122787719 Dacre Stoker Ian Holt Drakula Nemrtvi

PROLOG PISMO MINE HARKER UPUĆENO SINU, POŠT, GDINU. QUINCEYJU HARKERU. (Otvoriti u slučaju iznenadne ili neprirodne smrti Wilhelmine Harker) 9. ožujka 1912. Dragi Quincey, Najdraži moj sine, čitav život sumnjaš da među nama postoje određene tajne. Nažalost, kucnuo je čas da ti otkrijem istinu. Uskratim li ti istinu, u opasnosti bi se mogli naći i tvoj život i tvoja besmrtna duša. Tvoj dragi otac i ja odlučili smo od tebe skriti tajne iz naše prošlosti, kako bismo te zaštitili od tame što obavija ovaj svijet. Nadali smo se da ćemo ti pružiti djetinjstvo bez strahova koji nas progone cijeli život. Dok si odrastao i postajao mladićem tako velikog potencijala, svjesno smo prešućivali što smo znali, pribojavajući se da bi nas u protivnom proglasio ludima. Oprosti nam. Ako čitaš ovo pismo, to znači da se zlo od kojeg smo te tako očajnički i možda pogrešno nastojali zaštititi vratilo. A sada si ti, kao ranije tvoji roditelji, u velikoj opasnosti. Godine 1888., dok smo još bili mladi, tvoj otac i ja doznali smo da zlo vreba u sjeni ovoga svijeta i samo čeka da zaskoči one koji ne vjeruju i nisu se pripremili. Kao mladi odvjetnik, tvoj je otac poslom otputovao u divljinu Transilvanije. Trebao je pomoći grofu Drakuli da zaključi kupnju imanja u Whitbyju. Radilo se o drevnome samostanu poznatom pod nazivom opatija Carfax. Za boravka u Transilvaniji, tvoj je otac otkrio da je njegov domaćin i klijent, grof Drakula, uistinu ono stvorenje za koje se smatralo da postoji tek u narodnim pričama i predaji, jedan od onih koji se hrane krvlju živućih da steknu besmrtnost. Drakula je bio, kako su govorili mještani, nosferatu, "nemrtvi". Takvo stvorenje bit će ti poznatije pod uobičajenijim nazivom: vampir. Pribojavajući se da bi tvoj otac mogao razotkriti istinu o njegovu

identitetu, grof Drakula zatočio ga je u svome dvorcu. Sam je Drakula nakon toga rezervirao kartu za Englesku na brodu Demeter, silne dane putovanja provodeći skriven u jednom od desetaka sanduka u tovarnom prostoru. Tako se neobično skrivao jer će vampir, premda može biti snažan i poput desetorice muškaraca i poprimati neobična obličja, izgorjeti i pretvoriti se u pepeo dopre li do njega i jedna sunčeva zraka. Ja sam u to vrijeme bila u Whitbyju, kod svoje najbliskije prijateljice Lucy Westenra. S mora se bila navukla oluja, a opasne whitbyjske litice zastirala je gusta magla. Kako nije mogla spavati, Lucy je s prozora ugledala brod koji je oluja nosila na stijene. Izjurila je u noć u želji da upozori posadu prije nego što dođe do brodoloma, no zakasnila je. Ja sam se probudila obuzeta panikom, a kad sam uvidjela da Lucy nije kraj mene u postelji, izjurila sam u oluju da je pronađem. Zatekla sam je na rubu litica, bez svijesti i s dvjema rupicama na vratu. Lucy se smrtno razboljela. Njezin zaručnik, Arthur Holmwood, sin lorda Godalminga, i njegov dragi prijatelj, Teksašanin kojeg znaš kao svog imenjaka, Quincey P. Morris, pohitali su do nje. Arthur je pozvao sve liječnike iz Whitbyja i šire okolice, no nitko nije znao objasniti Sto joj je. Tek je naš prijatelj, vlasnik Psihijatrijske bolnice u Whitbyju, dr. Jack Seward, pozvao svog mentora iz Nizozemske, dr. Abrahama Van Helsinga. Dr. Van Helsing, učeni stručnjak, bio je i poznavatelj okultnih znanosti. On je tako utvrdio da je Lucy ugrizao vampir. I tek tada napokon sam dobila poruku od tvog oca. Uspio je pobjeći iz Drakulina dvorca, te se skloniti u samostan u kojem, također, teško boluje. Stoga sam morala napustiti Lucy i otputovati k njemu. Vjenčali smo se ondje, u Budim-Pešti. Tvoj mi je otac pričao o užasima s kojima se ondje susreo, a upravo tako doznali smo i za identitet vampira koji je napao Lucy i koji je sada prijetio svima nama: bio je to grof Drakula. Po povratku iz Budim-Pešte doznali smo da je Lucy preminula. No, ni to još nije bilo sve. Nekoliko dana nakon njezine smrti, ustala je iz groba. Sada je bila vampir i hranila se krvlju djece. Dr. Van Helsing, Quincey Morris, dr. Seward i Arthur Holmwood našli su se pred stravičnom dvojbom. Ne bi li oslobodili njezinu sirotu dušu, mogli su

joj jedino probosti srce kolcem. Ubrzo nakon toga grof Drakula jedne se noći vratio i napao me. Nakon tog napada, svi smo se zarekli da ćemo ga pronaći i uništiti, te svijet osloboditi tog zla. Naša mala junačka skupina tako je krenula za Drakulom, progoneći ga sve do njegova dvorca u Transilvaniji. Ondje je Quincey Morris poginuo u borbi, iako je, onako junački kako je on to već znao, pritom uspio zariti nož Drakuli u srce. Gledali smo kako grofa Drakulu proždire plamen, kako se pretvara u prah i pepeo pri svjetlu sunca na zalasku. I tako smo se dočepali slobode. Barem sam tako mislila. No, približno godinu dana nakon što si se rodio, počela sam patiti od užasnih noćnih mora. Drakula me progonio u snu. I tek me tada tvoj otac podsjetio na upozorenje tog mračnog zlikovca, na to kako je rekao: "Osvetit ću vam se. Bude li trebalo, čekat ću i stoljećima. Vrijeme je na mojoj strani." Od tog dana tvoj otac i ja nismo imali mira. Godinama smo samo čekali kad će nas nešto zaskočili s leđa. A sada, nažalost, više nismo dovoljno jaki da te zaštitimo od tog zla. Bojim se da sam se užasno prevarila u procjeni. Znaj ovo, sine moj: želiš li preživjeti unatoč zlu koje te sada progoni, prihvati istinu koju iznosim ti na ovim stranicama. Zagledaj se duboko u svoje mlado ja i u sebi, baš kao što smo to jednom bili prisiljeni učiniti tvoj otac i ja, pronađi junaka. Drakula je pronicav i prepreden neprijatelj. Ne možeš bježati i nemaš se kamo sakriti. Moraš mu se odlučno suprotstaviti. Sretno ti bilo, dragi moj sine. I nemoj se bojati. Ako je Van Helsing u pravu, vampiri su istinski demoni i Bog će u borbi biti na tvojoj strani. S ljubavlju koja nikad ne umire, tvoja majka, Mina

I.

POGLAVLJE

MORE LJUBAVI, LUCY Dok je osjećao kako ga obuzima tama, dr. Jack Seward uspijevao se koncentrirati jedino na natpis. Tama je donosila mir, jer više nije bilo onog jarkog svjetla koje bi osvijetlilo rastrgane ostatke njegova života. Godinama se svim sredstvima i predano opirao tami. Sada ju je jednostavno prigrlio. Jedino se noću Seward uspijevao miriti s uspomenom na Lucy. U snovima je i dalje osjećao njezin topli zagrljaj. Tako bi se načas, tek prolazno, uspio vratiti u London, u jedno sretnije razdoblje, kada je u svome mjestu u svijetu i istraživanjima još vidio određeni smisao. Bio je to život koji je htio dijeliti s Lucy. Ranojutarnja buka, kola s mlijekom, kola kojima trgovci dovoze ribu, te druga vozila koja su zvekećući jurila kamenom popločanim pariškim ulicama, prekinula je Sewardov san i naglo ga vratila u nesmiljenu stvarnost. Seward nasilu otvori oči. Pekle su ga gore nego jod na otvorenoj rani. Kad je razabrao napukli strop otrcane unajmljene sobe u kojoj je već neko vrijeme živio, pomislio je na to koliko mu se život u međuvremenu promijenio. S tugom se prisjetio zategnutih mišića bez kojih je ostao. Bicepsi su mu nemoćno visjeli, poput onih rukom zašivenih vrećica od muslina s čajem netom nakon što ih izvadite iz čajnika. Žile na podlaktici podsjećale su ga na rijeke na kakvom izlizanom zemljovidu. Više nije bio ni sličan onom nekadašnjem dr. Sewardu. Samo se nadao da će ga smrt sustići brzo. Tijelo je ostavio znanosti, da ga upotrijebe na predavanjima na njegovu fakultetu. Tješila ga je činjenica da će u smrti biti od pomoći nadahnjujući buduće liječnike i znanstvenike. Nakon nekog vremena prisjetio se džepnog sata, koji je i dalje držao u lijevoj ruci. Sada ga je okrenuo. Pola sedam! Na trenutak ga je obuzela panika. Dovraga. Već kasni. S mukom je ustao i posrnuo, a prazna staklena štrcaljka otkotrljala se sa stola i razbila se na prljavom drvenom podu. Mutnosmeđa bočica s morfijem već je krenula putem štrcaljke, no on ju je brzo uhvatio i spasio dragocjenu tekućinu, te vještim pokretom odvezao gumenu vrpcu koja mu je dotada stezala

lijevu nadlakticu. Cirkulacija se u ruci normalizirala dok je spuštao rukav i na manšetu ofucane svečane košulje ponovno stavljao ukrasno dugme s monogramom. Zakopčao je prsluk i navukao sako. Wallingham i Sinovi bili su najbolji londonski krojači. Da je odijelo izradio netko drugi, bilo bi se raspalo još prije deset godina. Taština nikad ne umire, pomisli Seward i zlovoljno se nasmiješi. Morat će se požuriti kani li stići na vlak. Gdje mu je samo ona adresa? Pohranio ju je na sigurno. Sad kad mu treba, ne može se sjetiti kamo ju je točno stavio. Podignuo je slamom ispunjeni madrac, pogledao s donje strane klimavog stolića, kao i pod sanduke za držanje povrća koji su služili kao stolice. Pregledao je hrpe požutje-lih novinskih izrezaka. Naslovi su govorili o Sewardovoj aktualnoj preokupaciji: stravičnim pričama o Jacku Trbosjeku. Fotografije s obdukcije pet poznatih žrtava. Osakaćene žene, raširenih nogu, kao da čekaju da prime poremećenog ubojicu. Smatrali su ga ženskim mesarom - ali mesar je milosrdniji prema životinjama koje ubija. Seward je nebrojeno puta pročitao izvještaje o obdukciji. Istrgnuti listovi papira, otrgnuti komadi kartona i rastvorene kutije za šibice, prepuni njegovih teorija i zamisli, sada su letjeli oko njega poput lišća nošena vjetrom. Znoj koji mu se slijevao s čela počeo ga je peći u krvavim očima. Dovraga, kamo liga je stavio? Dobročinitelj se izložio velikoj opasnosti da mu dostavi taj podatak. Seward nije mogao ni podnijeti pomisao na to da bi mogao razočarati jedinog čovjeka koji još vjeruje u njega. Svi ostali - i obitelj Harker i obitelj Holmwood - držali su da je šenuo umom. Da vide ovu sobu, bio je uvjeren Seward, zaključili bi da je riječ samo o još jednoj potvrdi njihova mišljenja. Pogledom Je prelazio po zidovima s kojih je na pojedinim mjestima otpadala žbuka i na kojima su se vidjeli tragovi njegovih morfijem izazvanih Izljeva: spoznaje ispisane tintom, ugljenom, vinom, čak i njegovom vlastitom krvlju. Luđak ne bi ostavljao tako očite tragove. Bio je uvjeren da će ti zapisi jednog dana dokazati njegovu uračunljivost. Usred svega toga, nalazila se i stranica istrgnuta iz jedne knjige, za zid učvršćena velikim lovačkim nožem s drškom od kosti, a čija je oštrica umrljana starom, sasušenom krvlju. Na toj stranici nalazio se i portret elegantne ljepotice vrane kose. Ispod prikaza nalazio se natpis: Grofica Erzsebet Bathory, oko 1582. Pa, naravno, tu sam je sakrio. Nasmijao se i izvukao nož iz zida,

ščepao papir i okrenuo ga. S druge strane, njegovim jedva čitljivim rukopisom, bila je ispisana adresa jedne vile u Marseilleu. Seward je uzeo križ, kolac i vijenac češnjaka, koji su dotada visjeli uz sliku, te s poda podignuo srebrni nož. Sve to spremio je u dvostruko dno liječničke torbe i u nju ponovno potrpao uobičajeni medicinski pribor i materijal. Vlak je s Gare de Lyona krenuo točno na vrijeme. Uvidjevši da kreće upravo u trenutku kad je plaćao kartu, Seward je pojurio nekad često poplavljivanom zgradom prema zvijeri koja je već hučala na izlasku sa sedmog perona. Uspio je dostići zadnji vagon i doskočiti na stubu prije nego što je kompozicija stigla ubrzati. Srce mu je snažno tuklo od ponosa. Takve je stvari izvodio u mladosti, s Teksašani-nom Quinceyjem P. Morrisom i svojim dugogodišnjim prijateljem Arthurom Holmwoodom. Mladi nemaju koristi od mladosti. Seward se nasmiješio, prisjećajući se nepromišljenih dana nedužnosti... i neupućenosti. Dok je vlak već napredovao prema jugu, liječnik se smjestio u raskošno namještenom vagon-restoranu. Ne putuju dovoljno brzo. Spustio je pogled na džepni sat: prošlo je tek pet minuta. Sa žaljenjem je pomislio kako više ne može kratiti vrijeme pišući dnevničke bilješke, jer si više ne može priuštiti takav luksuz. Prema voznome redu, u Marseille će stići tek za deset sali. A ondje će napokon doći do dokaza za svoje teorije, te svima koji su ga odbacili pokazati da nije lud, da je cijelo vrijeme u pravu. Bit će to najdužih deset sati u njegovu životu. "Billets, s'il vous plait!" Razrogačenih očiju gledao je konduktera koji se nad njega bio nadvio stroga i nestrpljiva izraza na licu. "Oprostite", reče Seward. Dao mu je kartu i popravio položaj šala, da prikrije poderani džep na prsima. "Britanac?" upita kondukter na engleskome, s izraženim francuskim naglaskom. "Pa, da, zašto?" "Liječnik?" Kondukter je glavom pokazao prema liječničkoj torbi koja je ležala između Sewardovih nogu. "Da." Seward je gledao kako kondukterove sive oči upijaju pojedinosti te otrcane pojave kraj koje je zastao, odijelo koje mu ne pristaje,

iznošene cipele. Izgledom nipošto nije odavao dojam uglednog liječnika. "Pokažite mi, molim, što je u torbi." Dao mu je torbu, jer u pogledu toga ionako nije imao osobitog izbora. Kondukter je sustavno vadio bočice s lijekovima, čitao etikete, pa ih ispuštao natrag u torbu, tako da su zveckale. Seward je znao što kondukter traži i samo se nadao da neće kopati preduboko. "Morfij", objavio je kondukter, tako glasno da su ih i ostali putnici pogledali. Pridignuo je smeđu bočicu. "Neki put prepisujem ga kao sedativ." "Pokažite mi dozvolu, molit ću lijepo." Seward stane pretraživati džepove. Prije više od mjesec dana potpisana je Međunarodna konvencija o opijumu, kojom je zabranjeno uvoziti, prodavati, distribuirati i izvoziti morfij bez posjedovanja liječničke dozvole. Tražio ju je toliko dugo da se kondukter, kad ju je napokon izvadio, već spremao povući ručicu i zaustaviti vlak. Mršteći se, proučio je dozvolu, a potom ledenim pogledom promotrio putnu ispravu. Ujedinjeno Kraljevstvo prvo je uvelo praksu stavljanja fotografije u putovnicu. U odnosu na vrijeme kad je snimljena, Seward je izgubio mnogo kilograma. U kosi je sada imao mnogo više sijedih, dok mu je brada bila čupava i nimalo njegovana. Muškarac koji se ukrcao u vlak gotovo nije ni nalikovao muškarcu na fotografiji. "Zašto putujete u Marseille, doktore?" "Ondje liječim jednog pacijenta." "Što mu je?" "Ima narcisoidni poremećaj ličnosti." "Qu'est-ce que c'est?" "Radi se o psihološkoj nestabilnosti zbog čega pacijent nad osobama u okolini pokušava uspostaviti napadački, autoerotični, antisocijalni i parazitski nadzor. Osim toga..." "Merci." Kondukter ga je prekinuo i samo mu spretnim pokretom dodao dokumente i kartu. Okrenuvši se, obratio se samo muškarcima za susjednim stolom. "Billets, s'il vous plait!" Jack Seward uzdahne. Vrativši dokumente u sako, još je jednom pogledao na džepni sat. To je običavao činiti kad god je bio nervozan. Imao je dojam da je ispitivanje trajalo satima, no prošlo je još samo pet minuta. Spustio je roletu s resama, da zaštiti oči od dnevnog svjetla, te se naslonio u sjedalu presvučenom tamnocrvenim samtom.

More ljubavi, Lucy. Ljubljeni sat prinio je srcu, pa sklopio oči, da može snatriti. Bilo je to četvrt stoljeća ranije. Seward je isti sat pridigao prema svjetlu, da lakše pročita urezani natpis: "More ljubavi, Lucy." Bila je ondje, uz njega. Živa. "Ne sviđa ti se", rekla je, glumeći da se duri. Nije mogao odvojiti pogled od njezinih zelenih očiju, blagih poput ljetne livade. Lucy je imala neobičnu naviku gledanja govornikovih usta, kao da pokušava osjetiti okus riječi koja će sljedeća prijeći preko njegovih usana. Tako je žudjela za životom. Njezin je osmijeh mogao razgaliti i najledenije srce. Dok je tog proljetnog dana sjedio na klupi u vrtu, Seward se divio svjetlu koje joj je obasjavalo raspuštene pramenove crvene kose koji su lepršali na povjetarcu i blistavilom joj okruživalo lice. Miris svježih jorgovana miješao se sa slanim morskim zrakom u luci u Whitbyju. Sve otada, kad god bi osjetio miris jorgovana, prisjetio bi se tog predivnog dana koji je obilježila gorčina. "Budući da si na čestitki napisala 'najdražem prijatelju', a ne 'zaručniku'", rekao je Seward i nakašljao se prije nego što ga je glas uspio izdati, "mogu jedino zaključiti da si odlučila ne prihvatiti moju bračnu ponudu." Lucy je odvratila pogled, a u očima su joj zablistale suze. Šutnja je govorila više od bilo kakvih riječi. "Činilo mi se da je najbolje da za to doznaš od mene", rekla je na koncu i uzdahnula. "Pristala sam poći za Arthura." Arthur je bio Sewardov prijatelj još iz djetinjstva. Seward ga je volio poput brata, ali mu je oduvijek zavidio na tome što mu je sve nekako s lakoćom polazilo za rukom. Bio je zgodan i bogat, i u životu nije upoznao značenje riječi briga ili muka. Ili slomljeno srce. "Tako..." Sewardu se učinilo da je glas koji je ispustio bio sličniji cicanju nego govoru. "Uistinu te volim", prošaptala je Lucy. "Ali..." "Ali ne onoliko koliko voliš Arthura." Dakako da se ne može mjeriti s imućnim Arthurom Holmwoodom, a nije ni onako naočit kao drugi Lucyn prosac, Teksašanin Quincey P. Morris. "Oprosti", nastavio je blažim glasom, odjednom se pribojavajući da bi je mogao povrijediti. "Ovo je bilo neprimjereno."

Lucy ga je potapšala po ruci, kao da se radi o dragom kućnom ljubimcu. "Zauvijek ću biti ovdje." Promeškoljio se u snu i vratio u stvarnost. Da barem može ugledati onu ljepotu u njezinim očima... Kad se posljednji put zagledao u njih, one užasne noći u mauzoleju, u njima je vidio tek bol i izmučenost. Sjećanje na krikove koji su joj se iz grla otimali dok je umirala i dalje mu je bilo urezano u mozak. Izišavši iz vlaka, Seward se po pravom monsunskom pljusku uputio kroz marseilleski labirint sazdan od bijelih zgrada, proklinjući zao čas u kojem je doputovao. Dakako, potraga ga je na francusku Rivijeru dovela u ožujku, jedinom kišnom mjesecu u tom dijelu zemlje. Probijao se prema unutrašnjosti, dalje od obale, povremeno se osvrćući da pogleda utvrdu Saint-Jean koja se poput kamenog stražara izdizala u tamnoplavoj luci. A onda se u jednom trenutku okrenuo i bolje zagledao u taj provansalski grad, nastao na temeljima 2600 godina starog sela. Ostataka civilizacije Grka i Rimljana, osnivača naselja, bilo je posvuda. Sa žaljenjem je razmišljao o tome kako se u toj slikovitoj oazi našao zbog jezovitog razloga. Iako to nipošto ne bi bilo prvi put da se zlo ukazalo u tom gradu: tijekom proteklog stoljeća, taj su priobalni grad opsjedali i epidemije i pirati. Seward je zastao. Pred njim se izdizala tipična dvoetažna mediteranska vila s velikim drvenim kapcima i rešetkama od kovanog željeza na prozorima. Zimski mjesec koji je provirivao kroz kišne oblake sablasno je osvjetljavao tradicionalne bijele zidove. Krov su pokrivali crveni crepovi koji su ga podsjećali na stare španjolske kuće koje je vidio u Teksasu kad je, jednom davno, ondje posjetio Quinceyja P. Morrisa. Atmosfera je stoga bila izrazito zloslutna, čak i prijeteća, za jednu raskošnu vilu na francuskoj Rivijeri. Činilo se da u njoj nema ni tračka života. Osjetio je krajnju malodušnost zbog pomisli da je možda zakasnio. Još jednom provjerio je zapisanu adresu. Da, nije se prevario. Odjednom je začuo grmljavinu konjske zaprege koja je jurila kamenom popločanom ulicom. Hitro se sklonio u vinograd nasuprot kući. Na granama nalik mreži s koje je kapala kiša nije bilo grožđa. Crna kočija s raskošnim pozlaćenim ukrasima koju su vukle dvije

blistave kobile jurila je prema vrhu uzvisine. Životinje su se naglo zaustavile i bez naredbe. Seward je podigao pogled i, na svoje veliko iznenađenje, uvidio da nema kočijaša. Kako je to moguće? Iz kočije je izišla neka kršna prilika. Kobile su se stale koškati i rzati, izvijenih vratova. A onda su krenule, što je Sewarda ponovno ostavilo u čudu, savršeno usklađeno, bez kočijaša. Ona prilika visoko je podigla štap za hodanje, držeći ga u ruci koju je štitila crna rukavica, dok je drugom u džepu potražila ključ, a onda je iznenada zastala, kao da je nešto primijetila. "Dovraga", promumlja Seward sebi u bradu. Osoba na vratima nagnula je glavu, gotovo kao da je začula Sewardov glas, te se polagano okrenula prema njemu. Seward je osjetio kako ga preplavljuju panika i val adrenalina uspio suzdržati i suspregnuti dah. Ruka u rukavici podignula se do ruba baršunastog cilindra, a Seward je morao zatomiti preneraženi krik kada je ruka uklonila cilindar i kad su se pod njim ukazali senzualni uvojci crne kose koja se onoj pojavi spuštala do ramena. Osjetio je vrtoglavicu. To je ona! Dobročinitelj je bio u pravu. Grofica Elizabeta Bathory stajala je na ulazu u vilu i izgledala baš kao na onom portretu naslikanom prije više od tri stotine godina. II.

POGLAVLJE

Munje su parale nebo i obasjavale kišne kapi, nalik na drago kamenje razasuto po crnom baršunu. Seward je znao da bi se morao nekamo skloniti, ali nije se mogao ni pomaknuti. Samo je tako piljio, opčinjen, zagledan u egzotičnu - i opasnu - ljepoticu. Elizabetina svijetla koža snažno se isticala u odnosu na kosu tamnu poput noći, a kretnjama je podsjećala na bešumni sklad opasnog grabežljivca. Ledenoplave oči načas su potražile tragove kretanja na ulici u trenutku kad je još jedan bljesak munje obasjao okolni prostor. Kad se okrenula prema vinogradu, on se munjevito bacio u blato, da ga ne ugleda. Ležao je suspregnuta daha, pokušavao biti posve nepomičan i ne obazirati se na grčeve u nogama. Očajnički je želio podignuti pogled, no bljesak na njegovu blijedome licu odmah bi ga odao, pa je tako ostao priljubljen uz tlo, nosa na samo centimetar-dva od blata. Nakon,

kako mu se činilo, čitave vječnosti, na koncu je smogao hrabrosti da podigne pogled, već gotovo očekujući da grofica Bathory čeka kraj njega, poput kobre spremne za napad. No više joj nije bilo traga. Boreći se protiv sve izraženijeg straha, Seward se, popraćen odvratnim mljackavim zvukom, odlijepio iz čvrstog zagrljaja blata. Preglasno. Pogled mu je sijevao na sve strane. Mora se pokrenuti, ali mora pričekati i da mu krv ponovno počne kolati nogama. Osjećao se poput natopljene jutene vreće, u toj prevelikoj odjeći koja ga je sada pritezala. Vjetar je zafijukao i on se prestrašeno okrene. I dalje nigdje nikoga. Pribravši se, odlučno je krenuo prema kamenoj kući -i osjetio kako mu blato prekriva bosu nogu. Osvrnuvši se, ugledao je cipelu, koja mu je ostala u blatu. Tiho opsovavši, zamalo je pao dok je balansirao na jednoj nozi i pokušavao je navući. Nastavio je hodati, posrtati gnjecavom stazom, te se u jednom trenutku, spotaknuvši se, sudario s palmom. Bio je uvjeren da stvara veliku buku, ali se nadao da će kiša prigušiti sve zvukove. Na koncu je došao i do stabla uz vilu. Kao školarac je uvijek bio spretan kad se trebalo popeti na neko stablo, no pet desetljeća kasnije za takvo što i nije bilo većih izgleda. No, nije bilo druge. Duboko udahnuvši, uspeo se na najnižu granu. Sa stabla se uspio prebaciti na krov pred ulazom. Crepovi su bili skliski od kiše. Seward se uhvatio za ukrasnu ogradu od kovanog željeza, te stao pogledavati na sve strane, u strahu da bi se grofica Bathory mogla smijati negdje u tami, zabavljajući se dok on od sebe radi budalu. Uočivši nadstrešnicu nad jednim od prozora na katu, žurno se sklonio u njezinu sjenu, na trenutak zastajući da ponovno dođe do daha. Osluškivao je, ali nije čuo ništa osim bubnjanja kiše, koja je pulsirala u ritmu njegova srca. Zagledavši se kroz staklo, uvidio je da gleda u prostoriju koja je nekoć zacijelo služila kao raskošna dvorana za ples. Sada, bez znakova života i puna mračnih sjena, u njemu je izazivala frustriranost i strah. Kao da noću gleda nekakav muzej. Ili još gore... grobnicu. Misli su mu prekinula dva sjajna bijela lika koja su se našla u dvorani. Lebdjeli su kao da su posve prozračni, a nosili su nešto što je nalikovalo na sanduk ili škrinju. Ne želeći se predugo zadržavati na jednome mjestu, kako ga ne bi uočili, uhvatio se za ogradu i prebacio

na susjedni balkon, te oprezno prišao drugom prozoru. Jedino svjetlo dopiralo je od tek nekoliko svijeća i žeravica u kaminu. No i to je bilo dovoljno da Seward uoči kako su one dvije pojave, koje su mu dotada izgledale poput duhova, zapravo prelijepe mlade žene u dugim, providnobijelim haljinama. Gdje je grofica Bathory? Seward i dalje nije uspijevao nadvladati užasnu slutnju da stoji iza njega. U trenutku kad je začuo kako se naglo rastvaraju staklena vrata, učinilo mu se da će mu srce iskočiti iz prsa. Grofica Bathory odlučnim je korakom stupila u dvoranu. Seward se s olakšanjem povukao u tamu. Grofica je otkopčala plašt na vratu i nehajno ga prebacila preko ramena, tako otkrivajući impozantno tijelo. Bila je u smokingu, s uškrobljenom bijelom košuljom, široka ovratnika i izrađenoj po mjeri, te crnom leptir-kravatom. Unatoč strogo službenim linijama, krojač je pronašao način da naglasi i njezinu senzualnu žensku figuru, istodobno stvarajući dojam muške snage. Dugim korakom uputila se prema onim dvjema ženama. "Drage moje", pozdravila ih je. Pod tim opuštenim, gotovo usporenim glasom, Seward je prepoznao i nešto daleko sablasnije. Zadrhtao je kada je grofica strastveno i u usta poljubila "žene u bijelome". "Kakvu ste mi igračku donijele?" Plavokosa je žena golim rukama slomila lokot na kapetanskoj škrinji. Bio je to šokantno nehajan pokret osobe koja se doimala tako krhkom. Dramatičnim pokretom podignula je poklopac, poput konobara koji s ponosom pokazuje glavno jelo. Unutra se nalazila mlada žena, vezana, povezanih usta i očito užasnuta. Grofica Bathory uvukla je ruku u čizmu i izvukla zakrivljenu metalnu oštricu. Seward je odmah prepoznao što drži u ruci: bio je to kirurški nož za amputacije. Djevojka se razrogačenih očiju zapiljila u nož. Pokretom prebrzim da bi ga Seward uočio, grofica je zamahnula prema djevojci. Konopci kojima je bila vezana, kao i povez koji joj je dotada bio na ustima, pali su na dno škrinje. Grofica je postavila vršak noža pod djevojčinu bradu. Seward je samo čvršće stisnuo držak svog srebrnog noža za bacanje. Umjesto da je raskrvari, grofica je vrškom noža oprezno navela djevojku da iziđe iz škrinje. Seward je popustio stisak na dršku. Djevojka je još opipavala lice i ručne zglobove, da utvrdi je li je

oštrica negdje porezala. Činilo se da nigdje nema ni najmanje ogrebotine. Seward je gledao kako grofica obilazi mladu ženu, kako joj pomno promatra odjeću. Djevojka je na sebi imala haljinu od francuske zelenkastoplave vune koja ju je čedno zakrivala od vrata do gležnjeva. Osjetio je kako ga obuzima bijes kada je pomislio što u njoj zacijelo vidi grofica Bathory - predivan dar koji još samo treba odmotati. Djevojku je stajala posve nepomično. Nož je zarezao tkaninu. Haljina i donje rublje s nje su otpali poput dijelova kakve slagalice, a na profinjenoj koži ponovno nije bilo ni traga krvi. Unatoč izbezumljenim pokušajima da zadrži nešto od tkanine, nakon još nekoliko poteza nožem, otpalo je i sve ostalo, te je tako ostala posve obnažena. Grofica nije ni trepnula dok je požudno upijala prizor. Drhtureći od straha, djevojka se povukla u tamu, dlanovima pokušavajući sakriti tijelo. Žene u bijelom glasno su se nasmijale. Seward je došao do susjednog prozora, da ih bolje vidi. Odande je primijetio kako su se grofičini kapci suzili. Treperavo svjetlo svijeća odrazilo se na zlatnome križiću koji je visio oko djevojčina vrata. Grofica je tako brzo zamahnula nožem i vratila ga da se Sewardu učinilo da se možda uopće nije pomaknuo. Ali, zveket križića na mramornome podu bio je jasno prepoznatljiv, dok se prerezani lančić smotao oko njega. Djevojka je kriknula, prigušeno i zapanjeno -u donjem dijelu vrata kapljica krvi zablistala joj je poput dragog kamena. Žene u bijelom na nju su navalile poput pasa. "Marijo, Majko Božja, zaštiti je", zavapi Seward, tugaljivim, jedva čujnim glasom. Užasnuto je gledao kako žene u bijelom pridižu nagu mladu ženu i vješaju je za noge, na sustav užadi i kolotura, tako da je sada visjela sa stropa. Tamnokosi demon dodao je grofici crni kožni deveterokraki bič koji je na svih devet vršaka imao metalne kukice. Grofičine crvene usne izvile su se u sumoran osmijeh, dok su joj nestvarne oči i dalje bile koncentrirane na onu kapljicu krvi koja je polagano klizila niz žrtvina prsa. Kratkim pokretom ručnog zgloba, grofica je bičem udarila po koži, željno gledajući kako krv sada već nesputano teče. Seward je odvratio pogled, ali nije mogao zaglušiti krikove. Stegnuo je križić koji mu je visio oko vrata, ali ga to nije ni najmanje umirilo.

Instinkt mu je nalagao da pojuri i spasi jadnicu - no to bi svakako bilo nepromišljeno. Muškarac u godinama nikako se ne može suprotstaviti tim trima ženama. Rastrgale bi ga. Što god vidio ili osjetio, ništa ti ne smije odvratiti pozornost od zadaće koju moraš obaviti. Tako je glasila posljednja Dobročiniteljeva poruka. Seward se na koncu dovoljno pribrao da ponovno pogleda kroz prozor, da se suoči s izopačenim ludilom u vili. Groficu Bathory sada je već udarala ustrajnim ritmom, a metalne kukice fijukale su u letu. Od siline udaraca, djevojka se ljuljala poput klatna. Krv više nije kapala, nego se slijevala. Žene u bijelom u međuvremenu su se ispružile na podu ispod nje i otvorenim ustima hvatale dragocjene grimizne kapljice koje su na njih padale poput nekakve paklenske kiše. Seward je znao da svjedoči čistome ludilu. Kad sunce iziđe, njih će tri već ležati u svojim lijesovima, usnule i posve ranjive, a on će tada imati jedinu priliku da svijet oslobodi njihova zla. Srca će im probosti srebrom obloženom oštricom, odrezati im glavu, usta ispuniti češnjakom, a posmrtne ostatke zatim spaliti. Ipak, mučilo ga je grizodušje dok je tako nemoćno stajao i gledao kako muče nedužnu djevojku. Dlanom je stisnuo oštricu svog noža, stiskao je sve dok se i među njegovim prstima nisu pojavile kapljice krvi. Ako već tu djevojku ne može poštedjeti boli, može je barem s njom podijeliti. Djevojčini su se krikovi na koncu stišali - ali su i dalje sablasno odzvanjali u njegovoj glavi, u njemu budeći bolne uspomene na Lucynu drugu smrt. Smrt kojoj je pripomogao i sam Seward. I sada su ga ponovno preplavila sjećanja: bijes koji je osjetio zbog oskvrnuća groba ljubljene žene, šok koji ga je obuzeo kada je uvidio da joj je tijelo još toplo i ružičasto, kao da je puno života, pogled na Arthura koji joj kolcem probija srce, dok stvorenje koje izgleda kao Lucy ispušta krikove od kojih se ledi krv u žilama, te suze koje su mu nijemo klizile niz obraze dok je čudovištu punio usta češnjakom i trajno zatvarao grobnicu. Pa ipak, ni jedna od tih emocija nije izazivala toliki stid kao ona koju je skrivao sve te godine, čak i pred sobom - potajno zadovoljstvo koje je osjećao dok je gledao kako Arthur gubi Lucy. Ako je ne može imati Seward, barem je neće imati nitko drugi. Bila je to stravična emocija i sva tama koja je nakon toga

obavila njegov život bila je i više nego zaslužena. Prihvaćanje te završne misije bilo je svojevrsno pokajanje. U sadašnjost ga je munjevito vratila iznenadna tišina. U dvorani pod njim, mlada se žena onesvijestila od boli. Vidio je kako joj se prsa i dalje nadimaju, pa je znao da je još živa. Grofica Bathory odbacila je bič, razdražena poput mačke koja je uvidjela da se miš, nakon što mu je slomila vrat, više ne želi igrati. Seward je osjetio kako mu je lice odjednom postalo vlažno i toplo. Dodirnuvši obraz dlanom, uvidio je da plače. "Priredite mi kupku!" naredila je grofica Bathory. Žene u bijelom prebacile su djevojku na metalnu vrpcu povezanu sa sustavom kolotura i tako je transportirale u susjednu prostoriju. Grofica se okrenula da pođe za njima i pritom hotimice nagazila na zlatni križić, te ga zgnječila petom. Zadovoljno je krenula u susjednu sobu, usput se razodijevajući, odbacujući dio po dio odjeće. Seward se nagnuo preko balkona, da vidi nalazi li se ondje i drugi prozor koji gleda u tu sobu. Kiša je prestajala. Njezin huk više neće prigušivati njegove korake na crepovima. Polagano i oprezno prišao je susjednom prozoru i zavirio kroz okno. Sustav prijenosnika završavao je točno iznad kade uređene u rimskome stilu. Deseci svijeća sada su osvjetljavali groficu Bathory koja je skladnim pokretima svlačila hlače. Seward ju je sad prvi put ugledao izravno i bez zapreka - i bez najmanje krpice na tijelu. Nije bila ni slična prostitutkama s kojima se susretao u sobičcima bordela u Camdenu. Raskošne obline njezina tijela, glatka i poput porculana bijela koža, većini bi promatrača toliko odvratili pozornost da uopće ne bi uočili proračunatu okrutnost u njezinim očima - no to nije bio slučaj i sa Sewardom. On je već vidio takav pogled. Ipak, ništa iz sumorne prošlosti nije ga moglo pripremiti na sabla-stan prizor kojem će upravo svjedočiti. Mlada žena, kojoj se iz grla otimalo otužno grgljanje, visjela je nad rubom prazne kade ukrašene mozaikom. Grofica Bathory stajala je, raširenih ruku, glave zabačene unatrag, onako veličanstveno naga. Okrenula je dlanove prema gore. Bio je to znak. U tom trenutku tamnokosa žena u bijelom noktom je prerezala djevojčin vrat, te je gurnula do samog ruba, gdje ju je čekala grofica. Seward je ugledao grofičine očnjake. Razjapila je usta, orgazmički se kupajući u mlazu krvi.

Proklete bile sve odreda i gorjele u paklu! Ogorčeno je posegnuo u torbu i iz dvostrukog dna izvadio maleni samostrel, te na njega učvrstio strijelu sa srebrnim vrškom. Donese li mu ta nepromišljena odluka smrt, nije važno. Bolje je biti mrtav nego dopustiti tom izopačenom zlu da nastavi djelovati još i trenutak. Seward je ciljao između željeznih rešetaka, pripremajući se pogoditi groficu Bathory. I upravo je tada nešto ugledao. Razrogačivši oči, šokirano je zastao. Na stolu kraj prozora ležao je veliki reklamni plakat. Blistao je sablasnim sjajem, kao da je obojen mjesečinom. Na njemu su se jasno isticala velika reljefna slova: "Život i smrt kralja Rikarda III." Williama Shakespearea 7. ožujka 1912. Theatre de l'Odeon rue de Vaugirard 18 Telef. 811.42 20 sati Pariz, Francuska Avec l'acteur roumain BASARAB dans le premier role Nehotice je ustuknuo, smetnuvši s uma zakošenost krova. Crijep se pod njegovom nogom raspuknuo, skliznuo i razbio na kamenoj stazi. Zastao je kao paraliziran. Plavokosa žena u bijelom u velikoj se dvorani naglo okrenula čim je začula tresak izvana. Poletjela je prema vratima i prazan pogled uputila prema obzoru, ne bi li uočila kakav trag života. Nije ugledala nikoga. I dalje u sjeni, došla je do ugla otkud se začuo onaj zvuk. Ni ondje nije vidjela ništa i već se spremala vratiti u vilu kad je na tlu ugledala razbijeni crijep - i na njemu kapljicu svježe krvi. Ljudske krvi. Taj prodorni miris nije bilo moguće zamijeniti s nekim drugim. Željno je okusila krv i odmah je ispljunuta. Bila je zagađena

kemijskim sredstvima. Gmazovskom spretnošću uspela se zidom, da bolje vidi što se događa. Na krovu je pod jednim prozorom ugledala krvlju umrljan 1 Franc. "S rumunjskim glumcem Basarabom u glavnoj ulozi". srebrni nož. Samo bi neiskusan lovac na vampire mogao biti toliko naivan da nosi srebrni nož. No, žena u bijelom znala je da njezina gospodarica vi.še nije na sigurnome. Još večeras moraju pobjeći iz Marseillea. Hitro se vratila u kuću. Seward je znao da grofica Bathory i njezine demonske pomagačice jutro neće dočekati u Marseilleu. Nedvojbeno će pobjeći u Pariz, a kad jednom polete, mrtvi putuju poput munje. Ipak, zahvaljujući plakatu koji je vidio, odmah mu je postalo jasno da je u prednosti. Sada zna njihove namjere. Grofica Bathory i njezine pratilje sutra navečer bit će u kazalištu. Dopustio je da mu se usne razvuku u sumoran osmijeh. Ondje će se odigrati ljuti boj. III.

POGLAVLJE

Određujem da vratiš se i promijeniš obličje", uskliknuo je mladić u polucilindru, molećivo šireći ruke, govoreći odlučnim, ali uzdrhtalim glasom. "Takva je snaga magije i mojih čari: Ne, Fauste, ti najveći si čarobnjak, ti velikom Mefistu možeš odrediti: Quin regis Mephistopheles fratris imagine." Pištanje. Oblak dima. A potom i plamen kao iz vedra neba. Još grmljavine iz okolnih plinskih svjetiljaka. Malena skupina gledatelja u parku Luxembourg u istom je trenutku zadivljeno uzdahnula. Quincey Harker, leđima okrenut publici, osjetio je kako ga preplavljuje val ponosa zbog vlastite domišljatosti. Zabljesnuvši sve osmijehom, odbacio je polucilindar, zalijepio lažnu kozju bradicu, na glavu stavio šiljati šešir, preko ramena prebacio plašt i, kako se činilo, sve u samo jednom, skladno uvježbanom pokretu, poskočio i okrenuo

se tako da je doskočio na rub fontane Medici. Idealno mjesto za prikazivanje Fausta, budući da je obitelj de Medici bila istaknuta firentinska obitelj koja je potpomagala napredne umjetnike i za koju se odavno govorkalo da je u dosluhu sa Sotonom. Quincey, koji se na toj improviziranoj pozornici osjećao kao kod kuće, uživao je ne samo u vlastitoj izvedbi, već i u vlastitoj pronicavosti. Metoda kojom se služio zvala se šapografija - mijenjao je šešire i tako mijenjao prikaze likova. Bila je to poznata glumačka tehnika, ali se koristila vrlo rijetko, upravo zbog visokog stupnja vještine koju je iziskivala. U nju su se upuštali samo najdarovitiji glumci... ili najarogantniji. Quincey je sjene likova na fontani iskoristio da postigne zlokobnu atmosferu, šireći plašt i zauzimajući prijeteću pozu u kojoj je grlenim, đavolskim glasom zarežao: "A sada Fauste, što želiš da učinim ja?" Quincey je zastao, od publike očekujući pljesak. Nije ga dočekao. To je već bilo neobično. Podigao je pogled i uvidio da je zanimanje gledatelja privuklo nešto drugo, nešto na sjevernome rubu parka. Quincey se trudio da mu ta privremena smetnja ne naruši koncentraciju. Znao je da je dovoljno nadaren i za takav izazov. Ovu je predstavu igrao i u londonskome kazalištu Hippodrome i bio je tako dobar da je uspio osigurati poziciju broj dva, neposredno prije glavnog izvođača, Charlesa Chaplina, majstora fizičke komedije. Tada se već govorkalo da će Chaplin napustiti London i okušati sreću u Americi. Quincey se nadao da će se domoći njegova mjesta. No Quinceyjev dominantni otac, Jonathan Harker, uništio je taj san tako što je potplatio upravitelja kazališta, a Quinceyja poslao u pariški zatvor bez rešetaka - da studira pravo na Sorboni. Quinceyja je počela obuzimati panika, budući da se malobrojna publika počela razilaziti, odlaziti prema sjevernome dijelu parka gdje se nešto očito događalo. Dok je provjeravao stoji li mu lažna brada kako treba, Quincey je žurno i punim plućima počeo recitirati jedan od Mefistovih solilokvija, već se spuštajući stubama fontane u očajničkom pokušaju da ponovno privuče pozornost gledatelja. "Sluga sam velikog Lucifera i za vama ne smijem poć' bez dopuštenja njegova. Radit' moramo točno kako kaže on!" Na trenutak se učinilo da će saga njegove izvedbe zadržati publiku, no i posljednja se nada raspršila kad se Mefisto okliznuo na vlažnome

kamenu oko fontane i uz tresak pao na stražnjicu. Posljednji gledatelji udaljavali su se uz grohot. Quincey šakom udari o tlo, pa strgne bradu, za promjenu sa zahvalnošću razmišljajući o tome kako u muževnoj dobi od dvadeset pet godina pod njom nema zaliske. I tada ga je ugledao, taj dobro poznati, podrugljivi osmijeh. Ugledao je tog najodvratnijeg mogućeg nitkova, Braithwaitea Loweryja, kolegu iz sobe koju su dijelili u studentskome domu na Sorboni. Sto on radi ovdje? Pa taj tupan ne cijeni ništa što ima veze s umjetnošću. Braithwaite je preko naočala pogledao onih par novčića raspršenih po kamenim pločama, kovanice koje je publika nemarno dobacila izvođaču. "Glup k'o noć. Znaš li ti, Harkeru, koliko pravi odvjetnik zaradi samo u jednome danu?" "Živo mi se fućka za novac." "Jer si se rodio u blagostanju, zaštićen nasljedstvom. A ja sam potomak jorkširskih ribara. Ja ću svoje bogatstvo morati zaraditi." Kad bi Braithwaite samo znao čega se Quincey morao odreći da osigura obiteljsku financijsku potporu. "Što želiš?" upita Quincey, koji je već skupljao novac. "Ovo ti je došlo poštom. Opet pismo od oca", reče Braithwaite zlurado. Taj je gad uživao gledati kako Quincey s nelagodom čita očeva pisma prepuna prijekora. "Znaš što mi se sviđa kod tebe, Braithwaite?" "Nemam pojma." "Ni ja", reče Quincey, pa mu dramatičnim pokretom oduzme omotnicu, drugom mu pokazujući da se slobodno može udaljiti. PISMO JONATHANA HARKERA, IZ EXETERA, POŠT, GDINU. QUINCEYJU HARKERU, SVEUČILIŠTE SORBONA, PARIZ 29. veljače 1912. Dragi sine

primio sam pismo s pojedinostima o tvojemu akademskome napredovanju, točnije: njegovu izostanku, koje me neopisivo uzrujalo, te sam doznao da ponovno posvećuješ odviše vremena izvannastavnim aktivnostima koje se ne odvijaju na sveučilištu. To je neprihvatljivo. Iako posljednje tri godine nisi kod kuće, što tvoju majku duboko boli, podsjetit ću te da tvoj studij i boravak u Parizu plaćam ja. Ne položiš li ovaj semestar, čak ni ja, sa svim vezama koje imam, neću moći spriječiti tvoje izbacivanje. Dakako, to bi značilo i automatsko dokinuće sredstava koja dobivaš za život i... Quincey je prestao čitati. Sve je više ljudi kraj njega jurilo prema sjeveru, a njemu je bilo drago što mu nešto odvlači pozornost od očeva strogog glasa u svakoj ispisanoj riječi. Prelistao je ostatak pisma. Dobijesa! Trinaest stranica! Članovi obitelji Harker bili su poznati po opširnim pismima, ali bi za njihovim stolom redovito vladala tišina. Kraj njega je žurno prošla još jedna skupina ljudi. "Što se događa?" Ne zastavši ni načas, neki mu je muškarac preko ramena doviknuo: "Basarab! Dolazi Basarab. Ovamo! Sada!" Basarab? Quincey se prisjetio kako je nekoliko tjedana ranije u Le Tempsu pročitao da Basarab, veliki šekspirijanski glumac koji se predstavljao samo pod tim imenom, treba nastupiti u Parizu. I premda je žudio za time da na pozornici vidi tog svjetski poznatog glumca, cijelu je stvar bio posve smetnuo s uma, znajući da nikako ne bi mogao opravdati cijenu ulaznice u mjesečnom izvještaju o troškovima koji je na uvid slao ocu. U prošlosti je već toliko puta lagao da je otac znao sve njegove smicalice. Kakva sreća! Ili je upravo sudbina htjela da se Quincey nađe ondje upravo u trenutku Basarabova dolaska u Pariz? Odjednom je osjetio mir i spokoj, jer je shvatio da publiku nije otjerao izvedbom. Jednostavno ga je zasjenila istinska zvijezda. Zaboravivši i rekvizite i kostime koji su ostali na fontani, u jednom je trenutku shvatio da trči zajedno s gomilom, u nadi da će vlastitim očima ugledati veličanstvenog Basaraba. Quincey je iz parka izišao na Rue de Vaugirard i ondje naišao na masu ljudi koja je zapriječila ulicu. Svi su gledali prema zgradi Theatre de l'Odeon, bijelome zdanju čiji su ulaz ukrašavali stupovi u

rimskome stilu. Zahvaljujući mjesečini, mjedena slova kojima je iznad ulaza bio ispisan naziv kazališta blistala su kao da ih iznutra obasjava neko svjetlo. Quincey se pokušao približiti, ostao je zatočen na kružnome toku, stisnut uza sam spomenik francuskome dramatičaru Emileu Augieru. Ne dajući se smesti, uspeo se na postolje, da što bolje vidi. Benzov model tourer zaobišao je kružni tok i došao pred široke stube kojima se ulazilo u kazalište. Vozač je potrubio, tako razmičući masu ljudi. Quincey se uspeo još više. Automobil se zaustavio tek na koji metar od stuba, a vozač ga je zaobišao i otvorio vrata putniku. Tijekom dvije godine koje je posvetio mučnim nastojanjima da uspije kao glumac, Quincey je spoznao da se još od Shakespeareova doba tu profesiju smatra pozivom grešnika, pijanaca, prostitutki i protuha. Ipak, pred njim je sada bio glumac kojeg javnost dočekuje kao kakvog kralja i kojeg kao da je došla vidjeti cijela Francuska. Naočiti mladi Rumunj izišao je iz automobila i zastao na širokome pragu vozila. Quincey je s fotografije u Le tempsu prepoznao Basarabovu tamnu kosu i markantne crte lica. Glumac je nosio plašt sličan plaštu kakav je nosio princ Edward, samo što je ovaj bio izrađen od grimizno obojene kože, vrlo dekadentan za jednog glumca. Izvjestitelji s fotoaparatima na drvenim stalcima na stubama su čekali priliku za prve snimke glumčeva dolaska. Kad se okrenuo prema njima i nasmiješio, bljeskalice su se ukazale poput munja. Nekoliko trenutaka kasnije Basarab je sišao s praga i krenuo kroz gomilu, ispruženih ruku i dlanova okrenutih uvis, omogućujući obožavateljima da ga dodirnu. Quincey se nasmijao kada mu je neka žena dodirnula lakat i izgubila svijest. Kad bi barem on mogao izazvati takve reakcije publike. Korpulentni Andre Antoine, intendant l'Odćona, čekao je svoju zvijezdu na vrhu stuba. Neki muškarac s drvenom filmskom kamerom stajao je kraj njega i okretao ručicu kao da se radi o verglu, dok se Basarab uspinjao stubama, da bi pred ulazom stisnuo intendantovu ruku. Kraj zgodnog Basaraba, ljubazno Antoineovo lice izgledalo je poput točkice u središtu velike okrugle glave. Masa je klicala Basarabovo ime. Obuzet silnom energijom koja ga je okruživala,

Quincey je u jednom trenutku uvidio da i on viče: "Basarab! Basarab! Basarab!" Nije ni čudo što ga ljudi obožavaju, razmišljao je Quincey. Čak je i njega obuzelo svojevrsno strahopoštovanje. Basarab nije izgovorio ni riječ, a ipak je imao potpun nadzor nad svima. Kako je samo zacijelo čudesan na pozornici. Zasigurno unosi pravi život u Shakespeareove riječi. Basarab je dao znak Antoineu i njih dvojica ušli su u zgradu kazališta. Masa se još neko vrijeme zadržala pred ulazom, kao da očekuje bis. Neki sitni muškarac u jednom je trenutku izišao i objavio da će blagajna raditi cijelu večer, prodavati ulaznice za izvedbe Rikarda III. Svjetina je izbezumljeno pojurila prema vratima. Quincey je osjetio kako ga obuzima malodušje. Sada to više nikako neće moći izbaciti iz misli. Očajnički je htio vidjeti Masaraba na pozornici, ali nije imao ni franak viška. Novac koji je dobivao od oca bio je točno proračunat da namiri osnovne troškove - kako Quincey ne bi trošio na ono što bi Jonathan Harker smatrao glupostima. Dovraga sve! Sto je život bez kazališta? Quincey prebroji novčiće koje je zaradio tijekom prethodnog nastupa. Dovoljno je mlad da se izloži riziku, čak i ako to znači da mora posegnuti za očevim novcem za život i potrošiti posljednji novčić, čak i ako to znači da će morati trpjeti očev gnjev. Sutra navečer nazočit će Basarabovoj premijeri u l'Odeonu. IV.

POGLAVLJE

Seward je tim vodama posljednji put plovio prije trideset godina i to za dana. Čamcem koji je "pribavio" doveslao je u luku mjesta Villefranche-sur-Mer, nakon što je iz Marseillea u Antibes doputovao zaprežnim kolima. Da ga uhvate, čin bi svakako okvalificirali kao krađu. Mora se nekako domoći Pariza. Iako je imao dovoljno novca za željezničku kartu, vlak iz Marseillea polazi tek u deset ujutro, a u Pariz stiže u jedanaest navečer. Od najveće je moguće važnosti bilo da u Theatre de l'Odeon dođe najkasnije do osam sutradan navečer. Privezavši čamac, još je nekoliko trenutaka posrtao po drvenome molu, dok mu se noge nisu naviknule na čvrsto tlo. Razvedrio ga je

pogled na stari Lazaret. Kao mladi liječnik i idealist davno je sudjelovao u jednom istraživanju koje je financirala francuska vlada i tom prilikom surađivao s genijalnim znanstvenicima poput Charlesa Darwina. Istraživanjem se pokušavalo dovesti u vezu ponašanje životinja, poput čimpanza, štakora i miševa, s ponašanjem ljudi, u nadi da će se tako doći do dodatnih potvrda Darwinove teorije evolucije. Tijekom istraživanja Sewarda su opčinili oni malobrojni slučajevi, jedan do dva posto ispitanika, čiji su se postupci mogli svesti pod kategoriju anomalija. Zašto uopće postoje takve nepravilnosti? Je li anomalije moguće ispraviti? Seward se nasmiješio, prisjećajući se kako je s ostalim znanstvenicima iz Lazareta šetao uz more i kako su za tih šetnji vodili rasprave i suprotstavljali se zastarjelim pogledima Crkve u vezi s postankom svijeta. Njihova su istraživanja bila toliko kontroverzna da je vlada odlučila prekinuti njihov rad, te je zdanje pretvorila u oeeanografski laboratorij. Kako bi ih ušutkala, vlada je znanstvenicima isplatila financijsku naknadu. Upravo tim novcem Seward je kupio psihijatrijsku bolnicu u Whitbyju. Seward se počeo uspinjati na uzvisinu ponad luke. Dok je promatrao dobro poznati priobalni gradić koji se gotovo i nije promijenio otkako ga je napustio, prisjetio se svog revolucionarnog rada na slučaju R. N. Renfielda. Seward je kod Renfielda dijagnosticirao rijedak mentalni poremećaj: zoofagiju ili "hranjenje živim stvorenjima". Činjenica da je g. Renfield čitavu mladost bio "normalan", da bi tek kasnije, u odrasloj dobi, pokazao znakove mentalnog oboljenja, značila je da je idealan ispitanik. "Renfield", promumljao je Seward. Bio je toliko pun nade kad je Renfield stigao u Whitby. Kao nekoć perspektivan odvjetnik, odjednom se pretvorio u luđaka koji mahnito proždire kukce. Da ga je uspio izliječiti, Seward bi dokazao da su mentalne poteškoće bolesti i da se ne nasljeđuju, čime bi dokazao svoje teorije još iz dana provedenih u Lazaretu i ojačao Darwinove tvrdnje da su se svi sisavci razvili od zajedničkog pretka. Siroti Renfield, nesretni pijun koji je prerano ubačen u igru, te je nažalost postao još jednim u dugačkome nizu Sewardovih neuspjeha. Nedaleko od luke Seward će se vidjeti sa starim prijateljem, Henrijem Salmetom, kojeg je upoznao na prijelazu stoljeća, kada je tek bio

ostao bez svega: bolnice, prakse, obitelji. U skorije vrijeme vidjeli su se u ljeto četiri godine ranije, nadomak Le Mansu, na događaju velike povijesne važnosti: priredbe na kojoj su braća Wright uspješno prikazala mogućnosti svog letećeg stroja. Niz letova trajao je tek po dvije minute, no u Europi je otpočelo novo doba. Seward je odmahivao glavom, ponovno zatečen brzinom kojom se mijenjao svijet oko njega. Francuzi možda imaju zastarjeli željeznički sustav, ali ulažu velika sredstva u utrku za nebo. Čitavo tijelo počela mu je obuzimati apstinencijska premorenost. Osjećao je sve porezotine i modrice, tragove pada s krova vile. Stari. Odvažno se odupirao potrebi da uzme dozu, uvjeren da će u borbi koja je pred njim morati biti posve priseban. S vrha uzvisine ugledao je dobro poznat prizor: Henrijevu larmu smještenu u podnožju Alpa. Nekoć plodonosan vinograd bio je preoran radi uređenja sletne staze. U staji su se sada nalazili zrakoplovi i radionica, a ne stoka. Na krovu staje više nije bilo vjetrulje, a zamijenio ju je radiotelegrafski toranj. Na Henrijevu kuhinjskom prozoru treperilo je svjetlo. "Hvala Bogu, prijatelj mi je kod kuće." "Jack Seward!" Henri Salmet otvorio je vrata svoje skromne kuće. "Ili ono što je ostalo od tebe! Mon dieu, što ti se dogodilo s rukom?" "Bonsoir, Henri", reče Seward. Spustivši pogled, uvidio je da je krv već natopila rupčić. "Znam da je već kasno, ali..." Odmah je primijetio da se Henri gotovo i nije promijenio. Dugački usukani brkovi samo su još malo dulji. Bila je to posljednja liječnikova misao: već trenutak kasnije podlegao je umoru i onesvijestio se. Sewardove oči otvorilo je danje svjetlo. Bio je obliven znojem. Koncentrirao je pogled na svježi zavoj kojim mu je bila omotana ruka. Morao je doći do kazališta. Seward naglo ustane i posrćući iziđe iz sobe. "Henri!" zazove. "Koliko sam već dugo...?" Ušavši u kuhinju, ugledao je Henrija, njegovu suprugu, Adeline i troje djece koja su u međuvremenu, otkako ih nije vidio, dosta poodrasla. Djeca su se počela smijuljiti čim su ga ugledala. Seward baš nije bio u najpristojnijem izdanju. Osjećao je kako mu krv navire u lice.

"Pogledaj, Adeline", nasmijao se Henri. "Napokon je ustao iz mrtvih." "Moram otići u Pariz", zamuca Seward, boreći se protiv apstinencijskih simptoma od kojih mu je drhtalo cijelo tijelo. Nadao se samo da će Henri zaključiti da je tek umoran. "Želiš letjeti do Pariza?" "Znam da nije moguće doći u Pariz, ali koliko mu tvoj zrakoplov može više prići... Možda do Lyona..." "Rekao bih da ne znaš Sto tražiš. Ali, ja uvijek kažem da ću učiniti sve za prijatelja u nevolji. Kao prvo, ostani ovdje i nekoliko se dana odmori. Sinoć si nas prestrašio." "Cijenim vaše gostoprimstvo, ali večeras moram biti u Parizu." "Večeras!" usklikne Henri i s nevjericom u očima pogleda Adeline. "Toliko si iscrpljen da jedva stojiš. Zaboga, što uopće može biti toliko važno?" "Pitanje života i smrti, radi se o pacijentici." Laž mu je bez razmišljanja prešla preko usta. "Ne dobije li poseban eliksir koji imam u torbi do... sedam navečer... pribojavam se najgorega." Henri ponovno pogleda suprugu. Ona je kimnula. "U redu", reče Henri. "U pitanju je život i kršćanska nam dužnost nalaže da nešto poduzmemo. Sjedni i jedi, da se malo oporaviš. Krećemo za sat vremena." Seward je s olakšanjem sjeo, žurno se priklanjajući Henrijevoj mudrosti. "Ne znam kako da ti zahvalim, prijatelju." Adeline ga je ušutkala tako što je pred njega postavila prepun tanjur. Henri se obrati djeci. "Dođite pomoći tati da se pripremi za let." Sat kasnije Seward je s liječničkom torbom ušao u nekadašnju staju. Toliko se nije najeo već godinama. Nadao se da će mu hrana dati snagu potrebnu da se odupre sve intenzivnijim apstinencijskim simptomima. Jedan je mehaničar na uzletište donio metalne kanistere s gorivom. Henri se bio nadvio nad bežični telegraf, a kad se Seward ukazao kraj njega, podignuo je pogled. "Javljam prijatelju da nas očekuje na svojoj sletnoj stazi u Vichyju", objasni. "To je oko polovice puta i ondje ćemo morati dopuniti gorivo." "Smijem i ja poslati poruku?" upita Seward. "Svakako." Iz džepa je izvadio malenu posjetnicu. "Poruka treba doći do jedne

osobe na ovoj privatnoj telegrafskoj postaji u kazalištu l'Odeon. Poštanski broj je na kartici." Henri je već tipkao. "A poruka...?" BRZOJAV - Dr. Jack Seward Basarabu, Theatre l'Odćon, Pariz GROFICA BATHORY JE U PARIZU. BUDITE NA OPREZU. Već nekoliko trenutaka kasnije, uputili su se prema monoplanu Henrija Bleriota. Sewardu se izdaleka učinilo da nalikuje na neki izum Leonarda da Vincija, načinjen od papirmašea i niti. Odmah je uočio da je trup izrađen od šperploče. Dva kotača za bicikl podupirala su kabinu, dok je propeler imao samo dvije lopatice. "Eto, to ti je to", reče Henri ozareno. "Pedeset konjskih snaga, može doseći visinu od dvije tisuće stopa2." Sewardu je odgovor zapeo u grlu u trenutku kada mu je Henrijev sin uzeo liječničku torbu i vezao je u prtljažnom pretincu, a potom mu pomogao da sjedne na stražnje sjedalo. Seward je već gotovo omamljen od sreće gledao kako se Henri poljupcem oprašta od supruge i dviju mladih kćeri, te odvažno korača prema zrakoplovu. Nije mogao vjerovati da će za koji trenutak već biti u zraku. "Stavi naočale!" dovikne mu Henri, pa također stavi velike letačke naočale. Seward se poveo za njegovim primjerom. "I usta neka ti budu zatvorena dok polijećemo. Osim ako voliš jesti muhe." Henrijev sin okrenuo je propeler, a motor je malo-pomalo oživio. Mehaničar je pridignuo rep zrakoplova i Henri je pokrenuo letjelicu. Ovo možda uopće nije bila najpametnija ideja, pomisli Seward dok je gledao kako se letjelica sve brže primiče rubu opasne strmine. Užasnuto je stisnuo zube. No samo koju sekundu prije nego što bi došao do ruba, zrakoplov je nimalo skladno poskočio uvis, zbog čega se Sewardu učinilo da su mu se svi unutarnji organi spustili u noge. Pogledavši prema obali, prepoznao je dobro poznati obris dvorca d'If, glasovitog zatvora ispred obale Marseillea. Od Marseillea do Villef ranchea-sur-Mera veslao je nekoliko dugih sati. A sada se ondje našao nakon samo nekoliko minuta. Znao je da grofica Bathory, kao i svi nemrtvi, uživaju u sposobnosti letenja. Sad u tome uživa i on.

Četiri sata kasnije našli su se na polju jednog farmera u Vichyju i ondje napunili gorivo. Sva trojica morali su dobro uprijeti da bačvu 2

Oko 600 m.

benzina iz suše dokotrljaju na polje na koje je sletio Henrijev zrakoplov. Nakon muka koje su proživjeli vraćajući je u uspravan položaj, Seward je trebao ručnom pumpom prebaciti gorivo u rezervoar letjelice. Farmer je čvrsto držao crijevo crpke u otvoru rezervoara i pomno motrio razinu goriva. Od isparavanja goriva i parafina pekle su ga oči. Okrenuvši glavu na drugu stranu, ugledao je Henrija, koji je obilazio letjelicu, provjeravao sve vijke, na krhkoj drvenoj konstrukciji tražio možebitne tragove oštećenja. Sewardove su misli ubrzo odlutale, a pozornost mu je privukla sjena letjelice koja se polagano pomicala kako je sunce prelazilo zenit. Sjena krila nalikovala je divovskome šišmišu koji leti nisko nad tlom. I upravo tada ponovno ga je obuzela tama. "Nemoj prestajati, pumpaj dalje!" doviknuo mu je Henri. "Moramo poletjeti prije nego što vjetar skrene. Budemo li letjeli u vjetar, nećemo imati dovoljno goriva do Pariza. Ne znam za tebe, mon frere, ali ja ne bih volio okončati sudbinu sudarom sa stajom nekog neznanca." Benzin je počeo curiti iz otvora rezervoara. Henri Sewardu rukom pokaže da prestane pumpati i poviče: "C'est tout!" Seward se trgne iz mračnih misli. V.

POGLAVLJE

Nakon što se zrakoplov zaustavio na pašnjaku jedne farme konja, Seward je odvezao pojasove, strovalio se na zemlju i poljubio je. "Dok sam živ, više neću letjeti", rekao je drhtavim glasom kada je motor prestao raditi. Podignuo je pogled i ugledao Henrija Salmeta koji je na trupu letjelice plesao poput malog djeteta na božićno jutro. "Prema mojoj procjeni, od posljednje popune goriva preletjeli smo četiristo kilometara", usklinuo je ovaj. "Uspjeli smo!" Henri je počeo naglas računati. "Hm, koliko bi sada još bilo četiristo kilometara od

Pariza?" "London, čini mi se", rekao je Seward sumorno, prisjećajući se svog doma dok je uzimao liječničku torbu. "Sad kada pouzdano znam da mogu preletjeti toliku udaljenost, otputovat ću u London i organizirati doček s novinarima, tako da dokumentiraju da sam postao prvim čovjekom koji je preletio La Manche i letio od Londona do Pariza. Postat ću tres fameux! A sada moram brzo do grada i kupiti mnogo goriva. Kako ću ga, dovraga, uopće dopremiti ovamo?" "Hvala na svemu, Henri", reče Seward i nasilu se nasmiješi. "Bon chance, mon ami." Henri ga je poljubio u oba obraza i dramatično mu stisnuo ruku. Seward ga je još nekoliko trenutaka gledao kako žurno odlazi prema cesti. Znao je da možda više nikad neće vidjeti prijateljevo vedro lice. Kako nije uspio smisliti ništa važnije i smislenije, do-mahnuo mu je i jednostavno doviknuo: "Zbogom, prijatelju stari!" Seward se okrenuo u suprotnome smjeru i pogledao na džepni sat. Ima tek toliko vremena da načas svrati u svoju sobu, pokupi arsenal, pa pojuri na jug, prema kazalištu. S groficom Bathory i njezinim harpijama suočit će se posve oboružan. Dok se sunce spuštalo, u jednom je trenutku zastao i zagledao se u veličanstvenu boju neba. Predugo je takvu prirodnu raskoš shvaćao zdravo za gotovo, živio samo u tami. Te je večeri bio sretan jer će, završio sraz ovako ili onako, napokon uživati uz Boga, u Njegovu svjetlu. Quincey je u l'Odeon došao ranije, da kupi ulaznicu, te je sada polagano koračao predvorjem starog zdanja. Zidove su ukrašavale biste, medaljoni i portreti glumaca. Upijao je sva lica, odmah prepoznavši i veliki portret Sare Bernhardt u pozlaćenome okviru. Ispod fotografije bilo je ispisano ime i njezina neslužbena titula: La reine de l'Odeon. Quincey je zastao ispred fotografije sira Henryja Irvinga, snimljene tijekom turneje s Hamletom. Irvinga je većina smatrala najvećim glumcem koji je ikad tumačio Shakespeareove tekstove. Većina se glumaca darom služi da emocije u publici pobudi snagom vlastitih emocija. Stoga čekaju prilike da gledatelje dirnu u srce. S druge strane, Irving je liku prilazio s intelektualnoga gledišta, u obzir uzimajući i autorove nakane i osobnu prošlost lika. Iako su ga drugi

glumci silno ismijavali, Irvingov je novi pristup osvojio publiku. Većina novina slično se izjasnila i u vezi s Basarabom: jedan je kritičar čak oduševljeno ustvrdio kako je Basarab od sira Henryja Irvinga preuzeo naslov "najvećeg glumca na svijetu". Quincey je tek tada shvatio da u ruci i dalje drži omotnicu koju je bio tako pomno pripremio. Bio je kupio skupi pisaći papir i jednom uličnome slikaru dao nekoliko franaka da mu omotnicu ukrasi crvenim kazališnim maskama. Skladnim kaligrafskim znakovima, a tom umijeću poučila ga je majka, Quincey je omotnicu naslovio: Basarabu - od post, gdina. Quinceyja Harkera. Nakon što je dan ranije svjedočio izbezumljenosti obožavatelja, Quincey je znao da se njegovo pismo nekako mora istaknuti u masi ostalih pisama koja Basarab svakako svakodnevno prima. Nadao se da će ostaviti dojam da je važno, ali da neće izgledati pretjerano napadno. U tom trenutku Quincey je ugledao niskog postarijeg muškarca u odori, koji je u jednoj ruci držao mnoštvo ključeva, a u drugoj električnu baterijsku svjetiljku. Znao je da to mora biti glavni vratar. "Oprostite", reče, pa pruži omotnicu prema njemu. "Smijem li vas zamoliti da ovo dostavite u garderobu?" Čim je pročitao ime na omotnici, muškarac u uniformi odmahnuo je glavom i kratko rekao: "Ne". Quincey stane grozničavo razmišljati. "U redu, onda molim da me odmah odvedete do monsieura Antoinea." "Andrea Antoinea? Ne smijemo mu smetati." "Čini mi se da bi intendanta itekako zanimalo zašto Basarab večeras neće nastupiti." Muškarac se bolje zagleda u Quinceyja. "O čemu vi to?" "Monsieur Basarab očekuje ovo pismo. Toliko je uznemiren da se bojim da neće biti u stanju nastupiti ne dobije li..." "U redu," prekine ga ovaj, pa ispruži ruku, "odnijet ću mu..." "Merci." Quincey mu je predao omotnicu, no ovaj nije spustio ruku, već je čekao da mu da i nešto novca. Nakon toga se udaljio. Quincey nije ni trepnuo kada je trebalo slagati. Quincey se okrenuo i ugledao mnoštvo bogatih i profinjenih građana, u najsvečanijoj odjeći, kako ulaze u raskošno predvorje. Znao je da ih je većina došla više da ih vide nego da pogledaju predstavu. Mnogi

među njima smatrali su, baš kao i njegov otac, da su glumci protuhe i bezbožnici. Licemjeri. A među njima je još najgori njegov otac. Kao da je zaboravio da mu je otac bio postolar, da je bio tek pravni službenik kojem se osmjehnula sreća, pa je po smrti vlasnika, gospodina Hawkinsa, naslijedio pravnu tvrtku. Viši partner, gospodin Renfield, koji ju je po svim očekivanjima trebao naslijediti, ubio se u jednoj umobolnici. Quincey odjednom osjeti neočekivanu hladnoću, kao da se temperatura u tom prostoru iznenada spustila. Pogledao je uokolo, pitajući se odakle je uopće mogao doprijeti tako hladan zapuh, kad mu je pogled zapeo za izrazito uočljivu pojavu. U predvorje je ušla neka žena, viša od praktički sviju. Ljudi oko nje prijekorno MI je pogledavali. Bila je u muškoj odjeći, u izrazito skladno skrojenom smokingu. Elizabeta Bathory gotovo nije mogla vjerovati da se našla u zgradi Theatre de l'Odeona. Položila je dlan na pozlaćeni stup i pogledala uokolo. Posljednji put ovdje je bila 18. ožujka 1799. godine. One večeri kad je izbio veliki požar. Obnovljena zgrada sada joj se učinila manjom. Podigla je pogled prema oslikanom staklu na stropu, osvijetljenom novom električnom rasvjetom. Slika je, u Michelangelovu stilu, prikazivala rasplesane žene koje kao da su lebdjele u zraku. Dio njih bio je u djevičanskobijelim širokim haljinama, čedna anđeoskog izgleda, no većina ih je bila obnažena, u različitoj mjeri. Ipak, izgledale su prije kao djevojčice nego kao žene koje mogu osjetiti žudnju. Dakako, umjetnik nije shvaćao da su žene i spolna bića, te da imaju potrebe baš kao muškarci. Samo bi bogobojazan muškarac prikazao ženu s toliko prijezira. Oči grofice Bathory zadržale su se na djevi vrane kose koja je trčala tako da se bijela haljina nehajno vukla za njom, kao da je ništa na svijetu ni najmanje ne brine. Na temelju vlastite mračne prošlosti, grofica Bathory dobro je znala da takva stvorenja ne postoje. Petnaestogodišnja Elizabeta Bathory preneraženo se lecnula kad joj je s tijela strgnuta vjenčanica urešena dragim kamenjem. Užasnutim očima pogledala je muškarca koji ju je hvatao za grudi - svog supruga, grofa Ferenca Nadasdyja, debelog i pijanog neotesanca od nje starijeg više od dvadeset godina. "Ti si mi žena... I kao takva imaš obavezu pred Bogom dopustiti da konzumiram brak... Bathory!" blebetao je pijano, odvratnog daha

natopljenog kiselim vinom. Način na koji je naglasio njezino prezime potvrdio je da je i dalje bio bijesan zbog činjenice da joj je dopušteno da ga zadrži, budući da je njezina obitelj bila moćnija od njegove. Kako se nije pomaknula dovoljno brzo, nadlanicom ju je raspalio po licu, svom snagom krupnog tijela. Tako joj je pečatnjakom razrezao usnu. Pokušala je kriknuti, no gad joj je dlanom pokrio usta. I dalje je osjećala smrad stajskoga gnoja, jer mu nije palo na pamet da po dolasku iz polja opere ruke. Tada je prvi put u životu okusila krv, i to vlastitu. U mladosti je pročitala nebrojene knjige i pjesme napisane na mađarskome, latinskome i njemačkome. U njima se o ljubavi uvijek govorilo romantično, kao o bajci koja počinje i završava čudesnim poljupcem. Kao petnaestogodišnjakinja nije imala pojma što je spolni odnos niti koliko boli gubitak djevičanstva. U takvim je stvarima trebalo postupati nježno i obzirno. Svaka djevojčica sanja o vjenčanju. No, u slučaju grofice Bathory, taj se san pretvorio u noćnu moru iz koje se nije mogla probuditi. Bio je to dogovorni brak koji je trebao učvrstiti vojno savezništvo i vlast nad posjedima. Ljubavi u tome nije bilo mjesta. U očima grofa Nadasdyja bila je tek neposlušna ždrebica koju treba silom ukrotiti. Svi otvori njezina tijela postali su njegovom igračkom. Njezino tijelo bilo mu je poput papira koji može gužvati i trgati. Nakon što je debeli neotesanac napokon utonuo u pijani san, grofica Bathory iskrala se iz bračne ložnice i pokušala pobjeći u noć. Dvorac Csejte, koji je dobila kao vjenčani dar, nalazio se duboko u Karpatima. Za razliku od živahnog i poticajnog imanja u Nyirbatoru, u Mađarskoj, na kojem je odrasla, taj je slikoviti kraj izgledao poput pastoralne tapiserije malenih polja i vijugavih kamenih zidova. Sami se dvorac nalazio visoko među nazubljenim liticama ledom pokrivenih planina. Bio je svibanj, no na toj je nadmorskoj visini bilo hladno kao usred zime. Grofica Bathory stajala je naga, posve izložena ledenome zraku koji joj je hladio rane, dok joj se krv ledila na koži. I umrijeti od smrzavanja svakako bi bilo bolje nego živjeti s onim grotesknim čudovištem kojem su je dali. No čak ni u tome Bog nije pokazao ni tračka milosrđa. Sluge su istrčale iz dvorca i pokrile je dekama. Oduprla se, no primirili su je silom i vratili gospodaru. Nije

mogla pobjeći. Grofica Bathory postala je zatočenicom vlastitog života. "Što je bilo, gospodarice", upitala je zabrinuto ona svjetlokosa žena u bijelom. Njezin dodir groficu je vratio u stvarnost. Nije odgovorila, no kako se bijes u njoj pojačavao, osjećala je kako je sve više progoni lažnost te blaženo neuke tamnokose djevojke koja trči na stropnoj slici. Kažu da krv traži krv, no za sve postoji pravo vrijeme. Tek sam se počela osvećivati. * * * Je li moguće da Seward već gotovo puna dva dana nije uzeo "lijek"? Ruke su mu nekontrolirano drhtale. Vremena je sve manje. Mora hitno uzeti morfij, jer će mu inače biti zlo, bit će toliko slab da neće moći uspješno napasti groficu Bathory. Sa zahvalnošću je utvrdio da mu je Dobročinitelj ostavio besplatnu ulaznicu - mjesto u dijelu gledališta uz orkestar - koja ga je pod imenom čekala na blagajni. Bit će da je Dobročinitelj primio brzojav i predvidio što će mu zatrebati. U stanju koje se ubrzano pogoršavalo, neprimjetan ulazak u kazalište bez ulaznice bio bi neizvediv. Nažalost, unatoč izvršnome mjestu, neće imati mogućnost da u predstavi uživa kao gledatelj. Obilno se znojio i već osjećao mučninu kad je posrćući stigao do vrata iznad kojih je pisalo: "Personelles du Theatre seulement". Bila su zaključana. Upravo se spremao potražiti neka druga vrata koja vode do garderoba kad je u stražnjem dijelu dvorane ugledao groficu Bathory i one dvije žene u bijelom. Još nije spreman! Provirio je iza jednog romaničkog stupa, za koji se vlažnim dlanovima bio uhvatio kako bi se lakše održao na nogama. Vidio je da grofica gleda u strop, pa je tako, pogledavši u tom smjeru, ugledao veličanstvenu sliku izrađenu u renesansnome stilu. Pozornost mu je privukao jedan blijedi naslikani lik. Ta je djevojka bila viša od ostalih žena na slici, a prodorne plave oči silno su se isticale u kombinaciji s dugom i gustom crnom kosom. Tamnokosa Afrodita, savršena zamjena za groficu Bathory. Činilo se kao da je Sudbina odredila da to kazalište postane idealnim mjestom na kojem će besmrtna dočekati kraj. Prenuo se od zveckanja ključeva. Okrenuo se i ugledao nekog niskog muškarca koji mu se približavao s omotnicom ukrašenom crvenim

ilustracijama. Doimao se nervoznim dok je otključavao vrata kroz koja je potom i ušao. Seward je vrata pridržao vrškom cipele prije nego što su se zatvorila. Dobro pazeći da ga nitko ne vidi, ušao je nehajno kao da ondje radi već godinama. Napola odjeveni sudionici predstave jurili su amo-tamo. Muškarci su na pozornicu iznosili kamenje od papirmašea. Neka je krojačica učvršćivala kostim glumcu koji je ugrijavao glas. Seward mora pronaći sigurno utočište prije nego što ga otkriju i izbace. "Što vi radite ovdje?" začuo se nečiji glas s ruskim naglaskom. Seward se okrenuo tako brzo da mu se pogled načas zamutio. Već su ga otkrili? Krvave, umorne oči usmjerio je prema Rusu, koji se bio zapiljio u niskog muškarca s ključevima - očito glavnog vratara ili podvor-nika. Seward je ipak na sigurnome... barem zasada. Ne želeći dalje iskušavati sreću, sklonio se u sjenu visokog prijestolja koje će se koristiti u predstavi. Vratar je podignuo pogled prema krupnome Rusu i rekao: "Imam pismo za monsieura Basaraba. Navodno ga očekuje." "Ja ću mu odnijeti." Rus mu je jednim pokretom preoteo ukrašenu omotnicu. Zatim je odlučnim korakom krenuo prema vratima obilježenima zvijezdom i imenom Basarab, dok se vratar žurno povukao odakle je i došao. Rus je pokucao i omotnicu gurnuo ispod vrata. Već gotovo na rubu nesvijesti od silne potrebe za morfijem, Seward se i dalje skrivao iza prijestolja. Sve brže ponestajalo mu je snage. Podignuo je pogled prema gredama, prepunima užadi, kolotura i vreća s pijeskom. Zov Sudbine čekat će gore, no prvo mu je potreban poticaj. Dok je nenametljivo vadio liječničku torbu koju je dotada skrivao pod kaputom, prisjetio se prikladnog navoda iz komada koji će glumci ubrzo zaigrati na pozornici. "Nek tlapnje i snovi ne preplaše nam duše. Savjest tek je riječ kojom kukavice se služe." Skriven na sigurnome, na podu iza prijestolja, zategnuo je gumenu vrpcu oko ovješene nadlaktice. Potom je staklenu špricu ispunio morfijem. Samo pola doze ovaj put. Tek toliko da smirim mučninu. Seward je znao da se time izlaže još većoj opasnosti, ali više nije mogao funkcionirati bez morfija. Osjećao je kako mu počinje kolati žilama. Već nakon

nekoliko minuta posve je ovladao tijelom, a kad mu se učinilo da će ga noge slušati, počeo se uspinjati na grede iznad pozornice. Dok se na pozornici pod njim bude odvijao Rat ruža, uz pomoć drvenih mačeva i umjetne krvi, Seward će pripremiti poprište za istinski krvavu bitku. Izvukao je oružje iz skrivenog džepa u kaputu. Figure su posložene i partija je sada počela. VI.

POGLAVLJE

Bilo je dvadeset minuta do devet. Samo su dvije minute prošle otkako je Quincey posljednji put izvukao sat i provjerio vrijeme. Zavjesa se trebala podići točno u osam i publika je sada već postajala nemirnom. Budući da je imao iskustva s radom u kazalištu, Quincey je bio svjestan svih mogućih komplikacija koje mogu odgoditi početak predstave. Počele su ga obuzimati užasne misli. Što ako Basarab ne može nastupiti? Možda nekoj nesretnoj zamjeni velikoga glumca sada prilagođuju kostim. U uobičajenim okolnostima, bila bi to prava sreća za mladoga glumca, no te je večeri publika kupila ulaznicu da vidi Basaraba. Quincey je platio visoku cijenu da ga vidi. Zamjenu nitko ne bi dočekao s radošću. Nije li glavni glumac u stanju nastupiti, sve će biti uzaludno. Neki se gospodin supruzi potužio na francuskome, jeziku kojim je Quincey izvrsno vladao: "Taj je Basarab užasan baš kao i ona Engleskinja, Sarah Bernhardt. Gledao sam je kad je s početkom kasnila gotovo cijeli sat. Jedan Francuz nikad ne bi..." Quincey se upravo spremao reći nešto u obranu britanskih glumaca kada su se svjetla počela gasiti i dvoranom je zavladala tama. Quincey je očekivao da će se sada pojaviti reflektorsko svjetlo, no nije se dogodilo ništa. Gledatelji su se nervozno meškoljili. I dalje ništa. Quincey je piljio u tamu, nadao se da će negdje nešto razabrati. Bez najave kružnom dvoranom nalik na amfiteatar odjeknuo je prigušeni bariton: "Ovo zima je našeg nezadovoljstva, zima koju u veličanstveno ljeto pretvorio je ovaj sin kuće York." Upalilo se samo jedno svjetlo u podu pozornice i sablasno osvijetlilo blijedo Basarabovo lice. Njegove prodorne crne oči ispod tamnih su

obrva fiksirale publiku. Quincey je sa strahopoštovanjem promatrao tu više nego dojmljivu transformaciju onog zgodnog glumca u strašnog i ogavnog Rikarda III. Bio je, dakako, sav u crnome, nepokretne lijeve ruke i s grbom na leđima. Unatoč kostimu i šminki, po držanju i tonu jasno se vidjelo da je lik na pozornici pravi aristokrat. "Ali ja nisam stvoren za tašte igre, niti da dodvoravam se zaljubljenom zrcalu..." Svjetlo je postupno jačalo. Quincey je jasno vidio bol u Basarabo-vim očima. Nije tek recitirao Shakespeareove riječi, već je prenosio i misli i značenje ugrađene u njihove temelje. "I ne želim samo tako kratiti vrijeme, osim kad motrim svoju sjenu na suncu i raspredam o vlastitoj izobličenosti." Basarab je zašutio, svu pozornost sada usmjerivši na jedno mjesto u loži. Quincey pogleda u tom smjeru i odmah prepozna onu ženu u smokingu iz predvorja. "I stoga - budući da ljubavnikom bit' ne mogu - odlučih zlikovcem postati..." Grofica Bathory iznenadila se uvidjevši da Basarab tako intenzivno gleda u njezinu smjeru. S obzirom na to da mu smetaju jaka kazališna svjetla usmjerena prema njemu, može li je uistinu vidjeti ili je sve plod čistog slučaja? Ledenim pogledom netremice ga je promatrala. Ona tamnokosa žena u bijelom prošaptala je: "Je li to on, gospodarice?" "On je", odgovorila je grofica, i ne trepnuvši. Shvativši da taj nadmeni gad izvodi cjelovitu verziju te užasne drame, noktima je prešla po naslonu za ruku, tako snažno da su sitni komadići oguljenog drva pali na pod. Četiri sata tih besmislica bit će daleko mučnije od svih pomagala za mučenje koje je pribavila od španjolskih inkvizitora. Postupci glumaca na pozornici bili su joj u mnogočemu odviše bliski. Ferenc Nadasdy nije bio inteligentan čovjek. Elizabeta je ubrzo spoznala da u njega nema misli s ishodištem iznad pojasa. Upravo zbog tog njegova nedostatka na koncu ga je uspjela nadmudriti. Uljuljkala ga je u lažan osjećaj sigurnosti, pretvarajući se da uživa u njegovu spolnom sadizmu i nasilnoj razvratnosti. Tri godine nakon vjenčanja, u nadi da će ga se zauvijek riješiti, njegovu je taštinu okrenula protiv njega, te manipulacijama navela grofa da osobno

preuzme zapovjedništvo nad mađarskim jedinicama u ratu protiv Osmanlija. Pobjedom u ratu proslavit će prezime Nadasdy, rekla mu je, uvjeravajući ga da će nakon njegove pobjedničke povorke po povratku iz rata pred cijelom obitelji promijeniti prezime i otada biti grofica Nadasdy. Za grofova izbivanja, njegovi su je čuvari u početku stalno držali na oku, no nadmudrila je i njih, navevši ih da pomisle kako je više zanima vođenje imanja nego bijeg. Pomagala je mađarskim i slovačkim seljacima, osiguravajući im čak i medicinsku pomoć. U nekoliko slučajeva zauzela se za obespravljene žene, među njima i ženu čijeg su supruga zarobili Osmanlije i ženu čiju su kćer silovali, te je tako zanijela. Svake se noći, sama u spavaćoj sobi, molila Bogu da joj suprug pogine na bojišnici. Kao poklonica znanosti i astronomije, grofica Bathory čekala je pogodan trenutak. U noći pomrčine Mjeseca, kad je na svojoj strani imala i potpunu tamu, odjenula je crni plašt s kapuljačom i iščezla iz dvorca. Uz pomoć seljaka čiju je odanost kupila suprugovim imetkom i vlastitom proračunatom velikodušnošću, pobjegla je i sklonila se kod svoje tetke Karle. Karla je navodno bila pobožna žena. Elizabeta se nadala da će u sigurnosti tetkina doma napokon pronaći utjehu, ljubav i zaštitu Božjeg zagrljaja. Tetka Karla ponosila se mračnim izgledom matrone. Uvijek je imala urednu odjeću, od glave do pete posve crnu, a jedini ukras bio je veliki zlatni križ koji je nosila oko vrata. Mlada Elizabeta Bathory jednostavno je zaključila da tako oplakuje jednog od svojih supruga. Tetka Karla udavala se četiri puta, a svakog od supruga na koncu je snašla užasna i neobjašnjiva smrt. Kad se Elizabeta Bathory kod nje pojavila u grimiznoj haljini od baršuna, umjesto da srdačno pozdravi nećakinju, tetka Karla samo je prijezirno dobacila: "Jarke su boje za ohole ljude. A oholost je jedan od sedam smrtnih grijeha. Bog na to ne bi gledao blagonaklono." Iako se u javnosti držala hladno i strogo, tetka Karla privatno je bila neusporedivo ljubaznija i obzirnija. Pozorno je slušala nećaki-njinu priču i tješila je. Njih su se dvije zbližile, čak toliko da je tetka Karla jedne večeri, uz kako se činilo, litre i litre vina, priznala da je ubila sve supruge jer su otkrili stvarni razlog zbog kojeg je odbijala s njima

biti u postelji. Stvar nije bila u tome da je tetka Karla toliko voljela Boga da je Bibliju tumačila doslovno, te smatrala da tjelesna ljubav ima tek jednu svrhu: stvoriti potomke. Istina je bila da je muškarci nisu ni najmanje uzbuđivali. Tetka Karla do zadovoljstva je mogla doći jedino sa ženama. Elizabeta Bathory zagledala se u križ na Karlinu vratu, šokirana tim ubilačkim licemjerjem. Ipak, zbog Karlina priznanja, velik dio vlastitoga ja koji nije shvaćala postao joj je daleko jasnijim. Kao mlada dama u razvoju, grofica Bathory "igrala" se s nekoliko mladih sluškinja, sve dok je u tome jednom nije otkrila majka, koja ju je žestoko ukorila. Roditelji su pozvali svećenika, da moli s grešnom kćeri. Ubrzo potom dogovoren je i ostvaren brak s Nadasdyjem. Uočivši smetenost na prelijepom licu mlade Elizabete Bathory, tetka Karla tješila ju je i milovala po kosi, sa žudnjom zagledana u morskoplave oči. I prije nego što se mlada Elizabeta snašla, Karla ju je već ljubila u usta. Grofica Bathory ju je odgurnula. Odvratna joj je bila i sama pomisao da na taj način dodiruje postariju tetku. "Ne stoji li u Bibliji da su ubojstvo i takve želje grijeh? Ne griješiš li dušu pred Bogom?" Karla je ustala, puna pravedničkog gnjeva. "Kako si samo glupa i naivna. Dijete moje, nisam mogla riskirati i dopustiti da me netko od muževa razotkrije! U najboljem bih slučaju ostala bez imovine i bez igdje ičega morala bih pobjeći u divljinu, ali tek nakon što bi mi u kožu utisnuli užareni znak namijenjen hereticima. U najgorem slučaju spalili bi me na lomači. Nisam nikoga ubila, bila je to samoobrana, plod nagona za preživljavanjem! Bilo bi ti pametnije da me tako ne osuđuješ. Po meni, ti imaš tri mogućnosti. Ostani sa mnom i voli me, pa ću te zaštititi od supruga. Možeš otići i u neki samostan i dopustiti da ta neviđena ljepota propada i vene, dok ne postaneš starom, debelom i naboranom ženom kakva sam ja. Ili se možeš vratili okrutnome Nadasdyju. Na tebi je da odabereš." Elizabeti Bathory trebalo je vremena da se pribere i sredi misli, no tetka Karla nije bila strpljiva osoba. Nije bilo druge: morala je popustiti pred svim tetkinim željama. Elizabeta Bathory dotada nije iskusila takvu tjelesnu ljubav. Zašto je i suprug ne bi mogao tako dodirivati? Kad je prvi put u životu doživjela vrhunac sladostrašća, više uopće nije razmišljala o tome što čini, kao

ni s kime. I tako je na koncu došla do svoga pravoga ja. Kako nešto toliko ugodno može biti grijeh? Nije li ljubav Božja odlika? I upravo tada počela je njezina pobuna protiv Boga. Grofica Bathory iznenada se trgnula od gromoglasnog povika s pozornice. Više ni na trenutak ne može ostati ondje, slušati i gledati. Stoga je ustala. "Gospodarice, što se dogodilo?" upitala je plavokosa žena u bijelom. Oči grofice Bathory nisu se odvajale od lika svećenika, Christo-phera Urswicka. "Moram otići odavde." "A Basarab?" "Znate što vam je činiti. Nemojte me iznevjeriti." Quincey nije imao pojma kakvu će mu neočekivanu sreću donijeti ta večer u kazalištu. Dotada nigdje nije gledao cjelovitu produkciju Rikarda III i nije mogao ni zamisliti da bi mogla biti tako spektakularna. Kostimi su izgledali autentično, scenografija je bila pomno dotjerana i grandiozna, izvođači veličanstveni. Najčudesniji je bio Basarab, koji je makijavelistički nastrojenog kralja igrao tako uvjerljivo da je Quincey načas zaboravio da gleda glumca na djelu. Iz Basarabovih usta stihovi su zvučali tako prirodno, kao nešto što čovjeku pada na pamet samo od sebe. Quincey je cijelu dramu još prije više godina naučio napamet, no to su tada bile tek riječi otisnute na stranici. Te su riječi sada živjele i disale. Predstava se primicala vrhuncu. Basarabovo držanje obilježavalo je toliko kajanje da je Quincey istinski vjerovao da se pokajao za sva zlodjela. Jasno je osjećao tragičnost lika koji je shvatio da je prekasno. Kao kralj Rikard, Basarab je gromoglasno izišao na pozornicu, vitlajući mačem. "Konja! Konja mi dajte! Kraljevstvo za konja!" Ouinceyjevo je srce udaralo poput ratnog bubnja. Uopće nije bio svjestan činjenice da naslon sjedala ispred sebe drži tako snažno da nesretnog gledatelja ispred sebe gotovo povlači unatrag. Dvoranom se

prolomio ratni poklič. Nekolicina glumaca u ulozi vojnika napala je Basaraba, koji je moćnim mačem zamahivao vješto i okretno poput pravog viteza i ratnika. Posve izgubljen u tom prizoru, Quincey samo što nije ustao i počeo klicati kad se pojavilo još vojnika. Činilo se da je kralja Rikarda napala prava mala vojska od stotinjak ljudi. Quincey je sa strahopoštovanjem gledao najčudesniju koreografiju s mačevima koju je ikad vidio. Nije bilo riječi kojima bi mogao opisati nesmiljeni prikaz borbe kojom je okončana vladavina dinastije Plantagenet. Jedva je prigušio krik kada je Richmond zario mač u kraljeva prsa. Svi likovi na pozornici istog su se trenutka zaustavili, ostali nepomično stajati dok su se svjetla, osim onog jednog, ugrađenog u samu pozornicu, gasila. Quincey je znao da komad završava smrću kralja Rikarda, ali je bio zatečen kao i svi ostali gledatelji. Činilo se da nitko ne diše. Basarab je posrnuo i, čudesno glumeći, umro. Publika je izbezumljeno pljeskala, čak toliko da se Richmondov završni solilokvij uopće nije čuo. Najglasnije je klicao Quincey. Basarab se vratio na pozornicu, još se jednom naklonio, a onda u oči pogledao Quinceyja koji je mahnito pljeskao. Mladić je osjetio kako mu srce još snažnije kuca od silnog ushita. Basarab je potom pogledao prema loži one žene u smokingu. Nje nije bilo. Tko su te žene? Basarab ih poznaje? Kad je ponovno pogledao na pozornicu, zastor se već bio spustio, odvojivši Basaraba od zadivljenih gledatelja. Jedva je čekao da se s tim veličanstvenim čovjekom i osobno upozna. Quincey sada više nije ni najmanje sumnjao. Mjesto mu je u kazalištu. Mora se što prije probiti do garderobe i utvrditi je li Basarab dobio njegovo pismo. Pričekao je da se gledatelji počnu razilaziti i tek tada pokušao izići u prolaz u gledalištu. Kad je počeo izlaziti iz reda, uočio je glavnog vratara koji ga je pokazivao intendantu Antoineu. Ovaj je došao do završetka prolaza i tako Quinceyju presjekao put. "Allons", prošapće Antoine. "Monsieur Basarab sada će vas primiti." V I I .

POGLAVLJE

Quincey se osjećao poput suvremenog Tezeja dok je s intendantom prolazio pravim labirintom prolaza koji su vodili do garderoba u raskošnome kazalištu l'Odeon. Usput je vidio "konje", glumce koji su

sada nalikovali kentaurima i još se uvijek nastojali osloboditi pomno izrađenih kostima. Svako malo kraj njih bi projurila i neka napola odjevena glumica tijela kao u kakve nimfe. Antoine se zaustavio pred vratima na kojima je bilo ispisano Basarabovo ime. Kratko je pokucao. "Excusez-moi, monsieur Basarab? Sa mnom je mladi gospodin." Nekoliko dugih trenutaka nije se čulo ništa. Kad je Quincey već pomislio kako na koncu ipak neće upoznati Basaraba, iz prostorije je odjeknuo sad već poznati bariton. "Neka uđe." Quincey je duboko udahnuo, pokušao smiriti živce, te je ušao. Basarab je sjedio pred zrcalom i čitao Quinceyjevo pismo. Nije podignuo pogled, ali ga je, i dalje čitajući, ljubazno pozvao pokretom ruke i rekao: "Uđite, molim." Ušavši koliko je mogao žurnije, Quincey je za sobom zatvorio vrata i pogledom obuhvatio prostranu garderobu. U jednom kutu bile su uredno naslagane parobrodske škrinje, visoke poput omanje utvrde. Po zidovima su simetrično bili raspoređeni uokvireni plakati ranijih Basarabovih produkcija. Raskošno pokućstvo ukrašavalo je prostor, daleko luksuzniji od uobičajenih običnih i neusklađenih stolica na kakve se inače nailazi u glumačkim garderobama. Uz maleni i elegantni stolić pripremljen za posluživanje čaja nalazio se ekstravagantan kauč u egipatskome stilu. Basarab je i dalje čitao. Quincey se pitao čita li pismo sada prvi put. "Ispričavam se, gospodine Harkeru", reče Basarab srdačno. "Vaše me pismo uistinu iznenadilo. Zapravo sam toliko počašćen da sam ga drugi put htio pročitati pomno, od riječi do riječi." Kao da mu čita misli. Quincey brzo reče: "Ne mogu vjerovati da stojim pred vama. Ne mogu to baš objasniti, ali kad vas vidim, čitav moj život odjednom poprima posve novi smisao." Quincey se već pitao je li uopće mogao izgovoriti nešto gluplje, no na njegovo veliko iznenađenje, Basarab se srdačno nasmiješio. "Ispričavam se na neuljudnosti", nasmijao se Basarab. "Otac bi me se odrekao. Molim vas, sjednite, pa ćemo popiti čaj." Quincey se gotovo bojao sjesti na profinjeni antikni egipatski kauč, ali nije htio uvrijediti domaćina. Spustio se na rub, a Basarab je ulio čaj u dvije elegantne staklene šalice. Quincey je oprezno podignuo šalicu i zagledao se u posrebreno postolje i ručicu s urezanim inicijalima I. L.

Isti monogram nalazio se i na čajniku, posudi za mlijeko, kao i posudi za šećer. Quincey se pitao tko je I. L. "Ivan Lebedkin", reče Basarab. Quincey ga preneraženo pogleda. Ponovno je imao dojam da mu glumac čita misli. Tek je tada uvidio da prstom nesvjesno prelazi po slovima na šalici. Basarab nije vidovit, nego samo izvrsno uočava pojedinosti u čovjekovu ponašanju. A to je nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih je tako izvrstan glumac. Basarab nastavi: "Bio je carev ispitivač kakvoće dragocjenih kovina. Njegovi inicijali potvrđuju da se uistinu radi o srebru." "Carev...?" "Da. Ovaj servis, kao i sam čaj, lapsang souchong, dar su cara Nikolaja. Uživajte. Na zdarovja", nazdravio je Basarab. Upravo se spremao otpiti gutljaj napitka kada je uvidio da mu smeta nos, točnije nos Rikarda III. Nasmiješio se i odložio šalicu. "Ispričavam se, samo trenutak." Kada se Basarab vratio do toaletnog stolića, Quincey se nije mogao suzdržati da ne pomisli koliko je svijet neobičan. Samo dan ranije bio je zatočen na Sorboni. Sada pije čaj - koji je odabrao ruski monarh - s najslavnijim glumcem u Europi. "Vas sam već vidio, gopodine Harkeru", reče Basarab, pa skine umjetni nos, izrađen od pogrebničkog voska. "Doista?" Quincey se upitao sjeća li ga se jer je sinoć visio s onog kipa. "Iz londonskog Hippodromea. Vaša monodrama... Igrali ste Fausta." Quincey je zakašljao tako iznenadno da mu je čaj zamalo izletio kroz nosnice. Veliki Basarab bio je prije više od godine dana u onom malom, skromnom varijeteu? "Gledali ste me na pozornici?" "Da, i bili ste vrlo zabavni. Vrlo originalni, a to nije mala stvar u ovom poslu. Kasnije sam otišao u garderobu, da vam čestitam, no zatekao sam vas usred svađe s jednim starijim gospodinom." Točno je znao o kojoj se večeri radilo. Te je večeri u publici bio i njegov otac, Jonathan Harker. Quincey je to doznao tek kad je već bilo prekasno. Nakon predstave pokušao se neprimjetno iskrasti, no otac je već bio došao do prostora s garderobama, te je vikao na intendanta.

"... I ako mislite da mi možete stati na put..." "Oče, molim te!" "Pokupi stvari, Quincey!" proderao se Jonathan. "Ovamo se više ne vraćaš." "Ne možeš mi zabraniti..." "Ne mogu ti dopustiti da nastaviš s ovim. Previše privlačiš pozornost... na pozornici si izložen... to nije sigurno." "Izložen čemu? Nisam dijete. Mogu sam odlučiti što ću raditi." "U redu. Ako tako želiš, u redu. Ali odabereš li taj put", nastavio je Jonathan i stišao ledenohladni glas, "morat ćeš preživljavati kao i tvoji kolege, bez moje financijske pomoći." Quincey je htio ostati odlučan, no još nipošto nije imao financijske mogućnosti da prihvati očev izazov. Morao je priznati poraz. Odgovor na očevo pitanje bila je šutnja. "Tako sam i mislio", povikao je Jonathan. "Dok živiš od mojeg novca, bit će kako ja kažem." Stariji Harker nije gubio vrijeme i odmah je stupio u vezu sa starim poznanicima i kolegama, tražeći nimalo svakodnevne usluge. Već sljedeći tjedan Quincey se našao na Sorboni. Quincey se namršti prema šalici s egzotičnim čajem. Večer je bila savršena, sve do trenutka kada je neizmjernu sreću umrljalo sjećanje na taj susret s ocem. "Tjera vas da završite pravo? U tom slučaju pretpostavljam da je i vaš otac odvjetnik." "Kako, molim? Oh, da", odgovori Quincey, tek sada uvidjevši da je vjerojatno naglas izgovarao misli. "Sada mi je jasno zašto vas sve otada nisam ni vidio, ni što o vama čuo. Otac koji želi da sin ide njegovim stopama nipošto nije rijetkost. Nažalost, stara je to priča, stara koliko i svijet. Možda imate brata kojeg zanima pravo i koji bi vas mogao zamijeniti u toj ulozi?" "Jedinac sam. Nitko mi ne može pomoći s tim teretom." "Ipak se možete smatrati sretnim", reče Basarab. "Mogli ste imati mlađeg brata koji bi svima bio miljenik. Usporedbe među braćom uvijek izazivaju suparništvo." Quinceyju nikada nije ni palo na pamet da bi Basarab mogao imati brata. U javnosti nije bilo gotovo nikakvih informacija o njegovu

privatnom životu. Nakašljavši se, oprezno je rekao: "Pretpostavljam da vaš brat nije glumac." "Ispravan zaključak. On i ja dvije smo suprotnosti", odgovori Basarab. Rukom je pokazao prema kruni koju je nosio na pozornici. " Rekao bih da su čak i kralj Rikard i njegov brat imali bolji odnos... ne, čak i Abel i Kain." Quincey se nasmijao zajedno s njim. Glumac se potom nasmiješio. "Sudbina svakako na neobičan način spaja ljude." Upravo kada se spremao otpiti gutljaj čaja, s hodnika se začuo sablastan krik. Basarab poskoči na noge. Netko je snažno udario po vratima, a zatim se začuo muški glas: "Gospodine Basarab! Spasite se!" *** Kako je u prostoru iza pozornice ostalo vrlo malo ljudi, dvije žene u bijelom bešumno su prošle hodnikom i zaustavile se pred vratima sa zlatnom zvijezdom. Pognutih glava i s požudnim osmijehom, oblizivale su usne i vadile sablje. Oči su im postale crne, očnjaci se produljili. Tamnokosa je posegnula za ručicom na vratima, dok je svjetlokosa harpija čučnula, poput velike se mačke spremajući za napad. Odjednom se s visine stuštila vreća s pijeskom koja je pogodila plavokosu ženu, tako da je bradom udarila o pod. Istog trenutka Seward se obrušio, držeći se za jedan od brojnih konopaca koji su visjeli s greda i prolaza među njima. Našavši se u njihovoj blizini, po ženama u bijelom prolio je svetu vodicu iz staklene bočice obilježene križem. Koža im je počela cvrčati i na njoj su se pojavili mjehuri. Užasni krikovi odjekivali su hodnikom. Dok su žene u bijelom bježale, nekontrolirano mašući rukama od boli, Seward se spustio pred Basarabovim vratima i svom snagom udario šakom po njima. "Gospodine Basarab! Spasite se!" Basarab se okrenuo prema Quinceyju i pokazao prema velikim putnim škrinjama. "Za svaki slučaj, sklonite se iza njih." Quincey ga je hitro poslušao. S druge strane vrata dopirali su krikovi i zvukovi pomutnje. Basarab je ščepao veliki čelični mač koji se

nalazio iza njegova stola. Da nije znao o čemu se radi, Quincey bi se bio zakleo da je oštrica prava i smrtonosna, a ne tek beskorisni kazališni rekvizit. Basarab je svom snagom rastvorio vrata, uzdignuo mač i izjurio na hodnik, pripravan za borbu. No, osim nekoliko užasnutih radnika, činilo se da ondje nema nikoga, te da nema ni opasnosti. Glumac je pogledao vreću s pijeskom, a zatim brzo prema gredama ispod stropa. Pogledavajući lijevo-desno, krenuo je dalje, oprezno kao da očekuje novi napad: jesu li oni krikovi i lupa na vratima bili tek taktička varka? Quincey se pitao kakve sve tajne zapravo skriva Basarab. * * * Seward je pojurio za ženama u bijelom, te ih sustigao na pozornici, iza spuštenog zastora. Ugledavši sjenu na podu, sagnuo se upravo u trenutku kada mu je kraj glave fijuknula jedna sablja. Svjetlokosi demon na njega je nasrnuo iz suprotnog smjera. Izvukavši nož s drškom od kosti iz korica, Seward je naciljao njezino srce i zamahnuo. Refleksima i brzinom koji su daleko nadmašivali spretnost bilo kojeg čovjeka, žena u bijelom uspjela se izmaknuti oštrici, koja joj se tako umjesto u srce zarila duboko u rame. Tamnokosa vampirica ščepala je Sewarda za grlo, ali je pritom nehotice dotaknula i srebrni lančić koji je nosio oko vrata, a na kojem je visio niz malenih vjerskih obilježja. Vruća para šiknula je iz ruke pune mjehura na mjestu kojim je dodirnula lančić, a Seward je osjetio kako ga obuzima zlurada sreća. Lančić je nosio upravo zbog takvih situacija. Ranjene su vampirice pobjegle, izletjele kroz veliki zastor, a Sewarda je ispunio ponos. Barem zasad, slabašni je starac stekao prednost. Žene u bijelom probile su se kroz kazališni zastor od crvenog baršuna i s pozornice skočile u gledalište, preskačući, poput divljih mačaka, na sve četiri, sa sjedala na sjedalo. Seward je skočio s pozornice, ali je pri doskoku uganuo gležanj. Nastavio je za njima, šepajući prolazom između sjedala. Glavni vratar, za kojim je Seward ranije ušao u prostor iza pozornice,

pojavio se na početku prolaza i, razumljivo, zbunjen upitao: "Qu'estce qui ce passe?" Svjetlokosa žena samo ga je odgurnula u stranu, tako da je svom silinom tresnuo o jedan stup. U trku je izvukla nož iz ramena. Seward je na trenutak zastao kraj onog muškarca, no čim je utvrdio da nije odviše ozbiljno ozlijeđen, nastavio je potjeru. Seward je zastao na vrhu stuba pred ulazom u Theatre de l'Odeon. Iz usta mu se dizala para nastala pri srazu vrućeg daha i ledenog zraka. Kroz gustu maglu koja je obavila Pariz jedva je razabirao obrise žena u bijelome na suprotnoj strani ulice. Ipak, po svjetlucanju njihovih čeličnih noževa pod plinskim svjetiljkama bilo mu je jasno da ga čekaju u zasjedi ispod spomenika na čijem je stupu bilo postavljeno neko poprsje. Konačno je došao i njegov trenutak. U želji da skupi hrabrost, pomilovao je ljubljeni džepni sat. Jednu od tih vampirica ubit će u ime Lucy, dok će druga umrijeti u spomen na onu jadnicu koju su ubile u Marseilleu. Seward isuče mač. Ponovno je Božji luđak. Božji vojnik. Uz ratni poklič, Seward je podignuo mač visoko iznad glave i sjurio se kamenim stubama neočekivano brzo i energično, ne obazirući se na bolni gležanj. Dvije su vampirice gledale kako juri prema njima i nisu se ni pokušavale pomaknuti. Nasmiješile su se kad je došao do zadnje stube i izišao na Rue de Vaugirard. Začulo se njištanje i Seward se naglo okrenuo, te tako uvidio koliko mu je strategija bila pogrešna. Toliko se koncentrirao na napad na ta dva pijuna da je posve smetnuo s uma činjenicu da crna kraljica može napasti iz bilo kojeg smjera. Kočija bez kočijaša iz magle je brzo nadirala prema njemu. Kako nije stigao reagirati, učas se našao pod kopitima i kotačima. Dok je tako ležao, nagnječen i izubijan, odmah je shvatio da je iznevjerio ne samo Dobročinitelja, nego i Boga. Stid koji ga je obuzeo nadjačavao je čak i bol u slomljenome tijelu. Kroz suze koje su mu žarile oči vidio je kako su žene u bijelom spretno dostigle kočiju u trku i bez poteškoća u nju uskočile. Onaj tamnokosi demon okrenuo se i još mu se nasmijao, pa tek zatim ušao u kočiju. Seward je na tlu, malo dalje, ugledao svoj sat. Pokušao ga je uzeti, no čim se pomaknuo, bol je postala nepodnošljivom. Iskašljavao je krv, pokušavao zatomiti krikove. Nad njim se ukazao neki muškarac i

Seward mu je pokušavao pokazati da mu doda sat. Ovaj je pogledao u pokazanome smjeru i uzeo dragocjenu napravu, a zatim tiho, na francuskome, rekao: "Ovo ti neće trebati ondje kamo ideš." Dok je život u njemu pomalo kopnio, Seward je nemoćno gledao kako se onaj muškarac trkom udaljava s njegovom dragocjenošću. V I I I .

