121333651 Elizabeth Strout Amy i Isabelle

Elizabeth Strout

Amy i Isabelle

Amy and Isabelle 1998

2

1 Onoga ljeta kad je iz grada otišao gospodin Robertson bilo je strašno vruće i dugo se rijeka činila mrtvom, poput mrtve smeđe zmije koja spljoštena leži posred središta grada, a prljava joj se žuta pjena skuplja oko rubova. Stranci koji su prelazili petlju autoceste zatvarali bi prozore zbog zagušljivoga sumpornog smrada i pitali se kako itko može ondje živjeti uz takav zadah od rijeke i tvornice. No, stanovnici Shirley Fallsa na njega su navikli, čak i usred te žege, primjećivali su ga tek nakon buđenja; ne, nije im nešto posebno smetao. Smetalo im je tog ljeta što nebo nikad nije bilo plavo, što se činilo da je grad omotan prljavom gazom koja filtrira i istiskuje čak i najmanji tračak sunčeve svjetlosti, ne dopuštavši joj da stvarima da boju i ostavljajući nejasnu plošnost u zraku - to je uznemirivalo ljude tog ljeta, nakon nekog vremena svi su osjećali nelagodu. A bilo je i drugih problema: dalje uz rijeku usjevi nisu dobro uspijevali - mahune su bile male, smežurane uz rašiljke, mrkve su prestajale rasti kad bi dosegle veličinu dječjeg prsta, a na sjeveru države navodno su viđena dva NLO-a. Pričalo se da je vlada poslala agente da to istraže. U uredu tvornice, gdje je šačica žena dane provodila razdvajajući fakture, sortirajući kopije, lijepeći udarcem šake marke na omotnice, neko se vrijeme neugodno šuškalo. Mislilo se i da svijet ide svome kraju, a čak su i one žene koje nisu bile sklone najcrnjim prognozama morale priznati da možda baš i nije najbolje vrijeme za slanje ljudi u svemir, da zapravo nemamo što tražiti na Mjesecu. No, vrućina je bila neumoljiva i činilo se da ventilatori na prozorima nemaju učinka, pa su žene povremeno gubile snagu, sjedile za velikim drvenim stolovima blago raširenih nogu i odizale kosu s vrata. "Ovo je nevjerojatno ", bilo je nakon nekog vremena sve što se govorilo. Jednoga ih je dana šef, Avery Clark, kući pustio ranije, no slijedili su i topliji dani, a skraćenje radnog vremena više se nije spominjalo, pa se očito nije ni planiralo. Očito su morale ondje sjediti i trpjeti, što i jesu - prostorija je zadržavala toplinu. Bila je velika, visokog stropa i drvenog, škripavog poda. Stolovi su stajali u parovima, sučelice, dva po dva uzduž prostorije. Metalni ormarići za registratore uza zidove; povrh jednoga filodendron, skupljenih svijenih listova, nalik glinenoj posudi, dok su neke vitice utekle i pale gotovo do poda. To je bilo jedino zelenilo u prostoriji. Posušilo se nekoliko begonija i sobnih puzavica ostavljenih pokraj prozora. Povremeno bi vrući zrak iz ventilatora bacio koji otpali list na pod. U toj klonuloj atmosferi jedna se žena izdvajala od ostalih. Točnije, sjedila je odvojeno od ostalih. Zvala se Isabelle Goodrow i, budući da je bila tajnica Averyja Clarka, njezin stol nije bio okrenut prema drugima. Umjesto toga gledao je na stakleni ured samoga Averyja Clarka, na čudnu konstrukciju drvenih pregrada i velikih staklenih površina (tobože da bi mogao paziti na svoje radnice premda je rijetko dizao pogled od stola). Taj su ured zvali "akvarij". Kao šefova tajnica, Isabelle Goodrow imala je drukčiji status od ostalih žena u uredu, no ionako je bila drukčija. Recimo, savršeno se odijevala; čak i na toj vrućini nosila je najlonke. Na prvi vam je pogled mogla biti lijepa, ali da ste bolje pogledali, vidjeli biste da to zapravo nije bila; bila je obična - mršava, s tamnosmeđom kosom podignutom u punđu. Ta ju je frizura činila starijom, nalik postarijoj učiteljici, a njezine su tamne, male oči izgledale kao da su stalno začuđene. Dok su druge žene često uzdisale ili šetale do automata s napicima, žalile se na bolove u leđima i na natekle noge, upozoravajući jedna drugu da ne skidaju cipele jer ih više neće moći navući, Isabelle Goodrow nije mnogo govorila. Sjedila je za svojim stolom stisnutih koljena, spuštenih ramena i tipkala ravnomjernim ritmom. Vrat joj je bio malo čudan. Za tako nisku ženu činio se pretjerano dugim i izdizao joj se iz ovratnika kao vrat labuda kojega su tog ljeta vidjeli na umrtvljenoj rijeci da pluta, potpuno nepomičan, blizu zapjenjenih obala. Ili se barem tako Isabellein vrat činio njezinoj kćeri Amy, djevojci od šesnaest godina, kojoj se majčin vrat nije sviđao odnedavno (zapravo, ni majka općenito), a labudovi joj se nisu sviđali nikada. Po mnogočemu Amy nije nalikovala svojoj majci. Majčina je kosa bila suha i tanka, Amyna gusta i u zlatnim pramenovima. Čak je i ovako kratko ošišana, neuredno odrezana ispod uha, bila primjetno zdrava i jaka. A Amy je bila visoka. Velikih šaka, dugih stopala. No oči su, veće od majčinih, često izgledale jednako začuđeno, što je često stvaralo 3

neugodu u onima koje bi gledala. Premda je Amy bila sramežljiva i rijetko je nekoga gledala dugo. Radije je hitro bacala pogled prije nego što bi okrenula glavu. U svakom slučaju, nije bila svjesna kakav dojam, ako ikakav, ostavlja iako se nasamo često i dugo promatrala u zrcalu. No, tog se ljeta Amy nije ogledala. Zapravo je izbjegavala zrcala. Voljela bi da je i majku mogla izbjeći, no to nije bilo moguće - radile su u istom uredu. Taj ljetni posao dogovorili su prije više mjeseci njezina majka i Avery Clark i Amy su rekli da treba biti zahvalna, premda nije bila. Posao je bio dosadan. Trebala je računalicom zbrajati posljednji stupac brojeva na svakoj narančastoj fakturi s hrpe složene na njezinu stolu i jedino je dobro bilo to što joj se katkad činilo da je zaspala. Stvarni je problem, naravno, bio taj što su ona i majka cijeli dan provodile zajedno. Amy se činilo kao da ih povezuje neka crna linija, tanka kao ona koju povučeš olovkom, no linija koja ne nestaje. Čak i kad bi jedna od njih izišla iz prostorije, otišla u toalet ili, recimo, do fontane u hodniku, crnoj liniji to nije smetalo; jednostavno bi prošla kroza zid i povezivala ih. A trudile su se što su bolje mogle. Barem su im stolovi bili razdvojeni i nisu se gledale. Amy je sjedila u najdaljem kutu, preko puta Debele Bev. Ondje je obično sjedila Dottie Brown, no ona je sada bila kod kuće, oporavljajući se od histerektomije. Svako je jutro Amy promatrala kako Debela Bev odmjerava količinu ljuskica i vlakana i žustro je miješa u pola litre narančina soka. "Blago tebi", rekla bi Debela Bev. "Mlada i zdrava i sve to. Kladim se da i ne misliš na probavu." Amy bi bilo neugodno pa bi okrenula glavu. Debela Bev uvijek je, čim bi popila sok od naranče, palila cigaretu. Mnogo godina poslije donesen je zakon koji će joj zabraniti pušenje na poslu - tada će se udebljati još pet kilograma i umiroviti - no, sada je još mogla duboko udisati dim i polako ga izdisati, sve dok ne bi ugasila cigaretu u staklenoj pepeljari i rekla Amy: "Ovo je upalilo, pokrenulo se." Namignula bi Amy dok bi ustajala i vukla svoje golemo tijelo prema toaletu. Bilo je to zaista zanimljivo. Amy nije znala da cigarete mogu potjerati na zahod. To se nije događalo kad su ona i Stacy Burrows pušile u šumi iza škole. Nije znala ni da odrasle žene tako opušteno govore o svojoj probavi. Po tome je Amy shvatila da ona i njezina majka žive drukčije od drugih ljudi. Debela Bev vratila se iz toaleta i uzdahnula dok je sjedala cupkajući mucice sa svoje goleme bluze bez rukava. "Dakle", rekla je posegnuvši za telefonom, a ispod ruke joj se vidio vlažan polumjesec na svijetloplavoj tkanini, "mislim da ću nazvati Dottie." Debela Bev zvala je svako jutro Dottie Brown. Sada je birala broj krajem olovke i smjestila slušalicu između ramena i vrata. "Još krvariš?" pitala je bubnjajući po stolu ružičastim noktima, ružičastim diskovima gotovo potpuno utonulima u meso. Bila je to nijansa lubenice - pokazala je Amy bočicu laka. "Obaraš rekord ili takvo što? Nema veze, ne žuri se natrag. Nikome ne nedostaješ." Debela Bev podigla je Avonov katalog i hladila se njime; stolac je zaškripao kad se naslonila. "Stvarno tako mislim, Dot. Mnogo je ljepše gledati slatko lice Amy Goodrow nego slušati o tvojim grčevima." Namignula je Amy. Amy je skrenula pogled tipkajući broj na računalici. Lijepo je što to Bev kaže, ali naravno da nije istina. Dottie joj je jako nedostajala. A kako i ne bi? Oduvijek su bile prijateljice, sjedile su u istoj prostoriji dulje nego što je Amy živjela, premda ju je ta misao zbunjivala. Osim toga, trebalo je uzeti u obzir koliko je Debela Bev voljela pričati. I sama je to priznala. "Ne mogu šutjeti ni pet minuta", rekla bi, a Amy je ustanovila da je to točno, provjeravajući jednoga dana prema satu. "Moram govoriti", objasnila je Debela Bev. "Potreba je fizička." Činilo se da to ima smisla. Činilo se da je njezina potreba za govorenjem jednako uporna kao i ona za tvrdim bombonima i cigaretama, a Amy je, kojoj se Debela Bev sviđala, žalila što u ovoj njezina šutljivost sigurno izaziva razočaranje. Bez mnogo razmišljanja, za to je okrivila majku. Ni majka joj nije bila posebno razgovorljiva osoba. Pogledajte kako tek sjedi ondje cijeli dan i tipka, nikad ne zastane pokraj nečijeg stola da zapita o zdravlju ili se požali na vrućinu. Morala je znati da je smatraju snobom pa će joj i na kćer tako gledati. No, Debela Bev uopće nije bila razočarana što svoj kut dijeli s Amy. Spustila je slušalicu i nagnula se naprijed govoreći Amy tihim, povjerljivim glasom da je svekrva Dottie Brown 4

najsebičnija žena u gradu. Dottie je poželjela salatu od krumpira, što je, naravno, bio dobar znak, ali kad je to spomenula svekrvi - za koju svi znaju da sprema najbolju krumpirovu salatu - Bea Brown predložila je da se Dottie digne iz kreveta i sama oguli nekoliko krumpira. "Grozno", iskreno je rekla Amy. "Valjda jest." Debela Bev naslonila se i zijevnula tapšući svoj mesnati vrat dok su joj oči suzile. "Dušo", rekla je kimajući, "udaj se za čovjeka čija je majka mrtva." Kantina tvornice bila je neuredno, zapušteno mjesto. Samoposlužni aparati stajali su uz jedan zid, napuklo zrcalo prekrivalo je drugi, stolovi s otkrhnutim linoleumskim površinama gomilali su se ili odmicali kako su se žene smještale, rastvarale svoje vrećice s užinom, limenke pića i pepeljare, razmotavale sendviče iz voštanog papira. Amy je sjela, kao i svakoga dana, što dalje od napuklog zrcala. Isabelle je sjedila za istim stolom, tresući glavom dok je slušala priču o nečuvenoj primjedbi Bee Brown. Arlene Tucker rekla je da je to sigurno zbog hormona, da se Bei Brown vide brkovi ako pažljivo pogledaš, a Arlene je vjerovala da takve žene često imaju gadnu narav. Rosie Tanguay rekla je da je problem s Beom Brown što u životu nije radila ni dana, pa se nakon toga razgovor raspao na manje skupine isprekidanih, izmiješanih glasova. Neku je priču prekinuo brzi lavež smijeha, drugu popratio ozbiljan coktavi komentar. Amy je uživala. Sve o čemu se pričalo, zanimalo ju je, čak i priča o pokvarenom hladnjaku: dvije litre sladoleda od čokolade istopilo se u sudoperu, ukiselilo i ujutro smrdjelo do neba. Glasovi su bili ugodni i utješni; Amy je šutjela i promatrala lica. Nisu je isključile, ali je zbog pristojnosti, ili nedostatka želje, nisu pokušavale ni uvući u svoje razgovore. Sve je to zapošljavalo Amyn um da ne misli o drugim stvarima. Više bi, naravno, uživala da joj majka nije bila ondje, no blagi im je metež tog mjesta objema omogućavao određen predah od one druge, čak i s crnom linijom koja je i dalje lebdjela među njima. Debela Bev pritisnula je dugme na aparatu s pićima i limenka bezalkoholne kole bučno je pala u pretinac. Pognula je golemo tijelo da je izvadi. "Još tri tjedna i Dottie je spremna za seks", rekla je. Crna linija između Amy i Isabelle napela se. "Voljela bi da ima još tri mjeseca." Limenka se otvorila uz šištanje. "No, mislim daje Wally nervozan. Već cupka u mjestu." Amy je progutala koru sendviča. "Neka mu kaže da se sam pobrine za sebe", netko je rekao i izazvao smijeh. Amyno se srce ubrzalo, znoj izbio po usnici. "Nakon histerektomije presušiš, znaš", Arlene Tucker rekla je to značajno kimajući glavom. "Ja nisam." "Jer ti nisu izvadili jajnike." Arlene je ponovno kimnula. Žena koja vjeruje u ono što govori. "Dot su sve iščupali." "O, moja je majka poludjela zbog valunga", netko je rekao pa su, na sreću - Amy je osjećala da joj srce usporava, a lice se hladi unatoč vrelini - nervoznog Wallyja ostavile na miru; pričalo se o valunzima i o napadima plača. Isabelle je umotala ostatak sendviča i vratila ga u torbicu za užinu. "Stvarno je prevruće za hranu", promrmljala je Debeloj Bev, a to je bilo prvi put da je Amy čula majku da spominje vrućinu. "O, Isuse, to bi bilo dobro." Bev je zahihotala, velike su se grudi podigle. "Meni nikada nije prevruće za jelo." Isabelle se nasmiješila i iz torbice izvadila ruž za usne. Amy je zijevnula. Iznenada se osjetila iscrpljenom; mogla je staviti glavu na stol i zaspati na mjestu. "Dušo, radoznala sam", govorila je Debela Bev. Upravo je zapalila cigaretu i kroz dim gledala u Amy. Pokupila je trun duhana s usnice, pogledala ga i odbacila na pod. "Što te navelo da odrežeš kosu?" Crna je linija vibrirala i brujala. Premda to nije željela, Amy je pogledala majku. Isabelle je stavljala ruž na usne gledajući se u ručno zrcalo, glave nagnute malo unatrag; ruka s ružem 5

zastala je. "Slatko je", dodala je Bev. "Nije loše. Radoznala sam, to je sve. A takvu si lijepu kosu imala." Amy se okrenula licem prema prozoru, dodirujući vrh uha. Žene su bacale vrećice od užine u kantu za smeće, stresale mrvice sa sebe, zijevale s rukama pred ustima dok su ustajale. "Ovako je vjerojatno hladnije", rekla je Debela Bev. "Je. Mnogo hladnije." Amy je pogledala Bev i onda na drugu stranu. Bev je glasno uzdahnula. "Dobro, Isabelle", rekla je. "Idemo. Natrag u rudnik." Isabelle je stisnula usnice i zatvorila ručnu torbicu. "Tako je", rekla je ne gledajući Amy. "Nema odmora za trudbenike, znaš." No, Isabelle je imala prošlost. Prije dosta godina, kad se prvi put pojavila u gradu i unajmila staru kuću Craneovih na Cesti 22, u nju smjestila ono malo stvari i svoju djevojčicu (ozbiljno dijete bujne, svijetle, kovrčave kose), izazvala je radoznalost među pastvom Kongregacijske crkve, kao i među ženama kojima se pridružila u tvorničkom uredu. No, mlada Isabelle Goodrow nije im utažila znatiželju. Odgovarala je tek da joj je suprug umro, a i roditelji, te da se preselila nizvodno u Shirley Falls da bi pronašla bolje radno mjesto. Zapravo, nitko o njoj nije znao ništa više. Premda je nekoliko ljudi primijetilo da je, kad je stigla u grad, nosila vjenčani prsten, a da ga nakon nekog vremena više nije imala. Nije imala ni prijatelje. Nije imala ni neprijatelje premda je bila savjestan radnik i zbog toga nekoliko puta unapređivana. Gunđanje bi se čulo svaki put, a posebno ovaj posljednji, kad je preskočila sve druge i postala osobna tajnica Averyja Clarka; no nitko joj nije želio zlo. Povremeno bi se čuli vicevi i iza leđa bi joj dobacivali da joj treba dobro valjanje u sijenu da se malo opusti, no sve se to s godinama smanjivalo. Sada je već bila veteranka. Amyn strah da majku smatraju snobom nije baš imao temelja. Istina je da su žene ogovarale jedna drugu, no Amy je bila premlada da bi razumjela da ono prisno prihvaćanje koje su njegovale među sobom uključuje i njezinu majku. Ipak, nitko nije mogao reći da poznaje Isabelle. A sigurno nitko nije mogao pretpostaviti da ta sirota žena upravo prolazi pakao. Ako se i činila mršavijom nego inače, i bljeđom, pa bilo je strahovito vruće. Tako vruće da se i sada, na kraju dana, vrelina podizala s asfalta parkirališta preko kojega su hodale Amy i Isabelle. "Lijepo se provedite večeras, vas dvije", doviknula im je Debela Bev dok se trpala u svoj auto. Pelargonije na prozorskim klupicama iznad umivaonika imale su svijetlocrvene cvjetove veličine teniske loptice, a dva su lista bila požutjela. Bacajući ključeve na stol, Isabelle je to odmah primijetila i pošla ih otkinuti. Da je znala da će ljeto biti ovako grozno, ne bi se uopće trudila kupovati pelargonije. Ne bi ispunila prednji prozor kutijama petunija boje lavande, ne bi posadila rajčice i nevene i lijepe dečke otraga u vrtu. Čim bi imalo povenuli, učinilo bi joj se da je propast svijeta. Pritisnula je prste u zemlju u tegli, provjerila vlagu i zaključila da je prevlažna, jer su pelargonije trebale sunce, a ne ovu gnjecavu vrućinu. Spustila je lišće u kantu za smeće ispod sudopera i odmaknula se propustiti Amy. Tih je večeri Amy kuhala. U dobrim su se starim vremenima (izraz kojim se Isabelle koristila za vrijeme prije tog ljeta) izmjenjivale, no sada je sve radila Amy. Prešutni sporazum: to je bilo najmanje što je mogla učiniti - otvoriti konzervu cikle i spržiti dva hamburgera na tavi. Sad je polako otvarala kuhinjske ormare i prstima dodirivala meso za hamburger. "Operi ruke", rekla je Isabelle i pokraj nje prošla prema stubištu. No, telefon je, uredno postavljen u kut kuhinjske površine, zazvonio i obje su se uzbunile. Bilo je tu i uzdrhtale nade: katkad danima nije zvonio. "Halo?" rekla je Amy, a Isabelle je zastala s nogom na prvoj stubi. "O, bok", rekla je Amy. Prekrivajući dlanom mikrofon slušalice i ne gledajući majku, rekla je: "Za mene je." Isabelle se polako penjala stubištem. "Je", čula je Amy kako govori. I onda je Amy rekla 6

tiše: "Kako ti je pas?" Isabelle je tiho ušla u svoju sobu. Koga je Amy znala a da je imao psa? Njezina je spavaća soba, nagurana pod krovnim gredama, u to doba dana bila zagušljiva, no Isabelle je zatvorila vrata, i to glasno, da Amy shvati: Vidiš da te puštam na miru. Amy je, omatajući telefonsku žicu oko ruke, čula zatvaranje vrata i razumjela, ali je znala da je majka samo htjela ispasti dobra, zaraditi lak bod ili dva. "Ne mogu", rekla je Amy u slušalicu pritišćući dlanom meso za hamburger. I onda, odmah potom: "Ne, nisam joj još rekla." Isabelle se naslanjala na vrata sobe, ne smatrajući to prisluškivanjem. Radila je to više zbog toga što je bila previše uznemirena da bi se umivala ili presvlačila sada dok je Amy još razgovarala. No, nije se činilo da Amy mnogo govori i za koji trenutak Isabelle ju je čula da spušta slušalicu. A onda se začulo i lupanje posuđa pa se otišla tuširati. Nakon toga će se pomoliti i sići na večeru. Iako, molitva je Isabelle zapravo obeshrabrivala. Bila je svjesna činjenice da je Krist u njezinim godinama već bio hrabro skončao na križu i visio ondje strpljivo, s octom na usnama, nakon što je prethodno prikupio hrabrost šetnjom maslinikom. No ona, živeći u Shirley Fallsu (premda je i sama doživjela daje izda vlastita kći - Juda, mislila je, sipajući dječji puder po grudima) nije imala maslinik za šetnju, a ni bogzna kakvu hrabrost. Možda ni vjeru. Sumnjala je tih dana zanimaju li Boga uopće njezine muke. Neuhvatljiv je on, ma što bilo tko tvrdio. Što je ono pisalo u Reader's Digestu, da molitva popravlja sposobnost moljenja? Isabelle se pitala ne pojednostavljuje li Reader's Digest previše. Sviđali su joj se članci poput "Ja sam Joeov mozak" ili "Ja sam Joeva jetra", no "Molitva: vježba čini majstora" zaista je, kad se bolje razmisli, bila malo prizemna. Međutim, ipak je probala. Godinama je pokušavala moliti i sada će opet, ležeći na bijelom krevetu, kože mokre od tuša, sklopivši oči pod niskim, bijelim stropom, moliti za Njegovu ljubav. Traži i dat će ti se. Opasna igra. Nije dobro tražiti krive stvari, kucati na pogrešna vrata. Nije dobro željeti da Bog misli da si sebičan zato što tražiš stvari, onako kako to rade katolici. Suprug Arlene Tucker išao je na misu samo da bi molio za novi auto i to se Isabelle činilo užasnim. Da je htjela biti potpuno precizna, ne bi bila tako vulgarna i tražila auto tražila bi muža, ili bolju kćer. Osim što to, naravno, nikad ne bi tražila. (Molim te, Bože, pošalji mi muža ili barem kćer koju mogu podnijeti.) Ne, umjesto toga ležat će na krevetu i moliti se samo za Božju ljubav i vodstvo i pokušati Mu dati do znanja da je spremna i za ono drugo, ako joj On poželi poslati znak. No, ništa nije osjećala, tek kapi znoja iznad usne i pod pazuhom, od vrućine u maloj spavaćoj sobi. Bila je umorna. I Bog je vjerojatno bio umoran. Ustala je i odjenula kućni ogrtač te sišla u kuhinju večerati s kćeri. Bilo je teško. Većinu vremena izbjegavale su gledati jedna u drugu, a Amy nije smatrala da je razgovor njezina odgovornost. "Moja kći, strankinja." Mogao je to biti naslov članka u Reader's Digestu ako već i nije napisan, a možda je i bio, jer je Isabelle zvučalo poznato. Pa, neće o tome više misliti, više nije mogla podnijeti misliti o tome. Prstom se poigravala posudicom za mlijeko od finog porculana Belleek, nježnom, školjkastom, svjetlucavom posudicom koja je pripadala njezinoj majci. Amy ju je napunila mlijekom za Isabellein čaj; za vrućine Isabelle je voljela čaj uz obroke. Nemoćna protiv radoznalosti i govoreći si da, sve u svemu, sada ima pravo znati, Isabelle konačno reče: "S kim si pričala na telefon?" "Sa Stacy Burrows." Izrečeno suho, tren prije nego što je hamburger nestao u Amynim ustima. Isabelle je izrezala jednu ciklu iz konzerve i pokušala u sjećanje prizvati Stacyno lice. "Plave oči?" "Što?" "To je ona cura s plavim očima i crvenom kosom?" "Valjda." Amy se namrštila. Ljutio ju je način na koji je majčino lice uvijek bilo nagnuto na kraju dugog vrata, kao u zmije. I mrzila je miris dječjeg pudera. "Valjda?" 7

"Hoću reći jest, to je ona." Čuli su se tihi zvuči pribora za jelo koji dodiruje tanjure; obje su žvakale tako tiho da su im se usta jedva pomicala. "Što joj otac radi?" na kraju je pitala Isabelle. "Je li nekako povezan s koledžom?" Znala je da sigurno nema veze s tvornicom. Amy je punih usta slegnula ramenima. "Ne znam." "Pa, moraš znati čime se čovjek bavi." Amy je progutala malo mlijeka i rukom obrisala usta. "Molim te." Isabelle je s gađenjem oborila pogled, a Amy se ovaj put obrisala salvetom. "Predaje ondje, valjda", potvrdila je Amy. "Što predaje?" "Psihologiju. Mislim." Na to se ništa nije moglo reći. Ako je bilo istinito, za Isabelle je to jednostavno značilo da je čovjek lud. Nije znala zašto bi Amy za prijateljicu izabrala kćer ludoga čovjeka. Zamislila ga je s bradom, i onda se, na svoj užas, sjetila da je i gospodin Robertson nosio bradu, pa joj je srce počelo tući tako brzo daje zamalo ostala bez daha. Miris dječjeg pudera dizao joj se s grudi. "Što?" rekla je Amy dižući pogled, premda joj je glava još bila pognuta nad tanjurom, a komad prepečenca, čiji je rub bio gnjecav i krvav od mesa, čekao je na red pred ustima. Isabelle je stresla glavom i pogledala pokraj Amy prema bijelom zastoru koji se lagano zanjihao na prozoru. Kao pri nekoj automobilskoj nesreći, mislila je. Nakon svega razmišljaš o tome kako bi bilo da je onaj kamion već prošao raskršće prije nego što sam onamo stigla. Da je barem gospodin Robertson prošao gradom prije nego što je Amy krenula u srednju školu. No, ušao si u auto, mislio na druge stvari, i cijelo se to vrijeme kamion truckao niz izlaz s autoceste, ulazio u grad, baš kao i ti. I onda je sve bilo gotovo i život ti se promijenio. Isabelle je otirala mrvice s prstiju. Već joj se bilo teško sjetiti kako su živjele prije tog ljeta. Bilo je strahovanja - pamtila je to Isabelle. Nikad dovoljno novca, a činilo se i da joj uvijek bježi očica na čarapama (Isabelle nikada nije nosila poderane čarape ili bi lagala i rekla da joj se to maločas dogodilo) ili da Amy ima kakvu zadaću, neku glupu reljefnu kartu za koju je trebalo gline i pjenaste gume, šivanje za domaćinstvo - za sve je to trebao novac. Ali sada, jedući hamburger i prepečenac preko puta svoje kćeri (strankinje) dok je mutno ranovečernje sunce padalo po štednjaku i preko poda, Isabelle je preplavila čežnja za tim danima, za povlasticom brige oko običnih stvari. Rekla je, jer ju je tišina za njihova obroka tlačila i jer se nekako nije usuđivala vratiti na temu o Stacy: "Ona Bev. Stvarno previše puši. I previše jede." "Znam", odgovorila je Amy. "Koristi salvetu, molim te." Nije si mogla pomoći; pogled na Amy koja liže kečap s prstiju gotovo ju je izluđivao. Gnjev se pomolio niotkuda i Isabellein glas ispunio hladnoćom. Samo što je u njemu bilo više od hladnoće, ako ćemo iskreno. Najiskrenije, moglo bi se reći da joj se u glasu čula mržnja. A sada se Isabelle i sama mrzila. Povukla bi tu primjedbu da je ikako mogla, ali bilo je kasno. Bodući vilicom narezanu ciklu, vidjela je da Amy dlanom gužva svoju papirnatu salvetu i stavlja je na tanjur. "Draga je, ipak", rekla je Amy. "Mislim da je Debela Bev draga." "Nitko nije rekao da nije draga." Večer se pred njima razvlačila u beskraj; mutno, prigušeno sunčevo svjetlo jedva se pomicalo po podu. Amy je sjedila s rukama u krilu, vrata ispružena kao u onih glupavih pasaigračaka koje ljudi voze pod stražnjim staklom auta i čija se glava ljulja naprijed i natrag kad stanu kod znaka stop. "O, sjedni ravno", htjela je reći Isabelle, no umjesto toga umorno je izgovorila: "Možeš ići. Večeras ja perem suđe." Činilo se da Amy oklijeva. U dobrim starim vremenima ne bi ustajale od stola dok obje ne bi završile s jelom. Taj običaj, ta pristojnost, počeo je kad je Amy tek počela hodati; uvijek je sporo jela sjedeći na dvama katalozima robne kuće Sears na svojemu stolcu, ljuljajući mršavim nožicama. "Mamice", rekla bi uznemireno vidjevši da je Isabelle pojela, "ostaneš sjediti sa mnom?" I Isabelle bi 8

uvijek pričekala. Mnogo je noći Isabelle bila umorna i nemirna i, iskreno, radije bi se odmarala listajući časopise ili barem perući suđe. No, nikada djetetu nije rekla da se požuri, nije joj htjela uznemiriti malu utrobu. Bilo je to njihovo zajedničko vrijeme. Sjedila je. Tih je dana Amy tijekom dana bila u kući Esther Hatch dok je Isabelle radila. Grozno mjesto, ta kuća Hatchovih - trošna farmerska kuća u predgrađu, ispunjena bebama i mačkama i mirisom mačjeg urina. No, to je bilo sve što joj je Isabelle mogla priuštiti. Što je drugo mogla? Mrzila je što Amy ostavlja ondje, mrzila je što je Amy nikad ne bi pozdravila na odlasku, što bi odmah otišla do prednjeg prozora, popela se na kauč i promatrala kako majka odlazi autom. Katkad bi Isabelle mahnula ne gledajući je, dok je unatraške vozila kolnim prilazom, jer nije mogla podnijeti Amyn pogled. Kad bi vidjela Amy tako na prozoru, njezino blijedo, nenasmijano lice, kao da joj je netko gurnuo nešto niz grlo. Esther Hatch rekla je da nikada nije plakala. No, jedno vrijeme Amy nije činila ništa doli sjedila na stolcu i Esther Hatch žalila bi se da ju je plašilo što ne stoji i trči naokolo kao normalno dijete i nije bila sigurna može li je i dalje čuvati. To je uznemirilo Isabelle. Donijela je Amy lutku iz trgovine Woolworth's, plastičnu s kovrčavom, krutom platinastom kosom. Glava je odmah otpala, no činilo se daje Amy voli. Ne toliko lutku, koliko lutkinu glavu. Nosila ju je sa sobom kamo god bi pošla i crveno joj je obojila usnice. Navodno se prestala stiskati u stolcu u kući Esther Hatch, jer se žena više nije žalila. I bilo je jasno zašto bi Isabelle tako svake noći sjedila s djevojčicom za stolom u kuhinji. "Mama pjeva zeko i potočić?" možda bi Amy slatko upitala, stišćući grahoricu malim prstićima. A Isabelle bi - bilo je to užasno - rekla ne. Rekla bi ne, bila je preumorna. No, Amy je bila tako slatka - tako sretna što joj je majka bila tamo, tako blizu, samo preko stola. Nogama bi veselo ljuljala, mala mokra usta otvorila bi u osmijeh, pokazala sitne zubiće, kao bijele kamenčiće usađene u ružičasto meso. Isabelle je sklopila oči; poznata je bol počinjala u sredini grudi. No, sjedila je ondje, nije li? Činila je to. "Molim te", rekla je sad, otvorivši oči, "možeš ići." Amy je ustala i izišla iz kuhinje. Zavjesa se ponovno pomaknula. Bio bi to dobar znak da je Isabelle mogla o tome misliti na taj način; večernji zrak koji se giba dovoljno da se zavjesa pomakne, vjetrić dovoljno jak da je blago namreška, odmakne na trenutak od prozora poput haljine trudne žene i onda je, jednako brzo, pusti da padne na mjesto, dodirujući staklo s nekoliko nabora. No, Isabelle nije pomislila da je dobro što je zapuhao povjetarac. Umjesto toga, mislila je da zavjesu treba oprati, da nije oprana već dulje vrijeme. Ogledajući se po kuhinji, bilo joj je drago vidjeti da se barem slavine sjaje i da površine nisu isprugane kao što katkad budu od ostataka sredstva za čišćenje. A tu je bila i posudica za mlijeko od porculana Belleek koja je pripadala njezinoj majci, nježna, školjkasta, svjetlucava stvar. Amy ju je izvadila iz kuhinjskog ormarića prije nekoliko mjeseci i predložila da je upotrebljavaju svake večeri. "Pripadala je tvojoj majci", rekla je Amy, "a i vrlo ti se sviđa." Isabelle se složila. Ali sada joj je to iznenada izgledalo opasno; predmet o kojeg bi tako lako bilo zapeti rukavom, golom rukom, i razbiti ga u komadiće. Isabelle je ustala i zamotala ostatak svog hamburgera u voštani papir i spremila ga u hladnjak. Oprala je tanjure; voda crvenkasta od cikle kovitlala se u bijelom sudoperu. Tek kad je završila s tanjurima i spremila ih, oprala je posudicu od porculana Belleek. Prala ju je oprezno, obrisala oprezno i onda je stavila duboko u ormarić, gdje ju se nije moglo vidjeti. Čula je da Amy izlazi iz svoje sobe i prilazi vrhu stubišta. I baš kad je Isabelle htjela reći da više ne želi da se upotrebljava Belleek-posudica, Amy je viknula niza stube: "Mama, Stacy je trudna. Samo sam htjela da znaš."

2 Rijeka je grad dijelila napola. Na istočnoj je strani Glavna ulica bila ugodna i široka, zavijala je pokraj pošte i gradske vijećnice, sve dok ne bi stigla do mjesta gdje je rijeka bila 9

široka tek pola kilometra. Ondje je ulica postajala most sa širokim pločnikom s obje strane. Vozeći se, ili hodajući na zapad preko mosta, uzvodno biste vidjeli stražnji dio tvornice kao i dio njezina tamnog trbuha, sagrađenog ponad granitnih ploča stijena koje je zapljuskivala pjena. Kad siđete s mosta do ruba rijeke, ondje je mali park gdje je sunce zimi dok zalazi toliko jako da uz horizont reže ružičasto zlato, a goli se brijestovi uz rub obale tako podebljani čine strogima i mračnima. No, rijetki su se u parku dulje zadržavali. Sam park i nije bio poseban; ništa više od potrgane ljuljačke i nekoliko razbacanih klupa. Na većini su nedostajale daske. Ondje ste uglavnom mogli sresti tinejdžere koji napeto sjede na rubovima klupa, zgureni zbog hladnoće dok golim dlanovima skrivaju cigarete; katkad bi se ondje u sumrak našla i skupina koja bi si u krug dodavala džointe, udišući i krišom pogledavajući prema Tvorničkoj ulici. Tvornička se ulica nakon mosta nastavljala na Glavnu, vodeći prema tvornici, no prije toga uvijala se pokraj niza dućana, a medu njima i pokraj starog supermarketa A&P s piljevinom na podu, zatim tvorničkog dućana namještaja s izblijedjelim naslonjačima u izlozima, nekoliko prodavaonica odjeće, kavana i ljekarne kojoj je godinama u izlogu stajao isti prašnjavi aranžman s afričkom ljubičicom u noćnoj posudi. Tvornica se nalazila odmah iza toga. I premda je rijeka ovdje bila najružnija - uzburkana i žuta i zapjenjena - sama tvornica, izgrađena prethodnog stoljeća od crvene cigle, bila je nekako spokojno elegantna, kao da je sebe već odavno prihvatila kao središte toga grada. Za radnike, čije su obitelji u prošloj generaciji stigle iz Kanade, to je zaista i bila - središte njihovih života, a kuće su im bile razbacane po susjedstvu uz uske ceste gdje su mali dućani sa živežnim namirnicama u izlozima reklamirali pivo treptavim plavim svjetlima. Taj se dio grada zvao Korito - premda nitko više nije znao zašto - a mnoge su kuće djelovale raskošno i prostrano, trokatnice s jednim stanom na svakom katu i obično s nagnutom strehom iznad trijema na ulazu. No, bilo je i manjih kuća, za jednu obitelj, s drvenim oplatama fasada i vječno otvorenim vratima garaža u kojima su se družile stare gume, bicikli i ribički pribor. Neke su od tih kuća bile obojene tirkizno, u boju lavande ili čak u ružičastu, ponegdje s kipom Djevice Marije u dvorištu ili s kadom punom petunija i zemlje koja je zimi postajala vesela hrpa snijega. Zimi su neki ljudi u snijeg stavljali plastične sobove ili anđele i ukrašavali ih treperavim svjetlima. Nečiji bi pas, privezan lancem vani na hladnoći, katkad cijelu noć lajao na soba, ali nitko ne bi zvao vlasnika ili policiju kao što bi to sigurno učinili ondje preko rijeke, gdje su ljudi očekivali, ili zahtijevali, miran san. Ta se strana rijeke zvala Oyster Point i ondje je živjela ona nekolicina liječnika, zubara i odvjetnika grada Shirley Falls. Javna škola, sveučilište sagrađeno prije petnaest godina nizvodno prema polju Larkindale, kao i kongregacijska crkva. Jednostavna bijela građevina s običnim bijelim tornjem, vrlo različita od goleme katoličke crkve s vitrajima na brežuljku u Koritu. Tu je protestantsku stranu rijeke, Oyster Point, Isabelle Goodrow smisleno izabrala za život. Da ju je netko, zbog bilo kojeg razloga, tjerao da razmišlja o selidbi na najviši kat neke kuće boje lavande ispred koje je stajala Djevica Marija praznog pogleda, Isabelle bi odbila. Jednostavno bi se vratila uzvodno do grada iz kojega je otišla. No, sreća se (nekad je mislila Bog) pobrinula da se jedna od pomoćnih kuća na starom imanju Craneovih iznajmljivala pa se tako Isabelle s kćerkicom doselila u predgrađe Oyster Pointa, odmah ispod šumovitih brežuljaka i polja uz Cestu 22. Mala i loše izolirana, kuća je ljeti bila vruća, a zimi hladna, ali inače im je potpuno odgovarala. Bila je sagrađena na prijelazu stoljeća kao mala staja za nekoliko konja, a poslije pretvorena u smještaj za ko-njušara. Onda je izbio požar pa je glavna kuća Craneovih izgorjela do temelja. Nikada se nije točno utvrdilo što je prouzročilo požar. Vjerojatno loše instalacije. Ali, kolale su neke priče da je časni sudac Crane imao ljubavnicu koja mu je jedne noći zapalila kuću. Druga je priča tvrdila da je požar podmetnuo sam sudac nakon što je najprije ubio ženu, koju je onda posjeo na suvozačko sjedalo, na glavu joj nabio šešir i vozio se po obilaznici. Ili nešto tome slično. Dogodilo se to davno i ljudima je ta priča već dosadila. U svakom slučaju, sučev je pranećak (sada već starac) na kraju naslijedio imanje - mladice topola ponovno su rasle - kao i samu kuću. Godinama ju je iznajmljivao raznim ljudima: nekom 10

profesoru iz Bostona, koji je jedno ljeto ondje pisao knjigu, knjižničarki kratke kose, koja je jedno vrijeme kuću dijelila s odgajateljicom iz vrtića (premda gospodinu Craneu nikada nisu bile drage i odahnuo je kad su otišle). Nekolicina Kanadana provela je ondje kratko vrijeme dok su radili u tvornici, ali gospodin Crane nije bio sretan da u kući žive tvornički radnici, pa je često ostajala prazna. Bila je prazna i kad je Isabelle Goodrow prvi put obazrivo stigla u Shirley Falls, izviđajući koje su tu mogućnosti odgajanja djeteta - i pronalaženja supruga, čemu se zapravo nadala. Mala bijela kuća isprva joj se učinila savršenim "privremenim mjestom za život". To su bile riječi koje je rekla gospodinu Craneu onoga dana kad je stajao usred dnevne sobe s rukama u džepovima, kimajući svojom proćelavom glavom punom staračkih pjega. Ponudio joj je da će obojiti zidove, dopustivši da sama izabere boju. Izabrala je blijedu, ali sjajnu bež boju; privuklo ju je ime boje koju je vidjela u dućanu s alatima: Rajska vrata. Sašila je zavjese, koje su još uvijek visjele na prozorima, posadila vrt u stražnjem dvorištu, ispunila kutije na prozorima ljubičastim petunijama i ružičastim pelargonijama, tako da je gospodin Crane bio zadovoljan. Nekoliko joj je puta ponudio da kupi kuću po vrlo povoljnoj cijeni, no Isabelle je uvijek odbijala premda je imala malu zalihu koju joj je ostavila majka. To je bio tek privremen smještaj. Iako je na kraju ispalo da ipak nije; živjele su ondje već četrnaest godina. Od te bi pomisli Isabelle katkad doslovno pozlilo, kao da je progutala ustajalu vodu iz bare. Život joj se odvijao kao i drugima, no nije se ukorijenila više nego ptica na žicanoj ogradi. I jednog bi dana ta ograda mogla nestati, jer će gospodin Crane vjerojatno umrijeti toga jednog dana. Nije smislila kako pristojno pitati što bi se u tom slučaju dogodilo s njezinim ugovorom za unajmljivanje. Nije se mogla natjerati kupiti kuću, nije mogla prestati misliti da će se njezin stvarni život događati negdje drugdje. U međuvremenu je kuća bez podruma ili tavana ljeti bila nepodnošljivo vrela, a ovo je ljeto bilo najgore od svih. Jari se nije moglo pobjeći, a ni majka i kći nisu se mogle izbjeći. Čak ni dvije spavaće sobe pod gredama krova nisu pružale mnogo privatnosti jer ih je razdvajao tek gipsani zid. Isabelle se bojala požara izazvanog strujom te nije ostavljala ventilator uključen dok su spavale, pa su vrele noći bile tihe i mirne; kroz tanak zid čule su i kad se ona druga okreće u krevetu. Večeras je Amy, ležeći u majici i gaćicama, s golim nogama prebačenima preko ruba kreveta, čula da je majka pustila vjetar - kratak, suh zvuk, kao da se trudila ostati pristojna. Amy je rukom prešla preko lica i u mraku zakolutala očima. Kad se povukla u spavaću sobu nakon večere, iz ladice u stolu uzela je mali dnevnik koji joj je majka darovala prošlog Božića i napisala riječi: Završio je još jedan dan u raju. Majka će to, naravno, pročitati. Cijelo je vrijeme čitala. Dok je na Božić otvarala dar, Amy je odmah znala da će tako biti. "Mislila sam da si u godinama kad bi ti se takvo što svidjelo", rekla je majka. Kratko izbjegavanje pogleda i istina se jasno iskazala. "Sviđa mi se", rekla je Amy. "Mnogo ti hvala." I zato je uvijek bila pažljiva. Napisala bi: Danas za odmorom zabavljala sam se sa Stacy, misleći pri tome da su popušile po dvije cigarete u šumarku iza škole. No, ovog je ljeta počela svaku večer pisati istu rečenicu, osvetnički stežući olovku: Završio je još jedan dan u raju. Ista rečenica trinaest puta, pažljivo ispisana ispod datuma. Kad je završila, spustila je dnevnik na pod pokraj kreveta i legla; no odozdo je čula kako se uz tresak zatvaraju vrata kuhinjskog ormara i znala je da će se majka sada premjestiti u dnevnu sobu i listati Reader's Digest, ljuljajući stopalo, i osjećala je da je ona crna linija između njih još (kao i uvijek) tamo, da iz njezina kreveta ide ravno dolje do majke. Amy je iznenada ustala i povikala prema dolje: "Mama, Stacy je trudna. Samo sam htjela da znaš." Tako. Učinila je to. I sad je u mraku njezina majka pustila vjetar i nijedna od njih nije imala kamo. Osim zaspati, što se zbog te vrućine neće tako brzo dogoditi. Amy je zurila u strop. Svjetlo na verandi, upaljeno i noću, ulazilo je kroz prozor i Amy je mogla vidjeti nejasnu mrlju iznad sebe, veličine plitkog tanjura. Nastala je zbog previše snijega koji se prethodne zime topio na krovu (no, činilo se da je to za Isabelle bila prava katastrofa. "O, dovraga", rekla je te noći stojeći na vratima Amyne sobe. "O, dovraga, dovraga i dovraga", kao da će je takav prizor 11

dotući.) No, za Amy je ta mrlja bila podsjetnik, neka vrsta bolnog prijatelja, jer se sjećala da se mrlja pojavila prošle zime, u siječnju, noć prije nego što je srela gospodina Robertsona. Nije voljela ići u školu: pokušavala je zauzeti svoje mjesto između tijela učenika koja su promicala oko nje poput slobodno plutajućeg planktona. Ali, znala je da nije jedna od onih čudaka koji su se isticali u gomili premda je prije nekoliko godina, kad ju je pubertet drsko napao prije nego ostale, mislila da će biti tako. Umjesto toga, činilo se da je sve dobro završilo, osim tog iznenađujućeg prijateljstva sa Stacy Burrows koja je pripadala skupini popularnih djevojaka, ali je ipak jedne jeseni Amy dala prvu cigaretu i nastavila se s njom družiti za vrijeme užine, što je za Amy često bila jedina svijetla točka u danu. Dok je prolazila hodnicima, lice joj je obično skrivala bujna, duga, kovrčava žuta kosa, činilo se - njezin jedini adut; čak su joj i popularne djevojke katkad usput u toaletu govorile: "O, Bože, Amy, tako sam ljubomorna na tvoju kosu." No, život joj je bio miran, osim tog nejasnoga i zbunjujućega osjećaja sramote. I tako je tog dana u siječnju, dok su radnici staroga gospodina Cranea lopatama odgrtali snijeg s krova kuće, Amy ušla na sat matematike očekujući, naravno, da se ništa zanimljivo neće dogoditi. Mrzila je matematiku, mrzila je nastavnicu, gospođicu Dayble. Svi su je mrzili. Gospođica Dayble bila je stara i živjela je s bratom, koji je isto bio star, i godinama su se učenici rugali da Doughy Dayble spava sa svojim bratom. Okrutna i grozna pomisao. Žena je imala mnogo peruti i na mjestima joj se vidjelo golo tjeme, svijetlo kao rana. Nosila je bluze bez rukava, čak i zimi, pa joj se svaki put kad bi podigla ruku prema ploči, vidio grmić sijedih dlačica na kojima su visjele grudice dezodoransa. No, gospođice Dayble nije bilo. Toga je siječanjskog dana ispred ploče stajao muškarac. Bio je nizak, kovrčave kose boje melase i guste brade iste boje, koja mu je u potpunosti prekrivala usne. Kroz naočale smeđih okvira, lagano gladeći bradu, promatrao je učenike dok su ulazili. Pogled na njega, to iznenađenje, učinilo je da Amy na tren osjeti da pripada ljudima oko sebe; izmijenila je poglede s popularnom Karen Keane. Učenici su bili neobično tihi dok su sjedali na svoja mjesta. Prostorija se već činila drukčijom jer nije bilo gospođice Dayble, školska ploča prostranstvo ozbiljno zelenog, veliki sat iznad vrata pokazivao je točno vrijeme, deset i dvadeset i dva. Atmosfera očekivanja visjela je u sobi. Elsie Baxter spotaknula se o stolac i budalasto se nasmijala, no to se od nje i očekivalo. Profesorov se izraz lica nije promijenio. Čekao je nekoliko trenutaka prije nego što je rekao: "Zovem se Thomas Robertson." Nitko ga prije toga nije vidio. Nagnuo se lagano naprijed, držeći ruke iza leđa, i dodao ljubaznim tonom: "Bit ću s vama do kraja godine." U najtamnijem kutku uma Amy je osjetila da joj se u životu događa golema, tiha promjena; pitala se koliko on ima godina. Nije bio baš mlad, ali ni staro-star. Negdje oko četrdeset, možda. "Slušajte, prije nego počnemo", rekao je gospodin Robertson tihim, svečanim glasom (imao je zaista divan glas, različiti su tonovi zajedno vibrirali), hodajući naprijed i natrag ispred razreda, gledajući u pod, s rukama još uvijek iza leđa, "volio bih", i tu je stao i pogledao znatiželjno po razredu, "volio bih vas čuti." Ružičaste su mu se usnice mogle vidjeti kroz smeđe kovrče brade. Nasmijao se, nakratko pokazujući guste žute zube, a bore su mu skočile u kutove očiju. "To bih volio. Čuti vas." Sklopio je kapke kao da naglašava tu poentu. "Čuti što?" Elsie Baxter nije ni podigla ruku. "Tko ste, kako se vidite..." Gospodin Robertson došao je do praznog stola i sjeo na njega, stavljajući noge na stolac. "Prije nego počnemo s brojevima", (izrekao je to s južnjačkim, masačusetskim naglaskom), "volio bih znati gdje se vidite za deset godina." Podigao je obrve i ljubazno pogledao cijeli razred, prekriživši ruke i trljajući dlanove o rukave sakoa. "Dakle, razmislite. Gdje se vidite za deset godina?" Nijedan nastavnik prije nije ih to pitao, pa su se neki učenici meš-koljili nervozno, ali ugodno iznenađeni, dok su ostali sjedili nepomično, razmišljajući o pitanju. Vani se zimsko nebo činilo dalekim. Kao da je razred postao važno mjesto, kao da nauljeni drveni podovi 12

pridržavaju nešto važno; miris krede i oznojenih tijela sadržavao je naznaku uzbuđenja, obećanja. "Što je bilo s gospođicom Dayble?" Elsie Baxter pitala je iznenada, ponovno ne dignuvši ruku. Gospodin Robertson kimnuo je. "Ah, da, naravno", rekao je. "To biste željeli znati." Amy, koja se nije pomaknula otkad je sjela na mjesto, sada je stavila ruke u krilo i pitala se je li starica umrla; ne bi zažalila da je bilo tako. Ali, nije bilo. Gospođica Dayble pala je niz podrumske stube i razbila lubanju. Bila je u bolnici u stabilnom stanju, ali će lom dugo zacjeljivati. "Ako joj netko želi poslati poruku, siguran sam da će je rado primiti", rekao je gospodin Robertson. Nitko to nije želio. No, taj zabrinuti način na koji je gospodin Robertson podigao obrve dok je to govorio, ukrotio je razred pa su se suzdržali i oni učenici koji bi inače dobacili zloban komentar o tome što bi željeli poslati gospođici Dayble. Gospodin Robertson šutio je još nekoliko trenutaka, zureći u pod, kao da je podsjećanje na situaciju gospođice Dayble zahtijevalo stanku, zbog iskaza poštovanja, a onda je, gledajući ponovno u razred, rekao tiho: "Ali, ja bih vas ipak volio čuti." Flip Rawley, popularan i zgodan, dobroćudna lica, oklijevajući je dignuo ruku. Pročistio je grlo i rekao: "Volio bih profesionalno igrati košarku." "Divno." Gospodin Robertson pljesnuo je rukama. "Divan sport. Gotovo kao balet, hoću reći - kao neki prekrasan ples." Amy je pogledala Flipa da vidi kako mu se svidjela ta ideja s baletom, ali je Flip kimao glavom. Gospodin Robertson skočio je sa stola, raspoložen i inspiriran. Pred pločom je rekao: "Pogledajte ovo", dok je crtao dijagram neke košarkaške utakmice. "Nije li to posebno divna igra?!" zaključio je spuštajući kredu u žlijeb. "Kad je dobro odigrana, u svakom slučaju." Otprašio je ruke o samtene hlače i kimnuo prema Flipu. "Sve najbolje na tvome putu." Nakon toga se u zrak vinulo mnogo ruku. Maryanne Barmble željela je postati bolničarka. Htjela je "pomagati ljudima", kako je rekla, ali je gospodin Robertson samo gladio bradu i kimao. Na Maryanneinu se licu čitalo razočaranje; mislila je da bi se to njemu svidjelo, da će pričati o ljepoti njezina životnog puta. "Tko je sljedeći?" rekao je gospodin Robertson. Amy ga je kroz kosu napeto promatrala. Bio je nizak, istina, ali čvrst i nabit, punih grudi i ramena koja su se činila muževno snažnima, usprkos činjenici što je odjenuo ružičastu košulju. Kosa mu je bila dulja nego što je očekivala od sredovječnog muškarca; da je bio mlađi, na fakultetu bi prošao kao hipi. Ali, nosio je kestenjastu kravatu na ružičastoj košulji i smeđi sportski sako, iste boje kao što su bile i samtene hlače. Bez sumnje je bio odrastao muškarac s autoritetom. Već je po glasu to bilo jasno. "Govorim vam", gospodin Robertson podigao je ruku, "da ste u kritičnom razdoblju života. Više niste djeca." Hodao je između redova klupa; glave su se okretale da ga slijede. "Sve morate dovoditi u pitanje", rekao je snažno stišćući šake. Učenici koji su bili podigli ruke, sada su ih polako spustili na stolove; nisu bili sigurni što on to radi. "Sada ste mladi ljudi", nastavio je. "U ovom razredu nema nikoga", i tu je zastao, stojeći pokraj prozora, podižući ramena dok se prstima igrao sitnišem u samtenom džepu, "tko bi još uvijek morao misliti da je dijete." Usprkos svome divnom glasu još uvijek nije potpuno osvojio razred. Već dulje nisu za sebe mislili kao o djeci i pitali su se zašto im se sada obraća svisoka - premda nisu to baš tako shvaćali. "Stigli ste do točke", nastavio je, "gdje sve morate dovoditi u pitanje." Amy se pitala je li taj čovjek komunist. Ta brada i duga kosa; možda je razgovor navodio na marihuanu, možda će sada zagovarati legalizaciju. "U pitanje, sve", ponovio je odmičući prazan stolac. Imao je velike ruke, kao da je priroda zamislila da bude viši, veći muškarac, no u tom pokretu odmicanja stolca bilo je nešto iznimno nježno. "Samo kao mentalna vježba. To je sve. Tek da umove održite budnima." A možda i nije bio komunist. "Jeste li zaista željeli jesti pahuljice za doručak?" pitao je, ogledajući se po razredu. 13

Možda je samo čudan. "Ili ste ih jeli jednostavno iz navike? Jer vam je tako rekla majka." Elsie Baxter, koja je sjedila iza Amy, glasno je prošaptala da ona nije jela pahuljice za doručak, no Amy ju je ignorirala, a Flip Rawley namrgodio se i zakolutao očima da Elsie shvati da treba zavezati, i time je gospodin Robertson pokupio sve bodove. "Sada", rekao je gospodin Robertson drukčijim tonom, veselim, ponovno prijateljskim glasom, trljajući šake. "Gdje smo stali? Pričali ste mi. Želim da mi pričate." Kevin Tompkins želio je biti odvjetnik. Mucajući je izgovorio više nego što se itko sjećao da je ikada rekao. Njegova je rođakinja silovana kad je bila mala i tip se izvukao bez posljedica. Tako da je Kevin želio biti odvjetnik. Gospodin Robertson postavljao je mnogo pitanja i pažljivo slušao Kevina, koji je odgovarao, mucajući i vlažeći usne. "Nije li život zanimljiv?" rekao je na kraju gospodin Robertson. Crna je kazaljka sata na zidu tiho kliknula i pomaknula se do sljedećeg broja. Prstom je pokazao na Amy. "Ja?" "Da, ti. Što bi ti htjela biti?" Gotovo da joj se vrtjelo. "Htjela bih biti nastavnica", odgovorila je, ali joj je glas bio tanak, a možda čak i drhtav; užasnuta je slušala kako je svoje uzbuđenje otkrila pred svima. Pred njim. Gospodin Robertson dugo ju je promatrao. Porumenjela je, spustila pogled prema stolu, ali kad je ponovno pogledala kroz kosu, on ju je još uvijek mirno gledao. "Stvarno?" konačno je rekao. Oblio ju je val vrućine. Gledala je kako je prstima polako prešao po bradi, sve do crvenkastog mjesta odmah ispod usne. "Ali, znaš", rekao je gledajući je zamišljeno, "prije bih rekao glumica." Krajičkom oka Amy je osjetila da je Flip Rawley zainteresirano promatra. Možda ju je cijeli razred tako gledao. Gospodin Robertson naslonio se na prozor, kao da je imao sve vrijeme ovog svijeta za razmišljanje o tome. "Ili pjesnikinja, možda." Srce joj je ubrzalo ritam. Kako je mogao znati za pjesme u kutiji cipela pod njezinim krevetom? Kako je mogao znati daje prije mnogo godina napamet naučila sve pjesme Edne St.Vincent Millay i da je u jesenja jutra u školu išla puna nade - O, svijete, da te mogu stegnut bliže! - i onda se vraćala kući razočarano, vukući noge uz riječi Tuga kao vječna kiša po mom srcu. Kako je taj čovjek to mogao znati? A znao je, jer nije pretpostavio da će Maryanne Barmble biti pjesnikinja, zar ne? Niti mucavi Kevin Tompkins. "Kako se zoveš?" "Amy." Rukom je posegnuo iza uha i podigao obrve. "Amy", ponovila je, pročistivši grlo. "Amy. Amy, i kako još?" "Goodrow." "Amy Goodrow." Okrenuo se i vratio ispred razreda, ponovno se naslanjajući na ploču, sa stopalom ležerno podignutim iza sebe na zid. Pretpostavila je da je sada završio s njom jer su mu oči kružile razredom. No, iznenada je rekao: "Amy, zaista želiš biti učiteljica?" I možda bi stvarno priznala da bi radije pisala pjesme da on tada nije pogriješio, da nije nagnuo glavu i rekao: "Ili tvoja majka misli da je dobro biti učiteljica?" Uvrijedila ju je istinitost njegovih riječi. Ustvari je to bila Isabelleina ideja da Amy postane učiteljicom. To je sama Isabelle željela biti. No, nije loše poučavati. Amy se mogla zamisliti da to radi cijeli život. "Želim biti učiteljica", rekla je tiho i osjetila da ju je tada otpustio jednim ležernim: "U redu." Sarah Jennings htjela se pridružiti cirkusu i postati klaun. Gospodin Robertson nagnuo je prijateljski glavu i izjavio da su takve želje plemenite. Počela ga je mrziti. Mrzila je kako je sjedio na stolu, jednom nogom na stolcu, kako je zavrtao rukave košulje. Nakon toga prvog dana više nikada nije nosio sako. Umjesto toga 14

olabavio bi kravatu i zavrnuo rukave i drsko nagnuo glavu. Mrzila je kako bi rukom punom prašine od krede prelazio preko valovite kose, kako bi skočio sa stola i brzo hodao do ploče, pisao brojeve, crtao trokute, lupkajući tako snažno kredom po ploči dok bi završavao objašnjenje da bi se kreda prelomila napola, jedan bi komad pao na pod, i katkad bi ga ondje i ostavio kao da je ono što je govorio bilo previše važno, previše uzbudljivo da bi to prekidao podižući glupi komad slomljene krede. I mrzila je što su ga svi u razredu voljeli, što bi se uzbudili kad bi ih iznenada pitao neko glupo, osobno pitanje. (Naslanjajući se na stol, jednoga je dana pogledao Elsie Baxter i rekao: "Jeste li ponekad deprimirani}") Mrzila je što su svi padali na to. "Gospodin Robertson", čula ih je da govore, "je, dobar je. Faca." Mislila je da je vjerojatno licemjer. "Misli da je poseban", požalila se Stacy Burrows dok su pripaljivale cigarete za vrijeme užine vani iza škole. Stacy je bilo svejedno. Njoj on nije predavao - bila je u "slabijoj grupi", kod gospođe Weatherby - ali bi Stacy ionako bilo svejedno. "Svi su muškarci krmci", odgovorila je otpuhujući dim kroz nos. Amy je majci rekla da je zamjena za gospođicu Dayble neki čudan čovjek s bradom. "Nizak?" pitala je majka perući najlonke u umivaoniku u kupaonici. "Vidjela si ga?" Uznemirila ju je ta misao. "Ne." Majka je odmahnula glavom, vješajući najlonke preko drške tuša da se suše. "Ali, niski ljudi često nose brade. Tako se osjećaju muževnije." Amy su se majčina zapažanja katkad sviđala. "Ti samo radi svoj posao", savjetovala ju je Isabelle. "To je jedino važno." I radila je, pognula bi glavu nad stol u zagušljivoj učionici dok su radijatori u kutu pucketali, a Flip Rawley sjedio je pokraj nje i više je nije gledao kao buduću glumicu, već je gledao postrance, nastojeći prepisati njezin test, a ona ga je pokušavala ignorirati, uredno ispisujući jednadžbe dok je dugom, kovrčavom kosom uglavnom uspijevala sakriti lice sjedeći u klupi i radeći. Sve dok gospodin Robertson jednoga dana nije rekao: "Amy... Zašto se skrivaš iza kose?" Osjetila je vrućinu pod pazuhom. Naslanjao se na zid kao i obično: prekriženih ruku, jedne noge savinute iza sebe i oslonjene o zid tako da mu je bačvasti trup bio izbačen naprijed. Radijator u kutu zakuckao je. Nekome je ispala olovka. "Imaš punu glavu sjajne kose", rekao je gospodin Robertson. "Ljudi na tebi to prvo primjećuju. Ali se skrivaš za nje. Jedva da ti ikada vidimo lice. Jesi li svjesna toga?" Naravno da je bila svjesna. "Ponašaš se kao kornjača, Amy." Odmaknuo se od zida. "Samo, umjesto oklopa imaš taj egzoskelet od kose." Razred se ovome malo nasmijao, kao da je izrekao prostotu (premda nitko od njih, pa ni Amy, nije znao što znači riječ "egzoskelet"). "Vidio sam nedavno u časopisu neki strip ", nastavio je gospodin Robertson hodajući prolazom prema svom stolu. "Vidio sam taj strip, Amy, i sjetio se tebe." Glavu joj je ispunila tupa, odurna bol. "Dvije kornjače. Jedna veselo s vratom vani, a druga potpuno uvučena u oklop. I ta vesela kaže: 'Hajde, izađi, svi pitaju za tebe.' " Razred se ponovno nasmijao. Gospodin Robertson pokucao je po stolu. "Dakle, izađi, Amy Goodrow. Svi pitaju za tebe." Mržnja koju je osjećala prema njemu bila je tako čista da joj je činila dobro, kao da ga je tako mrzila godinama. Zurila je u stol, pratila brojeve napisane na papiru i zamišljala dugi vrat svoje majke, poželjevši zaplakati jer je bila potomak stvorenja nalik na kornjaču; zaplakati jer ju je taj isti čovjek, koji ju je prije vidio kao pjesnikinju (i glumicu), sada usporedio s kornjačom. Zvono se oglasilo, odzvanjajući učionicom i hodnicima, i čula su se vrata drugih učionica kako udaraju o zid. Stolci su škripali, knjige padale na pod. Zaustavio ju je na izlazu. "Amy", rekao je, pozivajući je prstom, "htio bih s tobom kratko razgovarati." Zastala je poslušno, stežući knjige jače uza se. Učenici su prolazili pokraj nje, neki od njih gledajući u nju pa u gospodina Robertsona. Gospodin Robertson pričekao je da se učionica isprazni i onda je tiho rekao, ozbiljnim 15

glasom kao da joj otkriva nemilu tajnu: "Bojim se da sam te uvrijedio. To nisam namjeravao i ispričavam se. Jako mi je žao." Pogledala je pokraj njega, nagnute glave. Bili su gotovo iste visine. Ljuljala se na rubu stopala da bi se činila nižom, ali bila je visoka, visoka baš kao što je on bio nizak, pa su stajali tako, lica udaljena tek nekoliko centimetara. "Prijatelji?" rekao je naginjući glavu kao da usklađuje kut s njezinom. Da je barem bila netko drugi. Karen Keane, recimo. Da je bila Karen Keane, sada bi razigrano rekla: "O, naravno da smo prijatelji", i svidjela bi mu se; našalili bi se. Ali, Amy nije ništa rekla. Niti je promijenila izraz lica. Osjećala je da joj lice bezizražajno visi, napola skriveno kosom. "Dobro", rekao je, "nismo prijatelji, razumijem." U glasu mu je čula nagovještaj nečega krutog, kromiranih rubova. Okrenuo se i otišao. U ženskom je toaletu napisala prostotu. Nikad prije nije ništa napisala na zid i dok je olovka ispisivala grube, neravne crte, osjećala je naklonost prema onome tko je prethodne godine vandalizirao dvoranu za tjelesni, kao da je sada i sama bila spremna razbijati prozore, evo baš ovaj tu u zahodu, za čije se staklo zalijepio mokar snijeg. Začulo se drugo zvono. Kasnila je na sat domaćinstva, a nikad prije nije kasnila na sat. No, napisala je još nešto na zid toaleta, jer, kad je razmislila, i nastavnik domaćinstva bio je šupak. Nakon toga ju je ostavio na miru, ali ona na satu matematike nije imala mira. Kao prvo, počela je razumijevati matematiku kao što nikad nije i katkad bi Amy tijekom tih sumornih siječanjskih dana, kad je nebo izvan učionice bilo neumoljivo sivo, a gole grančice smrznutog jorgovana lupkale o prozore, palo na pamet podići ruku i odgovoriti na neko pitanje koje bi postavio gospodin Robertson, no nikada to nije učinila. Ipak, uznemirivalo ju je, posebno kad bi drugi u razredu pogrešno odgovorili, a gospodin Robertson stajao pokraj ploče držeći kredu i govorio: "Hoće li još netko pokušati?" Katkad bi joj nakratko uhvatio pogled i tada bi poželjela dignuti ruku, ali se bojala da ne zna točan odgovor. A znala je. Gospodin Robertson okrenuo bi se prema ploči i ponovio zadatak još jednom, ili mnogo puta ako je bilo potrebno, dok ne bi konačno od nekoga iznudio odgovor koji je Amy mogla dati samo da se usudila. A znao je biti i strog kad mu je tako odgovaralo. Siroti Alan Stewart, natmuren dječak s mnogo akni koji je sjedio otraga, jednoga je dana morao ostati u školi samo zato što je klikao kemijskom. I Elsie Baxter je, krupnoj i naprasitoj, masne kože, zaprijetio kaznom kad je ljubičastom žvakaćom gumom napuhavala goleme balone i puštala ih da joj se raspuknu posred lica. No, ispričala se i bacila žvakaću, pa je gospodin Robertson postao ljubazan i blago se našalio. Po boji njezina lica svi su znali da je zaljubljena u njega. ("Elsie baš i nema neko dobro zaleđe", rekla je Amyna majka.) Nitko ga nije želio ljutiti. Bio je omiljen jer je bio drukčiji i, premda je bio svojeglav, usprkos tim malim neugodnostima vrijedilo je sjediti na satu na kojem se nisi osjećao mrtvim. Čak se i Amy, koja ga je i dalje mrzila, tako osjećala. Jednoga je dana, objašnjavajući neki teorem pri kraju sata, gospodin Robertson udario šakom po ploči. "Ne vidiš li ljepotu ovoga?" viknuo je Alanu Stewartu, koji je zijevao u zadnjoj klupi. "Kažem vam, ljudi, da ste imalo senzibilni, zaplakali biste nad ovime." Nekoliko se učenika nasmijalo, ali to je bila pogreška jer se gospodin Robertson namrštio i rekao: "Ozbiljno mislim, zaboga. Ovdje imate tri crte. Tri obične crte." Podebljao ih je kredom. "A pogledajte kakvu samo ljepotu skrivaju." Činilo se da se ispuhao i onih nekoliko učenika koji su se nasmijali, sada su se meškoljili na stolcima. No, Amy je gledala u ono što je nacrtao na ploči i u misli joj se uvukla ideja, stih pjesme koji je jednom pročitala: Samo je Euklid vidio čistu ljepotu. Gospodin Robertson pogledao je po razredu i zaustavio pogled na njoj. "Što je?" rekao je, pružajući bradu prema njoj - ali je bio umoran i riječi je izgovorio grubo. Amy je spustila pogled i odmahnula glavom. "Dobro onda", uzdahnuo je. "Sat je gotov." Amy je uvijek boljela glava nakon cigareta. Od njih joj je bilo zlo, pa se naslonila na 16

srušeno deblo i promatrala kako Stacy prebire po džepovima tražeći šibicu. "Dobro si?" Stacy je zažmirila dok je palila svoju drugu. "Mrzim školu." Stacy je kimnula. "I ja mrzim školu. Jutros sam povraćala i htjela ostati doma, ali me mama svejedno poslala." "Povraćala si?" Stacy je ponovno kimnula. "Moju mamu nije briga. Četkom me udarila po ruci." "Šališ se." Stacy je slegnula ramenima i podigla rukav mornarskoplave boje. "Moja je mama jebeno luda." Govorila je s cigaretom u ustima, oprezno žmirkajući prema crvenkastoj masnici na zglobu prije nego što je spustila rukav. "Bože, Stacy." Amy je otresla pepeo s cigarete u snijeg i zgazila ga čizmom. Stacy je otpuhnula dim. "Ovih mi je dana stalno loše." Glavobolja je ipak bila bolja od mučnine, čak i kad je trajala cijeli dan kao Amyna. Glava ju je još uvijek boljela kad se vratila kući iz škole, sjedila za kuhinjskim stolom i u ledenoj kući pisala zadaću iz matematike. Navikla se najprije napisati zadaću iz matematike pa bi onda, prije nego što bi majka stigla kući, otišla u svoju sobu i zurila u zrcalo. Nije se mogla odlučiti na što si je nalikovala. Sjedeći na tabureu (zapravo, staroj bačvi - Isabelle je oko nje sašila ružičasti volan i povrh toga stavila jastučić), Amy nije shvaćala kako izgleda. Oči su joj bile razmaknute, čelo visoko, a Isabelle je rekla da su to znaci inteligencije, no to Amy ništa nije značilo. Htjela je biti lijepa i mislila je da bi pomoglo da je niža i da ima manja stopala. Pa čak i to što je dobro da su joj oči razmaknute, u njima nije bilo ništa posebno; nisu bile živo plave ili tajanstveno smeđe; samo mutno zelene, a put blijeda, posebno zimi, kad se činilo da joj je koža ispod očiju prozirna, gotovo plava. Barem joj je kosa bila lijepa. Znala je to uglavnom zato što su joj to ljudi cijeloga života govorili. "Odakle joj takva kosa?" stranci su govorili njezinoj majci u dućanu živežnih namirnica kad je Amy bila još dovoljno mala da sjedi u žicanim kolicima za kupovinu. "Pogledajte samo tu kosu", govorili bi, katkad je i dodirivali, milovali neku kovrču, ravnali je. No, Amy je znala, kao što djeca znaju takve stvari (sve znaju, tvrdio je gospodin Robertson poslije), da njezinoj majci nije bilo drago što joj stranci dodiruju kćer i komentiraju joj kosu. Možda je to bilo najranije Amyno sjećanje na krivnju, jer je ona voljela kad bi je netko podragao; okrenula bi lice u smjeru ruke, pognula glavu da osjeti oklijevajuće prste te nepoznate žene koja joj je govorila ljubaznim glasom: "Lijepa djevojčica, od koga ti je takva kosa?" Ne od Isabelle. Čak su i neznanci to vidjeli. Tek jedan pogled na Isabelleinu tanku tamnu kosu, stisnutu u punđu, i znali su. To je bila kosa njezina oca. I razlog što se to Isabelle nije sviđalo - Amy je to odavno shvatila. Pretpostavljala je da je to zbog toga što joj je otac umro odmah nakon što se rodila, od srčanog udara na kalifomijskom golf-igralištu. "Zašto je bio u Kaliforniji?" pitala je Amy, ali je odgovor uvijek bio "Zbog posla" i Amy nikada nije doznala ništa više. No, naslijedila je njegovu kosu, ma tko on bio, i na tome je bila zahvalna dok ju je češljala tih zimskih popodneva ispred zrcala, a različite su joj nijanse žutog padale preko ramena. I onda je jednoga dana, odlazeći iz kantine ranije (Stacy nije došla u školu), Amy naletjela na gospodina Robertsona koji je izlazio iz zbornice. " 'dan", rekla je Amy, no zvuk nije izišao iz njezinih suhih usta, koja su se otvorila prije nego što je pognula glavu. "Amy Goodrow", rekao je gospodin Robertson prolazeći pokraj nje dalje niz hodnik. Ali je čula da su mu se koraci zaustavili i, gledajući preko ramena, vidjela je da se okrenuo i promatrao je. Lagano je zatresao glavom prije nego što je rekao: "Samo bi te Bog, dušo, mogao voljeti zbog tebe same, a ne zbog tvoje plave kose." Drhtavih ruku i sjedeći na rubu kreveta, Isabelle je mjesecima poslije čitala dnevnik odlučna otkriti kako je sve to počelo, no nije pronašla ništa više do bezopasnog zapisa za deseti siječnja: Stara je Daybleica pala niz stube i, nasreću, razbila glavu.

