109242908 Stefan Zweig Triumf i Tragika Erazma Rotterdamskog

Stefan Zweig - Triumf i tragika Erazma Rotterdamskog

"Cijeli je svijet jedna zajednička domovina!" Jedan rat raste iz drugoga, a iz jednoga rastu dva." Erazmo: Querela pacis Pokušao sam da doznam, da li je Erazmo Rotterdamski pripadao onoj stranci. Neki mi je trgovac odgovorio: "Erasmus est homo pro se." Epistolae obscurorum virorum, 1915. MISIJA I SMISAO ŽIVOTA Erazmo Rotterdamski, nekoć najveća i najsjajnija slava svoga vijeka, danas je, - ne pokušavajmo to zanijekati - jedva po imenu poznat. Njegova nebrojena djela, napisana u davno zaboravljenom, nadnarodnom jeziku, humanističkoj latinštini, spavaju nepomućivanim snom u knjižnicama. Jedva jedno jedincato od njegovih, svjetski znamenitih djela govori još u naše doba. I njegova ličnost, teška je da ju shvatimo, jer nesigurno svjetluca u svijetlu, posredno bacanom na nju i u mišljenjima, protuslovno izrečenim o njoj. Zasjenili su je jači i snažniji likovi drugih svjetskih reformatora. O njegovu privatnom životu jedva se dade štogod zanimljivog reći: čovjek tišine i neumornog rada stvara rijetko plastički zaokruženu biografiju. Šta-više i pravo njegovo djelo pokopano je i sakriveno našoj svijesti sadašnjice kao i kamen-temeljac pod već podignutom zgradom. Stoga valja sasvim jasno i zbijeno unaprijed reći, što nam čini Erazma Rotterdamskog, velikog zaboravljenika, još danas i upravo danas tako dragim - to je u prvom redu činjenica, da je on medu svim piscima i stvaraocima Zapada bio prvi svijesni Evropejac, prvi ustrajni prijatelj mira, najrječitiji branič

humanističkog ideala, koji je pogodovao duhovnom svijetu i životu.. Nadalje, da on povrh toga u svojoj borbi za pravednije, harmoniziranije formiranje našega duhovnog svijeta nije ostao pobjednik nego je pobjeđen - taj upravo tragizam njegove sudbine učinio ga je još bližim našemu bratskom osjećanju. Erazmo Rotterdamski ljubio je mnogo stvari, koje i mi ljubimo: pjesničko stvaranje i filozofiju, knjige i djela umjetnosti, jezike i narode, i ne čineći razlika medu njima svima, cijelo čovječanstvo u ime višega njegova ćudorednog oplemenjivanja. I samo je jednu stvar na zemlji mrzio, jer se protivila razumu: fanatizam. On sam, najnefanatičniji od svih ljudi, duh možda ne najvišeg formata, ali svakako najšireg znanja, srce, koje se nije preljevalo dobrotom, ali je bilo puno iskreno prijazne čovječnosti, uistinu čestite dobrohotnosti, smatrao je Erazmo svaki oblik intolerancije prema tuđim nazorima hereditarnim zlom našega svijeta. Prema njegovu uvjerenju gotovo bi se svi sukobi između ljudi i naroda mogli izravnati uzajamnom popustlji-vošću, bez nasilja, jer svi leže na području ljudskog. Upravo svaki spor mogao bi se riješiti putom sporazuma, kada ne bi bukači i ekstremni fanatici napinjali oštro ratničkog luka. Stoga je Erazmo suzbijao svaki fanatizam, bio on na religijskom ili narodnom području ili u sferi nazora o svijetu i životu, suzbijao ga je kao prirodnog, zakletog razarača svake mogućnosti sporazuma. Mrzio je sve, tvrdokorne i jednostrane fanatike, bez obzira na to, jesu li bili obučeni u svećeničko odijelo ili u profesorski talar, mrzio je zaguljenike i zelote svih, klasa i rasa, koji uvijek za svoje vlastito mišljenje traže ropsku poslušnost i svaki drugi nazor prezirno nazivaju herezom ili lakrdijaštvom. Erazmo Rotterdamski nije narivavao nikomu svojih vlastitih pogleda, a isto se tako odlučno opirao svim pokušajima, da mu drugi nametnu bilo kakvo religijsko ili političko geslo. Samostalnost mišljenja bila mu je nešto, što se samo po sebi razumije. Njegov slobodni duh nazirao je uvijek, da znači okrnjenje božanske mnogostrukosti svijeta, ako čovjek, bilo s propovjedaonice ili s katedre počne o svojoj vlastitoj, ličnoj istini govoriti kao o vijesti, koju je: Bog njemu, i to upravo samo njemu, prišapnuo u uho. Stoga je svom snagom svoje blistave i pronicave inteligencije kroz cio život na svim poljima pobijao svadljive, uporne fanatike svoje vlastite tlapnje, i samo je u sasvim rijetkim, sretnim časovima odgovarao na njih blagim smiješkom. U takvim? časovima blažeg ugođaja činilo mu se, da je uskogrudni fanatizam samo sažaljenja vrijedna ograničenost duha, jedna od nebrojenih oblika "stul-titiae" (ludosti), čije je brojne vrste i varijante tako sjano klasificirao i karikirao u svojoj "Pohvali ludosti". Kao čovjek bez predrasuda, istinski pravedan shvatio je štaviše najzakletijega svoga prijatelja i smilovao se nad njim. U dubini pak svoje duše znao je uvijek, da će fanatizam, taj zloguki duh ljudske naravi razoriti njegov vlastiti blaži svijet i sam njegov život. Erazmovo poslanje i životni smisao bijaše harmonijsko izglađivanje opreka u duhu humaniteta. Rodio se kao priroda, koja spaja ili da se izrazimo s Goetheom, koji je poput Erazma zabacivao sve ekstremno, kao "komunikativna priroda". Svaki nasilni prevrat, svaki "tumultus" (buka), svaka mutna svađa mase u njegovu su se poimanju protivile bitnosti jasnoga razuma svijeta, prema kojemu se osjećao obvezanim kao vjerni i tihi glasnik. Osobito rat kao najbrutalnija, najnasilnija forma, u kojoj se očituju unutrašnje opreke nije mogao nikako dovesti u sklad sa čovječanstvom, koje moralno misli. Rijetko umjeće, da oslabi sukobe putem dobrohotnog shvatanja, da bistri tamu, da raspliće zapleteno, da raskinuto ponovo satka i da separa9 tizam zamijeni geslima višega ujedinjenja - sačinjavalo je pravu snagu njegova strpljivog genija. Suvremenici su stoga sa zahvalnošću nazvali "eraz-movštinom" onu volju, koja na mnogostruk način djeluje u svrhu sporazumijevanja. Za tako shvaćenu "erazmovštinu" htio je taj čovjek da predobije cio svijet, jer je u sebi ujedinjavao sve forme stvaranja; Ikao pjesnik, filolog, teolog i pedagog smatrao je da se može približiti i spojiti na cijelom svijetu i ono, što se čini nepomirljivo. Nijedna sfera nije njegovu umjeću posredovanja bila nedokučiva ili tuđa. Za Erazma nije bilo nikakve ni moralne ni nepremostive opreke između Isusa i Sokrata, između

kršćanske nauke i antikne mudrosti, između pobož-nosti i ćudorednosti. Erazmo, posvećeni svećenik primao je u smislu tolerancije i pogane u svoje nebesko duhovno kraljevstvo nadovezujući niti bratstva između njih i crkvenih otaca. Filozofija mu je bila drugi i isto tako čisti oblik traženja Boga kao i teologija. S jednako dubokom vjerom uzdizao je oči prema kršćanskim nebesima kao što je s dubokom zahvalnošću gledao na grčki Olimp. Renesansa sa svojom ćutilno radosnom raskoši nije mu se činila kao Kalvinu i drugim zelotima neprijateljica reformacije nego jedino njezina slobodnija sestra. Nenastanjen ni u jednom kraju a udomljen i udomaćen na cijelom svijetu, prvi svijesni kozmopolit i Evropejac nije priznavao nadmoći jednog naroda nad drugim. Svoje je srce odgojio tako, da je sve narode ocjenjivao prema njihovim najplemenitijim i najobrazovanijim duhovima, prema njihovoj duhovnoj eliti; svi su mu bili jednako vrijedni njegove ljubavi. Sabrati sve tako dobro misaone ljude iz svih zemalja, rasa i klasa u jedan veliki savez obrazovanih - takav je uzvišeni pokušaj preuzeo na sebe kao svoj životni cilj i dok je latinski jezik, taj jezik nad jezicima uzdigao do novoga umjetničkog oblika i jezika za sporazumijevanje, stvorio 10 je narodima Evrope -¦ nezaboravno djelo! - nad-narodni, jedinstveni misaoni i izražajni oblik. Njegovo opsežno znanje osvrtalo se zahvalno u prošlost; njegov duh vjernika naređivao mu je da s pouzdanjem gleda u budućnost. Stalno je nasuprot tomu odvraćao oči od pojava barbarstva, koje je s tvrdokornim neprijateljstvom nastojalo da luđački pobrka Božji plan svijeta. Samo viša, stvaralačka sfera bratski ga je privlačila i smatrao je zadaćom svakoga višeg duha da taj prostor produži i proširi, da uzmogne jedamput poput nebeskoga svjetla nepomućeno i jedinstveno obuhvatiti cijelo čovječanstvo. Na tom je naime počivala najdublja vjera (podjedno lijepa, tragična zabluda) ovoga ranog humanizma: Erazmo i njegovi pristaše smatrali su mogućim napredak čovječanstva putem prosvjetiteljstva, te su se nadali, da se može odgojiti i pojedinac i ljudska skupnost putem općeg proširenja obrazovanja, pisma, studija i knjige. Te je rane idealiste odlikovalo dirljivo i gotovo religiozno pouzdanje, da se ljudska narav može oplemeniti ustrajnim njegovanjem učenja i čitanja. Kao učenjak, koji vjeruje u snagu knjige nije Erazmo nikada sumnjao u to, da se može podučavati etika odnosno da ju može prisvojiti svom duhu svatko, ako se kako treba obrazuje. Pitanje potpunog harmoniziranja života činilo mu se da je osigurano putem humanizacije čovječanstva, koju je on u svom duhu stvorio. Takav visoki san činio mu se kao snažni magnet, da iz svih zemalja privuče samo najbolje duhove. Svakom čovjeku, koji etički osjeća, čini se vlastita eksistencija neznatnom i nebitnom bez utješne misli, bez tlapnje, koja proširuje duh, da i on kao jedinica pridonosi u nekoj mjeri svojim vlastitim nastojanjima i djelima općoj moralizaciji svijeta. Naša sadašnjost ima da bude stepenica k višem usavr-šenju, samo priprema k mnogo savršenijom životnom procesu. Tko umije, da činom potvrdi tu snagu 11 vjere u moralni napredak čovječanstva i da ga uputi prema novom idealu postaje duhovni voda svoga pokoljenja. Takvim je vodom postao Erazmo Rotterdamski. Duh i doba vremena veoma su pogodovali njegovoj ideji da se Evropa ujedini u duhu humanizma. Velika otkrića i izumi, izvršeni na prijelomu XV. i XVI. vijeka, preporod nauka i umjetnosti putem renesanse, postali su ponovo poslije dugog vremena usrećiteljskim, nadnarodnim doživljajem cijele Evrope. Po prvi put je opet poslije nebrojenih godina pritiska duh zapadnoga svijeta oživio povjerenjem u vlastitu misiju, pa su iz svih zemalja najbolje idealističke snage pritjecale humanizmu. Svaki je htio da postane građanin, svjetski građanin u ovom carstvu kulture duha. Carevi i pape, knezovi i svećenici, umjetnici i državnici, mladići i žene natjecali su se u tom, tko će prisvojiti više znanja i tko će više umjeti. Latinski jezik bio je njihov zajednički bratski jezik, prvi ^esperanto duha: po prvi put - istaknimo tu činjenicu s priznanjem - poslije pada rimske civilizacije počelo je klijati u republici učenjaka Erazma Rotterdam-skog zrno opće evropske kulture. Po prvi put je

nasuprot taštine pojedinog naroda postala dobrobit cijelog čovječanstva cilj bratske idealističke skupine. I ta težnja čovjeka duha da se u duhu spaja, taj zahtjev jezika, da se sporazumijevaju jednim jezikom, naroda, da se konačno zadovolje u nadnarodnom, taj je triumf razuma bio podjedno i triumf Erazma, njegov sveti, ali kratki i prolazni čas na satu svijeta. Zašto - to je bolno pitanje - nije moglo duže trajati tako čisto carstvo? Zašto ti sami uzvišeni, humanitarni ideali duhovnoga uzajamnog sporazuma, zašto ta "erazmovština" nije bila kadra, da utvrdi istinsku, trajnu vlast nad svijetom, koji je već odavna poučen o besmislici svakog neprijateljstva? Mi moramo sasvim jasno biti na čistu o tom 12 i priznati, da ideal, koji ima pred očima jedino i isključivo opće dobro, ne će zadovoljiti nikada potpuno široke narodne mase. Kod prosječnih priroda traži i mržnja - uz čistu snagu ljubavi - svoje mračno pravo. Sebičnost pojedinca hoće da iz svake ideje izvuče brzo lične koristi. Masama su uvijek pristupnije konkretne, opipljive stvari nego li maglovite apstrakcije. Stoga uvijek u političkom1 životu najlakše nađe pristaše svaka parola, koja umjesto ideala proklamira neprijateljstvo, i lako shvatljivu, opreku, koja se obraća protiv jedne klase, protiv druge rase, protiv druge religije, jer samo tako najlakše može fanatizam da raspali svoj zločinački plamen. U poimanju omladine, koja je bila borbena i koja je izgarala od žeđe, da svom protivniku skoči u oči, nije bilo nadnaravne, sveljudske ideologije Erazma Rotterdamskog, koja je težila za ujedinjenjem. Erazmov panhumani ideal nije imao elementa, koji bi mogao djelovati optički, nije bio kadar da probudi onaj elementarni poticaj, koji karakterizira otvoreno isključenje neprijatelja, i njegovo izbacivanje izvan vlastite religijske zajednice. Stoga će također beskonačno lakšu zadaću imati uvijek stranački duhovi, koji tjeraju vječno, ljudsko nezadovoljstvo u određenom pravcu vjetra. Erazmova pak nauka, humanizam, koji uništava sve mržnje, junački i strpljivo usmjeruje sve svoje napore prema jednom, jedva vidljivom cilju, ostaje i jest ideal duhovne aristokracije sve, dok se ne ostvari Erazmov san o jednom evropskom narodu. Stoga idealisti, a ujedno poznavaoci ljudske naravi, kakovi su pioniri gesala budućega bratskog sporazuma čovječanstva moraju sami sebi davati jasno računa o tom, da njihovu djelu uvijek prijeti vječna, iracionalna strast, oni moraju požrtvovano biti svijesni, da uvijek mogu nastati orkani fanatizma, koji izviru iz pradubina ljudskih instinkata i koji mogu sve nasipe preplaviti i razoriti. Gotovo svaka nova 13

generacija doživljava takve reakcionarne nalete i tada je njezina moralna obveza da te nasrtaje preživi bez unutrašnje zbrke. Osobna Erazmova tragika počivala je u tom, da je upravo on, najnefanatičniji, najantifanatičniji od svih ljudi i to upravo u času, kada je nad-narodna ideja po prvi put pobjedonosno zablistala nad Evropom, uvučen u jednu od najdivljijih eksplozija narodno-religiozne strasti, koju uopće poznaje povijest. Uopće ne sižu oni događaji, koje mi nazivamo historijski znatnima, u živu narodnu svijest. Sami veliki talasi rata zahvatali su u predašnjim stoljećima samo pojedine narode, pojedine pokrajine. Moglo je ljudima, koji živu duhovnim životom poći za rukom, da se drže postrance za vrijeme takovih religijskih ili socijalnih perturbacija, te da ne sudjeluju u političkim razračunavanjima. Najrječitiji je dokaz za to sam Goethe, koji je bez zapreka za vrijeme buke napoleonskih ratova izgrađivao svoj unutrašnji život. Katkada opet, veoma rijetko u tečaju povijesti nastaju oprečne napetosti tako velike snage razmaka, da se cijeli svijet poput rupca raskine na dva dijela. Golemi taj raskid cijepa poprijeko svaku zemlju, svaki grad, svaku kuću, svaku obitelj, svako srce. Sa svih strana sa strahovitim pritiskom nadmoć se mase spušta na individuum i on se ne može braniti, ne može se spasiti od kolektivnog bijesa, takav bijesni sudar valova ne dopušta nikome da mirno i sigurno stoji postrance. Potpuna razdvajanja svijeta mogu se ras-plamtjeti zbog trvenja opreka jednoga socijalnog, religijskog i svakoga drugog duhovno-teorijskog^ problema, ali u stvari je to uvijek fanatizam, a

sasvim je sve jedno, kakav je materijal, od kojeg se zapali. On hoće samo da gori, da bukti da izbaci snagu svoje mržnje. I upravo u tim apokaliptičkim historijskim časovima tlapnje masa, raskida najčešće demon rata lance uma i ruši se slobodno i s užitkom! nad svijet. U takvim strahovitim časovima općeg bijesa mase i cijepanja svijeta na uzajamne, neprijateljske tabore postaje volja pojedinca nemoćna. Uzaludno-je nastojanje duhovnog čovjeka, da se spasi u odje-Ijenoj sferi promatranja; vrijeme ga sili da ude u vrtlog razbješnjele gomile na desno ili lijevo, u jednu ili u drugu četu; nameće mu se ovo ili ono geslo. Nikomu od stotinu tisuća i milijuna boraca: ne treba u takvim časovima veće odvažnosti, veće snage duha, veće moralne neslomivosti i odlučnosti nego čovjeku sredine, koji ne će da se podvrgne nikakvom bijesu mase ni jednostranosti mišljenja. I ovdje počinje tragedija Erazma. On je pokušao kao prvi njemački reformator (i zapravo jedini, jer su drugi reformatori bili prije revolucionarci nego reformatori), da prema zakonima uma obnovi katoličku crkvu. Ali sudbina šalje protiv njega, dalekovidnog čovjeka duha, evolucionara - čovjeka čina; Luthera, revolucionarca, demonski tjeranog izaslanika gluhe premoći njemačkog puka. Željezna seljačka pesnica doktora Martina smrskala je jednim udarcem ono, što se fina, samo perom oboružana Erazmova ruka trudila da nježno i plašljivo spoji.. Na vjekove je rascijepan evropski kršćanski svijet na dva dijela, katolici protiv protestanata, sjever protiv juga, germanski narodi protiv romanskih. U tom periodu, u tom času postojao je za njemačkog, zapadnog čovjeka samo jedan izbor, jedna odluka:: Ili za papu ili za Luthera, za vlast Petrovih ključeva ili za evanđelje. Ali Erazmo, jedini među vođama onoga doba sustegao se, da prijeđe na ovu ili onu* stranu. I to je djelo spomena vrijedno. Nije stupio ni na stranu crkve ni na stranu reformacije; osjećao" je, da je vezan i s jednom i drugom. S evangeličkom naukom, jer je on bio prvi, koji ju je iz uvjerenja tražio i unapređivao - a sa crkvom katoličkom, 15

jer je on u njoj branio posljednju jedinstvenu duhovnu formaciju svijeta, koji je propadao. Vidio je na desnoj strani pretjeranost, a i na lijevoj je strani bilo pretjeranosti, desno fanatizam i lijevo fanatizam, i on, koji je bio nepromjenljivi protivnik svakoga fanatizma, nije se mogao upregnuti u jaram ni jedne ni druge skrajnosti. Htio je da jedino služi pod zastavom umjerenosti, pravednosti. Uzalud je htio da spasi od tog rascjepa i svađe •općeljudski elemenat, zajedničko kulturno dobro; stao je kao pomirljivi čovjek po sredini, a tim samim na najopasnijem mjestu. Golim je rukama pokušao da ujedini vatru i vodu, da pomiri jednog fanatika s drugim: nemoguće i stoga dvostruko veličanstveno nastojanje. Njegovo stanovište nisu razumjeli u nijednom taboru. Oba su se tabora nadala - jer je blago govorio - da će ga predobiti za svoju vlastitu stvar. čim su oba tabora shvatila, da taj slobodni duh ne će da prisegne vjernost i oda čast ni jednom tuđem uvjerenju ili dogmi, obasut je s desne i s lijeve strane mržnjom i porugom. Budući da se Erazmo nije priklonio ni jednoj ni drugoj stranci, posvadio se s obje. "Za Guelfe sam Gibelin, a za Gibeline - Guelf." Luther protestant bacio je tešku kletvu na njegovo ime, a crkva je katolička stavila na index sva njegova djela. Ni prijetnja ni psovka nijesu Erazma sklonuli, da prijeđe u jednu ili u drugu stranku; nulli concedo nikomu ne ću pripadati, tomu svome načelu i uzrečici ostao je vjeran do kraja. Homo per se, čovjek za sebe, koji ide svojim vlastitim putevima sve do posljednje konsekvencije. Umjetnik, uzvišeni duh u Erazmovu smislu ima zadaću - nasuprot političarima i vođama, koji vode k jednostranoj strasti - da bude razumni posrednik, čovjek mjere i sredine. On ne može da stoji ni na kakvoj fronti nego jedino i samo protiv zajedničkog neprijatelja svakoga slobodnog mišljenja: protiv svakog fanatizma; ne po16 strance od stranaka - jer je umjetnik pozvan da suosjeća sa svim ljudskim - nego nad njima au dessus de la melee, suzbijajući jednu i drugu pretjeranost i kod svih ljudi onu prokletu, besmislenu

mržnju. To Erazmovo stanovište, tu njegovu neodlučnost ili bolje tu njegovu nesklonost, da se odluči, nazvali su suvremenici i potomci na prostački način kukavičlukom, te su se bistroumnom čovjeku rugali, da mlako oklijeva i da je poput vremena promjenljiv. I u istinu: Erazmo nije kao Winkelried stajao otvorenih grudi prema svijetu; neustrašivi heroizam nije bio njegov način. On se oprezno sklonuo na stranu i popustljivo balansirajući poput trstike na desno i lijevo, uvijek je pazio, da se ne dade prelomiti i da se uvijek može ponovo podići. Svoje uvjerenje o nezavisnosti, svoj "nulli concedo" nije ponosno nosio pred sobom kao monstrancu, nego ga je sakrivao pod kaputom kao tat svoju svjetiljku. Za vrijeme najdivljijih sudara mržnje i tlapnje privremeno bi se šćućurivao i sakrivao u skrovištima ili potajnim putevima; ali - i to je najvažnije - on je sačuvao svoje duhovno blago, svoju vjeru u čovječanstvo i neozljeđenu je donosio kući iz strahovitog orkana mržnje svoga vremena. Na tom malom stijenju (fitilju), koji je jedva tinjao, mogli su kasnije Spinoza, Lessing i Voltaire, a moći će i svi budući Evropejci zapaliti svoje zublje (svjetiljke). Kao jedini od svoje duhovne generacije Erazmo je ostao vjerniji cijelom čovječanstvu nego li pojedinom članu. Daleko od bojnog polja, ne ulazeći u sastav ni jedne ni druge vojske -¦ a na njega su zavojštile obje ¦- umro je osamljen, sam. Osamljen, a ipak - a to je odlučno - nezavisan i slobodan. Povijest je nepravedna prema pobjeđenim. Ona ne voli ljude umjerenosti, posrednike i pomirljive, ljude čovječnosti. Strastveni fanatici su njezini Iju2 17 bimci, oni, koji ne znaju mjere divlji pustolovi duha i akcije: stoga je prezirno prošla mimo tog tihog sluge čovječanstva. Na golemoj areni reformacije stoji Erazmo Rotterdamski u pozadini. Svi drugi ispunjavaju drugačije svoj udes: svi su oni opsjednuti svojim genijem i vjerovanjem. Hus umire u plamenu lomače, koja bukti, Savanarola - na vješa-lima u Firenzi, Serveta je u oganj porinuo zelot Kalvin. Svaki ima svoj tragični sat: Tomu Miinzera štipali su s užarenim kliještima, Johna Knoxa pribili su čavlima na njegovu galiju, Luther, koji je svojim širokim nogama duboko prodro u njemačku zemlju gromkim je glasom zatutnjio protiv cara i carstva svoj: "Ja ne mogu drugačije." Toma Morus i John Fisher predali su svoje glave na ubojničkoj kladi, Zwingli, izmrcvaren šestoperom pada na poljani Kappela - sve su to nezaboravni likovi, borbeni i opsjednuti bijesom svoje-vjere, ekstatični u svojoj patnji, veliki u svom udesu. Iza njih gori sudbonosni plamen religiozne tlapnje u daljinu, opustošene gradine seljačkog rata svjedoče bogohulno, da su Isusa poimali na drugačiji, različiti način nego li su ga poimali zeloti; porušeni gradovi, opljačkana dvorišta za vrijeme tridesetogodišnjeg i stogodišnjeg rata - svi se ti apokaliptički krajobrazi tuže nebesima na zemaljsku nerazumnu stra-stvenost i nepopustljivost. Posred te vreve nešto malo iza velikih voda crkvenog rata i izrazito postrance od njih sviju odlikuje se suptilno, sjenom lake tuge zamračeno lice Erazma Rotterdamskog. Ne stoji uz nikakav mučenički stup, njegova ruka nije oboružana mačem, nikakva gorljiva strast ne ceri njegova lica. Jasno se uzdiže umilno nebeski plavo oko, koje je Holbein za vječna vremena naslikao, i kroz svu tu buku strasti gleda u budućnost i u naše dane, koji nijesu ništa manje uzburkani. Izraz mirne rezignacije obavija tugom njegovo čelo - ah, on pozna vječnu glupost svijeta; ali ipak laki, 18 jedva zamjetljivi, tihi smiješak sigurnosti titra oko njegovih ustiju. Taj iskusni čovjek zna dobro, da je karakteristika svih strasti da će se na kraju krajeva iscrpsti i da će ih nestati. Sudbina je svakog fanatizma, da će sam sebe izigrati. Um nasuprot, vječni, tihi i strpljivi, umije da čeka, da ustraje i da pobjeđuje. Katkada, ako drugi pijano buče, mora um šutjeti i zamuknuti. Ali njegovo vrijeme dolazi, uvijek ponovo dolazi. ".ISfl

P O G L ED U EPOHU Prijelaz iz petnaestog u šesnaesti vijek sudbonosno je doba Evrope, koje se po dramatskoj snazi jedroće može uporediti samo s našim današnjim vremenom. Jednim zamahom proširuje se evropsko područje stekavši svjetsku prostornost. Jedan izurn, jedno otkriće ide za drugim. Zahvaljujući neustrašivom junaštvu novog pokoljenja pomoraca dostiglo se za nekoliko godina ono, što je zbog opće ravnodušnosti ili nedostatka odvažnosti ležalo na ugaru u tijeku stoljeća. Kao na električnom satu iskaču brojevi: 1486. odvažno dopire Diaz kao prvi Evro-pejac sve do rta Dobre nade, 1492. doplovio je Kolumbo do američkih otoka, 1497. Sebastijan Cabot do Labradora, a time do američkog kopna. Tek što je bijela rasa postala svijesna da postoji novi kontinent, već plovi Vasco de Gama, odbijajući se od Sansibara u Calicut, i otvara morski put u Indiju, 1500. otkriva Cabral Braziliju, konačno od 1519. do 1522. poduzima i sretno privodi kraju Magalhaes najznatniji čin, koji je krunisao sva otkrića, - prvo putovanje čovjeka oko zemlje, iz Španjolske u Španjolsku. Zahvaljujući tome priznalo se, da je istinit prvi krompir Martina Behaima iz 1490. godine - prvi globus, kojemu su se pri njegovoj pojavi izrugivali kao nekršćanskoj hipotezi i luđačkom djelu; naj-smioniji čin je potvrdio istinitost najodvažnije misli. Preko noći se za misaono čovječanstvo okrugla lopta, na kojoj je ono dosad nesigurno i pritisnuto kao na nekoj terra incognita kružilo, kroz zvjezdane prostore, ostvarila tako, da se mogla okolo naokolo oploviti i preploviti. More pak, dosada lazurna pu20 st inja, koja se talasala u mitskom beskraju, postalo je eiemenat, koji se mogao mjeriti uzduž i poprijeko; iako je predan čovječanstvu na uslugu. S jednim /amahom pojačala se evropska muževnost i smionost. Hc/. stanke, bez odmora odigrava se divlja utakmica u istraživanju kosmosa. Svaki put, kad bi topovi Cadiza ili Lisabona najavljivali dobrodošlicu galeo-n i ma, koji su se vraćali kući, štrcalo bi se znatiželjno mnoštvo u luku, da čuje nove vijesti o novootkri-vcnim zemljama, da se divi još neviđenim pticama, životinjama i ljudima; s grozom gledaju na orijaške tovare zlata i srebra, u svim se smjerovima širi vijest po cijeloj Evropi, da je ona u tijeku jedne noći zahvaljujući duhovnom junaštvu svoje rase postala središnjom točkom i vladarom cijelog svemira. Gotovo u isto doba istražuje Kopernik još nepristupne putove nebeskih tjelesa povrh naglo rasvjetljene zemlje i cijelo to novo znanje zahvaljujući nedavno otkrivenom tiskarskom umjeću prodire podjedno dotada nepoznatom brzinom u najudaljenija mjesta, u najzabačenija sela Zapada: po prvi put Evropa od niza vjekova proživljava kolektivne doživljaje, koji ju usrećuju i koji joj dižu pouzdanje i unapređuju život. U okviru jedne jedine generacije dobili su praelementi ljudskog nazora: prostor i vrijeme sasvim druge mjere i vrednote. Jedino naš posljednji prijelom dvaju stoljeća s isto tako naglim skraćivanjem prostora i vremena putom telefona, radia, auta i aeroplana, proživio je jednako promjenu životnog ritma putem izuma i otkrića. Tako naglo proširenje vanjskoga prostora svijeta povuklo je dakako za sobom i nasilnu, že-idku promjenu u području duha. Svaki je pojedinac ln iznenada prisiljen, da misli u drugim dimenzijamu, da računa, da živi; ali prije nego se mozak prilagodio jedva shvatljivoj promjeni, promjenilo se već čuvstvo. Bespomoćna zbrka, pola strah, pola entuzijastička vrtoglavica, uvijek je prvi odgovor 21 duše, ako ona iznenada izgubi svoju mjeru, ako se sve norme i forme, na kojima je ona dotada počivala kao na nečem postojanom, sablasno skliznu pod nju. Preko noći je sve ono, dotada sigurno postalo problematično, sve ono jučerašnje činilo se kao da je bilo prije tisuću godina, kao da se preživjelo; Ptolo-mejeve mape, koje su za dvadeset generacija bile "neoboriva svetinja, postale su Kolumbovim i Magal-haesovim otkrićima i samoj djeci na ruglo. Djela, koja su pisana i prepisivana s potpunom vjerom u tijeku tisućljeta, kojima su se divili kao nepogrešivim, djela, koja su raspravljala o svemiru, astronomiji, geometriji, medicini i matematici, proglašena su nevrijednim i natkriljenim. Sve, što je postojalo u prošlosti, naglo je uvenulo pod vrućim dahom

novog vremena. Nadošao je kraj svakom komentiranju i disputiranju; davni su se autoriteti srušili kao razoreni idoli strahopočitanja; sravnjeni su sa zemljom papirnati tornjevi skolastike, obzorje je postalo slobodno. Iz nenadanog raskrvavljenja evropskog organizma novom svjetskom tvari razvila se duhovna grozničava žeđa za znanjem i znanošću. Ritam se života ubrzao. Malo po malo su se vršile promjene i postepeni razvojni stadiji poprimili su pod utjecajem te groznice nasilni tijek. Sve nepomično, trajno, nepromjenljivo kao pod utjecajem potresa zemlje pokrenuto je u gibanje. Različiti redovi i stališi, baštinjeni od srednjeg vijeka kao da su se preokrenuli; mnogi su se počeli pridizati, mnogi pak propadati. Viteštvo je propalo, gradovi su počeli rasti, seljaštvo je osiromašjelo, trgovina i raskoš cvali su tropskom snagom, zahvaljujući pođubrenju oceanskim zlatom. Sve se nasilnije vršio proces vrenja. Pobjedonosni prodor tehnike i pod-je.dno njezino prenaglo organiziranje i racionaliziranje izazvao je analogno kao u današnjici potpunu socijalnu pregrupaciju. Nastupio je jedan od onih časova, kada je čovječanstvo zaskočeno zamašnošću 22 svoga vlastitog stvaranja, te kada je moralo napeti sve svoje snage, da samo sebe dostigne. Taj strahovito snažni udarac potresao je sve zone ljudskog poretka. Veličanstveni prijelom vijeka i prevrat života na zemlji zahvatio je i onaj naj-donji sloj duševnog carstva, koji inače počiva nedotaknut unatoč svim historijskim burama nad njim: zahvatio je religijsko vjerovanje. Dogma, koju je katolička crkva zbila u čvrstu, ukočenu formu prkosila je poput nepomične stijene svim orkanima i ova velika poslušnost, puna vjerovanja bila je podjedno signum srednjeg vijeka. Gore je stojao autoritet i zapovjedao, a odozdo je gledalo u potpunoj vjeri odano čovječanstvo i primalo posvećene riječi. Ni najmanja sjena sumnje nije se usudila podići protiv duhovne istine i gdjegod se pokrenula i najmanja pojava otpora, očitovala je crkva svoju obrambenu snagu: grom kletve razlomio je mač careva i ugušio dah heretika. Narode, plemena, rase i klase, koji su uzajamno bili tako tuđi i neprijateljski, ujedinjavala je u jednu veličanstvenu zajednicu ta jednodušna, ponizna poslušnost i vjera, koja se slijepo i blaženo podvrgavala: zapadno čovječanstvo imalo je u srednjem vijeku samo jednu, jednodušnu dušu - dušu katoličku. Evropa je uživala počinak u krilu crkve. Katkada su je pokretali i uzbuđivali mistični sni, ali je ona mirovala i svaki nagon za traženjem istine putem znanja i znanosti bio joj je stran. Tek sada po prvi put počinje, da neki nemir potresa dušu Zapada: otkako su se zemaljske tajne mogle doznati, zašto ne bi bilo moguće otkriti i božanske? Malo po malo ustaju pojedinci od klečanja, uspravljaju koljena, na kojima su klečali ponizno spuštene glave i uzdižu svoje poglede prema nebu postavljajući različita pitanja. Umjesto dotadašnje poniznosti i pobožnosti oživljuje ih nova odvažnost mišljenja i postavljanja pitanja. Uz mnoge smione pustolove na nepoznatim morima uz Kolumba, Pizarra, Magal23 haesa rada se novo pokoljenje duhovnih konkvista-dora, koji se odlučno usuđuju poći u neizmjerne prostore. Religijska nadmoć, koja je kroz vjekove bila zatvorena u dogmi kao u jednoj zapečaćenoj boci, eterski struji napolje, prodire iz svećeničkih koncila do u dubine naroda. I u ovoj posljednjoj sferi svijet hoće da se obnovi i preobrazi. Zahvaljujući svomu pobjedonosno prokušanom pouzdanju u samoga sebe ne osjeća se čovjek više kao sićušno, bezvoljno zrno prašine, koje žeđa za rosom Božje milosti, nego središte zbivanja, kao nosilac snage, koja pokreće svijet. Pokora i mračno poniženje pretvaraju se naglo u osjećaj samopouzdanja, čije najćutilnije i neprolazno opojenje moću obuhvata-mo imenom "Renesansa". Uz duhovnog učitelja istupa jednakopravno naučni, uz crkvu nauka. I ovdje je najviši autoritet slomljen ili barem pokoleban. Nadošao je kraj pokorno nijemom čovječanstvu Srednjeg vijeka. Rada se drugo čovječanstvo, koje s isto takvom religijskom gorljivošću pita i istražuje, kako je pređašnje vjerovalo i molilo. Iz samostana se žeđa za znanjem prenosi na sveučilišta, koja se otvaraju gotovo u isto doba u svim zemljama Evrope i koja su prave obrambene gradine slobodnog istraživanja. Stvara se prostor za pjesnika, mislioca, filozofa, za istraživača i otkrivača svih tajna ljudske duše. Duh salijeva svoju snagu u druge oblike; humanizam pokušava, da povrati ljudima božansko bez duhovnog posredovanja svećenika i već se počinje - u

početku pojedinačno, ali zatim nošeno sigurnošću mase - veliki svjetski, historijski zahtjev reformacije. Veličanstven je to čas, prekretnica dvaju vjekova, koja je ujedno prijelom dviju epoha. Evropa je u jednom dahu stekla i srce, dušu, volju i čežnju. Osjeća se nadmoćno kao cjelina, pozvana od još neshvatljive zapovjedi na preobraženje. Sat udara 24 blistavom spremnošću, nemir vrije u zemljama bojazan se i nestrpljivost bude u dušamai Zd tim svime vije se i lebdi jedno jedincato tamno prisS kivanje glasa, koji oslobađa i pokazuje prave ciljeve. Sada, ih nikada dano je duhu, da obnovi svijet 25' M RA čNA MLADOST Nenatkriljivi je simbol toga nadnarodnog genija, koji pripada cijelom svijetu: Erazmo nema nikakve domovine, nema vlastitoga roditeljskog doma. Rodio se u neku ruku u praznom prostoru. Ime Erazma Rotterdamskog, koje je on okružio svjetskom slavom, nije baštinio ni od otaca ni od preda, nego ga je sam uzeo. Jezik, kojim je Erazmo Ro-tterdamski cijeli život govorio, nije bio njegov materinski, nizozemski jezik, nego naučeni latinski. Dan i prilike njegova rođenja obavijene su zasebnim mrakom: jedva da je o tom išta drugo poznato do li gole godine rođenja 1466. U pitanju ovog mraka i nepoznanica o njegovu podrijetlu bez sumnje nije ni Erazmo bez ikakove krivnje. Nije volio da govori o njem, jer je bio nezakonito dijete i što Je još gore sin svećenika, "ex illicito et ut timet incesto damnatoque coitu genitus". (To, što roman-tički pripovjeda o Erazmovu djetinjstvu Charles :Reed u svom slavnom romanu "The Cloister and the Heart" dakako da je samo fantastična izmišljotina). Erazmovi roditelji umiru rano, rodbina, što je shvatljivo, nastoji da se što prije riješi bastarda, da ga što većma udalji od sebe i to po mogućnosti bez troškova za odgoj; srećom je crkva uvijek sklona, da privuče sebi darovito dijete. Sa devet godina poslan je mali Desiderius (uistinu: neželjeni) u kaptolsku školu u Deventer, a zatim u Herzogenbusch: 1487. ulazi u Augustinski samostan Steyn i to ne iz kakvog religijskog nagnuća nego zato jer je taj samostan imao najbolju klasičnu knjižnicu; tamo je oko 1488. godine položio redovnički zavjet. Nema s nijedne strane dokaza, koji bi dopuštali tvrdnju, da se Erazmo u tim samostanskim godinama žarke duše borio za palmu pobožnosti. Upravo obratno: kako možemo razabrati iz njegovih pisama zanimale su ga uglavnom lijepe umjetnosti, latinska književnost i slikarstvo. Bilo kako mu drago dobiva godine 1492 iz ruku utrechtskog biskupa svećeničko posvećenje. U svećeničkom odijelu vidjelo je Erazma kroz čitav njegov život veoma malo ljudi. Treba uistinu nekog naprezanja, da dozovemo sebi u svijest, da je taj slobodoumni i neustrašivi pisac uistinu sve do časa smrti pripadao svećeničkom staležu. Ali Erazmo je shvatio veliko životno umjeće da na tihi i neupadni način odbaci od sebe sve, što ga tišti i da u svakom odijelu i pod svakim nasiljem sačuva sebi unutrašnju slobodu. Od dvaju papa uspjelo mu je, da poslije različitih najuspjelijih izlika dobije dispenzu, koja ga je oslobađala da nosi svećeničko odijelo. Liječnička svjedodžba poslužila mu je da ga oslobode od posta, a u samostan i pod samostansku stegu nije se htio ni na jedan dan povratiti unatoč molbama, opomenama, i prijetnjama njegovih pretpostavljenih. Ta činjenica otkriva nam već jednu znatnu i možda najhitniju crtu njegova karaktera. Erazmo ne će da se veže uz bilo koga ili uz bilo šta. Ne će da se trajno podredi nikakvom knezu, nikakvom gospodaru, a nije pristao ni da se stalno primi crkvene službe. Urođeni nagon za nezavisnošću prisilio ga je da ostane unutrašnje slobodan i nikomu podvržen. U dubini svoje duše nije nikada priznao nikakvog pretpostavljenog. Ne, nije nikada osjećao nikakvih obaveza ni prema dvoru ni prema kojem sveučilištu ni prema kojem zvanju ni prema kojem samostanu ni prema kojoj crkvi ni prema kojem gradu. Svoju duhovnu slobodu branio je cijeli ži-

:26 27 vot, a isto je tako s jednakom tihom, ali ustrajnom tvrdokornošću branio i svoju moralnu slobodu. S ovom tako bitnom crtom njegova karaktera veže se organski i druga crta: Erazmo je doduše fanatik nezavisnosti, ali stoga nije nikakav buntovnik, nije revolucionarac. Naprotiv, gadili su mu se svi otvoreni sukobi. Kao mudri taktičar kloni se svakoga beskorisnog otpora protiv vlasti i protiv vlastodržaca ovoga svijeta. On radije paktira s njima nego da im se protivi; on radije kradomice izmamljuje svoju nezavisnost nego li da ju silom osvaja. Ne baca sa sebe poput Luthera dramatskom smionom kretnjom augustinski habit, koji mu pretijesno sapinje dušu. Ne; on ga radije tiho svlači, pošto nekim podzemnim putem dobiva za to službeno dopuštenje svoje duhovne vlasti. Kao dobar učenik svoga zemljaka Reineke Fuchsa umije da se izmakne spretno i okretno iz svake stupice, koju mu podmeću, da spriječe i ograniče njegovu slobodu. Odviše oprezan da postane junak, bistrim svojim duhom, koji savršeno dobro poznaje ljudske slabosti, koji umije točno predviđati, postizava sve, što mu treba da potpuno razvija svoju ličnost. U vječnoj svojoj borbi za nezavisnost svoga životnog oblikovanja ne zahvaljuje svoju pobjedu odvažnosti nego dubokom poznavanju ljudske duše. Ali to veliko umjeće (najteže za svakoga umjetnika), da sebi život slobodno i nezavisno oblikuje, treba tek naučiti. Erazmova je škola bila tvrda i dugotrajna. Tek sa dvadeset i šest godina polazi mu za rukom, da se otrgne od samostana, čija mu je duhovna tjesnoća i ograničenost misli postala nesnosnom. Ali ipak - a to je prvi pokušaj njegove diplomatske spretnosti -¦ on bježi od svojih pretpostavljenih, ali ne kao vjerolomni redovnik nego 28 zahvaljujući svojim tajnim pregovorima, biva pozvan od biskupa iz Cambraia, da ga prati kao latinski tajnik na njegovu putu u Italiju. U istoj godini, kada je Kolumbo otkrio Ameriku, otkriva samostanski zatvorenik za sebe Evropu, svoj budući svijet. Na sreću biskup oklijeva sa svojim putovanjem i tako Erazmo dobiva dosta vremena da uživa život po svojoj volji. Ne mora da služi nikakve mise, može da sjedi cijeli dan za velikim dobro opremljenim stolom i da se strastveno posveti studiju latinskih i crkvenih klasika i da osim toga piše svoj razgovor "Antibarbari": I uistinu taj natpis njegova prvijenca mogao bi uostalom stajati pristalo na svim naslovnim stranicama njegovih djela. Nesvijes-no je započeo veliki pohod svoga života protiv tamne neobrazovanosti, gluposti tradicionalne oholosti; pri tom je svoje običaje i navike profinjavao, a svoje znanje proširivao. Ali na žalost Cambrajski biskup odustaje od svoga putovanja u Rim i lijepo provođeno vrijeme ima da se svrši, jer latinski tajnik nije više potreban. Posuđeni redovnik Erazmo treba da se poslušno povrati u svoj samostan. Sada, kada je slatki otrov slobode jedamput usisao u se, ne će da ga se odrekne nikada i pod nikoju cijenu. On hini nepopustljivu čežnju za višim stepenima duhovne znanosti. Sa svom strasti i energijom svoga straha od samostana, a istodobno sa sve zrelijim umjećem svoje psihologije ne prestaje da salijetava biskupa, da ga s jednom stipendijom pošalje u Pariz, da tamo postigne doktorat bogoslovije. Biskup mu napokon daje svoj blagoslov i što je Erazmu bilo važnije, kesu - i ako siromašnu, usku - kao stipendij. Uzalud čeka prior samostana na svoga nevjernog brata. Morat će da se navikne da ga čeka godine i decenije, jer je Erazmo Rotterdamski već odavno sebi podijelio dopust od redovničkog života, a ujedno je izvojštio sam sebi za cijeli svoj život slobodu od bilo kakve stege. * 29 Cambrajski biskup podijelio je mladom đaku uobičajni stipendij. Bila je to očajno škrta

