1. Stara Knjizevnost Bliskog i Dalekog Istoka

1. STARA KNJIŢEVNOST BLISKOG I DALEKOG ISTOKA

BABILONSKO – ASIRSKA KNJIŽEVNOST GILGAMEŠ Izdavač: SOUR «Veselin Masleša», OOUR Izdavačka djelatnost, Sarajevo, 1985., 3. izdanje. Preveo: Stanislav Preprek. Ovaj ep nastao je prije više od 3500 godina. Engleski istraţivač Austen Henry Layard (1817-1894) je 1845. započeo s iskopavanjem breţuljka kraj Nimruda (Mosul, Mezopotamija). On je uspio otkopati Asurbanipalovu palaču gdje je pronašao mozaike, skulpture, opeke sa slikama i ornamentima u raznim bojama. 1849. nastavio je otkopavanje kod Kujundţika gdje je prije njega otkopavao Francuz Paul Emil Botta (1802-1870), te je otkrio Senaheribovu palaču, koja se nalazila u Ninivi. Uz tu palaču je 1850. pronašao dvije dograĎene prostorije, u kojima je bila smještena Asurbanipalova biblioteka. Prema procjeni istraţivača, ova biblioteka je sadrţavala oko 200000 «knjiga», od kojih su mnoge imale kao «listove» na desetine, pa i stotine ploča. Te glinene ploče su sadrţavale zapise iz medicine, astronomije, matematike, filozofije i filologije, kao i različita djela lijepe knjiţevnosti. Tu su pronaĎene i poznate liste kraljeva, koje seţu sve do legendarnog pretpotopnog vremena. Hormuzd Rassam je na ruševinama Asurbanipalove biblioteke pronašao odlomak epa o kralju Gilgamešu ali on nije pronaĎen u cijelosti. George Smith (1840-1876) 1872. je dešifrirao one ploče o Gilgamešu koje je Rassam poslao u London. On je i otkrio ostatak epa. Tvorcima klinastog pisma smatraju se Sumerci. Ovim pismom u različitim razvojnim fazama sluţili su se i drugi narodi ovog područja: Akadijci, Babilonci, Asirci, Elamci, Amorićani, Mitani, Uratejci, Kapadokijci, Ugarićani, Hetiti, Perzijanci, Armenci i još neki drugi. Najstariji sumerski pisani spomenici potiču iz vremena oko 3500. g. pr. Kr., a središta njihove kulture bili su gradovi Ur i Uruk. Pismo je Sumeraca bilo u početku izrazito slikovno s oko 1500 znakova. Oko 3000. g. pr. Kr., dobilo je svoj karakterističan klinasti oblik po trobridnom štapiću kojim su se ti znaci utiskivali u mekane glinene ploče. Te ploče su zatim bile pečene i tako postale trajne.

1

Najvrjednija djela mezopotamske knjiţevnosti su eposi. Njihov postanak seţe u najstarija vremena sumerske kulture, a nastali su uglavnom od himni i molitava raznim bogovima. Najvrjedniji je s umjetničke strane ep o kralju Gilgamešu na dvanaest ploča (pjevanja). PRVA PLOČA Na početku ploče opisan je utvrĎeni grad Uruk i njegov kralj Gilgameš. On vlada kao silnik i narod traţi od bogova da stvore junaka koji će ga savladati. Po zapovjedi Anua, boga neba1, boginja Aruru2 ga načini od blata ovlaţivši ga pljuvačkom. To je novi junak – Enkidu. Jeo je travu i pio vodu zajedno sa poljskim ţivotinjama. Nekom je lovcu zasipao jame i uništavao postavljene zamke. Ovaj se pridruţi Gilgamešu, koji mu dade mladu ţenu da svojim čarima zavede Enkidua i tako ga odvoji od stoke. Tako se sve i dogodi. Ţena opisuje Enkiduu Gilgameša i njegovu snagu a Enkidu odluči da se s njim bori. Zajedno sa ţenom stiţe u Uruk, gdje ih narod svečano dočeka. MeĎutim, Gilgameš je sanjao čudan san. Po tumačenju Rišat, njegove majke, on je sanjao da će pobijediti jednog junaka koji će mu poslije borbe postati prijatelj i brat. DRUGA PLOČA U se dijelu opisuje sastanak Enkidua s Gilgamešom i njihova borba u kojoj pobjeĎuje Gilgameš. Posredstvom njegove majke oni postaju prijatelji i braća. U drugom dijelu Gilgameš poziva Enkidua da zajedno poĎu u Cedrovu šumu3 i ubiju njena čuvara, strašnoga Humbabu, koji je uvrijedio Šamaša, boga sunca, pa neprestano uznemiruje i stanovnike. TREĆA PLOČA Enkidu čezne za stepom, napušta Gilgamešovu palaču i vraća se poljskim ţivotinjama. Gilgameš je zbog toga ţalostan i odluči da ga potraţi. Enkidu proklinje lovca i ţenu što su ga odvojili od stoke. Šamaš, bog sunca, ukori ga zbog toga, jer ga je ţena upoznala s radostima ţivota. U to dolazi Gilgameš i obojica se vraćaju u Uruk. Enkidu opisuje prijatelju svoj san u kojem je bio bačen u Podzemlje, gdje stanuju mrtvi. Kad ga je ugledala Erešgikal, kraljica podzemnog svijeta, naredila je pisarici da u glinu upiše i njegovo ime. Sluteći nesreću, Gilgameš savjetuje Enkidua da prinese ţrtvu sucu Utukiju, a da prinese maslac i med kao ţrtvu bogu Šamašu. 1

Anu. On je otac Ee, boga dubine. Član je prvog boţanskog trojstva kojeg čine: Anu (nebo), Enlil (zrak i zemlja) i Enki, kasnije Ea (voda). Samo ime Anu znači nebo. Nebeska majka, Antu, njegova je ţena. 2 Aruru - boginja oblikovanja. 3 Cedrova šuma - današnji Libanon.

2

ČETVRTA PLOČA Šamaš, bog sunca, šalje Gilgameša i Enkidua da ubiju strašnog Humbabu jer ga je uvrijedio. Gilgameš to objavljuje knezovima u gradu. Njegova majka moli Šamaša da u borbi pomogne njenom sinu. Gilgameš i Enkidu doĎu do Cedrove šume iza koje se diţe Brijeg bogova. Uz pomoć Šamaša i ratnog boga Niniba, oni ubiju Humbabinog čuvara šume. Enkidu klone, a Gilgameš ga hrabri i nagovara da poĎu dalje. PETA PLOČA Dugo su putovali kroz Cedrovu šumu ali Humbabu nisu sreli. Uvečer zaspaše. Enkidu je sanjao kako njih dvojica stoje blizu vrha brda. U to se s vrha odlomi stijena i smrvi nekog trećeg. Gilgameš protumači san kao povoljan: savladat će Humbabu! Opet su dugo putovali. Slijedeće noći Enkidu je sanjao kako je veliko nevrijeme, smrt pada s neba kao kiša i nekog je čovjeka ubio grom. Gilgameš tumači da će biti velika borba ali da će oni ipak pobijediti. Zatim se penju na «Brijeg bogova» i nakon teške borbe ubijaju Humbabu. Pred samim vrtom glas boginje Irnini, čuvarice «Brijega bogova», opominje ih da se vrate u Uruk jer 'onaj koji pogleda lice bogova mora umrijeti'. Gilgameš i Enkidu odlaze u Uruk noseći na koplju Humbabinu glavu. ŠESTA PLOČA Po povratku Gilgameš opra svoje oruţje i obuče novu odjeću. Boginja Ištar4 zove ga da joj bude ljubavnik, ali on odbija i nabraja joj sva njena zla djela. Ištar se potuţi ocu Anuu i traţi od njega da pošalje čarobnog bika koji bi ubio Gilgameša. Anu joj ispuni ţelju, ali Gilgameš i Enkidu svladaju bika. Ištar se pope na zid grada Uruka i prokune Gilgameša. Gilgameš i Enkidu slave s narodom pobjedu nad nebeskim bikom. SEDMA PLOČA Enkidu priča Gilgamešu svoj posljednji san: zgrabio ga orao i odnio visoko a zatim ga ispustio te se on razmrskao na tlu. On predosjeća da taj san znači nesreću. I Gilgameš uviĎa da Enkiduu bogovi više nisu naklonjeni. Enkidu se razbolio i leţao je dvanaest dana u groznici. Na kraju je prorekao svoju smrt.