POGLAVLJE

Antoine je požurivao Quinceyja i tako su zajedno izišli na glavna vrata. Mladić se ondje šokirao ugledavši unakaženo tijelo muškarca koji je u lokvi krvi ležao na kamenom popločanoj ulici. Pješaci su se bili ustrčali, dozivajući policiju i liječnika. "Bože moj," uskliknuo je Quincey, "što se dogodilo?" Sa svih strana čule su se zviždaljke, a policajci su jurili prema mjestu nesreće. Antoine je povukao Quinceyja niza stube, u pokušaju da ga što prije udalji od svega. "Koliko sam shvatio, neki je luđak u kazalištu napao dvije žene." Quincey je vidio kako se neki skitnica nagnuo nad žrtvu, a silno ga je uzbunilo kada je vidio da je ozlijeđenome čovjeku oduzeo sat i pobjegao. Bez imalo razmišljanja povikao je: "Lopov!" i pojurio za bjeguncem, proguravši se kraj Antoinea. Bilo je prekasno. Kradljivac je otrčao ulicom, izvan Quinceyjeva domašaja. Uzrujan zbog propuštene prilike za pokazivanje junaštva, Quincey se morao pridružiti ostalim mirnim prolaznicima koji su policajcima pokazivali kamo je otrčao lopov. Već za nekoliko trenutaka dvojica su policajaca uhvatila i privela protuhu, te mu oduzela srebrni sat. Antoine je uhvatio Quinceyja za nadlakticu i počeo ga odvlačiti. "Gospodin Basarab zadužio me za to da vas u sigurnim uvjetima dopremim do Sorbone. Odmah pođite sa mnom, mladiću, ovo nipošto nije mjesto za vas." Poput Antoinea, ni Quincey se ne bi usudio usprotiviti Basarabo-vim nalozima. Dok su se probijali kroz okupljenu masu, prošaptao je: "A što će biti s gospodinom Basarabom?" "Ne možemo valjda očekivati da će i tako slavna javna figura kao što je Basarab dopustiti da je na neki način povezuju s takvom tragedijom, zar ne? Pomislite samo kako bi to djelovalo na njegov

ugled." Quincey je kimnuo, ali se ipak i dalje pitao što se uistinu dogodilo u zgradi kazališta i zašto je veliki glumac ostao ondje iako bi unutra i dalje mogla vrebati opasnost. Policajci su sada raščišćavali mjesto nesreće, kako bi ozlijeđeni lakše disao. Quincey se osvrnuo, te je napokon ugledao i žrtvino lice. Učinilo mu se neobično poznatim. Podignuvši pogled prema noćnome nebu, Seward je uvidio da više ne osjeća bol. S posljednjim izdahom izgovorio je tek jednu riječ. "Lucy." Crna kočija bez kočijaša munjevito je prešla Seinu preko mosta na bulevaru du Palais. Grad svjetlosti blistao je u noći. Pjesnici su pisali da je pod tim svjetlima "Pariz grad ljubavnika". No grofica Bathory imala je dovoljno životnog iskustva da zna kako je to blještavilo tek iluzija, baš kao i sama ljubav. Grofica Elizabeta Bathory svojevoljno je postala učenicom tetke Karle, činila sve što je ova od nje tražila, jer se pribojavala da bi poduka mogla završiti. Ipak, kada je prihvatila svoju pravu bit i shvatila da je napokon sretna, sigurna i zadovoljna, grofica je uvidjela i da bi još veću sreću doživjela s nekom vršnjakinjom, što se osobito odnosilo na Ilku, kuhinjsku pomoćnicu. Ilka je bila mlada, lijepa, nedužna i dražesna. Što je bilo još važnije, Ilka je uvijek govorila o budućnosti, za razliku od Karle, koja se često bavila prošlošću. Uz Ilku, Elizabeta Bathory imala je osobu s kojom je mogla dijeliti mladenačku energiju, trčati poljima i tražiti pustolovine. Elizabeta Bathory nije željela zlo tetki Karli, a tu je vezicu opravdavala uvjerenošću u svoju novu filozofiju, prema kojoj ljubav nikad ne može griješiti. Tetka Karla počela je sumnjati, pa se suočila s Ilkom. Zaslijepljena ljubomorom i bijesom, Ilku je prokazala kao kradljivicu, te se pobrinula za to da je odmah objese za počinjene zločine. Kad se Elizabeta osvetila tako što je Karli zabranila da joj dolazi u postelju, tetka je njezinoj obitelji dojavila gdje se nalazi. Nekoliko dana kasnije na vratima se pojavio naoružani pratitelj. Kad se Elizabeta počela opirati, vezali su je, začepili joj usta, prebacili joj

kapuljaču preko glave, te je bacili na konja. Objasnili su da je obitelj vraća suprugu, da ispuni bračne zavjete pred Bogom i rodi nasljednika grofu Nadasdyju. I upravo je tada grofica Bathory spoznala da je ljubav tek privremena iluzija koju je Bog stvorio da svojoj djeci izazove još veće patnje. Dok je sada promatrala taj takozvani "grad ljubavi", iz kočije bez kočijaša koja se vrtoglavom brzinom udaljavala od kazališta l'Odeon, grofica Bathory zarekla se da će jednoga dana spaliti Pariz do temelja i čizmama izgaziti njegov pepeo. Odvratila je glavu od malenog otvora među zastorima koji su pokrivali prozore kočije. "Moramo ubrzati provođenje plana." "Zamka je bila genijalna, gospodarice", rekla je njezina svjetlokosa pratiteljica, uz tračak zabrinutosti u glasu. "Lovac na vampire sad je mrtav i nikad nikome neće moći otkriti što je vidio u Marseilleu", dodala je tamnokosa žena u bijelome, skladno naborana čela. "Poznavala sam ga", odgovorila je grofica. "No bio je tek jedan od mnogih. Sada će doći i ostali. Ali mi ćemo napasti prve." I X .

POGLAVLJE

Mina Harker stajala je na malenome balkonu, zagledana u noć, žudeći za nečim, iako nije točno znala za čime. Zadrhtala je na zvuk zvona iz obližnje katedrale, iako joj nije bilo hladno. Iznad katedrale, iz oblaka se spuštalo nešto nalik na neprirodnu grimiznu izmaglicu, kao da krvari i samo nebo. Maglica joj se ubrzano približavala, napredujući unatoč vjetru. Razrogačenih očiju vratila se u suprugovu radnu sobu i zatvorila kapke na vratima. Obuzeta valom panike, jurila je od prozora do prozora i redom ih uz tresak zatvarala. Samo koji trenutak kasnije, žestok je vjetar navalio na prozore, takvom silinom da je Mina ustuknula, pribojavajući se da će se stakla razbiti. Zavijanje vjetra jačalo je iz trenutka u trenutak. A onda, samo koji trenutak kasnije, više se nije čulo ništa osim zaglušujuće tišine. Mina je naćulila uši, pokušavajući čuti nešto, bilo kakav zvuk, bilo kakav pokret. Kad se napokon odvažila proviriti kroz prozorske kapke, uvidjela je da je kuća posve obavijena tamom. Nije vidjela više od

dva-tri centimetra dalje od prozora. Gromoglasno, šuplje kucanje na ulaznim vratima odjeknulo je sve do stropnih greda u predvorju i Mina je prestrašeno poskočila. Začulo se novo kucanje, pa potom još nekoliko udaraca po vratima. Udarci su postajali sve glasnijima, sve snažnijima. Nije se ni pomaknula. Nije se mogla pomaknuti. Htjela je pobjeći, ali je spoznala da ju je paralizirao mračni strah, bojazan da bi to mogao bili on, da se vratio. Znala je da je takvo što nemoguće. Mrtav je. Svi su gledali kako umire. S vrata u prizemlju začuo se zvuk razbijanja stakla. Mina je čula kako se ulazna vrata naglo otvaraju i kako se nešto vuče po mramornome podu. Jonathan je, kao i obično, bio negdje vani. Batler Manning dobio je slobodnu večer. No sad je s njom u kući netko drugi - ili nešto drugo. Mina se povukla u kut, šćućurena od straha. Ljutila se na samu sebe zbog takve slabosti. Neće biti zatočenicom u vlastitom domu, u šaci nikome i ničemu, a ponajmanje vlastitom zarobljenicom. Ranija iskustva u susretima s nadnaravnim poučila su je da se zlo neće samo tako povući bude I i se ona skrivala poput kakve prestravljene školarke. Silama tame čovjek se može suprotstaviti jedino izravno, oči u oči. Sa zida je uzela obrednu japansku sablju, dar jednog od Jona-tbanovih klijenata. Što je bilo najironičnije, oduvijek se protivila činjenici da joj je Jonathan dao tako istaknuto mjesto u toj sobi. I'ribliživši se vrhu širokog stubišta, Mina je kleknula i provirila kroz prečke raskošne željezne ograde. Ulazna su vrata bila širom otvorena. Vijugav trag krvi protezao se po podu od praga, preko predvorja, do salona. Užasnuto je pomislila kako se možda Jonathan vratio kući nekako ozlijeđen i zbog toga je zaboravila na sav strah, te se stubama sjurila u salon. Prateći krvavi trag do jednog kuta, ugledala je nekog muškarca šćućurenog ispod portreta iza kojeg je bio skriven obiteljski sef. Nebo je proparala munja i obasjala radnu sobu. Prigušeno je kriknula, šokirana sablasnim izgledom poznatog joj muškarca. "Jack?" Ne samo što je pred njom bio Jack Seward, od glave do pete obliven krvlju, već je izgledao toliko slabašno i loše, neusporedivo u odnosu na onog snažnog muškarca kojeg je nekoć poznavala. Podigao je pogled prema njoj, otvorio usta i pokušao nešto reći. Umjesto riječi,

začulo se tek grgoljenje krvi. Ispustivši sablju, kleknula je uz njega. "Jack, nemoj ni pokušavati govoriti. Idem po liječnika." U trenutku kad je ustala, Seward ju je ščepao za nadlakticu. Energično je odmahnuo glavom. Zatim je rukom pokazao prema podu, gdje je, vlastitom krvlju, bio napisao "Č-U-V-A-J S". "Čuvaj se?" upita Mina. "Čuvaj se čega... koga?" Seward krikne, ali već trenutak kasnije i zašuti. Glava mu je klonula, užasnuto lice ostalo nepomično. Jack Seward bio je mrtav. Minu je iz noćne more probudio njezin vlastiti krik. Bila je na sigurnome, u svojim odajama, u svojoj postelji, zapletena u plahte. U onih nekoliko trenutaka između sna i jave koji čovjeka posve dezorijentiraju, Mina je bila uvjerena da vidi grimiznu izmaglicu koja je kroz prozor njezine sobe skliznula u noć. Iako je bila uvjerena da osjeća nečiju nazočnost u sobi, taj je dojam odbacila kao posljednji tračak sna. Uzdahnuvši, ponovno je položila glavu na jastuk, zagledana u zavjese koje su se nadimale na vjetru. Prije odlaska u krevet bila je zatvorila prozor. Jasno se sjećala kako ga je zatvorila i okrenula ručicu. Oglasila su se zvona katedrale i Mina je pogledala na sat koji se nalazio na okviru iznad kamina. Petnaest minuta iza ponoći. Otrčala je do prozora i posegnula za ručicom. I tada je zastala kao paralizirana. Ona grimizna magla nalazila se ispred kuće, prevlačila se preko živica i drveća, povlačeći se iz kuće. Nakon što je navukla zastore, Mina je hodnikom pojurila do Jonathanove spavaće sobe, ne bi li potražila utjehu u suprugovu naručju, ali se duboko razočarala uvidjevši da je njegova soba prazna. Krevet je bio namješten. Još se nije vratio kući. "Proklet bio", opsuje Mina. Trebao je doći vlakom u 18:31 s Paddingtona, koji je na postaju St. David's dolazio u 22:05. Ponovno je pogledala u noć, pitajući se bi li trebala nazvati Marka u Polumjesecu, malo dalje u ulici, da provjeri je li Jonathan možda svratio onamo na putu s postaje. A onda se prisjetila sramotnog incidenta do kojeg je došlo kad se prošli put Jonathan potukao s nekim drugim pijancem. Radilo se o uslugama neke ostarjele sušičave kurve. Mina je morala otrpjeti sramotu i otići u grad, te platiti jamčevinu, kako bi njezina supruga pustili iz policijskog pritvora.

Unatoč tom užasnom događaju, ipak je žalila što Jonathan nije kod kuće. U posljednje vrijeme gotovo ga nikad nije bilo. Otkako im je sin, Quincey, bio na Sorboni, Mina je često bila sama u toj velikoj, raskošnoj, praznoj kući. Te je noći njezina osamljenost bila bolna, dok joj je kuća izgledala poput grobnice. Zagledala se u niz uokvirenih fotografija na okviru kamina. Što se dogodilo sa svim tim ljudima? Neki su preminuli, no neki su jednostavno iščezli. Kako se cijeli moj život tako razbio o stijenje? Pogled joj se zaustavio na jednoj od najdražih fotografija, pa ju je uzela. Na njoj su bile ona i Lucy, a portret je snimljen prije nego što im je u život ušla tama. Prije nego što je donijela sudbonosnu odluku. Naivnost nedužnih mladenačkih osmijeha nekako joj je donijela utjehu. I dalje se jasno sjećala tog prelijepog kolovoskog dana 1885., kad je na Ljetnom sajmu u Exeteru upoznala ljubav svog života, Jonathana Harkera. Lucy je upravo blistala u novoj pariškoj cvjetnoj haljini. Čekala je mjesecima da se u njoj pokaže. Mina je imala sreće što je mogla odjenuti haljinu koju je Lucy nosila dva ljeta ranije, iako se u njoj osjećala sputano. Nije baš imala obujam struka od četrdeset pet centimetara, poput Lucy, a zbog korzeta je imala dojam da su joj grudi pridignute do brade. Duboki dekolte svakako je bio primjereniji Lucynu stilu. Iako se Mina u toj haljini osjećala neudobno, ipak je uživala u pogledima mladića koje je privlačila u prolazu. Lucy je pokušavala predstaviti Minu gostima iz Londona, a osobito Arthuru Fraseru Walteru, čija je obitelj u vlasništvu imala Times i vodila ga proteklih stotinu godina. Dok su tražili Walterove, Lucy se odjednom našla usred pravog roja naočitih mladih prosaca koji su molili da ih uvrsti na svoj plesni raspored za večernji bal. Uz taj zvonki smijeh i lažnu iskrenost, Lucy je nedvojbeno izvrsno igrala svoju ulogu. Da su je samo poznavali kao Mina. Mina je smatrala da je Bog obilježio Lucy plamenocrvenom kosom kako bi muškarce upozorio na njezinu nezasitnu prirodu. "Naše će društvo propasti ne uvedemo li hitno potrebne promjene i poboljšanja", rekao je u blizini neki muški glas. Okrenula se i ugledala mladića guste i razbarušene crne kose, u izgužvanom vunenom odijelu, koji je hrpom nekakvih papira mahao pred nosom lordu Henryju Staffordu Northcoteu. Inače neustrašivi aristokrat, zastupnik Extere u Donjem domu parlamenta,

kao da se energičnog mladića pribojavao koliko i kakvog velikog psa koji reži. "Domovi za nezaposlene nisu rješenje", nastavio je mladić. "Mnoga djeca uzdržavaju se kradom ili još gorim zločinima. Potrebno je poduzeti nešto u vezi s obrazovnim sustavom, kako bi se očuvali i moral i red i zakonitost." "Gospodine Harkeru," uzvratio je svisoka lord Northcote, "Zakon o školstvu propisuje da djeca u dobi od pet do trinaest godina obvezatno moraju pohađati školu." "Ali to stoji devet penija tjedno po djetetu. Mnoge obitelji to si ne mogu priuštiti." "Postoje načini da dijete zaradi novac." "Da, radeći u tvornici, a to je u biti ugovorni oblik ropstva: radno vrijeme od jutra do mraka ne ostavlja gotovo nimalo vremena za školu i učenje. Je li onda neobično što se obespravljena mladost okreće krađi i prostituciji?" Uzdignuviši obrve, lord Northcote šokirano je pogledao Harkera, koji je samo nastavio: "Nisu imali sreće kao vi da se rode u bogatstvu i obilju, a vi biste željeli da se prodaju kako bi mogli platiti ono što je vama podario Bog." "Kako se samo usuđujete?!" "Gospodin Harker očito je strastvena osoba", umiješala se Mina. Pritom je stisnula nadlakticu mladog Harkera, kako ne bi izlanuo nešto neumjesno. "Uvjerena sam da je gospodin Harker zapravo htio reći: Zamislite kako bi bilo da ne znate čitati i pisati. Ne biste studirali na Oxfordu, ne biste služili u Ministarstvu vanjskih poslova i ne biste obavljali funkciju izabranog dužnosnika. Besplatno školovanje naše djece bilo bi veliko ulaganje u budućnost, jer bi svi tako imali priliku poboljšati vlastiti položaj, kao i svijet oko sebe. Svaki roditelj svojoj djeci želi najbolje. Kroz djecu dosežemo besmrtnost. Ne slažete li se, lorde?" "Kako se ne bih slagao s takvom mudrošću?" rekao je lord Northcote, smijuljeći se. "Ali, gospođice Murray, privlačna žena kao što ste vi samo gubi vrijeme opterećujući misli tako teškim pitanjima. Bilo bi vam bolje da se povedete za lijepim primjerom koji nudi vaša prijateljica, gospođica Westenra, te da vrijeme posvetite traženju prikladnog supruga." Ne dajući mladom Harkeru priliku da se ponovno oglasi, lord

Northcote ponudio je lakat svojoj neprimjetnoj supruzi i njih dvoje lako su se udaljili. Harker se okrenuo prema Mini, zbunjena izraza lica na kojem se odražavalo i strahopoštovanje. "Hvala što ste pokušali. Ni sam to ne bih bolje izrazio, ali te budale jednostavno odbijaju spoznati pravu istinu. Lordu Northco-leu pokušao sam objasniti koliko je presudno važno u Gornjem domu donijeti zakon koji će slijediti primjer Sjedinjenih Američkih I )ržava: besplatno školovanje za sve, koje je ondje na snazi od 1839. Ne polučimo li uspjeh u ovom izazovu, naše će društvo sve više zaostajati. Nećemo biti konkurentni u ovom novom industrijskom dobu znanstvenih otkrića. Pazite što vam govorim." Mina se nasmiješila. "S obzirom na takvo poznavanje zakona, mogla bih se okladiti da ste ili političar u usponu ili odvjetnik...?" "Zapravo sam tek pravni službenik u tvrtki gospodina Petera Hawkinsa. Jednog od partnera, gospodina Renfielda, pokušavam pridobiti da preuzme slučaj dviju trinaestogodišnjakinja uhićenih zbog prostitucije. Pro bono, dakako. Ali, bojim se da neću imati sreće ne uspijem li od toga stvoriti veći slučaj, tako da dospije u novine, možda uz potporu novog zakonskog prijedloga... I tako ćemo i dalje gubiti mlade duše." Minu se silno dojmila mladićeva strast. Prisjetila se stare židovske izreke koja joj je oduvijek bila draga, iako se nije mogla sjetiti gdje je i kada prvi put na nju naišla: Tko spasi jednu dušu, spasio je cijeli svijet. A ovaj čovjek pokušavao je spasiti dvije duše. "Jeste li čitali Williama Murrayja u Daily Telegraphu? Čini se da dijelite iste stavove. Mogao bi postati vrijednim saveznikom u vašoj borbi." "Gospođice Murray! Je li moguće da ste u nekom srodstvu s Williamom Murrayjem?! Do njega pokušavam doći već nekoliko tjedana, no čini se da ga nitko ne poznaje. Kad god svratim do njegova ureda, nikad ga nema. Pomalo je zagonetan. Kad bih ga upoznao, više bih mu nego rado stisnuo ruku i zahvalio što u tisak uvodi ta socijalna pitanja." Mina je ispružila ruku. Zbunjenost na Harkerovu licu ubrzo je zamijenio iznenađeni osmijeh. "Vi ste William Murray?" "Wilhelmina Murray. Ali prijatelji me zovu Mina." "Jonathan Harker." Stisnuo je Mininu ruku u rukavici, čvrsto i

energično, kao da se rukuje s muškarcem, od silne zapanjenosti zaboravljajući bonton. "Neopisivo mi je drago, gospođice Murray." "Molim vas, samo Mina." Zagledao joj se u oči, a poštovanje koje je ona ugledala u njegovim očima navelo ju je na pomisao da se radi o muškarcu kojeg bi bez poteškoća mogla voljeti. Više godina kasnije, Jonathan će Mini reći da se upravo u tom trenutku zaljubio u nju. "Plešete li, gospodine Harker?" "Ne," odgovorio je Jonathan žurno, "nažalost, nisam osobito dobar u plesu." Stidljiv je, pomislila je Mina. "Izvrsno. Neusporedivo bih radije razgovarala o spašavanju dviju djevojčica od užasa ulice. Hoćete li mi se pridružiti uz čaj?" "Bilo bi mi više nego drago." Većina muškaraca odbila bi Mininu smjelu ponudu. Zbog takve spremnosti i želje da joj se pridruži, Mina je samo još više zavoljela Jonathana. Nakon jezovitog ukazanja Jacka Sewarda, Mina više nije bila u stanju zaspati. Navukla je dostojanstvenu vunenu haljinu koja se spuštala do poda, te otišla u dnevnu sobu, na rani doručak. Sluge su se vratili u svitanje i donijeli joj čaj. U jednom trenutku zagledala se u vlastiti odraz u srebrnom pladnju. Pod nemirnim očima nisu joj se pojavili čak ni podočnjaci od neispavanosti. Jedan filozof kojeg je davno čitala, iako mu se nije mogla sjetiti imena, napisao je: "Sjena koju čovjek ostavlja ujutro, vraća se i progoni ga uvečer." Mini se činilo da joj prošlost zastire život vječitom tamom. Posljednjih je godina na prijemima i večerama nebrojeno puta čula kako u potkrovlju zacijelo ima vlastiti portret koji stari, baš poput slike Doriana Graya u smionoj priči koju je g. Wilde objavio u Lippincott's Magazineu. Sirotom Jonathanu to nije bilo ni najmanje smiješno, već ga je neprestano podsjećalo na njezinu izdaju. Jasno je vidjela koliko je sada mrzi i pogledati, iako mu je pokušavala ugoditi, pa se odijevala zrelije nego što je izgledala. Čak i u odjeći u kojoj je izgledala poput prave usidjelice, ispod svega je zračila mladenačkim izgledom. Jonathanu je sada bilo pedeset godina, ali je izgledao deset

godina starije od nje. Bilo joj je jasno koliko pati i zašto pije. Nikad neće spoznati prave razmjere užasa koje je doživio kad je onom prilikom, prije dosta godina, bio zatočen u zamku. Povremeno bi čula kako vrišti u snu, no nikada joj nije htio pričati o svojim noćnim morama. Je li moguće da joj i dalje ne vjeruje? Kad god je mogao, Jonathan je izbjegavao situacije u kojima bi bio s njom kod kuće, no ovo je izbivanje bilo gore nego inače. Nikada nije izbivao tako dugo a da se ne javi, ne objasni kamo je otišao. Manning je na stol položio Daily Telegraph i Times, pa se ona sada udobnije smjestila, da pročita novine. Sa zahvalnošću je skrenula misli s užasne noći čitajući novost o francuskome zrakoplovcu Henriju Salmetu, koji je postavio novi svjetski rekord preletjevši bez zaustavljanja udaljenost od Londona do Pariza za malo manje do tri sata. Mina je s divljenjem razmišljala o čovjekovoj bezgraničnoj domišljatosti, pitajući se koliko će još proteći vremena do trenutka kada će se na naslovnici nekih novina pojaviti pothvat neke žene. U deset i petnaest u sobu je teturajući ušao Jonathan, neobrijan, očito mamuran, te u sivom odijelu od tvida koje je bilo naborano poput njegova čela. Glasno zastenjavši, samo se stropoštao u svoj naslonjač. "Dobro jutro, Jonathane." Krvavih očiju, pokušavao je koncentrirati pogled na suprugu. " I )obro jutro, Wilhelmina." Bio je srdačan kao i uvijek, što je, na svoj način, bilo još bolnije nego bijes. U sobu je ponovno ušao Manning, koji je na pokrajnji stolić nenametljivo položio svježe kuhani čaj i svježi kruh, te za sobom tiho zatvorio vrata. Tijekom dugogodišnjeg rada za obitelj Harker, već se naviknuo na njihove bračne probleme i bio je u stanju osjetiti nijanse u njihovu odnosu, kao i izvore napetosti. Jonathan se na zvuk zatvaranja vrata lecnuo. Pokušavao se namjestiti u stabilan položaj u naslonjaču. "I dalje si pod utjecajem alkohola?" Jonathan je podignuo pogled kao da ga je iznenadilo što je Mina još uvijek ondje. Posegnuo je za čajem. "Svim se srcem nadam da jesam." "Gdje si proveo posljednjih nekoliko noći? U nekakvoj uličici? Ili s nekom od svojih... pratiteljica?" "Nisam bio ni u kakvoj uličici, u to možeš bili uvjerena", reče on, dok je nesigurnom rukom točio čaj. "Zašto si postao tako okrutan?"

Jonathan uzdigne šalicu, kao da nazdravlja. "Svijet je okrutan, draga moja. A ja sam tek njegov odraz." Rugao se njoj, kao i njezinu mladenačkom odrazu u zrcalu. "U tom se slučaju malčice refleksivno osvrni na ovo", reče Mina, ponovno odlučnim glasom. "Naš brak možda i nije ispunio naše nade. Da, spavamo u odvojenim sobama. Ali ponekad te ovdje ipak trebam!" "Zaboravljate, gospođo Harker, da sam i ja vas nekoć trebao." Mina se ugrize za donju usnu. "Ponovno su me mučile vizije." "Sanjala si ga?" Uzeo je Times. "To nisu snovi. To je drukčije." "Rekao bih da priželjkuješ te snove, Mina, da ga duboko u sebi i dalje želiš. Prema njemu osjećaš strast koju ja nikad nisam mogao zadovoljiti." Strast! Gotovo omamljena od siline bijesa, Mina uspravi leđa poput kobre koja se sprema zadati smrtonosni udarac. "Čekaj malo..." "Zašto?" prekine je on. "Zašto se uvijek mora pojaviti između nas dvoje, nagrizati nam brak poput raka?" "Ti ga, Jonathane, postavljaš između nas, a ne ja. Ja sam odabrala tebe." Jonathan se polagano okrene i pogleda je tako čeznutljivo da je pomislila kako je prvi put uistinu poslušao što je rekla. "Oh, draga moja, draga Mina, i dalje tako prelijepa i mlada, kao kad sam te upoznao. Zato u snu i dalje dozivaš njega, zato što toliko voliš mene?" Mina osjeti kako je obuzima malodušje. "Koliko ćeš me još kažnjavati za moje pogreške? Bila sam tek nepromišljena mlada djevojka. Ispod maske nisam vidjela čudovište." "Što ti je učinio? Dok ja starim, ti..." Rukom je pokazao prema njezinu mladenačkom tijelu, zdvojno odmahnuo glavom, pa otpio nekoliko gutljaja čaja. Strast, plamen, briga za druge... sve se to nekako utopilo u hektolitrima viskija. Muškarac kojeg je sada promatrala ubio je njezina supruga, ljubav njezina života. Ta šaka jada koju je sada gledala jednostavno joj se gadila. U njemu više nije bilo ni traga muškarcu u kojeg se bila zaljubila. Ako želi tako igrati, onda će tako i biti. Pokrivši emocije bezizražajnom maskom uljudnosti, Mina je sjela i svu pozornost ponovno

uasilu usmjerila na novine. Pogled joj je zapeo za maleni naslov na društvenoj stranici Daily Telegrapha: "BIVŠI RAVNATELJ UMOBOLNICE WHITBY MRTAV U PARIZU." Užasnuto je preletjela prvi odlomak. "Jack Seward je mrtav!" "Što sad opet izvodiš?" "Noćašnja vizija... Jackova smrt!" Mina je kriknula. Potom je Iulnula novine suprugu pod nos, na stolić za kojim je sjedio. "To nije slučajnost." U Jonathanovim očima zaiskrilo je svjetlo. Davao je sve od sebe da rasprši alkoholnu izmaglicu. Gotovo lucidnim tonom rekao je: "Pokoj toj izmučenoj duši." Sagnuo se da pročita cijeli članak. Kad je ponovno podignuo pogled, između njih je ostalo lebdjeti neizgovoreno pitanje. Je li se vratio da se osveti? Jonathan je još nekoliko trenutaka sjedio u tišini, kao da pokušava donijeti odluku. A onda su mu se ramena spustila, a um se vratio u beskonačnu prazninu. Vratio je novine Mini. "Pregazila ga kočija. Piše da je bio nesretan slučaj." Prstom je kucnuo po članku. Minu obuzme bijes. "Jonathane, pretvorio si se u slijepu i pijanu budalu!" Požalila je čim je izgovorila te riječi. Pokušavala ga je nekako nagnati da nešto poduzme. Ali, njezina je strogoća samo dodatno povrijedila tog slabašnog čovjeka. "Zavidim Jacku", prošapće Jonathan, dok su mu se suze nakupljale u zamućenim očima. "Napokon se oslobodio boli." Ustao je i krenuo prema vratima. Mina ponovno osjeti kako je obuzima sablasna hladnoća. Vizije su bile stvarne. U budućnosti ih očekuje nešto stravično. A ovaj put znala je da će se s tim nečim morati suočiti sama. Obuzeta panikom, pojurila je za Jonathanom i dostigla ga ispred kuće. "Oprosti, Jonathane. Volim te. Oduvijek. Koliko ti puta to još moram ponoviti?" Jonathan se nije ni osvrnuo. Samo je sjeo u automobil i stavio vozačke naočale. "Moram se javiti njegovoj bivšoj supruzi i kćeri u New Yorku. Koliko znam, i dalje sam provoditelj oporuke, pa treba srediti određene stvari."

Jonathan je pritisnuo papučicu gasa, otpustio kočnicu i pojurio vrtoglavom brzinom od petnaest kilometara na sat. Mina je gledala kako se Jonathanov automobil gubi u smjeru željezničke postaje. Zbog tako konačnog, neopozivog odlaska, osjetila je kako je u očima peku suze. Odagnala ih je ubrzanim treptajima, odjednom posve uvjerena da je netko promatra. Netko se skriva u obližnjem grmlju. X .

POGLAVLJE

Inspektor Colin Cotford prolazio je ulicom Fenchurch u smjeru samog srca Whitechapela. Bilo je to najužasnije mjesto na svijetu. Nakon trideset godina rada u Scotland Yardu, Cotford je mogao reći da je vidio najgore od najgorega što može ponuditi ljudska vrsta. Više nije vjerovao u pojmove raja i pakla kojima su ga poučavali u djetinjstvu. Vidio je kako izgleda pakao na zemlji, a zvao se White-chapel. Kao jedna od najsiromašnijih četvrti londonskog East Enda, u svoje je manufakture privlačila razne moralno raspuštene ljude, u nadi da će ondje pronaći posao, no ljudi je bilo više nego posla, što je izazivalo krajnji stupanj siromaštva i prenapučenosti. Cijeli taj dio grada obilježavao je prepoznatljiv smrad, mješavina vonja izmeta, mokraće, prljavštine i truleži. Koračajući ulicom Commercial, Cotford je pokušavao disati samo na usta, u želji da izbjegne taj smrad. Bilo je rano jutro. Svitalo je i prodavači su već malo-pomalo odlazili u smjeru Covent Gardena, odvozeći kola s voćem, mlijekom i vodom. Na kamenom popločanoj ulici kraj njega su zazvečala bravarska kola. Cotford je odlučno hodao dalje, praveći se da ne vidi žene šćućurene na pločniku - starice koje su neimaština i poroci osudili na najveću moguću bijedu. Te žene više nisu imale snage ni prošnjom doći do hrane, nego su se samo okupljale i stiskale jedna uz drugu, da se koliko-toliko ugriju, čekale da im izgladnjelost okonča bijedan život. Cotforda je rano ujutro nazvao šef koji je "zatražio" da, što prije, istraži smrt nekog skitnice koji je umro u Parizu. Cotford je razgovarao s poručnikom Jourdanom, francuskim policajcem zaduženim za taj slučaj, iako je smatrao da istraga nema baš nikakva smisla. Konji i

kočije u Londonu svakog dana pogaze barem desetak zaluđenih ljudi pogođenih krajnjom neimaštinom. Pretpostavljao je da pariška statistika u pogledu toga nije bitno drukčija. No, činilo se kako Jourdan smatra da slučaj nije posve jasan i jednostavan. Žrtva je kod sebe imala posrebreni mač, a prema službenoj evidenciji, jednom je prilikom od francuske države dobila i sredstva za znanstveno istraživanje. Za razliku od londonske Gradske policije, pariška služba La Surete Nationale nije bila pod upravom gradskih vlasti, već u službi francuske vlade, koja se željela posve uvjeriti da smrt dr. Jacka Sewarda nije bila plod nečije namjere ili sumnjivog djelovanja. Cotford je okretao očima dok je slušao kako Jourdan blebeće na jedva razumljivom engleskom. Činilo se da sumnja u nekakvu neobičnu zavjeru, a kada je Cotford jasno pokazao koliko prezire takve besmislice, zaprijetio je da će se obratiti njemu nadređenima. Cotford se sada zaustavio ispred stambene zgrade nasuprot divovskome skladištu u ulici Wentworth. Otpio je gutljaj iz srebrne ploške, da se malo ugrije prije nego što će ući u trošno zdanje. Kad je tek stupio u službu u Scotland Yardu, samog je sebe nekako smatrao psom tragačem. No, posljednjih se godina počeo osjećati više kao retriver. Očekivao je da bi nakon toliko godina već trebao biti u najmanju ruku šef nekog odjela. Naposljetku, bio je najmlađi policajac kojem je dodijeljena dužnost detektiva, a za tu dužnost prije dvadeset pet godina osobno ga je odabrao glasoviti inspektor Frederick Abberline. No Cotford je i dalje bio tek inspektor, i dalje se nije micao iz Odjela H. Umjesto da sjedi u toplom i prostranom uredu, projektu arhitekta Normana Shawa, kompleksa New Scotland Yard, i prikuplja činjenice povezane s glupim, beskorisnim slučajevima. Ušao je u smrdljivi stan na najvišem katu. Unutra nije bilo električne rasvjete, a prozori su s unutarnje strane bili zatvoreni daskama. Cotford je iz džepa kaputa izvadio baterijsku svjetiljku. Snop svjetla osvijetlio je zrak pun čestica prašine i otkrio nekoliko knjiga porazbacanih uokolo. Pogledao je naslove: odreda se radilo o okultnim temama. Sasušeni vijenci češnjaka i listovi božikovine bili su raspoređeni oko prozorskih okvira, kao i oko vrata. Sa stropa su visjeli simboli i rukotvorine koji su pripadali raznoraznim religijama. Požutjeli izresci iz londonskih novina bili su zataknuti oko ruba

ogledala, boje toliko izblijedjele da Cotford bez naočala za čitanje više nije mogao odgonetnuti o čemu se u člancima radilo. Neki poveći kukac bezglavo je bježao pred svjetlom. Već nekoliko minuta kasnije narednik Lee i još dvojica pozornika došli su mu pomoći da sve spakiraju i pošalju u sjedište agencije La Surete Nationale, francuskog pandana Scotland Yarda. "Dobijesa", izustio je Lee kada je stupio u sobu. Cotford nije točno znao misli li na stanje u kojem je soba ili na odvratnu zadaću koja je pred njima. Kako je bio izrazito visok, Lee je neprestano glavom udarao u razne simbole i figurice koje su visjele sa stropa, zbog čega su se neprestano ljuljale, kao da se radi o kakvoj sablasnoj parodiji božićnih lameta. Narednik Lee u Cotfordu je vidio svojevrsnog junaka kojeg treba obožavati, jer je stari inspektor nekoć radio na najzloglasnijem slučaju u povijesti Scotland Yarda. Zahvaljujući publicitetu koji je obilježio laj slučaj, i Cotford je stekao svojevrsnu slavu. Nažalost, budući da slučaj nikad nije riješen, bio je to ujedno i Cotfordov najveći neuspjeh, koji mu je narušio ugled i u struci i u javnosti. On je imao dojam da Leejevo divljenje nema pravih temelja. Smatrao je da Lee ima velik potencijal, te se nadao da će postići uspjeh kakav je njemu izmaknuo, za razliku od njega, Lee je bio obiteljski čovjek. Osim te činjenice, inspektor je znao vrlo malo o Leejevu privatnom životu, a tako mu je bilo i draže. Snop svjetla Cotfordove svjetiljke obasjavao je zidove prekrivene istrgnutim stranicama Biblije. U jednom trenutku snop je osvijetlio i tračak crvene boje na suprotnome zidu. Cotford je prišao zidu. Tako je ugledao riječi Vivus est, ispisane, kako se činilo, krvlju. "Lud sto gradi", rekao je Lee, koji je u nevjerici odmahivao glavom. "Što to znači?" "Ne znam točno, mladiću moj", odgovorio je Cotford. "Čini mi se da je na latinskome." Cotford je otvorio neku bilježnicu uvezanu u kožu i otpuhnuo prašinu, pa je otvorio. Iz nje je ispala fotografija koja se dotada nalazila ispod ovitka. Lee ju je podignuo dok je Cotford listao rukom nažvrljane stranice. Okrenuvši fotografiju, Lee mu je pokazao natpis na poleđini: Lucy Westenra, moja ljubav, lipanj 1887. Cotford je odmahnuo glavom. Ništa važno. Lee je ubacio fotografiju u kutiju koju je jedan

od pozornika već počeo pripremati za otpremu u Pariz. Cotford je zatvorio bilježnicu i već se spremao baciti je u istu kutiju kada mu se nešto učinilo poznatim. Nije mogao vjerovati da je na stranicama knjige načas ugledao upravo to. Pitao se je li mu njegov vlastiti um počeo priređivati smicalice zbog toga što se ponovno našao u Whitechapelu. "Što se dogodilo, gospodine? upita ga Lee. Cotford ponovno otvori bilježnicu, pronađe željenu stranicu, pa još jednom pročita odlomak. Eto, piše crno na bijelo. Je li moguće da je to istina? Prstom je kucnuo po stranici i, više ne spuštajući pogled, izrecitirao riječi koje su mu već bile urezane u sjećanje: "I upravo je profesor uzeo kiruršku pilu i počeo odvajati Lucyne udove od tijela." Cotford je odjurio do kutije i izvadio fotografiju Lucy Westenre. Načas je zastao, tugujući za djevojkom koju nikad nije ni upoznao. Čak i nakon toliko vremena krivio je sebe i pomislio, kao što je jednom rekao Karl Marx, kako prošlost tišti sadašnjost poput noćne more. Već trenutak kasnije jurio je prema vratima. "Spremite i ostale dnevnike, pa s tom kutijom odmah pođite za mnom, narednice Lee." Za manje od sata Cotford i Lee ponovno su bili u uredu na Victoria Embankmentu. U gotičko zdanje od crvene i bijele opeke new Scotland Yarda stigli su bez riječi i odmah se spustili u Arhiv, poznat i pod nazivom "druga mrtvačnica", kako bi potražili dosjee. Nekoliko sati kasnije već ih je počela napuštati snaga. "Gdje su, dovraga?" opsovao je Cotford. "Izgleda da neki dijelovi nedostaju, gospodine." "To vidim i sam! Ali zašto? Cijeli slučaj trebao bi biti izložen u predvorju, da nas podsjeti na našu vlastitu lakomislenost." "Ispričavam se, gospodine, ali tada smo još bili u uredu u Whitehallu." "Znam da smo bili u Whitehallu. Ja sam radio na tom prokletom slučaju." "Ali, kada smo Scotland Yard premjestili u ovu zgradu, dokumentacija je... svi dosjei nisu premješteni. Za neke se ne zna gdje su završili."

Cotford ljutito odvrati: "Taj je slučaj velika mrlja u povijesti ove ustanove, a mene progoni poput kuge. Dozna li netko da smo zagubili dosje, to nećemo časno preživjeti." "Imam nešto, gospodine." Lee je izvukao visoku crnu kartonsku kutiju za spise. Rubovi su se već polagano raspadali, a samu kutiju na okupu je držala crvena vrpca. Cotford ju je odmah prepoznao. Prihvatio ju je kao da se radi o neprocjenjivo vrijednome antikvitetu. Natpis, sada već žut od starosti i dalje je bio čvrsto zalijepljen. Pisaćim strojem na etiketi je bilo ispisano: UBOJSTVA U WHITECHA-PLLU, 1888. Ispod toga Cotford je rukom dodao arhivsku oznaku: 57825. Ispod toga još: JACK TRBOSJEK. Od 31. kolovoza 1888. do 9. studenoga 1888. London je drhtao od užasa, budući da je nepoznati počinitelj u tom razdoblju na području Whitechapela okrutno ubio pet žena. Policija nije uspjela uhvatiti ubojicu. Napadao je noću i netragom nestajao. Bio je to taj glasoviti slučaj za čije je potrebe Abberline, glavni istražitelj, promaknuo mladog i perspektivnog pozornika Cotforda, kako bi se mogao priključiti istrazi. Cotford je dotada radio na području koje je pokrivao Odjel II u Whitechapelu - i s obzirom na brojne pohvale za djelovanje, bio je očiti kandidat za promaknuće. Cotford je od svega u životu najviše žalio što mu je jedne kobne noći ubojica izmakao tek za koji centimetar. Tridesetog rujna Cotford se igrom slučaja našao na mjestu zločina u Dutfield's Yardu, gdje je ubijena treća žrtva, Elizabeth Stride. Vidio je neki tamni lik koji je bježao s tog mjesta, za sobom ostavljajući krvavi trag. Cotford je zviždaljkom pozvao druge policajce i dao se u trk. No, kada se približio osumnjičenome, Cotford se spotaknuo o rubni kamen koji nije vidio zbog magle koja se svake večeri navlačila s rijeke. Kad se pridigao, više nije vidio bjegunca, budući da od magle nije vidio mnogo dalje od nosa. Čak se uspio i izgubiti u mračnim ulicama, te se nije uspio vratiti na mjesto na kojem je ubijena Elizabeth Stride. Noć je okončana još jednim ubojstvom: četvrta žrtva otkrivena je na Mitre Squareu, tek malo dalje od mjesta na kojem se Cotford bio spotaknuo. Padom je praktički okončao i uspješnu karijeru. Da je barem nekako bio pažljiviji, proslavio bi se kao čovjek koji je uhvatio

Jacka Trbosjeka. Kako bi sve u njegovu životu samo bilo drukčije! Abberlineu nikad nije priznao da je pao. Cotford je u velikome detektivu vidio idola i bojao se da bi mogao izgubiti njegovo poštovanje. Nešto mu je govorilo da Abberline zna, ili barem sumnja, da nešto skriva, no to ga ipak nije spriječilo da stane u obranu Cotforda i ostalih istražitelja kada ih je javnost željela razapeti zbog navodne nesposobnosti. Ta Abberlineova nesebičnost javnosti nije značila ništa i vjerojatno je samo ubrzala njegov pad unutar hijerarhijske strukture Scotland Yarda, ali je bila silno važna njegovim ljudima. Cotford je imao dojam da se vremenskim strojem vraća u prošlost dok je vadio fascikle s prijepisima ispitivanja osumnjičenih osoba. Dr. Aleksandar Pedačenko, ruski liječnik koji se predstavljao i kao grof Luiskovo. U vrijeme ubojstva pete žrtve, Mary Jane Kelly, dr. Pedačenko bio je pacijent u umobolnici Whitby, pa ga je Abberline skinuo s popisa sumnjivaca. Cotford je otvorio jedan drugi fascikl s natpisom POVJERLJIVO. Čim ga je otvorio, prisjetio se zašto ima takvu oznaku: radilo se o osumnjičeniku dr. Williamu Gullu. "Doktor Guli? Kraljičin osobni liječnik?" upita Lee, koji je spise čitao preko njegova ramena. "Glavom i bradom", odgovori Cotford. "Potajno smo istraživali trag koji nas na koncu nije doveo nikamo. Godine 1888. dr. Gullu je bilo sedamdeset godina i doživio je moždani udar. Lijeva strana tijela uglavnom mu je bila paralizirana.To nipošto nije bio čovjek kojeg sam one večeri zamalo uhvatio." "Koje večeri?" Cotford nije odgovorio. Samo je izvukao novi dosje. To je to! Bit će mu to prilika da se iskupi. Sudbina mu je dodijelila nove karte. Bio je toliko uzbuđen da se počeo smijati. Lee je oprezno reagirao na Cotfordovo neuobičajeno gorljivo držanje. "Ne razumijem, gospodine." Cotfordu nije bilo važno hoće li Lee shvatiti. Ostvarenje sna o otkrivanju Jacka Trbosjeka i njegovu izvođenju pred lice pravde napokon mu se našlo nadohvat ruci. Profesor kojeg je Seward spomenuo u dnevniku uistinu je ista ona osoba koja je bila u najužem krugu Abberlineovih sumnjivaca. Iako nikada nije otkrio dokaze koji

bi pokazali da se ta osoba uistinu nalazila na nekome od mjesta zločina, sablastan životopis nije dopuštao da se sumnja posve odbaci. Osumnjičenik je bio osramoćeni profesor i liječnik. Unatoč velikim kirurškim rezultatima i sposobnostima, izgubio je i dozvolu za rad i mjesto sveučilišnog profesora jer je na pacijentima izvodio eksperimentalne postupke i jer je sa sveučilišta krao leševe koje je na odvratan način sakatio, nadahnut nekakvim obrednim običajima. Cotford je svome zamjeniku slavodobitno dodao spis s imenom poremećenog osumnjičenika. "Pazi što ti kažem. Svakome jednom osvane njegov dan." Narednik Lee zbunjeno ga je pogledao, a zatim je naglas pročitao ime osumnjičene osobe: DR. ABRAHAM VAN HELSING. X I .

POGLAVLJE

Koliko si se dugo kanio skrivati u tom smiješnom grmlju, dragi moj?" upitala je Mina. Gledala je izravno u njega, kao da posve dobro vidi i kroz taj gustiš. Pazeći da ne zapne za kakav trn, Quincey je polagano izišao iz živice. "Vidio sam tatin auto. Čekao sam da ode", odgovori, pa s kaputa otrese tragove zemlje. "Kako si znala da sam ovdje?" "Pa majka sam ti, tupane mali", reče Mina i nasmije se. Srdačno ga je zagrlila, a zatim udaljila od sebe, da ga bolje pogleda. "Tako se dugo nismo vidjeli. Daj da te bolje pogledam. Nedostajao si mi." "I ti meni, majko..." Quincey je na trenutak zašutio. Primijetio je da je majka plakala. "Što je bilo? Što se dogodilo?" "Ne brini se zbog mene." Vadila mu je listiće iz kose. "Nešto u vezi s ocem? Ponovno pije?" "Molim te, Quincey, tako se ne pokazuje poštovanje prema ocu." "Oprosti, mama." "Uđi. Drago mi je vidjeti te, zgodni moj mladiću. Izgledaš kao da već tjednima nisi pošteno jeo." Tijekom trogodišnjeg izbivanja Quincey je s kazališnom trupom obišao cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo i Irsku, a onda je posljednjih godinu dana proveo u uzništvu u Parizu. Iskusio je dva posve oprečna svijeta.

Ulazak u dom u kojem je odrastao bio je gotovo nadnaravno iskustvo. U toliko poznatome predvorju učinilo mu se da se vrijeme posve zaustavilo. Ugledao je ogradu na širokim stubama po kojoj se kao dijete volio spuštati, iako ga je otac neprestano upozoravao da će se ozlijediti. Quincey je zavirio u salon. Sve je izgledalo točno onako kako je izgledalo i kad je posljednji put bio tu, gotovo kao da i nije nikamo otišao. Vidio je majčin najdraži servis za čaj, a uz njega i jutarnje novine. Quincey je prepoznao i očevu kristalnu bocu dopola ispunjenu njemu omiljenim škotskim viskijem. Quincey se prisjetio i kako ga je žestoko korio kada je, još kao dijete, razbio prvu kristalnu bocu za viski. Pitao se je li oca više uzrujalo to što je ostao bez skupocjenog kristala ili bez viskija koji je bio u njoj. Dok je tako promatrao sobu, Mina je prišla stolu i uzela novine koje su na njemu dotada ležale otvorene. Quinceyju se učinilo da je primijetio kako joj je ruka zadrhtala kada ih je zatvorila, presavila i slavila pod ruku. "Majko, jesi li sigurna da ti je dobro?" "Sve je u redu, Quincey", rekla je Mina i plaho se nasmiješila. "Kako bi bilo da se ti malo opereš i urediš, a ja ću reći kuharici da ti priredi malu zakusku." Nakon napornog putovanja od Pariza bez predaha, Quincey se u čistoj odjeći osjećao preporođeno. Pogledom je obuhvatio svoju nekadašnju sobu. Dječačku sobu. Činilo mu se da onamo više ne pripada. Prošao je kraj radne sobe i ugledao majku izgubljenu u mislima, ponovno zagledanu u onu fotografiju na kojoj su prikazane ona i njezina prijateljica iz djetinjstva, Lucy, koja je preminula od bolesti, negdje u dobi u kojoj je sada on. Kako je to zacijelo strašno, umrijeti kada ti život tek počinje. Uvijek je znao kada majku nešto muči, jer bi tada uvijek gledala upravo tu sliku. Kao da i dalje traži pomoć od davno preminule prijateljice. Dok je stajao zagledan u majku, Quinceyju je odjednom sinulo da je i njegova majka, baš kao i kuća koja se gotovo uopće nije promijenila, posve ista kao prije tri godine. Sumnjao je da i njegov ogorčeni, uvijek pripiti otac stari jednako skladno i bezbolno. Prisjetio se dana kada je, nekoliko godina ranije, otkrio da su neki kolege iz škole na neprimjeren način komentirali mladenački izgled njegove majke, te kako ga je to toliko razbjesnilo da je odjednom napao svu trojicu i

dobro ih premlatio. Iako su ga zbog toga privremeno udaljili iz škole, Quincey se ponosio tim viteškim postupkom. Sjećao se kako su on i majka često varali neznance, navodeći ih na pomisao da su pred njima brat i sestra. Pretpostavljao je da će jednog dana i ona ostarjeti, kao i njegov otac, ali bilo mu je drago što se tragovi starenja još nisu počeli primjećivati. Nakon tako dugotrajnog izbivanja, da se vratio i zatekao ostarjelu i boležlljivu majku, osjećao bi nepodnošljivo grizodušje, dok bi bijes prema ocu zbog činjenice da ga je tako otjerao bio nezaustavljiv poput vulkana. Quincey je shvatio koliko je zapravo gladan tek kad je počeo jesti. Nije jeo poštenu dimljenu haringu još otkako je otišao od kuće. Čim je počistio i posljednje ostatke na tanjuru, pojavila se služavka Mary i odnijela sve posude. "Sad kad si se pošteno najeo", reče Mina, "hoćeš li mi, molim te, lijepo, objasniti zašto si, nakon toliko izbivanja, odlučio doći baš sada, usred semestra?" "Obećavaš da se nećeš ljutiti?" "Znaš da takvo što nikad ne bih obećala." "U redu. Ionako nema jednostavnijeg načina da ti to priopćim." Duboko je uzdahnuo i jednostavno izlanuo: "Upoznao sam jednu osobu. Divnu osobu." Mina već zausti da će nešto reći, no činilo se da je odviše osupnuta da kaže nešto suvislo. Quincey se već spremao nastaviti, kad se Mary vratila s tek kuhanim čajem i keksima Garibaldi, njemu najdražim, punjenim grožđicama. Čim je Mary izišla, Mina je rekla: "Onda, reci mi tko je ta sretnica?" "Sretnica?" "Rekao si da si upoznao 'divnu osobu'..." "Jesam, ali..." odgovori on. "Majko, pripremi se. Upoznao sam Basaraba." "Koga?" "Nisi čula za njega? Izniman čovjek, majko. Slavi ga cijeli Pariz. Najveći šekspirijanski glumac na svijetu." "Oh, Quincey, nećemo valjda ponovno o tome." "Basarab mi je savjetovao da se prestanem povoditi za očevim neostvarenim snovima i da se prije nego što ostarim posvetim svojim snovima."

"Nije li malko arogantno pretpostaviti da bolje od roditelja znaš što je za tebe najbolje?" "Držim da je u meni prepoznao potencijal." "Kao i tvoj otac i ja. A što će biti s diplomom na pravu?" "Basarabovi su me poticaji nagnali da napustim Sorbonu i zatražim mjesto glumačkog naučnika u kazalištu Lyceum." "Ne znam što da kažem, Quincey. Dogovorio si se s ocem. Da si ostao na Sorboni, doznao bi da usmeni sporazum obvezuje koliko i pisani." "Molim te, majko, sporazum je postignut pod pritiskom. Nisam imao ušteđevine. On je potplatio onog intendanta da me najuri na licu mjesta i izbaci me na ulicu. Imao sam dvije mogućnosti: ili prihvatiti sporazum s ocem ili ostati na ulici i umrijeti od gladi." "Ja sam se zauzela u tvoje ime. Dala riječ. Otac je htio da studiraš na Cambridgeu, a ja sam ga, uz obećanje da ćeš diplomirati i položiti pravosudni ispit, nagovorila da ti dopusti da pođeš u Pariz..." "Da, znam, kako bih barem mogao biti u umjetničkom okruženju", prekine je on. "Bilo bi mi bolje u Cambridgeu. Znaš li uopće kako je to kad nešto silno želiš, kad je to svaki dan oko tebe, a znaš da ti je zabranjeno? Dovoljno da čovjeka izludi." "I ne znaš koliko te razumijem, ali to ne mijenja činjenicu da si obećao da ćeš diplomirati. A obećanje je obećanje." "Ako sam nadaren onoliko koliko smatra Basarab," reče Quincey, "uzet će me u Lyceum. Tada ću imati vlastite prihode, a ona stara budala može se nositi u pakao." Mina poskoči na noge i pljusne ga. Oboje su ostali u šoku. Nikad u životu nitko od roditelja nije ga udario. "Quincey Arthur Jonathan Abraham Harker!" Mina je davala sve od sebe da zatomi bijes. "Jonathan ti je i dalje otac i silno te voli." "Zašto to onda ne pokaže?" "Premlad si i prenaivan da to shvatiš, ali pokazuje svaki dan. Znam kakav je uistinu u srcu, a sve što čini ima određeni cilj. Na kocki je više od tvojih sebičnih želja. U ovome ti ne mogu dati blagoslov, Quincey. Moraš nam vjerovati kad kažemo da znamo što je za tebe najbolje." Quinceyja su te riječi slomile. Oduvijek je bio blizak s majkom. Ona je slušala njegove nade i snove, ona ga je poticala. A sada pokušava zagušiti te iste snove, baš kao ranije i njegov otac. Čini se da su se

ovdje neke stvari ipak promijenile. Oduvijek je znao da roditelji imaju tajne koje s njim ne žele podijeliti. O čemu se god radilo, to ga više nije zanimalo. "Ego sum qui sum. 'To sam što jesam', i vrijeme je da tako bude." U Minine oči navalile su suze, a lice joj se izobličilo zbog nečega što je Quincey mogao shvatiti jedino kao iracionalni strah. Posljednji put, usrdno se obratila sinu: "Molim te, Quincey, ne čini to." Sat je označio jedanaest. On je samo hladno rekao: "Moram uhvatiti vlak. Nastanit ću se u Londonu. Više ti neću smetati." Ne želeći je pogledati u oči, Quincey se okrenuo i, prvi put u životu, izišao, a da na rastanku nije poljubio majku. X I I .

POGLAVLJE

Visoka pojava grofa Drakule, u iznošenom smokingu i crnome plaštu obrubljenom crvenom vrpcom, prijeteći je ispunila prašnjavi engleski salon. Tamne su oči prodorno gledale ispod naboranog čela. Taj sumorni izraz lica malo-pomalo je iščezao pred zlokobnim osmijehom u trenutku kad je s izraženim stranim naglaskom upitao: "Možete li ponoviti što ste upravo rekli, profesore?" Stariji je muškarac uzdahnuo. "Rekao sam: 'Grofe, zanima li vas što sam prepisao našoj bolesnoj gospođici Westenri?'" "Sve što činite u vezi s mojom dragom Lucy zanima me više od bilo čega, profesore." Profesor Van Helsing izvadio je veliki drveni križ i naglo se okrenuo prema grofu. Drakula je psiknuo i uzbunjeno se povukao, naglim pokretom povlačeći plašt. Zagazivši na njegov rub, spotaknuo se i udario u stol, pa tako srušio svjetiljku. Eksplozija dima uzbunila je obojicu. Grof je počeo nezaustavljivo kašljati. "Sada kada ste... vi i onaj odvjetnik... Jonathan Harker... doznali to što mislite... da ste utvrdili, profesore Van... Helstock..." Van Helsing zakoluta očima. Grof Drakula nastavi: "Vrijeme je da napustite ove obale i pođete..." Na trenutak nije uspijevao pronaći odgovarajuće riječi. "U zemlju svojih drvenih cipelica."

"Prezime mi je Van Helsing!" poviče drugi muškarac. "I možeš li moju domovinu nazivati Nizozemskom, idiote?" "Drska gnjido!" prodere se grof Drakula, sada bez imalo stranog naglaska. "Imaš li ikakvu predodžbu o zadivljujućem talentu koji izaziva strahopoštovanje, a stoji ti pred nosom?" "Ja vidim jedino nesposobnog pijanca koji ne može zapamtiti ni vlastiti prokleti tekst." Grof Drakula uvrijeđeno se okrenuo prema svjetlu. "Stokeru! Odmah otpustite ovog glupana!" Van Helsing je ščepao Drakulin plašt, pa mu ga prevukao preko glave. Drakula je, pak, njega uhvatio za ovratnik. Njih dvojica tako su se natezali sve dok grofa nije uhvatio novi napadaj kašlja. "Progutao sam prokleti očnjak!" proderao se. Otrgnuvši se od plašta, pogodio je Van Helsinga desnim krošeom. Van Helsingov se nos rasprsnuo u crvenom vodoskoku kapljica. Zaslijepljen gnjevom, Van Helsing je spustio glavu i tako nasrnuo na grofa Drakulu. "Miči se, budalo! Sako mi je već prepun krvi!" U predvorju kazališta Lyceum, podignutog po uzoru na grčke građevine, Quincey Harker odmahivao je glavom. To je, znači, taj veliki glumac John Barrymore iz Amerike, koji posrče po pozornici u jeftinom mađioničarskom plaštu. Više dostojanstva očekivao je i od Toma Reynoldsa, glumca koji je igrao Van Helsinga, a kojeg je Quincey jednom prilikom gledao kao Vinaigrea u Madame Sans-Gene. Od siline boli, gospodin Reynolds sada je zaboravio na svako poštovanje prema kolegi glumcu, pa se počeo nemilosrdno mlatiti s Barrymoreom koji je posrtao. Bio je to vrlo nedoličan prizor. Kazalište nije boksački ring. U kazalištu se valja držati točno određenih pravila ponašanja i doličnosti. Glumci koji se ponašaju tako neotesano opravdavaju sve negativne stavove koji o njima vladaju u javnosti. I unatoč tome, Quincey je znao da nije pogriješio kada se poveo za Basarabovim savjetom. Basarab je bio elegantan i pravi profesionalac - upravo ono što je htio postati i Quincey. Ali sada ga nije mučio tek otužni cirkus koji se odvijao na pozornici. Bram Stoker, onaj krupni stari Irac s prosijedom crvenom kosom i

bradom, sjedio je u prvom redu. Udarao je štapom po podu i vikao: "Gospodo! Ipak ste profesionalci!" Mladi muškarac koji je sjedio do njega skočio je na pozornicu, da prekine sukob, vičući: "Prestanite odmah! Ponašate se poput djece!" "On je počeo!" reče Reynolds prijezirno, držeći krvave dlanove pod nosom. Barrymore je hvatao ravnotežu. "Gospodine Stoker, neću trpjeti neposluh od strane tako beznačajnog idiota! Zahtijevam da ga odmah otpustite." "Gospodine Barrymore, apeliram na vaš razum." "Razum? Ovo je pitanje časti." "Nemojmo zaboraviti da ja postavljam ovu predstavu", umiješa se Hamilton Deane. "Ja određujem koga ćemo otpustiti, a koga ne. Nova podjela uloga bila bi nepotreban trošak. Gospodin Reynolds ostaje." "U tom ste slučaju, gospodine Hamiltone Deane, producentu običnog smeća - ostali bez zvijezde predstave!" Na te riječi Barrymore je bijesno odjurio s pozornice. Svom se težinom oslonivši o štap, Stoker je ustao. "Ovamo sam vas doveo iz Amerike zbog silnog poštovanja prema vašem ocu, Bog dao pokoj toj izmučenoj duši. On je kao glumac debitirao upravo na ovim daskama. Prema ovom komadu prestanite se odnositi kao prema nekoj svojoj glupavoj komedijici. Imate potencijala da ovdje u Londonu postanete velikim dramskim glumcem. Većim i od Henryja Irvinga, no on se alkoholom uništio barem nakon što je osigurao slavu. Vi ste na dobrom putu da se uništite prije nego što publika uopće uspije spoznati vaš puni potencijal." "Hoćete otpustiti ovog tupana ili ne?" "Ni slučajno. Gospodin Reynold odani je član ansambla već više od trideset godina." "Ja se u tom slučaju prvim brodom vraćam u Ameriku", reče Barrymore. Okrenuvši se, stao je posrtati kroz prolaz. "Gospodine Barrymore, promislite o tome što činite", dovikne mu Stoker. "Iz New Yorka ste otišli jer ondje nitko nije htio angažirati pijanog nositelja glavne uloge." John Barrymore je zastao, malko se zaljuljao, a zatim se okrenuo prema Stokeru i rekao: "Mislite da ste jedini iznijeli ponudu čovjeku ovakvog talenta? Idem u Kaliforniju. Ponuđena mi je uloga u filmu.

Pazite što vam govorim: zbog ovog ćete žaliti čitav život." Quincey je nekoliko tih filmova vidio u jednom kinu u Parizu. Obična jeftina zabava. Bilo mu je krajnje čudno da bi jedan ozbiljan glumac o nečem takvom uopće mogao razmišljati. Budući da u filmu nije bilo zvuka, glumci su morali pretjerano naglašavati i geste i emocije kako bi prenijeli kakvo-takvo značenje. Barrymore se na izlazu sudario s Quinceyjem. "Pazi kamo ideš, dječače", rekao je, otežala jezika. "Ispričavam se, gospodine Barrymore." Vrata su se s treskom zatvorila. Veliki John Barrymore tako je otišao. Quincey je nepomično stajao, posve izgubljen. Deane i Stoker sada su nepomično piljili u njega. "A tko ste, dovraga, vi?" upita Deane. "Ovo je zatvorena proba." "Oprostite što sam uranio, ali imam dogovoren sastanak s gospodinom Hamiltonom Deaneom", reče Quincey. "Ah, da. Vi ste se prijavili za mjesto naučnika. Kako se ono zovete?" "Quincey Harker." Stoker je reagirao kao da je upravo progutao muhu. "Jesam li dobro čuo?" nastavi Quincey. "Je li jedan od likova u vašoj predstavi i odvjetnik po imenu Jonathan Harker?" "Jest. Pa što s njim?" zagrmi Stoker. "Moj otac zove se Jonathan Harker... i odvjetnik je." Nekoliko minuta kasnije Stoker, Deane i Quincey sjedili su u Stokerovu skučenom uredu. Zidove su prekrivali uokvireni plakati iz doba kada je Lyceumom vladao Henry Irving. Stoker se doimao zabrinutim kad je Deane Quinceyju dodao knjigu jarkožutih korica na kojima je crvenim slovima pisalo: DRAKULA Hram Stoker "Lik u romanu. Otac mi nikada nije ništa spomenuo", reče Quin-cey, listajući knjigu. Sada je napokon u rukama imao dokaz očeva licemjerja prema umjetnosti. Kako je to fascinantno. Stotine pitanja sijevale su u Quincyjevoj glavi. A ipak... Quincey je šutio. Nije htio početi angažman u pogrešnome tonu, iskazati jednaku razinu

nepoštovanja prema kazališnim običajima i pravilima kao Barrymore. Anonimni kazališni naučnik nikada ne sumnja u producenta ili redatelja, osobito ako želi zadržati posao... a Quinceyja još nisu bili čak ni angažirali. Stoker mu je u tom trenutku istrgnuo knjigu iz ruku. "Pa to je smiješno!" reče ljutito. "Lik sam nazvao prema Josephu Harkeru, scenografu koji je za nas radio osamdesetih godina. Svaka je veza s vašim ocem tek plod slučajnosti." "Ne čini ti se da je slučajnost podosta velika, Brame?" upita Deane. "Drakula je moj roman i u cijelosti je izmišljen." "Nitko nije rekao da nije tako", reče Deane. "Iako mi se čini da si ustrajno tražio da organiziramo čitanje, kako bi se nedvosmisleno utvrdila tvoja autorska prava. Razlozi mi i dalje nisu jasni." "Važno je jedino da shvatiš kako su autorska prava isključivo moja", obrecne se Stoker, koji je gnjev potom usmjerio na Quinceyja. "Žalim, mladiću, ali Lyceum trenutačno nema potrebe za naučnicima. Hvala." "Ali, gospodine Stoker..." Stoker se već okrenuo i spremao za odlazak. Deane ga uhvati za nadlakticu i prošapće: "Bram, kasnimo. Svaka pomoć ovoj produkciji bit će više nego korisna. Ionako smo već probili proračun i nemamo dovoljno ljudi. Osim toga, ostali smo bez glavnog glumca." Quincey poskoči na noge, obuzet idejom koja mu je upravo sinula. " Možda vam ja mogu pomoći oko te dvojbe." Obojica su ga istog trenutka pogledali. Bio je to trenutak koji mora iskoristiti. "Što ako vam uspijem dovesti najvećeg glumca našeg doba? Čovjeka za kojeg su kritičari rekli: 'Kad izvodi Shakespearea, stječe se dojam da je doista proživio tu ulogu, da je gazio u krvi do koljena i borio se u tim bitkama.'" "Govorite o Basarabu", reče Deane. "On mi je prijatelj. A uvjeren sam da bi vam njegovo ime na plakatu donijelo daleko veću zaradu i opravdalo dodatne troškove koje biste možda morali podmiriti." Deane ga iznenađeno pogleda, već razmišljajući o toj zamisli. Stoker štapom udari po podu. "John Barrymore zvijezda je ove predstave. Vratit će se." Izjurio je iz ureda, pritom sebi u bradu mumljajući: "Od tog filma nikad neće biti ništa."

Čim se Stoker udaljio izvan domašaja njegova glasa, Deane je rekao: "Gospodin Stoker zaboravlja da će gospodin Barrymore u Kaliforniju stići tek nakon tri tjedna putovanja. Čak i ako shvati da je užasno pogriješio i ponizno nam se vrati, mi ćemo dotada već bankrotirati." "Basarab je na samo dan putovanja, u Parizu. Po meni, nemate o čemu razmišljati." Deane je još nekoliko nelagodnih trenutaka netremice gledao Quinceyja izravno u oči. "Jeste li čovjek koji će održati riječ, gospodine Harker? Čovjek kojem mogu vjerovati?" "Apsolutno, gospodine Deane." "Izvrsno. U tom slučaju, mogli biste mi se pridružiti uz objed", reče Deane. "Čini mi se da trebamo o mnogo toga razgovarati." X I I I .

POGLAVLJE

Quid verum atque decens, glasio je moto obitelji Stoker: "Sve što je istinito i časno." Otac Brama Stokera nametnuo je to geslo svoj djeci, njih sedmero, ali Bramu je u posljednje vrijeme postajalo sve teže provoditi ga u stvarnome životu. "Tanam an Diabhal", opsovao je ispod glasa na materinjem gaelskom. Čekao je da onaj suhonjavi mladić, Quincey Harker, napusti kazalište, pa da tek potom iziđe iz svog ureda. Na svoju veliku žalost, čuo je kako mladić odlazi u društvu Hamiltona Deanea. Nema sumnje da su otišli u Ye Olde Cheshire Cheese, Deaneovu omiljenu gostionicu, da razgovaraju o Basarabu. Činilo se da Deane ne kani odustati od te priče, kako se Stoker bio nadao. Stoker je u životu uvijek bio krajnje savjestan i uvijek je pazio na sve pojedinosti, čak i kada se svima činilo da bez plana i reda mijenja zanimanja. Svaki njegov postupak bio je dio šireg, pomno promišljenog plana. Uznemiravala ga je mogućnost da se u jednadžbi pojavi i nepredvidiva varijabla u liku Quinceyja Harkera. Drakula je bio posljednja prilika Brama Stokera. Posljednja mogućnost da se dokaže kao pisac, posljednja prilika da ostvari san, posljednja prilika da zadrži kazalište. Sada kada mu je sin odrastao i napustio dom, Stokera kod kuće više nije čekalo ništa. Čak je i

njegova prelijepa supruga u njemu budila dojam da ondje više nije dobrodošao, a Bramu više nije bilo stalo do toga ima li u njegovoj bračnoj postelji ljubavi ili ne. Lyceum mu je već desetljećima bio pravi dom i prije će umrijeti nego da Hamiltonu Deaneu dopusti da sve preuzme u svoje ruke. Stoker je, šepajući, izišao na pozornicu. Toliko predstava, toliko uspomena u toj velikoj dvorani, a ipak se toliko toga promijenilo. Više nema one veličanstvene kupole iznad cijelog prostora koju je toliko volio. Orkestar djeluje u još skučenijem prostoru, jer su gledalištu dodana još dva reda sjedala. Bio je užasno nezadovoljan načinom na koji je Deane njegovo ljubljeno klasično kazalište pretvarao u nekakav varijete. I premda se nije protivio novom, industrijskom dobu, Stoker je smatrao da je kazalište svojevrsna svetinja. Treba li modernizirati velike mletačke gotičke katedrale? Samo se nasmijao u sebi. Deane bi se možda prihvatio i te zadaće. Deane je bio opsjednut suvremenim novotarijama, tehnologijom kojom je okaljao Stokerovo kazalište. U zgradu je postavio privatnu Marconijevu radijsku postaju, pravdajući se da zahvaljujući tome glumci neće neprestano nekamo bježati po primljene poruke. Imali su i nove Edisonove reflektore s "koncentriranim nitima". Deane je doveo čak i glasovitog kazališnog arhitekta Bertieja Crewea, koji je preuredio unutrašnjost radi "poboljšanja akustike". Iako je prezirao Deaneovu ljubav prema "novome i modernome", Stoker je uviđao da se radi o istoj ljubavi koja je Deaneu omogućila da uoči vrijednost u inovativnim zamislima. Deane je prepoznao potencijal u Stokerovu romanu. Shvatio je da stravične priče, nekoć ograničene tek na jeftina izdanja, napokon pronalaze i širu publiku. Postavljanje Drakule kao konkurencije uspješnim adaptacijama Frankensteina i Jekylla i Hydea producentu može donijeti pravo malo bogatstvo. Stoke je imao kazalište, a Deane novac: idealna kombinacija. Ali, Stoker je u tom poslu već bio dovoljno dugo da je itekako dobro poznavao zlatno pravilo: onaj tko ima zlato određuje pravila. Deane nije htio poslušati Stokera. A i zašto bi ga slušao? Ako Stoker zna tako mnogo, zašto kazalište financijski propada? Bram je oduvijek težio tome da postane piscem. Da udovolji roditeljima i ostane vjeran svojoj prirodi, u mladosti je studirao pravo, ali nikad nije prestao pisati. Nadao se da će profesori prepoznati

njegov dar. U tom slučaju mogao bi uvjeriti roditelje da mu dopuste promjenu poziva. Nažalost, nije bilo tako, budući da je ostao u sjeni prijatelja i kolege Oscara Wildea. Bramovo suparništvo s Wildeom prenijelo se čak i na područje ljubavi. Brani je, izdaleka, volio Florence Balcombc, najljepšu ženu koju je ikada vidio. Ipak, s nogu ju je oborio Wilde, koji joj se udvarao pozlaćenim pjesmama o ljubavi. Možda je Florence nekako slutila da Oscar zapravo više uživa u društvu mladića, jer je njihova veza na koncu završila, a ona je prihvatila Bramovo društvo. No, kako je vrijeme odmicalo, Bramu je postajalo sve jasnije da je u pozadini Florencine odluke više bila financijska sigurnost, nego ljubav. Njega su bili angažirali kao službenika u jednoj odvjetničkoj tvrtki, a Florence nije željela preživljavati u braku s nepouzdanim umjetnikom. Žudjela je za time da postane dijelom londonskog visokog društva. Stoker je sada samo odmahivao glavom. Iako je Oscar izgubio tu damu, Bram je i dalje priželjkivao Wildeov književnički ugled. Kako bi održao psihičko zdravlje, Bram se jednom nogom zadržao u svijetu književnosti. Besplatno je pisao kazališne kritike za Dublin Mail. A nakon što je napisao pravi hvalospjev u čast Hamleta Henryja Irvinga, veliki šekspirijanski glumac pozvao ga je u krug svojih otmjenih prijatelja u Londonu. Bram je ubrzo dao otkaz i postao Irvingovim poslovnim partnerom i intendantom. Bio je to velik dar s neba, jer je Bramu omogućio da kroz Irvingov zvjezdani status posredno proživljava svoje snove. Florence je bila uvjerena da će se na koncu raditi o još jednom Bramovu neuspjehu, ali se predomislila kada je počeo pristizati novac. Bračni par Stoker počeo se družiti s ljudima među kojima su bili i slikar James McNeill Whistler, pjesnikinja Frances Featherstone te sir Arthur Conan Doyle. Našli su se u društvu velikana, a Bram je znao da je u taj elitni krug ušao isključivo zahvaljujući povezanosti s Irvingom. Koliko ga god molio, Irving jednostavno nije htio postaviti niti jedan od Stokerovih komada. Iako je Stoker neumorno radio kako bi uspješno odradio sve njegove poslove, pa mu tako čak i ugovarao tajne sastanke s raznim ženama, Irving je omalovažavao Bramova djela i nije mu htio ni najmanje pomoći. Na koncu se ipak ukazala prilika da Stoker stupi na glavnu pozornicu. Godine 1890., udaljivši se od uobičajenog stila, Oscar Wilde napisao je gotički roman Slika Doriana Graya koji je preko noći postigao

velik uspjeh. A onda je Bramov nekadašnji prijatelj i suparnik neočekivano završio u zatvoru. Uslijedilo je veliko i u javnosti pomno praćeno suđenje za nedolično ponašanje. U nadi da će se okoristiti najnovijom književnom modom, Stoker se poveo za primjerom Wildea, Mary Shelley i Johna Polidorija. Tijekom ljeta 1816. glasoviti pjesnik lord Byron pred sebe i goste koji su ga posjetili u domu postavio je izazov: napisati stravičnu priču. Pretpostavljalo se da će pobjedu odnijeti već priznati nazočni pisci, lord Byron i Percy Shelley. Nitko nije očekivao da bi ih mogli zasjeniti Percyjeva supruga, Mary Shelley, ili dr. John Polidori. Te su večeri nastali i roman Frankenstein i priča Vampir, te je dvojac s najmanje iskustva od gostiju tako napisao dva iznimno uspješna djela. Bram je bio oduševljen svim tim gotičkim pričama, te je počeo tražiti priliku da ponovi njihov uspjeh. Prilika se ukazala kada je Wildovim zatočenjem u književnome svijetu nastala praznina. Bram je zaključio kako je kucnuo čas da iziđe iz Irvingove i Wildeove sjene. Nije se ponio oportunistički - samo je smatrao da se njegov silni trud jednom mora isplatiti. Nije ga nimalo iznenadilo što njegov urednik i izdavač ne dijele njegove poglede i nemaju takve želje. Naposljetku, dotada je već bio objavio uspješne biografske naslove i priručnike. Ali zateklo ga je to što ga Florence nije ni najmanje podupirala. Smatrala je da Bram samo trati vrijeme na žanr horora, a njegov najnoviji pokušaj po njoj je bio daleko ispod njihove razine. Stoker je tako došao do sumorne spoznaje da je u nastojanjima da postane uspješnim romanopiscem ostao posve sam. Dok je razmišljao o tome, Stoker je shvatio da je za roman trebao potražiti drugog urednika i izdavača. Bio je uvjeren da su i urednik i izdavač željeli da doživi neuspjeh, nadajući se da će se tako "urazumjeti" i pisati isključivo dokumentarističke tekstove. Ti kreteni ne samo što su promijenili naslov, pa se knjiga ne zove Nemrtvi, nego Drakula, nego su iz nje izbacili i stotine ključnih stranica. Stoker je bio uvjeren da Wildea nikada nisu cenzurirali. Osim toga, izdavač nije ni pokušao Drakulu nuditi Wildeovim literarnim sljedbenicima. Dakako da je za očekivano slabu prodaju krivio isključivo Brama. Nakon toliko godina, Bram je i dalje imao dojam da je u sjeni nekadašnejg prijatelja. Čak i u zatvoru i, kasnije, smrti, Wilde je bio

uspješniji. Dorian Gray prodavao se tako brzo da izdavač nije uspijevao otisnuti dovoljno primjeraka. Stoker se bio nadao da će Irving javno pohvaliti Drakulu. Umjesto toga, knjigu je proglasio "užasnom", te mu tom jednom jedinom riječju pokopao sve nade. Stoker mu to nikada neće oprostiti. Nekoliko godina kasnije Irving je umro a da se jedan drugome nisu ispričali. Stoker je ostao zatečen činjenicom da mu je Irving oporučno ostavio Lyceum. Tako je napokon u životu stekao potpuni nadzor nad nečim. Ali bez imena Henryja Irvinga na plakatima, publika se nije vraćala u kazalište. Ubrzo su najbolji i najsposobniji zaposlenici počeli prelaziti u susjedne kazališne kuće. Lyceum je gomilao gubitke, a pritisak je postajao gotovo nepodnošljiv. Stoker je preživio kap. Bram je znao da se našao u posljednjem činu života i da mu se pruža tek još jedna prilika da romanu priskrbi uspjeh. Trebala mu je uspješna kazališna verzija Drakule da na taj način pokrene prodaju romana. Ne uspije li predstava, bio je uvjeren da mu sve leže zdravstveno stanje neće dopustiti da pokuša još jednom. Nije htio da ga javnost pamti kao izblijedjelu fusnotu u blistavu Irvingovu životopisu. Upravo on ovoj predstavi mora udahnuti element uspjeha, on a ne Hamilton Deane, ni Quincey Harker. Bram sad pogleda prazna grimizna sjedala kazališta Lyceum. On ih mora nekako ispuniti. On mora vratiti Barrymorea i ponovno preuzeti barem nekakav nadzor nad vlastitim komadom. Učinilo mu se silno ironičnim što se sada može poslužiti onim prokletim Deanovim radiouređajem i poslati brzojav u Southampton, te tako zamoliti Barrymorea da ne otputuje u Ameriku. Barrymore je zvijezda koju Bram želi imati u predstavi. Više nema ni volje ni vremena za kompromisna rješenja. XIV.

POGLAVLJE

Zvono u udaljenome Westertorenu označilo je početak novoga sata. Oglašavalo se svakih petnaest minuta. Starac ga više nije registrirao svaki put, budući da je zvonilo tako često. No, u posljednje vrijeme kao da je postalo nekako glasnije, kao da ga izaziva i zadirkuje,

označujući minute preostale do svršetka njegova života. Većinu vremena provodio je u svome stanu na Haarlemmer Houttuinenu i s prozora na drugome katu, između nebrojenih knjiga, gledao prema kanalu Prinsengracht. Kao jedina veza s vanjskim svijetom služila mu je hrpa novina koje su mu na završetku tjedna dostavljali u isto vrijeme kada i namirnice. Starac je stavio naočale i uzeo Times. Neki je Francuz postavio novi letački rekord. Starac odmahne glavom. Čovjek nema što tražiti u zraku. Čak i grčka mitologija upozorava na to pričom o Ikaru, koji se previše približio Suncu. Pouka vrijedi i danas: Oholost prethodi padu. Novo industrijsko doba posve je razgolitilo čovjekovu aroganciju. Starac okrene novine i na zadnjoj stranici ugleda najavu članaka na društvenim stranicama. Inače ga nisu ni najmanje privlačili događaji povezani s visokim društvenim klasama, no oko mu je zapelo za jedan naslov: "BIVŠI RAVNATELJ UMOBOLNICE WHITBY POGINUO U PARIZU." Starčeva je ruka drhtala dok je naboranim prstom pratio tekst. Srce mu je počelo ubrzano udarati, jer su sumnje dobile potvrdu čim je pročitao ime žrtve: dr. Jack Seward. Pojedinosti o tragičnoj smrti bilo je vrlo malo: nesretan slučaj povezan s nekom kočijom. Što je Jack radio u Parizu? Starac ponovno pročita datum. Jack je poginuo prije gotovo tjedan dana. Novine su toliko putovale do njega. Dovraga! Prelistao je ostale listove, među njima pronašao i primjerke Le Tempsa, a u jednome od njih i manji članak napisan dan nakon Jackove smrti. Davao je sve od sebe da shvati što piše, iako mu je francuski u međuvremenu uglavnom bio ispario iz glave. To zapravo i nije bilo osobito važno, jer je novih pojedinosti bilo vrlo malo. Gusta magla, kočijaš se nije zaustavio, a Jack je izdahnuo ispred kazališta l'Odeon. Nesreća s tragičnim posljedicama. Starac se već spremao sklopiti novine kada mu je članak još jednom privukao pozornost. Jedan je svjedok ustvrdio kako je vidio da dvije žene ulaze u kočiju koja je jurila dalje, u bijegu s mjesta nesreće, ali je policija zaključila kako je svjedok zacijelo pogriješio tvrdeći da kočija nije imala kočijaša. Francuskim se vlastima možda učinilo da se radi o nevažnoj

pojedinosti, no starac je u tome odmah prepoznao znak opasnosti. Oduvijek je smatrao da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati nesretnim slučajem. "Hij leeft... I dalje živi", prošaptao je sebi u bradu, dok mu je srce sada ubrzano udaralo od straha. Osjetio je oštar bol u donjoj vilici, kao da ju je odjednom probio užareni nož. Već koji trenutak kasnije osjetio je stezanje u prsima. Starac je uvukao ruku u džep i potražio mjedenu posudicu za lijekove. Više nije osjećao lijevu ruku. Prsti su mu drhtali dok je jednom rukom pokušavao osloboditi malenu kopču. Stezanje se pojačalo, a tablete su poispadale na sag. Starac je otvorio usta, želeći kriknuti od neizdržive boli, no preko suhih usana prešao je tek jedva čujan glas. Iz naslonjača je pao na pod. Umre li ondje, tijelo će mu otkriti tek idući tjedan, kada ponovno dođe dostavljač. Tako će trunuti, sam i zaboravljen. Starac je uzeo tabletu nitroglicerina i stavio je pod jezik, čekajući da počne djelovati. Topli sjaj vatre sablasnim je svjetlom obasjavao staklene oči prepariranih ptica i životinja raspoređenih širom prostorije. Mrtvi su ga pogledi izazivali. Nekoliko minuta kasnije, osjetio je kako mu krv ponovno unosi toplinu u udove. Smrt je popustila stisak. Oči zastrte mrenom ponovno su se okrenule prema novinama. Starac je znao tla mu sudbina nije namijenila da umre od nečeg toliko prozaičnog kao što je srčani udar. Bog ga je na životu održao zbog određenog razloga. Svom snagom koju je uspio prikupiti, pridigao se do naslonjača i uspravio s novom odlučnošću. XV.

POGLAVLJE

Quincey se uopće nije sjećao putovanja od Londona do lučke postaje Dover Priory, niti čekanja broda kojim će otploviti u Calais. Tijekom čitavog putovanja koje je potrajalo dvadeset četiri sata, nije podizao nos iz romana Brama Stokera. Željno je čitao i dok je s postaje CalaisFrethun prugom Chemin de Fer du Nord putovao do pariškog Gare du Norda. Smatrao je da je Stoker uspio stvoriti jedinstvenu kombinaciju naracije u prvom licu, dnevničkih zapisa i korespondencije, i unatoč

činjenici da je mrtvo čudovište koje ponovno hoda uokolo bilo posve nerealistično, uvidio je da ga je Drakulin lik zaintrigirao, budući da se radilo o osobi obilježenoj brojnim proturječnostima: tragičnome liku, simbolu čistoga zla, mračnome lovcu koji se potom pretvara u plijen. No, čitanje knjige u kojoj su glavni likovi njegovi roditelji bilo je posve nadnaravno iskustvo. U knjizi su se spominjali čak i njihova kuća u Exeteru i način na koji je njegov otac naslijedio Hawkinsovu odvjetničku tvrtku. Povrijedilo ga je što je Stoker neizravno dao do znanja da se njegova majka nije ponijela posve časno u odnosu s vampirom Drakulom. No, dok je čitao dalje, bijes se u Quinceyju smirivao. Stoker je na koncu iskupio čast njegove majke, budući da je skupini neustrašivih junaka pomogla da pronađu i unište Drakulu. Što je bilo najneobičnije, svog oca nikada nije smatrao osobitim junakom. No zacijelo su postojali opravdani razlozi zbog kojih je Stoker upravo njegove roditelje odabrao kao uzor za glavne likove romana, te se nadao da će Stoker pri njihovu sljedećem susretu imati više razumijevanja za njegova pitanja. Quincey je uzbuđeno razmišljao o mogućnosti da tu kazališnu adaptaciju Drakule iskoristi ne samo kao priliku da samome sebi dokaže kako može uspjeti u kazalištu i u glumačkome pozivu, nego i da se Stokeru dokaže kao vrijedan i važan član glumačkog ansambla Lyceuma. "Dobro došli, monsieur Harker!" Antoine, intendant l'Odeona čekao je Quinceyja, kada je ovaj stigao u kazalište nešto nakon četiri poslije podne. Quinceyja je zatekao tako srdačan doček, neusporediv s odnosom na koji je naišao prije samo tjedan dana. Antoine mu je snažno stisnuo ruku. "Kako je bilo u Londonu?" "Vrlo zanimljivo", odgovori Quincey. "Je li monsieur Basarab ovdje?" "Non, nažalost, još nije došao nitko od glumaca. Do službenog okupljanja ansambla preostala su još dva sata." Quincey je tako nešto i očekivao. Iz torbe je izvadio Drakulu, kao i zatvorenu omotnicu, koju je spremio između naslovnice i prve stranice knjige. "Možete li se pobrinuti da gospodin Basarab dobije ovu knjigu i omotnicu?" "Uručit ću ih osobno." Nakon što je još nekoliko trenutaka gledao za Antoineom, koji je iz

predvorja pošao dublje u unutrašnjost zgrade, Quincey se uputio u Latinsku četvrt, potražiti sobu u kojoj će prenoćiti. Zijevao je dok je, vukući noge, prolazio kamenom popločanim ulicama. Nije spavao još otkako je otputovao iz Londona, a nadao se da će se u kazalište vratiti nakon predstave. No, s druge strane, znao je da više neće biti sposoban ni za što čim se domogne kreveta. Te je noći sanjao budućnost u kojoj će se njegovo ime pojaviti na plakatu uz Basaraba, a ujutro se probudio osvježen, izgarajući od želje da dozna što Basarab misli o pismu i samoj knjizi. Sve sada ovisi o njegovoj reakciji. Quincey je jedva čekao večer, trenutak kada će poći u kazalište i izravno se suočiti sa sudbinom. Žurno se odjenuvši, pošao je u potragu za doručkom i tako prošao kraj kazališta. Znao je da Basarab još nije ondje, ali je osjetio potrebu da još jednom zastane i sanjari. Sljedećih nekoliko sati Quincey je šetao pariškim ulicama, u mislima u beskonačnost prevrtao Stokerov roman na sve moguće strane. Pitao se je li Stoker stvorio genijalan lik ili se prikaz Drakule temelji na nekoj stvarnoj osobi. Stoker je napisao da je Drakula bio rumunjski plemić. Quinceyju je sinulo da bi Basarab, ako je pravi Drakula doista postojao, mogao znati priču o njemu. I )obar producent dao bi sve od sebe da što bolje upozna povijesni lik i tako ostavi snažan dojam na potencijalnu zvijezdu. Vođen tom mišlju, Quincey je otišao na Boulevard du Montparnasse, u kojem se, u blizini sveučilišta, nalazio niz dobrih knjižara. Dva sata kasnije, nakon što je pregledao ponudu u trima knjižarama, Quincey nigdje nije naišao niti na jedan primjerak Stokerova Drakule. Moguće je da ga javnost nije osobito dobro primila. Quincey se već počeo pribojavati da se okladio na pogrešnog konja. Ušao je i u četvrtu knjižaru, poznatu po držanju naslova iz cijeloga svijeta. Ondje se iznenadio naišavši na dvije knjige o Drakuli, obje prevedene s njemačkoga. Manja od njih bila je zapravo pjesma pod naslovom Priča o krvožednome luđaku zvanom Vlaški Drakula. Veća je knjiga nosila naslov Stravična i uistinu iznimna priča o izopačenom krvopiji, tiraninu zvanom grof Drakula. Mogu li naslovi njemačkih knjiga uopće biti dulji? Quinceyjeva nagađanja o Drakulinu podrijetlu bila su ispravna.

Stokerov vampir, grof Drakula, bio je povezan sa stvarnom povijesnom ličnošću. Iako je pokušavao štedjeti na svakom koraku, Quincey je kupio obje knjige, za potrebe boljeg uživljavanja u lik. Morat će štedjeti tako što će preskočiti pokoji obrok, no ovo je bila nužna žrtva. Htio je doznati sve što je uopće bilo moguće saznati o lom zagonetnom liku. Quincey je svratio u ured Compagnie Frangaise des Cables telegraphiques, na Boulevardu Saint-Germaine, te odande poslao brzojav kojim je Hamiltona Deanea izvijestio o čudesnom otkriću u knjižari. Veći dio dana proveo je na omiljenoj kamenoj klupi, u blizini umjetnog jezerca u parku Luxembourg, i ondje čitao povijesne prikaze o grofu Drakuli. Krvave priče o izopačenome plemiću toliko su ga zaokupile tla nije ni primijetio tla sunce zalazi, te je prestao čitati tek kad je shvatio da jedva razabire slova. Bilo je već gotovo osam navečer! Pojurio je na sjever, prema kazalištu, i, došavši onamo, odmah potražio Antoinea. "Monsieur Harker, Basarab je očekivao da ćete večeras svratiti i zamolio me da vam uručim besplatnu ulaznicu za predstavu." Quincey je bio oduševljen što nakon samo tjedan dana može ponovno pogledati tu spektakularnu produkciju Rikarda III. Ovom je prilikom, dok je gledao Basaraba kao kralja, jasno uvidio kako bi bez poteškoća mogao igrati Drakulu. Likovi su bili slični: ponosni ratnici, istodobno lukavi, ambiciozni, okrutni i šarmantni. Nije se mogao oteti sanjarenju, te je zamišljao kako bi to bilo živjeti u 15. stoljeću i naći se oči u oči s nesmiljenim Drakulom. Od te je pomisli zadrhtao. Drakula je na kolac nabio možda i četrdeset tisuća ljudi. Quincey nije mogao ni zamisliti kakvu su bol zacijelo doživjele njegove žrtve. Zlodjela Rikarda III. u usporedbi s njegovima doimala su se gotovo bezazlenima. Grof Drakula po svoj je prilici bio sadistički nastrojeni luđak poput Jacka Trbosjeka. No Jack je barem bio toliko "ljubazan" da žrtvama prereze vrat, pa su tako bile mrtve prije nego što bi ih počeo komadati. Nakon predstave, Quincey se uputio prema garderobama. Iza pozornice je vladala velika gužva, jer su radnici već uklanjali dijelove scene. Basarabov ansambl u Parizu je boravio samo tjedan dana i to je bio razlog za astronomsku cijenu ulaznica. Odabir trenutka mogao bi se pokazati plodonosnim. Quincey je došao do Basarabove garderobe,

duboko udahnuo i pokucao. "Gospodin Basarab?" Iznutra se začulo: "Uđite." Quincey je ugledao Basaraba odjevenog u crno-crveni pušački palto. Izrezivao je članke o sebi iz hrpe novina i pomno ih stavljao u album. "Vidim da ste došli do osvrta." Basarab se nasmiješi. "Zauvijek zapamtite jedno, gospodine Harker: ponos ocrnjuju oni koji nemaju dara." "Razumijem, gospodine." Quincey je osjetio snažan miris hrane sa stolića na kojem ga je prošli tjedan dočekao čaj. Preskakanje obroka pokazalo se zahtjevnijim nego što je bio očekivao. Nadao se da Basarab ne čuje zvukove koji su dopirali iz njegova želuca. Nakon što je zalijepio još jedan izrezak, Basarab je uvukao ruku iza drvene kutije za šminku i pridignuo primjerak Drakule. "Pročitao sam knjigu koju ste mi ostavili." Quincey nije mogao vjerovati da ju je tako brzo pročitao. "I što kažete?" "Poprilično neobičan naslov." "Malo sam istražio priču", reče Quincey, pa iz torbe ponosno izvadi one njemačke knjige. "Naslov ima smisla kada znate da je u 15. stoljeću doista postojao rumunjski grof po imenu Vlad Drakula. I bio je veliki zlikovac." "Ja ga baš i ne bih nazvao zlikovcem", reče Basarab. "Riječ je o ocu moje nacije." Quincey se u sebi nasmiješi. Novac koji je uložio u knjižari, umjesto na hranu, sada će mu se vratiti s kamatom. Basarab je prešao na suprotnu stranu garderobe i sklonio se iza zaslona za preodijevanje kraj škrinje s odjećom. Kao da čita Quinceyjeve misli, pokazao je prema posluženoj hrani i rekao: "Molim vas, poslužite se." "Hvala." Quincey se trudio da ne pokaže pretjeranu gorljivost. Odbacujući stid, sjeo je za stolić. Dok je Basarab svlačio palto, Quincey je odgrizao komad pečene piletine koja je izgledala slasno. U životu nije jeo tako ukusnu piletinu. "Pa ovo je čudesno. Što je to?" Bez ikakva upozorenja, snažan začin počeo mu se naglo širiti ustima i

sve ga je počelo peći. Zakašljao je i brzo potražio čašu s vodom, da ugasi plamen. "Ne," reče Basarab, "voda će samo pojačati djelovanje začina. Pojedite malo riže." Quincey ga posluša. Iznenadio se koliko je brzo riža ublažila ljutinu. Nakon nekoliko trenutaka, Quincey je ponovno kušao meso, istodobno uzevši komadić piletine i malo riže. "To vam je pileći paprikaš, omiljeno jelo u mojoj domovini." "Zapravo je vrlo ukusno", reče Quincey između dvaju zalogaja. "Smijem li pretpostaviti da ćete se sada malo odmoriti, budući da je pariški dio turneje završio? Vratit ćete se u Rumunjsku?" "Još nisam odlučio koji je sljedeći korak. Imam otvorenu ponudu da s ovom predstavom dođem u jedno madridsko kazalište. Zasada je još nisam prihvatio." Quincey se silno trudio da se ne nasmiješi. Nije mogao vjerovati da mu se sreća toliko nasmiješila. "Drakulu, znači, smatraju ocem vaše nacije? Koliko sam uspio doznati, pobio je tisuće ljudi, a navodno je i pio njihovu krv." "To je drevni poganski obred. Oni koji piju neprijateljevu krv prema tom vjerovanju stječu i neprijateljeve moći." "A tu je još i prijevod njegova imena", nastavi Quincey. Potražio je željeni odlomak u knjizi i pročitao ga naglas. '"Đavolji sin.'" "Ispravan je prijevod imena 'Zmajev sin'. Otac mu je bio vitez katoličkog Reda zmaja, koji je kršćanstvo štitio pred naletima muslimana. U pravoslavnoj kulturi simbol Vraga upravo je zmaj. I tu je izvor pomutnje." Basarab se pred ogledalom mučio sa širokom maramom vezanom oko vrata. Quincey je znao vezati takve marame. Više je puta gledao kako majka s maramom pomaže njegovu ocu. Bez razmišljanja je prišao Basarabu i pomogao mu. "Bit će da, kao i u svemu, istina ovisi o čovjekovu gledištu. Ipak, taj je Drakula nedvojbeno zanimljiv lik, nije li tako?" Činilo mu se da je protekla čitava vječnost prije nego što ga je Basarab pogledao, i dalje razmišljajući o riječima koje će tek izgovoriti. "Ah, sada dolazimo i do toga. Želite da zaigram Drakulu na pozornici. A vi biste nesumnjivo igrali svog oca, Jonathana Harkera?" "Oduvijek je htio da pođem njegovim stopama."

Basarab se nasmije i obzirno položi ruku na Quinceyjevo rame. "Vaša me se poduzetnost uistinu dojmila, mladi Quincey. Od mladića koji želi postati kazališnim naučnikom do producenta i zvijezde za samo tjedan dana. To je čovjek na kojeg valja računati." "Pročitali ste moje pismo? Doći ćete u Englesku?" Basarab uzme šešir, rukavice i štap. Quincey se u sebi proklinjao zbog toliko snažno izražene želje. To što mu Basarab nije odmah odgovorio bilo mu je nepodnošljivo. Veliki se glumac tada okrenuo prema njemu. "Ne mogu ništa obećati. Najviše volim glumiti engleske likove. Nekako uvijek zgodno umiru. Čitavu karijeru izgradio sam upravo na vrhunskim izvedbama Engleza koji fino umiru." Quincey i Basarab ponovno su se zajedno nasmijali. I posljednji tragovi napetosti kao da su se raspršili. Quincey je i preko volje pomislio kako je upravo to oduvijek priželjkivao u odnosu s ocem. "Planiram otići na neku od kasnijih predstava u Les Folies Bergere", reče Basarab. "Želite li mi se pridružiti?" Izvrstan znak! Quincey je više puta htio posjetiti zloglasni pariški varijete, poznat po egzotičnim izvedbama. Spremno je pristao. "Popit ćemo pokoje piće i porazgovarati o vašem prijedlogu", reče Basarab. Quincey je morao uložiti sve snage da se obuzda i ne počne skakati od sreće. Pješice su krenuli na sjever, prema pariškom 18. arrondissementu. Basarab mu je postavljao pitanja o produkciji Drakule, o kazalištu, rokovima, čak i plaći. Quincey se osjećao dovoljno opušteno da i sam postavi pokoje pitanje. "Zanima me jedna stvar. U mojim knjigama često se spominje jedna riječ, čini mi se na rumunjskome. Drakulu ponekad nazivaju i tepeš. Znate li možda što to znači?" Basarab se naglo okrene prema Quinceyju. Iz očiju mu je sijevao ledeni bijes. Kako bi naglasio riječi, vrškom štapa udario ga je po prsima. "To je pogana riječ kojom ga politički protivnici nastoje ocrniti. Da je više nikad niste izgovorili!" Nakon još nekoliko koraka, Basarab se zaustavio i ponovno okrenuo. Na sreću, bijes je nestao i Basarab je ponovno bio onaj šarmantni

glumac. Kao da je uvidio da je bio odviše grub prema naivnome mladiću. Kao da se ispričava, objasnio je: "Tepes znači 'nabadač'." X V I .

POGLAVLJE

Zmaj iz ulice Fleet netremice ga je gledao. Jonathan ga je vidio s uredskog prozora, gledao ga na ulici, nasred Temple Bara, kako mu se podruguje, kako ga osuđuje. Temple Bar nekoć je bio kameni luk, oznaka završetka Fleet Streeta i početka Stranda. Zahvaljujući blizini Templea, kompleksa čiji su vlasnici nekoć davno bili templari, ondje su se sada smjestili odvjetnički cehovi, zauzimajući područje koje je postalo poznato pod nazivom "Pravosudni London". U 18. stoljeću glave izdajica na željeznim su se šipkama izlagale na Temple Baru, tako da su stršale iz gornjeg dijela kamenog luka. Luk je uklonjen 1878. Dvije godine kasnije na njegovu je mjestu podignut spomenik Temple Bar, dvanaest metara visoko postolje na sredini Fleet Streeta, a na njemu crni zmaj. Zmaj iz Fleet Streeta. Među mnogim odvjetničkim uredima u toj četvrti nalazio se i ured tvrtke Hawkins & Harker. Zbog smrti Jacka Sewarda Jonathan se tog jutra otrijeznio dovoljno da se vrati u London. Dva dana proveo je u uredu, nastojeći organizirati papirologiju potrebnu da se provedu Jackove posljednje želje. A to nije bila jednostavna zadaća. Jonathanova nekoć uspješna tvrtka s desetak zaposlenih postupno se raspala, toliko da Jonathan više nije mogao zapošljavati nikoga osim sebe. Ne bi bio u mogućnosti čak ni zadržati ured u Fleet Streetu da Peter Hawkins sedamdesetih godina nije kupio cijelu zgradu. Bilo je krajnje ironično što su konkurentske odvjetničke tvrtke koje su unajmile prostore na drugim katovima sada osiguravale jedine pouzdane prihode Jonathanovoj tvrtki. Kako bi lakše podnio gotovo nerješivo pitanje organiziranja Jackova raspršenog života, Jonathan je odlazio na česte stanke u gostionicu Mooney & Son, malo istočnije u ulici Fleet. Pitao se trati li vrijeme dok sređuje Jackove papire i poslove. Naposljetku, njih dvojica nisu razgovarali godinama. Jack je u svoj drogom natopljeni, izbezumljeni mozak nekako bio utuvio da je njihov demon još živ, te je tražio da razgovara s Minom. Jonathan ga

je izbacio na ulicu. Mini je još samo takvo što trebalo. Jonathan je oduvijek pretpostavljao da će jednog dana primiti pismo nekog drugog odvjetnika kojim će ga ovaj izvijestiti da više nije provoditelj Jackove oporuke. A kako se takvo pismo ipak nije pojavilo, dužnost mu je nalagala da provede Jackovu posljednju volju. Prečeg se dana Jonathan probudio iz alkoholne izmaglice i uvidio da mu je u ured dostavljen brzojav. Otvorio ga je zamućena pogleda i tako doznao da je došlo do promjena u posljednjim željama Jacka Sewarda. Autor brzojava tvrdio je da je svjedočio iznošenju usmenog zahtjeva kojim se tražio pokop tijela, umjesto doniranja u znanstvene svrhe. Jonathan je osjetio određeno olakšanje, budući da mu Jackov izvorni zahtjev nekako nikada nije posve sjeo. Nepoznati dobročinitelj usto je prebacio novac na račun banke Child & Co., jedne od najstarijih privatnih banaka u Engleskoj, čije se sjedište nalazilo na početku Fleet Streeta. U brzojavu je nadalje stajalo da Jonathan tim novcem treba prebaciti Jackovo tijelo u London, te podmiriti troškove pokopa. Ostatak iznosa honorar je za Jonathanove usluge. Nije bilo dokaza da su ti navodi istiniti, no Jonathan je ipak smatrao da treba upravo tako postupiti. Dobročinitelj je naveo kako Jacka treba pokopati na groblju Hampstead, kraj mauzoleja obitelji Westenra. Jack će tako napokon pronaći posljednje počivalište kraj žene koju je volio. Jonathan se nije mogao prestati pitati tko je taj dobročinitelj i po kojoj je liniji Seward s njim bio povezan. Jonathana je cijelo vrijeme pekla savjest zbog načina na koji se ponio prema Jacku pri posljednjem susretu. Trebao mu je pokušati osigurati pomoć, no pogled na starog prijatelja duboko ga je uznemirio, te se nije ponio posve racionalno. Jack je bio još jedan od podsjetnika na ono putovanje u pakao, s kojeg se nitko od njih nije posve vratio. Jonathan pogledom obuhvati pusti ured, prisjećajući se dana kada je upoznao Jacka Sewarda. Dana koji mu je zauvijek promijenio život. "Doktor Jack Seward", ispravio ga je taj niski mišićavi muškarac koji je ustao da stisne ruku mladome Jonathanu Harkeru. "Doktor Seward prijatelj je obitelji Westenra", dodao je krupni odvjetnik, Peter Hawkins, koji se ponovno spustio u kožni uredski naslonjač. "Došao je radi liječenja gospodina Renfielda." "Što se točno dogodilo Renfieldu?" upitao je Jonathan.

"To je i dalje velika zagonetka", odgovorio je Hawkins. "Pronašli su ga napola nagog, u snijegu, na jednom munchenskom groblju." "U Munchenu?" "Pretpostavljam da se vraćao od nekog klijenta." Dr. Seward je dodao: "Vrištao je u napadaju histerije i pjevao biblijske stihove." "Gospodin Renfield doista je običavao navoditi dijelove Biblije", rekao je Jonathan. "Ali ne na taj način", uzvratio je Hawkins. "Vrištao je dijelove Otkrivenja i blebetao nešto o tome kako se zagledao u oči Vraga..." "Bože presveti, pa što je izazvalo tako neočekivan ispad?" "To ne možemo točno znati dok ga ne počnem liječiti u svojoj klinici u Whitbyju", odgovorio je dr. Seward. "U međuvremenu mogu jedino pretpostaviti da je svjedočio nekom velikom užasu i da je njegov um stvorio prikaz nekakvog zloduha ili vraga, kao mehanizam s pomoću kojeg će potisnuti stvarnost onoga što je doista vidio. Bez brige, moja je ustanova najbolja te vrste u Engleskoj." "U međuvremenu, gospodine Harker", rekao je Hawkins, "morat ćete mi dovršiti poslove gospodina Renfielda." "Ja, gospodine? Pa ja sam tek pisar." "Nemojte mi biti tako skromni. Nikako vam ne pristaje." Hawkins se nasmijao. "Već ste neko vrijeme u ovoj tvrtki daleko više od pisara. Samo u godinu dana koliko ste s nama, pomogli ste u brojnim slučajevima, u nekima čak bili od neprocjenjive pomoći. Tu ponajprije mislim na slučaj onih dviju djevojčica. Duguju vam život, a publicitet povezan s tim slučajem donio nam je mnogo novih poslova. Vaša suradnja s onim gospodinom Murrayjem iz Daily Telegrapha plod je djelovanja vrhunskog pravnog uma. Veliki odvjetnik treba razumjeti ne samo zakone i pravo, već i politiku i medije." Jonathan se nasmiješio. "Ne znam što da kažem. Hvala." "Znam kako ćete mi najbolje zahvaliti. Nakon što uđete u Komoru, nakon što u petak položite pravosudni ispit..." "A ako ne položim?" uzvrati Jonathan. "Uopće ne sumnjam da ćete položiti. A čim ga položite, trebat ću vas u najboljoj formi, da pomognete bivšem klijentu gospodina Renfielda. Radi se o jednom istočnoeuropskom grofu, znate, koji ovdje u Londonu treba dovršiti kupnju određenih nekretnina. A ne možemo si

priuštiti da ostanemo bez takvog klijenta." "Kažete da se radi o grofu, gospodine Hawkins?" upita Seward. Potom se obrati Jonathanu: "Čini mi se da bismo vam trebali čestitati, gospodine Harker." To je nadilazilo sva Jonathanova nadanja. Jedva je čekao da sve ispriča zaručnici, Mini. Ona je radila preko puta, u redakciji Daily Telegrapha. Čim se nade u mogućnosti, odjurit će na suprotnu stranu u lice i izvesti je na slavljenički objed. Bio je ovo vrlo važan trenutak. Upoznavanje s tim grofom moglo bi im zauvijek promijeniti život. "Ovdje je papirologija koju trebate ponijeti", rekao je Hawkins i uručio mu kožnati fascikl. "Ostalo je već poštom poslano grofu." Nakon tih riječi Hawkins je Jonathana potapšao po ramenu, pa se vratio do stola, da uzme cigaru. "Čestitam, gospodine Harker", rekao je Seward kad su koji trenutak kasnije izišli na ulicu. "Bila bi mi čast kada biste večeras došli k meni na večeru. Silno bi mi pomoglo ako biste mi mogli što više ispričati o gospodinu Renfieldu i njegovu ponašanju prije nego što je doživio slom. A, budući da je ovo za vas toliko važan trenutak, iz podruma ću donijeti najbolji pjenušac, pa ćemo sve lijepo proslaviti." "Bi li vam smetalo kad bi nam se pridružila i moja zaručnica?" "Bilo bi mi više nego drago da je upoznam. Nadam se da ćemo se nas troje brzo sprijateljiti." Nakon što su se Seward i Jonathan rukovali, te pošli svaki svojim putem, Jonathan je znatiželjno otvorio onaj kožnati fascikl te pročitao ime svog plemenitog klijenta. "Drakula." Jonathana je šokirao zvuk vlastitoga glasa u praznome uredu. To ime nije izgovorio dvadeset pet godina. U ustima mu je ostavilo neugodan okus. Sjećanje na Drakulu nije ga napuštalo nikad i upravo je ono unijelo razdor između Jonathana i njegove obitelji. Krvave oči sada su se koncentrirale na uokvirenu fotografiju koju je držao na radnome stolu: na njoj su se vidjeli Mina i vrlo mladi Quincey. Quincey. Jonathan nije htio tako nazvati sina, no Mina je ustrajno zahtijevala da odaju počast poginulome prijatelju. Jonathan je od svega najviše htio pod svaku cijenu udovoljavati supruzi, pa je spremno pristao. Nije se radilo o tome da je Jonathan bio toliko bešćutan i da

nije htio da g. Morris dobije imenjaka, nego je htio da mu sin nikako ne bude opterećen užasnom prošlošću koju je Jonathan toliko silno želio zaboraviti. Nakon Quinceyjeva rođenja, Jonathan je stekao dojam da mu je život dovršen i neko je vrijeme uspijevao potisnuti proživljene užase. Quincey je bio najveći dar koji je u životu uopće mogao zamisliti. Njemu je htio isključivo sve najbolje i to ga je tjeralo da radi još predanije. Sto se dogodilo s onim dječačićem koji ga je nekoć toliko volio? Dječačićem koji ga je bez riječi čekao pred kućnim vratima, dok se Jonathan približavao stazom... Quincey bi tada poskočio i oborio ga, gušeći ga zagrljajima. Vrijeme je prolazilo, Jonathan je stario, Quincey odrastao, a svima je postajalo sve očitije da Mina u posljednjih dvadeset pet godina kao da nije ostarjela ni dana. Jonathanu su svakako zavidjeli gotovo svi muškarci, priželjkujući da i njihove supruge tako zauvijek ostanu mlade i lijepe. No, cijena je za Jonathana bila nepodnošljivo visoka. Iako se Mina izgledom nije promijenila, nešto u njoj bilo je drukčije. Postala je nezasitnom u postelji. Većina muškaraca ne bi se žalila ni zbog toga, no Jonathan je više jednostavno nije mogao pratiti u tjelesnome smislu. Čak toliko da ga je počela podsjećati na one tri vampirice u Drakulinu dvorcu. Neizmjerno se stidio zbog činjenice da je prvo spolno iskustvo stekao upravo s njima, a ne sa svojom ljubljenom suprugom. Kad su se on i Mina vjenčali, ubrzo nakon što su umaknuli Drakulinim kandžama, zbog nepodnošljivog grizodušja imao je poteškoća s konzumiranjem njihova braka. A onda se dogodila i ona kobna noć. Njihovu sinu bilo je oko trinaest godina. Dok je pokušavao voditi ljubav sa suprugom, Jonathan je zahvaljujući njezinu lapsusu doznao da joj je Drakula oduzeo djevičanstvo. Drakula, koji je iza sebe imao višestoljetno iskustvo, prvi ju je upoznao sa strašću. Na nju je ostavio tako snažan dojam da ga Jonathan, koliko se god truđio, nikako nije mogao dostići. Usto je u javnim kućama mnogo puta čuo, i vjerovao da je tako: "Muškarac s kojim žena podijeli prvo spolno iskustvo zauvijek će biti najbliskiji njezinu srcu." Jonathanova ogorčenost i grizodušje samo su se pojačali, dok je Minina žudnja s godinama rasla, a lice joj i dalje bilo prelijepo kao nekada. Boca mu je tako postala jedinom utjehom. Zagledan u fotografiju, Jonathan je ubrzano treptao i tako se opirao

suzama. Na svoj je način pokušao zaštititi sina. Morao je učiniti sve da Quincey bude siguran. Ipak, što je Jonathan više pokušavao pojačati stisak, to mu je sin više izmicao iz ruku. Najteže mu je padala ta gorka ironija: Jonathan je mrzio svog oca upravo zbog strogog, puritanskog odgoja, a posljednjih je godina u Quinceyjevim očima prepoznavao jednaku mržnju. Jonathan je znao da je iznevjerio očekivanja. U tvrtki. U braku. U odnosu prema sinu. U odnosu s prijateljima. Jonathan se kroz prozor zagleda u četverokatnicu na čijem su pročelju u kamen bile uklesane riječi DAILY TELEGRAPH. Kako bi im svima život samo bio drukčiji da je imao sreće i pao pravosudni ispit. Tada ne bi ni stupio nogom u Transilvaniju. Mina je prekinula novinarsku karijeru kad je Jonathan od Pet era Hawkinsa naslijedio odvjetničku tvrtku. Zahvaljujući poznavanju društva do kojeg je došla uz Lucy, Mina se bez poteškoća uklopila u takav način života. Pozivala je goste na večeru, odijevala i poučavala Jonathana, te postala ne samo njegovom glasnogovornicom, već i marljivom i savjesnom suprugom koja neumorno radi tako da on može poboljšati svoj ugled i položaj. U glavi su mu odjekivale posljednje riječi koje mu je Mina uputila, tri dana ranije: "Oprosti, Jonathane. Volim te. Oduvijek. Koliko ti puta to još moram ponoviti?" Zbog njega je žrtvovala vlastite snove i ciljeve. Bez Mine, po podrijetlu i profinjenosti nije imao mogućnosti da se izdigne iz srednje klase kojoj je pripadao rođenjem. Nije li već i to definicija istinske ljubavi: žrtvovati sebe za drugoga? Mina je odlučila svoje snove ostvariti posredno, preko Jonathana. Postala je pravom viktorijan-skom suprugom, a to je prezirala, kako bi on došao do uspjeha. Osim toga, što bi bilo da je u trenutku istine Mina odabrala onog demona, a ne njega? Da nije bilo Mine, nikad ne bi uspjeli pronaći i konačno uništiti Drakulu. Jonathan baci bocu viskija u zid obložen mahagonijem. "Dobijesa! Kakva sam samo budala!" Jonathan potom pogleda na sat. Požuri li se, još stigne na vlak u 22:30 za Exeter. Može se vratiti Mini, ako ga još želi prihvatiti. Ne bi je krivio ni da ne želi, iako se pokušavao iskupiti. Možda mogu zajedno posjetiti Quinceyja u Parizu. Mora se vidjeti sa sinom. Uz Minin pristanak, napokon će mu odati sve obiteljske tajne. Zajedno će

ogoljeti sve svoje istine, pa da, ako je još uopće moguće oprostiti, svi zajedno mogu krenuti dalje. Taj novi pogled na stvari duguje svom dragom dugogodišnjem prijatelju Jacku. Njegova smrt neće biti uzaludna. Jonathan je zaključao prijemni ured i ulicom Fleet krenuo prema Strandu, da pronađe kočiju koja će ga odvesti na zapad, do kolodvora Charing Cross. Mora se kloniti ulice, da ne dođe u iskušenje. Dovraga! Na vidiku nije bilo ni jedne jedine kočije. Otkako je razbio onu bocu s viskijem nije prošlo više od dvadeset minuta, a Jonathan je ponovno osjećao žeđ. Sjetio se napola ispražnjene boce koju je držao u ladici pisaćeg stola, za "nepredviđene situacije". Kako je samo postao slab. Mora brzo dozvati neku kočiju. U tom trenutku uočio je raskošno ukrašenu crnu kočiju s pozlaćenim rubovima - bez kočijaša - bez igdje ikoga u blizini, a to je u to doba noći bio neobičan prizor. Par mladih ljubavnika izišao je iz neke gostionice strastveno se ljubeći. Jonathanu nije moglo promaći kako je djevojku obuzimao ushit pri svakom, pa i najmanjem muškarčevu dodiru. Žeđ mu se još pojačala. Više nije znao koliko se puta našao u istoj ovakvoj situaciji. Tijekom godina, nebrojeno je puta zaključio da i dalje voli Minu, više od svega, i da želi biti s njom, ispričati joj se za sve pogreške i oprostiti joj sve u čemu je ona pogriješila. No, onda bi ga nadvladala stvarnost. Prije ili kasnije, našli bi se sami u krevetu, a sve Jonathanove mane i nedostaci ponovno bi isplivali na površinu. Nije znao obraća li mu se logika ovisnosti ili trezveni, proračunati razum. Nemogućnost da zadovolji Minu, ljubomora zbog njezine veze s Drakulom, te užasnutost Mininom vječnom mladošću uvijek će ga gurati natrag u ponor depresije. I alkohola, koji ga je uvijek spremno iščekivao, strpljiv i pun razumijevanja. "'Oćeš se malo ugrijat' u hladnoj noći, šefe?" začuo se zavodljiv ženski glas negdje iza Jonathanovih leđa. Okrenuo se i ugledao prelijepu i bujnu plavokosu ženu u dugačkoj, djevičanski bijeloj haljni. Imao je dojam da izranja iz magle. U ispruženoj ruci držala je predmet kušnje: bakrenu plošku u obliku jabuke. Kako je to nepravedno. A tako je malo nedostajalo da se vrati Mini. Bio je tako blizu. Žena je jezikom prešla po usnama, pa nagnula

plošku i otpila gutljaj-dva. Tekućina na tim usnama. Ipak nije imao toliku snagu volje. Znao je koliko je slab. Nije dostojan Mine. Jonathan priđe ženi, ispružene ruke. "Ne bih imao ništa protiv." Tek iz puke pristojnosti u jednom gutljaju nije popio sve, do posljednje kapljice. "Idemo?" upitala je žena. Pokazala je prema pravome labirintu uličica koje su vodile do Viktorijina nasipa. "Kao da sam ikada mogao birati." Jonathan joj ponudi ruku. Žena se nasmije i Jonathana uhvati za rukav. Ušli su u jedan prolaz i našli se u gustoj magli. Jonathan i žena požudno su se ljubili. On ju je pritiskao uz prljavi zid od opeke. "Zoveš se Mina", prošaptao je Jonathan, jezikom prodirući među one crvene usne. "Zovi me kako god želiš, šefe." Jonathan joj je rastvorio korzet i poljupcima se stao spuštati niz vrat, snažno joj milujući bujne grudi. "Reci mi kako se zoveš." "Mina." Jonathan joj je zadigao haljinu i uvukao ruku među njezina bedra, dok je drugom otkopčavao naramenice koje su mu pridržavale hlače. "Reci mi koliko te zadovoljavam, Mina." "Pokazat ću ti", zastenjala je plavokosa žena u bijelom. Nesmiljenom snagom zavrtjela ga je i gurnula lako da je svom snagom leđima udario o zid. Spustila se na koljena i licem došla ispod njegova struka. Jonathan se pun iščekivanja nasmiješio kad je otvorila usta da ga primi. Na udu koji se dizao osjećao je njezin hladni dah. No, na njegov veliki užas, oči su joj se pretvorile u pune crne kuglice. Na licu joj se pojavio izbezumljen izraz, dok su joj se sjekutići pretvorili u izdužene očnjake. Usta su se razjapila kao u kakve divlje zvijeri, kao da su joj se vilice nekako odvojile. Uz užasno, životinjsko režanje, približila mu se tim raljama. Spremala mu se odgristi muškost! Jonathan krikne. Svom snagom koju je uspio skupiti šakom je oborio ženu na tlo, pridignuo hlače i potrčao. Sikćući od otrovnog bijesa, žena u bijelom poskočila je na noge. Nasrnuvši na njega poput mačke, ščepala je Jonathana i bacila ga na nekakve drvene sanduke koji su se nalazili u uličici. Od siline udara,

drvo se rasprsnulo na komadiće. Jonathan je ležao nepomično, a cijelo tijelo potresao mu je snažan bol. Zašto nije poslušao srce i otišao kući kao što je i bio nakanio? Režeći poput životinje, vampirica ga je vukla iz ostataka sanduka. Jonathan se pokušavao oduprijeti, no bila je prejaka. Nije se mogao osloboditi njezina željeznog stiska. Žena u bijelom nagnula mu je glavu unatrag i tako izložila vrat svojim očnjacima. On krikne: "Molim te, Bože, ne!" Krajičkom oka uočio je sjenu koja im je strelovito prilazila. Bez ikakva upozorenja, sjena je obavila ženu u bijelom. Strgnula ju je s Jonathana i bacila tako da je svom silinom udarila o zid. Paraliziran od straha, Jonathan je gledao kako se sjena zlokobno nadvija nad nju. Žena je užasnuto kriknula: "Gospodarice!" Jonathan se okrenuo u smjeru njezina pogleda. Činilo se kao da se obraća nekakvoj sablasnoj grimiznoj maglici koja je klizila prema njima. Jonathana je odjednom u lice udarilo nešto hladno i vlažno. Okrenuo se prema mjestu na kojem je žena u bijelom maločas bila na koljenima. Iz one sjene ispala je hrpa krvavih organa, dok su se odrezani udovi rasuli oko nje. Ono nešto mokro što mu se našlo na licu bila je ženina krv. U huku vjetra začuo se muški glas: "Bježi, budalo jedna! Bježi!" Jonathan je poslušao upozorenje. Pojurio je prema ulici Fleet. Jednom se osvrnuo i vidio da ona sjena ide za njim. A to što je vidio nije znao objasniti. Sjena je nekako bila zapriječila napredovanje one grimizne maglice, koja se kovitlala i izvijala poput kobre, napadala sjenu i na koncu je probila. Sjena se razdvojila i raspršila. Sada mu se učinilo da ga je sjena štitila, pa je zaključio da mu je grimizna maglica koja juri prema njemu neprijatelj. Sto god bila ta sjena, očito se nije mogla nositi s crvenom maglicom. Jonathan je svu pozornost usmjerio na završetak uličice, na mjesto na kojem se spajala s ulicom Fleet. Ljudi su prolazili u oba smjera. Od slobode ga dijeli tek pokoji metar. Jonathan je začuo njištanje konja. Iz magle je odjednom iskočila ona kočija bez kočijaša i gotovo ga pregazila, posve mu zapriječivši put. Crvena maglica bila mu je za petama. Na taj način neće se moći dokopati sigurnosti glavne ulice. Preostao mu je samo jedan smjer. Okrenuo se i pojurio jednim drugim prolazom i pritom vrišteći

dozivao upomoć. Nije bio u formi, tijelo mu je bilo nagrizeno pićem. Svom težinom pao je na kamenu ulicu, teško dolazeći do zraka. Ona zlokobna crvena maglica posve ga je obavila. "Tko si ti? Što želiš?" "Bože moj!" Crvena ga je magla napala. Posljednji zvuk koji je čuo bio je njegov vlastiti krik. Posljednja pomisao odnosila se na Minu. Tristotinjak kilometara dalje, u Exeteru, Mina Harker probudila se s krikom na usnama. X V I I .

