05. J.K. Rowling - Harry Potter I Red Feniksa (1)

HARRY POTTER I RED FENIKSA

GLAVA PRVA Dementni Dudley                                           Dosad najtopliji dan ljeta polako se primicao kraju, a među velikim, kockastim kućama u Kalininu prilazu vladala je sanjiva tišina. Automobili parkirani na kolnim prilazima ispred kuća nisu, kao obično, blistali od čistoće - prekrivala ih je gusta prašina. Budući da je polijevanje šmrkovima bilo zabranjeno zbog suše, nekoć smaragdnozeleni travnjaci sparušili su se i požutjeli. Lišeni omiljenih razbibriga poput pranja automobila i košnje trave, stanovnici Kalinina prilaza zavukli su se u zaklon svojih hladovitih kuća, nadajući se da će široko otvorenim prozorima odnekuda domamiti povjetarac. Vani je bio samo jedan dječak tinejdžerske dobi, ispružen na leđima u cvjetnoj gredici ispred kućnog broja četiri.   Bio je to mršavi, crnokosi dječak s naočalama. Izgledao je ispijeno i pomalo nezdravo, kao da je u kratkom vremenu naglo izrastao. Nosio je poderane, prljave traperice, vrećastu, ispranu majicu i tenisice s napola odlijepljenim potplatima. Pojava Harryja Pottera nije pobuđivala simpatije kod njegovih susjeda, mahom poklonika ideje da bi neurednost trebalo kažnjavati zakonom, no te je večeri veliki grm hortenzije jamčio da će ostati nevidljiv prolaznicima. U stvari, čak bi ga i tetak Vernon ili teta Petunija mogli primijetiti samo da gurnu glavu kroz prozor u dnevnoj sobi i zagledaju se ravno u cvjetnu gredicu ispod vlastitog prozora.   Sve u svemu, Harry je smatrao da za izbor skloništa zaslužuje najtoplije čestitke. Nije, doduše, pretjerano uživao u ležanju na vrućoj, skorenoj zemlji, ali bar nije morao trpjeti ničije bijesne poglede, glasno škrgutanje zubima, od kojeg nije mogao pratiti vijesti, ili otrovna pitanja kojima su ga zasipali svaki put kad bi pokušao sjesti u dnevnu sobu da zajedno s tetom i tetkom gleda televiziju.    Ta misao kao da je kroz otvoreni prozor ulepršala u sobu jer je Vernon Dursley, Harryjev tetak, najednom progovorio.   "Drago mi je što vidim da nam se mali prestao plesti pod nogama. Gdje je on uopće?"   "Ne znam", nezainteresirano odvrati teta Petunija. "Nije u kući." Ujak Vernon zagunđa.   "Gledam vijesti..." reče on prezirnim glasom. "Da mi je znati što stvarno smjera. Kao da normalne dečke zanimaju vijesti - Dudley nema pojma što se događa; vjerojatno ne zna ni tko nam je trenutno premijer! Uostalom, na našim vijestima ionako ne bi spomenuli ništa o njegovima..."   "Vernon, psst!" prekine ga teta Petunija. "Prozor je otvoren!" "Joj... tako je... oprosti, dušo."   Dursleyjevi su ušutjeli. Harry je slušao reklamu za žitne pahuljice s voćem i mekinjama i promatrao kako mimo njega polako prolazi stara gospođa Figg, trknuta ljubiteljica mačaka iz obližnje Aleje glicinija. Mrštila se i nešto si mrmljala u bradu. Harry je bio vrlo sretan što se sakrio iza grma, jer ga je gospođa Figg u posljednje vrijeme pozivala na čaj svaki put kad bi ga srela na ulici. Zamaknula je za ugao i nestala s vidika. Kroz prozor je opet dolelujao glas tetka Vernona.   "Dudlić je kod nekoga na čaju?"   "Kod Polkissovih", raznježeno odvrati teta Petunija. "Ima tako puno prijatelja i tako je popularan..."   Harryju nije bilo lako zatomiti prezirno frktanje. Dursleyjeve je što se tiče Dudleyja stvarno krasila bezgranična glupost. Nasjeli su na sve njegove priglupe laži o tome kako svake večeri za vrijeme ljetnih praznika ide na čaj kod drugog člana svog društva. Harry je pouzdano znao da Dudley ne ide ni na kakve

čajanke, nego da zajedno sa svojom bandom svake večeri stvara štetu po parku, puši po uličnim uglovima i kamenjem gađa automobile i djecu koja mu se nađu na putu. Harry je mogao osobno posvjedočiti o svim tim aktivnostima jer je svake večeri i sam šetao po Little Whingingu; zapravo, veći dio praznika proveo je tumarajući ulicama i kradući novine iz usputnih kanti za smeće.   Do ušiju su mu doprli prvi taktovi glazbe kojom počinju večernje vijesti i želudac mu se preokrenuo. Čeka već mjesec dana. Možda večeras napokon nešto sazna.   "Zračne luke zagušio je rekordan broj turista koji ne mogu nastaviti putovanje jer španjolski teretni radnici već dva tjedna odbijaju vratiti se na posao..."   "Ja bih ih poslao na doživotnu siestu", osorni glas tetka Vernona prekrio je kraj spikerove rečenice, ali ona ionako nije bila važna: vani, u cvjetnoj gredici, Harry je osjetio da mu se želudac smiruje. Da se išta dogodilo, to bi sigurno objavili kao prvu vijest; smrt i razaranje bili su važniji od turista koji su zapeli u prometu.   Izdahnuo je, dugo i polagano, zagledavši se u intenzivno plavo nebo. Svaki je dan ovog ljeta bio isti: napetost, iščekivanje, privremeno olakšanje, a poslije njega novi rast napetosti... i uvijek isto pitanje, koje se iz dana u dan sve više nametalo - zašto se još ništa nije dogodilo.   Ipak je nastavio slušati vijesti, bojeći se da mu ne promakne neka sitnica, nešto što bezjaci ne bi znali prepoznati - možda neki neobjašnjivi nestanak ili neobična nezgoda... ali nakon vijesti o štrajku teretnih radnika uslijedili su prilozi o suši u jugoistočnom dijelu zemlje ("Nadam se da ovo sluša i ovaj do nas!" zaurlao je tetak Vernon. "On i njegove prskalice u tri ujutro!"), o helikopteru koji se zamalo srušio na polje u Surreyju, o razvodu slavne glumice od njezina podjednako slavnog muža ("Kao da nas zanimaju njihove prljave aferice", puhnula je teta Petunija, koja je inače dotičnu aferu opsesivno pratila u svim časopisima do kojih su njezine koštunjave ruke mogle doći).   Večernje nebo poprimilo je boju plamena i Harry je zatvorio oči. Spiker je govorio: "... iza kraj, papiga Bungy ovog se ljeta dosjetila novom načinu da se rashladi. Bungy, inače stanovnica Pet pera u Barnsleyju, naučila je skijati na vodi! Više o tome reći će nam Mary Dorkins."   Harry je otvorio oči. Ako posežu za pričama o papigama koje skijaju na vodi, znači da im je stvarno ponestalo vijesti vrijednih pozornosti. Oprezno se okrenuo na trbuh i uspravio na ruke i noge, s namjerom da se provuče ispod prozora.   Prešao je oko pet centimetara kad se munjevitom brzinom zbilo nekoliko stvari.   Snenu tišinu proparao je glasan, prodoran prasak sličan hicu iz pištolja; ispod parkiranog automobila izletjela je mačka i nestala s vidika; u dnevnoj sobi Dursleyjevih odjeknuli su vrisak, glasna psovka i lom porculana. Nadajući se da je to znak na koji je čekao, Harry je skočio na noge i iz traperica izvukao tanki drveni štapić kao da je riječ o maču - ali kad se pokušao uspraviti do pune visine, tjemenom je udario o otvoreni prozor Dursleyjevih. Uslijedio je tresak zbog kojeg je teta Petunija vrisnula još prodornije nego maloprije.   Harry je imao osjećaj da mu se glava raspuknula nadvoje. Zaljuljao se, očiju punih suza, upirući se da vidi iz kojeg je smjera na ulici dopro onaj prvi prasak. No tek što se onako ošamućen uspravio, iz prozora su se ispružile dvije velike, crvenoljubičaste šake i čvrsto ga stisnule oko vrata.   "Spremi... ga!" zareži tetak Vernon u Harryjevo uho. "Iste sekunde! Dok... još... nitko... nije... primijetio!"   "Pusti... me!" sopćući odvrati Harry. Borba je potrajala nekoliko sekundi. Harry je lijevom rukom pokušavao maknuti tetkove kobasičaste prste, dok je u desnoj ruci stezao podignuti štapić. Kad je u jednom trenutku u glavi osjetio osobito jak bol, tetak Vernon je zacvilio i otpustio stisak, kao da ga je

stresla struja. Činilo se da kroz njegova nećaka struji neka nevidljiva sila zbog koje ga nije bilo moguće držati.   Dok je pokušavao doći do daha, Harry je poletio naprijed i pao na grm hortenzije. Uspravio se i počeo pozorno motriti okolicu. Nije mogao ustanoviti što je izazvalo onaj glasni prasak, no ugledao je kako kroz nekoliko obližnjih prozora proviruju lica. Užurbano je spremio čarobni štapić natrag u traperice, nastojeći ostaviti dojam posvemašnje nedužnosti.   "Kakva krasna večer!" vikne tetak Vernon, mašući gospođi s broja sedam na drugoj strani ulice, koja ih je strijeljala pogledom iza mrežastih zavjesa. "Ma jeste li čuli kako je maloprije prasnuo onaj auspuh? Isprepadao je Petuniju i mene na mrtvo ime!"   Nastavio se smiješiti groznim, maničnim smijehom dok se svi znatiželjni susjedi nisu povukli sa svojih prozora. Zatim je smiješak prerastao u grimasu bijesa. Prstom je pozvao Harryja da mu se približi.   Harry je prišao nekoliko koraka bliže, pažljivo se zaustavljajući neposredno prije točke u kojoj bi ispružene ruke tetka Vernona mogle nastaviti s davljenjem.   "Kog ti to vraga izvodiš, mali?" upita tetak Vernon promuklim glasom koji je podrhtavao od gnjeva.   "Ja nešto izvodim?" hladno upita Harry. Nastavio je pogledavati i lijevu i desnu stranu ulice. Još uvijek se nadao da će negdje ugledati osobu koja je izazvala prasak.   "Digao si buku kao da pucaš iz startnog pištolja i to baš ispred naše..."   "Nisam ja digao nikakvu buku", odlučno odvrati Harry.   Pokraj širokog, tamnocrvenog lica tetka Vernona pojavilo se mršavo, konjski izduženo lice tete Petunije. Izgledala je bijesna kao ris.   "Zašto si se motao ispod našeg prozora?"   "Da... da, dobro pitanje, Petunija! Što si radio ispod našeg prozora, mali?"   "Slušao sam vijesti", rezignirano odgovori Harry.    Teta i tetak zgranuto su se pogledali.   "Slušao si vijesti! Opet?"   "Pa, znate, svaki dan su drugačije", pripomene Harry.   "Ne mudruj, mali! Hoću znati što stvarno radiš... i poštedi me tih gluposti o slušanju vijesti! Znaš ti jako dobro da se tvoji..."   "Oprezno, Vernone!" šapne teta Petunija, na što je tetak Vernon tako prigušio glas da ga je Harry jedva čuo. "... da se tvoji ne pojavljuju na našim vijestima!"   "To vi mislite", reče Harry.    Dursleyjevi su ga nekoliko sekundi promatrali iskolačenim očima, a onda je teta Petunija rekla: "Ti si pokvareni mali lažljivac. Što ti donose sve one..." - tu je i ona tako spustila glas da joj je Harry sljedeću riječ morao čitati s usana - "sove, ako ne vijesti?"

  "Aha!" slavodobitno šapne tetak Vernon. "Da te sad vidim! Kao da ne znamo da sve vijesti dobivaš od tih smrdljivih ptičurina!"   Harry se malo kolebao. Nije mu bilo lako ovaj put reći istinu, iako njegovi teta i tetak nisu ni slutili koliko mu teško pada to što mora priznati.   "Ne... ne dobivam vijesti od sova", reče bezbojnim glasom.   "Ne vjerujem ti", smjesta odvrati teta Petunija.   "A ni ja", žestoko doda tetak Vernon.   "Znamo da spremaš nešto sumnjivo", reče teta Petunija.   "Nismo mi glupi, znaš!" reče tetak Vernon.   "E, to mi je stvarno novost", odbrusi Harry, u kojem je sve ključalo. Ne čekajući da ga Dursleyjevi zovnu natrag, okrenuo se na peti, prešao travnjak pred kućom, prekoračio niski vrtni zidić i dugim se korakom otputio niz ulicu.   Znao je da si je samo stvorio nove probleme. Kasnije će se morati suočiti s tetom i tetkom i platiti za ispad, ali trenutno mu to jednostavno nije bilo važno; mučile su ga važnije brige.   Harry je bio uvjeren da je do praska došlo zbog nečije aparacije ili dezaparacije. Isti je zvuk pratio svaki nagli nestanak kućnog vilenjaka Dobbyja. Zar je moguće da je Dobby tu, u Kalininu prilazu? Što ako ga i sad prati? Čim je to pomislio, okrenuo se i zagledao u ulicu, no koliko je mogao vidjeti, bila je posve pusta, a Harry je bio siguran da Dobby ne zna kako se postaje nevidljiv.   Nastavio je hodati, gotovo i ne gledajući kuda ide. U posljednje se vrijeme toliko nahodao po okolnim ulicama da su ga noge automatski nosile prema omiljenim mjestima. Nakon svakih nekoliko koraka bacio bi pogled preko ramena. Dok je ranije ležao među umirućim begonijama tete Petunije, u njegovoj se blizini pojavila osoba s darom za magiju. Bio je siguran u to. Ali zašto mu se ta osoba nije obratila, zašto nije stupila u kontakt s njim, zašto se sad skriva?   Kad je njegov osjećaj frustriranosti dosegao vrhunac, počeo se kolebati.   Možda prasak ipak nije izazvalo magično djelovanje. Možda je Harry tako očajnički čeznuo za bilo kakvim, pa i najmanjim, znakom iz svijeta kojem je doista pripadao da više nije bio u stanju normalno reagirati na savršeno uobičajene zvukove. Zar je zaista mogao bez ikakve sumnje ustvrditi da nije čuo kako se razbija nešto u susjedovoj kući?   U želucu je osjetio neku tupu malaksalost i u hipu ga je opet preplavio osjećaj beznađa koji ga je proganjao cijeloga ljeta.   Sutra će ga u pet sati ujutro probuditi budilica da sovi koja mu dostavlja Dnevni prorok plati novi broj no je li daljnje kupovanje novina uopće imalo smisla? U posljednje vrijeme Harry bi samo pogledom preletio naslovnu stranicu i odustao od čitanja. Kad kreteni koji uređuju Dnevni prorok shvate da se Voldemort vratio, to će im biti glavna, a ujedno i jedina vijest koja će Harryja uopće zanimati.   Bude li imao sreće, pristići će i sove s pismima njegovih najboljih prijatelja, Rona i Hermione, ali odavno je izgubio nadu da će u njima pročitati ikakve novosti.   Jasno, ne možemo ti puno reći o Znaš-već-kome... Upozorili su nas da ne spominjemo važne stvari jer

pisma uvijek mogu zalutati... Prilično smo zauzeti, ali ne smijemo ti pisati o pojedinostima... Svašta se događa, ispričat ćemo ti kad se opet vidimo...   Ali kad su ga to oni mislili opet vidjeti? Činilo se da se nitko ne trudi odrediti konkretan datum. Hermiona mu je u rođendansku čestitku našvrljala Mislim da ćemo se uskoro vidjeti, ali kako ona definira uskoro! Koliko je Harry uspio dokučiti iz neodređenih migova u njihovim pismima, Hermiona i Ron bili su na istom mjestu, vjerojatno u kući Ronovih roditelja. Izjedala ga je pomisao da se oni odlično zabavljaju u Jazbini dok on čami u Kalininu prilazu. U stvari, bio je tako ljut na njih da je bez otvaranja bacio dvije bombonijere s pralinama iz "Medičarnice" koje su mu poslali za rođendan. Taj je potez brzo zažalio jer mu je iste večeri teta Petunija za večeru servirala sparušenu salatu.   I čime su to Ron i Hermiona tako zauzeti? Zašto on, Harry, nije zauzet? Pa zar nije dokazao da se može nositi sa znatno ozbiljnijim stvarima od njih dvoje? Zar su svi zaboravili što je učinio? Nije li se on našao na onome groblju i gledao kako ubijaju Cedrica, nisu li njega zavezali za nadgrobnu ploču i zamalo ubili?   Ne misli na to, prekorio se Harry već stoti put tog ljeta. Groblje se stalno pojavljivalo u njegovim noćnim morama - nije o njemu morao razmišljati i u budnom stanju.   Zamaknuo je za ugao i ušao u Magnolijin vijenac; na pola puta kroz ulicu prošao je mimo uskog prolaza između ograde i garaže. Na tom je mjestu prvi put vidio svog kuma. Za Siriusa je bar mogao reći da razumije kako mu je. Pisma su mu, doduše, kao i Ronova i Hermionina, bila lišena konkretnih vijesti, ali bar ga nije mučio nejasnim nagovještajima, nego ga je pokušavao upozoriti i utješiti: Znam da ti sve ovo teško pada... Pazi što radiš i sve će biti u redu... Budi oprezan, ne poduzimaj ništa nepromišljeno...   Pa, pomisli Harry, skrećući iz Magnolijina vijenca na Magnolijinu cestu i idući prema sve mračnijem parku, poslušao je (općenito gledajući) Siriusov savjet. Ako ništa drugo, bar je odolio iskušenju da sveže kovčeg na metlu i na svoju ruku odleti u Jazbinu. U stvari, Harry je vjerovao da mu je ponašanje za svaku pohvalu s obzirom na količinu nemoći i bijesa koja se u njemu nakupila zato što već tako dugo boravi u Kalininu prilazu i što je spao na skrivanje po cvjetnim gredicama u potrazi za bilo kakvom naznakom o aktivnostima lorda Voldemorta. Ipak, osjećao je stanovitu gorčinu što mu lekcije o opreznom ponašanju dijeli čovjek čija biografija uključuje dvanaestogodišnje robijanje u čarobnjačkom zatvoru Azkabanu, bijeg iz spomenutog zatvora, pokušaj da počini umorstvo zbog kojeg je i završio u zatvoru, te novi bijeg, i to ovaj put na ukradenom hipogrifu.   Harry je preskočio zaključana vrata parka i nastavio put po sasušenoj travi. Park je, kao i okolne ulice, bio posve pust. Dospjevši do ljuljački, klonuo je na jedinu koja još nije postala žrtvom Dudleyja i njegovih prijatelja, omotao ruku oko lanca i potišteno se zagledao u tlo. Neće se moći ponovo sakriti u cvjetnoj gredici Durslevjevih. Sutra će se morati domisliti nekom novom načinu slušanja vijesti. U međuvremenu mu se smiješila samo još jedna nemirna, neugodna noć. Čak i kad bi uspio nekim čudom izbjeći noćne more o Cedricu, opsjedali su ga uznemirujući snovi o dugim, mračnim hodnicima koji svi odreda završavaju zidom ili zaključanim vratima. Nagađao je da se upravo zbog njih i na javi osjećao kao da je u klopci. Često je osjećao neugodno probadanje u starom ožiljku, ali nije se zavaravao da bi tom viješću mogao pobuditi zanimanje Rona, Hermione ili Siriusa. U prošlosti je bol u ožiljku služila kao upozorenje da Voldemortova moć opet raste, ali budući da se Voldemort u međuvremenu vratio u život, vjerojatno bi samo zaključili da je povećana osjetljivost ožiljka normalna pojava... i da nema razloga za brigu... to je ionako jučerašnja vijest...   Osjetio je kako u njemu buja ogorčenost zbog tolike nepravde. Najradije bi zavijao od bijesa. Da nije bilo njega, nitko ne bi ni znao da se Voldemort vratio! A za nagradu su ga ostavili da puna četiri tjedna trune u Little Whingingu, posve odsječen od magičnog svijeta. Sveli su ga na čučanje među umirućim begonijama i prisluškivanje vijesti o papigama koje skijaju na vodi! Kako ga je Dumbledore mogao tako lako zaboraviti? Zašto su Ron i Hermiona zajedno, a njega nisu pozvali? Koliko će dugo morati trpjeti Siriusove savjete da ništa ne poduzima i bude dobar dečko ili odolijevati napasti da napiše pismo glupom Dnevnom proroku u kojem će im napomenuti da se Voldemort vratio među žive? U Harryjevoj glavi sve

se uskovitlalo od bijesnih misli, a utroba mu se uvijala od jarosti dok se oko njega spuštala sparna, baršunasta noć. Zrak je otežao od mirisa tople, suhe trave. Jedini zvuk koji je dopirao do njega bilo je potmulo brujanje prometa na cesti iza ograde parka.   Nije znao koliko je vremena proveo sjedeći na ljuljački, kad ga je iz misli prenuo zvuk glasova. Podigao je pogled. Magličasti sjaj svjetiljki iz okolnih ulica bio je dovoljno jak da ocrta obrise skupine dječaka koji su hodali kroz park. Jedan je na sav glas pjevao nekakvu prostačku pjesmu. Drugi su se smijali. Nekoliko ih je pred sobom guralo skupe trkaće bicikle, uz prigušeno škripanje kotača.   Harry ih je odmah prepoznao. Na čelu je nedvojbeno bio njegov bratić Dudley Dursley, koji se polako vraćao kući u pratnji svoje odane bande.   Dudley je bio krupniji no ikad, ali stroga dijeta koja je potrajala godinu dana i otkriće novog talenta doveli su do vidljive promjene u njegovu tjelesnom izgledu. Kao što je tetak Vernon presretno govorio svima koji su ga htjeli slušati, Dudley je nedavno postao juniorski boksački prvak teške kategorije za sve škole u jugoistočnoj regiji. "Plemeniti sport", kako ga je opisivao tetak Vernon, Dudleyja je učinio još opasnijim nego što se Harryju činio u njihovim osnovnoškolskim danima, kad je redovito igrao ulogu prve Dudleyjeve boksačke vreće. Harryja njegov bratić više nije nimalo plašio, ali ipak nije vjerovao da je to što je Dudley naučio udarati jače i s velikom preciznošću ikakav razlog za slavlje. Sva djeca iz susjedstva smrtno su ga se bojala - čak ni "onaj mali Potter" nije u njima izazivao toliki strah, iako su ih svi upozoravali da je Harry okorjeli huligan i da pohađa Popravni dom svetog Brutusa za nepopravljive dječake.   Harry je promatrao kako tamne prilike hodaju po travi i zapitao se koga su noćas mlatili. Osvrnite se malo oko sebe... mislio je Harry, gledajući ih. Hajde... osvrnite se... sjedim ovdje sam kao prst... napadnite malo mene...   Da ga Dudleyjevi prijatelji ugledaju kako tu sjedi, sigurno bi se odmah okomili na njega, a što bi onda učinio Dudley? S jedne strane, ne bi se htio osramotiti pred svojom bandom, ali, s druge strane, zbog prevelikog straha ne bi se ni usudio učiniti išta što bi moglo isprovocirati Harryja... baš bi bilo zabavno gledati Dudleyjevu dilemu, izazivati ga, zuriti u njega dok se on ne usuđuje uzvratiti... a ako ga netko od ostalih pokuša napasti, bio je spreman - imao je svoj čarobni štapić. Neka samo pokušaju... on bi sretno dočekao mogućnost da se iskali na dječacima koji su mu svojevremeno zagorčavali život.   Ali nisu se okrenuli niti ga primijetili, brzo se približavajući ogradi. Harry se odupro iskušenju da im nešto dovikne... ne bi bilo pametno tražiti kavgu... a zabranjeno mu je i koristiti se magijom... neće se valjda opet izložiti opasnosti od izbacivanja iz škole.   Glasovi Dudleyjeve bande zamrli su u daljini; odmakli su niz Magnolijinu cestu i izgubili se s vidika.   Eto, Siriuse, sumorno pomisli Harry. Ništa nepromišljeno. Bio sam dobar. Sve suprotno od onoga što bi ti učinio.   Ustao je i protegnuo se. Teta Petunija i tetak Vernon vjerovali su da dopušteni izlazak traje do bilo kojeg doba koje Dudley odabere za povratak kući. Sve nakon toga smatralo se kašnjenjem. Tetak Vernon zaprijetio je da će zaključati Harryja u šupu dođe li ikad ponovo kući poslije Dudleyja, pa je Harry zatomio zijevanje i, jednako namrgođen kao ranije, krenuo prema izlazu iz parka.   Magnolijina cesta je kao i Kalinin prilaz obilovala velikim, urednim kućama savršeno odnjegovanih travnjaka, čiji su krupni, uredni vlasnici vozili vrlo čiste automobile slične tetkovu. Harryju je Little Whinging bio draži noću, kad su se zastrti prozori pretvarali u raznobojne mrlje koje su blistale u tami i kad nije bilo opasnosti da će prolazeći pokraj kućevlasnika morati slušati kako s negodovanjem mrmljaju da Harry izgleda kao "delinkvent". Hodao je brzo pa je prešavši otprilike pola puta na Magnolijinoj cesti opet ugledao Dudleyjevu bandu; opraštali su se kod skretanja u Magnolijin vijenac. Harry je zašao u

sjenu velikog jorgovana i čekao svoj trenutak.   "... skvičao je kao prase, zar ne?" reče Malcolm uz grohotan smijeh ostalih.   "Fino si upotrijebio desni kroše, Veliki De", dometne Piers.   "Sutra se nađemo u isto vrijeme?" upita Dudley.   "Kod mene, starci mi neće biti doma", reče Gordon.   "Vidimo se", pozdravi ih Dudley.   "Bok, Dud!"   "Vidimo se, Veliki De!"   Harry je pričekao da se ostatak bande udalji i tek je onda krenuo. Kad su im glasovi opet zamrli, skrenuo je u Magnolijin vijenac. Hodao je vrlo brzo i uskoro se dovoljno približio Dudleyju da ga može pozvati. On je pak šetao bez žurbe, pjevušeći bez ikakva znaka muzikalnosti.   "Hej, Veliki De!"    Dudley se osvrne.   "Oh", progunđa on. "To si ti."   "Pa, otkad te zovu Veliki De?" upita Harry.   "Zaveži", zareži Dudley i okrene se od njega.   "Nadimak ti je baš super", reče Harry, smješkajući se podrugljivo i držeći korak s bratićem. "Ali za mene ćeš uvijek biti Mucica Ducica."   "Rekao sam, ZAVEŽI!" procijedi Dudley, stisnuvši ruke slične šunkama u šake.   "Zar dečki ne znaju kako te zove mama?" "Začepi tu gubicu."   "Njoj ne govoriš da začepi gubicu. A što je s 'Krafnicom' i 'Dudi-Dudijem', smijem li njih koristiti?"   Dudley nije ništa rekao. Činilo se da svu raspoloživu samokontrolu troši na napor da ne udari Harryja.   "Pa, koga si večeras mlatio?" upita Harry. Nije se više smješkao. "Nekog novog desetogodišnjaka? Znam da si Marka Evansa sredio preksinoć..."   "Sam je to tražio", zareži Dudley.   "Ma nemoj?"   "Bio je bezobrazan."   "Stvarno? Je li ti rekao da izgledaš kao svinja koju su naučili hodati na dvije noge? Jer to nije bezobrazno, Dud, to je točno."  

Dudleyjeva se vilica nekontrolirano trzala. Harry je beskrajno uživao u spoznaji da je razbjesnio Dudleyja; osjećao je kao da svu frustraciju ulijeva u bratića, svoj jedini ispušni ventil.   Skrenuli su udesno, u uski prolaz u kojem je Harry prvi put vidio Siriusa i kojim su mogli skratiti put do Aleje glicinija. Prolaz je bio pust i znatno mračniji od ulica koje je spajao jer u njemu nije bilo javne rasvjete. Zvuk njihovih koraka s jedne su strane upijali zidovi garaže, a s druge visoka ograda.   "Misliš da si velika faca zato što nosiš tu stvar, je li?" progovori Dudley nakon nekoliko sekundi.   "Koju stvar?"   "Tu... tu stvar koju skrivaš." Harry se opet podrugljivo nasmiješi.   "Pa ti si pametniji nego što izgledaš, Dud. Doduše, da ti mozak odgovara izgledu, ne bi mogao istovremeno hodati i govoriti."   Harry izvuče štapić. Vidio je da ga Dudley pogledava krajičkom oka.   "Ne smiješ", smjesta reče Dudley. "Znam da ne smiješ. Izbacili bi te iz one tvoje škole za nakaze."   "Kako znaš da nisu promijenili pravila, Veliki De?"   "Nisu", reče Dudley, iako nije zvučao kao da je sasvim siguran u to.     Harry se tiho nasmije.   "Nemaš ti petlje potući se sa mnom bez te stvari, zar ne?" zareži Dudley.   "Za razliku od tebe koji trebaš četiri pajdaša iza sebe da bi mogao pretući desetogodišnje dijete. Znaš onu boksačku titulu o kojoj stalno laješ? Koliko je tvom protivniku bilo godina? Sedam? Osam?"   "Za tvoju informaciju - šesnaest," zareži Dudley, "i kad sam završio s njim još je dvadeset minuta ležao u nesvijesti, a bio je dvaput teži od tebe. Vidjet ćeš ti svoje kad kažem tati da si izvukao tu stvar..."   "Znači, otrčat ćeš tatici, je li? Pa zar je moguće da se njegov dražesni boksački prvak boji groznog Harryjeva štapića?"   "Da si bar tako hrabar po noći", s podsmijehom će Dudley.   "Ovo je noć, Dudliću. To ti je izraz kojim se koristimo kad se sve ovako zamrači."   "Mislio sam kad si u krevetu!" zareži Dudley.   Prestao je hodati. Harry se također zaustavio i zagledao u bratića.   Jedva je uspijevao nazreti Dudleyjevo lice, ali činilo mu se da na njemu vidi neobično slavodobitan izraz.   "Što ti to znači, da sam bar hrabar kad sam u krevetu?" upita Harry, posve zbunjen. "A čega bih se trebao bojati, jastuka?"   "Čuo sam te sinoć", reče Dudley kao bez daha. "Pričao si u snu. Jecao si."   "Što ti to znači?" ponovi Harry, iako je ovaj put osjetio led u želucu. Prošle je noći sanjao da je opet na

groblju.   Dudley se oporo nasmijao i progovorio visokim, plačljivim glasom.   '"Nemoj ubiti Cedrica! Nemoj ubiti Cedrica!' Tko ti je Cedric -dečko?"   "Ja... lažeš", automatski odvrati Harry. Ali usta su mu se osušila. Znao je da Dudley ne laže - kako bi inače znao za Cedrica.   "Tata! Pomozi mi, tata! Ubit će me, tata! Buhuhu!" "Zaveži", tiho će Harry. "Zaveži, Dudley, upozoravam te!"   "'Dođi i pomozi mi, tata! Mama, dođi i pomozi mi! Ubio je Cedrica! Tata, pomozi mi! On će me...' Ne okreći tu stvar prema meni!"   Dudley se priljubio uza zid u prolazu. Harry je uperio štapić točno u Dudleyjevo srce. Osjetio je kako mu kroz žile kulja mržnja prema Dudleyju koja se nakupljala četrnaest godina - umirao je želje da ga napadne, da ga urekne tako temeljito da bi kući odgmizao u obličju kukca, lišen dara govora, s ticalima na glavi...   "Da to više nikad nisi spomenuo", zareži Harry. "Jesi li me razumio?"   "Okreni tu stvar od mene!"  "Pitao sam, jesi li me razumio?"  "Okreni to od mene!"  "JESI LI ME RAZUMIO?"  "MAKNI TO OD..."   Dudley je izdahnuo, čudno i uzdrhtalo, kao da ga je netko polio ledenom vodom.   Noć se naglo promijenila. Zvijezdama posuto tamnoplavo nebo odjednom se posve zacrnjelo i ostalo bez svih izvora svjetlosti - nije više bilo ni zvijezda, ni mjeseca, ni mutnih svjetala na oba kraja uskog prolaza. Udaljeno brujanje automobila i šuštanje drveća sasvim je utihnulo. Topli večernji zrak odjednom je zamijenila hladnoća koja je prodirala u kosti. Okružila ih je potpuna, neprobojna tama bez zvukova, kao da je neka divovska ruka preko cijelog prolaza prebacila debeli, ledeni plašt i lišila ih vida.   Harry je na trenutak pomislio da je, unatoč tome što se nastojao svladati, nehotice izveo nekakvu čaroliju - onda se prestao oslanjati samo na osjetila i uključio i zdrav razum - pa se sjetio da nije u stanju ugasiti zvijezde. Okretao je glavu amo-tamo, pokušavajući nazreti bar nešto, ali tama mu je pritiskala oči poput perolakog vela.   U Harryjevu uhu odjekne prestravljeni Dudleyjev glas. "Š-što to r-radiš? P-prestani!"  "Ništa ne radim! Zaveži i ne miči se!"  "Ne vidim! Oslijepio sam! Ja..."  "Rekao sam ti da zavežeš!"   Ukipivši se na mjestu, Harry je micao nevidećim očima lijevo i desno. Zbog jake hladnoće drhtao je od glave od pete; koža na rukama mu se naježila, a dlačice se na zatiljku nakostriješile. Raširio je oči što je više mogao i slijepo zurio oko sebe, bez ikakva rezultata.   To je nemoguće... nije moguće da su ovdje... ne u Little Whingingu... naćulio je uši... znao je da će ih začuti prije nego što ih ugleda...  

"R-reći ću te tati!" cvilio je Dudley. "G-gdje si? Što r-rad...?" "Daj zaveži već jednom!" sikne Harry. "Pokušavam sluš..." Ušutio je. Ono što je čuo potvrdilo je njegova strahovanja.   U prolazu je osim njih bio još netko, dišući dugim, promuklim udisajima sličnijima hropcu. Drhteći na ledenom zraku, Harry je osjetio kako ga prožima strava.   "P-prestani! Prekini! U-udarit ću te, časna riječ!"   "Dudley, zave..."   TRES.   Harryjevu glavu pogodila je šaka, takvom silinom da ga je podigla s tla. Pred očima mu zatreperiše bijele iskrice. Drugi put u sat vremena Harry je imao osjećaj da mu se glava raspuknula na dva dijela. U sljedećem trenutku stropoštao se na tlo, a štapić mu je ispao iz ruke.   "Dudley, kretenčino jedna!" zaurla Harry. Sa suzama boli u očima, podigao se na ruke i noge i počeo mahnito opipavati mračno tlo. Čuo je kako se Dudley posrćući udaljava, sudara s ogradom na jednoj strani prolaza, gubi ravnotežu.   "DUDLEY, VRATI SE! TRČIŠ RAVNO PREMA NJEMU!"   Prolomio se jeziv, kreštav vrisak i Dudleyjevi koraci se zaustaviše. U isto vrijeme Harry je na leđima osjetio podmuklu hladnoću koja je mogla značiti samo jedno. Došla su bar dvojica.   "DUDLEY, NE OTVARAJ USTA! RADI ŠTO HOĆEŠ, ALI NE OTVARAJ USTA! Štapić!" mrmljao je Harry uspaničeno, dok su mu prsti prelijetali tlo poput paukovih nogu. "Gdje je... štapić... ma daj... lumos!"   Zapovijed je izgovorio automatski, jer mu je za potragu očajnički trebalo svjetlo. S olakšanjem i nevjericom ugledao je bljesak nekoliko centimetara od svoje ruke - vrh štapića se upalio. Harry je ščepao štapić, žurno se osovio na noge i okrenuo.    Želudac mu se okrenuo od gađenja.   Prema njemu je bez zastajkivanja klizila visoka prilika u kukuljici, Icbdeći iznad tla. Halja joj je zakrivala noge i lice. Činilo se da se čak i tako, u pokretu, hrani noćnom tamom oko sebe.   Zateturavši unatrag, Harry je podigao štapić.  "Expecto patronum!"   Iz vrha štapića izletio je oblačić srebrnaste pare i dementor je usporio. No čarolija nije upalila; zaplećući se o vlastite noge, Harry se nastavio povlačiti. U glavi mu se sve zamaglilo od panike... usredotoči se...   Iz rukava dementorove halje izvirile su dvije sive, sluzave, krastave ruke i posegnule za njim. Harryju poče šumiti u ušima.  "Expecto patronum!"   Glas mu je zvučao prigušeno i udaljeno. Iz štapića je izašao novi oblačić srebrnaste pare, još slabiji od prvog - više je neće moći ponoviti, neće moći izvesti čaroliju.   U mislima mu je odjeknuo smijeh, kreštav i prodoran... osjećao je kako mu se pluća ispunjavaju dementorovim trulim zadahom, ledenim poput smrti, kako tone... misli... na nešto što te raduje...  

Ali u njemu više nije bilo radosti... grlo su mu stezali dementorovi ledeni prsti - onaj prodorni smijeh bio je sve jači, a u glavi je začuo glas: "Pokloni se smrti, Harry... možda čak bude i bezbolno. .. ne bih znao... nikad nisam umro... "    Više nikad neće vidjeti Rona i Hermionu...   Odjednom je, još se boreći za dah, u svijesti jasno vidio njihova lica.   "EXPECTO PATRONUM!"   Iz vrha Harryjeva štapića suknuo je divovski srebrni jelen. Njegovo rogovlje zahvatilo je dementora tamo gdje bi mu se moralo nalaziti srce i odbacilo ga unatrag, s istom lakoćom kao da odbacuje noćni zrak. Kad je jelen krenuo u juriš, dementor se vinuo uvis, podsjećajući na poraženog šišmiša.   "OVIM PUTEM!" dovikne Harry jelenu. Okrenuo se i otrčao niz uličicu, držeći upaljeni štapić visoko u zraku. "DUDLEY? DUDLEY!"   Nije morao pretrčati više od desetak koraka da stigne do njih: Dudley se sklupčao na tlu, prekrivši lice rukama. Drugi dementor bio je nagnut nad njim. Ščepavši ga za zapešća sluzavim rukama, odvajao mu je ruke od lica, polaganim, gotovo nježnim pokretima. Spustio je zakukuljenu glavu prema njemu kao da se sprema poljubiti ga.   "DRŽI GA!" zaurla Harry. Srebrni jelen kojeg je dozvao čarolijom progalopirao je mimo njega uz silovitu tutnjavu. Dementorovo lice bez očiju bilo je udaljeno od Dudleyjeva lica za tek nekoliko centimetara kad su ga zahvatili srebrni rogovi. Stvor je odletio uvis i poput svog sudruga nastavio se podizati u zrak, stapajući se s tamom. Jelen je odgalopirao do kraja prolaza i raspršio se u srebrnu sumaglicu.   Mjesec, zvijezde i ulične svjetiljke opet su buknuli punim sjajem. Prolazom je prostrujio topao povjetarac. U okolnim vrtovima šuštalo je drveće, a zrak je ispunilo uobičajeno brujanje automobila. Harry se nije micao. Sva su mu osjetila titrala dok je pratio nagli povratak u normalno stanje stvari. Trenutak kasnije shvatio je da mu se majica prilijepila za kožu; kupao se u znoju.   Nije mogao vjerovati što se upravo dogodilo. Dementori su se pojavili ovdje, u Little Whingingu.   Dudley je i dalje sklupčan ležao na tlu, jecajući i drhteći. Harry se sagnuo da provjeri je li u stanju ustati, kad je začuo kako mu se netko trkom približava. Nagonski je opet podigao štapić i okrenuo se da se suoči s pridošlicom.   Pred njim se sopćući pojavila gospođa Figg, njihova luckasta stara susjeda. Iz mrežice za kosu na sve su strane stršile neukroćene prosijede vlasi, na ruci joj se njihala mrežasta torba za kupnju u kojoj je nešto zveketalo, a na noge je očito na brzinu navukla karirane papuče. Harry je napravio pokret kao da želi što prije spremiti štapić, ali...   "Ne spremaj ga, budalo mala!" zakrešti ona. "Što ako ih ima još? Joj, ubit ću onog Mundungusa Fletchera!"

GLAVA DRUGA Najezda sova                                           "Molim?" tupo reče Harry.   "Otišao je!" odvrati gospođa Figg, kršeći ruke. "Otišao je na nekakav sastanak u vezi s pošiljkom kotlića koja je 'slučajno' pala s nečije metle! Rekla sam mu da ću ga živog odrati ako ode i vidi sad! Dementori! Sreća naša što sam rekla Gospodinu Tibblesu da te prati! Nemamo vremena za stajanje! Požuri, moramo te vratiti kući! Joj, u kakvu smo kašu sad upali! Ubit ću ga!"   "Ali..." Harryja je otkriće da njegova luckasta stara susjeda opsjednuta mačkama zna što su dementori šokiralo gotovo jednako kao i susret s dva primjerka u prolazu. "Vi... vi ste vještica?"   "Ja sam hrkanica, što Mundungus jako dobro zna. Kako sam ti, zaboga, ja mogla pomoći da se odupreš dementorima? Ostavio te bez ikakve zaštite, a lijepo sam mu rekla..."   "I taj Mundungus me je držao na oku? Čekajte... to je bio on! On se dezaparatirao ispred moje kuće!"   "Da, da, da, ali srećom sam poslala Gospodina Tibblesa da stražari ispod automobila, za svaki slučaj, pa mi je on rekao što se dogodilo. Ali kad sam došla do tvoje kuće, ti si već bio otišao... i sad... joj, što će mi reći Dumbledore? Ti!" vrisnula je na Dudleyja, koji je još uvijek poleđice ležao na tlu prolaza. "Smjesta diži to debelo dupe sa zemlje!"   "Vi poznate Dumbledorea?" upita Harry, zureći u nju.   "Naravno da poznam Dumbledorea, tko ne pozna Dumbledorea? Ali, kreni već jednom... neću ti moći pomoći ako se vrate, nisam u stanju preobraziti ni vrećicu za čaj."   Naglo se sagnula, smežuranim rukama uhvatila Dudleyja za masivnu nadlakticu i potegnula.   "Ustaj, ti beskorisna vrećo kostiju, ustaj!"   Zbog nemoći ili tvrdoglavosti, ali Dudley se nije micao. Drhteći, ostao je ležati na tlu, pepeljasta lica i stisnutih usnica.   "Pustite mene." Harry je uhvatio Dudleyjevu ruku i povukao ga. Upinjući se iz petnih žila, uspio ga je podići na noge. Činilo se da je Dudley na rubu nesvjestice. Kolutao je sitnim očima dok su mu se niz lice slijevale graške znoja. Čim ga je Harry pustio, opasno se zaljuljao.   "Požuri!'' histerično će gospođa Figg.   Harry je Dudleyjevu ručetinu prebacio preko ramena i počeo ga tegliti prema cesti, pognuvši se pod njegovom težinom. Ispred njih se klimatala gospođa Figg, zabrinuto provirujući iza ugla.   "Ne spremaj štapić", reče Harryju kad su ušli u Aleju glicinija. "Pustimo sad Statut o tajnosti, ionako smo nastradali, pa kad već griješimo, griješimo korisno. Da ne spominjem Dekret o ograničavanju čarobnjačke djelatnosti maloljetnika... točno se ovoga Dumbledore i bojao... Što je ono na kraju ulice? Ah, samo gospodin Prentice... ne spremaj štapić, mladiću, koliko ti puta moram ponoviti da ti ja ne mogu pomoći?"   Nije bilo lako istovremeno ciljati štapićem i vući Dudleyja. Harry je bratića nestrpljivo drmnuo laktom u rebra, ali Dudley kao da je izgubio svaku želju za samostalnim kretanjem. Klonuo je na Harryjevo rame, a

njegova velika stopala vukla su se po zemlji.   "Zašto mi niste rekli da ste hrkanica, gospođo Figg?" upita Harry, zadihan od napora da nastavi hodati. "Koliko sam samo puta bio kod vas... zašto niste ništa rekli?"   "Tako je Dumbledore zapovjedio. Trebala sam te držati na oku, ali nisam ti ništa smjela reći jer si bio premlad. Žao mi je što sam te stalno gnjavila, Harry, ali Dursleyjevi ti nikad ne bi dopustili da me posjećuješ da su mislili kako ti se to sviđa. Nije bilo lako, znaš... ali, Bože moj," prekinula se tragičnim tonom, opet kršeći ruke, "kad Dumbledore čuje za ovo... kako je Mundungus mogao otići, smjena mu traje do ponoći... gdje je on uopće? Kako da javim Dumbledoreu što se dogodilo? Ne znam se aparatirati."   "Možete posuditi moju sovu", prostenje Harry, pitajući se hoće li mu kralježnica izdržati Dudleyjevu težinu.   "Harry, ne razumiješ! Dumbledore mora djelovati što je moguće brže, jer Ministarstvo ima svoje metode za otkrivanje maloljetnika koji izvode čarolije. Sigurno već znaju, pazi što ti kažem."   "Ali pokušavao sam otjerati dementore, morao sam upotrijebiti magiju... zar ih ne bi trebalo više brinuti što se oko Aleje glicinija motaju dementori?"   "Oh, zlato moje, voljela bih da je tako, ali... MUNDUNGUS FLETCHER, UBIT ĆU TE!"   Začuo se glasan prasak, a zrak je ispunio jak smrad alkohola pomiješan s ustajalim duhanom. Pred njima se pojavio zdepast, neobrijan muškarac u otrcanom baloneru. Imao je kratke, krive noge, dugu raščupanu kosu crvenkastoplave boje i podbuhle oči podlivene krvlju, zbog kojih je izgledao kao žalobni jazavčar. U šaci je držao srebrnast zamotuljak koji je Harry smjesta prepoznao kao plašt nevidljivosti.   "Što ima novo, Figgy?" upita on, prelazeći pogledom od gospođe Figg do Harryja i Dudleyja. "Što se dogodilo s našim planom da budemo diskretni?"   "Dat ću ti ja diskreciju!" uzvikne gospođa Figg. "Dementori, ti jedan beskorisni, podmukli, kradljivi zabušantu!"   "Dementori?" zgranuto ponovi Mundungus. "Dementori, ovdje?"   "Da, ovdje, bezvrijedna hrpetino šišmišjih brabonjaka, ovdje!" zakrešti gospođa Figg. "Dementori su napali dečka u tvojoj smjeni!"   "Joj", slabašno će Mundungus, pogledavajući naizmjenično gospođu Figg i Harryja. "Joj, ja..."   "A ti negdje kupuješ ukradene kotliće! Jesam li ti lijepo rekla da ne ideš? Jesam li?"   "Ja... pa... ja..." Mundungus je djelovao strahovito posramljeno. "Ali... ali... ponuda je stvarno bila jako povoljna, kužiš..."   Gospođa Figg zamahnula je rukom u kojoj je držala torbu za kupnju i njome odalamila Mundungusa po licu i vratu; sudeći po tupom, metalnom zvuku udarca, bila je puna limenki s mačjom hranom.   "Uf... pusti me... pusti me, šišmišu stari! Netko mora javiti Dumbledoreu što se dogodilo!"   "Da... baš... tako!" zaurla gospoda Figg, vitlajući torbom s mačjom hranom i mlateći Mundungusa gdje je stizala. "I... bolje... ti... je... da... mu... ti... javiš... a... možeš... mu... usput... objasniti... i... zašto... nisi... sam... priskočio... u... pomoć!"

  "Daj smiri živce!" odvrati Mundungus. Šćućurio se, rukama pokrivši glavu. "Idem, idem!"   Nestao je uz novi prasak.   "Nadam se da će ga Dumbledore zatući!" bijesno reče gospođa Figg. "Harry, daj se već jednom pomakni. Što čekaš?"   Harry je zaključio da nema smisla tratiti ono malo daha što mu je preostalo objašnjavajući da jedva uspijeva hodati pod Dudleyjevom masom. Opet je malo podigao poluonesviještenog Dudleyja i nastavio teturati.   "Otpratit ću te do vrata", reče gospođa Figg kad su skrenuli u Kalinin prilaz. "Za slučaj da ih ima još... majko moja, kakva katastrofa... i još si se morao sam braniti... a Dumbledore nam je zapovjedio da te pod svaku cijenu čuvamo od korištenja magije... pa, nema smisla plakati nad prolivenim čarobnim napitkom... ali sad je zmaj odnio šalu."   "Dakle," zasopće Harry, "Dumbledore... je uredio... da me prate?"   "Naravno", nestrpljivo odvrati gospođa Figg. "Zar si mislio da će te pustiti da sam lunjaš uokolo nakon onoga što se dogodilo u lipnju? Mislim stvarno, mladiću, a meni su rekli da si inteligentan... evo nas... ulazi unutra i ne napuštaj kuću", reče ona kad su stigli do broja četiri. "Pretpostavljam da će netko uskoro stupiti u vezu s tobom."   "Što ćete vi učiniti?" brzo upita Harry.   "Idem ravno kući", odvrati gospođa Figg, ogledavajući se po mračnoj ulici. Stresla se. "Morat ću pričekati nove upute. Ti se samo drži kuće. Laku noć."   "Čekajte, nemojte još ići! Htio bih znati..."   Ali gospođa Figg već se odgegala dalje, uz klepetanje papuča i zveckanje limenki u torbi.   "Čekajte!" vikne Harry za njom. Imao je milijun pitanja za svakoga tko je bio u kontaktu s Dumbledoreom; ali gospođu Figg je u roku od nekoliko sekundi progutala tama. Mršteći se, Harry je opet bolje namjestio Dudleyja na ramenu i polako, mučno krenuo uz vrtnu stazu kućnog broja četiri.   Svjetlo u hodniku bilo je upaljeno. Harry je zataknuo štapić za pojas traperica, pozvonio i gledao kako obris tete Petunije postaje sve veći, neobično izobličen valovitim staklom ulaznih vrata.   "Diddy! Pa bilo je i vrijeme, već sam se stvarno... stvarno... Diddy, što ti se dogodilo?"   Harry je krajičkom oka pogledao Dudleyja i u posljednji čas se izvukao iz njegove ruke. Dudley se malo ljuljao na mjestu, blijedozelen u licu... a onda je otvorio usta i povratio po otiraču za noge.   "DIDDY! Diddy, što ti je? Vernone? VERNONE!"   Harryjev tetak dogalopirao je iz dnevne sobe. Brk zbog kojeg je podsjećao na morža lamatao je amotamo, što je uvijek bio znak krajnje uzrujanosti. Pohitao je prema ulazu da pomogne teti Petuniji prenijeti malaksalog Dudleyja preko praga bez gaženja bljuvotine pred vratima.   "Bolestan je, Vernone!"   "Što ti je, sine? Što se dogodilo? Je li ti gospođa Polkiss uz čaj ponudila neko strano jelo?"

  "Dušo, zašto si sav prekriven zemljom? Zar si ležao na tlu?"   "Čekaj malo... sine, nisu te valjda opljačkali?"   Teta Petunija vrisne.   "Zovi policiju, Vernone! Zovi policiju! Diddy, dušo, reci nešto mamici! Što su ti učinili?"   Činilo se da u čitavom tom metežu nitko nije primijetio Harryja, što je njemu savršeno odgovaralo. Uspio se uvući u kuću sekundu prije nego što je tetak Vernon zalupio vratima. Dok su Durslevjevi uz dernjavu hodali niz hodnik prema kuhinji, Harry se oprezno i tiho prikradao stepenicama.   "Tko ti je to učinio, sine? Reci nam kako se zovu. Sredit ćemo mi njih, ništa se ti ne brini."   "Psst! Pokušava nešto reći, Vernone! Što je, Diddy? Reci mamici!"   Harry je upravo bio spustio nogu na najdonju stepenicu kad je Dudley napokon progovorio.   "On."   Harry se ukipio i zažmirio, pripremajući se za eksploziju.   "MALI! DOLAZI OVAMO!"   Osjećajući mješavinu zebnje i bijesa, Harry je polako spustio nogu sa stube na pod i pošao za Dursleyjevima.   Nakon tame izvan kuće, brižljivo očišćena kuhinja svjetlucala je nestvarnim sjajem. Teta Petunija smještala je Dudleyja u stolicu; koža mu je još bila zelenkasta i oblivena znojem. Tetak Vernon stao je ispred stalka za sušenje suđa i pogledom suženih očica prostrijelio Harryja.   "Što si učinio mom sinu?" zareži on prijeteći.   "Ništa", odvrati Harry, savršeno svjestan da mu tetak Vernon neće povjerovati.   "Što ti je učinio, Diddy?" upita teta Petunija potresenim glasom, brišući bljuvotinu s prednjeg dijela Dudleyjeve kožne jakne. "Je li... je li to od znaš-već-čega, dušo? Je li upotrijebio... ono?"   Polako i drhtavo, Dudley kimne glavom.   "Nisam!" oštro zaniječe Harry kad je teta Petunija počela kukati, a tetak Vernon podigao šake. "Nisam mu ništa učinio, nisam to bio ja, nego..."   No upravo u tom trenutku u kuhinju je kroz prozor uletjela šumska ušara. Za dlaku promašivši tjeme tetka Vernona, preletjela je kuhinju i pred Harryjeve noge iz kljuna ispustila veliku omotnicu od pergamentnog papira. Okrznuvši vrhovima krila gornji dio hladnjaka, graciozno se okrenula te istim putem izletjela van i nestala iznad vrta.   "SOVE!" zaurla tetak Vernon, dok je njegova najaktivnija žila, ona u sljepoočnici, titrala od bijesa. Žestoko je zalupio kuhinjski prozor. "OPET SOVE! NE ŽELIM VIŠE NI JEDNU SOVU U SVOJOJ KUĆI!"   Ali Harry je već rastrgao omotnicu i izvukao pismo iz nje. Srce mu se popelo negdje u blizinu Adamove jabučice, udarajući kao ludo.