4

Ištar - boginja ljubavi, kćerka Anua, boga neba, sestra Šamaša i ljubavnica mnogih bogova.

3

OSMA PLOČA Enkidu umire a Gilgameš se, ţalostan, sjeća sretnih dana koje je proveo s prijateljem. Šest ga je dana i šest noći oplakivao, a kad je vidio da on neće oţivjeti, sedmi ga je dan sahranio. Pun boli luta stepom i susreće lovca. Jada mu se kako je izgubio prijatelja i kako se i sam boji smrti. DEVETA PLOČA Gilgameš juri kroz stepu i hoće da ode do Utnapištima, svog praoca, od koga ţeli da sazna kako se postiţe vječni ţivot. Utnapištim je prije «općeg potopa»5 bio čovjek ali su ga poslije bogovi uzdigli sebi i on sada čuva «otok ţivota» pokraj «voda smrti». Gilgameš je jureći stigao do brijega Mašu, na kojem je kapija kroz koju prolazi sunce. Nju čuvaju ljudiškorpioni, čovjek i ţena. Na Gilgamešovu molbu oni ga puste u mračni klanac. Dugo je putovao kroz tamu, a kad je izašao na svijetlo, poklonio se Šamašu, bogu sunca. Ovaj ga je uputio do Vrta bogova, iza koga se nalaze Svjetsko more6 i Vode smrti, gdje na jednom otoku ţivi Utnapištim. Gilgameš stiţe do Vrta bogova, čiji cedrovi na sebi nose razne dragulje kao plodove. DESETA PLOČA Ulaz u «Vrt bogova» čuva boginja Siduri Sabitu. Njoj Gilgameš opisuje svoju bol za prijateljem Enkiduom i moli je da je pusti u «Vrt» da potraţi Utnapištima. Ona ga odvraća jer 'kad su bogovi stvorili ljude, za njih su odredili smrt, a ţivot zadrţali za sebe'. Savjetuje mu da se vrati u Uruk i da uţiva u radostima ţivota. Ali on je uporan i Siduri Sabitu popušta. Otvara mu vrata i upućuje ga Ur-Šanabiju, Utnapištovom laĎaru. Gilgameš dugo traţi laĎara i, ne našavši ga, razbija sanduke s kamenjem koji su sluţili kao prijevoz preko brzih «Voda smrti». Kad ga konačno naĎe, laĎar pristaje da ga poveze. Sada, umjesto sanduka s kamenjem treba ponijeti sto dvadeset dugih i zašiljenih drvenih stupova. Gilgameš ih nasiječe, donese na laĎu i, zabijajući ih u plićak «Voda smrti», dovede laĎu sretno do «Otoka ţivota». Tu ga dočeka Utnapištim i Gilgameš mu opiše svoj dugi put. Došao je da mu Utnapištim kaţe kako postići besmrtnost. Utnapištim mu odgovara da čovjeku nije dosuĎen vječni ţivot.

5

Ova legenda prisutna je u mnogim kulturama, a da se doista nešto dogodilo potvrĎuju i znanstvena istraţivanja. Znanstvenici pretpostavljaju da se potop mogao dogoditi na mjestu gdje je danas Crno more. 6 Svjetsko more. Vjerovatno se misli na Sredozemno more, jer je ono bilo jedino veliko more kojeg su Mezopotamci mogli poznavati.

4

JEDANAESTA PLOČA Utnapištim opisuje Gilgamešu potop koji je, na Ištarin savjet, poslao bog Bel, vladar zemlje i zraka. Ea, vladar dubine, je o tome obavijestio Utnapištima i naredio mu da sagradi laĎu i u nju sakupi svu rodbinu i sjeme svega ţivog. Zatim Utnapištim slikovito opisuje sam potop koji je trajao šest dana. Sedmi dan je kiša prestala i pojavilo se sunce. LaĎa se zaustavila na brdu Nisir. Šest dana su bili na tom brdu. Sedmog dana su poslali goluba da vidi ima li još negdje ţivota. Golub se vratio što znači da ţivota nije bilo. Zatim su pustili lastavicu ali i ona se vratila. Napokon su poslali gavrana. Voda se tada već bila dobrano povukla i gavran se nije vraćao što će reći da je našao kopno. Kada su napokon izašli iz laĎe, bog Ea Utnapištimu je i njegovoj ţeni dodijelio vječni ţivot. Utnapištim savjetuje Gilgamešu da se vrati kući. Pri polasku, na nagovor ţene, Utnapištim mu odaje tajnu o travi koja raste na dnu slatkovodnog mora7 a čovjeku daje besmrtnost ako okusi od nje. Gilgameš zajedno s laĎarom ide na put. Kad je došao do mjesta gdje se nalazi ta trava, uzeo je teški kamen i tako brzo zaronio. Pronašao je travu i odlučio da od nje ne jede prije nego li je podijeli s ostalima u Uruku. Ali dok se kupao u jezeru, došulja se zmija i ukrade mu je. Gilgameš se s laĎarom vraća u Uruk. Pokazuje mu grad i predlaţe da se nastani u njemu. DVANAESTA PLOČA Gilgameš nema mira. Poziva čarobnjake i svećenike i traţi od njih da mu pozovu Enkiduov duh. Oni ga šalju u Podzemni svijet. Kad je stigao tamo, pokucao je na vrata i vratar ga je proveo kroz sedam kapija dok nije došao do boginje Ereškigal, kraljice zemlje i podzemnog svijeta, i od nje traţio da razgovara s Enkiduom. Ali to nije bilo moguće. Po povratku iz podzemlja, na Gilgamešovu molbu, bog Ea mu omogućuje da vidi Enkiduovu sjenu te da razgovara s njom. Enkidu mu ne otkriva tajnu ţivota i smrti jer «ako bih ti otkrio zakon zemlje koju sam vidio, ti bi sjeo i zaplakao.» Na ponovnu Gilgamešovu molbu Enkidu mu opisuje svoje stanje i nestaje prije nego što je Gilgameš mogao da ga išta pita. Gilgameš se vraća u Uruk i umire u svojoj palači dok je spavao.

7

Kaspijsko jezero?

5

INDIJSKA KNJIŽEVNOST

VEDE Budući da se religijski elementi proţimaju kroz indijsku knjiţevnost i filozofiju, za Vede moţemo reći da su osnova vjerskog i filozofskog mišljenja u Indiji. One sadrţe molitve, propise o ceremonijama, ţrtvama itd. Za indijsko učenje u najkraćim crtama moţemo reći da govori o postojanju jedne opće supstancije iz koje sve postaje i nestaje. Proizvodi ove supstancije su s jedne strane bogovi, a s druge – ţivotinje i anorganska priroda. IzmeĎu bogova i ţivotinja nalazi se čovjek. Čovjekov cilj je da svijest identificira sa supstancijom putem molitve, prinošenjem ţrtava i strogim ispaštanjem, i putem filozofije – baveći se čistom mišlju. Riječ «Veda» dolazi od korijena «vid» koji je sačuvan i u našoj riječi «vidjeti», ali je značenje preteţno «znati». Pod pojmom «Veda» podrazumijeva se čitava knjiţevnost jednog velikog povijesnog razdoblja. Prema teoriji zapadnih učenjaka, najstarije himne nastale su oko polovice drugog tisućljeća pr. Kr. Trajanje starijeg vedskog razdoblja, za kojim slijedi razdoblje starijih Upanišada, računa se redovito do 8. st. pr. Kr. U Indiji su do danas Vede ostale ţivo ishodište knjiţevnog rada, izuzevši svjetovnu beletristiku. Vedska knjiţevnost prvog razdoblja od najmanje 1000. godina razvrstana je pod četiri naslova: Rig-Veda, Yagjur-Veda, Samo-Veda i Atharva-veda. Rig-Veda je najstarija zbirka pjesama poredanih u grupe prema bogovima kojima su posvećene i prema brahmanskim obiteljima iz kojih su otekle. Ona se sastoji iz više od 1000 himni. Yagjur-Veda takoĎer uključuje pjesničke dijelove iz Rig-Vede, ali ih rasporeĎuje i dodaje im razjašnjenja u prozi. Samo-Veda se sastoji gotovo isključivo od himni preuzetih iz Rig-Vede koje su razvrstane prema ritualima. Tekstovi Atharva-Vede smatraju se znatno mlaĎim. U njoj se nalaze primitivniji oblici vjerovanja koji su isključeni iz pjesničke aristokracije. Organski dijelovi Vede, koji istovremeno obiljeţavaju i povijesne razmake u razvoju ove knjiţevnosti, su: samhita, brahmana, aranyaka i upanišad. Samhite su skup istovrsnih mantri, a mantre su obredni tekstovi, tj. sveti izričaji koji mogu biti: strofe, napjevi i prozne izreke.

