena je promrmljala, odsutno ga tapšući po ramenu. “Jebeš bolnicu”, rekao je Adam. “Moram pronaći svoju ženu! Ja sam kriv što je ona uopće tamo.” “Ne”, rekla je Meena odlučno. “Ja sam kriva.” Udaljila se od njega buljeći u drugu stranu ulice, prema crkvi. Ako je Alaric ušao unutra, onda može i ona. ~ 237 ~

“Hej”, Adam je bijesno vikao za njom. “Kamo ideš? Ne možeš me i ti ostaviti ovdje, Meena!” “Bit će ti dobro tu, Adame”, povikala je preko ramena. “Vjeruj mi. Bolje ti je tu nego što bi ti bilo da pođeš sa mnom.” “To je sranje!” povikao je Adam. “Sranje! Vraćaj se natrag, Meena! Okreni se i vrati se natrag, odmah!” Ali umjesto da se okrene, Meena je ponosno otišla ravno do skele koja je okruživala crkvu. Morao je postojati neki način da uđe unutra, rekla je samoj sebi. Ako je Alaric pronašao način, mogla je i ona. Nesigurno, položila je ruku na hladno, plavo drvo. Tek što je to učinila, ono je odletjelo u zrak.

~ 238 ~

Pedeset peto poglavlje

22:30 UTC-5, subota, 17. travnja Katedrala sv. Jurja Istočna sedamdeset i osma ulica 180 New York, New York

Snaga eksplozije odbacila je Meenu na pločnik, pala je koliko je bila dugačka i široka, tamo gdje je prvi put pala s Lucienom. Odbacili je i bodljikavu žicu i komadiće šperploče u zrak. Meena je rukama zaštitila oči. A potom, jednako naglo, nastupila je tišina. Kada je spustila ruke i otvorila oči, vidjela je kako jedan iznimno velik komad plavo obojene šperploče pada točno na ono mjesto na kojemu bi mladi par iz podzemne željeznice stajao... da ih ona nije dovoljno preplašila i tako spriječila da izađu iz vlaka. Umjesto toga, drvo je bezazleno palo na pločnik, uz snažan udarac, “Što je to dovraga bilo?” čula je Adama kako pita s druge strane ulice. Podignuvši se bolno na izgrebene dlanove i koljena, Meena je vidjela da gleda u vrata crkve, koja su sada bila otvorena. Visoki muškarac koji je sličio Lucienu, osim što je bio nešto niži, nešto deblji i nosio je svijetlosivo odijelo s crnom košuljom i kravatom - što Meena nije mogla niti zamisliti da bi Lucien obukao - iskoračio je kroz oblak prašine koji je ostao nakon eksplozije i gledao u nju sa zadovoljnim izrazom lica. “Meena Harper, pretpostavljam?” rekao je. Za razliku od brata, u njegovu govoru nije bilo ni najmanjih naznaka europskog akcenta. Meena je kimnula. “Ja sam”, rekla je, kašljući malo od sve te prašine. “Jeste li vi Dimitrij?” “Jesam”, rekao je. Ponudio joj je ruku, da lakše ustane. Meena, kojoj je srce lupalo, primila ju je, jer što je drugo i mogla? Došla je ovamo s razlogom, a taj je da oslobodi svoju prijateljicu i završi s ovime. Došlo je vrijeme da učini oboje. “Oprostite zbog ovoga”, rekao je ispričavajući se. “Oh, pogledajte samo vaš jadan kaput. Evo, dopustite mi da vam pomognem.” Počistio je prašinu i komadiće šperploče s njezine jakne od antilopa. “Znate, ne izgledate ni najmanje onako kako sam to očekivao.” “Često mi to kažu.” Upitala je još uvijek kašljući: “Niža?” “Mlađa”, rekao je. Njegov pogled na njezinu licu bio je jednako intenzivan kao i onaj njegova brat. Ali za razliku od Luciena, Dimitrijeve smeđe oči nisu bile tužne. Ne, one nisu imale takvu vrstu dubine. Bile su plitke, baš kao i zapleti u Nezasitnoj. “Ali lijepa!” dodao je galantno. “Pa, iskreno govoreći, to sam i očekivao. Moj brat nikada nije mogao odoljeti lijepom licu.” “Hvala”, rekla je Meena sarkastično dok se probijala kroz krhotine. Primijetila je da nisu sami. Svijetleći, crvenooki pogledi buljili su u njih iz sjena... pogledi koji su pripadali, znala je, drakulama, vjernim sljedbenicima Dimitrijeva oca. Vidjela ih je samo krajičkom oka, očekujući da će vidjeti vitke muškarce u kožnatim jaknama, koji svi sliče na Gregoryja Banea, i djevojke koje izgledaju poput Taylor Mackenzie, u trapericama niskog struka i kratkim majicama. ~ 239 ~

I primijetila je Gregoryja Banea, tik uz Dimitrija, kako zlobno gleda u nju. Ali većina stvorenja koje je vidjela kako zure u nju izgledali su poput običnih ljudi, ništa drugačiji od bilo koga drugog koga je vidjela kako se vozi podzemnom ili stoji u redu kod Abdullahova štanda za kavu ujutro, ni premršavi ni predebeli, ni mladi ni stari, ni moderni ni staromodni. I možda je upravo to, pomislila je Meena, a srce joj je tuklo jače nego ikada, ono što ju najviše plaši. Jedna stvar koja im je svima bila zajednička jest ta da su svi izgledali... gladno. Ali gladni, Meena se pitala, čega zapravo? Dimitrij ju je uveo u crkvu. Meena nikada prije nije bila u Sv. Jurju. Znala je da je relativno velika crkva i čula je da je nekoć bila lijepa. Primijetila je izvana da ima jako puno vitraja. Najveći od njih nalazili su se iznad ulaznih vrata u crkvu i trebali su predstavljati sv. Jurja na konju kako ubija zmijolikog zmaja. No, nije mogla niti razaznati jesu li vitraji uopće tu jer im je neophodno trebalo čišćenje. Činili su se crnim. Jedva da je nešto svjetla prodiralo u crkvu, čak i od sigurnosne rasvjete koja je bila pričvršćena na zvonike. Jedino svijetlo pod kojim se išta vidjela dolazilo je od stotina svijeća koje su zapalile drakule... a to čak nisu bile niti zavjetne svijeće. Bile su to debele, crne svijeće, s voskom koji je kapao, postavljene po svakoj slobodnoj ravnoj površini u crkva uključujući klupe, koje su izgledale kao da ih je netko porušio. Zidovi crkve nisu prošli ništa bolje. Došli su u kontakt s krivom stranom spreja. Simboli zmaja bili su naslikani posvuda, pa i preko prozora s vitrajima. Meena, gledajući u crkveni strop visok devet metara, vidjela je da je i kor na galeriji jednako devastiran grafitima, koji su bili posvuda. “Oho”, rekla je. “Stvarno ste napravili čuda s ovim mjestom. Tko vam je uređivao interijer?” Začula je zvonki smijeh i potom jedan dosta poznat ženski glas iza sebe kako govori: “Ja. Ja sam.” Meena se brzo okrenula, a srce joj je eksplodiralo u prsima. “Hej”, rekla je Shoshona s divnim, velikim osmijehom. “Iznenađenje!” Meena se osjećala kao da ju je pregazio vlak. A opet, s druge strane, pomislila je, zašto se tako čudi? Uvijek je znala da će nešto ubiti Shoshonu u teretani. Zašto to ne bi onda bio vampir? Točnije, sin Dimitrija Antonescua Stefan, koji je evo, baš ovog jutra zabio pištolj Meeni u rebra. Svejedno, Meena nije mogla a da ne bulji. Shoshona je izgledala fantastično. Kosa joj nikada nije bila sjajnija... ni tako ravna. Pretpostavljam da ti glačalo za kosu ne treba kada si mrtav, pomislila je Meena. “Da”, rekla je Shoshona hodajući polagano prema njoj. “To sam ja. Hej... hvala na torbi.” Meena je spustila pogled i vidjela da Shoshona drži Marc Jacobsovu torbu s draguljima optočenim zmajem. U boji rubina. Meeninu rubinski crvenu Mare Jacobsovu torbu s draguljima optočenim zmajem, točnije rečeno. Onu koju joj je Lucien darovao. Meena nije znala što da kaže. Tisuću različitih misli palo joj je na pamet. No bila je previše zapanjena da bi ijednu izrekla naglas. “Usput”, rekla je Shoshona, nagnuvši se prema njoj kako bi svoj dugački, manikirani nokat stavila na otvor bijele kragne Meenine košulje, baš na ono mjesto na kojemu joj je srce ~ 240 ~

skakalo u grlu. “Pogodi tko je upravo imenovan novim voditeljima zabavnog programa na Affiliated Broadcast Networku?” Shoshona je pokazala preko svoga ramena na sredovječni par u poslovnim odijelima, koji je ushićeno mahao u Meeninu smjeru. Shoshonini stric i strina. Meeni je srce potonulo. Ne valjda i Fran i Stan. Ispostavilo se da su svi koje Meena poznaje vampiri. Ali voditelji zabavnog programa na ABN-u? Kako je to uopće i moguće? Jedino što su ikada napravili jest to da su osmislili sapunicu. “Oh”, rekla je Shoshona, zabacujući svoju dugu, crnu, svilenkastu kosu. “A pogodi koga su imenovali glavnom urednicom na televiziji?” Ponosno je pokazala na sebe. “I kao prvu službenu odluku na tom mjestu, otpuštam tebe, Meena. Oprosti zbog toga.” “Što?” Meena je povikala. Znala je da ima nekoliko puno važnijih stvari oko kojih se mora brinuti u životu osim svoga posla. No njezin posao donekle jest njezin život. “Što da kažem?” rekla je Shoshona slegnuvši ramenima. “Ne volimo ljude koji su puni predrasuda prema našoj vrsti. Niti nam trebaju omalovažavajuće primjedbe o našim navodnim ženomrzilačkim sklonostima.” “Vašoj vrsti?” Meena je osjetila kako je iskra eksplozivnog bijesa frcnula iz nje. “Vaša vrsta? Dopusti da ti kažem nešto o tvojoj vrsti i onome što sam vidjela da radite ženama—” “Dosta je, Shoshona”, Dimitrij je rekao glasom nezadovoljnog oca dok je pružao ruku kako bi je položio Meeni na rame i odveo je dalje od djevojke. “Mislim da znam bolji način na koji ćemo trenutačno iskoristiti vrijeme gospođice Harper. Naprimjer—” Tada je Meena napokon vidjela apsidu u prednjem dijelu crkve. Svetište, oskvrnuto grafitima. Oltar, na povišenju, razbijen na komadiće. Kip sv. Jurja, gurnut na pod i obezglavljen. I Leisha, kako sjedi u jedinoj klupi koja je ostala uspravna, vezanih ruku položenih u krilo. “Leish”, Meena je povikala, a val olakšanja ju je preplavio. Istrgnula se Dimitrijevom stisku i potrčala do svoje prijateljice. “Jesi li dobro?” upitala je Meena kleknuvši uz nju. “Jesu li te ozlijedili?” Leisha je odmahnula glavom. Na obrazima su joj bili tragovi suza, šminka na očima bila joj je razmazana. Ali osim toga, izgledala je dobro. “Samo želim”, šapnula je Meeni, “otići odavde. Mrzim ove ljude Oni su čudaci. Ona djevojka, Shoshona, iz tvog ureda? Uvijek si mi govorila da je prava kuja, ali nikada nisam znala kolika kuja, do večeras. I još uvijek stvarno moram piškiti.” Meena je suspregnula plač. Leisha. Oh, Leisha. “Okej”, Meena je rekla. Posegnula je za užetom koje je Leishi bilo zavezano oko zapešća i počela ga odvezivati. “Odvest ćemo te odavde.” “Što su oni?” Leisha je upitala, gledajući sumnjičavo u Dimitrija preko Meenine glave. “Ovisnici o spidu ili nešto tako? Znaš da je onaj tip iz Požude, Gregory Bane, ugrizao Adama, zar ne? Ugrizao ga je.” Leisha je sa svojim uobičajenim zdravim razumom izgleda odlučila ignorirati objašnjenje koje joj je Meena ponudila preko telefona, o tome što se događa i pronašla je svoje objašnjenje, neko koje je mogla procesirati i razumjeti.

~ 241 ~

“Da”, rekla je Meena. “Da, oni su ovisnici o spidu.” Spustila je glavu prema čvoru koji je držao ruke njezine prijateljice, pokušavajući ga zubima razdvojiti. Drugačije ga neće moći razvezati. “Hej”, rekla je napokon, podižući glavu, shvaćajući uzaludnost onoga što je radila. “Može li mi netko ovdje pomoći i odvezati je? Ispunila sam svoj dio pogodbe. Ovdje sam. Rekli ste da ćete je pustiti ako se ja pojavim. Pa, može li mi netko pomoći?” Pogledala je u Dimitrija i vidjela ga kako joj se smješka s izrazom lica koji joj se nikako nije svidio. “Oh”, rekao je. “Vidim zašto se sviđate mome bratu. Tako ste... puni povjerenja.” Na riječ povjerenja, spustio je ruku, zgrabio njezinu i uz trzaj je naglo podigao na noge, gotovo jednim potezom. Pokret je bio tako silovit i neugodan da je Meena na trenutak ili dva vidjela zvijezde. “No, mislim da ćemo zadržati vašu malu prijateljicu još neko vrijeme”, rekao je. “Jer uz nju ovdje, vi ćete biti susretljiviji prema mojim potrebama. A još uvijek mi treba nekoliko stvari od vas, a na neke od njih bih što prije prešao, prije negoli dođe moj brat i pokuša sve pokvariti, za što je uvijek imao razvijenu nevjerojatnu sklonost.” Dimitrij ju je, ni najmanje nježno, vukao u svetište i na povišeni dio, uza sam oltar. Meeni se nije svidjelo kako su se drakule - uključujući Shoshonu i njezine rođake - okupili, kao da s nestrpljenjem očekuju predstavu koja će upravo početi. Niti joj se svidjelo ono što je odjednom prepoznala da stoji na uspravnom dijelu oltara. Bila je to zdjela iz Meenina vlastitog stana. Velika i antikna, napravljena od kositra, koju joj je ostavila njezina prateta Wilhelmina i koju Meena nije nikada koristila jer se brinula da će se otrovati olovom. Prvo torba koju joj je Lucien darovao. Potom njezin posao. Sada zdjela njezine pratete. Što će drakule još uzeti od nje? “Čuo sam da posjedujete pravu moć predviđanja budućnosti, Meena Harper”, rekao je Dimitrij svojim dubokim glasom. Odjednom, Meena je imala jako loš predosjećaj o tome što će se dogoditi. Posebno zbog načina na koji su sve drakule gledale u rupice koje je Lucien već ostavio na njezinu vratu - koje su svima bile vidljive jer je Meena Alaricu darovala rubac koji je nosila kako bi ih prikrila - i kako u iščekivanju pogledavaju prema velikoj srebrno obojanoj zdjeli. Činilo se kao da je gladni pogled u njihovim očima stostruko porastao. Dimitrij je imao pravo u jednome. Meena je uvijek bila dobra u predviđanju budućnosti. Budućnosti drugih ljudi. Nikada vlastite. Do sada. Meena je pogledala u Dimitrija. Buljio je u nju tim svojim praznim, smeđim očima u kojima je vidjela puno više negoli tračak krvavo crvene boje. Zatim je skrenula pogled prema ogromnom simbolu zmaja koji je netko sprejem naslikao iza oltara. Sve otkad sam te ostavio ovog jutra, rekao joj je Lucien sinoć u njezinoj spavaćoj sobi, imam čudan osjećaj da znam kako će svako ljudsko biće s kojim sam stupio u kontakt... umrijeti... Nisam nikada, nikada iskusio nešto slično ovome. Ne do... pa, prije nego što sam bio s tobom. Sada je Meena točno znala čemu služi zdjela... i zašto je Dimitrij tako inzistirao na tome da ona mora doći do Sv. Jurja. Ne samo zato što je htio namamiti svoga brata onamo kako bi ga uhvatio u klopku i ubio.

~ 242 ~

Iako, to će svakako biti zgodan dodatak. Ne, Dimitrij ju je želio zbog nečega drugog. Želio je njezinu krv, za mali pretkrunidbeni koktel vidovitosti. Meena je stavila ruku na usta da ne bi ispustila poluhisterični vrisak. A potom, prije negoli je uopće mogla promisliti o tome što radi, posegnula je jednom rukom u stražnji džep za Alaricovim kolcem, a drugu je iskoristila kako bi se pridržala za oltar dok desnim stopalom, što je jače mogla, udara Dimitrija u lice. Šteta što nosi balerinke, a ne marte. Svejedno, činilo se da ga je uhvatila nespremnog jer se sagnuo u struku dok je, držeći se za lice, kriknuo od bola. Začuo se grupni uzdah drakula. Da! Učinila je to! Uhvatila je vampira nespremnog! Prišla mu je s kolcem dok još ima prednost, odlučna da mu ga zabije u srce i završi s ovim svime, naravno, jednom zauvijek. Spasi sebe, i svoga brata i svoje prijatelje. Ovo je bilo za Jalenu i za Leishu i za ono što su učinili od njezina stana i za ono, što god da planiraju učiniti Cheryl i Taylor i svima ostalima u Nezasitnoj... Samo što je Dimitrij, još uvijek prignut od bola, brzinom svjetlosti zabacio ruku i zgrabio je željeznim stiskom za zapešće ruke kojom je držala kolac. Potom ju je tako jako stiskao za zapešće da je Meena, koliko god da ga je čvrsto pokušavala držati, na kraju morala ispustiti Alaricov kolac. Bučno je pao na mramorni pod oltara i otkotrljao se daleko, dok se nije izgubio iz vidnog polja. No on još nije olabavio stisak, čak i kada je Meena povikala od bola, pavši ničice ispred njega i drakula i oltara i svih, uvjerena da će joj razmrskati svaku i najmanju koščicu u zapešću... “Misliš li da me, samo zato što vidiš smrt prije negoli dođe, možeš nadmudriti, Meena Harper?” upitao ju je, gledajući je očima koje su sjajile crveno poput užarenog ugljena za roštilj. Njegovi zubi pretvorili su se u oštre očnjake i odjednom su bili preblizu Meeninu vratu da bi joj bilo svejedno. “Ili su glasine istinite i možeš čitati misli i mrtvima? Jesi li tako uspjela zarobiti moga brata?” Citati misli mrtvima? Nije ni čudo da tako očajno žele njezinu krv. “Ne”, rekla je uz uzdah. “Ne mogu čitati ničije misli, ni živih ni mrtvih. Mogu samo vidjeti kako će netko umrijeti—” Dimitrij se nasmiješio, očnjaci su mu prijeteći sjajili pri svjetlu svijeća. “O, draga moja”, rekao je. “Mislim da se precjenjuješ. Jer kada bi to bila istina, zašto bi onda uopće došla ovamo večeras?” Oči su joj bile ispunjene suzama, od bola u zapešću i činjenice da su joj se njegovi očnjaci zlokobno približavali vratu. To je to, Meena je pomislila zatvarajući oči. Napokon je došao i moj red da saznam postoji li išta iza tog ništavila... U tom je trenutku začula kako netko viče Dimitrijevo ime kao upozorenje. Otvorila je oči i vidjela kako se nešto ogromno, teško i crno na užetu obrušava s galerije, udarajući Dimitrija Antonescua ravno u prsa i odbacujući ga na simbol zmaja koji je sprejem bio naslikan iza oltara. Dimitrij je bio tako iznenađen da je ispustio Meenino zapešće... točno navrijeme da je ne povuče sa sobom preko cijelog oltara. Alaric Wulf, pustivši uže i stavši na noge nekoliko metara dalje od mjesta na kojem je Meena stenjala na hladnom, bijelom mramoru, promatrao je oštricu svog mača. ~ 243 ~