Poštovani gospodine Potter, primili smo obavijest da ste večeras, u devet sati i dvadeset tri minute izveli čaroliju Patronus u predjelu naseljenom bezjacima, naočigled jednog od njih. Budući da je riječ o ozbiljnom prekršaju Dekreta za ograničavanje čarobnjačke djelatnosti maloljetnika, zabranjuje vam se daljnje pohađanje Škole vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. Uskoro će vas posjetiti predstavnici Ministarstva da unište vaš čarobni štapić. S obzirom na to da ste već primili službeno upozorenje za prethodni prekršaj po članu 13. Statuta o tajnosti Međunarodne udruge čarobnjaka, sa žaljenjem vam javljamo da se zahtijeva vaš dolazak na disciplinsko saslušanje u Ministarstvu magije, koje će se održati u 9 sati ujutro 12. kolovoza. Želimo vam sve najbolje.  Srdačni pozdravi,  Mafalda Hopkirk  Ured za neovlaštenu uporabu magije  Ministarstvo magije      Harry je pismo pročitao dvaput. Bio je samo maglovito svjestan da teta Petunija i tetak Vernon nešto govore. Sve je u njemu obamrlo i sledilo se. Kroz svijest mu se poput otrovne strelice probila jedna činjenica. Izbacili su ga iz Hogwartsa. Svemu je kraj. Više se nikad neće vratiti.   Podigao je pogled prema Dursleyjevima. Tetak Vernon se derao, crven u licu i podignutih šaka. Teta Petunija grlila je Dudleyja, koji je opet povraćao.   Harryjev privremeno omamljeni mozak se oporavio. Uskoro će vas posjetiti predstavnici Ministarstva da unište vaš čarobni štapić. Preostalo mu je samo jedno. Morat će krenuti u bijeg - i to odmah. Harry nije znao kamo će otići, ali u jedno je bio siguran: i u Hogwartsu i izvan njega, trebao je svoj čarobni štapić. Gotovo kao u snu, izvukao je štapić i okrenuo se da ode iz kuhinje.   "A kamo si se ti to zaputio?" zaurla tetak Vernon. Ne dobivši odgovor, zatoptao je kroz kuhinju da mu prepriječi izlaz u hodnik. "Nisam još završio s tobom, mali!"   "Miči mi se s puta", tiho reče Harry.   "Ostaješ ovdje dok mi ne objasniš kako je moj sin..."   "Ako mi se ne makneš s puta, ureći ću te", prekine ga Harry i podigne štapić.   "Nećeš me tako lako prijeći!" zareži tetak Vernon. "Znam da ga ne smiješ koristiti izvan one ludnice koju zoveš školom!"   "Upravo su me izbacili iz te ludnice", odvrati Harry. "Dakle, smijem raditi što god hoću. Imaš tri sekunde. Jedan... dva..."   Kuhinjom se prolomio gromoglasan tresak. Teta Petunija je vrisnula, tetak Vernon je zaurlao i sagnuo se, a Harry je i treći put u istoj večeri pokušao ustanoviti odakle je došla buka koju nije on izazvao. Ovaj put je smjesta spazio počinitelja: na prozorskoj dasci s vanjske strane prozora sjedila je ošamućena, raskuštrana kukuvija koja se upravo sudarila sa zatvorenim prozorom.   Ne obazirući se na tetkov ojađeni urlik "SOVE!", Harry je pretrčao prostoriju i povukao kvaku prema sebi. Sova je ispružila nogu za koju je bio privezan mali svitak, otresla perje i uzletjela čim je Harry preuzeo pismo. Drhtavim je rukama odmotao drugu poruku, na brzinu našvrljanu na papiru punom mrlja od crne tinte.    Harry,

Dumbledore je upravo stigao u Ministarstvo i pokušava riješiti stvar. NE IZLAZI IZ KUĆE TETE I TETKA. NE IZVODI VIŠE NIKAKVE ČAROLIJE. NIKOME NE DAJ SVOJ ŠTAPIĆ. Arthur Weasley   Dumbledore pokušava riješiti stvar... što to znači? Je li Dumbledore dovoljno moćan da opozove odluku Ministarstva magije? Znači li to da će se možda moći vratiti u Hogwarts? Osjetio je kako mu u prsima buja nova nada, iako ju je gotovo odmah zagušila panika - kako da odbije predaju štapića bez pribjegavanja magiji? Morao bi se upustiti u dvoboj s predstavnicima Ministarstva, a u tom slučaju trebalo bi mu mnogo sreće da izbjegne Azkaban, o izbacivanju iz škole da i ne govorimo.   Mozak mu je radio sto na sat... ako se odluči za bijeg, Ministarstvo će mu stalno biti za petama. Drugo je rješenje bilo da ovdje čeka na njih. Prva mu je mogućnost bila privlačnija, ali znao je da mu gospodin Weasley želi najbolje... i na kraju krajeva, Dumbledore je dosad riješio i mnogo gore zavrzlame od ove. "U redu", reče Harry. "Predomislio sam se. Ostajem." Bacio se na kuhinjsku stolicu i zagledao se u Dudleyja i tetu Petuniju. Dursleyjevi su djelovali zatečeno takvom iznenadnom promjenom. Teta Petunija zdvojno je pogledala tetka Vernona. Žila u njegovoj porumenjeloj sljepoočnici titrala je jače nego ikad. "Odakle su došle sve te vražje sove?" zareži on. "Prva je došla iz Ministarstva magije, koje me izbacilo iz škole", spokojno odvrati Harry. Napinjao je uši ne bi li čuo zvukove izvana, da ne propusti dolazak predstavnika Ministarstva, pa mu je zbog toga bilo lakše, a i praktičnije, odgovarati na tetkova pitanja nego slušati njegovu bijesnu dernjavu. "Drugu je poslao tata mog prijatelja Rona. On radi u Ministarstvu."   "Ministarstvo magije?" uzvikne tetak Vernon. "Zar u vladi sjede ljudi poput tebe? Pa to sve objašnjava, sve, nije ni čudo što nam zemlja propada."   Kad mu Harry nije odgovorio, tetak Vernon prostrijelio ga je pogledom i siknuo: "A zašto su te izbacili?"   "Zato što sam izveo čaroliju."   "AHA!" zagrmio je tetak Vernon, udarivši šakom po hladnjaku, koji se od siline udarca otvorio. Nekoliko Dudleyjevih dijetalnih grickalica prevrnulo se i tresnulo na pod. "Priznaješ, dakle! Što si učinio Dudleyju?"   "Ništa", reče Harry, sad malo manje spokojan. "To nisam bio ja..."   "Jesi", neočekivano promrsi Dudley, a tetak Vernon i teta Petunija zamlatarali su rukama prema Harryju da ga ušutkaju i istodobno se sagnuli nad Dudleyja.   "Nastavi, sine," reče tetak Vernon, "što ti je učinio?"   "Reci nam, dušo", šapne teta Petunija.   "Uperio je štapić u mene", promrmlja Dudley.   "Da, istina, ali nisam ga upotrijebio..." bijesno poče Harry, "ali..."   "ZAVEŽI!" zagrmiše tetak Vernon i teta Petunija u isti glas.   "Nastavi, sine", ponovi tetak Vernon, dok su mu se brkovi mahnito trzali.   "Sve se smračilo", promuklo poče Dudley i strese se. "Svuda mrak. A onda sam č-čuo... stvari. U g-glavi."   Tetak Vernon i teta Petunija pogledaše se s najdubljim užasom. Ako je prvo mjesto na ljestvici omrznutih

im stvari zauzimala magija - a drugo susjedi koji su uspješnije od njih izigravali zabranu zalijevanja - ljudi koji čuju nepostojeće glasove definitivno su bili pri samom vrhu. Očito su mislili da Dudley silazi s uma.   "Kakve si stvari čuo, Mucice?" suznih očiju šapne teta Petunija, blijeda kao krpa.   Ali Dudley nije bio u stanju govoriti. Opet se stresao i odmahnuo krupnom plavokosom glavom. Unatoč tupoj zebnji koja ga nije napuštala od dolaska prve sove, Harry je ipak osjetio stanovitu znatiželju. Žrtve dementora bile su prisiljene ponovo proživjeti najgore trenutke svog života. Što je to morao odslušati maženi i paženi nasilnik Dudley?   "Kako to da si pao, sine?" upita tetak Vernon neprirodno tihim glasom, prikladnim za razgovor uz uzglavlje teškog bolesnika.   "S-spotaknuo sam se", nesigurno odvrati Dudley. "A onda..."   Uperio je prst u svoj masivni prsni koš. Harry je znao što hoće reći. Dudley se prisjećao vlažne studeni koja je žrtvi ispunjavala pluća dok su joj dementori iz nutrine isisavali nadu i radost.   "Užasno", promuklo istisne Dudley. "A onda..."   "Dobro", reče tetak Vernon lažno smirenim glasom. Teta Petunija zabrinuto je stavila ruku na Dudleyjevo čelo, da vidi ima li temperaturu. "Što se onda dogodilo, Dudliću?"   "Osjećao sam... osjećao sam... osjećao sam... kao da... kao da..."   "Kao da više nikad nećeš biti sretan", bezbojnim glasom dovrši Harry.   "Da", šapne Dudley, koji je još drhtao.   "Tako dakle!" reče tetak Vernon. Kad se uspravio, glas mu je opet bio uobičajeno dubok i glasan. "Bacio si na mog sina nekakav luđački urok zbog kojeg je mislio da čuje glasove i povjerovao da je - da je osuđen na nesreću ili tako nešto, je li?"   "Koliko vam puta moram ponoviti?" reče Harry, ljući i glasniji nego prije. "Ja nisam ništa učinio! Za to su kriva dva dementora!"   "Dva... ma kakve su to bljezgarije?"   "De-men-to-ri", sricao je Harry, polako i razgovijetno. "Dvojica."   "A koji ti je to vrag?"   "Oni su čuvari čarobnjačkog zatvora Azkabana", oglasi se teta Petunija.   Nakon tih riječi nastupile su dvije sekunde vrlo glasne tišine, a onda je teta Petunija rukom poklopila usta kao da joj je izletjela nekakva grozna psovka. Tetak Vernon pogledao ju je iskolačenim očima. Harryju se vrtjelo u glavi. Gospođa Figg bila je jedno - ali teta Petunija?   "Otkud ti to znaš?" upita je on zaprepašteno.   Teta Petunija djelovala je kao da je zgranuta vlastitim ponašanjem. Dobacila je tetku Vernonu pogled pun bojažljivog ispričavanja, a potom je malo odmaknula ruku, otkrivajući konjske zube.   "Čula sam... onog njezina groznog dečka... kad joj je prije mnogo godina... pričao o njima", reče ona

isprekidanim glasom.   "Ako misliš na moje mamu i tatu, zašto ih ne zoveš po imenu?" glasno upita Harry, ali teta Petunija nije se obazirala na njega. Izgledala je strahovito uznemireno.   Harry je bio šokiran. Izuzme li se jedan ispad prije nekoliko godina, kad je teta Petunija Harryjevu majku vrišteći nazvala nakazom, ovo je bilo prvi put da je spomenula svoju sestru. Zapanjilo ga je što se nakon toliko godina još sjeća tako sitnog podatka iz svijeta magije, jer se obično svim silama trudila poreći čak i samo njegovo postojanje.   Tetak Vernon je dvaput otvorio pa zatvorio usta, kao da se više ne može sjetiti kako se govori. Kad ih je otvorio i treći put, hrapavim glasom reče: "Dakle ... dakle... oni...ovaj... oni... ovaj... oni stvarno postoje, je li... mislim... ti... dementitipovi?"   Teta Petunija kimne glavom.   Tetak Vernon naizmjenično je gledao tetu Petuniju, Dudleyja i Harryja, kao da bi najradije čuo riječi 'prvoaprilska šala'. Želja mu se nije ostvarila pa je opet otvorio usta, ali dolazak treće sove te večeri poštedio ga je napora da pronađe nove riječi. Uletjela je kroz još otvoreni prozor poput topovske kugle od perja i s treskom sletjela na kuhinjski stol, zbog čega je sve troje Dursleyjevih prestrašeno poskočilo. Harry je iz sovina kljuna istrgnuo drugu omotnicu službenog izgleda i otvorio. Sova je odletjela natrag u noć.   "Prestanite... više... s tim vražjim... sovama", odsutno je promrmljao tetak Vernon. Odmarširao je do prozora i zalupio ga.    Poštovani gospodine Potter, glede našeg dopisa otposlanog prije otprilike dvadeset dvije minute, Ministarstvo magije opozvalo je odluku da smjesta uništi vaš čarobni štapić. Smijete ga zadržati do disciplinskog saslušanja koje će se održati 12. kolovoza, kad ćemo donijeti i službenu odluku. Nakon konzultacija s ravnateljem Škole vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu, Ministarstvo je odlučilo dopustiti da se pitanje vašeg izbacivanja iz škole riješi istom prigodom. Stoga ste do daljnjega samo suspendirani. Sve najbolje. Srdačni pozdravi, Mafalda Hopkirk Ured za neovlaštenu uporabu magije Ministarstvo magije   Harry je dopis pročitao triput, munjevitom brzinom. Teret užasa koji mu je pritiskao prsa malo je popustio. Bilo mu je lakše sad kad je znao da još nije nepovratno izbačen iz škole, ali to nije bilo ni približno dovoljno da ukloni sve njegove strahove. Činilo se da sve ovisi o saslušanju zakazanom za 12. kolovoza.   "Pa?" upita tetak Vernon, vraćajući Harryja u sadašnjost. "Što sad? Jesu li te osudili na nešto? Imaju li tvoji smrtnu kaznu?" dometne on, pun nade.   "Moram otići na saslušanje", odvrati Harry.   "I tamo će ti izreći presudu?"   "Valjda."   "U tom slučaju, još se imam čemu veseliti", otrovno primijeti tetak Vernon.   "Pa, ako je to sve", reče Harry i ustane. Očajnički se želio povući u osamu i razmisliti o svemu, možda čak

poslati pismo Ronu, Hermioni ili Siriusu.   "VRAGA JE TO SVE!" prodere se tetak Vernon. "SJEDI!"   "Što je sad?" nestrpljivo će Harry.   "DUDLEY!" zagrmi tetak Vernon. "Želim znati što se točno dogodilo mom sinu!"   "PA DOBRO!" zaurla Harry. Bio je tako bijesan da su iz vrška njegova štapića suknule crvene i zlatne iskrice. Sve se troje Dursleyjevih lecnulo. Izgledali su prestravljeno.   "Dudley i ja smo bili u onom prolazu između Magnolijina vijenca i Aleje glicinija", poče Harry. Govorio je brzo, nastojeći obuzdati bijes. "Dudley se pravio pametan, ja sam izvukao štapić, ali nisam ga upotrijebio. Onda su se pojavila dva dementora..."   "Ali ŠTO su ti dementoidi?" bijesno upita tetak Vernon. "Što oni RADE?"   "Rekao sam ti... isisavaju svu radost iz osobe," reče Harry, "a ako uhvate priliku, poljube te..."   "Poljube?" ponovi tetak Vernon, iskolačenih očiju. "Poljube?"   "Tako to zovu kad ti isisavaju dušu iz usta."   Teta Petunija prigušeno krikne.   "Njegovu dušu? Nisu mu uzeli... još uvijek ima..."   Zgrabila je Dudleyja za ramena i protresla ga, kao da pokušava provjeriti može li čuti kako mu negdje u tijelu zvecka duša.   "Naravno da mu nisu uzeli dušu, znala bi da jesu", iznervirano odvrati Harry.   "Obranio si se, je li, sine?" glasno progovori ujak Vernon. Izgledao je kao čovjek koji očajnički pokušava vratiti razgovor na shvatljivu razinu. "Dobro si ih izbubetao, zar ne?"   "Ne možeš dementora izbubetati", procijedi Harry kroz zube.   "Zašto je onda dobro?" svadljivo upita tetak Vernon. "Zašto onda nije sav prazan?"   "Zato što sam upotrijebio Patronus..."   SVUŠ. Začulo se zveketanje, lepetanje krila i meko pljuštanje prašine, a zatim je iz kuhinjskog kamina izletjela četvrta sova.   "O, ZA BOGA MILOGA!" zagrmi tetak Vernon, čupajući čitave busene dlaka iz brkova. To već odavno nije učinio. "NE ŽELIM DA OVAMO DOLAZE SOVE, NEĆU TO TRPJETI, KAŽEM VAM DA NEĆU!"   No Harry je već skidao svitak pergamenta sa sovine noge. Toliko je bio uvjeren da je pismo stiglo od Dumbledorea i da objašnjava sve - dementore, gospođu Figg, postupke Ministarstva i što Dumbledore kani poduzeti da riješi stvar - da je prvi put u životu bio razočaran što vidi Siriusov rukopis. Ne obazirući se na neprekinutu tetkovu tiradu o sovama, zaškiljio je zbog oblaka prašine koji je posljednja sova podigla izašavši kroz dimnjak i pročitao Siriusovu poruku.   Arthur nam je upravo javio što se dogodilo. Što god da namjeravaš učiniti, više ne napuštaj kuću.

  Harry je tu poruku doživio kao tako manjkav odgovor na sva noćašnja zbivanja da je u nevjerici okrenuo pergament na drugu stranu, tražeći ostatak pisma. Ali to je bilo sve.   Opet ga je obuzeo bijes. Zar mu nitko neće reći "bravo" što se vlastitim snagama odupro dvojici dementora? I gospodin Weasley i Sirius ponašali su se kao da je pogriješio i kao da mu kane očitati bukvicu čim utvrde razmjere počinjene štete.   "... ta gnijezda, hoću reći, najezda sova koje mi stalno ulijeću u kuću i izlijeću iz nje. Neću to trpjeti, mali, neću..."   "Ne mogu im zabraniti da dolaze", odbrusi Harry, gužvajući Siriusovo pismo u šaci.   "Želim čuti istinu o tome što se noćas dogodilo!" zaštekće tetak Vernon. "Ako su Dudleyja ozlijedili demenderi, kako to da su tebe izbacili iz škole? Izveo si znaš-već-što, sam si to priznao!"   Harry je duboko udahnuo, nastojeći se smiriti. Ponovo ga je hvatala glavobolja. Više od svega želio je otići iz kuhinje i maknuti se od Dursleyjevih.   "Izveo sam čaroliju Patronus da se riješim dementora", objasni on, upinjući se da ostane miran. "To je jedina obrana od njih."   "Ali što su ti dementoidi uopće tražili u Little Whingingu?" upita tetak Vernon ogorčeno.   "Ne bih znao", umorno uzvrati Harry. "Nemam blage veze."   Osjećao je kao da mu se glava raspada pod udarom fluorescentnog svjetla. Njegov je bijes polako slabio. Bio je iscrpljen, premoren. Svi Dursleyjevi su zurili u njega.   "Ti si kriv", optuži ga tetak Vernon. "Ovo ima neke veze s tobom, mali, siguran sam u to. Zašto bi se inače ovdje pojavili? Zašto bi došli u taj prolaz? Ti si sigurno jedini - jedini..." Očito se nije mogao prisiliti da izgovori riječ čarobnjak. "Jedini znaš-već-što u krugu od nekoliko kilometara."   "Ne znam zašto su bili tamo."   Ali riječi tetka Vernona opet su stavile u pogon iscrpljeni Harryjev mozak. Zašto su dementori došli u Little Whinging? Zar je bilo moguće da su se sasvim slučajno našli baš u prolazu u kojem se nalazio Harry? Je li ih netko poslao? Je li Ministarstvo magije izgubilo kontrolu nad dementorima? Jesu li napustili Azkaban i pridružili se Voldemortu, kako je Dumbledore i predvidio?   "Ti demonteri čuvaju nekakav zatvor za čudake?" upita ujak Vernon, grubo prekidajući tok Harryjevih misli.   "Da", potvrdi Harry.   Kad bi ga bar prestala boljeti glava, kad bi bar mogao jednostavno napustiti kuhinju, otići u svoju zamračenu sobu i razmisliti...   "Aha! Došli su te uhititi!" reče tetak Vernon uz slavodobitno držanje čovjeka koji je upravo postavio neoborivu teoriju. "U tome je stvar, zar ne, mali? Ti si odmetnik!"   "Naravno da nisam", reče Harry, mašući glavom kao da pokušava otjerati muhu. Mozak mu je sad radio punom parom.  

"Zašto onda...?   "Sigurno ih je on poslao", tiho zaključi Harry, razgovarajući više sam sa sobom nego s tetkom Vernonom.   "Što si rekao? Tko ih je sigurno poslao?"  "Lord Voldemort", odvrati Harry.    Pomislio je usput kako je čudno što Dursleyjevi, koji se trzaju, cvile i drhte svaki put kad čuju riječi 'čarobnjak', 'magija' ili 'čarobni štapić', nisu ni trepnuli na spomen imena najopakijeg čarobnjaka svih vremena.   "Lord... čekaj malo", reče tetak Vernon i namršti se. U svinjskim očicama vidjelo se da počinje shvaćati. "Već sam čuo to ime... to je onaj koji je..."   "Ubio moje roditelje, tako je", potvrdi Harry.   "Ali on je mrtav", nestrpljivo će tetak Vernon, ničim ne pokazujući da bi smrt Harryjevih roditelja možda mogla biti bolna tema. "Tako je rekao onaj div. On je mrtav."   "Više nije", sumorno odvrati Harry.   Stvarno je bilo čudno stajati tu, u sterilnoj kuhinji tete Petunije, pokraj luksuznog hladnjaka i televizora s velikim ekranom, i s tetkom Vernonom uljudno raspravljati o lordu Voldemortu. Pojava dementora u Little Whingingu kao da je probila veliki, nevidljivi zid koji je nepokolebljivo nemagijsko okruženje Kalinina prilaza dijelio od ostatka svijeta. Harryjeva dva života najednom su se stopila u jedan i sve se okrenulo naglavce; Dursleyjevi su postavljali pitanja o potankostima magijskog svijeta, gospođa Figg je poznavala Dumbledorea, dementori su letjeli po Little Whingingu, a Harry se možda više nikad neće vratiti u Hogwarts. Njegova glavobolja opet se pojačala.   "Živ je?" šapne teta Petunija.   Nikad prije nije tako pogledala Harryja. A Harry je odjednom, prvi put u životu, bio potpuno svjestan da je teta Petunija sestra njegove mame. Da ga je netko pitao, ne bi znao objasniti zašto ga je ta spoznaja upravo u tom trenutku potresla do srži. Znao je samo da nije jedina osoba u prostoriji koja naslućuje što bi mogao značiti povratak lorda Voldemorta. Teta Petunija mu nikad prije, u cijelom svom životu, nije uputila takav pogled. Njezine velike, svijetle oči (nimalo nalik na sestrine) nisu se suzile zbog antipatije ili bijesa, nego su naprotiv bile širom raširene i pune straha. Ona lažna slika koju je teta Petunija agresivno održavala cijeli Harryjev život - da ne postoji magija ni bilo kakav drugi svijet osim onog u kojem žive ona i tetak Vernon - kao da je izgubila moć.   "Da", reče Harry, sad se obraćajući izravno teti Petuniji. "Vratio se u život prije mjesec dana. Vidio sam ga."   Njezine ruke pronašle su masivna, u kožu odjevena Dudleyjeva ramena i čvrsto ih stegnule.   "Čekaj malo", umiješa se tetak Vernon. Pogledavao je čas svoju ženu čas Harryja, izgledajući kao da ga je to dotad nečuveno razumijevanje između njih dvoje posve izbacilo iz takta. "Čekaj malo. Kažeš, taj se lord Voldemort vratio u život."   "Da."   "To je onaj koji ti je ubio roditelje."   "Da."

  "I sad huška dismentore na tebe?"   "Izgleda", reče Harry.   "Shvaćam", izjavi tetak Vernon, pogledavši prvo suprugu, koja je bila bijela kao kreč, potom Harryja. Popravio je hlače. Izgledao je kao da se nadima, kao da se njegovo krupno grimizno lice rasteže naočigled Harryja. "Dobro, to je onda to", reče on. Činilo se da će mu košulja puknuti koliko se napuhnuo. "Gubi se iz ove kuće, mali!"   "Molim?" upita Harry.   "Čuo si me - VAN!" zagrmi tetak Vernon, na što su poskočili čak i teta Petunija i Dudley. "VAN! VAN! Trebao sam to odavno učiniti! Sove se ponašaju kao da im je ovo odmaralište, deserti lete u zrak, uništio si mi pola dnevne sobe, Dudleyjev rep, Marge na stropu, a tek onaj leteći Ford Anglia... VAN! VAN! Dosta je bilo! Gotov si! Nećeš ovdje stanovati ako te proganja neki luđak, nećeš ugrožavati moju ženu i sina, nećeš nam svima stvarati probleme. Ako te čeka isti kraj kao i tvoje beskorisne roditelje, meni je dosta. VAN!"   Harry se ukipio na mjestu. U lijevoj je ruci stiskao dopise iz Ministarstva te poruke gospodina Weasleyja i Siriusa. Što god da namjeravaš učiniti, više ne napuštaj kuću. NE IZLAZI IZ KUĆE TETE I TETKA.   "Čuo si me!" ponovi tetak Vernon i nagne se prema njemu. Njegovo golemo, pocrvenjelo lice bilo je tako blizu Harryjeva lica da je na koži osjećao prskanje sline. "Idi! Prije pola sata si jedva čekao da odeš iz kuće! Imaš moju podršku! Gubi se i ne dolazi nam više u kuću! Nije mi jasno ni zašto smo te uopće primili, Marge je bila u pravu, trebali smo te poslati u sirotište. Bili smo preblagi za vlastito dobro, mislili smo da ćemo istjerati tu stvar iz tebe, da ćemo te pretvoriti u normalnog dječaka, ali od početka si bio pokvaren do srži i sad mi je stvarno dosta... sove!"    Peta sova se niz dimnjak spustila takvom brzinom da je tresnula o pod. Opet se vinula u zrak uz glasno kreštanje. Harry je podigao ruku da uhvati pismo u grimiznoj omotnici, ali sova ga je preletjela i zaputila se prema teti Petuniji, koja je vrisnula i sagnula se, prekrivši rukama lice. Sova joj je crvenu omotnicu ispustila na glavu, okrenula se i vratila u dimnjak.   Harry je pojurio prema pismu, ali teta Petunija ga je prestigla.   "Možeš ga sama otvoriti," reče Harry, "ali ja ću ga svejedno čuti. To je urlojav."   "Pusti ga, Petunija!" zagrmi tetak Vernon. "Ne diraj ga, možda je opasno!"   "Glasi na mene", potreseno će teta Petunija. "Glasi na mene, Vernone, vidi! Gospođa Petunija Dursley, Kuhinja, Kalinin prilaz 4..."   Užasnuto je udahnula. Crvena omotnica počela se dimiti.   "Otvori je!" uvjeravao ju je Harry. "Učini to sama! Ionako nemaš izbora."   "Neću."   Tetina ruka je drhtala. Uspaničeno se ogledavala po kuhinji, kao da traži odstupnicu, ali već je bilo prekasno - omotnica je planula. Teta Petunija je kriknula i ispustila je.   Kuhinju je ispunio jeziv glas, odjekujući u skučenom prostoru. Dolazio je iz gorućeg pisma na stolu.  

"Sjeti se mog zavjeta, Petunija."   Teta Petunija je izgledala kao da će se svaki čas onesvijestiti. Klonula je na stolicu pokraj Dudleyja i rukama sakrila lice. Ostaci omotnice u tišini su izgorjeli do pepela.   "Što je to?" promuklo upita tetak Vernon. "Što... ja ne... Petunija?"   Teta Petunija je šutjela. Dudley je tupavo zurio u majku, razjapljenih usta. Tišina ih je usisavala poput nekog strašnog vira.    Harry je krajnje zbunjeno promatrao tetu. Glava mu je pucala od bolova.   "Petunija, dušo?" plaho prozbori tetak Vernon. "P-Petunija?" Podigla je glavu. Još se tresla. Progutala je. "Mali... mali mora ostati, Vernone", reče ona slabašnim glasom. "M-molim?"   "Ostat će ovdje", ponovi ona. Nije pogledala prema Harryju. Opet je ustala.   "On... ali, Petunija..."   "Ako ga izbacimo, susjedi će svašta govoriti", nastavi ona. Još je bila blijeda kao krpa, ali njezin ton ubrzano je poprimao uobičajenu oštrinu i osornost. "Postavljat će nam neugodna pitanja, zanimat će ih kamo je otišao. Morat će ostati s nama."   Tetak Vernon ispuhao se poput stare gume.   "Ali, Petunija, dušo..."   Teta Petunija se nije obazirala na njega. Obratila se Harryju.   "Drži se svoje sobe", reče mu. "Ne smiješ izlaziti iz kuće. Sad idi u krevet."   Harry se nije pomaknuo.   "Tko ti je poslao urlojav?"   "Ne zapitkuj", odbrusi teta Petunija.   "Jesi li u kontaktu s čarobnjacima?"   "Rekla sam ti da ideš u krevet!"   "Što je ono značilo? Sjeti se kakvog zavjeta?"   "Idi u krevet!"   "Kako to da...?"   "ČUO SI TETU, NOSI SE U KREVET!"

GLAVA TREĆA Predstraža                                                         Upravo su me napali dementori, a prijeti mi i izbacivanje iz Hogwartsa. Želim znati što se događa i kad ću otići odavde.   Čim je došao do svog radnog stola u zamračenoj sobi, Harry je tu poruku ispisao na tri različita pergamenta. Prvi je naslovio na Siriusa, drugi na Rona, treći na Hermionu. Njegova sova, Hedviga, bila je u lovu; krletka na stolu bila je prazna. Ushodao se sobom, čekajući njezin povratak. Glava mu je pucala, oči su ga pekle i svrbjele od umora, ali njegov prenapregnuti um odbijao je prepustiti se snu. Nije pomagalo što mu se leđa još nisu oporavila od napora da Dudleyja dotegli kući, ni što su mu na glavi iskočile dvije bolne čvoruge, prva od sudara s prozorskim krilom, a druga od udarca Dudleyjeve šake.   Dok je koračao po sobi, pustio je da ga preplave osjećaji bijesa i nemoći. Skrgućući zubima i stisnutih šaka, ljutito je pogledavao u prazno, zvjezdano nebo svaki put kad bi prošao pokraj prozora. Napad dementora, tajni nadzor gospođe Figg i Mundungusa Fletchera, suspenzija u Hogwartsu i saslušanje u Ministarstvu magije: sve se to dogodilo a da još uvijek ni od koga nije dobio ni riječi objašnjenja.   I što, što je zapravo značio onaj urlojav? Kome je pripadao strašni glas koji je tako prijeteći odjeknuo kuhinjom?   I zašto i dalje čami u ovom zatvoru, odsječen od svih izvora informacija? Zašto svi s njim postupaju kao da je nekakvo zločesto dijete? Ne izvodi više nikakve čarolije, ostani u kući...   U hodu je nogom udario u školski kovčeg, ali umjesto olakšanja osjetio je samo još veći jad, jer se lepezi raznovrsnih bolova po cijelom tijelu sad pridružilo i sijevanje u nožnom palcu.   Baš je ponovo prošepesao pokraj prozora kad je u sobu uz tihi lepet krila poput malene sablasti uletjela Hedviga.   "Konačno!" sikne Harry kad se meko spustila na vrh krletke. "Možeš to odmah baciti, imam posla za tebe!"   Hedvigine velike, okrugle oči boje jantara prijekorno su ga pogledale. U kljunu je držala mrtvu žabu.   "Dođi ovamo", zapovjedi Harry. Podigao je tri mala smotana pergamenta i kožnu uzicu te ih privezao uz njezinu ljuskastu nogu. "Odnesi ih ravno Siriusu, Ronu i Hermioni i ne vraćaj se ovamo bez pravih, opširnih odgovora. Ako bude potrebno, kljucaj ih dok ti ne napišu poruke pristojne dužine. Jasno?"    Hedviga prigušeno hukne. Još je u kljunu imala žabu. "Onda kreni", reče on.   Smjesta je uzletjela. Čim je nestala s vidika, Harry se bez svlačenja bacio na krevet i zagledao u tamni strop. Kao da se već nije osjećao dovoljno jadno, sad ga je još pekla savjest zbog otresitog ponašanja prema Hedvigi; ona mu je bila jedini prijatelj u Kalininu prilazu 4. Ali odužit će joj se kad se vrati sa Siriusovim, Ronovim i Hermioninim pismima.   Bio je siguran da će mu brzo odgovoriti; pa neće se valjda ponašati kao da je napad dementora mačji kašalj. Ujutro će ga po svoj prilici dočekati tri debela pisma puna suosjećanja i s gotovim planovima za

njegovo trenutačno prebacivanje u Jazbinu. Uz tu se utješnu misao prepustio snu, koji je stao na kraj svim daljnjim razmišljanjima.       * * *   No sljedećeg jutra Hedvigi nije bilo ni traga ni glasa. Harry je dan proveo u sobi, izlazeći samo kad je morao u kupaonicu. Tri je puta tog dana teta Petunija gurnula hranu kroz vratašca za mačke koja je tetak Vernon ugradio u sobna vrata tri ljeta prije. Svaki put kad je Harry začuo njezine korake pokušao je izvući iz nje neko objašnjenje o urlojavu, s jednakim rezultatima kao da ispituje kvaku na vratima. Inače su se Dursleyjevi držali podalje od njegove sobe. Harry nije vidio nikakav razlog da im nameće svoje društvo; nova svađa vjerojatno bi ga toliko razljutila da bi opet došao u napast da izvede neku zabranjenu čaroliju.   U tom su duhu prošla puna tri dana. Harryja je ponekad ispunjavala neukrotiva energija koja mu nije dopuštala da se primiri, ja bi se ushodao sobom, bjesneći što su ga svi ostavili da se pirja  tihoj vatri; u drugim je pak trenucima upadao u stanje duboke nostalgije u kojem bi znao i po sat vremena odležati na krevetu, tupo izureći u prazno, osjećajući bolnu jezu pri pomisli na saslušanje u Ministarstvu.   Što ako presude protiv njega? Što ako ga stvarno izbace i prelome mu štapić nadvoje? Što da onda učini, kamo da ode? Sad kad je poznavao drugi svijet, onaj kojemu je doista pripadao, nije više mogao zamisliti da stalno živi s Dursleyjevima. Možda bi se mogao useliti u Siriusovu kuću, kao što mu je predložio Sirius godinu dana prije, prije nego što je i sam morao pobjeći od Ministarstva. Bi li dopustili Harryju da tamo živi sam, s obzirom na to da je još maloljetan? Ili će o njegovu boravištu odlučivati drugi? Je li njegov prekršaj Međunarodnog statuta o tajnosti dovoljno ozbiljan da završi u Azkabanu? U toj bi točki Harry obavezno ustao s kreveta i opet se ushodao sobom.   Nastupila je četvrta večer od Hedvigina odlaska. Harry je bio u jednoj od svojih apatičnih faza. Ležao je i zurio u strop, bez ijedne misli u premorenom umu, kad je u sobu ušao tetak. Harry je polako okrenuo glavu prema njemu. Tetak Vernon nosio je svoje najbolje odijelo te beskrajno samodopadan izraz na licu.   "Idemo van", reče on.   "Molim?"   "Mi - to jest, tvoja teta, Dudley i ja - idemo van."   "Dobro", bezbojno odvrati Harry i opet se zagleda u strop.   "Ne smiješ izlaziti iz sobe dok nas nema."   "OK."   "Ne smiješ dirati televizor, liniju ili ostale naše stvari."   "U redu."    "Ne smiješ krasti hranu iz frižidera."   "OK."   "Zaključat ću tvoja vrata."   "Samo izvoli."  

Tetak Vernon srdito je pogledao Harryja, očito sumnjičav zbog tolike popustljivosti. Odmarširao je iz sobe i zatvorio vrata. Harry je začuo okretanje ključa u bravi te teške korake tetka Vernona dok se spuštao niz stepenice. Nekoliko minuta kasnije, začuo je lupanje automobilskih vrata, brujanje motora i jasan zvuk automobila koji odlazi s kolnog prilaza.   Odlazak Dursleyjevih nije u Harryju izazvao nikakav poseban osjećaj. Bilo mu je savršeno svejedno jesu li u kući ili ne. Nije čak bio u stanju prikupiti dovoljno energije da ustane i upali svjetlo u sobi. Prostorija oko njega sve se više smračivala, a on je ležao i slušao noćne zvukove. Toliko je iščekivao blaženi trenutak Hedvigina povratka da više uopće nije zatvarao prozor.   Oko njega je škripala prazna kuća. U cijevima je grgljalo. Harry je ležao u polusvjesnom stanju, ne misleći, paraliziran vlastitim jadom.   A onda se iz kuhinje u prizemlju prolomio tresak.   Smjesta se uspravio u krevetu i naćulio uši. To sigurno nisu bili Dursleyjevi, bilo je prerano, i uostalom, da su se vratili, čuo bi njihov automobil.    Nakon nekoliko sekundi tišine, začuo je glasove.   Provalnici, pomisli Harry, skliznuvši s kreveta na pod - ali gotovo odmah mu je sinulo da provalnici nastoje biti što tiši, što se za osobe u kuhinji stvarno nije moglo reći.   Dograbio je štapić s noćnog stolića i zagledao se u vrata sobe, napeto osluškujući. Već u sljedećem trenutku je poskočio, jer je brava glasno škljocnula i vrata njegove sobe širom su se otvorila.   Harry se ukipio i kroz dovratak zagledao u mračno odmorište na katu. Naprezao se da čuje još nešto, ali bez uspjeha. Malo se kolebao, a potom se brzo i tiho iskrao iz sobe i krenuo prema stepenicama.   Srce mu se popelo u grlo. U sjenovitom predsoblju u prizemlju stajala je grupa ljudi. Njihovi obrisi bili su jasno vidljivi naspram svjetla uličnih svjetiljki što je prodiralo kroz staklena vrata. Bilo ih je osmero ili devetero, i koliko je mogao vidjeti, svi su gledali uvis, u njega.   "Mladiću, spusti taj štapić dok nekome nisi iskopao oko", prozbori dubok, hrapav glas.   Harryju je srce lupalo kao ludo. Prepoznao je glas, ali nije spustio štapić.   "Profesore Moody?" upita on nesigurno.   "Pa ne znam baš jesam li profesor," progunđa glas, "nisam imao mnogo prilike za podučavanje, zar ne? Siđi da te možemo pošteno promotriti."   Harry je malo spustio štapić, ali nije popustio stisak, niti se pomaknuo. Imao je opravdan razlog za sumnjičavost. Nedavno je proveo devet mjeseci u društvu osobe za koju je vjerovao da je Divljooki Moody, dok nije otkrio da je zapravo posrijedi varalica; štoviše, varalica koji ga je pokušao ubiti prije nego što je bio raskrinkan. Dok je on još razmišljao što da učini, do kata je dopro drugi, blago promukli glas.   "Sve je u redu, Harry. Došli smo te odvesti odavde."   Harryjevo je srce poskočilo od sreće. Prepoznao je i taj glas, iako ga nije čuo već više od godinu dana.   "P-profesore Lupin?" reče on s nevjericom. "Jeste li to vi?"  

"A zašto mi stojimo u mraku?" začu se treći glas, taj posve nepoznat, i ženski. "Lumos."   Vrh jednog štapića je bljesnuo i osvijetlio predsoblje magičnom svjetlošću. Harry je trepnuo. Ljudi u prizemlju nagurali su se oko dna stepenica i zagledali se u njega, neki istežući vratove da ga bolje vide.   Najbliži mu je bio Remus Lupin. Iako je još bio relativno mlad, Lupin je izgledao umorno i boležljivo. U kosi je imao više sjedina nego pri posljednjem susretu s Harryjem, a pelerina mu je bila puna zakrpa i otrcanija nego ikad. No osmijeh koji je uputio Harryju bio je pun vedrine i Harry mu je, unatoč stanju šoka u kojem se našao, pokušao uzvratiti na isti način.   "Uuu, baš sam ga tako zamišljala", reče vještica koja je visoko u zraku držala upaljeni štapić. Činilo se da je ona najmlađa osoba u grupi; imala je blijedo, srcoliko lice i tamne iskričave oči. Njezina kratka, kričavoljubičasta kosa bila je ošišana na jež frizuru. "Ej, Harry!"   "Da, sad mi je jasno što si mislio, Remuse," oglasi se ćelavi crnoputi čarobnjak koji je stajao na samom začelju grupe - imao je dubok, ležeran glas i zlatnu okruglu naušnicu u uhu, "izgleda točno kao James."   "Osim očiju", javi se čarobnjak sipljiva glasa i srebrnaste kose, koji je također stajao na kraju grupe. "Ima Lilyne oči."   Divljooki Moody, koji je imao dugu prosijedu kosu i nos lišen povećeg komada mesa, sumnjičavo se zapiljio u Harryja svojim nejednakim očima. Jedno oko bilo je sitno, tamno i ispupčeno, dok je drugo, veliko, okruglo i jarkoplavo, imalo magičnu sposobnost da pogledom prodire kroz zidove, vrata i stražnji dio Moodyjeve glave.   "Jesi li sasvim siguran da je to on, Lupine?" zagunđa on. "Stvarno bi bilo krasno da dovedemo nekakvog smrtonošu koji je samo preuzeo njegovo obličje. Trebali bismo ga pitati nešto što zna samo pravi Potter. Ili je netko možda ponio veritaserum?"   "Harry, u kojem se obliku pojavljuje tvoj Patronus?" upita Lupin.  "U obliku jelena", nervozno odvrati Harry.  "To je on, Divljooki", reče Lupin.   Harry se spustio niz stepenice, osjećajući na sebi poglede sa svih strana. U hodu je spremio štapić u stražnji džep traperica.   ''Mladiću, to nije mjesto za štapić!" zaurla Moody. "Što da se zapali? Tek toliko da znaš, i bolji čarobnjaci od tebe znali su tako ostati bez guzova!"   "I ti stvarno poznaš nekoga tko je ostao bezguzan?" žena ljubičaste kose zainteresirano upita Divljookog.   "Pusti sad to, samo ne spremaj štapić u stražnji džep!" zagunđa Divljooki. "Više se nitko ne trudi oko elementarnih mjera sigurnosti." Odmarširao je prema kuhinji. "I vidim te", razdraženo je dodao kad je žena zakolutala očima.   Lupin je ispružio ruku i rukovao se s Harryjem. "Kako si?" upita, pomno motreći Harryja. "D-dobro..."   Harry nije mogao vjerovati da se to doista događa. Četiri tjedna nije bilo nikakvog, ni najmanjeg znaka da ga itko kani odvesti iz Kalinina prilaza, a sad mu se odjednom po kući komotno motala gomila čarobnjaka, kao da je riječ o starom dogovoru. Ispod oka je pogledao ljude oko Lupina; oni su pak još uvijek krajnje radoznalo zurili u njega. Bio je bolno svjestan činjenice da se već četiri dana nije počešljao.  

"Ja... stvarno imate sreće što su Dursleyjevi vani..." promrmlja on.   "Sreće, ha!" reče žena ljubičaste kose. "Ja sam ih izmamila van. Poslala sam im bezjačkom poštom obavijest da su ušli u uži izbor za Nacionalnu nagradu za najljepši privatni travnjak. Otišli su na dodjelu nagrada... tako bar oni misle."   Harryju se pred očima pojavila vizija tetkova lica kad shvati da ne postoji Nacionalna nagrada za najljepši privatni travnjak.   "Mi idemo odavde, zar ne?" upita on. "Uskoro?"   "Gotovo iz istih stopa," odgovori Lupin, "samo čekamo dozvolu."   "Kamo? U Jazbinu?" upita Harry glasom punim nade.   "Ne, ne u Jazbinu", reče Lupin, pozivajući Harryja da pođe u kuhinju; za njima je pošla i grupica čarobnjaka, koji su još uvijek znatiželjno odmjeravali Harryja. "Bilo bi preopasno. Sjedište smo smjestili u mjesto koje se ne da otkriti. To je malo potrajalo..."   Divljooki Moody se u međuvremenu smjestio za kuhinjski stol. Pio je iz čuturice. Njegovo magično oko okretalo se na sve strane, zaustavljajući se na brojnim kućanskim uređajima u kuhinji Durslevjevih.   "Harry, ovo je Alastor Moody", nastavi Lupin, pokazujući na Moodyja.   "Da, znam", odvrati Harry s nelagodom. Bilo je čudno službeno se upoznavati s osobom koju je po vlastitom sjećanju poznavao već godinu dana.   "A ovo je Nymphadora..."   "Ne zovi me Nymphadora, Remuse," prekine ga mlada vještica, zadrhtavši od užasa, "ja sam Tonks."   "Nymphadora Tonks, koja voli da je oslovljavamo samo prezimenom", dovrši Lupin rečenicu.   "I ti bi, da ti je tvoja zvrknuta majka dala ime Nymphadora", promrmlja Tonks.   "A ovo je Kingsley Shacklebolt." Pokazao je visokog crnoputog čarobnjaka, koji se naklonio. "Elphias Doge." Čarobnjak sipljiva glasa kimnuo je glavom. "Dedalus Diggle..."   "Već smo se jednom sreli", zapiskutao je ushićeni Diggle, ispustivši iz ruku cilindar ljubičaste boje.   "Emmeline Vance." Vještica kraljevskog držanja ogrnuta smaragdnozelenim šalom lagano je nakrivila glavu. "Sturgis Podmore." Čarobnjak četvrtaste vilice i guste kose boje slame mu je namignuo. "I Hestia Jones." Crnokosa vještica ružičastih obraza koja je stajala pokraj tostera pozdravila ga je mahanjem.   Harry je pri upoznavanju svakome nespretno kimnuo glavom. Bilo bi mu znatno draže da su gledali u nešto drugo; činilo mu se kao da se najednom našao na pozornici. Osim toga, nije mu bilo jasno zašto ih je došlo tako mnogo.   "Iznenađujuće velik broj ljudi prijavio se da dođe po tebe", reče Lupin, kao da mu čita misli. Kutovi usnica lagano su mu se trznuli.   "Da, što nas je više, to bolje", mračno nadoveže Moody. "Mi smo tvoja straža, Potteru."   "Samo čekamo signal da je zrak čist", objasni Lupin, pogledavajući kroz kuhinjski prozor. "Imamo još

petnaestak minuta vremena."   "Što su ovi bezjaci čisti", oglasi se vještica zvana Tonks, koja je s velikim zanimanjem razgledavala kuhinju. "Moj tata je bezjačkog podrijetla, ali on je strahovito neuredan. Varira li to od osobe do osobe, kao kod čarobnjaka?"   "Ovaj... aha", reče Harry. "Čuj..." obrati se on opet Lupinu, "što se događa, nitko mi ništa ne javlja, što Vol...?"   Nekoliko vještica i čarobnjaka ispustilo je čudne, šištave zvukove; Dedalusu Diggleu opet je ispao šešir, a Moody je zarežao: "Zaveži!"   "Molim?" upita Harry.   "Nećemo o tome ovdje, preopasno je", objasni Moody, okrenuvši normalno oko prema Harryju. Njegovo magično oko i dalje je zurilo u strop. "Kvragu", doda on ljutito i stavi ruku na magično oko, "stalno zapinje... otkako ga je nosio onaj gad."   Kad je oko izvadio iz duplje, začuo se neugodan, gnjecav zvuk, sličan zvuku koji nastaje pri odčepljivanju odvoda.   "Divljooki, tebi je jasno da je to odvratno, zar ne?" upita Tonks ležernim tonom.   "Harry, donesi mi, molim te, čašu vode", zatraži Moody.   Harry je otišao do stroja za pranje suđa, izvadio čistu čašu i napunio je vodom na sudoperu. Čarobnjačka družina još ga je gorljivo promatrala. Njihovo neumorno zurenje sad mu je već polako išlo na živce.   "Nazdravlje", reče Moody kad mu je Harry dodao čašu. Ubacio je magično oko u vodu i promrdao ga prstom; oko se brzo okretalo, pogledavajući svakoga od njih. "Želim na povratku vidljivost od tristo šezdeset stupnjeva."   "Kako ćemo stići... tamo gdje već idemo?" upita Harry.   "Na metlama", odvrati Lupin. "To je jedini način. Za aparaciju si premlad, letimreža je pod nadzorom, a postavljanje neovlaštenog putoključa moglo bi nas doći glave."   "Remus kaže da si dobar letač", progovori Kingsley Shacklebolt dubokim glasom.   "Izvrstan je", ispravi ga Lupin, pogledavajući na sat. "Dobro, Harry, idi gore i spakiraj se, da možemo krenuti čim dobijemo signal."   "Ja ću ti pomoći", veselo izjavi Tonks.   Slijedila je Harryja natrag u predsoblje i uz stepenice, ogledavajući se s velikom znatiželjom i zanimanjem.   "Čudno je ovo mjesto", reče ona. "Malo je previše čisto, razumiješ? Malo je neprirodno. E, ovo je već bolje", dometnula je kad su ušli u Harryjevu sobu i kad je upalio svjetlo.   Njegova je soba nedvojbeno bila znatno neurednija od ostatka kuće. Budući da je posljednja četiri dana proveo zatočen u sobi u katastrofalno lošem raspoloženju, Harry se nije trudio pospremati za sobom. Po podu su bile razbacane gotovo sve njegove knjige, jer je nakon svakog pokušaja da si čitanjem skrene misli frustrirano bacao knjige u stranu. Nije očistio ni Hedviginu krletku, koja je počela zaudarati. U

otvorenom kovčegu vidjeli su se ispremiješani komadi bezjačke odjeće i čarobnjačkih pelerina, a dio je ležao prosut oko kovčega.   Harry je počeo skupljati knjige i užurbano ih ubacivati u kovčeg Tonks je stala pred otvoreni ormar i kritičkim pogledom odmjeravala svoj odraz u zrcalu na unutarnjoj strani ormarskih vrata.   "Znaš, mislim da mi ljubičasta ne stoji dobro", reče ona, potežući pramen svoje jež frizure. "Što ti kažeš, izgledam li s njom malo bolesno?"   "Ovaj..." reče Harry, podižući pogled s Metlobojskih klubova Britanije i Irske.   "Da, izgledam", zaključi Tonks. Čvrsto je zažmirila, kao da se pokušava nečega prisjetiti. Sekundu kasnije, kosa joj je poprimila jarkoružičastu boju.   "Kako ti je to uspjelo?" upita Harry, zijevajući od čuda. Tonks je otvorila oči.   "Ja sam metamorfomagus", objasni ona, motreći svoj odraz i okrećući glavu amo-tamo da može promotriti kosu iz svih kutova. "To znači da mogu mijenjati izgled po želji", dodala je kad je primijetila zbunjeni Harryjev izraz u zrcalu. "Takva sam se rodila. Na treningu za aurora dobila sam najviše ocjene iz Skrivanja i Prerušavanja a da knjige nisam ni otvorila. Bilo je genijalno."   "Ti si auror?" upita impresionirani Harry. Jedina karijera u kojoj se vidio nakon završetka školovanja bio je lov na crne magove.   "Aha", ponosno potvrdi Tonks. "Kingsley isto, ali on je na malo višem položaju od mene. Ja sam ispit položila prije samo godinu dana. Zamalo sam pala Tajnost i Traganje. Užasno sam nespretna, jesi li čuo da sam razbila tanjur čim smo došli u prizemlje?"   "A može li se metamorfomagija naučiti?" upita je Harry. Uspravio se, posve zaboravljajući na pakiranje.   Tonks se nasmije.   "Kladim se da bi ponekad volio sakriti taj ožiljak, zar ne?"   Pogled joj je pao na munjoliki ožiljak na Harryjevu čelu.   "Da, bih", promrmlja Harry i okrene se od nje. Nije volio da mu ljudi zure u ožiljak.   "Pa, na žalost ćeš se morati naraditi", objasni Tonks. "Metamorfomagusi su vrlo rijetki, jer je riječ o urođenom talentu, a ne o stečenoj vještini. Većina čarobnjaka za promjenu izgleda treba čarobni štapić ili napitke. Ali, Harry, moramo se požuriti, došli smo se spakirati", doda ona pokajnički, gledajući nered na podu.   "Oh... da", reče Harry i zgrabi još nekoliko knjiga.   "Ne budi blesav, brže ćemo biti gotovi ako stvar prepustiš meni - pakiraj!" uzvikne Tonks i zamahne štapićem iznad poda.   Knjige, odjeća, teleskop i vaga vinuli su se u zrak i navrat-nanos uletjeli u kovčeg.   "Nije baš uredno", prizna Tonks kad je prišla kovčegu i zagledala se u zbrku u njemu. "Moja mama zna trik da se sve stvari same uredno poslože - čak joj se i čarape same savijaju u loptice -ja ga nikad nisam uspjela naučiti - ona samo izvede mali trzaj..." S nadom je trznula štapićem.  

Jedna Harryjeva čarapa bezvoljno se promigoljila i opet klonula na nabacane stvari u kovčegu.   "No dobro," zaključi Tonks, zalupivši poklopac kovčega, "bar je sve unutra. A i onome bi čišćenje dobro došlo." Uperila je štapić u Hedviginu krletku. "Izribaj." Nekoliko pera i izmet nestadoše. "Dobro, to je već malo bolje - nikad nisam potpuno svladala sve te kućanske čarolije. Dobro - jesi li sve uzeo? Kotlić? Metlu? Čovječe! Vatrena munja?"   Oči su joj se raširile kad je ugledala metlu u Harryjevoj desnoj ruci. Tu je metlu, izrađenu po međunarodnim standardima, dobio na dar od Siriusa, a čuvao ju je kao zjenicu oka svoga.   "A ja se još uvijek vozim na Kometu 260", zavidno će Tonks. "No što ćeš... štapić ti je još u trapericama? Oba guza na broju? Dobro, krenimo. Locomotor kovčeg."   Harryjev kovčeg podigao se nekoliko centimetara uvis. Mašući štapićem kao dirigentskom palicom, Tonks je postigla da lebdeći kovčeg kroz sobu i vrata putuje ispred njih. U lijevoj je ruci nosila Hedviginu krletku. Iza nje se niz stepenice spuštao Harry, noseći svoju metlu.   U kuhinji su otkrili da je Moody oko smjestio natrag u duplju, a ono se nakon čišćenja vrtjelo tolikom brzinom da ga Harry nije mogao pogledati bez vrtoglavice. Kingsley Shacklebolt i Sturgis Podmore proučavali su mikrovalnu pećnicu, a Hestia Jones smijala se nožu za guljenje krumpira na koji je naišla prekopavajući ladice. Lupin je upravo zatvarao omotnicu naslovljenu na Dursleyjeve.   "Odlično", reče Lupin, podižući pogled kad su ušli Tonks i Harry. "Mislim da nam je preostala otprilike jedna minuta. Harry, napisao sam tvojoj teti i tetku da se nemaju zašto brinuti..."   "I neće", reče Harry.   "... da si na sigurnom..."   "To će ih samo baciti u depresiju."   "... i da ćeš ih opet vidjeti sljedećeg ljeta."   "Zar baš moram?"   Lupin se nasmiješio, ali nije mu odgovorio.   "Dođi ovamo, mladiću", grubo je rekao Moody, dozivajući Harryja štapićem. "Moram ti razbiti iluziju."   "Što morate učiniti?" nervozno upita Harry.   "Čarolija iluzije", odvrati Moody, podižući štapić. "Lupin kaže da imaš plašt nevidljivosti, ali neće moći ostati na tebi dok budemo letjeli; ovo će te bolje sakriti. Evo..."   Žestoko ga je zveknuo po tjemenu. Harry je imao čudan osjećaj da mu je Moody na glavi razbio jaje; činilo mu se da mu se iz udarenog mjesta na tjemenu niz tijelo slijevaju hladne kapljice.   "Ta ti je bila dobra, Divljooki", reče Tonks tonom odobravanja, zureći u Harryjev trbuh.   Harry se zagledao u svoje tijelo, ili točnije, ono što je nekad bilo njegovo tijelo. Više, naime, nije izgledalo kao da pripada njemu. Nije postalo nevidljivo; jednostavno je poprimilo boju i teksturu kuhinjskog kredenca iza njega. Kao da se pretvorio u ljudskog kameleona.   "Idemo", reče Moody, otključavajući stražnja vrata štapićem.

  Svi su izašli van, na besprijekorni travnjak tetka Vernona.   "Noć je vedra", progunđa Moody, pregledavajući nebo magičnim okom. "Dobro bi nam došao pokoji oblak. Dobro, slušaj," dovikne on Harryju, "letjet ćemo u zbijenoj formaciji. Tonks će biti točno ispred tebe, drži se njezina repa. Lupin će te pokrivati odozdo. Ja ću biti iza tebe. Ostali će kružiti oko nas. Ni u kom slučaju ne razbijamo formaciju, jasno? Ako netko od nas pogine..."   "Zar je to vjerojatno?" zabrinuto upita Harry, no Moody se nije obazirao na njega.   "... ostali moraju nastaviti s letom, nema stajanja, nema razbijanja redova. Ako nas sve pobiju i ti budeš jedini preživjeli, na naše će mjesto uskočiti zaštitnica; nastavi letjeti na istok i oni će ti se pridružiti."   "Prestani se zafrkavati, Divljooki, dečko će pomisliti da smo neozbiljni", reče Tonks dok je Harryjev kovčeg i Hedviginu krletku smještala u nosiljku obješenu o svoju metlu.   "Samo mu objašnjavam plan", zareži Moody. "Naš je zadatak da ga živog i zdravog dovedemo u sjedište i ako pritom poginemo..."   "Nitko neće poginuti", reče Kingsley Shacklebolt dubokim, umirujućim glasom.   "Penjite se na metle, eno prvog signala!" oštro ih prekine Lupin, pokazujući prema nebu.   U visinama iznad njih medu zvijezdama je buknuo vatromet jarkocrvenih iskri. Harry je smjesta shvatio da su posrijedi iskre iz čarobnog štapića. Prebacio je desnu nogu preko Vatrene munje i čvrsto uhvatio njezin držak. Osjetio je kako lagano podrhtava, kao da se i ona, poput Harryja, raduje što će uskoro opet poletjeti.   "Drugi signal, idemo!" glasno ih pozove Lupin kad su u visinama iznad njih frcnule nove iskre, ovaj put zelene boje.   Harry se snažno odgurnuo od zemlje. Kroz kosu mu je prostrujio prohladni noćni zrak, a uredni, četvrtasti vrtovi Kalinina prilaza ostali su iza njega, ubrzano se pretvarajući u mozaik sastavljen od tamnozelenih i crnih mrlja. Iz glave mu je nestala svaka pomisao na saslušanje u Ministarstvu, kao otjerana strujanjem zraka. Imao je osjećaj da će mu srce pući od sreće; opet je letio, napuštajući Kalinin prilaz onako kako je maštao cijelog ljeta, vraćao se kući... na nekoliko divnih trenutaka svi su njegovi problemi nestali, gubeći značenje pred nepreglednim zvjezdanim nebom.   "Skreći lijevo, skreći lijevo, jedan bezjak gleda uvis!" zaurla Moody iza njega. Tonks je naglo skrenula, a Harry je slijedio njezin primjer. Vidio je da se kovčeg obješen o njezinu metlu žestoko zaljuljao. "Treba nam veća visina... još četiristo metara!"   Dok su se dizali uvis, Harryjeve su oči zasuzile od hladnoće; ispod njih se više nije vidjelo ništa osim sitnih točkica svjetlosti na mjestu automobilskih farova i uličnih svjetiljki. Dvije takve točkice možda su pripadale automobilu tetka Vernona... Dursleyjevi su se sad već sigurno vozili natrag u praznu kuću, bjesneći zbog nepostojeće nagrade za najljepši travnjak... Kad ih je zamislio, Harry se nasmijao na sav glas, iako se njegov smijeh izgubio u lepršanju pelerina ostalih čarobnjaka, škripi remenja koje je pridržavalo njegov kovčeg i krletku, te hujanju vjetra u ušima koje je pratilo njihov brzi let. Već se punih mjesec dana nije osjećao tako živo ili sretno.   "Skreći na jug!" zaurla Divljooki. "Grad ispred nas!"   Skrenuli su udesno da izbjegnu prelet iznad blistave mreže gradskih svjetala koja su se protezala pod njima.

  "Idite na jugoistok i nastavite se uspinjati, ispred je niski oblak u kojem bismo se mogli sakriti!" dovikne im Moody.   "Ne kroz oblake!" ljutito uzvikne Tonks. "Totalno će nas promočiti, Divljooki!"   Kad je to čuo, Harry je odahnuo. Ruke kojima je stiskao držak Vatrene munje već su pomalo utrnule. Bilo mu je žao što se nije sjetio obući kaput - počela ga je hvatati drhtavica.   S vremena na vrijeme mijenjali su smjer prema uputama Divljookoga. Harry je žmirio zbog naleta ledenog vjetra od kojeg je zeblo u ušima. Samo se jednom prije ovako smrzavao na metli. Bilo je to na trećoj godini, kad su po oluji odigrali utakmicu s Hufflepuffima. Izgubio je osjećaj za vrijeme. Pitao se koliko već dugo lete. Činilo mu se da je od polaska proteklo bar sat vremena.   "Okret na jugozapad!" zaurla Moody. "Moramo izbjeći autocestu!"   Promrzli Harry s čežnjom je razmišljao o udobnim, suhim automobilima koji su vijugali ispod njih, a zatim je s još većom čežnjom pomislio na putovanje letiprahom. Suludo okretanje po kaminima nije bilo pretjerano ugodno, istina, ali bar bi ih grijala vatra... Kingsley Shacklebolt vinuo se iznad njega. Njegovo ćelavo tjeme i naušnica blago su se presijavali na mjesečini... sad mu se s desne strane pojavila Emmeline Vance, s izvučenim štapićem, okrećući glavu lijevo i desno... zatim je i ona poletjela iznad njega, prepuštajući mjesto Sturgisu Podmoreu...   "Bilo bi dobro da se neko vrijeme vraćamo istim putem kojim smo došli, da budemo sigurni kako nas nitko ne prati!" zaurla Moody.   "DIVLJOOKI, JESI LI TI POLUDIO?" dovikne mu Tonks s čela. "Sledile su nam se čak i metle! Ako nastavimo skretati s puta, nećemo stići na odredište do sljedećeg tjedna! Osim toga, već smo praktički na cilju!"   "Vrijeme je da se počnemo spuštati!" začu se Lupinov glas. "Slijedite me, Tonks, Harry!"   Harry se, kao i Tonks, počeo obrušavati. Išli su prema najvećem skupu svjetala koji je ikad vidio. Golemo, razvučeno mnoštvo svjetala ukrštalo se u svjetlucavim linijama i mrežama, tu i tamo ispresijecano predjelima najcrnje tame. Spuštali su se sve niže pa je Harry naposljetku mogao nazreti pojedinačne automobilske farove i ulične svjetiljke, dimnjake i televizijske antene. Jedva je čekao da dotakne tlo, iako je bio siguran da mora proći postupak odmrzavanja prije silaska s metle.    "Evo nas!" uzvikne Tonks. Nekoliko je sekundi kasnije sletjela. Harry se spustio odmah iza nje i sjahao s metle na zapuštenu tratinu usred malog trga. Tonks je već odvezivala Harryjev kovčeg. Harry se drhtureći ogledavao oko sebe. Prljava pročelja okolnih kuća nisu odisala dobrodošlicom; neke su imale razbijene prozore, u kojima se vidio mutan odsjaj uličnih svjetiljki, s mnogih vrata gulila se boja, a pred nekoliko ulaza ležale su hrpe smeća.   "Gdje smo to?" upita Harry, ali Lupin samo tiho reče: "Pričekaj minutu."   Moody je kopao po svom plastu kvrgavim rukama koje su zbog hladnoće bile nespretnije nego inače.   "Tu je", promrmlja on. Podigao je uvis nešto nalik na srebrni upaljač i pritisnuo ga.   Najbliža ulična svjetiljka zapucketala je i ugasila se. Novim pritiskom na neupaljač ugasio je i sljedeću svjetiljku. Nastavio je tako dok nije pogasio sve svjetiljke na trgu. Sad je jedina svjetlost dolazila iza prozora zastrtih zavjesama te od srpastog Mjeseca iznad njih.   "Posudio sam ga od Dumbledorea", progunđa Moody, spremajući neupaljač u džep. "Da nas ne primijete

bezjaci koji vire kroz prozore, razumiješ? Idemo, brzo."   Uhvatio je Harryja za nadlakticu i poveo ga s tratine na cestu i dalje na pločnik. Za njima su išli Lupin i Tonks, zajedničkim snagama noseći Harryjev kovčeg. Ostali članovi straže štitili su im oba kraja hodajući s izvučenim štapićima.   S prozora na katu najbliže kuće dopiralo je prigušeno bubnjanje glazbene linije. U dvorištu iza potrganih dvorišnih vrata ležala je hrpa nabreklih vreća za smeće iz kojih se širio snažan smrad truleži.   "Evo ti", promrmlja Moody i tutne komad pergamenta u Harryjevu začaranu ruku. Osvijetlio ga je upaljenim štapićem. "Brzo to pročitaj i nauči napamet."   Harry je spustio pogled na papir. Uski rukopis bio mu je odnekud poznat. U poruci je pisalo:   Sjedište Reda feniksa nalazi se na adresi Grimmauldov trg broj dvanaest u Londonu.