6

Brahmane predstavljaju teoriju obreda. To su teološke rasprave u prozi. Ovdje se počinje razvijati spekulativno mišljenje, no budući da je vezano za ritualne obrede i fantastično objašnjavanje vjerske simbolike, ono ostaje toliko zamršeno da je još gotovo nepristupačno. Daljnji oblik razvitka su Aranyake, djela pustinjaka («aranya» znači «šuma»). Ova je vrsta nastala takoĎer iz ritualnih razloga a iznosi tajni nauk o obredima. Kod brahmana (svećenika) je bio običaj da se pod starost povuku u šumu i posvete meditaciji. Materijalno prinošenje ţrtava time postaje nemoguće8. Završno razdoblje razvoja ove knjiţevnosti je upanišad koje je kasnije postalo temelj indijske filozofije. Na Upanišade se nadovezuje filozofija kasnijih vedantskih škola koja vrhunac dostiţe u filozofu Šankari (8. st. pr. Kr.).

Hinduizam Religijska tradicija koju zovemo hinduizam plod je razvoja dugog 5000 godina. Ime «Hinduizam» datira od oko 1200. g. po Kr. Iz vremena kad su Turci ţeljeli napraviti razliku izmeĎu svoje vjere i indijske. «Hindui» je perzijska riječ i znači «Indijac». Sami Indijci pak govore o svojoj vjeri kao o vječnom učenju ili vječnom zakonu. Hinduizam nema ni osnivača ni proroka, nema niti odreĎenu institucionalnu strukturu, a niti strogo odreĎeno vjerovanje. Naglasak je više na načinu ţivota nego na načinu mišljenja. Moglo bi se slobodno reći da je hinduizam više kultura nego vjera. Hinduizam obuhvaća mnogo različitih vjerovanja. Većina hindua vjeruje u Boga na ovaj ili onaj način, ali ima i onih koji ne vjeruju. Neki hindui vjeruju da trebaju biti vegetarijanci, drugi pak jedu ţivotinje sasvim slobodno. Neki oboţavaju Šivu, drugi Višnua ili njegove inkarnacije, najčešće Krišnu ili Ramu, treći opet štuju neke druge bogove. Pojedini hindu moţe štovati jednog boga, nekoliko ili mnoštvo, ili pak nijednog. Ipak, postoji nešto što je zajedničko svim hinduima, a to je ideja reinkarnacije. Ţivot se za Indijca odvija kroz mnoge egzistencije. Ključni termin jest karma, doslovno – djelo, a znači – posljedice djelovanja u jednom ţivotu koje se prenose u idući ţivot i djeluju na oblikovanje njegovog karaktera te se lanac tako nastavlja. Hindui vjeruju u osloboĎenje ili mokšu iz tog kruga. Korijeni hinduizma potječu od prije nekoliko hiljada godina. Sredinom trećeg tisućljeća pr. Kr. arijski je narod prodro u Indiju donoseći svoj jezik i tradiciju, i utječući na stare religije. Njihov se jezik razvio u sanskrt. Čini se da je njihova religija u bliskom 8

Mističke struje u hinduizmu ograĎivale su se od materijalnog, a samim tim i od prinošenja ţrtava materijalne naravi.

7

srodstvu s Homerovom. Arijski Panteon podsjeća na bogove Ilijade i Odiseje. Vedski tekstovi predstavljaju glavne svete knjige. Za proučavanje hinduizma svakako je vaţno i poznavanje epske knjiţevnosti, naročito Ramajane i Mahabharate. Ramajana (Ramina svadba) je ep o mladiću Rami i njegovoj vjernoj ţeni Siti. Rama je utjelovljenje (avatar) boga Višnua i simbol pravednosti. Njegova junačka djela su primjer za svakog Hindusa. Sita je primjer vjerne ţene koja se toliko poistovjetila sa svojim muţem da će se popeti na njegovu lomaču i biti spaljena s njim. Mahabharata je zbornik raznorodnih dijelova. Sadrţi 100000 strofa. Okosnica je borba izmeĎu kraljevskih loza. Vrhunac je odlučujuća bitka. Najpoznatiji dio je «Bhagavatgita» (pjesma Uzvišenog). Tu je opisano kako Argjuna oklijeva ući u bitku protiv svojih roĎaka i prijatelja. On je poveo razgovor sa svojim vozarom koji je bio sam Krišna (utjelovljenje Višnua). Krišna ga je uvjerio da smrt ne uništava dušu i da čovjek mora ispuniti duţnost prema klasi. U obavljanju duţnosti nema krivice ako je to učinjeno u duhu nevezanosti. Krišna ističe da su znanje, djelovanje i poboţnost putovi k spasenju. Bhagavatgita se nekad naziva «Biblijom hinduizma». U epsku predaju ubrajaju se ubrajaju se Purane (legendarna povijest). Po načinu izraţavanja su epske, a po sadrţaju – vjerske, knjige u kojima su skupljeni nauci i vjerovanja mlaĎeg hinduizma. Nastale su oko 6. st. pr. Kr. Za hinduse Purane su svete knjige iako su podreĎene Vedi. To je objava za pripadnike sluţinske kaste i za ţene, kojima je Veda zabranjena. Uz Purane vezane su tantre (knjiga). To su vjerski tekstovi mlaĎeg hinduizma.

Vedski mitovi o postanku Središnji mit Rig-Vede je mit o postanku. On je opisan na nekoliko različitih načina. Prema jednom svijet je nastao iz kaosa kada je bog Indra, kralj bogova i bog kiše, odvojio nebo od zemlje. Nastala su tri svijeta: Nebo, Zemlja i Eter. Sunce noću putuje ispod zemlje a ujutro se pojavljuje na istoku. Svijetom Svijetlosti upravlja Varuna, bog kozmičkog reda i gospodar voda. On je glavni meĎu vedskim bogovima. U Rig-Vedi nalazimo i na drugačiji opis stvaranja. Kozmički čovjek, Puruša, raskomadan je i iz njega je nastao svemir. Dalje stoji kako je svijet nastao iz Nebitka. S vremenom se jedan bog smatra stvoriteljem, a to je Pradjapati – gospodar svih bića, kasnije poznat kao Brahma. On je imao četiri sina i jednu kćer. Vatra, Voda, Sunce, Mjesec – sinovi; Zora – kći (iz sjemena Brahminih sinova stvorio se strašni Rudra). Agni je bog vatre i ţrtvovanja, onaj koji sjedinjuje zemlju nebo i zrak. Smatraju ga ţivotnom snagom u prirodi. 8