“Dovraga”, rekao je. “Promašio sam.” Meena, kojoj je odlanulo što ga vidi, više nego što je to mogla i priznati, sjedne. “Kako misliš, promašio si?” upitala je. “Gotovo si mi odrezao glavu.” Alaric je pokazao prema mjestu na kojemu se Dimitri upravo podizao s krhotina opeke ljutito kriknuvši. “Mislim, promašio sam njega”, rekao je Alaric. Zatim je bacio pogled preko ramena. “A ni oni se ne čine baš presretni što me vide.” Drakule, bijesne zbog napada na njihova vođu, penjale su se prema Alaricu, sikćući u protestu. Podigao je oštricu kako bi se obranio. Meena je puzala preko poda svetišta prema njemu, štedeći ozlijeđeni zglob. Znala je da je to beznadno, naravno. Oboje su mrtvi. Bilo je vjerojatno stotinu drakula protiv njih dvoje. Svejedno, neće ga pustiti da sam propadne. Moralo je postojati nešto što može učiniti. Samo što? Izgubila je kolac koji joj je dao, svoje jedino oružje. Alaric je, izgleda, razmišljao poput nje. “Jesi li imala ikakav plan kada si se ušuljala ovamo?” upitao ju je dok je zamahivao oštricom prema nadirućim vampirima. “Ne”, rekla je Meena kada je stigla do njegovih stopala. “A ti?” “Nije bilo vremena”, rekao je. “Posegni rukom u moj džep. Možda ima nešto svete vode ili kolaca koji su tamo ostali.” Podigla se na koljena i pretraživala džepove njegova kožnatog balonera dok je on mahao mačem naokolo. “Ne”, rekla je, a razočaranje je nadiralo iz nje. “Nema ničega unutra.” “Rekao sam ti da me ne slijediš”, rekao je Alaric. “Nisam li?” “Jesi”, priznala je Meena. “Ali nisam mogla samo sjediti i dopustiti da svi umru.” “Dakle.” Oboje su pogledali Dimitrija, koji je stajao nekoliko centimetara od njih, jako nezadovoljnog izraza lica. Očito nije uživao u tome što ga je Palatinski stražar bacio o zid. “Kao što i vidite, u manjini ste.” Dimitrij je izvio tamnu obrvu. “Nešto slično kao i onda kada ste vi i vaš partner bili u onom skladištu izvan Berlina, ha, gospodine Wulf?” “To si bio ti?” Alaric je izgledao bijesno. “Kunem se, čupat ću ti ud po ud zbog toga, ti-” “Ne budite djetinjasti”, Dimitrij je rekao uz smijeh. “Vi Palatini ste svi isti. Arogantni. Uvijek mislite da ste korak ispred nas. Ali čak i uza svu vašu kompliciranu, modernu, kompjutersku opremu, koju koristite da biste otkrili naša kretanja i naš novac, mi ćemo uvijek pronaći načine na koje ćemo vam kliznuti kroz prste i pobijediti... zbog vaše arogancije. I vaše gluposti. I zbog vaše gluposti ćemo sada ubiti trudnicu.” Meeni srce poleti u grlo. Horda drakula koja se tiskala oko nje i Alarica na dnu povišenog dijela malo se razmaknula, i ona je vidjela kako Leishu vuku na noge. Stajala je, a Gregory Bane i Shoshona držali su je sa svake strane. Oboje su se smješkali, iako pomalo manijakalno, ali Leisha nije izgledala presretno. Možda zato što je Gregory Bane siktao na nju, pokazujući joj svoje očnjake. “Dosta”, rekla je Meena drhtavo ustajući na noge. Zglob joj je pulsirao, a ni glava joj nije bila ništa bolje. “Dat ću vam ono što želite.” Došepala je do oltara i podigla kositrenu zdjelu koja se sjajila pod svjetlošću svijeća.

~ 244 ~

“Meena”, rekao je Alaric. Svijetloplavim očima uputio joj je pogled upozorenja. Odmahnuo je glavom prema njoj. Ne. Ne čini to. Ali Meena je znala da nema koristi. Nije uspjela. Alaric nije uspio. Lucien očito noće doći, iz kojeg god razloga, jer bi inače već do sada bio ovdje. Bilo je gotovo. Bilo je beskorisno. Bilo je svršeno. Prsti su joj bili nad ponorom. “Uzmite”, rekla je pružajući zdjelu Dimitriju. “Uzmite sve. Više mi nije bitno. Samo pustite Leishu.” “Pa, hvala vam.” Dimitrij je uzeo zdjelu iz njezinih ruku i uglađeno joj se naklonio. “Niste li vi jedno susretljivo stvorenje?” Potom je iz unutarnjeg džepa svog kaputa izvukao bodež kićenog zlatnog, draguljima optočenog drška. Prislonio ga je Meeni uz vrat. Progutala je, a srce joj je lupalo. Ali Dimitrij je tada jednostavno pogledao prema Gregoryju Baneu i Shoshoni i kimnuo. “Možete sada ubiti ženu”, rekao im je. “Što?” Meena se okrenula baš u trenutku u kojem ju je Dimitrij još uvijek držeći oštricu uz njezin vrat, uhvatio za ruku i počeo vući prema oltaru. “Ne!” Ali bilo je prekasno. Drakule su krenule naprijed, gladno se bacajući na mjesto na kojemu je Meena posljednji put vidjela Leishu, makar je i Alaric skočio prema njima, u namjeri da spasi njezinu prijateljicu. Samo što Leisha više nije bila ondje. Meena je zatreptala, pomislivši kako je oči vjerojatno varaju pri svjetlosti tolikih svijeća. Ali bila je istina. Gladne drakule - Fran, Stan, Shoshona, svi oni - buljili su u prazno mjesto na kojemu je Leisha maloprije stajala. Meena, koja se u Dimitrijevu stisku izvijala na povišenju uz oltat, uspjela je na tren primijetiti pokret na suprotnoj strani crkve. I tako je vidjela da Leisha već izlazi iz crkve i u naručje muža Adama koji ju je iščekivao, a da je kroz vrata požuruje nitko drugi doli... Mary Lou Antonescu? Meena bi bila pomislila da je cijelu stvar umislila zbog neke vrste posttraumatskog stresa, koji je doveo do halucinacije da Dimitrij nije usmjerio bodež prema Mary Lou i povikao: “Izdajica!” Drakule su jurnule kao jedan i krenuli prema Mary Lou, kao da im je namjera rastrgati nju isto kao što su namjeravali rastrgati Leishu. U tom trenu podigao se nalet vjetra niotkud i prohujao kroz crkvu. Bio je tako snažan da je ugasio svijeće, tjerajući sve prisutne da zaklone oči kako bi se zaštitili od silne prašine koja se podigla. Potom se vjetar okrenuo i opet jurnuo kroz crkvu, ovaj put u suprotnom smjeru. Sada se svaki fitilj tajanstveno raspirio, a plamen je opet veselo sjao. Nakon što je posljednji dah vjetra zamro i Meena je oprezno spustila onu ruku za koju je Dimitrij nije držao, potresena onime što se upravo dogodilo, ona je - poput svih drugih u Sv. Jurju - vidjela da još netko stoji na povišenju uz Dimitrija Antonescua. Netko koga nije bilo tu prije negoli se ovaj ludi vjetar tako divlje sjurio niz crkvu, gaseći, a potom opet raspirivši sve te svijeće. Bio je to Dimitrijev brat Lucien. Princ tame. ~ 245 ~

Pedeset šesto poglavlje

23:00 UTC-5, subota, 17. travnja Katedrala sv. Jurja Istočna sedamdeset i osma ulica 180 New York, New York

Lucien nije niti pogledao u Meeninu smjeru. Umjesto toga, činilo se, sva njegova moć koncentracije bila je usmjerena na njegova brata. “Dimitrij”, rekao je. Glas mu je, kao i uvijek, bio poput baršuna. “Čuo sam da me želiš vidjeti zbog nečega?” Dimitrij je još uvijek držao Meenu za ruku. Ruku koja ju je boljela, u zapešću koje je gotovo slomio. Ili ga možda i jest slomio Meena nije znala. A držao je i nož. “Pa, da, Lucien”, rekao je. Njegov glas zvučao je kao da prede poput mačića. “Kakvo je zadovoljstvo vidjeti te večeras. I kakav ulazak. A opet, ti si to uvijek imao smisla za to, zar ne?” “Pusti je”, Lucien je rekao. Sada je baršun bio više nalik na led. “Ali, gospođica Harper i ja tek smo se počeli malo bolje upoznavati” rekao je Dimitrij, ležerno prolazeći vrhom kićenog bodeža niz njezin nagi vrat. “Pa i ja želim moći čitati svačije misli i vidjeti budućnost. Mislim kako nije pravedno da se samo ti zabavljaš.” “Ja mislim da si se ti dovoljno zabavljao”, rekao je Lucien hladno, “Bio sam u Concubineu danas i vidio što čuvaš u podrumu.” Dimitrij je izgledao iznenađeno. Držao je Meenu dovoljno blizu sebe da je mogla osjetiti kako se smirio. Činilo se da svi u crkvi - drakule, čak i Alaric, u podnožju povišenja - pažljivo gledaju napeti razgovor između braće. “Jesi li?” upitao je Dimitrij. Potom se nasmiješio tako da su mu se očnjaci opet pokazali. “I, znači, naletio si na moj najnoviji financijski poduhvat—” “TransCarta”, povikao je muški glas od nekuda s drugog kraja crkve. Meena se, prepoznavši taj glas, smrznula. Ne. Oh, ne. Sve glave u zgradi okrenule su se kako bi pratile zvuk tog glasa. I tako su svi imali dobar pogled na Meenina brata Jona koji je stajao na ulazu u crkvu, okružen s jedne strane sestrom Gertrudom, a s druge Abrahamom Holtzmanom koji je držao kolac Stefanu Dominicu na prsima. Iza njih su stajali svi redovnici, časne i redovnički pripravnici Svetišta sv. Klare. Meena je pogledala u strop. Kao da stvari nisu već dovoljno loše. Koliko će se ova noć još pogoršati? “Oh, bok”, Abraham je veselo zazvao mašući im. “Nismo mislili prekidati. Samo nastavite. Dok god nas nitko ne pokuša napasti, ovaj dečko ovdje će živjeti.” “Neka me ubije, oče”, povikao je Stefan Dominic, koprcajući se u stražarovim rukama. “Molim te! Radije ću umrijeti negoli te osramotiti na ovaj način!”

~ 246 ~

Ni Dimitrij ni Lucien nisu se činili previše impresionirani ovim strastvenim govorom. Ali barem je sada bilo jasno da Stefanove glumačke ambicije nisu bile pogrešno usmjerene. “Stefane!” Shoshona je izgledala kao da je izvan sebe. Bacila je paničan pogled prema Lucienu i Dimitriju. “Molim vas, ne dopustite da ga ubiju, moji gospodari. Ne možete!” Ali Dimitrij nije micao pogled s Luciena koje je nastavio. “Da. TransCarta je ime banke u kojoj su radili svi mrtvaci koje sam otkrio u tvome podrumu.” “TransCarta je kupila televizijsku kuću koja je vlasnik serije za koju radim”, Meena je rekla iznenađeno. Iako, naknadno je to shvatila, trebala je reći sam radila. “To je zapravo švicarska tvrtka koja se bavi rizičnim kapitalom, a koju je Dimitrij Antonescu osnovao prošle godine”, rekao je Jon. “Trans je očito Transilvanija”, rekao je Alaric zamišljeno. “Ali ne znam što znači Carta.” Lucien je pogledao u svog polubrata izvinutih obrva. “To bi bio samostan Carta, pretpostavljam”, rekao je. “Gdje si me pokušao ubiti... koji ono put? Treći?” Dimitrij je slegnuo ramenima. “Učinilo mi se da lijepo zvuči. Tvrtka koja se bavi rizičnim kapitalom dopušta osobi da vodi posao bez uobičajene kontrole savezne vlade ili zabadanja drugih tvrtki.” Znalački je namignuo prema Alaricu. “Jer oni ne kotiraju na burzama niti su podložni bilo kakvom drugom obliku nužnog vođenja dokumentacije, niti su njihovi papiri javno dostupni”, rekao je Alaric zaškripavši zubima. Izgledao je kao da ne može vjerovati da se toga nije ranije dosjetio. “Točno tako”, nasmiješio se Dimitrij. “Oni su dobar način da pojedinac poput mene, koji možda cijeni svoju privatnost, raširi svoju hm, robnu marku... putem, recimo, televizijske mreže.” Lucien se namrštio. “Dimitrij”, rekao je upozoravajućim tonom, “mi nemamo robnu marku.” “Zapravo, ispostavilo se da su pripadnici i financijskog svijeta i svijeta zabave”, rekao je Dimitrij, “prilično impresionirani Drakulinim imenom i nestrpljivi iskusiti besmrtnost. A potrošači... pa, njihov strah od smrti ono je što pokreće industriju ljepote. Do godine 2013., potrošit će najmanje četrdeset milijardi dolara samo na kozmetičke operacije. Pa, tko ne bi htio živjeti vječno kada bi to mogao? Vi biste trebali znati sve o tome, zar ne, gospođice Harper, kako stvari stoje u vašem poslu?” Meena se osjećala kao da je sjena pala na nju. Revenant krema protiv bora. Naravno. Revenant na engleskom znači i živi mrtvac. “To ste vi”, povikala je s gnušanjem, pokušavajući se osloboditi Dimitrijeva stiska. “Vi stojite iza novih proizvoda koji se trebaju pojaviti u Nezasitnoj” “Naravno”, rekao je uz osmijeh, s lakoćom osujetivši njezine pokušaje da se oslobodi iz njegova stiska. “Ali ne trebaš se zamarati time, draga. Mi zapravo nismo ništa drugačiji od vašeg prethodnog sponzora. Mi isto samo želimo pomoći gledateljima da pronađu proizvode koji će im pomoći da unaprijede svoj život.” “Poput Regenerativnih toplica za ponovno buđenje mladosti?” upitala je Meena. “Ja sam posjetio jedne od njih”, Lucien je rekao glasom koji je bio hladan poput leda. “U podrumu Concubinea.” “Glupost”, rekao je Dimitrij. “To je samo prototip. Nisi ga nikada niti trebao vidjeti u toj fazi, Lucien. Imamo planove za unapređenje i proširenje svojih toplica po cijelom svijetu—” “Ne”, Lucien je rekao prekidajući ga. “Jer to završava. Sada.” ~ 247 ~

Dimitrij je slegnuo ramenima. “To možda nije ono kako si ti zamislio obiteljsku djelatnost, Lucien, ali uvjeravam te, vidio sam financijska izvješća i potencijal za rast je astrono—” “Nema nikakve obiteljske djelatnosti”, rekao je Lucien napravivši korak prema Dimitriju. “I vjerujem da će se potencijal za rast tvoje djelatnosti značajno smanjiti ako nastaviš posluživati bespomoćne djevojke kao hranu svojim novorođenima. Iako im se možda sviđa ideja da će izgledati zauvijek mlado, jedna stvar koju, čini se, nisi nikada naučio o ljudima tijekom godina, Dimitrij, jest da im se obično ne sviđa ubojstvo.” Meena je, gledajući naizmjence lice jednog, a zatim drugog brata, bila previše iznenađena da bi mogla nastaviti pratiti ovaj razgovor. Ne zato što je stajala u desakraliziranoj crkvi s bodežom na vratu, pred hordom izgladnjelih vampira. Već zato što je shvatila da Dimitrij ima pravo. Ona uistinu sve zna o želji za vječnim životom. Ne samo da je provela više od polovice svog života štiteći sve koje je ikada susrela od prerane smrti, već je tu i ono o čemu je pisala: nezasitna žeđ za životom (i ljubavlju) Victorije Worthington Stone i njezine kćeri Tabby. No, jesu li Victoria i Tabby uistinu tako nezasitne? Jedino što su ikada htjele jest da ih netko voli i brine se o njima. Nije li upravo ta ljudska potreba bila točno ono što su korporacije poput Dimitrijeve iskorištavale kada sugeriraju kako žene neće nikada pronaći čovjeka svog života ako ne kupe njihove proizvode kako bi postigle određeni izgled? Vrebali su ljudsku nesigurnost onako kako drakule vrebaju ljudski život. Odjednom je Meena shvatila koliko je zapravo uvrnut Lucienov brat. I tko su zapravo cijelo vrijeme bili ti nezasitni. “Ako si tako nestrpljiv da proširiš brand Drakula, a istovremeno se dovoljno plašiš Palatina, pa si se namučio i osnovao tu svoju švicarsku kompaniju samo zato da ti ne bi mogli oduzeti imovinu, zašto onda barem nisi sakrio tijela djevojaka, Dimitrij?” Lucien je pitao u čudu odmahujući glavom. “To je ono što ne mogu razumjeti. Otkrivanje tijela značilo je da će se sve ostalo otkriti.” Mamac. Na to je Alaric mislio. “Zato što te želio namamiti ovamo, Lucien”, rekla je Meena. Sad joj je sve bilo tako kristalno jasno. “Nikada se nije niti brinuo zbog Palatina. Mrtve djevojke bile su tamo samo zato da bi tebe doveo u New York, kako bi te onda namamio ovamo i učinio ovo.” Krunidba je bila samo posljednja faza Dimitrijeva velikog plana da pretvori cijelu Ameriku - a uskoro i svijet - u vampirski švedski stol. Jedino što mu je stajalo na putu bio je... Lucienov pogled se pomaknuo s bratova lica prema njoj. A kada su im se pogledi susreli, Meena je osjetila nešto poput eksplozije u glavi. Vidjela je u njegovim očima koliko je snažno voli. I koliko mu je teško ne ubiti brata sada i tu, golim rukama, zbog onoga što joj je Dimitrij učinio. Ali ne može. Ne dok Dimitrij stoji tako blizu nje, s jednom rukom još uvjek prebačenom oko nje i bodežom ispod njezina vrata, a očnjacima tako blizu da bi je mogli s lakoćom ugristi.

~ 248 ~

Meena je kimnula. Razumjela je. Nije smetalo. Ono što je bilo važno jest to da ona spriječi Dimitrija i drakule da učine ono što su namjeravali: Ubiti jedinu zapreku u svom velikom planu. Luciena. Upravo u tom trenutku kolac je doletio iz samostrijela odnekud blizu crkvenih vrata i zabio se Lucienu posred leđa. “Da!” Meena je začula svog brata kako vrišti. “Jeste li vidjeli? Pogodio sam ga!”

