113509917 Marguerite Duras Brana Na Pacifiku

Marguerite Duras - Brana na Pacifiku PRVI DIO SVE troje povjerovalo je da im je baš bila dobra ta zamisao što su kupili toga konja. Pa makar time pokrili samo troškove Josephovih cigareta. Prije svega, bila je to barem kakvatakva ideja, i dokaz da još uopće mogu imati ikakvih ideja. Zatim, osjećali su se manje osamljeni, povezani tako tim konjem s vanjskim svijetom, a i sposobni da, unatoč svemu, iskamče bar nešto od toga svijeta, pa makar to i ne bilo bogznašto, pa makar bilo i bijedno, te da iz njega izvuku nešto što im dotada nije pripadalo i da to dopreme do svoga zakutka u dolini zasićenoj solju, do njih troje zasićenih dosadom i gorčinom. Eto čemu je služio prijevoz čak i iz pustinje u kojoj ništa ne raste još se uvijek dalo nešto izvući i, to tako da se njome prevozi ljude koji žive negdje drugdje, koji žive u svijetu. Trajalo je osam dana. Konj je bio star, mnogo stariji od majke, za konja je već bio pravi stogodišnji starac. Časno je pokušao odraditi ono što se od njega tražilo i što mu je uvelike premašivalo snage, a zatim je crknuo. Bili su ogorčeni, tako ogorčeni kad su ponovno ostali bez konja u tom zabačenom kutku doline, u vječitoj samoći i jalovosti svakidašnjice, da su još iste večeri odlučili sutradan poći u Ram ne bi li se nekako utješili izlaskom među ljude. A sutradan se u Ramu trebao dogoditi susret koji će im svima izmijeniti život. Što će reći da je neka zamisao uvijek dobra zamisao ako nas natjera da nešto poduzmemo, pa ako sve i krene naopako kao, naprimjer, to s umirućim konjima. Što će reći da je takva zamisao uvijek dobra zamisao, pa ako sve i jadno propadne, jer se onda dogodi bar to da čovjek postane nestrpljiv, tako nestrpljiv kao što nikada ne bi bio da je od

samoga početka vjerovao kako su sve njegove zamisli loše zamisli. Bilo je to dakle posljednji put te večeri da se oko pet sati poslijepodne začuo iz daljine rezak zvuk Josephovih kola, negdje na cesti u pravcu Rama. Majka odmahnu glavom. Još je rano, vjerojatno ih nije bilo mnogo za prijevoz. Uskoro se začu pucketanje biča i Josephovi povici, a na cesti se pojave kola. Joseph je sjedio naprijed Na stražnjem sjedalu nalazile su se dvije Malajke. Konj je išao vrlo polako, prije bi se moglo reći da je strugao kopitima po cesti nego da je hodao. Joseph ga je udarao bičem, ali mogao je isto tako bičevati cestu, ni ona ne bi bila neosjetljivija. Joseph se zaustavi na razini bungalova, žene sidu i nastave put pješice prema Kamu. Joseph skoči s kola, primi konja za uzde, side s ceste i skrene puteljkom koji je vodio u bungalov. Majka ga je čekala na zaravni ispred verande. Više se ne može ni pomaknuti, reče Joseph. Suzana je sjedila ispod bungalova, naslonivši se leđima na drveni potporanj. Ustala je i približila im se, držeći se i dalje hlada. Joseph počne isprezati konja. Bilo mu je jako vruće i kapljice znoja slijevale su mu se ispod kape, niz obraze. Kad je ispregnuo konja, odmaknuo se malo od njega i pažljivo ga promotrio. Prošlog tjedna pala mu je na um ideja da pokuša zaraditi nešto novca prevozećiutnike. Kupio je sve, konja, kola i konjsku opremu, za dvjesto franaka. Ali konj je bio mnogo stariji nego što je izgle dao. Još od prvog dana, čim bi ga ispregnuli, odlazio do livadice s mladim žitom preko puta bungalova i ostajao tamo satima, pognute glave. Povremeno je pasao, ali nekako rastreseno, kao da se bio zakleo da nikada više neće pasti, i kao da je to na trenutke zaboravljao. Tko bi znao što ga je, osim starosti, moglo tištati. Sinoć mu je Joseph dao rižinog kruha i nekoliko komadića šećera ne bi li mu se otvorio tek, ali onjušivši ih ovlaš, konj se vratio zanesenom promatranju mladih stabljika riže. Vjerojatno cijeloga svog života što ga je

proveo vukući dijelove trupaca iz šume u dolinu, nikada i nije jeo ništa drugo osim suhe žute trave s krčevina, pa tako sada više nije ni mogao imati teka za neku drugu hranu. Joseph mu je prišao i pomilovao ga po vratu. Jedi, izdere se Joseph, jedi! Konj i dalje nije htio jesti. Joseph počne govoriti kako je možda tuberkulozan. Majka odgovori da nije, nego da je sličan njoj, da mu je dosta života i da bi najradije crknuo. Pa ipak, sve do toga dana, ne samo što je prelazio put amotamo između Bantea i bungalova nego bi uvečer, ispregnut, sam pošao prema nasadima mlade riže, teškom mukom doduše, ali sam. Danas međutim nije otišao, ostao je tu, na zaravni, ispred Josepha. Povremeno je lagano podrhtavao. Dođavola, reče Joseph, čak više neće ni poći onamo. Majka se približi. Bila je bosonoga i nosila je veliki slamnati šešir koji joj je padao do obrva. Tanka pletenica sive kose, omotana komadićem stare zračnice od automobilske gume, spuštala joj se niz leđa. Njezina zagasitocrvena L. haljina, skrojena od domorodačke pregače, bila je široka, bez rukava i pohabana na grudima koje su bile niske, ali još uvijek bujne, i očigledno slobodne pod haljinom. Rekla sam ti da ga ne kupuješ. Dvjesto franaka za toga napola crknutoga konja i za kola koja se raspadaju. Ako ne umukneš, kidam. Suzana iziđe ispod bungalova i približi se konju. I ona je također nosila slamnati šešir ispod kojega je provirivalo nekoliko pramenova kestenjastoriđe kose. Bila je bosonoga, poput Josepha i majke, odjevena u crne hlače, koje su joj dopirale do potkoljenica, i u plavu bluzu bez rukava. Ako kidneš, dobro ćeš uraditi, reče Suzana. Nisam te pitao za mišljenje, reče Joseph. Ipak ti ga dajem.

Majka se zaleti prema kćeri i pokuša je pljusnuti. Suzana se izmakne i vrati se u svoj zaklon u sjeni ispod bungalova. Majka započne jadikovati. Sada se činilo kao da su konju zadnje noge sasvim oduzete. Nije se ni pomaknuo. Joseph pusti uže kojim ga je pokušavao vući i počne ga gurati odostraga. Konj se, uz trzanje i teturanje, nekako dovuče do proplanka. Tu se zaustavi i uroni nozdrve u nježno zelenilo rižinih mladica. Joseph, majka i Suzana zastadoše nepomični, okrenuti prema njemu, puni nade. No ništa od toga. Samo njuškom pomiluje mladu travu, jednom, pa još jednom, zatim podigne malo glavu i opet je spusti, nepomičnu i tešku, na kraju dugog vrata, dotičući debelom gubicom vrškove vlati. Joseph je trenutak oklijevao, zatim se okrenuo, zapalio cigaretu i vratio se kolima. Složio je ormu na prednje sjedalo i odvukao kola pod bungalov. Obično bi ih ostavljao pored stuba, ali te ih je večeri zagurao duboko straga, između potpornih stupova. Zatim je izgledalo kao da razmišlja što bi mogao uraditi. Okrene se još jednom prema konju pa se uputi prema suši. Izgledalo je kao da je tek tada opazio sestru koja je ponovno sjedila naslonjena na drveni stup. Kog vraga radiš ovdje? Vruće je, reče Suzana. Svima je vruće. Uđe u sušu, izvadi vreću karbida i dio pretrese u limenu kutiju. Zatim vrati vreću u sušu, uze kutiju i počne prstima drobiti karbid. Pomiriši zrak i reče Smrde srne, treba ih pobacati, ne razumijem kako možeš ovdje sjediti. Manje smrde nego taj tvoj karbid. Joseph ustade, pođe još jednom u sušu s kutijor bida u ruci. Zatim se predomisli, vrati se kolima i lupi sve snage nogom u kotače. Potom se odlučnim korakom uspne stubama u bungalov.

Majka je nastavila s plijevljenjem. Već je treći put posadila crvenu kanu na proplanku ispred bungalova. Suša bi je redovito uništila, ali ona je bila ustrajna. Ispred nje je kaplar okopavao proplanak, pošto ga je zalio. On je bivao sve gluši, pa je majka morala sve jače vikati kad mu je štogod naređivala. Nedaleko od mosta, u pravcu ceste, kaplarova žena i kći lovile su ribu u plićaku. Već su više od sata čučale u blatu i pecale. Posljednje tri godine jeli su uvijek tu istu ribu koju su one svake večeri ulovile u istoj bari ispod mosta. Pod bungalovom je bilo razmjerno mirno. Joseph je ostavio sušu otvorenom i odande je dopirao prohladan zrak ispunjen vonjem srna. Bilo ih je četiri i jedan srndać. Joseph ga je preksinoć ubio, kao i jednu srnu, a ostale prije tri dana te nisu više krvarile. Onima drugima još je tekla krv, kap po kap, kroz otvorene gubice. Joseph je često odlazio u lov, ponekad svake druge noći. Majka ga je grii dila jer je trošio metke ubijajući srne koje bi poslije tri dana bacali u rijeku. No Joseph se nije mogao pomiriti s tim da se iz šume vrati praznih ruku. I kao da doista jedu divljač, vješali bi je ispod bungalova, a kad bi istrunula, bacali bi je u rukavac. Svima se gadilo jesti srnetinu. Odnedavna su radije jeli čaplje tamna mesa koje je Joseph lovio na ušću rukavca, u velikim slanim baruštinama što su s morske strane okruživale imanje. Suzana je čekala da Joseph dođe po nju, pa da odu na kupanje. Nije htjela prva izići ispod bungalova. Bilo je bolje da ga pričeka. Kad je bila s njim, majka se manje dear.aa Joseph siđe. Dođinrkom! Ne čekam te. Suzana se trčeći popne u kuću da navuče kupaći kostim. Nije se još ni presvukla kad majka, vidjevši je da se penje, počne vikati. Nije vikala zato da bi se bolje čulo ono što je željela da shvate. Urlala je iz sve snage, bilo što, bez veze s onim što se u tom trenutku zbivalo. Kad se Suzana stubama

spustila iz bungalova, zatekla je Josepha kako se opet bori s konjem, ne obraćajući pažnju na majčinu viku. Pritiskivao mu je glavu iz sve snage, pokušavajući mu nozdrve zagnjuriti u travu. Suzana mu priđe. Hajde, idemo! Čini mi se da je gotov, reče tužno Joseph, crknut će. Ostavi ga nerado i oni zajedno pođoše prema drvenom mostu, na najdubljem dijelu rijeke. Čim bi ga ugledala kako se približava rijeci, djeca bi odmah sišla s ceste gdje su se igrala i poskakala bi za njim u vodu. Prva bi skočila baš kao i on, dok su se druga kotrljala u grozdovima u sivu pjenu. Joseph je običavao poigrati se s njima, podizao ih je na ramena, prevrtao, a ponekad bi dopuštao nekom djetetu da mu se objesi o vrat i tako ga razdraganoga nosio nizvodno sve do početka sela s onu stranu mosta. Ali danas nije imao volje za igru. U dubokom i uskom dijelu korita vrtio se i obrtao poput ribe u vrču. Iznad vode, tamo na uzvisini, konj se više uopće nije micao. Na kamenitom tlu, osvijetljen suncem, izgledao je poput kakva predmeta. Ne znam što mu je, reče Joseph, ali sigurno će crknuti. Zaronio je ponovno, u pratnji djece. Suzana nije plivala tako dobro kao on. Povremeno bi izlazila iz vode, sjedala na obalu i gledala prema cesti koja je s jedne strane vodila u Ram, a s druge u Kam, pa još mnogo dalje, u grad, u najveći grad kolonije, u prijestolnicu koja je bila osamsto kilometara udaljena od njih. Jednom će doći dan kad će se pred bungalovom zaustaviti neki automobil. Iz njega će izići kakav muškarac ili žena i zatražit će neku obavijest, ili bilo kakvu pomoć od Josepha ili od nje. Nije joj bilo jasno kakvu bi obavijest mogli zatražiti u ovoj je dolini postojala samo jedna cesta koja je, prolazeći kroz Kam, vodila iz Rama u grad. Nije se dakle moglo zalutati. Pa ipak, nije se dalo baš sve predvidjeti, i Suzana se nadala. Jednog će se dana možda zaustaviti neki muškarac, zašto ne, možda samo zato što ju

je opazio pokraj mosta. Moglo bi se dogoditi da mu se svidi i da joj predloži da je odvede u grad. No osim autobusa, malobrojni su automobili prolazili cestom, ne više od dvatri tijekom dana. I to su uvijek bili isti automobili s lovcima koji su išli u Ram, šezdeset kilometara udaljen odande, i koji su se nakon nekoliko dana vraćali iz suprotnog pravca. Jurili su velikom brzinom, trubeći bez prestanka da bi rastjerali djecu s ceste. Dugo vremena prije nego što bi se pojavili u oblaku prašine, u šumi se začuo zvuk trube, potmuo i snažan. I Joseph je također iščekivao automobil koji će se zaustaviti izr pred bungalovom. Vozit će ga platinasta plavuša koja će pušiti cigarete 555 i biti našminkana. Mogla bi ga, naprimjer, zamoliti da joj pomogne popraviti gumu. Majka bi gotovo svakih pet minuta dizala glavu iznad sadnica kane, mahala u njihovu pravcu i vikala. Dokle god su bili zajedno, nije im se približavala. Samo se derala. Otkako se brana srušila, više nikada ništa nije mogla izreći a da ne viče, zbog bilo čega. Nekoć djeca nisu marila za taj njezin bijes. Ali otkako se dogodilo to s branom, majka se razboljela i, prema liječnikovim riječima, bila je čak u smrtnoj opasnosti. Imala je već tri napadaja, i sva su tri, kazao je on, mogla biti kobna. Smjeli su joj dopustiti da malo viče, ali ne predugo. Ljutnja je mogla prouzročiti krizu. Liječnik je podrijetlo tih njezinih kriza dovodio u vezu s rušenjem brane. Možda se varao. Toliko se boli moglo nakupiti samo vrlo polako, iz godine u godinu, iz dana u dan. Tome nije bila uzrokom samo jedna stvar. Bilo ih je tisuću, a između ostalog i rušenje brane, nepravda svijeta, prizor njezine djece koja se kupaju u rijeci... U početku međutim ništa nije pretkazivalo majci da će jednom kasnije nesreća uzeti tolikog maha u njezinu životu, da će liječnik moći tvrditi kako ona zapravo umire od toga, kako umire od nesreće.

Bila je dijete seljaka i tako dobra učenica da su joj roditelji dopustili nastavak školovanja sve do završnoga stručnog ispita. A zatim je dvije godine bila učiteljica u nekom selu na sjeveru Francuske. Bilo je to 1899. Nedjeljom bi, ponekad, maštala pred propagandnim plakatima izvješenim na zidovima općine. Stupite u kolonijalnu vojsku, Mladi pođite u kolonije, tamo vas očekuje bogatstvo. U sjeni bananovca koji se savijao od plodova, u naslonjačima za ljuljanje njihao se kolonijalni par odjeven u bijelo, dok su se oko njega vrzmali, smiješeći se, zaposleni domoroci. Udala se za učitelja koji je, poput nje, izgarao od nestrpljenja u nekom selu na sjeveru Francuske i koji je, poput nje, bio žrtva maglovitih knjiga Pierrea Lotija. Ubrzo nakon vjenčanja podnijeli su zajedno molbu da budu primljeni u prosvjetni kolonijalni kadar i potom dobili namještenje u toj velikoj koloniji koja se u ono vrijeme zvala Francuska Indokina. Suzana i Joseph rodili su se tijekom prve dvije godine njihova boravka u Koloniji. Nakon Suzanina rođenja majka je napustila državnu službu. Davala je još samo privatne satove francuskog jezika. Muž joj je postao upraviteljem jedne domorodačke škole i, prema njezinoj priči, živjeli su više nego udobno, i pored toga što su podizali dvoje djece. Te su godine svakako bile najbolje godine njezina života, godine sreće. Tako je bar govorila. Sjećala ih se kao neke daleke zemlje iz snova, kao nekog otoka. Kako je starila, sve je manje o njima govorila, ali kad bi govorila, bilo je to uvijek s jednakim oduševljenjem. I svaki put bi im tada otkrivala nova savršenstva u tom svršenstvu, neku novu vrlinu svoga muža, neki novi oblik ondašnjeg blagostanja koje se malopomalo pretvaralo u pravu raskoš, a u što su Suzana i Joseph donekle sumnjali. Kada joj je muž umro, Suzana i Joseph bili su još vrlo mali. O razdoblju koje je nakon toga nastupilo nikada nije rado pričala. Govorila je da je bilo teško, da se i dandanas pita kako se uopće uspjela izvući. Još je dvije godine davala

satove iz francuskog. Potom, kako to nije bilo dovoljno, satove francuskog i klavira. A onda, kako ni to nije bilo dovoljno, jer su djeca rasla, zaposlila se u kinu Eden kao pijanistica. Ostala je tamo deset godina. Nakon deset godina uštedjela je dovoljno da je mogla podnijeti molbu za kupnju koncesije, to jest prava na zakup zemljišta pri Glavnoj zemljišnoj upravi u koloniji. Njezino udovištvo, nekadašnji prosvjetni rad i činjenica da je sama podizala dvoje djece dali su joj pravo prvenstva na taj zakup. Pa ipak, morala je čekati dvije godina da bi ga dobila. Prošlo je šest godina otkako je došla u ovu dolinu, sa Josephom i Suzanom, u Citroenu iz koji još uvijek imaju. Već je prve godine zasijala polovinu zemljišta. Nadala se da će joj ta prva žetva donijeti dovoljno prihoda da pokrije veći dio troškova oko izgradnje bungalova. Ali u srpnju je morska plima nabujala sve do doline i potopila žetvu. Vjerujući da je žrtva iznimno jake plime, majka je sljedeće godine ponovno obradila zemljište, iako su je ljudi iz doline pokušavali od toga odgovoriti. More je opet nadošlo. A tada se morala pomiriti sa stvarnošću njezino je zemljište bilo neobradivo. Svake će ga godine preplavljivati more. Istina, ocean ne doseže svake godine istu razinu, ali uvijek preplavi dovoljno da uništi sve izravno ili podzemnim nadiranjem izuzev onih pet hektara koji graniče s cestom i u sredini kojih je sagradila bungalov. Tako je majka bacila svoju desetogodišnju ušteđevinu u valove Pacifika. Nesreća je proizlazila iz njezine nevjerojatne prostodušnosti. Razdoblje od deset godina koje je tako samozatajno bila provela u kinu Eden, za izrazito slabu plaću, zaštitilo ju je, doduše, od novih udara sudbine i ljudi, ali ju je istodobno zadržalo po strani od svake borbe i lišilo plodonosnih iskustava u dodiru s nepravdom. Izašla je iz toga desetogodišnjeg tunela ista kakva je i bila ušla, čista,

osamljena, netaknuta od bilo kakve bliskosti sa silama zla, beznadno nevjesta u pogledu goleme kolonijalne krvolo16 čnosti koja ju je neprestano opkoljavala. Obradivo se zemljište naime davalo u zakup samo po cijeni dvostruko višoj od njegove stvarne vrijednosti. Polovica iznosa išla je kriomice u džep činovnika u katastru koji su bili zaduženi za raspodjelu parcela zakupcima. Ti su činovnici doista držali u svojim rukama cijelo tržište zakupa zemljišta i postajali su svakim danom sve pohlepniji. Toliko su bili nezasitni da bi majka, zato što nije mogla namiriti njihovu proždrljivost, koju pak nije mogla obuzdati nikakva posebna okolnost niti obzir, sve da je i bila upozorena, sve da je i htjela izbjeći dodjeljivanje neobradivog zemljišta, svakako bila primorana odustati od kupnje bilo kakve koncesije. Kada je majka to shvatila, doduše prekasno, otišla je katastarskim posrednicima u Kamu, onima o kojima je zavisilo parceliranje i davanje zemljišta u dolini pod zakup. Bila je još uvijek toliko prostodušna da ih je izvrijeđala i zaprijetila im da će se žaliti višim vlastima. Oni nisu nimalo krivi za tu grešku, odgovorili su joj. Zacijelo je za to odgovoran njihov preteča koji se vratio u Francusku. Ali majka je bila toliko uporna da su joj, kako bi je se otresli, morali zaprijetiti. Ako tako nastavi, oduzet će joj zakup prije isteka roka. To im je bio najbolji način da ušutkaju žrtve. A one su, posve prirodno, više voljele zadržati zakupljeno zemljište, pa bilo ono i bezvrijedno, nego da ga uopće nemaju. Koncesije su se uvijek davale samo pod određenim uvjetima. Ako poslije nekog izvjesnog vremena cijelo zemljište ne bi bilo obrađeno, ugovor se mogao poništiti. Nijedna se dakle koncesija u dolini nije ustupala neopozivo. Upravo takva, neobradiva zemljišta omogućavala su katastru da iz onih drugih, dobrih i obradivih zemljišta izvuče znatnu dobit. Kako je dodjeljivanje zemljišta bilo prepušteno činovnicima katastra, oni su zadržali pravo, i to onako kako je njima najbolje odgovaralo, na raspodjelu

golemih pričuva neobradivog zemljišta ono im je, redovno dodjeljivano i jednako tako redovno oduzimano, predstavljalo neku vrstu regulacijske glavnice. Na petnaestak parcela u dolini Kama oni su naselili, upropastili, protjerali, zatim ponovno naselili, ponovno upropastili i ponovno protjerali otprilike stotinjak obitelji. Jedini zakupci koji su ostali u dolini živjeli su od krijumčarenja pernoa ili opijuma, no i oni su morali kupovati njihovu šutnju dajući im redoviti udio od svojih neredovitih prihoda, od nezakonitih prihoda, kako su govorili posrednici iz katastra. Pravedan majčin bijes nije joj pomogao da bude pošteđena od prve katastarske inspekcije, već nakon dvije godine. Te su se čisto formalne inspekcije svodile na obilazak zakupaca koje je trebalo podsjetiti na rokove. Na taj su ih način opominjali da im vrijeme istječe. Nitko na svijetu ne bi mogao, preklinjao je zakupac, uzgojiti bilo što na ovakvu zemljištu... Bilo bi čudno, odgovarao bi posrednik, da naša vlada daje u zakup zemljišta nepogodna za obrađivanje. Majka, koja se sada malo bolje snalazila u tajnama podmićivanja, naglasi vrijednost svoga bungalova. Taj još nije bio dovršen ali ipak je predstavljao, nedvojbeno, početak ulaganja u zemljište, pa bi joj zato trebalo omogućiti produžetak roka. Katastarski su se posrednici s time složili. Pred njom je bila još jedna godina. Te godine, treće po njihovu dolasku, nije htjela ponoviti svoj pokus i dala je Pacifiku potpunu slobodu da se razmaše. Uostalom, da je i htjela pokušati, nije više mogla pribaviti sredstva. Već je jedanputdvaput zatražila zajam od kolonijalnih banaka za dovršenje bungalova. Ali banke su odobravale kredit tek pošto bi zatražile obavijesti od katastra. I da bi joj odobrili zajam, majka je morala založiti još nedovršen

bungalov, isti taj bungalov za dovršenje kojega ga je i tražila. A bungalov joj je potpuno pripadao, i ona je svakoga dana samoj sebi čestitala što ga je sagradila. Sto je više rasla neimaština, to je u njezinim očima bungalov bivao vrednijim i čvršćim. Poslije prve inspekcije došla je i druga. Bilo je to one iste godine, onog istog tjedna kad se srušila brana. Ali Joseph je već bio odrastao i znao je rukovati puškom. Stavio ju je pod nos katastarskom posredniku, te je ovaj prestao navaljivati i otišao je svojim automobilčićem koji mu je služio za inspekcije, onako kako je i došao. Otada je majka bila donekle mirna, bar što se toga tiče. Osjećajući se jakom zbog odgode roka, dobijene pomoću bungalova, majka je posrednike iz Kama upoznala sa svojim novim planovima. Oni su se sastojali u tome da predloži seljacima, koji su živjeli u bijedi u okolici njezina imanja, da zajedno s njom izgrade branu protiv mora. To će svima biti od koristi. Brana će ići obalom oceana, pa uzvodno uz rijeku sve dokle dopiru srpanjske plime. Zatečenim posrednicima ovaj je plan djelovao pomalo utopijski, ali se nisu usprotivili. Može izraditi projekt i poslati im ga. U načelu, tvrdili su, isušivanje doline može ući samo u vladin plan, ali koliko je njima poznato, nikakav zakon ne zabranjuje zakupcu da podiže brane na svom imanju, pod uvjetom da ih o tome izvijesti i da dobije dozvolu od lokalnih vlasti. Majka je poslala svoj plan na kojem je radila noćima i noćima, a zatim je počela čekati na odobrenje. Čekala je veoma dugo, ne gubeći nadu, jer je već bila navikla na takva čekanja. Ona su bila njezine jedine mračne veze sa silama ovoga svijeta, s katastrom i bankom, o kojima su joj ovisili i život i imanje. Poslije nekoliko tjedana iščekivanja odlučila je poći u Kam. Katastarski su činovnici bili primili njezin plan. Nisu joj

odgovorili jer ih isušivanje zakupljenog zemljišta uopće ne zanima. Ipak su joj prešutno odobrili da može sagraditi branu. Majka se vratila, ponosna na svoj uspjeh. Branu je trebalo poduprijeti manglovim trupcima. Razumije se da je to išlo na njezin trošak. Založila je bungalov koji još nije bio dovršen. Potrošila je sav novac na kupnju trupaca i bungalov nikada nije bio završen. Liječnik je donekle imao pravo. Moglo bi se doista povjerovati da je sve počelo upravo od toga trenutka. Pa tko ne bi bio potresen, koga ne bi obuzela silna tuga i ljutnja pred prizorom tih brana što su ih s ljubavlju sagradile stotine i stotine seljaka iz doline, koji su se napokon trgnuli iz svoje tisućljetne obamrlosti zahvaljujući iznenadnoj i ludoj nadi, da bi se te iste brane dramatično srušile u jednoj jedinoj noći, kao kule od karata, pod nemilosrdnim i stihijskim naletom valova Pacifika! I tko ne bi, ne istražujući podrijetlo te lude nade, došao u iskušenje da baš sve od uvijek jednake bijede u dolini pa sve do majčinih napadaja ne objasni događanjima te kobne noći, i da se drži toga površnog ali i zavodljivog objašnjenja o prirodnoj katastrofi? Joseph je uvijek tjerao Suzanu u vodu. Htio je da ona nauči dobro plivati kako bi se s njim kupala u moru kod Rama. Ali Suzana se opirala. Ponekad, naročito za vrijeme kišnog razdoblja, kada je šuma preko noći bivala poplavljena, bujica bi pronijela pored njih utopljenu vjevericu, ili mošusnog miša ili mladog pauna, i Suzana se gnušala takvih susreta. Kako majka nije prestajala jadikovati, Joseph napokon iziđe iz rijeke. Suzana odustane od vrebanja automobila i pođe za njim. Sranje, reče Joseph, sutra idemo u Ram. zo Podiže glavu u pravcu majke. Dolazimo, poviče, ne deri se toliko! Prestao je misliti na konja jer je mislio na majku. Požurio je k njoj. Bila je crvena u licu i uplakana, kao uvijek otkako se razboljela. I dalje se jadala.

Bolje bi ti bilo da uzmeš pilule, reče Suzana, nego da se izdireš. Što sam zgriješila nebesima, vikala je majka, da su mi djeca takve ništarije. Joseph prođe pokraj nje, popne se u bungalov i vrati se s čašom vode i pilulama. Kao i obično, majka ih je u početku odbijala. Kao i obično, napokon ih je uzela. Svake večeri, poslije kupanja, morali su joj dati pilule da bi se smirila. Problem je bio u tome što više nije mogla podnositi prizor te svoje djece koja se nimalo ne obaziru na život što ga provode u dolini. Postala je pakosna, govorila bi Suzana. Joseph joj nije proturječio. Suzana ode u komoricu za pranje da se opere čistom vodom iz ćupova i da se preodjene. Joseph nije ispirao riječnu vodu sa sebe ostajao bi do sutradan u kupaćim gaćicama. Kada je Suzana izišla iz kupaonice, na verandi je već svirao gramofon, a Joseph, ispružen u ležaljci, više nije mislio na majku, nego ponovno na svoga konja kojega je gledao s gađenjem. Baš imam smolu, reče. Da prodaš gramofon, mogao bi kupiti dobrog konja i obavljati prijevoz tri puta dnevno, a ne jednom. Ako prodam gramofon, odmaglit ću odavde i to pod hitno. Gramofon je igrao važnu ulogu u Josephovu životu. Imao je pet ploča i redovito ih je puštao da sviraju svake večeri, poslije kupanja. Ponekad, kad mu je bilo svega dosta, neprekidno bi ih stavljao do duboko u noć, sve dok 2.1majka ne bi dvatri puta ustala i zaprijetila da će ih pobacati u rijeku. Suzana primakne naslonjač i sjedne pokraj brata. Ako prodaš gramofon i kupiš konja, za petnaest dana moći ćeš kupiti novi gramofon. Petnaest dana bez gramofona i ja brišem odavde. Suzana odustane. Majka je pripremala u blagovaonici večeru. Već je upalila karbidsku svjetiljku. U ovom je kraju noć padala veoma

naglo. Čim bi sunce zašlo za planinu, seljaci bi upalili vatre od svježih drva da se zaštite od zvijeri i djeca su, cvrkućući poput ptića, ula žila u kolibe. Jer čim bi djeca dovoljno porasla, učili su ih da se čuvaju strašnih noći u močvari i divljih zvijeri. Pa ipak, tigrovi su bili manje izgladnjeli od djece, i vrlo rijetko bi ih proždirali. No djeca su itekako umirala u močvarnoj dolini Kama koju s jedne strane obrubljuje Kinesko more koje je majka, doduše, uporno nazivala Pacifikom jer joj je Kinesko more zvučalo nekako provincijski i zato što je kao mlada posvetila svoje snove Pacifiku a ne nekom od onih malih mora što nepotrebno zapetljavaju stvari dok je s druge strane obzidana prema Istoku dugim planinskim lancem što započinje visoko na azijskom kontinentu, pa slijedi silaznu krivulju do Sijamskog zaljeva gdje se utapa u moru i ponovno izranja u obliku mnoštva sve manjih i manjih otoka, koji su svi podjednako nabreknuli od iste tropske prašume no djeca nisu umirala zbog tigrova nego zbog gladi umirala su od bolesti gladovanja i od pustolovina zbog gladi. Cesta je prolazila uskom dolinom po svoj njezinoj dužini. Bila je u načelu sagrađena zato da bi se njome usmjeravao protok budućih bogatstava iz doline prema Ramu, ali dolina je bila toliko bijedna da nije imala drugoga bogatstva do svoje djece ružičastih usta Z2. uvijek razjapljenih od gladi. Tako je cesta služila zapravo jedino lovcima koji su njome tek prolazili, i djeci što su se tu skupljala u gladnim i radosnim jatima glad naime ne sprečava djecu da se igraju. Idem noćas onamo, odjednom izjavi Joseph. Majka prestane poslovati oko štednjaka i ukipi se pred njim. Ne ideš kad ti ja kažem, ne ideš. Idem, reče Joseph, ništa me neće spriječiti, idem.

Uvijek kad bi Joseph predugo vremena ostajao na verandi okrenut licem prema šumi, nikada ne bi mogao odoljeti želji za lovom. Povedi i mene, reče Suzana, povedi me, Joseph! Majka se derala. Ne vodim žene u noćni lov, a ti, ako se budeš derala, idem iz ovih stopa, odvrati Joseph. Otišao je u svoju sobu pripremiti pušku i metke. Majka se, gunđajući i dalje, vrati u blagovaonicu i nastavi pripremati jelo. Suzana se nije pomaknula s verande. Tih večeri kad bi Joseph išao u lov, one bi lijegale kasno. Majka bi to koristila za sređivanje svojih računa, kao što je govorila. Uostalom, pitali su se, kakvih računa. U svakom slučaju, tih noći ona nije spavala. Povremeno bi ostavljala račune, izlazila na verandu i osluškivala zvukove šume, pokušavajući nazreti odbljesak Josephove svjetiljke. A onda se vraćala svojim računima, računima šašavice, kao što je govorio Joseph. Za stol, reče majka. Opet je bilo čapljinog mesa i riže. Kaplarova je žena donijela nekoliko prženih riba. Još jedna besana noć, reče majka. Pod fosforescentnim sjajem svjetiljke izgledala je bljeđa nego inače. Pilule su počele djelovati. Zijevala je. Ne brini, mama, vratit ću se rano, reče Joseph ljubazno. Ustvari se bojim za vas kad se bojim da ću dobiti napadaj. Ona ustade, pođe do ormara i uzme konzervu slanog maslaca i kondenziranog mlijeka pa ih stavi pred djecu. Suzana zalije rižu obilnim mlazom kondenziranog mlijeka. Majka namaza sebi nekoliko kriški kruha s maslacem i umoči ih u crnu kavu. Joseph je jeo čapljetinu. Bilo je to sočno, tamno i krvavo meso. Smrdi po ribi, reče Joseph, ali je hranjivo. s1 To ti treba, reče majka. Budi oprezan, Joseph! Kad ih je hranila, uvijek je bila nježna prema njima. Ne brini, bit ću oprezan.

Znači večeras ne idemo u Ram, reče Suzana. Ići ćemo sutra, reče Joseph, ali ti ništa nećeš naći u Ramu, svi su oženjeni, ostao je samo Agosti. Nikada je neću dati Agostiju, reče majka, pa čak kad bi me molio na koljenima. Ionako te ništa ne moli, reče Suzana. Uostalom, ovdje se pogotovo neće ništa naći. Mogao bi biti sretan, reče majka, znam što govorim, ali sve mu je uzalud. Nije mu ni na kraj pameti, reče Joseph. Teško će to ići. Neke se doduše udaju i bez novca, ali onda moraju biti jako lijepe, no i to se ne događa često. Uostalom, reče Suzana, ako spominjem Ram, to nije samo zbog toga. Tamo se bar nešto zbiva u dane kada dolazi pošta, zatim ima struje i sjajan gramofon u kantini. Ne gnjavi nas više s Ramom, reče Joseph. Majka stavi pred njih rižin kruh što ga je svaka tri dana donosio kamion iz Kama. Zatim počne raspletati pletenicu. Pod njezinim izrađenim prstima kosa je pucketala suha trava. Završila je s jelom i gledala svoju djecu. Kadgod bi jeli, ona bi sjela njima sučelice i pratila im pokrete. Željela je da Suzana još poraste, a i Joseph također. Mislila je da je to još moguće. Međutim, Joseph je već imao dvadeset godina i bio već mnogo viši od nje. Uzmi čapljetine, reče ona Suzani, kondenzirano mlijeko nije hranjivo. Osim toga kvari zube, reče Joseph, od toga su mi se pokvarili svi kutnjaci. Iako se to zbiva neprimjetno. Kad bude novaca, dobit ćeš druge zube, reče majka. Uzmi čapljetine, Suzana! Suzana uzme komadić čapljetine. Gadilo joj se i jela je sitnim zalogajima. Joseph je završio večeru i pripremao je svoju lovačku svjetiljku. Ne prekidajući pletenje kose, majka mu je grijala kavu. Kad je napunio svjetiljku, Joseph je zapali i pričvrsti

za kacigu na glavi. Zatim iziđe na verandu da provjeri jačinu svjetlosti. Prvi put te večeri zaboravio je misliti na konja. Ali tada ga opazi u krugu svjetlosti. Sranje, uzviknu Joseph, ovaj put je zbilja crknuo! Majka i Suzana pritrčaše Josephu. U sjajnom krugu svjetiljke i one ugledaše konja. Napokon se ispružio koliko je dug i širok. Glava mu je virila iz trave, a nozdrve, zagnjurene u mlade vlati, dodirivale su sivu vodu. Strašno, reče majka. Snuždenom kretnjom prinese ruku čelu i stade nepomično pred Josepha. Trebao bi poći onamo i vidjeti je li doista crknuo, reče napokon. Joseph polagano siđe stubama i uputi se prema proplanku, a ispred njega titrao je bljesak svjetiljke koja mu je još uvijek bila na čelu. Prije nego što je došao do konja, Su25zana uđe u bungalov, sjede za stol i pokuša pojesti svoj komadić čapljetine. Ali izgubila je i ono malo teka. Ostavi večeru i ude u salon. Tu se skutri u naslonjaču od trske, okrenuvši konju leda. Sirota životinja, jadikovala je majka, ne ide mi u glavu da je još danas vozio do Bantea i natrag. Suzana ju je čula kako kuka, a da je nije vidjela. Zacijelo je bila na verandi i slijedila pogledom Josepha. Prošlog je tjedna jedno dijete umrlo u zaseoku nedaleko bungalova. Majka je bdjela nad njim cijelu noć, a kad je umrlo u zoru, ona je isto ovako jadikovala. Kakve li nesreće! uzviknu majka. Onda, Joseph? Još uvijek diše. Majka se vrati u blagovaonicu. Kako da mu pomognemo? Suzana, donesi onaj stari kockasti pokrivač iz auta. Suzana side pod bungalov, nastojeći ne gledati u pravcu konja. Uzme pokrivač sa stražnjeg sjedala 12 popne se u

kuću i dade ga majci. Ona siđe kako bi se pridružila Josephu i nakon nekoliko minuta vrati se zajedno s njim. To je strašno, reče, pogledao nas je. Dosta s tim konjem, reče Suzana, sutra idemo u Ram. Molim, reče majka. Joseph je tako rekao, reče Suzana. Joseph navuče teniske sandale. Zatim ode, natmurena lica. Majka počne raspremati stol, a zatim prione uz svoje račune. Račune šašavice, kazao bi Joseph. 2,6 KAD bi odlazili u Ram, majka bi podignula pletenicu, skupila bi je na potiljku, i obuvala cipele. Ali zadržavala bi svoju tamnogrimiznu pamučnu haljinu koju je svlačila samo prije spavanja. Kad bi je oprala, legla bi i spavala dok bi se haljina sušila. Suzana je također obuvala cipele, onaj jedini par koji je imala, cipele za ples od crnog satena što su ih bile kupile u gradu, na rasprodaji. Ali ona bi se za tu priliku i presvukla, skinula bi malajske hlače i navukla haljinu. Joseph je bio odjeven kao obično. Najčešće nije obuvao čak ni cipele. Pa ipak, ako je to bio dan kad je stizao poštanski brod iz Šijama, navlačio je sandale za tenis kako bi mogao plesati s putnicama na proputovanju. Kad su stigli u kantinu u Ramu, ugledali su u dvorištu prekrasnu limuzinu sa sedam sjedala, crne boje. Unutra je strpljivo čekao vozač u livreji. Nitko je od njih nije nikada ranije vidio. To nije mogao biti automobil kakva lovca. Lovci nisu imali limuzine nego niske automobile s pomičnim krovom. Joseph iskoči iz svoga 12 priđe bliže, pa dva puta, vrlo polagano, obiđe automobil. Zatim stane ispred motora i dugo ga i dobro promotri pred začuđenim Pogledom vozača. Talbot ili Leon Bollee, reče. Kako se 2.7 nije mogao odlučiti za marku, napokon uđe u bar kantine zajedno sa Suzanom i majkom.

Tu su se nalazila tri poštanska službenika, nekoliko mornaričkih časnika sjedilo je u društvu s putnicama, a bio je tu i Agosti mladi koji nikada nije propuštao nijedan dolazak poštanskog broda, te napokon, sam za stolom, mlad i neočekivan, vjerojatni vlasnik limuzine. Gazda Bart ustane, polagano se odmakne od blagajne i priđe majci. Već je dvadeset godina službeno bio vlasnik kantine u Ramu. Nikada je nije napuštao. Tu je ostario i udebljao se. Sada je to bio muškarac od pedesetak godina, vrlo debeo i sklon moždanom udaru, natopljen pernoom. Nekoliko godina ranije, gazda Bart je usvojio jedno dijete iz doline koje je umjesto njega posluživalo u kantini i koje ga je, u slobodno vrijeme, hladilo lepezom iza šanka, kamo bi se povlačio probavljati svoj perno, u pozi nepomičnog Bude. U svako doba dana moglo ga se vidjeti kako, mokar od znoja, pijucka svoj perno koji mu je uvijek bio nadohvat ruke. Dizao bi se samo da dočeka goste. Ništa drugo nije radio. Prilazio bi im sa sporošću morske nemani što izlazi iz svog elementa, a da gotovo nije podizao stopala s poda, toliko mu je smetao njegov nezaboravni trbuh, prava bačva apsinta. No on nije apsint samo pio. Živio je za njegovo krijumčarenje i obogatio se na tome. Kupci su dolazili izdaleka, čak s plantaža na Sjeveru. Nije imao djece, ni obitelji, ali je ipak toliko ovisio o svom novcu da ga nikada nije posuđivao, ili je pak tražio tako velike kamate da nitko iz doline nije bio tako lud ili tako odvažan da to prihvati. A upravo to je i želio, jer je smatrao da je novac posuđen ljudima u dolini zapravo izgu bljen novac. Pa ipak, bio je jedini bijelac ovdje u dolini za kojega se moglo reći da voli dolinu. Istina, on je tu našao i sredstva za život i smisao života perno. Govorilo se da z8 je dobar zato što je usvojio dijete. Iako ga je dijete moralo hladiti lepezom, govorilo se da mu je ipak bolje njega hladiti nego čuvati bivole na suncu u dolini. Taj plemeniti postupak i ugled koji je time stekao osigurali su mu savršen spokoj u

njegovim krijumčarskim djelatnostima. To je također pridonijelo i dodjeli odlikovanja Legije časti, kojim ga je Glavna uprava za kolonije nagradila zato što je dvadeset godina držao, vodeći računa o francuskom ugledu, kantinu u Ramu, u tom naselju bogu iza leđa. Kako poslovi? upita gazda Bart majku, rukujući se s njom. Ide, ide, reče majka neuvjerljivo. Imate otmjene goste, reče Joseph, dobijesa, ona limuzina... Pripada nekom tipu koji se bavi kaučukovcima na Sjeveru, oni su malo bogatiji nego mi ovdje. Vi se bar ne možete žaliti, reče majka. Tri puta tjedno poštanski brod, dobro je to. A uz to još i perno. Ima tu i rizika, sada se pojavljuju svakog tjedna, ima rizika, svakog tjedna prava uzbuna. Pokažite nam tog plantažera sa Sjevera, reče majka. Eno, onaj tip pored Agostija, u uglu. Vratio se iz Pariza. Već su ga vidjeli pored Agostija. Sjedio je sam za stolom. Mladić je izgledao kao da mu je dvadeset pet godina, bio je odjeven u odijelo od sirove svile boje pijeska. Šešir u istom tonu odložio je na stol. Kad je ispio gutljaj pernoa, ugledali su mu na prstu prekrasan dijamant koji je majka promatrala bez riječi, zapanjena. Ti boga, kakva kola ima, reče Joseph. Što se ostalog toče, nadoda to je običan jopac. Dijamant je bio golem, a odijelo od sirove svile odlično skrojeno. Nikada Joseph nije nosio svilu. Meki je šePH sir izgledao kao iz filma šešir koji se nemarno stavlja na glavu prije nego se uđe u auto od četrdeset konjskih snaga i krene u Longchamp prokockati polovicu svoga bogatstva, a sve zbog tuge za nekom ženom. Mladić zaista nije bio lijep. Uskih ramena, kratkih ruku, a i stas mu je vjerojatno bio niži od prosjeka. Male su mu ruke bile njegovane, gotovo mršave i dosta lijepe. Prisutnost dijamanta davala im je kraljevsku vrijednost, pomalo mekoputnu. Bio je sam,

plantažer i mlad. Gledao je Suzanu. Majka je vidjela da je promatra. Zatim majka pogleda kćer. Pri električnoj svjetlosti njezine su se pjegice manje vidjele nego usred dana. Bila je zacijelo lijepa, blistavih, drskih očiju bila je mlada, tek se zadjevojčila, i nije bila plašljiva. Zašto se držiš kao da si na pogrebu? reče majka. Zar ne možeš bar jednom u životu biti ljubazna? Suzana se nasmiješi veleposjedniku sa Sjevera. Dvije su ploče dugo svirale fokstrot i tango. Kod treće, bio je to opet fokstrot, posjednik sa Sjevera ustane da pozove Suzanu na ples. Kad je ustao, vidjelo se da je baš nikakav. Dok je išao prema Suzani, svi su gledali u njegov dijamant gazda Bart, Agosti, majka, Suzana. No ne i putnici, jer su se toga već nagledali, a ni Joseph, jer Joseph je gledao samo automobile. Ali svi stanovnici doline su gledali. Treba reći da je taj dijamant, posve zanemaren na prstu njegova nehajnoga vlasnika, sam vrijedio otprilike koliko i sve koncesije u dolini zajedno. Dopuštate li gospodo? upita plantažer sa Sjevera naklonivši se pred majkom. Majka kaže, ma kako da ne, samo izvolite i pocrveni. Na prostoru za ples već su plesali časnici s putnicama. Plesao je i Agosti mlađi, s carinikovom ženom. Plantažer sa Sjevera nije plesao tako loše. Plesao je po30 lagano, s nekom vrstom akademske pribranosti, trudeći se možda, pokazati Suzani svoj odgoj, klasu, i poštovanje prema njoj. Biste li me predstavili svojoj gospođi majci? Naravno, reče Suzana. Živite li u ovom kraju? Da, mi smo odavde. Je li ono vaš auto vani? Predstavit ćete me pod imenom gospodin Jo. Odakle je? Predivan je. Zar toliko volite automobile? upita gosp. Jo smješkajući se.

Glas mu nije bio poput glasa lovca ili posjednika. Kao da je nekog drugog podrijetla, bio je blag i otmjen. Jako ih volim, reče Suzana. Ovdje ih nema, ili su, pak, torpeda. Tako lijepoj djevojci mora da je dosadno u ovoj dolini... reče tiho gosp. Jo u blizini Suzanina uha. Jedne večeri, prije dva mjeseca, Agosti mlađi odvukao ju je iz kantine u kojoj je gramofon svirao Ramonu, i u luci joj je rekao da je lijepa djevojka i poljubio ju je. Drugi put, mjesec dana kasnije, neki časnik s poštanskog broda predložio joj je da će joj pokazati brod, i na samom početku razgledavanja odvukao ju je u kabinu prvoga razreda gdje joj je rekao da je lijepa djevojka i poljubio ju je. Dopuštala je samo da je ljube. Sada joj treći put netko kaže da je lijepa. Koje je marke? upita Suzana. To je Maurice Leon Bollee. Moja najdraža marka. Ako vas to zabavlja, možemo se provozati. Nemojte zaboraviti Predstaviti me gospođi majci. Koliko ima konjskih snaga? Mislim, dvadeset četiri, reče gosp. Jo. Koliko stoji jedan Maurice Leon Bollee? Ovo je specijalan model, posebno naručen u Parizu. Koštao me je nekih pedeset tisuća franaka. Njihov je iz stajao oko četiri tisuće franaka i majci je trebalo pune četiri godine da ga otplati. Fantastično koliko je to skupo, reče Suzana. Gosp. Jo je gledao iz sve veće blizine Suzaninu kosu, te povremeno i njezine oborene oči i, ispod očiju, usne. Kada bismo mi imali takav automobil, dolazili bismo svake večeri u Ram, malo za promjenu. Išli bismo u Ram i posvuda. Bogatstvo ne donosi sreću, reče sjetno gosp. Jo, kao što vi, čini se, mislite. Majka je običavala tvrditi Sreća dolazi samo od bogatstva. Jedino budalama ne dolazi ni onda. I dodavala bi Treba,

naravno, pokušati ostati pametan i u bogatstvu. Još odrješitije od nje, Joseph je tvrdio da je bogatstvo samo po sebi sreća, da je to izvan svake sumnje. Već bi i sama limuzina gosp. Joa bila dovoljna za Josephovu sreću. Ne znam, reče Suzana. Što se nas tiče, mislim da bismo se već nekako snašli da nam ono donese sreću. Još ste tako mladi, reče on blagim glasom. Ah, ne možete vi to znati. Nije to zbog toga što sam ja mlada, reče Suzana, nego zato što ste vi suviše bogati. Gosp. Jo je snažno privuče k sebi. Bilo mu je žao kad je fokstrot završio. Tako bih rado nastavio ovaj ples... Slijedio je Suzanu do njihova stola. Predstavljam ti gosp. Joa, reče Suzana majci. Majka je ustala da pozdravi gosp. Joa i nasmiješila mu se. Joseph, međutim, nije ustao i nije se nasmiješio. Sjednite za naš stol, reče majka. Popijte nešto s nama. Sjeo je pored Josepha. Budite moji gosti, reče, i obrati se gazdi Bartu. Dobro rashlađenog šampanjca, zatraži. Otkad sam se vratio iz Pariza nisam još uspio popiti dobar šampanjac. Ima ga svake večeri kada dolazi pošta, reče gazda Bart, i baš me zanima što ćete mi reći o njemu. Gosp. Jo se smijao od uha do uha i pokazivao svoje lijepe zube. Joseph ih je primijetio, i od cijele pojave gosp. Joa vidio je samo njegove zube. Činio se malko ljut njegovi su bili uništeni, a nije imao novaca da ih popravi. Trebalo je popraviti toliko prečih stvari nego što su bili njegovi zubi, da mu se ponekad činilo kako nikada neće sa svim tim izići na kraj. Vraćate se iz Pariza? upita majka. Upravo sam stigao. Ostat ću u Ramu tri dana. Došao sam nadgledati utovar kaučuka.

Majka je, rumeneći se i sa smiješkom, upijala riječi gosp. Joa. On je to opazio, i izgledalo je kao da je zbog toga vrlo zadovoljan. Vjerojatno mu se baš nije često događalo da ga netko sluša pun divljenja. Predano je gledao majku i pazio da ne pokloni pretjeranu pažnju predmetu svoga zanimanja Suzani. Zasada se još uopće nije obazirao na brata. Samo je primijetio da Suzana ne skida oči s toga brata koji mu uporno pilji u zube, ili na prostor za ples, s mračnim i bijesnim izrazom lica. Njegov auto je marke Maurice Leon Bollee. Uvijek se osjećala jako bliskom Josephu, pogotovo u prisutnosti nekog trećeg, pogotovo kad je bio tako očigledno u gabuli kao večeras. Izgledalo je kao da se Joseph budi iz sna. Upita mrzovoljno Koliko konja ima ta krntija? Dvadeset četiri, reče nemarno gosp. Jo.

Ti boga, dvadeset četiri. I valjda četiri brzine? Da, četiri. Može krenuti i iz druge, bez problema? Ako se baš hoće, može, ali time se kvari mjenjač. Stabilan je na cesti? S osamdeset na sat, kao u naslonjaču. Ali ovaj auto baš i ne volim. Imam jedan otvoreni dvosjed u njemu s lakoćom dotjeram na sto, bez problema. Koliko litara troši na sto? Petnaest na cesti. Osamnaest u gradu. Koju vi marku imate? Joseph zapanjeno pogleda Suzanu i najednom se nasmije. Nije vrijedno spomena... Citroen, reče majka. Dobri stari Citroen kojemu mnogo dugujemo. Za ovakve ceste to je sasvim dovoljno. Vidi se da ga ne voziš baš često, reče Joseph. Glazba je opet započela. Gosp. Jo je diskretno udarao

ritam po stolu prstom ukrašenim dijamantom. Joseph je njegove odgovore popratio dugom i dubokom šutnjom. Ali gosp. Jo se zacijelo nije usuđivao promijeniti temu razgovora. Odgovarajući Josephu, netremice je gledao Suzanu. Mogao je to činiti nesmetano. Suzana je bila tako usredotočena na Josephove reakcije, da je gledala samo njega. A dvosjed? upita Joseph. Kako molim? Koliko na sto? Više, odgovori gosp. Jo. Osamnaest na cesti. Ima trideset konjskih snaga. Ti boga, reče Joseph. Citroen troši manje, zar ne? Joseph prasnu u glasan smijeh. Iskapi svoju čašu šam34 panjca i natoči si drugu. Izgledalo je kao da se odjednom odlučio za šalu. Dvadeset četiri, kaže. 1 Opa! uzvikne gosp. Jo. Ali razumljivo je, reče Joseph. Ipak je mnogo. Umjesto dvanaest, reče Joseph, ali to je razumljivo, jer...rasplinjač više i nije rasplinjač, nego sito. Josephov je neobuzdani smijeh postao zarazan. Bio je to djetinjast, ludi smijeh što guši i nadire nezadrživom silinom. Majka se zacrveni, pokuša se svladati, ali bez uspjeha. Da je samo to, reče Joseph, bilo bi dobro. Majka se nasmije iz svega glasa. Istina, reče ona, da je samo rasplinjač... Sada se nasmije i Suzana. Njezin je smijeh bio drugačiji od Josephova, malo pišteći i viši. Sve se to zbilo u trenu. Gosp. Jo je izgledao zbunjen. Vjerojatno se pitao nije li njegov uspjeh time malo umanjen i kako da doskoči toj opasnosti. A tek hladnjak! reče Suzana. Pravi rekord, to još niste vidjeli! Reci koliko, Joseph, reci...

Trošio je, dok ga nisam malo popravio, i do pedeset litara na sto. Ah, prasne majka u smijeh, to je rijetkost, zar ne, pedeset litara na sto. Pa ipak, da je samo to, rasplinjač i hladnjak... Točno, reče majka, da je samo to...bilo bi još dobro. Gosp. Jo se pokuša nasmijati. Malko usiljeno. Možda će ga posve zaboraviti. Izgledali su pomalo luckasto. A tek gume! reče Joseph, naše gume... One... Joseph se smijao tako glasno da više nije mogao izgova35 rati riječi. Isti takav smijeh, čudan i neobuzdan, obuzeo je i majku i Suzanu. Pogodite čime se to vozimo u našim gumama, reče Joseph, pogodite... Hajde, reče Suzana, pogodite... Može misliti do sutra, neće pogoditi, reče Joseph. Posvojče je donijelo i drugu bocu šampanjca na zahtjev gosp. Joa. Agosti ih je slušao i smijao se od srca. Časnici i putnice koji, zapravo, nisu baš ništa shvaćali, počeli su se također smijati, ali tiše. Hajde, reče Suzana, pogađajte. Ipak, nije tako uvijek, srećom... Lišćem bananovca, reče Joseph, natrpamo ih... Gosp. Jo se prvi put od srca nasmijao. Ali ne tako bučno kao oni, to vjerojatno ipak ovisi o temperamentu. Josephov je smijeh dosegnuo onaj stupanj na kojem se gubi dah, zatim se stišao i zanijemio na mrtvoj točki vrhunca. Gosp. Jo je odustao od toga da Suzanu pozove na ples. Strpljivo je čekao da ih to prođe. To je originalno, to je baš fora, kako bi rekli u Parizu. Nisu ga slušali. Kada krećemo na put... reče Joseph, privežemo kaplara na blatobran s kantom za polijevanje cvijeća u ruci...

Gušio se od smijeha pri svakoj riječi. Umjesto svjetla...on nam služi i kao far...kaplar je naš hladnjak i naš far, reče Suzana. Nemoj, ugušit ću se...prestani...šuti...reče majka. A tek vrata, reče Joseph, vrata vise na čeličnoj žici... Više ih se i ne sjećam, reče majka, nemam više pojma kakve su bile kvake na vratima... Uopće nam ne trebaju kvake, samo poskočimo hop! i već smo unutra, ali, naravno, jedino s one strane gdje je papučica. Treba samo malo navike. Navike nam bar ne nedostaje, reče Suzana. Šuti, molim te, spopast će me kriza. Majka je bila crvena u licu. Bila je stara, doživjela je toliko nevolja, i tako je rijetko imala prilike da se tome smije, da ju je smijeh, kad ju je jednom spopao, mogao opasno uzdrmati. Ali kako se u tim prigodama činilo da snaga njezina smijeha ne dolazi od nje same, bilo je to nekako neugodno, izgledalo je kao da gubi razum. Ma kakvi farovi... reče Joseph, lovačka je svjetiljka sasvim u redu. Gosp. Jo ih je gledao kao netko tko se pita hoće li tome ikada doći kraj. Ali je ipak pažljivo slušao. Ugodno je sresti ljude poput vas, tako vesele, reče on, pokušavajući ih izvući iz tog labirinta i iz očito neiscrpne teme automobila. Tako vesele poput nas?...reče majka zabezeknuto. Sto kaže, da smo veseli?... ponovi Suzana. Ah, kad bi samo znao, dođavola, kad bi znao...reče Joseph. Ali Joseph očito nije htio prestati. Osim toga, to nije sve, reče on, kad bi to bilo sve, rezervoar, svjetla...kad bi to bilo sve... Majka i Suzana gledale su ga vrlo pozorno. Kakav li će još štos pronaći taj Joseph? Nisu mogle pogoditi, ali smijeh, koji je već počeo slabiti, iznova ih počne spopadati. Željezna žica, nastavi Joseph, lišće bananovca, kad bi to bilo sve...

Pa da, kad bi to bilo sve...reče Suzana upitnim izrazom. Kad bi se radilo samo o autu, reče Joseph. To ne bi bilo nista, reče majka, ama baš ništa... Josephov nestrpljivi smijeh, uvijek brži od njihova, postao je opet zarazan. 37 Ne radi se samo o autu. Imali smo mi i branu... branu kažem vam... Majka i Suzana kriknuše od zadovoljstva. Agosti prasne u smijeh. A prigušen hihot što je dopirao od strane blagajne bio je znak da se i gazda Bart pridružio. Ah, rakovi.. rakovi uzvikne majka. Rakovi su nam je požderali, reče Joseph. Čak su nas se i rakovi dohvatili, reče Suzana. Istina je, reče majka, čak su i rakovi protiv nas... Neki su gosti opet počeli plesati. Agosti se i dalje smijao jer je dobro poznavao njihovu priču, jednako tako dobro kao i svoju vlastitu. Mogla je to biti i njegova priča, kao i priča bilo kojega zakupca koncesije u dolini. Majčina brana u dolini bila je velika nesreća, ali istodobno i velika smijurija to je ovisilo o danu. Bila je to velika smijurija zbog velike nesreće. Bilo je i strašno i smiješno u isti mah. Zavisilo je na čijoj ste strani, na strani mora koje je tu branu smrvilo, jednim jedinim naletom, na strani rakova koji su je pretvorili u cjediljku, ili pak na strani onih koji su je gradili šest mjeseci, zaboravljajući sva ona tako izvjesna zlodjela što dolaze od mora i od rakova. Ali najčudnovatije je međutim bilo što su dvije stotine ljudi, čim su počeli s gradnjom, posve na to zaboravili. Došli su svi ljudi iz susjednih sela kojima je majka poslala kaplara da ih obavijesti. Okupivši ih oko bungalova, majka im je izložila što traži od njih. Ako budete htjeli, moći ćemo dobiti stotine hektara rižišta, i to bez ikakve pomoći onih katastarskih lopova. Napravit ćemo brane jednu usporednu s morem, a druge... itd.

Seljaci su bili malo začuđeni. Prije svega zato što je more tisućama godina pustošilo dolinom i što su se na to već toliko navikli da im nikada nije palo na pamet da bi se to moglo spriječiti. A zatim, bijeda ih je naučila na pasivnost to im je bila jedina samoobrana od njihove djece pomrle od gladi ili od onih bezbrojnih žetvi koje je spalila sol. Pa ipak, seljaci su dolazili tri dana uzastopce, svaki put sve brojniji. Majka im je objašnjavala kako zamišlja izgradnju brane. Mislila je da je najprije treba poduprijeti manglovim trupcima. Znala je gdje ih se može nabaviti. Postoje gomile naslaganih trupaca nedaleko od Kama. Oni nikome više ne trebaju otkako je cesta završena. Poduzetnici su se ponudili da će joj ih prodati po sniženoj cijeni. Ona će taj cijeli trošak preuzeti na sebe. U samom početku pridobila je oko stotinu ljudi. A zatim, kad su se ti prvi počeli spuštati čamcima od mosta prema mjestima određenim za gradnju, pridružili su im se i drugi u velikom broju. Nakon tjedan dana gotovo su svi počeli sudjelovati u izgradnji brane. Dostajala je sitnica da ih izvuče iz njihove pasivnosti. Jedna stara žena bez novaca rekla im je da se odlučila na borbu, te ih natjerala da se i oni bore, baš kao da su od pamtivijeka čekali samo na njezin znak. Međutim majka se nije posavjetovala ni s jednim tehničarom da bi ispitala hoće li izgradnja brane imati učinka. Ona je u to vjerovala. Bila je u to sigurna. Uvijek je tako postupala, pokoravajući se neizbježnim stvarima ali i nekoj svojoj logici koju nije nikome povjeravala. Činjenica da seljaci vjeruju u ono što im govori još ju je više učvrstila u uvjerenju da je pronašla upravo ono što je potrebno kako bi se izmijenio život u dolini. Stotine hektara rižišta bit će spašene od poplave. Svi će biti bogati, ili gotovo bogati. Djeca više neće umirati. Imat će liječnike. Izgradit će dugu cestu koja će ići duž brane i opskrbljivati ta oslobođena zemljišta. Pošto su debla bila kupljena, trebalo je čekati tri mje39

seca da se more potpuno povuče i da zemlja bude dovoljno suha za početak radova. Za vrijeme tog iščekivanja majka je proživljavala najveću nadu svojega života. Provodila je sve noći u pisanju i usavršavanju uvjeta u kojima će seljaci sudjelovati u iskori štavanju petsto hektara koje će se uskoro moći obrađivati. Ali njezino je nestrpljenje bilo toliko da joj nije bilo dovoljno da samo gradi planove čekajući pravi trenutak. Po i sljednjim novcem, što joj je ostao nakon isplaćivanja tru i pača, dala je sagraditi, ne časeći ni časa, tri kolibe na ušću rukavca i nazvala ih selostražarnica. Tako je bio velik broj seljaka koji su vjerovali da će ona uspjeti, da je sada i ona sama u to vjerovala bez i najmanjeg tračka sumnje. Ni na trenutak nije posumnjala da joj oni možda vjeruju upravo zato što je tako sigurna u sebe. Uostalom ona im je govorila s tolikim pouzdanjem da bi bila uvjerila čak i samoga katastarskog posrednika kad je selo bilo dovr šeno, majka je u njemu nastanila tri obitelji, dala im rižu, čamce i namirnice da prežive do prve žetve na oslobođenoj zemlji. I napokon dođe vrijeme pogodno za izgradnju brane. Ljudi su dopremali trupce od ceste do mora i bacali se na posao. Majka je silazila s njima u zoru i vraćala se u isto i vrijeme kad i oni. Suzana i Joseph u to su vrijeme mnogo lovili. To je i za njih također bilo razdoblje nade. Vjerovali su u ono što je poduzela njhova majka čim bude gotova žetva, moče će otputovati na dulje vrijeme u grad, a za tri će godine zauvijek moći napustiti dolinu. Majka je kadikad navečer dijelila seljacima kinin i duhan te bi im tom prilikom govorila o promjenama koje će se uskoro zbiti u njihovim životima. Unaprijed su se smijali, zajedno s njom, izrazu lica katastarskih činovnika kad ugledaju čudesnu žetvu koju će uskoro poznjeti. Pri40 čala im je svoju priču do sitnih pojedinosti i naširoko im objašnjavala kako je organizirano tržište koncesija. Da bi im

uspješnije održavala zanos, objašnjavala im je također da se oduzimanje zemlje u korist kineskih uzgajivača bibera, a mnogi od njih bili su žrtve toga, lako može objasniti pokvarenošću posrednika iz Kama. Obraćala im se zaneseno, nije mogla odoljeti napasti da s njima ne podijeli svoju novu upućenost i savršeno razumijevanje ucjenjivačke tehnike posrednika iz Kama. I sama se oslobađala cijele svoje prošlosti ispunjene iluzijama i neznanjem, te se činilo kao da je izumila novi jezik, novu kulturu, i da se ne može do sita napričati. Beštije, govorila je, to su beštije. Ali brana, brana će ih osvetiti. Seljaci su se smijali od zadovoljstva. Za vrijeme dok su gradili branu nije prošao nijedan posrednik. Ponekad ju je to malo čudilo. Morali su znati za opseg radova i trebali su se uznemiriti. No ni ona sama nije se usuđivala pisati im, plašeći se da im ne privuče pažnju, i da joj ne zabrane nastavak pothvata koji još zapravo nije bio ni odobren. Učinila je to tek onda kada je brana bila dovršena. Izvjestila ih je da će golem četverokut zemlje od petsto hektara, koji obuhvaća sva zemljišta pod zakupom, biti uskoro zasijan. Iz ureda za katastar nisu odgovorili. Došlo je kišno razdoblje. Majka je pored bungalova napravila veliko klijalište. Isti ljudi koju su sagradili branu rasađivali su rižine mladice na velikom četverokutu zemljišta zaštićenom krakovima brane. Prošla su dva mjeseca. Majka bi često silazila u nizinu da gleda kako se zelene mlade stabljike. One bi uvijek rasle do velikih srpanjskih plima. Onda je, u srpnju, more kao obično krenulo u osvajanje doline. Brana nije bila dovoljno čvrsta. Izgrizli su je patuljasti rakovi što žive na rižištima. I jedne noći brana se srušila. Obitelji koje je majka bila naselila u selustražarnici otišle su zajedno s džunkama i namirnicama na neki drugi dio obale. Seljaci koji su se bili naselili duž granica koncesije vratili su se u svoja sela. Djeca su nastavila umirati od gladi. Nitko se nije ljutio na majku.