Postoji još mnoštvo bogova i boţica koji simboliziraju neku od prirodnih pojava. Za hinduse bogovi nisu bolji od ljudi nego su samo moćniji. Noviji hinduizam na čelo dugog niza bogova stavlja trojstvo – Trimurti. To su Brahma, Višnu i Šiva. Brahmi pripada moć stvaranja, Višnuu – odrţavanja, Šivi – razaranja. Njihovo djelovanje odgovara ritmu svijeta. Brahmina uloga je dovesti mnoštvo u ţivot. Energija koja dolazi od njega zove se Sarasvati. To je ujedno i njegova ţena. Brahmu prikazuju često s četiri lica kako obuhvaća četiri strane svijeta, te s četiri ruke u kojima drţi četiri Vede. Ponekad ga prikazuju kako jaše na labudu, a ponekad kako sjedi na lopoču, što je simbol činjenice da dolazi od sebe i da nije stvoren. Za Višnua se drţi da upravlja ljudskom sudbinom. Njegovo je štovanje vrlo rasprostranjeno. Često ga se prikazuje kako je naslonjen ili spava na oceanu koji predstavlja kaos. On je i simbol sunca. TakoĎer je simbol boţanske ljubavi. Ponekad je prikazan uz pratnju Lakšami, boţice ljepote dobre sreće i bogatstva, no najčešće se čovječanstvu pribliţava u milosti kroz deset silazaka, inkarnacija. Najpoznatija njegova inkarnacija je Krišna. Šiva je boţanstvo u kojem se sve suprotnosti susreću i razrješuju u osnovno jedinstvo. Poistovjećen je s muškom ulogom u raĎanju. U većini njegovih hramova nalazi se kip bika. Šiva je razaratelj ţivota ali i njegov ponovni stvaratelj. Strašan je ali je i blag. Izvor je i zla i dobra. Prikazuje se s mnogo ruku: jedan par – ravnoteţa izmeĎu ţivota i smrti; drugi – sukob izmeĎu dobra i zla, itd. Kao i ostali bogovi i Šiva ima ţenu kojoj su povjerene njegove moći. Imena njegovih ţena, a najznačajnije su Durga i Kali. Kod boţice Kali (Crna) najčešće je naglašen aspekt divljeg, zastrašujućeg i krvoţednog. Najvaţnija indijska boţanstva Pragjapati – gospodar bića; u vedskom razdoblju stvoritelj svemira, otac bogova, demona i svih stvorenja, kasnije poznat kao Brahma. Brahma – postvedski oblik Pragjapatija. Višnu – vedski bog sunca, kasnije jedan od dvojice glavnih bogova postvedskog hinduizma. Rudra – gospodar zvijeri, vedski bog dţungle i divlje prirode, bog bolesti i povezan sa smrću, kasnije se razvio u Šivu. Šiva – uz Višnu glavni bog postvedskog hinduizma. Kali – Šivina ţena, zastrašujuća i okrutna boţica. Agni – bog vatre. Indra – u vedskom razdoblju kralj bogova, gospodar oluje i rata, kasnije izgubio na značenju. Varuna – stari bog neba i kozmičkog poretka. Krišna (mračni) – nestašni govedar i princ, štovan je kao Višnuovo utjelovljenje 9

Rama – kraljević, junak je Ramajane, takoĎer utjelovljenje Višnua. Gameša – bog sa slonovom glavom, veoma omiljen kao bog mudrosti i sretne budućnosti.

ŽIDOVSKO-KRŠĆANSKA KNJIŽEVNOST BIBLIJA Jugoslavenski prijevodi Hrvatski: Sveto pismo starog zakona – Petar Katančić, posthumno izdao Grgur Čevapović u Budimu 1831; Svetog pismo novog zakona – isti; Sveto pismo Staroga i novoga uvita – Ivan Matija Skarić u Beču 1858-61; Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta – Dr. Ivan Šarić, Sarajevo 1941-2 i Madrid 1959; Sveto pismo Novoga zavjeta – Franjo Zagoda, Zagreb 1925, 1938-9, 1946; Sveto pismo. Stari zavjet – fra Ljudevit Rupčić, Sarajevo 1961, 1967; Evanđelje. Život i nauka Isusa Krista Spasitelja svijeta – Bonaventura Duda, Zagreb 1962. Srpski: Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta. Stari zavjet preveo Đuro Daničić; Novi zavjet preveo Vuk Stef. Karadţić (Pregledano izdanje) London 1962; Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta – Dr. Lujo Bakotić, London 1933. Slovenski: Sveto pismo Stare zaveze – Dr. Matija Slavič, Maribor 1960-62; Sveto pismo Nove zaveze – Dr. Frančišek Jere, Dr. Gregorij Pečjak i Dr. Andrej Snoj, Maribor 1961.

Redoslijed biblijskih knjiga STARI ZAVJET Petoknjiţje Knjiga Postanka

Prva knjiga o Samuelu

Knjiga Izlaska

Druga knjiga o Samuelu

Levitski zakonik

Prva knjiga o kraljevima

Knjiga brojeva

Druga knjiga o kraljevima

Ponovljeni Zakon

Prva knjiga ljetopisa

Povijesne knjige

Druga knjiga ljetopisa

Jošua

Ezra

Knjiga o sucima

Nehemija

Ruta

Tobija

10

Judita

NOVI ZAVJET

Estera

EvanĎelje po Mateju

Prva knjiga o Makabejcima

EvanĎelje po Marku

Druga knjiga o Makabejcima

EvanĎelje po Luki

Proročke knjige

EvanĎelje po Ivanu

Psalmi

Djela apostolska

Job

Poslanica Rimljanima

Mudre izreke

Prva poslanica Korinćanima

Propovjednik

Druga poslanica Korinćanima

Pjesma nad pjesmama

Poslanica Galaćanima

Knjiga Mudrosti

Poslanica Efeţanima

Knjiga Sirahova

Poslanica Filipljanima

Izaija

Poslanica Kološanima

Jeremija

Prva poslanica Solunjanima

Tuţaljke

Druga poslanica Solunjanima

Baruh

Prva poslanica Timoteju

Ezekijel

Druga poslanica Timoteju

Daniel

Poslanica Titu

Hošea

Poslanica Filomenu

Joel

Poslanica Hebrejima

Amos

Jakovljeva poslanica

Obadija

Prva Petrova poslanica

Jona

Druga Petrova poslanica

Mihej

Prva Ivanova poslanica

Nahum

Druga Ivanova poslanica

Habakuk

Treća Ivanova poslanica

Sefamija

Judina poslanica

Hagaj

Otkrivenje

Zaharija Malahija

11

Knjiga o Jobu Najvjerojatniji datum postanka Knjige o Jobu jest početak 5. st. pr. Kr. Spada u «Mudrosne knjige starog zavjeta. Mudrosna knjiţevnost je cvala na cijelom Starom Istoku. U Mezopotamiji se od sumerskog doba sastavljaju izreke i pripovijetke o patnji, slične Jobu. Nikakvo stoga čudo što su prva mudrosna djela u Izraelu veoma slična onima u njihovih susjeda. Izuzmemo li Knjigu Sirahovu i Knjigu Mudrosti, koje su iz novijeg vremena, mudrosne knjige se ne bave velikim temama Starog zavjeta kao što su: Zakon, Izabranje, Savez, Spasenje. Izraelske mudrace ne muče pitanja povijesti i budućnosti njihova naroda, nego se radije bave sudbinama pojedinca, kao i njihova subraća Istočnjaci. No sve to promatraju pod višim svijetlom jahvističke religioznosti. Mezopotamska mudrost prodire u Kanaan: u Rus Šamri su pronaĎeni mudrosni spisi na akadskom. Iz sredine koja govori aramejski potiče Mudrost Akirova. Ona je asirskoga podrijekla, a bila je prevedena na razne jezike. Ta je mudrost meĎunarodna, manje je religiozna, a više se bavi svjetovnim pitanjima. Pisca Knjige o Jobu ne poznajemo. Bio je zasigurno Izraelac, nadahnut proročkim djelima i poukama mudraca. Vjerojatno je ţivio u Palestini ali je morao mnogo putovati, osobito Egiptom. Knjiga o Jobu je remek-djelo izraelske mudrosne knjiţevnosti. Sastoji se od pet dijelova: Proslova, Dijaloga, Elihuove besjede, Jahvine besjede i Zaglavka. PROSLOV Proslov je napisan u prozi. Pripovijeda se o Jobovom ţivotu. Job je ţivio u zemlji Usu, juţno od Edoma, na istoku Palestine. Bio je poznat po svojoj neporočnosti, ali uz to je bio i bogat. «Rodilo mu se sedam sinova i tri kćeri. Imao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova goveda, pet stotina magaraca i mnogo sluţinčadi.» Svi na njegovom imanju ţivjeli su u miru i izobilju. Sotona traţi od Boga da mu dopusti da udari na Joba kako bi Gospodin uvidio da će ga Job prokleti. Bog dopušta Ďavlu da kuša njegova slugu uvjeren da će Job, usprkos svemu, ostati vjeran. Najprije se Sila sruši na stoku. Pljačkaška plemena Kaldejci i Sabejci poubijaše volove, magarice i deve, dok je munja spalila ovce. Uskoro je pustinjski vjetar srušio kuću u kojoj su bili Jobovi sinovi i kćerke. Job je na to sve rekao: «Jahve dao, Jahve uzeo!». Unatoč teškoj nesreći koja ga je zadesila, on nije niti jednom riječi zgriješio i ostao je vjeran Bogu.