~ 249 ~

Pedeset sedmo poglavlje

00:00 UTC-5, subota, 17. travnja Katedrala sv. Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Meena nikada poslije nije bila baš sigurna što se točno dogodilo nakon toga, jer joj se činilo kao da se sve odvijalo u nekoj magli, kao da je sve pod vodom ili kao da je neka noćna mora. Tako se barem njoj činilo. Lucien je pao na koljena. To je sigurno znala, jer je stajala samo pola metra od njega. Pokušala ga je uhvatiti kada je zateturao, kako bi spriječila da padne na taj teški mramorni pod na povišenju kod oltara. Ali Dimitrij ju je trznuo prema natrag. Učinilo joj se da je čula nekoga kako tiho govori: “Ne.” A zatim je shvatila da je taj netko ona. Zatim joj je nešto prohujalo pokraj glave. Drakule i ljudi su zaurlali. Dimitrij ju je ponovo trznuo za bolnu ruku i viknuo joj na uho: “Legni dolje!” Potom ju je grubo bacio na pod povišenja kod oltara. Meena je začula nekoga - zvučao je poput Alarica - kako viče nešto. Zvučalo je kao: “Prestani, budalo jedna! Što radiš?” Meena je znala da bi se trebala osjećati prestrašeno. Znala je da bi trebala osjećati nešto, u svakom slučaju. Ali nije osjećala ništa. Ama baš ništa. Samo je ležala, s obrazima prislonjenima uz hladni mramor, buljeći u smjeru u kojem je posljednji put vidjela Luciena. Sada tamo nije mogla vidjeti više ništa. Čak ni prah u koji se zacijelo pretvorio. Mrtav je, pomislila je djelićem mozga koji je još radio. Mrtav je, a ja nikada nisam dobila priliku upozoriti ga da će umrijeti... jer nikada nisam dobila priliku upoznati ga dok je još uopće i bio živ. Samo sam ga poznavala dok je već bio mrtav. A sada je stvarno, stvarno mrtav. Potom je pomislila, Zašto sam uopće ikada pomislila da će ubiti Alarica i Jona? On nikada ne bi učinio nešto takvo. On je najugodnija, najdivnija osoba koju sam ikada poznavala. A sada je mrtav. Potom je pomislila, Voljela bih da sam i ja mrtva. A zatim ju je Dimitrij Antonescu naglo trgnuo na noge. I Meena je znala da će joj se želja uskoro ostvariti. “Ti ideš sa mnom”, rekao je Dimitrij. Lice mu je bilo izobličena maska pohlepe i mržnje i još nečega drugog. Nečega što Meena nikada prije nije vidjela. Zlo, pomislila je onim djelom mozga koji je preuzeo na sebe sve funkcije od ostatka, koji je, činilo se, prestao raditi otkad je Lucien umro. Pa, Lucienov brat nije ništa drugo doli čisto zlo. ~ 250 ~

Potom ju je Dimitrij primio za bokove i s lakoćom prebacio preko ramena, kao da je od slame. Sada se svijet odjednom okrenuo naglavačke. Nije da je to Meeni bilo nešto posebno važno. Ali bilo joj je zanimljivo, dok je visjela tako mlohavo poput lutke, gledati kako su se otac Bernard, sestra Gertruda i drugi koje je upoznala u Sv. Klari odjednom našli među drakulama u apsidi Sv. Jurja, boreći se protiv njih kolcima, raspelima i svetom vodom... i, u slučaju Abrahama Holtzmana, samostrijelom i blještavom Davidovom zvijezdom. Zanimljivo, ali ništa više od toga. Meena se nadala da nitko neće umrijeti. No, znala je da hoće. Pokušala ih je upozoriti da budu. Svi. Ali nitko od njih je nije slušao. Nitko nikada nije slušao. E pa. Svi moraju kad-tad umrijeti. Čak i ona. Pa to onda baš može biti i večeras. “Meena!” Čula je kako netko doziva njezino ime kroza sav taj dim i kaos. Pomislila je da bi to mogao biti Alaric. Nije joj bilo važno. Dimitrij ju je nekamo vodio. Nije znala kamo. Vjerojatno će je ugristi - i to ne onako ugodno kao što je to Lucien učinio - a potom isisati svu krv iz nje. Tada će on znati kada će svi umrijeti. Bolje on nego ona. “Meenal” Zašto je Alaric ne pusti na miru? Od svih na cijelom svijetu on ju je uistinu najviše nervirao. Dimitrij ju je, čini se, vodio gore, do kora na galeriji. Vjerojatno će je i silovati, kada se jednom popnu gore. Ne bi li to bio naprosto savršen kraj savršenog dana? “Meenal” Alaric je bio tako iritantan. Nije ju puštao na miru dok je bila živa, a sada je nije htio pustiti na miru ni kada je trebala umrijeti. Nevoljko, podigla je glavu. Alaric se borio da dođe do njih - vjerojatno zato da zaustavi Dimitrija, ne shvaćajući kako Meena želi da se ovo dogodi; željela je umrijeti. Za što je uopće imala živjeti? Bez posla. Bez stana. Bez Luciena - a Alaricu je na svakoj ruci visio po jedan vampir, zadržavajući ga. Zapravo je bilo pomalo smiješno, to kako su drakule pokušavale Alarica ugristi za vrat. Odbijajući njihova siktava usta i šiljate očnjake s kojih je kapala slina, Alaric ih je obgrlio, oboje. Bacio je bijesan pogled prema Meeni. Činilo se kao da je bijesan na nju. “Prestani biti takav idiot”, zagrmio je prema njoj. “Nije mrtav. Pogledaj.” Meena je pogledala u smjeru u kojem joj je Alaric pokazivao glavom. Svetište. A potom je vidjela. Bila je istina. Lucien nije bio mrtav. Dizao se. Polagano. Bolno. Ali dizao se. No kada je pogledala, Meena je vidjela i više od toga. Vidjela je da su ratnici iz Svetišta sv. Klare prilično gubili od drakula, koje su bile brojnije, bilo ih je gotovo troje na jedno. Jon je možda postigao jedan jedini sretni pogodak u leđa princa tame, ali njegovi ostali pucnji ne bi pogodili ni slona da mu je bio pred nosom. Gregory Bane je njezina brata udarao šakama po licu i naizgled uživao u tome, ako je filmski smiješak koji je imao na licu bio ikakav pokazatelj. Stefan Dominic je držao sestru Gertrudu u klinču. A Emilu Antonescu su trojica ili četvorica muškaraca - koja su bila obučena, ~ 251 ~

začuđujuće, poput tipova s kojima je Jon radio u Webberu i Sternu - očnjacima derali sako, dok ih je Mary Lou pokušavala zadržati svijećnjakom od kovana željeza. Meena je izbacila ruke - čak i onu bolnu - da se primi za obje strane stepeništa uz koje ju je Dimitrij nosio, hvatajući se za kamene zidove. Dimitrij nije očekivao da će njegova, do maloprije polukomatozna žrtva odjednom oživjeti. Jedino je tako Meeni uspjelo baciti se iz njegova snažnog stiska i niz široka ramena, uz fizički manevar koji je zahtijevao i element iznenađenja i potpuni manjak straha od bola s njezine strane... posebno zato što je pala niz zadnjih nekoliko stepenica i završila na trtici. Dimitrij se okrenuo, izgledajući zaprepašteno. U samo nekoliko sekunda pretvorila se iz potpuno mlohavog tijela u ljudski projektil. “Miči se od mene”, Meena ga je upozorila odgurujući se natraške od podnožja stepenica. Ali Dimitrij se već obrušio po stepenicama za njom, oči su mu sjajile crveno poput dva svjetla za kočenje. Meena se uspela na noge i okrenula kako bi pobjegla... ... ali se samo zabila ravno u široka, čvrsta prsa Alarica Wulfa. On je uspio otresti se svojih novih vampirskih prijatelja i dotrčao je s isukanim mačem kako bi joj pomogao. “Jako si popularna kod Drakulinih dečki”, Alaric je hladno primijetio. “Čini se da svi žele tebe za večeru.” “Manje šala”, rekla je. Dimitrij je izvadio svoj bodež, oštrica mu je svijetlila pri svjetlosti svijeća. “Više rezanja glava. I molim te, nemoj promašiti ovaj put.” “Nije li ovo lijepo?” Dimitrij je upitao Alarica dok je neprestance prebacivao bodež iz ruke u ruku. “Napokon možemo završiti ono što smo započeli u Berlinu. Pobjegli ste sa svojim partnerom prije negoli smo uspjeli završiti posao. To nije bilo baš jako sportski.” “Da”, Alaric je rekao. “Pa, imao sam pametnijeg posla od toga da vas ubijam. Moj partner je gotovo nasmrt iskrvario, ako se sjećate.” Dimitriju se smiješak raširi. “Znam”, rekao je. “Bio je jako ukusan. Veselim se drugom ugrizu, neki drugi put.” Alaric je podignuo mač s mrklim izrazom na licu. O-o, pomislila je Meena. Ovo nije dobro. Bi li se on trebao boriti dok je ljut? “Alaric”, rekla je brzo. “Nemoj—” I tada su svi to začuli: zvuk poput ni jednog drugog - svakako ničega ljudskog. No, nije bilo ni poput ičega vampirskog. Dolazilo je iz apside, iz prednjeg dijela crkve, gdje se nalazio oltar. Bio je tako glasan da je potresao cijelu zgradu do temelja. Tako glasan da je prašina poletjela s kora koji je bio na galeriji i niskog stropa koji se nalazio Alaricu i Meeni iznad glave. Okrećući se polagano, Meena se plašila onoga što će ugledati - mada je jako dobro znala što je to. Naravno da je to to. Bila je u Sv. Jurju. Sve njezine vizije bile su vezane uz vatru. I nezgrapni crteži toga bili su po svim zidovima. Svejedno, još nije mogla vjerovati vlastitim očima. Ali tu je. Zmaj. Usred New Yorka.

~ 252 ~

Pedeset osmo poglavlje

00:15 UTC-5, nedjelja, 18. travnja Katedrala sv. Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Čučao je u apsidi, veliko tijelo i ogroman raspon krila ispunili su cijeli prostor, dok je njegova zmijolika glava bila smještena na vratu koji se protezao gotovo do devet metara udaljenog stropa. Njegove kandže proizvodile su odvratne zvukove grebanja po mramornom podu. Ljuske su mu bile boje rubina. Iz jednog ramena virio mu je drveni kolčić. Lucien, pomislila je Meena, osjećajući se kao da joj se srce u prsima pretvorilo u led. Moj Bože. Lucien. Što ti se to dogodilo? Što su ti to učinili? “O... Bože”, rekao je Dimitrij, a bodež mu klizne iz ruke na taj prizor. Čuvši Dimitrijev glas - a potom i bučan pad noža - zmaj naglo okrene glavu u njihovu smjeru... potom je isto tako naglo spusti kako bi pogledao u njih, tamo gdje su stajali, ispod kora. Meenino smrznuto srce grčevito je zakucalo. Oh, Bože. Oh, Bože. Zmaj gleda u njih, Mješavina pare i nečega što je mirisalo kao sumpor zapljusnulo ih je kada je zvijer izdahnula vrući zrak dovoljno snažno da ugasi sve svijeće u blizini. Odjednom su uronili u polutamu. No Meena je i dalje vidjela, zahvaljujući vatrenom odsjaju iz zmajevih nozdrva koje su im bile sve bliže i bliže... i iz kojih je mogla čuti čudan zvuk njuškanja. “Što god da učinila”, Alaric je prošaptao u mraku, iznenadivši je, dok je polako posezao za njom kako bi joj položio toplu i čvrstu ruku na potiljak, “ne miči se.” “Nisam ni namjeravala”, Meena je odgovorila šapćući. “Ali, što se... događa?” To nije bilo ono što je željela upitati. Ono što je željela upitati bilo je, Gdje je Lucien? Može li se on stvarno nalaziti ondje, ispod svih tih ljuskica? Je li to stvarno on? “Ne znam”, odgovorio je Alaric. “Ovo nisam nikada vidio. Ali mislim da je—” Odjednom, zmaj se uspravio točno kod Meene. Zaledila se, svaki mišić u njezinu tijelu bio je napet. Nije se mogla sjetiti da je ikada u životu bila tako paralizirana od straha - čak ni onda kada je shvatila da je Lucien zapravo vampir - dok ju je promatrao velikim, kosim, tridesetak centimetara širokim okom, s mnoštvom krvavo crvenih faseta boje sunca, u kojemu je vidjela vlastiti preplašeni odraz. Smiri se, pokušavala si je reći. Ovo je Lucienovo oko. Sve će biti u redu. Ali nije bila sigurna da je to baš istina, jer u tome nije mogla vidjeti ni najmanje naznake muškarca kojega je poznavala i voljela. Ono u što je zurila nije čak niti bio čovjek. Bila je to čista, prava zvijer. Ogromna vjeđa kliznula je postrance preko zjenice koja je gledala u nju, a potom se opet otvorila dok je zmaj buljio u nju - a potom u Alarica, koji je stajao iza nje.

~ 253 ~

Potom se opet začuo jak zvuk njuškanja, tako glasan da bi Meena bila iskočila iz kože da je Alaric nije tako snažno držao za potiljak. Je li on to... mene upravo onjušio? Meena je zapanjeno upitala samu sebe. Alaric ju je stisnuo za potiljak. Shvatila je poruku. Ne govori. Ne miči se. Nemoj čak niti disati. Bio je to dobar savjet. Šteta što ga Dimitrij nije mogao poslušati. Nekako je pronašao nož tamo gdje ga je i ispustio. I sada je iz tame trčeći nasrnuo na zvijer, ciljajući njezino veliko treptavo oko, uz vrisak čiste, nepatvorene mržnje. To je, ispostavilo se, bila pogreška. Velika pogreška. “... bijesan”, rekao je Alaric, dovršavajući svoju misao o Lucienovu stanju uma. Gurnuo je Meenu na pod i potom se bacio na nju. “Ostani ležati.” Vatra koja se uz riku pojavila iz zmajeva nosa i grla i krenula u Dimitrijevu smjeru bila je bijela od usijanja. Bila je to vrućina koja je pržila poput sunca. Bila je to sumporom ispunjena vrućina iz vrućih ponora pakla i bila je usmjerena prema samo jednom cilju. Preletjela im je preko glave i tijela. Meena nikada u svom životu nije osjetila takvu vrućina i nadala se da nikada više niti neće. Nije bila sigurna zna li Dimitrij uopće što ga je zadesilo. U jednom trenu je bio tu, a u drugom je bila samo vatra... A potom gusti crni dim. Tamo gdje je nekoć stajao Dimitrij nalazila se samo pougljenjela mrlja koja je još tinjala. “O, Bože”, Meena je čula nekoga kako govori. A potom je shvatila kako je to ona. Ponavljala je stalno iznova: “O, Bože, O, Bože.” “Ostani ležati”, začula je Alaricov duboki glas u svome uhu. “Samo ostani ležati.” Meena je zadržala dah kada se zmajeva glava, još jednom, spustila prema njima. Lucien je velikom, blještavo crvenom njuškom prošao samo nekoliko centimetara iznad njih, ponavljajući opet onaj zvuk njuškanja. On ih je njušio. Bila je sigurna u to. A potom je glava nestala. Lucien je usmjerio pozornost - i vatreni dah - na ljude i vampire u ostatku crkve. I Alaric je to vjerojatno shvatio. Zato je i skočio s Meene i potrčao za Lucienovom odlazećom glavom. Odmah je znala kamo ide. I zašto. “Ne!” povikala je. I jurnula za njim. Izgubila ga je u kaosu koji je uslijedio izvan okrilja kora. Da, možda u jednom dijelu crkve i stoji zmaj od dvadesetak metara i bljuje vatru. Ali u ostatku zgrade se još vodio rat vampira protiv ljudi. Vidjela je drakule kako zabijaju očnjake redovničkim pripravnicima u vrat... kako sestra Gertruda probija drakulu komadom klupe... kako Jon samostrijelom puca u drakulu iz neposredne blizine (i promaši). Fran i Stan bacali su redovnike nadljudskom snagom, zadivljujućom s obzirom na to da se radilo o ljudima koje Meena nikada prije nije vidjela da podižu išta teže od piroške. Abraham Holtzman, Emil i Mary Lou Antonescu formirali su neku vrstu bizarnog partnerstva i činilo

~ 254 ~

se da pokušavaju ubiti što više drakula čime god mogu... a rezultat toga je bio: ne puno i s jako malo toga. Užasnuta, Meena je znala da ne može samo tako stajati. Morala je učiniti nešto da pomogne... makar tu i bio zmaj koji tumarao naokolo i pali ljude svojim dahom. Podigla je nazubljeni komad razvaljene klupe i zgrabila za kosu najbližeg vampira, koji se upravo spremao zabiti zube bespomoćnom redovničkom pripravniku u vrat... ... i šokirala se kada se našla licem u lice, opet, sa Shoshonom. “Oh, da baš”, rekla je Shoshona podsmjehujući se njoj i našiljenom komadu drva koji je Meena držala u šaci. “Kao da imaš petlje.” “Oh”, Meena ju je uvjeravala, “imam ja petlje.” Nije uopće imala petlje. To je bila Shoshona. Naravno, Meena je nikada nije baš previše voljela. Govorila si je gotovo svaki dan, godinu dana, da je danas došao dan kada će napokon upozoriti svoju kolegicu da će, ako no prestane toliko vježbati, umrijeti. Sada je Meena shvatila da teretana nikada nije bila ono čega se Shoshona trebala plašiti. Bio je to Stefan Dominic, muškarac kojeg je ondje upoznala. Svejedno, Meena je uvijek imala najbolju namjeru spasiti Shoshoni život. Pa, hoće li joj onda stvarno zabiti kolac u srce i završiti s time? Sada, ovdje? Ne. Naravno da ne. “Da.” Shoshona se još jače podsmjehivala. “Znala sam. Usput, uzela sam još nešto iz tvog stana, osim ove torbe.” Shoshona je otvorila patent na vrhu crvene Mare Jacobsove torbe koju je i dalje nosila prebačenu preko prsa i dopustila Meeni da baci pogled na ono što je imala unutra. “Hvala na svim super idejama za priče”, rekla je podsmjehujući se. “Dobro se zabavi na burzi rada.” Potom se okrenula kako bi potražila redovničkog pripravnika koji je otrčao vrišteći. Meena je buljila u Shoshonina vitka leđa. Njezin laptop? Shoshona je ukrala njezin laptop? Meena nije imala rezervne fajlove ničega što je imala na laptopu. Nije ih imala na svom kompjuteru na poslu. Nije ih imala na internetu. Nije ih imala nigdje. Meena je bijesno krenula prema naprijed, zgrabila leđa Shoshonine dvjesto dolara vrijedne košulje i okrenula je prema sebi... ... a potom joj zabila slomljeni komad klupe u prsa. Shoshona se pretvorila u hrpicu prašine pred Meeninim očima. Na vrhu prašine ležala je rubinski crvena torba s draguljima optočenim zmajem, koju joj je Lucien darovao, zapletena u Shoshoninu odjeću. Meena ju je podignula, oprašila i prebacila remen preko prsa. Težina njezina laptopa u torbi djelovala je smirujuće. Kada je Meena opet podigla pogled, vidjela je posljednju osobu kojoj se nadala: Leisha, pažljivo se držeći za trbuh, probijala se prema Meeni kroz sav taj dim i opeke. “O, Bože”, Meena je povikala. “Leish?” Sve Meenine najgore noćne more su se naizgled počele ostvarivati. Dečko joj je vampir. Upravo je ubila vlastitu šeficu. A njezina trudna najbolja prijateljica lunjala je po pravom bojištu a da nimalo ne misli na vlastitu sigurnost ili na sigurnost svog nerođenog djeteta. Meena je pojurila do Leishe. ~ 255 ~

“Što ti još radiš ovdje?” Meena je zabrinuto upitala. “Mislila sam da te Mary Lou izvela van.” “Oh, a to je ona bila?” Leisha je izgledala omamljeno. “Pa, da, jeste. Ali onda, nakon što je oslobodila Adama iz onih lisica i rekla mu što se događa, odlučio je da želi ostati i pogledati predstavu do kraja.” Meena je podigla obrve. “Predstavu?” “Da”, rekla je Leisha. “U početku nisam imala ništa protiv, ali sada, ne znam, tu je ta stvar—” Pokazala je preko Meenina ramena. Meena se okrenula i tu je, iza nje, bio Lucien, njišući amo-tamo svojom velikom zmajskom glavom kao da tražio nešto - ili nekoga - i palucajući onim zmijolikim jezikom. Svako toliko otvorio bi usta i zarikao tako da je to paralo uši. “Eto, vidiš? E, to mi se čini malo previše”, rekla je Leisha. Meena vrati pogled na prijateljicu. U Leishinim je mislima, bila je prilično sigurna, nastala zbrka od šoka i nekakve vrste drakulskog ispiranja mozga. Njezine, inače žive smeđe oči bile su staklene. “Jasno mi je da je to sve samo radi dobre zabave”, Leisha se žalila “ali prilično sam sigurna da dim nije dobar za bebu. Zapravo se ne osjećam baš do—” Meena je posegnula i uhvatila prijateljicu za ruke. “Leisha, ovo nije predstava”, rekla je brzo. “Moraš otići odavde. Beba stiže ranije. I nije dečko. Žao mi je što ti nisam ranije rekla. Znam, ali—” “Što?” povikala je Leisha istrgnuvši obje ruke iz njezinih. Što god da su učinili Leishinu pamćenju, to nije utjecalo na njezinu zabrinutost za nerođeno dijete. “Znala si i nisi mi rekla? Meena, što ti je? Koliko ranije?” “Toliko ranije da je Adam trebao početi pripremati sobu za bebu još davno”, rekla je Meena. Odjednom, primijetivši brata iza Leishina ramena, povikala je: “Jone! Jone! Dolazi ovamo.” Jon je doteturao. Krv mu je curila iz posjekotine na čelu; Gregory Bane ju je napravio šakom. Jon je bio prljav i znojan, i izgledao je kao da se zabavlja kao nikad prije u životu. “Što je?” upitao je. “O, Bože. Leisha, što ti još radiš ovdje?” Malo dalje, u svetištu, zmaj je još jednom zarikao. Zidovi su se zatresli. Pred crkvom su zavijale sirene. Njujorški vatrogasci i policija bili su na putu. Samo rat vampira i zmaj od dvadesetak metara može natjerati nekoga od susjeda Sv. Jurja da pozove hitnu službu. “Oh, hvala Bogu”, Leisha je rekla kada je čula sirene. “Netko treba ubiti tu stvar.” “Ne!” povikala je Meena. A potom, vidjevši njihov izraz lica, rekla je, malo smirenije: “Jone, mislim da je Leisha dobila trudove. Moraš pronaći Adama i odvesti ih oboje odavde.” “Što?” Leisha i Jon su povikali uglas. “Da”, Meena je rekla odlučno. “Leisha, mislim da sada rađaš svoju bebu. Jone, moraš nju i Adama odvesti do prvih kola hitne pomoći koje vidiš i odvesti ih odavde. Daleko odavde. Učini to sada, Jone. Želim da i ti odeš s njima. Tvoja je krivica što su oni uopće ovdje.” “Kako je to moja krivica?” Jon je upitao ogorčeno. “Sjećaš se one poruke koju sam ostavila u Sv. Klari?” upitala je Meena. “One u kojoj sam izričito navela kako će svatko tko me bude pratio ovamo večeras umrijeti?”