Sljedeće godine srušio se i onaj mali dio brane koji se je još nekako bio držao. Priča o našoj brani je da crkneš od smijeha, reče Joseph. I, pokrećući dva prsta, on počne na stolu oponašati hod rakova, hod raka prema njihovoj brani, u pravcu gosp. Joa. I dalje vrlo strpljiv, gosp. Jo nije mario za hodanje raka i mjerkao je Suzanu koja se, uzdignute glave i vlažnih očiju, smijala do suza. Baš ste smiješni, reče gosp. Jo, sjajni ste. Udarao je takt fokstrota što su ga svirali, možda zato da potakne Suzanu na ples. Nema premca toj našoj priči o brani, reče Joseph. Na sve smo mislili, ali ne i na rakove. Zatvorili smo im put, reče Suzana, Ali to im nije baš mnogo smetalo, nastavi Joseph, čekali su nas iza ugla. Dva zamaha kliještima, i krak! Ode brana u zrak. Mali rakovi boje blata, kaže Suzana, izmišljeni samo zbog nas Trebalo je to, reče majka, s armiranim betonom...ali gdje ga naći? Joseph je prekine. Smijeh se stišavao. Morate znati, reče Suzana, da to što smo kupili nije zemlja... Nego vodurina, reče Joseph. 42. More, Tihi ocean, reče Suzana. Tiho govno, reče Joseph. Nikome to osim nas ne bi palo na pamet...reče Suzana. Majka se presta smijati i odjednom postade jako ozbiljna. Šuti, reče Suzani, ili ću ti prilijepiti pljusku. Gosp. Jo se strese, ali samo on. Govno, baš to, reče Joseph. Govno ili vodurina, kako hoćete. A mi tamo sjedimo i čekamo kao idioti da se more povuče. To će se sigurno jednom i dogoditi, reče Suzana. Za petsto godina možda, ali nama se ne žuri...reče Joseph.

Da je bar govno, reče Agosti iz dna bara, i to bi bilo bolje... Govnarska riža, reče Joseph smijući se ponovno, no i 1 to je bolje nego nikakva riža... Zapali cigaretu. Gosp. Jo izvadi iz džepa paketić cigareta 555 i ponudi ih Suzani i majci. Majka se više uopće nije smiješila, tek je zaneseno slušala Josepha. Kad smo kupili rižu, vjerovali smo da ćemo biti milijunaši još iste godine, nastavi Joseph. Sagradili smo bungalov i čekali da riža izraste. Prije ili poslije uvijek izraste, kaže Suzana. A onda je izraslo govno do neba, reče Joseph. Pa smo sagradili branu... 1 eto. Sada sjedimo ovdje i čekamo kao kreteni, a čak i ne znamo što... Čekamo u svojoj kući, u toj kući... nastavi Suzana. U toj kući koja čak nije dovršena, reče Joseph. Majka pokuša nešto reći. Nemojte ih slušati, to je dobra kuća, solidna. Da je 43prodam dobila bih za nju dobru cijenu...Trideset tisuća franaka... Možeš si mislit, reče Joseph. Pa tko bi to kupio? Jedino da nam se posreći, da natrčimo na šašavce poput nas. Odjednom ušuti. Nakratko zavlada tišina. Istina je da smo vjerojatno malo ludi...reče Suzana sa njalački. Joseph joj se blago nasmiješi. Posve ludi... reče on. I tada razgovor prestane sam od sebe. Suzana je pogledom pratila plesače. Joseph ustane i poJ zove na ples carinikovu ženu. Spavao je s njom mjesecima i ali više nije imao volje. Bila je to smeđokosa ženica, gotovo mršava. Odonda je spavala s Agostijem. Gosp. Jo je stalno pozivao Suzanu na ples, kod svake nove ploče. Majka je ostala sama za stolom. Zijevala je. Potom su oficiri s poštanskog broda i putnici dali znakjj za polazak. Gosp. Jo otpleše još jedan ples sa Suzanom.

Hoćete li možda isprobati moj automobil? Mogao bih vas otpratiti kući i vratiti se u Ram. Bilo bi mi drago. Čvrsto ju je privijao k sebi. Bio je čist i njegovan muškaj rac. Ako je i bio ružan, njegov je auto, naprotiv, bio prekrasan. Možda bi Joseph mogao voziti? p Auto je osjetljiv, reče gosp. Jo neodlučno. Joseph zna voziti svaki auto, reče Suzana. Ako dopustite, možda nekom drugom prilikom, reče gosp. Jo vrlo učtivo. Pitat ćemo majku, reče Suzana. Joseph može krenuti prvi, a mi možemo voziti za njim. Vi... Vi želite da nas prati vaša gospođa majka? Suzana se udalji od gosp. Joa i pogleda ga. Bio je razolj čaran i to ga baš nije uljepšavalo. Majka, sama za stolom, nije prestajala zijevati. Bila je jako umorna jer je imala mnogo nesreća u životu i jer je bila stara, pa kako nije bila navikla na smijeh, taj ju je smijeh iscrpio. Htjela bih, reče Suzana, da majka iskuša vaš automobil. Hoću li vas ponovno vidjeti? Kadgod zaželite, reče Suzana. Hvala. On još čvršće stisne Suzanu. Doista je bio jako pristojan. Gledala ga je s izvjesnom sućuti. Možda ga Joseph neće trpjeti ako bude prečesto dolazio u bungalov. Kad je ples završio, majka je već bila na nogama, spremna za odlazak. Prijedlog gosp. Joa da otprati majku i Suzanu odgovarao je svima. Gosp. Jo plati gazdi Bartu i svi zajedno izadoše u dvorište kantine. Dok je vozač gosp. Joa izlazio i otvarao vrata, Joseph se uvukao u auto, pokrenuo motor i pet minuta isprobavao brzine. Zatim izađe, kunući u sav glas, bez pozdrava pričvrsti lovačku svjetiljku oko glave, ručno pokrene iz i krene sam naprijed. Majka i Suzana gledale su ga kako odlazi s bolom u srcu. Činilo se da se je gosp. Jo već navikao na njihovo ponašanje, jer više se ničemu nije čudio.

Majka i Suzana sjele su na stražnja sjedala limuzine, a gosp. Jo pored vozača. Vrlo su lako sustigli Josepha. Suzana nije željela da ga prestignu, ali nije ništa rekla gosp. Jou, jer on ne bi sigurno ništa shvatio. Pod jakim svjetlom farova Leona Bolleea vidjeli su ga kao usred bijelog dana spustio je ono preostalo zaštitno stakla i izvlačio iz 12 sve što je taj auto još mogao pružiti. Činio se je mnogo ljućim nego pri odlasku i nije bacio ni jedan jedini pogled na Leona Bolleea kad ga je ovaj prestigao. Majka je zaspala malo prije nego što su stigli u bungalov 45Tijekom većeg dijela puta, posve ravnodušna prema brzini auta, vjerojatno je razmišljala o tome neočekivanom zgo1 ditku, o gosp. Jou. Ali čak ni pomisao na taj zgoditak nije mogla odagnati njezin umor, pa je zaspala. Mogla je zaspati svugdje, pa čak i u autobusu, čak i u iz koji je bio posve otvoren, bez zaštitnog stakla i bez krova. Kad su stigli u bungalov, gosp. Jo ponovi svoju molbu. Može li doći opet posjetiti te ljude s kojima je proveo tako divnu večer? Majka, napola razbuđena, odgovori svečano gosp. Jou da mu je njezina kuća uvijek otvorena i da može doći kadgod to zaželi. Ubrzo po odlasku gosp. Joa stiže Joseph. Tresnu vratima salona i ne procijedi ni jednu riječ. Zatvori se u svoju sobu i, kao uvijek kad mu je bilo svega dosta, on rastavi sve svoje puške i počne ih podmazivati što je trajalo do duboko u noć. Eto, tako je izgledao njihov susret. Gosp. Jo bio je sin jedinac bogatog špekulanta čiji je imutak bio obrazac kolonijalnog bogaćenja. Počeo je trgujući zemljištima u okolici najvećega grada kolonije. Širenje grada bilo je tako naglo da je u pet godina ostvario dovoljni dobitak da bi se s tim mogao upustiti u nove poslove. Umjesto da uloži u nova zemljišta, počeo ih je izgrađivati. Dao je sagraditi jeftine kuće za iznajmljivanje, znane kao odjeljci za domoroce, a bile su to prve kuće te vrste u koloniji. Kućice su imale po dva stana i sve su gledale s jedne strane na mala

zajednička dvorišta, a s druge strane na ulicu. Njihova izgradnja nije bila skupa i one su odgovarale potrebama jednog određenog staleža malih domorodačkih trgovaca. Ubrzo su postale veoma popularne. Nakon desetak godina kolonija je vrvjela nastambama te vrste. Iskustvo je s druge strane pokazalo da one jako pogoduju širenju kuge i kolere. Ali kako su samo vlasnici znali za rezultate istraživanja koja su poduzele kolonijalne vlasti, broj stanovnika tih odjeljaka bujao je iz dana u dan. Otac gosp. Joa zatim se počeo zanimati za uzgajivače kaučukovca na Sjeveru. Dobit od kaučuka bila je tolika da su se mnogi proglasili uzgajivačima od danas do sutra, bez imalo stručnosti. Njihove su plantaže propadale. Otac gosp. Joa bdio je nad njima. I otkupljivao ih. Kako su bile u lošem stanju, plaćao ih je vrlo malo. Zatim bi ih davao u zakup, ponovno ih osposobljavao. Na kaučuku se moglo mnogo zaraditi, ali još uvijek premalo za njegov ukus. Godinudvije kasnije prodavao bi ih za suho zlato pridošlicama, koje je birao po mogućnosti među onima s najmanje iskustva. U većini slučajeva mogao ih je ponovno otkupiti za dvije godine. Gosp. Jo bio je do poruge nespretno dijete toga dovitljivca. Njegovo doista veliko bogatstvo imalo je samo jednog nasljednika, a taj nasljednik nije imao ni zerice mašte. To je bila jedina slaba točka u njegovu životu, jedina nepopravljiva stvar ne možete špekulirati sa svojim djetetom. Vjerujete da ste uzgojili orlića, a ispod pisaćeg stola izlegao se štiglic. I što sada? Što se može učiniti protiv tako nepravedne sudbine Poslao ga je u Europu na studij koji nije bio za njega. Glupost je vidovita dobro se čuvao da ga ne nastavi. Kad je za to saznao, otac je pozvao natrag gosp. Joa i pokušao ga zainteresirati za neke od svojih poslova. Gosp. Jo je časno pokušao ispraviti nepravdu koja je bila učinjena njegovu ocu. Ali može se dogoditi da čovjek nije rođen ni za što određeno, pa čak ni za tu jedva prikrivenu lijenost. Pa ipak se pošteno trudio. Jer pošten je bio dobre volje e imao. Ali nije se radilo

o tome. I možda i ne bi ispao tako glup, a što je napokon teška srca morao uvidjeti i njegov otac, da nije bio odgajan u krivom smjeru. Sam, bez oca, bez nesreće toga bogatstva koje ga je gušilo, možda bi se on bio mogao uspješnije nositi sa svojom prirodom. Ali njegovu ocu nije bilo ni na kraj pameti da bi i gosp. Jo mogao biti žrtva nepravde. Uvijek je vidio samo nepravdu koja je počinjena njemu, u osobi njegova sina. I kako je taj usud bio organički, nepopravljiv, mogao je zbog toga samo tugovati. Nikada nije otkrio uzrok one druge nepravde koje je žrtva bio njegov sin. A ovu je, bez sumnje, mogao ispraviti. Možda bi, naprimjer, bilo dovoljno da je razbaštinio gosp. Joa tako bi gosp. Jo izbjegao toj nasljeđenoj kobi koju je za njega predstavljalo nasljedstvo. Ali on nije na to mislio. Iako je bio inteligentan. Ali inteligencija ima svoje misaone navike, koje je sprečavaju da uoči vlastitu uvjetovanost. Eto kakav je bio taj udvarač koji se Suzani dogodio jedne večeri u Ramu. Moglo bi se reći da se on isto tako dogodio i Josephu i majci. SUSRET s gosp. Joom bio je presudan za svakog od njih. Svatko je na svoj način polagao nade u gosp. Joa. Od prvih dana, čim je postalo očigledno da će on redovito dolaziti u bungalov, majka mu je dala do znanja da očekuje njegovu prosidbu. Gosp. Jo nije reagirao na majčino požurivanje. Držao ju je u napetosti obećanjima, a pogotovo raznim darovima koje je donosio Suzani, pokušavajući iskoristiti taj predah i prednost ove laskave uloge za koju je vjerovao da je ima u njihovim očima. Prva veća stvar koju joj je darovao mjesec dana poslije njihova prvog susreta bio je gramofon. Darovao ga je naizgled nemarno kao da se radi o cigareti, ali ipak nije propustio da se time nekako ne okoristi kod Suzane. Kad se uvjerio da Suzanu nimalo ne zanima on osobno, pokušao je iskoristiti

svoje bogatstvo i pogodnosti koje mu je ono pružalo, a prva od tih pogodnosti bila je, po njegovu mišljenju, upravo ta da u njihov uznički svijet prodre oslobodilačkim zvukom novoga gramofona. Toga je dana gosp. Jo dignuo ruke od Suzanine ljubavi. I, osim dijamanta za koji se još jednom kasnije odlučio, bio je to jedini bljesak oštroumnosti koji je preletio preko njegova blijedoga lica za cijelo vrijeme njihova poznanstva. 49Nije mu ona govorila o gramofonu, nije na njega ni pomislila. Gosp. Jo sam se toga sjetio. Bili su sami u bungalovu, kao i obično, kada joj je to spomenuo. Njihovi sastanci nasamo trajali su po tri sata svakoga dana to su vrijeme Joseph i majka provodili vani, baveći se kojekakvim poslovima, i čekajući da dođe vrijeme za odlazak u Ram automobilom gosp. Joa. On bi dolazio nakon poslijepodnevnog odmora, skinuo bi šešir, nemarno sjeo u naslonjač i tri puna sata čekao i čekao neće li mu Suzana dati bilo kakav znak nade, bilo kakvo sitno ohrabrenje, koje bi ga uvjerilo da je napravio neki mali pomak u odnosu na jučer. Ti sastanci u četiri oka oduševljavali su majku. Što su dulje trajali, njezina je nada bivala sve veća. Ako je i zahtijevala da ostave otvorena vrata bungalova, bilo je to zato da gosp. Jou ne preostane nikakav drugi izlaz osim vjenčanja misli li ostvariti svoju silnu želju da spava s njezinom kćeri. Zbog toga su vrata ostajala širom otvorena. Sa svojim neizbježnim slamnatim šeširom na glavi i s kaplarom naoružanim motikom uvijek za petama, prolazila je amotamo ispred bungalova između redova bananovaca što su rasli duž ceste. Povremeno bi pogledavala prema vratima salona, zadovoljna izraza lica posao koji se odvijao iza tih vrata bio je bogme uspješniji od ovoga posla što ga je, tobože, obavljala oko bananovaca. Joseph pak nikada nije ulazio u bungalov dok je tamo bio gosp. Jo. Otkako mu je uginuo konj, neprekidno se vrzmao oko svoga iz. A kada je auto bio u redu, i kad mu nisu trebali nikakvi

popravci, on bi ga prao. Nikada nije gledao prema bungalovu. Kad bi mu 12. dojadio, obilazio bi sela u potrazi za drugim konjem, kako je govorio. Kad nije tragao za drugim konjem, išao bi u Ram, tek onako, samo da pobjegne čim dalje od bungalova. Tako su Suzana i gosp. Jo bili sami tijekom velikog dijela poslijepodneva, sve dok ne bi došlo vrijeme da se pođe u Ram. Suzana, vjerna majčinim poukama, a i zato da bi ga, iako sama nije u to previše vjerovala, održavala u časnim namjerama prema njoj, povremeno bi priupitala gosp. Joa za dodatne pojedinosti o njihovom vjenčanju. Bilo je to sve što se moglo pitati gosp. Joa. On nije ništa pitao. Zadovoljavao se time da gleda zamagljenih očiju Suzanu, da je gleda još i još, da svom pogledu pridoda još jedan dodatni vid kao što to obično činimo kad nas guši strast. A kad bi se Suzani dogodilo da zadrijema od umora i dosade što je tako gleda, on bi još uvijek bio tu kad bi se probudila, i još bi je gledao tim očima koje samo što se nisu izlile. I tome nije bilo kraja. Iako u početku njihove veze Suzani nije bilo mrsko što budi takve osjećaje kod gosp. Joa, s vremenom su joj oni, nažalost, postali beznadno dosadni. Pa ipak nije ona povela razgovor o gramofonu. Koliko god to bilo neočekivano, upravo je sam gosp. Jo to prvi spomenuo. Toga je dana, uostalom, došao s čudnim izrazom lica oči su mu bile neuobičajeno nemirne i neki znakoviti bljesak u njima odavao je, iznimka čini pravilo, da je gosp. Jou možda pala na um neka zamisao. Kakav je to gramofon, upitao je pokazujući stari Josephov gramofon. Vidite i sami, reče Suzana, to je gramofon. Josephov gramofon. Suzana i Joseph pamtili su ga oduvijek. Kupio ga je otac godinu dana prije smrti i majka se nije nikada od njega odvajala. Prije nego što se doselila na ovo zakupljeno zemljište, prodala je sve svoje stare ploče i rekla Josephu da

kupi nove. Ostalo ih je samo još pet i Joseph ih je ljubomorno čuvao u svojoj sobi. Pravo na upotrebu gramofona zadržao je samo za sebe i nitko drugi nije smio svirati, pa čak ni dodirnuti njegove ploče. Suzana to uostalom nikada ne bi učinila Josephu, ali on je ipak bio nepovjerljiv i svake bi večeri, pošto ih je odslušao, odnosio ploče u svoju sobu i pospremio ih. Čudno kako voli taj gramofon, govorila je majka. Ponekad je zažalila što ga je donijela na imanje, jer je upravo glazba budila u Josephu želju da sve napusti. Suzana se nije slagala s njom, nije smatrala da je gramofon nešto loše za Josepha. I kad bi odsvirao sve svoje ploče i pošto bi, neizostavno, izjavio Pitam se koga vraga radimo u ovoj selendri, ona mu je u duši potpuno odobravala, iako se majka derala. S Ramonom se to uvijek neizostavno ponavljalo, a nada, kako automobili koji će ih odvesti daleko odavde samo što se nisu zaustavili, postajala bi još življom nego inače. I onda, govorio je Joseph, kad nemaš ni žena, ni kina, kad nemaš ništa, s gramofo nom se ipak malo manje dosađuješ. Majka je govorila da laže. Zapravo je spavao sa svim bijelim ženama u Ramu koje su bile prikladne dobi za to. I sa svim najljepšim domorotkinjama u dolini između Rama i Kama. Ponekad je, i dok se još bavio prijevozom, vodio ljubav s putnicama u kočiji. To je jače od mene, ispričavao se Joseph, mislim da bih mogao spavati sa svim ženama svijeta. Unatoč tomu, sve te žene iz doline, ma kako lijepe bile, ne bi ga mogle odvratiti od gramofona. Star je, reče gosp. Jo, to je jako stari model. Razumi i jem se u gramofone. Imam kod kuće električni gramofon što sam ga donio iz Pariza. Možda ne znate, ali obožavam glazbu. Mi također. Vaš električni gramofon je u redu, ako imate struje, ali kako je mi nemamo, baš nas boli briga za njega. S2Električni gramofoni nisu jedini na svijetu, reče gosp. Jo sa zagonetnim izrazom, ima i drugih koji nisu električni ali su također dobri.

Izgledao je presretno. Već je bio darovao Suzani haljinu, pudrijeru, lak za nokte, rumenilo za usne, fini sapun i kozmetičku kremu. No obično bi joj donosio darove spontano i nikada ih nije najavljivao unaprijed. Došao bi, izvadio bi paketić iz džepa i pružio ga Suzani Pogodite što vam nosim, govorio je lukavo. Suzana bi ga uzimala i otvarala. Što vam pada na pamet, rekla bi, i tako se to uglavnom odvijalo. Ali toga dana, ne. Toga dana bilo je sasvim drugačije. Uistinu, bilo je sasvim drugačije. Poslije razgovora o gramofonima i njihovim različitim prednostima, gosp. Jo zamoli Suzanu da mu otvori vrata kupaonice kako bi je mogao vidjeti posve golu, a za uzvrat joj obeća posljednji model gramofona LA Voix DE SON MA!TRE i još k tome ploče, novitete iz Pariza. I doista, dok se Suzana tuširala kao i svake večeri prije polaska u Ram, on tiho pokuca na vrata kupaonice. Otvorite mi, reče gosp. Jo sasvim tiho. Neću vas dodirivati, neću učiniti ni koraka, samo ću vas gledati, otvorite mi. Suzana se ukipi i netremice zagleda u vrata tamne komorice iza kojih je stajao gosp. Jo. Nikada je još nijedan muškarac nije vidio golu, osim Josepha koji bi ponekad došao oprati noge dok se ona kupala. Ali to se nije računalo, jer se stalno ponavljalo još od njihova ranoga djetinjstva. Suzana se pogleda pažljivo, od pete do glave, razgleda pažljivo ono što je gosp. Jo tražio da vidi. Iznenađena, nasmiješi se i ne odgovori. Samo trenutak da vas vidim, uzdisao je gosp. Jo, Joseph i majka su s druge strane. Preklinjem vas. 53 Neću, reče ispod glasa Suzana. Zašto? Zašto Suzanice moja? Toliko vas želim vidjeti golu pošto sam s vama proveo cijeli dan. Samo na trenu i tak. Nepomična, Suzana je čekala da shvati je li to potrebno. Odbijanje joj se omaknulo, posve nesvjesno. Odgovor je bio ne. Najprije, ne, bezuvjetno. Ali gosp. Jo je nastavio preklinjati i taj se ne polagano pretvarao u svoju suprotnost,

i Suzana je, nepomična, skamenjena, popustila. To liko je želio da je vidi. Ipak je to, na kraju krajeva, bila želja muškarca. Ona je, napokon, također bila tu, vrijedna gledanja, samo je trebalo otvoriti vrata. I još nijedan muškarac na svijetu nije vidio onu koja stoji tu, iza tih zatvo renih vrata. A to što ona ima ne postoji zato da bi se skrivalo nego, naprotiv, postoji da bi bilo viđeno i da nađe svoj put diljem svijeta, onoga svijeta kojemu je, ipak, pripadao i ovaj ovdje, ovaj gosp. Jo. Ali upravo kad je htjela otvoriti vrata tamne komorice kako bi u nju prodro pogled gosp. Joa, te da se napokon rasvijetli ta tajna, gosp. Jo spomene gramofon. Sutra ćete dobiti svoj gramofon, reče gosp. Jo. Već su i tra. Sjajan primjerak gramofona LA Voix DE SON MA!TRE. Mila moja Suzanice, otvorite samo na trenutak i dobit ćete svoj gramofon. I tako, onoga trenutka kada je Suzana namjeravala otvoriti vrata i pokazati se svijetu, svijet ju je prostituirao. S rukom na kvaki zaustavila se u pola kretnje. Vi ste gad, reče slabašno. Joseph ima pravo, običan gad. Pljunut ću mu u lice. Otvori vrata, ali pljuvačka joj osta u ustima. Nije vrijedno. To je samo još jedna zla kob, taj gosp. Jo, zla kob kao i brana, kao konj koji je crknuo on je nitko i ništa, obična zla kob. Evo, reče ona, poserem se na vas s ovim svojim golim tijelom. Joseph je govorio Poserem se na njega s ovim svojim 12. svaki put kad bi prolazio pored Leona Bolleea i udarao ga nogom u gume. Gosp. Jo ju je gledao, naslonjen na dovratak. Bio je crven u licu i teško je disao kao da ga je netko udario i kao da će pasti. Suzana zatvori vrata. Ostao je neko vrijeme na istome mjestu, pred zatvorenim vratima, bez riječi, a zatim ga je čula kako se vraća u salon. Brzo se odjenula kao što će to i kasnije uvijek raditi, svaki put kada će dozvoliti gosp. Jou da je gleda, i to uzalud njegov pogled, naime, nikada nije bio onakav kakav je trebao biti.

Sutradan joj gosp. Jo, s točnošću koju je smatrao najsigurnijim znakom dostojanstva i s onim kad ja nešto kažem to i učinim, donese gramofon. Vidjela ga je kako dolazi, ili bolje rečeno, vidjela je kako dolazi golema kartonska kutija u njegovim rukama. Znala je da je to gramofon. Ostala je u naslonjaču, prikovana gotovo božanskim i potajnim zadovoljstvom onoga koji vidi kako se ostvaruje događaj što ga je sam potaknuo, i kako pritom izaziva opće čuđenje. No nije ona jedina vidjela taj događaj. Majka i Joseph su ga također vidjeli. I dok je prelazio taj put u rukama gosp. Joa, njih dvoje zapiljilo se u njega i nastavilo zuriti u vrata kroz koja je upravo ušao kao da očekuju neki znak koji bi im omogućio da pogode što je unutra. Ali Suzana je znala da se ni jedan ni drugi, a pogotovo ne Joseph, neće potruditi saznati što je to, pa čak i da je veliko poput automobila. Pokazati ma i najmanji znak radoznalosti zbog nečega što je gosp. Jo dao ili donio, ili samo pokazao, ne, nipošto, nijedno od njih si to ne bi dopustilo. Dosada su, istina, paketi koje je gosp. Jo 55donosio Suzani bili mali i lako su mu mogli stati u džep ili u ruku, ali za ovaj ovdje, Joseph je logično morao pomisliti da, s obzirom na veličinu, svakako sadrži neki predmet od općenitijeg značenja nego što su bili oni prijašnji. Nitko se od njih nije sjećao da je vidio paket te veličine, i namijenjen njima, da je na bilo kakav način stigao u bungalov. Osim manglovih trupaca, rijetkih pisama iz katastra ili iz banke, ili posjeta Agostija mlađeg, nitko i ništa, ni novo ni neočekivano nije ovamo stiglo već dobrih šest godina. To što je paket donio gosp. Jo nije otklanjalo mogućnost da dolazi iz mnogo veće udaljenosti nego on sam, iz nekakva grada, iz nekakve prodavaonice, te da je novo i namijenjeno samo njima. Međutim ni majka ni Joseph nisu se udostojali popeti se u kuću. I neobično držanje gosp. Joa, koji im je samopouzdanim glasom doviknuo dobar dan i prošao putem

gologlav i bez straha od sunčanice, nije bilo dovoljno da napuste svoju uobičajenu suzdržanost. Gosp. Jo, sav zadihan, stiže do Suzane. Spusti paket na stol u salonu i odahne s olakšanjem. Zacijelo je bio težak. Suzana se nije ni pomaknula gledala je paket, i samo paket, i nije se mogla do sita nauživati činjenice da je stvar još uvijek bila tajnom za ono dvoje tamo dolje, koji su sve to gledali. Teško je, reče gosp. Jo. Ovo je gramofon. Takav sam vam ja. Rečenoučinjeno. Nadam se da ćete me vremenom upoznati, nadoda kako bi si osigurao pobjedu, u slučaju da Suzana još možda nije došla na tu pomisao. S jedna strane, tu na stolu, bio je gramofon. Tu u bungalovu. A s druge strane, u okviru otvorenih vrata, nalazili su se majka i Joseph, žudeći da vide što je to, poput zatvorenika iza rešetaka. Zahvaljujući njoj on je sada bio tu, na stolu. Otvorila je vrata kupaonice, samo na trenutak, tek toliko da dozvoli da nezdrav i ružan pogled gosp. Joa prodre do nje, i sada je gramofon mirovao ovdje, na stolu. Savršeno zdrav i savršeno lijep. I smatrala je da je zaslužila taj gramofon. Da je zaslužila da ga daruje Josephu. Zato što su predmeti poput toga gramofona, posve prirodno, pripadali Josephu. A njoj je, pak, bilo dovoljno da ga je, svojim osobnim sredstvima, iznudila od gosp. Joa. Udrhtalo, pobjedonosno, gosp. Jo se uputi prema paketu. Jednim skokom Suzana ga pretekne i spriječi ga da mu priđe. Zatečen, spusti ruke i pogleda je zapanjeno. Treba ih pričekati, reče Suzana. Paket se mogao otvoriti samo pred Josephovim očima. Gramofon se mogao pojaviti i izaći iz neizvjesnosti samo u Josephovoj nazočnosti. No to je bilo jednako tako nemoguće objasniti gosp. Jou, kao što mu je bilo nemoguće objasniti tko je Joseph.

Gosp. Jo sjedne i stane napregnuto razmišljati. Čelo mu se naboralo od misaonog napora, razrogačio je oči i zapucketao jezikom. Baš nemam sreće, izjavi. Gosp. Jo bi se uvijek brzo obeshrabrio. To je kao da sam pljunuo u vodu, nastavi. Ništa vas ne dira, čak ni moje najnježnije namjere. Vi volite samo frajere poput... Ah, kakav li će izraz lica imati Joseph kad ugleda gramofon! Evo, sada samo što se nisu popeli. Gosp. Jo je zbog gramofona stigao malo kasnije nego obično, i sada se bližio trenutak kad će njih dvoje, napokon, saznati. Što se tiče gosp. Joa, od trenutka kad im je darovao gramofon, on više kao da nije ni postojao. I kad bi ga se lišilo automobila, odijela od sirove svile i vozača, možda bi postao savršeno proziran poput praznog izloga. 57Poput koga? Poput Agostija i... Josepha, izusti plašljivo gosp. Jo. Suzana se nasmiješi od uha do uha gosp. Jou, a ovaj, iz1 nimno, zahvaljujući gramofonu, podnese taj smiješak. Pa da, reče smiono, dobro ste čuli, tipove poput Josej pha. I sve da mi darujete deset gramofona, to će uvijek biti tako. Gosp. Jo utučeno spusti glavu. Baš nemam sreće, evo, sada me zbog toga gramofona još i vrijeđate. Stazom su se vraćali majka i Joseph. Gosp. Jo, koji je šut njom izražavao uvrijeđeno dostojanstvo, nije ih opazio. Evo ih, reče Suzana. Ustala je i prišla gosp. Jou. Samo se nemojte duriti. Malo je trebalo pa da se gosp. Jo opet osokoli. Ustao je, privukao Suzanu k sebi i snažno je zagrlio. Lud sam za vama, izjavi sumorno. Stvarno ne znam što mi je, nikada to još nisam osjećao ni za koga.

Ne treba im ništa govoriti, reče Suzana. Nesvjesno se izvuče iz zagrljaja gosp. Joa, ali se nastavi smiješiti Josephu i budućnosti koja se približavala. Nakon što sam vas sinoć vidio posve golu, cijelu noć nisam mogao ni oka sklopiti. Kad zapitaju što je to, ja ću im reći. Ja sam za vas peti kotač na kolima, jedno veliko ništa, reče gosp. Jo ponovno obeshrabren, svakim rni je danom to sve jasnije. Joseph i majka popeli su se stepenicama u bungalov, Joseph je bio prvi, i upali su u salon. Bili su prašnjavi i znojni, noge su im bile pokrivene sasušenim blatom. Dobar dan, reče majka, jeste li dobro? Dobar dan, gospodo, odgovori gosp. Jo. Hvala na pitanju. A kako ste vi? Ustati, pokloniti se pred majkom koju je mrzio, sve je to gosp. Jo znao izvesti itekako dobro. Moramo se držati. Sada kada sam si utuvila u glavu ovu plantažu bananovca, morat ću zbog nje potrajati malo dulje. Još jednom gosp. Jo korakne prema Josephu pa odustane od namjere. Joseph se nikada nije pozdravljao s gosp. Joom, i uzaludno je bilo i pokušavati. Nisu mogli a da ne vide paket na stolu. Bilo je to nemoguće. Međutim, ništa nije upućivalo na to da su ga vidjeli, osim što se na njima opažalo da ga izbjegavaju pogledati, da izdaleka obilaze stol kako mu se ne bi suviše približili, i kao da ništa ne vide. Izuzev, možda, suzdržana smiješka na majčinu licu, koja te večeri uopće nije prigovarala, nije se tužila na umor i lako ga je podnosila. Joseph prođe kroz blagovaonicu i uputi se prema kupaonici. Majka zapali svjetiljku s alkoholom i pozove kaplara. Derala se iz svega glasa da ga dozove, iako je to bilo savršeno nepotrebno, a i znala je to, kao i to da treba pozvati njegovu ženu kako bi ga obavijestila. Bez obzira gdje se nalazila, ova bi iz sve snage dotrčala do muža i lupila bi ga po leđima. U to

je vrijeme kaplar obično čučao na zaravni pred kućom, uživao u predahu koji mu je majka napokon udijelila, i pobožno čekao da prođe autobus drugi put u danu. Nadzirao je cestu u svakom svom slobodnom trenutku, ponekad i cijeli sat kada bi oni otišli u Ram, sve dok ga ne bi ugledao kako izranja iz šume, bešumno, brzinom od šezdeset kilometara na sat. Svaki je dan sve gluši, reče majka, svaki dan postaje gluši. 59Ona ode u smočnicu i vrati se u blagovaonicu, još uvijek oborenih očiju. Pa ipak, paket je sam po sebi bio vidljiviji nego sve ostale stvari u bungalovu. Uvijek sam se čudio zašto ste uzeli gluhaka, reče gosp. Jo običnim razgovornim tonom, pa barem ima dosta po i služitelja u dolini. Obično, kad bi odlučili da ne idu u Ram, on bi otišao nekoliko minuta poslije povratka Josepha i majke. Ali te i večeri, uspravan, naslonjen na vrata salona, očigledno je i čekao svoj trenutak, trenutak gramofona. Istina je da ih ima dosta, reče majka. Ali ovoga ovdje su toliko tukli da, kada vidim njegove noge, uvijek pomislim kako će mi cijeloga života biti na grbači... Ako im se ubrzo ne kaže što je u paketu, moglo bi to loše završiti. Joseph je, iscrpljen znatiželjom, bio u stanju tresnuti nogom stol od pruća i otići sam s iz u Ram. Ali je Suzana, iako je bila manjeviše navikla na Josephove ispade, i dalje šutjela, prikovana za naslonjač. Kaplar se popeo, ugledao paket, dugo na njemu zadržao pogled, zatim je odložio rižu na stol i postavio pribor za jelo. Kada je napokon bio gotov, majka pogleda gosp. Joa s izrazom kao da se pita kogontovragajošovdjeradiuovodobadana? Vrijeme odlaska u Ram bilo je prošlo, i na njemu se vidjelo da on to dobro zna. Možete ostati na večeri, ako želite, obrati mu se majka. Nije imala običaj biti tako ljubazna s njim. Njezin je po živ vjerojatno skrivao nejasnu namjeru da se time produži

Josephova i Suzanina muka. Bilo je u njoj još nekakva neugašena mladenačkog žara, povremenih naleta dobra raspoloženja. Hvala vam, reče gosp. Jo, nitko sretniji od mene. Nema ničega za klopu, toliko da znate, reče Suzana, uvijek ista ogavna čapljetina. Ne poznajete me, reče gosp. Jo, ovaj put čak donekle duhovito, imam vrlo jednostavan ukus. Joseph se vratio iz kupaonice i pogledao gosp. Joa s izrazom kogontovragajošovdjeradiuovodobadana? Zatim, vidjevši da su postavljena četiri tanjura i da ne može tome izbjeći, on sjedne, odlučivši da se nahrani, pa kud puklo da puklo. Kaplar ponovno dođe gore i zapali acetilensku svjetiljku. Od toga su trenutka bili okruženi tamom i zatvoreni u bungalovu zajedno s paketom. Sranje, gladan sam, izjavi Joseph. Opet ta ogavna čapljetina? Izvolite sjesti, reče majka gosp. Jou. Joseph je već sjedio, sam za stolom. Gosp. Jo je željno pušio cigaretu kao uvijek kada se nalazio blizu Josepha. Nerazumno ga se bojao. Nesvjesno je sjeo nasuprot njemu. Majka mu doda komad čapljetine i reče ljubazno Josephu, vjerojatno zato da ga udobrovolji Pitam se što bismo jeli da nema tebe da ih ubijaš. Malo miriši po ribi, ali je dobro i hranjivo, doda ona obraćajući se gosp. Jou. Možda je hranjivo, reče Suzana, ali je ipak ogavno. U trenucima kada su se njezina djeca hranila, majka bi uvijek postajala obzirna i strpljiva. Svake večeri ista priča, nikada nisu zadovoljni. Govorili su o čapljama i činilo se kao da te ptice imaju neku tajnu vezu, još neznanu, s paketom koji je još uvijek mirovao tamo, onako golem i djevičanski, kao bomba koja samo što nije eksplodirala, tu na stolu od pruća. Joseph koji je jeo velikom brzinom i punim ustima, još ružnije nego inače, gutao je zapravo svoju ljutnju.

Svake večeri ista priča, nastavi Suzana, naravno, kad svake večeri jedemo čaplje. Nikada nema ništa drugo. A onda majka napokon pronađe izlaz prema budućnosti. 61S ljupkim smiješkom punim suzdržane lukavosti, ona f reče Rijetkost je, istina, da se dogodi nešto novo u ovoj dolini, u bilo kojem pogledu. Suzana se nasmiješi. Joseph se još uvijek pravio da ne čuje. Ponekad se to ipak dogodi, reče Suzana. Presretan što je shvatio, gosp. Jo stade jesti čapljetinu punim ustima, sasvim suprotno od načina, vrlo pariškoga, na koji je kušao, na početku večeri, to njemu nepoznato jelo. To je gramofon, reče Suzana. Joseph naglo prestane jesti. Pod napola podignutim vje dama zasjale su mu blistave oči. Svi su ga gledali, čak i gosp. Jo. Pa već imamo jedan gramofon, reče Joseph. Mislim da je ovaj, reče gosp. Jo, kako da kažem, moderniji. Suzana ustane od stola i uputi se prema paketu. Podere vrpce ljepljiva papira i otvori kartonsku kutiju. Zatim oprezno primi gramofon i postavi ga na stol u blagovaonici. Bio je posve crn, presvučen kožom, s kromiranom ručicom. Joseph je prestao jesti. Pušio je i gledao što ona radi, posve opčinjen. Majka je bila malo razočarana gramofon, baš kao i lov, bile su nedaće koje im je nametnuo Joseph. Suzana podigne poklopac i pojavi se unutrašnjost gramofona krug od zelena sukna, ručica od kromirana metala, predivno. Na unutrašnjoj strani poklopca nalazila se bakrena pločica na kojoj je je bio naslikan mali foksterijer kako sjedi pred trubom tri puta većom od njega. Ispod pločice je pisalo LA Voix DE SON MA!TRE. Joseph podigne pogled, promotri pločicu, praveći se kao da mu je sve poznato, i pokuša pokrenuti kromiranu ručku. I onda, pošto ga je 62.

pogledao, pošto ga je dodirnuo, on posve zaboravi i na Suzanu i na gosp. Joa, i na to da svi oni ovdje uživaju u njegovoj sreći, zaboravi obećanje koje si je vjerojatno zadao da neće pokazati nimalo iznenađenja zbog toga gramofona. Navine ga poput mjesečara, pričvrsti iglu na kromiranu ručicu, pokrene ga, zaustavi, pokrene ponovno. Suzana se vrati prema paketu, izvadi svežanj ploča u ovitku i donese mu ih. Sve su bile engleske osim jedne koja se zvala Večer u Singapuru. Joseph ih pogleda jednu za drugom. To su bedastoće, izjavi tiho, ali nema veze. Odabrao sam novitete iz Pariza, reče plaho gosp. Jo, pomalo zbunjen Josephovim oduševljenjem ali i sveopćom ravnodušnošću prema njemu. Ali Joseph više ništa nije rekao. Uzeo je gramofon, postavio ga nasred stola u salonu i sjeo pored njega. Zatim je uzeo jednu ploču, položio je na podlogu od zelena sukna, i stavio iglu na ploču. Uzdigao se glas, najprije začudan, nametljiv, skoro besraman usred sveopće tihe suzdržanosti. U Singapuru jedne večeri, Jedne večeri ljubavne. Pod palmama jedne večeri, Jedne večeri ljetne. Kad je ploča završila, led se otopio. Joseph se smijao. Suzana se smijala. Pa čak i majka Lijepo je, reče. Gosp. Jo izgarao je od želje da ga opet zapaze. Išao je od jednoga do drugoga, u nadi da će ga napokon priznati za obiteljskog dobročinitelja. Ali uzalud. Nitko oko njega nije vidio ni najmanju vezu između gramofona i onoga koji ga je darovao. Poslije Večeri u Singapuru Joseph pusti sve druge nove ploče, jednu za drugom, nasumce, iz jednostavnog 63razloga što nije znao engleski. Uostalom, te večeri nije se moglo znati nalazi li se on to pod dojmom glazbe ili pod dojmom rukovanja gramofonom i njegova tehničkoga savršenstva.

Gosp. Jo napokon ode. Kada je otišao, majka upita Suzanu da li zna cijenu gramofona. Suzana je zaboravila to upitati gosp. Joa. Majka, pomalo razočarana, rutinski zatraži od Josepha da prestane svirati. Ali to je te večeri značilo isto što i zatražiti od njega da prestane disati. Ne navaljujući suviše, majka se povuče u svoju sobu. Kada je otišla, Joseph reče Svirat ćemo Ramonu. Pođe po svoje stare ploče od kojih je Ramona bila najdragocjenija. Ramona, ja usnio sam divan san. Ramona, mi skupa krenusmo u grad. l tako, dok odmicali smo Polako Sve dalje od ljubomornih očiju zlih Nikada još dvoje mladih Ne spozna noći sretnijih. Nikada ni Suzana ni Joseph nisu pjevali tu pjesmu riječima. Samo su pjevušili napjev. Za njih je to bilo najljepše i najrječitije što su ikada čuli. Melodija je tekla, slatka kao med. Gosp. Jo je tvrdio da se Ramona već godinama ne pjeva u Parizu, ali njima to nije bilo važno. Kad je Joseph puštao to ploču, sve je odjednom postajalo svjetlije, istinitije majka, koja nije voljela tu ploču, činila im se starijom, a oni bi osjećali kako im mladost kucka u sljepoočnicama poput zarobljene ptice. Ponekad, kad se majka ne bi suviše derala, i kada su se mogli bez žurbe vraćati s kupanja, Joseph bi zviždukao taj napjev. A jednom, kada budu odlazili, mislila je Suzana, zviždukat će upravo ovu melodiju. To je bila njihova himna budućnosti, himna odlaska, znak da je nestrpljenju došao kraj. Upravo su to iščekivali, taj trenutak u kojem će se priključiti ovoj melodiji, rođenoj u vrtloglavici gradova za koje je bila stvorena, ondje gdje su je pjevali, u tim kobnim gradovima, fantastičnim i ispunjenim ljubavlju. Napjev je u Josephu budio želju za gradskom ženom, toliko drugačijom od ovih žena u dolini, da se nju jedva moglo i zamisliti. U

Ramu je gazda Bart također imao ploču Ramone, i ona je bila manje istrošena od Josephove. Jedne večeri, poslije plesa uz tu pjesmu, Agosti je naglo izvukao Suzanu iz kantine i odveo do pristaništa. Rekao joj je da je postala lijepa djevojka i poljubio ju je. Ne znam zašto, odjednom mi je došla želja da te poljubim. Vratili su se zajedno u bungalov. Joseph ju je gledao s čudnim izrazom lica, i zatim joj se nasmiješio s tugom i razumijevanjem. Mladi Agosti je to odonda vjerojatno zaboravio, a ni Suzana nije više na to mislila, no unatoč tomu, zgoda je ostala nekako povezana s melodijom Ramone. I svaki put kad bi je Joseph svirao, u zraku je lebdjelo sjećanje na poljubac Jeana Agostija. Kad je ploča završila, Suzana upita Kako ti se sviđa gramofon? Sjajan je, gotovo ga uopće ne treba navijati. I nakon nekog vremena Ti si ga od njega zatražila? Uopće ništa nisam tražila. 4 Dao ti ga je tek... tako? Suzana je neopazice oklijevala Dao mi ga je tek tako. Joseph se potiho nasmije i reče On je kreten. Ali gramofon je divan.UBRZO pošto im je gosp. Jo darovao gramofon, Joseph odluči, jedne večeri u Ramu, ipak s njim porazgovarati. Gosp Jo je nakanio produžiti svoj boravak u dolini, pod izgovorom da mora nadgledati utovar bibera i kaučuka. Unajmio je sobu u kantini u Ramu, i jednu drugu sobu u Kamu, pa je spavao malo u jednoj, malo u drugoj, vjerojatno zato da izbjegne očev nadzor. Ponekad bi proveo dan ili dva u gradu, ali bi se uvijek vraćao, i svako bi poslijepodne svratio na imanje. U početku je polagao velike nade u dojam što će ga na Suzanu učiniti njegovo bogatstvo, kasnije je stao očajavati i možda, baš zahvaljujući tom razočaranju, počeo se u nju istinski zaljubljivati. Majčina i Josephova budnost bez sumnje je još više pojačavala taj osjećaj za koji će uskoro pomisliti da je istinska strast. U početku je razlog njegovih posjeta bio pomalo djetinjast tek da ih povede u Ram na ples i na zabavu.

Izvodim vas malo na svježi zrak, najavio bi, pun energijeZraka nam je preko glave, odgovorio bi Joseph, kao i vodurine. No uskoro im je navika da se svake večeri daju odvući u Ram postala tako prirodnom da ih gosp. Jo više nije tre66 bao ni pozivati. Najčešće bi upravo Suzana najavila da je vrijeme za odlazak u Ram. Joseph je išao s njima, mada mu se to gadilo. Prije svega zato što je donde trebalo pola sata u Leonu Bolleeu, umjesto jednog sata u 12 i što je ta brzina već sama za sebe bila dovoljan razlog da se odluči zatim, nije mu bilo mrsko popiti piće na račun gosp. Joa, a ponekad čak i večerati. Nekako baš u to vrijeme Joseph je otkrio da čovjek može zavoljeti piće. Međutim, svima je bilo jasno da je gosp. Jo predlagao te izlaske samo zato da izbjegne, jednako kao što je to činio i s darovima, ono što su od njega očekivali. Tako su se ti izlasci ubrzo počeli pretvarati u ozlojedenost i gnjev, a njih više ni ljubaznost ni darežljivost gosp. Joa nisu mogle potisnuti. Stvari su postajale donekle podnošljive samo kad bi svi zajedno dovoljno popili, a posebice Joseph, jer mu je to omogućavalo da potpuno zanemari gosp. Joa, da se ponaša kao da ga nema. Budući da nitko on njih troje, iz razumljivih razloga, nije bio navikao na šampanjac, ubrzo bi se pojavio željeni učinak. Pila je čak i majka, koja zapravo nije voljela piti. Pila je, kako bi govorila, da utopi svoju sramotu. Nakon dvije čaše šampanjca zaboravim zašto sam došla u Ram i čini mi se da iskorištavam ja njega, a ne on mene. Gosp. Jo je pio malo. Nekoć je tako mnogo pio, govorio je, da alkohol sada na njega više gotovo uopće ne djeluje. Jedina je posljedica pića kod njega bila u tome da bi prema Suzani osjetio još tugaljiviju strast. Dok je plesala, gledao ju je tako čeznutljivo, da bi ga ponekad, kada kantina nije pružala druge razonode, Joseph znatiželjno pratio pogledom. Glumi Rudolpha Valentina, govorio bi, ali pri tome je tužno što mu je glava više nalik telećoj.

Izraz je oduševio majku i nasmijala se od srca. Suzana 67je, ne prekidajući ples, pogađala bez po muke što ih to tako nasmijava, ali ne i gosp. Jo ili je on, za svaki slučaj, mudro izbjegavao zapitati koji je razlog tog napadaja veselosti. Pa tele je barem ljupko, nastavi majka glasom punim ohrabrenja. Josephove su usporedbe te večeri bile prilično neukusne, ali majka nije marila. U njezinim su očima bile sjajne. Na vrhuncu gađenja, raspojasana, ona bi podizala čašu i nazdravljala. U to ime... rekla je. Živi bili pa vidjeli... odobravao joj je Joseph, smijući se. Piju u naše zdravlje... govorila je izdaleka Suzana gosp. Jou, ne prekidajući ples. To bi me čudilo, odgovori gosp. Jo. To nikada ne rade kad smo s njima... Zato što su plašljivi, odgovori Suzana sa smiješkom. Vaš me smiješak izluđuje... šaputao je gosp. Jo. U to ime, ponovi majka, iako nikada u životu nisam popila toliko šampanjca. Joseph je volio vidjeti majku u tom stanju prostačkog i razdraganog veselja koje je samo on znao kod nje izazvati. Ponekad, kad bi mu bilo odveć dosadno, nastavljao bi sa šalama cijele večeri, pa i u prisutnosti gosp. Joa, samo na nešto manje izravan način. Naprimjer, kad ovaj ne bi plesao, i kad bi gledajući Suzanu tihim glasom pjevušio pjesme za koje je smatrao da su dovoljno dvosmislene Oh, Parizu, ljubim te, ljubim te, ljubim... Joseph bi također zapjevao Ljubim te, ljubim te, Ijuuuubim... onako kako je zamišljao da bi moglo pjevati tele. Tome bi se svi smijali, dok bi se gosp. Jo samo smješkao, i to teškom mukom. Pa ipak, najveći je dio vremena Joseph plesao i pio, i nije uopće obraćao pažnju na gosp. Joa. Ponekad bi išao popri

čati s Agostijem, ili bi pošao u pristanište gledati kako tovare poštanski brod, ili bi pak pošao kupati se na plaži. U tom bi slučaju obavijestio Suzanu i majku, koje bi ga slijedile, a njih je pak, izdaleka, slijedio gosp. Jo. Kad bi malo odviše popio, Joseph se pravio da želi plivati do otoka koji je bio najbliži obali, no udaljen oko tri kilometra. O tom pothvatu nikada nije govorio trijezan, ali tih bi večeri vjerovao da to doista može i izvršiti. A zapravo bi se utopio mnogo prije nego što bi stigao do otoka. Na to bi se majka stala derati. Naredila bi gosp. Jou da pokrene limuzinu. Samo je brujanje motora moglo navesti Josepha da zaboravi svoj naum. Gosp. Jo, kome se plan njegova krvnika baš činio zgodnim, poslušao bi je, ali s vidljivim žaljenjem. Tijekom jedne od tih večeri koje su tako provodili u Ramu, Joseph započne govoriti gosp. Jou o Suzani i saopći mu, jednom za svagda, svoje mišljenje. Nakon toga nije mu više uputio ni riječ, samo još jednom i to mnogo kasnije, i od te se večeri odnosio prema njemu s kraljevskim prezirom. Kao obično, Suzana je plesala s gosp. Joom. A majka ih je gledala sa sjetom. Ponekad bi je šampanjac, pogotovo ako ga ne bi dosta popila, još više rastužio, pogotovo kad bi joj gosp. Jo došao pred oči. Iako je te večeri bilo mnogo ljudi u kantini, i to posebno mnogo putnica, Joseph nije plesao. Možda mu je bilo dojadilo plesati svaku božju večer, a možda mu je odluka da razgovara s gosp. Joom pokvarila veselje. Gledao ga je kako pleše sa Suzanom još slobodnije nego obično. To je, reklo bi se, prava propalica, započne on odjednom. Majka u to baš nije bila sasvim sigurna. Ništa to ne znači. I ja sam propalica nad propalicama. 69Rastužila se još više. A najbolji je dokaz u tome da je za mene jedino rješe nje da udam kćer za tu ništariju. Nije to isto, reče Joseph, ti nisi imala sreće. I zapravo imaš pravo, to uopće ništa ne znači. Važno je samo da se odluči. Siti smo čekanja.

Suviše sam čekala, stenjala je majka. Na zakup, na branu. I samo na tu hipoteku za pet hektara čekam već dvije godine. Joseph je pogleda, sav ozaren. Drugo ništa i ne radimo, samo čekamo, ali dovoljno je da čovjek odluči kako više neće čekati. Razgovarat ću s njim. Gosp. Jo je prestao plesati sa Suzanom. Dok je prelazio salu, majka reče Ponekad, dok ga gledam, čini mi se da vidim svoj život, a taj prizor baš nije vrlo lijep. Čim je gosp. Jo sjeo, Joseph započne Dopizdilo nam je. Gosp. Jo se već bio navikao na Josephov rječnik. Oprostite, reče. Naručit ćemo još jednu bocu šampanjca. Nije to, reče Joseph, dopizdilo nam je zbog vas. Gosp. Jo pocrveni do ušiju. Razgovarali smo o vama, reče majka, i zaključili da nam je prekipjelo. To već predugo traje i jasno nam je kamo smjerate. Uzalud nas odvlačite svaku večer u Ram, ne možete nikoga zavarati. Također mislim kako nije normalno da toliko želite spavati s mojom sestrom, i to već više od mjesec dana. Ja to nikada ne bih mogao podnijeti. Gosp. Jo obori oči. Suzana pomisli da će se možda dići i otići. Ali on je vjerojatno imao tako malo mašte da nije na to čak ni pomislio. Joseph baš i nije toliko popio, govorio je više pod dojmom tuge i ozlojeđenosti, što je sve do toga časa potiskivao u sebi, tako da je čovjek, zapravo, osjetio pravo olakšanje kad se napokon riješio da ih iskaže. Nipošte ne krijem, reče gosp. Jo tihim glasom, da gajim za vašu sestru snažne osjećaje. Svakoga je dana govorio Suzani o osjećajima koje gaji za nju. Ako se udam za njega, bit će to bez ikakva osjećaja s moje strane. Fućkaš osjećaje. Osjećala se na Josephovoj strani, jače nego ikada.

Kome vi to, reče majka, i sama postavši odjednom prosta u pokušaju da poprimi Josephov ton. To je moguće, reče Joseph, ali to nema nikakve veze. Jedino što nas zanima jest da je oženite. Pokaže na majku. Samo radi nje. A ja znam samo to da mi se, što vas bolje poznajem, ta pomisao sve manje sviđa. Gosp. Jo se malo pribrao. Uporno je obarao pogled. Svi su gledali to neprodorno lice, tu osobu jednako nepristupačnu kao što su to katastar, ili banka, ili Pacifik, i protiv čijih milijuna su oni isto tako nemoćni kao i protiv tih slijepih sila. A ako je gosp. Jo uopće išta znao, znao je vrlo dobro da ne može oženiti Suzanu. Čovjek se ne može odlučiti, reče plahim glasom, na ženidbu već nakon petnaest dana. Joseph se nasmiješi. To je u načelu bilo točno. U nekim posebnim slučajevima, reče, čovjek se može odlučiti i nakon petnaest dana. Ovo je takav slučaj. Gosp. Jo podiže pogled za trenutak. Ništa nije razumio. Joseph je trebao pokušati objasniti, ali bilo je to teško, nije mu polazilo za rukom. Da smo bogati, reče majka, bilo bi drugačije. Bogati ljudi mogu čekati i dvije godine. 71 Žao mi je ako ne razumijete, reče Joseph, ali bit će tako ili nikako. Zašuti na trenutak, a zatim polagano reče, naglašavajući svaku riječ Uopće joj ne branimo da spava s kim hoće, ali kad se radi o vama, ako vi želite spavati s njom, morate je oženiti. To je naš način da vam kažemo da ste seronja. Gosp. Jo drugi put podigne glavu. Bio je toliko zapa njen ovom sablažnjivom iskrenošću, da je posve zaboravio kako bi se zbog nje trebao uvrijediti. Uostalom ovaj ga se govor ticao samo izdaleka. Čovjek se mogao pitati nije li Joseph govorio sam za sebe, tek zato da bi napokon glasno izgovorio ono što

je upravo otkrio tu riječ koja će za njega, jednom za svagda, zaključiti slučaj gosp. Joa. Već sam vam to odavno želio reći, doda Joseph. Okrutni ste, reče gosp. Jo. Ne bih to ni pomislio one prve večeri... Lagao je. Već su bar tjedan dana svi samo na to čekali. Ne silimo vas da je oženite, reče majka pomirljivim tonom. Samo smo vas htjeli upozoriti. Gosp. Jo je odsutno slušao. Njegova bi ograničenost vjerojatno mnoge ljude dirnula. Osim toga, reče Joseph, prasnuvši odjednom u smijeh, ako i prihvaćamo sve to od vas, te gramofone, i šampanjac, ništa vam to neće pomoći. Majka dobaci gosp. Jou pogled pun nejasne samilosti. Mi smo jako nesretni ljudi, reče tonom kao da se is 1 pričava. Gosp. Jo pogleda napokon majku i shvati da, s obzirom na nepravdu koju mu nanose, zaslužuje nekakvo objašnjenje. Ni ja nikada nisam bio sretan, reče, uvijek su me silili da radim stvari koje ne želim. Ovih petnaest dana konačno radim ono što mi se sviđa i eto kako... 72. Joseph više nije obraćao pažnju na njega. Prije nego što pođemo, volio bih otplesati jedan ples s tobom, reče on Suzani. Zamoli gazdu Barta da stavi Ramonu. i oni zaplešu. Joseph ne spomene Suzani ni riječ o razgovoru s gosp. Joom. Govorio je o Ramoni. Kad budem imao malo više novaca, kupit ću novu ploču Ratnone. Majka ih je sa svoga mjesta gledala kako plešu. Gosp. Jo, koji je sjedio za stolom nasuprot njoj, zabavljao se skidanjem i ponovnim stavljanjem svoga dijamantnog prstena. Ako je ponekad tako prost, to nije njegova krivica siromah, nema nikakva obrazovanja.

i Njoj se fućka za mene, reče tihim glasom gosp. Jo, nije izustila ni riječ. Dovoljno je da ste bogati... reče ona. To ništa ne rješava, naprotiv. Možda ipak nije bio tako glup kao što je izgledao. Moram se braniti, izjavi. Majka je gledala one od kojih se trebao obraniti. Plesali su uz pjesmu Ramona. Bila su to lijepa djeca. Na kraju krajeva, ipak je izrodila lijepu djecu. Domali su se sretnima što plešu zajedno. Činilo joj se da nalikuju jedno drugome. Imali su jednaka ramena, njezina ramena, jednaku put, jednaku pomalo riđu kosu, također po njoj, a u pogledu sličnu radosnu drskost. Suzana je sve više nalikovala Josephu. Vjerovala je da bolje poznaje Suzanu nego Josepha. Mlada je, reče gosp. Jo utučenim glasom. Ne toliko, reče majka sa smiješkom. Na vašem mjestu ja bih je oženila. Ples se završi. Joseph se ne udostoji sjesti. Brišimo, reče. 73Od toga dana više nije uputio gosp. Jou ni riječ. Njihov je odnos postajao sve hladnijim. A u stvarnosti, prema njemu su si dopuštali još veću slobodu, i u govoru i u ponašanju, nego ranije. UVIJEK u salonu, i uvijek pod budnim majčinim okom, gosp. Jo učio je Suzanu umijeću lakiranja noktiju. Suzana je sjedila nasuprot njemu. Imala je na sebi lijepu haljinu od modre svile koju joj je bio darovao nakon gramofona. Na stolu su se nalazile poredane tri bočice laka za nokte različitih boja, posudica s kremom i bočica mirisa. Uklonili ste mi kožicu, sad me peče, gunđala je Suzana. Gosp. Jou se baš i nije žurilo da završi, zacijelo zato da što dulje može držati Suzaninu ruku u svojoj. Već je napravio tri probe. Ovaj vam najbolje pristaje, reče napokon, znalački promatrajući svoje djelo.

Suzana podigne ruku da bolje vidi. Lak koji je izabrao gosp. Jo bio je narančastocrven, i zbog toga je njezina koža djelovala još tamnijom. Ona baš i nije imala neko određeno mišljenje po tom pitanju. Pruži gosp. Jou i drugu ruku radi lakiranja, a on je obuhvati i poljubi joj dlan. Može li to malo brže, reče Suzana, idemo u Ram, a druga ruka još nije gotova. U okviru otvorenih vrata vidjeli su Josepha kako, uz ka75 plarovu pomoć, pokušava popraviti drveni mostić preko kojega je vodio put. Sunce je žestoko palilo. Povremeno bi Joseph izgovorio pogrdne riječi očigledno usmjerene na račun gosp. Joa, no ovaj se, bez sumnje već naviknut na takvo postupanje, pravio kao da ga se to ne tiče. Pasji sin, serem ti se ja na njega i na njegovih dvadeset četiri konja. Zapravo, reče Suzana, vi ste uništili most, auto trebate ostavljati na cesti. Poslije noktiju na rukama, gosp. Jo joj je lakirao nokte na nogama. Bio je skoro gotov. Jednu je nogu podignula na stol da bi se lak osušio, dok je on na drugoj dovršavao pojedinosti. Sad bi bilo dosta, reče Suzana, zaboravljajući da nema te moći, ma kako on to želio, koja bi pomogla gosp. Jou da pronađe još nekoliko noktiju za lakiranje. Gosp. Jo uzdahnu, napusti Suzaninu nogu i zavali se u naslonjač. Završio je. Lagano se znojio. A kako bi bilo da malo plešemo umjesto da idemo u Ram? upita gosp. Jo. Da zaplešemo uz novi gramofon. Joseph ne dopušta da ga se takne, reče Suzana. A i dojadilo mi je plesati. Gosp. Jo ponovno uzdahne, i poprimi molećiv izraz lica. Pa ipak nije grijeh ako vas želim zagrliti... Suzana promotri zadovoljno ruke i noge.