GLAVA ČETVRTA Grimmauldov trg broj dvanaest                                                         "Što je to Red...?" poče Harry.   "Ne ovdje, mladiću!" zareži Moody. "Čekaj da uđemo u kuću!"   Uzeo mu je pergament iz ruke i zapalio ga vrhom štapića. Poruka se izvila pod plamenovima i odlelujala prema tlu, a Harry je za to vrijeme opet promotrio okolne kuće. Stajali su pred brojem jedanaest. Pogledao je ulijevo i vidio broj deset. No na desnoj strani nalazio se broj trinaest.   "Ali gdje je...?"   "Misli na poruku koju si upravo naučio napamet", tiho mu reče Lupin.   Harry ga je poslušao. Čim je pomislio na Grimmauldov trg broj dvanaest, između brojeva jedanaest i trinaest iskrsnula su jedna izubijana vrata. Za vratima su brzo uslijedili prljavi zidovi i musavi prozori. Činilo se kao da iz prostora između dva vidljiva kućna broja izrasta nova kuća, gurajući susjedne zgrade u stranu. Harry je zaprepašteno promatrao što se zbiva. Na broju jedanaest i dalje je treštala glazba. Bezjaci iz te kuće očito nisu ništa osjetili.   "Hajde, požuri se", zagunđa Moody i lagano ga pogurne.   Harry se penjao izlizanim kamenim stubama, zureći u novonastala vrata. Bila su premazana djelomično oguljenim i izgrebenim slojem crne boje. Jedini ukras bio je srebrni zvekir u obliku izvijene zmije, ali nigdje na vratima nije bilo ključanice ni poštanskog sandučića.   Lupin je izvukao štapić i kucnuo po vratima. Harry je začuo mnoštvo glasnih, metalnih škljocaja i zveckanje lanca. Vrata se otvoriše uz škripu.   "Odmah uđi, Harry," prišapne mu Lupin, "ali nemoj lutati po kući i ništa ne diraj."   Harry je prešao prag i našao se u predvorju u kojem je bilo mračno gotovo kao u rogu. Nosnice mu se ispuniše mirisima vlage i prašine, te slatkastim zadahom truleži; imao je dojam da se nalazi u napuštenoj zgradi. Bacio je pogled preko ramena i vidio da u kuću jedan po jedan ulaze i ostali. Lupin i Tonks unijeli su njegov kovčeg i Hedviginu krletku. Moody je ostao stajati pred ulazom, gdje je otpuštao kugle svjetlosti koje je ugasivač ranije izvukao iz uličnih svjetiljki. Kugle su poletjele natrag u žarulje i trg je ponovno obasjalo narančasto svjetlo. Zatim je Moody šepajući ušao u kuću i zatvorio vrata, a predvorjem je zavladao potpuni mrak.   "Evo..."   Zveknuo je Harryja štapićem po glavi. Ovaj put je Harry osjetio da mu se niz leđa slijeva nešto vruće i znao je da više nije začaran.   "Neka se nitko ne miče dok malo ne rasvijetlim prostor", šapnćl Moody.   Slušajući prigušene glasove ostalih, Harryja je uhvatio osjećaj zle kobi; činilo mu se da su došli u kuću umiruće osobe. Začulo se tiho šištanje i u starinskim plinskim svjetiljkama na zidovima lagano je

zapucketao plamen. Treperava i slabašna svjetlost obasjala je napola oguljene tapete i izlizani sag u dugačkom, sumornom hodniku. Na stropu je svjetlucao veliki luster obavijen paučinom. Zidove su krasili nakrivljeni portreti pocrnjeli od starosti. Iza podne letvice u dnu zida dopirali su zvuči komešanja. I luster i svijećnjak na klimavom stolu u Harryjevoj blizini bili su oblikovani poput zmija.   Začuli su užurbane korake. Na vratima na drugom kraju predvorja pojavila se Ronova majka, gospođa Weasley. Pohitala je prema njima ozarena lica, ali Harry je primijetio da je osjetno mršavija i bljeđa nego prije.   "Oh, Harry, tako mi je drago što te vidim!" šapnula je i privukla ga u zagrljaj, umalo mu slomivši rebra. Potom ga je malo odmaknula od sebe i odmjerila od glave do pete. "Nekako si mi bljedunjav; treba te dobro nahraniti. Jedino se bojim da ćeš morati malo pričekati na večeru."   Okrenula se družini čarobnjaka iza njega i brzo šapnula: "Upravo je stigao, sastanak je već počeo."   Reakcije čarobnjaka iza Harryja odavale su zanimanje i uzbuđenje. U koloni su se zaputili prema vratima iz kojih je ranije izašla gospođa Weasley. Harry je krenuo za Lupinom, ali gospođa Weasley ga je zaustavila.   "Ne, Harry, sastanak je samo za članove Reda. Ron i Hermiona su na katu, pričekaj s njima da sastanak završi, a onda ćemo svi zajedno večerati. I ne povisuj glas dok si u predvorju", dometne ona napetim šaptom.   "Zašto?"   "Ne želim da se išta probudi."   "Zašto bi se...?"   "Poslije ću ti objasniti, žurim, trebala bih biti na sastanku... daj da ti pokažem gdje ćeš spavati."   Prislonila je prst uz usnice i, hodajući na vršcima prstiju, povela ga pokraj dviju dugih zavjesa koje su napola izjeli moljci. Harry je pretpostavio da se iza njih nalaze još neka vrata. Zaobišli su veliki stalak za kišobrane koji je izgledao kao da je izrađen od odrezane trolove noge i počeli se uspinjati mračnim stubištem. Za ploče na zidu uz stepenice bio je pričvršćen niz smanjenih glava. Nakon što je izbliže pogledao, Harry je ustanovio da je riječ o glavama kućnih vilenjaka. Sve do jedne imale su nos koji je upadljivo nalikovao na rilo.   Harry je iz koraka u korak bio sve zbunjeniji. Zaboga, pa što svi oni rade u kući koja izgleda kao da pripada najcrnjem magu?   "Gospođo Weasley, zašto...?"   "Ron i Hermiona će ti sve objasniti, dušo. Stvarno mi se žuri", odsutnim tonom šapne gospođa Weasley. "Evo..." došli su do drugog odmorišta, "... desna vrata su tvoja. Javit ću ti se kad sastanak završi."   Odjurila je natrag u prizemlje.   Harry je prešao prljavo odmorište, okrenuo kvaku u obliku zmijske glave i otvorio vrata.   Stigao je primijetiti da se našao u dvokrevetnoj sobi s visokim stropom; zatim je začuo glasno cvrkutanje i nakon njega još glasniji uzvik. Pogled mu je zasjenila obilna griva vrlo kuštrave kose. Hermiona se bacila na njega i zagrlila ga takvom silinom da se zamalo srušio na pod. Oko glave mu je uzbuđeno kružio Ronov majušni sović Praskavko.

  "HARRY! Rone, stigao je, Harry je ovdje! Uopće nismo čuli kad si došao! Oh, kako si? Jesi li dobro? Jesi li užasno ljut na nas? Sigurno jesi, znam da su naša pisma bila totalno beskorisna - ali nismo ti smjeli ništa reći, morali smo se zakleti Dumbledoreu, joj, svašta ti moramo ispričati, a i ti nama - dementori! Kad smo to saznali - a tek saslušanje u Ministarstvu - koja je to sramota, provjerila sam, ne mogu te izbaciti, jednostavno ne mogu, Dekret za razumno ograničavanje čarobnjačke djelatnosti maloljetnika ima odredbu o upotrebi magije u situacijama opasnima za život..."   "Pusti čovjeka da dođe do daha, Hermiona", prekine je Ron, smiješeći se od uha do uha. Zatvorio je vrata za Harryjem. Činilo se da je u mjesec dana koliko se nisu vidjeli izrastao još nekoliko centimetara, pa je izgledao viši i krakatiji nego ikad. Dugi nos, plamenocrvena kosa i pjegice ostali su nepromijenjeni.    I dalje blistajući od sreće, Hermiona je pustila Harryja iz zagrljaja. Zaustila je da nešto kaže, ali prekinuo ju je tihi lepet krila. S vrha ormara uzletjela je bijela ptica i meko se spustila na Harryjevo rame.   "Hedviga!"   Snježna sova škljocnula je kljunom i nježno mu grickala uho dok ju je Harry gladio po perju.   "Bila je izvan sebe", reče Ron. "Kad nam je donijela tvoja posljednja pisma, iskljucala nas je ko da smo joj najljući neprijatelji, vidi ovo..."   Pokazao je Harryju kažiprst desne ruke, na kojem se vidjela djelomično zarasla, ali očito duboka rana.   "Ah, da", reče Harry. "Oprosti zbog toga, ali užasno sam htio da mi odgovorite, razumiješ..."   "I mi smo to željeli, prijatelju moj", reče Ron. "Hermiona si je već čupala kosu od muke, tvrdila je da ćeš napraviti neku gluposti; ako ti ne budu ništa rekli, ali Dumbledore nas je natjerao..."   "... da mu se zakunete kako mi ništa nećete reći", dovrši Harry. "Da, već sam to čuo od Hermione."   Toplinu koja se ga je obuzela kad je ugledao svoje najbolje prijatelje zamijenilo je ledeno štipanje u dnu želuca. Punih mjesec dana čeznuo je da ih vidi, ali sada je najednom samo želio da ga Ron i Hermiona ostave na miru.   U napetoj tišini koja je uslijedila Harry je nastavio automatski gladiti Hedvigu, izbjegavajući njihove poglede.   "Valjda je mislio da je to najbolji pristup", prozbori Hermiona. Zvučala je kao da joj ponestaje daha. "Govorim o Dumbledoreu."  "Da, valjda", reče Harry. I na njezinim je rukama primijetio tragove Hedvigina kljuna i shvatio da se uopće ne kaje zbog toga.  "Mislim da je on mislio da si sigurniji s bezjacima..." poče Ron.  "Ma nemoj?" odvrati Harry, podižući obrve. "Jesu li ijedno od vas dvoje ovog ljeta napali dementori?"   "Dobro, nisu... ali zato je i zadužio članove Reda da te svuda prate..."   Harryju je želudac poskočio kao da je pri silasku niza stube promašio jednu. Znači, jedino on nije znao da ga drže pod nadzorom. "S prilično jadnim rezultatima, zar ne?" reče Harry, svim silama nastojeći zadržati smireni ton. "Nisam li se na kraju ipak morao obraniti sam?"   "Bio je nevjerojatno ljut", progovori Hermiona glasom punim strahopoštovanja. "Dumbledore, kad je saznao da je Mundungus otišao prije kraja smjene. Vidjeli smo ga svojim očima. Da se smrzneš."

  "Pa, meni je drago što je Mundungus otišao ranije", hladno odvrati Harry. "Da nije, ne bih se morao poslužiti magijom pa bi me Dumbledore vjerojatno ostavio da cijelo ljeto čamim u Kalininu prilazu."   "Zar... zar se ne brineš zbog saslušanja u Ministarstvu magije?" tiho upita Hermiona.   "Ne", prkosno slaže Harry. Udaljio se od njih, razgledavajući sobu sa zadovoljnom Hedvigom na ramenu. Sumnjao je da će mu boravak u toj prostoriji bitno popraviti raspoloženje. Bila je to vlažna i mračna prostorija golih zidova s kojih se ljuštila boja. Jedini ukras na zidu bilo je prazno platno u kitnjastom okviru. Kad je prošao pokraj njega, učinilo mu se da čuje smijuljenje iz kuta slike.   "Dobro, zašto je Dumbledoreu bilo tako važno da ja ništa ne saznam?" upita Harry, koji je još pokušavao zvučati nehajno. "Jeste li se... ovaj... jeste li se uopće potrudili pitati?"   Podigao je glavu i uhvatio ih u trenutku kad su se pogledali. Očito su očekivali da bi mogao tako reagirati. To ga nije nimalo odobrovoljilo.   "Rekli smo Dumbledoreu da ti želimo javiti što se događa", objasni Ron. "Stvarno smo se trudili, Harry. Ali stalno je nečim zauzet, otkad smo došli ovamo sreli smo ga samo dvaput i to nakratko. Samo je zatražio da mu se zakunemo kako ti nećemo pisati o važnim stvarima, jer uvijek postoji opasnost da netko presretne sove."   "Da je htio, mogao mi je javljati što se događa", odreže Harry,; "Samo mi nemojte reći da on ne zna slati poruke bez sova."   Hermiona pogleda Rona i reče: "To je i meni palo na pamet, ali on ti nije htio ništa javljati."   "Možda misli da mi se ne može vjerovati", napomene Harry pozorno motreći njihova lica.   "Daj ne budali", odvrati Ron. Izgledao je krajnje uzrujano.   "Ili da se ne znam brinuti za sebe."   "Sigurno to ne misli!" nervozno će Hermiona.   "Zašto onda ja glumim gljivu kod Dursleyjevih dok ste vas dvoje uključeni u sve što se ovdje događa?" upita Harry. Riječi su izlazile iz njega kao u bujici, sve glasnije i glasnije. "Kako to da vas dvoje smijete znati sve što se događa?"   "Ne smijemo!" prekine ga Ron. "Mama nam ne da ni blizu sastancima, kaže da smo premladi..."   Harry nije ni znao kad je počeo vikati.   "DOBRO, NISTE BILI NA SASTANCIMA, VRLO VAŽNO! IPAK STE OVDJE, ZAR NE? ZAJEDNO STE! JA VEĆ MJESEC DANA TRUNEM KOD DURSLEYJEVIH! A BIO SAM U VIŠE BITAKA OD VAS DVOJE ZAJEDNO, ŠTO DUMBLEDORE JAKO DOBRO ZNA... TKO JE SPASIO KAMEN MUDRACA? TKO SE RIJEŠIO RIDDLEA? TKO JE VAS DVOJE OBRANIO OD DEMENTORA?"   Iz Harryja su prokuhale sve gorke i ljutite misli koje su mu u posljednjih mjesec dana prošle kroz glavu. Koliko god ih se inače sramio, više nije mogao potiskivati osjećaje koji su se nakupili u njemu: nemoć jer ne zna što se događa, povrijeđenost što su se na okupu našli svi osim njega, bijes zbog nadzora na koji ga nitko nije upozorio. Prestrašena Hedviga vratila se na vrh ormara; Praskavko je uznemireno zacvrkutao i počeo ih oblijetati još većom brzinom.  

"TKO SE PROŠLE GODINE MORAO SUOČITI SA ZMAJEVIMA I SFINGAMA I OSTALIM GROZOTAMA? TKO JE VIDIO KAKO SE ON VRAĆA? TKO JE MORAO BJEŽATI PRED NJIM? JA!"   Ron se ukipio, ovješenih usta, očito u šoku i bez teksta. Hermiona je izgledala kao da će svaki čas briznuti u plač.   "ALI ZAŠTO BIH JA UOPĆE TREBAO ZNATI ŠTO SE DOGAĐA? ZAŠTO BI MI ITKO GOVORIO ŠTO SE ZBIVA?"   "Harry, željeli smo ti reći, ozbiljno..." poče Hermiona. "NEMAM DOJAM DA STE SE PRETRGLI OD MUKE, ZAR NE, ILI BISTE MI POSLALI SOVU, ALI NE, DUMBLEDORE VAS JE NATJERAO DA MU SE ZAKUNETE..."  "Pa kad je..."   "ČETIRI TJEDNA SAM ČAMIO U KALININU PRILAZU I KRAO NOVINE IZ KANTI ZA SMEĆE DA POKUŠAM SAZNATI ŠTO SE DOGAĐA..."   "Željeli smo..."   "SIGURNO STE SE SLATKO SMIJALI, ZAR NE, OVDJE U SVOM GNJEZDAŠCU..."  "Ne, časna riječ..."   "Harry, stvarno nam je žao!" očajno ga prekine Hermiona. U očima su joj blistale suze. "Potpuno si u pravu, Harry - da sam ja na tvom mjestu, bila bih izvan sebe od bijesa!"   Harry ju je ošinuo pogledom i nastavio duboko disati. Okrenuo im je leđa i ushodao se po sobi. Hedviga je sumorno huknula s vrha ormara. Nastala je duga stanka u kojoj se nije čulo ništa osim žalobnog škripanja drvenog poda pod Harryjevim nogama.   "I gdje se uopće nalazimo?" osorno upita Rona i Hermionu. "U sjedištu Reda feniksa", spremno odgovori Ron.   "Hoće li mi netko već jednom objasniti što je Red feniksa?" "Tajno udruženje", brzo preuzme Hermiona. "Vodi ga Dumbledore, on ga je i osnovao. Sastoji se od ljudi koji su se prošli put borili protiv Znaš-već-koga."   "Tko su članovi?" upita Harry. Zaustavio se i zavukao ruke u džepove.   "Ima ih dosta..."   "Mi smo ih sreli dvadesetak," reče Ron, "ali mislimo da ih ima još."   Harry ih je strijeljao pogledom.   "Onda?" upita on, pogledavajući ih naizmjence.   "Ovaj", reče Ron. "Onda što?"   "Voldemort!" plane Harry. Ron i Hermiona se lecnuše. "Što se događa? Što on planira? Gdje je? Što poduzimamo da ga zaustavimo?"   "Rekli smo ti, ne smijemo biti na sastancima Reda", nervoznoj odvrati Hermiona. "Tako da ne znamo detalje - ali imamo nekakvu općenitu ideju", doda žurno kad je primijetila Harryjev izraz.    "Fred i George su izumili produžne uši", reče Ron. "Jako su korisne."

  "Produžne...?"   "Uši, aha. Ali u posljednje vrijeme ih ne koristimo jer je mama otkrila što radimo i podivljala. Fred i George su ih sakrili da ih mama sve ne pobaca. Ali prije nego što nas je mama skužila, stvarno smo ih dobro iskoristili. Znamo da neki članovi Reda prate poznate smrtonoše, nadziru ih, razumiješ..."   "Neki traže nove ljude, da prošire članstvo Reda..." doda Hermiona.   "A neki nešto čuvaju", reče Ron. "Stalno pričaju o stražarskoj dužnosti."   "Tko zna, možda čak čuvaju mene", sarkastično će Harry.   "Joj da", reče Ron, izgledajući kao da je upravo zbrojio dva i dva.   Harry frkne. Opet se ushodao po sobi, gledajući svuda osim u Rona i Hermionu. "A što ste vas dvoje radili ako niste sudjelovali na sastancima?" upita. "Napisali ste mi da imate puno posla."   "I imamo", brzo odgovori Hermiona. "Dekontaminiramo kuću, dugo je bila prazna pa se u njoj svašta nakotilo. Dosad smo očistili kuhinju, većinu spavaćih soba i mislim da ćemo sutra početi u dnevnoj sob... AARGH!"   Nakon dvostrukog praska, usred sobe iskrsnuše Ronova starija braća, blizanci Fred i George. Praskavko je zacvrkutao na sav glas i otprhnuo uvis. Pridružio se Hedvigi na vrhu ormara.   "Prestanite to raditi!" slabašno će Hermiona blizancima, koji su se odlikovali istom plamenocrvenom kosom kao i Ron, s tim što su oni bili mišićaviji i nešto nižeg rasta.   "Bok, Harry", reče George uz srdačan osmijeh. "Učinilo nam se da smo čuli tvoj milozvučni glas."   "Znaš, Harry, nije zdravo tako potiskivati bijes, bilo bi ti bolje da si malo daš oduška", dometne Fred, koji se također veselo osmjehivao. "Tko zna, možda postoji netko u krugu od osamdeset kilometara tko te nije čuo."   "Vidim da ste položili aparacijski ispit", mrzovoljno odvrati Harry.   "S najvišim ocjenama", potvrdi Fred. U ruci je držao vrlo dugu uzicu boje mesa.   "Da ste se spustili pješice, putovali biste punih trideset sekundi duže", reče Ron.   "Svaka je sekunda važna, braco", odvrati Fred. "Harry, kvariš nam prijam. Produžne uši", objasni kad je ugledao Harryjeve podignute obrve. Podigao je uzicu, pa je Harry sad vidio da se proteže sve do odmorišta. "Pokušavamo čuti što se događa u prizemlju." "Budite oprezni," upozori ih Ron, zureći u uzicu, "ako ih mama opet ugleda..."   "Vrijedi riskirati, dolje se održava neki jako važan sastanak", reče Fred.   Vrata se otvoriše i pojavi se duga griva crvene kose. "Oh, bok, Harry!" veselo ga pozdravi Ronova mlađa sestra Ginny. "Učinilo mi se da sam ti čula glas."   Zatim se obratila Fredu i Georgeu: "Možete zaboraviti na produžne uši, bacila je čaroliju neprobojnosti na kuhinjska vrata."  

"Kako znaš?" pokunjeno upita George.   "Tonks mi je objasnila kako se to provjerava", reče Ginny. "Baciš na vrata neki predmet i ako ih ne dodirne, znači da su postala neprobojna. Onda sam s vrha stepenica bacila na njih smrdobombice i one su samo odskočile. Nema šanse da će produžne uši proći ispod vrata."   Fred duboko uzdahne.   "Šteta. Baš me zanimalo što radi dobri stari Snape."   "Snape!" odmah se oglasi Harry. "On je ovdje?"   "Aha", reče George. Pažljivo je zatvorio vrata i sjeo na jedan od kreveta. Fred i Ginny učinili su isto. "Baš podnosi izvještaj. Sve strogo povjerljivo."   "Mrcina jedna", dokono primijeti Fred.   "Sad je na našoj strani", prekori ga Hermiona.   Ron frkne. "Nije zbog toga manje mrcina. Kako nas samo gleda kad se sretnemo."   "Ni Bill ga ne voli", istakne Ginny, kao da se tu više nema što dodati.   Harry nije bio siguran da je išta manje bijesan nego prije, ali glad za informacijama polako je nadvladala potrebu za vikanjem. Spustio se na drugi krevet.   "Zar je Bill ovdje?" upita on. "Mislio sam da radi u Egiptu."   "Prijavio se za uredski posao da se može vratiti kući i raditi za Red", objasni Fred. "Kaže da mu grobnice nedostaju, ali," tu se zasmijuljio, "ne može se reći da mu je ovdje loše."   "Kako to misliš?"   "Sjećaš li se naše drage Fleur Delacour?" upita George. "Zaposlila se u Gringottsu da poprravi svoje englesko... "   "Pa često ide na privatne satove kod Billa", naceri se Fred.   "Charlie je isto u Redu," nastavi George, "ali on je još uvijek u Rumunjskoj. Dumbledore želi uključiti što je moguće više čarobnjaka iz inozemstva, pa Charlie u slobodno vrijeme proširuje listu kontakata."   "Zar ne bi bilo lakše da to radi Percy?" upita Harry. Koliko je on znao, treći brat Weasley još je radio u Odjelu za međunarodnu magijsku suradnju pri Ministarstvu magije.   Čuvši Harryjevo pitanje, Weasleyjevi i Hermiona mračno su se pogledali.   "Što god budeš radio, ni pod kojim okolnostima ne spominji Percyja pred mamom i tatom", reče Ron Harryju napetim glasom.   "Zašto ne?"   "Jer svaki put kad netko spomene Percyjevo ime, tata nešto razbije, a mama brizne u plač", reče Fred.   "Užas", žalosno doda Ginny.

  "A ja mislim da je super što smo ga se konačno riješili", reče George, kojem se na licu pojavio netipično pakostan izraz.   "Što se dogodilo?" upita Harry.   "Percy i tata su se posvađali", poče Fred. "Nikad prije nisam vidio tatu u takvom stanju. Urlanje je inače mamina specijalnost."   "Sve je počelo u prvom tjednu nakon kraja školske godine", preuzme Ron. "Baš smo se spremali doći ovamo da se priključimo Redu. Percy je došao kući i rekao nam da su ga promaknuli na poslu."   "Šališ se!" začudi se Harry.   Harry je znao da je Percy vrlo ambiciozan, ali stekao je dojam da se nije baš proslavio na svom prvom poslu u Ministarstvu magije. Percy je napravio prilično ozbiljan propust ne primijetivši da mu šefa kontrolira lord Voldemort (iako Ministarstvo ionako nije povjeravalo u to - što se njih ticalo, gospodin Crouch je jednostavno sišao s uma).   "Da, svi smo se iznenadili," reče George, "jer je Percy imao gadnih problema zbog Croucha, čak su proveli istragu i slično. Zaključak je bio da je Percy trebao primijetiti da Crouchu nisu sve koze na broju i o tome izvijestiti nadređenu osobu. Ali znaš ti Percyja, Crouch mu je dopustio da se igra šefa pa mu nije palo na pamet da se žali."   "Zašto je onda dobio promaknuće?"   "To smo se i mi pitali", opet se javio Ron, kojem je očito bilo jako stalo da održava normalan ton razgovora sad kad je Harry prestao vikati. "Došao je kući još samodopadniji nego inače, ako to uopće možeš zamisliti - i rekao tati da su mu ponudili mjesto u kabinetu samog Fudgea. I to jako dobro mjesto za nekoga tko je tek prije godinu dana diplomirao na Hogwartsu: niži pomoćnik ministra. Mislim da je očekivao da će tata pasti u nesvijest od divljenja."   "Što se nije dogodilo", mračno doda Fred.   "Kako to?" upita Harry.   "Pa, izgleda da Fudge hara Ministarstvom jer hoće utvrditi tko je sve u kontaktu s Dumbledoreom", objasni George.   "Moraš shvatiti da Dumbledoreovo ime trenutno u Ministarstvu ne vrijedi ni pišljiva boba", reče Fred. "Tamo ti svi misle da on govori o povratku Znaš-već-koga samo zato što voli praviti probleme."   "Tata kaže da je Fudge svima jasno stavio da znanja da oni koji surađuju s Dumbledoreom mogu slobodno spakirati svoje stvari", nastavi George.   "Problem je u tome što Fudge sumnja na tatu, jer zna da su on i Dumbledore prijatelji, a ionako ga je uvijek smatrao čudakom zbog tatine opsesije bezjacima."   "Ali kakve to ima veze s Percyjem?" zbunjeno upita Harry.   "Sad ćeš čuti. Tata misli da Fudge želi Percyja u svom kabinetu samo zato što mu treba netko tko će špijunirati našu obitelj - a usput i Dumbledorea."   Harry tiho zvizne.

  "Mogu zamisliti kako je Percy reagirao na to."   Ron se nasmije, ali u tom smijehu nije bilo prave radosti.   "Totalno je pomahnitao. Rekao je... no, rekao je razne odvratne stvari. Da se zbog tatine bijedne reputacije mora dokazivati otkako je došao u Ministarstvo i da smo zbog tatina nedostatka ambicije uvijek bili... znaš... nismo imali puno novca, mislim..."   "Molim?" zaprepašteno će Harry. Ginny je frknula kao razjarena mačka.   "Znam", tiho odvrati Ron. "Nastavak je bio još gori. Rekao je da je tata idiot jer se druži s Dumbledoreom i da Dumbledore srlja u gadne nevolje i da će s njim propasti i tata, a on - Percy - zna da mora ostati odan Ministarstvu. A ako mama i tata namjeravaju izdati Ministarstvo, on će svima razglasiti da više nije član naše obitelji. Iste je noći spakirao kovčege i otišao. Sad živi ovdje, u Londonu."   Harry je opsovao ispod glasa. Percy mu je bio najmanje drag od sve Ronove braće, ali nikad nije pomislio da bi bio u stanju izgovoriti takve stvari gospodinu Weasleyju.   "Mama je očajna", nastavi Ron. "Znaš već - suze i tome slično. Kad je došla u London da razgovara s Percyjem, zalupio joj je vrata pred nosom. Ne znam što radi kad se s tatom sretne na poslu -valjda ga ignorira."   "Ali nemoguće je da Percy ne zna za Voldemortov povratak", polako reče Harry. "Pa nije budala, sigurno zna da vaši mama i tata ne bi sve riskirali bez dokaza."   "Da, spomenuto je i tvoje ime", reče Ron, pogledavši Harryja ispod oka. "Percy je rekao da je tvoja riječ jedini dokaz i da to... ne znam... on ne misli da tvoja riječ nešto vrijedi."   "Percy vjeruje Dnevnom proroku", zajedljivo ubaci Hermiona, dok su ostali kimali glavama u znak potvrde.   "O čemu vi to govorite?" upita Harry, prelazeći pogledom sve prisutne. Motrili su ga s velikim oprezom.   "Pa zar ti nisi... zar nisi dobivao Dnevni prorok?" nervozno upita Hermiona.   "Da, jesam!" reče Harry.   "Jesi li ga... ovaj... temeljito čitao?" upita Hermiona još nervoznije.   "Ne od korica do korica", odvrati Harry obrambenim tonom. "Da donose vijesti o Voldemortu, stavljali bi ih na prvu stranicu, zar ne?"   Ostali su se lecnuli na spomen imena. Hermiona je zabrzala: "Pa, da si ga čitao od korica do korica, znao bi da te oni... ovaj... spomenu par puta tjedno."   "Ali kako nisam primijetio..."   "Ako si čitao samo naslovnu stranicu, ne čudim se što nisi", reče Hermiona, odmahujući glavom. "Nisu ti to nikakvi veliki tekstovi. Spominju te više usput, kao stalni predmet sprdnje."   "Kako to mis...?"    "Ali užasno su otrovni", nastavi Hermiona. Zvučala je kao da se trudi ostati smirena. "Ritini članci su im

poslužili kao predložak."   "Ali ona više ne piše za njih, zar ne?"   "O, ne, ona je svoje obećanje održala... doduše, nije baš imala izbora", doda Hermiona zadovoljno. "Ali njezini tekstovi su položili temelje za to što ti sad rade."   "Što?" nestrpljivo upita Harry.   "Dobro, sjećaš se kako je jednom napisala da stalno padaš u nesvijest, žališ se na bol u ožiljku i tome slično?"   "Aha", potvrdi Harry. Znao je da neće tako skoro zaboraviti sve gadarije koje je Rita Skeeter ispisala o njemu.   "Pa, sad o tebi pišu kao da si nekakav poremećeni tip koji žudi za pozornošću i misli da je veliki tragični heroj ili tako nešto." Hermiona je govorila vrlo brzo, kao da se nada da će Harryju biti lakše čuje li sve to u što kraćem roku. "Posvuda ubacuju podrugljive komentare o tebi. Kad objave neku nevjerojatnu vijest, kažu da je to 'bajka dostojna Harryja Pottera'. Ako netko doživi neobičnu nesreću ili nešto slično, napišu: 'Nadajmo se da nema ožiljak na čelu ili će i on zahtijevati da ga obožavamo...'"   "Ali ja ne želim da me itko obožava..." srdito poče Harry.   "Znam da ne želiš", smjesta ga prekine usplahirena Hermiona. "Znam, Harry. Ali zar ne vidiš što rade? Žele te pretvoriti u osobu kojoj nitko neće vjerovati. Kladim se da je to Fudgeovo maslo. Oni bi htjeli da ostali čarobnjaci misle kako si ti nekakav blesan, neki patetični tip koji izmišlja gluposti jer uživa u slavi i ne želi je izgubiti."   "Nisam nikad tražio... nisam želio... Voldemort mi je ubio roditelje!" ogorčeno će Harry. "Slavan sam jer mi je ubio obitelj, ali nije mogao ubiti mene! Tko želi takvu slavu? Zar oni ne znaju da bih ja sve dao..."   "Znamo, Harry", gorljivo će Ginny.   "I naravno, nisu napisali ni jednu riječ o tome da su te napali dementori", napomene Hermiona. "Što znači da im je netko zapovjedio da to zataškaju. Jer to je velika vijest, dementori koji su izmakli kontroli. Nisu čak objavili da si prekršio Međunarodni statut o tajnosti. Očekivali smo da će pisati o tome, jer bi se to savršeno uklopilo u predodžbu da si ti nekakav glupi razmetljivac. Mislim da čekaju da te službeno izbace iz škole, a onda će se stvarno početi iživljavati - hoću reći, pod uvjetom da te izbace, jasno", žurno je dodala. "Ne bi te smjeli izbaciti, ne ako poštuju vlastite zakone, jer u njima nema nikakve osnove za takvu odluku."   Saslušanje je bilo zadnja stvar o kojoj je Harry želio razmišljati. Pokušavao je smisliti neku novu temu, da bi ga u sljedećem trenutku spasilo približavanje koraka na stepenicama.   "Oho."   Fred je žestoko povukao produžne uši. Začuo se glasan prasak, a George i on su nestali. Nekoliko sekundi kasnije, na dovratku sobe osvanula je gospođa Weasley.   "Sastanak je završio, možete sići na večeru. Svi jedva čekaju da te vide, Harry. Tko je ostavio sve one smrdobombice ispred kuhinjskih vrata?"   "Krivonja", reče Ginny bez imalo srama. "To su mu omiljene igračke."  

"Oh," reče gospođa Weasley, "a ja sam mislila da je to bio Kreacher, on se često čudno ponaša. Ne zaboravite da u predvorju morate biti tihi. Ginny, što si to radila s rukama da su tako prljave? Izvoli ih oprati prije večere."   Ginny je uz grimasu koju nije pokazala majci otišla iz sobe, ostavljajući Harryja nasamo s Ronom i Hermionom. Oboje su ga zabrinuto promatrali, kao da se pribojavaju da će ga uhvatiti novi napad vikanja sad kad su ostali otišli. Bilo ga je pomalo sram što je izazvao takvu nervozu u njima.   "Gledajte..." promrmlja on. Ron je samo odmahnuo glavom, a Hermiona tiho reče: "Znali smo da ćeš biti ljut, Harry, i uopće te ne krivimo, ali moraš shvatiti da smo stvarno pokušali uvjeriti Dumbledorea..."   "Da, znam", presiječe je Harry.   Pokušao je pronaći neku temu koja nije imala veze s njihovim ravnateljem, jer je bilo dovoljno da pomisli na Dumbledorea i odmah bi osjetio kako sve u njemu kipti od bijesa.   "Tko je Kreacher?" upita on.   "Ovdašnji kućni vilenjak", reče Ron. "Lud ko kupus. Takvog još nisi sreo."   Hermiona se namrgodila.   "On nije lud, Rone."   "Životna mu je ambicija da mu odrube glavu i nataknu je na ploču na kojoj već visi glava njegove mame", razdraženo odvrati Ron. "Tebi je to normalno, Hermiona?"    "Pa... pa, možda i jest malo čudan, ali nije on kriv." Ron pogleda Harryja i zakoluta očima. "Hermiona još nije odustala od Z.B.LJ.U.V.-a."  "Nije Z.B.LJ.U.V!" raspaljeno će Hermiona. "Nego Zajednica za boljitak ugnjetenih vilenjaka. I nisam ja jedina, Dumbledore isto kaže da bismo s Kreacherom trebali ljubazno postupati."    "Da, da", reče Ron. "Ajmo, umirem od gladi."   Prvi je izašao iz sobe i došao do odmorišta, ali prije nego što su krenuli niz stepenice...   "Čekajte!" šapne Ron, zabacivši ruku da zaustavi Harryja i Hermionu. "Još su u predvorju, možda uspijemo nešto čuti."   Sve troje oprezno su provirili preko ograde. U sumornom hodniku ispod njih sve je vrvjelo od vještica i čarobnjaka, uključujući i sve članove Harryjeve straže. Uzbuđeno su se došaptavali. U samom središtu grupe Harry je ugledao tamnu, masnu kosu i upadljivo veliki nos njegova najmržeg učitelja u Hogwartsu, profesora Snapea. Harry se nagnuo preko ograde. Da mu je znati što Snape radi za Red feniksa...   Ispred Harryjeva nosa spustila se tanka uzica boje mesa. Kad je podigao glavu, ugledao je kako Fred i George s gornjeg odmorišta oprezno spuštaju produžno uho prema tamnoj gomili u prizemlju. No već trenutak kasnije svi su krenuli prema izlazu i izgubili se s vidika.   "K vragu", Harry je čuo Fredov šapat dok je opet povlačio produžno uho prema sebi.   Začuli su otvaranje i zatvaranje ulaznih vrata.   "Snape nikad ne jede ovdje", Ron tiho izvijesti Harryja. "Hvala Bogu. Idemo."

  "Harry, ne zaboravi da u predvorju ne smijemo glasno govoriti", šapne Hermiona.   Dok su prolazili pokraj zbirke glava kućnih vilenjaka na zidu, vidjeli su da kod glavnih vrata stoje Lupin, gospođa Weasley i Tonks, magično pečateći brojne brave i zasune nakon odlaska posljednjih gostiju.   "Jest ćemo u kuhinji", šapne gospođa Weasley, dočekavši ih u dnu stepenica. "Harry, dušo, budi ljubazan i na prstima se odšuljaj kroz predvorje do onih vrata tamo..."   TRES.   "Tonks!" iznervirano je uzviknula gospođa Weasley kad se osvrnula.   "Žao mi je!" zacvili Tonks, na leđima ležeći na podu. "Taj glupi stalak za kišobrane je kriv za sve, ovo je drugi put da sam se spotaknula..."   Ostatak njezine rečenice zagušio je jeziv, prodoran vrisak od kojeg se ledila krv u žilama.   Baršunaste zavjese izjedene moljcima pokraj kojih je Harry prošao ranije te večeri rastvorile su se, ali iza njih nisu bila vrata. Harry je prvo pomislio da gleda kroz prozor na kojem jedna starica u crnoj kapici vrišti kao da je netko muči - a onda je shvatio da je to portret, točnije rečeno, najrealističniji i najodbojniji portret koji je ikad vidio.   Starica je slinila i kolutala očima. Žućkasta koža njezina lica zategnula se od vrištanja, a ostali portreti u predvorju prenuli su se iz sna i također joj se pridružili u urlanju. Nastala je tako strahovita galama da je Harry zažmirio i rukama pokrio uši.   Lupin i gospođa Weasley odjurili su prema portretu i pokušali navući zastore preko starice, ali bez uspjeha. Ona je na to zavrištala još prodornije nego prije i noktima nalik na pandže zamahnula kao da im želi razderati lica.   "Prljava stoko! Gnjide! Smeće najbjednije, gnusne svinje! Križanci primitivni, mutanti, nakaze, marš iz ove kuće! Kako se usuđujete kaljati kuću mojih otaca..."   Tonks se nije prestajala ispričavati dok je pokušavala opet uspraviti ogromnu, tešku trolovu nogu. Gospođa Weasley odustala je od pokušaja da skupi zastore i ustrčala se po predvorju, omamljujući ostale portrete štapićem. Iz vrata pred Harryjem izjurio je muškarac duge crne kose.   "Zaveži, vještičetino stara, ZAVEŽI!" zagrmi on i dograbi zastor od kojeg je gospođa Weasley digla ruke.   Staričino lice je problijedjelo.   "Tiiiii!" zavrišti ona. Gledala ga je iskolačenim očima. "Izrode, gade, sramoto utrobe moje!"   "Rekao sam ti - da - ZAVEŽEŠ!" zagrmi muškarac. Zajedno s Lupinom uz strahovit napor uspio je navući zastore na portret.   Staričini krikovi su zamrli. Nastupila je tišina ispunjena jekom.   Još pomalo zadihan, Harryjev kum Sirius maknuo je dugu, tamnu kosu iz očiju i okrenuo se prema njemu.   "Bok, Harry", reče on mrko. "Vidim da si upoznao moju majku."

GLAVA PETA Red feniksa                                                       "Tvoju...?"   "Aha, moju milu staričicu", potvrdi Sirius. "Pokušavamo je skinuti sa zida već punih mjesec dana, ali mislimo da je poleđinu platna začarala čarolijom vječnog ljepila. Brzo, idemo dolje dok se nisu opet svi probudili."   "Ali odakle ovdje portret tvoje mame?" zbunjeno upita Harry kad su izašli iz predvorja i došli do uskih kamenih stuba. Ostali su hodali iza njih.   "Zar ti nitko nije rekao? Ovo je nekoć bila kuća mojih roditelja", objasni Sirius. "Budući da sam ja posljednji živući Black, sad pripada meni. Ponudio sam je Dumbledoreu za sjedište - to je zasad jedina korisna stvar koju sam uspio učiniti."    Harry, koji se nadao toplijoj dobrodošlici, primijetio je da je Siriusov glas pun oporosti i gorčine. Slijedio je svog kuma do dna stepenica i vrata koja su vodila u podrumsku kuhinju.   Ugledao je golemu prostoriju grubih kamenih zidova koja je bila tek za nijansu ugodnija od predvorja iznad nje. Glavni izvor svjetlosti bio je veliki kamin na drugom kraju prostorije. U zraku je poput dima baruta lelujala izmaglica od dima lule, kroz koju su se nazirali prijeteći obrisi teških željeznih lonaca i tava što su visjeli s mračnoga stropa. Prostorija je još pokazivala tragove sastanka: bila je pretrpana stolicama među kojima se protezao dug, drveni stol prekriven svicima pergamenta, čašama, praznim vinskim bocama i nekakvom hrpom starih krpa. Na kraju stola su primaknuvši glave tiho razgovarali gospodin Weasley i njegov najstariji sin Bill.   Gospođa Weasley se nakašljala. Njezin muž, mršavi, proćelavi muškarac crvene kose i s naočalama rožnata okvira na nosu, okrenuo se i skočio na noge.   "Harry!" uzvikne gospodin Weasley. Pohitao mu je u susret da ga pozdravi i živahno se rukovao s njim. "Drago mi je što te vidim!"   Harry je pogledao preko ramena i vidio da Bill, koji je još uvijek imao dugu kosu skupljenu u rep, užurbano zavija pergamente na stolu.   "Kako je prošao put, Harry?" dovikne mu Bill, pokušavajući u naručje uzeti dvanaest svitaka odjednom. "Je li vas Divljooki natjerao da idete preko Grenlanda?"   "Pokušao je", reče Tonks. Prišla je Billu da mu pomogne i odmah srušila svijeću na posljednji pergament. "Oh, ne... žao mi je..."   "Evo, dušo", reče gospođa Weasley pomalo razdraženim tonom i zamahom ruke obnovi pergament. U bljesku svjetla koje je popratilo čaroliju gospođe Weasley, Harry je vidio da je na pergamentu nacrtan plan neke zgrade.   Gospođa Weasley primijetila je njegov pogled. Zgrabila je plan sa stola i ugurala ga u pretrpano Billovo naručje.   "Takve stvari treba maknuti čim sastanak završi", reče ona otresito. Odmarširala je do drvenog kredenca

i počela vaditi tanjure za večeru.   Bill je izvukao štapić, promrmljao Evanesco! i svici su nestali. "Sjedi, Harry", reče Sirius. "Mundungusa si već upoznao, zar ne?"   Hrpa starih krpa na stolu zahrkala je, a rezultat je bio dug hropac nakon kojeg se usnula prilika trgnula iz sna.   "Je'l me netko prozvo?" pospano zamumlja Mundungus. "Slažem se sa Siriusom..." Podigao je u zrak jednu zaista prljavu ruku, kao da glasa za nešto. Žalobne oči podlivene krvlju imale su mutan pogled.   Ginny je zahihotala.   "Sastanak je završio, Dung", reče Sirius kad su svi posjedali oko stola. "Došao je Harry."   "Ha?" upita Mundungus, bunovno zureći u Harryja kroz pramenove zamršene crvenkaste kose. "Pazi, stvarno. Mda... jesi dobro, 'Arry?"   "Aha", odvrati Harry.   Mundungus je nervozno kopao po džepovima, ne skidajući pogled s Harryja, i izvukao prljavu crnu lulu. Stavio ju je u usta, štapićem zapalio njezin drugi kraj i duboko potegnuo. U roku od nekoliko sekundi potpuno su ga zakrili veliki, bogati oblaci zelenkastog dima. "Trebo bi ti se ispričat", progunđa glas iz središta smrdljivog oblaka.   "Posljednji put ti kažem, Mundunguse," vikne gospođa Weasley, "prestani već jednom pušiti tu luletinu u kuhinji, osobito prije jela!"  "Ah", reče Mundungus. "Dobro. Pardon, Molly." Kad je Mundungus spremio lulu natrag u džep, oblak dima je nestao, ali u zraku je i dalje ostao oštar smrad zapaljenih čarapa.  "I ako želite večeru dobiti prije ponoći, neka mi netko pomogne", objavi gospođa Weasley svima u sobi. "Ne, Harry dušo, ti ostani gdje jesi, imao si naporan put."   "Kako ti mogu pomoći, Molly?" poletno upita Tonks, hitajući prema njoj.   Gospođa Weasley se kolebala, izgledajući zabrinuto. "Ovaj... ne, u redu je, Tonks, i ti se odmori, već si se danas naradila."   "Ne, ne, želim pomoći!" sretno odvrati Tonks. Pojurila je prema komodi iz koje je Ginny vadila pribor za jelo i usput srušila stolicu. Uskoro je niz teških noževa rezao meso i povrće pod budnim okom gospodina Weasleyja. Gospođa Weasley miješala je nešto u kotliću obješenom iznad vatre. Ostali su izvadili tanjure, dodatne čaše i još hrane iz smočnice. Harry je ostao sjediti za stolom sa Siriusom i Mundungusom, koji ga je i dalje motrio žalostivim pogledom.   "Jesi odonda vidio našu staru Figgy?" upita on.  "Ne," odvrati Harry, "nisam vidio nikoga."  "Kužiš, ne bi ja tek tako otišo", poče Mundungus i nagne se prema njemu. Zvučao je molećivo. "Ali uletio mi je zbilja dobar poso..."   Harry je osjetio kako mu je nešto okrznulo nogu i lecnuo se, no bio je to samo Krivonja, Hermionin krivonogi narančasti mačak.   Predući, ovio se oko Harryjeve noge i potom skočio u Siriusovo krilo gdje se i sklupčao. Sirius ga je odsutno počešao iza ušiju i svejednako mrka lica obratio se Harryju.  

"Pa, jesi li zadovoljan praznicima?"   "Ne, grozno mi je", odvrati Harry.   Na Siriusovu se licu prvi put pojavio nagovještaj smiješka.   "Uopće mi nije jasno zašto se žališ."   "Molim?" zaprepašteno će Harry.   "Ja bih dementore dočekao raširenih ruku. Smrtonosna bitka za moju dušu unijela bi ugodnu promjenu u ovu monotoniju. Misliš da ti je loše, ali ti si bar smio izlaziti iz kuće, protegnuti noge, malo se potući... a ja se nisam maknuo iz kuće već mjesec dana."   "Kako to?" upita Harry, mršteći se.   "Jer me Ministarstvo magije još traži, Voldemort sad već zna da sam animagus, Crvorep mu je sigurno rekao, što znači da je moja najbolja maska beskorisna. Nemam baš čime pridonijeti Redu feniksa... tako bar Dumbledore misli."   Bezizražajni ton kojim je Sirius izgovorio Dumbledoreovo ime otkrio je Harryju da ni Sirius trenutno nije pretjerano oduševljen ravnateljem Hogwartsa. Harry odjednom osjeti da baš voli svog kuma.   "Ti bar znaš što se događa", predbaci mu on.   "Aha", sarkastično dočeka Sirius. "Moram slušati Snapeove izvještaje i trpjeti njegova podmetanja da ja držim sve četiri u zraku dok on riskira život... i brižna pitanja o tome kako mi ide čišćenje..."   "Kakvo čišćenje?" upita Harry.   "Pokušavamo kuću učiniti pogodnom za stanovanje", reče Sirius, pokazavši glavom na turobnu kuhinju. "Deset godina u njoj nitko nije živio, još od smrti moje voljene majke, izuzme li se njezin stari kućni vilenjak, a on je totalno šenuo - taj je odavno prestao pospremati."   "Siriuse", prekine ga Mundungus, koji nije pokazivao ni najmanje zanimanje za njihov razgovor, nego je umjesto toga pomno proučavao prazni pehar. "Je'l ovo čisto srebro, prijatelju?"   "Da", potvrdi Sirius, zgađeno gledajući pehar. "Najfinije srebro goblinske izrade iz petnaestog stoljeća, s obiteljskim grbom Blackovih."   "Ma to bi se sigurno dalo skinut", promrmlja Mundungus, lašteći pehar manšetom.   "Fred... George... NE, NAPROSTO IH UZMITE U RUKE!" vrisne gospođa Weasley.   Harry, Sirius i Mundungus okrenuli su se da vide što se zbiva i smjesta se odgurnuli od stola. Prema njima su srljali veliki kotao s varivom, željezni vrč pun pivoslaca i teška drvena daska za kruh s pripadajućim nožem - večera koju su Fred i George magičnim putem podigli u zrak. Kotao je proklizao dužinom stola i zaustavio se na samom rubu, ostavljajući dug crni trag paljevine na drvenoj površini. Vrč je tako tresnuo na stol da se pivoslac razlio na sve strane. Nož za kruh kliznuo je s daske i zabio se, zlokobno zaječavši, točno na mjesto gdje je samo nekoliko sekundi ranije ležala Siriusova desna ruka.   "ZA BOGA MILOGA!" zaurla gospođa Weasley. "NIJE BILO NIKAKVE POTREBE... STVARNO MI JE VEĆ DOSTA... TO ŠTO SAD SMIJETE IZVODITI ČAROLIJE NE ZNAČI DA ZA SVAKU SITNICU MORATE IZVLAČITI ČAROBNE ŠTAPIĆE!"

  "Samo smo htjeli malo ubrzati stvar!" reče Fred. Požurio je iščupati nož za kruh iz stola. "Sirius, stari, oprosti... nismo htjeli..." Harry i Sirius su se smijali; Mundungus, koji se zajedno sa stolicom prevalio na leđa, osovio se na noge uz bujicu psovki; Krivonja je ljutito siknuo i odjurio pod kredenc, odakle su bile vidljive samo njegove velike, žute oči.   "Dečki," poče gospodin Weasley, prenoseći kotao na sredinu stola, "mama vam ima pravo, sad kad ste punoljetni, trebali biste pokazivati malo razvijeniji osjećaj odgovornosti..."   "Ostala vaša braća nisu pravila takve probleme!" urlalaje gospođa Weasley na blizance. S treskom je na stol postavila novi vrč s pivoslacem, usput prolijevajući gotovo jednaku količinu kao maloprije. "Bill nije imao potrebu da se aparatira svakih nekoliko metara! Charlie nije bacao uroke na sve što bi sreo! Percy..."   Stala je kao ukopana. Zadržala je dah i prestrašeno pogledala muža, čije se lice najednom ukočilo.   "Ajmo večerati", brzo se ubaci Bill.   "Sve izgleda slasno, Molly", reče Lupin. Napunio je tanjur varivom i ispružio joj ga preko stola.   Nekoliko minuta čulo se samo zveckanje tanjura i pribora za jelo, te struganje stolica dok su se svi smještali za stol. Zatim se gospođa Weasley obratila Siriusu.   "Siriuse, nikako ti ne stižem reći da se nešto nalazi u onom pisaćem stolu u dnevnoj sobi, stalno klepeće i trese se. Vjerojatno je riječ o običnom bauku, ali mislila sam da ne bi bilo loše zamoliti Alastora da pogleda u stol prije nego što ga otvorimo."   "Kako hoćeš", ravnodušno odvrati Sirius.   "Zavjese u toj sobi pune su vilenica", nastavi gospođa Weasley. "Mogli bismo ih sutra pokušati istjerati."   "Jedva čekam", reče Sirius. Harry je primijetio sarkazam u njegovu glasu, ali nije bio siguran da to vrijedi i za druge.   Sjedeći sučelice Harryju, Tonks je između dva zalogaja zabavljala Hermionu i Ginny mijenjajući oblik svog nosa. Svaki put kad bi zažmirila s istom bolnom grimasom kao u Harryjevoj sobi, nos bi joj se pretvorio u kljunastu izbočinu koja je podsjećala na Snapeov nos, ili bi se smanjio na veličinu male gljive, ili bi joj iz nosnica buknuo pravi buket dlačica. To je očito bio redoviti zabavni program uz jelo, jer su Hermiona i Ginny uskoro počele zahtijevati svoje najdraže nosove.   "Napravi onaj koji sliči svinjskom rilu, Tonks."   Tonks je upravo to i učinila. Kad je podigao pogled, Harry je imao blagi osjećaj da mu se s druge strane stola cereka ženska verzija Dudleyja.   Gospodin Weasley, Bill i Lupin živo su raspravljali o goblinima.   "Još se nisu izjasnili", reče Bill. "Nikako ne uspijevam ustanoviti vjeruju li uopće da se vratio. Naravno, možda se ne žele nikome prikloniti, nego ostati izvan sukoba."   "Uvjeren sam da nikad neće pristupiti Znate-već-kome", reče gospodin Weasley, odmahujući glavom. "I oni su stradavali zbog njega; sjećate li se one goblinske obitelji iz okolice Nottinghama koju je ubio prošli put?"  

"Ovisi što će im ponuditi", primijeti Lupin. "I ne mislim pritom na zlato. Ako im ponudi slobode koje im mi uskraćujemo već stoljećima, mogli bi pasti u iskušenje. Bill, još nisi uspio ništa postići s Ragnokom?"   "Trenutno je ljut na sve čarobnjake," odgovori Bill, "još se pjeni zbog one afere s Bagmanom. Misli da je Ministarstvo zataškalo stvar, da Bagman nikad nije goblinima isplatio sve zlato koje im je dugovao..."   Ostatak Billove rečenice izgubio se u provali smijeha za srednjim dijelom stola, gdje su sjedili Fred, George, Ron i Mundungus i očito se odlično zabavljali.   "... a onda," grcao je Mundungus dok su mu se niz lice slijevale suze od smijeha, "a onda, pazite ovo, kaže on meni, kaže: 'Ej, Dung, di si nabavio te krastače? A meni je baš netko zdipio sve moje!' A ja kažem: 'Zdipili ti krastače, Wille, pa di to ima? Znači, sad ti trebaju nove, je'l?' I, dečki, je'l mi vjerujete, budaletina ih je sve pokupovala od mene i mogu vam reć da ga je više koštalo nego prvi put..."   "Mislim da smo čuli dovoljno o tvojim poslovnim pothvatima, Mundunguse, baš ti hvala na trudu", oštro će gospođa Weasley. Ron se naslonio na stol, previjajući se od smijeha.   "Pardon, Molly", odmah joj odgovori Mundungus. Obrisao je oči i namignuo Harryju. "Al znaš, Will ih je ionako zdipio Harrisu Bradavici, pa se ne može baš reć da sam napravio neko veliko zlo."   "Ne znam gdje si ti učio razliku između dobra i zla, Mundunguse, ali čini mi se da si propustio neke ključne lekcije", hladno mu odvrati gospođa Weasley.   Fred i George zabili su lica u pehare s pivoslacem. George je štucao. Gospođa Weasley iz nekog je razloga dobacila krajnje otrovan pogled Siriusu i zatim otišla po desert, veliku drobljenu pitu od rabarbare. Harry upitno pogleda kuma.   "Molly nema baš visoko mišljenje o Mundungusu", reče mu Sirius prigušenim tonom.   "Kako to da je on član Reda?" upita Harry što je tiše mogao.  "Koristan je", promrmlja Sirius. "Pozna sve kriminalce - dobro, nije ni čudo, kad je i sam kriminalac. Ali Dumbledore mu je jednom pomogao da ispliva iz nekakve kaše pa mu je vrlo odan. Isplati nam se imati nekoga kao što je Dung, jer on čuje stvari koje do nas ne dolaze. Ali Molly misli da ga je pretjerano pozivati ga da večera s nama. Još mu nije oprostila što je šmugnuo sa smjene umjesto da te drži na oku."   Nakon tri komada pite od rabarbare s kuhanom kremom, Harry je osjetio neugodno stezanje u pojasu traperica (što nije bila mala stvar, uzme li se u obzir da su prvotno pripadale Dudleyju). Odložio je žlicu. Nastupilo je zatišje u razgovoru; gospodin Weasley zavalio se u stolicu sita i opuštena izgleda, Tonks, čiji se nos vratio u normalu, široko je zijevnula, a Ginny je prekriženih nogu sjela na pod i izmamivši Krivonju ispod kredenca, počela mu dobacivati čepove pivoslaca da može za njima trčati.   "Mislim da je došlo vrijeme za spavanje", ustvrdi gospođa Weasley i zijevne.   "Ne još, Molly", reče Sirius. Odgurnuo je prazan tanjur i okrenuo se prema Harryju. "Znaš, čudim ti se. Mislio sam da ćeš početi zapitkivati što je s Voldemortom čim se pojaviš na vratima."   Atmosfera u prostoriji promijenila se brzinom koju je Harry inače povezivao s dolaskom dementora. Ako je kuhinjom do prije nekoliko sekundi vladala sanjivost i opuštenost, sad ih je zamijenila budnost, možda čak i napetost. Na spomen Voldemortova imena oko stola je prošao drhtaj. Lupin, koji se upravo spremao otpiti gutljaj vina, uz oprezan je izraz lica polako spustio svoj pehar.   "Pa i jesam!" ogorčeno odvrati Harry. "Pitao sam Rona i Hermionu, ali oni su rekli da još ne smijemo postati članovi Reda, pa..."  

"I u pravu su", prekine ga gospođa Weasley. "Premladi ste."   Sjedila je u stolici uspravna kao svijeća, šakama stežući naslone  za ruke. S lica joj se izgubio svaki trag pospanosti.   "Nisam znao da samo pripadnici Reda feniksa smiju postavljati pitanja", reče Sirius. "Harry je mjesec dana čamio u toj bezjačkoj kući. Valjda ima pravo znati što se događ..."   "Čekaj malo!" glasno ga prekine George.    "Kako to da Harry može dobiti odgovore na svoja pitanja?" ljutito upita Fred.   "Mi već mjesec dana bez ikakva uspjeha pokušavamo izvući informacije iz vas!" nadoda George.   "Premladi ste, niste članovi Reda ", zapiskuta Fred visokim glasom koji je neobično podsjećao na glas njegove majke. "Pa Harry nije čak ni punoljetan!"   "Nisam ja kriv što ne znate čime se bavi Red," smireno odvrati Sirius, "o tome odlučuju vaši roditelji. Harry, s druge strane..."   "Nećeš ti odlučivati što je najbolje za Harryja!" oštro ga prekine gospođa Weasley. Njezino obično dobroćudno lice poprimilo je opasan izraz. "Nisi valjda zaboravio što je rekao Dumbledore?"   "Koji dio?" upita Sirius uljudno, iako je ostavljao dojam čovjeka koji se sprema za bitku.   "Onaj dio kad je rekao da ne govorimo Harryju više nego što treba znati", odvrati gospođa Weasley, posebno naglašavajući zadnje dvije riječi.   Glave Rona, Hermione, Freda i Georgea okretale su se od Siriusa prema gospođi Weasley i natrag kao da prate teniski meč. Ginny je klečala usred gomilice zaboravljenih čepova pivoslaca i poluotvorenih usta slušala razgovor. Lupin je pozorno motrio Siriusa.  "Nisam mu ni mislio reći više nego što treba znati, Molly", naglasi Sirius. "Ali budući da je upravo on vidio kako se Voldemort" (i opet su svi za stolom zadrhtali) "vraća među žive, ima više prava od mnogih da..."   "On nije član Reda feniksa!" uzvikne gospođa Weasley. "Tek mu je petnaest godina i..."   "I već se morao suočiti s istim stvarima kao mnogi u Redu," reče Sirius, "a u nekim slučajevima, još i gorima."   "Nitko ne poriče njegove zasluge!" uzvrati gospođa Weasley. Govorila je sve glasnije, a šake na naslonima stolice su joj podrhtavale. "Ali još je..."   "On nije dijete!" nestrpljivo je prekine Sirius. "Nije ni odrastao muškarac!" odbrusi gospođa Weasley, zajapurenih obraza. "I nije James, Siriuse!"   "Hvala, Molly, savršeno mi je jasno tko je on", hladno dočeka Sirius.   "Nisam baš sigurna u to!" reče gospođa Weasley. "Ponekad pričaš o njemu kao da misliš da ti se najbolji prijatelj vratio u život!"  "Što je tu tako loše?" upita Harry.   "Loše je to, Harry, što ti nisi tvoj otac, ma koliko nalikovao na njega" odvrati gospođa Weasley, šibajući Siriusa pogledom. "Još ideš u školu, što odrasli koji su odgovorni za tebe ne bi trebali zaboravljati!"

  "Hoćeš reći da nisam odgovoran kum?" upita Sirius povišenim glasom.   "Hoću reći da si sklon nepromišljenom ponašanju, Siriuse, zbog čega te Dumbledore stalno mora podsjećati da se držiš kuće i..."   "Lijepo bih te molio da ne petljaš u ovo još i Dumbledoreove upute!" glasno odvrati Sirius.   "Arthure!" reče gospoda Weasley, okrećući se mužu. "Arthure, pomozi mi!"   Gospodin Weasley nije joj odmah odgovorio. Skinuo je naočale i počeo ih polako brisati o pelerinu. Nije gledao u suprugu. Progovorio je tek kad je naočale pažljivo vratio na nos.   "Dumbledore zna da se situacija promijenila, Molly. I pomirio se s tim da, sad kad je došao u sjedište Reda, Harryja treba upoznati sa situacijom, u nekoj prihvatljivoj mjeri."   "Da, ali to ne znači da ga treba ohrabrivati da pita sve što mu padne na pamet!"   Lupin je napokon skrenuo pogled sa Siriusa i tiho progovorio. "Ja osobno mislim", poče on, na što se gospođa Weasley brzo okrenula prema njemu, očito se nadajući da je napokon stekla saveznika, "da je bolje da Harry sazna činjenice... ne svaku pojedinost, Molly, ali nekakvu općenitu sliku... od nas, nego da dobije iskrivljenu verziju iz... drugih izvora."   Unatoč njegovu blagu izrazu lica, Harry je bio siguran da Lupin zna kako su neke produžne uši preživjele čistku gospođe Weasley.   "Dobro," reče gospođa Weasley, duboko udišući i tražeći pogledom podršku koja nije dolazila ni od koga za stolom, "dobro... vidim da ćete me nadglasati. Reći ću još samo ovo: Dumbledore sigurno ima opravdan razlog što ne želi da Harry sazna previše, a govoreći kao osoba kojoj je stalo do Harryjeve dobrobiti..."   "On nije tvoj sin", tiho je prekine Sirius.   "Kao da jest", bijesno odvrati gospođa Weasley. "Koga još ima?"   "Ima mene!"   "Da," reče gospođa Weasley prijezirnim tonom, "ali, vidiš, problem je u tome što mu iz Azkabana nisi baš mogao pružiti najbolju moguću skrb, zar ne?"   Sirius se počeo dizati iz stolice.   "Molly, nisi jedina osoba za ovim stolom kojoj je stalo do Harryja", oštro joj reče Lupin. "Siriuse, sjedni."   Donja usnica gospođe Weasley je podrhtavala. Sirius se polako spustio u stolicu, lica blijeda kao kreč.   "Mislim da bi Harry trebao imati pravo glasa u ovoj situaciji," nastavi Lupin, "dovoljno je star da sam odluči."   "Želim znati što se događa", smjesta reče Harry.   Izbjegavao je pogledati gospođu Weasley. Bio je dirnut njezinim priznanjem da ga doživljava kao svog sina, ali nije više mogao trpjeti njezino tetošenje. Sirius je u pravu, on nije dijete.  