12

Đavo traţi od Boga još veću pošast: pogibeljna i teška bolest pogodi Joba po cijelom tijelu i izazva nepodnošljive muke. Bog je odriješio ruke Sotoni, samo mu nije dao da Joba riješi ţivota. Ovaj put i ţena Joba nagovara da prokune Boga. Job i dalje ustrajava u vjeri. Zatim dolaze tri Jobova prijatelja da ga oţale: Elifaz iz Temana, Bildat iz Šuaha i Sofar iz Naama. Počinje veliki dijalog pisan u stihovima. DIJALOG Najprije je to govor u četvero, u tri niza besjeda. Job i njegovi prijatelji ogledavaju svoja shvaćanja boţanske pravednosti. Elifaz govori s odmjerenošću koju oblikuje breme godina, ali i sa strogošću stečenoj dugim iskustvom s ljudima. Sofar je mlad čovjek pa je njegov govor buntovan i impulzivan, pun mladićke iskrenosti i ţestine. Bildat nastupa kao neki mudrac, drţeći sredinu izmeĎu te dvojice. Sva trojica su sloţni u tome da Job trpi zato što je zgriješio. Job ih uvjerava da je nevin ali istodobno je i srdit što mu je naplata za trpljenje uskraćena. Očajnički se bori da naĎe Boga koji se skriva, a za koga ustrajno vjeruje da je dobar. Job ga sada ipak krivi za svoj jad. ELIHUOVA BESJEDA9 Elihu je lice koje se iznenada pojavljuje a da prethodno nije najavljeno. Elihu, Barakeelov iz Buza, mlaĎi je od ove trojice i ponavlja ono što su prethodnici već kazali. On je meĎutim još stroţi i uvjerljiviji u nastojanju da dokaţe Boţje pravo kad kaţnjava Joba. Elihu od tumačenja putova Boţjih prelazi na pohvalu njegove Moći i njegove Mudrosti. JAHVINE BESJEDE Jahve progovara iz «oluje» odgovarajući Jobu da se čovjek nema pravo miješati u Boţje putove i čovjek ne smije Boga stavljati pred sudište. Jahve izgovara dvije besjede. U drugoj besjedi ubačeni su opisi Behemota i Levijatana10, dvaju mitskih čudovišta. Jahve ovdje pravi usporedbu: svu Jobovu ţalbu i gnjev Jahve je okarakterizirao kao da Job lovi Levijatana i pokušava se s tim čudovištem uhvatiti ukoštac. Job shvaća da je pogriješio što je hulio i kaje se.

9

Neki smatraju da je ovo poglavlje naknadno dodano knjizi. Jedan od argumenata za to je to što se slijedeće poglavlje, «Jahvine besjede», izravno veţe na «Dijalog» ne dotičući se «Elihuove besjede». 10 Behemot je riječ u mnoţini i moţe značiti bilo koju divlju ţivotinju ali u prvom redu grdosiju, dakle neman. Pod ovim izrazom ovdje se podrazumijeva nilski konj. To je simbol silne snage kojom vlada Bog a koju čovjek ne moţe ukrotiti. Levijatan označuje mitološko čudovište početnog Kaosa za koje se smatralo da ţivi u moru.

13

ZAGLAVAK «Zaglavak» je, kao i «Proslov», pisan u prozi. Jahve oprašta Jobu a kori mudrace jer nisu pravo govorili o Njemu. Budući da se Job zaloţio za njih, Jahve ih nije kaznio. Jobu je vraćeno njegovo bogatstvo, a još je i udvostručeno. «Blago mu je brojilo četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica. Imao je sedam sinova i tri kćeri. Prvoj nadjenu ime Jemina, drugoj Kasija a trećoj Keren-Hapuk. U svem onom kraju ne bijaše ţena tako lijepih kao Jobove kćeri. I otac im dade jednaku baštinu kao i njihovoj braći. Poslije toga Job doţivje dob od sto četrdeset godina i vidje djecu svoju i djecu svoje djece do četvrtog koljena. Potom umrije Job, nauţivavši se ţivota.»

Pjesma nad pjesmama Pjesma nad pjesmama pjeva o Ljubljenoj i Ljubljenim koji se sastaju i gube, traţe se i nalaze.11 Sulamka12 je ime zaručnice. Ova knjiga, koja ne govori o Bogu i koja se sluţi jezikom ljubavi izmeĎu muškarca i ţene, uvijek je izazivala čuĎenje. Nijedna se knjiga SZ nije tumačila na tako različite načine kao Pjesma nad pjesmama. Neka tumačenja traţe porijeklo pjesme u kultu Ištare i Tamuza te obredu boţanske ţenidbe, hijerogamije, koju je navodno sklopio kralj, boţji zamjenik. Ova se mitološka teorija ne moţe dokazati. Ako ima izraţajne sličnosti izmeĎu himana u čast Ištari i Tamuzu te spjeva Pjesme, to je zato što i jedni i drugi govore ljubavnim jezikom. Alegorijsko tumačenje mnogo je starije. U Ţidova se od 2. st. po Kr. prihvaća ljubav Boga prema Izraelu i naroda prema Bogu kao odnos dvoje zaručnika. Kršćanski autori, naročito pod utjecajem Origena, išli su istim putem: alegorija je primijenjena na jedinstvo Krista s Crkvom i duše s Bogom. Ali alegorijska tumačenja odveć su, čini se, umjetna. Stoga se sve više katoličkih egzegeta vraća doslovnom tumačenju, koje je danas gotovo jednodušno. Po nekima Pjesma je nastala za vrijeme Salamona, ali arameizmi njezina jezika te jedna perzijska i jedna grčka posuĎenica ukazuju na to da je napisana nakon Progonstva, u petom ili četvrtom st. pr. Kr. Sastavljena je sigurno u Palestini.

11

Pjesma se po predaji pripisuje Salamonu a neki smatraju da je upravo on taj zaručnik. Sulamka. Ime se povezivalo sa Salamonovim ili Šumanikinim. Šumanka se pojavljuje u povijesti Davida i Salamona. 12

14

PROSLOV Proslov nosi naslov «Čeţnja za zaručnikom» i on je kratak. Pojavljuje se zaručnica i zbor djevojaka koje podrţavaju i hrabre zaručnicu u njenim čeţnjama za Ljubljenim. Pjesma prva: PRVI SUSRET Prva pjesma počiva na dijalogu izmeĎu zaručnika i zaručnice. Zaljubljeni su zajedno pa rijetki i dragocjeni mirisi – smirna, nard, cipar – označuju uţitak koji im donosi taj susret. Dvoje zaručnika se nadmeću u iskazima divljenja. Zaručnik usporeĎuje zaručnicu sa ţivinom upregnutom u carsku kočiju.13 Mjesto je susreta neodreĎeno: neka postelja od zelenila, neka kuća, neka odaja vina. DogaĎanje je, naprotiv, jasno: zaljubljeni su zagrljeni i dragi moli da ne probude draganu što se ponavlja kao pripjev. Draga se usporeĎuje sa šaronskim cvijetom i ljiljanom, a dragi sa šumskom jabukom. Pjesma druga: UZAJAMNA LJUBAV RASTE Zaručnik i zaručnica se traţe. Prizor je drukčiji. Draga je kod svojih roditelja u gradu. Dragi hiti iz polja i pojavljuje se na prozoru. Ovdje dragi poziva svoju prijateljicu da mu se pridruţi, da s njim zajedno pjeva čari proljeća, godišnjeg doba, cvijeća, ptica i ljubavi. Tu progovara osjećaj za prirodu i svjeţinu:

Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi,

Jer evo, zima je već minula, Kiša je prošla i nestala. Cvijeće se po zemlji ukazuje, vrijeme pjevanja dođe i glas se grličin čuje u našem kraju. Smokva je izbacila prve plodove, Vinograd, u cvatu, miriše. Ustani, dragano moja, ljepoto moja, i dođi. Zatim, u drugom prizoru, zaručnica traţi zaručnika. Okvir je ovdje grad, a vrijeme je noć. Djevojka u noći trči s odlukom da dragoga dovede svojoj majci. Spominju se noćne straţe.14

13 14

To je veoma čudna poredba, no u starih arapskih pisaca i u Teokrita to je bila posebna pohvala ţenskoj ljepoti. Noćne straţe su likovi tipični u narodnoj pjesmi, nekako kao straţari u našim srednjovjekovnim pjesmama.