đačka plaća, dana tridesetogodišnjem mužu. S jetkom ironijom krsti Erazmo štedljivog pokrovitelja imenom "Antimecenasa". S osjećajem dubokog poniženja mora, navikao na slobodu, razmažen opulentnim biskupskim stolom, stanovati u "domus pauperum" u proslavljenom "College Montaigu" koji mu nije nikako prijao ni asketskim svojim pravilima ni surovom moralnošću svog pravca. Taj duhovni zatvor, smješten u Quartier Latin na Mont Saint-Michel (u okolici današnjeg Panteona) visokim zidom ograđuje zanimljivi svijet i život studenta Erazma od njegovih svjetovnih kolega, koji su veselo provodili vrijeme. Kao o zatvoru ili popravilištu govori Erazmo o tom teološkom zatvoru najljepših godina svoje mladosti. Imajući - što je za tu epohu bilo čudo - novovjeke poglede na pitanja higijene ne prestaje da se tuži u listovima na stanje stvari upadajući iz jedne lamentacije u drugu. Spavaonice nezdrave: zidovi hladni kao led, jedva malo okre-čeni; spavaonice neposredno graniče sa zahodima. Nitko nije kadar da proboravi duže vremena u tom zakislom "octenom kolegiju", a da ne oboli na smrt ili da ne plati toga životom. Hrana je također nemoguća: jaja gnjila, meso usmrđeno, vino ukiseljeno. Noć je valjalo provoditi u neslavnim borbama s gamadi. "Dolaziš li iz Montaigu?" - ruga se na jednom mjestu u svojim Kolokvijama. - "Nesumnjivo si uresio glavu lovor-vijencem?" "Ne, buhama" - glasi odgovor. Tadašnji samostanski odgoj nije se žacao ni primjene tjelesne kazne. AH ono, što je u ime otvrdnu&a duše i tijela strpljivo podnosio u tom istom zavodu dvadeset godina kasnije fanatični asketa, Lovola - bič i šibu - protivi se nervoznoj, nezavisnoj prirodi Erazma Rotterdam-skog. Gadi mu se i način obuke; brzo upoznaje duh skolastike s njezinim izumrlim formalizmom, s nje30 zinim jalovim, talmudski vještim domišljatostima. Sve mu se to gadilo. Njegova se umjetnička priroda buni - ne tako veselo i s nasladom kao kasnije Rabelais, ali s isto takim prezirom - protiv nasilja duha na toj prokrustovoj postelji. "Nitko od onih, koji su se ikada sastajali s muzama ili gracijama, nije kadar shvatiti misterija te nauke. Sve, što si stekao od bonae litterae moraš izgubiti ovdje, moraš dati od sebe sve, što si upio iz vrela Helikona. činim što mogu, da ne izustim nijedne latinske riječi, ništa, što bi odisalo čarom ili duhovitošću. I u tom sam pokazao već napredak, da će vjerojatno biti spremni da me jednog dana priznaju jednim od svojih." Napokon mu nametne bolest već odavna toliko priželjkivanu izliku, da pobjegne iz tog mrskog zatvora tijela i duha dakako uz cijenu da se odrekne stepena doktora teologije. Poslije kratkog odmora vraća se uistinu u Pariz, ali ne više u "octeni kolegij", u "College-vinaigre." Voli da se uzdržava od podučavanja i korepeticija, koje daje mladim, bogatim Nijemcima i Englezima: u svećeniku se pobudila samostalnost umjetnika. Ali posred toga napola sredovječnog još svijeta nije predviđena samostalnost čovječjeg duha. Izrazitim graduiranjem odjeljeni su jedni od drugih svi staleži: svjetovni i duhovni kneževi, klerici, cehovi, vojnici, činovnici, obrtnici, seljaci. Svaki specijalni stalež čini ukočenu skupinu i brižno se ograđuje od svakog provalnika. U tom sustavu svijeta nema još mjesta za stvaralački duh, za učenjaka, za oslobođenog umjetnika, za muzičara. Honorari, koji u konsekvenciji kasnije osiguravaju nezavisnost, nisu još bili izumljeni. Višem duhu ne ostaje međutim nikakav drugi izbor nego da se upregne u službu jednog od vladajućih staleža. Mora postati slugom "3! kneževa ili Božjim slugom. Zaradi toga, što se umjetnost nije još smatrala za samostalnu snagu, mora se umjetnik trsiti da stekne naklonost moguć-nika, mora ostati favorit milostivog gospodina, isprositi sebi ovdje neki benificij, tamo opet pensiju, mora - sve do vremena Havdna i Mozarta - savijati kičmu u običnom krugu poput lakaja. Mora, u koliko ne će da umre od gladi, da se taštima ula-giva praznim dedikacijama da zastrašuje kukavice pamfletima, a da bogate zasipava listovima, u kojima moli milostinju. Neprestano, u koliko mu nije pošlo za rukom, da dobije stalno osiguranje sa strane jednog ili mnogih pokrovitelja, mora voditi sve novu i novu nedostojnu borbu za kruh, koja ga ponižava. Na taj je način vegetiralo deset ili dvadeset pokoljenja umjetnika, počevši od Waltera von der Vogehveide pa sve do Beethovena, koji kao prvi traži od

svojih mogućnika ponosno svoje umjetničko pravo i bez obzira ga uzima. To ponižava-nje, to smjerno obaranje čela i laskanje nije bilo uostalom tako velika žrtva sa strane tako sarkastičnog čovjeka, koji osjeća svoju vlastitu visinu duha, kakav je bio Erazmo Rotterdamski. Rano je skroz na skroz progledao varavu igru društvenog svijeta i kao nebuntovna narav primio je bez prigovora prava, koja su mu nametale dužnosti, nastojeći da ih što vještije prelomi i obiđe. Unatoč tomu njegov put k uspjehu nije prestajao da bude manje mučan, a sigurno nije bio vrijedan zavisti. Sve do svoje pedesete godine života, - tada su se redom monarhi i kneževi otimali za njega, a pape i reformatori su se obraćali na njega molbama, tada su ga salijetali tiskari, a bogataši su smatrali svojom čašću da mu mogu poslati kući dar - uzdržavao se. Erazmo od darovanog, često štaviše isprošenog kruha. S posijedenom već kosom mora se još neprestano savijati i klanjati. Bezbrojne su njegove ponizne posvete (dedikacije), njegove laskave po32 slanice. Ispunjuju one pretežni dio njegova dopisivanja; njegove molbe za milostinju stilizirane su s takvom vještinom, s takvim majstorskim umjećem da bi sabrane u knjigu predstavljale klasični priručnik za molioce (suplikante). Ali pod tim, često sažaljenja vrijednim nedostatkom ponosa i dostojanstva krije se u njega odlučna, impozantna volja, da steče i održi nezavisnost. On je laskavac u svojim listovima, da bi mogao u svojim djelima biti što iskreniji i istinoljubiviji. Dopušta da ga svi obasipaju darovima, ali se ipak ne da ni od koga kupiti. Odbacuje sve, što bi ga moglo trajno vezati s bilo "kakvom naročitom ličnošću. I ako je stekao već međunarodnu slavu kao učenjak, kojemu su na desetke sveučilišta nudili katedre, voli da zauzima skromni položaj korektora u tiskari Aldusa u Mlecima ili također da bude maršal puta i maršal dvora mlađahnih engleskih aristokrata ili jednostavno parazit u kući bogatih znanaca. Sve to dakako samo dotle, dokle se njemu samomu sviđa, ne ostajući nigdje dugo vremena na jednom mjestu. Ta uporna, ¦odlučna volja, da osigura sebi slobodu, ta averzija da služi trajno bilo komu učinila je Erazma nomadom kroz cijeli njegov život. Neprekidno je putovao po svim zemljama: danas je u Holandiji, zatim •opet u Engleskoj, a već kasnije u Italiji, Njemačkoj ili Švajcarskoj. Putuje najviše od svih učenjaka svoga vremena i upoznaje najviše zemalja. Nije nikada ni potpuno siromašan ni veoma bogat, uvijek kao Beethoven "viseći u zraku". Ali to "povlačenje i potezanje" draže je njegovoj filozofijskoj mental-nosti nego kuća i kućno ognjište. Voli, da fungira kratko vrijeme kao skromni tajnik biskupa nego da postane i sam biskup na stalno i uvijek. Radije mu prija kratkotrajna služba u ulozi kneževa savjetnika, nagrađenog za to sa pregršt dukata nego da zauzima službu svemoćnog kancelara vladara-kneza. Voden nepopravljivim tajnim instinktom izbjegava 3 33

taj čovjek duha svaku vlast izvana, svaku karijeru.. Moć u sjeni, onih, koji imaju vlast, u sjeni moguć-nika, odijeljen od svake odgovornosti, u tihoj sobi,, čitati dobre knjige i pisati stihove, ne biti ničiji naredbodavac, ali također nikomu ni podređeni podanik - na tom je počivao kroz cijeli život pravi ideal Erazma Rotterdamskog. U ime te slobode duha. koracao je nejedamput tamnim, nerijetko štaviše krivim putevima, koji su svi smjerali jednom i istom cilju: učvršćenju nezavisnosti njegove umjetnosti, njegova života. Svoje pravo područje djelovanja otkriva Eraz-mo Rotterdamski kao 31-togodišnji čovjek. Do tog' je vremena prebivao u samostanskim ćelijama okružen tijesnim, plebejskim duhovima. Spartanski običaji, koji su vladali u sjemeništima, duhovni pritisak skolastike - sve je to bilo za njegove suptilne, osjećajne, novosti željne živce pravo mučenje. Njegov duh, koji je bio predisponiran, da obuhvati daleke horizonte nije se mogao razvijati u duševno tijesnim granicama. Ali ta sol i ta

gorčina bili su mu potrebni, da ga nadahnu ovom besprimjernom že-đom za upoznavanjem svijeta, ovom nepopravljivom potrebom slobode. Samostanski odgoj i stega naučili su ga kroz tako dugo vrijeme, da zamrzi svako ograničenje, tupu tjesnoću i doktrinarsku jednostranost, da zamrzi sve, što je brutalno i despotski vladarsko kao stvari ispod dostojanstva čovjekova. Upravo to, da se Erazmo Rotterdamski susreo sa srednjim vijekom tako izbliza i da je tako osjetljivo iskusio na svojoj koži pritisak okova učinilo ga je, da je bio vjesnik novih vremena. Poveden u Englesku od jednoga; od svojih mladih učenika, lorda Montjova po prvi put s neizmjernim usrećenjem diše atmosferu kulture duha, koja krijepi. U dobar 34 uk.-i čas je došao među anglosaski svijet. Poslije beskonačnog rata Bijele i Crvene Ruže, koji je pustošio /ciniju u tečaju decenija, proživljava Engleska po-11< >vo blagoslov mira i svuda, gdjegod se rat i poli-nk;i nadu na drugom planu, može umjetnost i na uspijevati i razvijati se slobodno. Po prvi se otvaraju oči skromnog, bijednog samostanskog ihvnika i privatnog" učitelja da postoji sfera, u kojoj ;i- za jedine snage smatraju: duh i znanost. Nitko ;;a tu ne pita za njegovo nezakonito rođenje, nitko ne broji mise ni molitve, koje on obavlja. Cijene ga kao umjetnika, kao intelektualca, kao čovjeka, koji govori biranom latinštinom, koji drži govore na gladak, vješt i duhovit način, pa ga stoga upravo zaradi tih vrlina rado primaju u veoma distingvira-nim društvima. Istinski ushit izaziva u njemu čudesno gostoljublje Engleza, očarava ga plemeniti nedo-.slatak predrasuda. . . . "de ces grands Mvlords, Accords, beaux, cl courtois, magnanimes et forts". Kako ih veliča Ronsard. U toj zemlji javlja se pred njim različiti način mišljenja. Unatoč tomu, da je Wiclif odavna već zaboravljen, sačuvalo se u Oxfordu i nadalje slobodnije, smionije poimanje teologije. Tu napokon nalazi Erazmo učitelje grčkog jezika, koji pred njim otvaraju novi klasicizam. Najsnažniji duhovi, najodličniji ljudi postaju njegovi prijatelji i pokrovitelji. Mladi kralj dapače Henrik VIII., tada još knez nalaže, da mu predstave skromnog svećenika. To donosi Erazmu poštovanje za sva vremena, što svjedoči, kakav je snažan dojam izazvao svojim držanjem. Najplemenitiji tadašnji duhovi: Toma Morus i John Fisher postaju njegovim najbližim prijateljima, John Colet i nadbiskupi: Warham i Cranmer prijateljski ga podupiru. Sa strastvenom žedom upija u sebe mladi humanist onu atmosferu, punu duhovne emanacije iskorišćujući vrijeme iskazivane mu gostoljubivosti na mnogostruko prošire35 nje i produbljenje svoga znanja. U saobraćaju s engleskim aristokratima, u razgovorima s njihovim ženama i prijateljima nastoji da njegove društvene forme postanu što suptilnije. Pouzdanje u samog sebe, oslonjeno na svijesti zauzetog položaja, pridonosi k brzom preobraženju Erazma. Nespretni, plašljivi svećenik prerušava se brzo u neku vrstu mladog abbea, koji nosi habit, kao večernje odijelo. Počinje da se brine za što odličniju vanjštinu, za elegantno odijelo, za društveni ton, uči jašiti i loviti. Njegov u engleskim, aristokratskim kućama usvojeni odlični način držanja koji se tako oštro razlikuje od prostačkog nezgrapnog držanja pokrajinskih humanista pridonio je u znatnoj mjeri da mu osigura ime čovjeka., koji dominira nad okolinom svojom kulturom duha. Našavši se u središtu političkog svijeta, povezan srdačnim pobratimskim vezama duhovne srodnosti s najjačim duhovima crkve i dvora stekao je ove široke horizonte, koji obuhvataju svemir, horizonte, kojima se divio svijet. "Pitaš me - piše s veseljem jednom od prijatelja - da li ljubim Englesku. U koliko si mi ikada vjerovao, molim Te, izvoli mi povjerovati i ovog puta, da nikada ništa nije na me utjecalo jednako dobro. Nalazim ovdje tako ugodnu, zdravu klimu, a ujedno tako mnogo kulture i učenosti - ne učenosti banalne, koja cjepidlačari nego dubokog, eksaktnog znanja i klasičnog obrazovanja, jednako na području latinskog kao i grčkog jezika tako da, osim za onim stvarima, što

se tamo mogu vidjeti, malo čeznem zai Italijom. Kolikogod puta slušam nagovaranja svoga prijatelja Coleta, čini mi se kao da prisluškujem samoga "Platona. A je li ikada priroda stvorila dobrohotnije, delikatnije i sretnije biće od Tome Mora?" U Engleskoj se izliječio Erazmo od Srednjeg Vijeka. 36 Ali cijela ta ljubav prema Engleskoj nije ga učinila Englezom. Vraća se iz nje kao kozmopolit, kao građanin svijeta, kao oslobođena priroda, kojas obuhvaća svemirske vidokruge. Odatle je njegova ljubav uvijek tamo, gdje vlada znanje, kultura, knjiga i nauka. Za njega ne dijele zemlje i rijeke i mora kozmos, a ne dijele ga ni staleži, rase i klase. On poznaje samo dva sloja: aristokraciju obrazovanja i duha kao gornji svijet, plebs i barbarstvo kao donji. Odatle je njegova domovina tamo, gdje vlada knjiga i riječ, "eloquentia" i "eruditio". To tvrdokorno ograničavanje na krug duhovne aristokracije, posred tako tankog sloja kulture, lišava u neku ruku Erazma Rotterdamskog i njegovo djelovanje trajnih korijena. Kao istinski kozmopolit ostaje on svuda gost, nigdje ne preuzima običaja i karakterističnih crta dotičnog naroda, nigdje ne posuđuje ni jednog živog jezika. Na svim svojim bezbrojnim putovanjima mimoilazio je upravo mimo najhitnijih elemenata pojedine zemlje ne obraćajući na njih nikakve pažnje. Italija, Francuska, Njemačka i Engleska sastojale su se za njega od nekoliko desetaka ljudi, s kojima je on mogao uglađeno razgovarati; u pojedinim gradovima postojale su za nj sama knjižnice. Osim toga je promatrao, gdje su gostione uajčišće, ljudi najuljudniji i vina najslađa. Sve drugo osim kulta knjige bilo je za nj za-Ivoreno. Ne gleda ni na slike niti sluša glazbe. Ne obraća pažnje ni na to, da su u Rimu stvarali Lio-nardo, Raffael ili Michelangelo. Oduševljenje papa /a umjetnost kori kao suvišnu rasipnost kao anti-cvangeličku ljubav za sjajem. Erazmo nije nikada ritao Ariostovih strofa, u Engleskoj mu je Chaucer lud, kao što mu je u Francuskoj tuda francuska poezija. Njegovo je uho bilo uistinu otvoreno samo 37 "za jedan jezik, za latinski. Gutenbergova umjetnost bila je za njega jedina muza, s kojom se pobratimio,. on, najsuptilniji tip književnika, koji može pojmiti sadržaj svijeta pomoću slova (litterae). Jedini put, kojim je dolazio u doticaj sa stvarnošću, bio je put pomoću knjiga, s kojima je imao više posla nego sa ženama. "Ljubio je knjige, jer su bile tihe, nisu pokazivale svoje nadmoći i bile su neshvatljive i ne-jpristupne masi. U tom je vidio jedinu povlasticu obrazovanih posred općega bespravlja svijeta. U toj je samo sferi mogao on, inače štedljivi čovjek da postane rasipnikom. I ako je pokušao da sa posvetama sebi priskrbi novaca, činio je to jedino u svrha, da može kupovati uvijek više i više grčkih i latinskih klasika. On je ljubio knjige ne samo zaradi njihova sadržaja nego ih je obožavao na ćutilni način; kao jedan od prvih bibliofila divio se samom ¦njihovu postojanju i postanku, njihovoj divnoj, priručnoj i istodobno estetičkoj formi. Najraskošniji i najblaženiji momenti u njegovu životu su bili, kad je mogao stojati kod Aldusa u Mlecima ili kod Froba u Baselu u niskoj sobici za štampanje među radnicima, da prima iz tiska još vlažne arke, da u zajednici s majstorima ove umjetnosti stavlja urese i nježne inicijale; kao lovac oštrog vida sa svježe zašiljenim perom nabada tiskarske pogreške ili brzo zaokružava na mokrim listovima latinsku frazu čistije I klasičnije. Rad na knjigama i za knjige bila je najprirodnija forma njegove eksistencije. Na taj način nije Erazmo Rotterdamski nikada ni živio u narodima i zemljama nego nad njima, u nekoj tanahnijoj, prozirnijoj atmosferi, u tour d'ivoire umjetnika akademika. Ali s tog tornja, koji je bio posve sagrađen od knjiga i rada virio je s iskrenim interesom dolje, on, drugi Linkej, kako bi slobodno, jasno i pravedno vidio i shvatio živi život. 38 Shvatiti i to uvijek bolje shvatiti bila je jedina prava naslada ovoga znamenitog genija. U strogom .mislu ne može se možda Erazmo nazvati nikako dubljim duhom; on ne ide u onu skupinu ljudi, koji umiju o jednom pitanju razmisliti do kraja; nije jedan od velikih duhova, koji preobrazuju svemir i koji su kadri da ga obdare planetarnim sustavom, l'.razmove su istine zapravo samo

razjašnjenja. Pa i ako se njegov duh nije odlikovao osobitom dubinom, karakterizirala ga je ipak neobična opsežnost. I) koliko ne pripada Erazmu slava dubokog mislioca, valja priznati, da je bio slobodouman u smislu Vol-tairea i Lessinga, koji gleda svijet i stvari trijezno, razborito i jasno. Bio je prosvjetitelj u najplemenitijem značenju te riječi. Širenje jasnoće i poštenja bilo mu je prirodna funkcija. Gadila mu se svaka zbrka, organski je zazirao od svega mističnog i metafizičkog; poput Goethea nije ništa tako mrzio kao "nebulozno". Privlačila ga je i mamila daljina, a ne dubljina: nije se nikada naginjao nad Pasca-lovim "ponorom", nije poznavao potresa Luthera, Lovole ili Dostojevskog, ni onih strašnih kriza, koje su već tajanstveno srodne sa smrću i ludilom. Sve pretjerano ostalo je tuđe njegovoj naravi, sklonoj na razmišljanje. Ali s druge strane nije nijedan čovjek Srednjeg vijeka bio tako praznovjeran kao on. Vjerojatno se tiho smješkao gledajući grčeve i krize svojih suvremenika, paklenske vizije Savonarole, panički strah Luthera, astralne fantazije Paracelsusa; razumio je i umio je da učini razumljivim samo ono, što je bilo uistinu jasno i shvatljivo. Jasnoća je bila organička, prirođena osebitost njegova pogleda; štogod je osvjetljivao svojim nepodmitljivim okom bilo je odmah jasno i sređeno. Zahvaljujući kristalnoj prozirnosti mišljenja i uviđavnosti osjećaja postao je Erazmo velik razjašnjivač svega, kritik vremena, odgajatelj i učitelj svoga vijeka, učitelj ne samo za svoje pokoljenje nego i za svoje bližnje, 39 jer svi prosvjetitelji, slobodni mislioci i enciklopedisti osamnaestog vijeka i mnogi pedagozi devetnaestog vijeka su duh od njegova duha. U svemu trijeznom i poučnom krije se opasnost da se pretvori u filistrozno; ako nam se prosvjetiteljstvo sedamnaestog i osamnaestog vijeka gadi radi svoga drzovitog pretencioznog sofističkog "umovanja", nije to Erazmova krivnja. Krivnju valja pripisati radije majmunskom oponašanju Eraz-move metode, pri čemu oponašatelji nisu imali-Erazmova duha,. Svim onim sitnim duhovima nedostajalo je zrnca etičke soli, one suverene superiornosti duha, koja čini listove i dialoge njihova majstora tako interesantnim i pridaje im toliko pre-čudesnoga literarnog ukusa. U Erazmu je uvijek balancirao neki veseli podrugljivi hir s dostojanstvenom učenošću. Bio je dosta jak da se može sa svojom duhovnom snagom i poigrati; nada sve je1 umio da žonglira blistavom ali ne zločestom, ka-ustičkom ni malicioznom dosjetljivošću, koju je od. njega baštinio Swift, a zatim Lessing, Voltaire i Shaw. Kao prvi veliki stilist novog vremena umio je Erazmo Rotterdamski da žmirkajući prišapne neke. heretičke istine, umio je, da najškakljivije stvari s genijalnom drzovitošću i nenadmašivom vještinom protura i prokriomčari u svoja djela unatoč budnoj cenzuri; bio je on opasni buntovnik, koji sam sebe nije nikada izvrgavao opasnosti, jer je bio zaštićen učenjačkim talarom ili brzo navučenim odijelom vragoljana, luđaka. Za desetinu onih smionih stvari, koje je Erazmo u svojim djelima iznio, drugi su došli na lomaču samo zato, jer su ih nespretno iz-brbljali; Erazmove knjige uzimali su pape i crkveni knezovi, kraljevi i vojvode te su autora štavišeobasipavali dostojanstvom i darovima. Zahvaljujući svomu literarno-humanističkom umjeću vanjskog preoblačenja uspjelo je Erazmu, da zapravo cijeli taj eksplozivni materijal Reformacije prokriomčari: 40 u samostane i kneževske dvorove. S njime počinje-- svuda je on bio pionir - majstorstvo političke proze od njezine cijele skale pjesništva sve do bodrog paskvila. Iz njegova duha izvirala je ona krilata umjetnost plamenite riječi, koja se tako čudesno usavršena od Voltairea, Heinea i Nietzschea; ruga svim svjetovnim i duhovnim vlastima i koja je za postojeći poredak stvari bila opasnija nego grubi otvoreni napadaj teških napadača. Zahvaljujući Erazmu postaje književnik po prvi put evropska sila uz druge sile. I činjenica, da on književnost nije upotrijebio za disoluciju i huškanje nego sama-za spajanje i zajednicu, znači njegovu trajnu slavu. Erazmo Rotterdamski nije bio odmah od početka takav veliki pisac. čovjek njegove vrste mora ostarjeti, da uzmogne vršiti utjecaj na svijet. Pascal, Spinoza, Nietzsche mogu umrijeti mladi, jer njihov sabrani duh, njihov duh sinteze nalazi upravo u najužim i najzbijenijim oblicima savršenstvo izražavanja. Nasuprot tomu Erazmo, duh, koji sabire, traži, komentira i komprimira,

koji crpi građu za predenje misli ne samo iz samoga sebe nego je stiče i iz vanjskog svijeta, ne djeluje svojim intenzitetom nego svojim ekstenzitetom. Erazmo je bio više: umjelac nego umjetnik; za njegovu vječno spremnu,, budnu inteligenciju pisanje je samo drugi oblik, razgovora; ono nije za njegovu duhovnu pokretnost značilo nikakav osobit trud i on sam izjavljuje jedamput, da mu je manje napora zadavalo da napiše jedno djelo negoli da pročita korekturu kojeg djela. Ne treba ni da se raspaljuje ni da se uzbuđuje; njegov je razum i onako brži nego li ga može slijediti riječ. "Meni se činilo", piše mu Zwingli "kad .sam čitao Tvoj spis, kao da te čujem gdje govoriš i kao da vidim, kako se pokreće Tvoja malena, ali 41 -okretna figura". Što lakše piše, to je sve uvjerljivije; što više stvara, to stvarnije djeluje. Prvo djelo, koje Erazmu donosi slavu, zahvaljuje svoj uspjeh slučaju ili još bolje nesvijesnoj spoznaji atmosfere vremena. U tečaju godina mladi je Erazmo sastavio u svrhu obuke za svoje učenike zbirku latinskih citata. Kod jedne zgodne prilike dao ju je u Parizu tiskati pod imenom "Adagia". I nehotice je izišao ususret snobizmu vremena, jer je upravo tada latinski jezik bio u velikoj modi i svaki čovjek literarnog ranga - ta zloporaba siže sve do našeg vijeka - smatrao je svojom dužnosti, da svoje pismo ili raspravu uresi latinskim citatima. Spretni Erazmov izbor citata prištedio je svim humanističkim snobovima da čitaju klasike. Ako netko piše pismo, ne treba da odsada valja i prelistava duge folijante, jer on zahvaljujući Erazmu može lako kao na udicu da uhvati ovu ili onu lijepu floskulu iz "Adagia". I budući da su snobovi u svim vremenima brojni, Erazmova je knjiga brzo pro-krčila put; na desetke izdanja - svako je dalje izdanje sadržavalo više citata nego prethodno - tiskalo se u svim zemljama. I tako je najedamput ime nahočeta i bastarda Erazma postalo slavno u cijelom evropskom svijetu nekoliko dialoga u svrhu da što lakše nauče latinski, a već se iz toga stvara za tri generacije jedna čitanka. Kada misli, da je u svojoj "Pohvali gluposti" napisao tek šaljivu satiru, rasplamsava tom knjigom revoluciju protiv autoriteta. Novim, komentiranim prijevodom biblije iz grčkoga na latinski, udara temelje nove teologije. Kada je za jednu pobožnu ženu, koja je jadikovala radi nereligiozne ravnodušnosti svoga muža, za nekoliko dana napisao utješnu knjigu, stvorio je katekizam nove evan-geličke pobožnosti. Ni ne ciljajući nikada svijesno pogađa uvijek u glavno središte. čega god se suvereno dotakne slobodni i smioni duh, postaje novost^ za svijet, koji je okovan u preživjelim predodžbama. Tko naime samostalno misli, misli ujedno najbolje i najprobitačnije za sve.

Jednokratni uspjeh ne dokazuje ništa o karijeri pisca. Ponavlja li se uvijek i uvijek, opet i svaki put na drugom području, tada se označuje pravi poziv i zvanje, tada je očit osobit instinkt kod ovog umjetnika. Ta se snaga ne da pojačati, ta se umjetnost ne da izučiti; nikada ni Erazmo pišući - ne cilja svijesno na uspjeh; ali svaki put na veoma neočekivani način nailazi na uspjeh. Održavajući sa svojim privatnim učenicima "colloquia" piše za njih 42 43 ;¦ SLIKA "Lice Erazma Rotterdamskog je jedno od najrječitijih, najodlučnijih lica, koje poznajem" reče Lavater, kojemu doista nitko ne će zanijekati izvrsno poznavanje fizionomija. Kao odlučno lice, kao lice, koje govori o jednom novom ljudskom. tipu osjećali su ga i veliki slikari svoga vremena. Ne

manje nego šest puta izvršio je u različitim: njegovim godinama contrefait, velikoga "Praecep-tora mundi" najprecizniji od svih portretista, Hans Holbein; dva puta - Albrecht Durer; jedamput Quinten Matsvs. Nijedan drugi Nijemac ne može se ponositi sličnom proslavljenom ikonografijom. Mogućnost, da jedan umjetnik smije portretirati Erazma, lumen mundi, bila je ujedno poklon, javno iskazan veličini univerzalnog čovjeka, koji je ujedinio odjeljene predstavnike cehova pojedinih umjetnosti u jedno jedino humanističko bratstvo prosvjete. U Erazmu su uzveličali slikari svoga pokrovitelja, velikoga prvoborca nove moralne organizacije svijeta. Stoga su ga na svojim plohama prikazivali sa svim njegovim insignijama ove duhovne moći. Kao ratnik sa svojom opremom, šljemom i mačem, plemić sa grbom i geslom, biskup s prstenom i u ornatu tako se javlja na svakoj slici Erazmo vojskovođa novootkrivenog oružja kao čovjek s knjigom. Svi ga bez izuzetka slikaju, okruženog knjigama kao nekom vojničkom četom; uvijek, gdje piše i stvara: kod Diirera drži u lijevoj ruci crnilo, a u desnoj pero, pokraj njega leže pisma, a pred njim folijanti u gomili. Holbein ga jedamput prikazuje, kako je ruku naslonio na knjigu koja nosi simbolički natpis 44 "Heraklova djela" - vješti poklon, kojim slavi titan-sku snagu djela, koja je on izvršio. Drugi ga put gleda, kako on polaže ruku na glavu starorimskog boga, Terminusa formulirajući i stvarajući na taj način "pojam". Uvijek pak istodobno s prikazivanjem tjelesnog lika Erazmova biva akcentuirana "njegova suptilnost, duboka promišljenost, mudra bojazan" (Lavater). Uvijek su naglašene njegove crte mislioca, istraživača, autoanalitika, što inače produhovljenom njegovu naličju podjeljuje neprispodobivi i nezaboravni sjaj. Ali samo po sebi, promatrano čisto s tjelesnog stanovišta samo kao maska, kao površina bez obzira na snagu, koja se iznutra sakuplja u njegovim očima, nije se Erazmovo lice ni u kojem slučaju moglo nazvati lijepim. Priroda nije ovoga duhovno bogatog čovjeka odviše obilno obdarila u tjelesnom pogledu. Darovala mu je samo neznatnu mjeru istinske životne punoće i vitalnosti: sasvim: maleno tijelo, usku glavu umjesto krepkog, zdravog i otpornog tijela. U žilama je njegovim strujila tanka, bijela krv bez temperamenta, a osjetljive je živce obavijala delikatna koža s bolježljivom bojom, koja se godinama mežkurala poput sivog, krhkog pergamena i raskomadavala u tisuće nabora i brazda. Posvuda se •osjeća taj nedostatak vitalnosti; kosa, prerijetka i nezasićena pigmentom priljubljuje se bezbojnim pramovima k sljepoočicama, ruke siromašne krvlju svijetle prozirne poput alabastra, odviše oštri nos strši, gledan iz ptičje perspektive, preusko izrezane, previše sibilinske su mu usnice sa svojim slabim glasom; premalene su mu i prikrivene oči unatoč svoj njihovoj snazi svijetla; nigdje ne plamsa življa boja, nijedna se puna forma ne zaokružava u ovom strogom radinom i asketskom licu. Teško je sebi predstaviti toga učenog čovjeka mladim, kad je jašio konja, plivao i kada se mačevao. Kada se sa ženama šalio ili dapače milovao okružen od vjetra

i nevremena, glasno govoreći i smijući se. Nehotice nam pri razgledanju ovoga suptilnog, malo konser-vativno suhog redovničkog lica padaju na um zatvoreni prozori, vrućina ugrijane peći, prašina knjiga, noći provedene u učenju bez sna i dani provedeni u neprekidnom radu; nikakva toplina, nikakva emanacija snage ne izvire iz tog lica i uistinu zebao je Erazmo; taj se čovječuljak navikao da sjedi u sobi, oblačio u odijela širokih rukava, debela i podstavljena krznom; u vječnom strahu od propuha pokriva uvijek sa barretom od kadife glavu, koja je prerano oćelavjela. To je lice čovjeka, koji ne živi u životu nego u mišljenju, čija snaga ne leži u čitavom njegovom tijelu nego se jedino skuplja u koštanom svodu iza sljepoocica. Nemoćan prema stvarnosti, ima Erazmo samo u radu mozga cijelu zalihu istinske svoje životnosti. Jedino zahvaljujući toj duhovnoj auri poprima Erazmovo lice svoje značenje: neprispodobiv, nezaboravan je zato portret iz Holbeinova kista, na kojem je genijalni slikar prikazao Erazma u

najsvetijem času, u stvaralačkom zanosu rada. Taj portret majstorsko Holbeinovo djelo i možda najsavršeniji slikarski prikaz jednog književnika u času, kada se proživljena riječ magički pretvara u vidljivi znak pisma. Sjetimo se samo slike - a tko bi ju mogao zaboraviti, makar ju je samo jedamput vidio! -: Erazmo stoji pred svojim stolom za pisanje i osjeća se nehotice sve do najnježnijih živaca, da je on sam. U ovom prostoru vlada potpuna tišina, vrata iza leda čovjeka pri radu moraju biti zatvorena, nitko ne ide, ništa se ne miče u uskoj ćeliji. Da se događalo unaokolo ma štogod, izmaklo bi pažnji čovjeka, koji je zadubljen u svoje misli i koji je zanesen u transu stvaranja. Njegova nepomičnost odiše kamenitim mirom, ali pogledamo li ga pobliže, onda opažamo, da to nije stanje mira, nego da je on potpuno zaronuo u sebe, u svoje tajanstveno stanje 46 koje je isključivo u dubini duše. U najnapetijoj;' koncentraciji slijedi svijetlo njegovih zjenica, koje svijetli plavkasto, za riječima pisma na bijelom listu, gdje desna, uska, tanka gotovo ženska ruka vuče: svoje znakove, pokorna svojoj zapovjedi, koja dolazi odozgor. Usta su zatvorena, čelo svijetli tiho i hladno; čini se, da pero mehanički i lagano stavlja svoja slova na tihi list. Mali, naprijed nagnuti mišić između obrva odaje naprezanje njegova misaonog" rada, koji se vrši nevidljivo, gotovo nezamjetljivo. Ovaj mali, grčeviti nabor u blizini stvaralačke sfere-mozga dopušta da gotovo nematerijalno osjetimo bolesnu borbu, da nađe adekvatni izraz, da nađe riječ, koja upravo otkriva misao. Mišljenje istupa tu upravo tjelesno i shvaća se: sve je u tom čovjeku: napetost, a tišina oko njega je prožeta tajanstvenim strujama; izvrsno je uhvaćen inače teško prisluškivani čas kemičkog pretvaranja duhovne materije u formu i pismo. Sate i sate možemo gledati tu sliku i prisluškivati tu zatitralu, uzbibanu tišinu, punu' stvaralačke misli, jer u simbolu Erazma u poslu-ovjekovječio je Holbein posvećeni autoritet svakog čovjeka duha, nevidljivu strpljivost svakoga istinskog umjetnika. Samo se u toj slici osjeća Erazmova individualna: bitnost; samo se u njoj naslućuje sakrivena snaga iza maloga kržljavog tijela, koje je sa sobom vukao taj čovjek duha kao dosadnu krhku puževu kućicu.. čitav je svoj život patio Erazmo od nepouzdanosti i krhkosti svog zdravlja, jer što mu je priroda uskratila na mišicama podijelila mu je preobilno na živcima. Uvijek već kao mladi čovjek trpi on neura-. stenički, a možda i hipohondrički na preosjetljivosti svojih organa, priroda je previše tijesno, previše kratko skrojeni zaštitni pokrivač razapeia nad njim; 47" •uvijek je ostalo jedno mjesto nezaštićeno i neosjetljivo. čas mu želudac uskrati funkciju, čas mu opet reumatizam trga udove, čas ga muče kamenci, čas ga štipa kao nekim kliještima podagra, svaki oštriji dah zraka djeluje na nadsenzitivnog Erazma poput hladnoće na šuplji zub. Njegova pisma sačinjavaju neprekidni izvještaj o bolesti. Nijedna mu klima ne prija potpuno; stenje za vrućine, magla ga čini melankoličnim; zazire od vjetra, smrzava se kod najblaže hladnoće, a s druge opet strane ne podnosi užarenih kaljeva na peći; svako isparivanje nečistog zraka prouzrokuje mu glavobolju i vrtoglavicu. Uzalud se neprekidno zamotava u krzna i debela odijela: sve to nedostaje da se normalno ugrije tijelo, svaki dan treba burgundca, da njegovu mlitavu krv pospješi u cirkulaciji. Ili ako je vino samo za jednu slamku kiselo, javljaju se već signali upozorenja u crijevima. Strastveno osjetljiv za dobro spremljeno jelo, izvrstan Epikurov učenik, neiska-zano se boji rdave hrane, jer mu se kod pokvarenog mesa buni želudac i već samo vonj riba sapinje mu grčevito grlo. Ova osjetljivost sili ga na razmaže-nost; kultura mu postaje prva potreba: Erazmo može samo fine i tople tkanine nositi na svom tijelu, može da spava samo u čistim krevetima; na njegovom stolu za rad svijetle samo skupocjene voštane svijeće umjesto uobičajenih luči od smole. Zaradi tih navika svako mu je putovanje odurna pustolovina i izvještaji vječnog putnika o tada još veoma zaostalim njemačkim svratištima sačinjavaju kulturno-historijski nenadoknadivi i podjedno zabavni katalog kletvi i pogrda. Svaki dan na putu kući u Basel ide pokrajnim putevima, kako bi iz daleka umakao osobito smradnoj ulici, jer svaki oblik smrada, buke, nečistoće, dima, a isto tako i u duhovnom području - surovosti i buke prouzrokuje njegovoj senzibilnosti ubitačnu duševnu muku.

48 Kada su ga jedamput prijatelji u Rimu poveli na borbu s bikovima, izjavljuje on s izrazom gađenja, da "ga ne vesele takve krvave igre, ti pre-ostaci barbarstva". Njegova unutrašnja nježnost trpi od svakog oblika nekulture. Očajan traži ovaj osamljeni higijeničar posred vijeka, u kojem je bila zanemarena kultura tijela u barbarskom svijetu istu onu čistoću, koju ostvaruje kao umjetnik, kao pisac u svom stilu i u svom radu. Njegov moderni, nervozni organizam imao je kulturne potrebe kasnijih vjekova, koje nisu njegovi suvremenici surovih kostiju, neosjetljive kože i željeznih živaca mogli ni shvatiti. Ali strah njegova straha je kuga, koja se tada ubitačno prenosila iz jedne zemlje u drugu. čim je čuo, da se ta crna zaraza pojavila makar gdjegod, pa bilo to i stotinu milja daleko, već su ga srsi prolazili; odmah je smotao svoje šatore i pobjegao u paničnom strahu posve ravnodušan prema tomu, da ga car zove na vijećanja ili da ga traže najzamamljiviji glasnici: pred samim sobom bio bi ponižen, sam bi se sebi zgadio, da vidi svoje tijelo, gdje ga rastače gamad, gdje je pokriveno osipom i gadnim ranama. Taj preveliki strah od bilo kakve bolesti nije Erazmo nikada tajio i kao pošteni čovjek zemaljskoga svijeta ne stidi se nikako da prizna, da "zadrhće pri samom imenu smrti". Jer kao svaki, koji rado radi i koji svoj rad shvaća ozbiljno, ne želi da pane žrtvom glupoga, ludog slučaja, besmislene zaraze. I upravo zato, jer sam dobro poznaje svoju urođenu tjelesnu slabost i jer poznaje svoju nervoznu i odatle osobitu ugroženost, štedi on i čuva svoje maleno osjetljivo tijelo s brižljivom ekonomijom. Kloni se obilnih gozbi, pazi brižno na čistoću i dobro pripravljenu hranu, bježi od zamamnih Venerinih draži, i prije svega se boji Marsa, boga rata. što više stari i što mu tjelesne osjetljivosti zadaju veće muke, to svijesnije poprima njegova životna metoda karakter stalne, obrambene 4 49 borbe, kako bi za sebe spasio malo mira, sigurnosti i izoliranosti, što sve treba za svoju jedinu životnu nasladu, za rad. I samo zahvaljujući toj higijenskoj brižljivosti, tom ćutilnom odricanju Erazmu je pošlo za rukom upravo nešto nevjerojatno: da krhka kola svoga tijela vozi kroz najdivljiju i najpustiju epohu svih vremena, i to punih sedamdeset godina; a pri tom, da sačuva jedino, što mu je u njegovu opstanku bilo uistinu važno: svetost svoga pogleda i intaktnu slobodu svoga duha. S tako plašljivim živcima i takvom prevelikom osjećajnošću organa teško čovjek postaje junak; takva nepouzdana tjelesna konstitucija morala se neizbježivo odraziti na držanju i karakteru čovjeka. Dosta je da pogledamo na duhovno obličje Erazma Rotterdamskog, pa da se uvjerimo, kako je taj delikatni, slabi čovječuljak posred divljih snažnih priroda Renesanse i Reformacije bio malo sposoban za vođu stranke. "Nijedne crte izrazite prodorne smionosti", sudi Lavater po njegovu licu, a isto to vrijedi i o Erazmovu karakteru. Taj čovjek bez temperamenta nije dorastao istinskoj borbi. Umio je jedino da se brani metodom poznatih životinjica, koje su u času opasnosti simulirale mrtvilo iii su mijenjale boju; najradije se kod svake buke povlači u svoju puževu kućicu, u svoju radnu sobu. Samo iza nasipa svojih knjiga osjeća se duhovno slobodnim. Gotovo je mučno promatrati Erazma u sudbonosnim časovima, jer čim dođe do gustog, odšulja se žurno izvan zone opasnosti, osiguravajući svoj uzmak od svake nužne odluke neobvezatnim "ako" i "u toliko", balansira između "da" i "ne", zbunjuje svoje prijatelje i razbješnjava svoje neprijatelje. Tkogod je htio računati na njega kao svoga saveznika, osjetio bi se sasvim prevarenim. Jer Erazmo, kao nepokolebiva, nezavisna individualnost, ne će nikomu da ostane vjeran nego sebi samomu. Gadi mu se instinktivno svaka vrsta odluke, jer su one 50 obveze i dužnosti. Dante, čovjek, koji strastveno ljubi, bacio bi ga vjerojatno radi njegova hladnog držanja u predpakao "neutralnima", onim anđelima, koji u borbi između Boga i Lucifera ne će da pristanu ni uz jednu stranu ... quel cattivo ćoro Degli angeli che non furon rebelli Ne' fur fedeli a Dio, ma per se foro". Posvuda, gdje se traži odanost i preuzimanje potpune obaveze, povlači se Erazmo u svoju hladnu puževu kućicu izvan strančarstva, za nijednu ideju svijeta i za

nikakvo osvjedočenje ne bi bio spreman, da svoju glavu položi kao mučenik pod sjekiru. Nitko nije bio više svijestan od njega samoga te, svim suvremenicima poznate, slabosti karaktera. Rado je priznavao, da njegovo tijelo i njegova duša ne sadržavaju ništa od one materije, od koje se stvara priroda mučenika. Podjedno je prisvojio sebi za svoje životno držanje Platonovu skalu vrednovanja, da su pravednost i popustljivost prve vrline čovjeka: tek na drugom mjestu dolazi odvažnost. Erazmova se srčanost očitovala najvećma u tom, da je bio toliko iskren, te se nije stidio svoje strašlji-vosti (to je uostalom veoma rijedak oblik poštenja u svim vremenima). Kada su mu jedamput surovo prigovorili nedostatak borbene hrabrosti, odgovorio je smješkajući se i fino sa suverenom riječi: "To bi bio uistinu težak prigovor, kad bih ja bio švajcarski plaćenik. Ali ja sam učenjak i trebam mira za svoj rad." Jedini čvrsti elemenat u tom nesigurnom čovjeku bio je: neumorno i pravilno radini mozak, koji je funkcionirao kao odjeljeni, čudesno ispravni stvor izvan njegova krhkoga tijela. Taj mozak nije. poznavao nikakvih zapreka, nikakva umora, nikakva kolebanja, nikakve nesigurnosti. Od najmlađih godina svoga života sve do časa smrti djeluje s jed51.