~ 256 ~

Jon je zakolutao očima. “Oh, tako je. Da, svi smo je vidjeli. Ali što smo trebali učiniti, Meen? Samo te pustit da dođeš ovamo i boriš se protiv ovih tipova sama? Baš je izgledalo da ti dobro ide kada smo mi stigli ovamo.” “Ti si upucao mog dečka”, Meena ga je podsjetila. “Dobro mu je išlo, a onda si ga ti upucao. I vidi sad što se događa. Policija je ovdje i vatrogasci i nevini ljudi će stradati. I usput, prilično sam sigurna da si ti taj kojeg traži.” Zmaj je još jednom zarikao. Zvuk je bio bliži od prethodnog. Jon je poskočio i činilo se kako je shvatio da Meena ima pravo: Lucien zaista dolazi po njega. Te ogromne, krvavocrvene oči činile su se kao da pretražuju apsidu u potrazi za nekim... Jon je brzo predao napeti i nabijeni samostrijel Meeni. “Da”, rekao je s krivnjom. “Stvarno mi je žao zbog toga. Zapravo sam ciljao njegova brata.” Primio je Leishu za ruku. “Opusti se, Leish”, rekao joj je. “Izvest ću te odavde u tren oka. Prilično sam siguran da sam vidio Adama tamo kod vrata. Vjerojatno te je tražio.” Leisha je bacila zabrinuti pogled preko ramena prema Meeni dok ju je Jon odvodio. “Zar ti ne ideš s nama?” upitala je. Meena joj se nasmiješila i mahnula. “Želim ostati i vidjeti kraj predstave”, rekla je. “Nazovi me poslije i javi mi gdje si.” Držala je izmišljeni mobitel prislonjen uz uho. Leisha je kimnula, a lice joj poprimi zabrinut izraz. “I beba je stvarno curica? Nikada nismo raspravljali o imenima za curicu.” “Meni se uvijek sviđalo ime Ivana”, Meena je zazvala za njom... ... baš u trenutku u kojem ju je drakula primijetio kako ondje stoji i potrčao prema njoj. Dok je Jon brzo odvodio Leishu na sigurno Meena se okrenula kako bi se suočila s vampirom... ... za kojega se ispostavilo da je nitko drugi doli Gregory Bane. “Bok, Meena Harper”, rekao je, uputivši joj isti onaj spori, polagani osmjeh koji je tolike tisuće žena u demografskoj skupini od osamnaest do četrdeset devet tjerao da počnu vrištati. Meena je zakolutala očima, podigla Jonov samostrijel i pogodila ga ravno u prsa. Zatim je zakoračila kroz razmrvljenu prašinu njegovih ostataka. Tada je još jedan projektil prozujao kroz zrak, promašivši Meenin obraz za samo nekoliko centimetara. Trenutak kasnije, zmaj je zarikao - ovaj put od bola - tako glasno da se zgrada zatresla do temelja. Meena, zbunjena, pogledala je uvis i vidjela kolac kako mu viri iz dugačkog vrata. Kolac. Još jedan kolac. Netko drugi, osim njezina brata, puca na Luciena. Meena se okrenula pokušavajući vidjeti tko je to. Primijetila je Abrahama Holtzmana u središtu dimom ispunjene apside, sa samostrijelom na ramenu kako ga opet puni. Bacila je svoj samostrijel i poletjela prema njemu. “Prestanite”, vikala mu je. “Morate prestati. Nanosite mu bol.” “Naravno da mu nanosim bol, gospođice Harper”, Abraham je rekao tonom kao da je to samo po sebi razumljivo. “To i je poenta, zar ne? Pokušavam ga omesti, dok Alaric—” “Ali Lucien je na našoj strani”, povikala je Meena. “Pokušava nam pomoći! Ubio je Dimitrija.” “Ne budite smiješni, gospođice Harper. Ubio je svog brata kako bi zadržao prijestolje za sebe”, rekao je Abraham s odmjerenim strpljenjem. “On je princ tame, Sotonin odabrani sin ~ 257 ~

na zemlji koji treba vladati svim demonskim bićima. Znam da mislite da ga volite, draga moja, ali moramo ga uništiti da bi dobrota i svjetlo imali ikakvu šansu—” “Ali on je dio dobrote i svjetlosti”, Meena je inzistirala. “Njegova mama je bila—” “Gospođice Harper”, rekao je Abraham. “Nije moguće da mi govorite kako ima ijedan dio toga koji nije zlo.” Na riječ toga, pokazao je prema zmaju, koji je ispuštao mlaz užarene vatre prema bankarima koje je Meena vidjela kako su prije napadali sestru Gertrudu. U jednom trenu su bili ondje. U sljedećem su nestali. “A-joj”, Meena je začula kako govori glas u njezinoj blizini. Okrenula je glavu i vidjela Emila i Mary Lou Antonescu kako stoje uz nju. Ali nisu izgledali ni približno onako kao kada ih je viđala u zgradi. Oboje su bili prekriveni čađom i krvlju, njihova dizajnerska odjeća bila je razderana, a Mary Lou je kosa bila u potpunom neredu. Stiskala se uz muža, gledajući uz krajnji užas kako Lucien bljuje vatru u jednog od drakula. “Jeste li znali za ovo?” Meena ih je upitala. “Jeste li znali da Lucien” - nije čak niti znala kako točno izreći - “može... može...” Emil se okrenuo da bi je pogledao. Imao je ozbiljan izraz lica. I pomalo tužan. I nije ostavio ni traga sumnji, barem za Meenu, da je znao. Oh, znao je to cijelo vrijeme. “Princ je uvijek imao tešku narav”, bilo je pak sve što je rekao. “Tešku narav?” povikala je Meena. Pokazala je rukom prema zmaju, koji je spustio dug, vitak vrat kako bi ustima podigao Stefana Dominica i potom mu trgao ud po ud. Meena je morala prekriti oči rukama. “To vi zovete teškom naravi?” upitala je, zastenjavši. “Nije nikada pametno”, rekao je Emil, “naljutiti princa. Dimitrij je stvarno morao to znati.” Meena, pazeći da ne pogleda u Lucienovu smjeru, spustila je ruke i upitala: “Pa, kako da to zaustavimo? Kako da ga vratimo natrag?” “Oh”, rekao je Emil stišćući ruku oko svoje žene. “Ne možemo.” Meena je bila zabezeknuta. “Što? Mislite—” To je bilo upravo ono čega se Meena bojala dok je stajala onako blizu onom ogromnom oku i nije vidjela ništa u njemu od muškarca kojeg je voljela... da se Lucien neće nikada vratiti natrag u samog sebe. Nije da je to bilo bitno. Meena će još uvijek učiniti sve što je u njezinoj moći da ga njujorški vatrogasci i policajci, Palatini i drakule ne ubiju, bez obzira na to je li čovjek ili zvijer. Ili vampir. “Oh, vratit će se nakraju, kada više ne bude tako ljut”, rekao je Emil. “U međuvremenu” - pogledao je preko ramena prema policajcu koji je vikao na megafon da neka svi odlože oružje i izađu van s rukama na potiljku - “Mary Lou i ja odlazimo. Predložio bi da i vi učinite isto, gospođice Harper.” I s tim riječima, oboje su nestali pred Meeninim očima. U jednom trenu su bili tu, a u drugome nije bilo ničega ondje gdje su stajali, osim dva oblačića magle. Iznenađena, Meena se osvrnula prema Abrahamu koji je ponovno punio samostrijel. Činilo se kao da ga ovo što se upravo dogodilo nije iznenadilo. Nije mu čak niti smetalo što je propustio priliku da probode Antonescuove. On se namjerio na veću lovinu.

~ 258 ~

Meena se uvjeravala da će se uskoro probuditi. Jer sve ovo jednostavno mora biti noćna mora. Probudit će se u vlastitoj sobi s Jackom Bauerom u naručju, i bit će jutro i sunce će sjati i sve će biti okej. Ništa od ovoga nije se niti dogodilo. Ustat će i otići na posao i— “Meena!” Začula je kako je Alaric zove odnekud s druge strane crkve. “Meena!” Tada ga je ugledala. Stajao je točno iza zmaja. “Miči se!” povikao je i mahao rukama, pokazujući joj kako želi da se makne od Abrahama. I baš tada - u tom trenutku - znala je točno što on i njegov šef planiraju učiniti: Abraham će pucati u Luciena i omesti ga još jednim kolcem u vrat. A tada, dok Lucien bude rikao od bola zbog toga, Alaric će se popeti na zmajeva leđa... ... i potom mu odrezati glavu. Alaric je, Meena je zaključila, lud. Naročito ako misli da će Meena ikada dopustiti da se to dogodi. “Bolje vam je da učinite to što vam kaže, gospođice Harper”, rekao je Abraham podižući samostrijel na rame i ciljajući. “Znam da vam je ovo bolno. Ali, vjerujte mi, ovo je najbolji način. Obećavam vam, osjećat ćete se puno bolje kada sve ovo završi.” Dok je Abraham govorio, zmaj koji je završio sa svojim zadnjim obrokom osvrnuo se oko sebe. Glavom je mahao amo-tamo na onom dugačkom, zmijolikom vratu kao da pretražuje apsidu u potrazi za novom žrtvom. Ali sada se napokon ukočio... i obuhvatio pogledom oboje, i Meenu i Abrahama kako stoje na svom mjestu. Te ogromne, kristalne oči fokusirale su se točno na njih, ne trepćući, poput zmijinih. Sve su se dlačice Meeni na potiljku uspravile dok je zmaj buljio u njih. Vidjela je mlaz dima kako izlazi iz njegovih nozdrva. Poguban miris sumpora preplavio ih je trenutak kasnije. “A-joj”, rekao je Abraham ukočivši se s prstom na okidaču samostrijela. “Mislim—” Meena je posegnula rukom kako bi otkačila jednu od kukica na remenu torbe sa zmajem. Kliznula joj je s ramena. Potom je, primivši remen objema rukama, zanjihala torbu što je jače mogla prema Abrahamu, a težina njezina laptopa pogodila ga je posred leđa. “Što—?” povikao je dok je teturao. Ali ipak nije pao. Bio je pretežak i imao je jako puno iskustva. Njegov je pucanj, međutim, otišao u krivom smjeru. Ono što se zatim dogodilo nije bio dio Meenina plana.

~ 259 ~

Pedeset deveto poglavlje

00:30 UTC-5, nedjelja, 18. travnja Katedrala sv. Jurja Istočna sedamdeset osma ulica 180 New York, New York

Vrh zmajeva dugačkog, crvenog repa poletio je naprijed, omotao se Meeni oko struka i podigao je u zrak. Meena bi bila vrisnula, da je mogla. Ali bila je tako jako stisnuta da nije mogla niti disati. Osim toga, bila je previše uplašena da bi mogla vrištati. Klizeći iznad glave svima koji su ostali u apsidi, Meena je imala neobičan pogled na uništene klupe, zidove koji su tinjali, svoju torbu sa zmajem i laptop kako odlaze u zaborav i nakraju, Alaricovo zapanjeno lice... sve dok nije pala na mjesto na kojemu je zmaj, očito, prvi put prepoznao njezin miris - uz stepenište na kori gdje je, tako se činilo, želio da ostane. Tu ju je oslobodio, uz ono što bi zmaj, pomislila je, valjda smatrao obazrivošću, ali što je zapravo bilo takvo slijetanje da ju je odbacilo o isti onaj zid gdje se vidjela još samo spaljena mrlja, dokaz da je Dimitrij Antonescu uopće ikada postojao na ovom planetu. Previše omamljena da bi se pomaknula, ležala je tako, bačena, i vidjela samo tamu. “Meena!” učinilo joj se da netko iz daljine viče njezino ime. Ali bilo joj je previše mučno od žestoke vožnje po zraku - u kombinaciji sa snagom kojom je udarila o zid - da bi odgovorila. No onda je Alaric došao, pokušavajući joj otvoriti prvo jedno, a zatim i drugo oko, provjeravajući njezine zjenice, pitajući ju je li joj dobro. “Odlazi”, rekla je. Željela je povratiti. Glava ju je boljela. Ruka ju je boljela. Samo je htjela otići doma. No, više nema dom. “Meena, pogledaj u mene.” Pogledala ga je. Jedva ga je i vidjela u tami ispunjenoj dimom. Ali lice mu je bilo napeto od brige. “Mislila sam da moraš ubiti zmaja”, rekla je. “Pa”, rekao je on, “pretpostavljam da sam propustio priliku. Koliko prstiju držim u zraku?” upitao je držeći dva. “Devet”, rekla je. A zatim se dogodilo ono najgore. Rep se vratio. Meena je zadržali dah kada ga je vidjela, zbog čega se i Alaric okrenuo. Zabljesnuo je opasno crven kroza sav taj dim, naizgled tražeći nešto. Meena se ukočila isti tren kada ga je vidjela. Oh, ne. Ne opet. Lijepo je što je Lucien toliko voli. Ali stvarno mora poraditi na spuštanju. Alaric je, činilo se, mislio isto što i ona, jer je podigao mač kao da je spreman odrezati vrh Lucienova repa ako se bude previše približio...

~ 260 ~

Samo, ovaj put je ispalo da Lucien ne traži Meenu. Rep je pronašao jedan od nosivih stupova koji je držao galeriju. Omotao se oko njega.,, ... i povukao ga. “Sranje”, rekao je Alaric, prekrivši Meenu rukama. Ovo nije bio trenutak ni za šta drugo. Možda da Katedrala sv. Jurja nije bila tako jako stara, kao što je bila. Možda da joj nije tako nužno trebala obnova. Možda da u posljednjih pola sata nije pretrpjela toliko udaraca od trideset tona teškog zmaja koji riče i bljuje vatru u njoj. Možda bi se onda njezina nosiva konstrukcija držala malo bolje. U svakom slučaju, micanje tog jednog jedinog stupa uzrokovalo je urušavanje velikog dijela galerije. Ne na njih. Samo svuda oko njih. Dovoljno da ih uspješno izolira od svega onoga što se događa vani između lađe i apside, zatvorivši ih u nekoj vrsti zmajske spilje od drva i žbuke. Što je zapravo, Meena je bila sigurna, i bio Lucienov plan cijelo vrijeme. Bio je umoran od razmišljanja o tome hoće li ona nastradati. Što je bilo lijepo, valjda, na neki način. No, nije bila sigurna koliko će još dugo moći preživjeti način na koji zmajevi izražavaju ljubav. “O, Bože.” Zakašljala se. Bilo je puno prašine. A Alaric Wulf, na njoj, težio je cijelu tonu. Kao i obično. “Jesi li dobro?” upitala ga je. Nije ništa rekao u početku. To je bilo malo zabrinjavajuće. “Alaric?” Snaga urušavanja uzrokovala je da se šperploča malo pomakne s inače zakucanog prozora, pa je tuda sada dolazilo malo prljavog sivog svjetla s ulice. Meena je stoga vidjela da je Alaricu lice, iznad njezina, prekriveno pepelom i prašinom od žbuke. Izgledao je... čudno. Nije mogla dokučiti kako. “Alaric? Jesi li ozlijeđen?” upitala ga je. “Ne”, rekao je polagano, nekako zamišljeno. “Mislim da nisam.” Što mu je? Zašto izgleda tako? Pa, vjerojatno je bio razočaran. Propustio je svoju veliku priliku da ubije Luciena, a sada vjerojatno nikad više neće dobiti drugu. Zahvaljujući osjećajima koje njezin dečko gaji prema njoj, bili su zaglavljeni tu dok ih netko ne iskopa. Alaric si je sam bio kriv što je pojurio vidjeti je li ona dobro. Da je samo ostao u apsidi... “Meena”, rekao je gledajući u nju. Oči su mu još uvijek bile svijetloplave kao i uvijek. Ali sada, pomislila je, izgledale su... “Hoću li svejedno umrijeti?” upitao je. “Što?” Bio je tako težak. Zašto morao biti tako velik. I zašto se ponaša tako čudno? “Hoću li svejedno umrijeti?” upitao je. “Sada. Večeras?” “Oh, Alaric”, rekla je uzdahnuvši. A zatim joj je srce zastalo. On će svejedno umrijeti. Osim što... to nije bilo moguće. Lucien ju je ovamo bacio kako bi je zadržao na sigurnom. Alaric bi isto trebao biti siguran. Sve bi sada trebalo biti dobro. No, iz nekog razloga, Alaric će svejedno umrijeti. Ali kako je to moguće? Nije imalo smisla.

~ 261 ~

Mora da je pročitao istinu u njezinim užasnuti očima jer je rekao. “To sam i mislio. I zato ću sada učiniti ovo.” A potom je spustio glavu i počeo je ljubiti. Iako je ovaj razvoj događaja bio uznemirujući - iznenadilo ju je gotovo više od bilo čega što joj se dogodilo u posljednjih nekoliko dana, a toga je bilo puno - nije bio ni približno toliko uznemirujući koliko činjenica da Meeni to što je Alaric Wulf ljubi nije uzrokovalo neku veliku neugodu. Zapravo, sasvim suprotno. Prošlo je već neko vrijeme otkad ju je poljubio muškarac kojemu srce kuca, a krv kola venama... dvije stvari kojih je Alaric imao izobilju. Osjetila je oboje na svom tijelu kako snažno udaraju kad ju je polako ljubio... poljupcem koji naizgled nije kanio prekinuti tako skoro, poljupcem o kojemu je, ako se nije varala, razmišljao već prije... dosta razmišljao. Alaric Wulf ju je ljubio kao da se radilo o posljednjem poljupcu koji će ikada ikome više dati u životu. A kada je otvorila oči i pogledala niz njegovo tijelo, pitajući se što to točno kola njime i što uzrokuje tu toplinu, vidjela je veliku otvorenu ranu na njegovu desnom listu, iz koje je krv zabrinjavajuće jako šikljala, i shvatila zašto je mislio da će njegov poljubac možda biti posljednja stvar koju će učiniti prije negoli umre. Čavao ili nešto takvo vjerojatno ga je zarezao na tom mjestu kada je galerija pala, a on se hrabro otkotrljao na nju. Kako bi joj spasio život. Još jednom. Što ti je kompleks heroja. Zašto to stalno radi? Zar ne zna da će ga to samo ubiti? Meena je opsovala, bez imalo okolišanja odgurala ga sa sebe na pod i zatim požurila zaustaviti mu krvarenje rukama. “Alaric”, rekla je pokušavajući ostati smirena. Bilo je toliko krvi. “Porezan si. Krvariš.” “Znam”, rekao je. Nije zvučao kao da mu je to bilo pretjerano bitno. Nastavio je buljiti u njezino lice. Činio se savršeno sretnim. Već je izgubio puno krvi. Skupljala se u bazenčić na podu ispod njih. Prekrila je nju. I njega. “Moramo zaustaviti krvarenje”, rekla je Meena. “Mislim da si porezao arteriju ili nešto tako.” Pokušala se prisjetiti svih onih tečajeva prve pomoći koje je pohađala u školi. Zašto se ni jednog nije mogla sjetiti sada kada su joj trebali? “Mislim da moram stegnuti krvnu žilu.” “Rekla si mi da ću umrijeti”, rekao je slegnuvši ramenima. “Rekla si da će biti mračno i da će biti vatra. I sada se to događa. Imala si pravo.” “Ne”, rekla je. Činilo joj se kao da joj srce tuče sto na sat. Molim te, činilo se da lupa. Daj da budem u krivu. Samo ovaj put. Makni se od ponora. “Nisam imala pravo. Treba mi tvoj pojas ili nešto takvo.” “Nitko mi neće uzeti Senora Ljepljivog”, rekao je Alaric primivši se za držak svoga mača. “O, Bože”, rekla je Meena. “Ne želim tvoj glupi mač. Ja—” A zatim se sjetila. “Moj rubac”, rekla je. “Onaj koji sam ti dala. Nosiš li ga još uvijek?” Podigao je zapešće i povukao rukav. Bilo joj je lakše kada je vidjela da je crveni rubac koji mu je dala u župnom dvoru još tu. “Misliš na ovo?” upitao je. “Ali to si mi ti dala.” “Pa, treba mi natrag”, rekla je. “Skini ga. Daj mi ga.” Njegovi veliki prsti, tako vješti u mnogim stvarima, pokazali su se jako nespretnima u ovome, prtljali su oko malog čvora koji je ona napravila. “Čudim ti se, Meena Harper”, rekao ~ 262 ~