"U redu", reče gospođa Weasley dok joj je glas podrhtavao. "Ginny... Ron... Hermiona... Fred... George... smjesta napustite kuhinju."   Reakcija je bila trenutačna i burna.   "Mi smo punoljetni!" zaurlali su Fred i George u isti glas.   "Ako smije Harry, zašto ne smijem ja?" vikao je Ron.   "Mama, i ja želim znati!" zavijala je Ginny.   "NE!" uzviknula je gospođa Weasley i ustala. Oči su joj se opasno caklile. "Apsolutno zabranjujem..."   "Molly, ne možeš spriječiti Freda i Georgea", umorno joj reče gospodin Weasley. "Na kraju krajeva, ipak su punoljetni."   "Još idu u školu."   "Ali pred zakonom su odrasle osobe", odvrati gospodin Weasley istim umornim glasom.   Lice gospođe Weasley sad je već poprimilo grimiznu boju.   "Ja... oh, dobro onda, Fred i George smiju ostati, ali Ron..."   "Harry će i meni i Hermioni ionako ispričati sve što čuje od vas!" ljutito uzvrati Ron. "Zar... zar ne?" doda on nesigurno, tražeći Harryjev pogled.   Harry je nakratko bio u napasti da Ronu kaže kako mu neće prenijeti ni jednu jedinu riječ, tek toliko da vidi kakav je to osjećaj kad nemaš pojma što se događa. No čim su se pogledali, prošla ga je želja za osvetom.   "Naravno", potvrdi Harry.   Ron i Hermiona nasmiješili su se od uha do uha.   "Dobro!" zaurla gospođa Weasley. "Dobro! Ginny... U KREVET!"   Ginny se nije predala bez borbe. Slušali su kako bjesni i viče na majku dok su se uspinjale stubama, a kad su došle do predvorja, dreci se prodornim vrištanjem pridružila i gospođa Black. Lupin je odjurio do portreta da opet uspostavi mir. Sirius je ponovno progovorio tek kad se Lupin vratio, zatvorio vrata kuhinje i opet sjeo za stol.   "Dobro, Harry... što te zanima?"   Harry je duboko udahnuo i postavio pitanje koje ga je proganjalo cijeli prošli mjesec.   "Gdje je Voldemort?" upita on. Ignorirao je prestrašene reakcije ostalih na spomen tog imena. "Što radi? Trudio sam se pratiti bezjačke vijesti, ali ništa mi nije nalikovalo na njega, nije bilo neobjašnjivih smrti i tome slično."   "To je zato što se još nije dogodila nikakva neobjašnjiva smrt," reče Sirius, "bar koliko mi znamo... a znamo dosta toga."   "Više nego što on misli da znamo, u svakom slučaju", dometne Lupin.

  "Kako to da je prestao ubijati ljude?" upita Harry. Znao je da je Voldemort samo u protekloj godini počinio nekoliko umorstava.   "Ne želi privlačiti pozornost", odvrati Sirius. "To bi bilo preopasno. Vidiš, povratak mu nije protekao baš onako kako ga je on isplanirao. Zeznuo je stvar."   "Točnije, ti si zeznuo stvar", ispravi ga Lupin uz zadovoljan smiješak.   "Kako to?" zbunjeno će Harry.   "Nisi smio preživjeti!" objasni Sirius. "Za njegov povratak nije smio znati nitko osim smrtonoša. Ali ti si preživio i možeš posvjedočiti što se dogodilo."   "Osobito nije htio da za njegov povratak odmah dozna Dumbledore", reče Lupin. "A ti si se pobrinuo da Dumbledore dozna prvi."   "Kako nam je to pomoglo?" upita Harry. "Nemoj zezat!" s nevjericom reče Bill. "Dumbledore je jedina osoba koje se Znaš-već-tko ikad bojao!"   "Zahvaljujući tebi, Dumbledore je uspio okupiti Red feniksa ni sat vremena nakon Voldemortova povratka", reče Sirius.   "Dobro, a što Red trenutačno radi?" upita Harry, pogledavajući svakog posebno.   "Činimo sve što je u našoj moći da spriječimo ostvarenje Voldemortovih planova", odvrati Sirius.   "Odakle znate kakve ima planove?" odmah upita Harry. "Dumbledore ima teoriju," odgovori Lupin, "a Dumbledoreove teorije obično se pokažu točnima."   "I što on planira, prema Dumbledoreovoj teoriji?" "Pa, za početak, želi obnoviti svoju vojsku", reče Sirius. "Prošli put mu je na raspolaganju stajao golem broj sljedbenika: vještice i čarobnjaci koji su mu se pridružili jer ih je prisilio ili začarao, vjerne smrtonoše, raznorazni mračni stvorovi. Čuo si da planira novačenje divova; oni su samo jedna od grupa koje želi privući. Sigurno se neće sukobiti s Ministarstvom magije samo sa šačicom smrtonoša."   "Pokušavate li ga onda spriječiti u pridobivanju novih sljedbenika?"   "Trudimo se koliko možemo", odvrati Lupin.   "Kako?"   "Pa, najvažnije je uvjeriti što je moguće više ljudi da se Znaš-već-tko stvarno vratio i upozoriti ih na oprez", reče Bill. "Ali imamo problema."   "Zašto?"   "Zbog Ministarstva", uključi se Tonks. "Harry, vidio si kako se Cornelius Fudge ponašao odmah nakon povratka Znaš-već-koga. Odonda nije ni za dlaku promijenio stav. Apsolutno odbija povjerovati da je to istina."   "Ali zašto?" očajno upita Harry. "Kako može biti tako glup? Ako Dumbledore..."   "Ah, vidiš, pogodio si srž problema", reče gospodin Weasley uz ironičan osmijeh. "Dumbledore."

  "Vidiš, Fudge se njega boji", tužno dometne Tonks.   "Boji se Dumbledorea?" zaprepašteno ponovi Harry.   "Boji se onoga što on namjerava", reče gospodin Weasley. "Naime, Fudge misli da je Dumbledore skovao urotu da ga svrgne s vlasti. Misli da Dumbledore želi biti ministar magije."   "Ali Dumbledore ne želi..."   "Naravno da ne želi", potvrdi gospodin Weasley. "Nikad nije ni htio biti ministar, iako su mnogi navijali da preuzme tu funkciju kad je Millicent Bagnold otišla u mirovinu. Umjesto njega je na vlast došao Fudge, ali nikad nije sasvim zaboravio koliku je podršku Dumbledore imao, unatoč tome što se nikad nije ni prijavio za posao."   "Fudge u dubini duše zna da je Dumbledore neusporedivo inteligentniji od njega, a i da je neusporedivo moćniji čarobnjak. Kad je tek počeo raditi kao ministar, stalno je tražio Dumbledoreovu pomoć i savjete", reče Lupin. "No s vremenom je zavolio moć i postao znatno samouvjereniji. Uživa u tome što je ministar magije i čak je uspio samog sebe uvjeriti da je on pametniji, kao i da mu Dumbledore stvara probleme iz čiste obijesti."   "Kako može misliti tako nešto?" ljutito će Harry. "Kako može misliti da bi Dumbledore sve to izmislio - da bih ja sve to izmislio?"   "Jer prihvatiti istinu o Voldemortovu povratku znači suočiti se s problemima kakve Ministarstvo nije moralo rješavati već skoro četrnaest godina", ogorčeno zaključi Sirius. "Fudge to nije u stanju. Ugodnije mu je vjerovati da Dumbledore laže jer mu želi poljuljati položaj."   "Sad vidiš u čemu je problem", reče Lupin. "Sve dok Ministarstvo ustrajava u tvrdnji da je strah od Voldemorta bezrazložan, teško ćemo uvjeriti ljude da se doista vratio, pogotovo zato što većina ionako ne želi povjerovati u to. K tome, Ministarstvo vrši strahovit pritisak na Dnevni prorok da ne objavljuju ništa o glasinama koje širi Dumbledore - tako ih oni zovu - pa veći dio čarobnjačke zajednice nema pojma da se išta dogodilo, što ih naravno čini lakim metama za smrtonoše koji se služe kletvom Imperius."   "Ali vi ipak širite vijest, zar ne?" reče Harry, gledajući gospodina Weasleyja, Siriusa, Billa, Mundungusa, Lupina i Tonks. "Javljate ljudima da se vratio."   Svi se neveselo nasmiješiše.   "Pa, s obzirom na to da me svi smatraju sumanutim masovnim ubojicom, a glava mi je ucijenjena na deset tisuća galeona, ne mogu baš šetati ulicama i dijeliti letke", razdraženo odvrati Sirius.   "A ja nisam baš rado viđen gost medu čarobnjacima", reče Lupin. "Profesionalni rizik kad si vukodlak."   "Tonks i Arthur bi izgubili radna mjesta u Ministarstvu da počnu previše pričati," opet preuzme Sirius, "a jako je važno da imamo svoje ljude u Ministarstvu, jer je sasvim sigurno da ih ima i Voldemort."   "Ipak, uspjeli smo uvjeriti neke ljude", istakne gospodin Weasley. "Evo, na primjer, Tonks... prošli put je bila premlada da bude članica Reda; strašno je važno što su aurori na našoj strani... Kingsley Shacklebolt nam je pravi blagoslov; on vodi potragu za Siriusom, pa je Ministarstvu podmetnuo informaciju da je Sirius u Tibetu."   "Ali ako nitko od vas ne širi vijest da se Voldemort vratio..." poče Harry.  

"Odakle ti ta ideja?" upita Sirius. "Pa zašto bi inače Dumbledore imao ovakvih problema?"   "Kako to misliš?" upita Harry.   "Pokušavaju mu uništiti ugled", reče Lupin. "Zar nisi vidio onaj Dnevni prorok prošlog tjedna? Objavili su da su ga izbacili s mjesta poglavara Međunarodne udruge čarobnjaka jer je star i senilan, ali to nije istina. Izbacili su ga čarobnjaci iz Ministarstva nakon što je održao govor u kojem je izjavio da se Voldemort vratio. Smijenili su ga i s mjesta vrhovnog vješca Čarosudnog zbora - to ti je vrhovni sud čarobnjačkog svijeta - a priča se i da bi mu mogli oduzeti Merlinov velered prve klase."   "Ali Dumbledore kaže da ga ništa od toga ne dira sve dok ima slobodan pristup sličicama iz čokoladnih žaba", nasmije se Bill.   "Nije to šala", ukori ga gospodin Weasley. "Nastavi li prkositi Ministarstvu, mogao bi završiti u Azkabanu. Samo bi nam nedostajalo da Dumbledore ode na robiju. Sve dok Znate-već-tko zna da je Dumbledore slobodan i svjestan njegova postojanja, bit će oprezan. No ako Dumbledorea uklone sa scene - Znateveć-tko moći će raditi što poželi."   "Ali ako Voldemort pokušava pridobiti nove smrtonoše, zar se neće pročuti da se vratio?" očajno upita Harry.   "Voldemort ne dolazi do novih sljedbenika tako da im pristojno pokuca na vrata, Harry", reče Sirius. "On se služi opsjenama, magijom, ucjenom. Vičan je djelovanju u tajnosti. Uostalom, pridobivanje sljedbenika tek je jedan od njegovih ciljeva. Ima on i druge planove, planove koje može ostvarivati bez mnogo buke, i trenutno najviše radi baš na njima."   "Što još želi, osim sljedbenika?" smjesta upita Harry. Učinilo mu se da je uhvatio kratak pogled između Siriusa i Lupina, a onda mu je Sirius odgovorio.   "Stvari do kojih može doći jedino kradomice."   Harry je i dalje djelovao zbunjeno, pa je Sirius dopunio: "Recimo, oružje. Neko koje prošli put nije imao."   "Misliš, prošli put kad je bio moćan?"    "Da."   "Kakvo oružje?" upita Harry. "Nešto gore od Avade Kedavre... ?"   "Sad je bilo dosta!"   Gospođa Weasley oglasila se iz sjene pokraj vrata. Harry nije primijetio kad se vratila s kata. Stajala je prekriženih ruku, bijesna kao ris.   "Želim da smjesta pođete na spavanje. Svi", pojasni ona, pogledavši Freda, Georgea, Rona i Hermionu.   "Ne možeš nam zapovijedati..." poče Fred.    "Vraga ne mogu", zareži gospođa Weasley. Pogledala je Siriusa, trepereći od gnjeva. "Već si Harryju dao napretek informacija. Nastavi tako i morat ćeš ga učlaniti u Red."   "Zašto ne?" brzo se ubaci Harry. "Učlanit ću se, ionako to želim, želim se boriti."   "Ne."

  Ovaj put nije ga zaustavila gospođa Weasley, nego Lupin.   "Red prima samo punoljetne čarobnjake", reče on. "Koji su završili školu", dodao je kad su Fred i George otvorili usta. "Mislim da nijedno od vas još i ne sluti koliko je to opasno... Siriuse, mislim da je Molly u pravu. Ovo je dovoljno."   Sirius je bezvoljno slegnuo ramenima, ali nije se prepirao. Gospođa Weasley kraljevskim je pokretom pozvala k sebi svoje sinove i Hermionu. Ustali su jedan po jedan, a Harry je, priznajući poraz, slijedio njihov primjer.

GLAVA ŠESTA Uznosita kuća Blackovih, časna od davnine                                           Gospođa Weasley namrgođeno ih je otpratila na kat.   "Ravno u krevet, bez razgovora," naredila je kad su se popeli na prvi kat, "sutra nas čeka puno posla. Ginny je sigurno već zaspala," obrati se ona Hermioni, "pa pazi da je ne probudiš."   "Aha, zaspala je, moš mislit", reče Fred ispod glasa kad im je Hermiona zaželjela laku noć, a oni su produžili na drugi kat. "Ako Ginny ne čeka budna da joj Hermiona ispriča što smo sve čuli u podrumu, ja sam čekinjaš..."   "Dobro, Ron, Harry", reče gospođa Weasley kad su došli na drugi kat. Pokazala je prema njihovoj sobi. "U krevet."   "Noć", rekoše Harry i Ron blizancima. "Ugodni snovi", uzvrati Fred i namigne im.   Gospođa Weasley odsječnim je pokretom zatvorila vrata za Harryjem. Soba mu je sad djelovala još vlažnije i sumornije nego na prvi pogled. Iz prazne slike na zidu dopirali su zvukovi sporog, dubokog disanja, kao da njezin nevidljivi stanovnik spava. Harry je obukao pidžamu, skinuo naočale i uvukao se u ledeni krevet. Ron je za to vrijeme na vrh ormara bacio sovoslastice, da umiri Hedvigu i Praskavka koji su se vrpoljili i nemirno šuštali krilima.   "Ne smijemo ih svake noći puštati u lov", objasni Ron navlačeći kestenjastu pidžamu. "Dumbledore ne želi da trg oblijeće previše sova, misli da bi to izgledalo sumnjivo. Joj da... zaboravio sam...   Otišao je do vrata i spustio zasun. "Čemu to?"   "Kreacher", reče Ron i ugasi svjetlo. "Moje prve noći ovdje došao je ovamo u tri sata ujutro. Vjeruj mi, ne bi ti se svidjelo da se probudiš i zatekneš tog stvora kako ti se skiće po sobi. Ali pustimo to..." Uvukao se u svoj krevet, udobno smjestio ispod pokrivača i okrenuo se prema Harryju u tami. Harry je vidio njegov obris zahvaljujući mjesečini koja se probijala kroz prljavi prozor. "I, što kažeš?"   Harry nije trebao objašnjenje za Ronovo pitanje.   "Pa, uglavnom su nam rekli stvari koje smo mogli i sami pogoditi, zar ne?" reče on, razmišljajući o razgovoru u kuhinji. "Mislim, saznali smo jedino to da Red pokušava spriječiti prelazak ljudi na Vol..."    Ron je naglo udahnuo.   "... demortovu stranu", odlučno dovrši Harry. "Dobro, kad ti misliš početi koristiti njegovo ime? Sirius i Lupin ga normalno izgovaraju."   Ron je ignorirao posljednju primjedbu.   "Da, u pravu si," reče, "većinu stvari koje su nam rekli već smo čuli kroz produžne uši. Jedina nova informacija je..."   Pras.  

"JOJ!"   "Ron, ne deri se, mama će se vratiti."   "Aparatirali ste mi se ravno na koljena!"   "Pa kad je u mraku teže biti precizan."   Harry je vidio kako maglovite prilike Freda i Georgea skaču s Ronova kreveta. Opruge su zaškripale i Harryjev madrac utonuo je za nekoliko centimetara kad se George smjestio podno njegovih nogu.   "Pa, jeste li već došli na najhitnije?" nestrpljivo će George.   "Misliš na oružje koje je spomenuo Sirius?" upita Harry.   "Da, ono kad se tobože izlanuo", oduševljeno potvrdi Fred, koji je sjedio pokraj Rona. "Nije li zanimljivo što nam dobre stare produžne uši nisu prenijele ništa o tome?"   "Što mislite, o čemu se radi?" upita Harry. "Tko bi ga znao", odvrati Fred.   "Pa zar je moguće da postoji nešto gore od Avade Kedavre?" upita Ron. "Što je gore od smrti?"   "Možda je to nekakvo oružje koje može ubiti hrpu ljudi odjednom", predloži George.   "Možda ubija na posebno bolan način", bojažljivo pripomene Ron.   "Za nanošenje boli već ima kletvu Cruciatus," reče Harry, "ne treba mu ništa djelotvornije od toga."   Nastupio je muk. Harry je znao da se i ostali pitaju kakve bi strahote moglo izazvati to oružje.   "Pa, što mislite, kod koga je sad?" upita George.  "Nadam se kod naših", reče Ron pomalo nervoznim tonom.  "Ako je tako, onda ga vjerojatno čuva Dumbledore", reče Fred.  "Gdje?" smjesta upita Ron. "U Hogwartsu?"  "Sto posto!" reče George. "Tamo je skrivao kamen mudraca."  "Ali oružje je ipak malo veće od kamena!" "Ne nužno", odvrati Fred.   "Da, veličina nije uvijek proporcionalna moći", reče George. "Ginny je savršen primjer za to."  "Kako to misliš?" upita Harry.   "Očito se nikad nisi našao na udaru njezinih bala šišmišica."  "Pssst!" reče Fred. Pridigao se s kreveta. "Slušajte!"  Zašutjeli su. Na stepenicama su se čuli koraci. "Mama", ustvrdi George. Već u sljedećem trenutku začuo se glasan prasak i Harry je osjetio kako je s ruba njegova madraca nestalo dodatno opterećenje. Nekoliko sekundi kasnije začuli su škripu drvenog poda ispred vrata; gospođa Weasley očito je provjeravala razgovaraju li.   Hedviga i Praskavko žalostivo su huknuli. Drveni pod opet je zaškripao. Čuli su kako se penje na sljedeći kat da provjeri Freda i Georgea.   "Znaš, ona uopće nema povjerenja u nas", sa žaljenjem zaključi Ron.

  Harry je bio uvjeren da neće uspjeti zaspati. Večer je bila puna događaja o kojima je morao dobro razmisliti pa je očekivao da će još satima ležati budan i razbijati glavu nad njima. Rado bi nastavio razgovarati s Ronom, no čuo je škripu stepenica dok se gospođa Weasley opet spuštala na njihov kat, a poslije toga je jasno čuo kako se u svoje sobe penju ostali... zapravo, ispred vrata njegove sobe trčkarali su stvorovi s mnogo nogu, a Hagrid, učitelj skrbi za magična bića, govorio mu je: "Ma vidi ih, Harry, šta nisu prekrasni? Ove školske godine učit ćemo o oružju... " i tad je Harry vidio da oni stvorovi umjesto glava imaju topove koje su okrenuli prema njemu... sagnuo se...   Kad je došao k sebi, otkrio je da leži sklupčan ispod toplog pokrivača i da soba odjekuje od Georgeova glasa.   "Mama vam poručuje da ustanete, doručak je u kuhinji, a onda vas treba u dnevnoj sobi, zatekla je puno više vilenica nego što je očekivala, i još je k tome ispod kauča našla gnijezdo mrtvih jastučarki."   Pola sata kasnije, nakon munjevitog odijevanja i doručka, Harry i Ron ušli su u dnevnu sobu na prvom katu. Bila je to izdužena prostorija visokog stropa čiji su maslinastozeleni zidovi bili pokriveni prljavim tapiserijama. Iznad saga su se podizali oblačići prašine svaki put kad bi netko stao na njega, a dugi, baršunasti zastori boje mahovine zujali su kao da se u njima roje nevidljive pčele. Oko zastora su se okupili gospođa Weasley, Hermiona, Ginny, Fred i George. Izgledali su prilično čudno jer su svi preko nosa i usta povezali komade tkanine. U rukama su držali velike boce sa štrcaljkama, napunjene crnom tekućinom.   "Pokrijte lica i uzmite raspršivače", naloži gospođa Weasley Haraju i Ronu čim ih je ugledala. Pokazala je dvije boce s crnom tekućinom na stoliću s vretenastim nogarima. "Unutra je vilenicid. Ovo je najgori slučaj koji sam ikad vidjela - da mi je samo znati što je taj kućni vilenjak radio posljednjih deset godina..."   Unatoč tome što joj je pola lica bilo skriveno kuhinjskom krpom, Harry je jasno vidio kako Hermiona dobacuje prijekoran pogled gospođi Weasley.   "Kreacher je stvarno star, vjerojatno nije mogao..."   "Začudila bi se što sve Kreacher može kad hoće, Hermiona", prekine je Sirius, koji je upravo ušao u sobu s okrvavljenom vrećom u rukama. Činilo se da je puna mrtvih štakora. "Išao sam nahraniti Kljunoslava", dometne on, odgovarajući na Harryjev upitni pogled. "Držim ga gore, u sobi moje majke. Dobro... pisaći stol..."   Odložio je vreću sa štakorima na naslonjač i sagnuo se da prouči zaključani stol. Harry je tek sad zamijetio da stol lagano podrhtava.   "Pa, Molly, čini mi se da je u pitanju bauk," reče Sirius, vireći kroz ključanicu, "ali možda bi Divljooki ipak trebao baciti oko prije nego što ga otključamo... poznavajući moju majku, moglo bi biti i nešto znatno gore."   "U redu, Siriuse", odvrati gospođa Weasley.   Oboje su govorili prividno bezbrižnim, uljudnim tonom, koji je Harryju jasno kazao da nijedno nije zaboravilo sinoćnju prepirku.   Iz prizemlja se prolomila glasna zvonjava, nakon koje je smjesta izbila ista kakofonija krikova i jecaja kakvu je jučer prevrtanjem stalka za kišobrane izazvala Tonks.   "Stalno im govorim da ne zvone na to zvono!" iznervirano uzvikne Sirius, hitajući iz sobe. Čuli su kako tutnji niz stepenice dok je kućom opet odjekivalo vrištanje gospođe Black: "Bestidni gadovi, prljavi

mješanci, vratite se u kaljužu iz koje ste ispuzali, izrodi jedni..."   "Harry, molim te, zatvori vrata", reče gospođa Weasley.   Harry je otezao sa zatvaranjem vrata što je duže mogao; htio je čuti što se zbiva u predvorju. Sirius je očito uspio navući zavjese na majčin portret jer su njezini krikovi zamrli. Čuo je Siriusove korake u predvorju, zveckanje lanca na ulaznim vratima i duboki glas za koji je znao da pripada Kingsleyju Shackleboltu kako govori: "Hestia je preuzela smjenu pa je Moodyjev plašt kod nje, a ja sam zaključio da bih mogao ostaviti izvještaj za Dumbledorea..."   Osjećajući na zatiljku pogled gospođe Weasley, Harry je teška srca do kraja zatvorio vrata dnevne sobe i opet se priključio lovcima na vilenice.   Gospođa Weasley sagnula se da pročita stranicu o vilenicama u priručniku Kućne štetočine Gilderoya Lockharta koji je ležao na kauču.   "Dobro, društvo, morate biti oprezni, jer vilenice grizu, a zubi su otrovni. Ponijela sam bočicu s protuotrovom, ali bilo bi mi draže da je ne moram upotrijebiti."   Uspravila se, zauzela položaj ispred zavjesa i sve ih pozvala da se približe.   "Počnite špricati čim dam znak", reče. "Nagađam da će poletjeti na nas, ali na raspršivaču piše da je jedno temeljito špricanje dovoljno da ih paralizira. Kad se ukoče, ubacite ih u ovo vjedro."   Pažljivo se maknula iz njihove linije vatre i podigla vlastiti raspršivač.   "U redu...sad!"   Nakon samo nekoliko sekundi prskanja Harry je vidio kako iz nabora tkanine prema njemu izlijeće jedna odrasla vilenica. Zujeći svjetlucavim krilima nalik na kornjaševe, iskesila je sitne zube oštre poput igle. Građom je podsjećala na vilu, ali trup joj je bio obrastao debelim crnim dlačicama. Četiri čvrsto stisnute šačice odavale su njezin bijes. Harry ju je mlazom vilenicida pogodio ravno u lice. Ukočila se i pala, uz iznenađujuće glasan udar, na izlizani sag na podu. Harry ju je podigao i bacio u vjedro.   "Frede, što to izvodiš?" oštro upita gospođa Weasley. "Smjesta je pošpricaj i ubaci među ostale!"   Harry se okrenuo. Fred je kažiprstom i palcem držao vilenicu koja mu se pokušavala oteti iz stiska.   "Na zapovijed", veselo odvrati Fred. Brzo joj je poprskao lice i vilenica se onesvijestila, ali čim se gospođa Weasley okrenula, namignuo je Harryju i vilenicu spremio u džep.   "Htjeli bismo iskušati otrov vilenica za našu zabušantsku zbirku", George potiho objasni Harryju.   Vješto poprskavši dvije vilenice koje su mu istovremeno nasrnule na nos, Harry se primaknuo Georgeu i jedva mičući usnicama upitao: "Što je zabušantska zbirka?"   "Serija slatkiša za izazivanje mučnine i bolesti", šapne George, pomno prateći kretanje gospođe Weasley. "Ništa ozbiljno, da se razumijemo, tek toliko da se možeš izvući s nastave. To ti je Fredov i moj ljetni projekt. Zamislili smo ih kao dvostrane, dvobojne karamele. Recimo, ako pojedeš narančastu polovicu bljuvalice, počneš povraćati. Ali čim te sa sata odnesu u bolnicu, progutaš ljubičastu polovicu..."   "'... i slijedi čudesan oporavak i prilika da sat vremena koji bi vam inače protekao u nesnosnoj dosadi iskoristite za slobodnu aktivnost po vlastitom izboru.' To ćemo napisati u reklami", šapne Fred, koji se iskrao iz vidokruga gospođe Weasley da s poda pokupi pale vilenice i strpa ih u džep. "Ali još ih moramo

malo dotjerati. Trenutno naši pokusni kunići od silnog povraćanja ne uspijevaju progutati ljubičasti dio bljuvalice."   "Pokusni kunići?"   "Mi", pojasni Fred. "Izmjenjujemo se. George je isprobao mušice za nesvjestice - obojica smo testirali nosokrvne nugate..."   "Mama je uvjerena da se tučemo", reče George.   "Znači, trgovina psina je još u igri, je li?" promrmlja Harry, pretvarajući se da popravlja prskalicu na boci.   "Pa, još nismo uspjeli naći prostor," reče Fred, govoreći još tiše nego ranije, jer je gospođa Weasley zastala obrisati čelo rupčićem prije novog napada na vilenice, "tako da trenutno prodajemo samo poštom. Prošli tjedan smo se reklamirali u Dnevnom proroku."   "I sve je to, prijatelju, tvoja zasluga", reče George. "Ali ne brini se... mama ništa ne sluti. Odbija čitati Dnevni prorok otkako objavljuju laži o tebi i Dumbledoreu."   Harry se nasmiješio. Iako je natjerao blizance Weasley da prihvate tisuću galeona koje je osvojio na Tromagijskom turniru kako bi mogli ostvariti svoj san o trgovini psina, ipak mu je bilo drago što gospođa Weasley ne zna kakvu je on ulogu odigrao u razvoju njihovih planova. Ona, naime, trgovinu psina nije smatrala prikladnom karijerom za svoja dva sina.   Uklanjanje vilenica iz zastora potrajalo je veći dio jutra. Već je prošlo podne kad je gospođa Weasley napokon skinula zaštitni povez s lica i utonula u trošni naslonjač. Sjela je ravno na vreću s mrtvim štakorima i zgađeno uzviknuvši odmah skočila na noge. Zastori više nisu zujali; ovjesili su se, posve promočeni zbog intenzivnog prskanja. U dnu zastora stajalo je vjedro puno onesviještenih vilenica, a odmah do njega zdjela s njihovim crnim jajima, oko kojih je upravo njuškao Krivonja, dok su ih Fred i George pohlepno pogledavali s nešto veće razdaljine.   "Mislim da ćemo se onime pozabaviti poslije ručka." Gospođa Weasley pokazala je na prasne staklene vitrine s obje strane kamina. U njima je bilo svega i svačega: zbirka zahrđalih bodeža, pandže, smotana zmijska košuljica, brojne kutije od potamnjenog srebra s ugraviranim natpisima na jezicima koje Harry nije poznavao. Najodbojnija je bila kićena kristalna bočica kojoj je u čep bio umetnut krupni opal, i koja je, Harry je bio siguran u to, bila napunjena krvlju.   Opet je odjeknula glasna zvonjava. Svi pogledaše gospođu Weasley.   "Ostanite tu", zapovjedi im ona. Zgrabila je vreću sa štakorima. Iz prizemlja se opet prolomilo vrištanje gospođe Black. "Donijet ću vam sendviče."   Napustila je sobu, pažljivo zatvorivši vrata za sobom. Ostali su istog trena odjurili do prozora da pogledaju što se zbiva pred vratima. Ugledali su vrh nepočešljane, crvenokose glave te hrpu kotlića koji su se opasno ljuljali.   "Mundungus!" reče Hermiona. "Zašto je donio sve te kotliće?"   "Vjerojatno traži sigurno mjesto za njih", zaključi Harry. "Pa zar me nije zato i prestao ranije pratiti one noći? Jer je išao preuzeti neke sumnjive kotliće?"   "Da, imaš pravo!" reče Fred. Ulazna vrata se otvoriše. Mundungus je ponio svoje kotliće unutra i nestao s vidika. "Čovječe, mama će pošiziti..."  

On i George prišli su vratima i zaustavili se pokraj njih, pomno osluškujući. Krikovi gospođe Black su zamrli.   "Mundungus razgovara sa Siriusom i Kingsleyjem", promrmlja Fred, naprežući se da čuje. "Ne čujem dobro... što mislite, da riskiramo i upotrijebimo produžne uši?"   "To možda ne bi bilo loše", odvrati George. "Mogao bih se odšuljati gore po jedan par..."   No upravo u tom trenutku u prizemlju je nastala takva dreka da im produžne uši doista nisu bile potrebne. Bez poteškoća su čuli svaku riječ gospođe Weasley, jer je vikala svom snagom.   "OVO NIJE SKLADIŠTE UKRADENE ROBE!"   "Obožavam kad mama viče na nekog tko nisam ja", reče Fred sa sretnim osmijehom na licu. Odškrinuo je vrata za otprilike tri centimetra, pa je glas gospođe Weasley posve ispunio sobu. "Ugodna je to promjena."   "... KRAJNJE NEODGOVORAN, KAO DA VEĆ NEMAMO DOVOLJNO BRIGA NEGO NAM TI JOŠ DOVLAČIŠ UKRADENE KOTLIĆE U KUĆU..."   "Budale, puštaju je da se zahukta", reče George, vrteći glavom. "Ako je ne prekineš na vrijeme, uđe u ritam i onda može vikati satima. I još se k tome oštri na Mundungusa sve otkako te ostavio bez čuvara... evo sad i Siriusove mame."   Glas gospođe Weasley izgubio se među obnovljenim krikovima i urlicima portreta u predvorju.   George je počeo zatvarati vrata da priguši buku, ali prije toga u sobu se provukao jedan kućni vilenjak.   Izuzme li se prljava krpa koju je nosio oko bokova, bio je posve gol. Činilo se da je vrlo star i da mu je vlastita koža za nekoliko brojeva prevelika. Kao i ostali kućni vilenjaci, bio je ćelav, ali zato mu je iz ušiju, velikih poput šišmišjih, stršio busen sijedih dlaka. Njegove vodenaste, sive oči bile su podlivene krvlju, a krupni, mesnati nos podsjećao je na rilo.   Vilenjak je potpuno ignorirao Harryja i ostale. Držeći se kao da ih ne vidi, zgrbljeno se gegao prema drugom kraju sobe, sporim, ali ustrajnim tempom. Njegov duboki, promukli glas, dostojan divovske žabe, nije prestajao mrmljati.   "... smrdi kao odvodna cijev i još je k tome kriminalac, ali nije ni ona bolja, odvratna stara izdajica svoje krvi, dovukla je ovamo svoj nakot da nagrđuje kuću moje gospodarice, o sirota moja gospodarica, da samo zna, da zna kakvo su joj smeće pustili u kuću, što bi rekla starom Kreacheru, o, kakva sramota, mutnjaci i vukodlaci i izdajice i lopovi, siroti stari Kreacher, što da poduzme..."   "Bok, Kreacher", vrlo glasno progovori Fred i odsječno zatvori vrata.   Kućni se vilenjak ukipio i prestao mrmljati, da bi potom vrlo teatralno i krajnje neuvjerljivo poskočio od iznenađenja.   "Kreacher nije primijetio mladog gospodara", reče on. Okrenuo se i naklonio Fredu. Gledajući u sag, dodao je savršeno razgovijetnim glasom: "Odurno malo derište onih izroda."   "Molim?" reče George. "Nisam dobro čuo ovo zadnje."   "Kreacher ništa nije rekao", odvrati vilenjak. Naklonio se i Georgeu, dodajući tiho, ali sasvim čujno: "I blizanac mu je tu, zvjere neprirodno."

  Harry nije znao da li da se smije ili ne. Vilenjak se uspravio, sve ih odmjerio zloćudnim pogledom i, očito uvjeren da ga ne čuju, nastavio mrmljati.   "... eno i one mutnjakuše, gle kako se drsko drži, o, da moja gospodarica zna za to, gorke bi suze lila, eno i nekog novog dečka, Kreacher mu ne zna ime. Što on ovdje radi? Kreacher ne zna..."   "To je Harry, Kreacheru", oprezno reče Hermiona. "Harry Potter."   Kreacherove blijede oči raširiše i on poče mrmljati brže i mahnitije nego dotad.   "Mutnjakuša razgovara s Kreacherom kao da mi je prijateljica, da gospodarica vidi Kreachera u takvom društvu, o, što bi ona rekla..."   "Ne zovi je mutnjakušom!" istovremeno rekoše Ron i Ginny, oboje vrlo ljutiti.   "Nije važno," prošapće Hermiona, "on nije pri sebi, ne zna gdje je..."   "Hermiona, nemoj se zavaravati, on točno zna što govori", reče Fred, odmjeravajući Kreachera s najdubljim gađenjem.   Kreacher je nastavio mrmljati, pogleda prikovana za Harryja.   "Je li to istina? Je li to Harry Potter? Kreacher vidi ožiljak, sigurno je istina, to je dečko koji je zaustavio Gospodara tame, Kreacher bi volio znati kako mu je to uspjelo..."   "Nisi jedini, Kreacher..." reče Fred.   "Dobro, dosta, što tražiš ovdje?" upita George.   Kreacherove goleme oči pogledaše u Georgea.   "Kreacher posprema", odvrati on, očito izbjegavajući pravi odgovor.   "Jako uvjerljivo", začu se glas iza Harryja.   Sirius se vratio. Stajao je na dovratku i promatrao vilenjaka prijetećim pogledom. Iz predvorja se više nije čula vika - iako nije bilo isključeno da su gospođa Weasley i Mundungus prepirku nastavili u kuhinji. Kad je Kreacher ugledao Siriusa, naklonio se tako apsurdno nisko da se njegov golemi nos sploštio uz pod.   "Ma uspravi se", nestrpljivo mu reče Sirius. "Da čujem, što ti ovdje radiš?"   "Kreacher posprema", ponovi vilenjak. "Kreacher postoji da služi uznositu kuću Blackovih..."   "Koja je zbog prljavštine svaki dan sve crnja", odvrati Sirius.   "Gospodar je uvijek bio vickast", reče Kreacher. Ponovo se naklonio i produžio, ispod glasa: "Gospodar je bio odvratna, nezahvalna svinja koja je svojoj majci slomila srce..."   "Moja majka nije imala srce, Kreacher", odbrusi Sirius. "Na životu ju je održavala čista pakost."   Kreacher se još jednom naklonio i progovorio.   "Kako gospodar kaže", promrmljao je razjareno. "Gospodar nije dostojan da briše blato s majčinih

čizama, o, sirota moja gospodarica, što bi rekla da vidi kako Kreacher sad mora služiti njega, a ona ga je mrzila, kako ju je samo razočarao..."   "Pitao sam te što ovdje radiš", ledeno odvrati Sirius. "Svaki put kad se dođeš ovamo pretvarati da pospremaš, odvučeš u svoju sobu nešto što smo namjeravali baciti."   "Kreacher nikad ne bi ništa pomaknuo s mjesta na kojem je postavljeno u gospodarevoj kući", izjavi vilenjak, ali odmah je nastavio mrmljati: "Gospodarica nikad ne bi oprostila Kreacheru da bace tapiseriju, već je sedam stoljeća u obitelji, Kreacher je mora spasiti, Kreacher neće dopustiti gospodaru i izrodima i deriščadi da je unište..."   "To sam i mislio", reče Sirius, bacajući preziran pogled prema suprotnom zidu. "Ne sumnjam da je i na nju bacila čaroliju vječnog ljepila, ali budi siguran da ću dati sve od sebe da je se riješim. A sad odlazi, Kreacheru."   Kreacher se očito nije usuđivao odbiti direktnu zapovijed. Ali dok je prolazio pokraj Siriusa ošinuo ga je pogledom najdubljeg gnušanja i cijelim putem iz sobe nije prestao mrmljati.   "... vrati se iz Azkabana i zapovijeda Kreacheru, o, sirota moja gospodarica, što bi rekla da sad vidi kuću i te gadove koji žive u njoj, pobacali su sve njezine dragocjenosti, zaklela se da joj on više nije sin, a sad se vratio, kažu da je ubojica..."   "Ne prestaneš li mrmljati, stvarno ću postati ubojica!" razdraženo odvrati Sirius i zalupi vrata za vilenjakom.   "Siriuse, on nije pri zdravoj pameti," molećivo mu se obrati Hermiona, "mislim da ne shvaća da čujemo sve što govori."   "Previše je vremena proveo sam," reče Sirius, "slušajući sulude zapovijedi majčina portreta, razgovarajući sam sa sobom, ali uvijek je bio gadni mali..."   "Kad bi mu ti dao slobodu," poče Hermiona s nadom, "možda..."   "Ne možemo ga osloboditi, zna previše o Redu", presiječe je Sirius. "Uostalom, umro bi od šoka. Pokušaj mu predložiti da napusti ovu kuću pa ćeš vidjeti kako će reagirati."   Sirius je prešao sobu i došao do mjesta gdje je cijeli jedan zid prekrivala tapiserija koju je Kreacher pokušao zaštititi. Pridružili su mu se Harry i ostali.   Izblijedjela tapiserija izgledala je prastaro. Činilo se da su je na mnogim mjestima progrizle vilenice. Ipak, zlatna nit kojom je bila izvezena još je dovoljno svjetlucala da mogu vidjeti široko obiteljsko stablo koje je datiralo iz (koliko je Harry mogao procijeniti) srednjeg vijeka. Na vrhu tapiserije velikim je slovima pisalo:    Uznosita kuća Blackovih, časna od davnine  'Tojours pur'   "Tebe nema!" primijeti Harry nakon što je proučio dno stabla.   "Nekoć me je bilo", reče Sirius. Pokazao je malu, okruglu, progorenu rupu u tapiseriji, kao od cigarete. "Moja me mila majčica uklonila nakon što sam pobjegao od kuće - Kreacher često i rado mrmlja tu priču."  

"Pobjegao si od kuće?"   "Kad mi je bilo otprilike šesnaest godina", potvrdi Sirius. "Bilo mi je svega dosta."   "Kamo si otišao?" upita Harry, gledajući ga netremice.   "Kod tvog tate", reče Sirius. "Tvoji baka i djed su se stvarno lijepo ponijeli; prihvatili su me praktički kao svog sina. Da, školske praznike sam proveo kod tvog tate, a kad sam navršio sedamnaest godina, našao sam si stan. Moj mi je ujak Alphard ostavio pristojnu količinu zlata - i njega je izbrisala, vjerojatno zbog toga - u svakom slučaju, nakon toga sam se sam brinuo za sebe. Ali uvijek sam bio dobrodošao na nedjeljnom ručku kod gospodina i gospođe Potter."   "Ali... zašto si...?"   "Otišao?" Sirius se gorko nasmiješio i prošao prstima kroz dugu, nepočešljanu kosu. "Jer sam ih sve mrzio: svoje roditelje i njihovu opsjednutost čistokrvnim podrijetlom; bili su uvjereni da pripadnost obitelji Black praktički znači da si kraljevske krvi... i svog idiotskog brata, koji je bio dovoljno glup da im povjeruje... to je on."   Sirius je pritisnuo prstom samo dno drveta, gdje je stajalo ime Regulus Black. Pokraj dana rođenja stajao je i dan njegove smrti (prije otprilike petnaest godina).   "Bio je mlađi od mene," reče Sirius, "i mnogo bolji sin, kako su mi vječito ponavljali."   "Ali onda je umro", reče Harry.   "Da", potvrdi Sirius. "Glupa budala... pridružio se smrtonošama."   "Zezaš me!"   "Ma daj, Harry, zar ne možeš po izgledu ove kuće zaključiti kakvom se magijom bavila moja obitelj?" zajedljivo ga upita Sirius.   "Jesu li... jesu li i tvoji roditelji bili smrtonoše?"   "Ne, ne, ali vjeruj mi, mislili su da je Voldemort na pravom putu. Vatreno su zagovarali čišćenje čarobnjačke rase, uklanjanje svih ljudi bezjačkog podrijetla i postavljanje čistokrvnih čarobnjaka na vlast. I nisu bili jedini; prije nego što se Voldemort pokazao u pravom svjetlu, dosta je ljudi mislilo da je u pravu... povukli su se tek kad su vidjeli na što je sve spreman da se dočepa vlasti. Ali mogu se kladiti da su moji roditelji isprva mislili da je Regulus prava mala junačina.   "Je li ga ubio auror?" plaho upita Harry.   "O, ne", odvrati Sirius. "Ne, ubio ga je Voldemort. Zapravo, vjerojatno ga je po Voldemortovoj zapovijedi ubio netko drugi; sumnjam da je Regulus bio dovoljno važan da umre od Voldemortove ruke. Sudeći po onome što sam saznao nakon njegove smrti, počela ga je hvatati panika zbog nedjela koja su se zahtijevala od njega pa se pokušao povući. Samo, Voldemort nije tip koji prima ostavke. Ili mu služiš cijeli život ili umireš na licu mjesta."   "Ručak", prekine ga glas gospođe Weasley.   Na vršku visoko podignutog čarobnog štapića nosila je golemi pladanj sa sendvičima i tortom. Obrazi su joj bili izrazito crveni i još je izgledala ljutito. Ostali su pohitali prema njoj, željni jela, no Harry je ostao stajati sa Siriusom, koji se sagnuo bliže tapiseriji.

  "Nisam je vidio godinama. Evo Phineasa Nigellusa... to je moj prapradjed, vidiš? ... najnepopularniji ravnatelj u povijesti Hogwartsa... tu je i Araminta Meliflua... rođakinja po majci... svojevremeno je pokušala progurati prijedlog zakona za legalizaciju lova na bezjake... i draga teta Elladora... ona je počela obiteljsku tradiciju odrubljivanja glava kućnih vilenjaka koji su prestari da nose pladnjeve s čajem... naravno, svaki put kad bi obitelj iznjedrila iole pristojnu osobu, smjesta bi je se odrekli. Vidim da Tonks nije na tapiseriji. Možda Kreacher zato odbija izvršavati njezine zapovijedi... inače mora u svemu slušati svakog člana obitelji..."   "Ti i Tonks ste u rodu?" iznenađeno upita Harry.   "Da, njezina mama Andromeda bila mi je najdraža sestrična", reče Sirius, pažljivo proučavajući tapiseriju. "Ne, nema ni Andromede, vidi..."   Pokazao je još jedan mali okrugli trag paljevine između dva imena: Bellatrix i Narcissa.   "Andromedine sestre su još tu jer su sklopile krasne, poštovanja vrijedne brakove s čistokrvnim čarobnjacima, ali Andromeda se udala za čarobnjaka bezjačkog podrijetla, Teda Tonksa, i zato.   Sirius je odglumio da puca na tapiseriju štapićem i kiselo se nasmijao. No Harryju nije bilo do smijeha; zaokupila su ga imena desno od spaljenog Andromedina imena. Narcissa Black dvostrukom je crtom zlatne niti bila povezana s Luciusom Malfoyem, a jednostruka zlatna crta vodila je od njihovih imena do imena Draco.   "Ti si u rodu s Malfoyevima!"   "Sve su ti čistokrvne obitelji u rodu", objasni Sirius. "Ako svojim sinovima i kćerima dopuštaš samo brak s čistokrvnim čarobnjacima, izbor ti je vrlo ograničen. Nije nas mnogo ostalo. Molly i ja smo u srodstvu po bračnoj liniji, a Arthur mi je, mislim, bratić u drugom koljenu. Ali nemoj ovdje tražiti njihova imena... Weasleyjevi su praktički sinonim za izdajice roda svoga."   Ali Harry se u međuvremenu zagledao u imena lijevo od Andromedina spaljenog imena: Bellatrix Black, dvostrukom crtom povezana s Rodolphusom Lestrangeom.   "Lestrange..." glasno izgovori Harry. To mu je ime zagolicalo pamćenje; iako mu je bilo poznato, nije se odmah sjetio odakle ga zna, ali ipak je osjetio da mu nešto gmiže po želucu.   "Oni su u Azkabanu", odsječno reče Sirius. Harry ga upitno pogleda.   "Bellatrix i njezina muža Rodolphusa doveli su s Bartyjem Crouchem mlađim", nastavi Sirius istim otresitim tonom. "S njima je bio i Rodolphusov brat Rabastan."   I tada se Harry sjetio. Već je vidio Bellatrix Lestrange, u Dumbledoreovu situ sjećanja, neobičnoj napravi za odlaganje misli i osjećaja: bila je to ona visoka tamnokosa žena teških kapaka, koja je na svom suđenju ustala i zaklela se na vječnu odanost lordu Voldemortu, ponosna što ga je pokušala pronaći nakon njegova pada i uvjerena da će je jednog dana nagraditi za njezinu vjernost.   "Nisi nikad rekao da ti je..."   "Zar je važno što mi je rođakinja?" plane Sirius. "Ja ih ne smatram svojom obitelji. Ona sasvim sigurno nije dio moje obitelji. Posljednji put sam je vidio kad sam bio tvoje dobi, izuzme li se usputan pogled kad je došla u Azkaban. Misliš da sam ponosan što sam u rodu s takvom osobom?"   "Oprosti," brzo se ispriča Harry, "nisam htio... samo sam se iznenadio, to je sve..."

  "Nije važno, ne moraš se ispričavati", promrmlja Sirius. Okrenuo je leđa tapiseriji i ruke duboko zavukao u džepove. "Nije mi drago što sam ponovo ovdje", reče, zagledavši se u dnevnu sobu. "Nisam ni u snu očekivao da ću opet završiti u ovoj kući."   Harry ga je potpuno shvaćao. Znao je kako bi se on osjećao da se u odrasloj dobi mora vratiti u Kalinin prilaz broj četiri, umjesto da to mjesto zauvijek izbriše iz svog života.   "Ali doista je idealna za sjedište Reda", nastavi Sirius. "Kad je ovdje živio moj otac, ugradio je u nju svaku sigurnosnu mjeru za koju su čarobnjaci uopće znali. Nemoguće ju je unijeti u karte, pa nikad nije bilo opasnosti od bezjačkih posjeta - kao da bi ijedan bezjak uopće htio doći ovamo - a sad kad je Dumbledore dodao i svoju zaštitu, mislim da nigdje ne postoji sigurnija kuća. Znaš, Dumbledore je čuvar tajne za Red - nitko ne može pronaći sjedište ako im on osobno ne kaže adresu - on je napisao poruku koju ti je sinoć pokazao Moody..." Siriusov kratki smijeh podsjećao je na lavež. "Da moji roditelji mogu vidjeti čemu trenutno služi njihova kuća... pa, vjerojatno možeš pretpostaviti, s obzirom na to kako se ponaša portret moje majke..."   Namrštio se i uzdahnuo.   "Ne bi mi sve to tako teško padalo da bar ponekad mogu izaći iz kuće i učiniti nešto korisno. Pitao sam Dumbledorea smijem li te pratiti na saslušanje - jasno, kao Njuško - radi moralne podrške, što kažeš?"   Harryju se učinilo da mu se srce spustilo ne u pete, nego u prašni sag ispod njih. Prvi put od sinoćnje večere sjetio se saslušanja; bio je toliko uzbuđen što se opet sastao s najbližim prijateljima i čuo sve novosti, da ga je posve smetnuo s uma. No nakon Siriusovih riječi opet je obamro od straha. Zagledao se u Hermionu i Weasleyjeve, koji su naveliko tamanili sendviče, i pokušao zamisliti kako bi se osjećao da odu u Hogwarts bez njega.   "Ne brini se", reče mu Sirius. Harry je podigao pogled i shvatio da ga Sirius promatra. "Siguran sam da će te osloboditi optužbe. U Međunarodnom statutu o tajnosti provjereno postoji odredba koja dopušta korištenje magije u samoobrani."   "Ali ako me ipak izbace," tiho prozbori Harry, "smijem li se vratiti ovamo i živjeti s tobom?"   Sirius se tužno osmjehne. "Vidjet ćemo."   "Lakše bih podnio saslušanje da znam kako se ne moram vratiti Dursleyjevima", nije se predavao Harry.   "Bojim se i pomisliti kakvi su prema tebi ako ti je ovo mjesto draže", sumorno odvrati Sirius.   "Vas dvojica, požurite se ili ćete ostati gladni", pozove ih gospođa Weasley.   Sirius je još jednom teško uzdahnuo, mračno pogledao tapiseriju i zajedno s Harryjem pridružio se ostalima.   Dok su to poslijepodne praznili vitrine, Harry se svim silama trudio ne razmišljati o saslušanju. Na svu sreću, čišćenje vitrina zahtijevalo je vrhunsku koncentraciju, jer su se mnogi predmeti žestoko opirali odlasku s prašnih polica. Jedna je srebrna burmutica divljački ugrizla Siriusa za ruku, koja je u nekoliko sekundi razvila neugodan krastavi osip nalik na čvrstu smeđu rukavicu.   "Ništa strašno," rekao je on, sa zanimanjem promotrivši ruku prije nego što je štapićem taknuo kožu i vratio je u normalno stanje, "vjerojatno sadrži bradavičavi prašak."   Bacio je burmuticu u vreću u koju su spremali otpad iz vitrina. Samo nekoliko trenutaka kasnije Harry je

vidio da George ornata ruku krpom i potajice sprema burmuticu u džep koji je već nabubrio od vilenica.   Našli su srebrni instrument odbojna izgleda, sličan pinceti s mnogo krakova - kad ga je Harry primio, popeo mu se po ruci poput pauka i pokušao mu probosti kožu. Sirius ga je strgnuo s Harryjeve ruke i smlavio teškom knjigom nazvanom Prirodno plemstvo: Čarobnjačka genealogija. Otkrili su i glazbenu kutijicu koja je poslije navijanja zasvirala pomalo mračnu, cilikavu melodiju. Svi su postali neobično slabi i pospani, ali Ginny je ostala dovoljno prisebna da zalupi poklopac kutije i prekine čaroliju. Pronašli su težak medaljon koji nitko nije uspio otvoriti, mnoštvo starinskih pečata, i, u jednoj prašnoj kutiji, Merlinov velered prve klase, koji je Siriusov djed dobio za 'usluge koje je pružio Ministarstvu'.   "To samo znači da ih je redovito podmazivao gomilama zlata", prezirno je puhnuo Sirius i bacio orden u vreću za smeće.   Kreacher se nekoliko puta ušuljao u sobu i pokušao iznijeti predmete koje je sakrio ispod krpe oko bokova. Svaki put kad bi ga uhvatili na djelu promrmljao bi niz groznih psovki. Kad mu je Sirius iz šake iščupao veliki zlatni prsten s obiteljskim grbom Blackovih Kreacher se rasplakao od bijesa i uz ridanje napustio sobu, usput obasipajući Siriusa uvredama kakve Harry nikad prije nije ni čuo.   "Pripadao je mom ocu", rekao je Sirius bacajući prsten u vreću. "Kreacher mu nije bio baš onoliko odan kao mojoj majci, ali ipak sam ga prošlog tjedna uhvatio kako zaneseno gladi jedne stare očeve hlače."               * * * Naporan rad pod budnim okom gospođe Weasley nastavili su i sljedećih nekoliko dana. Bila su im potrebna puna tri dana da dekontaminiraju dnevnu sobu. Naposljetku su iz nje uspjeli ukloniti sve nepoželjne predmete osim tapiserije s obiteljskim stablom Blackovih, koja se oduprla svim njihovim pokušajima da je skinu sa zida, i onog klepetavog pisaćeg stola. Moody još nije navratio u sjedište, a bez njega nisu naogli biti sigurni što se točno nalazi u stolu.   Iz dnevne sobe prešli su na blagovaonicu u prizemlju. Tamo su u kredencu zatekli paukove velike poput tanjurića (Ron je žurno napustio sobu da si pripremi šalicu čaja i nije se vratio sat i pol). Sirius je bez oklijevanja u vreću za smeće nabacao porculansko posuđe s ugraviranim grbom i motom obitelji Black, a istu su sudbinu doživjele i brojne stare fotografije u potamnjenim srebrnim okvirima, čiji su stanovnici prodorno cviljeli dok se lomilo staklo koje ih je pokrivalo.   Iako je Snape njihov posao podrugljivo nazvao 'čišćenjem', Harry je bio skloniji misliti da zapravo vode otvoreni rat s kućom, koja im je, uz svesrdnu Kreacherovu pomoć, uspješno pružala otpor. Kućni vilenjak ih je pratio u stopu, a sa svakim novim pokušajem da iz vreća za smeće izvadi što više stvari, njegovo je mrmljanje postajalo sve uvredljivije. Sirius je u jednom trenutku tako poludio da mu je zaprijetio odjećom, ali Kreacher se samo zapiljio u njega svojim vodenastim očima i rekao: "Neka gospodar postupi kako gospodar želi." Zatim mu je okrenuo leđa i vrlo razgovijetno promrmljao: "Ali gospodar neće izbaciti Kreachera, a ne, jer Kreacher zna što oni spremaju, o da, oni su se urotili protiv Gospodara tame, da, sa svim tim mutnjacima i izdajicama i gadovima..."   Na što je Sirius, ne obazirući se na Hermionine prosvjede, ščepao Kreachera za stražnji dio krpe koja mu je služila umjesto odjeće i fizički ga izbacio iz sobe.   Kućno zvono oglašavalo se nekoliko puta dnevno, što je Siriusovoj majci bio znak da je vrijeme za novu rundu vrištanja, a Harryju i društvu za novi pokušaj prisluškivanja. Nisu mnogo saznali jer su jedva imali vremena uhvatiti pokoje lice ili djelić razgovora prije nego što bi ih gospođa Weasley opet potjerala na posao. Snape je u nekoliko navrata kratko posjetio kuću, ali na Harryjevo olakšanje, nijednom se nisu susreli licem u lice. Harry je jednom prilikom zamijetio i njihovu učiteljicu preobrazbe, profesoricu McGonagall, koja mu je izgledala vrlo neobično u bezjačkoj haljini i ogrtaču. I ona je očito imala previše posla za zadržavanje. Poneki bi im posjetitelj ipak ostao pomoći. Tonks je radila s njima jednog nezaboravnog poslijepodneva kad su u kupaonici na katu pronašli krvožednog starog gula, a Lupin, koji

je inače stanovao u kući, ali je često izbivao zbog tajanstvenih poslova za Red, pomogao im je popraviti veliku stajaću uru koja je razvila neugodnu naviku ispaljivanja teških strijela na prolaznike. Mundungus se uspio donekle iskupiti u očima gospođe Weasley kad je spasio Rona od prastarih ljubičastih pelerina koje su ga pokušale ugušiti jer ih je izvadio iz njihova ormara.   Unatoč tome što je i dalje loše spavao, i što je još sanjao o hodnicima i zaključanim vratima od kojih mu je ožiljak bridio, Harry se prvi put tog ljeta zabavljao. Dok je radio, bio je sretan; ali u onim trenucima kad nije bilo akcije, kad bi mu budnost popustila ili bi iscrpljen ležao u krevetu i promatrao gibanje nejasnih sjena po stropu, misli su mu se nezaustavljivo vraćale na predstojeće saslušanje u Ministarstvu. Kad god bi se zapitao što će se dogoditi s njim izbace li ga iz škole, osjetio bi kako ga probada strah oštar poput bezbroj igala. Sama pomisao na to toliko ga je užasavala da je nije bio u stanju izgovoriti naglas, čak ni pred Ronom i Hermionom. Oni su pak slijedili njegov primjer i nisu mu nametali razgovor o tome, iako ih je često viđao kako se došaptavaju i zabrinuto ga gledaju. Ponekad nije mogao obuzdati maštu i odmah bi pred sobom vidio nekog bezličnog službenika Ministarstva kako mu slama štapić i naređuje da se vrati Dursleyjevima... no on ga nije kanio poslušati. Donio je odluku.   Vratit će se ovamo, na Grimmauldov trg 12 i živjet će sa Siriusom.   U srijedu mu se za večerom obratila gospođa Weasley i tiho rekla: "Harry, izglačala sam ti najbolju odjeću za sutra ujutro, a molila bih te da večeras opereš kosu. Povoljan prvi dojam vrijedan je zlata." Harry je imao osjećaj kao da mu se u želucu stvorio veliki kamen.   Ron, Hermiona, Fred, George i Ginny prestali su razgovarati i zagledali se u njega. Harry je kimnuo i pokušao nastaviti jesti odrezak, ali usta su mu najednom bila tako suha da nije mogao žvakati.   "Kako ću tamo doći?" upita gospođu Weasley, nadajući se da zvuči kao da uopće nije zabrinut.   "Arthur će te povesti na posao sa sobom", blago mu reče gospođa Weasley.   Gospodin Weasley mu je uputio ohrabrujući osmijeh s druge strane stola.   "Moći ćeš pričekati u mom uredu dok ne dođe vrijeme za saslušanje", objasni on.   Harry je pogledao Siriusa, ali prije nego što je uopće stigao postaviti pitanje, već je dobio odgovor od gospođe Weasley.   "Profesor Dumbledore smatra da ne bi bilo pametno da Sirius pođe s tobom i moram reći da..."   "... misliš kako ima pravo", procijedi Sirius kroza zube.   Gospođa Weasley napući usnice.   "Kad ti je Dumbledore to rekao?" upita Harry, zureći u Siriusa.   "Došao je sinoć, nakon što si legao", odgovori gospodin Weasley.   Sirius je ozlojeđeno zabio vilicu u krumpir. Harry je spustio pogled na tanjur. Spoznaja da je Dumbledore bio u kući uoči njegova saslušanja i da nije zatražio da ga vidi, samo je još više pogoršala njegovo ionako već katastrofalno raspoloženje.

