113555613-Mende-Nazer-i-Damien-Lewis-Robinja.pdf

Pompea

M. Nazer i D. Lewis

Robinja Naslov izvornika: Slave

-1-

Pompea

Istinita priča o izgubljenom djetinjstvu jedne djevojčice i njezinoj borbi da preživi Ova je knjiga posvećena mojoj Umi i Bau. Jako mi nedostajete. Mende

Za Tean, moju predivnu kćer i najbolju prijateljicu, kao i moju majku, koja je uvijek bila tu za mene. Damien

-2-

Pompea

Prolog: Napad

Dan koji je zauvijek promijenio moj život započeo je prekrasnom zorom. Pozdravila sam izlazak Sunca okrenuvši se na istok i izmolivši prvu od pet dnevnih molitva Alahu. Bilo je to u proljeće 1994., na kraju sezone suša. Imala sam otprilike dvanaest godina. Nakon molitve, spremila sam se za školu. Do škole mi je trebalo sat vremena hoda, kao i od škole do kuće. Naporno sam učila jer sam željela biti liječnica kad odrastem. Bio je to velik san za jednostavnu afričku djevojčicu poput mene. Dolazim iz plemena Nuba, iz Nubijskih planina Sudana, jednog od najizoliranijih mjesta na svijetu. Živjela sam u selu blatnih kućica s krovovima načinjenima od slame koje se smjestilo u prijevoju velikih brda. U mojem su plemenu samo lovci i poljoprivrednici, i većina su muslimani. Moj je otac imao krdo od pedeset grla, što je značilo da, premda nije bio bogat, nije bio ni siromašan. Nakon napornog dana u školi, vratila sam se kući i obavila svoje kućanske poslove. Zatim je majka pripremila večernji objed. Moj je otac u polju prikupljao žetvu, a pomagala su mu moja braća. Svi su bili jako gladni. Nakon objeda smo izašli u dvorište kako bismo slušali očeve priče. Sjećam se da smo sjedili oko vatre i samo se smijali. Moj je otac bio smiješan čovjek, pravi šaljivdžija. Jako sam voljela sve članove svoje obitelji. Večer je bila hladna i nismo ostali vani dugo. Otišla sam u krevet kao i obično, šćućurivši se blizu oca. U sredini kolibe gorjela je vatra koja nas je grijala tijekom noći. Moja mačkica Uran sklupčala mi se na trbuhu. Moja je majka ležala na svojemu krevetu, prekoputa nas. Uskoro smo svi zaspali. Nedugo zatim, odjednom se čula grozna graja. Probudila sam se u strahu i vidjela sablasno narančasto svjetlo na krovu kolibe. "Ouk tom gua!" povikao je otac, skočivši na noge. "Požar! Požar u selu!" Potrčali smo prema ulazu i vidjeli plamen koji se dizao prema nebu na krajnjem dijelu sela. Najprije smo pomislili da je netko nehotice zapalio

-3-

Pompea

kolibu. To se dosta često događalo u našemu selu, no zatim smo vidjeli ljude kako trče medu kolibama noseći u rukama zapaljene baklje. Vidjela sam kako bacaju baklje na krovove koliba: odmah su buknule. Ljudi koji su bili unutra su istrčali, no ti su ih ljudi napali i bacili na tlo. "Mudžahedini!" povikao je moj otac. "Arapini razbojnici! Mudžahedini su u selu!" Nisam razumjela što se zapravo događa i skamenila sam se od straha. Tada me otac uhvatio za ruku. "Go lore okone?" Go lore okone? povikao je. "Kamo da potrčimo? Kamo da potrčimo?" Očajnički je tražio način da pobjegnemo. Osjećala sam kako moja majka, koja je stajala tik do mene, drhti. Bila sam prestravljena. U jednoj sam ruci držala svoju mačku Uran, a drugom sam rukom držala oca za ruku. Potrčali smo. "Trčite prema brdima," povikao je. "Slijedite me! Trčite! Trčite!" Trčali smo kroz prizore kao iz najgorih noćnih mora — moj nas je otac vodio, ja sam trčala za njim, a moja je majka bila odmah iza nas. Još sam držala mačku u jednoj ruci. Tolike su kolibe gorjele da je cijelo nebo bilo osvijetljeno. Žene i djeca trčali su u svim smjerovima, plačući i vrišteći od straha i meteža. Vidjela sam kako su razbojnici ščepali djecu i istrgnuli ih iz ruku roditelja. "Ako te netko pokuša zgrabiti, drži se za mene što jače možeš, Mende!" viknuo mi je otac. Vidjela sam razbojnike kako ljudima režu grkljane svojim zakrivljenim bodežima koji su se presijavali na svjetlu požara. Ne mogu vam opisati što sam sve vidjela dok smo trčali kroz selo. Nitko nikada ne bi trebao vidjeti ono što sam ja te noći vidjela. Kroz dim i plamen razaznala sam da nas otac vodi do najbliže planine. No kako smo se približavali šumi i brdašcima, iznenada smo točno ispred nas opazili neravnu liniju razbojnika na konjima. Oči su im bile divlje i fokusirane, imali su duge, oštre brade i nosili su potrganu, prljavu odjeću. Mahali su mačevima prema nama. Izgledali su sasvim drukčije od muškaraca iz našega plemena. Blokirali su jedini očiti put za bijeg. Vidjela sam kako prestravljeni seljani trče ispred nas u zamku. Kad su vidjeli