je, zvučeći razočarano poput djeteta. “Mislio sam da si mi to dala kao dar. Nije baš pristojno uzeti natrag nešto nakon što si to nekome darovala, znaš.” Iza debele hrpe opeke oko njih Meena je začula riku - Luciena. Zatim se zgrada zatresla. Meena je zatvorila oči. Što to Lucien radi? Molim te, molila se. Bez daljnjih smrti. Već je bilo toliko smrti te noći. Previše. Nije mogla podnijeti ni jednu više. I Alaric je to čuo. Odmahnuo je glavom dok je nastavio prtljati oko čvora. “Zbog ovoga”, rekao je, “trebaš početi raditi za Palatine.” “Molim?” Njezine ruke su do zgloba bile u njegovoj krvi dok je pritiskala ranu. “O čemu ti govoriš?” “Ti”, rekao je. “Zar ne vidiš, Meena? Ako počneš raditi za Palatinsku stražu, možeš spriječiti da se ovakve stvari događaju. Demoni... ne bi imali nikakvu šansu kada bi ti bila na našoj strani umjesto na njihovoj.” “Nisam na strani demona”, Meena se obrecnula. Znala je da nije njegova krivica. Očito je buncao od sveg onog gubitka krvi. Zato ju je i poljubio. Ne bi to nikada učinio da je bio pri zdravoj pameti. On je ne podnosi. “Samo ne razumijem zašto svi žele ubiti Luciena. On—” “Kao naprimjer onog dana kada smo Martin i ja otišli u ono skladište izvan Berlina”, rekao je Alaric, ignorirajući je, “nismo imali pojma da ulazimo u zamku. Ali da si radila za Palatine, mogla si reći 'Hej, Alaric. Hej, Martine. Tamo vreba opasnost. Budite oprezni.' I mi bismo bili oprezniji. I možda bi sada Martin još uvijek mogao žvakati.” Uspjevši ga odvezati, pružio joj je rubac. Meena je na trenutak zurila u njega. Je li ozbiljno mislio? Ili je i to bilo buncanje od velikog gubitka krvi? Početi raditi za Palatinsku stražu? Ona? Ne. To je bio san njezina brata, ne njezin. Ona ne želi biti lovac na demone. Ona je zaljubljena u demona. Ne bi li to bio mali sukob interesa? “Volio bih kada bi došla raditi za nas, Meena”, rekao je Alaric pogled mu je bio fiksiran na njoj. “Ne želim umrijeti. Tvoja upozorenja kada to očekivati, bila bi divna. Znam da bi i ostali to cijenili.” Uzela je rubac od njega. Oči su mu, čak i u polutami, bile izrazito plave. “Ja ću... razmislit ću o tome”, rekla je. Zatim se sagnula kako bi se usredotočila na izradu vrpce za stezanje krvnih žila od rupca i komadića drva koji je našla među opekom. Srećom, pisala je dijalog za epizodu Nezasitne u kojoj je Victoria Worthington Stone prisiljena svom polubratu staviti vrpcu za stezanje krvnih žila na nogu, kada im se avion srušio u prašumu u Južnoj Americi. Victoria je preko radija pozvala obližnju bolnicu za upute, a Meena je bila jako savjesna oko toga da svi detalji moraju biti točni, u slučaju da se netko od njihovih gledatelja ikada nađe u sličnoj situaciji... Nikada, ni u milijun godina, nije mogla pretpostaviti da bi ona mogla biti jedna od njih. No, vrpca za stezanje krvnih žila je uspjela. Krv je prestala šikljati iz njegove noge. Ili to ili je krv prestala teći zato što je Alaric mrtav. Ali kada je pogledala u njegovo lice, vidjela je da još uvijek gleda u nju, sa zamišljenim izrazom na licu. “I?” upitao je.

~ 263 ~

“Loša vijest je ta da se jako loše ljubiš”, obavijestila ga je, tobože ozbiljno. Bolje da se koristi humorom kako bi mislio da situacija nije tako ozbiljna kao što je bila nego da mu kaže istinu. “A dobra vijest je da imaš vremena poraditi na svojoj tehnici. Preživjet ćeš.” “Ne”, rekao je. Posegnuo je za njezinom rukom, činilo se kao da mu ne smeta to što je prekrivena krvlju. Njegovom krvlju. “Ne mislim na to. Mislim na drugu stvar.” Odmahnula je glavom. “Alaric”, rekla je, nasmijavši se drhtavo. “Ne selim se u Rim” Činilo se kao da razmišlja o tome. “Bi li tvoje vidovnjačke moći radile preko Skypea?” konačno je upitao. Potom se onesvijestio. Međutim, nije ispustio njezinu ruku. Zapravo ju je još uvijek čvrsto držao i nakon što su vatrogasci, satima poslije, probili rupu u opeci i upitali jesu li dobro. “Ja sam dobro”, Meena je rekla. “Ali mom prijatelju treba Hitna. Noga mu je teško ozlijeđena.” “U redu, gospođo”, rekao je vatrogasac. “Samo se odmaknite. Izvući ćemo vas oboje za minutu.” “Što je s ostalima?” Meena je zabrinuto upitala, misleći na Luciena... ali i, rekla je samoj sebi, na Abrahama Holtzmana i sestru Gertrudu i druge. “Jesu li i ostali dobro?” “Ne bih znao ništa o njima, gospođo”, rekao je vatrogasac. “Koliko ja znam, vas dvoje ste jedini preživjeli.”

~ 264 ~

Šezdeseto poglavlje

18:00 UTC-5, petak, 23. travnja Bolnica Lenox Hill Istočna sedamdeset sedma ulica 100 New York, New York

Alaric je bio krajnje nesretan. Bilo je dovoljno loše to što je u bolnici. A da stvari budu još i gore, bio je tu već gotovo tjedan dana i nitko se nije sjetio donijeti mu stvari iz njegove sobe u Peninsuli. Njegove svilene pidžame ili ovčjom vunom postavljene šlape ili čak ogrtač. Ništa. Zaglavio je - sav u gipsu, ni manje ni više - na beznadno neudobnom bolničkom krevetu, na lošim bolničkim plahtama s jednim od onih ravnih, loših bolničkih jastuka, u bolničkoj spavaćici. Bolničkoj spavaćici! Koja se čak niti ne zatvara valjano otraga. Tako da, kada bi htio prošetati po katu (što nije mogao jer je bio u gipsu; rekli su mu da neće hodati tjednima - tjednima! - a smatraju se doktorima), ne bi mogao, jer bi stražnjicu izložio cijelom odjelu. A televizor u bolničkoj sobi nije primao ni jedan od dobrih filmskih programa. I nije bilo minibara. Nije baš da bi mogao odšetati do njega i otvoriti ga, sve da ga je i bilo, jer je bio sav zagipsan. Ako je želio, primjerice, samo popiti čašu vode, morao je pozvoniti sestri za to. Nije mogao otići čak ni do kupaonice. Nikada nije bio tako ponižen. Alaric bi se bio sam otpustio iz bolnice da mu nisu rekli kako ima nekakvu vrstu infekcije koja mu divlja venama i zbog toga mora primati antibiotike intravenozno. U što nije bio siguran da vjeruje Uvijek je bio iznimno zdrav. Kako je mogao dobiti infekciju? “Možda zato što si gotovo iskrvario zbog oštećene arterije pri rušenju zgrade i gospođica Harper je morala rukama i vrpcom za stezanje krvnih žila, napravljenom od rupca i drva, zaustaviti krvarenje i spasti ti život?” Abraham Holtzman je sugerirao kada mu je Alaric postavio to pitanje. Ali, Alaric je znao da je Holtzman samo mrzovoljan zato što je ostao bez većeg dijela obrva a i deset posto tijela mu je bilo pod opeklinama, zahvaljujući oproštajnom plamu Luciena Antonescua - koje je ubilo većinu drakula i osmudilo halju sestre Gertrude tako da joj je spala. Kako bi Alaric volio da je bio tamo i to vidio. Nije da ga je nešto posebno zabavljalo gledati gole časne sestre. Ali uživao bi da je svjedočio tome kako svi pokušavaju pobjeći u tajne katakombe koje su postojale ispod svih katoličkih crkvi u gradu, prije negoli su vatrogasci uletjeli sa šmrkovima za gašenje požara. “Ti si kriv”, Holtzman je rekao, koreći ga kada je prvi put došao posjetiti Alarica u bolničkoj sobi. “Da si samo odradio ono što si trebao i krenuo prema zvijeri, a ne djevojci, bio ~ 265 ~

bi naš. Ali ne. Ti si morao otići i vidjeti je li Meena Harper ozlijeđena. I tako je zbog tebe princ tame pobjegao. Ovo se nikada neće zaboraviti, Wulf.” Na cijelom svijetu nije bilo toliko tableta protiv bolova od kojih bi nakon zadatka grdnje Abrahama Holtzmana bile podnošljive. Činjenica da Alaric nije pio nikakve tablete, jer mu se nije sviđalo kako se smušeno osjećao od njih, činila je ovu situaciju još gorom. “I što, trebao sam je samo ostaviti da leži tamo?” upitao je. “S mogućim potresom mozga ili nečim još gorim? Upravo ju je, preko cijele prostorije, bacio zmaj!” “Lucien Drakula nikada ne bi naudio toj djevojci.” Holtzman se očito ni sam nije osjećao predobro. Ostao je bez gornjeg sloja kože na rukama i licu. Izgledao je nevjerojatno smiješno bez obrva. Ali naravno, Alaric nije mogao reći ništa o tome. Iako je namjeravao mobitelom uslikati nekoliko fotografija, čim mu se pruži prilika, i poslati ih Martinu, iz zabave. “Znao si to”, rekao je Holtzman. “Otrčao si za njom, umjesto da si obavljao svoj posao, zato što si zaljubljen u nju. Ja imam ozbiljne rezerve prema gospođici Harper i toj tvojoj ideji da je zaposlimo kod nas. Mislim da će to samo voditi u propast. Posebno zato što je Lucien Drakula još uvijek na slobodi te očito i sam zaljubljen u nju.” “Nisam zaljubljen u nju.” Alaric nikada u životu nije čuo ništa tako smiješno. Ali dio njega se pitao: Je li tako očito? “Ali, ako ti ne možeš uvidjeti prednosti toga da imamo nekoga tko—” “Oh, vidim ja prednosti.” Holtzman je izvadio rupčić i potapkao mjesto na kojemu mu curila rana. Alaric je skrenuo pogled. Iako, pretpostavljao je da ni on sam ne izgleda ništa bolje. Kako samo mrzi bolnice! “I nažalost, vide i naši pretpostavljeni, jer su već uputili odgovarajuću papirologiju kako bi se pokrenula posebna jedinica ovdje na Manhattanu, sa mnom na čelu.” Dodao je zlovoljno: “Žele i tebe u njoj.” Alaric je, iznenađen, pokušao ne pokazati koliko ga je usrećila ova informacija. Osim onog dijela u kojemu je Holtzman na čelu, naravno. “Ja sam ih, naravno, obavijestio da gospođica Harper nije jedina prema kojoj imam ozbiljne rezerve.” Holtzman je presavio rupčić, spremio ga i oštro pogledao Alarica. “Vidio sam tvoje ponašanje na zadatku prošli tjedan i mislim da je daleko od prihvatljivog. Ako želiš biti dijelom ove nove jedinice, prvo ćeš morati otići na dvotjedni psihički odmor i oporavak na koji nisi nikada otišao nakon Berlina.” Pogledavši Alaricovu nogu, Holtzman je progunđao, a onda rekao: “Pa, pretpostavljam da ćeš to morati tako i tako. Ali ćeš ići i u savjetovalište. Dogovoreno?” Alaric se namrštio. Nije se mogao dosjetiti ničega goreg od toga da mora sjediti u uredu neke face i raspravljati o svojim osjećajima. Ali ako je to značilo da će češće viđati Meenu Harper.... “U redu”, rekao je Alaric kroz stisnute zube. “Savršeno. To je ono što volim čuti. Stvarno se ne bi smio toliko opirati takvim propisima, Alaric, oni su tu zbog tebe. Iako to ne znači, naravno, da neću pozorno promatrati kako se ponašaš u blizini gospođice Harper. Iako”, dodao je Holtzman, “ona još uvijek nije rekla hoće li prihvatiti posao.” Alaric je gotovo skočio s kreveta od iznenađenja, iako je bio praktički vezan uz njega nizom kompliciranog skupa žica. “Što?” viknuo je. “Zašto dovraga ne? Zar joj nisi ponudio…” “Joj, smiri se”, rekao je Holtzman kiselo. “Ponudili smo joj sasvim odgovarajući paket.” “Odgovarajući?” Alaric je poželio baciti nešto. Ali jedino što mu je bilo dovoljno blizu bio je daljinski upravljač. Njega je već bacio toliko puta do sada da su mu sestre priprijetile da mu ga neće vratiti ako ga baci još jednom. “Ona je—” ~ 266 ~

“Ona je vidovita”, Abraham ga je podsjetio. “Nije kao da će ona biti vani, riskirajući svoj život na nekom zadatku. Paket koji smo joj ponudili bio je odraz toga. Uključuje sve beneficije i zapravo je dosta velikodušan, ako mene pitaš. Ne mogu zamisliti nikoga tko ga ne bi prihvatio, pogotovo s ovakvim stanjem na tržištu poslova. Tko ne bi htio doći raditi za Palatine?” “Netko”, Alaric je rekao, pomalo gorko, iz svog bolničkog kreveta, “tko je zaljubljen u princa tame.” Sada je, samo se prisjećajući razgovora s Holtzmanom, opet poželio nešto baciti. Barem sve dok ga sama Meena Harper nije iznenadila ušetavši u njegovu bolničku sobu. A on nosi bolničku spavaćicu. Ovo je bilo jednostavno savršeno. “Bok”, rekla je. Lijeva joj je ruka bila u posebnom gipsu sa zračnim jastučićima od lakta do zapešća. U desnoj ruci nosila je vazu s ivančicama. Alaric nikada prije nije previše razmišljao o cvijeću. Zapravo, uvijek je smatrao da je cvijeće glupo. Do sada. Sada su mu ivančice postale omiljene. “Bok”, rekao je. Osim gipsa sa zračnim jastučićima, Meena Harper je izgledala dobro. Čak bi išao tako daleko da kaže kako Meena Harper izgleda odlično. Trag ugriza na njezinu vratu gotovo je sasvim izblijedio. Nosila je novu odjeću - pa, dobro, naravno. Jer posljednji put kada ju je vidio, bila je prekrivena krvlju. Njegovom krvlju. Nosila je haljinu. Bila je kratka i crna i malo uska oko prsa. Jako mu se svidjela. Odložila je ivančice na prozorsku dasku. Kišilo je vani, a cvijeće je malo osvježilo sobu. Što je bilo čudo. Nije mislio da išta može osvježiti tu bolničku sobu. Ali sada je znao. Ivančice mogu. Ivančice i Meena Harper. “Baš sam bila u posjetu mojoj prijateljici Leishi”, rekla je sjedajući na ružičasti, plastični stolac uz njegov krevet. Ružičasti! Plastični. Stolac je bio čisti užas. Osim kada je Meena Harper sjedila na njemu, obučena u kratku, crnu haljinu. Jer tada je mogao vidjeti dobar dio njezinih golih nogu. Pa, dobro, možda stolac i nije bio tako čisti užas, na kraju krajeva. “Rodila je curicu. Malo je prerano rođena, ali obje će biti dobro. Leisha je tako sretna. Čini se da se ne sjeća što se dogodilo u crkvi. Ili ispred mog stana. Adam kaže da joj ne govorimo ništa. On misli da je tako najbolje.” “Vjerojatno je u pravu”, rekao je Alaric oprezno. “Istina”, rekla je slegnuvši ramenima. “Adam kaže kako bi volio da i on može zaboraviti. On i Jon sada uređuju dječju sobu. Inače će beba morati spavati u ladici.” “Oh”, rekao je Alaric. Nije znao ništa o bebama. Osim Martinove kćeri Simone, koja je nekoć bila beba. Alaric je mislio da je Martin lud zato što želi bebu. Trudio se zvučati kao da ga podržava jer ipak je znao da ljudi trebaju biti takvi kada su bebe u pitanju. “To je dobro.” “Nazvali su je Ivana”, rekla je Meena. “Ivančica.” Gledala je naokolo, po sobi... svugdje, samo ne u Alarica. Pomislio je kako je ovo itekako neugodno. Posebno zato što se ni Alaric, kao i Meenina prijateljica Leisha, nije sjećao što se dogodilo u crkvi. Barem ne svega. Znao je da joj je rekao neke stvari onda kada su njih dvoje bili sami, nakon što se galerija urušila. Samo se nije mogao sjetiti što joj je točno rekao. ~ 267 ~

To, rekla mu je liječnica kada ju je upitao o tome, nije neuobičajeno. Dogodilo se zbog gubitka krvi, rekla je. Ne mora se brinuti zbog toga. Ali Alaric se brinuo zbog toga. Što joj je rekao? Nadao se da nije izlanuo ništa neumjesno. Kao na primjer nešto o svojim osjećajima prema Meeni Harper. To ne bi nikako bilo dobro. Nije mu trebalo da ona zna što osjeća prema njoj. Ne ako će početi raditi s njim za Palatine. Kako će to onda funkcionirati? Kako će on onda moći primijeniti profinjenu čaroliju Alarica Wolfa na njoj ako ona već zna što on osjeća prema njoj? Onda čarolija ne bi bila ni najmanje profinjena. Bila bi nešto potpuno suprotno od profinjenog. A onda čarolija ne bi niti uspjela. I tako se već natjecao s princom tame. Što mu je dovraga i preostalo doli posebna čarolija Alarica Wolfa? Ali možda nije rekao ništa o tome da mu se sviđa. Mogao bi je, naravno, jednostavno, samo upitati što je rekao. No onda bi izgledalo kao da je zabrinut. A on nije bio zabrinut. Samo je bio malo... znatiželjan? Ništa više. “Ivana je lijepo ime”, rekao je Alaric. Potom se osjetio glupo. “To je bio moj prijedlog”, rekla je Meena. “Po Ivani Orleanskoj.” Napokon ga je pogledala u lice. Iz nekog razloga, činilo se kao da je oklijevala to učiniti ranije. “Ona je svetica.” Rekao je hladno: “Čuo sam za nju. Bila je spaljena na lomači, kao vještica. Išao sam u školu, znaš. Nisam potpuni imbecil.” Njegova znatiželja oko toga što je rekao dok je buncao zbog gubitka krvi utjecala je na to da se ponaša malo, pa, obrambeno, možda. Meena stisne usta dok ga je proučavala. “Nisam došla ovamo natezati se s tobom.” Očito je liječnica imala pravo. Mora se opustiti u vezi s tom amnezijom. Raširio je obje ruke otvorenih dlanova. “U bolnici sam. Jedino s čim se ja natežem je infekcija. Koju si mi navodno ti prenijela svojim nečistim rukama.” Nasmiješila se, malo. “Znam. Čula sam. Oprosti zbog toga. Pokušavala sam ti spasiti život, znaš. Onako kako ti stalno spašavaš moj. Navodno oboje bolujemo od kompleksa heroja.” “Kažu da je pravo čudo što su mi uopće uspjeli spasiti nogu nakon što si je ti izmasakrirala”, lagao je. Tako, to je bilo bolje. Stara čarolija Alarica Wolfa se vratila. Prestala se smješkati i izgledala je nesretno. “Oh, stvarno? Mislila sam da sam to dobro izvela. Žao mi je. Kada sam istraživala o tome za seriju, rekli su mi da se to tako radi. Stvarno sam te pokušavala spasiti, da ne iskrvariš nasmrt.” Dobivao je od nje jasan dojam da zapravo nije izlanuo ništa o svojoj vječnoj privrženosti dok su bili zatočeni iza sve one opeke, a on ležao tamo i nasmrt krvario. To je bilo olakšanje. Je li? “Nevjerojatno je”, rekao je Alaric naslanjajući se na onaj svoj strašni, ravni, bolnički jastuk, “što si sve spremna učiniti samo da ja ne bih umro.” “Što?” Odmahnula je glavom. “Ne. Samo vrpca za stezanje krvnih žila. To je sve. A navodno te je to gotovo ubilo. Nisi ipak takva muškarčina kao što bi volio da svi misle da jesi.” ~ 268 ~