POGLAVLJE

Inspektor Cotford borio se s papirologijom u Red Lionu. Njegovo omiljeno mjesto bilo je uvučeno u najmračnijem kutu gostionice. Ondje nitko nikad nije sjedio, jer je mjesto bilo najudaljenije od središta zbivanja za šankom. Cotford je razmišljao kako bi upravo to izolirano mjesto, samo da je pub malo otmjeniji, bilo idealno za došaptavanje mladih ljubavnika koje ovdje nitko ne bi ometao. No, ovo je bio muški lokal. Lokal namijenjen ljubiteljima pića. Lokal u koji su zalazili policajci i u kakvom se nisu viđale mlade dame. Odnose među ljudima ovdje su obilježavali čisti viski, žestoko tapšanje po leđima i neukusne šale. Budući da se nalazio u blizini Parlamenta, New Scotland Yarda i premijerove rezidencije u Downing Streetu, Red Lion vrvio je političarima, policajcima i državnim službenicima. Svi su sretnici tako kasno navečer već bili kod kuće, s obitelji. Ostali su tek osamljenici bez drugog života, oni koji su utapali osamljenost u alkoholu. Cotford je pripadao toj skupini. Sviđala mu se ta sumorna atmosfera prostora obloženog drvenim pločama. Mračne sjene oko njegova su kuta stvarale barijeru koja ga je odvajala od ostalih gostiju. Želio je privatnost, želio je biti sam s jedinim što mu je još preostalo u životu poslom. Pokretom ruke pokazao je konobarici da mu natoči još jedno pivo. Uspoređivao je rukom pisane bilješke s natipkanim prijepisima koji će biti upućeni javnome tužiteljstvu. Cotfordu se već mutio pogled od izvještaja o bandi koja je u posljednje vrijeme organizirano krala

bicikle. Činilo mu se da je vjerojatno podosta plemenito osiguravati pravdu siromašnima i obespravljenima, marljivim radnicima koji su ostali bez jedinog prijevoznog sredstva, no ipak se osjećao poniženim. Dok je tako, iz godine u godinu, radio u uredu u svojevrsnoj slijepoj ulici, činilo mu se da su izgledi da nešto bitno promijeni sve manji i manji. Konobarica je uzela praznu čašu i umjesto nje pred njega položila kriglu tamnog piva. Cotford je u taj pub dolazio već trideset godina i dobro ju je poznavao. Nažalost, s njom tijekom tih godina nije izgradio i srdačniji odnos. Sve transakcije obavljali su bez riječi. Cotford je bio svjestan glasa koji ga je bio. Pitao se ignorira li ga konobarica sve te godine namjerno, da pokaže nezadovoljstvo činjenicom da je i on dijelom kriv što Jack Trbosjek nije završio pred licem pravde. S druge strane, možda je stvar bila tek u Cotfordovoj zatvorenosti. Dok su mu se glavom vrzmale te neugodne misli, pogledao je stroga lica drugih stalnih gostiju koja su se mrštila s naslikanih portreta izvješenih na zidovima. Krema Scotland Yarda. Rat protiv zločina nema kraja i nije ga moguće dobiti, no što više zločina riješi, policajac ima dojam da mu život više vrijedi. Ti velikani na zidovima učinili su mnogo toga da ravnotežu promijene u korist pravde. Među njima je bio i umirovljeni glavni inspektor Donald Swanson. Tu je bio i zapovjednik Thomas Arnold, koji je podnio ostavku kako bi se borio u Krimskome ratu, a onda se vratio na dužnost čim je rat završio. Najistaknutiji je bio Cotfordov nekadašnji mentor, glavni inspektor Frederick Abberline. Cotford se tiho nasmijao kad je pogledao portet dugogodišnjeg prijatelja. Dobijem, odista je oduvijek bio sličniji kakvom direktoru banke negoli policajcu. Cotford uzdigne čašu i nazdravi velikanima. Dok je još bio idealima obuzet mladi detektiv na poslu koji je volio, uvijek se pitao kako takvi uglednici poput Abberlinea na plećima trpe svu težinu svijeta. Tek sada, u poznijim godinama, Cotford je napokon shvatio. Abberline je smatrao kako mu je dužnost žrtvama nasilnih zločina donijeti pravdu. Ne postoji plemenitiji poziv. Nakon debakla u slučaju Jacka Trbosjeka, javnost je toliko negodovala zbog njihova neuspjeha u hvatanju zločinca da se Abberline morao povući u mirovinu. Bilo je to prije dvadeset pet godina. Ipak, Abberline je tijekom dugotrajne i blistave karijere riješio toliko zločina da

neuspjeh u slučaju hvatanja ubojice pet prostitutki nije nimalo narušio ugled koji je uživao među kolegama. S Cotfordom je bilo drukčije. Nakon Abberlineova prisilnog umirovljenja, rasporedili su ga na sadašnju dužnost i u biti okončali njegovu karijeru na području istraživanja ubojstava, kao i sve nade u napredovanje. Od njega su vjerojatno očekivali da časno odstupi. No, on je za takvo što bio odviše tvrdoglav. Te mrtve kurve, njih pet, vukle su se za njim. Dok se na neki način ne iskupi za neuspjeh, ne može otići s dužnosti čiste savjesti. Nadao se da će mu dnevnik dr. Sewarda napokon donijeti mir i čistu savjest. Vrata puba naglo su se otvorila. Sve pijane, krvave oči okrenule su se prema policajcu koji je utrčao u lokal. Lice revnog mladića bilo je zajapureno i obliveno znojem. Zastavši nasred lokala, povikao je: "Je li ovdje inspektor Cotford?" Tišinu je prekinulo došaptavanje gostiju. "Tražite mene", zagrmi Cotford iz tame. Službeno ga pozdravivši, policajac, koji je još hvatao dah, dodao mu je poruku na presavijenom listu papira. "Inspektore Cotford? Narednik Lee naložio mi je da vam ovo hitno izručim! Pretpostavljam da je povezano s nekim važnim slučajem." Cotfordu se mladac odmah svidio. Podsjetio ga je na njega samog u doba kada je bio mladi idealist. Rastvorivši papir, pročitao je poruku. Zatim ju je pročitao još jednom, a za to vrijeme obuzimala ga je blaga vrtoglavica. Cotford je već bio na vratima kad je mladi pozornik za njim doviknuo: "Inspektore Cotford! Nisam na dužnosti, pa vam mogu pomoći ako želite." Cotford promisli o njegovim riječima. Zašto ne potaknuti tog časnog mladog policajca? Stoga je rekao: "Na stolu su mi ostale bilješke. Pobrinite se da se što prije nađu u Kraljevskom tužilaštvu. Nemojte me iznevjeriti, mladiću. O vašoj brzini ovisi procesuiranje izopačenih zločinaca." "Razumijem! Možete se posve pouzdati u mene, gospodine!" Nakon što je za taj dan odradio dobro djelo, Cotford je krenuo ususret, nadao se, mračnoj sudbini, poduzeo prvi korak na novome putu koji će ga dovesti do sukoba sa zlom koje traži već dvadeset pet godina. Narednika Leeja zaslijepio je bljesak jarkog svjetla. Pred očima su mu poskakivale plave točkice. Vid mu se vraćao malo-pomalo, a oči se

navikavale na sablastan prizor zločina. Policijski fotograf stavio je svježi prah u bljeskalicu i snimio novu fotografiju. Lee je ovaj put okrenuo glavu na drugu stranu. Čeznuo je za danima kad su se ovakvi prizori crtali, a ne fotografirali. Otkako je pristupio Scotland Yardu, Lee se pitao kako bi bilo radili na slučaju Jacka Trbosjeka. Štoviše, upravo je zbog opčinjenosti jezovitim zločinima potražio i sprijateljio se s Cotfordom. Stari je inspektor bio jedini još aktivni policajac koji je radio i na tom slučaju. Lee je u vrijeme ubojstava još bio dječarac, ali se živo sjećao tih događaja. Štoviše, glasoviti je slučaj ubojstava bio i razlog zbog kojeg je 1902., po završetku Drugog burskog rata, napustio vojnu službu i pristupio londonskoj gradskoj policiji. Sada, deset godina kasnije, narednik Lee stajao je u uskoj uličici, zagledan u unakaženo tijelo mlade žene. U ratu je vidio mnoštvo okrvavljenih i unakaženih tijela, no u svim se slučajevima radilo o muškarcima. Pogled na izmasakriranu ženu padao mu je mnogo teže. Otkinuta noga na jednome mjestu, ruka nešto dalje, glava odrezana, srce izvađeno, ostavljeno u lokvi krvi na uličnome kamenu. Torzo je bio rasporen, a organi i crijeva izloženi kao na kakvoj izložbi. Lee je čeličnim sivim očima potražio inspektora Huntleyja, policijskog dužnosnika kojem je dodijeljen slučaj. Ruku sklopljenih na leđima, Huntley je nadzirao dvojicu pozornika koji su prikupljali i popisivali dokaze. Žestok kašalj odjeknuo je od zidova prolaza. Lee, Huntley i pozor-nici okrenuli su se prema ulazu od strane Temple Bara. Iz magle je ondje izronio neki krupni pijanac. Huntley tu pognutu pojavu osvijetli snopom baterijske svjetiljke. Narednik Lee odmah je prepoznao Cotforda. Nadao se da će Cotford biti ponešto diskretniji i da se na mjestu zločina neće pojaviti nacvrcan. Bez službenog dopuštenja poslao je Pricea u Red Lion da ga izvijesti o zločinu i dovede ga. Osramoti li se Cotford pred inspektorom Huntleyjem, osramotit će i Leeja. Huntley nikad nije propuštao priliku da pokaže pune razmjere autoriteta i svakako bi dao ukoriti Leeja. Kada se njegov mentor posrćući pojavio u uličici, Lee se samo nadao da nije strašno pogriješio. Huntley nije ni pokušao skrenuti snop svjetla s Cotfordova oznojenog lica i crvenog nosa. Cotford je piljio izravno u svjetlo, kao da izaziva

Huntleyja. "Inspektor Cotford?" upita Huntley. "Čini mi se da ste se malo izgubili. Gostionice su malo dalje u Fleet Streetu." Pozornici su se stali smijuljiti. Poznavajući mentorovu narav, Lee se pitao hoće li ubrzo morati prekidati tučnjavu. Nasreću, Cotford je samo zaobišao inspektora Huntleyja i posrnuo prema žrtvinu tijelu. Huntley i kolege u tom su se trenutku pogledali. Namjerava li Cotford doista istražiti taj zločin? Smijuljene se pretvorilo u neskriven smijeh. Činilo se da Cotford ništa ne primjećuje, no Leeju je zbog njega bilo neugodno. "Došli ste točno na vrijeme, inspektore Cotford" reče Huntley. "Upravo se spremam rekapitulirati sve što smo dosada doznali. Ako želite, možete slobodno ostati. Možda nešto i naučite." Lee bi bio najradije raspalio arogantnog Huntleyja, no Cotford se, kako se činilo, nije pretjerano uzbuđivao, posve usmjerivši pozornost na krvave ostatke tijela oko kojih je sada kružio. Huntley reče: "Prema rukom našivenim perlicama na haljini naše žrtve jasno je da se ne radi o kurvi iz Whitechapela. Ili ju je napadač ovamo dovukao ili je sama odlučila da će se s njim ovdje naći. Budući da je oko Temple Bara bilo podosta prolaznika, da ju je ovaj napao i dovukao ovamo, prolaznici bi nedvojbeno čuli krikove. Stoga moramo zaključiti da se ovamo došla naći s ljubavnikom. Nešto je pošlo po zlu. Možda je odbila njegove nasrtaje. Došlo je do svađe. Ljubavnik je pokušao doći do onoga što mu se nije nudilo. Počeli su se naguravati i udarati i netko je u padu razbio one sanduke straga. Zacijelo je pokušala pobjeći. Njezin je ljubavnik izvukao nož." Leeja se tako pronicavo tumačenje dokaza na mjestu zločina dojmilo i protiv volje. Huntley se iznenadio uvidjevši da ga Cotford i dalje ignorira. Cotford je u jednom trenutku podignuo odrezanu glavu žene u bijelom. Lice je bilo paralizirano i užasnuto, ali njega kao da ništa nije diralo, te je izokrenuo glavu, gurnuo prst u ogoljeno krvavo meso, čupkao rubove poderane kože. Cotford je potom odbacio glavu u zrak, uhvatio je, pa se zagledao u otvorene oči mrtve žene. Lee se više nije bojao ukora. Sad se bojao za sigurnost vlastitog posla. Huntley je u nevjerici gledao kako Cotford odrezanu glavu vraća na kamen, te tetura prema razbijenim sanducima.

Dok je zatečeno odmahivao glavom, glasno je nastavio iznositi zaključke. "Naš je napadač, izbezumljen bijesom, nasrnuo na nesretnu žrtvu. Okrutno je ubio i osakatio. Na temelju kvalitete haljine njegove ljubavnice uvjeren sam da osumnjičenik dolazi iz redova gospode. Nasumično komadanje tijela izveo je da nas zavede na pogrešan trag, u nadi da će neki tupi inspektor za krvavi zločin okriviti kakvog čovjeka s ulice. Temple Bar je poznat po uglednim ljudima, odvjetnicima i bankarima. Ubojicu moramo tražiti među lom gospodom." U stražnjem dijelu prolaza prolomio se tresak. Svi su se ponovno okrenuli prema Cotfordu. Činilo se da je pao na one sanduke. Lee s užasom shvati da je situacija još mnogo gora nego što se pribojavao. Cotford se pridignuo, oslanjajući se na neoštećene sanduke, ustuknuo za korak-dva, pa potrčao naprijed i bacio se u zrak. Pao je na jedan cijeli sanduk. Dok se s mukom podizao, napokon je shvatio da ga svi gledaju. "Ispričavam se, inspektore. Ne obazirite se na mene." Jedan od pozornika rekao je: "Inspektore Huntley, zaboravili ste krvavi trag koji smo pronašli na razbijenom sanduku." "Ni slučajno! Naš je napadač, nakon što je počinio to jezovito zlodjelo, uvidio da je prekriven krvlju. Posrtao je unatrag i malopomalo dolazio k sebi. Uvidjevši što je učinio, potrčao je prema Temple Baru. To znamo jer je, u trku, stao na onaj komad drva, a trag pokazuje u smjeru izlaza kod Temple Bara." "Bravo, stari moj", reče Cotford. Huntley se okrene, želeći pristojno i ljubazno prihvatiti pohvalu. Ali, ostao je posve zatečen: ugledao je Cotforda na koljenima, gdje je komad drva vrtio na kamenu poput djeteta koje se igra zvrkom. Lee je osjetio potrebu da hitno priskoči Cotfordu u pomoć. "Inspektore Huntley! Stigao je policijski liječnik." Huntley je blistao od sreće. "Ah, stigao je mesar, momci. Mi smo svoje završili. Plaćam prvu rundu u Red Lionu." Glasno se smijući, Huntley je svoju ekipu poveo na glavnu ulicu. Policijski liječnik prišao je mjestu zločina i pokušavao zadržati večeru u želucu dok je gledao ostatke žrtvina tijela. Kao vojnik već trećeg naraštaja, Lee je zahvaljujući očevu odgoju

znao da se treba strogo držati protokola i poštovati zapovjedni lanac. Već je jednom postupio suprotno tom instinktu i pozvao Cotforda, a sada će se morati pozabaviti čovjekom koji pijanstvom sramoti sve. Duboko uzdahnuvši, okrenuo se. No Cotfordu nije bilo traga. Kamo je, dovraga, mogao nestati? Lee ude dublje u prolaz, krećući se u smjeru Fleet Streeta. Cotforda je zatekao na sve četiri. Nadvijao se nad neku tamnu hrpu s koje se nešto tekuće cijedilo na kamen. Cotford je uzeo komadić s hrpe, prinio ga nosu i onjušio. Lee uvidi da Cotford u ruci drži komad konjskog izmeta. Beskonačno suosjećajno, Lee klekne kraj prijatelja, pa položi ruku na Cotfordova leđa. "Inspektore, kako bi bilo da vas lijepo odvedem kući?" Cotford ispusti izmet, obriše ruke o nogavicu, pa podigne pogled prema Leeju. Bio je posve trijezan. Gledao ga je očima detektiva. Cotford ustane i reče: "Huntley može biti razmetljiva budala, ali je i vraški dobar detektiv. Treba mu još samo malo iskustva. Sanduci su bili izrađeni od ojačane hrastovine. Namijenjeni velikom opterećenju. Kao što ste možda primijetili, građen sam poput kakvog ogromnog kita. Zatrčao sam se punom brzinom i svom se težinom bacio na sanduke. Koliko se god trudio, nisu se razbili." "Što želite reći, inspektore?" "Taj muškarac i žena uistinu su se našli da zadovolje strast, kao što je Huntley i zaključio. Ali, ja smatram da ih je napala treća osoba." "Zašto tako mislite?" "Pogledajte gdje stojite. Vidite krvave otiske dlanova na tlu. To su muški dlanovi." Lee spusti pogled na krvave tragove na kamenini pločama. Huntley ih nije primijetio. "Obratite pozornost na palčeve", nastavi Cotford. "Tko god je bio ovdje, pao je unatrag, pokušao ublažiti pad, pa su palčevi tako okrenuti prema van. Ta je osoba uzmicala." "Od čega?" "Pogledajte izmet. Ovdje su bili konji. Vjerojatno s kočijom. Oni su mu zapriječili put. Bježao je od nekoga, htio se povući u sigurnost Licet Streeta, a tada je već bio krvav."

Lee je sad žalio što je imalo sumnjao u Cotforda. "Bježao je od te vaše treće osobe." "Upravo tako! Po svoj prilici, bio je to vrlo snažan muškarac, jer je našu drugu, nepoznatu žrtvu velikom silom bacio na te sanduke. Ženinu glavu od tijela nije odvojio nož. Nazubljeno meso na vratu ukazuje samo na jedno. Glavu su joj od tijela otrgnule dvije fantastično snažne ruke." Lee je bio šokiran. "Ma, hajde, inspektore. Prije koji trenutak rekli ste da sanduke nije moglo razbiti čovjekovo tijelo. A kad je riječ o trganju glave... pa koji bi čovjek mogao tako nešto izvesti?" "Dokazi ne lažu. Ono što ne možemo samo tako objasniti, ne bismo smjeli olako odbaciti. Moje iskustvo, naredniče Lee, govori tla luđak obuzet bijesom može raspolagati i snagom desetorice muškaraca. Jednom sam jurio za jednim takvim luđakom." Cotford se okrene i jednim drugim prolazom krene prema nasipu uz Temzu. Lee je pošao za njim. Cotford je u jednom trenutku zastao i podigao nešto maleno i sjajno. Predmet je dobacio Leeju. Bilo je to mjedeno dugme s urezanim monogramom: W&S. "Wallingham i sinovi", reče Lee. "Tako je, među najboljim londonskim krojačima." Na dugmetu se vidjela svježa krv. "Naša druga žrtva bio je imućan muškarac", reče Cotford. Lee je i dalje piljio u dugme. "Kako ste znali da treba tražiti i u ovom prolazu?" "Vidio si kako sam ranije na tlu vrtio komad drva. Muškarac koji u trku nagazi na takav komad drva, na neravnom kamenju može ga natjerati da se zavrti poput zvrka. Prema krvavome tragu, Huntley je zaključio da je osumnjičenik krenuo prema Temple Baru. Huntley je zastranio na pogrešan put. Otisak stopala ukazuje na pogrešan smjer a ostavila ga je naša druga žrtva. Taj čovjek nije bježao od svog zločina. Bježao je od treće osobe, a bijeg je okončan ovdje." Cotford ponovno klekne, prstom dodirne jednu od brojnih kapljica krvi na kamenju, pa je pokaže kolegi. "Naredniče, molim da mi učinite uslugu. Morate mi prenijeti što točno piše u izvještaju policijskog liječnika." Lee je oklijevao. Bilo bi to još jedno kršenje protokola. No, znao je da je stari pas tragač nanjušio pravi trag. "Što god vam zatreba,

gospodine." Cotford kimne, pa se uputi natrag, prema magli. Lee reče: "Ovdje nema mnogo krvi, inspektore. Moguće je da je svjedok živ." "Izgledi za to gotovo su nikakvi", reče Cotford. "Nakon ove točke više nema krvavih tragova. Druga žrtva nije izišla iz ove uličice." U tom trenutku pognuo je glavu. "Pribojavam se, narednice, da ćete čim svane već pozivati inspektora Huntleyja na novo mjesto zločina. Bog nam svima pomogao." X V I I I .

POGLAVLJE

Kate Reed mrzila je londonska jutra. Ulicama je vladao kaos zbog nepreglednih masa pješaka koji se žure na posao. Sama pomisao da se poput sardine u konzervi nagurava u podzemnoj željeznici bila joj je odvratna. Osjećala je nelagodu čim bi se prisjetila svih tih nepoznatih ljudi stisnutih uz njezino tijelo. Kate je ustala prije supruga i probudila djecu dok je nebom još vladala tama. Svim silama željela je obaviti sve poslove i vratiti se kući prije početka klaustrofobične prometne gužve. Vukući kolica i za ruku vodeći malenog sina, Matthewa, mučno se probijala uza stube postaje podzemne željeznice Piccadilly. U blizini je bilo nešto ljudi, no nitko joj nije ponudio pomoć s teškim kolicima. Kavalirstvo je izumrlo. Izlazak na Piccadilly Circus kod nje je izazivao potištenost. Posljednjih godina pao je u nemilost. Dvije godine ranije jedan je proizvođač piva na taj trg postavio veliku reklamu, osvijetljenu desecima žarulja. Reklama je unakazila prelijepu arhitekturu na tom prostoru. Sad kad je imala djecu koja upijaju sve dojmove, Kate je postala svojevrsnom aktivisticom, jednom od tisuća onih koji su tražili da se reklama ukloni. Mnogi su tvrdili kako samo jedna reklama ne može pričinjavati toliku štetu, no Kate je znala da će uslijediti i druge, samo ako se jednoj tvrtki dopusti da tako nudi svoju robu. Znak je noću obasjavao ulice i privlačio mase obespravljenih. Ulica Picadilly prema izvornoj je zamisli trebala nalikovati na nekakav elegantni pariški bulevar, no ubrzo će je početi povezivati gotovo isključivo s kazalištima. Ta vulgarna sirana grada.

Reklama za pivo bila je tek dodatni dokaz tog potonuća. Kate inače uopće ne bi došla ovamo, no trebalo je popraviti potplate suprugovih cipela, a John Tuck, upravo ovdje, u Piccadillyju, bio je najbolji postolar u Londonu, odmah nakon Loba u ulici St. James, koji je, međutim, Kate bio preksup. Nakon što je s djecom uspješno svladala pravu planinu stuba koje su vodile iz postaje podzemne željeznice, sina je povela dužim putem oko spomenika na trgu, samo da izbjegnu električnu reklamu. Nije željela dopustiti da dječaka zavedu izopačena čuda blještave reklame. Nažalost, ni duži put nije bio bezazlen, jer ih je vodio oko Shaftesburyjeva spomenika na kojem se nalazilo nago stvorenje s krilima - još neprikladnije. Kip je bio odviše senzualan za odavanje počasti trezvenom i uglednom filantropu kakav je bio lord Shaftesbury. Gradski oci pokušali su ublažiti prigovore tako što su kip nazvali "anđelom kršćanskog milosrđa". Mnoge smjerne kršćane, poput Kate, to nije zavaralo. Svi su govorili samo o tome kako je to zapravo Eros, grčki bog ljubavi. Lažno božanstvo postavljeno u sjećanje na čestitu kršćansku dušu. Kate nije ni pogledala u smjeru kipa. Matthewa je privlačio otvoreni prostor Piccadilly Circusa. Istrgnuo se iz majčine ruke i bacio maketu zrakoplova koju mu je otac bio izradio od smrekovih grančica i papira. Vjetar ga je nosio unatrag. Matthewu, očaranom zagonetnošću letenja, to nije ni najmanje smetalo. "Ja sam Henri Salmet! Letim preko La Manchea!" Dječak je otrčao i podignuo avion. "Dođi, Matthew!" dovikne mu Kate. "Nemamo vremena za to. Nakon postolara, mama još mora otići do Covent Gardena prije nego što rasprodaju svu najbolju ribu." Kate je morala pričekati prolazak nekoliko kočija da bi mogla prijeći Regent Street. Stala je na rub pločnika i ispružila ruku prema sinu. "Dođi, Matthew." Rukom je hvatala samo zrak. Već uzrujana jer je propustila priliku za prelazak ulice, okrenula se da vidi gdje joj je sin. Ugledala ga je nasred trga. Stajao je nepomično, zagledan uvis. "Matthew, brzo, brzo!" Dječak se nije ni pomaknuo. Maleni zrakoplov ležao je na tlu pred

njim. Pilji li u onu nepristojnu skulpturu nasred trga? Ionako je već odavno trebao dobiti kuhačom po prstima. "Matthew! Dođi ovamo istog trena!" Kate je kolicima vijugala među pješacima koji su u sve većem broju jurili pločnikom, te je ljutito došla do dječaka. "Jesi li ti čuo kako te dozivam?" Činilo se da je Matthew i dalje nije svjestan. Tresao se od glave do pete. Uzbunjena, spustila se na koljeno i ščepala ga za ramena. "Matthew, što ti je?" Dječak je uzdignuo ruku koja je podrhtavala. U očima mu je ugledala nešto što nikad ranije nije primijetila. Užas. Okrenula je glavu da vidi što joj pokazuje: obližnje stablo. Čekaj malo, na Piccadilly Circusu nema drveća. Kate je kriknula tako snažno i jezovito da su svi prolaznici zastali. Kate je povukla sina i pokrila mu oči, i dalje vrišteći i plačući. Ljudi su joj priskočili u pomoć. Neki je muškarac upitao: "Gospođo, što se dogodilo?" Kate je rukom pokazala uvis. Drhturavim glasom rekla je: "Vrag je došao u London." Svi su pogledali u smjeru u kojem je pokazala. Razrogačenih očiju, svi su ostali osupnuti. Zvuk je u početku bio tek jedva čujan, ali je ubrzo nabujao poput plimnog vala: bio je to užasnut krik koji je preplavio cijeli Piccadilly Circus. Pozornici su zviždali i trčali prema masi koja se okupila pod stablom. Žene su padale u nesvijest. Muškarci stajali kao ukopani. Automobili su se zaustavljali uz škripu guma, kolica s povrćem i mlijekom međusobno se sudarala. Pravi kaos. Nasred Piccadilly Circusa uspravno je stajala dvanaest metara visoka drvena motka koja se nadvijala nad Anđela kršćanskog milosrđa. Na vrhu te motke bio je kroz anus naboden nagi muškarac. Vilicu mu je slomio zašiljeni kolac koji mu je provirivao iz usta. Kroz usta su mu izlazila i crijeva i drugi unutarnji organi koje je šiljak pokupio prolazeći kroz tijelo. Kroz oči, uši i nos polagano je navirala krv. Tijelo se trzalo, a iz utrobe se dizalo prigušeno graktanje od kojeg se ledila krv u žilama. Jadnik je još bio živ. Bilo je to uistinu vražje djelo.

X I X .

POGLAVLJE

Kad se večer ranije vidio s Basarabom, Quincey nije točno znao što može očekivati. Basarab ga je izvijestio da se s kazališnom družinom neće vratiti u Rumunjsku, ali nije spomenuo niti da će s njim poći u London. Quinceyja je obuzela panika i već je pomislio da ga se glumac želi riješiti. No Basarab se nasmijao kad je iz džepa izvadio ugovor. Pozvao je Quinceyja da pristupi njegovu ansamblu i da postane njegovim predstavnikom, te mu organizira sve što je potrebno uoči njegova odlaska u London. Quincey je bio izvan sebe od radosti. Raspoloženje mu nije mogao pokvariti ni prolom oblaka koji se stuštio na Pariz. Prolaznici su tražili zaklon. Quincey nije. Hodao je bulevarom u smjeru Gare du Norda, puštao da mu kiša klizi niz lice, smiješio se kao da ga ne brine baš ništa pod kapom nebeskom. Kako je odrastao u Engleskoj, Quincey je bio naviknut na kišu. U Londonu je zbog kiše sve izgledalo sivkasto, dok je u Parizu kiša svemu pridavala zlaćan sjaj. Grad svjetlosti blistao je još intenzivnije, odražavajući Quinceyjevu svijetlu, blistavu budućnost. Koračao je energično, gotovo poskakivao, što mu se nije dogodilo još otkako ga je otac nasilu odvukao iz kazališta. Tako je prpošno ušao i u vlak za Calais kojim će započeti povratak u London, te sjeo u vagon-restoran. Vratio je život na pravi put. Kad je kartu i putovnicu spremio u unutarnji džep, tako da mu budu pri ruci kad se pojavi kondukter, pronašao je brzojav. Od silnog uzbuđenja bio ga je posve smetnuo s uma. Mina nije znala kako doći do Quinceyja, pa je brzojav poslala u nadi da će ga dobiti u kazalištu l Odeon, gdje mu ga je, dan ranije, uručio Antoine. Sve otada ima ga kod sebe, a da ga nije otvorio. Znao je što mu majka poručuje. Moli ga da još jednom promisli o daljnjim koracima i da se vrati na Sorbonu, a sve, nesumnjivo, pod pritiskom njegova nepopustljivog oca. Quinceyja je i dalje pekla savjest jer je ostavio majku nakon tako ogorčene svađe, no još nije bio spreman na pomirenje. Htio je zauzeti čvrsto mjesto u ansamblu i tek se potom ponovno obratiti roditeljima. Oni će njegovu novo-pronađenom uspjehu svjedočiti na premijeri Drakule Brama Stokera. Quincey se

nadao da će se ponositi njime kad vide da je naveden kao suproducent i jedna od zvijezda predstave, da će shvatiti da ne odbacuje veliku budućnost, nego da je stvara. Quincey je namjeravao dotada izbjegavati nepotrebne sukobe. Iako mu je izbjegavanje majke teško padalo, znao je da mora ostati snažan i odlučan. Quincey je naručio čaj i udobno se smjestio za povratak na francusku obalu. Uzbuđenje zbog postizanja dogovora s Deaneom u Lyceumu preusmjerilo mu je pozornost na knjige, a s njima i na povijest onog rumunjskog grofa. Zašto je Stoker zapravo Drakulu nazvao grofom, iako je bio knez? Neobično. Možda je svoj lik htio odvojiti od krvavog naslijeđa stvarnog Drakule, u nadi da će svome junaku priskrbiti barem malo suosjećanja. Kad mu je poslužitelj donio čaj, Quincey je odložio knjige i pisaći blok. Podigao je pogled prema putniku koji je sjedio ispred njega i čitao večernje izdanje lista he Temps. Quincey je zamalo ispustio šalicu. Istrgnuo je novine iz čovjekovih ruku, a ovaj se, ugledavši izraz na njegovu licu, nije ni najmanje usprotivio. Quincey je osjećao novinski papir pod prstima, ali nije mogao vjerovati da mu se pred očima ukazao takav naslov: HOMME EMPALE. Ispod naslova o muškarcu nabijenom na kolac nalazio se i nacrtani prikaz žrtve. Quinceyjev pogled automatski je skrenuo na crtež u knjizi. Grof Drakula jeo je okružen nabodenim tijelima osuđenika. Dok je čitao članak, Quinceyjevo srce udaralo je brže i snažnije od motora lokomotive. "Un hommc a etc decouvert empale hier matin a Piccadilly Circus." "Jučer ujutro muškarac je pronađen nabijen na kolac na Piccadilly Circusu." Quinceyjeve su ruke tako drhtale da je teško čitao tekst. Položio je novine na stol, da se ne miču, pa još jednom pročitao članak. Nije bilo nerazumljivih dijelova. Disanje mu se ubrzavalo. Kad je došao do posljednje rečenice, činilo mu se da bi se mogao onesvijestiti. Prisilio se da je pročita još jednom. identifikacijom je utvrđeno da je žrtva g. Jonathan Harker, ugledni odvjetnik iz Exetera, grada zapadno od Londona.

X X .

POGLAVLJE

Inspektor Cotford uhvatio je bijelu pamučnu plahtu. Pod hidrogenskim reflektorom koji je bio postavljen iznad nje površina joj se sablasno prelijevala u duginim bojama. Okrenuo se prema Mini Harker i primijetio kako je duboko udahnula, ne bi li se smirila. Cotford ju je pomno promatrao kad je ulazila u mrtvačnicu Scotland Yarda. Nije ustuknula poput tolikih udovica koje dođu identificirati suprugove ostatke. Prema njezinu držanju i načinu na koji je odlučno gledala naprijed kad je čvrstim korakom ušla u prostoriju, Cotford je zaključio kako je krasi velika pritajena snaga. Krasila ju je staložena, dostojanstvena elegancija. Od vrata do gležnjeva prekrivala ju je crna haljina, dok su joj dugi plavi uvojci bili podignuti i vezani u punđu, onakvu kakvu je nekoć nosila Cotfordova majka. Nije mogao ne primijetiti i da je, unatoč dostojanstvenom i zrelom držanju matrone, gospođa Harker i vrlo zgodna i dražesna za svoje godine. Lice joj je bilo iznimno lijepo, bez bora. Cotford je zaključio kako je Jonathan Harker bio prava budala kad je tražio društvo neke drolje u mračnome prolazu dok ga je kod kuće čekala tako iznimna žena. Na lice je navukao bezizražajnu masku. Još je u onoj uličici osmislio cijelu teoriju i činilo se da je dokazi podupiru, no još je nije mogao u cijelosti dokazati. A onda mu je Lee pokazao dosje o zasada neidentificiranoj ženi u bijelome. Krvavi tragovi ruku pronađeni u uličici odgovarali su otiscima Jonathana Harkera, a i kapljice krvi pripadale su njegovoj krvnoj grupi. Cotford je bio posve uvjeren da je Jonathan Harker druga žrtva iz uličice. Ništa se nije moglo mjeriti s tim toliko ugodnim osjećajem da je čovjek u pravu. Nakon što je pročitao Sewardov dnevnik, Cotford je uvidio da se u njemu uistinu nalazi priznanje, jer je Seward nedvosmisleno imenovao i suzavjerenike. Istog trenutka Cotfordu je postalo posve jasno zašto on i Abberline nisu uspjeli uhvatiti serijskog ubojicu koji im je toliko izmicao iz ruku. Jack Trbosjek nije bio tek jedna osoba: radilo se o pravoj zavjeri skupine suludih poklonika okultnoga. A budući da je Seward poginuo s mačem u ruci, po svoj su ga prilici ubili kako bi ga ušutkali. Bilo je lako moguće da se vođa zavjere počeo pribojavati su zavjerenika. Cotford je znao da će Sewardova smrt pokrenuti novi val ubojstava. Cotforda nije iznenadila ni smrt žene u bijelome. Kad ga se

jednom potakne, kad se u njemu ponovno probudi žudnja za krvlju, vođa skupine neizbježno će ponovno početi ubijati žene. Nažalost, ubojstvo one prostitutke u uličici, tek je početak. Dr. Seward je u dnevnicima spominjao i Minu Harker, no opisivao ju je gotovo kao sveticu. Cotford je sumnjao da je izravno povezana s ubojstvima, ali je bio uvjeren da o njima ipak nešto zna. Nadao se da će gospođa Harker poslužiti kao ključ s pomoću kojeg će se on iskupiti za pogreške u prošlosti. Kad je Cotford zatražio ovaj susret s gospođom Harker i zamolio da se iz mrtvačnice uklone sve stolice, Lee ga je poslušao bez pitanja. Da je dnevnike dr. Sewarda shvatio doslovno, a ne kao buncanje jednog luđaka, morao bi prihvatiti da je Mina Harker iznimno jaka žena. Čak toliko da bi bila protivnik vrijedan strahopoštovanja. Želi li je navesti da mu oda sve što zna o toj skupini i njihovoj zavjeri, mora je žestoko uznemiriti, to mu je jedina mogućnost. Natjera li je da identificira supruga, odmah će je dovesti u nezavidan položaj. Nadao se da će to biti dovoljno. Čim je ušla, Cotford je shvatio da će morati biti nesmiljeniji nego s ijednom udovicom dotada. I dalje držeći bijelu plahtu, Cotford je rekao: "Moram vas upozoriti, gospođo, tijelo vašeg supruga nije u stanju prikladnom za gledanje." "Vjerujte mi, inspektore," prošapće Mina, "nakon svega što sam vidjela u životu, malo je toga što kod mene može izazvati mučninu." Cotford dramatičnim pokretom ukloni plahtu. Pod njom je ležalo unakaženo tijelo Jonathana Harkera ispruženo na kolicima od lijevanog željeza premazanima bijelim emajlom. Nakon što su iz njegova tijela uklonili onu drvenu motku, dugačku dvanaest metara i promjera deset centimetara, lice mu je bilo posve upalo. Šuplje, unakaženo tijelo Jonathana Harkera počelo se raspadati tijekom dva dana koliko je Cotford čekao da se javi njegovoj udovici. Koža je poprimila zelenkastoplavu boju, koja je pod jarkim svjetlom izgledala još gore. Smrad se s leša počeo dizati čim je Cotford uklonio plahtu. Većina bi se žena slomila ili onesvijestila pri pogledu na suprugov leš, a osobito na toliko unakaženo tijelo. Cotford je primijetio kako se Mina jednostavno na nekoliko trenutaka nepomično zagledala u tijelo. A onda je, kad se prvi val šokiranosti povukao, pomalo razrogačenih očiju shvatila što zapravo gleda, pa se okrenula na drugu stranu. Oči

su joj se ovlažile, ali suze ipak nisu potekle. Mina se samo odlučno uspravila. Kao da proračunati um tjera da nadjača srce. Cotforda se ta čelična odlučnost silno dojmila. Ima čeličnu volju muškarca skrivenog u profinjenom liku žene. Dr. Seward je vrlo točno opisao Minu Harker. "Bože presveti, Jonathane", rekla je. Pogledala je uokolo, kao da traži mjesto na koje bi mogla sjesti. Kako takvog mjesta nije bilo, pogled joj se zaustavio na vratima. Osjećala se nelagodno i željela je izići. Cotford se nadao upravo takvoj reakciji. Sad samo treba dodati još malo drva na vatru. Iz nekog mračnog kuta prosijedi policijski liječnik dojurio je s čašom vode u ruci i rupčićem u drugoj. Mina mu se zahvalno nasmiješila. Cotford se othrvao potrebi da ga nategne za uši. Cotford je uložio silan trud kako bi situacija bila što neugodnija, a ovaj tupan razara mu strategiju. Liječnik je potom iz džepa bijelog ogrtača izvadio mirisnu sol. Kakva budala. Žena se po svoj prilici neće onesvijestiti. Cotford ljutito pogleda Leeja, koji se držao kao da točno ne zna što da učini. Mora nekako nadoknaditi počinjenu štetu. "Proboden kao šiš-ćevap", primijeti sada. Iza sebe začuo je smijuljenje trojice Leejevih pozornika. Policijski liječnik stupio je u krug svjetla. "Smatram da je ovo krajnje nedolično i posve u suprotnosti s pravilima." Cotford ponovno ljutilo pogleda Leeja, koji se ispriječio na putu liječniku, zastrašivši ga već i samo visinom. Prigušenim glasom, Lee reče: "Vaš je posao pridržavati se zapovijedi, a svoje mišljenje izvolite zadržati za sebe." Prokleti Lee. Čak je i šaptao tako glasno da ga je Mina jasno čula. "Vaše mi suosjećanje, inspektore, grije dušu", reče ona. Lee i ostali pozornici prestali su se zabavljati, pa su se od nelagode sada nakašljavali. Svaka čast, gospođo Harker. Cotford je morao prijeći u protunapad prije nego što izgubi stečenu prednost. "Ispričavam se, ali maločas ste rekli da postoji vrlo malo toga što kod vas može izazvati mučninu." Mina nije odgovorila. Cotford se naslonio na drveni stol, pa je dlanom udario po Sewardovim u kožu uvezanim dnevnicima. "Prema riječima pokojnog dr.

Sewarda, neprirodna smrt u vašoj obitelji nije nikakva novost." Mina ga iznenađeno pogleda. Cotfordu se na trenutak učinilo da ju je slomio, no i sada je morao gledati kako se Mina snagom volje prisiljava da ne oda baš nikakvu emociju. "Što točno želite reći?" uzvratila je odlučno. "Gospođa Smrt vaša je stalna pratiteljica. Imenjak vašeg sina, Uuincey Morris. Amerikanac. Točnije, Teksašanin.." "Poginuo je prije dvadeset pet godina, u lovu u Rumunjskoj", prekine ga Mina. "Znate li tko je mogao vašem suprugu učiniti takvo nešto? Je li imao neprijatelja?" U Mininim očima bljesnula je iskra. "Moj je suprug bio odvjetnik. A u tom poslu uvijek ima negativnih konotacija." Aha, sad već pomalo napredujemo, pomisli Cotford. "Ovako nasilan zločin morao bi imati žešće motive." "Na što ciljate, inspektore?" Imao je osjećaj da je u njezinim mislima već urezano određeno ime. Treba ga samo izvući iz nje. "Netko je uložio velik trud da podigne visoku motku nasred Piccadilly Circusa i na nju nabode vašeg supruga. To nije bio spontan čin. Takvo što iziskivalo je pomno planiranje. Riječ je o djelu nekoga tko nije tek tako, usputno ljutit. Hajde, gospodo Harker... ako u vašoj prošlosti postoji netko tko je u stanju izvesti tako svirepo zlodjelo, njegovo vam je ime svakako poznato." Ne može biti on, pomisli Mina. Srce joj je tako ubrzano udaralo da joj se činilo da će joj iskočiti iz prsnog koša. Koliko god točno Cotford zna, bilo to malo ili mnogo, zna previše. Mini se na trenutak učinilo da će se onesvijestiti. Njezin je grof već odavno mrtav. Živi tek u njezinim noćnim morama. Čak i da je nekako živ, ne želi vjerovati da bi joj tako naudio. To ne može biti on. Ali ako jest, zašto baš sada? Zašto je čekao dvadeset pet godina? Ali, tko bi osim njega mogao biti toliko okrutan? Mina je osjećala kako joj se misli vrtoglavo kovitlaju. Živci su joj bili tanki i prije nego što je ušla u mrtvačnicu. Grizodušje zbog posljednjeg razgovora s Jonathanom, zbog tog žestokog i bolnog sukoba, tištilo joj je srce. Njih se dvoje nikad neće pomiriti. Nije joj se pružila prilika da kaže sve što je osjećala. Zarekla se da nikad neće

tako pogriješiti u vezi s Quinceyjem. U prostoriji nije bilo grijanja, a nesmiljeno usmjereno svjetlo samo je pojačavalo dojam o studeni. Negdje iz tame Mina je čula kucanje sata. Vrijeme joj nije bilo saveznik. Inspektor je tada izvadio nešto iz fascikla koji je ležao na stolu. Prepoznala je poznate rubove fotografskog papira i već se pripremila za najgore. "Poznajete li ovu ženu?" upita Cotford. Mina pogleda fotografiju. Prikazivala je odrezanu glavu. Iznenadila se uvidjevši da joj žena uopće nije poznata. "Ne. Trebala bih je znati?" "Pa, vaš ju je suprug znao i više nego dobro, ako znate što želim reći. Imamo dokaze da je nazočio njezinu ubojstvu." Ovakvim ispitivanjem stari tupan neće dospjeti nikamo. Mina je osjećala kako joj se vraća snaga. "Zašto bi me to trebalo zanimati, inspektore?" "Krv vašeg supruga pronađena je kraj ženine glave. Kao i njegovo dugme..." Pokazao joj je mjedeno dugme s inicijalima W&S. Cotford je nehajno prišao kolicima. Kraj tijela su se nalazili komadići Jonathanova sivog odijela, na malenoj, nimalo dostojanstvenoj hrpi. "Odjeću gospodina Harkera pronašli smo nekoliko metara od mjesta zločina. Primijetit ćete da dugme pristaje točno ovdje." Vratio je dugme na odgovarajuće mjesto na ostacima Jonathanova sakoa, zbog čega je Mina morala ponovno pogledati tijelo. Cotford je nesumnjivo pokušavao manipulirati cijelom situacijom. Osjećala je kako joj se lice rumeni. Nije mogla podnijeti pogled na to što su učinili njezinu suprugu. Više nije mogla podnijeti taj zadah smrti. U ustima je osjećala aromu svog posljednjeg obroka. Odlučnost joj se počela raspadati. Mora izići. Mora pobjeći. Cotford je nastavio: "Krv na ovom dugmetu ne pripada vašem suprugu. Tip odgovara krvi ubijene žene." "Mog supruga optužujete za ubojstvo te žene?" "To tek kanim utvrditi. Znali ste da vam je suprug održavao odnose s drugim ženama?" "Moj je suprug imao mnogo mana, ali nije bio u stanju nekoga ubiti. Smijem li sada ići?"

Umjesto odgovora, zagledao se u nju. Krvave oči kao da su joj htjele prodrijeti u dušu. Mina je dosada uspijevala izbjeći najrelevantnija pitanja. Mora dobro paziti. Cotford joj pokaže malenu posjetnicu umrljanu krvlju. "Prema izvještaju francuske policije, u džepu dr. Sewarda pronađena je posjetnica. Posjetnica iste osobe pronađena je i u novčaniku vašeg supruga." Arthur Holmwood. "Vode li ova pitanja nekamo, inspektore?" "Lord Godalming nije se predstavljao kao Arthur Holmwood još od vašeg lova u Rumunjskoj." U toj izrazito hladnoj prostoriji Mini je odjednom postalo vruće. Cotford očito zna više nego što je mogla i zamisliti. Je li Seward u dnevniku uistinu opisao njihova stravična iskustva? Ispriča li policiji sve što zna, završit će u ludnici nalik na ustanovu kojoj je Seward nekoć bio vlasnik. Mina je uvidjela da nema načina da se u tom slučaju obrani. Jedina nada bila je u bijegu. Misli joj je prekinuo Cotfordov grubi glas. "Ako smijem primijetiti, Rumunjska je neobična zemlja za odlazak u lov. Što ste to lovili?" "Vukove", odgovori Mina energično. Već je krenula prema vratima. Cotford odbaci krvavu posjetnicu na kolica, pa ih brzo zaobiđe i prepriječi joj put. Bio je brz za tako krupnog muškarca. "Redovito uživate u lovu, gospođo Harker? Ili samo volite gledati krvave sportove?" Barem se udaljila od Jonathanova tijela, koje je tako ostalo iza nje i izvan njezina vidokruga. Sablasni prizor i dalje joj je bio urezan u misli tek zbog mirisa. "Inspektore, imam dojam da mi želite postaviti određeno pitanje. Bilo bi mi draže kada biste jednostavno..." "Narednik Lee jutros je posjetio lorda Godalminga, koji se zaklinje da u životu nije upoznao pokojnog dr. Sewarda... ali ni vašeg supruga. Imate li ikakvu predodžbu o mogućim razlozima za takvu izjavu?" "Ne", odgovori Mina iskreno. "Mrzim pitanja bez odgovora, gospođo Harker. A ovaj ih je slučaj prepun. Imamo dvojicu muškaraca koji su se poznavali, a obojica su doživjeli tragičan svršetak unutar samo tjedan dana. U mojem poslu ne postoje slučajnosti. Obojica su bili povezani s lordom Go-

dalmingom, a on poriče da ih je poznavao. Vi ste, gospođo Harker, posljednja živuća veza sa svima." Minu su obuzela sjećanja na doživljene pustolovine. Iako je stajala usred prostorije, imala je dojam da je u stupici. Otkucaji sata kao da su se ubrzali. "Molim vas, inspektore... Moram pronaći sina. Moram mu priopćiti da mu je otac mrtav." Cotford je bio poput lava koji kruži oko plijena. Mina je počela pucati. "Još samo jedna stvar", nastavi on. "Ovo nam je upravo stiglo iz Pariza. Da vam slučajno nije poznat ovaj predmet?" Mina je iz njegove ruke uzela fotografiju na kojoj se vidio krvlju umrljani džepni sat. Pred njim nije uspjela sakriti pravi plimni val emocija koje su je preplavile dok je u sebi čitala natpis "More ljubavi, Lucy." Pomilovala je fotografiju, pa drhtavim glasom odgovorila: "Pripadao je Jacku. Dobio ga je na dar od dugogodišnje prijateljice... Lucy Westenre." "Nekadašnje zaručnice lorda Godalminga. Znate li kako bih mogao doći do gospođice Westenre?" Mina naglo pridigne glavu. Pokušava je uhvatiti u laži ili nedosljednosti. Odnosi li se ovo ispitivanje nekako na Lucynu ili na Jonathanovu smrt? Slutila je kako inspektor samo čeka trenutak da joj na ruke stavi lisice. Jedna pogrešna riječ i završit će u pritvoru. Ne može dopustiti da Quincey sam tumara svijetom, izložen opasnosti, dok ona rješava pravne zavrzlame. Pomno birajući riječi, Mina odgovori: "Rekla bih da znate odgovor, inspektore. Lucy je umrla prije dvadeset pet godina." "Nekako se stječe dojam da je stopa smrtnosti među vašim prijateljima izrazito visoka, gospođo Harker." "Nesretni slučajevi nisu zločin." Mina je znala da će je sljedeće riječi dovesti pod još veću sumnju, no nekako je morala izići iz tog pakla. "Molim vas da se sklonite u stranu, inspektore. Imate li još pitanja, možete ih postaviti preko mog pravnog zastupnika. Ja se moram pobrinuti za organiziranje pogreba. Želim vam ugodan dan." "Kako god želite, gospođo. Budite uvjereni da ćemo ubrzo ponovno razgovarati."

Cotford joj se sklonio s puta. Mina je bila na oprezu. No jedini joj je cilj bio pronaći Quinceyja. Pojurila je prema izlazu. Još koji korak i bit će slobodna. Cotford za njom dovikne: "Pozdravite mi Abrahama Van Hel-singa!" Riječi su je obuzele poput otrova, paralizirale joj kralježnicu. Noge je više nisu držale kako treba. Cotford je uživao dok je gledao kako Mina pada na prazna kolica. Naglo se okrenula i bijesno ga pogledala. Ovaj put u očima joj se nije pojavio šok zbog činjenice da on poznaje njezin privatni život, već opipljiv strah. Gurnula je kolica u stranu i posrćući došla do vrata. Na koncu se ipak odala. Čak i nakon smrti, štiti supruga s kojim više nije bila u bliskim odnosima. Ako se nije radilo o ljubavi, koja je to spona održala njihov brak? Sin? Cotfordu se to činilo malo vjerojatnim. Istraga u vezi s obitelji Harker pokazala mu je da je Quincey već napustio obiteljsko gnijezdo. Jonathana i Minu Harker vezivalo je nešto dublje. Neka mračna tajna. Osjećaj časti koji vlada medu lopovima, zlikovcima i zavjerenicima. Cotford je sada znao da je ono što je u vezi s Lucy Westenrom pročitao u dnevniku dr. Sewarda istina. Mina Harker nešto skriva. Nešto užasno. Zlo koje nosi ime Abraham Van Helsing. Izraz na Mininu licu u trenutku kad je spomenuo profesorovo ime Cotfordu je rekao sve što ga je zanimalo. Iz arhiva će zatražiti Lucynu smrtovnicu. Nema sumnje da će ondje pisati kako je umrla prirodnom smrću. Detektivski instinkt govorio mu je da je tu laž osmislio i platio imućni Arthur Holmwood. Misli mu je prekinuo Lee. "Što sada?" Cotford iz džepa izvadi debelu cigaru, uvozne marke Iwan Ries. Omirisao ju je cijelom duljinom, kao da njuši svježi trag. "A sada ćemo, narednice Lee, pričekati da se oko trupla skupe lešinari." Lee mu je pripalio šibicu. Cotford je duboko uvukao prvi dim cigare ugodne arome. Prvi put stekao je dojam da je zaslužio na-rednikovo divljenje. X X I .

POGLAVLJE

Mina je odjurila kući, duboko potresena, praćena ritmom kišnih kapi koje su bubnjale neusklađeno s ritmom njezina srca. Sa svakim novim

kilometrom na putu od Londona do Exetera sve ju je više obuzimala tjeskoba. Četiri sata potrebna za dolazak do Exetera činila su joj se kao prava vječnost. Bilo je to najbolnije i najnapornije putovanje vlakom koje je Mina ikad iskusila. Osjećala je neodoljivu potrebu da se što prije nađe kod kuće i nije bilo tog vlaka koji bi je vozio dovoljno brzo. Minu je duboko boljela činjenica da je sin izbjegava. Kao i u većini obitelji, između nje i Quinceyja tijekom godina je bilo ponešto nesuglasica, no odreda se radilo o sitnicama. Mina je bila uvjerena da će joj, čim dozna za očevu smrt, sve oprostiti i da će oboje odmah prijeći preko aktualnog sukoba. Ali, Mina nije uspijevala nadvladati strah, koji ju je nesmiljeno nagrizao: što ako je Quincey u opasnosti? Što ako je već pao kao žrtva? Ne zna kako se zaštititi, ne zna za zlo kojem se treba suprotstaviti. Povratak kući radi uzimanja putovnice odnosio joj je dragocjeno vrijeme. Iako je onom užasnom inspektoru Cotfordu rekla drukčije, Mina je odlučila odustati od organiziranja Jonathanova pokopa. Najvažnije od svega bilo je pronaći Quinceyja. Jonathan bi to shvatio. Štoviše, znala je da bi Jonathan inzistirao na tome: a da je bilo obrnuto, i ona bi htjela da Jonathan postupi kao ona sada. Nažalost, organiziranje posljednjeg ispraćaja ne bi imalo osobitog smisla. Nitko ne bi došao. Quinceyja nema, Jack je mrtav, Arthur je idiot, a Jonathan više nema klijente koji bi mu odali posljednju počast. Preostao je još jedino Abraham Van Helsing. Ne, Mina se ne može izložiti takvom riziku. Znala je da onaj izopačeni Cotford po svoj prilici i računa na njegov dolazak. Pozdravite mi Abrahama Van Helsinga. Inspektorove riječi u beskonačnost su joj se ponavljale u glavi, poput pokvarene gramofonske ploče. Toj umišljenoj irskoj svinji neće pružiti zadovoljstvo i samo mu tako izručiti Van Helsinga. Okolnosti povezane s Jonathanovom smrću bile su dovoljno složene i bez starog isljednika koji se pokušava proslaviti prekopavanjem po prošlosti. Neke je stvari bolje ostaviti mrtvima i zakopanima, poput njezine drage Lucy. Mina je pogrebniku naložila da kremira Jonathanove ostatke. Pepeo će pokupiti kad joj se za to ukaže prilika. Barem će mu spaljivanjem zajamčiti vječni mir i spokoj. Mina se u sebi pomolila za voljenog

supruga, želeći nekako povući sve što je rekla i učinila, a što je među njih unijelo nesklad. Kad se umorno uspela kamenim stubama pred ulazom u kuću, Mina je bila posve natopljena od kiše. Tu veliku kuću naslijedili su od Petera Hawkinsa. Kako da sada u njoj živi? Prevelika je. Odviše prazna. Unatoč tome što je Jonathan u posljednje vrijeme često izbivao, atmosfera je sada već bila drukčija. Konačna i ledena. Sada nema vremena za takve misli. Ima tek sat vremena da se osuši, preodjene i spakira pokoju stvar, pa da krene u Portsmouth, odakle će brodom otputovati u Cherbourg, pa ponovno vlakom, do Pariza - ukupno će putovati dva dana. Još dva dana tijekom kojih će Quincey biti izložen, ugrožen. Onaj debeli neotesanac od inspektora nesumnjivo će vrebati dvadeset četiri sata na dan. No u Parizu će barem biti izvan Cotfordova domašaja. Možda je ovo posljednji put da joj se pruža prilika da se nesmetano vrati u kuću. Zagrebe li Cotford preduboko, ubrzo bi mogla biti u bijegu kao suučesnica u ubojstvu. Neko vrijeme mučila ju je pomisao da bi na opasnost koja prijeti od Cotforda trebala upozoriti Arthura, no onda je zaključila da je to ipak bolje ne činiti. On bi joj zasigurno zalupio vrata pred nosom. Mina je uvukla ključ u bravu na ulaznim vratima i istog trenutka shvatila da nešto nije u redu. Vrata su već bila otključana. Zastala je. Je li ih ostavila otključanima u silnoj žurbi i želji da ne zakasni na vlak za London? Ne, jasno se sjećala kako ih je zaključala i tek potom krenula na put. Posluzi je dala nekoliko slobodnih dana. Unutra ne bi trebalo biti nikoga, no Mina je nekako osjećala da je netko u kući. Polagano je otvorila vrata, u nadi da neće zaškripati. Živci u cijelom tijelu napeto su joj vibrirali, očekujući da bi je svakog trenutka moglo zaskočiti neko čudovište. Nije bilo nikoga. Mina je oprezno nakrivila vrat i provirila u kuću. Srce joj je radosno poskočilo, jer je na mramornome podu predvorja ugledala veliku mokru krpu koju je odmah prepoznala: Quinceyjev kaput. Quincey je kod kuće! Ali upravo u trenutku kad se s olakšanjem nasmiješila, iz susjednog salona začuo se tresak. Kod kuće je, no to nužno ne znači da je i na sigurnome. Noge je nisu nosile dovoljno brzo. Quincey je začuo tresak vrata i naglo se okrenuo, pa ugledao majku, koja je izgledala poput štakora kojeg je donijela poplava. Stajala je na

ulazu u salon. Još nekoliko trenutaka stajala je posve nepomično, šokirana poharanim prostorom. "Quincey, je li sve u redu? Jesi li dobro?" "Da, sve je u redu." Quincey je nastojao zvučati ljubazno, no u držanju mu se jasno odražavao bijes. "Posvuda te tražim." Pogled joj se zaustavio na neredu koji je izazvao. "Za ime svijeta, pa što je...?" Poput dobrog odvjetnika koji pomno proučava građu i pokušava utvrditi sve činjenice, Quincey je ogolio sve njihove obiteljske tajne. Velikim je batom razbio obiteljski sef, nasilu otvorio sve zaključane ormariće, pretražio sve ladice. Tako je došao do hrpa i hrpa pisama, bilježaka, Mininih privatnih dnevnika, te novinskih izrezaka koje je pomno posložio kronološkim redom: bila je to cjelokupna skrivena povijest života njegove majke i oca prije nego što se rodio. Quincey je u jednu ruku uzeo neizgužvanu bijelu omotnicu, a u drugu hrpu rukom napisanih pisama. Potom je Mini pokazao što piše na omotnici. PISMO MINE HARKER UPUĆENO SINU, POŠT, GDINU. QUINCEYJU HARKERU. (Otvoriti u slučaju iznenadne ili neprirodne smrti Wilhelmine Harker) Na Mininu licu pojavila se mješavina olakšanja i beznađa. Quincey baci pismo prema majci, a mnogobrojne stranice raspršile su se 1 prema njoj počele padati poput lišća na vjetru. "Čak i u smrti, zbog stida bi mi skrivala svoj pravi identitet. Smatrala si me idiotom. Smatrala si, i imala pravo, da neprirodno mladolik izgled možeš skrivati tako da se pred strancima pretvaraš da smo brat i sestra, pa je to tako postalo svojevrsnom šalom samo za nas dvoje." Mina je stala preklinjati svog Quinceyja: "Sve što trebaš znati piše u tom pismu. Sve što smo ti Jonathan i ja trebali odavno reći, ali smo se bojali." "Sve što govoriš obična je laž!" Quincey je bio odviše bijesan da i dalje glumi ljubaznost. "Odakle znaš Brama Stokera?" "Koga?" Činilo se da je iskreno zbunjena. Još dan ranije, Quincey bi svojoj ljubljenoj majci vjerovao na riječ. No, mnogo toga promijenilo se u

samo jednom danu. "Kad sam prvi put čitao, mislio sam da je slučajnost, ali sada..." Quincey joj dobaci knjigu jarkožutih korica, pomno joj motreći lice dok je naglas čitala naslov. "Drakula... autor Bram Stoker." Mina je zamalo kriknula. Prsti su joj drhtali dok je nespretno okretala stranice. Užasnuto ga je pogledala. "Kako si došao do ovoga?" Glumila je bolje nego itko koga je dosada gledao na pozornici. Volio ju je cijeli život. Povjeravao joj se. Svrstavao se uz nju protiv oca. No sada je shvatio da jedva poznaje vlastitu majku. "Ne glumi nedužnost. Na tim je stranicama ispisana ona jedina istina koju si izostavila iz pisma, odgovor na veliku zagonetku koja je rastrgala ovu obitelj." "Kunem ti se... Ne znam baš ništa o toj knjizi." "Te me riječi ne čude. Stoker je napisao istinu koju si ti tako lijepo izostavila iz pisma. Piše da si bila 'povezana' s tim čudovištem, Drakulom. Bojim se da on to opisuje preuljudno." "Ovo je već pretjerano drsko!" Njegova je majka izgledala tako mlado, izraza lica koji je podsjećao na lice povrijeđene adolescentice. Quincey se prisjetio one trojice dječaka koje je premlatio jer su povrijedili čast njegove majke. Odjednom se stidio zbog tog davnog postupka. Istrgnuo joj je roman iz ruku. "To stvorenje, taj čudovišni ubojica, Drakula, pravi je ponor koji se uvijek protezao između tebe i oca. Reci mi da nije tako." "O tome ne znaš baš ništa! "S Drakulom si se urotila protiv oca. Pila si njegovu krv", usklikne Quincey. Pozivajući se na zapamćeni tekst, rekao je: "Dvadeset prvo poglavlje... U postelji kraj prozora ležao je Jonathan Harker..." "Dosta je!" Niz lice su joj klizile suze. Quinceyja bi inače užasnula već i sama pomisao da bi nečim mogao rasplakati majku, no pomisao na to da je pila krv tog čudovišta dok je njegov otac, njezin suprug, spavao samo koji centimetar dalje bila mu je odvratna. Sve te godine, smatrao je da je obitelj upropastila očeva sklonost alkoholu. Quincey je sad znao istinu. Piću se odao zbog majčine nevjere. Ona je donijela nesreću njhovoj obitelji, upropastila njegova oca. "Stokerova knjiga nije fikcija. Taj demon, Drakula, uzročnik je

tvoje vječne mladosti." "Znala sam da nećeš shvatiti. Ni ja nisam mogla u tvojoj dobi." Mina je jecala. "Zlo se pojavljuje u raznim nijansama sivoga, a ne samo u crno-bijeloj opreci." Quincey je mahao rukom u kojoj je držao knjigu. "Oh, ali, razumijem, više nego dobro. Sve mi je sad jasno. Otac je zato bio toliko na mukama, zato me toliko želio držati pod nadzorom. Da me zaštiti od istine o stvarnom identitetu moje majke." "Otac te želio imati u svome svijetu da te zaštiti." Quincey je sada spoznao da njegov otac, govoreći o "sigurnosti" nije mislio na financijsku sigurnost, već na Quinceyjevu osobnu sigurnost. Upravo zbog toga umiješao se kad je Quincey bio na korak do stjecanja kakve-takve slave pod reflektorima. Htio je zaštititi sina. Quincey bijesno baci knjigu na stol i uzme primjerak Le Tempsa koji je ondje bio ostavio da se osuši. Pridignuo je novine i majci pokazao ilustraciju muškarca nabodenog na motki na Piccadilly Circusu. "Tepeš... Nabadač. Na koncu se čini da je zaštita trebala ocu, a ne meni... zaštita od tvog bivšeg ljubavnika!" Mina duboko udahne. "Tvog oca voljela sam koliko volim i tebe." Voljela. Quincey je u sebi s prijezirom ponovio tu riječ. Minini postupci ničim nisu odražavali ljubav prema njegovu ocu. "Cijeli život dopuštala si mi da neopravdano osuđujem oca. Što sam mu sve rekao, što sam sve izgovorio o njemu... Sve te užasne laži u koje sam zbog tebe vjerovao. To nikada neću moći povući. Nikada se neću moći iskupiti. Više ti ne mogu vjerovati ni u čemu. Ali, budi uvjerena da nisam neodlučni Hamlet. Osvetit ću oca, a tebi neka Bog pomogne!" Quincey je bijesno odjurio u predvorje i u prolasku s poda uzeo kaput. Mina za njim dovikne: "Ne! Quincey, molim te! Mrzi me ako moraš, ali ova se obitelj dovoljno žrtvovala! Ako me voliš, više ne obraćaj pozornost na te užasne, neobuzdane dane. Neka istina ostane mrtva i zauvijek zakopana. U protivnom, mogla bi te snaći sudbina gora od sudbine koja ti je snašla oca." Quincey iziđe i zalupi vratima. Nije se ni osvrnuo. Mini se činilo da joj srce ne može otrpjeti neku novu bol. To gađenje i bijes u sinovim očima bili su joj nepodnošljivi. Sada joj je bilo jasno kako se osjećao Jonathan kada je Quinceyjev bijes bio usmjeren

prema njemu. Njezin jedini prijestup sastojao se u tome što je štitila sina, a sad ga je upravo time otjerala, možda i u ralje upravo one opasnosti od koje su ga Jonathan i ona tako ustrajno nastojali zaštititi. Čvrsto je stegnula zlatni križić koji je nosila na lančiću oko vrata i upitala se: Zna li moj princ tame tajnu koju od njega skrivam sve ove godine? Ljuti li se na mene toliko da se napokon odlučio i osvetiti... meni i svima koje volim? X X I I .

POGLAVLJE

Dixit que Deus fiat lux et facta est lux. I reče Bog neka bude svjetlo, i bi svjetlo." Tako je Bog počeo stvarati svijet. Starac je kroz londonsku noć putovao kočijom. Namrštio se kad su došli do željezničke postaje Liverpool Street. Ondje više nije bilo onih prelijepih stupova s plinskim svjetiljkama koje su davale romantičan, treperav sjaj. Na njihovu mjestu sada su se dizali stupovi s novim žarnim nitima, intenzivnog i nesmiljenog svjetla. Osamljeni putnik više nije mogao podignuti pogled prema zvijezdama i tako se orijentirati. Otrov zvan električna rasvjeta s neba je izbrisao zvijezde. Čovjek je stvorio svjetlo i odvojio se od nebesa. Starcu je malu utjehu pružila činjenica da neće poživjeti osobito dugo i svjedočiti posvemašnjem posrnuću svoje vrste. U životu je pred njim ostala tek Jufi jedna zadaća, a on je iscrpio već gotovo svu energiju na samo putovanje iz Amsterdama. Već je bio zaboravio koliko mrzi englesku klimu. Od kiše su ga boljeli zglobovi, a u kostima je osjećao hladnoću i vlagu. Putovanje od Amsterdama trajalo je dulje nego što je očekivao. Nekoć se na takvo što mogao odlučiti i nekoliko puta na mjesec. Kako sada nije mogao brže hodati, u Antwerpenu je zakasnio na vlak, pa je na sljedeći vlak za Francusku morao čekati cijeli dan. Duh mu je i dalje bio snažan, ali je proklinjao slabašno tijelo. Kočija se zaustavila pred dobro mu poznatim hotelom od crvene opeke Great Eastern. Kao i mnogo toga, i to se zdanje promijenilo od doba kad je posljednji put stupio nogom u London. Ta profinjena zgrada, šarmantna upravo zbog staromodnog izgleda, u međuvremenu je preuzela i susjedno zdanje, te se proširila.

Dok je kočijašu davao šest penija, pozornost mu je privuklo nešto neobično. Na suprotnoj strani ulice niz svjetiljaka odjednom se ugasio. Danas je to uobičajena pojava, ali plinske se svjetiljke nikada nisu gasile. Toliko o čovjekovu tehnološkom napretku. Neki mladić sumnjiva izgleda, s polucilindrom na glavi, vrebao je pod jednom ugašenom svjetiljkom. Pretvarao se da čita novine, no zapravo je motrio pridošlicu. Služeći se štapom da lakše uhvati ravnotežu, starac se polagano dovukao do ulaznih vrata, radostan zbog činjenice da je prestalo kišiti. Upijao je prizore, mirise i zvukove koji su ga okruživali. Za to mjesto vezala ga je bogata prošlost. Dok su nosači nosili njegovu putnu škrinju i torbe, vratar je ponudio da će ga uhvatiti pod ruku. Starac je odbio. Neće dopustiti da ga starost onemogućuje još više nego do sada. Napredovao je oprezno, korak po korak, te podom prekrivenim mramorom i oniksom, kamenom koji je sada bio mokar od unijete kiše, došao do recepcije. Našavši se ondje, uz pištanje u grlu rekao je: "Rezervirao sam sobu." Službenik se nasmiješio i otvorio veliku crnu knjigu gostiju. "Svakako, gospodine, a zovete se...?" Starac nije odgovorio. Mučila ga je slutnja da ga netko i dalje motri. Okrenuo se prema ulaznim vratima i ondje uočio mladića u polucilindru koji ga je promatrao kroz staklo. U trenutku u kojem su se pogledali u oči, na mladićevu licu načas se pojavio uspaničen izraz, te se odmah povukao u noć. Zašto ga taj mladić slijedi? Nema sumnje da je i on demonov poslušnik. Kiša je napokon prestala kad su Cotford i Lee kroz ulaz u Swains Laneu došli na groblje Highgate. Londonska noćna magla sve je brže nadirala. Cotford je električnom svjetiljkom osvijetlio plan groblja, tražeći Egipatsku aveniju. Snop svjetla obasjao je prolaz kojim sU dominirala dva divovska obeliska ukrašena lišćem papirusa i lotosa. Njih dvojica odlučno su nastavili koračati. Drveće bez lišća, koje je poput prstiju kakvog kostura posezalo za polumjesecom na nebu, obasulo ih je kapljicama kiše koje je s grana nosio vjetar. Skladni kameni anđeli, isklesani uplakani likovi, te kipovi žena s bakljama blistali su na mjesečini. Kamena lica provirivala su kroz visoku travu, bršljan i kupinu.

Sve to Cotforda je podsjetilo na djetinjstvo, kad mu je majka često pričala drevne irske narodne priče o duhovima, vilenjacima, vjesnicima smrti, raznim demonima i Gospi Smrti. U vrijeme kad je Cotford još bio mladić, Irsku su poharali sušica i gripa. U Cotfordovu selu stariji su govorili da je to Vražje djelo. Oboljeli noću nisu mogli disati jer su, tvrdili su, imali dojam da im nešto užasno teško opterećuje prsa. Praznovjerni liječnik ustvrdio je da to dokazuje da im na torzu sjedi vampir koji im pije krv. Glasine i panika širili su se brže nego sama epidemija. Cotford se jasno sjećao noći kad su ljudi iz groba iskopali njegova brata. Užasnulo ga je kada je svećenik ustvrdio da je, budući da je prvi umro od bolesti, njegov brat zacijelo bio vampir koji je zarazio ostale u selu. Svećenik je tijelo njegova brata probio metalnom motkom. Mladi i naivni Cotford počeo je vjerovati u tu pretpostavku kada je iz bratova mrtvog tijela začuo stenjanje. Krv je navalila na usta, oči i uši. Svećenik je rekao da je selo spašeno. No umrlo je još petero ljudi, a Cotfordova je vjera počela slabjeti. Više godina kasnije, zahvaljujući policijskom iskustvu, Cotford će spoznati što se te noći zapravo dogodilo. Raspadanje tijela dovodi do nastanka plinova od kojih se tijelo nadima. Probijanjem otvora u tijelu, na primjer metalnom motkom ili skalpelom policijskog liječnika, plinovi nastali fermentiranjem pod velikim pritiskom prelaze preko glasnica preminule osobe i kroz usta, pa se ona otvaraju i kroz njih se čuje "stenjanje". Čim plinovi nastali fermentiranjem iziđu, tijelo se "ispuhuje", pa krv navire iz svih otvora. Cotfordov brat nikad nije bio vampir, nego tek žrtva praznovjerja i neznanja, pokoj mu sirotoj duši. Upravo zbog straha Cotfordovi roditelji nisu očuvali svetost groba njogova brata. Zbog straha od nepoznatoga. Neuki ljudi bojali su se onoga što nisu razumjeli, zbog čega je praznovjerje cvjetalo. Dakako, nakon bratove smrti, Cotford je spoznao da su sve one narodne priče bile obična glupost. I upravo zbog tog otkrića okrenuo je leda domu i odlučio se na školovanje u Londonu. Utjehu je potražio u znanosti, jer je znanost bila u stanju objasniti zagonetke koje progone ljude. Nadnaravno u ljudima izaziva strah. Zahvaljujući znanosti, njega više neće prevariti. Cotford je zastao kao ukopan. Na groblju se nešto pomaknulo. Mjesec

je zašao za oblake, a groblje je ostalo u tami. Cotford je uzdignuo ruku, kako bi dao znak Leeju, koji je također zastao. Cotford je osluškivao. Šuštanje je dopiralo s lijeve strane, pa je onamo usmjerio električnu svjetiljku. Bijeli, gotovo providni konj uhvaćen snopom svjetla netremice ga je promatrao. Cotford je čuo kako se Lee odao preneraženim udisajem. Podigao je pogled prema visokome naredniku. Nije očekivao da će učinak na čovjeka te visine i snage biti toliko snažan. "To je samo kip", reče Cotford. "Nisam vidio, ništa drugo. Mogao sam razbiti glavu na tu kamenu potkovu." Cotford ponovno pogleda kip kolosalnih razmjera. Zbog mahovine koja je na njemu rasla, konjsko lice doimalo se namrštenim. Cotford je uvidio da se radi o grobu glasovitog kočijaša Jamesa Selbyja. Statua se dizala visoko iznad ostalih nadgrobnih spomenika, a od ukrasa, tu su još bili i isklesani bič i komplet potkova. Nakon što su prošli kroz pravi labirint katakomba i nadgrobnih spomenika, Lee i Cotford provukli su se kraj svježe iskopanog groba koji je tek trebao dobiti spomenik. Na koncu su došli i do mauzoleja koji se bio smjestio među sjajnobijelim tisama. Grobnicu je poput paukove mreže prekrivao bršljan. Lee je rukom uklonio suho lišće i grane koji su prekrivali uklesano prezime. WESTENRA. Lee uzdahne. "Sigurni ste da se želite upustiti u ovo?" Cotford kimne. Nije bilo drugog načina. Nedostajalo mu je dokaza da ishodi sudski nalog. Otpio je gutljaj iz ploške, da se malko ugrije. "Od mene tražite da vam pomognem u kažnjivom djelu." "Ovo nije nekakav moj hir, narednice Lee." Cotford iz kaputa izvadi jedan od u kožu uvezanih dnevnika Jacka Sewarda. "Pronašao sam dokaz o tome da je Trbosjek prije dvadeset pet godina počinio ubojstvo za koje dosada nismo znali. Iskaz doktora Jacka Sewarda, napisan njegovom vlastitom rukom." S unaprijed označene stranice, Cotford je naglas čitao pod svjetlom električne svjetiljke: I upravo je Arthur, njezin zaručnik, kriknuo od boli kad joj je srce puno ljubavi probio željeznim kolcem. Nakon tog prvog udarca čekića, stvorenje koje je nekoć bilo njegova premila Lucy, kriknulo je

poput izmučene sirene. Bože moj, koliko krvi! Kakav užas! Kako sam samo plakao. Arthur je Lucy volio više nego itko, no to ga ipak nije spriječilo da joj zada smrtonosni udarac! Koliko sam samo često u mislima ponavljao taj prizor. Ako sam je navodno volio više nego on, zašto mu nisam zaustavio ruku? Ipak, nisam prošao nimalo bolje, jer sam joj upravo ja odvojio prelijepu glavu od tijela... Tijekom godina nebrojeno sam se puta uvjeravao da smo joj samo čistili dušu. Ako je to točno, zašto onda ne uspijevam iz glave izbaciti njezine krikove? Niti zaboraviti onaj stravični prizor kad je profesor Van Helsing podignuo kiruršku pilu i počeo joj odvajati udove od tijela...? "Dosta je!" poviče Lee. "Moguće, ali znaj da je moja gorljivost plod užasnog grizodušja kojeg ćeš ti, svim se srcem nadam, biti pošteđen. U smrtovnici Lucy Westenre stoji da je umrla od rijetke bolesti krvi. Dokument je potpisao neki dr. Langella, isti čovjek koji je samo nekoliko tjedana ranije potpisao Holmwoodovu dozvolu za sklapanje braka. Podosta zgodno, zar ne? Kao što se jasno vidi iz dnevnika, Lucy nije umrla mirno, u postelji." "A što ako je u dnevniku tek buncanje luđaka potaknuto opojnim sredstvima?" "Ne budi smiješan, Lee. Nakon svega što smo doznali, znaš da je tako. Okrenemo li leđa onome što znamo i dopustimo li da još neka žena potpadne pod Trbosjekovu oštricu..." Cotford je zašutio i čvrsto stisnuo čeljust. "To će nam biti na duši." Lee je još nekoliko dugih trenutaka nepomično promatrao mentora. Nije mu mogao poreći logiku takvog razmišljanja. Rukom pokazavši prema starome grobu, tiho je rekao: "Neka nam Bog oprosti ako griješimo." "I neka nas zaštiti ako ne griješimo." Njih su dvojica morali uložiti svu raspoloživu snagu da nasilu otvore željezna vrata. Okovi su škripali poput rasplakanih vjesnica smrti. Kad su vrata udarila o kameni zid, tresak je bio bučniji od grmljavine. Štakori su se uz ciku razbježali od snopa svjetla. Cotford i narednik Lee u stranu su odgurnuli kameni pokrov sarkofaga. Zadah smrti bio je daleko gori od onog što su doživjeli u mrtvačnici. Lee je zakašljao, unutarnjom stranom lakta prekrivajući lice ne bi li se zaštitio od smrada. "Kako tako stari ostaci i dalje mogu tako užasno

zaudarati?" A onda mu je sinulo nešto stravično. "Možda su im dodani i neki novi ostaci." "Ta vrata desetljećima nisu otvarana", reče Cotford. Narednik kimne. Cotford je imao pravo. No i dalje nije bilo jasno kako zadah smrti može biti tako snažan. I tako svjež. Nadao se da se radi o nekoj uginuloj životinji. Cotford je sada usmjerio svjetlo u otvoreni grob. U sarkofagu su se nalazili unakaženi ostaci, uglavnom kostur, ženske osobe. Lubanja, s dugom crvenom kosom, očito je bila odvojena od tijela. Usta su bila prepuna sasušenog cvijeća, udovi odrezani i prekriženi. Željezni kolac i dalje je virio iz prsnog koša, dok su se kraj leša i dalje vidjele osušene krvave mrlje. Cotford je pogledao unakažene ostatke tijela Lucy Westenre, a misli su mu istog trenutka preplavila sjećanja na onih pet okrvavljenih prostitutki iz Whitechapela. Sve su bile slično osakaćene. Bilo je očito da je Trbosjek u Lucynu slučaju dosegao novu najnižu točku. S prostituki je prešao na imućne žene, a ovu je ubio na mjestu na kojem nitko nije čuo njezine krikove, te joj završni udarac zadao željeznim kolcem. Nepatvoreni Van Helsing. Istodobno je osjećao i opravdanost svojih postupaka i gađenje koje mu je doprlo do najdubljeg dijela bića. "Luđaci!" "Ubojice!" dodao je Lee. Cotford je na narednikovu licu ugledao istu onu žudnju za pravdom koja je i njega obuzimala sve te godine. "Naredniče Lee, snimite mi svaki kvadratni centimetar ovog mjesta, a ostatke prenesite u mrtvačnicu. Angažirajte samo ljude kojima možete vjerovati. Naši nadređeni još ne smiju ni naslutiti što smjeramo. Probudite onog starog tupavca, liječnika, pa neka obavi kompletnu obdukciju. Samo pazite da završi i nestane prije svitanja, da ne izazove sumnju. Pobrinite se za to da se njegov izvještaj nađe na mojem stolu čim ga dovrši." "Razumijem, gospodine." Cotford je u tom trenutku nakrivio glavu. Prinijevši prst usnama, pokazao je Leeju da ušuti. Izvana se čulo kako netko trči prema grobu. Cotford je, kao i uvijek, bio bez pištolja. Možda je te noći trebao odbaciti ponos i ponijeti oružje. Koraci su se približavali, a on je

isključio svjetiljku. S pendrekom u ruci, Lee se smjestio kraj ulaza. Cotford je u pripravnosti držao tešku električnu svjetiljku. Koraci su se i dalje primicali. I upravo u trenutku kad je kroz oblake provirio mjesec, na ulazu se ukazala neka tamna pojava. Po obrisu se moglo zaključiti da nosi polucilindar. Cotford uključi svjetiljku. Snop svjetla zaslijepio je došljaka i posve ga zatekao. Prije no što je Cotford stigao udariti, Lee je povikao: "Pozornice Price! Što, dovraga, radite ovdje bez odore?" Price skine šešir, stavi ga pod ruku i zauzme stav mirno. "Rekli ste mi da moram biti neuočljiv. Pogriješio sam, gospodine?" Cotford je u pozorniku Priceu prepoznao onog gorljivog mladića koji je utrčao u lokal Red Lion u potrazi za njim. "Narednice Lee", reče Price, crven u licu i zadihan. "Tražili ste da vas izvijestim... kada muškarac s fotografije... dođe u hotel Great Eastern." "I došao je?" upita Cotford, zadovoljan činjenicom da je Lee kao čovjeka od povjerenja odabrao upravo Pricea. Cotfordu su se svidjeli taj mladić i njegova neupitna gorljivost. "Jest, gospodine. Osobno sam vidio kako ulazi. Sada je mnogo stariji, ali prepoznao sam ga." Cotford otpije gutljaj iz ploške, lica koje mu se razvuklo u slavodobitan osmijeh. "I tako to počinje..." X X I I I .

POGLAVLJE

Obavijena gustom maglom, grofica Bathory čekala je da dvojica policajaca i onaj mladić u polucilindru iziđu iz malenog mauzoleja s natpisom WESTENRA. Već nekoliko noći pratila je njihove aktivnosti. Zaintrigirali su je tjedan dana ranije, kada je sjedila na jednome krovu u prolazu u blizini Temple Bara, gdje je inspektor svinjolika izgleda pokušavao izvesti određene zaključke u vezi s okolnostima pod kojima je svijet napustila njezina ljubljena žena u bijelome. Zabavljeno je slušala dok je onaj drugi inspektor, Huntley, blebetao o svojim apsurdnim teorijama. Bila je to prava uvreda na račun njezine pratiteljice. I sama pomisao da je taj Harker, slabić nad slabićima, mogao ubiti njezinu

ljubljenu zlatokosu bila joj je odvratna. Bila bi raskomadala i Harkera, samo da joj se ukazala prilika. Za razliku od njega, debeli detektiv nipošto nije bio budala. Ne samo da je izveo pravilne zaključke u vezi s događajima, nego je čak pretpostavio i da je grofica Bathory bila na licu mjesta. Otada ga prati i motri s velikim zanimanjem. Viši od dvojice policajaca debeljka je oslovljavao riječima "inspektor Cotford". Grofici Bathory to ime nije bilo poznato, ali mu je prepoznala lice. Njegov portret vidjela je davno u novinama, uz portret onog kretena Abberlinea. Da, Cotford. Sjećam se tog prezimena. Sada je izgledao ponešto drukčije, svakako imao mnogo više kilograma i bio dosta stariji. Grofica Bathory nije se mogla načuditi tome koliko neprepoznatljivo smrtni ljudi ostare za samo četvrt stoljeća. Moguće je da je Cotford bio pronicaviji od ostalih na koje je nailazila, no nipošto nije bio i prosvijetljen. Uspio je pronaći sve dijelove slagalice, iako mu ograničeni um neće dopustiti da ugleda i cjelovitu sliku. Grofica Bathory opirala se želji da navali na njega i svom mu snagom razbije lubanju o kakav zid. Zamišljala je šokiran izraz na njegovu licu koji bi se pojavio kad bi iz prve ruke shvatio kako žena može biti snažnija od muškarca. Groficu Bathory stoljećima je zbunjivalo kako je to Bog stvorio čovjeka na vlastitu priliku. Ako je to točno, tada je Bog slabašan. Čovjek je tako krhak i ograničen. Da mu nije tehnologije, bio bi pri dnu hranidbenog lanca. Grofica Bathory otkrila je istinu koju čak i nedostojne zvijeri znaju već tisućljećima: čovjek je lak plijen, dok mu je krv poput finog starog vina. Pitala se osjećaju li zvijeri koje su okusile čovjekovo meso jednako zadovoljstvo kao ona. Od svih ljudi, grofica Bathory cijenila je jedino Charlesa Darwina. Preživljavanje najsposobnijih. Ona sama usavršeni je oblik čovjeka. Njezini osjeti vida, sluha, mirisa i okusa deset su puta snažniji nego u ljudi, a raspolaže i deset puta većom snagom. Obdarena je još moćnijim šestim čulom, mentalnim osjetom. Čovjek se stoljećima divi magičarima koji su u stanju premještati predmete, čitati misli i nadzirati nečiji um. U njezinu se slučaju nije radilo ni o kakvim smicalicama ili iluzijama: bila je u stanju ući u čovjekovu svijest i prisiliti je da u njoj vidi vuka, vodorigu, štakora ili maglicu. Moć joj se bila toliko razvila da je u nečiji um mogla ući i s

udaljenosti od više stotina kilometara, te tu osobu navesti da vidi što god je poželjela. Mogla se kretati nevjerojatnom brzinom. Mogla je čak i levitirati i letjeti, lebdjeti na vjetru. Čovjeku su za let potrebne razne naprave i uređaji. Grofica Bathory uistinu je bila najsposobnija i najotpornija, sljedeći korak u čovjekovoj evoluciji. Sada je pokušavala odrediti treba li ubiti Cotforda zbog toga što je doznao ili ga pretvoriti u saveznika, ali tako da toga ne bude svjestan. Instinkt joj je govorio da trojicu muškaraca treba ubiti na licu mjesta, u mauzoleju, prije nego što tajne kojih su se domogli odaju drugima. Jacka Sewarda ubila je i zbog manje važnih razloga, a ovo osamljeno mjesto idealno je za ubojstvo. Groblje je bilo veliko i nepregledno, a ona je bila daleko, no njezin nadnaravni pogled bez poteškoća je prodirao kroz maglu i tamu. Mauzolej Westenra. Prekopavaju, znači, po prošlosti. Traže nove dijelove slagalice. Razmatrala je sudbinu debelog inspektora. Riječ je o opsjednutome čovjeku vrlo suženih pogleda na svijet. Suvremenici ga možda smatraju ludim poput zločinaca koje progoni. Voljela se kockati, ali ne na kartama ili novcem. Zanimljiviji su ulozi život i smrt. Sve je ionako toliko nasumično, a u toj igri ona je do sada uvijek pobjeđivala. Bila je pripravna okladiti se da je Cotford od policajaca koji su bili s njim zatražio da se zavjetuju na šutnju. Bilo je očito da je bistar, no činjenica da nije uočio Sewardov grob kraj Lucyne grobnice navela ju je na zaključak da taj čovjek razmišlja tako otužno linearno. Bi li ga mogla iskoristiti za svoje ciljeve? Da. Iskoristit će ga tako da na otvorenom izmami i ostale. On će ih dovesti k njoj. Grofica Bathory sada se nasmiješila. U Engleskoj ipak neće biti tako dosadno i monotono kako je tu zemlju pamtila. Zaključila je da Cotford i njegovi podčinjeni trebaju poživjeti još barem neko vrijeme. Ne zbog toga što ih je počela žaliti ili s njima suosjećati, budući da takvo što i nije bila u stanju osjetiti: bila je savršen mesožder. Ali, zasada će zatomiti krvožednost, samo za ovu noć, u korist igre. Dajmo mojim novim pijunima još jedan komadić slagalice. Dok je ulazila u kočiju, štapom sa zlatnim vrškom kucnula je o njezin strop. Zaprega bez kočijaša odjurila je s groblja Hampstead na jug, prema Whitechapelu. Kristan je bila iscrpljena. Noge su joj bile pune žuljeva, budući da je

cijelu večer provela koračajući gore-dolje Commercial Streetom. Novinski papir koji je bila ugurala u cipele ne bi li joj bilo toplije u međuvremenu se razmočio i počeo raspadati, već vonjajući po pokvarenoj ribi. Dok je šepala prema oronulom stanu na Devonshire Squareu, začula je približavanje konja. Htjela je zanemariti i zvuk i kočiju, no financijska situacija nije joj dopuštala takav luksuz. Usiljeno se nasmiješila i okrenula, te ugledala crnu kočiju koja je izranjala iz guste noćne magle. Nešto nije bilo kako treba. Kočije ne voze tek tako, same od sebe. Primijetila je da je crna kočija puna raskošnih zlatnih ukrasa. Tada joj je sinula nova pomisao. Žive u dobu nebrojenih novih izuma. A imućni uvijek imaju najbolje i najnovije igračke. Crna kočija bez kočijaša vjerojatno je nekakav križanac automobila i kočije. Ne odvajajući pogled od zlatnih ukrasa koji su joj se primicali, Kristan je osjetila uzbuđenje. Te je večeri već bila s pet mušterija, ali malene naknade jedva će joj dostajati za sutrašnju hranu. U ovoj kočiji možda se nalazi neka imućna mušterija. Odigra li sve kako treba, mogla bi zaračunati dovoljno da pokrije mjesečnu najamninu. Izgleda da joj se sreća te večeri nasmiješila. Kočija se zaustavila na samo nekoliko centimetara od njezinih ofucanih cipela. Čekala je da se vrata otvore i da se na njima pojavi neki zgodan gospodin. Tapecirana unutrašnjost kočije njezinoj će zadnjici goditi daleko više nego hladni kamen kakva prolaza. Nekoliko trenutaka kasnije Kristan je shvatila da gospodin želi da se malo potrudi. Oblizala je usne u nadi da će ih dovoljno ovlažiti i tako prikriti raspukline nastale zbog čestog vjetra u ožujku. Popravila je položaj bluze da istakne velike grudi, svoj najjači adut, te se zamamnim korakom, koliko joj je to obuća u raspadanju dopuštala, uputila prema ukrašenim vratima kočije, te pokucala, kratko i profinjeno. "Tražite nekog, šefe?" Nije bilo odgovora. Ovaj se zbilja voli igrati. "Alo? Ima 1' koga?" Kristan se povukla za korak kad je ruka u crnoj rukavici, s prstenom ukrašenim rubinom, odmaknula krvavocrvenu zavjesu i ponudila joj španjolski zlatnik. Kristan se pohlepno nasmiješila i spremno ga uzela. "Sad već pričaš mojim jez'kom, dragi." Vrata kočije polagano su se otvorila. Kažiprst u crnoj rukavici pokazao joj je da uđe. Uz takvu naknadu, gospodin s njom može raditi

što god poželi. Kao sposobna i iskusna poslovna žena, Kristan je znala da gospodin koji je u ovom dijelu grada pripravan toliko platiti traži nešto osobito. Čak i ako bude boljelo, pristat će na sve. Posreći li joj se, možda stekne stalnu mušteriju. Kristan je spretnim pokretom spremila zlatnik u bluzu, koliko je mogla zavodljivije, te je uhvatila ruku u crnoj rukavici. Ruka u rukavici zatvorila je vrata, a onda se napokon ukazalo i mušterijino lice. Kristan je šokirano shvatila da pred njom nije gospodin, već prelijepa plavooka žena sjajnocrne kose u elegantnom muškom kaputu i fraku. Kristan je sad bilo drago što će izbjeći još jedno neugodno prodiranje, a ipak zaraditi. Uzbudila ju je pomisao da bi joj ta prelijepa žena mogla viđati najskrovitije rane. Kočija grofice Bathory jurila je uz Temzu u blizini Towera. Nosnice šest crnih kobila bjesomučno su se širile od užarenog daha. Kočija je poskakivala i zveketala jureći po kamenom popločanim ulicama. Kobile su se naglo zaustavile, zabacile glavu unatrag i ukočile koljena kao da je netko povukao nevidljive uzde. Bilo je gluho doba noći u središtu grada, sat do svitanja. Na ulici nije bilo nikoga. Neće biti svjedoka. Vrata kočije polagano su se otvorila. Kao da se radi tek o malenoj vreći prljavih dronjaka, grofica Bathory odbacila je Kristanino okrvavljeno tijelo u Temzu. Djevojka je imala rastrgan vrat i ukočeno lice, usta razjapljena od beznadnog užasa. Steznik joj je bio poderan, tako da su se vidjele grudi, dok su joj gaće bile spuštene do gležnjeva. Grofica Bathory tom ukusnom Božjem čedu neće uskratiti poniznost u smrti. Nakon toga šutnula je njezinu torbicu i izbacila je na ulicu, tako da su iz nje izletjele stvari: nekoliko novčića, rupčić i krunica. Taj ju je prizor nasmijao. Još jedan licemjer. Riječna struja već je odnosila tijelo prostitutke. Mrtve oči nepomično su piljile u nebo. Grofici Bathory nikad nije bilo jasno kako jadnici poput te kurve i dalje uspijevaju pronalaziti ljubav prema Bogu. Što je Bog za njih učinio? Rukom u crnoj rukavici bacila je zlatnik u vodu kraj tijela, te se nasmiješila kad su Kristan i njezino zlato potonuli pod mračnu površinu Temze. Tko je rekao da ga ne možeš ponijeti? "Krenite u potragu, inspektore Cotford", izusti grofica Bathory zamišljeno.

XXIV.

POGLAVLJE

Dok je grabio Bonhay Roadom, Quincey je osjećao kako mu krv vrije. Zašto su mu roditelji tako tajili svoju prošlost? Zašto mu otac nije vjerovao? Zašto je njegov otac morao umrijeti? Zašto je njegova majka izdala prijatelje? Misli su mu se kovitlale dok je trčao praćen kišom. Začuo je dobro poznat zvižduk vlaka koji kreće s postaje St. David's. Nije bilo vremena da kupi kartu. Zbog vlastitog duševnog zdravlja, Exeter mora napustiti što prije, a do sljedećeg vlaka ima puna tri sata. Bez imalo razmišljanja, Quincey je potrčao prugom, jer je vlak već ubrzavao, te je skočio na stražnji dio zadnjeg vagona. Metal je od kiše bio klizav, pa je Quincey izgubio uporište. Očajnički i krajnjim naporom uhvatio se za lanac, tako se držeći dok je vlak i dalje ubrzavao. Stisnuvši zube, uspravio se i pokušao smiriti, dok mu je srce neobuzdano udaralo. Kad se na koncu našao na sigurnome, u vagonu, okrenuo se i ugledao Exeter koji se gubio u daljini, znajući da nogom više nikad neće stupiti u rodni grad. Kako više nije imao oca i kako je ostao i bez posljednje trunke povjerenja u majku, ondje više nije imao baš ništa. Dok je vlak napredovao prugom prema Londonu, Quincey je pronašao mjesto u jednom vagonu u kojem su vladali ugoda i mir. No, ipak nije uspijevao primiriti misli. Koliki je dio Stokerove knjige doista vjeran istini? Mogu li nemrtvi uistinu hodati svijetom? To mu se činilo krajnje apsurdnim. Majka je u onom pismu tvrdila da ta čudovišta postoje. Jedno mu je takvo čudovište ubilo oca i razvrglo obitelj. Quincey je osjećao kako u njemu buja žudnja za osvetom. Ali kako se boriti protiv takvog zla? Suočavao se s neprijateljem koji je, prije više stoljeća, zapovijedao velikim vojskama. Nesmiljen i okrutan, taj je čudovišni vladar na svojoj strani imao i demonske sile. A Quincey je bio sam i osjećao se nedoraslo takvoj zadaći. Istinu o tome što je pred njim znaju još samo pripadnici one odvažne skupine junaka. A veze među njima popucale su još davno. Većina ih je danas ionako mrtva. No, možda još postoji barem jedan od njih kojem bi se mogao obratiti. Mina je imala cjelovit dosje o njegovim pothvatima. Bio je to junak koji je služio rame uz rame s Quinceyjem P. Morrisom u francuskoj Legiji stranaca. Sposobnosti tih elitnih jedinica bile su

legendarne. Borio se protiv Kineza tijekom opsade Tuyen Guanga, umakao je ljudožderima na otočju Marquesas, te čuvao korejsku caricu od japanskih plaćenih ubojica. Osim toga, preživio je i bitku protiv grofa Drakule. Da, pomislio je Quincey. Posjetit ću njega. Otići ću do Arthura Holmwooda. Sunce je već zalazilo kad je kočija dojurila do ulaza na imanje Arthura Holmwooda, poznatog i kao lord Godalming. Quincey iskoči iz kočije i kočijašu dobaci nekoliko novčića. Zapanjeno se zagledao u veličanstveno zdanje. Bilo je barem tri puta veće od kuće obitelji Harker u Exeteru. Kako je taj Holmwood samo zagonetan. Tako bogat čovjek nesumnjivo je mogao uživati u svim povlasticama koje donosi novac. Činjenica da je umjesto toga nebrojeno puta izlagao život opasnosti u Quinceyju je izazvala osjećaj poštovanja i prije nego što ga je upoznao. Na takvog čovjeka svakako treba računati, a Quinceyju će zatrebati upravo takva pomoć. U Stokerovu romanu ne spominje se kako su se ti junaci povezali i okupili. Quincey je za njihove dugotrajne veze doznao iz Mininih pomno vođenih zapisa. Jack, Arthur i njegov imenjak, Quincey P. Morris, kao dječaci su se upoznali u elitnom hugenotskom internatu nadomak Londona. Jack je bio katolik, no njegov otac, istaknuti liječnik, nije htio da dječaka ograniči pohađanje župne škole. Stoga ga je poslao u privatnu protestantsku školu, da se ondje druži s pripadnicima viših slojeva britanskog društva. Jack je ondje upoznao Arthura i njih dvojica tako su se sprijateljili. Otac Quinceyja P. Morrisa, Brutus, bio je imućni teksaški rančer. Kad je 1861. izbio američki Građanski rat, Teksas je zadržao pravo da NC ne odvoji od Unije, ali i da se ne pridruži Konfederaciji. Stoga je ta savezna država otvorila poslanstvo u Londonu, a Brutusa Morrisa Teksas je imenovao veleposlanikom u Londonu. Kao što i dolikuje čovjeku takva položaja i ugleda, Brutus je sina poslao u istu elitnu školu koju su pohađali Jack i Arthur. Quincey P. Morris od svega je najviše žalio zbog činjenice da je bio premlad da se bori u Građanskome ratu. Zbog toga je nakon određenog vremena i otputovao u Ameriku, da se bori protiv Indijanaca i pomogne u smirivanju stanja na Divljem zapadu. Arthura su nadahnula Morrisova junaštva u američkim prerijama, pa mu se pridružio u sljedećoj avanturi,

pristupivši Legiji stranaca. Jacka Sewarda nije bilo moguće nagovoriti da im se pridruži, budući da je odlučio slavu potražiti na području znanstvenog rada, te se upisao na ugledno amsterdamsko sveučilište Vrije, postavši studentom i asistentom profesora Abrahama Van Helsinga. Uspevši se stubama pred ulazom u veliku vilu, Quincey je zastao da uhvati dah i da se pribere. Nije se htio pojaviti pred velikim Arthurom Holmwoodom poput kakva glasonoše. Dok je stajao na pragu, sinulo mu je da su se junaci iz Stokerova romana često nalazili upravo u toj kući. Ondje su osmislili i plan prema kojem će svijet osloboditi od Drakulina zla. I unatoč svemu, čak i uz čovjeka kakav je Arthur Holmwood, nisu uspjeli u naumu. Quincey se pribojavao da je neprijatelj s kojim se suočava jednostavno prejak. Posegnuo je za mjedenom alkom na vratima, ali je nije pronašao. Pogledao je oko sebe, uočio konopac kraj vrata, pa shvatio kako je pogriješio. Dakako da taj čovjek ima sav luksuz koji je moguće pribaviti, pa tako i novu vrstu zvona. Quincey je povukao konopac i začuo sumoran ton koji se oglasio negdje u unutrašnjosti. Nitko se nije javio. Povukao je konopac još jednom, ali ni sada nije bilo odgovora. Već se spremao udariti šakom o vrata kada su se vrata rastvorila tek za koji centimetar. Kroz otvor je provirio batler. "Kako vam mogu pomoći?" "Zovem se Quincey Harker i došao sam posjetiti..." Quincey je zašutio. Čovjeka kakav je Arthur Holmwood valja osloviti kako dolikuje takvoj osobi. "... lorda Godalminga. Stvar je vrlo hitna." Batler je odškrinuo vrata za još koji centimetar, pa mu ponudio maleni srebrni pladanj. Quincey mu je trebao uručiti posjetnicu. Nasreću, Basarab je svom mladome štićeniku osigurao nekoliko takvih kartica za predstavljanje. Quincey je pretražio kaput i na koncu ih pronašao u jednom ofucanom džepu. Batler ga je iznenađeno pogledao, budući da pravi gospodin posjetnice uvijek drži u kutijici. "Samo trenutak", reče mu, pa mu zatvori vrata pred nosom. Dok je čekao, Quincey je osjećao kako mu se noga trza od neizvjesnosti. Tijekom posljednjih nekoliko dana pročitao je toliko toga o Holmwoodu. Pustolovine proživljene u Transilvaniji bile su tek vršak sante leda. Quincey je među Mininim stvarima pronašao informacije o

Arthurovoj mladosti, kao i novinske izreske s društvenih stranica, članke u kojima je ocrtan Arthurov život nakon njihovih sukoba s Drakulom. Iako je nakon očeve smrti postao lord Godalming, Arthur se tim imenom i titulom nije služio često sve do povratka iz Transilvanije. Quincey se pitao je li Arthur promijenio ime jer je znao da je Drakula još živ. No, bilo je sigurno da se lord Godalming nije od silnog straha šćućurio u nekom zakutku svoje vile. Postao je prvakom u jedrenju na Temzi, vrsnim igračem pola, te majstorom za dvoboje. Često je branio čast pištoljima i mačevima, pritom ubivši trojicu muškaraca i ranivši njih još dvanaestoricu... odreda ljude koji su ga nekako uvrijedili. Quincey je takvo što i očekivao od čovjeka koji je na kocku stavio sve što je imao radi časti svoje velike ljubavi, Lucy Westenre. Takav čovjek nesumnjivo bi krenuo u bitku protiv zla koje donosi Drakulin povratak. Quincey se sjećao da je u djetinjstvu upoznao muškarca kojeg su mu predstavili kao "strica Arthura", te je sada shvatio da se moralo raditi o Arthuru Holmwoodu. Ali, taj čovjek s Harkerovima nije imao kontakta gotovo dva desetljeća. Quincey je mogao zaključiti jedino da su razlozi nekako povezani s preljubom njegove majke i očevim alkoholizmom. Nadao se tek da će Holmwood biti u stanju nadići tu njihovu sramotu i navesti se na to da počne vjerovati Quinceyju, jer mu je Arthurova pomoć bila očajnički potrebna. Ljudi poput lorda Godalminga vrsta su koja izumire. Quincey je negdje pročitao da je jedan prijatelj Arthurova oca izgubio svu imovinu zbog nepromišljenih ulaganja. Umjesto da dopusti prijatelju da se odrekne i zemlje i bogatstva, Holmwood se oženio njegovom kćeri. Ako je bio voljan stupiti u brak s nepoznatom ženom da pomogne prijatelju, lord Godalming će, nadao se Quincey, biti jednako susretljiv i u njegovu slučaju. Pri pomisli na oca, Quinceyja je obuzelo grizodušje. Nikad mu se neće pružiti prilika da se ispriča zbog ponašanja prema njemu. Sada zna da ga je otac volio. Jonathan Harker za sina je žrtvovao sve, a Quincey je čvrsto naumio dokazati da je dostojan takve žrtve. Vrata su se nakon nekoliko beskrajnih minuta napokon ponovno otvorila. Batler je izišao i objavio: "Lord Godalming sada će vas primiti." Quincey je već krenuo naprijed, želeći ući, no na putu mu se ispriječio

butler. Nakašljavši se, spustio je pogled na Quinceyjeve blatnjave cipele. Ponovno zatečen, Quincey je skinuo blato s potplata na strugalu izrađenom od lijevanog željeza kraj vrata. Batler ga je potom naposljetku uveo u radnu sobu Arthura Holmwooda. Potom je uzeo njegov kaput i izišao, te za sobom zatvorio vrata. Miris prostorije nekako mu je bio poznat. Quincey je shvatio da je već boravio u toj sobi i odjednom ga je preplavio pravi val uspomena. Prepoznao je zagasitocrvene tapete, autentični i vrlo skupi dizajn Williama Morrisa. Na zidovima su bili izloženi profinjeni mačevi, sablje i bodeži. Tijekom godina provedenih u kazalištu, Quincey je u rukama držao mnogobrojne drvene mačeve, no ovo su bili autentični primjerci oružja, s pravom oštricom. Iako je na nekima bilo tragova udaraca, krvi nije bilo nigdje. Kao dijete, sjetio se iznenada, bio je ispružio ruku u želji da dotakne jednu sablju. No, otac ga je odmah ščepao za ruku. Mogao si se porezati. Quincey se prisjetio rukom izrezbarenih drvenih ukrasa, obojenog stakla na prozorima, te polica pretrpanih knjigama koje on ne bi uspio pročitati ni da čita cijeli život. Prisjetio se i portreta prelijepe crvenokose žene. Da, još kao dijete spoznao je da se radi o istoj ženi kao na fotografiji koja toliko znači njegovoj majci. Quincey se okrenuo i pogledao iznad kamina, gdje se, po njegovu sjećanju, trebao nalaziti portret, no više ga nije bilo. Zamijenio ga je neki ni po čemu izniman pejzaž. "Lucyn portret..." izustio je zamišljeno. "Slika koju spominjete", rekao je netko iza Quinceyja, "uklonjena je prije deset godina, iz poštovanja prema Beth, mojoj supruzi." Arthur Holmwood, lord Godalming, sjedio je za masivnim stolom od mahagonija. Ispod prelijepe svjetiljke nalazio se srebrni pladanj, a na njemu Quinceyjeva posjetnica. Quincey je ostao zapanjen. Arthur Holmwood u međuvremenu se gotovo uopće nije promijenio. Bio je stariji od Jonathana, no tko god bi ih vidio zajedno, u to bi teško povjerovao. Uz tu gustu plavu kosu, četvrtastu donju vilicu i čeličnoplave oči, bilo je lako uvidjeti zašto je Lucy od svih udvarača odabrala upravo njega. Siroti dr. Seward

nikada nije imao pravih izgleda. Quincey se uspravi i nakašlje. "Dobar dan, gospodine... lorde Godalming. Ispričavam se, nisam vas vidio." "Uvjeren sam da nisi došao razgovarati o mojim ukrasima." Quinceyja je iznenadio osoran ton, ali je hrabro nastavio. "Ja sam sin Jonathana i Mine Harker..." "Znam tko ste, mladi gospodine Harkeru. Konjak?" "Ne, hvala." Quincey se nadao da će odbijanjem pića pokazati da nije slab poput oca. Lord Godalming ustao je i otišao na suprotnu stranu sobe, do dupkom punog bifea. Bio je dojmljiva pojava, muškarac viši od stotinu devedeset centimetara, u odijelu koje je savršeno pristajalo vitkom, mišićavom tijelu. Donji dio torza bio mu je zategnut poput bubnja, a na vratu nije bilo ovješene kože karakteristične za većinu muškaraca njegove dobi. Kretao se tako pomno i uglađeno da je bilo teško povjerovati u sve one pustolovne priče koje je Quincey u vezi s njim pročitao. Tek je pokoja sjedina u blizini sljepoočica pokazivala da je prevalio pedeset i koju, istodobno mu pridajući dostojanstven izgled. Arthur je uzeo elegantnu kristalnu čašu i bocu od brušenog stakla, te se okrenuo tako da mu se svjetlo našlo izravno na licu. Quincey je istog trenutka uočio dvije malene nesavršenosti: ožiljak na desnom obrazu, te uho kojem je nedostajao vršak. Upitao se koja je to bitka ostavila neizbrisiv trag na lordu Godalmingu. Arthur je natočio konjak. "Što te, molim te, lijepo, dovodi ovamo mladi moj Harkeru?" " Uvjeren sam da znate." "Čak i ne slutim." "Moj je otac prošli tjedan ubijen." "Da, to sam pročitao", odgovori Arthur hladno. "Sućut." Dlanovima je obavio široku čašu na niskome stalku, tako grijući piće. Quincey je pokušavao objasniti tako suzdržan stav. "Jeste li pročitali i da je prije dva tjedna u Parizu ubijen Jack Seward?" upita. Arthur se namršti, a lice mu prekrije tamna sjena. Sklopio je kapke. Približivši čašu nosu, da što bolje osjeti miris, nije rekao ništa. Quincey povisi glas. "Jeste li čuli? Jack je..." "Čuo sam i prvi put." Arthur naglo otvori oči i zapilji se u Quinceyja, koji je stekao jasan dojam da ovaj želi ubiti glasnika. "Jack je bio stara budala. Gurao je nos u... stvari koje nije trebalo dirati."