Ja ne želim da me itko grli. Gosp. Jo obori glavu. Jako me mučite, reče utučenim glasom. Idem se presvući za odlazak u Ram. Ostanite tu. Ako vas nema na oku, derat će se na mene. Ne bojte se, reče gosp. Jo smiješeći se jako žalosno. Suzana iziđe na verandu i zaviče Joseph, idemo u Ram. Ići ćemo samo ako ja to budem htjela, derala se majka, samo ako ja budem htjela idemo u Ram! Suzana se okrene prema gosp. Jou. Tako kaže, a zapravo jedva čeka. Gosp. Jo se nije zanimao za raspravu. Gledao je Suzanine noge koje su se nazirale u prozirnosti svilene haljine. Opet ste posve goli ispod haljine, reče on, a ja nemam nikada pravo ni na što. Izgledao je sasvim utučeno. Zapalio je cigaretu. Više stvarno ne znam što bih morao učiniti da me zavolite, nastavi. Mislim da bih bio strašno nesretan kad bismo se vjenčali. Umjesto da se pođe odjenuti, Suzana sjedne ispred njega i stane ga gledati s izvjesnom znatiželjom. No uskoro zaboravi na njega i nastavi ga gledati kao da ga ne vidi, kao da je proziran, i kao da mora otrpjeti to lice da bi nazrela vrtoglava obećanja novca. Ako se vjenčamo, držat ću vas pod ključem, zaključi gosp. Jo malodušno. Kakav ću auto imati, ako se vjenčamo? Možda je već trideseti put postavila to pitanje. I nikada joj nije bilo dosta takvih pitanja. Gosp. Jo poprimi lažno ravnodušan izraz. Kakav god budete htjeli, već sam vam rekao. A Joseph? Nisam siguran hoću li i Josephu dati automobil, naglo odgovori gosp. Jo, ne mogu vam to obećati. I to sam vam već rekao.

Suzanin pogled prestane istraživati čarobne prostore bogatstva da bi se vratio prema toj zapreci koja ju je spre77čavala da se u njima izgubi. Smiješak iščezne. Izraz lica joj se toliko promijeni da gosp. Jo nastavi gotovo u istom dahu To ovisi o vama, to vi vrlo dobro znate, o vašem ponašanju prema meni. Možda biste njoj mogli darovati auto, reče Suzana uvjerljivom blagošću, pa bi to bilo isto. Nikada nije bilo govora o tome da ću vašoj majci darovati automobil, reče gosp. Jo uz očajnički izraz, nisam toliko bogat kao što mislite. Za nju to i nije toliko bitno, ali ako Joseph ne dobije auto, možete si zadržati sve svoje automobile, zajedno s mojim, i oženiti koga vam drago. Gosp. Jo uhvati Suzanu za ruku kako bi je spriječio da ne postane okrutna. Poprimio je molećiv izraz, već na rubu suza. Znate i sami da će Joseph imati svoj auto, zaista me tjerate da postanem zao. Suzana se okrene prema Josephu koji je upravo dovršio popravak drvenog mostića. Sada je učvršćivao stupove kamenjem koje je donosio sa ceste. I dalje je psovao na sav glas. Drugi će put sami popravljati štetu, ti gadovi, a ako se to opet dogodi, nasrat ću im pijeska u karburator, pa bar pijeska ovdje ima dovoljno. Već neko vrijeme, Suzani bi se stisnulo srce svaki put kad bi pomislila na Josepha, srce bi joj se stislo, vjerojatno zato što Joseph još nije imao nikoga, a ona je ipak imala gosp. Joa. Već samo to što vas držim za ruku, reče on izmijenjenim glasom, čudesno djeluje na mene. Prepustila mu je ruku. Ponekad bi mu dopuštala da je neko vrijeme drži za ruku. Pogotovo kad je bila riječ o autu koji će darovati Josephu ako se vjenčaju.

Gledao bi je, udisao njezin miris, ljubio bi je, i to ga je općenito održavalo u sjajnim namjerama. Pa čak i da nisam Josephova sestra strašno bi me veselilo da mogu darovati Josephu auto. Draga moja mala, to me raduje, budite sigurni. Mislim da će poludjeti od veselja ako dobije auto, reče Suzana. Dobit će ga, dobiti, zlato moje malo. Suzana se smješkala. Odvest ću auto noću pod bungalov, dok on bude u lovu, i objesit ću na volan ceduljicu na kojoj će pisati Za Josepha. Gosp. Jo bi vjerovatno pristao na to da čak i kaplaru daruje automobil, samo da bolje iskoristi Suzaninu ozarenu odsutnost duha. Taman je dosegnuo do nadlaktice, tek nešto iznad lakta. Suzana se odjednom pribere. Idem se obući, reče, izvukavši ruku iz njegove. Ustala je i zatvorila se u kupaonicu. Trenutak kasnije, gosp. Jo pokuca na vrata. Otkada joj je darovao gramofon, to mu je postala navika, a i njoj također. To se zbivalo svake večeri. Otvorite mi, Suzana, otvorite. Baš bih htjela da ona dođe u ovom trenutku, baš bih to htjela... Samo sekundu, samo da vas vidim... Ona ili Joseph. Joseph je jak. Jednim udarcem noge može čovjeka šutnuti u rijeku. Gosp. Jo nije slušao. Samo malko, malčice, tek sekundicu. Gosp. Jo je dobro znao koliko se izlaže opasnosti. Ali čuo je šum vode koja se slivala Suzani niz leda, pa je od 79toga dojma slabio čak i strah što mu ga je ulijevao Joseph. Iz sve je snage pritisnuo vrata. Kad samo pomislim da ste goli, kad pomislim da ste posve goli, ponavljao je bezbojnim glasom.

Čudna mi čuda, reče Suzana. Da ste vi na mojemu mjestu, meni ne bi bilo ni najmanje stalo da vas vidim. Kada je Suzana zamišljala gosp. Joa bez njegova dijamanta, bez šešira, bez limuzine, kako, naprimjer, seta plažom u Ramu, obuzimala bi je srdžba. Zašto se ne kupate u moru kod Rama? Gosp. Jo se na čas pribere, i prestane gurati vrata. Zabranili su mi morske kupke, reče on najodlučnije što je mogao. Suzana se sapunala sva sretna. Kupio joj je sapun s mirisom lavande i odonda se kupala dvatri puta dnevno, kako bi se mogla namirisali. Miris lavande dopirao je do gosp. Joa i omogućavao mu da prati faze Suzanina kupanja, što je njegove muke činilo još slađima. Zašto su vam zabranili kupanje? Zato što sam slabe grade i što me kupanje u moru zamara. Otvorite, Suzanice moja, otvorite... samo na tren... Nije istina, nego zato što ste ružni. Znala je da se nalazi iza vrata, da je priljubljen uz njih, da će otrpjeti sve što mu kaže, siguran u svoju pobjedu. Na trenutak, samo na trenutak... Sjećala se što mu je Joseph rekao u Ramu. Ne branim joj da spava s kim je volja, ali ako vi, baš vi, želite spavati s njom, morat ćete je oženiti. To je naš način da vam kažemo da ste seronja. Joseph ima pravo kad kaže... Gosp. Jo pritisnu vrata iz sve snage. Baš me briga što kaže Joseph. Nije istina, bojite se Josepha kao crnoga vraga. On ponovno ušuti i lagano se odmakne od vrata. Mislim, reče tiho, da još nikada nisam sreo tako zločestu osobu kao što ste vi. Suzana se prestade prati. I majka joj je to također govorila. Je li to istina? Pogleda se u ogledalo i potraži bilo kakav znak o tome, ali ga ne nade. Joseph je govorio da to nije točno, da

ona nije zločesta, već odrešita i ponosna, tim bi riječima umirivao majku. Ali zbog same činjenice što joj to govore, pa makar to bio i gosp. Jo, Suzanu je obuzimala nekakva jeza. Kad bi joj on to rekao, otvorila bi mu vrata. Zato joj je to govorio sve češće i češće. Pogledajte jesu li još uvijek na drugoj strani. Čula ga je kako juri u salon. Ukipio bi se na ulaznim vratima i zapalio cigaretu. Trudio se da izgleda smireno, ali ruke su mu podrhtavale. Joseph i kaplar još su uvijek učvršćivali potpornje mostića. Nisu ostavljali dojam da će se uskoro vratiti. Majka im se pridružila i doimala se jako usredotočenom, kao i uvijek kad je promatrala kako Joseph nešto radi. Gosp. Jo se vrati do kupaonice. Još uvijek su tamo, samo brzo, Suzana, brzo! Suzana otškrine vrata. Gosp. Jo se baci prema njoj. Suzana naglo zatvori vrata. Gosp. Jo ostade s vanjske strane. A sada se vratite u salon, reče Suzana. Počela se odijevati. Činila je to brzo, ne gledajući se. Sinoć joj je rekao da će joj, ako pristane i ode s njim na kratko putovanje u grad, dati prsten s dijamantom. Pitala ga je za cijenu tog prstena, nije joj znao točno reći svotu, ali joj je kazao da vrijedi sigurno koliko i bungalov. Nije to spominjala Josephu. Rekao joj je da već ima taj dijamant kod sebe, da samo čeka da se ona odluči, pa će joj ga dati. Suzana navuče haljinu. Više nije bilo dovoljno to što mu otvara vrata kupaonice. To je bilo dovoljno za gramofon, ali nije bilo dovoljno za dijamant. Dijamant je vrijedio kao deset, dvadeset gramofona. Tri dana u gradu, neću vas ni dotaknuti, ići ćemo u kino. To joj je spomenuo samo jednom, i to sinoć, kad su plesali u Ramu, posve tihim glasom. Dijamant koji sam za sebe vrijedi kao i bungalov. Suzana otvori vrata i iziđe na verandu da se našminka pri danjem svjetlu. Zatim se pridruži gosp. Jou u salonu. Bio je to jedini trenutak u cijelom danu kad bi se nejasno upitala

ne zaslužuje li on ipak kavutakvu naklonost nakon prizora u kupaonici čovjek bi očekivao da će ga naći snuždenog, potpuno utučenog time što mora podnositi, onako slab, tako veliki teret, pravi uragan žudnje. To što mu je sudbina namijenila da mora podnositi takvu kušnju, davalo mu je ponešto čovječnosti. Suzana je uzalud pokušavala, ali nije otkrila, kako da mu to kaže na način koji ga neće zavarati lažnom nadom. Onda je odustala. Inače se baš u to doba dana odlučivalo hoće li se poći u Ram ili ne, i to je ubrzo postalo važnije od svega drugoga. Joseph je prestao popravljati most ali majka mu je još uvijek nešto govorila, ne zna se što. Lijepi ste, reče gosp. Jo, ne podigavši glavu. Izvana se već čula cika djece koja su se igrala u rukavcu. Majci nije bilo stalo da idu u Ram. Bila je stara. Bila je luckasta i jetka. U Ram su dolazili muškarci, lovci, plantažeri, ali što bi ona s njima? Jednog će dana Suzana napustiti dolinu, a s njom i majku. Pogledala je gosp. Joa. Možda će se to ipak dogoditi s ovim ovdje, zato što je ona tako siromašna, i zato što je ova dolina tako daleko od svih gradova gdje se nalaze muškarci. MM Lijepi ste i poželjni, reče gosp. Jo. Suzana mu se nasmiješi. Tek mi je sedamnaest godina, postat ću još ljepša. Gosp. Jo podigne glavu. 82. Kad vas jednom izvučem odavde, napustit ćete me, siguran sam. Majka i Joseph su se uspinjali stubama. Bilo im je vruće. Joseph je brisao čelo rupčićem. Majka je skinula slamnati šešir, na sljepoočnicama joj je ostao crveni trag. Baš si se uredila, reče Joseph Suzani, ne znaš se ni šminkati, izgledaš kao kurva. Izgleda onako kakva jest, reče majka. Zašto bi joj inače donosio sve te stvari?

Izvalila se u naslonjač dok je Joseph, pun gađenja, krenuo prema svojoj sobi. Idemo li u Ram? upita Suzana. Koga ste vraga radili vas dvoje? upita majka gosp. Joa. Gospodo, ja odviše cijenim vašu kćer... Ako ikada išta primijetim, natjerat ću vas da je oženite u roku od osam dana. Gosp. Jo se digne i nasloni na vrata. Kao i uvijek u majčinoj ili Josephovoj prisutnosti, pušio je bez prestanka i nije se usudio sjesti. Ništa nismo radili, reče Suzana, čak se nismo ni dodirnuli, smiri se, nisam toliko blesava, znam dobro... Šuti, molim te. Ne znaš ti ništa. Gop. Jo iziđe na verandu. Suzana se više nije pitala idu li u Ram ili ne. S majkom se ionako nikada ne zna. Ne može se računati ni na Josepha koji osjeća prema gosp. Jou toliku odbojnost da sigurno neće spominjati Ram, iako izgara, kao i svaki dan, od želje da tamo pode. Majka si privuče naslonjač i ispruži noge. Moglo joj se vidjeti tabane koji su bili pomalo nalik kaplarovim, koža im je bila debela i uništena od šljunka na proplanku. Povremeno bi duboko uzdisala i brisala čelo. Bila je crvena u licu i zajapurena. Daj mi kave. 83Suzana ustane i pođe po litrenku hladne kave što je stajala na kredencu. Natoči jednu šalicu i donese joj. Majka tiho zastenje uzevši šalicu iz Suzaninih ruku. Ne mogu više, daj mi pilule. Suzana pođe po pilule i donese joj ih. Poslušala je bez riječi. To je bilo najbolje, pokoravati se šuteći tada bi majčina ljutnja splasnula sama od sebe. Gosp. Jo je još uvijek bio na verandi. Joseph se tuširao čulo se kako u izbi za pranje gumena cijev lupa o posudu s vodom. Sunce je već skoro potpuno zašlo. Djeca su izlazila iz vode i trčala prema kolibama. Dodaj mi naočale.

Suzana pođe po naočale u njezinu sobu i donese joj ih. Mogla ju je zatražiti još koješta drugo, knjigu s računima, svoju torbicu. Morala ju je poslušati. Majka je uživala u tome da iskušava strpljenje svoje djece, to joj je godilo. Kad je dobila naočale, stavila ih je na nos i počela vrlo pomno iz prikrajka promatrati Suzanu. Suzana je sjedila okrenuta vratima i znala je da je ona gleda. Znala je također što sada slijedi i pokušala je izbjeći njezin pogled. Više nije mislila na Ram. Jesi li govorila s njim? upita napokon. Neprestano mu govorim o tome. Mislim da se ne može odlučiti zbog oca. Moraš ga jednom upitati zdravo za gotovo. Ako se ne odluči za tri dana, ja ću s njim razgovarati i dat ću mu tjedan dana da se odluči. Nije da on to ne želi, nego njegov otac. Otac bi htio da on oženi kakvu bogatu djevojku. O tome može samo sanjati bez obzira na njegovo bogatstvo, imućna djevojka, koja ima izbora, neće ga htjeti. Netko mora biti u našoj situaciji da bi majka pristala dati svoju kćer takvu čovjeku. Razgovarat ću s njim, ne boj se. Majka zašuti. Nastavila je gledati Suzanu. Ništa nisi imala s njim, zar ne? Ništa. Kao prvo, ne želim to. Majka uzdahne, zatim reče plašljivo, tihim glasom A što ćeš učiniti ako pristane? Suzana se okrene i pogleda je sa smiješkom. Ali majka se nije smiješila, a kutovi usana su joj podrhtavali. Izgledalo je kao da će opet cmizdriti. Snaći ću se već nekako, reče Suzana, o da samo znaš kako ću se snaći... Ako bi to bilo jače od tebe, ja bih radije da ostaneš ovdje. Sve je to moja greška. Šuti i ne govori gluposti. Nije to ničija greška.

Pa ipak to je istina, istina je. Šuti molim te ko boga, preklinjala je Suzana, šuti! Idemo radije u Ram. Da, hajdemo, da bar imamo nekakvu korist od svega ovoga, ako vas to toliko veseli.MAJKA se predomislila odlučila je da ne smiju više ostajati sami u bungalovu, pa ni uz otvorena vrata. Vjerojatno je smatrala da to više nije dovoljno kako bi se raspirilo nestrpljenje gosp. Joa. S obzirom da je on još uvijek čekao tko zna što, govorila je ona, iako je vrlo dobro znala što, to više nije bilo dovoljno da on zaprosi njezinu ruku. Sada ga je Suzana dočekivala na padinama riječnoga rukavca, u sjeni mosta. Svi su čekali da se on odluči. Majka je s njim razgovarala i dala mu je rok od tjedan dana da to učini. Gosp. Jo je prihvatio taj rok. Priznao je majci da otac za njega ima druge planove, pa iako u toj koloniji ima malo djevojaka čije je bogatstvo dostojno njihova, ipak ih ima dovoljno, i stoga mu je neobično teško nagovoriti oca da popusti. Ipak joj je obećao da će upotrijebiti sve svoje snage da to postigne. I dok su prolazili dani tijekom kojih je govorio da je kod oca sve pokušao, on je sve češće i češće spominjao dijamant, ali samo Suzani. On sam vrijedi koliko cijeli bungalov. Dat će joj ga ako pristane i otputuje s njim na tri dana u grad. Suzana se sastajala s njim na mjestu gdje je, nekoliko tjedana ranije, vrebala dolazak automobila s lovcima. Još nitko nije sa mnom ovako postupao, reče gosp. Jo. Suzana se nasmije. I njoj je bilo milije da se s gosp. Joom sastaje ovdje, u tome se slagala s majkom. Sada se bar mogla na miru kupati dok ju je gosp. Jo čekao ispod mosta. Tako je postao gotovo neodoljivo smiješan, i Suzana ga je lakše podnosila. Da to ispričam prijateljima, ne bi mi vjerovali, nastavi gosp. Jo.

Bilo je još vruće to poslijepodne, a sunce visoko na nebu. Najmanja djeca još su uvijek spavala u sjeni mangovaca. Ona odraslija čuvala su bivole neka su jašila na njihovim grbačama, a druga su usput pecala po barama. Sva su pjevala. Njihovi tanki, piskutavi glasići uzdizali su se u mirnom i vrelom zraku. Majka je kresala svoje bananovce. Kaplar ih je idući za njom podupirao i zalijevao. Već ima ionako suviše banana u dolini, reče ironično gosp. Jo, bacaju ih svinjama. Treba je pustiti da radi što hoće, reče Suzana. Majka se pravila kao da vjeruje da će njezini bananovci, izvanredno njegovani, dati natprosječno lijepe plodove i da će ih moći prodavati. Ali prije svega ona je voljela uzgajati, bilo što, pa makar i bananovce koji su preplavili dolinu. Pa čak i nakon propasti brane, nije prošao dan a da ona nešto ne posadi, nešto što raste i što daje drvo, plodove ili lišće, a može i bez toga, samo da raste. Prije nekoliko mjeseci zasadila je mladicu draguna. Potrebno je stotinu godina da dragun izraste i postane pravo drvo, i tada služi za izradu skupocjenog pokućstva. Posadila ga je jednoga dana kad je bila tužna, kad se nije ničemu nadala u budućnosti, i kad nije imala nikakve bolje zamisli. Kada ga je zasadila, promatrala ga je kroz suze i jadikovala da njezin boravak na zemlji neće ostaviti iza sebe nikakav korisniji trag nego što je to drvo, a ona mu neće vi87djeti ni prvi cvat. Sutradan je potražila mjesto na kojem je posadila dragun, ali uzalud Joseph ga je iščupao i bacio u rijeku. Majka se razljutila. Zlo mi je kad moram zuriti svaki dan u stvar kojoj treba sto godina da naraste, izjavio je Joseph. Majka je popustila, i odonda se bavila samo biljkama koje brzo rastu. Imaš već ionako dovoljno razloga za cmizdrenje, rekao joj je Joseph, ne trebaš još tražiti nove. Sadi bananovce. Rečenoučinjeno bacila se svim srcem na uzgoj banana.

Kad se nije bavila biljkama, majka se starala o djeci. Bilo je mnogo djece u dolini. Bila su prava pošast. Bilo ih je posvuda, drijemala su visoko na drveću, na ogradama, na bivolima, ili su pecala čučeći na rubu baruština, ili su pak, zagnjurena u mulj, tražila račiće u rižištima. Moglo ih se vidjeti i u rijeci kako se brčkaju, igraju i plivaju. Bilo ih je također na pramcu džunki koje su plovile prema otvorenome moru, prema zelenim otocima Pacifika, smiješila su se, ushićena, zatvorena do vrata u velike košare od pruća, i njihov je smiješak bio nešto najljepše na svijetu. Prije nego što bi čovjek došao do sela na padini planine, čak prije nego što bi opazio prva mangova stabla, sreo bi prvu djecu iz šumskih sela, namazanu šafranom protv komaraca, u pratnji čopora pasa lutalica. Djecu su u stopu svugdje slijedili njihovi pratioci, psi skitnice, mršavi, šugavi, kradljivci živadi, koje su Malajci tjerali kamenjem, a jeli su ih tek na silu, samo za vrijeme velike gladi, toliko su bili mršavi i žilavi. Samo su djeca bila navikla na njihovo društvo. A psi bi sigurno pocrkali od gladi da nisu slijedili tu djecu čiji im je izmet bio gotovo jedina hrana. Čim bi sunce zašlo, djeca su nestajala u unutrašnjosti koliba gdje bi zaspala na podu od bambusova pruća, pošto bi pojela zdjelicu riže. Čim bi svanuo dan, ona bi ponovno preplavila dolinu, uvijek u pratnji pasa lutalica, koji su ih čitave noći iščekivali, šćućureni između stupova sojenica, u toplom i kužnom blatu doline. S djecom se događalo ono isto što i s kišama, plodovima i poplavama. Pristizala bi svake godine, poput naleta plime, ili, bolje rečeno, poput žetve ili pupanja. Svaka žena u dolini, još dosta mlada da je muž poželi, donosila bi na svijet po jedno dijete svake godine. Za vrijeme sušnog razdoblja, kad je bilo manje poslova na rižištima, muškarci su više mislili na ljubav i žene bi, prirodno, najčešće zatrudnjele baš u to vrijeme. Sljedećih su mjeseci njihovi trbusi rasli. Tako je, pored već gotove djece bilo još i one koja su se nalazila u

trbuhu svojih majki. To se zbivalo u pravilnim razmacima, u nekom biljnom ritmu, kao da neko duboko i snažno disanje nadima svake godine trbuhe svih žena u kojima raste dijete, potom ga gura van, da bi se oni uskoro ponovno napunili dahom novoga djeteta. Do kraja prve godine života, otprilike, djeca su živjela obješena na majke, u torbi od pamučnog platna koja im je bila privezana preko trbuha i ramena. Do dvanaeste godine bi im brijali glave, sve dok nisu dovoljno porasla da si sama mogu trijebiti uši, i do te su dobi, otprilike, bila potpuno gola. A zatim su ih pokrivali komadom tkanine. S godinu dana ih je majka već puštala od sebe i povjeravala većoj djeci uzimala bi ih k sebi samo da ih nahrani, da im dade, usta na usta, rižu koju je prije toga dobro sažvakala. A kad bi ih slučajno hranila pred nekim bijelcem, ovaj bi, zgađen, okretao glavu. Majke su se tome smijale. Kako bi se to gađenje moglo shvatiti u dolini? Već tisuću godina na taj način prehranjuju djecu. Bolje rečeno pokušavaju, bar neke od njih, spasiti od smrti. A ona su umirala u tolikom broju da je blato u dolini sadržavalo daleko više mrtve djece nego što je bio broj one koja su do89živjela da mogu pjevati na leđima bivola. Umirala su u tolikom broju da ih više nisu ni oplakivali, i da već odavno za njih nije bilo ni pogreba. Samo bi otac, na povratku s posla, iskopao malu jamu ispred kolibe i položio u nju mrtvo dijete. Djeca su se jednostavno vraćala zemlji, kao divlji mango na uzvisinama, kao mali majmuni na ušću rukavca. Umirala su najčešće od kolere koju uzrokuje zeleni mango, ali činilo se kao da to nitko u dolini ne zna. Svake godine, u doba kada sazrijeva mango, moglo se vidjeti djecu kako se veru po drveću, ili pak izgladnjela čekaju podno drveta, a već bi sljedećih dana mnoga od njih umrla. A druga bi djeca, godinu dana kasnije, zauzimala njihova mjesta na tim istim stablima, pa bi onda poumirala i ona, jer je želja izgladnjele djece za zelenim mangom vječna i neutaživa. Neka su se djeca utapala u močvari. Neka bi opet oslijepila ili

umirala od sunčanice. A neka bi se ispunila istim crvima kao i psi lutalice te bi, potom, umirala od gušenja. No i bilo je potrebno da umiru. Dolina je bila uska i more se neće povući još stoljećima, bez obzira što se majka uvijek nadala suprotnome. Svake je godina plima, što je dosezala manje ili više duboko u kopno, uništavala dio žetve, a kad bi počinila dovoljno štete, ona bi se povuka. Ali bez obzira na to je li plimni val bio dulji ili kraći, djeca su se rađala uvijek istom upornošću. Bilo je potrebno da umiru. Kad bi djeca u dolini samo nekoliko godina prestala umirati, ona bi do te mjere preplavila dolinu, da bi ih, vjerojatno, zbog nedostatka hrane, bacali psima, ili bi ih ostavljali na rubu prašume, ali ih tada, tko zna, ni tigrovi možda više ne bi htjeli. Ukratko, djeca su stalno umirala na sve moguće načine, i stalno su se rađala. Dolina je uvijek davala onoliko koliko je mogla dati riže, ribe, mangovih plodova, a i šuma je dala što je mogla kukuruz, veprove i biber. No ružičasta usta djece bila su uvijek još jedna usta više, usta uvijek širom otvorena od želje za jelom. Majka je prvih godina svoga boravka u dolini uvijek imala kod sebe jedno ili dvoje djece. Ali sada joj je već pomalo bilo toga dosta. Jer ni s djecom nije imala sreće. Posljednje za koje se zauzela bila je djevojčica od godinu dana koju je kupila od neke žene dok je prolazila cestom. Žena je imala bolesnu nogu i trebalo joj je osam dana da dođe iz Rama cijelim je putem pokušavala nekome dati svoje dijete. U selima gdje se zaustavljala govorili bi joj Pođite u Bante, tamo je jedna bijela žena koja se brine o djeci. Žena je nekako uspjela doći do imanja. Objasnila je majci da je dijete sputava u pokušaju da se vrati na sjever i da nikada neće uspjeti odnijeti ga sve do tamo. Strašna joj je rana izjedala nogu oko pete. Rekla je da toliko voli svoje dijete da je prešla trideset pet kilometara na vršcima prstiju bolesne noge kako bi joj ga donijela. Ali sada ga više neće. Rekla je da će pokušati naći jedno mjesto na krovu autobusa i vratiti se

kući na sjever. Došla je iz Rama gdje je godinu dana radila kao nosač. Majka ju je nekoliko dana zadržala u kući i pokušala joj je liječiti nogu. Tri je dana žena spavala na prostirci u sjeni bungalova ustajala bi samo u vrijeme jela i odmah bi ponovno zaspala, i ne pitajući za dijete. Potom se oprostila s majkom. A ona joj je dala malo novaca da bi barem dio puta prema sjeveru prošla autobusom. Htjela joj je vratiti dijete, ali je žena još bila mlada i lijepa i željna života. Odlučno je odbila. Majka je zadržala dijete. Bila je to djevojčica od godinu dana, no nitko joj ne bi bio dao više od tri mjeseca. Majka, a ona se u to razumjela, od prvoga je dana vidjela da dijete neće dugo živjeti. Međutim, tko zna zašto, palo joj je na um da joj dade napraviti malu kolijevku koju je stavila u svoju sobu, i sašila joj je odjeću. Djevojčica je poživjela tri mjeseca. Jednoga jutra, dok ju je svlačila radi pranja, majka opazi da su joj stopala otečena. Toga je dana nije oprala, nego ju je položila natrag u kolijevku i dugo ju je ljubila To je kraj, rekla je. Sutra će doći na red nožice, i nakon toga srce. Bdjela je nad njom dva dana i noć uoči smrti. Dijete se gušilo i povraćalo crve koje joj je izvlačila iz grla namatajući ih oko prsta. Joseph ju je pokopao na čistini u planini, zajedno s krevetićem. Suzana je nije željela ni vidjeti. To je bilo gore nego ono s konjem, gore od svega, gore od brane, od gosp. Joa, od zle kobi. Majka je, unatoč tomu što je to očekivala, plakala danima, a zatim se razljutila, i zaklela da više neće imati posla s djecom pa što bilo da bilo. Zatim je, kao i sa svim ostalim stvarima, opet počela. Sada ih, međutim, više nije uzimala k sebi. Treba je pustiti da radi što hoće, reče Suzana gosp. Jou, nitko je ne može spriječiti da učini ono što želi. I zato ih je majka primoravala da ostanu na otvorenom. Ne, doista, još nikada nitko nije sa mnom ovako po stupao, ponovi gosp. Jo.

Pa upilji u majku pogled pun mržnje. Odsada je radi nje svakoga dana nosio glavu u torbi. Pod mostom još uvijek nije bilo sjene, i osjećao je kako mu prijeti sunčanica. Kad joj je to dao do znanja, majka mu je odgovorila Samo razlog više da se požurite sa ženidbom. Ovih dana, reče on, ima mnogo dobrih filmova. Suzana je bosih nogu pokušavala uhvatiti travčicu nožl nim prstima. Na proplanku, njoj preko puta, jedan je bivol polako pasao travu, a na njegovoj se grbači jedan kos sladio ušima. To je jedini filmski program u dolini. To, pa zatim rižišta i opet rižišta koja se prostiru i prostiru, sva jednaka, od Rama do Kama, ispod metalno sivoga neba. Nikada neće pristati, reče Suzana. i 92. Gosp. Jo napravi prezrivu grimasu. U njegovoj se sredini podrazumijevalo da djevojke ostanu djevice do vjenčanja. Ali dobro je znao da to inače, u drugim sredinama, nije tako. Smatrao je da se ovi tu, s obzirom na svoju sredinu, ponašaju, blago rečeno, neprirodno. Nemate nikakvu mladost, reče on, ona je svoju već zaboravila, to ne može tako dalje. Istina je da joj je bilo dosta te ravnice, te djece što su stalno umirala, toga despotskog sunca, tih vodenih prostora dokle oko seže. Ne radi se o tome, ona ne želi da spavam s vama. On ne odgovori. Suzana počeka trenutak Ići ćemo svake večeri u kino Svake večeri, potvrdi gosp. Jo. Stavio je novine ispod sebe da se ne zaprlja. Jako se znojio, ali možda ne toliko zbog vrućine koliko zbog pogleda na Suzanin potiljak koji se pomaljao ispod kose. Nikada ga nije dotaknuo. Nemilosrdno su ih nadgledali. Svake večeri kino? i Svake večeri, ponovi gosp. Jo. Za Suzanu, kao i za Josepha, odlazak u kino svake večeri bio je, uz vožnju automobilom, jedan od oblika što ga može poprimiti ljudska sreća. Napokon, sve ono što bi zanosilo,

bilo tijelo bilo dušu, pa bile to ceste ili pak snovi na filmskom platnu stvarniji od života, sve što bi budilo nadu da se može ubrzano proživjeti spori tijek mladosti, sve je to bila sreća. Dva ili tri puta koliko su bili u gradu, proveli su gotovo cijeli dan u kinu, i još su često govorili o filmovima koje su vidjeli s toliko točnosti kao da se radi o sjećanjima na zbiljske događaje što su ih zajedno preživjeli. A poslije kina? Ići ćemo plesati, svi će vas gledati. Bit ćete najljepši od svih. 93 To je pitanje. A zatim? Nikada majka neće pristati. Pa sve da i pristane, Joseph, posve sigurno, neće nikada pristati. Poći ćemo spavati, reče gosp. Jo, neću vas ni taknuti. Nije istina. Nije više vjerovala u to putovanje. Uostalom, činilo joj se da je iscrpila sva iznenađenja koja bi joj mogao prirediti gosp. Jo, pa joj je postalo svejedno. Već nekoliko dana opet je nesvjesno počela iščekivati automobile s lovcima, iako je istodobno s njim razgovarala o gradu, kinima, vjenčanju. Kad ćemo se vjenčati? upita ga ravnodušno. Nije vam preostalo mnogo dana. Ponavljam vam, reče gosp. Jo polagano, kad mi budete pružili dokaz svoje ljubavi. Ako pristanete na to putovanje, po povratku ću vas zaprositi od majke. Suzana se opet nasmije i okrene glavu prema njemu. On obori pogled. Nije istina, reče. Gosp. Jo pocrveni. Još nije vrijeme da o tome govorimo, nastavi on, bilo bi to uzalud. Otac bi vas razbaštinio, nemojte reći da nije tako. Majka joj je ponovila razgovor koji je vodila s njim. Vaš je otac potpuna budala, kao što kaže Joseph, samo što on to kaže za vas. Gosp. Jo ne odgovori. Zapalio je cigaretu i izgledalo je kao da čeka da to prođe.

Suzana je zijevala. Majka je od nje tražila da mu svakoga dana postavi isto pitanje. Bila je jako nestrpljiva. Kad oženi Suzanu, gosp. Jo će joj dati novac da obnovi branu predvidjela je da će nova biti dva puta veća od prijašnjih i poduprta betonskim gredama, zatim da završi bungalov, da promijeni krov, da kupi novi auto, da se poprave Jose94 phovi zubi. Sada je smatrala da je Suzana kriva što se njezini planovi odugovlače. Taj je brak prijeko potreban, govorila je. To im je jedina mogućnost da se izvuku iz doline. Ako se ne ostvari, bit će to još jedan neuspjeh više, isto kao i brana. Joseph ju je puštao da govori i onda bi zaključio Nikada neće pristati, i to je bolje za nju. Suzana je znala da do tog braka nikada neće doći. Ništa više nije imala reći gosp. Jou. Stotinu puta joj je opisao svoje bogatstvo i automobile koje će imati kad se ožene. Sada je beskorisno o tome govoriti. Kao i o svemu ostalome, o tome kratkom putovanju i o tom dijamantu. Najednom joj postade još dosadnije. Poželi da gosp. Jo ode i da se Joseph vrati, pa da se skupa okupaju u rukavcu. Otkada gosp. Jo dolazi više gotovo da i ne viđa brata, prije svega zato što ga on ne može živa vidjeti, a zatim zbog majčina plana da nju i gosp. Joa ostavlja same svakoga dana što je više moguće. Suzana je viđala Josepha samo u kantini u Ramu gdje bi je ponekad pozvao na ples, i gdje bi se koji put kupali u moru. Ali kako se gosp. Jo nije kupao, majka je smatrala nezgodnim da ga se silom izdvaja. Bojala se da ga to ne učini pakosnim. I doista, kad su se kupali u Ramu, gosp. Jo je gledao Josepha ubilačkim pogledom. Ali Joseph je mogao jednim udarcem šake smlaviti gosp. Joa. To je bilo tako očigledno kad su stajali jedan pored drugoga da se gosp. Jo primirio bio je preslab, previše lagan za Josepha, i mogao ga je mrziti bez ikakve opasnosti. Donio sam ih, reče gosp. Jo smireno. Suzana poskoči. Što? Zar dijamante?

Dijamante. Možete birati. Ništa vas ne košta da izaberete, čovjek nikada ne zna. Gledala ga je sumnjičavo. Ali već je izvadio iz džepa pa95 ketić umotan u svileni papir i polako ga odmatao. Tri svilenkasta papirića kliznu na tlo. Tri se prstena rašire na njegovu dlanu. Suzana je u životu vidjela dijamante samo na tuđim prstima, a štoviše, od svih ljudi koje je vidjela da ih nose, uspjela se približiti samo gosp. Jou. Prstenje je bilo tu, ni na čijem prstu, na ispruženom dlanu gosp. Joa. Pripadali su mojoj majci, reče gosp. Jo tronuto, ludo ih je voljela. Boli je briga odakle su. Njezini su prsti goli, bez prstenja. Približi ruku, uzme prsten koji je imao najveći kamen i promotri ga dugo, pažljivo. Spusti ruku, ispruži šaku ispred sebe i stavi prsten na prstenjak. Nije ispuštala dijamant iz očiju. Smješkala mu se. Kad je bila djevojčica, i dok je otac još bio živ, imala je dva dječja prstena, jedan ukrašen malim safirom, a drugi sitnim biserom. Majka ih je kasnije oba prodala. Koliko ovaj vrijedi? Gosp. Jo se nasmiješi kao netko tko je očekivao to pitanje. Ne znam točno, možda dvadeset tisuća franaka. Suzana nehotice svrne pogled na prsten gosp. Joa dijamant je bio tri puta veći od ovoga. To je bilo više nego što je mogla zamisliti...Dijamant je stvar koja ima svoju posebnu zbiljnost njegova vrijednost nije ni u sjaju, ni u ljepoti, nego u cijeni, u mogućnosti, do ovog trenutka za nju neshvatljivoj, da ga se unovči. Taj je predmet posrednik između prošlosti i budućnosti. To je ključ koji otvara vrata budućnosti i koji može jednom zauvijek zapečatiti ono što je bilo. Kroz bistru vodu dijamanta ukazivala se napokon budućnost, i to blistava. Čovjek je u nju uranjao malo za slijepljen, zbunjen. Majka je banci bila dužna petnaest tisuća franaka. Prije nego što je bila zakupila imanje, davala

je instrukcije po petnaest franaka na sat, i radila je u kinu Eden svake večeri tijekom deset godina za četrdeset franaka po večeri. Nakon deset godina, s onim što je svakoga dana uštedjela od tih četrdeset franaka, uspjela je kupiti pravo na zakup. Suzana je znala sve te iznose visinu duga u banci, cijenu benzina, cijenu kvadratnog metra brane, cijenu satova klavira, cijenu jednog para cipela. Međutim o cijeni dijamanata nije do tada imala pojma. Rekao joj je, još prije nego što ih je pokazao, da jedan dijamant vrijedi sam koliko i cijeli bungalov. Ali ni ta je se usporedba nije tako silno dojmila sve dok ga nije nataknula, onako majušnoga, na prst. U mislima je usporedila sve cijene koje je znala, i odjednom se naglo obeshrabrila. Ispružila se na travi i zatvorila oči pod dojmom onoga što je saznala. Gosp. Jo se začudio. Ali zacijelo je već bio navikao na čuđenje, jer joj nije ništa rekao. Izgleda da vam se taj najviše sviđa? upita potiho nakon nekog vremena. Ne znam, ali voljela bih dobiti najskuplji. Samo vam je to na umu, reče gosp. Jo. Rekao je to s pomalo ciničnim smiješkom. Da, najskuplji, ponovi Suzana vrlo ozbiljno. Gosp. Jo se pobuni. Da me imalo volite... Sve da vas i volim, bilo bi mi nemoguće da ga zadržim. Sve da mi ga jednoga dana i darujete, mi bismo ga prodali. U daljini je cestom pristizao Joseph. Odlučio je nabaviti drugoga konja, i već je osam dana švrljao selima. Čim ga je ugledala, Suzana se osovi na noge. Nasmije se veselo i glasno. Pozove ga i uputi se prema njemu. Joseph, dođi vidjeti! A Joseph joj pođe ususret bez žurbe. Imao je na sebi žuć97kastozelenu košulju i kratke hlače u istoj boji. Šljem je zabacio prema zatiljku. Bio je bosonog kao i uvijek. Otkada je poznavala gosp. Joa, Suzani se činio mnogo ljepšim nego ranije. Kad joj se Joseph posve približio, Suzana ispruži ruku

i iznad ispruženih prstiju Joseph opazi dijamant. Ne pokaže ni najmanje iznenađenja. Bilo je to nešto majušno, možda dijamant. Automobil bi ga se sigurno bio dojmio, ali dijamant ga se nije dojmio, Joseph još nije imao blage veze o dijamantima. Suzani bude žao. Sve će on to naučiti. Pošto je rastreseno pogledao prsten, Joseph stade pričati o konju. Nema načina da ga nađem za manje od petsto franaka. Nije ovo zemlja za konje, ni za konje, svi su pocrkavali. Suzana, stojeći pored njega, pokazivala mu je ispruženu ruku. Gledaj! Joseph pogleda ponovno. To je prsten, reče. Dijamant, reče Suzana, vrijedi dvadeset tisuća franaka. Joseph pogleda opet. Dvadeset tisuća franaka? Jebote! reče Joseph. Počeo se smješkati. Zatim malo razmisli. Potom se, naglo odlučivši da će nadvladati svoju odbojnost, uputi prema gosp. Jou koji se nalazio pedesetak metara dalje, ispod mosta. Suzana pode za njim. On se posve približi gosp. Jou, sjedne pored njega i stane ga netremice promatrati. Zašto ste joj to darovali? upita nakon nekog vremena. Gosp. Jo, posve blijed, gledao je u svoja stopala. Suzana se umiješa. Nije mi ga darovao, reče Suzana pogleda uprtog u gosp. Joa. Činilo se da Joseph ne razumije. Posudio mi ga je, tek tako, samo da ga probam. Joseph napravi grimasu i pljune u vodu. Zatim se ponovno zagleda u gosp. Joa koji je počeo pušiti i pošto ga se nagledao, ponovno pljune u rukavac. To je potrajalo. Joseph je razmišljao i ritmičkim pljuvanjem pratio tijek misli. Ako joj ga ne kanite dati, to je bez veze. Ima vremena, reče gosp. Jo mrtvačkim glasom. Moraš ga vratiti, reče Joseph Suzani. Zatim, okrenuvši se ponovno gosp. Jou To ste joj donijeli tek tako, da joj ga pokažete? Gosp. Jo se napregnu, ali vjerojatno ne nade odgovor.

Joseph je, sučelice njemu, izgledao kao da se svladava da nešto ne uradi. Glas mu je bio opor, brz, nimalo kričav. Gosp. Jo je bivao sve bljeđi. Suzana skoči na noge, stane nasuprot gosp. Joa i počne ga i ona gledati. Ako odmah ne kaže Josephu tko je gosp. Jo, neće mu to nikada više moći reći. Uostalom, to je već bilo napola gotovo. Nikada se gosp. Jo neće oporaviti od toga udarca. A i njoj samoj već je bilo dosta, trebalo je svršiti s tim jednom zauvijek. Dat će mi ga ako otputujem s njim, reče Suzana. Gosp. Jo učini kretnju rukom kao da želi zaustaviti Suzanu. Još jače problijedi. Otputuješ, kamo? upita Joseph. U grad. Zauvijek? Na tjedan dana. Gosp. Jo je lamatao rukom po zraku u niječnoj kretnji. Izgledalo je kao da će se onesvijestiti. Suzana se loše izrazila... reče preklinjućim glasom. Joseph više nije slušao. Okrenuo se prema vodi. Po njegovu izrazu, Suzani je bilo jasno da je sada to posve sigurno, da nikada neće otići s gosp. Joom, bili vjenčani ili ne. 99 Ako ga ovog trena ne vratiš, bacam ga u rijeku, reče Joseph spokojno. Suzana skine prsten s prsta i pruži ga gosp. Jou, iza Josephovih leđa. Ipak nije mogla dopustiti da se Joseph dočepa prstena i da ga baci u rijeku. U tome se slagala s gosp. Joom trebalo je spasiti dijamant. Gosp. Jo uzme prsten i skrije ga u džep. Joseph se okrene i opazi to. Digne se i krene prema bungalovu. Sada je sve propalo, reče gosp. Jo nakon nekog vremena. To je bilo jasno od početka, reče Suzana, uostalom, uvijek je tako. Zašto ste mu morali reći? Prije ili poslije bih mu ionako bila rekla, ne bih se mogla obuzdati da mu ne spomenem dijamant.

Neko su vrijeme šutjeli. Sinoć su do kasna bili u Ramu i Suzana odjednom otkrije da je pospana. Gosp. Jo je djelovao posve slomljeno. Automobil je ostavio s onu stranu puta, poviše mosta. Bila je to doista predivna limuzina. Uskoro će se vratiti na Sjever odakle je i došla, i gosp. Jo će otići zajedno s njom. Možda mu to još nije ni došlo do svijesti. Mislim da ne trebate više dolaziti, reče Suzana. To je strašno, potvrdi gosp. Jo. Zašto ste uopće morali govoriti Josephu Nikada nisam vidjela dijamant, bilo je to jače od mene, niste mi ga trebali pokazati, vi to ne možete shvatiti. Strašno, ponovi gosp. Jo. Nebom su prelijetale divlje patke i izgladnjeli gavranovi. Ponekad bi kakva divlja patka sletjela i zaplesala na mutnoj vodi rukavca. To je jedino što ću viđati još mjesecima i mjesecima. Jednog ću dana ipak naći nekog lovca u prolazu, reče Suzana, ili kakva plantažera iz ovih krajeva, ili možda lovca od zanata koji će se nastaniti u Ramu, a možda će to biti i Agosti, ako se odluči. Ne mogu više, to je nepodnosivo, stenjao je gosp. Jo. Izgledalo je kao da se bori protiv neke nepodnošljive slike. Poskakivao je od muke. Ne mogu, ne mogu, ponavljao je. Ako ga konačno vrag odnese, idem sa Josephom na kupanje. Suzana! zaviče gosp. Jo tako glasno kao da je već doista otišla. Naglo je ustao i odjednom je djelovao kao da se nečega oslobodio, sav ozaren, genijalan. Našao je rješenje. Ipak ću vam ga dati! poviče u sav glas, idite i recite to Josephu. Sada i Suzana ustane. Izvadio je prsten iz džepa i dao joj ga. Ona ga opet pogleda. Bio je njezin. Uzela ga je, ali ga nije

stavila na prst, stisnula ga je u šaci i bez pozdrava otrčala prema bungalovu. 101SUZANA je trčeći stigla u bungalov. Joseph nije bio tamo. Ali je zato zatekla majku kako stojeći pored štednjaka priprema večeru. Ona zavitla prstenom. Vidi, prsten! Dvadeset tisuća franaka. I dao mi ga je zauvijek. Majka ga je pogledala izdaleka. I ništa nije rekla. Gosp. Jo je čekao pod mostom da se Suzana vrati, ali kako se nije vratila, napokon je otišao. Sat kasnije, malo prije nego što su sjeli za stol, majka je ljubazno zamolila Suzanu da joj dade prsten kako bi ga bolje pogledala. Joseph koji je u tom trenutku sjedio u salonu, mogao je čuti njezinu molbu. Daj mi ga, molim te, rekla je ljubazno, nisam ga pravo ni vidjela. Suzana joj dade prsten. Uzela ga je i dugo promatrala na dlanu. Zatim je, bez objašnjenja otišla u svoju sobu i zatvorila za sobom vrata. Po onom njezinom izrazu što su ga uvijek znali razlikovati od svih ostalih izraza, i koji je odjednom odavao lažnu srditost u trenutku kad je izlazila iz blagovaonice, Joseph i Suzana shvatili su da je otišla skriti prsten. Sve je uvijek skrivala, kinin, konzerve, duhan, sve što se moglo prodati ili kupiti. Skrila ga je u praIO2L znovjernom strahu da bi prsten mogao nestati iz još premladih Suzaninih ruku. Sada se prsten vjerojatno nalazio između dvije daske u pregradi, ili u vreći s rižom, ili u madracu na njezinu krevetu, ili joj je, obješen na uzici oko vrata, bio ispod haljine. Do večere ga više nisu spominjali. Suzana i Joseph sjeli su za stol. Ali ne i ona. Sjela je podalje od stola, u naslonjač koji se nalazio pored zida. Jedi, reče Joseph. Daj mi mira. Glas joj je bio zlokoban. Ništa nije pojela, ni krišku kruha, čak nije zatražila ni svoju uobičajenu kavu. Joseph ju je zabrinuto promatrao. Ne, nije

ona gledala ništa određeno, samo je s izrazom mržnje piljila u pod, a da ga nije vidjela. Joseph nije mogao podnijeti da ona sjedi tek tako, naslonjena na zid, daleko od njih dok oni jedu, kakav god bio tome razlog. Zašto praviš takvu facu? upita Jospeh. Taj mi je tip ogavan, skroz ogavan, i nikada više neće vidjeti svoj prsten. Ne govorimo ti o tome, reče Joseph, hoćemo da dođeš jesti. Ona udari nogom o pod i poviče Uostalom, pa što onda? Na našem mjestu svatko bi ga zadržao. Zatim ponovno zašuti. Prođe neko vrijeme. Joseph započne iznova. Moraš popiti svoju kavu. Popij barem kavu. Neću popiti kavu jer sam stara i jer sam umorna i jer sam sita svega, sita da imam takvu djecu, o kako sam sita... Zastane malo. Opet snažno pocrveni i oči joj se zamagleTe svoje gadure... I zatim nastavi svoju staru pjesmu. Ne postoji ništa ogavnije od dragulja. To ničemu ne služi, baš ničemu. A onima koji ih nose manje su potrebni nego ikomu drugome. Ponovno je zašutjela i to je trajalo tako dugo, da bi čovjek mogao pomisliti kako se konačno smirila, da nije bilo te ukočenosti cijeloga tijela. Joseph više nije od nje zahtijevao da jede. Prvi put u životu majka je imala u rukama nešto što vrijedi dvadeset tisuća franaka. Daj mi ga, bila je rekla ljubaznim glasom. Suzana joj ga je dala. Dugo ga je gledala i sada je bila kao pijana. Dvadeset tisuća franaka, to je dva puta više od vrijednosti hipoteke na bun. galov. Joseph je okrenuo glavu dok je gledala prsten. Bez ijedne riječi otišla je u svoju sobu da bi ga skrila. Teško su nakon toga mogli jesti. Vratiti prsten takvu degeneriku bila bi sramota, prava sramota. I to nakon svih onih svinjarija koje je ovdje izvodio.

Ni Suzana ni Joseph nisu se usudili pogledati je, niti joj odgovoriti. Bilo joj je strašno što je na takav način uzela prsten, i što ga je zadržala. Više ga nije mogla vratiti, to je bilo sigurno. Ponavljala je kao slaboumna neprestance jedno te isto, očiju prikovanih na pod, i posramljena. Mučno ju je bilo gledati. Što je to zapravo učinila Suzana u trenutku kad joj je pokazala prsten? Kakva se to mladost, kakav stari potisnuti žar, kakav se to nalet požude, dotada neslućene, probudio u njoj kada je ugledala prsten? Od prvoga je trenutka već bila odlučila da će ga zadržati. Buknulo je to iz nje tek kad se Suzana dignula od stola. Konačno je ustala. Bacila se na nju i udarila ju je šakom iz sve snage koja joj je još preostala. Svom snagom svoga uvjerenja da je u pravu, i istodobno, jednakom snagom svoje sumnje. Dok ju je udarala, govorila je o branama, o banci, o svojoj bolesti, o krovu, o satovima klavira, o katastru, o svojoj starosti, o svojoj iscrpljenosti, o svojoj smrti. Joseph joj se nije suprotstavio i pustio ju je da mlati Suzanu. Trajalo je to više od dva sata. Ustajala bi, bacala se na Suzanu, i potom bi se opet srušila u naslonjač, slomljena od umora, primirena. A onda bi ponovno ustajala i ponovno se bacala na Suzanu. Reci mi istinu i pustit ću te. Nisam s njim spavala, dao mi ga je tek onako, nisam ga čak ni zatražila, pokazao mi ga je i dao, tek onako, ni zbog čega. Opet ju je udarala, kao pod pritiskom neke sile koja je ne pušta. Suzana joj je ležala pred nogama, napola gola u poderanoj haljini, i plakala. Kad bi pokušala ustati, majka bi je gurnula udarcem noge i urlala Ma reci mi napokon, zaboga, pa ću te pustiti. Činilo se da ne može otrpjeti Suzanin pokušaj da se pridigne. Čim bi se samo pomaknula, udarila bi je. Glave zaklonjene rukama, Suzana je, napokon, pokušavala još samo strpljivo se zaštititi. Zaboravila je da ta silina potječe od njezine majke,

i podnosila ju je kao što bi podnosila vjetar, ili valove, neku nimalo osobnu snagu. Prepala bi se svaki put kad bi se majka srušila u naslonjač, i to zbog njezina lica izbezumljena od napora. Reci mi, ponavljala je na trenutke gotovo mirnim glasom. Suzana nije odgovarala. Majka kao da je odustala i zaboravila. Povremeno bi zijevnula i očni kapci bi joj se odjednom zatvorili, glava zaljuljala. Ali i najmanji Suzanin pokret, ili sama činjenica što bi je, otvorivši oči, probuđena klimanjem vlastite glave, opazila pod svojim nogama, natjerali bi je da se ponovno digne i da je i dalje udara. Jo105seph je listao HollywoodCinema, jedinu knjigu koju su imali u obitelji, staru šest godina, i koje se nikada nije zasitio. Kad je majka udarala Suzanu prestajao bi je listati. Najednom joj iznenada reče Pas mater, dobro znaš da nije s njim spavala, ne razumijem zašto se inatiš. A što ako je hoću ubiti? Ako mi je bas došlo da je ubijem? Joseph je ostao s njima jer je nije htio ostaviti samu s majkom u takvu stanju, to je bilo jasno. No možda ni sam nije bio baš sasvim nacistu. Nakon što se izderao na nju, ona ju je i dalje udarala, ali sve slabije i svaki put malo kraće. A Joseph bi je svaki put iznova grdio. Pa što, uostalom, baš da je i spavala s njim, zar ti se živo ne fućka zbog toga? Da, sada je više nije tukla tako uvjerljivo. Već dvije godine nije tukla Josepha. Nekoć je često i njega tukla, sve do onoga dana kada ju je uhvatio za ruku i nježno u tome spriječio. Najprije je bila zapanjena, a onda se nasmijala zajedno s njim, zapravo sretna što je postao tako snažan. Otada ga nikada više nije tukla, sigurno ne zato što bi ga se bojala, nego zato što joj je Joseph rekao da to više neće trpjeti. Joseph je smatrao da djecu treba tući, pogotovo žensku, ali bez pretjerivanja i samo u krajnjem slučaju. Ali otkada se srušila brana i otkada više nije tukla Josepha, majka je

tukla Suzanu mnogo češće nego ranije Kad više neće imati nikoga da mu prilijepi šljagu, govorio je Joseph, odalamit će se po vlastitoj njušci. Joseph će sigurno ostati sve dok majka ne pođe na spavanje. Suzana je bila mirna. Pa sve da je i spavala s njim radi prstena, reče on, čudna mi čuda! U duši je bila duboko zadovoljna i mirna. Majka se uza106 lud trudila. Prsten je bio tu, u kući. U kući je bilo dvadeset tisuća franaka. Jedino je to bilo važno. Sigurno je već znala što će s njima. Nisu je to mogli pitati večeras, ali sigurno će već od sutra moći otvoreno o tome govoriti. Više ga nije bilo moguće vratiti. Suzana obično nije podnosila da je tuče, ali te je večeri smatrala da je i to bolje nego da je majka, pošto je uzela prsten, mirno sjela za stol kao da se ništa nije dogodilo. I što uopće znači taj prsten, na kraju krajeva? U nekim slučajevima čovjek je upravo dužan zadržati prsten. Itekako! reče Joseph. Tko bi uopće mogao nešto drugo i pomisliti? Možda će sada moći kupiti novi automobil i obnoviti bar jedan dio brane. A možda će, zahvaljujući prstenu, postati bogati, toliko bogati, da će njihovo bogatstvo daleko nadmašiti bogatstvo gosp. Joa. Uzalud je urlala. To je veče bilo znamenito. Uspjeli su izmamiti taj prsten od gosp. Joa, i sada je on tu negdje u kući, i nikakva ga sila na svijetu neće moći iz nje izvući. To su veče dugo čekali, ali sada je ono ovdje, ipak je došlo. Bilo je napokon i vrijeme, godinama su im propadali svi planovi. Ovo je njihov prvi uspjeh. Nije ovo sreća, nego uspjeh. Već godinama to iščekuju i ako ni zbog čega drugoga, već su samim tim čekanjem zaslužili prsten. Dugo je trajalo, ali eto, sada se dogodilo, on je na njihovoj strani na ovoj strani svijeta. Imaju ga. Onaj tamo ga se odrekao samo zato da bi joj se mogao približiti u hladovini ispod mosta, i to samo približiti. Ali tu

pobjedu, koja je odolijevala svim udarcima sudbine, ona nije mogla ni s kim podijeliti, pa čak ni sa Josephom. Što uopće znači jedan prsten malo pa ništa. Odbiti ga u mom slučaju bio bi pravi zločin. Tko bi mogao imati suprotno mišljenje? Tko bi na cije107J lom svijetu mogao imati suprotno mišljenje? Ne htjeti ga uzeti sada kada vam je bio darovan, bilo je jednostavno nezamislivo. Toliko ima tih dragulja koji jalovo počivaju na dnu lijepih škrinjica, a toliko su potrebni svijetu. Ovaj je njihov započeo svoj put, oslobođen i, ubuduće plodonosan. I to prvi put otkada su ga krvave ruke nekog crnca izvukle iz kamenog korita jedne od onih strašnih rijeka Katange, pohrlio je, napokon slobodan, daleko od domašaja pohlepnih i neljudskih ruku svojih tamničara. Prestala ju je udarati. Rastresenasva obuzeta svojim mislima, vjerojatno je razmišljala što bi s njim mogla učiniti. Možda bismo mogli promijeniti automobil, reče tiho Suzana. Joseph prestade prelistavati Hollywoodcinema i spusti ga na stol. I on je razmišljao. Ali majka osinu kćer pogledom i opet počne urlati. Nećemo promijeniti automobil, isplatit ćemo banci zajam, i možda ćemo promijeniti krov. Uradit ćemo ono što ja budem htjela. Ipak još nije bilo gotovo kao što su mogli pomisliti. Trebalo je još čekati. Isplatit ćemo zajam za zemljište, reče Suzana, i obnovit ćemo krov. Zašto ju je, čim je opazila kako se smiješi, majka opet počela udarati? Ustala je, nasrnula na nju i srušila je. Ne mogu više, trebala bih biti u krevetu... Suzana podiže glavu i pogleda je. Spavala sam s njim, reče, i zato mi ga je dao. Majka se strovali u naslonjač. Ubit će me, pomisli Suzana, čak je ni Joseph neće moći spriječiti. Ali majka je piljila u

Suzanu, uzdignutih ruku, kao da se sprema skočiti, ali zatim spusti ruke i reče mirno Nije istina. Lažeš. Joseph je ustao i prišao majci. Ako je još jednom dotakneš, reče on polagano, još jedan jedini put, brišem s njom u Ram. Ti si obična stara luda. Sada sam u to sasvim siguran. Majka pogleda Josepha. Da se možda nasmijao, i ona bi se sama nasmijala. Ali nije se nasmijao. Ona tako ostade u naslonjaču, zaprepaštena, neprepoznatljiva od tuge. Suzana je, opružena koliko je duga i široka pored Josephova naslonjača, plakala. Zašto je opet počela? Možda je polur djela? Život je strašan, a majka je jednako strašna kao i život. Joseph je ponovno sjeo i sada je gledao samo nju, Suzanu. Jedina nježnost u njezinu životu bio je samo on, Joseph. Kada je otkrila tu nježnost, tako suzdržanu, skrivenu pod tolikom grubošću, Suzana je u isti mah shvatila koliko je bilo potrebno udaraca, a i strpljenja, i koliko će ih još vjerojatno biti potrebno, da bi se ta nježnost napokon izrazila. I onda je zaplakala. Uskoro je majka utonula u san. Odjednom je, njišući glavom, poluotvorenih usta, potpuno se prepustivši mlijeku snova, plovila lagana, u čistoj bezazlenosti. Više se nisu mogli ljutiti na nju. Beskrajno je voljela život, i upravo je ta njezina neumorna i neizlječiva nada bila uzrokom da je postala takva kakva je, očajnica nade same. Ta ju je nada istrošila, razorila, do te mjere ogolila, da taj san u kojem se sada od nje odmarala, nije mogla nadmašiti ni sama smrt. Suzana se dovukla do Josephove sobe i čekala da vidi što će on uraditi. Dugo je gledao majku kako spava, ruku zgrčenih na rukohvatu naslonjača, namrštenih obrva. Zatim je ustao i pošao prema njoj. Pođi leći, bit će ti bolje u krevetu. Majka se trgne iz sna i pogleda po sobi

Gdje je ona? 109 I ti pođi leći...Nije spavala s njim. Poljubi je u čelo. Suzana ga je vidjela da je ljubi samo kad je bila u komi koja bi nastupila nakon njezinih napadaja, i kad je mislio da će umrijeti. Jadna ja, reče majka, jadna ja, znam to i sama. Nemoj se više uzrujavati zbog prstena, prodat ćemo gaPlakala je obujmivši glavu rukama. Jadna ja, stara luđakinja... Joseph je pridigne i odvede u njezinu sobu. Zatim Suzana više ništa nije vidjela. Pošla je u Josephovu sobu i sjela na njegov krevet. Sigurno joj je pomagao da legne. Nakon nekog vremena vratio se u blagovaonicu, uzeo svjetiljku i pridružio se sestri. Odložio je svjetiljku na pod i sjeo na vreću riže, u podnožju kreveta. Legla je, reče. Pođi i ti. Suzana bi radije još malo ostala. Rijetko je dolazila u Josephovu sobu. Bila je to najoskudnije namještena soba u bungalovu. Osim Josephova kreveta nije bilo drugog pokućstva. No zato su drveni zidovi bili prekriveni puškama i kožama životinja koje je sam štavio i koje su polagano trunule, šireći oko sebe bljutav i neugodan miris. U dnu sobe, na strani prema rijeci, nalazila se ostava koju je majka dala napraviti od verande. Već je šest godina u njoj gomilala konzerve, kondenzirano mlijeko, kinin, duhan, a ključ je uvijek imala kod sebe, danonoćno, obješen na uzici oko vrata. Možda je prsten već bio tamo, u sjeni kakve konzerve s kondenziranim mlijekom. Suzana je prestala plakati. Mislila je na Josepha. Sjedio je na vreći riže, usred tih stvari koje su mu bile najvažnije na svijetu, okružen puškama i kožama. Joseph je bio lovac, i ništa drugo. U pravopisu je griješio više od nje. Majka je uvijek govorila da nije za školu, da se razumije samo u no

strojeve, u aute, u lov. Možda je imala pravo. Ali možda je to govorila samo zato da opravda sebe što mu nije omogućila nastavak školovanja. Otkako su došli u dolinu, Joseph je lovio. S četrnaest je godina počeo loviti noću, sam je gradio promatračnice, i odlazio u šumu samo s jednim vodičem, bosonog, kriomice od majke. Ništa na svijetu nije volio tako kao što je volio vrebati crnog tigra na ušću rijeke. Mogao ga je čekati noćima i danima, sasvim sam, po svakom vremenu, ležeći potrbuške u mulju. Jednom je tako čekao tri dana i dvije noći i vratio se s dvogodišnjom crnom panterom. Stavio ju je kao ukras na pramac svoje barke i svi su se seljaci iz doline okupili na padini pokraj obale da bi ga vidjeli kako pristaje. Kad se naprezao da razmišlja, s teškoćom i preko volje, kao ove večeri, čovjek nije mogao a da ne pomisli kako je zaista lijep i kako ga se mora jako voljeti. Hajde, idi, ponovi Joseph, ne uzrujavaj se... Izgledao je umorno rekao joj da pođe spavati, a odmah potom očigledno zaboravio da je ona još uvijek tu. Dojadilo ti je upita Suzana. Podigao je pogled i shvatio da ona još uvijek sjedi na rubu njegova kreveta, u toj svojoj poderanoj haljini. Nije to ništa. Je li te ozlijedila? Nema veze... I tebi je dojadilo, zar ne? Ne znam. Što ti je dojadilo? Sve, reče Suzana, kao i tebi. Zapravo ne znam. Jebi ga, reče Joseph, treba i na nju misliti, stara je mi ne mislimo na to, ali njoj je dojadilo još više nego nama. Osim toga za nju je došao svemu kraj... Kraj čega? Zadovoljstva. Nije baš imala mnogo radosti u životu, niali sada je s tim gotovo, prestara je, više nema vremena... Hajde, pođi spavati, htio bih leći. Suzana ustane. U času kad je izlazila, Joseph je upita

Onda jesi li s njim spavala ili nisi? Ne, nisam spavala s njim. Vjerujem ti. Nije stvar u ševi, ali to se nikako ne treba dogoditi s njim, on je gad. Morat ćeš mu sutra reći da više nikada ne dođe. Nikada više? Nikada više. A onda što? Ne znam ni sam, reče Joseph, vidjet ćemo. uz SUTRADAN je gosp. Jo došao kao i obično. Suzana ga je čekala na obali kod mosta. Čim je čula trubu limuzine, majka je prestala s poslom oko banana i pogledala na cestu. Još se uvijek nadala da će se sve nekako srediti. Joseph, koji je prao auto s druge strane mosta, tamo na rubu bare, ustade, i leđima okrenut cesti, zagleda se netremice u majku kako bi je spriječio da se pokrene i priđe gosp. Jou. Suzana je bila bosonoga, a na sebi je imala jednu od svojih plavih pamučnih haljina, salivenih od starih majčinih. Skrila je onu koju joj je dao gosp. Jo. Samo su joj se na nogama i na rukama s crveno obojenim noktima još vidjeli tragovi njihova susreta. Svoju odluku da prekinu s gosp. Joom i njegovim posjetama Joseph im je saopćio tek za vrijeme ručka. Ne treba više dolaziti, rekao je Joseph, i to mu Suzana mora reći jednom zauvijek. Bilo je to teško. Čim se probudila, majka je sva treperila od planova. Ona je sama, i nitko drugi nego ona sama, tvrdila je, donijela odluku da će poći u grad i pokušati prodati prsten. Joseph je to rado prihvatio. Nije odmah ujutro govorio o prekidu s gosp. Joom, pa čim je 113majka ustala i ostala nasamo sa Suzanom, ponovno ju je upitala za cijenu prstena. Dvadeset tisuća franaka, odgovorila je Suzana. A zatim je majci palo na um da je upita vjeruje li ona da gosp. Jo ima još prstenja kojim može

raspolagati isto tako slobodno. Suzana joj je ispričala kako joj je bio dao birati između tri prstena podjednako lijepa, ali različite vrijednosti, no da joj nikada nije dao do znanja da će joj darovati i ostala dva. Uvijek je govorio samo o jednome. S ta tri prstena bili bismo spašeni. Kada bi mu to lijepo objasnila, on bi shvatio, i bili bismo spašeni. Boli ga briga za naš spas. Ona to nikako nije mogla povjerovati. Kad bi mu ti to lijepo objasnila, u brojkama, nije moguće da ne bi shvatio. Njemu to mnogo ne znači. Ne može ipak nositi sva tri odjednom, a mi bismo bili spašeni. Suzana je to spomenula Josephu, ali on je uporno ostao pri tome da se prekine s gosp. Joom. Izjavio je to za vrijeme ručka. Da se prekine? A što se ti u to miješaš? upitala ga je majka. Joseph je mirno odgovorio Da se prekine. Ako mu ona to ne bude rekla, onda ću mu ja reći. Pocrvenjela je žestoko i ustala od stola. Pogledom je pitala Suzanu. Svakako je željela da joj ona nešto kaže. Ali Suzana je, oborena pogleda, mirno jela. A tada se, sluteći njihovo sudioništvo, sva izbezumila. Stojeći između njih, najednom sva utučena, opet je počela vikati, ali s manje snage nego obično, nekako plašljivo. A onda što? Što će biti s nama? Vidjet ćemo, reče Joseph blago. Kad se pojave lovci, oni dolaze bez žena. Ove su visoravni pune lovaca, Sjever također. Vidjet ćemo, možda odemo onamo. U svakom slučaju, s gosp. Joom je svršeno. Majka se i dalje protivila. Iako je po Josephovu glasu bilo jasno da joj je sve uzalud. Lovci crkavaju od gladi, s njim bih ipak bila mirnija. Joseph joj se suprotstavljao, uvijek s istom blagošću. Ustao je i prišao joj. Suzana, oborenih očiju, nije ih se usudila ni pogledati.