nako jasnom snagom, koja na daleko sije svijetlo. Po mesu i krvi slabi hipohondar bio je Erazmo titan rada. Za svoje slabo tijelo, tako malo istrošeno, trebao je jedva više od tri do četiri sata spavanja u 24 sati; ostalih dvadeset sati neumorno je radio, čitao je, pisao, disputirao, kolacionirao i korigirao. Piše na putovanju, u kolima, koja se tresu, u svakoj gostioni pretvara svaki stol u radni pult. Biti budan značilo je za njega isto što i književno djelovati, a pisaljka mu je bila u neku ruku kao šesti prst ruke. Ušančen medu svojim knjigama i papirima promatra kao iz jedne camera obscura ljubomorno I znatiželjno sva zbivanja; nikakav napredak u znanostima, nikakav izum, nijedan pamflet, nijedan politički događaj ne može izmaknuti njegovu pogledu, koji neprestano vreba. Putem knjiga i pisama zna za sve, što se zbiva na okruglom svijetu. činjenica, da se to spoznavanje odigravalo gotovo samo putem pisanog i tiskanog slova, da se izmjena tvari sa stvarnošću kod Erazma vršila samo na cerebralnom putu, unijelo je dakako u njegovo djelo crtu akademizma, neku apstraktnu hladnoću; kao što je i njegovu tijelu tako je i njegovim djelima nedostajalo sočnosti i ćutilnosti. Samo okom mozga, a ne sa svim živim organima shvaća taj čovjek svijet, ali ta njegova znatiželjnost, žeđa za znanjem obuhvata sve sfere. Kao jedan pomični reflektor razasipa svoje svijetlo na sve probleme života i osvjetljuje ih pravilnom i bešćutnom oštrinom; to je potpuno moderni aparat mišljenja nenatkriljive preciznosti i veličanstvenog dosega. Jedva da koje polje suvremenog djelovanja ostaje neosvjetljeno; na svakom području mišljenja ovaj poticajni, nemirno lutajući i ipak jasno, bistro gledajući duh preteča je i pionir kasnije zbijenijeg truda. Erazmo je imao upravo magički instinkt vilinskog štapa, da proriče i predviđa. Osjećao je na svakom mjestu, mimo kojeg su njegovi suvremenici ravnodušno 52 prolazili, zlatne i srebrne žice problema, koji se upravo traže. On ih osjeća, njuši, on prvi na njih upozorava, ali se na tom zadovoljstvu otkrivača često najčešće iscrpljivao njegov nezadovoljeni interes, koji se daleko širio. Pravi pak rad otkopava* nja, prosijavanja i prosuđivanja prave vrijednosti tih zlatonosnih naslaga ostavlja svojim potomcima. Ovdje leži njegova granica. Erazmo (ili bolje: njegovo veličanstveno oko mozga) osvjetljuje samo probleme, on ih ne rješava: kao što njegovoj krvi, njegovu tijelu nedostaje strasti, koja pulzira, tako nedostaje njegovu stvaralaštvu vanjskog fanatizma, posljednje zagriženosti, bijesa jednostranosti. Njegov je svijet daljina, a ne dubljina. Stoga Je svako prosuđivanje ove znamenite f podjedno riadvremenske figure nepravedno, u koliko se obazire samo na njegovo djelo, a ne i na njegovo djelovanje. Erazmo je bio naime duša za mnogo

slojeva, konglomerat najrazličitijih sposobnosti^ zbroj, a ne jedinstvo. Smion i plašljiv, prodoran a ipak neodlučan prije posljednjeg udarca, borben u duhu, miroljubiv u srcu, tašt kao literat i duboko pokoran kao čovjek, skeptik i idealist, spaja on sve opreke u labavoj mješavini. Učenjak marljiv poput mrava, teolog slobodne misli, surovi kritik svoje epohe i blagi pedagog, nešto trijezni pjesnik i briljantni autor epistolarne umjetnosti, jetki satirik i nježni apostol svake čovječnosti - to je sve istodobno bilo u ovom opsežnom duhu; ti se elementi nijesu uzajamno suzbijali niti su se tiskali. Njegov talent nad talentima, da ujedinjuje sve suprotnosti, da rješava opreke, nije se očitovao samo u njegovu vanjskom životu nego je djelovao i pod njegovom vlastitom kožom. Po prirodi same stvari nije se iz takve mnogostrukosti moglo razviti nikakvo jedinstveno djelovanje i što mi nazivamo erazmovom supstancijom, erazmovskim idejama, našlo je u pojedinim njegovim nasljednicima zahvaljujući zbije53 nijoj formi izražavanja prodornije, izrazitije značenje nego u samom Erazmu. Njemačka reformacija i prosvjetiteljstvo, slobodno istraživanje biblije i s druge strane Rabelaisova i Swiftova satira, evropska ideja i moderni humanizam - to su sve ideje iz njegova mišljenja, a ne njegov vlastiti čin; posvuda je on dao prvi poticaj, svuda je pokrenuo probleme, ali su svuda problemi pretekli njega samoga. Rijetko su kada prirode, koje shvaćaju podjedno i prirode, koje izvršuju, jer dalekovidnost koči snagu udaranja, "rijetko se kada", kako veli Luther, "poduzima dobro djelo iz mudrosti i opreznosti, sve se mora zbiti u neznanju". Erazmo je bio svijetlo svoga stoljeća, drugi su bili njegova snaga: on je osvjetljavao put, a drugi su njime koracali, dok je sam on, kao izvor svjetlosti, ostajao u sjeni. Ali tko pokazuje putove u Novo isto je tako vrijedan poštovanja, kao onaj, koji prvi njima koraca; i oni, koji u nevidljivom djeluju, izvršili su svoj čin. 54 MAJSTORSKE GODINE Sretni neprispodobivi je slučaj u životu umjetnika, ako mu pode za rukom da nade tematski oblik umjetnosti, u koju može da harmonijski sabere sumu svojih darovitosti. To je pošlo za rukom Erazmu zahvaljujući blještavoj, sa savršenim majstorstvom izvedenoj ideji u njegovoj "Pohvali gluposti". Ovdje su se bratski našli na okupu učenjak, bogat opsežnim znanjem, surovi kritik suvremene mu epohe i satirični rugalac. U nijednom od njegovih djela ne prepoznajemo Erazma kao majstora kao u ovom najglasovitijem i jedinom djelu, koje se pobjedonosno oduprlo ništavilu vremena i slave. Pri tom je ovaj majstorski hitac, uperen u samo srce epohe, ispalila labava ruka kao u igri; u punih sedam dana i uistinu samo da olakša svoje srce -: ova je sjajna satira napisana na dušak. Ali upravo ova lakoća dala mu je krila i bezbrižnost u lijetu. Erazmo je tada imao preko četrdeset godina i nije samo neizmjerno mnogo čitao i pisao nego i s hladnim i skeptičkim okom duboko gledao u čovječanstvo. Nije mu se sviđalo. Vidio je, kako., malo moći ima um nad stvarnošću; vrlo mu se ludo činio čitav taj zbrkani život. Na koju je god stranu pogledao, vidio je svuda u duhu sonet Shakespearea: "Zaslugu poput prosjaka rođenu. I oskudno "ništa" opremljeno u sjaju, I umjetnost u lancima vlasti, i duh, lišen svih prava, i iskreno poštenje - nazvano glupošću." Tko je duže vremena bio siromašan kao on, tko je duge sate bio u mraku pred vratima prošeci o 55 milostinju, taj je usisao u svoje srce svu gorčinu: kao u žučnu spužvu taj zna za nepravednost i nedotupavu glupost svih ljudskih pothvata. Usnice su mu titrale kadšto od srdžbe i prigušenog krika. Ali Erazmo nije bio u dubini duše "seditiosus" - nije bio buntovnička narav: nije bio po raspoloženju radikal: izbacivanje reskih, patetičkih optužaba nije odgovaralo umjerenom, opreznom njegovu temperamentu. Erazmu je potpuno nedostajalo naivne i lijepe tlapnje, kako bi se jednim

zamahom, jednim udarcem moglo uništiti sve zlo na svijetu; - čemu da se zato raskrsti sa svijetom, razmišlja s rezignacijom - budući da ga i onako ne može mijenjati i budući da varanje drugih i varanje samog sebe pripada vječno ljudskom i nepromjenljivom. Mudrac ne jadikuje, mudrac se ne uzbuđuje: gleda s oštrim očima i prezirnim ustima na lude pothvate i u Danteovu smislu "Guarda e passa!" ("Gledaj i prođi!")' ide mirno dalje svojim vlastitim, ustrajnim putomKatkada pak povoljnije, lakše raspoloženje raz-vedruje surovi, rezignirani pogled mudraca: tada se smješka i s ovim smiješkom osvjetljuje ironički svijet. Erazmov put vodio je onih dana (g. 1509) preko Alpi; povratio se iz Italije. Tamo je našao crkvu u potpunom propadanju; papu Julija kao condottiera, okruženog svojim ratnicima, biskupe,, umjesto u apostolskom siromaštvu, u sjaju i dangubi, proživio je u toj zemlji rasula zločinački ratni bijes kneževa, koji su se poput vukova uzajamno zatirali, drzovitost mogućnika, grozno osiromašenje naroda; duboko je opet pogledao u ponor strahovitog besmisla. Ali sada je to ležalo kao tamni oblak iza osunčanih vrhunaca Alpi. Erazmo, učenjak, čovjek knjige sjedio je u sedlu, nije vukao - osobito sretni slučaj - svoju filološku prtljagu, svoje codi-ces i pergamente, na koje je inače njegova znatiželja bila komentatorski priljepljena. Njegov se duh; osjećao ovdje slobodnim u slobodnom zraku, veselio 56 se igri i obijesti; tada mu pade na um inspiracija za jedan spis, šarena i čarobna inspiracija poput leptira i ponese ju sa sobom s ovoga sretnog putovanja. Tek što je prispio u Englesku dao se u svijetlom, povjerljivom sjedištu Tome Morusa na pisanje malenog šaljivog spisa, zapravo samo da pruži razonodu sabranom krugu prijatelja i upotrijebivši igru riječi nazva ga u slavu Tome Morusa "Enco-mium moria" ("Laus Stultitiae" latinski, što se najljepše dade prevesti kao "Pohvala gluposti"). Uporedimo li ga s ozbiljnim, važnim, naučno opterećenim glavnim djelima Erazma odlikuje se ovaj mali, drzoviti satirikon nekako mladenačkim, obijesnim elementima, nešto je vitak i brzonog. Ali ni opseg ni težina ne pridaju djelima umjetnosti njihovu neprolaznu unutrašnju vrijednost. I kao a političkoj sferi jedna jedina sočna riječ, geslo, ili smrtonosna dosjetka češće odlučnije djeluje nego demostenski govor; isto tako u području književnosti brošure nadživljuju često velika snažna djela. Od 180 svezaka Voltairea ostala je sve do naših dana jedino živa podrugljiva, zbijena novela "Candide". Od brojnih folijanata Erazma Rotterdamskog, koji je vrlo rado pisao, najjače živi slučajno dijete bodroga, veselog hira, blistava igra duha: "Laus stultitiae." Jedinstveni i još nikad neponovljeni umjetnički potez ovog djela je taj, da je autor genijalno ušančen kao u streljačkom jarku. Erazmo ne govori u svoje vlastito ime, da kaže sve gorke istine, koje baca u lice mogućnicima ovoga svijeta. Umjesto sebe šalje na katedru "stultitia", glupost, da sama sebe hvali. Tim nastaje zabavni Quiproquo. Nikada se ne zna, tko zapravo govori: govori li Erazmo ozbiljno, govori li glupost in persona, 5? kojoj ipak valja oprostiti najgrublje i najdrzovitije? S ovom dvoznačnošću stvara Erazmo sebi za sve drzovite uvrede sakrosanktnu poziciju. Njegovo vlastito mišljenje ne da se shvatiti, ako bi ipak palo komu na um da ga napane zaradi koje oštrije strelice ili udarca bičem, ili zbog koje zagriženije podrugljive riječi, koje on sipa darežljivom rukom na sve strane, on se opet podrugljivo brani: "Nisam to ja rekao, nego gospoda Stultitia, i tko da uzme ozbiljno govor ludosti?" Jedini spas i izlaz slobodnih mislilaca u doba inkvizitorske cenzure, u epohi pomračenja bio je, da se putem ironije i simbola pro-kriomčari u svijet kritika epohe. Rijetko je kada kome uspjelo, da vještije iskoristi sveto luđačko pravo da se slobodno izrazi - kao Erazmo u ovoj satiri, koja predstavlja prvo, najsmionije i podjedno umjetničko djelo svoje generacije. Zbilja i šala, znanje i vedro lakrdijanje, istina i pretjeranje vrte se tu u nekom šarenom klupku, koje se uvijek veselo izmiče iz ruku, kadgod ga hoćemo da uhvatimo ili ozbiljno raspletemo. Uporedujemo li tu suptilnu satiru sa surovim borbama, neduhovitim ukorima njegovih suvremenika nije teško razumjeti, kako je taj blještavi požar ushićivao, oslobađao i osvjetljavao posred duhovne tame cijeli jedan vijek.

Satira se šaljivo počinje. Gospođa Stultitia u togi učenjaka, ali vragoljastom kapom na glavi (tako ju je Holbein slikao) penje se na katedru i drži akademski pohvalni govor sebi samoj u čast. Ona je jedina, - hvali se tako sama - koja zajedno sa svojim služavkama: laskanjem i samoljubljem, drži u pokretu cijeli svijet. "Bez mene nema u životu nikakvog saveza, nikakve trajne zajednice. Nijedan narod ne bi dugo podnosio svoga kneza, nijedna služavka svoje milostive gospode, nijedan učitelj učenika, prijatelj prijatelja, žena svog muža, gostioničar gosta, drug druga, ukratko nijedan čovjek ne bi mogao trpjeti drugoga kada se ne bi 58 uzajamno ili čas varali, ili kada jedan drugom ne bi čas kadili ili kad jedan drugom ne bi mirno popuštali ili napokon, ako ne bi bilo sve začinjeno pri-dodatkom gluposti." Samo zbog precjenjivanja novaca trudi se trgovac, samo zbog "zamamne tašte slave" i zahvaljujući divljem ognju besmrtnosti stvara pjesnik, a samo zahvaljujući svojoj tlapnji postaje ratnik smion. Trijezno mudri čovjek pobjegao bi iz svake borbe i zbog zarade radio bi samo ono najnužnije; ne bi pomaknuo ni prstom i ne bi naprezao svog duha, kad u njemu ne bi bila usađena ova luđačka biljka, koja rađa žeđu za vječnošću. I sada živahno pucketaju paradoksi. Jedino ova, gospođa stultitia, koja dariva čovječanstvu tlapnje, ona ga jedina usrećuje. Svaki je čovjek bez izuzetka to sretniji što većma slijepo podliježe svojim strastima, što nerazboritije živi. Svako naime razmišljanje i mučenje samog sebe zamračuje samo dušu. Jasnoća i mudrost ne pružaju nikada naslade; nasladu daruju samo opajanje, eksal-tacija, tlapnja, bijes; doza gluposti pripada svakomu istinskom životu i pravednik, čovjek bistrog pogleda, koji nije podvrgnut nikakvim strastima nije ni u kojem slučaju normalan, nego znači jednu vrstu abnormalnog. "Samo onaj, nad kojim u životu zavlada glupost, može se nazvati istinskim čovjekom." Stoga se na sva usta hvali stultitia kao pravi stimulans svakog ljudskog djelovanja; ona u zavodničkoj suadi razlaže kao sve mnogo slavljene vrline svijeta: jasno i istinsko gledanje, iskrenost i poštenje; one služe u bitnosti samo tomu, da ogorčavaju život čovjeku, koji ih vrši. I budući da je osim toga ova gospoda učena, citira ona sebi u prilog ponosno onu Sofoklovu: "Samo u nerazumnosti je život mio." Da na strogo akademički način učvrsti svoju tezu točku po točku, gorljivo vuče na svom luđačkom konopcu niz svjedoka. Svaki stalež očituje pri 59 toj velikoj paradi svoju osobitu tlapnju. Svi se natječu: brbljavi govornici, cjepidlačarski pravnički učenjaci, filozofi, od kojih bi svaki želio, da cijeli svijet zatvori u svojoj vreći, plemstvo, koje se ponosi svojim podrijetlom; lakomci za novcem, skolastici i književnici, igrači i ratnici, napokon vječni glupani zamamljeni tlapnjom svojih čuvstava; ljubavnici, koji u predmetu svoje ljubavi vide izuzetnu zbirku svake naslade i ljepote. S neuporedivim poznavanjem svijeta sabrao je Erazmo sjajnu galeriju ljudske gluposti. Velikim komediografima kao Mo-lieru ili Ben Jonsonu dosta je bilo da posegnu u to kazalište lutaka, da iz njegovih karikatura, skiciranih lakim crtama formiraju istinske, žive ljude. Nijednu varijantu ljudske gluposti nije zaboravio, nijednu nije mimoišao, i u toj potpunosti slike našao je za sebe najčvršću obranu. Tko se naime može smatrati specijalno oštro izrugan, kad nijedan drugi stalež nije bolje prošao od njegova? Napokon i po prvi put može se iživjeti cijela Erazmova univerzalnost, sve njegove intelektualne sile, njegova dosjetka i njegovo znanje, njegov svijetli pogled i njegov humor. Skepticizam i superiornost njegova pogleda na svijet izbijaju u tom djelu u tisućama iskara i boja blještave rakete. Visoki duh ispunjava se ovdje u savršenoj igri. U najdubljem svom temelju bio je taj spis za Erazma više nego šala i on se mogao upravo u= ovom prividno sitnom radu očitovati, jer je to njegovo omiljelo djelo "Laus stultitiae" duhovni obračun s vlastitom svojom umjetničkom sviješću, s najdubljim bićem samog autora. Erazmo, kojeg nije nitko mogao zavesti u bludnju i kojeg nije ništa moglo prevariti poznavao je najsakriveniji uzrok slabosti, koja zaustavlja njegovo istinsko pjesničko stvaranje naime, da se on uvijek osjećao previše razborito, a premalo strastveno. Znao je, da mu stoji na putu prevelika doza razborite odvažnosti 60

i njegovo ostajanje izvan svake stranke i njegovo držanje nad stvarima stavlja ga izvan svega života. Um je uvijek regulativna snaga, koja nije nikada sama po sebi stvaralačka; istinsko produktivno stvaranje mora uvijek izvirati uistinu iz tlapnje. Budući da je bio čudesno bez tlapnje, zanosa, Erazmo je ostao cio svoj život bez strasti, hladni i veliki učenjak, koji nije nikada upoznao posljednje sreće života, potpune predanosti i svetog izgaranja samoga sebe. Po prvi i jedini put može se zahvaljujući toj knjižici osjetiti, da je Erazmo potajno trpio radi svoje prevelike razumnosti, svoje pravednosti, svoje obazrivosti i umjerenosti. I kako uvijek umjetnik najsigurnije stvara, kada on preobrazuje vlastite nedostatke i čežnje u plastički oblik, tako se i ovdje zapravo čovjek, nadaren hladnim, trijeznim prosuđivanjem pokazao pozvanim par exellance, da ispjeva vedru himnu gluposti i da se na najrazumniji način izruga obožavateljima čiste mudrosti. Ali ni inače se ne smijemo zbog suverene kra-bulje u toj knjizi dati varati u pogledu njezine prave nakane. Ta prividno lakrdijaška "Pohvala gluposti" bila je ispod svoje pokladne krabulje jedna od najopasnijih knjiga svoga vremena. Ono, što nas danas privlači kao duhovite iskre humora, u stvari je odigralo ulogu eksplozije, koja je prokrčila put Refor-maciji. "Pohvala gluposti" ide u niz najdjelotvornijih pamfleta, koji su ikada napisani. Sa začudenjem i ogorčenjem povratili su se tada njemački hodočasnici iz Rima, gdje su pape i kardinali provodili raskošni i nećudoredni život talijanskih renesansnih knezova; istinske religiozne prirode uvijek su sve nestrpljivije tražile reformu crkve "in capite et in membris". Ali Rim papa u sjaju odbijao je sve pritužbe, pa i one najdobronamjernije; na panju, sa svežnjićem u ustima podnijeli su kaznu svi oni, koji su preglasno ili odviše strastveno govorili: samo u surovim pučkim srokovima i sočnim anegdotama 61 moglo se dati oduška ogorčenju nad zloporabom trgovine s relikvijama i oproštenjem grijeha. Podzemno, iz ruke u ruku kurzirali su leci sa slikom pape kao golemog pauka, koji siše krv. Zasluga je Erazma Rotterdamskog, što je javno žigosao registar grijeha kurije: majstor izražavanja u dvostrukom značenju iskorišćuje svoj veliki umjetnički potez, te dopušta Stultitii da izrazi sve ono opasno - nužno, odlučno ustavši protiv religioznih zloporaba. I premda je on tobože samo luda, koja maše bičem, razumiju svi kritičku namjeru riječi kao: "kada bi svi najviši svećenici, pape, namjesnici Isusovi nastojali, da mu u životu budu slični, kad bi htjeli da podnose njegovo siromaštvo, da podnesu njegove muke, da preuzmu na sebe njegov križ, da dijele Njegov prezir prema svemu privremenom tko bi se na svijetu više tužio nego oni? Koliko bi blaga morali izgubiti sveti oci, kada bi mudrost barem jedamput zavladala njihovim duhom? Umjesto strahovitih bogatstava, onih božanskih časti, mogućnosti dijeljenja tolikih službi i dostojanstava, tako brojnih dispenza, tako raznovrsnih poreza, naslada i užitaka - umjesto svega toga nadošle bi noći bez: sna, dani posta, molitve, suze i vježbe u pobožnogti i tisuće drugih muka." I naglo ispada stultitia iz. svoje luđačke uloge i sasvim jasno i izrazito izjavljuje zahtjev buduće Reformacije u svijetu: "Budući da cijela Isusova nauka ne počiva ni na čem drugom nego samo na krotkosti, strpljivosti i preziru svega zemaljskog, onda je kao na dlanu, što se tim misli reći. Isus je htio svoje namjesnike da oboruža uistinu svojim smislom i zahtjevao je stoga, da oni ne samo svoje cipele i džepove, nego i svoja odijela odlože da budu savršeno goli i da samo vrše svoj apostolat. Ne trebaju ništa drugo uza se imati osim mača, ali ne onog mača, koji služi za grabež" i umorstvo, nego mača duha, koji prodire do u naj-unutrašnjiji temelj duše i koji s jednim udarcem umrtvljuje sve strasti, kako bi se u srcu zacariia: pobožnost." Iz te šale postala je nepredviđeno jetka zbilja. Ispod luđačke odore gleda neprevarljivo, strogo oko velikog kritika epohe. Glupost je izrekla ono, što potajno gori na ustima tisuća i stotina tisuća ljudi. Jače, prodornije, razumljivije nego bilo koje drugo pismo vremena približila je i rastumačila svijesti svijeta nužnost rigorozne crkvene reforme. Uvijek. biva tako, da autoritet postojećeg poretka mora biti poljuljan u svojim temeljima prije nego se uzmogne izgraditi novi poredak. U svim historijskim duhovnim prevratima rad kritika i prosvjetitelja ide pred. stvaraocem i obnoviteljem: zemljište mora biti ras-kopano, prije nego li što primi u se zrno sjemena.

Ali samo nijekanje i kritiziranje ne odgovara na nikakvom području duhovnom držanju Erazma;: ako on ukazuje na pogreške, čini to samo zato da ih ukloni i da ih zamijeni ispravnim stanjem. Nikada on ne kori iz nekog užitka za ukorom, kojim bi pokazao naprćeno svoju superiornost. Njegovu duhu tolerancije nije bilo ništa dalje nego grubi napadaj protiv katoličke crkve; kao humanist ne sanja Eraz-mo o pobuni protiv svega crkvenog nego o ponovnoj "reflorescenciji", o preporodu religioznih pitanja, o obnovi kršćanske ideje putem povratka k njezinoj nekadašnjoj nazarenskoj čistoći. Kao što su se i u isto doba u vrijeme Renesanse nauka i umjetnost pomladile zahvaljujući povratku k antiknim uzorima, tako se nada Erazm'o, da će se crkva, koja se guši pod surovim slojem formalnosti, preporoditi iskopavanjem njezina praiskonskog vrela, povratkom nauci evanđelja i time pravoj Isusovoj riječi, i napokon "otkrićem Isusa, koji je skriven pod dogmatskim naukama." S ovom uvijek istak62 nutom željom stupio je Erazmo - preteča kao posvuda - na čelo Reformacije. Ali humanizam po svojoj biti nije nikada revolucionaran, i ako Erazmo po svojim poticajima crkvene reforme vrši najvažnije usluge spremanja puteva, ipak se njegovo umovanje potpuno miroljubivo susteže još od otvorene shizme. Ne bi on mogao nikada ići stazama Luthera, Zwinglija ili Calvina, u njihovu žestokom odbacivanju i uklanjanju s puta svih zapreka; nije suvereno odlučivao o tom, što je u katoličkoj crkvi ispravno, a što neispravno, koji su sakramenti dopustivi, a koji nisu pravi, da li se posljednja večera ima shvatiti supstancijalno ili ne-supstancijalno; on se samo ograničava, da naglasi, da se bitnost pobožnosti ne krije u održavanju vanjskih oblika i da pitanje istinske vjere čovjeka može t)iti samo rješeno u dubini njegove vlastite duše. Ne čini čovjeka kršćaninom ni kult svetaca ni hodo-čašćenje ni pjevanje psalama, ni skolastička teologija sa svojim neplodnim "judaizmom" nego ga čini kršćaninom njegova vlastita duševna afirmacija, njegovo ljudsko, kršćansko životno držanje. Svecima ne služi najbolje onaj, koji sabire ii poštuje njihove kosti, niti onaj, koji hodočasti k njihovim grobovima ili koji pali najviše svijeća nego onaj, koji traži da najsavršenije u svom privatnom životu nasljeduje njihov pobožni život. Odlučnije nego sve održavanje svih obreda i molitava, nego svi postovi i služenja misa, jest lični život u duhu Isusovom. "Bitnost naše religije je mir i sporazum." I ovdje kao svuda trudi se Erazmo, da pridigne sve, što živi do općeljudskog značenja umjesto da ga uguši u mrtvim formulama1. Svijesno ide za tim, da kršćanstvo oslobodi od čisto crkvenih zaslona. Sve, što je bilo etički savršeno medu ljudima, nastoji, da uklopi kao plodonosni elemenat u ideju kršćanstva. U vijeku ograničenosti i dogmatskog fanatizma izriče taj veliki humanist čudesnu riječ, koja proširuje svijet: "Gdjegod naiđeš na istinu, promatraj ju kršćanski." Tim udara most prema svim vremenima i zonama. Tko poput Erazma promatra mudrost, čovječnost i ćudorednost svuda kao oblike najvišeg humaniteta i time već po sebi kao kršćanstvo, ne će prema uzoru samostanskih zelota proganjati filozofe antike u pakao ("sveti Sokrat" uskliknuo je jedamput oduševljeni Erazmo) nego će ići za tim da preveze sve plemenito i veliko iz prošlosti u religiozno područje "kao što su Židovi sa sobom ponijeli u sferu religijskog kulta svoje zlatne i srebrne sprave, da urese njima svetinju." Ništa, što je ikada bilo znatno u djelu ljudske moralnosti ili ćudorednog duha, ne treba da se prema erazmovskom shvaćanju religije odluči od kršćanstva putem ukočene ograde, jer u tom, što je ljudsko, nema ni kršćanskih ni poganskih istina, nego je u svim svojim oblicima istina božanska. Stoga Erazmo ne govori nikada o teologiji Isusa, ni o nauci o vjeri nego o "filozofiji Isusa", dakle o nauci o načinu života. Kršćanstvo je za njega samo drugačija riječ za visoku i humanu ćudorednost. Te temeljne Erazmove ideje djeluju u paraleli s arhitektonskom snagom katoličke eksegeze i plamenog instinkta ljubavi mističara, možda malo plosnato i općenito, ali su sasvim humane; ovdje kao na svakom području znanja ne siže Erazmovo djelovanje toliko u dubljinu koliko u daljinu Njegov "Enchiridion militis christiani" ("Priručnik kršćanskog borca"), sastavljen kao prigodni spis na želju neke pobožne plemenite gospode kao opomena njezinu mužu, postaje narodno-bogoslovski

priručnik i reformacija sa svojim borbeno radikalnim zahtjevima nalazi u tom djelu već uzorano polje, u koje će lako zasijati svoje sjeme. Misija ovog osamljenog glasnika u pustinji, Erazma Rotterdamskog nije bila 5 65 da otpočne ovu borbu nego da borbu, koja je prijetila da bukne, utiša pomirljivim projektima u posljednjem času. U doba, kada se na koncilima vodi ogorčena prepirka oko sićušnih dogmatskih pojedinosti, sanja Erazmo o posljednjoj sintezi svih poštenih forma duhovnog vjerovanja, o preporodu kršćanstva, koje treba da sav svijet za uvijek oslobodi prepirke i sukoba i da time podigne uistinu vjeru u Boga na visinu istinske religije čovječanstva. * Jedna od oznaka Erazmove mnogostrukosti bila je ta, što je umio da jednu te istu misao izrazi na više načina. U "Pohvali gluposti" nepodmitljivi je kritik svoje epohe prikazao zloporabe u krilu katoličke crkve; u "Priručniku kršćanskog borca" nacrtao je iz svojih sanja opće shvatljivi ideal produhovljene i humanizirane religioznosti. Istodobno pak prevodeći ponovo - kao kritik tekstova, filolog i egzegeta - evanđelje s grčkoga na latinski, ostvario je svoju teoriju, koja je nagovještavala "nužnost, da se iskopaju praizvori kršćanstva." Taj je prijevod za tadašnje doba djelo gotovo jednake vrijednosti kao Lu-therov prijevod biblije na njemački jezik, kojemu je Erazmov prijevod prokrčio put. Povratak k izvorima prave vjere, traženje prave vjere u tim izvorima, gdje oni struje božanski čisto nepomućeni nikakovom dogmom - tako je glasio postulat, koji je Erazmo postavio na novo humanističko bogoslovlje. S najdubljim instinktom za potrebe vremena upućuje on 15 godina prije Lu-thera na taj rad kao na osobito odlučan. Godine 1504 piše: "Ne mogu reći, kako ja odlučno punim jedrima težim, k Svetom Pismu i kako mi se sve gadi, što me od njeg odvraća ili što me zadržava na tom putu". Isusov život, kako se pripovjeda u Evan66 delju, ne treba da duže bude privilegij redovnika i svećenika, te ljudi, koji znaju latinski. Cijeli narod mora u tom sudjelovati: "seljak mora uz plug čitati Evanđelje, tkalac uz tkalački stan"; ženi se mora dati mogućnost, da ovu jezgru cijelog kršćanstva predaje dalje svojoj djeci. Prije nego se Erazmo usudi, da potakne veliku misao, da se biblija prevede i na narodne jezike, opaža taj učenjak, da je vulgata, jedini od crkve dopušteni i odobreni latinski prijevod biblije u tijeku vremena bio izvrgnut mnogim tamnim nejasnoćama te da mu se u filološkom pogledu može mnogo toga prigovoriti. Istinu ne smije ukaljati nikakva zemaljska ljaga; tako poduzima strahovito djelo marljivosti, da bibliju još jedamput prevede na latinski jezik i da svoje razlike i slobodnija; shvaćanja kritički poprati opsežnim komentarom. Taj novi prijevod biblije, koji istodobno izlazi na latinskom i grčkom jeziku godine 1516 kod Frobena u Baselu, znači ponovo jedan revolucionarni korak: duh slobodoumnog istraživanja pobjedonosno je prodro i u -• posljednji fakultet, teologiju. I sada se ponovo događa ono, što je za Erazma tipsko: i tamo, gdje revolucioni-zira, umije da tako vješto sačuva vanjske forme, da i najsnažniji udarac ne postaje otvorenim napadajem. U svrhu, da unaprijed slomi svaki napadaj teologa, posvećuje ovaj svoj prvi slobodni prijevod biblije vladaru crkve, papi Leonu X., koji, sam prožet humanističkim duhom, odgovara prijateljski u svom Breve: "Mi smo se obradovali", i štaviše hvali mar, koji je Erazmo posvetio tom djelu. Zahvaljujući svojoj koncilijantnoj naravi uvijek je Erazmo znao da individualno prevlada sukob između crkvenog i slobodnog istraživanja, koji bi kod svih drugih izazvao najstrašnija neprijateljstva: njegov genij posredovanja i njegovo umjeće blagog izravnanja 6? triumfiralo je pobjedonosno i u ovoj najnapetijoj sferi. S ove tri knjige Erazmo je stekao za sebe svoju epohu. O najodlučnijem problemu svoje generacije izrekao je svijetlu, prosvjetljenu riječ; mirni, svima shvatljivi, humani način, kojim on prikazuje

naj-žarče probleme svoga vremena, pribavilja mu neizmjerne simpatije. Uvijek osjeća čovječanstvo duboku zahvalnost prema onima, koji smatraju mogućim napredak pomoću razuma; shvatit će se to •usrećenje novog vijeka, da se poslije svih uzbuđenih redovnika, svadljivih fanatika, bezbožnih podruglji-vaca i nerazumljivih profesora skolastike našao konačno jedan čovjek u Evropi, koji je prosuđivao duhovne i duševne stvari jedino sa ljudskog stanovišta; svijet se radovao, da postoji duša, koja ljubi svijet, duša, koja unatoč svim nesporazumcima vjeruje u ovaj svijet i hoće da ga vodi prema svijetlu. Tako se događa, što se uvijek događa, ako pojedini čovjek odlučno pristupa da riješi načelni problem svoje epohe: sabire se oko njega općina i umnožava sa svim tihim očekivanjem njegovu stvaralačku snagu. Sva snaga, sva nestrpljivost, svo iščekivanje, da će se čovječanstvo ćudoredno pridići putem novonastalih nauka, našlo je napokon svoje žarište u ovom čovjeku: on ili nitko drugi, misle oni, može da ukloni strahovitu napetost, koja ispunjava svijet. Ime Erazma Rotterdamskog, osvjetljeno dotad samo literarnom slavom, poprima na početku 16. vijeka neusporedivu snagu: Mogao bi, kad bi bio smionog srca, da diktatorski iskoristi tu svoju snagu za čin svjetski, za čin reformatorski. Ali čin nije njegovo ¦područje. Erazmo Rotterdamski može samo svijetliti ¦a. ne formirati, samo spremati, a ne ispunjavati. Re-formacija ne će na svom čelu nositi njegovo ime. Drugi će žeti, što je on sijao. ¦68 VELIčINA I GRANICE HUMANIZMA Između četrdesete i pedesete godine svoga života postigao je Erazmo Rotterdamski zenit svoje slave: od vjekova nije poznavala Evropa veće slave. Nijedno ime njegovih suvremenika: Diirera, Raffaela, Lio-narda, Paracelsusa ili Michelangela nije se spominjalo onih dana u duhovnom kosmosu s jednakim strahopočitanjem; djela nijednog pisca nijesu tiskana u tolikim bezbrojnim izdanjima kao djela Erazma Rotterdamskog, nikakav moralni i umjetnički ugled ne može se uporediti s njegovim. Erazmo: to znači za početak šesnaestog vijeka sinonim mudraca, "optimum et maiximum" ili sve ono, što se može najboljeg i najvišeg zamisliti, kako ga slavi Melanch-thon u svojoj latinskoj pohvalnoj himni; on je autoritet, koji se ne dade srušiti: u naučnim, pjesničkim, svjetovnim i duhovnim pitanjima. Slavljen je čas kao "doctor universalis", čas kao "knez znanosti" i "zaštitnik poštene teologije"; nazivali su ga "svijetlom svijeta" ili "Pitijom Zapada", "vir incomparabilis et doctorum phoenix". Nikakva pohvala nije za njegovu osobu prevelika. "Erazmo" piše Mitian - "uzdiže se nad ljudsku mjeru. On je božanski, pa ga valja poštivati kao božansko biće u poniznoj pobož-nosti." Drugi humanist, Camerarius govori o njem: "Svaki, koji ne će da bude smatran tudincem u carstvu muza, divi mu se, veliča ga, slavi ga. Svaki, koji uspije da dobije od njega list, stiče neizmjernu slavu, slavi najveličanstveniji triumf. A tko smije s njim govoriti, taj je blažen i blagoslovljen na zemlji." U istinu počela je kao neka utakmica u svrhu, da se steče milost - još sve do nedavna - nepozna69 tog učenjaka, koji se sve dotada jedva uzdržavao od pisanja posveta (dedikacija), davanja instrukcija i prosjačenja. Morao se na ponizne načine umiljavati, da od mogućnika izmudri mršave beneficije. Sada se ti isti mogućnici jagme za njegovu milost. U svakom slučaju to je sjajan igrokaz, dostojan da se vidi, kad su zemaljske sile i novci prisiljeni, da služe duhu. Carevi, kraljevi i kneževi, ministri i učenjaci, pape i kardinali natječu se u odanosti, da steku Erazmovu milost: Car Karlo, gospodar obaju svjetova nudi mu mjesto u svom vijeću; Henrik VIII. želi, da ga privuče k sebi u Englesku, Ferdinand Austrijski k sebi u Beč, Franjo I. - u Pariz. Iz Nizozemske, iz Brabanta, Ugarske, Poljske i Portugalske dolaze mu najzamamnije ponude; pet sveučilišta bore se za čast, da mu podijele katedru, tri pape pišu mu listove, pune strahopočitanja. U njegovoj se sobi gomilaju dobrovoljni tributi bogatih poštovalaca, zlatni vrčevi i srebrno posude; šalju mu bačve vina i dragocjene knjige; na sve ga načine primamljuju i pozivaju, da sa njegovom slavom umnože svoju vlastitu. Erazmo pak, mudar i skeptičan u sti mah, prima sve te darove i časti veoma uljudno. Dopušta, da ga darivaju, dopušta, da ga hvale i slave - i to rado i štaviše sa nepritajenotn nasladom - sve to dopušta, ali se on ne prodaje. Dopušta da ga služe, ali on ne će da

preuzme nikakve službe, on, nepokolebivi borac one unutrašnje slobode i nepodmitljivosti umjetnika, koju je upoznao kao nužni preduvjet svakoga moralnog djelovanja. Zna, da će biti najjači, ostane li vjeran samomu sebi. Kako li bi to bilo suvišno i glupo, kad bi htio raznositi svoju slavu od dvora do dvora, umjesto da joj dopusti da svijetli jasno i mirno poput zvijezde nad vlastitim njegovim domom. Erazmo ne treba već odavno nikome i nikamo putovati: svi dolaze k njemu. Basel, jer je u njemu on stanovao 70 - postao je duhovno središte svijeta. Nijedan knez, nijedan učenjak, nijedan čovjek, koji drži do svog ugleda, ne propušta, da se na proputovanju svrati velikom mudracu i da mu iskaže svoje poštovanje. Razgovarati s Erazmom - vrijedi kao neka vrsta kulturnog viteštva i posjet Erazmu (isto kao u devetnaestom vijeku Goetheu) značio je najočitije •odavanje počasti simboličkom nosiocu nevidljive duhovne moći. U svrhu da dobiju signum iz njegove ruke u svoju spomen-knjigu, putuju visoki plemići i učenjaci i po nekoliko dana do njega. Jedan kardinal, papin nećak, koji je tri puta uzalud pozivao Erazma Rotterdama k svojem stolu, ne osjeća se povrijeđenim zbog toga, što mu je Erazmo odbio pozive, te ga ipak pohađa u prljavoj tiskarskoj sobi kod Frobena. Svaki list, koji Erazmo piše, uokviruje primalac ti brokat i pokazuje ga kao relikviju prijateljima, punim strahopočitanja. Majstorova preporuka poput Sezama otvara sva vrata; nikada kao Erazmo nije imao nijedan čovjek, ni Goethe ni Voltaire, - tolike vladalačke snage u Evropi, a da ju je zahvaljivao samo snazi svoga duhovnog postojanja. Taj dominantni Erazmov položaj prosuđivan sa stanovišta našeg vremena i prema današnjim kriterijama, nije potpuno shvatljiv ni s obzirom na njegovo djelo ni na njegovu ličnost. Danas vidimo u Erazmu čovjeka mudroga, humanitarnog, mnogostrukog, sposobnog da potiče i privlači, ali ne duha, koji zanosi ili preobrazuje svijet. Erazmo je za svoj vijek bio više nego literarna pojava; postao je i bio je simbolički izražaj svoje najtajanstvenije duhovne čežnje. Svaka epoha, koja hoće da se obnovi, projicira i utjelovljuje prije svega svoj ideal u vidljivi oblik; duh vremena, da bi mogao sam bolje razumjeti i predstaviti sebi svoje vlastito biće, izabire jednog čovjeka kao tip i dok ovog pojedinog i slu71 čajnog individua uzdiže daleko nad njegovu mjeru, opaja se u neku ruku vlastitim oduševljenjem. Nova čuvstva i misli uvijek su shvatljivi samo odabranom krugu; široka masa ne može ih nikada shvatiti u apstraktnoj formi nego samo sjetilno i antropo-morfno; stoga ona rado umjesto ideje postavlja čovjeka, sliku, prauzor, koji nastoji da vjerno, oponaša. Ta želja vremena nailazi na potpuni odraz i na kratko vrijeme u Erazmu, jer je on "uomo universale", koji u sebi nema nikakve jednostranosti, koji mnogo zna, koji slobodno gleda u budućnost, postao idealni tip novog pokoljenja. U humanizmu slavi epoha svoju vlastitu odvažnost u mišljenju i svoju novu nadu. Tada prvi put duhovna snaga-stiče prednost nad baštinjenom i tradicionalnom. I kako se snažno i kako se brzo vrši ta promjena vrednota, dokazuje činjenica, da se stari vlastodršci dobrovoljno podređuju novim. Samo je simbolički gest, kada se Karlo V. na užas svojih dvorjanika grbi, da podigne pastirskom sinu Tizianu kist, kojf mu je pao na zemlju. Simbolički je također, da papa napušta Sikstinsku kapelu pokoravajući se surovom: nalogu Michelangela, koji ga tjera, jer da ga papina nazočnost u kapeli smeta u radu. Znak je vremena bio također, da su prinčevi i biskupi sabirali umjesto oružja knjige, slike i rukopise; nesvijesno su kapitulirali pred spoznajom, da je moć stvaralačkog duha na zapadu nastupila svoje gospodstvo i da su umjetničke tvorevine određene, da nadžive političke-i ratne spomenike epohe. Po prvi put Evropa vidi svoj smisao i svoje poslanje u superiornosti duha,. u izgradnji jedne jedinstvene zapadnoevropske civilizacije, u uzornoj stvaralačkoj svjetskoj kulturi. Za ovo novo naziranje odabire vrijeme Erazma za svog stjegonošu. Kao "antibarbarus", kao borac, koji suzbija svaku zaostalost, sav tradicionalizam, kao nagovjestitelj uzvišenije, slobodnije i humanije:

čovječnosti kao putokaz budućega svjetskog građanstva prednjači Erazmo svima drugima. Mi današnji ljudi svakako osjećamo, da je smionost istraživanja, veličanstvenost borbe, faustovstvo novog onog vijeka u drugom dubljem tipu "uomo universale" izraženo beskonačno veh'čanstvenije, i to u Lionardu i Paracelsusu. Ali upravo ono, što je na kraju bilo na uštrb Erazmovoj veličini, njegova jasna (dosta odviše prozirna) razumljivost, njegovo zadovoljstvo s onim, što se može upoznati njegovo uljudno urbano biće, činilo je tada njegovu sreću., I instinktivno je ispravno izabrao epohu: svaka obnova svijeta, svako njegovo potpuno preoranje, postaje odjedamput djelo umjerenih reformatora, a nenasilnih revolucionaraca i u Erazmu vide njegovi savremenici simbol razuma, koji djeluje mirno, ali neprestano. Evropa u jednom čudesnom hipu pro-življuje humanističku, toliko priželjkivanu viziju jedinstvene civilizacije, koja će zahvaljujući samo jednom svjetskom jeziku, samo jednoj svjetskoj religiji, jednoj svjetskoj kulturi udariti kraj prastaroj, sudbonosnoj neslozi, taj nezaboravni pokušaj ostaje za uvijek vezan uz lik i ime Erazma Rotterdamskog. Njegove su ideje, želje i sanje za jedan svjetski sat svladale Evropu, te je njegov i naš fatum, da je ova čista duhovna volja konačnog pomirenja i ujedinjenja zapada ostala brzo zaboravljen intermezzo u krvlju napisanoj tragediji naše zajedničke domovine.. Taj Erazmov imperij, koji je po prvi put - znamenit sat! - obuhvatao sve zemlje, narode i jezike Evrope, imao je blagu vladu. Kako je to gospodstvo stečeno bez nasilja, zahvaljujući samo privlačivoj i uvjerljivoj snazi duha, zazire humanizam od svakog nasilja. Izabran samo per acclamationem ne vrši Erazmo nikakve diktature, koju obično zaslijepi vlast. Dobrovoljna spremnost i unutrašnja sloboda su temeljni kanoni vladanja u njegovoj neiI

72 73: "vidljivoj državi. Erazmova duhovnost ne podnosi intolerancije, koja je bila prije toga poznata kod knezova i religija; ne će da intolerancijom podvrgne ljude njihovu humanističkom i humanitarnom idealu nego on kao svijetlo, koje otvoreno svijetli i koje u područje svoje čiste sfere mami životinje koje lutaju u mraku - želi s pitomim uvjeravanjem da privuče k jasnoći sve one, koji ne znaju i koji stoje po strani. Humanizam nije imperijalističan, on ne poznaje nikakvih neprijatelja i ne želi nikakvih sluga. Tko ne će da pripada izabranom krugu, može ostati vani, nitko ga ne sili nitko mu ne narivava silom novi ideal; svaka intolerancija - koja obično uvijek potječe iz nepoznavanja posve je tuđa ovoj nauci 0 sporazumu svijeta. S druge se pak strane nikomu ne oduzima pravo, da ude u to duhovno bratstvo. Humanist može postati svaki, koji teži za višim obrazovanjem i kulturom; svaki čovjek svakog sta leža, bio muškarac ili žena, vitez ili svećenik, kralj ili trgovac, laik ili redovnik može pristupiti u ovu slobodnu zajednicu; u njoj nikoga ne pitaju ni za rasu ni za klasu, ni za narodnu ili jezičnu pripad nost. Tako nastaje novi pojam u evropskom mišlje nju: nadnarodni. Jezici, koji su dosad bili nepremo stivi ogradni zid među ljudima, ne trebaju više da dijele ljude: postavljen je most između njih sviju 1 to putem zajednice jezika, opće vrijednog huma nističkoga latinskog jezika i isto tako treba da rodoljubni ideal kao nedostatan, - jer je odviše