-4-

Pompea

zasjedu, vikali su i okrenuli se natrag kako bi pronašli drugi put da pobjegnu. Vladao je totalni kaos i teror, a sve je pratio zvuk pucnjave. Kad smo se okrenuli da potrčimo u suprotnome smjeru, čula sam oca kako očajnički viče tražeći moju majku. Izgubili smo je uslijed panike i meteža. Sada smo bili samo tata i ja. Trčali smo i trčali. Osjećala sam da me potiče da trčim brže, no spotaknula sam se i pala na zemlju. Sjećam se da mi je mačka iskočila iz ruku. Pokušala sam ustati, no jedan od mudžahedina me zgrabio i počeo vući. Moj je otac skočio na njega i u borbi ga bacio na tlo. Vidjela sam kako ga udara u glavu, nakon čega je pao u nesvijest i nije se više dizao. Otac me uhvatio za ruke i pokušao odvući dalje od sukoba i borbe. Osjećala sam kao da mi oštro kamenje na tlu dere noge dok me tako vukao, no nije me bilo briga za bol. Zatim me osovio na noge i trčali smo, trčali, trčali. "Trči, Mende! Trči! Što brže možeš!" vikao je moj otac. "Ako te Arapini pokušaju ugrabiti, morat će me ubiti!" Trčali smo prema drugom kraju sela, no sad sam već bila umorna, jako umorna. Svake sam minute bila sve slabija. A zatim se, kao niotkuda, ispred nas stvorilo krdo krava koje je bježalo od požara i ponovno sam pala. Kopitima su udarale o mene dok sam sklupčana ležala na tlu. Doista sam mislila da ću umrijeti. Iz daljine sam čula očev glas: "Mendeagor! Mendeagor! — Gdje si, Mende? Gdje si?" Glas mu je zvučao kao da se slama od tuge. Pokušala sam povikati kako bi me čuo, no grlo mi je bilo sasvim stegnuto od boli i prašine. Glas mi je bio hrapavi šapat. Ba! Ba! Ba! graknula sam — "Tata! Tata! Tata!" No otac me nije mogao čuti. Ležala sam na tlu, prestravljena, suze su mi se slijevale niz lice i pokušala sam dozvati oca, no neki me čovjek zgrabio odostraga. Pribio me uz zemlju, a njegova me kusasta brada škakljala po stražnjem dijelu vrata i osjećala sam neugodan miris njegova daha. Znala sam da je moj otac negdje blizu i da me očajnički traži. Pokušavala sam ga dozvati. "Prestani," prosiktao je na arapskom. "Zašuti i budi mirna. Nastaviš li vikati, ostali će te pronaći i ubiti." Povukao me na noge i natjerao da marširam kroz selo. Na svjetlu gorućih koliba vidjela sam da je za pojasom imao zakrivljeni bodež i pištolj. Dok me tako vodio, bila sam sigurna da sam čula oca kako me traži,

-5-

Pompea

"Mende! Mende! Mende!" Moj je otac bio najhrabriji čovjek na svijetu. Znala sam da bi me pokušao spasiti da me mogao pronaći, čak i ako bi se morao boriti sa svakim mudžahedinom u selu. Htjela sam povikati "Ba! Ba! Ovdje sam! Čujem te." No razbojnik mi je rukom začepio usta. Hodali smo kroz selo i vidjela sam kako ono gori. Svuda oko sebe čula sam povike. Vidjela sam Nubijke na tlu, a na njima mudžahedine koji ih zlostavljaju. Osjetila sam smrad spaljenog, smrad krvi i terora. Molila sam se Alahu: "Spasi me, molim te, spasi me." Molila sam i da spasi moju obitelj. Cijelim putem dok me vukao u šumu molila sam Boga da nas sve spasi. Ostavivši selo u plamenu iza sebe, stigli smo do ruba šume. Ispod stabala je bilo okupljeno tridesetak djece. Stizalo je još mu džahedina, a sa sobom su dovodili još dječaka i djevojčica. Odjeća razbojnika, kao i njihovi noževi, bila je prekrivena krvlju i izgledali su kao utjelovljenje zla. Kad su stigli, čula sam kako viču iz svega glasa, "Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! Allahu Akhbar! — Bog je najveći! Bog je najveći! Bog je najveći!" Nisam imala pojma je li tko od moje obitelji pobjegao ili su svi ubijeni u napadu. Nisam imala pojma što će mi se sad dogoditi. Tako je završilo moje predivno, sretno djetinjstvo i počeo moj život robinje.