Slušaj me, jesi li ikada pogledala toga tipa? Neće mi sestra spavati s njim. Pa makar nikada ništa ne imala, ne želim da spava s njim. Sjela je ponovno. Pokušala ga je nadmudriti. Mislim da ne treba prekinuti odmah. Bolje neka malo pričeka. Što ti misliš o tome, Suzano? Joseph je postao odlučniji, ali još uvijek nije govorio o prstenu. Odmah će prekinuti. Ne pitaj je što misli, ona još nije ni s kim spavala, ne može znati kako će joj biti. Neka kaže svoje mišljenje. Radije bih lovca, reče Suzana. Uvijek ti vaši šugavi lovci. Nikada se nećemo izvući iz gabule. Nitko joj ne odgovori. A zatim to više nisu ni spominjali. I onda je, u uobičajeno vrijeme, gosp. Jo stigao na most, sjedeći otraga u svojoj predivnoj limuzini. Po noći je bilo kišilo, i auto je bio sav blatnjav. No gosp. Jo je po svakom vremenu prelazio pedesetak kilometara dnevno da bi vidio Suzanu. Čim ju je ugledao, naredio je vozaču da stane u blizini mosta. Suzana priđe vratima automobila i gosp. Jo odmah iziđe, odjeven u odijelo od sirove svile. Nikada Joseph neće imati odijelo od sirove svile. Sva su odijela gosp. Joa bila od sirove svile. Kad su se malo pohabala, gosp. Jo bi ih poklanjao svome vozaču. Govorio je da je svila laganija od pamuka i da ne podnosi ništa drugo na sebi zato što ima osjetljivu kožu. Doista je bilo velikih razlika između njih i gosp. Joa. Čekali ste me? Kako lijepo od vas... Suzana je stajala pored njega. Uhvatio joj je ruku i poljubio je. Nije još vidio majku i Josepha koji su, nepomični, čekali. Obično bi oni, vidjeviši ga da stiže, radili s pojačanim žarom kako ne bi morali odgovoriti na njegov pozdrav. Suzana izvuče svoju ruku iz ruke gosp. Joa i ostane stajati pored njega. Došla sam vam reći da me više ne posjećujete. Gosp. Jo se promijeni u licu. Podigne malo šešir pa ga

opet stavi, gledajući netremice Suzanu izbezumljenim pogledom. O čemu to govorite? Glas mu je odjednom utihnuo. Sjeo je na livadu, bez straha da će se uprljati, i ne vadeći novine iz džepa kako bi ih prostro na zemlju kao što je to obično činio. Suzana je, stojeći i nadalje pored njega, čekala da on to shvati. Malo podalje, majka i Joseph su također čekali. Gosp. Jo ih napokon ugleda. Majka se još uvijek vjerojatno nadala da će se sve nekako srediti i da će gosp. Jo, pod pritiskom te prijetnje, doći k njima ponovno, i to džepova punih dijamanata, kako bi se što bolje iskupio. Joseph se opet, zbog majke, nadao da će gosp. Jo konačno shvatiti, i to jako brzo. Nemojte više dolaziti, reče Suzana, nemojte više nikada doći. Činilo se da ne čuje dobro. Počeo se znojiti i nastavio skidati i stavljati šešir kao da više ne zna učiniti nijednu drugu kretnju. Pogled mu je lutao od Suzane do majke, od majke do Josepha, od Suzane do Josepha, bez zaustavljanja. Izgubljen u pretpostavkama, pokušavao je shvatiti. Kažu mu da više ne smije dolaziti, i to sutradan nakon što im je dao dijamant! I tako je i dalje skidao i stavljao šešir, i bilo je jasno da neće s tim prestati, dokle god ne bude shvatio. Tko je to odlučio? upita odrešitijim glasom. Ona, reče Suzana. Vaša majka? opet upita gosp. Jo odjednom vrlo sumnjičav. Upravo ona. Joseph se slaže. Gosp. Jo ponovno baci pogled prema majci. Ona ga je i nadalje gledala očima punim ljubavi. To nije poteklo od nje, ne nije. Što se dogodilo? Ako ovaj uskoro nestane, pridružit ću se Josephu. Danas je sličan svome autu, a auto je sličan njemu, baš su si par. Još jučer joj taj automobil nije bio posve ravnodušan zato što je

još postojala mogućnost da jednoga dana bude njezin. Ali danas se već nalazio na velikoj udaljenosti u odnosu na Suzanu. Više je nikakva, niti najtanja nit, nije vezivala za taj auto. I auto je zbog toga postao glomazan i ružan. Ne sviđate im se. No također i zbog prstena. Gosp. Jo skine šešir. Još je razmišljao. Ali s obzirom da sam vam ga dao tek onako, ni za što... Teško je to objasniti. Gosp. Jo stavi opet šešir na glavu, bez rezultata. I dalje nije shvaćao. Nije se činilo da namjerava otići, čekao je da mu objasne. Imao je vremena. Ali ne i ona vidjevši da se razgovor nastavlja, majčino nadanje moglo se svakog trenutka sve više učvrstiti. To je užasno, reče gosp. Jo, to je nepravedno. Činilo se da jako pati. Ali s njegovom je patnjom bilo kao i s njegovim autom, bila je je još nametljivija i ružnija nego inače, i nikakva vas nit, ma kako tanka bila, ne bi mogla povezati s njom. Bolje otiđite, reče Suzana. Odjednom se, postavši ciničan, počne smijati ishitrenim smijehom. A prsten? Sada se i Suzana počne smijati. Ako mu padne na pamet da pokuša vratiti prsten, to bi moglo biti zabavno. Gosp. Jo je budala. Koliko god bio bogat, u usporedbi s njima, on je obična mala budala. Vjeruje da mu oni još mogu vratiti taj prsten. Suzanin je smijeh bio svjež i prirodan. Sada je moj, samo moj, reče Suzana. E pa onda, da čujemo, reče gosp. Jo u čiju se ciničnost sada umiješalo i malo lukavstva, da čujemo što vi to, naprimjer, kanite s njim? Suzana se smijala i dalje. Milijuni koje je imao gosp. Jo nisu nimalo utjecali na njegovu prirođenu prostodušnost. Jer taj im je prsten sada pripadao, i bilo bi ga isto tako teško oteti od njih, kao što bi bilo da su ga pojeli i probavili, i da se već rastvorio u njihovim vlastitim tijelima. Sutra idemo u grad da ga prodamo.

Gosp. Jo promrmlja nekoliko puta uzastopce gle, gle, gle, kao da mu je sada sve jasno, i sve je to bilo popraćeno nekim, tko bi znao kakvim, znakovitim cerekanjem. Zatim doda A što ako ga uzmem natrag? Nema šanse. A sada otiđite. Prestao se smijati. Dugo ju je gledao i snažno se zacrvenio. Ništa mu nije bilo jasno. Skine šešir i reče izmijenjenim, žalosnim glasom Niste me uopće voljeli. Željeli ste samo prsten. Nisam posebno željela baš prsten, nisam na to ni pomišljala, vi ste ga prvi spomenuli. Htjela sam mnogo više od toga. Ali sada kad ga imamo, mislim da bih ga radije bacila u rijeku nego li vam ga vratila. Nije se nikako mogao odlučiti da ode. Još je razmišljao i to bez kraja i konca, tako da ga je Suzana morala podsjetiti Morate otići. Vi ste potpuno nemoralni, reče gosp. Jo tonom dubokog uvjerenja. Takvi smo. Morate otići. Uspravio se teška srca. Uhvatio je ručku na vratima automobila, pričekao trenutak, te izjavio prijeteći Neće to ostati na tome, sutra ću i ja biti u gradu. Sve vam je uzalud, od toga neće biti ništa. Napokon ude u automobil i reče nešto vozaču. Ovaj počne okretati auto na mjestu. Cesta je bila uska i to je bilo teško i dugotrajno. Kad bi se penjao putem prema bungalovu, običavao je auto okretati u dva maha. Danas je dostojanstveno izbjegavao put. Unatoč svemu, Joseph je s obale bare promatrao to okretanje. Majka je, još uvijek nepomična, i kao razapeta, gledala kako se zbiva neopoziv odlazak gosp. Joa. Prije nego što se njegov auto posve okrenuo, naglo je ušla u bungalov. Suzana krene u pravcu Josepha. U trenutka kad ju je auto mimoilazio, ona letimično spazi gosp. Joa koji joj kroz prozor dobaci preklinjući pogled. Ona skrene koso preko rižišta da što prije stigne

do Josepha. Završio je s pranjem auta. Sada je napuhavao gumu na 5 kotaču. k Gotovo je, reče Suzana. Moglo je baš biti i brže... 119Guma koju je Joseph popravljao bila je probušena na tri mjesta. Zračnica je još bila dobra i Joseph je stavio komadiće starih guma između zračnice i gume da bi je pojačao. Pumpao je iz petnih žila da ti komadići ne ispadnu. Suzana sjedne na obalu bare, promatrajući ga kako pumpa gumu. Hoćeš li još dugo? upita Suzana. Pola sata. Zašto? Onako. Bilo je jako vruće. Suzana prestane promatrati što radi Joseph, okrenu se oko svoje osi, podigne suknju, i zamoči noge u baru. Zatim si rukama poškropi noge do bedara. Uživala je. Već mjesec dana, odjednom joj sinu, čeka da može nekažnjeno zadignuti suknju i umočiti noge u baru. Njezina kretnja uzburka površinu vode i poplaši ribe. Načas poželi poći po udicu u bungalov, ali se ne usudi vratiti se u kuću bez Josepha. Kad je završio prvi kotač, Joseph se dohvati rezervne gume koja je također bila probušena. Odvajao je zračnicu od gume. Čovjek nikada nije mogao pomoći Josephu kad se bavio s iz. Povremeno bi prekleo. Koji usrani auto, pas mater, koja prokleta krntija! U bari se valovito ocrtavala planina, na podlozi od sivobijelog neba. Opet će biti kiše po noći. S morske su strane nailazili veliki ljubičasti oblaci. Poslije noćne oluje sutra će biti svježe. Doći će u grad kasno navečer i to samo pod uvjetom da im putem baš prečesto ne zakažu gume. Prsten će prodati sutradan ujutro. To će biti prva stvar koju će uraditi. Grad je pun muškaraca. Koja je to ljepotica? Mora da dolazi s juga, nitko je ne poznaje. Što god majka rekla, sigurno u gradu postoji muškarac za nju, za Suzanu. Možda kakav lovac, možda plantažer, ali sasvim će se sigurno naći netko za nju. 12.0

Joseph je prestao popravljati gumu. Idemo u brda? Idemo po piliće da imamo putem što jesti. Suzana skoči na noge i nasmije se Josephu. Hajdemo, hajdemo odmah, Joseph. Spremit ću krntiju ispod bungalova, pa idemo. Joseph već odavno nije išao u grad i veselio se tome. Joseph je parkirao auto ispod bungalova, ali se nije htio popeti gore. Prošlo je premalo vremena od odlaska gosp. Joa. Nikada nije običavao ići u šumu bez puške. Prošli su onim dijelom doline koji je odvajao bungalov od ceste i od planine. Zemljište se polako počelo uzdizati u blagu padinu, rižišta su nestala i ustupila mjesto oštroj i visokoj trstici nazvanoj tigrova trava kroz koju su se noću šuljale divlje zvijeri. Trebalo je oko četvrt sata hoda da bi se došlo do šume. Što ti je rekao? upita Joseph. Rekao mi je da i on ide u grad. Joseph prasne u smijeh. Osjećalo se da je sretan. Put se sužavao, padina je postajala sve strmija, a čistina na kojoj su pasle koze i svinje nagovještavala je šumu. Prošli su kroz jedno sasvim bijedno selo koje se sastojalo od nekoliko koliba. A nakon toga je počinjala šuma slijedeći savršeno jasnu crtu krčevine. Stanovnici doline nikada nisu krčili onkraj te crte, bilo je to nepotrebno zemljište pogodno za uzgoj papra nalazilo se na mnogo većoj visini u planini, a njima baš i nisu bile potrebne livade za onih nekoliko koza koje su posjedovali. i A za prsten? upita ponovno Joseph. Suzana je oklijevala trenutak. Ništa mi nije rekao. Čim su zašli u šumu put se pretvorio u usku stazu širine 121ljudskih prsiju i nalik tunelu iznad kojega se nadvila šuma, gusta i mračna. On je blesav. Nije zao, ali je stvarno blesav. Lijane i orhideje su u čudovišnoj, natprirodnoj najezdi obujmljivale cijelu šumu i pretvarale je u gustu jednoličnu masu koja je bila neprohodna i zagušljiva poput podmorja. Lijane duge nekoliko stotina metara isprepletale su krošnje

stabala, a na njihovim vrhovima, u nesputanom bujanju kakvo čovjek može samo zamisliti, iz golemih gnijezda orhideja, usmjerenih prema nebu, brizgali su raskošni cvatovi od kojih se ponekad mogao vidjeti samo rub. Prašuma je mirovala ispod prostrana svoda satkanog od gnijezda orhideja punih kišnice u kojima su se mogle naći iste one ribe kao i u barama u dolini. Rekao mi je da smo nemoralni, reče Suzana. Joseph se ponovno nasmije. O, to sigurno jesmo. Iz prašume se dizalo moćno zujanje komaraca pomiješano s neprekidnim, piskavim cvrkutom ptica. Joseph je išao naprijed a Suzana dva koraka iza njega. Na pola puta, između doline i sela drvosječa, Joseph uspori hod. Prije nekoliko mjeseci na tom je mjestu ubio mladu panteru mužjaka. Bio je to malen proplanak na kojem su zvijeri ostavljale svoj plijen da odstoji na suncu. Oblaci muha vijorili su se iznad žute trave proplanka usred gomila osušenog i smrdljivog perja. Možda sam mu ipak ja to trebao objasniti, reče Joseph. Vjerojatno mu uopće ništa nije jasno. Objasniti, što? Zašto nismo htjeli da spavaš s njim. To je teško shvatljivo kad je netko tako pun love kao on. Malo dalje od rukavca koji je presijecao proplanak namirisali su smolasto isparavanje mangovaca i začuli kriku djece. U tom dijelu planine više nije bilo sunca. I već se iz zemlje isparavao miris samoga svijeta, miris svih cvjetova, svih živih vrsti, miris tigrovaubojica i miris od sunca užegla mesa njihovih nedužnih žrtava, sjedinjenih zajedno u iskonskoj nerazlučivosti stvaranja svijeta. Dali su im nekoliko mangovih plodova. Pomogli su djeci da uhvate piliće, i dok su ih žene klale, Joseph se raspitivao kod muškaraca da li je u posljednje vrijeme dobar lov. Svima je bilo drago zbog njihova posjeta. Muškarci su dobro poznavali

Josepha jer su često išli s njim u lov. Pitali su ih kako im je majka. Ljudi iz toga sela nabavili su joj svojedobno gradu za bungalov. Svi su bili drvosječe. Pobjegli su iz doline da bi se nastanili u ovom dijelu šume koji bijelci još nisu uveli u svoje zemljišne knjige, zato da ne bi plaćali porez i zato da im ne bi zaprijetila eksproprijacija. Djeca su ispratila Suzanu i Josepha do rukavca. Posve gola i namazana šafranom od glave do pete, djeca su po boji i glatkoći puti nalikovala mladim plodovima manga. Malo prije rukavca Joseph zaplješće dlanovima da ih rastjera, a ona su bila tako divlja da su se razbježala uz piskave poklike nalik na krikove nekih ptica s rižinih polja. Toliko je djece umiralo u tim selima zaraženim močvarnom groznicom da je majka još pred dvije godine prestala onamo odlaziti. A ona su najčešće umirala a da nisu ni upoznala radosti ceste, još prije nego su toliko ojačala da bi mogla bez ičije pomoći prijeći ona dva kilometra šume koji su je od nje razdvajali. Majka je sjedila u blagovaonici i još nije zapalila acetilensku svjetiljku. Sjedila je u mraku pored štednjaka, na kojem se polagano kuhao gulaš od čapljetine. Sigurno ih je 123vidjela kada su otišli u planinu a i primijetila je da Joseph nije ponio pušku. Zacijelo je već čitav sat vrebala njihov povratak. Ako nije zapalila svjetiljku, bilo je to bez sumnje zato da bi ih vidjela već iz daleka kako se vraćaju, i da joj ne bi smetao odsjaj svjetiljke. Ali kad su Suzana i Joseph ušli u blagovaonicu, nije im se obratila ni jednom riječi. Otišli smo po piliće za put, reče Joseph. Ona ne odgovori. Joseph zapali svjetiljku, te odnese piliće kaplaru da ih stavi peći. Popne se ponovno gore zviždukajući Ramonu. i Suzana također počne zviždukati Ramonu. Majka, zaslijepljena svjetlom, zatrepće i nasmiješi se djeci. Joseph se nasmiješi njoj. Bilo je očigledno da se više ne ljuti i da je jednostavno žalosna što će dijamant koji je skrila biti

prvi i posljednji u njezinu životu, te da je izvor dijamanata presušio. Išli smo po piliće da klopnemo nešto putem, ponovi Joseph. Znaš kamo? U selo koje se nalazi iza rijeke, drugo nakon proplanka, reče Suzana. Već dugo nisam bila u tom selu, reče majka, ali znam. Pitali su me za tebe, reče Joseph. Niste uzeli pušku, opet se oglasi majka, to nije pametno, to... Da čim prije stignemo, reče Joseph. Joseph ode u salon i počne navijati gramofon gosp. Joa. Suzana pode za njim. Majka ustane i stavi dva tanjura na stol. Pokreti su joj bili spori kao da ju je to dugo čekanje u tami umrtvilo do dna duše. Ugasi štednjak i stavi veliku šalicu crne kave između dva tanjura. Suzana i Joseph su je pratili pogledom, puni nadanja, onako kao što su pogledom pratili staroga konja. Moglo se pomisliti da se smi1x4 jesi, ali to je zapravo samo umor ublažio crte njezina lica, umor i odustajanje. Dođite k stolu, gotovo je. Stavila je gulaš od čapljetine na stol i s naporom se smjestila ispred šalice kave. Zatim je otegnuto i bez glasa zijevnula, kao svake večeri u to vrijeme. Joseph se poslužio čapljetinom, a poslije njega Suzana. Majka počne raspletati pletenice i nanovo ih plesti za noć. Nije se činilo da je gladna. Sve je bilo tako tiho te večeri da se čulo prigušeno pucketanje dasaka u zidovima, drvo koje radi. Kuća je bila masivna, nije joj bilo prigovora, čvrsto je stajala na stupovima, ali se majci suviše žurilo da je izgradi i drvo se još nije bilo dovoljno posušilo. Mnoge su daske popucale i razdvojile se jedne od drugih, tako da je čovjek mogao iz svoga kreveta vidjeti izlazak sunca, dok se je noću, kad bi se lovci vraćali iz Rama, moglo vidjeti na zidu sobe odraz njihovih farova. Ali samo se majka žalila zbog toga nedostatka. Suzani i Josephu se to baš sviđalo. S morske su strane nebo osvijetlile velike crvene munje. Bit će kiše. Joseph je halapljivo jeo.

Izvrsno je. Fino je, reče Suzana, izvanredno. Majka se nasmiješi. Uvijek je bila sretna kad bi jeli s tekom. Stavila sam kap bijeloga vina, možda zato. Pripremala je gulaš dok je čekala da se vrate s planine. Morala je poći u ostavu, otvoriti bocu bijelog vina i pomno natočiti malo vina u gulaš. Kad je bila suviše gruba sa Suzanom, ili kad bi joj život prisjeo još malo više nego inače, ili kad je bila previše žalosna, kuhala im je tapioku s kondenziranim mlijekom ili banane zapečene u tijestu ili opet gulaš od čapljetine. To je zadovoljstvo uvijek imala u pričuvi za crne dane. Ako vam se sviđa, skuhat ću vam ga opet. Oboje se ponovno poslužilo gulašem. Tek se tada posve opustila. Što si mu rekla? Joseph nije shvatio. Objasnila sam mu, reče Suzana ne podigavši pogled. Ništa nije rekao? Shvatio je. Ona razmisli. A za prsten? Rekao je da mi ga daje. Njemu jedan prsten ne znači baš ništa. Još je malo pričekala. Što ti misliš, Joseph? Joseph, nakon kratkog oklijevanja, izjavi snažnim, neočekivanim glasom Ona može dobiti koga god bude htjela. Prije nisam u to vjerovao, ali sada sam siguran. Ne moraš se više brinuti zbog nje. Suzana je zapanjeno pogledala Josepha. Nikada se nije moglo znati do čega je došao u svojoj glavi. Možda je to izgovorio samo zato da umiri majku. O čemu ti to? upita Suzana. Joseph ne uputi pogled sestri. Nije se obraćao njoj.

Ona će se znati snaći. S kim bude htjela i kad to bude htjela. Majka pogleda Josepha s gotovo bolnom pažnjom i zatim se, odjednom, počne smijati. Možda je točno to što kažeš. Suzana prestane jesti, zavali se u naslonjač i zagleda u brata. Kako ga je samo smotala, reče majka. Dovoljno je da samo poželi, reče Joseph. Suzana je ustala i nasmijala se. Ni za Josepha si ne moraš više razbijati glavu cijelo vrijeme, reče. Majka se uozbilji i zamisli na minutu. Istina je da se neprestano brinem... I odmah je potom uhvati neko blago ludilo. Nije sve u bogatstvu, poviče sretna. Ne treba čovjek popustiti baš prvom bogatašu koji naiđe. Pas mater, reče Joseph, ne postoje samo bogatuni, ima i drugih, tu smo i mi, i mi smo također bogati... Majka je bila očarana. Bogati? Mi, bogati? Joseph udari šakom o stol. Bogati smo ako to hoćemo biti, potvrdi Joseph, bogati smo koliko i drugi samo ako to poželimo, pas mater, dosta je nešto htjeti pa da čovjek to i postane. Svi su se nasmijali. Joseph je lupao po stolu snažnim udarcima šake. Majka mu se posve prepustila. Joseph je bio njezino kino. Možda je to istina, reče ona, ako to doista poželimo, možda stvarno postanemo bogati. Pas mater, reče Joseph, a onda ćemo zgaziti na cesti sve one druge, gdje god da ih ugledamo, zgazit ćemo ih. Ponekad je Joseph zapadao u takvo čudno stanje. A kad bi mu se to događalo, doduše vrlo rijetko, onda je bio možda još i zanimljiviji od kina. Ah, reče majka, ja sam za to, zgazit ćemo ih, reći ćemo im što mislimo o njima i zgazit ćemo ih... 1 bolit će nas dupe što ih gazimo, reče Suzana. Pokazat ćemo im sve što imamo, ali im nećemo dati ništa.DRUGI DIO

kišom iz oblaka i muljevitom vodom rijeka i potoka. Ali bijelo je zaista silno podložno prljanju. I tako su bijelci od danas do sutra otkrili da su bjelji nego ikada, tako okupani, novi i opušteni u hladovini svojih vila bile su to velike zvjerke osjetljiva krzna. U otmjenom su dijelu grada stanovali samo bijelci koji su se obogatili. Kako bi pokazali nadljudsku moć bijelačkoga kretanja, ulice i pločnici otmjene četvrti bili su golemi. Sablažnjiv i nepotreban prostor nudio se nehajnim koracima moćnika na odmoru. A po avenijama su se meko kretali na gumenim kotačima njihovi automobili, kao da klize zrakom, u dojmljivoj polutišini. Sve je bilo asfaltirano, prostrano, obrubljeno pločnicima zasađenima rijetkim drvećem i podijeljenima na dva dijela travnjacima i cvjetnim lijehama duž kojih su bili parkirani blještavi nizovi taksija u obliku torpeda. Zalijevane nekoliko puta dnevno, pune zelenila i cvijeća, te su ulice bile isto tako dobro održavane kao aleje kakva golemog zoološkog vrta gdje su rijetke vrste bijelaca budno pazile na sebe same. Središte otmjene četvrti bilo je njihovo istinsko svetište. Samo su se u središtu sterale, u sjeni tamarisa, prostrane terase njihovih kavana. Tamo bi se uvečer sastajali samo oni. Jedino su konobari bili domoroci, ali prerušeni u bijelce, ugurani u smoking, jednako kao što su pored njih i palme na terasama bile ugurane u zemljane lonce. Svaku se noć moglo vidjeti bijelce kako zavaljeni u naslonjače od ratana, iza palmi u loncima i konobara u smokinzima, srču perno, viski sa sodom ili martel s mineralnom vodom, ne bi li stekli, u skladu sa svim ostalim, istinsku kolonijalnu jetru. Sjaj automobila i izloga, opranog pločnika, te blistava bjelina odijela i mokra svježina cvjetnjaka, sve to pretvaralo je otmjenu četvrt u čudesnu javnu kuću u kojoj se bi132 jela rasa mogla predati, u blaženom miru, posvećenom prizoru svoga vlastitog postojanja. Trgovine modnom

odjećom, parfemima, američkim duhanom i cigaretama nisu u ovim ulicama prodavale ništa korisno. I sam novac ovdje nije služio ničemu. Nije se smjelo dopustiti da bogatstvo padne bijelcima na teret. Sve je ovdje bilo otmjeno. Bilo je to slavno doba. Stotine tisuća domorodačkih radnika puštalo je krv stablima na stotinama tisuća hektara crvene zemlje, krvareći i sami kako bi zarežali stabla na tih stotinu tisuća hektara zemljišta koje se slučajno već nazivalo crvenim i prije nego što je postalo svojina nekoliko stotina bijelih, neizmjerno bogatih plantažera. Kaučuk je tekao. Krv također. Ali samo je kaučuk bio dragocjen, njega su skupljali, i on se, kad je jednom bio skupljen, isplatio. Krv je nestajala bez traga. Svi su još izbjegavali pomisao na to da će se jednoga dana okupiti golem broj onih koji će doći da je naplate. Tramvajske linije brižno su izbjegavale otmjenu četvrt. Uostalom, u toj četvrti, gdje se svatko vozio automobilom, tramvaji i nisu bili potrebni. Samo su se domoroci i bijela ološ iz siromašnih četvrti vozili tramvajem. Zapravo, kružna tramvajska linija strogo je ocrtavala granice raja otmjene četvrti. Ona ga je, za svaki slučaj, obilazila izdaleka, po koncentričnoj krivulji, a sve njezine stanice nalazile su se najmanje dva kilometra daleko od središta. Upravo su ti krcati tramvaji, bijeli od prašine i izloženi nesnosnom suncu, vukući se samrtničkom sporošću i uz paklenu škripu, dali naslutiti da postoji i jedan drugi grad koji nije bijel. Rabljene stare tramvaje iz prijestolnice, namijenjene umjerenome podneblju, majka domovina je obnovila i ponovno pustila u promet u koloniji. Vozač domorodac, koji je već u ranu zoru navlačio odoru, strgnuo bi je s tijela oko deset sati, odložio pokraj sebe i nastavljao vo133žnju gol do pojasa, obliven znojem, tim više što je ispijao po veliku šalicu zelenog čaja na svakoj stanici. Kako bi se bolje znojio i bolje osvježavao na propuhu, on je hladnokrvno, za svaku sigurnost, već prvih dana službe

razbio sva stakla na kabini. I putnicima je, uostalom, bilo preporučeno da urade to isto s prozorima svojih vagona ako su iz njih htjeli izaći živi. Sa svim tim mjerama opreza, tramvaji su vozili. Mnogobrojni tramvaji, uvijek krcati, bili su najočitiji simbol kolonijalnog napretka. Razvoj domorodačke zone i njezino sve veće udaljavanje od središta objašnjavao je nevjerojatan uspjeh tramvajskog prometa i upravo se zbog toga nijedan bijelac dostojan tog imena ne bi izložio riziku da ude u tramvaj, jer bi pritom osramotio obraz, svoj kolonijalni obraz, ako bi ga netko vidio. Bijelci koji se nisu obogatili, ti nedostojni kolonijalci, bili su odbačeni u zonu smještenu između otmjene četvrti i domorodačkih predgrađa. Tu su ulice bile bez drveća. Tratine su nestale. Bijele su dućane zamijenile nastambe za domoroce, i to one nastambe u nizu za koje je otac gospodina Joa bio pronašao čarobnu formulu. Ovdje su se ulice zalijevale jednom tjedno. Vrvjele su radosnom i cičavom dječurlijom i uličnim prodavačima koji su iz petnih žila, u vreloj prašini, izvikivali svoju robu. Hotel Central, u kojem su odsjeli majka, Suzana i Joseph, nalazio se upravo u toj zoni, na prvom katu polukružne zgrade koja je jednim dijelom gledala na rijeku, drugim na kružnu tramvajsku liniju, a u prizemlju te zgrade nalazili su se restorani s gotovim jelima u koje su svi imali pristup, zatim pušionice opijuma i kineske trgovine mješovitom robom. Ovaj je hotel imao izvjestan broj stalnih gostiju trgovačke zastupnike, dvije samostalne kurve, jednu švelju i velik broj nižih carinskih i poštanskih službenika. Prolazni gosti bili su i opet službenici koji su čekali na poi34 vratak u domovinu, zatim lovci, plantažeri, te također, pri svakom dolasku poštanskog broda, mornarički časnici, a posebice kurve svih narodnosti koje su u hotelu provodile kraći ili duži staž prije nego što bi se smjestile u javnim kućama otmjene četvrti, ili pak u prekrcanim lučkim

bordelima, kamo su se, u pravilnim valovima izlijevale sve brodske posade svih linija Pacifika. Ovaj je hotel držala gđa Marta, stara kolonijalka od šezdeset pet godina, koja je došla ravno iz jednog lučkog bordela. Imala je kćer Carmen, nikada nije saznala s kim, i kako nije htjela da joj kći ima istu sudbinu poput nje, svih dvadeset godina svoje prostitutske karijere štedjela je da bi od kolonijalnog Ugostiteljskog udruženja otkupila dovoljan broj dionica, čime je stekla pravo na zakup ovoga hotela. Carmen je sada imala trideset pet godina. Zvali su je gđica Carmen, osim domaćih koji su je zvali po imenu. Bila je to radišna i dobra djevojka, puna poštovanja prema majci koju je sada potpuno zamijenila, sama samcata, u tom osjetljivom upravljanju hotelom. Carmen je bila dosta visoka stasa, lijepa držanja, imala je sitne ali izrazito plave i bistre oči. Bila bi dosta zgodna u licu, da je nesretan slučaj koji je prethodio njezinu rođenju nije obdario veoma istaknutom čeljusti, što su donekle ublažavali njezini krupni i zdravi zubi, koji su bili tako uočljivi da se činilo kao da ih neprestano želi pokazivati, i zbog kojih su joj usne djelovale proždrljivo, mesožderski i simpatično. Ali ono što je Carmen činilo pravom Carmen, što joj je davalo nezamjenjivu osobnost, a njezinu upravljanju hotelom nezamjenjivu ljupkost, bile su njezine noge. Carmen je zaista imala noge iznimne ljepote i, da joj je lice bilo u skladu s nogama, što bi bilo poželjno, već bi se odavno dogodilo da je neki direktor banke ili bogati plantažer sa sjevera, kojileži na zlatu, smjesti u otmjenu četvrt, i da je prekrije zlatom, a naročito slavom sablazni, s kojom bi se, uostalom, dobro znala nositi, ostajući ono što jest. Ali ne, Carmen su u prilog išle samo njezine noge, i ona će vjerojatno do kraja života upravljati hotelom Central. Carmen je provodila najveći dio dana prolazeći amotamo dugačkim hodnikom hotela koji se protezao između blagovaonice s jedne strane, i otvorene terase s druge, a duž kojega su se lijevo i desno redale sobe. Taj hodnik, ta

dugačka gola cijev osvijetljena samo na krajevima, bio je prirodno namijenjen golim nogama Carmen, i njihov se obris u njemu ocrtavao tijekom cijeloga dana svojim divnim oblikom. Zato ih nijedan gost hotela Central nije mogao posve zanemariti, pa ako je to i nastojao svom snagom, i zato je izvjestan broj njegovih gostiju stalno živio proganjan slikom tih nogu. Utoliko više što je Carmen, da bi se osvetila ostalom dijelu svoga lika, a što uostalom nije nimalo umanjivalo svježinu njezine osobnosti, nosila tako kratke haljine da su joj se, osim potkoljenica, vidjela i cijela koljena. Ona su bila savršena, glatka, obla i gipka, fina poput kugličnog ležaja. Čovjek bi mogao spavati s Carmen samo zbog tih nogu, zbog njihove ljepote, zbog onog dovitljivog načina kojim su se gibale, svijale, ispravljale, koračale, kretale se. Uostalom, to se i događalo. I zbog nogu, a i zbog načina na koji se služila njima, Carmen je imala dovoljno ljubavnika da ih nije trebala tražiti u otmjenoj četvrti. I njezina ljubaznost, koja je sigurno bila u nekoj vezi s činjenicom što ima takve noge, bila je tako stvarna, tako trajna da su svi njezini ljubavnici kasnije postajali vjerni gosti koji bi, ponekad i nakon dvije godine putovanja Pacifikom, uvijek ponovno svraćali u hotel Central. Hotel je napredovao. Carmen je imala svoju životnu filozofiju, nimalo gorku, prihvaćala je svoju sudbinu lakonogo, ako se može tako reći, i ogorčeno se branila od svake trajne veze koja bi naškodila njezinu raspoloženju. Bila je to prava kći prostitutke, naviknuta na neprekidan dolazak i odlazak svojih ljubavnika, na tešku zaradu, na divlju neovisnost. To je nije sprečavalo da ima svoje miljenike, svoja prijateljstva i, vjerojatno, ljubavi, ali i da isto tako ljupko prihvaća njihovu nepredvidljivost. Carmen je osjećala prema majci prijateljstvo, no isto tako i poštovanje. Kadgod bi došla, davala joj je mirnu sobu koja je gledala prema rijeci i naplaćivala joj po cijeni soba što su gledale prema tramvaju. A jednom joj je, prije dvije godine,

razdjevičila Josepha, s plemenitim zanosom koji vjerojatno nije bio baš sasvim besplatan. Odonda je uvijek provodila s Josephom više noći zaredom svaki put kad bi došao u grad. Bila je tom prilikom tako pažljiva da mu nije naplaćivala sobu, prikrivajući svoju velikodušnost užitkom koji joj je pružao. Razumije se da ju je ovaj put majka zadužila da joj pomogne pri prodaji dijamantnog prstena gosp. Joa. Navečer, čim je stigla, majka ju je potražila i zapitala da li misli da ga može prodati nekom od gostiju hotela Central. Carmen se začudila što se prsten takve vrijednosti nalazi u njezinim rukama. Neki gosp. Jo, reče ponosno majka, darovao ga je Suzani. Ponudio joj je brak, ali ga ona nije htjela, jer se nije sviđao Josephu. Carmen je odmah razumjela da je jedini razlog njihova putovanja u grad bila prodaja dijamanta. Shvatila je svu važnost ovoga majčina pothvata i htjela joj je pomoći. Hotelski gosti uglavnom joj se nisu činili pogodnima za kupovanje takve vrijednosti, rekla je ona, ali će ipak pokušati. Već sutradan je s nekolicinom razgovarala o tome. Osim toga, izvjesila je na vidljivo mjesto u uredu, iznad svoga 137stola, ploču s oglasom Prodaje se divan dijamant. Izvanredna prilika. Upitati u uredu. Ali sljedećih dana nitko u hotelu nije obratio pažnju na to. Carmen reče da je to i očekivala, ali da ipak treba ostaviti natpis, zato što pomorski časnici koji pristaju u luci mogu napraviti svakojake ludosti. Ipak je savjetovala majci da ga i ona sama pokuša prodati nekom zlataru ili draguljaru, da ga uzme preko dana, ali da joj ga navečer vrati, kako ne bi propustila priliku da ga možda proda u hotelu. No ni poslije tri dana sva ta strategija nije dala nikakvih rezultata. I TAKO, u društvu prstena skrivena u torbici i još uvijek umotana u onaj isti svileni papir u koji ga je bio stavio gosp. Jo, majka započne krstariti gradom ne bi li ga uspjela

prodati po cijeni koju je spomenuo gosp. Jo dvadeset tisuća franaka. Ali prvi draguljar kojemu ga je ponudila htio joj je dati deset tisuća franaka. Rekao joj je da dijamant ima velik nedostatak, nazvao ga je feler, koji mu osjetno ruši cijenu. Majka isprva nije povjerovala u tu priču o nedostatku što ga je, navodno, otkrio draguljar. Željela je svojih dvadeset tisuća franaka. Ali kad je otišla jednom drugom, i kad joj je i ovaj govorio o nedostatku, počela je sumnjati. Nikada nije čula da postoje feleri izgubljeni u dijamantima, pa čak i u onim najčistijima, iz jednostavnog razloga što nikada nije posjedovala dijamant, s felerom ili bez felera. A kad joj je i četvrti draguljar spomenuo nedostatak zvan feler, ona je nužno počela osjećati neku nejasnu vezu između toga nedostatka tako odbojnoga naziva i same osobe gosp. Joa. Nakon tri dana lutanja, ona počne glasno iskazivati tu sličnost, istina na prilično nejasan način. To me uopće ne Čudi, reče. Od njega se to moglo i očekivati. I uskoro ta veza postade u njezinim očima tako duboka da se događalo, kad bi govorila o gosp. Jou, da ga pobrka, pod tim istim nazivom, s njegovim dijamantom. Već od prvog dana trebala sam se čuvati toga felera, od trenutka kada sam ga prvi put vidjela u kantini u Ramu. Taj dijamant varljiva sjaja potpuno je odgovarao čovjeku čiji su vas milijuni mogli opčiniti, koje ste mogli zamisliti kao prave milijune što će vam se ponuditi bez ustručavanja. I njezino je gađenje postalo tako jako kao da ih je gosp. Jo ukrao. Našla krpa zakrpu, govorila je, baš su si par. I ona ih je u dnu duše spajala u istoj ogavnosti. Pa ipak je i dalje tražila svojih dvadeset tisuća franaka, ni novčića manje. Zainatila se. Uvijek se inatila, nekim čudnim inatom koji je uvijek bivao sve jači, sukladno sve većem broju njezinih poraza. I što su joj manje nudili za dijamant, tim je više ustrajavala na toj svoti od dvadeset tisuća franaka. Pet je dana obilazila draguljare. Prvo je pokušala kod bijelaca.

Ulazila bi u draguljarnicu najprirodnije što je mogla i ispričala kako se želi riješiti obiteljskog dragulja koji joj više ne treba. Zatražili bi da ga vide, vadila bi prsten, uzimali su povećalo, ispitivali dijamant i pronalazili nedostatak. Davali su joj osam tisuća franaka. Davali su joj jedanaest tisuća franaka. Zatim šest tisuća, itd. Spremala je dijamant natrag u torbicu, žurno izlazila, i obično bi se izderala na Suzanu koja ju je s Josephom čekala u 12.. Od ona tri dijamanta koje joj je ponudio gosp. Jo Suzana je, naravno, izabrala najlošiji, kao namjerno. Ali i dalje je bila uporna bio dijamant dobar ili loš, ona je htjela svojih dvadeset tisuća. Pošto je obišla sve draguljare i zlatare bijelce, počela je ići onima drugima, žutima i crnima. Ti joj nikada nisu ponudili više od osam tisuća franaka. Kako su ovi bili mnogo140 brojniji od onih prvih, trebalo joj je mnogo više vremena da ih obiđe. Ali iako je njezino razočaranje raslo, kao i njezin gnjev i gađenje, to nije nimalo utjecalo na njezine zahtjeve. Htjela je, poštopoto, dobiti dvadeset tisuća. A nakon što je obišla sve draguljare u gradu, bili bijeli ili ne, ona pomisli da možda ima pogrešnu taktiku. I tada jedne večeri reče Suzani da im je jedini izlaz u tome da pronađu gosp. Joa. O toj je namjeri govorila samo sa Suzanom. Joseph, kazala je, ma kako bio inteligentan, na neki je način i malo bedast i, budući da ne može baš sve shvatiti, ne treba mu se sve ni reći. Treba čovjek biti spretan, sresti se s gosp. Joom tako da on ne posumnja da su ga tražile, te obnoviti s njim staru vezu. Ne žuriti. Obnoviti vezu, zavarati ga do te mjere da se u njemu opet probudi ona stara, isplativa žudnja. To je bitno izluditi ga, pomračiti mu mozak do te mjere da on, ponovno očajan, dođe do toga da joj prepusti i ona druga dva dijamanta, ili barem samo jedan. Suzana joj obeća da će ponovno uspostaviti vezu s gosp. Joom ako ga ikada sretne, ali odbije da ga pođe tražiti. Majka preuzima na sebe taj dio zadatka. Ali kako pronaći

gosp. Joa u tolikom gradu? On nije, iz razumljivih razloga, ostavio svoju adresu. I zato, istodobno dok je obilazila posljednje draguljare koje još nije posjetila, majka krene u potragu za njim. Čekala ga je na izlasku iz kina, obilazila terase kavana, ulice, luksuzne dućane, hotele, s isto toliko žara i strasti kao kakva mlada zaljubljenica. 141SUZANA i Joseph su je u početku pratili na tim beskonačnim pohodima draguljarima. Ali žar im je splasnuo nakon priče o feleru. Nakon dva dana Joseph je izjavio da su ti pohodi posve uzaludni i otišao je na svoju stranu, uzevši, naravno, 12. Majka se morala s tim pomiriti. Znala je iz iskustva da će joj mnogo teže pasti Josephovo razočaranje što nije potpuno iskoristio boravak u gradu od činjenice što se sada sama, idući pješice ili tramvajem, mora suočavati s demonskom oštroumnošću draguljara. Uostalom, kasnije, kad je odlučila potražiti gosp. Joa, ona pretvori Josephovo odmetništvo u neočekivanu dobrobit. Tek kada je i ona sama odustala od potrage za gosp. Joom, ta ju je odsutnost bacila u najcrnji očaj, te je natjerala da legne i da spava cijeli dan kao što je to učinila i nakon urušavanja brane. Tijekom nekoliko dana Joseph se svake večeri vraćao Carmen i svakog jutra bi ga majka viđala bar na trenutak. Ali uskoro, i to je bio najdojmljiviji događaj za njihova boravka u gradu, Joseph se više uopće nije vraćao na spavanje. Nestao je bez traga, zajedno s 12 Uspio je prodati nekoliko svježe uštavljenih koža nekim prolaznim hotelskim gostima, i onda je, opskrbljen tim novcem, jedno142 stavno nestao. Carmen je nekako uspjela prikriti tu činjenicu od majke, barem u ono vrijeme dok je bila tako zaokupljena svojim pregovorima s draguljarima, a zatim svojim traganjem za gosp. Joom, da se nije pretjerano uzbuđivala što ne vidi Josepha svakog jutra, i da se je zadovoljavala time što su joj Suzana ili Carmen rekle da ga viđaju svako poslije podne dok je ona u gradu.

Od onoga dana kada je Suzana riješila da joj doista nije nimalo potrebno da je majka grdi pri svakom izlasku iz svake draguljarnice, posve prirodno za nju se počela nježno brinuti Carmen. A kada je Carmen postala sigurna da se Joseph neće baš tako skoro vratiti, počela se strastveno baviti Suzanom, i u tome je išla tako daleko s namjerom da je spasi od majčina očajničkog inata kao da ju je sve troje nadahnjivalo podjednakom odanosti da joj je dopustila da spava s njom u njezinoj vlastitoj sobi. I tako je Carmen, pošto je nekoć otkrila Josepha, sada otkrila i Suzanu koju je nastojala, kao je govorila, prosvijetliti. Opisala joj je njezinu vlastitu sudbinu koju je smatrala nesretnom, i pokušala ju je u to uvjeriti gorkim riječima. Ona zna, govorila je, da je majčina želja da je bržebolje uda kako bi, napokon, bila sama, i slobodna da umre. Ali to nije nikakvo rješenje. To nije nikakvo rješenje kad je netko, kao što je to Suzana, još u priglupim godinama razvoja. A ionako smo sve govorila je Carmen u početku priglupe. To ne može biti rješenje osim u slučaju da se Suzana uda za čovjeka koji je istodobno tako glupav i tako bogat da bi joj to priskrbilo materijalne uvjete da se od njega oslobodi. Joseph joj je govorio o gosp. Jou, i ona je malo žalila zbog toga što ta stvar s njim nije uspjela, jer joj se činio za tu svrhu upravo idealnim. Već nakon tri mjeseca bi ga počela varati, i poslije bi sve išlo samo po sebi... Ali gosp. Jo, ili bolje rečeno, otac gosp. Joa nije 143pao na Ijepak. I Carmen objasni Suzani koliko će imati poteškoća da nađe muža, pa čak i ovdje, u gradu, pogotovo muža tako idealnog, muža kakav bi bio gosp. Jo. A brakovi iz ljubavi, kad netko ima sedamnaest godina, nipošto ne dolaze u obzir. Naprimjer, brak iz ljubavi s carinikom iz susjedstva koji će ti napraviti troje djece u tri godine... Ne, Suzana je dosada već i onako pokazala previše poslušnosti u svom odnosu s majkom.

I eto što je u tome svemu najvažnije treba se prije svega osloboditi majke, koja ne može shvatiti da se u životu mogu steći i sloboda i dostojanstvo uz pomoć drugačijeg oružja od onog koje ona smatra prikladnim. Carmen je dobro poznavala majku, njezinu priču o brani, o zakupu, itd. Podsjećala ju je na neko razorno čudovište. Uništila je spokoj stotinama seljaka u dolini. Čak je htjela stati na kraj i samom Pacifiku. Suzana i Joseph moraju dobro paziti na nju. Doživjela je toliko nedaća da je od toga postala čudovište goleme privlačne snage, tako da njezinoj djeci prijeti opasnost da je nikada više ne napuste u želji da je utješe zbog njezinih nesreća, da se posve priklone njezinoj volji, i da joj na kraju dopuste da ih ona proždere. Za djevojku postoji samo jedan način da nauči kako će napustiti majku. Premda je Suzani bilo malo nelagodno da čuje kako netko na taj način govori o majci, bila je to, na kraju krajeva, ipak istina. Otkako se brana urušila, majka je postala opasnom. Što se tiče onog drugog, jasno je da joj ne treba carinik iz susjedstva, ali niti gosp. Jo. To Carmen ipak malo suviše pojednostavnjuje. Carmen ju je počešljala, odjenula, dala joj novaca. Savjetovala joj je da seta gradom ali joj je ipak preporučila da ne ode s prvim koji naiđe. Suzana je od Carmen prihvatila i haljine i novac. I TAKO, kad je Suzana prvi put prošetala otmjenom četvrti, bilo je to pomalo na nagovor Carmen. Nikada ranije nije zamišljala da će to biti izniman dan u njezinu životu, dan kada će prvi put sama, sa svojih sedamnaest godina, krenuti u otkrivanje velikoga kolonijalnoga grada. Nije znala da tu vlada strogi red i da su kategorije njegovih stanovnika tako strogo odijeljene da je čovjek izgubljen ako se u nijednu od njih ne uspije uklopiti. Suzana se trudila da hoda prirodno. Bilo je pet sati. Još je bilo vruće ali već je prošla najgora poslijepodnevna žega.

Ulice su se malopomalo počele puniti bijelcima okrijepljenima popodnevnim počinkom i osvježenima večernjim tušem. Gledali su je. Okretali su se za njom, smješkali se. Nijedna bijela djevojka njezine dobi nije šetala sama ulicama otmjene četvrti. One koje se moglo sresti bile su u skupinama, u sportskim haljinama. Neke su imale pod rukom teniski reket. Okretale su se za njom. Svi su se okretali. I okrećući se, osmjehivali su se. Odakle je došla ova sirota što je zalutala na našim pločnicima? Čak su i odrasle žene rijetko bile same. I one su hodale u skupinama. Suzana ih je mimoilazila. Sve su te skupine bile obavljene dimom američkih cigareta, svježim mirisima novca. Njoj su sve žene izgledale lijepe, i činilo joj se da je njihova ljetna elegancija uvreda za sve one druge što nisu poput njih. A prije svega, hodale su kao kraljice, pričale su, smijale se, gestikulirale u savršenom skladu sa sveopćim raspoloženjem, a koje je bilo izraz nevjerojatne lakoće življenja. Dogodilo se to neprimjetno, od trenutka kada je zašla u aveniju koja je vodila od tramvajske linije prema središtu otmjene četvrti, a zatim se i potvrdilo, i napokon ojačalo do čiste izvjesnosti kada je zašla u samo središte otmjene četvrti, do neoprostive činjenice bila je smiješna i to se vidjelo. Carmen je imala krivo. Nije bilo svakome dano da hoda tim ulicama, tim pločnicima, među tom gospodom i tom kraljevskom djecom. Nisu svi ljudi imali istu nadarenost za kretanje. Ovi ovdje su izgledali kao da imaju jasno određeni cilj, da se nalaze u prisnom okružju i među sebi sličnima. A Suzana nije imala nikakav cilj, nikoga sličnoga sebi, i nikada se još nije bila zatekla u tom kazalištu. Uzalud je pokušavala misliti na nešto drugo. Zamjećivali su je i dalje. Što su je više zamjećivali, to je više dolazila do uvjerenja da je javna sablazan, savršeno utjelovljenje ružnoće i gluposti. Bilo je dovoljno da je samo jedan muškarac zapazi i to se proširilo kao požar. Svi pored kojih je prolazila činili su se obaviještenima, cijeli je grad znao za nju i ona tu nije mogla

ništa, mogla je samo ići dalje, u potpunom okruženju, osuđena na to da ide ususret tim pogledima uprtim u nju, a koje su smjenjivali uvijek novi pogledi, da ide ususret smijehu koji je bivao sve jači, mimoilazio je u prolazu i zapljuskivao s leđa. Nije od toga umrla, nego je i dalje koračala rubom pločnika ali bi najradije bila umrla i utopila se u kanalu. Njezin je stid stalno nadmašivao samoga sebe. Mrzila je sebe, mrzila je sve, bježala je od sebe same, htjela je pobjeći od svih, osloboditi se svega. Te haljine koju joj je posudila Carmen, po kojoj su se prostirali veliki plavi cvjetovi, te haljine iz hotela Central, odviše kratke, odviše tijesne. Toga slamnatog šešira kakav nitko drugi nije nosio. Te kose koju nitko drugi nije tako češljao. Ali to još nije bilo ništa. Ona sama, i samo ona, bila je vrijedna prezira od pete do glave. Zbog tih očiju, kako ih se riješiti? Zbog tih olovnih, prokletih ruku, zbog toga srca, te besramne zvjerke, zbog tih nesposobnih nogu. I koja još k tome lamata s tom torbicom, starom majčinom torbicom, torbom te stare beštije, moje majke, ah, kad bi barem umrla! Poželjela ju je baciti u kanal, vrlo važno za ono što se nalazi unutra... Ali torbice se ne bacaju u kanal. Svi bi se sjatili, skupili se oko nje. Pa što onda. Ona bi se polagano prepustila smrti, ležeći u kanalu, s torbicom pored sebe, a oni bi se napokon morali prestati smijati. Joseph. Tih se dana još uvijek vraćao svake večeri u hotel. Otmjena četvrt nije bila tako velika. Pa onda, gdje bi Joseph mogao biti nego u otmjenoj četvrti? Suzana ga počne tražiti u gomili. Znoj joj je tekao po licu. Skinula je šešir i držala ga u ruci zajedno s torbicom. Nije našla Josepha, ali je odjednom ugledala ulaz u kino, u kino gdje se može skriti. Predstava još nije bila počela. Joseph nije bio u kinu. Nije bilo nikoga, pa čak ni gosp. Joa. Glasovir je počeo svirati. Svjetla su se ugasila. Suzana se odjednom osjetila nevidljivom, nepobjedivom, i počela je plakati od sreće. Bila je to prava oaza, ta crna

poslijepodnevna kinodvorana, ta noć za osamljenike, noć umjetna i demokratična, prostrana, ravnopravna noć kina, istinskija od prave noći, još čarobnija, još utješnija nego sve prave noći zajedno, odabrana noć, pristupačna svima, velikodušnija i darežljivija dobročinstvima nego sve dobrotvorne ustanove i sve crkve zajedno, noć u kojoj čovjek zaboravljana svoj stid, u kojoj nestaje očajanje, gdje se mladost pere od grozne ljage nezrelosti. Žena je lijepa i mlada. Odjevena je kao kraljica. Čovjek je ne bi mogao ni zamisliti u nečemu drugome, ne bi je mogao zamisliti drugačije nego ovakvom kakva je, ovakvom kakvu je vidi. Muškarci se uništavaju zbog nje, ruše se na njezinu putu kao čunjevi, a ona korača usred svojih žrtava, one za njom tvore brazdu, u prvom planu, dok je ona već daleko, slobodna kao lađa, i sve ravnodušnija, sve umornija od bezgrešnog tereta svoje ljepote. A onda joj jednoga dana bude žao što ne voli nikoga. Naravno, ima mnogo novaca. Putuje. Na karnevalu u Veneciji čeka je ljubav. On je jako lijep. Ima tamne oči, crnu kosu, plavu periku, jako je otmjen. Još prije nego išta urade jedno drugome, zna se da je to to, da je to on. Najbolje od svega je da čovjek to zna prije nje, i najradije bi je upozorio. Nahrupi zatim jedna od onih oluja i cijelo se nebo zacrni. Poslije mnogo odgađanja u radnji, između dva mramorna stupa, njihove sjene koje bacaju odraz u prikladan kanal, u svjetlosti lanterne koja, očigledno, uvijek baca prikladnu svjetlost na te stvari, vjerojatno je na to već navikla, oni se grle. On kaže volim vas. Ona kaže i ja volim vas. Nebo tamno od iščekivanja odjednom se rasvijetli. Bljesne munja poljupca. Veličanstveno sjedinjavanje dvorane i ekrana. Čovjek bi poželio biti na njihovu mjestu. Ah, kako bi želio biti oni! Tijela se grle. Usne se približavaju, sporo kao u noćnoj mori. U trenutku kad su tako blizu da se dodiruju, tijela im bivaju naglo otpiljena. I tada, na njihovim odrezanim glavama, vidi se ono što se inače ne može vidjeti, vidi se kako se otvaraju usne jedne nasuprot drugima, kako

se otvaraju sve jače, kako se šire čeljusti kao u času smrti potom se u naglom i kobnom sudaranju glava njihova usta spajaju kao hobotnice, pripijaju se, pokušavaju se, kao da su izgla148 dnjele do ludila, uzajamno izjesti i poništiti do potpunog prožimanja. Nemoguć, apsurdan ideal kojemu ti organi svojim oblikom očigledno nisu prilagođeni. Gledatelji će od svega toga vidjeti samo revno nastojanje, a neuspjeh će im zauvijek ostati nepoznat. Zato što se filmsko platno osvjetljava i postaje bijelo poput mrtvačkog pokrova. Još je bilo rano. Kad je izišla iz kina Suzana je ponovno krenula glavnom avenijom otmjene četvrti. Za vrijeme predstave pao je mrak, i činilo se kao da se tama dvorane nastavlja i vani, kao da je to ista ona zaljubljena noć iz filma. Osjećala se mirnom i sigurnom. Ponovno je počela tražiti Josepha, ali iz drugih razloga nego maloprije, zato što joj se nikako nije vraćalo kući. No i zato što još nikada nije osjetila takvu želju da susretne Josepha. Srela ga je pola sata nakon izlaska iz kina. Ugledala je 12. kako silazi avenijom u kojoj se i ona nalazila, i kako se spušta prema pristaništu. Auto je vozio posve polagano. Suzana se zaustavi na pločniku i pričeka da se auto nađe na njezinoj visini kako bi zazvala Josepha. Pored njega u autu stisnule su se dvije žene. Ona koja mu je bila bliže ga je obgrlila. Joseph je izgledao čudno. Izgledao je pripito i sretno. U trenutku kad je 12. prolazio mimo nje, Suzana pojuri do ruba pločnika i vikne Joseph! Joseph je nije čuo. Govorio je ženi koja ga je grlila. No ulica je bila zakrčena i Joseph je vozio vrlo polagano. Joseph! ponovno je viknula Suzana. Nekoliko je ljudi zastalo. Suzana je trčala uz rub pločnika i pokušavala slijediti auto. Ali Joseph je nije ni čuo ni vidio. Potom, pošto ga je dvaput za redom zazvala, ona počne vikati bez prestanka Joseph! Joseph!

Ako me sljedeći put ne bude čuo, bacit ću se pod automobil da ga prisilim da se zaustavi. Joseph se zaustavi. Suzana prestane vikati i nasmiješi 149mu se. Bila je tako začuđena i sretna što ga je srela kao da ga jako dugo nije vidjela, možda još od djetinjstva. Joseph se zaustavi uz pločnik. Njihov iz se nije izmijenio. Uvijek ona ista vrata pričvršćena željeznom žicom i onaj isti prazan i zahrđali nosač krova što ga je Joseph jednom u nastupu bjesnila iščupao. Kog vraga radiš ovdje? upita Joseph. Šetam. Kog si se klinca tako maškarirala? Carmen mi je posudila haljinu. Kog vraga radiš tu? ponovno upita Joseph. Jedna od dviju žena nešto upita Josepha i on reče To mi je sestra. Druga žena upita prvu Tko mu je to? Švesterica, odgovori prva. Obje su se smješkale Suzani blagonaklono i pomalo plašljivo. Bile su jako našminkane i odjevene u pripijene haljine, jedna u plavu, druga u zelenu. Ona koja je obgrlila Josepha bila je mlađa. Kad se smiješila, vidjelo se da joj sa strane nedostaje jedan zub. Mora da su obje dolazile iz nekog lučkog bordela i Joseph ih je pokupio sam Bog zna gdje, možda na špici ispred kakva kina. Joseph je ostao sjediti u autu, mrzovoljnog izraza lica. Suzana je čekala da joj ponudi da uđe, ali Josephu to očito nije bilo ni na kraj pameti. A mama? upita još, tek toliko da nešto pita, zašto si sama? Ne znam, reče Suzana. A biznis? upita Joseph koristeći pritom svoj novousvojeni rječnik. Sve po starom, naglo odgovori Suzana. Stajala je naslonjena na auto, pored Josepha. Nije se usudila ući u auto.