¦tijesan - bude podređen evropskom, nadnarodnom idealu. "Cijeli je svijet jedna zajednička domovina", proklamira Erazmo u svojoj "Querela pacis" i s toga dominantnog vidikovca čini mu se ubojnička ne sloga medu narodima i mržnja među Englezima, Nijemcima i Francuzima besmislicom: "Zašto nas -rastavljaju sva ta luda imena više nego nas ujedinjuje Isusovo ime?" Sve te svađe u Evropi za huma774 nističkog čovjeka nijesu ništa drugo nego nespora-zumci, koje je skrivilo premaleno razumijevanje, odviše nisko obrazovanje; zadaća budućeg Evropejca mora biti - umjesto da čuvstveno podliježe ispraznim pretenzijama sitnih kneževa, fanatičkih sektaša i narodnih egoista - da naglasi sve, što spaja i veže, evropsko nad narodnim, sveljudsko nad domovinskim i da pojam kršćanstva kao jedne religiozne zajednice pretvori u pojam univerzalnog kršćanstva, ti pojam odane i ponizne ljubavi prema čovječanstvu. Erazmovska ideja ide dakle za višim ciljevima nego čista kozmopolitska zajednica; u njoj već djeluje odlučna volja k novoj duhovnoj formi jedinstva zapadnog svijeta. I prije toga su pojedini ljudi pokušali da postignu ujedinjenje Evrope: rimski carevi, Karlo Veliki kasnije će to isto učiniti Napoleon - ali su ovi autokrati s ognjem i željezom nastojali, da okupe narode i države; sa čekićem nasilja razorila je pesnica osvajača slabija carstva, da ih okuje u lance. Kod Erazma se - odlučna razlika! - javlja Evropa kao moralna ideja, kao savršen, neegoistički i duhoyni zahtjev; s njim počinje onaj još neispunjeni postulat Sjedinjenih država Evrope u znaku zajedničke kulture i civilizacije. Bitni je uvjet (to je samo po sebi razumljivo) za Erazma, kao borca ove i svih ideja za sporazumijevanje, da isključi svako nasilje, a osobito da ukloni rat, taj "brodolom svake dobre stvari." Erazmo se smatra prvim literarnim teoretikom pacifizma; u doba neprekidnih ratova napisao je ništa manje nego pet spisa protiv rata; g. 1504 apel na Filipa Lijepoga, g. 1514 - poziv na Cambrajskog biskupa, "da bi se kao kršćanski knezovi u ime Krista zauzeli za mir." God. 1515 u spisu "Adagia" objelodanio je glasoviti članak s vječno istinitim natpisom: 75 "Dulce bellum inexpertis" ("samo se onima, koji. nis-u iskusili rata, čini rat lijep"). G. 1516 u svojoj "Pouci pobožnog i kršćanskog kneza" obraća se s opomenama mladom caru Karlu V. i napokon godine 1517 izlazi, prevedena na sve jezike i proširena svuda, "Querela pacis" - "Tužba mira, koji su svi narodi i puci Evrope napustili, preplašili i uništili." Ali već tada gotovo pola tisućljeća prije našeg vremena, bio je Erazmo potpuno svijestan, da rječiti prijatelj mira jedva može računati na zahvalnost i odobrenje. "Došlo je dotle, da se smatra životinjskim, luđačkim i nekršćanskim, da se otvaraju usta protiv rata." To ga ipak ne priječi, da s uvijek po-navljanom odlučnošću u doba, kada je gospodarilo pravo željezne pesnice i najsurovijih nasilja otvori svoje napadaje protiv svadljivosti kneževa. Po njegovu mišljenju Cicero ima pravo, kad kaže, da je "nepravedan mir još uvijek bolji nego najpravedniji rat", pa zatim cio arsenal argumenata, iz kojeg bi se još i danas moglo obilno crpiti, iznosi protiv rata taj borac pacifizma. "Kada se životinje uzajamno napadaju", tuži se on, "to razumijem i opraštam im zbog njihova neznanja", ali bi ljudi morali spoznati, da rat već sam po sebi znači nepravdu, jer on ne pogađa obično one, koji ga zapodjenu i vode, nego gotovo uvijek sav teret pada na nevine, na siromašni narod, koji nema niti od pobjede ni od poraza što da dobije. "Većina udaraca snalazi one, kojih se rat ništa ne tiče i ako u ratu sve najbolje uspije, u svakom je slučaju usrećenje jedne strane šteta i ruševina druge." Stoga ideju rata ne valja nikada spajati s idejom pravednosti, i onda - pita on ponovo - kako može uopće da jedan rat bude pravedan? Za Erazma nema ni u teološkom ni u filozofskom području apsolutne istine, koja bi općenito vrijedila. Istina za njega uvijek mnogo znači i ima mnogo boja, a isto tako i pravo; stoga ne treba "da ni na 76

kojem mjestu bude knez oprezniji nego li na točci, kada se ima prikloniti ratu; i ne treba da bezuvjetno insistira na svom pravu, jer tko naime ne gleda na svoju stvar kao na jedino pravednu?" Svako pravo ima dvije strane, sve stvari su "obojadisane i od strančarstva pokvarene"; a kada sebi već netko uobrazi, da je pravo na njegovoj strani, ipak se to njegovo pravo ne mora odlučiti silom a niti se nasiljem ima završiti, jer "jedan rat raste iz drugoga, a iz jednoga rastu dva." Za ljude duha ne znači dakle odluka putem oružja nikada moralno rješenje konflikta; izričito izjavljuje Erazmo, da u slučaju rata učenjaci, viši duhovi svih narodnosti ne trebaju, da prekinu uzajamne svoje prijateljske odnose. Njihov stav ne smije nikada biti takav, da pojačava opreke u nazorima medu mišljenjima, narodima, rasama i klasama putem burnog strančarstva. Oni treba da ustraju nepokolebljivo u čistoj sferi čovječnosti i pravednosti. Njihova vječna zadaća ostaje, da "nedobroj, ne-kršćanskoj i zvjerski divljoj besmislici rata" suprotstavljaju ideju svjetske zajednice i svjetskog kršćanstva. Erazmo ništa žešće ne prigovara crkvi kao najvišem moralnom forumu, nego to što ona pušta na cjedilu veliku augustinsku ideju "kršćanskoga svjetskog mira" zaradi pojačanja svoje zemaljske moći. "Ne stide se teolozi i majstori kršćanskog života, da budu glavni zapodjevači, pokretači i zapaljivači one stvari, koju je Isus Krist tako mnogo i vrlo mrzio", kliče on srdito i "Kako može biskupski štap i mač, infula i šljem, evanđelje i štit ići zajedno?.Kako se u isto doba može propovjedati Isusova nauka i rat? Kako se može jednom te istom fanfarom slaviti Boga i vraga?" "Ratnički duhovnik" nije ništa drugo nego negacija Božje riječi, jer on niječe najvišu poruku, koju mu je poslao njegov gospodar i učitelj, kad je rekao: "Mir s vama!" 77 Erazmo je uvijek strastven, kada god uzdiže svoj glas protiv rata, mržnje i jednostrane ograničenosti, ali ta strastvenost njegove srdžbe nikada ne muti jasnoće njegova promatranja svijeta. U isto doba idealist srca i skeptik razuma, znao je Erazmo za sve opreke, koje u realnom prostoru stoje na putu oživotvorenju onoga "kršćanskog svjetskog, mira" i onoga omnipotentnog gospodovanja humanitarnog razuma. čovjek, koji je u svojoj "Pohvali gluposti" opisao sve vrste ljudske tlapnje i besmislice, koje se ne dadu iskorijeniti, nije pripadao k onim idealističkim sanjarima, koji misle, da mogu: pisanom riječju, knjigama, propovjedima i raspravama ubiti ili barem samo omamiti u ljudskoj prirodi onaj imanentni nagon za nasiljem; on se nije-varao u pogledu činjenice, da taj užitak u snazi i to veselje u borbi još od kanibalskih dana, kroz vjekove i tisućljeća vrije u krvi kao muklo sjećanje na pramržnju prvotne ljudske zvijeri i da će biti potrebno još stoljeća i možda tisućljeća moralnog" odgoja i kulturnog formiranja ljudske prirode, da se potpuno debestijalizira i humanizira ljudski rod.. Znao je, da se elementarni nagoni ne dadu ukloniti blagim i moralnim riječima; stoga je primao barbarstvo ovoga svijeta kao neizbježivu i zasada nesavladivu činjenicu. Stoga je on svoju pravu borbu; prenio u drugu sferu. Kao čovjek duha mogao se; uvijek obratiti na svoga pobratima duhovnog čovjeka - ne na vodene i zavedene nego na vođe, nat kneževe, svećenike, učenjake, umjetnike na one, koje-je on smatrao i činio odgovornima za svaki nemir u evropskom svijetu. Kao dalekovidni mislilac odavno je upoznao, da uporaba nasilja sama po sebi ne-ugrožava u tolikoj mjeri svijet. Nasilje je kratkog daha, djeluje na kratku metu; ono se trga bijesno i zasljepljeno, ali besciljno u svojoj volji, kratko u svom* mišljenju, i poslije naglih svojih eksplozija ruši se.-u nemoć. Tamo, gdje djeluje zarazno i gdje kao psi78 hoza uzbuđuje cijele skupine, stvara samo nedisciplinirane čete, koje se rasprše, čim se rashladi prva vrućina. Nikada u cijelom tijeku povijesti nijesu postojale pobune i eksplozije opasne za pravi poredak svijeta, u koliko njim nijesu upravljali idejni vođe.. Tek u času, kada nagon za nasiljem služi jednoj ideji ili se posluži jednom idejom, nastaju pravi tumulti, krvave i razorne revolucije, jer tek po jednoj paroli' postaje jedna četa strankom, tek po organizaciji vojskom, a tek po dogmi pokretom. Svi nasilni sukobi u čovječanstvu u manjoj su mjeri rezultat nasilne volje, koja je u krvi čovječanstva, dok ih je ir većoj mjeri skrivila ideologija, koja tu nasilnu volju rasplamsava i koja ju tjera protiv unaprijed određenog drugog dijela čovječanstva. Tek fanatizam, taj bastard, rođen iz

duha i nasilja, teži da nametne cijelom svijetu diktaturu jedne, dakako svoje vlastite ideje kao jedino dopuštene forme vjerovanja i života; cijepa ljudsku zajednicu u neprijatelje i prijatelje, pristaše i protivnike, junake ili zločince, vjernike ili heretike; priznavajući samo svoj vlastiti sistem i opravdanost samo vlastite svoje istine, mora', upotrijebiti nasilje, da potlači svaku drugu ideologiju u mnogostrukosti pojava, koje je htjela Božja-volja. Nije slijepo nasilje rodilo na svijet sva ona silovita ograničenja duhovne slobode, slobode mišljenja, inkvizicije i cenzure; ono nije rodilo ni lomače ni stratišta; sve je to rodio ukočeni fanatizam, taj genij jednostranosti i zakleti neprijatelj' univerzalnosti, taj zarobljenik jedne jedincate ideje, koji ide za tim, da nasilno strpa cijelo čovječanstvo-u taj svoj zatvor. Stoga se u poimanju humaniste Erazma, koji upućuje uvijek na zajednicu čovječanstva kao na njegov najviši i najsvetiji posjed, ne može se viši duh opteretiti nikakvom većom krivnjom nego ako* se optuži, da daje izliku vječno spremnoj volji masa 79* na nasilje širenjem jednostrane ideologije. Tim putem uzbuđuje on prasnage, koje će njegove prvotne misli u divljem naletu prestići i njegove najčistije namjere razoriti. Jedan jedini čovjek može raspaliti strast u masi, ali gotovo nikada mu nije bilo moguće 'da razudanu strast ponovo suzdrži. Tko svoju riječ udahnjuje u slabi plamičak, mora biti svijestan, da može iz njeg nastati razorni požar. Tko potiče fanatizam time, što proglašuje samo jedan jedincati sistem opstanka, mišljenja i vjerovanja jedino vrijednim, mora upoznati odgovornost, da time poziva na razdvajanje svijeta, na duhovni i pravi rat protiv svake druge forme mišljenja i života. Svaka tiranija jedne misli je navještaj rata protiv duhovne slobode čovječanstva i tko poput Erazma traži za sve ideje vrhovnu sintezu, općeljudsku harmoniju, mora stoga svaki oblik jednostranosti u mišljenju, fanatičke zasljepljenosti protiv svakog drugog mišljenja posma-trati kao napadaj na svoju vlastitu misao sporazumijevanja. Stoga se ne može čovjek, humanistički odgojen i humano raspoložen, u Erazmovu smislu zapriseći na bilo kakvu ideologiju, jer sve ideje po svom biću teže za hegemonijom; ne smije se vezati s nijednom strankom, jer je dužnost svakog člana stranke da gleda, misli i osjeća stranački. čovjek Erazmova kova mora da svakom prigodom očuva slobodu mišljenja i djelovanja, jer bez slobode nije moguća pravednost, ta jedincata ideja, koja mora biti zajednički vrhovni ideal cijelom čovječanstvu. Erazmovski misliti - znači stoga nezavisno misliti, Erazmovski djelovati znači djelovati u smislu sporazumijevanja. Erazmist, čovjek, koji vjeruje u čovječanstvo, ne može da u okviru svoje životne okoline podupire nikakve elemente, koji rastavljaju nego samo one, koji spajaju; ne može da jača jednostrane 11 njihovoj jednostranosti, neprijatelje u njihovu neprijateljstvu nego naprotiv mora da širi gesla uzajamnog sporazuma, i što je doba fanatičnije u svom strančarstvu, to odlučnije mora ustrajati u svom nadstrančarstvu, koje u svim zabludama i zbrkama gleda na sve ono, što je zajedničko čovječanstvu; mora biti nepodmitljivi branič duhovne slobode i pravde na zemlji. Erazmo priznaje svakoj ideji pravo na opstanak, ali nijednoj ne priznaje, da smije imati pretenzije na isključivo gospodstvo; on, koji je sam pokušao, da shvati i uzveliča glupost, nije u načelu neprijatelj nijedne teorije ni teze; ali postaje neprijatelj svake teze u onom času, kada ona hoće da izvrši nasilje nad drugima. Humanist, koji zna mnogo, ljubi svijet upravo zaradi njegove raznolikosti, i njegove ga opreke ne plaše. Ništa nije dalje od njega nego to, da po uzoru fanatika i sistematika hoće da iskorijeni sve opreke; fanatici bi naime htjeli, da svim vrednotama dadu jedno ime i da svemu cvijeću dadu jedan oblik i jednu boju. Upravo to je signum humanističkog duha, da ne prosuđuje opreke kao neprijateljstvo nego da traži za sve, što se na oko čini nespojivo, nadređeno jedinstvo. Budući da je Erazmo u samom sebi znao da pomiri inače oštro neprijateljske elemente, kršćanstvo i antiku, slobodoumlje i bogoslovlje, renesansu i re-formaciju, moralo mu se činiti mogućim, da će i cijelo čovječanstvo jedamput mnogostrukost svojih pojava uklopiti u usrećiteljsku skupnu igru i da će svoje opreke preobraziti u viši sklad. To posljednje sporazumijevanje svijeta, evropsko i duhovno, sačinjava zapravo jedini, religiozni elemenat vjere inače hladnog i racionalnog humanizma. Kao što drugi u ovom tamnom vijeku priznaju i šire svoju vjeru u Boga, s jednakom

žarkom gorljivošću navješćuje i humanizam misiju svoje vjere u čovječanstvo: da je smisao, cilj i budućnost svijeta da živi ne u ime jednostranosti nego u ime zajednice, kako bi time postajao sve humaniji, sve čovječniji.

80 81 Za ovaj odgoj k humanitetu pozna humanizam samo jedan put: put obrazovanja. Erazmo i Erazmici misle, da se ljudsko u čovjeku može pojačati samo pomoću obrazovanja i knjige, jer se samo neobrazovani, samo nepoučeni nepromišljeno podaje svojim strastima. Obrazovani čovjek, civilizirani čovjek - tu leži zapravo tragika pogrešnog zaključivanja humanista - nije sposoban da vrši surovo nasilje i kad bi obrazovani, kultivirani i civilizirani ljudi stekli premoć, nestalo bi samo od sebe sve, što je kaotično i zvjersko, a ratovi i progoni duha bi postali anahronizmima. U svom precjenjivanju civilizatorskog značenja humanisti krivo shvaćaju prasnage nagona s njihovom neukrotivom snagom, pa svojim kulturnim optimizmom banaliziraju strašni i jedva rješivi problem mržnje mase i velike strastvene psihoze čovječanstva. Njihov je račun odviše jednostavan: za njih postoje samo dva sloja, donji i gornji. Dolje necivilizirana, surova, strastvena masa, gore jasna sfera obrazovanih humanitarnih i civiliziranih ljudi, koji razumiju. Prema tom sastavu svijeta čini im se glavni rad svršen, ukoliko im uspije, da sve veće dijelove donjih, nekultiviranih slojeva privuku u gornji sloj, kulturni. Kako u Evropi ima sve manje neobrađene zemlje, po kojoj su lutale prije divlje i opasno grabežljive zvijeri, isto se tako u ljudskom svijetu mora ići zatim, da se malo po malo iskorijeni nerazbor i surovost u našim evropskim područjima i da se stvori slobodna, jasna i plodna zona čovječnosti. Stoga postavljaju humanisti umjesto religiozne misli - ideju neprekidnog napretka čovječanstva. Ideja napretka, prije nego je, zahvaljujući Danvinu, postala naučna metoda, postaje po njoj moralnim idealom: na njem se temelje osamnaesti i devetnaesti vijek; u mnogom su pogledu Erazmovske ideje glavna načela modernoga društvenog poretka. Unatoč 82 tomu ne bi bilo ništa pogrešnije, nego kad bismo u humanizmu ili prije svega u Erazmu Rotterdamskom vidjeli demokratu ili preteču liberalizma. Ni jedan jedincati čas ne misli ni Erazmo ni njegovi, na to, da narodu, još neobrazovanom i maloljetnom - za njih je svaki neprosvjetljeni čovjek maloljetan - priznaju ma i najneznatnije pravo. Premda doduše apstraktno ljube cijelo čovječanstvo, čuvaju se što brižnije, da imaju bilo što zajedničko s profanum vulgus. Dosta je da to pogledamo bliže, pa da se uvjerimo, da umjesto davnoga aristokratskog ponosa upravlja njima ponos druge vrste, onaj, koji se još očuvao u tečaju triju slijedećih vjekova; to je akademski ponos (nadutost), koji priznaje samo čovjeku sa znanjem latinskog jezika i koji ima sveučilišno obrazovanje, pravo da odlučuje, što je pravo ili ne-pravo, što je ćudoredno ili nećudoredno. Humanisti su isto tako odlučili, da upravljaju svijetom u ime razuma, kao knezovi u ime sile i crkva u ime Isusa. Njihov san - je oligarhija, vladanje aristokracije' obrazovanja; samo najbolji, najkulturniji, ol apiotoi trebaju, da u smislu Grka preuzmu vodstvo polis, države. Svijesni svoga nadmoćnog znanja, svoga jasnijeg i humanijeg nazora osjećaju se oni sami pozvanim, da kao posrednici i vode interveniraju u svrhu, da uklone lude i reakcionarne svađe među narodima. To poboljšanje prilika ne će nikako da postignu pomoću naroda nego nekako nad pučkom masom. Humanisti stoga u najdubljem se temelju ne odriču viteštva nego traže njegovu obnovu u duhovnom1 obliku. Nadaju se, da će svijet osvojiti perom, kao što su ga predstavnici viteštva osvojili mačem. Nesvijesno stvaraju za sebe slično kao oni tamo, vlastiti društveni poredak, vlastitu društvenu konvenciju, koja se rastavlja od barbarstva i razvija kao vrsta dvorskog ceremonijala. Humanisti pridaju svojim imenima neki plemićki prizvuk prevodeći ih 83

na latinski ili grčki, kako bi time sakrili svoje vlastito pučko podrijetlo. Nazivaju se Melanchton umjesto Schwarzerd, Mvkonius umjesto Geisshtisler, Olearius umjesto Oelschlager, Chvtraeus umjesto Kochhafe i Cochlaeus umjesto Dobnick; odijevaju se osobito brižljivo u crna odijela s naborima, da se i u vanjskom pogledu razlikuju od ostalih gradskih ljudi. Smatrali bi isto tako za poniženje, da napisu jednu knjigu ili jedno pismo u materinskom jeziku, upravo tako kao što bi se vitez razljutio, da ide pješice u pratnji s običnim priprostim pukom umjesto, da jaši na čelu sviju na svom ponosnom konju. Svaki se pojedinac zaradi zajedničkoga kulturnog ideala osjeća obvezanim da zauzme osobito odlično držanje u saobraćaju, kloni se žestokih riječi i njeguje urbanu uljudnost u vijeku surovosti i prostote. U riječi i pismu, u govoru i držanju paze aristokrati duha na odličnost u mišljenju i izrazu; tako se još odrazuje posljednji sjaj viteštva, koje izumire i koje je sa carem Maksimilijanom sišlo u grob, u tom duhovnom redu, koji je umjesto križa izabrao knjigu kao svoju zastavu i grb. I kao što je plemenito viteštvo palo nemoćno pod surovom premoći topova, koji su bljuvali silu, tako je isto ova uzvišena idealistička četa podlegla bez svijesti pod udarcem snažne seljačke pučke revolucije jednog Luthera, Zwinglija. Upravo to zaobilaženje naroda, ta ravnodušnost prema stvarnosti već unaprijed je oduzela Erazmovu carstvu svaku mogućnost trajanja, a njegove je ideje neposredno lišila djelotvorne snage: organska temeljna pogreška humanizma bila je ta, što je on htio, da podučava puk s visoka, umjesto, da pokuša da ga razumije i da se dade poučiti od njega. Tim akademskim idealistima činilo se, da već vladaju, jer je njihovo carstvo sezalo daleko, jer su imali u svim zemljama, dvorovima, sveučilištima, samostanima i crkvama svoje sluge, poslanike i legate, koji 84 su ponosno najavljivali napredak "eruditio" (učenosti) i "eloquentia" (rječitosti) i u dotada barbarskim područjima; prema dubini je obuhvatalo ovo carstvo samo tanki gornji sloj i bilo je slabo ukorijenjeno u stvarnosti. Dobivajući svaki dan pisma iz Poljske i češke, iz Ugarske i Portugalske, pisma, puna oduševljenja, spoznavajući da se svi carevi, kraljevi i pape natječu za njegovu milost, mogao se je Era-zmo, u mnogim časovima, zatvoren u sobu za studij, podavati tlapnji, da je carstvo Ratio već trajno utemeljeno. Ali zbog ovih latinskih pisama nije ga zabrinjavala šutnja velike milijunske mase ni mrmljanje, što je sve žešće tutnjilo iz ovih neizmjernih dubina. Budući da za humanizam nije postojao puk, jer ga je on smatrao nefinim i nedostojnim da se obrazovani čovjek bori za njegovu milost i da se uopće upušta s neobrazovanim, s barbarima, humanizam je uvijek samo postojao za happy few, a nikada za narod; njegovo platonsko kraljevstvo čovječnosti ostalo je napokon carstvo u oblacima kao prečista tvorevina stvaralačkog duha, koji svijetli samo jedan kratki čas zamračenom svijetu i koji ga s visina začarava dražesnim pogledom. Ali stvarnoj buri - a već ona prijeti iz tame - ne će ta hladna umjetna tvorevina odoljeti, te će bez borbe prijeći u zaborav. Najdublju tragiku humanizma i uzrok njegove brze propasti nalazimo u tom, što su njegove ideje bile velike, ali su ljudi, koji su ih propovjedali, bili maleni. Maleni dio smiješnosti prionuo je uz ove idealiste, zatvorene uvijek u svojoj sobi; bili su smiješni kao svi akademski poboljšivači svijeta, sve suhe duše, svi dobronamjerni čestiti, malo tašti pedanti, koji nose svoja latinska imena kao duhovnu jnaškaradu: školska pedanterija pokrila je prašinom 85 njihove cvatuće misli. Dirljivi su ovi mali Erazmovi drugovi u svojoj profesorskoj naivnosti; malo su slični onim valjanim ljudima, koji su danas sabrani u filantropskim društvima; oni su teoretski idealisti, koji vjeruju u napredak kao u religiju, trijezni sanjari, koji za svojim radnim stolom konstruiraju ćudoredni svijet i pišu teze vječnog mira, dok se u stvarnom svijetu vodi jedan rat za drugim i dok oni isti pape, carevi i knezovi, koji oduševljeno odobravaju njihove ideje za sporazum istodobno jedni '•s drugim odnosno jedni protiv drugih paktiraju i po svijetu siju mržnju i požar. Pronađe li se kakav Ciceronov manuskript, misli humanistički član, da •cijeli svemir mora zatutnjiti u svim svojim zglobni-cama i žilicama od klicanja. Svaki pamfletić izaziva u njem strast i požar. Ali

što pokreće ljude ulice, što vlada u dubinama masa, to oni ne znaju i ne će da znaju i budući da ostaju zatvoreni u svojim sobama, gubi njihova dobronamjerna riječ svaki odjek u stvarnosti. Ovom sudbonosnom rastavom, nedostatkom strasti i rodnih pučkih elemenata nije humanizmu nikada pošlo za rukom, da svojim plodonosnim idejama udahne pravu plodnost. Veličanstveni optimizam, koji je sadržan u temelju njihove nauke, nije bio kadar da uzraste i da se razvije, jer se medu ovim teoretskim pedagozima ideje čovječnosti nije nalazio nijedan jedini, kojemu bi bila prirođena punoća snage riječi, kako bi njegov glas mogao doseći u dubine naroda. Velika, sveta ideja presušuje za par vjekova u mlohavom pokoljenju. Ali ipak ovaj historijski sat, kada je sveti oblak vjere u čovječnost svojim blagim, nekrvavim svijetlom rasvijetlio našu evropsku zemlju, bio je lijep, i ako je njegova tlapnja kao da su već narodi u znaku duha pomireni i ujedinjeni, bila preuranjena; 86 moramo se svega toga sjećati sa strahopočitanjem i zahvalnošću. Uvijek su svijetu potrebni ljudi, koji se žacaju da vjeruju, da povijest nije ništa drugo nego tupo, monotono opetovanje same sebe, jedna igra, koja se u promijenjenom ruhu besmisleno obnavlja; potrebni su svijetu oni ljudi, koji umjesto toga intuitivno vjeruju, da moralni napredak znači, da se ljudski rod na nevidljivim ljestvicama uzdiže od životinjstva k božanstvu, od brutalnog nasilja k duhu, koji sve mudro sređuje i da je posljednja, najveća stepenica potpunog sporazuma već blizu, gotovo dosegnuta. Renesansa i humanizam stvorili su takav optimističan čas, u kojem se vjerovalo u svijet. Stoga ljubimo taj period i štujmo njegovu plodnu tlapnju! Po prvi se put za naše evropsko pokoljenje rodilo povjerenje u samo sebe, vjera u vlastitu mogućnost, vjera, da je natkrililo sve pre-dašnje epohe i da obrazuje više, svjesnije, mudrije čovječanstvo, više od onoga, koje je stvorila Grčka i Rim. čini se da je stvarnost davala pravo tim propovjednicima novog optimizma. Zar se ne dešavaju u ove dane divna zbivanja, koja natkriljuju sva pre-dašnja? Zar se nijesu u Diireru i Lionardu rodili novi Zeus i Apelles, a u Michelangelu novi Fidija? Zar nauka ne uređuje zviježđe i novi svijet po jasnim i novim zakonima? Zar ne stvara novac, koji obilno pritječe iz novo otkrivenih zemalja, neizmjerno bogatstvo, a opet ovo novu umjetnost? Zar nije čarobnom djelu Gutenberga pošlo za rukom, da izvrši pravo čudo, koje sada tisućerostruko razasipa na zemlji stvaralačke i prosvjetiteljske riječi? Ne, ne može više dugo trajati, kliče Erazmo i njegovi drugovi - i čovječanstvo će tako obilno obdareno i poučeno zahvaljujući svojoj vlastitoj plodnoj snazi, morati da upozna svoju moralnu misiju, da u buduće više bratski živi, da ćudoredno djeluje i da iskorijeni sve zaostatke svoje zvjerske naravi. Poput 87

triumfalne trublje grmi kroz cijeli svijet poklič Ulricha von Huttena: - "Živjeti je naslada!", s puno vjere i nestrpljivosti gledaju iz kruništa Erazmova carstva građani nove Evrope u svijetli trak na obzorju budućnosti, koji se čini, da napokon poslije: duge noći duha najavljuje dan općega pomirenja svijeta. Na žalost, nije to sveta zora, koja rudi nad mračnom zemljom: to je požar, koji će razoriti njihov idealni svijet. Kao što su Germani u klasični Rim, tako je Luther, fanatični čovjek akcije, prodro s nesavladivom prodornom snagom nacionalnoga, pučkog pokreta u njihov nadnarodni idealistički san. I još prije nego je humanizam uistinu počeo svoje djelo ujedinjenja svijeta, smrskava Reformacija posljednje duhovno jedinstvo Evrope i raspolovljuje opću crkvu - ecclesia universalis na dva dijela željeznim udarcem čekića. 88 VELIKI PROTIVNIK Odlučne snage, sudbina i smrt, rijetko kada: snalaze čovjeka, a da ga prije ne opomenu na svoje približenje. Svaki put šalju one tihoga poslanika s licem pod koprenom, i gotovo nikada ne dopire

tajanstveni zov u svijet onoga, koji treba da ga čuje. Medu bezbrojnim pismima, punim priznanja; i poštovanja, koja su Erazmu onih godina napunila sve ladice, nalazi se i jedno od 11 prosinca 1516 godine od Spalatinusa, tajnika saskog elektora. Među: formulama, punim udivljenja i učenim saopćenjima priopćuje mu Spalatin, da se u njegovu gradu nalazi mladi augustinski redovnik, koji Erazma poštuje najvećma, ali da u pitanju istočnog grijeha nije jednakog mišljenja s njim. Ne slaže se ni s mišljenjem Aristotela, da je čovjek pravedan, ako pravedno radi, nego da on sa svoje strane vjeruje, da je pravedan onaj, koji dobiva mogućnost i koji je kadar, da pravedno radi; "prije svega se mora osoba preobraziti, a tek tada slijede djela." Taj list predstavlja komad svjetske povijesti. Po prvi put se obraća doktor Luther na velikog majstora (on je zapravo i nitko drugi, onaj nespomenuti, još nepoznati augustinski redovnik), a njegov se prigovor na začudenja vrijedni način tiče-središnjeg pitanja, prema kojem ti veliki paladini Reformacije imaju u budućnosti zauzeti neprijateljsko stanovište. Uistinu Erazmo je samo letimična obratio pažnju na taj odlomak lista. Kako bi i mogao on, tako zaposlen, okružen svim poklonima naći vremena, da ozbiljno disputira o teološkim pitanjima s nekim bezimenim redovnikom iz Saske?' 89*

čita dakle dalje, ni ne naslućujući, da je s ovim satom počela prekretnica u njegovu životu i u svijetu. Dotada je stojao on sam, gospodar Evrope i majstor nove evangeličke nauke, sada je pak ustao veliki njegov protivnik. Tihim prstom, koji je jedva mogao čuti, pokucao je na njegovu kuću i njegovo srce Martin Luther, kojega ime nije dosad spomenuto, ali kojeg će svijet naskoro nazvati bašti-nikom i pobjednikom Erazma Rotterdamskog. Poslije prvog susreta Luthera s Erazmom u duhovnom svjetskom prostoru nije za cijelo vrijeme njihova života došlo do ličnog susretaja u zemaljskom prostoru; od prvog do posljednjeg časa oba su ova muža izbjegavali jedan drugoga; u bezbrojnim spisima i na bezbrojnim bakrorezima slika uz sliku, ime uz ime slavljeni su obojica kao oslobodioci ispod rimskog jarma, kao prvi pošteni njemački evanđelisti. Povijest nas je u tom pogledu lišila velikoga dramatskog efekta. Tako je promašena bila prigoda, da se oba velika protivnika pogledaju okom u oko, licem u lice. Rijetko je sudbina svijeta formirala dva čovjeka duhovno i tjelesno u dva tako ekstremna kontrasta kao Erazma Rotterdamskog i Luthera. Krvlju i tijelom, mjerom i oblikom, duhovnim i životnim stavom, od vanjskog izgleda pa do najunutrašnjijeg života pripadali su različitim od prirode neprijateljskim rasama karaktera: koncilijancija protiv fanatizma, razum protiv strasti, kultura protiv elementarne snage, kozmopolitizam protiv nacionalizma, evolucija protiv revolucije. Ta se opreka očitovala već u sjetilnim tjelesnim oznakama: Luther, sin rudara, potomak seljaka, zdrav i prezdrav, drhćući upravo od vlastite zbijene 90 snage, vitalan i sa svim surovim užitkom zaradi ove vitalnosti - "Ja žderem kao čeh, a ločem kao Nijemac" - komad života, koji gotovo puca od zdravlja, snaga i divljaštvo cijelog naroda, sabrano u toj hipertrofiranoj prirodi. Kada govori, buče svi tonovi u njegovu glasu, svaka je riječ sočna i surovo slana kao svježe ispečeni seljački kruh, svi elementi prirode osjećaju se u njem, zemlja sa svojim mirisom i sokom, sa svojim đubrom i gnojem. Poput snage bure, divlje i destruktivno, juriša ovaj vatreni govor na njemačku zemlju. Lutherov genij tisuću puta više leži u ovoj pučkoj vehemenciji nego u njegovoj intelektualnosti. Slično kao što govori jezikom strogo pučkim, pojačanim pak golemim pridodatkom stvaralačke moći, isto tako njegove misli, nesvijesno proizlaze iz mase, i predstavljaju volju naroda u jednoj do najvišeg stepena strasti pojačanoj potenciji. Njegova ličnost je podjedno prodor svega njemačkog, svih njemačkih instinkata, koji prosvjeduju i koji se bune - u svijest svijeta. I dok narod ulazi u njegovu ideologiju, ulazi Luther Istodobno u povijest svoga naroda. Vraća elementu svoju elementarnu prasnagu. Ako sada po redu prenesemo svoj pogled sa snažnog, mesnatog punokrvnog zemaljskog Lu-therova

tijela, na čijem niskom čelu nasilno iskaču najprije zgrčeni, napeti mišići volje, koji potsjećaju na rogove Michelangelova Mojsija - prenesemo li dakle svoj pogled s ovoga čovjeka krvi preko na duhovnog čovjeka Erazma, koji je bio u licu perga-mentske boje, fine, tanke kože, krhke, nježne figure ako fizički uporedimo samo ta dva čovjeka, odmah ćemo uočiti: između ta dva antagonista ne će trajno prijateljstvo ili sporazum nikada biti moguć. Uvijek "boležljiv, uvijek se smrzavajući u hladu svoje sobe, uvijek umotan u svoja krzna, vječito kubureći sa zdravljem, - dok je Luther bio upravo prekomjerno 91 zdrav - ima Erazmo premalo onog, što onaj ima premnogo. Dok ova nježna priroda neprestano mora svoju bolesnu, blijedu krv prigrijavati s jakim bur-gundcem, dotle Luther - opreke u sitnim stvarima su veoma plastične - svaki dan pije "wittenberško" pivo da otupi svoje vruće i crveno nabujale žile za dobro, crno spavanje. Kada Luther govori, onda tutnji kuća, trese se crkva, koleba se svijet, ali kod stola medu prijateljima može se dobro sa stenjanjem smijati i rado diže, odan u bogosloviji - najvećma muzici, glas na muževno sonorno pjevanje. Erazmo pak govori slabo i nježno kao tuberkulozni čovjek, umjetno brusi i zaokružava rečenice i šilji ih u fine pointe. Lutheru struji govor, a pero mu srce "kao slijepi konj." Od Lutherove ličnosti proizlazi nasilje u atmosferu; sve one, koji se oko njega okupljaju Melanchtona, Spalatina i štaviše knezove, drži po svojem gospodsko-mužev-nom biću u nekoj vrsti služinske pokornosti. Eraz-mova se snaga naprotiv očituje najjače tamo, gdje se on može vidjeti: u djelima, pismima, u pisanoj riječi. Ne zahvaljuje ništa svom malom, siromašnom tijelu nego sve zahvaljuje samo svojoj visokoj, dalekoj duhovnosti, koja obuhvata svijet. I duhovnost ove obojice muževa potječe iz sasvim različitih rasa misaonog svijeta. Erazmo je bez sumnje dalekovidniji čovjek većeg znanja, nijedna mu stvar života nije tuđa. Njegov razum jasan i bezbojan kao danje svijetlo prodire kroz sve pukotine i zglobnice u tajne i osvjetljuje svaki predmet. Luther opet ima beskonačno manji horizont nego Erazmo, ali stoga više dubine; njegov je svijet uži, neizmjerno uži nego Erazmov, ali svakoj od svojih misli, svakom od svojih osvjedočenja umije da dade razmah svoje ličnosti. On sve upija u sebe i tamo 92 sve grije u svojoj crvenoj krvi, on oplođuje svaku ideju svojom vitalnom snagom, on ju fanatizira i ono, što je jedamput spoznao i priznao, to više nikada ne pušta. Svaka se tvrdnja sraste s njegovim cijelim bićem i dobiva od njega strašnu dinamičku snagu. Na desetke su puta Luther i Erazmo izrekli iste misli, ali što u Erazma vrši samo fini duhovni čar na prosvjetljene, to postaje u Luthera, zahvaljujući njegovoj privlačivoj snazi, odmah parola, bojni poklič, plastički zahtjev. Te svoje zahtjeve nameće on svijetu razjareno kao biblijske lisice sa plamenim ugarkom, da zapale savjest cijelog čovječanstva. Sve Erazmovsko cilja na kraju na mir i zadovoljenje duha, a sve Luthersko na visoku napetost i potres čuvstva; stoga je Erazmo, "skeptikus" najjači tamo, gdje govori najjasnije, najtrijeznije i najprozirnije, Luther pak "Pater extaticus" tamo, gdje mu srdžba i mržnja najdivlje otskaču iz usta. Takva opreka mora organski dovesti do neprijateljstva, pa makar cilj borbe bio jednak. U početku hoće Luther i Erazmo isto, ali njihovi temperamenti Tioće to na potpuno oprečni način, tako da to upravo zaradi njihova bića postaje suprotno. Neprijateljstvo je očitovao prvi Luther. Od svih genijalnih ljudi, koji su ikada hodali zemljom, bio je Luther možda najfanatičniji, najnepristupniji pouci, najotporniji i najudaljeniji od pomirljivosti. Okolo sebe podnosio je samo one, koji su mu povlađivali da se njima može poslužiti, a one opet, koji su mu se protivili, trebao je da na njima iskali svoju srdžbu i da ih smrska. Za Erazma je opet nedostatak fanatizma postao religija i tvrdi diktatorski ton Luthera - bez obzira na to, što je govorio - urezao mu se kao zli nož u dušu. Lutherovo udaranje čvrstom pesnicom o stol i bijesno pjenjenje pri govoru, 93 nije Erazmo, koji je gledao u općem, skladnom, miroljubivom sporazumu predstavnika duhovnog

svijeta - vrhovni cilj, mogao fizički podnijeti. Sigurnost Luthera u samog sebe (on je to nazivao sigurnošću Boga) djelovala je na Erazma razdražljivo, činila mu se blasfemičkom preuzetnošću u našem svijetu, koji nužno neprestano podliježe zabludi i tlapnji. Samo.se pak po sebi razumije, da je Luther morao mrziti onu Erazmovu mlakost i neodlučnost u pitanjima vjere, morao je mrziti njegovu nesklonost za odluku, njegovu glatkost, popustljivost, sklizavost njegova uvjerenja, koje se nije moglo nikada jednoznačno utvrditi; upravo ta estetska savršenost, "umjetni govor" umjesto jasnog priznanja razljevala je žuč u njemu. U najdubljoj bitnosti Erazma bilo je nešto, što je elementarno moralo razdražiti Luthera, a isto tako je u najdubljoj bitnosti Erazma bilo nešto, što je elementarno moralo razdražiti Luthera, a isto tako je u najdubljoj bitnosti Luthera bilo nešto, što Erazmo elementarno nije mogao podnositi. Ludo je stoga shvaćanje, kao da se ima pripisati samo vanjskim obzirima i slučajnostima, što se ta dva apostola nove evanđeoske nauke nijesu složila u zajedničkom djelu. I ono najsličnije moralo je kod različite boje krvi i njihova duha postati drugačije boje, jer je njihova različitost bila organska. Prodirala je ona od gornjega svijeta mozga sve do spleta instinkta pa kanalima krvi u onu dubinu, kojom ne vlada više svijesna volja mišljenja. Stoga su se zbog politike i dobra zajedničkog pitanja mogli dugo vremena uzajamno štedjeti; mogli su kao dva drvena panja neko vrijeme ploviti jedan uz drugog u istoj struji, ali na prvom zavoju i prekretnici puta morali su se sudbonosno sudariti: taj svjetski historijski sukob je neizbježiv. 94 Pobjednik u ovoj borbi, kako je to bilo već unaprijed sigurno, morao je biti Luther, ne samo zato, što je njegov genij bio snažniji, nego i što je bio navikao na rat i što je bio ratoborniji kao borac. Luther je bio i za cijelo vrijeme života ostao borbena priroda, rođeni bojdžija s Bogom, čovjekom i sotonom. Rat je bio za njega ne samo užitak i izlaz, da iz sebe isprazni prekomjernu snagu, nego je bio i upravo spas za njegovu prenakrcanu narav. Boriti se, svađati se, psovati, prepirati se značilo j& za njega neku vrstu puštanja krvi, jer samo u rušenju i mlaćenju okolo sebe lijevo i desno osjeća i ispunjava svoju cijelu ljudsku mjeru; sa strastvenim veseljem baca se stoga u svaku pravednu i nepravednu stvar. "Gotovo smrtna me grozota prožima", piše Bucer, njegov prijatelj, "kad pomislim na bijes, koji kuha u čovjeku, čim on ima posla s jednim protivnikom. Jer ne može se zanijekati, Luther se bori kao jedan opsjednuti čovjek, kad se bori, i to uvijek samo cijelim svojim tijelom, s rasplamsalom žuči, s očima, nabreklim od krvi i s usnicama, punim pjene; čini se, kao da on s ovim furor teuto-nicus tjera iz sebe podjedno otrov, koji u njegovoj krvi raspaljuje grozničavi žar. I uistinu uvijek onda,, kada se on u bijesnom sljepilu sudari i kada i isprazni svoju srdžbu, postaje mu lagano, "tada se osvježava u meni cijela krv, moj ingenium postaje-jasan, a napasti uzmiču." Na ratištu postaje visoko obrazovani Doctor theologiae tipskim Lands-knechtom: "Ako ja dođem, udaram odmah kijačom", obuzima ga bijesna surovost, mahnita opsjednutost, on se laća bezobzirno svakog oružja, koje mu dođe pod ruku, spreman, da se jednako dobro posluži s blještavim dijalektičkim mačem kao s vilama za đubre, punima blata i balege; bezobzirno uklanja svaku zapreku, u slučaju potrebe ne zazire ni od laži ni od klevete, samo da uništi protivnika. "U ime 95 poboljšanja i za volju crkve ne mora se čovjek kloniti ni dobre, jake laži." Osjećaj viteštva potpuno je nepoznat ovomu seljačkom borcu. Ni prema pobje-đenom neprijatelju ne poznaje plemenitosti ni sa-učešća. I čovjeka, koji već bez obrane leži na tlu, mlati on dalje u slijepoj, bijesnoj mržnji. On kliče, kad su Toma Miinzer i 10.000 seljaka sramotno smaknuti i ponosi se svijetlim glasom, "da je njihova krv na njegovu vratu." Raduje se, da su "svinjski" :Zwingli i Karlstadt i svi drugi, koji su se ikada njemu usprotivili, bijedno propali. Nije se nikada dogodilo, da je taj, u svojoj mržnji snažni čovjek, koji je plivao od žeđe za osvetom, odao svom neprijatelju barem poslije njegove smrti pravedno priznanje. Luther je na propovjedaonici imao zanosan ljudski glas, u kući je bio prijateljski obiteljski otac, kao umjetnik i pjesnik bio je izraz najviše kulture; odmah, čim počne razmirica, pretvara se u pravog sotonu, opsjednutog snažnim, mahnitim gnjevom, koga ne smeta nikakav obzir ni pravednost. Iz ovog bijesnog nagona njegove prirode traži on cijeloga svog života