-6-

Pompea

PRVI DIO Djetinjstvo u Nubiji

-7-

Pompea

Moj dom

Kad sam se rodila, moj je otac odabrao ime Mende. Na našemu nubijskome jeziku, Mende je ime gazele — najljepše i najgracio znije životinje Nubijskih planina. Ocu sam bila peto i posljednje dijete i mislio je da sam najljepša kći svih vremena. Naše se selo oslanjalo na golemu stijenu koja se uzdizala iznad blatnih koliba. Iza te stijene uzdizale su se planine, visoko u nebesa. Zapravo, selo je sa svih strana bilo okruženo planinama. U samo petnaest minuta mogli ste pješice izaći iz sela i izgubiti se u podnožju brda. Naš se dom sastojao od pravokutno raspoređenih objekata, unutar kojih su se nalazile dvije blatne kolibe okrenute jedna prema drugoj. To smo nazivali shal. Shal je bio opasan zidom drvenih štapova između kojih je bila isprepletena slama. Sa svake strane shala bile su dvije klupe, gdje smo se uvečer okupljali oko vatre te se smijali i pričali priče. Oko shala se nalazilo mnogo veće dvorište, odnosno tog. Ograda toga bila je od izdržljivih, ravnih grana, a bila je visoka kao i krov naše kuće. Pretpostavljam da je shal poput zapadnjačke kuće, a tog poput vrta koji je okružje. Naše ovce i koze živjele su u togu. Morali smo paziti da ne probiju ogradu i ne udu u shal i ukradu nam hranu. S majkom i ocem živjela sam u jednoj od koliba. Unutra su bila tri kreveta, po jedan za svakoga od nas. Okviri su bili od bambusa, a madrac je bio od kore baobaba. Moj je otac uvijek spavao blizu vrata, kako bi nas štitio. U obližnjoj šumi i brdima bilo je zmija i hijena i bojala sam se da će doći i ugristi me. Svake sam večeri iz svojeg kreveta odlazila sklupčati se kod oca u njegov krevet, gdje sam se osjećala sigurnom. Za vrijeme kišne sezone na sredini kolibe gorjela je vatra koja nas je grijala po noći. U sredini kolibe držali smo suha drva za ogrjev, a kad bi ih ponestalo, morali smo ići po vlažna drva u šumu, zbog čega je vatra slabije gorjela i cijela je koliba bila ispunjena dimom. Jedno od najranijih sjećanja je ono na dan kad mi je otac donio macu. Bila je sasvim crna i sjajna. Nazvala sam je Uran, odnosno >mala crnasvjetlosna stablaI, jesi li odlučila? Koju želiš< A žena je odgovorila: >Kako se zove... ? Znaš, teško ih je popamtiti. Ona s najjednostavnijim imenom.< >Misliš na Mende?< pitala je Joahir. >Da, na nju. Čini se da kao dobra djevojka, jako pametna,< rekla je žena. >Da. Puno mi je pomogla u pripremi hrane za ramazan. Mislim i da je obrazovanija od ostalih,< rekla je Joahir. >Kad se Abdul Azzim vrati, reći ću mu. S njim ćete dogovoriti detalje."< "Ne idem!" povikala sam i rasplakala se. "Žao mi je," rekla je Asha i zagrlila me. "Tako mi je žao! Ali, znaš, Mende, ne možeš ništa učiniti. Pokušavala sam te pripremiti za ovo i poštedjeti te šoka kad do toga dođe." "Ali Mende ne može otići sasvim sama," rekla je Ashcuana, koja je također plakala. "Želim ići s njom." "Znam, Ashcuana," rekla je Asha umornim glasom. "No ne možeš. I tebe će netko uzeti. Možda se više nikada nećete vidjeti." Vidjela sam da je Ashi bilo grozno što nam to mora govoriti. "Hajde,