GLAVA SEDMA Ministarstvo magije                                                         Sljedećeg jutra Harry se trgnuo iz sna u pola šest, naglo i potpuno kao da mu je netko zaurlao u uho. Neko vrijeme nepomično je ležao, uma obuzeta neminovnim disciplinskim saslušanjem. Kad to više nije mogao podnijeti, skočio je iz kreveta i stavio naočale. Gospođa Weasley mu je u dnu kreveta ostavila čiste traperice i majicu kratkih rukava. Na brzinu se odjenuo. Prazna slika na zidu podrugljivo se zasmijuljila.    Izvaljen na leđa i širom otvorenih usta, Ron je čvrsto spavao. Harry je prošao cijelu sobu, izašao van i tiho zatvorio vrata za sobom a da se njegov prijatelj pritom nije ni pomaknuo. Nastojeći ne misliti o mogućnosti da Ron i on možda više neće biti školski kolege kad se opet vide, Harry je tiho prošao pokraj glava Kreacherovih predaka i sišao u kuhinju.   Očekivao je da će zateći praznu prostoriju, ali kad se zaustavio pred vratima, s druge stane čuo se žamor. Otvorivši ih, ugledao je za stolom gospođu i gospodina Weasley, Siriusa, Lupina i Tonks. Činilo se da čekaju baš njega. Svi su već bili u dnevnoj odjeći, osim gospođe Weasley, koja je nosila ljubičastu kućnu haljinu od prošivenog materijala. Skočila je na noge čim je Harry ušao u prostoriju.   "Doručak", reče ona. Izvukla je štapić i pohitala prema ognjištu.   "J... j... jutro, Harry", zijevne Tonks. Tog je jutra bila plavokosa i kovrčava. "Jesi li dobro spavao?"   "Aha", odvrati Harry.   "Ja sam p... p... probdjela cijelu noć", reče ona, usred novog napada zijevanja. "Sjedni ovamo..."   Izvukla je jednu stolicu i istovremeno prevrnula drugu.   "Što bi htio jesti, Harry?" dovikne gospođa Weasley. "Kašu? Pogaču? Dimljene haringe? Kajganu sa slaninom? Prepečenac?"   "Samo... samo prepečenac, hvala", zamoli Harry.   Lupin je pogledao Harryja i obratio se Tonks: "Što si ono rekla o Scrimgeouru?"   "Ah, da... pa, moramo biti malo oprezniji, počeo je i Kingsleyju i meni postavljati neka čudna pitanja..."   Harry je osjećao nejasnu zahvalnost što ga ne tjeraju da se uključi u razgovor. Želudac mu se izvijao od nervoze. Gospođa Weasley mu je donijela dvije kriške prepečenca i marmeladu; pokušao je jesti, ali imao je osjećaj kao da žvače tepih. Gospođa Weasley sjela mu je s druge strane i počela mu popravljati majicu, gurajući etiketu koja je izvirila van natrag pod tkaninu i izglađujući nabore na ramenima. Harry je žarko želio da prestane s tim.   "... i moram reći Dumbledoreu da sutra ne mogu raditi noćnu smjenu, jednostavno sam p...p... preumorna", završi Tonks i opet jako zijevne.   "Ja ću te zamijeniti", reče gospodin Weasley. "Ne smeta mi jer ionako moram završiti jedan izvještaj..."   Gospodin Weasley nije bio u čarobnjačkoj pelerini nego u prugastim hlačama i staroj vjetrovci. Okrenuo

se od Tonks prema Harryju.   "Kako si?"   Harry slegne ramenima.   "Još malo i sve će biti gotovo", reče mu gospodin Weasley ohrabrujućim tonom. "Za nekoliko sati bit ćeš oslobođen optužbe." Harry nije ništa rekao.   "Saslušanje će se održati na katu gdje ja radim, u uredu Amelije Bones. Ona je šefica Odjela za magijsko pravosuđe i osoba koja će te ispitivati."   "Amelia Bones je dobra osoba, Harry", gorljivo reče Tonks. "Pravedna je i dat će ti priliku da joj sve objasniš."   Harry kimne. I dalje nije bio u stanju govoriti.   "Ne gubi živce", naglo će Sirius. "Budi pristojan i drži se činjenica."   Harry opet kimne.   "Zakon je na tvojoj strani", tiho dometne Lupin. "Čak i maloljetni čarobnjaci smiju se poslužiti magijom u situacijama koje im ugrožavaju život."   Harry osjeti kako mu po zatiljku gmiže nešto hladno. Prvo je pomislio da mu je netko opet na glavi razbio čaroliju iluzije, ali onda je shvatio da to gospođa Weasley mokrim češljem napada njegovu kosu. Čvrsto mu je pritisnula tjeme.   "Pa zar se nikad ne može izravnati?" upita ona očajno.   Harry je odmahnuo glavom.   Gospodin Weasley pogledao je na sat i zatim u Harryja.   "Najbolje je da odmah krenemo", reče on. "Malo ćemo uraniti, ali mislim da je bolje da malo dulje čekaš u Ministarstvu nego ovdje."   "Dobro", automatski odvrati Harry. Odložio je prepečenac i ustao.   "Sve će biti u redu, Harry", reče Tonks i potapše ga po ruci.   "Sretno", reče Lupin. "Siguran sam da će sve dobro završiti."   "A ako ne završi," mrko dobaci Sirius, "porazgovarat ću s Amelijom Bones u tvoje ime..."   Harry se bezvoljno nasmiješi. Gospođa Weasley ga privuče u zagrljaj.   "Svi ti držimo fige", reče ona.   "Dobro", reče Harry. "Pa... vidimo se poslije."   Popeo se s gospodinom Weasleyjem do predvorja. Dok su prolazili pokraj zastora, čuo je kako Siriusova majka gunđa u snu. Gospodin Weasley podigao je zasun s vrata i oni izađoše u hladno, sivo praskozorje.  

"Nije baš uobičajeno da na posao idete pješice, zar ne?" upita Harry, kad su žustro krenuli niz trg.   "Ne, obično se aparatiram," odvrati gospodin Weasley, "ali kako je to tebi još zabranjeno, najbolje je da stignemo sasvim nemagijskim putem... ostavit će bolji dojam, s obzirom na to da ideš na saslušanje zbog..."   Dok su hodali, gospodin Weasley nije vadio ruku iz jakne. Harry je znao da njome steže čarobni štapić. Ruševne ulice kojima su prolazili bile su gotovo sasvim prazne, ali kad su došli na zapuštenu malu postaju podzemne željeznice, vidjeli su da je već puna ranojutarnjih putnika. Kao i uvijek kad bi bio u prilici promatrati bezjake u svakodnevnim situacijama, gospodin Weasley jedva je uspijevao prikrivati oduševljenje.   "Pa to je naprosto fantastično", šapne on, pokazujući strojeve za automatski ispis voznih karata. "Zapanjujuće ingeniozno."   "Ne rade", reče Harry i pokaže mu natpis.   "Da, ali bez obzira na to..." odvrati gospodin Weasley, ozareno ih razgledavajući.   Karte su kupili kod pospanog čuvara (tu je transakciju obavio Harry jer se gospodin Weasley nije snalazio s bezjačkim novcem) i pet minuta kasnije ušli u podzemni vlak koji ih je kloparajući ponio prema središtu Londona. Nervozni gospodin Weasley neprestano je pogledavao pddzemnu mapu iznad prozora.   "Još četiri stanice, Harry... preostale su nam tri stanice... još dvije stanice, Harry..."   Iskrcali su se na postaji u samom srcu Londona. Iz vlaka ih je ponijela rijeka muškaraca u odijelima i žena s aktovkama. Do površine su došli pokretnim stepenicama, prošli okretnu rampu (gospodin Weasley bio je očaran kad mu je rampa progutala kartu) i izašli na široku ulicu čije su obje strane bile pune impresivnih zdanja. Već je vladao prometni krkljanac.   "Gdje se nalazimo?" smeteno reče gospodin Weasley. Harryju je na trenutak stalo srce. Zar je bilo moguće da su sišli na pogrešnoj postaji, unatoč tome što je gospodin Weasley stalno provjeravao mapu? No gospodin Weasley je već u sljedećem trenutku rekao: "Aha, da... ovim putem, Harry", i odveo ga u pokrajnju ulicu.   "Oprosti," objasni on, "ali nikad prije nisam išao na posao podzemnom željeznicom. Iz bezjačke perspektive sve izgleda puno drugačije. U stvari, ovo mi je prvi put da idem na ulaz za posjetitelje."   Što su se više udaljavali od glavne ceste, to su zgrade bile jadnije, i naposljetku su došli u ulicu u kojoj se nalazilo samo nekoliko ureda otrcana izgleda, jedna gostionica i pretrpani kontejner za smeće. Harry je ipak očekivao da će Ministarstvo magije biti smješteno na malo boljoj lokaciji.   "Evo nas", veselo objavi gospodin Weasley i pokaže mu staru telefonsku govornicu crvene boje ispred zida ispisanog grafitima. Na nekim mjestima više nije imala staklena okna. "Prvo ti, Harry."   Otvorio je vrata govornice.   Harry je zakoračio unutra, ne shvaćajući što se događa. Gospodin Weasley se na jedvite jade uvukao pokraj Harryja i zatvorio vrata. Harry se pak priljubio uz telefon koji je nakrivljeno visio sa zida, očito žrtva neuspješnog vandalskog napada. Gospodin Weasley provukao je ruku kraj Harryja i posegnuo za slušalicom.   "Gospodine Weasley, mislim da ni on ne radi", reče Harry.  

"Ne, ne, sigurno je ispravan", odvrati gospodin Weasley, držeći slušalicu iznad glave i škiljeći u brojčanik. "Da vidimo... šest..." okrenuo je broj, "dva... četiri... pa onda opet četiri... pa dva..."   Brojčanik se glatko vratio u početni položaj, a iz telefona je -umjesto iz slušalice u Weasleyjevoj ruci odjeknuo spokojni ženski glas. Bio je tako glasan i razgovijetan da se činilo kako njegova nevidljiva vlasnica stoji tik do njih.   "Dobro došli u Ministarstvo magije. Molim vas da kažete svoje ime i razlog dolaska."   "Ovaj..." poče gospodin Weasley, očito ne znajući treba li govoriti u slušalicu ili ne. Dilemu je riješio približivši donji dio slušalice uhu: "Arthur Weasley iz Ureda za zlouporabu bezjačkih artefakata, doveo sam Harryja Pottera koji se mora pojaviti na disciplinskom saslušanju..."   "Hvala vam", prekine ga spokojni ženski glas. "Molimo posjetitelja da uzme značku i pričvrsti je na prednji dio pelerine."   Začulo se škljocanje i zveket. Harry vidje kako iz metalnog proreza koji je inače služio za izbacivanje telefonskih žetona klizi nekakav predmet. Bila je to četvrtasta srebrna značka na kojoj je pisalo: Harry Potter, disciplinsko saslušanje. Prikvačio ju je za prednji dio majice kad se opet začuo isti ženski glas.   "Posjetitelju Ministarstva, molimo vas da se prijavite na sigurnosnom šalteru na drugom kraju atrija, radi pretraživanja i upisivanja čarobnog štapića."   Pod govornice je zadrhtao. Polako su tonuli u zemlju. Harry je kroz staklene zidove govornice zabrinuto promatrao prividno podizanje pločnika sve dok im se nad glave nije nadvila tama. Zatim nije više ništa vidio; čuo je samo potmuli zvuk drobljenja koji je pratio put govornice kroz zemlju. Kad je prošla otprilike jedna minuta, iako se Harryju činilo da je sve potrajalo znatno dulje, na noge mu je pao trak zlataste svjetlosti i počeo se uspinjati njegovim tijelom dok mu napokon nije zabljesnuo lice. Brzo je zatreptao, da otjera suze koje su se pojavile zbog navale svjetlosti.   "Ministarstvo magije želi vam ugodan dan", reče ženski glas.   Vrata govornice su se otvorila i gospodin Weasley je zakoračio van. Za njim je izašao Harry i zinuo od čuda.   Stajali su na kraju vrlo dugog i veličanstvenog predvorja čiji je pod od tamnog drveta bio ulašten do visokog sjaja. Strop mu je bio plav poput paunova repa i prošaran svjetlucavim zlatnim simbolima koji su se neprestano izmjenjivali i kretali, što je ostavljalo dojam da gledaju u nekakvu rajsku oglasnu ploču. Zidovi na obje strane predvorja bili su obloženi sjajnim tamnim drvetom u koje je bio postavljen niz pozlaćenih kamina. Iz šuštavih kamina na lijevoj strani neprestano su izlazili čarobnjaci i vještice. Pred kaminima na desnoj strani u kratkim se repovima čekalo na odlazak.   Središnji dio predvorja krasila je fontana. U sredini okruglog bazena stajala je skupina zlatnih kipova većih od prirodne veličine. Najviši je bio čarobnjak plemenita držanja čiji je štapić pokazivao uvis. Okruživali su ga prelijepa vještica, kentaur, gobiin i kućni vilenjak. Posljednja tri bića s obožavanjem su zurila u vješticu i čarobnjaka. Iz vršaka vještičina i čarobnjakova štapića te iz kentaurove strijele, vrha goblinova šešira i ušiju kućnog vilenjaka tekli su svjetlucavi mlazovi vode. Usporedno s tihim žuborom iz fontane, predvorjem su odjekivala praskanja brojnih aparacija te koraci stotina vještica i čarobnjaka, većinom mrka, još nerazbudena izgleda, koji su hodali prema zlatnim vratnicama na drugom kraju predvorja.    "Ovuda", reče gospodin Weasley.   Priključili su se mnoštvu i počeli se probijati kroz redove namještenika Ministarstva, od kojih su neki na

rukama nosili opasno visoke hrpe pergamenta, dok su drugi držali iznošene aktovke. Neki su u hodu čitali Dnevni prorok. Kad su prošli pokraj fontane, Harry je primijetio da na dnu bazenčića svjetlucaju srebrni srpovi i brončani knutovi. Na malom, zamrljanom natpisu pokraj fontane pisalo je:   SAV PRIHOD IZ FONTANE MAGIČNE BRAĆE NAMIJENJEN JE BOLNICI SV. MUNGA ZA MAGIČNE BOLESTI I OZLJEDE.   Ako me ne izbace iz Hogwartsa, ubacit ću u nju deset galeona, obeća Harry u naletu očaja.   "Ovamo, Harry", reče mu gospodin Weasley. Istupili su iz rijeke namještenika Ministarstva koja se postojano kretala prema zlatnim vratnicama. Za stolom na lijevoj strani, ispod znaka na kojem je pisalo Sigurnost, sjedio je loše izbrijan čarobnjak u pelerini modre boje. Kad su mu prišli, podigao je pogled i odložio svoj primjerak Dnevnog proroka.   "Doveo sam posjetitelja", reče gospodin Weasley i pokaže na Harryja.   "Dođite ovamo", pozva ga čarobnjak, zvučeći kao da se dosađuje.   Harry ga je poslušao. Čarobnjak je podigao dugu, zlatnu šipku koja je bila tanka i savitljiva poput automobilske antene. Prošao je njome ispred i iza Harryja.   "Štapić", progunđa čuvar. Odložio je zlatnu spravu i pružio ruku prema Harryju.   Harry mu preda štapić. Čuvar ga je stavio na neobičan mjedeni instrument sličan vagi, ali sa samo jednom zdjelicom. Instrument je počeo vibrirati i iz proreza u njegovu postolju uskoro je izašla tanka vrpca od pergamentnog papira. Čuvar ju je otrgnuo i pročitao.   "Dvadeset sedam i pol centimetara, jezgra od feniksova pera, u upotrebi je već četiri godine. Je li to točno?"   "Da", nervozno potvrdi Harry.   "Ovo ostaje meni", reče čarobnjak i nabode pergament na mali mjedeni šiljak. "A ovo vraćam vama", doda on i gurne štapić prema Harryju.   "Hvala vam."  "Ma čekaj malo..."   Pogled mu je odletio sa srebrne značke za posjetitelje na Harryjevim prsima do Harryjeva čela.   "Hvala vam, Eric", odlučno ga prekine gospodin Weasley. Zgrabio je Harryja za rame, okrenuo ga od stola i povukao natrag u rijeku čarobnjaka i vještica koji su prolazili kroz zlatne vratnice.   Osjećajući se pomalo izbubetan probijanjem kroz gomilu, Harry je slijedio gospodina Weasleyja u manje predvorje, gdje je iza rešetaka od kovana zlata čekalo bar dvadeset dizala. Usput su naišli na krupnog bradatog čarobnjaka koji je u rukama držao veliku kartonsku kutiju iz koje je dopiralo promuklo glasanje.   "Kako ide, Arthure?" pozdravi ga čarobnjak i kimne mu glavom.  "Što to imaš, Bobe?" upita gospodin Weasley, gledajući kutiju.   "Nismo sigurni", ozbiljno odvrati čarobnjak. "Mislili smo da je najobičnija kokoš dok nije počela rigati vatru. Čini mi se da je u pitanju težak prekršaj zabrane eksperimentalnog uzgoja životinja."   Pred njih se uz glasan štropot i klepet spustilo dizalo. Zlatna rešetka podigla se uvis pa su Harry i

gospodin Weasley ušli u dizalo, a s njima i ostali koji su čekali u predvorju. Harry se zbog gužve praktički prilijepio za zid. Nekoliko vještica i čarobnjaka uputilo mu je znatiželjne poglede. Da ih izbjegne, zagledao se u svoje noge i usput si pokušao popraviti šiške na čelu. Rešetka se s treskom zatvorila i dizalo je započelo spori uspon. Dok su lanci zveckali, opet se začuo onaj spokojni ženski glas koji se Harryju obratio u telefonskoj govornici.   "Razina sedam, Odjel za magijske igre i sportove, uključujući sjedište britanske i irske metlobojske lige, Službeni hrakometni klub i Ured za apsurdne patente."   Otvorila su se vrata dizala. Harry je uočio neuredan hodnik na čijim su zidovima visjeli nahereni posteri raznih metlobojskih klubova. Iz gomile se teškom mukom izdvojio čarobnjak koji je nosio pun naramak metli i izgubio se na hodniku. Vrata su se zatvorila. Dizalo je, podrhtavajući, nastavilo put uvis, a ženski je glas objavio:   "Razina šest, Odjel za magijski promet, uključujući Letimrežnu službu, Komisiju za regulaciju metli, Ured za putoključeve i Centar za polaganje aparacije."   Vrata dizala opet su se otvorila. Izašlo je četvero ili petero vještica i čarobnjaka, a u dizalo je uletjelo nekoliko papirnatih aviončića. Harry ih je dobro promotrio dok su mu lijeno lepršali oko glave. Bili su blijedoljubičaste boje i na rubu krila su im bile utisnute riječi Ministarstvo magije.   "Interni dopisi", promrmlja gospodin Weasley. "Prije smo se koristili sovama, ali one su stvarale nevjerojatan nered... nije bilo radnog stola bez izmeta..."   Dok su kloparali prema sljedećem katu, dopisi su kružili oko svjetiljke koja se njihala na stropu dizala.   "Razina pet, Odjel za međunarodnu magijsku suradnju, uključujući Upravu za međunarodne trgovačke standarde, Međunarodni ured za magijsko pravosuđe te britansko izaslanstvo Međunarodne udruge čarobnjaka."   Čim su se otvorila vrata dizala, van su izašla dva dopisa te nekoliko vještica i čarobnjaka. U dizalo je uletjelo nekoliko novih dopisa. Svjetlo se pojačavalo i smanjivalo u skladu s njihovim oblijetanjem stropne svjetiljke.   "Razina četiri, Odjel za regulaciju i kontrolu magičnih stvorenja, koji uključuje direkcije za zvijeri, bića i duhove, te Ured za vezu s goblinima i Savjetodavni ured za štetočine."   "Pardon", reče čarobnjak koji je nosio kokoš vatrenog daha i napusti dizalo u pratnji cijelog jata dopisa. Vrata se zveketavo zatvoriše.   "Razina tri, Odjel za magične nesreće i katastrofe, uključujući Odred za ispravljanje čarobnjačkih nezgoda, sjedište oblivijatora i Komisiju za mazanje očiju bezjacima."   Na ovom katu izašli su svi osim gospodina Weasleyja, Harryja i vještice koja se udubila u pergament takve duljine da se vukao po podu. Preostali dopisi nastavili su letjeti oko svjetiljke dok se dizalo uz treskanje penjalo uvis. Uskoro su se vrata opet otvorila, a glas je objavio:   "Razina dva, Odjel magijskog pravosuđa, uključujući Ured za neovlaštenu upotrebu magije, sjedište aurora i administrativnu službu Čarosudnog zbora."   "Ovdje mi izlazimo, Harry", reče gospodin Weasley. Pustili su da prvo izađe ona vještica te potom i sami zakoračili na hodnik s mnoštvom vrata. "Moj ured je na drugoj strani kata."   "Gospodine Weasley," poče Harry kad su prošli pokraj prozora kroz Koji je prodirala sunčana svjetlost,

"zar više nismo u podzemlju?"   "Jesmo", odvrati gospodin Weasley. "Prozori su začarani. Služba za magijsko održavanje zgrade odlučuje kakvi će vremenski uvjeti vladati koji dan. Kad su se prošli put pogađali oko povišice, dva mjeseca smo trpjeli orkane... Ovdje skrećemo, Harry."   Zašli su za ugao i prošli kroz dvokrilna vrata od teške hrastovine. Dospjeli su u veliku, prenatrpanu prostoriju koja je pregradama bila podijeljena na niz manjih odjeljaka. Sve je brujalo od razgovora i smijeha. Dopisi su poput minijaturnih raketa šibali od odjeljka do odjeljka. Na najbližoj pregradi visio je nahereni natpis na kojem je pisalo: Sjedište aurora.   Harry je krišom zavirio u svaki odjeljak pokraj kojeg su prošli. Aurori su zidove svojih radnih prostora prekrili svime i svačime, od tjeralica i fotografija svojih bližnjih do postera omiljenih metlobojskih klubova i članaka izrezanih iz Dnevnog proroka. Muškarac u grimiznoj pelerini čija je kosa bila svezana u rep još duži od Billova, podigao je noge u čizmama na stol i diktirao izvještaj svom peru. Nešto dalje ugledao je vješticu s povezom preko oka koja je, naslonivši se na vrh svoje pregrade, upravo razgovarala s Kingsleyjem Shackleboltom.   "Jutro, Weasley", reče Kingsley nehajno kad su mu se približili. "Nešto bih te trebao, imaš sekundu?"   "Samo ako je stvarno riječ o sekundi," odvrati gospodin Weasley, "prilično mi se žuri."   Ponašali su se kao da se jedva poznaju, a kad je Harry zinuo da pozdravi Kingsleyja, gospodin Weasley mu je stao na nogu da ga ušutka. Slijedili su Kingsleyja niz prolaz i ušli u posljednji odjeljak,   Harry je doživio lagani šok; sa svih strana je treperilo Siriusovo lice. Zidove su prekrivali izresci iz novina i stare fotografije - uključujući i onu s vjenčanja Harryjevih roditelja. Jedino mjesto gdje nije bilo Siriusa zauzimala je karta svijeta po kojoj su poput dragog kamenja svjetlucale male crvene pribadače.   "Evo", Kingsley se obrati gospodinu Weasleyju osornim tonom i strpa mu u ruke snop papira. "Trebaju mi svi mogući podaci o letećim bezjačkim vozilima viđenima u posljednjih dvanaest mjeseci. Primili smo dojavu da Black možda još uvijek koristi svoj stari motocikl."   Kingsley naglašeno namigne Harryju i doda šaptom: "Daj mu časopis, mogao bi ga zanimati." Zatim nastavi prijašnjim tonom: "Ali, Weasley, daj ovaj put budi malo brži, prošli put smo tako dugo čekali na tvoj izvještaj o paprenom oružju da smo izgubili mjesec dana u istrazi."   "A da si pročitao taj izvještaj, znao bi da je pravilan termin vatreno oružje", hladno odvrati gospodin Weasley. "I na žalost, morat ćeš malo pričekati na podatke o motociklima; trenutno imam strašno puno posla." Snizio je ton i rekao: "Ako se možeš izvući prije sedam, Molly za večeru radi mesne okruglice."   Dao je Harryju znak da krene. Izašli su iz Kingsleyjeva odjeljka, prošli kroz još jedna dvokrilna hrastova vrata i došli u novi prolaz. Tu su skrenuli ulijevo, prošli kroz novi hodnik i skrenuli desno, u slabo osvijetljen, krajnje otrcan hodnik iz kojega napokon nisu mogli dalje. S lijeve strane nalazila su se odškrinuta vrata koja su vodila u ostavu, a desno od njih vidjela su se vrata s potamnjenom mjedenom pločicom na kojoj je pisalo: Zloupotreba bezjačkih artefakata.   Činilo se da je trošni ured gospodina Weasleyja manji čak i od ostave. Nekako su uspjeli u njemu smjestiti dva radna stola, oko kojih se, doduše, bilo gotovo nemoguće kretati jer su veći dio preostalog prostora zauzeli prenatrpani ormari za spise. Visoke hrpe dokumenata bile su naslagane čak i na ormarima, ne samo u njima, a ono malo vidljivog zida nosilo je jasne tragove Weasleyjeve opsesije: nekoliko postera automobila, uključujući sliku rastavljenog motora; dva crteža poštanskih sandučića koje je, po svemu sudeći, izrezao iz knjiga za bezjačku djecu; i shemu za ugradnju svjećice.  

Na vrhu kutije s pristiglom poštom stajao je stari toster koji je neutješno štucao te prazni par kožnih rukavica koje su vrtjele palcima. Pokraj kutije nalazila se fotografija obitelji Weasley. Harryju nije promaklo da na njoj nema Percyja, koji je očito nekamo otišao.   "Nemamo prozor", reče gospodin Weasley kao da se ispričava. Skinuo je vjetrovku i objesio je na naslon svoje stolice. "Zatražili smo da nam daju bar jedan, ali očito misle da nam nije potreban. Sjedni, Harry. Čini se da Perkins još nije došao."   Harry se nekako uvukao u stolicu za Perkinsovim radnim stolom. Gospodin Weasley počeo je pregledavati snop dokumenata koje mu je dao Kingsley Schacklebolt.   "Ah," nasmiješi se on kad je došao do primjerka časopisa nazvanog Odgonetač, "da..." Prelistao ga je. "Da, ima pravo. Siriusu će ovo sigurno biti smiješno - oh, što je sad to?"   Kroz otvorena vrata je uletio dopis i lelujajući se spustio na štucavi toster. Gospodin Weasley ga je razmotao i pročitao naglas.   "'U Bethnal Greenu primijećen treći javni zahod koji povraća svoj sadržaj, molimo trenutačnu istragu.' Pa to stvarno više nema smisla..."   "Zahod koji povraća?"   "Neki mudraci izvode antibezjačke psine", namršteno objasni gospodin Weasley. "Prošli tjedan smo imali dva slučaja, jedan u Wimbledonu, jedan u Elephant and Castleu. Bezjaci puste vodu, ali umjesto da sve nestane - pa, možeš zamisliti. Siroti ljudi zovu one njihove - mislim da ih zovu vodolisteri - znaš, majstore za cijevi i tome slično."   "Vodoinstalatere?"   "Da, tako je, ali njima, naravno, nije jasno što se zbiva. Stvarno se nadam da ćemo uspjeti uhvatiti počinitelje." "A tko će ih hvatati, aurori?"   "Ma ne, to je presitan slučaj za aurore, takve ganja obična čarosudna patrola - ah, Harry, ovo je Perkins."   U sobu je upravo ušao pogrbljeni stari čarobnjak bojažljiva izraza lica i pahuljaste sijede kose. Bio je uspuhan.   "O, Arthure!" poče on zdvojno i ne pogledavši Harryja. "Hvala Bogu što si tu, nisam znao što da radim, da li da te pričekam ovdje ili ne. Upravo sam ti poslao sovu na kućnu adresu, ali očito ste se mimoišli - prije deset minuta stigla je hitna obavijest..."   "Zahod koji povraća, znam", prekine ga gospodin Weasley.   "Ne, ne, nije riječ o zahodu, nego o saslušanju malog Pottera... promijenili su mjesto i vrijeme... počinje u osam, dolje u staroj sudnici broj deset..."   "Dolje u staroj... ali meni su rekli... Merlinove mu brade!" Gospodin Weasley pogledao je na sat, uzviknuo i skočio na noge. "Brzo, Harry, trebali smo tamo stići prije osam minuta!"   Perkins se priljubio uz ormare za spise da gospodin Weasley i Harry mogu istrčati iz ureda.   "Zašto su promijenili vrijeme?" zadihano upita Harry dok su navrat-nanos jurili između aurorskih odjeljaka. Mnoge su glave znatiželjno izvirile da isprate njihov trk. Harry je imao osjećaj da je želudac

ostavio za Perkinsovim radnim stolom.   "Nemam pojma, ali sva sreća da smo došli ovako rano. Da si propustio saslušanje, to bi bila katastrofa!"   Gospodin Weasley se praktički doklizao do dizala i odmah počeo nestrpljivo pritiskati tipku za put u donjem smjeru.   "Ma daj se VEĆ JEDNOM POJAVI!"   Doklepetalo je jedno dizalo u koje su žurno ušli. Kad god bi se zaustavio na nekom od katova, gospodin Weasley bi bijesno opsovao i divljački pritisnuo tipku broj devet.   "Te sudnice već godinama nisu u upotrebi", ljutito reče gospodin Weasley. "Stvarno mi nije jasno zašto su te prebacili dolje... osim ako... ma ne..."   Tu je ušutio jer je u dizalo ušla punašna vještica s peharom iz kojeg se nešto pušilo.   "Atrij", objavio je spokojan ženski glas. Zlatne rešetke kliznule su u stranu i Harry je u daljini ugledao zlatne kipove u fontani. Punašna vještica je izašla iz dizala, a na njezino je mjesto došao čarobnjak žućkaste kože i žalobna izraza lica.   "Jutro, Arthure", reče on zagrobnim tonom kad se dizalo nastavilo spuštati. "Rijetko te viđamo na donjim razinama."   "Hitan posao, Bode", odvrati mu gospodin Weasley, cupkajući na mjestu i zabrinuto pogledavajući Harryja.   "Ah, da", reče Bode, proučavajući Harryja netremičnim pogledom. "Naravno."   Harry je u tom trenutku imao prečih briga od Bodea, no taj uporni pogled svakako mu nije ublažio ionako krajnje uzrujano stanje.   "Odjel tajni", objavi spokojan ženski glas bez dodatnih pojašnjenja.   "Brzo, Harry", reče gospodin Weasley kad su se klepetava vrata dizala otvorila. Potrčali su niz hodnik koji se osjetno razlikovao od onih na gornjim katovima. Zidovi su bili neukrašeni. Nigdje nije bilo prozora ni vrata, osim jednih jednostavnih crnih vrata u samom dnu hodnika. Harry je očekivao da će se otputiti prema njima, ali gospodin Weasley ga je zgrabio za ruku i odvukao ulijevo, prema prolazu koji je vodio na stubište.   "Ovuda, ovuda, dolje", soptao je gospodin Weasley, preskačući po dvije stepenice odjednom. "Tamo ne vozi čak ni dizalo... stvarno ne razumijem zašto su prešli ovamo..."   Došli su do dna stepenica i trkom prošli kroz još jedan hodnik. Taj je upadljivo sličio hodniku u Hogwartsu koji je vodio do Snapeove tamnice. Imao je grube kamene zidove na kojima su plamtjele baklje. Sva vrata koja su ovdje prošli bila su izrađena od teškog drveta i sva su imala željezne zasune i brave. "Sudnica... deset... mislim... da smo skoro... da." Gospodin Weasley teturajući se zaustavio pred prljavim tamnim vratima s golemom željeznom bravom. Klonuo je na zid i uhvatio se za prsa.   "Nastavi", boreći se za dah, pokazao je prema vratima. "Idi unutra."   "Zar... zar vi nećete ući sa...?"

"Ne, ne, nije mi dopušteno. Sretno!"   Harryju se srce popelo u grlo. S mukom je progutao, pritisnuo kvaku od teškog željeza i stupio u sudnicu.

GLAVA OSMA Saslušanje                                                         Harry je zaprepašteno udahnuo; nije si mogao pomoći. Velika podzemna prostorija u kojoj se našao bila mu je zastrašujuće poznata. Ne samo zato što ju je već vidio, nego zato što je u njoj već i bio. Bilo je to ono mjesto koje je posjetio u Dumbledoreovu situ sjećanja i gdje je vidio kako Lestrangeove osuđuju na doživotni zatvor u Azkabanu.   Zidovi su bili izrađeni iz tamnog kamena i tek djelomično osvijetljeni svjetlom baklji. Lijevo i desno od Harryja protezali su se redovi praznih klupa, ali točno pred njim, u najviše postavljenim klupama sjedilo je mnoštvo sjenovitih prilika. Tiho su razgovarali, ali kad su se iza Harryja zalupila teška vrata, nastupio je zlokobni muk.   Sudnicom je odjeknuo hladan muški glas. "Kasnite."   "Oprostite", nervozno progovori Harry. "Ja... nisam znao da ste promijenili vrijeme saslušanja."   "Za to nije kriv Čarosudni zbor", odvrati glas. "Jutros vam je poslana sova s obaviješću. Sjednite."   Harry je spustio pogled na stolicu u sredini prostorije, čiji su nasloni za ruke bili prekriveni lancima. Otprije je znao da ti lanci mogu oživjeti i vezati svakoga tko sjedne između njih. Koraci su mu glasno udarali po kamenom podu. Oprezno je sjeo na rub stolice. Lanci su prijeteće zazveketali, ali nisu ga vezali. S mučnim osjećajem u želucu, podigao je pogled prema ljudima smještenima u klupama iznad sebe.   Bilo ih je otprilike pedeset. Koliko je mogao vidjeti, svi su bili odjeveni u tamnoljubičaste pelerine s kitnjastim srebrnim slovom "Č" na lijevoj strani prsa. Svi su mu uzvraćali pogled, neki vrlo strogo, drugi s neskrivenom znatiželjom. Točno u sredini prve klupe sjedio je Cornelius Fudge, ministar magije. Bio je to podeblji muškarac koji je često nosio polucilindar jarkozelene boje, iako to danas nije bio slučaj. Niti se danas smiješio onim popustljivim smiješkom koji je u prošlosti pokazivao Harryju. Fudgeu s lijeve strane sjedila je široka vještica četvrtaste vilice i vrlo kratke sijede kose; imala je monokl i djelovala je prijeteće. Desno od Fudgea sjedila je još jedna vještica, no ona se tako zavukla u klupu da joj je lice bilo u sjeni.   "Dobro", reče Fudge. "Budući da je optuženik ovdje - napokon - možemo početi. Jeste li spremni?" viknuo je nekome na kraju reda.   "Da, gospodine", začu se gorljiv glas koji je Harry odmah prepoznao. Na samom kraju prve klupe sjedio je Ronov brat Percy. Harry je pogledao Percyja očekujući neki znak prepoznavanja, ali uzalud. Percyjeve oči iza naočala s rožnatim okvirom bile su prikovane za pergament pred njim. U ruci je držao pero.   "Disciplinsko saslušanje na dan dvanaesti kolovoza", objavio je Fudge zvonkim glasom, a Percy je smjesta počeo zapisivati, "u vezi s prekršajem Dekreta za razumno ograničavanje čarobnjačke djelatnosti maloljetnika te Međunarodnog statuta o tajnosti, koji je počinio Harry Potter, s prebivalištem u Kalininu prilazu broj četiri, Little Whinging, Surrey.   Istražitelji: Cornelius Oswald Fudge, ministar magije; Amelia Susan Bones, predstojnica Odjela magijskog pravosuđa; Dolores Jane Umbridge, viša pomoćnica ministra. Sudski zapisničar, Percy Ignatius Weasley..."

  "Svjedok obrane, Albus Percival Wulfric Brian Dumbledore", reče tihi glas iza Harryja, koji je tako brzo okrenuo glavu da je istegnuo mišić u vratu.   Kroz prostoriju je smireno hodao Dumbledore, odjeven u dugu pelerinu tamnoplave boje i spokojna izraza lica. Njegova duga srebrna brada i kosa presijavale su se pod svjetlošću baklji. Kad je došao do Harryja, pogledao je Fudgea kroz polumjesečaste naočale koje su sjedile nasred njegova vrlo povijenog nosa.   Članovi Čarosudnog zbora su mrmljali. Sve oči u sudnici bile su uprte u Dumbledorea. Neki su izgledali ljutito, drugi pomalo prestrašeno; no dvije postarije vještice u zadnjem redu digle su ruke i mahnule mu u znak dobrodošlice.   Kad je ugledao Dumbledorea, Harry je osjetio kako u njemu opet bujaju osjećaji snage i nade, slično kao kad bi začuo feniksovu pjesmu. Pokušao je uhvatiti Dumbledoreov pogled, ali Dumbledore nije gledao u njegovu smjeru, nego je nastavio zuriti u vrlo zbunjenog Fudgea.   "Ah", reče Fudge, koji je djelovao krajnje uzdrmano. "Dumbledore. Da. Vi... ovaj... vidim, dobili ste našu... ovaj... poruku... o novom vremenu i... ovaj... mjestu saslušanja?"   "Ne, očito sam je propustio", vedro odvrati Dumbledore. "Ali na sreću, greškom sam stigao u Ministarstvo tri sata ranije, pa je sve dobro završilo."   "Da... no dobro... mislim da će nam trebati još jedna stolica... ja... Weasley... biste li mogli...?"   "Bez brige, bez brige", ljubazno će Dumbledore. Izvukao je štapić, lagano njime trznuo i pokraj Harryja se niotkud pojavio meki naslonjač s cvjetnim uzorkom. Dumbledore je sjeo, spojio vrške dugih prstiju i iznad njih uputio Fudgeu pogled uljudne znatiželje. Članovi Čarosudnog zbora još su mrmljali i vrpoljili se. Smirili su se tek kad je Fudge opet progovorio.   "Da", ponovi Fudge, kopajući po papirima. "Dobro onda. Dakle. Optužbe. Da."   Iz hrpe ispred sebe izvukao je jedan pergament, duboko udahnuo i glasno pročitao: "Optuženika se tereti za sljedeće prekršaje:   Da je drugi kolovoza u dvadeset jedan sat i dvadeset tri minute svjesno, hotimično i znajući da su njegovi postupci nezakoniti, jer je zbog ranijeg sličnog prekršaja već primio pismeno upozorenje Ministarstva magije, izveo čaroliju Patronus u području nastanjenom bezjacima, naočigled jednog bezjaka, što je prekršaj članka C Dekreta za razumno ograničavanje čarobnjačke djelatnosti maloljetnika iz 1875. godine, te paragrafa 13 Statuta o tajnosti Međunarodne udruge čarobnjaka.   Jeste li vi Harry James Potter, iz Kalinina prilaza broj četiri, Little Whinging, Surrey?" upita Fudge, uputivši Harryju oštar pogled preko ruba pergamenta koji je držao u ruci.   "Da", potvrdi Harry.   "Jeste li prije tri godine primili službeno upozorenje Ministarstva zbog upotrebe zabranjene magije?"   "Da, ali..."   "I unatoč tome ste navečer drugog kolovoza dočarali Patronusa?" nastavi Fudge.   "Da," potvrdi Harry, "ali..."  

"Iako ste znali da ne smijete upotrebljavati magiju izvan škole dok ne napunite sedamnaest godina?  "Da, ali..."   "Iako ste znali da je okolno područje preplavljeno bezjacima?"  "Da, ali..."   "S punom sviješću da to činite u neposrednoj blizini jednog bezjaka?"   "Da," ljutito će Harry, "ali samo zato što smo bili..."  Prekinuo ga je gromki glas vještice s monoklom. "Dočarali ste pravog Patronusa?"  "Da," reče Harry, "zato što..."  "Materijalnog Patronusa?"  "Molim?" upita Harry.   "Vaš Patronus je imao jasno definiran oblik? Hoću reći, bio je nešto više od pare ili dima?"   "Da," odvrati Harry, lomeći se između osjećaja nestrpljivosti i blagog očaja, "bio je jelen, uvijek je jelen."   "Uvijek?" zagrmi gospođa Bones. "Već ste prije uspjeli dočarati Patronusa?"   "Da", reče Harry. "Mogu to raditi već godinu dana."   "I vama je petnaest godina?"   "Da, i..."   "Naučili ste to u školi?"   "Da, naučio me profesor Lupin na trećoj godini, jer..."   "Impresivno," reče gospođa Bones, zureći u njega, "istinski Patronus u njegovoj dobi... to je doista impresivno."   Nekoliko čarobnjaka i vještica oko nje opet se uzmrmljalo; neki su kimali kao da se slažu, ali ostali su se mrštili i vrtjeli glavama.   "Ovo nije rasprava o kvaliteti njegove čarolije," razdražljivo će Fudge, "u stvari, to samo pogoršava stvari jer ju je mali izveo pred nosom nekog bezjaka!"   Oni koji su se mrštili sad su mrmljali u znak slaganja, ali Harry se raspalio tek kad je vidio kako Percy licemjerno kima glavom.   "Samo zbog dementora!" reče on glasno, ne želeći nikome dati priliku da ga opet prekine.   Očekivao se novi nalet mrmljanja, ali opet je nastupio muk, ovaj put nekako još teži nego prije.   "Dementori?" ponovi gospođa Bones nakon stanke. Tako je visoko podigla guste obrve da se činilo kako će joj monokl svaki čas ispasti. "Što to govorite, mladiću?"   "Govorim da su u tom prolazu bila dva dementora koji su napali mene i mog bratića!"   "Ah", oglasi se opet Fudge. S neugodnim se osmijehom osvrnuo prema ostalim članovima Čarosudnog zbora, kao da ih poziva da mu se pridruže u smijehu. "Da. Da, i mislio sam da bismo mogli čuti nešto

takvo."   "Dementori u Little Whingingu?" reče gospođa Bones krajnje iznenađenim tonom. "Ne razumijem..."   "Doista ne razumiješ, Amelia?" prekine je Fudge. I dalje se podrugljivo smješkao. "Dopusti da ti objasnim. Mali je dobro razmislio o tome kako da se izvuče i zaključio da bi dementori bili savršena izlika, baš savršena. Dementori su bezjacima nevidljivi, zar ne, mladiću? Stvarno vrlo, vrlo praktično... imamo samo vašu riječ i nijednog svjedoka..."   "Ne lažem!" glasno odvrati Harry kroz obnovljeno mrmljanje u sudnici. "Bila su dvojica, došli su sa suprotnih krajeva prolaza, sve se smračilo i zaledilo, moj rođak ih je osjetio i dao se u bijeg..."   "Dosta, dosta!" prekine ga Fudge s nadmenim izrazom na licu. "Žao mi je što prekidam vašu, siguran sam, dobro uvježbanu priču..."   Dumbledore se nakašljao. Čarosudni zbor je ušutio.   "Zapravo imamo svjedoka koji može potvrditi da su dementori bili u tom prolazu," reče on, "točnije, još jednog svjedoka uz Dudleyja Dursleyja."   Fudgeovo punašno lice je omlohavjelo, kao da je netko ispustio zrak iz njega. Nekoliko je trenutaka zurio u Dumbledorea, a zatim je rekao, očito se pokušavajući pribrati: "Na žalost, Dumbledore, nemamo vremena za nova naklapanja. Želio bih ovo riješiti što prije..."   "Možda se varam," ljubazno poče Dumbledore, "ali siguran sam da u povelji o pravima po kojoj djeluje Čarosudni zbor piše da optuženik ima pravo dovesti svjedoke u svoju korist? Madame Bones, nije li to i službeni stav Odjela magijskog pravosuđa?" nastavi on, obraćajući se vještici s monoklom.   "U pravu ste", potvrdi gospođa Bones. "Potpuno ste u pravu."  "Oh, dobro, dobro", plane Fudge. "Gdje je ta osoba?"   "Doveo sam je sa sobom", reče Dumbledore. "Čeka pred vratima. Da li da...?"   "Ne... Weasley, idite po nju", grakne Fudge na Percyja, koji je smjesta ustao i otrčao niz kamene stube koje su vodile iz sudačke lože. Projurio je pokraj Dumbledorea i Harryja kao da ih ne vidi.   Vratio se koji trenutak kasnije, vodeći gospođu Figg. Izgledala je prestrašeno i još luckastije nego inače. Harry je sa žaljenjem primijetio da se nije sjetila preobuti karirane papuče.   Dumbledore je ustao i naslonjač prepustio gospođi Figg. Sebi je dočarao novi.   "Puno ime?" glasno upita Fudge kad se gospođa Figg nervozno smjestila na samom rubu sjedala.   "Arabella Doreen Figg", reče gospođa Figg drhtavim glasom.   "A tko ste vi?" oholo upita Fudge, držeći se kao da se beskrajno dosađuje.   "Ja sam stanovnica Little Whinginga, živim blizu Harryja Pottera", odvrati gospođa Figg.   "Po našoj evidenciji, u Little Whingingu nema drugih vještica i čarobnjaka osim Harryja Pottera", smjesta reče gospođa Bones. "Strogo nadziremo tamošnju situaciju zbog... zbog prijašnjih događaja."   "Ja sam hrkanica", objasni gospođa Figg. "Kako biste me onda uopće imali u evidenciji?"  

"Hrkanica, ma nemojte?" reče Fudge, sumnjičavo je proučavajući. "To ćemo provjeriti. Kasnije ostavite obiteljske podatke kod mog pomoćnika Weasleyja. Usput, mogu li hrkani vidjeti dementore?" dometne on, pogledavajući ostale u klupi.   "Da, možemo!" ogorčeno odvrati gospođa Figg.   Fudge je pogjeda podignutih obrva. "Dobro", reče on rezerviranim tonom. "Što nam možete reći?"   "Oko devet sati uvečer drugog kolovoza, otišla sam kupiti mačju hranu u dućanu na uglu Aleje glicinija", zabrzala je gospođa Figg, zvučeći kao da izgovara napamet naučeni tekst. "Začula sam neki čudan zvuk iz prolaza između Magnolijina vijenca i Aleje glicinija. Kad sam došla na početak prolaza, ugledala sam kako dementori trče..."   "Trče?" oštro je prekine gospođa Bones. "Dementori ne trče, oni klize."   "To sam i htjela reći", brzo uzvrati gospođa Figg. Na njezinim smežuranim obrazima pojavile su se rumene mrlje. "Klizili su niz prolaz prema dvojici dječaka."   "Kako su izgledali?" upita gospođa Bones. Tako je suzila oči da joj se više nije vidio rub monokla.   "Pa jedan je bio vrlo krupan, a drugi dosta mršav..."   "Ne, ne", nestrpljivo će gospođa Bones. "Dementori... opišite ih."   "Aha", reče gospođa Figg. Rumenilo joj se proširilo na vrat. "Bili su veliki. Veliki i odjeveni u plašteve."   Harry je osjetio kako mu želudac tone u pete. Što god da je gospođa Figg htjela reći, njemu je zvučala kao osoba koja je dementore vidjela samo na slici, a slika nije mogla predočiti istinu o tim bićima: njihov sablasni način kretanja, nekoliko centimetara iznad tla; zadah truleži oko njih; ili onaj grozni, hrapavi zvuk koji je nastajao kad bi se hranili okolnim zrakom...   U drugom redu, debeljuškasti čarobnjak velikih crnih brkova nagnuo se bliže svojoj susjedi, kuštravoj vještici, i nešto joj šapnuo na uho. Ona se podrugljivo nasmijala i kimnula.   "Veliki i odjeveni u plašteve", hladno ponovi gospođa Bones. Fudge je prezirno puhnuo. "Tako. Još nešto?"   "Da", reče gospođa Figg. "Osjetila sam njihovu prisutnost. Odjednom je strašno zahladnjelo, a imajte na umu da je to bila topla ljetna noć. I osjetila sam... kao da je sa svijeta nestala sva radost... i prisjetila sam se... užasnih stvari..."   Glas joj je zadrhtao i utihnuo.   Oči gospođe Bones lagano su se raširile. Harry je ispod njezine obrve, na mjestu gdje joj se monokl zario u kožu, ugledao crvene tragove.   "Što su dementori učinili?" nastavi ona. Harry je osjetio da mu se vraća nada.   "Krenuli su na dječake", odvrati gospođa Figg. Sad je govorila jačim i sigurnijim glasom, a rumenilo joj se polako povlačilo s lica. "Jedan je dječak pao. Drugi je uzmicao i pokušavao štapićem otjerati dementora. To je bio Harry. U prva dva pokušaja dočarao je samo srebrnastu paru. U trećem pokušaju je dočarao Patronusa, koji je napao prvog dementora i koji je zatim, na Harryjev poticaj, otjerao drugog dementora od Harryjeva bratića. I tako... to je ono što se dogodilo", pomalo je nespretno završila gospođa Figg.  

Gospođa Bones je u tišini promatrala gospođu Figg. Fudge uopće nije gledao u nju, nego je nešto prtljao po papirima. Napokon je podigao pogled i progovorio prilično agresivnim tonom: "Dakle, to ste vi vidjeli, je li?"   "To je ono što se dogodilo", ponovi gospođa Figg. "Dobro", reče Fudge. "Možete ići."   Gospođa Figg je prestrašeno pogledala Fudgea i Dumbledorea. Ustala je i polako krenula prema izlazu. Harry začu kako se za njom muklo zatvaraju vrata.   "Nije bila pretjerano uvjerljiva", oholo će Fudge.   "Pa, ne znam baš", odvrati gospođa Bones gromkim glasom. "Svakako je vrlo točno opisala učinak dementorskog napada. I stvarno ne znam zašto bi tvrdila da su bili tamo ako to nije istina."   "Znači, dementori su tumarali po bezjačkom predgrađu i slučajno naletjeli na čarobnjaka?" frkne Fudge. "Kakva je vjerojatnost da će se to dogoditi? Mislim da se čak ni Bagman ne bi usudio kladiti..."   "Oh, sumnjam da itko vjeruje kako su se dementori tamo našli slučajno", bezbrižnim tonom odvrati Dumbledore.   Vještica desno od Fudgea, kojoj je lice bilo skriveno sjenom, lagano se promeškoljila, ali ostali su se umirili i utihnuli.   "A što bi to trebalo značiti?" ledeno upita Fudge.   "Da su tamo bili po nečijoj zapovijedi", odgovori Dumbledore.   "Da je netko dvojici dementora zapovjedio da odu u šetnju po Little Whingingu, prilično sam siguran da bismo to negdje imali dokumentirano!" grakne Fudge.   "Ne ako su dementori počeli primati zapovijedi od nekoga izvan Ministarstva magije", staloženo odvrati Dumbledore. "Već sam vam rekao svoje mišljenje o tome, Corneliuse."   "Da, da, jeste," gnjevno odvrati Fudge, "a ja mislim da je sve što ste mi rekli najobičnija glupost. Dementori su i dalje u Azkabanu i slušaju sve naše zapovijedi."   "U tom slučaju," tiho, ali razgovijetno reče Dumbledore, "moramo se zapitati zašto je netko iz Ministarstva drugog kolovoza zapovjedio dvojici dementora da dođu u taj prolaz."   U mrtvoj tišini koja je nastala nakon tih riječi, vještica koja je sjedila desno od Fudgea nagnula se naprijed pa je Harry prvi put imao jasan pogled na nju.   Odmah je pomislio da izgleda baš kao velika, blijeda žaba krastača. Činilo se da je dosta zdepasta. Imala je krupno lice uvele kože, kratak vrat kao tetak Vernon i vrlo široka, mlohava usta. Oči su joj bile velike, okrugle i ispupčene. Čak se i mala crna mašna od baršuna u njezinoj kratkoj kovrčavoj kosi uklapala u žablju temu, jer je izgledala poput krupne muhe koja bi bila idealan plijen za dugi, ljepljivi jezik neke žabe.   "Predsjedavatelj da je riječ Dolores Jane Umbridge, višoj pomoćnici ministra", reče Fudge.   Harry se iznenadio začuvši vještičin treperavi, djevojački, visoki glas; očekivao je kreketanje.   "Sigurno sam vas pogrešno razumjela, profesore Dumbledore", reče ona uz namješten osmijeh koji nije

nimalo ublažio led u njezinim krupnim, okruglim očima. "Možda sam glupa. Ali na sekundicu mi se učinilo da sugerirate kako je napad na ovog dječaka zapovjedilo Ministarstvo magije!"   Zvonko se nasmijala, a Harryju se naježila koža na zatiljku. S njom se nasmijalo još nekoliko članova Čarosudnog zbora, no bilo je i više nego očito da nitko od njih zapravo ne vidi razloga za smijeh.   "Ako je istina da dementori zapovijedi primaju samo od Ministarstva magije i ako je također istina da su dva dementora prije tjedan dana napala Harryja i njegova bratića, iz toga logično slijedi da je napad zapovjedio netko u Ministarstvu", uljudno uzvrati Dumbledore. "Naravno, možda su ta dva dementora bila izvan kontrole Ministarstva..."   "Nijedan dementor nije izvan kontrole Ministarstva!" plane Fudge, crven kao rak.   Dumbledore je lagano nakrivio glavu.   "U tom slučaju sam siguran da će Ministarstvo pokrenuti punu istragu o tome zašto su se dva dementora toliko udaljila od Azkabana te zašto su napali bez prethodnog dopuštenja."   "Ne odlučujete vi o tome što bi Ministarstvo trebalo raditi, Dumbledore!" odbrusi Fudge. Oblila ga je grimizna boja koje se ne bi postidio ni tetak Vernon.   "Naravno da ne odlučujem", blago odvrati Dumbledore. "Jednostavno sam htio reći da sam uvjeren kako ovaj slučaj neće ostati neistražen."   Dobacio je pogled gospođi Bones, koja je popravila svoj monokl i uzvratila mu pogled, lagano se mršteći.   "Volio bih vas sve podsjetiti da se ovo saslušanje ne bavi ponašanjem dementora, koji su ionako najvjerojatnije samo plod dječakove mašte!" reče Fudge. "Okupili smo se da razmotrimo prekršaje Harryja Pottera u odnosu na Dekret za razumno ograničavanje čarobnjačke djelatnosti maloljetnika!"   "Jasno," složi se Dumbledore, "ali upravo zato je iznimno važno što su u prolazu bili dementori. Odredba sedam ovog Dekreta navodi da je u iznimnim slučajevima dopuštena upotreba magije pred bezjacima, a budući da iznimni slučajevi uključuju situacije u kojima je ugrožen život optuženog čarobnjaka ili vještice, ili život bilo koje vještice, čarobnjaka ili bezjaka koji se u isto vrijeme nađe..."   "Svi poznajemo odredbu sedam, hvala na pitanju!" sikne Fudge.   "Naravno da poznate", ljubazno odvrati Dumbledore. "Slažemo se, dakle, da je Harryjeva upotreba čarolije Patronus u navedenim okolnostima upravo jedan takav izniman slučaj kakav opisuje odredba sedam?"   "Ako je tamo bilo dementora, u što sumnjam."   "Čuli ste izvještaj svjedokinje", prekine ga Dumbledore. "Ako i dalje sumnjate u njezinu vjerodostojnost, pozovite je natrag u sudnicu i ispitajte je još jedanput. Siguran sam da se neće buniti."   "Ja... to... nije..." zamuca Fudge, petljajući po papirima pred sobom. "To je... želim ovo danas zaključiti, Dumbledore!"   "Ali naravno, vi biste sigurno radije preslušali svjedoka i stotinu puta nego dopustili donošenje pogrešne presude", reče Dumbledore.   "Pogrešna presuda, ma dajte molim vas!" prodere se Fudge. "Dumbledore, jeste li vi ikad pokušali prebrojiti koliko je izmišljotina već ispričao taj dječak u pokušajima da prikrije svoju besramnu

zloupotrebu magije izvan škole? Valjda ste već zaboravili onu čaroliju lebdenja koju je upotrijebio prije tri godine..."   "To nisam bio ja, nego kućni vilenjak!" umiješa se Harry.   "VIDITE?" zaurla Fudge, teatralno pokazujući na Harryja. "Kućni vilenjak! U bezjačkoj kući! Ma molim vas."   "Spomenuti kućni vilenjak trenutno je zaposlen u školi Hogwarts", javi se Dumbledore. "Mogu ga smjesta pozvati ovamo, ako želite čuti njegovo svjedočenje."   "Ja... nemam... nemam vremena preslušavati kućne vilenjake! Uostalom, kao da je to jedino... pa digao je u zrak vlastitu tetu, za Boga miloga!" zaurla Fudge. Udario je šakom po sudačkoj klupi i zatresao bočicu s tintom.   "A vi ste tom prilikom postupili vrlo susretljivo i niste podigli optužnicu, priznajući, pretpostavljam, da čak ni najbolji čarobnjaci ne mogu uvijek kontrolirati svoje emocije", spokojno odvrati Dumbledore, dok je Fudge pokušavao izbrisati tintane mrlje sa svojih bilješki.   "A nisam još ni došao do stvari koje izvodi u školi."   "Ali Ministarstvo nije ovlašteno da kažnjava učenike Hogwartsa za njihove školske prijestupe, pa Harryjevo ponašanje u školi nije relevantno za ovo saslušanje", reče Dumbledore, podjednako uljudan, no sad i s dozom hladnoće u glasu.   "Oho!" dočeka Fudge. "Znači, ne tiče nas se što on radi u školi? Stvarno tako mislite?"   "Corneliuse, kao što sam vas podsjetio drugog kolovoza uvečer, Ministarstvo nema pravo izbacivati učenike iz Hogwartsa", reče Dumbledore. "Niti ima pravo konfiscirati štapiće na temelju nepotkrijepljenih optužbi: i na to sam vas podsjetio drugog kolovoza uvečer. U vašoj divljenja dostojnoj hitnji da zaštitite naše zakone, čini mi ste da ste i sami previdjeli neke od njih, sasvim nehotično, siguran sam."   "Zakoni se mogu promijeniti", divljački odbrusi Fudge.   "Naravno da mogu", reče Dumbledore i nakrivi glavu. "Čini se da ste i vi sami već uveli mnoge promjene. Evo, prošlo je tek nekoliko tjedana otkako sam zamoljen da napustim Čarosudni zbor, a već se uvriježio običaj da se za sitni prekršaj poput čarobnjačkog djelovanja maloljetnika provodi pravi kazneni postupak!"   Nekoliko čarobnjaka iznad njih nelagodno se promeškoljilo u svojim sjedalima. Fudgeovo lice sad je već imalo crvenkastosmeđu boju. Žabolika vještica s njegove desne strane nastavila je bezizražajno zuriti u Dumbledorea.   "Koliko je meni poznato," produži Dumbledore, "još nije usvojen zakon koji nalaže da ovaj sud mora kazniti Harryja za svaku čaroliju koju je ikad izveo. Optužen je za konkretan prijestup i ponudio je svoju obranu. Sve što on i ja još možemo učiniti jest da pričekamo vašu presudu."   Dumbledore je opet spojio vrške prstiju i zašutio. Razjareni Fudge šibao ga je pogledom. Harry je krajičkom oka pogledao Dumbledorea, nadajući se nekom znaku koji bi ga malo umirio. Nije baš bio siguran da je Dumbledore dobro postupio rekavši Čarosudnom zboru da već jednom donese odluku. No Dumbledore kao da i dalje nije primjećivao Harryjeve pokušaje da mu uhvati pogled. Promatrao je klupe, gdje su se svi članovi Čarosudnog zbora počeli tiho i napeto dogovarati oko presude.  

Harry se zagledao u svoja stopala. Imao je osjećaj da mu je srce neprirodno naraslo i da mu sad lupa izravno po rebrima. Očekivao je da će saslušanje trajati dulje. Nije bio baš siguran da je ostavio dobar dojam. Nije baš puno toga ni rekao. Možda je trebao više reći o dementorima, i kako je pao, i o tome kako su zamalo uspjeli poljubiti i Dudleyja i njega...   Dvaput je digao pogled prema Fudgeu i otvorio usta da nešto kaže, no oba puta mu je u grlu zapelo njegovo nabubreno srce, pa je na kraju duboko uzdahnuo i opet spustio pogled na svoje cipele.   Šaputanje je stalo. Harry je htio pogledati u suce, no zaključio je da mu je doista mnogo lakše jednostavno proučavati vezice na cipelama.   "Tko glasa za oslobađanje optuženika po svim točkama optužnice?" upita gromki glas gospođe Bones.   Harryjeva glava trznula se uvis. U zraku su bile ruke, mnogo njih... više od polovice! Ubrzano dišući, pokušao ih je prebrojiti, ali prije nego što je završio, opet je začuo gospođu Bones: "Tko glasa za osudu?"   Fudge je digao ruku: njegov primjer slijedilo je još otprilike šest sudaca, uključujući vješticu desno od njega, te brkatog čarobnjaka i kuštravu vješticu u drugom redu.   Fudge je pogledom prešao sve prisutne. Izgledao je kao da mu je u grlu zapela nekakva gromada. Spustio je ruku. Dvaput je duboko udahnuo i glasom koji je podrhtavao od potisnutog bijesa rekao: "Dobro, dobro... oslobađa se svih optužbi."   "Odlično", žustro se oglasi Dumbledore, skačući na noge. Izvukao je štapić i uklonio oba cvjetasta naslonjača. "Pa, moram ići. Svima želim ugodan dan."   Nijednom ne pogledavši Harryja napustio je podzemnu sudnicu.