Joseph je to dobro vidio i djelovao je se sve srditiji. Činilo se da dvije žene nemaju pojma o tome što se događa. E pa zbogom onda, napokon reče Joseph. Suzana naglo skine ruku s vrata automobila. Doviđenja. Joseph je zbunjeno pogleda. Oklijevao je. Kamo ćeš sada?... Nema veze kamo idem, reče Suzana, idem kamo hoću. Joseph je još oklijevao. Suzana se udaljila. Suzana, zaviče Joseph poluglasno. Suzana ne odgovori. Joseph je nije više zazvao i polagano je krenuo. Suzana je pošla avenijom do Trga katedrale. Mrzila je Josepha. Sada više nije uopće primjećivala poglede koji su je pratili u prolazu a možda su samo bili manje vidljivi zboga tame. Kad bi se barem majka pojavila. Ali bilo je uzaludno nadati se. Majka nije nikada ovuda prolazila jer je to bilo mjesto namijenjeno za šetnju ona je obilazila grad sa svojim felerom, s ukletim dijamantom. Zatim je tražila gosp. Joa, tragala je za gosp. Joom koji je nestao negdje u gradu. Nekoć je obilazila banke, a sada draguljare. Slistit će je. Često su mislili, kad bi je viđali kako se vraća kući toliko iscrpljena da bi najčešće lijegala bez večere i sva u suzama, da bi doista mogla umrijeti, bilo zbog banaka bilo zbog draguljara. Ali ona bi se ipak uvijek izvukla i uvijek bi se iznova podavala svome poroku, zahtijevala nemoguće, tražila svoja prava, kako je govorila. Suzana sjedne na klupu u parku pored katedrale. Nije joj se još vraćalo kući. Majka će opet urlati bilo zbog Josepha, bilo zbog nje. Uskoro će tome doći kraj, bar što se tiče Josepha, on će otići. Bilo je to nešto poput Josephove samrtničke borbe, uskoro će se i on utopiti u običnosti, u čudovišnom prostaštvu ljubavi. Gotovo je sa Josephom. Ma što rekao, više se neće dugo brinuti za majku i zapravo već

priprema njezino ubojstvo. On je lažac. Uopće ima mnogo lažaca. O Carmen da se i ne govori. JOSEPH ju je sreo u kinu. Pušila je cigaretu za cigaretom i, kako nije imala vatre, Joseph joj je pripalio. I onda je svaki put ponudila Josephu cigaretu. I on je bez prestanka pušio. Bile su to jako fine i jako skupe cigarete, najskuplje, vjerojatno one znamenite 555. Zajedno su izašli iz kina i više se nisu rastali. Tako je bar glasila skraćena verzija, onako kako ju je ispričala Carmen, o Josephovoj pustolovini. Bio je došao dotle da su mu i cigarete postale dovoljan razlog, dodala je. Navodno je Josepha srela u otmjenoj četvrti i on joj je sam sve to ispričao. Ali tko bi znao govori li Carmen istinu? Imala je zacijelo svoja vrela obavijesti, svoje veze. Vjerojatno je znala gdje se nalazi Joseph, ali se sigurno jako čuvala da to kaže. I tijekom osam dana i osam noći Joseph se nije ni pojavio u hotelu Central. Majka je gotovo završila s draguljarima i zlatarima. Sada je još samo računala na hotelske goste, to jest na Carmen. Još bi povremeno, u naglom nadahnuću, odlazila do nekog draguljara kojega je preskočila, ali više nije provodila dane krstareći gradom. Čak više nije tražila ni gosp. Joa. Već ga je predugo tražila, i napokon ga se zasitila, kao kakva ljubavnika. Govorila je da će, čim se Joseph vrati, ponovno poći draguljaru kojega je prvog posjetila, onom koji joj je ponudio jedanaest tisuća franaka za dijamant s felerom, te da će se vratiti u dolinu. Sada je najveći dio vremena provodila u očekivanju Josephova povratka. Platila je svoju sobu i pansion do onog dana kada je Joseph nestao. Onda je odlučila da više ne plaća. Rekla je Carmen da više nema novaca. Sumnjala je da Carmen savršeno dobro zna gdje se nalazi Joseph, ali da joj to nikada neće reći, pa da prema tome prešutno prihvaća činjenicu da joj ne plaćaju sve tako

dugo dok samo o njoj ovisi koliko će vremena pustiti Josepha da se provodi do mile volje. No ipak jela je samo jednom na dan, i nije se znalo je li to bilo iz obzira ili, možda, zbog naivnog pokušaja da tom ucjenom utječe na Carmen. Suzana je jela za stolom zajedno s Carmen i spavala u njezinoj sobi. Majku je još viđala samo za večerom. Majka je, zapravo, cijeli dan samo spavala. Gutala je svoje pilule i spavala. Uvijek je u teškim životnim razdobljima tako spavala. Kada su se srušile brane, prije dvije godine, spavala je četrdesetosam sati u komadu. Djeca su već bila navikla na takvo njezino ponašanje i nisu se prekomjerno uzrujavala. Nakon svog prvog pokušaja šetnje otmjenom četvrti, Suzana više nije tako doslovce slijedila savjete koje bi dobila od Carmen. Iako je još uvijek išla tamo svako poslije podne, bilo je to zato da ode ravno u kino. Prije podne bi ostajala u hotelskom uredu i ponekad se znalo dogoditi da zamijeni Carmen. Postojalo je u hotelu Central šest takozvanih rezerviranih soba s kojima je bilo mnogo posla. Njih su iznajmljivali na sat i to najčešće mornaričkim časnicima i nedavno pristiglim kurvama. Carmen je u pogledu toga posjedovala opširnu dozvolu. Na tome je kao vlasnica zarađivala najviše. Ali ona je tvrdila da nije tu dozvolu tražila samo zato, nego i zbog osobnog istinskog nagnuća. Njoj bi bilo dosadno, tvrdila je, u hotelu koji bi bio posve na dobrom glasu. Ponekad su kurve ostajale i po mjesec dana, očekujući da se riješi njihova sudbina. S njima se ovdje savršeno postupalo. Ponekad se znalo dogoditi da neke od njih, mahom one najmlađe, odu s lovcima ili plantažerima koje su slučajno srele, ali one se najčešće nisu mogle prilagoditi životu na visoravni ili u šikari, i nakon nekoliko mjeseci bi se vraćale, i ponovno bi se uključivale u bordel. Osim onih novih koje su pristizale izravno iz glavnoga grada, bilo je i drugih koje su dolazile iz Šangaja, Singapura, Manile, Hongkonga. One su bile najveće pustolovke, najpoduzetnije od svih. Obilazile su

redovito sve luke na Pacifiku i nikada u jednoj nisu ostajale dulje od šest mjeseci. Bile su najveće pušačice opijuma na svijetu, i u taj su obred uputile sve posade Tihog oceana. Luckaste su, govorila je Carmen, ali takve najviše volim. Nikada nije ništa opširno objašnjavala. Rekla je da voli kurve, da je i sama kći kurve, ali da to nije jedini razlog, nego što je to još uvijek ono najpoštenije, ono najmanje prljavo u tom golemom bordelu kakav je kolonija. Razumije se samo po sebi da je svim pridošlim curama Carmen savjetovala da od nekoga pokušaju iskamčiti dijamant kao dar. U sve je rezervirane sobe stavila kopiju natpisa što je visio u uredu. Ponekad je čak išla tako daleko da im objašnjava majčin položaj. No ništa od toga. Taman posla! Takvima se ne darivaju dijamanti, govorila je Carmen s gorčinom.Majka je također dijelila tu ogorčenost. Pa ipak je hotel bio jedino mjesto gdje je postojala kakvatakva šansa da će ga prodati po cijeni koju je ona tražila. Tu bar nema povećala koje bi otkrilo mrlju, govorila je Carmen. I za nju je prodaja dijamanta postala trajna briga, ali ipak manje opsesivna nego za majku. Uostalom, Carmen i tako nije dopuštala da je išta posve obuzme. Jedino ju je progonila potreba za novim muškarcima koja ju je redovito tjerala na to da pusti sve i da iziđe. Najčešće bi je to obuzimalo prilikom pristajanja novoga broda. Poslije večere bi se odjenula, našminkala i odjurila prema luci u ušću rijeke. Pri povratku, jedne večeri, čak je izjavila Suzani u naletu srdačne blagoglagoljivosti Vidjet ćeš, kad su vani oni su najbolji. Ne treba zatvarati muškarce. Najbolji su na ulici. Kako to...na ulici? upita Suzana zbunjeno. Carmen se samo nasmijala. Kada se nije nalazila u njezinu uredu, Suzana je bila u kinima otmjene četvrti. Poslije ručka bi odmah napustila hotel i pošla ravno u prvo kino. Zatim u drugo kino. Bilo ih je pet u gradu i program im se često mijenjao. Carmen je shvaćala da čovjek može voljeti kino i davala joj je novaca da

ide tamo koliko joj srce želi. I nema baš neke velike razlike, tvrdila je sa smiješkom, između njezinih izlazaka duž rijeke i onih Suzaninih u kino. Prije nego što počnemo u stvarnosti voditi ljubav, najprije to činimo u kinu, govorila je. Velika je zasluga kina, najveća, da kod djevojaka i mladića pobuđuje želju i da ih čini toliko nestrpljivima da ne mogu dočekati trenutak kada će napustiti obitelj. A najvažnije od svega je osloboditi se obitelji kad je čovjek doista ima. Suzana, razumije se, baš i nije najbolje shvaćala sve ono čemu ju je učila Carmen, ali je bila ponosna kada je vidjela kako se ona za nju zanima. Svake je večeri po povratku kući Suzana pitala Carmen za novosti o Josephu i o dijamantu. Joseph se još uvijek nije vraćao. Dijamant nije nalazio kupca. Gosp. Jou nije bilo ni traga ni glasa. Kako je vrijeme odmicalo, Suzana je sve više uviđala da znači sve manje i manje u Josephovu životu u nekim trenucima možda i jednako tako malo kao da nikada nije ni postojala. Nije bilo isključeno da se on nikada više neće vratiti. Sudbina majke nije više predstavljala neki problem, kao što je govorila Carmen. Ako se Joseph vrati, majka će poživjeti, ako se ne vrati, umrijet će. No to je sada manje važno od onoga što se dogodilo Josephu, od onoga što sep dogodilo Carmen prije mnogo vremena, ali što ju je, čini se, obilježilo zauvijek, i što će se prije ili poslije neizostavno dogoditi i njoj, i to uskoro. Već se osjećala prijetnja u zraku. Za svaki ugao na ulici, za svaki zavoj na cesti, za svaki sat u danu, za svaku sliku svakog filma, za svako lice muškarca ugledano krajičkom oka moglo se reći da sve više smanjuju razdaljinu koja je dijeli od Carmen i od Josepha. Majka joj nije postavljala pitanja o tome kako provodi vrijeme. Samo se Carmen zanimala za nju. Često bi je zamolila, u pomanjkanju teme, da joj ispriča filmove koje je vidjela. Davala joj je novac za sutradan. Bila je malo nemirna zbog nje, i što se više produžavao Josephov nestanak, postajala je

sve nemirnija. Ponekad bi je uhvatila prava tjeskoba. Što će biti s njom? Potrebno je, ponavljala je, štoviše nužno je da Suzana uspije napustiti majku, pogotovo ako se Joseph ne vrati. Njezine nevolje, na kraju krajeva, to je poput neke čarolije, potrebno ih je zaboraviti kao što zaboravljamo čarolije. Ne mogu zamisliti da bi te išta drugo, osim njezine smrti ili kakva muškarca, moglo natjerati da je zaboraviš.Suzana je smatrala da je Carmen malo priprosta u svojoj tvrdoglavosti. Zatajila joj je da više nikada ne seta otmjenom četvrti. Nikada joj nije ništa rekla o svojoj prvoj šetnji, ne zato što je to odlučila prešutjeti, nego zato što nije mogla ni zamisliti da ju je moguće ispričati. Nikakav je izvanjski događaj nije obilježio, a Suzana još nije znala da je moguće ikome išta drugo povjeriti osim stvarnih događaja. Sve je ostalo bilo suviše sramotno ili suviše dragocjeno, u svakom slučaju nemoguće za ispričati. Puštala je Carmen da govori, toj Carmen koja još nije znala, koja nije uopće znala da je jedina zbilja s kojom se Suzana usuđuje suočiti ona opčinjavajuća, utješna zbilja filmskog ekrana. Kad bi Suzana došla kući, Carmen bi je odvukla u svoju sobu i ispitivala bi je. Ta je soba bila slaba točka u njezinu životu. Carmen se uspjela odhrvati mnogim stvarima na svijetu, ali ne i dražima sofe zatrpane oslikanim jastučićima, harlekinima i pierrotima, ostacima davnih balova povješanima na zidu, te umjetnom cvijeću. Suzani je tu bilo pomalo zagušljivo. Pa ipak je više voljela spavati ovdje nego u majčinoj sobi. Suzana je znala da je upravo u toj sobi Joseph spavao s Carmen. Kad bi se Carmen pred njom skidala, svaki je put na to mislila. I svaki put je to bilo malo drugačije, ne u pogledu Carmen, nego u pogledu Josepha. Carmen je bila visoka, imala je ravan trbuh, sitne, malo spuštene grudi a noge su joj bile čudesno lijepe. Suzana ju je pažljivo promatrala svake večeri i svake bi večeri razlika prema Josephu postajala izrazitijom. Suzana se samo jednom

razodjenula pred Carmen. Carmen ju je zagrlila. Izgledaš poput badema, rekla je i šutke obrisala suzu. Te je iste večeri od nje zatražila da joj dovede svoga prvog muškarca kad ga bude srela. Suzana joj obeća sve fag što je htjela. Ali nikada se više nije razodjenula pred Carmen. Kad bi došlo vrijeme za večeru, Suzana bi pošla po majku u njezinu sobu. Uvijek je bilo isto. Opružena na krevetu čekala je Josepha. Uvijek je bila u mraku jer više nije htjela čak niti upaliti svjetlo. Na noćnom ormariću, pored nje, pod preokrenutom čašom, počivao je dijamant. Kad bi se probudila pogledala bi ga s gađenjem. Govorila je da bi, svaki put kad ugleda taj feler, najradije umrla. To je zla kob, dodala bi, ali takva da joj se čovjek ne bi nadao ni u snu. Ponekad, kad bi pretjerala s pilulama, pomokrila bi se u krevet. Suzana bi tada pošla prema prozoru da ne vidi. 1 onda? upita. Nisam ga vidjela, odgovori Suzana. Počela bi plakati. Zatražila je još jednu pilulu. Suzana bi joj je dala i vratila se do prozora. Ponovila joj je ono što je čula od Carmen. To se moralo dogoditi, prije ili kasnije. Govorila je da to zna, ali da je ipak strašno tako naglo izgubiti Josepha. Istim je tonom govorila o Josephu, o dijamantu i, u vrijeme dok ga je još bila tražila, o gosp. Jou. I kad bi ponekad kazala Da se barem vrati! nije se moglo znati radi li se o Josephu ili o gosp. Jou. Ustajala bi iz kreveta, posrćući zbog učinka pilula. Trebalo je pričekati da se obuče za večeru. Trajalo je to dugo. Suzana bi sjela uz prozor. U sobu je iz daljine dopirala prigušena buka tramvaja. Ali jedino što je Suzana mogla vidjeti od grada bila je ta široka rijeka napola prekrivena jatima velikih džunki koje su dolazile s Pacifika, i lučkim tegljačima. Carmen je imala krivo što se zbog nje uznemiruje. Zato što je vidjela toliko filmova, toliko ljubavnika,toliko odlazaka, toliko

zagrljaja, toliko oproštajnih poljubaca, toliko raspleta, toliko mnogo neizbježnih sudbina, toliko napuštanja, zacijelo okrutnih, ali predodređenih, sudbonosnih, u Suzani je već bila sazrela želja da i ona napokon napusti majku. JEDINI susret koji se Suzani dogodio bio je susret, u hotelu Central, sa zastupnikom za predu jedne tvornice u Calcutti. Bio je na prolazu u koloniji i osam dana kasnije trebao je otploviti za Indiju. Njegovi su obilasci trajali po dvije godine i samo je jednom u te dvije godine bio na prolazu u koloniji. Na svakom od svojih proputovanja pokušavao se oženiti s nekom Francuskinjom, vrlo mladom i po mogućnosti djevicom, ali mu nikada nije uspjelo da je pronađe. Ima neki tip koji bi ti možda odgovarao, rekla je Carmen Suzani. Imat ćeš u najmanju ruku izlaz za nuždu ako se Joseph ne vrati. Barner je bio tip od četrdesetak godina, visok, prosjede kose, a nosio je odijela od tvida, govorio smireno, smijao se malo, i uopće se ponašao kao čovjek koji je uspio u životu. Nije bez posljedica već petnaestak godina posjećivao sve velike tkaonice na svijetu i tamo hvalio kakvoću svoje pređe. Uostalom, već je nekoliko puta obišao taj isti svijet i imao je dosta neobičan pogled o njemu, a taj se svodio na njegovu, u kilometrima iskazanu, sposobnost potrošnje, pamučnoga vlakna tvornice G.M.B. iz Calcutte. Carmen mu je govorila o Suzani i poželio ju je istoga 161dana upoznati. Bilo mu je hitno. Upoznavanje se odigralo u sobi kod Carmen, kasno navečer, kad je majka već bila legla. Suzana je popustila na nagovor Carmen, kao što je to uvijek činila. Nakon predstavljanja, Barner je govorio o svojoj struci, o trgovini pređom u svijetu i o njezinoj potrošnji koju nije bilo moguće ni zamisliti. To je bilo sve za prvu večer. Sutradan, preko Carmen, on pozove Suzanu da iziđe s njim kako bi se, kao što reče, bolje upoznali. Suzana mu se pridruži poslije večere.

Pošli su u kino Barnerovim automobilom. Neobičnim nekim automobilom na koji je sigurno bio jako ponosan. Kad su stigli pred kino, on se ukipi pred Suzanom i održi joj čitavu demonstraciju njegova nevjerojatnoga savršenstva. Bio je to automobil dvosjed, crvene boje, a prtljažnik mu je bio preinačen u neku vrst velike škrinje s ladicama kamo je Barner stavljao svoje uzorke vlakna. Ladice su bile žute, plave, zelene, itd... točno prema boji konca koji se u njima nalazio. Bilo ih je sigurno tridesetak i otvarale su se po cijeloj stražnjoj površini škrinje, a sve su se zatvarale i otvarale automatski, samo jednim okretajem ključa iznutra. To je jedinstven auto, nema mu para na cijelom svijetu, objašnjavao je Barner, a upravo je on osobno, i nitko drugi, došao na pomisao da ga tako preinači. Dodao je da to još nije posve savršeno kako bi on želio znalo se dogoditi da se kupci, pošto pregledaju pređu, zabune u ladici i ne vrate kalemove u ladicu odgovarajuće boje. To je još uvijek bio ozbiljan nedostatak, ali on će mu već doskočiti. Već zna kako učvrstit će kalemove na dno ladice plosnatom kopčom koju će samo on moći otvoriti. Uvijek nastoji, govorio je, usavršiti svoje ladice, ništa od toga nije nastalo u jedan dan. Uostalom, ništa ne nastaje u jedan dan, proširio je temu sa značajnim izrazom lica. Dvadesetak se osoba okupilo oko automobila, a on je govorio vrlo glasno kako bi svi mogli imati koristi od njegovih objašnjenja. Pošto je čovjek vidio taj automobil i čuo njega kako govori, svaka bi se moguća sumnja zauvijek raspršila. I opet je to jednom bila zla kob. Preostaje još jedino da mu se uvali dijamant s felerom. Suzana je iz sveg srca mislila na Josepha. Poslije kina išli su plesati u plesnjak s bazenom koji se nalazio izvan grada. Barner se uputio onamo bez oklijevanja, te je bilo očigledno da je uvijek imao takav raspored prilikom svih svojih boravaka u koloniji, i to svaki put s novom namještenicom hotela Central.

Bio je to bungalov obojen u zeleno, usred šume. Zbog venecijanskih lanterni koje su se ljuljale u krošnjama drveća sve se vidjelo kao usred dana. Duž bungalova nalazio se čuveni bazen koji je predstavljao glavnu znamenitost plesnjaka. Bila je to velika šupljina u stijenama kamo je utjecao potok kojemu su zarobili tok klesanjem otvora u udubini. Tako je voda, stalno obnavljana blagom strujom u dubini, bila jako čista. Tri su projektora okomito osvjetljavala bazen kojeg su dno i stijenke ostale u prirodnom stanju, obložene dugim podmorskim travama kroz koje se naziralo dno od narančastih i ljubičastih oblutaka što su raskošno blistali poput podmorskih cvjetova. Voda je bila tako bistra i mirna da se dno vidjelo do najsitnijih pojedinosti, do najfinijih nijansi, kao da se okamenilo u kristalu. Osim projektora, bazen je bio osvijetljen venecijanskim lanternama koje su se, onako višebojne i nemirne, njihale na zelenom nebu Šume. Okruživale su ga prostrane glatke tratine u sredini kojih se nalazio red isto tako zelenih kabina. Ponekad bi se jedna od kabina otvorila i ukazalo bi se tijelo neke žene ili muškarca, potpuno golo, zasljepljujuće bjeline i puti tako sjajne da se od nje svjetla 163sjena šume odjednom prestala ljeskati. Golo bi tijelo trčeći prelazilo preko tratine i bacilo bi se u jezerce u stijenama, uzdižući oko sebe snop blještave vode. Zatim bi snop splasnuo i tijelo bi se pojavilo u unutrašnjosti vode, plavičasto i žitko poput mlijeka. Glazba za ples je naglo utihnula i svjetla su ostala ugašena tako dugo dok je tijelo plivalo. Ponekad bi oni najsmioniji ronili i kružili između dugih podvodnih trava, remeteći njihovu svečanu nepomičnost, zaokupljeni sporim trzajima podmorskih plivača. Zatim bi se tijelo opet pojavilo na površini u pobjedonosnom vrtlogu svjetlucavih mjehurića. Naslonjeni na ogradu balkona bungalova, muškarci i žene promatrali su u tišini. Iako je to kupanje bilo dozvoljeno, rijetko se tko usudio tako javno pokazati. Kad bi plivač

napokon nestao, svjetla bi se upalila i orkestar bi ponovno zasvirao. Zabava za milijunaše, reče John Barner. Sjela mu je sučelice. Posvuda oko njih, za stolom ili na plesnom podiju nalazili su se svi veliki vampiri kolonije, sa svih područja riže, kaučuka, banke, lihvarstva. Ne pijem alkohol, reče Barner, ali vi biste možda nešto popili? Rado bih jedan konjak, reče Suzana. Željela mu se zamjeriti, no on joj se unatoč tome nasmiješio. Sigurno je da bi ona radije bila ovdje s nekim drugim, koga se ne bi moralo siliti na smiješak. Sada kad je Joseph otišao i kad je majka toliko željela umrijeti, sada je doista, svakog dana sve više, i ona osjećala potrebu za nekim. Gospoda majka je bolesna? upita Barner tek toliko da nešto pita. Iščekuje moga brata, reče Suzana, od toga je bolesna. Suzana je mislila da je Carmen izvijestila Barnera o svemu. Ne znamo gdje je, vjerojatno je sreo neku ženu. Oh, uzvikne Barner, pa to nije neki razlog. Ja nikada ne bih napustio svoju majku. No istina je da je moja majka svetica. Od svetosti njegove majke čovjeka su podilazili žmarci. Moja nije, reče Suzana. Da sam na bratovu mjestu, i ja bih učinila isto. Suzana se pribere došao je pravi trenutak. Ako mislite da je svetica, morate joj to i dokazati. Kako dokazati, začudi se Barner, pa ja sam joj dokaz. Mislim da mogu mirne duše reći da se nisam nikada ogriješio o majku. Trebali biste joj darovati nešto vrijedno, pa da ste onda na miru jednom zauvijek. Ne razumijem, reče Barner, i dalje jednako u čudu. Kako bih ja to trebao biti na miru?

Da joj, naprimjer, poklonite lijepi prsten, poslije toga joj nećete trebati poklanjati više ništa. Prsten? Zašto baš prsten? Kažem, naprimjer, prsten. Moja majka ne voli nakit, ona je jako skromna. Svake joj godine kupim jedno malo zemljište na engleskom jugu, to je najviše raduje. Ja bih više voljela dijamante, reče Suzana. Zemljišta su često čista jebada. Oh, reče Barner, oh, kakav je sad to rječnik? Francuski, reče Suzana. Rado bih zaplesala. Barner zamoli Suzanu za ples. Plesao je vrlo korektno. Suzana je bila mnogo niža od njega i kad su plesali oči su joj dopirale do njegovih usana. Francuskinje su nešto i najbolje i najlošije na svijetu, započne on, sveudilj plešući. No iako su mu usta dopirala do visine očiju i kose dotične Francuskinje, on nijednom ne dodirne usnama njezinu kosu. Kad ih čovjek dobije mlade, može od njih napraviti vrlo odane družice, vrlo pouzdane suradnice, nastavi on. Za tjedan dana trebao je otputovati na dvije godine i žurilo mu se. Ono što je točno želio bila je djevojka od osamnaest godina, kojoj se još nije približio nijedan muškarac, ne zato što bi imao ikakvih predrasuda u pogledu onih kojima su se poneki već približili treba biti i takvih, govorio je, nego zato što je iz iskustva znao da se one prve daju bolje i brže odgojiti. Cijeli život tražim tu mladu Francuskinju od osamnaest godina, taj ideal. To je sjajna dob, osamnaest godina. Moguće ih je oblikovati i pretvoriti u dražesne male igračke. Joseph bi na to rekao Serem ti se na takve igračke, netaknute djevojke me skroz živciraju. Što se mene tiče, reče Suzana, moj tip bi prije bila Carmen. Oh, dahne Barner.

Sigurno je već bio pokušao spavati s Carmen, ali takva vrst plijena nije zanimala Carmen. Pa ipak joj ga je pokušavala namjestiti. Poput Carmen, ali ljepša, reče Suzana. Ne razumijete, reće Barner, čovjek ne može oženiti nekoga poput Carmen. Nasmijao se sav raznježen nad tolikom prostodušnosti. Ovisi o čovjeku, reče Suzana, sigurno ne bi svatko to mogao. Kad su ponovno bili u autu, i kad su stigli pred hotel, Barner reče, kao što je to sigurno već masu puta rekao sličnim primjercima njezine vrste Hoćete li vi biti ta djevojka koju već tako dugo tražim? Vidite to s majkom, reče Suzana, ali upozoravam vas, ja bih prije bila za Carmen. Ipak su se dogovorili da će se on sutra poslije večere sastati s majkom. 167 JA sam jedan od najmoćnijih i najpoznatijih predstavnika te tvornice, reče Barner. Majka ga pogleda bez prave znatiželje. Imate sreću da ste uspjeli, reče ona, to ne može svatko za sebe reći. Vi dakle prodajete predu? To izgleda malo pa ništa, reče Barner, ali ipak je prilično značajna industrija. U svijetu se troše nezamislive količine pređe, a i njezina prodaja donosi podjednako nezamislive svote. Majka je i dalje bila sumnjičava. Očito joj nikada nije palo na um da bi se moglo dobro zarađivati s industrijom toga tipa. Barner joj je govorio o svom bogatstvu koje, tvrdio je, postaje sve zamašnije. Svake godine kupuje zemljište na engleskom jugu kamo se namjerava kasnije povući. Majka ga je slušala rastreseno. Ne zato što bi sumnjala u Barnerove riječi, nego zato što nije vidjela nikakva smisla u ulaganju u engleski jug. Pa ipak, na riječ ulaganje u njezinim očima zaiskri nešto poput odbljeska dijamanta, ali to je bilo tako letimično da joj nije ni došlo do svijesti. Djelovala je umorno i zamišljeno. Pa

ipak, stvar je imala težinu. Na koncu konca bilo je to prvi put da netko prosi Suzaninu ruku. Vidljivo se trsila slušati Barnera, ali zapravo su joj misli bile daleko, kod Josepha. TeP vi to već dugo ovako tražite? upita Suzana. Godinama, reče Barner, vidim da vam je Carmen govorila o meni. Tko čeka taj i dočeka, kako to kažete vi Francuzi. Dobro govorite francuski, reče majka. Sada su sve u svemu dva, pomisli Suzana. Dva kretena. Uvijek ista smola, kao i sa svim ostalim. Vjerojatno je to naporno, reče majka sanjarski. Ja sam čekala godinama, ali ništa nije koristilo. Pa čekam i dalje, tome nikad kraja. Ja ne volim čekati, reče Suzana. Od strpljenja mi se stvarno bljuje, kako bi rekao Joseph. Barner se jedva primjetno tržne. Majka je jedino čula Josephovo ime. Možda je mrtav, reče tihim glasom, na kraju krajeva zašto ne bi mogao biti mrtav... Od tog pustog čekanja vjerojatno ste postali manje izbirljivi, reče Suzana. Naprotiv, sve sam izbirljiviji, reče Barner laskavo. Pod tramvajem, reče tiho majka. Nešto mi govori da je pod tramvajem. Možeš mislit, reče Suzana, ako ti išta mogu reći, to je da sigurno nije ispod tramvaja. Barner je za trenutak prestao govoriti o sebi. Nije se uvrijedio što mu poklanjaju tako malo pažnje. Pogodio je da se radi o Josephu i njegovu bijegu, a po smiješku mu se vidjelo da ima nekog iskustva s takvom vrstom pustolovina. I ne samo što nije pod tramvajem, reče Suzana, nego je mnogo sretniji od tebe, budi bez brige, tisuću puta sretniji od tebe.

169Majka je netremice gledala prema kružnoj tramvajskoj pruzi i prema Zapadnoj aveniji, kao što je to često činila s prozora svoje sobe, ne bi li vidjela kako dolazi 12.. To je ono što zovu dječačkim bijegom, reče napokon Barner naglašavajući svaku riječ, te doda sa smiješkom punim dubokog značenja to je dobro iskusiti, ali još je bolje kad vas prođe. Igrao se čašom. Njegove su ruke, nježne i dotjerane, podsjećale na ruke gosp. Joa. I on je također nosio pečatnjak, ali bez dijamanta. Ukrašavali su ga samo inicijali slovo zaljubljeno isprepleteno sa slovom B. Josepha to nikada neće proći, ustvrdi Suzana. Mislim da u tom pogledu imaš pravo, reče majka. Život će ga prije ili kasnije ukrotiti, reče Barner ne bez ponosa, kao da zna što to život sprema frajerima poput Josepha. Suzana se sjeti ruku gosp. Joa kako joj pokušavaju dodirnuti grudi. Barnerove ruke na mojim prsima, ista stvar. Ista vrsta ruku. Život mu neće uraditi ama baš ništa, reče Suzana, Joseph nije bilo tko. Barner nije djelovao zatečeno. Nastavio je svoju misao. To nije tip muškarca koji će usrećiti žene, vjerujte mi. Majci odjednom nešto padne na pamet. Tako dakle, vi znači želite oženiti Suzanu. Ona se okrene Suzani i nasmiješi joj se u isti mah ljubazno i rastreseno. Barner lagano pocrveni. Upravo tako. Bio bih sretan. O, Joseph, Joseph! Da je ovdje, rekao bi neće ona s njim spavati, to ne. Carmen mi je rekla da je ponudio majci trideset tisuća franaka ako mu dozvoli da je odvede, deset tisuća više od cijene dijamanta. Joseph bi rekao da to nema nikakve veze. Vi dakle prodajete predu? upita majka. Barner se začudi. Morat će joj to ponoviti već treći put. To znači, reče on

strpljivo, da predstavljam jednu predionicu iz Calcutte. Iz čitavog svijeta primam goleme narudžbe za tu tvornicu. Majka malo razmisli, a da pritom nije prestala upirati pogled u prugu kružne tramvajske linije. Ne znam bih li vam je dala ili ne. Čudno, ali nekako nemam stava. Ima smiješan posao, prošapće Suzana. Najveći sam dio vremena posve slobodan, reče Barner koji ju je čuo, no koji je doista prelazio preko mnogih stvari stavljajući ih na račun Suzaninih nestašluka. Uvijek imam posla samo s direktorima. Shvaćate da se na toj razini sve rješava na papiru. Tako mi preostaje mnogo slobodnog vremena. Tako čak neću imati prilike, reče Suzana u sebi, da klisnem s nekim drugim. Propao mi izlaz za nuždu, kako kaže Carmen. Dobro govorite francuski, ponovi još jednom majka nekim čudnim tonom. Barner se nasmiješi, polaskan. I ona će posvuda putovati s vama? nastavi majka. Tvrtka G.M.B. osigurava transport svojih predstavnika, njihovih supruga u pratnji.. njihove djece, naglasi Barner s ostatkom mladenačke drskosti. Bilo je nemoguće zamisliti kako je to biti u Barnerovoj pratnji. Vjerojatno je to isto pomislila i majka koja, nakon stanke, naglo izjavi Zapravo nisam ni za ni protiv. To je baš čudno. Cesto se nešto dogodi kad smo na to najmanje pomišljali, reče Barner kojemu je nagovaranje išlo od ruke. Nije to ono što majka želi reći, kaže Suzana. 171Majka je dugo i bez ustručavanja zijevala. Umaralo ju je da stalno mora usredotočivati pažnju koja joj je stalno izmicala. Najbolje će biti da se to prespava, reče ona. A kad su ostale napokon same

I kakav ti se čini? upita majka. Radije bih lovca, reče Suzana. Majka ne odgovori. Ako odem s njim, otići ću zauvijek, reče Suzana. Majka nije dosada sagledavala stvar s te strane. Zauvijek? Na tri godine. Majka je još razmišljala. Ako se Joseph ne vrati, to bi možda ipak bilo bolje. Naravno da se bavi čudnim poslom, ali što ako se Joseph ne vrati? Majka je netremice promatrala kvadrat crnog neba što se izdvajao u otvorenom prozoru. Suzani je sve bilo jasno, uvijek jedna te ista priča. I dalje će mi biti na grbači, mislila je majka, tome nikada kraja. Ona nije mislila na trideset tisuća franaka nego na svoju smrt. Joseph će se vratiti, uskliknu Suzana, vratit će se prije ili kasnije. Nije sigurno, reče majka. Bez obzira...radije bih lovca. Majka se nasmiješi i odjednom se opusti. Pomiluje kosu svoga djeteta. Zašto si baš zapela za lovca? Ne znam. Ne brini se, lovca ćeš uvijek moći dobiti. Sutra ću razgovarati s njim. Reći ću mu da me ne želiš napustiti. I odjednom reče tonom nekoga tko je zaboravio najbitniju stvar A dijamant? Pokušala sam, reče Suzana, no kod njega to nema nikakva smisla. Svi su isti, zaključi majka. Prvi put nakon Josephova odlaska majka je rano ustala. Otišla je u Barnerovu sobu. Suzana nije nikada saznala što mu je zapravo rekla. Vidjela ga je ponovno u uredu to isto poslije podne dok je zamjenjivala Carmen na blagajni. Izgledao je malo ogorčen i rekao je Suzani da je razgovarao s majkom.

Moram priznati da sam malo obeshrabren. Već deset godina tražim... Vi ste mi se učinili... Ne treba žaliti ni za čim, reče Suzana. Ona mu se nasmiješi. No, ne i on. A što se tiče djevičanstva, to je već odavno iza mene. Oh, reče Barner, zašto ste mi skrivali? Pa takve se stvari ne stavljaju na sva zvona. To je strašno! poviče Barner. Tako vam je to. Barner podigne u očajanju pogled u nebo i tom prilikom ugleda natpis što ga je objesila Carmen Prodaje se divan dijamant... Je li to...vaš dijamant? upita klonulim glasom. Razumije se, reče Suzana. Oh! ponovno uzdahne Barner, potpuno smlavljen od tolike nemoralnosti. Samo šutite. Ta vi prodajete pređu, reče Suzana. 173SUZANI se, međutim, dogodio i jedan drugi susret, i to s gosp. Joom. Jednoga poslijepodneva, dok je izlazila iz hotela Central, ugledala je njegovu limuzinu ispred hotelskog ulaza. Čim je opazio Suzanu, gosp. Jo se uputio prema njoj s prividnim mirom. Dobar dan, reče on pobjedonosnim tonom, konačno sam vas našao. Bio je možda još malo više dotjeran nego inače, ali jednako ružan. Došli smo prodati vaš prsten, reče Suzana, uzalud vam trud. Baš me briga, reče gosp. Jo hineći bezbrižan osmijeh, ipak sam vas našao. Zacijelo ju je dugo tražio. Barem tri dana ako ne i dulje. Ovdje u gradu, daleko od Josephova i majčina nadzora, djelovao je manje prestrašeno nego u bungalovu. Kamo ste krenuli? Idem u kino. Svaki dan. Gosp. Jo je pogleda s nevjericom.

Tek tako, posve sami? upita. Lijepa djevojka poput vas da ide sama u kino, doda on svojom uobičajenom bistrinom. Lijepa ili ne, u svakom slučaju je tako. Gosp. Jo obori pogled, ostane za trenutak bez riječi i zatim izjavi istinskom plahošću A kako bi bilo da danas odustanete? Zašto uopće idete toliko u kino? To nije zdravo i dat će vam krivu predodžbu o životu. Suzana je gledala savršeno ulaštenu limuzinu. Besprijekoran vozač u bijeloj livreji činio se i sam poput dijela automobila koji je vozio. Savršeno bezizražajan, obraćao je pozornost jedino na to da djeluje što manje pozorno. A ipak je morao znati za sve ono što se dogodilo između nje i gosp. Joa. Pokušala mu se nasmiješiti, ali ostao je isto tako bezizražajan kao da se nasmiješila automobilu. Krive predodžbe, malo sutra, kako kaže Joseph. A što se kina tiče nije mi ni na kraj pameti da odustanem, ma što vi rekli. Još uvijek je imao onaj golemi dijamant na prstu. Ovaj je bio barem tri puta veći od onoga njihova i sigurno nije imao feler. Čovjek se mogao upitati što taj radi na tom prstu, kao što bi se mogao upitati što to njegov vlasnik radi sam sa sobom u tom gradu, u tom životu. Mogli bismo poći u šetnju, reče on pocrvenjevši. Želio bih razgovarati s vama o našem zadnjem susretu... Strašno sam patio, da znate. Može biti, reče Suzana, ali ja ipak želim ići u kino. Gosp. Jo je odmjeri od glave do pete. Prvi put otkako je poznaje našao se s njom nasamo bez ijednoga drugog svjedoka osim svoga vozača, i imao je pomalo isti onaj pogled kao kad mu se pokazivala na vratima kupaonice. Već joj se znalo dogoditi da je na taj način gledaju muškarci koje je sretala u otmjenoj četvrti kad bi išla u kino. Jedanput ili dvaput, kad se vraćala u hotel Central, prišli su joj pripadnici kolonijalne vojske. Ali to je vjerojatno bilo zboga haljina koje joj je posudila Carmen, jer su kolonijalni vojnici

prilazili samo kurvama. Pa ipak, bilo je i takvih s kojima bi ona pristala poći, ali ti joj nisu prilazili. U kinu se, posebice jednom, našao muškarac s kojim bi baš rado bila otišla. Često su se, za vrijeme predstave, pogledavali bez riječi, dok su im se laktovi družili na rubu naslona. S njim je bio još jedan muškarac, i nakon izlaska oni su se zajedno izgubili u gomili. Ostala je ponovno sama. Od ruke toga neznanca strujila je prema njoj neka toplina poput utjehe za neznanu tugu i podsjetila je na poljubac Jeana Agostija. Odonda je još više vjerovala da ih se može sresti u kinu, u plodnoj tami kinematografa. I Joseph je onu svoju susreo u kinu. Isto tako je tamo, prije tri godine, sreo i prvu ženu s kojom je, poslije Carmen, otišao u krevet. Samo tamo, ispred filmskog platna, to je postajalo jednostavno. Naći se ispred iste slike s neznancem budilo je želju za nepoznatim. Ono nemoguće se odjednom našlo nadohvat ruke, sve bi prepreke nestale ili bi se činile plodom mašte. Tu se čovjek osjećao na ravnoj nozi s gradom, dok vas je na ulicama grad izbjegavao, a i vi ste izbjegavali njega. Ako idete u kino, reče gosp. Jo, idem s vama. Odvezli su se njegovom limuzinom. Vozač ih je čekao pred vratima kina. Za vrijeme cijele predstave gosp. Jo je gledao Suzanu, dok je ona gledala film. Ali to je nije smetalo ništa više nego ranije u dolini. U neku ruku bilo joj je čak bolje da za promjenu bude s gosp. Joom i njegovom limuzinom nego da još jednom bude posve sama. Povremeno bi je uzimao za ruku, stiskao je, sagibao se i ljubio je. A to je ovdje, u mraku kina, bilo prihvatljivo. Poslije predstave gosp. Jo je pozove na aperitiv u neku kavanu te otmjene četvrti. I nadalje se činio sav sretan i pun planova. Pričao je o koječemu, odgađajući još malo ono što joj je htio reći. Suzana je prva počela govoriti o prstenu. Skupo smo ga prodali, reče Suzana, mnogo skuplje nego što biste mogli i zamisliti.

Gosp. Jo nije reagirao. Jednom zauvijek prekrižio je svaku sentimentalnost u pogledu prstena. AJoseph? upita. Joseph je bio nestao točno pred deset dana. On je sjajno. Sigurno je otišao u kino. Želimo iskoristiti od grada sve što je moguće prije nego otputujemo. Nikada još nismo imalo toliko novaca. Ona je isplatila dio duga i sva je sretna. Gosp. Joa je zanimalo jesu li majka i Joseph promijenili svoju odluku u vezi s njim. Pa sve da vas ona i poželi ponovno vidjeti, reče Suzana, nemojte prihvatiti. Opljačkat će vas. Mislim da bi joj na kraju trebao po jedan prsten svaki dan, ni manje ni više. Počelo joj se sviđati... Znam, reče gosp. Jo crveneći se, ali što ja sve ne bih uradio samo da vas vidim... Po jedan prsten svaki dan, to ipak ne biste mogli... Gosp. Jo se pravio da ne čuje. Sto će biti s vama? upita tonom dubokog suosjećanja. Težak je vaš život tamo u dolini. Budite bez brige, neće to potrajati, reče Suzana gledajući netremice gosp. Joa u oči, kojeg, ponovno, oblije rumenilo. Zar imate... neke planove? upita sav na mukama. Možda ću se preseliti kod Carmen, reče Suzana u smijehu. Ali morat će me dobro platiti. Naravno, samo radi Josepha. Ako želite, otpratit ću vas automobilom, reče gosp. Jo da okonča taj razgovor o kojemu nije znao što bi mislio. Suzana pristane. Uđe u automobil gosp. Joa. U njemu je 0 uobno. Gosp. Jo predloži Suzani da se malo provo177zaju. Automobil je klizio gradom, sav blještav i stopljen sa sebi sličnima. Kada je pala noć on je i dalje klizio gradom i grad se odjednom sav rasvijetlio i pretvorio u kaos blistavih i tamnih ploha, u koji se uranjalo s lakoćom, i taj bi se kaos svaki put rastvarao oko auta i ponovno se za njim obnavljao... Taj je automobil bio rješenje samo po sebi, stvari su poprimale smisao onako kako je on uranjao u njih, i to je,

također, bilo kino. Tim više što je vozač vozio bez cilja, beskonačno, kako se to u životu obično ne radi. Kad je pala noć, gosp. Jo se približio Suzani i zagrlio je. Automobil se i dalje kretao u blistavom i tamnom kaosu grada, ruke gosp. Joa su podrhtavale. Suzana mu nije vidjela lice. Neprimjetno mu je pošlo za rukom da se pritisne uz nju i Suzana mu je to dopustila. Bila je opijena gradom. Automobil se i dalje kretao, kao jedina zanosna zbilja, a u njegovoj se brazdi rušio i utapao cijeli grad, blještav, uzavrio, beskonačan. Ponekad bi ruke gosp. Joa susrele Suzanine grudi. Jednom joj je čak rekao Imaš lijepe grudi. Izgovorio je to posve tiho. Ali izgovorio je. Prvi put. I to u trenutku kad mu se gola ruka zatekla na goloj dojci. A onda Suzana ugleda svoje grudi iznad zastrašujućega grada, ugleda erekciju svojih grudi moćniju od svega što se uzdizalo u tom gradu kojega će one nadvladati. Nasmiješi se. Zatim, grozničavo, kao da to mora saznati baš istoga trena, zgrabi ruke gosp. Joa i stavi ih sebi oko struka. A ovo? Što? upita gosp. Jo zapanjeno. Kakav mi je struk? Prekrasan. Gledao ju je iz blizine. Ona pak, pogleda uprta u grad, gledala je samu sebe. Gledala je, sama za sebe, svoje carstvo iz kojega su izranjale njezine grudi, noge, struk. Volim te, reče tiho gosp. Jo. U onoj jedinoj knjizi koju je ikada pročitala, kao i u filmovima koje je kasnije vidjela, riječi volim te bile su izgovorene samo jednom u razgovoru dvoje ljubavnika što e trajao jedva nekoliko minuta, ali je on okončao duge mjesece čekanja, groznu razdvojenost, beskrajnu bol. Nikada još Suzana nije čula da ih netko izgovara izvan kina. Dugo je vjerovala da je daleko sudbonosnije izgovoriti te riječi nego podati se muškarcu nakon njih, da ih se može izgovoriti

samo jednom i nikada više, do kraja života, jer bi se u protivnom slučaju beskrajno obeščastili. Ali sada je shvatila da nema pravo. Te je riječi moguće izreći spontano, u žudnji, pa čak i u zagrljaju s kurvama. Postoji kao neka potreba da ih se izgovori, koju ponekad osjećaju muškarci, već samo zato da bi na trenutak osjetili njihovu iscrpljujuću snagu. Zbog tih istih razloga nužno ih je ponekad i čuti. Volim te, ponovi gosp. Jo. Nagnuo se još malo više prema njezinu licu i ona odjednom, poput pljuske, osjeti njegove usne na svojima. Otrgne se naglo i zaviče. Gosp. Jo je htjede zadržati u zagrljaju. Ona se svom snagom baci na vrata automobila i otvori ih. Tada se gosp. Jo napokon odmaknu od nje i reče vozaču da se vrati u hotel. Tijekom vožnje nisu progovorili niti riječ. Kad su stigli u hotel, Suzana je izišla iz auta ne pogledavši uopće gosp. Joa. Tek kada se našla vani, reče mu Ne mogu. Sve je uzalud, s vama neću moći nikada. Nije odgovorio. I tako je on zauvijek nestao iz Suzanina života. Ali za tu zgodu nitko nikada nije saznao, pa čak niti Carmen. Samo majka, ali tek jednom mnogo kasnije. 179JEDNOGA poslijepodneva Carmen naglo ude u majčinu sobu i zatraži dijamant. Joseph, uzvikne, Joseph ga je uspio prodati! Majka poskoči kao opruga i poviče da želi vidjeti Josepha. Carmen joj reče da on nije došao u hotel ali da joj je telefonirao da smjesta dođe na sastanak s njim u jednu kavanu u otmjenoj četvrti. Bit će najbolje da Carmen pode sama. Joseph bi inače mogao pomisliti kako ga je majka došla nagovarati da ih odveze u dolinu. A zapravo, smatrala je Carmen, bilo je očigledno da on to još nije odlučio. Majka pristane i dade joj dijamant, a Carmen odjuri na sastanak sa Josephom na neko nepoznato mjesto.

Kad se Suzana vratila iz kina te iste večeri, zatekla je majku posve odjevenu kako hoda goredolje hodnikom ispred svoje sobe. U ruci je držala svežanj novčanica od tisuću franaka. Josephovo djelo, izjavi pobjedonosno. I zatim doda tišim glasom Dvadeset tisuća franaka. Upravo ono što sam htjela. No odmah zatim promijeni ton i počne se žaliti. Rekla je da je sita toga da ostaje po cijele dane u krevetu i da bi htjela odmah otići u banku platiti kamate svoga duga, e novac dobila prekasno, da su sada banke zatvoi da je to njezina uobičajena nesreća. Čim je začula da majka razgovara sa Suzanom, Carmen je izašla iz svoje be Djelovala je jako sretno i poljubila je Suzanu. Ali nisu uspjele smiriti majku. Carmen joj predloži da brzo večeraju i da poslije večere iziđu. Majka je jedva nešto pojela. Neprestano je govorila bilo o Josephovim zaslugama, bilo o svojim planovima. Poslije večere pošla je sa Suzanom i Carmen u jednu kavanu u otmjenoj četvrti ali je odbila poći u kino, izgovarajući se da mora sutra rano ustati kako bi stigla u banku u trenutku otvaranja. Kad su ostale same, Carmen ispriča Suzani da je Joseph prodao prsten onoj ženi koju je nedavno sreo. Vidjela ga je samo na trenutak. Nije pitao ni za majku ni za Suzanu. Doimao se tako sretnim da mu nije htjela spominjati majčino nestrpljenje. Bila je sigurna da bi svatko drugi na njezinu mjestu postupio jednako. Nitko ne bi poremetio potresnu Josephovu sreću. Kad su se opraštali, rekao joj je da će se uskoro vratiti u hotel da ih odveze natrag u dolinu. Nije još točno znao kojega dana. Carmen je savjetovala Suzani da o tome zasada ništa ne govori majci. Rekla je da ni sam Joseph još nije siguran hoće li se uopće vratiti. I tako je majka, bar tih nekoliko sati, imala svotu od dvadeset tisuća franaka u svojim rukama. Sutradan ujutro odjurila je u banku da plati dio svojih dugova. Carmen ju je pokušala odgovoriti, ali nije ju htjela

slušati. Čini to zato, kazala je, kako bi opet zadobila povjerenje i mogla potom posuditi svotu potrebnu za izgradnju nove brane. Kada je to obavila, poduzela je jedan za drugim dva iduća koraka. Najprije je zatražila sastanak s direktorom banke kako bi podnijela molbu za novi kredlt, budući da su njegovi podređeni rado primili novac što a je svakako željela vratiti, ali su istodobno odbili uči181niti bilo što radi odobrenja njezine molbe za taj novi kredit. Drugi je korak bio da pokuša pospješiti sastanak koji joj je, naravno, bio odobren, ali u tako dalekoj budućnosti da bi i samo čekanje bilo dovoljno da iscrpi onu siromašnu pričuvu koja joj je ostala od prodaje prstena nakon isplate kamata. Ovaj je drugi korak trajao dugo i bio je, uostalom, savršeno beskoristan. Kada je majka to shvatila, obratila se jednoj drugoj banci u kojoj je opet pokrenula te dvije vrste postupaka. I što se ponovno pokazalo savršeno beskorisnim zbog neuništive solidarnosti koja je vladala među kolonijalnim banakama. Kamate su bile mnogo veće nego što je majka mislila. A i postupci koje je trebalo poduzeti bili su također mnogo dugotrajniji. Nakon nekoliko dana majci je ostalo još vrlo malo novca. Tada je legla, popila svoje pilule i spavala cijeli dan. Tako dugo dok čeka Josepha, rekla je. Josepha, taj uzrok svih njezinih nevolja. JOSEPH se vratio. Jednoga jutra, oko šest sati, pokucao je na vrata kod Carmen i ušao bez oklijevanja. Gibamo, reče on Suzani. Diži se pod hitno. Suzana i Carmen su u hipu bile izvan kreveta. Suzana se odjenula i pošla za Josephom. Ušao je bez kucanja u majčinu sobu i ukipio se pred krevetom. Ako kanite otići, idemo iz ovih stopa, rekao je. Majka se uspravila u krevetu, sva smetena. Zatim je, ne progovorivši ni riječi, počela tiho plakati. Joseph je nije udostojao ni pogledom. Otišao je do prozora, otvorio ga,

nalaktio se na prozorsku dasku i počeo čekati. Kako se majka nije micala, okrenuo se nakon nekoliko minuta i rekao Sad ili nikad, morate se požuriti. Majka ne odgovori ništa i s mukom se digne iz kreveta. Bila je polugola, odjevena u staru i ne baš posve čistu spavacicu. Navuče haljinu i podigne pletenicu, plačući i dalje, te ispod kreveta izvuče dva kovčega. Joseph je bez prestanka pušio američke cigarete, i dalje oslonjen o prozor. Smršavio je. Sjedeći na stolcu nasred sobe, Suzana nije mogla odvojiti oči od njega. Vjerojatno nije spavao nekoliko noći za redom i imao je pomaloonaj isti izraz lica kao kad bi se vraćao u svitanje iz lova. Bio je sav zgrčen od potmule ljutnje koja ga je sprečavala da se prepusti umoru. Sigurno nije sam od sebe odlučio doći po njih. Netko mu je zacijelo nešto rekao, kao naprimjer Odvedi ih napokon kući, ili moraš ih ipak odvesti, znam da ti je teško ali ne možeš ih ipak samo tako napustiti. Suzana, pomozi mi, zamoli majka. Otići ću ako budem htjela, reče Suzana. Meni se ovdje sviđa, nikada mi se još nigdje nije toliko sviđalo. Ostat ću ovdje ako me bude volja. Joseph se nije okrenuo. Majka se uspravila i nespretno pokušala Suzani prilijepiti pljusku. Suzana se nije izmaknula, nego je uhvatila njezinu ruku tako da je nije mogla ni pomaknuti. Majka ju je samo pogledala, jedva da se i začudila, zatim je oslobodila ruku i bez ijedne riječi počela trpati stvari zbrdazdola u kovčeg. Joseph nije ništa vidio, on uopće nije gledao nikoga i ništa. I dalje je pušio američke cigarete, jednu za drugom. Potom, pripremajući i dalje svoje kovčege, majka počne pričati o trgovcu iz Calcutte koji je htio, u zamjenu za trideset tisuća franaka, oženiti Suzanu. Šta kažeš na to da su nam je zaprosili pred nepuna tri dana. Joseph nije slušao.

Ako hoću, ostat ću. Carmen će me prihvatiti, reče Suzana. Meni ne treba nitko da me odveze kući. Boli me briga za ljude koji misle da su prijeko potrebni, kako to ti isti vole reći. Majka nije odgovarala. Trgovac pređom, nastavi. Iz Calcutte. Imućan. 1 ja mogu živjeti bez ikoga, reče Suzana. Baš i ne volim takva zanimanja, reče majka. Čovjek sli da je neovisan, a zapravo nije. A osim toga mora da zaglupljujuće cijelo vrijeme prodavati vlakna i samo vlag0ii ga briga za tvoju priču, reče Suzana. Bolje bi ti bilo da se požuriš. Toseph se još uvijek nije okrenuo. Majka ponovno krene prema Suzani, ali se predomisli i vrati se svojim kovčezima. Trideset tisuća franaka, nastavi istim tonom. Ponudio mi je trideset tisuća franaka. No što je uopće trideset tisuća? Prsten je sam vrijedio dvadeset. Kao da se to može usporediti. Kao da smo tako nisko pali. Netko je pokucao na vrata. Bila je to Carmen. Nosila je pladanj na kojem su bile tri šalice kave, kriške kruha s namazom i nekakav zamotuljak zavezan uzicom. Morate popiti kavu prije odlaska, reče Carmen. Pripremila sam vam sendviče. Nije bila počešljana, imala je na sebi kućnu haljinu i smiješila se. Majka se uspravi poviše svojih kovčega i nasmiješi se i ona njoj, očiju još uvijek punih suza. Carmen se sagne, poljubi je i bez riječi izađe na vršcima prstiju. Joseph nije slušao nikoga, činilo se da nikoga i ne vidi. Suzana uzme šalicu kave i počne veoma polagano jesti kriške kruha koje je donijela Carmen. Majka je svoju kavu popila odjednom, ali nije ništa pojela. Kad je završila, uzme treću šalicu i odnese je Josephu. Popij svoju kavu, reče mu nježno. Joseph uzme šalicu, i ne zahvalivši ispije kavu s izrazom gađenja, kao da se i sama kava od nečega izmijenila. Zatim odloži praznu šalicu na stolac i reče

Kad netko nema love, ne treba se glupirati po gradu. Ne treba to ni pokušati, inače je gotov. Neki su stvoreni da vuku svoje olovne kugle na nogama, uvijek iste olovne kugle. Ne mogu učiniti ni koraka bez njih... Suzana nije prepoznala Josephov način izražavanja. Nekoć nije govorio tako ozbiljno i nije često iznosio općenite stavove. Vjerojatno je ponavljao nešto što je od nekoga čuo i što ga se dojmilo. A to što se vratio moglo je značiti samo da je potrošio novac koji je dobio prodajom koža i da više nema ni prebijena novčića u džepu. Nije došao zato što su mu to savjetovali. Bilo je to ipak malo drugačije od onoga što bi čovjek mogao pomisliti. Joseph nije izustio ni riječi za vrijeme velikog dijela putovanja. Majka je, naprotiv, bez kraja i konca govorila o svojim planovima. Rekla je da je dobila od banaka ozbiljna obećanja o mogućnostima sljedećega zajma, i to s povoljnijim kamatama nego ranije. Napravila sam dobar posao, govorila je. Umjesto prijašnjih pet posto, ubuduće ću dobiti zajam s dva posto kamata. I platila sam sve zaostale kamate. Tako sada imam čiste račune. Joseph je izvlačio iz iz sve što je taj auto još mogao dati. Nalikovao je na ubojicu koji bježi iz grada u kojem je počinio zločin. Kadikad bi se zaustavljao, grabio kantom vodu iz rižišta, natakao je u hladnjak, onda bi se pomokrio, pljunuo bi s gađenjem, a da se nije točno znalo zbog čega, valjda zbog toga što su njih dvije ponovno ovdje, i potom se vraćao u auto, i ne pogledavši ih. Uvijek sam voljela čiste račune. Zato sam se i uspjela uvijek izvući. Drago mi je da se vraćamo kući. Treba mi još samo da dobijem dobru hipoteku, naravno ne na rižišta, nego na onih pet gornjih hektara. Što se tiče kuće, to je nažalost već odavno učinjeno. Obraćala se Josephu. No prvi put u životu nije mu ništa

dbacivala. Nijednom nije, ni izdaleka, spomenula onih San dana koje je provela u hotelu čekajući na njega. Kada ju je čovjek slušao kako govori o svojim poslovima, reklo bi se da sve ide kao podmazano. piatiti odjednom dvije godine zaostalih kamata ostavlja izvrstan dojam. Nakon toga treba mi samo dobra hipoteka i bit ću iz mača. Mogli bi mi dati tih pet hektara u doživotni zakup, s obzirom na to da su svake godine uredno zasijani, imamo na to pravo. No ne može se tražiti hipoteka na zemlju koja vam ne pripada, to je jasno. Govorila je živahnim tonom, gotovo prpošno. Po njezinim riječima, napravila je, sve u svemu, najbolji mogući posao. Oni U katastru će već saznati da su sve moje kamate isplaćene. Znam da im uopće ne odgovara da mi daju u puno vlasništvo i kuću i zemljište na uzvisini, da time dijele koncesiju popola, ali odgovaralo im to ili ne, imam na to pravo. Što ti misliš, Joseph? Pusti ga na miru, reče Suzana, kad su prešli tristo kilometara, možda to i jest tvoje pravo, no nećeš ga ostvariti, uvijek ista priča, misliš da imaš pravo na sve, a nemaš pravo ni na što. Majka opet zamahnu rukom prema njoj, ali se prisjeti da je to sada uzalud. Svlada se. Bilo bi ti bolje da šutiš, reče, nemaš pojma o čemu govoriš. Ako uistinu imam pravo, ostvarit ću ga. Jedina je nesreća s tim hipotekama što ih ljudi zloupotrebljavaju. Više od polovice doline je pod hipotekom. Ljudi nisu ozbiljni najprije naprave hipoteku kod banke, a zatim kod privatnika. Onda ih banka prisili na prodaju. Tako će to završiti 2a Agostija i njemu slične... Govorila je tako dobar dio dana, sama za sebe, a da je 187ni Suzana ni Joseph nisu nimalo poticali. Tek kada su stigli do posljednjeg naselja prije ceste, Joseph je progovorio. Izašao je iz auta, provjerio motor, zatim je otišao do seoskog

bunara i pet kanistara napunio vodom za pričuvu. Zatim je provjerio benzin, dotočio ga u spremnik, pa izmjerio ulje i također ga dotočio. Bilo je to nužno zato što neće proći ni kroz jedno jedino selo prije nego što stignu u dolinu i zato što će voziti dvjesto kilometara gustom šumom. Potom, kada više nije trebao ništa uraditi, Joseph sjedne na papučicu i prođe si prstima kroz kosu, polagano, kao netko tko se budi iz duboka sna. Nestrpljenje ga je odjednom prošlo, i činilo se da mu se više ne žuri nastaviti put. Suzana i majka su ga gledale, ali on ih nije vidio. Slutile su da se nalazi u nekoj novoj osamljenosti, i bile se zauvijek nemoćne da ga iz nje izvuku. Ili, zapravo, više i nije bio osamljen. Ona žena nije trebala biti tu da bi čovjek osjetio kako je on s njom. A Suzana i majka imale su odsada samo jednu ulogu, ulogu da budu svjedoci, i to nemoćni i pomalo indiskretni, njihove samodovoljnosti. Njegove su misli bile tako daleke, a istodobno tako određene, i tako jasne, da im je već ovako, sjedeći na papučici automobila, djelovao jednako odsutno kao da spava. Pogledat će me samo ako umrem. Vozio je od jutros. Bilo je šest sati uvečer. Oko očiju je imao velike podočnjake od naslage bijele prašine zbog čega im se činio još neobičnijim. Djelovao je iscrpljen od umora, ali nekako miran i siguran u sebe, kao da je stigao na cilj. Pošto je polagano prošao dlanovima kroz kosu i pošto je protrljao oči, zijevnuo i protegnuo se kao da se doista budi iz sna, rekao je Gladan sam. Majka bržebolje razmota zavežljaj što joj ga je dala Carmen, i izvadi iz njega tri sendviča. Dva pruži Josephu i jedan Suzani. Joseph pojede jedan, ude u iz i u vožnji pojede i drugi u nekoliko zalogaja. Dok su joj djeca jela, majka zadrijerna, odjednom iscrpljena. Do tog je trenutka alida još stalno pomišljala na to kako ih treba nahraniti. Kada se sat kasnije probudila, bio je mrak. Misli su joj krenule uobičajenim i normalnim tokom. Možda nisam dobro uradila što sam platila one zaostale rate.

I potom doda tihim glasom, kao da govori samoj sebi Do daske su me opelješili, do daske. Carmen ju je lijepo bila upozorila, no majka se na to nije ni najmanje obazirala. To je bila nepotrebna čestitost, Carmen je imala pravo. Za njih je to što sam im platila kao kap u moru, ili još manje od toga, a za mene...Vjerovala sam da će mi nakon toga posuditi barem pedeset tisuća franaka. Odjednom, vidjevši da joj nitko ne odgovara, brižne u plač. Sve sam im platila, sve. Imate pravo, ja sam očito slaboumna, obična stara luda. Nema nikakve koristi od toga da to sada kažeš, reče Suzana. Trebala si na to misliti prije nego si to učinila. Nisam bila sigurna, žalila se majka, ali sada jesam, ja sam stara luda. Kad samo pomislim na to kako Joseph ima loše zube... Joseph drugi put otvori usta. Ne brini se zbog mojih zubi. Spavaj! I ona drugi put utone u san. Bilo je oko dva sata ujutro kad se probudila. Izvukla je Pokrivač koji se nalazio ispod nje na sjedalu i pokrila se. Bilo joj je hladno. Nalazili su se usred šume. B i je pravilno radio, gasom do daske. Vjerojatno više nsu bili jako daleko od Kama. Ponovno se počela jadati Plačljivim glasom 189 Uostalom, ako vam je baš toliko stalo, možemo sve prodati i otići. Prodati, što? reče Joseph. Spavaj, sada je ionako sve svejedno. On započne u vožnji pretraživati džepove, nade ono što je tražio, uzme tu stvar i doda je majci jednom rukom dok je drugom nastavio voziti. U odsjaju farova ta se mala i blještava stvar u prvi mah i nije mogla raspoznati, a onda odjednom postade očita dijamant. Evo, reče Joseph, uzmi si ga! Majka krikne od užasa.