"Jack Seward bio je vaš prijatelj!" Arthur ga pogleda suženih kapaka, pa mu priđe za korak. "Jack Seward bio je ovisnik o morfiju koji je ostao bez imetka, ugleda, doma i obitelji!" Svi instinkti namijenjeni samoodržanju Quinceyju su govorili da sada treba prestati. Ali, želi li steći sugovornikovo poštovanje, mora iskazati nepopustljivost. Uspravio se i zauzeo odlučan stav. No, kako se naglo pojavio, Arthurov bijes jednako se brzo i povukao, a zamijenila ga je duboka tuga. "Jack je bio stara budala koja se nije uspijevala odvojiti od prošlosti", reče Holmwood, nakon što je u samo jednom munjevitom gutljaju popio sav konjak, kao da želi isprati neugodno sjećanje. "Moj otac i doktor Seward ubijeni su u samo nekoliko dana razmaka. Baš i ne bih rekao da je to plod slučajnosti, nije li tako?" reče Quincey. "Vi i supruga svakako ste u opasnosti." Arthur se nasmije i ponovno napuni čašu. "U opasnosti? Dragi gospodine Harkeru, pa vi ne znate što znači ta riječ." Quincey nije mogao vjerovati da je to isti onaj Arthur Holmwood koji je na pastuhu odjurio u bitku protiv Roma i Drakule. Upravo bi on, više od sviju, trebao shvatiti opasnost. Obuzeo ga je bijes i prije nego što je stigao i promisliti, dojurio je do njega i ščepao ga za ruku kojom je već počeo točiti konjak. "Drakula se vratio radi osvete i to dobro znate. Pomozite mi da ga ubijem, da ga se riješimo jednom zasvagda." Arthur je nesmiljenim pogledom prostrijelio šaku koja ga je držala za podlakticu. Snažnim refleksom odvojio je ruku. "Nepromišljeno, gospodine Harkeru. Glupo i nepromišljeno. Znači, napokon ti je ispričala." "Ne. Sam sam otkrio istinu", reče Quincey, koji je bez uspjeha pokušavao prikriti sve izraženije drhtanje glasa. "Drakula je mrtav. Umro je pred mojim očima." Arthur odloži bocu i vrati se za stol. "Svi smo vidjeli kako je umro." Quincey nije mogao vjerovati da tako svjesno zatvara oči pred istinom. Mora li mu baš sve nacrtati? "Moj je otac nabijen na kolac. Tepeš... tko bi to drugi učinio?" "Ja sam svoje bitke izvojevao, mladi gospodine Harkeru. Za života sam se borio na paklenim bojišnicama i prelazio prava mora krvi. Ja

sam s takvim stvarima završio. Na taj put više ne idem." Uzeo je maleno zvonce, kaneći pozvati batlera. Quincey šakom udari po stolu. "Kukavice!" Bio je uvjeren da će ta uvreda navesti Arthura na reakciju, no u lordovim plavim očima nije bilo emocija. "Idi kući, mladiću", uzdahne Holmwood. "Prije nego što si naudiš." Quincey je čuo kako su mu se iza leđa otvorila vrata i kako je batler ušao u sobu. "Pretpostavljam da je sastanak završio...?" "Želim vam ugodan dan, gospodine Harkeru." Arthur je uzeo neku malenu knjigu, otvorio je na označenoj stranici i stao čitati. Batler je prišao Quinceyju s kaputom u ruci. "Poći ćemo ovim putem, gospodine." Quincey je stajao nepomično, u stanju krajnje nevjerice. A onda je uzeo kaput i naglo se okrenuo prema stolu, te iz Arthurovih ruku istrgnuo knjigu. Pogledi su im se susreli. "Neću vas žaliti kad doznam da ste pali kao sljedeća žrtva", reče, u nadi da će ovaj napokon zagristi. Umjesto da prihvati izazov, Arthur se samo zagledao u bezličnu sliku nad kaminom i gotovo šaptom izustio: "Sumnjam da će itko žaliti za mnom." Kada ga je batler izveo iz kuće, na sada već mračnu ulicu, Quincey je zastao, zamišljen nad svime što se upravo dogodilo. Koja je god sila točno natjerala Jacka Sewarda u ludilo, okaljala njegovu majku, oduzela duh njegovu ocu, zagušila je i Arthurov duh. Quincey je sada znao da se lord Godalming u dvoboje nije upuštao radi obrane časti. Lord Godalming u dvoboje je ulazio nadajući se smrti. Predstavljao se kao lord Godalming jer Arthur Holmwood više nije postojao. XXV.

POGLAVLJE

Mjesec je bio nisko nad obzorom i njegovo svjetlo dopiralo je kroz prozore New Scotland Yarda. Dok je radio za pisaćim stolom, Cotford je davao sve od sebe da oči zadrži otvorenima. Njemu s lijeve strane nalazio se izvještaj policijskog liječnika o obdukciji provedenoj na tijelu Lucy Westenre, kao i sumorne, crno-bijele fotografije

ekshumacije njezinih ostataka. S desne strane nalazile su se snimke unakaženog tijela žene koju su pet dana ranije pronašli u onoj uličici. Uspoređivao je dva kompleta fotografija. Tijelo Lucy Westenre raskomadano je, dvadeset pet godina ranije, na isti način kao tijelo nedavno ubijene žene. Cotford je smatrao da su dva ubojstva povezana, ali za to još nije imao čvrste dokaze. Nije se mogao obratiti nadređenima. Oni bi sve smatrali nategnutim. Ponovno je pregledao sve fotografije i bilješke, tražeći kakav trag, neki maleni, previđeni podatak koji bi potvrdio da su obje žrtve pale od iste ruke. Protresao je glavu da odagna san. Nije spavao već danima. "Inspektore Cotford!" Glas narednika Leeja neugodno ga je trgnuo iza sna. "Da, što je bilo?" upita Cotford. Vrat mu je bio ukočen i bolan. Pridignuo je ruku, da zaštiti oči od zasljepljujućeg jutarnjeg svjetla koje je dopiralo kroz prozor. Dovraga! Predugo sam spavao. "Pronašli su još jedno tijelo!" "Gdje?" Paučina koja mu je obavijala misli odmah se raspršila. "U Temzi, gospodine. U blizini Towera." Cotford je uzeo kaput prebačen preko naslona stolice na kojoj je sjedio i pojurio prema vratima. Na studenoj obali Temze u blizini pristaništa St. Katharine, malo istočnije od Towera, bila se okupila omanja skupina promatrača. Inspektor Huntley nadzirao je izvlačenje leša iz rijeke. Ispod ruku nesretne žene bio je vezan konopac, čiji je drugi kraj bio vezan za sedlo jednog konja. Promatrači su u šoku gledali rastrgani steznik i ogoljene grudi. Čim su tijelo prebacili preko ograde i iznijeli na ulicu, Huntley je kao pravi kavalir svukao sako i prebacio ga preko ženinih prsa, čuvajući joj tako posljednje tragove dostojanstva. Policijski liječnik kleknuo je kraj tijela i započeo preliminarni pregled, pritom se prigušenim glasom savjetujući s Huntleyjem. U blizini je neka druga žena, odjevena u dronjke koji su malo toga skrivali, plakala dok je razgovarala s nekim detektivom. Ovaj je zapisivao njezinu izjavu u notes. Cotford ščepa Leeja za nadlakticu. Probijali su se kroz gužvu, pokušavali prići što bliže, tako da čuju izjavu mlade žene. "... Nakon toga, vidjela sam kako Kristan sama odlazi na Devonshire Square. Ondje živi... u unajmljenoj sobi koju plaća dvanaest penija

tjedno.... Hoću reći... tamo je živjela..." Djevojka je počela nezadrživo jecati. Cotford je uočio rupčić u detektivovu džepu, no ovaj ga nije nudio svjedokinji. Ipak se radi o ženi, proklet bio. Probivši se kroz gužvu, posegnuo je za svojim rupčićem. No, predugo je čekao i neki drugi muškarac uspio ga je preduhitriti. Mlada žena zahvalno je prihvatila rupčić, a Cotford se iznenadio uvidjevši da ga je dobila od inspektora Huntleyja. Inspektor je primijetio Cotforda, te se namrštio. Srdačno i prijateljski, što se Cotfordu učinilo i odviše poznatim, Huntley je uhvatio Cotforda i Leeja pod ruku i odveo ih na stranu. "Što radite ovdje, narednice Lee?" upita Huntley brzo i odlučno. "Sada vidim da pojava inspektora Cotforda u onoj uličici prije nekoliko večeri nije bila slučajna. Kakvim vas je to besmislicama zaveo? Druženje s čovjekom njegova ugleda može vam ugroziti karijeru." Huntley zatim nastavi, obraćajući se Cotfordu: "Uvjeren sam da će se inspektor Cotford složiti sa mnom." "Kako se ne bih složio? Ali, ne zaboravite da cilj opravdava sredstvo." Lee se već nakašljao kako bi odgovorio, no Huntley ga je samo ušutkao podignutom rukom. "Molim vas, nemojte govoriti, da dodatno ne narušite dobro mišljenje koje imam o vama." Prije nego što je Lee stigao nešto izustiti, pozornost je usmjerio na Cotforda. "Inspektore, dopustite da vam prvo zahvalim na vašim opažanjima one večeri. Narednik Lee izvijestio me da ste pronašli i druge krvave mrlje i otiske. Činjenica da ste mu naložili da o tome prvo izvijesti mene a ne naše nadređene, pokazuje da i dalje držite do protokola i da iskazujete profesionalnu susretljivost prema kolegama." Cotford kimne. "Jedina mi je dužnost dovesti ubojicu pred lice pravde." "U redu, dopustite da se vratim na vašu profesionalnu susretljivost", reče Huntley. "Bit ću vam zahvalan ne budete li donosili još neke ishitrene zaključke. Poznajem vas, pa ću biti posve otvoren. Nema baš nikakve veze između one žene u uličici i ove današnje žrtve. Ovo je sirota prostitutka koju je ubio izopačeni klijent, što je na ovim ulicama česta pojava. Žena iz uličice kojoj je odrubljena glava bila je imućna.

Priznajem da ju je po svoj prilici, kao što ste i zaključili, ubila neka treća strana, ali i dalje tvrdim da je zločin počinjen iz strasti. Najvjerojatnije se radi o ljubomornome suprugu. Budite uvjereni da ću ga pronaći." "Ovo je kod mene osobna stvar", odgovori Cotford. "Ne jurim za slavom i nije mi želja nadmašiti vas i dokazivati da sam u pravu. Rado ću vam dati sve dokaze prije nego što ih ponudim sudu. Kao što sam rekao, imam samo jednu dužnost: izvesti ubojicu pred lice pravde." "Dopustite da se izrazim savršeno jasno, inspektore Cotford." U Huntleyjevu tonu već je bilo više žestine i uzrujanosti. "Utvrdim li da se miješate u moju istragu ili da u javnosti izazivate paniku tvrdnjama da su posljednja ubojstva nekako povezana, neću imati izbora i morat ću štititi vlastiti ugled tako što ću vas prijaviti nadređenima. Lijepo vas molim da me ne dovodite u takvu situaciju. Molim vas, bilo bi vam najpametnije da ne ugrožavate vlastiti ugled potragom za duhovima." Ne čekajući odgovor, potapšao ga je po leđima, srdačno mu se nasmiješio, pa se odlučnim korakom uputio prema novinarima koji su ga željno iščekivali. Lee mu zabrinuto priđe i tiho upita: "U čemu je stvar?" "Narednice Lee, Huntley ne griješi. Morate razmišljati i o svojoj obitelji. Želite li se povući iz istrage, to vam neću ni najmanje zamjeriti." Lee ga pogleda u oči. "Uz vas ću biti sve dok budete u pravu, inspektore. Dok god budete u pravu." Cotford se nasmiješio i njih dvojica uputili su se prema tijelu žene koje je ležalo uz željeznu ogradu kraj rijeke. Iako joj je kosa bila posve natopljena, jasno se vidjelo da je bila crvena, baš kao i u Lucy Westenre. Lice bi bilo zgodno da nije bilo paralizirano krajnjim užasom. Mrtve zelene oči bile su širom otvorene, prazno zagledane u Cotforda. Dio vrata bio joj je otrgnut, gotovo do kosti. Rana je izgledala prije kao trag ugriza neke životinje nego kao nešto što može učiniti čovjek. Cotford je zaključio kako uistinu traga za luđakom. Je li uludo gubio dragocjeno vrijeme tražeći konkretne dokaze? Je li ova žena mrtva zbog njegove spore i ustrajne znanstvene metodologije? Cotford je sada shvatio da je vrijeme presudan faktor. Mora ubrzati stvar. Okrenuo se prema Leeju, osjećajući kako mu krv snažnije pulsira. Nešto ga je obuzelo duboko iznutra, nešto što je čuo

od one uplakane djevojke. Ta žrtva, Kristan, posljednji je put viđena kako odlazi u smjeru unajmljene sobe na Devonshire Squareu. Devonshire Square? Pa to je na samo koji korak... od hotela u kojem je odsjeo Van Helsing. "Proklet bio. Proklet bio dovijeka!" Žile na Cotfordovoj glavi pulsirale su od bijesa. "Ostanite ovdje, naredniče. Doznajte koliko god možete." Nakon toga, bez riječi je odjurio u smjeru sjevera. X X V I .

POGLAVLJE

Starac se oslonio o štap da se bolje namjesti u pretjerano udobnom baršunastom naslonjaču. Sjedio je u raskošnom restoranu koji je zauzimao nekoć veličanstvenu viktorijansku plesnu dvoranu u hotelu Great Eastern. Starcu je godila dobro poznata atmosfera, okružje na koje vrijeme već dugo nije djelovalo. Već je bio pojeo hladnu juhu od rajčica i silno se radovao piti od odreska i bubrega po kojoj je restoran bio na glasu i u gradu i šire. Okus i miris tog jela u njemu su se održali i tijekom više desetljeća proteklih otkako je posljednji put odsjeo u tom hotelu. Osjetio je kako mu cure sline kada mu je neki mladić prišao sa srebrnim pladnjem. Nemalo se iznenadio kada je uvidio da mladić radi na recepciji i da nije konobar kojeg je očekivao. "Ne vidite li, mladiću, da očekujem jelo?" "Ispričavam se, gospodine", reče ovaj, pa podigne sjajni poklopac i starcu izruči maleni pladanj. "Upravo ste dobili brzojav. Proslijeđen iz Amsterdama." Starac pogleda dobro poznatu žutu omotnicu na kojoj je bilo ispisano njegovo ime. Brzojavi obično donose loše vijesti. Imao je dojam da mu ni sada ništa ne ide u prilog. "Hvala", reče i uzdahne. Jednom rukom uzeo je brzojav, a drugom na pladanj položio kovanicu od pola krune3. Mladić se uljudno 3

Dva šilinga i šest penija.

naklonio i udaljio, te dostojanstvenim pokretom pospremio novčić u džep. Bilo je očito da je Maaijcke, dječak koji mu je dostavljao

namirnice, pronašao njegovu poruku u stanu, pa mu prosljeđuje pošiljke. Posluživši se nožem za odreske, otvorio je omotnicu: BRZOJAV - Mina Harker, Exeter, profesoru Abrahamu Van Helsingu, Amsterdam QUINCEY POSTAVLJA PITANJA. DOĐI ŠTO PRIJE. TREBAMO TE. MINA. Oduvijek se divio snazi i volji Mine Harker, odlikama koje su im itekako dobro došle u pustolovinama. Iako je zbog te iste snage i volje katkada bila nepredvidiva. Izuzmu li se porivi spolne prirode, muškarcem vladaju um i logika. Ženom u svemu vladaju emocije, a prema njegovu iskustvu, sve njezine odluke temeljile su se na njima. Minu je demon dovodio u iskušenje i u jednom mu je trenutku popustila. Upravo zbog odanosti suprugu, Jonathanu, odabrala je put svjetla. Sada kada joj je suprug mrtav, više ne mora biti odana. Nađe li se ponovno na kušnji, hoće li Mina popustiti žudnji? Pred njim se našla vruća mesna pita. Jelo je mirisalo božanstveno, upravo onako kako je i pamtio. Oglasio se i njegov želudac, no ipak se nesvjesno vratio brzojavu. Quincey Harker počeo je postavljati pitanja. Nikakvo čudo, s obzirom na to koliko su toga mladiću zatajili. No, tajne su poput cvijeća pod snijegom: s vremenom se usprave i probiju na svjetlo dana. Pitao se bi li se Quincey mogao nositi s mračnom tajnom koju je skrivala njihova mala skupina. Uz malo sreće, možda je naslijedio nepokolebljivu vjeru koja je u mladosti krasila Jonathana Harkera... a možda i majčinu snažnu volju...? To ne bi bilo dobro. Bilo kako bilo, suoči li se Quincey s demonom, kao ranije njegova majka, morat će donijeti odluku. Mladost zna biti nepromišljena i buntovna. Dođe li do toga, Quincey bi mogao prerasti u veću prijetnju. Starac se namrštio zbog misli koje su ga sada počele uznemiravati: što ako njega zapadne dužnost da uništi Quinceyja? Hoće li mu Bog podariti snagu da ubije mladića kojeg je nekoć volio kao vlastitog sina? Svim se srcem nadao da do toga ipak neće doći. Zaključivši kako je cijena loših vijesti iz brzojava odustajanje od jela, Van

Helsing je ustao. Uzevši štap, odšepao je do predvorja. Tada mu je sinulo da u životu koji mu je preostao možda više nikad neće imati priliku okusiti glasovitu mesnu pitu u Great Easternu. Došavši do dizala, samo je uzdahnuo. Najbolji dio života tek su takvi mali, osobiti trenuci. Koliko ih skupimo za života? U njegovu slučaju, preostalo ih je vrlo malo. Proklinjao je Harkere, jer su mu oduzeli jedan od takvih trenutaka. Kako su Jonathan i Mina mogli biti toliko glupi i tako dugo skrivati istinu od sina? Neupućenost izaziva bijes. U pogrešnom nastojanju da zaštite sina, Harkeri su Quinceyja doveli u veliku opasnost. Demon negdje vreba, a starac prvo mora pronaći Quinceyja. "I tako su se naposljetku okupili svi lešinari", oglasio se neki muški glas i prekinuo Van Helsingova razmišljanja. Znao je taj glas, iako ga već godinama nije čuo. "Cotford!" Van Helsing se naglo okrene, oslonjen na štap. Nasred predvorja stajao je duh iz prošlosti. Cotford je izgledao znatno starije, te se u međuvremenu još više udebljao, no tragač je i dalje režao. Cotford je u mlađim danima bio osoran tip koji nije gubio vrijeme na društvene konvencije i bonton. S vremenom očito nije omekšao. Nije se udostojao čak ni skinuti šešir po ulasku u zgradu. "Smrt te prati kao što smrad prati svinju, Van Helsing." Cotford je gledao kako mu Van Helsing prilazi uz pomoć štapa za hodanje. Zgodan je to dodatak: glumi nemoćnog starca i tako sa sebe briše svaku sumnju. Pokušao je prikriti činjenicu da je još uvijek zadihan, budući da je od Temze gotovo dotrčao sve do Great Easterna. Možda i nije ironično što Van Helsing voli odsjedati upravo ondje. Prije nego što je 1884. ondje otvoren luksuzni hotel, u tom zdanju nekoć je djelovala psihijatrijska bolnica, poput one koju je u Whitbyju vodio jedan njegov bivši student, dr. Jack Seward. Cotford je tijekom godina službovanja shvatio da grabežljivci vole djelovati u blizini svoje glavne baze. Hotel Great Eastern nalazio se u ulici Liverpool, zapadno od Bishopsgatea. Samo malo dalje, istočno od Bishopsgatea, nalazio se Devonshire Square, gdje je posljednji put viđena Kristan. Ludi doktor nije mogao pričekati nijednu noć: novu žrtvu ubio je čim se prijavio u hotel. Cotford nije raspolagao neoborivim dokazima potrebnima da uhiti Van Helsinga, ali se nije usudio čekati da ovaj oduzme život još nekoj nedužnoj osobi. Kao i u

slučaju gospođe Harker, Cotford se nadao da će to neočekivano suočavanje smesti Van Helsinga i iz njega iznuditi priznanje. Šokiran izraz na profesorovu licu govorio mu je kako je čovjek očekivao da ga više nikad neće vidjeti. Zasada sve ide po planu. Inicijativa je na njegovoj strani, kao i element iznenađenja. "I dalje radite na tom slučaju, detektive?" upita Van Helsing. "Inspektore..." "Kako je to samo tipično britanski: neuspjeh prikriti promaknućem." Cotforda su Van Helsingove riječi zaboljele, ali je samo prešao preko svega. Uzvratio je bez imalo milosti: "Još dvije žene raskomadane u Whitechapelu, a ti si ovdje. Godine 1888. izmakao si ruci pravde. Ovaj put uhvatit ću i tebe i tvoju bandu ubojica." "Pogledaj malo bolje, Cotforde. Nema te pravde kojoj ti možeš privesti zlo koje tražiš." Van Helsing se ponovno okrene prema dizalu. Cotford se bijesno zagledao u starčeva leđa. Mrzi i prezire osobe poput Van Helsinga, ljude koji se pretvaraju da su posvećeni znanosti, ali pribjegavaju nadnaravnom čim naiđu na pitanje na koje njihov um ne može odgovoriti. Taj je čovjek plod razdoblja koje je vrijeme pregazilo. Profesor pritiskom na tipku pozove dizalo. Cotfordov glas pro-mukao od viskija odjeknuo je mramorom obloženim predvorjem: "Otvorio sam grob Lucy Westenre." Van Helsing je zastao kao ukopan. Polagano se okrenuo. Cotford se bio nadao upravo tom pogledu ispunjenom mržnjom koja je prodirala i kroz naočale. Starac prosikće: "Putem svojih beznačajnih života prolazite u krajnjem samozadovoljstvu. Toliko sigurni u svoj suvremeni svijet strojeva i nesvjesnog prosvjetljenja. I ne vidite drevno pogansko zlo koje izjeda vam tlo pod nogama, jer mu ne želite posvetiti pozornost." Svi gosti u predvorju već su se bili zaustavili i zagledali u dvojicu muškaraca. Cotfordu se živo fućkalo: neka samo čuju. Bilo je i vrijeme da Van Helsingovo ludilo iziđe na vidjelo. "Sa Sveučilišta Vrije otpustili su te zbog krade leševa iz grobova", zagrmi Cotford. "Pri navodno istraživačkim obdukcijama zapravo si samo željeznim klinovima probijao srca i sakatio tijela." Jasno je čuo kako njegov glas ispunjava cijeli prostor, među oku-

pljenima budi strah, no sad je već bio odviše bijesan da se kontrolira. Iz prve je ruke vidio kako nepromišljeni ljudi oskvrnjuju mrtva tijela. I onaj svećenik iz njegova sela u Irskoj smatrao je, baš kao Van Helsing, da u Božje ime čini dobro djelo kada je oskvrnuo grob njegova brata. "Upravo si ti", nastavio je sada, "izgubio liječničku dozvolu za rad zbog eksperimentiranja s transfuzijom krvi kojom si usmrtio pacijente. Nisi znao uskladiti krvne grupe. Tvrdio si da su ih ugrizli vampiri..." "Nitko od liječnika do 1901. nije ni znao da postoje krvne grupe, neuki tupane. Djelovao sam u interesu pacijenata. Činio sve da ih spasim." Cotford se prijezirno zagledao u Van Helsinga. Da je profesor znanstveni rad posvetio znanosti a ne mitologiji, možda bi spašavao živote, a ne izazivao smrt. Na starčevu licu jasno je ugledao paničan izraz kada je ovaj naslutio kako glasi presuda gostiju koji ih slušaju. Srce mu je snažno udaralo. Vrijeme je da slomi Van Helsinga. "Upravo si ti, uz one sirote duše koje si ispiranjem mozga natjerao da te slijede, prije dvadeset pet godina ubio one jadnice. Da, vidim zlo pred vlastitim očima, Van Helsingu! Vidim tebe. Vidim Jacka Trbosjeka!" Svi nazočni počeli su se došaptavati. Gospoda su instinktivno štitila supruge. Djecu su žurno izvodili iz predvorja. Svi su ustuknuli pred Van Helsingom, optuženome ubojici dajući više nego širok prostor. Stajao je sam, izložen i ranjiv. Cotford je očekivao da će ponos prisiliti Van Helsinga da pred prolaznicima opravda svoja zlodjela. Umjesto toga, starac je samo pognuo ramena. Pogledao je Cotforda s neizmjernim suosjećanjem i sažaljenjem. "Ne vidiš baš ništa. A to što ne vidiš svakako će te i usmrtiti." Nešto u načinu na koji je izgovorio te riječi Cotfordu je sledilo krv u žilama, a njega nije bilo lako uznemiriti. Van Helsing je okrenuo igru u svoju korist. Sada je Cotford izgubio čvrsto uporište. Je li to bila prijetnja? Vrata dizala uto su se otvorila. Van Helsing je čovjeku koji je njime upravljao glavom pokazao da ga pričeka. Cotford je pokušavao nešto reći, no misli su mu još bile uzburkane od posljednjih Van

Helsingovih riječi. Vrata dizala potom su se zatvorila, a starca više nije bilo. Cotford je tako ostao stajati nasred raskošnog predvorja. Svi su piljili u njega. "Besmislice!" uskliknuo je. Ovo je suočavanje bilo glupo. Iz Van Helsinga nikad neće uspjeti izvući priznanje. Znao je da će morati pribjeći drugim metodama želi li Abrahama Van Helsinga privesti pravdi. X X V I I .

POGLAVLJE

Prošlost je bila poput zatvora iz kojeg nitko od zatočenika ne može izići. Tijekom posljednjih nekoliko dana Mina je imala dojam da se njezina vlastita ćelija smanjuje, da joj se zidovi približavaju. Njezin je voljeni Jonathan mrtav, a Quincey je pobjegao. Počela ju je obuzimati paranoja: u jednom trenutku uvidjela je da neprestano pogledava kroz prozore. Njezin je čuvar provodio nesmiljen nadzor: bio je to strah da bi se Cotford, onaj visoki policajac, i njemu podređeni vukovi svakog trenutka mogli naći pred njezinim ulaznim vratima. Želi li ih zadržati podalje od sebe, morat će osmisliti novi plan. Tijekom sati nakon Quinceyjeva bijesnog odlaska pregledala je papire koje je ostavio razbacane na podu radne sobe. Dok je tako sjedila u krugu nalik na Stonehenge, kroz prste su joj prolazili uništeni ostaci nekadašnjeg života. Trebala je nekako zadržati Quinceyja, spriječiti ga da ode. Sad mora nagađati o njegovu sljedećem koraku kako bi ga pronašla. Treba mu njezina zaštita, želio je ili ne. Englesku je obavila noć. Našla se u nezavidnom položaju, jer su sve karte u rukama grabežljivca koji negdje vreba. Mina je otvorila debeli svežanj u kojem je bila prikupila mnogobrojne dosjee. Na vrhu su bili podaci o Arthuru Holmwoodu, s jasno naznačenom adresom. Obraćanje Arthuru bilo bi logičan korak. Da je na Quinceyjevu mjestu, prvo bi otišla onamo. Nažalost, Quincey ne može znati koliko se Arthur Holmwood promijenio. Čak i kad bi uspio ishoditi prijem kod lorda Godalminga, bila je uvjerena da njihov susret ne bi bio plodonosan. Za razliku od Mine i Jonathana, koji su nakon Transilvanije pokušali ponovno ući u javni

život, lord Godalming povukao se u svoj dom, Ring. S vremenom se sve više povlačio, prepuštao gnjevu i gorčini, sve dok na koncu Arthur Holmwood kakvog je poznavala nije posve nestao. U glavi je izokrenuo nebrojene činjenice i počeo prezirati ostale članove odvažne skupine. Nas je krivio za smrt svoje ljubljene Lucy. Nije znao da sam je i ja obožavala? Mina je više od ostalih postala predmetom njegova bijesa. Ako je Quincey uistinu posjetio lorda Godalminga, može se smatrati sretnim ako nije naišao na smrtnog neprijatelja. Koji će biti sljedeći Quinceyjev korak? Hoće li pratiti njihov trag do Transilvanije? Potražiti Van Helsinga? Mini se već gotovo vrtjelo od silnih mogućnosti. Više nije uspijevala trezveno razmišljati. Od Jonathanove smrti gotovo i nije pošteno spavala. Već je izgubila pojam o vremenu, a vrijeme je sada radilo protiv nje. Mina je pogledom ponovno obuhvatila prošlost koja ju je okruživala. Pitala se zašto je uopće zadržala sve te papire. Da ih je uništila, Quincey bi sada, u tom trenutku, možda bio na sigurnom, u njezinu gnijezdu. Pitala se bi li uništenjem tih informacija lakše izbrisala i sjećanje na sve. Više nimalo ne dvojeći, Mina je sve bacila u obližnji kamin, te ostala stajati zagledana u papire koji su se uvijali dok ih je plamen gutao. Cotford neka samo dođe, nek ponese i sudski nalog. Neće pronaći ništa osim gorkog pepela. Nitko nikad neće moći dokazati da je Stokerov roman nešto više od sulude izmišljotine. Dobijesa! Tko je, dovraga, uopće taj Bram Stoker? Kako je doznao za njihovu priču? Članovi junačke skupine svečano su se zarekli da nikad neće otkriti užase koje su proživjeli. Je li moguće da ih je Jack Seward odao Stokeru? Nažalost, on je bio najočitiji kandidat. Mina je osjećala umor. Pitanja su se u njezinoj glavi gomilala poput opeka i misli su joj zbog toga imale sve manje prostora, postajale sve skučenijima. Mora spavati, makar i samo na koji trenutak, da razbistri glavu. Prisjetila se da joj je Jonathan, kad su je prije koji mjesec ponovno počele mučiti noćne more, donio bočicu laudanuma. Tada joj je rekao da ga brine to što ona ne spava, te da će joj sedativ svakako pomoći. Odbijala je to sredstvo, sumnjala kako je Jonathan želi omamiti i tako prekinuti njezinu noćnu žudnju za mračnim grofom.

Mina je sada iz ormarića izvadila bočicu laudanuma. Bila je tako umorna da se jedva uspijevala usredotočiti na upute o doziranju navedene na bočici. Dok je tekućinu ulijevala u čep, prisjetila se da je Jonathan s njom prestao dijeliti postelju upravo zbog toga što je odbijala piti laudanum - bio je to prvi korak u smjeru konačnog raspada njihova braka. Brzo je popila sredstvo, u nadi da će tako isprati bolno sjećanje. Laudanum je vrlo brzo počeo djelovati. Posrćući se vratila u radnu sobu, žaleći zbog činjenice da je ljubav između nje i Jonathana na koncu doživjela tako gorak završetak. U tom joj je trenutku bilo svejedno. Bilo da se radilo o mladome Jonathanu ili o onoj kasnijoj propalici, samo se željela još jednom, posljednji put, naći u njegovu naručju. Na stoliću kraj naslonjača Mina je pronašla uokvirenu Jonatha-novu fotografiju, snimljenu na dan kada je Jonathan primljen u Odvjetničku komoru. Njime se tada neizmjerno ponosila. Napokon je postao svojim čovjekom punim nade i potencijala. Jedna suza kapnula je na staklo koje je pokrivalo Jonathanovo nasmiješeno lice, a ona ju je oprezno obrisala, nježno milujući lice pod staklom. Tada je osjetila kako tone u naslonjač. "Jonathane, trebam te. Ovo ne mogu sama." Kapci su joj postajali sve težima. U posljednjim trenucima svijesti učinilo joj se da vidi crvenu maglicu kako kulja ispod staklenih vrata. Mina nije točno znala koliko je dugo spavala kada je na gležnju osjetila nečiji dah. S mukom je otvorila oči, ali nije ugledala nikoga. Bila je u deliriju, na pola puta između omamljenosti i sna. Snažno je privila fotografiju na prsa, osjećajući tvrde rubove okvira i zamišljajući da ponovno drži Jonathana. A onda je osjetila dodir. Bilo je to svojevrsno milovanje - kao da joj se nečiji dlan nježno podiže od gležnja, uz list, preko čarape. Ruka je krenula prema unutarnjoj strani noge, prešla i gornji rub čarape, te joj dodirnula podatnu kožu s unutarnje strane bedra. Mina se ugrize za usnu, osjećajući kako joj temperatura raste. Molim te, Bože, samo neka je to Jonathan. Ruka koja joj je klizila bedrom sada joj je razdvojila noge. Mina osjeti kako joj srce ubrzava rad. Žudjela je za tim da je netko želi, da je

netko voli, da ponovno bude ženom. S usana joj se oteo prigušeni krik. Grudi su joj pulsirale u ritmu sve bržeg srca. Nevidljive ruke potezale su joj donje rublje. Mina je pridignula zdjelicu i leda, a ruke su joj stale dirati i ulaziti u najskrovitije mjesto. Već je bila spremna popustiti strasti kad joj se među vrtoglavim mislima pojavila užasna spoznaja: To ne može biti Jonathan. On si nikada nije dopustio da upozna tajne njezina tijela. Mina se preneraženo trgne. Nitko ne zna kako joj na taj način dodirivati tijelo. Nitko... osim njega. Mina krikne i zaplače. Ne, molim te, ne čini to. Volim Jonathana. U Mininoj glavi začuo se glas: "Pobrinuo sam se za Jonathanovu smrt. Sad si moja." Mina je pokušala vrištati. Magla koja joj je dotada obavijala misli sada se raspršila. Njezin princ tame ubio je Jonathana i tako izdao njihovu nekadašnju ljubav. One ruke u tom su se trenu spojile, istodobno je dodirujući na tisućama mjesta. Mina zadrhti. Više se nije mogla opirati. Za ime Božje, ne čini mi to! Ne tjeraj me da biram, ljubavi! Bilo je prekasno. Posve ju je obuzela strast. Usta su joj se rastvorila, oči zatvorile, a glava pala unatrag. Ruke su dodirivale i prodirale. Mina se izgubila u ushitu. Odjednom je na koži osjetila snažan i leden vjetar. Znala je da leži, ali je imala dojam da stoji. Vjetar joj je zavijao u ušima, tako bučno da joj se činilo da će oglušiti. Pokušala je dlanovima pokriti uši, ali se nije mogla pomaknuti. Kao da joj je tijelo paralizirano, a osjeti naelektrizirani. Osjećala je miris zimzelenog bilja, vode i zemlje. Bilo joj je hladno. Iako ih nije pokušavala otvoriti, oči su joj se odjednom rastvorile. Htjela je kriknuti zbog prizora koji joj se ukazao, ali nije imala baš nikakav nadzor nad vlastitim tijelom. Stajala je na urušenom grudobranu, zagledana u polje zameteno snijegom. Snježne pahulje lepršale su na vjetru. Prepoznala je nazubljene vrhove Karpata. Mina se nalazila u Transilvaniji, na najvišem tornju Drakulina dvorca. Začula je kopita koja su se približavala, pljusak koji su izazivala u bljuzgi, pomiješanome blatu i snijegu. Prema dvorcu je jurilo dvadesetak konjanika. Bili su to Romi. Između njih jurila su i zaprežna kola, koja su se zanosila lijevo-desno, vijugajući poput zmijina repa,

otklizavajući na svakoj neravnini na zaleđenome putu. Na kolima se nalazio lijes. Kad su se približili urušenome ulazu u dvorac, Romi su se rasporedili uz kola i isukali oružje. Mini je sve to bilo i odviše poznato. Iznova je proživljavala najmračniji trenutak prošlosti, trenutak koji je pokušavala zaboraviti već dvadeset pet godina. Ali Mina se događaja nije sjećala na taj način. I dalje bez nadzora nad vlastitim tijelom, pogledala je prema istoku i ugledala plavokosu ženu na bijelome konju. Uz nju je jurio muškarac na sivome pastuhu koji je držao uzde njezina konja. Ta žena dolje bila je... ona. Muškarac na sivome pastuhu bio je profesor Van Helsing. Bilo je neobično gledati samu sebe iz daljine. Mina je počela shvaćati da prošle događaje gleda iz druge perspektive. Nikad nije bila u Drakulinu dvorcu. Je li mrtva? Užasavala ju je mogućnost da ju je Bog kaznio tako da mora iznova proživjeti najstravičniji trenutak svog života, da joj se mora u beskonačnost ponavljati u čistilištu. U tom trenutku uši joj je proparao zvuk vojničke trube. Mina se instinktivno okrenula, baš kao i Romi. Odmah je prepoznala ljude koji su prema njima jurišali iz smjera zapada. Bio je to onaj omiljeni lupež, njihov Teksašanin, Quincey P. Morris, u društvu dr. Jacka Sewarda. Čim je ugledala Quinceyja Morrisa i Jacka, Mina se opustila. Možda je to ipak istina: kad čovjek umre, ponovno se susreće s voljenim osobama. Jasno je osjećala kako među Romima raste strah. Dotada nisu vidjeli ništa slično pravom teksaškom revolverašu. Čim su se Quincey Morris i Seward pojavili na obzoru, s juga je počela odjekivati puščana paljba. Jonathan i Arthur s konja su počeli pucati po Romima. Mina se sjećala plana prema kojem su se trebali razdvojiti i Transilvanijom putovati na različite načine, kako bi Rome zaskočili u isto vrijeme, okružili ih sa svih strana. Zamisao je potekla od Quinceyja Morrisa, koji je tom tehnikom ovladao kao konjički časnik u ratovima protiv Indijanaca. Neustrašiva skupina junaka ponovno se našla na okupu, živa i puna energije. Konji su im bili okupani znojem, raširenih nosnica, dok su kopita životinja nesmiljeno udarala po snježnome pokrivaču u

nastojanju da preduhitre sunce na zalasku. Povodeći se za Jonathanom i Arthurom, Quincey Morris i dr. Seward također su otvorili vatru na Rome. Konji su se počeli propinjati i okretati uzbunjeni praskovima. Romi su uzvratili vatru. Nasreću, ulaz u dvorac bio je razoren, zapriječen komadima zida. Mina je uvidjela da je dio kamena potekao i s ruševnog grudobrana na kojem je stajala. Ponovno bez svjesne volje, promatrala je bitku koja je uslijedila. I dalje se nije uspijevala posve pomiriti s predodžbom o tome da gleda sebe kako se približava s ostalima. Ostala je bez daha čim je ugledala kako se približava mladi Jonathan. U međuvremenu je zaboravila kako je tog dana na konju bio zgodan i privlačan. Za razliku od Arthura i Quinceyja Morrisa, Jonathan nikad u životu nije bio u potrazi za pustolovinama. Tijekom godina, pričao joj je koliko je tog dana bio užasnut, koliko ga je strah gotovo paralizirao. Život je izložio opasnosti samo iz jednog razloga: da se bori, i po potrebi pogine, radi voljene žene. Odvažni junaci napredovali su prema kolima s lijesom, a skupina Roma pojurila im je ususret. Ti su jahači bili nedisciplinirani, bez organizirane formacije. Ostali Romi ostali su oko kola. Quincey P. Morris, kod kojeg se jasno vidjelo ratničko iskustvo, zubima je držao uzde dok je iz winchesterke pucao na Rome u naletu. Prvo jednom, a potom i drugom Romu prsa su se rasprsnula u mlazu krvi. Jedno zrno koje je ispalio netko od Roma odbilo se uz zveket metala, a na pušci dr. Sewarda bljesnule su iskre. Seward je kriknuo, a puška mu je izletjela iz ruku. Arthur je ponovno opalio i jednome Romu raznio pola lica. Preostali Romi odjahali su dalje, da okruže Quinceyja Morrisa i Sewarda. Morris, koji se drškom puške sada služio kao palicom, oborio je još jednog Roma, pritom vičući nemoćnom Sewardu: "Upotrijebi mač, čovječe!" Dok ih je gledala s visokog grudobrana, Mina nije mogla vjerovati da uistinu gleda onog plahog Jacka Sewarda. Silovito je zamahivao mačem, vikao i kriještao poput luđaka dok je odlučnim potezima ubijao i ranjavao Rome. Bila bi se mogla zakleti da je čula srce koje mu je mahnito tuklo u prsima. Držak puške jednog Roma svom je snagom završio na Sewardovu licu, a iz slomljenog nosa istog mu je trena potekla bujica krvi. Mina joj je osjećala miris.

Glava joj se naglo okrenula i tako je uvidjela da su profesor Van Helsing i mlađa Mina sjahali. Van Helsing je podigao pušku, te naciljao smireno i strpljivo poput lovca. Opalio je i ubio Roma koji je Sewardu unakazio lice. Zvuk Van Helsingova hica uzbunio je Rome. Druga se skupina odvojila od kola i pojurila prema njemu. Dok ih je promatrala s visine, Mina je shvatila Van Helsingovu strategiju. Prorjeđivao je skupinu koja je okruživala lijes. Gledala je samu sebe kako dolazi iza Van Helsinga, u zaklon, kada je on izvukao dva revolvera. Van Helsing je zapucao na Rome i povikao: "Sunce zalazi. Više nemamo vremena. Jonathane, Arthure, navalite!" Mina je s vrha ruševnog dvorca gledala sebe kako uzima odbačenu Van Helsingovu pušku i pridružuje se borbi protiv Roma. Odjednom se začula nova skupna paljba. Jonathan i Arthur navalili su na branitelje lijesa. Svaki Jonathanov hitac bio je promašaj, ali poskakivanje konja nije nimalo utjecalo na Arthurovo ciljanje. Oborio je još dvojicu Roma. Preostali su branitelji vatru usmjerili na Arthura. Arthurova glava iznenada je poletjela unatrag, a još dok je padao s konja, krv je stala nezaustavljivo teći. Jack Seward izvukao je pištolj i opalio iz neposredne blizine. Quincey Morris zario je mamuze u konjske bokove i punom brzinom pojurio na jednog romskog konja. Od siline sraza romski se konj naglo okrenuo i zbacio jahača na tlo. Van Helsing je ispraznio revolvere, pa ih bacio na Rome, a zatim iz držača za pojasom desnom rukom izvukao sablju, dok mu se u lijevoj našao kratki zakrivljeni bodež. Kao vrhunski majstor, istodobno se borio protiv trojice Roma. Mina je primijetila kako se mlada Mina prestravljeno ukočila. Zapovijedi princa tame upravljale su umom mlade Mine. U sadašnjosti se prisjetila kako je osjetila njegovu ljubav, kako ju je pozivao da usmjeri pušku u Van Helsingova leđa i ubije ga. Mina se sjećala strašne unutarnje borbe. Odbacila je pušku i objema se rukama uhvatila za glavu od strašne boli koju je osjećala kad god bi joj se Drakula uvukao u misli. Van Helsing je sabljom ubo jednog Roma u prsa, istodobno kratkim mačem drugome režući vrat. Mina je počela zaostajati za profesorom, držeći se za zlatni križić koji joj je visio oko vrata, u deliriju od grozničavog stanja u glavi.

Mina je s grudobrana vidjela kako je Jack Seward skočio s konja, našavši se usred mnoštva tijela ubijenih Roma. Uzeo je pušku jednoga od poginulih Roma i zapucao prema onima koji su još čuvali lijes. Arthur se nesigurno uspravio na noge. Krv je liptala iz duboke porezotine koju mu je na licu ostavilo zrno. Nedostajao mu je vršak desnog uha. Povukao je udarac vinčesterke i pridružio se Sewardu. Njihova udružena vatra otvorila je put Jonathanu i Quinceyju Morrisu. Uz ratni poklič, Quincey Morris izvukao je nož kukri i s konja skočio na kola. Jonathan je na trenutak zastao kao paraliziran, dok mu se na licu jasno odražavao strah. Mina je vidjela kako se osvrnuo prema mladoj Mini, koja se bolno grčila iza Van Helsinga. S tog mjesta sada je ugledala nešto što ranije nije ni mogla vidjeti. Kad je vidio koliko mu supruga pati, Jonathanov strah pretvorio se u bijes. Gnjevno zagledan u lijes, Jonathan je izvukao mač, njime oborio jednog Roma, pa skočio na kola kraj Quinceyja Morrisa. Zajednički su strgnuli drveni pokrov lijesa i otkrili jezovit sadržaj: biće slično kosturu, šiljatih ušiju i oštrih zuba, u pomno krojenoj odjeći. "Dobijesa, Harkeru!" zaustio je Quincey Morris preneraženo. "Pa što je to?" "Čisto zlo." Jedan Rom davio je profesora. Van Helsing je spustio ruku do čizme, izvukao skriveni nož, pa je svom silinom ubo Roma u prepone. Rom je odmah pustio vrat i kriknuo od boli. Van Helsing je nagnuo glavu unatrag, pa njome svom snagom udario napadača u glavu. Rom je samo zakolutao očima i pao u nesvijest. Van Helsing se tada okrenuo i ugledao Quinceyja Morrisa i Jonathana koji su nepomično piljili u otvoreni sanduk. "Ne gledajte ga! Odmah udarite!" Ali bilo je prekasno. Stvorenje je naglo rastvorilo oči. Dvije sjajne crne kugle, u kojima nije bilo ničega doli čistog zla, zagledale su se u Quinceyja Morrisa i Jonathana. Dvojica junaka stajala su kao ukopana. Mina je s grudobrana vidjela kako se mlada Mina uspjela oporaviti. Shvatila je što se dogodilo: pozornost princa tame s nje je prešla na sada hipnotizirane muškarce. Mina je gledala kako Van Helsing uzima pušku i trči prema lijesu,

rukom pokazujući Jacku i Arthuru da mu se priključe. Arthur je nastavio pucati u pokušaju da Rome udalji od paraliziranih prijatelja. Kroz baražnu vatru uspio se probiti samo jedan Rom, a iz Quinceyjevih prsa iznenada je provirila oštrica: Rom ga je uspio ubosti u leđa. Prijateljev krik raspršio je hipnotičku moć koja je dotada posve obuzimala Jonathana. "Quincey!" Jonathan se okrenuo i ugledao Roma kako posve smireno izvlači mač iz Quinceyjevih leđa. Quincey Morris uhvatio se za lijes, da ne izgubi ravnotežu, a iz rane je navalila krv. Rom je visoko podignuo mač, zamahnuvši prema Jonathanovoj glavi. I s te visine Mina je čula fijuk čelika u zraku. Jonathan je podignuo mač i blokirao smrtonosni udarac. Od siline udarca koji mu je pogodio mač, Jonathan se stropoštao. Mina je čula kako je mlada Mina kriknula: "Jonathane!" Arthur, Jack i Van Helsing opalili su istovremeno, a sva tri zrna pogodila su cilj. Rom je odletio s kola i Jonathanov je život tako spašen. Mina je vidjela kako su se Jonathan i mlada Mina pogledali. Nadjačavajući vatru, Van Helsing je doviknuo Jonathanu: "Dovrši stvar, čovječe. Sunce zalazi!" Sunce je već gotovo dodirivalo obzor, a jarkonarančasti sjaj sada ih je zasljepljivao. Iz lijesa se dizala para, budući da je stvorenje koje se nalazilo u njemu počelo gorjeti na zrakama sunca na zalasku. Na Jonathanovu licu pojavio se bolan izraz kad se Mina, zbunjena i obuzeta panikom, od supruga okrenula prema lijesu. Quincey Morris, umrljan vlastitom krvlju, prevalio se naprijed, da onom stvorenju zarije kukri u prsa. Mina je kriknula, a stvorenje ispustilo sablastan zvuk. Ostavši bez posljednje trunke velike snage, Quincey Morris samo se srušio. Ruka onog čudovišta, puna mjehura, odgurnula ga je unatrag. Teksašanin je poletio i svom težinom pao u snijeg. Stenjući od boli, čudovište se osovilo na noge. Iz rane mu je tekla tamna krv. Smrtonosne sunčeve zrake izravno su zahvatile Drakulu. Plamen je buknuo iz njegova tijela u trenutku kada je ispružio ruku prema Mini. "Mina! Pomozi mi, ljubavi moja!" Jonathan je pogledao suprugu. Mina je čas pogledavala princa lame, čas supruga punog ljubavi. Morala je odlučiti. Zbog njezina oklijevanja Jonathan je osjećao sve snažniji bijes. Ščepao je mač i

uspeo se na kola. Prazne crne oči onog stvorenja susrele su se s njegovim mahnitim pogledom. "Proklet bio! Gori u paklu, grofe Drakula!" Jonathan je zamahnuo mačem u želji da mu odrubi glavu. Udarac nije bio dovoljno snažan i mač se zaglavio čudovištu u vratu. Drakula je stao izbezumljeno udarati, pa je plamenom šakom opržio Jonathanovo lice, tako da je ovaj pao unatrag. Vampir je zatim izvukao mač iz vrata. Krv je šiknula poput slapa. Plamen mu je već gutao tijelo kada je pao na koljena, zavijajući i udarajući od neizdržive boli. Jonathan se pridignuo, izvukao nož, te potrčao naprijed, čvrsto naumivši okončati tu bitku. U istom tom trenutku Mina je vidjela kako je jedan od ranjenih Roma potrčao naprijed, pištoljem ciljajući njezina supruga. Mina je gledala kako mlada Mina donosi odluku koja je razdire. Još samo koji trenutak i sunce će zaći za Karpate, a njezin će princ biti spašen. No, dopusti li da prođe još nekoliko trenutaka, čovjek koji se zbog nje izložio životnoj opasnosti, njezin ljubljeni suprug, bit će ustrijeljen. Mina je donijela jedinu moguću odluku, odluku koja će je progoniti do konca života. Podignula je pištolj, zategnula udarac i ranjenog Roma pogodila točno među oči. Jonathan je ponovno podignuo nož. Ovaj put odrubit će glavu zapaljenom čudovištu. Ali prilika za to nije mu se ukazala. Čudovište je vidjelo da je Mina odlučila spasiti njegova suparnika, a ne poslušati njegov nalog. To nije moglo podnijeti. Jonathan je prestrašeno ustuknuo kad je vampir bolno kriknuo, kad mu je već posve crno meso počelo otpadati s kostiju. Drakula nije naricao nad svojom propašću, već nad izdajom koju mu je priredila voljena Mina. Čudovišno stvorenje padalo je unatrag, dok ga je proždirao plamen. Tijelo mu se počelo urušavati. A onda se, s kukrijem u prsima, raspalo i pretvorilo u hrpu žeravice i pepela. Tako je sve završilo. Posve nepomična, Mina je s visine promatrala cijeli prizor. Uvidjela je da se zagledala u lijes. Ne znajući točno radi li se doista o njezinim vlastitim emocijama, osjećala je kako u njoj bujaju bijes i ogorčeni gnjev. Iz pepela se uzdizala tanahna bijela maglica koja je preko

ruševina počela vijugati prema ulazu u dvorac. Mina je sada odgovorila glasom koji nije bio njezin: "Ovaj put ne." Već trenutak kasnije Mina je bez utjecaja vlastite volje prošla kroz kamene zidine dvorca, kraj drvom obloženih zidova ukrašenih slikama. Pritom je sve vidjela mutno, zbog silne brzine leta. Zatim je pojurila niz zavojite stube. Tijelo kao da joj je nekako točno znalo kamo ide. Čula je vjetar i osjećala njegovu snagu. Ponovno joj je bilo hladno. Bila je vani, na snijegu. Mina se zaustavila tako naglo da je osjetila mučninu. Stajala je na urušenim ostacima oskvrnute kapele. Strop se bio već odavno urušio, dok su drvene klupe istrunule od višestoljetne zanemarenosti i izloženosti atmosferilijama. Kristov kip koji je nekoć visio nad oltarom bio se otrgnuo, te je razbijen ležao na kamenome podu. Usmjerila je pogled na postolje oltara. Bijela maglica bila se skupila upravo ondje i sada se počela preoblikovati. Mina je omamljeno gledala kako se pojavljuju obrisi tijela. Drakula. Bio je crn od plamena izazvanog sunčevim zrakama, vrat mu je bio prerezan, dok je u prsima i dalje imao onaj zakrivljeni nož. I dalje mu je tekla krv. No, nekako je živio, vrištao i migoljio se od neizdržive boli. Drakula je živ. S divljenjem je pomislila na taktičku genijalnost princa tame. Skupinu junaka pretvorio je u skupinu budala. Rukama na kojima su se vidjele samo kosti uhvatio je držak noža i pokušao ga izvući iz prsa. Mina je već htjela pritrčati i pomoći mu, no koja god da je sila upravljala njezinim tijelom, dopustila joj je jedino da mirnim korakom krene naprijed. Čula je kako pete njezinih čizama odjekuju na kamenome podu. Kako je mjesec sada blistao iza nje, Minina sjena pala je na grofa. Drakula je osjetio njezinu nazočnost. Upale oči u crnoj glavi nalik na lubanju okrenule su se prema njoj u trenutku kad je molećivo ispružio ruku. "Sange!" Iako nikad nije naučila rumunjski, Mina je znala da traži krv. Začula je vlastiti glas, čula kako se smije, kako se smije grohotom, podrugljivo i pobjedonosno. Gledala je kako se njezina visoka, crna kožna čizma spušta na držak onog noža. Oči čudovišta bljesnule su od bijesa. Mina je ponovno začula vlastiti glas. Ni jezik ni boja glasa nisu bili njezini. "Razmećeš se moralnom

nadmoći, a s druge me strane odbacuješ kao varljivu drolju." Mina je osjećala vrtoglavicu. Sto to izgovara? Tada je začula kako grlenim glasom reži: "Svetogrđe!" Čizma je dublje utisnula nož. Ovaj put odluku nije trebala donijeti ona. Mina je htjela kriknuti, no umjesto toga, s usana joj se oteo glas radosti. Čudovišno stvorenje zagrmjelo je od neizdržive boli. Glava mu je pala unatrag, oči postale posve bezizražajne. Na koncu je i uzdah prešao preko usana koje je jednom ljubila i već trenutak kasnije njezin je ljubljeni uistinu bio mrtav. Više je nikad neće opterećivati ta užasna dvojba. Mina je toliko godina žudjela za istinom - vidjela je kako se raspao u prah, no kako nije bilo tijela, duboko u sebi se uvijek pitala što se doista dogodilo. U neku ruku, bilo je i bolje ne znati. U tom se neznanju barem mogla nadati da je možda ipak preživio. U jednom trenutku Mina je ugledala ruku u crnoj rukavici, ukrašenu prstenom s rubinom, kako hvata držak noža. S neizmjernom radošću, ruka je istrgnula nož iz mrtvog tijela. Crna rukavica obrisala je nož o njezin desni rukav. Mina je na čeličnoj oštrici načas ugledala odraz. To nije bilo njezino lice, nego lice neke nepoznate žene. Tek tada je uvidjela da neznanka ima raskošnu i posve crnu kosu. Oči su joj bile ledenoplave i bešćutne, bez traga emocija. Tijelo joj je treperilo od uzbuđenja zbog tek ubijene žrtve, te mirisa svježe krvi. Mina je osjetila gađenje, ali je pritom osjećala i kako joj se svi mišići u tijelu grče od ushita, dok je cijelu obuzima mahnitost. Ponovno je otvorila oči i u šoku shvatila da je u svom domu u Exeteru, u naslonjaču u salonu. Tijelo joj je i dalje treperilo, ne zbog pobjede, nego od ushita. Mnogobrojne ruke komešale su joj se pod haljinom, istodobno milujući svaki centimetar njezine kože. Tijelo joj se grčilo i tada je doživjela toliko intenzivan vrhunac da je kriknula od gotovo nepodnošljiva užitka. Orgazam je bio tako snažan da je uokvirena Jonathanova fotografija, koju je dotada privijala na prsa, odletjela na drugu stranu sobe, gdje se razbila u srazu s ormarom za knjige. Tako je na koncu ostala ležati, posve preplavljena užitkom, jedva dolazeći do daha. Usne su joj se razvukle u osmijeh. Duboko u srcu još je osjećala grizodušje, no tijelo joj je bilo neopisivo zado-

voljno. Od samog je početka imala pravo: takav osjećaj kod nje može izazvati samo jedna osoba. Je li on sada duh? Njegovo ime samo što joj nije sišlo s usana kada ju je odjednom obuzeo smrad grobnice. Grimizna maglica zavukla joj se pod haljinu. Zgušnjavala se i nadimala, da bi po podizanju poprimila oblik poluprovidne žene. Kada je izgled dotada amorfne magle postao prepoznatljiviji, Mina je u duhu prepoznala onu ljepoticu koju je vidjela u odrazu na oštrici noža kukri. Bila je to žena koja je ubila njezina princa. Mina osjeti mučninu. Već se pokrenula, želeći umaći maglici koja ju je silovala, no napadačka ju je pritisnula nadolje, vratila u naslonjač i potom zajahala. Zatim se nagnula naprijed i ustima joj prekrila usne. Nakon što joj je nasilu ugurala jezik u usta, njime je prešla preko očnjaka i tako ga razrezala. Krv je počela kapati u Minina usta. Mina krikne i ispljune krv, pa pokuša okrenuti glavu od nje, no žena joj je ponovno rastvorila usne i povukla njezin jezik u usta. Mina se otimala već osjećajući ubod očnjaka, dok su joj misli ispunjavale stravične, neobjašnjive vizije mlade žene obješene naglavce, posve nage, rasporenog vrata, uz krv koja se slijeva u pravoj kiši jeze. Žena se u tom trenutku odvojila od nje i nasmiješila se. Tišinu je prekinuo njezin poznati glas. "Od tvog ljubavnika, princa tame, ostao je tek slabašan odraz. Sad si sama. Kucnuo je tvoj čas, draga moja." Nakon toga ponovno se pretvorila u crvenkastu maglicu i izišla iz kuće. Mina je pala iz naslonjača, držeći se za zlatni križić koji joj se nalazio oko vrata. Klecavih koljena i uzdrhtala, otpuzala je do police s knjigama i ondje pronašla bocu s viskijem koja je bila pala na pod, ali se nekim čudom nije razbila. Snažnim pokretom izvukla je čep i slala očajnički ispirati usta tekućinom koja je žarila, stenjući od boli kada joj je alkohol zahvatio ranjeni jezik. Zakašljala je, a viski joj je curio iz usta. Pokušavala je nekako povratiti nadzor nad sobom. Misli su joj ispunila kaotična sjećanja koja nisu bila njezina. Mina i napadačica pomiješale su krv. Tako je sada uvidjela da su te čudovišne misli, želje, mržnja i izopačenost te demonice bile također i njezine. Njezina napadačica oduvijek je skriveni dio te užasne priče. Njezina je napadačica ubila Drakulu. Njezina je napadačica ona zvijer koja pronalazi pripadnike junačke skupine i redom ih ubija. Njezina je

napadačica grofica Elizabeta Bathory. X X V I I I .

POGLAVLJE

Quincey je stajao na nepreglednome pustom molu. Niska magla zastirala je kanal La Manche, ali je čuo kako valovi blago zapljuskuju drvene stupove. Taj je spokoj samo naglašavao njegovu unutarnju ogorčenost. Počeo je toptati nogama, u nadi da će nekako ugrijati promrzle nožne prste. Kaput, još vlažan od kiše koja je ranije padala, nije ga uopće grijao. Jednako tako, ni uzburkane misli pune gnjeva nisu mu grijale dušu. Samo tjedan dana ranije pred njim je bio jasan i siguran put. Povodio se za srcem. Odlučio je postati glumcem i producentom, jednom zauvijek odbacivši očeve želje. Ipak, sada kada mu je otac ubijen a majka potvrđeno lažljiva, Quincey se uspijevao koncentrirati samo na jedno. Na osvetu. Quincey mora pronaći zvijer koja mu je oduzela oca i uništiti je vlastitim rukama. Nalazi se na raskrižju putova sudbine. Njegovi će snovi morati pričekati. Pogledao je na sat. Škuna kasni. Pogledao je prema pučini, svjestan činjenice da do dolaska broda mora donijeti odluku. Kroz zloslutnu maglu koja je prekrivala površinu mora nije se vidjelo ništa. Čak ni osamljeni snop svjetla sa svjetionika nije uspijevao probiti maglu. Basarab je unajmio škunu da ga pod okriljem noći preveze u Englesku, gdje mase obožavatelja i novinara neće znati za njegov dolazak. U pristaništu nije bilo prolaznika. Čak se i lučki kapetan bio povukao na noćni odmor. Quincey je stajao posve sam. Osvrnuo se prema impozantnim doverskim liticama koje su se uzdizale iznad magle i na čijim se bijelim plohama sablasno odražavala mjesečina. Negdje s mora začuo se prigušen zvuk brodskog zvona. Gusta se magla počela razilaziti. Basarabov se brod približava. Quincey nije uočio nikakvo kretanje u košu glavnog jarbola. Naprezao se, tražio bilo kakav znak života, no, poput njega, brod je izgledao napušteno, kao da pluta bez cilja. Kako se brod ustrajno približavao, tako je rastao i tako su mu se sve jasnije vidjeli obrisi. Quincey se nije mogao oteti sjećanju na

Stokerov opis Demetera kojim je Drakula potajno putovao iz Transilvanije u Englesku. Drakula je također htio da nitko ne dozna za njegov dolazak u Englesku. Taj je demon nakon toga sustavno ubijao sve na brodu, sve dok nije preostao još jedino kapetan. Taj je jadnik pronađen vezan za kormilo na zapovjednome mostu, gdje je u rukama grčevito stiskao krunicu. Stoker je opisao jezovit prizor pronalaženja Demetera koji se nasukao na obalu kraj Whitbyja. U blizini se nalazio i mrtav pas. "Vrat mu je bio otrgnut, a trbuh rasporen, kao da ga je divljački zahvatila neka velika kandža." Činilo se da Basarabov brod ne kani usporiti. Quincey i dalje nije vidio tragove aktivnosti na palubi. Tup. Quincey se naglo okrenuo kad je na molu iza sebe začuo mukao udarac. U tami nije vidio ništa, pa se prisjetio posljednjih majčinih riječi: Neka istina ostane mrtva i zauvijek zakopana. U protivnom, mogla bi te snaći sudbina gora od sudbine koja ti je snašla oca. Obuzela ga je ledenohladna pomisao. Čitao je o tiranima koji su tijekom povijesti ubijali ne samo protivnike, nego i njihovu djecu, kako ne bi odrasla i osvetila se. Quincey je znao da je stvorenje koje mu je ubilo oca upravo takav tiranin. A on je ovdje sada sam, na pustome molu, bez mogućnosti da pobjegne. Činilo mu se da se magla zgušnjava i da ga sve više obavija sa svih strana. Ne spominje li Stoker kako nemrtvi mogu preuzeti oblik magle? Tup. Quincey je osjetio potrebu da pobjegne. Počeo se udaljavati od završetka mola, a ritam njegovih koraka sam se od sebe ubrzao, prateći pulsiranje srca. Negdje ispred obale ukazalo se svjetlo. Tup. Jedan pojas za spašavanje bio se napola odvezao, te je lupkao o mol. Quincey s olakšanjem uzdahne. Nije u neposrednoj opasnosti, no to ga nekako nije posve umirilo. Kad je ponovno pogledao prema brodu, na palubi škune ugledao je neki osamljeni lik koji je u visoko podignutoj ruci držao svjetiljku. Bio je glup i nepromišljen kad je pomislio da će sam imati određene izglede u borbi protiv čudovišta poput Drakule. Ako je kao smrtnik bio u stanju izvesti takva zvjerstva, sada je po svoj prilici nepobjediv, ako raspolaže sposobnostima nemrtvih. Quincey nije imao pojma

djeluju li metode ubijanja vampira koje je opisao Stoker. Kao i njegov otac, Quincey nije imao iskustva u ratovanju. No, njegov je otac kraj sebe imao sposobne ljude. Quincey ih nema. Ako su riječi njegove majke bile istinite, Quincey ne može ni samo tako pobjeći od sukoba, jer će ga Drakula pronaći kamo god otišao. Misli mu je prekinuo nostromov zvižduk. Škuna je usporila i stala skretati radi pristajanja. Quincey je ugledao dobro poznate obrise skladno odjevenog Basaraba koji je stajao na pramcu. U mislima mu se ukazalo neugodno pitanje. Što će zapravo reći Basarabu? Njegov je mentor prevalio velik put, uz velike troškove, a sve zbog Quinceyja. Kako će objasniti iznenadnu odluku da napusti produkciju? Basarabu nikako ne može ispričati istinu. Basarab silno cijeni stvarnoga grofa Drakulu - i ne želi prihvatiti da je sada nemrtvo čudovište. Quincey je sada prvi put istinski shvaćao Shakespeareova Hamleta, čovjeka koji se našao pred dvama suprotstavljenim putovima sudbine. Da mu se dogodila nesreća da je prije toga trebao igrati Hamleta, igrao bi ga kao nekakvu neodlučnu meduzu. No, pruži li mu se takva prilika negdje u budućnosti, Quincey je znao da će ga igrati tako da se vidi kako mu na plećima počiva sva težina ovoga svijeta, kako je na rub ludila došao upravo zbog veličine odluke koju je trebao donijeti. Bio je krajnje nesiguran u vezi sa sljedećim potezom. U tom trenutku začuo se zveket lanaca i siz se našao na molu. Basarab, ta visoka i tamna pojava, izronio je iz maglice, okružen aureolom mjesečine. Kako je samo izgledao veličanstveno, poput kralja koji dostojanstveno prolazi dvorom. Quinceyju je ponestajalo vremena. Morao se odlučiti na sljedeći korak. "Gospodine Basarab, dobro došli u Englesku", reče, pa ispruži ruku kad je glumac sišao na mol. "Primio sam vaš brzojav", reče Basarab suosjećajno. "S obzirom na očevu smrt, molim vas da ne osjećate ni najmanje grizodušje u slučaju da ne želite nastaviti s postavljanjem predstave." Još jednom stekao se dojam da Basarab čita Quinceyjeve misli. Gesta velikog glumca duboko ga je dirnula. Možda naposljetku ipak nije sam. Basarab je svakako zaslužio njegovo povjerenje. On je možda i jedina osoba na koju Quincey može računati. Mornari su iz tovarnog prostora počeli vaditi Basarabovu prtljagu.

"O ovome sam razmišljao podosta dugo i temeljito", reče Quincey na koncu, iako čak ni te riječi nisu odražavale pravo stanje stvari: cijelo vrijeme razmišljao je isključivo o tome. "I bit ću posve iskren: ne znam točno što da radim." "Što vam govori srce?" Quincey se u Basarabovu društvu opustio. Jasno je osjećao što mu glumac želi reći. Nudio mu se kao saveznik, koji god put Quincey odabrao. Quincey nije bio ratnik. Nije imao dom. Nije mogao pobjeći. Nije se mogao pritajiti. No, uz Basaraba bi možda i mogao postati ratnikom. Basarab je snažan i odvažan. Quincey je već vidio kako se munjevito hvata oružja kada su ga napali u onom pariškom kazalištu. Quincey je sada donio odluku. Nastavit će s planiranim pripremanjem predstave, a vrijeme provedeno s Basarabom iskoristit će tako da ga pokuša uvjeriti koliko je zlo Drakula Nemrtvi. Zatim će, uz Basarabovu pomoć, krenuti u borbu. U međuvremenu mu je Basarab potreban i treba mu postati više od običnog mentora - treba mu postati drugom u borbi. Quincey je sada radosno spoznao da pred njim zapravo i nije bilo dvojbe. "U spomen na oca, nastavit ću raditi na predstavi", reče. "To je minimum koji mogu učiniti. Ocu ću u smrti pokazati ljubav koju sam mu toliko pogrešno uskratio za života." Basarab se ponosno nasmiješi. "U tom slučaju, učinit ćemo sve da to bude i uspješno." Quincey je osjetio kako mu se s duše podiže velik teret. Misli su mu preplavila sjećanja na sve svađe koje je vodio s ocem. Bijes i konfuzija bili su ga obuzeli toliko da još nije stigao ni valjano oplakati oca. Tome se nije htio prepustiti baš ni u tom trenutku, pa se stoga okrenuo na drugu stranu, da Basarab ne vidi suze koje su mu se počele skupljati u očima. Basarab ga zagrli, pa mu se utješno obrati skladnim baritonom. "Suza se ne treba stidjeti. I danas se dobro sjećam onog tužnog dana kad sam ostao bez oca." "Kako je umro?" "Bio sam vrlo mlad. Moj je otac bio ratnik. Ubili su ga vlastiti sunarodnjaci." Na Basarabovu se licu pojavio neobičan izraz. Iako to

nije trebalo ni spomenuti, Quincey je shvatio kako njegov učitelj poznaje značenje riječi osveta. "Otac će se tobom ponositi", reče Basarab, pa ga, uhvativši ga pod ruku, povede prema početku mola. "Kako god bilo, određene veze između oca i sina nikad se ne prekidaju." Prvi put nakon više dana Quincey je shvatio da se kroz suze smiješi. Basarab mu je ponudio nešto što od oca nikad nije dobio: povjerenje. X X IX .

POGLAVLJE

Narednik Lee podigao je pogled s ulaza u Red Lion i ugledao brojčanik sata na Big Benu obasjan novom električnom rasvjetom. Sunce je počelo zalaziti za zgradu Parlamenta, a toranj sa satom bacao je dugu sjenu preko Temze. Cotford se ondje trebao naći još prije petnaest minuta, a Lee više ni trenutka nije mogao čekati u pubu. Unutra se jednostavno nije osjećao ugodno. Sve više ga je mučila žeđ i htio se priključiti veseloj atmosferi, ali je i dalje bio na dužnosti. Kako bi izmakao iskušenju, izišao je na ulicu. Tako je ionako najbolje. Otkrije li njegova supruga da je u pubu - osobito te večeri, kad obilježavaju godišnjicu braka - ozbiljno će se naljutiti. Lee se namršti i ponovno pogleda prema satu. Već više od tjedan dana kući se nije vraćao na vrijeme da otprati djecu na spavanje. Nadao se da će supruga shvatiti da time što radi upravo te večeri ne pokušava samo još više pogoršati stanje. Clara je znala, još kad se udavala za njega, da je prije svega čovjek predan dužnosti. Izostanak s večere uz svijeću, u društvu supruge, bio je mala cijena za mogućnost spašavanja života još neke žene. "Narednice Lee?" Lee se naglo okrene i ugleda Cotforda koji se gegao prema njemu. "Kasnite, gospodine." "Koga ste ostavili da pazi na našeg osumnjičenika?" upita Cotford zabrinuto. Potom uz osmijeh još upita: "Onog mladog Pricea?" Lee se nasmije. I njemu je Price bio simpatičan. "Ne, jadnik je izmožden. Nije spavao cijeli tjedan. Poslao sam ga kući." Kako je na Cotfordovu licu odmah uočio zabrinutost, učinilo mu se

kako će biti najbolje da objasni stvar. "Budite bez brige. Naš osumnjičenik pozvao je goste na večeru. Zadržat će se satima. Znate kako to ide s takvim ljudima, cigare i konjak do svitanja." "Izvrsno. Privedite mi ga", reče Cotford s neskrivenim užitkom u glasu. "Sigurni ste, gospodine? Odvedem li ga pred gostima, razotkrit ćemo istragu." "Ti ljudi razgovaraju samo među sobom. Morat ćemo riskirati, narednice. Moramo ga uznemiriti." Lee kimne i već krene u novu zadaću, kada ga je Cotford ščepao za nadlakticu. "I svakako ga privedite na ulaz Derby Gate." Rukom je pokazao u smjeru uličice koja je vodila od Parliament Streeta do Victoria Embankmenta. "Nitko vas neće vidjeti dovedete li ga na pokrajnji ulaz." Lee se nasmiješi. Nitko ne može reći da Cotford nije temeljit. "Van Helsing je odviše inteligentan da se sam nekako oda", nastavi Cotford ozbiljno. "Jedina nam je mogućnost navesti nekoga od njegovih suzavjerenika da ga izda." Lee je nakon toga krenuo. Znao je da Cotford dijeli njegovo mišljenje, da će tog osumnjičenika biti teško slomiti. Koji god bio ishod, očekuje ih duga noć. Ironična izraza lica Arthur Holmwood gledao je kako debeli inspektor pred njega stavlja dnevnike Jacka Sewarda. Bio je siguran da Cotford blefira. Nemoguće je da je to pisao Jack. No, kad je pročitao dijelove koje je inspektor označio, prepoznao je Jackov rukopis. Osupnut, nije mogao vjerovati da je Jack prekršio njihov zavjet i stvorio vlastiti prikaz svega što se dogodilo te tragične noći. Lecnuo se tek u sebi, odbijajući Ircu pružiti zadovoljstvo i nekako pokazati da je prepoznao Jackove riječi. Holmwood naglo zaklopi dnevnik. "Tko zna kakva je opojnim sredstvima izazvana zaluđenost navela Jacka da napiše takve besmislice." U javnosti je bilo poznato da je nekoć cijenjeni znanstvenik Jack Seward ne samo poludio, nego i da je ovisan o morfiju. Koliko god izgledali kao čvrsti dokazi, Jackovi dnevnici nikada se ne bi održali i pred sudom. Sada se bolje zagledao u inspektora. Taj čovjek nije tek

neuredni neotesanac, u njemu se skriva još mnogo toga. Primijetio je da je Cotford uložio velik trud da kod njega izazove nelagodu. Soba za ispitivanje bila je gola i prazna i u njoj su se nalazili tek stol i nekoliko tvrdih drvenih stolica. Na samo šezdesetak centimetara od stola visjela je obična metalna svjetiljka i jarko obasjavala stol. Tako nisko postavljen izvor svjetla bio je naporan za oči. U sobi je bilo vruće. Nije bilo vješalice, a nitko nije bio toliko uljudan da mu uzme kaput, pa se tako kuhao u svečanoj odjeći i debelom zimskom kaputu. Cotford je sebi donio čašu vode, ali njemu nije ništa ponudio. No, ništa od navedenog nije djelovalo kako je Cotford priželjkivao. Arthur Holmwood nekoć je, nakon opsade Tuyen Guanga, bio zarobljenik u carskoj Kini. A Kinezi su bili majstori ispitivanja, budući da su znali izazvati i tjelesnu i mentalnu bol. U usporedbi s njima, inspektor Cotford bio je najobičniji amater. "Možda će vam ovo lakše pobuditi zanimanje", reče Cotford i vragolasto se nasmiješi, pa otvori svijetlozeleni fascikl i okrene tako da ga Holmwood bolje vidi. Arthurov pogled spustio se do mjesta na kojem su se na stranici nalazile rukom nažvrljane bilješke. Nakon što je još nekoliko trenutaka čitao, podignuo je pogled i rekao: "Izvještaj o obdukciji?" "Lucy Westenre." Ovaj put ipak nije uspio prikriti šok. Cotford se nasmiješi. Holmwood je ostao zbunjen. Tijelo nije podvrgnuto obdukciji. U ono vrijeme zaključeno je da nema potrebe. "Nemojte se gnjaviti kliničkom terminologijom", reče Cotford, pa mu otvori zadnju stranicu. "Važan je samo zaključak." Prstom mu je pokazao jedan redak ispisan rukom. Holmwood se nagne naprijed, da bolje promotri riječ koja je dijelom ostala pod vrškom Cotfordova prsta. "'Ubojstvo'?" pročita naglas. "Pa to je smiješno. Lucy je umrla od rijetkog oboljenja krvi." Od tih riječi bolno su mu se zgrčile usne. Bio bi više volio posve zaboraviti neugodna sjećanja na Lucynu bolest. Onaj neobjašnjivi gubitak krvi, očajničke pokušaje da je nadomjeste transfuzijama, novac utrošen na specijaliste, od kojih nitko nije uspio dijagnosticirati uzrok. Nitko osim dr. Van Helsinga, a čak ni on nije uspio spriječiti Lucynu smrt. Smrt. Ha! Pogled na Lucy koja nemrtva leži u lijesu na

srcu mu je ostavio trajan ožiljak. Njezina prava smrt tog istog dana na njegovu je cijelom biću ostavila vječan i dubok trag. "Gospođica Westenra potekla je iz imućne obitelji", reče Cotford, koji je sarkastičnim glasom glumio kao da je to nekakvo veliko otkriće. "Kratko prije smrti, uoči vašeg zakazanog vjenčanja, promijenila je oporuku. Vi ste postali nasljednikom." "I tako dolazimo do motiva", ubaci se Lee. Stajao je uza zid sobe nasuprot vratima i nastojao djelovati što strože. "Uz navode u dnevnicima dr. Sewarda, imamo više nego dovoljno materijala za nalog za privođenje." Čvrsto stegnute vilice, Holmwood stisne šaku. Osjećao je kako mu raste krvni tlak. Još je nekoliko trenutaka susprezao dah i proklinjao gnjev koji je u njemu bujao. Instinkt mu je nalagao da obojici razbije lubanju o zid, ali kad bi popustio vlastitome bijesu, samo bi išao na ruku Cotfordovoj perverznoj igrici. Zloćudni inspektor blefira. Stoga je, umjesto toga, rekao: "Sve je ovo nekakva izopačena šala. Kao što sam uvjeren da znate, takvo mi nasljedstvo nije trebalo." "Uvjeravam vas da ovo nije nimalo neozbiljna stvar", reče Cotford i iz džepa izvadi fotografiju. Položio ju je na stol. Holmwood osjeti kako mu sva krv napušta srce. Na snimci se vidio odvratan leš, praktički samo kostur. S lubanje, odvojene od tijela, spuštala se gusta i duga kosa. Iz rebara je provirivala željezna šipka. Haljina boje bjelokosti, koju je Lucy pripremila za njihovo vjenčanje, napola se raspadala, umrljana zemljom i osušenom krvlju. Sudeći po stupnju raspadanja i kvaliteti fotografije, snimka je nastala nedavno. Taj debeli irski gad otvorio je Lucyn grob! Htio je skrenuti pogled sa stravične fotografije, ali nije uspijevao. Nije uspio čak ni trepnuti. Namjerno nije uzeo fotografiju u ruku, jer je znao da bi Cotford primijetio kako mu ruke drhte. Bio je posve obeshrabren i uznemiren. Godinama se pokušavao pretvarati da se ta noć nikad nije ni dogodila, no sjećanje na nju ipak ga ja progonilo. Način na koji ga je Van Helsing natjerao da podu u mauzolej u koji je položeno Lucyno tijelo. Kako mu je srce radosno poskočilo kad ju je vidio kako hoda, živa i prelijepa kao samo koji dan ranije. U prvi mah pomislio je da halucinira, no onda se okrenuo i ugledao užasnutost i šok na licu Jacka Sewarda. Lucy ga je dozivala, glasa dražesnog i melodičnog kao i uvijek. Dođi mi, mužiću. Poljubi

me. Možemo biti zajedno. Zauvijek, kao što smo se i zarekli. Pružila mu se još jedna prilika da bude sa svojom ljubavi. Još se sjećao kako ga je Lucyn osmijeh te studene noći ugrijao. Kako je krenuo prema njezinim ispruženim rukama, kako je žudio da poljubi te crvene usne. Znao je da će se u njezinu zagrljaju sva bol koju je osjećao još od njezina pogreba jednostavno raspršiti. Kada su mu se prsti našli tek na koji centimetar od nje, Van Helsing je dotrčao između njih i prema Lucy okrenuo raspelo. Na Holmwoodov užas, užas kakav u životu nije osjetio, Lucy je psiknula i pokazala očnjake, na Van Helsinga ispljunula krv. Oči su joj se pretvorile u crne kugle i spustila je tijelo u lijes. Holmwood je tada pokušao iskazati zahvalnost Van Helsingu jer mu je ovaj spasio život, no s godinama je počeo zamjerati profesoru što se umiješao u tom sudbonosnom trenutku. Ne bi li vječnost obilježena trajnom mladošću u društvu ljubljene Lucy bila bolja od onoga u što mu se život kasnije pretvorio? Van Helsing mu je pokušao objasniti da bi cijena za to bila i njegova vječna duša, no Van Helsing nikako ne bi mogao shvatiti da ga je dvadeset pet godina bez Lucy stajalo i daleko više. U sadašnjost ga je neugodno vratio Cotfordov glas. "Priznajte zločine. Svjedočite protiv profesora Van Helsinga, a ja ću vaš bezvrijedni vrat spasiti od vješala." Smatra li inspektor doista da se on boji smrti? Holmwood je vidio i daleko strašnije sudbine. Bio je ušao u podzemni svijet: smrt bi bila pravi blagoslov. Tijekom prvih deset godina nakon one paklenske noći, na svaku godišnjicu Lucyne neopozive smrti, zaključavao se u radnu sobu i sjedio zagledan u Lucyn portret, pritom lašteći pištolje kojima se služio u dvobojima. Položio bi završetak cijevi na sljepoočicu, kraj uha kojem je neodstajao vršak, te pokušao okončati patnje. Htio je biti s Lucy. No, svaki put u misli bi mu se uvukle riječi iz Biblije koje je naučio još kao dijete, podsjećajući ga na prokletstvo onih koji si sami oduzmu život. Duboko u srcu znao je da je Lucyna duša u raju. Upravo zbog njegove želje da joj oslobodi dušu Van Helsing ga je uspio nagovoriti da joj u srce zarije željezni klin. Ipak, ta ga pomisao nije osobito tješila, jer se prisjećao kako su mu ruke drhtale dok je Lucy vrištala kada joj je batom zario željezo duboko u grudi, zbog čega je grimizna krv počela štrcati po predivnoj blijedožutoj vjenčanici. Sudbina nije bila toliko okrutna da od

mladoženje zatraži da mladenku ubije na dan planiranog vjenčanja. Lucy nije tražila da je pretvore u stvorenje tame. Onaj demon, Drakula, to je preuzeo na sebe. Holmwood je sada bio svjestan Cotfordova budnog pogleda. Vrijeme je da ga prisili da otkrije karte i da tako dozna koliko krvožedni irski tragač točno zna. Odgurnuo je dnevnik i izvještaj s obdukcije, te se arogantno naslonio. "Ponuda je velikodušna, ali, inspektore, raspolažete tek indicijama. Da ste uspjeli ishoditi nalog za uhićenje, sada bih već bio u okovima." "Igrate opasnu igricu", uzvrati Cotford, pa rukom pokaže prema dnevnicima. "Seward nije mogao živjeti opterećen takvom krivnjom. Nakanio je razotkriti Van Helsinga, pa ga je profesor ubio." "Uza sve dužno poštovanje prema predstavniku Scotland Yarda, to je nešto najapsurdnije što sam ikada čuo. Jack Seward bio je zvijezda među Van Helsingovim studentima, ljubljeni učenik poput sina kojeg nikad nije imao. A takva veza ne okončava se ubojstvom. Hvatate se za slamke." "Kad je Jonathan Harker otkrio istinu," doda Lee, ne mareći za Holmwoodovu argumentaciju, "Van Helsing je ubio i njega." "Van Helsing prikriva tragove", reče Cotford. Sada se nagnuo naprijed, primjenjujući novu taktiku. Pokušavao se držati prijateljski. "Vi ste sljedeći na popisu." "U to najiskrenije sumnjam." Holmwood se nasmije, Cotfordu u biti govoreći da blefira. "Van Helsing je nemoćni sedamdesetpetogodišnjak." "Ne govorim da je djelovao sam. Van Helsing je vama i vašim prijateljima nekoć bio svojevrsni Svengali. Naveo vas je na ubojstva." Arhtur Holmwood prestao se smijati, te se u njega zapiljio poput ratnika na bojišnici. Tišina koja je odjednom nastala upravo je zaglušivala, a remetili su je tek kucanje sata i njihovo disanje. Tko god se sljedeći oglasi izgubit će u tom ogledu snaga volje. Inspektor ga je podsjećao na umirovljenog pomorskog kapetana kojeg je jednom upoznao na odmoru u Škotskoj. Kapetan je bio u potrazi za čudovištem koje navodno živi u Loch Nessu. Starac je sve raspoloživo vrijeme i sredstva uložio u pretraživanje tog jezera, ne bi li pronašao dokaze o postojanju tog stvorenja. Cotford je sada činio istu stvar, a, poput tog kapetana, nije imao dokaze, nego tek teoriju

nastalu na temelju priča i mitova, očito u nadi da će ga pod izlikom spašavanja života od zamišljene opasnosti nekako natjerati na priznanje koje će se uklapati u njegovu apsurdnu teoriju. Bože presveti, pa taj inspektor nema pojma s kim zapravo razgovara! Napetost u prostoriji i dalje je rasla, sve dok Cotford na koncu nije prvi popustio. "Tko može reći da Van Helsing nije pronašao novu skupinu lakovjernih mladih ljudi koji ubijaju po njegovu nalogu?" Arthur Holmwood samo je odmahnuo glavom na takvo beskorisno blebetanje. Cotford ipak nije toliko opasan koliko je u početku mislio. U Cotfordovim očima pojavio se neobičan izraz. Bio je to isti pogled kakav je Van Helsing imao kad je prvi put spomenuo ne-mrtve, "Nosferatua". Bio je to izraz fanatika. Iako je izgubio ovaj mali dvoboj, Holmwood je znao da Cotford nikad neće odustati od cijele priče. Samo kad bi mu to moglo okončati patnje, on sam rado bi priznao sve izmišljene optužbe koje Cotford može smisliti i svojevoljno prihvatio munjevitu smrt s uzetom oko vrata. No, mora voditi računa o društvenom položaju supruge Beth, o obitelji. Svi oni trpjeli bi kad bi Cotfordu dopustio da okalja ime Holmwood. Smrt na vješalima omogućila bi mu da se na nebu pridruži svojoj Lucy, no već je dovoljno sramotio svoju obitelj. S Beth se vjenčao iz prijateljstva, da njezinu obitelj poštedi neizdrživog duga. Znao je da ga Beth voli, no on prema njoj nije imao jednako duboke osjećaje. Suočavanje s boli ona je izbjegavala tako što se posvećivala društvenim obvezama. Današnju večeru planirala je već tjednima, dobro pazeći da na nju dovede sve najuglednije pripadnike visokog društva. To što ga je policija privela pred svim njihovim gostima upropastilo joj je večer i još će tjednima služiti kao tema sramotnog ogovaranja medu njihovim prijateljima i kolegama. Iako je nije volio onako kako bi svaki suprug trebao voljeti bračnu družicu, bila mu je najbolja i jedina prijateljica. Suze stida koje su joj se pojavile u očima kada ga je Lee odvodio iz kuće zamalo su mu slomile srce. Ne može dopustiti da sudska presuda dodatno naruši njezin položaj u društvu. To joj je još jedino preostalo. Ustao je i odvažno se suočio s tužiteljima, te mirno navukao bijele rukavice, izazivajući ih: "Dovoljno sam se naslušao vaših gluposti. Ipak sam ja engleski lord, a vi nemate pravnih temelja da me ovdje zadržavate. Uznemirite me još jednom, pa ćete obojica ostati bez

posla." Potom se bez riječi uputio prema vratima. "Vi i Van Helsing svoje zločine volite opravdavati uvjeravajući se kako zlo postoji u svemoćnome vragu", reče Cotford. Zbog njegovih riječi Holmwood je zastao na vratima. "A ja znam istinu jer sam je vidio. Istinsko zlo postoji u čovjekovoj duši... i želi vas se domoći." Arhtur Holmwood izišao je uz završne riječi: "Želi se domoći sviju nas." Van Helsinga je očekivalo mnogo posla. Nakon što je pročitao Minin brzojav, namjeravao se odmah vratiti u svoju sobu, uzeti šešir i kaput, te pojuriti u potragu za Quinceyjem. No, nakon što je odustao odjela i nakon što se potrošio u suočavanju s Cotfordom, sad se nije osjećao dovoljno snažnim da krene u potragu. Krenut će ujutro, kad bude svježe. Uludo je utrošio previše vremena na natezanje s detektivom... ne, inspektorom Cotfordom. Nakon godina i godina djelovanja u Božje ime, borbe protiv zla kako bi neuki ljudi poput Cotforda mogli mirno spavati, u smiraj života prima takvu zahvalnost... Optužen za ubojstvo. Cotford je lud poput kakvog isljednika španjolske inkvizicije! Van Helsing mora prestati razmišljati o Cotfordu. U London se vratio zbog važnijeg cilja, a Cotford ponovno laje na pogrešno stablo. Van Helsing neće dopustiti da mu se taj imbecil od inspektora miješa u posao. Mogao se samo nadati da će Quincey na sigurnome provesti još barem jednu noć. Na zidovima Van Helsingove hotelske sobe bili su postavljeni portreti povijesnog Drakule, rumunjskog grofa, Vlada Nabijača, te crteži koji su prikazivali njegova krvava zlodjela. U sredini, na istaknutome mjestu, nalazio se drvorez koji je prikazivao Drakulu kako objeduje medu tisućama neprijatelja nabijenih na kolac, u šumi nabijenih. Dok je gledao te slike, Van Helsing je znao da mu je sudbina namijenila završni sukob s Drakulom, te da je dužan potpuno i trajno uništiti to čudovište. Time će ispuniti Božju volju. Bude li ga Cotford na bilo koji način onemogućavao, ubit će i njega. "Moje je vrijeme na izmaku, demone", reče Van Helsing, zagledan u naslikane oči Vlada Drakule. Na obližnjem stolu bili su posloženi križevi, hostije, sveta vodica, drveni kolac, lovački nož, te samostrel pripravan za borbu. "Dođi mi, pa ćemo zajedno umrijeti. Ne od starosti, nego u veličanstvenoj bitki."

Bez ikakva upozorenja, Ven Helsing je osjetio kako mu se prsa stežu, kao da je Smrt već došla po njega. Osjećao je njezin ledeni dodir. Ne! Ne još! Treba mi samo još koji dan! Naslonio se na stol. Drhtavih prstiju posegnuo je za mjedenom kutijicom s lijekovima. Dobro pazeći da mu ovaj put ništa ne ispadne, pod jezik je stavio spasonosnu tabletu nitroglicerina. Kako je stisak smrti popuštao, Van Helsingu se počela vraćati snaga. Milostivi Gospodin poslao mu je poruku: vremena ima i manje nego što je mislio. Još jednom pogledao je u lice smrtnog neprijatelja izvješeno na zidu, lice grofa Vlada Drakule. Van Helsing se uspravi, ruku uzdignutih prema nebesima, pa poviče: "DEMONE, IŠČEKUJEM TE!" X X X .

POGLAVLJE

Putovali su na sjever, prema Londonu. Quincey je u kočiji sjedio nasuprot Basarabu. Glumčeva srdačnost pretvorila se u ledenu tišinu nakon što ga je Quincey izvijestio o posljednjem telefonskom razgovoru s Hamiltonom Deaneom. Bram Stoker nastupio je odlučno. Ne želi Basaraba, a poslao je čak i brzojav Barrymoreu u Ameriku u nastojanju da ga nagovori da se vrati. Quincey se nadao da će se Stoker predomisliti kad se Basarab pojavi uživo i prikaže raskošan talent. Kako su se približavali kazalištu, Basarab je postajao sve zamišljenijim. Vani se vrijeme pogoršalo, a magla se sve više zgušnjavala. Quinceyju se činilo kako će biti najbolje da ga ne uznemirava. Prije nego što se kočijaš stigao posve zaustaviti, Basarab se već bio nagnuo kroz vrata. Obratio se Quinceyju, no oči su mu, baš kao i misli, bile okrenute ulazu u kazalište. "Nasamo ću razgovarati sa Stokerom", reče Basarab, a zbog njegova ledenog glasa Quincey je osjetio nelagodu. "Pobrinite se za to da nas nitko ne uznemirava." "Što ako Deane ne bude bio spreman surađivati?" Quincey je dodrinuo Basarabovu podlakticu, da ga još malo zadrži. U Basarabovim očima sijevnuo je bijes, tako da je Quincey odmah povukao ruku. To ga je podsjetilo na reakciju Arthura Holmwooda kad ga je tako dodirnuo. Nije mu bilo jasno što Basarab od njega točno želi ili

očekuje. A onda, jednako nenadano kao što se pojavio, bijes se povukao, a zamijenio ga je spokojan osmijeh. Glumac se okrenuo i sjeo kraj Quinceyja. "Grof Vlad Drakula jednom je protiv tristo tisuća turskih osvajača, najveće sile ikad okupljene radi ubojstva jednog čovjeka, poveo vojsku od četrdeset tisuća ljudi. No, kad se Drakula pojavio na čelu svoje vojske, ispred prave šume od trideset tisuća na kolac nabodenih muslimanskih zatočenika, brojčano nadmoćni neprijatelj pobjegao je glavom bez obzira." Quincey se s nelagodom promeškoljio na sjedalu, duboko uznemiren Basarabovim hvalospjevima na račun čovjeka koji mu je ubio oca. U mislima mu se ukazalo sjećanje na nacrtani prikaz oca nabodenog na motku na Piccadilly Circusu. Odmah se podsjetio da njegov učitelj poštuje stvarnog čovjeka, a ne nemrtvog demona u kojeg se Drakula pretvorio kad je odlučio odbaciti Boga. Sada nije bio trenutak za to, no Quincey je znao da će se Basarab s njim boriti protiv zla kada kucne čas. Basarab nastavi: "Tog veličanstvenog dana Drakula je spasio domovinu. Spasio je kršćanski svijet. Drakula se poslužio jedinim oružjem kojim je raspolagao... strahom. Tako je. Strah može biti moćno oružje, mladi Quincey. Prihvati ga." Kočijaš im je otvorio vrata. I dalje ne odvajajući pogled od kazališta, Basarab je mirno izišao. Quincey je za njim pošao stubama do ulaza, dok su mu u glavi još odzvanjale njegove riječi. Želi li mu reći da do uspjeha treba doći zastrašivanjem? On nije tako odgojen. No, Basarab je do neospornih uspjeha došao sam, vlastitim trudom. Quinceyju je sinulo da mu Basarab možda želi prenijeti važnu pouku. Noćni čuvar dočekao ih je na ulaznim vratima. U mračnome predvorju Quincey je pričekao još nekoliko trenutaka da mu se oči naviknu na polutamu. Osjećao se miris kazališne šminke koji mu je donosio utjehu. Čuvar je otključao vrata koja su vodila u gledalište. Quincey je žurno pošao za Basarabom. Čim su se našli u gledalištu, odlučno su krenuli mračnim prolazom. Rasvjeta je bila prigušena. Hamilton Deane krenuo je prema njima iz tame, ruke ispružene u znak dobrodošlice. "Quincey! Gospodine Basarab! Dobro došli!"

Deane je prvo stisnuo Basarabovu ruku. Blago se lccnuo, kao da ga je ovaj prejako stisnuo, ali je samo prešao preko svega, i dalje se smiješeći. "Hoćemo li o poslu?" Quincey se već poveo za Deanovim pozivom da pođu za njim, no Basarab se nije ni pomaknuo. Zlokoban pogled njegovih očiju ošinuo je Quinceyja. Povjerio mu je zadaću djelovanja u njegovo ime, iskušavao koliko se može držati učiteljevih naloga. "Nitko, dakako, ne želi iskazati nekakvo nepoštovanje," reče Quincey, "ali gospodin Basarab prvo bi htio nasamo razgovarati s gospodinom Stokerom." Činilo se da je Deanea Quinceyjeva neočekivana smjelost zbunila, pa je strogo uzvratio: "O angažiranju gospodina Basaraba odlučujem ja. Gospodin Stoker s time će se jednostavno morati pomiriti." U Deaneovu glasu začula se neopozivost odluke. Quincey nije znao što da sada učini ili kaže. Deane je bio pristao da Basarab preuzme glavnu ulogu, no Quincey je znao da njegov mentor želi nasamo razgovarati sa Stokerom. Mora nekako pripomoći da do tog susreta i dođe. Kako je ipak bio glumac, odlučio je glumiti. Prišao je Deaneu, preblizu po svim pravilima lijepog ponašanja, te ga pogledao u oči. Kao da igra nekog odvratnog zlikovca, Deaneu se obratio oponašajući Basarabovu ledenu nedodirljivost. Po Deaneovu pogledu jasno je vidio koliko ga je uznemirio. Basarab ima pravo. Strah je uistinu moćan. Quincey se upravo spremao utvrditi koliko ga daleko može odvesti novootkrivena taktika kad mu je Basarab položio ruku na rame i povukao ga unatrag. "Molim vas, gospodine Deane," prekine ga Basarab, "volio bih izbjeći sve eventualne neugodnosti. Omogućite mi da pokušam pridobiti gospodina Stokera jedinstvenim tumačenjem njegova iznimnog lika, podalje od neizbježno kritičkih očiju onih koji odlučuju o novcu. Smijem li...?" Quinceyja je zbunila iznenadna Basarabova slatkorječivost. Je li Basarab njime namjerno manipulirao tako da ostavi dojam negativca? Ne, shvatio je. Quincey je batina, a Basarab mrkva. Nakon zastrašivanja, Deane je lakše prihvatio Basarabovu ljubaznu molbu. Kakav genij! Quincey od njega može naučiti još toliko toga. Deane se nasmiješio i rukom pokazao prema vratima koja su vodila

iza pozornice. Imate moj blagoslov." Poput pravog gospodina, Basarab je zahvalio naklonom glave i nestao. Quincey se osvrnuo prema pozornici. Kakav je samo sretnik. Bilo je očito da veliki glumac točno zna kako doći do željenog cilja. Što je više bio uz Basaraba, Quincey je postajao sve uvjerenijim da će usvojiti još više metoda koje će mu trebati želi li provesti zamišljenu osvetu. X X X I .

POGLAVLJE

Oslanjajući se o štap, Brani Stoker sjeo je za stol u miru svog ureda. Preostalo mu je još vrlo malo vremena kani li nagovoriti Johna Barrymorea da se vrati u London. Barrymore je odgovorio na Stokerovu posljednju poruku, izvijestio ga kako je jednostavno prekasno da se vrati. Ethel Barrymore, Johnova sestra, Johnu je dogovorila ulogu u predstavi Prizor iz života Jamesa M. Barrieja u kazalištu Criterion, na Broadwayu. Predstava će se igrati samo do konca mjeseca, a nakon toga Barrymore će nastaviti putovanje u Kaliforniju. Zahvaljujući iskustvu s Henryjem Irvingom, Stoker je znao da će pisac glumca najlakše potaknuti velikim riječima. Za Drakulu će napisati solilokvij za kakav bi se potukao svaki glumac. Barrymorea će nezaustavljivi ego prisiliti da se vrati u Lyceum, jer neće željeti da neki drugi glumac prisvoji slavu za takvo što. Stoker će tekst što prije poslati prijatelju, Georgeu Boldtu, koji vodi i Waldorf i Astoriju, dva tijesno povezana njujorška hotela u kojima John Barrymore uvijek odsjeda kad radi na Broadwayu. Gospodin Boldt glumcu će osobno uručiti novu verziju drame. Uspomene na Irvinga ispunjavale su sve zakutke Stokerova pretrpanog ureda. Zidove su ukrašavali plakati, dok se u jednome kutu nalazila drvena lutka odjevena u Irvingov kostim koji je kao Mefisto nosio u njihovoj silno uspješnoj produkciji Fausta. Bram pogleda Irvingov portret na zidu - u istoj dijaboličnoj odjeći. Irving je trebao igrati Drakulu, a ne Barrymore, kao ni onaj Basarab kojeg Deane pokušava angažirati iza Stokerovih leđa. Irving je bio budala. Da ga je

slušao, Irving je mogao umrijeti uz posljednju veličanstvenu ulogu, umjesto da je samo tako nestao upropašten pićem. I tada je, kao i uvijek, Stoker osobne ambicije podredio tuđim željama. Ovaj put ostat će vjeran i častan jedino prema sebi. Tako mu svega, Bram Stoker sam će odabrati tko će igrati njegova Drakulu! Stoker se tako doveo u stanje gnjeva. Sada je pravo vrijeme za pisanje. Gnjev će njegovo pero nedvojbeno odvesti do neslućenih visina. Sjeo je za stol i umočio pero u tintu. Samo nekoliko trenutaka nakon što je počeo pisati prekinulo ga je kucanje na vratima. Nakon one svađe, Deane je znao da ga ne smije uznemiravati dok piše. Prije nego što je stigao otpraviti uljeza, vrata su se otvorila, a u njegovu uredu našao se visok muškarac prodornih tamnih očiju i kao ugljen crne kose. Iako mu je lice bilo u sjeni, Bram je bio uvjeren da se Irvingov duh vratio da ga ukori jer mu je upropastio kazalište. Kad je posjetitelj načinio još nekoliko koraka, Stoker je shvatio da se ipak radi o običnome muškarcu. Bio je vitak, izduljenih, plemenitih crta lica pripadnika neke istočnoeuropske kraljevske obitelji. Tamne, duboko usađene oči netremice su se zagledale u Stokera, kojem se odjednom učinilo da ga promatra neka grabljivica. Na tom je licu nešto bilo izrazito neobično: oči su izgledale zlokobno, no usta su se smiješila. Stoker je muškarca prepoznao prema promotivnim fotografijama koje mu je netko ostavio. Basarab. Prisjetio se riječi Ellen Terry, jedne od Irvingovih glumačkih diva: Nikada ne vjeruj nasmiješenome glumcu, radi se tek o maski. "Dopune u posljednji čas?" upita Basarab. "Očekivao sam vas." Stoker prekrije tekst koji je upravo napisao. Tog se trenutka užasavao još otkako je upoznao onog malog Harkera. Koliko mladić uopće zna? Stoker je znao da posjet nije bio nimalo slučajan. Što se Deane više bude družio s Quinceyjem i Basarabom, to će opasnost od otkrivanja pravih izvora Stokerove knjige biti veća. Već je pokušavao iz misli prognati grizodušje koje ga je mučilo. Naposljetku, on ni u čemu nije pogriješio, niti počinio zločin. Stoker je samo isprepleo svoju priču s fantastičnom pričom koju mu je netko ispričao u nekom pubu. Tada je bez osobitog uspjeha radio na romanu o vampirima. Stoker je za gušenje mašte krivio godine provedene u pravnoj struci. A onda je

jedne večeri u pubu upoznao nekog neobičnog čovjeka koji je bio više nego voljan pričati, pod uvjetom da Stoker osigurava dotok pića. Nevjerojatne besmislice tog luđaka nadahnule su ga i navele da se zločinac u romanu ne zove grof Vampir, nego grof Drakula. To ga je ime podsjećalo na izraz droch-fhoula, koji na gaelskome znači "zla krv", od čega mu se sledila krv u žilama. Odakle je Bram mogao znati da su neki likovi iz priče bili stvarni ljudi? No, znao je i da si kazalište sada ne može priuštiti kolanje kontroverznih glasina. Prokleti Quincey Harker, zašto se morao pojaviti baš sada? Basarabov je osmijeh izblijedio. Okrenuo se i zatvorio vrata. "Vidim da nema potrebe za uljudnošću, pa ću odmah prijeći na stvar." "Ako baš morate." "Vaša je knjiga doživjela financijski neuspjeh. Predstava mora biti uspješna. Zašto me odbacujete? Mogu vam pomoći." Te su riječi zvučale poput drvenog klina koji Stokeru probija srce. Nije mu trebao netko tko će mu se obraćati svisoka, umišljeni glumac koji ga upoznaje s lošom prodajom njegova romana. "Želi li Deane rat, ispunit ću mu želju", reče Stoker, pokušavajući se smiriti. "Ja vodim ovo kazalište. I prije ću ga zatvoriti nego vama dati glavnu ulogu. Ionako već imam glumca." Basarab se nasmije i stane odmahivati glavom dok je skidao rukavice i kaput. Stoker je pomalo s nevjericom gledao kako se taj neželjeni gost osjeća gotovo kao kod kuće. "Dakako, u slučaju da prihvatim ulogu, trebat će unijeti određene promjene u tekst, te pripremiti novo izdanje vaše knjige u kojem će se odraziti i te promjene." "Uistinu ste umišljeni kao što i govore o vama!" zagrmi Stoker. Basarabove su mu namjere bile posve jasne. Glumac se želi domoći Drakuline uloge tako što se ponaša poput samog grofa, te ga tako želi privoljeti. Ali, neće ići. Stokerov Drakula pokušao bi se domoći cilja izazivanjem straha, a ne arogancijom. Stoker je sada više nego ikad bio uvjeren da Basarab ne bi bio prikladan za tu ulogu. "Vaša je knjiga prepuna nedosljednosti, pogrešnih pretpostavki i nemaštovitosti", otrese se Basarab. S postolja svjetiljke zatim je uzeo primjerak Stokerove knjige u žutome uvezu. "Čuo sam za legendarnu Basarabovu aroganciju, no sada mislim da je Basarab možda i lud", reče Stoker, pa ustane, da se suoči s gostom.

Očekivao je da će u Basarabovim budnim ptičjim očima ugledati bijes, no naišao je tek na bezvoljnost i tugu. Imao je dojam gotovo kao da je Basarab posve otvoren i iskren. Ili je taj Rumunj možda ipak bolji glumac nego što je očekivao. "Zašto me ljudi provociraju?" upita Basarab. "Ne kanim se s vama nadmetati." "Šteta. Jer vas ja kanim nagnati da se nosite dovraga!" Stoker ponovno sjedne i okrene naslonjač, tako da je glumcu sada bio okrenut leđima. Na tu je budalu već utrošio više nego dovoljno vremena. Basarab mu priđe s leđa. Nježno mu položivši dlanove na rame, nagnuo se i ustima došao do uha. "Upozoravam vas da se čuvate. Užasno griješite." Stoker je dao sve od sebe kako mu se na licu ne bi pojavio strah, no zbog jeze koja mu je prostrujala leđima ipak je zadrhtao. Basarab je osjetio taj drhtaj. Stoker se odao. Quincey je slutio da je Deane prema njemu nakon onog ranijeg susreta i dalje pomalo nepovjerljiv. Držao se podalje od njega dok je Quinceyju na pozornici pokazivao novu opremu. Deane je zatim isključio rasvjetu u dvorani i sve je tako obavila tama. Quinceyju se učinilo neobičnim što još vidi Deanea na pozornici, gdje je tražio neki drugi prekidač. Moguće je da je negdje još gorjelo prigušeno svjetlo za tehničku ekipu, no nije mu vidio izvor. Začulo se frcanje iskre, a potom i brujanje napona kad je Deane povukao drugi prekidač. "Divite se čudesima dvadesetog stoljeća", reče. Pozornicu su obasjala podna električna svjetla. Quincey je opčinjeno gledao veličanstveni trobojni sustav rasvjete s bijelim, crvenim i zelenim reflektorima. "A sada pogledajte ovo." Deane je sva raznobojna svjetla prigušio na drukčiju jačinu. Quincey je zadivljeno gledao novotarije. Takvo Sto plinskim se svjetlom nikako ne bi moglo postići. Zahvaljujući ovakvoj rasvjeti, na pozornici će moći stvarati zlokobnu atmosferu kakva još nije viđena. Uvidio je da se nesvjesno počeo smijati poput djeteta u prodavaonici slatkiša. Glas Brama Stokera, obilježen jakim irskim naglaskom, počeo je

odjekivati katakombama u prostoru iza pozornice. Vikao je, bijesan i nezadrživ. "To mi je znak", reče Deane. "Bit će najbolje da pođem k njima." Pobrinite se za to da nas nitko ne uznemirava. Basarabove riječi odjeknule su mu u glavi kao da je u tom trenutku stajao kraj njega. Quincey ga ne smije iznevjeriti. Kada je Deane već krenuo prema vratima, doskočio je pred njega i zapriječio mu put. Deane je ustuknuo, zatečen Quinceyjevom brzinom. "Žao mi je, ali gospodin Basarab ne želi nikakve smetnje. " "Meni o ovome ovisi mnogo toga", reče Deane. "Neću dopustiti da mi Stoker sve upropasti." Već je ispružio ruku da Quinceyja odgurne u stranu, no mlađi se muškarac nije dao smesti. Deane nije mogao vjerovati. Svađa je negdje u pozadini jačala. "Sklonite mi se s puta!" poviče Deane. Od silnog bijesa zaboravio je na dostojanstveno držanje. Krenuo je naprijed, u želji da se nasilu progura kraj Quinceyja. "Žao mi je, ali moram odlučno zatražiti da ostanete ovdje", reče Quincey. Ispružio je ruku i njome zaustavio Deanea. Iako ga je dodirnuo tek jedva osjetno, Deanea je to posve izbacilo iz ravnoteže. Pao je unatrag i stropoštao se na leđa posred pozornice. Quincey je na Deaneovu licu ugledao bljesak iznenađenja i straha. Žurno se okrenuvši, odmah je ustao. Bijesnim pogledom ošinuvši Quinceyja, povukao se s pozornice. Quincey ga je samo zbunjeno gledao. Jedva sam ga dotaknuo. Pogledao je vlastite ruke, zgrožen svojim postupkom. Sad je Quincey osjećao strah... od sebe. Je li to onaj čovjek u kakvog gaje Basarab htio pretvoriti? Stoker je nogom udario stol, odgurnuo naslonjač unatrag i s ramena uklonio Basarabovu ruku. Zatim se naglo okrenuo. "Ne zanima me tko ste. Mislite da me zastrašivanjem možete navesti da vam dodijelim tu ulogu?" Basarab se nije obazirao na pitanje. "Obična ste budala, a pisanje vam je ispod svake razine. Vaš Drakula uokolo hoda pri danjem svjetlu. Pogrešno ga optužujete da je ubio bolesnu staricu, majku Lucy Westenre, te da je svoje mladenke hranio živom novorođenčadi. Nazivate ga grofom, iako je bio princ. Vrijeđate moj narod." "Vaš narod i dalje živi u srednjovjekovnoj tami. Ne bih rekao da

prosječan Rumunj uopće zna čitati." Basarab ga je ošinuo pogledom i žutom knjigom tresnuo o stol. Činilo se da se zatresla cijela soba. "Nehajno pišete o stvarima koje ne razumijete i u koje ne vjerujete, o ljudima koje niste ni upoznali. Običan neotesanac bez imalo dara." Stoker zamuca: "Neću se braniti pred vama. Drakula je tek lik u priči koja je nastala u mojoj glavi." "Ako je princ Drakula takav zlikovac, zašto je Harkeru dopustio da preživi iako ga je bio zatočio u dvorcu?" "O tim stvarima govorite kao da se radi o stvarnim događajima", reče Stoker. "Da ste se potrudili provjeriti činjenice kod lučkog kapetana u Whitbyju, znali biste da se brod po imenu Demeter ondje u oluji nasukao 1888., a ne 1897., kao što pišete." Stoker to mora nekako prekinuti i to što prije. Sada je ustao i unio se Basarabu u lice. "Zahtijevam da iziđete..." "Posada broda umrla je od zaraze koju su prenijeli štakori", prekine ga Basarab. "Poludjeli su i međusobno se poubijali. Nije bilo nikakvog psa i divljačka kandža nikome nije, kako ste napisali, odnijela komad vrata." Stokerov lijevi kapak trzao se od gnjeva. Kad je rukom pokazao prema vratima, nadao se da Basarab to neće primijetiti. "Odmah." Basarab kao da je rastao dok se nadvijao nad Stokera. Pisac se povlačio uz rub stola. "Lucy Westenru ubio je Van Helsing, a ne Drakula. Van Helsing je pogriješio kod transfuzije krvi i zatrovao joj krv. Drakula ju je pretvorio u vampira da je spasi." "Što vi znate o profesoru Van Helsingu?" upita Stoker, koji je sve više uzmicao. Imao je dojam da mu je iz tijela iščezao i posljednji tračak topline. Svjetlo svijeća na Basarabovu je licu stvaralo sjene koje su izgledale kao da su žive. "S Van Helsingovom arogancijom može se mjeriti još jedino njegovo neznanje." Stokerova je odvažnost sahnula pod Basarabovim prodornim pogledom. Disao je isprekidano. Slabost njegovih prijetnji bila je očita. "Ako ste ovamo došli kao zastupnik Quinceyja Harkera u nekakvom sporu u vezi s klevetom, upozoravam vas..."