rat, jer mu se borba ne čini samo najveseliji -•oblik života nego i moralno najispravniji. "čovjek, a osobito kršćanin, mora biti ratnik", govorio bi često gledajući se u zrcalo; u jednom od kasnijih listova (1541) uzdiže on ovo priznanje do nebesa s tajanstvenom tvrdnjom, kao da "je sigurno, da se Bog bori." Erazmo naprotiv kao kršćanin i humanist ne pozna ni borbenog Isusa ni bojovnog Boga. Mržnja i osvetljivost čine mu se kao kulturnom aristokrati - povratak u plebejstvo i barbarstvo. Gadi mu se buka, tučnjava, svaka divlja svađa. Erazma kao koncilijantno rođenu prirodu ne veseli ni najmanje prepirka, koja je Lutheru izvor užitka. Veoma se karakteristično izražava o svom strahu od prepirke: "Kada bih mogao dobiti veliki posjed i kad bih '96 •radi njega morao voditi proces, radije bih se odrekao tog posjeda." Nema sumnje, da Erazmo kao intelektualac voli diskusiju s jednako učenim ljudima; ali isto tako kao što vitez smatra turnire plemenitom igrom, tako isto i Erazmo smatra diskusiju zgodnim oblikom, da se ljudi natječu pred forumom učenih humanista u svom vještom, glatkom duhu i u svojoj mačevalačkoj umjetnosti, očeličenoj u ognju klasicizma. Par iskara vrcnuti, par svježih doskočica izbiti, lošeg latinistu zbaciti sa sedla, takova duhovno-viteška igra nije Erazmu strana. Nikada on ne će shvatiti Lutherovo veselje, da smrska neprijatelja; nikada ni u jednom od svojih sporova ne će zaboraviti na obzire uljudnosti prema protivniku, ne da da se poda "ubojničkoj" mržnji, s kojom Luther napada svoje protivnike. Erazmo nije rođen za borca, jer on u posljednjem smislu nema nikakvog ukočenog uvjerenja, za koje se bori. Objektivne prirode imaju malo sigurnosti u sebe. Odviše su sklone, da sumnjaju u vlastitu snagu svojih pogleda, te su spremne, da uvijek uzmu u obzir argumente protivnika. čim pak dopustimo, da protivnik dođe do riječi, znači već, da mu nešto koncediramo u njegovu korist; dobro se bori samo onaj, koji je zaslijepljen od bijesa i koji na uši navlači šljem prkosa samo da ništa ne čuje, i onaj, koga njegova vlastita opsjednutost u borbi štiti poput neprobojne zaštitne kože. Za ekstatičnog redovnika Luthera svaki je njegov protivnik izaslanik pakla, neprijatelj Isusa, koga valja po dužnosti uništiti. Humanitarni Erazmo osjeća prema najbjesnijoj pretjeranosti protivnika samilosno sažaljenje. Zwingli je sjajno zahvatio protivnost karaktera obaju rivala, uporedivši slikovito Luthera s Ajaxom, Erazma s Odisejom. Ajax-Luther, čovjek je rata i smionosti, rođen u borbi, čovjek, koji se ne osjeća nigdje bolje nego na polju bitke. Odisej-Erazmo, samo slučajno bačen 7 97 na ratište, sretan je, kada se može povratiti u tihu svoju Itaku, na blagoslovljeni otok kontemplacije, kad može prijeći iz svijeta čina u svijet duha, gdje su privremene pobjede ili porazi bez značenja prema nepobjedivoj, neotklonivoj sadašnjosti platonskih ideja. Erazmo nije bio stvoren za rat i on to nije znao. Gdje je on djelovao protiv zakona svoje prirode i gdje se upustio u borbu, morao je nužno podleći. Uvijek naime, kada umjetnik ili učenjak prekoračuje svoju granicu, stojeći na putu čovjeku čina, čovjeku pesnice, umanjuje svoju vlastitu mjeru. čovjek duha ne smije stati ni na čiju stranu, njegovo je carstvo pravednost, koja stoji nad svakim razdorom. Erazmo nije čuo prvoga tihog Lutherova kuca^ nja. Naskoro je morao naćuliti uši i ovo novo ime usaditi u svoje srce, jer željezni udarci, s kojima nepoznati augustinski redovnik pribija svojih 95 teza na crkvena vrata u Wittenbergu, odjekuju cijelim njemačkim carstvom. "Kao da bi sami anđeli bili glasnici", tako brzo obilaze od ruke do ruke tiskane teze, koje se još nijesu ni osušjele od štamparske boje. Kao preko noći spominje se na cijelom području njemačkih zemalja uz ime Erazma Rotter-damskog i ime Martina Luthera kao najčestitijeg prvoborca slobodne kršćanske teologije. Voden genijalnim instinktomi dotakao je budući pučki tribun upravo osjetljivu točku, gdje je njemački narod najbolje osjećao pritisak rimske kurije: oproštenje grijeha. Ništa ne podnosi jedan narod nevoljkije, teže nego jedan tribut, koji mu nametne neka vanjska sila; da je u ovom slučaju crkva, iskorištavala prvotni strah ljudskih stvorenja putem agenata, koji su tu u procentima zainteresirani, te ga putem profesionalnih prodavača oproštenja grijeha pretvarala u zvonki novac,

nadalje, da je taj novac, istisnut od njemačkih seljaka i građana s predočenim blagajničkim ceduljama išao izvan zemlje i to u Rim, već je dugo izazivalo muklo i još nijemo narodno ogorčenje u cijeloj zemlji - Luther je svojim odlučnim činom samo potpalio to ogorčenje. Jasno se pokazalo, da ne znači korenje zloporabe nego oblik ukora historijsko rješenje pitanja. I Erazmo i drugi humanisti duhovito su se rugali ovom oproštenju grijeha, ovim otkupnicama, koje su trebale da čovjeka oslobode od čistilišta. Ali poruga i dosjetka kao negativne činjenice rastvaraju postojeće snage, ne prikupljajući novih snaga za stvaralački udarac. Luther umjesto toga kao dramatska priroda, možda jedina uistinu dramatska u povijesti Njemačke, umije, upravljana urođenim, prvotnim instinktom, da zahvati i prikaže svaku stvar dramatično i shvatljivo za sve. Od prvog pak časa imao je taj rođeni narodni vođa genijalni dar plastičke geste, koja znači široko razvijeni program riječi. Kada kratko i izrazito veli u svojim tezama: "Papa ne može opraštati nikakvog grijeha" ili "Papa ne može otpustiti nikakve kazne osim one, koju je on sam nametnuo", to su značile riječi, koje su sijevnule poput bljeska, a zagrmjele poput grmljavine u svijesti cijelog naroda. Pod njihovim udarcem počinje da se trese Petrova crkva. Gdje su Erazmo i njegovi pobudili pažnju duhovnika porugama i kritiziranjem, a da nijesu prodrli u zone strasti mase, tamo dosiže Luther s jednim udarcem dubljinu narodnog" osjećaja. Za dvije godine postaje on simbol Njemačke, tribun svih antirimskih, narodnih želja i zahtjeva, koncentrirana snaga svakog otpora. Takav oštroumni i znatiželjni suvremenik kao Erazmo morao je bez sumnje veoma brzo doznati za Lutherov čin. Zapravo je trebao da se veseli, jer je tim na njegovu stranu stupio jedan saveznik u borbi za novu, slobodnu teologiju. I dakako ne čuje se s njegove strane nijedna riječ ukora. "Svima se •dobrima sviđa Lutherova smionost"; "Luther je nesumnjivo dosada bio koristan svijetu." U tako se prijateljskom tonu izražava Erazmo svojim prijateljima humanistima o Lutherovu istupu. Prvu svoju sumnju izriče dalekovidni psiholog svakako već veoma oprezno. "Mnogo je toga Luther izvrsno ukorio" - i odmah za tim kao da dolijeće kaki uzdah: "samo kad bi to činio na malo umjereniji način!" Fini poznavalac ljudske duše instinktivno osjeća odviše raspaljeni Lutherov temperamenat kao opasnost; hitno ga dade opomenuti, da se uvijek ne istrčava jednako surovo. "Meni se čini, da se skromnošću dade mnogo više postići nego napra-sitošću; tako je Isus osvojio svijet." Ne uznemiruju dakle Erazma ni Lutherove riječi ni teze nego jedino intonacija njegova istupanja, demagoški, fanatički akcenat u svemu, što Luther piše i čini. Takva delikatna teološka pitanja bolje je prema Erazmovu mišljenju raspravljati tihim glasom u učenom krugu, držeći akademskom latinštinom pri tom vulgus pro-fanum postrance. Ne smije se teologija izvikivati tako glasno na ulici, da bi se postolari i kramari mogli surovo žestiti zbog tako suptilnih tema. Svaka diskusija pred galerijom i za galeriju pcnizuje, prema mišljenju humanista, niveau, te neizbježivo izaziva opasnost "tumultusa", pobune, narodnog uzbuđenja. Erazmo mrzi svaku propagandu i svaku agitaciju u prilog istine, jer vjeruje u njezinu snagu, koja sama od sebe djeluje. Misli, da se spoznaja istine, nošena u svijet na krilima riječi, mora širiti čisto duhovnim putom, te da ne treba ni odobravanja mase ni stvaranja stranaka, da u svom biću postane istinitija i stvarnija. Duhovni čovjek nema prema njegovu mišljenju ništa drugo da radi nego da ustanovljuje istine i jasnoće i da ih formulira; suvišno je, da se za njih bori. Ne iz zavisti, kako ga •optužuju njegovi protivnici, nego iz poštenog osje300 čaja straha, iz duhovno-aristokratske odgovornosti gleda Erazmo s nezadovoljstvom, kako se iza Lutherova juriša riječima poput strahovitog oblaka prašine diže uzbuđenje naroda. "Kad bi samo bio umjereniji": uvijek se ponavlja Erazmova tužba na neumjerene i potajno ga tišti svijesni predosjećaj; da njegovo duhovno carstvo bonae litterae, znanosti i humanosti ne će moći da odoli takvom svjetskom orkanu. Još uvijek nijesu Erazmo i Luther izmijenili nijedne riječi, još neprekidno šute oba najslavnija muža njemačke reformacije i ta šutnja počinje, da malo po malo udara u oči. Oprezni Erazmo nema povoda, da se lično upušta s neuračunljivim Lu-therom, a Luther

pak što ga više tjera vlastito osvjedočenje u borbu, postaje sve skeptičniji prema skeptiku Erazmu. "Ljudske stvari znače za njega više nego božanske", piše on o Erazmu označivši tim majstorski uzajamnu distancu i opreku: za Lu-thera su na svijetu bile najvažnije religiozne stvari, a za Erazma - ljudske. U tim već godinama ne stoji više Luther sam. Ne želeći toga ili možda ne shvaćajući toga sasvim postao je sa svojim samo duhovno mišljenim zahtjevima eksponent mnogostrukih zemaljskih interesa, žrtveni ovan njemačke narodne stvari, važna figura u političkoj, šahovskoj igri između pape, cara i njemačkih knezova. Sasvim strani i posvema ne-evangelički izrabljivači njegova uspjeha počinju da se bore za njegovu osobu, da ju iskoriste za svoje vlastite zemaljske ciljeve. Malo po malo stvara se već oko pojedinog čovjeka nucleus buduće stranke, budućeg religioznog sistema. Dugo vremena prije nego se oko Luthera skupila velika vojska protestantizma, okružio ga je u skladu s organizatornim njemačkim genijem već glavni politički, bogoslovni, 101 juridički stožer: Melanchton, Spalatin, knezovi, plemići i učenjaci. Znatiželjno gledaju strani poslanici na saskom elektoratu, misleći na to, da li se ne bi dalo iz ovog tvrdog čovjeka izrezati klin, koji bi mogli zabiti u snažni imperij: fina, politička diplomacija tka već svoje niti s Lutherovim čisto ćudoredno zamišljenim zahtjevima. Upravo njegov najuži krug traži saveznike i Melanchton, koji dobro zna, koji će se tumult morati podići, kad jedamput izađe Lutherov spis "Plemstvu njemačke nacije", ne prestaje da ustrajno traži, da predobije tako važan autoritet, vanstranačkog Erazma za evangeličku stvar. Napokon Luther popušta Melanchtovim zahtjevima i 28. ožujka 1519. obraća se po prvi put lično na Erazma. Medu bitne karakteristike humanističkog pisma ide bezuvjetno laskava uljudnost, spojena s upravo kineskim poniženjem samoga sebe. Stoga nije ništa •osobitog, ako Luther počinje svoj list u tonu himne: "Ima li ikoga, čije mišljenje ne bi bilo ispunjeno Erazmom? Koga on nije podučio, koga on nije svladao?" Nema također nikakvog značenja, da Luther sam sebe prikazuje nezgrapnim momkom s neopranim rukama, koji još nije naučio, kako se pismeno obraća istinski visoko učenom čovjeku. Ali budući da je čuo, da je Erazmu njegovo ime poznato po "ništetnoj" opasci o oprostu, mogla bi se dalja šutnja između njih obojice krivo tumačiti. "Priznaj dakle, Ti dobri čovječe, ako Ti je ugodno, i ovoga malog brata u Kristu, koji je tek dostojan, da se sa svojim neznanjem pokopa negdje u tamni kut, da ne bude poznat pod istim nebom i pod istim suncem." Samo zaradi te jedine rečenice napisano je cijelo pismo. Sadržava sve, što Luther očekuje od Erazma: pismo odobravanja, neku, njegovoj nauci prijateljsku riječ (mi bismo danas rekli: što se dade publicistički iskoristiti). Sat je taman i odlučan za Luthera; otpočeo je rat protiv najmoćnijeg na zemlji i već je u Rimu spremna bula, da ga prokune. 102 Bilo bi stoga veoma važno, da u toj borbi predobije Erazma za svoga moralnog pomoćnika. Možda bi putem Erazma mogao odlučiti pobjedu na Lutherovu stranu, jer je Erazmovo ime bilo na glasu s nepod-mitljivosti. čovjek, koji ne pripada nikakvoj stranci, za stranačke je ljude najvažnija i najbolja zastava. Ali Erazmo ne će nikada da preuzme obavezu, a pogotovu ne će da bude jamac za jedan dug, koji se još ne može izračunati. Jer sada otvoreno odobriti Lutherovu nauku: znači unaprijed odobriti sve njegove buduće knjige i spise i napadaje, znači odobriti postupak čovjeka, koji ne zna mjere, kojega se "nasilni i buntovnički način pisanja" doima usklađenog Erazma mučno u dubinu duše. Uostalom, što je Lutherova stvar? Što je ona danas godine 1519., što će ona biti sjutra? Stati na stranu jednoga čovjeka, obvezati se nekomu - znači odreći se znatnog dijela svoje vlastite moralne nezavisnosti, znači priznati ispravnim zahtjeve, čija se zamašnost ne dade danas predvidjeti. Ne, Erazmo ne dopušta, da mu bilo tko ograniči slobodu. Možda već fini nos starog klerika osjeća laki heretički miris iz Luthe-rovih djela. Da se suvišno kompromitira, nije bila nikada ni vrlina ni snaga Erazma Rotterdamskog. Stoga on u svom odgovoru najbrižnije izbjegava, da kaže "da" ili "ne". Ponajprije izgrađuje on za

sebe vješto nasip, te desno i lijevo izjavljuje, da on nije temeljito čitao Lutherova djela. Uistinu je pak prema slovu prava Erazmu kao katoličkom svećeniku zabranjeno, da bez izričitog dopuštenja svojih pretpostavljenih čita crkvi neprijateljske knjige: sa skrajnjim oprezom ističe Erazmo, taj vješti sastavljač pisama taj argumenat kao ispriku, da izbjegne bilo kakvu odlučnu izjavu. Zahvaljuje "bratu u Isusu", izvješćuje ga o strahovitom uzbuđenju, koje su Lutherove knjige izazvale u Louvainu i kako su ih neprijatelji ružno napadali - čime pak okolišnim putem izriče neku simpatiju. Ali kako se upravo majstorski kloni taj strastveni nezavisni čo103 vjek, da izreče bilo kakvu riječ odobrenja, kojom bi se morao obvezati! Izričito naglašava, da je Lutherov komentar psalama samo "prelistao" (degu-stavi), da ga dakle nije čitao i da se "nada", da će biti od velike koristi. I opet opisna želja umjesto suda; i da se samo ponovo ogradi od Luthera, ruga se on tobožnjim vijestima, kao da bi sam on sudjelovao u sastavljanju Lutherovih spisa, nazivajući te glasine ludima i zloradima. Napokon pak postaje Erazmo sasvim jasan. Izjavljuje kratko i jezgrovito,, da ne želi, da ga uvuku u tu razmiricu: "Držim se, koliko samo više mogu, neutralnim (integrum), da mogu bolje unapređivati nauke, koje opet cvatu, i mislim, da se mudrim suzdržavanjem više postizava nego li nasilnim uplitanjem." Zatim upozorava toplo Luthera, da bude umjeren i svršava pismo pobožnom i neobvezatnom željom, da "bi Isus dao Lu-theru svaki dan sve više svoga duha." Tim je listom podvukao Erazmo svoje stanovište. Ono je isto kao u sporu s Reuchlinom, kada je rekao: "Ja nisam Reuchlinijanac i ne sudjelujem u strankama; ja sam kršćanin i poznam samo kršćane, a nikakve Reuchlinijance ili Erazmijance." Odlučio je, da ne ide ni koraka dalje, nego što on uistinu hoće. Erazmo je plašljiv čovjek, ali strah ima i snagu gledanja: u divnom, nenadano jasnom* osvjetljenju čuvstva vidi kadšto halucinatorski ono, što će doći. Bistriji nego li svi drugi humanisti, koji klicanjem pozdravljaju Luthera kao spasitelja, upoznaje Erazmo u agresivnom, bezobzirnom tonu Luthera predznake "tumultusa", on vidi umjesto re-formacije revoluciju, i ne će da ni u kojem slučaju krene tim opasnim putem. "Što bih ja mogao pomoći, kad bih postao drug u njegovoj opasnosti osim to, da bi umjesto jednog bila dva čovjeka upropaštena...? Neke je stvari izvrsno izrekao i 104 dobro opominjao i ja bih samo htio, da on ne bi ove dobre stvari poremetio svojim nesnosnim pogreškama. I da je on to sve napisao na pobožan način, ne bih svoje glave izvrgavao opasnosti, za> volju istine. Nema svako snage da bude mučenik i ja se tužan moram bojati, da bih u slučaju tumulta pošao tragom sv. Petra. Pokoravam se zapovjedima pape i knezova, ako su pravedne, i strpljivo podnosim njihove zle zakone, jer je to sigurnije. Držim, da takvo držanje pristaje svim dobronamjernim ljudima, ako ne vide nikakve nade u uspješan otpor." Pod utjecajem svoje duševne plašljivosti kao i pod utjecajem svoga nepokolebivog osjećaja nezavisno^-sti Erazmo je čvrsto odlučio, da se u svom radu ne veže s nikim, pa ni s Lutherom. Neka Luther ide svojim putem, a Erazmo će svojim: sklapaju samo dogovor, da ne će jedan protiv drugoga neprijateljski nastupiti. Ponuda za sklapanje saveza je odbijena, zaključen je samo pakt o neutralitetu. Lutheru je bilo suđeno, da stvori dramu, i Erazmo se nada - uzaludna nada! - da će mu biti dopušteno, da ostane samo gledalac, "spectator". "Ako Bog, kako to proizlazi iz snažnog napretka Lutherove akcije, sve to tako hoće i ako smatra da je zaradi pokvare-nosti ovih vremena nuždan tako surovi liječnik,, onda nije moja stvar, da mu se protivim." Ali u političkim vremenima ostati izvana, ostati: nestrančar, teže je nego li prijeći u ovu ili onu stranku; nova stranka nastoji da se pozove na Eraz-ma na veliki njegov jad. Erazmo je udario temelje-reformatorske kritike crkve, koju je Luther pretvorio u napadaj protiv papinstva, on je, kako to katolički bogoslovi ogorčeno vele, "snio jaja, koja je izlegao Luther." Htio on ili ne htio, Erazmo je u nekom pogledu odgovoran za Lutherov čin, jer mu je on krčio put: "Ubi Erasmus innuit, illic Luther irruit." Gdje je on oprezno otvorio vrata, drugi je nasilno provalio i Erazmo mora priznati Zwin-gliju: "Sve, što Luther traži, ja sam sam naučavao,

105 I samo ne tako žestoko i bez onog govora, koji ide za ekstremima." Jedino metoda dijeli jednoga od drugoga. Obojica su postavili istu dijagnozu: da crkva lebdi u životnoj opasnosti i da zaradi polaganja važnosti na izvanjske elemente srlja u svoju propast. Ali dok Erazmo predlaže, da se sve bolesti malo po malo liječe, da se brižno i polagano vrši proces čišćenja krvi putem injekcija soli razuma i satire, dotle Luther traži krvavu operaciju. Erazmo je takav po život pogibeljni postupak odbio već iz straha pred krvlju; on se protivio svakom nasilju: "čvrsta je moja odluka, da se radije dadem rastrgati na komade nego da podupirem rascjep osobito u pitanjima vjere." Mnogo Lutherovih pristaša pozivaju se na evangeličku rečenicu: "Nisam došao da nosim mir nego mač." "Premda ja uviđam, da bi u ¦crkvi trebalo mnogo toga promijeniti u korist religije, ipak mi se veoma malo sviđa sve, što vodi k pobuni ove vrste." Erazmo s odlučnošću, koja pot-sjeća na Tolstoja, odbija svaki apel na silu i izjavljuje, da je radije spreman, da i dalje podnosi ovo fatalno stanje stvari nego da tu promjenu otkupi uz cijenu "tumultusa" i krvoprolića. Dok drugi, kratkovidniji i optimističniji humanisti povlađuju Lutherov čin, kao oslobođenje crkve, kao spas Njemačke, upoznaje on u tom cijepanje "ecclesiae uni-versalis" na narodne crkve i rastavu Njemačke od jedinstva Zapada. Erazmo naslućuje srcem - više nego što može znati razumom, - da takva rastava Njemačke i drugih germanskih zemalja od vlasti Petrovih ključa ne može biti izvršena bez najkrvavijih i ubojničkih sukoba. I budući da za njega znači rat nazadak, barbarski povratak u davno preživjele epohe ulaže on cijelu svoju snagu da zapriječi tu skrajnju katastrofu u kršćanskom svijetu. Tada za Erazma nastaje naglo zadaća historijske (važnosti, koja u biti nadilazi njegove sile: mora da nad svim tima razdraženim ljudima utjelovi zdravi razum i da samo oboružan perom brani jedinstvo Evrope, 106 jedinstvo crkve, jedinstvo humaniteta i kozmopolitizma protiv raspadanja i uništenja. Erazmo počinje svoju pomirljivu misiju time, da pokušava da umiri Luthera. Neprekidno ga putem prijatelja zaklinje i podučava (njega, koji se ne da podučiti), da ne. piše tako "buntovnički", da ne na^ učava evanđelja na tako "neevangeličan" način: "Želio bih, da se Luther na neko vrijeme suzdrži od svih sporova i vodi evangeličku stvar čisto, bez ikakvih nuzgrednih primjesa. Imao bi više uspjeha." I prije svega pak: ne mora se svaka stvar pretresati javno, a pogotovu se ne moraju ni u kojem slučaju zahtjevi za crkvenom reformom vikati u uši nemirnoj i za kavgu sklonoj masi. Kako rječito nasuprot agitatorskoj snazi rječitosti slavi Erazmo ono drugo majstorstvo duhovnog čovjeka, visoku umjetnost šutnje u pravo doba: "Ne mora se uvijek izreći cijela istina. Mnogo zavisi od načina, na koji se objavljuje." To shvaćanje, da se istina s obzirom na privremenu korist može makar samo jednu minutu prešutjeti, mora biti Lutheru nerazumljivo. Za njega, iskrenog ispovjedaoca, najsvetija je dužnost savjesti, da se svaka jota i svaki slog istine, koju je duša i srce upoznalo, i ispovijeda na puna usta, bez obzira na to, da li će nastati rat, tumult ili će se srušiti nebesa. Umjetnost šutnje ne može i ne će da Luther nauči. U tijeku tih četiriju godina procvao mu je u ustima novi snažni jezik, a u njegovim rukama sabrale su se neizmjerne sile, nagomilane tužbe cijelog naroda. Cjelokupna njemačka narodna svijest, sva u žudnji, da revolucionarno ustane protiv svega, što je romansko i carsko, mržnja na popove, mržnja na strance, mukli, socijalni, religiozni žar, koji u •seljaštvu buja, otkako je ono preuzelo za svoju saveznu zastavu visoku čizmu (Bundschuh) - sve je 107 to probuđeno udarcem Lutherova čekića na crkvena^ vrata u Wittenbergu. Svi staleži, knezovi, seljaci-, građani osjećaju, da je njihova privatna i staleška stvar posvećena u evanđelju. Cijeli njemački narod' vidio je u Lutheru čovjeka odvažnosti i čina, pa je sada u njega ubacio svoju dotad rascjepkanu strast. Uvijek pak, kada se narodni elemenat poveže sa-socijalnim u žaru

religiozne ekstaze, nastaju oni potresi, koji uzburkaju svemir. U koliko se pak - kao što je u Lutherovu slučaju - nade samo jedan" čovjek na mjestu, u kojem bezbrojni pojedinci nalaze ostvarenu svoju nesvijesnu volju, onda u tom čovjeku rastu upravo magičke snage. Komu cijeli narod na prvi poziv ulijeva svoju vlastitu snagu;, lako podliježe pokušaju, da se osjeća kao glasnik vječnog gospodara: i poslije nebrojeno godina govori jedan čovjek u Njemačkoj ponovo proročkim glasom. "Bog mi je naredio, da ja podučavam i su" dim kao jedan od apostola i evangelista u njemačkoj zemlji." Ekstatik osjeća kao da mu je Bog dodijelio tu zadaću, da pročisti crkvu, da oslobodi njemački narod iz ruku "Antikrista", pape, toga "zakrabuljenog i inkorporiranog đavla", da ga oslobodi riječju,. a ako ne ide drugačije, mačem i vatrom i krvlju. U jedno takvo uho, koje je ispunjeno zaglušnim klicanjem naroda i Božjom zapovjedi, mora biti uzaludan posao: propovijedati opomenu i oprez. Naskoro Luther prestaje da sluša ono, što Erazmo piše i misli; on ga više ne treba. Željeznim, nemilosrdnim korakom ide on svojim historijskim putem naprijed. S isto takvom živosti kao na Luthera obraća se Erazmo u isto doba na protivnu stranu, na papu i biskupe, na knezove i vladare, da ih opomene, da se ne bi prenaglili svojim tvrdim istupom protiv Luthera. I ovdje on opet nailazi na svog starog neprijatelja na djelu - na slijepi fanatizam, koji je sam sebi dovoljan i koji ne će da prizna svoje vlastite pogreške. Tako on opominje, da bi dizanje 108 ^prokletstva bilo možda odviše velika surovost. "U ličnosti Luthera imamo posla sa posvema poštenim čovjekom, čiji se način života općenito hvali. Istina je, Luther je sumnjao o pitanju oprosta, ali i drugi su se prije njega izjavljivali veoma smiono u ovom -smislu." "Nije svaka zabluda već i hereza", opominje vječni pomirljivi posrednik i opravdava svoga najogorčenijeg protivnika Luthera time, što je "on mnoge stvari napisao, prije nego je o njima temeljito razmislio; dakle kriva je prenaglost, a ne zla namjera." U jednom takvom slučaju ne mora se uvijek vikati za lomačom i ne valja svakog sumnjivca optuživati radi herezije. Zar ne bi bilo uput-nije, da Luthera opomenemo i podučimo umjesto da ga ukorimo i razdražimo? "Najbolje bi sredstvo za pomirenje bilo", piše kardinalu Campeggiu, "kad bi papa od svake stranke zatražio otvoreno priznanje vjere. Tim bi se izbjegla zloporaba krivog prikazivanja stvari, a podjedno bi se oslabio bijes govorenja i pisanja." Ponovo i ponovo, uvijek pomirljivi "Erazmo traži saziv koncila, savjetuje, da se u učenom i duhovnom krugu povjerljivo rasprave sve te teze, što bi moralo dovesti "do sporazuma, dostojnog kršćanskog duha." Ali Rim u jednakom je stupnju gluh na Eraz-move opomene kao i Wittenberg. U to su doba zanimale papu druge brige: njegov ljubljeni Raffaelo Sanzio, taj božanski dar Renesanse novonastalom svijetu umire iznenada u ove dane. Tko će sada dostojno svršiti slike vatikanskih stanza? Tko će dovršiti gradnju tako smiono zamišljene Petrove crkve? Papi iz roda Medicejaca sto puta je važnija umjetnost - velika i trajna - nego mala redovnička svađa negdje gore u malom, saskom pokrajinskom gradiću. I upravo jer je taj crkveni knez tako poduzetan za poslove u velikom stilu, gleda ravnodušno na toga sićušnog redovnika. Njegovi kardinali, ponosni i samosvijesni - zar nije tek nedavno Savonarola bačen na lomaču i zar nisu heretici iz 109 ft Španjolske protjerani? - traže prokletstvo kao jedini odgovor na Lutherov neposluh. Zašto da se taj teolog još preslušava i zašto da se pravdaju s ovim seljačkim teologom? Erazmova pisma, sve njegove opomene stavljaju se na stranu, bez pažnje; žurno se sprema u rimskoj kancelariji papinska bulla, koja oglašava kletvu; poslana je zapovjed na legate, da sa svom snagom i surovošću istupe protiv njemačkog vode pobune. Radi tvrdoglavosti na desnoj i lijevoj strani propuštena je prva i stoga najbolja mogućnost sporazuma. A ipak: u onim danima odluke - premalo se obratila pažnja na ovu scenu u pozadini -- dospijeva cijela sudbina njemačke reformacije na kratak čas u Erazmove ruke. Car Karlo je sazvao sabor u

Worms, gdje se nad Lutherovim pitanjem, u koliko se on u posljednji čas ne pokloni, trebao da prelomi štap. Na sabor je pozvan i Lutherov zemaljski poglavar, Friedrich Saski, koji još tada nije bio njegov otvoreni pristaša nego samo pokrovitelj. Taj znameniti čovjek, koji je bio pobožan prema načelima Crkve, najveći sabirač relikvija i svetačkih kostiju u Njemačkoj, zatim stvari, kojima se Luther rugao kao besposlici i vražjoj igri, gaji neke simpatije prema Lutheru, i ponosan je na čovjeka, koji je njegovo sveučilište u Wittenbergu obasuo tolikom' slavom u cijelom svijetu. Ali se ne usuđuje, da otvoreno stane na njegovu stranu. Zbog opreznosti, a i zbog toga, jer se još nije odlučio u svojoj unutrašnjosti, drži se diplomatski povučeno izbjegavajući lični doticaj s Lutherom. Ne prima ga, da može (točno kao Erazmo) u slučaju potrebe pokriti sebe i reći, da ad personam nije imao s njim nikada posla. Iz političkih pak obzira i stoga, jer tog jakog seljaka može dobro upotrijebiti u šahovskoj borbi protiv cara i konačno iz partikularističkog ponosa 110 na svoju vlastitu sudsku kompetenciju, - držao je-dotada svoju pokroviteljsku ruku nad Lutherom, kojega je unatoč papinskoj kletvi ostavio i nadalje i na propovjedaonici i na katedri. Ali sada ta oprezna zaštita postaje opasnost. U koliko pak Luther, kako se moglo očekivati, budeosuđen na progonstvo, tada znači, da se zemaljski knez, koji ga i dalje štiti, javno buni protiv cara. A na takvu otvorenu pobunu nijesu se napola protestantski knezovi još pravo odlučili. Oni doduše* znaju, da je njihov car vojnički nemoćan, da je sebi obje ruke svezao ratom protiv Francuske i Italije. Vrijeme bi bilo možda povoljno, da se umnoži vlastita moć i evangelička stvar bi veoma pogodovala za takav istup kao najljepša i najslavnija izlika pred' licem povijesti. Ali Friedrichu, lično pobožnom i čestitom čovjeku, u njegovoj unutrašnjosti nije još jasno, da li je ovaj njegov svećenik i profesor i uistinu glasnik istinske evangeličke nauke ili samo-jedan od bezbrojnih sanjara i sektaša. Još on nije odlučio, da li bi pred Bogom i pred zemaljskom slavom mogao odgovarati da i nadalje štiti ovog velikog a ipak opasnog duha. U ovom neodlučnom raspoloženju doznaje Friedrich na prolazu u Koln, da Erazmo boravi kao gost u tom gradu. Putem svog tajnika Spalatina dade ga odmah pozvati k sebi. Još uvijek važi Erazmo kao vrhovni moralni autoritet u svjetovnim i bogoslovnim pitanjima, još uvijek ga stvarno kruni pošteno stečena slava nepokolebiva nestrančarstva. Iz Eraz-movih usta očekuje Friedrich najsigurnije savjete u svojoj nesigurnosti; postavlja mu otvoreno pitanje, da li Luther ima pravo ili ne. Ali Erazmo ne voli pitanja, koja iziskuju izričito "da" ili "ne". U ovom slučaju veže se sa sudom, koji ima izreći, neizmjerna odgovornost. Jer ako odobri opravdanost Luthe-rovih djela i riječi, Friedrich, ohrabren u svojoj duši, i nadalje će držati nad Lutherom ruku - zallt štitnicu, tako, da je Luther a time i njemačka refor-macija spašena. Ako ga zemaljski poglavar obeshrabljen pusti na cjedilu, onda Luther mora bježati iz zemlje, da se spasi od lomače. Između ovog "da" i "ne" leži sudbina svijeta, i kad bi Erazmo bio uistinu, kako su to njegovi protivnici tvrdili, zavidan ili neprijateljski raspoložen protiv svoga velikog druga, sada ili nikada pružila mu se prilika, da ga se jedamput za uvijek riješi. Oštra negativna riječ sklonila bi nesumnjivo elektora da povuče svoju ruku zaštitnicu s Lutherove glave. Toga dana, 5. studenog 1520. ležala je sudbina njemačke refor-macije, ležala je svjetska povijest vjerojatno sasvim u Erazmovoj nježnoj i drhtavoj ruci. Erazmo zastupa u tom času pošteno stanovište. Nije to nikakvo hrabro, niti toliko veliko, odlučno, herojsko držanje, ali je ipak (a to je već mnogo) pošteno držanje. Na pitanje kneza - elektora, da li on može vidjeti u Lutherovim nazorima nešto nepravedno i heretičko, nastoji najprije da se izvuče doskočicom (ne će da bude ni na čijoj strani), kao da je glavna Lutherova krivnja bila, da je on "ščepao papu za krunu, a redovnike za trbuh." Na ozbiljan pak zahtjev, da izjavi svoje mišljenje, tumači on u 22 kratke rečenice, koje on zove axio-mima, svoje lično mišljenje o Lutherovoj nauci prema svom najboljem znanju i savjesti. Neke rečenice glase negativno, kao na pr.: "Luther zlorabi papinu blagost", ali u odlučnim tezama stupa Erazmo od-važno na stranu ugroženog. "Od svih sveučilišta samo su dva osudila Luthera, ali nijedno od njih nije oprovrglo njegovih tvrdnja. Luther traži samo

nešto pravedno, kad želi otvorenu diskusiju i nepristrane suce." I dalje: "Najbolje bi bilo i za papu, da se cijela stvar uputi uglednim, nesumnjivim sucima, da ju oni prosude. Svijet žeđa za čistim evanđeljem i čitav tečaj vremena ide za tim. Ne bi se valjalo tom instinktu suprotstaviti na tako omražen način." Konačni Erazmov savjet glasi, da se to delikatno 112 pitanje uredi na javnom koncilu i to putem popustljivosti, prije nego li se stvar izrodi u "tumul-tus" i prije nego se na svijetu za vjekove posije nemir. S ovim riječima (Luther je Erazmu zlo zahvalio) nastupio je dalekosežni obrat u korist Reformacije. I ako nešto malo začuđen zbog nekih dvomislica i opreznih upozoravanja Erazma, čini izborni knez sve točno, onako, kako mu je veliki humanist predložio u onom noćnom razgovoru. Slijedećeg dana 6. studenoga traži Friedrich od papinskog poslanika: Treba, da Luthera preslušaju pravedni, slobodni i nestranački suci; traži dalje, da se njegove knjige ne spale, prije nego ti suci ne izreknu presudu. Time on prosvjeduje protiv bezobzirnog stanovišta Rima i cara: protestantizam njemačkih knezova podigao je po prvi put svoj glas. Tajanstvenom pomoći u sudbonosnom je času pomogao Erazmo odlučno Reformaciju zasluživši time spomenik umjesto kamenja, koje su oni kasnije na njeg bacali. Odbija historijski sat u Wormsu. Grad je prepun sve do krovova i do vrhova. Mladi car ulazi unutra u pratnji legata, poslanika, izbornih knezova, tajnika; okružen je konjanicima i "landsknechtima." Nekoliko dana kasnije tim istim putem kreće maleni redovnik, jedan jedincati čovjek, udaren papinim prokletstvom, ali zaštićen i spašen od heretičke lomače samo jednim popratnim pismom, koje je smotao i nosi u džepu. Po drugi put odjekuju ulicama klicanja i oduševljenja. Jednoga čovjeka, cara izabrali su njemački knezovi, a drugoga je izabrao njemački puk za vođu Njemačke. Prvi uvodni govor oteže sudbonosnu odluku. Još je živa Erazmova odluka, još vlada tiha nada u mogućnost posredničkog pomirenja. Drugog dana vijećanja izriče Luther historijsku riječ: "Ovdje sto8 113 jim, ja ne mogu drugačije". Svijet je raskinut na dva dijela: po prvi put od vremena Jana Husa našao se jedan smioni čovjek, koji je pred licem cara i sabranim dvorom uskratio crkvi poslušnost. Tiha grozota prožima dvorski krug; svi šapuću i čude se drzovitom malom redovniku. Dolje pak "landsknechti" odobravaju Lutheru klicanjem. Naslućuju li, da iz toga negativnog stava puše za njih dobar vjetar? Njuše li te ptice, koje navješćuju buru, da se već približava rat? Gdje je pak u tom satu Erazmo? U tom historijskom satu - u tom zapravo leži njegova tragična krivnja - ostao je plašljivo u svojoj radnoj sobi. Kao prijatelj legata Aleandra iz mladosti, s kojim je u Mlecima dijelio stol i postelju, kao čovjek careva povjerenja, kao idejni pristaša evangelika, imao bi on jednu jedinu mogućnost, da zaustavi tvrdu odluku. Ali se on, vječno plašljivi boji, da otvoreno istupi i tek na vijest o fatalnom kraju postaje svijestan, da je propustio momenat u nepovrat: "Da sam ja tamo bio, učinio bih sve moguće, da svojim umjerenim postupkom ne dopustim: te tragedije." Ali propušteni historijski satovi ne dadu se više povratiti. Nenazočni ima uvijek krivo. U tom upravo času nije Erazmo bacio na tezulju, da podupre svoje uvjerenje, cijelu težinu vlastite osobe, snage i nazočnosti; stoga je njegova, Eraz-movska stvar izgubljena. Luther je uložio u svoju stvar cijeloga sebe, vrhovnu moć svoje odvažnosti i neslomljivu snagu svoje volje za pobjedom: stoga je njegova volja1 postala čin. 114 BORBA ZA NEZAVISNOST Erazmo misli, da su Wormski sabor, prokletstvo crkve i carski edikt o progonstvu - većina teologa dijeli njegovo čuvstvo - prekrižili neopozivo refor-macijski Lutherov pokušaj. To, što poslije toga ostaje, je otvorena pobuna protiv države i crkve, novi albigenzerizam, waldenzerizam ili husitizam, koji će po svoj prilici biti jednako okrutno uništen - upravo to ratničko krvavo riješenje htio je Erazmo ukloniti. Njegov je san bio, da evangeličku nauku reformatorski ugradi u crkvu i takav bi

cilj rado potpomogao. "Ostane li Luther u krilu katoličke crkve, rado ću stupiti na njegovu stranu", obećao je javno. Ali naučen na nasilno djelovanje Luther se jednom kretnjom i razderinom otrgnuo za uvijek od Rima. Sada je sve prošlo. "Lutherova je tragedija pri kraju; oh, da se nije nikada pojavio na pozornicu", tuži se razočarani prijatelj mira. Ugašena je iskra evangeličke nauke, potonula je zvijezda duhovnog svijetla, "actum est de stellula lucis evangelicae". Sada će o Isusovoj stvari odlučivati panduri i topovi; Erazmo je pak sam odlučio da u svakom budućem sukobu stane postrance, osjeća se odviše slab prema veličini pokušaja. Priznaje skrušeno, da u tako strašnoj i odgovornoj odluci nema one sigurnosti u Boga i u samog sebe, kojom se ponose drugi: "Mogu Zwingli i Bucer da imaju duha; Erazmo nije ništa drugo nego čovjek i on ne može da čuje govora duha." 50-godišnji Rotterdamac, koji je već odavno stekao duboki uvid u neprodirljivost Božjih problema, ne osjeća se pozvanim, da vodi riječ u tom sporu; samo tamo hoće da služi tiho i ponizno, gdje vlada vječna jasnoća: 115 znanosti i umjetnosti. Stoga bježi od teologije, iz državne politike, od crkvenih razmirica u svoju radnu sobu, od svađe u uzvišenu šutnju knjiga; ¦ovdje on može da bude koristan svijetu. Dakle natrag u ćeliju, stari čovječe, zatvori prozore protiv vremena. Prepusti borbu drugima, koji u svojim srcima osjećaju Božji zov, i posveti se tišoj zadaći - obrani istine u čistijoj sferi umjetnosti i znanosti. "Zahtjevaju li pokvareni običaji rimskog klera izvanredni lijek, to ne pristoji ni meni ni meni sličnima, da preuzetno preuzimamo posao liječenja. Radije podnosim stanje stvari nego da šijem nove nemire, čiji pravac često smjera na protivni cilj. Hotimice nijesam bio niti ću ikada postati buntovnik ili učesnik pobune." Erazmo se povukao iz crkvenih razmirica i zatvorio se u okvir umjetnosti, nauke, vlastitog djela. Osjeća gađenje prema svađama stranaka. "Consulo quieti meae", samo on hoće mira i svetog otiuma svakog umjetnika. Ali svijet kao da se zakleo, da ga ne će pustiti u miru. Ima vremena, u kojima se neutralnost smatra zločinom; u politički uzbuđenim časovima zahtijeva svijet jasnu odluku "za" ili "protiv", luteranstvo ili papinstvo. Grad Louvain {L6wen), gdje boravi Erazmo, oteščava mu njegovo miroljubivo držanje, dok cijela reformatorska Njemačka kori Erazma, da je on premlaki Lutherov prijatelj; protiv Erazma istupa oštro katolički fakultet i naziva ga začetnikom "Lutherove kuge". Studenti, kao uvijek jurišno odjeljenje svakog radikalizma, priređuju burne demonstracije protiv Erazma, prevrću mu katedru; istodobno se s louvainskih propovjedaonica sipaju na njega gromovi i papin se legat, Aleander, mora zauzeti cijelim svojim autoritetom, da ukroti javne psovke protiv svojih starih drugova. Odvažnost nije nikada bila jaka Erazmova strana. Kao nekada od kuge, tako je on sada pobjegao od mržnje iz grada, gdje je kroz godine vršio svoj posao. Stari nomad žurno je sabrao sve 116 svoje skromne stvari i krenuo na put. "Moram se čuvati, da me opsjednuti i mahniti Nijemci, prije nego što napustim Njemačku, ne raskidaju u komade." čovjek izvan stranaka uvijek zapada u vrtlog najogorčenijih razmirica. Erazmo ne će više da stanuje u nijednom izrazito katoličkom gradu ali ni u kakvom reformiranom. Jedino neutralno područje čini mu se, da odgovara njegovu udesu. Stoga traži sklonište u stalnom sjedištu svake nezavisnosti - u Švajcar-skoj. Basel postaje na dugo vremena njegovo prebivalište. Basel, smješten u središnjoj točci Evrope tih i otmjen, čistih ulica, napučen mirnim ljudima, koji ne poznaju strasti, ne podvržen nijednom vladaru, koji se bori za vlast, demokratski slobodan, čini se, da osigurava nezavisnom učenjaku ostvarenje željkovanog ideala tišine. Erazmo nalazi tu sveučilište i učene prijatelje, koji ga poznavaju i okružuju poštovanjem, nalazi i famuluse, uslužne pomoćnike u njegovu djelu kao i takve umjetnike kao Holbeina, a prije svega Frobena, tiskara, velikog majstora svoje struke, s kojim ga već godine spaja zajednički rad, omiljeo njegovu srcu. Gorljivi štovatelji ureduju mu udobni dom. U tom slobodnom mjestu, prikladnom za stanovanje po prvi put do-življuje po svijetu uvijek tjerani skitnica, u neku ruku osjećaj rodnog, domaćeg zakutka. Ovdje može da živi duhovnim životom, a zatim da se kreće u istinskom, a sebi milom svijetu. Tamo

samo, gdje u miru i tišini može da piše svoje knjige, tamo, gdje ih tiskaju brižljivo, može se on dobro osjećati. Basel postaje za njega veliko središte mira i odmora. Vječni putnik proživio je tu dulje nego igdje drugdje: preko osam godina. U tijeku tog vremena povezala su se oba ta imena: Odatle se ne može pomisliti na Erazma, a da se ne pomisli na Basel, a ne može se ni 117 pomisliti na Basel, a da se ne pomisli na Erazma. Još i danas stoji skrbljivo čuvani njegov dom, gdje je sačuvano nekoliko Erazmovih portreta iz Hol-beinova kista, koji je ovjekovječio i potomstvu namro njegov lik. U toj je kući napisao Erazmo mnogo najljepših svojih djela, prije svega "Col-loquia", one sjajne latinske dijaloge zamišljene prvotno kao odabrana štiva za maloga Frobena, a iz kojih su kasnije cijela pokoljenja učila po njima umjetnost latinske proze. Ovdje je ujedno dovršio potpuno izdanje otaca Crkve, odatle je slao u svijet list za listom. Ušančen u svojoj radionici, pravoj tvrđavi rada daleko od buke i vrtloga stvarao je djelo za djelom, a kada je intelektualni svijet Evrope gledao za svojim vodom, tražio ga je u starom kraljevskom gradu nad Rajnom. Basel je ovih godina zahvaljujući Erazmu postao evropska duhovna prijestolnica. Oko velikog učenjaka okupio se niz humanističkih učenjaka kao: Oecolampadius, Rhe-nanus, Amerbach i drugi. Nijedna od uglednih ličnosti, nijedan knez ili učenjak, nijedan prijatelj lijepih umjetnosti ne bi propustio priliku, da pohodi Erazma u tiskari Frobena i u kući "zum Luft". Iz Francuske, Njemačke i Italije hodočastili su u Basel humanisti, da vide učenog čovjeka na poslu. Kada su se u Wit-tenbergu, Ziirichu i u svim sveučilištima vodili žestoki teološki sporovi, čini se, da je ovdje, u tišini Basela, još jedamput stvoreno posljednje sklonište za umjetnosti i nauke. Ne obmanjuj se, stari čovječe, pravo je Tvoje vrijeme prošlo. Tvoje je polje opustošeno. Na svijetu vrije rat, rat na smrt i život; gomilaju se već neprijateljske horde. Nema tu mjesta za slobodni, nezavisni duh. Svijet ne trpi onih, koji stoje postrance. Rasplamsao se opći historijski rat za preporod Evanđelja ili protiv njega. Ne pomaže više 118 zatvaranje prozora, traženje bijega u nasipima od knjiga. Sada, kada je Luther od jednoga kraja Evrope sve do drugoga rascjepio kršćanski svijet, ne valja više turati glave u pijesak, nastojeći izmo-tati se dječjim izgovorom, kao da se nije čitalo njegovih djela. Sada i desno i lijevo bjesni vječno grozno, uporno geslo vlasti: "Tko nije s nama, taj je protiv nas!" Kada se svemir raspada na dva neprijateljska tabora, prolazi taj rascjep kroz svakoga čovjeka napose. Ne, Erazmo, uzalud si tražio spasa u bijegu! Ognjem će te istjerati iz tvoje sigurne tvrđave. Vrijeme, u kojem Ti je dosuđeno, da živiš, traži otvoreno ispovjedanje; svijet hoće, da vidi, na čijoj strani stoji njegov vođa, Erazmo: za Lutherom ili protiv njega, protiv pape ili za njim. Počinje se potresna scena. Svijet hoće da silom uvuče u rat čovjeka, koji je izmoren ratovanjem. "Nesreća je" - tuži se 55-togodišnji Erazmo - "da me taj historijski vihor zatekao u času, kada sam se mogao da nadam odmoru, koji sam zaslužio mnogogodišnjim radom. Zašto mi nije dopušteno, da budem samo posmatrač te tragedije, kada sam tako malo sposoban, da sudjelujem u njoj u ulozi aktivnog glumca i kada se već i onako mnogo drugih ljudi požudno gura na scenu?" U to doba prijeloma postaje razglašena slava obavezom, a podjedno i prokletstvom. čovjek poput Erazma odviše je izložen znatiželji svijeta, njegova je riječ odviše važna, a da bi se stranački ljudi s desna i lijeva htjeli da odreku oslonca o njegov autoritet. Na sve načine vuku ga i tegle vode obaju neprijateljskih stranaka, da ga predobiju za svoju stvar. Mame ga novcem i laskanjem, rugaju mu se, što nema odvažnosti, samo da prekinu njegovu preopreznu mudru šutnju. Plaše ga krivom viješću, da je njegova djela zabranio Rim i da ih je dao spaliti; iskrivljuju njegove listove, 119 iskreću njegove riječi. U jednom takvom času očituje se specijalno jasno i izrazito istinska vrijednost nezavisnog čovjeka. Carevi, kraljevi i tri pape, a s druge strane Luther, Melanchton i Zwingli - svi se natječu za riječi odobrenja iz Erazmovih usta. Mogao bi postići

sva zemaljska dobra i odlikovanja, kada bi pristao da se priključi jednoj ili drugoj stranci. Sam zna, da bi mogao "stojati u prvom redu: Reformacije", kada bi se izričito izjavio za nju. S druge strane spominje: "mogao bih dobiti biskupiju, kada bih nešto napisao protiv Luthera". Ali čestitost Erazma upravo se susteže od te bezobzirnosti i jednostranosti priznanja. Ne može iz dubine srca da brani papinsku crkvu, jer je on prvi u tom sporu istakao i osudio njezine zloporabe, tražeći njezinu obnovu. Ne će da se ipak veže posvema: s evangelicima, jer ne nose svijetu Erazmove ideje Isusa mira nego upravo naprotiv postali su razuzdani revnitelji i fanatici. Neprekidno viču: - "Evanđelje! Evanđelje! U svakom slučaju oni sami hoće da budu njegovi tumači. Nekada je evanđelje krotilo divljake,, činilo je od razbojnika dobročinitelje, od svadlji-vaca miroljubive ljude, a onima, koji su kleli, sklapalo je usta na blagoslov. Sadašnji pak propovjednici evanđelja dižu bunu kao opsjednuti i bacaju-najgore klevete na zaslužne. Vidim nove lice.mjer.ee, nove tirane, a ne vidim ni jedne pak iskre evange-ličkog duha!" Ne! Erazmo ne će da javno prizna-da je pristaša ni jednog ni drugog: ni pape ni Luthera. Traži mira, isključivo mira, samo mira, da se drži postrance u tišini; hoće da se oda samo radu, kojemu je svrha napredak cijelog čovječanstva. "Consulo quieti meae." Ali Erazmova slava je odviše velika, a čekanje-na njegovu izjavu odviše je nesnosno. Iz cijelog se svijeta množe pozivi, da istupi na pozornicu i da u. 120 I svoje ime i u ime svih izreče odlučnu riječ. Kako je duboko ukorijenjena vjera medu ljudima višega duha u plemenitu, nepodmitljivu njegovu dušu, svjedoči ganutljivi apel, proizašao iz dubine srca velikoga njemačkog umjetnika. Albrecht Diirer upoznao-se s Erazmom na svom putu po Holandiji. Nekoliko mjeseci kasnije, kada se raširila vijest, da Luther, vođa njemačkoga vjerskog pitanja ne živi, vidi Diirer u Erazmu jedinoga koji bi bio dostojan da nastavi sveto djelo. U dubini duše potresen poziva u svom-dnevniku Erazma ovim riječima: "O, Erazme Rotter-damski, gdje si ostao? Slušaj, o, Ti, Isusov viteže, istupi naprijed na stranu Isusa, brani istinu, steci mučeničku krunu! Ti si ipak stari čovjek, čuo sam: od Tebe samoga, da sam sebi daješ tek dvije godine, u tečaju kojih ćeš godina biti kadar da nešto izvršiš. Posveti ih propovjedanju Evanđelja i širenju prave kršćanske vjere u Boga, daj, oglasi se, a vrata paklena, rimska stolica, kako veli Isus, ne će moći ništa učiniti protiv Tebe . . . O, Erazmo, saberi se,, drži se, da bih Te mogao pred Bogom slaviti, tebe, onako kako je napisano o Davidu, jer uistinu to možeš izvršiti i poraziti Golijata." Tako misli Diirer, a zajedno s njime cijeli njemački narod. Isto takve nade polaže u Erazma strogo iskušana katolička crkva. Zamjenik Isusov na-zemlji, papa, šalje u vlastoručnom listu opomenu, koja doslovno jednako glasi: "Istupi naprijed, istupi naprijed, da pripomogneš Božju stvar. Upotrijebi svoje dragocjene darove na slavu Božju! Pomisli na to, da s pomoći Boga zavisi od Tebe, da se znatan dio onih, koje je Luther zaveo, povrati na pravi put, da oni, koji još nijesu otpali, ostanu u crkvi, a oni bliski padu, da se od njeg zaštite!" Vladalac kršćanstva i njegovi biskupi, vladari svijeta, Henrik VIII. Engleski, Karlo V. i Franjo I., 121 isto tako i Ferdinand Austrijski, knez Burgundije, a s druge strane opet vođe Reformacije - svi se okupljaju oko Erazma moleći ga i tražeći od njega kao nekada homerski vladaoci pred šatorom gnjevnog Ahila - da se okani svoje pasivnosti i da se upusti u borbu. Prizor je veličanstven. U povijesti je uistinu rijetkost, da se mogućnici ovoga svijeta natječu za riječ iz usta jednoga jedincatog čovjeka duha, rijetkost je takva pojava nesumnjivoga po bjedonosnog gospodstva duhovne vlasti nad zemalj skom.