17

3 Klima-uređaji zujali su na prozorima ureda. Bilo je rano, dan je tek počeo. Ovo je bilo tiho vrijeme, žene su na sebi još nosile mirise jutarnjih sapuna i, pozdravljajući se, u tuđem dahu njušile aromu paste za zube; sad su sjedile za stolovima, radile mirnije nego u bilo koje drugo doba dana. Katkad se čulo kako se zatvara metalni ormarić, neka bi kanta za otpatke zagrebla nakratko po podu. Avery Clark stajao je u dovratku svog ureda zavrnutih rukava. "Isabelle", rekao je, "možeš li doći na tren, molim te?" I da je sirota Isabelle znala da će joj Avery Clark danas diktirati pisma, obukla bi lanenu haljinu. Nije to bila haljina od čistog lana, ali je lan bio u sastavu materijala i bila je plava poput potočnice ("Dobro ime, dobro se nosi", rekao je razdragani prodavač). Isabelle je nastojala ne nositi često tu haljinu. Da je previše često izgledala atraktivno, ljudi bi to počeli očekivati i onda bi češće primjećivali da takva zapravo nije bila. A danas to sigurno nije bio slučaj zbog natečenih očiju i bora od lošeg sna. (Zastala je pred Amynim vratima. "Ali, što će Stacy s bebom?" pitala je. A Amy je bezbrižno odgovorila: "A odreći je se, valjda.") No, Isabelle uopće nije spavala i dok je tražila stenografski blok, razmišljala je da će sad morati proći pokraj Averyja u debeloj kariranoj suknji koja je bila predugačka i koja joj nije naglašavala bokove. Nije mogla naći stenografski blok. Papiri i mape, bezopasni i blijedi, ležali su posvuda po stolu. No, blok nije našla, što je bilo krajnje glupo i grozno jer je ona bila dobro organizirana osoba. "Samo sekundu, molim te", rekla je, "čini se da sam zametnula..." Oznojila se, ali Avery je nezainteresirano kimao glavom promatrajući sobu punu žena, s nadlanicama na bokovima. "Baš glupo od mene", rekla je Isabelle, lupajući dlanom po bloku koji je cijelo vrijeme bio tamo, na njezinu stolu. "Gospođa Glupost", rekla je, no Avery to izgleda nije čuo. Ležerno se odmaknuo da je propusti unutra. Dva vanjska zida njegova ureda bila su gotovo potpuno ostakljena, što je u Isabelle pojačavalo osjećaj izloženosti svaki put kad je bila s njim u uredu. A i sve to staklo nije imalo smisla; služilo je tome da pazi na žene kojima je bio nadređen, ali Avery Clark nije bio naporan i strog šef. U rijetkim slučajevima kad je morao razgovarati s nekom neposlušnom radnicom o tome da loše radi (prije nekoliko godina dogodio se gadan incident s nekom ženom čiji je tjelesni miris bio tako napadan da su Averyja druge žene neprekidno gnjavile da je upozori - neugodna situacija, požalio se Isabelle, koju nikada neće zaboraviti), takav bi sastanak sa zanimanjem pratile druge žene sa svojih radnih mjesta. "Što se događa u akvariju?" mrmljale bi jedna drugoj. No, Isabelle mu je bila tajnica i kad je bila u njegovu uredu, to nije privlačilo pozornost. Nitko, govorila si je, osim samoga Averyja ne primjećuje da joj je neugodno. A čini se da njega ne zanima. Premećući po stolu, rekao je jednostavno, ne podižući pogled: "Dobro onda, hoćemo li početi?" "Sve je spremno." Mnogo je noći tijekom nekoliko prošlih godina Isabelle, ne mogavši zaspati, zamišljala da leži u bolnici dok Avery Clark sjedi pokraj nje zabrinuta, ostarjela lica. Katkad je u bolnici bila samo zbog iscrpljenosti, drugi put jer ju je pokupio auto dok je prelazila ulicu, povremeno bi joj amputirali neki ud. Prošle su je noći upucali tijekom pljačke, metak joj je zamalo promašio srce, a Averyjevo je lice bilo blijedo zbog brige dok je slušao ravnomjerne zvučne signale s monitora na koji je Isabelle bila priključena. Posramila se što je o tome mislila sada, gotovo ošamućena sramom dok je sjedila preko puta njegova stola sa stenografskim blokom na kariranoj suknji. Izraz njegova lica u bijelom svjetlu ureda bio je zamišljen i neodređen - na bradi crvena mrljica od jutarnjeg brijanja - i odvajao ju je od golemog prostranstva detalja koji su činili njegov život. (Nije znala čak ni što voli jesti. Ima li u kući glasovir? I koje je boje, upravo se zapitala, toaletni papir kojim je jutros zaustavio krvarenje na bradi?) "Dobro", rekao je suho. "Korporaciji Heathwell Lentex. Tri primjerka. Poštovani. Ne samo poštovani. Provjeri u spisu kome to točno ide." "Da, naravno", rekla je upisujući uputu na blok papira i onda lupkajući olovkom po 18

koljenu. "Neće biti problema." Pokušavala je mnogo puta sve to zamisliti, tu zbrkanu hrpu detalja od kojih se sastojao taj čovjek. Zamišljala ga je i kao dječaka. (Raznježilo ju je to jer je sigurno bio visok i trapav.) Zamišljala ga na dan vjenčanja, svečanog i uštogljenog u odijelu, začešljane kose. (Sigurno se nečega potajno bojao, kao i svi muškarci.) I, kakav mu je sada bio život? U mislima mu je razgledala ormar, košulje koje su visjele u nizu, noćni ormarić, ladice pune pidžama... "Ugovor izričito kaže da kupac preuzima rizik. Vidi stavak četiri, treći red." Ovdje je Avery Clark zastao i zabuljio se u papir na svome stolu. Isabelle je stisnula usne. Ruž joj se učini gumenim. "Pročitaj mi to ponovno, molim te, Isabelle." Pročitala je. "Samo malo da provjerim ovo." Sjedila je dok je prelistavao različite dokumente. No, osjećala se vrlo povrijeđenom, jer nekada su na pauzi zajedno pili kavu. Nekad bi ona ovdje sjedila i pričala mu da joj voda zbog snijega curi ispod krovnih greda ili da hladnjak katkad zaledi mlijeko, i on bi gotovo uvijek rekao, ma kakav da je bio problem: "Pa, mislim da si to dobro riješila, Isabelle." A sada je rekao: "Novi odlomak", i tek je nakratko pogledao. "Podsjećamo vas da posljednjeg tjedna u lipnju ove godine..." Blagi Bože. Posljednji tjedan u lipnju, prije niti mjesec dana, tad joj se život srušio. Raspao. Kao da joj ruke, stopala i noge u svakodnevnim najlonkama sve ove godine nisu bile ništa više do pijeska. I, što je bilo najgore od svega, Avery Clark vidio je to. Kad je tog jutra ušla u njegov ured, crveneći se tako da su joj oči zasuzile, odmah ga je pitala: "Molim te, Avery, reci mi može li Amy od ponedjeljka početi ovdje raditi?" Odgovorio je ne podižući pogled: "Naravno." No, što je drugo i mogao reći, mislila je Isabelle. Otada nisu zajedno pili kave na pauzama. Nisu uopće razgovarali, osim o besmislenim redovitim poslovnim temama. Stolac je zaškripao jer se sada nagnuo naprijed. "... tri tjedna unaprijed obavijestiti o neisporuci robe." Ali, kad bi joj bilo što rekao. Samo: "Isabelle, kako si?" "U prilogu standardno odricanje od odgovornosti. Potpišite." Zatvorila je stenografski blok razmišljajući o onom danu prošle jeseni kad mu je ispričala koliko ju je povrijedila Barbara Rawley, đakonova žena, kad je rekla da nije prikladno ukrašavati oltar otrovnim velebiljem i jesenskim lišćem nakon što je to Isabelle tako učinila, jer su je zadužili za aranžiranje listopadnog cvijeća. "Ali, lišće je bilo prekrasno", razuvjeravao ju je Avery. "Emma i ja pričali smo o tome." To je bilo dovoljno, to što je kimnuo glavom. (Premda radije ne bi slušala o Emmi neljubaznoj Emmi Clark, koja je stajala ispred crkve u skupoj odjeći i izgledala kao da joj sve smrdi.) "Ako to možeš poslati još danas", rekao je Avery. "Da, naravno." Isabelle je ustala. Raširio je prste preko obraza i naslonio se na stolac, gledajući kroz staklo iskrzanu rijeku žena koje su ulazile i izlazile iz radnog prostora. Isabelle se brzo povukla prema vratima da ne bi svoju groznu kariranu suknju i bezobličnu figuru predugo izlagala njegovu pogledu. "Isabelle." Riječ je izgovorio tiho. Već je zamalo prošla kroz vrata. Mogla je to potpuno propustiti, to tiho zazivanje njezina imena. "Da?" rekla je meko, istim tonom, okrećući se prema njemu. No, on je razgledavao svoju gornju ladicu, lagano pognute glave s tankom sijedom kosom. "Rekao sam tri primjerka?" Jače je otvorio ladicu. "Neka bude četiri." Debela Bev odbacila je prazni karton soka od naranče u metalnu kantu za otpatke, što je tupo odjeknulo u utihloj prostoriji, obrisala usta nadlanicom i preko stola pogledala Amy Goodrow. Bilo joj je žao djevojke. Bev je imala troje djece i mislila je da je Amy čudna njezinu je licu nedostajalo kretnji. Istina, bilo je krajnje dosadno raditi u vreloj prostoriji s 19

gomilom sredovječnih žena. (Hladila se časopisom koji je Rosie Tanguay tog jutra bacila na njezin stol, usput rekavši: "Imaš članak tu, Bev, o višestrukim ovisnostima." Krava Rosie, koja je za ručak jela mrkve.) No, s tom Amy, mislila je Bev dobacujući joj diskretne poglede dok se hladila, nije bilo sve u redu, ne samo taj glupi posao u pakleno vrućem uredu. Primjerice, nije žvakala žvake. Bevine su kćeri stalno žvakale, u ustima žvalile velike grude, napuhavale, pucale balone, izluđivale sve živo. Roxanne, najmlađa, stara dvadeset i jednu godinu, još je to radila. Bev je nikada nije vidjela bez žvakaće u ustima kad bi subotom dolazila oprati rublje, razmrljane šminke i mutnih očiju nakon zabave od prethodne noći. Kad se bolje razmisli, to je moralo biti nešto drugo. Amy Goodrow nije se šminkala. A trebala je. Možda bi se tko i okrenuo za njom kad bi nabacila malo sjenila, zatamnila trepavice. Ona to nije ni htjela, mislila je Bev, tražeći cigarete; djevojka je bila vrlo sramežljiva, cijelo je vrijeme spuštala glavu kao pas koji očekuje batine. Šteta. Ali, nisu je zanimali ni lakovi za nokte ni parfemi, a koju to tinejdžerku ne zanima? Nikada nije za radnim stolom listala časopise, pričala o svojoj odjeći, nikad telefonom nije nazvala prijateljicu. "Nazovi nekoga", rekla joj je Bev jednoga posebno vrućeg dana, kad je vidjela da joj je dosadno, ali je Amy odmahnula glavom. "Nema veze", rekla je. Pa, nije to baš normalno. I ta njezina kosa. Tko bi normalan odrezao onakvu divnu, valovitu kosu? Djevojke su prolazile razne faze, znala je to Bev. Njezina je najstarija kći obojila kosu u crveno i jedno vrijeme izgledala krajnje glupo, a Roxanne je stalno radila grozne trajne i o tome cvilila tjednima. Ali, odrezati onakvu kosu. A izgledala je strašno, čak ni podšišana prema licu. Iskreno, Bev bi katkad prolazili trnci kad je gledala te raščupane repice - kao nakon kemoterapije ili zračenja, nešto poput toga. Kosa Clare Swan izgledala je tako kad se vratila s terapije u Hannoveru. Zapravo, ne baš. Amy nisu na glavi nedostajali buseni kose. Samo je bila loše ošišana. Stvarno loša odluka. Bev je zapalila cigaretu, misli o karcinomu uznemirivale su je. Clara Swan imala je tek četrdeset i tri godine, ali je imala tumor na mozgu, ne na plućima. Tumor na mozgu mogao je dobiti svatko, svi su imali iste šanse. Ako Bev bude dobila tumor na mozgu, onda je bolje da se najprije dobro provede. Izdahnula je razmahujući dim debelom rukom. Rosie Tanguay rekla joj je u kantini: "Ne razumijem zašto ljudi puše, s obzirom na sva ona istraživanja." Istraživanja. Rosie Tanguay mogla si ih je zabiti ravno u tu mršavu stražnjicu. Bev je znala zašto puši. Pušila je zbog istog razloga zbog kojega je i jela: veselila se tome. Ništa drugo. Život je bio dosadan i veselje je bilo potrebno. Kad se udala, veselila se što će svake noći spavati s mužem Billom u pregrijanom stančiću u Ulici Gangover. Bože, kako su se dobro zabavljali. I vrijedilo je svih svađa oko novca, prljavih čarapa, kapljica mokraće po podu kupaonice - sve ono na što se navikneš kad se za nekog udaš; ništa to nije važno kad legneš u krevet. Čudno je kako i to izblijedi, nešto tako dobro. Ali je izblijedjelo. Bev je izgubila interes nakon prvog djeteta. Počela je zamjerati Billu što ju je iz noći u noć i dalje želio, vječno ukrućen. Bila je iscrpljena, a beba je mnogo plakala. I dojke su joj se promijenile jer ju je to ljuto dojenče sisalo dok bradavice nisu popucale; i nikada nije smršavjela. Činilo se da joj tijelo želi ostati nabubreno; i onda je ponovno ostala trudna. I tako, u vrijeme dok su joj se kuća i život punili, iskusila je neumoljiv osjećaj gubitka. A možda sve to više i nije bilo važno. Još su to povremeno radili, u tišini, uvijek u mraku. (Kad su se vjenčali, provodili bi katkad cijeli vikend u krevetu dok ih je sunce grijalo kroz rolete na prozorima.) Ugasila je cigaretu. Neće se žaliti, nije više dijete. No, bol je ostala u njoj. I neko tiho, titravo brujanje sreće koja joj je živjela na vanjskom rubu sjećanja, čežnja koja je jednom bila zadovoljena, a sada više nije. Nije ona to razumjela. Bila je udana za dobrog čovjeka, a tako mnogo žena nije bilo; imala je djecu koju je željela, i bila su živa i zdrava. Kakva je to onda bol? Duboka, crvena rupa u koju je trpala bombone i krumpiriće i hamburgere i kolače od čokolade i sve ostalo. Jesu li ljudi mislili da se njoj sviđa što je debela? Vesela Bev. Debela Bev. Nije joj se sviđalo. Ali, ta je mračna, crvena bol bila prisutna, kao vrtložeći vakuum, užasna rupa. Amy Goodrow kihnula je. 20

"Nazdravlje", rekla je Bev, sretna što može progovoriti. Ako predugo šutiš, ukočiš se. Uvijek je govorila svojim kćerima: Kad ste tužne, nađite nekoga za razgovor. "Hvala", rekla je Amy s oklijevajućim osmijehom. "Prehladila si se? Kakvo je ludo vrijeme, tko zna kakvih sve bacila ima oko nas." Sirota se djevojka previše sramila da bi odgovorila. Pa (Bev je zijevnula i pogledala na sat), život s Isabelle sigurno nije bio zabavan. Jabuka nikad ne pada daleko od stabla, uvijek je govorila Dottie, a Bev se s time slagala. Isabelle Goodrow bila je čudakinja. Tipična djevica, naravno. Ne neugodna, ali prilično kruta. Gotovo za sažaliti se, mislila je Debela Bev pomičući telefon da provjeri jesu li se njezini bomboni otkoturali u tom smjeru, ali, s druge strane, nitko nije razumio Isabelle. Debela Bev osjetila je poznatu napetost u trbuhu i ustala sa stolca uz gotovo senzualno očekivanje, jer Bog zna da je uspješna probava jedan od životnih užitaka. Amy je digla pogled s gomile narančastih faktura i vidjela majku u uredu Averyja Clarka; pomicanje majčine ruke, oboren pogled, to je značilo da zapisuje po diktatu. Ništa se prijateljski ondje nije događalo. Amy je dodirnula brojeve na stroju za zbrajanje i u dubini utrobe osjetila slabost kojoj se jedva usudila dati ime: njezinu je majku privlačio taj čovjek. "Imaš sreće što ti majka nije udana", rekla joj je Stacy jednog dana u šumi kad je prvi put zahladilo. "Ne moraš je zamišljati kako radi one stvari." "A, daj, molim te", rekla je Amy kašljući zbog cigarete. Stacy je zakolutala očima na kojima je crna crta tuša za oči zaokruživala njezine teške, blijede kapke kad je trepnula. "Jesam li ti rekla da sam jednom vidjela roditelje gole?" "Ne", odgovorila je Amy. "Odvratno." "I bilo je odvratno. Jedne subote prolazila sam pokraj njihove sobe i vrata su bila pritvorena, a njih su dvoje spavali na krevetu, oboje goli." Stacy je ugasila cigaretu na kori drveta. "Moj otac ima bijelu, mesnatu, smiješnu guzicu." "Bože", rekla je Amy. "Da, i zato budi sretna što nemaš oca. Ne moraš ga zamišljati kako to radi." Istina je bila da Amy trenutačno nije nikoga mogla zamisliti kako to radi. Nedostajala joj je jasna ideja što "to" zapravo znači. Živjela je s uvijek budnom Isabelle, nikad se nije mogla iskrasti u kino na pornofilm kao neki od njezinih vršnjaka. (Primjerice, Stacy je to napravila, prepričavajući Amy scenu s bijelcem i crnkinjom u kadi.) Nije imala starije braće koji bi takve časopise skrivali pod krevetom, pa je Amy zaista malo znala. Znala je za mjesečnicu, naravno. Znala je da je to normalno, ali nije baš bila potpuno sigurna u sve detalje; Isabelle joj je prije nekoliko godina nakratko objasnila o jajašcima i nadugačko o mirisu. ("Ne prilazi psima", savjetovala ju je. "Oni uvijek namirišu.") I dala joj je ružičastu knjižicu s dijagramom. Amy je mislila da shvaća. I onda su jednog dana na zidu ženske svlačionice osvanule riječi ispisane debelim markerom: Muški ud u ženskoj rupi i za pet minuta je trudna, i Amy se to činilo točnim. No, nastavnica tjelesnog je djevojkama okupljenima u svlačionici rekla da je ta napisana informacija netočna i da je škola odlučila da zbog toga u školi započne program spolne edukacije u okviru domaćinstva. Amy nije znala koji dio natpisa na zidu nije bio točan, a domaćinstvo joj ništa nije objasnilo. Nastavnica domaćinstva, nervozna žena koja je izdržala tek godinu dana, imala je duga stopala i koljena izbačena kao dvije naranče, pa su je u razredu ismijavali. "Dobro, djevojke", rekla je, "spolni odgoj mogle bismo započeti lekcijom o uljepšavanju." Kopala je po svojoj ručnoj torbi. "Kvaliteta vaše četke za kosu", rekla je, "izravno je povezana s kvalitetom vaše kose." I to je trajalo tjednima. Nastavnica je opisivala različite metode rašpanja noktiju, kako čistiti nožne prste i onda je na ploču jednog dana napisala recept za dezodorans za pazuho. "U hitnom slučaju, ako otkrijete da vam je ponestalo." Prepisale su recept: mješavina pudera i sode bikarbone i malo slane vode. Poslije im je dala recept za pastu za zube koji je bio gotovo identičan (samo bez pudera) i poučavala ih kako rabiti riječ "perspiracija" umjesto nepristojne riječi "znoj". Djevojke su češale zglobove i gledale na sat, a Elsie Baxter morala je do ravnatelja jer je glasno rekla da je sve to samo dosadno sranje. 21

U svakom slučaju, bilo je to davno. Amy se nije osjećala isto kao tada i nije mogla potisnuti saznanje da je majku, premda "to" sigurno nije radila, privlačio njezin šef, taj grozni, sasušeni čovjek. Znala je to po načinu na koji se njegovo ime spominjalo kod kuće, dok su Amy i Isabelle još pričale. "Avery kaže da trebam prodati auto; poznaje nekog trgovca autima pa će s njim popričati." Znala je to po načinu na koji je majka ujutro šminkala usne, napućivši ih i govoreći: "Siroti Avery ovih dana previše radi." No, Avery Clark bio je star i običan i kako bi se itko mogao zaljubiti u nekoga kao on? On i njegova žena izgledali su kao dvije mrtve grane sjedeći svake nedjelje u klupama crkve. Oni to nisu radili ni posljednjih sto godina, to je bilo sigurno. Amy je kihnula ("Nazdravlje", rekla je Debela Bev) i pogledala ponovno prema akvariju. Majka je ustajala, držeći stenografski blok u jednoj ruci, a drugom ispravljajući stražnji dio suknje. Avery Clark kimao je glavom, tom glupom čelenkom preko koje je češljao nekoliko masnih vlasi, kao da je nitko neće primijetiti. Amy je pritisnula tipku stroja za zbrajanje, zamišljajući duga, obješena usta Averyja Clarka, njegove žute zube i suhi dah koji je osjećala kad bi u crkvi raznosio košaru za milodar. I te njegove glupe staračke cipele s ukrasnim rupicama. Smučilo joj se. Možda je izgovorio majčino ime jer je Isabelle zastala na vratima; Amy je, ponovno podižući pogled, vidjela kako je majčino blijedo lice zasjalo poniznom nadom koja je odmah nestala. U Amynoj se utrobi otvorila rupa: to što je upravo vidjela bilo je strašno, majčino golo lice. Voljela ju je. Po crnoj je liniji koja ih je spajala prema majci sunula divlja lopta ljubavi, no majka se već vratila do svog stola i ubacivala list papira u pisaći stroj. Amy je istodobno osjetila mržnju prema tom majčinu čudnom, dugom vratu po kojem su se lijepile od znoja mokre vlasi. No, mržnja je samo pojačala tu beznadnu ljubav zbog koje je crna linija drhtala. "I tako, čuj", rekla je Debela Bev ubacujući bombon u usta. "Što će tvoji prijatelji raditi ovoga ljeta? Nisam li vidjela Karen Keane na blagajni benzinske stanice?" Amy je kimnula. "Nije li ti ona prijateljica?" Amy je ponovno kimnula i pritisnula na računalici tipku za sumu. Iza očiju su joj se rojile sive suze od nekoga neobjašnjivog straha i tuge. Ponovno je pogledala majku, koja je sada tipkala, i begoniju koju je spasila s prozora i koja se njihala na njezinu stolu. Amy je vidjela da je blijedi cvijet klonuo na listove. "Djeca ljeti trebaju raditi", govorila je Debela Bev lupkajući bombonom po zubima. "Moja su djeca počela s dvanaest godina, mislim." Amy je neodređeno kimnula. Željela je da Debela Bev nastavi pričati jer je voljela slušati njezin glas, ali nije htjela odgovarati na pitanja. Posebno na pitanja o Karen Keane. Misao na Karen Keane pojačala je strah. Kad su bile male, bile su prijateljice. Igrale su se školice na igralištu i bježale od osa koje su se rojile oko kanti za otpatke. Jednom je Amy prespavala kod Karen, u velikoj bijeloj kući na prilazu Valentine s javorima ispred kuće. Kuća je bila svijetla i sunčana i puna buke; dečki su se igrali otraga, a Karenina sestra pričala na telefon dok je ručnikom sušila kosu. No, Amy je nedostajao dom pa je za vrijeme večere otišla u kupaonicu i plakala jer se sjetila majke koja sama večera u kuhinji. A bilo je i dobrih dana. Kao kad je Karen došla kod nje, a Isabelle im dopustila peći kolačiće. Djevojke su sjedile na stražnjim stubama i jele ih dok je Isabelle plijevila vrt; Amy se još uvijek toga sjećala. "Sve se promijeni u višim razredima", Amy je iznenada rekla Debeloj Bev, ali bomboni su se otkoturali s njezina stola i Debela Bev sagnula se da ih podigne. "Što si rekla, dušo?" pitala je Bev, lica crvena od napora, no zazvonio joj je telefon pa je podigla prst u smjeru Amy i rekla na telefon: "Što je tvoja grozna svekrva ovaj put napravila?" A što bi Amy uopće rekla? Nije zaista namjeravala reći Debeloj Bev da se u višim razredima sve promijeni, da su joj grudi narasle mnogo prije nego ostalim djevojčicama i da je spavala na trbuhu ne bi li to spriječila, ali nije, i da je njezina majka, praveći se da je to skroz obična stvar, oko nje omotala krojački metar i naručila grudnjak iz dućana Sears. I kad je grudnjak stigao, grudi su joj izgledale još veće, glupo odrasle. I ta glupost što bi dječaci 22

kihnuli dok bi prolazili pokraj nje. "Ima li netko maramicu?" rekli bi, implicirajući da je njima podstavila grudnjak. "Zanemari ih", rekla je majka. "Samo zaboravi, koga briga." Nju je bilo briga. I ono strašno jutro kad se probudila i na gaćicama pronašla tamnu mrlju veličine novčića. Odnijela je gaćice majci u kuhinju. "Amy", rekla je majka. "O, Amy. Dušo, zaista." "Što?" "O, Amy", tužno je rekla majka. "Danas je važan dan." Gadila se samoj sebi i bojala se dok je hodala prema školi s težinom u utrobi, čudnim bolovima u bedrima i dodatnim uloškom zapakiranim u smeđoj torbi s užinom. (Nijedna djevojka nije u školu nosila ručnu torbicu.) I morala je izići pred razred i na ploči nekoj rečenici odrediti dijelove. Mislila je da će se onesvijestiti od srama, kao da cijeli razred kroz njezinu samtenu suknju može vidjeti zgužvanu, užasnu stvar stisnutu između njezinih nogu. Po majčinoj je preporuci zabilježila taj događaj u bilježnicu; Isabelle je mislila da je dobra ideja voditi bilješke po datumima tako da te mjesečnica ne iznenadi (no, Amyna je bila svojeglava i čak i sada iznenadila bi je svaki put). I kad je Karen Keane došla jedne subote, Amy se upravo vraćala iz kupaonice i našla je da sjedi na njezinu krevetu i naglo zatvara tu bilježnicu. "Oprosti", rekla je Karen uvijajući prstima pramen kose. "Nikome neću reći. Obećavam." Ali, rekla je. Rekla je. Pa su svi šaputali i izmjenjivali papiriće s porukama, a Elsie Baxter rekla je: "Onda, Amy, što je danas u tvojoj torbi za užinu?" Kao da je neki izrod. Pa čak i poslije, kad su i drugoj djevojčici narasla prsa i počela mjesečnica, još uvijek je Amy bilo teško o sebi ne misliti kao čudakinji, nekakvoj uvrnutoj vrsti vampira. "Pitala sam svoju šogoricu", rekla je Debela Bev ležerno u slušalicu, "ona je krvarila punih šest tjedana. Ne jako, znaš. Samo je kapalo, kap po kap." Uhvatila je Amyn pogled i pružila joj rolicu bombona. Amy se nasmijala i odmahnula glavom. Možda je nitko nikad nije volio kao Debela Bev. Velika, debela Bev koja je o probavi i menstrualnoj krvi pričala ne trepnuvši, kao da su to najobičnije pojave na svijetu. A Bev se, slušajući i dalje Dottie Brown, iznenadila kad je vidjela drhtaj na djevojčinu mršavom licu, neki trenutačan treptaj čežnje. No, gospodin Robertson naučio ju je nekoliko stvari o ponosu, dostojanstvu i ljubaznosti. Zaista, zaista jest. Rekao joj je jednoga dana (već je bila veljača i svjetlo se promijenilo, napunilo žutilom, nekim nagovještajem obećanja) dok je hodao prolazom između klupa: "To je lijepa haljina." Sagnuta nad stol i sakrivena iza kose, Amy nije odmah shvatila da se obraća njoj. Podigla je glavu. "Vrlo lijepa", rekao je hodajući prema njoj i kimajući, podižući svoje crvenkaste obrve u grimasu odobravanja. "Sama ju je sašila", rekla je Elsie Baxter, željna sudjelovati u tome. "Amy je sve sama napravila." I to je bila istina; bila je to zadaća za sat domaćinstva. Amy je s Isabelle otišla do trgovine tekstila i zajedno su listale katalog proizvođača materijala Simplicity dok nisu pronašle uzorak za vrećastu haljinu do koljena. "Zatvarač uvijek prišij rukom", upozorila ju je Isabelle. "Uvijek rukom, da ne izgleda zgužvano." No, nastavnica domaćinstva s kvrgavim koljenima rekla je da Amy zatvarač mora ušiti šivaćim strojem pa se Amy gadno namučila sjedeći kraj prozora za šivaćim strojem. Materijal se borao, zatvarač klizio. Druge su djevojke sjedile za svojim strojevima i smijale se i razgovarale i šaptale prostote zbog grešaka koje su radile, ali Amy je radila u tišini, lica ružičastog od napora, znojnih prstiju, dok je stalno iznova parala neravnu liniju šavova. No, na kraju joj je uspjelo. I kad je haljina bila gotova, mogla se nositi. Haljine nekih drugih djevojčica nisu. "Sama si je sašila?" pitao je gospodin Robertson. Stigao je do njezine klupe; krajičkom je oka vidjela njegove samtene hlače. I onda je rekao tiho, dubokim glasom: "Zaista je vrlo 23

lijepa." Amy se nagnula nad klupu tako da joj je kosa ponovno sakrila lice. Nije znala misli li zaista ono što je rekao. Možda ju je ismijavao na neki njoj neshvatljiv, odrastao način. Ili je samo bio ljubazan. Stvarno nije znala. Pa je sakrila lice. Gospodin Robertson konačno je rekao: "Dobro. Počnite s drugim zadatkom i neka ga netko napiše na ploču." Ali, nije se pomaknuo. Čula je da sjeda u praznu klupu do nje te je pažljivo odmaknula kosu. Promatrao ju je, naslonjen na stolac prekriženih ruku. Lice mu je bilo ozbiljno i ljubazno; shvatila je da je ne ismijava. Mekim glasom i glave nagnute zabrinuto naprijed, rekao je: "Žena treba naučiti dražesno primiti kompliment." Glasno je zvono odjekivalo uredom. Zvonilo je po cijeloj tvornici osam puta dnevno i ovo je bila jutarnja stanka; za petnaest minuta ponovno će se oglasiti opominjući žene da se vrate za svoje stolove, no sad su mogle prošetati hodnicima, otići na toalet ili u kantinu ako su htjele, kupiti krekere ili kolačiće iz automata i otvarati limenke bezalkoholnih pića ili ledenog čaja. Rosie Tanguay jest će štapiće mrkve iz vrećice od voštanog papira, a Arlene Tucker donijela je od kuće polovicu čokoladne torte, čija se krema na ovoj vrućini otopila i spuznula sa strane te se zalijepila na vlažne pregibe plastične folije s kojih će je Debela Bev skupljati prstima, prepričavajući Arlene da Dottie Brown još uvijek krvari. Amy je ostala za stolom, zureći u ventilatore klima-uređaja na prozorima, razmišljajući o gospodinu Robertsonu. Isabelle, kojoj je bilo loše zbog neprospavane noći, stajala je u toaletu i na lice si pritiskala mokri papirnati ručnik, nemoćna misliti o bilo čemu osim o riječima koje je njezina kći sinoć izustila kad ju je Isabelle pitala što će Stacy napraviti s bebom: A odreći je se, valjda.

4 No, te se godine dogodilo još nešto. U veljači su iz roditeljskog doma oteli dvanaestogodišnju djevojčicu. Dogodilo se to u obližnjem Hennecocku, a Amy i Isabelle to je tako zanimalo da su tri dana večerale s podlošcima ispred televizora. "Psssst", govorile bi jedna drugoj kad su počinjale vijesti. "Potraga za Debby Kay Dorne nastavlja se." Lice voditelja bilo je ozbiljno; možda je i sam imao djece. "Policija nema novih saznanja u slučaju dvanaestogodišnjakinje koja je u utorak poslijepodne, između dva i pet, nestala iz svoga doma." Sjedeći na kauču, Amy i Isabelle nagnule su se naprijed. "Slatka je", promrmljala je Isabelle kad su na televiziji pokazali sliku otete djevojčice. Istu su fotografiju prikazali i prethodne noći pa objavili jutrom u novinama: djevojčino široko lice, kovrčava kosa zataknuta iza ušiju, stisnute oči, kao da ju je kamera uhvatila na samom rubu hihota. "Vrlo slatka", rekla je Isabelle, i onda polakše, "vrlo, vrlo slatka." Amy se na kauču približila majci. "Pssst", rekla je Isabelle, "hoću čuti što govore." Ništa novoga. Debby Kay Dorne tog je desetog veljače ujutro krenula u školu i poskliznula se na led na kolnom prilazu. Pad nije bio težak, ali je ipak ostala kod kuće, a budući da su joj oba roditelja morala na posao, ostala je sama. U dva sata nazvala je majka i razgovarala s njom, ali kad se vratila kući u pet, djevojčice više nije bilo. Nije bilo ni njezine jakne, a kuća je bila zaključana. Ništa nije nedostajalo, a obiteljski se pas činio mirnim. To su bile činjenice koje su navele policiju na zaključak da je Debby Dorne iz njezina doma odveo netko koga je poznavala. "A joj", rekla je Isabelle, uzdišući dok je ustajala isključiti televizor. "Kad je tako, ništa se ne može učiniti." Ipak je nekoliko dana uglavljivala stolac ispod kvake ulaznih vrata. Amy o tome nije mogla prestati razmišljati. Ležeći u krevetu, čekajući san dok je mjesečina dodirivala mraz na prozoru, zamišljala je tu scenu neprekidno iznova: djevojčica u zelenoj zimskoj jakni pada na kolnom prilazu, bilježnice i torbica za užinu lete zrakom, klizanje po ledu; majka brzo izlazi iz kuće. "Dušo, jesi li dobro?" Majka izgleda umorno, ali je lijepa - mislila je Amy - i pomaže djevojčici ući u kuću, skinuti zelenu zimsku jaknu, objesiti je na vješalicu kraj ulaza. Amy je zamišljala Debby kako liježe na kauč dok joj majka 24

donosi pokrivač s kreveta, ljubi u široko čelo odmičući kovrčavu kosu. Možda je i rekla: "Ne otvaraj nikome vrata." Psa je Amy zamišljala kao nešto sitno, one vrste koja se uzbudi kad stranci udu u kuću, trči amo-tamo, gužva sagove, možda prevrće neku biljku ili dvije, no psa koji bi mirno ležao ako je mislio da je sve u redu. I možda je tog jutra ležao na kauču pokraj Debby, koja mu je češkala glavu i gledala neke zabavne emisije na televiziji. Ali je sigurno ogladnjela, mislila je Amy - nije kod kuće ostala zato što je bila bolesna - i vidjela je Debby kako ustaje s kauča, ulazi u kuhinju, prekapa po ormarićima, pronalazi krekere od grahama i čips, vraća se na kauč dok zimsko jutarnje sunce pada kroz prozore i osvjetljava ekran televizora. Vjerojatno je već mrtva. Arlene Tucker imala je šogora koji je nekad radio u policiji i, prema Arlene, većina otimača svoje žrtve ubija unutar dvadeset i četiri sata. Isabelle je to prepričala Amy čim se vratila iz tvornice. Tako da je Debby Kay Dorne vjerojatno bila mrtva. Amy to nikako nije mogla prihvatiti. Nije poznavala tu djevojčicu, niti bilo koga tko ju je znao, ali nije mogla prevladati činjenicu da je ona vjerojatno mrtva. Da se tog jutra obukla za školu, izišla iz kuće, stežući bilježnice na grudima (vjerojatno prekrivene crtežima cvijeća, srca i telefonskih brojeva, zamišljala je Amy, okrećući se još jednom u krevetu), misleći da je to još jedan dosadan zimski utorak i, naravno, pojma nemajući da će je tog dana oteti. Ne otimaju iz njihovih domova obične djevojčice iz malih gradova, kovrčave kose i s čipsom u kutiji za užinu, dok sa psom gledaju televiziju. Osim što je ipak bilo tako jer se to upravo dogodilo u Hennecocku, samo dva grada dalje od njih. "Organizirali su potragu", Amy je sljedećeg dana u šumi obavijestila Stacy. Bilo je grozno hladno i dah im je plesao ispred lica dok su stajale pogurenih ramena, šaka duboko u džepovima kaputa. "Organizirali su dragovoljce. Moja majka kaže da je moguće da je i otimač jedan od njih. Nije li to čudno?" No, Stacy nije zanimala Debby Dorne. Njezine su pune usne drhtale od hladnoće dok je zurila u borove pune zamrznutih iglica. "Voljela bih da mene netko otme", mrmljala je. "Ali, možda je mrtva", rekla je Amy. "Možda joj se sve smučilo pa je pobjegla." Stacy je lagano udarila nogom o jedno deblo. "Misle da nije", odgovorila je Amy ozbiljno. "Dvanaestogodišnjakinje baš i ne bježe od kuće." "Da, bježe. Mogla je pobjeći u Boston." "A što bi radila u Bostonu?" Amy je u sedmom razredu sa školom bila u Bostonu. Kroz prozore autobusa vidjela je ljude ispružene na stubama ispred zgrada kako spavaju na klupama u parku, prljave ljude skorene kose s novinama omotanima oko stopala. Kad se te noći vratila kući, Isabelle je rekla: "Drago mi je što te vidim! Bojala sam se da će te upucati." "Možda je prostitutka. Spava na autobusnoj stanici, ne znam. Što god već bjegunci rade." Stacy je pažljivo sjela na rub snijegom pokrivene cjepanice, odmičući s lica svoju ravnu crvenu kosu. "Ja bih, osobno, samo nastavila bježati." Pogledala je prema Amy i namrštila se. "Ne znam jesam li gladna ili ne." Amy je iz džepa izvadila paket krekera. To im je bio ručak; slani krekeri s maslacem od kikirikija i s ružičastim džemom. Prsti kojima je razmatala sendviče boljeli su je od hladnoće. Stacy je bacila cigaretu i zgazila je, a onda pojela kreker malim zalogajima, jedva spajajući suhe pune usne. "U svakom slučaju", nastavila je Amy jer nije mogla prestati misliti o Debby Dorne, "provjerili su kod svih rođaka i drugih ljudi - kod kojih inače provjeravaš - i oni kažu da su prilično sigurni da nije pobjegla. Policija je to odmah objavila. Sumnjaju na zločin. Da su je oteli. Nije imala problema u školi, a ni inače, bila je sretno dijete." "Gluposti." Stacy je oko vrata stisnula ovratnik svojega mornarsko plavog pilotskoga kaputa, dok je drugom rukom pridržavala kreker. "Nitko nije sretan s dvanaest godina." Amy je razmišljala o tim riječima dok je jela kreker, sladak i jedak od džema; od prvog uvijek jače ogladni. Nakon još jedne cigarete više neće biti gladna. "Ja nisam bila. Ti jesi?" Stacy je podignula glavu prema vrani koja je uzletjela s omorike 25

kojoj je smrznuti snijeg teško pritiskao grane. "Ne." Stacy je odjednom gurnula Amynu ruku. "Auto. Sagni se." Djevojke su čučnule. Zvuk automobila koji je prolazio po smrznutoj cesti pojačavao se kako im se približavao. Amy je zurila u opušak zgažen u snijegu i čekala. Sad su ih od ceste skrivale tek smrznute grane borova i omorika, pa i nisu bile tako zaštićene kao prije. S ceste ih se moglo vidjeti kad bi se netko baš zagledao. Ujesen je, kad su prvi put otkrile ovo mjesto, jesenje lišće bilo gusto i treperilo je na vjetru, skrivajući ih u potpunosti, imale su mir, srušeno deblo do visine struka i suho, savršeno mjesto za sjedenje. Automobil je bio plav. "Sranje, to bi mogao biti Puddy", rekla je Stacy gledajući ustranu i misleći na ravnatelja škole. "U redu je, nije pogledao." Ponovno su ustale i naslonile se na deblo. "Je li to zaista bio Puddy?" pitala je Amy. Da su ih uhvatili da puše, udaljili bi ih iz škole; nije željela zamišljati kako Isabelle prima takvu obavijest dok sjedi za svojim pisaćim strojem u tvorničkom uredu. Stacy je odmahnula glavom. "Nisam mogla vidjeti. U svakom slučaju, neće te prepoznati. Nitko ne sumnja da Amy Goodrow radi gluposti. Ipak, digni kapuljaču", savjetovala ju je Stacy, kritički je promatrajući. "Imaš toliko te jebene kose." No, prije nego stoje Amy to sama stigla učiniti, Stacy joj je nabila kapuljaču na glavu, držeći kreker u ustima. Hladni su prsti nakratko dodirnuli Amyn obraz. "Kladim se da je Karen Keane bila sretna s dvanaest godina", rekla je Amy sjećajući se bijele kuće u prilazu Valentine. Stacy je izvukla cigaretu iz plastične kutije za tampone u kojima ih je uvijek skrivala. "Karen Keane pojebala bi kamen i da je poskok pod njim. Ne mogu vjerovati da pušim, a tako mi je loše. Stvarno bolesno." Odmahnula je glavom, spuštajući teške, blijede kapke s nezainteresiranom gestom gađenja nad samom sobom; tuš joj se razmazao u kutu jednog oka. "Stvarno smo bolesne krmače kad tu poskakujemo na ovoj ledani." Amy je izletjelo: "Misle li drugi da si čudna jer si tijekom odmora sa mnom?" To pitanje nije planirala postaviti i platila ga je uzbuđenim lupanjem u grudima. Kvrcnuvši komadić duhana s rukava kaputa, Stacy ju je iznenađeno pogledala. "Koji drugi?" "Znaš, tvoji prijatelji. Karen Keane i drugi." Stacy je zaškiljila u nju. "Ne", rekla je. "Uopće ne." S grane je uz tresak pala hrpa smrznutog snijega. Nekoliko su trenutaka promatrale kako je vrana prhnula na drugo drvo. "Nitko ne misli da sam čudna jer sam tijekom odmora s tobom", rekla je Stacy. "Stvarno imaš loše mišljenje o sebi, Amy." "Valjda." Amy je čizmom skinula snijeg s granitne stijene koja je izvirivala iz tla. Čizme su bile od plastike koja je trebala izgledati kao koža. Mrzila ih je; mrzila je kako na njima nikad ne ostane trag, čak i kad ih dere uz stijenu, mrzila je što joj ne prianjaju uz stopalo, poput Stacynih čizama od prave kože, mrzila je što su njezine nezgrapne i krute, neuništive. "Ljudi mom ocu plaćaju hrpu love samo zato što imaju loše mišljenje o sebi." Stacy je stavila dvije cigarete u usta pa se nasmijala. "Možeš li zamisliti da ideš mom ocu da bi se bolje osjećala? Mislim, stvarno je smiješno." Odmahnula je glavom i upalila obje cigarete pa jednu dodala Amy. "Kakva hrpa sranja. Sve je hrpa sranja." Stacy je dim otpuhnula kroz nos. "Hoćeš da ti kažem nešto o tim ljudima?" "Kojim ljudima?" pitala je Amy. Činilo joj se da joj vrhovi prstiju gore od hladnoće. "Karen Keane i ostalima. To su budale." Stacy je zatvorila jedno oko zbog dima koji joj je lebdio oko lica, a drugim zurila u Amy. "To su budale. Kreteni. Ti nisi. Ti si jedina osoba koju znam koja nije prokleta kretenska budala." I tako se veljača nastavila. Mnogi su dani bili dosadni, bijeli i hladni. Često je nebo bilo iste boje kao polja pod umornim snijegom u predgrađu, tako da se cijeli svijet prostirao, beskrajan i blijed, isprekidan tek tamnim smrznutim drvećem koje je ocrtavalo horizont, ili mokrim krovom nekoga starog crvenog štaglja. I onda se iznenada sve otopilo; jedan blještavi dan: plavo nebo i sunčevo svjetlo odražavalo se s drveća s kojeg je kapalo, svjetlucav svijet u 26

kojem su se čule pete cipela kako udaraju po pločniku Glavne ulice, a snijeg koji se topio stvarao je rječice koje su tekle s obje strane ceste. "Onakav dan", rekla je Isabelle, "kad neki jadnik počini samoubojstvo." Rekla je to samouvjereno, sjedeći uspravno na klupi za stolom, lupkajući žličicom o tanjurić. Bila je subota poslijepodne i otišli su do Leove kavane, odmah pri dnu mosta. Sunce je sjalo kroz prozore, presavijalo se po plavom linoleumu stola i odražavalo od metalne posude za mlijeko u Isabelleinoj ruci. "Statistike pokazuju", nastavila je Isabelle, zastajući da dolije još mlijeka u kavu, "da se većina samoubojstava događa odmah nakon hladnog razdoblja. Prvoga sunčanog dana." Amy je željela još jednu krafnu. Ovu je jela polako, za slučaj da joj majka odbije kupiti još jednu. "Kad sam bila mala, poznavala sam jednog čovjeka." Isabelle je zamišljeno kimala. "Vrlo miran muškarac. Žena mu je bila učiteljica. Jednog se dana vratila kući i našla ga mrtvog u hodniku. Upucao se, sirotan." Amy je podigla pogled s krafne prema majci. "Stvarno?" "O, da. Vrlo tužno." "Zastoje to učinio?" "Pa, dušo, ne znam." Isabelle je promiješala kavu. "Zaprljao je cijeli hodnik, barem sam tako čula. Morali su prebojiti zid." Amy je lizala mrvice s prstiju. "Nikada nisam vidjela mrtvaca", rekla je. Na Isabelleinu je tanjuru bila krafna s čokoladom koju je izrezala nožem, a onda vrhovima prstiju nježno podigla komad. "Izgledaju li mrtvaci kao da spavaju?" pitala je Amy. Isabelle je žvačući odmahnula glavom. Papirnatom je salvetom dotaknula usne. "Ne. Mrtvaci izgledaju poput mrtvaca." "Ali, kako se to razlikuje od spavanja? Djed Stacy Burrows umro je u krevetu i njezina ga je baka ondje ostavila cijelo jutro jer je mislila da spava." "Njezina baka treba nove naočale, rekla bih", Isabelle je odgovorila. "Mrtvac izgleda kao da ga nema tamo, a ne kao da samo spava. Izvadi prst iz usta, molim te. Nije pristojno kopati po tijelu na javnim mjestima." No, Amy je bila sretna zbog zimskog sunca i okusa krafne te zamagljenih prozora i mirisa kave u zraku. Mislila je da je možda i majka sretna: stalna je bora između njezinih obrva, kao blijedi trag galeba u letu, sada bila opuštena i kad je Amy zatražila još jednu krafnu, majka je pristala. "Popij i malo mlijeka", upozorila ju je Isabelle. "Dvije krafne imaju mnogo masnoće." U tišini su jele, promatrale kavanu i kroz veliki prozor gledale prolaznike na Glavnoj ulici. Amy je voljela Leovu kavanu jer se u njoj osjećala normalno. Obje su se činile normalnima: majka i kći na izlasku subotom poslijepodne. A i proljeće se osjećalo u zraku. Automobili parkirani pokraj kavane odražavali su sunčev sjaj na odbojnicima, a snijeg je bio mokar i bljuzgav. Isabelle se naslonila, igrajući se salvetom. "Zašto je otvarala vrata?" progovorila je Amy konačno kad je završila i drugu krafnu i odmaknula tanjur. "Ako joj je majka rekla da to ne radi." Isabelle je kimnula. "Pa, to je to, zar ne? Rekla sam ti da nikad ne otvaraš vrata, ali, recimo, da si sama doma i da nazove Avery Clark i kaže da sam imala prometnu nesreću i da će te doći pokupiti i odvesti te u bolnicu, takvo što, išla bi s njim, zar ne?" "Pretpostavljam." "Avery te nikad ne bi povrijedio", rekla je Isabelle. "Avery ne bi povrijedio ni muhu. Samo sam ti dala primjer." Ugurala je sitniš pod rub svog tanjurića; nikad nije ostavljala napojnice da se vide. "Spremna?" Hodale su pločnikom polako (tako normalno!); majka i kći razgledavaju izloge, s glavama nagnutima jedna prema drugoj, prstima pokazuju par cipela, ručnu torbicu, haljinu za koju su se obje složile da je nikada ne bi odjenule. O, takvi su trenuci za Amy bili raj. I bili su rijetki. Dok su ulazile na parkiralište dućana A&P, to je raspoloženje blijedjelo, trenutak je 27

prošao. Amy je osjećala da nestaje. Možda su to bile tek dvije krafne koje su joj se širile u želucu punom mlijeka, ali Amy je ponovno osjećala težinu, poznato nadiranje unutarnje plime. Dok su vozile preko mosta, činilo se da se sunce mijenja od razigranoga dnevnog žutog do zlata rane večeri; bolno je bilo gledati zlatno svjetlo kako bogato i tugaljivo oblijeva obale rijeke, izvlačeći iz Amy neku čežnju, žudnju za radošću. "Podsjeti me da operem najlonke", rekla je Isabelle. Supermarketi A&P na podu su imali piljevinu, kod vrata mokru i prljavu od bljuzgavih tragova ljudi koji su ulazili. Amy je gurala kolica kojima se jedan od prednjih kotačića klimao pa su se kolica ljuljala i tresla na podu punom piljevine. "Hajdemo ovo završiti", Isabelle je uzdahnula, škiljeći prema popisu koji je držala u ruci. I majčino se raspoloženje promijenilo, a Amy je mislila da je to uzrokovala njezina depresija. Kao da su ih one dvije krafne obje dokrajčile. Dućan ju je rastuživao: sudarale su se ondje neka čudna nada i beznađe - nada jarko osvijetljenih kuhinja sa zidnim telefonima koji su zvonili, zveckavim priborom za jelo na stolovima, parom koja se dizala iz posuda na štednjaku, a onda beznađa svih tih redova konzervirane cikle i kukuruza. Umorni, nenasmijani ljudi koji guraju svoja kolica. "Bestraga", rekla je Isabelle tiho, zureći napeto u konzervu tune u ruci. "Evo one grozne žene." Bila je to Barbara Rawley; visoka je žena u dugom zimskom kaputu razgledavala preljeve za salatu, na bradi držeći prst u rukavici. Isabelle je nalikovala zmiji podvezici uspravljenoj na rep, a Amy je smatrala da je lijepa; kad se okrenula prema njima, oči su joj bile velike i smeđe, kosa sjajna kao u reklami za šampon. Na ružičastim uškama nosila je biserne naušnice, a zbog tamnog su joj se ruža zubi bijeljeli kad im se nasmijala. Nije to bio pravi osmijeh; nije ona tako mislila. Znale su to i Isabelle i Amy. Bio je to osmijeh đakonove žene koja je naletjela na neke članove kongregacije, to je bilo sve; i neka oprezna radoznalost, možda. "O, pozdrav", rekla je polako. "Dobar dan, Barbara. Kako si?" Isabelleine su riječi bile primjetno skraćene. "Vrlo dobro, hvala." Barbara Rawley odgovarala je polako, kao da izgovara nešto posebno važno. Oči su joj letjele od Isabelle do Amy i natrag. "Oprosti. Kako se ti zoveš?" "Amy." "Naravno, Amy." Osmijeh je i dalje uokvirivao bijele zube. "Ne ideš li ti u školu s mojim sinom Filipom?" "Sa mnom sluša matematiku." Amy je spustila pogled na staklenke s maslinama koje je Barbara Rawley držala rukavicama. "I, što ste vi, dame, planirale večeras?" Barbara Rawley podigla je ekstravagantno obrve dok je postavljala to pitanje. I Amy i Isabelle učinilo se kao da ih kori, šamara, to ispitivanje o planovima, pa su se bespomoćno pogledale. Bila je to neka vrsta prijekora - kako je moglo biti bilo što drugo, od te žene savršenih usana koja je držala staklenku maslina kao da im se ruga? "Oh", rekla je Isabelle, "svašta pomalo - znaš već." Nastala je stanka. Neugodna, zaista. I one su tome pridonosile. Amy je bila sigurna da bi Barbara Rawley lakše razgovarala s bilo kim drugim. "Pa", rekla je Isabelle, "ugodna večer", pa je uzela kolica od Amy i krenula dalje niz prolaz. Slijedeći majku, Amy je rekla: "Stvarno je lijepa", skidajući s police paket krekera s maslacem od kikirikija i marmeladom koje će ona i Stacy imati za užinu. Isabelle nije odgovorila. "Ne misliš li da je lijepa?" Amy je inzistirala. Isabelle je stavila paket krvavog mesa za hamburgere u kolica. Krenula je drugim prolazom. "Valjda", rekla je blago, "ako ti se sviđa lažni, našminkani izgled, valjda je lijepa. Meni se ne sviđa." Amy je trapavo stajala kraj kolica dok je majka u njih spuštala konzervu narezane cikle. Ona je voljela šminku. Htjela se šminkati, i to jako. I parfeme je voljela - htjela je biti jedna od onih žena koje namirišeš kad prođu. 28

"Samo sam htjela reći da bi možda bila lijepa da nije tako jako našminkana", rekla je Amy, uznemirena jer se Isabelle mrštila na pahuljice s grožđicama. "Vjerojatno večeras priređuje zabavu", rekla je Isabelle, žmirkajući prema kutiji pahuljica. "Servirat će te masline u maloj srebrnoj zdjelici. I svojim gostima ispričati da je poslijepodne vidjela Isabelle Goodrow, i svi će se nakratko nasmijati tome kako sam ukrasila crkvu jesenjim lišćem a ne krizantemama." Amy je na to zaboravila. Majku su onog dana u crkvi zaista povrijedile primjedbe Barbare Rawley dok je u vrijeme stanke za kavu stajala u pomoćnoj prostoriji s dvjema jarkim ružičastim mrljama na obrazima. Majka je i sad na obrazima imala te dvije jarke ružičaste mrlje dok je posezala za staklenkom umaka od jabuka. "Stani ravno", rekla je Isabelle, mršteći se na naljepnicu staklenke umaka od jabuka. "Grozno je to kako se grbiš. I otiđi naprijed po druga kolica. Ovaj me klimavi kotač izluđuje." Vani je pao mrak i prozori dućana bili su crni, osim komada bijelog papira na kojima su reklamirali proizvode i cijene. Automatska su vrata zujala dok su ljudi kroz njih prolazili; dečki u crvenim A&P-ovim kutama gurali su natovarena kolica preko gumenih tepiha. Amy je uzela jedna prazna kolica, čija je plastikom ovijena ručka još bila topla od nečijih šaka, i vidjela Barbaru Rawley u redu za blagajnu; ugodna i mirna lica zurila je u prazno, držeći staklenku maslina na grudima, kao da je izgubljena u sretnoj molitvi. Je li zaista večeras priređivala zabavu? Amy je mislila da bi to moglo biti točno. Njezina majka nikad nije priređivala večere - a onda se misao probila Amynom utrobom kao kuka: njezinu majku nikamo ne pozivaju. I, što ste vi, dame, planirale večeras? Ništa. Drugi ljudi u Shirley Fallsu imaju planove; Barbara Rawley s blistavo postavljenim stolom, Stacy sa svojim dečkom, možda će negdje na neku zabavu. (Katkad su o tome ponedjeljkom govorili u školi, neki dječak lupio bi drugoga po ramenu uz smijeh: "Pogodi tko je povraćao po mom autu.") Oh, to je rastužilo Amy. Majka gotovo i nije imala društveni život. To su bile činjenice: njezina majka, usamljena i sama, ozbiljna i blijeda lica, u bezobličnom kaputu, nagnuta nad mlijeko, provjeravajući datume na pakiranju. "Mama", rekla je Amy gurajući nova kolica. "I ti si lijepa." I to je bilo najgluplje što je mogla napraviti jer se činilo da te čudne, lažne riječi odjekuju u tišini koja je slijedila. Isabelle je, provjerivši svoj popis, konačno rekla: "Idi, vidi možeš li pronaći toaletni papir, može?" Auto je bio hladan dok su se vozile kući pokrajnjim ulicama. Kako su odmicale od grada, kuće su se smanjivale i pojavljivale se sve rjeđe, neke od njih u potpunoj tami. Prošli su pokraj kuće s upaljenim svjetlima nad garažnim vratima i žutim svjetlom uz snijegom pokriven kolni prilaz, pa se Amy ponovno sjetila Debby Dorne. Zamislila je kako djevojčica pada na prilazu, ne ide u školu, ostaje kod kuće, leži na kauču i gleda televiziju. Majka je zove u dva sata, Debby ide u kuhinju i diže slušalicu. Amy je u autu premještala noge; konačno se zagrijao. Debby je možda krenula natrag u dnevnu sobu kad je čula automobil na kolnom prilazu, možda je otišla do prozora i provirila. Možda joj je srce brže lupalo dok nije prepoznala automobil ili osobu koja je izišla iz njega. Možda je mislila: "O, dobro, to je samo on", i otvorila vrata. Amy je kroz vjetrobran zurila u mrak. Ususret im je stizao auto, prednja svjetla postajala su sve veća, prošao ih je i nestao. Kad je Debby otišla iz kuće još je bio dan, ali ne zadugo. Tko god da ju je odvezao, imao je auto; zar su vozili po mraku? Bilo je toliko sporednih cesta, mogao si voziti kilometrima, a ne vidjeti ni kuće. Amy je grizla nokat. Debby je sigurno shvatila da nešto nije u redu, da se ne voze onamo kamo joj je ta osoba rekla da idu. Da ne ide kući. Amy je zadrhtala kad joj je grijač zapuhnuo topli zrak po nogama. Možda je Debby plakala na prednjem sjedalu. Jer, na kraju bi sigurno zaplakala, mislila je Amy. Na kraju bi pritisnula dlanove na oči i zavapila: "O, molim vas, hoću svoju mamu." Amy je noktom brzo kucnula o zube. Nije bilo važno što je bila subota navečer i što je Barbara Rawley priređivala zabavu. Bilo je važno samo to da je ona sa svojom majkom. Jedina važna stvar - da su zajedno i sigurne. "Prestani gristi nokte", rekla je Isabelle. "Razmišljala sam o Debby Kay Dorne", Amy joj je rekla, poslušno vadeći prst iz usta i 29

stavljajući ruku u krilo. "Pitala sam se o čemu baš sada misli." "Ni o čemu", rekla je Isabelle, uključujući žmigavac i skrećući na kolni prilaz. Kad su ušle, kuća je bila hladna. Amy je na boku kuhinjom nosila smeđu papirnatu vrećicu iz dućana, kao što se katkad drži malo dijete. Nekad davno zamišljala je da je takva vrećica beba, njezina beba, i da je nježno ljulja na boku, ali sad je vrećicu jednostavno odložila na kuhinjsku površinu. Bila je umorna, možda i malo zbunjena. Isabelle ju je gledala dok si je razvlačila džemper. "Trebaš jesti", rekla je. No, u ponedjeljak se gospodinu Robertsonu svidjela njezina haljina, i kako se tek nakon toga sve promijenilo! Više nije razmišljala o Debby Dorne (koja možda i nije mrtva - Isabelle i Arlene Tucker nisu znale baš sve). Kako je predivno bilo zlatno veljačko sunce koje je ulazilo kroz kuhinjski prozor tog poslijepodneva dok je Amy sjedila za stolom i pisala zadaću! Njegov prisan, divan glas: Žena treba naučiti dražesno primiti kompliment. Ostavila je zadaću i popela se u svoju sobu vježbati ispred zrcala. "Hvala vam", rekla je (dražesno). "Mnogo vam hvala." Začešljala je svoju valovitu kosu unatrag preko ramena i zrcalu okretala najprije jednu pa drugu stranu lica. "Hvala vam", rekla je. "Vrlo ste ljubazni." Kucanje na vratima sobe. "Jesi li dobro?" pitala je Isabelle. "S kim to razgovaraš?" "Ni s kim", odgovorila je Amy. "Nisam te čula kad si došla." "Idem pod tuš", viknula je Isabelle kroz vrata. "Onda ću pripremiti večeru." Amy je pričekala dok nije čula da je majka ušla u kupaonicu. Sad je bila pažljivija, riječi je tek oblikovala usnama. Kroz prozor se čuo kardinalov pjev. Preko kreveta je pala traka kasnopopodnevnog sunca. Dražesno se nasmijala u zrcalo. Hvala vam, da. Vrlo ste ljubazni. Polako je spuštala kapke: Pa, vrlo ste ljubazni, da, tako se to kaže.

5 Isabelle je prilično potreslo to što je naletjela na Barbaru Rawley; provela je cijelu tu subotnju večer razdraženo zamišljajući zabavu u domu Barbare Rawley: vinske čaše kako blistaju pod svjetlom svijeća, tihi smijeh - i ta užasna pomisao da možda spominju njezino ime. ("Vidjela sam danas u A&P Isabelle Goodrow. Tako je čudna, hoću reći." A netko tko je čačkalicom nabadao maslinu, odgovorio bi: "Ukrasiti oltar tako jesenjim lišćem." Smijeh, zveckanje čaša. "Izgledalo je kao staja.") Užasno. I sve je bilo još gore jer se sljedećeg dana, u nedjelju, Avery Clark nije pojavio u crkvi. To je bilo neobično: većinu nedjelja Avery je sjedio pokraj svoje supruge Emme u trećem redu. Isabelle, koju je majka poučila da je stalno mjesto u prvim redovima značilo da si u crkvi samo da te vide, sjedila je diskretno otraga, vireći preko prhutavih ramena i glava da bi ugledala Averyja; ali nije ga bilo. Na putu kući počelo je sniježiti. Sitne pahulje, škrte i sive, natočkale su vjetrobran i produžile dan u beskraj, tup i dosadan kao i cesta ispred nje. Možda su i Clarkovi bili na toj zabavi sinoć i toliko se zabavili da jutros nisu smatrali da je vrijedno izići iz kreveta. Cijeli je dan Isabelle o tome razmišljala, krećući se posvuda po kući. Sobe su bile mračne kao noć čak i u podne - zbog teškog, olovnog neba, a snijeg se u jednom trenutku pretvorio u kišu, neujednačenu vlažnost koja je curila niz stakla prozora. Kad je Isabelle poslije tog poslijepodneva glačala jastučnicu u kuhinji, a kiša se pretvorila u led i drhtavo tapkala po prozorima, pronašla je još jednu zabavnu misao: Avery Clark otišao je iz grada. Oprezno je glačala čipkasti rub jastučnice i pitala se jesu li Avery i njegova žena otišli u Boston. Stanovnici Shirley Fallsa katkad bi odlazili u Boston na balet ili u muzej. Neki samo u šoping. Kao Barbara Rawley. I neke druge žene đakona. Odlazile bi na izlet nekoliko puta godišnje, prespavale u hotelu i vratile se drugog dana s novim bluzama i suknjama i ogrlicama od perli. Da imaju što obući za večernje zabave, nema sumnje. Pa i zubareva je žena odlazila u Boston samo na frizuru! Isabelle se sjetila toga dok je presavijala jastučnicu i uzimala sljedeću. Čula je to jednoga dana u čekaonici kod zubara pa joj je ta vijest čišćenje korijena učinila još nepodnošljivijim: otvorenih usta ležati u vinilskom 30

stolcu, s cjevčicom koja isisava slinu, dok ti zubarev trbuh kruli pokraj glave - trpjeti takva poniženja i poslije svega stajati ispred medicinske sestre s utrnulom i natečenom usnom (ne znaš sliniš li ili ne) i ispisivati ček na zastrašujuće visok iznos, znajući da barem nešto od toga gospođi Errin plaća sljedeći put u Boston. Samo za frizuru. Isabelle je smetalo, i jednako tako rastuživalo, dok je isključivala glačalo i praznila vodu iznad sudopera, pomisliti na to kako Emma Clark i Avery upravo dolaze pred kuću i istovaruju auto - on nosi kovčege, a Emma ga slijedi s vrećicama punima nove odjeće, skupih parfema i jednim lijepim parom salonki. No, sve su to bila prazna naklapanja, sati protraćenih misli. Jer, kad je Isabelle sljedeće jutro stigla na posao i ušla u njegov ured s izravnim pitanjem: "I, jeste li se lijepo proveli za vikend, Avery?" odgovor je bio ne, nije. Uhvatio ga je neki crijevni virus, povjerio se Isabelle, odmahujući glavom, nastavljajući opisivati kako se u subotu ujutro probudio s užasnim grčevima. "Prilično gadno", rekao je sjedeći u svom stolcu s rukama sklopljenim iza glave, izgledajući potpuno normalno. "Ah, žao mi je što to čujem", rekla je Isabelle, sretna što se Avery Clark nije šetao po Bostonu ili bio na nekom primanju ovdje u gradu, nego je bio zatvoren u kući i nagnut nad školjkom, uz mlaki biljni čaj na noćnom ormariću. "Nadam se da se osjećate bolje", dodala je. "Izgledate jako dobro." Da i nije bila istina, ona bi to vjerojatno svejedno rekla. Vjerovala je da su muškarci na laskanje osjetljiviji od žena, posebno kako stare; čitala je u časopisima o osobnim teškoćama koje muškarci često imaju u kasnijim godinama. Sumnjala je da to Emma Clark shvaća. Emma se činila prilično zainteresiranom za Emmu, a Avery je vjerojatno patio. "To može biti grozno, zar ne?" rekla je Isabelle. "Takav virus. Osjećate se prazno. Malo deprimirano." "Da", odgovorio je Avery kao da o toj posljedici crijevnog virusa nije ni razmišljao. "Drago mi je da je gotovo." Nasmijao se, spuštajući dlanove lagano na stol. "Drago mi je da sam još u jednom komadu." "Pa, dobro je znati da se osjećate bolje", rekla je Isabelle, "i sada počinjem raditi." Vratila se do svog stola, gdje je prebirala po nekim papirima, izravnavajući im rubove, sumnjajući da je on zaista i istinski sretan sa svojom suprugom. E, sad, da je ona bila udana za Averyja (ubacujući list papira u pisaći stroj i rješavajući se Emme Clark jednim srčanim udarom koji uzrokuje tek nekoliko kratkih trenutaka panike i bola), Avery bi na pitanje o zdravlju odgovorio: "Gadan virus, ali Isabelle se pobrinula za mene." Jer, ona bi se zaista pobrinula za njega pripremajući mu deserte i brišući mu znoj s čela, slažući mu časopise na krevet. (Ovdje je napravila tipfeler i potražila bjelilo.) Sjedila bi i razgovarala s njim o lukovicama zumbula koje treba naručiti, o tome da treba zamijeniti zastor tuša, da je vidjela jedan na rasprodaji i što on misli o tome... A on bi stavio svoju ruku na njezinu i rekao: "Mislim da sam sretan što sam oženjen tobom." Da, Isabelle je mislila, pronašavši bjelilo i otvarajući ga, da bi od njega napravila sretnog čovjeka. Amy je i sama bila dobrog raspoloženja; Isabelle je to primijetila čim se vratila kući. Mlado lice njezine kćeri bilo je rumeno i lijepo dok se kretala kuhinjom, pomažući Isabelle pripremiti večeru. Katkad je zaista izgledala sjajno; kao što sada sjaji dok dražesno i poletno nosi tanjure do stola. "Danas sam obukla haljinu koju sam sašila na domaćinstvu", podsjetila je Amy svoju majku kad su sjele za stol. "I dobila kompliment." "Baš lijepo", rekla je Isabelle. "A od koga si dobila kompliment?" (Sviđalo joj se što je znala lijepo govoriti.) "Oh", rekla je Amy, "znaš. Od ljudi." Stavila je komad mesne štruce u usta i žvakala. Lice joj je sjalo dok se smijala gledajući prema prozoru i posljednjem tračku večernjeg sunca u veljači. "Svima se sviđalo", dodala je. "Svima." Usprkos svemu, djevojka je bila ćudljiva. Jer, tek nekoliko noći poslije bila je mrzovoljna i neugodna kad je Isabelle stigla. "I, kakav ti je bio dan?" pitala je Isabelle spuštajući ključeve na stol dok je skidala kaput. "Dobar", odgovorila je Amy suho, zatvarajući knjige i odmičući stolac, spremna izići iz 31

sobe. "Samo dobar?" Isabelle je osjetila tračak panike. "Što ne valja?" Nije mogla biti mirna ako nešto nije valjalo s njezinom kćeri; a Isabellein je dan bio tek prosječan; Avery Clark bio je prezaposlen i dalek. Amy je zagunđala i krenula gore stubama. Isabelle ju je slijedila do vrata. "Što ne valja?" ponovno je pitala, gledajući duge tanke noge u crnim čarapama kako se penju uza stube. "Sve valja", rekla je Amy napeto. "Amy Goodrow, stani gdje si." Amy se okrenula, gledajući u majku s podesta, zatvorena, bezizražajna lica, poluskrivena bujnom kosom. "Ja sam ti majka", rekla je Isabelle s nenadanim očajem, "i uopće nema razloga da sa mnom ovako razgovaraš. Htjela ti to ili ne, dijelimo ovu kuću, a ja cijeli dan naporno radim glupi posao, za koji sam debelo prekvalificirana, da bi ti imala što jesti." Mrzila se što je to izgovorila. Reći daje debelo prekvalificirana za svoj posao bila je glupost i obje su to znale. Isabelle nikada nije završila fakultet. Nije mogla očekivati bolji posao od ovoga koji je sada imala. Ipak - fakultet nije završila zato što joj je majka umrla i nitko se nije mogao brinuti za bebu. Tako da je to zaista bilo zbog Amy, te osobe koja ju je s prezirom gledala s vrha stubišta. "I skini taj izraz s lica", rekla je Isabelle. "Cijenila bih da si pristojna prema meni. Cijenila bih da ima barem malo pristojnosti u načinu na koji me gledaš i kako mi se obraćaš." Tišina. "Razumiješ li?" "Da." Oprezno izgovoreno - dovoljno hladno da bude savršeno jasno da prezire majku, ali ne previše, da je majka ne bi nastavila optuživati što je nepristojna, pa se Isabelle okrenula, objesila kaput u ormar u hodniku i čula kako se zatvaraju vrata Amyne sobe. Ovakvi su trenuci uznemiravali Isabelle. Uznemirivalo ju je kako bijes u njoj lako bukne, potaknut tek jednim pogledom adolescentne kćeri. Adolescenti i jesu ćudljivi zbog svih tih hormona. Isabelle je sjela za kuhinjski stol, zagnjurivši lice u ruke; kako neugodan početak večeri. Nije smjela izgubiti kontrolu. Trebala je biti strpljiva, kao što su savjetovali povremeni članci o tinejdžerima u Reader's Digestu. I onda bi joj Amy možda ispričala što nije valjalo. Naravno da je željela biti strpljiva majka, ali ju je živciralo što cijeli dan radi i dolazi kući umorna, a Amy je mrzovoljna. Smetalo joj je katkad misliti o golemoj žrtvi koju je podnijela (zaista, golemoj) za tu djevojku i razljutilo ju je što je Amy zatvorila knjige i otišla samo zato što je Isabelle ušla u sobu. Je li bila goropadnica samo zato što bi voljela da je kći pristojno pozdravi? Je li bila zvijer jer je čeznula za ugodnim "Bok, mama, kako si provela dan?" od djevojke kojoj je doslovce pripadao cijeli njezin život? I onda je Isabelle čula da se otvaraju vrata sobe njezine kćeri i počela mirnije disati, znajući da se sprema isprika, zahvalna što nije predugo čekala. Jer, bila je istina da Amy nije podnosila da se majka ljuti na nju. Duboko ju je to uznemirivalo; nije se imala za što uhvatiti, kao da se ljuljala u tami. Tiho, u čarapama, spuštala se stubama. "Žao mi je", rekla je Amy. "Žao mi je." Katkad bi njezina majka odgovorila: "Žao nije dovoljno." Večeras je rekla samo: "Dobro. Mnogo ti hvala." Ali više nije pitala što ne valja, a i da jest, Amy joj ne bi rekla. A nije valjalo s gospodinom Robertsonom. Pohvalio joj je haljinu, ali nakon toga - ni riječi. I sada je to bilo kao virus, infekcija, ta užasna čežnja daje primijeti. Svaki bi dan prije sata češljala kosu, štipala obraze netom prije nego što ude u razred. Svaki bi dan pažljivo sjedala, a srce joj je ubrzano tuklo, puno nade. I svaki bi dan zazvonilo zvono, a njegove je oči nisu niti jednom pogledale, i ona bi odlazila iz učionice razočaranija nego ikada. "Mrzim školu", rekla je Stacy u šumi. "Mrzim svoj život, sve mrzim." Stacy je suho pušila cigaretu, žmirkala zbog dima i kimala. "I ja sve mrzim", rekla je. "Ali zašto?" Amy ju je konačno pitala. Veljača je bila pri kraju; dan bezbojan, ali topao; skoreni je snijeg omekšao pa su Stacyne kožnate čizme imale vlažne mrlje. "Zašto ti sve 32

mrziš?" pitala je Amy. "Hoću reći, lijepa si, imaš mnogo prijatelja i imaš dečka. Zašto si jadna kao ja?" Stacy je pažljivo pogledala kraj svoje cigarete. "Jer su mi roditelji krmci, a prijatelji kreteni. Osim tebe." "Da, ali ipak." Amy se naslonila na deblo i prekrižila ruke. Koga briga ako su roditelji budale i prijatelji budale ako imaš dečka. Stacy je imala divnog dečka. Nisu ga mnogo spominjale ovdje u šumi, ali je Amy znala tko je Paul Bellows, da živi sam u svom stanu iznad pekare na Glavnoj ulici i da je u srednjoj školi bio vrhunski ragbijaš. Za njega su navijačice spjevale posebnu pjesmu. Jednom je tijekom igre slomio nogu i neki su ljudi zaplakali dok su ga iznosili na nosilima. Bio je visok i krupan i imao smeđe oči. "Glup je", rekla je Stacy nakon kraćeg razmišljanja. "Ima lijepe oči." Stacy je to ignorirala. Odbacila je cigaretu u šumu i prazno zurila za njom. "Dosadan je", dodala je. "Sve što želi jest ići u krevet." Amy je ovo zbunilo. Duboko je udahnula dim cigarete. "Ma, u redu je", odlučila se Stacy. "Dobar mi je. Neki mi je dan kupio sjenilo za oči." Lice joj se razvedrilo na tu misao. "Prekrasne tirkizne boje." "Lijepo", rekla je Amy. Ustala je; stražnji joj se dio kaputa smočio. U snijegu je ostao zaobljen trag gdje se naslanjala na srušeno deblo. "Ono skupo", dodala je Stacy. "Ne gruda se. Donijet ću ga sutra u školu. Kladim se da bi ti dobro stajalo." Amy je zgazila cigaretu. "Majka bi me ubila da se našminkam." "Je, pa - svi su roditelji krmci", rekla je Stacy suosjećajno dok je iza njih zvonilo školsko zvono. U petak ju je gospodin Robertson pozvao na razgovor poslije nastave. Amy se za to pobrinula. Bila je već očajna, luda, nimalo nalik sebi. Pitala se danima zašto je Alan Stewart, koji je klikao svojom kemijskom iako ga je gospodin Robertson zamolio da prestane, tako veličanstveno kažnjen i cijeli sat poslije nastave smije sjediti u učionici s gospodinom Robertsonom. Zašto ne ona? Terrence Landry morao je ostati poslije nastave jer je izlazeći iz razreda napuhao i prasnuo papirnatu vrećicu za užinu. Amy se nije mogla zamisliti kako napuhuje vrećicu i udara je (prigušen bruuum, kao da je upucan netko umotan u poplun), niti je mislila da je u stanju jednolično klikati kemijskom, ali Maryanne Barmble jednom je zamalo kažnjena kad se došaptavala s učenicom pokraj sebe. "Maryanne", rekao je tada ljutito gospodin Robertson, "ako te budem morao ponovno smirivati, ostat ćeš u kazni poslije nastave." I tako se Amy počela došaptavati s Elsie Baxter iza nje. Trebalo joj je hrabrosti, nije to bio njezin stil. Ali je Elsie, nesuzdržana i razmetljiva, surađivala. Amy joj je šapnula da je sinoćnja zadaća bila dosadna, stvarno sranje. Elsie je dodala da je bila mlaka kao pišalina. Gospodin Robertson rekao je: "Djevojke, molim vas, ne brbljajte." Napetost ju je iscrpljivala. Amyno je lice bilo vlažno, pazusi su je golicali. Ponovno se okrenula prema Elsie. "Barem nije domaćinstvo", prošaptala je, "s onom krivonogom pribadačom." Elsie se grleno nasmijala. Gospodin Robertson prekinuo je predavanje i zurio u njih bez riječi. Amyno je lice gorjelo; spustila je pogled na stol. No, kad je shvatila da se ništa neće dogoditi, kad je gospodin Robertson nastavio pisati brojke po ploči, razočaranje je ponovno sludilo Amy. Okrenula se i zakolutala očima prema Elsie. "Amy", začuo se duboki glas gospodina Robertsona, "još jednom i ostaješ poslije nastave." Kakva opasnost! A nije bilo zanemarivo ni to što bi mogao zadržati i Elsie. No, obećanje još jedan put bilo je prejako da ga se propusti. Amy je pogledala na sat - ostalo je dvadeset minuta. Srce joj je skakutalo u grudima; brojke na listu papira činile su joj se razmrljanima. Pokraj nje je Flip Rawley lupkao gumicom po obrazu, ništa ne sluteći. Sat je kliknuo. Amy je osjetila da se u njoj nešto slomilo od očaja i vjerojatno bi potpuno digla ruke od tog pothvata

33

da gospodin Robertson nije baš u taj trenutak pohvalio Julie LaGuin u prvoj klupi zato što je odgovorila na neko pitanje koje je upravo bio postavio. "Bravo", rekao je Julie, tupkajući komadom krede po njezinu stolu. "To je bilo vrlo dobro. Objašnjavao sam nešto novo i ti me pratiš." To je izludjelo Amy. Cijelo je vrijeme sjedila ondje znajući točan odgovor, previše sramežljiva da digne ruku, a sad je Julie LaGuin s odvratnim, samozadovoljnim izrazom na licu upijala pohvale toga glupog čovjeka. Amy se okrenula prema Elsie. "Valjda smo mi ostali glupi", i onda se dogodilo. Njegov glas: "Dobro, Amy. Vidimo se poslije nastave." Usred trijumfa i uspjeha oblilo ju je crvenilo. Učinilo joj se da ju je Flip Rawley brzo pogledao. Da Amy Goodrow dobije kaznu? Kad je zazvonilo, izišla je pognute glave. Nepodnošljivi sati: povijest dosadna kao smrt; španjolski blijed i beskonačan. Ništa nije imalo smisla, osim da će poslije nastave sjediti u razredu gospodina Robertsona. I kad se oglasilo posljednje zvono, bila je iscrpljena, kao da dugo ništa nije jela. U svlačionici se promatrala u zrcalu iznad reda umivaonika. Ovo je bila ona? To su ljudi vidjeli kad bi je pogledali? Kosa lijepa, ali lice bezizražajno, kako je moguće da se u njoj toliko toga događalo? Otvorila je vrata svlačionice koja su se iza nje zalupila s umornim tump. Hodnik je bio prazan. Nikad prije nije morala poslije nastave ostati u školi, koja je u ovo doba dana bila potpuno drukčije mjesto. Sunce je obasjavalo podove učionica nekom dubljom nijansom žute; velike klupe ispod prozora i prašnjave ploče djelovale su prijateljski, istrošeno, kao njezina odjeća katkad pred kraj dana. U praznom ju je hodniku okruživala tek tišina, premda je u daljini čula povike navijačica koje su vježbale u dvorani. Kad je ušla, gospodin Robertson sjedio je za svojim stolom u dnu razreda i pisao. "Sjedni", rekao je ne dižući pogled. Izabrala je klupu blizu ploče, umjesto svoga uobičajenog mjesta, i tiho sjela, nesigurna što treba činiti. Žmirkala je prema prozoru; čestice prašine lebdjele su u popodnevnom zraku obasjane zrakama sunca. Iz dna hodnika začuo se metalni zvuk zatvaranja vrata ormarića i domarova metla kako lupa sve bliže po stubištu. Čula je da gospodin Robertson ispušta olovku na stol. "Počni pisati zadaću", rekao je blago, "ako želiš." "Ne želim", odgovorila je odmahujući glavom; i onda su joj se tek tako u očima pojavile suze. Kakva užasna tuga! Kakav iznenadan slom; iznurilo ju je cijelo poslijepodne iščekivanja. Sjedila je s rukama u krilu, okrenuta od njega. Kosa joj je padala s obje strane lica; stišćući oči osjećala je da joj tople suze kaplju na ruke. "Amy." Ustao je od stola i prišao joj. "Amy", ponovio je stojeći pokraj nje. Izgovarao joj je ime blago, harmoničnim, ozbiljnim glasom. Je li joj se ikada itko ovako ozbiljno obratio? "Razumijem, Amy", rekao je. "U redu je." Sigurno je nešto razumio, jer ga suze očito nisu uznemirile, čak ni zbunile. Sjeo je u klupu pokraj nje i jednostavno joj dodao maramicu. Bila je crvena, velika kao tepih pred vratima i ona ju je uzela, obrisala oči, ispuhala nos. Trebalo joj je biti grozno što plače pred ovim čovjekom, ali nije bilo tako. I to je sigurno imalo veze s tim što se nije iznenadio, s umorom koji mu je vidjela u očima. Vratila mu je maramicu. "Ima jedna pjesma", konačno je rekla i on se nasmijao zbog načina na koji je to izgovorila, jednostavno, dječje, još mokrih i crvenkastih očiju. Činila mu se potpuno nevinom i ranjenom. "To je pjesma Edne St. Vincent Millay", objasnila je zataknuvši kosu iza uha, "i jednom sam u razredu o njoj razmišljala. Prvi stih je, uhm... je 'Samo je Euklid vidio čistu ljepotu', mislim da je to to." Polako je kimnuo, podigavši crvenkaste obrve. '"Nek šute oni koji naklapaju o ljepoti.'" "Znate je", rekla je zadivljeno. Ponovno je kimnuo, obrva zamišljeno spojenih, kao da je razmatrao nešto o čemu nije mislio da će ikad više morati. "Znate je", ponovila je Amy. "Ne mogu vjerovati da znate tu pjesmu." Njoj se činilo kao 34

da je neka ptica prhnula na slobodu iz kartonske kutije u koju su je zatvorili. "Znate li još koju?" Okrenula se u stolcu licem prema njemu; koljena su im bila blizu. "Millayicinu, hoću reći. Znate li neku drugu?" Gospodin Robertson raširio je prste preko usana, razmišljajući. Onda je odgovorio: "Da, znam još neke. Sonete. 'Vrijeme ne donosi mir; svi ste lagali...'" '"Kad ste mi rekli da će vrijeme otupiti bol'", Amy je završila stih, lagano se njišući na stolcu dok joj se kosa iza uha oslobodila i pala naprijed, hvatajući krišku sunčeva svjetla koja je ulazila kroz prozor, tako da ga je vidjela kao kroz zlatnu omaglicu; na licu mu je vidjela iznenađenje i zanimanje, a onda i nešto drugo, nešto što će dugo pamtiti: pokret u dubini njegovih očiju, kao da se ondje dolje nešto pomaknulo. Ustao je i došao do prozora s rukama u džepovima samtenih hlača. "Dođi i pogledaj nebo", rekao je pokazujući glavom prema prozoru. "Kladim se da će noćas sniježiti." Okrenuo se k njoj i onda natrag prozoru. "Dođi, vidi", ponovio je. Poslušno je prišla prozoru. Nebo je postalo divlje i mučno, navlačili su se tamni oblaci, a oštro je zimsko sunce, u ovo doba dana zlatno, kao da je od jutra skupljalo snagu, obasjavalo rubove oblaka na zapadu tako da je njihova tama bila obrubljena gotovo električnim svjetlom. "O, volim kad je ovakvo", rekla je Amy. "Pogledajte." Pokazala je tunele sunčevih zraka prosutih po skorenom snijegu na ulicama. "Obožavam to. U stvarnom životu, hoću reći. Ne toliko na slikama." Promatrao ju je grizući usnu pod brkovima. "Jedna starica kojoj sam čistila kuću u sedmom razredu - jedna iz crkve", objasnila je Amy, "... imala je grozne staromodne slike u dnevnoj sobi. Neka djevojka koja kao da je balzamirana. Kao jastučić za pribadače. Znate li na kakve slike mislim?" I dalje ju je pažljivo promatrao. "Možda. Nastavi." "Ježila sam se od njih", rekla je Amy. "Brisala sam prašinu sa stolaca dok me taj lik sa slike promatrao." Gospodin Robertson pomaknuo se da se nasloni na klupicu prozora, okrenut prema njoj, prekriženih stopala. S dva je prsta lagano zagladio brkove. "Nisam imao pojma da možeš toliko pričati", zamišljeno je rekao. "Ni ja." Bila je iskrena. Ponovno je pogledala pokraj njega i kroz prozor. Oblaci su postali tamniji, natječući se još uvijek sa suncem: svjetlo i tama na rastvorenom zimskom nebu. "Da ne duljim", rekla je Amy (u njoj su skakala i sudarala se zapetljana klupka riječi), "u toj je kući bila još jedna staromodna slika, gdje je nebo bilo tamno, no svijetle su se zrake sunce ipak probijale. I neka bitka s konjima ili nešto - znate, ono, sitni likovi - koja se događala ispod svega. Takva vrsta slike." Gospodin Robertson kimnuo je. Izgovarala je riječi dječje nepravilno i on je pazio da se ne nasmije. Osim toga, to zastarjelo da ne duljim. "Da?" "Pa, takve slike ne volim." "Razumijem." "Nebo izgleda lažno i dramatično. Ali, u stvarnom svijetu", Amy je rukom pokazala u nebo iza prozora, "to je druga priča. Onda volim kad ovako izgleda." Gospodin Robertson ponovno je kimnuo. "Kjaroskuro", rekao je profesorski. Pogledala ga je kratko i svrnula pogled, razočarana što je iznenada upotrijebio stranu riječ. Zbunilo ju je, osjetila se neobrazovanom i glupom. "Kjaroskuro", ponovio je gospodin Robertson. "To je talijanski. Svjetlo i tama. Zatamnjeno svjetlo." Okrenuo se prema nebu. "Kao ovo." Amyna je prije oslobođena ptica počela padati. No, gospodin Robertson ljubazno ju je gledao. "I, sada više ne čistiš za tu staricu?" "Ne", rekla je Amy. "Razboljela se i sada je u nekom staračkom domu." "Razumijem." Gospodin Robertson sjeo je na široku klupicu prozora, s dlanovima s obje strane i tijelom izvijenim prema van. "Kako to da ti se nije sviđalo čistiti njezinu kuću?" Način na koji je postavio pitanje govorio joj je da zaista želi znati. Razmislila je. "Jer je bila usamljena", rekla je. Zamišljeno je stisnuo oči. "Objasni mi." 35

"Kuća je bila sterilna i grozna. Kao muzej. Ne znam zašto je htjela da dolazim jednom tjedno jer nikad ništa nije bilo prljavo." "Onda si dobro radila", rekao je s osmijehom, no ona ga je ponovno prekinula. "Recimo, taj kamin. Nikada ga nije koristila. U njega je poslagala brezove cjepanice, a ja sam ih svaki tjedan morala prati deterdžentom i mlakom vodom. Prati cjepanice." Amy je zatresla glavom. "Čudno je to bilo." "Zvuči depresivno", kimnuo je gospodin Robertson. "I bilo je depresivno. Točno tako", Amy je brzo kimnula. (On je tako mnogo toga razumio.) "A kako si dobila taj posao?" Znatiželjno je nagnuo glavu. "Oglas u crkvenom programu." Amy je ruke sklopila iza leđa i dok je govorila, lagano se okretala lijevo-desno. Ovako razgovarati činilo joj se kao ispijati svježu vodu. "Tražila je nekoga za ispomoć, pa je majka mislila da bih joj mogla pomoći. Majka voli u crkvi ostaviti dobar dojam." "Da pogađam." Gospodin Robertson nagnuo je glavu unatrag, proučavajući je, razmišljajući o ovom posljednjem dodatku cijeloj slici. (Jer, gospodin Robertson je, istina, bio čovjek koji je volio o svemu razmišljati - "promatrač života", volio je reći, promatrao je sad kako su ruke Amy Goodrow bile zaista tanke tako sklopljene iza leđa.) "Nekako mi se čini da nisi katolkinja. Rekao bih... kongregacionist." Amy je zasjala; kao da joj je čitao misli. "Kako ste znali?" "Tako izgledaš", rekao je jednostavno. "Tako mi se čini." Skočio je s prozorske klupice i otišao na vrh učionice gdje je počeo brisati ploču. "Jesi li znala da izgledaš kao kongregacionist?" Ruke su mu marljivo radile. Polako je prošla kroz prolaz između klupa i sjela na mjesto Flipa Rawleyja. "Ne", rekla je iskreno, "jer ne znam kako izgledam." Podigla je pramen s ramena i tražila ima li ispucalih vrhova. "Kao srna." Spustio je spužvu u stalak i otprašio si ruke. "Srna u šumi." (Sigurno zbog njezinih tankih nogu i ruku.) "Ali, naravno, tu je i ta tvoja kosa", dodao je. Zarumenjela se i oprezno provirila prema njemu, spuštene glave. "Ne, zaista. Zanimljivo je." Prebacio je nogu preko stolca gdje je obično sjedila Elsie Baxter, naginjući stolac prema natrag. "Predavao sam neko vrijeme u šestom razredu u Massachusettsu i onda tri godine poslije u prvom srednje, pa sam ponovno vidio neke učenike. I zanimljive su djevojke u toj dobi. Bovine preko noći." "Što znači bovina?" Amy si je još proučavala kosu; zbog njegovih se razmišljanja o razvoju djevojaka osjetila nesigurnom. "Kravlje. Bovino." Izgovorio je slovo po slovo. "A druge ostaju vitke i dugonoge. Kao mlade srne." "Kongregacijske srne", rekla je Amy tek da bi prikrila sram. Zabacila je pramen preko ramena i duboko udahnula kao da joj treba zraka. U krilu je sklopila ruke. "Tako je. Kongregacijske srne." Nasmijala mu se jer se pristojno šalio s njom. "Reci mi što još ne voliš, Amy", rekao je naslanjajući ruke naprijed preko stolca Elsie Baxter. "Ne voliš čistiti za stare gospođe. Što još?" "Ne volim zmije. Ne volim ih tako da ne mogu o njima ni misliti." To je bila istina. Na samu pomisao na zmiju više nije mogla držati noge na podu i izvan njegova pogleda, pa je ustala, uznemireno otišla do kraja učionice, a onda do prozora. Oblaci su gotovo potpuno zastrli nebo; tek djelić sunčeva svjetla probijao se na udaljenom dijelu horizonta. Nekoliko je automobila na cesti imalo upaljena svjetla. "Dobro", rekao je gospodin Robertson. Okrenuo se u stolcu i promatrao je. "Zaboravi zmije, dakle. A što voliš?" Biti ovdje s vama, željela je reći. Dlanom je prešla preko lakiranog drva prozorske klupe. Na mjestima je lak nabubrio i puknuo; druga su mjesta bila glatka i vrlo sjajna, zbog mnogo godina premazivanja. "Pjesme, valjda", rekla je nakon nekoliko trenutaka. "One koje razumijem, u svakom 36

slučaju. Mnogo pjesama ne razumijem, i onda se osjećam glupo." "Nisi glupa", rekao je sjedeći u istom položaju na stolcu Elsie Baxter. "Ne smiješ se brinuti jesi li glupa." "Hvala vam", rekla je iskreno. "Ali, sviđa mi se ona pjesma o Euklidu. Nisam znala što znači dok vi niste ispričali ono o trokutima - znate, ljepota trokuta, ili tako nešto. Vjerojatno još uvijek ne shvaćam što točno znači. Kao, što znači naklapaju? Oni što naklapaju o ljepoti." Gospodin Robertson ustao je i otišao do svog stola. "Dođi ovamo", rekao je. Rukom je pokazivao rječnik uvezan u tamnozelenu kožu; bio je veličine kataloga robne kuće Sears. "Lijepo", rekla je Amy, približivši mu se. "Volim riječi", rekao joj je. "Kao 'kjaroskuro'." Pogledao je prema prozoru. "Sada nema kjaro", razigrano je nastavio, "samo skuro. Sjedni ovdje." Sjela je na stolac pokraj njegova stola i kad joj je dodao rječnik i govorio joj kako pogledati značenje riječi "naklapati", njegovi su prsti slučajno dotaknuli rub njezina dlana pa je na tren osjetila da je brzi vir u utrobi povlači dolje, a onda su sjedili zajedno s glavama nad rječnikom, dok je i posljednji tračak veljačkog sunca blijedio s neba; gospodin Robertson s borama oko očiju, dok je Amy nabrzinu, krišom, s pola daha izgovarala abecedu da bi otkrila da P dolazi iza O; onda je trebalo provjeriti još neke riječi i nakon nekog se vremena više nije čula domarova metla, a navijačice su, koje su prije pljeskale i udarale nogama o pod, otišle kući. Isabelle je u autu uključila radio. Mračni su je oblaci zabrinjavali; činili su se previše tamnima za snijeg, ali kakva bi drukčija oluja mogla biti u ovo doba godine? Katkad bi, vrlo rijetko, ovuda prošao tornado, premda Isabelle nije mnogo znala o tornadu - nije znala da zatamni cijelo nebo; iz djetinjstva se jedino sjećala priče o čovjeku koji je vozio po nekoj petlji autoceste kad mu je tornado u zrak podigao auto, a nedaleko od toga nebo je još uvijek bilo plavo. Nije se sjećala što je dalje bilo s tim čovjekom, a i sumnjala je da je priča bila istinita. Igrala se gumbom za mijenjanje stanica, da bi pronašla prognozu vremena. Sve su šanse bile da će biti snježne oluje i da će krov opet promočiti. To ju je deprimiralo. Ako tako bude, morat će zvati gospodina Cranea. "... obitelj nudi nagradu za bilo kakvu informaciju koja bi dovela do uhićenja u slučaju nestale djevojčice, Deborah Kay Dorne, koja je desetog veljače nestala iz svoga doma. Zasada nitko nije osumnjičen." Sirota obitelj. Isabelle je lagano odmahnula glavom. Sirota majka. Isabelle je isključila radio, skrećući na kolni prilaz. No, kao da ju je ledena tišina udarila u trbuh: kuća je bila u mraku. "Amy?" zazvalaje otključavajući vrata. "Amy? Gdje si?" Spustila je ključeve na kuhinjski stol uz kratak, glasan zvuk. Upalila je svjetlo. "Amy?" U dnevnu sobu; upaliti svjetlo. "Amy?" Išla je iz sobe u sobu, palila svjetla; gore na kat. "Amy." Spavaća soba bila je prazna. Kupaonica prazna. Njezina soba prazna. Otvorila je vrata ormara u hodniku na katu. Presavijeni ručnici mirno su sjedili, tri role toaletnog papira bezosjećajno su zurile u nju. I tada je osjetila paniku. Osjećala se kao da joj kroz ruke i noge curi hladna voda. Vratila se u prizemlje, spotaknuvši se pri dnu stuba, pridržavajući se za zid. Ovo se ne događa, mislila je. Ne događa se. Jer, bilo je potpuno jasno da je onaj isti, koji je oteo sirotu Debby Dorne, sada uzeo i Amy. "Amy!" povikala je. I sve iz početka. Svaku sobu, svaki ormar, svako svjetlo. Posegnula je za telefonom. Koga nazvati? Policiju. Školu. Averyja Clarka. Vjerojatno bi joj svi rekli da provjeri s Amynim prijateljima. Svi bi rekli: "A daj joj malo vremena, vratit će se kući." Ali, ona je uvijek kod kuće poslije nastave, Isabelle je cvilila u tišini. Poznajem kćer, nešto ne valja. Sjela je na stolac i počela jecati. Golemi, užasni zvuči provalili su joj iz grla. Amy, Amy, plakala je. A onda je Amy stigla. Najprije zvuk čizama na stubama prednje verande, onda su se vrata naglo otvorila. "Mama, jesi li dobro?" 37

Evo je, njezina kći. Ta djevojka bez koje je Isabelleina utroba postala crna, duboka voda strave, stajala je u kuhinji, rumenih obraza i velikih očiju. "Jesi li dobro?" ponovila je gledajući u Isabelle kao da je duh. "Gdje si bila?" tražila je Isabelle. "Bože, Amy, nasmrt si me preplašila!" "Ostala sam poslije nastave", rekla je Amy. "Da mi pomognu s matematikom." Okrenula se od majke dok je otkopčavala kaput. "Hrpa nas je ostala. Hrpa nas iz razreda ostala je poslije nastave." A Isabelle je, obraza još mokrih od suza, nejasno osjetila da ju je Amy upravo preveslala.