"Isti ste kao ti nadmeni licemjeri u vašem romanu", reče Basarab. "Doista vjerujete da će zlo nestati već ako mu se samo tako suprotstavite?" Stoker se više nije imao kamo povući. Našao se u kutu. Sobu kao da je odjednom počela zahvaćati tama. Basarab mu je bio toliko blizu da mu je gotovo posve ispunjavao vidno područje. Te oči! Te crne oči! Stoker je osjećao kako mu lijeva ruka postaje neosjetljiva i hladna. Bio je na rubu suza. "Drakula je čudovište iz moje mašte!" "Ne! Bio je junak koji je činio što je morao da preživi." Basarabov glas, koji je dosegao vrhunac glasnoće, bio je prepun ponosa. "Princa Drakulu papa je osobno imenovao zapovjednikom križarskih pohoda. Sam se u ime Boga suprotstavio cijelom Osmanskom Carstvu. Drakula nikada ne bi ustuknuo u strahu pred smiješnom budalom poput Van Helsinga i pobjegao u Transilvaniju. Zapravo bi vas trebalo tužiti za klevetu!" Niz Stokerovo lice počeo se slijevati znoj. Naslonio se na zid i počeo trljati ruku koju više nije osjećao. Činilo mu se da se soba okreće i naginje. Stoker je odvratio pogled, da izbjegne Basarabov prodorni pogled. Bol mu je razdirala ruku, prelazila u vrat, a iz trenutka u trenutak sve je teže disao. Prisilivši se da pogleda Basaraba u oči, još dok je osjećao da klizi na pod, upitao je: "Tko si ti?" Basarab ga ščepa za vrat i stisne. Činilo se kao da mu se lice izobličilo tako da je sada izgledalo poput vučjeg lica koje reži na Stokera. "Ja sam rukavica bačena pred tebe", odgovorio je jezovito smirenim šaptom. "Ja sam tvoj Božji sud!" Tada je oslobodio Stokera, lica izobličena od gađenja. Basarabov zahvat kao da je otvorio branu koja je dotada zadržavala plimni val boli. Neizdrživ bol Stokeru je zahvatio vrat, jednu stranu donje vilice, a zatim i mozak. Uhvatio se za glavu. Imao je osjećaj da mu je netko u oko ugurao užareni komad željeza. Stropoštao se na pod. Basarab se okrenuo na drugu stranu. Stoker je ispružene ruke pokušao pozvati upomoć, ali se nije mogao pomaknuti. Zapomaganje je iz grla izlazilo tek kao slabašno pištanje. Nemoćno je gledao kako mu Basarab odnosi najveću dragocjenost: dramski tekst Drakule.

Uslijedila je potpuna tama. Quincey je na sebi jasno osjećao pogled Hamiltona Deanea koji je sjedio na sjedalu kraj prolaza u prvome redu. Njih dvojica više nisu progovorili ni riječi. Quincey je i dalje na pozornici promatrao svoje ruke, razmišljao o posljedicama toga što je učinio. Pretjerao je. Koraci s lijeve strane pozornice. Trenutak odluke. Basarab se pojavio iz tame iza pozornice, s nekom knjižicom pod rukom. Pogledao je prema Deaneu i jednostavno rekao: "Pozovite liječnika. Nažalost, čini mi se da je gospodina Stokea pogodila kap." Tek kada je Deane uz snažan topot nogu stubama došao na pozornicu, uvjerio se da je dobro čuo. "Što čekate? Pozovite liječnika!" povikao je Deane protrčavši kraj Quinceyja. Ljutito je pogledao Basaraba, a zatim nestao iza pozornice. Glumac uopće nije reagirao. Quincey je pogledao Basaraba, a mentor mu je kimnuo. Ponovno je dobio zadaću i sada ju je išao ispuniti. Skočio je u parter i pojurio prolazom. Umre li sada, Quincey Stokera neće moći ispitati u vezi s knjigom o roditeljskim tajnama i Drakulom. Mora biti brz. "Budale, budale!" Basarabov bariton grmio je s bine. Quincey se zaustavi i okrene, te ugleda Basaraba koji je nasred pozornice čitao tekst iz one knjižice. "Koji je demon ikada bio velik poput Atile, čija krv kola ovim žilama?" Quincey je znao da je svaki trenutak sada presudan, ali je osjećao da se ne može pomaknuti i odvojiti pogled od pozornice. Basarab je sada postao lik grofa Drakule. Glas mu je bio izmučen i prigušen, istočnoeuropski naglasak naglašeniji. U njegovu držanju više nije bilo one kraljevske elegancije. Dok je koračao pozornicom, cijelo tijelo izgledalo mu je gotovo poput vučjeg lika. Transformacija je bila toliko brza i toliko velika da se doimala gotovo nadnaravnom. Ona komična interpretacija Johna Barrymorea s time se nikako nije mogla mjeriti. "Ali ratnički su dani odbrojeni", režao je Basarab. "Krv predragocjena je u ovo doba nečasnog mira, dok slava velikog Drakule tek je priča koja se prepričava." Basarab se zaustavio u prednjem dijelu pozornice, oko sredine, a podna svjetla jezovito su mu obasjavala lice. U očima su mu se

odražavala stoljeća i stoljeća muka. Sve na njemu odisalo je krvlju i gnjevom. Više ne čitajući, već kao da izgovara zapamćeni tekst, Basarab je ispustio knjižicu iz ruke. Gnjevni se vuk ponovno transformirao. Suze su se počele skupljati u progonjenim očima, mišići se napinjali, a glava zabacila unatrag pod svjetlom reflektora. Neizreciva bol. Neopisivo beznađe. Quincey je stajao kao paraliziran, opčinjen i obuzet strahopoštovanjem. Basarab je nastavio govoriti kao da je tekst nastao negdje u najskrovitijim dubinama njegove duše. "Vrijeme me napokon dohvatilo", rekao je Basarab, netremice zagledan točno u Quinceyja, pogleda koji kao da mu je prodirao u tijelo. "U ovo doba strojeva, političara i intelekta nema mjesta čudovištima koja tumaraju prirodom. Ili se razvij ili prihvati smrt." Quincey je imao dojam da su mu noge velikim vijcima učvršćene za pod. Basarab je od Drakule stvorio tragičnog junaka i Quincey je sada podosta uznemireno razmišljao kako će ga, ako Basarab tako bez poteškoća pronalazi suosjećanje za Drakulu, teško uvjeriti da treba podići ruku na to čudovište. Hitnost pronalaženja liječnika koji će zbrinuti Stokera naglo ga je vratila u stvarnost. Quincey je izletio kroz ulazna vrata i potrčao ulicom, dozivajući pomoć. Javio mu se jedan prolaznik koji je rekao da je liječnik, pa je Quincey s njim pojurio natrag, prema kazalištu. Basarab možda i nije taj saveznik koji mu treba. Gubitak Stokera kao izvora informacija tek je početak. Demon je odnio pobjedu u prvoj bitki, a on još nije pomaknuo ni mali prst. X X X I I .

POGLAVLJE

Arthur Holmwood ušao je u dnevnu sobu svoje kuće i iznenadio se uvidjevši da ga nitko ne čeka. Osoblje je pospremilo i uredilo sve nakon svečane večere i kuća je izgledala besprijekorno. Posvuda je vladao potpun mir, kao da se našao na groblju. Nakon što joj je upropaštena savršeno isplanirana večera, Arthur je očekivao da će ga Beth dočekati u dnevnoj sobi, stroga i nepopustljiva izraza na licu. To što je nije bilo govorilo je više od riječi. Zaključio je da trenutačno s njim ne želi imati baš nikakve veze. Butler Wentworth

trebao je čekati gospodara dok mu ovaj ne dopusti da pođe na odmor i trebao ga je dočekati na vratima, uzeti mu kaput, šešir i štap, no ni njemu nije bilo traga. Tada mu je sinulo kako je Beth možda rekla Wentworthu da je za tu večer slobodan, a njega ostavila da se sam pobrine za sve. Još jedan pokušaj da mu se osveti za pretrpljeno poniženje. U mislima mu je bljesnulo užasno sjećanje na onu Lucynu fotografiju. Tako mu se javljalo cijelu večer. Poput loše probavljenog obroka, ti su se prizori neprestano dizali na površinu. Mora ih nečim isprati. Odloživši kaput i šešir na drvenu klupu, ljutito je otišao u svoju radnu sobu i natočio piće. A onda je razrogačio oči i u krajnjoj nevjerici ispustio kristalnu čašu. Lucyn portret ponovno je visio iznad kamina. Holmwood je osjećao kako se više neće moći dugo kontrolirati. To je zacijelo učinila Beth. Koliko god mislila da je doživjela nepravdu, ovo je bila stravična osveta. Pozornost su mu privukli koraci u predvorju. "Beth?" Nije bilo odgovora. "Wentworth?" Ponovno ništa. Na mramornome podu načas je ugledao sjenu. Netko je ondje. Sada je zazvao: "Halo?" Jedini odgovor bili su novi koraci. Holmwood iskoči iz zaklona vrata radne sobe. "Tko je to?" Predvorjem je vladao mir. Bio je posve sam. Temperatura se spustila za deset stupnjeva. Začuo je jedva čujno disanje. Pogledao je na sve strane i ponovno nije ugledao nikoga. A onda mu je pogled zapeo za otvoreni prozor. Zagonetka je riješena. Nasmijao se vlastitoj paranoji i prišao prozoru da ga zatvori. Zamišljao je kako bi mu se tek smijali nekadašnji kolege legionari. Zatvorio je prozor i već se okrenuo prema sobi kako bi se vratio do pića kada je osjetio poznati miris. Jorgovan? Ne može biti u ovo doba godine. Osjetio je kako su mu se ruke naježile kada se prisjetio da je Lucy najčešće nosila upravo miris jorgovana. On joj ga je uvezao izravno iz Pariza. U tišini se začuo prigušen ženski glas: "Ar-thure." Holmwood se naglo okrene. Bio je sam. "Beth?" Zvuk vlastitoga glasa učinio mu se neprirodno glasnim kada

je odjeknuo od svoda. Tada je začuo zvonak smijeh koji kao da je odjednom dopirao sa svih strana. Poznavao je taj smijeh. Ali to je nemoguće. Osjetila ga samo varaju. "Arthure", ponovio je glas. Sada se nalazio točno iznad njega. Pogledao je prema vrhu širokog stubišta. Od onoga što je ugledao sledila mu se krv u žilama. Neki svjetlucavi lik polagano se spuštao prema njemu, tijela koje se na svakom koraku ljuljalo skladno i gipko kao u kakve mačke. Gusta plamenocrvena kosa spuštala se toj ženi niz ramena. Koža bijela poput porculana odražavala je mjesečevo svjetlo s prozora. Grudi su joj se dizale i spuštale sa svakim korakom, oči bile prazne i crne, a zamamne, poput krvi crvene usne napućene. Dugačka bijela haljina bila je poderana i gotovo providna, tako da je otkrivala mnogo. "Lucy?!" izusti jedva Holmwood, i dalje ne vjerujući vlastitim očima. Odgovorila je onim zvonkim smijehom nalik na zvuk harfe i otkrila oštre, blistave zube, skladno se spustivši zavojitim stubama. Teško je disao. Svi instinkti, svaki dio njegova bića, sve mu je govorilo da je treba zagrliti. Ali Lucy je mrtva. Njegova je ljubav mrtva. Kao da čita njegove najskrivenije želje, pogledala ga je tužno i suosjećajno i rekla: "Znam da želiš biti sa mnom, ljubljeni moj." Lucyn glas preplavio ga je poput vala koji sve pročišćava. Činilo mu se kao da je vrijeme stalo i da je sva bol koju je osjećao proteklih dvadeset pet godina nestala. Lucy rastvori ruke. Iz dlanova joj je izlazila bijela izmaglica koja se spuštala prema podu. Skupljala joj se oko nogu i ona se tako uzdigla, počela lebdjeti na tom bijelom jastuku. "Smrt je tek početak, ljubavi moja. Život je mnogo više od onoga što poznajemo u granicama tijela." Lebdjela je prema njemu. "Ne! Ovo je nemoguće!" Maločas je vidio fotografiju Lucynih ostataka u grobnici. Šok koji je zbog toga doživio zacijelo mu utječe na osjetila. "Ovdje je mračno, Arthure. Tako sam usamljena. Moje ruke žude za tvojim dodirom." Ne! Lucy bi morala biti na svjetlu. Van Helsing je obećao da će joj onim kolcem zabodenim u srce osloboditi dušu koja će otići u raj...

Lucy mu se približila ispruženih ruku. Osjećao je da ga unutarnji porivi razapinju. Toliko ju je očajnički htio još jednom zagrliti. Bila je to ista ona žudnja koju je one kobne noći osjetio pred njezinim mauzolejem. Ovaj put u priču se neće umiješati Van Helsing. Već se našla na njemu. Zatvorio je oči i osjetio te nježne usne kako ga ljube. Njezin ga je dodir posve naelektrizirao: imao je dojam da mu je srce zakucalo prvi put nakon četvrt stoljeća. Njezine su se usne iznenada udaljile. Ne, on želi da poljubac potraje cijelu vječnost. "Lucy, ne moraš biti sama. Dopusti da budem s tobom u tami." Otvorio je oči i srce mu je ponovno zastalo. Lucyno predivno lice raspalo se od stravične truleži. Lice joj se raspuknulo i rasprsnulo. Blijeda koža poprimila je ljubičastu boju. Miris jorgovana pretvorio se u grobni smrad. Lucyne oči upale su u glavu nalik na lubanju, a usne se povukle i stisnule, otkrivajući veličinu njezinih očnjaka. Crvi su počeli izlaziti iz ruku koje su mu obavijale vrat, gmižući kroz njezino trulo meso. Zaustila je kao da će nešto reći, ali iz usta joj je izišao tek pravi mlaz crva koji su se previjali i migoljili. Holmwood posrćući ustukne i zaustavi se na zidu, paraliziran od straha. Njegova ljubav prometnula se u pravu noćnu moru. "Sažali se nada mnom!" poviče. Lucyni mišići i tetive pretvorili su se u gustu crnu tekućinu i stali kapati s kostiju. Više nije bilo onog prelijepog, zvonkog glasa. U ustima joj je odzvanjao šuplji zvuk. "Da se sažalim? Kao što si se ti sažalio nada mnom kada si mi zario kolac u srce... ljubavi moja!" Režeći poput bijesne životinje, navalila je na njega i svom ga silinom odbacila na zid. Koščate kandže probile su mu kožu na ručnim zglobovima kada je raširio ruke i pribile ih za zidne obloge od crvenkastog drva, tako ga razapinjući. Holmwood krikne od neizdržive boli. Lucyna donja vilica izišla je iz ležišta i usta su se razjapila nemoguće široko. Očnjaci su se našli na njegovu vratu. Njegovi su krikovi iščezli kada mu je odgrizla dio grkljana. U posljednjim užasnim trenucima života Arthur Holmwood gledao je kako njegova ljubljena Lucy ushićeno zabacuje glavu unatrag, kupajući se u njegovoj krvi. "Lucy!" krikne on i sjedne u tami, posve izgubljen i smeten. Je li mrtav? Kada su mu se oči privikle na okolinu, shvatio je da je u krevetu. Dodirnuo je vrat. Nije bilo rane, nije bilo krvi. Bila je to tek

noćna mora. Disao je tako ubrzano, a i srce mu je tuklo tako brzo da je pomislio da je na rubu srčanog udara. Holmwood je kraj sebe začuo prigušen jecaj. S velikom strepnjom pogledao je u stranu. Bila je to Beth. Uplakana Beth. U očima joj se odražavala bol, bol kakvu dotada nije vidio. Znao je što se dogodilo. U snu je dozivao Lucy. Mogao je samo zamisliti povrijeđenost koju je Beth zacijelo osjetila. Njegova supruga bez riječi je istrčala iz sobe. Iako su ih prigušila drvena vrata, njezini jecaji zbog toga nisu bili manje bolni za slušanje. Znao je da nema tih riječi utjehe koji bi izbrisali njezinu bol. Prezirao je samog sebe. Beth ga je voljela duboko i istinski. Ipak, Sto ga je ona više voljela, to je on nju više udaljavao od sebe. Čak i u smrti nije mogao izdati Lucy. Lucy je zavolio čim ju je ugledao. Tako je bilo kod sviju: Jonathana i Mine Harker, Jacka Sewarda, Quinceyja P. Morrisa i njega. Nakon što su Jonathana primili u Odvjetničku komoru i nakon što je otputovao u Transilvaniju na sudbonosni susret s grofom Drakulom, Mina je tražila način na koji će ispuniti prazninu u životu. Njezina prijateljica, Lucy, pronašla je savršen način da ublaži Mininu osa-mljenost. U svom domu u Whitbyju održala je dobrotvornu večeru u korist siromaha i beskućnika Whitechapela. Upravo su se tom prilikom Jack, Quincey Morris i Arthur našli na popisu Lucynih partnera za ples. Sva su se trojica istog trenutka zaljubila u nju. Arhtur Holmwood i njegovi najbolji prijatelji dogovorili su se poput prave gospode: udvarat će se Lucy kako i koliko god budu najbolje mogli, a ona će odlučiti o pobjedniku. Holmwood nije doživio veću sreću nego onog dana kada je Lucy između njih trojice odabrala upravo njega. Prijatelji su nazdravili novoj sretnoj vezi, te budućnosti u kojoj će dugo živjeti zajedno u ljubavi, zbog čega je s ponosom pozvao Jacka i Quinceyja Morrisa da mu budu svjedocima na vjenčanju koje će uslijediti. Vjenčanju do kojeg nikad nije došlo. Odvukao se do Bethina toaletnog stolića i zagledao u svoj otužni odraz u zrcalu. Toliko je dugo želio samo umrijeti, ne osjećati baš ništa, biti na nebu s Lucy. Možda je stvar bila tek u grizodušju, ali koliko je god žudio za smrću, toliko je se i bojao. Imao je dojam da je

u ratu ubijao opravdano. Bog će mu oprostiti što je ispravno postupao u borbi protiv zlih ljudi. S onom trojicom koje je ubio u dvobojima stvar je već bila drukčija. Kako si nije mogao sam oduzeti život, jer se bojao da će cijelu vječnost provesti u paklu, tražio je druge ljude koji će učiniti ono što on nije mogao. Njih je provocirao i vrijeđao, toliko da nisu imali izbora. Bili su to pravedno organizirani dvoboji, no njegovi protivnici ipak su bili mrtvi, i to isključivo zbog njegova kukavstva. Sada je dodirnuo ožiljak na desnome obrazu. Prstima je došao do uha koje je nekoć imalo vršak. U glavi su mu odjeknule riječi Quinceyja Harkera. Drakula se vratio radi osvete i to dobro znate. Pomozite mi da ga ubijem, da ga se riješimo jednom zasvagda. Holmwood se prisjetio onog jutra nakon što je zario kolac u Lucyno srce. Stajao je pred Isusovim kipom u obiteljskoj kapeli i zarekao se Lucyinim grobom da neće mirovati dok ne uništi demona koji joj je odnio život. Bog mu je poslao Lucy u san da ga podsjeti na taj zavjet. Nakon dvadeset pet uludo utrošenih godina, On poziva svog agenta, a Arthur Holmwood mora se odazvati pozivu. Jedino na taj način može zajamčiti spas i vječnost s Lucy. Ujutro će u Božje ime otputovati u London i potražiti demona. X X X I I I .

POGLAVLJE

Nakon što su gospodina Stokera odvezli u bolnicu, Quincey je otišao u unajmljeni stan. Tek sada postajao je svjestan sumorne stvarnosti. Stoker je odjednom pao kao posljednja prepreka na putu Basarabova prihvaćanja Drakuline uloge. Deane je u velikim dugovima. Neće biti toliko lud da otkaže predstavu, pa će sam Deane morati preuzeti redateljsku ulogu. Što će to značiti za Quinceyja? Iako ga je Basarab zadivio moćnom izvedbom Drakulina soli-lokvija, Quincey je nakon toga ipak osjećao nelagodu. Nije mogao dopustiti Basarabu da Drakuli prida posve ljudsko lice. Quincey je prvo pomislio kako bi Basarabu mogao reći istinu, ali što da mu kaže? Vaš je narodni junak čudovište koje mi je uništilo obitelj, ubilo mi oca, i čast mi nalaže da ga pronađem i ubijem... ? Quincey nije morao

izgovoriti te riječi da shvati koliko suludo zvuče. Kakvim dokazima raspolaže? Nemirno je koračao amo-tamo. Prvo se mora vratiti u Lyceum i ispričati se Deaneu za onako nepristojno ponašanje. Kako bi mu plan uspio, mora ponovno pridobiti Deanea na svoju stranu. Quincey je u kazalište Lyceum došao sredinom prijepodneva. U novinama se nisu spominjali sinoćnji događaji, kao ni stanje u kojem je danas gospodin Stoker. Quinceyja to nije iznenadilo, budući da se nesretni događaj zbio prekasno da bi ušao u jutarnja izdanja. Quinceyja je uznemirila činjenica da Deane nije bio u kazalištu, te da nitko od zaposlenika ne zna ništa o stanju gospodina Stokera. Bio je upravo sjeo da pričeka Deanea kada mu je prišao gospodin Edwards, voditelj kazališta. Edwards je inače bio vedar i živahan čovjek široka osmijeha. Quincey je naslutio nevolje čim mu se ovaj približio sa sumornim izrazom lica. Osjećajući bolne napadaje panike u želucu, Quincey je odmah pomislio na najgore: Deane se toliko naljutio da je otkazao produkciju. Sudbina je, međutim, htjela da užasi iz Quinceyjeve mašte budu prava dječja igra u odnosu na stvarnost. Edward mu je uručio poruku koja ga je čekala na ulazu na pozornicu. Quincey se namršti. Svim zaposlenicima kazališta Lyceum bio je ostavio stroge upute da se čuvaju žene mlađahna izgleda koja bi mogla ustvrditi da mu je majka. Nitko joj, ni pod kojim uvjetima, ne smije dopustiti da uđe u kazalište, niti joj otkriti gdje je Quincey. Naposljetku, tek treba doznati na čijoj je strani Mina. S prizvukom isprike u glasu Edwards reče: "Ranije jutros u kazalište je došao postariji gospodin koji je rekao da vam je djed. Rekao je da vas hitno treba zbog obiteljskih stvari i da što prije mora doći do vas. Ostavio je ovu poruku. Nadam se da nisam pogriješio, ali s obzirom na okolnosti, učinilo mi se kako će biti najbolje da gospodinu ispišem adresu s inspicijentova popisa. Jesam li pogriješio?" Quincey je umirio Edwardsa, rekao mu da je sve u redu i zahvalio na brižnosti. A zapravo ništa nije bilo u redu. Quincey je od obitelji imao jedino majku. "Djed" je svakako neki uljez koji se samo tako predstavio. Quincey otvori poruku i shvati da na papiru ne piše ništa. Sve je to

bila samo varka da se taj netko domogne njegove adrese. Nelagoda koju je dotada osjećao pretvorila se u pravi val straha. Spustila se noć. Quincey je u jednom trenutku uvidio da stoji pred zmajem u Fleet Streetu. Kako je to samo ironično. Cijeli dan tumarao je ulicama, bojeći se otići i u kazalište i u stan. Zahvaljujući Edwardsu, zagonetni neznanac zna gdje živi i mogao bi ga ondje čekati. Zasiti li se čekanja, vrlo je lako moguće da će ponovno doći u kazalište. Quincey je nekako slutio da tog starca treba zaobilaziti u širokom luku. U vezi s njegovim identitetom nametale su mu se tri mogućnosti. Prva: budući da osobno ne bi mogla doći do Quinceyjeve adrese, Mina je tu zadaću možda povjerila tom muškarcu u godinama. Druga: moguće je da taj čovjek radi za Scotland Yard. Možda policija želi ispitati Quinceyja u vezi sa Stokerovim udarom. Scotland Yard mogao bi ga tražiti i iz drugog razloga: možda se nešto užasno dogodilo Mini. Quincey je duboko u sebi znao da i dalje voli majku, ali joj ne može posve vjerovati. Instinkt mu je govorio da treba poslati brzojav i utvrditi je li s majkom sve u redu, a potom odjuriti u stan i pričekati odgovor. Quincey se i dalje predomišljao jedino zbog straha od treće mogućnosti. Stoker je u romanu napisao da se Drakula, kad je njegov otac tek upoznao demona u Transilvaniji, prikazao u liku starca. Ali, ovo nije Stokerov roman. Quincey se ne može izložiti takvoj opasnosti. Zagledao se u zmaja na čijem je licu sablasno treperilo ulično svjetlo. Bio je neopisivo umoran. Nije uspijevao logički razmišljati. Ne može cijelu noć ostati na ulici. Basarab je u svome hotelu. On je najmudriji čovjek kojeg Quincey zna. On mu je prijatelj. Svakako će mu pomoći. Ipak, Quincey se nije mogao izložiti takvoj opasnosti i Basaraba izložiti prijetnji koja prati njega. Pogledao je prozor očeva mračnog ureda. Ondje za njega više nema ničega. Na pamet mu je padalo samo jedno sigurno utočište. Quincey se okrenuo i odlučio otići u pub Mooney & Son's, očev omiljeni lokal. Ondje će se neprimjetno stopiti s gomilom. Postati neprimjetan. Bilo da je onaj postariji neznanac policajac ili netko tko radi po nalogu njegove majke, neće ga tražiti u tom lokalu. Ostvari li se Quinceyjev najveći strah, pa se pokaže da je neznanac uistinu

Drakula, u javnosti će biti na sigurnome. Quincey je pouzdano znao jedino da se Drakula mora držati tame. Ne može se izložiti opasnosti i odati se pred svima. S rijeke se navlačila sve gušća magla. Još dvije ulice pa će se naći na toplome, ondje predahnuti i pojesti nešto toplo. Dok se približavao sporednoj ulici, sinulo mu je neugodno pitanje: ako je sitnica poput lažne poruke nekog neznanca kod njega izazvala toliku paniku, kako se uopće može nadati da će poraziti demona kakav je Drakula? Neka ruka izronila je iz magle i uhvatila ga za kaput, pa svom snagom ugurala u tamu uličice. Demon me pronašao. Quincey je znao da mu otac nije umro odmah. Drakula ni prema njemu neće biti obzirniji. Mučit će ga. Nadao se samo da će imati što više snage. Quincey je gledao kako se neki muškarac ukazuje iz magle. U ruci je imao štap. Prije nego što je Quincey stigao reagirati, ugledao je bljesak čelika, a nešto je fijuknulo. Otvorio je usta u želji da zazove u pomoć, ali ga je ušutkao oštar vršak noža koji mu se našao na vratu. "Znaš li tko sam?" upitao je iz tame glas sa stranim naglaskom. Muškarac s nožem nagnuo se naprijed, prema svjetlu. Quincey je istodobno osjetio i olakšanje i strah. Muškarac je bio slabašan i ispijen. Kovrčava sijeda kosa spuštala mu se i preko lica. Odjeća je bila skladno skrojena, ali mu je preko tijela visjela poput vreće na kosturu. Quinceyjev je napadač bio star i bolestan muškarac. Trebao se osjećati sigurno zbog spoznaje da može nadvladati starca s nožem, ali uznemiravalo ga je nešto u njegovim očima, ta odlučna snaga. Možda čak i tračak ludila. Taj starac nije Drakula, ali bi mogao biti jednako opasan i koban. "Vi ste zacijelo Van Helsing." "Ako znaš kako se zovem, tada znaš i što sam u stanju učiniti", reče Van Helsing. "Prestani istraživati očevu smrt." Nakon onako hladnog dočeka kod Arthura Holmwooda, Quinceyja nije trebalo čuditi što ga još jedan pripadnik junačke skupine pokušava odgovoriti od osvete. Ipak, nije očekivao da stari profesor tumara mračnim ulicama, osobito u Londonu. Dotada mu čak nije ni sinulo da bi Van Helsing mogao biti onaj zagonetni neznanac. Nema sumnje da je njime zagospodario strah. Bit će da se Van Helsingu više nije dalo čekati ispred Quinceyjeva stana, pa ga je krenuo potražiti.

Quincey odgurne nož od vrata. "Poslala vas je moja majka." Van Helsing ponovno, munjevitim pokretom, vrati vršak noža na njegovu kožu, te ga tako prisili da uzmakne do zida. Zbog beznadnog gnjeva koji se ukazao na njegovu licu Quincey je shvatio da taj čovjek nema vremena za sitničave prepirke. Ne bi li se izrazio što jasnije, Van Helsing je malko okrenuo oštricu i zarezao mu kožu. Topla krv potekla je niz Quinceyjev vrat. Starac nije slab kao što izgleda. "Ondje za tebe nema odgovora", reče. "Očekuje te samo tama." "Koje to tajne svi tako očajnički želite sakriti od mene?" upita Quincey, nadajući se da starac neće čuti koliko mu glas drhti. U Van Helsingovim očima pojavila se mahnitost. Quincey je čekao suspregnuta daha, ne znajući hoće li uličicu napustiti živ. No, starčevo se lice smekšalo. Pogled je i dalje bio strog, no sada je prije izgledao kao djed pun ljubavi nego kao ubojica. "Većina nas prolazi kroz život uvjerena u svoju sudbinu", reče Van Helsing ozbiljno, poput starog profesora koji posljednji put drži predavanje studentu u kojem ne vidi nikakav potencijal. "Oni drugi, koji nisu toliko sretni, doživljavaju trenutke kada ta vjera dolazi na kušnju. I čovjek tada mora birati između svjetla i tame. Nema svatko dovoljno snage i mudrosti da donese ispravnu odluku." Van Helsing povuče nož i spremi ga u ležište ugrađeno u štap. "Vrati se na Sorbonu", reče usrdno. "Radi svoje majke, živi u sretnom neznanju i ostani Božje dijete." A onda, po završetku predavanja, starac se vratio u mračnu maglu i počeo udaljavati, šepajući i više se ne osvrćući. Quincey je bio izvan sebe od bijesa. Bilo je očito da je majka poslala Van Helsinga da njezinu sinu kaže kako je slab i kako mu treba zaštita. Ali, već će on njoj pokazati. Svima će pokazati. X X X I V .

POGLAVLJE

Drakula je mrtav. Mina je to sad znala. Očima grofice Bat-hory svjedočila je njegovim posljednjim trenucima. Željela je oplakati obojicu, i Drakulu i Jonathana, no za takvo što nije bilo vremena. Neprijatelj joj je za petama. Preživi li, pred njom su još bezbrojni

osamljeni dani i noći kada će moći plakati za svima koje je izgubila. Ne preživi li, bit će posve svejedno. Sad ima tako malo razloga za život, budući da joj je suprug u grobu, a sin bijesan zbog stvari koje ne razumije. Mora se oboružati ne samo oružjem, nego i nečim još moćnijim: znanjem. Čak i ako ne preživi, želi da njezin sin spozna sve zlo ovoga svijeta. Mina je zaključila kako mora otkriti sve do čega je moguće doći u vezi s groficom Elizabetom Bathory. Profesor Van Helsing uvijek je govorio: "Da bi se borio protiv neprijatelja, o njemu prvo moraš doznati baš sve." Grofica Bathory novi je Minin neprijatelj. Mina i Elizabeta Bathory razmijenile su krv i njezin je um sada povezan s grofičinim, baš kao nekoć, dvadeset pet godina ranije, s Drakulinim, a to znači da će grofica znati što Mina misli, što želi, što skriva. No, to je značilo i da Mina može zaviriti u grofičine misli, pa joj je u glavi sada pulsiralo od višestoljetnih sjećanja koja su joj navirala u svijest. U obližnjoj knjižari Mina je pretražila hrpe knjiga i složila sliku o grofičinu životu. Bila se pripremila na priču prepunu užasa, ali se na koncu iznenadila, jer je priča bila tužna i dirljivu. Poput mnogih zlikovaca ovoga svijeta, grofica Bathory nije se rodila kao čudovište, nego je to postala. Koliko god društveno okruženje u kojem ona živi ograničavalo, ugnjetenost žena u 16. stoljeću bila je deset puta veća: Elizabeta Bathory morala je stupiti u dogovoreni brak s dvostruko starijim muškarcem. Minin pogled zaustavio se na njegovu imenu - Ferenc Nadasdy - i odjednom ju je obuzela najdublja moguća mržnja. Misli su joj preplavili prizori lizičkog zlostavljanja, kao i odvratan smrad. Naglo je zatvorila knjigu, kao da će tako zatvoriti i put tim slikama. Ipak, poput malenih svjetlih točkica u tami, u Mininoj glavi počeo se oblikovati niz dojmova. Ona i grofica Bathory izmijenile su tek pokoju kap krvi, pa je Mina imala pristup tek razasutim prizorima, no ipak dovoljno dubokima da složi dijelove bolne priče. Mina se nije iznenadila kad je spoznala da Elizabeta Bathory tečno govori mađarski, latinski i njemački, što nije česta pojava. Mina, koja je uvijek bila sklona temeljitim bilješkama, napisala je i zaokružila riječi vrlo obrazovana. Već i po tome grofica je bila opasan neprijatelj. Nakon toga naišla je na svjedočanstva o grofičinu konjaničkom i mačevalačkom umijeću, što je također bio znak za opasnost.

Nakon jednog pročitanog odlomka Mina je na duže vrijeme zastala i zamislila se. Pročitala je da je Elizabeta Bathory, dok joj je suprug ratovao, kod kuće ostala s tetom, groficom Karlom. Mina je u mislima "ugledala" lice tete Karle... kao i još jedne žene, mlade plavokose djevice... obješene za vrat. Sto to znači? Tko je ta djevojka? Zašto je smaknuta? Pokušavala se koncentrirati na sjećanja, no slike su nestajale poput vodene pare na ogledalu. Pročitala je da je grofičin odnos s tetom Karlom okončan naglo i neočekivano kada je obitelj po groficu poslala naoružanog čuvara. Prema tvrdnjama povjesničara, grofica Bathory rodila je ubrzo nakon povratka. Za djecu se, prema tada dominantnom običaju, brinula guvernanta, no Elizabeta je bila brižna majka. Mini je to bilo teško i zamisliti, no onda je pročitala da su joj i kći, Ursula, i sin, Andrashad, umrli u mladoj dobi od bolesti. Obuzeli su je bijes i tuga. Jasno je vidjela užasnu grimasu na Ferencovu licu kada je prvo udario Elizabetu šakom, a zatim je šutnuo dok je bespomoćno ležala na tlu. "Nemam nasljednika. Bog me kažnjava zbog tvojih grijeha!" Mina je osjetila kako se um Elizabete Bathory odvaja i kako joj srce obavija led. Iako joj je vilica bila slomljena, ispljunula je krv i progovorila ispod glasa, obraćajući se ne suprugu, već Bogu. "Oduzeo si mi sve što sam ikad voljela. Sada će mi prijateljima postati tvoji najomraženiji neprijatelji. Sada ću ti oduzeti ono što najviše cijeniš. 'Pustite dječicu da dođu k meni.' Nisi li tako rekao?" Mina je shvaćala majčinu bol zbog gubitka djece. No ona sama nikad nije osjetila toliki gnjev kao grofica Bathory u tom trenutku. Bijes Elizabete Bathory usmjeren prema Bogu i čovjeku bio je plameni gnjev koji će je na koncu progutati. S obzirom na takav razvoj događaja, nije bilo nimalo neobično što se grofičin bijes okrenuo prema najbliskijem prokletstvu. U siječnju 1604. godine Ferenc Nadasdy zadobio je duboku ranu, a navodno mu ju je zadala kurva kojoj je odbio platiti. U Mininoj svijesti nakratko se pojavila slika Ferenca kako spava u svojoj sobi. Vidjela je profinjene ruke grofice Bathory kako uklanjaju zavoje sa suprugova torza. Mina je ponovno osjetila onaj užasni smrad. Služeći se srebrnom žlicom, elegantna je ruka u Ferencovu ranu pomno ubacila užegli stajski gnoj,

a druga na mjesto vratila zavoj. Kako se čini, umro je nekoliko dana kasnije, mučen neizdrživim bolom. Uzrok smrti: inficirana rana. Mina osjeti gađenje. Kakav okrutan i proračunat način ubijanja drugog ljudskog bića, čak i nekoga tko je izopačen poput Ferenca. Oslobodivši se okova braka i uvjerena da je iznad zakona Boga i njegova pisma, Elizabeta Bathory kao da je počela prihvaćati svoju pravu prirodu. Sve je otvorenije pokazivala prave sklonosti ulazeći u odnose s mjesnim ženama. Iako su je nekoć prihvaćali i željno joj prepuštali ulogu vođe, seljani su se sada pribojavali da će im njezino bezbožno ponašanje donijeti prokletstvo, te su je počeli odbacivati. Tražeći pomoć od viših vlasti, pokušali su je ukloniti i poslati u zatvor. Umjesto toga, upućen je poziv njezinoj obitelji, molba da se umiješaju i nešto poduzmu. Obitelj joj je poslala svećenike. Odbila ih je prijezirno, sve redom. Pribojavajući se da će im trajno okaljati ime, obitelj ju je zatočila u svome zamku, gdje je ostala četiri godine. Mini se sada ukazao lik "mračnog neznanca" koji ju je posjećivao u zatočeništvu, ali nije uspijevala utvrditi zašto je dolazio, da je oslobodi ili da joj spasi dušu. Mina se naprezala da tamnoputome neznancu ugleda i lice, no nailazila je samo na prazninu. Zatvorila je oči i na trenutak joj se u mislima ukazao Drakula. Je li to sjećanje grofice Bathory ili njezino vlastito iskustvo? Mina to nije znala točno odrediti. Nastavila je čitati. U povijesnim tekstovima nije bilo informacija o sljedeće tri godine grofičina života. Kao da je iščezla s lica zemlje. A onda, kad se približila četrdesetoj godini života, kao nekim čudom vratila se u svoj dvorac u Mađarskoj, po mišljenju sviju kao posve drukčija žena. Gotovo odmah obitelji Bathory i Nadasdy snašao je niz nasilnih ubojstava, a mlade djevojke iz okolnih sela masovno su nestajale. Strah je poput mračne sjene obavio cijeli kraj, a uzrokom je proglašena Elizabeta Bathory. Slike koje su sada bljeskale u Mininoj glavi postale su opscene. Gledala je razvratne slike orgija, perverznog općenja, čak i bezbožnih poganskih obreda i elemenata štovanja Sotone. Elizabeta Bathory posve je prekinula veze s Bogom - i Mina je sad jasno uviđala posljedice. Ljudi su u strahu šaputali o tome da je onaj tamni neznanac koji ju je

bio odveo zapravo čarobnjak koji ju je poučio mračnim vještinama i navikama. Muški pripadnici posluge pobjegli su iz njezina dvorca. Priče o zlu i razvratu koje su pričali bile su nečuvene. Elizabeta Bathory sada je za sve poslove angažirala isključivo žene. Broj ubojstava samo je rastao, a krv je tekla u potocima. Grofica Bathory postala je krvnicom i zakletim neprijateljem svih kršćana. Predstavnici vlasti upali su u dvorac i uhitili je usred orgije s trima mladim ženama - pripadnicama posluge - s kojima je pila i kupala se u krvi neke druge mlade žene. Mina je tada shvatila da je grofica Bathory postala vampirom. U tamnici njezina dvorca, predstavnici vlasti otkrili su najstravičnija ikad konstruirana pomagala za mučenje. Ondje su zatekli i nebrojene seoske djevojke, nage, užasno izranjavane, silovane i u pojedinim slučajevima mrtve. Prekopavanjem tla oko dvorca pronađeni su još deseci kostura. Sluškinje grofice Bathory zbog zločina su osuđene na smrt, tijela su im spaljena, a pepeo razasut. Elizabeta Bathory izvedena je pred sud i osuđena. Tek zahvaljujući utjecajnoj obitelji nije spaljena na lomači. Dogovoreno je kompromisno rješenje: doživotni zatvor. Obitelj je oplakivala Elizabetu. Rodila se u raskoši i obilju, uz Božji blagoslov, i smatrali su je najljepšom ženom tog doba, a ona je sve to odbacila, te će počinjene zločine plaćati vječnošću provedenom u paklu. Nepovezana sjećanja Elizabete Bathory ponovno su provalila u Minine misli. Sada je osjećala prisutnost nekog drugog muškarca koji je grofici priskočio u pomoć. Taj je neznanac osmislio i plan za njezin bijeg. Groficu su držali zazidanu u spavaćoj sobi, a jedina rupa u zidu od opeka nalazila se u blizini poda i kroz nju je dobivala hranu. Upravo kroz taj otvor primila je i neznančevo pismo. Koncentriravši se, Mina je ugledala i tekst napisan na mađarskome. Zahvaljujući grofičinoj krvi u svojim žilama, razumjela je poruku. Elizabeta Bathory iz pisma je doznala da joj je krv promijenjena. Prodre li vampirska krv u čovjekovo tijelo, ono će se opirati otrovu. Ali kada čovjek umre, tijelo se više ne može odupirati, otrov nadjačava sve i tijelo pretvara u nešto novo i veće. Vampirska krv kola žilama i arterijama, a nekoć mrtav čovjek postaje nemrtav. Nekoć

ljudsko srce počinje krvožilnim sustavom tjerati vampirski otrov, a tijelo se ponovno rađa i u novom životu stječe neopisivu moć. Izvor otrova moguće je uništiti jedino probijanjem srca i vampir umire jedino tada. U zaključku pisma navodilo se kako vampirsko srce kuca toliko usporeno da ga smrtnici uopće ne registriraju. Mina je napokon shvatila što se događa s njezinim tijelom. Dok je u njoj Drakulina vampirska krv, njezino živo tijelo ne dopušta otrovu da posve preuzme nadzor. Ipak, otrov je već počeo djelovati na određeni način: Mini je podario vječnu mladost. Sada već i zabrinuta i znatiželjna, Mina se pitala kako će još na njezino tijelo djelovati Drakulina, a sada i Elizabetina krv. Ako ništa drugo, mogla se barem tješiti mišlju da neće biti pravi vampir sve dok živi i dok joj kuca ljudsko srce. Nastavila je čitati. Nakon što grofica Bathory već nekoliko dana nije uzimala hranu, pozvan je liječnik. Ispruživši se na podu, pogledao je kroz onu rupu u zidu i ugledao Elizabetu Bathory koja je nepomično ležala. Zbog toga je srušen zid. Koliko su uspjeli utvrditi, grofica nije disala, a činilo se i da joj je stalo srce. Sve je ukazivalo na to da je mrtva. Pod okriljem noći, da se izbjegnu znatiželjni pogledi, odvezena je iz dvorca, položena u lijes, zakopana i zaboravljena. No Mina je jasno osjećala kako je Elizabeta Bathory tražila put iz lijesa, kako je kopala zemlju, izvukla se iz groba. Čim se našla na slobodi, stoljeća i stoljeća stravičnog zla nasrnula su na svijet. Mina se i ranije suočavala sa zlom, ali Elizabeta Bathory nije bila poput Drakule. Drakula je uvijek imao cilj, nekakav razlog. Ovaj demon ubija iz zabave. U njoj nema ni tračka ljudskog suosjećanja. Mina se bojala kao nikad u životu. Mina se već spremala zatvoriti knjige i promisliti o sljedećem potezu kada joj je pogled zapeo za jedan prikaz: radilo se o obitelj-skome stablu klana Bathory. Grofičin djed bio je Stjepan Bathory, glasoviti mađarski plemić. Odakle joj je poznato to ime? Prstom je prelazila po pojedinim granama stabla i tako došla do imena Ilona Szilagy. Minina je ruka zadrhtala. Cijelo tijelo proželi su joj srsi. Sada je počela shvaćati da su Drakula i Elizabeta Bathory povezani i jednom drugom, dubljom sponom, a ne samo žudnjom za krvlju. Suprug Helene Szilagy bio je Vlad Drakula III. Stjepan Bathory borio se rame uz rame s princem Drakulom,

pomagao mu da se ponovno domogne trona nakon očeve smrti. Drakula, Minin princ tame, za ženu je uzeo Stjepanovu rođakinju, kako bi osigurao savez sa Svetim Rimskim Carstvom. Drakula je smatrao da je Kristov sveti ratnik i da će mu taj brak pomoći da dva aspekta kršćanstva udruži u jedinstvenu silu koja će se suprotstaviti Osmanlijama. Mračni neznanac. Mini je sada bilo jasno da joj se Drakulino lice ukazalo zbog određenog razloga. Elizabeti Bathory u pomoć je priskočio daleki rođak, Drakula. Mračno umijeće kojem ju je "poučio" nesumnjivo je bio vampirski poljubac. Kako je Drakula, koji je tvrdio da je Božji ratnik, mogao postati dijelom stvaranja smrtonosnog ženskog demona poput svoje rođakinje Elizabete Bathory, pošasti koja će vječno opsjedati svijet? Minu je to pitanje zbunjivalo. Bez obzira na to u kakvoj je vezi Drakula bio s groficom Bathory, i s onim drugim muškarcem koji je dostavio poruku, jedno je bilo sigurno: Drakula je Elizabetu Bathory spasio od paklenskog života ona je vlastiti pakao stvorila nakon života. Mina je iz sna znala da je upravo Elizabeta Bathory zadala smrtonosni udarac Drakuli. Ali zašto? Mininu svijest preplavile su uspomene i sada je začula riječi koje je grofica Bathory izgovorila prije nego što će zariti nož u Drakulino srce. "Odbacio si me zbog varljive drolje." Mina je šokirano uvidjela da je upravo ona poslužila kao katalizator za neprijateljstvo između Drakule i grofice Bathory. To ju je zbunilo. Drakula i Elizabeta Bathory nisu mogli biti ljubavnici, no bilo je očito da su veze među njima bile duboke. Drakula je namjeravao pobjeći s Minom. Grofica Bathory zacijelo se osjećala izdanom, te je sve godine prema Mini osjećala duboku ljubomoru. Mini je sada sve postalo jasno. Grofica Bathory naumila je uništiti i nju i cijelu junačku skupinu koji su, po njezinu mišljenju, okrenuli Drakulu protiv nje. No, Minu je mučilo još jedno pitanje: što ju je nagnalo da počne djelovati baš sada, nakon toliko godina? Mina je mogla jedino zaključiti da se radilo o nečem povezanim s Jackom Sewardom. Bit će da je on nekako doznao za nju. To je jedino objašnjenje. A budući da se njegovi prijatelji nisu obazirali na upozorenja, Seward je po svoj prilici sam potražio groficu Bathory. Bez pomoći, u sukobu s njom nije imao izgleda. Zbog njegova napada ona je

vjerojatno ponovno krenula na osvetnički put. Elizabeta Bathory vrhunski je oportunist. Pripadnici junačke skupine, sada razdvojeni godinama i životnim problemima, laka su meta, voće na niskim granama zrelo za ubiranje. Sada joj je bilo jasno na što je grofica Bathory mislila kad je rekla: "Kucnuo je tvoj čas... Sada ću ti oduzeti ono što najviše cijeniš. 'Pustite dječicu da dođu k meni.'" Mini se činilo da se soba počela okretati kada je spoznala prave razmjere i dubinu ludila grofice Bathory. Kani se osvetiti svojevrsnom biblijskom pošasti. Mina mora doći do svog sina prije nego što do njega dođe Elizabeta Bathory. XXXV.

POGLAVLJE

Quincey se umorno uspinjao trima krakovima stuba do sobe u Archer Streetu, u Sohou. Stan je unajmio za razumnu cijenu, a cijeli kvart vrvio je glumcima, slikarima i drugim umjetnicima. Quincey je dugačkim hodnikom došao do svoje sobe, smještene kraj nužnika. I dalje su ga progonile Van Helsingove riječi. Pitao se zašto mu nitko nikad nije vjerovao - ni roditelji, ni Arthur Holmwood. Možda je i samo suočavanje bilo kušnja, a Quincey na tom ispitu nije zadovoljio. Od njega je bio jači starac koji hoda uz pomoć štapa. Quincey stavi ključ u bravu i tek tada uvidi da su vrata odškrinuta, iako se jasno sjećao da ih je dobro zatvorio i zaključao. Netko je unutra. Od bijega ne bi bilo koristi. Ako ga unutra čeka Drakula, svakako je čuo ključ. Quincey Drakuli nikako ne može umaći. Došlo je vrijeme da sebi i junačkoj skupini dokaže da je dostojan poštovanja. Vrata su zaškripala kad ih je Quincey oprezno gurnuo i zagledao se u tamu. Na suprotnoj strani sobe ugledao je obris nekog visokog i vitkog muškarca. Skupivši svu hraborst, Quincey poviče: "Tko ste vi? Što radite ovdje?" Nakon prigušenog praska šibice u tami je bljesnuo plamen. Quincey je razabrao obasjani vršak cigare, a potom i oblak dima. Instinkt mu je govorio da treba pobjeći glavom bez obzira, no i Van Helsing i njegova majka od njega bi očekivali upravo to. Zatomivši strah,

krenuo je naprijed i rukom potražio prekidač svjetiljke. Žarulja se upalila uz brujanje i svjetlom preplavila prostoriju. Visoki muškarac na suprotnoj strani stajao je leđima okrenut prema Quinceyju, kroz prozor zagledan na ulicu. Ne okrenuvši se, rekao je: "Dobra večer, mladi gospodine Har-keru." Quincey je odmah prepoznao i glas i gustu plavu kosu. "Lorde Godalming?" Arthur Holmwood okrenuo se prema njemu i pokazao prema parobrodskoj škrinji u središtu sobe na kojoj se nalazila posjetnica koju je dobio od Quinceyja. Bio je blijed i izmožden, a prodorne plave oči doimale su se praznima. Quincey se pitao što ga je moglo toliko uznemiriti, jer nije bio od onih koji se samo tako lako prestraše. Holmwood odbaci šibicu u kamin, pa kažiprstom u bijeloj rukavici prijeđe preko prašine na okviru kamina. Vršak prsta ostao je umrljan. Bilo je očito da s neodobravanjem gleda na Quinceyjeve životne uvjete. "I vi ste došli na nagovor moje majke, da mi prijetite smrću?" upita Quincey oštro. Holmwood se doimao iznenađenim. "Van Helsing mi je prenio više nego jasnu poruku", reče Quincey. Skinuvši šal, pokazao je krvavu ogrebotinu na vratu. "Van Helsinga odavno smatram besprijekorno moralnim i časnim, no sada više nisam posve siguran..." Holmwood je uzdahnuo. Bio je to jedan posve drugi Arthur Holmwood u odnosu na čovjeka kojeg je Quincey upoznao nekoliko dana ranije. Sada je bio spreman odvažiti se na pretpostavku: "Došli ste mi pomoći?" Na Holmwoodovo lice navukao se skamenjen izraz. Okrenuo se od njega. "Lucy mi se ukazala u snu i otvorila mi oči." Iako je sve zvučalo kao ludost, Quincey ni na trenutak nije sumnjao u istinitost riječi koje je upravo čuo. Holmwood se zagledao u Picadilly Circus. "Bilo kako bilo, vrijeme je da završim ono što sam započeo prije dvadeset pet godina." Uspravio je leđa i uzdignuo glavu. Duboko je udahnuo, tako da je zategnuo svilenkasti materijal kaputa koliko su mu se mišićava leđa raširila. A onda se naglo okrenuo na peti, poput vojnika. Kad je ponovno pogledao Quinceyja, oči su mu bile nesmiljene i odlučne. "Ako imate pravo, mladi gospodine Harkeru, i ako je Drakula na neki

način još uistinu živ, tada nas dvojica u ovom trenutku moramo prisegnuti pred Bogom, zavjetovati se da ćemo ga, bez obzira na cijenu, zauvijek uništiti." Ton kojim je to izgovorio nije ostavljao mjesta za sumnju i neodlučnost. Quincey je sada prvi put stekao nedvojbenog saveznika u borbi protiv Drakule. Vrijeme je za akciju. Bez imalo oklijevanja, Quincey reče: "Pred Bogom se zavjetujem da ću osvetiti oca i vlastitim rukama Drakuli donijeti smrt." Vrata su se naglo rastvorila nakon što ih je Arthur Holmwood odlučno udario nogom. U tami se čulo cicanje štakora. Holmwood je uključio ručnu električnu svjetiljku. Quincey je na zidu tražio prekidač, no njegov mu je pratitelj samo položio ruku na rame kada su ušli u zapuštenu sobu. "Ovo je Whitechapel. Ovdje nema struje." Snop iz Holmwoodove svjetiljke obasjao je zahrđalu petrolejku na podu. On je sada Quinceyju dobacio šibice i rukom mu pokazao da upali svjetiljku. Pred novim, jačim svjetlom, pravi val štakora razbježao se na sve strane, u potrazi za mračnim zakutcima. Quincey nije mogao sakriti koliko je šokiran. "Kako je doktor Jack Seward mogao živjeti u takvom prostoru?" "Kao što sam već rekao, bio je lud." Holmwood pokaže prema stropu, s kojeg su visjeli simboli svih čovjeku poznatih religija. Quincey je znak koji mu se nalazio točno nad glavom prepoznao kao rozenkrojcerski križ. Strop je bio oblijepljen istrgnutim stranicama iz Starog i Novog zavjeta, Tore i Kur'ana. Quincey je zaključio da se dr. Seward pokušavao zaštititi sa svih strana. Nesumnjivo je htio da sve sile budu uz njega. Quincey sada pomnije pogleda zidove. Tako je utvrdio da su stranice Biblije bile istrgnute iz različitih izdanja, na različitim jezicima. Pogled mu se zaustavio na riječima ispisanima... je li to krv? Vivus est. '"Živ je'", prevede Quincey. "Kažete da je bio lud. Prije bih rekao užasnut." Holmwood nije pokazao nikakve emocije. Prišao je Sewardovoj slamarici i štapom stao kuckati po podnim daskama. Jedna je zvučala šuplje.

"Što radite?" upita Quincey. "Hoćeš li biti dobar, pa mi s onog zida dodati onaj kirurški nož...?" Quincey se zagleda u mjesto koje mu je Arthur pokazivao. Jackov kirurški nož na zidu je pridržavao požutjeli novinski izrezak. Izvukao je nož i pročitao izblijedjeli naslov: "NOVI NAPAD JACKA TRBOSJEKA". Seward je možda bio lud. No, dok je razgledavao zidove, počeo je uočavati određeni obrazac, teme koje se ponavljaju usred kaosa: Drakula, Jack Trbosjek, vampiri, religija, produkcije Rikarda III... Quincey je ponovno pogledao Holmwooda kada je začuo prasak. Njegov je sudrug vršak kirurškog noža postavio u spoj podnih dasaka i sada počeo pridizati jednu od njih. Nakon što ju je uklonio, uvukao je ruku u pod. Quincey mu se približi. Tajni pretinac? Holmwood je izvukao zahrđali metalni sef. "Kako ste znali da je ovdje?" Holmwood svom snagom metalnu kutiju baci o zid, tako da je brava puknula, a sef se otvorio. Iz njega su se na ležaj otkotrljale bočice s morfijem i kloralom, kožni remen i šprice. "Čak i ako je poludio, ne napuštaš čovjeka koji se s tobom borio rame uz rame. Što misliš tko mu je plaćao ovisnost? I ovu sobu?" upita Holmwood. Pomno je proučavao unutrašnjost kutije, vršcima prstiju prelazio po spojevima. Na licu mu se odražavala frustriranost. Na koncu ju je bacio u suprotni kut, gdje je zazvečala na podu. "Dovraga! Ako je Cotfordu nešto promaknulo, bio sam uvjeren da će se nalaziti ovdje." Počeo je pretraživati sobu, ljutito prevrtati pokućstvo i otvarati prazne ladice. Quinceyja Holmwoodovo otkriće nije iznenadilo: bio je to čovjek odan dužnosti i časti - što je dokazao i brakom. Želeći pomoći, Quincey je podignuo svjetiljku, pa se zagledao u tajni pretinac u podu. Mnoštvo žohara rojilo se na nečemu bijelom skrivenom ispod poda. "Čekajte! Ovdje je još nešto." Quincey je stao nogom lupati po daskama, da rastjera kukce. Pomalo bojažljivo uvukao je ruku u otvor i izvukao hrpu zavezanih papira. Silno želeći ostaviti što bolji dojam, zavežljaj je dao Holmwoodu, koji je prišao stolu i odvezao ga. Quincey je pridignuo svjetiljku, da bolje vide što je pronašao. Radilo se o hrpi omotnica s poništenim poštanskim markama

-pismima - posloženima na nečem debelom, pravokutnom, umotanom u bijeli papir. Holmwood odbaci omotnice i podere bijeli omot. U rukama mu se našla žuta knjiga u tvrdom uvezu. Quincey je znao o čemu je riječ i prije nego što ju je ovaj okrenuo da vidi naslovnicu. Holmwood je vidljivo problijedio čim je pročitao naslov: DRAKULA. Holmwoodov dom, obiteljska vila Ring, nalazio se u East Finchleyju, no ondje bi mogli biti izloženi opasnosti. Quincey je predložio da potraže utočište u prostorijama tvrtke Hawkins & Harker. Očev je ured posljednjih godina izbjegavao koliko je god mogao, no ima li boljeg mjesta za skrivanje od onoga na kojem vas nitko ne bi očekivao? Sjetio se dana kada mu je otac uručio ključeve ureda. S ponosom u glasu Jonathan je tom prilikom rekao: "Jednoga dana bit će tvoj." A Quincey mu je uzvratio mržnjom. Nekakav prasak odvratio mu je pozornost od omotnica koje je dotada razvrstavao. Holmwood je svom snagom bacio Stokerov roman na stol, odbacivši ga s gnušanjem. Dalje nije mogao čitati. "Kako je Jack to mogao učiniti? Nakon svega što sam za njega učinio. Svi smo se zarekli da ćemo čuvati tajnu. Stanarinu i morfij nisam mu plaćao isključivo zbog te naše povezanosti. Bio je to i način osiguravanja njegove šutnje." Holmwood šakom bijesno udari po stolu, prisjećajući se trenutka kada su, nakon borbe s Romima, preživjeli prijatelji položili ruke na Bibliju i zakleli se da nikada nikome neće reći što se dogodilo za sulude i krvave potrage za Drakulom. "Kako možete biti sigurni da vas je Stokeru odao upravo Jack Seward?" Holmwood rukom pokaže prema knjizi i omotnicama. "Jacku je očito trebao nekakav sugovornik, a mi ga nismo htjeli slušati." Quincey se već spremao zaustiti nešto dirljivo, ali je zaključio kako će ipak biti najbolje da se koncentriraju na pisma. Na trenutak je zastao i otkrio ofucani list koji se izgledom razlikovao od ostalih. Rukopis je bio skladan i ženstven. Bilo je to pismo koje je Sewardu uputila bivša supruga. Bilo je ledenohladno i koncizno: "Ne dolazi u Ameriku.

Kloni se naše kćeri." Dio potpisa bio je umrljan. Sewardove suze na tom su mjestu natopile tintu. Quincey se pitao hoće li djevojka ikada i doznati da joj je otac umro. Holmwood je prišao stolu i počeo otvarati ladice, jednu po jednu, sve dok nije pronašao bocu viskija. Tada se glasno nasmijao. "Jedno je bilo sigurno. Uvijek se moglo računati na to da će dobri stari Jonathan pri ruci imati neko piće." Otpuhnuo je prašinu s čaše i natočio dvostruku mjeru. Vrijeme kao da se zaustavilo dok je Quincey nepomično piljio u potpis na sljedećem pismu. Ubrzano je zatreptao, kao da nekako želi jasnije vidjeti to što se našlo pred njim. Holmwood je podignuo pogled i primijetio kako iz Quinceyjevih obraza nestaju i posljednje kapi krvi. "Što je bilo?" "Ovo je pismo od..." Quincey je jedva protisnuo ime. "Basaraba." "Onaj čovjek o kojem si mi pričao, onaj rumunjski glumac? Da vidim." Holmwood je iz Quinceyjeve uzdrhtale ruke uzeo pismo i stao čitati. Quincey je brzo stao pregledavati ostala pisma. "Ovo također", reče, pa pridigne još jedno pismo. Jasno je vidio da je Holmwood jednako uzrujan kao i on. Sada je prišao Quinceyju i pridružio mu se u pretraživanju pisama i proučavanju potpisa. Na koncu je izvukao jedan list. "Još jedno." Quincey je pismo koje je držao u ruci usporedio s pismom koje je sada držao Holmwood. "I ovo. Seward i Basarab očito su se dopisivali." Holmwood je počeo razvrstavati pisma po datumima. "Kako je Basarab mogao poznavati Sewarda?" Quincey je ostao posve zatečen. Prisjetio se onoga glasa koji je čuo kroz vrata one noći kada je tek upoznao Basaraba u njegovoj garderobi. Gospodine Basarab! Spasite se! U hodniku je tada zacijelo bio Seward. Ona kočija nije ga pregazila slučajno. Koliko Basarab zna? Iskorištava li Basarab Quinceyja od samog početka? Kakva god bila istina, odgovori se nedvojbeno nalaze u Sewardovim pismima.

U vrijeme zalaska sunca, Holmwood i Quincey već su bili posložili razne elemente slagalice zvane prepiska Basaraba i Sewarda. Quincey je jedno Sewardovo pismo postavio na plutenu ploču na zidu. "U ovom pismu stoji da je Basarab za vaše pustolovine u Transilvaniji doznao od Roma koji su preživjeli bitku pred Drakulinim zamkom. Ali, zašto se obratio Sewardu i nikome više?" Holmwood je na zid postavio i drugo pismo. "Prema datumu, ovo je sljedeće pismo. Basarab od Sewarda traži pomoć u lovu na osobu koju smatra pravim Jackom Trbosjekom." Quincey se prisjetio starog novinskog izreska na Sewardovu zidu. Potražio je sljedeće pismo po kronološkome redu. U omotnicama su otkrili i niz izrezaka iz novina na različitim jezicima, iz raznih zemalja, a svi članci govorili su o jezovitim ubojstvima žena. Holmwood ih je raširio na stolu i sada pokušavao uočiti kakav-takav obrazac. Sve ilustracije prikazivale su sablasne prizore i divljački unakažene žene. Sličnosti s Trbosjekovim zlodjelima bile su više nego očite. Holmwood je iznenada ustao, kao da mu se nešto nenadano ukazalo. "Sve je tako jasno." Povukao je Quinceyja do stola i počeo pokazivati i objašnjavati. "Ovi izresci govore da Trbosjekova ubojstva nisu prestala 1888. godine. Govore o vrlo sličnim zločinima širom Europe. Jack Trbosjek samo je napustio London. Posljednjih dvadeset pet godina djeluje u drugim zemljama. Sve dok se seli iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, različite policijske organizacije i jezične barijere onemogućuju vlastima da pravilno poslože sve dijelove slagalice. Prema onome što sam uspio prevesti i shvatiti, u svakome gradu došlo je do niza od pet-šest ubojstava. Redovito se radilo o prostitutkama, a u svim slučajevima ubojstva su prestajala nenadano i bez objašnjenja. Jer je Trbosjek krenuo dalje." Quincey strgne jedno pismo s ploče, prisjećajući se tog zaglavlja: Moskovsko umjetničko kazalište. Pokazao je pismo Holmwoodu. "Bilo je to prvo Basarabovo pismo upućeno Sewardu, a poslao ga je za boravka u Moskvi, tijekom prvog dijela turneje s Rikardom III." Quincey s hrpe uzme još jedno pismo, ukrašeno zaglavljem kuće Theatre de L'Odeon, usput pronalazeći i odgovarajuće izreske. "Ovo je pismo Basarab poslao iz Pariza. Pogledajte ovo: novi izresci, nova ubojstva. U Parizu!" Quincey pogleda Holmwooda. Ponovno se osjećao poput gorljivog

školarca. "Ne shvaćate? Trbosjek se vraćao na Zapad. U Englesku." "Basarab je pod krinkom glumačkog ansambla progonio Trbosjeka širom Europe." Quincey se upravo spremao izgovoriti ono o čemu su već obojica razmišljala, no Holmwood ga je spriječio: "Nemoj! Još nemamo dokaza." "Zašto bi se inače Basarab obratio Sewardu? Zašto bi Basarab inače tražio Sewardovu pomoć u lovu na Trbosjeka? Trbosjek je vampir. Nema druge mogućnosti." Holmwood je ponovno prišao hrpi pisama, te ih još jednom pregledao. "Quincey, moramo biti posve sigurni. U ovim pismima nema pouzdanog dokaza. Treba nam još dokaza. Možemo biti sigurni jedino u to da nas je Seward pokušavao upozoriti na Jacka Trbosjeka. Umro je u pokušaju da nam otvori oči i uši." Quincey je znao da Holmwood pokušava postupati logički, da nastoji ne donositi prenagljene zaključke. No, njemu je odgovor bio posve jasan. "Ako vi to ne želite izgovoriti, onda ću ja... Jack Trbosjek je Drakula. Nema druge mogućnosti. 'Vivus est!' Te su riječi bile ispisane Sewardovom krvlju. Na koga bi drugog mislio?" "Trčiš pred rudo. Još moramo doći do nedvosmislenog dokaza o Trbosjekovu identitetu", reče Holmwood. "Tek tada ćemo pouzdano znati da je naša teorija ispravna i tek tada sve to možemo povezati sa sobom." Quincey je smatrao kako se radi o gubitku dragocjenog vremena. Ako je Basarab poznavao Sewarda i ako je potaknuo Sewardovu potragu za Jackom Trbosjekom, tada je logično da je Trbosjek Drakula, te da to zna i Basarab. Quincey je osjećao kako mu krv u žilama vrije dok se prisjećao kako je Basarab branio Drakulu, kako ga je čak i odigrao s mnogo suosjećanja. No onda se obratio Sewardu da krene u potragu za Drakulom. Na čijoj je strani Basarab? Quincey pogleda na sat, pa otrči po kaput na vješalici, preko ramena dovikujući Holmwoodu: "Rekli ste da trebate još dokaza. U tom slučaju, pođite za mnom, pa ćemo pribaviti još dokaza." "Odakle?" "Kasnim na pokus. Vrijeme je da se suočim sa svojim dragim mentorom. Dosada me samo zbunjivao, a sada ću iz njega napokon izvući istinu."

Holmwood je žurno izišao za Quinceyjem. Jurili su u smjeru zapada. Prodavač Daily Telegrapha izvikivao je s ugla Wellington Streeta: "Francuska uvela protektorat nad Marokom! Istraživači nestali na Južnom polu! Bram Stoker, upravitelj kazališta Lyceum, na samrti!" Quincey je kupio primjerak večernjeg izdanja. Preletio je članak o Bramu Stokeru u kojem je samo potvrđeno da je doživio moždani udar. Zgužvao je novine i bacio ih. Beskorisno. Nastavili su napredovati prema Lyceumu, a kad su došli onamo, u kazalište ih je pustio šef blagajne, Joseph Hurst. Quincey se već spremao ući u gledalište kad ga je Holmwood zaustavio i pokazao prema najavnom plakatu koji se nalazio na stalku u predvorju: U TIJEKU POKUSI.- PRIČA O UŽASIMA - VELIKI RUMUNJSKI GLUMAC BASARAB NOVI KOMAD BRAMA STOKERA - PRODUCENTI HAMILTON DEANE I QUINCEY HARKER. Holmwood se doimao užasnutim. "Kako si nam to mogao učiniti, s obzirom na sve što znaš? Ne mogu ti dopustiti da ismijavaš Lucynu smrt i pritom još blatiš moje ime." "Vaše ime ne pojavljuje se u predstavi." "Kako to misliš?" "Deane je smatrao da će biti ekonomičnije da, umjesto da plaća trojicu glumaca, u jednom liku spoji vas, gospodina Morrisa i doktora Sewarda." "Pa to je skandalozno!" Quincey odmahne glavom. Ti su aristokrati doista ekscentrični. "Niste li upravo rekli da ne želite da vam blate ime?" "Da, tako je", uzdahne Holmwood. Kao da je čekao znak, Deane u tom trenutku ude u predvorje. Iznenadio se ugledavši Quinceyja, te je odmah zauzeo rezerviran stav. "Pokusi su otkazani iz poštovanja prema gospodinu Stokeru." "Zašto ja nisam znao za to?" "Nisam bio siguran da želim da budete ovdje." Quincey slegne ramenima. "To je u redu." Načas zastavši, potom je upitao: "Gdje je Basarab?" Na spomen glumčeva imena, Deaneovo se lice izobličilo. "Rekao sam mu da su gospodina Stokera iz bolnice uputili kući, te da ga želim posjetiti i vidjeti kako mu je. Basarab je bio toliko drzak da je odbio

moju molbu, te mi je ostavio promjene teksta zbog kojih moram modificirati scenu točno prema njegovim uputama. Moja će ekipa danonoćno raditi kako bi obavila rekonstrukciju prije početka pokusa zakazanog za sutra navečer. U međuvremenu, da vam odgovorim na pitanje... nemam pojma gdje je taj nadmeni gad." Quincey zakorači prema njemu. Deane je odmah uzmaknuo, zbog čega je Quinceyju bilo neugodno. "Ispričavam se, gospodine Deane... zbog svega. Zaveden sam na pogrešan trag i stidim se svojeg dosadašnjeg držanja prema vama. A sada vas molim... moram odmah razgovarati s Basarabom. Stvar je vrlo hitna." Iako se na Deaneu jasno vidjelo koliko mu je laknulo zbog Quinceyjeve isprike i uljudne molbe, Holmwood je neposredno pod površinom njihova razgovora odmah uočio i napetost. Načas je pogledao Quinceyja, ne skrivajući upitan izraz lica. Deane odgovori: "Basarab je rekao da želi zakazati pokus za pola sedam sutra navečer. Mogu samo pretpostaviti da će se dotada pojaviti." Quincey ispruži ruku prema Deaneu, koji ju je prihvatio krajnje oprezno. Nakon što su se rukovali, Quincey i Holmwood napustili su kazalište. "O čemu se tu, dovraga, radilo?" upita Holmwood. "Učinilo mi se da te se boji." Quincey je odmah primijetio da se u Arthurovu glasu pojavio i određeni prizvuk poštovanja. Iako to nije bio voljan samo tako priznati, Basarabovo učenje ponovno se pokazalo dragocjenim. Sada je žalio jer ga nije upitao gdje je odsjeo, no to mu ni u jednom trenutku nije palo na pamet. I sada će stoga morati platiti jer nije posvetio dovoljno pozornosti pojedinostima. "Koliko me se god Deane možda boji, Basaraba se užasava. A sada ćemo morati pričekati sutra da vidimo je li taj strah i opravdan." Holmwood ga više nije slušao, jer je već razmišljao o nečem drugom. "Trenutačno me ne zanimaju ni Deane ni Basarab. Pred nama je veći problem. Moramo otkriti zašto te Van Helsing napao. Moramo utvrditi koju igru igra." Udobno smješten u hotelskoj postelji, Van Helsing je razmišljao o

Quinceyju. Sin Mine Harker igra se vatrom, a on mora pripaziti da mladić ne zapali cijeli svijet. Van Helsing se nadao da je bio dovoljno odlučan da mladca prestraši toliko da se vrati na Sorbonu. Drakulina krv kroz Mininu je utrobu ušla i u njezina sina. Poklekne li Quincey pred silama tame, postat će moćnim neprijateljem. A Van Helsing je bio čvrsto odlučio ne dopustiti da se takvo što dogodi. Bude li potrebno, ostvarit će prijetnju i ubiti mladića prije nego što padne u Drakuline ruke. Van Helsinga nesanica nije mučila zbog starosti. Stvar je bila u tom beskonačnom iščekivanju. Bio je uvjeren da Drakula zna kako je on u Lonodnu. Bio je star i stoga laka meta. Drakula je ubio Jacka i Jonathana. Pitao se kada će on doći na red. Van Helsing je pogledao oružje raspoređeno na stolu na suprotnoj strani prostorije. Drakula nije glup. Zasigurno zna da se Van Helsing pripremio za boj. Osim smrti, najviše se bojao da će ga Drakula odbaciti kao slabašnog i ludog starca oko kojeg se ne vrijedi ni truditi. Nešto mu je dodirnulo nogu pod pokrivačem. Pod poplunom se pojavila izbočina, koja se premještala po madracu. Zatim još jedna. Pa još. U nevjerici ih je gledao. Je li napokon kucnuo čas? Kriknuo je osjetivši prvi ugriz, ali nije uspio dovoljno brzo pokrenuti bolne zglobove da iskoči iz kreveta. Bolno je mlatarao rukama i nogama, ali žestoki ugrizi smjenjivali su se sve brže. Što god da je bilo pod pokrivačem nesmiljeno ga je napalo, trgajući mu meso. Van Helsing je zbacio pokrivač i ugledao mnoštvo prljavih štakora koji su cičali i derali mu kožu, odgrizajući cijele krvave komade mesa. Razmiljeli su mu se po čitavom tijelu. Stao je udarati nogama i zavijati od bola, pokušavajući ih otjerati udarcima ruku. Jedan bijeli štakor, sjajnih crvenih očiju i iskešenih zuba, dotrčao mu je na prsa i zubima pokušao dohvatiti vrat. Ščepao je to ogavno stvorenje i bacio ga na suprotnu stranu sobe, gdje se svom silinom odbilo od zida, rasprsnuvši se tako da je krv poletjela na sve strane. Starac je na koncu uspio smoći snage da poskoči s kreveta, no strah i adrenalin ipak su nadilazili njegovu moć. Srce mu je zastalo. Uhvatio se za grudi i pao na pod. Bol je bio toliko neizdrživ da su mu se vilice nepomično stisnule. Nije mogao čak ni kriknuti. Van Helsing je posegnuo za kutijicom s lijekovima na noćnom ormariću. Novi val bola obuzeo ga je toliko da se posve ispružio na podu. Neumoljivi

Kosac ovaj put nije popuštao. Nakon beskonačnih minuta patnje, starac je primijetio da su štakori nestali. Nitko ga nije grizao za noge. No sjene u sobi i dalje su se micale. Sada je znao da su štakori bili tek uvod. Na trenutak, unatoč bolu, Van Helsing je osjetio mračnu radost. Napokon je dočekao završnu borbu. Skupivši svu snagu, pridignuo se i posrnuo prema noćnom ormariću, te srušio naočale u pokušaju da dođe do tableta. Sjene su se sada počele približavati i stapati, dižući se poput spirale tornada i pritom razbijajući ormarić na stotine komadića. Kutijica s lijekovima pala je na pod. Sa svih strana Van Helsinga je okružilo zavijanje vukova, koje kao da je istodobno dopiralo iz svih smjerova i niotkuda. Van Helsing se suočio s moguće i posljednjom odlukom u životu: kutijica s lijekovima ili oružje, što prvo uzeti? Mračna sjena već je gotovo dosegnula strop kada se počela popunjavati i pretvarati u trodimenzionalni lik, pojavu koja se malo-pomalo ukazivala sve jasnije unutar providnog plašta sjene. Van Helsingu je ponestajalo vremena. Posljednjim atomima snage donio je odluku. Uprijevši se rukama o krevet koji se nalazio iza njega, odgurno se naprijed, prema stolu s oružjem. Ako već mora umrijeti, u smrt će odvesti i demona. Pojava u sjeni poprimila je ljudski lik. Van Helsingova ruka nalazila se tek na koji centimetar od nabijenog samostrela na stolu. Prije nego što je uspio uhvatiti držak, ruka iz sjene naglo je poletjela i s lakoćom bacila stol uvis. Oružje se razasulo daleko izvan Van Helsingova domašaja. Gotovo je. Starac se prevalio na leda, iščekujući kraj. Više mu nije ostalo ništa. Nekoć moćno srce popustilo je prije njegove volje. Zavijanje se pojačavalo, a ona sjena prevukla se preko Van Helsinga. "Oprostite mi, prijatelji", prošapće on. "Iznevjerio sam vas." Zavijanje je dosegnulo nepodnošljivu jačinu, kao da se radi o odavanju počasti pobjedi velikog gospodara. Mračni napadač nasrnuo je prema njemu, a Van Helsing je kriknuo. Nadao se samo da će mu srce prestati kucati na vrijeme da ga poštedi bola, no Kosac je na koncu bio sklon sadizmu koliko je bio i okrutan. Van Helsing je još bio živ kada je osjetio kako mu očnjaci prodiru u vrat.

X X X V I .

POGLAVLJE

Mina je pod svaku cijenu morala što prije doći do Quinceyja. Svi brzojavi upućeni profesoru Van Helsingu ostali su bez odgovora. Sada je već postojala velika mogućnost da je u toj potrazi posve sama. Quincey je negdje, izložen opasnostima i vrlo ranjiv. A Elizabeta Bathory daleko je opasnija od svih sablasnih sila s kojima se ikad suočila. Uzevši željezni ključ koji je skrivala u toaletnom stoliću, odjurila je u podrum, u sobu smještenu do prostorije za čuvanje namirnica na hladnome. Mina je ključ stavila u zahrđalu bravu i pokušala ga okrenuti. Budući da nije htjela da Quincey dozna što je u toj prostoriji, vrata nisu bila otvorena već dvadeset pet godina i brava se tvrdoglavo opirala. Mina pokuša još jednom, odlučnije. Ključ se i dalje nije micao. Dovraga sve! Nakon tog izljeva frustracija začuo se prasak. Vrata su se otvorila. Mina je zapanjeno uvidjela da je okvir vrata kraj brave sada razbijen. U prvi mah prestrašena vlastitom snagom, ubrzo je ipak shvatila da je drvo istrunulo od vlage. Uzevši svjetiljku koju je bila ponijela, Mina je ušla u mračnu sobu. Na polici, kraj pljesnivih, odavno zaboravljenih uspomena, nalazila se stara kutija koju su ona i Jonathan bili ponijeli u bitku u Transilvaniji. Nakon što se uvjerila u dotrajalost vrata, otužno stanje u kojem je bila stara drvena škrinjica nije ju trebalo odviše iznenaditi. Ipak, sve nade raspršile su joj se kad je podigla poklopac. Biblija je bila natopljena vodom, češnjak i jedić truli i smrdljivi, sadržaj bočica odavno je ispario, noževi bili zahrđali, a bat i drveni klinovi ukrašeni zlatnim križevima napukli ili u raspadu. O stvarima iz te kutije nekoć im je ovisio život. A sada su bile na rubu nestanka, baš kao i junačka skupina. Mina je otrčala u radnu sobu i uzela jedino preostalo oružje koje se nalazilo u kući i još moglo poslužiti kakvoj-takvoj svrsi. Fizički se nikako nije mogla nositi s groficom Bathory. Zatrebat će joj snažno oružje kani li se s Quinceyjem s određenim izgledima u uspjeh oduprijeti tom demonu. Snažno je stisnula katanu, obrednu japansku sablju koju je Jonathan dobio na dar od klijenata. Ugravirani tekst

glasio je: JONATHANU HARKERU Amgltvjapansko društvo 30. siječnja 1902. U silnoj žurbi, Mina je neoprezno izvadila sablju iz korica, zbog čega joj je ruka poletjela unatrag, pa se laktom udarila u police za knjige od mahagonija koje su joj se nalazile iza leda. Lecnuvši se od bola, instinktivno je ispustila sablju. Tres. Mina se okrenula i shvatila da je laktom razbila rub police. Podigla je rukav i pogledala ruku. Bol nije bio jak, ali je ruka već otjecala, koža bila crna i plava. Pogledala je i porezotinu na šaci. Koža joj je bila razrezana i krv je već ustrajno istjecala iz rane. Ni na tom mjestu nije osjećala osobit bol. Snaga. Je li moguće da joj Drakulina krv daje neslućenu snagu? I nakon toliko godina? Je li na djelu krv grofice Bathory? Kako je samo ironično što je Elizabeta Bathory dala snagu Mini kako bi njihov neizbježni sukob postao zanimljivijim. Pogledala je uokolo i kraj ruba pisaćeg stola ugledala ukrasni uteg za papir od brušenog stakla. Uzela ga je u ruku i snažno stisnula. Ništa. Pokušala je još jednom, svom snagom. I dalje ništa. Je li moguće da je to s policom bila igra slučaja? Pras! Mina je, ponovno frustrirana, staklenu kuglu bacila na stol. Na njezino veliko iznenađenje, rasprsnula se na tisuće komadića. Mina otvori šaku. Iz dlana su joj stršale krvave krhotine stakla. No ni sada gotovo uopće nije osjećala bol. Prvi put nakon više tjedana Mina se nasmiješila. Zašto joj se ta moć nikad ranije nije ukazala? Mini je sinulo da nikada dotada nije bila sklona nasilnim izljevima bijesa. A sada, kad joj je snaga bila najpotrebnija, bila joj je na raspolaganju. Koji god tome bili razlozi, morala je točno znati kako se osloniti na novostečenu snagu želi li je djelotvorno upotrijebiti protiv grofice Bathory. Mina je položila ruke svaku s jedne strane velikog hrastova stola,

prisjećajući se kako su se dvojica snažnih radnika mučili dok su ga unosili u kuću. Duboko je udahnula i pokušala ga podignuti. Ruke su joj zadrhtale, ali divovski stol nije se ni pomaknuo. Zatvorila je oči i zamislila Elizabetu Bathory, razmišljajući o tome kako je to izopačeno stvorenje ušlo u njezin dom i oskvrnulo je. Bijes je u njoj samo bujao, no stol se i dalje nije micao. Pustite dječicu da dođu k meni. Mina se odgurne od stola da se okrene. U tom trenutku stol je uz prodornu škripu skliznuo od nje, stružući po drvenim podnim oblogama. Zbunjeno se zagledala u taj teški komad namještaja. Mora utvrditi kako brzo aktivirati tu snagu. Njome mora nekako upravljati. Minine misli prekinulo je odlučno kucanje na vratima radne sobe. "Ispričavam se, gospođo," reče Manning, koji je stajao s druge strane vrata, "ali na ulaznim je vratima gospodin koji bi s vama htio razgovarati." Mina je morala sljedećim vlakom otputovati u London da pronađe Quinceyja, jer mladić ne može još jednu noć biti bez zaštite. Nema vremena za isprazne posjete ljudi koji joj žele izraziti sućut. "Užasno mi je žao, Manning, ali morat ću te zamoliti da ga odbiješ. Reci mu da još nisam raspoložena za društvo. Uvjerena sam da će imati razumijevanja." "Rekao sam mu da ne želite da vas uznemiravaju, ali dao mi je posjetnicu i tvrdio da ćete ga primiti." Ne želeći da Manning vidi novonastali nered u radnoj sobi, Mina je odškrinula vrata i uzela malenu žućkastobijelu karticu. Zamalo ju je ispustila kad je ugledala ispisano ime. "Da ga otpravim?" upita Mannning. "Ne." Mina je znala da je, ako je već ovdje, posjet od najveće moguće važnosti. Pogledom je sijevnula prema krvavoj ruci. Ne smije doznati baš ništa o svemu ovome. "Uvedi ga u salon. Neka malo pričeka, dok se uredim. Doći ću onamo." Lord Godalming, Arthur Holmwood, gledao je kako se Quincey udaljava. I dobro je da je mladić zatražio da malo bude sam. Treba mu malo vremena da u glavi obradi sve informacije do kojih su došli u Sewardovu stanu. Je li doista moguće da je Drakula bio Jack

Trbosjek? Holmwood je slabo pamtio jesen 1888., kada je London drhturio od straha. Njega su mučili njegovi vlastiti strahovi, budući da su se i njegov otac i Lucy borili za život, već teško narušena zdravlja. Nije se mogao prisiliti na to da povjeruje kako je njihov neprijatelj još nekako živ. Kako je to moguće? Tu su još bila i aktualna ubojstva u Trbosjekovu stilu zabilježena širom Europe, ubojstva koja nije moguće tek tako odbaciti kao podudarnost. Nije se mogao usprotiviti Quinceyjevoj teoriji, niti se sjetiti nekoga drugoga tko bi Jonathanu priredio takvu smrt, na motki nasred Piccadilly Circusa, bez problema i bez svjedoka. Ako se Drakula uistinu vratio u Englesku, sada su svi u velikoj opasnosti. Sve treba upozoriti. I unatoč tome, nije imao volje stupiti u kontakt s Minom Harker. Drakula bi joj se mogao osvetiti. Ili je Mina sada možda napokon podlegla njegovoj privlačnosti, budući da je više ne vežu bračni zavjeti. Njezin su um oduvijek obilježavala teško razumljiva proturječja. Holmwood nije mogao ni pretpostaviti kako bi reagirala na novost o tome da je Drakula još živ. Unatoč svemu tome, odlučio je postupiti časno. Mina se mora upoznati sa svim činjenicama, a kako će nakon toga postupiti ovisi isključivo o njoj. Nažalost, on će također morati trpjeti posljedice njezine odluke. Sluga je Arthuru Holmwoodu uzeo kaput i uveo ga u salon. "Je li njegovo gospodstvo raspoloženo za piće?" upita postariji batler. "Ne, hvala." Holmwoodu su pozornost odvlačile fotografije na okviru kamina, a osobito snimka obitelji Harker nastala nekog davnog Božića, dok je Quincey još bio dijete. Čim je počeo uspoređivati gubitke, ponovno ga je obuzeo bijes. On je ostao bez Lucy i svih izgleda za životnu sreću. Za razliku od njega, nakon muka proživljenih u Transilvaniji, Mina je uspjela nastaviti s koliko-toliko normalnim životom, živjeti s voljenim čovjekom, podignuti dijete, imati obitelj. Pogled mu je odlutao do uokvirene fotografije na kojoj su se vidjele Lucy i Mina. Pravo je svetogrđe da se ta fotografija nalazi ondje. Naposljetku, Jonathan i njegova tvrtka dogovorili su Drakulin dolazak u Englesku. Nehotice ili ne, Mina je demona dovela do njegove Lucy. On je klinom probio srce voljene žene. Mina je bila u postelji s demonom koji je upropastio i ubio Lucy. Kako se samo usuđuje držati fotografiju na otvorenome, da je svi vide? Bio je ogorčen, a gnjev se sada već uspeo do same površine. Kad je iza sebe začuo otvaranje

vrata, naglo se okrenuo, pripravan gnjevom zasuti Minu koja je upravo ušla u sobu. No, kada ju je ugledao, zastao je kao ukopan, bez riječi. Izgledala je kao da se vratila u prošlost. Unatoč godinama, Mina je izgledala točno onako kakva je bila i kad ju je vidio posljednji put. Još je trenutak gotovo očekivao da će za njom u sobu ući i Lucy, kao nekada... Sada ga je ponovno šokiralo sjećanje na Lucyn kostur na onoj policijskoj fotografiji. Lucy je mrtva: istrunula baš kao i njegovo srce. Nije ni čudo što se Jonathan Harker bio odao piću, budući da je morao živjeti sa ženom koja ga je neprestano podsjećala na zajedničku tragediju. Naglo se vrativši u prošlost, uočio je Mininu crnu udovičku haljinu, raskošni komad odjeće primjeren postarijim damama. Barem ima toliko razuma i dostojanstva da se stidi. "Vrijeme je prema vama obzirno, gospođo Harker", reče, gotovo i ne pokušavajući prikriti sarkazam u glasu. "Vidim da se ni vi niste promijenili, lorde Godalming", odgovori Mina jednakom mjerom. "Vjerujte mi da se nerado vraćam ovamo." "Ako ste došli jer imate dojam da ste dužni izraziti sućut, smatrajte da ste dužnost ispunili i slobodno možete otići." Mina se već okrenula, u želji da odmah iziđe. "Čekaj." Neodlučno je zastala. Svjestan činjenice da će izravnim suočavanjem samo otuđiti tako tvrdoglavu ženu, odmah je dovesti na suprotnu stranu, ublažio je ton. "Došao sam te upozoriti. Koliko god to zvučalo nevjerojatno, čvrsti razlozi navode me na zaključak da je onaj kojeg već dugo smatramo mrtvim i pokopanim još nemrtav." Mina je samo nagnula glavu u stranu, ničim ne pokazujući šoki-ranost koju je očekivao. "Moj dragi Arthur... uvijek se trudi postupiti ispravno, čak i kad mu se zbog toga možda diže želudac." Kakvu to igru igra? "Prema meni se nemoj odnositi kao prema Jacku Sewardu. Znaš da nisam sklon suludim teorijama", reče on. "Znam da me još mrziš. Čujem ti u glasu. I imaš pravo na to. Ali, moraš mi vjerovati. Sjeti se da sam te ja dovela do Drakule. Ja sam ispunila zavjet."

"To je jedini razlog zbog kojeg sam došao. Skrivio sam mnogo toga, Mina. Ali danas se najviše od svega stidim činjenice da sam Jackova upozorenja odbacio kao luđačko buncanje." Izvadio je jedan izrezak iz one hrpe pisama i pružio ga Mini, tek tada, kada je posegnula za njim, primjećujući da joj je ruka omotana zavojem. "Što se dogodilo?" "Razbila sam čašu", odgovori ona žurno, pa se posveti izresku. Nakon nekoliko trenutaka zbunjeno je podignula pogled. "Ovo je tekst o Jacku Trbosjeku." "Pogledaj pojedinosti u vezi s ubojstvima. Prvo ubojstvo u Londonu zabilježeno je 31. kolovoza 1888. Samo tjedan dana nakon što se Demeter nasukao na obalu kod Whitbyja. Posljednje zabilježeno ubojstvo zbilo se 9. studenoga 1888., dan prije nego što nam je Drakula izmakao iz ruku i vratio se u Transilvaniju." Mina ga je nepomično slušala. Holmwood je sada izvadio Sewardova pisma. "Jack je smatrao da je Trbosjek vampir", reče. "Bio je voljan izložiti život opasnosti da nam to dokaže, a Trbosjek ga je zbog toga ubio. To je uzrok njegove zagonetne smrti. Zaboravi što su ti govorile oči. Izostavi emocije. Ledena logika govori nam kako dokazi jasno ukazuju na to da su Drakula i Jack Trbosjek jedna te ista osoba." Mina se nasmije. "Oh, Arthure, ti si uvijek bio najhrabriji medu nama. Ali dobro je što si razmišljanje prepustio Van Helsingu." Nesvjesno je stisnuo šake, gužvajući pisma. "Došao sam te upozoriti na smrtnu opasnost, a ti mi se izruguješ?" Još dok je izgovarao te riječi, sinulo mu je da je to možda samo njezina varka kojom ga želi zavarati, skrenuti s pravog traga i tako zaštititi Drakulu. Koliko on zna, Mina se možda i upravo sada priprema da se pridruži ljubavniku. Kao da mu čita misli, Mina se prestala smiješiti, a na licu joj se pojavio smrtno ozbiljan izraz. "Ovdje, u Londonu, trenutačno se nalazi vampir, ali nije riječ o Drakuli." Holmwood se zaljuljao na petama. Još jedan vampir? "Nemamo vremena za igrice. Životi su u opasnosti." "Napao me u kući. Mogla sam već biti mrtva." "Vidim da si živa, a čini mi se da kućom vlada savršen red. Što je taj zloćudni vampir učinio? Na tebe je bacio čašu, pa zatim otišao?" Mina ga pogleda suženih kapaka. "Ja sam poslušala tvoje teorije. A sada ti poslušaj moje. Jesi li kada čuo za mađarsku groficu Elizabetu

Bathory?" "Nisam. Trebao sam?" "Prije tri stotine godina Elizabeta Bathory silovala je i izma-sakrirala šesto pedeset seoskih djevojaka, te se kupala u njihovoj krvi. Smatrala je da će tako očuvati mladost. Nije li to klasičan opis vampira prema objektivnoj povijesnoj analizi? A ako su točne Jackove pretpostavke, nije li to i opis zločina Jacka Trbosjeka?" "Pa to je smiješno! Svi znaju da je Jack Trbosjek bio muškarac i da nema druge mogućnosti. Ne možeš me uvjeriti da je jedna pripadnica ljepšeg spola kadra počiniti tako stravične zločine." "Zasljepljuju te predrasude. Trbosjeka nisu uhvatili. Zašto se ne bi radilo o ženi?" "Crna udovica. Zanimljivo..." razmišljao je Holmwood naglas. Ipak, pitao se ne skriva li mu Mina nešto. "Jonathan je završio na kolcu. Osim ako su tu groficu zvali i nabijačicom, jednostavno ne uviđam povezanost." "Možda se radi o lukavoj varci koju je grofica Bathory osmislila kako bi nas navela na pomisao da je Drakula još živ." Te ga riječi nisu osobito uvjerile. "Pretpostavimo, samo teoretski, tla si u pravu i da doista postoji nekakva grofica Bathory, te da je uistinu bila Jack Trbosjek. Što je onda povezuje s nama? Zašto nas želi ubiti? Nema smisla..." Mina otvori u kožu uvezanu knjigu i doda mu je otvorenu na stranici s prikazom obiteljskog stabla. Prstom mu je pokazala put od imena Elizabete Bathory do Vlada Drakule III. Činilo joj se da nema razloga da mu iznosi cjelovitu istinu, jer je držala da će i ovo biti dovoljno. "Drakulu i groficu Bathory povezuje krvno srodstvo. Bili su rođaci." Arthur Holmwood imao je dojam da ga je munja spoznaje ošinula točno među oči. "Došla je osvetiti njegovu smrt." Imao je dojam da je svemir napokon poprimio savršen red. Sve je odjednom bilo loigčno. Nije bilo važno što Mina misli o Drakuli, niti kakve želje u vezi s njim osjeća. Grofica Bathory sve će ih jednako kriviti za rođakovu smrt. A ta činjenica, uz ono što je doznao iz Sewardovih pisama Basarabu, uvjerila ga je da i Mina tone na istome brodu. Više nije imao izbora, morao joj je vjerovati, dakako, uz veliku dozu opreza. "Moramo se odmah javiti Van Helsingu", reče on.

"Već sam pokušala doći do njega. Nije odgovorio niti na jedan brzojav." Holmwood joj se već spremao reći da se Van Helsing suočio s Quinceyjem, no onda mu je sinulo nešto od čega mu se smučilo. "Basarab!" Mina je problijedjela. "Što si rekao?" Ugurao joj je pisma u ruku, pokazujući potpise. "Jack Seward tražio je Trbosjeka zajedno s Basarabom." "Ako je grofica Bathory znala za Sewarda i ubila ga," usklikne Mina kada je pročitala potpis, "tada zna i za Basaraba!" Zbog paničnog izraza koji se pojavio na njezinu licu zamalo je počeo suosjećati. Sada ga je ponovno pokrenuo osjećaj za dužnost. "Quincey se namjerava suočiti s Basarabom večeras u pola sedam, na pokusu u Lyceumu." Mina prigušeno krikne i okrene se prema satu na okviru kamina. "Jedan vlak iz Exetera polazi za dvadeset minuta. Na kolodvoru Waterloo bili bismo u šest i deset. Ne smijemo gubiti vrijeme: Quincey je u velikoj opasnosti." Potrčala je uza stube, dok je Holmwood otišao u predvorje, po šešir, kaput i štap. Mina se vratila s torbicom, a u hodu je u maramu umotavala nešto što je izgledalo poput sablje u koricama. "Što piljiš? Kao što dobro znaš, znam se snaći i u borbi." Arthuru Holmwoodu potonja je opaska bila posve neprimjerena jednoj dami. Mina se nikad nije posve uživjela u ulogu žene, čovjek je nikako ne bi opisao kao "profinjeno ženstvenu" osobu. Na svijetu još nije bilo žene koja zbunjuje više od nje. Tko zna što joj se događa u glavi? U određenoj joj je mjeri vjerovao. Zvučala je uvjerljivo. S druge strane, osim ruke u zavoju, na njoj nije bilo drugih tragova. Ako ju je napala ta grofica Bathory, koliko se doista radilo o pravoj borbi? Druga je mogućnost bila odviše strašna da u nju uopće pokuša vjerovati... mogućnost da je sve to dio vrlo pomno osmišljenog plana, da su se Drakula i Mina udružili kako bi ga namamili u stupicu. Dobro će paziti da se nikad leđima ne okrene Mini Harker. U svakom slučaju, želi osobno razgovarati s tim Basarabom. Upravo kada su otvorili ulazna vrata, Manning je pokušao pre-sresti Minu. "Gospođo, drago mi je što sam vas uhvatio. Upravo je stigao

ovaj brzojav. Novi izrazi sućuti..." "Hvala, Manning", reče Mina, pa u hodu uzme omotnicu. Ugurala ju je u torbicu i izišla bez zastajanja. X X X V I I .

POGLAVLJE

Duboko u želucu Hamiltona Deanea skupljao se oblak plinova koji mu je eksplodirao kroz usta, u obliku glasnog podrigivanja. Scenski radnik koji se našao u blizini začuđeno ga je pogledao. Deane je patio od probavnih smetnji još od Stokerova udara, a pokušaji rješavanja tekućih pitanja vezanih za produkciju nisu mu ostavljali dovoljno vremena da pokuša pronaći nešto što bi mu ublažilo nelagodu izazvanu stresom. Što je situacija postajala neizvjesnijom, to se njegova utroba sve žešće bunila. Deane je i predobro znao da se nalazi na vrlo nesigurnom terenu. Zapravo i nema prava za izvedbu Drakule. Podlegne li Stoker bolesti, Deane će o pravima morati pregovarati s neugodnom gospođom Stoker. Ježio se i od same pomisli na to. Deane mora zadovoljiti ulagače, a već ima i mnoštvo drugih problema. Basarab je postavio nove zahtjeve, tražio uklanjanje tradicionalnog kućnog salona i postavljanje pokretne višerazinske scene koja se od transilvanijskog zamka može pretvoriti u ludnicu u Whitbyju, a zatim u samostan Carfax. Glavni stolar zbog toga je s gađenjem podnio ostavku. Deane je tako morao sam nadzirati radnike. Kako je Stoker i dalje bio u postelji, predstava je bila bez redatelja, pa je Deane zaključio da će morati preuzeti i Stokerovu funkciju. No, Basarab je imao drukčije planove, te je preuzeo redateljsku palicu iako se s njim nije ni posavjetovao. Deane je bio bijesan, ali se nije usudio izravno suočiti s ekscentričnim Rumunjem. Nije htio završiti kao Stoker. Tako nedotjeran, umoran i gladan, Deane je osjećao kako mu se od stresa komešaju i glava i želudac. Od prvog pokusa dijelilo ga je manje od sata, a pred njim je bilo još toliko posla. Na svakom koraku netko ga je zbog nečega trebao. Kostimografkinja je iz Basarabove garderobe izišla u suzama, ulagači su gotovo iz sata u sat tražili najsvježije informacije, novinari tražili intervjue, dok obožavateljima koji su se kriomice provlačili kraj čuvara u nadi da će ugledati

Basaraba nije bilo moguće utvrditi broj. Rad u kazalištu nije bio ni približno onoliko glamurozan kako je to Deane zamišljao kada je donio kobnu odluku da će snage i sredstva uložiti u Stokera. U šest sati veći je dio glumaca već bio u kazalištu. Bilo je to pola sata prije nego što se od njih očekivalo da se pojave. To nije bilo neuobičajeno za prvi pokus, budući da nova produkcija u početku uvijek izaziva uzbuđenje. Glumci su se raspršili u bučne skupine, čavrljanjem i ogovaranjem krateći vrijeme do trenutka kada će zauzeti mjesta na pozornici. Deane je u međuvremenu pokušavao razgovarati s majstorom svjetla. Jedva je čuo vlastiti glas, a kamoli razumio riječi tog Škota koji se nalazio u kabini u stražnjem dijelu dvorane i koji se odande poigravao svojim novim električnim igračkama. Škot je novim Klie-glovim reflektorom br. 5 nastojao oponašati mjesečinu u Transilvaniji za prizor iz I. čina. Deane je imao dojam da je rasvjeta prejaka za noćni prizor u gotičkoj predstavi, te ga je pokušavao uvjeriti da malo priguši reflektore. Ovaj je kimnuo, no dok ga je Deane gledao sa središnjeg dijela pozornice, svjetlo se pojačalo. Kao i tupi bol u njegovoj utrobi. "Ne jače, tupane!" poviče iz sveg glasa, nadjačavajući žamor glumaca. Svi su se okrenuli prema njemu. Ponovno je osjetio bučno komešanje utrobe i uvidio da je samome sebi upravo dodijelio ulogu najvećeg zlikovca u predstavi. Grozničavo je razmišljao o tome kako ispad pretvoriti u dobronamjernu šalu, no onda se predomislio. Onaj incident s Quinceyjem Harkerom pokazao mu je da je strah bolji od poštovanja. Majstor svjetla žurno je krenuo provesti Deaneov nalog, ali je u žurbi pogreškom uključio plavo svjetlo koje je preplavilo cijelu pozornicu. "Plavo?! Ne, ne, ne! Više crvene! Koliko ti puta moram reći? Princ Drakula ovdje govori o svojim ratnim junaštvima!" Glumci iza njega ostali su zabezeknuti. Neki je glas upitao: "A što vi znate o tom ratu, gospodine Deane?" Deane je ostao posve zatečen. Uvidio je da zapanjenost glumaca nije bila plod straha od njegova gnjeva, već Basarabove pojave. Svi su ušutjeli. Sve oči i uši okrenule su se prema Basarabu. Svi glumci i članovi tehničkog osoblja opčinjeno su iščekivali njegove sljedeće riječi, poput učenika koji na gori slušaju Isusovu propovijed. Basarab je uistinu bio dojmljiva pojava. Nosio je crno-zlatni satenski

ogrtač s dugačkom povlakom, a dramatično je vitlao i mačem, bez poteškoća podižući teško čelično oružje, kao da se radi tek o produžetku ruke. Oštrica je blistala pod svjetlom snažnih reflektora. Deane je trenutačno obavljao funkcije intendanta, producenta i privremeno - redatelja produkcije, dok je Basarab u tom trenutku bio neželjeni gost na pozornici. Odgovorio je glasom punim nove mržnje: "Što ja znam o ratu? Očito ne toliko koliko znate vi." Vršak Basarabova mača odjednom mu se našao na grkljanu, pa je odmah ušutio. Iz sigurnosnih razloga, glumci na pozornici uvijek nose tupe drvene mačeve. No ovo je bila prava oštrica: naoštreni čelik pritiskao mu je kožu na vratu. "Bitku, gospodine Deane, nije moguće prikazati na pozornici promjenom boje svjetla", reče Basarab. Smirene riječi bile su posve u suprotnosti s bijesom koji je ključao u njemu. "Gola oštrica koju čvrsto držite, žeđ za krvlju koja buja u vama kada neprijatelju oduzimate život. To je bitka. Borba je zasebna umjetnička forma. Nešto što silno nedostaje u ovo moderno doba." Bijes se u njemu stišao, a zamijenio ga je melankoličan izraz lica. Deaneu je tada sinulo da Basarab istinski vjeruje u gluposti koje govori. Basarab je spustio mač. Deane se instinktivno uhvatio za grlo. Tražio je tragove krvi, ali ih nije pronašao. Je li Deane samo imao sreće ili je Basarab uistinu tako vješt u rukovanju oružjem? U svakom je slučaju bilo očito da je glumac lud. Vrata velike dvorane uto su se naglo otvorila, a njihov tresak odjeknuo je do stropa nalik svodu kakve katedrale. Svi koji su sjedili u gledalištu okrenuli su se da vide tko je to tako silovito ušao. Deane je zaklonio oči od jakih reflektora da bolje pogleda uljeza. Kako se taj netko samo usuđuje drsko prekinuti pokus, pomislio je. No kad je čovjek došao do osvijetljenog dijela, Deane je uvidio da se ne radi o muškarcu, već o ženi. Bila je izrazito lijepa. Posve crna kosa još je više naglašavala mliječnobijelu put. Vitko tijelo pokrivalo je savršeno skrojeno odijelo. Deanea je šokirala vulgarnost žene koja je odlučila odjenuti hlače. No žena je u hodu počela pljeskati, drsko im se rugajući. "Bravo! Ma bravo! Moć vaše izvedbe poprimila je šekspirijanske razmjere." Žena je blagim naklonom i kratkim dodirom oboda cilindra

pozdravila skupinu mladih glumica, smiješeći se i sugestivno im namigujući. "Dobra večer, moje dame." Deaneu je sada prekipjelo. Možda je preslab da obuzda Basaraba, ali jednostavno neće dopustiti da mu neka prokleto drska žena radi što joj se prohtije. Odlučnim korakom krenuo je prema njoj. "Oprostite, ne znam što si, dovraga, umišljate, ali ovo je zatvoreni pokus i..." Skočivši poput munje, Basarab je Deaneu mačem prepriječio put. Zatim je prošaptao: "Radi vaše sigurnosti, gospodine Deane, preporučam vam da više ne govorite." Deane pogleda ženu u oči. Gledala ga je istodobno pohotljivo i podrugljivo, tako da mu se od njezina pogleda sledila krv. Okrenuo se prema Basarabu. Na njegovu licu ugledao je otvorenost i usrdnu iskrenost kakve dotada nije bio uočio, a to ga je samo još više smelo. Basarab se okrenuo prema ženi, a lice mu se pretvorilo u kamen. U njezinu pogledu zrcalili su se neizmjeran prijezir i zloba. Deane je naslutio da se njih dvoje dobro znaju, i to ne po dobrome. "Već vas neko vrijeme očekujem, grofice", reče Basarab. "Izgleda da ona stara izreka ipak vrijedi", reče ona koketno, pa krene prema pozornici, štapom za hodanje udarajući po podu kao da se radi o bodežu. Odmahivala je glavom, i dalje zagledana u njega, kao da ne može vjerovati što vidi. "Vrijeme doista kao da liječi sve rane." "Neke su preduboke da bi zacjelile." Deane je u Basarabovu glasu prepoznao duboko usađen gnjev. Žena se odjednom stala nezaustavljivo smijati. I to nije bila poruga, već iskrena zabavljenost. "Nikad se ne zasitiš tih ofucanih fraza?" Basarab zamahne mačem. "Možda bi ti bilo draže nešto malo češće?" Žena se ukočila, poput zmije koja se sprema napasti. "Zašto ne?" reče tiho, gotovo predući. Kapci su joj se raširili, a oči zablistale u iščekivanju sukoba koji se spremao. "Mačevi su daleko zanimljiviji od riječi." Na postaji u Salisburyju Arthur Holmwood izjurio je iz vlaka na peron i ušao u jednu od onih novih telefonskih kabina, te službeniku platio da nazove njegov kućni broj u Londonu. Začuo se prvi zvižduk lokomotive. Čim je uspostavio vezu, službenik mu je dodao slušalicu i omogućio da potraži mir i privatnost u drvenoj kabini. "Posljednji poziv za ukrcaj!" povikao je kondukter.

Holmwood je svome batleru, Wentworthu, brzo naložio da mu na kolodvor Waterloo pošalje kočiju koja će ga dočekati u Šest i deset. "I nipošto nemojte kasniti!" Oglasio se i posljednji zvižduk lokomotive. Ne zastajući ni da službeniku da napojnicu, ni da vrati slušalicu na mjesto, Holmwood je pojurio prema vlaku koji je već krenuo u smjeru Londona. Doskočio je na stubu u trenutku kad je već počeo ubrzavati. Nažalost, zbog usporenog stada ovaca nadomak Basingstokeu, kompozicija je na postaju Waterloo stigla u šest i petnaest. Dodatne frustracije izazivala je i činjenica da je postaja posljednjih dvanaest godina bez prestanka bila u fazi preuređenja, te je veliki ulaz sa sjeveroistočne strane bio zatvoren. Arthur i Mina stoga su morali izići s južne strane i vratiti se do mjesta gdje ih je čekala Holmwoodova kočija. Vrijeme nikako nije bilo na njihovoj strani. Quincey će za pet minuta doći na pokus u Lyceum, a njih od kazališta dijeli još barem deset minuta. Unatoč žurbi, Holmwood se besprijekorno držao svih pravila lijepog ponašanja. Pridržao joj je vrata kočije, ponudio ruku. Ona je odbila pomoć i pokušala sama ući u kočiju. Trebao se sjetiti da ona kavalirski odnos smatra uvredom samostalnosti. Budući da je ipak stala na porub haljine, Mina je posrnula, a ono nešto što je nosila umotano u maramu, kao i torbica, pali su joj na tlo. Novčanik, ključevi i neotvoreni brzojav koji je uzela na odlasku ispali su iz torbice. Holmwood se jedva primjetno nasmiješi. Tako joj i treba. Mina se okrenula da pokupi stvari, no Holmwood sada više ipak nije imao živaca, pa ju je uhvatio za struk i ugurao u kočiju. Vrijeme je brzo promicalo. Uzeo je torbicu i stvari, zbunjeno pogledao onaj umotani predmet te žurno ušao. "Kočijašu, galopom, molit ću!" poviče Arthur. Na svoje veliko nezadovoljstvo, uvidio je da Mina sjedi na stražnjem sjedalu, pa je on tako morao sjesti s prednje strane. Prokletstvo, kakva žena! U pristojnim se krugovima općenito smatralo da žena nikad ne bi trebala sjediti straga. Osim toga, mrzio je gledati unatrag dok je kočija u pokretu. Kočija je sada pojurila, ali ipak ne dovoljno brzo da zadovolji njegovu nestrpljivost. Nagnuo se kroz prozor i štapom stao lupati po krovu. "Brže, čovječe! Brže!"

"Arthure, smiri se. Moramo biti pribrani," Njezin ga je ton povrijedio. Kao da se obraća djetetu koje je pojelo previše slatkiša. Ne skrivajući ljutnju, Holmwood joj je skupljene stvari gotovo bacio u naručje. Mina je, možda i prvi put u životu, odlučila odšutjeti. Umjesto da reagira, pribjegla je izbjegavanju. Uzela je stvari i položila ih na sjedalo kraj sebe. Potom je, okrenuvši se od njega, rastrgala omotnicu brzojava koji joj je tako poslužio kao izlika da se ne obazire na njega. Prigušeno kriknuvši, pogledala ga je već trenutak kasnije, a na licu joj se ukazao izraz krajnje panike, dok su joj u oči navalile suze. Otvorila je usta, no iz njih nije uspio izići glas. Svih ovih godina koliko je poznaje, to je bilo prvi put da je Holmwood doživio da je u potpunosti ostala bez riječi. Na koncu je tiho izustila: "Van Helsing je ovdje, u Londonu. Tvrdi da ga je u hotelskoj sobi napao..." Zašutjela je, s mukom tražeći riječi. "Tko, dovraga?" "Drakula." "Znao sam!" Holmwood joj istrgne brzojav. Morao je pročitati poruku vlastitim očima. Tražio je dokaz. Sada ga ima. "Van Helsing traži da odmah dođemo", promumlja Mina, već posve blijeda. Uzdignute su joj ruke bile nepomične, kao da i dalje drži brzojav. Arthur Holmwood imao je dojam da se vrijeme zaustavilo. U jednom jedinom trenutku sve što je znao ili mislio da zna raspršilo se i nestalo, a on je prvi put nakon dvadeset pet godina osjetio istinski strah. Ali i ushit. Lucy više nije tako daleko. Pred njim su krv i smrt, što će objeručke prihvatiti. U ratu je svijet krajnje jednostavan. Ispravno ili pogrešno, crno ili bijelo. Život ili smrt. U miru se gubio u nepreglednome moru sivila. Sada je vrijeme za rat. Arthur Holmwood ponovno proviri kroz prozor kočije i zareži: "Brže!" Na sjedalo se vratio zadovoljna izraza na licu. Bilo je očito da Mina ne dijeli njegovu gorljivost, nego je izgubljena u mislima, nedvojbeno duboko uznemirena. Pokušao je shvatiti što joj se vrzma po glavi. Drakula je živ. Po svoj prilici, upravo je on na motku nabio Jonathana. Jednom davno pala je na Drakulin šarm, a sada se suočava sa sviješću o tome da joj je vjerojatno ubio muža. Tu je zatim još i grofica Bathory, koju Mina smatra pravim neprijateljem. Djeluju li

Drakula i grofica zajednički? Postoji li uopće Elizabeta Bathory? Pitanja su se množila, a sigurno je bilo tek jedno - da ih iščekuje smrt. Sa Sewardovim dnevnicima i hrpom dokaza u naručju inspektor Cotford projurio je kraj mnoštva inspektora i pozornika koji su, dosađujući se, sjedili za radnim stolovima. Cotford je znao da gnjevno otpuhuje, te da nogama topće poput razmaženog djeteta. No bilo mu je svejedno. Ima se pravo ljutiti. Njegove su teorije samo tako odbacili, doveli u pitanje njegovu čast, pa i mentalno zdravlje. Nitko se nije ni potrudio pogledati prema njemu. Svima se živo fućkalo za stare slučajeve, kao i za njegovu potrebu da se usprotivi sustavu. Cotford je ljutito odbacio hrpu papira na svoj stol. Njemu je stalo i zbog toga je proklet. "Prokleti strašljivi beskičmenjaci i tupani. 'Čemu kopati po prošlosti, pa još s nekakvim apsurdnim teorijama?' kažu!" Otvorivši srebrnu plošku, Cotford je bijes rashladio s nekoliko gutljaja viskija. Ostali su ga primijetili tek tada. Stari, debeli, ludi Cotford krši još jedno pravilo i pije u službi. Lee mu je prišao i položio ruku na plošku, ne dopuštajući mu da popije još jedan gutljaj. "Inspektore, malo diskretnije, molim vas." "Kraljevsko tužiteljstvo odbilo je dati nalog za uhićenje Van Helsinga i Godalminga!" reče Cotford bijesno. '"Zapisi luđaka ovisnog o morfiju ne mogu biti dovoljan dokaz', kažu." Lee ga pogleda. Rekao je da će ga slijediti dok god bude bio u pravu. Nadređeni u Scotland Yardu jasno su dali do znanja kako smatraju da Cotford nije u pravu. Nema sumnje da će Huntley dati 1 službenu izjavu. Cotford je ne samo dodatno upropastio vlastitu karijeru, nego je po svoj prilici ograničio i Leejev profesionalni potencijal. "Idem kući, gospodine", reče Lee bez uvijanja. "Moram razgovarati sa suprugom. Imam osjećaj da će posljedice naše neuspjele pustolovine biti munjevite i bespoštedne." Cotford se umorno spusti u naslonjač, pokušavajući procijeniti razmjere kaosa koji ga je okruživao. Jasno je vidio što se sprema. Ova posljednja ludost svakako će na površinu izvući prošlost i nesumnjivo dospjeti u novine. Nadređeni će ga ukoriti zbog narušavanja ugleda Scotland Yarda, i to ne prvi put. Prisilno umirovljenje sada je neizbježno.