15

Pjesma treća: ZARUČNICU DOVODE ZARUČNIKU Ovdje se pojavljuje i pjesnik, to jest onaj koji najavljuje radnju. Pjesnik opisuje kraljevsku povorku koju povezuje sa svadbenim svečanostima. Povorka je poslana od strane zaručnika da preuzme zaručnicu. Ovdje se spominje ime Salamona kao zaručnika po prvi put u pjesmi. Ljubljeni se obraća dragoj i hvali njenu ljepotu. Dragu naziva nevjestom i moli je: Pođi sa mnom s Libana, nevjesto, pođi sa mnom s Libana. Siđi s vrha Amane, s vrha Senira i Hermona, iz lavljih spilja, s planina leopardskih.15 Zaručnik naziva dragu «vrtom zatvorenim».16 Taj vrt je zatvoren dok ga zaručnica ne otvori svom dragom i svatovima. U vrtu se nalaze mogranj, nard, šafran, mirisna trska i cimet.17 Pjesma četvrta: ZARUČNICINA LJUBAV NA KUŠNJI Dragi je na vratima i ţeli ući jer je pokisao. Draga ga zadirkuje i iznosi protiv toga nevaţne razloge koji bivaju opovrgnuti njegovim navaljivanjem da otvori. On pokušaje provaliti pokrećući zasun koji nije mogao podići izvana drvenim ključem. Kad je zaručnica napokon ustala da otvori, dragi je već iščezao. Oţalošćena, počela je trčati kroz grad traţeći ga, ali ga nije našla. Ovdje se opet pojavljuju noćni straţari. Misleći da je djevojka skitnica, istukoše je. Zbor djevojaka takoĎer je prisutan. Zaručnica ih zaklinje da joj pomognu traţiti ljubljenog. Zbor joj odgovara da njen dragi nije ništa drukčiji od ostalih da bi mu se iskazivala tolika paţnja. Draga kazuje tada sve njegove vrline koje ga uzdiţu i čine različitim od drugih muškaraca. Novi nastup zbora priprema zaključak: ne treba trţiti dragog, on je pristan u srcu! Pjesma peta: PRISTALOST I RADOSTI ZARUČNICE Dragi izjavljuje da je njegova zaručnica jedina i da vrijedi više nego cio kraljevski harem. Zbor djevojaka naziva zaručnicu Sulamkom i to je ime upotrijebljeno samo u ovom

15

Ovo bi moglo biti poziv dragoj da napusti neku tešku i opasnu zemlju da bi dostigla dragoga i postala «njegov vrt». 16 Vrt je ustvari slika ljupkosti drage. Tema o «lijepoj vrtlarici» nalazi se i u Egipatskoj poeziji. 17 Ustvari različita miomirisna ali rijetka stabla što je česta tema u ovim pjesmama.

16

ulomku.18 Sulamka je predstavljena kako pjeva izmeĎu dva zbora koji prate njene kretnje ponavljajući «vrati se».19 Dragi prati njezine korake i uz to recitira riječi pohvale njenom plesu. Zaručnica poziva drago da idu u polja, da obilaze vinograde da vide je li se groţĎe počelo zametati. Spominje i mundragoru, biljku za koju se vjerovalo da pospješuje ljubav i donosi plodnost.20 POBJEDA I TRAJNOST LJUBAVI Ovdje se pojavljuju dvije strofe koje nisu povezane s onim što slijedi i neovisne su jedna od druge.21 Zatim slijedi govor zaručnice koja najsnaţnijim i najljepšim izrazima opisuje ljubav: ljubav je nepobjediva, neizbjeţna, neusporediva. To je razlog zašto je ova pjesma, koja nije numerirana, postavljena kao kruna na kraju zbirke. Iza nje stoji još samo dodatak. U dodatku se nalaze dva mala odlomka koja nemaju izravne veze s Pjesmom ni u pogledu osoba ni u pogledu sadrţaja, i dodana su kasnije. Iz Pjesme valja još izdvojiti stihove zaručničinog hvalospjeva ljubavi koji su danas jedan od glavnih obiljeţja Pjesme: Stavi me kao znak na srce, kao pečat na ruku svoju, jer ljubav je jaka kao smrt, a ljubomora tvrda kao grob. Žar je njezin žar vatre i plamena Jahvina. Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti. Da netko daje za ljubav sve što u kući ima, taj bi navukao prezir na sebe.

Knjiga Mudrosti Autor Knjige mudrosti je zacijelo neki Ţidov, pun vjere u «Boga otaca», ali je helenizirani Ţidov. Ţivio je u Aleksandriji koja je tada bila i glavni grad helenizma pod Ptolomejevićima i veliki grad ţidovske dijaspore. 18

Neki su u ovom imenu vidjeli aluziju na Šunamku koja je njegovala Davida, ili pak neki ţenski oblik imena Salamon – «ona koja pripada Salamonu». 19 To je neka vrsta istočnjačkog plesa, ne uvijek vezana za svadbene svečanosti. 20 Voće sačuvano za dragog ne znači više prizivanje proljeća već jeseni, vrijeme dovršene ljubavi. 21 Obe su strofe, čini se, bili počeci po jedne pjesme.

17

Knjiga je moţda pisana u drugoj polovici 1. st. pr. Kr. i ona je najnovija knjiga Starog Zavjeta. Napisana je na grčkom. Patristički oci njome su se sluţili već od 2. st. po Kr., te je, uza sva kolebanja i stanovite oporbe, osobito sv. Jeronima, u kršćanstvu prihvaćena jednako kao i knjige ţidovskog kanona. Knjiga se predstavlja kao djelo Salamona. Autor govori kao kralj i obraća se kraljevima kao sebi jednakima. Ali posrijedi je očit knjiţevni domišljaj koji ovaj spis, kao uostalom Propovjednika i Pjesmu nad pjesmama, pripisuje najvećem mudracu Izraela. Prvi dio knjige, koji Vulgata22 naziva jednostavno Liber sapientiae (Knjiga Mudrosti), ocrtava ulogu mudrosti u sudbini čovjeka i usporeĎuje sreću pravednika i grešnika za vrijeme zemaljskog ţivota i poslije smrti. Ovaj dio se ustvari naziva «Mudrost i kob čovjekova». Drugi dio izlaţe porijeklo i narav Mudrosti, i načine kako je postići. Ovdje se u podnaslovima spominje Salamon, dok u tekstu nije spomenut. U trećem dijelu veliča se djelo Mudrosti i Boga u povijesti Izraela, ističući jedino (ako se izuzme kratak uvod koji seţe do samih početaka Biblije) temeljni trenutak te povijesti – osloboĎenje iz Egipta. Jedan drugi umetak sadrţi oštru kritiku idolopoklonstva.