6 Dani su se produžili. I postali topliji; snijeg je mekšao vrlo polako, ostavljajući bljuzgu na stubama i pločnicima te uz putove. Onih dana kad se Amy vraćala iz škole nakon što je razgovarala s gospodinom Robertsonom - pazeći pritom da krene na vrijeme, da stigne prije majke - topline dana više nije bilo i, premda je sunce još uvijek sjalo kao blještavo bijela hostija na mliječnome nebu, Amy je u otkopčanom kaputu, s knjigama u naručju, na golom vratu, rukama i zapešćima osjećala vlažnu hladnoću. Kasnopopodnevno se sunce prostrlo po Larkindaleovu polju, gdje je kameni zid nestajao iza bijeloga brežuljka, a debla se crnila usred snijega koji se topio - sve joj se to činilo kao najava, početak proljeća. Čak je i malo jato ptica daleko na nebu nešto obećavalo, tako su tiho mahale krilima. Amy se činilo kao da je netko uklonio strop, kao da je nebo bilo više nego inače, i katkad bi - ako auti nisu prolazili - podigla ruku i mahala. Stisnute i vesele oči gospodina Robertsona podigle su u njoj oblake radosti i zbrkano nestrpljenje da mu kaže sve što mu je željela reći, a zaboravila je. No, u njoj su bile i male četvorine tuge, kao da joj duboko u grudima sjedi nešto mračno i kolebljivo, i katkad bi zastala na nekom nadvožnjaku da promatra automobile koji su prolazili autocestom, zbunjena osjećajem gubitka i tek nejasno sluteći da je to nekako povezano s mislima na njezinu majku. I onda bi se Amy požurila kući, nestrpljivo tražeći majčine tragove u praznoj kući: najlonke preko glave tuša, dječji puder na majčinu stolu - te bi joj stvari povratile sigurnost, baš kao i zvuk majčina automobila na šljunčanom prilazu. Sve je bilo dobro. Majka je stigla kući. A s druge strane, majčina bi joj prisutnost donijela razočaranje - sitne, nervozne oči kad bi ulazila u kuću, blijeda ruka kojom je krotila smeđe pramenove kose, koji bi pobjegli iz umorne punđe. Amy je ovu ženu teško spajala s majkom koja joj je netom prije nedostajala. Osjećajući se zbog toga krivom, katkad bi pretjerano brižno rekla: "Ova ti je bluza zaista lijepa, mama", i onda bi ustuknula, kad bi u majčinim očima pročitala tračak opreza, tako prolazan da ni Isabelle nije bila svjesna; mjeseci su prošli prije nego što se Isabelle sjetila tih kapljica upozorenja koje su na trenutak zablistale na granicama njezina uma. "Stvarno volim poeziju", izjavila je Amy Isabelle koji tjedan nakon one užasne noći kad je Isabelle našla praznu kuću i pomislila da su joj kćer oteli baš kao i sirotu Debby Kay Dorne. "Stvarno jako volim poeziju." "Mislim da je to vrlo lijepo", rekla je Isabelle, koju je upravo omela poderana očica na najlonkama. "Nabavila sam knjigu." Amy je stajala u dovratku dnevne sobe, držeći knjigu pažljivo objema rukama dok je kosom skrivala pognuto lice. Isabelle je objesila kaput u ormar u hodniku kraj ulaza i ponovno se okrenula provjeriti stražnji dio lista. "Nemam pojma kad se to dogodilo", zamišljeno je rekla. "Možda sam pola dana naokolo šetala ovakva." Prošla je kraj Amy na putu prema stubama. "Kakva je to knjiga, dušo?" rekla je. Amy joj je pružila knjigu, držeći je još objema rukama, a Isabelle joj je dobacila letimičan pogled. "O, Yeats", rekla je, izgovarajući to Ji-its. "Da, naravno. Čula sam za njega. Napisao je krasne stvari, sigurna sam." Već se popela do pola stubišta kad je Amy iza nje tiho rekla: "Jejts, mama. Ne Jits." Isabelle se okrenula. "Što si rekla?" pitala je dok joj se sram već širio grlom, grudima.

38

"Yeats", odgovorila je Amy. "Vjerojatno si ga zamijenila s Keatsom, koji se gotovo isto piše." Da je njezina kći to rekla podrugljivo, s adolescentskim prezirom, to bi mnogo lakše podnijela. No, djevojka je to izgovorila blago, pristojno oklijevajući, i Isabelle je patila, stojeći nezgrapno napola okrenuta, s poderanom očicom na čarapi. "Keats je bio Englez", rekla je Amy kao da se trudi objasniti, "a Yeats Irac. Keats je umro kad je bio jako mlad, od TBC-a." "Ah, da. Razumijem." Sram ju je pritiskao kao preuzak džemper; znoj joj je izbio na lice i ispod ruku. Sad se i toga morala bojati - sažaljenja svoje kćeri zbog svojeg neznanja. "Zanimljivo, Amy", rekla je penjući se dalje stubama. "Moraš mi ispričati sve o tome." Te je noći Isabelle ležala u krevetu otvorenih očiju. Godinama je to zamišljala: kako Amy odlazi na školovanje. Ne ovdje, u javnu školu Shirley Fallsa, već negdje daleko, na pravi koledž. Zamišljala je kako Amy kreće jednoga jesenjeg dana, držeći bilježnice stisnute uz mornarsko plavi džemper dok joj oko koljena leprša karirana suknja. Nije važno što se danas djevojke odijevaju šlampavo i što im se grudi slobodno njišu pod majicom iznad prljavih traperica. Isabelle je bila sigurna da se još uvijek po kampusima koledža moglo sresti krasnih djevojaka, ozbiljnih, inteligentnih djevojaka koje su čitale Platona, Shakespearea i Yeatsa. Ili Keatsa. Sjela je na krevet, popravila jastuk i ponovno legla. I sve to vrijeme dok je mislila o Amy na nekom koledžu, nikad nije zamišljala ovo što je sada vidjela: da je se njezina kći srami. Amy hoda po tratini posutoj lišćem, smije se sa svojim novim, inteligentnim prijateljima i ne govori Moja majka radi u tvornici. Neće te djevojke pozivati kući na vikende ili praznike, niti s Isabelle dijeliti stoje sve divnoga naučila, jer je Isabelle u njezinim očima neznalica iz maloga grada, koja radi u tvornici. Netko s kim treba oprezno, kako je Amy s njom večeras bila oprezna. Trebalo joj je dugo da zaspi. Sljedećeg dana u tvornici, dok su žene ulazile u kantinu, Isabelle je promrmljala prema Arlene Tucker da mora skočiti do banke, no umjesto toga zakopčala je nabrzinu kaput zbog ožujskoga vjetra, prešla parkiralište i odvezla se preko mosta do jedine knjižare u Shirley Fallsu. Dok je tog jutra promatrala kako Amy prikuplja knjige za školu, palo joj je na pamet da bi se mogla i sama obrazovati. Na kraju krajeva, znala je čitati. Mogla je i čitati i učiti kao da negdje ide na tečaj. Zašto ne? Sjetila se očeve rođakinje, žene ljubazna, ružičasta lica, koja je dobro kuhala. "U dobrom kuhanju nema magije", žena se jednoga dana povjerila Isabelle. "Kupi kuharicu. Ako znaš čitati, znaš i kuhati." No, ipak se, ulazeći u knjižaru, Isabelle s neugodom osvrtala oko sebe, u strahu da će je vidjeti netko iz crkve - Emma Clark, Barbara Rawley - i reći iznenađeno: "Isabelle Goodrow. Sto ti radiš ovdje?" Ali, nikoga nije bilo, osim čovjeka koji je imao žičane okvire na naočalama, koje su mu spadale niz nos, i još jednoga, koji je nosio aktovku. Knjiga je bilo mnogo. Dojmilo je se to dok je oprezno hodala po sagom prekrivenu podu. Nije da nikada nije ušla u knjižaru, zaboga, ali činilo joj se da zaista ima mnogo knjiga. Zakretala je glavu postrance da pročita naslove. Nije znala da se Shakespearea sada može kupiti i u malim izdanjima mekih korica. Uzela je jednu njegovu knjigu, zadovoljna kako je to sad pristupačno, ta tanka knjiga s krasnim crtežom i lijepim, ukrasnim slovima: Hamlet. Hamlet. Isabelle je kimala dok je hodala po sagu. Čula je za Hamleta, naravno; o majci i djevojci koja je poludjela. Premda je to možda bilo nešto drugo. Nešto grčko. Na blagajni je stajala uznemirena veličinom pothvata koji je poduzimala. No, mladi je prodavač, čija je brada bila posuta izdancima plavih dlačica, obavio prodaju nezainteresirano, što se Isabelle svidjelo. Ništa ga u njezinu izgledu, očito, nije navelo da smatra neuobičajenim što ona kupuje Shakespeareova Hamleta. Pristajala je toj ulozi. (Nasmijala se shvaćajući da je smislila vic.) Ubacujući kupljeno u ručnu torbicu, prešla je vjetrovitu ulicu do auta i odvezla se preko mosta natrag u tvornicu. Cijeloga je poslijepodneva bila dobre volje jer će poslije ići kući i postati načitana. Tipkajući pismo tvrtki Beltco Suppliers, Inc., Isabelle je zamišljala da će sada lako nekome moći reći: "To me podsjeća na scenu iz Hamleta, kada..." Ne radnicama u tvornici, naravno (nasmiješila se Debeloj Bev, koja se upravo probijala natrag od fontane s vodom, brišući rukom usta) - ne, njima neće spominjati Shakespearea. No, njezina će kći jednoga dana to 39

cijeniti - kada budu sjedile u kavani i razgovarale o Shakespeareovim dramama. A u međuvremenu će žene u crkvi - te izluđujuće dakonske supruge, koje su svoje obrazovanje nosile suptilno, kao i svoje skupe parfeme, i s istim samopouzdanjem - konačno shvatiti da Isabelle nije onakva kakvom su je smatrali. Jednostavno nije bila samohrana majka koja je radila u tvornici, već inteligentna, uporna žena koja kao iz topa citira Shakespearea. Na popodnevnoj pauzi prihvatila je Arleneinu ponudu za komad čokoladnog slatkiša, pa čak i Lenori Snibbens suosjećajno kimnula kad je ova zakolutala očima na mršavu stražnjicu Rosie Tanguay, koja je izlazila iz prostorije. Rosie i Lenora bile su u dugogodišnjoj zavadi. Isabelle se trenutačno nije mogla sjetiti obilne zbirke detalja koja je do toga dovela, ali se sjećala da je započelo kad je Lenora sanjala da je zadrta antialkoholičarka Rosie bila vrlo pijana i izvodila striptiz u predvorju pošte. Na nesreću, Lenora je sve to opisala u kantini, što je izazvalo mnogo veselja, i Rosie više s njom nikada nije progovorila ni riječ. Isabelle se tijekom svih ovih godina u tvornici pažljivo čuvala da ne izabire strane u bilo kojem od čestih sukoba, a sada se, s Hamletom u torbici, osjećala dovoljno transcendentno da se Lenori Snibbens suosjećajno nasmiješi. Lenora je ipak bila skroz draga djevojka. Imala je izbačene zube i loš ten, ali je to trpjela s veselom autoironijom i, premda je možda glupavo ispričala taj san o Rosie, bilo je naporno što je Rosie postala tako zla. Iako, mislila je Isabelle, zahvaljujući Arlene za čokoladu i vraćajući se svom stolu dok je maramicom pritiskala usne, i Rosie Tanguay bi se moglo sažalijevati. (Rosie je upravo izlazila iz toaleta, uobičajeno napeta čela.) Isabelle je sjela za svoj stol i našiljila olovku prije nego što je krenula još jednom korigirati pismo za tvrtku Beltco Supplier. Zaista bi trebalo žaliti te žene u tvornici, čiji su dani bili ispunjeni poslom i vicevima na zahodu i dugotrajnim zavadama. Zapravo tužno. Jezikom je dodirivala stražnju stranu zuba dok je nestajao i posljednji okus čokolade. Nježno je s olovke otpuhnula mrvice od šiljenja. Bila je drukčija. Bila je Isabelle Goodrow, i čitat će. Stacyne su oči bile crvene. Već je bio travanj, ali dan je bio hladan, pa su obje djevojke u raskopčanim kaputima drhtale. Stacy je iz džepa izvadila plastičnu kutijicu za tampone i cigarete. "Prekinula sam s Paulom", rekla je. Amy je pričekala i onda rekla: "Šališ se", misleći da se Stacy sigurno šali - tako je bezosjećajno izrazila tu vijest. A Amyn je um bio zbunjen. Gospodin Robertson rekao joj je dok je to jutro izlazila iz učionice: "Dođi k meni poslije nastave. Imam knjigu koja bi ti se mogla svidjeti." Nakon toga bilo se teško usredotočiti na bilo što drugo. Stacy je stavila dvije cigarete između svojih punih usana i zapalila ih dok je Amy promatrala. Šibica se ugasila. "Jebemu", rekla je Stacy kutom usana i gurnula kosu iza ušiju prije nego što je zapalila sljedeću šibicu. "Ne šalim se." Druga je šibica bila uspješna. Stacy je kratko uvlačila dok vrhovi cigareta nisu postali sivi. "Rekla sam mu da odjebe iz mog života." Dodala je cigaretu Amy i duboko udahnula dim iz svoje. Amy nije imala pojma što reći. Da bi Stacy, tako blagoslovljena dečkom poput Paula Bellowsa, mogla istom tom dečku reći da odjebe iz njezina života, Amy se činilo tako veličanstvenim i sjajnim, hrabrim i neovisnim, mnogo više nego stoje mogla i zamisliti. "A zašto?" pitala je Amy. "Njegova me jebena majka optužila da sam trudna." Stacyne su se oči navlažile, ponovno se zacrvenjevši oko rubova. "Glupa, sjebana krava." Kako je tek to Amy bilo čudno! Dečki s vlastitim stanovima i onda majke tih dečki... pa te izgovorene riječi. "Optužila te da si trudna?" Amy je pitala. "Misliš, to je rekla? Tebi?" Nije se činilo pristojnim pušiti u ovakvoj situaciji. Držala je cigaretu sa strane dok joj je dim vrludao uz rukav. "Paulu - rekla je to Paulu." Stacy je šmrknula i obrisala nos nadlanicom ruke u kojoj je držala cigaretu. "Da se debljam." "A baš", Amy je pokušala. "Kakva kučka." Ali nije mogla zaustaviti oči da ne padnu na Stacyn trbuh, kamo su se uputile i Stacyne oči. Jedan su trenutak stajale ondje u tihoj šumi, 40

gledajući u dio Stacyna crnog džempera koji se vidio kroz raskopčan kaput. "Nisi ti debela", rekla je Amy, misleći da ipak jest, samo malo. No, Stacy nikad nije bila mršava; bilo je teško reći. "Mislim da imam tumor", rekla je Stacy mračno. Pogledala je kroz drveće. "Jedan od onih glupih tumora koje žene dobivaju." "Onda moraš k doktoru", ozbiljno je rekla Amy. "I tako je sinoć Paul došao", Stacy je nastavila, "pa sam mu rekla da je gotovo. Da odjebe." "A što je on rekao?" Na zvuk automobila obje su se okrenule i sagnule, pa ostale u čučnju, jedna prema drugoj, dok auto nije prošao. Amy je ustala i pružila Stacy ruku, koja se napola ispričavajući smiješila dok je ustajala. "Vidiš li koliko me ima?" rekla je, žmirkajući prema cigareti prije nego što je povukla dim. "Odlično izgledaš", odvratila joj je Amy, jer je to bila istina, u kožnoj suknji i crnim tajicama i crnim čizmama. Amy bi dala sve kad bi tako mogla izgledati; nositi kratku kožnu suknju. Njezina je suknja bila od zelenog samta i napravila ju je majka; bila je preduga, gotovo do koljena. "I, što je rekao Paul?" ponovno je pitala. Stacy je duboko uzdahnula, odmahujući glavom, očiju gotovo zatvorenih dok se prisjećala. "Hoćeš li znati što je napravio?" Ponovno je zatresla glavom. "Nećeš vjerovati. Zaplakao je." Pogledala je Amy obeshrabreno, a onda zamišljeno kotrljala cigaretu o deblo dok nije izgledala kao našiljena olovka. "Isuse, plakao je, jebote." Uvukla je dim i bacila cigaretu u snijeg, koja je tamo ostala mirno ležati, otpuštajući tanak stupić sivog dima koji se jedva razlikovao od boje snijega. "Dakle", rekla je Amy. "Stvarno mu je stalo." Stacy je grleno zagunđala, a Amy je vidjela da su joj oči bile pune suza. "Ove glupe čizme puštaju", rekla je Stacy saginjući se i vukući prstom po rubu uz palac. "Imam tu glupu rupu u podstavi kaputa", rekla je Amy otvarajući širom kaput i svijajući glavu da bi ispitala razderotinu u podstavi pazuha, koja je i nije zanimala, ali prijateljici je željela dati nekoliko trenutaka privatnosti. "Ovaj je kaput tako star. Nikad mi se i nije sviđao. Materijal je tako muški. Hoću reći, nešto što bi muškarac nosio." Stvarala je buku da Stacy ne pomisli da je promatra. "Mrzim svu svoju glupu odjeću." Stacy je još uvijek bila nagnuta nad čizme, a Amy je, bacivši brz pogled, vidjela da briše nos. No, taj se tren Stacy ispravila i rekla: "Kaput ti je dobar. Podstava se ne vidi." "Mrzim doba zimskih kaputa", rekla je Amy. "Posebno mrzim zimske kapute nositi u ovo doba godine." "Znam. I ja." Stacy je dlanom prešla preko nosa. "Procvjetali su šafrani oko naše kuće", rekla je Amy uzimajući drugu cigaretu iz Stacyne kutije. "Zgodno", odgovorila je Stacy. Upalila je svoju i ispružila ruku sa šibicom. "Nemoj spaliti kosu", upozorila je. "Jesi li ikad osjetila smrad spaljene kose? Stvarno je gadan. A izgori u trenu." Stacy je puhnula u šibicu, puštajući je u snijeg. Pucnula je prstima. "Ovako. Cijela glava puna kose izgori u sekundi." "Divno", rekla je Amy. "Divna misao." Stisnula je kaput jače oko sebe i naslonila se na palo deblo. "Pa, ne misli sada o tome", rekla je Stacy, smještajući se i sama na deblo blizu Amy, tako da su se dodirivale ramenima kaputa dok su drhtale i pušile. "Nisam napravila zadaću iz španjolskog", spomenula je Stacy nakon nekog vremena i, koliko ju je Amy poznavala, više nije namjeravala pričati o Paulu Bellowsu. "Možeš prepisati moju." Amy je pokazala prema kardinalu na vrhu omorike. "U čitaonici." "Je, ali gospođica Lanier će znati." Stacy je nezainteresirano gledala kardinala. "Odgovori će biti točni i znat će da nisu moji." "Napiši nekoliko krivih", predložila je Amy, a Stacy kimnula. "Draga je ona, neće ništa reći." I Stacy je ponovno kimnula. 41

Amy je pokušala napraviti krugove od dima napućivši usne poput ribe i izbacujući naglo jezik kako ju je Stacy pokušala naučiti, ali bezuspješno. Dim joj je iz usta izlazio u cilindričnim trzajevima. Osjećala je blagu slabost zbog nemira što će poslije nastave vidjeti gospodina Robertsona. (Jednom je, kad je s njim razgovarala prošli tjedan, prošao pokraj nje da zatvori prozor i vrlo lagano, vrlo kratko je dodirnuo po ramenu.) Htjela je pitati Stacy još o Paulu, ali bilo bi nepristojno inzistirati. I htjela je još jednom pogledati Stacyn trbuh i bojala se da će joj oči onamo nenamjerno odlutati pa se usredotočila na kolutove od dima. Mnogo toga nije shvatila. Je li Stacy mislila da je trudna, ili je Paulova majka samo bila zlobna? Pa znaš kad si u drugom stanju. Čak je i Amy to znala. "Trebaš samo vježbati", govorila je Stacy otpuhujući niz savršenih dimnih kolutova. Obje su ih djevojke promatrale kako se dižu u zrak, povećavaju i kolebaju, da bi konačno izgubili oblik negdje oko omorike. Kardinal je odletio dublje u šumu. "Sirota gospođica Lanier", rekla je Stacy. Amy je kimnula. Sviđala im se nastavnica španjolskog. Nosila je vrlo kratke suknje, što je bilo tužno, jer nije imala dobre noge; dobre do koljena, a onda su se koljena spajala i odmah iznad njih se uzdizale bezoblične butine poput cjepanica. Jednako tako, nosila je i mnogo najlonskih haljina bez podstave, pa su se haljine lijepile za nju. Vidjelo joj se rublje i najlonke. Stacy je imala teoriju da je gospođica Lanier zaljubljena u ravnatelja, čovjeka kojega su zvale Puddy, nadutog, prostog sredovječnoga muškarca. "A tako je sramežljiv", rekla je Stacy. "Kladim se da nikad nije ni s kim izišao. Još uvijek živi s majkom." Amy je odustala od kolutova i bacila cigaretu u snijeg. "Njihova bi djeca bila ružna i draga." No, utroba joj se stezala. Mislila je kako je gospodin Robertson rekao: "Dođi k meni poslije nastave. Imam knjigu koja bi ti se mogla svidjeti." Sve ostalo - Stacyne crvene oči, nesretne butine gospođice Lanier - cijeli se svijet činio blijedim u usporedbi s tim randevuom kojem se veselila. Tih je dana živjela u tako čudnom, napetom i osobnom svijetu; koliko je samo užitka crpila iz riječi: "Dođi k meni poslije nastave." No, uvijek uz taj izvrnuti nemir. Pogledala je cigaretu koju je bacila na tlo. "Siroče." Stacy je zamišljeno ponovila, a zvono se oglasilo, pa su se sabrale. "Netko bi joj zaista trebao skrenuti pozornost na taj statički elektricitet." Ušuškana u krevetu navečer, dok je svjetiljka bacala žutu mrlju preko njezina pokrivača, i uz Hamleta uspravljenog ispred nje, Isabelle se mučila sa Shakespeareom. Mučila se prije svega fizički jer joj se činilo da su joj kapci zalijepljeni; zaista ih je jedva držala otvorenima. Pokušala je sjesti uspravno u krevetu, no ipak se nije mogla probiti dalje od druge stranice. Nevjerojatno je bilo kako su joj se oči sklapale. Kad je bila sigurna da je Amy zaspala, ustala je i spustila se u kuhinju gdje je sjedila za stolom uz šalicu čaja, umotana u kućni ogrtač, ljuljajući stopalo u frotirskoj papuči dok je stalno iznova čitala stihove. Bilo je teško. Vrlo, vrlo teško. Nije očekivala da će biti ovako teško i borila se s osjećajem panike. "I svoje zemlje sve u korist pobjednika; / Nasuprot tome, odgovarajući dio / Založio je i naš kralj, a taj bi zalog / U naslijeđe Fortinbrasu pripao, / Da je ostao pobjednikom..."* I, što sad to znači? U kuhinji je bilo vrlo tiho. Pijuckala je čaj i gledala prema prozoru. Ondje gdje su se bijele zavjese malo razmaknule, vidjela je tminu prozora pa je ustala i navukla zavjese do kraja. Nije bila navikla ostajati ovdje dolje sama u ovo doba. Ponovno je sjela za stol, popila malo čaja i pogledom preletjela po stihovima u knjizi. "Kako mi se bljutav, dosadan / I beskoristan čini cijeli ovaj svijet!" I, evo, sad ovo. To je razumjela. Isabelle je stavila prst na stranicu; govorio je sam Hamlet. "Kako mi se bljutav, dosadan / I beskoristan čini cijeli ovaj svijet!" Bog zna da se znalo dogoditi da osjeti da je svijet dosadan i bljutav, baš kako je Hamlet rekao - lijepo je to rečeno. Osjetila je tračak istinskog veselja, kao da su se ona i Hamlet iznenada sprijateljili. I sad je, već razbuđena, šaptala riječi kojima je on započinjao svoj govor. "O, da prekruta ova put okopnjet hoće, / Rastopiti..." ( Usput se sjetila da iz leda nije izvadila ramstek za * William Shakespeare, Hamlet, preveo Josip Torbarina, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1979. 42

nedjeljni ručak.) Napućila je usne, otpila malo čaja i započela iznova. "O, da prekruta ova put okopnjet hoće..." (Hamlet je sigurno bio čvrst, mišićav muškarac. Za koji će trenutak pogledati i crtež na naslovnici knjige.) "Rastopiti se i rasplinuti u rosu!" Zasad ide dobro, kimnula je Isabelle. Tijekom života iskusila je tu čežnju: rasplinuti se, nestati. Nije nikada čeznula postati rosom, ali, ako razmisli, bila je to potpuno zgodna ideja, i upravo je to bio razlog, na kraju svega, zašto je čitala Shakespearea. Zato što je bio genij i zato što je znao izraziti stvari onako kako ostatku svijeta nikad ne bi palo na pamet. Sve ju je to izrazito razveselilo, pa se uspravila u stolcu. "Ili da barem Vječni svojim zakonom / Nije zabranio samoubojstvo! Bože! / O , Bože!" Pročitala je to nekoliko puta. Zato što je "Vječni" bilo napisano velikim slovom, pretpostavila je da Shakespeare ovdje misli na Boga i sve to sa zakonom sigurno je bila referenca na samoubojstvo: Hamlet se želio ubiti, ali je znao da Bog to zabranjuje. No, dakle. Isabelle je podigla pogled. Gledajući u hladnjak, pitala se nije li Hamlet malo melodramatičan. Jasno je bilo da je uzrujan i sigurno ima razlog za to. Ali, i ona je bila uzrujana, Bog joj je svjedok, mnogo puta dosad, a nikada nije pomislila oduzeti si život. Ponovno je zavirila u knjigu. Čaj joj je napunio mjehur, no pokušat će završiti scenu. Navodno je Hamletu žao što mu je umro otac. Njegovi su se roditelji jako voljeli... no, za nekoliko mjeseci majka ga je preboljela i udala se za Hamletova strica. Isabelle si je dodirnula usne; shvativši kako je to uznemiravajuće. Ali taj stih: "Krhkosti, ime ti je žena!" To joj se posebno nije svidjelo; a obraćao se svojoj majci. Zaboga. Što je Hamlet znao o tome kako je biti samohrani roditelj, izgubiti onoga koga voliš? Isabelle se namrštila i gurnula kožicu nokta. Hamlet je ovdje, iskreno, bio prilično uvredljiv. Sigurno je bilo da one žene u Bostonu, koje su upravo spalile svoje rublje na stubama pred nekom zgradom suda (Isabelle je to vidjela na vijestima) ne bi dobro primile takvu rečenicu: Krhkosti, ime ti je žena! Isabelle je gužvala svoj ogrtač. Iskreno, i nju je malo razdražilo. Muškarci moraju mnogo toga naučiti. Žene uopće nisu krhke. Zaboga, od pamtivijeka žene sve održavaju. Ni ona uopće nije krhka. Ništa nije krhko u žene koja sama odgaja kćer kroz turobne zime Nove Engleske, s krovom koji prokišnjava i autom kojem nedostaje ulja. Isabelle je morala tek na trenutak zatvoriti oči; bila je vrlo umorna. I, zapravo, osjećala se krhkom. To je bila istina, ako baš želite znati. Sjedila je malo, provlačila prste po rubu knjige i onda ustala, oprala šalicu u sudoperu, dovoljno sretna da ode spavati. No, nekoliko dana poslije vratila se u knjižaru. Ona obično nije odustajala; samo sa Shakespeareom nije bilo dobro početi. Naći će još koju knjigu na polici s nazivom Klasici. Ovog joj je puta knjižara već bila poznata. Mladi joj je prodavač s dlakama po licu kimnuo. Dugo je pregledavala policu prije nego što se odlučila za Madame Bovary; privukla ju je naslovnica. Proučavala je sliku tamnooke žene čija je kosa bila svezana u divnu punđu, a lice otkrivalo neko dublje znanje; Isabelle je na kraju zaključila - o tajnim tugama ženskog života. Tog je posljednjeg tjedna u ožujku Shirley Falls zahvatio niz provala. Događale su se tijekom dana, sve u dijelu grada Oyster Point. Zbirka starih novčića nestala je iz doma profesora povijesti. Gospođa Errin, zubareva žena, otkrila je da joj je iz stola nestao nakit, a u drugom slučaju - iz neke divne kuće nizvodno - nekoliko srebrnih posuda, svijećnjaka i zdjelica za šećer; stražnja su vrata našli otvorena. Nije bilo svjedoka ni tragova, osim novih stopa u snijegu koje je sprala kiša prije nego što ih je policija mogla ispitati i otkriti išta više od podatka da je vjerojatno riječ o muškarcu srednje visine i težine; nije bilo tragova, zaista ni izvještaja o sumnjivim licima koja se muvaju po okolici, nije zvučalo vjerojatno da su to djela nekog profesionalca, kao prije nekoliko godina kad su dvojica stigla iz Bostona i ispraznila dvije kuće u kamione za selidbu prije nego što su ih konačno ulovili tjedan dana poslije kad su se vratili opljačkati treću. Ne, te su sitne pljačke djelovale neozbiljno i, prije nego što je policija mogla obrisati znoj i napisati izvješća, činilo se da su provale prestale. No, Emma Clark, vraćajući se kući jednog popodneva (iscrpljena, jer se upravo neugodno posvađala u radionici za popravak namještaja zbog šlampavog posla koji su nedavno obavili na kauču iz njezine dnevne sobe), naišla je na poluotvorena vrata garaže, a, budući da je od 43

poznanika čula da je iz kuće na rijeci ukradeno srebro, nije izišla iz auta, već se vratila ravno u grad i nazvala Averyja da se smjesta vrati kući. Nestao je sav njegov alat i rezervna guma koju je držao u garaži, no u samu kuću očito nije bilo provaljeno. Svejedno je Avery uzeo slobodan dan i pozvao bravara da na svaka vrata stavi dvostruki zasun. "Moram o ovome obavijestiti Isabelle ", rekao je Avery svojoj supruzi, smeten zbog blata koje je bravar raznosio posvuda po kuhinjskom podu, i Emma je kimnula. Bila je to istina; Isabelle Goodrow živjela je tek kilometar i pol dalje niz cestu i trebalo joj je reći da se netko šulja po okolici, krade gume i alat. No, Emma i Avery tada su imali drugog posla pa tako Isabelle, sjedeći u kantini na pauzi za kavu, zadubljena u Madame Bovary, nije doznala da se išta događalo uz Cestu 22. Kao što nije ni znala, dok je okretala stranicu, da je na drugoj strani grada upravo zazvonilo posljednje školsko zvono i da je njezina kći Amy, gurajući se kroz gužvu u hodnicima, bila na putu prema ženskoj garderobi na drugom katu, da bi se sredila za gospodina Robertsona.

7 Kakvo uzbuđenje! Stajati sama u ženskoj kupaonici, gdje zelene zidove miluje mliječno svjetlo kroz brušeno staklo... Nema veze što su umivaonici prljavi i slavine cure, Amy su ova popodneva bila egzotičan muk, ushit. Ali i strah; i čudno je bilo kako ju je nisko uhvatio, kao da joj je neka ruka stezala trticu, tako da ju je stražnjica golicala; ruke su joj bile tako hladne, kao da ih je upravo izvadila iz hladnjaka. Zamišljala je da je dijete-princeza-mladenka koju spremaju za predstavljanje nekom kralju. A njezina je kosa najviše nalikovala princezinoj, padala je niz ramena u dugim, valovitim kovrčama, raznih nijansi plave, svijetlosmeđe, traka koja je tekla uz lice bila je tako svijetla da se činila bijelom. Gledajući se u zrcalu napola otvorenih usta, mislila je da je možda lijepa. A onda taj grč u želucu, stezanje u zdjelici - morala je otići na toalet i, kad se vratila, ponovno se ogledati u zrcalu, na svoj užas, vidjela je običnu djevojku blijedih i suhih usana. Grickala ih je i uštinula obraze pa otvorila teška vrata na kojima je crvenom bojom pisalo: Moja sestra voli da joj sišu lijevu sisu. Hodnik je bio prazan. Činilo joj se da učionice pokraj kojih je prolazila zijevaju u tišini, praznih stolaca, čekajući da ih se sutra ponovno napuni. Iz daljine se čuo tihi zvuk trube iz glazbenog kabineta; spuštajući se stubištem, čula je odjeke navijačica koje su vježbale u dvorani za tjelesni. I onda je stigla, stajala je na njegovim vratima. Vid joj se čudno suzio pa je scena izgledala blijedom i malenom, kao skica olovkom (njezine su velike, vlažne šake čvrsto stezale bilježnicu i na koricama ostavljale trag), no kad je gospodin Robertson podigao pogled sa stola, podigao je i obrve i lice mu se razvedrilo, pa je u trenu nestalo najtežeg dijela Amyna nemira. Činilo joj se da joj se nikada nitko nije tako veselio, osim kad je bila vrlo mala i majka bi je dovela u tvornicu; onda bi se žene naginjale prema njoj i katkad bi Debela Bev rekla: "Kako je moja prekrasna djevojčica?" Gospodin Robertson nije ništa rekao, samo ju je promatrao kako stoji na poslijepodnevnom suncu koje se posvuda prolilo. "Dobar dan", rekla je Amy, mahnuvši lagano i obarajući glavu uz brz, samosvjestan osmijeh. " 'dan." Gospodin Robertson odmahnuo je, točno oponašajući njezinu gestu, pa se činilo da je i on sramežljiv. "Uđi", rekao je. "Molim te, uđi." Hodala je prema njemu osunčanom učionicom. Bilo joj je neugodno što je promatra, kao da se natjecala sa svakom drugom osobom koju je pogledao, a znala je odavno da natjecanje nije ono u čemu je jako dobra. Čak i kad je bila dijete, bilo je tako; igra glazbenih stolaca ispunjavala ju je panikom - ta grozna, ledena činjenica da, kad glazba prestane, netko "ispada". Bilo je bolje kad je prestala pokušavati. Bilo je toliko stvari koje je mlad čovjek morao istrpjeti: natjecanje u slovkanju, beskrajne igre na tjelesnom; sve je to ona prestala raditi ili, ako bi i pokušala, od sebe više nije očekivala mnogo pa se nije ni razočarala kad nije znala odslovkati "glečer" na natjecanju u četvrtom razredu, ili kad bi izgubila bod jer na utakmici softballa nije ni podigla palicu. Prešlo joj je u naviku ne pokušavati pa je u višim 44

razredima, kad je najveća nagrada bila, naravno, pripadati društvu popularnih, Amy otkrila da joj još uvijek nedostaje volje za mahanjem palicom. Tako je postala gotovo nevidljivom, svjesna da je svoju usamljenost vjerojatno sama uzrokovala. Ali, gospodinu Robertsonu nije bila nevidljiva. Ne kad ju je ovako gledao - nije to bilo moguće. (Ipak, bio je u njoj i taj unutarnji nagon za bijegom, erupcija sumnji u sebe.) No, njegova se ruta pokrenula i dotaknula joj lakat. "Imam nešto za tebe", rekao je i kimnuo prema stolcu pokraj svojega stola. Sjela je, gurajući svoja velika stopala duboko pod stolac. Prepisao joj je Yeatsovu pjesmu Mladoj djevojci i ona ju je zbunjeno pročitala. Nikad nije vidjela tako mnogo teksta ispisana njegovom rukom. Znam zašto ti srce tako tuče... Činilo joj se kao da joj je napisao pjesmu. "Sviđa mi se", rekla mu je. "Zaista, jako." Podigla je pogled s papira prema njemu. "Smijem li je zadržati?" "Naravno. Za tebe je." Morala je skrenuti pogled jer je sada već znala da ga voli i to je sve promijenilo. Prije ju je samo privlačio, kao kad veliki, tamni magnet privlači njezin čavao, polako, preko cijele učionice. No, sada je to meko saznanje zaobišlo njezina čula; više nije bilo prostora za privlačenje. Stigla je, i sada ga je voljela. Ubacila je pjesmu u bilježnicu. "Pa, hvala vam", rekla je dok je ustajala i hodala do prozora, vidjevši da je pločnik gol i isušen suncem. Kroz pritvoren prozor čula je zvuk odlaska posljednjega školskog autobusa, glomaznog i umornog, koji je gunđao izlazeći na cestu. Iza toga je vidjela točkice žutoga na južnoj tratini škole; maslačci su tvrdoglavo izbili nisko nad tlom. Zrak koji je dolazio kroz prozor bio je tako slatkast da joj se to činilo bolnim, a na pločniku je na osušenim dijelovima vidjela mrljice koje su se presijavale na suncu pa se lako sjetila da su je ovakvi dani uzbuđivali kad je bila dijete. Jer, očito je bilo i drukčijih dana od terora glazbenih stolaca - bilo je dana poput ovoga, kad je zima konačno završila, a njezine su noge u novim tenisicama osjećale raskoš slobode dok su dodirivale suhi pločnik. Sjetila se toga bestežinskog stanja, proljeća u nogama dok hoda suhim, osunčanim pločnikom i činilo joj se, sad dok se prisjećala, da joj je ipak sreća bila dostupna, u novim tenisicama, s maslačcima spremnima za branje (iako je morala paziti, Isabelle je mrzila mrlje koje su maslačci ostavljali na odjeći), odjevena u džemper, a ne više u glomazan kaput - sve ju je to usrećivalo kao dijete, ispunjavalo je nadom. "O čemu razmišljaš?" pitao je gospodin Robertson pa se Amy okrenula od prozora. "Ne znam", odgovorila je, jer zaista nije znala kako objasniti svjetlucavi, suhi pločnik ili miris u zraku. "Radujem se što je proljeće konačno stiglo i sve to." Slegnula je ramenima i pogledala ponovno kroz prozor. "No, čudno se osjećam." "Znaš kako kažu." Čula je kako joj prilazi. "Što kažu?" Okrenula se. Bio joj je vrlo blizu i to ju je uznemirilo, bojala se da će pomisliti da nije privlačna. Drukčije je kad nekoga vidite izbliza - katkad u očima ima nešto ljepljivo, ili mitesere na bradi. Ljudi izbliza drukčije mirišu. Njezina majka, primjerice, katkad je blago vonjala na mokru ciglu kad bi se nagnula nad Amy ispraviti joj ovratnik ili joj odstraniti nešto iz kose. "Travanj je najokrutniji mjesec." Gospodin Robertson stavio je ruke u džepove i ljuljao se na petama. U džepu se igrao sitnišem. "Tko to kaže?" pitala je Amy. "T. S. Eliot." "Tko je to?" Mislila je da se gospodin Robertson malo pravi važan. Namrgodila se i sjela na klupicu prozora. "Još jedan pjesnik." "Nikad nisam čula za njega." Naslonila je nogu na rešetku radijatora i ojadio ju je iznenadan glasan metalni odjek. Objema je nogama pritisnula radijator pa je buka prestala. "Travanj je najokrutniji mjesec", recitirao je gospodin Robertson, "miješa sjećanje i želju. Ili tako nekako. Ne sjećam se više od toga." Polako je hodao do svog stola. 45

Vrati se, htjela mu je reći. Sišla je s klupice i slijedila ga. "Recite mi to ponovno", rekla je. "To o travnju." Oči su mu bile umorne, ali ljubazne. "Travanj je najokrutniji mjesec, miješa sjećanje i želju." Podigla je ramena i spustila ih s uzdahom. "Što?" rekao je tiho gospodin Robertson. Sunce se već odmaknulo; jarkog svjetla više nije bilo u učionici, osim što je jedan dio prozora ostao nježno žut, no proljetni je zrak još bio topao dok je ulazio kroz prozor. Amy je odmahnula glavom i slegnula ramenima. "Reci mi o čemu razmišljaš." "A, znate." Pogledom je prelazila po učionici, ne zaustavljajući ga ni na čemu. "To kako je travanj okrutan. Dobro je. Hoću reći, sviđa mi se." "I što još?" Ali, ona nije razmišljala ni o čemu drugome. Više ju je boljelo. Boljeli su je maslačci i gunđanje školskog autobusa i miris zraka i mnoštvo stvari koje nije umjela izreći. I, naravno, to s njim. "Drago mi je što vas poznajem", rekla je konačno, ne gledajući ga. "I meni je drago što te poznajem." Pogledala je uokolo tražeći svoje bilježnice i kaput koji je stavila preko stolca. "Smijem li te danas odvesti kući?" pitao je gospodin Robertson iznenada. "Valjda", iznenadila se. "Misliš li da će to nekome smetati?" Ubacila je ruku kroz rukav kaputa i pogledala ga zbunjeno dok je kosu izvlačila ispod kaputa. "Primjerice", nastavio je gospodin Robertson, "bi li tvojoj majci smetalo da te kući doveze profesor matematike?" "Naravno da ne bi." No, neće reći majci. "Onda idem po kaput", rekao je gospodin Robertson otvarajući ormar iza svog stola. Učionicu su napustili bez riječi. U automobilu se iznenadila kako mu je odjednom blizu; auto je bio mnogo manji nego što je mislila. Kad je povukao mjenjač unatrag, izlazeći s parkirališta za nastavnike, njegova joj je ruka nakratko dotaknula nogu. "Oprosti", rekao je, gledajući joj iznad glave. Kimnula je, okrenula se pogledati kroz prozor, pritisnula lakat o vrata, a palac na usta. Rekla je jednostavno: "Skrenite lijevo na semaforu", i onda: "sljedeća desno", pa su se nakon toga vozili u tišini. Kad su prelazili preko drvenog mosta, gume su naglo zabučile i jednako naglo prestale bučiti. Sive su se vrbe pojavljivale i nestajale kako je auto zavijao oko močvare uz Cestu 22. Provezli su se pokraj stare farme, gdje se forzicija taman rascvjetala u čupavo žutilo. Prošli su kraj Larkindaleova polja, gdje su se mrlje smeđeg i svijetlosmeđeg miješale u neravninama ostataka zime. Kameni se zid vidio u jednom polju, zavijao je u daljini ondje gdje su omorike bile tamne kao vojno platno i povijale grane kao da ih još uvijek okivaju mjeseci snijega. No, ostalo je zaista malo snijega - tek prljavi, stvrdnuti ostaci uz cestu - a duge su trake puta kojim je vozio auto bile suhe dok je sunce jarkim, ali pomalo već bljeđim svjetlom, otkrivalo prašinu ispred vjetrobrana. Pomislila je da je trebala staviti parfem za slučaj da miriše na mokru ciglu, kao katkad njezina majka. "Ovdje lijevo", rekla je, obuzdavajući se, a gospodin Robertson skrenuo je na uski kolni prilaz, zaustavljajući se kraj kuće i gaseći motor; iz motora se čuo niz tihih zvukova, kao da unutra odskakuje kamenčić. Amy je škiljila prema kući u kojoj je živjela, pokušavajući je vidjeti onako kako je gospodin Robertson vidi, i mislila je da kuća izgleda poput njezine majke, mala i blijeda, s bijelim zavjesama na kuhinjskom prozoru, koje kao da se ispričavaju što nisu ispunile svoju zadaću - da budu vesele, ugodne i čiste. Amy je sklopila oči. Godinama je čuvala tu tajnu: željela je imati drukčiju majku. Željela je lijepu majku, koja 46

bi ljude toplo dočekivala. Željela je majku koja bi izgledala kao majke s televizijskih reklama, koje čiste velike, sjajne kuhinjske podove, ljube muža koji se vraća s posla, žive u kućama kraj drugih kuća, okružene susjedima - nije željela majku koja se zabila ovdje u šumi, u tu kućicu. "Odrastao sam u bijeloj kući koja nije bila veća od ove", rekao je gospodin Robertson, a Amy je iznenađeno otvorila oči. Naslonio se na sjedalo, s jednom rukom udobno smještenom na volanu, a s drugom na bradi. "U blizini je bio prazan teren." Kimnuo je. "Ondje su se djeca loptala." Amy je ovo zvučalo kao dio televizijske reklame. Zamislila je njegovu majku, lijepu, s pregačom, kako peče kolače u kuhinji. "Ali, ja se nisam ondje mnogo igrao." Amy je palcem pritisnula kontrolnu ploču. "Kako to?" "Nisam se slagao s drugom djecom." Gospodin Robertson nakratko ju je pogledao. "Moja je majka pila. Bila je alkoholičarka. Često sam se vozio biciklom da ne budem kod kuće." Alkoholičarka. Amy je prestala palcem pritiskati površinu ispod vjetrobrana. Njegova majka nije pekla kolače. Vjerojatno je na katu pila džin iz boce ispod kreveta. Amy nije točno znala što je žena alkoholičar (majka alkoholičarka), ali joj je njezina majka jednom ispričala da takve žene potajno skrivaju boce pod krevetima. "Isuse", rekla je Amy. "Baš šteta." "Da. Jest." Gospodin Robertson uzdahnuo je i spustio se u sjedalo, stavljajući šaku na koljeno. Gledajući ga postrance kroz kosu, pažljivo mu je proučavala šaku. Bila je velika - odlučna šaka odraslog muškarca, s dvjema venama veličine gujavice. Nokti su bili široki i ravni i čisti. Uznemirila ju je priča o njegovoj prošlosti i o majci koja skriva džin pod krevetom. A ta ju je ruka umirila. Divila mu se zbog čistih noktiju, jer su mu kao djetetu nokti sigurno bili prljavi. Tako je to kad ti je majka alkoholičarka, mislila je Amy. Ali pogledaj kako je sada jak, pametan, citira poeziju i filozofe, um mu je pun matematičkih teorema, a nokti čisti i podrezani. "Pričajte mi još", rekla je, naslanjajući se malo na vrata automobila, da mu se okrene licem. Podigao je obrvu. "Još o životu i patnjama Thomasa Roberstona?" Kimnula je. "Pao sam godinu na faksu." I opet ta sjena zbog koje ga gotovo i ne voli, možda kap straha. "Stvarno?" Bilo ju je sram zbog njega - zato što joj je to priznao. "Prvu godinu." Izbacio je donju usnu, gladio crvenkastu mrlju brade odmah ispod nje. "Previše me toga okupiralo. Pa sam neko vrijeme radio s hendikepiranom djecom, a poslije odletio na Zapadnu obalu i ondje završio fakultet." Podigao je obrve. "S odličnim ocjenama čak." I tako se iskupio. Hendikepirana djeca; bio joj je sada mnogo draži nego prije. Promatrala ga je zadivljeno i, kad ju je pogledao, nasmiješila se. "Trebao sam diplomirati psihologiju... kakav lijep osmijeh imaš", (zarumenjela se), "... ali sam imao prijatelja koji je bio briljantan matematičar pa me on zainteresirao za ovo." "Mislite, na fakultetu ste studirali psihologiju?" Kimnuo je. "I ekonomiju, pa sam znao i nešto matematike." "Moja majka kaže da su svi psiholozi ludi." Izletjelo joj je to bez razmišljanja i ponovno se zacrvenjela kad je on prasnuo u smijeh. Bio je to dubok smijeh, zabačene glave, vidjela mu je tamne plombe na kutnjacima. Ponovno je osjetila da joj se ne sviđa kao prije, ali kad se prestao smijati, rekao joj je iskreno: "Reći ću ti nešto, Amy. Tvoja majka nije blesava." Nakon toga je u automobilu bilo ugodno. Podigao je prozore pa se osjećala kao da je zapečaćena s njim u nekom balonu. Razgovarali su opušteno i slatko i na kraju je na njegovu satu vidjela da će majka stići za dvadeset minuta pa je jednom rukom dograbila svoje knjige i krenula otvoriti vrata drugom, kadli se iznenada nagnula prema njemu i nabrzinu ga poljubila u obraz obrastao bradom. 47

8 Sin rođakinje Arlene Tucker uhićen je zbog preprodaje marihuane. "Ima petnaest godina i našli su ga s drogom u vrijednosti od tristo dolara." Arlene je ovo izjavila uobičajeno autoritativno, podižući jednu stanjenu obrvu i držeći je tako dok je vijest odjekivala. "A je li?" rekla je Lenora Snibbens. "Petnaest godina. Majko mila." "Ali u vrijednosti od tristo dolara", rekla je Debela Bev. "Otkud njemu uopće tristo dolara da je nabavi?" Arlene je kimala kao zadovoljan nastavnik. "Prodavao je stvari. Dilao ih. Ispada da je to trajalo mjesecima." Isabelle je podigla pogled s knjige. "Gdje žive ti tvoji rođaci?" Arlene je krajičkom oka vidjela naslov Madame Bovary. "U Kingswoodu. Sat vremena odavde." Isabelle je kimnula. U današnje je doba marihuane, čini se, bilo posvuda. A budući da je u Shirley Fallsu bio i fakultet, Isabelle je znala da ni njezin grad vjerojatno nije siguran. Ali Kingswood, takvo mjestašce, a petnaestogodišnjaci dilaju. Zatvorila je knjigu, više se nije mogla usredotočiti na čitanje. "I kažem vam", govorila je Arlene, vadeći neki trun iz oka i onda bijesno trepćući. "Najkrasniji mladić kojeg sam ikad upoznala." "Vidiš, ja to jednostavno ne vjerujem", rekla je Debela Bev. Polako je tresla glavom, odmotavajući sendvič iz voštanog papira. "Kad petnaestogodišnjaci tako prodaju drogu, nešto ne valja." "Pa naravno da nešto ne valja", odgovorila je Arlene. "Ne kažem da je sve u redu. Ne kažem da nije krivo nasađen. Kažem da nikad ne znate. Izgled vara." "To je istina", pridružila se Rosie Tanguay. "Baš sam neki dan čitala o momku iz Teksasa. Zgodan, savršen učenik, popularan, pametan - sve u paketu. Jedne noći se nakon košarkaške utakmice vratio kući i isprobadao svoju majku vilicom." Lenora Snibbens pogledala ju je sa strane. "Vilicom?" rekla je suho. Rosie je to ignorirala, no malo dalje za stolom Debela Bev već se valjala od smijeha. "Mislim, Rosie, koliko štete može napraviti vilica?" Činilo se da se Rosie uvrijedila. "Mislim da je bila kritično." Lenora se okrenula od nje. "U Teksasu imaju dobre vilice", rekla je blago. "Očito", odvratila je Debela Bev, saginjući glavu da odgrize komad sendviča. Komadić zelene salate s majonezom zalijepio joj se na golema prsa; odlijepila ga je i pojela i onda, mršteći se, salvetom snažno trljala po bluzi. Isabelle se trgnula. Bilo joj je na vrhu jezika da kaže: 'Bev, vrućom vodom, i to odmah.' No, Arlene je opet progovorila i rekla da razumije što je Rosie htjela reći i da se nikad ne zna kada će netko učiniti nešto suludo. "Zato i jest tako zastrašujuće živjeti na ovom svijetu", rekla je, upućujući to zbog nekog razloga Isabelle. "Tako je." Isabelle je kimnula. Vidjela je obazriv pogled kojim je Arlene pogledala Madame Bovary i znala da bi je zbog te knjige na poslu mogli prozvati snobom. Nije htjela da o njoj tako misle. Željela je ostati na istoj nozi sa svima i izbjeći bilo kakve neugodnosti pa je odgovorila Arlene: "Današnji svijet zaista plaši." Na kraju krajeva, u to je i vjerovala. No, Isabelle nije vjerovala da su se ti incidenti dogodili iz vedra neba. Nije vjerovala da majka tog dilera drogom u Kingswoodu nije vidjela znakove da joj se sin ponaša kao kriminalac. A što se tiče savršenog momka u Teksasu, Isabelle je bila sigurna da u tom slučaju postoji više činjenica nego što ih je Rosie znala. "Savršen učenik", primjerice. Što je to značilo? Možda da su mu zadaće bile vrlo, vrlo uredne. Isabelle je išla u srednju školu s takvom djevojkom - zvala se Abbie Mattison - ona bi svoju zadaću prepisivala tri ili četiri puta svake noći, sve dok margine i rukopis ne bi bili savršeni. Onda se udala i rodila dječaka, a Abbiein se suprug jednoga dana vratio kući i našao je kako potpuno gola pjeva u stražnjem dvorištu, vješajući rublje za sušenje. Odveli su je na neko vrijeme u Augustu, no prema posljednjim vijestima (Isabelleina rođakinja Cindy Rae pisala je novosti na dnu božičnih čestitaka), Abbie nije redovito uzimala lijekove i epizode su se s vremena na vrijeme 48

ponavljale. Nema veze. Isabelle je pamtila da je Abbie prepisivala svoje zadaće. Već je onda bila malo munjena. "Nisam sigurna da išta bude baš takvo iznenađenje kako tvrde", Isabelle je rekla Arlene, razmišljajući da je pretjerala s cjelotjednim čitanjem Madame Bovary i da bi trebala biti malo ljubaznija. Arlene je ovjesila usne i podigla obrve, odbacujući Isabelline riječi, a Isabelle se upitala da li im ispričati priču o Abbie Mattison da pojasni svoje riječi, no zaustavio ju je osjećaj za diskreciju. Nije joj se činilo poštenim prema Abbie - bez obzira na to gdje ovih dana bila, u ludari ili vani - da se njezina priča razglaba samo da Isabelle stekne naklonost radnica u tvornici. "Slažem se", rekla je Debela Bev. "Budan roditelj zna puši li mu dijete marihuanu ili ne. Miris je poseban. I zacrvene im se oči i jedu kao vuci." Isabelle je, naravno, znala da Amy nikad ne bi pušila marihuanu i bila je zadovoljna što u sebi može potvrditi da njezina kći nije posebno mirisala, nije imala crvene oči niti vučji apetit. "Kad god moje cure idu na neku zabavu", Bev je govorila, "Bili i ja uvijek smo budni dok se ne vrate. Sjećam se večeri kad je Roxanne izašla s nekim prijateljima i, kad se vratila kući, prvo je otišla u zahod i ispišala se kao bik." Isabelle se pokušala ljubazno nasmiješiti. "Pomirisala sam joj dah i, naravno. Nismo je puštali van mjesec dana." Lenora Snibbens ustala je i otišla do automata za slatkiše. "Mislim da si imala pravo, Bev", rekla je pritišćući dugme za čokoladicu. "Tvoje su cure potpuno u redu." "Žanješ što šiješ", rekla je Isabelle. "Uvijek sam u to vjerovala." "Vjerojatno." Bev je lagano kimnula, promatrajući Lenoru kako odmotava čokoladu. "Nije baš tako jednostavno", izjavila je Arlene. "Moja rođakinja nije znala što joj sin radi. Oči mu nikad nisu bile crvene i nikad nije čudno mirisao. Nikad sam nije pušio." "Pa, očito je da je pušio." Debela Bev kuckala je svojim ružičasto lakiranim noktom po stolu kraj Lenore. "Ta vrsta čokoladice ima šezdeset posto parafinskog voska. Negdje sam to pročitala." "Ne", rekla je Arlene, "prodavao je. Nikad nije sam probao. Samo je prodavao." "Ludo", rekla je Rosie. "Ludo, ludo, ludo." "Što će sada biti s njim?" pitala je Lenora znatiželjno. "Šalju li takvu djecu u zatvor?" "Sudac mu je odredio uvjetnu kaznu od tri godine. Mora paziti što radi u tom vremenu." Arlene je pogledala na svoj ručni sat i počela prikupljati ostatke ručka, pritišćući poklopac svoje posude Tupperware, u kojoj su se na dnu vidjeli mliječni obrisi salate od tjestenine. "I terapiju. Sudac je rekao da mora na terapiju, pa klinac svaki tjedan razgovara sa svećenikom." Isabelle je pogledala naslovnicu svoje knjige, odakle ju je ravnodušno promatrala tamnooka Madame Bovary. Strašno ju je zanimalo hoće li nezasitnu Emmu odbaciti njezin ljubavnik. (Isabelle se tome nadala.) "Onda svećenik zove roditelje i kaže im što priča njihov sin. Usamljen je u školi. Majka viče na njega." Arlene je slegnula ramenima. "Kao da mu sve te gluposti daju pravo prodavati marihuanu", rekla je Rosie. Lenora se mrštila. "To mi se ne čini dobro", glasno je razmišljala gurajući čokoladicu zapešćem preko stola prema Debeloj Bev. "Naravno da nije", rekla je Arlene. "A što je s odgovornošću? Majka se izdere na tebe, a ti počiniš zločin? Koja majka ne viče na djecu?" "Pa", rekla je Isabelle, skrećući pozornost s knjige i razmišljajući o onome što je Arlene rekla, "sumnjam da je to radio jer je majka vikala na njega, premda je to baš zgodna priča za svećenika. Ali, ima tu više od toga. Djeca brzo uče, hoću reći, nije li tako? Sigurno je doznao nešto zbog čega misli da je prihvatljivo krenuti tim putem. Prodavati drogu, hoću reći." Arlene je prestala pakirati svoje stvari i zaškiljila je prema Isabelle. "Što si sad rekla, Madame Ovary? Da je moja rođakinja naučila svog sina prodavati marihuanu na ulici?" "O, zaboga, ne." Isabelle je divlje pocrvenjela. "Samo sam mislila da su nam vrijednosti ovih dana posve iskrivljene. I da... pa, kad djeca vide da im roditelji varaju na porezu i takve stvari..." 49

"Moja rođakinja ne vara na porezu." "Ne, ne, naravno da ne." Isabelleina naušnica orosila se znojem baš u trenutku kad je zazvonilo za kraj stanke za ručak. "Ono što sam ja rekla", izjavila je Lenora Snibbens ne obraćajući se nikome posebno i ustajući, "jest da mi se ne čini dobro to što svećenik roditeljima govori što mu je mali ispričao. Ne bi li to trebalo ostati povjerljivo? Kako ću sad na ispovijed?! Bev, mislim da si u pravu, ovdje nema mnogo čokolade", doda pokazujući usput čokoladu. "Nisam ti htjela uvrijediti rođakinju", Isabelle je tiho rekla Arlene. "Ma nema veze", Arlene je umorno odmahnula rukom dok je izlazila iz prostorije. Još uvijek potresena svađom u koju je zamalo upala, Isabelle je rekla Bev: "Samo mislim da žanješ ono što posiješ. Kako sam rekla." "O, naravno. Slažem se." "Kad se večeras vratiš kući", Isabelle je nastavila, "pokušaj tu mrlju namočiti u vruću vodu." Rano je ujutro sniježilo. Iznenadna travanjska snježna oluja koja je sve posula s pet centimetara savršeno bijelog snijega; aute, pločnike, drveće, korake - sve je bilo zaobljeno i bijelo i bez rubova. I jednako je tako iznenada nebo potpuno poplavilo, sunce je sjalo tako jako da ih je, kad su se Stacy i Amy za vrijeme užine pojavile na stražnjim vratima škole, sjaj obje zaslijepio, pa su zažmirile, pognule glave, držeći dlanove pred očima kao da se brane od udaraca. Snijeg se topio brzo, otežavajući im put kroz šumu. Djevojke nisu imale čizme pa su oprezno koračale kroz potočiće otopljenog snijega i blata dok je iznad njih tako kapalo s drveća da bi izgledalo kao da kiši, samo da nije bilo blještava sunčeva sjaja. , "Moj otac nekoga ševi", rekla je Stacy čim su došle do svog mjesta. U usta je stavila kolačić prekriven čokoladom i snažno ga žvakala. "Sranje", dodala je gledajući prema dolje, "noge su mi tako mokre." Noge su im bile i blatnjave, s obje strane cipela imale su tamne mrlje. "Pusti da se osuše prije nego ih pokušaš očistiti", rekla je Amy, ali se brinula. Njezine su cipele bile od antilopa i Isabelle je od njihove cijene napravila cijelu predstavu. "Je", rekla je Stacy vadeći cigarete. "Pa, zapravo me nije briga." Amy je promatrala snijeg koji se topio i curio niz potamnjelu koru debla i onda pitala: "Zašto to misliš za svog oca?" okrećući se prema Stacy. "O", Stacy je zvučala kao daje zaboravila daje išta o njemu rekla. "Možda sam u krivu. Ne znam. Samo imam takav osjećaj. I sanjala sam o tome. Je, tako je." Zapalila je obje cigarete i jednu dodala Amy. "Zaboravila sam na to, ali sam sanjala. Je." Grizla je usnicu gledajući u cigaretu. Amy je duboko udahnula dim. "Čudno." "Bila sam u vodi ili nešto, a otac na obali s nekom ženom ili takvo što." Stacy je pušila. "Tko zna." Slegnula je ramenima. "Jebeš to." "Odlični su." Amy je pokazala cigaretom na polupraznu kutiju kolačića s preljevom od čokolade koja je balansirala na deblu. Stacyna ih je majka kupila za rođendansku proslavu Stacyna dva mlađa brata blizanca, ali ona ih je ukrala i donijela u školu. "Ponudi se." Stacy je odmahnula rukom. "Znaš, mom ocu mnogo plaćaju da tumači snove, ali svaki put kad ja sanjam, njega to ne zanima." "Ispričala si mu ovaj san, ne?" "Ne. Isuse, to je dobra ideja. Pričekat ću do večeras pa ću, kad budemo večerali, reći: 'Tata, sanjala sam da si ševio neku ženu koja nije mama. Možeš li mi reći što to znači?'" Amy je uzela još jedan kolačić. Nije bila usredotočena, Stacyn ju je san tek djelomično zanimao. Ono o čemu je mislila, jasno, bilo je bolno sramotno sjećanje na prethodni dan, kad je gospodina Robertsona poljubila u obraz. Kako je to bilo glupo. A bio je oženjen, nosio je vjenčani prsten - pa se vjerojatno vratio kući i ispričao sve ženi te su se zajedno smijali. "Normalno je da se djevojke zaljubljuju u svoje nastavnike", možda je rekla njegova žena. Amyna se utroba stisnula od ugode zbog pojedenog kolačića. Nije mislila da je ono što je 50

osjećala za gospodina Robertsona išta "normalno". Progutala je ostatak slatkiša misleći da je jedini razlog što joj se jutros u razredu nasmiješio to što mu je neugodno jer se ponijela kao budala. Kapljica vode s grane pala je na Amynu glavu i curila joj niz čelo. Obrisala ju je rukavom kaputa. "Kamo misliš dalje na studij?" upitala je Stacy. Gospodin Robertson razgovarao je s Amy o dobrim fakultetima kad su sjedili u autu na prilazu njezinoj kući. "Nikamo. Preglupa sam. Idem u New York biti pjevačica", Stacy je zurila u kolačiće i odabrala jedan koji je izgledao kao da ima više čokolade. "Problem s usvojenjem", objasnila je Stacy, držeći u jednoj ruci cigaretu a kolačić u drugoj, "jest što su ti roditelji možda pametni i nadaju se da ćeš i ti biti, ali onda ispadneš glupa. Naravno da ih to razočara. A ne mogu ti to reći pa ti stalno naglašavaju da trebaš biti zahvalna što su te uopće uzeli. Stvarno trebaš biti jebeno zahvalna da te nisu ostavili negdje u jarku." "Ne bi te ostavili u jarku, ne?" Ova je mogućnost zainteresirala Amy. "Naravno da ne bi." Stacy je grickala čokoladni kolačić. "U tome i je stvar. Nisam bila nigdje drugdje nego u nekoj čistoj bolnici gdje sam se rodila i onda su došli moji roditelji i usvojili me i odveli me kući i sad bih se trebala ponašati kao da su mi spasili jebeni život." Amy je pušila cigaretu i razmišljala o tome. "Netko bi te drugi uzeo da nisu oni", konačno je izjavila. "Kladim se da bi to mnogo ljudi učinilo. Kladim se da si zaista bila lijepa beba." Stacy je bacila napola pojeden kolačić u šumu, a cigaretu na tlo. Dugo ju je promatrala kao da je zaspala otvorenih očiju. "Ruže su crvene", na kraju je rekla, još uvijek zureći, "tajne su skrivene, ja sam šizofreničarka, a i ja sam." Pogledala je Amy. "Moj otac misli da je to smiješno", rekla je. "Misli da je to jebeni vic."

9 Proljeće je stiglo. Grmovi forzicije osuli su se žutim pokraj kućnih vrata i uz kamene zidove; zatim su se otvorile narcisi, pa zumbuli. Narcisi su se naginjali na stabljikama, lupkajući odozdo o oplatu kuća, njihani povjetarcem. Svaki je dan nebo bilo plavije; sunce je padalo po ciglenim zidovima zgrada i grijalo ih. Uz obalu rijeke breze su treperile, vitke, a zbog nježnog zelenila novog ruha činile su se kao da oklijevaju, poput djevojčica. Sunce je plesalo po vodi, a toplije vjetar puhao uz obalu, gdje su ljudi ručali na klupama u parku, posežući naglo za praznim vrećicama čipsa koje je podizao vjetar. Večeri su se duljile; kuhinjski su prozori ostajali otvoreni i nakon večere, a iz močvare se čuo kreket žaba. Isabelle je izašla pomesti stube na verandi, potpuno sigurna da joj u život stiže neka divna promjena. Snaga tog uvjerenja zbunjivala ju je; ono što je zapravo osjećala bila je Božja prisutnost. Bog je bio ovdje, na njezinoj verandi, u posljednjem jezeru sunčeva svjetla na gredici s tulipanima, u jednoliku kreketu i pjevu iz močvare, u mirisnu, vlažnu tlu oko nje i u nježnim korijenima anemona i bijelih zvjezdica. Vratila se u kuću, zaključavajući vrata s mrežicom i ponovno sa sigurnošću osjetila da joj je život zbog Njegove ljubavi konačno na rubu nečega velikog i novog. A Amy je, hvala Bogu (zaista, hvala Mu), bila razgovorljivija nego prije i više ju je zanimala škola. Upisala se u književni klub i pridružila učeničkom zboru pa je poslije nastave često ostajala na sastancima. Uvijek bi nazvala Isabelle na posao kad se to događalo. Katkad bi, jednako tako, objasnila je Amy, ostajala dulje, pomoći drugoj djeci sa španjolskim. To ju je zamolila gospođica Lanier, nastavnica španjolskog. Stacy Burrows, primjerice ("Stvarno je draga, prijateljice smo", rekla je Amy), slabo je shvaćala konjugaciju glagola pa bi ostajala katkad u školi da joj Amy pomogne. Premda su provodile mnogo vremena ogovarajući gospođicu Lanier i ravnatelja Puddyja. "Mislimo da su zaljubljeni jedno u drugo", rekla je Amy, spuštajući komad maslaca veličine oraha u središte pečenog krumpira. "Puddy je neki dan ušao u razred s porukom za gospođicu Lanier, ona je pocrvenjela, a onda i on." Sve se to Isabelle činilo normalnim: dvije djevojke razglabaju o romantičnim sklonostima svojih nastavnika. I bila je za to zahvalna, jer se Isabelle brinula da je Amy usamljena u školi. Tako je bilo ugodno tih divnih proljetnih večeri sjediti i slušati brbljanje ove izrasle, sretne djevojke. 51

"Je li on zgodan? Ravnatelj?" pitala je Isabelle. "Ne znam da sam te ikad čula da toliko pričaš o njemu." "A, simpatičan je, stvarno", rekla je Amy, gnječeći vilicom pečeni krumpir i maslac. "Uopće nije strog. Vidi se da mrzi vikati na nas." Amy je u usta ugurala uznemirujuću količinu krumpira. "Osim što je na tri dana s nastave udaljio Alana Stewarta jer je demolirao mušku svlačionicu." "Bože sveti, i trebao je", odgovorila je Isabelle. "I molim te, ne pričaj punih usta." Amy je podigla prst ispričavajući se i naglo progutala, tako da su joj iskočite tetive na vratu. "Stacy misli", nastavila je ubrzo, "da gospodin Mandel - to je Puddy - još uvijek živi s majkom i da je previše sramežljiv da pozove gospođicu Lanier van." "Mandel", rekla je Isabelle. "Nije li to židovsko ime? Koliko misliš da ima godina?" Amy je slegnula ramenima. "Četrdeset možda. Pedeset. Kako možeš znati je li Židov?" Amy je pognula glavu nad tanjur; oči podigavši prema majci. "Ime ti govori. Ima li veliki nos? Zaboga, dušo, sjedni uspravno." "Je, ima poveći nos." Isabelle je kimnula. "Obično imaju takav. I ravna stopala, i možda je Stacy u pravu da živi s majkom. Židovske majke teško puštaju djecu. Posebno sinove, hoću reći." Amy je podrignula, šireći oči u ispriku. "Oprosti. Oprosti, oprosti", rekla je, no Isabelle je uživala u njezinu društvu pa nije reagirala. "Kako izgleda gospođica Lanier?" "Malo obično, ali zgodno." Amy nije spomenula da nosi vrlo kratke suknje, ali je ispričala majci o problemu s haljinama koje su joj se lijepile zbog statičkog elektriciteta. "O, baš šteta", rekla je Isabelle, soleći svoj pileći batak. "Vjerojatno nema veliko zrcalo, inače bi to vidjela. Svaka žena mora imati zrcalo za cijeli stas." Isabelle i Amy potvrdile su to kimajući. Povjetarac je ulazio kroz prozor iznad sudopera i donosio vlažan miris zemlje pomiješan sa začinjenom piletinom. "Ali, vidiš", rekla je Isabelle, pokazujući vilicom prema Amy, ubadajući zrak nekoliko puta, "Lanier. Mislim da je to francuski. Što znači da je vjerojatno katolkinja. Što znači da se to majci gospodina Mandela neće svidjeti." "Zašto ne?" "O, dušo." Isabelle je počela jesti. "Bi li tebi smetalo kad bih se udala za nekoga tko nije protestant?" pitala je Amy. Pitanje nije imalo nikakvoga posebnog značaja, tek razgovora radi. "Ne, naravno da ne", odgovorila je Isabelle, osjećajući stezanje u utrobi. "Udaj se za koga želiš. "A ako se udam za nekog Židova?" pitala je Amy, razmazujući maslac po kori krumpira. "A, pa to bi bilo u redu", rekla je Isabelle s olakšanjem. "Židovi su vrlo pametni. Oni misle. Koriste se glavom. Cijene obrazovanje." "A da se udam za katolika?" Isabelle je napola prerezala komadić piletine. "To ne bi bila moja stvar." "Vjerojatno se neću udati za katolika", rekla je Amy pomirljivo. "Mislim da je glupo to kako kleče. Glupo bih se osjećala da klečim u crkvi." "Pa", rekla je Isabelle, "s time se slažem. Premda trebamo poštovati različitost drugih." I to je bilo to: razgovor ugodni između majke i kćeri. Isabelle se ponosila svim tim trudom u odgoju svoje kćeri, i pogledajte samo: dočekali su se na noge. "Reci", rekla je dok je spremala posuđe sa stola, iznenada se sjetivši da je htjela nešto upitati Amy, "onaj nastavnik matematike koji je ove godine zamijenio gospođicu Dayble. Kako se zove?" "Robertson." Amy se sagnula kao da traži nešto po podu. "Što s njim?" pitala je još pognuta, oslobađajući kosu iza uha tako da joj je sada padala preko lica. "Žena ga je ostavila." Isabelle je sa sudopera donijela spužvu i detaljno je brisala stol. "Stvarno?" Amy je ustala, oprezno okrećući leđa majci. "Mislila sam da je zrno graška palo na pod, ali očito nije." No, majka je nije gledala, već se vraćala prema sudoperu. "Kako znaš da ga je žena ostavila?" 52

"Becky Tucker bila je u razredu s njom. Dušo, ako misliš da se grašak negdje otkotrljao, voljela bih da pažljivo pogledaš. Ne želim miševe po kući." "Išla je u školu s gospođom Robertson?" "Tako kaže Arlene. Evo, stavi ovo u hladnjak ako ne možeš naći grašak." Isabelle joj je dodala ostatke piletine pažljivo umotane u aluminijsku foliju. Amy je pričekala dok nije otvorila vrata hladnjaka pa onda rekla: "Zašto je otišla?" "A ne znam. Valjda se osvijestila." Amy je pomicala staklenke majoneze, krastavaca i kečapa te paket jaja. "Kako to misliš?" "Amy, zatvori ta vrata, zaboga. Samo ubaci piletinu i zatvori vrata." Isabelle je punila sudoper vrućom vodom, vežući pregaču oko struka. Amy je zatvorila vrata od hladnjaka. "Kako to misliš, osvijestila se?" "Stvarno ne znam je li se to dogodilo. Ali znaš kako se žene ovih dana druže po tim grupama." "Ali, što je to?" Amy je sjela za stol i otvorila knjigu iz biologije. Trebala je dovršiti zadaću. "Koliko ja znam", rekla je Isabelle, snažno trljajući tanjur, "žene sjede u krugu i žale se na svoje muževe i potiču jedna drugu na razvod." "Gospođa Robertson bila je u jednoj takvoj skupini?" "O, Amy, stvarno ne znam. Samo znam da je Arlene rekla da je otišla živjeti kod svojih roditelja." "Ali zašto?" "Blagi Bože, Amy. Zaista ne znam." Isabelle je isprala tanjure i onda obrisala slavinu. Amy više ništa nije pitala. "Nema veze." Isabelle je uzdahnula i obrisala ruke o ručnik. "Siroti čovjek. Da mu žena tako pobjegne." (Toga će se poslije sjetiti - kako je stajala u kuhinji i rekla siroti čovjek.) "Možda mu nije stalo", rekla je Amy, listajući knjigu iz biologije. "Možda mu je dosadila." "Tko zna", rekla je Isabelle nehajno, "kako danas stoje stvari. Ali mi se čini da dosada nije neki razlog za razvod." Otišla je u dnevnu sobu i izvadila košaru za šivanje da popravi rub na jednoj suknji. Ljutilo ju je to malo, zaista, što su ljudi tako lakomisleni sa svojim brakovima. "Ako ostaneš brižljiv i ljubazan, onda ne dosadiš jedno drugome", rekla je odsutno režući konac na duljinu ruke. Amy je sjedila za kuhinjskim stolom i zurila u knjigu iz biologije. Već neko vrijeme nije pisala zadaće. Jučer je iz testa iz biologije dobila lošu ocjenu, a nastavnica je na vrhu napisala: Misli su ti negdje drugdje. Isabelle je otkrila da se toliko uživjela u svijet Madame Bovary da si je već odavno prestala čestitati što čita. Kad su je žene u uredu počele zvati Madame Ovary ("Evo Madame Ovary", rekao bi netko čim bi Isabelle ušla u kantinu), nije je toliko smetalo zadirkivanje, ali se više nije dobro osjećala što čita na poslu i morala je odgađati užitak dok se ne vrati kući. No, nosila je knjigu sa sobom, u torbici, a budući da je vrijeme ponovno bilo lijepo i toplo, jednog se dana za vrijeme užine u tišini iskrala i sjela u svoj parkirani auto, grizući si nokat do krvi jer je Emma Bovary konačno umrla strašnom smrću u svom krevetu. Isabelle je zaplakala. U pretincu je potražila maramicu da obriše oči. Razmišljala je o tome kako si je Emma Bovary uništila život. Isabelle je to čak i glasno izgovorila. "Kakva zbrka", rekla je i ispuhala nos. Bilo joj je drago da je sve to propatila Emma, a ne ona sama. Jako joj je bilo drago. Isabelle je duboko udahnula i pogledala kroz vjetrobran na parkiralište gdje je šljunak blistao na suncu. Laknulo joj je, ali i bilo malo neobično što sjedi na parkiralištu tvornice cipela u Shirley Fallsu u dvadesetom stoljeću, dok se većina njezina uma još uvijek drži spužvaste zbrke koja se netom dogodila u nekom francuskom selu prethodnog stoljeća: zamislila je malu sobu, pčele na prozorima, Emmine posljednje povike otrovanog bola... Užasno, užasno, užasno. Bilo joj je žao Emme. Suze su se ponovno zabibale u Isabelleinim očima.

53

No, ipak. Ipak sve to skupa. (Isabelle je posljednji put pogledala sliku Emme Bovary pa je odložila u pretinac.) Sama si je bila kriva. Stvarno jest, zaista. Charles je Emmi bio savršeno pristojan suprug. Da je htjela, vidjela bi da je bio sposoban izrasti u jakog i zanimljivog čovjeka. Isabelle je u to vjerovala. Zapravo, nije se mogla riješiti osjećaja da bi ona sama uživala u suprugu kao što je bio Charles pa nije mogla potpuno prihvatiti Emmino stajalište. Ali, komplicirano je to. Jer je duboko u srcu Isabelle shvaćala strahovitu čežnju koju je osjećala Emma. Nitko u Shirley Fallsu to ne bi rekao za Isabelle, ali ona je u sebi čuvala uspomene na razornu fizičku ljubav s muškarcem, i te su uspomene u njoj katkad plesale kao da su žive. Bilo je to pogrešno - potpuno pogrešno - i srce joj je sada bijesno poskakivalo; osjećala je kao da će se ugušiti u autu. Smirila ju je šetnja rubom parkirališta i promatranje dvaju jastreba koji su lebdjeli visoko na plavom nebu pa se spustili nad rijeku, gdje se zapjenjena, nemirna voda izlijevala ispod tvornice preko granitnih stijena. Emma Bovary bila je sebična, Isabelle je rekla samoj sebi, sebična i nije voljela, a dokaz za to nije bila tek njezina ravnodušnost prema suprugu, već što je tako grozno zanemarila svoje dijete. Ne, Emma Bovary je bila zla, gora nego što je Isabelle Goodrow ikad bila, ili će ikad biti, i kad je na kraju umrla sama i usamljena, onda i nema koga kriviti osim sebe. Isabelle je otvorila teška stražnja vrata tvornice, zahvalna na poznatom mirisu kože i ljepila, glasnoj lupi iz radionice pokraj koje je prolazila, zujanju dizala koje ju je vozilo i istovarilo u tihom hodniku ispred ureda. Svratila je u toalet popraviti ruž i počešljati se, misleći da možda neko vrijeme neće čitati druge knjige, da je život dovoljno težak te da nema potrebe prizivati i tuđe nevolje. "Hoćeš li danas poslijepodne navratiti do mene?" gospodin Robertson rekao bi tiho Amy dok je izlazila iz razreda ili kad bi ga slučajno srela u hodniku, i onda bi Amy poslije nastave navratila k njemu u učionicu i stajali bi uz prozor i razgovarali, ili bi sjedili na njegovu stolu. "Hoćeš li mi dopustiti da te ponovno vozim kući?" pitao bi, pa je to postala navika: hodali bi do nastavničkog parkirališta, onda vozili po Cesti 22 pa sjedili u autu na kolnom prilazu. Nije ga namjeravala ponovno poljubiti, ali ju je već idući put, dok se spremala izići iz auta, pitao zadirkujući: "Danas nema puse?" pa se nagnuo prema njoj, nudeći joj obraz. Tako da je i to postala navika, da njezine usne lagano dotaknu njegovu bradu. Jednog se dana okrenuo i poljubio je u usta. "Ugodnu večer ti želim", rekao je i kratko kimnuo glavom. Te noći ponovno nije napisala zadaću. Nije radila ništa osim nemirno hodala po kući, razmišljala o njegovu namjernom poljupcu u usta. Isabelle joj je opipala čelo da provjeri da se nije razboljela. "Dobro sam", rekla je Amy. "Stvarno." No, bilo je teško to laganje majci. Dok je sjedala na rub kauča i puštala kosu da joj padne preko lica, kao da provjerava raspucale vrhove, rekla je: "Sutra ću u školi vjerojatno ostati dulje." "Književni klub?" "Matematika", rekla je Amy. (Nije bilo književnog kluba. To je jednog dana izmislila na licu mjesta.) "Dodatna nastava. Pa, ne instrukcije. Nekoliko nas je stvarno dobro u matematici, pa nas nastavnik uči trigonometriju. To je napredno. Rekao je da će s nama katkad raditi poslije nastave." "Stvarno?" rekla je Isabelle ništa ne shvaćajući. "Baš lijepo. I zanimljivo." "Zašto zanimljivo?" Amy je i dalje žmirkala prema pramenovima koje je držala ispred lica; gledala je u križ. "Jer je moj otac bio dobar s brojevima. Možda si to naslijedila od njega." Amy nije bila tako dobra u matematici. Kad je poslije nastave razgovarala s gospodinom Robertsonom, nikada nisu pričali o matematici. "Više volim književnost", rekla je, spuštajući kosu i ponovno misleći na ženu gospodina Robertsona i zašto ga je napustila. Sigurno ju je zamolio da ode.

54

"Završila sam onu knjigu koju sam čitala", rekla je Isabelle. "Madame Bovary, onoga francuskog pisca." (Bojala se da će mu krivo izgovoriti ime.) "Stvarno je dobra. Klasik." "I tako", rekla je Amy, "ako ostanem poslije nastave, nazvat ću te da se ne brineš ako bi zvala, a ja nisam kod kuće." "Da", rekla je Isabelle, "napravi tako. Molim te. Da se ne brinem." Gospodin Robertson ostao je u međuvremenu naizgled isti - sa ženom ili bez nje. Još ju je vozio kući. Sjedili su u autu. S one strane kuće gdje je gredica tulipana vrištala žutim i crvenim. Ljubio ju je svaki dan, ugodno, kratko, u usta. No, jednog toploga svibanjskog dana, premda je upravo rekao: "Pa, draga moja, sada je vrijeme da iziđeš", Amy mu je u očima i načinu na koji se polako nagnuo prema njoj dok joj je promatrao usta, nakratko ugledala nešto potpuno drukčije.