GLAVA DEVETA Muke gospođe Weasley                                                         Dumbledoreov nagli odlazak potpuno je zaprepastio Harryja. Ostao je sjediti u stolici s lancima, razapet između osjećaja šoka i olakšanja. Članovi Čarosudnog zbora počeli su ustajati. Razgovarajući međusobno, skupljali su svoje papire i spremali ih. Ustao je i Harry. Činilo se da ga ne primjećuje nitko osim žabolike vještice s Fudgeove desne strane, koja je sad umjesto u Dumbledorea zurila u njega. Harry ju je ignorirao. Pokušao je uhvatiti Fudgeov pogled ili pogled gospođe Bones, no Fudge ga očito nije želio pogledati, a gospođa Bones se posvetila pospremanju svoje aktovke. Zato je plaho zakoračio prema izlazu, a kad ga nitko nije pozvao da se vrati, ubrzao je korak.   Posljednjih je nekoliko koraka pretrčao. Naglo je povukao vrata prema sebi i zamalo se sudario s gospodinom Weasleyjem, koji je stajao odmah ispred njih, izgledajući blijedo i zabrinuto.   "Dumbledore mi nije rekao..."   "Oslobođen", reče Harry, zatvarajući vrata za sobom, "svih optužbi!"   Ozareni gospodin Weasley uhvatio je Harryja za ramena.   "Harry, to je divno! Mislim, naravno, nisu te ni mogli proglasiti krivim bez ijednog pravog dokaza, ali ipak se ne mogu pretvarati da..."   Tu se prekinuo jer su se vrata sudnice opet otvorila, propuštajući članove Čarosudnog zbora.   "Merlinove mu brade!" usklikne gospodin Weasley u čudu, povukavši Harryja u stranu da ostali mogu proći. "Sudili su ti u punom sastavu?"   "Čini se", tiho potvrdi Harry.   Jedan ili dva čarobnjaka u prolazu su kimnula Harryju, nekoliko ih je, uključujući i gospođu Bones, reklo: '"Jutro, Arthure", ali većina je samo skrenula pogled. Cornelius Fudge i žabolika vještica tamnicu su napustili među posljednjima. Fudge se ponašao kao da su gospodin Weasley i Harry dio zida, no kad je pokraj njih prošla vještica, opet je odmjerila Harryja gotovo procjenjivačkim pogledom. Posljednji je izašao Percy. On je, kao i Fudge, posve ignorirao oca i Harryja. Promarširao je pokraj njih stišćući debeli snop pergamenata i šaku rezervnih pera. Leđa su mu bila ukočena, a nosom je parao nebo. Bore oko usta gospodina Weasleyja malo su se zategnule, no to je bio jedini znak da je primijetio svoga trećeg sina.   "Smjesta te vodim natrag da možeš ostalima javiti sretnu vijest", reče on, dajući Harryju znak da krene čim su se s vidika izgubile Percyjeve pete na stepenicama koje su vodile na razinu devet. "Usput mi je, idem u Bethnal Green zbog onog zahoda. Dođi..."   "Pa, kako ćete riješiti zahodski problem?" nasmiješeno upita Harry. Najednom mu je sve izgledalo pet puta zabavnije nego prije. Tek mu je sad počelo dopirati do uma: oslobodili su ga optužbe, vratit će se u Hogwarts.   "Ma, jednostavnim protuurokom," reče gospodin Weasley dok su se penjali uza stepenice, "ali nije toliko

problem u popravljanju štete, koliko u razlogu za takav vandalizam, Harry. Neki čarobnjaci možda misle da je provociranje bezjaka smiješno, ali ja to vidim kao manifestaciju jednog puno dubljeg i ružnijeg osjećaja i osobno..."   Gospodin Weasley prekinuo se usred rečenice. Upravo su ušli u hodnik na razini devet. Nekoliko metara dalje stajao je Cornelius Fudge i tiho razgovarao s visokim muškarcem sjajne plave kose i oštra, bljedunjava lica.   Drugi muškarac okrenuo se začuvši njihove korake. I on je zastao usred razgovora. Suzio je ledene, sive oči i zapiljio se u Harryjevo lice.   "Vidi, vidi... Patronus Potter", hladno primijeti Lucius Malfoy.   Harry se osjećao omamljeno, kao da je upravo udario u neprobojan zid. Kad ih je posljednji put vidio, te su ga ledene, sive oči promatrale iz proreza smrtonošine kukuljice, a taj glas mu se podrugljivo smijao dok ga je lord Voldemort mučio na onom mračnom groblju. Nije mogao vjerovati da Lucius Malfoy ima hrabrosti pogledati ga u oči, a još manje da ga vidi tu, u Ministarstvu magije, ili da Cornelius Fudge čavrlja s njim kao da mu Harry nije prije nekoliko kratkih tjedana rekao da je Malfoy smrtonoša.   "Ministar mi je baš pričao kakav si ti srećković, Potteru", otegnutim tonom nastavi gospodin Malfoy. "Nevjerojatno je s kakvom se lakoćom izvlačiš iz svakog škripca... zapravo, okretniji si od zmije."   Gospodin Weasley stisne Harryju rame kao da ga upozorava da ostane miran.   "Da," reče Harry, "da, izvlačenje iz škripca mi je specijalnost."  Lucius Malfoy podigne pogled prema gospodinu Weasleyju.  "Gle, pa tu je i Arthur Weasley! Otkud ti ovdje, Arthure?"  "Ja ovdje radim", odsječno će gospodin Weasley.   "Pa ne valjda ovdje?" reče gospodin Malfoy. Podigao je obrve i bacio pogled prema vratima iza gospodina Weasleyja. "A ja sam mislio da radiš na drugom katu... nije li to nekakav posao gdje možeš potajno odnositi kući predmete bezjačke izrade i bacati čini na njih?"   "Ne", odbrusi gospodin Weasley. Zario je prste u Harryjevo rame.   "A što vi ovdje radite?" upita Harry Luciusa Malfoya.   "Mislim da te se ne tiču moji i ministrovi privatni poslovi, Potteru", odvrati Malfoy, gladeći prednji dio svoje pelerine. Harry je jasno čuo blago zveckanje kao da mu je džep pun zlatnika. "Stvarno, to što si Dumbledoreov miljenik ne znači da ti mi ostali moramo u svemu popuštati... a da mi odemo do vašeg ureda, gospodine ministre?"   "Savršeno", reče Fudge. Okrenuo je leđa Harryju i gospodinu Weasleyju. "Ovim putem, Luciuse."   Otišli su zajedno, tiho razgovarajući. Gospodin Weasley nije pustio Harryjevo rame dok se nisu izgubili s vidika.   "Zašto nije čekao ispred Fudgeova ureda ako imaju neke poslovne dogovore?" bijesno uzvikne Harry. "Što je tražio ovdje?"   "Ako mene pitaš, pokušavao se ušuljati u sudnicu", odgovori gospodin Weasley. Djelovao je vrlo uzrujano. Bacio je pogled preko ramena, kao da želi biti siguran da ih nitko ne prisluškuje. "Htio je saznati jesu li te izbacili ili ne. Ostavit ću poruku za Dumbledorea kad te dovedem kući, trebao bi znati da je Malfoy opet u kontaktu s Fudgeom."

  "I uostalom, kakvi su to privatni poslovi?"   "Nagađam da imaju veze sa zlatom", ogorčeno odvrati gospodin Weasley. "Malfoy već godinama dijeli zlato šakom i kapom... tako ima pristup korisnim ljudima... pa može zahtijevati razne usluge... usporiti donošenje zakona koji mu nisu po volji... oh, Lucius Malfoy ima mnogo veza na visokim položajima."   Dočekali su dizalo. Bilo je prazno, izuzme li se jato dopisa koje je oblijetalo oko Weasleyjeve glave dok je pritiskao tipku za atrij. Vrata dizala su se zatvorila s treskom, a gospodin Weasley razdraženo je rukom rastjerao dopise.   "Gospodine Weasley," polako progovori Harry, "ako se Fudge sastaje sa smrtonošama poput Malfoya, ako se s njima nalazi nasamo, kako možemo znati da nisu na njega bacili kletvu Imperius?"   "Nemoj misliti da nam to nije palo na pamet, Harry", tiho reče gospodin Weasley. "Ali Dumbledore vjeruje da Fudge zasad postupa po vlastitom nahođenju, iako i sam priznaje da to nije neka utjeha. Bolje da zasad prestanemo o tome, Harry."   Vrata su kliznula u stranu i oni su stupili u sad gotovo posve pust atrij. Sigurnosnog čarobnjaka Erica opet su pronašli iza primjerka Dnevnog proroka. Već su i zlatnu fontanu ostavili iza sebe kad se Harry sjetio svog obećanja.   "Čekajte..." zamoli on gospodina Weasleyja. Iz džepa je izvukao novčarku i vratio se do fontane.   Opet je pogledao lice pristalog čarobnjaka, no sad kad ga je vidio iz veće blizine, Harryju se učinilo da izgleda prilično slabo i budalasto. Vještica se smješkala praznoglavim smiješkom natjecateljice na izboru ljepote, a koliko je Harry poznavao gobline i kentaure, još se nije rodio nijedan koji bi neko ljudsko biće gledao s toliko raznjezenosti kao ta dva kipa. Uvjerljiva je bila jedino servilna poza kućnog vilenjaka. Nasmiješio se kad je zamislio kako bi Hermiona prokomentirala kip kućnog vilenjaka. Okrenuo je novčarku naopako i u bazenčić istresao ne samo deset galeona, nego sav novac koji je imao u njoj.               *   *   * "Znao sam!" zaurlao je Ron, pobjednički podigavši ruku. "Uvijek se izvučeš!"   "To je bila jedina odluka koju su mogli donijeti", reče Hermiona. Kad je Harry ušao u kuhinju izgledala je kao da će se onesvijestiti, i još je drhtavom rukom pokrivala oči. "Nisu imali nikakvu osnovu za osudu, stvarno nisu."   "Zanimljivo, svi ste bili uvjereni da ću se izvući, a opet svi izgledate kao da ste jako ugodno iznenađeni", smiješeći se reče Harry.   Gospođa Weasley brisala je lice pregačom. Fred, George i Ginny izvodili su ratni ples pjevajući na sav glas: "Izvukao se, izvukao se, izvukao se..."   "Dosta je bilo! Smirite se!" vikne gospodin Weasley, iako se i sam smiješio. "Čuj, Siriuse, u Ministarstvu smo vidjeli Luciusa Malfoya..."   "Molim?" oštro će Sirius.   "Izvukao se, izvukao se, izvukao se..."   "Tišina, vas troje! Da, prvo je razgovarao s Fudgeom na razini devet, a onda su skupa otišli u Fudgeov ured. Dumbledore bi to trebao znati."  

"Apsolutno", složi se Sirius. "Ne brini se, reći ćemo mu."   "Dobro, odoh ja, u Bethnal Greenu me čeka zahod koji povraća. Molly, večeras ću doći kasnije jer zamjenjujem Tonks, ali Kingsley će možda navratiti na večeru..."   "Izvukao se, izvukao se, izvukao se... "   "Prestanite... Fred... George... Ginny!" reče gospođa Weasley kad je gospodin Weasley otišao iz kuhinje. "Harry, dušo, dođi i sjedi, ručaj nešto, nisi praktički ništa okusio za doručak."   Ron i Hermiona sjeli su nasuprot njemu. Ovog ih ljeta još nije vidio tako sretne. Harryja je opet obuzelo vrtoglavo olakšanje koje je nakratko narušio susret s Luciusom Malfoyem. Turobna kuća u kojoj su se nalazili odjednom mu je djelovala toplije i gostoljubivije; kad je po kuhinji počeo njuškati radoznali Kreacher, Harryju čak ni on - ni njegovo rilo - nisu izgledali ružno kao obično.   "Naravno, čim je Dumbledore stao uz tebe, nije više bilo šanse da te osude", sretno reče Ron, trpajući hrpe pirea od krumpira na sve tanjure.   "Da, stvarno se zauzeo za mene", prizna Harry. Činilo mu se da bi zvučao krajnje nezahvalno, čak djetinjasto, da doda ono što je stvarno mislio: "Ali volio bih da mi je nešto rekao. Ili da me bar pogledao."   Čim je to pomislio, ožiljak na čelu tako ga je zapekao da ga je automatski prekrio rukom.   "Što se događa?" uznemireno upita Hermiona.   "Ožiljak", promrmlja Harry. "Nije to ništa... stalno se događa..."   Ostali nisu primijetili što se dogodilo. Navalili su na hranu, likujući što se Harry izvukao iz nevolje. Fred, George i Ginny još su pjevali. Hermiona je i dalje izgledala prilično zabrinuto, ali prije nego što je uspjela išta reći, oglasio se raspoloženi Ron: "Kladim se da će večeras doći i Dumbledore. Znate, da ovo proslavi s nama."   "Sumnjam, Rone", reče gospođa Weasley. Postavila je pred Harryja golemi pladanj s pečenim piletom. "Trenutno je stvarno jako zauzet."   "IZVUKAO SE, IZVUKAO SE, IZVUKAO SE..."  "ZAVEŽITE!" zaurla gospođa Weasley.   *   *   *   Tijekom sljedećih nekoliko dana Harryju nije promaklo da jedna osoba na Grimmauldovu trgu 12 ne puca od sreće zbog njegova povratka u Hogwarts. Kad je prvi put čuo tu vijest, Sirius je uvjerljivo odigrao oduševljenje, čvrsto se rukujući s Harryjem i smijući se od uha do uha, kao i ostali. No uskoro je postao još ćudljiviji i mrzovoljniji nego prije. Rjeđe je razgovarao s ostalima, uključujući i Harryja, a sve je više vremena provodio zatvoren u majčinoj sobi s Kljunoslavom.   "Da se nisi osjećao krivim!" strogo je rekla Hermiona kad je Harry njoj i Ronu nekoliko dana kasnije povjerio kako se osjeća. Upravo su ribali pljesnivi kredenc na trećem katu. "Mjesto ti je u Hogwartsu i Sirius to dobro zna. Mislim da se ponaša sebično."   "Malo si preoštra, Hermiona", prigovori joj Ron. Mrštio se i pokušavao oguliti komad plijesni koji mu se prilijepio za prst. "Ni ti ne bi voljela čamiti u ovoj kućerini bez ikakva društva."  

"Ima društvo!" reče Hermiona. "Pa zar ovo nije sjedište Reda feniksa? Problem je u tome što se on nadao da će Harry doći živjeti s njim."   "Mislim da to nije istina", zamijeti Harry dok je cijedio krpu. "Kad sam ga pitao mogu li doći ovamo, nije mi čak otvoreno odgovorio."   "Nije se htio previše ponadati", mudro zaključi Hermiona. "A vjerojatno ga malo i peče savjest, jer mislim da se bar dijelom nadao da bi te mogli izbaciti. Onda biste obojica bili sami protiv svih."   "Ma daj!" rekoše Harry i Ron. Hermiona je samo slegnula ramenima.   "Kako hoćete. Ali ponekad mislim da je Ronova mama u pravu i da Sirius zaboravlja da ti nisi tvoj otac, Harry."   "Dakle, misliš da nije normalan?" svadljivo upita Harry.   "Ne, mislim samo da je već jako dugo osamljen", jednostavno reče Hermiona.   U tom je trenutku u sobu ušla gospođa Weasley. "Zar još niste gotovi?" upita ona, zavirujući u kredenc.   "A ja sam mislio da si nam došla reći da predahnemo!" ogorčeno će Ron. "Znaš li ti koliko smo plijesni uklonili otkako smo došli ovamo?"   "Pa, umirali ste od želje da pomognete Redu," reče gospođa Weasley, "pridonesite mu onda tako što ćete sjedište Reda učiniti pogodnim za život."   "Osjećam se kao kućni vilenjak", progunđa Ron.   "Sad kad razumiješ kako im je grozno u životu, možda ćeš biti malo aktivniji u Z.B.LJ.U.V.-u!" ponadala se Hermiona kad ih je gospođa Weasley napustila. "Znate, možda ne bi bilo loše pokazati ljudima kako je to užasno kad moraš cijeli dan pospremati - mogli bismo naći sponzore i organizirati akciju čišćenja gryffindorske društvene prostorije. Sva zarada išla bi Z.B.LJ.U.V.-u. Upozorili bismo ljude na problem i istovremeno si financijski pomogli."   "Sponzorirat ću te da umukneš o Z.B.LJ.U.V.-u", razdraženo promrmlja Ron, ali pazeći da ga čuje samo Harry.     *   *   *   Harry je primijetio da s odmicanjem praznika sve češće sanjari o Hogwartsu; jedva je čekao da opet vidi Hagrida i zaigra metloboj. Veselio se čak i šetnji kroz povrtnjak na putu za staklenik u kojem su slušali Travarstvo. Već je i sam odlazak iz ove prasne, pljesnive kuće bio razlog za slavlje; nisu još otključali ni polovinu ormara, a Kreacher, skriven u sjenama kuće, hroptavim je glasom nastavio obasipati uvredama svakoga tko bi naišao. No Harry je pazio da ništa od toga ne kaže negdje gdje bi ga mogao čuti Sirius.   Ispostavilo se da život u sjedištu pokreta protiv Voldemorta nije ni približno onako zanimljiv ili uzbudljiv kao što je Harry očekivao prije nego što ga je iskusio na svojoj koži. Iako su članovi Reda feniksa redovito posjećivali kuću, katkad ostajući na ručku ili večeri, a katkad samo zbog nekoliko minuta tihog razgovora, gospođa Weasley svim se silama trudila da nijedna riječ ne dođe do ušiju (produžnih ili normalnih) Harryja i društva. Osim toga, nitko, čak ni Sirius, očito nije smatrao da onome što su Harryju ispričali prve večeri treba išta dodati.   Posljednjeg dana praznika, Harry je baš bio meo Hedvigin izmet s vrha ormara kad je u sobu ušao Ron,

noseći dvije omotnice.   "Stigli su popisi knjiga", objavi on, dobacujući jednu omotnicu Harryju, koji je stajao na stolici. "Bilo je krajnje vrijeme, već sam mislio da su zaboravili, obično dođu ranije..."    Harry je pomeo posljednje komadiće izmeta u vrećicu za smeće i hitnuo je preko Ronove glave u koš za smeće u kutu sobe. Koš ju je progutao uz glasni podrig. Harry je otvorio svoju omotnicu. Sadržavala je dva pergamenta: na jednom je bio uobičajeni podsjetnik da školska godina počinje prvog rujna, a na drugom popis knjiga koje će mu trebati u predstojećoj godini.   "Samo dvije nove," reče Harry, čitajući popis, "Zbirka čarobnih formula za peti stupanj Mirande Goshawk i Teorija obrambene magije Wilberta Slinkharda."   Pras.   Fred i George aparatirali su se tik do Harryja. Toliko je već oguglao na njih da čak nije pao sa stolice.   "Pitamo se, pitamo, tko je zadao Slinkhardovu knjigu", poče Fred čavrljavim tonom.   "Jer to znači da je Dumbledore našao novog učitelja obrane od mračnih sila", doda George.   "Konačno", reče Fred.   "Kako to misliš?" upita Harry i skoči sa stolice na pod kraj njih.   "Pa, kroz produžne uši prije nekoliko tjedana čuli smo kako mama i tata razgovaraju," objasni Fred Harryju, "i oni su komentirali kako Dumbledore nikako ne uspijeva pronaći pravu osobu."   "Nije ni čudo, kad se zna kako su prošla prva četiri predavača", istakne George.   "Jedan otpušten, jedan mrtav, jednom je izbrisano pamćenje, a jedan je devet mjeseci proveo zaključan u kovčegu", reče Harry, nabrajajući ih na prstima. "Da, jasno mi je na što ciljaš."   "A koji je tebi vrag, Rone?" upita Fred.   Ron mu nije odgovorio. Harry se okrene da ga pogleda. Ron se ukipio i poluotvorenih usta zurio u pismo iz Hogwartsa.   "Što se dogodilo?" nestrpljivo upita Fred. Prišao je Ronu i preko ramena pročitao pergament u njegovoj ruci.   Sad je zinuo i Fred.   "Prefekt?" reče on, s nevjericom zureći u pismo. "Prefekt?"   George je pojurio prema njima, zgrabio omotnicu u Ronovoj drugoj ruci i okrenuo je naopako. Harry vidje kako na Georgeov dlan pada predmet grimiznozlatne boje.   "Ma nemoguće", reče George prigušenim glasom.   "Ovo je neka greška", zaključi Fred. Istrgnuo je pismo iz Ronova stiska i podigao ga prema svjetlu, kao da mu provjerava autentičnost. "Nitko normalan ne bi Rona imenovao prefektom."   Blizanci su istovremeno okrenuli glave prema Harryju i zagledali se u njega.

  "Mislili smo da će sto posto izabrati tebe!" reče Fred. Zvučao je kao da ih je Harry nekako prevario.   "Bili smo sigurni da će se Dumbledore odlučiti za tebe!" ogorčeno će George.   "Osvojio si Tromagijski pokal i svašta drugo!" reče Fred.   "Valjda su mu se ipak razbile o glavu sve one priče da je lud", obrati se George Fredu.   "Da", polako prihvati Fred. "Da, praviš previše problema, prijatelju moj. Hvala Bogu da bar jedan od vas dvojice zna što je važnije."   Prišao je Harryju i potapšao ga po leđima istovremeno dobacujući Ronu prezriv pogled.   "Prefekt... mali slatki prefekt Ronnie."   "Joj, mama će biti nepodnošljiva", zastenje George i pruži značku Ronu kao da je zarazna.   Ron, koji još nije ništa rekao, uzeo je značku, nakratko se zagledao u nju i potom je ispružio prema Harryju, nijemo tražeći potvrdu da je autentična. Harry je preuzme. Vidio je gryffindorskog lava preko kojeg je bilo ispisano veliko slovo P. Istu je takvu značku vidio na Percyjevim prsima kad je prvi put došao u Hogwarts.   Vrata su se otvorila s treskom. U sobu je uletjela Hermiona. Obrazi su joj porumenjeli, a kosa se razletjela na sve strane. U ruci je držala omotnicu.   "Jeste li dobili... jeste li dobili...?"   Ugledala je značku u Harryjevoj ruci i vrisnula.   "Znala sam!" reče uzbuđeno, mašući svojim pismom. "I ja, Harry, i ja!"   "Ne", brzo će Harry. Gurnuo je značku Ronu u ruku. "Ron, ne ja."   "To... molim?"   "Ron je prefekt, ne ja", pojasni Harry.   "Ron?" reče Hermiona, zinuvši od čuda. "Ali... jesi li siguran? Mislim..."   Pocrvenjela je kad se Ron okrenuo prema njoj s prkosnim izrazom na licu.   "Na pismu piše moje ime", reče on.   "Ja..." poče Hermiona. Izgledala je posve smeteno. "Ja... pa... bravo! Svaka čast, Rone! To je stvarno..."   "Neočekivano", dovrši George, kimajući glavom.   "Ne," reče Hermiona, pocrvenjevši još jače nego prije, "ne, nije... Ron je mnogo toga postigao... on je stvarno..."   Vrata iza nje su se odškrinula i u sobu je natraške ušla gospođa Weasley, noseći hrpu netom opranih pelerina.  

"Ginny kaže da su napokon stigli popisi knjiga", reče ona, pogledavši omotnice kad je prišla krevetu i počela razvrstavati pelerine na dvije hrpe. "Dajte mi ih da popodne mogu otići u Zakutnu ulicu i kupiti vam knjige dok se vi pakirate. Rone, moram ti nabaviti još pidžama, ove su ti bar petnaest centimetara prekratke, ne mogu vjerovati kojom brzinom rasteš... koju bi boju htio?"   "Kupi neku crvenozlatnu kombinaciju da mu se slaže sa značkom", zasmijuljio se George.   "Da mu se slaže s čim?" rastreseno upita gospođa Weasley. Smotala je dvije smeđe čarape u lopticu i stavila ih na Ronovu hrpu.   "Njegovom značkom", reče Fred, držeći se kao da je najbolje da tu užasnu vijest kaže što prije. "Njegovom divnom, svjetlucavom, novom prefektovom značkom."   Gospođa Weasley je bila tako zaokupljena pidžamama da nije odmah registrirala što je rekao.   "Njegovom... ali... Ron, nisi valjda...?"   Ron podigne značku.   Gospođa Weasley je vrisnula kao Hermiona.   "Ne mogu vjerovati! Ne mogu vjerovati! Oh, Rone, to je divno! Prefekt! To su dosad svi u obitelji!"   "A što smo ti Fred i ja, prvi susjedi?"ogorčeno upita George kad ga je majka gurnula u stranu i bacila se oko vrata najmlađem sinu.   "Jedva čekam da ti tata čuje! Rone, stvarno sam ponosna na tebe, pa to je divna vijest, možda postaneš i glavni prefekt, kao Bill i Percy, ovo je prvi korak! Oh, napokon nešto lijepo među tolikim brigama, tako sam sretna, oh, Ronnie..."   Fred i George su iza njezinih leđa ispuštali zvukove kao da povraćaju, ali gospođa Weasley nije ih ni primijetila. Čvrsto je zagrlila Rona oko vrata i počela mu ljubiti lice, koje je u međuvremenu postalo crvenije od njegove značke.   "Mama... nemoj... mama, daj se smiri..." promrmljao je, nastojeći je odgurnuti.   Pustila ga je i bez daha rekla: "Pa, što bi htio? Percyju smo dali sovu, ali naravno, nju već imaš."   "K... kako to misliš?" upita Ron, kao da se ne usuđuje povjerovati vlastitim ušima.   "Za ovo te moramo nagraditi!" s ljubavlju će gospođa Weasley. "Što kažeš na jednu lijepu novu svečanu pelerinu?"   "Već smo mu je mi kupili", kiselo dobaci Fred, koji je izgledao kao da se iskreno kaje zbog tolike velikodušnosti.   "Ili novi kotlić, onaj stari Charliejev je već sav zahrđao, ili novog štakora, uvijek si volio Šugonju..."   "Mama," s nadom upita Ron, "mogu li dobiti novu metlu?" Lice gospođe Weasley malo se pokunjilo; metle nisu bile jeftine.   "Ne mora biti nikakva posebno dobra!" žurno doda Ron. "Samo neka je... samo neka je za promjenu nova..."  

Gospođa Weasley se malo kolebala i potom se nasmiješila.   "Naravno da smiješ... pa, budući da me sad čeka i kupnja metle, najbolje je da odmah krenem. Vidimo se kasnije... moj mali Ronnie je prefekt! I ne zaboravite spakirati kovčege... prefekt... joj, sva se tresem!"   Još jednom je poljubila Rona u obraz, glasno šmrcnula i odjurila iz sobe.   Fred i George se pogledaše.   "Ti se nećeš naljutiti ako ti mi ne damo pusu, je li, Rone?" upita Fred hineći zabrinutost.   "Ako hoćeš, možemo ti se pokloniti", dometne George. "Ma zavežite", namrgođeno im odvrati Ron.   "Ili što?" upita Fred, dok mu se licem širio opak osmijeh. "Kaznit ćeš nas?"   "To bih stvarno volio vidjeti", zasmijulji se George. "Pa i mogao bi ako se ne pripazite!" ljutito se umiješa Hermiona.   Fred i George prasnuše u smijeh, a Ron promrmlja: "Nemoj, Hermiona."   "Morat ćemo paziti što radimo, George," reče Fred, pretvarajući se da se trese od straha, "jer ako nas dohvate ovo dvoje..."   "Aha, izgleda da su se naši odmetnički dani primakli kraju", reče George, vrteći glavom.   Odjeknuo je glasan prasak i blizanci su se dezaparatirali.   "Nemogući su!" bijesno reče Hermiona, pogledavši u strop kroz koji je do njih dopro glasan smijeh Freda i Georgea u gornjoj sobi. "Ignoriraj ih, Rone, samo su ljubomorni!"   "Čisto sumnjam", sumnjičavo će Ron, također gledajući u strop. "Uvijek su govorili da samo zadnje papčine postaju prefekti... ali s druge strane," i tu se malo razvedrio, "oni nikad nisu imali nove metle! Kad bih bar mogao ići s mamom i sam izabrati... Nimbus je preskup, ali izašao je novi Partfiš, to bi bilo super... da, mislim da ću joj napomenuti da mi se Partfiš sviđa, tek toliko da zna..."   Odjurio je iz sobe, ostavljajući Harryja i Hermionu nasamo.   Harry je shvatio da mu je iz nekog razloga teško pogledati Hermionu. Okrenuo se prema svom krevetu, uzeo u ruke hrpu čistih pelerina koje je gospođa Weasley tamo ostavila i odnio ih do kovčega.   "Harry?" plaho reče Hermiona.   "Hermiona, čestitam", progovori Harry srdačnim tonom koji uopće nije sličio njegovu glasu. I dalje ju nije mogao pogledati. "Super. Prefektica. Genijalno."   "Hvala", reče Hermiona. "Ovaj... Harry... mogu li posuditi Hedvigu da se javim mami i tati? Bit će im stvarno drago... mislim, prefektica - to je nešto što i oni mogu shvatiti."   "Aha, nema frke", nastavi Harry istim onim grozno srdačnim glasom koji kao da je pripadao strancu. "Uzmi je!"   Nagnuo se nad kovčeg da spremi pelerine. Dok je Hermiona prilazila ormaru i dozivala Hedvigu, pravio se da nešto traži u njemu. Nakon nekoliko trenutaka čuo je kako se iza njega zatvaraju vrata, ali i dalje je

ostao sagnut u struku, osluškujući. Čuo je jedino smijuljenje iz slike na zidu i koš za smeće koji je iskašljavao sovin izmet.   Uspravio se i pogledao iza sebe. Hermiona je otišla iz sobe, as m je nestala i Hedviga. Harry se polako vratio do svog kreveta i klonuo na nj, tupo se zagledavši u podnožje ormara.   Posve je zaboravio da se na petoj godini biraju novi prefekti. Usred svih njegovih strahovanja da će ga izbaciti iz škole, nije ni pomislio da prema nekim učenicima već putuju značke prefekta. Ali da se sjetio... da je pomislio na to... što bi očekivao? Ne ovo,iskreno je odgovorio tanki glasić u njegovoj glavi.   Harry je čvrsto zažmirio i pokrio lice rukama. Nije si mogao lagati; da je znao kako se ovih dana dijele značke prefekta, pretpostavio bi da je jedna od njih na putu prema njemu, a ne Ronu. Znači li to da je po aroganciji ravan Dracu Malfoyu? Da se smatra superiornim u odnosu na druge ljude? Zar doista vjeruje da je bolji od Rona?   Ne, prkosno je odgovorio onaj tanki glasić.   Je li to istina? zapita se Harry, zabrinuto prebirući po vlastitim osjećajima.   Bolje igram metloboj, reče glas. Ali u ostalim stvarima nisam ništa bolji.   To je svakako točno, pomisli Harry; u školi nije bio ništa bolji od Rona. Ali što je s lekcijama koje su naučili izvan škole? Što je sa svim onim avanturama koje je proživio s Ronom i Hermionom od početka školovanja u Hogwartsu, gdje su se često izlagali znatno gorim opasnostima od izbacivanja iz škole?   Pa, Ron i Hermiona su najčešće bili sa mnom, istakne glasić u Harryjevoj glavi.   Ali ne uvijek, nastavi Harry prepirku sa samim sobom. Nisu bili sa mnom kad sam se borio s Quirrelom. Nisu se suočili s Riddleom i baziliskom. Nisu oni otjerali sve one dementore kad je Sirius morao bježati. Nisu bili na groblju sa mnom one noći kad se vratio Voldemort...   U njemu je ponovo uskipio onaj osjećaj zakinutosti koji ga je obuzeo i prve noći u kući. Definitivno sam postigao više, pomisli Harry ogorčeno. Postigao sam više od oboje!   Ali možda, pravedno zamijeti glasić, možda Dumbledore ne bira prefekte prema tome koliko su puta bili u opasnosti... možda ih bira po nekom drugom principu... Ron sigurno ima nešto što ti nemaš...   Harry je otvorio oči i kroz prste se zagledao u pandžaste nogare ormara, prisjećajući se Fredovih riječi: "Nitko normalan ne bi Rona imenovao prefektom..."   Harry se posprdno nasmije. Već sekundu kasnije gadio se sam sebi.   Ron nije od Dumbledorea tražio značku prefekta. Ron je tu posve nedužan. Harry je Ronov najbolji prijatelj na svijetu; zar će se duriti jer nije dobio značku, zar će s blizancima ismijavati Rona, kvariti mu zasluženo veselje, i to samo zato što je Ron prvi put u nečemu pobijedio Harryja?   U tom je trenutku Harry začuo Ronove korake na stepenicama. Ustao je, popravio naočale i namjestio osmijeh na lice baš kad je Ron upao u sobu.   "Uhvatio sam je u posljednji čas!" reče on sretno. "Kaže da će mi kupiti Partfiš ako ikako bude mogla."   "Super", reče Harry. Laknulo mu je kad je shvatio da više nema onu lažno srdačnu notu u glasu.  

"Slušaj... Ron... svaka čast, prijatelju." Ronu je nestao osmijeh s lica.   "Ni slutio nisam!" reče on, vrteći glavom. "Mislio sam da će odabrati tebe!"   "Ma ne, ja pravim previše problema", odvrati Harry, ponavljajući Fredove riječi.   "Da," reče Ron, "da, valjda... dobro, a da se mi bacimo na pakiranje?"   Bilo je neobično vidjeti gdje su se sve rasule njihove stvari otkako su došli ovamo. Cijelo im je poslijepodne prošlo u prikupljanju knjiga i ostalih predmeta razbacanih svuda po kući, te pakiranju kovčega za školu. Harry je primijetio da Ron stalno seli prefektovu značku. Prvo ju je spremio na noćni stolić, zatim u džep traperica, onda ju je izvadio i položio na presavijenu pelerinu, kao da provjerava kako crvena značka izgleda na crnoj tkanini. Primirio se tek kad su im Fred i George svratili u posjet i predložili da mu značku prilijepe za čelo čarolijom vječnog ljepila, nakon čega ju je pažljivo zamotao u smeđe čarape i zaključao u kovčeg.   Gospođa Weasley se iz Zakutne ulice vratila oko šest sati, natovarena knjigama i noseći duguljasti paket u debelom smeđem papiru, koji je Ron preuzeo uzdišući od čežnje.   "Nemoj je odmah odmotavati, već nam polako pristižu gosti, siđite svi dolje", zatražila je ona, ali čim je nestala iz vidokruga, Ron je mahnito rastrgao papir i posvetio se ekstatičnom proučavanju svakog centimetra svoje nove metle.   U podrumu su vidjeli da je gospođa Weasley iznad raskošne trpeze objesila grimiznu zastavu na kojoj je pisalo: ČESTITAMORONU I HERMIONI NOVIM PREFEKTIMA Harryju se činilo da je prvi put ovog ljeta vidi sretnu.   "Zamislila sam ovo više kao mali domjenak, nego klasičnu večeru za stolom", objasnila je Harryju, Ronu, Hermioni, Fredu, Georgeu i Ginny kad su ušli u kuhinju. "Tata i Bill su na putu kući, Rone. Obojici sam poslala sove i oduševljeni su novošću", dodala je, blistajući od sreće.   Fred je zakolutao očima.   Sirius, Lupin, Tonks i Kingsley Shacklebolt već su bili u kuhinji, a nedugo nakon što si je Harry otvorio bocu pivoslaca, došepesao je i Divljooki Moody.   "Oh, Alastore, baš mi je drago što si došao", vedro će gospođa Weasley dok se Divljooki izvlačio iz svog putnog plašta. "Već neko vrijeme te želimo zamoliti da pogledaš pisaći stol u radnoj sobi i kažeš nam što je unutra? Nismo ga htjeli otvarati za slučaj da je nešto stvarno gadno."   "Nema problema, Molly..."   Moodyjevo jarkoplavo oko okrenulo se uvis i zapiljilo kroz kuhinjski strop.   "Dnevna soba..." zagunđao je. Zjenica oka se skupila. "Stol u kutu? Da, vidim ga... ma da, bauk... hoćeš da ga odem gore srediti, Molly?"   "Ne, ne, obavit ću to kasnije sama," ozareno reče gospođa Weasley, "samo ti uživaj u svom piću. Baš nešto proslavljamo..." Pokazala je rukom na grimizni transparent. "Četvrti prefekt u obitelji!" reče ona s ljubavlju, mrseći Ronovu kosu.   "Prefekt, je li?" zagunđa Moody. Normalno oko je uperio u Rona, dok se magično oko zavrtjelo i kroz

sljepoočnicu zagledalo u stranu. Harry je imao neugodan osjećaj da gleda ravno u njega i primaknuo se bliže Siriusu i Lupinu.   "Pa, čestitam," reče Moody, zureći i dalje u Rona normalnim okom, "predstavnici vlasti uvijek privlače neprijateljstvo, ali Dumbledore očito misli da možeš izdržati većinu glavnih uroka ili te ne bi ni imenovao..."   Rona je Moodyjevo osebujno tumačenje njegova novog statusa očito zateklo nespremnog, ali uto su došli njegovi otac i brat, pa nije morao smišljati repliku. Gospođa Weasley bila je tako dobre volje da im čak nije prigovorila što su doveli Mundungusa, koji je ovom prilikom bio odjeven u dugi baloner pun izbočina na neočekivanim mjestima. Odbio ga je skinuti i objesiti zajedno s Moodyjevim putnim plaštem.   "Pa, mislim da ovo zaslužuje zdravicu", reče gospodin Weasley kad su svi dobili piće. Podigao je svoj pehar. "Za Rona i Hermionu, nove gryffindorske prefekte!"   Ron i Hermiona sretno su se nasmiješili kad su im svi nazdravili i zapljeskali im.   "Ja nikad nisam bila prefekt", bezbrižno reče Tonks iza Harryja dok su svi hodali prema stolu s hranom. Te joj je večeri kosa bila crvena poput rajčice i duga do struka; izgledala je kao Ginnyna starija sestra. "Predstojnica mog doma je rekla da mi nedostaju neke ključne osobine."   "Na primjer?" upita Ginny, birajući pečeni krumpir.   "Na primjer, sposobnost da se pristojno ponašam", odvrati Tonks.   Ginny se nasmijala; Hermiona je izgledala kao da ne zna bi li joj se pridružila ili ne, pa je umjesto toga potegnula prevelik gutljaj pivoslaca i zagrcnula se.   "A ti, Siriuse?" upita Ginny, lupajući Hermionu po leđima.   Sirius, koji je stajao pokraj Harryja, nasmijao se smijehom šličnom lavežu.   "Mene nitko ne bi postavio za prefekta, James i ja smo stalno dobivali kazne. Značka je pripala Lupinu, našem dobrom dečku."   "Dumbledore se vjerojatno nadao da ću moći bar donekle obuzdati svoje najbolje prijatelje", objasni Lupin. "Mislim da ne moram posebno naglašavati da sam tu potpuno zakazao."   Harryjevo se raspoloženje naglo popravilo. Ni njegov tata nije bio prefekt. Sad je mogao uživati u domjenku; natrpao je tanjur hranom, a svi u prostoriji najednom su mu bili dvostruko draži nego prije.   Ron je ushićeno pričao o svojoj novoj metli svakome tko ga je htio slušati.   "... od nule do sedamdeset kilometara u deset sekundi, nije loše, zar ne? Posebno kad imaš na umu da Komet 290 ide od nula do šezdeset i to samo kad ima pristojan vjetar u rep, tako bar piše u Vještoj metli."   Hermiona je Lupinu gorljivo izlagala svoje poglede na vilinska prava.   "Pa mislim, to su iste gluposti kao segregacija vukodlaka. A sve zbog tog užasnog čarobnjačkog uvjerenja da su bolji od ostalih stvorenja..."   Gospođa Weasley i Bill vodili su uobičajenu raspravu o Billovoj kosi.  

"... sav si zarastao, a tako si zgodan, puno bi ti bolje pristajala kratka kosa, zar ne, Harry?"   "Joj... ne znam..." odvrati Harry, pomalo uznemiren što ga to uopće pita. Šmugnuo je prema Fredu i Georgeu, koji su se natisnuli u kut kuhinje i tamo o nečemu vijećali s Mundungusom.   Kad je ugledao Harryja, Mundungus je zašutio, ali Fred mu je namignuo i pozvao Harryja da im se približi.   "Sve je redu," reče on Mundungusu, "Harryju možemo vjerovati, on nam je glavni financijer."   "Gle što nam je Dung nabavio", reče George i ispruži ruku prema Harryju. Držao je pregršt smežuranih crnih mahuna. Nisu se micale, ali u njima je ipak nešto tiho zveckalo.   "Sjeme otrovne tentakule", objasni George. "Treba nam za zabušantske zbirke, ali pripada zabranjenoj robi razreda C pa smo imali problema s nabavom."   "Koliko si ono rekao, Dung, deset galeona za cijelu pošiljku?" upita Fred.   "Znaš li ti kako sam se namučio da dođem do njih?" odvrati Mundungus. Raširio je vrećaste, krvlju podlivene oči. "Žalim, dečki, al ne pristajem ni na knut ispod dvadeset."   "Dung je veliki šaljivac", reče Fred Harryju.   "Aha, najbolja fora dosad mu je bila kad je tražio šest srpova za vrećicu knarlovih bodlji", dometne George.   "Pazite se", tiho ih upozori Harry.   "Čega?" upita Fred. "Mama cvrkuće oko prefekta Rona, nismo u opasnosti."   "Ali možda vas gleda Moodyjevo oko", istakne Harry. Mundungus je nervozno pogledao preko ramena.   "Tu si u pravu", progunđa on. "Dobro, dečki, nek vam bude, deset galeona, al samo ako ih odmah preuzmete."   "Bravo, Harry!" oduševljeno je rekao Fred nakon što je Mundungus istresao sadržaj džepova u ispružene ruke blizanaca i otperjao u smjeru hrane. "Najbolje da ih odmah odnesemo na kat..."   Harry je njihov odlazak promatrao s blagom nelagodom. Tek je sad shvatio da će gospodina i gospođu Weasley vjerojatno zanimati kako su Fred i George došli do novca za trgovinu psina kad jednom saznaju za njezino postojanje, što je bilo neizbježno. Kad je blizancima dao novac osvojen na Tromagijskom turniru, nije razmišljao o posljedicama, ali što ako to dovede do nove obiteljske svađe i otuđenja kao u Percyjevu slučaju? Hoće li gospođa Weasley i dalje smatrati Harryja svojim sinom ako sazna da je omogućio Fredu i Georgeu počinjanje karijere koju je ona smatrala krajnje neprimjerenom?   Ostao je stajati tamo gdje su ga blizanci ostavili, sam, izuzme li se osjećaj krivnje u želucu. Odjednom je začuo svoje ime. Čak i uz okolni žamor, duboki glas Kingsleyja Shacklebolta bio je posve razgovijetan.   "... zašto Dumbledore nije Pottera imenovao prefektom?" upita   "Ima on svoje razloge", odvrati Lupin.   "Ali tako bi svima pokazao da ima povjerenja u njega. Bar bih ja tako postupio," ustrajao je Kingsley, "posebno sad kad ga Dnevni prorok napada svakih nekoliko dana..."  

Harry se nije okrenuo; nije želio Lupinu ili Kingsleyju dati do znanja da ih je čuo. Nije više bio nimalo gladan, ali ipak je, slijedeći Mundungusov primjer, krenuo prema stolu s hranom. Njegovo uživanje u domjenku isparilo je istom brzinom kojom se i pojavilo. Najradije bi otišao na kat, u svoj krevet.   Divljooki Moody svojim je okljaštrenim nosom njušio pileći batak. Očito nije naišao ni na kakav trag otrova, jer je u sljedećem trenutku zubima otrgnuo komad mesa.   "... držak je izrađen od španjolskog hrasta, ima premaz protiv uroka i ugrađenu kontrolu vibracija..." tumačio je Ron Tonks.    Gospođa Weasley jako je zijevnula.   "Idem prije spavanja otjerati onog bauka... Arthure, nemoj da predugo ostanu budni, jasno? Harry, dušo, laku noć."   Otišla je iz kuhinje. Harry je odložio tanjur. Razmišljao je kako bi i on mogao otići a da ne privuče pozornost.   "Kako si, Potteru?" progunđa Moody. "Super", slaže Harry.   Moody je otpio gutljaj iz svoje čuturice. Njegovo je jarkoplavo oko iskosa zurilo u Harryja.   "Dođi ovamo, imam nešto što bi te moglo zanimati", reče on.   Iz unutarnjeg džepa pelerine izvukao je staru i iskrzanu čarobnu fotografiju.   "Originalni Red feniksa", progunđa Moody. "Našao sam je sinoć dok sam tražio svoj stari plašt nevidljivosti, jer mi onaj bezobrazni Podmore još nije vratio moj najbolji plašt... mislio sam da bi je ljudi voljeli vidjeti."   Harry je prihvatio fotografiju. Susreo se s pogledima male skupine ljudi. Neki su mu mahnuli, a drugi nazdravili.   "To sam ja", reče Moody, nepotrebno pokazujući na svoj lik. Bilo je nemoguće previdjeti Moodyja na slici, iako mu je kosa bila nešto manje sijeda, a nos još netaknut. "Pokraj mene je Dumbledore, s druge strane je Dedalus Diggle... ovo je Marlene McKinnon, ubili su je dva tjedna kasnije, nju i cijelu njezinu obitelj. Ovo su Frank i Alice Longbottom..."   Harryjev ionako uznemireni želudac bolno se zgrčio kad je ugledao Alice Longbottom; iako je nikad nije sreo, dobro je poznavao njezino okruglo, prijazno lice. Bila je slika i prilika svog sina Nevillea.   "... jadni ljudi", zagunđao je Moody. "Radije bih umro nego da doživim njihovu sudbinu... ovo je Emmeline Vance, nju si sreo, ovo je, naravno, Lupin... Benjy Fenwick, on je isto poginuo, nikad mu nismo našli sve dijelove tijela... pomaknite se malo", dometne on i prstom dotakne sliku. Mali likovi na fotografiji pomakli su se u stranu kako bi u prvi plan mogli doći oni koji su dotad bili djelomično zakriveni.   "Ovo je Edgar Bones... brat Amelije Bones, ubili su i njega i cijelu njegovu obitelj, bio je sjajan čarobnjak... Sturgis Podmore, vidi kako mlado izgleda... Caradoc Dearborn, nestao je šest mjeseci kasnije, nikad mu nismo našli tijelo... Hagrid, naravno, uvijek isti... Elphias Doge, sreo si ga, već sam zaboravio da je volio nositi taj glupi šešir... Gideon Prewett, bilo je potrebno pet smrtonoša da ubiju njega i njegova brata Fabiana, junački su se borili... pomaknite se, pomaknite se..."  

Male prilike na fotografiji uskomešale su se, a iz pozadine su se pojavila nova lica.   "Ovo je Dumbledoreov brat Aberforth, prvi i posljednji put da sam ga sreo, čudan tip... ovo je Dorcas Meadowes, nju je ubio Voldemort osobno... Sirius, dok je još imao kratku kosu... i... evo, to sam ti htio pokazati!"   Harryju je srce stalo. Gledao je u široke osmijehe svojih roditelja. Između njih je sjedio maleni muškarac vodenastih očiju kojeg je Harry smjesta prepoznao. Bio je to Crvorep, koji je Voldemortu odao boravište njegovih roditelja i na taj način pridonio njihovoj pogibiji.   "I, što kažeš?" reče Moody.   Harry je pogledao Moodyjevo izbrazdano, kozičavo lice. Očito je bio uvjeren da je upravo usrećio Harryja.   "Aha", reče Harry, sileći se na osmijeh. "Ovaj... čujte, baš sam se sjetio, nisam još spakirao..."   No ipak se nije morao mučiti da izmisli predmet koji još nije spakirao, jer je Sirius u tom trenutku rekao: "A što ti je to u ruci, Moody?" i Moody se okrenuo prema njemu. Prije nego što je itko imao vremena dozvati ga natrag, Harry je već napustio kuhinju i popeo se uza stepenice.   Nije znao zašto ga je ta slika tako šokirala: već je vidio slike svojih roditelja, a Crvorepa je čak i sreo... ali suočiti se s tim prizorom tako na prepad... to nikome ne bi bilo drago, ljutito pomisli Harry...   I onda ih još mora gledati okružene svim tim ostalim sretnim licima... Benjy Fenwick, čije su truplo raskomadali, Gideon Prewett, koji je umro herojskom smrću, i Longbottomovi, koje su mučili dok nisu izgubili razum... i svi oni zauvijek sretni mašu s te fotografije, ne znajući da su osuđeni na propast... pa, Moodyju je to možda zanimljivo... Harryju je bolesno...   Penjao se stepenicama na vršcima prstiju, šuljajući se pokraj prepariranih vilenjačkih glava uz osjećaj olakšanja što je sam, ali kad se približio prvom odmorištu, začuo je zvukove. U dnevnoj sobi je netko jecao.   "Tko je to?" reče Harry.   Nije bilo odgovora, ali jecanje se nastavilo. Ostatak puta prešao je preskačući po dvije stepenice odjednom. Prešao je odmorište i otvorio vrata dnevne sobe.   Uza zid se šćućurila prilika sa čarobnim štapićem u ruci. Jecaji su joj potresali tijelo. Obasjan mjesečinom, na prašnom starom tepihu na leđima je ležao Ron. Bilo je očito da je mrtav.   Harry je ostao bez daha. Osjećao je da propada kroz pod, mozak mu se pretvorio u led... Ron mrtav, ne to nije moguće...   Ali čekaj malo, to stvarno nije moguće... Ron je u prizemlju... "Gospođo Weasley?" promuklo šapne Harry.   "R... r... ridikulus!" zarida gospođa Weasley, uperivši drhtavi štapić prema Ronovu truplu.   Pras.   Ronovo truplo pretvorilo se u Billovo. I on je ležao na leđima, raširenih ruku i nogu. Širom otvorene oči zurile su u prazno. Gospođa Weasley zajecala je još očajnije nego prije.  

"R... ridikulus!" zarida ona opet.  Pras.   Na mjestu Billa pojavilo se truplo gospodina Weasleyja. Naočale su mu se naherile, a niz lice mu je tekao tanak potočić krvi.   "Ne!" zajauče gospođa Weasley. "Ne... ridikulus! Ridikulus! RIDIKULUS!"   Pras. Mrtvi blizanci. Pras. Mrtvi Percy. Pras. Mrtvi Harry...   "Gospođo Weasley, maknite se odavde!" vikne Harry, zureći u vlastito mrtvo tijelo na podu. "Neka netko drugi..."   "Što je bilo?"   U sobu je utrčao Lupin. Iza njega je dojurio i Sirius, a za njim je došepao Moody. Lupin je pogledao prvo gospođu Weasley, a zatim i mrtvog Harryja na podu i očito smjesta shvatio što se zbiva. Izvukao je svoj štapić i vrlo razgovijetnim, odlučnim glasom rekao:   "Ridikulus!"   Harryjevo truplo je nestalo. Iznad mjesta gdje se nalazilo lebdjela je srebrnasta kugla. Lupin je još jednom zamahnuo štapićem i kugla je nestala u oblačku dima.   "Oh... oh... oh!" gospođa Weasley neko se vrijeme borila za dah i potom briznula u neutješan plač, skrivajući lice u rukama.   "Molly", ojađeno joj reče Lupin, prilazeći joj. "Molly, nemoj..." U sljedećem trenutku gorko je plakala na Lupinovu ramenu.   "Molly, to je samo bauk", tješio ju je on, gladeći joj kosu. "Samo jedan glupi bauk..."   "Stalno ih vidim m... m... mrtve!" zajecala je gospođa Weasley u njegovo rame. "S... s... stalno! I s... s... sanjam ih..."   Sirius je zurio u dio saga na kojem je do maloprije ležao bauk u obličju mrtvog Harryja. Moody je zurio u Harryja, koji je pak izbjegavao njegov pogled. Imao je nekakav čudan osjećaj da ga je Moodyjevo magično oko pratilo sve otkako je pobjegao iz kuhinje.   "N... n... nemoj reći Arthuru", zasopće gospođa Weasley, žurno brišući oči rukavom. "N... n... ne želim da zna... baš sam blesava..."   Ispuhala je nos u rupčić koji joj je dao Lupin.   "Harry, tako mi je žao. Što ćeš sad misliti o meni?" reče ona potresenim glasom. "Da se nisam u stanju riješiti najobičnijeg bauka..."   "Ne budite smiješni", reče Harry, pokušavajući se osmjehnuti.   "Ali kad sam t... t... tako zabrinuta", zamuca ona. Opet joj potekoše suze. "Pola o... o... obitelji je u Redu, b... b... bit će pravo čudo ako svi preživimo... a P... P... Percy ne razgovara s nama... što ako se d.. .d...dogodi nešto strašno, a mi se nikad nismo p... p... pomirili? I što će se dogoditi ako Arthur i ja poginemo, tko će se b... b... brinuti za Rona i Ginny?"  

"Molly, dosta", odlučno će Lupin. "Nismo u istoj situaciji kao prije. Red je bolje pripremljen, u prednosti smo jer znamo što Voldemort sprema..."   Gospođa Weasley je zacviljela na spomen njegova imena.   "Ma daj, Molly, krajnje je vrijeme da se navikneš na to ime... gledaj, ne mogu ti obećati da nitko neće stradati, nitko ti to ne može obećati, ali u boljoj smo poziciji nego prošli put. Tada nisi bila u Redu pa zato to ne shvaćaš. Prošli put je na jednog našeg člana dolazilo dvadeset smrtonoša, ubijali su nas jednog po jednog..."   Harry opet pomisli na onu fotografiju, na ozarena lica svojih roditelja. Znao je da ga Moody još promatra.   "Ne zabrinjavaj se zbog Percyja", odjednom se javi Sirius. "Vratit će se on. Samo je pitanje vremena kad će Voldemort početi otvoreno djelovati; a kad to učini, Ministarstvo će nas moliti za oproštaj. I nisam siguran da ću ja prihvatiti njihovu ispriku", dodao je ogorčeno.   "A što se tiče toga tko će se brinuti za Rona i Ginny ako Arthur i ti poginete," opet progovori Lupin, smješkajući se, "zar misliš da ćemo ih pustiti da umru od gladi?"   Gospođa Weasley se drhtavo nasmiješi.   "Ma baš sam blesava", ponovi ona, brišući oči.   No Harry nije gospodu Weasley smatrao nimalo blesavom, shvatio je dok je desetak minuta kasnije zatvarao vrata svoje sobe. Još je vidio kako se njegovi roditelji sretno smiješe na staroj, ispucanoj fotografiji, ne znajući, kao ni mnogi drugi na toj slici, da im vrijeme već istječe. Pred očima mu je sijevao prizor bauka koji je poprimio mrtvo obličje svakog člana obitelji gospođe Weasley.   Bez ikakve najave ožiljak na čelu zapekao ga je do boli. Želudac mu se okretao.   "Prestani", reče on odlučno, trljajući ožiljak. Bol je počeo popuštati.   "To ti je prvi znak ludila, razgovor s vlastitom glavom", javi se prepredeni glas iz prazne slike na zidu.   Harry ga je ignorirao. Nikad se prije nije osjećao tako staro. Nije mogao vjerovati da se prije samo sat vremena grizao zbog trgovine psina i toga tko bi trebao dobiti prefektovu značku.

GLAVA DESETA Luna Lovegood                                                         Harry je te noći nemirno spavao. Roditelji su mu nijemo ulazili u snove i izlazili iz njih; gospođa Weasley jecala je iznad Kreacherova mrtvog tijela, dok su je sa strane promatrali okrunjeni Ron i Hermiona. Harry je opet hodao niz hodnik koji je vodio prema zaključanim vratima. Probudio se naglo, uz pulsiranje u ožiljku i vidio da je Ron već odjeven i da mu nešto govori.   "... požuri se, mama je poživčanila, kaže da ćemo zakasniti na vlak..."   Kućom su odjekivali zvukovi komešanja. Odijevajući se brže-bolje, uspio je iz djelića razgovora shvatiti da su Fred i George začarali svoje kovčege da sami odlete u prizemlje, ali kovčezi su se usput sudarili s Ginny, koja se niz brojne stepenice otkotrljala u predvorje. I gospođa Black i gospođa Weasley urlale su iz petnih žila.   "... MOGLI STE JE OZBILJNO OZLIJEDITI, IDIOTI JEDNI..."  "... PRLJAVI MJEŠANCI, KALJATE KUĆU MOJIH OTACA..."   Uzrujana je Hermiona dojurila u sobu baš kad je Harry obuvao tenisice. Na ramenu joj se ljuljala Hedviga, a u ruci je nosila nemirnog Krivonju.   "Hedviga je upravo stigla od mame i tate." Sova je uslužno preletjela sobu i smjestila se na vrh krletke. "Jesi li spreman?"   "Još malo. Kako je Ginny?" upita Harry, žurno stavljajući naočale na nos.   "Gospođa Weasley ju je zakrpala", reče Hermiona. "Ali zato sad Divljooki gunđa da ne možemo krenuti dok ne dođe Sturgis Podmore, jer će inače straži nedostajati jedan čovjek."   "Straži?" ponovi Harry. "Moramo na King's Cross sa stražom?"   "Ti moraš na King's Cross sa stražom", ispravi ga Hermiona.  "Zašto?" razdraženo upita Harry. "Mislio sam da Voldemort ne želi privlačiti pozornost. Pazi da me možda ne bi zaskočio iza neke kante za smeće."   "Ne znam, tako je rekao Divljooki," rastreseno odvrati Hermiona, gledajući na sat, "ali ako uskoro ne krenemo, sigurno ćemo propustiti vlak..."   "LIJEPO MOLIM DA VEĆ JEDNOM SIĐETE!" začu se urlanje gospođe Weasley. Hermiona je skočila kao oparena i odjurila iz sobe. Harry je ščepao Hedvigu, bez pardona je utrpao u krletku i odjurio za Hermionom u prizemlje, vukući svoj kovčeg.   Portret gospođe Black pjenio se od bijesa, ali nitko nije ni pokušao navući zavjese; u predvorju je vladala takva buka da ionako ne bi dugo ostao miran.   "Harry, ti ideš sa mnom i Tonks", zaurlala je gospođa Weasley, pokušavajući nadglasati neprekidnu litaniju uvreda - "MUTNJACI! GADOVI! PROSTACI!" - "Ostavi kovčeg i sovu, za prtljagu će se pobrinuti Alastor... oh, za Boga miloga, Siriuse, Dumbledore je rekao da ne smiješ!"  