U tom se času javlja tajanstveni prolom u ličnosti Erazma. Ne dobacuje on svima onima, koji traže njegovu sklonost, jasnu i junačku riječ: "Ne ću!" - Ne umije, da se osokoli, pa da otvoreno i izričito kaže: "Ne". Ne će da pripada nijednoj stranci: to donosi čast nezavisnosti njegova duha. Na žalost pak ne će da se zamjeri nijednoj stranci, a to najpotpunijem njegovu pravednom stanovištu oduzima svako dostojanstvo. On se ne usuđuje, da prema svim tim mogućnicima ovoga svijeta, koji su njegovi pokrovitelji i slavitelji, ustane na otvoreni otpor, nego se pred svima nejasno izmotava, lavira, divagira, balansira, temporizira - teško je naći pravi izraz, kojim bismo ocrtali umjeće njegova stanovišta - obećaje i odugovlači, piše zahvalna pisma, ne vežući se pak ničim, laska s licemjernošću, ispričava svoju povučenost čas bolešću čas umornošću, čas nenad-ležnošću. Papi odgovara pretjeranom skromnošću: Kako to? Kako bi se on, tako maleni čovjek, on, kojega je obrazovanje ispod prosječne mjere, imao odvažiti na golemi čin, da iskorijeni herezu? Engleskog kralja tješi od mjeseca na mjesec, iz go dine u godinu, a istodobno s druge strane nastoji • da Melanchthona i Zwinglija umiri laskavim pismima. Nalazi na stotine izmotavanja i izmišlja sve nove isprike. Ali pod cijelom tom nesimpatičnom igrom izmotavanja i spletaka krije se odlučna volja: M22 "Ako tko ne može cijeniti Erazma, jer da mu se čini odviše rdavim kršćaninom, slobodno mu je, da o meni misli, kako mu se god sviđa. Ne mogu biti drugačiji nego kakav jesam. Ako su komu drugomu od Isusa Krista podjeljeni veći darovi duha nego li meni, i odatle je više siguran u se nego ja, - neka upotrijebi te darove na Isusovu slavu. Mojoj naravi duha većma odgovara da idem tišim i sigurnijim putem. Ne mogu drugačije postupati nego li da mrzim trzavice i da ljubim mir i sporazum, jer sam upoznao, kako su tamne i komplicirane sve ljudske stvari. Znam, da je mnogo lakše sijati zbrku nego unositi red. Budući da se ipak u vlastitim stvarima ne uzdam u svoj vlastiti razum, radije odustajem od tog, da se potpunom čvrstoćom suda izrazujem o načinu mišljenja drugih ljudi. Moja je želja bila da se svi skupa borimo za pobjedu kršćanskog pitanja i evanđelja mira, prije svega, da se borimo bez uporabe sile, samo u smislu istine i razuma; da se svi sporazumijemo s obzirom na dostojanstvo svećenika, kao i na slobodu puka, koji je naš Isus želio da vidi slobodnim. Erazmo će- rado biti na strani svih onih, koji idu za tim ciljem prema svojim najboljim silama. Ali ako bi pak tko želio da me zaplete u zbrku, ne će u meni imati ni vođe ni druga." Erazmova je odluka nepokolebljiva: godine je i godine pustio da čekaju i čekaju carevi, kraljevi, pape i reformatori, Luther, Melanchton, Diirer, cijeli veliki ratnički svijet i nikomu od njih ne polazi za rukom, da iz njega tvrdoglavog čovjeka istisnu ma i jednu samo odlučnu riječ. Njegove se usnice smješkaju svakomu, ali ostaju tvrdokorno zatvorene da izuste posljednju odlučnu riječ. Ima tu jedan čovjek, koji ne će da čeka, vrući i nestrpljivi ratnik duha, neukrotivo odlučan da presječe jednim udarcem taj gordijski čvor. Taj je ne123 strpljivi čovjek: Ulrich von Hutten. Taj "vitez protiv smrti i vraga", taj arkanđeo Mihael njemačke Refor-macije gledao je u Erazma s vjerom i ljubavlju kao u svog oca. Humanizmu je bio upravo strastveno odan; naj-vruća mu je bila želja, "da postane Alkibijad ovog' Sokrata"; cio svoj život stavio je u potpunom povjerenju u Erazmove ruke, "in summa, tako me bogovi sačuvali, samo da nam Ti ostaneš na slavu Njemačke, odrekao bih se svega, da mogu ostati zajedno s Tobom." Erazmo opet, koji je udivljenja u svako doba rado primao, ovoga je "jedinstvenoga miljenika muza" najsrdačnije podupirao; ljubio je plemenitoga mladog čovjeka koji je poput željezne ševe bacio neizmjerni poklik u nebo: "O saeculum, o litterae! Juvat vivere!" i ovo blaženo puno povjerenje: "Naslada je živjeti!" On se pošteno s nepromijenjenom spremnošću za rad nadao, da će u ovom

mladom studentu odgojiti novog majstora svjetske znanosti; ali je naskoro privukla politika mladog Huttena, jer mu je naskoro postao zrak sobe, knjižnica humanizma malo po malo pretijesna, premukla. Mladi vitez i viteški sin navlači opet izazivnu rukavicu; ne će više samo da vodi pero nego i mač protiv pape i popova. Premda okrunjen lovorom latinskog pjesnika, odbacuje tuđi latinski učeni jezik, da u napredak njemačkim riječima poziva vrijeme na oružje za njemačko evanđelje: Latinski, kojim sam nekada pisao, nije bio svakom poznat; sada će me čuti domovina!" Ali Njemačka otjera ovog drznika, a u Rimu ga hoće da spale kao heretika. Protjeran iz kuće i dvora, osiromašen i prenaglo ostario, izjeden do u kosti od netajne francuske bolesti, koja budi grozotu, obasut čirevima, napola kao od rana raskidana divlja zvijer, dovlači se posljednjim silama trideset 124 pet godišnji Hutten u Basel. Tu stanuje njegov veliki prijatelj "svijetlo Njemačke", njegov učitelj, njegov majstor, njegov zaštitnik Erazmo, čiju je slavu pro-povjedao, čije ga je prijateljstvo pratilo, čijim je preporučnim pismima dobivao potporu, Erazmo, kojemu zahvaljuje znatan dio svoje iščezle i napola razorene već stvaralačke moći. Bježi k njemu ovaj demonski čovjek prije konačnog uništenja nastoji da se skloni, on brodolomac, koji se zahvaćen od tamnog vala hvata posljednje daske spasa. Ali Erazmo -• nikada se sažaljenja vrijedna plašljivost njegove duše nije većma razgolićila nego u ovom potresnom pokušaju - ne pušta prokletoga u svoj dom. Već dugo mu je neugodan i neudoban ovaj vječni svadljivac i zagrižljivac; već je u Lou-vainu, kada je Hutten od njega tražio, da popovima navijesti otvoren rat, odbacio Erazmo osorno taj poziv. "Moja je zadaća, da podupirem stvar obrazovanja." Ne će da ima posla s ovim fanatikom, s tim "Lutherovim Piladesom" koji je poeziju žrtvovao politici. Ne će da barem ima s njime posla otvoreno, a osobito ne u ovom gradu, gdje mu tisuće uhoda gledaju u prozor. On se boji toga jadnog, tjeranog, već na pola usmrćenog čovjeka, on se njega trostruko boji u prvom redu boji ga se kao nosioca zaraze (od ničega se Erazmo nije toliko bojao kao zaraze). Strah ga je hvatao pri samoj pomisli, da bi ga taj zaraženi čovjek mogao zamoliti za gosto-ljublje u njegovoj kući, bojao se drugo, da mu ovaj "egens et omnibus rebus destitutus" - prosjak bez ikakvog vlasništva trajno padne na teret i treće, da će taj čovjek, koji napada papu i njemačku naciju, koji poziva na rat protiv popova i koji huška narod, kompromitirati njegovo izričito izraženo vanstran-čarstvo. Stoga on odbija Huttenov posjet u Basel, i to na svoj već način, - ne s otvorenim i odlučnim "Ne ću", nego - pod ništetnim i sitničavim izlikama, da on ne može zaradi svojih bolova od ka125 menčića i svojih kolika primiti Huttena, koji treba ugrijanu sobu, a njemu samomu je nesnosan svaki vonj peći - jasni ili veoma jadni izgovor. Sada se pred očima cijelog svijeta zbiva sramotni igrokaz. U Baselu, koji je tada bio mali gra-đ sa u svemu možda stotinu ulica i dva ili tri mjesta, gdje svaki jedan drugoga pozna, šepa već čitave tjedne smilovanja vrijedni bolesnik, Ulrich von Hut-ten, veliki pjesnik, tragički "Landsknecht" Luthera i njemačke Reformacije po ulicama grada i po gostionicama. Obilazi neprestano oko kuće, u kojoj stanuje Erazmo, koji mu je nekada bio prijatelj i koji je prvi dao život onoj istoj evangeličkoj stvari, u ime koje se danas on proklet bori. Katkada stane na trgu i srdito baca pogled na zamandaljena (zakračunana) vrata, na plašljivo zatvorene prozore čovjeka, koji ga je nekada nazvao "novim Lukia-nusom", s oduševljenjem navješćujući svijetu njegovu slavu kao velikoga suvremenog pjesnika - sa-tirika. Iza nemilosrdno zatvorenih zastora poput spuža u svojoj kućici sjedi Erazmo, stari, suhi čovječuljak, i ne može od nestrpljivosti da dočeka, da? ovaj njegov inatnik, ovaj dosadni skitnica konačne napusti njegov grad. Podzemno idu poruke, čas ovamo, čas onamo, jer Hutten još neprekidno čeka, daše otvore vrata, da mu stari prijatelj pruži svoju" ruku pomoćnicu i da mu ublaži bijedu. Ali Erazmo šuti i sa grižnjom savjesti odbija prijatelja briz.no> se sakrivajući

u kući. Napokon odlazi Hutten iz grada, otrovane krvi i otrovana srca. Putuje preko u Zurich Zwingliju, koji ga prima bez straha. Od jedne bolesničke postelje do druge vuče se mukotrpno i samo će to još nekoliko mjeseci potrajati, da mu zatim iskopaju? samotni grob na otoku Ufenauu. Ali prije nego se sruši u grob, podiže ovaj - crni vitez bez straha i: prijekora po posljednji put već napola slomljeni" mač, da barem njegovom tupom stranom smrtno" 126 pogodi Erazma. On otvoreni pristaša porazuje neizmjerno opreznoga, koji ne će da se otvoreno" ispovijedi. Pismo, puno bijesne zlobe - Expostu-latio cum Erasmo - napada nekadašnjeg prijatelja,, nekadašnjeg vodu. Okrivljuje Erazma pred cijelim* svijetom zaradi nezasitnog častohleplja, koje ga čini zavidnim svakomu, koji raste u vlasti (ovo je bio udarac u stvarima Luthera) optužuje ga zaradi jadne nepouzdanosti, ruga se njegovu nazoru i ogorčeno viče, da ga čuje sva njegova zemlja, da je Erazmo* pustio na cjedilu i sramotno izdao nacionalnu, Lu-therovu stvar unatoč tomu, što je u dubini duše pristaša te stvari. S mrtvačke postelje poziva Erazma? žarkim riječima, kad već nema dosta odvažnosti, da brani evangeličku nauku, da je barem otvoreno na-pane, jer ga se u redovima evangelika više nitko ne boji: "Spremaj se, stvar je sazrela za čin, i postala je zadaća dostojna Tvoje poodmakle dobi. Saberi sve svoje sile i upotrijebi ih na djelo - i ti ćeš naći sve* svoje protivnike dobro naoružane. Stranka Luthe-rana, koju si Ti htio izbrisati s lica zemlje, čeka Te na borbu i ne će Ti je uskratiti!" U dubokoj spoznaji" potajnog rascjepa u Erazmu veli Hutten svom protivniku unaprijed, da on ne će takvoj borbi dorasti, jer se njegova savjest u mnogim pitanjima slaže s* Lutherom. "Jedan dio Tvoje ličnosti ne će se u takvom stepenu okrenuti protiv nas, koliko protiv vlastitih Tvojih djela. Ti ćeš biti prisiljen da svoje vlastito znanje okreneš protiv samoga sebe i da rječito ustaneš protiv vlastite svoje nekadašnje rječitosti. Tvoji vlastiti spisi uzajamno će se pobijati."Erazmo je odmah osjetio snagu zadanoga udarca. Dosada su ga grizli samo mali psi. Tu i tamo dokazivali su mu zagriženi skribenti male pogreške u prijevodu, dokazivali su mu nemarnost i neispravne citate; već ovi neopasni ubodi ose vrlo su uznemirili osjetljivog Erazma. Sada ga pak po prvi put napada istinski protivnik i poziva ga pred lice cijele 127 Njemačke. U prvom strahu pokušava on da suzbije pritisak Huttenova spisa, koji ide od ruke do ruke najprije samo u rukopisu, - ali kada mu to ne polazi za rukom, laća se srdito pera i odgovara sa ¦svojim "Spongia adversus aspergines Hutteni" (da sa spužvom izbriše Huttenove napadaje). Odbija riječ po riječ, i ne boji se, da u toj ogorčenoj borbi cilja pod pojas u mjesto, gdje zna, da je Hutten ranjen i već smrtno pogođen. U četiri stotine dvadeset i četiri paragrafa oprovrgava svaki pojedini napadaj, da na kraju - uvijek je Erazmo velik, kada se radi o odlučnom poslu, o njegovoj nezavisnosti - izjavi snažno i jasno priznanje vjere: "U tako mnogim knjigama, u tako mnogim pismima i u tako mnogim disputama nepokolebivo sam izjavio, da se ne želim uplitati u bilo koju stranačku stvar. Ako se Hutten na mene srdi, jer ja ne podupirem Lu-thera, kako on to želi, mogu mu samo ponoviti, što sam već prije 3 godine izjavio, da ja ne želim da me uvuku u bilo koju stranku, da jesam i želim da budem potpuno izvan stranaka. Štaviše ja ne ostajem sam izvan stranaka, nego sokolim i sve svoje prijatelje, da se drže isto tako. U ovom smislu ostajem neslomljiv. Pod strankom razumijevam: potpuno zaprisegnuće na sve, što je Luther pisao ili piše, ili što će ikada pisati; takva vrsta bezgranične odanosti i samopožrtvovanja javlja se katkada kod izvrsnih ljudi, ali ja sam javno izjavio svim svojim prijateljima, da mogu, u koliko bi me mogli ljubiti samo kao bezuvjetnog Lutherana, misliti o meni, štogod hoće. Volim slobodu, ne ću i ne mogu služiti nikada nikakvoj stranci." njegov samotni grob. Smrt je svladala Huttena, prije nego li ga je dosegao smrtni Erazmov udarac. Ali pobjedenomu Huttenu na umoru je pošlo za rukom da izvojšti svoju posljednju pobjedu: on je silom postigao ono, što nisu mogli postići ni carevi ni kraljevi, ni papa ni kler sa svom svojom

moći; s oštricom svoje poruge istjerao je Erazma lisicu iz njezine jame. Javno izazvan, optužen pred cijelim svijetom zaradi kukavičluka i kolebljivosti mora Erazmo sada da prikaže, da se ne boji javne diskusije s najjačim od svih svojih protivnika, s Lutherom, mora napokon iznijeti svoje poglede, mora se izjaviti za ili protiv. Teška srca mora se Erazmo latiti posla, stari čovjek, koji ništa drugo ne će nego svoj mir, znajući sasvim dobro, da je Lutherova stvar postala odavna previše jaka i presnažna, a da bi se mogla potisnuti perom. Zna, da ne će nikoga uvjeriti, da ne će ništa promjeniti i ništa poboljšati. Bez naslade, bez veselja ulazi u borbu, koja mu je bila nametnuta. Ne može se više povući. A kada je napokon g. 1524. predao u tiskaru spis protiv Lu-thera, uzdahnuo je s olakšanjem: "Alea iacta est", "Kocka je pala."

Taj oštri protuudarac nije više pogodio Hut-tena. U času, kad je ljutiti Erazmov spis izišao iz štampe, počivao je Hutten, vječni borac u vječnom snu i već blagim šumom oplakuje zuriško jezero 128 129 VELIKI OBRAčUN Književno zaplotnjaštvo nije samo osobina određenog vremena, nego svih vremena, i u šesnaestom vijeku, kada su predstavnici duhovnog svijeta bili samo rijetko i na oko međusobno nepovezani razasuti po zemljama, ne ostaje ništa tajno u tom vječno znatiželjnom, uskom krugu. Prije nego se Erazmo latio pera, prije nego je uopće bio siguran, da li će i kada će izaći u borbu, zna se već u Wittenbergu, što se u Baselu namjerava. Luther je već dugo vremena računao s ovim napadajem. "Istina je jača od rječitosti", piše već g. 1522. svom prijatelju, "vjera je veća nego učenost. Ne ću izazvati Erazma niti ne mislim na to, da ga odmah odbijem, ako me on napadne. Ipak mi se čini, da nije uputno, da on snagu svoje rječitosti uperi protiv mene ... ako bi se to ipak usudio, doživio bi, da se Isus ne boji ni vrata paklenih ni moći zraka. Ja ću se usprotiviti glasovitom Erazmu i ne ću se obazirati ni na njegov ugled, ime i stalež." Ovaj list, koji je - samo se po sebi razumije - bio određen, da se saopći dalje, sadržava prijetnju ili još više opomenu. Iza tih riječi osjeća se, da bi Luther volio, da se ukloni teškoj situaciji diskusije perom; s obje strane nastoje prijatelji da posreduju za pomirenje. I Melanchton i Zwingli pokušavaju još jedamput u interesu evangeličke stvari da između-Basela i Wittenberga sklope mir. Već se čini, da je njihovo nastojanje na najboljem putu. Tada Luther naglo, neočekivano odlučuje, da osobno na Erazma upravi svoju riječ. Ali kako se promijenio Lutherov ton poslije malo godina, kada je on s uljudnom, i nada sve uljudnom poniznošću pristupio "velikom čovjeku" s poklonom učenika! Svijest o svom vlastitom historijskom položaju, osjećaj svoje vlastite misije daje sada njegovim riječima metalni patos. Što znači još jedan protivnik više za Luthera, koji se već bori protiv pape, cara i svih ostalih vlasti na svijetu? Sit je te pritajene igre. Ne će da podnosi ni nesigurnosti ni mlakog paktiranja. "Nesigurnu, sumnjivu, labavu riječ valja brižno ukloniti, putem rata preokrenuti, raskidati u lijetu i ne pustiti je niti jedne jedine čitave". Luther hoće jasnoću. Po posljednji put pruža Erazmu ruku, ali njegova je ruka sada u željeznoj rukavici. Prve riječi zvuče još uljudno i rezervirano: - "Dosta sam dugo sjedio mirno, dragi moj gospodine Erazmo, i premda sam čekao, da biste Vi kao veći i stariji dokrajčili šutnju, to me sili poslije dugog čekanja ljubav da počnem pisati. U prvom redu nemam ništa protiv toga, da ste se vi tako nama otuđili i da Vaše djelovanje dolazi tako dobro papi-stima . . ." Ali poslije tog uvoda provaljuje snažno i gotovo prezirno unutrašnje nezadovoljstvo protiv kunktatora: "Kako mi vidimo, da Vam Gospod nije dao tolike postojanosti, tolike odvažnosti i smisla, da odobrite borbu protiv te strahote i da s utjehom stupite na našu stranu, to ne ćemo od Vas tražiti ono, što prekoračuje granicu naših

vlastitih sila .. . Ja bih radije vidio, da se ne biste Vi, na štetu vaših darova, uplitali u naše djelovanje, jer premda biste s Vašim položajem i rječitošću mnogo mogli postići, to bi bilo mnogo bolje, budući da Vaše srce nije s nama, da služite Bogu samo Vama povjerenim talentom." Žali nadalje Erazmovu slaboću i povuče-nost, napokon pak dobacuje odlučnu riječ, da je važnost ovog djelovanja već odavna nad Erazmovim ciljem i da ne znači više nikakvu opasnost za njega, 130 ni onda kad bi on, Erazmo, protiv njega nastupio svom žestinom; još manju će opasnost značiti, kada bi ga od vremena na vrijeme bockao ili mu se rugao. Vladalački i gotovo u tonu zapovjedanja zahtjeva Luther od Erazma, da se "suzdrži od svakog zagrižljivogi, retorskog i figurativnoalegoričkog govora" i prije svega, ako ne može ništa drugo učiniti, "da ostane samo gledalac naše tragedije" i da se ne priključi Lutherovim protivnicima. Ne treba da ga napada djelima, kao što ni on, Luther, sa svoje strane ne namjerava, da ništa poduzme protiv njega. "Dosta se je napokon grizlo, moramo sada uznastojati, da se više medu sobom ne taremo i ne žderemo." Takvog lista u ovako drzovitom tonu nije Erazmo, gospodar humanističkog svijeta, nikada još ni od koga dobio. Unatoč svoj svojoj pomirljivosti unatoč svoj svojoj sklonosti, da mirno riješi spor, ne misli stari čovjek, da podnosi, da bi ga onaj, koji ga je nekoć ovako ponizno molio za zaštitu i okrilje, tako s visoka tretirao kao ravnodušnog brbljavca. "Brinuo sam se bolje za evanđelje", odgovara on ponosno, "nego mnogi, koji se sada na sva usta razmeću s evanđeljem. Vidim, da je ova obnova mnogo pokvarila da je porodila buntovničke ljude, da lijepe znanosti idu račjim hodom, da su prijateljstva raskinuta, i bojim se, da će nastati krvava buna. Mene pak ne će ništa sklonuti, da se odrečem Evanđelja u prilog ljudskih strasti." S osobitim naglaskom spominje, na koliko bi zahvalnosti i odobravanja naišao kod mogućnika, kad bi bio spreman, da nastupi protiv Luthera. Ali možda se stvarno više koristi Evanđelju, ako se nastupi protiv Luthera, nego li mu koriste glupani, koji su tako bučno stali na njegovu stranu i zaradi kojih se ne 132 bi isplatilo, "da ostane samo gledalac te tragedije". Lutherova neslomljivost otvrdnula je kolebljivu Erazmovu volju. "Samo da se to ne bi uistinu tragično svršilo" - uzdiše u mračnoj slutnji. I zatim se laća pera, svoga jedinog oružja. Erazmo je potpuno svijestan, kakav je orijaški protivnik istupio protiv njega. Možda u dubini duše zna štaviše i za to, da je Luther u borbi nadmoćniji od njega, Luther, koji je snagom svoje srdžbe svladao dosada svakog svog protivnika. Ali prava Eraz-mova jakost leži u tom, da on - to je najrjeđi slučaj kod umjetnika - pozna svoje vlastite granice. Zna, da se taj duhovni turnir odigrava pred očima cijeloga obrazovanog svijeta; svi bogoslovi i humanisti Evrope čekaju sa strastvenom nestrplji-vošću na ovaj prizor: stoga sada valja potražiti korisnu, neosvojivu poziciju; Erazmo je bira majstorski. Ne nasrće nerazborito ni na Luthera ni na cijelu evangeličku nauku, nego upravo okom sokolovim pronalazi u Lutherovoj dogmi točke, koje su slabe ili barem, koje su najosjetljivije na udarce. Izabire na oko nuzgredno pitanje, ali u stvari pitanje, koje se tiče upravo jezgre u dosta još labavoj i nesigurnoj zgradi Lutherova teološkog sustava. Najvećma sam zainteresiran, Luther će morati "vrlo hvaliti i slaviti "da si Ti jedini od svih mojih protivnika bio muž, koji je shvatio jezgru cijele stvari; Ti si bio jedini čovjek, koji si uvidio nerv cijele stvari i koji si je u ovoj borbi čvrsto ščepao za grkljan." Erazmo je s izvanrednim umjetničkim razumom za ovaj dvoboj izabrao umjesto čvrstog stanovišta jednog uvjerenja radije dijalektički glatko tlo teološkog pitanja, na kojem ga taj čovjek željezne pesnice ne će moći da potpuno svlada i smrska, i na kojem je on svijestan, da će ga nevidljivo podupirati i štititi najveći filozofi svih vremena. 133 Pitanje, koje Erazmo čini središtem obračuna, je vječno pitanje svake teologije: pitanje o slobodi

ili neslobodi ljudske volje. Za Lutherovu strogu augustinsku nauku o predestinaciji ostaje čovjek vječno zarobljenik Božji. Ni trunak mu slobodne volje ne pripada i svaki čin, koji on vrši, već je odavno predvidio i odredio Bog; nikakvim dobrim djelima, nikakvim bona opera, nikakvim pokajanjem ni kaznom za grijehe ne / može ljudska volja da se pridigne i da se oslobodi od tog tereta krivnje, koju donosimo na svijet sa životom. Samo je prepušteno milosti Božjoj, da čovjeka povede na pravi put. Su vremeno naše umovanje izrazilo bi tu istu misao ovako: naš udes potpuno zavisi od sustava bašti njenih uvjeta, od konstelacije, pa je stoga naša volja posvema bezmoćna, u koliko Bog u nama ne će; ili govoreći Goetheovim riječima: J "sva volja je samo htijenjem, jer nam je tako naređeno, i prema volji šuti tiha samovolja ..." S takvim Lutherovim nazorom ne može se Erazmo, humanist, koji u zemaljskom razumu vidi .svetu i od Boga danu moć, nikako složiti. On, koji nepokolebljivo vjeruje, da se ne samo pojedini čovjek nego i cijelo čovječanstvo može putem poštene, školovane volje razvijati k uvijek višoj ćudorednosti, mora se takvom ukočenom i gotovo islamskom fatalizmu u dubini svoje duše protiviti. Ali Erazmo ne bi bio Erazmo, kad bi bilo na kakvo protivničko mnijenje odgovorio osornim i surovim "Ne"; ovdje kao i svuda zabacuje samo ekstremizam, sve ono otresito i bezuvjetno u Lutherovom determinističkom shvaćanju. On se sam, kako to veli na svoj uvijek kolebljivi način, "ne veseli čvrstim tvrdnjama", on je uvijek sklon sumnji i rado sie u takvim slučajevima podvrgava riječima sv. Pisama i Crkve. U svetom su Pismu izražena opet ova shvaćanja tajanstveno i ne sasvim temeljito i stoga 134 on drži da je veoma opasno, da tako rezolutno kao što to čini Luther, negiramo ljudsku volju. On nipošto ne naziva Lutherovo shvaćanje posvema krivim, ali on ustaje protiv gesla "non nihik, ustaje protiv tvrdnje, da sva dobra djela, koja čini jedan čovjek, ne bi pred Bogom imala upravo nikakvog učinka i da bi za to bila posvema suvišna. Ako sve, kao što veli Luther, prepustimo na volju jedino milosti Božjoj, što bi onda za ljude još uopće imalo smisla, da čine dobro? Valjalo bi, međutim predlaže u svojoj stalno pomirljivoj ulozi - pustiti čovjeku barem iluziju o slobodnoj volji, da on ne očajava i da mu se Bog ne čini okrutnim i nepravednim. "Priključujem se mišljenju onih, koji ovo ili ono prepuštaju slobodnoj volji, ali velik dio milosti Božjoj, jer ne treba da mi tražimo da izbjegnemo Scillu ponosa zato, da budemo uvučeni u Haribdu fatalizma." Vidi se, da u toj prepirci pomirljivi Erazmo izlazi svojim protivnicima do skrajnjih granica u susret. 1 tom prilikom opominje, da se važnost sličnih diskusija ne smije precjeniti. "Valjalo bi" - veli "samomu sebi postaviti pitanje, da li je ispravno, da se zaradi nekoliko paradoksalnih tvrdnja izazove bura na cijeloj zemaljskoj kugli?" I uistinu, kada bi mu Luther popustio za dlaku, kada bi učinio samo jedan korak u svrhu, da mu se približi, i taj bi se duhovni spor završio u miru i slozi. Ali se Erazmo uzalud nada u popustljivi sporazum od naj-željeznijeg čela epohe, od čovjeka, koji u pitanjima vjere i uvjerenja ni na lomači ne bi oporekao nijednog slova ni jedne jote, od čovjeka, koji bi, kao rođeni i zakleti fanatik volio upropastiti sebe ili upropastiti cijeli svijet, prije nego li odustati od najsićušnijeg i najravnodušnijeg paragrafa svoje nauke. 135 Luther ne odgovara odmah Erazmu, premda ga u njegovoj srdžbi draži napadaj na najogorčeniji način. "Dok sam ja sebi s drugim knjigama, da govorim s dopuštenjem, izbrisao k ..., dočitao sam-to Erazmovo pismo do kraja, pa sam mislio, da ga bacim za klupu", veli na svoj prostački način; ali

ove 1524. godine nametnuto mu je nešto važnije i teže nego teološka diskusija. Vječna sudbina svakog revolucionarca počinje se na njemu ispunjavati, te i on, koji je htio da uvede novi poredak umjesto staroga, razularuje kaotične snage i dospijeva u opasnost, da ga u njegovu radikalizmu natkrile još radikalniji. Luther je tražio slobodu riječi i ispovijedanja uvjerenja, sada to traže za sebe i drugi: proroci iz Zwickaua, Karlstadta, Miinzera, sve samf usijani duhovi, kako ih on zove, - i oni se sabiru u ime Evanđelja na bunu protiv cara i države; Lu-therove vlastite riječi protiv plemstva i knezova postaju kod tih saveznih seljačkih gomila zvijezdom vodiljom. Ali gdje je Luther želio samo duhovnu, religioznu revoluciju, zahtjeva sada ugnjeteno seljaštvo socijalnu i upravo komunističku. Na Lutheru se ponavlja ove godine duhovna tragedija Erazma, da se iz njegove riječi rodilo više zbivanja u svijetu nego je on sam htio. Slično kao što je Luther Erazmu prigovarao mlakost, sada savezni seljaci rušitelji samostana, spaljivači slika kore Luthera nazivajući ga pogrdnim imenima "novim papističkim sofistom, arcipoganinom i arcideranom", "mladim prijateljem Antikrista", "naprćenim prostakom iz Wittenberga". Ponavlja se Erazmova sudbina: ono, što je Luther shvatio u duhovnom značenju, shvaćaju široke mase i još većma njihovi fanatizirani "tjelesni" vode (kako on to sam veli) u "mesnatom", u surovo agitator-skom smislu. Vječna je konstelacija revolucije, da jedan val preplavi drugi: u koliko Erazmo odgovara žirondistima, u toliko personificira Luther Robes-pierreovu stranku, a Toma Miinzer i njegovi pri136 stase - Maratovu skupinu. Luther, koji je dotada bio neosporivi voda, mora se boriti na dvije fronte, protiv odviše mlakih i odviše divljih i mora da nosi odgovornost za socijalnu revoluciju, za ovaj najstrašniji i najkrvaviji ustanak, koji je Njemačka: proživjela poslije toliko vjekova. Njegovo ime nose gomile seljaka u srcima; samo njegova je pobuna i uspjeh protiv cara i države dala svim ovim nižim buntovnicima odvažnosti, da se podignu protiv svojih grofova i ugnjetavača. "Mi žanjemo sada plod Tvoga duha", može mu sada Erazmo pravom do-viknuti, "ti ne priznaješ buntovnike, ali oni Tebe priznaju... ti ne oprovrgavaš općeg uvjerenja, da su Tvoje knjige bile povod sve te nesreće, - osobito one, koje su bile sastavljene u njemačkom' jeziku". Luther je bio pred strašnom odlukom: treba li da on, koji je ukorijenjen u narodu, koji u njem živi i koji je sve digao protiv knezova, zaniječe sada svoju vezu sa seljaštvom, koje se bori za slobodu u njegovu duhu i u ime Evanđelja ili se treba odcijepiti od knezova? Po prvi put (položaj je naime njegov u tečaju noći postao sličan Erazmovom) pokušava on da djeluje Erazmovski. Opominje vladare i gospodu na obzirnost, opominje seljaštvo, "da kršćansko ime ne činite sramotnim pokrivalom Vašega nemirnog, nestrpljivog i nekršćanskog postupka". Ali stvar postaje nesnosna za tako samosvijes-nog čovjeka, kakav je Luther: surovi puk ne sluša više njega nego sluša radije one, koji mu najvećma-obećavaju, Tomu Miinzera i komunističke bogoslove. Mora se napokon odlučiti, jer ova razuzdana pobuna kompromitira njegovo djelo. Razumije napokon, da je taj unutrašnji njemački socijalni rat na smetnju njegovoj vlastitoj duhovnoj borbi protiv papinstva. "Kada mi ti ubojnički, buntovni duhovi ne bi mutili vodu sa svojim seljaštvom, drugačije bi izgledalo sada papinstvo". Kada se pak radi o njegovu vlasti137tom djelu i njegovoj misiji, ne pozna Luther ni odugovlačenja ni kolebanja. Sam revolucionarac, mora da oštro istupi protiv njemačke seljačke revolucije, a kadgod zauzme kakvo stanovište, zauzima ga kao ekstremist na najvećma jednostrani, najnasilniji i najdivljiji način. Od svih njegovih spisa je upravo taj spis iz vremena, kad su mu prijetile najveće opasnosti, najstrašniji i najkrvožedniji. "Tko gine na strani knezova, postaje blagoslovljeni Isusov mučenik" - veli Luther "tko pak pada na onoj drugoj strani odlazi k vragu i stoga na toj strani tko samo može, mora sjeći, gušiti, raskidati i bosti". Luther tajno i javno podsjeća na to, da nema ništa otrov-nijeg, ništa škodljivijeg i sotonskijeg od čovjeka, koji se buni i koji podžiže druge na bune. Nemilosrdno prelazi jedamput za uvijek na stranu gospode protiv puka: "Magarac hoće da prima batine, a puk (pučina) hoće, da nad njime vlada nasilje." Ni jedne riječi blagosti ni milosti prema puku ne nalazi ovaj ratnik, u času, kada bjesni pobjedničko viteštvo nad jadnim podanicima. Nema milosrđa u srcu

toga .genijalnog čovjeka, koji u svom gnjevu ne zna mjere; ne pokazuje sućuti prema nebrojenim žrtvama, od kojih su njih tisuće i tisuće s povjerenjem krenuli u njegovo ime i u interesu njegova buntovničkog čina u rat protiv viteških dvoraca. S odvažnošću, koja pobuđuje grozotu, na kraju, kada su polja Wit-tenberga natopljena krvlju, priznaje: "Ja, Martin Luther, ubio sam u pobunama sve seljake, jer sam ja zapovjedio naime da ih poubijaju: sva njihova Isrv na moju glavu." Taj furor, ta strašna sila mržnje leži još u nje-:govu peru, kada je obraća protiv Erazma. Sam teološki ekskurs, sam po sebi, bio bi mu još oprostiv, ali oduševljeni prijem i odjek, koji je taj poziv na umjerenost naišao na cijelom području humanističkog svijeta, pobudio je njegov gnjev razdraživši ga do najviše bjesnoće. Luther ne može podnijeti misli, 138 da njegovi neprijatelji intoniraju sada triumfalnu svoju pjesmu. "Recite mi, gdje je ovaj veliki Maka-bej, gdje je taj, što je tako moćno stojao nad svojom naukom?" Ne samo što hoće Erazmu da odgovori (kada ga ne tišti više skrb za seljačko pitanje), nego hoće da ga potpuno smrska. Sjedeći za stolom među sabranim svojim prijateljima najavljuje svoju namjeru zastrašnim riječima: "Nalažem Vam stoga na Božju zapovjed, da budete Erazmovi neprijatelji i da se klonite njegovih knjiga. Pisat ću protiv njega, pa makar ga moj spis uništio i usmrtio; ubit ću sotonu perom" - i gotovo s ponosom dodaje: - "kao što sam ubio Miinzera, kojega je krv pala na moju glavu." Ali u najvećoj svojoj strasti, kada mu najvruće vrije krv u žilama, pokazuje se Luther kao veliki umjetnik, kao genij njemačkog jezika. Zna, kako ima velikog protivnika pred sobom i u toj svijesti obveze postalo je njegovo djelo velikim: nije postalo malim, agresivnim, borbenim spisom nego temeljitom, opsežnom knjigom, koja bliješti slikama i koja zaglušuje strašću, knjigom, koja svjedoči podjedno o njegovoj teološkoj učenosti, a još veličanstvenije o njegovoj pjesničkoj, ljudskoj snazi. "De servo arbitrio" - rasprava o podanstvu volje - ide u red najjačih polemičkih spisa toga borbeno raspoloženog čovjeka, a obračun s Erazmom u red najznat-nijih diskusija, koje su ikada u području njemačkog mišljenja bile izraz borbe između dvojice ljudi oprečnog raspoloženja, ali najjače mjere. Kakogod je predmet te diskusije po svojoj naravi tuđ i dalek našem sadašnjem osjećanju, ipak zahvaljujući veličini obaju boraca ostala je ova borba važni duhovni događaj svjetske književnosti. Prije nego što je Luther odapeo prvi udarac, prije nego je navukao šljem i prihvatio koplje na 139 ubojnički napadaj, podnosi na čas, ali samo na čas,, mač na viteški, uljudni i letimični poklon. "Odajem Tebi samomu visoku čast i slavu, kakvu nijesam inače nikada nikomu odao." Priznaje sasvim pošteno, da je Erazmo s njim u svemu blago i dobroćudno-postupao, priznaje mu, da je kao jedini od njegovih protivnika, "opazio nerv cijeloga tog pitanja." Poslije toga viteškog poklona stišće Luther energično pesnicu, postaje surov vraćajući se tako svom vlastitom elementu. Odgovara uopće Erazmu samo zato, "jer Pavao zapovjeda, da se začepe usta nepotrebnim brbljavcima". I sada počinje da zadaje udarac za udarcem. Sa sjajnom, tipski Lutherovom figurativnom snagom ruši Erazma maljevima prigovora, da "svuda i u svemu hoda po jajima, nastojeći da nijedno ne zgazi, da obilazi oko čaša, a da ne razbije nijedne." Ruga mu se, da "Erazmo ne će ništa da sa sigurnošću ustvrdi, a ipak izražava takav sud" 0 nama; to je isto tako, kao kad čovjek bježi od sitne kiše, da pane malo zatim u jezero." Jednim razrezom otkriva suprotnost između Erazmova lu kavog razbora i vlastite svoje jasne iskrenosti i bezobzirnosti. Erazmo postavlja "udobnost i tjelesni mir nad vjeru", dok je sam spreman da sve ispovjedi' 1 prizna, "pa makar i cijeli svijet ne samo postao poprište nemira, nego i propao sav u ruševinama". Kad Erazmo u svom spisu mudro opominje na oprez