10 Dr. Gerald Burrows igrao se dugmetom svog sakoa i mirno promatrao pacijenta pred sobom, čovjeka koji je bio tek neznatno mlađi od dr. Burrowsa i koji je, prepričavajući neki ribolovni izlet iz djetinjstva sa svojim neukrotivim ocem, papirnatu maramicu odmjereno trgao na trakice. Kad je čovjek na tren smeteno pogledao kroz prozor, dr. Burrows pogledao je krišom na sat - mali, sivi, diskretni sat na stolu malo ulijevo i iza pacijentova stolca. Dr. Burrows, koji se ponosio sitničavom pažnjom koju je posvećivao pacijentima, teško se koncentrirao na priču o tužnom ribolovu prije trideset godina. I, premda je vjerovao da je primjereno naviknut na destimulirajuća razdoblja svoga posla, dr. Burrows je ovih dana bio posebno svjestan prevladavajućeg osjećaja uzaludnosti. Nikome nije bilo bolje, pa - gotovo nikome. Teškoće ljudi koji su mu dolazili uspostavile su se već u mladenaštvu, u nježnim godinama, tako da su se, do vremena kad su stigli u njegov ured, te blage agonije zgusnule u zaglušujući aranžman izraza, izmicanja i lukave manipulacije. Ne, nije im bilo bolje. Dolazili su jer su bili usamljeni i zato što ih je bol uistinu zbunjivala. Najbolje što je mogao napraviti, mislio je i dalje se igrajući dugmetom, bilo je pružiti im sklonište od osude, trenutak pribiranja i mira. To sebi nije mogao pružiti. Iza bezizražajnosti lica skrivala mu se stalna i uporna misao na kćer. Stacy ga je mrzila. Vidio je to u njezinim tihim, podrugljivim pogledima, svakoga jutra osjećao u drskom držanju tijela za stolom. Bilo je zastrašujuće kako je u brzom, neposlušnom pogledu prije njezina odlaska iz kuhinje, vidio, ili je mislio da vidi, otvrdli izraz spoznaje. Otkud je došla ta jetkost, nije bio potpuno siguran. No, ukazivala je (morala je, zar ne?) da je nisu odgojili onako dražesno kako su mogli. Odlučno je nastojao da usvoje novorođenče a ne starije dijete, baš zato da bi izbjegao mračan otisak već učinjene štete - siguran da on može cičavo, zajapureno dojenče odgojiti bez oštećenja! Čak je i onda bila ljuta. Nekoliko tjedana stara, škiljila je na njih bijesno između dvaju plakanja; u trenucima mira zurila je u njih opakim očima. Težak porođaj, poslije su doznali - zapela je u porođajnom kanalu s pupčanom vrpcom oko vrata. Što je to bilo - neko nejasno sjećanje, ostaci traume - protiv čega se ta djevojka bunila? Nije vjerovao u to. Znao je da ne bi povjerovao kad bi mu neki pacijent pokušao podmetnuti bijesnu kćer kao rezultat teškog porođaja. Radije bi prihvatio da se nešto događalo u kući, svakodnevno. I tako se dr. Burrows lagano pomaknuo u stolcu. Neće se praviti da je u njihovoj svakodnevici sve divno i krasno, ali njegovo drugo dvoje djece, blizanci, bili su dobro - zdravi dječaci koji se natjeravaju oko kuće i uvijek mu se razvesele. (Kako to objasniti, pomislio je ratoborno, ne obraćajući se nikome posebno.) Pogledao je čovjeka pred sobom i kimnuo mu da nadoknadi nedostatak pozornosti. Čovjek je završio svoju priču i gledao dr. Burrowsa pogledom koji se ispričavao i istodobno jadikovao. "Dobro", rekao je Dr. Burrows. "O ovome treba dobro razmisliti. Nastavit ćemo sljedeći put." Lice tog čovjeka, golo i gladno odobravajućeg osmijeha, ostalo je u umu dr. Burrowsa dugo nakon što je ovaj otišao i zatvorio vrata. Mučilo ga je što je i on sam, jadikujući, želio više. 55

* Isabelleina su se raspoloženja stala mijenjati uznemirujućom brzinom. Pitala se je li uvijek bila ovakva, a to jednostavno nije primjećivala. Ne. Bože dragi, takvo što moraš primijetiti: voziš do trgovine A&P smireno i udobno, kao da ti odjeća savršeno pristaje, a kad se vraćaš kući, osjećaš se potpuno raskopčanom i neurednom, jer si hodajući po parkiralištu osjetila da se miris namirnica iz vreće u tvom naručju pomiješao s mirisom proljeća i u srce ti utisnuo iver čežnje. Iskreno rečeno, previše je naporno sve to. Jer, uza sve te trenutke nade u Božju blizinu, kad joj se činilo da joj srce pršti i širi se unedogled, Isabelle je one druge trenutke mogla opisati samo kao gnjev. Pogled na Amyno prljavo rublje koje treba oprati, primjerice, izazivao je u Isabelle bijes jer joj se odjednom učinilo da je i osnovno uzdržavanje te djevojke previše za nju, a Isabelle to nije razumjela jer nisu li već prošle one zaista teške godine odgoja djeteta? Zašto joj se katkad činilo da joj izmiče ta nategnuta žica brige za dijete? Briga, briga, briga. O tome je pričala Averyju Clarku onog jutra kad je sjedila preko puta njegova stola, lagano pognuta naprijed dok je iznad koljena držala stiroporsku šalicu kave. "S djetetom je", rekla je, "uvijek samo briga, briga, briga." No, izrekla je to nehajno, naglašavajući rečenicu smiješkom kojim se podrugivala samoj sebi, s kutovima usana povijenim nadolje. "A, da, naravno", rekao je Avery kratko se nasmiješivši. Naslonio se unatrag u uredskom stolcu i ispričao dugačku priču o tome kako je jednog dana njegov sin otišao čamcem s prijateljem i nisu se vratili do noći. Avery je to tako dugo razvlačio (uključivši i kratak prekid zbog telefonskog poziva) da se Isabelle počela pitati što da radi s licem; od grimase ugodnog očekivanja već joj se trzalo, ali je Avery konačno stigao do zaključka. "I kad je na kraju ušao kroz vrata, nisam znao trebam li ga ubiti ili zagrliti." Avery se glasno nasmijao i zatresao glavom. "O, Bože", rekao je, "kako sam bio ljut." "Naravno", uzviknula je Isabelle. "To se ni s čim na svijetu ne može usporediti." Ali je Avery nije slušao. Ponovno se smijao i tresao glavom. "Bože, o, Bože", ponavljao je, "kako sam bio ljut." Amy nije mogla misliti ni o čemu drugome doli o otvorenim ustima gospodina Robertsona: šok zbog klizava topla jezika koji se premeće preko njezina, tihog šapata uzdaha iz njegova grla kad joj je odostraga pritisnuo glavu, pucketanja njegove čeljusti kad je jače zinuo, gurajući joj s unutarnje strane obraza svoj jezik, to živo, vrelo stvorenje oslobođeno u njezinim ustima. Laknulo joj je kad je konačno tiho rekao: "Amy, bolje pođi kući." Sjedila je nepomično na kauču u dnevnoj sobi dugo prije nego što se majka vratila kući. Bilo je apsolutno nevjerojatno: gospodin ju je Robertson zažvalio. Potpuno nevjerojatno. Stvarno je to napravio. Znači li to sad da je voli? Poljubac joj se nije učinio pun ljubavi. Činilo joj se da taj poljubac baš i nije imao mnogo veze s njom. Ali, to je bilo glupo, jer tako ljubiš samo nekoga tko ti se jako sviđa. Ipak, sjedeći u tihoj dnevnoj sobi, osjećala je nemir, gotovo tugu. Ujutro se više nije tako osjećala. Probudila se s osjećajem smirene učinkovitosti, kao da se nešto važno u njezinu životu upravo rasplelo. Oprala je kosu, očetkala je dok je još bila vlažna, što joj je Isabelle savjetovala da nikada ne radi, i osušila je tako da je bila sjajna i svilena i valovita te je savršeno pristajala ružičastom puloveru koji je odjenula na svijetloplavu haljinu. "O, baš lijepo izgledaš", rekla je Isabelle, istresajući rižine pahuljice u tanjur. No, do podneva više nije izgledala lijepo; u zrcalu garderobe lice joj je izgledalo smrtno blijedo. Njezina kosa, tog jutra jako iščetkana, sad kao da nije imala težinu i blesavo je lebdjela u svim smjerovima, poput kosice djeteta koje se netom probudilo. Uza svu tu zbrku išla je i začuđujuća činjenica da je gospodin Robertson za vrijeme sata nijednom nije pogledao. Nije to očekivala. Zavjerenički pogled, brz i topao osmijeh, potajni mig? Ništa. Uopće je nije pogledao. Pohvalio je Julie LaGuinn, tihu, običnu djevojčicu iz prvog reda. "Vrlo dobro", rekao je, gledajući joj preko ramena dok je radila. "Odlično. Ova djevojka zna misliti." A kad 56

je zazvonilo, gospodin Robertson otišao je do svog stola, dok je Amy zbunjeno izišla na hodnik, gdje se pokraj nje progurala skupina dječaka na putu prema dvorani za tjelesni. Stacy nije bilo. Ni u čitaonici, a ni na odmoru je nije čekala pokraj garderobnih ormarića. Jednom kad je Amy ostala kod kuće zbog streptokokne upale grla, Stacy ju je nazvala u podne da je izvijesti o "jebenim budalama" s kojima je morala ručati pa je sada Amy, našavši u dnu torbe novčić, otišla do foajea, gdje je bila javna govornica. Stacy je odgovorila na peto zvono. "Halo", rekla je turobno. "Ja sam", rekla je Amy. Vidjela je kako Karen Keane hoda gore-dolje foajeom, s rukama sklopljenim iza leđa, uzdignuta lica, kao u onih djevojaka u časopisima koje upravo izlaze iz bazena. "Bok", rekla je Stacy bezizražajno. "Jesi li bolesna?" upitala je Amy, još uvijek promatrajući Karen Keane, koja je, bacivši pogled u Amynu smjeru, kimnula glavom dajući joj do znanja da čeka red za telefon. Nastala je stanka, prazan prostor na vezi, i onda je Stacy rekla: "Moram k doktoru." Šmrcnula je i dodala tupo: "O, jebote." "Jesi li dobro?" Amy se okrenula prema zidu, držeći telefon objema rukama. "Karen Keane čeka telefon", dodala je tiho. "Majka me vodi k doktoru", rekla je Stacy. "Jesi li bolesna?" ponovno je pitala Amy. "Samo moram k doktoru", ponovila je Stacy. "Reci Karen Keane da odjebe na jarbol zastave. Reci cijeloj jebenoj školi da jedu govna i da crknu." Isabelle je popila kavu i upravo se sagnula da u košaru za otpatke u uredu Averyja Clarka baci stiroporsku čašu, prelazeći blago prstom po usnama, kad je Avery rekao: "O, Isabelle." Isabelle se okrenula prema njemu, osjećajući se kao dama i atraktivno (njihovi su razgovori o roditeljstvu bili ugodni, mislila je), podigavši znatiželjno obrve, stišćući usne za slučaj da joj se razmazao ruž. "Nešto sam se pitao. Razmišljao sam." Avery se nagnuo naprijed nad stol i Isabelle je shvatila da ono što je htio reći nije bilo namijenjeno drugima u uredu. "Da?" Ponovno je sjela na rub stolca, naginjući se naprijed, izrazom lica dajući mu do znanje da će čuvati tajnu. "Pa, samo sam razmišljao", rekao je Avery, "ali možda bi mi Amy ovog ljeta ovdje dobro došla." Isabelleine su se obrve ponovno podigle; nagnula je glavu ohrabrujući ga. "Nije to nešto što Dottie Brown želi da u ovom trenu svi znaju", rekao je Avery tiho, i dalje nagnut naprijed, kroz veliko staklo očima brzo provjeravajući žene za stolovima, "no, navodno će joj trebati odmor. Čini se da će na operaciju." I ustima je oblikovao riječi: "Ženski problemi." "A, razumijem. Pa, nadam se da je dobro." Avery je brzo kimnuo. "Ništa ozbiljno, hoću reći. Ali, možda je neće biti tijekom ljeta. Čini se da joj je liječnik savjetovao da uzme nekoliko tjedana slobodno i oporavi se. Rekao sam joj da se ne žuri natrag." "To je lijepo od vas." "I pomislio sam da će mi trebati netko za ispomoć. Jednostavne stvari, naravno. Sređivanje arhive. Provjeravanje faktura. Vrlo jednostavno. Recite mi, koliko točno Amy sada ima godina? Ako dođe na puno radno vrijeme, mora imati barem šesnaest." "Imat će šesnaest za tri tjedna", rekla je Isabelle. "Iako, stvarno, ni sama još ne vjerujem." "Gle", rekao je Avery, naslanjajući se unatrag, zadovoljan. "Razmislite o tome. Ali, mislim da će joj se svidjeti ljeti raditi ovdje, pobrinut ću se za to." "To je zaista vrlo ljubazno od vas", odgovorila je Isabelle. "Gotovo predobro da bi bilo istinito. Prošle je godine nekoliko dana tjedno čuvala djecu u crkvi, no sada je dovoljno velika da preuzme više. I bilo bi odlično da počne štedjeti za koledž." "Odlično." Avery je kimnuo. "Javite mi. A u međuvremenu ne pričajte okolo o tome, molim vas. Mislim da će Dottie uskoro sama reći svima." 57

Isabelle je podigla ruku. "Naravno." Ustala je. "Još jednom hvala vam", rekla je tiho, osjećajući u sebi divan žar, misleći da bi, bude li sutra vrijeme lijepo, mogla odjenuti lanenu haljinu boje potočnice. U kući je bilo tiho i mirno. Sjedeći na kauču, Amy nije znala što činiti. Usprkos jakom popodnevnom suncu koje se po njoj posipalo putem iz škole i tako zagrijalo cestu da se osjetio miris katrana, kuća je bila studena i mračna, sagrađena ispod zimzelenog drveća s prednjim prozorima na sjeveru. Ulazeći u neosvijetljene sobe - tihu kuhinju sa stolcima gurnutima ispod stola, koji kao da su cijeli dan mirno stajali; dnevnu sobu koja se činila da pati zbog svoje vlastite usamljenosti, gdje je smeđi pleteni prekrivač bio uredno složen preko naslona kauča, a kućna paprat stajala na visokom crnom stalku - sve je to dodavalo težinu na Amyno srce. Dugo je sjedila na kauču, ne znajući što činiti. Nije mogla zamisliti, dok joj je materijal presvlake grebao butine, daje tako mnogo godina uspijevala svaki dan dolaziti kući u prazninu u koju je sada zurila. Da je uspijevala proći kroz kuhinjska vrata, otvarati ormariće, pripremati si čaj, sjesti za kuhinjski stol i pisati zadaću. Ako je njezina sudbina bila vratiti se ovome - a očito je bila, jer ju je gospodin Robertson u potpunosti ignorirao cijeli dan - ona nije znala što ni kako dalje. U tišini kuće zazvonio je telefon. Amy je ustala s kauča. Mogla je to biti majka, a s njom nije željela razgovarati, ali je ipak brzo otišla u kuhinju i podigla slušalicu usred zvonjave. Ništa. Stanka. Prazan eter. "Halo?" ponovila je Amy. "Bok", prošaptao je muški glas. Amyno je srce zalupalo tako jako da ga je čula kroz grudi. "Tko je to?" I onda: "Tko zove, molim vas?" "Bok", ponovno je prošaptao. "Voliš li sladoled od vanilije?" Glas je bio dubok i vrlo hrapav, s malo južnjačkog naglaska. "O, molim vas", rekla je Amy zadržavajući suze. "Tko je to, molim vas?" Čovjek je šaptao polako, opsceno blago: "Želim ti s pičke lizati sladoled od vanilije." Amy je spustila slušalicu, kao da joj se ona u ruci pretvorila u zmiju. "O, Bože", zajecala je. "O, molim te, Bože." Dovukla je kuhinjski stolac do vrata i nagnula ga ispod kvake kao što je vidjela da majka čini u veljači, nakon što je nestala Debby Kay Dorne. Amyne su se ruke i gole noge ispod haljine divlje naježile. Usnice i usta u trenutku su se osušili. Uzela je telefon i počela okretati majčin broj, jer samo je majku željela. A ipak je u posljednji tren, u toj sekundi prije nego što je majčin uredski telefon zazvonio, Amy prekinula vezu. Preko njezina se straha, kao najtanji sloj srebra, prelila spoznaja da će majka, ako je sada nazove, paničariti. (Amy je paničarila. Tresla joj se ruka na kuhinjskom stolu.) I onda će majka svake sekunde otada željeti znati gdje je, čak i više nego dosad, a što ako gospodin Robertson ponovno bude dobar prema njoj ? Nije nazvala majku. No, uplašila se. Natjerala se poći na kat, pogledati pod krevete, otvoriti ormare. Metalne su se vješalice u majčinu ormaru zaljuljale kad je otvorila vrata, zveckajući kratko kao zloslutni amuleti. O, kako se samo bojala! Ta grozna, tiha, mračna kuća. Strčala je niz stube, provjerila čak i kuhinjske ormariće i hladnjak. Bojala se pogledati kroz prozor na kolni prilaz ili verandu za slučaj da netko ondje stoji. A onda ju je stegnuo užas od pomisli da netko možda viri kroz prozor i po sjenama u sobama pokušava otkriti gdje se Amy skriva. Tiho je plakala dok se uvlačila u ormar kod ulaza i sjedala na čizme iza ukrasnog ruba majčina zimskog kaputa. Razmišljala je o Debby Dorne; sjetila se svakog detalja koji je čula ili pročitala. Mala dvanaestogodišnja Debby, odjevena u džemper i svijetlozlatne dokoljenke, čeka da se majka vrati kući. Nestala je negdje između dva i pet poslijepodne, čekajući majku da se vrati kući. Amy se previše bojala da bi ostala u ormaru. Popela se preko čizama i izišla u hodnik oborena pogleda. Još je jednom prošla cijelu kuću i sve provjerila, a onda je sjela za kuhinjski stol i čekala. Nije znala čeka li otmičara ili majku, ni tko će od njih dvoje prvi stići. Niti treba 58

li napustiti kuću. Mislila je da će biti sigurnija ako nekamo iziđe. No, pusta cesta, taj prazni prostor uz Cestu 22... I tako je sjedila, ostavljajući vlažne tragove dlanova po kuhinjskom stolu. Telefon je ponovno zazvonio. Bio je na jednom od kuhinjskih ormarića i Amy ga je promatrala: i opet ta crna zmija, sklupčana, podiže čegrtaljku. Plakala je dok je dizala slušalicu. "Znaš što?" rekla je Stacy veselo, pucajući balon od žvakaće gume. "Guram dalje, a u sedmom sam mjesecu. Možeš li vjerovati da sam trudna?"

11 Stacyni su roditelji došli u školu bez nje i proveli jutro na sastancima s ravnateljem i zamjenikom, a zatim sa savjetnikom i sa svakim nastavnikom. Njezino stanje neće skrivati. Amy, koja je sve to doznala od Stacy telefonski, uhvatila je pogled na gospodina i gospodu Burrows u uredu savjetnika dok je onuda prolazila na putu prema čitaonici. Iznenadio ju je živahan izraz lica gospođe Burrows, energično kimanje glava, kao da su imali razloga za slavlje. Poslije je, gledajući kroz prozor za vrijeme engleskoga, vidjela da Burrowsi odlaze iz škole - gospođa Burrows, vrlo mršava, još uvijek nasmiješena i kimajući prema suprugu dok su hodali parkiralištem, gospodin Burrows, pognutih ramena, dok je svojoj ženi otvarao vrata automobila, nakratko joj dodirujući leđa prije nego što je ušla. ("Moji su roditelji tako ljubazni", rekla je Stacy na telefon. "Bože, tako su ljubazni.") Osa je zujala iznad osunčane prozorske klupice dok je stara gospođa Wheelwright, čije je rumenilo upalo u bore na obrazima, pisala po ploči: Wordsworth - ljepota prirodnog svijeta, a osa je, iznenada sunuvši posred učionice, uzletjela i udarila u strop uz tihi zvuk, pa u nešto sporijoj spirali ipak pronašla prozor i izletjela. "Nije li lijepo", govorila je gospođa Wheelwright (nitko nije slušao; bio je to posljednji sat prije velikog odmora, a učionica na zadnjem katu bila je pregrijana), "misliti kako narcisi saginju svoje glavice prema kamenju da se odmore?" Amy je morala odvratiti pogled. Istodobno su joj sinule dvije misli: da nikad neće biti učiteljica, bez obzira na to koliko je to njezina majka željela te da će poslije nastave otići do gospodina Robertsona i zamoliti ga da opet budu prijatelji, jer ju je i tog jutra ignorirao u učionici. Uznemirilo ju je to; sad su joj se i obični detalji činili drukčijima: gospođa Wheelwright bila je leš ustao iz mrtvih; učenici u razredu (Maryanne Barmble pisala je pokraj nje velikim slovima po klupi: WORDSWORTH JEBO SESTRU) bili su jedna potpuno druga vrsta. Amy se činilo da joj je osim toga sveobuhvatnog straha malo toga još preostalo. No, u Shirley Fallsu bilo je ljudi koji su tog dana bili savršeno sretni. Nastavnica španjolskog, gospođica Lanier, primjerice, u zbornici odmah ispod Amyne učionice, široko se smijala dok si je točila kavu: ravnatelj Lenny Mandel pozvao ju je na večeru sa svojom majkom. "Obje ste ljubazne", rekao je. "Siguran sam da ćete se složiti." A žena Averyja Clarka, Emma, jutros je primila vijest da joj je najstariji sin primljen na studij na Harvardu i sada je - nakon što je obavila obvezne telefonske razgovore - ležala na krevetu širom raširenih ruku, migoljeći nožnim prstima u najlonkama. Gospođa Errin, zubareva žena, bila je sretna jer je pronašla neke cipele na rasprodaji, kao i zato što joj je i suprug bio dobre volje nakon sastanka s računovođom. Tako da je bilo različitih veselja - velikih i malih, koja su se događala posvuda po gradu, uključujući i razdragan smijeh Dottie Brown i Debele Bev dok su sjedile za svojim stolovima u uredu; ona vrsta smijeha (u ovom slučaju zbog svekrve Dottie Brown) dviju žena koje se znaju mnogo godina, koje ugodu i radost pronalaze u sitnim, ali poznatim izrazima one druge i koje osjećaju, jednom kad smijeh utihne - uz povremen hihot i maramicu kraj očiju - stalnu toplinu ljudske povezanosti, vjeru da ipak nismo potpuno sami. Poslije nastave otišla je do njegova razreda i otkrila da ondje pred pločom stoji Julie LaGuinn.

59

"Amy?" rekao je gospodin Robertson. "Došla si k meni?" Ona nije odgovorila pa je on rekao: "Sjedni. Uskoro smo gotovi." Kad je Julie LaGuinn otišla, dobacivši Amy jedan ravnodušan pogled, gospodin Robertson duboko je uzdahnuo i sjeo u stolac pokraj Amy. "Onda", rekao je, prekrižio ruke i naslonio se: "Kako si, Amy Goodrow? " "Dobro." Sjedili su u tišini i nisu se gledali. Veliki je sat na zidu otkucavao. Kroz otvoren prozor čulo se negodovanje školskog autobusa, a povjetarac je donosio miris jorgovana koji su bujno cvjetali kraj ulaza u školu. Konačno je gospodin Robertson tiho rekao: "Hajde, odvest ću te kući." I kad se činilo da sve ipak nije propalo - da se taj njihov drukčiji odnos više neće mijenjati - gospodin Robertson zaustavio je auto pokraj ceste i parkirao ispod nekog drveća. "Prošećimo malo", rekao je. Šetali su putem koji se slabašno nazirao, po kojemu su nekad iz šume izvlačili debla, promatrajući kako su otisci guma zarasli u korov, sve dok gospodin Robertson nije rekao: "Onako te poljubiti, Amy, nije bilo dobra ideja." "Mislite, zato što ste oženjeni?" (Dolazila je ovamo s majkom. U proljeće, dok je bila mala, ovdje bi tražile poljsko cvijeće, žabnjake, kukurijeke, indijsku repu. Jednom su pronašle i gospinu papučicu, pa je Isabelle rekla da to mora ostati tajna jer će ljudi dolaziti i brati ih - a bile su tako rijetke.) Gospodin Robertson odmahnuo je glavom, gurajući vrh svoje cipele o omanju stijenu. "Ne, ne živimo zajedno. Moja se žena vratila svojima." Amy je prstima uvijala materijal haljine; neće mu reći da je to već znala. "Ne." Gospodin Robertson ponovno je počeo hodati, a ona ga je slijedila. "To je zato što ljudi to - kad bi doznali da smo se ljubili - ne bi razumjeli." "Ali, zašto bi itko doznao?" Okrenuo se prema njoj i pogledao je kratko, oprezno. "Kako bi itko mogao doznati?" ponovno je pitala, gledajući ga kroz duge spirale kose. "Ja to nikome ne bih rekla." "Ne znam", rekao je. "Možda i bi." Stali su. Amy je šutjela dok je noćni mračnjak dozivao. Gospodin Robertson prekrižio je ruke i kroz poluotvorene oči promatrao svoju mladu štićenicu. Nakon toga kiša je padala tri dana - neprekidna, neugodna kiša koja je udarala o krovove i aute i pločnike; barice vode skupljale su se na parkiralištima, a površinu su im stalno razbijale nove kapi, pa se činilo kao da su jezerca s gladnim ribama. Vodopad se slijevao s ruba školske zgrade gdje je pukla cijev odvoda pa tlo ispod nje više nije bilo travnato, čak ni muljavo; sva se boja otopila, ostala je samo hrpa gnjecave vlažnosti ondje gdje je nekad bila tratina. Stacy je brzo izišla iz zgrade i onda zastala uz: "Sranje", dotaknuvši Amyn rukav. "Samo trči", uputila ju je, pa su trčale preko trave i parkirališta, posvuda prskajući i potpuno smočivši cipele, prednji dio bedara i ramena, sve dok nisu stigle do auta i nagurale se na stražnje sjedalo uz bezbrižan smijeh: "O, sranje, o, Isuse, o, Bože, kako sam mokra!" Ulubljeni žuti Volkswagen pripadao je starijoj učenici, Jane Monroe, koja im je ovih kišnih dana dopuštala pušiti u njezinu autu. Djevojke su se pomaknule na sredinu sjedišta, da se zaštite od vode koja je kapala izvana, te zapalile cigarete. Stacyni su joj roditelji dali nešto novca da si kupi nekoliko "sitnica": šminku, nakit - bilo što, kako su rekli, što će pomoći da se bolje osjeća. Kupila je dvije šteke cigareta, jednu je čuvala u školi, a drugu je spremila pod krevet, kao i veliku vreću slatkiša. Djevojke su sada cigarete držale jednom rukom, a drugom jele slatkiše dok je kiša udarala o vjetrobran. "Sretna sam", rekla je Amy pa su se obje nasmijale. "O, je", odvratila je Stacy, "ovo je divno. Da ovaj auto ima i zahod, bilo bi savršeno." "Sigurna si da se Jane neće ljutiti što joj je auto mokar i zadimljen?" Amy je kopala po vrećici sa slatkišima. 60

"Nije ju briga", rekla je Stacy. "Vani je u nekom kamionu napušena sa svojim dečkom." Stacy je postala popularna. S obzirom na to da su im cijelu situaciju predstavili potpuno otvoreno, škola se nastojala pokazati u modernom, prosvijećenom svjetlu i pružiti pomoć. Čak su i nastavnici, inače nezainteresirani za takve vrijednosti, u svojim srcima pronašli sućut za tako mladu djevojku (samo petnaest godina!) koja je, kako su odlučili, očito bila iskorištena. Stariji su nastavnici (draga gospođa Wheelwright) u zbornici pričali o tome kako se to uvijek događa "dragim djevojkama", što je značilo da svaka djevojka koja se hladnokrvno zaštiti od trudnoće mora biti kurva. No, nešto je drugo ovdje imalo ulogu, neizrečen element, koji je uvelike omogućio da škola bude spremna pomoći. Činjenica da je Stacy Burrows živjela u dijelu grada Oyster Point. Stacy nije živjela u Koritu, njezini roditelji nisu radili u tvornici, nisu vodili benzinsku stanicu ili živjeli na farmi. Stacyn je otac predavao na sveučilištu, psihologiju; njezini su roditelji bili "intelektualci" i kao dokaz svega toga živjeli su u jednoj od onih novih kuća s mansardnim krovom. Istina je bila da su se u nekim dijelovima grada podizale obrve, ali je činjenica ostala: Stacyn je otac imao status pa, ako će on i njegova žena trudnoću svoje kćeri dočekati lako i otvoreno, nitko nije želio misliti drukčije. Taj se osjećaj proširio i među učenicima. Nisu je ismijavali i šaptali joj iza leđa, Stacy su primali kao heroinu. Djeca su je pristojno gledala po hodnicima, odmičući se dok bi išla prema svom ormariću, govoreći joj: "Hej, Stacy, kako si ovih dana?" Starije su joj djevojke postale prijateljice - Jane Monroe, koja im je velikodušno prepustila auto. A jedna je od gorih snobova iz starijih razreda, čiji je otac bio đakon Kongregacijske crkve, jednoga jutra nadugo i naširoko razgovarala sa Stacy u ženskoj garderobi, priznajući da je i ona sama napravila ne jedan, nego dva pobačaja u New Yorku i da još uvijek duguje novac kojim ih je platila. Stacy je od svega toga blagoslovljeno sjajila. Iznenada je, nedvojbeno, izgledalo kao da je u drugom stanju, kao da joj se tijelo konačno opustilo kad mu je priznat status; leđa su joj se svijala unatrag da kompenziraju težište i trbuh, sada okrugao poput košarkaške lopte, koji se jasno vidio ispod preširokih pulovera. Puloveri su bili očevi. Za toplih dana nosila je očeve košulje, koje su joj dosezale gotovo do koljena, pa je katkad izgledala kao nevina, crvenokosa mljekarica u pamučnoj kuti. Ispod tih širokih košulja, nosila je isti par starih traperica, jednostavno ne zakopčavši zatvarač; njezini su roditelji, usprkos darovanom novcu za sitnice, odlučili da joj neće kupovati trudničku odjeću. Stacy se to nije činilo čudnim i te je kišne dane prolazila zadovoljno, s mokrim donjim rubom traperica; imale su široke, zvonolike nogavice, a iskrzani su se rubovi vukli po mokrom pločniku. U autu je Stacy prebacila svoju nogu preko njezine, pa je Amy izvukla debeli, mokri konac koji je ispadao iz traperica i slušala kako Stacy izvještava o ljudima koji su taj dan bili ljubazni prema njoj. "Puddy Mandel polomio se da mi otvori vrata dvorane za tjelesni. Svaki put kad me vidi, zacrveni se." Stacy je zastala povući dim iz cigarete. "A to sa Sally je ludnica, ne?" (Sally je bila ona đakonova kći koja je obavila dva pobačaja.) Stacy se nagnula naprijed da baci cigaretu kroz prozor auta i onda otvorila karton s mlijekom koje je sada pila svaki dan za užinu. "Hoda okolo kao svetica, a poslije širi noge." Stacy je naslonila glavu unatrag, pijući i tiho se smijući, tako da joj se mlijeko cijedilo niz bradu. "Nemoj se smijati dok piješ - može ti izaći na nos." Stacy je kimnula. "Jednom sam žvakala karamelu ležeći na leđima", Amy joj je prstima pokazala da je Stacy već jednom ispričala tu priču pa je Stacy progutala mlijeko, nastavivši, "jebeno je boljelo. Jedan od onih tipova koji su napumpali Sally bio je crnac kojega je srela ispred koledža. I to sam ti rekla, ne?" Amy je kimnula. Taj je tajni, užurbani podzemni svijet škole zapravo bio zadivljujuć. Deprimiralo bije to samo da njezin vlastiti život nije uključivao gospodina Robertsona, ali jest. I premda to nije povjerila Stacy, sjedila je na toj činjenici kao na mekom i toplom jastuku koji je mirisao na kožu. "Crnac ju je odveo autobusom u New York. Rekla je roditeljima da je kod Denise i onda je cijelim putem natrag imala grčeve. Ima li još žvakaćih guma tu unutra?" Amy je pogledala u vrećicu sa slatkišima i odmahnula glavom. 61

Stacy je upalila još jednu cigaretu i bacila šibicu kroz prozor. "Što bi tvoja majka napravila da si ti u drugom stanju?" Amy ju je pogledala. "Moja majka?" "Nećeš zatrudnjeti. Ali, recimo da se to dogodi. Znaš. Što bi tvoja majka napravila?" Stacy je raširila prste preko okruglog trbuha i ispuhala struju dima između stisnutih usnica. "Poslala me nekamo." "Je li?" Stacy je podigla obrvu. "Poslala bi me nekamo." Amy je kimnula. Nije mogla objasniti zašto je tako sigurna u to, ali je znala da bi taj zločin bio kažnjen izgonom. "Mislim da te majka ne bi otjerala", rekla je Stacy pomirljivo jer joj je to pitanje koje je sama postavila očito već dosadilo s obzirom na golemu nevjerojatnost da bi Amy Goodrow mogla zatrudnjeti. "Pospana sam", dodala je, zatvarajući oči i naslanjajući glavu na naslon sjedala. "I ja." No, kroza zvuk kiše koja je tupkala po autu začuo se i odlučan zvuk školskog zvona. "Sranje." Stacy je otvorila oči i dvaput duboko udahnula prije nego što je ispustila cigaretu kroz pritvoreni prozor. Sve su zapakirale, zatvorile prozore i onda otrčale preko kišom natopljenog parkirališta. "Jesam li ti ispričala za one vitaminske tablete koje moram uzimati?" Stacy je vikala, naginjući se naprijed pred naletima vjetra koji im je kišu nosio ravno u lice. Amy je odmahnula glavom. "Goleme su", viknula je Stacy. "Jebeno velike ragbi-lopte." Htjela je preskočiti lokvu, predomislila se i jednostavno je prehodala, vukući kroz vodu već mokre rubove svojih traperica. Poslijepodne je Amy opet sjedila u autu parkiranom na kiši i kroz vodu na vjetrobranu promatrala grm jorgovana ispred njihove prednje verande kako se njiše i izvija pod neprekidnim mlazovima. Nove petunije u kutijama na prozorima nije se moglo spasiti; njihovi su nježni cvjetovi boje lavande bili potpuno uništeni. Jedino su se neveni činili otpornima i netaknutima, čvrsti žuti gumbići koji su obrubljivali put do kuće. "Tuga kao vječna kiša po mom srcu", Amy je polako recitirala. "Stvarno?" gospodin Robertson sjedio je leđima prema vratima automobila tako da joj se okrenuo licem. "Ne stvarno", rekla je Amy uz osmijeh, a on ju je promatrao polaganim pogledom, napola spuštenih kapaka, jer je, naravno, znao da ona nije bila tužna. Upravo su završili prvi poljubac tog popodneva, koji je počeo čim je gospodin Robertson ugasio motor. "Ne želim da si tužna", rekao je gospodin Robertson, gotovo pospano, s kapcima koji su se zaklapali na taj njegov sveznajući, prisan način. Amy se opet okrenula i promatrala kišu, pitajući se kako ljudi uopće žive bez ovakve ljubavi. Jučer mu je proučavala jedan po jedan vršak prsta i rekla mu za čovjeka koji ju je nazvao na telefon i rekao da želi lizati sladoled - "s mog tijela", tako je rekla gospodinu Robertsonu jer nije željela izgovoriti onu drugu riječ - i gospodin Robertson rekao je da mu obvezno kaže ako se ikad ponovi. Okrećući lice od kišom oblivenog vjetrobrana, nadala se da će je opet poljubiti, dotaknuti joj kosu. Ali, nije se pomaknuo, pospano se naslonio unatrag, prstom besposleno prelazio preko ruba volana. "Ispričaj mi o svojoj prijateljici Stacy", rekao je. "Što želite znati?" Gospodin Robertson promatrao je svoj prst na volanu i tiho rekao: "Voli se zabavljati, je li?" Amy je slegnula ramenima. "Tko je dečko?" pitao je gospodin Robertson. Rekla mu je da je Paul Bellows bio sportska zvijezda i da sada toči gorivo na benzinskoj stanici Sunoco uz cestu Mill Road. "Plakao je kad je Stacy prekinula s njim", dodala je i odmah zažalila. Sad je Stacy ispala poželjna.

62

"Ostao je bez škrinje s blagom." Gospodin Robertson nije se smijao kad je prstima lagano prošao kroz Amynu kosu, promatrajući je poluzatvorenim očima. "Nisam vam smjela to reći", rekla je Amy. "Nije da me Stacy zamolila da ne kažem..." Prekinuo ju je, uzimajući je za ruku. "Čuvat ću tvoje tajne." Stavio je Amyn prst u svoja usta i ona više nije mislila ni na Stacy ni na Paula.

12 Gospođica Davinia Dayble, nastavnica matematike čiji je pad niz podrumske stube omogućio gospodinu Robertsonu da se zaposli u školi, oporavila se od razbijene lubanje pa se nakon dosadnog i nemirnog proljeća u zatvorenoj kući, veselila i planirala se najesen vratiti u školu. Taj Robertson morat će tražiti novi posao. No, slaveći svoj rođendan jednoga vjetrovitog dana prvoga lipanjskog tjedna, Davinia Dayble klizila je kolnim prilazom na nekoj šklopociji, koju se moglo opisati kao veliki tricikl, prevrnula se na asfalt i slomila kuk. Njezin se brat, blijedi šezdesettrogodišnjak vječno začuđena izraza lica, nasmrt prepao; bicikl je, ili zapravo tricikl, jer imao je jedan veliki kotač naprijed i dva manja otraga, bio njegov dar; mislio je da bi se ona tih ljetnih dana tako mogla odvesti do grada, i u slamnatoj košari, pričvršćenoj za upravljač, kući donijeti potrebne sitnice - možda knjige iz knjižnice, ili kruh. No, ona je ležala na prilazu dok su joj cipele odletjele u gredicu zumbula. I tako ju je Emma Clark, Averyjeva supruga, otišla posjetiti u bolnicu. Emma Clark bila je članica Sunčane komisije Kongregacijske crkve i dužnost joj je bila obilaziti bolesne. Stajala je dražesno kraj bolničkog kreveta dosađujući se, komentirajući cvijeće i bolničku hranu; za to se vrijeme bolnička soba punila neugodnim mirisom. Davinia Dayble očito se pregrijavala; čelo joj je blještalo, obrazi crvenjeli. No, nije prestajala pričati da joj ove školske godine nedostaje škola. Na to joj je Emma Clark ispričala o učenici koja je dobrano zagazila u trudnoću - kći onog psihologa, dodala je Emma - a činilo se da se nitko u školi ne uzbuđuje zbog te situacije. Davinia je zatresla glavom. Već je čula tu priču, i tko bi to mogao misliti? No, kći psihologa - to je bilo zanimljivo, zar ne, Emma? (Emma je kimnula. Slagala se.) Nevjerojatno, rekla je Davinia, kad se bolje razmisli, kako su se vremena promijenila - njoj se sve to gadilo. Emma Clark, umorna od kimanja, spremala se otići. I onda - Davinia ju je zamolila može li izlazeći pronaći neku bolničarku. Kimnula je Emmi slavodobitno. "Upravo sam napunila gusku", rekla je. Vozeći se kući, Emma Clark nije se mogla riješiti neugodnih slika koje su je opsjedale u vezi sa sada već očitom činjenicom - da je Davinia Dayble punila bolesničku gusku cijelo vrijeme njezina posjeta. Na jarkome lipanjskom svjetlu Emma se namrštila, ljutilo ju je što Avery od nje očekuje da za crkvu obavlja takve dužnosti. Vratit će se kući i reći mu, jasno i glasno, da joj se ta prokleta Sunčana komisija popela na vrh glave. Ali, vrijeme je bilo savršeno. "Savršeno vrijeme", govorili su ljudi pozdravljajući se. Nebo je bilo golemo i plavo, tratine živahne od nježnih izdanaka. Iz garaža su se vadili roštilji, na verandama se večeralo, čula se lupa vanjskih vrata s mrežicama i zveckanje kockica leda dok su djeca izvikivala pozdrave vozeći se biciklom cik-cak po cesti. Isabelle, koja je živjela u maloj kući pod borovima, čula je žabe iz obližnje močvare; sviđale su joj se te duge večeri. Rahleći zemlju u prozorskim lijehama ili zamišljeno klečeći pokraj nevena uz prilaz, često se uhvatila da razmišlja o širokim i malo savijenim ustima Averyja Clarka i kako bi bilo kad bi svoje usne, vrlo nježno, prislonila na njegove. Bila je sigurna da ga Emma Clark već godinama nije nježno poljubila. (Stariji ljudi to ne rade, mislila je baš kad je Amy viknula kroz prozor: "Mama, jesi li vidjela moju žutu bluzu? Onu s gumbićima na leđima?") Možda je Emma, mislila je Isabelle okrutno, nosila protezu koja je grozno smrdjela. Osim toga što je, naravno, bila hladna kao riba. ("U košari za glačanje", odgovorila je Isabelle. "I, zaboga, nemoj vikati.") Stajala je odmičući s lica nekoliko odbjeglih 63

pramenova, udišući s prstiju miris zdrobljenih nevena. Božji darovi, mislila je, ponovno zamišljajući Averyjeve mekane usne - darovi od Boga. No, te je noći loše sanjala. O Amy koja je skinula odjeću na polju punom makova i ušla u blatnjavo jezerce, gdje ju je grlio čovjek s dugom, prljavom kosom, smijući se. U snu je Isabelle trčala poljem i mahnito zazivala kćerino ime. Probudivši se, još je vikala i našla Amy kako u spavaćici stoji kraj njezina kreveta. "O, dušo", rekla je Isabelle zbunjeno, postiđeno, još uvijek uznemirena. "Sanjala si", Amy joj je rekla. U svjetlu iz hodnika Isabelle je promatrala kćerino lice, njezino dugo tijelo u blijedoj spavaćici kako se saginje nad krevet. "Uplašila si me, mama." Isabelle je sjela. "Grozan san." Amy je bila ljubazna; otišla je u kupaonicu i donijela majci čašu vode. Isabelle se bolje pokrila plahtama, misleći da je dobro znati da je Amy dobra djevojka, a ne prljava hipica iz sna. I da kilometar i pol niže niz cestu spava Avery Clark. Ipak, trebalo joj je vremena da ponovno zaspi. Taj je čudan, neugodan osjećaj nije napuštao, kao da joj je ispod rebra zapelo nešto neprobavljeno. I Amy je teško zaspala, premda je to za nju bilo dobro, jer se u mraku smješkala i razmišljala o gospodinu Robertsonu. Sada su već svaki dan išli u šumu, ostavljajući auto parkiran ispod drveća na staroj šumarskoj stazi. Nakon toga šetali su stazom, katkad su se držali za ruke pa bi, nakon što je gospodin Robertson završio priču, sjeli leđima oslonjeni na veliku sivu stijenu i on bi joj ljubio lice ili ga katkad proučavao i onda je jako i iznenada poljubio odmah u usta, i onda bi legli nabrzinu, jer se nikad nisu skidali, on bi se popeo na nju dok se odjeća gužvala i dok je ona, ispunjena nekom unutarnjom pjesmom, vlažna među nogama i pod kosom, promatrala čipku plavog neba iznad šumarka borova; ili bi glavu okrenula u stranu, prema rasplesanim točkama žutih ljutića. Sve je to bila sreća - i kad bi mu usnama dodirivala lice, kad bi mu se tamna, valovita kosa mrsila s njezinom i kad bi katkad ubacila svoje mršave prstiće u njegova usta i pritisnula mu jagodice uz desni; o, bilo je to rajski razigrano, imati tog čovjeka tako blizu. Nekoliko noći poslije vrijeme se pokvarilo, postalo je mlako, a do jutra vrlo toplo. Sljedeći je dan bio još topliji i vlažniji. Dan iza toga gori. Za nekoliko dana rijeka je već smrdjela. Nebo je bilo mliječnobijelo, ravnodušno. Ose i stršljenovi visjeli su u titravom zraku nad smećem, kao da su previše omamljeni da bi sletjeli. Bio je to početak jednog od najtoplijih ljeta u povijesti Shirley Fallsa, ali to tada još nitko nije znao. Ljudi nisu o tome razmišljali, osim kad bi prstima odizali košulje i govorili: "Mislim da je zbog vlage ovako grozno." Još je bilo tek rano ljeto; ljudi su mislili na druge svari. Dottie Brown, primjerice, ležeći u svome bolničkom krevetu (kat iznad gospođice Dayble), zureći prazno u televizor koji je visio sa stropa, preživjela je histerektomiju i bila je zahvalna - potajno se bojala da će umrijeti. No, osjećala se čudno. Na poslužavniku pokraj nje čekala ju je večera: topla konzerva pića 7 Up, kuglica sladoleda od limuna koja se topila i stiroporska zdjelica s goveđom juhom koja je izgledala kao voda iz perilice posuđa od prije dva dana i od čijeg se mirisa sirota Dottie gotovo ispovraćala. Pitala se gdje joj je suprug. Liječnik joj je rekao da može kući za nekoliko dana - čim dobije prvu stolicu. A Barbara Rawley - đakonova žena koja je iznervirala Isabelle u crkvi, a poslije i u supermarketu - sada je i sama bila uznemirena. Njezina najbolja prijateljica, još jedna žena đakona, Peg Dunlap, održavala je ogavnu ljubavnu vezu s psihologom Geraldom Burrowsom, i Barbara je o tome morala sve više i sve češće slušati. Tog popodneva dok su razgovarale telefonski, Peg je otišla tako daleko da je implicirala kako je njihovo preljubničko vođenje ljubavi mnogo bolje po ovoj žegi. "Kad mu je kći zatrudnjela, bojala sam se da će me ostaviti. Ali, ne", sretan uzdah, "potpuno suprotno, ako me razumiješ." Barbara je rekla da mora otopiti pile i spustila slušalicu. Duboko ju je to uvrijedilo. Znala je da brak nije savršena institucija; život nije bio savršen. Ali ona je željela da bude. Posljednji dan nastave bio je četvrtak, dvadeset i petog lipnja. Budući da je već bio kraj i jako vruće, učenicima su dopustili odjenuti kratke hlače, pa su školu ispunili nemirni 64

tinejdžeri, slavljeničkog raspoloženja, koji su po hodnicima prolazili u dugim majicama i u odrezanim pamučnim hlačama, mnogi od njih s bejzbolskim kapama ili mekim kapama od trapera preko jednog oka. Čudno je to izgledalo, kao da je subota, a netko je otvorio školu za bujicu razigrane gradske mladeži. Neki su učenici izišli iz zgrade i rasporedili se uz prednje stubište, sjedili na tratini, naslanjali lica na laktove nagnuti prema suncu, koje je pržilo kroz bijelo nebo. Amy nije nosila kratke hlače jer joj Isabelle jutros nije dopustila iz kuće izići u odrezanim trapericama. Dopustila bi ona mornarskoplave hlače iz Searsa, ali to je Amy odbila. Odjenula je zato jednostavnu bijelu bluzu i suknju boje lavande, u čemu se osjećala očajno glupo jer su svi drugi izgledali samopouzdaniji nego ikada, čak možda i drski. Kad je stara gospođa Wheelwright razredu poželjela ugodne praznike, nitko se nije potrudio odgovoriti. Umjesto toga napuhivali su balone od žvakaćih guma i glasno se dozivali. Amy se činilo da će svi krenuti na neku zabavu čim ih otpuste, pa je bilo dobro kad joj je gospodin Robertson prošaptao na izlasku s posljednjeg sata: "Vidimo se poslije nastave?" Za užinu je sa Stacy otišla do njihova mjesta u šumi. Prekopavajući torbicu u potrazi za kutijom cigareta, Stacy je rekla: "Sranje, drago mi je što je ova godina gotova. Kako je škola jebeno glupa stvar." Amy je držala cigaretu između usana i odmicala kosu od pregrijane šije. "Vjerojatno je bolje nego raditi s onim staricama koje prde cijeli dan u tvornici", rekla je. "A počinjem u ponedjeljak, znaš." "O, da", rekla je Stacy. "Baš grozno." Ali se nije činilo da se pretjerano brine zbog Amynih ljetnih planova. Umjesto toga nagnula je glavu unatrag, obilato ispuhala dim i rekla: "Moj je otac opet podivljao. Jedno je vrijeme bio dobar, a sada je opet podivljao." "Kako to?" Zrak je bio nepomičan, vruć kao u pećnici. Stacy je slegnula ramenima. "Takav je, valjda. Tko zna." Pokušala je ohladiti vrat mašući kutijom cigareta. "Kad si trudna, tjelesna ti temperatura naraste za četiri stupnja." Drugom je rukom brisala lice. "Stalno piše te članke za glupe časopise i to." Amy je kimnula premda nije znala na koje to časopise Stacy misli. "Trebao bi napisati jedan s nazivom Zašto sam glup: psihološka studija Geralda Burrowsa, dr. sc. Rigoslava." Stacy je odigla kosu s vrata. "Tako je jebeno vruće. Imaš sreće da ti kosa lijepo izgleda i po ovoj žegi. Moja je kao umjetni rep na cirkuskom konju." Amy je željela pozvati Stacy k sebi koju subotu tijekom ljeta, ali što će raditi u onoj glupoj, maloj kući? Promatrati majčine nevene? Stacy je otvorila mlijeko i nagnula glavu unatrag. Gutnula je nekoliko puta i onda rekla: "Srela sam Maryanne Barmble neki dan u dućanu s njezinom majkom. Jesi li joj ikada vidjela majku?" Amy je odmahnula glavom. "Ista Maryanne. Velika, draga. Maše rukama ispred lica baš kao Maryanne." "Čudno." "I bilo je čudno. Ovo je mlijeko toplo." Stacy je napravila grimasu. Amy je pušila i promatrala kako Stacy izlijeva mlijeko na tlo, bijela mlaka koja se razdvajala u sićušne rijeke koje su puzale preko zemlje i lišća, postajući sve tamnije kako ih je tlo upijalo. Stacy joj je već nedostajala. Već joj se činilo da je nema. "Pitam se jesam li ista kao moja prava majka." Stacy je zamišljeno pušila. "Jer, ako svi na kraju ispadnemo slični majkama, u čemu je jebena poanta?" Nakon što je Amy ušla u automobil s gospodinom Robertsonom, sve se činilo normalnijim, premda je bilo ranije nego inače jer su skratili nastavu. Sunce je bilo visoko na bijelom nebu i vrlo toplo. "Hoćemo li se viđati ovog ljeta?" izletjelo joj je odmah nakon što su se izvezli sa školskog parkirališta. Gospodin Robertson pogledao ju je kratko postrance kao da se blago iznenadio. "Nadao sam se tome", rekao je. "Jer, u ponedjeljak, znate, počinjem raditi u glupoj tvornici."

65

Kimnuo je zaustavljajući se pokraj znaka stop. "Smislit ćemo nešto", rekao je, dodirujući joj lagano ruku. Okrenula se licem od njega i pustila da joj zrak iz otvorenog prozora hladi vrat; kosu je svezala u labav rep čiji su vrhovi lagano lupkali po prozoru auta. Prvi je put osjetila da je na rubu svađe s njim. To joj se nikad prije nije činilo mogućim. A nije bilo moguće ni sada, jer nije nalazila riječi, tek tugaljivu razdraženost dok je gledala kroz prozor auta i razmišljala da joj on, nakon svih tih tjedana ljubljenja u šumi, nije rekao ništa više o svojoj ženi, o sebi, ako ćemo pravo (osim priča o djetinjstvu, sjetila se ljutito), ništa o tome kako se osjeća, koji su mu planovi i nade za budućnost. Konačno je pitala: "Jeste li dobro?" kad je skrenuo s Ceste 22 i parkirao pod nekim krošnjama na pola šumarskog puta. "Dobro sam", rekao je, dodirujući joj ruku dok je vadio ključ iz brave za paljenje. No, zapravo je bio smeten i tih i nije išlo onako kao inače. Kad ju je poljubio, osjetila se praznom i lucidno svjesnom borovih iglica pod golim nogama te njegova kratkog, dubokog disanja dok se ritmički pomicao po njoj. Bilo joj je vruće, a i njemu; stežući mu leđa, osjećala je vlagu izgužvane košulje. Na kraju se maknuo s nje i rekao gledajući u nebo: "Valjda smo oboje znali da ovo nije dobar dan." Ništa nije rekla. Nakon nekog vremena posegnuo je za njezinom rukom i pomogao joj da ustane. Vratili su se do auta. "Trebala bi ići studirati u Boston", iznenada je rekao. Nije odgovorila, već je otresla borove iglice s nogu i ušla u auto. Ispitao je neku ogrebotinu na vratima pa i sam ušao u auto, naslanjajući leđa na otvoren prozor, a lakat na volan. Drugom je rukom milovao unutarnju stranu njezine ruke i smijao se kad je vidio da se naježila. "Drhtiš", rekao je, "a tako je vruće." Gotovo da joj se više nije sviđao. Spustila je pogled, lagano slegnula ramenima. Pod mliječnim svjetlom vidjela se prašina na upravljačkoj ploči. Koža joj je bila masna, nečista. "Amy", rekao je. "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?" Pogledala ga je. Dugo je vremena šutjela, ali zbog tog izraza njegovih ljubaznih, tužnih očiju rekla je: "O, Bože, ovo zvuči kao zbogom." Privukao joj je glavu bliže sebi, mrmljajući: "Ne, ne, ne", dok joj je milovao kosu na licu. "Nešto ćemo smisliti, mala Amy Goodrow." Ispravila se, spremna poljubiti ga, ali se činilo da je on zadovoljan samo time što je promatra pa je sjela, gledajući sramežljivo u svoje ruke na krilu. "Amy", rekao je tiho, "skini bluzu." Pogledala ga je iznenađeno. Promatrao ju je ravnodušno kroz poluotvorene oči. Polako je otkopčala dugmad, tu plosnatu, sjajnu dugmad; jedno je bljesnulo na prigušenom suncu. "Do kraja", rekao je, jer je zastala kad je sve otkopčala. Nagnula se naprijed, najprije naginjući jedno rame, onda drugo, skidajući izgužvanu bluzu za koju su se prilijepile dvije borove iglice. Uzeo ju je od nje i odstranio iglice pa vrlo pedantno složio bluzu prije nego što se okrenuo i stavio je na stražnje sjedalo. Sjedila je ondje odjevena samo u grudnjak iz Searsa, običan, bijeli, sa sitnom aplikacijom ružice između šiljastih košarica. Znojila se i, kad ju je pogledao, obrisala je rukom usta i pogledala na drugu stranu. "I to skini." Rekao je to vrlo tiho, dubokim, grlenim glasom. Na vrućem zraku auta pocrvenjela je još više. Kao da su joj se i kapci znojili; gotovo da su joj natekle oči. Oklijevala je pa se nagnula naprijed i otkopčala grudnjak; vršci prstiju bili su joj hladni. Ispružio je ruku i ona mu je dala grudnjak. Gledajući je još uvijek u oči, spustio je grudnjak na pod iza sjedala. Odvratila je pogled od njega na mjenjač s tamnom kuglom od kože na vrhu. Sada je već sigurno promatra. Trepnula je prema mjenjaču između njih i počela dizati ruku kako bi stavila prst na usta, ali se zaustavila i prstom stisnula usnice. Da bi joj kosa sakrila lice, nagnula je glavu naprijed i ugledala da joj između okruglih grudi, na kojima su ružičasti vrhovi bili bolno izloženi kao novorođenčad, teče potočić znoja prema trbuhu i u pojas suknje boje lavande.

66

"Tako si lijepa", rekao je gospodin Robertson mirno, ali uljudno. "Iskreno, Amy, stvarno si lijepa", i nakon toga se smirila. Trzaj jednoga kratkog osmijeha preletio joj je preko lica pa ga je pogledala, ali je on gledao niže. "Hoćeš li učiniti nešto za mene?" pitao je tiho. Ništa nije rekla jer nije znala na što misli. Primjerice, hoće li staviti ruku pod dojku i pružiti mu je? Porumenjela je i kratko se nasmijala, kolutajući brzo očima kao da se stidi, ali je napravila što je tražio, a on se činio tako zadovoljnim, tako da ipak nije zažalila. A nije joj smetalo ni učiniti još ponešto: držati obje dojke stisnute zajedno, a onda pustiti kosu da joj padne preko njih tako da joj bradavice vire kroz pramenove. Pitao ju je hoće li ovlažiti slinom prste i onda dotaknuti bradavice, na što se iznenadila, ali je to učinila. Zamolio ju je da se okrene na jednu, pa na drugu stranu. Pa da podigne ruku i kosu te nagne glavu. Što ju je dulje gledao, njoj se to sve više sviđalo. Poželjela je da ju je takvo što tražio i prije. Ispod podignute ruke osjetila je znoj, dezodorans od jorgovana pomiješan s njezinim vlastitim mirisom. Zagolicao ju je nos, pa ga je protrljala rukom i osjetila i miris ruke. "Dotakni ih ponovno", izdavao joj je upute, a ona ih je slijedila. Rekao joj je da spusti sjedalo, te je sada ležala. Grudi su joj se spljoštile, raširile prema rukama. U autu je zaista bilo vruće. "Zatvori oči", rekao je. Osjetila je blag, neočekivan povjetarac koji se uvukao kroz prozor i naglo otvorila oči. "Bojiš se?" pitao ju je blago. "Neću te povrijediti." Odmahnula je glavom. "Ne želim da se bojiš." "Ne bojim se. Samo mi oči ne žele ostati sklopljene." "To je u redu. Podigni suknju, dušo. Do struka." I ponovno se postidjela i lagano nasmiješila crveneći se, ali je onda poslušno povukla suknju boje lavande sve do struka, izlažući mu svoje bijele pamučne gaćice i blagu uzvisinu stidnih dlačica. "Ne želim da skidaš gaćice", rekao je. "Razumiješ?" Kimnula je promatrajući ga, usta otvorenih zbog nekoga dubokog osjećaja koji je izazvao njegov grleni, meki glas izgovorivši riječ "gaćice". Činilo joj se kako mu se lice produljilo; gledao ju je dolje. "Sada ćemo malo tako ostati", rekao je. "Uživati u toplom, ljetnom danu." Kapljica znoja mu je curila niz jednu stranu lica, nestajući na bradi; još jedna ju je slijedila. "Lezi", rekao je. "Pokušaj ponovno zatvoriti oči. Uživaj u ljetnom danu." Nasmiješio joj se naslanjajući glavu na okvir prozora, zatvarajući oči. I onda je zažmirila. "Vrlo lijepa djevojka", čula ga je kako tiho govori i malo se nasmiješila još uvijek zatvorenih očiju. I onda je usne spustio na njezinu dojku i sisao je. Iznenadila se i otvorila oči. Vidjela je kako mu se pomiču obrasla usta, sišući isprva polako, a onda sve brže i jače, tako da za koji trenutak više nije samo ustima milovao bradavicu koja se stvrdnjavala, već ju je grickao lagano, povlačeći je zubima. Ispustila je tihi krik, a onda se učinilo kao da plače jer su se ti zvukovi spojili i nastavili u niz jecaja, ali to nisu bili jecaji, već čudni molećivi uzdasi, i što je više uzdisala, to je on revnije sisao već tvrdu bradavicu, a onaj se vrtlog u njezinoj utrobi okretao, povlačio je dolje, sa svakim stiskom njegovih usana osjetila je bol ondje dolje, tako da je počela micati bokovima, izvijati kralježnicu gore; zvukovi preklinjanja ispunili su zrak. A onda je stao, naslonio se unatrag. Čelo mu je bilo crveno, obrazi iznad brade tamnorumeni. Naglo je skinuo naočale i bacio ih iza volana. Mislila je daje ljut, ali je rekao: "Isuse, nevjerojatna si", i ona je sklopila oči, osjećajući bol u preponama, usta suhih od brzog disanja i uzdisanja. "Skini gaće", rekao je gotovo šapćući. "Skini gaće do koljena." Oklijevala je. "Učini to", rekao joj je.

67

Učinila je to nadraženih i krutih bradavica na vrućem zraku i suknje još uvijek zgužvane oko struka. "Mokre su", promrmljala je, crveneći se, već spremna rasplakati se od srama. "I trebaju biti mokre", rekao joj je tiho, sad ljubazno, naginjući se da dotakne, ali ne nju već njezino vlažno rublje. "Jer si divna. San svakog muškarca. Napaljena djevojka", govorio je trljajući prstima njezino rublje i onda joj na njezino iznenađenje stavljajući iznenada te iste prste u usta, tako da je okusila čudnu slanost same sebe. "Tako si jebeno napaljena", ponovio je, mrmljajući i onda prošaptao: "Želim da budeš još jače napaljena", pa ju je ponovno, netom prije nego što bi je mogao potpuno obuzeti užasan sram, prevladao užitak što mu ugađa, što je on potiče, gotovo zapovijeda da nastavi - tako je želio, da ona bude takva. Opet joj je ljubio grudi, jako sisao. Usred te njezine izložene golotinje ležale su kovrčave, blijede dlačice između golih, sjajnih butina; mokre su joj gaćice dodirivale koljena, a ona je promrmljala, isprekidanim glasom: "Ne želim ostati trudna." S njezinom dojkom još uvijek u ustima rekao je: "Nećeš", pa ju je nastavio sisati i kad je osjetila da mu se ruka vrlo lagano, vrlo polako pomiče preko njezinih natkoljenica i onda je dodiruje dolje - cijelim je dlanom najprije prekrio njezine dlačice, tako lagano da se činilo kao povjetarac - a onda ju je dotakao nježnim, polaganim, ali neumoljivim jagodicama, klizeći tek malo unutra i oh, kakva slast, kako divno od njega, kako je samo divno ljubazan! Prestao joj je ljubiti grudi i nasmijao joj se. Ubacila mu je prste u usta, pomilovala uho mokrim prstima. "Ne brini", prošaptao je s napola spuštenim kapcima, dok su mu se jagodice prstiju još uvijek nježno, polako pomicale, pa onda jedan prst utonuo dublje u nju, pa su ga tom istom slatkom smionošću bestidno slijedili i drugi. A onda je spustio glavu da gleda što joj to radi ondje dolje, a ona je uhvatila prizor svoje izloženosti: svoje gole grudi još uvijek mokre od njegovih usta, golo međunožje i baš ondje njegovu veliku ruku - oh, strašno je to bilo kako je on divan - taj divni, divni muškarac! Nakon zubara Avery Clark vozio se kući po dokumente koje je trebao popodne za sastanak i, prolazeći kroz šumu uz Cestu 22, slučajno okrenuo glavu i ugledao kako na suncu blješti odbojnik auta parkiranog pod krošnjama uz stari šumarski put. Mučilo ga je to; sjetio se onih zimskih provala. Emma nije bila kod kuće, što je i očekivao. Rekla mu je još prije da će ići u kupnju s prijateljicom. Pronašao je dokumente koje je tražio i u kuhinji nabrzinu napisao poruku da će - dovraga - ipak morati raditi zubni most i da će se vratiti u pet sati. (Ostavljao joj je poruke kad god bi se kući vratio u neuobičajeno vrijeme.) I onda se opet sjetio auta parkiranog u šumi. Mogao bi to biti auto Hirama Cranea; pričalo se da je planirao prodati neku zemlju. Porezi su bili previsoki. Ali, ako auto još uvijek bude ondje kad se bude vraćao na posao, nazvat će Hirama i provjeriti. Auto je bio tamo. Avery Clark odvezao se još malo dalje i onda izišao iz auta i vratio se pješice. Vjerojatno je Hiram negdje vani s geodetom. Ako nije, zapisat će barem registarski broj i ispričati Hiramu što je vidio. Pristojno je da susjedi pripaze na ono što se događa. Prešao je oprezno nekoliko koraka po šumarskom putu. Nije mu se činilo da ikoga ima u autu. Maramicom je obrisao čelo dok su mu se velike cipele probijale naprijed kroz blistave ljutiće, gazeći nježne, sitne livadne zečine koje su rasle u busenima između vlati trave. Sjedeći za svojim stolom, već umorna i gladna u to doba dana, Isabelle je izravnala spajalice i duboko uzdahnula kad je, gledajući na sat, vidjela da Avery Clark maršira u sobu i pomislila: 'Umro je netko važan.'

13 Ivančice i ružičasta djetelina rasli su uz putove u predgrađu Shirley Fallsa. Bilo je i mirisnih grahorica, zapetljanih u vučjake i livadne mačiće, u grmove malina i kupina, kao i smrdljivih puzavica koje su se uvijale preko kamenih zidova, a u poljima bijeli čipkasti cvjetovi divlje mrkve. No, sve je to izblijedjelo, tog se ljeta činilo ispranim, kao što prekriveno slojem prašine izgleda bilje i divlje cvijeće kraj zemljanog puta; premda je to sada 68

bilo zbog vremena, te užasne žege i vlažnosti pod nesmiljenim bijelim nebom koje se prostiralo posvuda, odlučno ugasiti sve uobičajene boje svijeta. Bio je lipanj, a u lipnju bi sve trebalo biti zeleno i čvrsto i žilavo, no ovog je puta nešto važno izostalo, kao da je Bog (mislila je mljekareva žena, gospođa Edna Thompson, dok je jednog dana vješala odjeću na sušenje) ove godine zaboravio pognojiti svoju veliku prozorsku lijehu Nove Engleske; ivančice su narasle visoko, no tanke, sitnih glavica; latice su se lako trgale kad su ih djeca cupkala uz "Voli me, ne voli me". Livadne mačice iznikle su u blijedozelene vlati, ali se onda umorno savijale, smeđe oko vrhova. A nakupine cvjetova divlje mrkve, koje je rasla posvuda po travnjacima, bile su mrežaste i sive ili potpuno neprimjetne, kao da su se stopile s blijedim, bijelim nebom. Ratari, koji su zemlju obrađivali mnogo godina, stoički strpljivo pred svim varijacijama godišnjih doba koja je majka priroda darivala, sada su stajali u poljima i prstom pokazivali mahune koje su se osušile na stapkama te bacali zabrinute poglede prema hektarima kukuruza koji su bili za trećinu niži nego što su trebali biti; jer bilo je polja sa stočnim biljkama koja jedva da su rodila i, ono stoje najviše uznemirivalo ratare - izgledalo je daje nestala spontanost i lakoća rasta ili je taj rast nekako bio ometen. U nevolji. Činilo se da je zemlja u nevolji. No, iza tog straha ležale su generacije teškoća i preživljavanja. Stari nadgrobni spomenici kraj rijeke, neki još iz 1600. godine, svjedočili su o tome: majke koje su gubile bebu za bebom, neke od njih pokopali su prije nego što su im i ime dali, premda su mnoge i preživjele s imenima poput Reliance, Experience, Patience. U Shirley Fallsu bilo je obitelji čije su pretke skalpirali Indijanci. (Gospoda Edna Thompson, primjerice, imala je šukun-šukunbaku, Molly, koju su Indijanci oteli 1756. godine i pješice je odveli u Kanadu, gdje su je prodali nekom Francuzu prije nego što ju je njezin brat stigao spasiti.) Domove i usjeve palili su im mnogo puta u ranim danima doseljenja. Takva je izdržljivost - jedan je nadgrobni spomenik nosio ime Endurance Tibbetts - izrodila ljude koji zbog svoga puritanskog naslijeđa nisu paničarili. Ipak, ljudi su tog ljeta bili zabrinuti kad su se proširile glasine da je na sjeveru države viđen NLO i da je vlada čak poslala istražitelje. Neki su o tome odbijali razgovarati i samo su se jače mrštili, radeći svoj posao. Broj ljudi u crkvi povećao se; i premda misli nisu pretvorili u riječi, ljudi su molili za Božju milost. Jedan pogled na rijeku bio je dokaz nezadovoljstva više sile, jer je ležala usred grada kao leš, uz rubove joj se skupljala smrdljiva žuta pjena, poput zmije na cesti, pregažene i kojoj curi utroba, zaražena i zloćudna pod bezbojnim suncem. Činilo se da su samo ljiljani ravnodušni. Cvjetali su uz rijeku kao i uvijek; nicali kraj kuća i staja i uz kamene zidove, njihove su se zlatno-narančaste latice otvarale kao usta, točkaste i jarke u usporedbi sa svime ostalim. I tako su ljudi čekali. Usprkos nevoljama, ratari su znali što je mir i strpljenje, nekima su se i preci zvali Patience. Kao i radnici u tvornici, koji su odavno naučili podnositi i manje podnošljiva razdoblja života. Najviše se, zapravo, prigovaralo na koledžu. Mnogi profesori većina njih - nisu odrasli u Shirley Fallsu; mnogo njih ni u Novoj Engleskoj. Zimi se gradić, pod pokrivačem mekoga zimskog snijega kao zametka proljeća, činio staromodnim i provincijskim, a sada je, usred trome jare tog ljeta bio tek siromašan tvornički grad u Novoj Engleskoj, s izblijedjelim ciglenim zgradama i rijekom koja je zaudarala. Tako se u nekim dijelovima Oyster Pointa ugnijezdilo nestrpljenje. U drugim se dijelovima grada, međutim - u predgrađima Shirley Fallsa, kao i u Koritu - udomaćila neugodna bezvoljnost. Atmosfera u tvorničkom uredu bez sumnje je klonula. Veliki su ventilatori ravnomjerno zujali na prozorima dok su se fakture polako sortirale, kuverte polako adresirale. Zrak je bio gust, a fakture su se, četiri sloja tankog papira, činile vlažnima i dok su ležale na stolu. Stolci su se umorno vukli po drvenom podu, kutija spajalica prosula se u ladicu metalnog ormara. Debela je Bev, sjedeći za stolom raširenih nogu, naoštrila olovku, otpuhnula mrvice s vrha i onda prekrižila ruke i zaspala. Tren poslije već je zahrkala pa se probudila, trgnuvši glavom. "Isuse", rekla je, zamagljenih očiju i uplašena. "Na ovom poslu možeš ozlijediti vrat."

69

No, djevojka preko puta, na mjestu Dottie Brown, samo ju je kratko pogledala prije nego što je otipkala broj na računalici. Debela Bev (koja je imala zatvor sada već nevjerojatna sedamdeset i dva sata) razmislila je o tome i odlučila da to nije bilo pristojno. Djevojka tu radi već tri dana i nije rekla ni riječ. "Maca popapala jezik?" rekla je Bev glasno, a djevojka se zacrvenjela tako jako da su joj oči zasuzile. "Žao mi je", gotovo da je šaptala. "Nikad ne znam što treba reći." Molećivo je pogledala Debelu Bev, s titravim suzama u kutu crvenih očiju, i u Bev je zazvonilo na uzbunu. "U redu je. Dovraga." Bev je gurnula cigaretu u usta i zapalila šibicu. "Ako nemaš što reći - to je potpuno u redu." Cigareta je skakutala između njezinih usana. "I ja bih bila ljubaznija", dodala je, "da se mogu posrati." Zbog toga se djevojka ponovno zarumenjela, a Debela ju je Bev oprezno promatrala. Stvorenje mršavog vrata i velikih očiju, koje sjedi ondje kao neka čudna ptica, kose odrezane kraj ušiju, s onako raščupanim pramenovima. "Dok god ti ne smeta što sam prosta ko slapa", rekla joj je Debela Bev. "Ne mogu šutjeti ni pet minuta, osim ako spavam." "Ali, meni se to sviđa", rekla je djevojka toliko spontano da se činilo da je i samu sebe iznenadila, pa se opet zacrvenjela. "Onda dobro. Dogovorile smo se." I nekako se sada podrazumijevalo da su prijateljice. Vraćajući se od velikoga metalnog ormara za spise, Isabelle se nije mogla suzdržati, a da ne pogleda prema kćeri, pa je vidjela da se Amy i Debela Bev smiješe jedna drugoj. Brzo je odvratila pogled, ali ne dovoljno brzo; usred tog osmijeha Amy je pogledala Isabelle i oči su joj zgasnule. Na odmoru je Rosie Tanguay rekla da mora do optičara s receptom za nove naočale za glačanje, koji joj je dao liječnik, ali je bilo prokleto prevruće da se bilo kamo ide. Debela Bev štucnula je i odgurnula štapiće celera koje je donijela od kuće u voštanom papiru, nadajući se da se nikome neće dati odgovarati na Rosieinu primjedbu, koju je izgovorila svojim samodopadnim tonom. Bev nije zanimalo je li liječnik Rosie prepisao tablete za konje ili naočale, ali je Arlene Tucker rekla: "Kako to misliš, Rosie, naočale za glačanje?" Pa je tako Rosie objasnila da svaki put kad glača dulje od pet minuta, dobije groznu glavobolju, a kad je o tome izvijestila svog liječnika, on joj je rekao da je i prije čuo za to, premda se to nije često događalo, te da postoji dijagnoza. Ono od čega Rosie pati, rekla je kimajući i rezignirano dižući obrve, očna je bolest koja se zove "spazmodična akomodacija". Debela Bev zajaukala je kad je Arlene Tucker rekla glasno: "Što?" "Spazmodična akomodacija - stanje u kojem se pacijentove oči prebacuju iz dalekovidnosti u kratkovidnost svake tri sekunde." Nekoliko je žena izmijenilo zbunjene poglede (Lenora Snibbens zakolutala je očima ne gledajući ni u koga), a Arlene je rekla: "A zašto to rade?" "Ne žele to", rekla je Rosie. "Rade to same od sebe, prebacuju se amo i tamo." Činilo se da žene gube zanimanje. Isabelle Goodrow smiješila se na svoj nejasan način, jedući sendvič sitnim zalogajima, izgledajući kao da se postideno ispričava, kao da je sramota ako te uhvate da jedeš. Arlene Tucker (na čiju je radoznalost Rosie i računala) sada je, za promjenu, kopala po novčaniku, očito razmišljajući o automatu, a Debela Bev okretala je štapić od celera među prstima kao da razmišlja je li uopće i vrijedan da ga se pojede. "Uvijek sam imala savršen vid", nastavila je Rosie, "pa me iznenadilo." Mlada Goodrowica promatrala ju je velikim očima, pa je Rosie svoju posljednju repliku uputila u njezinu smjeru, no djevojka je brzo skrenula pogled, spuštajući glavu. Krck. Krck. Zastrašujući zvuk, zapravo, dok je Debela Bev gutala štapić od celera. Krck, krck. Zvakala je polako i oprezno gutala. "Ne razumijem", rekla je konačno Bev. Arlene je zurila u svoj novčanik. "Tko ima sitnoga da mi promijeni dolar?" "Automat će ti vratiti ostatak." Lenora Snibbens glasno je zijevnula i trepnula očima. " Trebao bi, ali neće." "Prije pet minuta", rekla je Lenora, "meni je vratio." 70

"Onda imaš čaroban prst. Ja ga nemam. Automati me mrze i ja mrzim njih." Arlene je umorno pogledala veliku skalameriju koja je tiho vrebala uza zid. "Čuo me što sam rekla, pazite sad, neće mi vratiti ništa." "Evo ti." Rosie je posegnula za svojom ručnom torbicom koja je visjela na naslonu njezina stolaca. "Koliko ti treba?" "Ne razumijem", ponovila je Debela Bev. "Ne razumijem kako ti oči iznenada to rade nad daskom za glačanje, a ne skakuću dok si tu na poslu." "Vjerojatno skakuću", rekla je Rosie, blago porumenjevši i kopajući po novčaniku. "Ali, to je nešto u vezi s udaljenošću. Na blizu, za čitanje i tako, dobro su, valjda. Glačanje je malo dalje pa se smetu. Pa mi je dao naočale za glačanje. Ne pitaj mene, to je sve što znam." Rosie je dodala Arlene nešto sitnog novca i onda obrisala čelo papirnatom maramicom. "Previše je vruće za glačanje", rekla je Debela Bev, srameći se malo svoje zlobe sada kad joj je uspjelo uznemiriti Rosie. "Zašto uopće glačaš po toj vrućini? Glupo je to isto kao i to što ja jedem celer." "Zdrava je to hrana", odgovorila je Rosie. "Vlakna", rekla je Bev. "Blagi Bože, treba mi vlakana." Zakolutala je značajno očima i ispustila sadržaj svoje vrećice s užinom na izguljeni linoleum stola baš kad je Arlene Tucker dlanom udarala po automatu i vikala: "Bog mater!" Sve su se žene okrenule prema Arlene. "Hej", neke su je prekorile podižući obrve prema maloj Goodrowici. Arlene je podigla ruku prema Amy. "Oprosti na izrazu", rekla je. Bilo je vruće, i ostalo je vruće. Nebo je i dalje bilo bijelo. Srpanj je stigao kao da je oduvijek bio kao i da će uvijek biti tu. Čak je i roštilju Debele Bev za Dan nezavisnosti (kojem Isabelle nije nazočila prvi put u mnogo godina) nedostajao uobičajeni razigrani sjaj; cijelo su poslijepodne ljudi pili pivo koje se činilo toplim bez obzira na to što su ga držali u dvjema velikim vrećama za smeće punim leda, pa su svi otišli kući ranije, s glavoboljom. U uredu je prevladavalo raspoloženje mamurluka; čak su se i žene poput Rosie Tanguay, koja nije pila ništa osim pepsija, činile iscrpljenima, gotovo omamljenima od te neprekidne žege i vlage. Isabelle je i sama bila omamljena. Omamljena cijelo vrijeme kako su protjecali bezbojni dani. Zagušljivost u zraku kao da joj je bila i u glavi; osjećaj da visi iznad tla, nestvarnost, nevjerica. I katkad se ženama u kantini učinilo, dok su umorno žvakale sendviče, da je grč bola iznenada preletio Isabelleinim licem, zatežući joj i titrajući blijedim crtama lica ("Jesi li dobro?" htjela ju je više nego jednom pitati Arlene Tucker, ali se suzdržala; takvo se pitanje nije postavljalo Isabelle Goodrow). Bio je to, zapravo, tek još jedan detalj, samo još jedna laž koju je čula tog proljeća od svoje dvolične kćeri, koji je Isabelle iznenada sjeo na mjesto. Za nju je to bila slagalica. Njezina je majka zaista uživala u slagalicama i puzzlama, a Isabelleino je djetinjstvo uključivalo kartaški stol u kutu dnevne sobe, na kojem je gotovo uvijek bila poneka još nesložena slika. Majka je slagala polako; katkad bi na stolu mjesecima stajao kostur neke slagalice, a Isabelle bi, koja nije dijelila majčino zanimanje za taj hobi, povremeno ipak stala pokraj stola i besposleno razgledavala pojedine dijelove - dio plavog neba, vrh psećeg uha, laticu ivančice (majka je voljela pastoralne scene) - i katkad pronašla pravo mjesto za neki dio. Čak i tako napola zainteresirana, Isabelle je voljela taj užitak; posebno ju je zaokupljala činjenica da je često ono što se činilo kao jedna stvar, zapravo bilo nešto sasvim drugo. Primjerice, za taj vrh psećeg uha dugo je mislila da je dio kore drveta. Ali, jednom kad ga je smjestila na pravo mjesto na potpuno drugi dio slagalice - na lijevu stranu pseće glave jednom kad ga je vidjela u tom okruženju, naravno da je imalo smisla. Vidjelo se sada da uopće ne pripada kori drveta, da zapravo čak nije ni iste boje. No, tog ljeta Isabelle, naravno, nije uživala u slaganju iskrzanih dijelova svog sjećanja. Prije će biti da ju je to ostavljalo bez daha. One zajedničke večere u kuhinji dok su se dani produživali - "I, što ima novo s tobom?" pitala bi kćer smiješeći se, rastvarajući ubrus u krilu.