-94-

Pompea

Mende, ne brini se. Bit će sve u redu," rekla je i uzela me za ruku. "Hajde. Dođi sa mnom u krevet. Cijelu noć ću te grliti." Asha me zagrlila svojim velikim rukama i nježno me ljuljala dok nisam zaspala. Te sam noći sanjala da spavam s ocem u našoj kolibi, no svaki put kad me pokušao zagrliti, ja sam odmicala sve dalje od njega. Ujutro, kad je Asha htjela ustati iz kreveta, pokušala sam je spriječiti. Mislila sam da, ako se što dulje držim za nju, neću nikamo otići. No ona je nježno maknula moje ruke sa sebe i otišla, rekavši da će se vratiti poslije. Ležala sam na njezinom krevetu i osjećala sam se izgubljeno i prazno. Očajnički sam željela ostati s njom i ostalim djevojkama, no nisam mogla. Stoga sam pomislila na bijeg. No znala sam da su sva vrata zaključana. Čak i da uspijem izaći iz kuće, što bih onda učinila? Bila bi tek mala Nubijka izgubljena u golemom gradu punom Arapina, gdje nisam poznavala nikoga i gdje nisam imala prijatelja. Čula sam da su se djevojke probudile. "Mislim da danas odlazim," rekla sam im tiho. "Što?! Zašto? Kamo ideš?" "Joahir je pronašla gospođu koja me želi povesti sa sobom, k svojoj kući," promumljala sam. Do tad sam uvijek pokušavala biti jaka pred ostalim djevojkama, no sad sam se slomila i zaplakala. "Ne želim ići," kukala sam. "Samo želim ostati ovdje. Ne želim vas napustiti." Pojurile su prema meni i sjele na Ashin krevet. "Ne brini se, Mende. Ne plači," govorile su mi gladeći me po kosi i držeći me za ruke. "Možda se to neće dogoditi. Kako znaš da odlaziš? Tko ti je rekao?" "Asha mi je rekla," projecala sam. "Čula je Joahir kako razgovara s jednom od onih žena." Tada smo začule nekog kako silazi stubama. Djevojke su potrčale prema ulazu, a kad su vidjele da je to Asha koja nam je donijela doručak, sjatile su se oko nje i tražile objašnjenje. "Da, Mende danas odlazi," rekla je i spustila pladanj s našim doručkom. "Uskoro ćete sve otići, a ja ću ostati sama. Rekla sam vam to već. Znam da je teško. Žao mi je. No nitko tu ne može ništa učiniti." Asha me pogledala. "Mende, sjećaš li se što sam ti rekla?" "Ne, ne sjećam se."

-95-

Pompea

"Rekla sam ti da moraš poslušati kad ti nešto narede ili će te tući." "Da, sad se sjećam," projecala sam. "Mende, vjerojatno se nećemo ponovno vidjeti," rekla mi je zagrlivši me. "Ne smijem izaći iz kuće. Ni tebi vjerojatno neće dopustiti da izlaziš iz kuće svoje gazdarice." Prekinulo nas je poziv iz prizemlja. "Asha, gdje si? Zašto nisi u kuhinji?" Joahir je vikala. "Što radiš ondje dolje?" "Sjednite i pojedite doručak," šapnula nam je Asha oštrim glasom. "Da, gazdarice," povikala je prema gore. "Ovdje sam, u podrumu. Dolazim odmah." Čuli smo kako Joahir u prizemlju lupa nečime. A zatim smo čule i Abdula Azzima kako je doziva: "Joahir, možeš li poći sa mnom? Moram u grad u kupnju." "Ne mogu, pođi sam," odgovorila mu je. "Moram pripremiti ove abid za nove poslove." Čule smo kako su se ulazna vrata zalupila i kako je Abdul Azzim izašao. Zatim je Joahir ponovno zvala Ashu: "Asha, požuri! I pripremi djevojke, imaju mnogo posla." Ostatak jutra provele smo čisteći čili i drobeći ga sa soli. Zatim smo tu smjesu umasirale u trakice mesa. Vrlo brzo čili je ušao u sve porezotine, rane i žuljeve koje sam imala na rukama. Bila sam u agoniji. Te smo večeri sjedile u podrumu i začuo se zvuk kojeg sam se pribojavala — zvono na ulaznim vratima. Ubrzo se čulo i brbljanje uzbuđenih žena koje su bile u dnevnoj sobi. Zatim je Asha sišla u podrum. "Mende," rekla je, "žene koje su ovdje bile jučer su se vratile. Mislim da će te večeras povesti sa sobom." "Ne želim ići." "Nemoj to govoriti," rekla je Asha nježno. "Nemaš izbora, Mende. Pokušaj ne djelovati tako uzrujano — mogle bi se uvrijediti." Sjedile smo u podrumu u neugodnoj tišini, jer nijedna od nas nije znala što reći. Bila sam s Nubijkama, svojim prijateljicama. Vrlo brzo su mi postale poput zamjenske obitelji. Što ću bez njih? Arapkinje su dugo bile u dnevnoj sobi. Činilo se da su ondje stoljećima. Pitala sam se jesu li doista došle da me odvedu i molila se da su samo došle u posjetu.