i upućuje na neke nejasne odlomke Biblije, koje nijedan zemaljski čovjek nije kadar da razloži sa cijelom sigurnošću i osjećajem potpune odgovor nosti, dovikuje mu Luther priznanje - odgovor: "Bez sigurnosti nema kršćanstva. Kršćanin mora biti siguran u svoju nauku i svoju istinu, u protivnom slučaju nije kršćanin." Tko koleba, oteže ili sumnja u pitanjima vjere, taj mora jedamput za uvijek pre kinuti s bogoslovijom. "Sveti Duh nije skeptik grmi Luther punim glasom - nije posijao nikada u našim srcima nesigurnosti ni obmarne, nego samo" 140 snažnu sigurnost". Uporno stoji Luther na tom stanovištu da čovjek može biti dobar samo u toliko, u koliko ima u sebi Boga, a opet zao, u koliko njime ravna sotona. Njegova vlastita volja nije bitna; nemoćna je prema neizbježivoj i nepromjenljivoj Providnosti Božjoj. Malo po malo nad specijalnim tim pitanjem i iz ovoga pojedinačnog povoda, raste daleko veća i važnija opreka. Kao razmeđa vode dijeli oba ova reformatora religije, prema njihovu temperamentu potpuno različito poimanje o bitnosti i misiji Isusovoj. Za humanistu Erazma Isus je vijes-nik čovječnosti, Božansko biće, koje je dalo svoju krv, da ukloni sa svijeta svako prolijevanje krvi i svaku neslogu; Luther pak, Božji landsknecht, umjesto toga, poziva se na riječi Evanđelja, koje veli, da je Isus došao "ne da traži mir nego mač." Tko hoće da^bude kršćaninom - govori Erazmo - mora u njegovu smislu, da bude miroljubiv i obziran; tko je kršćanin, odgovara neslomljivi Luther, ne smije nikada ni u kojem slučaju da popušta u stvarima, koje se tiču Božje riječi, pa makar se radi toga sablaznio cijeli svijet. Geslo Lutherova života su riječi koje je prije nekoliko godina napisao Spalatinu: "Ne misli nipošto, da se ta stvar bez tumulta, srdžbe, i udara može izvojštiti. Iz mača ne možeš načiniti pero i iz rata mir. Božja je riječ rat, srdžba, propast, otrov: kao medvjed na putu i lavica u šumi istupa protiv Efraimovih sinova". Žestoko odbija stoga Erazmov poklič na ujedinjenje i sporazum: "Prestani sa svojim tužbama i vikanjem, protiv te groznice ne koristi nikakav lijek. Ovaj rat je rat našega Gospoda Boga, koji ga je pobudio i koji ne će prestati, dokle-god ne osramoti sve neprijatelje svoje riječi". Meki Erazmov govor nije prema njemu ništa drugo nego nedostatak pravoga kršćanskog vjerovanja, stoga bi se on morao ukloniti od tog i ostati kod svojih zaslužnih radova na latinskom i grčkom jeziku - ili govoreći bolje: kod svoje humanističke zabave. Ne 141 valja, da sa svojim kićenim riječima čeprka po problemima, koji mogu naći rješenje samo u Božjoj sigurnosti, koja leži u duši vjernika, u duši čovjeka, koji vjeruje bez ostatka. Diktatorskim tonom traži Luther da Erazmo jedamput za uvijek odustane od' toga, da se upliće u religijsku borbu, koja je postala svjetska, historijska. "Bog još nije htio i nije Ti dao, da imaš dovoljno snage za našu stvar." Ali on sam, Luther, osjeća poziv i prema tome sigurnost savjesti: "Što i tko sam ja i po kakvom sam duhir i stvari ušao u ovu prepirku, to ja prepuštam Bogu,, koji sve zna i da ova moja stvar nije po mojoj, nego po njegovoj božanski slobodnoj volji započela i da je dosada tako vodena." Tim riječima Luther provodi rastavu između humanizma i njemačke Reformacije. Erazmovski i Lutherski elemenat, razbor i strast, religija čovječanstva i vjerski fanatizam, nadnarodnost i narodnost, mnogostranost i jednostranost, gipkost i ukočenost ¦- ne mogu se nikada spojiti kao ni voda i vatra. Kada se god na zemlji sastanu jedno uz drugo,. sikće u srdžbi jedan elemenat protiv drugoga. Luther ne će nikada Erazmu oprostiti, da mu se javno usprotivio. Ovaj ratoborni čovjek nikada ne trpi drugog kraja jedne prepirke nego da svoga-protivnika potpuno, bezuvjetno uništi. Dok se Erazmo zadovoljava s jednokratnim odgovorom u obliku dosta (za njegov blagi karakter) žestokog spisa "Hvperaspistes" i dok se vraća opet svojim studijama, dotle u duši Luthera gori i nadalje oganj mržnje. Ne propušta nikakve prilike, da toga čovjeka zaspe strašnim pogrdama, jer se usudio, da se

usprotivi tek u jednoj točci njegove nauke. Njegova, kako se Erazmo tuži, "krvnička" mržnja ne zazire od nikakve pogrde. "Tko smrska Erazma, taj guši stjenicu, a ona više smrdi mrtva nego živa." Naziva ga "najza142 griženijim neprijateljem Isusa" i kad mu se jedamput pokazala Erazmova slika opominje prijatelje, da je to "lukavi, podmukli čovjek, koji se narugao i Bog" i religiji", koji "dan i noć izmišlja prevrtljive, nestalne riječi, i kad se misli, da je mnogo rekao, onda nije rekao ništa". Srdito dovikuje prijateljima za stolom: "To ostavljam iza sebe u oporuci i za to uzimam Vas za svjedoke, da ja držim Erazma najvećim Isusovim neprijateljem, kojeg je rodila zemlja u posljednjih tisuću godina." I napokon se ne žaca ni ovih blasfemičkih riječi: - "Kada se molim: neka bude posvećeno Tvoje ime, onda ja proklinjem Erazma i sve heretike, koji Boga hule i grde". Luther, čovjek gnjeva, kojemu u borbi navire krv u oči, nije uvijek samo borac, nego je za volju svoje nauke i njezina učinka, prisiljen, da bude od vremena na vrijeme i diplomat. Vjerojatno su ga prijatelji upozorili, kako on ne postupa mudro, što se je okomio pustim pogrdama i porugama protiv ovog starog i od cijele Evrope visokopoštovanog" čovjeka. Stoga Luther odlaže mač iz ruke i uzima maslinovu grančicu. Godinu dana poslije svoje strahovite dijatribe upravlja ovom "vrhovnom Božjem neprijatelju" gotovo šaljivi list, u kojem se ispričava da "ga je tako oštro napao". Ali sada Erazmo osorno odbija svaki sporazum. "Ja nijesam", odgovara tvrdo, "tako djetinjast, da bih se poslije tolikih posljednjih pogrda, mogao umiriti šalama ili laskanjem ... čemu su imale poslužiti sve pogrdne opaske i niske laži, da sam ja ateist, skeptik u pitanjima vjere, da sam bogohulac, i ne znam, sve šta još... To, što se medu nama dvojicom dogodilo, nije važno, barem ne za mene, koji sam već nad grobom. Što pak mora razljutiti mene i svakoga pristojnog čovjeka, to je činjenica, da se zbog Tvoga drzovitog, bestidnog i buntovničkog držanja razara cijeli svijet... i da zaradi Tvoje volje, ova bura ne će dovesti do mirnog kraja, za koji sam vodio rat... 143 Naš je spor privatna stvar, ali mene svakako boli opća bijeda i neizlječiva zbrka, koju ne Zahvaljujemo ničem drugomu, nego samo Tvojoj neobuzdanoj naravi, koja se ne da voditi od onih, koji Ti dobro savjetuju . . . Želio bih za Tebe drugu vrstu naravi, duha, nego što je Tvoja, koja te tako zanosi; ti mi pak sa svoje strane možeš sve željeti, što hoćeš, samo mi ne želi Tvoje duhovne naravi, osim ako li je Stvoritelj promijeni. Sa tvrdom surovošću, koja mu nije bila svojstvena, odbija Erazmo ruku, koja je razorila njegov svijet u ruševine; ne će više da pozdravlja ni pozna čovjeka, koji je razorio mir crkve i koji je izazvao najstrašniji "tumultus" duha nad Njemačkom i cijelim svijetom. umrijeti. Nikakvoga veličanstvenijeg simbola nije mogla stvoriti povijest za ovoga umjerenog čovjeka, koji nije nigdje mogao pustiti trajno korijenje i koji se nije nigdje mogao opredijeliti ni za jednu stranku: iz Louvaina (Lowena) je morao bježati, jer je grad bio odviše, katolički, a iz Basela, jer je bio odviše protestantski. Slobodni, nezavisni duh, koji ne •će da se odluči ni za jednu stranku, nema nigdje na svijetu svoje domovine.

Ali je tumult zavladao svijetom i nitko ne može pobjeći od njega, pa ni sam Erazmo. Nemir je zakon, koji mu je dosudila sudbina i uvijek, kolikogod puta žeđa za mirom i tišinom, buni se svijet oko njega. I Basel, grad, u koji se on sklonuo radi njegove neutralnosti zahvatila je groznica reformacije. Masa juriša na crkve, kida slike i rezbarije s oltara, koje zatim spaljuje na trima velikim gomilama pred katedralom. Preneraženo gleda Erazmo svoga vječnog neprijatelja, fanatizam, kako buci s ognjem i mačem •oko njegove kuće. Samo mu malena utjeha preostaje u ovoj buci: "Nije se prolijevala krv -• o, samo da tako uvijek ostane." A sada, kada je Basel postao .središte strančarske Reformacije, ne će on, komu se gadi sve stranačko, da boravi duže u njegovim zidinama.

Šezdesetogodišnji Erazmo seli se, kako bi postigao mir, potreban za rad, u tiši austrijski Frei-burg, gdje mu građani i vlasti izlaze u susret u svečanoj povorci nudeći mu jednu od carskih palača za stan. Erazmo ne prima sjajnog doma i izabire malu kuću uz samostan, da tu može u miru raditi i 144 "10 145 KONAC. Šezdesetogodišnji čovjek, umoran i iscrpljen,, sjedi Erazmo u Freiburgu ponovo iza svojih knjiga i pobjegao je - već kako često! - od gungule i nemira svijeta. Sve većma nestaje maloga mršavog tijela; sve većma naliči njegovo naborano nježno lice sa tisuću vrasaka na pergament, ispisan mističkim znakovima i runama. čovjek, koji je nekoć strastveno vjerovao u uskrsnuće svijeta pomoću duha, u obnovu čovječanstva putem čistije čovječnosti, postaje malo po malo ogorčeni, podrugljivi i ironični čovjek. čangrizav i hirovit kao svi stari neženje tuži se neprestano na propadanje znanosti, na mrzost svojih neprijatelja, na skupoću i na prijevarne metode bankovnih ljudi, na rdavo i kiselo vino. Veliki, veoma razočarani humanist osjeća se stran u svijetu, koji ne će da čuva mira, na svijetu, u kojem se svaki dan iz potaje ubija razum od strasti, a pravednost od nasilja. Srce mu je već odavno postalo pospano, ali nije ruka, ni čudesno jasni i svijetli mozak, koji poput svjetiljke širi stalni i čisti krug svijetla nad svime, što dolazi u polje gledanja toga nepodmitljivog duha. Jedan jedini prijatelj, najstariji, najbolji ostaje mu vjerno uz bok - rad. Iz dana u dan piše Erazmo po trideset do četrdeset pisama, ispisuje cijele folijante prijevodima crkvenih otaca, nadopunjuje svoje kolokvije i obraduje nepregledni niz estetskih i moralnih spisa. Piše i djeluje sa sviješću čovjeka, koji vjeruje u pravo i dužnost razuma, da izriče svoju vječnu riječ u nezahvalni svijet. Ali u dubini duše zna on odavna: nema nikakvog smisla, da u takvom času svjetske tlapnje poziva ljude na 146 čovječnost; on zna, da je njegova visoka i uzvišena ideja humanizma pobjedena. Sve, što je on htio, za čim je težio: sporazum i dobroćudno izmirenje umjesto pustog ratovanja razbilo se o tvrdoglavost zelota. Za njegovo kraljevstvo duha, za njegovu platonsku državu nema mjesta posred zemaljskih država; njegova republika učenjaka ne može postojati posred razbojišta uzbuđenih stranaka. Između religije i religije, između Rima, Ziiricha i Witten-berga vodi se bijesni rat; između Njemačke, Francuske, Italije i Španjolske idu neprestano vojne ekspedicije kao lutajući orkani. Isusovo je ime postalo geslo rata i zastava za svaku oružanu akciju. Kako li je prema tome smiješno pisati rasprave i opominjati knezove na razbor. Kako je besmisleno biti zagovornik evangeličke nauke, kada namjesnici i glasnici Boga upotrebljavaju riječ evanđelja kao ratnu sjekiru. "Svi oni imaju ovih 5 riječi u ustima: Evanđelje, riječ Božja, vjera, Isus i duh, a unatoč tomu vidim mnoge od njih, koji se ponašaju tako kao da su podsjednuti od sotone". Ne, on nema više smisla, da u takvom vremenu političkog razdraženja preuzme ulogu posrednika i pomiritelja; uzvišeni san ćudoredno ujedinjenog, evropskoga, humanističkog svjetskog carstva razbio se o javu; a on sam Erazmo, koji je taj san sanjao za čovječanstvo, postao je star, umoran i suvišan, jer ga nitko ne će da čuje. Svijet prolazi mimo njega; svijet ga više ne treba. Ali prije nego što jedna svijeća ugasne, uvijek ona još jedamput očajnički zackili. Prije nego što vihor vremena potisne jednu ideju, razvija ona još jedamput svoju posljednju snagu. Još jedamput za-svijetli, kratko - ali veličanstveno, erazmovska< misao, ideja pomirenja i posredovanja. Karlo V., vladar dvaju svjetova stvorio je znatnu odluku. Car više nije nesigurni dječak, kakav se pojavio na 147 rir"f>ynnrr| saboru u Wormsu./Sazrio je. pod "tje,; trajem razočaranja i iskustava} i velika pobjeda,

koju je on upravo izvojštio nad Francuskom, daje mu konačno nužnu sigurnost i autoritet. Povrativši se u Njemačku odlučio je, da unese konačni red u religijski sukob i da još jedamput uspostavi - pa bilo to i silom - jedinstvo crkve, koje je Luther raskinuo. Prije nego li upotrijebi silu hoće da pokuša u Erazmovu duhu putem sporazuma da stvori izmirenje između stare crkve i nove ideologije, "da sazove koncil mudrih ljudi bez predrasuda", da čuju i razmotre u ljubavi i temeljitosti sve argumente, koji mogu dovesti do izgradnje jedinstvene i obnovljene kršćanske crkve. U tu svrhu saziva car Karlo V. državni sabor u Augsburg. Taj je sabor u Augsburgu jedan od najvećih njemačkih sudbonosnih časova i povrh toga pravi pravcati historijski sat čovječanstva, jedna od onih neopozivih povjesnih prigoda, u kojima se potencijalno krije cijeli tijek najbližih stoljeća. U vanjskom pogledu nije taj sabor bio tako dramatičan kao onaj u Wormsu, ali s obzirom na važnost trajno djelotvornih historijskih zaključaka - augsburški sabor jedva da imalo zaostaje za wormskim. I na jednom i na drugom radi se o duhovno-duševnom jedinstvu zapada. Augsburški dani neobično su pogodovali Eraz-movoj ideji, njegovom zahtjevu, da se duševnoduhovnim protivnicima dade mogućnost da pomirljivo rasprave svoje misli. Obje naime sile, stara i nova crkva, pogođene su (od krize, pa su stoga •spremne za uzajamne koncesije. Katolička crkva izgubila je mnogo od svog nepristupnoga uznositog ponosa, kojim je u početku promatrala mladoga, njemačkog heretika, sve dok nije zamjetila, da je stvar reformacije poput šumskog požara zahvatila cijeli sjever Evrope, pa da iz sata u sat niču novi plamenovi. Već su Nizozemska, Švedska, zatim Švaj148 carska, Danska i Engleska prešle u krilo nove nauke. Posvuda knezovi, koji se nalaze uvijek u novčanim neprilikama, otkrivaju, kako to probitačno unapređuje njihove financije, ako sebi prisvoje u ime Evanđelja bogata crkvena dobra; odavna već, sve tamo od vremena, kada je jedan augustinski redovnik nekažnjeno mogao na živahnoj vatri javno spaliti papinu bullu o prokletstvu, nemaju više stara borbena sredstva Rima: prokletstvo i eksorcizam onakve snage kao u Canossino doba. Najstrašnije je trpjela papinska samosvijest od onda, otkada je čuvar Petrovih ključeva morao sa Andelova Dvorca gledati na opljačkani Rim. "Sacco di Roma" poremetio je odvažnost i obijest kurije za decenije. Ali i za Luthera kao i za njegove pristaše nastupio je poslije halabučnih, junačkih dana Wormsa period ozbiljne brige. I u evangeličkom je taboru također rdavo s "milim jedinstvom crkve". Prije nego li je Lutheru pošlo za rukom, da učvrsti temelje vlastite crkve i da učini od nje zatvorenu organizaciju, dižu se već nove protucrkve: Zwinglijeva i Karlstadtova, anglikanska crkva Henrika VIII. Zatim sekte "Braća zajedničkog života" i Anabaptisti (Dvokrštenici). Luther, sam bezobzirni pošteni fanatik vjere, uvjerio se, da su njegova nastojanja sa čisto duhovnim karakterom shvaćali mnogi u tjelesnom smislu i da su ih razjareno iskorištavali za materijalni užitak i korist. Veoma lijepo opisuje Gustav Frevtag tra-gizam kasnijih Lutherovih godina: "Tko je izabran od volje Providnosti, da stvara najveće, taj ruši time samim dio vlastitog života. Što je savjesniji, to jače osjeća u dubini duše udarac, koji je zadao poretku svijeta. Na tom upravo počiva tajanstveni bol, a i kajanje svake velike historijske misli." Po prvi se put u duši ovoga tvrdoga i inače nepomirljivog čovjeka pokazuje kao neki bljesak laka volja za sporazumom; njemački knezovi kao i pristaše, koji su redovno natezali i pretezali strunu nje149 gove volje, postali su oprezniji sa časom, kada su opazili, da njihov car i vladar, Karlo V. ima ponovo slobodnu, snažnim željezom naoružanu ruku. Možda bi - tako misli mnogi medu njima razboritije bilo, da se ne istupa buntovnički protiv ovoga vladara Evrope; tvrdoglavim ostajanjem kod svoga stanovišta mogla bi se izgubiti i glava i zemlja.

Po prvi put nema one strašne nepopustljivosti, koja je do toga i poslije toga vladala u njemačkim zemljama u pitanjima vjere. To popuštanje napetosti fanatizma davalo je prevelike mogućnosti. Kada bi naime pošlo za rukom, da se dođe do sporazuma između davne Crkve i nove nauke u Erazmovskom smislu, ujedinili bi se ponovo Nijemci, ujedinio bi se svijet u duhovnom pogledu i ne bi došlo do stoljetnoga religijskog rata, do građanskog rata, do rata medu državama sa svim groznim uništavanjem svih kulturnih i materijalnih dobara i vrednota. Bila bi osigurana moralna nadmoć Njemačke na svijetu, izbjegla bi se sramota vjerskih progona. Ne bi morale gorjeti lomače, indeksi i inkvizicije ne bi utisnule okrutnoga svoga pečata na slobodu duha; prištedjeli bi se teško iskušanoj Evropi neizmjerni porazi i nevolje. Sada tek neveliki pedalj dijeli oba protivnika. Da je pošlo za rukom, da se ukloni ta mala zapreka na putu uzajamnog sporazuma, pobjedio bi još jedamput razum, pobjedila bi stvar humanizma, pobjedio bi Erazmo Rotterdamski. Osim toga veoma povoljne izglede u takav sporazum pružala je tog puta činjenica, da predstavništvo protestantske stvari nije povjereno nepopustljivim rukama Luthera nego više diplomatskim Melanchtona. Taj za čudo meki, plemeniti čovjek, u ličnosti kojega štuje protestantska crkva najvjernijeg prijatelja i saveznika Lutherova, bio je podjed-no - čudnovata stvar - cijeli svoj život vjerni štovatelj njegova velikog protivnika Erazma, koje150 mu je ostao nepokolebljivi pristaša i odani učenik. Humanističko i humano poimanje evangeličke nauke u Erazmovskom smislu bilo je štaviše bliže razboritoj naravi i ćudi Melanchtona nego li strogo i surovo njezino formiranje u Lutherovu smislu. Unatoč tomu figura i snaga Luthera djeluju na njega na sugestivan način. U Wittenbergu, u neposrednoj njegovoj blizini, osjećao je Melanchton, da je posvema podređen i odan Lutheru; bio je pokorni njegov sluga, koji mu se ponizno odao cijelom svojom gorljivosti bistroga i organizatornoga svoga duha. Tu pak, u Augsburgu mogla se razvijati po prvi put izvan područja lične vođine hipnoze i druga strana Melanchtonove prirode; moglo je bez zapreke doći do izražaja sve, što je u njem bilo Erazmovskog. Potpuno otvoreno izjavio je Melanchton u ovim augsburškim danima pomirljivost do skrajnjih granica; ta je pomirljivost išla tako daleko, da je već jednom nogom bio u predašnjoj crkvi. "Augsbur-ška vjeroispovijest", koju je on lično obradio jer Luther, kako sam priznaje, - "ne umije hodati tako tiho i lagano" - ne sadržava u sebi unatoč izrazitom jasnom i umjetničkom njezinu formuliranju ništa, što bi osorno provociralo katoličku crkvu. Iz diskusije su oprezno uklonjena sva sporna pitanja. Tako na primjer jedva da je spomenuta uopće teorija predestinacije, zaradi koje se tako mimoišla sva najdelikatnija pitanja, kao pitanje Božanskih prava pape, karakter "indelebilis", vječni karakter i ne-raskidljivost svećeničkog zavjeta, sedam svetih sakramenata. S obiju strana čule su se za čudo riječi popuštanja i blagosti. Melanchton piše: "Poštujemo autoritet rimskog pape i cijeli pietizam prema crkvi, u koliko nas samo rimski papa ne odbaci." Jedan pak od predstavnika Vatikana na pola službeno priznaje, da podliježe diskusiji pitanje svećeničkih brakova i redovnika, koji nemaju posvećenja. Unatoč nagomilanim poteškoćama počeo je 151 među učesnicima svijetliti laki bljesak nade. Kada bi se na mjestu našao čovjek, koji uživa visoki moralni autoritet, čovjek prožet do u dubinu duše vrućom voljom za mirom, kada bi on upotrijebio svu snagu svoje logike, svoje majstorstvo u formuliranju ideja - mogao bi možda još u posljednjem času pomiriti katolike i protestante, s kojima bi se osjećao jednako povezan; jedne bi sklonio na popustljivost i slogu putem simpatije, druge putem lojalnosti - i tada bi bila spašena evropska ideja. Taj jedan jedini čovjek bio je Erazmo Rotterdamski. Car Karla V., vladar dvaju svjetova, izričito ga je pozvao na sabor obrativši se prethodno na njega s molbom za savjet i posredovanje. Tragično se pak ponavlja tu nepromjenljiva forma Erazmove sudbine. Njemu, koji je predviđao, ali koji se nije nikada usuđivao da smiono istupi, čovjeku, koji je bolje i točnije nego svi drugi osjetio sve historijske momente na prekretnici nije bilo unatoč tomu dano zaradi neizlječivog nedostatka odvažnosti, i zaradi lične slabosti da sve smiri i sredi; propuštao je, da pitanja u pravi čas riješi. I

toga je puta ponovio svoju pogrešku historijske važnosti. Isto tako kao što Eraz-ma nije bilo na saboru u Wormsu, nije ga bilo ni u-Augsburgu. I ponovo se nije mogao odlučiti, da lično-istupi u obranu svojih uvjerenja, svoga pitanja. Piše dakako listove mnogo listova na obje strane; piše veoma mudro, veoma čovječno, veoma uvjerljivo,, nastoji da sklone svoje prijatelje na obje strane: Melanchtona, a s druge strane papinskog izaslanika, da pođu u smjeru što veće uzajamne popustljivosti. Ali pisana riječ nema nikada u časovima pojačane napetosti, u momentima prijeloma snage usmenog istupa, koji udara živom krvlju. A uostalom i Luther sa svoje strane šalje iz Koburga poslanstvo za poslanstvom, a da Melanchtona učini što surovijim-i nepopustljivijim nego li bi to htjela vlastita pomirljiva i na popuštanje sklona Melanchtonova narav. 152 Na kraju vijećanja zaoštruju se ponovo opreke, jer nije nazočan pravi genijalni posrednik, koji bi sve izmirivao. Posred nebrojenih diskusija briše se misao sporazuma kao plodno zrno sjemena, satrto među mlinskim kamenjem. Veliki augsburški sabor konačno kida kršćanstvo, koje je htio sjediniti, u dva vjerska tabora; umjesto mira i pomirenja zavlada svijetom rascjep i nesloga. Neumoljivo formulira Luther svoj zaključak. - "Ako ima da zato nastane rat, neka bude iz toga rat; dosta smo mi žrtvovali, molili i učinili." A Erazmo zaključuje tragički: "Ako budeš svjedok strašnih poremećenja na svijetu, pomisli na to, da ih je Erazmo predviđao." Od onoga dana, kada je njegova "Erazmovska ideja" pretrpjela posljednji odlučni poraz, postaje starac u svojoj tvrđavi knjiga u Freiburgu već nepotrebno biće, blijeda sjena minule svoje slave. On sam osjeća najbolje, da za čovjeka tihog popuštanja nema više mjesta "u tom bučnom ili bolje rečeno bijesom podsjednutom svijetu". Zašto da dalje vuče slabo, od podagre skvrčeno tijelo po svijetu, "koji je lišen svih miroljubivih osjećaja?" Erazmu je dosadio sav taj život, kojeg je nekada sam volio. Potresno se otkida iz njegovih ustiju molećivi poziv: "O, da bi Bog htio napokon da me pozove k sebi s ovoga svijeta, kojim vlada bjesnilo!" Gdje se naime može još naći za čovjeka duha mjesto, posred epohe, u kojoj fanatizam podžiže i truje srca? Na vrhovno kraljevstvo humanizma, koje je on stvorio, jurišaju neprijatelji i napola su već zavladali njime. Prošla; su vremena "eruditio et eloquentia" (učenosti i rječitosti), ljudi ne čuju više suptilne, brižno razmotrene riječi poezije, nego čuju jedino surovi i strastveni glas politike. Mišljenjem je zavladao bijes gomile; sve se uniformiralo u lutherovom ili papinskom 153. duhu. Učenjaci se više ne bore oružjem odabranih listova i brošura nego se obasiplju poput piljarica ordinarnim pogrdama. Ljudi ne će da jedan drugog razumiju, nego nastoje, da jedan drugomu nametnu nasiljem kao stranački žig svoje vjerovanje, svoju doktrinu. Jao si ga onima, koji hoće da ostanu postrance i da ustraju u svom vlastitom naziranju na pitanja religije. Protiv onih, koji hoće da budu između stranaka i nad njima, obraća se dvostruka mržnja! Kako li je u to doba osamljen čovjek, koji živi duhovnim životom. Za koga bi se još trebalo pisati, kada su zbog cijele te političke vike i halabuke oglušile uši za fine tonove, za nježnu i pronicavu ironiju? S kim da se vode teološke rasprave 0 Božjoj nauci, otkada je ta nauka pala u ruke doktrinaca i zelota, kojima kao posljednji i najstvar niji dokaz, da podupru svoju ispravnost, služi solda teska, konjaništvo i topovi? Otpočela je navala na sve one, koji drugačije misle, na sve slobodoumne, počela je diktatura jednostranosti: misli se, da se šestoperima i krvničkim mačevima može služiti kršćanstvu; najbrutalnije nasilje hvata u svoja klije šta najviše, najsmionije duhove medu vjernicima ispravnog kršćanstva. Razbjesnio se tumult, koji je on predvidio: iz svih krajeva javljaju grozne straho vite vijesti, koje upravo gaze očajno njegovo sta-

račko srce. U Parizu je spaljen na otvorenom ognju njegov prevodilac i učenik, Berquin, u Engleskoj su pali pod krvničkim mačem njegovi ljubljeni, najple menitiji prijatelji: John Fisher i Toma Morus (o sretan je onaj, koji je imao snage, da podnese muče ničku smrt za svoju vjeru!). čuvši za sve te okrut ne vijesti uskliknuo je Erazmo uzdahom boli: "Proživljujem čuvstva kao da sam ja sam umro u njima!" Zwingli, s kojim je često izmjenjivao listove 1 prijateljske riječi, ubijen je na polju bitke u Kappelu. Toma Miinzer umro je mučen strahovitim tor turama, od kojih ne bi strasnije ni Kinezi ni pogani '154 mogli izmisliti. Dvokrštenicima kidaju jezike, propovjednici trgaju njihova tijela užarenim kliještima i peku ih na heretičkom stupu; pljačkaju se crkve, pale se knjige, požar liže gradove, Rim, najveći sjaj svijeta pustoše vojnici, oh, Bože, kakvi sve zvjerski instinkti bijesne u Tvoje ime! Ne, nema na svijetu mjesta za slobodu mišljenja, za razumijevanje i obzir, ni za temeljne ideje humanističke nauke. Umjetnosti ne mogu uspijevati na tom tlu, koje je nakva-šeno krvlju. Završila su se na desetke, možda i na stotine godina, tko zna možda za na uvijek, vremena nadnarodne zajednice. I latinski, taj posljednji jezik ujedinjene Evrope, jezik Erazmova srca umire, umri dakle i ti, Erazmo! Ali, o kobi života! - još jedamput, ipak sada po posljednji put - mora vječni putnik da pode na dalje putovanje. Još jedamput kao sedamdeseto-godišnji starac bježi naglo iz svoga doma. Obuzela ga je i njemu samomu neshvatljiva želja, da napusti Freiburg i da krene u rodni Brabant. Pozvao ga je tamo vladajući knez, ali u dubini pak srca čuje Erazmo drugi glas - zov smrti. Osvojio ga je tajanstveni nemir i on, koji je cijeli svoj vijek proživio kao kozmopolit, kao svijesni beskućnik, osjeća sada tjeskobnu ljubavnu čežnju za rodnom grudom. Umorno tijelo, hoće da se povrati tamo, odakle je proizašlo; slutnja mu govori, da se bliži konac njegova zemaljskog putovanja. Ne polazi mu za rukom, da se dovuče do svog cilja. U maloj putničkoj kočiji, kojom se obično služe samo žene, dovezao se potpuno oslabljeni Erazmo u Basel gdje želi da se neko vrijeme odmori i da čeka, dok se otopi led, da bi mogao da na proljeće krene na toliko željkovani put u domovinu, u Brabant. Basel ga zadržava ostatkom duhovne topline. Ima tu šačicu prijatelja - Frobenova sina, Amer155 bacha i druge. Oni se brinu, da što bolje i povoljnije smjeste bolesnika, uzimaju ga k sebi, i njeguju. Stara je tiskara još uvijek na svom mjestu, može dakle usrećeni starac, da proživljava promjenu mišljene i pisane riječi u tiskanu, da udiše masni vonj tiska, da drži u rukama lijepo tiskane knjige i da s njima, tim čudesno šutljivim nepokolebljivo miroljubivim prijateljima vodi poučne monologe. U tišini, odcijepljen posvema od svijeta, odviše umoran i već iscrpljen, tako da ne može da napusti krevet na duže nego na četiri do pet sati na dan, provodi Erazmo konac svoga života u unutrašnjem mrazu. Proživljava osjećaj da je zaboravljen i proklet. Katolici se ne jagme više za njegovu milost, protestanti mu se rugaju. Nikomu više nije potreban, nitko se na njega ne obraća s molbom, da mu dade svoj sud i svoj pravorijek. "Moji se neprijatelji množe, mojih prijatelja sve većma nestaje" očajno se tuži osamljenik, za kojega je kontakt s humanističkim duhovima postao najsavršenija ljepota i životna sreća. Ali gle: još jedamput pokucava poput zakašnjele lastavice na već zamrznute prozore, riječ poniznog poštovanja i pozdrava. "Sve, što jesam i što sam vrijedan, zahvaljujem jedino Tebi, i kada toga ne bih priznao, bio bih najnezahvalniji čovjek svih vremena. Salve itaque etiam atque etiam, pater aman-tissime, pater decusque patriae, literarum assertor, veritatis propugnator invictissime. - Da si zdravo, i još jedamput zdravo, ljubljeni oče, slavo domovine, zaštitni duše umjetnosti, nesavladivi

borce za istinu." Ime čovjeka, koji je napisao te riječi i kojega će slava zastrti Erazmovu slavu, glasi: Francois Rabe-lais. On u osvitu svoje mlade slave pozdravlja zapad majstora, koji gasne. A zatim stizava drugi list, list iz Rima. Nestrpljivo otvara sedamdesetogodišnjf Erazmo omot i... odlaže list s osmjehom gorčine. Zar mu se možda rugaju? Novi papa nudi mu kardinalski šešir, zajedno sa svim- najbogatijima benefici156 jama, skopčanim s tim, - njemu, Erazmu Rotter-damskom, čovjeku, koji je kroz cijeli život s prezirom zabacivao najviše i na tom svijetu najkorisnije položaje u ime ljubavi prema slobodi! Sa superiornim osjećajem ponosa odbacuje tu gotovo uvredljivu novu čast: "Zar bih mogao, da ja sada, već stojeći nad grobom, preuzimam na sebe terete, koje sam odbacivao kroz cijeli svoj život?" Ne. Umire slobodan, kao što je i živio slobodan! Slobodan i u građanskom odijelu, bez odlikovanja, bez zemaljskih časti, slobodan kao svi osamljeni ljudi, a osamljen kao svi slobodni duhovi. Ali vječni, najvjerniji prijatelj svake osamlje-nosti i najbolji njegov tješitelj, rad - ostaje do posljednjeg časa uz bolesnog starca. Sa tijelom zgrblje-nim od boli, ležeći na postelji, piše drhtavim rukama i ne prestaje da piše ni danju ni noću, radeći neumorno nad svojim komentarom Origena; piše brošure i listove. Ne piše više ni za slavu ni za novac, nego jedino da zadovolji tajni nagon, da produhovi život putem učenja, kako bi tako intenzivnije živio, da udiše u sebe i izdaje iz sebe znanosti. Samo takvo vječno proširivanje i jačanje duhovnoga područja života, samo takav stalni tijek u krugu zadržava još njegovu krv u optoku. Aktivan do posljednjeg časa bježi kroz posvećeni labirint rada od svijeta, koji on ne priznaje ni ne razumije, od svijeta, koji njega ne •će ni da prizna ni da razumije. Napokon stupi uz njegovu postelju velika umiriteljica. I sada, kada mu je smrt tako blizu, smrt, koje se je nada sve bojao kroz cijeli svoj život - gleda na nju umorni starac tiho, pozdravlja ju gotovo sa zahvalnošću. Zadržava bistri duh do posljednjeg časa; uporeduje još svoje prijatelje, koji mu stoje uz postelju: Frabena i Amer-bacha - s prijateljima Joba i zabavlja se s njima u najgladoj i najduhovitijoj latinštini. Ali zatim, kada mu nestašica daha guši grlo, dešava se nešto ne-iobično: on, veliki učenjak, humanist, koji je cijeli 157 svoj život govorio samo latinski, zaboravlja nenadano taj obični, najprirodniji svoj jezik i u prirođenom strahu svakoga stvorenja tepaju njegove ukočene usnice u djetinjstvu naučeno rodno: "lieve God". Prva i posljednja riječ njegova života nalaze se u jednakom donjonjemačkom zvuku. Još jedan zatim dah i napokon steče ono, što je najdublje želio cijelom čovječanstvu - mir. 158 ERAZMOVA OPORUKA U isto vrijeme, kada umirajući Erazmo Rotter-damski ostavlja budućim pokoljenjima u duhovnu baštinu iza sebe dogmu evropskog jedinstva kao najuzvišeniju zadaću, izlazi u Firenzi jedna od najkategoričnijih i najsmionijih knjiga svjetske povijesti: proslavljeni "Principe", kojoj je autor Nicolo Machiavelli. U tom djelu, napisanom matematičkom jasnoćom, priručniku bezobzirne politike pobjedničke vlasti i uspjeha, formulirano je načelo sasvim oprečno Erazmovom i to na imperativan konkretan način kao u katekizmu. Dok Erazmo od vladara i naroda traži dobrovoljno, miroljubivo podređenje svojih imperijalističko-egoističkih ideala bratskoj zajednici čovječanstva, ističe Machiavelli kao vrhovni, jedini,. pravi cilj mišljenja i djelovanja svakoga vladaoca - postignuće najviše sile i vlasti. Sve sile pučke zajednice moraju po Machiavellijevu mišljenju služiti narodnoj ideji s posvećenjem jedne religijske ideje. Državni opstanak, najbujniji procvat vlastite individualnosti, mora biti vladaocima jedini izraziti, vidljivi lični cilj, cilj sam za sebe i konačni cilj svakoga historijskog razvitka, a bezobzirno provođenje toga cilja vrhovni zadatak na području svjetskih događaja. Za Machiavellija ima načelno i vrhovno značenje - vlast i razvitak vlasti, a za Erazma pravednost. Rodile su se na taj način dvije dijametralno polarno oprečne, velike i vječne ideologije, svjetske politike, koje su za sva vremena odljevene u dvije forme: praktična i idealna, diplomatska i etička,

politika države i politika čovječanstva. U poimanju Erazma, filozofskog opservatora svijeta, ide politika 159 - u duhu Aristotela, Platona i Toma Akvinskog - u kategoriju etike: vladar, koji upravlja državom, mora prije svega da bude sluga Božji, tumač moralnih ideja. Za Machiavellija profesionalnog diplomatu, koji zna praktični pogon u državnim pisarnicama, predstavlja politika amoralnu i potpuno samostalnu granu nauke. Malo ona ima zajedničkog s etikom, astronomijom ili geometrijom. Vladar i upravljač "državnog broda ne trebaju da sanjare o čovječanstvu, o tom maglovitom, nepreglednom pojmu, nego treba da bez svih sentimenata računaju s ljudima kao konkretnim materijalom, da umiju s najvišom nape-tošću prodiranja u ljudske duše iskoristiti za sebe i za svoj narod snage i slabosti svojih podređenih, svojih neprijatelja. S takvom samo jasnoćom i s takvim oprezom, kao igrač šaha, valja postupati sa svojim protivnicima, nemajući prema njima ni obzira ¦ni milosti. Zadaća je vladara, da za svoj narod iz-vojšti svim sredstvima, dopuštenim ili nedopuštenim, što moguće više koristi, prednosti i nadmoći. Vlast I proširenje opsega vlasti u poimanju Machiavellija vrhovna je dužnost, a uspjeh je odlučno pravo svakoga vladara, svakoga naroda. To poimanje Machiavellija, koje posvećuje načelo sile, moglo se dakako afirmirati u realnom prostoru povijesti. Nije politika, koja izjednačuje i pomiruje čovječanstvo, nije Erazmizam - nego "bezobzirna, trijezna politika, koja iskorišćuje svaku prigodu, politika vlasti vladarskog roda u smislu "Principe", odlučivala je od toga vremena o daljem dramatskom tijeku povijesti Evrope. Cijela pokoljenja diplomata učila su svoje hladno umjeće iz političke knjige - računice okrutno oštroumnog Firentinca. Krvlju i željezom ocrtane su granice medu .narodima i uvijek se ponovo tako precrtavaju. Načelo jednih protiv drugih, a ne načelo jednih skupa ,s drugima - bilo je geslo, koje je poticalo na akciju najveće strasti svih naroda Evrope. Nikada sve do dana današnjega nije Erazmova ideja formirala historije, nikada nije imala vidljivog utjecaja na sudbinu Evrope. Veliki humanistički san o izravnanju i ukidanju opreka u duhu pravednosti, željkovano ujedinjenje naroda pod zastavom zajedničke kulture ostalo je neostvarena utopija, možda štaviše i ne-ostvarljiva u okviru naše stvarnosti. U duhovnom svijetu nalaze svoje mjesto sve opreke. Ono, što u stvarnom svijetu nikada ne istupa pobjednički na javu, ne prestaje, da djeluje u svijetu duha kao dinamička sila, i upravo neostvareni ideali pokazuju nam se kao nenadvladivi. Ideja, koja se ne pojavi, ne znači niti da je stoga svladana niti da je kriva; ono, što je nužno, pa makar i zakasni njegovo ostvarenje, ostaje isto tako i nadalje nužno. Nasuprot samo ideali, koji se nijesu ostvarenjem ni istrošili ni kompromitirali, ne prestaju djelovati u životu svakoga novog pokoljenja kao elemenat moralne pobude. Oni samo ideali, koji nijesu nikada ispunjeni, vraćaju se neprekidno. Stoga također u duhovnom svijetu ne umanjuje vrijednosti humanističkog, Erazmovskog ideala, činjenica, što se prvi vidljivi pokušaj evropskog sporazuma nije ostvario i što nije nikada stekao utjecaja na realnu politiku. U samoj bitnosti nastojanja k nadstrančarstvu ne leži mogućnost da postane bilo kada stranka i većina. Jedva se može očekivati, da će najsvetija i najviša forma života, taj Goetheovski olimpijski mir, ikada postati formom i sadržajem kolektivne duše. Sudbina svakoga idealističkog, humanističkog ideala, koji se odnosi na daljinu svjetskog pogleda i na jasnu pronicavost uživljavanja, je ta, da ostaje idealom aristokracije duha, koji je dan nekolicini, koja ga uzdržava i kao najdragocjeniju baštinsku riznicu prenosi od duha na duh, od pokoljenja na pokoljenje. S druge pak strane ta vjera u buduću zajednicu čovječanstva ne iščezava nikada potpuno u nijednoj "pohi, pa ni u doba najvećeg poremećenja. Ono, što

160

11 161 je Erazmo taj vječno razočarani čovjek, koji se unatoč tomu ne podaje razočaranju, ostavio u baštinu poslije sebe posred kaosa rata i zbrke Evrope, nije bilo ništa drugo nego ponavljanje, obnova vječne sanje svih religija i mita o budućem, nesuzdrživom humaniziranju, čovječnosti, o pobjedi jasnog, pravednog razbora nad egoističkim i prolaznim strastima. Taj ideal, po prvi put ocrtan pragmatički nesigurnom, često drhtavom rukom, oživljavao je uvijek novim nadama deset i dvadeset pokoljenja Evrope. Ništa od onog, što je bilo ikada mišljeno ili izrečeno od jasnog duha upravljanog čistom moralnom snagom, nije bilo nikada ni zamišljeno ni izrečeno sasvim uzalud. Premda je te misli i riječi formirala slaba ruka, nesposobna, da im dade savršeni oblik, pobuđuju one duh moralnosti na neprestano obnavljano formiranje. Vječnom će slavom (u stvarnom, zemaljskom životu pobjeđenog) Erazma, ostati, da je on bio onaj, koji je literarno krčio put humanitarnoj misli, toj najjednostavnijoj, ali ujedno vječnoj misli, da je najviša zadaća čovječanstva, da postaje sve većma čovječnije, sve većma oduhovljenije, i da sve više razumije. Poslije njega govori njegov učenik, Montaigne, kojemu je "nečovječnost najgora od svih poroka", "que ie n'av point le courage de concevoir sans horreur", on je glasnik uviđav-nosti i praštanja. Spinoza traži umjesto slijepih strasti, gospodstvo "amor intellectualis". Diderot, Vol-taire i Lessing, skeptici, a podjedno idealisti, bore se protiv ograničavanja duha u korist tolerancije, koja sve razumije. U Schillera istupa stvaralačka, pjesnički krilata misija kozmopolitizma. Kant ističe zahtjev vječnog mira. Uvijek nanovo sve do Tolstoja, Gandhija i Rollanda sa svom snagom logike traži za sebe duh sporazuma, moralno pravo uz pravo pesnice, kojim se koristi sila. Uvijek nanovo upravo u časovima najžešće prepirke svijeta probija se vjera u mogućnost pomirenja čovječanstva. čovječanstvo 162 ne bi moglo nikada živjeti i stvarati bez utješne iluzije i nade u moralni napredak, bez sanjarenja o konačnom i trajnom sporazumu. Premda mudri, hladni račundžije neprestano dokazuju bestemeljnost i bezizglednost Erazmovskog ideala, premda stvarnost beskonačno puta potvrđuje ispravnost njihovih dokazivanja, bit će uvijek potrebni svijetu oni,, koji uzdižu faktore, koji spajaju narode nad faktore, koji ih dijele. Bit će potrebni oni, koji ne prestaju, da u ljudskim srcima uskrisuju vjeru u dolazak više čovječnosti. U toj oporuci djeluje stvaralački snaga velikog obećanja. Samo ono naime, što povrh kruga vlastitog života pokazuje duhu put k općeljudskim područjima, ulijeva pojedincu snagu nad vlastitom njegovom snagom. Jedino u nadosobnim, i jedva ispunjljivim zahtjevima osjećaju ljudi i narodi svoju istinsku i svetu mjeru. Konac. 16? ERAZMO ROTTERDAMSKI: "POHVALA GLUPOSTI" S latinskog preveo i bilješkama popratio dr. Ivan Esih ("Encomium moriae Erasmi Roterdami, id est Stultitiae Laus, anno MDXXI.) Original knjige iz 1521. čuva se u zagrebačkoj sveučilišnoj knjižnici. PREDGOVOR ERAZMO PIŠE SVOM PRIJATELJU TOMI MORUi) Kada sam nedavno putovao iz Italije u Englesku, morao sam dugo jašiti; da ne izgubim sve to vrijeme u razgovorima, pri kojima ne sudjeluju muze, često sam mislio na naše zajedničke studije, koje sam dijelio s Tobom; prenosio sam se u duhu svojim drugim prijateljima, koji su mi se u duhovnom oku javljali s aureolom znanosti i dobrote. U ovim razmišljanjima Ti, moj dragi

Moro,2) zauzimaš prvo *) Sir Thomas More (1478-1535), engleski humanist, državnik i filozof, autor Utopije (od grčke riječi "u" znači "ne" i "topos" znači "mjesto" t. j. izmišljena država ili zemlja, koja nigdje ne postoji), u kojoj prikazuje državu idealista, državu bez novca i privatnog vlasništva. Godine 1935 proglašen je More svecem. Morova utopistička država temelji se na principu obitelji, na principu monogamije i na principu vjere. Njezin cilj nije mehani'čka jednakost, nego stvaranje duhovnog tipa čovjeka. Ustav Utopije je autonomistički t. j. država se sastoji od 54 slobodna grada, od kojih svaki ima svog filarha (plemenskog vladara), (o T. Moru: v. Berndt: Vatikan als Thron der Welt, Leipzig, 1930; Wetzer-Welte: Kirchenlexicon; Vorlander: Von Machiavelli bis Lenin, Leipzig, 1926; Oncken: Klassiker der Politik; dr. Alfred Fuchs: Deset katolickych politiku a diplomatu, Pferov, 1934.) 2) Erazmo Rotterdamski tumači svom prijatelju Tomi Moru, što ga je ponukalo, da napiše ovu satiru; prikazuje njezinu svrhu i smisao. Ta je satira danas najpopularnije i najčitanije od svih Erazmovih djela. Božica Ludost veliča sama sebe. U duhu one Horacijeve "Ridentem dicere verum" Ludost šiba jetkom, ali suptilnom i neuvredljivom ironijom kraljeve, učenjake, svećenike, filozofe, žene, mudrace, umišljene glave itd. Kako oštroumno iznosi bitnost ljudskih mana, poroka i nastojanja, njegov je znameniti spis, (koji je i dosad bio po imenu poznat svakom našem obrazovanom čovjeku, a 167 mjesto; ja sam - i ako nijesi bio nazočan - našao* u tom sjećanju - neoslabljenu draž, činilo mi se kaa da si preda mnom i da uživam one satove, koje smo proveli skupa i koje smatram najslađima u cijelom svom životu. Unatoč slatkoći ovih snatrenja odlučio sam da se bavim drugim poslom; ali kako prilike nijesu dale ništa seriozna, palo mi je na pamet, da zaigram pohvalu (panegirik) ludosti. Pitat ćeš, koja me je Pallada3) mogla potaknuti na taj posao. Prije svega me je božica, moj dragi Moro, na tvoje ime potsjetila. Samo ime "Moro" bliži se grčkom imenu ludosti "Moria",4) dok si se ti sam kao najmudriji vrlo udaljio od ludosti, o čem svjedoči cijeli naš vijek. Zatim sam mislio, da će ova šaljiva igrarija biti po Tvom ukusu; jer Te upravo šala ove vrste, koja, - da sam sebi polaskam nije bez duha i učenosti - mora razveseliti. Ti promatraš ljudske stvari s Demokritovim podrugljivim očima. Premda se Ti istaknutom svojom inteligencijom uzdižeš nad gomilom, ipak imaš umjeće zahvaljujući neobično ljubaznom i humanom karakteru, da si u svako doba i u svakom društvu rado spreman, da se spustiš razumu velikog mnoštva ili kako veli jedna latinska poslovica: ti si čovjek svih satova. Ja mislim dakle, da ćeš Ti ne samo primiti ovaj cvjetić govora kao zalog našega prijateljstva, nego štaviše, da ćeš ga još primiti pod svoje okrilje: već je sada Tvoj, jer ga Tebi posvećujem; nije više moje vlasništvo. Kako ja predviđam, protiv te knjige ne će ustati kritika, nego kleveta. Vikat će se, da takve šaljive igrarije nijesu dostojne moga teološkog dosada zaslugom "Binoze-Svjetski pisci" pristupan našoj čitalačkoj javnosti) veoma aktuelan. 3) Pallas (grč.) Pallada, nadimak grčke božice mudrost? Atene, zaštitnice grada Atene. *) Grčki ludost; od te riječi potječe i naš uzvik "more" (viši smije reći nižemu). 168 stojanstva, i da se tako jetka satira protivi kršćanskoj ljubavi i umjerenosti. Ne će uzmanjkati ni takvih okrivljivanja, koja će reći da sam pokušao da oživim Lucijanovu5) maniru i slobodu antikne komedije;6) ukratko, da grijem poput Lucijana cijeli svijet. Molim međutim one, koje ljuti niskoća moga djela i ležerno njegovo tretiranje, da uvaže da slijedim primjer onih mnogih, slavnih autora, koji su mi dali uzor za ovu književnu vrstu, koju nijesam ja izmislio. Zar nije prije mnogo vjekova Homer pjevao o borbi žaba i miševa, Vergil o komarcu i valjušcima od zelja, Ovid o orasima? Polikrat i njegov protivnik Izokrat hvalili su podjednako Busi-risa;7) Glaukon je slavio nepravdu; Favorinus Ther-zita i četiridnevnu groznicu,8) Svnesius9) ćelavost, Lucijan muhe i parazite. Zar nije Seneka, veoma ozbiljni mudrac napisao apoteozu na cara Klau-dija,10) a Plutarh jedan razgovor između svog prijatelja Grvllusa,11) pretvorenog u svinjčića i Ulys-sesa?