71

"A ništa, stvarno. Nekoliko nas ostalo je poslije nastave radi matematike." Slijeganje ramenima. "Uči nas nove stvari." Slatko lice, blistave oči. O, Bože. Isabelle je došlo da zaplače. Kad se bolje razmisli, zaista je bilo mnogo toga što je Isabelle morala prevladati. Kako su joj u glavi bljeskale scene onoga što se zapravo događalo, sjećanja na sretne proljetne dane nisu sada postala samo pogubna i podmukla nego se činilo da je neće ostaviti na miru. Recimo, perući rublje, Isabelle bi začuđeno zurila u donje rublje svoje kćeri dok ga je vadila iz perilice. Je li taj odvratni čovjek dodirivao ovaj grudnjak? Ove ružičaste gaćice koje sada drži u ruci? Je li se naginjao nad ovu bluzu grleći je, s prstima na ovoj dugmadi? Da je ikako mogla znati koje je komade odjeće dotaklo to odurno stvorenje, Isabelle bi ih odmah bacila. No, nikako to nije mogla znati pa je odjeća, i gaćice, ostala u kući, zagađena, u košari za rublje, u ladicama; njezin je dom bio oskvrnut. Ali, sve je bilo oskvrnuto - u tome je i bila stvar. Njezino radno mjesto, sasvim sigurno. Zaglavila je u istoj prostoriji sa svojom kćeri - i Isabelle je osjećala Amy koja je sjedila za stolom Dottie Brown svake minute svakog dana - ali sada više nije bilo Averyja Clarka, dijela Isabelleina života koji joj se činio slatkim i samo njezinim, jer Avery se previše sramio da bi je pogledao. Barem je znala da će biti diskretan. Takav je bio čovjek. I bila je iznimno zahvalna da žene s kojima je radila, s kojima je upravo ručala, nisu znale ništa o minulim događajima. Grickala je breskvu. No, kad je Debela Bev rekla, škiljeći u Avonov katalog: "Dva ruža i krema za lice; treba mi olovka, oduvijek sam bila glupa za matematiku", Isabellein je ručak završio. Više nije mogla jesti. "Glupa za matematiku" bilo je dovoljno. Isabelle je u trbuh udarila samo ta riječ "matematika" pa se prisjetila one zimske noći kad je stigla u praznu kuću, frenetično je pretraživala, misleći da su joj oteli kćer, baš kao i Debby Kay Dorne. A sada zna da joj je Amy lagala! (Nije li rekla: "Nekolicina je nas stvarno dobra u matematici pa smo ostali poslije nastave"? A nije li Isabelle rekla jedan drugi put, brbljajući kao idiot nesvjesna ičega: "Moj je otac bio dobar s brojevima. Možda si to naslijedila od njega"?) I zna da joj je Amy lagala ne jednom, već mnogo puta. Zapanjujuće. Isabelle je bila zapanjena. Vratila je breskvu u vrećicu za užinu pa ju je bacila. "Hej", rekla je Lenora Snibbens Arlene dok su gledale na svoje satove i nemarno pospremale stvari. "Kako je sin tvoje rođakinje? Onaj koji je prodavao svu onu marihuanu? Još uvijek priča sa svećenikom?" "Da, koliko znam", odgovorila je Arlene. Isabelle se brzo ispričala, provukla pokraj Arleneina stolca uz smiješak koji je značio ispriku. Sjećala se i predobro dana kad je Arlene ispričala priču o sinu njezine rođakinje. Isabelle je rekla da se takve stvari ne događaju same od sebe. Sjetila se samopouzdanja kojim je to izjavila i to joj je sjećanje poskočilo u utrobi poput tamnog, masnog vala. Sjedajući za svoj stol, podigla je kosu, popravljajući nekoliko pramenova koji su ispali iz niske punđe. Bila je to istina. Da je Arlene Tucker odgrizla komad mrkve i rekla: "Znate, moja rođakinja gore u Oronu ima kćer tinejdžerku koja je, izgleda, mjesecima održavala vezu sa svojim nastavnikom", Isabelle bi pomislila: A gdje je bila majka te djevojke? Kako je moguće da majka nije znala? I svi bi drugi najvjerojatnije pomislili isto. I sve bi žene pile svoje sokove i vrtjele glavama i govorile ono u što su bile sigurne: Naravno da se to ne događa u vakuumu. Da je majka htjela vidjeti što se događa... I sada je Isabelle poželjela otrčati natrag u kantinu i povikati: Zaista ne možeš znati! Ali, tko bi joj vjerovao? Žalili bi je, a to ju je katkad previše iscrpljivalo. Taj podmukli udar svaki put kad bi dio slagalice sjeo na svoje mjesto - što je sada sve to značilo? Cijela se uredna slagalica njezina života rasula po podu. Željela je da može zaustaviti onaj dio svog uma gdje su ležali skriveni dijelovi o Amy. Željela je prestati zamišljati neke stvari. Sjedeći za pisaćim strojem, katkad je stiskala oči i molila. Osjećala je da je na neki način zapravo umrla (premda je to bio čudan, zbunjujuć osjećaj, onaj koji nikome ne bi mogla objasniti čak i da sije dopustila da pokuša). Tijelo joj je, naravno, glupavo nastavilo živjeti, jer je jela - ne mnogo - spavala - katkad začuđujuće dobro 72

- ustajala, i svakog dana odlazila u tvornicu. Njezin se "život" nastavio. No, nije se osjećala povezana ni s čim, osim s nesigurnošću panike i bola. I sve je bolje shvaćala da ono što leži u pozadini tog "incidenta" potječe od prije mnogo godina, iz te laži koja se skrivala u njoj. Ono s čime se sada borila, katkad je mislila, kriza je gotovo duhovne naravi i Isabelle je shvatila da je za nju bila potpuno nepripremljena. Amy je sjedila za stolom Dottie Brown i neprekidno se borila sa strahom. Bila je to fizički iscrpljujuća bitka, kao kad pokušavaš ne povratiti na stražnjem sjedalu auta; uspijevaš potisnuti jedan val mučnine tek da bi zakrenuo za drugi zavoj i osjetio da se već valja sljedeći; ili kad pokušavaš ne kašljati u crkvi, stisnuti u grlu to zlosretno golicanje. Jednom ili dvaput Amy je otišla do toaleta, ali je svaki put bila neugodno zbunjena kad bi ustajala od stola. Treba li najaviti Debeloj Bev da ide na zahod? Mrmljajući je ustala sa stolca i zacrvenjela se. Hodala je golemom sobom između redova stolova, osjećala ženske oči na sebi i kao da je visoka tri metra i gola. Jednom kad bi stigla do kabine, sjela bi na školjku i tiho plakala, u strahu da bi svakog trena netko mogao ući (klik, klik, klik, bež cipele Rosie Tanguay, bravica u kabini do nje, šuškanje suknje koja se podiže, mala stanka prije mlaza mokraće). Amy bi ispuhala nos i vratila se za stol, a za nekoliko bi se minuta u njoj ponovno uzbunila potreba za plakanjem, za glasnim jecanjem. A ruka bi joj se, s nekom odsutnom svojeglavošću, podizala do kose stalno i iznova. Svaki put preplavilo bi je čuđenje zbog praznine odmah ispod ušiju. Užasno je izgledala. To si je potvrdila i u zahodu, bez obzira na to što je brzo skrenula pogled sa zrcala. Htjela si je noktima izderati obraze, u potpunosti se unakaziti. Zamišljala je kako joj žilet reže duge brazde preko lica tako da je obliveno krvlju, nagrđeno. Šalju te u Augustu ako to napraviš. U ludaru. Majka joj je pričala o nekoj starici, Lillian, koju su poslali u ludaru; ljudi koji ondje rade nisu ljubazni jer nisu mnogo plaćeni, i Isabelle je rekla da Lillian katkad sjedi u vlastitu izmetu jer se nikome ne da oprati je. Samo sjedi, bulji u zid. "Ju-hu. Zemlja zove Amy. Ju-hu." Amy je Debeloj Bev dobacila kratak pogled. "Jesi li dobro?" pitala je Bev. "Izgledaš kao da ti se ispraznila baterija." "Kako znaš jesi li lud?" izletjelo je Amy, koja se nagnula naprijed preko stola. "Nisi", Bev je mirno odgovorila kao da je očekivala takvo pitanje, "dok god misliš da bi mogla biti." Amy je razmišljala o tome, polako grickajući meku kožu s unutarnje strane obraza. "Dakle, luđaci misle da su normalni?" "Tako barem kažu." Debela je Bev pružila rolicu bombona prema Amy. "Kažem ti", Bev je uzdahnula, podižući obrve polako i iscrpljeno, "katkad mislim da sam skrenula. Ili da sam vrlo blizu tome." "Ne činiš mi se ludom", rekla je Amy. "Činiš se nevjerojatno normalnom." Debela se Bev nasmijala gotovo tužno. "Draga djevojka." I onda je rekla: "O, pa, svi smo mi vjerojatno ludi." Amy je zubima jako zagrizla bombon; taj zvuk Isabelle nije podnosila i, prisjetivši se toga, Amy je zastala, stavljajući ruku ispred usta, ispričavajući se. No, Debela Bev nije joj dala do znanja daje to uopće i čula. "Osim ako smo svi ludi...", nastavila je Amy još uvijek nagnuta nad stol Dottie Brown, "... a zašto onda neke pošalju u ludaru, a druge ne?" Debela je Bev kimnula, kao da je već prije o tome razmišljala. "Ponašaju se ludo." Ponovno je kimnula. "Nema veze osjećaš li se ludim. Dok god se ne ponašaš tako." Lupnula je svojim ružičastim noktima po ploči stola kao da naglašava. "Ne pričaš sama sa sobom u javnosti. Katkad se okupaš. Ustaješ ujutro, odjeneš se. Tako ja to vidim. Ako sviraš po notama, dobro si. Nitko te nikamo neće odvesti ako sviraš po notama kako treba." Amy je polako kimnula. Palo joj je na pamet da bi se tih dana trebala izbjegavati gledati u zrcalo. Zamislila se kako nakon posla stoji na parkiralištu pokraj auta i čeka majku da otključa vrata: okrenut će glavu i zuriti preko mrtve, smeđe rijeke samo da se ne vidi u staklu auta. A ujutro će ustati, obući se i doći raditi. Radit će to svaki dan dok ne prođe dovoljno vremena i 73

stvari se ne promijene. Kad ona i gospodin Robertson ponovno budu zajedno. Pokušala se nasmijati Debeloj Bev. "I još jedna stvar", rekla je Bev okrećući leđa pisaćem stroju, ali podižući ruku na tren, kao da poučava. "Pazi da nemaš ruža na zubima. Kad vidim ženu s ružem na zubima, uvijek pomislim da je vjerojatno luda. Trknuta." Amy je ozbiljno kimnula. "Pa", konačno je rekla uz uzdah, "ne nosim ruž tako često." "Trebala bi", rekla je Debela Bev, lupkajući mirno po tipkama pisaćeg stroja prstima sa šarenim noktima. "Dobro bi ti stajalo, znaš." Avery Clark nije više volio biti na poslu otkad je ondje bila i Amy Goodrow. Bilo mu je neugodno. Primjerice, baš je tog jutra hodao hodnikom prema dizalu, da siđe u Otpremu, kad se Amy pojavila iz toaleta, pa su bili sami u hodniku, hodajući jedno prema drugome. Za nju možda i nije osjećao sućut - zapravo, nešto je i osjetio kad je pocrvenjela i spustila glavu (kosa joj je bila čudna, mislio je, izgledala je bolesno) - osim činjenice da je, približivši mu se, podigla pogled i tiho izgovorila: " 'dan", pa je vidio, ili je mislio da vidi, treptaj podsmijeha usred te njezine neugode, i to ga je naljutilo. "Dobar dan", odgovorio je strogo, i kad je stigao do dizala, udario je šakom po tipki. Loša djevojka. Prljavica. Kad bi o njoj mislio, o onome što je onoga dana vidio (pokušao je ne misliti o tome, ali mu se uvijek iznova vraćalo), osjećao je taj isti bijes. Katkad bi se tako osjećao i sa suprugom u krevetu. Činilo mu se da je star i da mu je mnogo toga u životu uskraćeno. Mislio je i nepristojne misli i znao je da bi, da je drukčiji čovjek, svojim prijateljima ispričao što je vidio tog dana u autu parkiranom u šumi. "Strašne sise", možda bi rekao. "Dobre dude." No, nije bio takav pa nikome ništa nije rekao. Kad je pričao svojoj ženi, oprezno je birao općenite riječi. Cijelu su večer tresli glavama, razmatrajući ono malo što su znali o Isabelleinu životu. Avery Clark upozorio je Emmu: "Zbog Isabelle o tome više nećemo pričati", i Emma se složila da, naravno, neće i da je to stvarno bila šteta.

14 Tako se Amyn i Isabellein život iz korijena promijenio. Kad su razgovarale, riječi su se kroz zrak probijale poput drvenih cjepanica. Kad bi im se oči slučajno srele - dok bi izlazile iz auta ili kantine - svrnule bi pogled što su brže mogle. U malenoj su kući oprezno prolazile jedna pokraj druge, kao da je ta blizina opasna. No, tako su samo postajale svjesnije jedna druge, spojene u perverznoj intimnosti opreza, pa su još bolje naučile kako zvuči kad ona druga žvače, jasnije su osjećale vlažni miris kupaonice nakon korištenja, po tihom prevrtanju tijela noću u krevetima znale su kada koja spava ili ne spava; dijelio ih je tek tanak zid. Isabelle nije bila sigurna koliko dugo to još može potrajati. Činilo se smiješnim što svake večeri jedu sjedeći jedna preko puta druge, žive zajedno, rade zajedno, nedjeljom idu zajedno u crkvu, sjede u klupi tako blizu da su si, kad bi ustale i pjevale doksologiju, mirisale dah. Palo je Isabelle na pamet poslati kćer gore uz rijeku da živi s rođakinjom Cindy Rae, no takav bi čin trebalo drugima objasniti, a na to Isabelle nije bila spremna, i još važnije, nije bila spremna, čak ni sada, otpustiti kćer. I tako su zapele. Svaka je mislila da je njezina patnja veća od patnje one druge. Ustvari, svaka je katkad osjećala da je njezina patnja veća od bilo čije patnje, pa kad su jedne večeri čule na vijestima da je pas u nekom polju pronašao soknu Debby Kay Dorne i da se djevojčica sada i službeno smatra mrtvom, Amy i Isabelle su si - ne izmijenivši ni pogleda, već u tišini gledajući televiziju - obje zapravo dopustile pomisliti da je njihova situacija nekako gora. Amy je mislila: malu je Debby barem voljela majka. Barem ju je netko žalio. Barem je mrtva i više ništa ne osjeća. (A svi su je žalili.) Isabelle je bila dovoljno stara i pametnija da zapravo zna kako je ta majka osjećala nešto najgore što uopće postoji, ali ipak nije mogla, a da ne pomisli: 'Ta je djevojčica bila mila. Bar 74

nije svojoj majci hladnokrvno lagala tjednima i tjednima i tjednima.' Isabelle je ustala i isključila televizor. "Idem u krevet", rekla je. Amy je ispružila noge pred sobom, stavljajući ruke iza glave, " 'noć", rekla je zureći ravno naprijed. Ležeći u krevetu u ljetnom mraku, koji joj se činio poroznim i mekim, kao da kroz njega možeš provlačiti ruke, Isabelle je zaključila, kao i nekih prethodnih noći, da je potrebno o svemu još jednom razmisliti, kao da je taj grozni i iscrpljujući proces ponavljanja jedini način na koji je mogla prihvatiti svoje stanje, a i situaciju u kojoj se našla njezina kći. Onog dana kad je Avery Clark otkrio gospodina Robertsona i Amy u autu parkiranom u šumi, Isabelle je vozila kući iz tvornice uvjerena da to nije istina. Um joj je bio neobično lucidan, premda joj je tijelo odavalo sve znakove krize; golicanje u bradi i prstima, trzanje nogu tako da je jedva vozila; ubrzano i plitko disanje. Ipak, um joj je govorio: 'To je neka greška, nije to istina." No, kad je ušla kroz vrata i zazvala "Amy!" te pronašla kćer kako sjedi na kauču u dnevnoj sobi stisnutih koljena, Isabelle je po bljedilu Amyna lica, a posebno njezinih usana iz kojih se iscijedila sva boja, shvatila da je ono o čemu ju je Avery onako bizarno izvijestio, bila sušta istina. Ipak, Isabelle nije shvatila odmah. Nije odmah shvatila sve. U njezinoj se glavi toga dana Amy dogodilo nešto strašno. Isabelle nije pohvatala sve implikacije onoga što se očito događalo i prije, niti je razmišljala o onome što bi se moglo dogoditi u budućnosti; obuzela ju je nelagoda tog trenutka. Ranopopodnevno svjetlo sjalo je kroz prozor i prizor činilo nejasno nepoznatim - nisu navikle zajedno biti ovdje u to doba dana osim vikendom, a to je bilo nešto potpuno dugo. Tako da si je ta scena odmah prisvojila okrutnost poput bolesničke sobe; a za Isabelle je četiri popodne postalo najtužnije doba dana, čak i u proljeće, ili osobito u proljeće. Polako je došla do Amy i kleknula da joj pogleda u blijedo lice. "Amy", rekla je, "ovo je vrlo ozbiljno. To što mi je Avery Clark upravo rekao vrlo je, vrlo ozbiljno." Amy je zurila ravno preda se, bezizražajnim, gotovo praznim očima. "Kad muškarac odveze djevojku u šumu i prisili je - kad je prisili raditi neke stvari." "Nije." Amy je brzo okrenula glavu prema majci i onda maknula pogled. Isabelle je ustala. "Avery nije..." Vidjela je da Amyne oči klize u stranu i ponovno postaju prazne. "Misliš, nije te prisilio", rekla je Isabelle. Amy nije odgovorila, nije se pomaknula. "Jesi li to htjela reći?" Amyno se lice sasvim malo podiglo. "Amy, odgovori mi." "Ne, nije me prisilio, mama." Isabelle je sjela na naslon kauča, što je značilo da su zaista u alarmantnoj situaciji; ona nikada nije sjedila na naslonima namještaja. "Amy." No, sada se, tjednima poslije, više nije svega sjećala; ostale su joj tek neke slike: kako neko vrijeme sjedi na naslonu kauča, u bolesnom svjetlu popodnevnog sunca, ono užasno blijedo lice njezine kćeri, taj suzdržani izraz, taj užas u sobi. Isabelle je isprva ipak osjetila nešto čudno, početak razdoblja velikog mira. Ako se to tako moglo nazvati, jer su joj usta bila vrlo suha, a noga joj se počela tresti tako da je morala ustati s naslona i hodati po sobi. No, nešto se u njoj tada pojavilo pa je poslije, razmišljajući o tome, bolje shvatila izraz "biti na visini zadatka"; bilo je sigurno da se nešto u njoj pojavilo i izdiglo. Nešto ju je na njezino čuđenje i divljenje u potpunosti obuzelo, kao da se možda mnogo godina pripremala baš za ovakvu krizu. Tako da se obratila Amy blagim glasom, pokušavajući doznati što više i, premda su Amyne usne i dalje bile izrazito blijede i nije majku gledala ravno u oči, ipak je odgovorila ("Ne, naravno da ne") - s dovoljno prezira i drskosti da bude uvjerljiva - na majčino pitanje koje je ova postavila posebno nježno i mirno - kao da su vodile ljubav. "Nevina si", rekla je Isabelle ponovno kleknuvši ispred Amy, kao da joj još jednom pokušava pogledati u blijedo lice. Amy je okrenula glavu malo gore i unatrag, i onda ustranu, 75

s onim istim nemuštim izrazom kao kad je bila djetešce u kolicima i kad bi se Isabelle nagnula obrisati joj ostatke hrane s lica. "I moguće je da te netko iskoristio na takav način", Isabelle je nastavila kao da zaista govori malom djetetu, "a da zapravo nisi znala što se događa." Tada je Isabelle prvi put zaista osjetila da joj je kći nekako iskliznula iz ruku, da je sve bilo mnogo mračnije nego što je isprva mislila; jer izraz na djevojčinu licu, bljesak prigušenoga gađenja zbog majčinih riječi, bljesak i onda nestanak izraza koji je Isabelle odmah prepoznala kao nadmoćnost, uzdrmala je Isabelle mučnim valom slutnje. Osjećaj mira koji ju je dotad nosio, počeo je popuštati. Ustala je i povukla se do prozora, gdje se naslonila na zid. "Danas nije bilo prvi put da si bila s njim u autu", izrekla je, a Amyna je šutnja to potvrdila. "Je li tako?" Amy je jedva primjetno kimnula. "Kada je to počelo?" Isabelle je nesumnjivo bila u šoku; u šoku od onog trenutka kad ju je Avery Clark pozvao u svoj ured. No, sve do ovog razgovora s Amy nije joj se činilo da su se promijenile dimenzije sobe; osjetila se čudno nesposobnom procijeniti udaljenosti pa je stisnula oči i usredotočila se na kćer. Djevojka je oklijevajući podigla uska ramena. "Ne znam." "Nemoj to raditi, Amy." Amy ju je brzo pogledala; Isabelle je vidjela da su joj se oči zakolutale od straha, pa je još više shvatila koliko je toga zapravo bilo skriveno. Neki se neodređeni osjećaj shvaćanja ugnijezdio u Isabelle kad je uhvatila tu iskru superiornosti na Amynu licu prije tek nekoliko sekundi, kad ju je nazvala nevinom. Isabelle je ponovila: "Kada je to počelo?" Noga joj se iznenada trgnula pa se naslonila na prozor pritišćući nogom jako o pod. Amy je zurila u tkanje saga. Pomakla je ruku do usana, tom sramežljivom gestom koju je razvila još u djetinjstvu ("Makni ruku s lica", Isabelle bi neumorno naređivala) i rekla: "Sprijateljili smo se ove zime." "Od zime?" "Ne, mislim ..." "Što misliš?" Djevojka nije mogla odgovoriti; pokraj dlana usne su joj se otvarale i djelomično ponovno zatvarale. I tako je to išlo. Isabelle pokušava što više izvući iz Amy, osjećaj histerije raste... U jednom trenutku naglo prilazi Amy, sjeda do nje na kauč, uzima joj ruke u svoje i govori: "Amy, dušo. Takav čovjek... O, Amy. Takav je čovjek u nevolji. Bože moj, kad pomislim..." Ali Amy već trese glavom, vadeći svoje ruke iz majčinih. "Nije tako, mama. Nije ono što misliš." Boja joj se vratila u usne. "Onda, što je, Amy?" To što je kći izvukla ruke nakon što ih je Isabelle s toliko ljubavi primila prije tek nekoliko sekundi, učinilo joj se ne samo kao odbacivanje već i kao istinska nepravda, pa je Isabelle ustala i ponovno hodala sobom, ovaj put do zeleno presvučenog stolca, gdje je vikendima popodne sjedila češće nego što se željela toga sjećati i promatrala sjenice na hranilištu. "On nije dobar čovjek, Amy", rekla je ponovno pokušavajući. "Nije mu stalo do tebe. Takvima nikad nije. Kaže ti da mu je stalo jer želi ono što želi." Njezina je kći maknula pogled sa saga i sad u nju zurila uznemireno. "On me želi", izletjelo joj je kao i suze djetinjastog prkosa. "Sviđam mu se, sviđam." Isabelle je sklopila oči i promrmljala: "O Bože, pozlit će mi." I zaista joj je bilo mučno; vrućina u trbuhu, unutrašnjost usta obložena kao da tjedan dana nije prala zube. Kad je otvorila oči, Amy je opet zurila u sag, no ovaj joj je put lice bilo zgrčeno od plača; iz nosa joj je preko usta curila prozirna, sjajna bala. "Ne znaš ti kakav je svijet", Isabelle joj je rekla blago, na rubu suza, lagano se nagnuvši naprijed u zeleno tapeciranom stolcu. "Ne!" 76

Amy je to izgovorila naglo, glasno, okrećući uplakano lice prema majci. "Ti ne znaš kakav je svijet! Nikad nikamo ne ideš, niti pričaš i s kim! Ne čitaš ništa..." Ovdje se činilo da je na tren posustala, ali je nastavila, mahnuvši rukom postrance kroza zrak kao da se odmiče naprijed. "Osim glupog Reader's Digesta." Zurile su jedna u drugu sve dok Amy nije spustila pogled. "Nikad ne ideš ni u kino", dodala je dok su joj gnjevne suze curile niz lice. "Otkud ti znaš kakav je svijet?" To što je rekla promijenilo je sve. Za Isabelle je promijenilo sve. Kad se toga tjednima poslije prisjećala u mekoj tami noći, osjećala je istu tu intenzivnu srebrnu bol kako joj razdire prsa, kao i onda kad je Amy izgovorila te riječi; činilo se da posrće, a da se nije ni pomaknula, srce joj je tuklo apsurdnim ritmom. Jer, poniženje je bilo gnusno. Pogrešno izgovoriti ime onog pjesnika možda ipak nije moralni pad, ali koga briga. Istina je da je Amy udarila precizno, nokautirala je jače nego što je vjerojatno namjeravala, ili mislila da može. Isabelle, koja je ovaj potres dočekala sjedeći u zeleno tapeciranom stolcu (godinama nakon toga neće sjesti u taj stolac), šutjela je tada prilično dugo, kao da je njezino tijelo moralo ostati nepomično da to probavi, i onda je konačno tiho rekla: "Nemaš ti pojma kako mi je bilo samoj podizati dijete." Nije povikala, a tako je to željela da je gotovo osjećala kako joj se riječi oblikuju u ustima: Nisi se trebala ni roditi! Kad god bi u glavi vrtjela tu užasnu scenu, kao sada u mraku svoje sobe, dopustila si je trenutak odobravanja, jer bilo je, zaista, vrlo dobro što tada to nije izrekla. No, boljelo ju je. Boljelo ju je i sada, kad se toga sjećala pa se, premda se nije mogla sjetiti svega što se odvijalo tog popodneva, dovoljno dobro sjećala te mučne i sve jasnije spoznaje daje živjela s kćeri koju jedva poznaje. Sjetila se da su sjedile u tišini i da je onda ustala i otvorila prozor; vanjski je zrak bio nepomičan i topao baš kao i zrak u sobi, pa se naslonila na prozorsku klupicu. "Tko je uopće taj odvratni Robertson?" konačno je rekla. "Odakle je isplazio?" "On nije odvratan." Te su riječi razljutile Isabelle. "Ono što je napravio", rekla je svojoj kćeri ledenim glasom: "bilo je, za početak, protuzakonito." Amy je zakolutala očima kao da je to još jedan dokaz da je njezina majka zaista blesava provincijalka. "Ne moraš kolutati očima, djevojko", rekla je Isabelle dok je njome tutnjio bijes. "Slobodno si reci da ti je majka nepismena idiotkinja i da je preglupa da bi išta znala o stvarnom životu, ali kažem ti da si ti ta koja ništa ne zna!" Postalo je besmisleno i strašno tako vikati jedna drugoj da su glupe. Suze su tekle iz Amynih očiju. "Mama", molila je, "samo sam mislila da ne poznaješ gospodina Robertsona. On je stvarno drag čovjek. Nikad nije htio..." "Što nije htio?" Amy je cupkala kožicu oko palca. "Što nije htio? Odgovori mi!" Amy je stisnula šaku oko palca i u očaju pogledala prema stropu. "Ja sam ga prva poljubila", rekla je opet blijeda lica. "On nije htio. Rekao mi je da to više ne radim, ali jesam." "Kada?" Isabelleino je srce lupalo. "Što?" "Kada? Kad je to bilo?" Amy je oklijevajući podigla ramena. "Ne znam." "Da, znaš." "Ne sjećam se." Svitalo joj je - polako, dok je promatrala to blijedo lice svoje kćeri, njezin skrenut pogled - da je ta djevojka svoj život vodila mimo nje, da je njezina kći bila potpuno drukčija nego što je mislila, da joj se Isabelle nije ni sviđala. ("Ne čitaš ništa osim glupog Reader's Digesta.") Ono što je uslijedilo, Isabelle će ispričati samo jednom, nakon mnogo godina, kad joj se život u potpunosti promijeni. Amy će, s druge strane, poslije mnogima sve ispričati, sve dok konačno ne shvati da je to tek jedna od milijun priča i da nikome zapravo ništa ne znači.

77

Ali, tada je njima mnogo značilo, Amy i Isabelle i, premda će s vremenom zaboraviti neke dijelove ili se nečega pogrešno sjećati, obje će zauvijek zapamtiti neke aspekte tog prizora. Kako je, primjerice, Isabelle počela razbacivati jastuke po sobi, vrišteći da taj gospodin Robertson nije ništa drugo doli svodnik. Jedan je jastuk prevrnuo svjetiljku, razbivši žarulju o pod, i Amy je povikala: "Mama!", poput uplašenog djeteta. Taj je povik probudio sjećanje na malu Amy, plavu, kovrčavu djevojčicu koja sjedi na prednjem sjedalu auta pokraj Isabelle, dok su se svakog jutra vozile do kuće Esther Hatch. "Mama", Amy bi katkad mrzovoljno rekla, pokušavajući majku držati za ruku. Ovo je sjećanje sada bilo agonija i premda je dio Isabelle želio potrčati toj visokoj, blijedoj tinejdžerki, umjesto toga lupila je ljutito u naslon kauča, što ju je zaboljelo, pa je povikala "Bog mater!" Vidjela je da su se zbog toga trgnula Amyna mršava ramena, a činjenica da je se kći boji samo ju je još više razjarila; osjećala je da se oslobodilo nešto veliko i zlo, nešto što sigurno već generacijama hvata zamah, nije znala što - ali u njoj se oslobodio užas. Otišla je pronaći gospodina Robertsona. Ime mu nije bilo u telefonskom imeniku pa je Isabelle podigla slušalicu i bizarno veselim glasom od Informacija zatražila adresu i telefonski broj Thomasa Robertsona. Bila je neobično svjesna automobila dok je vozila, klepetanja olabavljenih dijelova metalne konstrukcije dok se penjala uzbrdo i zakretala u zavoju, onoga kratkog razmaka između okretanja volana i skretanja automobila, kao da je živ, začuđen i star, no poslušan. Tresući se, odskačući, cvileći gumama, auto je radio što je ona htjela. Robertson je živio u onoj vrsti zgrada sa stanovima koje je Isabelle prezirala; jeftine sivo obojene konstrukcije, lažan pokušaj da se Novu Englesku učini privlačnijom, uključujući i besplatnu ogradu od bijelih dasaka - krutu i plastičnu - uz prilaz glavnom ulazu. Unutra je hodnik mirisao kao hotel i, dok je kucala na vrata stana 2L, Isabelle je iz stana preko puta čula lupanje posuda; podsjetila se da pod svaku cijenu ne podiže glas. Izgledalo je da ju je očekivao. Nije to shvatila do mnogo dana poslije, kad je ponovno vrtjela scenu u glavi, shvatila je da je otvorio vrata s nekom neprijateljskom smirenošću; da ga je Amy sigurno nazvala da ga upozori da majka stiže. Međutim, odmah je uhvatila trag urote koju je taj čovjek iskovao s njezinom kćeri. Bio je nizak i bos. "Ja sam majka Amy Goodrow", rekla je Isabelle, slušajući svoj oštar i opor glas, znajući da ne zvuči kako je htjela, već nekako pogrešno. "Voljela bih porazgovarati s vama. Molim vas." Ovo je rekla tiše, gađajući ton nadmoćnog odmaka, što je bilo smiješno, naravno; bila je u agoniji. "Uđite onda." Lagani naklon, sporo sklapanje kapaka iza okvira naočala, kao da joj se ruga. Poslije je shvatila da je to vjerojatno bilo točno. Činio se umornim, kao da mjesečari; bosa bijela stopala pri dnu traperica vrijeđala su je svojom golotinjom. Prošla je pokraj njega u četvrtastu, praznu sobu (na zidu nije bilo slika, mali je televizor stajao na nekoj kutiji). Prije nego što se okrenula prema njemu, Isabelle je uhvatila pogled kroz pritvoren prozor. Bilo je to tek drvo. Dio drveta; javor dovoljno blizu zgrade da joj se učinilo kako se lišće, zeleno i bujno i posuto ranovečernjim suncem, gura prema njoj kroz otvoren prozor. Nakratko je čula tiho šuštanje. Zašto je baš pogled na to drvo obasjano kasnopopodnevnim suncem za nju značio osjećaj tuge i krajnjega gubitka teži nego što ga je ikad iskusila u životu, nije baš u potpunosti razumjela, no na trenutak je pomislila da će se srušiti na pod. Umjesto toga okrenula se prema njemu i tiho rekla: "Vi ste Thomas Robertson?" Polako je trepnuo, ne zatvarajući potpuno oči. "Jesam. Hoćete li sjesti?" Dok je govorio, micao je čeljust kao da je lutka; od brade se nisu vidjela usta. "Ne. Ne, hvala vam." Zbog umora se zamalo nasmiješila. Zapravo je osjećala da su joj se kutovi usana vrlo lagano podigli; čak i taj prolazan, bizaran osjećaj da surađuju, ujedinjeni u razumijevanju te katastrofe.

78

Čim je to osjetila, shvatila je i da je to bilo potpuno netočno; ni traga osmijeha kod njega. Umjesto toga, u pogledu mu je vidjela oprez nekoga tko se suočava s tuđom nestabilnošću. Rekla je: "Ali, molim vas. Vi sjednite." Sjeo je na rub sivoga vinilnog kauča, naslanjajući podlaktice na svako koljeno, promatrajući je još uvijek, izbačena vrata. "Da vam kažem što znam o nekim zakonima", rekla je i nastavila brzo navoditi ono što je znala. U to je vrijeme mislila da ga je impresionirala, premda je poslije shvatila, prisjećajući se (koječega se izgleda nije mogla sjetiti), da je tu jako pogriješila, da mu nije smjela tako otkriti karte. Jer, na kraju je "pobijedio". Na kraju je zadržao dostojanstvo i nekako uspio uništiti njezino. Nisu to izrekli, ali su to oboje znali. I ona se nije mogla ni sjetiti, niti shvatiti kako je to točno napravio. Sažela je što želi od njega: htjela je da on ode iz grada. "Naravno da želim otići na policiju", rekla je tiho, "ali prva mi je briga Amy, i ne želim je uvlačiti u takvo što." On nije rekao ništa. Zurio je u nju radoznalo, ali ravnodušno i konačno se dublje naslonio u vinilni kauč, prekriživši noge tako da se činilo da je smiono opušten. "Jesam li bila jasna?" pitala je Isabelle. "Jesam li rekla nešto što niste razumjeli?" "Apsulutno ne", odgovorio je. "Sve mi je savršeno jasno." Osvrnuo se po dnevnoj sobi, čiji se dekor Isabelle sve više činio privremenim, kao u nekoj studentskoj sobi (na polici za knjige pokraj vrata stajao je zeleni ljiljan s mnogo prelomljenih smeđih listova); onda je provukao ruku kroz smeđu, valovitu kosu, na što je Isabelle zadrhtala, i rekao da bi mogao, ako ona to želi, iz grada otići sutra. "Tek tako?" pitala je. "Naravno." Ustao je i otišao nekoliko koraka do vrata, kao da je želio reći daje razgovor gotov. "Nemam razloga ostati", dodao je okrećući dlan gore, kao da će te riječi i gesta uvjeriti Isabelle da govori istinu. No, ona mu je u riječima čula da se odriče njezine kćeri; i premda bi bila izuzetno uvrijeđena da je samo pokušao reći da mu je stalo do nje, još ju je više uvrijedila činjenica da mu nije bilo stalo. "Imate li pojma", rekla je, stišćući oči, koraknuvši prema njemu, "imate li pojma koliko ste povrijedili moje dijete?" Brzo je zatreptao i onda blago nagnuo glavu. "Molim?" Mogla ga je ozlijediti, iščupati mu kosu s glave i držati je u šaci dok na njoj još uvijek vise komadići kože, mogla mu je savinuti ruku u toj pamučnoj košulji dok ne čuje kako ispod kože puca kost, mogla ga je lako ubiti. Oči su joj se zamutile, sve se zanjihalo. "U jednu ste vrlo nedužnu djevojku zauvijek utisnuli svoj trag." Užasnuto je vidjela da joj dvije kapljice sline padaju iz usta na njegovu pamučnu košulju. Pogledao je na ruku, pokazujući joj da smatra da ga je upravo pljunula (što je bilo nevjerojatno nepravedno, mislila je Isabelle, čiji je um vrištao svaki put kad bi se toga sjetila). Stavio je dlan na kvaku. "Gospođo Goodrow", rekao je i nagnuo glavu. "Gospođa Goodrow, je li? Bojim se da nikad nisam bio siguran." Lice joj je gorjelo. "Gospođa Goodrow", prošaptala je, jer se činilo da ju je glas izdao. "Dakle. Gospođo Goodrow. Bojim se da situaciju ne sagledavate dobro. Amy je možda maloljetna i nije da ne poštujem vašu poziciju, no bojim se da ste malo naivni kad je riječ o prirodi vaše strastvene i neobično privlačne kćeri." "Što želite reći?" pitala je Isabelle dok joj je srce divlje skakalo. Zastao je, očima promotrio sobu. "Gospođo Goodrow, Amy nije trebala mnogo pouke, recimo to tako." "Oh", rekla je Isabelle. "Odvratni ste. Stvarno ste odurni. Prijavit ću vas - ogavni ste. Znate li to?" Nagnula se prema njemu, govoreći hrapavim glasom sa suzama u očima. "Ogavni. Prijavit ću vas načelniku, ravnatelju, policiji." Bio je spreman izdržati njezin pogled, a ona mu je u smeđim očima, nedodirljivima iza stakla naočala, pročitala da ga njezina prijetnja uopće nije uplašila; skrenula je pogled - nikad nije mogla, čak ni kao dijete, izdržati dulje od dvije sekunde u bitkama u kojima je trebalo 79

buljiti u tuđe oči - i onda je na polici ispod zamrloga zelenog ljiljana ugledala knjige. Platonova sabrana djela, pročitala je, i odmah pokraj toga bijela knjiga s kružnom mrljom od kave preko naslova Biće i ništavilo. I prije nego je odvratila pogled, vidjela je Yeats: sabrana djela. Thomas Robertson vidio je kako gleda u knjige i u očima mu je, kad ga je ponovno pogledala, vidjela konačnu pobjedu, jer je odmah potom rekao: "Mislim da je najbolje da ništa ne prijavljujete. Sutra odlazim." Na vratima se okrenula i rekla: "Prezirem vas." Lagano je kimnuo. "Shvatio sam to." Polako je zatvorio vrata; kliknula su. Vozeći se kući, Isabelle je mislila da sada ne bi smjela upravljati vozilom. Te su joj riječi pale na pamet kao da ih je čitala sa sitno napisanog teksta na stražnjoj strani pakiranja tableta - Ne upravljajte vozilom - jer joj se činilo da su joj sposobnosti procjene udaljenosti, zavoja, znakova zaustavljanja, uvelike smanjene. Nije imala osjećaj kontrole kao kad se vozila prema Robertsonu. Jedva da je osjećala auto. Tek sliku Thomasa Robertsona koji polako trepće, i jeku riječi koja je probada: "Shvatio sam to." Mrzila je što je bio pametan. Pametniji od nje; i to je mrzila. Bio je pametan hipi, nesumnjivo je bio hipi, vjerojatno je neko vrijeme živio u nekoj komuni, pušio marihuanu, spavao s kim je želio. (Najgore je od svega, naravno, bilo to što je rekao za Amy, to što je dao naslutiti o Amy.) A pričali su o njoj, o Isabelle. Shvatila je to vozeći se kući, da su tijekom toga grozomornog razgovora povremeno pričali i o njoj. Jer, skrivalo se to u spuštanju pogleda (Gospođa Goodrow, je li?). Znao je ponešto o njoj. Ali, što bi mogao znati? Da je bila stroga? Da nije imala prijatelja? Da je radila u tvornici? Da je Yeats izgovorila kao Jijts? (Da, vjerojatno je to znao, i lice joj je planulo.) Ono što je osjećala dok je zakretala na kolni prilaz, bio je bijes i bol tako duboka, tolika da nikada drugima ne bi vjerovala da je takvo što moguće osjećati i preživjeti. Hodajući do stuba verande, pitala se ozbiljno, nakratko, hoće li sada zapravo umrijeti, odmah, ondje i tad, otvarajući kuhinjska vrata. Možda je tako izgledalo umiranje, ti konačni trenuci na nekom silnom valu, tako da ti na samom kraju zaista više nije stalo, više nije bilo razloga za to; sve je završilo, stigao si na kraj. No, nije bila na samrti. Kad je bacila ključeve na kuhinjski stol, vratio joj se osjećaj svakidašnjice. Mora to istrpjeti. Osjećala je da možda neće uspjeti pa je gnjev pulsirao njome; noge su joj se tresle dok se uspinjala stubama.

15 Amy je zaista - kako je Isabelle i naslutila - nazvala gospodina Robertsona čim je majka otišla iz kuće. Stajala je kraj kuhinjskog prozora i pazila da se majčin auto ne bi slučajno vratio. I nije, pa je Amy, plačući od trenutka kad je gospodin Robertson odgovorio na poziv, ispričala što se dogodilo otkad se majka vratila kući. "Mrzim je", završila je. "Toliko je mrzim." Prstima je stisnula nos koji joj je curio. Na drugoj je strani nastala duga stanka pa je Amy, ponovno brišući nos, pitala: "Jeste li još tu?" "Još sam tu", rekao je gospodin Robertson i iznenadio je time što ništa više nije dodao. "Ali, što ćemo napraviti?" pitala je Amy. "Hoću reći, što ćemo joj reći?" Okrenula je mikrofon slušalice gore da je ne bi čuo kako plače; suze su joj tekle niz obraze. "Nemoj joj ništa više govoriti", savjetovao joj je gospodin Robertson. "Prepusti sve meni. Sredit ću to. Kad se vrati kući, ništa joj više nemoj govoriti." Glas mu je bio čudno bezizražajan; kao da je govorio u snu. Čak i kad je rekao: "Bit će sve u redu, Amy. Sve će se srediti na kraju." Dok je spuštala slušalicu, obuzela ju je nova vrsta straha. Pomislila je nakratko na golemo, crno more; ona i gospodin Robertson ljuljali su se odvojeno na valovima u crnoj noći. 80

Ali ne. Kad je rekao da će se sve srediti, htio je reći da je voli. I da će biti uz nju. Rekao joj je to baš danas: "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?" Volio ju je. Rekao joj je to. Trebala je to reći majci, jer ona nije razumjela. Amy se popela na kat. Možda će gospodin Robertson reći njezinoj majci: "Volim vašu kćer i želim da budemo zajedno." Hoće li on to reći Isabelle? I koje će točno riječi upotrijebiti? U svakom slučaju, on je odrastao i znat će što treba napraviti. Zadubljena u te misli, Amy je posrnula na posljednjoj stubi; mislila je da ima još jedna pa je prebrzo spustila stopalo. Pridržala se za zid i otišla u spavaću sobu. Sjedila je ondje i čekala da se majka vrati. Sjela je na tabure ispred zrcala i nakon nekog vremena počela četkati kosu, kad joj je palo na pamet da bi se gospodin Robertson mogao vratiti zajedno s majkom. Ranovečernje sunce, koje je u to doba lipnja uvijek na nekoliko minuta prolazilo kroz Amynu sobu, kroz prozor je ulijevalo izmaglicu blijedoga svjetla koja je dodirivala Amynu kosu, pa se tog trenutka činila poput zlatnoga runa iz neke bajke. (Mislila je o tome dok se ogledavala.) Ali, nije bilo dobro. Osjećala se kao da je upravo povratila, ali je u njoj još toga ostalo. I bilo je tako čudno: bijela četka koju je držala u ruci, školska bilježnica odbačena na krevet - te poznate stvari pripadale su nekom životu kojega se tek nejasno sjećala. I sada, kad je Isabelle doznala da je netko voli, sve se promijenilo. Volio ju je. Rekao je: "Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?" Znala je po osmijehu kad god bi nakon nastave ušla u njegovu učionicu, ali posebno zbog načina na koji ju je dodirivao danas u autu, zbog toga što su radili. Bilo je to neopisivo intimno. Kad ljudi takvo što rade... pa, onda se užasno vole. Nakon toga moraju ostati zajedno. Gospodin Robertson reći će njezinoj majci da tu nema pomoći: ljudi se zaljubljuju. Možda će joj čak reći - žena ga je ipak ostavila - da bi volio oženiti Amy. (Zamislila je kako živi s njim, kako bi za nju ispraznio neke ladice da može odložiti svoje stvari, kako će joj prvi dan dodati čisti ručnik i krpicu za pranje i reći: "Evo, Amy. Ovo je za tebe.") Kuhinjska su se vrata zalupila; ključevi su pali na stol; a onda majčini koraci po stubama. Amy je tiho spustila četku kao da je pogrešno i to što je drži u ruci. Sunce je sada napuštalo sobu, dotičući Amynu kosu posljednji put dok se okretala prema majci koja se, činilo se, bez daha pojavila na dovratku. "Sutra odlazi iz grada", rekla je Isabelle, duboko dišući. "Trebao bi u zatvor." Amy je otvorila usta. Zurile su jedna u drugu dok se majka nije okrenula i prešla preko hodnika u svoju sobu. Amy se zbunjeno okretala oko sebe. Trebala bi se strčati dolje i van na cestu, jer mora do gospodina Robertsona. Zamislila je kako posrće niz cestu pokraj borova i močvare, kako vidi njegov auto koji joj dolazi ususret i kako mu očajno maše rukama. Ispunilo ju je panikom kad se sjetila da odlazi - osim što on neće otići bez nje. "Pogledaj se." Majka je ponovno stajala na vratima. U spuštenoj je ruci držala crne škare za šivanje. "Pogledaj se kako sjediš", rekla je majka tiho, ulazeći u sobu. Amy je mislila da je majka namjerava ubiti. Mislila je da joj prilazi da je ubode škarama jer joj se učinilo da je skrenula, da je postala netko potpuno drugi. Prazna, bijela mržnja na majčinu licu koje joj se približavalo, podignuta ruka, Amyna ruka u zraku, spuštanje glave ("Ne, mamice"), odgurnuta ruka, šaka koja joj grabi kosu, zvuk rezanja, ponovno za kosu, glava povučena na jednu stranu, onda na drugu. Lavina terora sručila se na Amy, noseći sa sobom vrtlog ostataka davno zaboravljenih mirisa, kauč u kući Esther Hatch, vožnje autom do tamo, truli ostaci jabuka i škripav pijesak, neumoljiva tvrdoća plastične lutkine glave, ustajala toplina radijatora i bojice koje se tope. Naginjući se naprijed, napola stojeći, čupana sa svakim pramenom koji je majka grabila; oštra bol u vlasištu, kao da će se koža upravo oderati, Amy je čula svoje napola prošaptane vriske, povike: "Mamice, nemoj!" "O, mamice, molim te", i onda iznenadni duboki zvuk: "O, nemoj." Zvuk škara koje režu i režu (savršeno će se sjećati tog zvuka škara, sanjati o tome i mnogo godina poslije), metalni odbljesak u zrcalu kad su srebrne oštrice nakratko uhvatile tračak nestajućega sunčeva svjetla, i onda čudan osjećaj da nije u ravnoteži; glava joj je bila lakša. 81

"Počisti to." Majka je odstupila dašćući. Iznenada je zavrištala: "Počisti to smeće!" Jecajući, Amy je posrtala niza stube po smeđu vrećicu za kupovinu složenu ispod kuhinjskog sudopera. Vratila se u sobu (penjući se stubama na sve četiri, kao neka opijena životinja, vukući za sobom vrećicu koja je grebla po zidu) te je kosu stavila u vrećicu i pritom počela vrištati, jer je skupljanje tih dugih kovrča kose prstima bilo kao podizanje amputirane noge na kojoj je još bila cipela - to sada više nije bio dio nje (vrištala je glasnije) - je li to još bila ona? Isabelle, koja je sjedila na svome krevetu preko puta hodnika, ljuljala se sa šakama na trbuhu i neprekidno govorila: "O, molim te, prestani vrištati." Njezina je soba sada bila gotovo potpuno u mraku, sunca već neko vrijeme nije bilo. Zgusnuti se sumrak skupljao najprije u kutovima i rastao dok nije potpuno ispunio sobu, tako da se više nisu vidjeli tanki obrisi vrapčića na tapetama, i donio atmosferu opasnosti i konačnosti. Poslije je Isabelle htjela odrezati i svoju kosu. Htjela je izrezati plahte na kojima je sjedila i svu odjeću u ormaru. Htjela je otići u kupaonicu i izrezati ručnike, tapecirung namještaja u prizemlju. Željela je da je mrtva i da joj je kći isto mrtva, tako da nijedna od njih ne mora istrpjeti ono što slijedi. Glavom joj je čak prošlo da otvori pećnicu i pusti plin cijelu noć dok gore na katu grli Amy i uljuljkuje je u san. (Tko je bila Amy? Tko je ta osoba o kojoj je onaj čovjek, taj stranac, pričao onakve stvari? Tko je bila djevojka koju je Isabelle te večeri našla kad se vratila kući, kako sjedi pred zrcalom s rukama u krilu, kao da se ruga s tom djetinjastom poslušnošću, ali tako živa, osvijetljena iznutra; pramenovi kose, zapetljani i svijetli, padaju joj preko ramena i malo na lice, onaj pogled u očima, to shvaćanje? Tko je bila njezina kći? Tko je bila prije?) "Molim te, Bože", Isabelle je žalostivo prošaptala, gnječeći si lice prstima. "O, Bože, molim te." Molim te za što? Mrzila je Boga. Mrzila ga je. U mraku je stisnula šaku u zraku, o, dosta joj je bilo tog Boga. Godinama se s njim igrala pogađanja. Je li ovo dobro, Bože? Radim li ispravno? Svaku odluku donosila je prema tome što će Bogu biti milo - i vidi sada dokle ju je to dovelo: nikamo. Ni tamo. "Mrzim te, Bože." Prošaptala je to stisnutih zubi, u tami svoje sobe. Rano ujutro, dok se nebo bijelilo na prozoru a ptice pojačavale pjev, Amy se probudila na podu, gdje je i zaspala; ruku mokrih od sline koja joj je curila iz usta. Sjela je i gotovo odmah počela plakati, pa uskoro prestala, jer ono što je osjećala bilo je mnogo gore; suze, zgrčeno lice, činilo joj se to beskorisnim i nevažnim. "Amy." Majka je stajala na vratima. Ali, nije otišlo dalje. Amy nije pogledala majku u lice. Samo je podigla pogled u njezinu smjeru dovoljno dugo da vidi da je majka očito noć provela u odjeći. I nije ju bilo briga. Nije joj bilo stalo kakve su sad riječi zapele u majčinu grlu; bile su jalove, kao i zakržljale suze koje je upravo prolila. Ona i majka zajedno su, bolesne i iscrpljene svojim glupim životima. U ponedjeljak je Amy počela raditi u tvornici.

16 Na užini je Arlene Tucker rekla: "U sredini torte bila je fontana." "Charlene je imala most", pridružila joj se neka druga žena, govoreći o kćeri o čijem se vjenčanju i razvodu sad već nekoliko godina raspravljalo u kantini. "Tada sam rekla: Charlene, jesi li sigurna?' Ali, ona je morala imati taj most." "I ova je imala most", kimnula je Arlene. "Dovoljno širok za male figurice mladenaca. Mlada je držala suncobran. Svidjelo mi se." "A tko je to bio?" Lenora Snibbens izvadila je iz torbice puder u prahu i pozorno promatrala crvenilo na svojoj bradi. "Rođakinja. Dannyjeva, gore u Hebronu." "Imaš mnogo rođaka", rekla je Lenora pudrajući crveni vrh nosa. "Imate li pojma", rekla je Debela Bev ulazeći u kantinu, "kako užasno smrdi ta rijeka?"

82

"Grozno je", složila se Lenora, pomičući stolac naprijed da napravi mjesta za Amy Goodrow koja je upravo ušla u kantinu, bacivši usput pogled prema slatkišima u automatu. "Zaista se čini da je ove godine gore", Isabelle je rekla s drugog kraja stola, gdje je sjedila i miješala kavu plastičnom slamkom. Zatresla je glavom prema Lenori. "Čini se gore", ponovila je, očima slijedeći svoju kćer dok je izlazila iz prostorije nakon što je nakratko promotrila automat. "Oh, baš je tako." Lenora je brzo uzdahnula. "Stvarno jest." Ta je primjedba navela Isabelle da kimne glavom odmah nakon što ju je upravo zatresla, pa joj se od te promjene smjera zavrtjelo u glavi i ošamutilo je kao od moždane kapi. Nije voljela te jutarnje stanke koje više nije dijelila s Averyjem Clarkom u uredu - akvariju. I nije ju diralo što rijeka smrdi; jedva da je to i primjećivala. No, vidjela je da Avery više ne podiže pogleda sa svoga stola kad bi se zvono za užinu zablejalo zgradom. Vidjela je da joj više ne traži oči kad prolazi pokraj nje i pitala se primjećuju li to sada i druge žene. "Nikada to nisam razumjela", rekla je majka te Charlene o kojoj se tako raspravljalo, "potrošiti toliki novac na vjenčanje." "A, pa ne znam." Arlene Tucker slegnula je namrgođeno ramenima. "Ja to razumijem." "Čemu sve to?" Charleneina je majka trepnula očima koje gotovo da i nisu imale trepavica, u tom trenutku izgledajući kao žaba. "To je najvažniji dan u životu djevojke", rekla je Arlene. "Zato." Dodala je (nepotrebno, većina se prisutnih žena poslije složila). "Trebalo bi to biti zauvijek." "A i Charlene je muž trebao šamarati? I ona je to trebala trpjeti?" Sirota se Charleneina majka zarumenjela, sada ubrzano trepćući očima bez trepavica. Bilo je vidljivo da se uvrijedila. "Smiri se, molim te." Arlene Tucker bilo je neugodno i žao što su joj upućene primjedbe koje su bile toliko nabijene srdžbom. Napetost je već neko vrijeme rasla. Sve su žene (osim Isabelle) to sve jače osjećale. Zbog vrućine, naravno, te ustajale, grozne, prezasićene žege. Ipak se činilo da si ne mogu pomoći, jer je Arlene Tucker iznenada rekla: "Pa, papa kaže da je u Božjim očima Charlene zauvijek vjenčana." "Kvragu i papa." Svi su se prenerazili. Rosie Tanguay, koja se upravo vratila iz toaleta, prekrižila se. Da bi stvar bila gora, Charleneina se majka, nakon što je proklela papu, počela smijati. Smijala se i smijala, crvena lica, i tek što se činilo da će prestati, počela bi ponovno, dok joj suze nisu potekle niz lice i dok nije morala ispuhati nos. Još uvijek se smijala. Žene su izmjenjivale zabrinute poglede, a Lenora Snibbens konačno je rekla: "Možda da je polijete s malo hladne vode." Rosie Tanguay uzela je važno praznu šalicu za kavu, da je napuni na fontani, ali je Charleneina majka podigla ruku hvatajući dah. "Ne", rekla je smirujući se, brišući si lice, "dobro sam." "Nije smiješno, znaš", suho je rekla Arlene Tucker. "O, Arlene, zaveži." Debela je Bev zabubnjala noktima po stolu dok je govorila. Kad je vidjela da se Arleneina usta ponovno ozlojeđeno otvaraju prema njoj, Bev ju je prekinula: "Zatvori gubicu, Arlene. Bar jednom." Arlene je ustala. "Idi dovraga", rekla je - očito Debeloj Bev, ali su joj oči kratko bljesnule i prema Charleneinoj majci. "I u paklu ćeš i završiti, znaš", dodala je, izlazeći iz sobe. Debela Bev lijeno je odmahnula rukom. "Pakao. Sad sam u paklu", rekla je, pa se Charleneina majka ponovno počela smijati. Rosie Tanguay posegnula je za šalicom vode, ali je Debela Bev odmahnula glavom; ženi je već ponestajalo snage i nije se dugo smijala. Kad se smirila, sobu je prekrila neugodna tišina, a žene su se oprezno pogledavale, nesigurne u to koje su sada granice postavljene i gdje. "Onda", rekla je Debela Bev, udarajući dlanom o stol. "Ugodan dan." "A ti, Isabelle?" iznenada je pitala Lenora Snibbens. "Jesi li ti imala veliko vjenčanje?" Isabelle je odmahnula glavom, brzo i odlučno. "Malo. Samo obitelj." Ustala je i otišla do kante za smeće pokraj vrata, pretvarajući se da je upravo sada potrebno u smeće baciti 83

plastičnu slamku, ali je zapravo provjeravala gdje je Amy i je li ona čula sve ovo. Djevojka je bila daleko, na drugoj strani sobe, pokraj svog stola, i rukom gladila prozorsku klupicu. Amy nije vjerovala da je gospodin Robertson zaista napustio grad. Znala je da je još uvijek tu negdje. Osjećala je to. On je zapravo, zaključila je, samo kupovao vrijeme, čekao je pravu priliku da joj se javi. I tako je čekala neki znak od njega. Čak su joj i sada, dok je stajala u uredu, oči pretraživale parkiralište, napola očekujući da će ga vidjeti kako sjedi u crvenom autu, sa sunčanim naočalama, gledajući prema zgradi ne bi li je na tren ugledao. Nije ga bilo. Ventilator je Amyno lice zapuhivao vrućim zrakom. Mislila je da bi je možda mogao nazvati u tvornicu. Ili čak kući, pa bi joj rekao da kaže da je broj pogrešan ako bi joj majka bila u blizini. A kad nije nazvao, shvatila je da to, naravno, nije mogao. Nema šanse da bi joj prenio poruku, a da to ne dozna njezina majka. Morao je čekati, pa će čekati i ona. Koliko dugo? Mislila je o tome cijelo vrijeme: kosa će joj taman dovoljno narasti da ponovno sliči sebi, a on će joj rukom proći kroz kosu, govoreći: "O, sirota Amy, kako si patila." Poljubit će je i ona će se svući i osjetiti tu plimu vrućine zbog vlažnih usana na njezinim grudima. Stojeći tako u zagušljivom uredu, mogla je zaklopiti oči i osjetiti to ponovno dok joj je oblijevalo tijelo, sjetiti se toga posebnog pogleda dok se saginjao nad nju toga posljednjeg dana kad su zajedno bili u njegovu autu. Zvono je iznenada odjeknulo uredom, a Amyne su se oči naglo otvorile. Pogledala je preko ramena prema akvariju gdje se Avery Clark naginjao nad svoj stol; kosa koju je češljao preko ćelavog dijela glave podijelila se na dva dijela, jedna se strana odmicala od njegove glave. Podigao je pogled i ugledao je. Gledali su se cijelu jednu neugodnu minutu, a onda je pogled Averya Clarka postao tvrd. "Onda, dakle", rekla je Debela Bev, sjedajući na svoje mjesto. "Vjetrovi su zapuhali." "Kako to misliš?" Amy je sjela. "Vjetrovi ovdje unutra", rekla je Bev, naginjući se naprijed, zamahujući glavom prema ženama iza sebe. "Nesloga u našoj sretnoj obitelji." Bev je udarila šakom o stol. "Zaboravila sam sok." Zakolutala je očima prema Amy i ponovno se podigla, vraćajući se prema kantini, ljuljajući golemom, srcolikom stražnjicom dok se probijala kroz prolaze između stolova. Promatrajući je, Amy je obuzela ljubav prema toj njezinoj masivnosti. Zamislila je kako se muškarci i djeca vješaju na tu ženu, guraju glavu u čvrstu masu. I pitala se gdje Debela Bev nabavlja donje rublje. Amy u dućanu nikada nije vidjela rublje koje bi pristajalo nekome te veličine. Prije bi o tome pitala majku jer bi Isabelle to znala. Međutim, sada nije htjela ni pogleda baciti u smjeru majčina stola, već je umjesto toga utipkivala brojeve u stroj za računanje i pustila misli da se vrate gospodinu Robertsonu. Mislim na tebe, pomislila je, zaklapajući oči nekoliko sekundi, odmarajući ruku na računalici. Čekam te. Bio je negdje u blizini. Osjećala je to, osjećala je kako dolazi i prolazi, kako objeduje sam. Znala je da noću, kad se ispruži na krevetu, skida čarape i naočale i leži u mraku, znala je da misli na nju. Toliko je znala i, kako su dani prolazili, činilo se da to zna sve bolje. No, sirota Isabelle nije znala ništa. Sigurno ništa o sebi. Ništa nije osjećala, osim te aure nevjerice koja ju je okruživala dok su dani prolazili. Ona je to napravila Amy, dograbila je za kosu i ošišala je. Kao da je počinila ubojstvo - tako joj se činilo. Katkad čitaš o tome: običan građanin ubije nekoga. Normalan, ugodan, bogobojazan čovjek odjednom zabija nož u trup svoje žene, ubada opet i opet, nož udara o kost, krv lipti, pucaju tetive, nož se izvlači i zabada ponovno - i onda stoji ondje - sve tako nevjerojatno. Ali, istinito, jer si to upravo učinio. Samo što je u Isabelleinu slučaju leš ustajao i šetao, vozio se s njom na posao svakoga jutra, sjedio s njom za večerom svake večeri, s crvenim mrljama od krvi u obliku te užasne kose, toga promijenjenog lica, blijedoga i uglatoga, ošamućenih, ogoljenih očiju. Unakazila je 84

vlastitu kćer. No, nije li to i namjeravala kad joj je ušla u spavaću sobu držeći škare u rukama? Nije joj se to činilo mogućim. Jer, tko je bila Isabelle Goodrow? Nije bila ubojica. Nije bila jedna od onih čudovišnih majki o kojima se katkad priča da su unakazile svoju djecu, stavljajući ih u vrelu vodu, gaseći im na koži cigarete ili im glačalom pržeći drage ručice. A ipak je te noći zgrabila Amynu kosu, stisnula žute kovrče vlastite kćeri, obuzeta kolosalnom žudnjom za uništenjem. Nije to shvaćala. Nije mislila da je to napravila Isabelle Goodrow. Vreli su dani prolazili. Kad bi pogledala prema kćeri preko umornog ureda (djevojka se nadvila nad računalicu, vidio joj se mršavi vrat, bijel kao papir, tako dugačak), Isabelleine bi se oči iznenada napunile vrućim suzama i poželjela bi potrčati preko prostorije i baciti se djevojci u zagrljaj, pritisnuti to blijedo lice uz svoje i reći: Amy, žao mi je. Tako mi je žao, Amy. Ali, ona joj to ne bi dopustila. Ni tada, ni ikada. Nema šanse. Vidjelo se u tim praznim, nepomirljivim očima da su te škare nepovratno odrezale još nešto; i dok će kosa još i narasti, to drugo se neće popraviti; Amy je tako apsolutno i odlučila. Zaboravi, Amyne su prazne oči govorile, ne gledajući više majku - zaboravi, nema te više. Kosa je zaista rasla i za koji tjedan i nije izgledala tako loše, tako divlje kao na početku. Ipak, trebalo ju je podšišati i oblikovati. No, Isabelle se nije mogla natjerati to izreći, nije mogla zamisliti da pred Amy izgovara tu riječ "kosa". Arlene Tucker rekla je umjesto nje. "Ova je žega", rekla je jednoga dana u kantini, "grozna za kosu. Svi izgledaju užasno." Bilo da je to namjeravala ili ne, oči su joj nabrzinu prešle preko pognute glave Amy Goodrow, koja je sjedila s druge strane stola sa sendvičem od kikirikijeva maslaca pred ustima. "Bože sveti", odgovorila je Debela Bev, "pogledaj sebe, Arlene." Pogledom ju je probola. Isabelleino se lice zacrvenjelo. "I govorim o sebi, Bože sveti", odvratila je Arlene, stavljajući prste u svoju tamnu kosu i cupkajući je. "Dala sam obojiti korijen i nije dobro ispalo." I to su svi mogli vidjeti samo da ih je zanimalo. Vrh Arleneine glave bio je tamnonarančast, a ostatak kose ostao je boje čokolade. "A cura je rekla da je nekome tog jutra radila trajnu koja se zbog vrućine nije primila. Ispala je smiješna, onako stršeći na sve strane..." "Čitala sam da se u Hennecocku otvorio novi salon ljepote", Isabelle je ponudila novu temu, nestrpljivo nastojeći promijeniti temu o kosi. "Cijeli srpanj nude besplatne promjene stila. Valjda da bi privukli mušterije." I onda, nesmotreno: "Katkad mislim da bi to moglo biti zgodno. Udeš kao jedna osoba, izađeš kao druga." Mislila je da je vidjela prezir u Amynim očima, koje su se tiho zaklopile. "To ne radi", rekla je Arlene odbacujući ideju. "Samo te namažu kao mrtvaca i prodaju ti svoje proizvode." "U redu onda", rekla je Isabelle. "Toliko o tome. Zaboravi da sam i spominjala." U sredini prostorije za aktivnosti u crkvi radio je visoki ventilator, ali se nije činilo da ima ikakva učinka. Soba je bila zagušljiva i smrdjela je po starosti, kao da je vrelina oslobodila godine ljudskog znoja koji se dotad bio uvukao u podove i zidove i drvene prozorske klupice, kao da su svi ti bezbrojni sastanci održavani ondje tijekom vremena - vojska nemirnih, pretpubertetskih izviđačka (mala Pammy Matthews, koja se jednoga dana pomokrila u gaćice pa joj je kapalo niz nogu i u crvenu cipelu dok su se ruke svečano podizale u zakletvu Bogu i domovini); bezbrojne kave nakon mise, kad su đakoni stajali pristojno u tamnosivim hlačama i jeli krafne dok su njihove supruge razgovarale; previše sastanaka Povijesnog društva (Davinia Dayble govorila je jednom o prvom toaletu s tekućom vodom u Shirley Fallsu, koji je, prema njezinu istraživanju, bio postavljen na imanju časnog suca Cranea) - sve aktivnosti iz prošlosti te radne prostorije kao da su na toj vrućini otpuštale vlastite pamtljive mirise nemira, i sve se činilo natopljeno, nostalgično i prigušeno. Isabelle je otišla u dno sobe, dok su joj pod crnim mokasinama škripale podne daske, i dočepala se metalnoga sklopivog stolca. Stajali su pokraj stola na kojem je bila velika termosica i na njoj crnim markerom ispisana riječ LIMUNADA. Pokraj toga naginjao se stup 85

čaša od stiropora. Žene su kimale prema Isabelle, mahale prstima uobičajeni pozdrav, ali su se toliko usredotočile na brbljanje da nitko nije rekao: "O, Isabelle, dođi i uzmi nešto hladno za piće." Rastvorila je stolac nedaleko od njih i sjela, uređujući si izraz lica u ono za što se nadala da je ljubazan osmijeh, premda je i sama osjećala da je lažan, i brinula se izgleda li naborano i glupo. Došla je ovamo promijeniti svoj život. Namjeravala je biti izravna i ljubazna, uvući se u društveni svijet Kongregacijske crkve; jer palo joj je na pamet, dok je o tome razmišljala proteklih dana, da se u prošlosti jednostavno nije dovoljno trudila. Imati prijatelje značilo je biti ljubazan, kako joj je govorio otac. No, dok se s toga metalnog stolca, usprkos vrućini, usiljeno i drsko smješkala, činilo joj se ipak da je nesposobna, jer da je sad mogla dolebdjeti do Peg Dunlap i ležerno izgovoriti: "Bože, je li ti večeras dovoljno toplo, Peg?", te bi žene shvatile da je obična i ugodna, baš poput njih. Ali, ona nije bila poput njih. Za početak, radila je u tvornici. I živjela je u maloj, unajmljenoj kući; i nije imala muža. Oprezno je prekrižila noge. Nije se uklapala ni u tvornicu - u tome je bila stvar. Dottie Brown, Debela Bev, Arlene Tucker, Lenora Snibbens, sve su one bile katolkinje, naravno, podrijetlom francuske Kanađanke, i to je bila neka potpuno drukčija priča. Ništa nije imala protiv njih, ali to nisu bile žene s kojima se željela družiti izvan posla. Svakoga ljeta, osim ovoga (uz izliku da je bolesna, što je i bilo točno - oboljela je od života), išla je na roštilj kod Debele Bev za Dan nezavisnosti i promatrala kako muškarci piju pivo, brišu usta nadlanicama, i slušala njihove prljave viceve. "Što dobiješ kad plavušu okreneš naopako?" Arlene Tucker nasmijala bi se možda i rekla svome mužu: "No, daj, nemoj sada biti odvratan", ali se činilo da to nitko ne smatra odvratnim, osim Isabelle. Pokušala se prilagoditi; nije htjela kvariti zabavu, ali joj jednostavno nije bilo smiješno. Brinetu s lošim zadahom. To zaista nije bilo smiješno. I još jedan vic o nadutosti i najlonkama, zbog kojega su se Isabelleini obrazi i sada crvenjeli dok se prisjećala kako je stajala ondje napeta i nemirna i s papirnatog tanjura jela krumpir-salatu Bee Brown. Bila je potpuno sigurna da ove žene ovdje, Clara Wilcox i Peg Dunlap i druge, ni u milijun godina ne bi uživale u takvom vicu. Mislila je, i ne prvi put, da bi, da je postala učiteljica kao što je i planirala, sve bilo potpuno drukčije. Te bi žene znale da im ona pripada. Zvale bi je telefonom, pozivale na večere, pričale s njom o knjigama. Premda one sada nisu pričale o knjigama, primijetila je Isabelle. Ogovarale su nekoga, bila je sigurna, jer su ruke držale blizu ustima, govoreći tihim glasom i povjerljivo. Peg Dunlap uhvatila je Isabellein pogled i zaustavila se usred razgovora s Clarom Wilcox, da bi joj se potom obratila: "Malo limunade, Isabelle?" Isabelle je zahvalno ustala. "Stvarno je gadna, zar ne?" rekla je dotičući si oznojeno čelo. "Ova vrućina." "Stvarno jest." Dohvatila je čašu od stiropora, a žene su se prazno nasmiješile, jer im se prekinulo razgovor. Natočila si je limunade, držeći čašu blizu usana i pogledala ostale žene sa sramežljivim očekivanjem. No, žene je nisu gledale, pa se Isabelle s nelagodom vratila na svoje mjesto. Peg Dunlop rekla je nešto Clari Wilcox i Isabelle je čula riječi "odmah napraviti mamogram" i odahnula jer je sada barem znala da nisu razgovarale o njoj, pa je zamalo ustala da bi se pridružila skupini i rekla im da tko god mora odmah napraviti mamogram, ne bi se trebao mnogo brinuti jer je devet od deset kvržica uvijek benigno. Tako je barem mislila da je pisalo u Reader's Digestu. (Iznenada se sjetila Amyna glasa koji govori: "Nikad ne čitaš ništa, osim toga glupog Reader's Digesta.") Otpila je prilično velik gutljaj limunade. Možda se, ako sve popije, može vratiti do stola i uzeti još, te spomenuti taj podatak o devet od deset. Ipak, nije htjela ispasti pohlepna za limunadom; termosica nije bila tako velika. Dok je razmišljala o toj dilemi, Barbara Rawley,

86

đakonova žena koja je prošle jeseni kritizirala Isabellein izbor jesenjeg lišća i paskvice kao dekoracije oltara, ušla je u prostoriju i zapljeskala. "Dobro, djevojke. Počnimo." Činilo se besmislenim po ovakvom vremenu razgovarati o božićnom sajmu. No, budući da ih je podsjetila Peg Dunlap, sajam im je bio najveći projekt i nije se moglo prerano početi. Žene su kimale, dodirivale čelo ubrusima i hladile se crkvenim programima koje su na prozorskim klupicama ostavile u nedjelju. Trebalo je dobrovoljaca za štand s kolačima pa je Isabelle podigla ruku; zapisali su njezin telefonski broj na popis. "Rado ću napraviti i nekoliko torti od čokolade", rekla je Isabelle uz osmijeh. "Imam odličan majčin recept. S kiselim mlijekom, znate." Nitko se nije nasmijao. Clara Wilcox kimnula je neodređeno glavom, a Peg Dunlap, zadužena za popis, jednostavno je rekla: "Isabelle Goodrow, dvije torte." Isabelle se pretvarala da nešto traži po ručnoj torbici, na kraju glasno zatvarajući kopču. Sa suknje je pokupila neku mrvicu, ljuljala je stopalom. "Papirnati ukrasi", rekla je Barbara Rawley, koja na toj vrućini nije izgledala onako lijepo kao inače; pod očima joj je koža bila siva. "Prošle smo godine to potpuno zaboravili." Peg Dunlap i ona nabrzinu su potiho raspravile potrebu osnivanja sekcija. "Oh", rekla je Clara Wilcox", pružajući ruku prema njima. "Razgovarala sam s Emmom Clark. Nije mogla doći večeras, ali se ponovno javlja za izradu vjenčića." Peg Dunlap je kimnula. "Razgovarala sam s njom", rekla je, a Isabelle je osjetila nelagodu pri samom spominjanju imena Emme Clark, i sada je vidjela da Peg Dunlap brzo podiže pogled i gleda je u oči - nenamjerno - i brzo skreće pogled. Peg Dunlap je znala. Isabelle je to odmah vidjela: po tom brzom, zamišljenom pogledu shvatila je da Peg Dunlap zna. Mrak je već pao dok je vozila kući. Kroz otvorene su se prozore čuli cvrčci; dok je prolazila preko drvenog mosta pokraj močvare, čula je duboki, grleni kreket žabe. Noćni se zrak, izgleda, hladio ulazeći kroz otvorene prozore automobila, a prolazeći pokraj farme, miris pokošenog polja ispunio je Isabelle gotovo erotičnim drhtajem, nekom mješavinom raznih čežnji; i onda je zaplakala dok su joj suze kapale ravnomjerno niz bradu, a ona ih je puštala, vozeći auto polako kroz mrak, s objema rukama na volanu. Mislila je o tome da je Avery Clark ipak sve ispričao svojoj ženi, sve što je otkrio tog dana u šumi premda je obećao Isabelle da nikome ništa neće reći. Mislila je o svojoj kćeri i o svojoj majci, sada mrtvoj, i o ocu, koji je umro dok je ona bila djevojčica, i očevu prijatelju, Jakeu Cunninghamu, koji je isto već bio mrtav. Pitala se kad je bilo određeno da će joj život biti baš ovakav. "Belle, Belle, čudo jedno", govorio bi joj otac, šireći ruke prema njoj dok je sjedila na kauču. I mislio je tako: Isabelleina je majka, kojoj su liječnici rekli da najvjerojatnije neće imati djece (zbog kojeg razloga, Isabelle nikada nije doznala), tako, rađajući Isabelle, stvorila čudo; no, "biti čudo" nosilo je sa sobom i odgovornost, i Isabelle je odrana u sebi osjećala nekakav kamen - gladak, taman i teži nego što je izgledao. Nikada tom kamenu nije dala ime, ali to je bio strah. Jer, činilo joj se da sreća roditelja leži samo u njezinim rukama. Zbog toga su joj se činili vrlo ranjivi i tražili su od nje, a da to nisu ni znali, onu istu pažnju i ljubav koju su joj nudili. Isabelle je imala dvanaest godina kad je jednog jutra otac umro za volanom na nekoj benzinskoj stanici dok je točio benzin. Majka je nakon toga često plakala. Katkad bi majka plakala samo zato što joj je pregorio tost, a Isabelle je bilo žao pa bi nožem izgrebla nagorjele rubove i bacila ih u smeće. Majka je plakala svaki put kad bi prokišnjavao krov, pa bi Isabelle trčala po dnevnoj sobi s vjedrima, promatrajući kroz prozor hoće li kiša prestati. Voljela je majku. Bila joj je odana. Isabelleine su prijateljice počele skrivati cigarete i voziti se naokolo s dečkima poslije škole, ali Isabelle to nije radila. Poslije škole vraćala se kući da bi bila s majkom. Nije mogla podnijeti da joj majka bude nesretna ili sama. Ali, bile su usamljene, njih dvije, živjele su kao siročad. Pa tog dana u svibnju, kad je pokraj verande cvjetala magnolija a prve se pčele zalijetale u prozore, nisu mogle vjerovati kako je divno što im se Jake Cunningham pojavio na vratima. Očev najbolji prijatelj, a nisu ga 87

vidjele od sprovoda. Svakako neka ostane na večeri, rekla je Isabelleina majka, uvodeći ga u dnevnu sobu. Sjedni, sjedni. Kako su Evelyn i djeca? Svi su bili dobro. Oči Jakea Cunninghama bile su sive, izrazito blage. Nasmijao se prema Isabelle. I popravio je krov. Otišao je do dućana s građevinskim materijalom i kupio katran i crepove, popeo se na krov i popravio ga. Poslije je sjedio za kuhinjskim stolom dok su Isabelle i majka kuhale. Bio je velik i divan; sjedio je zavrnutih rukava i s podlakticama na stolu. I nasmijao bi se svaki put kad bi ga Isabelle pogledala. Inače su tihe večeri uvijek provodile same, ona i majka. Majka se ponosila njome, zaista se ponosila time što će Isabelle postati učiteljica, i time da je bila najbolja u svom razredu u srednjoj školi. Sašila je za Isabelle bijelu pamučnu haljinu da je odjene dok čita svoj govor, kao najbolja u školi, toga vrućeg dana u lipnju. (A kad su se vratile kući, Isabelle je povratila, zauvijek uništivši tu haljinu.) Isabelle je vozila kroz mrak po Cesti 22 i plakala. Zatresla je glavom i rukom obrisala oči. Najsmješnije je bilo što je ona zapravo mislila da je dobro odgojila Amy. Zaista je mislila, potpuno iskreno, da je bila snažnija od svoje majke. Isabelle je skrenula na kolni prilaz i sjedila u mraku, naslanjajući ruke i glavu na volan, tresući glavom. A zašto je tako mislila? Još prošle zime, kad se snijeg topio i curio kroz Amyn strop, kršila je ruke i plakala, frenetično šaljući Amy dolje u kuhinju po žutu posudu za miješanje. Nije li već tada znala da joj je reakcija pretjerana? Nije li vidjela da su Amyne oči malo ugasle? Isabelle je protrljala lice i tiho zagundala u mraku. Mislila je o onome što joj je Amy rekla prije tek nekoliko tjedana: "Ne znaš ništa o svijetu." Za to je i ona mogla optužiti svoju majku. (Osim što ona to ne bi učinila zbog onoga glatkog, ali teškog kamena straha.) Ali, bila je to istina. Majka zaista nije mnogo shvaćala. Često joj je bilo neugodno. Primjerice, Isabelle nije ništa rekla o tajnama njezina tijela. Na dan prve menstruacije Isabelle je pomislila da umire. Pa je ona sama to izvela drukčije. Kupila je Amy ružičastu knjižicu i rekla: "Reci mi ako imaš bilo kakvih pitanja." Isabelle je izišla iz auta i polako se uspinjala stubama verande. U dnevnoj je sobi gorjelo svjetlo. Srce joj je brzo udaralo, jer tako je željela razgovarati s kćeri, poljubiti je. No, Amy je očito već legla; dolje joj nije bilo traga. Isabelle se uspela stubama do Amyne sobe i zaustavila pred zatvorenim vratima. I opet su suze potekle niz obraze. "Amy", glasno je prošaptala, "spavaš li?" Mislila je da je čula da se Amy prevrće u krevetu. "Amy", ponovno je prošaptala; boljelo ju je što se djevojka možda pretvara da spava. Isabelle je lagano pokucala na vrata i, kad nije bilo odgovora, gurnula ih preko tepiha. U blijedom svjetlu iz hodnika vidjela je da joj kći leži na krevetu s licem prema zidu. "Amy", rekla je. "Amy, moram s tobom razgovarati." S kreveta se čuo tihi Amyn glas. "Ali, ja ne želim razgovarati s tobom. Nikad više."

17 Te je noći u Shirley Fallsu bilo mnogo nesretnih na razne načine. Da je Isabelle Goodrow mogla podići krov nekih kuća i zaviriti u unutra, našla bi cijelu lepezu ljudskih nevolja. Barbara Rawley je, recimo, prije tjedan dana pod tušem otkrila kvržicu u lijevoj dojci i sada je, dok je čekala da se pregledi dogovore u Bostonu, paničarila onako kako nije mislila da bi ikad mogla; jer je, osim mračne jeze očekivanja budućnosti (zar će zaista umrijeti?), shvatila da se udala za pogrešnog čovjeka: njezin je suprug, ležeći kraj nje u mraku spavaće sobe dok je ona tiho govorila o svojim strahovima, bezobrazno zaspao. A ravnatelj Amyne škole, Len Mandel (kojega su učenici zvali Puddy zbog rošavog lica), sjedio je upravo u polumračnoj dnevnoj sobi nastavnice španjolskog, Linde Lanier, i osjećao se potpuno bijedno. Njegova je majka prije mnogo tjedana pozvala Lindu na večeru, premda je to do unedogled odgađala. Večeras se to konačno odigralo i nije dobro završilo. Lindina je haljina bila previše ružičasta i prekratka; majci se to nije svidjelo. Vidjelo joj se to na licu čim 88

je Linda ušla. I sada je, kad je dovezao Lindu kući, znao da taj nemirni osmijeh na njezinu licu očekuje poljubac. I da ga kod kuće čeka i majka, pogledavajući na sat dok čisti kuhinju, zamišljajući kako je potpao pod čini poput dječaka. Dodirnuo je Lindino rame i otišao, ali ga je ta slika pratila dok se vozio - Linda koja stoji pokraj vrata u jarkoružičastoj haljini, smiješeći se smjelo u razočaranju i iznenađenju, trepćući okicama s kontaktnim lećama. A bilo je toga još: preko rijeke u prostranoj staroj kući na periferiji Korita, Dottie Brown sjedila je u mraku kuhinje, pušila i slušala isprekidano kapanje slavine. Jednu je ruku držala na trbuhu; više je nije bolio rez nakon histerektomije, no koža je s obje strane ožiljka bila tupa i neosjetljiva; čak je i kroz pamučnu spavaćicu pod prstima osjećala da je to čudno. Cigarete su je smirivale. Začudila se kad je shvatila da su je mogle utješiti. Kad je prestala pušiti, prije sedam godina, nije mogla zamisliti situaciju zbog koje bi ponovno počela. No, eto je sad. Kao šlag na tortu, mislila je, sol na ranu. Kilometar dalje rijeka je neprimjetno tekla; na bezvoljnoj i tromoj smeđoj površini u polaganim krugovima okretale su se grančice i prutići. U dubini se voda kretala brže, mračne su se struje kovitlale u tišini oko nevidljivog kamenja. Nejasan iza noćnih oblaka, mjesec je ocrtavao krug raspršene svjetlosti na mutnom nebu i djelomično ulazio kroz prozor Amyne sobe, gdje je ona sada budna ležala na krevetu. Nije mislila da će otići. Nije joj uopće palo na pamet. Kad se Isabelle te večeri odvezla na sastanak u crkvu, Amy je telefonom nazvala broj gospodina Robertsona. No, snimljeni je glas rekao da je broj iskopčan, pa kad je Amy ponovno nazvala - i ponovno - svaki je put čula isto. Konačno je potražila broj nastavnice tjelesnog, jer su ona i gospodin Robertson bili prijatelji. Rekla joj je da je kod nje neka njegova knjiga i da ne zna gdje je on sada. Vratio se u Massachusetts, mislila je nastavnica tjelesnog, a Amy je pitala kada. O, pa još u lipnju, odmah nakon kraja nastave. Amy nije mogla vjerovati. Nije mogla vjerovati da bi otišao, a da joj se ne javi. Ušla je u dnevnu sobu i ponovno u kuhinju. Pa se popela na kat i odjevena legla u krevet. To je majka učinila, iznenada je shvatila. Majka je rekla: "Sutra odlazi iz grada. Trebao bi u zatvor." I mislila je ono što je rekla. Kako je to Amy mogla drukčije shvatiti? Kako nije shvatila da je majka jača od gospodina Robertsona? Kad se Isabelle odvažila otići ujutro do kupaonice, prolazeći pokraj Amy u hodniku, vidjela je da je kćerino lice nepokretno. Iza nje je ostajao tek trag prezirnog bijesa i Isabelle je shvatila da ne može spomenuti riječi koje je Amy sinoć izgovorila: Ne želim razgovarati s tobom. Nikad više. Shvatila je koliko se toga promijenilo. Nije sada više mogla reći: "Amy, trebala bi se ispričati za ono što si mi rekla." U tišini su se odjenule za posao, nijedna nije doručkovala. U autu je Amy rekla: "Stacy Burrows me pitala mogu li je posjetiti u subotu." Upravo su skretale na parkiralište tvornice. "Dobro", rekla je Isabelle. I onda razmislila pa dodala: "Kad se beba treba roditi?" "Uskoro." Amy je očekivala da će se majka buniti i pripremila se za raspravu, da će majci reći da ide kod Stacy htjela to ova ili ne. Polako parkirajući, Isabelle je pitala: "Dat će bebu na usvajanje?" Amy je kimnula. "Da?" Isabelle je ugasila motor i pogledala kćer. Amy se namrgodila. "Pa, što bi trebala napraviti?" Isabelleino se lice ispraznilo; nepomično je sjedila nekoliko trenutaka, prstima još uvijek držeći ključ u bravi za paljenje. "Ništa", konačno je rekla iskreno, što je začudilo Amy. "Pitam se hoće li jednoga dana zažaliti." "Neće zažaliti." Amy je otvorila vrata i izišla. Hodajući preko parkirališta pokraj majke, osjećala je da mora dodati: "Socijalna radnica rekla je da je našla dobre ljude. Vole prirodu i vole hodati." "Hodati?" Isabelle je pogledala Amy kao da nikad nije čula tu riječ. "Planinariti i to", rekla je Amy otresito. Osjetila je čudnu ljubomoru kad joj je Stacy to ispričala, zamislila je čovjeka poput gospodina Robertsona, par koji se aktivno zabavlja sa 89

svojim djetetom, a ne živi izolirano kao Amy i Isabelle. "Stvarno žele bebu", Amy je dodala. "Pa će biti stvarno dobri." Koraknula je ispred majke da bi ušla kroz vrata; ne očekujući to, na tren je uhvatila majčin odraz u staklu i zaprepastila se kako je grozno majka izgledala - lice joj je izgledalo zaista staro - i Amy se zapitala nije li majka ozbiljno bolesna. No, u uredu je tog dana bilo živo. Metež je izazvala najava Averyja Clarka: Dottie Brown vraća se na posao. Žene su sjedile u kantini i detaljno o tome raspravljale, prepričavajući izvještaje koje su donijele Debela Bev i Rosie Tanguay, koje su obje tog jutra telefonom razgovarale s Dottie Brown. I premda je Avery Clark, kao što su svi znali, velikodušno dao Dottie cijelo ljeto da se oporavi od histerektomije, ona se htjela vratiti prije nego što je bilo planirano. Već sljedećeg tjedna. Nije htjela biti sama u kući dok joj je muž na poslu. Vidjela je NLO. Ta je vijest izazvala komešanje pa su se žene vrlo brzo podijelile na one koje su joj vjerovale i one koje nisu. Zašto je ta podjela mišljenja izazvala takvu gorku neslogu, nitko nije ni znao, niti je ikome bilo stalo da zna, ali se Debela Bev našla u teškom položaju. Gotovo trideset godina bila je najbolja prijateljica Dottie Brown, pa ju je morala gorljivo braniti. No, sama je mislila da je priča potpuno izmišljena, da to ne može biti istina. Priča je išla ovako: Dottie Brown nasmrt se dosađivala sapunicama pa je izišla na stražnju verandu leći u mrežu za spavanje. Bilo je rano popodne i ponijela je čašu limunade koju je držala bezvoljno na trbuhu. Možda je i zaspala. Zapravo, bila je prilično sigurna da je zaspala s obzirom na vrućinu, no probudilo ju je podrhtavanje čaše s limunadom, i odmah zbunilo. Nije znala zašto bi se tekućina tako tresla kad joj se čaša na trbuhu uopće nije micala. Odjednom je čaša puknula. Nije se prevrnula, jednostavno je puknula. I kad je ustala, zbunjena i, naravno, uplašena, vidjela je to na nebu. Ta "stvar", velika i srebrna i u obliku letećeg tanjura, prilazila je sve bliže i bliže krećući se iznad polja prema dvorištu. (Što je ona u tom trenutku radila, željele su znati mnoge žene.) Jednostavno je gledala, nepokretna, napola sjedeći, a napola ležeći u mreži koju joj je muž kupio tog ljeta, natopljena limunadom i zasuta staklom, dok joj je srce tuklo tako jako da je bila sigurna da će umrijeti. Kad se svemirski brod spustio na tratinu iza kuće - zauzimajući cijeli prostor - otvorila su se vrata broda i prilika maslinaste kože i iznimno velike glave (bez kose ili neke odjeće) izišla je na tlo i krenula prema njoj. On-ona-ono nije govorilo, nego joj je "stavilo misli u glavu". Kao: nisu je htjeli povrijediti, samo je žele proučiti, stigli su s udaljenog planeta istražiti što se to događa sa Zemljom. Nakon toga se više ničega nije sjećala. (O, kako zgodno, rekli su nevjernici, dobacujući Debeloj Bev poglede pune gađenja, kao da je ona sama za sve bila odgovorna.) Kad joj se suprug vratio s posla oko pola šest, našao ju je kako leži u mreži, još uvijek mokra od limunade. Ali. Njezin je ručni sat, krasan mali Timex koji je kupila na prošlogodišnjoj božičnoj rasprodaji u Searsu, stao točno u tri i trideset, što je bilo baš vrijeme kad se probudila zbog limunade koja je prskala iz čaše. "Pa, možda", rekla je Lenora Snibbens glasno i polako, i ne potpuno ljubazno, "možda ga je zaboravila naviti." "Naravno da je i o tome mislila", odvratila joj je Rosie Tanguay. "Ali ga je navila odmah ujutro. To radi svakog jutra. I osim toga", Rosie je nastavila crveneći se, jer je zbog tko zna kojeg razloga odmah postala gorljivi branitelj u slučaju Dottie Brown, "sat više ne radi. Crko." "O, zaboga", rekla je Lenora kolutajući očima. "Nikad nisam čula veću glupost." "Isabelle, što ti misliš?" zahtijevala je Rosie Tanguay. Isabelle je, ponešto uznemirena, shvatila da se očito provodi anketa; stvarale su se momčadi. "O, Bože", promrmljala je pokušavajući dobiti na vremenu. "Pa, hvala Bogu, sve je moguće, pretpostavljam." "Ali, vjeruješ li ti njoj?" pitala je Rosie Tanguay i Isabelle je osjetila da se sve oči okreću prema njoj, uključujući i Amyne, što je Isabelle i najviše smetalo - mrzila je što joj je kći sada svjedokom njezine nesigurnosti. "Ne sjećam se da je Dottie ikad lagala", rekla je Isabelle. 90

"Ljudi lažu cijelo vrijeme", rekla je Arlene Tucker. "Iskreno, Isabelle. Gdje si ti dosad živjela?" Isabelle je osjetila da joj lice oblijeva vrućina; mora da je bilo tamnocrveno. "Ne vjerujem da ljudi lažu cijelo vrijeme", odgovorila je. "Ali, ako me tjeraš da zauzmem stranu", glas joj je zadrhtao i u pokušaju da to prikrije, posljednji dio rečenice izgovorila je prilično glasno, "onda stojim iza Dottie." Bila je to najjača izjava koju je u sve te godine u uredu Isabelle ikad izrekla i cijena toga jasno joj se vidjela na licu koje je gorjelo. "A sad me ispričajte", rekla je ustajući. "Moram raditi." Bojala se da će se spotaknuti izlazeći iz kantine. U posljednjem je trenutku, dok se uspješno kretala kroz maglu žena i stolaca, uhvatila pogled Debele Bev, kao udarac munje usred kaosa, jer je na licu te žene koju je znala godinama vidjela toliku jasnoću i razumijevanje da je prvi put u mnogo vremena Isabelle pomislila: imam prijateljicu.