"Nek se nose!" reče Cotford, pa ponovno posegne za srebrnom ploškom. "Zamalo sam zaboravio", reče Lee gotovo ledenim glasom. Iz džepa je izvadio omotnicu. Adresa je bila napisana crvenom tintom. "Ovo je došlo s jutarnjom poštom." Dodao mu je omotnicu i izišao iz ureda. "Uopće ne sumnjam: ljubavno pismo neke obožavateljice", reče Cotford sarkastično. Pozornici i inspektori vratili su se poslu. Cotford je poderao omotnicu i otvorio pismo. I prije nego što je pročitao prvu riječ prepoznao je taj krvavi rukopis i već tonuo dvadeset pet godina u prošlosti. Srce mu je stalo divljački udarati. Bože presveti, imao je pravo! Cotford je poskočio na noge i izjurio iz ureda, gotovo vrišteći dozivajući Leeja. Narednika je dočekao na pola stuba, toliko uzbuđen da je jedva uspijevao doći do daha i izgovoriti pokoju riječ. "Od njega je! Prije dvadeset pet godina pisao je pisma. Zadirkivao je Abberlinea. Dražio mene. Jedno pismo čak je poslao umrljano krvlju iz bubrega jedne od žrtava." Cotford mu pokaže omotnicu. "Isti rukopis, isti potpis i adresiranje. To je on! Uspjeli smo, narednice! Izvukli smo gada iz jazbine!" Lee ga je samo čudno pogledao. Cotford se smiješio toliko zadovoljno da mu je osmijeh gotovo raspolovio lice. Gurnuo je pismo Leeju u ruke. "Nemoj me samo tako gledati! Pročitaj!" Lee ga oprezno posluša. "Vjerojatno neki šaljivac koji je vidio originalna Trbosjekova pisma", reče on. "Oponašatelj." Lee je htio razmotriti sve mogućnosti, no Cotford je bio spreman. "Nije moguće. Naša aktualna istraga još nije dospjela do medija. Tek jutros o njoj sam izvijestio Kraljevsko tužiteljstvo. Ovo pismo poslano je prije više dana, vidi se žig..." Lee više nije imao tako skeptičan izraz lica. Inspektor ima pravo. Stao je čitati pismo: Dragi Šefe, odgovore koje tražite ima Quincey Harker. U srijedu navečer potražite ga u kazalištu Lyceum i sve će biti razjašnjeno.

Odano Vaš, iz Pakla Lee podigne pogled s pisma i pogleda Cotforda. "Pa to je večeras!" Cotford se ponovno nasmiješi. Partner mu se vratio. Nije siguran koju točno igru igra Trbosjek, ali javio mu se prvi put nakon četvrt stoljeća. Cotford se ovaj put neće spotaknuti. Trbosjek mu neće pobjeći. Na ovaj ili onaj način, večeras će okončati tu priču. "Narednice Lee, skupite svoje ljudstvo." X X X V I I I .

POGLAVLJE

Stražnji skladišni prostor bio je idealno mjesto za veliku završnicu. Radilo se o oskudno osvijetljenome prostoru u kojem se nalazio labirint kostima, dijelova scene i rekvizita. U tom dijelu kazališta nije bilo električne rasvjete - tehnička ekipa nije imala potrebe za takvim luksuzom. Plinske svjetiljke pištale su u četiri kuta i stvarale duge, treperave sjene. Grofica Bathory u sebi se nasmiješila dok je u tami iščekivala Basaraba. Tako je predvidiv. I dalje misli da je Bog na njegovoj strani. Gledala je kako odlučno kreće naprijed, s mačem u ispruženoj ruci. Nije se bojao i upravo se u tome sastojala njegova glupost. Činilo se da Basarab ne shvaća da Bog nikad ne nagrađuje odanost. Da, dođi k meni, pa ćeš umrijeti. Uživala je u igri mačke i miša. Jasno je vidjela Basarabove oči koje su je tražile među obješenim kostimima. Nikako se ne može nositi s njom. Baš kao niti jedan drugi muškarac, nikada. Ne može je uništiti čak ni Bog, kako bi joj onda mogao nauditi Basarab? Basarab zamahne i mačem sruši jednu od dugačkih vješalica s kostimima. Zatim snažno gurne mač naprijed, no Elizabeta Bathory već se bila premjestila nadnaravnom brzinom. "Ako si tako moćna, iziđi i suoči se sa mnom, vještice!" zagrmi Basarab. Grofica Bathory željela je uživati u tom trenutku. Još nije kucnuo čas.

Prije završetka igre treba još izravnati mnoštvo računa. "Ti si potražio mene", reče ona, dražeći ga onako nevidljiva, iz sjene. "Svaki je tvoj korak tako predvidiv. Pokreću te taština i nadmenost. Iskreno vjeruješ da je Bog na tvojoj strani i nakon svega što si učinio." Basarab ju je pratio kroz labirint, ne žureći se, čekajući pogodan trenutak da je stjera u kut i nasrne. "Mislio sam da ću te uspjeti spasiti. Vratiti iz tame koju si sama stvorila." Grofica Bathory zastane. Podignula je glavu, tako da ju je ugledao kroz jednu od polica. "Zarekao si se da ćeš mi biti pratitelj. Da ćeš biti uz mene." Vidjela je kako se lecnuo. Bol iz prošlosti još je pulsirala u sadašnjosti. Basarab se oglasio tako sumorno iskreno da mu je Elizabeta zamalo povjerovala kad je rekao: "Da, nekoć sam bio dovoljno lakouman da pomislim kako možemo udružiti snage. Nekoć sam te čak i volio." "Znao si da od toga nikada ne može biti ništa." "Svjesno si zgriješila protiv Božjih i čovjekovih zakona", reče Basarab. "Ah, zato si me pokušao ubiti." Nakon tih riječi grofica Bathory ponovno se povukla u tamu. Igra je ušla u završnu fazu. Basarab uzdigne mač i smrska drvenu policu iza koje se prije samo koji djelić sekunde nalazila njezina glava. Bijesno je krenuo naprijed, obarajući police, rušeći rekvizite. "Kad sam ugledao zlo od kojeg trune ti duša, više nisam imao izbora!" Grofica Bathory ukaže se izišavši iza jedne od vješalica za kostime, pa se okrene prema njemu sa suprotne strane prostorije. Basarab se naglo okrene, s uzdignutim mačem. Očekivao je njezin napad, no ona još nije bila pripravna krenuti. Igra joj je donosila odviše zadovoljstva da je prerano okonča. "Tvoj mi je Bog odnio sve što mi je bilo priraslo srcu. Njegovi su me sljedbenici progonili zbog osjećaja nad kojima nisam imala nadzor. Stoga nemam izbora i moram se osvetiti Bogu i njegovoj djeci. Skloni mi se s puta." Basarab spusti mač, nudeći joj primirje. "Otiđi odavde. Više nemoj dodijavati Quinceyju i njegovoj obitelji i prijateljima." Počeo joj se

primicati. Grofica Bathory ustukne, pa iz tame prošapće: "Kad si Sewarda i njegove prijatelje naveo na to da mi stanu na put, morao si znati da će za sobom ostavljati samo krv." Uvijek željna igre, grofica se povukla u kut sa svjetiljkom. Duboko je udahnula, zadržavajući zrak i kontrahirajući unutarnje organe, tako da joj je krv počela polagano istjecati iz pora. Jasno je vidjela da je Basarab zbunjen. Zašto se tako povukla u kut? Zašto pokazuje strah? Basarab odluči okušati sreću. Uspravivši se, povikao je: "Prestani s bezumnim ubijanjem, jer ću te inače uništiti!" "Jednom si odglumio vlastitu smrt da izbjegneš moj gnjev!" Elizabeta Bathory se nasmiješi. Došlo je vrijeme da u cijelosti otplati dug. Igra je završila. "Tvoja će se lakomislenost sada odraziti i u stvarnosti." Basarabova sućut bila je zamka. Ugledala je paniku u njegovim očima u trenutku kad je shvatio da se uhvatio. Ona se povukla u kut, ali on će umrijeti. Sve je trajalo tek koji trenutak, no Basarabu se zacijelo činilo da se radi o pravoj vječnosti. Oči grofice Bathory postale su posve crnima. Zarežala je poput zvijeri i pokazala očnjake. Basarab je zamahnuo mačem, ali je bio prespor. Elizabeta Bathory već je letjela zrakom i u skoku posegnula za svjetiljkom. Dok je nadlijetala Basarabovu glavu, svjetiljka se razbila na podu. Sigurno je sletjela iza Basaraba, kojem je plamen već zahvaćao noge. Donji dio, glumčeva ogrtača pretvorio se u pravu buktinju. Stao je vikati i mlatarati rukama i nogama, zbog čega su iskre poletjele na sve strane. Plamen se tako prenio na okolne kostime. Već koji trenutak kasnije plamen je zahvatio cijelu prostoriju. Basarab je pao. Vrištao je i očajnički pokušavao ugasiti plamen. Grofica Bathory se nasmijala. A onda je smireno otvorila vrata i za sobom ostavila prošlost u plamenu. Arthur Holmwood je uzdahnuo. Kolege iz londonskog Gradskog vijeća još su prije više godina od njega zatražili privatnu donaciju za obnovu mosta Waterloo. Cornwallski granit ubrzano je propadao, a most je već imao i nekoliko strukturnih oštećenja. U ono doba nije vidio mogućnost da financiranje takvog projekta donese i određenu zaradu. Odbio je molbu Vijeća i preporučio da se popravak mosta financira javnim sredstvima. Ali, kako je građanstvo već bilo pre-

opterećeno nametima, a gradski Ured za javne radove kronično bio bez novca, nije bilo druge mogućnosti, pa se most povremeno zatvarao radi najnužnijih zahvata. I upravo je to bio jedan od tih dana određenih za radove na mostu. Dok je u Mininu društvu usporeno napredovao, Arthura je silno ljutilo što je znao da je kazalište Lyceum tek na koji korak od njih, sa suprotne strane mosta Waterloo, a da će kočija, kao i mnoštvo drugih kočija i stotine ljudi, morati prijeći rijeku na mostu Westminster. Čim su prešli taj most, kočijaš je skrenuo na Victoria Embankment i pojurio prema Lyceumu. Pokrajnja ulica Savoy, koja bi ih dovela najbliže cilju, nedavno je bila postala jednosmjernom u suprotnome smjeru. Kočija je tako morala nastaviti na istok, ispod mosta Waterloo, kraj King's Collegea, do neke ulice koja će ih u smjeru sjevera odvesti do Stranda. Vožnja koja je trebala trajati desetak minuta pretvorila se u polusatnu agoniju. Pod tim pritiskom urušila se čak i Minina staloženost. Quincey će doći na pokus, a oni će zakasniti. Kad se kočija približila Lyceumu, dotada prigušen zvuk pretvorio se u grmljavinu. Nešto se događa. Ulica se doimala praznom, no i Mina i Arthur u blizini su čuli pomutnju. Vjerojatno još jedan prometni zastoj. Ipak, sada nemaju izbora, moraju nastaviti dalje tim smjerom. Holmwood je ponovno s donje strane štapom udario po krovu. Kočijaš je uzdama potaknuo konje. Ubrzanje nije nimalo ublažilo napetost na Mininu licu. Došli su do ugla ulice Wellington kada je pred njih izletjela kočija bez kočijaša. Kočijaš je svom snagom povukao uzde, a konji su se propeli. Kočije su se sudarile. Holmwoodov kočijaš poletio je u zrak, a kočija se zakotrljala po dužini. Arthur Holmwood začuo je samo prasak. Potom je uslijedila potpuna tama. * * * Prolaznici u ulici Wellington u lancu su nosili vodu. Iz daljine su se čula zvona. Kočije su pokušavale juriti ulicom, u nastojanju da se nekako izvuku iz gužve. Prema nebu su se dizali krikovi i crni pepeo. Quincey se progurao kroz masu promatrača i ugledao zgradu kazališta Lyceum iz koje se izvijao crni dim. Plameni jezici palucali su s

prozora. Dio krova urušio se uz strašan prasak. Divovski požar obasjavao je noćno nebo nad Londonom paklenskim crvenonarančastim sjajem. Glumci i tehničko osoblje izvlačili su se iz dimom obavijene zgrade, kašljali i hvatali zrak, lica crnih od čađe, osmuđene odjeće. Neki su imali i teške opekline, a crvena koža gulila im se poput papirnatih stranica knjige. Jednoj ženi bila se zapalila kosa, pa joj je tjeme sad bilo ćelavo i prepuno mjehura. Zrak je ispunjavao mučan miris pepela i nagorenog mesa. Quincey nije mogao vjerovati vlastitim očima. A onda je ugledao krakati lik Hamiltona Deanea koji je posrćući izlazio iz dimne zavjese. Quincey odjuri do njega i ščepa ga obejma rukama. "Deane! Što se dogodilo?" Deaneov odgovor prekidao je kašalj: "Došla je žena, neka grofica... Basarab je s njom otišao s pozornice... a onda... plamen... posvuda." "Basarab?!" Snažno je uhvatio Deanea za ramena i protresao ga. "Poslušaj me, čovječe! Je li uspio pobjeći?" "Nisam baš siguran. Ne bih rekao..." Quincey ga odgurne u stranu i potrči prema stupovima između kojih se nalazio ulaz u kazalište. Deane za njim krikne: "Quincey! Ne! Pa to je čisto samoubojstvo!" Neizdrživa toplina koja je dopirala od plamena nije mu dopuštala da priđe bliže. Dio njega očajnički je htio spasiti čovjeka kojem je vjerovao, prijatelja i mentora. Drugi dio očajnički je htio pronaći čovjeka koji mu je lagao i izdao njegovo povjerenje. Bilo kako bilo, Quincey mora spasiti Basaraba - kako će inače doći do odgovora na sva pitanja? Quincey je kaputom zaštitio lice od plamena, duboko udahnuo, pa potrčao stubama i uskočio u kazalište u plamenu. Trenutak prije nego što se onesvijestila, Mina je čula još samo prasak i Arthur Holmwood tada je pao na nju. Nije znala koliko je dugo tako ležala bez svijesti, no kad je iz tame napokon isplivala na svjetlo, ugledala ga je kako stoji nad njom. "Sve u redu?" "Čini mi se da sam preživjela", reče ona, ni sama ne vjerujući da je tome doista tako. Holmwood joj ponudi ruku. Ovaj ju je put prihvatila i dopustila mu da je pridigne. Pomogao joj je da kroz prozor iziđe na gornju stranu prevrnute kočije. Cijeli manevar otežavala je njezina dugačka haljina. "Čula sam prasak. Nešto si slomio?"

Holmwood pokaže na štap. Ležao je na kamenoj ulici, slomljen na dva dijela. Mina uvuče ruku u kočiju i izvadi sablju. Pozornost im je privuklo stenjanje koje je doprlo s kočijaševe strane. Ležao je sav izobličen nasred ulice. Mina i Holmwood, i dalje omamljeni, došepali su do njega. Imao je otvoreni prijelom noge i krv je šikljala iz otvorene rane. "To je previše krvi", reče Mina. "Moguće je da mu je kost prekinula arteriju." Odmotala je sablju i maramom mu čvrsto povezala nogu, iznad rane, u nadi da će tako usporiti otjecanje krvi i jadniku spasiti život. Kada je primijetila da Holmwood ne pomaže, odmah je zaključila da ne želi uprljati ruke pomažući nedostojnome sluzi. No, kada je već podignula glavu da ga zbog toga ukori, uvidjela je da je već otrčao po pomoć i da sada pokušava utvrditi što se događa u ulici Wellington, odakle se čula buka. "Požar!" poviče Holmwood. "Izgleda da gori Lyceum!" Sinula im je ista misao: Taj požar ne može biti slučajan. Mina reče: "Idi! ja ću ostati s tvojim kočijašem. Pronađi Quinceyja!" Kimnuo je i zamaknuo za ugao. Mina je još snažnije stegnula povez iznad rane. Očajnički je željela poći za Holmwoodom, ali nije mogla samo tako ostaviti ozlijeđenog kočijaša. Uočila je ljude koji su ih gledali s prozora obližnje zgrade. "Molim vas, može li netko doći pomoći?" poviče. "Čovjek je teško ozlijeđen! Treba nam liječnik!" Svi koji su dotada bili na prozoru samo su se okrenuli i zatvorili prozorske kapke. Mogli su piljiti u nesreću, ali nisu se željeli miješati. Ona ponovno pogleda kočijaša. Više nema izbora: strah za sina jači je od svega. Ostavila je čovjeka na samrti i šepajući pošla za Arthurom Holmwoodom. U trenutku kad je prolazila kraj one druge crne kočije ukrašene pozlaćenim elementima, vrata su se iznenada rastvorila. Načas je ugledala tek tamnu kosu, blijedu kožu, crne oči i duge, bijele oštre očnjake. Um joj gotovo nije stigao obraditi podatak da je na nju skočila žena... i da je ta žena vampir.

X X X I X .

POGLAVLJE

Arthur Holmwood progurao se kroz masu, nimalo nježno od-gurujući nesretne prolaznike. Zahvaljujući visini od stotinu devedeset tri centimetra, vidio je iznad mase, iako su ga od dima pekle oči, pa je ubrzano treptao. Što se više gurao naprijed, to ga je masa snažnije gurala natrag. Imao je dojam da se probija kroz živi pijesak. Masa se u jednom trenutku ipak razdvojila, da propusti troja vatrogasna zaprežna kola s parnim crpkama. Kako je dobro znao da konjica uvijek predvodi juriš pješaštva, Arthur je zauzeo mjesto iza vatrogasaca. Prestigavši crpke, progurao se kroz red ljudi koji su prenosili kante s vodom do zgrade kazališta, te se već koji trenutak kasnije našao u masi koja se okupila u podnožju stuba pred ulazom. Svi su izgledali omamljeno, kao da ih je lelujavi narančasti plamen nekako hipnotizirao. "Pomaknite se! Sklonite mi se s puta!" povikao je. U proboju su mu pomogla dvojica vatrogasaca koji su se pokušavali kroz gužvu probiti do ulaza u zgradu. Plamen i vrućina bili su tako jaki da se činilo malo vjerojatnim da je netko unutra još živ. Kroz razbijene prozore vidio je urušene zidove. Vatrogasci nisu ni pokušavali ući - takvo što jednostavno bi bilo preopasno. A onda je uočio dvojicu vatrogasaca koji su, svaki s jedne strane, vodom iz šmrka zalijevali susjedne zgrade. To više nije bila akcija spašavanja, nego akcija onemogućavanja širenja. Lyceum je već bio izgubljen. Sada je trebalo spriječiti da se požar proširi i proguta cijelu ulicu. Došavši do njihova podnožja, Arthur se uspeo za nekoliko stuba, da stekne bolji pregled, pa je u masi počeo tražiti Quinceyja. Nadao se da mladić nije ni stigao ući u kazalište, a ako i jest, da je možda bio dovoljno pametan i snalažljiv da na vrijeme iziđe. U jednom trenutku ugledao je nekog niskog muškarca s naočalama, prekrivenog čađom, koji se kroz masu progurao do vatrogasaca. "Quincey Harker još je unutra!" poviče Hamilton Deane. "Molim vas, morate mu pomoći!" Holmwood osjeti kako ga obuzima malodušje, budući da je vatrogasac samo odgurnuo Deanea natrag u masu. "Ako je unutra, već je mrtav", reče. Holmwood se osjećao krajnje nemoćno. A za čovjeka od akcije nema

goreg položaja. Jednak osjećaj imao je dok je gledao kako Lucy umire, dok je gledao kako umire Quincey P. Morris. To se neće ponoviti. Ovaj put ipak neće. Dok on bude živ. Pojurio je stubama prema ulazu u kazalište u plamenu, a plameni jezici pratili su ga cijelim putem. Jedan vatrogasac doviknuo mu je: "Vraćaj se dolje! Jesi ti lud?" Plamen se načas povukao i Holmwood pojuri naprijed. Temperatura je bila tako visoka da je bio siguran da se topi. Upravo kad se spremao uskočiti kroz ulaz, pomahnitala plamena stihija odbacila ga je unatrag. Kao da se našao na samome ulazu u pakao. Posve izbezumljen od očaja, povikao je: "Quincey!" Quinceyja su pekla pluća. Dim mu je grizao oči. Dok se probijao prema prostoru iza pozornice, zaklanjao je lice od plamena. "Basarabe, gdje si? Basarabe! Odgovori mi!" Otvorio je vrata snažnim udarcem noge. Neočekivan val užarenog zraka oborio ga je na pod. Plamen je izbio iz prostorije i poletio prema stropu, te ga odmah zapalio. Začuo se prodoran fijuk: plamen je povukao sav okolni kisik. Quincey se našao u utrobi zvijeri i preostalo mu je tek još nekoliko trenutaka prije nego što ga živog pojede. Puzeći ispod oblaka dima, došao je do sljedećih vrata, tijelom se priljubio uza zid, pa dodirnuo ručicu na vratima. Koža na jagodicama prstiju odmah mu se spržila. Povukao je ruku i bolno kriknuo. Vrata su stala škripati, budući da se drvo počelo savijati, bubriti, pucketati. Quincey zakrije lice. Vrata su se u tom trenutku rasprsnula, poletjela sa zglobova i razletjela se na stotine komadića, dok je plamen kroz njih izletio poput vatrene kugle. Sve je bilo uzaludno. Cijelo je zdanje oko njega škripalo. Samo što se nije urušilo. Mora odmah izići, jer će inače poginuti. Brzo se pridigao na noge i već se spremao potrčati kada je stao kao ukopan. Kroz zavjesu dima ugledao je tijelo iz kojeg se već dizao dim, zarobljeno pod ostacima zidova i stropa. Bilo je umotano u ostatke nekoć raskošno ukrašenog ogrtača koji je sada bio u plamenu. Već crna ruka još je držala mač. "Basarab!" Ne obazirući se na paklensku vrućinu, Quincey je otrčao do tijela. Lice je bilo nagorjelo toliko da je bilo neprepoznatljivo. Da je barem istrčao kroz vrata, još bi možda bilo kakve-takve nade. Odgovori za kojima Quincey traga sada su zauvijek izgubljeni.

Basarab je mrtav. Tko je ta grofica koju je spomenuo Deane? Quinceyju je bilo teško oplakivati oca, no iako mu je Basarab lagao, suze su sada potekle same od sebe. Quincey ubrzano gubi bitku s Drakulom. Suze su se miješale s dimom, tako da više gotovo uopće nije vidio. Samo koji trenutak kasnije začuo je užasnu škripu. Strop je popustio prije nego što je stigao reagirati. Nije imao čak ni dovoljno vremena da podigne ruke i zaštiti lice: teške drvene grede stuštile su se na njega. Osjetio je oštar bol. Jedna greda pala mu je na rebra. Ostao je zarobljen. Tamnokosa žena u bijelom izletjela je iz crne kočije s pozlaćenim ukrasima izbezumljena izraza lica, crnih očiju i blistavih očnjaka. Pogodila je Minu posred prsa i obje su tako pale na kamene ulične ploče. Nitko u ulici Wellington nije se ni načas osvrnuo: sve oči bile su okrenute prema požaru u kazalištu Lyceum. Mina će se morati snaći sama. Žena u bijelom ispustila je pobjedonosan krik kada je rukama nalik na kandže povukla Mininu glavu unatrag i tako joj vrat izložila dugačkim očnjacima. Vampirica je sada zajahala Minu, držeći je tako čvrsto da se nije mogla pomaknuti. Mina se opirala, no žena u bijelom bila je snažna. "Moja grofica šalje vječnu ljubav", zarežala je i očnjacima se približila Mininu vratu. Mina je jednom već upoznala vampirov ljubavni poljubac. No, ovo je bilo nešto posve drukčije. Vampirica joj je očito namjeravala rastrgati vrat. "Ne!" krikne ona sada. Nakon svega što je proživjela, neće dopustiti da je ubiju sada kada je Qinceyju najpotrebnija. U Mini je počeo bujati nov bijes. Žilama joj je počela kolati novopronađena snaga. Zvijer koja joj je tako dugo spavala u krvi, Drakulinoj krvi, odjednom se probudila. Puls joj se ubrzao kao nikada dotada, a krv stala kolati tijelom kao da djeluje posve samostalno, neovisno o njoj, njezinim mišićima dajući nadnaravnu snagu i brzinu. Prije nego što joj žena u bijelome rastrga vrat i prije nego što je posve postala svjesna svega što se događa, Mina je sa sebe zbacila napadačicu. Tamnokosa je vampirica uz krik poletjela uvis, a skladno tijelo uz tresak se svom silinom zabilo u stup ulične rasvjete. Žena u

bijelom uz stravičan je mukli tresak pala na ulični kamen, dok se stup slomio, pritom izazivajući pravu eksploziju električnog iskrenja. Gornja polovica stupa pala je na vampiricu, gnječeći je velikom težinom. Mina u nevjerici pogleda vlastite ruke. Podignula je pogled u trenutku kad je žena u bijelome podigla metalni stup kao da se radi tek o omanjoj grani odlomljenoj sa stabla. Čim ga je podignula, odlomljeni dio stupa bacila je prema njoj. Mina bez razmišljanja odskoči u stranu i nevjerojatnom lakoćom izbjegne stup. Zatim je potrčala prema sablji, koja je ležala na tlu kraj Holmwoodove izokrenute kočije. Kada je uhvatila držak, izvukla sablju iz korica i okrenula se, sve u jednom povezanom pokretu, žena u bijelom nasrnula je prema njoj. Kad se približila, Mina je ispružila sablju. Žena u bijelom zarežala je kada joj je krv šiknula iz velike rane u gornjem dijelu prsa. Dovraga! Ciljala sam glavu. Mina ponovno zamahne katanom: ovaj put neće promašiti. Sablja je fijuknula zrakom, skrećući prema vratu tamnokose vampirice. Jezovito režeći, poput kakve divlje životinje, žena u bijelome podignula je ruku i uhvatila oštricu. Krv je šiknula iz porezotine koja joj je došla do kosti. Polom je savila krvavu oštricu i slomila je. Već trenutak kasnije istrgnula joj je držak iz ruke, a Mina je osjetila da su joj se stopala podigla s tla. Od siline vampiričina udarca poletjela je uvis, okrećući se i udarajući u kotač kočije koji se od udara raspao. Željezna osovina pogodila ju je posred križa. Mina je pala na tlo, hvatajući dah. "Boriš se poput muškarca", nasmije se žena u bijelome. "Nekako sam mislila da bi princ za ljubav odabrao nježniju ženu." Mina se još uvijek borila s disanjem. "Sve žene nisu gospodareve robinje." Uvrijeđena, žena u bijelom oglasila se stravičnom rikom. Još trenutak bila je posve nepomična, a onda postala mutna i nejasna. Mina je u nevjerici gledala kako vampirica fantastičnom brzinom juri prema njoj. Došlo je vrijeme za završni udarac. U Mininim mislima sad se pojavila slika njezina princa tame. Na licu mu se ukazala panika i u tom je trenutku povikao: "Pomakni se!" U onom djeliću sekunde koliko je ženi u bijelom trebalo da dođe do

nje, Mina je izgubila nadzor nad tijelom. Kao da Drakulina krv u njezinim žilama odgovara na zapovijed svog vojskovođe. Mina je gledala kako njezina vlastita ruka hvata slomljeni Holmwoodov štap i drži ga ispred tijela, poput koplja koje spremno čeka konjički juriš. Vampirica se približavala prebrzo da bi se uspjela zaustaviti: oštri, slomljeni kraj štapa probio joj je srce. Minino lice i ruke prekrila je ledenohladna krv, od čega joj je zadrhtalo cijelo tijelo. Pobjedonosni krik žene u bijelome pretvorio se u smrtni hropac. U krajnjoj nevjerici zagledana u Minu, jedva je izustila: "Kako...?" "Gospodarica te nije upozorila? Ja sam Drakulina varljiva drolja!" odgovori Mina. Okrenula je ženu u bijelome tako da je poletjela uvis i udarila u zid obližnje zgrade. Opeke su popucale od udarca, a vampirica je beživotno pala na tlo. Kad su joj se oči zauvijek sklopile, lice joj je ponovno poprimilo ljudski izraz. Drakula ju je spasio, ali joj je ubio supruga. Mina nije znala što bi trebala osjećati. Dok se vraćala prema kočiji i prilazila mrtvom kočijašu Arthura Holmwooda, pitala se je li, duboko u sebi, jednako izopačeni ubojica kao i princ-vampir. Misli su joj prekinuli krikovi i zvonjava iz ulice Wellington. Quincey! Mina otkopča snažnijeg konja. Dovraga i bonton, nije vrijeme za elegantno damsko jahanje. Zadignuvši haljinu, zajahala je gola konjska leđa. Jednom rukom ščepala je grivu, a drugom uzde, podbola konja petama i tako pojurila prema Lyceumu, velikog pastuha tjerajući da projuri kroz uspaničenu masu, budući da su svim njezinim postupcima sada rukovodili isključivo najdublji nagoni. Nije zastajala ni pred čim. U blizini kazališta u plamenu konj se stao žestoko propinjati. Inače bi bez poteškoća zbacio Minu, no ponovno ju je spasila nadnaravna snaga. Tako je uspjela doći do ulaznih stuba, no sve je bilo uzaludno. Vatra se već bila probila kroz strop, tako da je uokolo padala prava kiša užarenih komada drva, kao da je noć oživjela od rojeva krijesnica. Ugledala je nekolicinu vatrogasaca koji su pokušavali obuzdati muškarca koji je nešto vikao. "Arthure!" Holmwood ih je odgurnuo i posrćući se stao stubama spuštati prema

njoj. U očima mu je vidjela suze, a cijelo je vrijeme odmahivao glavom. Na blijedome licu odražavao se potpuni poraz. Takav izraz na Arthurovu je licu vidjela samo jednom. Mina osjeti kako joj srce zastaje. "Što se dogodilo? Gdje mi je sin? Gdje je Quincey?" Arthur Holmwood nikad nije uzmaknuo ni pred kakvim izazovom. No sada, dok ju je gledao, nije ju uspijevao pogledati u oči. Drhtavim glasom samo je rekao: "Mina, žao mi je. Quincey nije preživio." X L .

POGLAVLJE

Obično se kaže kako za roditelja nema veće boli nego kada nadživi vlastito dijete. Kako nije imao nasljednika, Arthur Holmwood držao je da nikada neće morati iskušati istinitost te tvrdnje. Sada je bespomoćno gledao kako se Mina suočava upravo s time. Poput Lotove žene, stajala je posve nepomično, ne uspijevajući odvojiti pogled od kazališta u plamenu. Nije se uopće micala. Iz očiju joj je iščezla i posljednja iskra svjetla. Zamišljao je kako joj se srce pretvara u kamen. Koliko se god Arthur Holmwood ljutio na Minu Harker, ni u snu joj ne bi poželio takvu tragediju. Nekako je bio zavolio njezina sina, iako to nije bio spreman priznati. Mladić je bio nepromišljen, no i on je bio takav u njegovoj dobi. Bio se nadao da će sudbina Quinceyja poštedjeti propasti koja je snašla njegova oca i Jacka. Propasti koja, kako se činilo, iščekuje sve njih. Vatrogasci su utihlu masu promatrača potisnuli unatrag. Već su bili namotali šmrkove, a crpke su prestale raditi. Više nisu mogli učiniti ništa, osim čekati neizbježni kraj. Holmwood je uhvatio pastuha za uzde i sklonio Minu od opasnosti. Pogledao ju je, i tad mu je sinulo nešto što ga je prestrašilo. Bi li mogla biti toliko nepromišljena da se baci u vatru, samo da bude sa sinom? Dok je koračao uz Minu, pogledavao ju je krajičkom oka i pokušavao procijeniti koje su joj namjere. Nakon tek desetak koraka, Mina je rukom pokazala prema ulazu i doviknula: "Quincey!" Bio je uvjeren da je Mina prešla prag ludila. A onda je, okrenuvši se unatrag, i on ugledao nevjerojatan prizor. Vidio je Quinceyja Harkera,

koji je posrćući izlazio iz plamenog zastora. Čulo se stravično pucanje drva, prasak koji je krenuo od krova prema dolje. Na vanjskim zidovima kazališta ukazale su se pukotine. Cijelo se zdanje počelo urušavati. Mina je munjevito sjahala. Holmwood je pojurio stubama i do ulaza došao u istom trenutku kada se ondje našao i Quincey. Mlađi je muškarac bio posve prekriven crnom čađom. Kaput mu je bio u plamenu, a doimao se omamljenim i izgubljenim. Holmwood ga uhvati za suvratak i povuče izvan opasnosti. "Quincey, bježi!" Gurnuo ga je ispred sebe, tako da je pao niza stube, pa skočio za njim, da spasi vlastiti život u trenutku kad su popustili i ostali krovni potpornji. Iz okupljene mase prolomili su se krikovi. Oblak gustog crnog dima počeo se dizati iz ruševina. U uspravnom položaju ostalo je još samo pročelje kazališta uređeno u grčkome stilu. Mina je prekrila Quinceyjev zapaljeni kaput, pa ga rastvorila, tražeći tragove rana. "Quincey, jesi li ozlijeđen?" Bilo je očito da je dramatični bijeg Quinceyja duboko potresao. Nije odgovorio, no za tim nije bilo ni potrebe. Na njegovoj koži nije bilo ni najmanjeg traga ozljedama. Holmwood je šokirano odmahivao glavom. Svjedočio je desecima bitaka, vidio posljedice masakra na tijela odvažnih mladića. Ali u životu nije vidio ništa slično. Ovo nije bila sreća: ovo je bilo čudo. Neki muškarac s liječničkom torbom dotrčao je iz mase, a ubrzo su mu se pridružili i zabrinuti vatrogasci. Mina je podignula pogled prema Holmwoodu, a na licu joj se odražavala panika. Nemoj mu dopustiti da pregleda Quinceyja. Holmwood je pojurio da ih preduhitri. "Dalje od njega! Svi!" Liječnik i vatrogasci su se zaustavili. On se naglo okrenuo prema Mini i Quinceyju i povikao: "Moramo hitno otići odavde!" U Quinceyjevim očima pojavile su se suze. "Mrtav je... Basarab je mrtav." Holmwood mu nije mogao dopustiti da gubi vrijeme na tugovanje. Kad mu je pomogao da se pridigne na noge, iz mase su se začuli prigušeni krikovi. Oni koji su mu bili najbliže uvidjeli su da Quincey nije ozlijeđen. Nije im htio pružiti priliku da prirede nekakvu scenu. Odvukao je Quinceyja od ruševina, dok se Mina vratila po konja. Iako je promatrače Quinceyjev nevjerojatni bijeg možda zbunio, Arthur Holmwood i predobro je poznavao razloge. Minin mladenački izgled

bio je plod toga što je pila Drakulinu krv, a ta ista krv koja je u Quinceyja ušla dok je bio Mininoj utrobi sada je kolala njegovim žilama. Udaljili su se od okupljene gomile i uputili se dalje ulicom. Holmwood je prvi put ugledao tračak nade. Drakula je prvi put taktički pogriješio. Ako mu je njegova krv omogućila da se posve zaliječi, Quincey je možda naslijedio i Drakulinu fizičku snagu. Drakula je Arthuru možda osigurao moćno oružje koje može okrenuti protiv njega. Cotford je tiho opsovao. Otkako se dvije godine ranije zatvorila vatrogasna postaja Waterloo, vatrogasci Scotland Yarda bili su preopterećeni. Njihove su crpke neprestano jurile ulicama, a njihova prodorna zvona odjekivala na sve strane. Kada su dvije policijske kočije Whitehallom krenule prema Strandu, kočijaš Cotfordove kočije neprestano je morao zastajati uz rub ulice kako bi propustio vatrogasne kočije. Bit će da je požar, gdje god da se zbio, spektakularan. Činilo se kao da je cijeli London izišao na ulice da svjedoči tom velikom požaru. S obzirom na vatrogasce i prolaznike, glavne su ulice bile praktički neprohodne. Želi li doći na susret s Trbosjekom, on, Lee i šačica naoružanih pozornika koji su im se u međuvremenu pridružili u misiji nekako se moraju probiti do kazališta Lyceum. Već nervozan i nestrpljiv, Cotford se nagnuo kroz prozor i osvrnuo se prema drugoj policijskoj kočiji. I ona je stajala zbog kaosa na ulici. Cotford prema prolaznicima poviče: "Pomaknite se! Oslobodite nam put!" Lee se poveo za njegovim primjerom, te se nagnuo kroz prozor na suprotnoj strani. "Službena dužnost! Policija! Oslobodite nam put!" Cotford je ponovno opsovao kada je uvidio da je most Waterloo opet zatvoren zbog radova. Zbog toga je prema kočijašu povikao: "Skreni desno u ulicu King William. Idemo St. Martin'som, dalje od gužve, pa ćemo onda ponovno skrenuti!" Cotford se ponovno zavalio na sjedalo, uz već i predobro poznat osjećaj duboko u utrobi, isti onaj osjećaj koji ga je obuzeo kada se spotaknuo o onaj rubnjak i prije dvadeset pet godina omogućio Trbosjeku da pobjegne. Uz takvu gužvu i prisilni obilazak, do Trbosjeka će doći još dvadesetak minuta kasnije. A znao je da mu se više, pođe li

večeras sve po zlu, neće pružiti prilika da izravna račune. Dok ju je masa naguravala sa svih strana, Mina se opirala suzama dok je gledala kako se Arthur Holmwood gura dalje s Quinceyjem. Te ga je večeri zamalo izgubila, a ipak nije bila u stanju izraziti osjećaje. "Što ona radi ovdje?" upitao je Quincey Holmwooda, i dalje se držeći kao da je nema. "Mislio sam da vam mogu vjerovati!" Te su joj riječi prelile čašu. Mina ga je snažno ščepala. "I dalje sam ti majka! Jedina majka i majka koja te voli." "Nemamo vremena za obiteljske razmirice!" rekao je odlučno Arthur. "Moramo pronaći Van Helsinga! I to odmah!" Quincey je već bio nešto zaustio, želeći se usprotiviti, no Holmwood ga je snažno počeo gurati kroz gustu masu ljudi. Već su izgubili mnogo dragocjenog vremena u pokušaju da dođu do početka ulice Wellington, nadomak kazalištu u plamenu, no raskrižje su blokirala vatrogasna kola i promatrači. Kao da u čamcu veslaju suprotno od smjera struje. Morali su se okrenuti i prijeći na suprotnu stranu, te su se tako ponovno našli kraj kazališta. Konj se u strahu počeo propinjati, te je zamalo oborio Minu. Holmwood je strgnuo maramu koju je dotada imao oko vrata, pa je prestrašenoj životinji njome prekrio oči, vezavši je za uzde. Nastavili su se probijati prema sjeveru, a Quincey je pritom prepričavao što je upravo uspio doznati. "I kažeš da je neka grofica zapalila kazalište da ubije Basaraba?" upita ga Holmwood. Quincey samo kimne. Holmwood je zabrinuto pogledao Minu. Ona je točno znala na što misli. Grofica Bathory, smrt Jonathana i Sewarda, te Van Helsingov brzojav... sve to ukazivalo je samo na jednu mogućnost: Drakula je živ i ponovno u Engleskoj. Druga je mogućnost bila odviše strašna da o njoj i razmišljaju, mogućnost da Drakula zna za tajnu koju je ona pred njim skrila, te da je došao po ono što mu pripada, da do toga želi doći svim sredstvima koja bude morao upotrijebiti, čak i ako to znači surađivati s groficom Bathory i ubiti je. "Što je bilo?" upita Quincey, kojem nije promakao pogled koji su razmijenili. "Drakula je živ. Ovdje je, u Londonu..." "Mina Harker! Arthur Holmwood!" začuo se neki poznati glas. "Ne mičite se!"

Mina je podignula pogled i ugledala dvije policijske kočije koje su se pojavile iz ulice Tavistock. Iz jedne od njih iskočio je Cotford, a odmah za njim i Lee. "Tražimo vas radi ispitivanja", reče Lee. "Ne mičite se." Iz kočije je iskočilo još nekoliko policajaca. Lee ih je poveo prema njima, a zahvaljujući visini i snazi bez poteškoća se probijao kroz gužvu. Više nisu smjeli gubiti ni časka. Mina odgurne Quinceyja prema Holmwoodu i poviče: "Uzmi konja!" Holmwood skoči na svog pastuha i otkrije mu oči. Quincey zbunjeno poviče: "Što se događa?" Umjesto odgovora, Holmwood ga uhvati za ovratnik i povuče na konja. "Zaustavite ih!" poviče Cotford. "Ne dopustite da pobjegnu!" Holmwood- iz džepa izvadi pištolj i ispali metak u zrak iznad glava mase promatrača. Sa svih strana začuli su se krikovi i svi su potrčali u potrazi za zaklonom. Jedan je pozornik podignuo pušku i položio prst na otponac. Narednik Lee gurnuo mu je cijev uvis, prema noćnome nebu. "Ne pucaj u masu, idiote!" Holmwood ponovno ispali metak u prazno, tako šireći put. "Jeste li poludjeli?" poviče Quincey. "Još davno, mladi moj gospodine Harkeru", odgovori Holmwood s vragolastom iskrom u oku, pa petama podbode pastuha. "Haa!" Konj se propne i galopom pojuri prema ulici Bow. "Stani!" poviče Cotford punim plućima, pa uzdigne pištolj i nacilja Quinceyjeva nezaštićena leđa. Sada kada se masa razdvojila, mogao je nesmetano ciljati. Prema pogledu koji mu se pojavio u očima, činilo se da namjerava opaliti. "Ne! Ne mojeg sina!" Mina potrči naprijed i ispriječi se između pištolja i Quinceyjevih leđa, onemogućujući mu ciljanje. "Dovraga!" opsuje Cotford, pa svojim ljudima dovikne: "Za njima!" Dvojica policajaca dala su se u potjeru pješice, dok su ostali pojurili prema najbližoj kočiji. Cotford zaustavi Pricea i još jednog mladog pozornika, Marrowa. "Stanite! Vas dvojica ostajete sa mnom." Irski tragač potom je sav bijes usmjerio prema Mini. "Hvala, gospođo Harker. Sada smo

nedvosmisleno identificirali vašeg sina. Kamo su se uputili?" Ona se odlučno uspravi. "Nemam pojma. I kakve veze moj sin ima sa svim ovim?" Cotfordovo se lice izobličilo, jer se spremao na njoj iskaliti sav gnjev, no u tom trenutku svi su zastali kao paralizirani od sablasnog krika koji im je proparao uši. Svi su se okrenuli i ugledali ženu koja je trčala prema njima. "Ubojstvo! Dogodilo se ubojstvo!" vrištala je. Cotford, Price i Marrow odvukli su Minu do mjesta na kojem je nesreću doživjela Holmwoodova kočija. Bila je to noć koju London nikada neće zaboraviti. Spektakularan požar, čudesni bijeg iz plamene stihije, a sada i žena ubijena na ulici, žena probodena srca. Cotford je pomnije pogledao komad štapa koji je groteskno provirivao iz krvavih prsa ubijene žene. Igrajući predstavu za mnogobrojnu publiku, slavodobitno je najavio: "Oružje kojim je ubijena ima grb obitelji Holmwood." Uhvativši Minu za nadlakticu, naglo ju je okrenuo i svima pokazao krvlju umrljanu odjeću. "Hoćete li biti tako ljubazni da mi objasnite kako se na vama našlo toliko krvi?" "Moj je sin ozlijeđen u požaru u kazalištu." "Gospodine, pogledajte ovo", usklikne pozornik Price, pa podigne krvavu katanu. Cotford je Minu prepustio pozorniku Marrowu i promotrio slomljenu sablju. JONATHAN HARKER, ANGLO-JAPANSKO DRUŠTVO, glasio je natpis. "Kako ste samo brižni: upotrijebili ste oružje na kojem je urezano ime vašeg supruga." Mina je već zaustila da odgovori, no nije uspjela pronaći riječi kojima bi racionalno objasnila takav dokaz. "Budite uvjereni, gospođo Harker, da ću biti vrlo temeljit", reče Cotford i nasmiješi se. "Ispitat ćemo krvne grupe i uvjeren sam da ćemo time potvrditi kako je krv na vama i krv na ovoj sablji pripadala istoj osobi. Ubili ste tu ženu." Zatim se obratio pozorniku Marrowu. "Dovedite liječnika. Ovaj put neće biti mjesta sumnji. Osobno ću nadzirati prikupljanje dokaza." Mina je davala sve od sebe da zadrži bezizražajno lice, no pribojavala se da bi uskoro mogla završiti na vješalima.

Grofica Elizabeta Bathory stajala je na patinom prekrivenoj bakrenoj kupoli nasuprot ostacima kazališta Lyceum. Iz ruševina se dizao dim koji joj je donosio opojan miris spaljenog ljudskog mesa. S tog je mjesta motrila kretanje svih igrača u toj velikoj igri. Arthur Holmwood i mladić žrtvovali su, činilo se, ženu i tako osigurali bijeg. Toliko o viteštvu. Inspektor Cotford slijedio je trag krušnih mrvica koje mu je ostavljala. Njezina se strategija ostvarivala točno prema planu. Nije se mogla načuditi prostodušnosti i ograničenosti čovjekova uma. Kako je ljudima samo jednostavno manipulirati! Nije ni čudo što ih je Bog postavio na vrh piramide svih bića koja je stvorio. Nezadrživ smijeh podigao joj se duboko iz utrobe i prasnuo na usta. Ona je uistinu nadmoćno biće. Igru će okončati prije nego što završi noć. Poraženi će biti mrtvi, a ona će ubilježiti još jednu pobjedu u borbi protiv Boga. Osigurala je vlastito preživljavanje. Nema ni najmanje sumnje da je upravo ona najsposobnija i najspremnija. Grofica Bathory zagledala se u plamen koji je gutao ruševine Lyceuma, uživajući u pobjedi nad Basarabom. "Laku noć, dragi moj prinče." Nakon tih riječi, naglo se okrenula i nestala u noći, posvećujući se poslu koji je još bio pred njom. X L I .

POGLAVLJE

Quinceyjevi su prsti bili poput željeznih kandža kojima se grčevito držao za kaput Arthura Holmwooda, dok je na jedvite jade održavao ravnotežu na golim konjskim leđima. Policijske zviždaljke odjekivale su labirintom mračnih uličica. Projurili su kraj jednih vatrogasnih kola. Vatrogasci su počeli pokazivati prema njima, a kočijaš je zvonom uzbunio policiju. Ne oklijevajući ni trenutka, Holmwood je usporio konja i naglo promijenio smjer, zbog čega je Quincey zamalo pao na leđa na kamenu ulicu. Quincey se osjećao bespomoćno, nimalo poput odvažnog ratnika koji se bori protiv zla, što je toliko priželjkivao. Quincey je načas pogledao preko Holmwoodova ramena i ugledao policijsko vozilo koje je jurilo prema njima. Holmwood je ponovno

usporio konja i promijenio smjer. Sada je kroz Alexandra Gate jurio prema Hyde Parku. Automobil ih neće moći slijediti uskim Buck Hill Walkom. Činilo se da je nova tehnologija ipak ograničena. Holmwood je zaustavio konja kod Serpentinea, a Quincey je popustio stisak prvi put nakon petnaest kilometara. Holmwood je pogledom tražio najbolji smjer za bijeg. "Moramo nekako neprimi-jećeno izići i doći do Van Helsinga." "Taj mi je luđak prijetio smrću", reče Quincey ljutito. "Više mu ne idem blizu." "Ne budi smiješan. Van Helsing je vidio Drakulu. Treba nam njegova pomoć." "Policija je na svakom koraku. Ne znamo čak ni gdje se gad skriva." Holmwood iz džepa izvadi presavijeni brzojav i pokaže mu ga dramatičnim pokretom. "Bio je u hotelu Great Eastern. Sve što nam je potrebno da dođemo do njega nalazi se u ovom brzo..." Iznenada je zašutio, osluškujući jedva čujan zvuk iz daljine. Quinceyja je obuzeo jednako nelagodan osjećaj kao kada je preživio urušavanje krova u kazalištu. Nešto mu se nedvojbeno događa s tijelom, samo ne zna što. Zvuk koji se približavao prepoznao je prije Holmwooda. "Psi!" "Tragači", doda Holmwood nakon još nekoliko trenutaka. Na Quinceyjevo iznenađenje, umjesto da konja natjera u galop, Holmwood je sjahao i za sobom povukao njega. "Što to radite? Bez konja nemamo baš nikakvih izgleda!" "Konj je možda brz, ali nipošto nije hrabar. Čim ugleda krvoločnog psa, izbezumit će se, pa ćemo obojica završiti na stražnjici." Uz iznenadan povik, pljesnuo je konja po zadnjici i stao gledati za njim: konj se dao u divlji galop. "Pođi za mnom", prošapće Holmwood, pa krene na sjever. U jednom trenutku otrgnuo je granu s nekog stabla, pa stao hodati unatrag i brisati tragove njihovih nogu, tako da su preostali samo tragovi konja koji su vodili na istok. "Naš će miris voditi u oba smjera. U najboljem slučaju, to će barem malo zadržati tragače. U najgorem, barem će se podijeliti." Quincey se osjećao poput neuka djeteta koje se igra vojnika. Kako je samo bio glup kad je pomislio da se može igrati ratnika. Slijedio je Holmwooda u stopu, iz trenutka u trenutak sve impresioniraniji njegovim sposobnostima.

Njih dvojica tako su izišli iz parka, prešli Bayswater Road i uputili se prema postaji Paddington. Quincey se nije iznenadio kada je shvatio da ondje sve vrvi policijom. Zadignutih ovratnika prešli su ulicu Praed. Zvonjava telefona u plavoj govornici privukla je pozornost pozornika. Jedan od njih izvadio je ključ iz džepa i otključao je. Quinceyju je bilo bolno jasno da se zahvaljujući tehnologiji vijest o njihovu bijegu sada širi brže nego što mogu bježati. Misli mu je prekinuo lavež koji je dopirao iz daljine. Holmwoodov plan nije uspio. Psi ih i dalje prate. Policija na kolodvoru i oko njega sada je budno pazila na sve, tražeći ih na sve strane. Holmwood uhvati Quinceyja za nadlakticu i usmjeri ga podalje od postaje, tako da su se našli u krugu obližnje bolnice. Ljudi su se bili razmiljeli oko bolničkog zdanja, sa zabrinutošću pogledavali prema zgradi u kojoj su ostavili voljene osobe. Quincey je shvatio da je Holmwood sve karte bacio na činjenicu da su ti ljudi odviše zaokupljeni vlastitim brigama da primijete dvojicu bjegunaca koji su se našli među njima. Nastojali su koračati što sporije i nehajnije, tako da izbjegnu sumnju, a oni psi sve su im se više približavali. Članovi obitelji bolesnika počeli su se ogledavati, probuđeni iz duboke zamišljenosti. Najdublji instinkti Quinceyju su govorili da se mora dati u bijeg. Holmwood je naslutio Quinceyjevu nelagodu i napetost. Čvrsto ga držeći, kroz stisnute je zube procijedio: "Nemoj!" "Nećemo uspjeti, ovako na ulici... Policije već ima svugdje." "Nećemo biti na ulici", odgovori njegov pratitelj sa smiješkom. "Idemo pod ulice." Već trenutak kasnije, Quincey je iznenada izgubio uporište i pao naprijed, a lice mu se zaustavilo tek na koji centimetar od nekakve smrdljive vode. Tako je shvatio da se našao pred malenim gradskim kanalom. Holmswood se spustio kraj njega, te je bez oklijevanja zakoračio u smrdljivu vodu, iako je bio u skupim kožnim cipelama. S iščekivanjem se osvrnuo prema Quinceyju. Quincey pogleda u kanal. Zaudarao je po prljavštini i ljudskom izmetu. Psi su se čuli sve glasnije. Policija im se užurbano primicala. Holmwood prosikće: "Smrad kanalizacije odvratit će ih od našeg traga. Hajdemo! Odmah!" Quincey dlanom prekrije nos i usta, ne bi li se zaštitio od smrada, pa

pođe za njim. Njih bi dvojica trebali biti nekakvi junaci koji progone izopačene zlikovce, razmišljao je, a ipak su u nekakvom kanalu, punom prljavštine i smrada, dok su im za petama krvoločni psi. Na koncu im se ipak nasmiješila sreća: iza zavoja su naišli na čamac ostavljen na obali kanala. Na njegovu boku izblijedjelim je slovima pisalo: GRADSKI URED ZA JAVNE RADOVE. Odgurnuli su ga u kanal. Holmwood je dohvatio jedino veslo i počeo veslati. Kad su se približili podvožnjaku Warwick, iznenadio je Quinceyja skrenuvši desno, a ne lijevo, budući da bi tim smjerom bili krenuli na zapad i izišli iz grada. "Skrenuli ste na pogrešnu stranu." Arthur ga bijesno pogleda. "Van Helsing je u brzojavu naveo da ga je Drakula napao u sobi u Great Easternu. Ključna je sljedeća rečenica: 'Renfield mi je utočište u velikom zdanju sveca zaštitnika djece. Kraj kraljeva križa.' Van Helsing je još u gradu." Quinceyju je već bilo svejedno. Položio je ruku na veslo i tako zaustavio Holmwoodov pokret. "Moramo pobjeći dok još možemo. Uvijek se možemo vratiti kada se stvari malo smire." Iz Arthurovih očiju kao da je sijevnula vatra. U tom plamenu bilo je odvažnosti, ali i nečega drugog: tračka ludila. Quinceyja je to podsjetilo na izraz koji je vidio u Van Helsingovim očima. Holmwood mu strgne ruku s vesla i nastavi veslati prema središtu grada. Nakon nekog vremena Quincey je ispod sjedala začuo grgoljenje. Pa naravno. Čamac je netko ostavio jer ima rupu. Quincey je piljio u smrdljivu vodu koja je sve više ispunjavala unutrašnjost čamca, a zatim je pogledom potražio nešto čime bi je mogao izbaciti. U blizini nije bilo ničega. Suspregnuta daha borio se protiv povraćanja i tako je stao spojenim dlanovima vodu izbacivati preko boka. Ali prodirala je brže nego što ju je stizao izbacivati. Holmwood je veslao koliko je brže mogao, tako da su neprimije-ćeni prošli kroz nekoliko tunela pod ulicama, dok je kanal zaobilazio Regent's Park. "Na Oxfordu sam se trebao baviti prokletim veslanjem, a ne mačevanjem", promumljao je u jednom trenutku. Quincey je ubrzo uvidio da čak ni uz njegovo izbacivanje vode neće moći još dugo ploviti. Voda im je već bila iznad gležnja. Kako je došao do identičnog zaključka, Holmwood je skrenuo tako da su se

nasukali na obalu kanala. Ostavili su čamac kraj Plinare. Quincey je slijedio Holmwooda, koji je žustrim korakom napredovao prema jugu, uz šljapkanje natopljenih cipela. Srce mu se steglo pri pogledu na zmijoliki trag dima koji se razvukao po noćnome nebu. Iz Lyceuma se još dizao dim, a tako će biti još danima. Požar mu je uništio snove, kao i kazalište. Basarab mu nikad neće moći odgovoriti na bezbrojna pitanja koja mu je htio postaviti. Basarab! Quincey više nije znao bi li mentora trebao oplakivati ili proklinjati. U njemu je plamtjelo još toliko pitanja, a odgovore je progutala vatra. Osjećao se upropašteno i staro. Jasno je osjećao primicanje smrti. Nakon nekog vremena shvatio je da ih Holmwood vodi prema željezničkoj postaji St. Pancras. Šutnju je prekinuo Quincey. "Rekli ste da je Van Helsing još u gradu." "U brzojavu se spominje 'veliko zdanje sveca zaštitnika djece'. Van Helsing se u međuvremenu preselio u hotel Midland Grand, iznad postaje St. Pancras. A ona je nazvana po zaštitniku djece i nalazi se kraj postaje King's Cross4." Quincey nije bio tako gorljiv kada je u pitanju bilo razbijanje Van Helsingova koda. Žele li doći do hotela, ipak će morati proći kraj obje postaje, a oko njih je sve po svoj prilici prepuno policije. Kada su se približili hotelu, Quinceyja su zadivili njegova veličina i raskoš u stilu talijanske gotike. Uistinu se radilo o velikom i veličanstvenom zdanju. Pod noćnim nebom nadvijalo se nad okolne ulice i izgledalo odbojno i zlokobno. Holmwood je gurnuo Quinceyja iza jednog od stupova u trenutku kada im se približio policijski automobil. Iz njega je izišao visoki dužnosnik u odori, koji je pozornicima počeo pokazivati neki crtež. "Lee", promumlja Holmwood kad je prepoznao policajca. Quincey je na policijskome crtežu ugledao lica koja su u pojedinim elementima nalikovala njemu i Holmwoodu. Bio bi se mogao okladiti u bilo što da se radilo o djelu nekog od amatera sa Stranda koji za šiling crtaju prolaznike. Holmwood je izvukao cigaru, te Quinceyju dao šibice. Potom je pognuo glavu i ušao pod luk, da se zaštiti od vjetra. Quincey je shvatio koje su mu nakane. Zapalio je šibicu i zaštitio je dlanovima. Policajci su prolazili kraj njih, još svježeg sjećanja na onaj crtež. Zagledali su se u lica svih prolaznika, ali se nisu ni osvrnuli prema

Holmwoodu i Quinceyju. Bilo je posve normalno da se dvojica muškaraca okrenu leđima kako bi lakše pripalili cigaru. Holmwood je otpuhnuo dim i položio ruku na Quinceyjevu ruku da je umiri. Pričekali su još nekoliko trenutaka, da se Lee vrati u vozilo i odveze. 4

Engl. "kraljev križ".

"Drakula nam manipulacijama priprema opasnosti na svakom koraku", promumljao je Quincey dok je za Holmwoodom odlazio do glavnog ulaza u hotel Midland Grand. "Mislite li doista da je taj stari luđak ključ našeg preživljavanja?" "Preživljavanja?" Holmwood je zastao na ulazu i iznenađeno ga pogledao. "Je li to uopće važno, pod uvjetom da Drakula umre?" Ne pojašnjavajući te riječi, ušao je u predvorje. X L I I . POGLAVLJE Ovdje počiva Bram Stoker, nekadašnji menadžer najvećeg glumca svih vremena, sira Henryja Irvinga. Bram Stoker pokušao se otresti te slike, no kad god bi sklopio oči, jasno je vidio da natpis na njegovoj nadgrobnoj ploči jednostavno ne može izgledati drukčije. Zastor samo što se nije spustio na njegov život, a bisa neće biti. Gorka ironija nije mu promakla. Od djeteta prikovanog za postelju postao je starcem koji više ne može izići iz kreveta. Postao je zatočenikom vlastitog tijela, paralizirane lijeve strane, tako da se ne može kretati, da se čak ne može ni hraniti. Mora trpjeti razna poniženja, da ga kupaju i preodijevaju kao da je bespomoćno novorođenče. Cijeli život ponosio se poštenjem i marljivošću i nije mogao ni zamisliti čime je toliko uvrijedio Boga. Toliki neuspjesi u samo jednome životu zacijelo su plod nekih užasnih grijeha. Bio je tužan jer je znao da će bez njegove redateljske ruke roman Drakula ubrzo završiti zaboravljen na nekoj prašnjavoj stražnjoj polici neke knjižare, dok će Slika Doriana Graya Oscara Wildea nesumnjivo postati najvećim gotičkim romanom tog doba. Sinulo mu je da mu se, negdje na nebesima, Henry Irving zacijelo smije. Irving mu je ostavio Lyceum, ne kao priliku da ostvari san,

nego prije kao svojevrsnu pljusku. Kad Bram Stoker dođe do nebeskih vrata, pijani Irving zasigurno će ga slavodobitno dočekati, s viskijem u ruci i po jednom ženom pod svakom rukom. Znao je čak i što će mu Irving reći: Rekao sam ti, nenadareni neotesanče. Računovođa ipak ostaje računovođa. Oglasio se obližnji Big Ben. Svaki novi otkucaj Stokeru je jasno pokazivao da je počelo odbrojavanje do samog završetka. Devet udaraca, devet sati. Njegova se supruga povukla u svoje odaje, kao i bolničarka. Bilo je to vrijeme koje je najviše mrzio, kada bi ostao sam, posve nepokretan, zarobljen u vlastitim mislima. Odjednom mu je postalo hladno, kao da je temperatura u prostoriji pala za desetak stupnjeva. Je li se ugasila vatra? S mukom se pokušao pridignuti, a zatim je pokušao dozvati bolničarku. Usta je mogao pomicati samo djelomično. Jedva je uspio tek malko pomaknuti glavu i vidjeti da su se sjene koje su sada prekrile sobu, nastale zahvaljujući mjesečini koja je prodirala kraj zastora, počele pomicati. Stoker ponovno pokuša dozvati bolničarku, no uspio je samo prigušeno zastenjati. Pogledom je tražio tragove o postojanju neke druge duše u njegovoj spavaćoj sobi. Nije bilo nikoga. Napinjao je uši, ne bi li čuo kako netko diše, ali čuo je samo vlastito disanje. Dah mu je zastao kada je začuo neobično grebanje. U prvi mah pomislio je da čuje miša koji nešto kopa ispod podnih dasaka, no zvuk je jačao, poput zvuka dlijeta koje zahvaća drvo. Strah se u njemu pojačao. Netko je doista s njim u sobi. Jedna se sjena odvojila od zida, u prolasku zaklonila mjesečinu, te se približila podnožju njegova kreveta. Stoker stisne šaku i njome udari po drvenom uzglavlju, pokušavajući vikati. Bespomoćno i s nevjericom gledao je kako sjena počinje poprimati ljudski oblik, uvjeren da ga je snašla užasna noćna mora. Premjestio je tijelo tako da se može prebaciti na bok, te je zdravom desnom rukom pokušao doći do invalidskih kolica koja su se nalazila kraj postelje. Kad bi se samo uspio prebaciti u kolica, možda bi mogao pobjeći. Upravo kad se spremao uhvatiti naslon za ruku, začuo je iznenadno šuštanje zraka. Nešto ga je svom silinom udarilo u prsa i odbacilo natrag na krevet, toliko snažno da je ostao bez zraka. S mukom je pokušavao ponovno početi disati. Začuo je bijesno rezanje, koje kao da je istovremeno dolazilo sa svih strana i niotkuda, kao da mu je krevet okružio čopor

vukova. Crna sjena nasrnula je naprijed i obavila ga. Bila je i teška, kao da ga je tijelom pokrio neki čovjek i tako ga prikovao za krevet. Skupivši ono malo snage, Stoker mu se pokušao oduprijeti. Kriknuo je u trenutku kad mu je nešto probilo vrat. Nije osjetio bol, ali je znao da mu krv otječe iz tijela. Sjena je živa, a on će ubrzo biti mrtav. Užasno je pogriješio. Onaj luđak kojeg je sreo prije toliko godina u pubu nije mu ispričao tek zabavnu priču. Taj ga je čovjek pokušao upozoriti na to da vampiri doista postoje. Mjesečina s prozora ponovno je pala na Stokera kad se sjena udaljila. Sada je jasno vidio što ga je udarilo u prsa. Bio je to njegov osobni primjerak njegova romana. Na naslovnoj stranici, kao kakvom divljačkom kandžom, bila je nažvrljana riječ: LAŽI! X L I I I .

POGLAVLJE

Quincey nije mogao ni zamisliti da postoji zdanje dojmljivije od pariške Notre Dame, no nepregledna i razmetljiva raskoš hotela Midland Grand kod njega je ipak izazvala strahopoštovanje. Onako razbarušen i smrdljiv, u odjeći prekrivenoj čađom, imao je dojam da nikako ne pripada onamo. Stisnuo se uza stup od zelenog mramora, kao da se želi stopiti s pozadinom i držati se podalje od gostiju koji prolaze predvorjem. Za razliku od njega, Holmwood je bio toliko samouvjeren da je odlučnim korakom prošao središtem predvorja, kroz najveću gužvu, te preko višebojnog mramornog poda došao do recepcije od ručno izrezbarenog mahagonija. Živo mu se fućkalo kako izgleda i koliko zaudara, a nije ga zanimalo ni što su mu cipele bile posve mokre. I uza sve to i dalje je bio Arthur Holmwood, čovjek koji izaziva poštovanje. Nervozni poslužitelj odmah mu je pritrčao. "Lorde Godalming! Kakvo predivno iznenađenje. Da sam znao da dolazite, dočekali bi vas krojač i komornik." Holmwood se i dalje držao kao da ga se sve to nimalo ne tiče. "Krojač? Bože presveti, a zašto?" "Mogao bih vam pripremiti odijelo za manje od..."

Holmwood ga prekine uzdignutom rukom. "Neće biti potrebe. Tražim gosta po imenu Renfield." Renfield mi je utočište. Quincey jc tek sada shvatio šifru skrivenu u starčevu brzojavu. Bilo je očito da ih je Van Helsing pokušavao dovesti do sebe. Možda im ipak može nekako pomoći. Nije bilo nimalo neobično što je Midland Grand izgubio naslov najboljeg londonskog hotela. Iako je bila 1912. godina, uprava je odbijala ugraditi dizalo. Dakako, Van Helsing, odnosno g. Renfield, zasigurno je odabrao sobu na najvišem katu, kako bi imao mogućnost bijega preko krova. Uspon spiralnim stubama kao da nije imao kraja. Holmwood niti jednom nije zastao da se odmori. S druge strane, Quincey se morao zaustaviti već drugi put. Dok je hvatao dah, nakrivio je vrat da pogleda kobaltnoplavo nebo sa zvijezdama od zlatnih listića na svodu koji je podsjećao na katedralu. Imao je dojam da se stubama uspinju na nebo. U jednoj niši uz odmorište velika slika na platnu prikazivala je sv. Jurja kako ubija zmaja. Quinceyju se učinilo da je slika vrlo prikladna za njihovu potragu. Negdje oko polovice hodnika Holmwood je zastao i pogledao na sve strane da se uvjeri da su sami. Zatim je diskretno izvukao revolver i uvjerio se da je napunjen. "Možemo samo pretpostavljati da je brzojav poslao Van Helsing. Za slučaj da nam se ipak sprema stupica, najbolje je da se dobro pripremimo." "Prema navodima gospodina Stokera... ne bi li trebalo upotrijebiti srebrne metke?" upita Quincey. "Pomiješao si razne folklorne elemente. Baš kao i gospodin Stoker. Srebrni meci služe za ubijanje vukodlaka, mladi gospodine Harkeru", odgovori Holmwood, pa se zabavljeno nasmiješi. Quinceyju nije bilo do takve zabave. Ako je sve samo stupica, život će mu biti jednako ugrožen. Holmwoodu je možda svejedno hoće li preživjeti ili ne, no kod Quinceyja nije tako. Holmwood priđe najudaljenijim vratima, prvima do izlaza na krov, pa prošapće: "To je to". Quincey se već spremao pokucati kad ga je Holmwood povukao unatrag, pokazujući na prostor između poda i vrata. Quincey je samo

tupo gledao. Još jedna pogreška. Dolaskom pred vrata osobi koja je unutra omogućuju da vidi sjenu njihovih nogu. Zatim je pokazao prema okviru vrata. Nisu bila zaključana i namjerno su ostavljena odškrinutima. To nije bio dobar znak. Glavom je pokazao Quinceyju: Pripremi se. Quincey je osjećao kako mu srce pulsira u grlu, ali je kimnuo unatoč strahu. Holmwood je munjevito otvorio vrata i nasrnuo u sobu, spremno uzdignuta pištolja. Sobom je vladala tama, a svjetlo s hodnika osvjetljavalo je samo pola velikog apartmana. Kao i u ostalim prostorijama u hotelu, strop je bio abnormalno visok. Zastori su bili navučeni. Quincey uđe i pogurne vrata za sobom. Holmwood ljutito prošapće: "Ne, čekaj." Quincey ispruži ruku prema vratima. Bilo je prekasno. Već su se zatvorila, pa je tako nestalo i svjetla s hodnika. Sada su se nalazili u potpunoj tami. Tiho je opsovao samog sebe. Još jedna glupa pogreška. Začula se škripa podnih dasaka s lijeve strane. Koraci. Nisu sami. "Upozoravam vas, imam pištolj", reče Holmwood. Koraci su se približili. Holmwood se naglo okrene i zategne udarac, pa gurne Quinceyja iza sebe. Quincey je shvatio da je toliko užasnut da je zaboravio disati, tako da je prestravljeno poskočio kad ga je dodirnula ruka koja je izronila iz potpune tame. Kao da dolazi sa svih strana, sobom je odjeknuo dubok, profinjen glas: "Dobra večer, gospodo". Holmwood uzdigne pištolj. XLIV.

POGLAVLJE

Sobzirom na to koliko mu je trebalo da dođe do kazališta, Cotford se i nije trebao toliko ljutiti zbog činjenice da je policijski liječnik na mjesto događaja, do nove žrtve, stigao tako kasno. Ne želeći više riskirati baš ništa u vezi s dokazima, Cotford se za liječnikovim kolima uputio u ulicu Carey, kraj zgrade Vrhovnog suda, gdje će obaviti obdukciju. Kada su policijska kola skrenula prema jugu, Cotford je počeo uživati

u aromi cigare. Prvi oblak dima prošao je kraj Mine Harker, koja mu je sjedila nasuprot u policijskoj kočiji. Prijekorno ga je pogledala. Cotford je slavodobitno dodirnuo vršak krvlju umrljane sablje. Sjedio je između tog ključnog dokaza i gospođe Harker. Ubrzo će dokazati njezino sudjelovanje u ubojstvu. Kraljevsko tužiteljstvo cendralo je i tražilo konkretnije dokaze. Ubrzo će ih dobiti, a on će napokon dokazati da je imao pravo. Kočija se sada našla u blizini uličice u kojoj su napadnuti suprug Mine Harker i ona žena u bijelome. Cotford pogleda zatočenicu, ne bi li utvrdio hoće li nečim pokazati da zna za to, no na njezinu licu, baš kao ni u mrtvačnici, nije bilo nikakvih emocija. Je li toliko prepredena ili je nedužna? Cotford je duboko u sebi znao da je Van Helsing svakako sudjelovao u pripremi smrti Jonathana Harkera. Sada se prisjetio onih slomljenih hrastovih sanduka u uličici. Bilo je očito da Van Helsing više nije dovoljno mlad da djeluje sam. Nema sumnje da je angažirao svježu krv da izvede ta izopačena zlodjela. Trbosjekovo pismo, koje je očito napisao Van Helsing, jasno je ukazivalo na činjenicu da je Quincey Harker ključ rješavanja zagonetke. Dok je istraživao činjenice o životu Jonathana Harkera, Cotford se već bio raspitao i o životu i držanju mladog Quinceyja Harkera. Tako je utvrdio da se radi o propalome glumcu kojeg je otac bio prisilio da se posveti studiju u Parizu. Zanimljivo. Cotford je osobno podmirio cijenu međunarodnog telefonskog poziva upućenog Braithwaiteu Loweryju, bivšem Quinceyjevu cimeru na Sorboni. Gospodin Lowery ustvrdio je da je Quincey lud, da mu "fali daska u glavi", te da mrzi oca. Kad je Lowery s njim posljednji put razgovarao, Quincey mu je rekao da je "upoznao čudesnu osobu" i da napušta studij na Sorboni kako bi se "posvetio novoj sudbini". Nekoliko dana kasnije Quinceyjev omraženi otac pronađen je nabijen na motku na Piccadilly Circusu. Što je više doznavao o Quinceyju Harkeru, to je Cotford postajao uvjereniji da je mladić prirodni suučesnik u novom nizu zločina koje je počinio Van Helsing. Cotford je bio pripravan dati ruku u vatru da je ta "čudesna osoba" koju je spomenuo Quincey upravo dr. Abraham Van Helsing. Quincey Harker bio je dovoljno povodljiv da ga Van Helsingovo izopačeno učenje posve zavede. Usto je bio mlad, snažan i po svoj

prilici dovoljno lud i krvožedan od prvog ubojstva da u onom mračnom prolazu razbije hrastove sanduke. Usto je dovoljno mrzio oca da ga okrutno nabode na motku, time definitivno iskazujući odanost Van Helsingu. Sve se lijepo poklapa. Cotford je bio siguran da će se i Kraljevsko tužiteljstvo složiti s njegovom teorijom. Kroz prozor je pogledao prema dobro poznatoj kupoli katedrale Sv. Pavla koja se dizala iz maglice na obzoru dok su skretali u ulicu Fleet, a zatim je načas ponovno pogledao Minu Harker. I dalje se držala postojano rezervirano, ali ni to neće potrajati. Ispitat će Minu Harker, a umjesto da razgovor vodi u tajnosti, Cotford će sada iza sebe imati i cjelokupnu težinu pravosudnog sustava. Neće imati milosti. Pas tragač se vratio i progonit će je dok se ne slomi i otkrije gdje je Van Helsing, te posve ne razotkrije sve njegove zločine. Cotford je već odavno pretpostavljao da je Van Helsing pridobio sljedbenike za svoja okultna vjerovanja, pomoćnike koji će izvoditi njegova krvava zlodjela. Vrlo je vjerojatno da je dr. Seward, kojeg je mučilo grizodušje, zaprijetio da će ga otkriti vlastima. Cotford je imao dojam da s popriličnim pouzdanjem može pretpostaviti da je upravo Van Helsing kočijom pregazio Sewarda u Parizu i tako eliminirao prvog u nizu nekadašnjih pomagača. Tako su od živućih svjedoka preostali još jedino Jonathan, Mina i lord Godalming. Van Helsing je po svemu sudeći zaključio kako ih sve mora eliminirati, jedno po jedno. Jonathanova smrt sve ih je ponovno dovela na okup. Cotford je zaključio da je upravo Quincey zapalio Lyceum. Možda se radilo o neuspjelom pokušaju da ubije majku i lorda Godalminga. Cotfordu nije promaklo da je Quincey "pobjegao" s Godalmingom, te je zaključio da ga mladić kani ubiti čim se nađu daleko od znatiželjnih pogleda. Bilo je od najveće moguće važnosti da narednik Lee pronađe Godalminga prije nego što ovaj strada. Svi izlazi iz grada bili su zapriječeni. Prije ili kasnije uhitit će Quinceyja. Možda je to cijelo vrijeme i bio dio Van Helsingova plana. Eliminirati sve - pa i najnovijeg pomagača, zahvaljujući čemu bi gad još jednom umakao ruci pravde. Sve su se kockice posložile. Ova će noć isprati sve one godine neuspjeha. Vaga se napokon vraća u ravnotežu. Za potpuni trijumf nedostaje još samo jedno: gdje je Van Helsing? Pozornik Price čvrsto je držao uzde dok je policijska kočija prolazila

ulicom Fleet. Zlokobni lik zmaja na postolju uzdizao se ispred njih. Magla je obavijala stup na koji je bio postavljen kip, tako da se stjecao dojam da zmaj lebdi u zraku, raširenih krila kojima je podsjećao na šišmiša. Price načas pogleda pozornika Marrowa, koji je s puškom u ruci sjedio kraj njega. Prema pogledu koji je u prolasku uputio zmaju zaključio je da Marrowa opsjedaju slične misli. S obzirom na neobične događaje koji su se zbili te večeri, fantastične pomisli i zamišljanja nisu bili nimalo neobični. Prvi put za službovanja u policiji nosili su vatreno oružje, što londonska policija inače nije dopuštala svojim ljudima. Tu su još bili i požar u onom velikom kazalištu i okrutno ubijena žena. Čuo je i kako su narednik Lee i inspektor Cotford prošaptali i jedno ime: Trbosjek. Je li moguće da je to istina? Sudjeluje li i on u istrazi o najvećoj neriješenoj zagonetki Scotland Yarda? Nečem sličnom dotada se nije mogao ni nadati. Magla je postajala sve gušćom, pa se ulica ispred njih već jedva nazirala. Žmirkao je i pokušavao utvrditi gdje se točno nalazi, a onda ga je odjednom obuzeo snažan osjećaj da ih netko prati. Bit će da je pozornika Marrowa obuzeo jednak osjećaj, jer se i on osvrnuo. U ulici nije bilo nikoga... na vidiku nije bilo nikoga živog. Price ubrzano zatrepće. Bit će da ga vid ipak vara, jer mu se učinilo da je magla iza njih poprimila krvavocrvenu boju. Bit će da je stvar u novoj uličnoj rasvjeti. Priceovo se srce zamalo zaustavilo kad je začuo zvuk koji ga je duboko uznemirio, nalik klepetu krila neke velike grabežljivice, možda jastreba. Ali, ovaj je zvuk bio snažniji... a stvorenje daleko veće. Bilo je negdje iznad njih. I sve se više primicalo. XLV.

POGLAVLJE

Holmwood je bio spreman ispaliti metak. "Već vas neko vrijeme očekujem", oglasio se iz tame glas s izraženim stranim naglaskom. Držeći ruku na Holmwoodovu ramenu, Quincey je osjetio kako su se mišići u tijelu starijeg muškarca opustili. Zašto ne puca?! Zidne svjetiljke iznenada su osvijetlile prostoriju. Pred njima se

ukazao Abraham Van Helsing, koji je jednu ruku i dalje držao na prekidaču, dok se drugom oslanjao o štap. "Profesore!" usklikne Holmwood i spremi pištolj u džep. "Bože moj, pa mogao sam vas ustrijeliti! Hvala Bogu što je sve u redu." Pojurio je prema dugogodišnjem prijatelju i zagrlio ga. Van Helsing se naceri. "Znaš da ne mogu odoljeti dramatici." Quincey se lecne. Ponovno je osjetio peckanje ožiljka koji mu je samo dvije večeri ranije na koži ostavio Van Helsing. Imao je dojam da ga tijelo upozorava kako u blizini tog starca treba biti oprezan. Razdraženo je pomislio kako Holmwood, čini se, zaboravlja da ga je profesor napao. Holmwood je Van Helsinga odmah obasuo pitanjima, ne čekajući ni jedan jedini odgovor prije nego što će upitati nešto drugo. "Je li sve u redu? Kako vas je Drakula pronašao? Kako ste, zaboga, uspjeli pobjeći...?" "Zahvaljujući domišljatosti i taktici koju ni u snu nije očekivao..." Van Helsing načas zašuti i pogleda Quinceyja, kao da se ne usudi o tome govoriti pred njim. Holmwood kimne: mladić je sada osoba od povjerenja. Unatoč tome, Van Helsing je Quinceyju okrenuo leđa. Quinceyja je razljutila tako očita neuljudnost, a još ga je više razjarila činjenica da Holmwood u vezi s tim nije ništa poduzeo. Usto je primijetio i da profesor nije odgovorio na pitanje. Kako je umakao Drakuli? "Dobro je što ste me pronašli", reče tiho Van Helsing. "Nekako sam se nadao da vas je gospođa Mina izvijestila o mojem brzojavu." S obzirom na to da je tek preživio susret s Drakulom, razmišljao je Quincey, Van Helsing se doimao nevjerojatno smirenim, posve drukčijim od onog izbezumljenog starca kojeg je prvi put vidio u onoj uličici. Uočio je stol prepun oružja, te začuđeno pogledao prema prozoru s navučenim zastorom. Zašto stojimo i razgovaramo? Što više budu čekali, to će ih prije otkriti policija - ili Drakula. Moraju hitno isplanirati sljedeći korak. Dok je on proučavao oružje položeno na stol, Holmwood je spomenuo groficu Bathory. Kraj torbe se nalazila prava zbirka križeva, drveni klin, lovački nož, te bočice sa, Quincey je mogao samo pretpostavljati, svetom vodicom. Međutim, nigdje nije bilo ni jedića

ni češnjaka. Na sredini stola nalazio se samostrel, zapet i spreman. Quincey sada promotri Van Helsinga, koji se nije nimalo iznenadio kad je Holmwood spomenuo vampiricu, kao da već poznaje Elizabetu Bathory. Starac je šepajući došao do ruba stola, te drhtavim rukama pokušao otvoriti bocu s konjakom. Doimao se beskrajno slabim i krhkim, nimalo nalik na onog čovjeka koji je prije samo koji dan nadjačao Quinceyja u onoj uličici. Van Helsing se sada na koncu obrati i njemu: "Čini se, znači, mladi gospodine Harkeru, da ste ipak odlučili ne poslušati moj... savjet." Način na koji je naglasio riječ "savjet" Quinceyja je natjerao da nesvjesno stisne zube. Stoga je uzvratio: "Moja spremnost da se povodim za prisilom i zastrašivanjem nestala je nakon smrti moga oca." "Ah, i dobro je da je tako", odgovori Van Helsing i prepredeno se nasmiješi. Potom ulije konjak u dvije čaše. "Za mene je zapravo dobro što ste ovdje." "A kako to, molit ću lijepo?" Van Helsing ne odgovori. Kvrgavom rukom uzeo je jednu čašu i vukući noge prišao Arhturu Holmwoodu, koji je proučavao lovački nož. Holmwood svom snagom zarije nož u stol i uzme čašu. "Da sam barem poslušao Sewarda", reče, pa otpije gutljaj pića, kao da želi isprati sjećanje na to. "Možda bi on, Jonathan i Basarab još bili živi." "Basarab?" ponovi Helsing znatiželjno. "Rumunjski glumac", odgovori Holmwood. Van Helsing se osloni o štap i ponudi drugu čašu Quinceyju. On, za razliku od oca, nije pio. "Ne, hvala." Van Helsing bez riječi odloži čašu, no u njegovu držanju bilo je određene rezerviranosti. Smatra me nepromišljenim djetetom. Quinceyju se činilo kako će biti najbolje skrenuti razgovor na ono što je doznao u vezi s Basarabom. "Upravo zahvaljujući Basarabovoj prepisci s doktorom Sewardom došli smo do Drakule i grofice Bathory." "Basarab", ponovi Van Helsing, polagano i promišljeno, kao da želi osjetiti okus svakog glasa. Zatim ponovno okrene leđa Quinceyju. "Holmwoode, zar niste ništa naučili iz naših zajedničkih pustolovina?"

Na Holmwoodovu licu pojavila se zbunjenost. "Na što ciljate?" "Recite mi... jeste li se kada vidjeli oči u oči s Basarabom?" upita Van Helsing. "Ne. Vidio ga je jedino Quincey. Zašto?" "Pa to je genijalno." Van Helsing se već smijuljio. Sve nestrpljiviji, Quincey bi ga bio najradije uhvatio za ramena i dobro protresao, da iz njega tako izvuče sve odgovore. Sada se okrenuo prema Van Helsingu. "Profesore, ako nešto znate, recite nam. Nemojte nas puštati da i dalje tapkamo u tami." Van Helsing ga je još nekoliko dugih trenutaka gledao bez riječi. Potom je uzdahnuo. "Tama je, gospodo moja, ujedno i jedino što postoji", reče. "Već ste izgubili. Preostaje nam još samo njegov put." "Čiji put?" upita Quincey. Kao da drži predavanje, Van Helsing podigne naboranu ruku sa štapa i položi je na suvratak sakoa, jačajući napeto iščekivanje u publici. Tama iz njegovih očiju spustila se izravno na Quinceyja. "Drakula je tek titula koju je odabrao kada je postao princ. Ali Drakula se zapravo zove... Vladimir Basarab." XLVI.

POGLAVLJE

Jesi li čuo?" upita Price s kočijaškog sjedala policijske kočije koja je jurila dalje, dok je on pogledom pretraživao nebo. Pozornik Marrow, koji je sjedio kraj njega, nije ga slušao. Bio se koncentrirao na sjajnocrvenu maglu koja se skupljala na ulici pred njima. "Koji je to sada vrag?" "Pogledaj!" Price pokaže uvis, prema niskim oblacima koji su se počeli komešati i zgušnjavati. Marrow zategne udarac puške. "Nešto nije kako treba. Jesi li ikad vidio crvenu maglu?" Sve veći strah odrazio se i u Priceovu drhturavom glasu. "Ne bih rekao da je to magla. Što god bilo, nalazi se i iza nas." Marrow se okrene i ugleda magličastu crvenu masu koja ih je dostizala, približavajući im se sve brže. "Kao da nas progoni." "Ja bih rekao da nam pokušava presjeći put. Gotovo kao..." Price nije stigao dovršiti misao. Konji su se iznenada zaustavili, tako naglo da je

kočija poskočila. Price i Marrow morali su se dobro držati da ne padnu sa sjedala. Kočija policijskog liječnika, koja se nalazila ispred njih, također se naglo zaustavila. I liječnikovi su konji počeli njištati i nervozno gristi žvale kao da slute opasnost. Marrow se okrene. "Dostiže nas!" Price uzdama udari po konjskim leđima. "Krenite, gadovi!" No konji ga nisu poslušali, odbijajući poći dalje. Krvava magla sad je poput zida stajala ispred liječničke kočije. Kočijaš je bez prestanka pucketao uzdama i konji su na koncu polagano krenuli dalje. Marrow ščepa Pricea za nadlakticu. "Mislim da trebamo skrenuti iz ove ulice." Gledali su kako liječnikova kočija prolazi kroz crvenu prepreku. Price u jednom trenutku shvati da sve promatra suspregnuta daha. Kako je samo zacijelo glupo izgledao. Pa to je obična magla. Ili možda nije? Marrow sad energičnije ponovi: "Kažem ti. Moramo se skloniti odavde!" Price nije bio spreman oglušiti se o dobivene zapovijedi. "Dovraga, sredi se, čovječe. Podsjećam vas, pozornice Marrow, da smo dobili jasne upute." Uz zvuk koji je nalikovao na riku divlje zvijeri iz paklenih dubina, kočija policijskog liječnika odjednom se ukazala iz crvene magle, te je poletjela uvis uz otkinute konjske glave, udove i utrobu. Sama kočija potom se rasprsnula u zraku, a ostaci su se razletjeli po tlu, otklizavajući po kamenim pločama, uz iskrenje i užasnu škripu koja je odjeknula u noći. "Kreni!" krikne Marrow uspaničeno. Ovaj put ni Priceu ni konjima koji su vukli njihovu kočiju nije trebalo govoriti dvaput: nekako izbjegavši crveni zid, odgalopirali su u najbližu pokrajnju ulicu. Pricea više nije zanimalo kamo idu, bilo mu je važno jedino da se što prije sklone odande. U policijskoj kočiji, koja je sada vrtoglavo jurila, Cotford i njegova zatočenica pri jednom su se naglom skretanju prevalili u stranu, a potom poskočili tako žestoko da se Mina udarila u glavu i raskrvarila

je. "Što se to, dovraga, zbiva?" opsovao je Cotford kad se pridignuo u sjedeći položaj i pogledao kroz prozor. Dok je rupčićem brisala krv s čela, Mina je požalila što kočija nema još jedan prozor. Nije imala pojma što se događa vani, no nešto joj je govorilo da mora biti na oprezu. Mina je bila uvjerena da zahvaljujući novostečenoj snazi može pobjeći kad god poželi. Ipak, njezino je uhićenje odvratilo Cotfordovu pozornost, pa se nadala da će Quincey i Arthur imati više vremena za bijeg. Dok se držala za sjedalo, pitala se jesu li već uspjeli pronaći Van Helsinga. Srce joj se stisnulo pri pomisli na starog profesora. Bilo joj je drago što je preživio, no mučio ju je njegov brzojav. Drakula je još živ? Kako je to moguće? Očima Elizabete Bathory vidjela je kako je umro u dvorcu. Je li brzojav neka grofičina smicalica? Nemoguće. Odbijala je povjerovati da bi se Drakula mogao nekako povezati s osobom kakva je ta izopačena žena. Ipak, ako je Drakula nekako živ i ako je doznao Mininu tajnu, tko zna što bi sve bio u stanju učiniti... Pomisao da Quincey i Arthur samo tako ulaze u zamku Elizabete Bathory sada ju je ispunila novom odlučnošću. Mora pobjeći iz Cotfordovih kandža. Mora ih spasiti. Kočija se ponovno naglo trgnula i Cotforda odbacila u stranu. Našavši se na suprotnoj strani, Mina je uvidjela da može krišom pogledati kroz prozor. Čim je ugledala crvenu maglicu postalo joj je posve jasno zašto se kočija kreće tako neobično. Misli su joj se počele užasnuto rojiti. Upravlja li tom crvenom maglom grofica Bathory? Ili Drakula? Ili oboje? "Što je to sada, dovraga?" poviče Cotford. Već je krenuo prema vratima, no onda se zaustavio. Pogled mu se susreo s Mininim pogledom. Ruka mu je u tom trenutku krenula prema slomljenoj katani koju je bio umotao u rupčić i spremio u džep kaputa. Mina se zamalo nasmijala zbog besmislenosti te geste. Od svih problema, ona mu je sada najmanja briga. Odjednom se negdje iznad njih začuo krik. Cotford je poletio prema prozoru, a Mina je preko njegova ramena ugledala jednog policijskog pozornika kako pada s kočije. Pritom mu je iz ruku izletjela puška. Cotford iz svega glasa poviče: "Price, što to, dovraga, radiš?! Naređujem ti da smjesta zaustaviš kočiju!" Nije bilo odgovora. Cotford izvadi ključ i njime krene prema bravi.

Mina načas osjeti sažaljenje. Čovjek nema pojma što je pred njim. Bez imalo razmišljanja, ščepala ga je za ruku. "Ako imalo cijenite vlastiti život, ne otvarajte ta vrata!" "Mislite da bih povjerovao vašim riječima, gospođo Harker...?" Mina je znala da ga nikako ne može uvjeriti da vani, u tami, vreba čisto zlo. Pustila mu je ruku i dopustila da sam zapečati vlastitu sudbinu. Pred Minom su važne odluke, a o njima ovisi i život njezina sina. Marrow je začuo klepet krila, no prije nego što je uspio vidjeti odakle dolazi taj zvuk, osjetio je oštar bol na jednoj strani glave i već trenutak kasnije letio je zrakom. Kada se našao na blatnjavome tlu, osjetio je da je od udarca iščašio lijevo rame. Zbog zvuka gnječenja kosti na trenutak je pomislio da su mu kotači kočije prešli preko nogu, ali je s olakšanjem shvatio da je kočija prešla preko njegove puške koja se ionako već bila raspala. Nekako se uspio pridići na noge. Živ je! Lijeva strana glave bila mu je hladna i vlažna, a na toj strani osjećao je i neizdrživ bol. Podignuo je ruku i osjetio velik, kosom prekriven komad kože koji je treperio na vjetru. Vruća krv slijevala mu se niz obraz. Dodirivao je lubanju. Marrow na drhtavim nogama krene naprijed. Nalazio se u Temple Gardensu, gotovo uz samu sjevernu obalu Temze. Vidio je kočiju koja je jurila dalje, dok ju je crvena magla i dalje progonila. Bol je bio užasan, a lijeva ruka bila mu je posve beskorisna. No, s obzirom na sudbinu policijskog liječnika i njegovih konja, mogao se smatrati sretnim što je preživio. Pribojavao se da Price, Cotford i njihova zatvorenica neće imati toliko sreće. I njegov je predah, međutim, bio kratka daha, jer je već trenutak kasnije crvena magla nasrnula izravno na njega, te je ponovno začuo ona divovska krila. Nije gubio vrijeme na pokušaj da otkrije odakle dopire zvuk. I dalje je imao službeni revolver. Izvukao ga je i upravo se spremao naciljati kad je na licu osjetio iznenadan zapuh vjetra, a zatim i snažno povlačenje ruke. Pokušao je zategnuti udarac, no ruka mu se nije ni pomaknula. Spustivši pogled, ugledao je otkinutu šaku koja drži revolver i leži na travi pred njim. Posve smeten, podignuo je desnu ruku i ugledao batrljak iz kojeg je liptala krv. Kriknuo je u trenutku kad mu je bol sa zakašnjenjem stigao do mozga.

Klepet krila odjekivao je nad njim. Na trenutak mu se učinilo da je ugledao oštre kandže neke velike ptice. A onda ga je nešto odbacilo unatrag, pa je čuo pljusak vode, kao da je netko prolio kantu vode. Obuzet hladnoćom i vrtoglavicom, spustio je pogled. Nešto mu je rasporilo torzo od prsa do prepona i utroba mu je izlazila iz tijela. Marrow osjeti mučninu i snažnu potrebu za povraćanjem. No, dok je padao na leđa, shvatio je da za to više nema želudac. "Sjedni i ne miči se!" drekne Cotford na Minu kada je otključao i rastvorio vrata kočije koja se i dalje kretala. Izići će i riješiti te gluposti. Stupio je na široku stubu s vanjske strane vrata i uhvatio se za krov. Vjetar ga je ošinuo tako snažno da je pomislio da će ga otpuhati. Vidio je Pricea, na mjestu kočijaša, kako nesmiljeno tjera konje uzdama. "Price! Što je tebi, dobijesa? Zaustavi kočiju! Naređujem ti da je zaustaviš!" Ako ga je i čuo, Price to ničim nije pokazao. Cotford se oprezno premjestio bliže njemu, za rukohvat se pridržavajući tako čvrsto da su mu zglobovi na prstima posve pobijeljeli. Kad je kočija naglo skrenula desno, izgubio je uporište i noge su mu se našle u zraku, dok je kočija jurila sve brže. Kao mladi kadet, Cotford se bio u stanju stotinu puta podići na rukama kojima bi se držao za prečku. Sada se trebao podignuti samo jednom - i tako spasiti život. Za takvo što nije imao dovoljno snage. Cotford podigne nogu, položi je na vanjsku stijenku kočije, pa pogurne svom snagom i nekako uspije podignuti drugu nogu na najnižu stubu i nekako se pridignuti. Svom se snagom držeći za ogradu stuba i boreći se protiv vjetra, uspio se uspeti na kočijaševo sjedalo. S tog je mjesta ugledao niske crne oblake koji su se nesmiljeno komešali nad kočijom. U životu nije vidio takvu oluju. Pozornik Price okrenuo se prema njemu. Lice mu je bilo poprskano krvlju, a pogled izbezumljen. "Neprestano nas sustiže. Ne možemo pobjeći." Cotfordu je odmah postalo jasno da je Price skrenuo. Ispružio je ruku da preuzme uzde, no užasnuti mladić nije ih ispuštao. Dok se borio da mu ih istrgne, Cotford je ugledao nešto od čega je zastao kao paraliziran. Sjajna krvavocrvena magla širila se ispod kočije. Cotford je takvu maglu dotada vidio samo jednom u životu i nije ju spomenuo nikome i nikada. Price je kriknuo tako da mu se sledila krv u žilama, a

Cotford se okrenuo i vidio kako ga je nešto strgnulo sa sjedala i omotalo gustom crvenom maglom. U nevjerici je gledao kako Price leti visoko u zrak i nestaje u olujnim oblacima koji su se sve brže kovitlali. U Cotfordovim ušima odjekivalo je sjećanje na Van Helsingovo trabunjanje o poganskome zlu. Nije bilo sumnje u to da se događa nešto izopačeno. Ali nije imao vremena da bolje promisli o tome što bi točno moglo biti to zlo pred kojim se našao: konji su izbezumljeno galopirali i Cotford je morao preuzeti uzde. Pozornik Price pokušao je kriknuti, no crvena magla ispunila mu je usta i u njima ostavila ogavan okus truleži. Imao je dojam da mu nešto gnječi tijelo kao da se radi o orahu. Nije mogao disati. Čuo je samo klepet divovskih krila. Stao je uspaničeno mlatarati rukama i nogama. Činilo mu se da leti već čitavu vječnost, da se diže sve više i više. Imao je dojam da će mu srce puknuti od straha, ali se i dalje opirao. A onda je odjednom osjetio oštar bol u vratu - i nakon toga sve se posve smirilo. Osjetio je umor. Poželio zaspati. Shvaćao je što mu se događa, ali nije imao ni volje ni snage da to nekako onemogući. Krv mu je napuštala tijelo i imao je dojam da je sve tanji, da je poput pera koje lebdi u zraku. Magla ga je potom jednostavno ispustila. Užas koji je osjetio potrajao je tek kratko. Nesmiljene londonske ulice uzdignule su se i dočekale ga, a Price je osjetio kako mu u srazu s kamenom pucaju kosti... Potom je sve obavila potpuna tama. XLVII.

POGLAVLJE

Arthur Holmwood u nevjerici se okrenuo prema Quinceyju Harkeru. Šokiran izraz na mladićevu licu potvrdio mu je da su iz Van Helsingovih usta čuli iste sablasne riječi. "Basarab? Ne, to nije moguće." Quincey je u nevjerici odmahivao glavom. "Lakovjernici!" reče profesor, rugajući im se. "Prihvatite istinu kao što ju je prihvatio Seward. Kao i ja. Drakula nam nije neprijatelj." Holmwood ustukne kao da Van Helsingove riječi osjeća kao fizičke udarce. Kao Seward? Ako se Seward uistinu udružio s Lucynim ubojicom, to znači da ih je sve izdao. Zamalo su poginuli dok su se u

Transilvaniji borili protiv Drakule. Quincey P. Morris izdahnuo je u trenutku kad je zario nož u Drakulina prsa. Jesu li njihove žrtve bile uzaludne? Laži. Ciste laži! Sve to moraju biti obične laži! "Quincey Morris nije umro uzalud!" poviče. "Iskonsko je zlo Elizabeta Bathory", odgovori usrdno Van Helsing. "Nakon što je doznao za njezina užasna zlodjela, ubojstva koja se pripisuju Trbosjeku, Drakula je 1888. došao u Englesku samo s jednim ciljem - uništiti groficu Bathory. Nije pobjegao u dvorac u strahu od nas. Upravo je grofica Bathory pobjegla u strahu od Drakule. Mi smo se umiješali i Drakuli zasmetali u potrazi za njom, što je ona i planirala. Sve nas je nasamarila. Rane koje smo mu zadali svakako su oslabile Drakulu, a njoj omogućile da mu zada, kako je mislila, završni udarac. Quincey Morris poginuo je u borbi protiv pogrešnog zlikovca." "Drakula je ubio moju Lucy. On je demon i mora umrijeti!" "Bijes vam je pomutio razum." Van Helsing okrene leda Holmwoodu, kao da mu se gadi držanje nekadašnjeg učenika. Holmwood starog profesora grubo uhvati za nadlakticu. "Nikada neću stati na Drakulinu stranu! Ako je Elizabeta Bathory bila Trbosjek, neka joj bude, ubit ćemo i nju i njega." "Mentalno ste slabi i impulzivni. Nikako niste smjeli dovesti i mladića." Van Helsing se pokušavao osloboditi Holmwoodova zahvata. Osjećajući gađenje zbog starčevih otrovnih riječi, Holmwood ga pusti i odgurne. Van Helsing posrne i ničice padne na pod. "Profesore!" usklikne Quincey. Pojurio mu je u pomoć i već ga počeo tresti, želeći ga dozvati k svijesti. Nije bilo reakcije. "Profesore Van Helsing?" Uhvatio ga je za ručni zglob, a zatim uspaničeno pogledao Arthura. "Ne osjećam puls!" "Bože presveti!" Holmwood klekne kraj Van Helsinga, da osobno potvrdi užasnu istinu. Koliko god tražio, prstima nije uspio napipati bilo. "Pomozite mi da ga okrenemo", reče Quincey. Van Helsing zastenje. Trgnuvši se, Quincey je zamalo izgubio ravnotežu. Zbog starčeva blagog ljuljanja Holmwood je ustao i šokirano ustuknuo. Bio je posve siguran da nije osjetio otkucaje srca. Van Helsing je bio mrtav.

Profesor se pridignuo oslanjajući se na slabašne ruke. Dugačka i razbarušena sijeda kosa visjela je prema naprijed i lice mu zastirala sjenom. "Ako nam se ne želite pridružiti..." rekao je glasom od kojih im se sledila krv u žilama. Starac očito nije bio onoliko slabašan koliko je do maločas pokazivao. Van Helsing se naglo okrene, a sijeda kosa nađe mu se na leđima otkrivajući stravičnu istinu. Profesorove su oči bile crne kugle, a očnjaci bili dugi i oštri. Zlokobno režeći, on nastavi: "... znači da ste protiv nas!" Bilo je prekasno za bijeg. Van Helsing skoči prema njima. XLVIII.

POGLAVLJE

Ne možete joj pobjeći. To je čista besmislica!" doviknula je Mina iz kočije. Cotford je znao da ima pravo. Crvena magla bila je zaostala nakon što je progutala Pricea, no sada se ponovno kretala i počela zahvaćati stražnje kotače kočije koja je i dalje jurila. Konji su se kupali u znoju. Neće moći dugo održavati taj mahniti tempo. Cotford sada mora smisliti nekakav plan. Povukao je uzde da promijeni smjer i tako se ponovno uputio prema glavnoj ulici, u nadi da će ondje naići na mnoštvo prolaznika. Da vidimo kako ta crvena opasnost reagira pred svjedocima. A onda je odjednom začuo neobičan zvuk, klepet krila. Načas je ugledao, kako mu se učinilo, velike kandže nekakve divovske zvijeri koje su se spustile s neba, te je pokušao izmaći jednome oštrome vršku, ali je zakasnio. Lecnuo se od bola kad mu je nešto oštro ušlo u meso. Cotford dlanom prekrije ranu neposredno ispod ramena. Rana je bila duboka, a bol užasan. Krv je liptala. Par konja tjerao je koliko je mogao brže labirintom sporednih uličica i nekako uspijevao bježati pred grimiznom maglom. Nakon što je napokon izišao na glavnu ulicu, Cotford je ugledao i utočište, nalik na ciljnu liniju koja se ukazala pred trkačem - velika crna slova iznad ulaza u zgradu od opeke: ŽELJEZNICA PICCADILLY. Koristeći i posljednji atom sve oskudnije snage, zaustavio je

konje točno nasred uličnog otoka u Aldwychu. One rijetke kočije i automobili koji su još bili na ulici zaustavili su se uz škripu kotača kad im je policijska kočija zapriječila put. Prolaznici su se zaustavljali i gledali ih. Cotford je sa sjedala skočio na tlo. Okrenuo se i uvidio da ih crvena magla nije pratila u glavnu ulicu. Dotrčao je do otvorenih vrata kočije i ispružio krvavu ruku. "Van!" Mina je još nekoliko trenutaka oklijevala, a onda je prihvatila njegovu ruku i on ju je tako izvukao na ulicu. Prvo se zagledala u njegovo ozlijeđeno rame. Ispružila je ruku, dodirnula ranu i odmah shvatila da ne može ublažiti krvarenje. Već posve krvavih ruku, pogledala je Cotforda. Jednostavno je bila nemoćna. "Potreban vam je liječnik." Cotford nije razmišljao o sebi, već o nebu u koje se bio zagledao. Iznad njih su se skupljali crni oblaci koji su već posve zastrli mjesec i zvijezde. "Hajdemo!" Uhvatio je Minu za ruku i s njom otrčao do ulaza kroz koji se ulazilo u postaju podzemne željeznice Strand. Oboje su zastali začuvši klepet krila koja su kružila negdje iznad njih, skrivena u uskovitlanim crnim oblacima. "Možeš se spasiti jedino pod zemljom!" poviče Cotford, nadglasavajući sve jaču grmljavinu vjetra. Usput je iz džepa izvadio šaku novčića i gurnuo ih Mini u ruku. "Recite Van Helsingu da sam pogriješio... u svemu." "Želi mene!" pobuni se Mina i pokuša mu vratiti kovanice. "Spasite sebe!" "Moja je kratkovidnost u veliku opasnost dovela i vas i vašu obitelj i prijatelje. To mi je tek sada jasno. Oprostite mi." Zvuk krila i dalje je jačao. Čudovište im se približavalo. "Idite! Idite odmah!" Cotford je odgurne prema stubama. Okre-nuvši se, iz džepa je izvadio slomljenu katanu. Čuo je kako se Mina iza njega udaljava, a onda i njezin neobični šapat u uhu, blag i dražestan glas: "Oprošteno ti je." Smrt tih mladih žena progonila ga je godinama. Sad mu je bilo jasno što mu je toliko mučilo dušu. Cijelo je vrijeme lagao samome sebi, potiskivao istinu. Ubojica nije čovjek. One noći kad je pao u potjeri za Trbosjekom vidio je istu krvavu maglicu. Okružila ga je kad se izgubio, pa se spotaknuo o rubni kamen. Čudovište koje se sada namjerilo na njega dio je njegove sudbine. Uspije li te noći spasiti već i jednog čovjeka... cijeli njegov život možda i neće biti posve uzaludan.

Čudovište se sada obrušilo iz oblaka i napokon mu se ukazalo, Uz stravičnu riku, pokazalo je krvave nizove oštrih zuba, a crvene su mu oči bljesnule. Koža mu je bila ljuskava kao u kakva guštera, dok su se iz sljepoočica dizali zakrivljeni rogovi. Iz leđa su nicala dva velika kožnata krila, dok je dugački mišićavi rep bio nazubljen i oštar poput britve, te je tako, dok se klatio lijevo-desno, sa zgrada otkidao komadiće kamena. Kandže na prednjim nogama širom su mu se rastvorile kada je pojurilo prema njemu, kao da ga želi primiti u izopačeni zagrljaj. Cotford je čuo kako prolaznici užasnuto vrište dok traže zaklon, a on ostaje posve sam. Pomolio se za svoju besmrtnu dušu, usput tražeći i hrabrost. Kucnuo je čas da dovede vagu u ravnotežu. Omotao je rupčić oko slomljene sablje i tako dobio improvizirani držak, pa je pojurio ususret čudovištu, ciljajući mu srce u trenutku kada ga je nadlijetalo. No, bio je prespor. Čudovište je letjelo tako brzo da mu je uspio zariti sablju tek u nogu. Začuo je kako je bolno kriknulo, a zatim se srušilo na tlo iza njega. Cotford se upravo spremao okrenuti i nastaviti borbu kad je krajičkom oka ugledao smrtonosni rep koji je već letio prema njemu. Posljednja misao koja mu je sinula u glavi bilo je Van Helsingovo upozorenje: To što ne vidiš svakako će te i usmrtiti. Mina se stubama stuštila do podzemnog perona. Kada im se približila, ostali su se putnici raspršili na sve strane, što dalje od nje. Spustivši pogled, ugledala je vlastite ruke umrljane Cotfordovom krvlju. Na haljini je imala tragove krvi žene u bijelome. U trenutku kad se začula zviždaljka, potrčala je prema zadnjem vagonu vlaka koji je upravo stao. Već se spremala ući kada je začula neobičan zvuk. Činilo joj se da se neko dijete igra loptom koja se tako neprestano odbija od poda. Mina se okrenula i ugledala Cotfordovu odrubljenu glavu koja je poskakivala niza stube. Kada je uz odvratan zvuk pala na peron, još se jednom okrenula. Očekivala je da će na Cotfordovu licu ugledati krajnji užas. No, posljednji izraz lica ostarjelog inspektora odražavao je spokoj. U smrti se doimao mirnim kao, barem koliko ga je ona vidjela, nikada u životu. Stravična grmljavina protresla je Minu do duše, a zatim je začula zvuk razbijanja opeka. Sjena krilate zvijeri počela se spuštati stubama.

Zviždaljka se oglasila i drugi put. Mina je bila sita bježanja. Željela je da bitka napokon započne, ali je znala i da će kupiti više vremena Quinceyju, Arthuru i Van Helsingu što više bude održavala potjeru. Metalna vrata zadnjeg vagona zatvorila su joj se pred nosom. Ispružila je ruke i svom ih snagom ponovno otvorila, te upala unutra u trenutku kad je kompozicija krenula. Dr. Max Windshoeffel i supruga odlučili su ne ući u vlak nakon što su na peronu ugledali okrvavljenu ženu, a potom i odrubljenu glavu. Pričekat će posljednji podzemni vlak kojim će od Stranda doći do Finsbury Parka. Max je odveo suprugu podalje od jezovite glave, pitajući se bi li trebao izvijestiti policiju. Kao liječniku, to mu je bila građanska dužnost. Misli mu je prekinuo stravičan zvuk razbijanja opeka, a nakon toga i škripa koja je parala uši. Iznenada se pojavilo zmajoliko stvorenje koje je izletjelo sa stuba. Oboje su bili odviše prestrašeni da kriknu. Demonov rep trgao je zeleno-bijele keramičke pločice kao da se radi o krep-papiru. Čudovište je potom odletjelo u tunel, kao da progoni vlak. Max Windshoeffel tada je već bio donio odluku. Nikome nikada neće ispričati što je vidio. "Izlazite!" zaprijetila je Mina zlokobnim siktanjem rijetkim putnicima u vagonu. Potom je razbila sjedalo ispred sebe i od njega odlomila oštar drveni štap. To, kao i krvava odjeća i ruke, te jeziv zvuk koji je sada odjekivao tunelom, natjeralo je putnike da brzo prijeđu naprijed, u susjedni vagon. Mina je prišla stražnjim vratima i kroz staklo ugledala čudovište kako juri za njom. Odjednom je osjetila nešto što je posljednjih dvadeset pet godina osjećala jedino u snu. Mina je osjećala kako joj se Drakula približava. To je on. Došao je po mene! Čudovište je u tunelu krilima uništilo dio valjkastog zida, tako da je iza njega ostala hrpa razmrskanih opeka i veliki oblak prašine. Mina čvršće stegne štap. "To je sada to. Samo dođi. Vrijeme više nije na tvojoj strani." Oštar zapuh vjetra zahvatio ju je u trenutku kada je kandža razbila stražnja vrata vagona. Teška metalna vrata tresnula su na pod vagona.

Mina je očekivala da će u otvoru ugledati stravično čudovište, no kad je podignula pogled iznenadila se ugledavši tek sjajnu crvenu maglu koja je počela nadirati u vagon. Skupljala se pri podu, a iz te uskomešane magle boje krvi malo-pomalo počeo se izdizati ljudski lik. U Minin um počele su prodirati misli povezane s Drakulom. Bog neka joj bude na pomoći. Što ako je to on? Sama pomisao na pogled na njegovo lice nakon toliko godina i sada ju je uzbuđivala, unatoč zlu koje je te večeri možda počinio. Nije si mogla pomoći. Kada se magla razišla, neka visoka pojava, u crnoj odjeći, izišla je iz izmaglice. Mina je od silnog iščekivanja ostala bez daha. "Prinče Drakula", prošapće. "Žao mi je što ću te razočarati", reče podrugljivo Elizabeta Bathory. Ljubav koja je bujala u Mini istog se trenutka pretvorila u mržnju. Kada je grofica krenula prema njoj, primijetila je da joj je Cotford u nogu zario Jonathanovu katanu, no činilo se da je sablja u nozi nimalo ne usporava. "Nećeš me ponovno oskvrnuti, grofice", reče Mina i podigne štap u ispruženoj ruci. "Ovaj put sam spremna." Grofica Bathory se nasmije. "Drakulina krv možda ti je podarila malo snage, no nemoj misliti da se možeš nositi sa mnom. Ja sam kraljica među sebi sličnima." "Ti si izopačeni ubojica i sadist", prosikće Mina. "Tako mi Boga, pobrinut ću se za to da ovaj svijet oslobodim tvojega zla, ili ću u toj borbi umrijeti." "Oh, umrijet ćeš, draga moja. Umrijet ćeš sa spoznajom da će ove noći umrijeti i tvoj sin i svi tvoji prijatelji. Budi uvjerena da ih očekuje okrutna i nemilosrdna smrt... kao i tebe." Spominjanje njezina sina silno ju je razbjesnilo. Mina nipošto neće dopustiti da to čudovište naudi Quinceyju. Drvenim štapom strgnut će taj podrugljivi osmijeh s odvratnog lica grofice Bathory. Ispustivši ratni poklič kakav jc još davno čula od Quinceyja P. Morrisa, Mina pojuri naprijed. Elizabeta Bathory od užitka je zarežala kada je Mina podignula ruku i štapom joj naciljala srce, a zatim je tek ispružila ruku i uhvatila štap u zraku. Nevjerojatnom snagom povukla ga je tako da je Mina pala na koljena i našla se u grofičinim kandžama. Ščepavši Minu za kosu,

demonska joj je grofica gurnula glavu unatrag i tako joj istegnula snježnobijeli vrat. Elizabeta Bathory zatim je izvukla oštricu. Mina ju je odmah prepoznala: taj zakrivljeni kirurški nož bio je omiljeno oružje Jacka Trbosjeka. Očiju razrogačenih od novog užasa, svom se snagom pokušavala osloboditi iz grofičina čeličnog zahvata, no što se više opirala, to je grofica osjećala veće uzbuđenje. Obuzeta dijaboličnom strašću, grofica je već podignula nož da zareže Minin vrat, uživajući u svakom trenutku krvavog nasilja za koje se spremala. Unatoč novostečenoj snazi, Mina se s njom nije mogla nositi. Od gotovo četiristo godina konzumiranja ljudske krvi, grofica je bila gotovo nepobjediva. Mina nije uspjela zaštititi Quinceyja. Preostalo joj je još samo da se pomoli. Noža spremnog za udarac, Elizabeta Bathory nagnula se prema Mininu uhu i dražesnim glasom prošaptala: "Vrijeme je da se pozdraviš s Trbosjekom." XLIX.