Dok se Harry probijao kroz nagomilane kovčege u predvorju da dođe do gospođe Weasley, pokraj njega se pojavio crni pas medvjeđeg izgleda.   "Ma stvarno..." očajno će gospođa Weasley. "Dobro, to radiš na vlastitu odgovornost!"   Ljutito je otvorila vrata i izašla na slabašno rujansko sunce. Harry i pas učiniše isto. Vrata iza njih su se zalupila i smjesta ugušila krikove gospođe Black.   "Gdje je Tonks?" upita Harry, ogledavajući se. Spustili su se niz kamene stube kuće broj dvanaest, ali čim su stupili na pločnik, nestala je kao da je nikad nije ni bilo.   "Čeka nas malo dalje", ukočeno odvrati gospođa Weasley. Nije htjela pogledati u crnog psa koji je sretno kaskao pokraj Harryja.   Na uglu ih je pozdravila jedna starica. Imala je sijedu kosu punu sitnih kovrča i na njoj purpurni šešir plosnata klobuka.   "Ej, Harry", reče ona i namigne mu. "A da malo požurimo, Molly?" nastavila je, pogledavajući na sat.   "Znam, znam," zagunđa gospođa Weasley, ubrzavajući korak, "ali Divljooki je htio da čekamo Sturgisa... da nam je bar Arthur uspio opet osigurati automobile Ministarstva... ali Fudge mu više ne želi posuditi ni praznu tintarnicu... kako bezjaci mogu podnijeti putovanja bez pomoći magije..."   Ali veliki crni pas radosno je zalajao i zaigrano se ustrčao oko njih, plašeći golubove i naganjajući vlastiti rep. Harry nije mogao odoljeti smijehu. Vidjelo se da Siriusu nedostaje slobodno kretanje. Gospođa Weasley napućila je usnice gotovo kao teta Petunija.   Do kolodvora King's Cross dopješačili su za dvadeset minuta. Najuzbudljivije što im se dogodilo na putu bio je bijeg dviju mačaka koje je Sirius preplašio da nasmije Harryja. Na kolodvoru su se nehajno motali oko barijere između perona devet i deset dok se zrak nije raščistio, a zatim su se redom naslonili na nju i glatko prešli na peron devet i tričetvrt. Tamo ih je već čekao Hogwarts-ekspres, pijuckajući čađavu paru iznad perona koji je vrvio od učenika i njihovih obitelji. Harry je udahnuo poznati miris i osjetio kako mu se raspoloženje popravlja... stvarno se vraća u školu...   "Nadam se da će svi stići na vrijeme", zabrinuto reče gospođa Weasley. Okrenula je glavu i zagledala se u luk od kovana željeza koji se protezao preko perona. Tim su putem trebali doći i ostali.   "Simpa pas, Harry!!" dovikne visoki dječak s frizurom punom sitnih pletenica.   "Hvala, Lee", nasmijano odvrati Harry. Sirius je oduševljeno mahao repom.   "Joj, dobro je," odahne gospođa Weasley, "eno Alastora s prtljagom, gledajte..."   Moody je šepajući prošao kroz luk. Navukavši na svoje nejednake oči kapu nosača prtljage, gurao je kolica natovarena njihovim kovčezima.   "Sve je u redu," promrmlja on gospođi Weasley i Tonks, "mislim da nas nitko nije pratio..."   Nekoliko sekundi kasnije na peron je pristigao gospodin Weasley s Ronom i Hermionom. Već su istovarili gotovo sve s Moodyjevih kolica za prtljagu kad su se pojavili Fred, George i Ginny u Lupinovoj pratnji.   "Je li bilo problema?" zagunđa Moody.   "Ne", odvrati Lupin.

  Ipak ću Sturgisa prijaviti Dumbledoreu", reče Moody. "Ovo je drugi put u tjedan dana da se nije pojavio. Postaje nepouzdan kao Mundungus."   "Pa, čuvajte se", reče Lupin, rukujući se sa svim putnicima. Harry je bio posljednji na redu i njega je potapšao po ramenu. "I ti, Harry. Budi oprezan."   "Da, ne privlači pozornost, ali pazi da ti ništa ne promakne", doda Moody, također se rukujući s Harryjem. "I svi upamtite - pazite što stavljate na papir. Ako niste sigurni želite li nešto napisati u pismu, nemojte."   "Stvarno mi je drago što sam vas sve upoznala", reče Tonks, grleći Hermionu i Ginny. "Vjerujem da ćemo se uskoro opet vidjeti."   Prolomio se upozoravajući zvižduk: učenici koji su još stajali na peronu pohitaše prema vlaku.   "Brzo, brzo", rastreseno reče gospođa Weasley. Grlila ih je nasumce, pa je Harryja zgrabila dvaput. "Pišite nam... budite dobri... ako ste nešto zaboravili, poslat ćemo vam naknadno... a sad brzo na vlak, požurite..."   Veliki crni pas nakratko se uspravio na stražnje noge i prednje šape položio na Harryjeva ramena, ali gospođa Weasley gurnula je Harryja prema vratima vlaka i zašištala: "Za Boga miloga, Siriuse, ponašaj se kao pas!"   "Doviđenja!" viknuo je Harry sa spuštenog prozora kad se vlak počeo kretati. Pokraj njega su stajali i mahali Ron, Hermiona i Ginny. Prilike Tonks, Lupina, Moodyja te gospodina i gospođe Weasley ubrzano su se smanjivale, ali crni pas je grabio uz prozor, mašući repom. Nejasni ljudi na peronu nasmijano su pokazivali na psa koji naganja vlak, no potom su došli do zavoja i Siriusa više nije bilo.   "Nije trebao doći ovamo", zabrinuto reče Hermiona.   "Ma opusti se," reče Ron, "jadnik nije mjesecima izašao na danje svjetlo."   "Dobro," reče Fred i pljesne rukama, "ne možemo cijeli dan provesti u čavrljanju, čekaju nas važni poslovni dogovori s Leejem. Vidimo se poslije." On i George nestali su u desnom hodniku.   Vlak je još ubrzavao, pa je vanjski krajolik bio vidljiv samo kao niz odsjeva. Stajali su na hodniku i ljuljali se zbog drmusanja vlaka.   "Hoćemo potražiti odjeljak?" predloži Harry.   "Ovaj", poče Ron.   "Mi... no... Ron i ja bismo trebali otići u vagon za prefekte", s nelagodom reče Hermiona.   Ron nije gledao u Harryja; posve su ga zaokupili nokti lijeve ruke.   "Oh", reče Harry. "Dobro. U redu."   "Sumnjam da ćemo cijelo vrijeme morati biti tamo", brzo doda Hermiona. "U pismima je samo pisalo da se moramo javiti glavnom prefektu i prefektici da čujemo njihove upute, i da s vremena na vrijeme moramo patrolirati hodnicima."   "U redu", ponovi Harry. "Pa, onda... onda se možda vidimo kasnije."

  "Vidimo se sto posto", reče Ron. Njegov zabrinuti pogled odavao je nelagodu. "Stvarno nam se ne da ići tamo, ja bih radije... ali moramo... mislim, nije da uživam u tome, nisam ja Percy", završi on prkosno.   "Znam da nisi", reče Harry i nasmiješi mu se. No dok je promatrao kako Hermiona i Ron odvlače svoje kovčege, Krivonju i Praskavka u krletki u smjeru lokomotive, osjetio je kako ga obuzima neobičan osjećaj gubitka. Nikad prije nije putovao u Hogwarts-ekspresu bez Rona.   "Idemo," zovne ga Ginny, "ako se požurimo, moći ćemo im sačuvati sjedala."   "Dobro", reče Harry. Jednom je rukom uhvatio Hedviginu krletku, a drugom ručku kovčega. S mukom se krećući niz hodnik, u prolazu su zavirivali kroz staklena vrata većinom posve popunjenih odjeljaka. Harryju nije promaklo da ga mnogi učenici odmjeravaju s velikim zanimanjem. Neki su čak gurkali svoje susjede laktom i pokazivali na njega prstom. Nakon što ga je ista reakcija dočekala u pet uzastopnih vagona, prisjetio se da je Dnevni prorok proveo cijelo ljeto uvjeravajući svoje čitatelje da je Harry lažljivi razmetljivac. Potišteno se zapitao što o tim pričama misle svi ovi znatiželjnici koji su se počeli došaptavati čim su ga ugledali.    U posljednjem vagonu sreli su Nevillea Longbottoma, Harryjeva gffindorskog kolegu s godine. Njegovo okruglo lice bilo je obliveno znojem: jednom je rukom vukao kovčeg dok je drugom nastojao zadržati svog nemirnog žapca Trevora.   "Bok, Harry", zasopće on. "Bok, Ginny... sve je krcato... ne mogu naći sjedalo..."   "O čemu ti to pričaš?" upita Ginny, koja se provukla pokraj Nevillea da zaviri u odjeljak iza njega. "Ovdje ima mjesta, unutra je samo Munjena Lovegood..."   Neville poče mrmljati nešto o tome kako nikome ne bi htio smetati.   "Daj ne budali," nasmije se Ginny, "cura je skroz u redu."   Otvorila je vrata odjeljka i odvukla kovčeg unutra. Harry i Neville učiniše isto.   "Bok, Luna," reče Ginny, "smijemo sjesti?"   Djevojka pokraj prozora podigla je pogled. Imala je čupavu tamnoplavu kosu do struka, vrlo svijetle obrve i ispupčene oči koje su njezinu licu davale izraz trajnog iznenađenja. Harry je odmah shvatio zašto je Neville htio izbjeći ovaj odjeljak. Djevojka je djelovala upadljivo pomaknuto. Bilo je teško odrediti što je najviše pridonosilo tom dojmu: čarobni štapić koji je zataknula za lijevo uho, valjda da ga ne izgubi, ili ogrlica izrađena od čepova pivoslaca oko njezina vrata, ili pak to što je čitala časopis koji je bio okrenut naopačke. Pogled joj je okrznuo Nevillea i zaustavio se na Harryju. Potvrdno je kimnula glavom.   "Hvala", reče Ginny i nasmiješi joj se.   Harry i Neville podigli su tri kovčega i Hedviginu krletku na policu za prtljagu i sjeli. Iznad ruba preokrenutog časopisa zvanog Odgonetač pratio ih je Lunin pogled. Činilo se da ona ima manju potrebu za treptanjem od normalnih ljudskih bića. Osobito je uporno zurila u Harryja, koji je sjeo nasuprot njoj i već se kajao zbog toga.   "Je li ti ljeto dobro prošlo, Luna?" upita Ginny.   "Da", sanjarskim tonom potvrdi Luna, ne skidajući pogled s Harryja. "Da, znaš, bilo mi je jako lijepo. Ti si Harry Potter", dometne ona.  

"Znam da sam ja Harry Potter", odvrati Harry.   Neville se zasmijulji. Luna uperi svoje svijetle oči u njega.   "Ali ne znam tko si ti."   "Nitko", užurbano odvrati Neville.   "To nije točno", oštro se umiješa Ginny. "Neville Longbottom - Luna Lovegood. Luna je na mojoj godini, ali u Ravenclawu."   "Od mudrosti sreće nema veće", doda Luna pjevuckavim glasom.   Ponovo je podigla preokrenuti časopis, dovoljno visoko da njime zakrije lice, i utihnula. Harry i Neville pogledali su se podignutih obrva. Ginny je zatomila hihotanje.   Vlak je kloparao dalje, hitajući ravnicom. Dan je bio čudan i nekako nesređen; u jednom trenutku vagon bi se ispunio sunčanim zrakama, a već u sljedećem sve bi se smračilo zbog zlokobnih, tamnih oblaka iznad njih.   "Pogodite što sam dobio za rođendan?" upita Neville.   "Novi nezaboravak?" pokuša Harry, prisjećajući se špekuli slične naprave koju je Nevilleu poklonila baka u nadi da će tako poboljšati njegovo katastrofalno loše pamćenje.   "Ne", reče Neville. "Iako bi mi novi dobro došao, odavno sam izgubio stari... ne, vidi ovo..."   Slobodnom je rukom - druga je još čvrsto držala Trevora - uronio u školsku torbu i nakon kraćeg preturanja izvukao staklenku u kojoj se nalazilo nešto slično malom kaktusu, osim što je umjesto bodljama bilo pokriveno gnojnim čirevima.   "Mimbulus mimbletonia", objavi on ponosno.   Harry je zurio u rečenu biljku. Lagano je pulsirala, zbog čega je imao neugodan osjećaj da gleda u oboljeli unutarnji organ.   "Užasno je rijetka", sretno nastavi Neville. "Možda je nema čak ni staklenik u Hogwartsu. Jedva čekam da je pokažem profesorici Sprout. Nabavio mi ju je moj praujak Algie, u Asiriji. Pokušat ću iz nje uzgojiti mladice."   Harry je znao da je Travarstvo omiljeni Nevilleov predmet, ali ipak mu nije išlo u glavu zašto se Neville oduševljava jednom tako kržljavom biljčicom.   "Ima li... ovaj... neke posebne osobine?" upita on.   "Itekako!" ponosno odvrati Neville. "Ima nevjerojatan obrambeni mehanizam. Evo, pridrži mi Trevora..."   Ispustio je žapca u Harryjevo krilo i iz školske torbe uzeo pero. Iznad ruba preokrenutog časopisa opet su se pojavile ispupčene oči Lune Lovegood, da pogledaju što radi Neville. On se pak zagledao u Mimbulus mimbletoniju, usredotočio se na pronalaženje pravog mjesta na biljci i bocnuo ga vrhom pera.   Iz svakog čira na biljci suknuo je mlaz guste, smrdljive tekućine tamnozelene boje. Poprskali su strop, prozore i časopis Lune Lovegood; Ginny, koja je u posljednji čas uspjela rukama prekriti lice, izgledala je kao da na glavi ima zeleni šešir od sluzi, ali Harry, kojemu su obje ruke bile zauzete zbog Trevorovih

neprekidnih pokušaja da pobjegne, dobio je mlaz ravno u lice. Tekućina je zaudarala na trulo stajsko gnojivo.   Neville, kojem su lice i prsa također bili posve smočeni, zatresao je glavom da makne sluz iz očiju.   "O... oprostite", teško je disao. "Ovo mi je bio prvi pokušaj... nisam znao da će biti baš tako... ali ne brini se, smrdomliječ nije otrovna", nervozno je dodao kad je Harry pljunuo na pod.   I baš u tom trenutku vrata odjeljka kliznula su u stranu.   "Oh... bok, Harry", začu se nesiguran glas. "Ovaj... jesam li došla u pogrešnom trenutku?"   Harry je rukom u kojoj nije bilo Trevora obrisao stakla naočala. Na dovratku je stajala vrlo zgodna djevojka duge, sjajne crne kose i smješkala mu se: bila je to Cho Chang, tragačica metlobojske ekipe Ravenclawa.   "Oh... bok", tupo odvrati Harry.   "Ovaj..." reče Cho. "Pa... htjela sam te samo pozdraviti... bok." Porumenjevši u licu, zatvorila je vrata i otišla. Harry se zavalio natrag u sjedalo i zastenjao. Da je bilo po njegovu, Cho bi ga zatekla u društvu popularnih učenika koji se previjaju od smijeha zbog vica koji je ispričao; a ne s Nevilleom i Munjenom Lovegood, dok u ruci steže žabu krastaču i davi se u smrdomliječi.   "Ma nije to ništa strašno", ohrabrujuće se oglasi Ginny. "Gledajte, ovo nije teško riješiti." Izvukla je štapić. "Izribaj!" Smrdomliječ je nestala.   "Oprostite", još jednom se javi Neville, manji od makova zrna.   Rona i Hermione nije bilo gotovo cijeli sat. Već su prošla i kolica s hranom. Harry, Ginny i Neville najeli su se bučnice i baš su se udubili u razmjenjivanje sličica iz čokoladnih žaba, kad su u odjeljak napokon prispjeli njih dvoje, s Krivonjom i Praskavkom, koji je glasno kreštao u krletki.   "Crkavam od gladi", izjavi Ron. Stavio je Praskavka pokraj Hedvige, zgrabio čokoladnu žabu iz Harryjeve ruke i bacio se na susjedno sjedalo. Rastrgao je omot, odgrizao žabi glavu i zavalio se na naslon zatvorenih očiju, kao da iza sebe ima beskrajno zamorno jutro.   "Pa, svaki dom ima dva prefekta s pete godine", reče Hermiona sjedajući. Izgledala je vrlo ozlojeđeno. "Sve su miješani parovi."   "A pogodite tko je prefekt Slytherina?" upita ih Ron ne otvarajući oči.   "Malfoy", smjesta odgovori Harry. Toga se najviše bojao.   "Jasno", ogorčeno potvrdi Ron, strpa ostatak žabe u usta i posegne za novom.   "I ona totalna kravetina Pansy Parkinson", pakosno doda Hermiona. "Kako osoba gluplja od trola s potresom mozga uopće može postati prefektica ..."   "Tko iz Hufflepuffa?" upita Harry.   "Ernie Macmillan i Hannah Abbott", odvrati Ron punih usta.   "I Anthony Goldstein i Padma Patil za Ravenclaw", reče Hermiona.  

"Ti si išao na Božićni bal s Padmom Patil", progovori rastreseni glas.   Svi su se okrenuli prema Luni Lovegood, koja je preko ruba Odgonetača netremice motrila Rona. On je progutao zalogaj u ustima.   "Da, znam", odvrati on, izgledajući pomalo iznenađeno.   "Nije baš uživala u tom iskustvu", obavijesti ga Luna. "Misli da je ružno od tebe što nisi htio plesati s njom. Ja mislim da meni to ne bi smetalo," doda ona zamišljeno, "ne mogu reći da posebno ludujem za plesom."   Opet se sakrila iza Odgonetača. Ron je nekoliko sekundi zblenuto gledao u naslovnicu časopisa. Potom je pogledao Ginny, očito tražeći objašnjenje, ali ona mu nije mogla odgovoriti jer se svim silamu trudila da ne prasne u smijeh. Ron je zbunjeno zavrtio glavom i pogledao na sat.   "Trebali bismo u redovitim razmacima patrolirati hodnicima," objasni on Harryju i Nevilleu, "i smijemo dijeliti kazne za loše ponašanje. Jedva čekam da ulovim Crabbea i Goylea za nešto..."   "Ne smiješ zloupotrebljavati svoj položaj, Rone!" prekori ga Hermiona.   "Aha, sigurno, jer Malfoy uopće neće zloupotrebljavati svoj", sarkastično odvrati Ron.   "Pa ćeš se ti zato spustiti na njegov nivo?"   "Ne, samo ću se potruditi da uhvatim njegove pajdaše prije nego on moje."   "Zaboga, Rone..."   "Goylea ću natjerati da za kaznu ispisuje rečenice, on mrzi pisanje", sretno nastavi Ron. Spustio je glas da može oponašati Goyleovo potmulo gunđanje. Iskrivivši lice kao da se muči s koncentracijom, pravio se da piše u zraku. "Ne... smijem... izgledati... kao... pavijanovo... dupe."   Svi su se nasmijali, ali nitko tako jako kao Luna. Ispustila je oduševljeni vrisak koji je Hedvigu prenuo iz sna. Sova je ogorčeno zalepetala krilima, a Krivonja je uz bijesno puhanje skočio na policu za prtljagu. Dok se tresla od smijeha, časopis joj je ispao iz ruku i niz noge kliznuo na pod.   "To je baš smiješno!"   Dok je pokušavala doći do daha, ispupčene oči koje su zurile u Rona oblile su se suzama od smijeha. Zaprepašteni Ron pogledao je ostale, ali oni se više nisu smijali njegovoj dosjetki nego izrazu na njegovu licu i apsurdno dugotrajnom smijehu Lune Lovegood, koja se njihala naprijed i natrag, pucajući od smijeha.   "Je l ti to mene zafrkavaš?" namrgodi se Ron.   "Pavijanove, dupe!" grcala je ona, držeći se za rebra.   Ostali su bili zaokupljeni zurenjem u Lunu, pa je jedino Harry u časopisu na podu zamijetio nešto zbog čega se smjesta obrušio na njega. Prije je bio okrenut naopako, zbog čega je slika na naslovnoj stranici bila nejasna, ali Harry je sad shvatio da je riječ o prilično nevještoj karikaturi Corneliusa Fudgea; Harry ga je prepoznao samo zahvaljujući jarkozelenom polucilindru. Fudge je jednom rukom stezao vreću sa zlatom, a drugom je davio goblina. Tekst uz karikaturu glasio je: Dokle je Fudge spreman ići da se dočepa Gringottsa?  

Ispod su bili navedeni naslovi drugih članaka u časopisu. Korupcija u metloboju: Kako su Orkani zavladali ligom Otkrivamo tajne drevnih runa Sirius Black: zločinac ili žrtva? "Daš mi da pogledam?" zamoli Harry Lunu nestrpljivim glasom.   Kimnula je. Još je zurila u Rona. Provala smijeha ostavila ju je bez daha.   Harry je otvorio časopis i pregledao sadržaj. Već je bio zaboravio na časopis koji je Kingsley poslao Siriusu po gospodinu Weasleyju, ali vjerojatno je posrijedi bio ovaj broj Odgonetača.   Našao je broj stranice i uzbuđeno otvorio članak.   I on je bio ilustriran prilično nevještom karikaturom. Zapravo, Harryju ne bi ni palo na pamet da je to Sirius da nije bilo podnaslova. Sirius je s izvučenim štapićem stajao na hrpi ljudskih kostiju. Članak je bio naslovljen:   SIRIUS - JE LI STVARNO TAKO CRN KAKVIM GA PRIKAZUJU Ozloglašeni masovni ubojica ili nedužna pjevačka senzacija ?   Harry je prvu rečenicu pročitao nekoliko puta, misleći da je nešto pogrešno shvatio. Kad je to Sirius bio pjevačka senzacija?   Već četrnaest godina vjeruje se da je Sirius Black odgovoran za masovno ubojstvo dvanaest nedužnih bezjaka i jednog čarobnjaka. Zbog Blackova drskog bijega iz Azkabana prije dvije godine pokrenuta je najopsežnija potjera u povijesti Ministarstva magije. Nitko nije sumnjao da ga treba ponovno uhvatiti i predati dementorima.    NO JE LI BAŠ TAKO?   Nedavno su se pojavili zapanjujući novi dokazi da Sirius Black možda nije počinio zločine zbog kojih je poslan u Azkaban. Štoviše, tvrdi Doris Purkiss, iz Little Nortona, Tratorkov prilaz 18,  Black možda uopće nije bio na mjestu zločina.   "Ljudi ne shvaćaju da je Sirius Black lažno ime", kaže gospoda Purkiss. "Čovjek kojeg ljudi smatraju Siriusom Blackom zapravo je Stubby Boardman, pjevač popularne grupe 'Zlodusi', koji se povukao iz javnosti prije gotovo petnaest godina, nakon koncerta u crkvenom domu Little Nortona gdje su na njega bacili repu i ozlijedili mu uho. Prepoznala sam ga čim sam ugledala sliku u novinama. A Stubby nikako nije mogao počiniti te zločine jer je na spomenuti datum bio sa mnom na romantičnoj večeri. Već sam o tome obavijestila Ministarstvo magije i vjerujem da je samo pitanje dana kad će Stubby, iliti Sirius, dobiti pomilovanje."   Harry je došao do kraja članka i u nevjerici se zagledao u stranicu pred sobom. Možda je to vic, pomisli on, možda ovaj časopis često parodira tekuće događaje. Vratio se nekoliko stranica unatrag i našao članak o Fudgeu.   Kad je prije pet godina postao ministar magije, Comelius Fudge zanijekao je da ima ikakve planove za upravljanje čarobnjačkom bankom Gringotts. Fudge je uvijek tvrdio da mu ništa nije važnije od "miroljubive suradnje" s čuvarima našeg zlata.    NO JE LI BAŠ TAKO?   Izvori bliski ministru nedavno su nam otkrili da Fudge silno želi preuzeti kontrolu nad goblinskim zalihama zlata i da se neće ustručavati upotrijebiti silu ukaže li se potreba.

  "I ne bi mu to bilo prvi put", povjerio nam je jedan zaposlenik Ministarstva. "Prijatelji ga zovu Comelius 'Goblinomor' Fudge. Trebali biste čuti što govori kad je medu istomišljenicima, stalno priča o goblinima koje je pobio; neke je dao utopiti, bacao ih je s visine, trovao, pekao u pitama..."   Tu je prestao čitati. Fudge je imao mnogo mana, ali Harry je iskreno sumnjao da se na Fudgeovu popisu grijeha nalaze i pečeni goblini. Prelistao je ostatak časopisa. Listajući je naišao na: optužbu da Orkani iz Tutshilla trenutno vodeće mjesto u metlobojskoj ligi duguju ucjenama, friziranim metlama i mučenju biranih žrtava; intervju s čarobnjakom koji se kune da je odletio na Mjesec na Partfišu 6, navodeći kao dokaz vreću mjesečevih žaba s kojima se vratio kući; članak o drevnim runama zbog kojeg je shvatio zašto je Luna Odgonetač čitala naopačke, ako već ne ništa drugo. Članak je, naime, tvrdio, da rune okrenute naopačke otkrivaju čaroliju kojom se protivnikove uši mogu pretvoriti u kineske naranče. No jedno je Harry morao priznati: u usporedbi s ostalim stvarima koje je pročitao u Odgonetaču, tvrdnja da je Sirius zapravo pjevač 'Zloduha' zvučala je sasvim razumno.   "Ima li unutra nešto zanimljivo?" upita Ron kad je Harry zatvorio časopis.   "Naravno da nema", prezirno dobaci Hermiona prije nego što je Harry stigao odgovoriti. "Odgonetač je smeće, to svi znaju."   "Pardon", reče Luna. Glas joj više nije zvučao nimalo sanjarski. "Moj tata je glavni urednik."   "Ja... uh", zamuca Hermiona, djelujući posramljeno. "Pa... ima neke zanimljive... mislim, baš je..."   "Sad bi mi ga mogao i vratiti, hvala", obrati se Luna Harryju hladnim glasom. Nagnula se i otela mu časopis iz ruke. Listala je do pedeset sedme stranice, odlučno ga okrenula naopačke i nestala iza njega upravo u trenutku kad su se i treći put otvorila vrata odjeljka.   Harry je pogledao prema vratima. Uopće ga nije iznenadilo što tamo vidi Draca Malfoya u pratnji pajdaša Crabbea i Goylea, iako mu to nije nimalo olakšalo pogled na Malfoyev podrugljivi osmijeh.   "Što je?" reče on svadljivo prije nego što je Malfoy stigao otvoriti usta.   "Budi pristojan, Potteru, ili ću te morati kazniti", otegnutim glasom odvrati Malfoy, koji je imao istu zaglađenu plavu kosu i šiljastu bradu kao njegov otac. "Vidiš, za razliku od tebe, ja sam postao prefekt, što znači da ja, za razliku od tebe, imam pravo dijeliti kazne."   "Aha," reče Harry, "ali za razliku od mene, ti si kreten, pa se zato nosi odavde i ostavi nas na miru."   Ron, Hermiona, Ginny i Neville se nasmijaše. Malfoy prezirno izvije usnicu.   "Reci mi, Potteru, kakav je to osjećaj kad te u nečemu pobijedi Weasley?" upita on.   "Zaveži, Malfoy", oštro će Hermiona.   "Izgleda da sam udario u bolnu točku", podrugljivo se nasmije Malfoy. "Pa, pazi što radiš Potteru, jer ću te ja odsad slijediti uporno kao pas, da ne bi slučajno skrenuo s pravog puta."   "Gubi se odavde!" reče Hermiona ustajući.   Smijuljeći se, Malfoy je još jednom pakosno pogledao Harryja i napustio odjeljak. Za njim su se odgegali i Crabbe i Goyle. Hermiona je žestoko zalupila vrata iza njih i okrenula se da pogleda Harryja. Vidio je da je i ona primijetila Malfoyev izbor riječi i da je jednako uznemirena zbog toga.  

"Dobaci mi još jednu žabu", zatraži Ron, koji očito nije primijetio ništa.   Harry nije smio ništa reći zbog Nevillea i Lune. Razmijenio je još jedan nervozan pogled s Hermionom i zagledao se kroz prozor.   Jutros je mislio da je Siriusov dolazak na kolodvor jednostavno dobar štos, ali odjednom je shvatio koliko je taj potez bio nepromišljen, možda čak opasan... Hermiona je imala pravo... bilo bi bolje da Sirius nije došao. Što ako je gospodin Malfoy primijetio crnog psa i rekao to Dracu? Što ako iz toga shvati da Weasleyjevi, Lupin, Tonks i Moody znaju gdje se krije Sirius? Ili je Malfoy ipak sasvim slučajno odabrao riječ 'pas'?   Na njihovu putovanju na sjever i dalje ih je pratilo krajnje neodlučno vrijeme. Po prozorima je neko vrijeme sipila malodušna kišica, zatim je granulo slabašno sunce koje su uskoro opet zaklonili oblaci. Kad se smračilo, a u vagonima su se upalila svjetla, Luna je savila Odgonetač, pažljivo ga spremila u torbu i posvetila se zurenju u svoje suputnike.   Harry je sjedio priljubivši čelo uz prozor vlaka. Pokušavao je nazreti prve daleke obrise Hogwartsa, ali nije bilo mjesečine, a kišom išibani prozor bio je prljav.   "Vrijeme je da se presvučemo", naposljetku reče Hermiona. Ona i Ron su na prednjice svojih pelerina pažljivo pričvrstili značke prefekta. Harry je primijetio da se Ron ogledava u crnom staklu prozora.   Vlak je napokon počeo usporavati i zavladala je uobičajena buka dok su svi skidali kovčege i ljubimce, spremajući se za iskrcavanje. Ron i Hermiona, koji su sve to trebali nadgledati, opet su nestali iz vagona, pa su brigu za Krivonju i Praskavka morali preuzeti Harry i ostali.   "Ja ti mogu ponijeti tu sovu, ako hoćeš", ponudi Luna Harryju, posežući za Praskavkom dok je Neville pažljivo spremao Trevora u unutarnji džep pelerine.   "Oh... ovaj... hvala", pristane Harry i preda joj krletku. Sad je mogao sigurnije ponijeti Hedvigu.   Kad su izašli iz odjeljka i pridružili se gomili na hodniku, osjetili su bockanje noćnog zraka na licima. Polako su se pomicali prema vratima. Harryja je zapahnuo miris borova koji su rasli uz stazu prema jezeru. Sišao je na peron i ogledao se, očekujući poznati uzvik: "Učenici prvog razreda vamo... učenici prvog razreda..."   Ali nije ga bilo. Umjesto njega je odjeknuo jedan sasvim drugačiji glas, žustar i ženski: "Učenici prvog razreda, molim vas, poredajte se ovdje! Svi učenici prvih razreda, dođite k meni!"   Harry primijeti bliženje fenjera koji se njihao amo-tamo i u njegovu svjetlu ugleda istaknutu vilicu i strogu frizuru profesorice Grubbly-Plank, vještice koja je prošle godine neko vrijeme umjesto Hagrida predavala Skrb za magična stvorenja.   "Gdje je Hagrid?" upita on glasno.   "Ne znam," odvrati Ginny, "ali moramo se maknuti, zakrčili smo put drugima."   "Aha, dobro..."   Dok su peronom hodali prema izlazu, Harry i Ginny su se razdvojili. Nošen gomilom, Harry je škiljio u tamu, tražeći Hagrida; morao je biti tu negdje, Harry je računao na to - malo čemu se tako radovao kao ponovnom susretu s njim. No od Hagrida nije bilo ni traga ni glasa.   Nije moguće da je napustio Hogwarts, reče Harry sam sebi dok se s ostalim učenicima polako bližio

uskim vratima što su vodila na cestu. Vjerojatno se prehladio ili tako nešto...   Pogledom je potražio Rona ili Hermionu, želeći s njima prokomentirati povratak profesorice GrubblyPlank, ali nije ih nigdje vidio, pa je pustio da ga masa ponese tamnom, mokrom cestom ispred željezničke postaje u Hogsmeadeu.   Tu ih je uvijek čekalo stotinjak kočija bez konja koje su u dvorac vozile učenike viših razreda. Harry ih je letimice pogledao, okrenuo se da pričeka Rona i Hermionu i tek onda opet pogledao prema kočijama, krajnje zaprepašten.   Kočije više nisu bile bez konja. U njih su bili upregnuti nekakvi stvorovi. Da ih je morao nekako imenovati, Harry bi ih vjerojatno nazvao konjima, iako su izgledom donekle podsjećali i na gmazove. Nisu na sebi imali mesa, nego samo crnim krznom obraslu kožu koja im je prianjala uz kostur. Svaka im je kost bila savršeno vidljiva. U glavi su sličili zmajevima, a bijele oči bez zjenica zurile su u prazno. Iz hrpta su im izrastala krila - golema, crna kožasta krila koja kao da su pripadala divovskim šišmišima. Stajali su u mraku nepomično i bez glasa, što je samo dodatno pojačavalo sablastan, zlokoban ugođaj oko njih. Harryju nije bilo jasno zašto kočijama najednom trebaju ti užasni konji kad se one bez teškoća kreću same.   "Gdje je Prasac?" oglasi se Ron odmah iza Harryja.   "Ponijela ga je ona Luna iz vlaka", reče Harry. Brzo se okrenuo, umirući od želje da s Ronom raspravi pitanje Hagridove odsutnosti. "Što misliš gdje je..."   "... Hagrid? Pojma nemam", zabrinuto odvrati Ron. "Samo se nadam da je dobro..."   Nešto dalje, Malfoy i njegova banda, uključujući Crabbea, Goylea i Pansy Parkinson, otjerali su grupicu drugoškolaca plaha izgleda od jedne kočije i sami se smjestili u nju. Nekoliko sekundi kasnije, iz gomile se izdvojila zadihana Hermiona.   "Malfoy je bio totalno gnusan prema jednom prvašiću. Kunem se da ću ga prijaviti, dobio je značku prije tri minute, a već je koristi za još gora iživljavanja nego prije... gdje je Krivonja?"   "Kod Ginny", reče Harry. "Eno je..."   Iz mase se izdvojila i Ginny, čvrsto držeći uzrujanog Krivonju.   "Hvala", reče Hermiona, preuzimajući mačka od Ginny. "Idemo naći kočiju prije nego što se sve popune..."   "Još nisam dobio Prasca!" pobuni se Ron, ali Hermiona se već zaputila prema najbližoj slobodnoj kočiji. Harry je ostao čekati s Ronom.   "Što misliš, kakvi su to stvorovi?" upita on Rona, pokazujući glavom na jezive konje dok su ih zaobilazile kolone učenika.   "Koji stvorovi?"   "Ovi konj..."   Pojavila se Luna s Praskavkovom krletkom u naručju. Sićušni je sović cvrkutao s uobičajenim ushitom.   "Tu ste", reče ona. "Sović ti je jako sladak."  

"Ovaj... aha... nije loš", mrzovoljno odvrati Ron. "Dobro, ajmo unutra... što si ono maloprije rekao, Harry?"   "Rekao sam, kakvi su to konjasti stvorovi?" nastavi Harry dok je s Ronom i Lunom išao prema kočiji u kojoj su već sjedile Hermiona i Ginny.   "Kakvi konjasti stvorovi?"   "Ovi konjasti stvorovi upregnuti u kočije!" nestrpljivo reče Harry. Na kraju krajeva, od najbližeg ih je dijelio nepuni metar; upravo je zurio u njih praznim bijelim očima. No Ron je samo smeteno pogledao Harryja.   "O čemu ti to govoriš?"   "Govorim o... pa pogledaj!"   Harry ga je zgrabio za nadlakticu i okrenuo ga prema krilatom konju. Ron je malo zurio pred sebe i opet pogledao Harryja.   "A u što ja to gledam?"   "U... ma vidi ga, bode ti oči! Upregnut je u kočiju! Točno tu pred..."   No Ron ga je nastavio gledati krajnje zbunjenim pogledom i Harryju pade na pamet čudna misao.   "Zar... zar ih ti ne vidiš?"   "Ne vidim što?"   "Zar ne vidiš što vuče kočije?"   Ron je sad već izgledao kao da je ozbiljno zabrinut.   "Harry, je li ti dobro?"   "Ja... aha..."   Harryju ništa nije bilo jasno. Pred njim je stajao konj, svjetlucav i opipljiv u slaboj svjetlosti koja je prodirala kroz prozor postaje iza njih. Iz njegovih nosnica izlazila je para i gubila se u ledenoj noći. Mi, ako se Ron nije šalio - a bilo bi stvarno jadno da se šali na takav način - on tog istog konja uopće nije vidio.   "Hoćemo li se popeti?" nesigurno upita Ron, gledajući Harryja kao da se brine za njegovo zdravlje.   "Aha", reče Harry. "Aha, kreni..."   "Ne brini se", reče sanjarski glas iza Harryja dok se Ron penjao u mračnu unutrašnjost kočije. "Nisi poludio ili tako nešto. Ja ih isto vidim."   "Stvarno?" očajno upita Harry, okrećući se prema Luni. U njezinim se širokim, srebrnastim očima vidio odraz konja sa šišmišjim krilima.   "Oh, da", potvrdi Luna. "Vidim ih od prvog dana. Uvijek su oni vukli kočije. Ne brini se. Jednako si zdrav kao i ja."

  Blago se osmjehujući, ušla je za Ronom u ustajalu unutrašnjost kočije. Ne baš posve umiren, za njom je pošao i Harry.

GLAVA JEDANAESTA Razredbeni klobuk pjeva novu pjesmu                                                         Harry nije kanio ostalima objaviti da on i Luna dijele istu halucinaciju, ako je u pitanju uopće i bila halucinacija, pa je prestao spominjati konje čim je sjeo u kočiju i zalupio vratima. Ipak, nije mogao odvojiti pogled od prozora kroz koji su se nazirali njihovi obrisi u pokretu.   "Jeste li svi vidjeli onu Grubbly-Plank?" upita Ginny. "Što ona ovdje radi? Pa nije valjda Hagrid otišao?"   "Kamo sreće," reče Luna, "nije baš bogzna kako dobar učitelj." "E baš jest!" ljutito joj odvrate Harry, Ron i Ginny.   Harry prijeteći pogleda Hermionu. Nakašljala se i brzo rekla: "Ovaj... da... jako je dobar."   "Pa, mi u Ravenclawu mislimo da su mu predavanja komična", spokojno reče Luna.   "To samo znači da imate bijedan smisao za humor", odbrusi Ron. Kotači njihove kočije pokrenuli su se uz škripu.   Nije se činilo da je Lunu pogodila Ronova grubost; naprotiv, jednostavno ga je neko vrijeme promatrala kao da gleda umjereno zanimljivu televizijsku emisiju.   Kloparajući i njišući se, kočije su u konvoju krenule uz cestu. Kad su prošli između kamenih stupova s krilatim veprovima, koji su ukrašavali obje strane ulaza u školski perivoj, Harry se nagnuo naprijed da vidi gori li svjetlo u Hagridovoj kolibi pokraj Zabranjene šume, ali uzalud - u perivoju je bilo mračno kao u rogu. No zato je dvorac Hogwarts bio i više nego vidljiv, uzdižući se u visokom spletu crnih kula na podlozi tamnog neba, u kojima je pokoji osvijetljeni prozor plamtio poput buktinje.   Kočije su se zveketavo zaustavile blizu kamenih stepenica koje su vodile prema ulaznim vratima od hrastovine. Harry je izašao prvi. Još jednom je pogledom potražio osvijetljene prozore blizu šume, ali u Hagridovoj kolibici definitivno nije bilo znakova života. Nevoljko, pomalo se nadajući da su nestali, pustio je da mu pogled padne na čudne, koštunjave stvorove koji su tiho stajali na ledenom noćnom zraku, zureći u prazno svjetlucavim bijelim očima.   Harryju to nije bilo prvi put da može vidjeti nešto što Ron ne vidi, ali odraz u zrcalu ipak je bio apstraktniji od stotinjak zvijeri koje su djelovale čvrsto i dovoljno jako da vuku cijeli vozni park Hogwartsa. Ako je vjerovati Luni, te su zvijeri oduvijek bile tu, ali u nevidljivom obliku. Ali zašto ih onda Harry najednom vidi, a Ron ne?   "Je l ti misliš krenuti?" progovori Ron pokraj njega.   "Ah... da", brzo odvrati Harry. Priključili su se gomili koja se užurbano penjala u dvorac po kamenim stubama.   Ulazno predvorje, obasjano bakljama, odjekivalo je od koraka učenika koji su hodali popločenim kamenim podom prema dvostrukim vratima na desnoj strani. Tamo ih je, u Velikoj dvorani, očekivala gozba dobrodošlice.   Učenici su se počeli polako smještati za četiri duga stola u Velikoj dvorani. Iznad njih prostirao se crni

strop bez zvijezda, identičan nebu koje se naziralo kroz visoke prozore. Nad svim stolovima lebdjele su svijeće, obasjavajući srebrnaste duhove koji su lelujali po dvorani te lica učenika koji su oduševljeno razgovarali, razmjenjivali ljetne novosti, dovikivali pozdrave prijateljima iz drugih domova, mjerkali nove frizure i pelerine svojih kolega. Harry je opet primijetio da čim se negdje pojavi pokrene val došaptavanja; stisnuo je zube i pokušao ne pokazati koliko mu to smeta.   Luna se iz njihove grupice izdvojila kod stola Ravenclawa. Čim su prišli gryffindorskom stolu, Ginny su počeli dozivati njezini kolege s četvrte godine pa je otišla sjesti s njima. Harry, Ron, Hermiona i Neville sjeli su zajedno oko sredine stola, između Skoro Bezglavog Nicka, kućnog duha Gryffindora, te Parvati Patil i Lavender Brown. One su Harryja pozdravile bezbrižnim, pretjerano prijateljskim tonom zbog kojeg je bio siguran da su ga prestale ogovarati sekundu prije nego što im je prišao. Ali imao je on prečih briga: zagledao se iznad glava učenika prema profesorskom stolu koji se protezao duž najdaljeg zida dvorane.   "Nema ga ni tamo."   Ron i Hermiona također su pomno promotrili stol, iako je to zapravo bilo nepotrebno. Hagrid je zbog svog stasa bio upadljiv ma gdje da se nalazio.   "Nemoguće je da je otišao", reče Ron, sad već pomalo zabrinuto.   "Naravno da je nemoguće", odlučno ustvrdi Harry.   "A što ako je... ozlijeđen ili tako nešto?" uznemireno upita Hermiona.   "Nije", smjesta odvrati Harry.   "Ali gdje je onda?"   Nakon kratke stanke, Harry reče, vrlo tiho, da ga ne čuju Neville, Parvati i Lavender: "Možda se još nije vratio. Znate - s onog zadatka - onog koji je ovog ljeta obavljao za Dumbledorea."   "Da... da... to je sigurno to", reče Ron nešto mirnije. Hermiona je samo zagrizla usnicu i nastavila proučavati profesorski stol, kao da se nada da će tamo pronaći neko uvjerljivo objašnjenje za Hagridovu odsutnost.   "Tko je ono?" upita ona oštro, pokazujući prema sredini profesorskog stola.    Harry je slijedio njezin pogled. Prvo je ugledao profesora Dumbledorea koji je sjedio u zlatnoj stolici visoka naslona na sredini dugog profesorskog stola. Bio je odjeven u tamnoljubičastu pelerinu posutu srebrnastim zvjezdicama, uz odgovarajući šešir. Glavu je nakrivio prema ženi koja je sjedila tik do njega i nešto mu govorila na uho. Izgledala je, pomisli Harry, kao nečija neudana teta: zdepasta, kratke, kovrčave kose mišje boje u koju je svezala jezivu ružičastu vrpcu kao da je Alisa u zemlji čuda. Vrpca se savršeno slagala s pahuljastom ružičastom vestom na kopčanje koju je obukla preko pelerine. Glava joj se malo pomaknula kad je otpila iz čaše i Harry je zaprepašteno prepoznao blijedo, žaboliko lice i dva ispupčena oka mlohavih kapaka. "To je ona Umbridgeica!"   "Tko?" upita Hermiona.   "Bila je na mom saslušanju, ona radi za Fudgea!"   "Što ima lijepu vesticu", zasmijuljio se Ron. "Radi za Fudgea!" ponovi Hermiona, mršteći se. "Što onda traži ovdje?"  

"Nemam blage veze..."   Hermiona se suženih očiju zagledala u profesorski stol.   "Ne," promrmlja ona, "nije valjda..."   Harry nije razumio o čemu ona govori, ali nije zatražio objašnjenje. Pozornost mu je privukla profesorica Grubbly-Plank koja se upravo pojavila iza profesorskog stola; otišla je do njegova samog kraja i zauzela mjesto na kojem je trebao sjediti Hagrid. To je značilo da su prvoškolci prešli jezero i došli u dvorac i doista, nekoliko sekundi kasnije, opet su se otvorila vrata iz predvorja. U dvoranu je ušla duga kolona prestrašenih prvašića, na čelu s profesoricom McGonagall. Ona je u rukama nosila stolac s prastarim čarobnjačkim šeširom koji je bio pun zakrpa i šavova. Blizu iskrzanog oboda imao je širok prorez.   Žamor u Velikoj dvorani polako je zamro. Prvaši su se poredali pred profesorskim stolom, licima okrenuti ostalim učenicima. Profesorica McGonagall pažljivo je postavila stolac ispred njih i povukla se.   Blijeda lica prvaša kao da su svjetlucala u svjetlosti svijeća. Točno u sredini reda stajao je maleni dječak koji je izgledao kao da drhti. Harry se nakratko vratio u prošlost, prisjećajući se kako je i sam bio prestravljen dok je tamo stajao i čekao da nekakav tajanstveni test odluči kojem domu pripada.   Cijela je škola napeto iščekivala početak. Odjednom se prorez blizu oboda šešira otvorio široko poput usta i Razredbeni klobuk je zapjevao:   U davno doba kad mladost me resila A Hogwarts bijaše kuća nova novcata, Osnivači naše plemenite škole bijahu skloni Vjerovati da se uistinu nikad neće rastati: Povezani zajedničkim željama, Težili su cilju jedinstva potpunoga: Da stvore magijsku školu bez premca I drugima prenesu znanja vlastita. Zajedno ćemo graditi i podučavati!' Odlučila je prijateljska četvorka I ne pomišljajuć da bi između njih Razdor se ikad mogao pojavit, Jer, nigdje ne bješe bližih prijatelja Od Slytherina i Gryffindora, Osim možda one druge dvojke, Hufflepuffke i Ravenclawke? Što je onda krenulo po zlu? Odakle prijateljstva na skliskom tlu? Pa, ja bijah tamo i stoga mi prorezi izriču Čitavu jadnu i žalosnu im priču. Reče Slytherin: 'Podučavat ćemo samo one Čije je podrijetlo čisto kao suza' A Ravenclawka reče: 'Podučavat ćemo samo one Čija nam je pamet neupitna muza.' Reče Gryffindor: 'Podučavat ćemo samo one Koji se diče junačkim djelima.' A Hufflepuffka je rekla: 'Ja podučavat ću sve, I sa svima postupat kao jednako vrijednima.' Te razlike, doduše, nisu dovele do zavade U vrijeme kad prvi su se put pojavile, Jer svaki je od četiri osnivača imao

Dom u kojem je mogao Primati samo one koje bi odabrao, I tako je, primjerice, Slytherin Primao samo čarobnjake čistokrvne Velike lukavosti, poput njegove loze, A Ravenclawka je podučavala Samo najoštroumnije, Dok su najhrabriji i najsmioniji Odvažnom se Gryffindoru pridružili. Dobrostiva Hufflepuffka primila je sve ostale Poučivši ih svemu što je znala je o svijetu čarobnome, I tako su domovi i njihovi osnivači Ostali prijatelji, čvrsti i iskreni. Hogwarts je u tom skladu proživio Nekoliko sretnih godina, No potom se među nas uvukla nesloga Nastala iz naših mana i strahova. A domovi što nekoć poput četiri stupa Podupirahu našu školu i moć, Počeše se gložiti i Boriti za premoć. I neko vrijeme činilo se da naš školski dom Čeka veoma skora propast i lom, Zbog dvoboja i pustih svađa Među sukobljenim prijateljima No napokon osvanulo je jutro Kad stari Slytherin je otišao I premda su svađe zamrle Ostavio je za sobom mnoge u srcu ranjene. Nikad više otkako su četiri osnivača Spala na puka tri Kuće više se nisu mogle ujediniti Kako nekoć osnivači su željeli. I sad je tu Razredbeni klobuk A vi znate zašto me prati muk: Ja vam dom određujem svima Svrha je to moja i sudbina, Ali ove godine i dalje moram otići, I zato slušajte dobro što ću vam reći: Prisiljen sam vas razvrstati Ali to duboko me muči, Iako moram svoju zadaću vršit, I svake vas godine četverit, Ipak se pitam neće li ta podjela Dovest do kraja kobnoga. Oh, znajte za prijetnju, čitajte znakove, Povijest nas glasno opominje, Da naš je Hogwarts u opasnosti Od neprijatelja vanjskih i smrtonosnih I da u njem moramo se ujediniti Ili iznutra propasti, Rekao sam vam, čuli ste upozorenje... A sad nek razvrstavanje počne.  

  Klobuk se umirio; izbio je pljesak, ali koliko je Harry znao, to je bilo prvi put da je bio ispresijecan mrmljanjem i šaputanjem. Svuda u Velikoj dvorani učenici su razmjenjivali primjedbe sa susjedima, a Harry, koji je također zapljeskao, točno je znao o čemu govore.   "Ove godine je malo proširio tematiku, zar ne?" zamijeti Ron podignutih obrva.   "Bome da", odvrati Harry.   Razredbeni klobuk obično bi jednostavno pobrojio vrline potrebne za svaki od četiri doma u Hogwartsu te otpjevao nešto o svojoj ulozi u razvrstavanju. Harry se nije mogao sjetiti da je ikad prije pokušao školi dati savjet.   "Pitam se je li ikad prije upozoravao na opasnost?" reče Hermiona. Zvučala je pomalo zabrinuto.   "Oh, da", oglasi se Skoro Bezglavi Nick tonom znalca. Nagnuo se prema njoj prolazeći kroz Nevillea (koji se stresao; uopće nije ugodno kad se kroz vas naginje duh). "Klobuk vjeruje da je dužan upozoriti školu kad god mu se učini da..."   Profesorica McGonagall, koja je čekala tišinu da može pročitati popis imena prvaša, ošinula je zapričane učenike strogim pogledom. Skoro Bezglavi Nick položio je prozirni prst na usnice i uspravio se u stolici uz svetački izraz lica. Mrmljanje se naglo zaustavilo. Nakon što je još jednom namrgođenim pogledom obišla sva četiri stola, profesorica McGonagall pogledala je u dugi komad pergamenta i prozvala prvo ime.   "Abercrombie, Euan."   Naprijed je zateturao prestravljeni dječačić, kojeg je Harry već zamijetio, i stavio Klobuk na glavu; da nije bilo njegovih klempavih ušiju, šešir bi mu zasigurno pao na ramena. Klobuk je neko vrijeme razmatrao situaciju, a zatim se prorez blizu oboda otvorio i zaurlao:   "Gryjfindor!"   Harry se pridružio glasnom pljesku ostalih Gryffindora. Euan Abercrombie je doteturao do njihova stola i sjeo, izgledajući kao da bi najradije propao kroz pod i zauvijek nestao s lica Zemlje.   Dugi red prvaša polako se praznio. U stankama između imena i uuiuka Razredbenog klobuka, Harry je slušao glasno kruljenje Ronova želuca. Kad je napokon "Zeller, Rose" bila razvrstana u dom Hufflepuffa, profesorica McGonagall podigla je Klobuk i stolac i odmarširala iz dvorane. Profesor Dumbledore je ustao.   Bez obzira na to što je Harry u posljednje vrijeme osjećao nemalu gorčinu prema ravnatelju Hogwartsa, pogled na Dumbledorea ipak ga je nekako umirio. Hagridova odsutnost i pojavljivanje onih zmajolikih konja unijeli su u njegov dugoočekivani povratak u Hogwarts element nepredvidljivosti, kao kad u dobro poznatoj pjesmi odjeknu neočekivane note. Bar se ovaj dio odvijao po očekivanju: njihov ravnatelj ustao je da ih pozdravi prije gozbe dobrodošlice.   "Novopridošlim učenicima", poče Dumbledore zvonkim glasom, raskriljenih ruku i široka osmijeha na usnama, "želim dobrodošlicu! Staroj posadi želim sretan povratak! U nekim su prigodama govori neizbježni, ali ovo nije jedna od njih. Navalite na hranu!"   Začuše se razdragani smijeh i pljesak. Dumbledore je mirno sjeo i zabacio dugu bradu preko ramena, da mu ne upada u tanjur - u kojem se niotkuda pojavila hrana. Zapravo, svih pet stolova već se povilo pod obiljem pečenih butova, pita, priloga od povrća, kruha, umaka i vrčeva sa sokom od bundeve.

  "Divno", reče Ron, uzdišući od čežnje. Ščepao je najbliži pladanj s kotletima i počeo ih trpati na svoj tanjur, praćen melankoličnim pogledom Skoro Bezglavog Nicka.   "Što ste nam ono počeli govorili prije razvrstavanja?" obrati se Hermiona duhu. "Da je Klobuk već i prije upozoravao na opasnost?"   "Oh, da", reče Nick. Činilo se da je jedva dočekao neki razlog da otrgne pogled od Rona, koji je upravo proždirao pečene krumpire s gotovo nepriličnim oduševljenjem. "Da, čuo sam da je Klobuk već prije znao opominjati, obično kad bi se nad školu nadvila neka velika opasnost. Naravno, savjet mu je uvijek isti: budite složni, radite na svojoj unutarnjoj snazi."   "Otkd jdnšešr mžznat kdjškol uopasnsti?" upita Ron. Usta je tako natrpao hranom da je već sama činjenica što je uspio proizvesti neki zvuk bila dostignuće, bar po Harryjevu mišljenju.   "Molim?" uljudno upita Skoro Bezglavi Nick. Hermiona je izgledala zgađeno. Ron je progutao golemi zalogaj i ponovio: "Otkud jedan šešir može znati da je škola u opasnosti?"   "Nemam pojma", odvrati Skoro Bezglavi Nick. "Naravno, dotični šešir živi u Dumbledoreovu uredu, pa nagađam da je dosta upućen u tekuće događaje."   "I htio bi da svi domovi budu veliki prijatelji?" upita Harry, bacajući pogled prema Slytherinskom stolu, kojim je očito predsjedao Draco Malfoy. "Teško."   "No, no, ne biste smjeli zauzimati takav stav", prijekorno će Nick. "Miroljubiva suradnja, to je ključna stvar. Evo, mi duhovi, iako pripadamo različitim domovima, održavamo prijateljske veze. Unatoč stalnom nadmetanju između Gryffindora i Slytherina, ja se ne bih ni u snu posvađao s Krvavim Barunom."   "Samo zato što ga se smrtno bojite", reče Ron. Skoro Bezglavi Nick izgledao je krajnje uvrijeđeno.   "Smrtno bojim? Mogu mirne duše izjaviti da ja, Sir Nicholas de Mimsy-Porpington, nikad u životu nisam postupio kako kukavica! Mojim žilama teče plemenita krv i..."   "Kakva krv?" prekine ga Ron. "Nemate valjda još uvijek...?"   "To je stilska figura!" odvrati Skoro Bezglavi Nick, sada već tako uzrujan da mu je glava zlokobno podrhtavala na djelomično prerezanom vratu. "Pa ako mi je uskraćeno uživanje u iću i piću, valjda se još smijem služiti svim riječima koje mi se svide! Premda moram reći da su me odavno prestali iznenađivati učenici koji se izruguju mom mrtvom stanju!"   "Nick, ma nije vam se rugao!" reče Hermiona, šibajući Rona pogledom.   Na žalost, Ron je u međuvremenu opet natrpao usta hranom, pa je uspio istisnuti samo: "Nssm vs hto uvrjdti", što Nick očito nije smatrao prihvatljivom isprikom. Podigao se u zrak, popravio pernati šešir na glavi i dostojanstveno odlebdio prema drugom kraju stola, gdje se smjestio između dva brata Creevey, Colina i Dennisa.   "Svaka čast, Rone", zajedljivo reče Hermiona.   "Što?" ogorčeno će Ron, koji je napokon uspio progutati divovski zalogaj u ustima. "Zar više ne smijem postaviti ni najobičnije pitanje?"   "Zaboravi da sam išta rekla", razdraženo odvrati Hermiona. Njih dvoje su ostatak blagovanja proveli u

uvrijeđenoj tišini.   Harry se odavno navikao na njihove prepirke pa ih nije ni pokušavao pomiriti; radije se posvetio marljivom izjedanju pite od odreska i bubrega, a kasnije i čitave hrpe omiljene medene pite.   Kad su svi učenici završili s jelom, a žamor u dvorani se pojačao, Dumbledore je opet ustao. Razgovor je smjesta utihnuo i svi su se okrenuli prema njemu. Harryja je obuzela ugodna pospanost. Negdje gore čekao ga je njegov krevet na četiri stupa, divno topao i mekan...   "Dok sretno probavljamo još jednu veličanstvenu gozbu, zamolit ću vas za par minuta pozornosti, da vam mogu reći nekoliko obavijesti za početak godine", reče Dumbledore. "Prvoškolci moraju znati da je učenicima zabranjen pristup u šumu u sklopu perivoja - a to je dosad trebao naučiti i pokoji naš stariji učenik." (Harry, Ron i Hermiona zavjerenički su se zasmijuljili.)   "Gospodin Filch, naš pazikuća, zamolio me po četiristo šezdeset drugi put, kaže on - da vas sve podsjetim da ne smijete koristiti magiju na hodnicima između satova. Ne smijete još i razne druge stvari, koje možete provjeriti na opsežnom popisu pribodenom na vrata ureda gospodina Filcha.   Ove godine imamo dvije promjene u sastavu nastavnika. Drago nam je što možemo ponovo ugostiti profesoricu Grubbly-Plank, koja će predavati Skrb za magična stvorenja; i iznimno nam je drago što vam možemo predstaviti profesoricu Umbridge, našu novu predavačicu Obrane od mračnih sila."   Uslijedio je uljudan, ali ne baš pretjerano oduševljen pljesak, tijekom kojeg su Harry, Ron i Hermiona izmijenili blago uspaničen pogled; Dumbledore nije rekao koliko će dugo Grubbly-Plankova ostati u školi.   Dumbledore nastavi: "Kvalifikacije za metlobojske ekipe pojedinih domova održat će se..."   Zastao je, upitno pogledavši profesoricu Umbridge. Budući da u stojećem položaju nije bila bitno viša nego u sjedećem, isprva nitko nije shvatio zašto je Dumbledore prestao govoriti. Tek kad je zakašljucala: "Kh, kh", postalo je očito da stoji i da se sprema održati govor.   Dumbledoreovo iznenađenje nije trajalo dulje od sekunde. Potom je sjeo i s velikim zanimanjem se zagledao u profesoricu Umbridge, kao da živi samo za to da čuje njezin govor. Ostali nastavnici nisu bili tako vješti u prikrivanju iznenađenja. Obrve profesorice Sprout podigle su se tako visoko da su nestale u njezinoj neposlušnoj kosi, a Harry nikad prije nije vidio da je profesorica McGonagall tako stisnula usnice. Novopridošli nastavnici nikad nisu prekidali Dumbledorea. Mnogi učenici su se podrugljivo smješkali; ta žena očito nije poznavala pravila ponašanja u Hogwartsu.   "Hvala vam, ravnatelju," prozbori profesorica Umbridge sladunjavim tonom, "za vaše ljubazne riječi dobrodošlice."   Govorila je visokim, zadihanim glasom, kao djevojčica, i Harry je opet osjetio strahovitu odbojnost koju si nije mogao objasniti. Znao je samo da mu se sve na njoj gadi, od njezina glupavog glasa do te pahuljaste ružičaste veste. Još je jednom zakašljucala ("kh, kh") i nastavila.   "Moram reći da je divno opet biti u Hogwartsu!" Nasmiješila se, otkrivajući red vrlo oštrih zuba. "I vidjeti kako me gledaju tolika sretna mala lišća!"   Harry se ogledao po dvorani. Nijedno lišće koje je mogao vidjeti nije izgledalo sretno. Naprotiv, svi su izgledali dosta zatečeno što im se netko obraća kao da nemaju više od pet godina.   "Iskreno se radujem što ću vas sve upoznati i sigurna sam da ćemo ubrzo postati jako dobri prijatelji!"   Tu su se učenici pogledali; neki su jedva uspijevali suspregnuti smijeh.