18 Averyja Clarka više je zabrinjavalo kako održati mir u uredu nego je li NLO posjetio Shirley Falls. Bio je sklon misliti da nije premda ga je mučila činjenica da se Dottie Brown u sedamnaest godina nikad nije histerično ponašala. Međutim, poenta je bila da ako se ona želi na posao vratiti ranije, onda to u svakom slučaju tako i treba biti. No, to je značilo da mala Goodrowica mora otići. Avery je zbog toga donekle i odahnuo; djevojka mu je cijelo ljeto bila trn u oku, ali nije mu bilo drago što to mora reći Isabelle, koju je jednim dijelom svog srca, upravo je to shvatio dok ju je zvao da dođe u njegov ured, prilično žalio. Smršavjela je. Avery Clark odmaknuo se da je pusti kroz vrata i zapanjio se koliko je Isabelleina ruka nalikovala trijeski. I vidio je, kad je sjela preko puta, da joj je lice nejednake boje; oči su se činile hrabrima, izloženima, dok su svjesno, ali zbunjeno, treptale. Pristojno i govoreći polako, nagnuvši se preko stola, ispričao joj je kako stvari stoje s Dottie Brown i Amy. Dobro je to podnijela, a i trebao je znati da će tako biti. "Naravno", rekla je jednostavno. "Razumijem." Činilo se da više nema što reći, što je ponešto zateklo Averyja, jer je to obavio previše lako. No, onda je Isabelle pristojno dodala: "Cijenim što si već učinio za Amy, što si joj omogućio da ovdje radi." "A, naravno." Uznemirio se zbog mogućnosti da bi ona na neki način mogla spomenuti ono što je on vidio onog dana. "I novac je dobro došao", govorila je Isabelle. "Plaća joj ide ravno u banku pa će imati za studij kad za to dođe vrijeme." "Dobro. To je dobro." Oklijevajući je kimnuo sitnoj, mirnoj ženi koja je sjedila ispred njega s blijedim rukama prekriženima u krilu. Činilo se da je tek napola prisutna, kao lopta za plažu koja ravnomjerno gubi zrak kroz neki mali, nevidljivi rez. Popustljiva. Oči su joj se, sitne i sjajne, nakratko srele s njegovim pogledom i vidio je da joj iza te vječne pristojnosti, um nije bio potpuno usmjeren na njega. "Kako preživljavaš ovo vruće ljeto, Isabelle?" Izgleda da ju je iznenadilo to pitanje, ponovno ga je pogledala, dvaput trepnula, kao da iz tamne sobe izlazi na sunce. Vidio je da je zastala prije nego što je odgovorila i ponovno se ponadao da neće spominjati ono s Amy. Ali, ona je rekla samo: "Umorna sam, Avery. Osjećam se vrlo umornom." "Naravno", rekao je brzo. "Vrijeme je grozno. I ne čini se da će popustiti, ako je vjerovati vremenskoj prognozi." "Svi su uznemireni", rekla je tiho Isabelle, gotovo ravnodušno, blagim pokretom glave ukazujući da misli na žene u uredu. "Da." Avery je uzdahnuo kroz nos, mrgodno se osmjehujući Isabelle, gotovo zavjerenički: njih dvoje kao roditelji pune sobe razuzdane i mrzovoljne djece, morat će se potruditi najbolje što mogu. "Preživjet ćemo, valjda." Avery je spustio dlanove na stol kao i

91

uvijek, time označavajući kraj razgovora. "Ali, slušaj, Isabelle. Cijenim tvoju suradnju. U svemu. Zaista cijenim." Kimnula je i ustala, vratila se u tišini za svoj stol u zagušljivoj prostoriji tvorničkog ureda. U autu je smrdjelo. Ostavljen cijeli dan na parkiralištu sa zatvorenim prozorima, pretvorio se sada u opak staklenik, podmuklu imploziju nevidljivih gljivica i bakterija, pa je Isabelle, prije nego što je ušla i zauzela mjesto za volanom, otvorila sva četiri prozora i vrata nekoliko minuta; Amy se žestoko sramila cijeloga tog postupka. Nije razumjela zašto majka ne može biti kao i svi drugi koji jednostavno ostave aute nezaključane i prozore otvorene. No, Isabelle je odrasla u vrlo malome mjestu i Shirley Falls činio joj se velikim gradom, pa je auto svakog dana zaključavala i svakog dana provjetravala. Stajao je ondje na asfaltu kao neka mehanička ptica raširenih krila dok je Isabelle neučinkovito mahala ručnom torbicom, a Amy sjedila na prednjem sjedištu sa šakom na čelu. Danas je to Isabelle obavila bezvoljno, otvarajući tek na tren stražnja vrata, i uskoro su se već vozile kući. "Ti ne vjeruješ u taj NLO, zar ne?" konačno je rekla Amy. Isabelle ju je kratko pogledala. "Ne." Vozile su se u tišini pokraj naselja prikolica, pokraj močvare, pokraj staroga šumarskog puta gdje su Amy uhvatili s gospodinom Robertsonom. "A mogla bi to biti istina", rekla je Amy žmirkajući zbog vrućine, s laktom na otvorenom prozoru, prstima kompulzivno cupkajući kosu. Kad majka nije odgovorila, Amy je dodala: "Mislim da je to istina." Isabelle još nije odgovorila. "Zašto ne bi bila istina?" Amy je bila uporna. "Nismo mi jedini, glupi, mali planet, znaš." Isabelle je samo nastavila voziti. "I zašto ne bi bilo života na drugim planetima?" "Pretpostavljam da bi moglo biti", odgovorila je Isabelle. "Pa, zar te nije ni briga? Zvučiš kao da te nije briga." Na tren se činilo da se Isabelle neće potruditi odgovoriti, ali onda je suho rekla: "Mislim o drugim stvarima." Amy se uvukla dublje u sjedalo i zakolutala očima od gađenja. Grozno, mislila je Isabelle dok joj se pomalo vrtjelo u glavi - sve je grozno. "U svakom slučaju", vozila je oprezno s objema rukama na volanu, gledajući ravno kroz vjetrobransko staklo, "Dottie Brown vraća se u ponedjeljak pa više nemaš posao." Okrenula se i pogledala kćer, koja očito na to nije imala što reći. Isabelle je dodala: "Avery mi je rekao danas popodne. Budući da se Dottie vraća, za tebe više nema posla. I nema novca za tvoju plaću. Očito." Amy je i dalje šutjela, okrećući glavu prema otvorenom prozoru. Isabelle ju je ponovno pogledala, ali joj nije mogla vidjeti lice. "Što ću sada raditi?" konačno je rekla Amy. Pitanje se činilo iskreno i Isabelle nije mogla pretpostaviti o čemu Amy sada razmišlja. Je li se brinula što će biti usamljena, što će se dosađivati? (Je li razmišljala da pobjegne?) "Ne znam." "Možda ću imati sreće pa će me oteti NLO", predložila je Amy zaista zlobno dok su skretale na kolni prilaz kući. Isabelle je isključila motor i jednostavno zaklopila oči. "Tko zna", rekla je. "Možda i hoćeš." Ipak, neke su se stvari morale izreći. Ako već nisu odmah mogle odlučiti o ostatku Amyna ljeta, Isabelle je barem morala znati u koje vrijeme u subotu Amy očekuju u domu Stacy Burrows, hoće li ondje večerati i kako će se vratiti kući. Na sva ta pitanja Amy je odgovorila da ne zna. Isabelle je to živciralo, što je opet živciralo Amy, a ishod je bio da je Amy, u subotu ujutro otišla pješice, obavijestivši Isabelle da će je nazvati ako ostane poslije pet. "Rado ću te odvesti onamo", ponudila je Isabelle još jednom, prateći Amy na izlazu. 92

Ne okrećući se, Amy je glasno rekla: "Ne." Da bi pješice stigla u grad, morala je proći pokraj šumarskog puta gdje je vrijeme provodila s gospodinom Robertsonom, pa je sad okrenula glavu u drugu stranu, kao i svaki put kad bi tuda prolazila. (Dok ju je majka vozila, jednostavno bi zaklopila oči.) U sebi je to priopćila i gospodinu Robertsonu. U sebi je zamišljala da je njegove blage oči promatraju. Samo, sada je bilo drukčije, otkako je otkrila da mu je broj isključen i da je otišao, više nije mogla zaustaviti unutarnje drhtaje. Bilo joj je drago kad je stigla do središta grada - auti, dućani, ljudi na pločniku. Prešla je Glavnu ulicu pa preko parkirališta pošte i na pločnik koji je vodio prema kvartu gdje je živjela Stacy. Imena ulica bila su lijepa: Javorova ulica, Valentinova cesta, Prilaz harmonija, Applebyjev trg. Ništa obično i ružno kao Cesta 22. Kuće su bile lijepe i izgledale su čiste: neke sive, druge bijele, nekoliko kestenjastih. Imale su polukružno izbočene prozore na dnevnim sobama i zastore na katu. Imale su tratine naprijed, sa strane, a katkad i ogradu od bijelih dasaka. Stacyna je kuća bila drukčija. Bila je novosagrađeni dio pokraj Oyster Pointa, gdje su kuće bile veće nego u drugim dijelovima grada. Stacyna je bila najveća od svih. Imala je goleme prozore i mansardni krov. Kolni je prilaz blještao od bijelog, izlomljenog kamena koji je škripao pod Amynim tenisicama. Amy nikad prije nije vidjela Stacynu kuću. Nije to htjela priznati, ali Amy, baš kao i majka, nije voljela modernu arhitekturu; sviđalo joj se kad su kuće izgledale tradicionalno. A ova je, osim te čudne nagnutosti krova, imala i jarkožuto obojena prednja vrata, na što se Amy malo smela, jer je to u glavi povezala s činjenicom da je Stacyn otac bio psihijatar. Ali je i inače bila smetena: Stacy ju je pozvala da gledaju film o porođaju koji je otac nabavio na fakultetu. Amy to nije rekla Isabelle. Oklijevala je, a onda zakucala na vrata. Iznutra su se čuli prigušeni zvuči kretanja, a onda se Stacyn glas približio vratima "Izlazite odande, razbojnici. Maknite se" - i onda su se vrata otvorila i ondje je stajala Stacy, crvenokosa i lijepa i vrlo, vrlo trudna. "Bok", rekla je Stacy, podižući obje ruke kao da će njima obujmiti Amyno lice. I onda: "Isuse, što ti se dogodilo s kosom?" Amy se pokušala nasmijati ulazeći kroz vrata i gledajući u slamnati tepih na ulazu, no činilo se da joj to usta ne mogu napraviti; kutovi su trzavo padali. Djelomično skriveno vratima ormara, dijete je provirilo prema Amy koja mu je okrenula leđa i rukom brzo obrisala nos. "Izlazite, brabonjci jedni", rekla je Stacy. Iz ormara se čulo natezanje i jauk. "Mama", povikao je dječak trčeći niz hodnik, "Stacy me udarila i rekla da sam brabonjak." I drugi je dječak naglo izišao i potrčao za prvim vičući: "Stacy nas je tukla!" "Žohari!" viknula je Stacy za njim. "I jeste brabonjci. Prestanite mi špijunirati prijatelje ili ću vas drugi put ubiti." Uzela je Amy pod ruku. "Dođi." I Amy ju je slijedila niza stube, u njezinu spavaonicu. Nikad joj prije nije palo na pamet da bi ljudi kod kuće mogli tako razgovarati, pa joj se osjećaj nepoznatog, koji su već izazvala žuta vrata, pojačao kad je ušla u Stacynu sobu i kad je Stacy zalupila vratima. "Onda, što se dogodilo?" Stacy je oprezno pitala kad su sjele na krevet. Bio je to dvostruki krevet i Amy se činio golemim zbog četiri visoka stupa od tamnog drva i izgužvanih, neurednih plahti s cvjetovima. "Ovo je divna soba", rekla je Amy ogledavajući se. Odmah pokraj kreveta bio je veliki prozor, gotovo do poda; vidjelo se drveće, padina prema Oyster Creeku. "U redu je", rekla je Stacy ravnodušno. Amy je dotakla kosu i posramljeno slegnula ramenima. "Uhm. Moja mama. Naljutila se na mene." Spustila je pogled, prstima se igrala cvjetićima na plahti. Bojala se da će morati dalje objašnjavati, ali je Stacy rekla nakon nekog vremena tek: "Ne mrziš li i ti roditelje?" Amy ju je pogledala, a Stacy je raširila obje ruke. "Volim te", rekla je Stacy jednostavno, a Amy od neugode nije rekla ništa, već je zaklopila oči i osjetila glatku i toplu Stacynu kosu. *

93

Gospodin Burrows petljao je po filmskom projektoru. "Trebat će mi nekoliko trenutaka", rekao je svojoj ženi mrzovoljno, naborana čela. Gospođa Burrows, nejasno prepoznavajući da je ovdje riječ o spašavanju nekog oblika njegove muškosti (volio je "voditi"), otišla je u kuhinju i ispekla kokice, čiji je miris odlebdio u dnevnu sobu, gdje su Amy i Stacy sjedile na kauču i čekale, i same ponešto uznemirene. Kauč je bio napravljen od smeđe kože i Amy se činio golemim. Da se naslonila, gotovo bi ležala. A sjedeći ravno, glupo se i osjećala i izgledala, bila je sigurna, kao da je nikad prije nitko nije pozvao k sebi u kuću. Stacy je sjedila prekriženih nogu, nabubrena trbuha ispred sebe, škiljeći bijesno na svoju mlađu braću kad god bi oni ušli u sobu. "Upozoravam vas, krmci", mrmljala je. Trajalo je neko vrijeme dok se sve nije posložilo - Stacy je trebala više soli na kokicama pa joj je gospođa Burrows brzo donijela; djecu su poslali dolje, spustili su rolete na prozorima - no, na kraju se gospoda Burrows smjestila na kauč pokraj Amy i film je počeo, crno-bijeli, isprva mutan; trudnica ulazi u bolnicu dok muški glas priča o čudu života. Amy nije voljela kokice. Prije mnogo godina, kad je imala želučani virus, primijetila je da je okus kokica nalik rigotini. Cak i kad je podrigivala, imalo je isti okus. Sjedila je sad na oceanu toga kožnog kauča s velikom zdjelom kokica u krilu dok joj je u kutovima usta svakih nekoliko minuta izlazila tekućina za koju je znala da se često pojavljuje tik pred povraćanje. Dlanovi su joj se znojili od straha da će se ispovraćati po kožnom kauču obitelji Burrows. "Pazite da maslacem ne uprljate kožu", rekla je gospođa Burrows djevojkama, dodajući im salvete. Na ekranu je sada stajao dijagram; mali su se punoglavci kretali prema "jajetu", koje je u ovom slučaju bilo nasmijano lice s trepavicama koje su trepćući zavodile punoglavce. "Kakve su kokice?" pitala je gospođa Burrows. "Dobre." Amy se zacrvenjela i oklijevajući stavila jednu u usta. "Još soli?" "Ne, hvala vam." Ne pomičući glavu, Amy je pokušala istražiti okolicu. Strop dnevne sobe bio je visok gotovo kao u crkvi, a na bijelim su zidovima visjele razne izrezbarene maske, neke s bijesnim i neobičnim izrazima lica. Amy je začudilo da bi itko poželio imati takva lica na zidu. Trudnica je sada ležala na krevetu; trbuh joj se zastrašujuće visoko propeo pod bolničkom plahtom, oči su joj, činilo se Amy, bljeskale od straha dok je glas naratora nastavljao priču, govoreći mirno i stručno o dilataciji cerviksa. Amy je zaklopila oči, moleći se da ne povrati. Mislila je o narcisima, o polju narcisa. Plavo nebo, zelena trava, žuti narcisi. "Odurno", Stacy je uzviknula. "Bože." Amy je otvorila oči: ženi je pukao vodenjak. Tamna, mokra glavica pojavljivala se iz otvora za koji Amy nije mogla vjerovati da se nalazi između ženinih nogu. Kamera se pomaknula na lice - iskrivljeno, oznojeno, užasno lice rodilje; Amy se više sramila što je gledala to lice nego između ženinih nogu, gdje su se, kao što je kamera sada pokazivala, pojavljivala ramena, tijelo, sitne ruke i noge stisnute kao upakirana purica u supermarketu. "Ružno", rekla je Stacy. "Bože, taje beba tako ružna." "Sve bebe tako na početku izgledaju", veselo je rekla gospođa Burrows. "Moraju ih oprati. Mačke svoje mačiće poližu. Poližu svu sluz i krv - to se zove postnatal." Val mučnine pokrenuo se u Amynu grlu. Narcisi, mislila je. Plavo nebo. Stavila je zdjelu s kokicama na pod pokraj nogu. "Hvala Bogu da se od mene ne očekuje da poližem bebu", rekla je Stacy, premještajući se na kauču, sjedajući na jednu nogu i gurajući šaku kokica u usta. "Kažu da je to puno proteina - nije li tako, Geralde?" Stacyna je majka uputila ovo pitanje suprugu koji se ponovno mrštio na projektor; film se bližio kraju, bebu su stavljali majci u naručje. "Proteina. Da. Imao sam pacijenticu koja je posteljicu skuhala u juhi pa su je ona i njezin muž i prijatelji pojeli - kao neka svečanost, vjerujem, tako su na to gledali." Amy je stisnula usnice. 94

"O, odvratno", rekla je Stacy. "To je stvarno jebeno odurno. Tvoji su pacijenti potpuno ludi, tata." Gospodin Burrows pokušavao je premotati film, a da ga ne ošteti; film se stalno raspetljavao, a on je bio svjestan da ga svi gledaju. "Stacy", rekao je, "pazi što govoriš. Moraš prestati govoriti takve riječi. I potpuno je neprimjereno neurotične ljude nazivati 'ludima'. Već smo pričali o tome." Stacy je zakolutala očima prema Amy dok je gospođa Burrows govorila: "Pa, vrlo zanimljiv film. Vrlo koristan. Sada će Stacy znati što može očekivati." "Očekujem da ću umrijeti", odgovorila je Stacy. "Jesi li vidjela lice te žene?" "Zahvali ocu što je donio film, molim te. Nije bilo lako nabaviti projektor s faksa." Gospođa Burrows bila je nasmijana dok je ustajala; s poda je uzela Amynu zdjelu s kokicama i odnijela je u kuhinju ne spomenuvši da je još uvijek puna, pa je Amy odahnula i hrabro rekla: "Hvala vam što ste me pozvali." "O, da. Nema na čemu." Gospodin Burrows mrštio se još uvijek nagnut nad projektor i nije je uopće pogledao. Zapravo, Amy nije bila sigurna je li ju uopće pogledao otkad je bila tamo. Činio joj se nervoznim i imao je plosnatu, široku stražnjicu. Amy se, zadržavajući za sebe to gađenje, sjetila kako je to Stacy opisala kao "mesnatu, bijelu, glupavu stražnjicu". Ako su očevi takvi, Amy njezin uopće nije nedostajao. "Je, hvala, tata." Stacy je pokorno rekla. "Bojim se", konačno je dodala. Amy je, čija se mučnina smirivala, oprezno pogledala prijateljicu. "Bit će dobro", neuvjerljivo je rekla. "Valjda." "O, pa bit će dobro", rekla je gospoda Burrows izlazeći iz kuhinje. "Dat će ti epiduralnu, dušo. Ništa nećeš osjetiti." "Što je to?" Stacy je izgledala zbunjeno. "Velika injekcija u kičmu", odgovorio je gospodin Burrows s neprikrivenim nestrpljenjem. "O tome su govorili u filmu." Amy je hodala prema kući kroz šumu pokraj rijeke. Bilo je grozno zagušljivo, kao da su se po njoj lijepile paukove mreže, uopće ne ono što je zamišljala - čime se spasila - sjedeći na Stacynu smeđem kauču. Ovdje nebo nije bilo plavo, nije bilo ni zelene trave ni narcisa. Borove su iglice bile umorne i spužvaste, nebo, koliko ga se vidjelo kroz krošnje, vječno bijelo. Sjela je na stari kameni zid koji se postupno izdizao iz borovih iglica, da bi malo dalje ponovno nestao. U šumi je bilo mnogo takvih kamenih zidova, mahovinom prekrivenih stijena koje su se trusile i rušile, mičući se ponegdje pred deblima koja su pala za oluja i sada ležala i trulila, prekrivena lijanama; iza toga se granitno kamenje ponovno slagalo u liniju, više ne kao granice posjeda kao nekada, već tek blijedi spomen vremena kad su drugi ljudi (a ne Amy ili Stacy) ovdje živjeli, vremena za koja se govorilo da su bila tako teška da se uspjehom smatralo preživjeti godišnje doba ili porođaj. Ništa od toga Amy sada nije padalo na pamet. Kad je bila mlađa, često je hodala šumom i zamišljala indijanske djevojčice i muškarce, bijele doseljenike, uplašene u svojim kolibama od trupaca, kako noću prozore zatvaraju debelim poklopcima; tada ju je to zanimalo: kako su žene živjele u dugim haljinama, bez toaleta i bez tekuće vode, kako su pekle kruh u velikim posudama od lijevanog željeza. Za to je više nije bilo briga. Sve što je htjela bilo je popušiti cigaretu, pokušati se riješiti mučnine izazvane kokicama, koja se u međuvremenu pretvorila u nemir. Stacy natečena trbuha, kožni kauč i čudni roditelji - činilo se da je Stacy nestala. Nestao je i gospodin Robertson. Ovo ju je najjače, tupo zaboljelo. Kamo je otišao? Poslije je, prelazeći Glavnu ulicu, čula da je netko doziva. Amy nije bila naviknuta da joj izvikuju ime u javnosti i, budući da je taj čovjek bio zgodan i da je izgledalo da se zaista veseli što je vidi, trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati da je nije zamijenio s nekim drugim. Bio je to Paul Bellows. Stacyn bivši dečko.

95

19 Sama. Isabelle je sjedila u naslonjaču pokraj prozora u dnevnoj sobi i promatrala dva vrapca koja su skakutala i prhutala oko hranilišta za ptice. Svaki je njihov pokret bio naoko promišljen, sažet, spretan i odmjeren, no zapravo su tek uplašeno prhnuli. Ako je zaista bilo tako, njihov je život krajnje napet, mislila je Isabelle. Ipak, imali su jedno drugo. Nije li negdje čula da ptice imaju jednoga partnera cijeli život? Promatrala je kako jedan vrabac skače s hranilišta na grančicu smreke; odmah potom slijedila ga je druga ptičica, pa se grančica lagano zaljuljala pod dvostrukom težinom. Svaka ptica svome jatu. A i ljudi - mnogo se ljudi sada družilo. Njezina kći u posjetu trudnoj prijateljici... (Na tren je Isabelle zatvorila oči.) Žene iz crkve - Barbara Rawley, Peg Dunlap. Možda trenutačno negdje zajedno kupuju. Na drugoj strani grada, preko rijeke, Debela Bev možda sjedi na verandi s Dottie Brown i zajedno se smiju Arlene Tucker. Svaka ptica svome jatu leti. Zašto sam ja sama? A što je s Averyjem Clarkom? Isabelle se lagano promeškoljila u stolcu i naslonila bradu na šaku kao da mora dulje razmisliti o nečemu. Je li sada i Avery Clark bio sam? Radije je mislila da je sam, ali on je imao ženu; Isabelle je to morala uzeti u obzir. Možda Avery upravo radi u vrtu iza kuće, Emma kucka na prozor i viče mu da ma što da sad radi, to nije dobro. Da, na tom je mjestu želio biti Isabellein um. Zamislila je Averyja u vrtu, s vrtlarskim rukavicama, izgužvanim platnenim šeširom na glavi. Plijevi, možda - čupa korov u kamenjaru (pojma nije imala ima li njegov vrt kamenje), onda grabljama prikuplja travu. Zamislila ga je kako se na tren naslanja na grablje, briše čelo... O, kako je Isabelle čeznula posegnuti mu za rukom, pritisnuti mu dlan o svoj obraz. Ali, on je nije vidio, nije znao da je ondje i prošao je pokraj nje da ude u kuću gdje je nad teškim namještajem blagovaonice, nad sagom pokrivenim stubama i debelim kaučem u dnevnoj sobi visjela popodnevna tišina. Otići će do kuhinje i natočiti si nešto hladno za piće pa to odnijeti do prozora, gdje će stati i gledati van. Sjedeći u naslonjaču, Isabelle je duboko uzdahnula. Donekle ju je iznenadilo kako se tako može udubiti u nešto što se ne događa. (A što se događa? Ništa. Sjedila je u naslonjaču u tihoj kući i to već dulje vrijeme.) No, on je bio vrlo ljubazan neki dan u uredu, zabrinut je sjedio za stolom. "Kako preživljavaš ovo vruće ljeto, Isabelle?" Pa si je dopustila i dalje ga zamišljati kako se naslanja na prozorsku klupicu, pogleda usmjerena na grablje koje je ostavio uza zid vrta, onda vraća čašu u kuhinjski sudoper i penje se na kat jer će se tuširati nakon vrtlarenja. Njegovi intimni dijelovi - o, ta nevjerojatna intimnost, vlažni i vrući gore mu između nogu. Katkad ih je Isabelle zamišljala u stanju uzbuđenosti; ali sad ih je vidjela smirene, vlažne i tople i blijede, stisnute rubljem. Voljela ga je i ganuo ju je taj njegov osobni, intimni dio. Kako grozno, kako ironično da je na svijetu postojao netko (ona, Isabelle Goodrow) koja bi, samo da dobije priliku, rado dodirivala, i to s posebnom pažnjom i ljubavlju, te ostarjele dijelove toga ostarjelog čovjeka. Sigurno bi svaki muškarac volio da ga se tako dira, nježnom, nježnom ljubavlju i sigurno je da ona usiljena Emma, koja je hodala naokolo kao da joj stalno nešto smrdi i koja je živjela bez trunke obzira za privatnost tuđih tuga (ogovarajući Amy pred Peg Dunlap), nije bila žena koja bi nježno i profinjeno voljela svog muškarca. Onako kako bi ona, kako bi Isabelle. No, takav je život. Godinama živiš u istoj ulici s nekim čovjekom, radiš s njim svaki dan, sjediš iza njega u crkvi, voliš ga gotovo savršenom ljubavlju... i ništa. Ništa, ništa, ništa. Kroz krošnje je vidjela pokret, netko je hodao cestom. Isabelle je promatrala djevojku bila je to Amy - kako spuštene glave polako dolazi sve bliže šljunčanom prilazu kući. Zaboljelo ju je što je vidi. Jako je zaboljelo, ali zašto? Zato što je izgledala nesretno, tako pognutih ramena, izbačena vrata, hodajući polako, gotovo vukući noge. To je bila Isabelleina kći; to je bila Isabelleina greška. Nije to dobro napravila, nije bila dobra majka i to mlado očajanje koje se približavalo prilazu bilo je dokaz 96

toga. No, onda se Amy uspravila, pogledala prema kući umorno žmirkajući i Isabelle se činilo kao da se preobrazila, kao da je odjednom postala netko na koga se može računati. Udovi su joj bili dugački i podjednaki, grudi ispod majice okrugle i lijepe; ni premalene, ni prevelike, tek dio neke ugodne simetrije; lice je izgledalo inteligentno i promućurno. Sjedeći nepokretno u naslonjaču, Isabelle je osjetila strah. I bijes. Bijes ju je oblio iznenada. Razljutilo ju je tijelo vlastite kćeri. Ne zato što je bila bezobrazna, čak ni zato što je mnogo mjeseci lagala Isabelle, niti ju je Isabelle mrzila zato što joj je Amy u potpunosti preuzela život. Mrzila ju je zato što je djevojka spolno uživala s muškarcem, a ona nije. Bilo je grozno koliko ju je to mučilo: sjećanje na onaj dan u lipnju kad joj je Avery, skrećući pogled, ispričao da joj je u šumi pronašao kćer "djelomično razodjevenu". I kako se Averyjevo lice užasno zacrvenjelo kad je dodao: "Potpuno, gore. Ništa drugo nisam vidio." (Što nije bila istina, Avery Clark je vidio podignutu suknju, dugačka i blijeda, tanka bedra, malo dlačica, vidio je kako je djevojčina ruka pohrlila u krilo čim je shvatila da su otkriveni; bili su to detalji o kojima je Avery često mislio, a nije ih spomenuo Isabelle, pa čak ni svojoj ženi.) I onda je rekao Isabelle: "Taj se čovjek zadovoljavao njome. Mislim na ono iznad struka." O, siroti Avery! Lice mu je bilo tako crveno dok je mucao te riječi. No, Isabelle je od toga hvatala mučnina; povraćalo joj se. Amy tako izložena; nudeći svoje grudi na taj način... uživajući, želeći to. Da nije uživala, ne bi bilo ništa bolje - Isabelle je nekako bila potpuno sigurna da je Amy u sve bila aktivno, radosno uključena, i zato ju je to rastuživalo. Usprkos primjedbi Arlene Tucker - koju je prije nekoliko godina izgovorila tako autoritativno, da to Isabelle nikada nije zaboravila - kako tinejdžerke ne uživaju u seksu zato što su spolno nezrele (a otkud Arlene Tucker samo taj podatak?), Isabelle je znala da to nije istina. Znala je to zbog dodira dlanova Jakea Cunninghama koji su je prije mnogo godina ispunili žudnjom. Znala je jer se tijekom godina savršeno sjećala te iznimne sreće. I dok je uznemireno ustajala iz naslonjača, odjednom je shvatila da je od tog trena sve dosad živjela uz osjećaj stalnog potiskivanja, uguravanja, prekrivanja bujajućih izbojaka žudnje; kako je žudjela, žudjela, žudjela za muškarcem i tim nerazumnim, očajničkim osjetima. A imala ih je Amy. (Kako bi izbjegla djevojku koja se približavala kući i čiji su se koraci već čuli na verandi, Isabelle je požurila na kat.) Amy je tako zdušno branila tog čovjeka. Ne brani se nekoga na taj način ako mu prije nisi žudnjom odgovorila na dodire. A onda te zle insinuacije kad je spomenuo da Amy nije trebalo mnogo pouke, ili što god je drugo grozno rekao onog dana u svome bijednom, praznom stanu. Što je htio reći? Da je Amy bila "prirodni talent"? O, Isabelle ju je mrzila. (Zatvorila je vrata spavaće sobe, sjela na rub svog kreveta.) Nije bilo fer! A nije bilo fer ni što je morala tih dana slušati o svoj toj slobodnoj ljubavi, kako mladi ljudi žive zajedno, a da nisu vjenčani, kako nađu nove kad se umore, o tim prljavim, neurednim hipi djevojkama s cvijećem u kosi. Isabelle je čitala da na nekim koledžima liječnici sada daju pilule svakoj djevojci koja to želi; sve su se te djevojke koristile svojim mladim tijelima kao da su obične igračke. Boljelo ju je. Boljelo ju je vidjeti velike plakate, televizijske reklame, bilo kakve oglase koji su koristili zavodljive mlade žene. Činilo joj se da to svi čine. Činilo se da se, ma što da se reklamiralo, sve svodilo na seks. Svi su to radili - samo je trebalo pitati. Odozdo se čulo otvaranje kuhinjskih vrata, i onda zatvaranje. "Mama?" "Odmaram se", Isabelle je viknula kroz zatvorena vrata. Čula je da Amy zastaje na odmorištu stuba. "Nisam znala jesi li kod kuće ili nisi", rekla je Amy.

97

"Kod kuće sam." Isabelle je u tišini čula daje Amy još uvijek tamo. "Jesi li se dobro provela?" pitala je Isabelle na kraju, lica napeta zbog bijesa, skrivena iza zatvorenih vrata sobe. "Bilo je dobro." I ponovno se s odmorišta čula tek tišina, kao i u Isabelleinoj sobi; obje su ukočeno čekale. I onda je Amy prešla preko hodnika i ušla u svoju sobu. Gore je bilo nepodnošljivo vruće. Amy je zatvorila vrata i uključila ventilator, usmjeravajući ga prema krevetu, na koji je legla s jednom nogom prebačenom preko ruba i sa stopalom na podu. Na neki se način nadala da će razgovarati s majkom. Nakon Stacyna čudnog doma, dok je hodala prema prilazu i kad je ugledala majku, osjetila je gotovo olakšanje što je kod kuće. Osim što to nije bilo olakšanje. Zaboravi to. Majka se još uvijek grozno ponašala. Ali, što je mogla i očekivati? Da će je dočekati na vratima i reći: "Dušo, volim te, dođi da te poljubim?" To nije bila njezina majka. Čak i kad je Amy bila mala i dotrčala joj uplakana zbog izderanog koljena, Isabelle bi joj rekla da prestane plakati: "Stisni zube i izdrži", rekla bi. I sad je ležala u svojoj sobi i "odmarala se", što je bila čista glupost jer ju je Amy prije nekoliko trenutaka vidjela pokraj prozora. Tako da nije bilo pravog razloga veseliti se što je kod kuće. Nije se veselila domu. Premda ju je to podsjetilo na Debby Kay Dorne, pa se ponovno upitala zašto je djevojčica tog dana nestala iz kuće, zašto je još uvijek nije bilo, zašto je nisu našli. Novine su je sada jedva i spominjale. Na televiziji je tjedan prije toga neki tip rekao samo: "Potraga za Debby Kay Dorne nastavlja se" - i to je bilo sve. Amy se okrenula na trbuh. Jezovito je to bilo, zaista. I zato je Isabelle bila tako glupa. Svaka druga majka veselila bi se da joj je kći s njom, rado bi s njom sjela i pričala umjesto da pobjegne na kat "odmarati se". Mogla je onda ostati i dulje s Paulom Bellowsom. Ili kod Stacynih. Osim što ju je Stacy zaista deprimirala, posebno nakon filma, kad su ponovno sišle u Stacynu sobu, gdje joj je Stacy pokazala knjigu o seksu koju joj je kupio njezin novi dečko. Amy nije ni znala da Stacy ima novog dečka, ali je poznavala tog Joshuu, koji je išao u završni razred. Kupio joj je tu knjigu o seksu. Imala je crteže koji su davali upute kako što raditi, što je u Amy izazvalo gotovo nepodnošljivu čežnju za gospodinom Robertsonom. Lik u knjizi imao je bradu kao i gospodin Robertson, a žena dugu, ravnu kosu. Amy se osjetila užasno osamljenom gledajući te crteže u knjizi. (I uznemireno radoznala kako je to zaista izgledalo kod gospodina Robertsona - s kvrgom na vrhu i s malim vrećicama na drugoj strani; i s dlačicama.) Rekla je Stacy da mora kući prije nego što se majka naljuti, ali je zapravo željela otići i pušiti u šumi, sjesti sama na kameni zid. I onda je naletjela na Paula Bellowsa, što je bilo čudno, jer ga je jedva poznavala, a on se ponašao kao da su prijatelji. Htio je čuti sve o Stacy, naravno, jer mu roditelji nisu dopuštali ni da je nazove. Amy nije spomenula novog dečka; samo je rekla da je Stacy dobro. "Dobro", rekao je Paul kimajući. "Jer je meni stvarno stalo do nje, znaš." "Naravno", odgovorila je Amy. "Hoću reći, naravno da ti je stalo." Odvezao je Amy svojim novim autom. "Kako ti se sviđa?" pitao ju je uz osmijeh. Zubi su mu, baš kao i velike oči, djelovali vlažno, veliki su dlanovi milovali mjenjač dok je vozio. "O, krasan je", rekla je Amy. "Lijep je." Zaista nije znala što treba reći o novom autu. Taj je auto bio malen, sportski auto; plav izvana, a siv iznutra. "Sviđa mi se boja", dodala je oklijevajući, dodirujući sivi vinil sjedala odmah kraj noge. "Prede kao mačka, zar ne?" rekao je Paul. Kimnula je promatrajući mu usne koje su tako nalikovale Stacynima, bile su pune i izvijale su se gore, glatki obrazi kao da su sjali iznutra, mokri zubi vrlo bijeli. Izišao je na Cestu 4 kako bi joj pokazao kako auto dobro "vuče", što je očito značilo da može vrlo brzo voziti, jer je lupnuo po brzinomjeru da bi vidjela da vozi više od sto i deset kilometara na sat, pa onda sto i dvadeset, i na kraju više od sto četrdeset. Dok je užasnuto zurila kroz vjetrobran, činilo joj se da se pod njima asfalt ceste miče poput neke divlje pokretne trake koja je nekontrolirano jurila ispod njih. "Evo", rekao je Paul, cereći se prema brzinomjeru koji je sada trzavom kazaljkom pokazivao više od sto i šezdeset. "Pravi ljepotan, ova moja bebica." 98

Usporio je. "Jesi li se ikad ovako brzo vozila autom?" Amy je odmahnula glavom. "Uplašio sam te?" Amy je kimnula. "Neću više." Činilo se da mu je zaista žao. "Samo se pravim važan", rekao je dok su mu obrazi tamnnjeli. "Nema veze", rekla je Amy, sada govorljivija, jer joj je laknulo što se voze sporije. "To je novi auto i sve to. Kad god imam nešto novo, volim se, znaš, poigrati time." Pogledao ju je nakratko dok je skretao na izlaz s autoceste, vraćajući se prema gradu. "Draga si", rekao je jednostavno. "Htio bih ti nešto kupiti." "Ma nije potrebno", rekla je zbunjeno. "Ne, stvarno nije." No, on je to zaista želio, vidjela je to, pa su ubrzo ušli u parfumeriju, gdje joj je kupio sjajilo za usne i maškaru. Sjajilo je bilo skupo. "Ajme", rekla je. "Hvala ti." Na pločniku je stajala zbunjeno, ogledavajući se da joj majka slučajno, nedajbože, ne prođe ovuda autom. "Dalje ću pješice", rekla je. "Moram se razgibati." No, činilo se daje Paul sretan, uzbuđen. "Čekaj malo", rekao joj je i nestao u cvjećarnici koja se nalazila odmah do parfumerije. Uskoro se vratio sa stručkom ivančica u papirnatom tuljcu. "Za tebe", rekao je, zabljesnuvši je bijelim zubima. "Zato što si dobra prema Stacy. I prema meni. Dobra si osoba, Amy." Amy je sjela na krevet, okrenuvši oznojeno lice prema ventilatoru. Lijepo je kad ti netko kaže da si dobra osoba. Zaista jest. Nije znala zašto ju je sve to rastužilo. Amy je zaklopila oči pred ventilatorom. U sobi je bilo vruće i mirisalo je na tavan; no, na korijenu kose, gdje joj se vlasište oznojilo, osjetila je studen. Ranije je otpješačila do srednje škole i, našavši otvorena vrata pokraj dvorane za tjelesni, prešla je utihlim hodnicima sve do vrata učionice gospodina Robertsona, gdje je ostavila ivančice. Stigao je i kolovoz. Nebo je bilo blijedo i svakim se danom činilo sve udaljenije, sve je više nalikovalo na kupolastu membranu koja se nadima od plinova koje sama ispušta. Peg Dunlap, žena iz crkve koja je sjedila u komisiji za božične ukrase i koja je spavala sa Stacynim ocem, provela je jedno od tih vrućih popodneva u dućanu A&P gdje je bilo hladnije i gdje je neopaženo mogla slijediti gospodu Burrows dok je gurala kolica za kupovinu niz jedan prolaz, pa uz drugi. Noseći sunčane naočale, Peg Dunlap razgledavala je glavice salate i promatrala ženu svog ljubavnika kako proučava staklenke s džemovima i marmeladama. Nije znala zašto ju sve to ispunjava takvim uzbuđenjem, umjesto nepodnošljivim bolom. Nekoliko kilometara dalje, u stanu na zadnjem katu, živjela je Linda Lanier, nastavnica španjolskog, koja je baš tada, tog čudovišno vreloga kolovoskog popodneva bila gola u krevetu s Lennyjem Mandelom, gdje su oboje stenjali i divlje se znojili između zgužvanih plahti; ivančice koje je, na svoje iznenađenje, Lenny Mandel otkrio u školskom hodniku sada su se ljuljale u boci od mlijeka pokraj kreveta. (Gospođi Mandel, koja je nazvala sina u školu da bi mu rekla da usput, kad se bude vraćao kući, donese senf, rekli su da je već otišao s posla i da se neće vraćati.) Preko rijeke, u uredu, Debela Bev imala je problema s utrobom, s probavom. Posljednjih je nekoliko dana, odmah nakon što bi stigla na posao, dobivala grčeve i jako se nadimala. Hodajući oprezno kroz ured, stišćući sfinkter kao da joj o tome ovisi život, katkad je osjećala kao da će joj cijeli donji dio tijela eksplodirati - da bi se konačno spustila na školjku i otkrila da je ispustila tek glasan vjetar. Apsolutno ništa više. No, barem je imala o čemu pričati s Dottie. Sigurno neće o NLO-ima. "Bog mi je svjedok", rekla je smještajući se ponovno za stol. "Onoliko rondanja u mojoj utrobi, ondje dolje." Dottie Brown podigla je pogled, namrštila čelo. "Stvarno?" pitala je, a Bev je shvatila da Dottie nije shvatila što je ona rekla, da je nešto stajalo između Dottie i ostatka svijeta; neka joj je daljina bljeskala u oku, neka daljina koju Bev nije u potpunosti razumjela; čulo se to u blago pretjeranom naglašavanju riječi "stvarno". 99

Umorilo je to Bev, kao da je plivajući nekoga lovila, kao da je i sama trebala govoriti glasnije, brže, izražajnije, samo da Dottie ne bi potonula. Tipkajući, Bev je gledala prijateljicu krajičkom oka. Dottieino je lice odavalo fizičku bol; shvatila je to Bev dok ju je promatrala i tipkala. Sjećanje od prije mnogo godina preplavilo ju je - njezina teta, koja je umrla od raka, imala je isti izraz lica kao i Dottie sada, kao da ju je nešto iza očiju stalno povlačilo unatrag, neka viša sila, nešto kao... Bev se uznemirila. "Dottie", rekla je. Prestala je tipkati i pogledala prijateljicu. Dottie je iznenađeno podigla pogled. "Dottie Brown, jesi li ti dobro?" Činilo se da se Dottieino lice razdraženo trznulo. "Zašto pitaš?" "Zato što mi se činiš drukčijom", izgovorila je Bev iskreno. "Poznajem te dugo i činiš mi se drukčijom." "Zaboga", odgovorila je Dottie tiho. "Da je tebi svemirski brod sletio u dvorište, i ti bi se činila drukčijom." To ih je odvelo u opasne vode; Bevina se utroba zgrčila. Nije vjerovala u Dottieinu priču o NLO-ima, i mislila je da to Dottie vjerojatno zna. No, kad je Dottie razgovarala s nevjernicima (Lenora Snibbens bila je najgora, jer je o tome otvoreno pričala), oči bi joj se napunile ozlojeđenim suzama i rekla bi tiho da nitko ništa ne razumije o svijetu dok mu se to ne dogodi. "Istina je to", rekla bi Debela Bev podržavajući prijateljicu i više se o tome ne bi pričalo. "Ali, mislila sam, fizički", rekla je sada Bev. "Jesi li fizički dobro? Još uvijek krvariš? Boli li te rana?" "Osjećam je", rekla je Dottie i zapalila cigaretu. "Ne sviđa mi se što opet pušiš", dodala je Bev i sama pripaljujući, a Dottie joj je tek dobacila preziran pogled, koji je jasno rekao da Bev o tome nema što govoriti. "Ti si mi bila inspiracija", objasnila je Bev. "Uvijek sam mislila da će, kad odlučim prestati pušiti, to biti zato što si i ti." "Pa, sada više nisam inspiracija", rekla je Dottie, oprezno odlažući cigaretu u staklenu pepeljaru i dodirujući prstom jezik prije nego što se dohvatila hrpe omotnica. "Slobodno to zaboravi." Debela Bev polako je izdahnula i proučila si nokte. "Kako je Wally? Pomaže li ti oko svega toga?" "Oko čega?" "Pa, to što si imala histerektomiju i sve to. Katkad čuješ da se muškarci čudno ponašaju. Znala sam čovjeka koji je stvarno zaplakao kad je čuo da je liječnik njegovoj ženi izvadio jajnike. Velika stijena od čovjeka slomila se i plakala. I onda više s njom nikad nije spavao." "Svi su oni djeca", Dottie je posegnula za cigaretom. "Je, valjda je to točno." Trebala je biti iskrena i reći Dottie da ne vjeruje u cijelu tu priču s NLO-ima i da joj je zbog toga žao. Toliko su dugo bile prijateljice da su trebale i to raspraviti. "Huh", rekla je Bev naginjući se preko stola prema Dottie. "Utroba mi je opet podivljala." Odgurnula je stolac i ustala. "Oprosti", rekla je, "idem posrati lubenicu." Vidjela je da se suze pojavljuju u Dottieinim očima i da se nije bojala da će ta lubenica prasnuti, Bev bi ponovno sjela. "Stacy je rodila", rekla je Amy. Isabelle je podigla pogled s tanjura i pogledala Amy. "Je li?" Amy je kimnula. "Je li?" ponovila je Isabelle. "Rodila je?" "Da. Rodila je. Nazvala je njezina majka." Amy je ustala i počela spremati suđe. "Ispričaj mi." Isabelleine su oči pratile Amy po kuhinji, blijeda lica i s izrazom dosade. "Nema se što pričati", Amy je odgovorila, blago sliježući golim, mladim ramenima koja su sjala dok je posezala za tanjurima u majici bez rukava. "Rodila je. Kraj." Bilo je čudno kako je katkad tih dana razgovarala sa svojom majkom, otvoreno nepristojno, s prezirom. Prije tog ljeta to se nikad ne bi usudila. "Teško da je to kraj", rekla je Isabelle. "Teško." 100

Amy nije odgovorila; mrzila je način na koji je majka davala takve izjave - umišljene, sveznajuće primjedbe, usput izbačene u vlažni zrak kuhinje. "Znam ponešto o tome, što ti ne znaš", katkad bi majka rekla dok je Amy rasla, i ne bi nastavila misao - kao da zbog superiornosti znanja i iskustva, koje joj je s pravom pripadalo, nije smatrala Amy vrijednom da joj se bilo što objasni. "Priča li Stacy ikada o tome?" oklijevajući je pitala Isabelle, savijajući svoju papirnatu salvetu u čvrst tuljac, pogledavajući postrance Amy, koja je nastavila raspremati stol. "Priča o čemu?" "O posvajanju bebe." Amyno se lice na trenutak zamrznulo kao da se nije mogla sjetiti što je Stacy rekla. "Mislim da se bojala rađanja", priznala je premještajući tanjure u sudoper. "Nije to baš rekla, ali hoću reći da se bojala da će boljeti. Ali, njezina mi je mama rekla da je sve bilo u redu." Amy je zamislila onu ženu u filmu koji je donio Stacyn otac; divlje iskrivljeno lice, duboko, bolno stenjanje. "Boli li zaista tako jako?" Amy se okrenula od sudopera i iznenadno majci postavila to iskreno pitanje. "Naravno da je neugodno." Isabelle je prestala savijati salvetu i pogledala je kroz prozor. Lice joj je - kako je Amy mogla vidjeti prije nego što se okrenula - izgledalo zabrinuto i pretjerano ranjivo; Amy je steglo oko srca: majka je pokušavala ne zaplakati. Jedno kratko vrijeme čuli su se tek zvukovi pranja suda, tekuće vode, škripe slavine dok se zatvarala i pribora za jelo koje pada u cjedilo za posuđe. Isabelle je progovorila. Amy, stojeći pokraj sudopera, znala je po zvuku da majka još uvijek gleda kroz prozor. "Dakle, Stacy nije ništa rekla o tome kako je to kad se odrekneš bebe?" "Ne." Amy se nije okrenula. Isprala je šalicu ispod mlaza vode i odložila je u cjedilo. "Ali, katkad se pitam", dodala je Amy iskreno. "Hoću reći, može proći ulicom pokraj svoga djeteta kad bude imala četrdeset i pet godina i ne znati to. To je stvarno čudno, hoću reći. No, nisam je nikada upitala je li o tome razmišljala." Isabelle nije odgovorila. "Jednostavno nisam mislila da je trebam pitati, znaš." Amy se okrenula, ruke su joj još uvijek bile pune pjene. Majka je i dalje gledala kroz prozor; spljoštena je punđa u ovo doba dana već gubila oblik, pramenovi kose visjeli su joj niz dugi, bijeli vrat. "Mama?" "Ne. Mislim da si bila u pravu što je nisi pitala." Isabelle se okrenula, osmijehom se ispričavajući jer su joj se na licu pojavile suze. Brzo je obrisala lice salvetom koju je držala u ruci. "Ne, potpuno si u pravu", ponovila je. "Ne pitaju se bespotrebna pitanja koja bi mogla nanijeti bol." Činilo se sad da se i sama oporavlja; ispuhala je nos, ustala od stola, bacila salvetu u košaru za smeće. "Trebala bi je posjetiti", izrekla je Isabelle odnoseći sa stola onih nekoliko sitnica koje su još ostale. "U kojoj je bolnici?" "Misliš da je posjetim u bolnici?" "Pa da. Tako sam mislila." "U Arundyju je. Ne, u Hennecocku." Amy je isprala još jednu šalicu, pomičući se da majka u sudoper stavi ostatak pribora za jelo. "Nazovi i raspitaj se kad su posjeti", rekla je službeno Isabelle i obrisala spužvicom kuhinjsku površinu. "Odvest ću te večeras. Ne brini", dodala je kao da čita Amyne misli, "neću ulaziti s tobom. Ostat ću u autu." "Sigurna si?" pitala je Amy. "Neće ti smetati?" "Idi sada." Majka joj je pokazala rukom. "Promijeni majicu. Ova se čini malo prljavom." (Zapravo je otkrivala djevojčina sjajna ramena pa se Isabelle neugodno osjećala.) "Ja ću nazvati bolnicu." Kad se Amy nakon nekoliko minuta spustila stubama, u čistoj bluzi i počešljane kose taman je dovoljno narasla da joj se počela kovrčati iza ušiju - našla je Isabelle kako stoji u kuhinji i otvara ormariće. "U osam sati", rekla je Isabelle. "Ali moraš joj nešto odnijeti." "Što primjerice?" rekla je Amy. "Ne znam što bih joj trebala odnijeti." 101

"Evo je." Isabelle je iz ormarića izvadila košaricu. "Idemo ubrati cvijeće iz vrta i to joj odnijeti." Nekoliko sljedećih minuta radile su zajedno; zapravo je radila Isabelle, a Amy ju je promatrala. Isabelle je obložila košaricu aluminijskom folijom i onda uzela lopaticu, pa su otišle do vrta iza kuće, gdje je Isabelle kleknula i iskopala busen nevena i zvončića, utiskujući zemlju u košaricu. Radila je revno, iznad usne joj je izbio znoj, kao i u vrećicama pod očima; gledajući lice svoje majke, Amy je morala skrenuti pogled. "Ovako će dulje trajati", rekla je Isabelle uspravljajući se i nadlanicom brišući lice, "nego da ih samo uberemo." "Osim toga, ljepše izgledaju." Amy je zadivljeno gledala u košaricu. "Zaista lijepo izgleda, zar ne?" Isabelle je žmirnula prema košarici dok se polako okretala. Vratile su se u kuću, gdje je Isabelle našla neku bijelu traku kojom je zavezala masnicu oko ručke košarice i onda škarama (ni ona ni Amy se nisu sjetile da su to bile škare kojima je odrezala Amynu kosu) nakovrčala krajeve trake, tako da su dvije bijele spirale visjele iznad plavih i žutih cvjetova. Bolnica je bila privatna i nije bila stara. Izgledala je više kao neka diskretna, moderna uredska zgrada. Smještena dalje od glavne ceste, imala je samo dva kata i niz malih prozora u ravnoj liniji preko cementnih zidova. Prednja su vrata bila od stakla, ali zatamnjenog, i dojmila su se radoznale Amy, koja je zurila kroz vjetrobran. Isabelle je zaustavila automobil u kutu parkirališta. "Što da sada radim?" pitala je Amy, držeći u krilu košaricu s nevenima i zvončićima vlaga je već prodirala pa ju je osjećala na butinama. "Nikad prije nisam bila u bolnici." "Samo im reci da si došla vidjeti Stacy, kako joj je već prezime." "Burrows. Puštaju li djecu unutra?" "Imaš šesnaest godina", rekla je Isabelle, procjenjujući Amy očima. "No, ako netko pita, mislim da možeš reći da imaš osamnaest. Prošla bi." Amy je bacila pogled na majku; nije bilo uobičajeno da Isabelle predlaže laganje. Počela je otvarati vrata, a onda zastala. "A što ako k Stacy - budući da je rodila, a nije trebala - ne puštaju posjetitelje?" Isabelle ju je prazno pogledala. "Ne bi imali na to pravo", rekla je. "Je, ali što ako ne puštaju?" "Onda reci da si član obitelji. Ako baš moraš." "Dobro." I ponovno je Amy zastala. "A što ćeš ti raditi? Imaš li što za čitanje?" Isabelle je zatresla glavom. "Samo idi." Promatrajući Amy kako hoda parkiralištem (mornarskoplave kratke hlače iz Searsa dobro su se slagale s bijelom bluzom), Isabelle je u Amynu koraku iznenada prepoznala ono isto oklijevanje kao dok je bila mala. U ugodnoj simetriji nogu koje se udaljavaju, Isabelle je vidjela poznato zabacivanje desnog stopala unutra; neki šapat sramežljivosti - kao i uvijek - u tom jedva primjetnom nesavršenstvu koraka, kao da je djevojka u sebi nosila osjetljive, neizrečene riječi: "Bojim se." Prošli su je trnci, jer je bilo neobično istodobno vidjeti obje te slike: leđa odrasle osobe s košaricom cvijeća u ruci i malu, kovrčavu djevojčicu koja hoda prilazom kući Esther Hatch, prstićima stežući glavu plastične lutke. Amy nitko nije ništa pitao. U tihim se hodnicima činilo da su sestre pospane i nezainteresirane dok su joj rukom odmahivale upute. Stacy je bila sama. Sjedila je uspravno na krevetu s praznim izrazom očekivanja na licu, koji se razlio u čuđenje kad je vidjela Amy. "Bok", rekla je Stacy. "O, Bože, bok." Ispružila je ruke kao dijete koje želi da ga se podigne i košarica s cvijećem riskirala je uništenje usred gungule nervoznog smijeha, saginjanja i ljubljenja, ali je u posljednji tren spašena i smještena u Stacyno krilo. Pregledala je košaricu sjajnih očiju. "Amy, baš je lijepo." Djevojke su zajedno promatrale mali vrt u Stacynu krilu, jedrinu nevena, suzdržanost zvončića koji su već pognuli glavice. "To je moja majka napravila za tebe", rekla je Amy. 102

"Tvoja majka?" Amy je kimnula. "To je jebeno neobično." Amy je ponovno kimnula. "Roditelji su tako čudni." Stacy je polako tresla glavom, stavljajući košaricu na stol pokraj kreveta. "Moji su zaista bili divni kad sam dobila trudove, ali kad sam se danas popodne počela dosađivati - jer te sjebani doktori drže tu tri dana - zamolila sam roditelje mogu li mi iznajmiti televizor pa su to odbili." "Kako to?" "Tko zna. Vidi, povezuju ti grudi." Stacy je otvorila bolničku spavaćicu da pokaže Amy kako su joj grudi povezali trakama bijele tkanine. "Boli ko sto vragova." "To su ti roditelji napravili?" "Ne, bolničarke. Jer će mi navirati mlijeko ili takvo što." Amy se okrenula i ogledala se po sobi; bila je kvadratna, sterilna, razočaravajuća. Oklijevajući je sjela na rub plavoga vinilskog stolca uza zid, ali je Stacy rekla: "Ne, ne. Sjedni ovdje", lupkajući po krevetu i premještajući noge. Amy je ustala i sjela na krevet. "Izgledaš isto", rekla je proučavajući prijateljicu. "Ali još uvijek trudno." Kroz plahte se jasno nazirao Stacyn nabubren trbuh. "Znam. Treba neko vrijeme da maternica splasne ili takvo što. Imam nevjerojatno jebeno jake grčeve, kao mjesečnica. Prije nekoliko sati morala sam piškiti pa su me stavili na gusku i izašla je cijela gruda krvi, veličine grejpa. Mislila sam da umirem, ali je sestra rekla da je to normalno nakon porođaja. Valjda je to ono što mačke pojedu. Hoću reći, znaš, što bih pojela da sam mačka." Neko su vrijeme šutjele. Onda je Amy rekla: "Dakle. Dobro je što nisi mačka." "Zaista." Stacy se igrala dugmetom koje je zujalo kad ga je pritisnula, pa se zaglavlje kreveta podiglo tako da je gotovo sjedila. "Evo", rekla je, pomičući se još malo, tako da je sada Amy sjedila (ili napola ležala) na krevetu pokraj nje. "Daj, ja ću to." Amy je sama pritisnula dugme pa su im se tijela spuštala. Ponovno je pritisnula, pa su se podizale. "Gdje su ti roditelji?" pitala je. "Doma, valjda. Mislim da je mama cijeli dan pila." Stacy je zurila u Amyne noge na plahtama. "Bila je super, i onda je zaspala u tom stolcu. Otac ju je odvukao doma, posrtala je. Mislim da je zaista mnogo popila." Amy je pritisla dugme pa su im se noge polako podizale. "Nisam znala da ti mama pije. Majka gospodina Robertsona je pila." "Tko je gospodin Rob... O, da, onaj na zamjeni. Moja majka pije u posebnim prilikama." Amy im je spustila noge i pogledala u strop; bio je napravljen od bijelog materijala nalik kartonu s malim rupama. "Je li netko već rekao Paulu?" "Moja mama. Htio je doći u bolnicu, ali smo rekli da nema šanse." "Vidjela sam ga neki dan", počela je Amy. "Povezao me u autu." Stacy je umorno odmahnula rukom. "Paul", rekla je. "Ne želim misliti o Paulu." "Dobro." Amy je i dalje gledala u strop. "Prestala sam raditi u tvornici. Moj me šef, onaj šupak Avery Clark, mrzi pa je rekao da više nemaju novca. Trebala si ga vidjeti, Stacy. Nema dosadnijeg čovjeka. Znaš da se ne seksa, osim možda jednom ili dvaput u životu, samo da bi napravio klinca." "Možda bi se začudila", rekla je Stacy. "Ljudi su čudni. Ljudi čuvaju svakojake tajne o kojima ne bi ni sanjala. Moj je otac jednom imao pacijenta - ne u Shirley Fallsu - koji je bio oličenje normalnoga i ispravnoga. Bio je vlasnik banke ili takvo što. I plaćao stvarno skupim prostitutkama samo da se skinu i guraju jaje niz hodnik k njemu." Amy se okrenula prema Stacy. "Čudno, a?" rekla je Stacy. "Ništa seksa, tek gurati jaje niz hodnik. Čula sam kad je to otac jedne noći ispričao majci. "Mislila sam da psihijatri ne smiju pričati što im se kaže." "Glupost", rekla je Stacy. "Nikad ne vjeruj psihijatru. Sviđaju mi se tvoje sandale. Oduvijek su mi se sviđale." 103

Zajedno su zurile u Amyna stopala. "Ja ih oduvijek mrzim", rekla je Amy. "Mrzim svu svoju odjeću. Kao te glupave kratke hlače iz Searsa samo zato što mi majka ne da nositi odrezane." "Odjeća", razmišljala je Stacy. "Još malo pa ću moći nositi normalnu odjeću." "Mrzim svoju majku", rekla je Amy, iznenada preplavljena jakim osjećajem gađenja prema svojim kratkim hlačama. "Hoću reći, lijepo od nje što ti je napravila košaricu s cvijećem, ali stvarno je čudna. Mrzim je." "Je", rekla je Stacy ležerno. "I ja mrzim svoju." Okrenula se licem prema Amy. "Znaš što?" prošaptala je. "Jedna od bolničarki dala mi je bebu u naručje. Nisam to smjela, ali jedna ga je od noćnih bolničarki rano ujutro prošvercala i pustila me da ga neko vrijeme držim." Stacyne su plave oči zurile u Amyne. "Prekrasan je", prošaptala je Stacy. "Kad budeš izlazila, proviri kroz staklo u dječju sobu. U posljednjem je redu, u desnom kutu. Tako mi je ta bolničarka rekla. Znat ćeš koji je jer ima veliku glavu punu crvene kose." Stacy je zatresla glavom. "Stvarno je lijep." Kući su se vozile u tišini. "Dobro je", rekla je Amy ulazeći u auto i nakon toga ništa više. Okrenula je lice prema prozoru, a Isabelle ih je, koja je jednom ili dvaput otvorila usta da nešto upita, zatvorila. Već je pao mrak. Prolazili su pokraj kuća, stražnjih vrtova, podignutih bazena jedva vidljivih u maglenom sjaju uličnih svjetiljki, svjetala automobila i osvijetljenih prozora na kućama. Gdje je bio gospodin Robertson? Auto ispred njih uključio je žmigavac na sljedećem izlazu s ceste, malo crveno svjetlo još je žmirkalo dok se spuštao niz izlazni put. I onda su neko vrijeme prolazili samo pokraj drveća, smreka i borova, uspravnih u mraku. Amy je sjedila pokraj majke u toj mliječnoj, večernjoj tami i zamišljala se kako gola kotura jaje po dugom hodniku od borovine na čijem kraju čuči čovjek u poslovnom odijelu (nalik onom đakonskom, kad po crkvi raznose plitice za milodar) i izgleda normalno, osim te očajne žudnje na licu. "Još jedno", prošaptao je molećivo, "zakoturaj još jedno", i ona je poslušala; dobro bi to radila, polagano, nezainteresirano ga promatrajući. Namirisale su rijeku; ulazile su u Shirley Falls. "Vidjela sam bebu", priopćila je Isabelle. "Nisam smjela, ali mije Stacy rekla gdje je pa sam provirila kad sam izlazila." Nije majci ispričala kako je stajala u bolničkom hodniku i šaptala molitvu kroz staklo, blagoslivljajući uspavana crvenokosa dječačića o kojem nikad u životu više ništa neće saznati, govoreći mu da ga je gledala kako raste u majčinu trbuhu za vrijeme užine na onom njihovu mjestu u šumi, i zaklela se da će ga zauvijek voljeti. Isabelle ništa nije rekla. Dovezle su se na kolni prilaz u potpunoj tišini.

20 Avery Clark uzeo je tjedan dana slobodno. Radio je to svakog kolovoza, iznajmljujući uvijek istu kolibu na jezeru Nattetuck, u planinama; lovio bi ribu sa svojim sinovima, plivao s Emmom oko uskog doka, pekao kobasice i ležao u platnenoj ležaljci između dva bijela bora. Ta su se sretna vremena svake godine bilježila hrpom fotografija koje bi Avery sa suzdržanim oduševljenjem pokazivao Isabelle nakon što bi ih na pauzi podigao u ljekarni na drugoj strani ulice. To bi joj uvijek slomilo srce. Stojeći pokraj njegova stola, gledajući te slike (držala ih je oprezno za rubove da ne bi ostavila mrlje od prstiju na Emminim leđima dok s doka ulazi u kanu), Isabelle bi rekla: "O, Avery, ovo je posebno dobro, hoću reći - ovdje si dobro ispao" i nasmiješila bi se na sliku Averyja nagnuta nad čamac s veslima dok štapom izvlači ribu. Grgeč. Kimnula bi dok bi objašnjavao da su tog dana dugo ribarili, puna dva sata, a da nijedna riba nije zagrizla. "O, zamisli", rekla bi ona. Sada, tog posebno vrelog i groznog kolovoza, kad je rijeka ležala mrtva i kad je smrdjela do bezbojnog neba, njezina kći jedva da je s njom razgovarala, a ni Avery nije mnogo rekao ("Čuvaj utvrdu, Isabelle", bilo je sve što je smislio kad je u petak odlazio); pitala se hoće li joj ove godine pokazivati slike s jezera kad se vrati. Znala je, jer je čula kad ga je Bev pitala, da

104

će mu se sinovi pridružiti premda su već obojica završili studij. "O, da", rekao je. "Mislim da ćemo onamo jednog dana voditi i unuke. Jezero Nattetuck obiteljska je tradicija." "Baš lijepo", odvratila mu je Bev lijeno kimajući, a Isabelle joj je pozavidjela na nedostatku zanimanja. Za nju je imao tek veselo "Čuvaj utvrdu, Isabelle". Premda mu je u očima vidjela da je svjestan da taj zadatak ovih dana neće biti lagan, zbog novih zavada i onih starih koje su se zakuhavale u uredu, zbog savezništava koja su se sklapala i razvrgavala. Rosie Tanguay i Lenora Snibbens, koje više od godinu dana nisu razgovarale, navodno zbog toga što je Lenora svima ispričala svoj san u kojem je Rosie izvela striptiz u dvorani pošte (Rosie se uvrijedila ne toliko zbog toga što je Lenora ispričala taj san koliko zbog toga što se Lenora pri tome izrazito dobro zabavljala), na početku ljeta su pokazivale znakove da će smiriti napetosti, složivši se jednog dana - mirnim, ugodnim tonom - da su zbog vreline previše pospane. No, s NLO-ima Dottie Brown vratilo se i staro neprijateljstvo. Činilo se da Rosie nije jedina na koju je Lenora bila spremna skočiti. Zbog tko zna kojih razloga, Lenora nije mogla podnijeti ne samo ideju NLO-a u svojoj blizini već očito i sve one koji su izabrali vjerovati da bi takvo što moglo postojati. Kad bi se koja žena u kantini umorno ogledavala oko sebe i rekla tek: "Gdje sam ostavila pepsi?", Lenora je morala sarkastično odgovoriti: "Možda su je oteli izvanzemaljci". I dok ni Debela Bev ni Isabelle nisu bile sklone vjerovati u Dottieinu priču, obje su se svrstale na "Dottieinu stranu". I obje je živciralo to što Lenora Snibbens neprekidno ljulja taj već klimavi brod. "Zašto jednostavno ne zaveže?" Bev je promrmljala Isabelle jednog dana kad su zajedno izlazile iz kantine. U kratkoj tišini, koja se spustila na zagušljivu prostoriju kantine, Lenora je rekla, ne dižući pogleda: "Jesi li vidjela još koji svemirski brod, Dottie?" Bilo je to okrutno; nije se moglo opravdati. Nepotrebno. To bi se možda moglo očekivati od Arlene; ona je pod obojenim obrvama nosila takvu zlobu (kao što su neki mislili), ali Lenora - inače dobronamjerna, izbačenih zubi i brbljava ... sve je iznenađivala upornošću oko te teme. Dottie Brown pocrvenjela je i onda joj se lice zgrčilo i počela je plakati. "A, daj, Dottie. Daj, borati." Lenora je prstima nestrpljivo lupkala o linoleum stola. Morala se sada baviti s više stvari nego što je očekivala, no zbog neugodnosti je, na nesreću, dodala i: "Hajde, Dottie. Odustani više." Dottie je odgurnula stolac i izišla iz sobe. Slijedeći je, Debela Bev glasno je promrmljala prema Isabelle, ali zabacujući glavu u Lenorinu smjeru: "Zašto jednostavno ne zaveže?" To je bila istina. Lenora je trebala zavezati. Ako je Dottie Brown, ili bilo koja od njih, htjela na poslu pričati da je upravo vidjela dvanaest bijelih klokana kako prelaze most - pa što se to ikoga ticalo. Mogao si misliti da je skrenula, no pristojna bi osoba to jednostavno prešutjela. Isabelle je sjela za svoj stol. "Slažem se, Bev. U potpunosti." Bev je krenula u toalet pobrinuti se za prijateljicu, a Isabelle je počela tipkati pismo, praveći mnogo pogrešaka. Osjećala je da joj u grudima treperi panika, kao da zamjenjuje nastavnika u razredu koji je iznenada podivljao, a ravnatelja nema. Što ako te žene potpuno polude? (A kako i ne bi, mislila je Isabelle, čija se ruka već pomalo tresla; bilo je tako užasno, užasno vruće.) Što ako se razulare i Avery se vrati i nade totalni kaos? "Čuvaj utvrdu, Isabelle." Nije to bila njezina odgovornost, zaboga! Averyja su plaćali da održava red u uredu; nisu plaćali nju. Isabelle je izvukla list papira iz pisaćeg stroja i ponovno započela tipkati pismo. U toaletu se u međuvremenu događalo nešto nezamislivo: Lenora Snibbens, koja je slijedila Dottie Brown oblikujući u glavi neku nejasnu ispriku, užasnula se kad se Dottie okrenula od umivaonika i udarila je po gornjem dijelu gole ruke. Udarac se nije čuo jer je Dottie postrance udarila dlanom, no Lenora je istog trena vrisnula, odmaknula se, da bi odmah potom koraknula naprijed i Dottie pljunula u lice. Nije to bilo mnogo pljuvačke. Lenora je bila previše uzrujana da bi u ustima prikupila neku značajnu količinu sline, no gesta je bila jasna, a nekoliko je kapljica prsnulo kroza zrak, palo na Dottieine obraze, što je ona odmah žustro obrisala, jecajući: "Ti odurna prištava krmačo!" 105

Na spomen njezina nesretnog tena, Lenora je ponovno pljunula, no zbog mahnitosti ispalo je to tek divlje frfljanje usnicama, poput djeteta koje se duri. Debela Bev stajala je pokraj umivaonika i svjedočila svem tom užasu te je krenula stati između njih, vičući glasom kojim se nije koristila otkad su joj kćeri bile adolescentice: "Smjesta prestanite, obje!" Nekoliko trenutaka poslije Debela Bev nagnula se nad Isabellein stol, da je obavijesti da će odvesti Dottie kući i kako se ni ona sama popodne možda neće vraćati na posao. "Naravno", rekla je Isabelle uznemireno, ne znajući stoje izazvalo takvu odluku. "Naravno, Bev." Lenora Snibbens vratila se za svoj stol i sjela, očiju punih suza, odbijajući išta reći. Ured je preplavila tišina. Čulo se tek zujanje ventilatora na prozorima, premda se činilo da je i taj zvuk prigušen, kao da su i sami ventilatori postali oprezni i obazrivi. Poneki je stolac zaškripao, poneki se ormarić s registratorima zatvorio. Lenora je dvaput ispuhala nos. Isabelle je podigla pogled, vidjevši da je Bev poziva rukom iz hodnika. Uzela je torbicu iz ladice i tiho izašla u hodnik, kao da ide u toalet. Bevin auto nije htio upaliti. Mislila je da je to imalo veze sa žegom, zato što se auto cijeli dan pržio na parkiralištu. Obično se nastojala parkirati u kutu ispod drveta, ali je danas to mjesto bilo zauzeto. To nije bilo ništa važno, obratila se ona Isabelle (debela je ruka brisala oznojenu naušnicu), osim što je Dottie već sjedila u autu i morala je kući. Bev je mislila da Dottie ima živčani slom, ali sada je bilo važno samo daje se odveze kući. Kad je rekla Dottie da će nazvati Wallyja na posao, Isabelle je podigla ruku. "Hajde", rekla je. "Idemo." Dok su izlazile s parkirališta, pred njima je svjetlucala vrelina. Dottie sjedila je naprijed pokraj Isabelle, smirena i bezizražajna. Debela Bev sjedila je otraga, raširenih nogu, držeći ruku s cigaretom na prozoru. Isabelle je vozila oprezno kao da joj se upravo procjenjuju vozačke vještine. Podsjetilo ju je to na onih nekoliko puta, dok je Amy još bila mala, kad je volontirala vozeći djecu na školske izlete; tako je pretjerano oprezno sjedila za volanom vozeći pun auto umorne, svirepe djece. "Udarila sam je", rekla je Dottie glasom bez tona, okrećući lice djelomično prema Isabelle. "Molim?" Isabelle je uključila žmigavac. Auto iza njih vozio je preblizu; Isabelle je mrzila kad su je tako nablizu slijedili. "Udarila sam Lenoru. U toaletu. Je li ti Bev ispričala?" "Ne. Zaboga." Isabelle je pogledala u retrovizor; Bev joj je vratila poražen pogled. "Stvarno? Udarila si je?" Isabelle se sada okrenula prema Dottie, koja je kimnula. "Pljesnula po nadlaktici." Dottie je dotaknula vlastitu ruku da pokaže gdje, i onda počela kopati po torbici tražeći cigaretu. "Dakle." Isabelle je o tome razmišljala dok je skretala udesno kod znaka za obvezno zaustavljanje. "Svatko ima točku pucanja", rekla je velikodušno i neočekivano. "Pa joj je Lenora pljunula u lice." Debela Bev dodala je sa stražnjeg sjedala, kao da ju je ohrabrilo Isabelleino odobravanje. "O, Bože sveti." "Nije ona kriva", konačno je rekla Dottie uzdišući. "Udarila sam je." "Nije to isto", odgovorila je Isabelle, još uvijek uznemirena zbog vožnje, a posebno jer ju je još više pokolebala ideja o dvjema odraslim ženama kako se tuku i pljuju. (Bože blagi, mislila je.) "Udaranje je drukčije. Naravno da nije u redu udariti nekoga", dodala je brzo Isabelle, boreći se opet sa slikom hrpe djece u autu dok je skretala na cestu koja je vodila do Dottieine kuće. "No, barem je", zastala je tražeći riječi, "barem je čisto. No, pljuvanje. Blagi Bože." "Dottie joj je rekla da ima prištavo lice", Bev je izvijestila sa stražnjeg sjedala, a Dottie je to mrko potvrdila kimajući glavom i ne gledajući Isabelle. '"Odurna prištava krmača ", rekla je Dottie da bi izvještaj bio točan. Duboko je uvukla dim. 106

"A joj", rekla je Isabelle. "Ajme meni." Oprezno je upravljala autom niz uski, seoski put. "Ajme meni", ponovila je. "Sljedeća lijevo", Dottie ju je usmjeravala. Prilaz je bio dugačak i spuštao se u zavojima prema rijeci. Bilo je to lijepo mjesto, okruženo poljima i skupinama javora ispred kuće. Isabelle je znala da je to bilo nasljedstvo; Dottie si ne bi mogla priuštiti takvu kuću. Trebalo ju je popraviti, vidjela je kad se zaustavila ispred ulaza. Ograda verande sjedne je strane propala; siva se boja počela ljuštiti mnogo prije tog ljeta. Sve je to uznemirilo Isabelle, baš kao i pogled na zahrđali kamion koji se očito godinama nije pomaknuo, već se smjestio u korov malo dalje od kuće. "Ostanimo malo sjediti", rekla je Dottie, pogledavajući Isabelle sramežljivo i upitno. "Naravno", odgovorila je Isabelle. Ugasila je motor. Sjedile su tiho na bezbojnoj vrelini. Na Dottieinu licu stvarale su se kapljice znoja, a Isabelle joj je iznenada rekla, obazrivo je promotrivši: "Dottie, smršavjela si." Dok je to izgovarala, prazan prostor između Dottieine ruke i rukava bluze učini joj se poznatim; Isabelle je to nedavno primijetila na sebi ogledajući se u izlogu dućana A&P. Dottie je bezvoljno kimnula. "Mislila sam da se nakon histerektomije deblja", rekla je Bev stiješnjena na stražnjem sjedalu. "Kad smo uškopili Chippie, nadula se poput balona." Dottie je naslonila glavu otraga na sjedalo, kao da je kod zubara, i prestala se opirati. "Mene su uškopili", rekla je. "O, Bože." Počela je glavom ljuljati, polako naprijed i natrag. "Dottie. Užasno mi je žao." Bev je bacila cigaretu kroz prozor na šljunak prilaza i nagnula se naprijed da dotakne prijateljičino rame. "Sranje", rekla je, "kakve sve gluposti čovjek izgovori." I onda prema Isabelle: "Oprosti na izrazu." Isabelle je blago kimnula glavom, stisnuvši usnice, da bi tako prenijela poruku: Ne budi smiješna, Bev - zaboga, govori kako želiš. (Premda joj se nekako, zaista, nije sviđala riječ "sranje".) No, Dottie je plakala. "Dobro sam, stvarno", rekla je dok su joj suze tekle pokraj nosa. "Ne smeta mi, stvarno." "O, zaboga, mogla bih se sada ubiti", rekla je Bev, istinski uzrujana što je izrekla riječ "uškopiti"; uz vrat i po licu ponovno joj je izbio znoj. Naslonila se unatrag, odižući prednji dio svoje bluze. "Dottie Brown, trebala si to operirati. Nisi mogla nastaviti nasmrt krvariti svakog mjeseca. Ta je cista bila veličine dinje." Dottie je i dalje koturala glavom po naslonu sjedala. "Nije to to", rekla je. "Ima još." Bev i Isabelle razmijenile su su pogled, a zatim pogledale kroz prozore, promotrile nokte, ponovno nakratko bacile pogled prema Dottie; strpljivo su čekale. Bev, znojeći se sada već intenzivno, nije se usudila otvoriti vrata automobila, nije se usudila prekinuti ma što da je Dottie namjeravala reći premda su joj noge ispod hlača bile natopljene znojem i bila je sigurna da će, kad iziđe iz auta, izgledati kao da se pomokrila. "Možda je to bio san", konačno je rekla Dottie. "Ne znam jesam li to zaista vidjela. Baš sam čitala o nekome u Hennecocku tko je rekao da je vidio NLO i onda sam zaspala. Tog dana u mreži. Možda je to bio san." Bev se ponovno nagnula naprijed. "Dobro je", rekla je. "Snovi se mogu činiti stvarni." Osjećala je golemo olakšanje jer je Dottie ovo priznala, no Isabelle je, koja je s prednjeg sjedala bolje vidjela Dottieino lice, osjetila val predosjećanja. "Dobro je", rekla je iskreno Debela Bev, i dalje tapšući Dottie po ramenu. Dottie je sklopila oči. Isabelle su ti kapci djelovali kao vrlo goli, kao da je izložen neki intimni dio Dottie, ta tanka mesnatost na njezinu licu. Rekla je: "Ništa nije dobro." "Prohujat će", Bev ju je uvjeravala. "Svi su mrzovoljni zbog te vrućine. Još nekoliko tjedana i nitko to više neće spominjati. One tuke u uredu naći će nešto drugo." Isabelle je podigla ruku, odmahujući glavom prema Debeloj Bev. Dottieine su oči još bile sklopljene; ljuljala se polako cijelim tijelom, naprijed-natrag. Isabelle je s Bev izmijenila zbunjen pogled; onda se nagnula i stavila svoju ruku preko Dottieina tankog zapešća. "Dottie, što je?" Isabelle je prošaptala.