“A opet”, rekao je, opet širivši ruke, “ovdje si sa mnom, a ne skrivaš se negdje od nas Palatina s Lucienom Antonescuom.” Zurila je u njega. “Kakve to veze ima bilo s čim? Rekla sam ti, baš sam bila u posjetu svojoj prijateljici Leishi i pomislila sam navratiti do—” Slegnuo je ramenima. “Samo mislim da je to zanimljivo, to je sve.” Ulovio ju je. I znala je to. Još bolje, ona je znala da on zna. Vidio je kako joj ružičasta boja navire po dugačkom vratu iz relativno dubokog dekoltea uske crne haljine i penje se u njezine obrazima. “Svi znamo da on nije mrtav, Meena”, rekao je Alaric. “Sigurno te pitao da odeš s njim.” Crvenilo je postalo zažareno. “Pa”, rekla je, a pogled joj je pao na pod. “Tako je. Pitao me. Ali rekla sam ne.” Alaricovo srce je naraslo od veselja. Ovo je dosad najbolji dan u bolnici. Sve ide dobrim putem. On ipak nije učinio ništa glupo ispod one galerije. Oko čega se uopće brinuo? “Zato što ćeš ipak doći i raditi za nas, zar ne?” Isprepleo je ruke i stavio ih iza glave, nevjerojatno zadovoljan samim sobom. “Znao sam da samo navlačiš Holtzmana. Tako treba. Starog treba malo držati na vršcima prstiju. Tražit ćeš više novca, je li? A zašto i ne bi? Ti si vrijedan dodatak timu. Ili pokušavaš dobiti posao i za onog svog brata? Pokazao je iznenađujuću inicijativu na terenu.” Iako je, osim onog prvog pucnja, koji mu se posrećio, ciljao lošije od ikoga koga je Alaric ikada vidio. “Vjerojatno bi mogli naći nešto za njega u odjelu tehničke podrške. Gle, da sam ja ti, pokušao bih ih natjerati da mi daju i dodatak za stanovanje. Gdje si sada?” Podigla je pogled. Ali crvenilo je iz nekog razloga postajalo svi jače. Mogao se zakleti da su joj i dojke počele crvenjeti. Što je bio prizor koji bi vrlo rado detaljnije proučio. “U Sv. Klari, ako baš moraš znati”, rekla je. “Otac Bernard je bio dovoljno ljubazan da primi Jona i mene nakon što je moj stan bio, nažalost—” “Nisi ga valjda išla gledati?” prekinuo ju je brzo spustivši ruke Nije želio da vidi svoj stan. Posebno krevet i ono što je pisalo na grafitima iznad njega. “Ne”, rekla je. “Ali Jon jest. I rekao je—” “Ni nemoj”, rekao je. Ovo je bilo jako važno. “Obećaj mi da nećeš nikada više otići onamo. Daj nekome da sve iznese iz njega i baci. A potom prodaj stan. Nemoj se nikada vratiti.” “Učinit ću to”, rekla je. “Obećavam. Ali ne očekujem više novaca, Alaric. Istina je da... neću prihvatiti posao.” Osjećao se kao da mu je netko razrezao još jednu venu. Možda u srcu. “Što?” rekao je glupo. “Bilo je jako ljubazno od doktora Holtzmana što mi je to ponudio”, rekla je na brzinu. “Stvarno mi jako laska. Ali... mislim da to ne mogu raditi. Raditi za... za ljude za koje ti radiš. U ovom trenutku.” Alaric je buljio u nju. “Ali, mislio sam da si rekla da te Lucien pitao da odeš s njim”, rekao je. “I da si rekla ne.” “Ja jesam rekla ne”, rekla je Meena. Uvukla se u samu sebe kao da joj je hladno. “Ali to je bilo... prije.” “Prije čega?” Značenje toga polako mu je nadolazilo. “Čekaj... prije negoli se pretvorio u zmaja i pokušao nas sve ubiti?” Nijemo je kimnula. “Dakle, ti ga zapravo nisi vidjela ponovno od one noći?” Opet je kimnula.

~ 269 ~

“Dakle, ti zapravo ne živiš u Sv. Klari”, rekao je. Sve mu je postajalo jasno. Možda i previše jasno. “Ti se skrivaš tamo. Skrivaš se od njega. Zato što ga se nasmrt plašiš.” “Pa”, rekla je. “Ja to ne bih rekla baš tako.” “A kako bi ti to onda rekla?” upitao ju je. “Ako se ne bojiš njega, čega se onda bojiš? Sebe? Bojiš se da bi mogla reći da ako te opet upita?” Alaric je jedva mogao povjerovati u ovo. Ali evo, bilo je tu, stajalo joj je ispisano preko cijelog lica. “Stvarno ne znam o čemu govoriš”, rekla je Meena ozbiljno. “Samo sam došla ovamo pozdraviti te, a ne odslušati jedno od tvojih predavanja.” Predavanja! “Ali ako ćeš se ovako ponašati”, rekla je istim tonom glasa, “onda odlazim. Mislim da dobivaš previše lijekova protiv bolova.” Ustala je da ode... ali ne dovoljno brzo. Jer, makar i zavezan za krevet, bio je prebrz za nju. Uspio je ispružiti ruku i primiti njezinu neozlijeđenu ruku u svoju. Nije ju nikuda puštao. “Ne dobivam nikakve lijekove”, rekao je svojim najnježnijim glasom, onim koji je čuvao za Simone i... pa, zapravo za nikoga više. “I sasvim je u redu bojati se, Meena.” Stajala je tako, trenutak ili dva, gledajući kako njegovi prsti drže njezine. A potom je naglo potonula natrag na onaj plastični, ružičasti stolac. “Okej”, rekla je podižući pogled kako bi se opet susrela s njegovim. Njezine smeđe oči bile su velike i zabrinute. “Imaš pravo. Prestrašena sam. Čim sunce zađe, svake noći, uzmem Jacka Bauera i odem u jednu od onih soba bez prozora u samostanu, u koju su bili sklonili i Jalenu. I ostanem tamo. Ne izlazim van do jutra. Jer znam da tamo ne može doprijeti do mene. Mislim, ako me uopće traži, što ne znam. Pretvorio se u zmaja, Alaric. Pokušao nas je sve ubiti.” “Ne i tebe”, rekao je Alaric. Nije mogao vjerovati da zapravo brani Luciena Drakulu. Ali, začudo, njegova želja da je opet vidi kako se smješka bila je jača od njegove mržnje prema princu. “Učinio je sve što je mogao kako bi spriječio da pogineš.” Uputila mu je sarkastičan pogled. “Pretvorio se u zmaja”, podsjetila ga je. Alaric je pogledao u njezinu ruku, tako malu u njegovoj. Držala se za njegovu dosta čvrsto. Bojala se. Jako se bojala. Alaric je to već viđao. Ljudi - odrasli muškarci i žene, drugi stražari, poput njega - koji su se vratili sa zadatka baš onakvi kakva je Meena bila sada, kradomice se šuljajući u krajnjem strahu, u strahu od vlastite sjene zbog demonskih užasa koje su vidjeli na terenu. Nije želio da ode s princom. Ali nije ju mogao niti pustiti da ode ovim putem. Čak i ako je to značilo da će je izgubiti. Duboko je uzdahnuo i rekao: “Ako sam išta naučio u ovom životu, Meena, onda je to da tamo vani ima puno strašnih stvari. Ponekad i ja poželim samo otići u sobu bez prozora dok sunce opet ne svane, a strašne stvari ne nestanu. Ali istina je da... te strašne stvari neće nestati same od sebe.” Meena je, kao da je osjetila u kojem smjeru ide, počela povlačiti ruku prema sebi, odmahujući glavom. Oči su joj se ispunile suzama. Ali on nije želio ispustiti njezine prste. Zato što to mora čuti. Bez obzira na to koliko ona to ne želi. “Jer ispostavilo se da ja imam dar”, nastavio je. “A taj dar je da sam dobar u ubijanju tih strašnih stvari. Tako da koristim svoj dar kako bih pomogao drugima koji nisu tako jaki kao ~ 270 ~

ja, kako bi svijet bio sigurnije mjesto za njih. Ne mogu se zaključati u sobu bez prozora dok sunce opet ne svane, Meena. Bez obzira na to koliko bih to ponekad jako želio.” Naglo je podignula glavu prema njemu, htijući protestirati. Ali on ju je i dalje držao za ruku i nastavio. “Jer moj je posao suočavanje sa strašnim stvarima. I mislim da duboko u sebi, Meena, ti znaš da je to i tvoj posao. Možda je baš to razlog zbog kojeg su ljudi poput tebe i mene stavljeni na ovu zemlju, kako bi svi drugi - ljudi koji nemaju naše darove - mogli spavati u svojim sobama bez prozora dok mi pretvaramo svijet u malo sigurnije mjesto za njih.” Nekoliko sekunda nije ništa govorila. A zatim je vidio i zašto. Plakala je. Pa... nije ju mislio rasplakati. Možda ništa ne može učiniti kako treba. Možda ne postoji čarolija Alarica Wulfa. Možda je Holtzman imao pravo i stvarno mu je trebalo to savjetovalište. Nakon nekog vremena, pogledala ga je i rekla: “Bila sam budala.” “Mislim da nisi budala”, rekao je. Želio je reći još puno toga. Ali nije više patio od gubitka krvi. Pa je zašutio. Opet je uz trzaj povukla ruku. Ovaj put ju je ispustio. Prislonila je tu ruku, zajedno s onom u gipsu na oči, koje su bile crvene od neprolivenih suza. “Uistinu znaš ljutiti ponekad”, rekla je. Martin mu je često govorio to isto. “Znam”, rekao, slažući se. “Zašto mi to činiš?” upitala je, brišući oči rubom njegove plahte. Sumnjao je da će plahta nešto puno upiti. Broj vlakana nije mogao biti jako velik. Žudio je za tim da stavi ruke oko nje, da je zagrli. Ali bojao se da će ga samo ćušnuti. Ili da će Holtzman ušetati. Oboje bi bilo jednako neugodno. Osim toga, nije se mogao nagnuti naprijed dovoljno da bi uopće mogao staviti ruke oko nje zbog te svoje glupe noge u gipsu i žicama. A zatim je, suhih očiju, ustala. Sada će otići, pomislio je i njegova depresija bila je potpuna. I nije imao pojma kada će je opet vidjeti. Osim što mu je, na njegovo iznenađenje, umjesto da ode, položila neozlijeđenu ruku na prsa. “Pretpostavljam”, rekla je, “da s ovim nisam podmirila dugove, je li?” Odmahnuo je glavom, ne razumijevajući na što misli. Njegova zbunjenost se povećala kada se nagnula i nježno ga poljubila u obraz, onako kako je to učinila one noći u župnom dvoru. “Vjerojatno ne”, rekla je kada se uspravila. “Mislim da ti još uvijek dugujem. Osim toga, spasio si i Jacka.” Oh. Mislila je na sve one slučajeve kada joj je spasio život. Ali nije mu dugovala za to. To mu je bio posao. “Treba ti brijanje”, rekla je, a nos joj se namrštio. “Želiš li da ti sutra donesem nešto čime ćeš se obrijati?” “Da”, rekao je, a raspoloženje mu se odjednom popravilo. Ona je bila jedina koja se ponudila. Jedina. ~ 271 ~

Zato ju je volio. Osim toga, rekla je da će doći i sutra u posjet. Ne, nije to bilo isto kao da je rekla da će prihvatiti posao. A možda je to bilo samo zato što će doći u posjet svojoj prijateljici na odjelu za porodništvo, pa će joj ionako biti zgodno svratiti i vidjeti i njega. Ali do sutra će imat drugi govor pripremljen za nju, o tome kako joj je suđeno biti s Palatinima. A kad dođe sljedeći dan - a doći će, znao je da hoće - imat će novi. I na kraju će je slomiti. Tako je funkcionirala čarolija starog Alarica Wulfa. No čak i da čarolija Alarica Wulfa ne postoji - Martin je često govorio da ne postoji jednog od ovih dana morat će ga pustiti iz bolnice i on će opet naići na neku opasnost. A onda se ona neće moći oduprijeti tomu da ga upozori da se drži dalje od toga. Tada će on istaknuti, sa savršenom i neosporivom logikom po kojoj je bio nadaleko poznat, kako bi baš mogla i primati plaću za to. Bit će bespomoćna, suočena s takvim izuzetno umnim zaključkom. “Okej”, rekla je Meena. Nasmiješila se i ispružila ruku kako bi prstom prešla preko oštre brade na njegovu obrazu. Pazio je da se ne pomakne dok je to radila, da ne bi prestala. Ovo je bio još jedan primjer kako djeluje čarolija Alarica Wulfa. “Vidimo se sutra.” Nažalost, tada se okrenula i otišla. Međutim, bolnička soba Alaricu se nakon toga nije činila ni približno tako nepodnošljivom kao što je bila prije negoli ga je ona došla posjetiti. Zapravo, odjednom je izgledala krajnje veselo. Alaric nije mislio da je to rezultat snažnih neurotransmitera, poput dompamina, koji se ispuštaju u njegov mozak. Odlučio je da je to zbog ivančica. Alaric bi se vjerojatno osjećao potpuno drugačije da je imao ikakvu predodžbu o tome kamo Meena Harper zapravo ide... kako je njegov govor o nespavanju u sobi bez prozora nije uvjerio u to da se mora pridružiti Palatinskoj straži kako bi mu pomogla boriti se protiv sila zla, već da mora, čim napusti bolnicu, otići na mjesto koje ju je najviše plašilo i za koje mu je obećala da uopće neće otići tamo.

~ 272 ~

Šezdeset prvo poglavlje

20:00 UTC-5, petak, 23. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

Meena nije bila sigurna što ju je natjeralo da ode do svoga stana. Svi su joj rekli neka ne ide. Alaric, koji je bio ondje i sam vidio u kakvom je jezivom stanju bio stan. Abraham Holtzman, oslanjajući se na priručnik koji je u jednom svom dijelu govorio o posttraumatskom stresnom poremećaju i tome kako bi joj od toga bilo samo gore. Sestra Gertruda, koja je bila praktična i ljubazna u vezi s time. Čak i Jon, koji je bio ondje da bi vidio može li spasiti nešto od vlastitih stvari. “Grozno je”, rekao je zadrhtavši. “Vjeruj mi. Ne želiš znati.” Ali Meena želi znati. Još od one noći... Pokušavala je ne misliti o toj noći. Nije željela misliti o njoj jer bi joj svaki put kada bi počela, suze navrle, a s njima i uvjerenje da je Lucien mrtav. Zacijelo je mrtav. A zatim je uslijedio grozan osjećaj praznine negdje posred prsa. A zatim, jednako grozan, strah da nije mrtav. Što ako nije mrtav i još je voli i želi da budu zajedno? Što je gore? Činjenica da ne zna bila je razlog zbog kojeg je odlučila da uopće ne može razmišljati o tome. Jednostavno ne može. Ne razmišljati o tome bilo je lakše nego što je to itko mogao zamisliti. Svaki put kada bi počela razmišljati o tome, jednostavno je iz svoga uma odgurnula sve misli, sva sjećanja, sve i sva što je bilo ikako povezano s Lucienom Antonescuom, a onda odlučno razmišljala o nečemu drugom. Pazila je na to da u Sv. Klari bude stalno zaposlena pa zapravo nije niti imala vremena razmišljati o Lucienu. Tu je bilo suđe koje je trebalo oprati nakon svakog obroka, lonci, tave i vatrostalne posude koje su na hrpi čekale u sudoperu kuhinje župnog dvora. Njihovo čišćenje bila je Meenina pokora za opekline koje su svi zadobili zbog nje. Ribala ih je dok nisu blistali, ponekad do kasno u noć, samo ona, sama u kuhinji, sa spužvom, gumenim rukavicama i vrućom vodom ispunjenom sapunicom. I tama iza prozora iznad sudopera. I svjetleće crvene oči za koje je bila uvjerena da ih vidi kako izgaraju kroz tu tamu i promatraju svaki njezin pokret. Trudila se ne misliti o očima i tome jesu li stvarno ondje ili joj se samo priviđaju. Bila je tu i javna kuhinja koju je trebalo voditi, donacije koje su stizale za dobrotvorni dućan i koje je trebalo razvrstati. (Dobrotvorni dućan bio je i mjesto na kojem je pronašla svoju novu crnu haljinu, kao i brojne druge dodatke svojoj garderobi. Bilo joj je jasno da je cilj donacija bio prodati ih u dućanu. Ali nije joj se činilo nekim velikim zločinom ako uzme

~ 273 ~

jednu ili dvije stvari za sebe dok ih je razvrstavala. Sve što je imala ili su uništili drakule ili je bilo natopljeno Alaricovom krvlju.) Ali možda je malo previše pazila na to da bude zaposlena kako ne bi mislila na Luciena Antonescua (te oči, koje izgaraju kroz tu tamu ispred kuhinjskih prozora) i ono što se dogodilo te noći. Jer sve do Alaricova govora o tome kako je loše za ljude poput njih da se sakriju od strašnih stvari na ovom svijetu, umjesto da se bore protiv njih - i bio je u pravu, znala je to: apsolutno je vjerovala u to da su njih dvoje slični, on sa svojim mačem i ona sa svojom sposobnošću da predvidi opasnost i smrt - Meena je mislila da čini pravu stvar tako što odbija misliti na Luciena. Ali nakon Alaricova govora koji joj je otvorio oči, shvatila je da je to krivo. Imala je moralnu obvezu ne samo misliti na Luciena već se i suočiti s njime i onime što je učinio njoj i njezinu životu. A to je da ga je uništio. Ako je uopće živ, naravno. I dalje nije znala je li živ ili nije (osim... tih očiju). Nitko joj, čini se, nije to mogao reći. Abraham joj je rekao samo da se nakon onog posljednjeg naleta užarene vatre u crkvi - koja je i njega i sve druge onesvijestila na nekoliko sekunda probudio da bi otkrio da je princ nestao. “Nestao?” Meena je pitala jer joj je bilo teško povjerovati da trideset tona težak i dvadesetak metara dugačak zmaj može jednostavno iščeznuti na isti način na koji su iščeznuli i Emil i Mary Lou Antonescu. “Nestao”, Abraham joj je odgovorio kimnuvši. Lucien nije odletio. Istina, krov katedrale izgorio je s ostatkom zgrade, ali nitko nije prijavio da je vidio ikakvog zmaja s krilima kako leti preko Manhattana te noći. (Njujorška policija napisala je da je ono što se dogodilo u Sv. Jurju bilo posljedica tinejdžerskog podmetanja požara, najvećim djelom zahvaljujući nejasnim izjavama koje su im dali Meena i Alaric. Ali naravno da ni jedan tinejdžer koji je podmetnuo požar nije uhićen.) Pa, gdje je onda? Možda je, Meena je pomislila dok se približavala svojoj zgradi te kišne večeri nakon posjeta bolničkoj sobi Alarica Wulfa, s ključevima čvrsto stisnutim u šaci, jednostavno nestao sam u sebi. Posljednja eksplozija užarene vatre, od koje ju je tako ustrajno pokušavao zaštititi, zapravo je bila Lucienovo samozapaljenje. U tom slučaju se barem, pomislila je dok su se automatska vrata na njezinoj zgradi otvorila ispred nje, neće više morati brinuti oko toga da ju još voli. I toga da će je pitati, kao što je Alaric i rekao u bolničkoj sobi, da ode s njim. I potom je ubije i pretvori u pripadnicu njegove vrste kako bi mogli biti zajedno zauvijek. “Gospođice Harper!” povikao je Pradip kada ju je vidio. “Vratili ste se!” “Da”, rekla je. Pokušala se nasmiješiti svome najdražem vrataru, ali to nije bilo tako lako, kada se sve uzme u obzir. “Ali samo nakratko. Neću ostati. Prodajem.” Pradip se snuždio. “I vi? Antonescuovi su upravo na prodaju stavili svoj stan.” Izgledao je sumorno. “Jeste li čuli? Već su otišli. Posao gospodina Antonescua odveo ih je u Aziju. Ili je ipak bila Indija?” Meena nije bila baš jako iznenađena kada je to čula. Emil i Mary Lou su se možda i borili na njihovoj strani tijekom rata vampira. Ali nije mislila da će ih to maknuti s popisa najtraženijih kod Palatinske straže. “To je baš šteta”, rekla je. Potom se razveselila. “Možda će neka bogata rock-zvijezda kupiti moj i njihov stan, srušiti zid između njih i imati cijeli jedanaesti kat za sebe.” ~ 274 ~