-96-

Pompea

Ashcuana je napokon probila led. "Ako te odvedu, kad ću te ponovno vidjeti?" Bilo je to pitanje koje smo si sve postavljale u mislima. "Možda nikada više nećete vidjeti Mende," rekla je Asha tužno. "Trebale biste se sada pozdraviti, jer druge prilike možda neće biti." Okrenula sam se prema djevojkama. "Možda vas više nikada neću vidjeti," rekla sam dok su mi se suze slijevale niz obraze. "Tako Asha kaže. Sve vas volim. Ne želim ići." Sve smo plakale. Zagrlila sam svaku od djevojaka. Ashcuana je bila posljednja. Tada smo začuli Joahir kako viče niz stube. "Asha! Još si dolje?" "Da, gazdarice. Ovdje sam," rekla je Asha. "Dođi gore. I povedi Mende sa sobom." Asha me uzela za ruku i povela uza stube. Znala sam da je to to, da će me odvesti. "Asha, ovih si dana puno u podrumu," oštro je rekla Joahir kad smo se susrele u hodniku. "Zašto? Kad dođu ostale djevojke, nisi tako puno dolje s njima. Zašto si stalno s ovim djevojkama?" Asha je spustila glavu, objesila ramena i gledala u pod. "Neću to trpjeti! Prekidaš svoje obveze da bi otišla u podrum. To nije dovoljno dobro, zar ne?" "Ne, gazdarice," tiho je rekla Asha. "Dobro. Sad pođi u kuhinju. Čeka te hrpa prljavog posuđa." Asha je bila barem deset godina starija od Joahir. U našoj su se kulturi stariji uvijek poštovali. Bilo mi ju je žao dok sam je gledala kako odlazi u kuhinju. Ostala sam sama na ulazu u dnevnu sobu. Ondje su bile tri Arapkinje koje sam prepoznala od jučer. Sjedile su s Joahir i Abdulom Azzimom. Ignorirale su me i nastavile razgovarati. Tada sam prvi put vidjela dnevnu sobu. Pod je izgledao kao sjajna, golema površina vode. Čak sam se i vidjela u njemu. Oprezno sam zakoračila u dnevnu sobu, stavljajući nogu pred nogu. Na svaki je zid bila naslonjena golema drvena sofa s bijelom tapiserijom. U svakom je kutu sobe bio sjajni drveni stol, na kojem je bilo okruglo ogledalo, kao i vaza. Pokraj svakog stola bila je visoka podna svjetiljka. Prednji dio sobe otvarao se na predivan balkon sa srebrnim pločicama i bijelom metalnom ogradom. Na balkon su vodila dvoja drvena vrata, a bila

-97-

Pompea

su otvorena kako bi u sobu ulazio večernji povjetarac. Bila su ondje još jedna vrata, koja su vodila u blagovaonicu. Provirila sam unutra i vidjela golemi. ulašteni drveni stol koji mi je Asha spomenula, oko kojeg su bile stolice. Sa svake strane stola nalazile su se dvije komode sa staklenim vratima, prepune srebrnog posuđa i čaša. U tom su trenutku dame ustale. Abdul Azzim se okrenuo prema meni. "Mende, odlaziš s ovom gospodom," rekao je pokazujući rukom na jednu od njih. "Moraš je slušati, jer je ona sad tvoja gospodarica." Pogledala sam u tu ženu, no ona me jednostavno ignorirala i nastavila čavrljati o vremenu i nadolazećem ramazanu. Kad su se pripremale za odlazak, Joahir se nečega sjetila. "Samo sekundu," rekla je. "Umalo sam zaboravila. Ima još jedan komplet odjeće. Asha!" povikala je. "Podi u podrum po Mendinu drugu haljinu." "Sve je u redu," rekla sam, nabrzaka. "Otići ću sama po nju." "Ne! Rekla sam Ashi da pode!" Joahir je viknula na mene. "Mislila sam da bih se mogla pozdraviti s prijateljicama," rekla sam zamuckujući. "Sa svojim si prijateljicama provela svaki dan otkako ste ovdje," Joahir je planula. "Želiš reći da nisi imala vremena da se oprostiš od njih? Zao mi je. No ionako ih nikada više nećeš vidjeti." Gošća se okrenula prema meni i nasmijala. Htjela sam odgovoriti, no ugledala sam Ashu koja je stajala kraj vrata. Prislonila je prst na usnice i povukla ušnu resicu, kao da mi govori; "Ne odgovaraj! Samo učini ono što ti kažu." Nisam ništa rekla. Asha je odjurila dolje po moju odjeću. Ja sam bezvoljno pošla za Joahir, Abdulom Azzimom i tri žene. Izašli smo u dvorište ispred kuće. Pozvale su vozača, a dok smo stajali u dvorištu, Asha je dotrčala, noseći moju haljinu. Zgrabila me za ruku i jako je stisnula. "Zbogom," rekla je nježno." Zbogom, teta Asha," rekla sam tiho, samo pomičući usne. Žena koja je sad bila moja gospodarica sjela je na suvozačevo sjedalo, a ja sam sjela odostraga, zajedno s još dvije žene. Odvezli smo se iz dvorišta, a Abdul Azzim i Joahir vikali su pozdrave Arapkinjama. Nijedno se od njih nije oprostilo od mene.