107

Dottie je otvorila oči i pogledala Isabelle u lice. Otvorila je usta pa ih zatvorila; na usnama su joj visjele niti sline. I opet je Dottie otvorila usta, ponovno ih zatvorila i odmahnula glavom. Isabelle je polako pomicala ruku gore-dolje po ruci uznemirene žene. "Dobro je, Dottie", ponovno je prošaptala Isabelle. "Nisi sama. Mi smo tu." Rekla je to jer se toga najviše bojala - ostati sama s tugom; no, nije mogla objasniti zašto je uopće išta govorila, jer je već godinama poznavala Dottie Brown s pristojne, uvijek iste udaljenosti, a sada je došla do tolike intimnosti da miluje ruku te sirote žene tog poslijepodneva jednoga radnog dana, u autu vrućem kao pećnica. No, činilo se da joj riječi postižu učinak; olabavio se neki čep u Dottie, jer je počela tiho plakati i kimati glavom ne tresući se više. Nakon nekoliko trenutaka obrisala je dlanom lice, poput djeteta razmazavši suze po prstima. "Imate li papir?" pitala je. "Papir i olovku?" Bev i Isabelle počele su odmah kopati po torbicama i učas su pronašle olovku, staru kuvertu i papirnatu maramicu pa su ih stavile u Dottieine mokre dlanove. Dok je Dottie pisala, Isabelle je često pogledavala Bev, koja je lagano odobravajuće kimala; taj grozni strah, te porođajne muke, zapravo, konačno rađaju... što? Dottie je prestala pisati i zapalila cigaretu, onda dodala kuvertu Isabelle, koja nije htjela uzurpirati Bevin status "prave" prijateljice te je kuvertu držala tako da je i Bev može vidjeti. Čitanje nije trajalo dugo. Bev je glasno udahnula; studen joj se ovila oko oznojena tijela. Isabelleino je srce vrlo brzo kucalo dok je presavijala omotnicu napola i onda još jednom, kao da želi sakriti te uvredljive riječi. Niz Bevino lice tekle su suze. "Mrzim ga", rekla je tiho. "Oprosti, Dottie, ali ja ga mrzim." Dottie se djelomično okrenula prema Bev. "Žao mi je", ponovila je Bev kad je vidjela da je Dottie gleda. "On ti je muž i znam ga godinama, ali ti si mi najbolja prijateljica i nemam prava to reći, nije to moja stvar, ali ponovit ću. Mrzim ga." "U redu je", rekla je Dottie. "I ja ga mrzim." Okrenula se naprijed. "Osim što ga ne mrzim." Isabelle je šutjela. Zurila je u upravljačku ploču, u dugmad radija. Znala je da Dottie ima tri sina. Sada imaju već više od dvadeset godina; znala je da više ne žive kod kuće. Jedan od njih je, prisjetila se Isabelle, otišao u Boston i razmišljao oženiti neku djevojku. Isabelle je pogledala kroz vjetrobran prema kući koja se prostirala ispred njih i zamislila Dottie kao mladu ženu i majku, prije mnogo godina, u kući punoj buke i živosti; njih petero u božičnim jutrima (ne, šestero njih - pretpostavljala je da je i Bea Brown često tome prisustvovala), užurbanu Dottie s uvijek tako mnogo posla. "To je tvoj cijeli život", Isabelle je rekla Dottie. Dottie ju je tužno pogledala i činilo se da joj je u vlažnim plavim očima bilo nešto izvanredno lucidno dok je gledala u Isabelle. "Tako je", rekla je. "I još dok si bila u bolnici", rekla je Bev uz tiho strahopoštovanje. "O, Dottie. Grozno je." "Da." Dottiein je glas sada bio nejasan i transcedentalan; premda je vjerojatno samo bila umorna. Bev je bilo mučno. "Uđimo", rekla je otvarajući vrata auta. (Konačno.) "Ako budemo sjedile na ovoj vrućini, mogle bismo umrijeti." I mislila je tako; bila je potpuno svjesna svoga zdravstvenog stanja: bila je debela i pušila je, nikad nije vježbala, nije više bila mlada, i na toj je vrelini maločas doživjela šok. Ne bi bilo neko posebno iznenađenje svemiru kad bi se baš sad srušila i umrla, a da se to i dogodi, mislila je ogorčeno, s mukom izlazeći iz auta, dok su joj pred očima plivale crne točke (hlače su joj zaista bile mokre), okrivila bi za to samo i jedino Wallyja Browna. O, kako joj je bilo mučno. "Nije me briga ako umrem", Dottie je to rekla istim dalekim glasom, još uvijek sjedeći u autu. "Znam", Bev je otvorila Dottieina vrata i uzela je za ruku. "Ali možda će te biti briga poslije. I osim toga..." Suze su ponovno potekle iz Bevinih očiju, kad je osjetila kako je Dottie lagana, kako su joj ruke zapanjujuće mršave, kad je vidjela crveno obrubljene plave oči te 108

žene koju je tako dugo poznavala i kad joj se iznenada učinilo da je Dottieina smrt, a ne njezina, stvarna i bliska i moguća. "Nedostajala bi mi jako", završila je Bev. "Nedostajala do bola, Dottie Brown." Sve je ovo Isabelle bilo čudno. Nije imala pojma očekuje li se i od nje da uđe u kuću ili će Bev potpuno preuzeti stvari. Ipak, činilo joj se nepristojnim jednostavno se odvesti kad je već svjedočila nečemu tako osobnom. "Isabelle", rekla je Dottie izvan auta, stojeći pokraj Debele Bev i zureći u Isabelle kroz otvoren prozor. "Dođi u kuću. Voljela bih da dođeš." Bevin je glas prekrio Dottiein. "Da, Isabelle. U svakom slučaju dođi s nama." Kuhinja ju je zbunila; zbunila ju je njezina prva reakcija. U jednu je ruku prostorija bila divna; veliki prozori iznad sudopera prikazivali su blijeda polja u daljini, a na prozoru red pelargonija. Zbirka rukom naslikanih šalica na polici činila joj se poznatom i ugodnom, baš kao i stolica za ljuljanje pokraj natrpane police s knjigama, gdje su se prosipale duge grane filodendrona. Siva mačka spavala je u stolici za ljuljanje i dobro se uklapala u cijelu sliku, no ipak si Isabelle nije mogla pomoći da se na neki način ne osjeća obeshrabreno. Jer, soba joj je smrdjela po mački; vidjela je kutiju s pijeskom (brzi pogled uhvatio je sliku smeđih gomolja u šljunku - kako itko može živjeti s time u kuhinji?). Jednako uznemirujuće bilo je to što su gipsani zidovi imali rupe. I vidjeli su se otrcani ostaci tapeta. Sigurno su upravo renovirali prostoriju, mislila je Isabelle, diskretno se ogledavajući, premda ni Dottie ni Bev to nisu spomenule. Dottie je otišla ravno do stolice za ljuljanje i izbacila mačku pa odlučno sjela, odmah paleći cigaretu i bacajući šibicu u jednu od tegli s pelargonijama. "Ledeni čaj je u hladnjaku", promrmljala je, zatvarajući oči i ispuhujući dim. Debela Bev se očito osjećala kao kod kuće (Isabelle joj je na tome zavidjela, na prijateljstvu tako intimnom da se po tuđoj kuhinji krećeš s istom lakoćom kao po svojoj), donijela je čašu ledenog čaja i dodala je Dottie. "Popij to", zapovjedila je. "Pij mnogo tekućine, Dot. Nemoj dehidrirati." Dottie je otvorila oči i umorno pogledala u čašu. "Kaže da razmišljam o svim onim dobrim vremenima koja smo imali." Dottie se činila zbunjenom. "No, on ne razumije. Sada više nema dobrih vremena. Nema dobrih uspomena." "Naravno", rekla je Bev, stavljajući čašu ledenog čaja ispred Isabelle, prekidajući se na čas kako bi i Isabelle opremila kratkom, autoritativnom zapovijedi da i ona mora piti tekućinu. "Razumijem to. Naravno. To samo muškarac ne razumije. Oni su kreteni, zaista jesu." Isabelle je pijuckala čaj. (Nedostajalo je šećera, ali ona nikad ne bi tražila.) Nakon nekoliko trenutaka polako je rekla: "Razumijem kako ti je to pokvarilo sve uspomene." I zaista je razumjela. Jasno je to vidjela. Bog joj je svjedok da se cijeli život može raspasti i da se to upravo sada događa Dottie, gotovo naočigled. To je Isabelle zaista mislila kad je u autu rekla Dottie: "To je tvoj cijeli život." I zato su Dottieine plave oči u tom trenutku tako lucidno odgovorile, jer je to bila istina. Cijeli život izgrađen s tim čovjekom, svake godine novi sloj sve do čega? "Sigurno se osjećaš kao da su ti izvadili utrobu", rekla je tiho Isabelle i Dottie joj je dobacila pogled pun iskrene zahvalnosti, no Isabelle je već mislila o nečemu drugom, zamišljala to što joj prije nikad nije palo na pamet (ne stvarno): žena, majka, stoji u kuhinji u Kaliforniji jednoga vrućeg ljetnog dana, planira svoj vikend, možda čak peče kolač za supruga, živi normalan život kakav je živjela godinama - zvoni telefon - i onda na nju pada krov kuće. Isabelle je dodirnula usnice, znoj joj je izbio po licu, pod pazuhom. Zurila je u omamljenu Dottie u stolici za ljuljanje i imala osjećaj da upravo svjedoči toj katastrofi, gleda u ruševinu kuće nakon potresa. No, nije to bio potres, nije bila "viša sila". Ne, za to se nije moglo okriviti Boga. Bili su to ljudi, obični, svakodnevni ljudi, oni su to radili jedni drugima. Ljudi su uništavali živote drugih ljudi. Ljudi su jednostavno uzimali što su htjeli, baš kao što je ta Althea, koja je radila u tvornici guma, poželjela - dobila - Wallyja Browna.

109

Isabelle je tako naglo spustila nogu na pod da se susjedni stolac zamalo srušio, pa ga je posegnula uhvatiti objema rukama, pogledom se brzo ispričavajući ženama u kuhinji. Althea je imala dvadeset i osam godina, Isabelle se prisjetila - potpuno zrela žena, dovoljno stara da zna koje su posljedice njezinih odluka. Nije li to bilo bitno? "Wally i ja smo bili prijatelji", Dottie je govorila s nevjericom. "Rekla sam mu to. Rekla sam, Wally, znam da se nismo u svemu slagali tijekom godina, ali sam uvijek mislila da smo prijatelji." "I što ti je odgovorio?" Bev je željela znati. Pila je pivo ravno iz limenke. Nagnula je glavu unatrag i ponovno otpila gutljaj, a onda je spustila pivo na stol i polako okretala konzervu u ruci. "Rekao je da sam u pravu, da jesmo prijatelji." I na to je Dottie molećivo pogledala Isabelle i Bev. "No, prijatelji to ne rade jedan drugome." "Ne", rekla je Bev. "Ne", rekla je Isabelle, tiše nego Bev. "Dakle, nismo bili prijatelji." "Ne znam", rekla je Isabelle. "Više ništa ne znam." "Ni ja ne znam", rekla je Dottie. Onda ste obje glupe, htjela je reći Bev. Jer u tome nije bilo ničega tajanstvenog. Neki su muškarci, i neke žene (zamišljajući visoku, vilovitu Altheu), jednostavno govna. Bev to nije rekla - ispila je pivo do kraja i zapalila cigaretu.

21 Još je bilo vruće i još se sve činilo bezbojnim, ili barem ne obojenim onako kako bi trebalo biti. Zlatošipke uz cestu izgledale su prljavo i povijeno; uopće nisu bile žute, grudaste su im, povenule stabljike bile gnjecavo narančaste. Polja prepuna crnookih pupavica kao da su izjele uši ondje gdje latice tih biljaka nisu izrasle do pune veličine, a u nekim slučajevima nisu se ni rastvorile, tako da su na dlakavim stapkama ostala tek crna oka. Štandovi za prodaju povrća uz cestu nadmetali su se rukom pisanim reklamama IMAMO KUKURUZ! premda su zrna tog kukuruza, nabacanog u raspadajuće tridesetlitarske košare, često bila veličine sitno sjeckanog češnjaka pa su ih kupci, koji bi se puni nade zaustavljali pokraj štandova, odmjeravali s nelagodom i razočaranjem. Činjenica da ta zrna, čvrsto umotana u blijedozelene listove, nisu mogla sazrijeti i popuniti se do svoje normalne veličine, djelovala je pomalo opsceno i uznemirujuće. Ipak, ljudi su ih ili kupovali, ili nisu; žene farmera su ih komentirale, ili nisu; život se nastavljao, ili nije; ljudi su od svega već bili grozno umorni. Umorni i pregrijani. No, katkad bi, uza sve prozore spuštene, zapuhao vjetrić preko prednjeg sjedala novog automobila Paula Bellowsa, posebno kad se s njim u autu vozila Amy, uskim, sporednim putovima gdje su ih s obje strane stješnjele smreke i borovi; tada se možda zaista osjećao neki hladan i vlažan dah, kratkotrajan, jedak zadah zemlje i borovih iglica zbog kojega je Amy u utrobi osjetila čudno uzbuđenje. Naravno da je željela gospodina Robertsona. No, dojmila ju se sloboda koja je stigla s Paulom, to što se vozikao naokolo bez planova. I bio je ljubazan prema njoj. "Voliš krafne?" pitao ju je jednog dana. "Obožavam ih", rekla je Amy. Činilo se da su mu osmijesi iskreni, dječački, uvijek pomalo daleki, kao da u svemu kasni makar djelić sekunde. Takve su mu bile i reakcije - malen raskol, kratka stanka - zbog toga nije bilo intimnosti. Umjesto toga imali su dogovor, neizgovoreno priznanje da misle o drugim ljudima. U slastičarnici pokraj rotora u predgrađu Paul je pušio marlboro i pio kavu te uz ugodan, ali dalek osmijeh promatrao kako Amy završava svoju drugu krafnu. Budući da je marlboro za nju bio prejak (stresla se kad je udahnula), kupio joj je na blagajni kutiju cigareta koje je pušila u šumi sa Stacy i rekao da ih može držati kod njega u pretincu, jer ih se bojala nositi kući, da je ne otkriju. "Vratit ću ti novac", rekla je. 110

"Ne brini o tome." Lagano ju je dotakao po leđima dok su hodali preko parkirališta. U autu je stavio ključ u bravu za paljenje i posegnuo ispod sjedala pa izvadio kutiju, starinsku kutiju za cigare s poklopcem. "Pogledaj", rekao je, a ona se nagnula prema njemu. Bila je to zbirka stranih novčića i nakita, ali joj je oko posebno zapelo za par ženskih naušnica; na svakoj je zlatnoj žici visjela trakica od zlata, posuta biserima i svijetlo-zelenim kamenčićima, a na dnu trakice bio je mali, crveni kamen, tako da su naušnice izgledale kao par sjajnih uskličnika. "O, kako su prekrasne", rekla je Amy vadeći ih iz kutije i okrećući ih polako u ruci. "Želiš li ih?" pitao je Paul. "Zadrži." Odmahnula je glavom, spuštajući naušnice natrag u kutiju od cigara. "Otkud ti to?" Budući da nije odgovorio i napola se osmjehnuo gledajući u kutiju, shvatila je da ih je sigurno ukrao. "Znaš li išta o starim novčićima?" pitao je uzimajući jedan iz kutije. "Ili što god da je ovo." Uzela ga je od njega iz pristojnosti i okretala ga na dlanu. "Ne, ne znam ništa o takvim stvarima." Uzeo je od nje novčić, promatrao ga bez zanimanja i onda ga spustio u kutiju. "Mislio sam da bih ih mogao prodati, osim što nemam pojma tko kupuje ovakva sranja." "Odnesi to u Boston", predložila je Amy. "Možda tamo negdje." Gledao je u kutiju na svom krilu. Na licu mu se vidio umor, kao da ga fizički opterećuje sadržaj te kutije. "Sigurna si da ne želiš te naušnice?" ponovno je pitao. "Lijepo bi ti stajale." Ona je ponovno odmahnula glavom. "Nemam probušene uši", objasnila je. "Ove su za probušene uši." "A da." Podigao je pogled s naušnica do njezinih uški, naginjući se da bolje vidi. "Kako to? Bojiš se da će boljeti?" Pitanje je bilo iskreno, nije ju osuđivao. "Majka mi ne da." "Oh." Paul je vratio kutiju od cigara ispod sjedala i upalio motor. Onda je pritisnuo upaljač i izvadio jedan marlboro, pa je ona otvorila pretinac za rukavice i izvadila jednu cigaretu iz kutije koju joj je kupio. Sjedili su tako s cigaretama u ruci i čekali da upaljač iskoči. Mislila je da je divno kad se može pušiti kad god poželiš. Najprije je zapalio njezinu cigaretu, kao što je uvijek radio, a onda se izvezao s parkirališta dok mu je cigareta visjela s punih usana. Na autocesti je opet vozio brzo. "Ona misli da, ako probušiš uši, slobodno možeš i nos", rekla je Amy, govoreči glasno zbog vjetra. "Ili takvo što - ne znam." Uvlačila je dim i ispuhivala ga. "Ona je glupača", zaključila je. "Je li i tvoja majka glupača?" Paul je slegnuo ramenima. "Ne." Naslonio je lakat na otvoreni prozor i držao cigaretu između palca i kažiprsta. "Premda me živcira." Amy je primila cigaretu isto kao i Paul i izbacila lakat kroz prozor, poput njega. Dugo nisu pričali, sve dok Paul nije rekao: "Stacy ima probušene uši." Kad ju je poljubio, nije zažalila. Skrenuo je na kolni prilaz njezine kuće i bila je svjesna dok se naginjao prema njoj (uz ljubazan, ali dalek osmijeh na punim usnama) da je na tom istom mjestu ljubila gospodina Robertsona. Osjetila je trunku ponosa, sličnu onome kad je prije mnogo godina zarađivala izviđačku značku - nestrpljivo olakšanje što je "skupila" još jednu. I tako je sada ona bila poželjna mlada žena. Nije ju želio samo jedan muškarac, već još jedan: dokaz su bile pune usne Paula Bellowsa koje su se upravo približavale njezinima. I pogledajte kako je znala što treba raditi; nije oklijevala dok je zatvarala oči i prihvaćala njegov jezik: stari profesionalci, obadvoje. No, bilo je drukčije. Paulova su usta bila mesnatija, mekša nego usta gospodina Robertsona. I nije bilo krute hitnosti očajničkog istraživanja, bilo je mnogo opuštenije, obična prijateljska "razmjena sline". Na te je riječi pomislila dok ga je ljubila i pitala se gdje je čula taj izraz. Vjerojatno u hodnicima škole; i onda je zamislila školski hodnik, redove bež obojenih metalnih ormarića; mislila je da je čudno ljubiti nekoga dok zamišljaš redove bež obojenih metalnih ormarića. (Sada je poslušno okrenula glavu jer je Paul okrenuo svoju.) I 111

onda se ponovno sjetila tih riječi, "razmijeniti slinu", i vidjela se u zubarskoj stolici s mnogo sline u ustima i kako čeka da zubar malom vakuumskom cjevčičom sve to posiše. (Paulov se jezik vratio u njegova usta i odmah su se potom oboje naslonili unatrag.) "Sigurna si da ne želiš te naušnice?" pitao je. "Jednoga ćeš dana možda probušiti uši." "Dobro." Bilo joj je žao što je mislila na zubara dok ga je ljubila. Navečer je sjela na kauč, gledala televiziju i čekala da večer prođe. Mislila je da će ljubiti nekoga drugog biti isto kao i ljubiti gospodina Robertsona. Da će se isto osjećati. Mislila je da će je jednako divno omamiti drugi jezici i zubi i usne koje se dodiruju. Mislila je da će joj, budući da joj već sam gospodin Robertson nije dostupan, barem ljubljenje s drugima biti zabavno. Pogledala je kroz prozor. Već je pao mrak - u staklu prozora odražavalo se titravo svjetlo s televizora. "Stvarno i iskreno", rekla je Isabelle iz svog naslonjača, potežući konac iz klupka, "nikad nisam vidjela nešto tako neprilično." Amy ju je nakratko pogledala ne vjerujući joj. No, počela je razmišljati o uredu. Nedostajala joj je Debela Bev. Nedostao joj je onaj lijeni i šaljivi razgovor žena u uredu. "Kako neprilično?" pitala je Amy mrzovoljno. Na televiziji je počela druga emisija; Isabelle joj je dopuštala da sve više i više vremena provodi pred televizorom. Kad bi završile vijesti, umjesto da isključi televizor kao i obično, gledala bi ono što je slijedilo na programu. Amy je obično sjedila u kutu kauča, kao i sada, povijenih koljena, sumorna i zlovoljna. ("Skini noge s kauča, molim te", rekla bi Isabelle, pa bi Amy pomakla noge nekoliko centimetara.) Isabelle je plela pokrivač; igle za pletenje letjele su, uske naočale za čitanje povremeno bi poskočile povrh nosa kad bi stala provjeriti upute u časopisu na stolu pokraj naslonjača. Prekriženom nogom neprekidno je ljuljala. Između pogleda u pletivo i uputa u časopisu krajičkom oka gledala je televiziju. Amy to nije mogla podnijeti. Te glupe uske naočale, ljuljanje noge, to što se pravila da prezire televizijsku emisiju, kad je bilo tako očito da ju je gledala. "Rekla bih prilično neprilično", Isabelle je odgovorila. "Ono kad su se Dottie Brown i Lenora počupale u toaletu. Nazvala bih to prilično nepriličnim." Amy je prčkala po nožnim prstima i dobacila majci umoran pogled. "Kako počupale?" Isabelle je povukla vunu iz klupka. "Fizički." Amy je podigla glavu. "Šališ se." "Ne. Ne šalim se." "Tukle su se u WC-u?" "Bojim se da jesu." "Ono, vukle se za kosu i to?" Isabelle se namrštila. "O, Amy. Ne, zaboga." "Što su onda radile? Reci mi!" "Jednostavno je bilo neprilično, to je sve." "A, daj, mama." U misli je prizvala lica iz ureda. "Ne mogu zamisliti Lenoru kako nekoga tuče", rekla je na kraju. "Nitko nikoga nije tukao", odvratila je Isabelle. "Dottie se uvrijedila na nešto što je Lenora rekla. A Lenora je stvarno bila zla oko sve te priče s NLO-ima, moram reći. Pa je u toaletu Dottie izgubila živce i udarila Lenoru po ruci." "Lagano udarila?" Amy se razočarala. "I onda ju je Lenora pljunula." "Stvarno?" Isabelle je podigla obrvu. "Tako su mi rekli. Nisam to sama vidjela." Amy je razmišljala o svemu. "Prilično je čudno", zaključila je, "da ljudi udaraju ljude s kojima rade. Znaš li što ja mislim?" "Što ti misliš?" Isabelle je sada zvučala umorno; površnošću tona povrijedila je kćer. "Ništa", rekla je Amy. 112

* Kiša je počela padati usred noći. Počela je padati lagano; tako lagano da se isprva nije činilo da uopće pada s neba, već da se jednostavno pojavljuje u zatamnjenom zraku. Neki je čovjek na izlazu iz hotelskog bara u Ulici Mili mahnuo dlanom nekoliko puta ispred lica, misleći da se upleo u paučinu. Do ranog jutra, međutim, kiša je nježno i ravnomjerno lupkala po otvorenim listovima javora, hrastova i breza, a oni ljudi - posebno stariji, kao i nemirni koji su se svake noći budili oko tri sata i često ostajali budni dok se nebo ne bi rasvijetlilo, iznenađeno su se pitali kakav je to zvuk; podizali su se na lakat, sjedali uz naslon kreveta, dakle, pa to je kiša, naravno, pa su ponovno lijegali, puni očekivanja i zadovoljstva ili, pak, straha, ovisno o tome što su mislili o olujama, jer obećavalo je biti veličanstvena, ta oluja, golemi klimatski kraj tog ljeta koje ih je sakatilo vrelinom i vlagom. Nebo će puknuti i rascijepiti se, a prasak gromova premjestiti divovske blokove zraka kao da je sam svemir u mukama nekoga neizmjernog potresa. No, umjesto toga kiša je samo postojanije padala, lupkala je po krovovima i autima i po pločniku, a ljudi koji su se probudili usred noći ponovno su zaspali i duboko spavali, jer se nebo nije rasvijetlilo kao obično; tek malo, poput večernjeg. Ujutro su ispod cijevi oluka već bile barice, jezerca na šljunčanim kolnim prilazima. Kiša je bila mračna i teška, i čegrtala je po rešetkama verandi, po stubama ispred kuća. Ljudi su doručkovali uz svjetiljke ili uz fluorescentno svjetlo sa stropa kuhinje. Neke je to podsjetilo na vremena kad su se ustajali rano da bi tog dana otputovali nekamo daleko; osjećala se ista takva atmosfera očekivanja, premda tog mračnoga kolovoskog jutra nisu išli nikamo, osim na posao. Isabelle, jedna od onih koji su se noću nakratko budili, spavala je duboko i okrepljujuće. Premda se sada, budna u kuhinji, gdje su prozorska stakla bila zatamnjena i mokra, osjećala umrtvljeno i ošamućeno kao da je uzela tabletu za spavanje koja još nije prestala djelovati. Sjedila je i prstima lagano dodirivala šalicu za kavu, razmišljajući o tome kako je čudno da je tako čvrsto spavala kad je u krevet otišla s onim uznemirujućim mislima. Kako čudno što je jučer sjedila u uzavrelu autu s Dottie i Bev i onda u Dottieinoj kuhinji - kako je sve to bilo neobično. Čudno je bilo razmišljati i o Averyju Clarku, da se upravo budi u svojoj kolibi na jezeru Nattetuck. Čudno je bilo razmišljati o tome da su joj i majka i otac mrtvi, da im ova kiša pljušti po grobovima, udaljenima tek dva sata vožnje; da mala seoska kuća u kojoj je odrasla sada pripada drugoj obitelji, da im već godinama pripada. Čudno je bilo što joj kći sada leži na katu u svome krevetu, odraslih udova ispruženih preko plahti, kad se tako mnogo jutara (činilo joj se) mala Amy budila prije Isabelle, gacala preko hodnika u pidžami i cipelicama s plastičnim đonom, s potrganim pojasom mokrim od pelene koja je gnjecavo promočila; stajala bi strpljivo, tako mala da joj je glava jedva dopirala do gornjeg ruba kreveta, i čekala da se otvore Isabelleine oči. Kako je to bilo čudno kad sama nisi lijepa, a imaš lijepu kćer. Isabelle je nabrzinu ispila kavu. Morala se probuditi, krenuti na posao. Noseći šalicu u sudoper, gledajući kroz prozor u tamna debla borova koji su blistali od kiše, bila je svjesna da joj se predosjećaj probija kroz praznu, neobičnu "čudnovatost" i drži je otkad je ustala. Što je to bilo? pitala se odlažući oprezno šalicu u sudoper i stežući pojas kućnog ogrtača. Nije se veselila odlasku na posao (A zašto i bi, kad su svi ondje gubili razum, a Averyja još nije bilo?), no osjećala je neku - pa, "žudnja" je možda bila prejaka riječ - neku želju da se okupa i odjene i iziđe iz kuće, kao da ju je čekalo neko drugo mjesto kojem je pripadala. Ni u to nije bilo sumnje: Bev i Dottie bile su joj prijateljice. Svaki put kad bi Dottie prošla pokraj Isabelleina stola, posegnula bi i dotaknula Isabelleinu ruku. Na ručku je Debela Bev sačuvala Isabelle mjesto u kantini, kimajući joj da sjedne baš na taj stolac; i kad je sjela, uz Dottie s druge strane, Isabelle se našla pred zapanjujućim izborom hrane. "Moramo udebljati vas dvije", promrmljala je Debela Bev. "Pravite se da smo na pikniku." Na stol je prostrla asortiman tvrdo kuhanih jaja, ukiseljenog povrća, štapića od mrkve, pržene piletine, dva manja paketa kolača i tri kakao-kocke u vrećici od voštanog papira. 113

Isabelle je podigla pogled s hrane prema Debeloj Bev. "Jedi", rekla je Bev. Isabelle je pojela pileći batak i kiseli krastavac. Dottie je promatrala jedno tvrdo kuhano jaje i rekla da bi to možda uspjela pojesti. "Bilo bi dobro kad bi mogla", rekla je Debela Bev, ljušteći jaje za nju. "Istina", složila se Isabelle brišući pileću mast s usana. "Jaja su odličan izvor proteina. Posoli ga malo, Dottie, i sredit ćeš ga u tri griza." No, na pola puta Dottie je počela paničariti, a Isabelle je to vidjela i razumjela; znala je da želudac može brzo biti pun, da se odlučno grlo može zatvoriti, i kad je vidjela da Dottie s užasom zuri u napola pojedeno jaje u ruci - tragovi zubi po zelenožutom, brašnastom žumanjku - Isabelle joj je dotakla zapešće štapićem od mrkve i tiho rekla: "Umjesto toga pojedi ovo." Štapić od mrkve uspješno je pojela pa joj je Isabelle, pažljivo je promatrajući, dodala još jedan i kad je poslije Dottie pojela i keks s čokoladnim mrvicama i izjavila da nakon čokolade uvijek poželi mlijeko, Isabelle i Bev izmijenile su poglede pa se Bev otklatila do automata i pritisnula dugme za mlijeko u tetrapaku. Dottie je uspjela popiti polovicu, a Isabelle je, koja je pojela jedan od Bevinih kolačića s čokoladom, isto poželjela mlijeka, usprkos svojoj averziji da tako dijeli piće, te je ostatak istočila u papirnatu čašu i popila. Bev se oduševila. "Održat ću ja vas dvije mršavice na životu, makar me to ubilo", rekla je paleći cigaretu, uvlačeći dim zadovoljno, i nešto od toga nasmijalo ih je sve tri. "O čemu je bio vic?" htjela je znati Arlene Tucker s drugog kraja prostorije. "Nije vic", rekla je Bev kojoj su od posljednjeg cereka poskočile grudi, s kojih je otresla mrvice od kakao kocke. "Život", rekla je Dottie Brown paleći svoju cigaretu, "život je vic." Ponovno su se nasmijale, premda ne tako glasno kao prije. (Kod kuće, dok je kiša uporno udarala po prozorima, Amy je sumorno gledala kvizove na televiziji.) Kilometar i pol niz cestu Emma Clark stajala je u hodniku i držala u ruci telefon, drugom rukom pokazujući Averyju da odnese torbu punu prljavog rublja ravno u podrum; morala je pucnuti prstima i pokazati mu smjer prije nego što je shvatio. "Naravno da im nije stalo", rekla je Emma u slušalicu, potvrdno kimajući svom suprugu da smeđi kovčeg ide na kat. "Stalo im je samo do dolara", i onda je namignula, jer je razgovarala s Carolyn Errin, zubarevom ženom, za koju je Emma ionako mislila da joj je stalo samo do dolara. No, očito se Carolyn Errin nije uvrijedila na Emminu primjedbu o osiguravajućim društvima jer se već s njom slagala ravnim, iznerviranim glasom da su naušnice bile neprocjenjive jer joj ih je darovao otac noć prije nego što je umro i tko bi tome mogao odrediti cijenu ("Nitko", rekla je Emma Clark, koju je boljela glava i koja se mrzila po kiši vraćati kući s odmora), a osiguravajuća ih kuća tek sada obavještava da ti predmeti nisu pokriveni policom, a naušnice su ukradene u ožujku prošle godine. "O, kakva neprofesionalnost", rekla je Emma sjedajući u crni stolac pokraj telefona i misleći da je i Avery, baš kao i ona, potišten zbog djevojke koju je John doveo u kolibu, smeđooke Maureen, mršave i inteligentne djevojku koja je već završila pola studija medicine. Sve je to bilo zadivljujuće, no nešto nije bilo kako treba. "Ne smiješ vjerovati što ti kaže osiguravajuća tvrtka", rekla je Emma zubarevoj ženi, "ali, nazvat ću te poslije. Avery raspakirava i moram ga nadgledati." No, Carolyn Errin imala je još jedno pitanje prije nego što je spustila slušalicu: "Kako je prošao posjet nove Johnove djevojke?" "Divno", rekla je Emma ustajući i naginjući glavu prema slušalici, spremna prekinuti vezu. "Divna djevojka. Studira medicinu, znaš." "Pa, ako se ožene, imat će novca, nije li tako?" "Sigurna sam da to neće tako brzo", rekla je Emma. "Pozdrav." Nije uopće bila sigurna da to neće tako brzo. A ta Maureen jednostavno nije bila onakva kakvu bi Emma poželjela svome sinu. Emma je otvorila vrata ormara i objesila košulju. Mislili biste da će žena studirati medicinu da bi bila pedijatar ili porodničarka. No, Maureen 114

je planirala biti gastroenterolog. Emma je sjela na krevet. Liječnik koji cijeli dan zaviruje ljudima u stražnjice. I ne samo zaviruje, mislila je Emma pomičući kovčege. "Reci mi, Avery", rekla je kad joj je muž ušao u spavaću sobu, "kao muškarac." Pogledao ju je umorno. "Bi li ti išao k ženi gastroenterologu? Da moraš, hoću reći." "O, Gospode", rekao je zatečen, sjedajući na krevet pokraj nje. Emma je uzdahnula pa su promatrali kako kiša klizi niz prozorska stakla ispred njih. "Zašto bi itko to želio specijalizirati?" tražila je Emma odgovor, misleći da ih oboje obuzima ta studen, nesigurnost, da im je, izgleda, cijela budućnost poljuljana zbog te temperamentne, vitke Maureen. Ali, onda je Avery rekao da im je vjerojatno ostala koja konzerva gulaša koju bi mogli podgrijati za večeru, jer zbog kiše sada nema smisla ići u dućan. Te da previše razmišljaju o Maureen; ona je draga djevojka. Osim toga, tko je rekao da će je John oženiti? Emma je ustala. "O, oženit će je", rekla je. "Vidjet ćeš." Nije dodala da će im djecu odgajati kućna pomoćnica i da će zbog toga odrastati u nemiru ili da će ona s godinama sve više zanemarivati Johna. Ne, više neće reći ni riječi. Avery će vidjeti sam. Na drugoj je strani grada Barbara Rawley, đakonova žena, sjela na svoj krevet. Kiša je uporno udarala po prozorima. Iz dnevne sobe u prizemlju čuli su se zvuci televizora; njezin sin Flip glasno je navijao dok je gledao utakmicu. Ono s čime se nikako nije mogla pomiriti bilo je da više nema dojku. Kako je to bilo banalno, obično. Više je nema. Čula je da suprug razgovara s Flipom, čula je škripu naslonjača. To je jedino bilo važno: sreća njezine obitelji. No, ipak. Dojke više nije bilo. Činilo se da to ne može preboljeti, povjerovati. Polako je otvorila kućni ogrtač i pogledala. Gledala i gledala. Dojke više nije bilo. Na njezinu je mjestu bila duga, crvena, uzdignuta linija. Dojke jednostavno više nije bilo. Ujutro je kiša malo popustila, ali nije prestala. Vozači su i dalje palili brisače dok su vozili preko rijeke - ritmična škripa preko vjetrobrana, razmazivanje, čišćenje; klepetanje dasaka mosta ispod guma; i ispod toga smeđa rijeka, gusta i nepopustljiva kad je skretala oko kamenja, kao da su joj ti kišni dani vratili ponešto od davno zaboravljene drskosti. Nebo je od zore bilo jednako galvanizirano sivo, no sada se vidljivo zatamnjelo, i kiša je ponovno neumoljivo počela, sada sve brže. Tko god je vozio preko zadnje vezivne grede mosta i na cestu Mill Road, mogao bi reći da je svijet potopljen, auti su se vukli cestama i skretali na parkirališta kao spore ribe; začepljeni odvodi uz rub kolnika stvarali su ponegdje velike i plitke bare; auti su vozili kroz njih i prskali pločnike. Na parkiralištu tvornice ljudi su se žurili kroz kišu, noseći na glavi plastične šešire ili držeći kišobrane, povijenih ramena kad bi se saginjali ulazeći kroz vrata. U uredu su bila upaljena svjetla i bacala su žuti ton po starom, drvenom podu, a budući da su prozore zatvorili zbog kiše, prostorija je ostavljala dojam zime, što je bilo neobično nakon tog ljeta, za koje se činilo da nikad neće prestati i, zapravo, još uvijek i nije. Avery Clark nije Isabelle pokazao fotografije s odmora na jezeru Nattetuck. Niti joj je ispričao bilo što vezano za to, osim što joj je potvrdio, prilično odrješito, da je, naravno, i ondje kišilo. "O, kakva šteta", rekla je Isabelle s vrata akvarija gdje je stajala. "Onda, nisi imala problema?" pitao je Avery. Kopao je po ladici stola. Pogledao ju je nabrzinu. "Nije bilo problema, nadam se." "Pa... ne." Rekla je to polako ulazeći kroz vrata. Bila mu je spremna potiho ispričati da su imali manjih problema s Lenorom, ali je vidjela, ili bolje reći, osjetila, da ga to ne zanima. Više nego što ga nije zanimalo - nije želio znati. "Dobro onda. Drago mi je da to čujem." Lupnuo je po rubu nekih dokumenata na stolu, a oči su mu tražile rokovnik. "Siguran sam da će se svi bolje osjećati zbog ove promjene vremena." 115

"O, i ja tako mislim. Uglavnom. Znaš već." Kroz stakleni zid ureda Isabelle je vidjela da Dottie Brown sjeda za svoj stol. Nije ni radila ni razgovarala, niti je bila svjesna da ju se promatra; Dottieino je lice izgledalo krhko, golo, poput lica uvijek zbunjena djeteta. Isabelle je protrnula do kostiju.

22 Kišilo je lagano još dva dana i onda se nebo iznenada raščistilo u sumrak, ostavljajući uz horizont traku svjetlucavog žara nakon zalaska sunca koji se nije vidio. Te su noći izišle i zvijezde, cijelo mnoštvo njih: Orionov pojas, Veliki i Mali medvjed, razmrljani Mliječni put, sve su zvijezde utješno sjale na dubokom oceanu mirnoga neba. Do ujutro je već visoko iznad glave nježan trak oblaka izgledao kao tanka glazura na površini neke plave keramičke zdjele. Tugujuće grlice gugutale su nevidljive u prhkom svjetlu; kardinali i drozdovi prhtali su s jednog drveta na drugo, dozivali se. Mljekareva je supruga, gospođa Edna Thompson, stajala na stubama iza svoje kuće govoreći nikome posebno: "Slušaj samo te ptice", i zaista se činilo da se njihovo jutarnje brbljanje mnogo bolje čulo kroz taj mekani, iznenađujući zrak. Sve u svemu, upečatljivo je bilo što je tako malo ljudi spominjalo ovu promjenu vremena nakon što su se cijelo ljeto žalili. Možda zato što se odjednom sve opet činilo normalnim, jer su tratine, umorne i polegnute smeđe mrlje, nakon tih tjedan i pol dana kiše ponovno u sebi pronašle nešto zeleno; čak je i kora breza djelovala odmorno i nježno i čisto, a lišće je mirno visjelo na suncu bez vjetra. Do popodne su majke već sjedile na prednjim stubama, a djeca bosonoga trčala pločnicima. Očevi su se vraćali s posla i poželjeli opet roštiljati, pa onda i jesu, sjedeći na verandama do večeri. Ukratko, opet su im bile dostupne ljetne tradicije, koje su u sljedećih nekoliko dana donijele uživanje u mirisima plodne zemlje i pečenog mesa, ali i nostalgiju uvijek punu nade, koja se katkad osjeća u mirisnom zraku iznad svježe podšišane trave. Udišući tu svježinu s kuhinjskog dovratka i promatrajući kako muž sprema kosilicu u garažu, Barbara Rawley mislila je na sve hrabre žene u raznim dijelovima ove goleme zemlje koje su se suočavale sa svakim danom noseći želatinaste proteze ugurane u grudnjake, i mislila je da je moguće da bi i ona jednog dana mogla tako živjeti. Lenny Mandel vozio je niz Glavnu ulicu prema stanu, gdje je Linda Lanier davala sve od sebe da ga zabavi, osjećao se sposobnim za dolična i dobra djela, zamišljao si je budućnost u kojoj on, sijed i cijenjen, šeće hodnicima, ravnatelj škole koja će jako napredovati pod njegovom brižnom i osjećajnom rukom. Bilo je to zaista zbog zraka - te prozračne jasnoće kojom su večeri najavljivale prvu jesensku studen i tananu struju starih čežnji i novih prilika koje jesen uvijek donosi. To, kao i samopouzdanje jer se prijateljstvo s Dottie Brown i Debelom Bev produbljivalo, nagnalo je Isabelle razmišljati o tome da jedne večeri na kolače pozove Averyja Clarka i Emmu. Ta joj je misao sinula jedne noći dok je prala suđe pa je s iznenadnim zadovoljstvom primijetila kako je lijepo izgledala kuhinja s pelargonijama na prozoru i vani s gredicom nevena koji hvataju posljednje večernje sunce - ta se, dakle, misao sad uobličavala, postajala sve značajnija, potiskujući sve druge misli. Ono što je zapravo htjela bilo je popraviti Averyjevu sliku o sebi, i zato joj je njezina lijepa kuhinja te noći dala tu ideju; htjela mu se izložiti, svoj život (čak i kuću) i reći: Avery, vidiš li kako sam čista? Vidiš li kako sam usprkos svemu preživjela svoje patnje? No, morala se izravno suočiti s time: je li prihvatljivo pozivati Clarkove k sebi u kuću? Katkad joj se činilo da jest; bili su susjedi, išli su u istu crkvu; bila bi to tek prijateljska gesta. Savršeno prihvatljivo. A katkad je mislila da je to smiješno (Je li bilo smiješno pozivati šefa u kuću?) Razmatrala je da pozove i rođakinju Cindy Rae, koja je živjela na dva sata vožnje, no u ime poštenog prikazivanja situacije morala bi ispričati i onaj gadan dio povijesti koji je uključivao Averyja i Amy - i Emmino tračanje - a za to nije bila spremna. Ne, ovo je morala obaviti sama; sjedila je u uredu i tipkala za stolom, naizmjence gubeći i ponovno stječući samopouzdanje. 116

No, jednog se popodneva, izlazeći iz toaleta, iznenada našla sama u hodniku s Averyjem Clarkom, koji se naginjao nad fontanu, pa je brzo i tiho izgovorila: "Avery, pitam se biste li ti i Emma navratili koju večer na kolače?" Avery se uspravio i pogledao je dok mu je nekoliko kapi vode još visjelo na kutovima dugih, iskrivljenih usana. "To je tek prijedlog", rekla je Isabelle povlačeći se. "Samo sam mislila...", i tu je podigla ruku kao da želi zaustaviti tu misao, ili razgovor, da ne ode dalje. "O, ne, ne. Ne." Avery je nabrzinu, nervozno obrisao usta nadlanicom. "Vrlo gostoljubivo." Kimnuo je; očito gaje nespremnim zateklo to što je Isabelle, na svoj užas, pocrvenjela. "Vrlo dobra ideja", rekao je. "Da vidimo. Kad si mislila?" "U subotu. Ako možete. Oko sedam. Nisam mislila ništa posebno, naravno." "U sedam", rekao je Avery. "Mislim da će to biti u redu. Provjerit ću s Emmom, naravno, ali zvuči dobro." Pretjerano su kimali glavama jedno prema drugom, sve dok Avery nije otišao. "Mnogo ti hvala", dodao je. I to je bilo to. Isabelle je ostatak dana jedva podigla pogled sa svoga stola. Preko rijeke, u Oyster Pointu, škola se spremala za novu školsku godinu; podove su premazali i laštili, pod dvorane presijavao se posebnom žutom bojom meda; grafite u toaletima sastrugali su, prebojili su zidove, popravili slavinu u ženskoj garderobi na katu. Skladište pokraj zbornice u podrumu napunili su kutijama smeđih papirnatih ručnika, toaletnog papira, spužvi i krede. Gospođa Eldridge, školska bolničarka, prebirala je po svojim dokumentima i sastavljala popis za nabavu: alkohol, zavoji, jod; na prozorsku je klupicu postavila biljku. Sve je to bilo ugodno: bez nereda koji je ostajao iza divljih učenika zgrada je ispunjavala svoju svrhu, bila je dobroćudno središte učenja, koje vode sposobni odrasli ljudi. Ravnatelj Puddy Mandel marljivo je radio, rješavao zadnje probleme s rasporedom i, kako je njegova tajnica izvijestila spremačice, bio je ljubazniji nego ikada. Domar se zvao Ed Gaines i radio je u školi u Shirley Fallsu već dvadeset i osam godina. Sad je prošao kroz sjeverna vrata zapaliti cigaretu i vidio je da neka mlada djevojka polako prolazi pokraj škole. Često je okretala glavu i gledala u prozore učionice na prvom katu. Premda je drukčije izgledala, Ed Gaines odmah ju je prepoznao. Ona djevojka koju je viđao kako odlazi iz škole s onim Robertsonom. (Na to je domar ispuhao dim, zatresao glavom i otresao pepeo s vrha cigarete.) Mnogo je toga vidio po školi tijekom svih tih godina, no sve je zadržao za sebe. Bio je tihi usamljenik koji je radije vjerovao u dobro u ljudima, premda ga zbog toga često nisu uzimali za ozbiljno. Nastavnici su ga zbog nekog razloga manje primjećivali nego učenici, pa je često slušao iznenađujuće opscene primjedbe koje su razmjenjivali članovi nastavničkog vijeća. Mnogo je toga i vidio: nastavnik biologije - debeo, oženjen pedesetogodišnji muškarac s debelim naočalama koje su mu povećavale i iskrivljavale zjenice - jednoga je kasnog poslijepodneva na stubištu visoko zadigao knjižničarkinu vunenu suknju, sve dok na kraju Ed Gaines nije odozdo ipak počeo lupati metlom, plašeći ih kao da su kokoši. (Ljubazno se pretvarao da ih nije vidio dok su bježali.) Da, s godinama je zaključio jednu stvar: ljudi su se čudno ponašali. Ed Gaines nije se mogao sjetiti, primjerice, da je ikad vidio da se taj nastavnik biologije smije, a ni razumjeti zašto bi knjižničarka, ljubazna žena s četvero djece, dopustila - ili poželjela - da joj baš taj čovjek miluje bujna bedra; Edu Gainesu sve je to bilo neobično. O ukusima se ne raspravlja, govorila je njegova sestra, a on se mogao samo složiti. Djevojka ga je vidjela. Pognula je glavu od srama što ju je gledao. Ed Gaines mislio je da je sramežljiva - vidjelo joj se to po hodu: golublje noge, duge i mršave, i velika bosa stopala. Ponovno je podigla pogled, kao što je znao da će učiniti, pa joj je ovog puta mahnuo, lagano i prijateljski. Odmahnula mu je, lagano oklijevajući dok je podizala ruku i onda se iznenada okrenula i prišla mu preko tratine. "I, kako si?" pitao ju je Ed Gaines dok je još bila na nekoliko metara od njega. 117

Nasmijala mu se iznureno, ispričavajući se; izbliza je izgledala potpuno drukčije nego što je se sjećao. "Skratila si kosu", rekao je, no kad je vidio da se na to trznula, dodao je: "dobro izgleda, prava odrasla dama." Osmijeh joj se razvukao, napunio, opustio; spustila je pogled. Djeca, pomislio je, samo žele da se s njima lijepo postupa. "Znate li kamo je otišao gospodin Robertson?" Ed Gaines kimnuo je, bacio cigaretu na betonsku stubu i pritisnuo je tamnom radnom čizmom. "Mislim da se vratio u Massachusetts." Gurnuo je opušak koji je odletio pola metra preko tratine pune korova. "Bio je tu prošli tjedan po neke stvari iz učionice." "Prošli tjedan?" Njezin ga je pogled učinio opreznim. "Mislim da je to bilo prošli tjedan kad sam ga ovdje vidio. Imao je ugovor samo na godinu dana, znaš, zbog slomljenog kuka gospođice Dayble." "Da, znam." Djevojka je mrmljala, gledajući u pod i okrećući se na drugu stranu. "Ili zbog njezine lubanje. Najprije je razbila glavu, hoću reći, a onda slomila kuk." Ed Gaines zatresao je glavom čudeći se tome. "Ali, mislila sam da je otišao odavno. Bio je tu prošli tjedan?" Djevojka mu se ponovno okrenula licem; velike su joj oči bile jedva vidljivo obrubljene crvenim. Loše se osjećala zbog te vijesti - možda bi trebao to opovrgnuti. No, laž nije bila prirođena Edu Gainesu pa je ljubazno odgovorio: "Pitaj u uredu pa će ti možda dati njegovu adresu ako mu želiš poslati pismo." Odmahnula je glavom, opet gledajući u pod. "Nema veze. Pa...", odmahnula je lagano rukom, "vidimo se." "Vidimo se. Uživaj u posljednjim danima ljeta." Promatrao ju je dok je odlazila. Isabelle su, naravno, mučile sumnje. No, zamišljala se kako razgovara s rođakinjom Cindy Rae, koja je rekla da je odlična ideja što je Isabelle pozvala k sebi Clarkove, da je Isabelle oduvijek bila previše sramežljiva, a ljudi vole uljudnost; iskreno, Isabelle to nije shvaćala, no sram se često brka s neljubaznošću i možda su one žene u crkvi - uključujući i Emmu Clark - već godinama mislile da Isabelle prezire njih, a ne da je obratno. Sa svim tim zamišljenim savjetima Isabelle se slagala, inspirirali su je. Ipak, očekivala je da je Emma Clark nazove, osobno joj zahvali na pozivu koji joj je Avery prenio. No, nema veze. Barem je Avery na poslu bio gotovo onaj stari, svakog bi joj jutra veselo mahnuo premda je morao mnogo toga nadoknaditi nakon odmora i nije imao vremena za duge razgovore. Ali, to je bilo u redu; nakon početnog iznenađenja onog dana pokraj fontane, ništa nije ukazivalo na to da je zabrljala pozivajući ga kući. Bila je zaokupljena planiranjem iako nije ispričala Dottie i Bev da joj tog vikenda u posjet dolazi Avery Clark jer bi one to mogle mogle shvatiti kao snobovštinu. Osim toga, činilo joj je se nepristojnim radovati se kad se Dottie još uvijek mučila sa svojim novostima; mršava kao prut, i dalje je isisavala život cigaretama dok je Bev čuvala stražu nutkajući je čokoladnim kockama i voćem. Isabelle je znala da se i njezina pažnja računa kao drugarstvo, pa se nije ugodno osjećala što je lagala jer, govoreći iskreno, grozno je bilo promatrati Dottieinu bol, misliti o toj patnji - mnogo je ugodnije bilo misliti da će se možda ponovno svidjeti Averyju. Istodobno je bez riječi izmjenjivala odobravajuće poglede s Debelom Bev zbog toga što je Dottie pojela breskvu, pa se zapitala nije li bolje za Clarkove umjesto čokoladne torte pripremiti sladoled od vanilije s breskvama. Ili oboje. Ne, oboje bi bilo previše, no, možda zdjelicu ukusnog voća uz tortu. "Htjela bih njezinu mužu zavrnuti vratom", mrmljala je Bev promatrajući Dottie, koja se vraćala iz kantine, gdje ju je zaustavila Arlene Tucker da joj održi najnoviju prodiku (Dottie je poslušno kimala glavom). I Isabelle je kimala prema Bev iznova osjećajući - vezano za misli o zdjelicama voća za Clarkove - da na neki način laže. Ipak, Isabelle je s varijacijama tog osjećaja živjela već zaista dugo i neugodno bi se iznenadila da ju je netko opisao kao "začahurenu"; o sebi je mislila da je diskretna. 118

U petak popodne Avery je, kad se Isabelle spremala kući, razgovarao telefonom. Pričekala je da bi s njim porazgovarala, no ponestajalo joj je izgovora za odugovlačenje posložila je sve papire na stolu, popravila pokrov pisaćeg stroja - pa je konačno provirila kroz vrata akvarija i tiho rekla: "Sve po planu, Avery?" Kimnuo je, nakratko odmaknuvši slušalicu gore. "Sve po planu", rekao je i podigao palac. Pričekala je gotovo do kraja večere prije nego što je obavijestila Amy: "Avery i Emma Clark sutra dolaze na kolače." Amy je šutjela tijekom cijele večere, a sada je iznenađeno podigla glavu: "Ovamo? Dolaze ovamo?" "Da", odgovorila je Isabelle, kojoj je bilo neugodno što se djevojka tako iznenadila, "nakon što ih pristojno pozdraviš, možeš otići gore u sobu i čitati." "Zaboravi." Amy je to izgovorila ravnodušno, odmičući stolac. "Uopće ih ne želim vidjeti." Isabelle je rekla: "Amy Goodrow, tako mi Boga, napravit ćeš kako sam ti rekla." No, odlažući posude u sudoper, Amy je nakon nekoliko minuta rekla pomirljivim tonom: "Trebala bih se sutra naći u knjižnici sa Stacy. Pitala me hoću li večerati kod nje, možda i prespavati. A budući da si ti zauzeta, tako ću vjerojatno i napraviti." Okrenula se od sudopera. "Ako je to u redu." Tih joj je dana teško padalo brinuti se gdje je Amy s obzirom na to da više nisu radile zajedno. Osim što je djevojka imala relativno malo mogućnosti za izlazak; Isabelle je to shvaćala. U knjižnicu ili katkad do Stacy, a Isabelle joj nije namjeravala to zabraniti. Nekoliko je puta tijekom ljeta diskretno nazvala školu i njegov nekadašnji stan i bila je dovoljno uvjerena da gospodina Robertsona više nema. To joj je očito bila glavna briga. Osim toga, i dalje je bila nemirna - a tko ne bi bio - kad god Amy nije bila kod kuće. No, od ljeta još nije mnogo ostalo; uskoro će ponovno u školu. "Vidjet ćemo", Isabelle je rekla Amy. "Ako te Stacy pozvala na večeru, pa da, pretpostavljam. Moglo bi to biti u redu." Isabelle je slabo spavala te noći i zbog toga joj je bilo neugodno. Sumnjala je da Barbara Rawley ima nesanicu prije svojih zabava (Isabelle se još uvijek sjećala kako je ta žena stajala u A&P-u sa staklenkom maslina u ruci: "I, što ste vi dame planirale večeras?"). Isabelle će si morati ostaviti neko vrijeme tijekom poslijepodneva za kratko drijemanje. Jednom je u nekom časopisu čitala da si nakon kupanja uvijek treba ostaviti vremena za odmor na dan kad planirate goste. No, najprije je ispekla tortu, nadajući se da će miris ostati u kući cijeli dan, tako da se Clarkovi osjete dobrodošlima čim uđu kroz vrata. Onda je obrisala prašinu. Obrisala je sav namještaj, uključujući i nožice stolova i stolaca. Oprašila je rubove prozora, sjenila svjetiljki, žarulje, podne profile i sve stalke. Oprala je prozore, podove (u nekoje doba Amy otišla iz kuće, rekavši da će je nazvati kad bude znala ostaje li kod Stacy tijekom noći), usisala sagove i provela besmisleno mnogo vremena ribajući umivaonik u malom toaletu pokraj kuhinje, jer tim će se toaletom koristiti Emma Clark ako uopće bude trebala. "O, naravno", Isabelle će reći, "odmah ondje iza ugla. Nažalost, užasno je malen." Stanka. "Ali, čist." Te će posljednje riječi izgovoriti veselo, a Emma će, ljubaznija nego što je Isabelle ikad mislila da može biti, odgovoriti: "Pa, to je jedino i važno, zar ne?" I onda će ući u toalet i vidjeti - što? Ovo. Isabelle se nekoliko puta pretvarala da nikad prije nije vidjela vlastiti toalet, otvarajući vrata nekoliko puta da bi provjerila ostavlja li dobar ili loš dojam. Nije bila sigurna. Činilo joj se da prostoriji nešto nedostaje. I onda je shvatila: naravno, nedostaje cvijeće. Ulazeći u cvjećarnicu, Isabelle je prošla pokraj svoje kćeri koja je bosonoga stajala u telefonskoj govornici i pušila. Isabelle je nije vidjela. Da jest, da je samo malo podigla pogled, ili da nije bila tako obuzeta vlastitim uzbuđenjem i nejasnim osjećajem srama što kupuje cvijeće (nešto što nikad nije radila) da bi za goste te večeri uljepšala prostor, možda bi se događaji drukčije posložili; jer bilo je teško zamisliti da prisutnost bosonoge kćeri, čije su 119

usne sada bile pokrivene ljubičastim sjajilom koje je ostavilo kružni otisak na cigareti koju je držala u ruci - i koja uopće nije bila u knjižnici, a ni sa Stacy - ne bi izazvalo scenu nakon koje bi Amy vratila kući i zatvorila je na sigurno u sobu na katu. Ali, to se nije dogodilo. Isabelle je ušla u cvjećarnicu, zvono na vratima iza nje zazvonilo je tek trenutak prije nego što je Amy žmirkajući izišla iz govornice, bacila cigaretu na pločnik i otišla u drugom smjeru, prema stanu Paula Bellowsa, držeći sandale za remenje - jer, kad nije morala, Amy nije podnosila ništa na nogama. Prije nego stoje nazvala telefonom, Amy je neko vrijeme paničarila: nije imala što raditi. Apsolutno ništa. Bila je cijelo vrijeme svjesna da je Stacy otišla na dva tjedna s roditeljima nekamo na farmu i kad je rekla majci da će sa Stacy provesti cijeli dan, a možda i noć, to je bila obična laž - jer nije imala namjeru prisustvovati majčinim nervoznim pripremama i apsolutno nikakvu želju čekati da stignu Avery Clark i njegova šašava, glupava žena. I tako je Amy otišla iz kuće s nekoliko dolara i bez plana, i dok je stigla do grada i kupila kutiju cigareta te u dućanu ukrala ljubičasto sjajilo (napravila je to prvi put, i bilo je začuđujuće lako), počela se ozbiljno pitati kako će zaista provesti dan. I nije znala što da radi s podatkom da je domar nedavno vidio gospodina Robertsona u gradu. Gospodin Robertson nazvao bi je - bila je u to sigurna. Što je značilo (i uznemirivalo je) da je telefon u kuhinji zvonio dok je ona sjedila u slastičarnici s Paulom Bellowsom i pušila cigarete. Ili, ne znajući, naravno, da je Dottie Brown vidjela NLO i ranije se vratila na posao, možda ju je pokušao nazvati u tvornicu. Premda joj se to činilo riskantnim i nevjerojatnim. Ideja da se gospodin Robertson vratio u grad i nije joj se pokušao javiti nije dugo ostala u Amynoj glavi. Umjesto toga postajala je sve sigurnija da se taj čovjek, koji ju je volio ("Znaš da ćeš uvijek biti voljena, zar ne?"), koji joj je ustima s toliko ljubavi i izuzetne nježnosti dodirivao mlade grudi, tako ozbiljno promatrao njezinu golotinju, nije vratio u grad da bi ispraznio svoj kabinet (što nije imalo smisla, to bi učinio prije), nego da pronađe nju. Činilo se Amy, koja je na njega neprekidno mislila i koja je pretpostavljala da tako i on na nju misli, da je gospodin Robertson otišao u školu nadajući se da će je ondje naći, ili u blizini, jer je ona zaista kompulzivno hodala oko škole otkad su je otpustili iz tvornice, onako kako se ljudi uvijek vraćaju na mjesto ushićenja. Čak je i tog dana onamo otišla, nakon što je kupila cigarete i ukrala sjajilo, oprezno hodajući pokraj ciglene zgrade jer nije htjela da je ponovno vidi ljubazni domar, gospodin Gaines. Ali, bila je subota i gospodin Gaines nije bio na poslu. Nitko nije radio, mislila je Amy hodajući po južnoj tratini prema ulazu u školu; no preko parkirališta hodao je Puddy Mandel, pa se Amy sakrila iza grmlja jorgovana i gledala prema prozorima kabineta gospodina Robertsona - i nije vidjela ništa. Na kraju je otišla do grada i preko mosta u Korito, osjećajući se izloženom na pločnicima Oyster Pointa, instinktivno osjećajući da su razbijeni, katranom zamrljani pločnici Korita pružali više anonimnosti, kao i priliku da naleti na Paula Bellowsa, koji bi je možda povezao svojim autom. Nije se, međutim, mogla riješiti pomisli da bi je, samo da je tog dana provela više vremena na ulici, gospodin Robertson pronašao dok se vozio naokolo. Do četiri je sata već bila umorna i gladna pa je ušla u govornicu nazvati Paula Bellowsa. To se pokazalo kao dobra ideja. Paul je upravo izlazio - morao je otići do Hennecocka do osiguravatelja u vezi s autom i rado će je povesti sa sobom. "Malo sam gladna", priznala mu je pritišćući prste o staklo telefonske govornice dok joj je cigareta slala spirale blijedoplavog dima ravno u oči, pa je okrenula glavu i tako propustila majku koja je upravo prolazila, "ali nemam baš mnogo novca." "Nema problema", rekao je Paul. "Stat ćemo negdje usput." Spuštajući slušalicu, Amy je mislila da je Stacy možda malo prebrzo ostavila tog tipa. Isabelle je namjerno otišla u lošiju cvjećarnicu na Glavnoj ulici u Koritu; radije nego u ljepšu i veću na Oyster Pointu, da izbjegne slučajni susret s Emmom Clark. Užasavala se mogućnosti da je netko vidi kako se priprema za goste. Ipak je Emma bila ta koju je trebalo pridobiti na svoju stranu. Emma bi mogla reći (ako sve prođe kako treba, uz Božju pomoć), vozeći se kući te večeri: "Stvarno, Avery, kakva šteta da sve ove godine nismo obratili više 120

pažnje na Isabelle." I Emma je ta koja će možda sutra na telefon pričati - s kim god da je širila tračeve - da su pogrešno procijenili Isabelle Goodrow; da je shvatila, nakon što su proveli divnu večer kod nje, da je Isabelle zapravo jako draga žena, od Craneove je kolibe napravila sladak dom i... I što? Isabelle je bila umorna jer je slabo spavala te noći. Previše se trudila oko svega toga, mislila je, kimajući na pozdrav starcu koji je vodio tu pohabanu cvjećarnicu u kojoj nije bilo mnogo cvijeća - plastično cvijeće, zaboga; trebala je jednostavno odrezati nekoliko cvjetova iz svog vrta. No, pokraj blagajne bila je hrpa žutih tulipana. Kakvo iznenađenje tako kasno u ljetu. Isabelle je posegnula za njima; da, uzet će šest. Bili su vrlo skupi. U tišini je čekala dok ih čovjek nije uz mnogo pažnje zamotao u dva lista papira s cvjetićima, pa ih je u naručju oprezno odnijela do auta, kao što bi nosila novorođenče. Kakva pametna odluka! Kad ih je sve posložila, skinuvši pritom s ormara sve vaze koje je imala - kositrenu, kristalnu, porculansku - tulipani su zaista prekrasno izgledali. Na kuhinjskom su stolu tri tulipana veselo pjevušila, još dva nad kaminom u dnevnoj sobi, a u malom je toaletu iza školjke Isabelle postavila vitku kositrenu vazu s jednim žutim cvijetom. Telefon je zazvonio. Iznenadan strah da Avery zove da bi joj rekao da se Emma ne osjeća dobro - o, činio joj se nepodnošljiv. No, bila je to Amy koja je rekla: "Bok, mama", i puknula balon od žvakaće gume. "Molim te, Amy." Isabelle je spustila kapke, pritisnula prst na korijen nosa. "Ako već žvačeš žvakaću, zatvori usta." "Oprosti." Auto je zatrubio. "Gdje si?" pitala je Isabelle. "Vani ispred knjižnice. Sa Stacy. Kako će dugo Clarkovi ostati kod nas? "Pa, ne znam. Do deset, možda. Teško je reći." Isabelle se i sama pitala koliko će ostati. Koliko su dugo ljudi ostajali na kolačima? Neuspjehom bi se sigurno smatralo ako odu prije devet. "U svakom slučaju", rekla je Amy "ostat ću noćas kod Stacy. Vjerojatno ćemo u kino." "Koji film?" "Nisam sigurna. Neki dječji za njezinu braću, dolje u Hennecocku, mislim." "Ali, Amy. Ništa nisi ponijela. Spavaćicu, rublje. A što je s četkicom za zube?" "Mama", rekla je Amy očito ozlovoljena. "Neću umrijeti, znaš. Zaboga. Čuj, nazvat ću te ujutro." "Molim te, nazovi." Isabelle se okrenula pogledati tulipane na stolu. Na toplini kuhinje otvorili su se još malo. "I molim te, ne pucaj balone, Amy, ne pred Stacynim roditeljima." Spustila je slušalicu osjećajući nelagodu. Ubacujući šećer u prahu u zdjelu u kojoj će miješati glazuru, Isabelle je stisnula usne. Trebat će joj vremena da ponovno stekne povjerenje u Amy. To se događa kad se laže; prokockaš povjerenje. Amy je to znala i zato se oneraspoložila. Ipak je to - iskreno govoreći - veliko olakšanje: da je neće biti kad Clarkovi dođu.

23 U restoranu u Hennecocku Paul Bellows jeo je pržene školjke i govorio da se nada da zbog toga neće poslije dobiti proljev. "Događalo mi se već", rekao je bez daljnjeg objašnjenja. Amy se naslonila dok im je konobarica punila čaše vodom. Pojela je svoju hrenovku u tijestu i vrhom prsta prolazila po rubu tanjura. Pokretom ruke Paul joj je ponudio malo svojih školjki, ali je ona odmahnula glavom. "Smeta li ti ako pušim dok jedeš?" pitala je. Pušila je cijelo popodne i više u tome nije uživala; ipak je i dalje osjećala potrebu. "Ne." Paul je tresao bocom kečapa iznad svog tanjura. Kad je kečap iscurio na rub tanjura, polizao je rub boce i zatvorio je čepom. Kod izlaza se čulo zvonce blagajne. Para se dizala iz vrčeva s kavom, tanjuri su zveckali kako su se stolovi raspremali. Paul je jeo školjke, gušeći svaku od njih u brdu kečapa prije nego što ju je gurnuo u usta, oko kojih je ostajalo tragova kečapa dok je žvakao. Zastao je da ispije malo kole; kockice leda zveckale su kad je nagnuo čašu i onda se ponovno vratio 121

školjkama. Taj jednoliki, apatični način na koji je napadao hranu potpuno je opčinio Amy. Posegnula je i uzela jednu školjku, umačući je u kečap kao što je on radio. "Oženio bih je, znaš." Školjkino je meso, ispod prženog tijesta, neugodno prsnulo u Amynim ustima. "Njezini roditelji misle da sam glup." Amy je pljunula u salvetu. "Njezini su roditelji malo uvrnuti", Amy mu je ponudila odgovor, skrivajući salvetu pod svoj tanjur. "Otac joj je kreten, a majka čudakinja." Paul je prestao jesti i izvadio je cigaretu iz kutije. "Što ti se sada radi?" "Vozika naokolo, valjda." Paul je kimnuo. Pomislila je da izgleda malo nervozan i tužan. Isabelle je ležala na krevetu, otuširana i napudrana, zatvorenih očiju. S druge strane prozora pjevale su ptice. Otvorila je oči i ponovno ih zaklopila, prisjećajući se kako bi, kad je Amy bila jako mala i katkad popodne loše spavala, svoju kćer donijela u ovu sobu i ležala s njom na krevetu. "I mamica će spavati", rekla bi, no Amy nikad nije uspjela prevariti. Kad bi Isabelle otvorila oči, djevojčica je mirno ležala i zurila u nju. "Zatvori oči", rekla bi Isabelle i Amy je uvijek poslušala, nježni su joj kapci podrhtavali, dok se pokorno mučila zaklopiti ih. Za koji bi ih trenutak još jednom otvorila pa bi se majka i kći uhvatile kako u tišini sobe zure jedna u drugu. Na zadnjem katu zgrade na Glavnoj ulici Lenny Mandel ponovno se razodijevao. Nije namjeravao danas doći ovamo; bila je subota i majka ga je očekivala kod kuće da joj pomogne oko partije bridža te večeri. Otišao je do škole obaviti neki posao i onda navratio nabrzinu se pozdraviti. No, kad se Linda sagnula uzeti nešto iz hladnjaka, pogled na njezina bedra, bijela i gola, gdje proviruju ispod crvene pamučne haljine navučene preko stražnjice, naveo ga je da zastenje u sebi; vidjevši mu izraz lica kad se okrenula, Linda se sramežljivo nasmiješila i prišla mu. Zbunjivala ga je ta neprestana potreba da se gura u nju - penisom, prstima, jezikom, bilo čime. (Stavio bi joj prste i u grlo samo kad je pri tome ne bi ozlijedio.) Zaklopljenih očiju, stišćući je, trljajući lice po njezinu međunožju, želio joj je rastvoriti kožu, cijeloga sebe staviti joj u tijelo, voditi tako s njom ljubav, iznutra, a ne izvana. Nije to bilo normalno, mislio je, za nekim tako žudjeti; svijet mu se sada činio ludim i mračnim, stalno se osjećao mahnito. Pomakla se do kreveta, široko raširila noge - takva otvorena velikodušnost. Promatrao je taj predivni dar na plahtama s cvjetovima; želio ju je raskoliti, raspoloviti po sredini kao kliješta jastoga. Poslije se ispričavao. Uvijek je to radio. Blago je odmahnula glavom. "Lenny", rekla je, "ti si samo vrlo strastven." Pitao se zašto ga to više ne usrećuje i zašto onda i dalje za tim žudi. U isto vrijeme dok je Lenny Mandel zakopčavao svoje hlače, a Isabelle Goodrow silazila niz stube pojesti nešto lagano kao raniju večeru da joj se ne bi vrtjelo i da je ne bi boljela glava kad stignu Clarkovi, Dottie Brown na drugoj strani rijeke slijedila je svog supruga iz sobe u sobu i promatrala ga kako trpa stvari u putnu torbu. U hodniku je zastao i pogledao je, na licu mu se trzao mišić. "Pričekat ću, i otići ujutro", rekao je, "ako tako želiš." Na nebu je još bilo dosta svjetla, no dan je završavao. Vozili su se bez riječi već dulje, slušali su pjesme s radija, glasno, kad je Paul posegnuo isključiti radio i u iznenadnoj tišini rekao: "Smeta mi što njezini roditelji misle da sam glupi pizdun." Amy se okrenula i pogledala ga. "Moj će mi stric jednoga dana možda prepisati dio tvrtke", rekao je i duboko uvukao dim. Pogledao je prema Amy, koja je kimnula. "A, jebiga." Paul je bacio cigaretu kroz prozor.

122

Cesta više nije bila asfaltirana i truckali su se pokraj polja s jedne strane i šume s druge. "Gdje smo?" pitala je Amy. "I sam sam se pitao." Paul je žmirkajući pogledao pokraj Amy kroz njezin otvoren prozor. "Ovo je vjerojatno dio jedne od farmi pokraj koje smo prošli. A ne čini se baš da je obrađivano." "Obrađuju polja u krug", rekla je Amy. "Tlo se umori. Zato farmerima treba toliko hektara. Pola ih se svakih nekoliko godina odmara." Paul joj se nacerio. "Ide ti dobro u školi?" "Dobro. Ne odlično." "Ja sam bio dobar", rekao je Paul. "Nikad nisam pao razred ili takvo što." Cesta se sužavala. Grančice su povremeno greble stranice auta; o dno je udario pokoji kamen. Paul je vozio sporije, a onda stao. "Moramo pronaći mjesto gdje ćemo se okrenuti. Nije ova bebica neki džip, znaš." Amy je kimnula gurajući glavu kroz prozor. "Možeš li unatrag?" Paul se okrenuo pogledati iza sebe. "Valjda ću morati." Rekao je to umornim glasom. "Isuse, pa tu smo Bogu iza nogu." Ponovno se okrenuo i ugasio auto, a onda ju je pogledao, spuštajući glavu. "Daš mi pusicu, Amy?" Nagnula se naprijed, žaleći ga, osjećajući neku zajedničku sjenu očaja; mislila je na Ivicu i Maricu, na dvoje djece izgubljene u šumi. Upozorilo ju je njegovo disanje i način na koji je pomicao glavu, okrećući svoja usta preko njezinih. Nije htjela biti nepristojna. Odmaknuo se i odsutno se nacerio. Nagnuo je glavu i pogledao joj u dlan. "Onda, Ame", rekao je. "Hoćeš li..." Srce joj je ubrzano tuklo. Zrak je kroz otvoren prozor auta mirisao mokro i jesenje. Osjećala se odgovornom, ona se htjela provozati, htjela je ubiti večer dok Clarkovi ne odu kući - onda bi se vratila i majci rekla da ipak nije htjela ostajati kod Stacy. Ili bi joj Paul možda ponudio neki kauč da prespava na njemu - nije baš dobro o tome razmislila. No sad je htio... raditi... i odjednom je shvatila da ga je možda iskorištavala. Možda mu je i auto sada zbog nje izgreban. "Oh", rekla je popustljivo, "vidi, dakle. Sviđaš mi se i sve to. Ali je čudno, jer -" "Nije čudno", rekao je dok mu se osmijeh širio, "prilično je prirodno, ako baš želiš znati istinu." Nagnuo se naprijed i ponovno je počeo ljubiti. Amy je okrenula lice na drugu stranu. "Vidi", rekla je. "Jednostavno se ne bih dobro osjećala. Hoću reći, znaš, ja sam Stacyna prijateljica i sve to. O, Bože, stvarno mi je žao." "U redu je. Hej, ne brini zbog toga." Dodirnuo joj je lice, raširio prste kroz kosu. "Draga si ti, Amy." Izdahnuo je glasno, podižući obrve. "Samo bih jako htio... bilo bi lijepo, ali je u redu." Odmaknuo se i otvorio svoja vrata. "Sila mi je pišati. Usput", dodao je izlazeći iz auta i onda se ponovno naginjući kroz prozor unutra, "nisi li ti imala stvarno jako dugu kosu?" Amy je kimnula. "I mislio sam. Odmah se vraćam - moram naći mjesto za pišanje." Počeo je hodati po uskoj stazi. "Nemoj nikamo otići", doviknuo joj je. Promatrala ga je dok je hodao kroz paprat i šiblje, odmičući grančice, saginjući glavu. Zapalila je cigaretu pitajući se gdje je gospodin Robertson dok se u njoj budila žudnja za njim, kao da ona cijela nije ništa drugo do prazan želudac. Zaklopila je oči, naslonila glavu i mislila o svojim golim grudima pred njegovim očima onog dana u autu, golim bedrima, dodirima polaganih prstiju. I on sigurno na to misli. Znala je da misli. Znala je da se vratio da bi je potražio. "Amy!" Otvorila je oči i pogledala prema šumi. Večer je stigla u samo tih nekoliko minuta, hladan zrak s jesenjim mirisima. "Hej, Amy!" Užurbano je izišla iz auta i vratima iza sebe prikliještila grančicu zlatošipke. "Amy!" Paul se probio kroz granje, lice mu je sjajilo. "Isuse, Amy." Preplanula mu je ruka bila puna svježih ogrebotina kad joj je posegnuo za zapešćem. "Ovo moraš vidjeti. Bogamu." 123

"Što?" pitala je slijedeći ga. Trnje joj je greblo noge, grana jela joj udarale u lice. "Bogamu", ponovio je Paul, saginjući se, dok su mu tenisice gnječile dva blijeda bezlisca koji su se probili kroz borove iglice: "Našao sam auto - dođi, pogledaj." Pokazao je prstom. Stigli su do čistine, na rubu polja pokraj šume stajao je mali plavi auto. Paul ju je ponovno uhvatio za ruku, vukuči je prema tamo. "Mislio sam, napušteni auto, znaš, možda mogu prodati gume ili dijelove, pa sam otvorio prtljažnik i, jebote, nećeš vjerovati." Pomislila je da je pronašao novac, možda aktovku s novcem. Već su zamalo stigli do auta kad se osjetio smrad, nešto pokvareno, kao kad prolaziš pokraj kante za smeće koja je već danima na suncu. "Smrdi", rekla je, kreveljeći se prema Paulu. Lice mu je bilo sjajno od znoja kad ju je pozvao rukom da priđe bliže. Otvorio je prtljažnik. "Nećeš vjerovati, Amy. Pogledaj." Isabelle je završila pranjem voća. Tanjuri su bili spremni, šalice izvađene. Posudica za mlijeko od fino oslikanog Belleek-porculana, koja je pripadala Isabelleinoj majci i koju je Isabelle tako voljela (nabrzinu se osmjehnula kao da je taj nježni sjaj bio šapat dobrih želja njezine majke) stajao je mirno na srebrnom poslužavniku, odmah pokraj zdjelice sa šećerom. Torta je bila u sredini stola i kraj nje zdjela voća, tulipani odmah pokraj. Divno. Stvarno divno. Clarkovi će stići svaku minutu. Ljudi iz Oyster Pointa u Shirley Fallsu nisu kasnili. U sedam i pet Isabelle je napunila posudicu za mlijeko; za čaj je kupila punomasno. Ili kavu, ako će to radije piti. Ponudit će im oboje. U sedam i petnaest počela ju je boljeti glava. Uzela je dva aspirina i stala pokraj sudopera jedući kreker. Onda je otišla u dnevnu sobu, sjela na rub kauča i listala časopis. Dvaput joj se učinilo da je čula auto na prilazu pa je ustala da oprezno proviri kroz kuhinjski prozor, ne želeći da je opaze. No, nikoga nije bilo. Već se smračivalo. Upalila je još jednu svjetiljku u dnevnoj sobi. Mislila je: otići ću gore i upaliti svjetiljku kraj kreveta i kad se vratim, oni će već biti ovdje. Nisu bili. Spuštajući se po stubama, hodajući dnevnom sobom i kuhinjom, osjećala je da je kuća promatra poput radoznalog, pristojnog djeteta koje čeka da počne predstava. Petnaest minuta do osam Isabelle je oprala ruke i pažljivo ih obrisala, a onda nazvala kućni broj Averyja Clarka. Zazvonilo je četiri puta, osjećala je olakšanje u koljenima: bili su na putu ovamo, naravno. "Halo?" rekao je Avery. U pozadini su se bez ikakve sumnje čuli zvuči ljudi koji razgovaraju. "Oh", rekla je Isabelle. "Da, halo. Ah, Isabelle je." "Isabelle", rekao je Avery. " ' večer." "Pitala sam se ima li kakvih problema." Isabelle se ogledala po kuhinji, provjerila spremne šalice, postavljen poslužavnik, tulipane koji su virili iza zdjele voća. "Problema?" pitao je Avery. "Možda sam pogriješila." Isabelle je stisnula oči. "Mislila sam da ćete ti i Emma navratiti..." "Večeras?" rekao je Avery. "O, Bože, zar je to bilo večeras?" "Tako sam mislila", rekla je Isabelle ispričavajući se. "Možda sam pobrkala." "O, Bože sveti", rekao je Avery, "ja sam kriv. Bojim se da sam jednostavno zaboravio. Večeras su nam došli neki prijatelji." Isabelle je otvorila oči. "Onda neku drugu večer", rekla je. "To je potpuno u redu." "Ispričavam se", rekao je Avery. "Zaista mi je žao. Toliko se toga događa. Sastanci u crkvi i što sve ne." "To je potpuno u redu", ponovila je Isabelle. Nije čula ni za kakve sastanke u crkvi. "Zaista. Nema uopće problema. Probat ćemo neki drugi put." "Neki drugi put", rekao je Avery. "Apsolutno. I, Isabelle, jako mi je žao." "U redu je", rekla je. "Molim te, i ne misli na to. Nije važno. Nikakav veliki događaj." 124

Pokušala se nasmijati, ali se zbunila. "Laku noć." Spremila je šalice za čaj, tanjure, srebrninu, osjećajući da joj je vid zamagljen od znoja koji joj je izbijao posvuda po licu. Tulipani su joj se rugali. Sve joj se rugalo; torta kao daje tonula onako teška i okrugla, zdjela voća zurila je u nju suho i nadmoćno. Uzela je smeđu vrećicu za kupovinu ispod sudopera i u nju bacila tortu, već razmazanu sa strane, a onda i sadržaj zdjele s voćem. Nabrzinu je savinula tulipane - čula je kako stabljike pucaju - a bacila je i kockice šećera, jer je i njih kupila posebno za tu priliku. Sve je trebalo raspremiti, maknuti s vidika. Izlila je mlijeko u odvod te oprala porculansku zdjelicu i posudicu za šećer. Upravo je brisala zdjelicu - brzim i trzavim pokretima - kad je čula auto na kolnom prilazu. Svjetla su na tren osvijetlila verandu. "O, ne", rekla je glasno, misleći da su Emma i Avery, posramljeni, ipak odlučili doći, a ona je upravo sve bacila u smeće. Kako će sada to objasniti? Kako bi uopće mogla reći: "O, žao mi je. Upravo sam bacila kolače"? Čulo se zatvaranje dvojih vrata, jednih pa drugih, i odmah je shvatila da Emma Clark sigurno ne zatvara vrata auta tako žestoko. Isabelleino je srce tada počelo još jače udarati, jer upravo se odigravala neka noćna mora: napast će je u vlastitu domu, u mraku, a susjeda ni blizu. Brzo je krenula gurnuti stolac pod bravu, laktom je zahvatila zdjelicu od Belleekporculana, srušivši je na pod, gdje se razbila uz jedan brzi, tihi zvuk. Ležala je na linoleumskom podu kao male slomljene školjke. Snažno kucanje po vratima pomaklo je i tamni zastor preko prozora, a Isabelle je zakriještala: "Tko je? Odlazite! Zvat ću policiju!" "Mi smo policija, gospodo", začuo se dubok, miran glas iza vrata, istodobno autoritativan, ali kao da se pomalo dosađuje. "Državna policija, gospođo. Tražimo djevojku po imenu Amy Goodrow." Za Amy je ono što se događalo te noći dugo ostalo tek mračni utisak razbacanih slika i osjeta: onaj jedak, slan okus u ustima, primjerice, kojega se nije mogla riješiti; čak ni nakon što je u uličici iza praonice rublja izbacila glavu i pljuvala, prikupila još sline i ponovno pljuvala. Ne, ta posebna slanost onoga što je ispalo neka vrsta kuglastog gnoja (ispraznila je usta u izgužvani toaletni papir u Paulovoj mračnoj i uskoj kupaonici) našla je put u najsitnije, najudaljenije procjepe mekanog tkiva u ustima. Nije bila spremna na to, i zato se poslije nije mogla riješiti tog okusa ni pljujući iza praonice i pušeći. Okus se miješao sa slikom malog leša u prtljažniku auta (većinu je odmah zaboravila, sve osim dokoljenki, zuba i jedne zlatne naušnice). Više to nije bio čovjek - sama to ne bi uvidjela, ne odmah, da joj Paul nije pokazao te zube; a i sve ostalo bilo je čudno, tiha eskalacija - čega? Penjući se stubama iza Paula prema njegovu stanu (tamne nogavice traperica penju se uza stube), znala je da će ga tražiti novac, jer joj je novac sada trebao - odjednom je shvatila što mora učiniti. Dao bi joj ga on i inače, gotovo je bila sigurna u to. No, sada joj je očajnički trebao novac, a on je, na neki čudan, uznemirujući način, očajnički trebao nju (ne baš nju, znala je to, ali njezina usta, njezine ruke) i kako bi ga sada odbila, a onda ga tražila novac? U mraku je otkopčao hlače i držao je za glavu, s obje strane po jedna velika šaka, i njoj se to svidjelo, to kako joj je držao glavu, ali kad joj je pritisnuo lice, usta na sebe, namirisala je da je nečist, namirisala je jetkoću tih tajnih mirisa, smrdljivih, oznojenih. Bila je sigurna da nekako osjeća i gadljiv smrad njegova zadnjega govna - možda su zaostale tek male mrlje otkad se posljednji put obrisao - i zbog toga je poželjela zaplakati, jer joj je lice bilo stisnuto uz onaj dio njega koji je vršio nuždu i jer joj je to u ustima bilo tako tvrdo; zato nije bila sigurna što točno treba napraviti. Ali, činilo se da si on ne može pomoći. Kao da je to moralo biti obavljeno, a ona mu je pomagala jer je bila tamo. Bio je pristojan. Čak se poslije i ispričavao. A onda nije prestajao govoriti da treba zvati policiju kad se nade leš, i da će zvati policiju. No, ona je htjela samo novac. Dao joj ga je, pa je otišla. Otišla je do praonice rublja gdje je bio aparat za kovanice; je li ondje bilo i nekih drugih ljudi, toga se nije mogla sjetiti; sjećala se samo da je drhtavih ruku gurala novčanice u aparat 125

koji je zujao i oklijevao, uvlačio novčanice, gurao ih natrag i na kraju joj ipak izbacio kovanice. A onda pljuvanje u uličici, pokušaj da iz usta izbaci taj okus. A onda taj dugi, očajnički put do koledža, jer je knjižnica na koledžu subotom uvečer bila otvorena - a ona je morala onamo stići, a neki se auto zaustavio, ponudio joj prijevoz, u polumraku je vidjela lice povećeg, starijeg muškarca koji se nije smijao. Ne, Amy je odmahnula glavom. Ne, hvala; još uvijek nije otišao, njegov je auto puzio polako uz nju. Ne, hvala!, zavrištala je, počela trčati, usput vidjela na tom sjenovitom licu da ga je njezin vrisak uznemirio; vratio se autom na cestu i otišao. U tihoj knjižnici s visokim stropom osjećala je da je ljudi gledaju. Tiha lica ponad drvenih stolova promatrala su je pozorno, poput kreste vala tihog neodobravanja. Pognula je glavu. Čovjek za pultom za informacije bio je susretljiv - upozorio ju je da se knjižnica uskoro zatvara. No, pomogao joj je tako ljubazno da će ona to godinama pamtiti i, kad joj je donio veliki atlas i pronašao na jednoj od golemih stranica kartu Massachusettsa, triput mu je zahvalila. Trebala je papir i olovku; zamalo je zaplakala, a informator joj je ponovno pomogao. I onda je konačno bila pokraj telefonske govornice u podrumu. Bio je to nekakav ormar s prostotama po zidovima. PUŠI MI KURAC pisalo je tamo, pa je zaplakala sjedeći u telefonskoj govornici od lakiranog drveta koje je na tom svjetlu zlatno sjalo, držeći u ruci popis gradova u Massachusettsu koji su počinjali sa slovom P, jer je on došao iz nekoga grada koji je počinjao na P - toga se sjetila dok je birala broj informacija. Koliko je brojeva nazvala i tražila gospodina Robertsona? Možda pet? Više od toga. Deset? Ali onda: glas starije žene, nimalo ljubazno izgovoren "halo", činio se sirotoj, iscrpljenoj Amy kao da ga je izmislila. "Trebala bih Thomasa Robertsona", rekla je Amy. "Je li ovo dobar broj?" I kad žena nije odgovorila, u toj kratkoj tišini, Amy je znala da ga je pronašla. "Molim vas", molila je. "Vrlo je važno." "Tko je to?" "Prijateljica. Vrlo je važno da s njim razgovaram." Amy je zatvorila oči; je li to bila majka alkoholičarka? "Samo malo." Prigušena buka, mrmljanje i onda sve bliže, mrmljanje vrlo dubokog muškoga glasa koji se približava; zvuk koji je Amy prepoznala. Suze olakšanja curile su joj iz očiju, naslonila je glavu na drveni zid telefonske govornice; konačno, konačno, konačno ga je pronašla. Glas u slušalici: "Halo?" "O, gospodine Robertsone. Ja sam. Amy Goodrow." Stanka. "Žao mi je", rekao je gospodin Robertson svojim divnim, dubokim glasom, "bojim se da imate pogrešan broj." "Ne, nemam. Ja sam, Amy. Iz Shirley Fallsa. Znate to." "Bojim se da ne znam", rekao je gospodin Robertson sporo. "Imate krivi broj." Zastao je prije nego što je oštro dodao, malo drukčijim tonom, s naglaskom poput južnjačkog. "Ne znam tko ste vi. I nema potrebe da me ponovno ovdje nazivate."