Zar ne zahvaljuju Lucijan i Apulej svoju slavu pripovjesti o jednom magarcu i nije li nam napokon netko (ime sam mu zaboravio) ostavio u baštinu "oporuku svinje, zvane Grunnius Crocotta", koju spominje sveti Jeronim. 5) Lucijan od Samosate, grčki satirik; oštrica njegove satire nije štedjela ni bogove ni ljude. °) Stara atička komedija neustrašivo je izvrgavala ruglu sve poroke javnoga (državnog) i privatnog života. 7) Egipatski kralj, kojeg je ubio Heraklo. Busiris je sve strance, koji bi došli u njegovu zemlju, žrtvovao Zeusu. 8) Tko preboli četiridnevnu groznicu (Favorinus navodi i Plafona za svjedoka), poslije toga je još zdraviji i jači. 9) Novoplatonist, kasniji ptolome'jski biskup. 10) Seneka je cara Klaudija pretvorio u tikvu ("apocolocynthosis"), simbol ludosti. Stoga ga je car protjerao na Korziku na osam godina. al) Kirka je1 pomoću svojih čarolija pretvorila Gryllusa u svinju. U svom razgovoru s Ullvssesom tvrdi Grvllus, da su životinje sretnije od ljudi. 169-

Ako moji kritici nijesu zadovoljni s ovim razlozima, neka sami sebi umišljaju, da ja, da sam sebe pozabavim, igram šah ili da jašim na drvenom konjiću. Bilo bi odviše nepravedno, da se učenjacima zabrani svima dopuštena zabavna šala, i ako njihove lakrdije imaju ozbiljnu jezgru i ako je njihovo brbljanje puno misli, da čitatelj sa u neku ruku otvorenom glavom može iz tih šala izvući više koristi nego iz ozbiljnih, sjajnih rasprava nekih učenjaka. Ti znaš, dragi moj Moro: jedan autor slavi govorništvo ili filozofiju u panegiriku, koji je poput mozaika sastavljen od stotine posuđenih citata, drugi obožava sjajnom rječitošću knezove; jedan drži dobro komponirani govor, da potakne na rat protiv Turaka, drugi proriče budućnost, a treći se opet ozbiljno svađa radi kojekakvih sitnica poput kozje tirade. Ali kako nije ništa tako glupo, kao kad se šali s ozbiljnim i važnim stvarima, tako isto nije s druge strane tako smiješno, kao kad se šala uzima s ozbiljne strane. Stoji do javnosti, da ona izreče sud o meni i mom spisu; ako me ne zasljepljuje moje samoljublje (filautia), mislim, da nijesam sasvim kao luđak iznio pohvalu ludosti. Da se pak osiguram od prigovora, koji bi se mogao pojaviti zbog zagriženosti moje satire, primjećujem, da je od vajkada bilo pravo poruge, da se uopće nekažnjivo šali i igra s ljudima pretpostavljajući samo, da se ta sloboda ne izopači u bjesnoću. čudim se uistinu, kako je naše vrijeme postalo suptilno, kako ima fine uši; svuda hoće ljudi, da slušaju samo svečane i zvučne titule, vidimo štaviše i ljude, koji imaju izopačene nazore o vjeri, da bi najstrahovitija huljenja protiv Krista podnijeli lakše nego najneznatniju šalu protiv pape ili svojih knezova, osobito, ako je po srijedi njihov materijalni interes (pros ta alfita). čini li se pak onaj, koji kori cijeli ljudski rod, a da nikoga lično ne napada, uistinu zagrižljiv, ili pak ne pruža li on više poduke i opomene? Kako bih se ja tada veoma rugao sam 170 sebi? Nadalje onaj, koji udara bez razlike na sve staleže, dokazuje dosta jasno, da se on ne srdi nikako na ljude nego samo i jedino na njihove mane. Ako se pak osjeća netko uvrijeđen u ovom spisu i ako se tko tuži, onda on time samim samo priznaje, da je kriv i da se boji, da se smatra krivim. Sveti Jeronim je u tom pogledu postupao još mnogo slobodnije i satiričnije; nije ga ništa

grizla savjest, što je i imena spomenuo. Što se mene tiče, to sam ja, bez obzira na to, što sam uvijek ostao pri općenitom, svoje izraze ublaživao tako, da će svaki razboriti čitatelj upoznati lako moju namjeru, da mi se radilo više o tom, da razveselim nego li da ugrizem. Ja nijesam poput IJuvenala (sišao, da prekopavam na dnu pokvarenosti, ja sam opisao većma smiješne nego sramotne običaje. Komu se pak napokon svi ovi razlozi ne čine točni, taj neka barem pomisli na to, da je ipak časno, da ga kori ludost i da sam ja, koji sam joj dao da govori morao sve riječi prilagoditi karakteru svoje govornice. Zašto to sve treba da kažem Tebi, koji si tako spretan pokrovitelj, da Ti i onu stvar, koja ne ide u red najboljih, možeš povoljno braniti i štititi. U to ime da si mi zdravo, veoma mudri Moro, i uzmi svoju "Moriju" dobro pod okrilje. Na selu (ladanju), petog dana Ida Junija (t. j. 9. lipnja) 1508. 171 ; POHVALA GLUPOSTI ("Morias Enkomion") ("Encomium morie") Erazma Rotterdamskog LUDOST GOVORI Ma što mu god drago govore smrtnici o meni (jer ja znam, kako zlo prolazi Ludost i kod onihnajluđih), ipak ja tvrdim, da sam jedna jedina, koja svojom snagom razveseljujem bogove i ljude. Hoćete li jedan veliki dokaz? - čim sam upravo u dobar čas ušla u ovu brojnu skupštinu da uzmem riječ, odmah kao da je sa mnom ušlo i veselje. Na svim se vašim licima opaža veselje; iznenada ste podigli glave i s veselim ste i simpatičnim smijehom pozdravljali moju pojavu. Sada mi se čini kao da imam oko sebe bogove Homera, pijane od nektara i nepentha,12) dok ste malo čas s izrazima lica, punim briga izgledali kao da ste izašli iz Trofo-nijevih13) pećina. Kao kada sunce pokaže svoje veselo i sjajno lice prema zemlji, ili kao kad se poslije ciče zime povrati mlado proljeće umiljatim zefirima i kada sve iznenada mijenja izgled i kada se pomlađena priroda zaodjeva u najbogatije boje isto tako i moja nazočnost mijenja vaš izgled i izaziva istu promjenu na vašim licima. Najsposobniji govornici 12) Staro egipatsko čarobno bilje, koje lišava čovjekasvih briga, kad se pije u vinu. 13) To je božanstvo, koje je redovito proricalo nesreću i žalost, pa svi oni, koji su izlazili iz njegove spilje kod Lebadeje u Beociji, imali su tužna i zabrinuta lica. 172 velikom mukom dugim i dobro promišljenim razgovorima, rastjeruju mukotrpne brige svojih slušatelja; ja pak čim se pojavim i već je stvar svršena. Ili hoćete li da znate, zašto sam se ja danas pred vama pojavila sa takvom divnom svečanošću? - Ja ću vam to reći, te poklonite mi svoju pažnju! Ja ne trebam nikako takve stege kao za svete propovjedi. Tražim onakvu pažnju, koju vi poklanjate obma-nicima, šarlatanima, lakrdijašima na trgovima, onakvu pažnju, kojom je isto tako moj ljubljeni sljedbenik Midas odlikovao boga Pana.14) Prohtjelo mi se, da danas budem sofist, ali ne sofist takve sofistike, koja današnju mladež ne uči ništa drugo nego beskorisnim lakrdijama i koja njezin duh čini još tvrdokornijim i pravdaškijim nego što ga nalazimo u svađi i prepirci žena. Ne, ja ću oponašati one stare pisce, koji se samo, da izbjegnu sablažnjivo ime mudraca, radije zovu sofi-stima. Njihov je glavni omiljeli posao bio, da slave govorničkom vještinom u pohvalama bogove i velike ljude. Vi ćete također čuti pohvalu, ali to ne će biti ni u čast Herkulovu ni u čast Solonovu; to će biti moja vlastita pohvala, pohvala meni, ludosti u čast.") I u početku ja vam moram reći, da prezirem one mudrace, koji odmah nazivaju "bezobraznikom" onoga, koji sam sebe hvali i pohvalama uzdiže. Mogu ga nazvati luđakom i prpošom, ali moraju priznati, da je taj luđak dosljedan samomu sebi i svom karakteru. U istinu ništa nije logičnije i pristalije nego vidjeti ludost, da sama svoje zasluge iznosi i da sama trubi svoju slavu. Nitko u ostalom 14) U nekoj prepirci izmjeđu Apolona i Pana odlučio je

Midas u korist Pana. Stoga ga je Apolon kaznio time, da je dobio magareće uši. 15) Erazmo na veoma spretan način pušta samu ludost da govori, da sama sebe hvali. Karakteristika je luđaka, da sami sebe veličaju i uznose pred drugima. 173

ne će moći da pretendira, da mene bolje pozna nego li ja poznam samu sebe? Ili tko može dati moju vjerniju sliku od mene same. Isto tako ja mislim, da sam u tom čednija od većine vaših velikih i vaših mudrih ljudi na svijetu. Šta rade ova gospoda? - Krivi sram im zabranjuje, da se sami hvale. Oni stoga predobivaju za sebe nekoga retorskog laskavca ili plate kojeg magnilokventnog pjesnika, te slušaju od njega panegirik o sebi, koji nije ništa drugo nego čista laž. Međutim taj fini gospodin širi perje poput pauna, ponosno se šepiri pri riječima laskavca, koji luđaka uporeduje s bogovima i koji ističe kao uzor svih kreposti čovjeka, o kojem je upravo protivno uvjeren, koji kiti vranu tuđim perjem, koji pokušava pobijeliti crnca, ukratko koji čini od muhe slona. Što se tiče mene, pozivam se na omiljelu poslovicu: "Ako nema nikog, tko da te hvali, onda se smiješ sam hvaliti". Ali u istinu ne mogu, da se dosta načudim ponašanju ljudi prema meni. Je li to radi nezahvalnosti ili nemarnosti? Svi su oni moji gorljivi sljedbenici, svi oni bez žacanja primaju moja dobročinstva, ali unatoč tomu otkako postoji svijet, nitko nije vodio brige da proslavi sa zahvalnošću u svom govoru ludost, dok su Busiris, Falaris, četiridnevna groznica muhe, ćelavost i druge grozote te vrste našle svoje gorljive slavitelje, koji nijesu štedjeli najboljih snaga svog duha i tijela da pridignu rečene stvari u svojim pompoznim pohvalama. Ovaj je govor, koji ćete čuti, improvizacija,, koja nije doduše proučenaj ali koja ne će sadržavati nikakve laži. Ja Vam ne velim ovo, vjerujte mi na poštenu riječ, da se podignem u vrijednosti, kao što to čine priprosti govornici. Ti ljudi, vi ih dobro znate, pošto su 30 godina izrađivali svoje djelo, (često je to samo građa, sabrana iz drugih knjiga) uvjeravaju nas sa svim svetim, da je to djelo, koje su oni napisali, zabavljajući se, u tri dana ili da su ga ka174 zivali u pero. Što se tiče mene, meni je to neiska-zano veselje, da govorim bez priprave sve, što mii dođe na vrh jezika. Ne očekujte ovdje ni definiciju mene, ludosti ni podjelu u duhu školskih govornika, moje subraće. To bi bio prema mom mišljenju nesretan uvod u predmet. U istinu moj predmet to sam sama ja; mene definirati: znači zatvorite me u granice moje moći, koja se proteže nad cijeli ljudski rod; mene podijeliti znači uništiti jedinstvo kulta, kojim me jednako časti poput božanstva čitav svijet bez izuzetka. I u svemu zašto da vam dajem jednu definiciju, zapravo jednu sjenu, nepotpunu skicu jedne stvari, ta original imate živ pred očima? Ja sam, kako vidite istinska ona darovateljica> svega dobra, ludost, koju Latinci zovu stultitia, a Grci Moria. Zar je još to trebalo da kažem? Zar se to ne vidi na mom licu, zar to nije napisano na mom čelu, ako bi se ipak netko surovo prevario i htio tvrditi, da sam ja Minerva ili Sofija (Mudrost), taj treba samo da me čestito pogleda; temeljito će me upoznati tako da ja ne trebam ni riječi progovoriti, jer moje lice odaje i moju unutrašnjost. Kod mene nema ni ličila ni pretvaranja; kakva sam po svojoj vanjštini, tako je to i u mojoj duši. Ja sam svuda i uvijek jednaka (identična) samoj sebi: to je istina,, da ja svojih pristaša, koji se naslovljuju pod smiješnom krinkom mudrosti kao "mudraci", ne mogu nikako zatajiti; oni nalikuju na majmune, pod gri-mizom ili na magarce, koji nose kožu lava. Makar oni ulagali u svoje uloge još jednom tako velik trud u svrhu da se pretvaraju, ipak par magarećih ušiju uvijek će odati na kraju Midasovu glavu. Herkula mi! ti su mi vragoljani uistinu najcrnje nezahvalni! Već dugo idu u red mojih najvjernijih sljedbenika, a ipak se stide toga, da pred javnošću iskažu ovo-ime, koje oni češće predbacuju drugima kao sramotno i nečasno. Budući da su oni uistinu veliki luđaci,

175 a unatoč tomu žele da ih drugi drže mudracima, štaviše ljudima poput Talesa,16) zar ih ne bismo tada punim pravom mogli nazvati "luđacima mudrosti? (morosofos t. j. moros = luđak i sofos = mudrac). I u tom hoću da oponašam naše današnje govornike, koji misle da su savršeni bogovi, ako poput pijavice imaju dva jezika, te smatraju nečim udivljenja vrijednim, što tu i tamo - često dakako na nepravom mjestu - umeću poput mozaika neke grčke mrvice kao ures svojim latinskim govorima. Ako pak ne znaju strane jezike, onda izvlače iz kakve zaprašene knjige četiri ili pet starinskih riječi, da zabliješte vid slušateljstva. Oni, koji poznavaju te riječi vesele se svom vlastitom znanju, a oni, koji ništa od toga ne razumiju, dive se to više, što su veći ignoranti. Jer za moje vjerne luđake nije jedno od najneznatnijih veselja, da s najvećim udi-vljenjem gledaju na sve, što dolazi iz daleke udaljenosti. Ako su međutim neki častohlepni (tašti) i rado žele da pobude vjeru, kao da razumiju one strane jezike, treba samo da se malo nasmiješe, da pljeskom odobravaju i da poput magaraca strižu tišima: "Tako je! Tako je!" Ali povratimo se opet našim ovcama! Vi znate sada moje ime, moja gospodo građani... koji pridjevak (epiteton) da vam prišijem? Kako da vas oslovim, ako ne "moja veoma luda gospodo?" Može li božica Ludost da časnije oslovi svoje pristaše? Budući da, luda gospodo, samo nekolicina od vas znaju za moje podrijetlo i rodoslovlje, to ću pokušati, u koliko mi dadu muze svoju pomoć da ispri-povijedim svoju povijest. Znate unaprijed, da ja nijesam kćerka ni Kaosa ni Saturna ni Japeta ni bilo kojega drugog od zastarjelih, preživjelih, otrcanih bogova. Moj otac je Pluto, bog bogatstva otac bogova i ljudi; o da Hesiod, Homer i sam Jupiter ne prime te moje riječi s neodobravanjem, da je on "otac ljudi i bogova": Pluto, koji sada kao i nekoć po svojoj volji sve sveto i profano okreće gore i dolje, Pluto, koji po svojoj volji vodi rat i sklapa mir, koji upravlja kraljevstva, sabore, sudove, javne sjednice, vjenčanja, sklapa ugovore, saveze, zakone, ravna umjetnosti, šale, ozbiljnosti, - oh, ja ne mogu dalje, jer mi ponestaje daha ukratko, koji po svojoj volji vodi sve poslove ljudi, javne i privatne, Pluto, bez pomoći kojega ne bi mogla postojati cijela četa pjesničkih božanstava ili, još više rečeno, ni odabranih bogova prvog reda ili bi se pak morali zadovoljiti sasvim mršavom žrtvenom hranom, Pluto napokon, kojega je srdžba tako strašna, da ni sama Pallada ne može od nje zaštititi smrtnike, Pluto, kojega je milost tako snažna, da bi onaj, koji ju uživa, mogao cijelog Jupitra skupa sa svim njegovim munjama potjerati k vragu. Ponosim se, da potječem od takvog oca. Moj me otac nije izvukao iz svog mozga, kao što je mračna Pallada proizašla iz Jupitrove glave; mene je rodila Neota,17) najljepša i najvedrija od svih nimfa. Ja nijesam plod dosadne bračne dužnosti, niti sam kao šepavi vulkan zakonito dijete nego su se moji roditelji spojili, što je kud i kamo slade, "u nježnosti i ljubavi", kako veli naš Homer. Moj otac nije, da i to dobro znate, onaj Pluto Aristofanov, pognut od tereta godina i slijep, nego je on mladenački Pluto još bez ikakve tjelesne mane, sa vrućom krvi, koja mu struji burno žilama, dakako ne samo zbog vatrene mladenačke snage nego još i gotovo više zbog nektara, koji je uživao upravo kod neke nebeske gozbe prilično obilno.

I 16) Tales iz Mileta, jedan od prvih sedam mudraca, koji je istakao, da je voda praelemenat svih stvari (v. Bazalina "Povijest filozofije", Zagreb 1906. I. dio). 176 12 7) nimfa mladosti.

177 Vama će biti milo, da čujete i za mjesto moga rođenja - jer to je dan danas od neke važnosti za odlično podrijetlo, da se javnosti nagovjesti, gdje je odjeknula njegova prva dreka; - nijesam rođena ni na otoku Delosu, koji plovi, niti sam proizašla iz morske utrobe, niti sam ugledala svijetlo svijeta "u presvodenim spiljama" nego su moje rodno mjesto oni blaženi otoci, na kojima sve uspijeva, a da se ne sije ni ne ore. Rad, starost, bolest nepoznati su u mojoj domovini; na njezinim poljanama ne nalazi se ni Asfodelosovih gomolja ni sljezovače ni luka, graha ili inače takvih običnih kuhinjskih biljaka; umjesto toga izbacuje zemlja sve, što samo može ushititi oko i što može goditi mirisu; molije,18) panaceje,19) nepenthes, ambroziju, lotos ruže, ljubice, hijacinte kao u vrtovima Adonisa. Rođena na tako divnom mjestu nijesam počela svoj život nikako suzama nego sam se odmah počela na svoju majku vragoljasto smijati. Uostalom ne zavidim ja ni najmanje ocu svega Hroniju, što je imao jednu kozu kao dojilju, jer su mene na svojim prsima hranile dvije od najprijaznijih nimfa jedna Metha,20) kćerka Bakhova, druga Apedija,21) kćerka Panova. Vidite ih obje u mojoj pratnji. Ovom prilikom bit će vam milo da Vam odmah predstavim svoje pratilice i služavke. Ako izvolite, imenovat ću ih i na grčkom jeziku. Ona ljepotica sa ponosno uzdignutim obrvama je samoljublje (grčki filautija). Ona, sa slatkim očima i rukama kao da će pljeskati, je laskanje (grčki kolakeja). Ona, koja napola spava, zove se zaboravljivost (grčki Lethe). Ona tamo, koja je prekrstila ruke i poduprla se na laktove, je strah od rada (t. j. lijenost, grčki mizoponija). Ona 18) čarobna trava, koju je Odisej dobio od Hermefea i koja ga je štitila od Kirke. 19) sredstvo, koje liječi sve bolesti i rane. 20) pijanstvo (opiojenost). 21) neotesanost. druga tamo, nakićena ružama, kojoj miriši cijelo tijelo je putenost (Hedone). Ona s neodređenim pogledom lutanja je nerazbor (ludost, grčki anoja). Napokon ova ovdje, okrugla, dobro ugojena sa blistavom kožom zove se želja za užitkom (Trofe). Uz ove nimfe vidite vi i dva boga: jedan je Komus, drugi Morfej (bog spavanja). Ovdje su moje vjerne sluge, pomoću kojih vladam svuda na svijetu; vladam i nad onima, koji vladaju drugima. Tako ste sada upućeni u moje podrijetlo, moj odgoj i moju pratnju. Sada ću vam -• bez pretenzije, da uzurpiram sebi ime jedne božice protumačiti, kako sam ja podjedno korisna i bogovima i ljudima i kako daleko siže moja božanska moć. čujte dakle, dobro! Netko je jedamput veoma razborito primjetio, da je to bitna karakteristika boga, da on ljudima olakšava njihov put i da im čini dobro. I kada su po ovom načelu postali bogovima oni, koji su vino, žito i druga sredstva za uzdržavanje i poljepšavanje života - donijeli smrtnicima, zašto onda ne bi zvali mene alfom svih božanstava? Zašto me ne bi poštivali kao najvišu svetinju, mene, koja sama svakom čovjeku dodjeljujem dobra svake vrste? Jer u prvom redu poznajete li vi, što se slađeg i dragocjenijeg može dati od samoga života? Jer tko više sudjeluje pri proizvodnji svih živih bića od mene? Niti koplje visoko rođene Pallade niti egida Jupitrova, onoga, koji sabire oblake, nemaju takvog utjecaja na postanak i rasplodnju ljudskog roda. Ne smije se zaboraviti, da on sam, otac bogova i kralj smrtnika, koji može da samo na jedan jedincati mig potrese cijelim Olimpom, mora svoju trozubastu munju skromno odložiti na stranu, mora ukloniti svoj strahoviti izraz lica, kojim on, ako mu se svidi, može da zastraši svoju cijelu nebesku okolicu, te po glumačkom uzoru mora jadno da preuzme strani lik" ako hoće, da proizvodi djecu, za čim on uostalom često osjeća dosta čežnje.

178

179. Stoici umišljaju sebi, da su oni od svih smrtnika najbliži bogovima. Dajte mi pak samo jednoga od ovih poštovanih učenjaka, može on biti, što se mene tiče, tri i četiri i tisuću puta stoik, on će sigurno - ako ne svoju bradu, bitni ures mudrosti - ures, koji on uostalom ima zajednički sa jarcem - a ono stalno mučnu strogost odložiti, pogladit će svoje čelo puno nabora, napustit će svoju tvrdu etiku, te će morat da bilo riječju ili djelom počini kakvu ludost - ukratko ,upravo mene, velim ja, mora zvati taj mudrac u pomoć, ako želi da postane otac. I zašto ja po svom običaju ne bih s vama brbljala slobodno i otvoreno? Recite mi, je li glavi, licu, prsima, ruci, uhu, - a to su sve ugledni i poštovani udovi, - dana sposobnost, da proizvode bogove i ljude. Ako se ne varam, svi ti udovi skupa -¦ ne vrijede ništa za ras-plodnju; štaviše ima tek jedan dio, koji je tako lud, tako vragoljast, da ga ne možemo izreći bez smijanja, i taj je mali ud pravi multiplikator ljudskog roda. Iz toga svetoga vrela crpi svako biće svoj život, i to sa većom sigurnošću nego li kod Pita-gore22) iz broja četiri (kvaterna). Koji će čovjek, zaklinjem vas, svoju glavu prignuti pod jaram, ako on, prethodno kao što to obično čine filozofi, dostojno ocijene teret i muku toga stanja. Koja će žena htjeti, da se podvrgne bračnim dužnostima, kada bi znala ili zrelo promislila, kako je opasno i bolno rađanje i kako je težak odgoj djece. Ako se prema tome zahvaljuje život braku i brak onom ne-razboru, koji je jedna od mojih pratilaca, onda je lako prosuditi, kakvu mi dugujete zahvalnost. Žena pak, koja je već jedamput osjetila trnje braka, a ipak se odlučuje da po drugi put na sebe preuzme pritisak onih okova, zar ne čini to ona pomoću moje vjerne pratilice, zaboravljivosti. 22) Pitagora i njegovi sljedbenici smatrali su broj četiri izvorom i korijenom sviju stvari. 180 Sama Venera se ne bi unatoč Lukrecijevu zagovaranju usudila tajiti, da bi bez moje pomoći naskoro izgubila svoju snagu i jakost. Iz ove dakle mile igre, utvrditi svoje mjesto u smijehu, šali i ludovanju proizišli su veliki filozofi, kojih mjesto zastupaju sada oni ljudi, koje narod zove redovnicima; iz istog izvora potječu i knezovi i kraljevi, biskupi i kardinali, dakle i sami tri put sveti oci, a napokon i cijela četa pjesničkih božanstava, čiji je broj tako velik, da ih ni Olimp, koji je veoma prostran, teškom mukom može obuhvatiti. Ali to sve nije dosta, da vam pokažem, da od mene izlazi klica i praizvor života, kad ja ne bih i dokazala, da za sve ugode života valja zahvaljivati samoj mojoj darežljivosti. Zar bi zasluživao ovaj zemaljski život bez veselja ime života? Tako je! Vi plješćete! Ja sam znala dobro, da nijedan medu vama nije tako mudar - ili bolje - dosta glup - ne, ja ću reći ipak radije mudar, da zastupa takav nazor. Vjerujte mi, da stoici nikako ne preziru užitke, premda ih pred javnošću najgorljivije kore i hule; naravno druge opominju, da se klonu od veselja, da mogu malo zatim to sigurnije i potpunije uživati. Ali Jupitra mi, ovi licemjerci, treba da mi jedamput iskreno kažu, da li ima u životu i jedan dan, koji ne bi bio žalostan, brižan, dosadan, odvratan, tegoban, kad ga ne bismo užitkom i veseljem t. j. začinom ludosti učinili ukusnim. Svjedočanstvo Sofokla, kojeg ne mogu dosta da nahvalim, dovoljno dokazuje tu istinu. Vi poznajete njegovu divnu pohvalnicu meni u čast: "U nerazboru (t. j. u ludosti) je samo život ugodan." Protumačimo mi to opširnije. Nitko ne će poreći, da nam se sviđaju najvećma djeca u njihovim prvim godinama života i da su nam tada najdraža. Zašto mi ljubimo, cjelivamo i mazimo tako usrdno djecu, zašto osjeća i neprijatelj ganutljivost pri njihovu pogledu i štiti ih u nevolji? Jer je priroda, koja sve mudro upravlja, sa dobrim 181 oprezom utisnula novorođenčetu zamamni čar i aureolu ludosti, po kojoj se veselje, koje oni bude, još povećava, čime se i tako zasladuje muka njihovih odgojitelja i čime mogu dobiti neophodno potrebnu naklonost svojih zaštitnika. Iza djetinjstva slijedi mladost. Ljubimo nježno djecu, koja cvatu, pomažemo im rado, unapređujemo ih i podupiremo. I od koga prima ova mladost svoj čar, dražest? Od koga, ako ne od mene, koja im dajem tu magičnu pogodnost, da žive, što je moguće više bezbrižno i ludo. Bit ću nepotpuna, ako ne dodam, da mladi ljudi u doba svoga razvitka i

postepenog sazrijevanja, vodeni uputama i saobraćajem s velikim svijetom, nastupaju putem mudrosti, čime sve više i više gube od cvata svoga lijepog oblika, čime nestaje u njima živahnosti i njihov pokretni duh postaje nepokretan, a snaga im se sve više umanjuje. Što se više mladić udaljuje od mene, to više odmiče život od njega, dok napokon ne dođe do tegobnog i mrzovoljastoga staračkog doba, čime ne samo drugima nego i samome sebi pada na teret. Takav konac životnoga puta bio bi uistinu svim smrtnicima nesnosan, kad ja ne bih pružila svoju ruku pomoćnicu. Kao što bogovi kod pjesnika siromašna ljudska stvorenja sačuvaju metamorfozom od propasti, tako isto i ja povraćam one, koji već stoje na rubu groba, k djetinjstvu; stoga je izvrsna oznaka u pučkim ustima: "postao je djetinjast"( t. j. to je staro dijete). Vi ćete me sigurno pitati, kako ja to zapravo činim; to nije nikakva tajna. Ja svoje ljude vodim na izvor Lethe, na blažene otoke (kroz donji svijet teče samo sasvim mali rukav ove rijeke); tu im dajem, da punim gutljajima piju iz rijeke zaboravi i gle! malo po malo nestane njihovih briga i oni ponovo postaju djeca. Ali oni melju, reklo bi se, govore ludosti. Dobro! Ja to znam. Upravo je to ono, što se zove pomlađenje. Zar ne znači biti dijete: činiti gluposti riječju i djelom. Ludost im 182 daje najljepši nakit. Zar nam se ne sviđa na djeci najvećma to, što ni jesu mudra? Tko ne bi pred jednim djetetom, koje bi govorilo kao zreo čovjek i radio kao zreli čovjek23) osjetio kao pred jednim strašilom mržnju i ogavnost. "Ja mrzim star-malo dijete", je poznata latinska poslovica. Tko bi mogao biti u prijateljskim vezama s jednim starcem koji bi uz svoje dugogodišnje iskustvo sačuvao još svu svježu oštrinu svog duha i suda? Stoga ja činim dobročinstvo, što starci postaju ponovo djetinjasti, l meni imaju da zahvale, da su bez teških briga, koje ne mogu izbjeći mudraci. Uostalom nije moj ludi brbljavac nipošto razuzdani cehovski drug. Ništa ne osjeća od dosade života, koju muževno doba jedva može da podnese. Da, katkada štaviše dopire tako daleko, da ona tri slova24) onog starca kod Plauta ponovo preuzima na se. Zar on ne bi bio veoma nesretan, kad bi bio imalo mudar? Ali zbog moje dobrote živi on sretno, razveseljuje svoje prijatelje i dobro je došao na svim svečanostima. Zar ne govori kod Homera sijedi nestor "slađe od meda",25) dok divlji Ahil daje oduška svojoj srdžbi u bučnim riječima. Zar ne čujemo kod istog pjesnika gdje starci ratnici sjedeći na zidovima brbljaju pristojne stvari.26) U tom pogledu, čini se, da sreća starosti štaviše natkriljuje sreću djetinjstva. Dječica ne mogu sudjelovati u onim dugim kozerijama brbljavosti, koje životu daju toliko cara. Dalji dokaz za moje upoređenje je taj, da starci osjećaju prema djeci unutrašnju sklonost, a djeci se opet veoma sviđaju starci, ("jednaki se veseli jednakom"). U istinu između ta dva doba života vidim samo jednu razliku: 23) u psihopatologiji sapientia praecox. 24) Amo = ljubim. 25) Melle dulcior. 26) u času, kad su vidjeli lijepu Helenu. (Homerova Ilijada, III. stih 156 dalje). 27) grčki: hos aej tu homoju agei theos hos tu homoju od svega vidljivog i materijalnog svijeta. Ukoliko se duša služi u ispravnom redu s organima tijela, onda je zdrava ali, ako raskidajući okove, dobije slobodu, pobjegavši iz svoga zatvora, onda se ona zove ludom. U tom pogledu ni sama sumnja nije na mjestu, jer taj nered potječe od jedne bolesti ili pore-meeenja organa. To se stanje općenito zove bjesnoćom, ludilom. IA ipak vidimo luđake takve vrste, kako nagovješćuju ljudima budućnost, govore jezike i nauke, koje ni jesu nikada ni učili; njihov karakter obnavlja božanska inspiracija. Ovo čudo ima svoj razlog bez sumnje u tom, da duša, oslobođena unutrašnjeg doticaja s tijelom, počinje da pokazuje svoju prirodnu snagu. Iz istog uzroka mislim, da se opažaju često slične pojave kao kod onih, koji umiru: oni govore u proročanskoj ekstazi svoje posljednje riječi. Eksaltacija pobožnosti djeluje u istom smislu: to možda nije točno jedno te isto stanje bjesnoće, ali mu se približuje tako mnogo, da opće279 nito nosi ovo ime, katkada se veoma malo zemaljskih crvića (jedna četvrtina) udaljuje od životnog shvaćanja cjelokupnoga ostalog čovječanstva. Tada se obično događa njima ono, što se prema opisu Platona događa između onih, koji su u spilji okovani i koji se dive samo sjenama stvari - i bjegunca, koji se poslije povratka u svoju spilju hvali, da je u stvarnosti vidio sve predmete i drugima predbacuje, da oni žive u velikoj zabludi, jer misle da osim nebitnih sjena nema ničega drugoga. Mudrac saža-ljava i oplakuje štaviše i svoje drugove, da su oni u velikoj zabludi. Oni mu se pak smiju kao jednom, luđaku i tjeraju ga od sebe. Tako se divi masa onim ljudima, koji imaju najvećma tjelesnoga u sebi i vjeruje da ono samo postoji; pobožnjaci nasuprot cijene predmet to manje, što on ima više odnosa prema tjelesnom i samo promatraju nevidljive stvari. Svetovnjaci daju prvo mjesto zemaljskim dobrima, drugo potrebama života i posvećuju posljednju brigu duši, čije postojanje većina niječe, jer da se ne može vidjeti. Oni, koji su zagrijani pobožnošću, udaraju suprotnim putem: oni prepuštaju svu svoju imovinu Bogu, najjednostavnijem od svih bića, uz njega i u njem misle na svoju dušu, jer se ona pribli-zuje najvećma Bogu; ne brinu se uopće za tijelo, preziru novac i bježe kao da je to nečist ili ako sit prisiljeni, da se bave vremenskim, čine to nerado i: protiv volje. Imaju, kao da ne bi imali ništa i posjeduju, kao da ne bi posjedovali ništa. Ima u mnogim pojedinim stvarima još nekih znatnih razlika između ovih obaju ljudskih klasa.

Najprije je sigurno, da sva djelovanja duše stoje u nužnoj vezi s tijelom; ima ih samo dvije vrste: jedno je djelovanje više materijalne prirode kao čuvstvo, sluh, vid, miris i ukus, drugo je tek u neznatnom odnosu prema organima: kao pamćenje, razum i volja. Iz toga slijedi, da će duša biti najjača kod različitih djelovanja, kojoj se obrati. Budući da pobožnjaci usmjeruju svu snagu svoje duše na stva280 ri, koje su što udaljenije od materijalnih osjetila, oni ta osjetila time oslabljuju i posvema ih napokon otupljuju. Velika masa ima naprotiv znatnu duševnu jakost za osjetila tijela, ali ne radi ništa s obzirom na čiste osjećaje duše. Sada se lako tumači, kad čujemo, da bi neki pobožni ljudi radije pili ulje umjesto vina. Isto se tako odnose neke strasti na tijelo u užem smislu kao pohota, glad, žeđa, želja za spavanjem, srdžba, oholost i mržnja; s ovima vode pobožnjaci nepomirljivi rat, ali narod vjeruje, da ne može živjeti bez njih. Nadalje ima svetih afekata, koje je inspirirala priroda kao što su: ljubav prema domovini, ljubav prema djeci, roditeljima i prijateljima. Masa (vulgum pecus) cijeni ta ^čuvstva, ali pobožnjaci pak idu za tim, da ih iskorijene iz srca ili barem da ih produhove. Odatle dolazi, da pobožni sin ljubi svoga oca, ali ne kao oca, jer šta je od njega dobio doli bijednog tijela? A i samo tijelo zahvaljuje samo na kraju Bogu, svomu istinskom ocu; ipak cijeni u zemaljskom roditelju valjanog čovjeka, u kojem odsijeva slika onoga najvišeg duha, koji je najuzvišenije dobro i pored kojeg se ništa tako ne ljubi i želi. Prema istom načelu prosuđuju sve one druge dužnosti i odnose života tako, da - i ako vidljive stvari sasvim ne preziru, ipak ih niže postavljaju, nego one, koje ne mogu vidjeti. Tvrde također, da su u sakramentima i štaviše u običnim vršenjima službe Božje nazočni duh i tijelo. Na posne dane ne jedu mesa i uopće ne večeraju, što u očima naroda znači posvemašnji post; to je međutim nešto neznatno, ako se podjedno ne mrtve strasti i ne proklinju srdžba i oholost, kako bi time duša pod što manjim teretom tijela, dosegla svetu radost dobara neba. Slično je sa večerom, čije se ceremonije ne smiju prezirati (kako oni vele), a koje su međutim same po sebi nekorisne, štaviše i negativne, ako nema pri tom duhovnog elementa. Ovaj ozbiljni čin predočuje Isusovu smrt, koga su 281 smrtnici s ukroćenim, urnrtvijenim i podjedno pokopanim strastima morali zorno predočiti, kako bi ponovo uskrsnuli na novi život i mogli postati jedno s Isusom, jedno međusobno, To je nastojanje i čežnja pobožnog. Samo obični puk drži, da taj sakra-memat nema ništa drugo da znači nego da - što je moguće bliže - stoji oltaru, da sluša zbrkano pjevanje i da gleda ostale ceremonije. Ali ne prekida pobožnjak samo u ovom, što upravo navodim kao primjer, svaki odnos prema tijelu nego u jednakoj mjeri prekida taj odnos i u svemu drugomu, što pruža život, i uzdiže se prema nebeskim, nevidljivim i duhovnim dobrima. Budući da su pobožni i nepobožni u svakoj točci različitog mišljenja, događa se upravo, da se oni uzajamno smatraju luđacima, a to je oznaka, koja prema mome mišljenju pristaje prije i bolje pobožnima nego .li masi naroda. To će vam biti još jasnije, pošto sam prema svome obećanju dokazala sa malo riječi, da je ona beskrajna nebeska naplata samo jedna vrsta bjesnila. Prije svega znate, da je već Platon imao neodređeno naslućivan je o tim stvarima, kada je pisao, da je bjesnilo (insanija) ljubavnika najsretnije od svih ostalih. Uistinu ne živi strastveni zaljubljenik više u samom sebi već samo u onoj osobi, koju ljubi, i što više napušta svoje vlastito biće i što dublje zaroni u predmet svoje ljubavi, to osjeća više veselja, više ugode. Ali ako duša nastoji, da iz tijela ode, i ako se ne služi pojedinim organima na ispravan način, onda imamo potpuno pravo, da to stanje nazovemo bjesnilom. Što bi inače imali oni uobičajeni dijelovi govora, da znače drugo: "On je izvan sebe," "Dođi opet sebi," "Je li on ponovo pri sebi?" Što je udaljenija ljubav, to je veća i sretnija bjesnoća. Kakav je prema tome život blaženika u nebu, život, za kojim pobožne duše tako srdačno čeznu? Svemoćna Duša, koja pobjedonosno triumfira, apsorbirat će tijelo posvema u sebe, i to tim lakše, jer je već za

282 vrijeme života očistila kajanjem tu posudu za ovu promjenu. Tada će duša na neshvatljiv način u onom našem beskonačno jačem duhu nestati. Tako će čovjek odbaciti svoj vlastiti ja i uživat će vječno blaženstvo, jer oslobođenje od svih pređašnjih okova znači neizrecivu nasladu; osjeća bezgraničnu radost, što onom od najuzvišenijih dobara, koje sve k sebi privlači. Doduše nastupa to stanje sreće tek tada, kada duše poslije ponovnog sjedinjenja sa svojim bivšim tjelesima dobiju dar besmrtnosti; samo pobožni ljudi, čiji cijeli život nije ništa drugo nego razmišljanje o onim nebeskim veseljima (kao da su sami) sjena njihova, osjećaju još na ovom svijetu već predosjećaj ili miris nebeske nagrade, koja im je obećana. To je dakako samo sićušna kapljica u uporedenju prema onom izvoru najblaženije sreće, ali ta kapljica sadržava više nego sve ljudske naslade zajedno. Tako visoko stoje duhovni užici nad tjelesnim, nevidljivi nad nevidljivim. To je sreća, koju prorok navješćuje riječima: "Nijedno oko nije. vi-, djelo, nijedno uho nije čulo i nijedno srce nije osjetilo, što Bog sprema onima, koji ga ljube." Život pobožnih samo je jedan oblik ludosti, koja ni pri prijelazu u drugi život ne propada nego štaviše tek onda postizava svoje vrhovno savršenstvo. Stoga odaju oni, kojima je palo u dio da predosjećaju sreću, - a tih je samo malo - u svom biću nešto, što izgleda slično poremećenosti duha; govore nesuvislo, i to ne kao ljudi, jer oni izbacuju iz sebe samo besmislene glasove, njihov se izraz lica mijenja svakog časa, čas su veseli, čas su potišteni čas plaču, čas se smiju, čas uzdišu, ukratko oni ni-jesu pri sebi. Dođu li opet k sebi, uvjeravaju, da ne znaju, gdje su bili, da li su boravili unutar ili izvan tijela, da li su bili budni ili su spavali i od svega što su čuli, vidjeli, govorili, činili, ostale su im samo maglovite zbrkane predodžbe u pameti, jedno samo znaju, da su oni u svojoj ludosti presretni. Stoga se tuže, što su opet došli k razumu, i ništa ne žele tako živo, nego da ustraju do kraja života u slatkoj in-saniji. I to je samo predosjećaj i malo kušanje vječne sreće. Ali ja sam zaboravljajući na sama sebe prekoračila granice koje sam postavila i sada treba da svršim. Ako sam nešto drzovito ili blebetavo brblja-la, pomislite, da sam ja ludost - i da sam žena. Sjetite se one grčke poslovice: "često i ludi čovjek govori razborite riječi."77) Mogli biste tvrditi, da se to ne smije primjeniti na žene. Vi očekujete, kako vidim, i neki zaključak. Ti ste svi u stvari dostojni luđaci, ako mislite, da se ja sjećam, što sam ja ovdje govorila - što sam vam sve izbrbljala. Stara riječ veli: Do vraga i takav gost pri gozbi, koji se svega sjeća. I ja vam velim: "Mrzim slušača, koji se svega sjeća."78) Stoga da ste mi zdravo, veoma glasoviti adepti ludosti, plješćite, veselite se svome životu i pijte. MORIAS ENCOMION FELICITER ABSOLUTUM. Finiš.