POGLAVLJE

Van Helsing je pojurio na njih, te je Quinceyja i Arthura Holmwooda prikovao za zid. Bio im je tako blizu da je u njihovim očima vidio vlastiti odraz, te je zadovoljno pomislio kako stari mit o tome da vampiri nemaju odraz ne odgovara istini. Usto je spoznao i zašto su paralizirani od užasa: izbezumljen izraz na njegovu licu, posve crne oči, kao i oštri očnjaci bili su posve u suprotnosti s onim krhkim starcem kojeg su upoznali. Dok je pio Drakulinu krv, nije imao pojma koliku će mu to donijeti snagu. Više nije bio ni krhak ni slabašan, već je sada raspolagao snagom moćnog ratnika. Van Helsing se ponovno osjećao mladim. Sada je bio potpun. Kao da se ponovno rodio. Quincey se oporavio brže od Holmwooda, no Van Helsing mu nije dao vremena da krene u protunapad. Jednostavno ga je podignuo i odbacio kao da se radi o jastuku ispunjenom perjem. Quincey je tresnuo o hrastov ormar i na njemu razbio ogledalo. Van Helsing se nasmijao kada je na Holmwoodovu licu ugledao šok. "Ja sam našu priču ispričao Bramu Stokeru. Bio je to moj prvi slabašni pokušaj stjecanja besmrtnosti..."

"Ti si pogazio naš zavjet?" Van Helsing zdvojno odmahne glavom. Kod Arthura Holmwooda sve je isključivo crno ili bijelo. Kao da je kakav dobro uvježbani pas. Ščepavši ga za suvratak, nehajno ga je odbacio na suprotnu stranu sobe, na sofu presvučenu baršunom. Sada je već posve zaokupio pozornost Arthura Holmwooda. "Imaš oči, ali ne vidiš. Kad sam Stokera zamolio da napiše moj životopis, nisam vas izdao", reče Van Helsing. "Kroz njega sam kanio prenijeti svu stečenu mudrost. Moj životopis trebao je poslužiti kao upozorenje novim naraštajima i svojevrstan vodič za borbu protiv nadnaravnih bića protiv kojih se borim čitav život. Umjesto toga, Stoker se hirovito narugao istini." Van Helsing je osjetio da se Quincey pomaknuo, pa se okrenuo prema mladiću i vidio da promatra stol s oružjem na suprotnoj strani sobe. U tom istom trenutku učinilo mu se da mu se na leđima razbio naslonjač. Takvo što inače ne bi ni primijetio, da se komadići drva nisu rasuli na sve strane oko njega. Van Helsing se ponovno posvetio iznenađenom Arthuru Holmwoodu, koji je u rukama i dalje imao odlomljene komade drvenih nogu. Osjetio je da je Quincey prišao stolu s oružjem. Dvije muhe jednim udarcem. Van Helsing podigne Arthura i baci ga izravno na Quinceyja, u nadi da će obojica tako ostati bez zraka i volje za borbom. U svemu ovome sve je više uživao. Nadao se da će nakon ove bolne demonstracije sile Arthur možda ipak poslušati glas razuma. Umjesto toga, Holmwood, ta stara nepromišljena budala, uvukao je ruku u džep i stao mahati zlatnim križem. "Posljednjih dvadeset pet godina nije bilo dana da nisam požalio što se nisam pridružio Lucy u besmrtnosti", reče Holmwood bijesno. Prilazio je Van Helsingu s visoko uzdignutim križem. "Ti si me spriječio. Natjerao me da je ubijem. Ti si me natjerao da joj srce probodem klinom i tako okončam njezin 'izopačeni život', kako si rekao!" "Lucy, Lucy, uvijek samo ta Lucy", reče Van Helsing. Ispružio je ruku i uhvatio Holmwoodov križ. Vrijeme je da ovoj ludi održim lekciju. Križ ga nije ni najmanje odbijao. Pristupanjem redovima nemrtvih, čovjek nužno ne postaje Sotoninim saveznikom.

Arthur je zastao kao ukopan, posve smeten. "Zašto?" "Zašto križ na mene uopće ne djeluje? Iz istog razloga zbog kojeg nije djelovao ni na princa Drakulu. Samo biće koje se boji Boga boji se i njegovih simbola. Tvoja se Lucy bojala Boga." Gotovo režeći, Van Helsing je istrgnuo križ iz Holmwoodove ruke i bacio ga na suprotnu stranu prostorije. "Da ti je Drakula pristupio u trenutku smrti, Arthure, što bi odabrao?" Ne čekajući više ni trenutka, Arthur je poletio prema stolu s oružjem. Nepromišljeno. Van Helsing je poskočio i prepriječio mu put. "Ne mora biti tako. Možeš poći sa mnom." Okrenuo se i u oči pogledao izbezumljenog Quinceyja Harkera. "Obojica možete poći." "Ni u snu!" usklikne Quincey, pa nasrne na Van Helsinga. Holmwood je sa stola pokušao dohvatiti lovački nož, no profesor ga je odmah oborio na pod, pa se naglo okrenuo da dohvati Quinceyja. Potegnuo ga je i savio kao da se radi o kakvoj staroj krpi. "Suočiti se sa smrću u bitki nešto je posve drugo nego kada čekaš da ti se smrt prikrade u starosti", reče Van Helsing. Zabacio je Quinceyju glavu unatrag i otkrio mu vrat. "Pokušao sam te upozoriti, mladiću." Van Helsing nije htio nauditi dječaku kojeg je nekoć držao u krilu. Arthura Holmwooda previše je zaslijepilo četvrt stoljeća gnjeva da spozna što je razumno. No nadao se da će nekako nagovoriti Quinceyja da mu se pridruži. Princu Drakuli bio je obećao da mladiću neće nauditi, nego da će ga toliko oslabiti da ga bez poteškoća može vratiti majci. Obliznuo je očnjake iščekujući okus prve krvi do koje će doći sam. "Licemjeru!" poviče Arthur Holmwood. Van Helsing je začuo prasak, a zatim osjetio i oštar bol u leđima. Holmwood je drugim metkom iz pištolja probio Van Helsingovo rame i okrznuo Quinceyjevu nadlakticu. Mladić je kriknuo od bola, a Van Helsing ga je pustio, tako da je pao na pod kada mu je treći metak probio tijelo. "Bio si nam prijatelj!" reče Holmwood. "I još mogu biti prijatelj", odgovori Van Helsing. "Kao i Drakula. Još nije prekasno." "Neću izdati svoju vjeru." Vjeru? Što Arthur Holmwood uistinu zna o vjeri? Tek kada je otvorio oči prema zlu koje korača ovim svijetom Van Helsing je pronašao

pravu vjeru. No, dobro, ako je Arthur već toliko pobožan, tada svakako zna i da je Bog stvorio vampire. I Bog je nemrtvima dao jednaku slobodu biranja kao i čovjeku: krenuti putem dobra ili putem zla. Nevjerojatnom brzinom pokušao je razoružati Holmwooda. Arthur će ga možda slušati ne bude li imao pištolj u ruci. No, na starčevo iznenađenje, Arthur nije bio spreman dopustiti da mu oduzme oružje. Odjeknula su još dva pucnja. Tijelo Arthura Holmwooda snažno je zadrhtalo. U njegovim blijedoplavim očima pojavio se preneražen izraz. Obojica su spustila pogled i ugledala pravo vrelo krvi koja mu je šikljala iz prsa. Beskonačno tužno Van Helsing prošapće: "Tek sada, na završetku, spoznao si strah od smrti." "Arthure?" poviče Quincey. U prvi se mah činilo da Arthur kima, no onda je zakolutao očima i taj nekoć veliki čovjek stropoštao se na pod. "Ne!" krikne Quincey. Odmah je nasrnuo na profesora, no Van Helsing ga je jednostavno ščepao za vrat i odbacio na komodu. Ponovno je mladiću zabacio glavu unatrag i tako mu otkrio vrat. Abnormalno razjapivši usta, otkrio je očnjake i nagnuo se prema Quinceyjevu vratu. L.

POGLAVLJE

Francis Aytown nije bio miljenik sreće. Nikada se nije uspijevao naći na pravome mjestu u pravo vrijeme. Kao fotograf, radio je uz proslavljenog Johna J. Thomsona, koji je veličanstvenim snimkama dokumentirao život na londonskim ulicama. Thomson je s istom zadaćom otišao u Kinu, ali Aytownu se nije toliko putovalo. Thomson je tako otišao sam i postao službenim fotografom kineskoga cara, a kasnije i britanske kraljevske obitelji. Da je barem Aytown iskoristio ponuđenu priliku, koliko bi mu život možda bio drukčiji. Ta ga je večer podsjetila na tu nepromišljenost. Sada je dobivao po šiling za snimku, a uglavnom je fotografirao turiste, osobito na izlasku iz kazališta u West Endu. Već neko vrijeme radio je ispred Globea i Olympica, a za požar u Lyceumu doznao je tek kada je od tog kazališta ostala tek hrpa ruševina iz koje se još dizao dim. Koliki bi

samo honorar za snimku požara dobio od Daily Telegrapha ili Timesa. Bio se tek smjestio na ugao Wycha i Newcastlea, kako bi snimao gledatelje iz obližnjih kazališta kada je začuo krikove iz obližnjih ulica. Uzevši aparat, pojurio je prema središtu pomutnje. Ispred ulaza u postaju podzemne željeznice Strand vladao je pravi kaos. Policijska vozila bila su posve zapriječila pristup ulazu u postaju. Aytown se obratio najbližem pozorniku: "Što se dogodilo, šefe?" "Ubojstvo. Neka divlja životinja pobjegla je iz zoološkog vrta. Poginuo je jedan muškarac." Aytown se zamislio nad tim riječima. Londonski zoološki vrt nalazio se podosta sjevernije, u Regent's Parku. Kako je odbjegla životinja mogla prijeći toliki put a da je policija već nije negdje zaustavila? Nešto tu nije kako treba. Misli mu je prekinula sjena koja je upravo prelazila ulicu. Aytown pogleda oko sebe. Olujni oblaci zastrli su mjesec, a zlokobna se sjena počela kretati. Činilo se kao da je nestala u ulazu koji je vodio do podzemnog perona. Nešto posve sigurno nije kako treba. LI.

POGLAVLJE

Mina je imala dojam da joj je vrat na drvenom postolju giljotine, a ne u čeličnom stisku ruke Elizabete Bathory. Kirurški nož bio je poput oštrice giljotine koja leti prema vratu. Mina podigne ruke da onemogući smrtonosni udarac. Prstima je obavila grofičinu podlakticu poput okova i uspjela zaustaviti oštricu tek na centimetar--dva od kože vrata. Krvavocrvene usne grofice Bathory izobličile su se u osmijeh, a duboko iz grla začuo se i njezin prigušeni smijeh. Gurnula je ruku koju je Mina i dalje snažno stezala i tako oštricom došla još bliže vratu. Stjecao se dojam da Mina sadistički nastrojenoj napadačici pruža upravo ono što je ova i priželjkivala: pravu borbu. Što se Mina više opirala, to je grofica Bathory osjećala intenzivnije uzbuđenje. Već na izmaku snaga, prkoseći joj možda i posljednji put, Mina je zaključila da će joj uskratiti taj užitak. Zatvorila je oči i oslobodila joj ruku.

Tada se začuo prasak. Mina je otvorila oči i ugledala kirurški nož na podu kraj grofice. S visine su ih zasuli odlomljeni komadići drva i električne iskre. U vagonu je odjeknuo mukao udarac, a nešto teško i krupno našlo se na podu vagona. Grofica je šokirano piljila uvis. Mina je pogledala u tom smjeru i shvatila da je krov vagona rastrgan. Kad je ponovno spustila pogled, ugledala je neki tamni lik na sve četiri nasred vagona. Glava mu je bila pognuta gotovo do poda. Imao je gustu, posve crnu kosu. Čak i u tom položaju bilo je očito da je viši od metar osamdeset. Imao je elegantne skladne dlanove, prste duge kao u koncertnog pijanista. Mina osjeti kako joj je srce poskočilo. Poznaje te ruke. Gledala je kako ubijaju, vidjela ih prekrivene krvlju. Osjetila je i njihov ljubavni dodir. Polagano je ustao i uspravio se, a Mina osjeti kako joj tijelom struji žudnja. Više nije sama. Vratio joj se sad kad ga najviše treba. No hoće li je spasiti nakon svega čime ga je povrijedila? Može li je i dalje voljeti? Muškarac je pridignuo glavu, a crni uvojci skliznuli su mu s lica. Vučje su oči kroz stisnute kapke pogledale groficu Bathory, a nesmiljen izraz lica bio je identičan izrazu koji je Mina pamtila. Istovremeno lijep i užasan, dobrostiv i nemilosrdan. Čovjek koji je istodobno i ljubav i mržnja. Mina je na koncu izgovorila ime koje je duboko u sebi čuvala četvrt stoljeća. "Drakula..." Začuvši to ime, grofica Bathory snažnije je stegnula Minin vrat. Svu mržnju sad je usmjerila prema uljezu, te prosiktala: "Užasno me uzrujava ta tvoja sposobnost da prevariš smrt." Unatoč bolu, Mina osjeti radost. Drakula ju je gledao s jednakom žudnjom kakvu je i ona oduvijek osjećala prema njemu. Izraz njegova lica potvrdio joj je ono u što je toliko silno željela vjerovati. Drakula je uistinu ubojica, ali nije okrutan. Biće koje voli nikako ne može biti u istoj kategoriji kao to sadističko čudovište, grofica Bathory. Drakuline crne oči ponovno su sijevnule prema grofici, dok mu se lice izobličilo od bijesa. Elizabetu Bathory snaći će sav bol koji je i zaslužila, a očekuje je i stravična smrt. Stisnutih zuba, gotovo je zarežao: "Dođi, grofice. Dođi da umreš." Elizabeta Bathory zabaci ruku iza leđa, a Mina osjeti kako leti. Strašan bol bljesnuo joj je u glavi kad je udarila o metalnu oplatu

vagona. Dok je tonula u nesvijest, Mina je pomislila: Vratio se. Grofica Bathory pogledala je muškarca koji se ukazao pred njom. Kako je moguće da je taj paklenski princ još živ? Ubila ga je dva puta. U njoj je sada kiptio bijes. Nikada neće utažiti želju za osvetom. Najviše od svega na svijetu željela je uništiti Božjeg ratnika Drakulu, zauvijek, donijeti prokletstvo i njemu i svim licemjerima koji slijede Boga, kao i samome Bogu. Grofica Bathory sada jc skočila. U letu je isukala kirurški nož, ciljajući Drakuline oči, u nadi da će mu tako oduzeti vid. Prije nego što je njezina oštrica pronašla metu, princ tame uzvisio se da je dočeka. Ljuti protivnici sukobili su se u zraku. Hrvali su se uza strop vagona koji je jurio, prkoseći svim zakonima fizike. Drakula je u jednom trenutku svom snagom zario koljeno u trbuh grofice Bathory, tako da je pala sa stropa i udarila u prozor. Staklo se razbilo, a krhotine poispadale u tunel. Drakula je poletio prema njoj, da je izgura van, no ona je već krenula prema njemu, ispruživši tijelo tako da je u munjevitom letu postala nalik na projektil koji je Drakulu pogodio posred torza. Na njezino veliko iznenađenje, kriknuo je od bola kada se sudario s dugačkom drvenom klupom koja se od udara raspala. Ne oklijevajući više ni trenutka, grofica Bathory stuštila se na njega i zarila mu nož u trbuh, prodirući mu kroz kožu kao da se radi o maslacu. Dragocjena Drakulina krv potekla je iz rane, a nju je posve obuzeo miris plijena. Udarala je i udarala, a oštrica mu je prodirala u tijelo, dok je on vrištao od neizdrživa bola. Grofica je udarala sa sve više samopouzdanja. Drakula je oslabio! Elizabeta Bathory oduvijek se smatrala kraljicom sebi sličnih bića. A sada će postati i kraljem. Najveći Božji borac zreo je za završni pad. Ukloni li i tu posljednju prepreku, put do ostvarenja velikog plana bit će joj posve otvoren. Bit će dobrostiva prema svima onima prema kojima Bog nije pokazao nimalo milosti. Prema obespravljenim jadnicima, prema spolno izopačenima, prema mentalno nestabilnima, bolesnima i gnjevnima, krotkima i poniznima, onima koji će naslijediti svijet. Sav taj šljam najdubljeg kala uzdignut će tako da svi ostvare davnašnje snove. Svi oni postat će njezinim odanim slugama. Onima koji su se zavjetovali na odanost Bogu i njegovu učenju slomit će kičmu na svom inkvizicijskom kolu. Hranit će se imućnima i moćnima onako kako su oni crpili snagu iz slabih i nemoćnih. Gazit

će čitave vojske. Golim rukama rušit će crkve i prisiliti papu da pije njezinu krv. Bila je čvrsto odlučila preoblikovati svijet na svoju sliku i priliku, a Drakulina smrt poslužit će kao prvi udarac zvona koji će najaviti njezin dolazak. Grofica Bathory ščepala je Drakulu za vrat. Nije se opirao: izgubio je previše krvi i već bio slab. Zatim je zarila očnjake duboko u njegovo meso. Sada će mu popiti krv, upiti sve što zna, sve što jest, svu njegovu moć, svu njegovu snagu. Dok je još bila ljudsko biće, Drakula ju je iscrpio i ostavio je da krvari, ali nije popio i posljednju kap. Sam je nije mogao ubiti: bili su dio iste obitelji i volio ju je. Elizabetu Bathory nisu mučili takvi obziri. Kanila je piti sve dok Drakula ne izdahne. Kada se osvijestila, Mina je sve oko sebe vidjela mutno. Kroz bol u glavi i mrenu na očima razabirala je dvije tamne pojave koje su se hrvale na suprotnoj strani vagona. Jedna od njih očito je bila jača od druge. Mina nikada nije mogla uživati u ubojstvu, no ovaj put pobjeda će biti slatka. Bila bi najradije povikala: Umri, vještice! Željela je da Drakula rastrga groficu Bathory na komade, ud po ud. Time se ne bi izbrisalo sjećanje na ono što joj je grofica učinila, no njezina bi smrt u velikoj mjeri umanjila bol koju ta uspomena izaziva. Mina se pridignula i sjela. Tek kad se posve koncentrirala na bitku koja joj se odvijala pred očima, uvidjela je koliko griješi. Grofica Bathory već je zarila očnjake u Drakulin vrat. On se otimao i pokušavao joj se izmaknuti. Krvario je iz trbuha. Kako je to moguće? Mina je sada prvi put shvatila zašto se Drakula skrivao: Elizabeta Bathory moćnija je od njega. Ako Drakula ne može uništiti groficu Bathory, kakve onda izglede imaju ona, Arthur i Quincey, pa čak i da pronađu živog Van Helsinga? Mina je pogledom tražila bilo kakvo oružje. S mjesta kroz koje je Drakula kroz strop upao u vagon visjela je dugačka i debela električna žica. Snažno ju je povukla i odmah je oslobodila. Što zapravo može postići takvom žicom? Ne bi dobila ništa kada bi njome povezala groficu Bathory. Mina je na podu vagona ugledala razbijena vrata. Jedan kraj debele žice vezala je za vrata, pa se ponovno okrenula prema protivnicima koji su i dalje vodili ogorčenu borbu.

Drakula je, kako se činilo, posljednim atomima snage, rukama uhvatio lice grofice Bathory i ugurao palac duboko u jednu očnu duplju. Gusta višebojna tekućina potekla je iz rupe u kojoj se do maločas nalazila očna jabučica. Ona izvuče očnjake iz Drakulina vrata i bolno krikne. I dalje joj čvrsto držeći glavu, Drakula joj nagne glavu unatrag, pa je zavrne, režeći poput divlje zvijeri u nastojanju da joj slomi vrat. Grofica Bathory uspjela je naglim pokretom otrgnuti Drakulinu ruku od svog lica. Iz crne rupe u kojoj joj se do maločas nalazilo oko polagano je istjecala krv. Pridignuvši ga, njegovim je tijelom snažno raspalila po podu, pritom zabacivši glavu unatrag dok je vrištala od bola. Mina je taj trenutak slabosti iskoristila da drugi kraj žice omota oko grofičina vrata. Grofica se naglo okrenula prema njoj. "Kurvo!" Umjesto odgovora, Mina je šutnula razbijena vrata tako da su ispala kroz otvor u stražnjem dijelu vagona. Metalna su vrata bučno odjeknula u mračnome tunelu, a vlak ih je nastavio vući po tračnicama, tako da se u dodiru sa šinom pod naponom dizala prava kiša narančastih iskrica. Metalna vrata na koncu su ipak zapela, zaustavila se poput sidra. Mina je uživala u pogledu na grofičino jedino preostalo oko u trenutku kada je kučka shvatila što se dogodilo. Pokušala je nasrnuti na Minu, no žica oko vrata odjednom se zategnula i Elizabeta Bathory odjednom je proletjela kroz otvor u stražnjem dijelu vagona i pala na tračnice. Mina je dotrčala do otvora i zagledala se van, već očekujući da će grofica odmah ustati i pojuriti za njima. Umjesto toga, vidjela ju je kako poskakuje po tračnicama sve do trenutka kada se metalna oštrica katane, koja joj se još uvijek nalazila u nozi, na mjestu na kojem ju je pogodio Cotford, našla na dovodu struje, zbog čega su iskre poletjele na sve strane. Grofica Bathory drhturila je na tračnicama dok joj je struja prolazila cijelim tijelom. Cijelo joj se tijelo sjajilo, poprimalo sve intenzivnije plavu boju, sve dok se na koncu nije rasprsnula u plamenu. Iz grla gorfice Bathory oteo se nestvarno stravičan bolni krik. Bespomoćno je mlatarala udovima na sve strane dok joj je plamen proždirao cijelo tijelo.

Je li Mina doista postigla nemoguće, ubila kraljicu vampira? Francis Aytown imao je još samo jedan film formata osam puta deset centimetara. Postavio je fotoaparat na drveni tronožac u nadi da će mu se nekako ukazati prizor koji će moći prodati novinama. Primijetio je da je plahta kojom su prekrili tijelo žrtve pri gornjem dijelu umrljana krvlju. Zbog toga mu jc sinulo da jc žrtvi možda odrubljena glava. Možda mu se sreća na koncu ipak osmjehnula. Aytown se smjestio koliko je mogao bliže ulazu u postaju Strand. Snimka tijela bez glave postigla bi lijepu cijenu. Nažalost, još nisu premjestili tijelo. Čuo je kako pozornici spominju da nitko ne može doći do policijskog liječnika. Negdje iz daljine začuo se potmuo grleni zvuk. Kako se približavao, sve je više jačao, a na koncu su svi koji su se našli u blizini ulaza u postaju prekrili uši rukama, kako bi ih zaštitili od tog prodornog zvuka. S ulaza u postaju poletio je pravi vatromet narančastocrvennih platnenih jezika. Aytown nije mogao vjerovati vlastitim očima. Na ulazu se pojavilo neko divovsko stvorenje koje je kriještalo i vrištalo dok je uz mahnito mahanje udovima prelazilo Aldwych. Ne obazirući se na zaglušujući zvuk koji mu je izazivao bol u ušima, uzeo je aparat i pritisnuo okidač. Nije imao vremena za namještanje kadra, te se samo nadao da je bio dovoljno brz i da je snimio sav užas onoga što je vidio kroz objektiv. Ako je uspio, onda mu se sreća uistinu nasmiješila. Takva snimka donijela bi mu pravo malo bogatstvo. Jer, nije se radilo o životinji koja je pobjegla iz zoološkog vrta. Bio je to pravi, živući zmaj koji riga vatru! LII.

POGLAVLJE

Profesore, za ime svijeta, molim vas", preklinjao je Quincey. Van Helsing pogleda mladića s neizmjernom tugom u očima. "Za ime svijeta, posljednji te put preklinjem da nam se priključiš." "Ne mogu", odgovori Quincey drhtavim glasom. "Drakula je čudovište koje mi je oskvrnuto majku i ubilo oca." Profesor zdvojno odmahne glavom. "Ne ostavljaš mi mogućnost izbora." Munjevitim pokretom duboko je zagrizao Quinceyjev vrat.

A onda je, na svoje veliko iznenađenje, uvidio da leti na suprotnu stranu prostorije, gdje je uz tresak pao na stol s oružjem koje se razletjelo na sve strane. Quincey pogleda vlastite ruke, u strahu od novostečene snage. "Bože, zaštiti me!" Van Helsing sjedne i u šoku podigne pogled, pokušavajući shvatiti što se dogodilo. Ima li taj mladić doista toliko snage da ga može baciti na suprotni kraj sobe? Malo-pomalo Van Helsing je počeo shvaćati zašto je Drakula toliko želio da Quincey Harker ostane živ. Princ tame očito je smatrao da bi mladić mogao postati vrijednim saveznikom u borbi protiv Elizabete Bathory. No, ako je Quincey Harker već toliko moćan i prepun pogrešno usmjerene mržnje, mogao bi postati i velikom smetnjom. Došlo je vrijeme za donošenje odluke. Quincey mora umrijeti. Van Helsing se samo nadao da će Drakula imati razumijevanja. Uzeo je lovački nož koji je ležao na podu i munjevito navalio na Quinceyja. Ščepavši ga za vrat, pritisnuo ga je uza zid i već podignuo nož da mu ga zarije u srce. Neka mu oproste i Drakula i Bog. Van Helsing je tada začuo mukao udarac. Nož mu je odjednom ispao i otkotrljao se. Više nije mogao zadržavati Quinceyjevu težinu. Više ga nije mogao držati. Što se to događa? Imao je dojam da ga ponovno obuzima onaj dobro poznati osjećaj, čelični zahvat šake Smrti. "Ne! Nog niet!" izusti jedva. "Ne još." Zatim je spustio pogled. Iz prsa mu je virio vršak drvene strijele. Van Helsing se okrenuo i ugledao krvavog Arthura Holmwooda koji je stajao naslonjen na suprotni zid, sa samostrelom u rukama. Krv mu je liptala iz rana i usta. Strijela je Van Helsinga pogodila u srce. Preplavila ga je neizmjerna tuga. Zagledao se u Holmwooda, a u očima su ga počele peći suze. "Moram još toliko toga učiniti, spoznati, vidjeti. Ne mogu umrijeti. Još ne smijem umrijeti." "Proklet bio, profesore!" poviče Holmwood. "Nosi se u pakao!" Uz ratni poklič odbacio je samostrel i pojurio na Van Helsinga. "Arthure, čekaj!" poviče Quincey. Ali bilo je prekasno. Arthur je nasrnuo na Van Helsinga, a od siline sraza obojica su izletjeli kroz prozor. Dok su letjeli pet etaža prema nesmiljenom tlu, Van Helsing je shvatio da je Drakula bez saveznika

preslab da se sam odupre grofici Bathory. Ne stane li joj netko na put, grofica će se pobrinuti za propast čovječanstva. Bože dragi, zašto si nam okrenuo leđa? LIII.

POGLAVLJE

Kada se kompozicija podzemne željeznice već približila postaji Finsbury Park, Mina je pojurila do mjesta na kojem je Drakula ležao ranjen i bez svijesti, naslonjen na jednu od dugačkih klupa u vagonu. Iako je izgubio mnogo krvi, znala je da je još živ. Rane koje je imao na vratu i trbuhu usmrtile bi svakog čovjeka, no kod njega su već zacjeljivale. Kao da je samo čekao mig, Drakula otvori oči i ubrzano zatrepće. Te oči crne poput ugljena, prepune emocija... je li uistinu moguće da su bez duše? Mina klekne kraj svog princa tame, a on ispruži ruku, tražeći pomoć. Baš kao onda, pred ulazom u dvorac u Transilvaniji, kada je Drakula već gorio na sunčevu svjetlu i kada mu je kukri probio srce. Ispružio je ruke prema njoj, no Mina ga je napustila radi običnijeg čovjeka: Jonathana. Jonathan je sada mrtav. Od te je pomisli ustuknula. "Ubio si Jonathana." Drakuline tamne oči usmjerile su se prema njoj, zagledale se u ono što je još preostalo od njezine duše. U očima mu se odražavala bol, kao da su ga njezine riječi povrijedile više od svih udaraca grofice Bathory. "Ako u to doista vjeruješ, nikada me nisi istinski upoznala." Mina se prisjetila Drakulina glasa koji je čula dok se borila sa ženom u bijelome. On ju je tada spasio. Morala je znati da joj on nikada ne bi naudio. Koliko god bili strašni njegovi postupci, Drakula joj nikada nije lagao. Drakula ne bi ubio Jonathana. Voli je toliko, pa i više. Mina ga uhvati za ruku. Od tog ledenog dodira zadrhtala je cijelim tijelom, poput šiparice koju je dodirnula prva ljubav. Sjećala se kako ju je dodirnuo one davne noći i ponovno je osjetila žudnju za takvom strašću. Jonathan je bio ljubav njezina života, no Drakula je bio strast. Mina se trgnula u trenutku kad je iznenada začula prodoran povišeni zvuk. Bile su to tek kočnice. Vlak je usporavao. Podignula jc pogled i shvatila da putnici iz susjednih vagona pilje u njih. Ubrzo će se ljudi

sa svih strana natiskivati oko njih. Vrijeme je za bijeg. Prije nego što se vlak posve zaustavio, Mina i Drakula izletjeli su kroz vrata na peron. On je koračao žustro, iako je bio blago nesiguran na nogama. Mina ga je obujmila oko struka da lakše održi ravnotežu. Bila je prestrašena: Drakula kojeg je davno upoznala bio je toliko moćan, a sada je od njega ostala tek sjena. Istodobno je prema njemu osjećala veću bliskost nego ikada. Prvi put bilo je očito da i on treba nju. Nakon što su se s mukom uspeli stubama, izišli su iz postaje. Mina je podignula pogled prema noćnome nebu, u mislima sluteći njegove namjere. Znam kamo želiš poći. Do cilja nećemo uspjeti doći prije izlaska sunca. Drakula je kimnuo. Ona je na suprotnoj strani ulice opazila kola u koja je bio upregnut samo jedan konj. Kočijaša nije bilo na vidiku, ali se straga nalazila debela vunena deka. Mina je uzme, i već se spremala pomoći Drakuli da se smjesti na sjedalo kada su ih odjednom zaslijepila jarka svjetla i pred njima se ukazao automobil spuštena krova. U glavi je i tada začula Drakuline misli. Automobilom ćemo putovati brže. Oslonila ga je o kola, dala mu deku, pa izjurila pred onaj automobil, koji se uz škripu guma naglo zaustavio. "Polako, gospođo!" poviče vozač. "Malo pripazite kamo idete. Zamalo sam vas pre..." Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, Mina ga je izvukla sa sjedala i bacila na ulicu. Zaprepašteni vozač brzo je odjurio, dozivajući pomoć. Mina se okrene prema Drakuli. On joj se smiješio. Mina je podignula i učvrstila krov, a Drakula se za to vrijeme s mukom uvukao na suvozačevo mjesto. Prolaznici su zapanjeno piljili u njih. Neki su već prilazili kako bi pomogli vozaču. Bilo je vrijeme da krenu. Mina je uskočila na vozačevo sjedalo, otpustila ručnu kočnicu, ubacila u brzinu i pojurila Seven Sisters Roadom, kojim će u smjeru sjeverozapada izići iz Londona.

Mina je u jednom trenutku pogledala Drakulu, sada već sigurnija nego ikada da nije pogriješila kada mu je odlučila pomoći. Elizabeta Bathory mora umrijeti, a Drakula je, čak i u ovom oslabljenom stanju, i dalje najbolje oružje za tu borbu. Pomislila je na Quinceyja. Drakula je s taktičkog stajališta genijalno odabrao njihovo novo odredište. Ondje će se naći u povoljnijem položaju na dobro poznatom terenu. Onamo mora dovesti i sina, jer jedino ondje može biti na sigurnome. To je jedino mjesto na kojem će se svi osjećati sigurnima, iako je trenutačno sigurnost tek iluzija. LIV.

POGLAVLJE

Quincey se nagnuo kroz prozor najvišeg kata hotela Midland Grand. Unakažena tijela Arthura Holmwooda i profesora Van Helsinga u grotesknom su položaju ležala na ulici. Stražnja strana Van Helsingove lubanje bila se u sudaru s kamenim pločama rasprsnula poput lubenice. Tamna krv skupljala se ispod starčeve glave, s pločnika cureći i na ulicu, ispunjavajući i utore između kamenih ploča. Unatoč tako jezovitoj smrti, na Van Helsingovu licu odražavao se krajnji spokoj. Starac je ponovno izgledao mudro i učeno, kao da je napokon pronašao pravi mir. Krupno tijelo Arthura Holmwooda obavijalo je starčevo krhkije tijelo. Glava mu je ležala na Van Helsingovim prsima, zahvaljujući čemu nije doživio i dodatno poniženje: razbijenu lubanju. Kroz suze pune gorčine, Quincey je shvatio jedno: Drakula je odnio pobjedu u ratu. Poput kakvog velikog vojskovođe, podijelio je i zavladao. Quincey je dotada podcjenjivao neprijatelja, a ta pogreška stajala je Arthura Holmwooda života. Nepromišljeni mladić sada je još jedini protivnik kojeg Drakula treba pobijediti. Skupina morbidno nastrojenih prolaznika već se bila okupila u Euston Roadu. Quinceyju je instinkt govorio da treba pobjeći. Policija ga i dalje traži, metodično pretražuje zgradu po zgradu, ulicu po ulicu. Nema sumnje da će ih okupljena masa potaknuti na povratak do hotela i provođenje podrobnije istrage. Unatoč jakom bolu, brzo se spustio stubama do predvorja. Zbog

gubitka krvi iz ruke ranjene metkom trebao je osjećati takvu vrtoglavicu da praktički nije trebao biti na nogama. Ali nije se uopće osjećao ni loše ni slabo. Bit će da je stvar u prokletoj Drakulinoj krvi koja je u njemu. Quincey se upitao je li ikada uopće bio pravi čovjek. Arthur Holmwood na ulici je zastenjao i pokušao se pomaknuti. Iz redova okupljenih promatrača začuli su se preneraženi uzvici. Quincey poviče: "Arthure!" Proguravši se kroz zapanjenu gomilu, spustio se na koljena i pridignuo Holmwooda u naručje, tako da ga je odvojio od Van Helsingova tijela. Quincey mu je nježno položio glavu u pregib lakta. Začuo je kako ljudi oko njega spominju riječ "ubojstvo". Osjećao je kako su se neki od promatrača odvojili od skupine i kako već trče u raznim smjerovima, nesumnjivo tražeći nekoga od predstavnika vlasti. Nema još mnogo vremena. Holmwoodovo markantno lice bilo je blijedo i natečeno. Krv mu je navirala iz rana na prsima, iz nosa, usta i ušiju. Bio je odvažan i snažan, ali ipak nije mogao prikriti bol koji je trpio. Teško je dolazio do zraka. Quincey se uzaludno odupirao suzama. Uhvatio je Holmwooda za ruku. Van Helsing ga je bio optužio da se boji smrti. No, Quincey je na Holmwoodovu licu vidio samo mir i jedva primjetan osmijeh. Arthur je napokon došao do željenog cilja. A upravo je Quincey osjećao strah i paniku. "Nešto mi se događa, Arthure. Vidio si što sam bio u stanju učiniti. Proklet sam, proklet. Ako je Drakulina prokleta krv u Mini, tada je i u meni. Što ću sad? Ne smiješ me napustiti, Arthure. Ne ostavljaj me." Holmwood je smogao posljednje atome nekada silno velike snage da se oglasi: "Ne radi se o prokletstvu. Zar ne shvaćaš? To može biti i blagoslov. Snažan si kao on. Možeš pobijediti i Drakulu i groficu Bathory." Iz usta su mu izlazili krvavi mjehurići. Mišići su mu se ukočili i u tom trenutku uspio je još samo izustiti: "Pokopaj me uz moju Lucy..." Quincey je bespomoćno gledao kako se nekoć moćna iskra Arthura Holmwooda na koncu ipak gasi. Bitke velikog plemića naposljetku su okončane. Quincey je napokon shvatio zašto je sve te godine zazivao smrt. U smrti će mu se ostvariti najveća želja, da se ponovno ujedini s ljubavlju svog života.

Quincey spusti pogled na prljave, krvave ruke. Holmwood je rekao kako je pravi blagoslov što je Quincey sada jak poput Drakule, te da ga može pobijediti. Ali hoće li ga ta moć iskvariti kao što je izopačila njegova neprijatelja? Hoće li ga zlo progutati dok progoni upravo ono biće koje ga je proklelo? "Gdje je sve počelo." Quincey se trgnuo na zvuk majčina glasa koji kao da mu je šaputao na uho. Pogledao je oko sebe, no nje nije bilo na vidiku. Vidio je samo gomilu znatiželjnih prolaznika. "Gdje je sve počelo, sine moj." Ovaj put majčin je glas bio kristalno čist i nije ga bilo moguće zamijeniti s nekim drugim glasom. Quincey obzirno položi tijelo Arthura Holmwooda na tlo, ne znajući koji bi mu točno trebao biti sljedeći korak. Nije imao plan, a bio je posve sam. "Gdje je sve počelo, sine moj. Ljubavi moja." Doziva ga vampirska krv iz Mine. U Stokerovu romanu spominje se mentalna povezanost Drakule i Mine. Ta mentalna veza sada funkcionira unutar trokuta. Ovaj put Minin su glas pratile i slike: prastari ruševni samostan visoko na nekoj litici, kraj groblja i kamenog sjedala, pod kojima bjesni more. Sve je počelo u Whitbyju, u opatiji Carfax. Mina je s Drakulom i zajedno ga čekaju. Sa svih strana začula su se zvona. Na kamenim ulicama odjekivala su kola i konjska kopita. Prolaznici koji su se bili odvojili od mase sada su se vraćali, trčeći uz policijsku kočiju koja se na koncu zaustavila ispred hotela. Quinceyjev se puls ubrzao kada je prepoznao visokog policajca koji je izišao iz kočije. Upravo je on u ruci držao crtež koji je prikazivao njega i Holmwooda. Došlo je vrijeme da Quinceyjeve noćne more prestanu jednom zauvijek. Možda mu je sudbina namijenila da uništi Drakulu. Možda je Bog Quinceyju pokazao način da vlastito prokletstvo pretvori u blagoslov. Quinceyju više nije preostalo ništa. Pred njim je bila još samo jedna mogućnost: mora spasiti svoju besmrtnu dušu. Otići će u Whitby, u Carfax. Uz Božju pomoć, suprotstavit će se demonu. Uspije li ubiti Drakulu, možda će razbiti prokletstvo, te sebe i majku spasiti od vječnog pakla. Pogine li u borbi protiv tako velikog zla, Quincey se nadao da će mu Bog zahvaljujući tome oprostiti.

Onaj visoki policajac stao se probijati kroz gomilu. Vrijeme je da pođe. Dok se trkom udaljavao, Quincey je čuo zatečene uzvike iz gomile, a naslutio je i da je visoki policajac zapanjen. Već je trčao poput vjetra, brže nego što itko može trčati. Prokletstvo se otelo nadzoru. On je napokon slobodan. LV.

POGLAVLJE

Sunce se dizalo na jutarnjem nebu. Drakula i Mina vozili su se cijelu noć. U toj noćnoj tišini Minin um ispunjavali su slapovi nasumičnih misli obilježenih zabrinutošću. No, koliko god razmišljala, uvijek je dolazila do istog zaključka. Zadrtost i opsjednutost vode samo do jednog mjesta. Na temelju bogatog životnog iskustva znala je da je to točno, no ipak nije uspijevala zatomiti bijes koji je u njoj ključao dok su jurili na sjever. Sinoćnji nasilni događaji neprestano su joj se iznova vrtjeli u mislima. Smrt i razaranje koje je grofica Bathory sijala stoljećima bili su upravo nemjerljivi, jad, bijeda i žrtve koji su za njom ostajali neopisivi. Što je više razmišljala o grofici, to je Minu obuzimao jači bijes. A što ju je obuzimao veći bijes, to je bjesomučnije pritiskala papučicu gasa. Upravljač je stezala tako snažno i grčevito da su joj zglobovi prstiju bili posve bijeli. Elizabeta Bathory oskvrnula ju je i pokušala ubiti, a što je bilo najgore od svega, ugrozila je i Quinceyja. Mina više nije ni najmanje sumnjala. Prvi put njezina se ljudska krv savršeno skladno miješala s vampirskom krvi. Namjeravala je do kraja uništiti groficu Elizabetu Bathory. Mina je velikom brzinom prestigla mljekarska kola koja je vukao magarac. Životinja se iznenada zaustavila i ustuknula. Kočijaš je iza nje stao vikati. Tek tada Mina je shvatila koliko brzo vozi. Mora se smiriti i sve razumno organizirati. To joj ide najbolje. Ne može dopustiti da je zagriženost i opsjednutost zaslijepe, jer bi inače bila ista kao grofica Bathory. U 15. stoljeću plemenitaš je morao biti odvažan i tako nadahnuti ljude da ga slijede. Ali poslušnost seljaka u doba skupljanja poreza nije održavala smionost. Stvar je bila u strahu. Seljaka je bilo stotinu puta više od plemića. Plemić je morao biti

okrutan da u svoje ljude usadi strah, te jednako okrutan kako bi ga se suparnici bojali napasti. Krv u 15. stoljeću nije bila na osobitoj cijeni. Ubijanje i smrt bili su gotovo svakodnevna pojava. Brutalnost je bila prihvaćen oblik nadzora. Omiljene vladare od tirana je odvajalo tek pitanje opravdanosti okrutnog nasilja. I Elizabeta Bathory i Drakula potekli su iz tih mračnih vremena, bili posljednji preživjeli ostaci davno prošlog doba. Nasred ceste iznenada se ukazao zaustavljeni automobil. Mina svom snagom pritisne kočnicu, naglo skrene i automobilom siđe s ceste, tek za koji centimetar uspijevajući izbjeći neko stablo. Automobil se zatresao i zaustavio, a ona je na trenutak predahnula i napokon samoj sebi dopustila da pogleda kraj sebe. Onako umotan u deku, na podu, zaštićen od sunca, tijela sklupčana u skučenom prostoru, Drakula ničim nije odavao znakove svijesti. Minu je taj čovjek, to stvorenje, neizmjerno zbunjivao. Bio je kadar iskazati neviđenu hrabrost i veliku ljubav, bio je odan i velikodušan, ali je s druge strane mogao biti i neopisivo nasilan. Pribojavala se svega što bi se moglo dogoditi dopusti li Drakuli da utječe na Quinceyja. On ga možda može zaštititi od grofice Bathory, ali uz kakvu cijenu po Quinceyjevu besmrtnu dušu? Dan je vrijeme za Drakulin san, vrijeme odmora i zalječenja. Mina je u mislima pokušala doprijeti do grofice Bathory, no nailazila je isključivo na oblake i nebo. Nije znala točno odrediti što to znači. Bilo je očito da zbog tek male količine krvi koju je razmijenila s groficom Bathory ne može jasno predočiti njezino kretanje i djelovanje. Nije bilo sumnje da je to i bila namjera Elizabete Bathory. No grofica se gadno opekla i trebat će joj vremena da se oporavi. Pitanje je glasilo: koliko? Mina se, vozeći unatrag, automobilom vratila na cestu. Mora doći na neko dobro poznato mjesto na kojem se može braniti, negdje gdje će se naći s Quinceyjem i pregrupirati snage. Mora se vratiti u opatiju Carfax. Po povratku u Englesku, nakon vjenčanja, Mina je doznala za Lucynu smrt. Ona i Jonathan još nisu bili konzumirali bračne zavjete, jer se Jonathan još nije bio oporavio od muka proživljenjih u Transilvaniji, dok je Mina bila odviše obuzeta tugom i boli. No Jonathan je ipak nekako smogao snage da se pridruži junačkoj skupini koja će pronaći

i uništiti Drakuline lijesove. I upravo je te noći Drakula prvi put došao Mini. Šokirala ju je činjenica da on za Lucy žali i tuguje koliko i ona. Za njezinu smrt krivio je Van Helsinga. Mina nije znala u što da vjeruje. Čudovište o kojem je govorio Van Helsing nikako nije uspijevala spojiti s tim zgodnim plemićem kraljevskoga držanja koji joj je donio utjehu. Kako Jonathanu nije željela reći da ju je Drakula posjetio, Mina je ustvrdila da joj je pravu narav Lucyne smrti objasnio u snu. Pribojavajući se da je potpala pod utjecaj čudovišta, Van Helsing je ustrajno zahtijevao da je izostave iz svih zajedničkih planova. Kako je u to vrijeme zapisala u dnevnik: "Neobično mi je kada ništa ne znam, kao danas, nakon što mi je Jonathan godinama posve vjerovao." Tada je bila bijesna na Jonathana. U njihov se odnos uvukla napetost. Ona i Jonathan bili su kod doktora Sewarda u Whitbyju kada ju je Drakula kasno noću posjetio. Izjavio joj je ljubav i ponudio ostvarenje svih njezinih snova i želja. I dok je Jonathan ležao i spavao kraj nje, ona je Drakuli dopustila da je obori s nogu, te je s njim svojevoljno pošla u opatiju Carfax. Tada, dok je bila sama s Drakulom među ruševinama starog samostana, prvi put nakon više mjeseci osjetila je mir i sigurnost, te stekla dojam da je netko istinski voli. "Nisam se usudila vratiti u Whitby", reče sada naglas Mina, u nadi da će samu sebe uvjeriti kako postupa ispravno. "U opatiji Carfax nisam bila od one noći kada smo ondje bili zajedno. Kada smo..." Nije mogla nastaviti, od silne navale dvojakih emocija koje su je preplavile. Više nego dobro sjećala se koliko je žudjela za time da iznova proživi onu noć koju je u Carfaxu provela s Drakulom. Mina je mislila da Drakula spava, pa se iznenadila kad je ispod pokrivača začula njegove riječi. "Tako je i najprikladnije. Sve će završiti gdje je i počelo." Te je riječi izgovorio kao ratnik. U njemu nije bilo ni traga popustljivosti. Elizabeta Bathory stoljećima je preživljavala zahvaljujući kovanju zavjera i povlačenju. Za razliku od nje, Drakula je hrabro stupao i onamo kamo se drugi nisu usudili doći. Ali ta je odvažnost imala cijenu, a plaćali su je svi oko njega. Krv uvijek traži novu krv. Ne može se živjeti u stalnom ratovanju: Quinceyju nipošto ne želi ostaviti takvo nasljeđe. Quincey je budućnost. Mina se mora pobrinuti za to da ih on sve

nadživi. Krv koja kola njezinim žilama daje joj snagu da ga zaštiti od Elizabete Bathory, a njemu je zaštita sada potrebnija nego ikad. Nikada nije osjetio punu snagu vampira. Osjećala je da je primio njezinu telepatsku poruku i da će doći na sastanak s njima. Ako je ispravno predvidjela da grofici Bathory treba vremena da se zaliječi, još postoji mogućnost da se Quincey izvuče i pobjegne. Uspije li doći do Carfaxa prije nego što ih grofica Bathory otkrije, Mina bi možda mogla sa sinom brodom otputovati u Ameriku. Kada se Quincey nađe na sigurnome i izvan grofičina domašaja, Mina bi se mogla vratiti i umjesto lovine postati lovcem. Ona i Drakula mogli bi pronaći groficu Bathory, otkriti gdje danju spava i uništiti je dok bespomoćno leži u lijesu. Mina je jurila engleskom provincijom, a sunce se već počelo spuštati prema obzoru. Vozili su se veći dio dana, pa je zahvaljujući tome imala vremena o svemu dobro promisliti. Njezina je racionalnost nadvladala iskonske instinkte. Zagriženost i opsjednutost tragični su karakterni nedostaci kod osoba poput grofice Bathory, Cotforda i Drakule. S njom neće biti tako. Ona i Quincey preživjet će jer su spremni sve barem privremeno napustiti. Preživjet će i spremiti se za borbu nekom drugom prilikom. Narednik Lee otvorio je ormar i oprezno se zagledao u tamu. Unutra se nalazila tek obješena odjeća. Zatvorivši vrata, kroz susjedni je prozor pogledao prema noćnome nebu zastrtom kišom. Iz daljine se čula grmljavina, a na nebu su se povremeno ukazivali bljeskovi. Lee navuče zastore. "Sve u redu. Nema razloga za strah." "Pod krevetom", prošapće glas iza njega. Pod krevetom. Pa naravno. Lee je bio tako visok da je mrzio spuštanje na pod, ali se priklonio tom prijedlogu, samo da održi mir. Ništa. Čak ni zaostala čarapa. "Sve je čisto", reče. "Ovdje nema nikakvih čudovišta." Ustao je i pogledao u oči petogodišnjeg sina u kojima se odražavalo olakšanje. Zatim se okrenuo i nasmiješio četverogodišnjoj kćeri. Djeca su već bila sklupčana u postelji, pod pokrivačem. Lee nikako nije volio lagati djeci. A nitko nije bolje od njega znao da na svijetu doista postoje prava čudovišta. Ne od onakvih kakva djeca obično zamišljaju, poput zloduha i raznih vilenjaka, nego prava čudovišta -

čudovišta koja vrebaju na zamračenim londonskim ulicama i žele nauditi drugima. Čudovišta kakva treba privoditi pred lice pravde. Bolje je da djeca ne znaju za takve stvarne užase, da od te spoznaje budu zaštićena što duže. Lee im je popravio pokrivače, pa se nagnuo i poljubio djecu u čelo. "Laku noć. Lijepo sanjajte." "Nemoj zaboraviti vrata, tata", prošapće njegova kći. "Kao i uvijek, bit će odškrinuta." Lee se nasmiješi. "Volim vas." Njegova su djeca smatrala da svjetlo iz hodnika tjera čudovišta. Da je barem sve tako jednostavno. Ušao je u predvorje, gdje ga je supruga, već u spavaćici i kapici, čekala da mu poželi laku noć, te je na njezinu licu odmah opazio zabrinutost. Uhvatio ju je pod ruku i odveo u dnevnu sobu. Morao je razgovarati s njom, a želio se uvjeriti da ih djeca neće čuti. "Što ćeš im reći?" upitala je s velikom zabrinutošću. "Ne želim da se brineš. Sve će biti uredu", reče Lee. Bio je izvan sebe od tuge nakon što je ranije te večeri primio brzojav iz Scotland Yarda, dok je njegova supruga sve otada bila na rubu čiste panike. Brzojav je donio službenu potvrdu, no Lee je novost već bio doznao od inspektora Huntleyja, koji je tog prijepodneva posjetio područje oko postaje podzemne željeznice Strand. Inspektor Cotford, policijski liječnik, pozornik Price i policajci koji su bili u njihovoj pratnji bili su mrtvi. Čelnici Scotland Yarda suočavali su se s mnoštvom pitanja bez odgovora, a Lee je noćnu smjenu trebao započeti odlaskom u ured zamjenika ravnatelja Scotland Yarda, kako bi objasnio svoju ulogu u djelovanju inspektora Cotforda. Sada je obrisao prašinu s koljena i besprijekorno izglačanu bijelu košulju ugurao u hlače. Nakon što je doznao da je Cotford umro zbog uvjerenja, Lee je prvo instinktivno pomislio da bi trebao uzeti mač iz ruke palog prijatelja i nastaviti napad koji je ovaj bio poveo. No, nakon što je uz velik trud potisnuo bijes, shvatio je da se ne može prepustiti osvetoljubivim porivima. Ne može dopustiti da ga taj plamen proguta kao Cotforda. Odbio je krenuti tim mračnim putem. Iako je to nerado priznavao, Van Helsing i Cotford bili su tek suprotne strane istog novčića. Obojicu je posve obuzimala mračna potraga. Na koncu, iznošenje istine neće vratiti Cotforda u život, niti će dokazati stvarni identitet Jacka Trbosjeka. Lee će od nadređenih primiti ukor, možda čak i

otpust iz službe zbog sudjelovanja u Cotfordovoj nepromišljenoj i ničim utemeljenoj istrazi. Nije smio ugroziti karijeru i nadređenima govoriti stvari koje ne žele čuti. Kako će uzdržavati obitelj ostane li bez posla? O čovjeku valja suditi prema tome kako skrbi za obitelj - a ne prema broju privedenih prijestupnika. U tome se posve razlikovao od inspektora Cotforda. Jer, uvijek će biti nasilnika i zlikovaca koji vrebaju ulicama: toj borbi nema kraja. Lee se osvrne i niz hodnik pogleda prema dječjoj sobi, zamišljajući kako mu djeca tonu u spokojan san. Dok je donosio završnu odluku o tome što će učiniti, nije ga nimalo pekla savjest: izdat će inspektora Cotforda. Lagat će nadređenima i službeno ustvrditi da je Cotford bio lud, posve skrenuo, te da je bio izgubio sposobnost razumnog zaključivanja. I to neće biti potpuna laž. Cotford je bio fanatik i upravo ga je to upropastilo. Lee će posvjedočiti da je uvidio koliko Cotford griješi, te da se zbog toga odbio priključiti inspektoru u njegovoj najnovijoj istrazi ubojstava koja se pripisuju Trbosjeku. Ipak, poštovao je zapovjedni lanac i nije ništa radio inspektoru Cotfordu iza leđa, pa ga tako nije ni prijavio nadređenima. Naposljetku, Huntley je bio dao riječ da ga nikada neće prokazati. Kao nekadašnji vojnik, baš kao i Lee, zamjenik ravnatelja prihvatit će to objašnjenje i poštovati takvo iskazivanje odanosti. Činilo mu se da će takav postupak čak i pripomoći njegovoj karijeri, jer će ga nadalje smatrati čovjekom od povjerenja. Nakon što je odjenuo kaput, stavio šešir i poljubio suprugu, Lee ju je otpravio u krevet. Čim je začuo da su se zatvorila vrata spavaće sobe, odjurio je u svoju radnu sobu i otključao najnižu ladicu pisaćeg stola. Odande je izvadio stari profil osumnjičenika u slučaju Jacka Trbosjeka koji je Cotford bio uzeo iz Scotland Yarda. Lee je zadrhtao čim je pročitao ime na fasciklu: DR. ABRAHAM VAN HELSING. Lee se vratio u dnevnu sobu, gdje je žaračem potaknuo vatru u kaminu. Trenutak istine. U njemu je ponovno bujalo grizodušje, te je sada ponovno pokušao opravdati korak na koji se odlučio. Na temelju dokaza u hotelu Midland Grand zaključio je da su obojica muškaraca, nakon što je Arthur Holmwood strijelom probio Van Helsinga, umrla od posljedica pada. Ako je Cotford imao pravo i ako je Van Helsing bio Jack Trbosjek, priča je tada uistinu završena. Cotford nikada nije bio od onih koji traže slavu. Borio se samo za pravdu, a pravda je sada zadovoljena. Kad je riječ o Mini Harker, niti jedan preostali dokaz ne

povezuje je niti s jednim zločinom. Lee je bio uvjeren da je ispred Midland Granda nad Holmwoodovim tijelom načas ugledao Quinceyja Harkera. Bez obzira na to što je vidio, držat će se činjenica. A činjenice govore... da nema stvarnih dokaza protiv Quinceyja Harkera. Osim toga, ono ubojstvo u uličici, od kojeg je sve i počelo, u nadležnosti je inspektora Huntleyja. Neka on time razbija glavu. Lee baci Van Helsingov dosje u vatru, gledajući kako papiri tamne, kako se iz njih počinje dizati dim i kako na koncu počinju gorjeti. On je završio s Jackom Trbosjekom. Molio je Boga da mu oprosti. Bio u pravu ili u krivu, Leejeva uloga u toj je priči završila. Oblaci su se sve brže kovitlali i navlačili prema mjesecu, pa je prirodom zavladala gotovo potpuna tama. Quinceyjev konj galopirao je uz obalu, zadihan i oznojen. Trgnuo se kad god se u daljini začula grmljavina. U jednom trenutku velika je nazubljena munja proparala nebo, zbog čega je Quinceyjev konj posve zastao, pa potom pojurio kao izbezumljen. Quincey je zario pete u njegovo tijelo i snažno se uhvatio za uzde, da nekako održi ravnotežu. Nakon što je napokon primirio konja, Quincey ga je potapšao po vratu, želeći ga posve umiriti. Imao je dojam da vremenske prilike čine sve da ga nekako uspore. Nije li Stoker u svom romanu napisao da Drakula upravlja i vremenom? Sada više gotovo i nema koga pitati jesu li Stokerove pretpostavke istinite. Drakula zna da dolazim. Quincey čvrsto stegne konja nogama i ponovno ga natjera u galop. Stvar je u krvi. Što god zna on, zna i Drakula. Element iznenađenja ne dolazi u obzir. Quinceyju je bilo jasno da mu ništa ne ide u prilog, no to ga nije ni na trenutak pokolebalo. Drakula mora umrijeti. Da ga je netko dva mjeseca ranije pitao vjeruje li u nadnaravno, nasmijao bi mu se u lice. Sada je ipak bio malo upućeniji u ta pitanja. Na njemu je sada da dovrši jezovitu zadaću koju je pred sebe četvrt stoljeća ranije postavila ona junačka skupina. Dok je jurio vrištinama, Quincey je postao uvjeren da mu je to oduvijek bila prava sudbina. Prvi put u životu put kojim je prolazio bio je oslobođen svake krivnje, grizodušja, straha i pitanja. Quincey je bio krajnje odlučan. Obično se kaže da oni koji niječu vlastitu sudbinu nikada ne dolaze do uspjeha. On je tu logiku primijenio kada je donio

odluku da će postati glumcem. Posljedice su sada mnogo dalekosežnije. Jurio je dalje, saginjući glavu da izbjegne neku granu koja ga je zamalo zbacila s konja. Bio je toliko zamišljen da ju je ugledao tek u posljednji tren. Tek zahvaljujući odnedavno pojačanim osjetima grana mu nije unakazila lice. Kako bi to samo bila glupa smrt! Quincey nikad nije previše razmišljao o vlastitoj smrti. Bio je mlad i, do prije nekoliko dana, još se smatrao nedodirljivim. Da je barem tako. Osjećao je kako s dolaskom oluje u njemu buja i ta žudnja za krvlju. To ga je podsjetilo na stihove iz Macbetha, uloge za koju je sada znao da je nikada neće uspjeti zaigrati na sceni. "Pa ipak, iskušat ću i posljednje. Navali, Macduffe. I proklet bio tko prvi vikne: Stani, dosta je!" Elizabeta Bathory sletjela je na stube bazilike Saint-Denis kada je noćnu tamu na nebu počelo odmjenjivati providno plavetnilo svitanja. Da je netko bio budan i vidio njezin dolazak, pomislio bi da je s crkve otpala neka od čudovišnih kamenih vodoriga. Tamni plašt s kapuljačom koji je grofica nosila da prikrije nagorjelu kožu gotovo se savršeno uklapao u pozadinu od kamena. Grofica Bathory krenula je prema ulazu u crkvu. Razdirao ju je nepodnošljiv bol. Meso joj je bilo duboko nagorjelo, zbog čega su joj se mišići ukrutili i zgrčili. Pri svakom novom pokretu osjećala je kako joj se meso kida i ponovno polagano obnavlja. Žudjela je za predahom, za odmorom i ljubavnim zagrljajem svojih žena u bijelome. One bi joj željno viđale rane. Nedostajala joj je njihova odanost. A sada su mrtve. Dva razloga više da Drakuli i Mini izazove patnje. Preostalim okom uočila je kameni prikaz Trojstva nad ulazom. Mogla je ući u crkvu kao svaki posjetitelj, no ipak se radilo o Božjoj crkvi. Htjela je ući tako da Njega podsjeti na svoju snagu. Pougljenjenom rukom razbila je masivna vrata od drva i željeza. Spustivši kapuljaču, prkosno je prošla divovskom dvoranom te gotičke crkve, svojevrsne francuske kraljevske nekropole, koja je bila posljednje počivalište svih francuskih monarha. Pogled joj je zapeo za prikaz Krista koji umire na križu. Čak je i Njegov sin slabiji od nje. Žive boje pojavile su se na vitrajima kada su sunčeve zrake obasjale prozore. Nije se obazirala na bol koji joj je obavijao cijelo tijelo dok

je kraj kipova posljednjih burbonskih kraljeva prilazila grobnicama. U prostoriji od isklesanog kamena nalazile su se podne oznake grobova izrađene od oniksa. Luj XVI. navodno počiva pod središnjim kamenom s desne strane, a Marija Antoaneta pod središnjim kamenom slijeva. Zlatnim slovima na crnom je oniksu pisalo: MARIEANTOINETTE D'AUTRICHE 1755.-1793. Elizabeta Bathory znala je da ispod kamena nije Marija Antoaneta. Barem nije cijela. Potom je usmjerila pogled prema neobilježenom oniksu iza grobnice pokojne kraljice. Škrgućući očnjacima, crnom šakom razbila je kamen i načinila rupu dovoljno veliku da u nju uvuče ruku. Izobličeni dlan gurnula je u pod i izvukla kutiju od bjelokosti ukrašenu križem. Grofica je osjetila kako joj krvave suze naviru u preostalo oko, zbog čega joj se s lica, još vrućeg od vatre, počela dizati para. Samu kutiju dobila je na dar od osobe koju je nekoć voljela. Drakula ju je nazvao čudovištem koje ne može voljeti. Kad bi samo znao... A zapravo je voljela tako duboko da je bila spremna spaliti cijeli svijet u znak osvete nakon što je izgubila to što je voljela. U kutiji se nalazilo nešto što je nekoć smatrala najvećom dragocjenošću. Kad je posljednji put bila u toj crkvi, podignula je oniks i pod njega pomno sklonila kutiju. Bio je to njezin dar voljenoj osobi, znak da je njezina smrt osvećena. Ujedno i obećanje da će cijeli svijet - pa tako i sam Bog - platiti za sve što je učinio. Ne obazirući se na bol koji joj je strujao prstima, grofica Bathory je podignula poklopac kutije. Na tajni koja se skrivala u njoj ukazao se odraz svijeća koje su gorjele u kripti. Elizabeta Bathory oprezno je prstima prešla po površini tog predmeta: radilo se o nožu kukri umrljanom sasušenom krvlju. Bio je to isti onaj nož koji je prije dvadeset pet godina do drška zarila u Drakulina prsa. Kako bi potvrdila obećanje koje je upravo dala samoj sebi, s još uvijek oštrog noža polizala je sasušenu krv. Bila je to Drakulina krv i bila je slasna. Tim nožem zadat će završni smrtonosni udarac neprijatelju. Grofica Bathory vratila je kutiju na mjesto. Još je razmišljala o pogrešci počinjenoj za posljednjeg susreta s Drakulom. Pogrešno ga je procijenila, kao i Minu. Više neće tako pogriješiti. Bilo je očito da Mininim žilama teče Drakulina krv, baš kao i njezinima. Nasmiješila se, a ovaj put nije joj zasmetao bol u nagorjelom licu. I ona je pila

Drakulinu krv. Nabost će ga na zid kukrijem i natjerati da gleda kako Mini trga glavu. Prije nego što umre, Drakula će gledati kako se Elizabeta Bathory kupa u Mininoj krvi. Grofica Bathory više nije imala luksuz raspolaganja vremenom besmrtnika. Želi li uspjeti, mora djelovati brzo. Drakula je i dalje slab, no slutila je da će pokušati navesti Minu da se pridruži redovima nemrtvih. Želi li se domoći trofeja, grofica Bathory do njih mora doći prije nego što se to dogodi. Mora napasti, i to što prije. Okrenuvši se na petama, odlučno je krenula prema izlazu. Postoji još samo jedan smrtnik čijim žilama kola Drakulina krv: Quincey Harker. I Minin sin mora umrijeti. Bez Minine i Drakuline zaštite, mladić je tek mušica koja samo čeka da je netko zgnječi. Kad se riješi njih, više joj nitko neće stati na put. Božji svijet postat će njezinom igračkom. "Que faites-vous?" upita neki muški glas. Naglo se okrenula i ugledala mladog redovnika sa svjetiljkom u ruci. Kada je ugledao groficu Bathory, odnosno ono što je od nje ostalo, na licu mu se pojavio užas. I sa suprotne strane velike dvorane jasno je osjetila miris straha u njegovoj krvi kada je kriknuo: "C'est le Diable!" Nazvao ju je Vragom. Ona se nasmiješi. Nije baš posve točno. Iako se divila Luciferu jer se usudio prekinuti veze s nebesima, na koncu nije uspio. Zarekla se da nikada neće dopustiti da je ponize. Grofica Bathory priđe mu bliže. Redovnik pridigne križ i poviče: "Sanctuaire!" Kakva budala! Pred groficom Elizabetom Bathory nitko se ne može skloniti na sigurno. Munjevito je nasrnula na njega. "Antichriste!" Očnjaci su joj se žarili u redovnikov vrat i prigušili njegov krik. Nakon što je osjetila profinjenu aromu Drakuline krvi, redovnikova krv bila je poput jeftinog misnog vina. Nema veze. Utažit će žeđ dok se ne vrati u Englesku. Popivši svu krv iz tijela, odbacila je redovnikovo tijelo na suprotnu stranu crkvenog broda, tako da je svom težinom palo na nizove zavjetnih svijeća. Potom je navukla kapuljaču na ćelavu i crnu glavu, da je zaštiti od sunca, te izišla iz crkve i žustrim korakom krenula na pariške ulice. Prolaznika je u to doba dana bilo malo, a oni koji je i vide, primijetit će tek sjenu u prolazu. Prije nego što se sunce uspne

na nebu, ona će već biti u Engleskoj. Stopala su joj se već odvojila od tla. Dižući se kroz sloj oblaka, vidjela je kako zemlja nestaje pod njom, a ona već leti preko La Manchea. Još koji trenutak i naći će se na sigurnome, u svojoj crnoj kočiji. U snu će se još oporaviti i zaliječiti. Dok bude spavala, njezini će konji juriti prema Whitbyju. A ondje, u ostacima stare opatije, njezina će opsesija doseći zenit. Kakvo savršeno poklapanje. Božji ratnik umrijet će u ruševinama katedrale. Drakula i njegova krvna loza prestat će postojati. Ona će preuzeti iskru kojom je Sotona nekoć pokušao spaliti nebesa, dovesti je na zemlju, te zapaliti plamen koji će progutati čitav svijet. LVI.

POGLAVLJE

Dok su prolazili kraj starog ljetnikovca obitelji Westenra, Mina je usporila i načas se zagledala u prošlost. Gotovo kao da je očekivala da će Lucy istrčati pred kuću. Prisjetila se dana kada je upoznala Lucy, još u doba rane mladosti. Minini roditelji bili su vlasnici jedne od dviju prodavaonica u Whitbyju i Mina je morala ondje raditi nakon škole i tijekom ljeta, kako bi obitelj nekako vezala kraj s krajem. Zbog toga nikad nije upoznala uobičajene radosti djetinjstva. Lucy je bila bogataška kći s brežuljka, no i ona se osjećala izolirano, iako joj prijatelja nije nedostajalo. Lucy je krasila neutaživa znatiželja i htjela je iskusiti sve što je život nudio. Nakon što se jednog toplog ljetnog jutra iskrala s imanja, Lucy je sama došla u grad istražiti kako živi, kako se izražavala njezina majka, običan "puk". Pustolovina ju je tako, sa šakom kovanica, dovela i u prodavaonicu Mininih roditelja, u kojoj se nakanila prejesti slatkiša. Mina je u početku smatrala kako joj je Lucy ponudila prijateljstvo jer se sažalila nad tužnom i osamljenom djevojčicom iz "puka", no Lucy je imala dobrostivije srce. Dok je automobil jurio dalje, Minin je pogled odlutao do litice koja se nadvijala nad gradom. Na tim opasnim stijenama nalazi se i njezino odredište, opatija Carfax. Ugledala je kameno sjedalo na rubu litice, gdje je jednom zatekla Lucy kako mjesečari, s dvjema ranicama na vratu, tragovima, kako je Mina tada zaključila, igala kojima joj je upravo ona učvrstila maramu. Bilo je to one stravične

noći kada se nasukao Demeter i kada im je u život ušao Drakula. Minina razmišljanja prekinula je grmljavina koja se začula u daljini. Mračni oblaci ubrzano su nailazili s juga. More je bilo uzburkano. Oluja se primicala sve brže. Mina mora doći do vrha litice prije nego što rijeka nabuja od kiše i prelije cestu. Automobil je prošao kraj stotinu devedeset devet stuba koje su vodile do vrha. Kao djeca, Mina i Lucy često su se utrkivale na tom usponu. Lucy bi se najčešće spotaknula o podsuknju, ali bi ipak pobijedila. Na kamenom sjedalu na vrhu Lucy joj je ispričala sve o trojici udvarača. Mina se prisjeti Quinceyja Morrisa i dr. Jacka Sewarda. Pokoj im duši. Automobil je prošao kraj hotela, nekadašnjeg raskošnog ljetnikovca obitelji Holmwood. U trenutku kad je počelo kišiti, Mina je skrenula na drveni most iznad sada već uspjenjene rijeke Esk. Ponovno se prisjetila one noći kad je Drakula stigao u Whitby, a u mislima su joj se počele ukazivati slike. Slučajno je naišao na Lucy nakon što je na brodu bio zatočen bez okrepe. Mornare je pokosila bolest, zbog čega im je krv postala otrovna, pa je Drakula nije mogao piti. Nije se mogao hraniti čak ni štakorima, budući da su i oni prenosili bolest. Izgladnjeli čovjek nakon tako dugotrajnog posta obično gubi mjeru i Drakula je Lucy trebao popiti svu krv, zbog čega bi umrla. Unatoč silnoj gladi, popio je tek toliko krvi da se malo oporavi, a zatim ju je ostavio na kamenom sjedalu, da je Mina pronađe. Iskazao je milosrđe, na svoj način. Začula se škripa. Starom natrulom mostu nije se svidjela težina automobila. Mina je već pomislila kako bi se mogla unatrag vratiti na obalu. Most se još više pobunio i počeo se ljuljati. Olujni oblaci nisu bili posve zakrili sunce, a to je značilo da Mina ne može napustiti automobil i ostaviti Drakulu nezaštićenog. Most neće izdržati dugo. Mina mora brzo odlučiti. Već se spremala ubaciti u brzinu za vožnju unatrag kada je Drakula ispružio ruku ispod pokrivača i snažno joj pritisnuo dlan na ručici gasa, tako da je automobil pojurio naprijed punom brzinom. Automobil je uz grmljavinu motora prešao zadnjih nekoliko metara upravo u trenutku kada je stari most popustio. Tek što su se stražnji kotači našli na cesti, most se urušio u rijeku. Drakula je povukao ruku pod deku.

Motor je stenjao dok su se uspinjali strminom Green Lanea, a onda su se u jednom trenutku kotači počeli okretati u mjestu u blatu nastalom od kiše. Kad je napokon došla do raskrižja, Mina je usporila i skrenula u Abbey Lane. Pogled joj je zapeo za dobro poznato zdanje u kojem se nekoć nalazila umobolnica dr. Sewarda. Jadni Jack. Plemenita i dobronamjerna duša. Približavali su se opatiji i sada je ponovno primijetila kako drveće ondje jednostavno nestaje, kao da je zemlja toliko prokleta da ne podržava život. Olujni oblaci posve su zastrli nebo. Nastavila je voziti. I onda joj se pred očima odjednom ukazalo odredište. Opatija Carfax, već gotovo posve urušena, poput duha koji opsjeda litice ponad usnulog Whitbyja. Gotički tornjevi dizali su se prema nebu, a odavno prazni prozori nalik prozorima u kakvoj katedrali nijemo su i svečano gledali na susjedno, maglicom obavijeno groblje. Mina je u opatiji posljednji put bila one noći kad se došla oprostiti od svog princa tame, prije dvadeset pet godina. Sada je došla po istome poslu. Mina je u mislima vrtjela osmišljeni plan. Ostavit će Drakulu da se suoči s gnjevom grofice Bathory i tako dobiti na vremenu, te kriomice odvesti Quinceyja u sigurnost Novoga svijeta. Mina je znala da joj Drakula neće odbiti želju, ali i da bi to moglo značiti njegovu propast. Od te je pomisli zadrhtala. Kako uopće može biti toliko proračunata? Znala je da može sve kad se radi o Quinceyju. Zaustavila je automobil kod zapadnog ulaza. "Stigli smo", reče i isključi motor. "Sunca više nema." Drakula se pridigne na sjedalo i otvori vrata, pa se polagano odmota i iziđe iz auta, tako da mu je izlizana deka sa širokih ramena spala na tlo. Nagnuo je glavu unatrag i sklopio oči, pa duboko udahnuo, prepuštajući se kiši i čekajući da ga ispuni noć. Na nebu je bljesnula munja i osvijetlila Drakulino markantno lice. Ni po čemu se nije moglo zaključiti da je bio ozlijeđen, iako je izgubio mnogo krvi. Izgledao je onako kako ga je Mina oduvijek pamtila: kraljevski dostojanstveno i nedostupno. Kao da ga je povratak u Carfax nekako pomladio. U daljini se začulo samotno zavijanje - psa ili vuka? - koje je do njih donio vjetar. Drakula se na taj zvuk okrenuo. Mina s njegova skamenjena lica nije mogla iščitati je li taj zvuk dobar znak ili upozorenje.

Kiša je šibala tlo, a Drakula jc ispružio ruke prema Mini. Došlo je vrijeme za odluku koje se tako dugo pribojavala. Uhvatila je Drakulu za ruku i kroz kišu su potrčali u zaklon opatije. Crna kočija grofice Bathory jurila je na sjever. U jednom trenutku nagnula se kroz prozor i shvatila da je pala noć. Žestoka kiša pljuštala je u ritmu grmljavine kopita njezinih kobila koje su vukle kočiju. Spavala je satima. Let do Francuske i natrag, na noćnome vjetru, iziskivao je velik napor. Elizabeta Bathory zagleda se u odraz unakaženog lica u ogledalu. Redovnikova krv povratila joj je snagu, ali nije počela i liječiti rane. Tim bolje, pomisli. Stravične ozljede kod Drakule će pobuditi lažan dojam nadmoći. U borbi koja će uslijediti to će joj biti prednost. Oh, kako samo uživa u toj igri! Grofica Bathory stane se smijuljiti. Drakula oduvijek ima tako visoko mišljenje o sebi. Ona je sinoć dokazala ono što oduvijek smatra činjenicom. Drakula je oduvijek bio slabiji od nje. Time što je samo djelomično popio krv Lucy Westenre, Drakula je ostavio živućeg svjedoka i tako se razotkrio onoj "junačkoj" skupini. Bila je to zamalo kobna lekcija. Sada si tek rijetko priušti najhranjiviju ljudsku krv. I upravo je to njegova najveća slabost - ne želi prihvatiti svoju stvarnu prirodu. Drakula je vampir, a i dalje se smatra čovjekom. Star je više od petsto godina, a još nije naučio bez grizodušja prigrliti moći nemrtvih. Kočija je jurila uz obalu, a grofica Bathory sanjala je o tome kako će vladati bez prepreka i protivnika. To je doba sada blizu: to jasno osjeća. LVII. Dok je razgledavala opatiju Carfax, Mini se učinilo da je riječ o odrazu njezina života. Nekoć je bila prelijepa i veličanstvena, puna kreposti, nadanja i potencijala. S vremenom se pretvorila u praznu ljusku. Čak su i prašnjavu paučinu u kutovima pauci koji su je ispleli u međuvremenu napustili. Zbog vjetra i oluje koja je jačala hodnici starog zdanja gotovo su zavijali, kao da ih duhovi prošlosti zazivaju i

traže da ih oslobode. Ti su zidovi svjedočili nebrojenim krvavim sukobima, od rimsko-keltskog ratovanja i vikinških upada, do saskonormanskih ratova. Mina se u mladosti odviše bojala fantoma za koje se govorilo da vrebaju uokolo da bi se noću usudila doći u blizinu opatije. U velikoj kamenoj prostoriji u kojoj je sada stajala nekoć se nalazila knjižnica u kojoj su redovnici u tišini radili i učili. Bila je to prva prostorija koju je princ Drakula pokušao prisvojiti kada je četvrt stoljeća ranije tek došao u Whitby. Zaboravljeno pokućstvo pokriveno plahtama stajalo je uokolo poput napuštenih duhova. Knjige napisane na svim mogućim jezicima ispunjavale su trule drvene police. Prašina je na njima bila tako debela da je Mina jedva razabirala boju korica, a kamoli vidjela naslove. Na trenutak je podignula pogled prema napuklom ogledalu iznad kamina. Odande ju je gledala neka mlada žena. I unatoč tome, Mina se osjećala staro i prazno poput propalog zdanja opatije. U jednom trenutku ugledala je škrinju za rublje od orahova drva koji je 1888. iz stana u Londonu donijela u Whitby. To je ljeto provela s Lucy, dok je Jonathan boravio u Transilvaniji. Nakon preljuba s Drakulom dogovorila je da škrinju potajno prevezu u opatiju Carfax, budući da je s ljubavnikom namjeravala pobjeći iz Engleske. Kasnije je, u kaosu i žurbi nastojanja da ostavi Drakulu i za sobom ostavi bračnu nevjeru, posve zaboravila na taj sanduk. Učinilo joj se da je istodobno i tužno i ironično što se sad ponovno našla na istome mjestu i s Drakulom i sa škrinjom. Kao da je sudbina znala što joj je namijenila još davno prije nje. Otvorila je škrinju i u njoj pronašla haljinu dobivenu od Lucy. Mina je nikad nije odjenula, za nju je jednostavno bila odviše provokativna. No, dvadeset pet godina kasnije kao da je savršeno pristajala ženi u koju se razvila. Mina pogleda crnu, ozbiljnu haljinu koju je nosila. Godinama se odijevala poput sredovječne žene, samo da umiri Jonathana. Za tim više nije bilo potrebe. Otkopčala je crnu haljinu i pustila je da padne na pod pun krhotina i prašine. Potom je iz škrinje izvadila mladenačku haljinu i navukla tu meku i ugodnu tkaninu. Počela se osjećati lijepom, no odmah ju je obuzelo i grizodušje: bila bi se voljela tako odijevati za Jonathana, no time bi samo dodavala sol na ranu koja nikako nije uspijevala zacijeljeti. Pogledala se u zrcalu, a

maleni zlatni križ koji joj je počivao na blijedoj koži iznad grudi zabljesnuo je od odraza svjetla iz kamina. Kako više nije mogla gledati vlastiti odraz, Mina je prišla visokom i elegantnom prozoru. Njezini su koraci odjekivali poput usporenog, pomno promišljenog bubnjanja. Zagledala se u noć. Bljeskovi munja obasjavali su groblje pod prozorom i bacali duge sjene među nadgrobne spomenike. Jasno je osjećala da se Quincey sve brže približava, te se nadala da će do opatije stići prije nego ih oluja zahvati svom silinom. Kada dođe, Mina će se izravno obratiti Drakuli i pokrenuti zamišljeni plan. "Ta ti haljina pristaje", začula je iza sebe glas. Nije čula kad je ušao i bojala se okrenuti prema njemu, da ne ostane bez hrabrosti. Ili, još gore, da ne popusti najmračnijim željama. Jasno je začula želju u njegovu glasu kada je rekao: "Prava si gozba... za oči." "Pronašla sam svoju staru škrinju", zamuca Mina. Spustila je pogled prema svom zamamnome tijelu. Haljina je otkrivala mnogo gole kože. "Ovdje sam ostavila mnogo toga." S obzirom na nelagodnu tišinu, Drakuli nije promakao neizgovoreni smisao njezinih riječi. Na koncu je rekao: "Ovaj dom, kao i ja, pripada tebi." Glas mu je bio onakav kakav je i pamtila, melodičan i hipnotičan. Mina je tek sada shvatila koliko joj je nedostajao taj utješni zvuk. Ne! Ne smije misliti na sebe. Mora misliti na Quinceyja. Važno je samo da njezin sin nekako umakne, a Drakula to možda neće shvatiti. U svijesti joj se ukazala slika Quinceyja na konju. Odjeća mu je bila umrljana krvlju... Je li ga netko ranio? Mina osjeti kako je iznutra proždire plamen srdžbe. Naglo se okrenula, prema Drakuli, ljutito poput lavice spremne da pod svaku cijenu obrani mladunče. "Kako si mogao Quinceyja poslati u opasnost? Van Helsing ga je mogao ubiti." "Van Helsing je pokušao osigurati vlastito mjesto u povijesti tako što me preko Stokerova pera prikazao kao zlikovca", odvrati Drakula bez imalo kajanja. Zakoračio je prema njoj, u nastojanju da smanji razmak, no Mina se, ne prihvaćajući takve pokušaje, samo okrenula od njega. Princ tame uzdahne. "Nikada se nisam želio osvetiti tvome suprugu i ostalima koji su me pokušali ubiti. Njihovi su ciljevi, iako pogrešno usmjereni, uistinu bili plemeniti, budući da su samo željeli zaštititi tebe. Ali Van Helsing je prešao liniju."

Prišao joj je s leđa, a glas mu se smekšao. Mina se osvrnula i ugledala Drakuline oči koje su sada bile usmjerene prema mračnome obzoru na kojem je bljesnulo svjetlo svjetionika. "Quincey je natjerao Van Helsinga da plati za počinjene prijestupe", reče. Mina osjeti kako joj se ledi krv. Shvatila je pravo značenje njegovih riječi. A način na koji je izgovorio ime njezina sina... po tome je jasno uviđala i njegove ciljeve. Drakula ima drukčije namjere u vezi s Quinceyjem. "Oduzeo bi mi sina jedinca?" "Kako bi preživio ono što se sprema, Quincey mora prihvatiti istinu. Mora prihvatiti svoju pravu prirodu." Mina osjeti kako joj srce udara o prsni koš. "Mi ne možemo odlučivati o Quinceyjevoj sudbini." * * * Quinceyjev konj galopirao je obalom Robin Hood's Baya. Valovi su svom silinom tukli stijenje. Hladni travanjski vjetar u međuvremenu se pojačao. Gromovi su stvarali zaglušujuću buku, a munje sijevale posvuda oko njega. I nebesa su najavljivala veliku bitku. Quinceyjev konj u jednom se trenutku stao propinjati i okretati, da bi zatim posrnuo i pao na blatnjavoj obali, tako naglo da je on odletio i pao. Pridignuvši se iz blata, posrćući je došao do konja, pribojavajući se da je životinja možda slomila nogu. Kleknuo je kraj nje, uvidio da je natopljena uspjenjenim znojem i da jedva dolazi do zraka. Konj mu se od iscrpljenosti našao na rubu smrti. Munja je ponovno proparala noć. Quincey je u daljini ugledao ruševine opatije na litici nad morem. Sve je bliže. Konj je pokušao ustati, ali je ponovno pao, budući da mu noge više nisu mogle izdržati ni vlastitu težinu. Quincey nije imao vremena čekati da se životinja oporavi. Pogladio joj je grivu. On sam bio je spreman umrijeti, samo da ostvari cilj, no takvu žrtvu nije mogao tražiti i od konja. Više ne časeći ni časka, pješice je nastavio klizavim i opasnim putem sudbine. LVIII.

POGLAVLJE

Vrijeme kada su se djeca koristila kao pijuni u ratovanju davno je iza nas. Ostavi mog sina na miru", usprotivila se Mina. Znala je da se našla na tankome ledu. Bilo je opasno pozivati se na patnje koje je Drakula proživio kao dijete. Prije više stoljeća, turski je sultan u političko zatočeništvo odveo Vlada Drakulu i njegova mlađeg brata Radua. Godine odvojenosti od obitelji na Drakulu su ostavile tragove čiju dubinu nije moguće posve utvrditi. Drakula je ostao u zatočeništvu sve dok mu otac nije poginuo u bitki. Tada je naslijedio vlaško prijestolje i postao Božjim ratnikom. Preostali dio smrtnog života posvetio je nastojanjima da se osveti. Za nemrtvog života i dalje se borio pod istim stijegom, uvjeren da je i dalje Božji ratnik, te da su mu najveći neprijatelji pojedinci poput Elizabete Bathory. No Mina nije mogla dopustiti da Quincey postane žrtvom Drakulina beskonačnog ratovanja. "Quincey je zaslužio normalan život. Bit će najbolje da sina odvedem daleko odavde. Izvan Engleske. Daleko od grofice Bathory." Drakula ju je bezizražajno promatrao. Dakako da je znao za njezine najskrovitije misli: znao je da se sprema taj trenutak. Ne odvajajući pogled od njezinih očiju, prstima je prešao preko ožiljka na vratu. Trag gotovo da i nije bio sličan širokoj otvorenoj rani koju su mu na vratu večer ranije ostavili grofičini očnjaci. Sve je brzo zaraslo. "Grofica Bathory također je pila moju krv", reče. "Svi smo sada povezani. Kamo god pobjegnemo, pronaći će nas. Kao i Quinceyja. Vrijeme je da joj se odlučno suprotstavimo." "Nisi dovoljno snažan da joj se suprotstaviš. Zamalo te ubila." Granitni je pogled popustio i on se sada namršti. Mina je bila uvjerena da mu je na trenutak u očima ugledala bol. Okrenuo se od nje, duboko udahnuo i nešto zaustio. Nije se čulo ništa. Drakula zatvori oči, kao da se priprema za nešto užasno teško, pa na koncu tiho reče: "Prije dvadeset pet godina zamalo su me uništili. Prvo Harker, a onda i Elizabeta. Rane mi još nisu zacijeljele." Ponovno se okrenuo prema njoj i naglo rastvorio košulju. Mina od užasa prigušeno krikne: "Oh, Bože!" Drakulina prsa bila su abnormalno mršava. Mina mu je mogla prebrojiti sva rebra. Koža prepuna ožiljaka bila je posve zategnuta preko kostiju, tako da je jasno vidjela i ožiljke na mjestima na kojima su je proboli Morris i Jonathan. Vidjela je i tragove napada koji je

gledala očima grofice Bathory, a sjetila se i grofičine čizme kojom je pritisnula kukri još dublje u njegova prsa. Nije mogla odvojiti pogled od tog jezovitog prizora, niti zaustaviti suze sažaljenja koje su joj stale kliziti niz lice. Drakula je pred njom prvi put pokazao strah i vlastitu slabost. Mini je bilo jasno koliko mu je zacijelo bilo teško s nekim podijeliti takvu ranjivost: bio je to čin čiste ljubavi. Između njih sada više ne mogu postojati tajne. Mina je Drakulu oduvijek strastveno voljela, ali nakon tog otkrića Drakula joj je ušao u srce, u prostor koji je nekoć nastanjivao Jonathan. Mina ispruži ruke prema princu tame, ruke koje su drhtale dok mu je milovala izobličeni torzo. "I zato ti je trebala Sewardova pomoć", reče Mina, koja je to napokon shvatila. Svi dijelovi slagalice konačno su dolazili na mjesto. Oprezno je milovala unakaženu kožu nad Drakulinim srcem, na mjestu na kojem ju je jednom probio Morrisov nož, te na mjestu s kojeg je jednom pila njegovu krv. Drakula nježno položi ledeni dlan na Mininu nadlanicu, tako da su isprepleli prste. "Učinio sam sve što sam mogao da od grofice zaštitim i tebe i Quinceyja", prošapće. Pridignuo joj je bradu, tako da mu se zagleda duboko u tamne oči, kao da je moli da pogleda duboko skrivenu dušu. "Ali sada više nema mogućnosti za bijeg. Sve će nas pobiti ako mi se ne vratiš, Mina." Mini je nudio izbor... ali Mina se nije mogla odreći svoje vjere. Ona joj je još jedina preostala. Mora se usprotiviti vlastitom instinktu. "Možda izgledam kao mlada djevojka koju pamtiš," uzvrati ona, ne odvajajući pogled od njegovih očiju, "ali tijekom ovih silnih godina stekla sam novu mudrost. Koliko god bile slatke tvoje riječi, koliko god imao nježan dodir, ipak si čudovište. Ubojica." Drakula uspravi leđa, a na licu mu bljesne ponos. "Vitez sam Svetog reda Zmaja. Stoker i Van Helsing nisu mi ostavili mogućnost izbora, jednostavno sam morao..." "Ne živimo u srednjem vijeku. Ne možeš samo tako nekoga ubiti jer te ocrnio u nekoj priči", prekine ga Mina. "Za života sam bio Božja ruka", uzvrati prkosno Drakula. "Borio sam se da zaštitim čitav kršćanski svijet. Poznavao sam samo okrutnost i smrt i ništa više. Žudio sam za drugim životom, za novom prilikom. Kad se prilika pojavila, prigrabio sam je, bez obzira na posljedice. Da,

ustao sam iz mrtvih, ali ne ubijam iz zabave. Krv potrebnu za preživljavanje uzimam isključivo od životinja, ubojica, silovatelja i kradljivaca. I dalje dijelim Božju pravdu." Oči su mu se razrogačile. Mina se dobro sjećala tog hipnotičkog pogleda. Osjećala je njegovu krv koja joj je sada kolala mozgom, a s njom je navirala i bujica slika. Omogućavao joj je da sve sagleda njegovim očima, da vidi što je sve počinio u Božje ime, čudovišta koja je usmrtio, nedužna bića koja je spasio... Po dovršetku njihove mentalne veze, Drakula je nastavio: "Stvoren sam na Božju sliku i priliku, ali pripadam višem redu bića. Ne hrane li se vukovi ovcama? Kao i svi veliki lovci, ja sam sam. Nema tužnijeg zvuka od vučjeg zavijanja, kada je sam u noći, dok ga čovjek s prijezirom odbacuje kao zlo, lovi toliko da je na rubu izumiranja." Usnama se približio njezinu uhu, tako da je osjećala njegov ledeni dah. Žudjela je za njegovim poljupcem. Istodobno je željela okrenuti se i potrčati glavom bez obzira. "Molim te, Mina, shvati da sam bez tebe izgubljen", prošapće Drakula. "Moj je jedini grijeh što nisam upućen u navike ovog suvremenog doba. Može li čovjek koji te voli kao ja biti istinski zao i izopačen?" Mina se okrene na drugu stranu. Nije ga mogla pogledati u oči. "Jednom davno, jako davno, bila sam posve spremna napustiti Jonathana i poći s tobom. Sada mi je važan jedino sin. Naše je vrijeme stvar prošlosti." Znala je da ne zvuči osobito uvjerljivo, a to je značilo da je toga svjestan i Drakula. Laži su uzaludne. Naglo ju je okrenuo prema sebi. "Prestani s time!" zapovjedi joj. "Zavaravaš samu sebe. Znam da me još voliš. Popusti vlastitoj strasti. Dođi k meni. Budi sa mnom. Prosvijetli me. Jedino zajedničkim snagama možemo spasiti svijet od Elizabete Bathory." "Od mene tražiš da prihvatim tvoj mračni dar. Da postanem poput tebe." "Pobjegneš li s Quinceyjem u Ameriku, snage će nam biti podijeljene. Večeras smo svi na okupu i u najpovoljnijem položaju. Čak i da večeras padnem u borbi, grofica Bathory bit će bitno oslabljena. Iako ćeš to tek postati, bit ćeš vampir koji se rodio iz moje drevne krvi. Moći ćeš zaštititi Quinceyja. Tvoja će se moć moći mjeriti s moći

ranjene grofice." Mina čvrsto stisne križ koji je nosila oko vrata. "Ne mogu." Drakula povuče ruku, a na licu mu se pojavi nesmiljen izraz. "To znači da je Sotona pobijedio." Naglo se okrenuo i izišao, a Mini se učinilo da je osamljenija nego ikad u životu. S prozora se zagledala u noć bez mjesečine. Gdje joj je sin? Mora donijeti odluku, a to bi joj bilo lakše kad bi znala da je na sigurnome. Začuo se prasak groma. Mina se nikad nije bojala oluja, čak ni kao dijete. Sada je bila užasnuta, kao da je grmljavina upozorenje namijenjeno samo njoj. Već trenutak kasnije osjetila je nečiju nazočnost. Točno je znala što to znači. Grofica Bathory sve je bliže. Elizabeta Bathory nasmiješila se pri pogledu na dva kitolovca koja su muku mučila s pristajanjem u luci u Whitbyju dok se nebo rastvaralo. Zemlju je zahvatio potop s nebesa. Njezin dolazak najavilo je zaglušujuće zavijanje vjetra. Stanovnici Whitbyja jurili su u zaklon, zatvarali kuće i pripremali ih za oluju. Dok je u kočiji jurila kraj malenih kamenih kuća, čula je tako poznate užasnute krikove. Čak i najniža bića iz tog ljudskog šljama nekako slute kada im se primiče moć čistoga zla. Kroz prozor kočije grofica Bathory pogledala je u oči neku naboranu bezubu staricu, uživajući u strahu koji je ugledala u očima stare vještice. Obožavala se hraniti strahom ljudi: to joj je grijalo krv, ubrzavalo puls. Krijepilo je. Opijalo je. Njezini konji iznenada su se zaustavili. Grofica Bathory nagnula se i uvidjela da se drveni most preko rijeke Esk bio urušio, te da konji ne mogu prijeći pomahnitalu rijeku. Let od tog mjesta do opatije odnijet će joj nešto snage, a mora čuvati svaki atom za borbu koja je očekuje. Elizabeta Bathory u mislima se povezala s kobilama, a one su stale toptati i zabacivati grivu, pokazujući da su shvatile. Kočija će se vratiti i dužim putem doći do kamenih stuba u podnožju litice. Noć je tek počela. Onim jednim okom ljutito je pogledala prema svome cilju - visokome zdanju, opatiji na stjenovitoj litici. Na jednome prozoru zapadnoga krila zgrade grofica Bathory ugledala je obris žene okupan toplim, treperavim svjetlom. Željno je obliznula očnjake. Prije nego što svane, okusit će meso te kučke i okupati se u njezinoj krvi.

L I X .

POGLAVLJE

Mina je znala što joj je činiti. Čula je kako oluja nesmiljeno nasrće na zidine stare opatije. Carfax je odlučno odolijevao potopu. I ona će biti tako čvrsta. Kratkim kamenim stubištem spustila se do krila s nekadašnjim redovničkim sobama. Niz vrata s obiju strana uskog hodnika završavao je velikim hrastovim vratima iza kojih su se nalazile opatove privatne odaje. Dok je koračala hodnikom, prolazeći kraj brojnih vrata, izbor koji joj se nudio sve se više sužavao, sve dok joj nisu preostala tek jedna vrata. Drakula je nebrojeno puta ustvrdio da vampir po prirodi nije izopačen. Smatrao je da prelaskom u redove nemrtvih duša automatski ne postaje prokletom. Dobro i zlo kriju se u čovjekovim odlukama. Mina je vlastitim očima vidjela kako neutaživa žeđ za krvlju tek formiranog vampira može kvariti. Znala je da je Lucy mamila malenu djecu u svoje kandže, no Lucy nikad nije mogla birati. Posve nepripremljena, pretvorila se u čudovište. Mina se samo nadala da je neće snaći Lucyna tužna sudbina. Osjećala je kako se grofica Bathory približava. Znala je da ima samo jednu mogućnost. Morat će žrtvovati vlastitu dušu da spasi sina. Krajnje odlučna, Mina je svjetiljku koju je ponijela položila na pod i širom rastvorila velika hrastova vrata. Drakula je stajao ispred velikog ognjišta u kojem je grmjela vatra. Okrenuo se prema njoj. Zahvaljujući vatri i treperenju desetaka svijeća, prostorija je izgledala živo i toplo. Drakula ju je pogledao željno i s nadom. Prešla je prag. "Quincey mora imati vlastitu sudbinu. Ne možeš umjesto njega odabrati put kojim će poći", reče strogo. U vezi s tim pitanjem neće popustiti. Drakula kimne. "Ako je to cijena koju tražiš, neka bude tako." Polagano je krenuo prema njoj, a njoj je srce počelo snažno tući kad je pomislila da će mu se ruke ubrzo naći na njezinu tijelu. Silno strepeći, posegnula je za zlatnim križićem navratu te ga je potegnula. Tanki je lančić puknuo i križ je pao na pod. Želja u Drakulinim očima samo se

pojačala. Dlanovi koje joj je položio na ramena bili su hladni te su samo pojačali drhtaje koji su joj potresali tijelo. Nježno ju je poljubio u usta, a zatim je podignuo u naručje, ni u jednom trenutku ne odvajajući pogled od njezinih očiju. "Zajedno..." prošapće Drakula, usnama joj nježno dodirujući uho, "zajedno ćemo gledati kako se pojedine države uspinju i tonu u zaborav. Zajedno ćemo svjedočiti vječnosti." Odnio je Minu do postelje i polegnuo je. Dodirujući je onako kako je Jonathan nikad nije dirao, rukama i usnama istraživao joj je tijelo. Zahvaljujući njemu, počela se osjećati kao žena. Unatoč silnoj snazi, Drakula je bio nježan. Svukao joj je haljinu i zagledao se u njezinu nagost s mješavinom pohlepe i strahopoštovanja. Iako je živio u svijetu tame, nije ugasio svijeće, kao što je to činio Jonathan prije nego što bi njih dvoje vodili ljubav. Drakula je želio vidjeti svaki dio njezina tijela. Minin se puls ubrzao kada ju je poljubio u vrat. Nije osjećala strah, nego mu se potpuno predala. Željela ga je. Po tome kako ju je milovao, po tome kako je ušao u nju, znala je da mu je njezin užitak važniji od vlastite naslade. Osjećala ga je u sebi, a sa svakim pokretom sve se više primicala užitku čistijem od svega što je ikada upoznala. Drakula joj je šaputao, a njegov dah milovao joj je usnu resicu. "Ščepat ćemo svijet za vrat i iz njega ispiti sve što poželimo." Čitav život Mina se borila protiv ugnjetavanja. Prihvaćanjem Drakulina vječnog poljupca razbit će te okove. Više je neće sputavati ni pravila ni zakoni, osim pravila koja pred sebe postavi sama. Ruka mu je skliznula medu njezine noge. Više se nije mogla suzdržavati. Obgrlila ga je i privukla još bliže. Odjednom, u žaru strasti, sve je postalo posve jasno. Svi njezini sukobi i podvojenosti raspršili su se u trenu. Kao da su se oblaci razišli i otkrili vedro nebo. Voli Drakulu, voli ga onako kako nikada nije mogla voljeti Jonathana. Ona i Drakula zajedno čine cjelovito biće. "Bože, oprosti mi, još te želim", reče. Drakula otvori usta i otkrije očnjake, no Mina podigne ruku i spriječi njegov ugriz. Zastao je, ali se nije ljutio. Htio je odluku prepustiti njoj. "Moram ti nešto reći. Sve ove godine čuvala sam tajnu."

Samo je polagano odmahnuo glavom. "Znam od samog početka." Mina se nasmiješi, napokon oslobođena tereta grizodušja. Zatim okrene vrat i ponudi žilu ljubavniku. Drakula zagrize svom snagom. Dok je pio, tijelo joj se grčilo, a ona je gotovo gubila svijest od erotične mješavine užitka i bola. Više je nije bilo briga što gubeći krv, gubi i dušu. Drakula je popio vrelu krv i odjednom se uhvatio za prsa, grčeći se. Nešto mu se događa. Osjeća bol. Uspravio se, jedva hvatajući dah. A onda je kriknuo i strgnuo već poderanu košulju. Ispijeni torzo prepun ožiljaka stao se nabirati, kao da se ponovno rađa pred njezinim očima. Zadivljeno ju je pogledao. "Moja čista krv, krv koju si tako davno popila iz mene, sada me liječi." Mina ga je spasila. Krv koju je nekoć nazvala prokletom spasit će Quinceyja i poraziti groficu Bathory. "Krv je život. Krv je naš život." Mina prigušeno krikne, pa ga uhvati za glavu i zarije mu očnjake dublje u svoj vrat, pozivajući ga da završi. Došlo je vrijeme da umre u njegovim rukama i ponovno se rodi. U neizmjernom zanosu, Mina je zauvijek zatovrila oči prema ljudskome životu. Quincey priđe ribaru koji je vezivao drvenu barku. "Opatija Carfax! Kojim putem?" "Opatija Carfax? Mladiću moj, misliš valjda na opatiju Whitby..." "Ne, Carfax. Znate gdje je?" poviče nestrpljivo Quincey. Ribar kimne. "Da. Ali, kloni se tog mjesta!" "Opatija Whitby, opatija Carfax, proklet bio! Kamo da krenem?" Ribar se prekriži sa strahom u očima. Quincey tek tada shvati da po svoj prilici izgleda užasno, natopljen kišom i prekriven blatom, krvlju i tko zna čime sve ne. "Oprostite, radi se o životu i smrti! Moram doći do opatije Carfax!" Stari ribar odmahne glavom i pokaže prema putu koji je vodio u šumu. "Bog neka ti bude na pomoći, mladiću!" Quincey potrči prema šumi. Vjetar je bio tako snažan da mu se činilo da ga gura unatrag. Imao je dojam da umjesto kiše padaju oštre strelice. Quincey se pitao je li Drakula izazvao takvu oluju, ne bi li ga još malo usporio. Više nije osjećao majčine misli. Već ga je i sama ta činjenica užasavala. Klipsao je putem kroz šumu Stainsacre. Zbog kiše je svaki korak postajao sve težim, a noge su mu se sve više klizale u blatu. Na koncu

se našao pred napuštenom ljušturom nekadašnjeg sanatorija dr. Sewarda. Debeli slojevi mahovine, bršljana i korova posve su obavili kamene ostatke zdanja, kao da priroda nastoji izbrisati muke i boli koje to mjesto pamti iz prošlosti. Prema Stokerovu romanu, tim je poljem Renfield trčao, tražeći utočište u opatiji Carfax. Quinceyjeva obitelj stekla je bogatstvo upravo zahvaljujući mukama i boli gospodina Renfielda. I premda su njegovi roditelji proklinjali Drakulu, prava je istina bila da su se izravno okoristili njegovim zločinima. Quincey se pitao jesu li patnje koje je njegova obitelj proživjela dio pravedne Božje kazne. Carfax se sumorno izdizao prema noćnome nebu, neusporedivo veći od zdanja koje je Quincey dotada zamišljao. Treperavo svjetlo obasjavalo je jedan prozor. Snop svjetla sa svjetionika ispred obale u pravilnim je razmacima prelazio po ruševinama, ostavljajući dugačke, jezovite sjene. Vjetar i kiša i dalje su jačali dok je grabio otvorenim poljem. Ne dajući se dotući, skupio je svu snagu i dajući sve od sebe pojurio naprijed. Quincey je tako na koncu došao do raskošno ukrašenih drvenih vrata na ulazu u opatiju, te se na njih iscrpljeno naslonio. Iznenadio se, prekasno shvativši, da nisu zaključana, tako da je ničice pao u predvorje. Brzo ustavši, odmah ih je zatvorio, ulažući svu snagu da iz predvorja izgura olujne sile. Pogledao je kroz prozore, želeći utvrditi je li ga tko vidio, no vidio je samo osamljene nadgrobne spomenike osvijetljene bljeskovima munja. Vani su bili samo mrtvaci. Quincey je pojurio zavojitim hodnicima i nakon nekog vremena došao do dugačkog hodnika koji je s obiju strana imao nizove vrata. Na njegovu završetku nalazila su se djelomično otvorena vrata, a s njihove druge strane dopirao je snop svjetla. Quincey se načas pokuša pribrati, pa potrči prema svjetlu i uleti u tu prostoriju. Nije bilo nikoga. Deseci svijeća bili su se istopili, ostavljajući tek lokvice amorfnog voska. U kutu se nalazio prazan nenamješten krevet. Jedino svjetlo u sobi dopiralo je od vatre u kaminu koja se polagano gasila. Kraj postelje je ležala hrpa odjeće. Okrenuo se i osjetio nešto pod nogama. Spustio je pogled i srce mu je tada zamalo zastalo. Bio je stao na majčin lančić s križem koji se nalazio na podu. Znao je da ga ona

nikada ne bi skinula svojom voljom. Obuzet bijesom, podignuo je maleni zlatni križ i pojurio, iako nije znao kamo točno ide. Pokušao je otvoriti sva vrata redom, no sva su bila nepomična od hrđe. Ubrzo će svanuti. Drakula će morati pronaći utočište za odmor. Ako u Stokerovu romanu ima i trunka istine, tražit će mjesto do kojeg ne može doprijeti sunčevo svjetlo. Pronašao je glavno stubište i brzo se spustio. Stubištem su vladali vlaga i smrad truleži. Što se više spuštao u tamu, to mu se činilo da je bliži susretu sa sudbinom. Tako se našao u nekoj divovskoj dvorani. Nakon što je bolje pogledao uokolo, shvatio je da se nalazi u svojevrsnom mauzoleju. Zidove su prekrivali nizovi polica. U svakoj niši nalazio se po jedan kostur. Bit će da je ondje pokopano nekoliko stotina ljudi. Kraj ulaza se nalazila prastara uljanica. Quincey je uzme. Staklo je još bilo toplo. Netko je tek maločas ušao onamo. U džepovima je potražio šibice dobivene od Arthura Holmwooda, svim se srcem nadajući da su dovoljno suhe. Imao je sreće: zapalio je stijenj i svjetiljka je oživjela. Došao je do središta prostora i svjetiljkom obasjao tri velika kamena sarkofaga. Ime je na prvome od njih bilo napisano na latinskome: OPAT CARFAX. Na drvenome sanduku iza njega pisalo je: VLASNIŠTVO VLADIMIRA BASARABA. Basarab! To ime sada je zvučalo poput otrova. Quincey stane manijakalno pretraživati prostor, pa mu se pogled tako u jednom trenutku zaustavio na zahrđaloj lopati naslonjenoj u jednom kutu. Položivši svjetiljku na sarkofag, uhvatio je drveni držak lopate i njome udario po kamenome zidu, tako da se držak slomio na dva dijela. S tim improviziranim štapom u ruci, nasrnuo je na sanduk, ulažući i posljednji atom snage u nastojanje da sa sanduka podigne poklopac. Kada ga je otvorio, Quincey je slavodobitno kriknuo. Prisjetivši se kobne pogreške koju je u Transilvaniji počinio njegov imenjak, zažmirio je, kako ga ne bi pogodio Drakulin hipnotički pogled, te je podignuo oštri štap, spreman da njime probije srce princa vampira. Oči je otvorio u posljednji trenutak, da preciznije nacilja, a onda stao kao ukopan, kao da mu je srce prestalo kucati, jer nije mogao

vjerovati da vidi to što mu se ukazalo pred očima. U sanduku je ležala njegova majka. Quincey odbaci komad drška i dodirne lice koje mu se nekoć smiješilo, usne koje su ga ljubile. Te su usne sada bile hladne i beživotne. Više neće biti prilike za pomirbu i kajanje. Drakula je pobijedio. Quinceyju su prsti krvarili od otvaranja sanduka. Tako su na Mininim blijedim usnama ostale i sićušne kapljice njegove krvi. Nijemo se opraštajući od nje, položio je dlan na majčine grudi i šokirao se kada joj se prsni koš iznenada podignuo. Krajnje užasnut, gledao ju je kako jezikom s usana skuplja kapljice njegove krvi. Kapci su joj se iznenada rastvorili. Umjesto onih blagih plavih očiju imala je posve crne kuglice. Usne su joj se povukle i otkrile dugačke i oštre očnjake. Krik koji joj se oteo s usana istodobno je i užasavao i zaglušivao. Prije nego što je Quincey stigao reagirati, Minine kandže ščepale su ga za vrat. L X .

POGLAVLJE

Nebeske suze natapale su zemlju kao da je i Bog znao da će te noći naposljetku završiti i njegova vladavina. Valovi Sjevernog mora propinjali su se u visinu. Munje su parale tamu. Gromovi zaglušujuće potresali svijet. Kočija grofice Bathory mahnito je poskakivala jureći po kišom šibanom raspucanom kamenju u ulici Church. Ceste koje su vodile do opatije Carfax bile su blatnjave i sve neprohodnije. Kočija se zaustavila u podnožju stotinu devedeset devet stuba koje su vodile do vrha litice. Kočija nije mogla ići dalje. Grofica će se pješice uspeti stubama uklesanima u liticu. Kad je izišla iz kočije dočekao ju je potop. Kišne kapi na golome tjemenu gorko su je podsjećale na izgorjelu vranu kosu. Hladna voda isparavala je već pri dodiru s njezinom još vrućom kožom. Jedinim okom ugledala je neki lik koji je stajao na velikome kamenu, njoj okrenut leđima, zagledan u pobjesnjelo Sjeverno more. Činilo se da uopće ne primjećuje ni nju ni nesmiljenu kišu. Grofica Bathory iskesi očnjake. Koliko je mogla polaganije i nečujnije, pri-krala mu se s leđa. Kiša će nadjačati zvuk mojih koraka.

Čim joj je sinula ta pomisao, kiša je odjednom prestala. Oblaci su se razišli, a puni mjesec obasjao je pojavu na velikome kamenu. "Vrijeme je da odgovaraš za sve svoje grijehe",. Drakulin bariton dolebdio je do nje na vjetru u trenutku kada se okrenuo prema njoj, "Erzsebet." Zvuk vlastitog imena na materinjem jeziku, pa još iz Drakulinih usta, bio joj je odvratan. Izgovorio ga je ne u znak pozdrava, nego kao psovku. Svaki dio njezina bića htio je skočiti na njega i raskomadati ga. Elizabeta Bathory taj je trenutak iščekivala stoljećima. Mogla si je priuštiti da mu dopusti još pokoju igricu: što je još nekoliko trenutaka kada je pred njom cijela vječnost? Sve snažnije krvožedne osjećaje primirila je zamišljajući kako čupa Drakulin jezik i kako ga poput privjeska nosi na lančiću. Kada je stupila na mjesečinu, u Drakulinim očima ugledala je određenu uzbunjenost. Bilo je očito da ga je zatekla novim stravičnim izgledom. Da je imala usne, sada bi se nasmiješila. No i njih je, kao i nos i kapke, progutao plamen u podzemnoj željeznici. "Uz riječi ljubavi, istrgnuo si mi grlo i ostavio me da umrem", prosikće ona sada. "No, sada, snagom svih demona koji su sa mnom, ove noći stojim pred tobom. I zaklinjem se da više nikada nećeš prevariti smrt." Drakula je stajao na kamenu i netremice je gledao. S punim samopouzdanjem odgovorio je: "Upozoravam te: Bog je na mojoj strani." "Upropastit će te upravo ta slijepa odanost Bogu." Drakula jednom rukom skine plašt, a drugom izvuče nešto drugo. Kratak bljesak na mjesečini obilježio je let dvaju mačeva koji su se u luku spustili i zarili u zemlju. "Na nekadašnji način", reče Drakula izazovno. Grofica Bathory pogleda dva mača. "Mač tvog oca?" upita, glavom pokazujući prema bližem maču. "Da", odgovori Drakula. "A drugi je jedan od mnogih koji su pripadali mojem bratu." "Laskaš mi." Elizabeta Bathory prišla je mačevima, pomno ih motreći. Oba su bila prelijepo izrađena, u stilu uobičajenom prije pet stotina godina. Po oštećenjima oštrice bilo je jasno da su oba mača sudjelovala u

mnogim borbama i da su prolijevala krv. Kako je to samo prikladno. Njihova je zajednička prošlost bila preduga i prebogata da upotrijebe djevičanski neokaljan čelik. Elizabeta Bathory uzme oba mača, stišćući ih izobličenim koščatim rukama. Jedan od njih imao je drveni držak sa šiljatim završetkom kojim je bilo moguće ubosti neprijatelja kao da se radi o nožu. Drugi je imao držak od bjelokosti sa zaobljenim završetkom, ali mu je štitnik za ruku bio savijen u obliku slova V, tako da je vršak bio okrenut prema dršku. Vješt mačevalac tim se dijelom mogao poslužiti da oslabi donji dio suparnikova mača. Bio je to Raduov mač. Mač za nju. Bez ikakva upozorenja, grofica Bathory dobaci drugi mač Drakuli i istovremeno skoči prema njemu, želeći ga mačem raspaliti po glavi. Brzinom koja bi postidjela i munju Drakula je još u letu uhvatio očev mač, premjestio težište na stranu, te se izmaknuo grofičinu udarcu. Zauzeo je borbeni položaj, tako da mu se držak mača nalazio u visini trbuha, a vršak oštrice bio usmjeren izravno prema njoj. Grofičino unakaženo lice izobličilo se kad se pokušala nasmiješiti, a Drakula, koji je uvijek volio velike predstave, zavrtio je mač kao da je upravo izišao na kakvu pozornicu. Elizabeta Bathory uzdahne. Prisjetila se onog drugog stranca. Svojeg učitelja. Kako bi joj samo bilo drago da on može vidjeti Drakulin kraj. "Jesi li se ikad upitao, Vlade," reče, ne uspijevajući se oteti želji da otvori stare rane, "tko te mrzi još više nego ja?" Na njegovu licu načas se pojavila smetenost. "Bilo da se radi o ljudima ili pripadnicima naših redova, koliko čovjek za života stekne neprijatelja?" "Tijekom svih ovih godina, Vlade, nisi li se barem jednom upitao, nakon što si me ostavio da umrem, tko me izveo na put osvete?" nastavi grofica Bathory. "Tko mi je dao taj mračni dar?" Osjetila je kako joj Drakula ulazi u misli, traži identitet njezina učitelja, onoga zahvaljujući kome je postala vampirom. Nije se opirala. Željela mu je uništiti samopouzdanje i gledati kako ga proždire gnjev. Štoviše, uživala je u tom trenutku istine. "Nisam sama u ratu protiv Boga, već tek jedna od mnogih. Možda se smatraš hrabrim jer se sam suprotstavljaš obračunu koji slijedi. Umišljena si budala ako misliš da sam možeš okrenuti sudbinu i spasiti svijet."