Pradip je samo buljio u nju. Pokušavala ih je oboje razveseliti - imati bogatu rockzvijezdu u zgradi bila bi dobra stvar. A dobro bi joj došao dodatni novac od prodaje stana da Davidu vrati ono što mu duguje. Ali Pradipu se ideja nije činila tako privlačnom kao i njoj. “Mislim da uprava zgrade ne bi prihvatila rock-zvijezdu”, rekao joj je. Zašto ne? Meena je poželjela upitati. Prihvatili su vampirski par. Umjesto toga rekla je: “Vjerojatno si u pravu. Pa, okej. Idem gore.” “Laku noć, gospođice Harper”, rekao je Pradip. Meena mu se uspjela nasmiješiti, a potom je otišla prema dizalu. Prvi put nakon dugo vremena vozila se do jedanaestog kata sama. Mary Lou nije zaustavila vrata baš dok su se zatvarala kako bi se uspjela provozati s njom, kao što je to prije običavala. Nije bilo ushićenog razgovora o nekom tipu iz Emilova ureda koji bi bio baš savršen za nju. Nije bilo prijedloga o tome kako bi Meena mogla poboljšati zaplete u Nezasitnoj... što je bilo tužno, jer sada kada su Fran, Stan i Shoshona nestali - Paul joj je ostavio poruku na mobitelu da svi pretpostavljaju kako su njih troje, zajedno sa Stefanom Dominicom, doživjeli nesreću na putu prema kući za odmor Metzenbaumovih u Hamptonima i kako je samo pitanje trenutka kada će pronaći automobil s tijelima - Meena je vjerojatno bila sljedeća na redu za promaknuće na mjesto glavne scenaristice, na što je oduvijek čekala. Zašto ne? Shoshone više nema, a nije bilo ni nikakvog službenog zapisnika o njezinu “otpuštanju”. Tko zna što će se dogoditi s ABN-om (i CDI-om) sada kada je generalni direktor novog vlasnika također nestao? A opet, s druge strane... koga i briga? Svi tabloidi brujali su o činjenici da je zvijezda Požude, Gregory Bane, također nestao. Polovica ženske populacije u Americi bila je obavijena u crno. Vjerojatno će uskoro i posumnjati na prljavu igru, Meena je pretpostavljala. Osim što se nikakva tijela nikada neće pojaviti. Kada je dizalo stiglo do jedanaestog kata, Meena je zakoračila van i osvrnula se oko sebe, počevši osjećati prve male trnce straha. Zašto je ono pomislila da je ovo dobra ideja? Naravno, drakule su svi trebali biti mrtvi. Barem oni koji su živjeli na Manhattanu. Ali što ako je nekolicina njih, koji su živjeli negdje drugdje, čula o onome što se dogodilo u Sv. Jurju i odlučila je potražiti kako bi se osvetili? Ili su navratili kako bi kušali njezinu krv, o kojoj su do sada svi vampiri po cijelome svijetu morali načuti glasine. Prestani, rekla je samoj sebi. Alaric ima pravo. Ne možeš provesti ostatak svog života u sobi bez prozora, Meen. Bacila je pogled po hodniku. Sve je izgledalo u redu... normalno čak. Vrata na njezinu stanu također su izgledala okej. Progutala je, a potom im prišla i umetnula ključ. Što god da je bilo iza njih, rekla je samoj sebi, mogla se nositi s tim. Za Boga miloga, zmaj ju je bacio preko cijele prostorije. Probola je kolcem ne jednog, već dva vampira, od kojih je jedan zapravo i glumio vampira na TV-u. Mogla se nositi bilo s čim što je čeka u stanu 1 1 B. Širom je otvorila vrata, zatim potražila prekidač za svjetlo... ... i uzdahnula. Očekivala je da će biti loše. Ali nije očekivala ovo.

~ 275 ~

Netko je već bio ovdje i... očistio njezin stan. Ne samo očistio već ga pretvorio u... u potpuno drugo mjesto. Grafiti drakula bili su potpuno sastrugani i zidovi ponovno obojeni u svježu, krem boju. Slomljeni namještaj i pokvarena elektronika bili su izbačeni. Natopljene knjige, isjeckana odjeća, slomljeno posuđe... sve je to također nestalo. U kuhinju su stajali samo novi kućanski aparati od nehrđajućeg čelika. Parket je cijeli bio izbrušen i sjajio se od svježeg novog laka. Čak su i cijevi dimnjaka na kaminu bile napokon otvorene, makar nikada prije nisu bile. Njezin stan izgledao je bolje nego ikada dok je ona živjela tu. Izgledao je bolje nego onoga dana kada su se ona i David uselili. Tko je učinio sve ovo? Jon, nije. Bio je kod Leishe i Adama cijeli tjedan, radeći na sobi za bebu, pokušavajući je završiti prije negoli Leisha i beba dođu doma iz bolnice. Alaric očito nije. Kako bi to i mogao učiniti dok je ležao u krevetu s nogom u gipsu? A Abrahamu Holtzmanu, ocu Bernardu i ostalima nedostajao je gornji sloj kože na licu i rukama. Osim toga, gdje bi oni našli novac za to? Preostalo je još samo jedno objašnjenje. A dok je Meena još razmišljala u sebi kako je to nemoguće - nemoguće, jer on je mrtav, sigurno je mrtav (osim činjenice da se mogla zakleti kako je osjetila nečiji pogled na sebi kroz prozor kuhinje u župnom dvoru svake noći dok je prala sude); gotovo je uvjerila samu sebe kako želi da bude mrtav - okrenula se i ugledala njega kako dolazi iz kiše kroz balkonska vrata.

~ 276 ~

Šezdeset drugo poglavlje

20:30 UTC-5, petak, 23. travnja Avenija Park 910, stan 11B New York, New York

“Bok, Meena”, rekao je. Kapljice kiše visjele su s njegove vlažne, kratke, tamne kose. Zastao joj je dah, a srce joj je iznenada bolno zatitralo. Bila je iznenađena što joj se srce uopće sjećalo kako kucati jer to što ga je vidjela, kako samo tako ulazi u njezinu sobu, bio je takav šok da bi bila pomislila kako će joj srce prestati kucati. Izgledao je nevjerojatno, naravno, baš kao i uvijek, čak i ležerno obučen u ugljeno sivu vestu od kašmira i crne hlače. Visok, širokih ramena, zauzimao je toliko prostora u toj malenoj sobi u kojoj su jednom tako razuzdano i ludo vodili ljubav, pokušavajući biti tihi da ne bi pobudili nikakvu sumnju njezina brata i Alarica u susjednoj sobi... Izgledao je tako mračan i tako naočit, i tako siguran u samog sebe. Nije davao ni najmanje naznake da je prije manje od tjedan dana bio... ... pa, to što je bio. Ili učinio to što je učinio. “Čekao sam te”, rekao je, a te tamnosmeđe oči bile su melankolične kao i uvijek. Svejedno, koliko god da su tužne bile te oči, Meeni nije promaknuo način na koji ju je njegov pogled pretraživao, zbog čega ju je natjerao da osjeća, kao i uvijek, da on točno zna kako ona izgleda ispod haljine koju je nosila na sebi. Što je, naravno, i znao. “Nadao sam se da ćeš se vratiti. Znam da me nisi htjela vidjeti. Ali nadam se da sada možemo razgovarati—” Nenadano, Meeni su popustila koljena. Jednostavno su je izdala. Bila bi se srušila na pod - nije ostalo ništa od namještaja u stanu za što bi se mogla uhvatiti kako bi spriječila da tresne o bjelogorični pod koji je jurio prema njoj - da je on nije uhvatio u svoje snažno naručje, a potom potonuo na pod s njom, privivši njezino tijelo uz sebe. “Žao mi je, Meena”, prošaptao je u njezinu kosu. Začuo se cijeli svijet kajanja, boli, ranjivosti u njegovu bogatom, tihom glasu. “Tako mi je žao. Moraš znati da ja—” “Nemaš prava”, rekla je. Bila je iznenađena što su joj usta i jezik uopće funkcionirali. Osjećala se kao da je cijela ukočena. Zato su joj noge i popustile. Ali očito, iako slabašan, još uvijek je imala glas. “Nakon onoga što si učinio—” “Znam”, rekao je. Njihao ju je, njegovo čelo bilo je pritisnuto uz njezino. “Znam.” “Ne možeš samo tako doći ovamo”, rekla je Meena. Glas joj je počeo zvučati jače. “I počistiti moj stan kao da će to onda popraviti sve. Jer neće. Lucien, ljudi su umrli.” “Znam”, rekao je. Izgledao je - i zvučao - kao da je u sebi nosio žaljenje tisuću vampira od tisuću godina, a ne samo jednog starog petsto godina. “Više ljudi nego što misliš, Meena. Moj brat je bio zao. Uvijek je bio. Trebao sam ga već davno ubiti. Sve je ovo bila moja krivica. Sve. Ipak, nema ga više. Neće više nikoga nikada ubiti.”

~ 277 ~

“Ljudi su ozlijeđeni”, rekla je odmahujući glavom. Morao je shvatiti da nije dovoljno to što je Dimitrij nestao. Ako je nestao. “Znam”, rekao je i podigao njezino zapešće, koje je bilo u gipsu sa zračnim jastučićima, i poljubio ga. “I želim provesti vječnost ispravljajući to.” “Ne samo ja”, rekla je Meena, a zbog suza u očima, bilo joj je teško gledati. “Oteli su moju najbolju prijateljicu. Koja je bila trudna. Odgrizli su njezinu mužu dio vrata dok ih je pokušavao spriječiti. I dobila je trudove ranije, zbog toga što se dogodilo. Mogla je izgubiti bebu. Gotovo da i je.” Lucien ju je gladio. “Kako im se možemo iskupiti?” upitao je. “Štedni račun za koledž, za bebu, možda? Otvorit ću im ga i prebaciti na njega milijun dolara, sutra.” “Lucien!” Meena je buljila u njega u nevjerici, kroz svoje suze. “Ne možeš samo tako hodati naokolo i plaćati ljudima da bi ispravio svoje pogreške. Spalio si crkvu”! “Znam, Meena”, rekao je. Ispružio je ruku da palcem uhvati njezine suze. “Ali što želiš da učinim? Kako očekuješ da ispravim stvari? Već sam dao anonimnu donaciju crkvi. Poveću, koja bi trebala pokriti sve popravke koji nisu pokriveni njihovim osiguranjem protiv požara—” Meena je uzdahnula. “Ne. To ne znači da je sve ispravljeno. Pretvorio si se u—” Položio je prst preko njezinih usnica kako bi je utišao prije negoli izgovori riječ zmaj. “Bilo je olakotnih okolnosti”, rekao je. “Tvoj brat me upucao. Kolcem. U leđa.” Lecnula se. “Znam”, rekla je. Maknuo je prst. “I nećeš nikada znati koliko mi je žao zbog toga. Ali, Lucien—” “Što god drugo da se možda i dogodilo, Meena - što god drugo da sam počinio krivo, a ne niječem da sam učinio puno, puno krivih stvari te noći - molim te, dopusti mi da istaknem kako, unatoč tomu što si ti inzistirala da ću to učiniti, nisam ubio ni tvog brata ni onog Palatinskog stražara koji ti se tako sviđa... unatoč njihovim jasnim pokušajima da ubiju mene. Obojica su prilično živi još i danas.” Meena je uzdahnula. “Zbog mene”, rekla je. “Ja sam ih spasila. Jednom sam napravila vrpcu za stezanje krvnih žila, a drugog sam poslala na odjel za porodništvo s mojom najboljom prijateljicom. Ali, Lucien, ne mogu to i dalje raditi. Neću uvijek biti tu. Ne mogu paziti da ljudi koje volim skoro ne poginu zbog tebe. Oh, čekaj, oprosti. Skoro se pretvore u prah i pepeo—” “Zato sam”, rekao je, naginjući glavu kako bi položio usne na mjesto na kojemu je do maloprije bio njegov prst, “predložio da odemo. Tajland? Sjećaš se?” Meena je zurila u njega, lice joj je bilo mokro, usne su joj još drhtale od poljupca. Više se nije ni najmanje osjećala ukočeno. Nigdje. Suze i njegove usne riješile su taj problem. “Ne mogu otići na Tajland s tobom, Lucien”, rekla je, odmahujući glavom. Kako ne razumije? “Naravno da možeš”, rekao je. “Zašto ne?” Ruka mu je već išla po njezinu bedru, već je kliznula ispod kratke suknje njezine nove korištene - crne haljine. “Zbog... milijun razloga”, rekla je. “Znam da se plašiš, Meena”, rekao je dubokim glasom. Njegov tamni pogled kao da je hipnotički privlačio njezin... isto onako kako su njegovi prsti privlačili njezine. Bilo joj je teško podsjećati se koliko je ljuta na njega dok ju je tako dodirivao. Kako ga se ikada uopće mogla bojati? Tih usana koje su je upravo ljubile po vratu? ~ 278 ~

“I imaš pravo na to”, nastavio je dubokim, tihim glasom. “Postoje neopisivi užasi na svijetu, kakve ti ne možeš niti zamisliti. Ono što ti se dogodilo te noći - tog dana - bilo je neoprostivo. Te stvari - ta stvorenja - nikada te nisu niti trebale dotaknuti. Moja je krivca što si ikada i stavljena u tu poziciju u kojoj su to mogli učiniti. I imaš potpuno pravo: ništa od onoga što ti se dogodilo ne može se ikada ispraviti čekom, bez obzira na njegovu veličinu.” “Ne želim tvoj novac, Lucien”, promrmljala je. Osjećaj njegovih usana na koži njezina vrata bio je više nego što je mogla podnijeti. Bila je spremna strgnuti haljinu sa sebe, točno tu, na podu spavaće sobe. “Znam to. I neću nikada više dopustiti da dođeš u takvu opasnost”, rekao je. Ruka koju joj je bio zavukao pod suknju došla je do njezinih gaćica. Sada su mu prsti klizili preko njihova čipkastog ruba uz unutarnju stranu njezina bedra. “Ali, da bih te zaštitio onako kako to želim, moraš živjeti sa mnom. Da bismo mogli biti zajedno. Stvarno biti zajedno.” “Na Tajlandu”, rekla je Meena, zatvorenih očiju. Zabacila je glavu o njegova prsa, a vrat je bio izvijen u primamljivom pozivu. “Ili kamo god da želiš otići”, rekao je. “Ne mora to biti Tajland.” Usta su mu se pomaknula prema njezinu vratu. Meeni srce opet zatitra. Sve je zvučalo tako savršeno. Njih dvoje će otići zajedno. Možda na Tajland. Lucien će je štititi. Mogao je to jer je tako velik i snažan. A i bogat. Neće se morati više brinuti zbog Leishe, ili Jona, ili Adama, ili Alarica, ili bebe ili bilo koga drugog za koga se brinula da ne bude ubijen. Jer je neće više biti. Bit će daleko od njih. Imat će samo Luciena, o kojemu će se morati brinuti. Ali... Nešto ju je dražilo u stražnjem dijelu njezina uma. Isto ono što ju je uvijek mučilo kada bi Leisha spomenula bebu. Isto ono što ju je mučilo kada joj je Jalena pokazala fotografiju svoga dečka na mobitelu... Ponor ništavila. Otvorila je oči, iznenađena vidjevši da su Lucienova usta otvorena i na njezinu vratu. “Čekaj”, rekla je trgnuvši se prema natrag, puls joj je odjednom počeo jače tući, ostala je bez daha. “Sto radiš?” Pogledao ju je bezizražajno. Ruka ispod njezine suknje je zastala. “Ništa”, rekao je oprezno. “Ne radim ti ništa, Meena. Osim što te volim.” Podigla je ruku kako bi dodirnula svoj vrat. Bilo joj je lakše kada je vidjela da je suh. Ali treba, znala je, samo još jedan ugriz, a onda da ona popije malo njegove krvi... I postat će poput njega. Znala je to. On je to znao. Meena je ustala, odjednom osjećajući kao da se zidovi sobe zatvaraju nad njom. Srce joj je tuklo kao u zeca. Tako brzo, zapravo, da se bojala da bi joj moglo iskočiti iz prsa. Sto radim? upitala se. Sto radim ovdje? Alaric ju je upozorio da ne ide u svoj stari stan. Rekao joj je... natjerao ju je da mu obeća da neće ići u njega. Je li znao? Je li znao da će Lucien doći tamo kako bi je pronašao i da će joj učiniti ovo? Naravno da je znao. A ona nije poslušala. Oh, Bože, zašto nije poslušala? Bila je baš poput svih onih ljudi koji nikada nisu poslušati nju. ~ 279 ~