To je onaj isti! S feleroml Potpuno slomljena, piljila je u dijamant, a da ga nije uzela. Možda bi nam mogao objasniti, reče Suzana, bezbojnim glasom. S rukom u zraku, držeći dijamant vršcima prstiju, Joseph je čekao da ga majka uzme. Bio je to doista onaj isti dijamant, s tom razlikom što više nije bio umotan u svileni papir. Vratili su mi ga, reče napokon umornim glasom, nakon što su ga od mene kupili. Nemoj pokušavati shvatiti. Majka ispruži ruku, uzme dijamant i stavi ga u svoju torbicu. Zatim počne posve tiho i bez riječi plakati. Zašto cmizdriš? upita Suzana. Opet sve iznova, opet će sve trebati početi iznova. Ne bi se baš trebala žaliti, reče Suzana. Ne žalim se, ali nemam više snage da to još jednom započnem. MAJKA je kaplara uzela u službu već prvih dana pošto su se naselili u dolini. Sada je već šest godina radio za nju. Nitkb nije točno znao dob toga starog Malajca, pa niti on sam. On je mislio da mu je negdje između četrdeset i pedeset godina, nije znao točno koliko, jer je proveo život tražeći posao i to ga je toliko zaokupilo da je zaboravio brojiti godine što su prolazile. Jedino je znao da je prošlo petnaest godina otkako je došao u dolinu prilikom gradnje ceste, i da nije više nikada iz nje otišao. Bio je visoka rasta, jako mršavih nogu usađenih u golema stopala u obliku reketa, koja su se spljoštila i raširila od silnog stajanja u blatu rižišta i za koja se čovjek mogao ponadati da će ga jednoga dana ponijeti vrh samih voda, ali to nažalost nije kod kaplara dolazilo u obzir. Njegova bijeda, kada je jednog jutra osvanuo pred majkom da bi isprosio zdjelicu riže i ponudio joj za naknadu da će čitav dan vući debla iz šume do bungalova, bila je potpuna, nenadmašna. Od završetka radova na cesti pa sve do toga

ana kaplar je provodio život, zajedno sa svojom ženom i pastorkom, pretražujući dolinu, podnožja sojenica i smeista na prilazu sela, pokušavajući pronaći nešto za jelo. mama su spavali ispod sojenica u Banteu, zaseoku ko191jemu je pripadala majčina koncesija. Dok je bila mlada kaplarova se žena prodavala kao kurva po cijeloj dolini za nekoliko novčića ili malo sušene ribe, ali kaplaru to nikada nije nimalo smetalo. Već petnaest godina koliko se, otprilike, povlačio dolinom, bilo je uglavnom vrlo malo stvari koje bi mu smetale. Izuzev suviše duge i suviše žestoke gladi. Cesta je bila velik događaj u njegovu životu. Došao je u dolinu radi njezine izgradnje. Rekli su mu S obzirom da si gluh, trebao bi poći graditi cestu u Ramu. Zaposlili su ga već u prvim danima. Posao se sastojao od krčenja, planiranja, nasipavanja kamenjem i nabijanja ručnim čeki a ćem trase buduće ceste. Bio bi to posao kao svaki drugi da ga nisu radili, u osamdeset posto slučajeva, robijaši koje je nadgledala domorodačka milicija, inače zadužena za čuvanje zatvora u koloniji. Ti robijaši, ti teški zločinci koje su bijelci otkrili poput gljiva, bili su osuđeni na doživotnu robiju. Puštali su ih da rade po šesnaest sati dnevno, prikovani međusobno četiri po četiri, u gustim redovima. Svaki je red nadgledao milicajac odjeven u odoru takozvane domorodačke milicije za domoroce, koju su mu dodijelili bijelci. Pored robijaša bilo je i zavrbovanih najamnih radnika kao što je to bio kaplar. Ako su u početku još i provodili neku razliku između robijaša i radnika, ta je razlika postupno i neprimjetno nestala, izuzev činjenice da robijaše nisu mogli otpustiti a radnike jesu. Da su robijaši dobivali hranu, a najamnici nisu. I napokon, robijaši su bili u prednosti jer nisu imali žene, dok su najamnike posvuda pratile njihove žene koje su činile neku vrst pokretnih logora u blizini gradilišta, uvijek trudne i uvijek izgladnjele. Milicajcima je bilo stalo do toga da imaju radnike kako bi im njihove žene

bile pri ruci, čak i kad bi mjesecima radili u šumi, kilometrima daleko od najbližeg za192 Uostalom, poput muškaraca i djece, i žene su umi1 od močvarne groznice dovoljno brzim ritmom da bi ih milicajci koji su, samo za sebe, imali dovoljno porcija kiina kako bi sačuvali opstanak svoga autoriteta što je daomice bivao sve veći i sve maštovitiji dovoljno često mogli mijenjati. Smrt žene nekog najamnog radnika značila je, naime, za njega trenutačan otkaz. I tako je u velikoj mjeri upravo zbog svoje žene kaplar, iako gluh, unatoč svemu ipak izdržao. A također i zato što je već od prvih dana svoga zapošljavanja shvatio, obdaren još neokrnjenim instinktom za lukavstvo, da je u njegovu interesu da se što bolje stopi s robijašima i da milicajci vremenom zaborave njegov nepouzdani status zavrbovana radnika. Nakon nekoliko mjeseci oni su se toliko na njega navikli da su ga zabunom okovali zajedno s robijašima, da su ga tukli kao što su tukli robijaše, te im i nije padalo na um da ga otpuste, kao da je zaista pravi veliki kriminalac. Za to je vrijeme kaplarova žena, poput svih najamničkih žena, bez prestanka ostajala trudna i to isključivo zaslugom milicajaca, jer je šesnaest sati čekičanja pod bičem i suncem, i najamnicima i robijašima oduzimalo svaku sposobnost za inicijativu, pa i onu najprirodniju. Samo je jedno od njezine djece preživjelo nestašicu hrane i močvarnu groznicu, jedna djevojčica koju je kaplar zadržao kao svoju. Koliko je puta u tih šest godina kaplarova žena rađala usred šume, u gromoglasnoj buci čekića i sjekira, u urlanju milicajaca i pucketanju biča? To više ni ona sama nije znala. Samo je znala da je svako toliko zatrudnjela s milicajcima, a da se kaplar dizao noću kako bi iskapao male grobove za njezinu mrtvu djecu. Kaplar je govorio da su ga tukli toliko koliko čovjek moze blti tučen, a da ipak ne umre, no s batinama ili bez za vrijeme izgradnje ceste jeo je ipak svakoga dana.

193Kada je cesta napokon bila gotova, to je bila sasvim druga stvar. Bavio se svim mogućim zanatima, ili se bar okušao u njima bio je skupljač papra, istovarivač u luci u Ratnu drvosječa, gonič, itd. Jedina malo trajnija namještanja koja je uspio dobiti bila su obično ona namijenjena djeci. Bio je čuvar bivola, no najčešće je svake godine u doba žetve bio strašilo za vrane u poljima zrele riže. S nogama u vodi, golog poprsja, trbuha zalijepljena za kičmu, pod vrelim suncem, godinama je promatrao svoju bijednu sliku što se između nasada riže odražavala u mutnoj vodi rižišta, dok je on preživao svoju beskonačnu glad. Tolikoj se beskonačnoj bijedi uspjela othrvati samo jedna jedina i davna kaplarova želja, njegova najveća želja, da postane kontrolor karata na autobusima između Rama i Kama. Ali iako je često pokušavao na to nagovoriti vozače, nikada ga nisu uzeli zbog njegove gluhoće koja je bila nepremostiva prepreka za taj posao. I ne samo što ga nikada nisu zaposlili, on nikada nije ni ušao u jedan od tih autobusa koji su upravo zahvaljujući i njemu vozili tom cestom. Jedino što je znao o njima bilo je da voze, i gledao ih je kako prolaze, kako poskakuju, kako trube i kako podižu veliku buku u potpunoj tišini. Otkako ga je majka uzela u službu, Joseph bi ga povezao autom kadgod je išao u veće nabavke, kako bi si osigurao pričuvu vode za probušeni hladnjak. Privezao bi ga za blatobran, dao mu u ruke kantu za polijevanje i kaplar bi bio najsretniji čovjek u dolini, tako sretan kako nije ni pomišljao da čovjek može biti sretan na ovome svijetu. Nikada nije čekao prekriženih ruku te šetnje koje su ovisile o Josephovoj dobroj volji, nego ih je uskoro počeo poticati kad bi Joseph dovezao auto ispod bungalova, otišao bi po kantu, sjeo na prednji blatobran na mjesto nepostojećeg fara i sam se zavezao uzetom koje je pričvrstio za ručicu pomičnoga krova. Dok bi auto vo194 ledao je žmirkajući, uvijek jednako zadivljen, kako Zlfjo i i v..

a šezdeset na sat, pred njim odmata ta cesta na čijoj je izgradnji radio šest godina. Kaplaroya žena i kći obično bi mlatile rižu, kuhale, lovile ribu, brinule se za živad. Kaplar je pratio majku u svim njezinim pothvatima. Pored toga što se brinuo za presađivanje riže i za žetvu na onih pet hektara na uzvisini, sudjelovao je i u svim njezinim hirovima, obzidavao kamenjem, sadio, presađivao, obrezivao, čupao i ponovno sadio sve što je poželjela. A noću, dok bi pisala katastru ili banci, ili kad bi sređivala račune, i opet je tražila da bude pored nje, da sjedi nasuprot njoj za stolom u blagovaonici i da joj pravi društvo svojom šutnjom uvijek punom odobravanja. Mnogo ga je puta, očajna zbog njegove gluhoće, htjela otpustiti, ali ipak to nikada nije učinila. Govorila je da je to zbog njegovih nogu, da mu ne može dati otkaz kad vidi njegove noge. Kaplar je uistinu dobio toliko batina da mu je koža na nogama bila plava i istanjena poput gaze. Zbog tih nogu, štogod uradio, kolikogod bivao iz godine u godinu sve gluši, majka mu nikada nije otkazala. Kaplar je bio još jedini stalni sluga koji je majci preostao. Kada su se vratili iz grada, rekla mu je da ga više ne može plaćati, ali da će ga hraniti. Odlučio je ostati, a njegova se revnost nije nimalo smanjila. Bio je svjestan majčine bijede, ali nije nikako uspijevao naći zajednički nazivnik između nje i svoje osobne bijede. Kod majke se ipak svakoga dana jelo, a i spavalo se pod krovom. Dobro je poznavao njezinu povijest kao i priču o koncesiji. Majka i mu Je često pričala, derući se iz sve snage, dok su plijeV1 bananovce. Ali unatoč njezinim naporima da mu poaze kako postoji neka veza između njegove sudbine bijega kaplara i sudbine doline koju je zaposjeo katastar u amu mkada ga nije uspjela izliječiti od ustrajna nerazumijevanja on je bijedan, govorio je, jer je rođen gluh kao sin gluhih roditelja, i ne ljuti se zbog toga ni na koga,

osim na posrednike iz Kama, ali ne zbog sebe, nego samo zbog zla koje su nanijeli majci. Kada su se vratili iz grada, kaplar nije imao više gotovo nikakva posla. Majka je zapustila bananovce i više ništa nije sadila. Najveći je dio vremena u danu spavala. Svi su se jako ulijenili i ponekad bi spavali sve do podneva. Kaplar je strpljivo čekao da ustanu kako bi im donio rižu i ribu. Joseph gotovo više uopće nije išao u lov. Ponekad bi se ipak znalo dogoditi da s verande ustrijeli kakvu čaplju koja je zalutala sve do ruba šume. Tada bi se kaplaru vraćala nada i brzo bi odjurio po nju. Ali Joseph više nije lovio noću i kaplar, koji nije znao da očekivanje jedne žene može čovjeka spriječiti da ide u lov, sigurno se pitao od kakve on to bolesti pati. Pa ipak, budući da mu je majka s preostalim novcem kupila novoga konja, ponekad bi se poslijepodne Joseph opet bavio prijevozom. Činio je to da može kupiti američke cigarete, one najskuplje, 555. Ostatak vremena navijao je gramofon gosp. Joa. Promijenio je mišljenje o engleskim pločama, i s izuzetkom Ramone, volio je još jedino njih. Mnogo je spavao, ili je pušio cigaretu za cigaretom, ispružen na krevetu. Očekivao je onu ženu. Noću bi se u kaplaru budila nada. I doista, s obzirom na dugotrajnu naviku, majka bi se svake noći bavila svojim računima i planovima. Prije nego što zatraži trajnu koncesiju ona je željela znati da li bi joj nova hipoteka na gornje zemljište bila dovoljna da napravi nove brane, ovaj put malene, a koje bi pokušala sagraditi sama. Kaplar je bdio zajedno s njom. To će reći da je ona naglas računala i da joj je on uvijek povlađivao Ako me i sluša, tim sam sigurnija da ništa ne čuje, ali s obzirom na to u ka196 sam stanju, još je dobro da imam i njega. U tim je Vma majka napisala svoje posljednje pismo za katastar. To je savršeno uzalud, govorila je, ali bilo joj je stalo da to os jednom uradi. Bit će mi lakše kad ih izvrijeđam. I rvi put je u životu održala riječ to je pismo bilo posljednje koje je poslala

posrednicima iz Kama. Novost je bila također to da je, pošto je poslala pismo, odlučila zasijati samo toliko sjemena koliko joj je bilo potrebno za uzgoj riže na onih pet hektara na uzvisini. Dotada bi, unatoč neuspjehu koji se svake godine ponavljao, uvijek zasadila i onaj dio koncesije u nizini koji je bio najviše udaljen od mora, za pokus, govorila je. Još dvije godine nakon propasti brane, ona je nastavljala s tim. To je i nadalje bilo gotovo potpuno uzaludno, no ona je ustrajavala. Tek je ove godine odustala. To definitivno nema smisla, zaključila je. Uostalom, više uopće nije imala novaca. Tako su, nakon svoga boravka u gradu, odlučili napokon postati razboriti, i kao da su riješili suočiti se sa svojom stvarnom situacijom u njezinoj goloj istini i bez uobičajene varljive pomoći bilo kakve glupe nade. Očekivanje majke, koja je još jedina imala kakvutakvu nadu u pogledu koncesije, postalo je zanemarivo malo i kratkotrajno. Ono se sastojalo u tome da će dobiti nekakav odgovor od posrednika iz katastarskog ureda, a ako ga ne bude, da će poći u Kam i posljednji put razgovarati s njima. Ako pođem, govorila je, reći ću im toliko toga da sam sigurna kako ću ih uvjeriti bar što se tiče onih pet hektara. lako im više nije pisala pošto im je poslala ono posljednje pismo, ipak je svake noći u nedogled zapisivala argumente i razloge koji bi trebali opravdati njezinu molbu ako jednoga dana uspije otići u Kam. Jedno se vrijeme neodreeno nadala da će joj Joseph dati svoj utržak od usluga 197prijevoza. Zatražila je to od njega. No Joseph je odbio pod izgovorom da će, ne bude li imao novaca za cigarete 555, otići još mnogo ranije nego što je nakanio. Ona popusti. A onda počne malopomalo ciljati na gramofon gosp. Joa. Čemu dva gramofona? Koja korist od dva gramofona ako je čovjek u našem položaju? No ni Suzana ni Joseph nisu se ponudili da preuzmu na sebe prodaju gramofona. Suzani to ionako ne bi pošlo za rukom. Samo bi Joseph u tome uspio. I teško je bilo znati da

li je majka rekla da želi prodati gramofon samo zato da bar još jednom u životu pokuša pokazati svoju moć nad Josephom time što će ga razljutiti, ili je doista imala namjeru s tim novcem poći na tjedan dana u Kam i pokušati u tih tjedan dana ponovno dosađivati dužnosnicima u katastru. Malopomalo počela je o tome govoriti kao da su se svi već bili složili da će ga se riješiti, i da je još jedino otvoreno pitanje koliko će trajati odgoda koju će sami sebi dopustiti prije nego što se odreknu gramofona. Nikada nismo na to pomišljali, govorila je majka, no imamo čak dva gramofona, a Joseph nema ni poštenih sandala. I u tri dana stekla je naviku da gradi budućnost na prodaji gramofona, kao što je to prije činila s hipotekom na onih pet hektara gornjega zemljišta, na prstenu gosp. Joa, te još općenitije i još trajnije, na izgradnji brane. U našoj situaciji već je i jedan gramofon mnogo, ali dva, o tome da se i ne govori, takvo što ne bi nitko povjerovao... Najsmješnije je da se nikada nismo toga sjetili... Uskoro međutim više nije spominjala što zapravo kani učiniti s novcem od prodaje gramofona. U početku joj je namjera bila, kako je rekla, poći u Kam da im kaže što ih ide. Ali ubrzo je promijenila mišljenje. Rekla je da je gramofon toliko lijep da sam po sebi vrijedi koliko i 12. najmanju ruku, polovicu novoga krovišta na bungaU li oak boravak od dva tjedna u hotelu Central. BoraloVUj Hl i i i ak koji bi joj, iako to nije izgovorila, možda omogućio da drugi put proda prsten gosp. Joa. Toseph nije imao nikakva mišljenja niti o prodaji gramofona niti uopće o bilo čemu što bi pripadalo ovozemaljskoj sferi. Nije bio za to da ga se riješe, ali nije bio ni protiv toga. Pa ipak jednoga dana, možda zato što je čuo kako majka o tome govori, ili možda još više zato što nije znao što bi sa sobom, odluči da će poći u Rani i prodati ga. Za vrijeme ručka, malo prije nego što je ustao od stola, on najavi Riješit ću se gramofona.

Majka ne odgovori ništa ali ga pogleda užasnutim očima. Ako pristaje prodati gramofon, to znači da ubuduće može i bez njega, ali i to da se njegov odlazak neumoljivo približava. Značilo je to da sigurno zna datum svog odlaska, da ga zna već od onoga svoga povratka u hotel Central. Joseph uzme gramofon, strpa ga u vreću, utovari vreću na kola i pođe u Ram, bez ijedne riječi objašnjenja o tome na koji ga način namjerava prodati. Jedino je kaplar zapanjeno gledao kako odlazi iz kuće taj čudni instrument iz kojeg on nikada nije čuo ni najmanji zvuk. Tako je gramofon napustio bungalov, a da nitko nije potrošio na njega ni riječi žaljenja. Joseph se vratio navečer s praznom vrećom i, u trenutku kada su sjedali za stol, dao je majci jednu novčanicu. Uzmi to, reče Joseph, prodao sam ga onom nitkovu gazdi Bartu, vrijedi najmanje dvostruko, ali nisam mogao uraditi drugačije. Majka uzme novčanicu, pođe je spremiti u svoju sobu 1 vrati se u blagovaonicu. Zatim posluži večeru, i sve je bilo kao i obično, osim što majka nije ništa jela. Na kraju obroka izjavi Ne idem u Kam onim beštijama iz katastra jer će se dogoditi isto kao i s bankama, bolje da sačuvam novce. To je najbolje što možeš učiniti, reče Joseph s velikom blagošću. Trudila se govoriti smireno. Čelo joj je bilo pokriveno znojem. Bilo bi posve uzalud ići u Kam, nastavi ona, sačuvat ću ih za sebe. I odjednom brižne u plač. Samo za sebe, bar jedan jedini put, samo za sebe. Joseph ustane i ukipi se ispred nje. Pas mater, opet ćeš početi s tim svojim glupostima. Glas mu je bio tih i dubok, kao da govori sam sa sobom. Ta neumoljiva izvjesnost njegova odlaska, pa i sama ta njegova

sreća kao da su imale nekakvo okrutno i prikriveno naličje, o čemu one ništa nisu znale. Možda je i njega trebalo sažalijevati. Majka se doimala iznenađenom zbog Josephova tako tihoga glasa. Gledala ga je kako pilji u nju uporno, netremice, i odjednom se smirila. Zašto si prodao gramofon, Joseph? upita majka. Zato što nema više ničega što bismo mogli prodati. Kad bih mogao nekome uvaliti bungalov, pas mater, i te kako bih ga uvalio! Postoji još i iz, reče Suzana. Ma tko bi vozio iz? upita majka. No Joseph ne odgovori. A onda postoji još uvijek i onaj feler kojega možemo prodati, nastavi grubo Suzana, to što ga nitko ne spominje, nema veze, to je još uvijek nešto što možemo prodati. Bilo je to prvi put nakon njihova povratka iz grada da su se dotakli teme dijamanta. Majka prestane plakati i v Dijamant iz njedara. Otkako se vratila nosila ga je ići oko vrata, zajedno s ključem od ostave. Ne znam uopće zašto ga čuvam, reče licemjerno, ionako nije baš nešto! Može li se znati zašto nosiš prsten oko vrata? upita Joh ar ga ne možeš nositi na prstu kao svi ostali, ha? Morala bih ga onda cijelo vrijeme gledati, reče majka, a baš mi se gadi. Nije istina, reče Suzana. Sklupčan u kutu blagovaonice, kaplar prvi put ugleda dijamant. I očigledno ne shvativši ništa, otegnuto zijevne. Nije mu uopće palo na pamet da je uz taj dijamant odsada on, i samo on, njihovo jedino blago. 201 POŠAO sam u kino, reče Joseph Suzani. Idem u kino, rekoh sam sebi, da potražim kakvu ženu. Bilo mi je pomalo dosta Carmen kada sam spavao s njom, bilo mi je kao da spavam s vlastitom sestrom, pogotovo taj put. Već neko vrijeme nisam više toliko volio kino. Shvatio sam to ubrzo nakon našega dolaska u grad. Kada sam bio u kinu, bilo mi je dobro, ali teško mi je bilo otići, nisam više išao tamo

onako rado kao nekada. Činilo mi se da uvijek imam nešto pametnije za raditi. Kao da sam već izgubio dosta vremena, i kao da ga više ne smijem gubiti. Ali kako nisam mogao dokučiti što bi bilo to drugo što bih trebao raditi umjesto da idem u kino, na kraju bih ipak svaki put otišao onamo. I to ćeš joj također morati reći, da sam odjednom manje volio kino. I da bih možda i nju počeo najzad manje voljeti. Dok sam bio u dvorani, uvijek sam se nadao, do posljednjega trenutka, da ću otkriti što je to trebalo učiniti umjesto da budem tamo u kinu, i nadao sam se da ću to otkriti prije nego što film započne. No nisam otkrio. I kada su se ugasila svjetla, kad se platno osvijetlilo i kad su svi utihnuli, opet sam bio onaj stari od nekoć, ni na što nisam čekao, bilo mi je dobro. Govorim ti sve to zato da bi se jasno sjetila i mene i onoga što ti govorim, kada jednom odavde. Otići ću pa makar i umrla. Ne mogu to više promijeniti. Nisam imao pravo. Sreo sam je upravo u kinu. Stigla sa zakašnjenjem, pošto su se ugasila svjetla. Ne bih želio ništa zaboraviti i želim ti sve ispričati, baš sve, ali ne nam hoću li u tome uspjeti. Nisam je odmah dobro vi... Qie evo neke žene pored mene, Samo to sam rekao u sebi, kao i obično. Nije bila sama. Jedan je muškarac bio s njom. Bila mu je zdesna, a ja sam mu bio slijeva. S moje lijeve strane nije bilo nikoga, bio sam posljednji u redu. Sada više ne znam točno, ali čini mi se da sam za vrijeme Novosti i u početku filma možda oko pola sata na nju zaboravio. Vrlo se dobro sjećam početka filma, ali drugoga dijela gotovo nimalo. Kada sam ti rekao da sam je zaboravio, to nije prava istina. U kinu nikada ne mogu zaboraviti da je neka žena pored mene. Trebao bih ipak reći da mi to nije smetalo pri gledanju filma. Koliko je vremena prošlo od početka filma? Kažem ti, nekih pola sata. Kako još nisam znao što mi se sprema, nisam obraćao pažnju na te pojedinosti, i to mi je žao, jer otkako smo se

vratili ovamo u ovaj bordel, cijelo ih se vrijeme pokušavam prisjetiti. Ali sve uzalud, ne uspijeva mi. I evo, kako je sve počelo. Odjednom sam začuo glasno i pravilno disanje i to posve blizu mene. Nagnuo sam se prema redu odakle je ono dolazilo. Bio je to čovjek koji je došao s njom. Spavao je, glave zabačene na naslon sjedala, poluotvorenih usta. Spavao je kao netko tko je vrlo iscrpljen. Ona je vidjela da ga gledam i okrenula se prema em smiješeći se. Vidio sam njezin smiješak u svjetlu ekrana. Uvijek je tako. Rekla mi je to gotovo glasno, dovo ino glasno da probudi tipa koji je spavao. Ali tip se nije Probudio. Upitao sam Uvijek je tako? Odgovorila mi je U se nasmiješila učinila mi se lijepom, ali poUvijek 203sebno joj je glas bio čudesan. I odmah, čim sam čuo kako i izgovara riječ uvijek poželio sam spavati s njom. Izgovo rila je tu riječ tako kako to nikada nisam čuo i kao da ni kada nisam shvatio što bi to značilo prije no što sam čuo nju. Bilo je to kao da mi je rekla, upravo tako, bez ikakve razlike, Čekam vas oduvijek. Nastavili smo gledati film ona i ja. Ponovno sam započeo razgovor Zašto? Oh, sigurno zato što ga to ne zanima. Nisam znao što bih joj još rekao. Neko sam vrijeme toliko o tome razmišljao da nisam više uopće slijedio film. Napokon mi je prisjelo da si i razbijam glavu i upitao sam ono što me zanimalo Tko je 1 taj tip? Nasmijala se od srca i okrenula se posve prema meni, vidio sam joj usta i zube, i rekao u sebi da ću, kada iziđe iz kina s tim tipom, poći za njima. Razmišljala je. Možda nije bila sigurna treba li mi odgovoriti, no onda je napokon rekla To mi je muž. Rekao sam Koje sranje, to vam je muž? Činilo mi se gadno da taj tip, njezin muž, spava u kinu pored nje. Čak i ova naša, iako stara, i sa svim tim nevoljama koje je imala, nikada ne spava u kinu. Umjesto odgovora, izvadila je kutiju cigareta iz torbice. Bile su to 555. Ponudila mi je jednu i zatražila, vatre. Istog trenutka sam shvatio da je zamolila vatre kako bi me bolje vidjela u svjetlu šibice. I ona je odmah

poželjela spavati sa mnom. Iako je nisam dobro vidio, čim me je zatražila vatre, pogodio sam da je to žena mnogo starija od mene, žena koja se ne srami svoje želje da legne s nekim tipom. Odjednom je počela govoriti posve tiho da ne probudi onog frajera Imate li možda vatre? dok je na početku predstave govorila glasno bez obzira na to hoće li ga probuditi ili ne. Upalio sam šibicu i pružio je prema njoj. Tada sam joj vidio ruke, prsti su joj bili dugi i sjajni, a nokti nalakirani, crveni. Vidio sam joj i oči umjesto da gleda u cigaretu koju pripaljuje, gledala je mene. Usta su hla crvena, a ruž u istom tonu kao i nokti. Pogodilo k sam ih vidio zajedno i posve blizu. Kao da je ozliHla prste i usta, i kao da vidim njezinu krv, gotovo ununiost njezinatijela. Tada sam još jače poželio spavati s m rekao sam u sebi da ću ih slijediti na izlasku iz kina, B iz, da saznam gdje stanuju i da ću, ako bude trebalo, nju vrebati te da ću je čekati do kraja svoga boravka u gradu. Oči su joj blistale u svjetlosti šibice i gledale su me bez imalo nelagode cijelo vrijeme dok je šibica gorjela. Mladi ste. Kazao sam joj svoju dob, dvadeset godina. Počeli smo razgovarati tihim glasom. Pitala me čime se bavim. Objasnio sam joj da smo iz Rama, i da smo u govnima do vrata zbog koncesije koju su nam podvalili. Njezin muž je odlazio u lov u Ram, ali ona ne pozna to mjesto. Tek je nedavno došla u koloniju, prije dvije godine. Položio sam ruku na njezinu bila je ispružena na naslonu sjedala. Dopustila je. Muž joj je već u više navrata boravio dulje vremena u koloniji, ali ona je tek prije dvije godine došla za njim. Najprije sam svoju ruku položio na njezinu. Prije nego je došla ovamo, provela je dvije godine u engleskoj koloniji, ne znam više kojoj. Zatim sam joj počeo milovati ruku koja je iznutra bila topla a izvana hladna. Teško joj je u ovoj koloniji, jako, jako teško. Zašto joj je teško? Zbog mentaliteta ljudi. Pomislio sam na posrednike iz katastra u Kamu i rekao joj da su svi kolonijalci pravo

smeće. Odobravala je sa smiješkom. Uopće više nisam gleao film, sav zauzet tom rukom koja je malopomalo u mOoj ruci postala vrela. Pa ipak se sjećam čovjeka koji je P o na ekranu, pogođen u srce od ruke čovjeka koji je na čekao cijeli film. Činilo mi se da prepoznajem te ljude, ao da je prošlo mnogo vremena otkada sam ih upov Cikada nisam osjetio takvu ruku u svojoj. Bila je 1CZna mgao sam je obuhvatiti s dva prsta, i bila je gipka, 205gipka poput peraje. Na ekranu je neka žena briznula u plač zbog onoga umrloga čovjeka. Ispruživši se po njemu jecala je. Više nismo mogli razgovarati. Nismo imali snage. Nježno sam obuhvatio njezinu ruku svojom. Bila je tako meka i njegovana ta ruka da bi je čovjek najradije smoždio. Poželio sam da je zaboli. Kada sam je jako stiskao malko se otimala. Muškarac pored nje je i dalje spavao. Kada je žena počela jecati na tijelu mrtva muškarca, rekla mi je posve tiho To je kraj filma. Onda? Jeste li slobodni večeras? Možeš si misliti da sam bio. Rekla mi je da sve prepustim njoj, samo da ih slijedim. U tom trenutku, ne znam ni sam zašto, izgubio sam hrabrost. Bojao sam se svjetla koje se trebalo upaliti, bojao sam se pogledati je u oči pošto sam joj onako milovao ruku u tami. Nestat ću bez traga i glasa, rekao sam u sebi. Nemaš pojma koliko sam se bojao. Mislim da je najjači bio strah od svjetla, kao da će nas ono izbrisati iz života, ili pak sve to onemogućiti. Čak mislim da sam joj ispustio ruku, štoviše siguran sam u to, jer mi ju je opet uhvatila ostavio sam je na naslonu sjedala, a njezina je polegla na moju. Uzela ju je, pokušala je prekriti svojom, a da, naravno, nije uspjela. Pa ipak, bio je to kao neki škripac i više nisam mogao klisnuti. Pomislio sam da je sigurno navikla na taj način skupljati frajere po kinima, i da joj treba pustiti na volju. Svjetla su se upalila. Ruka joj se povukla. Nisam se usudio odmah je pogledati. Ali ona se usudila, i učinila je to, a ja sam je, oborenih očiju, pustio da me gleda. Tip se odjednom probudio kad smo već oboje bili na nogama.

Bio je nešto stariji od nje, elegantan, visok, čvrst. Učinio mi se dosta zgodan. Djelovao je smireno i raspoloženo, ni najmanje zbunjen činjenicom da je spavao. Znaš to je ona vrsta tipova koje vidiš da prolaze našom cestom, u punoj brzini dolaze u fantastičnim autima, dogovore mjesto u lovištu, ostanu tamo Hnu noć, taman koliko im treba da ubiju tigra, a sa sohi dovedu tridesetak goniča koje su prije toga, iz nekoga velikog hotela u gradu, telefonski naručili preko gade Barta. Evo, rekao sam u sebi, to je takva vrsta frajera. Pierre, reče žena, ovaj je mladić lovac iz Rama. Znaš za Ram? Razmislio je. Mislim da sam bio tamo, prije dvije eodine. Osjećao sam se sigurnim. Pierre, bismo li mogli provesti večer s njim? Pa naravno. Vjerojatno su još nešto razgovarali, ali kako su mi okrenuli leda nisam ih mogao čuti. Uostalom, nisam ih ni želio čuti. Polagano smo izašli iz kina, slijedeći gomilu. Nalazio sam se iza nje. Imala je uspravno i čvrsto tijelo, vitak stas. Kosa joj je bila kratka, neobično podšišana, obične boje. Zaustavili smo se pokraj prekrasnog automobila, niskoga sportskog Delagea s osam cilindara. Tip se okrenuo prema meni Idete li s nama? Rekao sam da imam svoj auto i da ću voziti za njima. Bio je prilično ljubazan. Djelovao je kao da mu je to posve prirodno što sam ja s njima. Ona mi u tom trenutku nije poklanjala nimalo više pažnje nego nekom znancu kojega poznaje oduvijek. Upitala me Gdje vam je auto? Možda biste ga mogli ostaviti ovdje, idemo svi troje s našim autom. Pristao sam. Rekao sam da idem parkirati na Kazališni trg, jer je ispred kma nakon predstave to zabranjeno. Moj 12. bio je nekoliko metara udaljen od njihova Delagea. Kada je vidio da em Prema 12 čovjek me sustigao Bože sveti, to je vaš uto. Dodao je još da ga je uočio kada je došao pred kino, a još nikada nije vidio takav auto. Ona nam je prišla žurbe. Taj je auto svašta prošao, rekao je tip. Oboje 8a.8 edali on ozbiljan, ona zamišljena. Mogli su se naSU m8li ef trebal

vidieti tu grozotu Ddagea nalikvao je staroj konzervi. Ali ne, smijali. Čak mi se čini da je tip postao još malo Iju207bazniji nakon što ga je vidio. Ostavio sam auto na Kazališnom trgu, pridružio im se, i zajedno smo se odvezli njihovim Delageom. Ovdje počinje najneobičnija noć u mome životu. Sjeo sam naprijed, ali i ona nam se pridružila i sjela između nas dvojice. Nisam imao pojma kamo idemo i kako će s njom sve to skupa završiti, s obzirom da je i on bio tu. Ali sjedio sam pored nje, auto je jurio, tip je vozio vraški dobro. Rekao sam u sebi neka bude što bude. Bio sam u kratkim hlačama i košulji, obuven u teniske sandale, a oni su bili jako dobro obučeni, no kako se činilo da na to ne obraćaju pažnju, nije mi smetalo. Vidjeli su iz i to im je trebalo biti dovoljno da shvate i sve ostalo kao, naprimjer, da nemam odijela. Bili su od onih ljudi koji razumiju takve stvari. Kada smo napokon izišli iz grada, počeo sam je opet željeti. Tipu se izgleda žurilo da stigne, nisam još znao kamo. Vozio je vrlo brzo. Uopće nije obraćao pažnju na nas. Osjećao sam njezino tijelo duž svoga, posve napeto. Raširila je ruke u obliku križa, jednom je obgrlila njegova ramena, a drugom moja. Vjetar joj je priljubio haljinu uz tijelo i ja sam nazirao oblik njezinih grudi gotovo jednako jasno kao da je bila gola. Doimala se doista čvrstom. Grudi su joj bile lijepe, visoke i jedre. Ubrzo, nakon što smo napustili svjetla grada, obuhvatila je rukom moje rame i stisnula ga. Pomislio sam da ću to odmah učiniti, da ću se baciti na nju istoga trena. Vozili smo brzo, vjetar je hujao, sve se činilo lako, gotovo kao u kinu. Iz sve snage je moju ruku zadržala svojom rukom, i povukla ju je tek kad je bila sigurna da to neću učiniti. Čitave će se večeri ponašati na taj način. Zaustavili smo se u prvom baru. Trgnut ćemo si jedan viski, rekao je tip. Ušli smo u mali bar u dnu vrta. Bio je m oun. Pomislio sam da ćemo tu večerati. Bilo je der v. v ati Tri viskija, naruči tip. Čim je počeo piti, i zatim yjge pio, sve se manje zanimao za nas. Tek kad sam dio način na koji

ispija viski, počeo sam shvaćati. Dok smo mi ispijali naše, on je već naručio druga dva samo za sebe. Ispio ih je jednog za drugim bez predaha. Mi još nismo bili ispili ni onaj prvi. Vidjela je da sam zapanjen i nasmiješila mi se. Zatim je rekla posve tiho Nemojte obraćati pažnju, on u tome uživa. Tip mi je bio simpatičan, čak se nije ni trudio razgovarati, fućkalo mu se za nju, za mene, za sve živo, i pio je sve u šesnaest, s nevjerojatnim užitkom. Svi su ga gledali kako pije, nisu se mogli svladati. No i nju su gledali. Bila je jako lijepa. Bila je sva raščupana od vjetra. Imala je vrlo svijetle oči, možda sive, ili plave, ne znam. Reklo bi se da je slijepa ili, zapravo, da s takvim očima ne vidi ono što vide svi ostali, nego samo dio stvari. Kada nije gledala mene, činilo se da ne vidi ništa. Kada je mene gledala, lice joj se odjednom iznutra ozarilo, a zatim bi odmah oborila pogled, kao da je to bilo previše za njezine oči. Kad me je pogledala na izlasku iz bara, znao sam da ću spavati s njom još te iste noći, što bilo da bilo, i da ona to želi jednako tako snažno kao što njezin tip osjeća želju za pićem. Pošli smo dalje. Ništa nismo govorili, izuzev nje koja mu je ponekad rekla Pazi na to raskršće, ili njega koji bi odjednom zaurlao jer je bio pregust promet. Opetovano smo prolazili jednim te istim dijelom grada, a on je urlao ao da je bio prisiljen na to, no kasnije sam shvatio da je zapravo mogao vrlo lako izbjeći. Došli smo u drugi bar A U Opet je naručio dva viskija, a mi ovaj put samo an Ali ipak mi je to već bio treći te večeri, i osjećao sam lagano pijanstvo. Mislim da ga je i ona malo osjećala. s užitkom. Pomislio sam u sebi da ga tako vjeroja209 tno svake večeri slijedi po svim lokalima, ponekad s nekim frajerom kojega pokupi usput, i s kojim pije. Na izlasku iz bara reče mi posve tiho Moramo prestati piti. On neka pije do mile volje. Mislim da je sve više i više osjećala želju da spava sa mnom. U trenutku kad je tip teškom mukom ulazio u kola, iskoristila je to i poljubila me u usta. Tada sam

osjetio da ću se otresti tipa, uzeti volan u svoje ruke i pobjeći s njom. Najradije bih da smo odmah mogli leći. Opet je to osjetila, odgurnula me i pritisnula uz vrata automobila. Opet smo krenuli. Tip je bivao sve pijaniji i zacijelo je to osjećao. Sada je vozio sporije, nagnut nad volanom da bi bolje vidio, a ne više zavaljen u sjedalu. Ponovno smo prošli kroz grad. Htio sam ga upitati zašto stalno njime prolazi amotamo, ali mislim da ni sam to nije znao. Možda zato da bi vožnja dulje trajala. Možda zato što nije znao nijedan drugi put, i možda u koloniji nije poznavao ništa drugo osim središta grada i barova oko njega. Počelo mi je to ići na živce, tim više što je sada vozio vrlo polagano. I onda, raspolagao je nama, samo tako, a da nas uopće nije pitao želimo li to, naručivao nam viski sa sodom, bez pitanja, samo zato jer mu se pilo. Zaustavili smo se u trećem baru. Ovaj put je naručio tri martela i ponovno nas nije pitao da li je to ono što želimo popiti. Rekao sam Puna mi je kapa, zagurajte si taj martel u guzicu. Osjećao sam potrebu da ga tresnem. Već smo prije jedan sat napustili kino Eden i nisam imao pojma kada će to završiti. Oprostite, reče tip, trebao sam vas pitati što želite popiti. Uzeo je moj martel i ispio ga. Još sam mu rekao I pitam se zašto ih ne ispijete sve u istom baru. Odgovorio je Još ste dijete, nemate vi pojma ni o čemu. Bila je to posljednja suvisla rečenica koju je izgovorio. Popio je još dva martela nakon onoga mojega. Poslije toga leda su mu se pognula i pola klonuo na stol. Sjedeći na barskom stolcu, čekao 8 se savršeno sretnim. Predložio sam ženi da pode om i da a ostavi tamo. Rekla mi je da to ne može er Ja ne pozna dovoljno dobro vlasnike toga bara i nij? sigurna hoće li ga ujutro poslati kući. Ustrajao sam. vr pristala. Pa ipak, sve je više željela spavati sa mnom. Sada je to bilo tako očigledno kao da joj piše na licu. Privla mu je, nježno ga prodrmala i podsjetila da još nismo večerali, i da je

skoro jedanaest sati. Izvadio je novčanicu iz džepa, ostavio je na šanku i ustao ne pričekavši ostatak novca, pa smo izašli. Tada je počea voziti jako jako polako. Ona mu je pokazivala put, gdje treba skrenuti, kojom cestom poći. Milili smo kao kroz sirup. Dok mu je ona pokazivala put, zadignuo sam njezinu haljinu i polagano joj počeo milovati cijelo tijelo. Prepustila mi se. Tip nije ništa vidio. Vozio je. Bilo je genijalno, milovao sam je tu, pred njegovim nosom, a da on ništa nije vidio. Pa sve da je i vidio, mislim da bih je bio nastavio milovati, jer da je išta rekao, iskoristio bih to kao izliku da ga izbacim iz auta. Stigli smo u neki noćni lokal, u neku vrst bungalova visoko na stupovima gdje se moglo plesati i večerati. Prostor za ples nalazio se s jedne strane bara. S druge strane su bili odjeljci u kojima se večeralo. Ostavio je Delage ispod bungalova i popeli smo se stubama. Pridržavala ga je i pomogla mu da se popne. Bo je potpuno pijan. Na svjetlu je djelovala blijedo i iscrP Jeno. Ali ja sam znao zašto, znao sam da je to zato što a o želi spavati sa mnom i zbog onoga što sam joj radio u tu. Čim sam vidio kako nas ljudi gledaju čudno a njega rugljivo, izgubio sam volju da ga se otresem. Bio sam bnonie8VOStrani Prtiv Svih ostalih osim nJe Ali istodvmi Je Isao na jetra, nemaš pojma koliko. Bila je tako a Prema njemu, a on je bio usporen, usporen, pro210 211šio je već dobrih tričetvrt sata kako smo napustili i treći bar. A cijelo to vrijeme ja sam je milovao. Tome nije bilo nikada kraja. Izabrala je odjeljak koji je gledao na podij za ples, nasuprot ulazu. Zavalio se u dvosjed, s beskrajnim olakšanjem što više ne mora voziti, što ne mora ništa raditi, pa čak ni hodati. Na trenutak sam se upitao koga vraga radim tamo, s tim ljudima, ali više je nisam mogao napustiti. Pa ipak mi je i ona išla na živce jer je bila tako blaga, tako strpljiva s njim, a on tako sporovozan. Pribli1 zavali smo se jedno drugome kao da smo utopljeni u tom sirupu, nismo se mogli izvući. Već cijela dva sata, od izlaska

iz Edena, tražio sam je u tom tunelu na kraju kojega se nalazila ona, i odakle me zvala očima, grudima, usnama, a da je nisam uspijevao dosegnuti. Zasvirali su Ramonu. Odjednom sam poželio kretati se, zaplesati. Vjerujem da bih, sve da i nije nikoga bilo na prostoru za ples, plesao sam samcat na napjev Ramone. Dotada sam vjerovao da ne znam plesati i odjednom sam postao plesač. Mislim da bih bio uspio zaplesati i na razapetom užetu. Morao sam ili plesati ili se riješiti toga tipa. A da samo znaš, Ramona je u nekim trenucima još ljepša nego što mislimo. Ustao sam. Pozvao sam na ples prvu koju sam ugledao. Neku malu, dosta zgodnu. Dok sam plesao, toliko sam želio onu drugu da nisam ni osjećao tu malu u rukama. Plesao sam posve sam, a u rukama mi se nalazila žena od perja. Kad sam se vratio u odjeljak, shvatio sam da sam jako pijan. Gledala me netremice, širom otvorenih, blistavih očiju. Kasnije mi je rekla. Kad sam vidjela kako plešeš s drugom, zavikala sam, ali nisi čuo. Shvatio sam da osjeća nelagodu, da je možda nesretna, ali nisam znao zašto. Mislio sam da je to zbog njega, da joj je možda nešto rekao dok sam ja plesao, da joj je predbacivao. Na stolu su bila tri jaja u majonezi. Tip je uzeo vilicom jedno jaje, cijelo u usta i sažvakao. Jaje mu se cijedilo u mlazu iz ga strpao Qsjetio ja sam uzeo svoje ta sve do nieea zabivši vilicu, i poput njega strpao cijelo jaje poput HJ5 v ta Počela se smijati. Tip se također počeo smijati, kori e to još bio u stanju, i učinilo nam se kao da se nas troje oduvijek poznajemo. Tip je rekao polagano, a usta su bila ispunjena jajem Sviđa mi se ovaj momak. I načio ie šampanjac. Otkako sam plesao s malom, činilo se da je nešto odlučila. Shvatio sam što kada je stigao šampanjac, i to po načinu na koji ga je točila tipu. Natočila mu je čašu do vrha i s bocom u ruci čekala da je ispije. On je navalio. Tada je natočila sebi, natočila meni, te njemu već drugi put. I

ponovno je s bocom u ruci čekala da on ispije svoju drugu čašu. I tada mu je i opet natočila, ali ovaj put samo njemu. I tako četiri puta za redom. Gledao sam je, a da se nisam mogao ni pokrenuti. Shvatio sam da se približava trenutak kada ćemo biti doista zajedno. Donijeli su nam tri pržena lista ukrašena kriškama limuna. Činilo se da će nam to, pored jaja s majonezom, biti cijela večera. Bila je ponoć. Prostorije su bile tako pune da su posluživali još samo piće. Tip je pojeo polovinu svoga lista i onda zaspao. Ispio sam svoj šampanjac i zatražio još. Pojeo sam cijelu svoju ribu, a onda mi je ona dala i svoju. U životu još nisam bio tako gladan, tako žedan, i nikada još nisam toliko želio neku ženu. Odjednom su joj se raširile oči i ruke su joj počele lagano podrhtavati. Podigla se, nagnula preko stola na kolernu je počivala tipova glava i mi smo se poljubili. Kada se uspravila, usne su joj bile blijede a u ustima sam imao us badema od njezina ruža za usne. Još je uvijek drhtala, ie međutim spavao i dalje. agnuli smo se jedno prema drugome i ljubio sam je u Sta Gledaju nas, rekla je. Nije me bilo briga. Tip se probudio. Moglo se svaki put predvidjeti kada će se probuditi počeo bi nešto gunđati i trzati se, irnali smo vremena razdvojiti se prije nego što on podigne glavu Koga vraga radimo ovdje? Odgovorila mu je vrlo blagoNe brini, Pierre, uvijek se brineš. Popio je još malo i zaspao nanovo. Naginjali smo se jedno prema drugome i ljubili se preko stola, iznad njegove goleme glave zatvorenih očiju. To zapravo znači da smo, tako dugo dok je spavao ostajali spojenih usana, i da ih nismo mogli razdvojiti. Nijednim drugim dijelom tijela nismo se dodirivali, samo usnama. Drhtala je i dalje. On se probudio. Kad bi barem imali nešto za popiti. Govorio je polaganim, ukočenim glasom. Natočila mu je šampanjac. Bio je doista posve pijan, i dok je spavao, činilo se da se oporavlja od neke strašne boli, od boli koja se uspavljivala u

isto vrijeme kad i on, i koja se ponovno budila čim bi otvorio oči. Pitao sam se da li sluti možda što mi to radimo. Ali ne vjerujem, mislim da nije mogao podnijeti buđenje, bilo mu je mučno da vidi svjetla, da čuje orkestar i da vidi ljude kako plešu. Podignuo bi glavu, otvorio oči na deset sekundi, slabašnim glasom izgrdio ne zna se koga, i opet pustio da mu glava padne na stol. Pierre, dobro ti je ovdje. Što hoćeš više? Spavaj i ne uzbuđuj se. Tada se činilo da se osmjehuje. Imaš pravo, Lina, draga si. Zvala se Lina, to sam saznao od njega. Obraćala mu se s neopisivom blagošću. Sada kada je poznajem, vjerujem da to nije bilo samo zboga toga da se na miru možemo ljubiti, nego zato što je prema njemu osjećala mnogo prijateljstva, pa čak možda još i ljubav. Svaki put kad bi se pokušao probuditi, natočila bi mu šampanjac u čašu. On je tonuo. Piće je prodiralo u njega kao u pijesak. Nije on pio, on si je nalijevao šampanjac u tijelo. Naginjala se prema meni i ljubili smo se. Nije više drhtalaRaskuštrana, blijedih usana, bila je lijepa još samo meru sam pojeo njezin ruž sa usana i koji sam je raskuštrao. Bila je Pna čudesne sreće, nije znala što će s njom, zbog te e sreće djelovala drsko. Tip bi nešto promumljao. Razdvoji bismo se. Tip je podizao glavu Radije bih popio viski. Rekla mu je, sjećam se dobro Uvijek tražiš nemoguće, Pierre. Ne znam gdje je konobar. Morala bih poći po njega. Tip je odgovorio. Nemoj se truditi, Lina, ja sam običan gad. Ljudi su nas gledali. Mislim da se nitko nije smijao. Za stolom pored našega, gdje je sjedila ona mala s kojom sam plesao, ljudi su prestali razgovarati, i samo su nas netremice gledali. Tipu se pripiškilo. Ustao je teškom mukom. Uzela ga je za ruku i pomogla mu da prođe kroz salu. Grdio je u prolazu na sav glas. Koji bordel! vikao je tako glasno da ga se moglo čuti kroz buku orkestra. Šaptala mu je nešto na uho. Vjerojatno ga je smirivala. Dok ih nije bilo, popio sam nekoliko čaša šampanjca, možda četiri, više ne znam točno. Bio sam žedan

od tolikog ljubljenja. Toliko sam je želio da mi se činilo da gorim. I tada, kada sam ostao sam, rekao sam sebi da se upravo zauvijek mijenjam. Pogledao sam svoje ruke i nisam ih prepoznao izrasli su mi drugi dlanovi, druge ruke od onih koje sam dotada imao. Doista se više nisam prepoznavao. Činilo mi se da sam u jednoj jedinoj noći postao pametniji, a napokon razumijem sve one važne stvari koje sam dotada zamjećivao, a da ih nisam doista shvatio. Razumije Se nikada nisam sreo ljude poput njih, prije svega poPM nje, ah također ni poput njega. No ipak, to se nije doslob S3m Zb8 nlh Zna Sam dbr da t0 Št SU tak ni tak ispunieni slobodom, da je to u prvom redu JU mnogo novaca. Ne, nije to bilo zbog njih. u ie to bilo prije svega zbog toga što sam želio jeu kao što nikada ranije nisam nikoga želio, a zanijaz tim i zbog toga što sam mnogo popio i bio pijan. Ta nova oštroumnost koju sam otkrio u sebi, vjerojatno je bila tu već dugo vremena. A onda ju je ta mješavina želje i alkohola samo izvukla na površinu. Zbog želje sam bio u stanju odreći se osjećaja, pa čak i osjećaja koji imamo prema majci, želja mi je pojasnila da ih se više ne trebam bojati jer, eto, do toga sam trenutka vjerovao da sam do vrata zaglibio u osjećaje i bojao sam se toga. Ali alkohol mi je nedvosmisleno otvorio oči ja sam okrutan čovjek. Oduvijek sam se pripremao na to da ću postati okrutan čovjek čovjek koji će jednoga dana napustiti majku i poći otkrivati život daleko od nje, u nekom gradu. No do tog sam se trenutka toga stidio, sve dok nisam odjednom shvatio da taj okrutni čovjek ima pravo. Pomislio sam, sjećam se dobro, da ću majku, kada jednom odem, prepustiti na milost i nemilost posrednicima iz Kama. Rekao sam samome sebi da ću se jednog dana morati uhvatiti s njima u koštac. Da se jednoga dana više neću zadovoljiti time da ih poznajem samo na način na koji sam ih poznavao u dolini, po njihovim lopovlucima, nego ću morati ući u njihovu igru i upoznati taj lopovluk, a da pritom ne patim, te

da ću morati sačuvati svu svoju zloću za njih, kako bih ih lakše ubio. Došao sam na pomisao da ću se morati vratiti u dolinu... Sjećam se da sam glasno prekleo, kako bih bio siguran da sam to tamo ja, baš ja i nitko drugi, i rekao sam sebi da je sve gotovo. Pomislio sam na tebe, na nju, i rekao samome sebi da je gotovo i s tobom i s njom. Nikada vise neću moći ponovno postati dijete, pa čak ni ako ona urnre rekoh u sebi, čak ako i umre, ja ću otići. Vratili su se. Držala ga je za ruku, dok je on posrtao, isrpljen od prevelikog napora koji je uložio u to da prijeđe crt dva puta salu. Da mu se netko narugao, ili da je itko što rekao protiv njega, bio bih mu razbio njušku. Osjećao se bliskim, njemu koji je bio tako slobodan, iako sa jjan slobodniji od svih drugih koji su bili tamo i bili pijani. Svi su djelovali sretno, osim njega. A ona koa ga e Pila da bismo se moli 1ubiti u miru ona Sa ridržavala s toliko nježnosti i razumijevanja kao da je žrtva svih ostalih, onih koji nisu pijani. Kada se vratila vidjela je odmah da je boca prazna, i ustala je i poŠla reći konobaru koji se nalazio na drugom kraju prostora za ples da donese drugu. Konobara nije dugo bilo. Ponovno je počela drhtati. Bojala se da će se on otrijezniti. Pošao sam po konobara. Hodao sam kao kroz vatu. Donio sam jednu bocu Moeta. Osjećao sam da se približava onaj trenutak. Ponovno mu je natočila tri čaše šampanjca za redom. Opet je zaspao, a ona ga je budila da mu dade piti. Trenutak je bivao sve bliži. Nakon što je sve ispio, skljokao se na stol. Rekao sam Brišimo! Ako se ne probudi u roku od deset minuta, idemo, odgovorila je. Na što sam joj rekao Ako se probudi, prebit ću ga. No bilo je nemoguće da se opet probudi. Mislim da bih ga bio napao da se doista probudio, i to uistinu, jer smo došli do krajnje granice onoga što je bilo moguće uraditi za njega, ili za bilo koga drugoga tko nije mi. Kada je bila sigurna da se neće probuditi, uhvatila ga je za ramena i položila na

klupu da se ispruži. Zatim mu je raskopčala sako i uzela novčanik. Ustala je i pozvala konobara. Nije ga bilo. Opet sam morao ići po njega. Pustite ga da se naspava, rekla mu je, a aa se probudi pozvat ćete mu taksi. Evo adrese koju ete ati vozaču. Dala mu je novac i posjetnicu. Konoar e odbio novac i rekao da mora pitati šefa sale za doenje, da ne zna može li on ostati tu, ispružen tako na P1 ostatak noći, dok toliki gosti čekaju stol. Ništa nigu protiv konobara, nismo ga mogli prisliti da priPet smo morali čekati da ode po šefa sale. Sve je 217puno, rekao je šef sale, ne može on sam zauzeti cijeli stol Pomislio sam da će se ona rasplakati. A ja sam već osjećao vrat šefa sale u svojim šakama, pod svojim prstima. Izvadila je iz novčanika hrpu novčanica Platit ću vam stol za cijelu noć. Stavila je nekoliko novčanica u ruku šefa sale Pristao je. Bacila je posljednji pogled na tipa i zatim smo izašli. Čim smo se zatekli u autu ispod bungalova, bacio sam je na stražnje sjedalo i poševio. Iznad naših glava orkestar je i dalje svirao i čuli smo cupkanje plesača. Zatim sam zgrabio volan Delagea i odvezli smo se u hotel koji mi je naznačila. Tamo smo ostali tjedan dana. Jedne mi je večeri rekla da joj ispričam svoj život i zašto smo napustili dolinu. Govorio sam joj o dijamantu. Rekla mi je da odmah pođem po njega, da će ga ona kupiti. Kad sam se vratio u hotel Central po vas, našao sam ga u svom džepu. PRIBLIŽAVAO se Josephov odlazak. Ponekad bi majka dolazila usred noći Suzani i govorila joj o tome. Na kraju, što je više o tome mislila, pitala se i sama nije li to možda nekakvo rješenje. Ne znam kako bih ga mogla spriječiti, govorila je majka, mislim da i nemam na to pravo, tim više što ne znam kako bi se inače izvukao. Načinjala je tu temu samo noću, i samo sa Suzanom. Nakon sati i sati provedenih sa svojim računima, nasamo s kaplarom, smogla je napokon snage razgovarati o Josephu.

Tijekom dana je možda još imala nekakvih iluzija, ali usred noći, naprotiv, postajala je svega svjesna i mogla je o tome govoriti posve smireno. Ako se ljuti na mene, govorila je, sigurno ima pravo. Jedina dobra stvar koja bi vam se mogla dogoditi jest da ja umrem. Katastar će vam se smilovati. Dat će vam konCesiu na onih pet hektara u trajno vlasništvo. Moći ćete je Prodati i otići. Otići, kamo? upita Suzana. grad. Joseph će naći posao. Ti ćeš se smjestiti kod armen tako dugo dok ne nadeš ženika. Suzana nije odgovarala. Majka bi otišla gotovo odmah pošto bi joj sve to izgovorila, uvijek istim riječima. Ono što je govorila definitivno nije imalo neke važnosti za Suzanu. Nikada joj se još nije učinila tako starom i tako ludom. Skori Josephov odlazak ju je odbacio, zajedno s njezinim tjeskobama i obzirima, u neku nezanimljivu prošlost. Samo je Joseph bio važan. Ono što se Josephu dogodilo. Suzana ga je rijetko kada napuštala otkako su se vratili u dolinu. Najčešće bi je vodio sa sobom kada bi pošao kolima u Ram. Pa ipak, otkako joj je ispričao svoju priču, a bilo je to prvih dana nakon njihova povratka, rijetko je kada s njom ragovarao. Ali kolikogod to bilo rijetko, ipak je s njom razgovarao više nego s majkom kojoj se očito više nije usuđivao uputiti ni riječ. A to što je govorio nije zahtijevalo odgovor. Govorio je samo zato što nije mogao odoljeti želji da priča o toj ženi. Gotovo se nikada nije radilo ni o čemu drugome. Nikada nije mogao ni pomisliti da bi mogao biti tako sretan s nekom ženom. Govorio je da sve one koje je upoznao prije nje za njega uopće više ne postoje. Kako je siguran da bi mogao ostati dane i dane s njom u krevetu. Da su vodili ljubav tri cijela dana, a da gotovo uopće nisu jeli, i da su zaboravili na sve ostalo. Izuzev njega koji je mislio na majku. Zbog toga se i vratio u hotel Central, a ne zbog nestašice novca.

Prilikom jednog putovanja u Ram Joseph prizna Suzani da će ta žena doći po njega. Zamolio ju je da pričeka peX tnaestak dana prije nego što dođe. Nije točno znao reci zašto Možda sam još jednom za zadnji put htio vidjeti ovaj bordel, kako bih bio sasvim siguran. Sada će zacijelo uskoro doći. Razmišljao je što će biti s njima dvjema kad on napusti dolinu, dugo je o tome razmišljao. Za majku nije vidio nikakve moguće budućnosti izvan koncesije. 1 je njezin neizlječivi porok. Siguran sam da svake noći nova gradi svoje brane na Pacifiku. Jedina je razlika u me da su one ponekad visoke sto metara, ponekad dva, ovisno o tome osjeća li se dobro ili loše. Ali bile one male ili velike, svake ih noći iznova započinje. Bila je to prelijepa zamisao. Nikada ih neće moći zaboraviti, tvrdio je. Nikada neće moći zaboraviti ni nju, njihovu majku ili, bolje rečeno, sve što je propatila. Bilo bi to isto kao da zaboravim tko sam, to nije moguće. Nije vjerovao da će ona još dugo poživjeti, ali za razliku od prije, sada je mislio da to više i nije tako jako važno. Kada netko toliko želi umrijeti, nitko ga u tome ne bi smio spriječiti. Uostalom, sve dok bude znao da mu je majka živa, neće moći započeti ništa ozbiljno u životu, ništa poduzeti. I svaki put kad je vodio ljubav s tom ženom mislio je na nju, sjećao se nje, nje koja nikada nije vodila ljubav nakon smrti njihova oca jer je vjerovala, blesača, da nema na to prava, zato da bi jednoga dana to oni mogli činiti. Ispričao joj je da je bila jako zaljubljena u jednog namještenika u Edenu tijekom dvije godine, sama mu je to bila rekla, i da nije ni jedan jedini put spavala s njim, samo zbog njih. Govorio joj je o Edenu. O užasu koji je za nju predstavljalo tih deset godina koje je provela za klavirom u Edenu. On se sjećao toga bolje od nje jer je bio stariji. A i majka mu je ponekad o tome govorila. Majka se morala naglo vratiti sviranju klavira kada su ponudili mjesto pijanistice u Edenu. Nije svirala već dev

8dina, otkako je završila pedagošku akademiju. Pria a mu je Nekada sam plakala što su mi ruke postale nezgrapne pred notama, ponekad sam željela vikati, 601 Zatvoriti klavir. Ali malopomalo rukama se vra!Stma yiše što su se ponavljale uvijek iste sklas je upravitelj Edena dopustio da prije podne 221vježba. Živjela je opsjednuta mišlju da će joj otkazati. A to što je stekla naviku da vodi djecu sa sobom bilo je manje zbog toga što ih se ne bi usudila ostavljati same kod kuće već više zato da bi se uprava sažalila nad njezinom sudbinom. Došla bi malo prije predstave, raširila pokrivače na dva naslonjača, sa svake strane glasovira, te bi na njih polegla svoju djecu. Stvar se ubrzo pročula, i dok se dvorana punila, gledatelji su prilazili do ruba prostora za orkestar da pogledaju kako se uspavljuju djeca klaviristice. Uskoro je to postala neka vrst atrakcije koju je uprava gledala dobrohotnim okom. Majka mu je rekla Dolazili su vas gledati zato što ste bili tako lijepi. Ponekad bih uz vas našla kakvu igračku ili bombone. Još je uvijek u to vjerovala. Vjerovala je da su im darivali igračke zato što su bili lijepi. Nikada joj se nije usudio reći istinu. Zaspali bi odmah pošto bi se ugasila svjetla i započele Novosti. Majka bi svirala puna dva sata. Nije mogla pratiti film na ekranu glasovir ne samo što je bio u istoj ravnini s filmskim platnom nego se, štoviše, nalazio duboko ispod razine sale, u orkestru. U tih deset godina majka nije uspjela vidjeti ni jedan jedini film. Pa ipak, ruke su joj na kraju postale tako vješte, da nije ni trebala gledati tipke. Ali i dalje nije vidjela ništa od filma koji joj je prolazio iznad glave. Ponekad mi se činilo da spavam svirajući. Kad bih pokušala gledati u ekran, bilo je grozno, vrtjelo mi se u glavi. Bila je to nekakva crnobijela kaša koja mi je plesala iznad glave i od koje sam dobivala morsku bolest. Jednom, samo jednom, njezina je želja da napokon vidi neki film bila tolika da se prijavila na bolovanje i potajno došla u kino. Ali na izlazu ju je prepoznao jedan namještenik i nikada se to više nije usudila ponoviti. Jedan

jedini put u deset godina usudila se to učiniti. Deset je godina željela ići u kino i mogla je to H samo jedan jedini put, i to kriomice. I deset je gota želja ostala u njoj jednako svježa, dok je ona sama ia A nakon deset godina je postalo prekasno, preselila se u dolinu. Toliko im je bilo neizdrživo prisjećati se svih tih stvari o joj da je bilo bolje i za njega i za Suzanu da majka umre. Morat ćeš se uvijek sjećati tih priča i Edena, kako bi sve uradila posve suprotno od svega onoga što je radila ona. Pa ipak, on je voli. Čak misli, govorio je, da nikada neće voljeti nijednu ženu onako kako voli nju. Da je neće zaboraviti ni zbog koje žene. Ali živjeti s njom to ne, to mu je postalo nemoguće. Žalio je samo da ne može ubiti posrednike iz Kama prije nego što ode iz doline. Pročitao je pismo koje im je napisala majka prije nego što ga je predao vozaču autobusa, kao što ga je bila zamolila, no pošto ga je pročitao, odlučio je da ga ne pošalje i da ga sačuva. Namjeravao ga je sačuvati zauvijek. Kad bi ga čitao, osjećao je kako postaje baš onakav kakav bi želio biti, sposoban ubiti posrednike iz Kama ako ih bude sreo. Takav je želio ostati cijeloga života, što god da mu se dogodilo, pa makar i da postane vrlo bogat. Njemu će to pismo biti mnogo korisnije nego što bi ono bilo u rukama posrednika iz Kama. Pa tako su, iako će joj nužno zadati bol, Josephovi planovi bili u uskoj vezi s onim što je propatila njegova majka. KO je i postao zao prema njoj, govorio je da je to jenako tako potrebno kao i biti zao prema posrednicima 12 Kama. uzana baš i nije shvaćala sav domet Josephovih riječi, e slušala pobožno kao sam pjev utjelovljene muškov lstlne. Kada je ponovno u duhu ponavljala njegove ris uzudenjem je otkrila da je i ona sama sposobna aritl SVJ život onako kako je Josepn govorio da treba 223uraditi. I tada je shvatila da je ono čemu se kod Josepha divi, ujedno i dio nje same.