Drakula gotovo zareži, prijezirno iskešenih zuba. Iz njezinih je misli izvukao lice njezina učitelja. Ime mu je bilo i predobro poznato. Mržnja među njima bila je legendarna. Iz očiju mu je sijevao bijes. Kriknuvši prema nebesima, podignuo je mač i s kamena skočio na nju. Grofica Bathory podignula je mač i spremno ga dočekala. Šokirala ju je žestina njegova napada. Očito ga je nosio čisti gnjev. Oštrice su se sudarile tolikom silinom da su iskre poletjele na sve strane. Metalni udarci odjekivali su poput ponoćnih zvona koja najavljuju svršetak svega. Mina je osjetila miris ljudske krvi. Otvorila je oči i u njima osjetila bol od intenziteta uljane svjetiljke. Oči su joj postale osjetljive. Jedva je razabrala obris nekog muškarca, a onda ih je odmah morala zatvoriti. Nasreću, miris krvi bio je toliko prodoran, toliko je opijao, da je prvu žrtvu pronašla i zgrabila bez ikakvih poteškoća, iako je nije vidjela. Od silne želje iz usta joj je počela curiti slina. Krv je život! Pit će dok se ne zasiti. Razjapila je usta i jezikom ovlaš prešla po vršcima tek izraslih očnjaka. Začula je vlastito režanje, glasajući se poput zvijeri koja osjeća ritam žrtvina srca, ritam koji navodi njezin napad. Povukla je glavu unatrag, poput kobre spremne za napad. "Majko?" Mina je začula taj uzdrhtali glas. Bio je to tek šapat, no u Mininim nemrtvim ušima zazvučao je poput praska groma. Zastala je. Glas kao da pripada njezinu sinu, Quinceyju. Svjetlo ju je i dalje zasljepljivalo, ali se oduprla boli i prisilila da otvori oči. Koji trenutak kasnije, oči su joj se prilagodile svjetlu. Prizor koji je ugledala ispunio ju je strahopoštovanjem. Sve je izgledalo jasnije i življe. Čak je vidjela toplinu koja je zračila iz tijela muškarca koji se bio nadvio nad nju. Umjesto sjene i obrisa pojavilo se voljeno lice. Bio je to Quincey, napokon uz nju, živ i na sigurnome. Ali, ostala je bez ushićenog susreta. Na njegovu licu ugledala je krajnji užas. Istog trenutka osjetila je nezadrživo grizodušje i stid, emocije tako snažne da su nadmašivale sve što je ikada osjetila. "Quincey, oprosti mi." Osjetila je kako joj se očnjaci povlače u desni, a misli su joj sada bile koncentriranije. Od izraza koji je ugledala na Quinceyjevu licu pucalo joj je srce. Posve ju je obuzela potreba da utješi sina. Drakula joj je rekao istinu. Ako još nešto osjeća, ako je kadra doživjeti ljubav, bol i

krivnju, tada još ima dušu. Nije demon. "Moja je majka mrtva", reče Quincey, pa se povuče od nje. "Nije! Tako je poučavao Van Helsing. A to nije istina!" reče Mina usrdno, dok je grozničavo tražila prave riječi. Vidjela je kako se Quincey lecnuo na spomen Van Helsingova imena. Jasno je vidjela i koje muke proživljava. Mora ga navesti da shvati. "Van Helsing je pogriješio. Još sam ti majka, Quincey." Raširila je ruke, pozivajući ga u zagrljaj i nadajući se oprostu. Mina je vidjela kako je boja energije koja je zračila iz tijela njezina sina iznenada promijenila boju i od nedužne bijele i svijetloplave postala užarenocrvenom. Promijenio se i izraz na njegovu licu. Quinceyjev razum potiskivao je sada prirodne nagone i emocije. "Ne!" usklikne Quincey, te je odgurne od sebe. Odgurnuo ju je tako snažno da je pala natrag u sanduk, razbila jednu stranicu i našla se na hladnom i vlažnom kamenom podu, i dalje slabašna od transformacije i nedostatka svježe krvi. S mukom se pridignula. Quincey je još više ustuknuo, odmahujući glavom od nevjerice i neskrivenog gađenja. Energija koja je isijavala iz njega sada je poprimila crnu boju. Mina je jasno vidjela kako mu se pogled sve više izoštrava. U njegovim mislima bjesnjela je samo jedna pomisao: Ubij. "Quincey, ne!" krikne Mina, posrćući prema njemu. "Nemoj ni pomisliti...!" Okrenuo se od nje i ponovno uzeo slomljenu lopatu. Držak je uhvatio tako čvrsto da su mu ranjeni prsti ponovno počeli krvariti. Mina se morala prisiliti da se povuče od slatkog mirisa krvi. Niz Quinceyjevo lice stale su kliziti suze. Bez riječi se okrenuo i potrčao nevjerojatnom brzinom. "Quincey, čekaj! Bila je to moja odluka", poviče Mina za njim. "Učinili smo ono što je bilo nužno da te zaštitimo od grofice Bathory!" Posrnula je još korak-dva, a zatim se srušila. U ovom stanju ni u snu ne može sustići sina, niti mu zaustaviti ruku i spriječiti kobnu pogrešku. Za snagu joj treba krv. Mora doći do Quinceyja prije nego što se suoči s Drakulom, jer ga je natjerala da prisegne kako joj neće uzeti i sina. Znala je da Drakula neće pogaziti riječ, čak ni u samoobrani. Ali pribojavala se Quinceyjeve naivnosti. U svom

neznanju, Quincey bi se mogao udružiti s groficom Bathory, u nadi da će tako ostvariti toliko željenu osvetu usmjerenu protiv Drakule. Minina tek odnedavno pojačana osjetila sada su joj snažnim dojmovima preplavljivala um i umanjivala sposobnost da pojuri za sinom. Osjećala je smrad tijela koja su se raspadala u grobnicama, miris plijesni na kamenu, vonj životinjskog izmeta, vlagu u zraku, kao i zvukove Quinceyjevih koraka koji su odjekivali dok se uspinjao stubama. Zaglušivala ju je buka sićušnih kapljica vode koje su se rasprskavale u lokvi u jednom kutu. Sada je shvatila kako je sirota Lucy od svega toga mogla poludjeti. Lucy je pala u komu nakon Van Helsingove neuspjele transfuzije, a onda se iznenada probudila u lijesu, izgubljena i dezorijentirana, sva zažarena od neobjašnjive žudnje za krvlju. Nije imala nikoga da je usmjeri i pomogne joj. Dok je bježao od junačke skupine, Drakula je nije mogao uputiti u način funkcioniranja vampira. Mina je shvatila zašto se Lucy tako pogostila prvom žrtvom na koju je naišla - nekim djetetom. Ta je žeđ nepodnošljiva, no Mina je čvrsto odlučila zadržati punu koncentraciju. Drakula ju je pripremio. Svjesna je svega što joj se događa i zna što mora učiniti da onemogući Quinceyja. Treba joj krv. Tu glad ne osjeća tek u želucu nego i u svim dijelovima tijela. Otrov od kojeg se transformirala izravno hrani sve stanice njezina tijela, a što se stanice više goste, to otrov u njezinu srcu više slabi. Njezino tijelo konzumira vampirsku krv. Treba joj još krvi, jer će inače izjesti samu sebe. U ušima su joj sada počeli odzvanjati ubrzani koraci malenih glodavaca. Mina se naglo okrene. Očnjaci su se već produljivali, a oči se pretvorile u crne kugle. Usmjerila se prema skupini štakora. Odbacujući gađenje koje je osjećala, nasrnula je na glodavce, hvatajući ih rukama. Očnjacima im je derala vrat. Prodoran cvilež parao joj je uši. Ipak, žudno je pila. Nije imala izbora. Krv je život! L X I .

POGLAVLJE

Drakulin žestoki napad zatekao je Elizabetu Bathory. Silina svakog nasrtaja sve ju je više potiskivala unatrag. Jedva je uspijevala blokirati

divljačke udarce, a sada je uvidjela da se sa svakim novim zamahom sve više povlači unatrag po klizavim stubama na litici. Dobro je postupila kada je odlučila na put poći kočijom i tako očuvati nešto snage. Sada će joj zatrebati svaki atom. Tim bolje. Dat će sve što ima samo da pobijedi Drakulu. Razrogačenih očiju, stisnutih zuba, Drakula je po svemu izgledao kao Božji luđak koji groficu tjera stubama prema gore. Škrgutala je očnjacima, ali nije kanila dopustiti Drakuli da spozna koliku joj bol nanosi. U mislima su joj odzvanjale učiteljeve riječi: Zahvaljujući boli učimo. To nije bio onaj Drakula s kojim se sukobila u podzemnoj željeznici. Bio je snažniji. Nema sumnje da mu je u oporavku pomogla Mina. Za nju će se pobrinuti poslije. Grofica Bathory slabjela je sa svakim Drakulinim udarcem, čime je njegova smjelost samo jačala. Udarajući sve žešće, tjerao ju je da se povlači uza stube, no u njezinoj se glavi počeo rađati plan. Trenutačno je možda jači od nje, no ne može još dugo održavati taj tempo. A znala je da je brža od njega. Drakula je krenuo u niz divljačkih nasrtaja. Čelik je udarao o čelik takvom silinom da je grofica Bathory jedva uspijevala podići ruke da odvrati napad. Osjećala je neopisiv bijes zbog pobjedonosnog izraza na njegovu licu. Više nije imala izbora: morala se okrenuti i potrčati uza stube do sljedećeg odmorišta, za sobom vući mač i tako pokazati da je slaba i spremna za poraz. Čekala je da joj Drakula polagano priđe, uživajući u svakom trenutku, uvjeren da se svakim korakom sve više primiče pobjedi. Bio je toliko arogantan da više nije držao mač ispred sebe, već ga je pustio da mu visi uz tijelo, budući da je više nije smatrao opasnom. Dođi mi. Dođi, pa ćeš umrijeti. Kad je došao do odmorišta na kojem je zastala, nije zamahnuo, već je samo ostao stajati, zagledan u tu unakaženu ljepotu. Gledala je kako se bijes malo-pomalo raspršuje s neprijateljeva lica, za sobom ostavljajući tek tugu. Iako to nikako nije željela priznati, shvaćala je o čemu razmišlja. Kad je ubije, ubit će i dio sebe. Načinjeni su od istog materijala, besmrtna bića koja vode samotan život. Mogli su biti saveznici, drugovi. Ali, budući da je grofica Bathory odlučila okrenuti leđa Bogu, Drakula je morao okrenuti leđa njoj. Gledala je kako se mijenja izraz njegova lica i uvidjela da se sada već pomirio sa

završnim zatvaranjem knjige o njihovoj višestoljetnoj zavadi. Zaključio je kako je došlo vrijeme da okonča njezin život. Kakva budala. Drakula uzdigne mač, spremajući se da joj jednim potezom odrubi glavu. Kako je uvijek bio bolji od njih dvoje, iskazat će milosrđe i prirediti joj bezbolnu smrt. Grofica Bathory u posljednji je tren pokrenula osmišljeni plan. Prije nego što joj je čelik Drakulina mača prerezao vrat, iskoristila je svoju najveću prednost: brzinu. Munjevitim pokretom savila je koljena i nagnula se unatrag. Oštrica joj je za dlaku promašila nos, a kako je mač promašio cilj, od njegove težine i siline zamaha Drakula je posrnuo naprijed. Grofica Bathory sada se pokrenula tako brzo da nikakvo ljudsko oko ne bi uspjelo registrirati tu kretnju, te je drškom svoga mača posve blokirala Drakulino oružje i zarila mu oštricu u vlažnu zemlju kraj kamenih stuba. Zatim se naglo okrenula, okrenula mač i njime ogoljela Drakulina prsa, a zatim uvukla ruku u plašt i izvukla kukri. Nasamarila ga je. Elizabeta Bathory svom je snagom zarila zakrivljeni nož u Drakulino tijelo, uvukla ga duboko i od trbuha zarežala prema gore, posred prsa. Drakula je kriknuo i pao unatrag, a krv je šiknula iz rane i poškropila groficu. Morao je objema rukama pokriti ranu da malo uspori crvenu bujicu. Grofica ispusti mač i uzdigne zakrivljenu oštricu noža, te mu je pokaže. "Sjećaš se ovoga?" Bljesak užasa koji je ugledala u njegovim očima bio joj je više nego dovoljan odgovor. "Kucnuo je tvoj čas. Naša je bitka završila, a ja sam pobjednica. Napokon ću vladati svijetom kao istinski nadmoćno biće, što i jesam. Ljudi će ničice padati preda mnom i preklinjati Boga da im pomogne. A kao što je Bog meni okrenuo leđa kad sam ga trebala, okrenut će leđa i ljudima. Bog mi je oduzeo sve što sam ikada voljela, pa tako i djecu. Božji su zakoni protiv mene okrenuli i obitelj. Zbog Božjih zakona suprug me mučio. Zbog Božjih zakona odrekao me se vlastiti narod. E pa, pljujem ti na takvog Boga i njegove zakone. I pljujem na tebe, Božji ratnice. Da, priskočio si mi u pomoć, ali kada više nisam mogla promijeniti to što sam postala i kada sam samo tražila osvetu, pokušao si me ubiti. Nisam li zaslužila da ti se osvetim? Eto, sada sam se osvetila. U svijetu koji ću stvoriti nema

mjesta za Boga." Nož Quinceyja P. Morrisa sastojao se od običnog metala, ali uspomene vezane uz njega bile su silno moćne. Grofica Bathory sada ga okrene, omogućujući mu da jasno vidi isti onaj nož kojim se poslužila i u Transilvaniji. Piljio je u nož kao opčinjen. Drakula je još jednom podcijenio neprijateljevo lukavstvo. "Ovaj put Teksašaninova će oštrica dokrajčiti posao", reče grofica Bathory gotovo umilnim glasom. Drakula ustukne, i dalje se držeći za ranu. Na povlačenje ga nije natjerao tek strah od grofice. Bilo je tu još nešto. Gledao je kraj nje, nešto što se nalazilo iza nje. Ona se okrene. Uskoro će svanuti. I jedno i drugo imali su sve manje vremena. Uši joj je sada proparao prodoran poklič. Okrenuvši se, ugledala je smrtnog neprijatelja koji juri prema njoj. Ramenom ju je pogodio posred prsa, i odbacio je na kamene stube. Drakula je odmah podignuo njezin mač, poskočio visoko iznad njezine glave, pri čemu ju je poprskala krv iz njegove rane. Uz mukli zvuk čizama doskočio je na stube iznad nje i zamahnuo mačem u pokušaju da joj raskoli glavu. Zar baš ništa nije shvatio? Grofica Bathory nagnula se u stranu, a Drakulina oštrica pogodila je kamenu stubu. Čelik je u srazu s kamenom napuknuo, budući da su ga nebrojeni udarci već bili oslabili. Ona je pojurila prema Drakulinu maču, i dalje usađenom u zemlju, a Drakula je njezin mač uspio izvući iz kamena u trenutku kada je ona drugi mač izvukla iz zemlje. Zamijenili su oružje. Uzdignuvši mač pred sobom, grofica se okrenula u želji da nasrne na Drakulu, znajući da je na korak do pobjede. Drakuline oči pretvorile su se u gmazovske oči, koža postala pepeljastozelenom, a uši se zašiljile. Usta su mu se proširila, a gotovo odmah posve su ih ispunili jezoviti očnjaci koji su stršali van iz ogavne njuške. Lice mu je postajalo takvo kada je htio uliti strah u smrtne neprijatelje i kada bi se našao u opasnosti. Ali, to neće utjecati na groficu Bathory. U njoj više nije bilo ničega smrtnog. Grofica Bathory nasrnula je na čudovište, a Drakula je počeo uzmicati pred silinom i brzinom njezina napada. Kako ga je sve više tjerala prema vrhu, litica ih je sve manje zaklanjala, pa su mu leđa već bila

otkrivena prema suncu na izlasku. Sunčeve zrake prvo će doći do njega. Elizabeta Bathory namjeravala je stajati u njegovoj sjeni i tako se zaštititi od sunčeva plamena. Navečer će se uspeti, a Božji borac doživjet će pad. Grofica Bathory osjećala je kako Drakula sve više slabi od svakog novog udarca njezina mača. Uzmicao je stubama, a krv mu je istjecala iz rane koju mu je nanijela. Sunce mu je zahvatilo leđa. Grofičin mač pogodio je njegovu oštricu, udarao je sve jače i brže. Još samo koji udarac i ostat će bespomoćan: a onda će mu probiti srce. Mina je posrtala labirintom hodnika mračne opatije. Unatoč tami, sve je vidjela posve jasno. Kako više nije bila biće svjetla, prometnula se u noćnog grabežljivca. Tijelo joj je bilo rastrgano i dezorijentirano. Mučila ju je čas bolna glad, čas jedva podnošljiva mučnina. Odjednom osjetivši vrtoglavicu, svom težinom naslonila se na hladni zid, jer više nije mogla stajati. Osjetila je bolno grčenje u prsima i počela povraćati krv. Je li moguće da joj tijelo odbacuje krv štakora? Možda joj, kao tek nastalome vampiru, odgovara isključivo ljudska krv. Sa svih strana čuli su se jedino zvukovi oluje, no ona je medu njima prepoznala još jedan zvuk. Iako je dopirao iz daljine, Mina ga je jasno čula. Prepoznala je zvuk kiše i vjetra na drvu. Ulazna vrata! Ne može biti ništa drugo. Mina je potrčala, a u trku ju je usmjeravao taj novi zvuk. Tako se probijala mračnim katakombama. Osjećala je miris vlage, dima iz udaljenih svijeća, čak i štakora koji su se već raspadali nakon njezina haranja. Nanjušila je Quinceyja. Njezin je sin prošao tim putem. Napokon je shvatila što je Drakula htio reći kada je rekao da vampiri postoje na jednoj višoj razini u odnosu na smrtnike. Iako je bila slaba i krhka, bila je mnogo više od običnog ljudskog bića. Iako je u strahu za Quinceyjev život i dalje imala i previše ljudskih obilježja. Ravnajući se prema mirisu i zvuku, Mina je pronašla velika drvena vrata na prednjem ulazu u opatiju. Naglo ih je rastvorila i u tom trenutku obuzeli su je strah i bol toliko snažni da je odmah ustuknula u tamu. Sunce! Dizalo se na istočnome obzoru. Instinkt joj je govorio da se treba vratiti u tamu i skrivati od svjetla, no potreba da spasi

Quinceyja ponovno ju je natjerala van. Sunčeve su zrake bile poput milijuna igala koje joj probijaju kožu. Osjećaj je bio bolan, ali podnošljiv. Ne vidjevši ništa, Mina je pojurila na suprotnu stranu polja. Tek nakon dosta vremena oči su joj se naviknule na svjetlo. Ponovno se osjećala slabom, a vratila se i mučnina. Posrnuvši, pala je na tlo. Kad je podignula pogled, ugledala je Quinceyja koji je stajao među grobovima i začula nešto što je zvučalo poput zveketa mačeva. Oči su je na suncu pekle, zbog čega je morala žmirkati. Pogledala je u smjeru u kojem se bio zagledao Quincey. Dvije siluete borile su se na kamenim stubama, spojenih mačeva. Mina je znala da su to Drakula i grofica Bathory. Osjećala je da Quincey odvaguje sljedeći potez. Hoće li se umiješati ili ne? Hitro je ustala. Mora doći do Quinceyja prije nego što nešto poduzme. Quincey je stajao kao opčinjen bitkom koja mu se odvijala pred očima. Drakula se povlačio. Ono stvorenje koje ga je napalo, sličnije kosturu nego čovjeku, bilo je nevjerojatno brzo i nemilice ga je potiskivalo prema vrhu litice, prema suncu koje se polagano dizalo. Sve mu se nudilo kao na dlanu. Trebao je samo smoći odvažnosti. Ali nije se mogao pomaknuti. To nagorjelo stvorenje koje se bori protiv smrtnog neprijatelja zacijelo je ona grofica na koju ga je upozorio Van Helsing, Jack Trbosjek glavom i bradom. Pridruži li joj se sada, kad se Drakula povlači, mogao bi izvojevati pobjedu. Instinkt mu je nalagao oprez, no razum je govorio: Neprijatelj mog neprijatelja moj je prijatelj. Grofica Bathory siktala je kroz usta bez usana. Stoljeća i stoljeća opsjednutosti dovela su je do tog trenutka. Na korak je do pobjede. Udarala je po Drakulinu maču, osjećala kako neprijatelj gubi snagu iz trenutka u trenutak, dok se sunce diže na nebeskom svodu. Disao je sve teže, a krv mu je i dalje istjecala iz rane. Došao je trenutak za odlučni udarac. Grofica Bathory uronila je u dubine svog bića i prizvala sva sjećanja na bol i patnje koje je doživjela tijekom dugog života. Kada su se našli na najvišim stubama na vrhu litice, neizmjernim je bijesom potaknula posljednje ostatke snage i zadala završni udarac.

Napukli čelik Drakulina mača na koncu je popustio, tako da mu je posljednjim udarcem razbila oštricu i oborila ga na tlo. Jedino preostalo oko bilo joj je izbuljeno od silnog iščekivanja konačne smrti žrtve. Osjećala je Drakulin strah. Da je imala vremena, pustila bi krvave suze radosti i užitka. I dalje držeći kukri u lijevoj ruci, uzdignula je mač u desnoj visoko iznad glave, držeći ga kao da se radi o koplju, pa ga svom snagom usmjerila prema neprijateljevu srcu. Drakula je ostao bez manevarskog prostora. Smrt je bila neizbježna. Kad joj se ruka već našla na pola puta, grofica Bathory vidjela je kako se izraz lica stvorenja pred njom mijenja, kako strah zamjenjuje nekakav nov, izobličeni osmijeh. Kada se oštrica našla na samo koji centimetar od njegova srca, ispružio je ruku i šakom stisnuo dvostranu oštricu, te tako usporio smrtonosni udar. Oštrica mu je odvojila prste od šake, tako da su poletjeli zrakom, a on je skrenuo mač u stranu. Iskre su stale frcati kada se oštrica zarila u kamen zadnje stube, posve promašivši Drakulu. Grofica Bathory od silnog je zamaha pala naprijed, prema smrtnome neprijatelju. U tom trenutku Drakula se čvrsto ukopao i drugom rukom zario slomljeni mač u grofičinu utrobu. Nazubljeni ostatak mača probio je nagoreno meso i izbio joj kroz leda, dok je držak zaustavio njezin pad. Grofica Bathory bacila je kocku i izgubila. Gdje je tu pravda? Stvar nije trebala tako završiti. Svi njezini planovi i urote, sve makinacije i nakane sada su bili tek pepeo koji raznosi vjetar vremena. Kroz nezamisliv bol morala se zagledati u Drakulino nasmiješeno lice, koje je sada poprimilo ljudski izgled. Nadmašio ju je vrhunski majstor. On joj se zagledao u dušu i shvatio sav njezin bijes i osjećaj nadmoći. Još više od svega, shvatio je njezinu opsjednutost. Drakula nije slučajno odabrao njezin napukli mač, a odglumljeni strah bio je tek obična varka. Drakula je ulogu odigrao kao pravi profesionalac, vrhunski glumac, što je i bio. Ona je zaboravila učiteljevo zlatno pravilo: Nikad ne podcjenjuj protivnika. Drakula je izvukao slomljeni mač iz njezina tijela, te ga bacio u stranu. Nije ju gledao ni slavodobitno ni sretno. "Nakon bačene rukavice, nema tog pravog Božjeg viteza koji u borbi može izgubiti od lažnog viteza." Spomen Božjega imena ispunio ju je gnjevom. Kriknuvši iz dubine

paklenske duše, grofica Bathory se pridignula i kukrijem u slobodnoj ruci prerezala Drakulin vrat. Krv je šiknula poput gejzira. Zaboravivši vlastiti nepodnošljivi bol i gubitak krvi, stala se nezaustavljivo smijati. Šokirani izraz na Drakulinu licu u trenutku kada je šaku bez prstiju prinio vratu da zaustavi krv bio je odviše dragocjen. Drakulino lice izobličilo se od bijesa. Čvrsto je stisnuo zdravu desnu šaku i svom snagom zario je duboko u grofičin trbuh. Začula je jezovit zvuk pucanja nagorene kože i mesa. Osjećala je kako joj šaka utrobom putuje prema gore, kako gnječi organe i dolazi među rebra. "Bog te je volio", zareži on. "Odlučila si ubijati jer nisi htjela prihvatiti Njegovu ljubav. Sama si odgovorna za svoje zločine." Drakulina šaka obavila joj je srce. I stisnula ga. A onda je izvukao ruku iz njezina tijela. Elizabeta Bathory piljila je u vlastito crno srce koje je i dalje kucalo u njegovoj stisnutoj šaci. Uz smrtni krik, tada je zarila nož u Drakulina prsa. Znala je da više nema dovoljno snage da mu njime probije srce. Ali svakako će umrijeti od gubitka krvi kroz sve rane koje mu je nanijela, kao i od sunca koje se sve više dizalo. Dvoboj će završiti bez pobjednika. Oboje su pobijedili, oboje izgubili. Odbijajući umrijeti pod Drakulinim nogama, grofica Bathory s posljednjim se dahom odgurnula, tako da ju je težina tijela povukla nadolje i ona se otkotrljala niz kamene stube. Cijelim putem do njihova podnožja slušala je kako joj pucaju kosti, ali više nije osjećala bol. Drakula će ubrzo biti mrtav, i premda mu ona neće biti na čelu, to što je ubila Božjeg borca utrt će put novom svjetskom poretku. Dok je umirala, još je pomislila kako je grofica Elizabeta Bathory - koju su toliko ocrnjivali, zlostavljali, odbacivali i ugnjetavali - ustala od mrtvih i postala pomagalom koje će dovesti do uništenja svijeta: riječ je o prikladnome epitafu za osobu kojoj je Bog bio okrenuo leđa. Quincey je gledao kako grofica Bathory pada, a Drakula ostaje sam, sa zakrivljenim nožem koji mu viri iz prsa. Još koji trenutak i sunčeve će se zrake izravno naći na njegovu tijelu. Quincey čvrsto stegne odlomljenu lopatu koju je držao u ruci. Kucnuo je čas da učini što treba. Drakula mora umrijeti. Krenuo je prema njemu. "Quincey, čekaj!" krikne Mina negdje iza njega.

Zvuk majčina glasa samo je raspirio njegovu krvožednu želju. Quincey pohrli. Došlo je vrijeme da pravda snađe čovjeka koji mu je upropastio obitelj. "Drakula! Okreni se prema meni!" L X I I .

POGLAVLJE

Sunce još nije bilo visoko, a Minu je već pekla koža. Um je njezinu tijelu govorio da mora ustati i zaustaviti Quinceyja, no tijelo joj je presporo reagiralo. Pridržavajući se za nadgrobne spomenike, vukla se naprijed. Nedostajalo joj je svježe krvi i bila je slaba. Već krajnje zdvojna, povikala je: "Quincey! Stani! Čekaj!" Uz ratni poklič, Quincey je uzdignuo slomljeni komad lopate iznad glave. Nadnaravnom brzinom potrčao je prema Drakuli. Ali Drakula se nije okrenuo prema njemu. Zbunjen, Quincey je zastao. Ne bi bilo časno smrtnog neprijatelja ubosti s leđa. K vragu i čast, ovdje se radi o životu i smrti! Zamahnuvši, umirio je ruku, spreman za udarac. Pokret je zaustavio užareni bol, kao da mu je netko u lubanju zabio čavao. U glavi je začuo glas: Možeš li me doista ubiti, Quincey? Mene kojeg si volio? Quincey je stajao kao ukopan, borio se s mislima koje su mu navirale. Imao je dojam da više nema nadzor nad vlastitim umom i tijelom. Na nebu su se počeli skupljati oblaci koji su zakrili sunce na izlasku. Sada mu je bilo jasno zašto se neprijatelj nije okrenuo prema njemu: Drakula je svu snagu koncentrirao na nebo i na Quinceyjev um. Tek se sada okrenuo prema njemu. U silnoj želji da uništi neprijatelja, Quincey nije očekivao da će, kada pogleda Drakulu, ugledati Basaraba. Prerezanog grla i trbuha, s krvavim batrljkom umjesto šake, te krvavim prsima u kojima se nalazi nož, vampir se doimao tako slabim i krhkim da je Quinceyja odjednom obuzelo sažaljenje. Ne prema Drakuli, koji mu je ubio oca i oskvrnuo majku, nego prema Basarabu. "To si doista ti. Van Helsing mi je rekao... a ipak sam se nadao iako nije bilo nade..." Kako više nije mogao trpjeti to nadmetanje sukobljenih misli u glavi, Quincey je nevoljko ispustio lopatu. Poraženo se povukao. "Ne mogu..." Onaj glas u glavi postao je glasniji, samouvjereniji. Bio Drakula ili

Basarab... i dalje te volim. Drakulu je potresao intenzivan bol, ali je, škrgućući zubima, ipak protisnuo sljedeće riječi: "Žao mi je što sam te morao prevariti, ali kod grofice sam morao stvoriti dojam da sam mrtav. Postao sam Basarabom kako bih se mogao skrivati i istodobno biti u javnosti." U Quinceyjevu umu stale su bljeskati razne slike, koje su mu pokazale istinu, ili barem jednu njezinu inačicu. Pravi je zlikovac Elizabeta Bathory, ona grofica. A Drakulini postupci, kakvi god bili, imali su samo jedan cilj: zaštititi Quinceyja i njegovu majku. Više nije znao u što da vjeruje. Jesu li te slike u njegovoj glavi stvarne? Je li mu Drakula cijelo vrijeme saveznik? Spoznaja da mu je Basarab lagao u njemu je pobudila bijes: "Volio sam te. Vjerovao ti! A ti si me iskoristio i prevario!" Sunce je sada posve obasjalo princa tame. Drakulina se koža počela sušiti i mreškati. Kosti su se pod njom počele isticati poput pješčanih dina. Kako je propadao, tako je gubio i posljednje atome moći. Oblaci su se počeli raspršivati. "Upitaj se zašto me ne možeš ubiti", reče pištavim glasom, jedva dolazeći do zraka. "Ti si isto što i ja. Ne možeš me ubiti a da ne ubiješ i sebe." Quincey na tu pomisao odmahne glavom. Bilo mu je svejedno je li grofica Bathory pravi zlikovac ili ne. Da Drakula i njegovo zlo nisu došli u Englesku, da nije poput raka počeo izjedati Quinceyjevu obitelj, ni ona se nikad ne bi pojavila. Bilo mu je svejedno je li mu Drakula ubio oca ili ga je ona tako groteskno nabola na motku. Sve je krenulo od Drakule. Pred Ouinceyjem više nije bio voljeni Basarab, nego živući leš, iskvaren do srži. Quincey se napokon oslobodio svih sumnja i nedoumica. Ščepao je Drakulu za plašt i privukao ga tako da su im se oči našle u ravnini, a razdvajao ih je tek držak noža kukri. "Ubio si mi oca!" Očekivao je otpor. Umjesto toga, Drakula mu se samo nasmiješio. Listići izgorjele kože otpadali su mu iz kutova razvučenih usana. "Quincey, nisi neuka budala", reče staloženo i usrdno. "Ne uviđaš istinu? Nisam ubio čovjeka kojeg si poznavao kao oca, Quincey. Ja sam tvoj otac."

Šok je bio strašan. Quincey je oslobodio Drakulu i vampir se samo naslonio na stube. Potom je nasrnuo na njega i objema rukama uhvatio držak noža. "Lažeš!" Drakula se nije opirao. Raširio je ruke i Quincyju dopustio da nesmetano drži nož koji mu je bio u prsima, da slobodno odlučuje o njegovu životu ili smrti. "Ubij me, ako se usuđuješ", izazivao ga je. Bit će da je to završno pokazivanje snage Drakuli oduzelo svu preostalu snagu, jer su se oblaci sada posve razišli i sunce ga je nesmetano obasjavalo. Kucnuo je čas na koji je Quinceyja upozorio Van Helsing. Je li još nemoćno dijete ili muškarac koji ima dovoljno mudrosti i snage da učini što je potrebno? Piljio je u muškarca kojeg je oduvijek smatrao neprijateljem, čovjeka koji sada tvrdi da mu je otac. Para se dizala kroz Drakulinu odjeću i iz izložene kože na rukama. Quincey je neodlučno stajao. Zarije li nož do kraja, postat će ubojicom kao i čudovište koje je pred njim. Je li mu Bog namijenio takvu sudbinu? "Htio si doznati istinu, nije li tako?" upita Drakula promuklim glasom. "Tu tajnu koju su svi tako očajnički željeli sakriti od tebe. S tvojom sam majkom bio u postelji prije tvog oca. Ti si plod moga sjemena. Tvojim žilama kola moja krv." Bol je ponovno preplavio Quinceyjevu glavu i sada je ustuknuo, pustivši nož u Drakulinim prsima. Ovaj put čuo je Minin glas. Oprosti mi, sine. Govori istinu. Čitavo Quinceyjevo postojanje bilo je jedna velika laž. Nepomično je gledao Drakulu. Koža mu se topila, ali sunčeve zrake nisu djelovale na Quinceyja. I dalje je čovjek... A to znači i da raspolaže svojom voljom. Može birati. "Sin sam Jonathana Harkera i Božje dijete." Drakula rezignirano pogleda prema Mini. Potom se pridigne i baci preko rubova litice. Čim je poletio, rasprsnuo se i pretvorio u plamenu kuglu. Sunce je učinilo svoje. Svjetlo je uništilo svu tamu. Quincey je mogao samo bespomoćno gledati kako nekadašnje Drakulino tijelo u plamenu pada stotinu metara i završava u zapjenjenome moru. Iza sebe je začuo majčin krik. Osjetio nije ništa. Mina je kriknula kad je vidjela da Drakulino tijelo pada s litice. Već

trenutak kasnije nije ga bilo, a iza njega je ostao tek trag crnog dima. Tako dugo borila se protiv istine o svojoj ljubavi prema Drakuli, uludo utrošila toliko vremena. Njihova je ljubav trebala trajati vječno, a sada je prekinuta. Iz dlanova joj se dizao dim. Sunčeve zrake sada su joj zahvaćale tijelo i izazivale oštar bol. Mina je posrćući načinila nekoliko koraka kroz groblje, a tijelo joj se zatim pobunilo, pa je pala. Puzala je na sve četiri, napredovala s mukom, pokušavala doći do Quinceyja. Možda sada, kad zna potpunu istinu, može shvatiti njezinu odluku i ponuditi joj toliko potreban oprost. No on se nije htio okrenuti i pogledati je, nego je samo tako stajao, zagledan preko ruba litice i izgubljen u razmišljanju. "Pođi sada sa mnom, ljubavi moja", preklinjala ga je Mina. "Moram ti mnogo toga ispričati. Mnogo je toga na što te moram pripremiti." Quincey spusti pogled na krvave i prljave ruke. Riječi koje je izgovorio bile su smrtonosnije od bilo kakvog klina koji joj je mogao zariti u srce. "Moja je majka mrtva." Nakon toga okrenuo joj je leda i potrčao, više se i ne osvrnuvši. Mina je gledala kako se udaljava, a cijelo biće ispunila joj je beznadna praznina. Spasila je sina, no pobjeda je imala visoku cijenu. Ipak, sve se isplatilo: Quincey i dalje može odabrati sudbinu. No, ona je sad sama. Jedini ljudi koje je ikada voljela sada su mrtvi. Nije odabrala samoću u suočavanju s vječnošću. Koja je svrha besmrtnosti ako je nema s kime dijeliti? Plameni jezici stali su joj oblizivati stopala dok se vukla prema rubu litice, no nije osjećala bol, već samo dojam da joj se život pibližio svršetku. Žudjela je za time da ponovno vidi Jonathana, Lucy i sve prijatelje. Žudjela je za ponovnim susretom s princem tame. Putovanje je bilo dugotrajno i naporno. Vrijeme je da pođe kući. Uzdignula je ruke prema nebu i predala dušu Bogu. Nadala se da barem On zna istinu koju nosi u srcu, te da će joj u svojoj beskonačnoj mudrosti oprostiti. Još je na trenutak balansirala na rubu. A onda se malko nagnula naprijed i već trenutak kasnije poletjela prema moru. Voda i opasno stijenje poletjeli su joj ususret. Na trenutak je ugledala svoj plameni odraz u vodi, a zatim je sve obavila tama. Zasluženi san.

L X I I I .

POGLAVLJE

Mornar prve klase John Coffey bio je iscrpljen. Plaćao je danak za kasnonoćno druženje uz čašicu s još nekim članovima posade u potpalublju. Dan je bio oblačan, no sunce se već počelo probijati kroz oblake. Vremenske prilike uzburkale su more. Coffey se pitao kako će se s mamurlukom nositi ako se uvjeti još pogoršaju. Divovski prekooceanski linijski brod bio je usidren kod Roches Pointa, dvije milje ispred obale Queenstowna, budući da zbog dimenzija nije mogao pristati u luku. Pitao se zašto, dovraga, uopće grade tako velike proklete brodove. Koga žele impresionirati? Posadu svakako ne: na takvom brodu mornar ima daleko viša posla, a sve za istu jadnu plaću. Kada bi se brod usidrio ispred obale, posada je obično pratila putnike na manjim plovilima koja su ih prevozila do luke. Johna Coffeyja pratila je baš takva sreća da su ga tog studenog jutra dodijelili na parobrod America - jedno od manjih plovila s lopaticama koje je prevozilo putnike na obalu. Coffey se rodio u Queenstownu, ali inače, iako se našao tako blizu, ne bi nogom stupio u taj grad. Dobio je zapovijed da u odlasku i povratku bude što je moguće brži. Linijski brod bio je na prvom putovanju, a vlasnici i kapetan čvrsto su naumili oboriti sve brzinske rekorde na putu do New Yorka. Nije se smjelo uludo gubiti vrijeme. Coffey je bio na moru više od dvije godine, znojio se i krvario za vrlo malu naknadu. Posao na novom linijskom brodu nije bio najbolji u njegovoj pomorskoj karijeri, ali od plaće nije mogao ništa uštedjeti. Parobrod America podignuo je sidro i odvojio se od velikog linijskog broda, u luku prevozeći sedmero putnika. Dok je prelazio uvalu Cork na putu do mola, Coffeyjeve krvave oči privukla je katedrala St. Colmana, smještena gotovo na vrhu uzvisine. Njezina gradnja započela je prije više od četrdeset godina. Sudeći prema skelama na zvonicima, posao je bio gotovo posve dovršen. Coffey se nasmiješi cijelom prizoru. Ta je luka postala glavnom točkom za odlazak u Ameriku još 1891., kada je parobrod Nevada počeo prevoziti tisuće irskih iseljenika na drugu stranu Atlantskog oceana, u potragu za

novim životom. Coffey je mnogo puta bio u New Yorku, ali je uvijek osjetio nostalgiju za svojim mirnim primorskim gradićem. Sto je bilo još najgore od svega, America će sedmero putnika iskrcati na molu broj 13. Kakav nesretan broj. Coffey ponovno požali što se ne može pomoliti prije nego što krene na putovanje velikim prekooceanskim brodom. Uzdahnuo je i pogledao prema pristaništu, gdje je više od stotinu putnika trećeg razreda čekalo ukrcaj. Ti su ljudi došli iz svih dijelova Europe, tražeći priliku za bolji život. Sam Bog zna što će ih točno dočekati u Americi. Čim je provjerio sve karte i označio imena na popisu putnika, on i ostali mornari počeli su ukrcavati teret. S obale se začuo nečiji glas: "Čekajte!" Coffey je podignuo pogled i ugledao nekog neurednog momka koji je izlizanim daskama mola jurio prema njima. Prema njegovoj odrpanoj odjeći Coffey je zaključio kako se radi o nekom beskućniku koji se želi besplatno ukrcati na brod za Ameriku. "Samo polako, a kamo si se ti uputio?" upita odlučno. "Oprostite", zamuca lutalica. Govorio je engleskim naglaskom i odavao dojam da je potekao iz imućnije obitelji, što je Coffeyja iznenadilo. Pogled mu je bio nekako prazan i opsjednut. Coffey je stekao dojam da tu nešto nije posve kako treba. Već je viđao takav pogled - bio je to pogled njegova oca, čovjeka koji je bio u ratu i koji je vidio i činio užasne stvari. Još jedno iznenađenje: taj muškarac uručio mu je papir s poznatim jarkocrvenim slovima ispisanima na sredini: DOZVOLA ZA UKRCAJ. "Paluba B, prvi razred?" upita sumnjičavo Coffey, mjerkajući došljakove dronjke. Zatim pročita prezime na karti. "Tvrdite da ste dr. Fielding?" Usto je primijetio i da taj prljavi momak izgleda mlade od njega, premlado da već bude liječnik. Bilo je očito da je kartu ukrao nekom pravom doktoru. Coffey pogleda torbu sumnjiva izgleda koja mu je bila obješena preko ramena. "Trebao bih povjerovati da vam je to liječnička torba?" "Ah... doživio sam nesreću, što se jasno vidi po mojem izgledu. Izgubio sam liječničku torbu", odgovori mladić, pa čvršće stegne kožni remen torbe. "Izgubio? Zajedno s prtljagom?" upita Coffey. Sada je već očekivao

da će mladić pobjeći, jer je igra završena. No ovaj ga je pogledao tako da su ga obuzeli ledeni srsi. "Pokažite mi liječničku dozvolu i putovnicu", reče. Skitnica je iz džepa izvadio novčanik i uručio ga Coffeyju. Mornar se šokirao kada je unutra ugledao zelenu novčanicu. Izgledala je neobično. Već trenutak kasnije prepoznao je američki dolar. Brojka 20 bila je otisnuta jarkožutom bojom, kao i riječi U ZLATU. Coffey ubrzano zatrepće. Nervozno ju je okretao da utvrdi je li prava, ali je tek tada shvatio da je u novčaniku pet takvih novčanica. Stotinu dolara. Više nego što on zaradi za godinu dana. Coffey ponovno pogleda mladića. Taj novac pružit će mu priliku da započne novi život, ali uz kakvu cijenu? Tada je u trenu donio odluku. "Čini se da je s vašim dokumentima sve u redu", reče. "Stigli ste u posljednji tren, doktore. Ovamo, molim." Na molu ih je još čekala hrpa sanduka, teret koji je trebalo prevesti na prekooceanski brod. Dok je s kolegama dovršavao utovar, Coffey je samome sebi obećao da će se prije noći za tako grešno ponašanje ispovjediti u katedrali St. Colmana. "Dr. Fielding" prešao je s parobroda America na moćni prekooceanski linijski brod. Uspeo se veličanstvenim stubištem i izišao na glavnu palubu, a zatim se uputio u šetnju uz krmenu ogradu. Pompozni pripadnici elitnog društva prijezirno su pogledavali njegovu odjeću i opći izgled. Iznenadilo ga je što ga nitko nije prijavio jer je zaključio da je putnik iz trećeg razreda koji je zalutao nekamo kamo ne pripada. Mir, napokon malo mira. Dr. Fielding bilo je prikladno ime, baš kao što bi to bilo i bilo koje drugo ime, za čovjeka koji više nije znao tko je. Nekoć je bio imenjak Quinceyja Morrisa, odvažnog čovjeka koji je poginuo u borbi protiv zla, za dobrobit čovječanstva. Quincey Harker imao je dojam da više nema pravo nositi to ime. Sjećao se da je, kako mu se činilo, satima trčao udaljavajući se od opatije Carfax. Sjetio se trenutka kad je osjetio da mu je majka mrtva, posve, krajnje i nepovratno mrtva. Sam je tako tumarao još danima, ne znajući kamo da pođe, ni što da učini. Je li to bilo čudo ili plod sreće što je slučajno naišao na konja kojeg je nakon putovanja vlakom iz Londona ukrao u Whitbyju? Prema toj je životinji, kad više nije mogla trčati, pokazao milosrđe.

Nikako mu nije bilo jasno kako ga je konj uspio pronaći. Quincey dotada nije bio primijetio torbu na sedlu, koliko je bio koncentriran na jurnjavu. Sada mu je Bog pokazao put. Otvorivši torbu, pronašao je liječnikov novčanik s tristo američkih dolara i kartom prvog razreda do New Yorka. Quincey je prvo pomislio da bi trebao potražiti dobrog čovjeka i vratiti mu stvari, kao i konja. Bio bi volio biti čovjek čvrstih moralnih uvjerenja, iako je sada znao da je Drakulin sin. Unatoč tome Quincey je uvidio da je naposljetku ipak kukavica. No sada, dok je stajao na palubi moćnog broda, nije se uspijevao oteti dojmu da je na pragu velike pustolovine. Nakon što je pomogao da stotinu novih putnika trećeg razreda s Americe prijeđe na prekooceanski brod, Coffey se posvetio završnoj zadaći za to prijepodne. Kao što mu je i određeno, morat će premjestiti teret s manjeg broda u utrobu velikog broda. A onda, kada se veliki brod počne pripremati za odlazak, Coffey će se ukrcati na Americu i vratiti u Queenstown. Otići će izravno u crkvu i ispovjediti se, a potom nestati i započeti novi život. Coffey je učvrstio konopce oko dvaju posljednjih sanduka koje je još trebalo prebaciti na veliki brod. Zajedno s kolegama, povukao ih je preko siza, zatim kroz otvor za teret i spustio u štivu. Oba sanduka sa strane imala su natpis: VLASNIŠTVO VLADIMIRA BASARABA. QUEENSTOWN, IRSKA. ODREDIŠTE: NEW YORK, SAD. * * * Posada je zatvorila vrata tovarnog prostora. Coffey je napokon slobodan. Udaljio se od kolega i neprimjetno spustio u potpalublje Americe. Ondje je pronašao odbačenu platnenu poštansku vreću i skrio se pod nju. Potapšao je dolare spremljene u džep i s olakašnjem se uvjerio da su još ondje. Coffey je potom pridignuo rub vreće tako da može gledati kroz okrugli brodski prozor. Gledao je kako njegovi kolege trče sizom na divovski brod. America se potom odvojila od prekooceanskog broda i krenula natrag prema Queenstownu. Još koji trenutak i Coffey će biti kod kuće. Kada je America pristala uz mol broj 13, Coffey je još jednom pogledao naziv ispisan na krmi prekooceanskog broda koji je već

nestajao iz vidokruga, a potom se ponovno pokrio nepromočivim platnom i odlučio da će čekati mrak, pa tek zatim pobjeći s broda. Zbog nekog nepoznatog razloga hvatao ga je strah. Nešto mu je govorilo da je budućnost onog skitnice, kao i svih ostalih duša na velikom prekooceanskom brodu, u opasnosti. Samo se molio da je taj divovski linijski brod, Titanic, nepotopiv kao što smatraju njegovi graditelji i vlasnici. POGOVOR Abraham (Bram) Stoker rodio se 8. studenoga 1847. godine u Clontarfu, nadomak Dublinu, u Irskoj. Njegov otac, John Abraham Stoker, bio je službenik u britanskoj državnoj upravi u Irskoj. Majka, Charlotte Thornley, iz Sliga, na zapadu Irske, aktivno se zalagala za društvene reforme. Pripadnici obitelji Stoker bili su protestanti i pripadali su Irskoj crkvi (anglikanskoj). Bram je bio treće od sedmero djece: imao je četvoricu braće (Williama Thornleyja, Thomasa, Richarda i Georgea) i dvije sestre (Margaret i Matildu). Bram je bio boležljivo dijete, no nitko nikad nije objasnio njegovu zagonetnu bolest. U ranoj dobi majka mu je beskrajne sate kratila pričama i legendama iz rodnog Sliga, a među njima su bile i priče o nadnaravnim pojavama povezanima s bolestima i smrću. Kakva god točno bila priroda njegove bolesti, u vrijeme kada se 1864. upisao na dublinski Trinity College, bio je snažan mladić koji se tijekom studija istaknuo u sportskim aktivnostima, osobito nogometu, trčanju i podizanju utega. Nagrađivan je i za debatne i govorničke vještine, a bio je i predsjednik Filozofskog društva. Nakon diplome pošao je očevim stopama i prihvatio posao u irskoj državnoj upravi. U to vrijeme počeo je u jednim mjesnim novinama objavljivati kazališne kritike. Jedna od tih kritika, osvrt na Hamleta, dovela ga je do upoznavanja s Henryjem Irvingom, kojeg će javnost kasnije slaviti kao jednog od najvećih šekspirijanskih glumaca viktorijanskoga doba. Njih su se dvojica sprijateljili. Godine 1878., ubrzo nakon vjenčanja s dublinskom ljepoticom Florence Balcombe (kojoj se jedno vrijeme udvarao i Oscar Wilde), Stoker je prihvatio mjesto izvršnog upravitelja Irvingova novog londonskog

kazališta, Lyceuma. Tu dužnost obavljao je do Irvingove smrti 1905. godine. Velik dio njegovih djela, pa tako i roman Drakula, nastao je u ono malo slobodnog vremena koje mu je preostajalo uz iznimno zgusnut profesionalni raspored. Među glavnim su mu dužnostima bili organizacija domaćih i inozemnih nastupa ansambla, vođenje financijske dokumentacije te odrađivanje uloge Irvingova tajnika. Bio je ključna osoba u osam sjevernoameričkih turneja Lyceuma, kada se sprijateljio i s Waltom Whitmanom (čiju je poeziju cijenio godinama) i Markom Twainom. Zahvaljujući radu u Lyceumu, uz istaknutog Henryja Irvinga (kojem je kraljica Viktorija 1895. dodijelila viteški naslov), Stoker je došao u dodir s mnogim vodećim ličnostima tog doba. Među njegovim su prijateljima i poznanicima tako bili Alfred, lord Tennyson, zatim sir Richard Burton, te William Gladstone. No najvažniji je bio utjecaj samog Irvinga. U Osobnim uspomenama Henryja Irvinga (1906.) Stoker će napisati opširnu i blistavu pohvalu čovjeku kojem je bio vrlo naklonjen i odan. Iako je najpoznatiji po romanu Drakula, Bram Stoker napisao je još nekoliko romana i zbirki kratkih priča. Umro je 20. travnja 1912. (samo pet dana nakon potonuća luksuznog prekooceanskog broda Titanic), od posljedica Brightove bolesti i dvaju moždanih udara. Kremirani ostaci pokopani su u londonskome Golders Greenu. U nekrologu u londonskome Timesu zapisano je kako će svijet Stokera najviše pamtiti po suradnji s Henryjem Irvingom. To predviđanje, kao što znamo, nije se ostvarilo. Roman Drakula objavljenje u Londonu 1897. godine. Na temelju njegovih Bilježaka5 znamo da je na knjizi s prekidima radio više od šest godina, čak i tijekom godišnjeg odmora i sjevernoameričkih gostovanja Lyceuma. Izvorni naslov romana glasio je Nemrtvi (engl. The Un-Dead). Osamnaestog svibnja, samo nekoliko dana prije izlaska romana, u kazalištu Lyceum održano je čitanje teksta 5 V. Bilješke Brama Stokera za roman Drakula. Autori prijepisa i popratnih bilježaka: Robert Eighteen-Bisang i Elizabeth Miller {Bram Stoker's Notes for Dracula: A Fascimile Edition, Mc Farland, 2008.).

s ciljem zaštite prava na kazališno izvođenje. Pod naslovom Drakula ili Nemrtvi (engl. Dracula; Or The Un-Dead) predstava je izvedena pred malenom skupinom zaposlenika i prolaznika. Trajala je oko četiri sata, a sastojala se od velikih dijelova romana koje je, kako se čini, Stoker na brzinu sklepao radi izvođenja u kazalištu. Konačna odluka o definitivnom naslovu, Drakula, donijeta je praktički u posljednji čas. Možemo samo nagađati o tome je li Bram Stoker ikada kanio napisati nastavak Drakule. Ustrajno se govorkalo da ga je "u drugoj priči namjeravao odvesti u Ameriku6". Dokazi za to nisu pronađeni. No, završetak romana dovoljno je neodređen da podrži teoriju o nastavku u kojem se grof Drakula ponovno pojavljuje. Način Drakulina uništenja razlikuje se od "recepta" i savjeta iznijetih ranije u tekstu: kolac koji probada srce, a potom i odrubljivanje glave. Umjesto toga, vampir je ubijen dvama noževima: lovačkim i kukrijem. Osim toga, nije posve jasno je li Harkerov nož (kukri) Drakuli uistinu odrezao glavu. Daljnje nejasnoće donosi Minina izjava prema kojoj se vampirovo tijelo "pretvorilo u prah". Označuje li to nedvosmisleno njegovo konačno uništenje ili je to raspadanje tek još jedna manifestacija grofovih transformacijskih sposobnosti? Još jedan čimbenik koji vrata ostavlja odškrinutima činjenica je da je Stoker (ili njegov urednik) izmijenio izvorno planirani završetak, prema kojem je Drakulin dvorac trebao posve nestati u divovskoj prirodnoj eksploziji. Je li promjena unijeta kako bi završetak postao nejasnijim? To ne znamo. Dakako, s obzirom na to da je tekst Drakule prepun nedosljednosti, to može biti plod nemara ili Stokerove žurbe da što prije dovrši knjigu. Koje god bilo objašnjenje, Stokerov roman nadahnuo je niz djela koja opisuju zbivanja prije i nakon radnje samog romana, što također svjedoči o njegovoj trajnoj privlačnosti i snazi. Drakula Nemrtvi višestrani je nastavak višeslojnog romana. Dacre Stoker i Ian Holt prate život i sudbinu preživjelih likova: dr. Johna Sewarda, Arthura Holmwooda (lorda Godalminga), Abrahama Van Helsinga, Jonathana Harkera i Mine Harker. Svi oni zbog ranijih su susreta s Drakulom pretrpjeli nepopravljivu štetu i u osobnom i u profesionalnom životu. Seward je posve pokleknuo pred ovisnošću 6

Roger Sherman Hoar, u knjizi Davida J. Skala Hollywood

Gothic (Faber and Faber, 2004.). o morfiju. Arthur je u boli zbog gubitka Lucy utjehu bezuspješno potražio u novom braku, te se posve odvojio od nekadašnjih prijatelja. Van Helsing, sada već starac, i dalje je opsjednut pronalaženjem čudovišta. Brak Jonathana i Mine nepopravljivo je okaljan njihovim sjećanjima na Drakulu. Kroz sadašnji život tih likova iznova proživljavamo neke od ključnih događaja ranijih iskustava opisanih u Stokerovu romanu: Lucynu smrt, Renfieldovo ludilo, Minino "krštenje u krvi", odlazak u Transilvaniju i završni obračun s Drakulom. Kao element koji ujedinjuje priče služi Quincey Harker, sin Jonathana i Mine, čije "ime i prezime vezuju našu malu skupinu". Quincey, koji se kratko spominje u "poruci" Jonathana Harkera pred kraj romana, prvi je pripadnik nove generacije. Radnja romana Drakula Nemrtvi smještena je u 1912., a ta godina nije odabrana slučajno. Omogućuje da se u njemu pojavi i sam Bram Stoker (umro je 20. travnja 1912. godine). Za priču je još važnije to što autori završetak romana mogu lijepo spojiti s isplovljavanjem Titanika (također u travnju). Ključna veza otvara put i za nastavak nastavka, uz vrlo očitu mogućnost da se Drakula nekako nađe i u Americi. Ta je odluka iziskivala promjenu datiranja pojedinih događaja u Stokerovoj izvornoj priči. Priča o Drakuli nedvojbeno se odvija 1893., o čemu svjedoče i Bilješke i pojedine reference u samome tekstu. Kako bi odrasli Quincey Harker poslužio kao katalizator radnje (i kako bi svoju priču smjestili u 1912. godinu), Stoker i Holt morali su priču iz Drakule premjestiti u jednu raniju godinu. Odlučili su se za 1888., što je jednako sretan izbor kao i 1912. godina. Upravo u razdoblju od kolovoza do studenoga 1888. Jack Trbosjek (Rasparač) ubio je pet žena u londonskoj četvrti Whitechapel. Nema sumnje da je Stoker znao za ta ubojstva. Štoviše, izravno ih spominje u uvodu koji je napisao za islandsko izdanje Drakule, objavljeno 1901. Otkrivanje identiteta zloglasnog Trbosjeka postaje sporednom radnjom u Drakuli Nemrtvome. Drakula kojeg upoznajemo u ovom romanu daleko je više od

Stokerova grofa vampira. Kao prvo, nedvosmisleno je identificiran kao Vlad Nabadač, rumunjski vojvoda iz 15. stoljeća na zlu glasu po počinjenim krvavim zlodjelima. Stapanje Stokerova Drakule s Vladom baš i nije neka novost, budući da su tu mogućnost popularizirali Raymond McNally i Radu Florescu u uspješnici iz 1972. pod naslovom U potrazi za Drakulom, a jednako se tako našla i u mnogim proznim i filmskim djelima. Ta je veza u Drakuli u stvarnosti daleko nejasnija. U Stokerovu romanu (ali ni u Bilješkama) nigdje se ne spominje ime Vlad, a nema spomena ni zločinima po kojima je postao poznat. Štoviše, noviji znanstveni radovi jasno pokazuju da je Stoker znao vrlo malo o pravome Drakuli, osim što mu je znao nadimak, te da je prešao Dunav radi suprotstavljanja Turcima i da je imao "nedostojnog brata"7. Zbog činjenice da se Vlad u tolikoj mjeri uvukao u priču o Drakuli mnogi ih smatraju nerazdvojnim likovima. Vladovu pojavu ovdje gotovo možemo očekivati. No Stoker i Holt svog Vlada/Drakulu podvrgavaju vrlo kreativnom postupku. U njihovu romanu on u Englesku dolazi kao Basarab (riječ je o imenu kraljevske obitelji kojoj je pripadao Vlad Nabadač), rumunjski glumac koji je osvojio publiku širom Europe. Quincey dovodi Basaraba u Englesku, jednako kao što je njegov otac na sličan način otvorio put sličnom Drakulinu putovanju. Kao što se vidi u njegovim Bilješkama, Stoker je u početku grofa namjeravao dovesti preko Dovera, luke u koju je pristao Basarab. Za Whitby se odlučio nakon što je Stoker posjetio taj gradić na sjeveroistočnoj obali Engleske, te odlučio upravo onamo smjestiti važan dio radnje romana. Već na prvi pogled jasno je da je lik Basaraba dijelom posveta siru Henryju Irvingu, koji nije mogao imati aktivnu ulogu u radnji romana jer je umro 1905. godine. Elementi koji podsjećaju na Irvinga vrlo su izraženi. Quinceyja Harkera Basarab privlači jednako kao što je Irving privlačio Stokera. Quincey se nada da će Basarab igrati Drakulu u dramatizaciji Stokerova romana. Moguće je da je Stoker imao slične težnje. Otkriće da je Basarab uistinu Stokerov grof Drakula lukavo je pozivanje na raširen (iako teško dokaziv) stav stručnjaka da je Stoker svog vampira hotimice prikazao po uzoru na vlastitog šefa sklonog dominaciji. Očito je da svi likovi u ovom romanu nisu nastali na temelju Stokerova romana Drakula. Ipak, "upućenici" će prepoznati brojne

7 V. Elizabeth Miller: Dracula: Sense & Nonsense (Desert Island Books, 2006.), 5. poglavlje. primjere intrigantne intertekstualnosti. Neki su od tih primjera jedva uočljivi, poput Braithwaitea Loweryja, Quinceyjeva "cimera" na Sorboni. To se ime pojavljuje u Drakuli na jednom od nadgrobnih spomenika koje g. Swales pokazuje na groblju u Whitbyju. Stoker ga je u stvarnosti pronašao upravo ondje. Još jedan primjer: lik naveden u jednoj od prvih skica za roman Drakula (kasnije odbačenoj), detektiv Cotford. U Drakuli Nemrtvome taj lik uskrsnut je kao inspektor Cotford koji je na slučaju Jacka Trbosjeka radio pod vodstvom glavnog inspektora Fredericka Abberlinea (stvarna osoba) i koji je i dalje opsjednut pokušajima da raniji neuspjeh nadoknadi rješavanjem slučaja nakon toliko godina. Stoker i Holt u priču su ubacili i niz drugih stvarnih osoba. Najočitiji je primjer sami Bram Stoker. Zbog ograničenja proisteklih iz odabira vremenskog razdoblja u koji je smještena priča, autori su morali malo slobodnije pristupiti činjenicama iz Stokerova života. U romanu je tako, kao vlasnik Lyceuma koji još djeluje, još neko vrijeme aktivan i nadgleda produkciju vlastitog romana. Priznaje da je roman Drakula nastao kao plod stapanja njegove vlastite priče o vampirima s onim što je doživio kao fantastičnu priču koju mu je za šankom ispričao neki starac. U sukobu s naslovnim likom (koji, usput, ubrzava njegov moždani udar), Stoker se suočava s Basarabovim tvrdnjama o tome kako neke od "činjenica" u njegovu romanu nisu točne, a rumunjski glumac optužuje ga za razne nedosljednosti i pogrešne pretpostavke. U tekstu se našla još jedna povijesna ličnost, Elizabeta (Erzsebet) Bathory, mađarska grofica zloglasna po tome što se kupala u krvi ubijenih djevica. Kao i u slučaju Vlada Nabadača, njezino je ime također neraskidivo povezano sa Stokerom i njegovim romanom. U njezinu slučaju postoji još manje dokaza o stvarnoj povezanosti sa Stokerom i njegovom knjigom. No, njezina pojava pridaje velik dio snage romanu Drakula Nemrtvi, jer autorima omogućuje da dio odrednica "apsolutnog zla" s Drakule prebace na drugu osobu. Među brojnim pravim biserima u knjizi usputna je pojava više likova

kojima se očito odaje poštovanje (iako se neki spominju tek imenom) pojedincima koji su tijekom 20. stoljeća bili povezani s kazalištem i/ili pričom o Drakuli: dobri su primjeri Hamilton Deane, Tom Reynolds, John Barrymore, Raymond Huntley, Vincent Price, Christopher Lee i Louis Jourdan. Drugi likovi, koji nemaju veze sa Stokerom i njegovim romanom, priču čvrsto smještaju u 1912. godinu. Tako je, primjerice, doista postojao čovjek po imenu Henri Salmet, jedan od prvih pilota i čovjek koji je u ožujku te godine preletio put od Londona do Pariza. No, vjerojatno najdomišljatiji dodatak zapravo je mornar I. klase John Coffey. Iako nije imao veze ni sa Stokerom ni s njegovim romanom, u povijest je ušao kao radnik koji je u Queenslandu napustio Titanik zbog praznovjernog straha pred onim što je po njegovu vjerovanju očekivalo taj veliki linijski brod. Oblikujući nastavak utemeljen na slavnome prethodniku, Stoker i Holt slobodno interpretiraju i prilagođavaju i činjenice i fikciju, od požara u Lyceumu do lokacije Sewardove umobolnice u Whitbyju. Usto ispisuju i nove priče iz povijesti likova iz Stokerova romana. Primjeri su Renfieldova ranija povezanost s Hawkinsovom pravnom tvrtkom, počeci veze Jonathana i Mine u Exeteru, te utemeljenje Sewardove psihijatrijske ustanove. U jednom slučaju čak mijenjaju jedan od ključnih datuma u izvornome djelu - pa za nekoliko dana odgađaju Drakulin bijeg iz Londona u Transilvaniju, kako bi nazočnošću u Londonu 9. studenoga mogao postati jednim od osumnjičenika u slučaju Jacka Trbosjeka. Puriste će s vremena na vrijeme doista šokirati unošenje takvih "pogrešaka" u izvorni tekst, no premda će se nekome možda činiti da su suautori žrtvovali točnost radi ostvarenja artističkih ciljeva (što je posve legitiman postupak), ovdje je na djelu nešto drugo. Stoker i Holt ponovno su na zasluženo mjesto postavili "pravi" tekst Drakule, koji, pak, služi kao temelj ovog nastavka. Istodobno u tom nastavku priznaju da ne postoji samo jedan Drakula, već mnogo Drakula, od Stokerovih prvih bilježaka do najnovije hollywoodske adaptacije, te da su granice među njima uistinu zamagljene. Potreba za ponovnim prisvajanjem i preoblikovanjem Drakule znak je trajne snage i utjecajnosti tog romana. Da navedemo riječi profesora Abrahama Van Helsinga u romanu Brama Stokera iz 1897. godine: "I tako se krug

sve više širi, poput valova oko kamena bačenog u vodu." Elizabeth Miller Toronto, veljača 2009. Elizabeth Miller, profesorica emerita (Memorial University of Newfoundland) u međunarodnim je okvirima priznati stručnjak za Drakulu, kako kad je riječ o romanu, tako i kad je riječ o povijesnome liku. Suurednica je (u suradnji s Robertom Eighteenom-Bisangom) knjige Bram Stoker's Notes for Dracula: A Fascimile Edition, objavila je i priručnik A Dracula Handbook, kao i nagrađivanu knjigu Dracula: Sense & Nonsense. Redovito drži predavanja s obiju strana Atlantika, a sudjelovala je i u nebrojenim radijskim i televizijskim dokumentarnim emisijama. Na Svjetskom kongresu o Drakuli koji se 1995., održao u Rumunjskoj, dodijeljena joj je počasna titula "barunice Drakuline plemićke kuće". Do njezine obje stranice na internetu - Drakuline početne stranice i Drakulina istraživačkog centra - može se doći preko stranice www.blooferland.com. N A P O M E N E A U T O R S K O G DVOJCA Dacreova priča Nije osobito neobično što me, kao člana obitelji Stoker, praktički cijeli život zanima djelo mojeg pretka. Bramov najmlađi brat, George, s kojim je pisac, kako se smatra, imao najbliskiji odnos, bio je moj pradjed, pa sam ja tako svojevrsni Bramov pranećak. Tijekom studija napisao sam seminarski rad o svom prastricu i u njemu rasvijetlio njegove moguće motive za pisanje Drakule. To istraživanje otvorilo mi je oči prema činjenici da je povijest te knjige, sa stajališta moje obitelji, podosta tragična. Bram Stoker umro je a da nije doživio popularnost svog romana. Prodaja je u vrijeme njegove smrti bila tako mala da je njegova udovica, Florence, bila uvjerena kako nikada neće imati financijske koristi od sedam godina koje je Bram "uzaludno utrošio" na istraživanje i pisanje. Kako ostalih Bramovih publicističkih i proznih djela više nije bilo u prodaji, Florence je bila sigurna da će do konca života živjeti s

vrlo oskudnim sredstvima. Tek deset godina nakon njegove smrti, publika je napokon prepoznala njegovu književničku maštu. Knjige o vampirima i općenito žanr horora počeli su stjecati sve veću popularnost, što je potaknulo i prodaju Drakule. Bram je posthumno počeo dobivati priznanja kao začetnik suvremenih horor-romana s motivima vampira. Godine 1922. Florence je doznala da je bez njezina dopuštenja snimljen film na temelju romana njezina pokojnog supruga. Život joj je ovisio o oskudnim prihodima od Drakule, a budući da je naslijedila Bramova autorska prava, trebala je imati financijske koristi od te i ostalih filmskih adaptacija. Florence se obratila sudu, te je tužila njemačku tvrtku Prana Films za narušavanje autorskih prava prilikom neovlaštenog snimanja filmske adaptacije romana Drakula pod naslovom Nosferatu. Slučaj je bio vrlo složen i zbog mnogobrojnih žalbi protegnuo se na čak tri i pol godine. Na koncu je 1925. dobila spor, da bi utvrdila da je tvrtka Prana Films bankrotirala. Iako je vratila sredstva uložena u tužbu, Florence nikad nije dobila financijsko obeštećenje. Ta pravosudna noćna mora Florence je donijela tek zadovoljstvo činjenicom da su svi primjerci filma Nosferatu morali biti uništeni tako je barem mislila. No ubrzo je na svoje veliko razočaranje shvatila da je netko negdje sačuvao jednu kopiju koja se 1928. počela prikazivati u pojedinim londonskim kinima, dok se u Sjedinjenim Državama pojavila 1929. godine. Krajnje frustrirana, Florence je odustala od daljnje borbe. Ipak, iskoristila je autorska prava i utjecala na kazališne adaptacije Bramova Drakule u Velikoj Britaniji, za što je ubirala postotke i naknadu na ime autorskih prava. Kasnije je imala novčane koristi od prodaje filmskih prava studiju Universal (1930. godine), iako su isplate kasnile i bile neredovite. Nakon potpisivanja ugovora s Universalom, na svjetlo dana nekako je isplivala činjenica da se Bram nije pridržavao nekog sporednog zahtjeva američkog Ureda za autorska prava, pa je Drakula tako od 1899. u SAD-u javno dobro. Florence se otada morala zadovoljavati samo britanskim honorarima i prihodima. Nakon što je izgubila autorska prava za SAD, Hollywood, velike američke korporacije i svi koji su to htjeli, mogli su s Bramovom

pričom i likovima slobodno činiti što ih je bilo volja. Od obitelji Stoker nitko nikad nije tražio savjet ili dopuštenje za neku od stotina reinkarnacija Drakule u sljedećih stotinjak godina. Kao pripadnik obitelji Stoker koji je odrastao u Sjevernoj Americi, iz prve sam se ruke uvjerio u to kako je cjelokupno pitanje autorskih prava utjecalo na moju obitelj. Generacija mog oca imala je izrazito negativan stav prema svemu povezanom s Hollywoodom i Drakulom - osim, dakako, Bramova izvornog romana. O tim pitanjima nisam pisao u seminarskom radu, iako su mi neprestano bila u mislima. Smatrao sam da je upravo sramotno da moja obitelj ne može imati nadzor nad ostavštinom mog prastrica. Činilo mi se i kako je važno da obitelj Stoker nekako uspostavi pravo nad likom Drakule, budući da ga je popularna kultura sve više koristila. Nažalost, veći dio života nisam imao pojma kako bih tome mogao pripomoći. Tek godinama nakon završetka studija upoznao sam vrlo zanimljivog čovjeka, lana Holta. lan je scenarist koji je još od djetinjstva opsjednut svime što ima veze s Drakulom. Kao pravi idealist, lan je imao plan koji me nadahnuo da ne prihvatim takvu povijest Drakule prepunu frustracija. Htio je promijeniti povijest. lan je imao vrlo jednostavan plan: ponovno uspostaviti kreativni nadzor nad Bramovim romanom i likovima objavljivanjem nastavka pod prezimenom Stoker. Iznenadio sam se uvidjevši da nitko iz moje obitelji nikada nije ni razmišljao o nečem sličnom. Zaintrigiran, odlučio sam se pridružiti lanu u toj uzbudljivoj pustolovini u svojstvu suautora. Dok smo pisali Drakulu Nemrtvoga ispunjavao me snažan osjećaj dužnosti i obiteljske odgovornosti. Nadao sam se da ću u suradnji s lanom prenijeti Bramove predodžbe o Drakulinu liku. Nakanili smo oživiti izvorne Bramove teme i likove, onako kako ih je Bram zamislio prije više od stotinu godina. Nebrojene knjige i filmovi zastranili su u odnosu na Bramovu viziju - pa smo stoga odlučili i Bramu i Drakuli vratiti barem malo dostojanstva. Silno se ponosim činjenicom da u nastojanju da ponovno prisvojim Drakulu imam potporu šire obitelji. Držim da bi se Bram ponosio činjenicom da je jedan član obitelji poduzeo takvu inicijativu i napokon potaknuo izgradnju pravednijeg odnosa prema njegovu naslijeđu. lanova priča

Ne stidim se priznati: OBOŽAVAM hororce. U djetinjstvu mi je bez konkurencije bio najbolji klasični film Drakula Toda Browninga iz 1931. s Belom Lugosijem u naslovnoj ulozi. Majka mi je kao desetogodišnjaku za Noć vještica darovala ploču na kojoj Christopher Lee priča Drakulu Brama Stokera. Tekst na omotu te ploče promijenio mi je život, jer sam tako doznao da Transilvanija doista postoji i da je Drakula bio povijesna ličnost. Kao desetogodišnji dječak zarekao sam se da ću otputovati onamo i potražiti staroga grofa. Nadahnut pločom, pročitao sam roman Brama Stokera. Iznenadilo me koliko se to djelo razlikovalo od filmova - a već sam bio pogledao sve filmove o Drakuli. Roman je bio inteligentniji, pronicaviji i mračniji. U njemu je bilo složenijih i uzbudljivijih likova, likova kakve dotada nisam mogao ni zamisliti. Imao sam dojam da me Hollywood prevario. Zarekao sam se da ću se osvetiti! Petnaest godina kasnije ukazala mi se prilika za osvetu. Dok sam jedne večeri preskakao s programa na program, naišao sam na televizijsku emisiju o snimanju Drakule Brama Stokera Francisa Forda Coppole. U toj emisiji Coppola je pokazao knjigu U potrazi za Drakulom koju su 1972. napisali Fulbrightovi stipendisti, profesor Raymond McNally i profesor Radu Florescu (stvarni potomak princa Drakule): Coppola je njihova znanstvena istraživanja u vezi sa životom te povijesne ličnosti iskoristio kao nadahnuće za uvodne sekvence filma. Bez imalo razmišljanja zrakoplovom sam otputovao na Boston College da upoznam profesore. Nakon što sam im pokazao dio bilježaka za scenarij koji sam kanio napisati na temelju njihove knjige, prodali su mi prava za jedan dolar i postali mojim partnerima, mentorima i iznimno dobrim prijateljima. To prijateljstvo iznjedrilo je mnogo vrijednih plodova. Ubrzo sam počeo putovati s profesorima i sudjelovati u predavanjima o utjecaju romana Brama Stokera na našu kulturu. Tako sam 1995. dobio i poziv da održim govor na Prvom svjetskom kongresu o Drakuli u rumunjskoj prijestolnici, Bukureštu - bio je to skup proučavatelja Drakule i horora iz cijeloga svijeta. Na koncu sam dospio i u Transilvaniju. Ondje sam proveo noć u ruševinama Drakulina zamka u Poenari, a posjetio sam i njegovu palaču u Trgovištu - upravo sam ondje stajao na balkonu Drakuline kule Sindija (Chindiei), odakle je

princ Drakula promatrao svoju "šumu nabodenih". Posjetio sam i Drakulino rodno mjesto, Šigišoaru i njegov "prazni grob" u samostanu na otočiću Snagov. Tako mi se konačno ostvario san koji sam usnio kao desetogodišnjak. Zahvaljujući prijateljima koje sam stekao na tom kongresu, pozvan sam u članstvo Transilvanijskog društva Drakula - organizacije posvećene sustavnom proučavanju svega povezanog s Drakulom. Zahvaljujući prijateljima iz tog društva upoznao sam profesoricu Elizabeth Miller, vodeći svjetski autoritet za sve što ima veze s vampirima, Drakulom i Bramom. Profesorica Miller pozvala me da održim govor na konvenciji o Drakuli 1997. u Los Angelesu, gdje smo obilježili 100. obljetnicu izlaska Bramova romana. Bio je to san snova za sve čudake zaljubljene u horor. I upravo sam ondje osmislio nastavak Drakule Brama Stokera. Ideja nije bila nova, ali još nikada nije bilo nastavka u čijem je nastanku sudjelovao i neki pripadnik obitelji Stoker. Kao cilj sam zacrtao upravo to: pridobiti nekoga iz te obitelji. Prvo sam se obratio patrijarhu obitelji Stoker. Kako su se još uvijek bolno prisjećali iskustva s Nosferatuom i kako ih je Hollywood godinama ignorirao i zlorabio, pripadnici tog naraštaja obitelji Stoker sa mnom nisu željeli imati baš nikakve veze. Ali, ja nisam odustajao. I dalje sam gradio i proširivao svoju scenarističku bibliografiju i širio mrežu poznanika povezanih s Drakulom, pripremajući se za dan kada će u prvi plan isplivati nova generacija Stokera. Pet godina kasnije upoznao sam Dacrea Stokera - Bramova pranećaka. Iznio sam mu ideju o nastanku romana, koji sam u to vrijeme kanio napisati u formi scenarija. Dacre je pokazao zanimanje, te je ustvrdio kako bi bilo prikladnije prvo izdati knjigu. Željno sam pristao na takvo spisateljsko partnerstvo. Dacre je stupio u kontakt s brojnim članovima velike obitelji i iznio im naš prijedlog za nastavak romana. Čim su shvatili da radimo iz ljubavi, te da imamo časne namjere i da svijetu želimo vratiti sliku o izvornoj Bramovoj viziji i likovima, Stokeri su napokon ponudili potporu. Drakula Nemrtvi kulminacija je mojeg životnog sna i godina i godina mukotrpnog rada. Riječ je o daru koji upućujem svim čudacima beznadno zaljubljenima u horor. Najviše od svega volio bih da smo

uspjeli stvoriti knjigu blisku Bramovoj izvornoj gotičkoj viziji - uz istovremeno moderniziranje osnovne radnje i motiva. Vjerujte mi, dobro znam koliki sam sretnik. Pomazila me nevjerojatna sreća: koliko god moja uloga u odnosu na njega bila beznačajna, moje će ime biti povezano s imenom mog junaka, Brama Stokera - začetnika suvremenog horora. Pisanje romana DACRE: Kad me lan pozvao na sudjelovanje u ovom projektu, prvo sam se od srca nasmijao. Pomislio sam: Kako ja mogu napisati knjigu, pogotovo takvih razmjera? lan me odmah utješio i rekao da je takvo što posve izvedivo, iako nikada nisam napisao roman. Možemo surađivati i u potpunosti dijeliti spisateljske dužnosti, tako da u svemu sudjelujemo ravnopravno. Pomoći će nam i urednici. lan je usto poznavao i nagrađivanog stručnjaka za istraživanje povijesne građe, Alexandera Galanta, koji nam je mogao pomoći u nastojanju da vjerno prikažemo vrijeme u kojem se odvija radnja. Sljedeća prepreka bilo je osmišljavanje dobre priče. lan je gorljivo i skladno udruživao sve naše zamisli. To je išlo daleko lakše nego što smo i on i ja očekivali - zahvaljujući činjenici da smo se obojica oslanjali na zamisli samog Brama Stokera. Ponekad se činilo da je Bram u sobi s nama, da nas vodi kroz mnoštvo ideja i savjeta koje je ostavio za sobom, poput mrvica kruha koje samo trebamo slijediti. I lan i ja iz Bramovih smo zapisa zaključili da je on, ili njegov izdavač, oduvijek kanio izdati nastavak Drakule. Kao glavni dokaz za to služi nam natipkani tekst romana Bramova izdavača, nedavno prodan na dražbi u aukcijskoj kući Christie's, koji ima drukčiji završetak. U toj verziji priča završava vulkanskom erupcijom, tako da Drakulin dvorac nestaje u rijeci lave. Taj je dio izbačen iz završne verzije, a zamijenio ga je aktualni, dvosmisleniji završetak. Osim toga, Drakulina "smrt" na završetku Bramova romana ne odgovara "pravilima" za ubijanje vampira koja iznosi lik po imenu Van Helsing. On je ustvrdio da vampiru treba probosti srce klinom, a zatim mu odrubiti glavu. Na završetku romana, Drakuli je probodeno srce i razrezan vrat. Nama se činilo da to ukazuje na činjenicu da je

Bram kanio napisati nastavak. Kao pripadnik obitelji Stoker, imao sam dojam da i Bram mora postati likom u romanu, kako bismo mu napokon pružili barem dio zaslužene pozornosti javnosti. lan je već bio pročitao Bramov uvod islandskome izdanju Drakule iz 1901., u kojem je Bram ustvrdio da su se opisani događaji "doista zbili". Obojica smo se uhvatili te hirovite izjave mog prastrica i pretvorili je u svojevrstan kamen-temeljac priče. Naša priča počivat će na pretpostavci da su događaji iz Bramove knjige "povijesne činjenice". Sljedeće pitanje koje si možda postavljate glasi: čemu u nastavak Drakule uvlačiti Jacka Trbosjeka? Ponavljam, lan i ja nadahnjivali smo se mojim prastricem. U jednom drugom dijelu uvoda islandskome izdanju iz 1901. godine Bram piše: "Niz Drakulinih zločina još nije izbrisan iz sjećanja - niz zločina koji kao da su potekli iz istog izvora, a koji su kod ljudi posvuda istodobno izazvali gnušanje kao i ubojstva koja je počinio Jack Trbosjek." Čini se da je Bram htio neizravno reći da su zločini Jacka Trbosjeka i Drakule bili identične prirode. Ta tvrdnja postala je odskočnom daskom za jedan od aspekata naše priče i upravo je nevjerojatno kako su se lako posložile sve kockice te slagalice. Nakon što smo utvrdili da će naš zlikovac biti Jack Trbosjek, lan i ja morali smo još odrediti identitet tog neuhvatljivog serijskog ubojice, lan je bio pročitao Bramovu priču Drakulin gost, objavljenu nakon Bramove smrti. Mnogi stručnjaci drže da je ta priča dio izvornog romana, ali ju je iz završne verzije izbacio Bramov izdavač. Neki čak smatraju da je Bram tu priču namjeravao iskoristiti kao temelj za nastavak romana. Lik po imenu Johann u toj priči slučajno nailazi na grobnicu koja na gornjoj plohi ima željezni klin. Na nadgrobnoj ploči piše GROFICA DOLINGEN IZ GRAZA U ŠTAJERSKOJ TRAŽILA I PRONAŠLA SMRT 1801. GODINE. Usto je na ruskome još pisalo MRTVI PUTUJU BRZO - što je bio jasan znak da je u grobnici vampir. Neki stručnjaci podupiru teoriju da su Brama pri pisanju Drakule nadahnula krvava zlodjela grofice Elizabete Bathory, te da je Bram Drakuli dao titulu grofa na temelju nadimka grofice Bathory, "krvava grofica". Neki k tome pretpostavljaju i da grofica u Drakulinu gostu predstavlja samu groficu Bathory. Ta nam se teorija svidjela, te smo je odlučili upotrijebiti i proširiti.

Jedan od Ianovih izvora ukazao nam je na mogućnost da bi Elizabeta Bathory mogla biti Drakulina daljnja rođakinja. Zaključili smo da bi nam to moglo odgovarati, te smo u priču ugradili i taj element. Prema pričama koje prenose uglavnom saski autori, princ Drakula počinio je brojna krvoločna zvjerstva. Isto se može reći i za groficu Bathory, poznatu po tome što se kupala u krvi svojih žrtava. Mogućnost da su dvije najpoznatije povijesne ličnosti koje ljudi danas (s pravom ili ne) povezuju s legendama o vampirima bile u nekom srodstvu učinila nam se zanimljivom. Kao što je Bram učinio 1897., kada nas je upoznao sa svojim glavnim zlikovcem, izmišljenim grofom koji se manje-više temelji na stvarnoj povijesnoj osobi, mi smo 2009. isto učinili s našom groficom Bathory. Dok smo nastavljali oblikovati radnju, lan je predložio da otputujem u philadelphijski muzej Rosenbach i istražim bilješke na temelju kojih je Bram napisao Drakulu. U tim sam bilješkama pronašao lik koji je Bram namjeravao uvrstiti u roman, ali ga je izbacio još u ranim fazama pisanja. Bio je to detektiv po imenu Cotford. Oduvijek me zbunjivalo što Bram, onako temeljit kakav je već bio, u priču o neobičnim smrtima koje je prouzročio Drakula nije ubacio i policijsku istragu. Stoga smo odlučili prisvojiti lik detektiva Cotforda, čija će istraga čitateljima poslužiti kao svojevrstan vodič kroz zagonetku u samoj srži našeg romana. IAN: Dacre i ja sada smo se koncentrirali na Bramov lik grofa Drakule. I tu smo naišli na veliku dvojbu. Kada je Bram potkraj 19. stoljeća pisao Drakulu, povijesni princ Drakula bio je na Zapadu praktički nepoznata, uglavnom zaboravljena povijesna ličnost. Bram je sklepao nekoliko činjenica u vezi s Drakulom i uklopio ih u vlastitu izmišljenu priču. Je li to učinio namjerno, da grofa Drakulu odvoji od povijesnog princa Drakule? Ili tijekom istraživanja građe nije uspio doći do potpune priče o princu Drakuli, pa je praznine jednostavno popunio iz mašte? Tražeći dodatne informacije, vratili smo se njegovim zapisima. Lik Drakule koji je Bram stvorio 1897. godine bio je zagonetno, profinjeno i kompleksno biće puno suprotstavljeni!) obilježja:

povremeno bi izgledao kao kultivirani i učeni plemić, duboko povezan s prošlošću svoje domovine, dok bi u nekim drugim situacijama bio divlja životinja koja iskazuje samo nagonski instinkt za preživljavanjem. Bio je to čovjek petnaestog stoljeća koji se nastoji nekako postaviti u odnosu na svijet devetnaestog stoljeća koji ga je okruživao. U pojedinim trenucima prihvaćao bi modernizaciju, u drugim je situacijama odbacivao. Pokazivao je da ima moralni kompas, zbog čega je u njemu dolazilo do sukoba kad god bi pokušao opravdati potrebu da nekome oduzme život. Ubijao je samo kada je to bilo nužno i, prema vlastitom viđenju, za opće, više dobro. Nekako sam odmah naslutio da je karakter, ako ne i priča, Bramova grofa Drakule slična opisima povijesnog princa Drakule. Princ Drakula bio je također čovjek koji se borio protiv promjena i koji je nastojao vratiti svijet u mračno doba križarskih ratova. Princ Drakula također je na svoj način opravdavao mračna zlodjela, tvrdeći da sve to čini jer nema izbora, ili da su njegove žrtve takvu sudbinu odabrale same, svojim postupcima. Da je Bram i htio da njegov grof bude posve poput tog princa iz stvarne povijesti, takvo što u vrijeme kada je pisao roman ne bi bilo moguće. No, i Dacre i ja imali smo dojam da sličnosti u karakteru povijesnog princa Drakule i Bramova grofa Drakule nisu plod puke slučajnosti. Otkako je 1972. objavljena knjiga U potrazi za Drakulom, razlika između princa Drakule i Bramova grofa Drakule u očima javnosti nepovratno je zamagljena. Njih su se dvojica u popularnoj kulturi zauvijek spojili na početku filma Francisa Forda Coppole Drakula Brama Stokera. Na temelju sličnosti Bramova lika i povijesnih zapisa, te težine javne svijesti o povijesnome princu, Dacre i ja zaključili smo da nemamo izbora i da jednom zauvijek moramo posve stopiti grofa i princa. Usto smo posve sigurni da bi Bram, da danas piše Drakulu, uza sve obilje povijesnih informacija koje su danas dostupne o princu Drakuli, zahvaljujući savjesnoj prirodi i pozornosti koju je poklanjao pojedinostima, izgradio lik koji bi odgovarao povijesnim činjenicama. Neki će čitati naš roman i pronicavo primijetiti da naš Drakula nije, poput lika iz Bramova romana, posve negativno prikazani zlikovac. U Bramovu romanu Drakula se opisuje isključivo kroz oči svojih neprijatelja, dnevnike, pisma i tako dalje, junačke skupine. Mi smo u

nastavku odlučili da ćemo Drakuli omogućiti da se i sam dokaže. To nam je pružilo mogućnost da spojimo princa Drakulu i grofa Drakulu, te svoga Drakulu prikažemo kao kompleksnog antijunaka. Drugi u njemu i dalje vide samo zlo, no time što smo mu omogućili da sam progovori o vlastitom iskustvu, omogućili smo mu da predstavi i drukčije viđenje stvari. Tako ne mijenjamo Bramovu viziju, već samo predstavljamo i drukčiji pogled. Zahvaljujući tome, naša je priča ostala svježa i vitalna. Već smo odavno ustvrdili da je jedan od glavnih razloga za pisanje ovog nastavka nastojanje da popravimo stanje u koje su Bramov roman doveli holivudsko masakriranje, banaliziranje i ponižavanje izvornog teksta. To ne znači da nam se neke verzije drugih autora ne sviđaju. Riječ je tek o tome da s književnog stajališta niti jedan od tih filmova ili knjiga u cijelosti ne odražava potpunu bit Bramova romana i likova. Čak i u klasiku dvojca Tod Browning - Bela Lugosi jedinom filmu u čijem su nastanku određenog udjela imali i članovi obitelji Stoker - izostavljen je lik Arthura Holmwooda, dok na početku filma u Drakulin zamak putuje Renfield, a ne Jonathan Harker. Pravi problemi počeli su kada je Hollywood poželio snimiti nastavak tog filma na temelju Drakulina gosta. Prema predaji, Florence Stoker nije htjela prodati prava ako joj se ne zajamči veći utjecaj na kreativni proces nastajanja filma. Upravo usred tih pregovora Bramova autorska prava proglašena su ništavnima. Hollywood je tako mogao slobodno snimati nastavak kako god mu se svidjelo. Budući da je Florence zahtijevala veći nadzor, a Bela Lugosi veliko podizanje honorara za ponovno pojavljivanje u ulozi Drakule, producenti su odlučili angažirati Johna Balderstonea da napiše Drakulinu kćer, te su tako iz procesa posve eliminirali i Belu i Florence. Film je doživio neuspjeh, ali kocka je već bila bačena. Sada je svatko mogao slobodno pisati roman o Drakuli ili o njemu snimiti film, i to kako god se kome prohtjelo. Nadobudnih autora nije nedostajalo. I upravo u tome krije se najveća poteškoća. Znamo da postoji vrlo velik dio obožavatelja Drakule koji su samo gledali filmove i nikad nisu čitali knjigu, pa smo, dakako, mnoge od njih željeli potaknuti da pročitaju i Bramov original. Najviše od svega željeli bismo da svi ljubitelji Drakule - i knjige i filmova - pročitaju i uživaju u našem

nastavku. U tom smislu postoji nekoliko područja za koja nam se činilo da su ih filmski ljubitelji toliko prigrlili i da su već toliko ukorijenjena u legendu o Drakuli da sve to nismo mogli zanemariti. Ispričavamo se književnim puristima, no držimo da je to nužan ustupak na koji smo se odlučili u nadi da ćemo jednom zauvijek pomiriti i usuglasiti sve ljubitelje Drakule. A ustupci su sljedeći: ljubav između Mine i Drakule, sposobnost vampira da hodaju pri danjem svjetlu, lete i transformiraju se, oružje koje služi za njihovo uništavanje, te smještaj i nazivi pojedinih geografskih elemenata. Kada je riječ o ljubavi između Mine i Drakule, Dacre i ja dogovorili smo se da tome treba pristupiti daleko pažljivije nego u svim filmovima, te da se treba pozabaviti činjenicom da Bram nikada nije nedvosmisleno napisao da se ta veza uopće ostvarila. Vodeći računa o tome, vratili smo se jednom dijelu Mininih dnevničkih bilježaka iz Bramova romana koji nam se učinio izrazito dvosmislenim. Riječ je 0 dijelu koji slijedi nakon što je Mina napisala kako je uvjerena da joj se Drakula ukazao u snu, a glasi: "Neobično mi je što sam sada tako neupućena, nakon što mi je Jonathan tolike godine povjeravao baš sve." Dacreu i meni učinilo se neobičnim što su Jonathan i Van Helsing na Minin san reagirali tako što su je isključili iz planova za borbu protiv Drakule, budući da je dotada bila ravnopravna pripadnica junačke skupine. Bilo je to prije nego što je Mina pila krv iz Dra-kulinih prsa. Po nama, to je idealno mjesto za ubacivanje ljubavi između Drakule i Mine bez modificiranja Bramove priče. Mi smo to zamislili tako da u tom "snu" Drakula dolazi Mini i objašnjava joj svoju verziju priče, u nadi da će skupinu odvažnih junaka odvratiti od daljnje potrage. Mina, koja ostalima ne želi priznati da je razgovarala s Drakulom jer je između njih buknula ljubav (još ne fizičke prirode), stoga tvrdi da ju je samo posjetio u snu. Posve prirodno, Jonathanu i Van Helsingu to je sumnjivo, pa Minu izbacuju iz daljnjih planova. Mina se zbog te uvrede od strane supruga i Van Helsinga vraća u Drakulino naručje i tako na koncu dolazi i do njihove fizičke veze. Takvim upletanjem ljubavi između Drakule i Mine u samo tkivo Bramova teksta uspjeli smo ostati vjerni Bramu i svojim književnim štovateljima, a da pritom nismo otuđili filmske štovatelje.

U Bramovu romanu grof Drakula može hodati uokolo i pri danjem svjetlu, ali je danju slabiji. Vampir kojeg uništava sunčevo svjetlo plod je mašte F. W. Murnaua u filmu Nosferatu. Ipak, vampiri koje sunce prži tako da se pretvaraju u pepeo toliko su čvrsto ukorijenjen dio suvremene predaje o vampirima da mnogi koji prvi put čitaju Bramov roman tvrde kako je "pogriješio". To, kao i mnogi drugi aspekti predaje o vampirima, također se pojavilo i razvijalo tijekom prošlog stoljeća. Bramova vampirska predaja više nije najmodernija, pa smo se u nastavku pokušali pozabaviti i time. Stoga smo se odlučili okrenuti znanosti i pseudoznanosti da, pažljivo i savjesno, moderniziramo Bramove vampire. Pritom nismo učinili ništa što Bram već nije predvidio, pa čak i očekivao da će se jednog dana dogoditi. Dokaze za to ponovno smo pronašli u uvodu islandskome izdanju iz 1901. godine: "Usto sam uvjeren i u to da [ti događaji] uvijek moraju biti u određenoj mjeri nerazumljivi, iako bi napredna istraživanja na području psihologije i prirodnih znanosti u nadolazećim godinama mogla pružiti i logična objašnjenja za tako neobične događaje koje, trenutačno, ne razumiju ni znanstvenici ni tajna policija." Drugim riječima, Bram je napisao da su neobični događaji do kojih je došlo u njegovu romanu, u vrijeme kada je o njima pisao, neobjašnjivi. Dalje navodi kako posve očekuje da će znanost u nadolazećem razdoblju za njih ponuditi logično objašnjenje. Nas smo dvojica, stoga, zauzeli stav da se vampiri na suncu pretvaraju u pepeo zbog alergijsko-kemijske reakcije na otrovnu vampirsku krv koja mijenja DNK vampira. Dakako, 1912. godine, kada se odvija radnja našeg romana, izrazi "DNK", "virusi" i "influenca" još nisu postojali. Umjesto njih, govorimo o "otrovu". Vampirski virus čovjekov DNK mijenja u vampirski DNK. Dio transformacije obuhvaća i sposobnost nadzora nad oko 70% mozga, što još ne koristimo, niti o tome mnogo znamo, pa tako može imati i neljudsku moć. Transformaciju vampira u maglicu, vodorige i sl. objasnili smo kao telepatsku iluziju koja nastaje zahvaljujući tehnikama nadziranja uma. Kada je riječ o sposobnosti vampira da "brzo putuju" zrakom, oslonili smo se na proučavanje telekineze i levitacije - sposobnosti premještanja predmeta ili tijela pomoću mentalne energije. Uz povećanu moć mozga zahvaljujući vampirskome virusu, u našim fikcijskim okvirima nije teško zamisliti kako bi takve pojave mogle biti izvedive.

Jednako tako, pojasnili smo i oružje koje se može koristiti protiv vampira. I ovdje smo se okrenuli znanosti, a u pojedinim slučajevima s njom smo spojili i religiju. Kako bismo objasnili zašto u našem romanu vjerski simboli, poput križa, neke vampire odbijaju a neke ne, obratili smo se psihologiji. Oni vampiri koji su za života vjerovali u Boga ali su počinili zlodjela, već po prirodi imaju savjest opterećenu grizodušjem i boje se vjerskih prikaza kao simbola prokletstva vlastite duše. Vampiri koji za života nisu vjerovali u Boga ne boje se takvih simbola. Pečenje na koži do kojeg dolazi kada vampir s "nečistom savjesti" dođe u dodir s vjerskim simbolom ili kada se na njemu nađu kapljice svete vodice plod je supersnažne psihosomatske reakcije. Kad je riječ o vampirima i ogledalima, u znanosti nismo uspjeli pronaći nikakav temelj za tu pojavu, pa smo je u nastavku i opovrgnuli. A kad se radi o češnjaku, učinilo nam se da bi vampiri na njega mogli biti alergični. Isto vrijedi i za jedić. Kad je, pak, riječ o srebru, ono se u suvremenoj popularnoj kulturi već odavno povezuje s vukodlacima, pa smo ga tako i ostavili. Završni su ustupci smještaj i nazivi pojedinih mjesta. Bram je priču raširio po brojnim lokacijama, od Transilvanije, preko Londona i Exetera, do Whitbyja. Kad su Deane i Balderston po romanu pisali kazališnu predstavu, uvidjeli su da je nepraktično toliko mijenjati scene. Zbog toga su komad postavili na dvije glavne lokacije: u Transilvaniju i u Whitby. To pojednostavljenje preuzele su i brojne kasnije filmske verzije priče, tako izazivajući pomutnju kod cijelog naraštaja gledatelja. U Bramovu romanu nema opatije Carfax, što uvijek šokira sve one ljubitelje filma koji nikad nisu pročitali knjigu. Bram je napisao da je Drakula kupio kuću Carfax, u Purfleetu, približno trideset pet kilometara istočno od Londona. Zabunu dodatno pojačavaju drevne ruševine opatije Whitby koje su Brama djelomično inspirirale dok je pisao dijelove romana u Whitbyju. Ponovno u nadi da ćemo riješiti sukobe udruživanjem priča iz filmova, drame i izvornog romana, Carfax i opatiju Whitby stopili smo u jednu lokaciju: opatiju Carfax u Whitbyju. Istom idejom pronalaženja kompromisnog rješenja rukovodili smo se i u završnom bavljenju starom pomutnjom u vezi s točnim položajem ljetnikovca obitelji Westenra i psihijatrijske ustanove dr. Sewarda. Oba zdanja smjestili smo u Whitby, kao što je slučaj i u predstavi i u

mnogim filmovima. U svojoj priči ovako objašnjavamo zašto je lik Bram odlučio u svom romanu umobolnicu smjestiti u Purfleet: u to vrijeme Bram nije znao da prepričava stvarne događaje. Smatrao je da se radi o buncanju luđaka koji mu je u nekom pubu ispričao nevjerojatnu priču. Bram je stoga smatrao da može slobodno unositi promjene po želji, kako bi što bolje služile njegovu Akcijskom prikazu. Bram u našem romanu otkriva da je priča doista istinita, a promjene koje je unio u priču potom ga progone. Doslovce. DACRE: Dok sam u muzeju Rosenbach proučavao Bramove bilješke, otkrio sam još nekoliko uzbudljivih pojedinosti koje smo odlučili ubaciti u roman. Kao prvo, Bram je nažvrljao više različitih ideja za naslov prije nego što je odlučio da će se knjiga zvati Nemrtvi. Kasnije, možda i na prijedlog urednika neposredno prije objave, roman je ponio naslov Drakula. Ovo je ujedno i objašnjenje nadahnuća za naš naslov. U bilješkama iz Rosenbacha otkrio sam i popis potencijalnih imena likova koji je Bram prikupio, ali ih iz nepoznatih razloga nije upotrijebio. lan i ja odlučili smo ta imena dati nekima od sporednih likova - a to su: Kate Reed, koja otkriva tijelo Jonathana Harkera na motki, dr. Max Windshoeffel, koji vidi čudovište u tunelu podzemne željeznice, i Francis Aytown, fotograf koji svjedoči pojavi "plamenog zmaja" ispred ulaza u postaju podzemne željeznice. Pišući roman Drakula Nemrtvi, u tekst smo ubacili niz skrivenih primjera pozivanja na Bramova Drakulu, kao i na neke od najboljih adaptacija, u nadi da će ih istinski ljubitelji Drakule i stručnjaci otkriti i u njima uživati. Mnogi likovi koji se pojavljuju u našem nastavku ujedno su i stvarne povijesne ličnosti. Obratite pozornost na ime Quinceyjeva cimera na Sorboni, Braithwaitea Loweryja. U Bramovu romanu kapetan Swales pokazuje to ime na jednom nadgrobnom spomeniku u Whitbyju. Naš Braith-waite Lowery spominje kako je sin ribara, što bi značilo da je unuk Braithwaitea Loweryja pokopanog u Whitbyju. Prezime Cotfordova partnera, narednika Leeja, u romanu se našlo u znak počasti glumcu Christopheru Leeju. U romanu nailazimo i na poručnika Jourdana iz Le Suretea, čime odajemo priznanje Louisu Jourdanu, koji je igrao

Drakulu u izvrsnoj BBC-jevoj miniseriji, koju lan i ja smatramo najvjernijom adaptacijom Bramova romana. Obratite pozornost i na dr. Langellu, koji podsjeća na izvrsnog, erotičnošću nabijenog Drakulu Franka Langelle. Lik inspektora Huntleyja podsjeća na glumca Raymonda Huntleyja, koji je prvi igrao Drakulu u kazališnoj produkciji Hamiltona Deanea. To su tek neki od primjera. Kad je riječ o povijesnim likovima koji se pojavljuju u našem nastavku, obratite pozornost na Henrija Salmeta, francuskog pilota koji je u ožujku 1912. prvi preletio put od Londona do Pariza. Potražite i lorda Northcotea, koji je 1880. izabran u Donji dom Parlamenta kao zastupnik Exetera. Frederick Abberline bio je glavni istražitelj zadužen za ubojstva koja su se 1888. pripisivala Jacku Trbosjeku. Ivan Lebedkin bio je od 1899.-1900. procjenitelj u službi ruskoga cara. Dakako, Hamilton Deane bio je autor i producent kazališne produkcije pod naslovom Drakula. John Barrymore bio je legendarni glumac i u kazalištu i na filmu. Riječ je o pradjedu glumice Drew Barrymore. Tom Reynolds bio je poznati britanski kazališni glumac koji je, kao pripadnik ansambla kazališta Lyceum, glumio Van Helsinga u produkciji Hamiltona Deanea. Pomorac I. klase Coffey bio je uistinu član posade Titanica koji je na zagonetan način naslutio opasnost dok je brod bio usidren u irskome gradiću Queenstownu. Coffey je pobjegao s broda, doživio svojih petnaest minuta slave, a potom nestao u gustoj magli povijesti. Osim toga, poveli smo se za Bramovim primjerom kada smo se oslonili na tadašnje željezničke linije i rasporede, nazive ulica, mjesta i zdanja koja se u mnogim slučajevima i danas nalaze na istoj lokaciji. Prije nego što smo počeli pisati, lan i ja trebali smo obaviti još samo jedno: odlučiti hoćemo li odgovoriti na mnoga preostala pitanja na koja Bram u svome romanu nije odgovorio. Budući da se u romanu služio dnevničkim bilješkama, pismima i tako dalje, takvim načinom pričanja ograničio je mogućnosti istraživanja pozadinskih priča glasovitih likova. Zbog toga je u radnji ostavio velike praznine oko kojih se poklonici spore već desetljećima. lan i ja zaključili smo kako je nužno da u najmanju ruku odgovorimo na sljedeća vječna pitanja: kako su se Lucy i Mina upoznale i postale doživotnim prijateljicama, kako se jedan Teksašanin upoznao i tako blisko sprijateljio sa sinom jednog engleskog lorda i liječnikom iz obitelji koja je pripadala

srednjoj klasi, kako su se sva trojica prijateljski nadmetala oko Lucy, kako su se Mina i Jonathan upoznali i zaljubili, kako je Renfield dospio pod Drakulin utjecaj te zašto je Renfield bio toliko važan dr. Sewardu i junačkoj skupini. Nadamo se da se slažete da smo u Drakuli Nemrtvome dobro obradili sva navedena pitanja. Na koncu, ovim smo nastavkom najviše od svega željeli ispraviti nepravde nanijete Bramovu originalu. Na tom području uložili smo uistinu velik trud. Ja, kao pripadnik obitelji Stoker, i lan, kao najveći živući poklonik Drakule, nadamo se da ćemo se na taj način ispričati za činjenicu da su autorska prava i nadzor nad Bramovom veličanstvenom i besmrtnom pričom bila izgubljena gotovo stotinu godina. S druge strane, svi užasni događaji o kojima lan i ja pišemo u svome romanu možda su se, kao što je natuknuo i Bram, uistinu dogodili. Lijepo nam sanjajte. DACRE STOKER I IAN HOLT

Sljedeće stranice prenijete su iz zbirke rukom pisanih bilježaka Brama Stokera za roman Drakula. Dacre Stoker i Ian Holt služili su se tim bilješkama prilikom istraživanja građe za knjigu Drakula Nemrtvi. Pogledate li, primjerice, stranicu s oznakom "31b", shvatit ćete odakle je poteklo nadahnuće za knjigu. Na stranici s oznakom "1" nalazi se jedna od prvih Bramovih radnih verzija popisa likova. Mnogi od njih ne pojavljuju se u Drakuli, ali su zato zaživjeli u Drakuli Nemrtvome, a među njima je najvažniji detektiv Cotford. Na stranici s oznakom "38a" zapisane su Bramove predodžbe o odlikama vampira.

ZAHVALE Ian Holt Prije svega volio bih zahvaliti roditeljima, Dolores i Sonnyju. Bez vaše neupitne potpore i poticaja, ne bih preživio najteža razdoblja. Volim vas. Ovu knjigu s ljubavlju posvećujem Ruth i Bobu Kaufmanu, J. Boyceu Harmanu ml. i profesoru Raymondu McNallyju. Njihova ljubav, prijateljstvo, potpora i savjeti tijekom svh ovih godina omogućili su nastanak ove knjige. Kroz mene svi živite i dalje, jer ću vas nositi u srcu dok god budem živio. Bog vas sve blagoslovio. Hvala profesoru Raduu Florescuu. Poklonili ste povjerenje čovjeku koji vam se obratio kao nitko i ništa. Vaša genijalnost, predanost, povjerenje i prijateljstvo pomogli su mu da postane netko. Hvala mojim dugogodišnjim prijateljima, Johnu Florescuu i siru Davidu Frostu, koji su mi pomogli da shvatim kako je dobro biti neustrašiv i odvažno zakoračiti i onamo kamo se drugi baš i ne usuđuju poći. Vaša potpora u ranom razdoblju dala mi je ustrajnost potrebnu da ne odustanem.

Hvala profesorici Elizabeth Miller, koja je bila tako ljubazna i omogućila mi da upoznam ljude zahvaljujući kojima se ovaj san pretvorio u stvarnost. Hvala Lauri Stoker i pokojnom Nicolaeu Paduraruu, utemeljitelju i predsjedniku Transilvanijskog društva Drakula, pravom gospodinu i znanstveniku. Vas ste dvoje prvi počeli vjerovati. Hvala Jenne Stoker, koja je podignula slušalicu i sve nas okupila. Hvala Dacreu Stokeru, mojem spisateljskom i poslovnom partneru, pravom bratu i prijatelju. Ti si moj dr. "Kost" McCoy. Krv izvorne krvi, tijelo izvornoga tijela - USPJELI SMO! Hvala Beli Lugosiju, Todu Browningu, Hamiltonu Deaneu, Johnu Balderstonu, Budu Abbottu i Louu Costellu, koji su poticali maštu i noćne more jednog dječaka i naveli ga da krene u potragu bez konca. Hvala Beli Lugosiju ml. koji mi je ispričao priču o očevim patnjama i vlastitim mukama proživljenima u djetinjstvu. Hvala Franku Langelli, W. D. Richteru i Johnu Badhamu. Vaš je film jednog mladog dječaka nadahnuo da se izloži riziku i nagnao me da Drakulu iznova zamislim kao istinskog romantičnog junaka i viteza. Hvala Christopheru Leeju na snimanju ploče koja mi je promijenila život. Vi, gospodine, žanru horora pridajete dostojanstvo. Bio bih nemaran kada bih hvalio zasluge gospodina Leeja a ne bih spomenuo i dar Petera Cushinga i djela Hammer Horrora. Hvala Janu de Bontu, koji me kao pravi mentor, snagom vizije i neustrašivošću, nadahnuo da dosegnem visine o kakvima nisam ni sanjao. Hvala Chrisu Stanleyju iz Blue Tulipa, čije je vraški dobro oko za atraktivne nekretnine i pokrenulo cijelu priču. Hvala Ernestu Dickersonu, jednom od najsusretljivijih ljudi i najboljih redatelja koje znam. Hvala Kenu Atchityju, Chi-Li Wong i Mikeu Kuciaku iz AEI-a, mojim menadžerima i prijateljima, na marljivom radu, daru, iskustvu, vezama i savjetima. Hvala što ste ustrajno vjerovali i uvijek me podupirali. Hvala Dannyju Baroru iz tvrtke Baror International, našem međunarodnom agentu, koji je izvodio čuda. Hvala cijeloj nadarenoj, genijalnoj, strpljivoj, tolerantnoj, stabilnoj, dosljednoj i predanoj ekipi u Duttonu, a osobito našem neustrašivom vođi, Brianu Tartu, te našoj brižnoj pomajci, savjetnici, psihologinji,

prijateljici i nenadmašnoj urednici, nevjerojatnoj Carrie Thornton. Svaki pisac trebao bi imati sreću da surađuje sa svima vama. Silno vas cijenim i neizmjerno sam vam zahvalan. Hvala Ronu Gwiazdi i Amy Wagner iz agencije Abrams Artists, mojim agentima i prijateljima. Vas dvoje služite na čast svojoj profesiji - nitko to ne radi bolje. Hvala Shannon Mullholland iz MODA Entertainmenta, našem guruu za poslovno vođenje i agentici. Totalno si cool, gospo naša. Hvala Peteru Fieldsu, našem mišićavom zaštitniku - uz tebe i tvoju ekipu uvijek sam bezbrižan. Osobito hvala Alexanderu Galantu, Spocku moga Kirka, mojem scenarističkom i poslovnom partneru, prijatelju i pravom bratu koji je tijekom čitavog putovanja, koje u svakom trenutku nije bilo ugodno i jednostavno, bio na suvozačevu mjestu. Tvoje fenomenalno istraživanje građe, nesebično žrtvovanje i fantastična talentiranost bili su od neprocjenjive vrijednosti kad je riječ o ostvarenju ovog projekta. Hvala Carmen Gillespie, koja nam je osigurala žensku perspektivu i dizajnirala naš logotip oživivši izgubljeno viktorijansko umijeće izrade pletera. Ako nešto nema taj logotip sa šišmišem, proizvod nije službena roba zaštićene marke Bram Stoker Dracula. Hvala Cynthiji Galant, koja mi je dopustila da joj svaki dan na nekoliko sati kradem tatu. Hvala Doktoru Dreu, mojem najboljem prijatelju i bratu, na potpori, poticajima, mudrosti i satima koje je proveo slušajući kako mu za mračnih dana povjeravam sve što me brine. Hvala Graigu F. Weichu, jednom od mojih najbliskijih i najstarijih prijatelja, čije istinski jezovite ilustracije za ovaj roman nisu preživjele završne uredničke zahvate zbog prostornih ograničenja. Graigove ilustracije nemrtvih pogledajte na našoj stranici dead.com, a svakako pogledajte i Graigove neopisivo cool radove na www.beyondcomics.tv. ZAHVALE Dacre Stoker Knjigu Drakula Nemrtvi ovim putem nudim svima koji u sebi imaju stokerovske krvi, krvi koja je potekla iz Irske, a danas živi širom svijeta.

Osobito hvala mojoj djeci, Bellingeru i Parkeru, koji će jednog dana zaključiti kako je podosta cool u sebi imati takve gene. Hvala mojem pokojnom ocu, Desmondu, i njegovu bratu, mojem stricu Paddyju, dinosauru naše obitelji Stoker. Hvala i mojem pokojnom kumu, mojem imenjaku, Henryju Hughu Gordonu Dacreu Stokeru, zapovjedniku podmornice u II. svjetskom ratu, koji je kod Galipolja utjecao na povijest. Sav trud koji sam uložio u ovu knjigu ne bi bio moguć bez potpore moje supruge Jenne, zahvaljujući čijim smo istraživanjima otkrili prave riznice blaga povezane s obitelji Stoker. Zahvaljujem Društvu Bram Stoker, na nastojanjima da podignu svijest o Bramovu književnom naslijeđu, Douglasu Appleyardu, našem obiteljskom genealogu, kao i svima koji podupiru dublinsko društvo Irish Gothic Literature i koji se brinu da Stokerova baklja i dalje gori jarkim plamenom. Hvala Johnu Mooreu, koji nam je omogućio pristup njegovoj zbirci Bram Stoker Dracula, Johnu Sto-koeu iz Whitby Gazettea, te tvrtki Suttcliff Studios koja je osigurala poticajne fotografije povijesnih lokacija. Hvala Johnu Stokeru što nas je upoznao s ključnim ljudima, te Elizabeth Miller, iz "drakulske policije". Hvala suvremenoj "junačkoj skupini": lanu Holtu, čija gorljivost i dalje nema premca, Alexanderu Galantu i njegovu čudesno širokom poznavanju viktorijanskog razdoblja, te Carrie Thornton, koja je tijekom uređivanja knjige utjelovila novo značenje riječi strpljivost i razumijevanje. Osobito hvala osoblju Philadelphijskog muzeja i Knjižnice Rosenbach, koji su nam ljubazno stavili na raspolaganje Bramove bilješke. KRAJ 29.07.2010.

KIKA