-98-

Pompea

Gospodarica Rahab

DOK SMO SE VOZILI KROZ KHARTOUM, Arapkinje su čavrljale. Nijedna od njih nije mi se obratila, pa čak nisu ni pokazivale da znaju da sam ondje — kao da sam bila nevidljiva. Dvije gospođe koje su bile s nama čestitale su mojoj gospodarici na vrlo dobrom izboru. Znala sam da razgovaraju o meni i ostalim djevojkama koje su nazivale abid, no tada nisam znala da to znači rob. Zatim su počele tračati svoje prijateljice i razgovarati o tome što će odjenuti za ramazan, kao i o novim parfemima. "Jeste li vidjele Joahir?" pitala je jedna od žena koje su sjedile pokraj mene. "Onu novu ogrlicu koju je nosila? Uštipnula sam te za nogu da pogledaš. Djeluje tako skupo!" "Kako je ne bih primijetila?" rekla je žena koja je sjedila do nje. "Ogrlica je prekrasna. Mora da je stajala pravo malo bogatstvo. Slažeš li se, Rahab?" pitala je ženu na suvozačevom sjedalu. To je, dakle, ime moje takozvane gospodarice. "Naravno, svi smo je vidjeli," odgovorila je. "Imaju mnogo novca — mogu si priuštiti što god požele." "Znaš, Rahab," rekla je jedna od dvije dame straga, "ako Dhalia čuje da si kući dovela ovu djevojku, bit će jako ljubomorna. Morat će i ona nabaviti jednu." "Neka požuri, dok ih Abdul Azzim još ima," rekla je Rahab smijući se. Nakon što smo odvezli Rahabine prijateljice, vožnja se nastavila u tišini. Nakon nekog vremena, usporili smo. Bili smo ispred metalnih vrata i visokog zida. Rahab je izašla iz auta i otključala vrata, a zatim se okrenula prema meni i rekla: "Hajde, izlazi. Slijedi me." Zaključala je vrata za nama i krenula sam za njom po dugačkom puteljku od šljunka. Ušle smo kroz ulazna vrata u veliku dnevnu sobu otvorenog tipa. Cijeli prednji dio kuće bio je ostakljen. Pošla sam za njom u susjednu sobu. Vidjela sam da je to kuhinja. Rahab mi je pokazala na stolicu u kutu. "Sjedni onamo i čekaj da se vratim," rekla je kratko.

-99-

Pompea

Ostavila me samu u kuhinji. Pogledala sam oko sebe i vidjela veliki drveni stol i stolice — to sam prepoznala. Na zidu su bile drvene kutije s ručkama. Kasnije sam naučila da su to kuhinjski elementi u kojima se drži posuđe i kuhinjski pribor. Ispod velike, sjajne, metalne površine prekrivene gumbima i brojčanicima nalazio se plavi metalni cilindar — poslije sam naučila da je to plinski štednjak. Primijetila sam hrpicu prljavih šalica i tanjura u metalnoj zdjeli koja je stajala na nogama, ispod koje su bile metalne cijevi. Nisam znala da je to sudoper, niti kako funkcionira. Rahab se vratila, zajedno s Arapinom, za kojeg sam pretpostavljala da joj je suprug. "Evo je, Mustafa," rekla je pokazujući na mene. Nekoliko me trenutaka samo gledao, a zatim je otišao, bez riječi. Rahab se presvukla u meku pidžamu, a preko nje je imala ogrtač. Primijetila sam da joj je koža tek malo svjetlija od moje. Imala je dugu, sjajnu, crnu kosu. Mislila sam da je prelijepa — imala je divnu odjeću i prekrasnu kosu. "Pođi sa mnom," rekla je krenuvši iz kuhinje. Hodala sam za njom. Izašle smo u dvorište i hodale uz kuću, dok nismo stigle do malog spremišta izgrađenog od cigle koje je imalo drvena vrata. Prevrtala je po džepu ogrtača ne bi li pronašla ključ, a kad ga je pronašla, otključala je vrata. Gurnula je ruku unutra i čuo se klik, a zatim se, kao nekom čarolijom, upalila žarulja koja je visjela sa stropa. "Uđi, Uđi, yebit," rekla mi je. Yebit je arapska uvreda, a doslovce prevedena, znači >djevojka koja ne zaslužuje ni imedaleko, u stranoj zemljiUranzdravo< na arapskom. Okrenuo se i rekao mi >Hello< na engleskom. "Govorite li arapski?" pitala sam ga na arapskom. "Što?" pitao me na engleskom, smiješeći se i sliježući ramenima. "Što