Judita Ova knjiga, kao i neke druge knjige Starog Zavjeta, govori o pobijedi Ţidova nad svojim neprijateljima, ali ovaj put bez izravne boţje intervencije. Svoju pobjedu zahvaljuju lukavosti jedne udovice koja je svojom domišljatošću spasila rodni grad Betuliju od Asiraca. Radnja je smještena u doba Nabukodonozora koji je, po ovoj priči, kao kralj Asiraca stolovao u Ninivi. MeĎutim povijesni podaci govore da je Nabukodonozor (604-562 pr. Kr.) bio babilonski kralj nije se nikada nazivao kraljem Asiraca i nije nikad kraljevao u Ninivi. Ninivu je 612. razorio njegov otac Nabopolasar. Protivnik Nabukodonozora u ovoj pripovijetci je Arfaksad. On je povijesno nepoznata osoba. Ime podsjeća na Fraorta (675-653), utemeljitelja kraljevstva Medije. Inače ova knjiga pokazuje potpunu ravnodušnost prema povijesti i geografiji. Čini se da je autor namjerno češće puta iznosio iskrivljene i pobrkane povijesne činjenice, da bi svratio potpuno paţnju na religiozni konflikt i rasplet. Juditina knjiga svrstana je zajedno s knjigama o Tobiju i Esteri. One zajedno tvore cjelinu koja se izvjesnim brojem osobina razlikuje od drugih. Izvorni tekst ovih knjiga je slabo sačuvan. Sve tri knjige ušle su veoma kasno u kanon Svetog pisma. Tobijina i Juditina knjiga ne pripadaju hebrejskoj Bibliji, pa ih

22

Vulgata - Jeruzalemska Biblija.

18

tako ni Reformatorska crkva ne smatra kanonskim. Katolička crkva ih je prihvatila nakon izvjesnog kolebanja. U kanon Zapadne crkve sluţbeno su ušle po Rimskoj sinodi 382. Istočna crkva ih priznaje od Carigradskog sabora 692. Juditina knjiga je povijest pobjede Izraelaca izvojevane zaslugom jedne ţene. Ovo vješto sastavljeno djelo ima zajedničkih crta s apokaliptičnim načinom pisanja. Nabukodonozorov sluga Holoferno je oličenje zlih sila: Judita, čije ime znači «Ţidovka», predstavlja boţju stranu poistovjećenu s narodom. DogaĎaji se odigravaju u ravnici Ezdrelon blizu koje će i sv. Ivan, prema Otkrivenju, smjestiti eshatološki boj na Harmagedonu. Centar dogaĎanja – Betulija, ne moţe se smjestiti ni na kakvu geografsku kartu, ali to je, kao što je već spomenuto, jedna od karakteristika ove knjige. Knjiga je napisana polovicom 2. st. pr. Kr. u klimi nacionalnog i vjerskog zanosa izazvanog Makabejskom pobjedom. I. HOLOFERNOV VOJNI POHOD Nabukodonozor upućuje poruku svima u Perziji i šire da ga podrţe u borbi protiv Arfaksada. MeĎutim narodi se oglušiše na njegov poziv, a kada on porazi protivnika, odluči se osvetiti svima koji ga nisu prihvatili. Svog glavnog vojskovoĎu Holoferna uputi prema Zapadu da mačem utjera strah u kosti neposlušnom narodu. Dobio je i zadatak da uništi svako bogosluţje koje Nabukodonozora ne smatra bogom. Ovo je najviše uzbunilo Ţidove jer oni nisu dali da se uništi vjera otaca i stoga su odlučili ne predati i boriti se. Bili su se tek vratili iz babilonskog ropstva i nisu ţeljeli više da im se diraju svetinje. Stoga su se sakupili po brdima i uzvisinama da se mogu lakše braniti. Holoferna je začudilo to što su se Ţidovi odlučili na borbu dok su se drugi narodi bezuvjetno predali. Stoga je pozvao Amonca Ahiora da ga izvijesti o tome kakav je to narod pa nema straha od njegove vojske. Pisac kroz Ahiorova usta iznosi retrospektivno čitavu povijest izabranog naroda sa zaključkom da Bog vodi Izraelce. Ovaj govor nije obeshrabrio Holoferna koji je smatrao da se nitko ne moţe obraniti pred njegovim naletom. Napokon Holofern predaje ovog čovjeka Izraelcima u Betuliju. II. OPSJEDANJE BETULIJE Holofernova vojska utaborila se podno Betulije. Savjetnici predlaţu Holofernu da ne izlazi na otvoreni boj već da se domogne vrela sa kojeg se Izraelci napajaju vodom. To Holofern i učini. Stanovnike pogodi ţeĎ i traţe od svećenika da predaju grad. Ozija, glavni svećenik, govori im neka se strpe još pet dana a on će za to vrijeme pokušati iznuditi pomoć od Boga.

19

III. JUDITA U ovom poglavlju se prvi put spominje ime Judite. Judita, Manaševa udovica, bila je poznata po svojoj ljepoti, ali i po bogobojaznosti i čestitosti. Ljudi u gradu su je cijenili. Ona je bila upoznata sa cjelokupnom situacijom i odlučila je, rekavši svećenicima da nitko nema prava Bogu postavljati vremenske rokove, ušuljati se u asirski tabor i uništiti Izraelovog neprijatelja. Starješinama nije htjela razlagati svoj plan. Zatraţila je samo da je puste a rezultati će doći. Svećenici je, vidjevši njenu upornost i spremnost, blagosloviše i pustiše iz grada. Judita sa sobom povede i svoju sluškinju. IV. JUDITA I HOLOFERNO Judita i njena sluškinja, napustivši Betuliju, stigoše u Holofernov tabor. Judita kaza asirskom voĎi kako je pobjegla od Ţidova jer su zgriješili protiv Boga i zamoli ga da je prime a ona će im pomoći da zauzmu grad. Holoferna i njegove savjetnike zadivi mudrost i ljepota ove ţene, te je ugostiše sa svim poštovanjima. Holoferno, očaran njenom pojavom, dopusti joj da ostane, uvjeren da se sada protiv Ţidova urotio i njihov Bog. Stoga neće biti nikakvih problema oko zauzimanja grada. Jedne večeri, kad je Holoferno priredio gozbu za svoje časnike, Judita se ušulja u njegove odaje i, dok je ovaj spavao pijanim snom, odrubi mu glavu. Zajedno sa sluškinjom brzo napusti tabor noseći u torbi glavu njihovog neprijatelja. Kad doĎoše u Betuliju i kad narod sazna za pothvat, u gradu nasta silna radost. Starješine blagosloviše Juditinu hrabrost jer su uvidjeli da ju je poslao sam Bog da spasi njihov grad. V. POBJEDA Ujutro izraelska vojska krenu prema asirskom taboru. Asirci, iznenaĎeni i mamurni, počeše se pripremati za obranu. MeĎutim, kad su vidjeli truplo bez glave svoga voĎe, nastala je velika panika i dali su se u bijeg. Izraelska vojska pobjedonosnim koracima vratila se u grad. Betulija je bila spašena. Slijedi veliko veselje graĎana i Juditin hvalospjev Bogu kao zahvala za dobročinstva. Judita je doţivjela duboku starost. Umrla je u sto petoj ostavši vjerna svom Manašu i ţiveći u njegovoj kući do smrti.