Jer tek joj je sada ta velika opasnost u kojoj se nalazila postajala očita... ovaj put se ona nalazi na rubu provalije. Kako će pobjeći? Kako će se izvući iz ovoga? Nije imala nikakvo oružje. A sve i da je imala - bi li stvarno mogla ubiti muškarca kojeg voli, čak i ako to znači... ... njezin život? Polagano je koračala s jedne strane sobe na drugu i tako opet, brzo i plitko dišući. “Meena”, Lucien je rekao gledajući je znatiželjno. “Što ne valja?” “Ništa”, rekla je. Može li joj čitati misli? Da. Naravno da može. Ili barem djelomično. Uvijek je mogao. Dobro onda, odlučila je. Neka ih sada pročita. Zaustavila se ispred njega, prsti su joj se ljuljali na rubu provalije. “Ne mogu to učiniti”, rekla je. “Ne mogu... to učiniti.” Pogledao je u nju s poda na kojemu je još sjedio. “Ne znam o čemu govoriš?” rekao je. “Oh, nemoj mi lagati, Lucien”, rekla je puknuvši. “Nakon svega što sam prošla zbog tebe? Ona nakaza od tvoga brata me pokuša ubiti? Vojska vampira pokuša isisati iz mene svaku kap krvi i popiti je? A ti ćeš samo sjediti tu i lagati mi u lice?” Sada je on ustao, njegovog mirnog držanja je nestalo. “Dobro”, rekao je. Velike ruke skupio je u šake. Mišići su mu se trzali na čeljusti. Bilo je očito da je točno znao o čemu ona cijelo vrijeme govori. “Pa što? Priznaj da bi to olakšalo stvari, Meena.” “Olakšalo?” Glasno se nasmijala, ali bez smijeha. “Da sam ja mrtva?” “Da si jedna od nas”, rekao je, na način koji je njemu očito bio prihvatljiviji. “Onda bi ti i ja mogli uistinu biti zajedno. Cijeli ovaj razgovor o odlasku na Tajland—” “Da, usput”, Meena ga je sarkastično prekinula, “znala sam da se to nikada neće dogoditi jer bi ti planuo poput šibice na plaži.” “—ništa ne znači ako ćeš mi ostarjeti pred očima dok ja—” “Oh, pa to je baš lijepo”, rekla je Meena prekinuvši ga opet. “Znači, odbacit ćeš me zbog neke mlađe kada ostarim, kao i bilo koji drugi tip? Predlažeš li mi da isprobam Revenant kremu protiv bora ili da odem u neke od Dimitrijevih toplica—” Ispružio je ruke i obuhvatio joj lice dlanovima, gledajući joj duboko u oči. “Voljet ću te, Meena”, rekao je strastveno, “do kraja vremena. Nikada te neću prestati voljeti. Moj je život, prije nego što sam te upoznao, bio ništa. Možeš li ti to razumjeti? Moj život je bio ništa, nije značio ništa, makar ja to nisam ni znao. A onda si došla ti i odjednom se sve što sam znao, ili mislio da znam, izokrenuto. Nikada više neću biti isti. Kako i mogu? Pokazala si mi što znači voljeti, osjećati i smijati se, i da, čak i osjećati se opet živim. Pa, bez obzira na to odlučiš li biti ujedinjena sa mnom ili ne, ja ću te nastaviti voljeti, Meena, čak i kada postaneš leš koji truli pod zemljom. Ali, Meena, volio bih učiniti sve što mogu da to spriječim. Mislim da sam to već spomenuo.” Gledala je u njega, potresena. “Da, ali, Lucien”, rekla je, pružajući ruke kako bi ga primila za zapešća i gledala u njegove tamne oči, u kojima joj se učinilo da je vidjela tračak plamena, “prevariti me kako bi se pretvorila u vampira samo zato da ne bih ostarjela i umrla pred tvojim očima? Sto ako ja ne želim biti vampir? Što i ne želim, usput. Imam psa koji mrzi vampire, sjećaš se? Imam prijatelje i obitelj tu u New Yorku, koje bih voljela posjećivati... tijekom dana. Osim toga, vidjela sam smrt. Stvarno, stvarno ne želim otići onamo. Čak ni u posjet. Čak ni nakratko. I, Lucien.” Maknula je njegove ruke sa svog lica i okrenula ih tako da ih ona može zauzvrat ~ 280 ~

držati u svojima. “Ima nešto posebno što ja mogu raditi. Mislim da si to iskusio, barem malo, kada si popio moju krv. Mogu vidjeti kada će ljudi umrijeti... u posljednje vrijeme, mogu vidjeti i kada su samo u opasnosti. A to znači da ih mogu upozoriti, dati im mogućnost da se bore protiv smrti... ili je barem odgode. Ako me ubiješ i pretvoriš u vampira... ne znam hoću li imati više tu sposobnost. Prilično sam sigurna da bi presušivanje krvi u mojim venama to prekinulo. I—” Drhtavo je uzdahnula. “Bez toga, jednostavno mislim da ne bih mogla živjeti”, rekla je. “Jer oni neopisivi užasi koje si spomenuo ranije, oni koje misliš da ih ne mogu niti zamisliti i za koje sam prilično sigurna da vladaš njima?” Gledao je u nju ne shvaćajući. “Da? Što s njima?” “Mislim da su oni to od čega bih zapravo trebala štititi ljude”, rekla je. Nadala se da ga suze koje su joj potekle niz lice neće natjerati da pomisli kako žali zbog ovoga što govori. Jer nije žalila. Ni najmanje. “Ne znam sa sigurnošću”, nastavila je. “Ali znam da kada god ne pomognem ljudima... pa, loše stvari se dogode. Tako da... to je ono što ću raditi.” Odmahnuo je glavom. Sada je bila sigurna da su u tim tamnim očima dva tračka plamena, dvije žeravice koje živo gore. Vani je kiša, koja je prije polagano padala, odjednom počela pljuštati. Grmljavina se začula ne tako daleko. “Meena”, rekao je. Žeravice su sjajile tamnom, nepromjenjivom crvenom bojom, baš poput zmajevih očiju. “Ne razumijem. Što govoriš?” “Govorim”, rekla je, ne mogavši zadržati jecanje, “da ću početi raditi za Palatine.” Buljio je u nju, sekundu ili dvije. Potom je zabacio glavu i nasmijao se. Kada je opet pogledao u nju, žeravice su se bile pretvorile u razgoren plamen. “Oh, Meena”, rekao je. “Šališ se.” “Ne šalim se”, rekla je. Ispružila je ruku i obrisala suze neozlijeđenim zapešćem. “Palatini su mi ponudili posao. I odlučila sam ga prihvatiti.” Oči su mu sada bile potpuno crvene. Smeđe je nestalo. Zmaj ga je preuzimao. “Nikad neću učiniti bilo što kako bih im pomogla da krenu na tebe, Lucien”, požurila je objasniti. “Znaš to. Uvijek ću pokušavati učiniti sve što mogu kako bih ti pomogla. Jer i ja tebe volim. I uvijek ću te voljeti. Ali jednostavno ne mogu biti s tobom. Ne ako to znači da će moji prijatelji nastradati. A i ovaj posao... znači da mogu napokon raditi ono što mislim da sam oduvijek i trebala raditi.” “Ne treba ti posao”, rekao je iznenadnom okrutnošću. Posegnuo je za njom i zgrabio je oko pasa, povukavši je čvrsto uza se. Vani je munja zabljesnula dok je zgrada zadrhtala od udara groma. Oluja je bila točno njima nad glavom. “Rekao sam ti da ću se brinuti o tebi.” Meena je podignula bradu kako bi mu mogla pogledati u oči. Te divlje, zmajeve oči. “Ali me prvo moraš ubiti”, rekla je tiho. Pogledao je u nju dok su kiša i vjetar vani šibali balkon, njegov eksplozivni pogled pržio je snagom. Pomislila je kako bi je mogao i spaliti u svom gnjevu i posve izbrisati s lica Zemlje, onako kako je njegova zmajska vatra izbrisala drakule one noći. I nitko ne bi znao. Nitko ne bi nikada znao što se dogodilo s Meenom Harper. Mogao je to učiniti. Ništa ga nije sprečavalo. Osim njezine hrabrosti.

~ 281 ~

“Znaš”, rekla je teško gutajući, “kada si mi ispričao priču o sv. Jurju i zmaju, one noći kada smo bili u muzeju, Lucien, izostavio si jednu stvar.” “Koju?” S naporom se kontrolirao. Osjećala je kako mu se ruke tresu, gotovo jednako jako kao i njezina koljena, dok je hrabro pokušavao ne spustiti svoje usne na njezin vrat i učini ono što je tako jako želio. “Nikada mi nisi rekao da si ti taj zmaj”, prošaptala je. Grmljavina - ili je to možda bio njegov glas - zaljuljala je zidove stana tako jako da bi Meena stavila ruke na uši da ih nije u obrani već stavila na lice, uvjerena da će sljedeće vidjeti njegove očnjake kako idu prema njezinu vratu. “Ja sam princ tame.” Glas mu je bio poput zvučnog udara u njezinim ušima. “Sto si mislila da to znači, Meena? Jesi li mislila da to znači da... sam... ja... svetac?” I baš kada je pomislila kako je sve svršilo za nju... ... pustio ju je. Spustila je ruke i stajala tako, tresući se, samo zureći u njega. Nikada nije vidjela takvu tugu ni u čijim očima. “Ne, Meena”, rekao je normalnim glasom. Ti si svetica.” Sto to znači? Zašto ju je pustio? “Odlazi”, rekao je kratko, kimnuvši prema vratima spavaće sobe. Poskočila je. “Ako misliš otići”, rekao je, a glas mu se podizao, “odlazi sada. Prije negoli promijenim mišljenje. Mislim da znaš što će se onda dogoditi.” Okrenula se i otrčala iz stana, ne zaustavivši se da bi zaključala vrata za sobom. Nije ni pogledala dizalo, ne želeći ga čekati, i pretrčala je stepenice svih jedanaest katova, ne mogavši vjerovati da on ne ide za njom - u obliku šišmiša ili zmaja ili čak čovjeka. Nije usporila. Kao što je i rekao, još je mogao promijeniti mišljenje. Projurila je kroz predvorje, ne zaustavivši se kako bi rekla zbogom Pradipu. Otrčala je na kišu, koja ju je odmah namočila, dozvavši prvi slobodan taksi koji je vidjela. Srušila se na stražnje sjedalo, dašćući, i vozaču rekla adresu Sv. Klare. Nije se osvrtala. Nije se usudila.

~ 282 ~

Šezdeset treće poglavlje

22:00 UTC-5, petak, 23. travnja Svetište sv. Klare Ulica Sullivan 154 New York, New York

Tek kada su prešli više od pola puta, Meena se prestala tresti i počela vjerovati da je to učinila. Rekla mu je ne. I još je bila živa. Preživjela je. Nije znala što će se sljedeće dogoditi. Ali znala je da je onaj užasan osjećaj praznine u njezinim prsima nestao. Mogla je misliti na njega i pritom disati. Bila je sigurna. A što je još važnije, imala je plan. I više od plana... imala je smisao, prvi put u svome životu. Možda će sve i biti dobro, baš kao što je Alaric i rekao. Možda više ne mora spavati u sobi bez prozora. Do trenutka kada se taksi zaustavio ispred župnog dvora, prestalo je kišiti. Iznenadna oluja je nestala. Platila je vozaču i izašla iz automobila, potrčavši stubama do ulaznih vrata. Prvi put se nije osvrtala oko sebe, plašeći se da bi on mogao čekati na nju, promatrati iz sjene. Sve je pomalo kapalo, ali Meeni nije smetalo. Kao da je sve bilo pročišćeno, ponovno oprano, samo za nju. Odjednom se činilo kao da je lijepa proljetna večer. Možda će uspjeti nagovoriti Jona i Jalenu da odu na piće s njom. Zašto ne? Nije više bilo ničega čega se trebalo bojati. Pozvonila je. Jon joj je otvorio, odjeća mu je bila prekrivena prašinom od knaufa, nakon sveg onog posla koji je obavljao u Adamovu i Leishinu stanu. “Hej, što je tebe zadržalo tako dugo?” upitao je. “Mislio sam da samo ideš u posjet Leishi. Vrijeme posjeta je davno završilo.” Jack Bauer - osjećajući, kao i uvijek, da je Meena doma - skočio je s Jalenina krila, koja je sjedila na kauču u dnevnom boravku i gledala TV, i potrčao prema njoj veselo lajući. “Kako je moj mali muškarac?” Meena je kleknula da ga potapša, dopuštajući mu da joj liže lice. “Tko je bio dobar dečko? Tko je danas spasio svijet?” “Pa, on nije”, rekao je Jon bez okolišanja. “Pokakao se u ružičnjak sestre Gertrude. Nije bila sretna. Rekao sam joj da je to dobro gnojivo, ali ona svejedno nije bila zadovoljna. Ali, ozbiljno, gdje si bila?” “Jesi li se pokakao u ružičnjak sestre Gertrude?” upitala je Meena svog psa, podigavši ga i dopustivši mu još malo da joj liže lice. Ignorirala je bratovo pitanje o tome gdje je bila. “Tko je najgori dečko? Tko je najgori dečko na cijelome svijetu?”

~ 283 ~

Jalena se zahihotala gledajući ih preko ruba kauča. Meena je u posljednje vrijeme primijetila kako Jalena promatra njezina brata Jona. Često. Međutim, Meena nije znala koliko je Jon bio svjestan toga. Ali je primijetila da je te noći Jon jako visoko zavrnuo rukave košulje iz dobrotvornog dućana. Obično je to činio, naučila je iz svog dugogodišnjeg iskustva, da bi pokazao svoje “mišice” na koje je bio pretjerano ponosan, kada god je u blizini bila privlačna žena koju je htio impresionirati. A to nije radio zbog bilo koje djevojke. Zacijelo je Jalena ta koju pokušava impresionirati svojim bicepsima. Tko bi drugi i mogao biti u Sv. Klari? Druge žene bile su ili redovničke pripravnice ili časne. Meena je bila zadovoljna što je svoje osjećaje prema Taylor Mackenzie usmjerio na nekoga tko je dostižniji. “U redu, nemoj mi reći gdje si bila”, Jon je rekao Meeni glasom za oktavu dubljim od svog uobičajenog. “Abraham te traži. Rekao je da je došlo do nekakvih, a što ja znam, izgreda u Beču. Što god da to znači. I treba razgovarati s tobom o tome.” Pogledao ju je čudno dok je spuštala Jacka Bauera, a potom skinula jaknu i objesila je na vješalicu. “Zašto on treba razgovarati s tobom o tome?” “Zato”, rekla je Meena. Pitala se kako će to objasniti Jonu. I kada. Sada se činilo kao da je jednako dobar trenutak kao i bilo koji drugi. “Počet ću raditi za Palatine.” Jon je pio kolu i odmah ispljunuo zadnji gutljaj. Zbog toga se Jalena, još uvijek ih oboje gledajući, zahihotala malo više. “Čekaj”, rekao je. “Što? A što je s Nezasitnom?” “Pa”, rekla je Meena slegnuvši ramenima. “Dat ću otkaz. Mislim da je došlo vrijeme da krenem dalje. Moram početi pomagati da svijet bude sigurnije mjesto.” “Ali to već radiš”, rekao je Jon. “Cijelo vrijeme govoriš ljudima kako će umrijeti. Nije da ti itko ikada povjeruje. Zašto misliš da će ovo biti imalo drugačije.” “Uf”, rekla je Meena, uspinjući se stepenicama s Jackom Bauerom za petama, “zato što me plaćaju? Pa će možda biti i skloniji tome da me poslušaju.” “Ne biti istina nitko ne vjeruje njoj”, rekla je Jalena s kauča. “Ja joj vjerujem.” Jon je Jaleni uputio ogorčen pogled. “Nemoj je ohrabrivati”, rekao je. “Možeš li uopće i zamisliti kroz što sam prolazio, zapravo, cijeli svoj život zbog nje? Znaš li da su je zvali Zloguka Proročica u srednjoj školi? Pokušaj ti biti u rodu s tim?” Jalena se samo još jednom zahihotala na tu primjedbu. Smijući se, Meena je požurila uz preostale stepenice. Htjela je obući vestu prije negoli ode vidjeti o čemu je Abraham trebao razgovarati s njom. Bio je propuh u župnom dvoru. Otvorila je vra,ta svoje male sobe bez prozora - sutra će razgovarati sa sestrom Gertrudom o tome da se preseli u novu sobu, neku s prozorima - i uputila se ravno prema maloj, uredno složenoj hrpi odjeće iz dobrotvornog dućana na stolcu uz njezin krevet. Uzela je vestu s vrha hrpe i krenula prema vratima kada je krajičkom oka nešto ugledala. Nešto na krevetu. Toga nije bilo tu kada je ono prije išla u bolnicu. Vratila se u sobu da vidi što je to, Jack Bauer je kaskao za njom. Pismo. Pismo je stajalo gurnuto pod rub njezina jastuka na krevetu. Meena je sjela na krevet i posegnula za pismom, a Jack Bauer je skočio na madrac kako bi legao uz nju. Meenini prsti sledili su se kada je vidjela boju i veličinu omotnice.

~ 284 ~

Srebrna. Potpuno ista boja kao na poruci koja je bila u kutiji koju joj je Lucien poslao. Kutiji koja je sadržavala torbu s rubinski crvenim zmajem. Torbu koja je sada, zajedno s njezinim laptopom, bila u pepelu Sv. Jurja. Krv kao da joj se smrznula u venama, Meena se brzo osvrnula po malenoj sobi golih zidova - golih izuzev raspela koje je visjelo iznad njezina kreveta. Ne. Nije moguće. Kako je uopće ušao ovamo? Bila je to soba bez prozora. Ulazna vrata u župni dvor - nesumnjivo sveti prag, onakav preko kojeg, uvjeravao ju je, vampiri ne mogu prijeći, osim ako nisu pozvani - uvijek su, uvijek, bila zaključana. A i popravili su sve prozore koji su bili oštećeni od prošlotjednog napada... Možda je, rekla je samoj sebi, čak i kada joj je srce počelo tako glasno tući da je u ušima čula samo njegovo kucanje, poslao poruku i netko ju je - Jalena, možda - ostavio u njezinoj sobi... Ali dok je otvarala omotnicu drhtavim prstima i čitala njegov elegantan, starinski rukopis, uvidjela je da se to nije tako dogodilo. Nikako. Meena, moja draga, napisao je. Ono što sam mislio reći, upravo sada, iako sam bio previše žalostan i potresen, jest to da mislim kako je ispravno i dobro za tebe da počneš raditi za Palatine. Nadam se da znaju kako su sretni što te imaju. Ali to ne znači da ću se ja ikada prestati truditi imati te samo za sebe. Znaš, jednako kao i ja, Meena, da mi pripadamo jedno drugome. Nadam se da će taj dan doći uskoro. U međuvremenu: primirje. Sa svom ljubavlju u mome srcu, Lucien Zapanjena, Meena je buljila u poruku boje bjelokosti na kojoj se tinta još nije potpuno osušila. Znala je to jer ju je već uspjela palcem malo razmazati na jednom mjestu. Kako mu je to uspjelo? Kako je uspio pismo dostaviti tako brzo, prije, bila je sigurna, negoli je ona sama uopće i izašla iz taksija? Meena nije znala. I nije bila sigurna da želi znati. Jedino što je sigurno znala jest to da je ono stvarno bio njegov pogled, koji je osjetila na sebi svaku večer dok je prala suđe u kuhinji župnog dvora. To su stvarno bile njegove oči, koje su je promatrale iz tame. Je li moguće da joj nije prišao ranije zato što je pretpostavljao da nije spremna vidjeti ga opet nakon onoga što se dogodilo i jer je želio da ima barem ovo jedno mjesto koje može nazvati svojim, u kojem se može osjećati sigurnom? Ili je jednostavno čekao da ona bude napokon spremna i prestane se bojati, i sama dođe k njemu? Naravno. Naravno da se to dogodilo. Samo što, umjesto da prihvati biti njegovom ženom kada mu je napokon došla, kao što je on očekivao, ona je učinila nezamislivo: Promijenila je stranu i pridružila se neprijatelju. I sada je želio da zna da kamo god otišla, što god da radila do kraja života, ne može pobjeći. Ne tako lako. On će uvijek biti tu, u tami. Promatrati. Čekati. Da je zaštiti, vjerojatno će tako razmišljati o tome. A Meena nije ni najmanje sumnjala u to da će uistinu i štititi. Štitit će je tako da neće moći disati. Pogledala je u graciozan, pomalo starinski rukopis. ~ 285 ~

Primirje on to zove. Nasmiješila se. Zatim je sakrila poruku pod jastuk, pozvala psa i uputila se dolje kako bi se pridružila Abrahamu i ostalima. Nije se plašila. Ne više. Išlo joj je kroz glavu samo to kako je Lucien pogriješio u svojoj prvoj poruci. Nije ubila zmaja. Nikako. I nadala se da nitko nikada niti neće.

by Chiarissima www.crowarez.org www.bosnaunited.net

~ 286 ~

Bilješka autora

Svi detalji o životu Vlada Nabijača (Vlada Drakule) spomenuti u ovoj knjizi - uključujući samoubojstvo njegove prve žene utapanjem u Kneginjinoj rijeci, pomanjkanje podataka o tome gdje su njegovi posljednji ostaci, i činjenica da je Bram Stoker posudio njegovo prezime za naslov svog romana klasika - povijesno su točni. PALATINSKA STRAŽA bila je stvarna vojna postrojba Vatikana, oformljena 1850. kako bi branila Rim od stranih napadača. Danas je Palatinska straža u većini enciklopedija i pretraživača navedena kao raspuštena. CRKVA KOJA SE NALAZI U ulici Sullivan na broju 154 u New Yorku zove se Svetište crkve sv. Antuna Padovanskog, a ne Svetište sv. Klare. U Sv. Antunu ipak žive franjevci. Sv. Klara, jedna od prvih sljedbenica sv. Franje Asiškog, osnovala je red Siromašnih sestara koje su danas poznatije pod imenom Siromašne klarise. SVETU KLARU imenovao je pape Pio XII. zaštitnicom televizije 1958. godine. SVETI MIHAEL ARKANĐEO, sv Ivana Orleanska i sv Juraj sveci su zaštitnici vojske. NAŽALOST, NEMA VIŠE katedrale na Istočnoj sedamdeset sedmoj ulici. POSTOJI TOLIKO ljudi kojima dugujem velike zahvale za njihovu pomoć i podršku dok sam pisala ovu knjigu da kada bih napisala sva njihova imena, popis bi bio duži od knjige same. Pa ću se zato zadovoljiti samo time da kažem hvala vam svima! Posebne zahvale idu Beth Ader, Jennifer Brown, Barbari Cabot, Benjaminu Egnatzu, Carrie Feron, Michele Jaffe, Lauri Langlie i Abigail McAden. I POSEBNA ZAHVALA, NARAVNO, svim mojim čitateljima Meg Cabot

~ 287 ~