-211-

Pompea

kažete?" Nasmijala sam se umjesto isprike i odjurila na drugu stranu. Bilo me je sram i bila sam ljuta na sebe, a obuzimao me očaj. Zašto nisam naučila barem nekoliko riječi engleskog? Bila sam sigurna da bi me Medina i Omer naučili da sam ih pitala. Sad sam se bojala prići još nekome. Mislila sam da ću Sudance moći prepoznati prema licu, no varala sam se. Sutradan sam se natjerala da ponovno pokušam. Nakon ručka sam Medini rekla da želim izaći. Dan je bio tmuran, a njezina je kći bila prehlađena, pa sam znala da će ostati kod kuće s njom. "Zašto danas želiš izaći?" pitala me iznenađeno. "Baš je grozan i hladan dan." "Samo mi treba svježeg zraka. Neću dugo, idem samo do trgovina," rekla sam. Znala sam da mi je to vjerojatno posljednja prilika da pronađem pomoć. Koronky se s obitelji trebao vratiti u London za dva dana. Pola sata sam lutala trgovačkim centrom, no nisam uočila nikoga tko izgleda kao Sudanac. Počela sam se osjećati beskorisno. Možda je ta ideja bila glupa; možda bih trebala odustati. Dok sam se vraćala kući, počelo je kišiti i stala sam u kućicu na autobusnom stajalištu. Pogledala sam u autopraonicu u blizini. Ondje je puno ljudi ručno pralo aute. Nosili su žute kombinezone i većinom su bili mladi crnci. Činilo se da uživaju u poslu. S jedne su strane drugi muškarci montirali automobilske gume i ugledala sam jednog koji bi mogao biti iz južnog Sudana. I prije sam pogriješila u toj procjeni, no pokušala sam. Ušla sam u radionicu vijugajući između guma i alata koji se nalazio na podu. Ušla sam i stala blizu njega nadajući se da će me primijetiti i prvi mi se obratiti, no bio je usredotočen na posao, a u pozadini je treštao radio. Naposljetku sam se natjerala da progovorim. "Assalam alaikum," rekla sam tiho, no ili me nije čuo ili me nije razumio. Umalo sam se okrenula i otišla, no pokušala sam ponovno. "Assalam alaikum," rekla sam malo glasnije. "Alaikum wassalam, sestrice!" rekao je iznenađeno izvijajući vrat da me bolje vidi. "Odakle si se ti stvorila?" nastavio je na arapskom. "Ja sam iz Sudana," rekla sam krajnje uzbuđena. "Hej, pa i ja sam iz Sudana." Nasmijao se. "No mislio sam reći odakle ti tu? Pojavila si se niotkuda!"

-212-

Pompea

"Aha... Pa bila sam u trgovinama." "Dobro," kimnuo je i pošao prema drugoj gumi. "Iz kojeg si dijela Sudana? S juga?" "Dolazim iz planina Nuba." "Nuba? OK. Ja sam s juga. Dakle, mi smo kao brat i sestra. Koliko si u Londonu? Kako se zoveš?" "Zovem se Mende," rekla sam stidljivo. "Ovdje sam četiri mjeseca." "Mende. Lijepo ime," rekao je smijući se. "Lakše ga je izgovoriti nego moje: Aluan Akuat Bol. Teško ime, nije li?" Grohotom se nasmijao. "Gdje živiš?" "Ovdje blizu," rekla sam. Namjerno sam govorila općenito. Uslijedila je sekunda tišine, a onda sam ga pitala poznaje li druge Sudance koji žive u Londonu. "Da, mnoge. Tražiš nekog posebnog?" "Znaš li nekog Nubijca?" pitala sam ga nastojeći skriti svoj očaj. Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim mu se licem razvukao velik osmijeh. "Da... poznajem jednog Nubijca." "Doista?!" "Da," nasmijao se. "Želiš li da vas spojim? Imam njegov broj telefona u mobitelu. Mogu ga nazvati pa možeš razgovarati s njim ako hoćeš," dodao je. "Čini mi se da očajnički želiš stupiti u kontakt s nekim od Nubijaca." "Da, zapravo sam očajna," rekla sam. No znala sam da moram biti oprezna. Neću moći odmah pobjeći, jer ne želim Medini i Omeru stvoriti probleme. Morat ću pričekati da se Hanan i Al Koronky vrate. Aluan je nazvao nekoga na mobitel, a baš kad sam izgubila svaku nadu, netko se javio. "Halo, Babo?" rekao je Aluan. "Bok, ja sam. Sa mnom je netko tko želi razgovarati s tobom." Pružio mi je mobitel. "Hajde," rekao mi je. "Evo ti. Zove se Babo." Srce mi je poskočilo od sreće! Babo! Babo — ime mojeg omi Ijenog brata. Možda je to dobar znak. "Zdravo, Babo," nervozno sam prošaptala u mobitel dok mi se ruka tresla. "Zdravo, sestrice," rekao je. "Prijatelj mi je rekao tvoje ime. Znaš li ti moje?"