20

ARAPSKA KNJIŽEVNOST HILJADU I JEDNA NOĆ – Izbor Preveo: Alija Bejtić Predgovor: Adila Begović – Šabbuh Zbirka pripovjedaka poznata kao Tisuću i jedna noć sadrţi preko 300 bajki, šaljivih priča, legendi, anegdota. Nastala je meĎu arapskim narodima i to veoma rano, u predislamskom periodu, a svoju pravu popularnost stekla oko 10. st. u Bagdadu. Tada je obogaćena folklornim elementima arapskih naroda i čak, prema nekim ocjenama, i dopunjena. Dalje je zbirka oblikovana stoljećima, a današnji oblik dobila je u Egiptu negdje oko 15. st. Okvir zbirci čini prva pripovijetka o caru Šahrijaru i njegovom bratu Šahzamanu. Ova dva brata, oba carevi, ţive svaki u svojoj carevini i rijetko se viĎaju. I kad je stariji Šahrijar odlučio da posjeti svoga brata, slučajno otkriva nevjeru svoje ţene i silno razočaran odluči da, oţenivši se svaki put ponovo, poslije prve bračne noći svoju mladu dade ubiti. Šeherezada, kći jednog uglednog stanovnika Bagdada, odluči da se lukavstvom spasi i da uz svoju sestru Dunjazadu, spasi sve djevojke čija je sudbina bila neizvjesna. Ona mu priča svake noći novu priču, ali tako da prije kraja uplete početak slijedeće priče i tako produţi sebi ţivot, jer car je zainteresiran za ishod njenog kazivanja. Pri tome joj pomaţe sestra Dunjazada koja se raspituje šta bi se moglo dogoditi njihovom novom junaku ili junakinji. To traje tisuću i jednu noć. Nakon toliko priča, i nakon što je prekinuo svoju praksu kaţnjavanja, car Šahrijar se ţeni Šeherezadom, a Dunjazadu udaje za svoga brata Šahzamana. Prema nekim suvremenim piscima, jezgru zbirke čini perzijska zbirka poznata kao Hezar efsene (Hiljadu priča). Njoj je opet kao osnova posluţila zbirka pripovjedaka iz indijske knjiţevnosti. Ne bi, dakle, bilo ništa neobično ako je osnov svih ovih priča indijski! Ali način kazivanja i duh svih ovih priča ipak je tipično arapski. Nomadi, čuvajući svoja stada koza, pustinjskih ovaca i deva, od oaze do oaze, u potrazi za ispašom, pod nebom koje je uvijek plavo, s ogromnim brojem zvijezda koje na takvom plavom nebu izgledaju još sjajnije i veće, s mjesecom čije su ih mijene uvijek iznova fascinirale, noću bi ispred svojih šatora, uz vatru ili bez nje, prepričavali sve što bi znali i što su oni u sličnim situacijama doţivljavali. Vrijeme u kojem nema nikakvog načina komuniciranja sem usmenih predanja moralo je raĎati sve te neobične priče od kojih su u svijetu najpoznatije ona o Ali-babi i četrdeset razbojnika, sedam priča o Simbadu moreplovcu, priča o Aladinovoj svjetiljci i neke druge. Svega čega taj nomad nije imao, dano je nekom junaku koji je, po pravilu, iskren, pošten,

21

hrabar i lijep. On, taj junak, mora proći mnogo nevolja i teškoća da bi mu se na kraju dalo ono što mu pripada. Obično su tu prisutni (čak veoma vaţni!) duhovi. Njih je raĎala mašta čovjeka koji je ţivio u prirodi i vezan je za nju jakim vezama. Za sve što nikako nije bilo moguće ostvariti običnom čovjeku, a treba mu, moguće je duhovima kojih ima dobrih i zlih. Tako se poznata teme – borba dobra i zla – vječna i neiscrpna, ponovo susreće u svakoj priči. Kad su europski narodi uspostavili bliţi kontakt s Arapima, a to je, naţalost, bilo vrijeme kolonijalnih osvajanja, upoznali su, izmeĎu ostalih znanstvenih i kulturnih dostignuća, i ovu zbirku pripovjedaka od koje su Francuzi 1704. izdali u svom prijevodu neke dijelove. Francuski su prijevodi prenošeni i na druge europske jezike. Kod nas su priče iz Tisuću i jedne noći prvi puta prevedene krajem 19. st. Čarobni konj Kralj je imao tri kćeri i jednog sina. Jednom u dvor doĎoše tri mudraca koja su donijela darove kako bi im car dozvolio da se oţene njegovim kćerima. Prvi mudrac donese pauna koji je kriještao svakih sat vremena. Poklon drugog mudraca bila je truba koja se mogla postaviti na vrata grada i zasvirati ako bi neprijatelj ušao u grad. Kad se uvjerio u efikasnost ovih darova, car dozvoli kćerima udaju. Treći mudrac donio je konja od slonove kosti i ebanovog drveta. Mudrac je rekao da taj konj moţe čovjeka nositi kud ovaj ţeli. Tada je istupio carev sin i zatraţio da isproba konja. Dozvoliše mu. Carević je, nakon što mu je mudrac rekao da pritisne neko dugme, odmah poletio. Na konju su inače bila dva – tri dugmeta koja su sluţila za upravljanje. Carević je ubrzo savladao voţnju te je mogao ići kud ţeli. Voţnja ga je toliko zanijela da je zaboravio da se vrati. Napokon je došao u neki grad na kraju kojega je bio dvorac. Taj dvorac bio je sagraĎen samo za princezu te kraljevine koja bi tu dolazila zajedno sa svojim pratiljama i eunuhom kad bi se ţeljela razonoditi. Baš taj dan, kad je carević letao okolo, princeza se zatekla u dvorcu. Eunuh, koji je bio zaduţen da udvaračima zabranjuje pristup princezi, stao je na put careviću, ali ga je ovaj svladao. Kad je došao sebi, eunuh je odmah pohitao tamošnjem caru i javio mu, prepavši se za svoju egzistenciju, da je neki div uzeo obličje princa te sad drţi carevu kćer zarobljenu. Car je odmah pohitao tamo. Robinje mu rekoše da ne znaju je li taj mladić čovjek ili div ali taj mladić im je tvrdio da ga šalje sam princezin otac. Carević, koji se za to vrijeme uveliko udvarao princezi, postavi caru ovaj uvjet: neka car sutra ujutro izvede svu svoju vojsku protiv njega. Ako ih uspije pobijediti, ima pravo uzeti princezu za ţenu. Car se, čuvši ovaj samoubilački prijedlog, sloţi s tim. Sutradan silna vojska iziĎe na

22

megdan a mladić, uzjahavši čudnog konja, odmagli ostavivši iza sebe zbunjene poglede vojnika. Careviću ipak bi ţao što je ostavio princezu. Vrativši se u očevu carevinu saznao je da je onaj mudrac zatvoren onda kad je on nestao. Vidjevši da mu je sin ţiv i zdrav, car pusti mudraca ali mu ne dade kćer za ţenu. To ovoga razbjesni i mudrac se zareče da će se osvetiti. Car zabrani sinu jahanje ovog ukletog konja. No u mladićevoj glavi slika princeze nije se mogla izbrisati. Zbog toga on ponovo krenu u princezin grad San'u. Princezu je zatekao uplakanu od ţalosti za njim. Kad ga je vidjela, obuzelo ju je veselje. Carević joj predlaţe da tajno pobjegne s njim. Ona pristaje. Kad su došli u prinčev kraj, mladić je zajedno s konjem ostavi na nekom perivoju dok on ne pripremi grad za njen dolazak. Dok je carević bio u gradu, kraj perivoja je naišao onaj srditi mudrac te, posluţivši se lukavstvom, oteo djevojku i odletio s njom daleko. Kad su konačno stupili na tlo nepoznate zemlje, opkoliše ih robovi ondašnjeg cara te ih odvedu gospodaru. Djevojka ispriča caru kako je ona princeza u dalekoj zemlji i kako ju je ovaj čovjek oteo. Vladar zatvori mudraca a djevojku i konja, o kojem nije znao ništa, uze k sebi. Carević je u meĎuvremenu saznao tko je oteo njegovu dragu i dao se u potragu. Nakon dugo lutanja, iz razgovora nekih ljudi ču kako spominju nekog mudraca, konja i ljepoticu. Informirao se gdje, šta, kako, i uputio se u carevu prijestolnicu. Kad je straţarima rekao da je iz Perzije, zemlje Kisra-a, oni mu rekoše da se i njihovom zatvoru nalazi jedan Perzijanac koji tvrdi da je liječnik. Mladić od straţara sazna čitavu storiju: car je zaljubljen u djevojku, djevojka je skrenula s uma, a mudrac je u zatvoru jer je ne moţe izliječiti. Kad je sutra izveden pred cara (car je svakog stranca podrobno ispitivao), mladić reče da se zove Hardţa, da je liječnik iz Perzije i da liječi sve bolesti, pogotovo one što se tiču uma. Car se obradova i zamoli ga da izliječi djevojku u koju je on zaljubljen. Pošto se uvjerio da su i konj i djevojka OK, i da je ona samo hinila ludilo da se riješi napornoga cara, mladić reče da djevojka i konj moraju biti na onom mjestu gdje su ih i našli jer je na tom mjestu u nju ušao zao duh. Zao duh će je napustiti kad stignu tamo. Car posluša. Kad se car, na mladićevo traţenje, s vojskom udaljio od djevojke, carević i djevojka naprosto su «šmugnuli» u mladićevu zemlju. Vjenčali su se a otac je konačno razbio konja koji je donio toliko uzbuĎenja u njegov ţivot. IzmeĎu princezinih i carevićevih zemalja razvili su se dobri odnosi.

23