Tijekom osam dana nakon njihova povratka iz grada Joseph je bio umoran i tužan. Ustajao bi samo radi obroka Više se uopće nije prao. A onda je, naprotiv, odjednom opet počeo gađati čaplje s verande i prati se vrlo pažljivo svakoga dana. Košulje su mu uvijek bile posve čiste i svako se jutro brijao. Po tome je majka zaključila da se približava dan njegova odlaska. Uostalom, tko god bi ga takva vidio, odmah bi to pogodio, kao i to da ga nitko i ništa neće spriječiti da ode. Svakog je sata, svakoga dana, bio na to spreman. Čekanje je, sve u svemu, trajalo mjesec dana. Majka, iz razumljivih razloga, nikada nije dobila odgovor iz katastra, pa čak niti od banke. No postalo joj je svejedno. Na kraju više nije ni Suzanu budila da bi joj pričala o Josephu. Možda je čak priželjkivala da ode čim brže, kada je već odlučio otići. Vjerojatno je nejasno slutila da ne može ponuditi dijamant gazdi Bartu tako dugo dok je on ovdje. Otkako je gazda Bart kupio njihov gramofon, ozbiljno je pomišljala na njega. Govorila je o njemu, zapravo ni o čemu drugome nego o njemu, o njegovu bogatstvu, o mogućnostima koje ima, o ulaganjima koje bi ona na njegovu mjestu provela umjesto da krijumčari perno, itd. Je li to bilo zato da sebi sačuva još uvijek kakvutakvu priliku za budućnost? Vjerojatno to ni sama nije jasno znala. Kao što nije znala ni što bi uradila s tim novcem, ako bi kojim čudom uspjela gazdi Bartu prodati feler, kada Joseph napokon ode. Jedan od majčinih najupornijih planova bio je da jednoga dana uzmogne zamijeniti slamnati krov bungalova kf0 od crijepa. No, ne samo što to nije nikada mogla uraza tih šest godina nije uspjela čak ni obnoviti T i siamnati krov. I jedna od njezinih ništa manje traj1 tjeskoba bila je da će se u slami naseliti crvi prije nego to bude imala dosta novca za njegovu izmjenu. I, nekorko dana prije Josephova odlaska, njezina se bojazan stvarila došlo je do divovskog rasprskavanja crva u truloj slami. Polagano, redovito, počeli su padati s krova. Krčkali

su pod bosim nogama, padali u sude, na pokućstvo, u jelo, u kosu. Pa ipak ni Joseph, ni Suzana, pa čak ni majka nisu to uopće spominjali. Samo se je kaplar uzbunio. Kako mu je besposlica teško padala, i ne sačekavši da mu majka to naredi, počeo je tijekom cijeloga dana mesti podove u bungalovu. 225NEKOLIKO dana prije odlaska Joseph povjeri Suzani posljednje majčino pismo upućeno posrednicima u Kamu. Želio je da ga pročita prije nego što on otputuje. Suzana ga pročita jedne večeri, kriomice od majke. To joj je pismo samo potvrdilo Josephove riječi. Evo što je napisala majka Gospodine katastarski posrednice, ispričavam se što vam ponovno pišem. Znam da vam moja pisma dosađuju. Kako to ne bih znala? Već mjesecima nisam od vas dobila nikakva odgovora. Uzmite, molim vas, u obzir da vam već preko mjesec dana uopće više ne pišem. Ali zacijelo to niste ni primijetili. Ponekad kažem sama sebi da vi moja pisma uopće ne čitate i da ih bacate neotvorena u koš. Toliko sam u to uvjerena, vidite, da mi je preostala još samo nada da ćete bar jednom, samo jednom, uspjeti pročitati neko od mojih pisama, jedno jedino. Da će samo jedan jedini put neko od njih privuci vašu pažnju, možda samo zato što toga dana nećete imati nikakva hitnijeg posla. Nakon toga vjerujem da ćete pročitati i ona ostala što će uslijediti nakon njega. A to samo zato što mi se još uvijek čini da vas moja situacija, n13 22.6 e dobro poznavali, nikako ne može ostaviti potpuno odušnim. Pa da ćete, iako vam je, nakon što se toliko dina bavite tim vašim groznim zanimanjem, ostalo vrlo alo srca, možda samo neka mrvica, ipak uzeti u razmatranje tu moju situaciju. Od vas tražim, to dobro znate, samo jednu sitnicu. To je privola da mi se dodijeli u trajan zakup onih pet hektara zemlje koji okružuju moj bungalov. Oni se nalaze na samom

rubu preostalog dijela koncesije, koja je, kao što vrlo dobro znate, savršeno neupotrebljiva. Učinite mi onda barem tu malu uslugu. Neka mi tih pet hektara pripadne u trajno vlasništvo, to je jedino za što vas sada molim. Potom ću na temelju njih dići hipotekarski kredit i pokušati posljednji put djelomično obnoviti svoje brane. Reći ću vam u nastavku pisma zašto bih željela pokušati još jednom s tom branom, te stvari nisu nimalo jednostavne. Iako se opirete tom priznanju, pa iako je u vašem osobnom interesu da to ne priznate, ja već unaprijed znam sve vaše moguće prigovore pet hektara na uzvisini čine cjelinu sa stotinom hektara u nizini i njihova je uloga upravo to da stvore lažan dojam o tih stotinu hektara, oni služe upravo tome da stvore privid kako je i ostatak koncesije isti poput tih pet hektara. I doista, za vrijeme sušnog razdoblja, kada se more posve povuče, tko bi mogao i pomisliti nešto suprotno? Na temelju tih pet hektara vi ste uspjeli već četiri puta dodijeliti tu koncesiju raznim žapcima, sirtim bijednicima koji nisu imali sredstva da s podmite. Znam da vam često napominjem te stvari, svakom od mojih pisama, ali, kako da vam kažem, niu stanju prestati prežvakavati svoju nesreću. Nikada neću moći naviknuti na vašu podlost, i dokle god buživa, do posljednjega daha, uvijek ću vam to pona Uviek ću vam nanovo, do najsitnijih pojedinosti, 227pričati što ste mi uradili, što svakoga dana radite i drugima, a sve to posve spokojno i tobože u časti i poštenju Dobro znam da od te koncesije neće više biti ništa ako odrežete tih pet hektara na uzvisini od ostalog dijela zemljišta. Neće se imati gdje izgraditi bungalov kao sjedište nesreće, čak se neće moći uzgojiti ni riža potrebna za jelo tijekom godine. Zato što se, ponavljam, s onim preostalim i većim dijelom zakupa uopće ne može računati. U vrijeme velikih srpanjskih plima valovi Pacifika dopiru do sojenica posljednjeg sela od kojega se računa početak oceana, a kada se povuku, plime iza sebe ostavljaju suho blato po kojemu bi

trebalo kišiti više od godinu dana kako bi se opralo od soli, pa makar i to samo deset centimetara u dubinu, koliko je potrebno da sadnice riže puste korijenje. A gdje će se onda, pitam vas, naseliti vaše žrtve? Sve ja to znam, kao i to da vam se može dogoditi da žrtava uopće više nikada i ne bude. Ali bez obzira na nepogodnost koju za vas predstavlja dodjela tih pet hektara u trajni zakup, morat ćete ipak popustiti. Vi dobro znate zašto ih ja hoću. Radila sam punih petnaest godina i tijekom tih petanest godina žrtvovala sam svako svoje, pa i najsitnije zadovoljstvo, kako bih od vlade kupila tu koncesiju. A za tu ušteđevinu nastalu od petnaest godina moga života, moje mladosti, što sam od vas dobila zauzvrat? Pustinju od soli i vode. A vi ste mirne duše dopustili da vam dam svoj novac. Taj sam novac donijela u omotnici jednoga jutra prije sedam godina, donijela sam vam ga gotovo pobožno. Bilo je to sve što sam imala. Dala sam vam toga jutra sve sto sam imala, sve, kao da vam prinosim žrtvu u obliku svoga vlastitog tijela, kao da će iz moga žrtvovanog tijela procvjetati sretna budućnost moje djece. A vi ste uzeli taj novac. Uzeli ste omotnicu u kojoj je bila sva moja ušteđevina, sva moja nada, moj smisao života, moje petnaestogodišnje 2Z8 trpljenje, cijela moja mladost, uzeli ste je posve prirodno, sarn otišla sva sretna. Da znate da je taj trenutak bio aislavodobitniji u cijelome mom životu. A što ste mi dali kao protuvrijednost za petnaest godina moga života? Ništa vjetar i vodu. Pokrali ste me. I kad bih uspjela objaviti te stvari samoj vladi kolonije, kad bih imala načina da je o tome izvijestim, to ionako ne bi ničemu koristilo. Zbor krupnih zakupaca bi se digao protiv mene i u tren oka bih izgubila svako pravo na zemljište. A vrlo je vjerojatno da bi moju žalbu, prije nego što uopće stigne do vlade, zadržali vaši pretpostavljeni koji imaju još veće povlastice od vas, jer zbog svoga položaja imaju pravo i na veće mito.

Ne, s te strane nemam baš nikakvih izgleda naškoditi vam, i to dobro znam. Koliko sam vas puta zamolila da odustanete, meni za ljubav, od svoje pokvarenosti? Da mi više ne dolazite u inspekciju jer je to posve nepotrebno, jer nitko živ ne može ama baš ništa uzgojiti u moru i u soli. I ne samo a mogla bih te stvari ponavljati tisuću puta, a da se ne umorim da ste mi udijelili ništavilo, vi još redovito dolazite nadgledati to isto ništavilo. Pa kažete Zar još ništa niste zasijali ove godine? Poznajete pravilnik, zar ne? itd... i potom odlazite pošto ste obavili posao za koji svakoga mjeseca primate plaću. A kada sam pokušala ono s branom vi ste se prepali, prepali ste se da će mi uspjeti uzgojiti u toj Pustinji bilo što. Možda ste tom prilikom bili malo manje oholi nego obično. Kad smo kod toga, sjećate li se kako ste dali petama vjetra, kako se to kaže, kada je moj sin Pred vama zapucao u zrak iz svoje sačmarice? Nama je to ostalo u dobroj uspomeni, jer vidjeti nekoga od vašeg soja o bježi glavom bez obzira, to nam je najdraži prizor na 1etu AH budite mirni što se toga tiče, sagraditi branu lv acifika još je uvijek izglednije od pokušaja prijave 229vaše pokvarenosti. Tražiti od mene da bilo što uzgojim na svome zemljištu, to je kao da tražite od mene da vam ski nem mjesec s neba i vi to dobro znate mada se vaše inspekcije svode na posjete od deset minuta za vrijeme kojih čak ne gasite motor automobila. Ah, vama se jako žuri, jer je broj koncesija ograničen, a drugi već čekaju kao što sam čekala i ja. A bojite se da ćete izgubiti zaradu od tih nesreća koje šijete, bojite se da ćete, ako ne odem dovoljno brzo ili ako ne krepam dovoljno brzo, ipak biti prisiljeni dati u zakup obradivo zemljište čak i onim bijednicima koji vas ne mogu podmititi. No s tim se, molim vas, morate pomiriti. Poslije mene nitko više neće doći ovamo. Zato je i za vas bolje da mi odmah date to što od vas tražim. Ako vam ikada uspije da me potjerate, u

trenutku kada budete došli pokazati zemljište novom zakupcu, to jest onih pet hektara što služe kao mamac, stotina će se seljaka okupiti oko vas. Kažite katastarskom posredniku, reći će oni novom zakupcu, da vas odvede pogledati ostatak zemljišta. Kada dođete tamo, zamočite prst u glib rižišta i liznite ga. Mislite li da riža može rasti u soli? Vi ste već peti zakupac po redu. Svi oni prijašnji su odavno mrtvi ili upropašteni. A vi nećete moći ništa protiv seljaka jer ako ih budete htjeli ušutkati, morat ćete doći u pratnji naoružane milicije. Je li to pravi način da se nekome pokaže zemljište? Nije. Elem, budući da sam vas upozorila, odobrite mi odmah tih pet dobrih hektara na uzvisini. Znam kolika je vaša moć kao i to da držite u šahu cijelu dolinu zbog vlasti koju vam je dodijelila sama vlada kolonije. Također znam i to da sva spoznaja koju imam o vašoj podlosti kao i o podlosti vaših kolega i svih onih koji su bili prije vas, i svih koji će doći poslije vas, pa čak i o podlosti same vlade, da mi sva ta spoznaja a koja bi meni dostajala da umrem, koja bi mo l ubiti čovjeka samim svojim teretom ne bi uopće nif služila da sam ja jedina koja tu spoznaju posjedujem, od svijesti koju ima samo jedan čovjek o grijehu stotine jjj nema nikakve koristi. To je nešto za što mi je trebalo dugo vremena da naučim, ali što sada znam jednom auvijek. Dakle sada već postoje stotine i stotine ljudi koji vas poznaju u dolini, a od njih bar dvije stotine koje vas poznaju jednako onako kao što vas poznajem ja, a to znači da poznaju do svih pojedinosti vašu metodu, vaš način rada. Ja sam im osobno objasnila, polagano i strpljivo, tko ste vi, i ja ih i dalje strastveno održavam u mržnji koju osjećaju prema vašem soju. Tako kada nekog od njih sretnem, umjesto da mu kažem dobar dan, umjesto pozdrava, te kao znak da prema njemu osjećam prijateljstvo, kažem mu Onda, niste li ovaj tjedan vidjeli u prolazu one katastarske hulje iz Kama? A znam neke koji si sad već trljaju ruke pri pomisli da bi vas prilikom jedne inspekcije možda mogli pogubiti, ras trojicu

katastarskih posrednika iz Kama. Ali bez brige, još ih smirujem, te im kažem Od toga neće biti velike koristi. Koja korist od toga da ubijete ta tri štakora kada iza njih dolazi čitava vojska drugih štakora. To vam baš i nije neki pametan potez za početak... I tada im objasnim što im je činiti kada vi dođete s novim zakupcem, itd, itd. Sada vidim da je ovo pismo doista dugačko, ali pred sobom imam cijelu noć da ga dovršim. Nakon svih svojih nevolja, nakon rušenja brane, ionako više ne spavam. Dugo Sam klijevala prije nego što sam vam napisala to posljedne pismo, prije nego što sam odlučila saopćiti vam sva ova Ja razmatranja, ali sada mislim da sam pogriješila što nisam napisala već ranije, te da su samo razmišljanja rste možda sposobna, ako išta, da vas zainteresiraju slučaj. Drugim riječima, kako bi se vi zanimali za 231mene, ja vara moram govoriti o vama. Možda i o vašoj no kvarenosti, ali u svakom slučaju o vama. Ako vi sada pročitate ovo pismo, sigurna sam da ćete pročitati i sva druga samo da se uvjerite koliko je u meni napredovala spoznaja o vašoj pokvarenosti. I mada oni neće imati nikakve koristi od toga što su vas ubili prilikom jednog inspekcijskog posjeta, meni bi to možda moglo jednoga dana koristiti. Kada jednom ostanem sama, kada ode moj sin, kad ode moja kći, i kada ostanem sama i tako očajna da mi više ništa neće biti važno, tada ću možda prije smrti poželjeti da vidim kako vaša tri trupla proždiru psi lutalice iz doline. Konačno će se najesti, bit će im to prava fešta. Tako bih u trenutku smrti mogla reći seljacima Ako mi netko od vas hoće načiniti posljednje veselje prije nego što umrem, neka ubije tri katastarska posrednika iz Kama. Ali ja im to neću reći tako dugo dok ne dođe trenutak da se to kaže. Zasada, kada me dođu pitati naprimjer Ma odakle su došli ti kineski plantažeri koji su za uzgoj paprovaca uzeli naša najbolja zemljišta na rubu šume?, objašnjavam im da ste to bili vi, iskoristivši činjenicu da oni

nemaju na njih pravo vlasništva, te da ste ih zato prodali kineskim plantažerima. Što je to pravo vlasništva, pitaju me oni. Objašnjavam im Vi to ne možete znati. To je papir na kojemu piše da ste vlasnici. Ali vi tu potvrdu o vlasništvu nemate, kao sto je nemaju ni ptice ni majmuni na ušća rukavca. Pa tko bi vam je uopće i mogao dati? To su izmislile one hulje iz katastra u Kamu kako bi mogle raspolagati vašom zemljom i prodati je. Evo, to je sve što želim i što mogu učiniti s tom neupotrebljivom koncesijom. Govorim kaplaru. Govorim svima drugima. Govorila sam sa svima koji su došli gra diti branu i neumorno im objašnjavam tko ste vi i sto s VIumre malo dijete, kažem im To će obradovati hulje iz Kama. Zašto bi ih to trebalo radovati? pioni. A onda im kažem istinu, kažem da što više djece mire u dolini, tim će prije dolina opustjeti i time će se če učvrstiti vaša vlast nad dolinom. Kao što vidite ka jm pravu istinu i pred tim umrlim djetetom ja im to i dugujem. Zašto nam ne šalju kinin? Zašto nema liječnika, zdravstvene stanice? Zašto nema alauna da bi se pročistila voda u sušnom razdoblju? Zašto nitko nikada nije bio cijepljen? Kažem im zašto, pa čak ako ta istina nadilazi vaše shvaćanje, ako ona nadilazi vaša osobna presizanja na dolinu, ta istina koju im saopćavam nije zato ništa manje istinita, a vi, uostalom, iz petnih žila nastojite da se ona i ostvari. Možda ne znate, ali ovdje umire toliko male djece da ih ukapaju izravno u blato rižišta, ispod sojenica, a otac onda samo nogama utaba zemlju na mjestu gdje je zakopao svoje dijete. Zato ovdje ništa ne nagovještava trag mrtva djeteta, a ta zemljišta koja priželjkujete i koja im otimate, jedina neslana zemljišta u dolini, vrve dječjim leševima. I zato onda ja, kako bi te smrti napokon nečemu poslužile, makar jednom mnogo kasnije, nikad se ne zna, umjesto sprovoda, ili bolje rečeno umjesto nadgrobnoga govora, izgovaram ove

riječi, za mene svete Evo, što će obradovati one hulje iz katastra u Kamu. Neka to barem znaju. Sada sam zaista vrlo siromašna i no kako biste vi to gn znati moj sin, koji je ogorčen tolikom bijedom, l rojatno će me zauvijek napustiti, a ja nemam ni snage Prava da ga više zadržavam. Tako sam žalosna da više gu ni spavati. Već unatrag dosta vremena provodim Cl i noći prevrćući ove misli po svojoj glavi. Pa otkako o prežvakavam, a da to ničemu ne služi, malopo233malo počinjem se nadati da će doći trenutak kada će te stvari nečemu i poslužiti. I činjenica da moj sin odlazi, još tako mlad, a već tako upućen u sve pojedinosti o vašoj pokvarenosti, možda je upravo to već nekakav početak. Ponavljam to sama sebi ne bih li se utješila. I zbog toga mi, vidite, morate dati onih pet gornjih hektara koji okružuju bungalov. Vi biste mi sigurni rekli, kad bi mi se jednog dana udostojili odgovoriti Čemu to? Pet hektara ionako nije dovoljno, a sve da ih i stavite pod hipoteku kako biste podigli nove brane, te će nove brane biti jednako loše kao i one prve. Ah, ljudi vašega soja ne znaju što je nada, a ne bi ni znali što da s njom rade, oni znaju samo za ambicije i nikada ne promaše svoj cilj. Što se pak mojih brana tiče, odgovorila bih vam Ako izgubim svaku nadu da će moje brane ove godine možda ipak izdržati, onda mi je bolje da odmah dadem kćer u javnu kuću, da natjeram sina da ode, i da dadem ubiti tri posrednika iz katastra u Kamu. Stavite se malo u moju kožu ako u godini koja dolazi ne budem imala čak ni tu slabu nadu, pa čak ni tu perspektivu novoga poraza, što će mi preostati drugo nego da vas dadem ubiti? Kamo je na moju preveliku žalost nestao sav onaj novac koji sam zaradila, koji sam uštedjela, novčić po novčić, da bih kupila od vas pravo na taj zakup? Gdje je sada taj novac? Nestao je u vašim džepovima već otežalima od zlata. Vi ste kradljivci. Jednako tako kao što se više ne može vratiti u

život mrtvu djecu, tako ja ne mogu dobiti natrag svoj novac. Morate mi odobriti tih pet hektara i će jednoga dana naći vaše leševe u nekom jarku duž ceste, onom istom jarku u koji su žive zakapali robijaše koji su gradili. Jer, ponavljam vam i opet, čovjek mora od nečeg živjeti, i ako to ne bude od nade, makar sasvim slabas nade o novoj brani, bit će to od leševa, makar i od prezira vrijednih leševa trojice katastarskih posrednika iz Kama. Kada čovjeku sve lađe potonu, postaje mu sve svejedno. Nadajući se, unatoč svemu, pozitivnom odgovoru s vaše strane, primite gospodine katastarski posrednice, itd. 235ZAČUO se dugotrajan zvuk automobilske trube na cesti iz smjera mosta. Dugotrajni zvuk električne trube. Bilo je osam uvečer. Nitko je nije čuo kako dolazi, pa čak ni Joseph. Zacijelo se zaustavila s druge strane mosta, to je bilo jedino objašnjenje, jer inače bi morali čuti škripu dasaka rasušenih od vrućine kao i svaki put kad je preko njih prelazio automobil. I kako je nitko nije čuo da dolazi, moglo se pretpostaviti da se već neko vrijeme nalazila tamo, na obali ispred mosta. A možda nije bila odmah sigurna da je upravo to bungalov o kojemu joj je govorio Joseph. Vjerojatno ga je dugo gledala kako se ocrtava u tami, onako napola završen, bez ograde, i zacijelo je pogledom tražila Josephov lik u svjetlosti acetilenske svjetiljke koja je gorjela u unutrašnjosti kuće. Sigurno je to bio taj bungalov, tim više što je pored njega vidjela obrise dviju žena, od kojih je jedna bila starica. Sigurno je još neko vrijeme pričekala prije nego što je zatrubila. Pričekala je još malo da bi napokon zatrubila i uputila mu znak koji su bili međusobno dogovorili. Nije to bio plašljiv poziv, ne nipošto, bio je to poziv prigušen ali zapovjednički. Već mjesec dana, ve osamsto kilometara, čekala je na taj zvuk trube. A ka je napokon stigla pred bungalov, dala si je vremena i n13 čekala prije nego što je pritisnula na gumbić, iako je bila sigurna da baš to mora uraditi.

Upravo su bili pri večeri kada je zatrubilo. Joseph je pokočio kao da je primio šaržer metaka u tijelo. Ustao je od stola, odgurnuo stolac, projurio salonom i spustio se u trku niz stube bungalova. Majka je teškom mukom ustala od stola i kao da ubuduće mora prema sebi biti silno oprezna ispružila se u naslonjač u salonu, nasuprot ulaznim vratima. Suzana je pošla za njom i sjela pored nje. Počinjalo je veče pomalo slično onoj večeri kada ih je zadesila smrt konja. Gotovo je, reče majka tihim glasom. Poluzatvorenih očiju netremice je gledala prema onoj strani odakle se začula automobilska truba. Da nije bila tako strašno blijeda, moglo se pomisliti da spava. Ništa nije govorila, ni prst nije pomaknula. Cesta je bila potpuno mračna. Ono dvoje je zacijelo bilo vani zajedno, zagrljeno u tami. Joseph se dugo nije vraćao. Ali nije se čulo ni da se pali motor automobila. Suzana je bila sigurna da će se Joseph vratiti, makar samo na par minuta, da bi rekao nekoliko riječi majci, ako već ne i njoj, majci sasvim sigurno. Joseph se doista vratio. Stao je pred majku i pogledao je. već joj se čitavih mjesec dana nije obratio ni jednom jedinom riječju, možda ju nije pravo ni pogledao. Sada joj se obratio blagim glasom Idem na put na nekoliko dana, ne mogu drugačije. na Podigne pogled prema sinu i reče, ovaj put iznimno bezjadikovki i bez plakanja podi, Joseph! Cl as Joj je bio jasan ali promukao kao da odjednom goi tuđim glasom. Nakon što je to ona izgovorila, Suzana ne oči prema Josephu. Jedva da ga je prepoznala. 237Netremice je gledao majku i istodobno se smijao, jer Sp očigledno nije mogao suzdržati, iako se možda uopće niip želio smijati. Došao je iz mrkloga mraka ali je isto tako mogao doći i iz požara oči su mu blistale, niz lice mu se cijedio znoj, a smijeh mu je izvirao iz svih pora, kao da u njemu plamsa.

Za Boga miloga vratit ću se! Kunem se da ću se vratiti! Nije se micao s mjesta i čekao je da mu majka dade neki znak, bilo kakav znak, no ona to nije bila u stanju. Na cesti se pojavi golem snop svjetla, sve dokle pogled seže. Farovi su razdvajali cestu na dva dijela i činilo se kao da ona izranja tek na tom mjestu, kao da iza njih nema ničega osim zagušljive sparine mrkle noći. Snop svjetlosti skretao je amotamo u naletima, prelazio uzastopce preko zidova bungalova, preko rukavca, preko usnulih sela i dopirao u daljinu sve do Pacifika, sve dok se nije pojavila jedna druga cesta, nasuprot onoj prvoj. Nisu je čuli da se okreće. To su zacijelo bajna kola, taj Delage s osam cilindara. Za nekoliko će sati biti u gradu. Joseph će voziti kao lud do prvog hotela gdje će stati da bi vodili ljubav. Sada je snop svjetlosti iz farova označavao smjer prema gradu. Tim će putem krenuti Joseph. Joseph se okrenuo, snop svjetlosti je prošao ispred njega, on se ukipio, zaslijepljen. Već je pune tri godine čekao da neka žena, šutljiva i odlučna, dođe po njega i odvede ga od majke. Sada je bila tu. Od toga su se trenutka njih dvije osjećale isto tako odvojene od njega kao da je bolestan ili, ako već ne lud, a onda barem lišen zdravog razuma. I doista, bilo im je već teško gledati toga Josepha koji ih se više nije nimalo ticao, toga živoga mrtvaca kakvim je odjednom postao u njihovim očima. Ponovno se okrenuo majci i stajao pred njom očekujuc i dalje neki znak pomirenja koji mu ona nije mogla dati. r e se smijao. Lice mu je iskazivalo toliku sreću da nije za prepoznati. Nikada nitko ranije, pa čak ni Suzana, e mogao zamisliti da bi njegovo lice, inače tako neprohoino, bilo sposobno za takvo priznanje, da bi se moglo ovako bestidno otvoriti. Kvragu, ponavljao je Joseph, kunem ti se da ću se vratiti, sve ostavljam ovdje, pa čak i puške. Neće ti trebati puške. Pođi, Joseph! Ponovno je zatvorila oči. Joseph ju je uhvatio za ramena i počeo tresti.

Ma kunem ti se, čuješ li, čak i kad bih te htio napustiti, ne bih mogao. Bile su sigurne da odlazi zauvijek. Jedino je on još u to sumnjao. Poljubi me, reče majka. I kreni. Puštala je da je Joseph trese, a on je počeo vikati. Za osam dana! Kad me prestanete zajebavati! Za osam dana bit ću tu! Čovjek bi rekao da me ne poznate dobro! Okrenuo se prema Suzani Reci joj boga mu ljubim, reci joj! Ne uzrujavaj se, reče Suzana, za tjedan dana bit će tu. Pođi, Joseph, reče majka. Joseph napokon odluči poći u svoju sobu po stvari. Auto je čekao i dalje, sada ugašenih farova. Nije drugi put zatrubila. Dala je vremena Josephu, koliko god mu treba. nala je da mu je teško. Čekala bi cijelu noć, zacijelo, a da ne bi ponovno zatrubila. v Jseph se vratio obuven u teniske sandale. Nosio je zavea rulja pod rukom koji je sigurno pripremio već ranije. ru je k majci, podigao je u naručje i poljubio iz sve e u kosu. Nije pošao prema Suzani, ali se primorao e Pogleda i u njegovim se očima čitao užas, a možda je naglo prošao između njih dvije i sišao niz 239stube trčećim korakom. Malo nakon toga upalili su se farovi na cesti, u pravcu grada. Zatim je auto krenuo posve polagano, tako da ga nisu ni čule farovi su se pomicali udaljavali se i udaljavali sve više, ostavljajući iza sebe sve veću i veću masu mraka, a zatim se nije vidjelo više ništa. Majka je, zatvorenih očiju, bila još uvijek u istom položaju. Bungalov je bio tako tih da je Suzana mogla čuti njezino promuklo i nepravilno disanje. Kaplar se popeo stubama u društvu svoje žene. Sve su vidjeli. Donijeli su vruću rižu i pržene ribe. Kaplar je, kao i obično, progovorio prvi. Rekao je da su se ribe i riža na stolu ohladile, te da im je donio druge. Njegova žena, koja se obično nije

zadržavala u bungalovu, čučnula je pored njega u kutu salona. Napokon su shvatili što se to kuhalo od njihova povratka iz grada i već im se u očima nazirala tupost zbog straha od gladi. Očekivali su da će im ona dati bilo kakav znak da će još i dalje moći jesti. I najvjerojatnije je samo zbog njih, sat nakon Josephova odlaska, ipak pristala progovoriti. Pogledala ih je i obratila se Suzani. Hajde, završi s večerom! Bila je crvena u licu i oči su joj bile staklaste. Suzana joj je donijela šalicu kave i pilulu. Kaplar i žena su je gledali onako kako je ona prije nekoliko tjedana gledala konja. Popila je kavu i uzela pilulu. Ne možeš znati kako mi je, rekla je. To je manje strašno nego da je umro. Ne žalim se. On ovdje više nije imao što tražiti, koliko god razmišljala, ničega se ne mogu sjetiti. Navratit će koji put. Strašno je... Usne su joj se grčile kao da će povraćati. Strašno je to, ponovi ona, da nema nikakva obrazovanja i da uopće ne znam što bi mogao raditi, nemam pojma. Ona će mu pomoći. Napustit će je, odlazit će uvijek i sa svakoga mjesta, kao što je otišao iz svih škola u koje sam ga upisala... Mislim da na kraju nikada ni s kim neće ostati tako dugo kao sa mnom. Suzana joj je pomogla da se svuče i dala je znak kaplaru i njegovoj ženi da trebaju izići. Tek kada je legla u krevet, majka je počela plakati kako još nikada u životu nije plakala, kao da je napokon otkrila istinsku bol. Vidjet ćeš, jecala je, vidjet ćeš da ni ovo još neće biti dovoljno da umrem. Trebao me je upucati iz puške prije odlaska, budući da je tome tako vičan... U noći je majka imala napadaj od kojega je gotovo umrla. Ali ni to još uvijek nije bilo dovoljno.

241SUZANA je mislila na Josepha. Nije on postao posve drugi čovjek niti zbog te žene, niti zbog svoga odlaska. Sjećala se onoga što se dogodilo prije dvije godine. Bilo je to upravo onoga tjedna nakon što su se urušile brane. Toga je dana jedan malen, nov, blještav automobil stao ispred bungalova. Joseph je izašao iz salona, a za njim i Suzana, i zagledao se u zaustavljeni auto. Iz njega je izašao muškarac srednjega rasta, tamnokos, a lice mu se, zaklonjeno tropskim šljemom, doimalo mršavo i obično. Pod rukom je nosio torbu za spise. Odlučnim korakom pošao je stazom što vodi prema bungalovu. Bilo je to u vrijeme velike srpanjske plime, u doba godine kada se pojavljuje ta vrsta ljudi. Sjedali bi u auto i polazili u inspekciju koncesija u dolini. Za taj su posao dobivali velik honorar, pa čak i auto na raspolaganje da bi im bilo lakše. Nikada nisu isu autobusom. Dobar dan, reče muškarac. Je li vaša majka kod kuće. Htio bih s njom razgovarati. Vi ste katastarski posrednik? upita Joseph. Čovjek je stajao ispod verande i gledao je čas Suzanu, čas Josepha, pomalo iznenađeno. Suzanu zato što je bilo prvi put da je vidi i sigurno je mislio da nije za odo 242. A Josepha zato što je njegova neuljudnost bila tako vledna, da je uvijek i posvuda dovodila ljude u zabunu, metala im se i uznemiravala ih. Suzana još nikada nije la nikoga tko bi bio tako neuljudan kao Joseph. Ljudi koii ga nisu poznavali nisu znali kako da mu se obrate, koje strane da mu priđu, kako da uklone tu okrutnost koja je zbunjivala čak i one vrlo sigurne u sebe. Naslonjen na ogradu, obujmivši bradu rukom, Joseph je gledao katastarskog posrednika, kojega zacijelo još nikada nitko nije gledao tako spokojnom žestinom. Zašto želite vidjeti majku? upita Joseph. Posrednik se pokuša nasmiješiti Josephu gotovo ljubazno. Suzana prepozna taj osmijeh. Već ga je znala viđati na licu

ljudi koji su imali posla sa Josephom. U posljednje ga je vrijeme često viđala na licu gosp. Joa. Bio je to smiješak zbog straha. To je vrijeme kada idemo u inspekciju, reče ljubazno posrednik. Joseph se odjednom nasmije tako naglo kao da ga je netko poškakljao. Inspekciju? Došli ste u inspekciju? upita Joseph. Ako želite inspekciju, samo naprijed. Pas mater, možete posvuda njuškati do mile volje. Posrednik spusti glavu tako naglo kao da je dobio udarac pendrekom. Izvolite, reče Joseph. Što čekate? Pa ne treba vam majka da šljaka umjesto vas, ili vam možda ipak treba? sto je Joseph govorio učinilo se Suzani jako lijepo, i a je već mnogo toga čula o tim katastarskim posrednilrna, o njihovu bajoslovnom bogatstvu, o njihovoj gotovo anskoj moći odlučivanja. Ovaj tu, koji se ponižavao Josephom, tjerao ju je na smijeh. Morala se svladati amah ne pozove majku da bi ga i ona vidjela, i da bi Bil 243se nasmijala. Poželi da se i ona umiješa u razgovor i da govori kao Joseph. Pođite kad vam se lijepo kaže. Ako želite čamac, možemo vam izići toliko ususret i posuditi vam jedan. Posrednik podigne glavu ali se ipak ne usudi pogledati Josepha u oči. Zatim ponovno pokuša nastupiti jako ozbiljno. Želim vas upozoriti da sam ja ovdje službeno, te da ove godine istječe predzadnji rok odobren vašoj majci za obrađivanje trećine zakupljenoga zemljišta. U tom se trenutku pojavi i majka, privučena bukom razgovora. Što se zbiva

Ali odmah potom ugleda čovječuljka i prepozna ga. Puštao ju je desetine i desetine puta čekati u predsoblju svoga ureda u Kamu, a poslala mu je pored toga i oko pedeset pisama. Joseph se okrenu prema majci, učini rukom pokret kao da je želi zaustaviti, i reče joj izmijenjenim glasom Pusti nas. Bilo je to prvi put da se on miješa u neki posao u vezi koncesije. Rekao joj je to tako povjerljivim tonom kao da su zajedno odlučili, ona i on, da će ovaj put sam to riješiti. A ona još nije osjetila da se u tom trenutku rada nešto poput prvih znakova Josephova proljeća, njegove nove važnosti. Katastarski posrednik nije pred majkom skinuo kolonijalnu kacigu zadovoljio se time da joj kimne glavom i promrmlja nekakav pozdrav. Djelovala je umorno. Bi a je odjevena u jednu od onih vrećastih, neopisivih haljina koje je u to vrijeme počela nositi, u neku vrst širokih KUC nih haljina u kojima je plutala poput olupine. Prvi put na urušavanja brane bila se počešljala, a njezina siva, vrsto spletena pletenica pri kraju svezana gumicom izreanom iz stare zračnice, visjela joj je niz leđa, smiješno i prostodušno. Ah, reče majka, očekivala sam vas. Znala, sam da ćete uskoro doći. Joseph joj ponovno rukom dade znak da šuti. Bilo je beskorisno da se uopće trudi odgovarati. Brane su izdržale, reče Joseph. Imali smo izvanrednu žetvu, kakvu još niste u životu vidjeli. Majka pogleda sina, zausti kao da namjerava nešto progovoriti, ali ne izgovori ni riječ. Zatim joj se odjednom izraz lica izmijeni i za nekoliko sekundi se pretvori u izraz užitka, čistog užitka, iz kojega je nestao sav umor. Katastarski posrednik zapanjeno pogleda u majku. Zacijelo je očekivao da će mu priskočiti u pomoć, da se neće dati uhvatiti u tu igru. Ne razumijem... Rekli su mi da niste imali sreće...

Pa ipak je tako, reče Joseph. Znate, mislim da imamo više sreće od vas. Na vama se vidi da baš nemate sreće. O da, to se vidi na prvi pogled, reče Suzana. Posrednik je postao tamnocrven u licu i prešao je rukom preko obraza kao da želi izbrisati pljusku. Nemam baš razloga žaliti se, reče posrednik. A tek mi.. reče Joseph. Smijao se od sveg srca. Suzana se savršeno sjećala te minute kada je shvatila da možda nikada u životu neće sresti čovjeka koji bi joj se sviđao kao Joseph. Drugi su mogli mirti da je malo lud. Kad bi se, naprimjer, zaintačio da bez razloga skida dijelove s iz, to se doista i moglo pomisliti, majka je ponekad u to posumnjala. Ali Suzana je oduviznala da nije lud. A sada, u prisutnosti katastarskog poednika, ah, bilo je tako izvjesno da nije lud! Kako li je od prve pogodio da se treba tako ponašati! S visine balkonske ograde, gologa poprsja, zadivljen vlastitim otkrićem, sada je s gotovo nepristojnim užitkom cipelario onoga drugoga, dobro odjevenog i crvenog u licu, razbijao do najmanjih dijelova njegovu moć koja je bila tako sigurna u sebe i, do toga trenutka, tako zastrašujuća za sve njih. Želio bih razgovarati ozbiljno, reče katastarski posrednik. To je, uostalom, u vašem interesu... U našem interesu? Jeste li ga čuli? On govori o našem interesu! reče majka okrenuvši se k njima, kao u predstavi, da bi naglasila svoju repliku. Onda se i sama nasmije. Joseph ju je držao u šakama kao pticu. Od nje je uostalom naslijedio dar da se smije na taj način, da uzmogne odjednom izmamiti smijeh iz istih onih razloga zbog kojih je još sinoć plakao. Pas mater, reče Joseph, govorimo vam to najozbiljnije na svijetu. No vi ste neozbiljni. Kad biste radili svoj posao kako treba, išli biste pogledati naše brane. Reći ću ka, plaru da

vam pripremi čamac. Ne treba vam više od šest sati da sve vidite i vidjet ćete ih baš sve. Posrednik nadigne kacigu i obriše čelo. Stajao je na žarkom suncu, na zaravni pred kućom i nitko ga nije pozvao da uđe. Znao je od samoga početka, znao je čak i prije nego što su počeli s gradnjom da brane neće izdržati, da nisu izdržale. No nije ga to mučilo, nego samo potreba da prekine njihov smijeh, da poštopoto spriječi to neočekivano urušavanje svoga sveukupnog autoriteta pod paljbom njihova smijeha. Pa neće ga valjda primorati da siđe do brana. Uzalud je pokušavao pronaći način da to izbjegne, vrtio se na sve strane, tražeći izlaz. Pravi štakor. Očigledno nije bio navikao na ovakvo iskušavanje svoje moći. Ništa mu nije padalo na pamet. Hej, kaplaru! poviče Suzana, pripremi čamac, brzo pripremi čamac za posrednika! Posrednik podigne glavu i uputi Suzani lažan smiješak koji je nastojao biti pun razumijevanja i, gotovo, sućuti. Nije potrebno, reče on, znam da niste imali sreće. Takve se stvari pročuju. Međutim, lijepo sam vas upozorio, doda on tonom blagoga prijekora okrećući se prema majci. Moje su brane prekrasne, reče majka. Ako postoji Bog, on ih je osobno očuvao, pa bilo to i samo zato da možemo vidjeti kakvu ćete facu napraviti vi tamo u katastru... a i vi ste zato sada ovdje, došli ste nam je pokazati. Suzana i Joseph prasnu u smijeh. Bila je to za njih neizreciva sreća da čuju majku kako govori na taj način. Posrednik se nije smijao. Dobro znate da je vaša sudbina u mojim rukama, reče on. Sada im je pokušavao prijetiti. Joseph se prestao smijati i spustio se nekoliko stuba niže. A tek vaša sudbina, vjerujete li da ona nije u našim rukama? Ako odmah ne krenete prema hranama, silom ću vas strpati u čamac i krepat ćete od sunčanice još prije nego što uopće

do njih stignete. Sada, ako vas je volja, još možete kidnuti, ali pod hitno. Posrednik učini oprezno nekoliko koraka prema puteljku. Kada je bio siguran da ga Joseph ne slijedi, okrenuo se i rekao promuklim glasom Sve će ovo stajati u izvještaju, možete biti sigurni. Dođite i pričajte mi malo o tome, samo dođite, zaviče Joseph udarajući nogama kao da namjerava sići u trku, a posrednik učini četiripet žurnih koraka sve dok nije shvatio da se Joseph uopće ne miče. 247 Nitkovi! vikala je majka. Hulje! Lopovi! Blistava od gnjeva, oslobođena, pomlađena, okrenula se Josephu. Baš mi je ovo godilo, reče, i šugav pas vrijedi više od njih. Zatim se opet okrene prema posredniku, nije mogla prestati. Lopovi! Ubojice! Posrednik se nije okrenuo. Ukočena držanja išao je odmjerenim korakom prema automobilu. Četvero nas je, reče majka. Mi smo četvrti na ovoj koncesiji. Svi ostali su upropašteni ili su krepali. A oni, oni se tove. Četvrti, reče Joseph, zapanjeno. Koje sranje, četvrti, nisam imao pojma, nisi mi rekla. Saznala sam to prije kratkog vremena, reče majka, zaboravila sam ti reći. Joseph se upitao što bi još mogao učiniti. Sjeti se. Pričekaj trenutak, reče. Odjuri u svoju sobu i osvane naoružan mauzerkom. Opet se smijao. Majka i Suzana su ga gledale, skamenjene, nisu se usudile ništa reći. Ubit će katastarskog posrednika. Sve će biti drugačije. Bit će to kraj svega, sada, u tom trenutku. Bit će to nov početak. Joseph stavi mauzerku na rame, nacilja katastarskog posrednika, dobro ga nacilja i onda, u posljednjem trenutku, podigne cijev puške prema nebu i ispali hitac u zrak. Nastane zaglušna tišina. Posrednik iz petnih žila pojuri prema svom autu. Joseph prasne u

gromoglasan smijeh. Suzana i majka isto tako. Posrednik ih je zacijelo čuo kako se smiju, ali je unatoč tome nastavio trčati kao sumanut. Kad je stigao do automobila, bacio se u njega, i odjurio svom brzinom u pravcu Rama, a da nije ni pogledao prema bungalovu. Odonda se katastarski posrednik zadovoljavao time da šalje pismena upozorenja. Nikada više nije došao u inspekciju. Moglo se pretpostaviti da će doći odmah poslije Josephova odlaska. Ali zacijelo još za taj odlazak nije saznao. Nitko se više nije zaustavljao pred bungalovom, pa čak ni katastarski posrednik. Sačma je mirovala beskorisna u Josephovu redeniku. A njegova mauzerka, nedužna, bez gospodara, visjela je bez ikakve svrhe na zidu njegove sobe. Pa tako je i 12. ix sam ja, govorio je Joseph kojega je polagano prekrivala prašina i hrđa, ostao zauvijek pohranjen između središnjih stupova ispod bungalova. 249DIVLJAČ je silazila u dolinu privučena mladicama riže. U to su doba godine prolazili i brojni automobili s lovcima. Zadnje četiri godine prolazilo ih je svake godine sve više, budući da je Ram postajao sve poznatiji po svojim lovištima. Najprije bi se začuo zvuk njihovih motora koji su se pregrijavali na cesti, zatim je buka bivala sve jača i jača sve dok nisu stigli do bungalova, a tada se činilo da ta buka ispunjava cijelu dolinu. No automobili su vozili dalje, i uskoro bi od njih ostao još samo odjek njihove trube kad bi prolazili šumom kod Rama. Ponekad ih je trebalo čekati satima i tada bi se Suzana ispružila u sjeni mosta. Liječnik je došao ponovno obići majku nekoliko dana nakon napadaja. Nije bio jako zabrinut. Propisao joj je dvostruku dozu pilula, preporučio joj mirovanje, ali također i da započne pomalo ustajati te da se svakoga dana lagano razgiba. Rekao je Suzani da bi bilo dobro da majka manje misli na Josepha, da se manje brine, i da opet dobije volju za životom. Majka je pristala redovito uzimati svoje pilule jer su je te pilule uspavljivale, no to je bilo sve. Apsolutno je

odbijala ustati iz kreveta. Prvih je dana Suzana na tome ustrajavala, no to nije ništa koristilo, majka je bila uporna. Ako ustanem, još ću ga više očekivati. Ne želim ga više čekati. Počela je spavati po cijele dane. Već dvadeset godina čekam, govorila je, da se konačno mogu ovako naspavati. I doista je spavala iz želje za snom, ustrajno i s užitkom, kao nikada ranije. Ponekad se znalo dogoditi da pokaže neko zanimanje za nešto, kad bi se napokon probudila. A to je najčešće bilo u vezi s dijamantom. Morat ću ipak jednoga dana ustati iz kreveta da ga se riješimo. Sada ga je možda gledala s malo manje gađenja nego ranije, onako i nadalje obješenog na uzici oko njezina vrata, zajedno s ključem od ostave. Suzana se ubrzo pomirila s tim da joj sve pušta na volju, samo joj je još svaka tri sata davala pilule na koje je pristala. Od Josephova odlaska, prvi put u životu, majka je izgubila svako zanimanje za koncesiju. Ništa više nije očekivala ni od katastra ni od banke. Ovaj put je kaplar preuzeo incijativu oko klijališta koje je trebalo osigurati mladice riže za onih pet hektara na uzvisini. Majka ga je puštala da radi. Isto tako, zahvaljujući kaplaru, u vrijeme obroka na stolu je uvijek bilo tople riže i pržene ribe. Suzana je to donosila majci i često jela pored nje, sjedeći na krevetu. Ako se izuzmu obroci i večeri, ne samo da je majka provodila po cijele dane ne obraćajući se uopće Suzani, nego je štoviše, kad bi ona ušla u njezinu sobu, nije ni pogledala. Razgovarala bi s njom samo navečer, u času odlaska na spavanje. Bilo je to uglavnom samo zato da joj kaže kako će ipak, prije ili poslije, morati ustati iz kreveta i posjetiti gazdu Barta. 251 Deset tisuća, govorila je, ovaj put ću pristati na deset tisuća.

Suzana bi redovito odgovarala Nije loše. Bit će to, sve u svemu, trideset tisuća. A majka bi se nasmiješila plašljivim, hinjenim smiješkom. Vidiš da se možemo snaći i same. No možda ga još ne bi trebalo prodati, nije sila, rekla bi ponekad Suzana. Na to bi se majka zamislila. Nije još znala što će uraditi s novcem. Znala je samo da se neće okušati s novim branama. Možda će im novac poslužiti za odlazak. Ili ga je možda htjela imati tek tako, bez razloga, samo zato da ima deset tisuća franaka. Svaka tri sata Suzana bi se popela u bungalov, dala joj pilule i vratila se na svoje mjesto ispod mosta. Ali nijedan se automobil više nije zaustavio ispred bungalova. Ponekad bi Suzana zažalila za autom gosp. Joa i za onim vremenom kada se on svaki dan zaustavljao pred bungalovom. Ako ništa drugo, bar je taj jedan automobil bio siguran. Pa i prazan auto bio bi bolji nego nikakav. Sada se pričinjalo kao da je bungalov nevidljiv, kao da je i ona sama pored mosta postala nevidljivom imala je dojam kao da uopće nitko ne primjećuje da ovdje postoji nekakav bungalov, a još manje neka djevojka koja čeka. A onda jednoga dana, dok je majka spavala, Suzana uđe u njezinu sobu i izvadi iz ormara zavežljaj sa stvarima koje joj je darovao gosp. Jo. Izvuče iz njega svoju najljepšu haljinu, onu koju je oblačila kad bi išli u kantinu u Ram, onu koju je kadikad znala odjenuti u gradu, i za koju je Joseph govorio da je kurvinska. Bila je to haljina kričavo plave boje, uočljiva izdaleka. Suzana ju je prestala odijevati samo zato da je Joseph ne bi grdio. Ali sada, otkako je Joseph otišao, nije se više trebala toga bojati. Od trenutka kada je odlučio otići i ostaviti je, mogla je to učiniti. I u času kada je navukla tu haljinu, Suzana shvati da je to čin od velike važnosti, možda i najvažniji dotada. Ruke su joj drhtale.

No automobili se i dalje nisu zaustavljali, kao ni ranije, pored te djevojke u plavoj haljini, u haljini kurve. Suzana ju je oblačila tri dana za redom, a onda ju je, trećega dana uvečer, bacila u rukavac. 253PROŠLA su tako tri tjedna tijekom kojih ništa nije stizalo, ni pismo od Josepha ni pismo od banke, pa čak ni opomena iz katastra. U tri se tjedna nitko nije zaustavio. Nakon toga, jednoga jutra, Suzana ugleda kako dolazi Agosti mlađi. Sam i bez auta. Nije se odmah uputio prema bungalovu, nego ju je potražio ispod mosta. Tvoja majka mi je poslala pisamce po kaplaru, želi me zamoliti za jednu uslugu. Ne osjeća se dobro, reče Suzana, ne može se pomiriti sa Josephovim odlaskom. Agosti je imao sestru koja je prije dvije godine otišla s lučkim carinikom iz Rama. Ali ona je barem pisala. Svi ćemo klisnuti, reče Agosti, nije stvar u tome. Gadno je to što Joseph ne piše, to ga ne bi ništa stajalo. Moja je majka skoro krepala nakon sestrina odlaska, no kada joj je napisala pismo, stvari su se sredile. Sada je bolje, navikla se. Jednom su se u kantini u Ramu, dok je svirala Ratnona, njih dvoje poljubili. Izveo ju je van i poljubio. Gledala ga je sa znatiželjom. Moglo bi se reći da sliči Josephu. Koga vraga radiš ovdje cijeli dan ispod tog mosta? Čekam automobile. To je idiotski, reče Agosti s negodovanjem. Nemam drugog posla, reče Suzana. Agosti razmisli i dade joj za pravo. To je možda istina, no kad bi ti netko predložio da te odvede? Otišla bih s njim, pa čak i sada kada je ona bolesna, odmah bih otišla. To je blesavo, reče Agosti, ali baš nije zvučao uvjerljivo.

Možda se sjećao da ju je poljubio pa je sada i on nju gledao sa znatiželjom. 1 moja je sestra tako čekala. Dovoljno je da čovjek nešto želi, reče Suzana, i na kraju se to i dogodi. Što bi ti zapravo željela? upita Agosti. Želim otići. Bilo s kim? Da, bilo s kim. Poslije ću već vidjeti. Djelovao je kao da razmišlja o nečemu, no nije joj rekao o čemu. Popeo se prema bungalovu. Bio je dvije godine stariji od Josepha i velik ženskar, a svi su u dolini znali da se bavi krijumčarenjem opijuma i pernoa. Bio je niskoga rasta, no užasno jak. Imao je krupne i guste zube, zamrljane nikotinom, koji bi se prijeteći otkrivali kad bi se smijao. Suzana se ispružila pod mostom, čekajući njegov povratak. Mislila je snažno na njega, taj je dolazak istisnuo sve druge misli iz njezine glave, prevladavo sve što nije bion. Bilo je dovoljno poželjeti. Bio je to jedini muškarac u ovom dijelu doline. I on je također želio otići. Možda je zaboravio da je prošlo već godinu dana otkako su se poljubi dok je svirala Ratnona, i da je sada skoro godinu dana anja. Treba ga na to podsjetiti. Govorilo se da je imao 255sve lijepe domorotkinje u dolini, pa čak i one druge koje nisu bile tako lijepe. I sve bijele žene u Ramu, koje su još bile dovoljno mlade, sve, osim nje. Trebalo je to samo poželjeti s dovoljno hrabrosti. Povjerila mi je da ovo pokušam prodati gazdi Bartu reče Agosti vraćajući se. Držao je dijamant posve nehajno i spretno se njime poigravao, tako da mu je poskakivao na dlanu poput loptice. Trebao bi pokušati prodati ga, to bi joj činilo dobro. Agosti razmisli. Odakle vam to? Suzana se uspravi i pogleda Agostija sa smiješkom. Dao mi ga je neki tip. Agosti se također nasmiješi.

Tip koji vozi Leona Bolleea? Razumije se, pa tko bi mi drugi mogao dati dijamant? Agosti počne gledati Suzanu vrlo pozorno. Tko bi rekao, reče nakon stanke. Baš si prava kurvica. Nisam s njim spavala, reče Suzana. I dalje se smješkala. Pričaj to nekom drugom. Pogledao je dijamant bez smiješka i dodao Malo mi se gadi da ga prodam, pa čak i gazdi Bartu. Mislio je da ću spavati s njim, reče Suzana, to nije isto. Ništa nisi imala s njim? Suzana se sada nasmije malo jače, kao da se ruga. Ponekad, prilikom kupanja, pokazivala bih mu onu stvar. Gola golcata. I to je sve. Rabila je Josephove izraze sa slašću, oni su je ugodno opijali i kao u pijanstvu nailazili sami od sebe. Sranje, reče Agosti, to je gadno. Ali ju je ipak gledao s mnogo pozornosti. I samo zato da bi te vidio... Dobro izgledam, reče Suzana. Kome kažeš! Dokaz, reče Suzana, pokazujući dijamant. Ponovno je navratio. Ovaj put Suzana shvati da je to zbog nje. Čak se nije ni popeo u bungalov. Mislim da ću ga uspjeti uvaliti gazdi Bartu, reče on neobičnim tonom, a ako ne bude htio, dignut ću ruke od pernoa, ili ću ga prijaviti. A odmah nakon toga izjavi Doći ću po tebe za koji dan, moram ti pokazati svoju plantažu ananasa. On joj se nasmiješi i počne tiho zviždukati Ramonu. i zatim, zviždučući i dalje, ode bez pozdrava.DVA dana poslije Agostijeva posjeta majka dobije pisamce od Josepha, sasvim kratko, u kojem joj je rekao da je živ i zdrav, i da je našao dobar posao. Prati bogate Amerikance kada idu u lov na visoravni, i prilično zarađuje. Također je pisao da će ih obići i doći po svoje puške za kakvih mjesec dana. Stanuje u hotelu

Central to je barem bila adresa na koju je tražio da mu pišu. Suzana je naglas pročitala pismo, no majka je zatražila da joj ga dade jer ga je sama htjela pročitati još jednom. Držala je da Joseph čini mnogo pravopisnih grešaka. Počela je kukati, kao da je to učinio namjerno da je još više ražalosti. Zaboravila sam da tako griješi, trebao je njoj dati pismo da ga pročita prije nego što mi ga pošalje. Pa ipak ju je to prvo Josephovo pismo malo smirilo. Usredotočila se na pitanje pravopisnih grešaka, i nakon nekoliko sati činilo se da je dobila neki novi poticaj za život. Počela se zanimati za Agostija i gnjaviti Suzanu pitanjima nije li navraćao. Spominjala ga je dva puta dnevno. Suzana joj ponovi ono što joj je Agosti rekao, kako se nada da će gazda Bart kupiti prsten, te kako mu je, da bi ga lakše uvjerio, čak zaprijetio da mu više neće utapati perno. Suzana još doda da joj je rekao kako će n vratiti za koji dan i kako će do onda sigurno prodati prsten. Ako ne dođe, reče majka, trebat će poslati po njega, ier njoj je taj novac potreban. Zato da pode Josephu. Pravi nreviše pogrešaka, on, sin učiteljice. Mora odmah poći u grad da ga nauči bar osnovna gramatička pravila. Inače će se na kraju i sam početi toga stidjeti. U gradu je to drugačije negau dolini. Samo ga ona može tome poučiti. Sjetila se kako će upotrijebiti novac. Bila je toliko nestrpljiva da je na kraju Suzana rekla Agosti će doći po nju da joj pokaže njihove plantaže ananasa, pa će joj tom prilikom sigurno donijeti i novac od prstena. Majka je potom nakratko zaboravila prsten. Nekoliko minuta je šutjela i nestrpljenje joj je odjednom splasnulo. Zatim reče Suzani da bi bilo jako dobro da pođe pogledati njihove plantaže ananasa, da su to sigurno jako lijepe plantaže. Ne trebaš mu reći da si mi o tome govorila, doda. Sada su mladice riže već bile visoke i jarko zelene, spremne za vađenje iz zemlje. Već su ih povremeno počeli čupati i vezati u rukoveti zbog rasađivanja, koje je trebalo početi za

petnaest dana. Kaplar upita Suzanu ne bi li i oni počeli s radovima, budući da su mladice uglavnom bile spremne za vađenje. Suzana je to upitala majku a ona joj je samo rekla da ako kaplar tako misli neka to i uradi, da nema osobnog mišljenja, da joj je posve svejedno. Ali sutradan, pošto je razmislila, rekla je da ih je bolje izvaditi, jer da bi bila šteta ostaviti ih da istrunu u glibu. Kada odemo, odmah će moći prodati urod, još i prije žetve. I kaplar tako počne zajedno sa ženom vaditi rižine mlaKe. Jednom je majka ustala i izašla na verandu gledati ih alo rade. Kada su završili vađenje, čekali su još nekoliko ana da padne kiša, a onda su počeli zasađivati onih pet ara na uzvisini. Radili su sa žarom kao ljudi kojima je 259dojadila besposlica. A također su se ponadali, s obzirom na to da je majka ustala iz kreveta da bi ih gledala kako rade, iako samo jednom, da to znači kako joj je bolje nego što su dotada mislili. Svako toliko bi Suzana išla u bungalov, dala majci pilule i ponovno se vraćala na svoje mjesto pored mosta. Bilo joj je podnošljivo jedino tamo, s tim mostom nadohvat ruke. I uvijek bi neki automobili prolazili mostom i uvijek bi se pored mosta igrala djeca. Kupala su se, pecala ili bi, sjedeći na ogradi mosta i mašući nogama u zraku, i ona čekala da prođu automobili s lovcima tada bi im cestom trčala ususret. Vrućina je u to doba godine bila tolika da ih je, kad je kišilo, bilo još i više nicala su odasvud, okupljala se oko mosta i igrala na kiši, razuzdana i glasna. Dugi su im sivi mlazovi od vode, mulja i ušiju curili s glava, cijedili se duž mršavih vratića. Kiša im je godila. Otvorenih usta, uzdignute glave, halapljivo su je ispijali. Majke bi iznosile sitnu djecu koja još nisu znala hodati i dizale ih posve golu pod žljebove slamnatih krovova. Djeca su se igrala s kišom kao i sa svim ostalim, sa suncem, s nezrelim mangovim plodovima, s psima lutalicama. Ali ona više nisu tako zabavljala Suzanu kao u Josephovo vrijeme. Još uvijek ih je gledala kako se

igraju i kako žive, ali nekako bez prave volje. Djeca se igraju. Prestaju se igrati samo kada umiru. Od bijede. Posvuda i uvijek. U svjetlu vatri koje njihove majke pale da im zagriju gole udove, oči im postaju staklaste i ruke ljubičaste. Umiru posvuda. U cijelom svijetu, na sličan način. Na rijeci Mississipi. U Amazoniji. U iscrpljenim selima Mandžurije. u Sudanu. U dolini Kama, također. A posvuda, jednako kao i ovdje, od gole bijede. Od mlijeka bijede, od suviše posnog mlijeka svojih bijednih majki. Ovdje su umirala s ušima u kosi, a čim bi umrla, otac bi rekao, s mrtve djece UŠJ bježe, to se zna, treba ga odmah pokopati inače će nas one preplaviti, a majka, čekaj još malo, da ga pogledam, a otac, što će biti s nama ako nam se uši nakote u slami na kolibi? Pa bi uzeo mrtvo dijete i pokopao ga još toplo u glib ispod sojenice. No, iako su djeca umirala na tisuće, uvijek ih je na cesti za Ram bilo jednako mnogo. Bilo ih je previše i majke su ih slabo nadgledale. Djeca bi naučila hodati, plivati, trijebiti uši, krasti, pecati, sve bez svojih majki, pa su i umirala bez majke. Čim bi zašla u dob da mogu hodati, odmah bi se pridružila ostalima na velikim sastajalištima djece iz doline što su se nalazila oko ceste i na mostovima. Iz cijele doline, iz svih sela u dolini, djeca su kretala u osvajanje ceste. Kada se nisu verala na mangovce da uberu mangove plodove koji nikada nisu uspjeli sazoriti, moglo ih se naći jedino na cesti. A u cijeloj koloniji, posvuda gdje je bilo putova i makadamskih cesta, djecu i pse lutalice smatralo se najvećom pošasti u prometu. Ali toj pošasti nikada nikakva prisila, nikakva policija, nikakva kazna nije mogla stati nakraj. Cesta je pripadala djeci. Kad bi neki vozač pregazio jedno od njih, ponekad bi se zaustavio, platio odštetu roditeljima i odvezao se dalje. No najčešće bi se odvezao, a da ništa nije platio, jer su roditelji bili daleko. Zbog jednog djeteta vozači nisu htjeli poremetiti svoj plan. A čim bi se vozač i automobil odvezli, djeca bi se odmah iznova skupila u roj. Božanstvo za tu djecu bio je autobus iz Rama,

mehanika što se miče, pa električne trube lovačkih automobila, željezarija u pokretu zatim brzice u rukavcima i, napokon, ubilacki plodovi manga. Nijedno drugo božanstvo nije upravljalo sudbinom djece u dolini. Nijedno drugo. Tko kaže suprotno, laže. Bijelci nisu bili zadovoljni takvim stanjem vari. Djeca smetaju prometu automobila, kvare mostove, upaju kamenje iz ceste, pa čak vam još natovare i grižnju 261savjesti. Previše ih umire, govorili su bijelci, pa naravno Ali umirat će uvijek. Previše ih je. Previše usta razjapljenih od gladi, kričavih, zahtjevnih, proždrljivih. Od toga umiru. Suviše je sunca na zemlji. I suviše cvijeća u poljima pa što onda? Čega uopće nema suviše? U daljini su se začuli prodorni zvukovi lovačkih truba truba ubojica. Postajali su sve glasniji što su se više približavali. A onda bi automobili konačno prošli ispred bungalova u oblaku prašine i u nepodnošljivoj škripi drvenog mosta. Suzana ih nije više gledala onako kako ih je gledala ranije. Ta cesta više nije bila sasvim ona ista cesta koju je nekoć gledala, i na kojoj se trebao zaustaviti neki muškarac i odvesti je. Bila je to prije svega cesta kojom je konačno otišao Joseph nakon niza godina punih nestrpljenja, no također i ona na kojoj se pojavio Leon Bollee gosp. Joa pred zadivljenim majčinim očima, a sada i ta na kojoj je osvanuo Jean Agosti da joj kaže kako će za koji dan doći po nju. Samo je za kaplara cesta jednom zauvijek bila potpuno ista, apstraktna, blistava i djevičanska. Kada je padala kiša, Suzana bi se vraćala u kuću, sjela ispod verande, uvijek licem okrenuta cesti, i čekala da kiša prestane. Kad bi čekanje trajalo predugo, uzimala bi stari album HollywoodCinema i potražila fotografiju Raquel Meller, omiljene Josephove glumice. Nekoć ju je to lice tješilo zbog raznoraznih stvari, jer je smatrala da ima u sebi neku iznenađujuću, tajnovitu i bratsku ljepotu. Ali sada, kad god bi mislila na ženu koja je odvela Josepha, zamišljala ju je s

licem Raquel Meller. Zacijelo zbog toga što je to bilo najljepše lice koje čovjek može zamisliti, kako bi znao reći Joseph, lice savršeno, konačno, i nekako nadmoćno zaštićeno od svakog domašaja. Ali to lice više nije donosilo Suzani nikakvu utjehu. Pored uvećane slike Raquel Meller nalazila se i jedna druga, naslovljena Bozan262 ka protagonistica Violetere u šetnji ulicama Barcelone. Pločnikom prepunim ljudi kročila je Raquel velikim koracima. Širokim, sretnim kretnjama prolazila je kroz grad, uklanjala prepreke, ovladavala njima, reklo bi se, zbunjujućom lakoćom. No i dalje ju je podsjećala na onu Josephovu ženu. Suzana bi zaklopila knjigu. Ona je imala svojih briga kao što je i Raquel Meller vjerojatno imala svojih, ili se Suzani to bar odjednom tako činilo. A činjenica da ih ona rješava s tolikom lakoćom, da se na takav način kreće Barcelonom, nije nimalo mogla pospješiti trenutak njezina odlaska iz doline. 263JEAN Agosti je došao po Suzanu sa svojim autom. Bio je to dobar Renault, noviji i brži od iz. Joseph mu je dugo na njemu zavidio. Kad ih je inače Agosti posjećivao, dolazio bi zaprežnim kolima ili pješice, loveći usput, i to od straha da ga, ako dođe Renaultom, Joseph ne zatraži od njega da bi se provozao. Toga se bojao od onoga dana kada je, pošto mu ga je bio posudio, morao čekati njegov povratak puna tri sata. Joseph je zaboravio na njegova vlasnika i otišao u Ram. Agosti je sada o tome govorio sa smijehom. Samo je sa ženama bio prilično korektan. Vjerojatno mu se onaj tvoj tip vraški zamjerio kad mu je odbio posuditi Leona Bolleea. Vozili su se polagano do uzvisine na kojoj se nalazilo polje ananasa. Zatim je svoj Renault ostavio na cesti iza nekoga šumarka, mnogo prije bungalova Agostijćvih, kako ih ne bi vidjela njegova majka, koja je od kćerina odlaska najveći dio dana provodila u iščekivanju sina ili u promatranju ceste dok je on bio odsutan. Zatim su prilično dugo hodali stazom uz padine brežuljka na vrhu kojega se nalazio, malo podalje

od puta, njihov bungalov. Na obroncima brežuljka prostiralo se polje ananasa. U nekim su redovima mnogi od njih bili usahnuli, dok su drugi cvali. To je fosfat, reče Agosti, treba se modernizirati, želio sam napraviti pokus. Još tri ovakve godine i brišem s lovom. Polje se steralo bez ijednog drveta, užareno, duž ruba tropske šume. Sva su rižišta Agostijevih bivala također preplavljena srpanjskim plimnim valom, ali izvlačio ih je kukuruz, paprovci i ananas koji su sadili na obroncima brežuljka. Pored toga, Agosti je s gazdom Bartom krijumčario perno. Stari Agosti je bio dočasnik u mirovini, koji je kao ratni veteran dobio koncesiju, ali zato što nije mogao podmititi katastar, dobio je onu neobradivu. Prije pet godina nastanili su se u dolini. Agosti je počeo pušiti opijum i izgubio svako zanimanje za koncesiju. Povremeno bi nestao na nekoliko dana i redovito bi ga našli u nekoj pušionici opijuma u Ramu. Tada bi Jean Agosti to razglasio među vozačima autobusa, i jedan od njih bi ga ukrcao i silom dovezao natrag do bungalova. To se uvijek ponavljalo. Svaka dva ili tri mjeseca on bi počistio sav novac iz kuće da se, tobože, vrati u Europu, ali uvijek bi se zaustavio u pušionici u Ramu i zaboravio na svoj plan. Otac i sin su se često tukli, i to uvijek na istom mjestu, u podnožju brežuljka ispod nasada ananasa. Majka Agosti bi ih slijedila i pojurila bi sa svoga brežuljka da ih razdvoji. Duge su joj pletenice poskakivale na leđima, trčala je i zazivala. presvetu Djevicu u pomoć, skačući preko redova ananasa. Bacila bi se na oca i nalegla na njega. Ti su se prizori tako cesto ponavljali da je ona ostala pokretljiva i mršava poPut pauka. Svi su Agostijevi bili manjeviše nepismeni. Svaki put kad bi morali napisati kakvo pismo katastru ili banci, dolazili bi majci da im ga napiše. Tako je Suzana poznavala 265njihove poslove jednako dobro kao i one koji su se ticali njezine vlastite kuće. Znala je da im nekako polazi za rukom

da se održe zahvaljujući krijumčarenju pernoa i opijuma, čime se bavio Jean Agosti uz posredovanje gazde Barta. Krijumčarenje mu je omogućavalo ne samo da daje novac majci nego i da svaki mjesec unajmi sobu u kamini u Ramu. U tu je sobu uglavnom dovodio žene s kojima je spavao. Nju je radije odveo u polje ananasa, nije znala doduše zašto, ali imao je zacijelo svoje razloge. Bilo je to u vrijeme popodnevnog počinka i s ove strane ceste, na šumskoj strani, sve je bilo pusto. Na drugoj strani, prema rižištima, djeca su čuvala bivole i pjevala. Mene si čekala ispod mosta, reče Agosti. Sva sreća da sam naišao. Znao sam da je Joseph otišao i pitao sam se što je s tobom. Sve da mi tvoja majka i nije poslala ono pisamce, obišao bih vas. Nijednom nisam pomislila na tebe otkako je otišao. Nasmijao se prigušeno kao što se ponekad smijao Joseph. Bez obzira jesi li mislila ili ne, ipak si očekivala mene. Ja sam još jedini u cijelom ovom kraju. Suzana mu se nasmiješi. Činilo se da zna kamo je vodi i što mu je s njom činiti. Djelovao je tako sigurno da se ona osjećala posve smirenom i još uvjerenijom da dobro radi što ide s njim negoli onoga dana kada joj to predložio i kada je odlučila da će pristati. Govorio je istinu on je muškarac koji se ne može oduprijeti pomisli da u nekom zakutku doline postoji osamljena djevojka koja iščekuje automobile s lovcima. Čak da ga majka i nije pozvala k sebi, on bi prije ili poslije svratio u svom Renaultu. Dođi u šumu, reče Agosti. Agostijeva je majka vjerojatno spavala, inače bi ga već zazivala. A stari je Agosti sigurno pušio u sjeni bungalova. Napustili su polja ananasa i zašli u šumu. Za razliku od čistine, tu je vladala tako velika svježina da se činilo kao da su ušli u vodu. Proplanak na kojem se Jean Agosti zaustavio bio je dosta uzak, kao neka vrst tamnozelenog ponora okružena gustom i neprohodnom šumom. Suzana se

naslonila na stablo i skinula šešir. I doista, ovdje se čovjek osjećao u većoj sigurnosti nego bilo gdje drugdje između četiri zida, no ako ju je zato ovamo doveo, bilo je to nepotrebno Joseph je otišao, a majka se složila. Čak joj je to odobrila još lakše nego što bi nekoć dozvoljavala Josephu da odlazi po žene u Ram. A Suzana bi zacijelo više voljela onu sobu koju je Jean Agosti posjedovao u kantini u Ramu. Zatvorili bi kapke pa bi, ako se izuzmu sunčeve pruge što ulaze kroz spojeve na prozorima, tamo vladala ista onakva silovita tmina kao i u kinodvorani. Agosti se spustio do nje. Pomilovao joj je noge. Bila su gole i bijele od prašine kao i njegove. Zašto si uvijek bosonoga? Tjerao sam te da dugo hodaš. Ona se nasmiješi, malo usiljeno. Nema veze, sama sam to htjela. Istina je, htjela si. Pošla bi bilo s kim? Mislim da bih, bilo s kim. On se prestane smijati i reče To je van pameti kako smo bez love. Sve ih je imao osim nje. Slavodobitno, lice mu se ozarilo iznenadnom srećom. Gumbić po gumbić, posve polako, započne otkopčavati njezinu bluzu. Nemam dijamant da ti ga dam, reče s blagim smiješkom. Zapravo, ipak sam tu zbog dijamanta. Prodao sam ga Bartu. Jedanaest tisuća, tisuću više nego što je htjela, je li u redu? 267 U redu je. Novac imam kod sebe, u džepu. Počeo joj je nazirati grudi i rastvorio bluzu da ih sasvim otkrije. Zaista imaš lijepo tijelo. I doda tišim glasom, jetko Zaista zavređuješ dijamant, pa još i više. Ne brini za sebe. Kada ju je posve razodjenuo i kada je ispod nje prostro svoju odjeću, nježno ju je položio na leda. A onda, prije nego ju je dodirnuo, uspravio se malo i pogledao je. Zatvorila je oči.