-213-

Pompea

"Ne znam, sestrice. Kako se zoveš?" Progutala sam knedlu. Bila sam tako uzbuđena da su mi se usta odjednom osušila. "Zovem se Mende," rekla sam. "Nisam više tako mala, imam dvadeset godina." "Dobro, u redu," nasmijao se. "Zvučiš kao da si Nubijka." "Jesam. Iz plemena Karko." "Karko? Pa onda ne moramo razgovarati na arapskom. Naši plemenski jezici nisu tako različiti. I onda, sestrice Nubijko, što radiš s mojim dobrim prijateljem Aluanom?" Odmaknula sam se u kut, gdje sam mislila da me nitko neće čuti. "Treba mi tvoja pomoć," rekla sam tiho. "Kakva pomoć?" "Moraš mi vjerovati što ću ti reći. Treba mi pomoć da pobjegnem." A zatim sam mu, što sam brže mogla, ispričala cijelu priču. Kad sam krenula, nisam mogla stati. Završila sam i nisam čula ništa s druge strane — bio je zaprepašten. "Govoriš mi istinu?" rekao je napokon. "Oteli su te kao malu i zarobili te? Onda su te poslali u London? I sad želiš da ti pomognem da pobjegneš?" "Da. Istina je. Sve je istina. Moraš mi vjerovati," projecala sam, slomivši se. "Moraš mi pomoći. Nemam se kome drugome obratiti, a ne mogu više ovdje ostati." "Dobro," nježno je rekao. "Smiri se. Učinit ću sve što mogu da ti pomognem, obećavam. No najprije se moramo pokušati sastati. Ne mogu sada doći k vama jer sam na poslu. Daj mi broj telefona da te nazovem poslije pa da sve dogovorimo." "Nemam broj telefona." "Nemaš mobitel? Ili bilo koji telefon na koji bih te mogao nazvati?" "Ne." "Pa... Možeš li mi onda dati adresu? Znaš li ime ulice ili kućni broj?" "Znam samo da je negdje u Willesden Greenu." "Ne znaš adresu?" "Ne," rekla sam. Ponovno me obuzimao očaj. "No znam da taj čovjek, moj gospodar, obavlja važan posao ovdje u Londonu," izbrbljala sam nadajući

-214-

Pompea

se da bi Babi to moglo biti od pomoći. "Obavlja neku važnu funkciju u sudanskoj ambasadi." "Dobro. Kako se zove?" "Abdul Mahmoud Al Koronky." "Dobro. Pokušat ću pronaći adresu." "Kako?" pitala sam zabrinuto. "Molim te nemoj pitati Ko ronkyja ili njegovu obitelj." "Ne brini se," smirivao me. "Naravno da neću. Sudanska je zajednica u Londonu bliska, svi se međusobno poznaju. Saznat ću na ovaj ili onaj način." Babo mi je rekao da će me pokušati kontaktirati što prije. Složili smo se da će me, ako pronađe broj telefona, pokušati nazvati u kuću Koronkyjevih. Ako obitelj neće biti kod kuće, reći ću >zdravo< na nubijskome tako da zna da sam to ja. Ako se Hanan ili Koronky jave na telefon, on će prekinuti vezu. Babo mi je dao broj svojeg mobitela. Zapisala sam ga na komadić papira kako bih ga mogla nazvati ulovim li priliku. Plan nije bio savršen, no u postojećim okolnostima bio je najbolje što smo mogli smisliti. Kad sam se vratila k Medini, rekla sam joj da sam gledala mobitele u trgovinama i zamolila je da mi pokaže kako se koristi telefon. Igrale smo se njezinim mobitelom i običnim telefonom; mijenjale smo ton zvona i nazivale jedna drugu dok se obje nismo valjale od smijeha smijući se same sebi. Rano ujutro sljedećeg dana morala sam se oprostiti od Medine i Omera i njihove djece. U devet je po mene došao vozač iz ambasade koji me vozio u kuću Koronkyjevih. Zahvalila sam im na gostoprimstvu očiju punih suza. Rekli su da ću im jako nedostajati. Koronkyjevi su se te večeri trebali vratiti iz Sudana pa sam provela čitav dan kuhajući, čisteći i stavljajući čistu posteljinu na krevete. U šest sati je zazvonio telefon. Pitala sam se je li to Babo. Pojurila sam prema telefonu i podigla slušalicu. "Halo," rekla sam nervozno. No zvao je Omer. Rekao mi je da se Koronky i njegova obitelj vraćaju tek za tri dana te da će poslije doći po mene. Spustila sam slušalicu. Bila sam razočarana. Čim sam spustila slušalicu, telefon je ponovno zazvonio. "Halo," rekla sam ponovno. No nitko nije odgovarao. "Halo," ponovila sam. Zatim sam se sjetila našeg plana. "Kenwengeiro," rekla sam na nubijskome,

-215-

Pompea

što znači >zdravonitko ne može raditi ono što on radiDopustimo Mende da ostane