24 Do ponoći je kuća utihnula. Mala svjetiljka na kuhinjskom stolu bacala je svjetlost kroz hodnik u prizemlju, no dnevna je soba bila mračna, kao i blagovaonica i stube, osim ondje gdje je preko odmorišta pala traka svjetla. Svjetlost, dovoljno prigušena da je tama poprimila gotovo tamnozelenu nijansu, dolazila je iz Isabelleine spavaće sobe, gdje je ručnik, prebačen preko sjenila, prigušio svjetlo lampe. Ispod pregiba nabačenog prekrivača ležalo je Amyno tijelo, ispruženo na leđima kao da se opušteno sunča, u dubokom snu. U polumraku joj lice nije djelovalo ni mirno ni uznemireno - što je vjerojatno bio rezultat sedativa koji joj je upravo kolao venama. Ipak, usne su joj bile poluotvorene, nos podignut lagano gore; nježna dobroćudnost.

126

Isabelle se djevojka činila odvojenom. O toj je riječi mislila dok se naginjala da popravi prekrivač oko Amyne ruke i vrata. Odvojenom od nje - od Isabelle. Odvojenom od svih. Sjedeći u drvenom stolcu s prečkama, koji je privukla bliže krevetu, Isabelle je proučavala razne sjene i linije tog lica; u neko su doba posljednjih godina te crte djevojčina lica zauzele svoj konačni oblik. I što je postala? Netko tko je odvojen, ponovno je pomislila Isabelle i oklijevajući dotaknula kovrču kose koja je pala preko Amyna obraza. Netko tko neće naslijediti ni posudicu za mlijeko od finog Belleek-porculana od svoje bake; i tu se Isabelle naslonila, očiju punih suza, jer se sjetila da se fina posudica fino i razbila, jer taj je blijedi porculan za Isabelle bio njezina majka, nježna, nepraktična i draga. A sada je više nije bilo. Njezin se kraj poklopio s time što je Avery Clark zaboravio doći u posjet, to je Isabelle zaboljelo tako jako da još uvijek nije mogla potpuno prihvatiti riječi: "Bojim se da sam zaboravio, Isabelle", koje su bile jarki bijeli reflektori duž cijele granice njezina uma. No, u središtu je bila Amy. Nepoznata Amy, koja se šetala šumom s tim nekim Paulom (Isabelleina je utroba lebdjela i ljuljala se, premda je vjerovala Amy kad je rekla da se ništa među njima nije dogodilo - "Ništa, ništa, ništa"), nalijetala na leševe u prtljažnicima napuštenih automobila; oh, kakav je to užas za mladu djevojku - pronaći tijelo druge mlade djevojke! Sirota, sirota Amy, koja se kući vratila umrljana i tamna lica, čudno sitnih očiju, kao da viri iz dubina neke pećine. Stvarno nije bila prepoznatljiva dok je zurila u policajce koji kao da su je došli uhititi - a oni su samo htjeli provjeriti Paulovu priču, pitati je, potpuno ljubazno, ima li dodati koji detalj - i onda je poslije svega Amy zabila lice u pregibe kauča, podsjetivši Isabelle na uplašenog psa usred oluje, na čisti životinjski strah. Ti užasni, grleni zvuči koje je proizvodila. "Ne može to biti stvarno", plakala je zabivši lice u kauč. "Ne, ne vjerujem, ne vjerujem." Policajci, posebno onaj stariji, bili su vrlo ljubazni. Taj stariji je predložio da Isabelle pozove liječnika ako se djevojka ne smiri. I liječnik je bio ljubazan, nazvao je jedinu ljekarnu otvorenu tako kasno u subotu navečer - u Hennecocku, na pola sata vožnje. U ljekarni, s rukom oko pogurene Amy, Isabelle je pogledala u ljubazne oči umornog ljekarnika i rekla: "Moja je kći doživjela šok", i ljekarnik je kimnuo, svojim držanjem ne pokazujući bilo kakvu osudu. Za četiri godine, kad ga Isabelle bude ponovno srela, neće ga se sjećati (premda će se on sjećati nje, dirljive ženstvenosti ove male žene čija je ruka čvrsto pridržavala visoku, uplašenu djevojku); jer, Isabelle je večeras mislila da je svijet tek vrtlog bez oblika. Zazvonio je telefon. "Isabelle?" Ženski glas, poznat. "Isabelle, ja sam, Bev. Žao mi je ako sam te probudila." "O, da", rekla je Isabelle brzo dišući, jer je trčala niz stube. "Da. Ne, nisi me probudila." "Isabelle, imamo problem ovdje." Debela je Bev tiho govorila. "Kod Dottie sam. Wally se preselio kod svoje ženske - odselio se." "O, Gospode", promrmljala je Isabelle, koraknuvši prema stubištu, da čuje je li zvonjava telefona probudila Amy. "Dottie nije htjela biti sama pa sam došla k njoj. No, i to što je sada u toj kući je previše za nju. Povela bih je kod sebe, međutim, Roxanne je dovela dva prijatelja koji spavaju u dnevnoj sobi, a to je zadnje što Dottie treba." "Otišao je živjeti sa svojom djevojkom?" Isabelle je jedino to palo na pamet. "On je budala", rekla je Debela Bev. "Radi budalu od sebe." Zastala je. "Dottie je sada teško, Isabelle. Ne želi ovdje noćas ostati." Isabelle nije shvatila da je Bev želi nešto zamoliti. Bila je sigurna da će, kad zazvoni telefon, to opet biti nešto u vezi s Amy. No, sada je nabrzinu zamislila Dottie Brown kako sjedi u kuhinji u stolcu za ljuljanje, praznog pogleda i s cigaretom između prstiju. "Možeš li pričekati samo minutu, molim te, Bev? Samo minutu. Pričekaj." Oprezno je spustila slušalicu na kuhinjski ormarić i popela se na kat. Amy je još spavala u istoj pozi. Isabelle je stisnula oči naginjući se naprijed da provjeri dizanje i spuštanje djevojčinih grudi. Onda se vratila u prizemlje. "Bev?" "Je, tu sam." 127

"Hoćeš li dovesti Dottie ovamo?" Činilo se to zaista smiješnim. Od svih noći, kad joj je um bio tako ošamućen tim bijelim reflektorima glasa Averyja Clarka: "Bojim se da sam zaboravio, Isabelle." A Amy u onom stanju... "Je li to u redu, Isabelle? I ja ću ostati, ako mogu - bit će joj ugodnije. Vjerojatno i tebi. Samo nas pusti da se stisnemo na kauču i bit će dobro. Znam da nemaš mnogo mjesta u kući." "Molim te", rekla je Isabelle, "dođite." Sve je to bilo vrlo neobično. Kako čudno da njih tri odrasle žene sjede u dnevnoj sobi s madracem iz Amyna kreveta na sredini, s plahtama, pokrivačem i jastukom. A i kauč je imao plahte, pokrivač i jastuk. Najprije se činilo da će biti neugodno: Dottie su vodile kuhinjom kao ošamućeno dijete, Isabelle ju je stisnula za ruku mrmljajući žalobno kao daje netko umro, Debela Bev iza njih, noseći veliku, smeđu torbu, lica opuštena poput umornog psa, i onda sve tri kako sjede u dnevnoj sobi, oklijevajući, nesigurne. No, Isabelle je rekla: "Amy je večeras pronašla leš. Gore je sad, spava na mom krevetu." To je probilo led. "Isuse Bože", rekla je Debela Bev. "O čemu ti pričaš?" Isabelle im je ispričala. Naravno da su se sjećale te djevojčice, Debby Kay Dorne - da, sjećale su se. I slika s televizije, iz novina. "Slatka mala", rekla je Bev polako tresući glavom, povlačeći nadolje svoje teške obraze. "Anđeo", rekla je Dottie. Nove su joj suze curile niz obraze. "Kako to misliš da ju je Amy pronašla?" pitala je Bev, otvarajući svoju veliku kožnu torbu i vadeći rolu toaletnog papira koju je ležerno dodala uplakanoj Dottie. "Kako to misliš, pronašla ju je?" "Vozila se naokolo s jednim prijateljem. Hoćeš li maramicu, Dottie?" Isabelle je počela ustajati, no Debela Bev mahnula joj je da sjedne. "Večeras su u gradu potrošene sve papirnate maramice - je li tako, Dottie? Nastavi." "Vozili su se. Njezina je prijateljica Stacy nedavno rodila, znate. Ne znam znate li je. Dottie, idem ti donijeti maramice, bit će ti mekše za nos." Dottiein je nos bio grozno crven, vidjelo se to i iz daljine. No, Dottie je odmahivala glavom: "Nije me briga ako mi nos i otpadne, nije me briga. Pričaj o tom lešu, molim te." "Da, pričaj", rekla je Debela Bev. Pa je Isabelle ponovila sve što je znala o toj večeri (ne spominjući Averyja i Emmu Clark), zaključno s ljubaznim liječnikom i vožnjom prema ljekarni radi tableta za smirenje. "Amy je bila gotovo histerična", rekla je. "Inače ne mislim da djeci treba davati tablete za smirenje..." Bev ju je prekinula. "Isabelle. Našla je ubijenu djevojčicu. Ako postoji dobro vrijeme za takvu tabletu, to je sigurno večeras." "Pa da", rekla je Isabelle. "I ja sam tako mislila." "Mogu li i ja dobiti jednu, Isabelle?" Dottie je pitala iz svog polu-ležećeg položaja na kauču. "Mogu li dobiti jednu tabletu za smirenje? Samo jednu da zaspim?" "O, dobra ideja", rekla je Bev. "Bože, da, Isabelle, imaš li koju viška?" "Naravno", rekla je Isabelle ustajući, pa je otišla do kuhinje i vratila se s bočicom tableta na kojoj je bila etiketa s napomenom da je saveznim zakonom zabranjeno davati ih bilo kome drugom. "Nećeš imati neku lošu reakciju, zar ne?" pitala je. "Znam da ljudi s alergijom na penicilin moraju oko vrata nositi pločicu s obavijesti." "Ovo nije penicilin. To je valium." Bev je uzela bočicu iz Isabelleine ruke i čitala etiketu. "Nitko te neće uhititi ako prijateljici daš valium." Isabelle se vratila s čašom vode pa je Dottie progutala tabletu i uhvatila Isabelle za ruku gledajući je sažalno crveno obrubljenim plavim očima. "Hvala ti", rekla je Dottie. "Što si me primila večeras. Što me ništa ne pitaš." "Naravno", promrmljala je Isabelle. No, izgovorila je to prebrzo, odmakla se prebrzo, a u sobu se ponovno uvukla magla neugode. Isabelle je sjela na stolac. Žene su šutjele. Povremeno gledajući Dottie na kauču s pokrivačem preko nje, Isabelle je neprekidno skretala pogled, jer ju je uznemirivala ta iznimna lakoća kojom životi stradaju, bivaju uništeni. Životi,

labavi kao tkanina, hirovito odrezani škarama nasumičnih samoživih trenutaka. Uredska zabava u tvornici guma, viski teče potocima... i u nizu slijepih trenutaka promijenio se život Wallyja Browna, i Dottiein, čak i životi njihovih odraslih sinova, pretpostavljala je. Cap-cap. Sve u komadima. Isabelle je rekla: "Dottie, moram ti nešto reći." Obje su se žene okrenule prema njoj s očekivanjem i oprezom. Isabelle se plakalo, onako kako plaču bolesnici, frustrirani i umorni jer se tako dugo već ne osjećaju dobro. "Amy", počela je Isabelle. Ali, ne, tako nije bilo dobro. Prstom je prelazila po rukohvatu svog stolca. Dottie je sada zurila u svoje noge; Bev je i dalje gledala Isabelle. "Kad sam ostala trudna s Amy, imala sam sedamnaest godina", konačno je izgovorila Isabelle. "Nisam bila udana." Dottie je podigla pogled prema Isabelle. "Nikad se nisam udala. To je jedna stvar." Sad je Isabelle morala zastati, prazno zureći u svoje ruke koje je stezala u šake i opuštala, prije nego što je rekla gotovo glasno: "Bio je oženjen, Dottie. Oženjen, otac troje djece." Isabelle je iskreno gledala u prijateljicu, čije je blijedo lice otkrivalo iznenađenje usred svog tog umora. "Voljela bih ti reći da sam bila nedužna", nastavila je Isabelle, "da nisam ništa... znala. Na neki sam način i bila. No, nikad to prije nisam iskusila, ni s kim nisam bila. No, znala sam što smo radili. Znala sam da to nije dobro. Znala sam to, Dottie." Isabelle je pogledala u pod. "A ipak sam to napravila, jer sam tako željela." Dugo nitko ništa nije rekao, a onda je Isabelle dodala, kao da se tek sad toga sjetila: "Bio je najbolji prijatelj mog oca." Debela Bev glasno je udahnula, namještajući se u stolcu, kao daje morala udobnije rasporediti vlastitu težinu da bi o ovome razmislila. "Divan prijatelj", rekla je. No, tad se Dottie nagnula naprijed i tiho rekla: "Isabelle, mrzim Altheu Tyson. Ne mrzim tebe. Ako se toga bojiš." Bojala se toga na neki način. I još nekih stvari. Bojala se - cijelo vrijeme, od dana kad je vozila Dottie kući iz ureda i s njom sjedila kratko u kuhinji - da je ona, Isabelle Goodrow, izazvala tu bol drugoj osobi. I to joj nikad prije nije palo na pamet. Ne stvarno. Zaista nije sve te godine mislila o Evelyn Cunningham, bar ne sa žaljenjem. Sad ju je to zbunjivalo, nije mogla vjerovati. Kako je mogla živjeti tako dugo ne shvaćajući što je možda - sigurno - učinila životu Evelyn Cunningham? Kako je Evelyn Cunningham iz godine u godinu ostajala tako nestvarna za Isabelle, poput neke slike u časopisu? Jer, ta je žena bila živa, od krvi i mesa; ustajala je vjerojatno noću da bi se brinula o bolesnom djetetu, punila je perilicu prljavim rubljem svoga supruga, spremala ručkove, večere, prala suđe i morala zamišljati (usred noći, nesumnjivo) kako njezin muž otkopčava hlače i penje se na Isabelle Goodrow usred polja krumpira. S tim je mislima možda živjela godinama. Znala je i dok joj je muž umirao i djeca odrastala da druga žena odgaja dijete tog čovjeka kojeg je ona, Evelyn Cunningham, voljela i godinama živjela s njim. Kako je to bilo? "Pričaj nam još", rekla je Dottie. No, Isabelle više nije htjela. Koje bi riječi upotrijebila? Gledala je malo Dottie, malo Bev, pa obje, i shvatila na svoje iznenađenje kako je uljudno gledaju. "Zna li Amy?" pitala je Bev kad joj se učinilo da Isabelle ipak neće nastaviti priču. "Amy, zna li išta od toga?" Bev je podigla obrve, jednim se debelim prstom počešala po glavi i ponovno se premjestila na stolcu. Odmahujući glavom, Isabelle se osjećala kao da ju je neka teška bolest prikovala za krevet, kao da se ne bi mogla pomaknuti da je kuća tog trena planula. Boljele su je lopatice, niz ruke je bol tekla do zapešća, zglobova šake; prsti su joj ležali rašireni na krilu. "Ako mogu objasniti...", zastala je, a obje su žene kimnule. Roditelji su joj bili dobri ljudi, konačno je rekla, kao da govori iz dubine te nepoznate bolesti koja joj je sušila i okužila usta. Nije bila osoba koja se žalila na svoje djetinjstvo. Zaista je to željela naglasiti, rekla je, iznenada treptajima gušeći suze. ("Dobro je", rekla je blago Debela Bev, "samo nastavi.")

Roditelji su joj naporno radili, išli svake nedjelje u crkvu. Naučili su je razlikovati dobro i zlo. Majka je bila sramežljiva i nisu imali mnogo prijatelja, tek nekolicinu, naravno (Debela ju je Bev ohrabrivala kimanjem glave) - primjerice, Cunninghamove. Kao što je već rekla, Jake Cunningham bio je najbolji prijatelj njezina oca. Zajedno su odrasli, dva dječaka u gradu West Minot. Jake je oženio Evelyn, koja je radila ondje u bolnici. Nije bila bolničarka - pa, možda je i bila; Isabelle nije znala koliko je obuke ona prošla - no, radila je neko vrijeme nakon što su se vjenčali i onda prestala, da bi rodila troje djece, jedno za drugim. Isabelle je tada imala oko deset godina, tako nekako, a Cunninghamovi bi katkad navraćali vikendom popodne, autom iz West Minota s gomilom djece. Isabelle se sada pitala nije li joj majka bila ljubomorna, jer očito nije mogla imati više djece; no, nije bila sigurna - ni tada o tome nije razmišljala. Cunninghamovi su se preselili u Kaliforniju. Jake je ondje započeo posao krovopokrivanja i navodno im je dobro išlo - Isabelle se nije dobro sjećala. Slali su im božične čestitke. I onda je, kad je Isabelle imala dvanaest godina, otac umro ("A je li?" promrmljala je Bev. "Pojma nisam imala"), sjedeći u autu dok je punio gorivo. ("Tako mi je žao", rekla je Dottie ispuhujući nos.) Da, bilo je teško. Ne misliš na to kad si dijete, to da su neke stvari teške, prihvatiš da dolaze, najprije si u šoku; sprovod je bio lijep, toga će se uvijek sjećati. Došlo je mnogo ljudi. Jake Cunningham stigao je iz Kalifornije - Evelyn nije mogla doći zbog djece za koju se trebalo brinuti, naravno - i svi su bili vrlo ljubazni prema Isabelle. Na dan sprovoda osjećala se posebno dobro. I svirali su Bog nam je zaklon i utvrda, što je još uvijek bila Isabelleina najdraža crkvena pjesma - tješile su je te riječi - no, sada je skretala s teme; nije zapravo željela pričati o svom ocu. I tako. Duboko je udahnula. U svakom slučaju. Nakon sprovoda je postalo teško. Mjesecima nakon toga, kad su ljudi prestali nazivati, dolaziti, spominjati. ("Da", rekla je Bev kimajući glavom, "uvijek je tako, zar ne?") Brinula se za majku, a majka za nju. No, nisu mnogo izlazile - do crkve, naravno, a rođaci su živjeli malo dalje niz cestu. Isabelle je marljivo učila i imala dobre ocjene. Htjela je biti učiteljica. Prvog razreda, jer u prvom razredu djeca uče čitati, a dobra učiteljica mnogo pomogne, znate. Majka se ponosila njome. O, ona i majka jako su se voljele, rekla je Isabelle, lagano podižući glas, opet trepćući očima, i, ako ćemo istinu, stvarnu, tužnu istinu, u sjećanju su joj se ti dani produžili kao jedno dugo, teško nedjeljno popodne i nije znala zašto, jer sad bi sve dala da može ponovno biti s majkom. Uopće joj ne bi bilo teško. Večeras je slupala majčinu posudicu od Belleek-porculana, slučajno joj je pala s kuhinjske površine. ("Što je to, dušo?" Debela Bev nagnula se naprijed. "Što si slomila, dušo?") To je za nju uvijek bio dio majke spremljen na sigurno u kuhinjskom ormariću, a sad ga više nije bilo. (Niz Isabelleino su lice tekle suze.) Oduvijek je mislila da će je jednog dana Amy čuvati u svome domu, ali više je nije bilo. ("Dodaj taj toaletni papir", rekla je Bev pružajući ruku prema Dottie, i Dottie ju je poslušala i otrgnula dugu traku za Isabelle.) No, dakle. Isabelle je jako ispuhala nos, obrisala oči. No, dakle, imala je dobre ocjene i bila najbolja u generaciji, čime se majka ponosila ("Kako je i red", rekla je Dottie, velikodušno joj dodajući još jednu traku toaletnog papira, za svaki slučaj.) Bilo je samo trideset i troje učenika - mala škola. ("Nema veze", rekla je Bev oštro. "Svi znaju da si ti pametna. I trebaš se ponositi.") Majka je voljela šivati. Sašila joj je prekrasnu bijelu pamučnu haljinu za dan mature. No, brzala je. Jer se šest tjedana ranije, jednoga krasnog dana u svibnju (magnolije su cvjetale pokraj prednjih vrata - sjećala se toga - i pčele se zalijetale u mrežice na verandi), iznenada pojavio Jake Cunningham. Došao je na istok nekim poslom pa je usput posjetio Isabelle i majku. I, oh, baš su mu se razveselile. Uđi, uđi, rekla je majka. Kako su Evelyn i djeca? Dobro, svi su dobro. Oči Jakea Cunninghama bile su sive i izrazito blage. Nasmijao se svaki put kad bi pogledao Isabelle. I popravio je krov. Otišao je u dućan s materijalom i vratio se sa svime potrebnim, pa se popeo na ljestve i popravio krov gdje je curio. Bilo je divno imati muškarca u kući.

Sjedio je u kuhinji dok su spremale večeru, s rukama na stolu, velikim rukama punim svijetlih, kovrčavih dlačica, i dok je vadila pecivo iz pećnice i stavljala ga u košaru, Isabelle je bila sretna. Do tog dana nije znala da je prije bila nesretna; a sad više nije bila nesretna. Oči su mu, mislila je, bile malo tužne i vrlo, vrlo blage. Još se smijao svaki put kad bi ga ona pogledala. Majka je bila umorna od sveg tog uzbuđenja pa je te noći otišla ranije spavati. Isabelle i Jake sjedili su u dnevnoj sobi. Uvijek će se toga sjećati. U to doba godine večeri su se produživale, tek se smrkavalo kad je majka otišla na počinak. "Upalite svjetiljku", rekla im je bezazleno i otišla iz sobe. No, nisu to učinili. Sjedili su na kauču, licem jedno prema drugome, s laktovima preko ruba naslona, tiho su razgovarali, smiješili se, gledali u pod pa kroz prozor dok se soba punila onom mekom, proljetnom tminom. Jake je nosio prugastu košulju - pa, to i nije bilo važno, pretpostavljala je; samo si nije mogla pomoći, a da se ne sjeća. U svakom slučaju, te je večeri mjesec bio pun, a noćno je nebo kroz otvoren prozor dnevne sobe imalo divan, magličast sjaj. I tako. Otišli su prošetati. Hodali su obližnjim poljem krumpira i udisali zemljani miris staklenika. Pun je mjesec stajao nisko na nebu, kao da je jako otežao. Voljela bi reći da nije znala... no, nije to mogla. Znala je da je to laž. I nije joj bilo stalo u tome je bila stvar. Pa i je, ali nije. Jer je bila tako sretna! Nije ju bilo briga koliko će je to koštati! Bila je sretnija nego ikada. Sljedeće su noći ponovno šetali. Poslije ju je poljubio u čelo i rekao da nitko ne smije ništa doznati. Voljela ga je. O, Bože, kako ga je voljela! Htjela mu je reći da ga voli i mislila je da će to učiniti ujutro, no ujutro ga više nije bilo. (Toaletni je papir kružio; sve tri žene ispuhale su nos.) Nikome nije rekla. A kome bi i mogla reći? No, bila je najbolja u generaciji i morala je održati govor, što je i učinila stojeći na školskoj tratini tog vrućeg dana u lipnju, odjevena u svoju bijelu pamučnu haljinu. Kad se vratila kući, povratila je, uprljala zauvijek tu bijelu pamučnu haljinu. Majka je mislila da je samo nervozna i nije pravila problema zbog toga. Majka je bila vrlo draga. (Toaletni papir do Isabelle.) No, i sljedećeg je dana povratila, i sljedećeg i konačno priznala cijelu tužnu priču svojoj majci, pa su obje plakale sjedeći u dnevnoj sobi i držeći se za ruke. Sljedeći su dan popodne ona i majka otišle do svećenika i sjele na karirani kauč dok je sunce padalo preko sivog tepiha, za koji se Isabelle sjećala daje bio iznimno prljav - nije li smiješno što se tako jasno sjećamo nekih detalja? Usred svega pitala se zašto nitko nije počistio svećenikov tepih. Svećenik je hodao gore-dolje s rukama u džepovima u pamučnim, naboranim, prugastim hlačama. Čudni su putovi Božji, rekao je, i bit će kako Bog želi. Majka se brinula za bebu dok je Isabelle svaki dan vozila do Gorhama u školu za učiteljice. I to je bilo čudno, jer kad bi je poslije nastave pitali želi li na kavu, uvijek je odbijala i žurila se kući. Nitko u školi nije znao da ima bebu. ("Je li Jake Cunningham ikad doznao?" pitala je Bev. "Da", rekla je Dottie sad već sjedeći, "je li Jake Cunningham ikada doznao?" Znao je. Majka ga je nazvala u Kaliforniju. Evelyn je digla slušalicu. Zamislite Evelyn toga dana. Nikad to zaista nije zamišljala - u tome je bila stvar. No, zamislila je sada: stojiš u svojoj kuhinji, pitaš se što spremiti za večeru, provjeravaš hladnjak - i zvoni telefon. Jedne je minute tvoj svijet ovakav, druge se minute urušio u sebe. ("Ali, što je rekao taj Jake?" tražila je Bev. "Što je taj idiot imao reći?") Bilo mu je žao. O, bilo mu je jako žao, naravno. Ako ikad budu imale problema s novcem, samo neka mu jave. No, od njega nisu namjeravale uzimati novac. ("Naravno da ne", rekla je Dottie, sada potpuno budna i lucidna kao da ju je tableta za smirenje nekako razbudila. "Glupost", rekla je Bev. "Ja bih mu uzela i posljednji novčić.") Ne, to je bila njezina odgovornost - Isabelleina. I majčina, što baš i nije bilo pošteno. Ništa od toga nije bilo pošteno prema majci; ničime to nije zaslužila. ("Pa, život nije pošten", primijetila je Dottie.) No, tog je siječnja majka umrla. Jedne je noći legla ne osjećajući se

dobro - malo neobično u želucu - i umrla je u snu od srčanog udara. Isabelle je oduvijek mislila da ju je ubio stres. ("Ljudi pod težim stresom žive i do sto godina", razuvjeravala ju je Debela Bev.) I tako je prestala studirati. Uspaničarila se, to je bilo to. Morala se brinuti za bebu i stvarno je željela muža. U tom malom gradu nije bilo slobodnih muškaraca pa je prodala majčinu kuću i preselila se niz rijeku do Shirley Fallsa. Čak joj je i svećenik savjetovao da to ne radi. No, mislila je da u Shirley Fallsu ima više mogućnosti da nađe muža. Bila je to, ipak, pogreška. Uznemirila se i u robnoj kući Woolworth's kupila vjenčani prsten; učinila je to ne razmišljajući, ali ga je tad nosila gotovo cijelu godinu - i kad bi je netko pitao, rekla bi da je udovica. (Dottie i Bev kimale su. Sjećale su se toga.) Stvarno je to bila grozna pogreška, tako lagati. No, jednom kad se upleteš u laž, teško se izvući, čak i kad hoćeš. (Dottie je ponovno kimala, ovaj put brže.) Odrastajući, uvijek je mislila da će se udati i imati lijepu, malu obitelj. Još uvijek joj je katkad bilo čudno da se to nije odvilo na taj način. I to je bilo to. Njezina priča. Sjedile su u tišini punoj misli, jedva primjetno kimajući jedna drugoj. U daljini se čuo auto na Cesti 22. "Jake je umro odmah nakon što sam se preselila u Shirley Falls", dodala je Isabelle usput. "Nije valjda još jedan srčani udar", rekla je Debela Bev. Isabelle je kimnula. "Na igralištu za golf." "Bogati, Isabelle", rekla je Dottie. "Zar ne znaš nikoga koga je udario auto? Otrovao se? Ispao iz čamca i utopio se?" Pogledale su se; Bev je raširila oči. "Ali, nikad nisam mislila na Evelyn", Isabelle je nastavila nakon nekoliko trenutaka. "Nikad zaista nisam mislila na nju." Pogledala je Dottie ispričavajući se. "Pa", rekla je Debela Bev konačno paleći cigaretu, "sad ti je najbolje da misliš na Amy." Isabelle je na kraju bila jedina osoba te noći koja nije uzela valium. Bev je u posljednji tren odlučila da se tijekom večeri dogodilo previše toga da bi joj omamljeni um ikad sam od sebe zaspao, posebno u toj sićušnoj dnevnoj sobi, pa je, kad im je Isabelle poželjela laku noć, crveneći se jer su se obje žene nagnule da je poljube u obraz, i jer je Isabelle ostavila bočicu s tabletama pokraj kauča na kojem je sjedila Dottie, Bev uzela jednu. I onda, misleći da će ona i Dottie još nekoliko trenutaka šaptati - naravno, vrlo tiho - o tome što im je Isabelle upravo ispričala, Bev je izišla iz toaleta i našla Dottie kako spava tako čvrsto kao da ju je netko opalio po glavi. Još uvijek je sjedila, zapravo, i nije se ni trznula kad ju je Bev nježno povukla na kauč, podlažući joj jastuk pod glavu i pokrivajući je. Bev se smjestila na madracu koji je Isabelle prije donijela iz Amyne sobe - ondje na sredini dnevne sobe - što je bilo začuđujuće udobno. Za nekoliko minuta učinilo joj se da je valium uljuljkava u san; Bože, dobro je da se ne može toga baš tako često dočepati. Izazivaju zatvor. Tko bi ikad mislio da Isabelle Goodrow... život je katkad smiješan. Wally Brown nakon svih tih godina. Tako napraviti budalu od sebe. Na katu je Isabelle ležala budna na krevetu pokraj Amy, slušajući je kako diše. Miris duhanskog dima lebdio je odozdo i podsjećao je, ne u lošem smislu, na crkvene večere na koje je išla kao dijete s roditeljima, kad bi se muškarci nakon jela u podrumu crkve okupljali i pušili, razgovarali o usjevima, traktorima dok su žene kuhale kavu u velikim, srebrnim urnama te na stol postavljale kolače i torte. To su bile iste one žene koje će nekoliko godina poslije majci danima nakon pogreba donositi hranu. Bilo je to lijepo od njih, Isabelle je sad tako mislila. Činilo joj se (Kakav je to zvuk? To samo Debela Bev hrče.) da je ljubaznost jedan od Božjih najvećih darova: činjenica da su ljudi, tako mnogo njih, u sebi nosili sposobnost biti ljubazni, zaista je bila Božje djelo. Kako su tek one žene u prizemlju večeras prema njoj bile ljubazne! Ljubazni su bili i policajci prije toga, liječnik pri telefonu, šutljivi ljekarnik (sjećala se samo velikog čovjeka u bijeloj kuti). Da, ljudi mogu biti ljubazni. I više si neće dopustiti da misli o Averyju, njegovoj ženi Emmi - nije sada mogla podnijeti drapajuću hrapavost tih misli. Razmišljat će o svojim prijateljima u prizemlju, kako su u jednom trenutku večeras plakale s njom kad im je pričala o ljubavi za Jakea

Cunninghama. Isabelle nije mogla prestati misliti o tome. Te su žene plakale s njom. Čule su priču o lažnom životu, o ljudima koje je povrijedila svojim djelima, i zatim su je nježno poljubile za laku noć. Nije to zaslužila. Godinama se osjećala odvojeno od njih, misleći da je bolja, da bi se trebala družiti sa ženama poput Barbare Rawley i Peg Dunlap i Emme Clark. Što sam si umislila da jesam? pitala se zapanjeno. Što sam si umislila da jesam? San joj je bio lagan, ali ravnomjeran, kao da nije ležala na krevetu, već na toplom zraku, kao da je nekom osobitom osmozom djelomično apsorbirala ostatke valiuma iz drugih tijela u kući. Povremeno bi se Amy trznula tijekom noći, pomakla nogu, zazvala, pa bi se Isabelle probudila nemajući osjećaj daje spavala. "Tu sam", rekla bi svaki put dodirujući djevojčinu ruku. "Tu sam, Amy. Sve je u redu." U jednom je trenutku otvorila oči i bio je dan, ranojutarnje se svjetlo uvlačilo u sobu. Amy je ležala na boku s licem prema Isabelle i gledala je velikim, bistrim očima, s izrazom koji se nije moglo iščitati. Tako je bilo i kad je bila mala; Isabelle bi popodne legla na taj krevet zajedno s njom pokušavajući je uspavati. No, sada joj je tijelo bilo duže od Isabelleina, miteseri su se stisli u pregibima nosa i brade, ljutit prištić izgurao joj se na obraz. Ipak, oči su joj čuvale onu istu tajnu koju je Isabelle vidjela u njima kad je djevojčica imala manje od dvije godine. Amy, htjela je reći Isabelle, Amy, tko si ti? Umjesto toga je tiho rekla: "Spavaj." I djevojka je spavala. Zaklopila je oči, lagano otvorila usta i zaspala. Dnevna je soba izgledala poharano. Goli je madrac, napola pokriven plahtom, ležao na sredini poda, s kauča su padali zgužvani pokrivači i plahte, jastuci posvuda, sjenilo svjetiljke nagnuto u stranu; tanjurić s opušcima bez ikakva razloga navrh televizora, na pod se prosuo sivi pepeo. Toaletni se papir pružao razmotan od kraja kauča do stolića gdje je čaša vode ostavila kružni trag na površini od mahagonija. U toaletu pokraj kuhinje netko je pustio vodu i čulo se kako Debela Bev pjeva: "Lanjski si snijeg, a ja idem daljeeee..." Vrata su se otvorila i Bev je pozdravila Isabelle mašući rukom, pokazujući nered ispred njih. "Dobra zabava sinoć." Isabelle je kimnula sklanjajući kutiju cigareta sa sjedala naslonjača prije nego što je sjela. "Žao mi je što smo sve uneredile", rekla je Dottie, koja je sjedila u kutu kauča s koljenima pod bradom dok joj se dim cigarete uzdizao uz lice, šireći se blizu stropa u sivu omaglicu. "Kako je Amy? Je li dobro?" Debela je Bev podigla rolu toaletnog papira, omotala ga i stavila na stolić. "Spavala je." Isabelle je kimnula. "Vjerojatno će sići za nekoliko minuta. Loše je sanjala, hoću reći." "Naravno. Jesi li ti sanjala, Dottie?" Dottie je umorno odmahnula glavom. "Osim što je sve noćna mora. Čini se kao noćna mora." Bev je sjela na kauč i primila Dottieinu ruku. "Dan po dan, Dottie." "Moja rođakinja Cindy Rae", rekla je Isabelle iz naslonjača, "govorila je da se slona jede griz po griz." Bev je zapalila cigaretu žarom s Dottieine. "Sviđa mi se to. Griz po griz." Isabelle je boljela glava. Ma kakvu je noćnu zaštitu imala protiv Averyja Clarka, sada je više nije bilo. Ponovno je bio stvaran - stvarni čovjek koji je živio dalje niz ulicu, čovjek koji je zaboravio doći na kolače sa svojom ženom. Zamislila mu je blago lice kako se kreće uredom i osjetila šuplju žudnju; mrzila ga je, zamišljala je njegova nakrivljena usta, visoku vitkost (visoko dupe, iznenada je pomislila). Boljelo je. Djevojka je stajala u dovratku spuštene glave i ogledavala se po sobi iznenađeno i oprezno. Debela Bev nije si mogla pomoći, rekla je: "Amy Goodrow, dolazi ovamo i daj da te ova debela, stara žena zagrli." No, djevojka ju je tek pogledala, izraz lica nije joj se promijenio. "No, hajde sad", zapovjedila je Bev. "Učini to zbog mene. Kladim se da mi ne vjeruješ, ali nedostajala si mi." Ispružila je ruke, vrteći zapešćima, okrenuvši se prema Dottie radi

podrške. "Nije li, Dottie? Nisam li ti svakog dana na poslu rekla: 'Dottie, lijepo je što si se vratila, ali ona je Amy Goodrow bila zaista draga'?" "Istina je to", složila se Dottie. Sad se djevojka sramežljivo nasmijala, grizući usnicu od nelagode. "Hajde, dođi." I djevojka joj je prišla, čudno se saginjući dok ju je Bev čvrsto grlila svojim velikim, mekanim rukama. Isabelle je promatrala iz naslonjača i u sebi se nacerila, djelomično zbog te nespretnosti, ali uglavnom zato što je znala da djevojka ovo jutro ima grozan zadah iz usta, što je namirisala ležeći kraj nje na krevetu - nepoznat, snažan i truo miris strahova iz noćnih mora. "Hvala ti", rekla je Bev konačno puštajući Amy. "Moje cure misle da su prevelike za zagrljaje", (laž), "a još nekoliko godina neću imati unuke. Bože, nadam se da će to biti za nekoliko godina. Bojim se da će se Roxie udati za prvu budalu koja naiđe." "Ne", rekla je Dottie. "Roxanne je razumna." Pomakla je pokrivač da Amy može sjesti na kauč. "Sigurno se pitaš zašto ti je kuća jutros ovako puna", dodala je ispričavajući se Amy. "Doma imam nekih problema i tvoja me mama sinoć ljubazno pozvala na malu zabavu u pidžamama." Amy je oklijevajući kimnula. Kad se tog jutra probudila po drugi put, majka joj je šaptom objasnila Dottieinu situaciju i usred vlastite paučine muka Amy je to utješilo, jer je znala da nije jedina osoba na svijetu čije je srce tako nedavno probijeno, slomljeno, rastureno. "Majka ti je zaista bila ljubazna", složila se Bev, dižući jastuk s poda. "Ne", rekla je Isabelle. "Zapravo ste vas dvije bile ljubazne prema meni." Da, u toj je sobi bilo, a i sada ima, ljubaznosti nasukanih žena, no ostalo je tajni koje će one ipak sačuvati. Za Amy, naravno, zapanjeni glas gospodina Robertsona: "Ne znam tko ste vi." Za Isabelle micanje Averyja Clarka s položaja za koji nitko, uključujući i njega, nije znao da ga zauzima. A čak ni Dottie nije ispričala Bev sve detalje svoje boli (Uporne misli o prstima u Altheinoj vagini - tom mračnom i vlažnom tunelu koji joj je vodio u unutrašnjost, umjesto Dottieine suhe, izmasakrirane, skraćene cijevi, sada sašivene pri vrhu); a Debela Bev imala je osobnih briga koje nije mogla ni izreći, težak teret strave koji ju je pritiskao. No, što se moglo napraviti? Samo ići dalje. Ljudi su išli dalje; radili su to tisućama godina. Uzmeš ponuđenu ljubaznost, pustiš je da sipi kroz tebe koliko god duboko ide, a ostale mračne bezdane nosiš sa sobom, znajući da će se s vremenom pretvoriti u nešto podnošljivo. Dottie, Bev, Isabelle, sve su to znale. No, Amy je bila mlada. Nije još znala što može, a što ne može podnijeti, i u tišini se držala triju majki u sobi kao ošamućeno dijete. "Uništile smo ti dnevnu sobu", rekla je Debela Bev Isabelle. "Sad baš možemo napraviti i palačinke i uništiti ti i kuhinju." "O, uništite je", rekla je Isabelle. "Nije važno." I nije bilo važno. Nešto je tog jutra započelo za Isabelle dok je ležala na svom krevetu s Amy a jarko sunce prodiralo kroz rolete, pa je imalo smisla popustiti, predati se, opustiti se - što je to točno bilo? No, ispričala je Amy cijelu Dottieinu situaciju iskreno, kako možda inače nikad ne bi, možda bi je uljepšala - s "osobnim problemima" - ali je umjesto toga rekla Amy sve o Wallyju Brownu i Althei Tyson. (Trebala bi joj sada reći i da ode oprati zube, mislila je Isabelle, gledajući djevojku skutrenu u dnu kauča; ali nije rekla ništa.) Kad se bila probudila, osjetila je neki čudan, blag okus slobode, počevši odlukom da danas neće napraviti krevet i da neće ići u crkvu. Niti će sutra otići na posao. Nazvat će Averyja Clarka i reći mu da Amy nije dobro, da joj treba slobodan tjedan. Imala je mnogo neiskorištenih dana godišnjeg, s time neće biti problema. A ako joj Avery ne bude vjerovao, ako pretpostavi da nije došla zato što joj je neugodno gledati ga nakon što je zaboravio doći na poziv? Ili što ako bude mislio da se ljuti? Nije bilo važno. Nije bilo važno što će on misliti. I nije bilo važno što joj je kuća neuredna, što se na stoliću od mahagonija upravo stvara mrlja od vode. Ne, nije bilo važno. "Trebala bih na misu", rekla je Dottie, upućujući tu izjavu Amy, koja nije imala pojma što na to reći pa se samo nasmijala, sramežljivo, sa svog kraja kauča.

"Mislim da bi Bog radije da ti pojedeš palačinku", povikala je Debela Bev iz kuhinje i Isabelle je osjetila iznenadan, intenzivan poriv da bude katolkinja. Da je bila katolkinja, sad bi kleknula i pognula glavu u crkvi s blještavim prozorima od šarenog stakla i trakama zlatnog svjetla oko sebe. Da, o, da, kleknula bi i ispružila ruke za svoju Amy, Dottie i Bev. "Molim te, Bože", molila bi. (Za što bi molila?) Molila bi: "O, molim te, Bože. Pomozi nam da budemo milostivi jedni prema drugima." "Ja volim tanke i zagorene", rekla je Debela Bev. "Treba ih pritisnuti lopaticom." Uz miris kave i zagorenih palačinki jutro se razvijalo, posrtalo počinjući novi dan, no osjećala se neizrečena prisustnost smrti: duh tijela djevojčice uguran u prtljažnik auta, prazna kuća koja je čekala da Dottie Brown započne u njoj iznenadan i nečist život udovice, a za Isabelle isto, potpuno intimno, jer kako će joj izgledati život kad u njegovu središtu više nije Avery Clark? A Amy, sjedeći na kraju kauča, nije mogla pojesti palačinku koju joj je Bev dodala. Isabelle je promatrala zbunjenost djevojčina izraza, nesuvislost toga sjajnog lica i pitala se opet zašto se djevojka s tim momkom vozikala naokolo puteljcima, ponovno se pitala koje su to sve različite fasete djevojčine tuge i znala da će trebati vremena da ih upozna i da ih možda nikad neće ni doznati. Griz po griz. Da, trebat će vremena, naravno - za sve to. Shvatila je to stojeći na verandi i mašući za pozdrav Bev i Dottie kad su izlazile s kolnog prilaza. Trebat će vremena da se sredi, a i da sredi svoj život bez Averyja Clarka. Već je osjećala da je mame godine istih navika - što će sutra obući kad bude išla na posao? Ali, ne. Neće se vraćati na posao, barem ne neko vrijeme. Ne. Zaboravio je doći k njoj na kolače. Nakon svega nije o njemu lijepo mislila, ako je išta i mislila. Osim što su joj se neprekidno javljali ti isprekidani osjećaji slobode, ta jasna i razumna mirnoća. A tu je bila i Amy, želja da je zadrži pokraj sebe, da se brine za nju. Primjerice, djevojka bi se trebala okupati. "Jesi li za kupanje?" pitala je Isabelle, a Amy je slegnula ramenima i odmahnula glavom. O kupanju više nije mislila. "Dobro", rekla je Isabelle. "Onda poslije. Kupka će pomoći." Otvorila je stražnja i kuhinjska vrata da provjetri kuću i onda sjela pokraj Amy na kauč. "Ne idemo u crkvu", rekla je. Amy je kimnula. Otraga, s drveća čule su se ptice kako pjevaju. Izvana: mek, gotovo jesenji dan. Sunce pada kroz prozore kongregacijske crkve, meko preko debelog, crvenog saga i preko naslona bijelih klupa. I povjetarac je mekan dok lagano njiše lišće brijestova tako da u crkvi svjetlost podrhtava po zidu i oltaru, gdje se igraju sjene lišća. Pastva stoji i pjeva polaganim, dubokim skupnim glasom: Hvalite Jahvu jer je dobar: vječna je ljubav njegova, kao pozadina melodiji s orgulja čije se pune note ljušte i padaju s balkona kora. Hvalite Jahvu jer puna je zemlja stvorenja Njegovih. Razvodnici u sivim odijelima i teškim cipelama stavili su plitice za milodar na stol ispred crkve i, popravljajući si kravate, ozbiljni i važni (Avery Clark jedan je od njih), vraćaju se tiho do svojih mjesta. Slava Ocu, Sinu i Duhu Svetom. Aaa-men. Pastva sjeda, poneko koljeno udara u stražnju stranu klupe, poneka pjesmarica pada na pod uz mek udarac, ručna se torbica otvara i uz klik zatvara, poneki se nos tiho ispuhuje. (Emma Clark, ljuta na svog muža, pravi se da sluša Čitanje i pita se sjedi li Isabelle Goodrow negdje iza njih, drži li se ponosno u pravedničkom dostojanstvu.) Vaze s bijelim i crvenim krizantemama poslagane su uz stube pred oltarom. Svećenikova crna halja pokreće se dok podiže ruku iznad propovjedaonice, polako okrećući stranicu velike Biblije ispred sebe. Isus se uspravi te im reče: Tko je od vas bez grijeha... Straga se osjeća blag, sladak miris soka od grožđa jer je pričesna nedjelja i uz srebrne tanjure s malim kvadratima kruha otraga čekaju okrugli poslužavnici sa sićušnim čašama i sokom od grožđa. (Kapci Timmyja Thompsona padaju dok želudac njegove supruge ne zakruli dovoljno glasno i ne probudi ga.)

Ponovno sviraju orgulje, svećenik se odmiče od propovjedaonice, pogne glavu dok iza njega dirigentica zbora, Miriam Langley, stoji licem okrenuta prema ljudima u crkvi, odjevena u crnu halju, i pred sobom drži crnu mapu s notama dok joj neka pobožna agonija preuzima sitne, obične crte lice, lagano se ljulja te počinje svoju solodionicu. (Peg Dunlap sjedi pokraj svog muža i zamišlja lice Geralda Burrowsa između svojih nogu, zbog toga osjeća toplinu među nogama i fiksira pogled na vazu s bijelim krizantemama.) Meko treperenje sunčeva svjetla preko propovjedaonice, prigušeni zvuči prometa s Glavne ulice, produženi, titravi ameni solodionice Miriam Langley, stalni tihi kašalj negdje s balkona, kratko šuškanje papirića bombona i onda eksplozija veselih nota s orgulja, kao da je možda orguljaš sretan što je solo Miriam Langley konačno gotov; svećenik se vraća do propovjedaonice, sprema se za propovijed (u programu naslovljen "Guliti kiselo grožđe") i kongregacija koja se namješta, poneki tihi uzdah i priprema za dugotrajan napor. Uplakanu bebu otac nosi van, sretan što može sjediti u autu na sunčanom parkiralištu i propustiti propovijed; Clara Wilcox, obavivši misu ranije kao i obično, s Barbarom Rawley rasprema posuđe od kave koju su netom popili u sobi za aktivnosti i okreće glavu jer joj je neugodno koliko je krafni Barbara Rawley već ubacila u usta. Sunčevo svjetlo dopire kroz prozor i odražava se od posude za kavu prije nego što je odnesu i spreme u pokrajnjoj sobi. A u crkvi je svećenik završio propovijed (kraću nego obično jer je trebalo podijeliti pričest), razvodnici ponovno ustaju, raznoseći ovog puta plitice za milodar; svećenik okreće velike stranice Biblije na propovjedaonici pred sobom, Ovo je tijelo moje, koje je za vas... Ovo činite na moju uspomenu... I još jedna pjesma, pa skup u crkvi ustaje s olakšanjem jer se približava kraj; a na kraju stiže blagoslov, svećenik stoji s podignutom rukom iznad svojih dragih župljana (tako bi to izgledalo onima koji bi provirili, čovjek svečano stoji, odjeven u crnu halju, zatvorenih očiju, blagoslivljajući ih sve), Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Jahve baš tog trenutka kad Isabelle Goodrow u maloj dnevnoj sobi, još uvijek punoj duhanskog dima, tiho priča Amy kraj priče o Jakeu i Evelyn Cunningham i njihovo troje djece koje su odgojili u Kaliforniji, govoreći joj na kraju da je pogriješila što joj to sve nije odavno ispričala. Amy je napeto promatrala lice svoje majke, napeto gledala u kauč, prozor, stolac, i u dugoj tišini koja je uslijedila, oči su joj se sve brže pomicale po sobi prije nego što su ponovno pale na Isabelle. "Mama", djevojka je konačno rekla, otvorenih očiju, lica i usta zbog iznenadnog shvaćanja, "Mama, ondje negdje su moja braća."

25 Prvi utorak u rujnu bio je prohladan, gotovo hladan. Žene u uredu radile su tiho i ravnomjerno, omatajući se čvršće u veste. U kantini su se dulje zadržavale nad kavom ili šalicama čaja, besposleno se igrajući ostacima omota od užine. Lenora Snibbens izgledala je lijepo i zrelo u svome mornarskoplavom puloveru i pitala je Rosie Tanguay koje začine upotrebljava kad sprema goveđi gulaš. "Sol i papar", rekla je Rosie. "Nikad ništa drugo osim soli i papra." Lenora je kimnula, no zapravo je sve to nije zanimalo; pitala je to samo da bi najavila kraj zavade. Svi su to razumjeli i više-manje osjećali istu želju za mirom u uredu, jer je Dottie Brown tjedan dana prije tiho izjavila da ju je suprug, nakon dvadeset i osam godina braka, ostavio zbog mlade žene i da o tome više ne želi razgovarati. Žene su to poštivale. One koje su o tome htjele pričati, zvale su se navečer telefonom; tijekom dana radile su u tišini. Dottieina nesreća učinila ih je zahvalnima zbog i najmanjeg blagoslova u njihovim životima. Stol Isabelle Goodrow ostao je uredan i netaknut, stolac gurnut ispod stola. Uzela je godišnji, to je sve što su drugi znali. A kad bi netko spomenuo tijelo one djevojčice, Debby Kay Dorne, gore u Hennecocku, koje je u prtljažniku auta u nekom polju našlo dvoje tinejdžera, Dottie Brown i Debela Bev pažljivo su izbjegavale pogledati jedna drugu. "Voljela bih da su našli i tipa koji je to napravio pa ga uhitili", rekla je Rosie Tanguay, tresući glavom. "Objesili ga za pete", dodala je Arlene Tucker.

"Zar ne mogu uzeti otiske?" pitala je Rosie povlačeći konac vrećice čaja u šalici koju je držala. "Ili ga naći po registarskim pločicama?" "Otisci prstiju ne traju mjesecima", rekla je Debela Bev. "Ne na otvorenom. A auto je vlasništvo onoga starog farmera čija su ta polja već godinama, Elvina Merricka. Uvijek mu naokolo leži kakva stara olupina. Kažu da je jedan dio njegove zemlje doslovno odlagalište za smeće." "Dobio je kaznu zbog toga. Jesi li vidjela to u novinama?" Bev je kimnula. "No, naći će ga, ma tko da to bio", rekla je. "Ovih dana nađu konac i spoje ga s tepihom u sasvim drugoj državi." "Zadivljujuće je što sve danas mogu napraviti", složila se Dottie Brown. (Premda, zapravo, taj slučaj nikada neće biti riješen; ni mnogo godina nakon toga neće se otkriti tko je ubio Debby Kay Dome.) "Sjećate li se kad je Timmy Thompson našao leš u svojoj staji?" pitala je Arlene Tucker. "Bilo je to prije barem dvadeset godina." Neke žene su se sjećale, ali većina nije. No, svi su se sjećali kad je opljačkana banka prije sedam, ne, osam godina, u studenom. Patty Valentine zavezali su, oblijepili joj usta i gurnuli je u trezor; satima je ondje ostala. Nakon toga je Patty počela predavati vjeronauk. Svake je godine pričala sedmogodišnjacima kako su je vezali dok joj je u lice bila uperena puška, kako se u trezoru molila i kako ju je ta molitva spasila. Djeca su tada morala nacrtati sliku ruku sklopljenih u molitvi. Jedne se godine neka djevojčica vratila kući i imala noćne more pa se njezin otac potužio velečasnom Barnesu, koji je razgovarao s Patty, koja se uznemirila i rekla velečasnom Barnesu "nek se je.." i onda više nije poučavala vjeronauk. "U taj dio priče teško je povjerovati", rekla je Rosie Tanguay. "Nitko tako ne razgovara sa svećenikom." "O, ali Patty je luda", rekla je Arlene, čije su informacije iz prve ruke navodno bile točne jer joj je majka te djevojčice bila prijateljica. "Žena je velečasnog Barnesa i sama malo šašava", netko je rekao, a ostali su potvrdno kimali. "Godišnje doniranje odjeće; sve bogatašice iz Oyster Pointa daju odjeću Episkopalnoj crkvi, a nekoliko se dana poslije gospođa Barnes prešetava odjevena u najbolje komade." Lenora Snibbens kimnula je. "One koji joj odgovaraju veličinom, valjda." To su znali svi i nije ih mnogo zanimalo; događaji iz Episkopalne crkve činili su se vrlo daleki ženama u uredu, a i drugim stanovnicima Shirley Fallsa - u gradu su dominirale Katolička i Kongregacijska crkva. (Premda će za dvadeset godina kći velečasnog Barnesa optužiti oca da joj je u djetinjstvu radio nepojmljive stvari i onda će puknuti tračevi, a velečasni će Barnes nakon toga izgubiti mnogo pastve te se nešto ranije umiroviti.) U svakom slučaju, tog dana nitko nije mario za to pa su se svi, kad je zvono označilo kraj stanke, vratili na radna mjesta. U udaljenom kutu Debela Bev i Dottie radile su u tišini; Bev držeći Dottie na oku, spremna prijateljici promrmljati koju riječ podrške, kad je odjednom vidjela da se Dottieine oči pune suzama. "Drži se, Dot", rekla je. "Bit će bolje. S vremenom. Vrijeme liječi sve." Dottie se nasmijala. "Kako pojesti slona?" rekla je. "Ali, od ovog mi probava baš i nije najbolja, kažem ti." "Naravno da nije." Bev je suosjećajno zatresla glavom. "Idemo nazvati Isabelle. Vidjeti što danas radi." No, Isabelle nije bila kod kuće. Odvezla je Amy na šišanje. "Oblikovati", rekla je Isabelle ženi u frizerskom salonu Ansonia, "samo vidite može li se malo oblikovati." Žena je kimnula bez riječi i odvela Amy otraga na pranje kose dok je Isabelle sjedila naprijed i listala časopise koje je ondje našla. Za dva dana Amy ponovno počinje škola; nakon frizera kupit će joj neku odjeću. U međuvremenu je Isabelle u krilu držala otvoren časopis i zurila kroz prozor u prolaznike. Uvijek joj je bilo neobično biti vani tijekom radnog dana; svaki bi je put začudilo koliko se toga događa izvan ureda: ljudi su ulazili u banku, ispod vrata čvrsto stezali veste i jakne toga prohladnog dana; dvije su majke gurale kolica pločnikom; neki se čovjek zaustavio provjeriti nekakav papir u džepu prije nego što je ponovno krenuo. Kamo su išli svi ti ljudi? Kako su izgledali njihovi životi? 137

Omotana frizerskim plaštem, Amy je zurila ravno u zrcalo dok ju je frizerka šišala. Još uvijek mokra, kosa je izgledala tamno i kratko, no kad je zapuhao fen, Isabelle je vidjela da se ponovno kovrča oko ušiju i da se pojavljuju nijanse plavog i zlatnog. Bilo joj je drago primijetiti trenutačno zadovoljstvo na djevojčinu licu. Nova ju je frizura činila odraslijom; začudila se kad je vidjela da više ne izgleda kao djevojka. Zadovoljna ishodom, frizerka je rekla: "Stavit ćemo samo malo šminke." "O, samo naprijed", viknula je Isabelle sa svog mjesta, vidjevši da Amy oklijeva i znajući da je to, naravno, zato što misli da joj se majka neće složiti. Isabelle se nasmiješila i ponovno kimnula, a onda još jednom pogledala kroz prozor. Grozna je pomisao da je ona bila majka koja se ni s čim nije slagala. Grozno je pitanje - je lije se Amy oduvijek bojala? Je li to bio razlog zastoje odrasla s tako mnogo strahova, uvijek poginjući glavu? Isabelle se zbunila. Zbunjujuće je što povrijediš dijete, a da to i ne znaš, misleći cijelo vrijeme da si oprezna, savjesna. No, bio je to užasan osjećaj. Užasniji nego to što je Avery Clark zaboravio poziv. Znati da ti je dijete odraslo u strahu. Osim stoje sve to bilo naopako, jer, mislila je Isabelle promatrajući kćer, ja sam se bojala tebe. O, tužno je to. Nije valjalo. Njezina se vlastita majka nje bojala. (Isabelleino se stopalo ljuljalo brzo, trzavo.) Sva ljubav svijeta nije mogla spriječiti tu strašnu istinu: ono što jesi, predaješ dalje. Isabelle je vratila časopis na hrpu. Draga Evelyn, slagala je riječi u glavi. Prošlo je mnogo godina i nadam se da si dobra zdravlja. Još se jednom ispričavam što sam ti zadrla u život... Podigla je pogled, iznenađena tom mladom ženom pred sobom, visokom i neprepoznatljivom. Trepnula je polako jednom, dvaput. "Dobro, mama", rekla je Amy. "Gotova sam." Dok su hodale pločnikom, jedna prema drugoj bile su sramežljive, nesigurne. Dašak vjetra podigao je na tren Isabelleinu suknju dok su virile u izlog trgovine s cipelama. "Malo su skupe", rekla je Amy kad je majka pokazala na jedne ispred njih. "Nema veze", odgovorila je Isabelle. "Barem ih probaj." Dućan je sav bio pokriven sagom, i prazan - tih kao crkva. Prodavač se lagano naklonio i nestao otraga pronaći Amyn broj tog para cipela. "Ali, misliš li da bi im rekla za mene?" Amy je šapnula sjedajući pokraj Isabelle. "Znam da ne znaš, ali misliš li da jest?" Dakle, o tome je razmišljala, o djeci Jakea Cunninghama. "Dušo, ne znam." I Isabelle je šaptala. "Bila sam mala kad sam posljednji put vidjela tu ženu. Ne znam o njoj dovoljno da bih predvidjela što bi ona učinila. Zapravo, ništa ne znam o njoj." "Ali, pisat ćeš joj?" "Da, uskoro." I kad se prodavač vratio: "Večeras." Čovjek je kleknuo ispred Amy i obuo joj cipele; a onda je poslije, kad ih je nosio s kutijom do blagajne, Amy rekla: "A djevojčica se zvala Callie?" "Da, skraćeno od Catherine, hoću reći." "Callie Cunningham", rekla je Amy provlačeći rukom kroz novu frizuru. "Ajme, kako je to slatko." Isabelle je mnogo puta te noći prepravljala pismo, i onda ga poslala sljedećeg dana. Nakon toga nije preostalo ništa osim čekati. Grozno je čekati pismo; svaki se dan oblikuje oko jutra punog nade i večernje magle razočaranja. Bila je to rana, to razočaranje, otvarala se iznova svako popodne u isto vrijeme. Mršav sadržaj poštanskog pretinca u koji je Amy zavirivala na povratku iz škole uključivao je račun ili dva, podsjetnik od zubara da Isabelle treba očistiti kamenac. Kako je život turoban kad te pozdravlja samo obećanje seta novih kovčega ako ispuniš neku anketu. Kako je neobično to tiho odbacivanje, jednostavna praznina prostora, stalna navala tišine, ploča "ničega", okružena izmaglicom pretpostavki. Možda Evelyn Cunningham više nije ondje živjela. (No, pismo bi se vratilo - Isabelleina je adresa bila na omotnici.) Možda se pismo izgubilo u pošti ili na ulici, ili je upravo sada skupljalo prašinu ispod nekoga kalifornijskog stubišta. Nakon nekog su ga vremena prestale spominjati. 138

Te je jeseni mnogo kišilo. Kiše su bile grube, jake i stalne, kao da su žurile nadoknaditi dugu stanku mučnog ljeta. Rijeka se sada činila golemom, pjenila se, vrtložila, tutnjila preko granitnih stijena; mutna je tama nestajala ispod mosta. Bilo je iskušenje stajati i promatrati je, i katkad bi se jutrom nakon jake kiše poneki prolaznik nagnuo preko ograde uz pločnik mosta, zurio dolje kao začaran silom rijeke. Isabelle bi vozila preko mosta do posla i pitala se usput razmišlja li taj prolaznik o tome da se baci u rijeku. I premda je znala da je to malo vjerojatno (samo je jednom netko skočio s mosta otkad je ona živjela u Shirley Fallsu - neki siroti pijanac usred noći), promatrala bi ga neko vrijeme u retrovizoru, jer Isabelle nije napustila navika očekivanja nesreće - niti će je ikada u potpunosti napustiti. Ne, Isabelle je još uvijek bila Isabelle. A, ipak, promijenila se, naravno. Morala je: sada je u Shirley Fallsu bilo ljudi - Bev, Dottie, Amy - koji su znali da se nikad nije udala, da je zatrudnjela sa sedamnaest godina s očevim prijateljem. Kao da je nestalo neko mračno rublje koje ju je godinama stezalo; osjećala se izloženo, ali čistije. I Dottie i Bev, baš kao i Amy, rekle su da nikome neće reći, no Isabelle je tek rekla: "To ćete vi odlučiti." Nije im htjela nametnuti teret tajnovitosti - iako se nije mogla prestati pitati kome bi one, ako bi uopće, to ispričale. No, nakon godina strogog tajenja svoje sramote bilo je pravo čudo kakojoj je sad malo bilo stalo hoće li ljudi znati. Djelomično zato što je ni Dottie ni Bev, pa čak ni Amy, nisu osuđivale onako kako je mislila da hoće, no Isabelle je uglavnom mislila na druge stvari. Na Amy, primjerice. Boljelo ju je. Zasljepljujuća bol, na trenutke užasna, kad bi u Amynim očima vidjela tihi nemir. Cijelo je dugo, toplo ljeto provela oporavljajući se od Amyne izdaje, a ovi su skraćeni dani jeseni počeli s mučnim osjećajem kao da je Amy tek jedva izbjegla neku vrlo ozbiljnu opasnost, a kad se pažljivije razmisli o toj izdaji, prije bi se moglo reći da je Isabelle izdala nju. Sjećanje na noć kad je Amy odrezala kosu sad joj se vraćalo s pojačanim strahom; ono što je učinila nije se moglo popraviti, i ta ju je neumoljivost najviše mučila. Ono što radimo važno je bila je misao koja joj se stalno i iznova javljala, kao da tek sada, u odrasloj dobi, to shvaća prvi put. No, bilo je i trenutaka kad bi Amyno lice bilo jasno, oči mirne, a nova joj frizura milovala bradu, kad bi Isabelle uhvatila tračak onoga što bi Amy mogla postati, tko možda već i jest, i to bi je umirivalo. I, naravno, stvar s Averyjom Clarkom bila je neobična. Više nije spominjao zaboravljeni poziv, a ona pojma nije imala je li o tome uopće mislio. No, kad se pred kraj rujna vratio na posao nakon teže prehlade, Isabelle mu je donijela košaru naranči. "Vidi, vidi", rekao je Avery kad je spustila košaru na njegov stol. "Nije li to lijepo?" Nos mu se ljuštio, vrlo crven. "Pa", rekla je Isabelle. "Mislila sam da će ti dobro doći vitamina C." "Naravno da hoće", složio se. Nije znala je li mu taj dar izazvao neugodu ili nije. No, činilo joj se da to mora učiniti. Za nju je ta gesta značila spremanje razbacanih stvari, kao da je sada nešto očistila jer mu je mogla dati te naranče. "I svidjela mi se njihova boja", dodala je, jer je to bila istina - živa, čvrsta kora tih malih kugli. "O, da", rekao je Avery. "Vrlo lijepo. Hvala ti, Isabelle." I tko je uopće bio taj čovjek? Visoki lik koji prebire po papirima dok stoji za svojim stolom. Oči su mu, kad ih je pogledala, bile samo vodenaste, male i stare. Kad je pokušala zamisliti što je jeo za večeru, kakvo je rublje nosio... pa, više to nije mogla. No, katkad je noću, u mraku, još uvijek za njim žudjela, sjećajući ga se kakav joj je nekad bio: bitan, ljubazan, onaj kojega je voljela. Htjela je nekoga voljeti, u životu joj je nedostajao taj osjećaj i znala je da bi, da je on iznenada potakne, nagne se i u uho joj prošapće te dugo potisnute drage riječi, usmjeri čeznutljivo svoje vodene oči u nju, odmah odgovorila. No, naravno, Avery Clark nije ju potaknuo i zrak među njima u uredu (ili crkvi) ostao je zagušljiv, tup i nenabijen. Jednom ili dvaput sjedila je za pisaćim strojem i zapravo se osjećala slobodnom - to se ne bi moglo jednostavnije reći. Poput atmosfere nakon oluje kad se zrak iznenada čini oslobođen 139

od težine. Takav osjećaj, takva jasnoća, iznenadila ju je. Kakva razlika kad te život ne tišti! Ne bojati se Barbare Rawley u dućanu s alatima (" ' dan, Barbara", i proći pokraj nje potpuno lako.) Ne osjećati svaku sitnicu kao težak teret. Recimo, begonija na njezinu stolu u uredu. Umjesto da se osuši i uvene jer se za nju nije brinula, vidjela je da je sada lijepa, mala biljka s cvjetovima. A i ta ljubav prema Dottie i Bev, i blaga naklonost prema drugim ženama, sve je to činilo ured mjestom prepunim ljudskih detalja, nipošto jalovim. Isabelle će otići. Vidjela je u tim trenucima jasnoće, prepoznala da je toplina koju je osjećala za ljude oko sebe djelomično proizašla iz toga što se sve više udaljavala od njih. No, još nije znala što će napraviti ili kad će napustiti taj ured u kojem je sjedila petnaest godina. Znala je da će morati otići prije nego što rutina tih dana još jednom podari značaj njezinu stolu, poslu, kantini, Averyju Clarku. Doći će dan kad će ustati i morati izići, bila je toga svjesna, no sada, kad je ustala i krenula k Averyjevu akvariju s pismom koje je trebao potpisati, osjećala je tek stopalo u najlonkama, udoban blag nagib svojih mokasina koje su prolazile kroz drvena vrata, i taj jednostavni, neuzvišeni osjećaj usklađenosti. Uskoro će taj osjećaj ponovno nestati i brinut će se ponovno zbog Amy i pitati se zašto Evelyn Cunningham nije odgovorila na pismo i ponovno će žudjeti za Averyjem Clarkom. I katkad bi pomislila na molitvu, jer već dugo vremena nije molila, još otkako je ono ležala na svome krevetu i molila se za Božju ljubav i vodstvo. To sada nije mogla. I tada joj se to činilo lažnim, ali nije znala što drugo učiniti. Pasada nije činila ništa. Nije odustala od Boga (ne, ne), nije mislila ni da je Bog odustao od nje (ne...), već je postala svjesna da je nešto krupno i temeljno u njoj bilo zanemareno, i čudila se što više ne osjeća nelagodu, bez obzira na to što je osjećala; prihvatila je sve. U školi je Amyno lice s novom frizurom djelovalo potpuno drukčije, odavalo je njezin tihi otpor dok se kretala hodnicima, prizivalo pozornost koja ju je iznenadila. Pozvali su je na zabavu i Isabelle ju je pustila. ("Zabave su glupe", upozorila ju je Stacy ispuhujući dim na njihovu mjestu u šumi. "Mislim da neću ići. Josh i ja vjerojatno ćemo ostati te noći kod njega doma." I što je to značilo, pitala se Amy, sjetivši se knjige o seksu koju je Josh prošlog ljeta kupio za Stacy. Što se radi kad ostaneš doma s dečkom?) Zabava u domu nekog mladića, čiji su roditelji za vikend otišli u Boston, zgadila joj se. Ljudi su ležali posvuda po kaučevima, krevetima, podovima, ispijali boce piva s ironičnim izrazima čiste dosade. Duhanski je dim ispunjavao sobe dok se Amy s pivom koje joj je netko dodao oprezno probijala kućom, praveći se da traži kupaonicu. Ono što ju je najviše iznenadilo bili su ljudi koji su se ljubili, to da mnogi od njih nisu bili u parovima u kojima su inače hodali hodnicima škole, već kao da su se te večeri nasumično spojili s drugom osobom samo s tom svrhom. Izlazeći kroz stražnja vrata, vidjela je Sally Pringle, đakonovu kćer, kako se žvali s pristavim Alanom Stewartom dok joj boca viri iz džepa kožne jakne. Malo dalje na rubu tratine vidjela je i druge parove; neki su ležali, momci su se na djevojkama pomicali poput gospodina Robertsona u šumi. Ali, ona ga je voljela! Zar svi ti ljudi vole jedni druge? Alan Stewart sada je pritiskao Sally Pringle uza zid kuće, podigao joj nogu oko svog struka ne, nije moguće da su se voljeli drpajući se suludo, a da ih svi mogu vidjeti. Prolazeći u povratku kuhinjom, Amy je vidjela Karen Keane raščupane kose, žarkih obraza, kako zakopčava košulju i uz hihot govori: "Pogodite tko je upravo tri puta imao oralni seks." Amy je nazvala Paula Bellowsa koji je odmah došao i odvezao je kući. O, Shirley Falls - sve brže se smrkavalo, prolazilo je još jedno godišnje doba, još jedno ljeto; ništa nije zauvijek, ništa. Sirota Peg Dunlap žuri pločnikom na susret s ljubavnikom, žuri, žuri, razmišljajući o svojoj krupnoj desetogodišnjoj kćeri, koja je odustala od izviđača jer nije ondje našla prijatelje, razmišljajući o svojem devetogodišnjem sinu, koji je imao prijatelje, ali i jedinice iz ama baš svakog testa iz matematike, i svome suprugu, koji je rekao da nemaju nikakvih problema, da su to normalna djeca i da ih pusti na miru. Zuri, žuri, kao da

140

joj je jedina preostala utjeha stisnuti svoju golotinju uz tuđe meso. Ali, zašto, pitala se Peg Dunlap, žureći niz ulicu, zašto ljubav mora biti tako teška? A ljubav je teška. Barbara Rawley vjerovala je svome suprugu kad je rekao da mu ne smeta taj ožiljak od ispod ruke preko ravne grudne kosti, no zašto je onda nije tješilo što leži noću kraj njega? Život je važan, i ljubav. Ali, bila je ljuta, i sramila se što je bila ljuta. Ipak se samoj sebi gadila svaki put kad se razodijevala; nije više ista kao nekad. I zašto je voljeti Lindu Lanier za Puddyja Mandela baš moralo biti agonija? Zato što je on volio i svoju majku, a ona nije voljela Lindu. (No, draga će Linda to strpljivo trpjeti - uvodeći ga sljedećih trideset godina u svoje srce, u svoj krevet, odreći će se djece o kojoj je oduvijek sanjala, doživjet će s tim čovjekom duboku starost, brinuti se za njega kad u starosti konačno ostane bez majke.) Većina njih snalazila se najbolje što je mogla. Je li to bilo pošteno reći? Većina njih, stanovnika Shirley Fallsa, snalazila se najbolje što je mogla. Ni za što se ne kajem, katkad bi netko rekao na nekom ritualnom okupljanju - proslavi rođendana, oproštaju umirovljenika u tvornici - ali, ima li ikoga tko se ne kaje? To sigurno nije Dottie Brown, koja noću leži u krevetu i sjeća se prilika kad je njezin muž trebao ljubav, a ona mu je nije dala. To sigurno nije ni Wally, koji leži pokraj Altheje Tyson u bijeloj prikolici, katkad u strahu od snova koji mu dolaze. A nije ni Isabelle Goodrow, koja unatoč trenucima sklada i nade, navečer nervozno promatra lice svoje kćeri i zna da je toliko toga pogrešno napravila; koja se vozeći do maloga groblja u Hennecocku i našavši dječji grobić, zna da ostavlja cvijeće ne samo za ubijenu djevojčicu već i za svoje vlastito dijete, i za majku Debby Kay Dorne, za koju Isabelle zamišlja da živi život ispunjen osobnim, razornim kajanjem. I onda je krajem listopada stiglo pismo. Bila je subota i Isabelle se upravo vratila iz supermarketa. Stajala je u kuhinji u kaputu da bez odgađanja pročita pismo. Amy je sjedila zaklopljenih očiju sve dok majka nije rekla: "Amy, tvoja te sestra želi upoznati." Evelyn Cunningham ispričavala se što nije prije odgovorila na Isabelleino pismo. Bila je u bolnici zbog upale pluća i tek nedavno primila pismo. Čitajući sve ponovno preko Amyna ramena, Isabelle je osjećala da joj naviru suze zbog te (mislila je) nezaslužene dobroćudnosti. Troje djece Cunninghamovih, sada, naravno, već odrasle, znalo je od prije nekoliko godina za postojanje "bebe". Željeli su, posebno Catherine, najstarija, upoznati svoju polusestru. Catherine je bila udana i živjela je u Novoj Engleskoj, u Stockbridgeu u Massachusettsu, te je upravo rodila još jedno dijete. Dečki su još živjeli u Kaliforniji. ("Više je ne zovu Callie?" pitala je Amy. "Valjda ne", rekla je Isabelle, pa su obje nastavile čitati.) Posljednji tjedan u listopadu cijela će se obitelj okupiti na krštenju Catherineine bebe i pitali su bi li Isabelle dovela Amy jedan dan tog vikenda da se upoznaju? Evelyn je znala da je rok kratak i završila je pismo isprikom: često je tijekom godina mislila na Isabelle i "djevojčicu", no neko su joj vrijeme misli bile "sirove". Zbog toga se ispričavala. Vrijeme sve mijenja, pisala je. Voda ispod mosta. Ona i djeca dočekat će toplo Isabelle i "Jakeovu kćer". Nadala se da će Isabelle pristati posjetiti Catherine te subote i da će se svi uskoro sresti. Dopisala je i Catherinein telefonski broj. "Kul", rekla je Stacy. "Ali, možda će biti dosadno. Rođaci su obično dosadni." Amy je pušila. Nije rekla Stacy da su joj to vrlo bliski rođaci, braća i sestra. Nije znala zašto to nije rekla Stacy, ali nije, a nije znala ni kako bi to sad mogla učiniti. Samo je rekla da će taj vikend ići u posjet davno izgubljenim rođacima njezina oca. I dodala: "Mislim da se moja majka brine hoće li im se svidjeti." "Zašto im se ne bi svidjela?" Stacy sve to nije zaista zanimalo, ali tko bi je i mogao kriviti. Amy je slegnula ramenima. "Moja je majka malo sramežljiva." I ništa više nije rekla. Pušile su u tišini; bilo je hladno, oblačno, jesenje. Većina crvenog lišća već je otpala, rasula se gusto po tlu pokrivajući stijenje i smrznutu paprat. Neka su stabla potpuno ogoljela,

141

smeđi granasti obrisi na golom nebu, premda je još bilo drveća na kojem su se držali žuti listovi, čegrtali pod naletima jesenjeg vjetra. Djetešce, koje je Amy vidjela u bolnici tog ljeta, više se ondje u šumi nije spominjalo. Ni Paul Bellows, ni tijelo Debby Kay Dome. Između djevojaka je i dalje bilo topline i naklonosti; poznanstvo koje im je dopuštalo duge trenutke tišine, no činilo se da Stacy više nije uvijek nesretna, i dok su pušile u šumi, misli su joj često bile drugdje. I Amyne su misli bile drugdje. Kao da su željele to nadoknaditi, djevojke su se često dodirivale, katkad nekoliko trenutaka drugoj milujući ruku, gurkajući se ramenima dok su se naslanjale na deblo, a kad bi čule zvono, spremile bi cigarete i onda zastale i spojile lica u kratak poljubac. ("Zaboga", mrmljala je Debela Bev Isabelle u hodniku tvornice, "nadam se da ćete sretno putovati.") Bio je posljednji dan prije pomicanja sata na zimsko vrijeme. Ponegdje su se po gradu u raznim kuhinjama palila razna svjetla. Emma Clark donijela si je u krevet šalicu kave, a Avery je čitao novine. Ned Rawley je, pomokrivši se prije nekoliko trenutaka, sada posezao za svojom ženom Barbarom. Preko rijeke je Dottie Brown spavala, opuštena zbog noćnih misli o tome da će provesti dan u kupnji s Bev; neće morati biti sama. Isabelle Goodrow sjedila je za kuhinjskim stolom, slušala Amy gore pod tušem i promatrala kako svjetlo stiže do žutih listova ginka s druge strane bočnog prozora (gledala je kako jedan, pa drugi, pa treći list otpada, znajući da lišća, kad se njih dvije vrate, više neće biti jer lišće ginka tako je otpadalo, gotovo istodobno.) Cijeli će se život ona sjećati ovog dana onako kako se sjećamo posljednjih trenutaka s voljenim osobama, jer Isabellein je um negdje duboko vjerovao da su to bili posljednji dani da je "imala" Amy. U sjećanju će to lišće uvijek biti zlatno, petlja na cesti obrubljena drvećem zlatnih listova, koje kupa jutarnje sunce i sputava jesen. Kad su izišle iz auta, da odu na toalet na benzinskoj postaji, oštar se i neumoljiv jesenji zrak ovio oko njih dok su hodale u tišini; jedna su drugoj "čuvale stražu" ispred plavih vrata prljavog toaleta. Vraćajući se preko parkirališta, Isabelle je rekla: "Jesi li gladna, Amy? Hoćeš li nešto pojesti?" A Amy je tek odmahnula glavom, nijema zbog neke kratke, neopisive sućuti za majku. No, Isabelle će do kraja života misliti da je Amy nezainteresirano odmahnula glavom i da je to bio dokaz da ju je već izgubila; već je odbacila Isabelleine i najosnovnije pokušaje da se ponaša kao majka (a što je osnovnije od prehrane?); djevojka se sigurno već osjeća puštenom, nestrpljivo želi otići. Premda je poslije Amy, dok su se približavali odredištu, rekla da joj je mučno i da su zaista trebale usput nešto pojesti. Tako da je u lancu restorana Howard Johnson neki čovjek na blagajni pogledao Amy i nastavio je gledati dok su mu uzvraćali ostatak novca. Amy je to primijetila i gledala ga kako izlazi iz restorana, okreće se na vratima i ponovno je gleda. Srela mu je pogled kroz prozor restorana i u tom se djeliću sekunde život Amy Goodrow ponovno promijenio, jer je shvatila zašto je privlače muškarci, stariji muškarci, jer je taj stranac imao nekoliko sjedina uz rub kose. I ondje je, u tom restoranu uz Cestu 93, u njoj ponovno narasla žudnja i snaga vlastite poželjnosti, kao i napola oblikovana spoznaja da je gospodin Robertson možda ipak, na kraju svega, bio (a zaista i jest bio) zamjenjiv. Amy je bila svjesna svojih grudi ispod pulovera, stisnutih grudnjakom iz dućana Sears, grudi koje je bila ponudila i opet će ih nuditi muškarcima čije se oči magle od požude. Ta ju je spoznaja i snaga uzbudila dok je sjedila preko puta Isabelle, koja je žmirkajući čitala jelovnik i govorila: "Dušo, možda želiš kajganu." U autu su se pogledale. Amy je podigla obje obrve i duboko udahnula dok se smiješila kao da govori: "Dobro, krenimo", i na tren su bile jedno, kao da su se dogovorile uzletjeti raketom, a ovo je odbrojavanje. Godinama će se Isabelle sjećati tog trenutka i žaliti što joj tada nije rekla da je voli i da će je uvijek voljeti, jer se Isabelle sve više i više činilo, dok je izlazila na autocestu, da Amy uzlijeće, da je Amy ta koja zauvijek odlazi, da Isabelle tek pilotira brodom, isporučuje djevojku u krilo njezine obitelji, braće, njezinih rođaka, njezinih, a ne Isabelleinih. Za vrijeme vožnje nisu razgovarale, već su zurile ravno naprijed. 142

Da, Isabelle će se sjećati te vožnje, toga žutog lišća, jesenjeg zlata. Dugo nakon što je Avery Clark umro od srčanog udara sjedeći za svojim stolom u akvariju, dugo nakon što su Barbaru Rawley uhitili jer je u lokalnoj parfumeriji ukrala šminke za četrnaest dolara, godinama nakon što se Wally Brown ponovno doselio k Dottie, nakon što je i sama Isabelle već neko vrijeme bila udana za onoga ljubaznog ljekarnika; sjećat će se te vožnje s Amy. Za nju je to bio kraj beskrajnih dana Amyna usamljenog djetinjstva i onih beskrajnih, vrelih dana toga užasnog ljeta. Sve što je nekada bilo beskrajno, dotad će već završiti, i Isabelle će u godinama koje su stizale na različitim mjestima katkad okruživati tišina i samo jedna riječ koju će ponavljati: "Amy". "Amy, Amy" - jer, to je bilo to, zov njezina srca, njezina molitva. "Amy", mislit će, "Amy", sjećajući se studenog, zlatnog zraka tog dana.

BILJEŠKA

O

AUTORICI

ELIZABETH STROUT dobitnica je nagrade Pulitzer za roman Olive Kitteridge (2009.). Autorica je i bestselera Abide with Me te Amy i Isabelle, kojim je osvojila nagradu Art Seidenbaum Los Angeles Timesa za najbolju prvu knjigu i nagradu Heartland Chicago Tribunea. Njezine knjige našle su se i u užem izboru za nagradu PEN/Faulkner te nagradu Orange. Kratke su joj priče objavljene u brojnim časopisima, između ostalog u The New Yorkeru i časopisu O: The Oprah Magazine. Predaje na magistarskom studiju likovnih umjetnosti na Sveučilištu u Charlotteu u Sjevernoj Karolini. Živi u New Yorku.

BILJEŠKA

O

PREVODITELJICI

Tatjana Jambrišak rođena je u Zagrebu gdje je završila studij engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Članica je Hrvatskog društva pisaca i Društva hrvatskih književnih prevodilaca. Već dvadeset godina prevodi, piše i objavljuje zbirke svojih priča, pjesama, stripova i putopisa, a u suradnji s društvom za znanstvenu fantastiku SFera uređuje djela i godišnje zbirke najboljih pripovjedaka domaćih autora. Među njezinim prijevodima djela su ponajboljih autora svjetske književnosti i stripa: McCarthy (Cesta i Krvavi meridijan), Strout (Olive Kitteridge i Amy i Isabelle), Skelton (Endimion Proljetni), Aldiss (Now stop), Priest (Prestige), Moore (Pakao i Halo Jones), Hermann (Afrika), braća Hernandez (Ljubav i rakete), Spiegelman (Maus), Koening, Bleda, Trillo, Robinson...

143