Zaboravila je da ju je već gosp. Jo tako vidio u zamjenu za gramofon i dijamant, bila je sigurna da je ovo sada prvi put da je netko tako vidi. Prije nego što ju je dodirnuo, upitao je Što ćete raditi sad kada imate novce? Ne znam. Možda ćemo otputovati. Dok ju je ljubio, ona se sjetila Ramone koju je jednom svirao gramofon gazde Barta, u sjeni stupova kantine, nedaleko mora čiji je šum prekrivao pjesmu i odnosio je u vječnost. I ona, sada u njegovim rukama, osjeti toga trenutka kako je uzdiže plima svijeta i prepusti mu se da radi kako hoće i upravo ono što treba. BILO je već kasno uvečer. U majčinoj je sobi gorjela svjetiljka. Agosti se vratio malo natrag i zaustavio kola na vrhu puta, u blizini mosta. No Suzana, sjedeći nepomično pored njega, kao da se nije žurila izići iz auta. Mislim da ti baš nije lako, reče Agosti. Glas mu je nalikovao Josephovu bio je opor i bez ikakve namjere da bude dojmljiv. Vodili su ljubav dvaput, ispruženi u podnožju drveta na proplanku. Prvi put čim su došli, a drugi put prije odlaska. U trenutku kada su ustali i htjeli krenuti kući, naglo ju je ponovno razodjenuo i poljubio počeli su ispočetka. Između prvog i drugog puta su razgovarali, ispričao joj je da i on također želi napustiti dolinu, ali ne onako kao Joseph, ne uz pomoć neke žene, nego novcem koji će zaraditi. Ono što se dogodilo Josephu moglo se očekivati od samoga početka, nije u tome bilo ničega čudnog. Vidjeli su se nekoliko puta kod gazde Barta tijekom posljednjih mjesec dana dok je još bio ovdje, i on mu je sam tada rekao da će neka žena doći po njega. Slabo je poznavao Josepha, poput mnogih drugih koji su ga slabo poznavali, ali govorio je o njemu bez zavisti i s nekom vrstom suzdržanog divljenja. Moglo se razabrati, po 2.69načinu na koji je o njemu govorio, da mu je Joseph uvijek predstavljao zagonetku i da si je zbog njega postavljao pitanja na koja nije imao odgovora. Tako je, poput mnogih

drugih, i on mislio da je Joseph pomalo lud, te da je u stanju učiniti neobjašnjive stvari. Zajedno su lovili, i on nikada još nije nikoga vidio da lovi s toliko odvažnosti. A jednom mu je, rekao je, ipak malo pozavidio. Bilo je to za vrijeme jednoga noćnog lova, prije neke dvije godine. Jako se bio prepao, ali Joseph nimalo, Joseph nije čak ni zamijetio da se on boji. Nakon toga dana nikada mu više nisam mogao u potpunosti biti prijateljem. Proganjala ih je mlada pantera kojoj su ubili mužjaka. Gonila ih je čitav sat. Joseph je pucao u panteru, a da nije prestao bježati. Skrio bi se i pucao iz zaklona. Hici su zvjeri otkrivali njihov položaj i bivala je sve bješnjom. Poslije jednog sata Joseph ju je uspio pogoditi. Imao je još samo dva metka u redeniku, a bili su se toliko udaljili da su do ceste imali dva kilometra. Od toga je dana Agosti još samo posve rijetko odlazio s Josephom u lov. Ispričao je Suzani da je neko dulje vrijeme, možda mjesecima, Joseph htio učiniti svemu kraj, na bilo kakav način. Govorio je da više ne podnosi život u dolini, da ne može više podnositi svinjarije posrednika iz Kama. Kad su se jedne večeri vraćali iz Rama gdje su si malo popili, priznao mu je da svaki put kada se vraća iz lova, ili iz grada, ili iz zagrljaja neke žene, osjeća takvu odvratnost i prema tim stvarima i prema samome sebi, zato što je i na trenutak mogao zaboraviti svinjarije posrednika iz Kama, i da u takvim trenucima želi umrijeti. To je bilo one godine kada se dogodila brana. Njegova je želja da ubije posrednike iz Kama tada bila toliko jaka, pa ako mu je zaista pnsjeo život, bilo je to samo zato što se osjećao kukavički jer to nije mogao učiniti. Suzana nije govorila Jeanu Agostiju o Josephu. Ni s kim ne bi bila mogla govoriti o njemu, izuzev, možda s majkom. Ali majka je izgubila volju govoriti o bilo čemu osim o pravopisnim greškama koje radi njezin sin, i o dijamantu. Ne, bile su joj dovoljne njegove kretnje upućene njoj, način na koji se njegovo tijelo ponašalo prema njezinom, i ona nova želja koju je za njom osjetio nakon što su prvi put vodili

ljubav. Izvadio je rupčić iz džepa i brisao krv što joj je tekla niz bedra. A onda, prije odlaska, stavio je jedan ugao krvavog rupčića u usta, bez gađenja, i još jednom pokušao slinom obrisati mrlje sasušene krvi. Ona cijeloga života više neće zaboraviti spoznaju da se u ljubavi različitosti mogu do te mjere poništiti. Zatim ju je odjenuo jer je vidio da sama očigledno nema ni najmanje želje ni da se obuče ni da ustane kako bi pošli kući. Kad su napokon krenuli, odrezao joj je jedan ananas da ga odnese majci. Blagom i sudbonosnom kretnjom odvojio je ananas sa stapke. I ta ju je kretnja podsjetila na kretnje kojima je baratao s njom. U usporedbi s tim, ono što je rekao za Josepha i nije imalo neke važnosti. Suzana se nije micala iz Renaulta. Prošlo je već deset minuta otkako su stigli. Nije se čudio što ona pokazuje tako malo volje da izađe iz auta. Zagrlio ju je. Sto bi više voljela, da se dogodilo ili da se nije dogodilo? Da se dogodilo. Idem zajedno s tobom gore da se javimo majci. Ona prihvati. On okrene auto na putu i zaustavi ga Jspred bungalova. Bila je već gotovo noć. Majka je ležala u krevetu, ali nije spavala. U jednom uglu sobe čučao je kaPter i čekao, kao i uvijek, neki znak, uvijek isti, da će ona s poživjeti, da će on i dalje jesti. Boravio je tu sve češće i 271češće otkako je Suzana provodila dane pored mosta, a on završio s presađivanjem. Bungalov je bio strahovito pust. Majka se okrene prema Agostiju i nasmiješi mu se. Djelovala je jako ganuto i lice joj se grčilo u smiješku. Vidjela je da Suzana drži ananas u rukama. Lijepo od vas, reče vrlo brzo. Agostiju je možda ipak bilo malo nelagodno. U sobi nije bilo stolice. Sjeo je u podnožje kreveta. Majka je doista jako smršavila nakon Josephova odlaska. Te je večeri izgledala staro i iscrpljeno. Suviše se brinete za Josepha, reče Agosti.

Suzana je stavila ananas na krevet i majka ga je nesvjesno pomilovala. Nije da baš toliko brinem. Radi se o nečemu drugom. Potom učini mali napor i reče Ljubazno je od tebe da si došao po nju. Joseph će se uvijek snaći. Vraški je pametan. Drago mi je da te vidim, reče majka. Gotovo se i ne bi reklo da smo susjedi. Suzana donesi si šalicu kave. Suzana prijeđe u blagovaonicu, ali ostavi otvorena vrata da bi bolje vidjela. Otkako je Joseph otišao, palile su samo jednu svjetiljku. Zahvaljujući kaplarovoj brizi uvijek je bilo kave u kredencu. Suzana natoči dvije šalice i uzme pilule. Viđali smo se u Ramu, reče Agosti. Bili ste cijelo vrijeme s onim tipom što je vozio Leona Bolleea. Majka se okrene Suzani i blago joj se nasmiješi. Ponekad se pitam što je s njim. Jednom sam ga srela u gradu, reče Suzana Majka nije reagirala. Za nju je to bilo jednako tako davno kao i njezina mladost. Kola su mu bila kao u priči, reče Agosti, no što se tiče tipa osobno... Potiho se nasmijao, zacijelo se sjetio onoga što mu je rekla Suzana, a što je znao samo on. Govoriš kao Joseph, reče majka. Nije baš bio zgodan, siromah... Ali to nije dovoljan razlog... Nije se on samo zbog toga na njega ljutio, reče Agosti, nego i zato što ama baš ništa nije shvaćao. Čovjek shvaća onoliko koliko može, reče majka, zbog toga se ne treba ni na koga ljutiti. On nije loš čovjek, nije zao. Ponekad je nemoguće da se ne ljutimo na ljude. Joseph je bio takav, to je bilo jače od njega. Majka ne odgovori. Gledala je dugo mladog Agostija.

Vidio sam Josepha kod gazde Barta, nastavi on, kad je došao prodati gramofon što vam ga je dao taj tip. Rekao je da je sretan što mu je izašao iz kuće. Nije to bilo samo zato što nam ga je on dao da je Joseph mogao prodati bungalov...znaš ga kakav je. Neko vrijeme nisu više znali što bi još rekli. Majka je gledala Agostija s većom pozornošću nego ranije, sa sve očiglednijom pažnjom. Bilo je izvjesno da joj je zbog nečega postao zanimljiv. Samo je Suzana to primijetila, on još nije. Često si kod gazde Barta, reče majka napokon. Još se uvijek baviš krijumčarenjem? Moram. Otac je opet spiskao polovicu prihoda od uroda papra. Osim toga, nije mi ni mrsko. Majka ispije kavu i uzme pilule koje joj je donijela Suzana. A što ako te ulove? upita. I carinike se može potplatiti, kao i one u katastru. A zatim, Čovjek na to ne smije misliti, inače je gotov. Bolje je ne misliti. Imaš pravo. izbjegavala je razgovor sa Suzanom. Agosti se i nadalje 273osjećao nelagodno, kao da mu je prvi put da razgovara s majkom. A možda je bio iznenađen i izgledom bungalova. Njegova se majka jako trudila da uredi njihov. Imali su struju iz električne mreže Rama, krov, pa čak i strop. Njihov je bungalov bio bolje napravljen i daske pregradnih zidova nisu se razilazile. Agostijeva je majka mislila da treba prije svega lijepo dotjerati stan kako bi se muškarce zadržalo kod kuće. U pokušaju da zadrži sina što je dulje moguće, objesila je reprodukcije na zidove, stavila šarene stolnjake na stolove i jastuke s izvezenim likovima na stolce. Jean Agosti ih je sada prvi put posjetio uvečer. Zadnji put je kod njih bio vrlo rano izjutra, kada je došao pitati Josepha nije li na povratku iz lova možda negdje vidio njegova oca koji je još jednom bio nestao. Suzana mi je rekla da vam se Joseph javio. Imao sam pravo kad sam vam rekao da se ne trebate zbog njega

uzrujavati. Imao si pravo. Ali on pravi toliko pravopisnih grešaka da mi je upravo zlo. Ja ih pravim još više od njega, reče Agosti i nasmije se, mislim da na kraju krajeva to i nije toliko važno. Majka se pokuša nasmiješiti. Ja, naprotiv, mislim da je važno. Uvijek sam se pitala zašto toliko griješi. Suzana griješi manje od njega. Ako mu to jednom bude potrebno, naučit će, vi se i dalje previše brinete. Ja još vjerujem da ću ipak kadtad naučiti pravopis, morat ću. Poslije nekoliko mjeseci Suzana je prvi put gledala majku vrlo pozorno. Djelovala je kao da se napokon pomirila sa svim svojim porazima, ali da još uvijek nije posve obuzdala svoju staru žestinu. Unatoč tome trudila se da s mladim Agostijem bude pažljiva i pomirljiva. Ponekad mislim, reče majka, da bi Joseph imao mnogo niuke da ga nauči, pa čak i da hoće. Nije on za te stvari, to mu je tako dosadno da nikada neće uspjeti. Ti se baš uvijek moraš zbog nečega uzrujavati, reče Suzana, sada je to zbog toga što Joseph griješi u pravopisu, uvijek nešto nadeš. Majka kimne glavom u znak odobravanja. Čak ni o samoj sebi više nije imala što naučiti. Razmišljala je o tome što će reći, odjednom ravnodušna na njihovu prisutnost. Da mi je netko rekao, dok su još bili mali, da će s dvadeset još griješiti u pisanju, mislim da bi mi bilo milije da su umrli. Takva sam bila u mladosti, užasna. Više ih nije gledala, ni jednog ni drugog. Kasnije sam se, naravno, izmijenila. Ali evo, sada mi se to vraća na isti onaj način kao kad sam bila mlada, ponekad mi se opet čini da bi mi bilo milije da je Joseph mrtav nego da pravi toliko pravopisnih grešaka. Pametan je on, reče Suzana, kad bude htio naučiti pravopis, naučit će ga. Dovoljno je da odluči.

Majka učini niječnu kretnju. Ne, sada ga više neće naučiti. Sada se nitko više neće oko toga potruditi, pa zato moram ja k njemu. Samo ja to mogu postići. Kažeš da je pametan, ja kažem da nisam baš u to sigurna. Sada otkako je otišao, kada ponovno razmišljam o svim tim stvarima, dolazim to toga da možda baš i nije. Opet je iz njezinih riječi izvirala ljutnja, uvijek jednako Jaka, jača od nje. Djelovala je iscrpljeno i jako se znojila dok je govorila. Zacijelo se svom snagom svoje ljutnje borila protiv mrtvila. Bio je to jedini razgovor koji je još podnosila otkako je uzimala dvostruku dozu svojih pilula. Nije pravopis najvažnija stvar u životu, reče Agosti 275koji je možda mislio da majka i na njega cilja, ili ju je možda samo nastojao primiriti. Što, naprimjer? Nema ništa važnije od toga, ako ne znaš napisati obično pismo, ne možeš uopće ništa uraditi to je kao da ti nedostaje, ne znam ni sama, jedna ruka, naprimjer. A molim te koje si ti koristi imala od toga što si napisala toliko pisama katastru? upita Suzana. Baš nikakve. Kada je Joseph ispalio u zrak hitac iz puške, to je jače djelovalo na onog tipa nego sva tvoja pisma zajedno. Majka nije tako mislila. I što je razgovor o pravopisu dulje trajao, tim je sve više očajavala što ne može naći razloge kojima bi ih uvjerila da nemaju pravo. Ne možete vi to shvatiti. Bilo tko može zapucati u zrak iz sačmarice, ali da bi se čovjek obranio od nitkova potrebno je još i nešto drugo. Kada to jednom shvatite, bit će prekasno. Josepha će svi nitkovi izigrati, i to će mu biti gore nego da je umro. A što vi mislite da bi trebalo? upita Jean Agosti. Što bi trebalo učiniti protiv posrednika iz Kama? Majka udari po krevetu rukama s kojih je skliznula plahta. Ne znam ni sama, ali sigurno se može nešto učiniti i to će se prije ili kasnije dogoditi. Ove ovdašnje bi još uvijek netko mogao smaknuti. Samo to bi mi još moglo pomoći. Ništa

drugo, to možda čak i više nego Joseph. Kad bih to vidjela, smogla bih snage i da ustanem. Malo je pričekala, zatim se uspravila u krevetu, širom raskolačenih i blistavih očiju. Ti znaš, znaš dobro da sam petnaest godina radila kako bih kupila ovu koncesiju. Tijekom petnaest godina samo sam na to mislila. Mogla sam se ponovno udati, ali nisam to učinila kako ne bih zanemarila koncesiju koju ću ostaviti djeci u nasljedstvo. I vidiš na čemu sam sada? Htjela bih da to dobro vidiš i da nikada ne zaboraviš. Zatvorila je oči i iscrpljena se zavalila na jastuk. Imala je na sebi staru muževljevu košulju. Oko vrata joj više nije visio dijamant, nego samo ključ od ostave obješen na uzicu. Sada to više nije imalo nikakva smisla. Kad bi je i pokrali, bilo bi joj to posve svejedno. Mislim da je Joseph imao pravo, sve sam više u to sigurna. A to što ne ustajem iz kreveta nije zbog Josepha ili zato što bih bila bolesna, to je zbog nečega drugog. Zbog čega to? upita Suzana. Zbog čega, reci nam! Majčino se lice naboralo. Neće se valjda rasplakati pred Agostijem. Ne znam, reče ona dječjim glasom, dobro mi je u krevetu. Očigledno se trudila zadržati suze zbog Agostija. Uopće ne znam što bih mogla još uraditi, sve da i ustanem. Više baš ništa ne mogu učiniti ni za koga. Dok je to govorila dizala je i spuštala ruke na krevet kretnjom punom nemoći i očajanja. Oni su na uzvisini posadili ananase, reče tiho Suzana nakon izvjesnog vremena. To ima dobru prođu. Trebalo bi o tome razmisliti. Majka zabaci glavu unatrag i suze joj poteku same od sebe. Mladi Agosti učini kretnju prema njoj kao da je želi zadržati da ne padne. Njihovo je zemljište suho, reče plačući, mi s našim ne možemo ništa.

S koje bi joj god strane prišli, uvijek bi je negdje taknuli u žive i bolne rane. Uopće joj više ništa nisu mogli reći. Svi su njezini porazi zajedno činili nerazmrsivu cjelinu, i tako 177su svi bili međusobno povezani da se čovjek nijednoga nije mogao dotaknuti, a da taj ne povuče za sobom i sve ostale i ne natjera je u očaj. A osim toga zašto bih ja uopće uzgajala ananas? Za koga? Mladi Agosti ustane, priđe joj bliže i ostane neko vrijeme stajati uz njezino uzglavlje. Šutjela je. Moram ići, reče. Evo, to je novac od dijamanta. Ona se naglo uspravi i snažno zacrveni. Jean Agosti izvuče iz džepa svežanj novčanica od tisuću franaka i pruži joj ga. Uzme ih nesvjesno i zadrži u poluotvorenoj ruci a da ih nije ni pogledala, a da mu nije ni zahvalila. Morate mi oprostiti, reče s mnogo blagosti. Ali sve što mi kažete već ionako znam. Pomišljala sam na ananase, znam da ih tvornica u Kamu otkupljuje po vrlo visokoj cijeni za izradu voćnih sokova. Sve što bi mi mogli reći, već znam. Moram otići, ponovi Agosti. Doviđenja, reče majka. Možda ćeš opet naići? Njemu se malo iskrivi lice. Zacijelo je odjednom shvatio što se to od njega očekuje, što bi one željele da on kaže, kao i to da od njega očekuju bilo kakva, pa makar i nejasna obećanja. Ne znam, moguće je. Majka mu pruži ruku bez odgovora i bez ijedne riječi zahvale. Agosti sa Suzanom izađe iz sobe. Spustili su se stubama bungalova. Djelovao je kao da mu je neugodno. Ne obraćaj pozornost na to što ona govori, reče mu Suzana, svega joj je dosta. Pođi sa mnom do kraja puteljka. I dalje je bio u neprilici. Koračao je uz nju, odsutna duha. Poslije podne je bio posve drugačiji, gledao ju je s

mnogo pozornosti Sviđa mi se tvoje tijelo, rekao joj je. Suzana se zaustavi nasred puta. Nemam volje ići do kraja, vraćam se. On zastane, iznenađen. Zatim se nasmiješi i zagrli je. Ostala je ravnodušna, nije na to obraćala pažnju. Ono što mu je morala reći bilo je teško uobličiti jasnim riječima. Nikada još nije učinila napor takve vrste on je zahtijevao svu njezinu snagu i nije joj dopuštao da osjeti kako je upravo ljubi. Ne moraš se bojati, reče napokon. Ma što to govoriš? On je pusti iz zagrljaja i odmakne od sebe, držeći je za ramena, i lica okrenuta prema njezinom. Nikada se neću udati za tipa poput tebe. Kunem ti se. Nikada nećemo o tome više govoriti i nemoj uopće obraćati pažnju na njezine riječi, jer kunem ti se da se nikada neću udati za tebe. Zagledao se u nju s velikom znatiželjom. Zatim se opustio i nasmijao. Mislim da si jednako luckasta kao i Joseph. A zašto misliš da se ne bi udala za mene Jer želim otići odavde. On se uozbilji. Možda se čak malo zbunio. Nikada te nisam ni namjeravao oženiti. Znam, reče Suzana. Možda nikada više i ne dođem, reče Jean Agosti. Doviđenja. On se udalji, zatim se vrati natrag i sustigne je. Pa čak ni danas poslije podne u šumi, zar ni onda nisi pomislila da bi mogla živjeti sa mnom? Čak ni u šumi. Ni na trenutak? 279 Živjeti? Nikako, još manje nego s gosp. Joom. Zašto nisi s njim spavala? Čini se da ga možda nisi dobro vidio? On se nasmije i ona se također nasmije, puna neke mirne sigurnosti.

Možeš misliti! U Ramu su se svi cerekali kad bi se pojavio s tobom. Zar ga stvarno nisi ni poljubila? Ni jedan jedini put, čak mi ni Joseph ne bi povjerovao. To je ipak malo gadno. Bila je to nevidljiva pobjeda, nepomućena sreća. Agosti je nježno uhvati za ruku. Drago mi je da je to bilo sa mnom. Ali ipak mislim da si ti jednako tako luckasta kao i Joseph, pa će biti bolje da više ne dolazim. Udaljila se, a da je Agosti ovaj put više nije zadržao. Suzana je tiho ušla u majčinu sobu. Nije spavala. Kada je ušla, majka ju je pogledala bez riječi, blistavih očiju. U ruci položenoj na prsima još je uvijek držala onaj svežanj novčanica od tisuću franaka što joj je dao Agosti. Zacijelo ih nije ni prebrojila. Možda se pitala što da uradi s tolikim novcem. Jesi li dobro? upita Suzana. Jesam, reče slabašno majka. Znaš da on i nije tako los, taj mladi Agosti. Spavaj, isti je kao i svi drugi. Ipak, mislim da si malo izbirljiva, to što nema Josepha nije razlog Ne brini se, reče Suzana. Udalji se od nje i uzme acetilensku svjetiljku. Kamo ćeš? upita majka. Suzana joj priđe sa svjetiljkom u ruci. Radije bih spavala u Josephovoj sobi, nema razloga da ne spavam tamo. Majka obori pogled i ponovno se snažno zacrveni. Istina je, reče tiho, nema razloga, s obzirom da je otišao. Suzana uđe u Josephovu sobu i ostavi majku samu u mraku, još uvijek budnu, sa snopom novčanica od tisuću franaka u rukama. S tolikim novcem s kojim više nije znala što bi počela, u tim svojim nepokretnim, glupim rukama.

Josephova je soba bila onakva kakvu je ostavio na dan odlaska. Na stolu pored kreveta ležale su prazne čahure za barut što ih je prikupio, no koje nije dospio ponovno napuniti prije odlaska. Nalazila se tu i napola prazna kutija cigareta koju je zaboravio u brzini pri odlasku. Krevet nije bio pospremljen, a na posteljini su se još vidjeli tragovi Josephova tijela. Nijedna puška nije nedostajala ni na jednom čavlu. Suzana uzme plahte i pretrese ih da s njih stepe crve koji su popadali s krova, zatim ih ponovno pažljivo rasprostre, razodjene se i legne. Da je Joseph bio tu, rekla bi mu da je spavala s mladim Agostijem. Ali Josepha nije bilo, pa nije bilo nikoga kome bi to ispričala. Nekoliko je puta za redom do najsitnijih pojedinosti u duhu ponovila sve kretnje Jeana Agostija, a one bi svaki put u njoj pobudile jednako smirujuće uzbuđenje. Osjećala se vedro i nekako s novom pameti. 281MAJKU je posljednja kriza spopala jednoga poslijepodneva dok je Suzana bila odsutna. Agosti je, naime, ponovno došao već sutradan nakon njihove šetnje, suprotno onome što je bio odlučio. Nisam mogao, a da ne dođem. Odonda je dolazio svakoga dana u svom Renaultu, u vrijeme popodnevnoga počinka. Nije više posjećivao majku. Čim bi stigao, odlazili bi u Ram, u njegovu sobu u kamini. Majka je to znala. Zacijelo je mislila da je to dobro za Suzanu. Imala je pravo. Za vrijeme tih osam dana, između njihove prve šetnje u polju ananasa i majčine smrti, Suzana se napokon odviknula od glupog čekanja automobila s lovcima, od uzaludnih snova. Majka joj je rekla da će se snaći i bez nje, da će sama uzimati svoje pilule, da je dovoljno da ih ostavi na stolcu pored kreveta. Možda ih i nije uzimala redovito. Možda je Suzanin nemar bio razlog što ju je smrt zatekla malo ranije. To je moguće. Ali ta se smrt pripremala već dugi niz godina, ona je sama o njoj tako često govorila, pa ako je i stigla nekoliko dana ranije, to nije bilo od neke velike važnosti.

Vrativši se iz Rama te večeri, ugledali su kaplara kako im, stojeći nasred ceste, daje znakove da požure. Najveći napadaj s grčevima već je bio prošao i majka se još samo povremeno trzala. Lice i ruke su joj bile osute ljubičastim mrljama, gušila se, a prigušeni krikovi izlazili su joj iz grla sami od sebe, poput nekog štektanja punog ljutnje i mržnje prema svemu, a i prema samoj sebi. Čim ju je vidio, Jean Agosti se odvezao Renaultom natrag u Ram telefonirati Josephu u hotel Central. Suzana je ostala sama uz majku s kaplarom koji ovaj put više nije pokazivao znakove nadanja. Uskoro se majka više uopće nije micala i mirovala je, nepomična, potpuno bez svijesti. Tako dugo dok je još disala i dok je trajala koma, lice joj je bivalo sve čudnije, kao da je razapeto, kao da se ne može opredijeliti između izraza neopisivog, neljudskog zamota, i izraza ništa manje neopisivog, ništa manje neljudskog užitka. Pa ipak, malo prije nego što je posve prestala disati, izrazi užitka i umora su nestali, lice joj je prestalo odražavati svoju vlastitu osamljenost, i doimalo se kao da se obraća svijetu. Pojavila se jedva primjetna ironija. Sve sam ih prešla. Sve. Od katastarskog posrednika iz Kama do ove tu koja me gleda i koja je nekoć bila moja kći. Možda je bilo tako. Ali možda je to bila poruga svemu u što je vjerovala, poruga samoj ozbiljnosti kojom je poduzimala sve svoje ludosti. Umrla je ubrzo nakon Agostijeva povratka. Suzana se skutrila uz nju i satima je i sama priželjkivala smrt. Željela je to tako žarko da je ni Agosti, ni ono još tako blisko sjećanje na užitak koji je doživjela s njim nisu mogli spriječiti u tome da se posljednji put ne vrati u zbrkanu i tragičnu neumjerenost djetinjstva. Tek ju je u svitanje Agosti silom otrgnuo od majčina kreveta i odnio u Josephov. Legao je 283pored nje. Držao ju je u naručju dok nije zaspala. A dok se uspavljivala, rekao joj je da je možda neće pustiti otići sa Josephom, jer mu se čini da ju je počeo voljeti.

Suzanu je probudio zvuk trube Delagea. Otrčala je na verandu i vidjela Josepha kako izlazi iz automobila. Nije bio sam. Žena je išla za njim. Joseph mahnu Suzani i Suzana potrči prema njemu. Kad ju je bolje pogledao, shvatio je da je majka umrla i da je stigao prekasno. Odmaknuo je Suzanu od sebe i potrčao prema bungalovu. Suzana je pošla za njim u sobu. Ležao je strovaljen na krevetu i tijelo mu je posve prekrivalo majčino. Nikada ga nije vidjela plakati od vremena kada je bio još posve malen. Povremeno bi podizao glavu i gledao u majku izrazom zastrašujuće nježnosti. Zazivao ju je. Ljubio ju je. No njezine su zatvorene oči bile pune ljubičaste sjene, duboke kao voda, a zatvorena su usta zadržavala šutnju od koje se čovjeku vrtilo u glavi. A još više od samoga lica, njezine ruke, položene jedna preko druge, postale su strašno beskorisni predmeti koji kao da su šutke oplakivali sav onaj uzaludni žar što ga je nekoć unosila u život. Kada je Suzana izašla iz sobe, našla je Jeana Agostija i ženu kako čekaju u salonu. Žena je bila zaplakana i oči su joj bile crvene. Kada je vidjela Suzanu na vratima malo se lecnula, a zatim se opustila. Zacijelo se plašila susreta sa Josephom i njegovih predbacivanja. Odrešit, strpljiv, Agosti je djelovao kao da i sam nešto čeka. Možda je čekao Josepha kako bi s njim razgovarao o njoj. To je bilo moguće. Ali on je se više uopće nije ticao. Sve kad bi s njim i razgovarao, on ne bi više umio govoriti o njoj, mogao bi još jedino biti u zabludi. Pa ipak, cijeli su tjedan vodili ljubav, svako poslijepodne, pa i jučer. A majka je to znala, i darovala joj ga je kako bi mogla s njim voditi ljubav. No ona se sada ne nalazi na onoj strani 2.84 svijeta gdje se vodi ljubav. To će proći, razumije se. Ali u ovom je trenutku ona još s druge strane, na istoj strani gdje i majka, tamo gdje nema nikakve neposredne budućnosti, i gdje je Jean Agosti izgubio svaki smisao.

Došla je sjesti pored njega u salon. Postao joj je potpuno stran, jednako stran kao i žena. Agosti je ustao, otišao do kredenca i pripremio joj šalicu kondenziranog mlijeka. Trebaš jesti, rekao je. Popila je mlijeko i učinilo joj se gorko. Nije ništa jela od sinoć, ali bila je prepuna hrane teške kao olovo, koja će joj, kako se činilo, dostajati još danima. Bila su dva sata poslijepodne. Posvuda oko bungalova stajali su seljaci koji su se došli oprostiti s majkom. Suzana se sjetila da ih je vidjela prošle noći kad ju je Jean Agosti nosio u Josephov krevet. Žena je gledala u njih ne shvaćajući sasvim što oni ovdje rade. U učima joj se i nadalje odražavao onaj isti užas. Kaplar je otišao, reče Agosti. Ukrcao sam ih u autobus za Ram i dao im novaca. Rekao je da ne može izgubiti ni dan, da mora naći posao. Posvuda oko seljaka, u prašini ispred bungalova igrala su se posve gola djeca, privučena zbivanjima. Seljaci nisu za njih marili nimalo više nego za muhe koje su ih salijetale. I oni su čekali Josepha. Žena, ne mogavši više izdržati, progovori. Umrla je zbog njega, reče posve tihim glasom. Nije umrla ni zbog koga posebno, reče Agosti. Pa ne bi se moglo reći ni da je zbog Josepha. Joseph će misliti da je umrla zbog njega, ponovi žena, i to će biti strašno. Neće to misliti, reče Suzana, ne morate se toga bojati. Žena je imala jako ponizan izraz. Bila je zaista vrlo liz85jepa, vrlo elegantna. Lice bez šminke, s tragovima umora od putovanja i nemira, bilo je još uvijek jako lijepo. Oči su joj bile doista onakve kakvima ih je Joseph opisao, tako svijetle da bi se reklo kao da su zaslijepljene svjetlošću. Pušila je bez prestanka i netremice gledala u vrata majčine sobe. Iz njezina je pogleda, iz cijele njezine osobe zračila očajnička

ljubav za Josepha, koje se, očigledno, više nije mogla osloboditi. Joseph je napokon izašao iz sobe. Pogledao ih je sve troje na isti način, nikoga posebno, ali s jednakim izrazom strahovite nemoći. Zatim je bez riječi sjeo pored Suzane. Žena je izvadila cigaretu iz torbice, zapalila mu je i dodala. Joseph je požudno pušio. Netom što se vratio u salon ugledao je seljake oko bungalova. Ustao je i pošao na verandu. Suzana, Jean Agosti i žena podu za njim. Ako je želite vidjeti, reče Joseph, možete. Svi, čak i djeca. Otići ćete? upita neki čovjek. Zauvijek. Žena nije razumjela domorodački jezik. Gledala je čas Josepha, čas seljake, zbunjena i kao da je došla s nekoga drugog svijeta. Doći će preuzeti koncesiju, reče neki drugi čovjek. Trebali biste ostaviti jednu pušku. Sve vam ostavljam, posebice puške. Da ostajem ovdje, učinio bih to zajedno s vama. Ali svi koji mogu odavde otići, moraju otići. Ja mogu i odlazim. Međutim, ako to uradite, uradite kako treba. Morate odnijeti njihova tijela u šumu, visoko iznad posljednjega sela, znate kamo, na onaj drugi proplanak, i za dva dana neće im biti ni traga. Spalite im odjeću na vatri od svježih drva koju palite svake večeri, ali pripazite na cipele i gumbe, pepeo dobro zakopajte. Automobil potopite negdje daleko, u rukavcu. Odvucite ga s bivolima na obalu, stavite na sjedala krupno kamenje, i bacite ga u rukavac na onom mjestu gdje ste iskapali šljunak kada smo htjeli graditi branu za dva sata automobil će nestati u mulju, neće mu biti ni traga. I nipošto ne dopustite da vas ulove. Neka nitko od vas ne preuzme krivicu. Ili je preuzmite svi. Ako vas bude tisuću počinitelja, ništa vam neće moći. Joseph otvori vrata majčine sobe koja su gledala na cestu, a također i ona koja su gledala na dvorište. Seljaci uđu. Djeca

su se veselo igrala lovice kroz sve prostorije bungalova. Joseph se vrati u salon Suzani i ženi. Agosti se obrati Josephu. Treba se pobrinuti i za sve drugo, reče. Joseph prođe rukama kroz kosu. Stvarno, treba se pobrinuti. Odvest ću je noćas u Kam, reče, i tamo ću je pokopati. Već sutra. Agosti reče da je bolje pokopati majku ovdje, i to još večeras. I žena je također tako mislila. Oboje su otišli ženinim kolima u pravcu Rama. Joseph je pogodio smisao Agostijeve prisutnosti. Čim je ostao nasamo sa Suzanom rekao joj je da se vraća u grad i da ako želi, može poći s njim. Zamolio ju je da mu to kaže tek u posljednji trenutak, na samom odlasku. Zatim pođe u svoju sobu po redenike, skine puške sa zida i složi sve na hrpu na stolu u salonu. I dok su se seljaci međusobno dogovarali kako će to skriti, on je sjeo na majčin krevet i netremice gledao u nju cijelo vrijeme koje mu je još preostalo da je gleda. Kada su se Agosti i žena vratili iz Rama bila je već gotovo noć. Na krovu automobila dovezli su lijes od svijetla drveta domorodačke izrade. Delage je stigao puteljkom do bungalova i zaustavio se na zaravni. 287Agosti odvede Suzanu do mosta. Nije htio da ona bude u bungalovu dok Joseph i seljaci stavljaju majku u lijes. Kad su ostali sami, reče joj Ne želim te spriječiti da odeš, ali ako želiš ostati neko vrijeme sa mnom, prije nego što im se pridružiš... Pravilni i mukli udarci uzdizali su se iznad bungalova. Suzana zamoli Agostija da šuti. Ponovno se rasplakala, isto onako kao i sinoć. Vratila se u bungalov. Žena je sjedila u salonu i tiho plakala. Suzana ude u majčinu sobu. Lijes je bio položen na četiri stolice. Joseph je ležao na krevetu gdje je prije ležala majka. Nije više plakao, i lice mu je ponovno poprimilo izraz

strahovite nemoći. Doimao se kao da nije opazio Suzanin povratak. Agosti je pripremio kavu i natočio četiri šalice. Zatim je pozvao Josepha i Suzanu. I mislio je na to da posljednji put upali acetilensku svjetijku. Svakome je donio po šalicu kave. Osjećalo se da mu je stalo da Joseph što prije ode. Kasno je, tiho reče žena. Joseph se uspravi. Imao je na sebi duge hlače i lijepe cipele od crvenkastosmede kože, a kosa mu je bila kraća nego ranije. Bio je njegovan i elegantan. Nijednom joj nije uputio pogled, dok ga ona, naprotiv, nije ispuštala iz očiju ni za trenutak. Možemo krenuti, reče Joseph. Mislim da u ovom času uopće nije važno je li ona sa mnom ili s nekim drugim, reče naglo Agosti. Mislim da to stvarno i nije tako važno, reče Joseph, neka sama odluči. Agosti zapali cigaretu i lagano problijedi. Odlazim, reče mu Suzana, ne mogu drugačije. Ne mogu te spriječiti, reče nakon stanke Agosti, i ja bih tako uradio da sam na tvome mjestu. Joseph ustane i ostali isto tako. Žena upali motor i u mjestu okrene automobil. Agosti i Joseph utovare lijes Pala je noć. Seljaci su još uvijek bili tamo, čekajući da om odu kako bi se i sami razišli. Samo su djeca otišla već ranije, istodobno kad i sunce. Iz koliba je dopirao njihov tihi cvrkut. Kraj knjige BRANA I NISTAVILO More je ništavilo M. DURAS Bilješka o spisateljici Brana na Pacifiku 1950 bio je treći roman poznate francuske spisateljice Marguerite Duras 19141996 i njezina prva svjetska uspješnica. Već je tada za nju zamalo dobila

Goncourta, najprestižniju francusku nagradu za roman, no ona će joj biti dodijeljena tek tridesetčetiri godine kasnije, za djelo Ljubavnik 1984 koje će postati najvećim knjižarskim uspjehom milijun prodanih primjeraka u godinu dana! i jednom od najprevodenijih knjiga svih vremena u Francuskoj. Međutim, nekoliko dana prije smrti, na pitanje vrlo bliske osobe, koje joj je njezino djelo najdraže, autorica bez imalo oklijevanja odgovara Brana na Pacifiku jer to je djetinjstvo. No i Ljubavnik je priča o tom istom mitskom djetinjstvu, ali bitno drugačija. Posebice je drugačiji stil koji se od izvjesnog neorealizma i prividno dokumentarističke proze iz mladosti pretvorio u krajnje sveden i gotovo škrt ali ne i šturi pjesnički tekst bogate metaforičke slojevitosti koja traži aktivnu suradnju čitatelja. Ljubavnik je također jedino djelo u opusu M. Duras koje je, po rijetkom koncenzusu i kritike i čitatelja, nadmašilo davni uspjeh Brane na Pacifiku. No ovaj roman iz mladosti međutim još i danas doživljavamo kao nama suvremeno djelo ono 291je prijateljsko prema čitatelju, ujedno duhovito i vrlo slojevito, te iako je bogato psihološkim, političkim, simboličkim i filozofskim značenjima, ono je prije svega veoma popularno napisano, veoma čitko. No čitkost i pitkost Brane na Pacifiku ne trebaju nas zavarati. Ovo djelo predstavlja sam temelj piramide moga opusa, kaže autorica. U njemu su već prisutni brojni motivi i teme, likovi i krajolici koji će kasnije prerasti u istinsku osobnu mitologiju pjesnikinje oni se kasnije pojavljuju uvijek u ponešto izmijenjenom obliku, poput glazbenih varijacija, ali ipak ostaju prepoznatljivi. Može se reći da su svi oni u Brani na Pacifiku još u zametku, te da je taj roman nešto poput etimologije kasnijih romana i filmova, posebice onih iz tzv. azijskog ciklusa. Iako djelo Marguerite Duras broji oko osamdeset naslova proza, objavljenih filmskih scenarija, dramskih tekstova, kronika, zbirki eseja i novinskih članaka, ona za sebe tvrdi

da je prije svega pisac romana, baš tako, u muškom rodu. Ja sam romanopisac, kaže. To zvuči čak pomalo konzervativno i začudno iz usta žene koja je sebe oduvijek smatrala avangardnom umjetnicom, Ijevičarkom i feministkinjom, i u čijem opusu ima razmjerno malo tzv. pravih romana, a žanrovske granice i kodovi sustavno se prekoračuju i uvijek dovode u pitanje. Tekst klizi iz slike u riječ iz riječi u sliku na samoj propusnoj i gotovo nevidljivoj međi što dijeli svijet romana i svijet života. A njihovo je dvojno jedinstvo, na Proustovu tragu, u samom temelju ovoga stvaralaštva, njegov potajni razlog i smisao. Životopis Marguerite Duras neobičan je i uzbudljiv poput njezinih romana ona je sama svoj najromaneskniji lik. Rođena je i odrasla u francuskoj koloniji u Indokini, današnjem Vijetnamu, u mjestu Gia Dinhu u blizini Sajgona gdje su joj roditelji bili nastavnici. Otac umire rano, a majka, iako vremenom postaje sve više maničnodepresivna, hrabro se nosi s neimaštinom i društvenom nepravdom da podigne svoje troje djece, dva sina i djevojčicu, trajno opsjednuta mišlju kako ih mora spasiti iz toga pakla. To mitsko djetinjstvo u predgrađu Sajgona, u naseljima u delti Mekonga, te u močvarnoj pustoši jalovog rižišta u Kambodži, osjećaj kulturnog mješanstva djeca govore vijetnamski jednako kao i materinji jezik, izazovi nesputane slobode, pa i one spolne, u društvu starije braće, dobro su poznati elementi iz stvarne biografije Marguerite Duras. U Brani na Pacifiku dva su se brata iz zbilje voljeni mlađi brat i zavodljivi, gangsterski stariji brat stopili u nadasve privlačan lik Josepha, buntovnika s razlogom, koji je glavna emocionalna veza junakinjepripovjedačice sa svijetom, štoviše njezina strastvena ljubav. No dok je obiteljska antiidila u oba romana o djetinjstvu slična, fabula je u prvome prava suprotnost ljubavnoj priči iz Ljubavnika gosp. Jo je ovdje tek bijedan voajer, dok je Suzana inačica Suzane

u kupelji, malo poodrasla Lolita, ali prije svega krhki i drski alter ego same spisateljice. A temeljni motiv brane protiv Pacifika drugačiji je u romanu nego što je bio u zbilji ono što je bila tek izdvojena, iako bez sumnje tragična epizoda u djetinjstvu, postaje ovdje ključnom temom romanaživota, a majčina borba da spasi mladice riže protiv kobnih plima razornog oceana, srodna je njezinoj borbi da svojim tijelom i svojim životom spasi djecu od neimaštine, samoće, ludila, ali i varavih nada. Posljednja njezina žrtva za dobrobit djece jest priželjkivanje smrti majka odlazi kako bi ih oslobodila svojih čini i svoje zle kobi, kako bi sami stali na 293noge, ubuduće bez njezine zaštite, ali i bez njezinih sumanutih iluzija i prokletstva. Majka Hrabrost, očajnica koja se previše nadala, velikodušna i luda, predstavlja središte ove mladenačke, potresne i buntovničke knjige. No ona je istodobno više od svih drugih djela politički i socijalno angažirana, jer je prožeta neviđenim raskrinkavanjem kolonijalnog vampirizma i to u vrijeme dok su još Indokineski rat 19461954 i borba Vijetnamaca za osamostaljenje bili u punom jeku. Tema razdvajanja djece od majke jednako je bitna. Kao u grčkoj tragediji, radi se o nekoliko posljednjih mjeseci u životu majke, o krizi unutar trajne krize jednoga života, o svojevrsnoj apokalipsi i, vjerojatno, novom početku. Jer postoji samo jedan način da djevojčica napusti majku, a to je otkriće žudnje i vlastite spolnosti. Tako i sama Marguerite Duras s nekih osamnaest godina uvijek ću imati osamnaest godina zauvijek napušta azijski majčinski kontinent i dolazi u Francusku osjećaj neprilagođenosti, stranost zemlje i podneblja, studij, brak s Robertom Antelmeom koji će poslije rata napisati svoju jedinu i nenadmašnu knjigu o iskustvu koncentracionog logora Ljudska vrsta, okupacija Pariza, Pokret otpora, deportacija muža, raskid braka, rođenje sina, burne ljubavi, najznačajniji su elementi osobne biografije koja se od 1950.

godine, od Brane na Pacifiku, do kraja života, definitivno poistovjećuje s pisanjem. U tom dugom razdoblju od pola stoljeća, razvidne su, u kontinuitetu i samoosporavanju, različite faze. Prva dva romana još i nisu bili neka remekdjela, ali u njima se već mogla naslutiti izuzetna nadarenost mlade spisateljice, njezin neponovljivi glas i osobna poetika u mješavini lirskog i epskog registra, realističkog i simboličkog koda. Iako se druži s istaknutim intelektualcima a koji tvore usporedan i donekle suparnički krug onome J.P. Sartrea, i to u istom razdoblju, u istoj pariškoj četvrti, ali u susjednim kavanama kao što su R. Antelme, R. Queneau, I. Calvino, E. Morin, M. Blanchot, G. Bataille, J. Mascolo otac njezina sina i mnogi drugi, iako je sama književno vrlo obrazovana, ona izbjegava u svojim djelima svaki vidljivi intelektualizam. Poput Celinea efektno stilizira u naraciji govorni jezik i sintaksu, a u jeku modernizma 50ih godina ne odustaje od romantičnih pa i patetičnih ljubavnih fabula. No te su ljubavi uvijek transgresivne, uvijek inicijacijske, uvijek su pokretač dubokih promjena u ženskom biću, prostor njihove pasivne pobune i neke nove pameti. Osim žena u tranziciji, Marguerite Duras, kao prava neoromantičarka i angažirana Ijevičarka, uvijek dovodi na scenu nove, mahom tradicionalno marginalizirane književne i društvene subjekte djecu, maloljetnike, starce, siromahe, alkoholičare, skitnice, bolesnike, ubojice, strance, radnike bez posla, te buntovnike uopće, i to u postkolonijalnom, neofeminističkom i predšezdesetosmaškom duhu utopijskoga vjerovanja u jakost slabih i načelnu mogućnost popravljanja svijeta. Tako je po svom uvjerenju o etičkoj odgovornosti pisca za sudbinu svijeta, ona još prava pripadnica avangardizama 2.0. vijeka. No u kasnijim fazama sve se više okreće propitkivanju same biti pjesništva, u krhkim tekstovimaparabolama na rubu šutnje i nekomunikativnosti, dok se u posljednjoj, postavangardnoj

fazi nakon 1980. na sretan način spajaju ona rana, neorealistička i egzistencijalistička poetika, zatim kasnija sklonost eksperimentu iz razdoblja Novog romana, te iskustvo rada na filmu i u kazalištu. Premda predstavlja presjek i sintezu svih vladajućih poetika i svjetonazora druge polovice zo. stoljeća, treba reći da djelo Marguerite 295Duras nikada ne slijedi ni književnu ni političku modu, nego im je često čak i desetljećima preteča. Dok dobri pisci uvijek odražavaju duh svoga vremena, oni najveći ga pretkazuju. Etički, pjesnički i filozofski stav da je pisanjem moguće demokratizirati svijet i odnose među ljudima, te i same temelje zapadnjačke misli i jezika, trajna je konstanta ovoga raznolikog i svestranog umjetničkog djelovanja. Antikolonijalizam, feminizam, dobra globalizacija i interkulturalni dijalog, multipolarni svijet, socijalna pravda i demokratski dijalog, samo su neke od idejnih ideoloških konstanti ovoga stvaralaštva, no one nipošto nisu od jučer, nego traju već dobrih pedesetak godina. Reklo bi se da vrijeme sustiže Marguerite Duras, i da joj daje za pravo, no to može biti i nezgodno u recepcijskom smislu, jer postoji opasnost da će se njezine nekadašnje nove književne i ine ideje uskoro pretvoriti ili su se već pretvorile u opća mjesta. A poznato je također i to da upravo radikalno avangardna djela najlakše zastarijevaju. Zato možda i Brana na Pacifiku djeluje danas tako suvremeno reklo bi se da dobro stari jer se, iako subvertira konvencije i ruši tabue, još nalazi u kontinuitetu s tradicijom. Rekli smo već da kao spisateljica, kazališna i filmska autorica, Marguerite Duras potpisuje više od osamdeset naslova ona je također jedan od najprevođenijih i najviše proučavanih francuskih autora zo. vijeka u svijetu. Nakon prvih, autofikcionalnih djela Brana na Pacifiku, pa egzistencijalističkobajkovitog romana Gibraltarski mornar Le Marin de Gibraltar, 1952 Duras postaje slavna u filmskim

krugovima scenarijem za film A. Resnaisa Hiroshimo ljubavi moja Hiroshima mon amour, 19595 te kratkim lirskim romanom Moderato cantabile 1958 koji je i u nas preveden i po kojem je P. Brook snimio film s nezaboravnim dvojcem Jeanne MoreauJeanPaul Belmondo u ulozi neostvarenih ljubavnika. U svojevrsnoj kuri mršavljenja teksta, Moderato cantabile označava zaokret prema romanupoemi u kojem se, kao i uvijek, isprepliću motivi Ijubavistrasti, samoće, zločina, materinstva, ljudske slobode i predodređenosti. Takva su i djela iz tzv. azijskog ciklusa što ga čine romani Viče konzul Le Viceconsul, 1965, India song 1973 znakovita podnaslova tekstteatarfilm, te apstraktni i autodestruktivni tekst Ljubav Amour, 1969 koji dovodi, na samom rubu zaumnog, gotovo do posvemašnjeg prekida komunikacije s čitateljem. Iz te je faze njezino, prema mnogim prosudbama najbolje, a svakako i najhermetičnije djelo Ushićenje Lole V. Stein Le Ravissement de Lol. V. Stein, 1964 koje ni do danas nije u potpunosti iščitano, te koje je posebno cijenio J. Lacan zbog jedinstvenog promišljanja suodnosa nesvjesnoga i jezika, ili, njegovim rječnikom rečeno, suodnosa žudnje i smisla. Tijekom sedamdesetih Marguerite Duras, u osobnoj i stvaralačkoj krizi, okreće se filmu i kazalištu, te ponovno iznalazi novi izraz u polemici s hollywoodskim smećem kroz osobnu minimalističku estetiku artfilma s gotovo nepomičnom kamerom i začudnim odvajanjem tonske i filmske trake koje se mimoilaze i isprepleću u trajnom, tek djelomično usklađenom dijalogu slike i riječi, preko jaza koji ih dijeli India song, 1975. Slično kao što se u tekstu gube šavovi između naracije, dijaloga i unutrašnjeg monologa kao, naprimjer, u Brani na Pacifiku, gdje se, suprotno svim konvencijama, unutar pripovijedanja u trećem licu pojavljuju dijelovi unutrašnjeg monologa u prvom licu, dok dijalog, odmaknut u prošlost, postaje također dijelom naracije.

Početkom 80 ih teško bolesna ovisnica, s nekoliko kura odvikavanja od alkohola iza sebe, nakon višemjesečne 297kome, ulazi u svoju posljednju fazu u kojoj sintetizira svoje cjelokupno životno, filmsko i književno iskustvo. Ljeto 80 LEte 80, 1980 Ljubavnik iz 1984 Emily L. 1987 i Ljetna kiša La Pluie ete, 1990 najznačajniji su naslovi iz te, uvjetno rečeno, postmodernističke faze koju karakterizira povratak priči ali izričito alegorijske, metafikcionalne i opet samoreferentne sadržine. Međutim sva ta tematska ponavljanja i formalna variranja istoga, protočni motivi kršenja tabua i svakovrsnih prekoračenja uopće, upućuju na srodno svjetonazorno i poetološko polazište radi se o svojevrsnom poludualizmu, o demokratiziranoj metafizici mekih granica i o svjesnom kaotiziranju svih uvriježenih kategorija jezičnih, filozofskih, psiholoških, socijalnih. Tako, naprimjer, u Brani na Pacifiku je propast brane i velika tragedija i velika smijurija u isti mah samohrana obitelj siromašnih bijelaca nije uključena u svijet bogatih bijelih zvjerki, ali zapravo ne pripada niti domorocima hotel Central je poluhotel, polubordel sam grad je podijeljen na dvije polovice, bijelu i obojenu, s jednom miješanom četvrti deklasiranih bijelaca i obogaćenih domorodaca u prelaznoj zoni koju simbolički prstenuje kružna tramvajska linija zeleni plesnjak s bazenom na rubu prašume istodobno je i simboličko mjesto dodira kaotične džungle i dekadentne civilizacije, i tako dalje. A miris prašume je miris samoga Svijeta, miris svih cvjetova, svih živih vrsti, miris tigrovaubojica i miris od sunca užegla mesa njihovih nevinih žrtava, sjedinjenih zajedno u iskonskoj nerazlučivosti stvaranja svijeta. U krupnom planu i u totalu, kod je uvijek isti fikcionalizira se novi, razigrani, relativizirani ontološki dualizam, u nerazlučivoj mješavini ljubavi i mržnje, života i smrti, sreće i nesreće, zbilje i iluzija...kroz umrežavanje protuslovlja tekstasvijeta djelomičnim analogijama i raz298

vedenim zrcalnim strukturama. One uvijek označavaju mogućnost kontinuiteta između razlika, odnosno njihovo supostojanje, ili čak djelomičnu osmozu u zoni dodira. Tako temeljnu dualističku strukturu romana Dolina i Grad utjelovljuju i dva suprotna pola Rama i Kama u stvarnosti Ream i Kampot na obali Sijamskog zaljeva Ram je mjesto razonode, plesa i žudnje koju simbolizira napjev Ramona, dok je Kam mjesto zločina, sjedište katastarskih razbojnika i središte od gladi i oceana opustošene doline. Obiteljska farma nalazi se između njih, kao dvojno mjesto majčine uzaludne borbe s mračnim silama smrti, i mjesto dječjih iščekivanja da život napokon započne... U cjelokupnom svom stvaralaštvu Duras uvijek polazi od paralelizma i uzajamnog odraza između svoga života i svoje umjetnosti. U prostoru između istinite fikcije i lažnih memoara, ona, i opet proustovskim stopama, tematizira erotsku žudnju i njezinu pretvorbu u riječ, u tekst. Ali tako da ona kao žudnja ostane sačuvana, zahvaljujući svojoj inačici pjesničkoj metafori koja prebacuje most između riječi i emocija, između mene i drugoga, koja je žudnja u jeziku. Paradoksalno, iznutra podvojeno i razapeto pismo, približava dijalogom tradicionalne suprotnosti kao što su tijelo i jezik u pismu izumjela sam organički govor, Istok i Zapad, sadašnjost i prošlost u fabuli, ljubavnici u strasti, more i kopno u krajoliku ušće, sprud, obala, delta, zbiljsko i simboličko u paraboli apokalipsa i geneza, osmi dan, ljubav i smrt, cikličko obnavljanje života..td.. Međutim razlika između suprotstavljenih polova ostaje sačuvana, iako se oni nalaze u trajnom suodnosu i kontinuitetu zbog globalne zrcalne strukture i sveopće umreženosti motiva i slika koji ih povezuju pismo se naginje preko ponora, kao i ljubav, a pjesnikinju zanima upravo prožimanje žudnje i stvara2.99 laštva, a prije svega sam prostor njihova dodira. To je ona dubinska motivacija zbog koje ova umjetnica riječi i transgresivna moralistica gradi cijelo svoje djelo na

djelomičnoj analogiji između erotizma i pisanja pišemo na mrtvom tijelu ljubavi, na mrtvom tijelu svijeta. Ono što im je zajedničko jest komunikacija, tijelom ili riječima to je onaj posljednji moderni Bog u kojega još želimo vjerovati i jedini lijek protiv nesretne svijesti i metafizičke osamljenosti bića, posljednja brana protiv ništavila. A ta trusna brana postat će, u kasnijim romanima, poetološkom redukcijom materije i novim odnosom prema jeziku, simbolička bijela ograda na palubi broda što kroz sebe propušta kaos oceana, kaos nesvjesnoga, i zato mu odolijeva. No ako po svojemu smislu pismo ima nekakve veze s Bogom i s ljubavi, ono tu vezu ima, po samoj svojoj prirodi, i s ekshibicionizmom, voajerizmom i prostitucijom. Tako Suzanina priča u Brani na Pacifiku, iako prikazana kao zbiljska, štoviše autobiografska, ima možda i svoju simboličku dimenziju prikrivene analogije sa samim činom pisanja Onoga trenutka kada je Suzana namjeravala otvoriti vrata i pokazati se svijetu, svijet ju je prostituirao. Kao što kino ima, u tom svijetu još bez televizije, ali i bez knjiga, inicijacijsku ulogu imaginarnoga, kao što je autentična pjesma Ramona možda i anagramski oblik za roman...No dok će u stvaralaštvu Marguerite Duras postupno prevladati metaforička i alegorijska razina djela, a to je prije svega zaokupljenost pisanjem i metaforom kao samom biti pjesništva, Brana na Pacifiku ima veliku vrijednost modernog klasičnog romana upravo zbog krajnje diskretnosti simboličkog sloja koji u cijelosti postaje čitljiv samo iz konteksta kasnijeg opusa i nikada ne preteže nad životnom, ljudskom, psihološkom i empatijskom dimenzijom priče. Unatoč očiglednim analogijama između klijanja riže i klijanja pobune u potlačenom narodu, ili između majčine borbe protiv oceana i njezine borbe protiv ludila, kaosa i smrti, potresni motiv umiranja domorođačke djece od gladi u sprženoj dolini Kama nije nimalo alegorijski, nego je strašna slika usuda i optužba poretka

koji to dopušta. Zadaća je pjesnika pokazati ono što se ne vidi, a što ipak postoji, kaže pjesnikinja. Kroz sve ono neizrečeno ali ipak prisutno, kroz svoje pričeparabole, kroz eliptična sažimanja i teksta i smisla, kroz šutnju i prazninu, mjesečarske likove i nijeme strasti, kroz glazbu riječi i tjelesnost jezika...može se reći da Marguerite Duras cijeloga svog života teži ispisivanju strastvene sinteze bića, bitka i žudnje u pjesništvu, jer ono je, poput ljubavi, jedina mogućnost za stanovnike Zemlje da zadrže kontakt sa svetim M. Blanchot. Ingrid Šafranek BILJEŠKA O PREVODITELJICI Ingrid Šafranek je redoviti profesor francuske književnosti na Odsjeku za romanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, esejistkinja i književna prevoditeljica. Kao stručnjak za Marguerite Duras četiri je semestra vodila poslijediplomski književni seminar o toj spisateljici na sveučilištu Pariš vnJussieu. Također je na hrvatski prevela i njezin roman Ljubavnik Globus 1987, Ceres 1998.