  "Prijateljstvo dolazi u obzir jedino ako ne budem morala od nje posuđivati tu vestu", šapne Parvati na Lavenderino uho. Obje su nečujno zahihotale.   Profesorica Umbridge opet se nakašljala ("kh, kh"), no u nastavku kao da joj je iz glasa nestalo nešto onog zadihanog tona. Sad je zvučala znatno službenije i kao da izgovara napamet naučeni tekst. "Ministarstvo magije oduvijek je naobrazbu mladih vještica i čarobnjaka smatralo pitanjem od iznimne važnosti. Bez usavršavanja i pomne poduke, rijedak dar s kojim ste se rodili bit će vam posve beskoristan. Drevne vještine po kojima je čarobnjačka zajednica jedinstvena u svijetu moraju se prenositi iz naraštaja u naraštaj da ih ne bismo zauvijek izgubili. Tu riznicu magijskog znanja koje su prikupili naši preci čuvati, upotpunjavati i dotjerivati moraju oni koji su se posvetili plemenitom učiteljskom zvanju."   Tu je profesorica Umbridge napravila stanku i lagano se naklonila svojim kolegama, od kojih joj nitko nije uzvratio na isti način. Profesorica McGonagall je zbog svojih skupljenih tamnih obrva podsjećala na jastreba. Harry je jasno vidio kako se znakovito pogledava s profesoricom Sprout kad je Umbridgeova opet ispustila sitni "kh, kh" i nastavila s govorom.   "Svaki ravnatelj i ravnateljica Hogwartsa unijeli su neku novinu u zahtjevnu zadaću upravljanja ovom povijesnom školom. Tako i treba biti, jer bi nas nedostatak progresa odveo u stagnaciju i propast. Međutim, treba obeshrabrivati ideju progresa radi progresa samog, jer mi imamo mnogo prokušanih tradicija kojima su poboljšanja nepotrebna. Ravnoteža, dakle, između starog i novog, između trajnosti i promjene, tradicije i inovacije..."   Harry je osjetio kako mu koncentracija slabi, kao da mu mozak povremeno ispada iz ritma. Umjesto muka koji je obično pratio sve Dumbledoreove govore, sa svih strana čulo se došaptavanje i hihotanje učenika. Za stolom Ravenclawa, Cho Chang je živahno čavrljala s prijateljicama. Nekoliko stolaca dalje sjedila je Luna Lovegood i opet čitala Odgonetača. Za stolom Hufflepuffa, Ernie Macmillan je bio među rijetkim učenicima koji su još gledali u profesoricu Umbridge, no Harry je zbog njegova staklasta pogleda bio siguran da se Ernie samo pretvara da sluša, valjda zato da pokaže kako je dostojan nove značke prefekta koja mu je svjetlucala na prsima.   Činilo se da profesorica Umbridge ne primjećuje da joj se publika uzvrpoljila. Harry je imao dojam da bi ona nastavila s govorom čak i da joj pod nosom izbije masovna pobuna. Za razliku od učenika, nastavnici su je i dalje slušali vrlo pozorno, a Hermiona kao da je upijala svaku njezinu riječ. No, iz izraza na njezinu licu vidjelo se da joj te riječi uopće nisu po volji.   "... jer neke će promjene dovesti do boljitka, dok će za druge vrijeme pokazati da su bile plod pogrešne procjene. Neke će se stare navike zadržati, i to s pravom, dok će druge tako zastarjeti i istrošiti se da ćemo ih morati odbaciti. Pođimo dakle naprijed, u novu eru otvorenosti, djelotvornosti i otvorenog polaganja računa, odlučni da očuvamo ono što je vrijedno očuvanja, da usavršimo ono čemu je potrebno usavršavanje i uklonimo sve one postupke koje bi trebalo zabraniti."   Sjela je. Dumbledore je zapljeskao. Nastavnici su slijedili njegov primjer, iako je Harry primijetio da ih je nekoliko pljesnulo tek jedanput ili dvaput. Zapljeskalo je i nekoliko učenika, ali većina nije ni primijetila kad je govor završio, jer su ionako čuli tek nekoliko riječi na početku. Prije nego što su stigli zapljeskati kako treba, Dumbledore je ustao.   "Najljepša hvala, profesorice Umbridge, na vrlo informativnom govoru", reče on i nakloni joj se. "Dakle, kao što sam rekao, kvalifikacije za metloboj održat će se..."   "Da, stvarno je bio informativan", prigušeno reče Hermiona.  "Nećeš mi valjda reći da ti se svidio", tiho se javi Ron, pogledavši Hermionu staklastim pogledom. "Nisam u životu čuo dosadniji govor, a imaj na umu da sam odrastao s Percyjem."  

"Rekla sam da je bio informativan, a ne da sam uživala u njemu", odvrati Hermiona. "Sad mi je mnogo toga jasnije."   "Stvarno?" iznenađeno upita Harry. "Meni je sve to zvučalo kao gomila frazetina."   "U tim je frazetinama sakrila nekoliko važnih stvari", mračno odvrati Hermiona.   "Ozbiljno?" zbunjeno će Ron.   "Uzmite na primjer: 'Treba obeshrabrivati ideju progresa radi progresa samog'? Ili: 'Da uklonimo sve one postupke koje bi trebalo zabraniti'?"   "Dobro, dobro, što to znači?" nestrpljivo upita Ron.  "Reći ću ti što to znači", odvrati Hermiona zlokobno. "To znači da se Ministarstvo upleće u rad Hogwartsa."   Odjednom su ih okružili zvukovi zveckanja i struganja stolica. Dumbledore je očito upravo rekao učenicima da mogu ići. Svi su ustajali, očito se spremajući da napuste dvoranu. Na noge je skočila i zatečena Hermiona.   "Rone, moramo pokazati prvašima kud da idu!"   ''JOJ da", reče Ron, koji je očito zaboravio na to. "Hej... hej, vi tamo! Patuljčići!"   "Rone!"   "Pa kad jesu, vidi ih kako su mali..."   "Znam, ali ne možeš ih zato zvati patuljčićima! Učenici prve godine!" zapovjedničkim je tonom uzviknula Hermiona, pogledavajući niz stol. "Ovuda, molim vas!"   Kroz razmak između stolova Gryffindora i Hufflepuffa sramežljivo im je prišla grupica novih učenika. Svi su pokušavali izbjeći mjesto na čelu grupe. Doista su djelovali majušno; Harry je bio uvjeren da je on izgledao kudikamo zrelije kad je prvi put došao ovamo. Nasmiješio im se. Plavokosi dječak pokraj Euana Abercrombieja se skamenio; laktom je gurnuo Euana i nešto mu šapnuo na uho, smjesta kod njega izazivajući istu prestravljenu reakciju. Euan Abercrombie krišom je dobacio Harryju užasnut pogled, a on je osjetio da mu osmijeh klizi s lica poput smrdomliječi.   "Vidimo se poslije", reče on Ronu i Hermioni. Sam se zaputio prema izlazu iz Velike dvorane, svim silama nastojeći ignorirati nova došaptavanja, poglede i upiranja prstom koja su pratila njegov prolazak. Gledajući ravno pred sebe i krivudajući amo-tamo prošao je kroz gomilu u predvorju i potom pohitao uz mramorne stube. Poslužio se dvama skrivenim prečacima i uskoro većinu učenika ostavio iza sebe.   'Baš sam budala', ljutito je mislio hodajući osjetno praznijim hodnicima na katu, 'mogao sam to i očekivati.' Naravno da su svi zurili u njega; dva mjeseca ranije izašao je iz tromagijskog labirinta s mrtvim tijelom školskog kolege na rukama i izjavio da je lord Voldemort obnovio snagu i vratio se među žive. Zbog završetka školske godine nije bilo vremena za detaljnija objašnjenja jer su se svi razišli kućama - a ionako je sumnjao da bi bio u stanju cijeloj školi podrobno opisati kakve su se sve strahote dogodile na onom groblju.   Harry je dospio do kraja hodnika koji je vodio u društvenu prostoriju Gryffindora, ali tek kad se zaustavio pred portretom Debele dame, shvatio je da ne zna novu lozinku.   "Ovaj..." poče on turobno, zureći u Debelu damu. Ona je izgladila nabore svoje ružičaste haljine od

satena i strogo ga pogledala.   "Nema lozinke, nema ulaza", reče ona oholo.   "Harry, ja je znam!" Začuo je kako mu se netko zadihano približava. Kad se okrenuo, vidio je da prema njemu trči Neville. "Čekaj kad je čuješ. Ovu ću upamtiti, za promjenu..." Zamahnuo je kržljavim malim kaktusom koji im je pokazao u vlaku. "Mimbulus mimbletonia!"   "Točno", reče Debela dama. Njezin portret se otvorio poput vrata, otkrivajući okrugli otvor u zidu kroz koji su se Harry i Neville popeli u društvenu prostoriju.   Gryffindorska društvena prostorija izgledala je privlačno kao i uvijek. Bila je okrugla poput kule u kojoj se nalazila, ispunjena iznošenim, udobnim naslonjačima i klimavim starim stolovima. Oko kamina u kojem je pucketala vesela vatra okupilo se nekoliko učenika da ugrije ruke prije odlaska na spavanje. Na drugoj strani prostorije Fred i George Weasley nešto su pribadali na oglasnu ploču. Harry je mahnuo da im zaželi laku noć i zaputio se ravno prema vratima koja su vodila u muške spavaonice. Nije mu bilo do razgovora. Za njim je krenuo i Neville.   Dean Thomas i Seamus Finnigan, koji su očito prvi stigli u sobu, već su pokrivali zidove posterima i fotografijama. Prekinuli su razgovor čim su na vratima ugledali Harryja. Harry se prvo zapitao jesu li razgovarali o njemu, a zatim i uzima li njegova paranoja maha.   "Bok", reče on. Otišao je do svog kovčega i otvorio ga.   "Hej, Harry", reče Dean, navlačeći pidžamu u bojama nogometnog kluba West Ham. "Jesi se dobro zabavio na praznicima?"   "Bilo je podnošljivo", promrmlja Harry. Iskren opis njegovih praznika potrajao bi veći dio noći, a on stvarno nije imao snage za to.   "A vi?"   "Pa, meni je bilo dobro", nasmije se Dean. "Bolje nego Seamusu, u svakom slučaju. Baš smo pričali o tome."   "Zašto, što se dogodilo, Seamuse?" upita Neville dok je nježno odlagao Mimbulus mimbletoniju na noćni ormarić.   Seamus nije odmah odgovorio. Najednom se sav udubio u pravilno postavljanje metlobojskog postera Vjetruša iz Kenmarea na zid.   Kad je progovorio, još je bio leđima okrenut Harryju: "Mama nije htjela da se vratim ovamo."   "Molim?" reče Harry i zastane usred svlačenja pelerine. "Nije htjela da se vratim u Hogwarts."   Seamus se okrenuo od postera i izvukao pidžamu iz kovčega. I dalje je izbjegavao pogledati Harryja.   "Ali... zašto?" upita zaprepašteni Harry. Znao je da je Seamusova majka vještica pa mu nije bilo jasno zašto bi se ona ponašala kao da je članica obitelji Dursley.   Seamus mu nije odgovorio dok nije do kraja zakopčao pidžamu. "Pa," poče on odmjerenim tonom, "mislim... zbog tebe." "Kako to misliš?" odmah uzvrati Harry.

  Osjetio je da mu se bilo naglo ubrzava. Odjednom mu se činilo da je samo pitanje trenutka kad će se nešto sručiti na njega.   "Pa," ponovi Seamus, i dalje izbjegavajući Harryjev pogled, "ona... ovaj... pa, nije samo zbog tebe, nego i zbog Dumbledorea..."   "Ona vjeruje Dnevnom proroku?" upita Harry. "Misli da sam ja lažljivac i da je Dumbledore stara budala?"   Seamus ga je napokon pogledao. "Da, tako nekako."   Harry nije ništa rekao. Bacio je štapić na noćni ormarić, svukao pelerinu, ljutito je utrpao u kovčeg i obukao pidžamu. Svega mu je bilo dosta; i toga što svi stalno zure u njega i toga što svi stalno brbljaju o njemu. Da itko od njih zna, da itko od njih ima blage veze kako je to kad ti se događaju takve stvari... gospođa Finnigan nema pojma, glupača jedna, bijesno pomisli Harry.   Već se popeo na krevet i pružio ruke prema zastorima kad mu Seamus reče: "Čuj... a što se zapravo dogodilo one noći... znaš, ono kad je... sa Cedricom Diggoryjem i ostalim?"   U Seamusovu glasu miješale su se nervoza i znatiželja. Dean, koji se nagnuo nad svoj kovčeg u potrazi za papučom neobično se umirio pa je Harry znao da i on napeto iščekuje odgovor.   "A zašto pitaš mene?" odbrusi Harry. "Čitaj Dnevni prorok, kao tvoja majčica. Oni će ti sve lijepo objasniti."   "Ne vrijeđaj mi mamu", plane Seamus.   "Vrijeđat ću svakog tko me nazove lažljivcem", odvrati Harry. "Nemoj tako razgovarati sa mnom!"   "Razgovarat ću s tobom kako ja budem htio", reče Harry, tako razjaren da je zgrabio štapić s noćnog ormarića. "Ako ti smeta što spavamo u istoj sobi, zamoli McGonagallicu da te premjesti... da ti se mamica ne bi brinula..."   "Pusti moju mamu na miru, Potteru!" "Što se ovdje događa?"   Na dovratku se pojavio Ron. Njegove su raširene oči putovale od Harryja, koji je klečao na krevetu uperivši štapić u Seamusa, do Seamusa, koji je stajao podignutih šaka. "Vrijeđa mi mamu!" zaurla Seamus.   "Molim?" reče Ron. "Harry to nikad ne bi učinio... upoznali smo tvoju mamu, bila nam je simpatična..."   "To je bilo prije nego što je počela vjerovati u svaku riječ koju smrdljivi Dnevni prorok napiše o meni!" prodere se Harry iz svega glasa.   "Oh", reče Ron. Na njegovu pjegavom licu vidjelo se da počinje shvaćati u čemu je stvar. "Oh... tako znači."   "Znate što?" razjareno će Seamus, dobacujući Harryju otrovan pogled. "U pravu je, ne želim spavati u istoj sobi s njim, on je totalno lud."   "E sad si pretjerao, Seamuse", reče Ron zacrvenjenih ušiju, što je uvijek bio znak da se bliži točki vrenja.  

"Pretjerao sam, ma nemoj?" zaurla Seamus. On je, za razliku od Rona, bio blijed kao krpa. "A ti vjeruješ u sve te njegove bljezgarije o Znaš-već-kome, ti misliš da govori istinu?" "Da, mislim!" ljutito odvrati Ron. "Onda si i ti lud", zgađeno će Seamus.   "Ma nemoj? Na tvoju nesreću, prijatelju stari, ja sam i prefekt!" reče Ron, prstom se udarajući po prsima. "I zato pazi što laješ ili ću te kazniti!"   Seamus je sljedećih nekoliko sekundi izgledao kao da bi Ronova kazna bila prihvatljiva cijena za ono što želi reći; ali onda je prezirno puhnuo, okrenuo se na peti, bacio se na krevet i navukao zastore takvom silinom da su se otrgli od karniše i završili u prašnoj hrpi na podu. Ron je prvo prostrijelio pogledom Seamusa, a onda se zagledao u Deana i Nevillea.   "Je'l još netko ima roditelje kojima Harry strašno smeta?" upita on borbeno.   "Čovječe, moji su bezjaci", odvrati Dean sliježući ramenima. "Ne znaju ništa o ubojstvima u Hogwartsu jer mi ne pada na pamet da im išta kažem."   "Ne znaš ti moju mamu, nema te stvari koju ona neće saznati!" ljutito mu reče Seamus. "Osim toga, tvoji roditelji ne dobivaju Dnevni prorok. Oni ne znaju da su nam ravnatelja izbacili iz Čarosudnog zbora i Međunarodne udruge čarobnjaka jer mu nisu sve daske na broju..."   "Moja baka kaže da su to sve gluposti", oglasi se Neville. "Ona kaže da je propao Dnevni prorok, a ne Dumbledore. I otkazala je našu pretplatu. Mi vjerujemo Harryju", jednostavno reče Neville. Popeo se u krevet i navukao pokrivače do brade. Zagledao se u Seamusa poput sove. "Moja baka je uvijek tvrdila da će se Znate-već-tko jednog dana vratiti. I ako Dumbledore kaže da se vratio, onda se vratio."   Harry osjeti nalet zahvalnost prema Nevilleu. Svi su zašutjeli. Seamus je izvukao štapić, popravio zastore na krevetu i nestao iza njih. Dean se uvukao u krevet, okrenuo se i umirio. Očito ni Neville više nije imao što reći, jer se u međuvremenu zaljubljeno zagledao u svoj mjesečinom obasjani kaktus.   Harry se zavalio u svoje jastuke dok se Ron kretao oko susjednog kreveta i pospremao svoje stvari. Potresla ga je svađa sa Seamusom, koji mu je uvijek bio vrlo simpatičan. Koliko će mu još ljudi napomenuti da ga smatraju lažljivcem ili luđakom?   Je li Dumbledore tako patio cijelo ljeto, kad su ga prvo Čarosudni zbor, a potom i Međunarodna udruga čarobnjaka isključili iz svojih redova? Možda mu se Dumbledore nije javio već dva mjeseca jer je zapravo ljut na njega. Naposljetku, obojica su bila podjednako upletena u cijelu priču; Dumbledore je povjerovao Harryju, i njegovu verziju događaja objavio ne samo svima u školi nego i svima u čarobnjačkoj zajednici. Oni koji su Harryja smatrali lažljivcem, sigurno su i o Dumbledoreu mislili isto ili da ga je Harry prevario...   Na kraju će ipak shvatiti da govorimo istinu, ojađeno je pomislio Harry kad se Ron popeo u krevet i ugasio posljednju svijeću u spavaonici. Ali, pitao se, koliko će još sličnih napada morati pretrpjeti dok ne dođe taj trenutak.

GLAVA DVANAESTA Profesorica Umbridge                                                         Seamus se sljedećeg jutra obukao rekordnom brzinom i izašao iz spavaonice dok Harry još nije navukao ni čarape.   "Zar misli da ću se pretvoriti u manijaka ako se predugo zadrži u istoj sobi sa mnom?" glasno upita Harry, gledajući kako rub Seamusove pelerine nestaje s vidika.   "Ma ne nerviraj se zbog toga, Harry," promrmlja Dean, podižući školsku torbu na rame, "on je samo..."   No očito nije bio u stanju reći što to točno muči Seamusa pa je nakon pomalo neugodne stanke i on otišao iz sobe.   Neville i Ron pogledali su ga kao da mu žele reći da problem nije u njemu, nego u Seamusu, ali Harryja to nije nimalo utješilo. Dokle će morati podnositi takve neugodnosti?   "Što se dogodilo?" upita Hermiona pet minuta kasnije, sustigavši ih u društvenoj prostoriji. Svi su bili na putu za doručak. "Izgledate totalno... oh, za Boga miloga."   Zagledala se u oglasnu ploču društvene prostorije, gdje je osvanuo veliki natpis. GOMILE GALEONA  Džeparac vam ne može pokriti sve troškove? U potrazi ste za dodatnom zaradom? Ako vas zanimaju jednostavni, honorarni, praktički bezbolni poslovi, obratite se Fredu i Georgeu Weasleyju u društvenoj prostoriji Gryjfindora. (Na žalost, moramo istaknuti da kandidati sve poslove obavljaju na vlastiti rizik.)   "Stvarno su nemogući", mračno reče Hermiona, skidajući oglas koji su Fred i George priboli preko obavijesti s datumom prvog posjeta Hogsmeadeu, u listopadu. "Morat ćemo porazgovarati s njima, Rone!"   Ta je izjava Rona očito uznemirila. "Zašto?"   "Zato što smo prefekti!" reče Hermiona dok su se verali kroz otvor iza portreta. "Dužni smo spriječiti takve stvari!"   Ron joj nije odgovorio; Harry je iz njegova turobnog izraza lica jasno vidio da mu ideja zaustavljanja Freda i Georgea u njihovim naumima nije bila ni najmanje primamljiva.   "Dobro, što se dogodilo, Harry?" ponovi Hermiona dok su se spuštali prema prizemlju, prolazeći pokraj niza portreta starih vještica i čarobnjaka koji su se tako udubili u međusobni razgovor da se uopće nisu obazirali na njih. "Izgledaš mi kao da si zbog nečega jako ljut."   "Seamus misli da Harry laže o Znaš-već-kome", jezgrovito objasni Ron kad Harry nije odgovorio.   Harry je očekivao da će Hermiona reagirati ogorčeno zbog njega, ali ona je samo uzdahnula.   "Da, Lavender isto", reče ona sumorno.

  "Pa, jeste li dobro pretresle sve razloge zbog kojih je očito da sam ja lažljivi kreten gladan pozornosti?" glasno upita Harry.   "Ne", smireno odvrati Hermiona. "Rekla sam joj da skrati jezik. I bilo bi mi jako drago kad bi se ti prestao istresati na nama, Harry. Možda nisi primijetio, ali Ron i ja smo na tvojoj strani."   Nastala je kratka stanka. "Oprosti", tiho reče Harry.   "Sve je u redu", dostojanstveno odvrati Hermiona. Zatim je zavrtjela glavom. "Zar ste zaboravili što je rekao Dumbledore na oproštajnoj gozbi?"   I Harry i Ron su je tupo pogledali. Hermiona opet uzdahne.   "O Znate-već-kome. Rekao je da ima golem 'talent za širenje razdora i neprijateljstva. Jedini način da mu se odupremo jest njegovanje jednako snažnih veza prijateljstva i povjerenja...'"   "Ma kako ti sve to pamtiš?" upita Ron, zadivljeno je gledajući.   "Slušam, Rone", odvrati Hermiona s natruhom oštrine u glasu.  "I ja, ali ipak ne bih mogao točno ponoviti što..."  "Poanta je u tome", glasno nastavi Hermiona, "da je Dumbledore govorio baš o ovakvim stvarima. Znate-već-tko se vratio prije samo dva mjeseca, a mi se već svađamo. Razredbeni klobuk nas je upozorio na isto: budite složni, ujedinjeni..."   "A Harry je sinoć dobro rekao", otpovrne Ron. "Ako to znači da se najednom moramo družiti sa Slytherinima - teško."   "E pa ja mislim da je šteta što ne radimo na većoj slozi između domova", srdito reče Hermiona.   Stigli su u podnožje mramornog stubišta. Predvorjem je upravo prolazila kolona Ravenclawa s četvrte godine; čim su spazili Harryja, nagurali su se zajedno, kao da strahuju da će Harry napasti bilo koga tko se udalji od grupe.   "Aha, stvarno bismo se trebali sprijateljiti s ovakvima", sarkastično reče Harry.   Ušli su u Veliku dvoranu poslije Ravenclawa. Sve troje su već na ulazu automatski pogledali prema profesorskom stolu. Profesorica Grubbly-Plank čavrljala je s profesoricom Sinistrom, nastavnicom astronomije. Hagrid je i dalje bio upadljiv samo po svojoj odsutnosti. Začarani strop iznad njih s velikom je točnošću odražavao Harryjevo raspoloženje; pokazivao je otužno sivo nebo s kišnim oblacima.   "Dumbledore nije rekao čak ni koliko dugo će Grubbly-Plankova raditi", reče on dok su hodali prema Gryffindorskom stolu.  "Možda..." zamišljeno poče Hermiona.  "Što?" odmah rekoše Harry i Ron.   "Pa... možda nije želio skretati pozornost na Hagridovu odsutnost."   "Kako to misliš, skretati pozornost?" upita Ron, na rubu smijeha. "Zar postoji netko tko to nije primijetio?"   Prije nego što mu je Hermiona dospjela odgovoriti, do Harryja je domarširala visoka crnoputa djevojka duge kose pune sitnih pletenica.

  "Bok, Angelina."   "Bok," reče ona žustro, "jesi se dobro odmorio?" Nastavila je ne čekajući odgovor: "Čuj, postala sam kapetanica Gryffindorske metlobojske ekipe."   "Čestitam", reče Harry uz zadovoljan osmijeh. Nešto mu je govorilo da ih Angelina neće pred utakmice hrabriti dozlaboga dosadnim govorima kao Oliver Wood, što joj je svakako išlo u prilog.   "Aha, ali sad trebamo novog vratara jer je Oliver otišao. Kvalifikacije su u petak u pet popodne i htjela bih da se na njima okupi cijela ekipa, u redu? Da možemo odmah procijeniti kako će se uklopiti novi igrač."   "Dobro", reče Harry. Angelina mu se nasmiješi i ode.   "Zaboravila sam da je Wood otišao", reče Hermiona prilično ravnodušnim tonom dok je sjedala pokraj Rona i privlačila pladanj s prepečencem. "Hoće li to jako utjecati na ekipu?"   "Vjerojatno", reče Harry, sjedajući sučelice njima. "Bio je dobar vratar..."   "Ali svježa krv je uvijek dobrodošla, zar ne?" zamijeti Ron.   U dvoranu su kroz visoke prozore uletjele na stotine sova, praćene lepetom krila i štropotanjem. Slijetale su posvuda, predajući pisma i pakete vlasnicima, prskajući sve oko sebe vodenim kapima. Vani je očito jako kišilo. Hedviga se nije pojavila, što Harryja nije začudilo; dopisivao se jedino sa Siriusom, a sumnjao je da je Sirius imao novosti nakon samo dvadeset četiri sata razdvojenosti. Zato je Hermiona morala munjevito odmaknuti svoj sok od naranče da napravi mjesta za veliku mokru kukuviju koja je u kljunu nosila promočeni Dnevni prorok.   "Dobro, zašto ih još uvijek kupuješ?" razdražljivo upita Harry, sjetivši se Seamusa. Hermiona je u kožnu vrećicu na sovinoj nozi stavila jedan knut i sova je odletjela. "Ja ih više uopće ne čitam... ionako su najobičnije smeće."   "Treba znati što govori neprijatelj", mračno odvrati Hermiona. Odmotala je novine i nestala iza njih. Spustila ih je tek kad su Harry i Ron završili s doručkom.   "Ništa", reče ona jednostavno, savijajući novine i odlažući ih pokraj tanjura. "Ništa o tebi, ništa o Dumbledoreu, ništa ni o kome."   Profesorica McGonagall je hodala oko stola i dijelila rasporede sati.   "Pogledajte što imamo danas!" zastenje Ron. "Povijest magije, blok-sat Čarobnih napitaka, Proricanje sudbine i blok-sat Obrane od mračnih sila... Binns, Snape, Trelawneyca i ona Umbridgeica u istom danu! Da su bar Fred i George već završili zabušantsku zbirku..."   "Ma jesam li ja to dobro čuo?" umiješa se Fred. Došao je s Georgeom i uvukao se u klupu pokraj Harryja. "Nije valjda da prefekti naše cijenjene škole žele markirati sa satova?"   "Vidi što imamo danas", mrzovoljno reče Ron i gurne raspored Fredu pod nos. "Ovo je najgori ponedjeljak koji sam ikad vidio."   "Potpuno si u pravu, braco", reče Fred, čitajući raspored. "Ako hoćeš, mogu ti za male pare prodati nosokrvni nugat."  

"Zašto za male pare?" sumnjičavo upita Ron.   "Jer nećeš prestati krvariti dok se ne smežuraš ko grožđica. Još nismo našli protuotrov", odgovori George uzimajući haringu.   "Hvala, dečki," zlovoljno će Ron, "ali mislim da ću radije ići na satove."   "I kad smo već kod tih vaših zabušantskih zbirki," reče Hermiona, probadajući Freda i Georgea pogledom, "ne smijete tražiti pokusne kuniće na gryffindorskoj oglasnoj ploči."   "Tko kaže?" zabezeknuto upita George.   "Ja kažem", odvrati Hermiona. "I Ron."   "Ne petljaj me u to", požuri se Ron.   Hermiona ga ošine pogledom. Fred i George se zasmijuljiše.   "Promijenit ćeš ti ploču, Hermiona", reče Fred mažući čajnu pogačicu debelim slojem maslaca. "Počela ti je peta godina, što znači da ćeš nas uskoro preklinjati za naše bombone."   "A zašto bi početak pete godine značio da mi treba zabušantska zbirka?" upita Hermiona.   "Peta godina je godina ČAS-ova", odvrati George.  "Pa?"   "Pa, znači da na kraju godine polažete ispite za čarobnjačke stupnjeve koje želite imati, zar ne? Naradit ćete se ko konji", sa zadovoljstvom objasni Fred.   "Pola naše godine je prije ČAS-ova doživjelo blagi slom živaca", sretno preuzme George. "Suze, napadi bijesa... Patricia Stimpson je stalno padala u nesvijest..."   "Kenneth Towler se sav osuo čirevima, sjećaš se?" nostalgično reče Fred.   "To je bilo zato što si mu ti u pidžamu podmetnuo buboljasti prašak", podsjeti ga George.   "Joj, da", zacereka se Fred. "Zaboravio sam... tko bi sve to pamtio."   "Bilo kako bilo, peta godina je čisti užas", nastavi George. "Barem ako vam školski uspjeh nešto znači u životu. Fred i ja smo nekako uspjeli sačuvati našu vedrinu i optimizam."   "Da... jedva ste uspjeli skucati svaki po tri ČAS-a, zar ne?" reče Ron.   "Aha", nemarno potvrdi Fred. "No mi vjerujemo da svoju sreću trebamo graditi izvan svijeta akademskih uspjeha."   "Ozbiljno smo razmišljali o tome da se uopće ne vratimo na sedmu godinu," veselo doda George, "posebno sad kad imamo..."   Harry ga je pogledom upozorio da stane, jer je očito bio na rubu da izlane sve o novcu koji im je dao Harry.   "... nekoliko čarobnjačkih stupnjeva", snašao se George. "Mislim, zar stvarno moramo polagati i OČI? Ali zaključili smo da mama ne bi preživjela da ranije napustimo školu, posebno ne sad kad se ispostavilo da

je Percy najveći kreten svih vremena."   "Ali nemamo nikakvu namjeru profućkati posljednju godinu u Hogwartsu na stvari koje nas ne zanimaju", reče Fred, s nježnošću se ogledavajući po Velikoj dvorani. "Ovo nam je prilika da istražimo tržište i utvrdimo što točno od trgovine psina traži prosječan polaznik Hogwartsa. Zatim ćemo pažljivo procijeniti rezultate istraživanja i početi izrađivati proizvode koji odgovaraju potražnji."     "Ali gdje ćete nabaviti zlato da uopće pokrenete trgovinu psina?" sumnjičavo upita Hermiona. "Trebat će vam raznorazni sastojci i materijali - a vjerojatno i poslovni prostor..."   Harry nije gledao blizance. Lice mu se zažarilo; namjerno je ispustio vilicu i bacio se na pod za njom. Čuo je kako Fred iznad njega govori: "Hermiona, ništa nas ne pitaj, pa ti ništa nećemo slagati. Hajde, George, ako se požurimo možda prije Travarstva stignemo prodati nekoliko produžnih ušiju."   Harry je izvirio ispod stola na vrijeme da vidi kako se Fred i George udaljavaju s rukama punim prepečenca.   "Što im to znači?" upita Hermiona, pogledavajući prvo Harryja, a onda i Rona. '"Ništa nas ne pitaj...' Pa zar su već nabavili zlato za trgovinu?"   "Znaš, to bih i ja volio znati", reče Ron, mršteći se. "Ovog su mi ljeta kupili novu svečanu pelerinu, a stvarno mi nije jasno gdje su nabavili galeone za to..."   Harry zaključi da je došlo vrijeme da skrene razgovor s opasnog teritorija.   "Mislite da nas stvarno čeka gadna godina? Zbog ispita?" "Oh, da", reče Ron. "Sto posto. ČAS-ovi su užasno važni, o njima ovisi za koja se radna mjesta kasnije možeš prijaviti i tome slično. Bill mi je rekao da ćemo u toku godine proći i profesionalnu orijentaciju. Da možemo lakše odabrati za koje ćemo se opake čarobnjačke ispite pripremati sljedeće godine."   "Znate li vas dvoje što biste htjeli raditi nakon Hogwartsa?" upita ih Harry poslije. Izašli su iz Velike dvorane i krenuli prema učionici za Povijest magije.   "Ne baš", polako odgovori Ron. "Osim... pa..." Činilo se da se pomalo ustručava.  "Što?" ponuka ga Harry.   "Pa, bilo bi super biti auror", odvrati Ron nonšalantnim tonom.  "Da, stvarno bi", gorljivo se složi Harry.  "Ali oni su, ono, elita", reče Ron. "Moraš biti stvarno strašno dobar. A ti, Hermiona?"   "Ne znam", odvrati ona. "Mislim da bih voljela raditi nešto stvarno plemenito."   "Aurori su plemeniti!" reče Harry.   "Da, jesu, ali nije to jedino plemenito zanimanje", zamišljeno će Hermiona. "Mislim, kad bih mogla nekako nastaviti rad sa Z.B.LJ.U.V.-om..."   Harry i Ron pomno su pazili da im se pogledi ne sretnu.   Povijest magije je, u tome su svi bili jednodušni, bio najdosadniji školski predmet koji su čarobnjaci ikad smislili. Profesor Binns, duh i nastavnik dotičnog predmeta, imao je šuškav, jednoličan glas koji je u gotovo sto posto slučajeva izazivao teški drijemež u prvih deset minuta slušanja - pet po toplom vremenu. Binns nikad nije mijenjao stil predavanja: govorio bi bez stanke dok su oni hvatali bilješke ili,

točnije, pospano zurili u prazno. Harry i Ron su imali prolazne ocjene iz Povijesti magije samo zato što su prije testova redovito prepisivali Hermionine bilješke. Činilo se da je jedino ona u stanju oduprijeti se uspavljujućem učinku Binnsova glasa.   Danas ih je zapalo četrdeset pet minuta monotonog zujanja o ratovima divova. Po onome što je uspio čuti u prvih deset minuta, Harry je imao nejasan dojam da bi ista tema kod nekog drugog učitelja čak možda mogla biti zanimljiva, ali potom je pustio mozak na pašu i ostatak sata proveo igrajući se potapanja brodova s Ronom. Dok su oni švrljali po kutu Harryjeva pergamenta, Hermiona im je krajičkom oka dobacivala otrovne poglede.   "A što bi se dogodilo," hladno ih je upitala kad su izašli iz razreda na mali odmor (Binns je iz učionice otišao lelujajući kroz školsku ploču), "da vam ove godine odbijem posuditi svoje bilješke?"   "Ne bismo položili nijedan ČAS", reče Ron. "Ako to želiš na savjesti, Hermiona..."   "Bolje i ne zaslužujete", plane ona. "Jeste li ga uopće pokušali slušati?"   "Pokušali smo", odvrati Ron. "Ali jednostavno nemamo tvoj mozak, tvoje pamćenje ili tvoju sposobnost koncentracije - stvarno si neusporedivo pametnija od nas - pa zar nam moraš još utrljavati sol na ranu?"   "Te fore možeš prodavati nekoj drugoj budali", reče Hermiona. No činilo se da se ipak malo odobrovoljila. Prva je izašla na vlažno dvorište.   Vani je rominjala sitna kišica zbog koje se stvorila izmaglica, pa su zbijene grupice učenika po dvorištu djelovale zamagljeno i nejasno. Harry, Ron i Hermiona sklonili su se u zabačeni kut ispod balkona s kojeg je jako curila voda. Podigli su ovratnike pelerina da se zaštite od hladnog rujanskog zraka i počeli pogađati što bi im Snape mogao zadati na prvom satu ove godine. Taman su zajednički zaključili da će im uvaliti nešto grozno teško, tek toliko da ih uzdrma nakon dvomjesečnih praznika, kad se iza ugla pojavila jedna prilika i krenula prema njima. "Bok, Harry!"   Bila je to Cho Chang, a još je važnije bilo to što je opet došla sama. To nije bilo uobičajeno za nju: Cho je gotovo uvijek bila okružena gomilom hihotavih djevojaka. Harry se još sjećao kakve je muke prošao prošle godine dok ju je pokušavao uhvatiti nasamo da je pozove na Božićni bal.   "Bok", reče Harry, osjećajući žarenje u obrazima. Bar se više ne kupaš u smrdomliječi, bodrio se on. Cho je očito slično razmišljala. "Vidim da si se uspio izribati?"   "Aha", potvrdi Harry. Pokušao se nasmiješiti kao da je njihov posljednji susret bio zabavan, a ne inspiracija za noćne more. "Pa, je li... ovaj... je li ti bilo lijepo na praznicima?"   Zažalio je svoje riječi čim ih je izrekao - Cedric je bio Choin dečko i njegova je smrt vjerojatno obilježila njezine praznike u jednakoj mjeri kao i Harryjeve. Činilo se da joj se lice nekako zategnulo, ali rekla je samo: "Ma, bilo je u redu, znaš..."   "Je li to značka Orkana?" odjednom se svadljivo umiješao Ron, uperivši prst u Choinu pelerinu, na kojoj je bila pričvršćena nebeskoplava značka sa zlatnim inicijalima kluba. "Nije valjda da navijaš za njih?"   "Da, navijam", potvrdi Cho.   "Jesi li i prije navijala za njih ili samo otkako vode u ligi?" upita Ron. Imao je, prema Harryjevu mišljenju, nepotrebno optužujući ton glasa.

  "Navijam za njih od svoje šeste godine", hladno odvrati Cho. "Dobro... vidimo se, Harry."   Otišla je. Hermiona je pričekala da se Cho udalji do polovice dvorišta, a onda se okomila na Rona. "Stvarno si netaktičan!"   "Molim? Samo sam je pitao..."   "Pa zar nisi shvatio da želi razgovarati s Harryjem?"   "Pa? Tko joj je to branio, ja sigurno nisam..."   "Odakle ti uopće ideja da je napadaš zbog nekakvog metlobojskog kluba?"   "Napadam? Nisam je napao, samo sam..."   "Uostalom, koga je briga ako navija za Orkane?"   "Ma daj, pola ljudi koji se sad prešetavaju s tim značkama kupilo ih je tek prošle sezone..."   "Pa što onda?"   "To znači da nisu pravi navijači, samo su se prikrpali..."   "Zvoni", bezvoljno reče Harry. Ron i Hermiona u svojoj glasnoj prepirci nisu ni čuli zvono. Nastavili su se svađati cijelim putem do Snapeove tamnice, pa je Harry mogao u miru zaključiti da će uz Nevilleovu i Ronovu asistenciju biti sretan ako ikad doživi dvije minute razgovora s Cho zbog kojih se neće poželjeti odseliti u neku drugu zemlju.   S druge strane, pomislio je kad su stali u red koji se protezao ispred Snapeove učionice, ipak je Cho prišla njemu, zar ne? Hodala je s Ceclricom; imala je dobar razlog da mrzi Harryja, koji je, za razliku od Cedrica, iz Tromagijskog labirinta izašao živ, ali ipak je vrlo prijateljski razgovarala s njim i nije ničim pokazivala da ga smatra luđakom ili lažljivcem ili, još gore, odgovornim za Cedricovu smrt... da, definitivno je ona prišla njemu, i to drugi put u dva dana... i tu mu se raspoloženje bitno popravilo. Čak ni zlokobno škripanje vrata Snapeove učionice nije moglo zagušiti nadu koja mu je buknula u prsima. Ušao je u učionicu iza Rona i Hermione. Otišli su do svoje stare klupe u stražnjem dijelu prostorije, a Harry je sjeo između njih dvoje, ignorirajući uvrijeđene i razdražljive zvukove koje su oboje ispuštali.   "Tišina", hladno reče Snape i povuče vrata za sobom.   Bio je to prilično nepotreban zahtjev; učenici su ušutjeli i prestali se vrpoljiti čim su čuli zatvaranje vrata. Sam pogled na Snapea obično je bio sasvim dovoljan da u razredu nastane mrtva tišina.   Snape je prišao katedri i zagledao se u njih. "Prije nego što počnem današnje predavanje," reče on, "mislim da je uputno podsjetiti vas da ćete sljedećeg lipnja izaći na važan ispit na kojem ćete pokazati što ste naučili o pripravi i upotrebi čarobnih napitaka. Iako ne mogu poreći da među vama ima pravih imbecila, očekujem od vas da na ČAS-u za Čarobne napitke izvučete prolaznu ocjenu kako znate i umijete, jer će vas u protivnom snaći moje... nezadovoljstvo."   Pogled mu se zadržao na Nevilleu, koji je izgledao kao da mu je nešto zapelo u grlu.   "Dakako, nakon ove godine mnogi od vas više neće pohađati moje satove. Na pripremna predavanja za OČI primam samo najbolje učenike, što znači da ću se zasigurno oprostiti s nekima od vas.

  Sad mu se pogled zaustavio na Harryju. Prezirno je izvio usnicu. Harry mu je uzvratio podjednako neprijateljskim pogledom, mračno zadovoljan što nakon pete godine više neće morati slušati Čarobne napitke.   "No od tog nas blaženog trenutka dijeli još puna godina dana," tiho nastavi Snape, "stoga vam svima savjetujem da se usredotočite na održavanje visokog postotka prolaznih ocjena koje očekujem od učenika koji polažu ČAS-ove za moj predmet, bez obzira na to kanite li kasnije polagati i OČI ili ne.   Danas ćemo spravljati napitak koji se često pojavljuje na ispitu za običan čarobnjački stupanj: napitak spokoja, koji smiruje zabrinutost i ublažava uznemirenost. Odmah ću vas upozoriti: neprecizno rukovanje sastojcima može kod osobe koja ga popije izazvati tvrd, a često i trajan san, zato budite vrlo pažljivi." Hermiona, koja se nalazila lijevo od Harryja, sjela je malo uspravnije, s izrazom potpune koncentracije na licu. "Sastojci i metoda..." Snape je trznuo štapićem, "... su na ploči..." (odmah su se pojavili) "... sve što trebate..." opet je trznuo štapićem "... nalazi se u ormaru..." (vrata rečenog ormara naglo su se otvorila) "imate sat i pol vremena... počnite."   Baš kao što su Harry, Ron i Hermiona predvidjeli, Snape im nije mogao zadati kompliciraniji, a ni pipkaviji napitak. Ne samo što su sastojke morali dodavati u kotlić po točno određenom redoslijedu i u precizno odmjerenim količinama nego su mješavinu morali promiješati točno određeni broj puta, i to prvo u smjeru kazaljke na satu, a potom i u obrnutom. Zatim su morali vrlo precizno smanjiti vatru na kojoj je napitak lagano ključao, pustiti da se kuha na toj smanjenoj temperaturi točno određeni broj minuta i tek onda ubaciti zadnji sastojak.   "U ovom trenutku bi se iznad vašeg napitka trebala podizati lagana srebrnasta para", dobaci im Snape deset minuta prije kraja sata.   Harry, koji se kupao u znoju, očajno je pogledao po podzemnoj učionici. Iz njegova kotlića sukljale su obilne količine tamnosive pare; Ronovje pijuckao zelene iskre. Seamus je vrhom štapića mahnito poticao vatru ispod svog kotlića, koja kao da se polako gasila. Zato je nad površinom Hermionina napitka lebdjela svjetlucava srebrnasta izmaglica. Snape ju je samo kratko pogledao i prošao bez komentara, što je značilo da joj nije imao što prigovoriti.   Kod Harryjeva se kotlića, naravno, zaustavio. Zagledao se u nj s odbojnim, podrugljivim osmijehom.   "Potteru, a što vam je to?"   Slytherini iz prednjeg dijela razreda smjesta su živnuli; uvijek su uživali kad se Snape rugao Harryju.   "Napitak spokoja", napeto odvrati Harry.   "Recite mi, Potteru," tiho upita Snape, "znate li vi čitati?"   Draco Malfoy se nasmije.   "Da, znam", reče Harry, čvrsto stežući štapić.   "Pročitajte mi treći red u receptu, Potteru."   Harry je zaškiljio na ploču. Nije bilo lako razabrati upute kroz višebojnu paru koja je zamaglila učionicu.   "Dodajte mljeveni adular, triput promiješajte u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, pustite da ključa sedam minuta i potom dodajte dvije kapi sirupa od kukurijeka."  

Želudac mu se okrenuo. Nije dodao sirup od kukurijeka nego je nakon sedam minuta kuhanja produžio ravno na četvrti red recepta.   "Jeste li učinili sve što piše u trećem redu, Potteru?"   "Ne", vrlo tiho odvrati Harry.   "Molim?"   "Ne", ponovi Harry glasnije. "Zaboravio sam kukurijek."  "Znam da jeste, Potteru, što znači da je ta vaša kaša posve bezvrijedna. Evanesco."   Harryjev napitak je nestao; ostao je stajati pokraj praznog kotlića, osjećajući se kao budala.   "Vi koji ste uspjeli pročitati upute, ispunite jednu bočicu uzorkom svog napitka, čitko na nju napišite svoje ime i ostavite je na mom stolu radi testiranja", reče Snape. "Domaća zadaća: na trideset centimetara pergamenta napišite sastavak o svojstvima adulara i njegovoj primjeni u pripravi čarobnih napitaka. Rok je ovaj četvrtak."   Dok su svi oko njega punili bočice, Harry je pospremao svoje stvari. Bio je ljut kao ris. Njegov napitak nije bio ništa gori od Ronova, koji je zaudarao po trulim jajima; o Nevilleu da ne govorimo. On je nekako uspio spraviti smjesu gustu poput svježeg cementa, koju je praktički morao izrezivati iz kotlića. A ipak će jedino Harry ostati bez ocjene za današnji rad. Gurnuo je štapić u torbu i bezvoljno sjeo, gledajući kako ostali nose napunjene i začepljene bočice na Snapeov stol. Izašao je iz učionice čim je zazvonilo za kraj sata i već naveliko ručao kad su mu se Ron i Hermiona napokon pridružili u Velikoj dvorani. Strop je tijekom jutra poprimio još mutniju sivu boju. Visoke prozore šibala je kiša.   "To stvarno nije bilo fer", pokušala ga je utješiti Hermiona kad je sjela do njega. Poslužila se kosanim mesom s pireom od krumpira. "Goyleov napitak je bio neusporedivo gori; kad ga je izlio u bočicu, rasprsnula se i zapalila mu pelerinu."   "Da, da," odvrati Harry, srdito gledajući u tanjur, "je li Snape ikad bio fer prema meni?"   Nisu mu odgovorili. Sve troje su znali da su Snape i Harry postali ljuti neprijatelji čim je Harry stupio nogom u Hogwarts.   "Ipak, nadala sam se da će ove godine biti podnošljivi]i", razočarano reče Hermiona. "Mislim... znate..." pažljivo je pogledala oko sebe. Stolice oko njih bile su prazne i nitko nije prolazio pokraj stola. "S obzirom na to da je sad u Redu i sve."   "Otrovna gljiva pjege mijenja, ali ćud nikada", mudro će Ron. "Uostalom, uvijek sam mislio da je Dumbledore lud što vjeruje Snapeu. Gdje su dokazi da je Snape uopće prestao raditi za Znate-već-koga"   "Mislim da Dumbledore vjerojatno ima mnogo dokaza, čak i ako ih ne dijeli s tobom, Rone", odbrusi mu Hermiona.   "Ma zašutite oboje", oštro će Harry kad je Ron otvorio usta da joj odgovori. Hermiona i Ron su se ukipili, oboje djelujući ljutito i uvrijeđeno. "Možete li bar malo prestati?" nastavi Harry. "Stalno se prepucavate, ne mogu to više izdržati." Odustao je od kosanog mesa, prebacio torbu preko ramena i ostavio ih same.   Na mramornom je stubištu preskakao po dvije stube odjednom dok su mimo njega mnogi učenici hitali idući u suprotnom smjeru na ručak. Još je osjećao bijes koji je maloprije planuo tako neočekivano. Vizija šokiranih lica Rona i Hermione ispunjavala ga je najdubljim zadovoljstvom. Tako im i treba, pomisli on, neka već jednom prestanu... stalno se prepiru... pa tko ne bi poludio...

  Na odmorištu je prošao pokraj velike slike viteza zvanog Sir Cadogan. Vitez je izvukao mač i borbeno zamahnuo prema Harryju, koji ga je ignorirao.   "Vrati se ovamo, pseto šugavo! Stani i bori se!" zaurla Sir Cadogan, iako mu je vizir znatno prigušio glas. Harry je nastavio hodati, a kad ga je Sir Cadogan pokušao slijediti utrčavanjem u susjednu sliku, naletio je na žestok otpor njezina stanovnika, velikog vučjaka srdita izgleda.   Harry je ostatak stanke za ručak proveo sjedeći sam ispod stropnih vrata na najgornjem katu Sjeverne kule. Tako je, kad se oglasilo zvono, bio prvi koji se po srebrnim ljestvama uspeo u učionicu Sybill Trelawney.   Izuzmu li se Čarobni napitci, Proricanje sudbine bio je Harryjev najmrži predmet, uglavnom zbog navike profesorice Trelawney da u redovitim razmacima proriče njegovu preranu smrt. Uvijek zaogrnuta šalovima, ta se mršava žena praktički presijavala zbog gomile ogrlica koje je nosila, a Harryja je, zbog naočala koje su joj višestruko uvećavale oči, neodoljivo podsjećala na nekakvog kukca. Kad je ušao u učionicu, ona je upravo na klimave stolove kojima je soba obilovala stavljala knjige u iznošenom kožnom uvezu. Činilo se da uopće nije primijetila kad je Harry sjeo u zasjenjeni naslonjač, možda i zato što su sobu osvjetljavale samo svjetiljke zastrte rupcima te slabašna vatra sladunjava mirisa. Tijekom sljedećih pet minuta pristigao je i ostatak razreda. Ron se pojavio u otvoru stropa, napeto pogledao oko sebe, uočio Harryja i krenuo ravno prema njemu, ako se vijuganje između brojnih stolova, naslonjača i debeljuškastih stoličica bez naslona može tako opisati.   "Hermiona i ja smo se prestali svađati", reče on sjedajući pokraj Harryja.   "Dobro", progunđa Harry.   "Ali Hermiona kaže da bi bilo zgodno da se i ti prestaneš iskaljivati na nama", reče Ron.   "Ne iskaljujem se..."   "Samo ti prenosim poruku", prekine ga Ron. "Ali mislim da ima pravo. Nismo mi krivi za Seamusovo i Snapeovo ponašanje."   "Nisam to ni rekao..."   "Dobar dan", oglasi se profesorica Trelawney svojim karakteristično mutnim i sanjivim glasom. Harry je zašutio, osjećajući mješavinu razdraženosti i blage posramljenosti. "Dobro došli na Proricanje sudbine. Ja sam, naravno, tijekom praznika vrlo pozorno pratila što se zbiva sa svima vama i moram reći da mi je vrlo drago što vidim da ste svi sretno stigli u Hogwarts - iako me to, dakako, nije nimalo iznenadilo.   Na stolovima ćete naći primjerke Proročkih snova autora Iniga Imaga. Tumačenje snova jedna je od najvažnijih metoda za proricanje budućnosti i vjerojatno će se pojaviti na ispitu za ČAS. Premda moram reći da ja ne pridajem nikakvu važnost uspjehu na ispitima kad je u pitanju sveto umijeće proricanja. Tko je obdaren Svevidećim okom, ne treba diplome i ocjene. No ravnatelj voli da izlazite na ispite, pa eto..."   Profesorica Trelawney tankoćutno je zašutjela, svima jasno dajući do znanja da svoj predmet smatra predobrim za tako vulgarne stvari kao što su ispiti.   "Molim vas da otvorite uvodno poglavlje i pročitate što Imago kaže o problematici tumačenja snova. Zatim se podijelite u parove. Uz pomoć Proročkih snova protumačite posljednji san svojega kolege. Možete početi."   U dosadi koja je uslijedila jedina utjeha koju su imali bilo je to što ne sjede na blok-satu. Kad su završili

čitanje uvodnog poglavlja, preostalo im je nepunih deset minuta za tumačenje snova. Za stolić pokraj Harryja i Rona smjestili su se Dean i Neville, a Neville je smjesta počeo podrobno opisivati noćnu moru u kojoj ga proganjaju divovske škare u najboljem šeširu njegove bake. Harry i Ron se turobno pogledaše.   "Ja nikad ne pamtim snove," reče Ron, "ispričaj ti neki svoj."   "Pa nije moguće da se ne sjećaš ni jednog", nestrpljivo odvrati Harry.   Nije mu padalo na pamet da ikome prepričava svoje snove. Bilo mu je savršeno jasno što znači njegova redovita noćna mora o groblju i bez pomoći Rona, profesorice Trelawney ili glupih Proročkih snova.   "Pa, neku noć sam sanjao da igram metloboj", reče Ron, lica iskrivljena od napora da se prisjeti. "Kako bi ti to protumačio?"   "Vjerojatno će te proždrijeti divovski sljezov kolač ili tako nešto", odvrati Harry, ravnodušno okrećući stranice Proročkih snova. Traženje raznih elemenata snova u knjizi bilo je nevjerojatno dosadno, a kad im je profesorica Trelawney rekla da sljedećih mjesec dana moraju voditi dnevnik o svojim snovima, Harry je to doživio kao novu pljusku. Kad se začulo zvono, on i Ron su bili prvi na ljestvama za izlazak. Ron je gunđao na sav glas.   "Je li tebi jasno koliko smo već dobili zadaća? Binns nam je zadao sastavak od gotovo pola metra o ratovima divova, Snape traži trideset centimetara o primjeni adulara i sad nam je još Trelawneyca uvalila jednomjesečni dnevnik snova! Fred i George se nisu šalili. Nadam se bar da nam ona Umbridgeica neće uvaliti ništa novo..."   Kad su ušli u učionicu za Obranu od mračnih sila vidjeli su da profesorica Umbridge već sjedi za katedrom. Bila je odjevena u istu pahuljastu vestu ružičaste boje kao sinoć, ali sad je u kosi imala mašnu od crnog baršuna. Harry se opet nije mogao oteti dojmu da gleda u veliku muhu koja je nepromišljeno sjela na još veću krastaču.   Učenici su šutke ušli u učionicu. Profesorica Umbridge im je još uvijek bila nepoznanica pa nisu mogli predvidjeti koliko bi mogla biti stroga.   "Pa, dobar vam dan!" progovori ona kad se cijeli razred napokon smjestio.   Nekoliko joj je učenika uzvratilo mrmljanjem. "No, no", reče profesorica Umbridge. "Nećemo valjda tako razgovarati. Molila bih da mi odgovorite ovako: 'Dobar dan, profesorice Umbridge.' Dakle, idemo ispočetka. Dobar dan, razrede!" "Dobar dan, profesorice Umbridge", odrecitiraše oni. "Eto vidite", umilno će profesorica Umbridge. "Zar je to bilo teško? Molim vas da spremite štapiće i izvadite pera."   Na te su se riječi mnogi učenici u razredu turobno pogledali; zapovijed 'spremite štapiće' nikad nije najavljivala zanimljivo predavanje. Harry je gurnuo štapić natrag u torbu i izvadio pero, tintarnicu i pergament. Profesorica Umbridge otvorila je svoju torbu, izvadila iz nje neobično kratak čarobni štapić i njime oštro kucnula po ploči. Smjesta su se pojavile riječi:   Obrana od mračnih sila Povratak temeljnim načelima "Vaša je nastava iz ovog predmeta često bila narušavana i isprekidana, zar ne?" ustvrdila je profesorica Umbridge. Okrenula se prema razredu, uredno sklopivši ruke ispred sebe. "Zahvaljujući neprestanim promjenama nastavničkog kadra, od kojih mnogi očito uopće nisu slijedili program koji je odobrilo Ministarstvo, vaše je znanje, na žalost, daleko ispod standarda koji se od vas očekuje u godini u kojoj

polažete ČAS-ove.   Ali zato će vas sigurno obradovati kad čujete da kanimo ispraviti takvu situaciju. Ove ćemo godine raditi po pažljivo sastavljenom programu obrambene magije koji ima teorijske temelje i podršku Ministarstva. Molim vas da zapišete sljedeće."   Opet je kucnula po ploči. Prva je poruka nestala, a zamijenio ju je naslov "Ciljevi nastavnog programa":   1.Razumijevanje načela obrambene magije. 2. Prepoznavanje situacija u kojima se možemo zakonito poslužiti obambenom magijom. 3. Smještanje obrambene magije u kontekst praktične primjene.   Sljedećih nekoliko minuta jedini zvuk u prostoriji bilo je škripanje brojnih pera na pergamentnom papiru. Kad su svi zapisali tri nastavna cilja profesorice Umbridge, ona je upitala: "Imate li svi svoj primjerak Teorije obrambene magije Wilberta Slinkharda?"   U razredu se začulo potvrdno mrmljanje.   "Mislim da ćemo pokušati opet", reče profesorica Umbridge. "Kad vam postavim pitanje, voljela bih da mi odgovorite: 'Da, profesorice Umbridge' ili 'Ne, profesorice Umbridge'. Dakle: imate li svi svoj primjerak Teorije obrambene magije Wilberta Slinkharda?"   "Da, profesorice Umbridge", prolomilo se u učionici.   "Dobro", reče profesorica Umbridge. "Molim vas da otvorite petu stranicu i pročitate 'Prvo poglavlje, Osnove za početnike'. Bez priče, molim."   Profesorica Umbridge otišla je od ploče i sjela za katedru. Upiljila je u njih svoje ispupčene, žablje oči. Harry je otvorio petu stranicu Teorije obrambene magije i počeo čitati.   Tekst je bio neopisivo dosadan, jednako ubojit kao predavanja profesora Binnsa. Osjetio je kako mu koncentracija slabi; uskoro je shvatio da je već pet ili šest puta pročitao istu rečenicu a da pritom nije shvatio ništa u njoj osim prvih nekoliko riječi. Nekoliko je minuta prošlo u potpunoj tišini. Pokraj njega je Ron odsutno vrtio pero u prstima, zagledan u neku točku na stranici. Hermiona nije čak ni otvorila svoju Teoriju obrambene magije. Netremice je promatrala profesoricu Umbridge držeći ruku u zraku.   Harry se nije mogao sjetiti nijedne prijašnje situacije u kojoj je Hermiona odbila pročitati zadano štivo, štoviše, nije se mogao sjetiti nijedne prilike u kojoj je Hermiona odoljela napasti da otvori bilo koju knjigu koja joj se našla pod nosom. Upitno ju je pogledao, no ona je samo lagano zatresla glavom da mu pokaže da sad nije trenutak za to i nastavila zuriti u profesoricu Umbridge, koja je pak podjednako odlučno gledala u drugom smjeru.   Prošlo je još nekoliko minuta. Harry više nije bio jedina Hermionina publika. Zadano poglavlje bilo je tako dosadno da je sve većem broju učenika bilo zanimljivije pratiti Hermionin nijemi pokušaj da uhvati pogled profesorice Umbridge nego se mrcvariti 'Osnovama za početnike'.   Kad je shvatila da veći dio razreda zuri u Hermionu umjesto u udžbenike, profesorica Umbridge je prestala ignorirati nastalu situaciju.   "Draga djevojko, jeste li me htjeli pitati nešto o ovom poglavlju?" zapita ona Hermionu kao da ju je tek sad primijetila.  "Ne o poglavlju, ne", odvrati Hermiona.  "Pa, trenutno se bavimo njime", reče profesorica Umbridge, pokazujući sitne, oštre zube. "Ostalim pitanjima se možemo pozabaviti na kraju sata."

  "Imam pitanje o vašim nastavnim ciljevima", reče Hermiona. Profesorica Umbridge podigla je obrve.  "A kako se vi zovete?"  "Hermiona Granger", reče Hermiona.   "Pa, gospođice Granger, mislim da su nastavni ciljevi savršeno jasni svakome tko ih je pomno pročitao", odvrati profesorica Umbridge nepokolebljivo sladunjavim tonom.   "Ne slažem se", bez uvijanja odvrati Hermiona. "Nigdje ne piše ništa o upotrebi obrambenih čarolija."   U kratkoj stanci koja je nastupila mnogi su se učenici namršteno zagledali u tri nastavna cilja koji su još bili ispisani na ploči.   "Upotrebi obrambenih čarolija?" ponovi profesorica Umbridge, kratko se nasmijavši. "Draga gospođice Granger, doista ne mogu zamisliti zašto bi vam na mojim satovima ikad zatrebala neka obrambena čarolija. Ne očekujete valjda da će vas netko napasti usred predavanja?"   "Nećemo se koristiti magijom?" glasno usklikne Ron.  "Učenici koji žele govoriti na mom satu prvo moraju dići ruku, gospodine...?"   "Weasley", reče Ron, odlučno dižući ruku. Profesorica Umbridge nasmiješila se još šire nego prije i okrenula mu leđa, na što su Harry i Hermiona smjesta podigli ruke.   Podbuhle oči profesorice Umbridge na trenutak su se zadržale na Harryju, a onda se obratila Hermioni.   "Da, gospođice Granger? Imali ste još neko pitanje?"   "Da", potvrdi Hermiona. "Ne postoji li Obrana od mračnih sila upravo zato da naučimo obrambene čarolije?"   "Gospođice Granger, jeste li vi pedagoška stručnjakinja koja je prošla obuku Ministarstva?" upita profesorica Umbridge svojim lažno umilnim glasom.   "Ne, ali..."   "U tom slučaju, bojim se da niste kvalificirani odlučivati o tome zašto postoji neki školski predmet. Naš novi nastavni program izradili su čarobnjaci mnogo stariji i mudriji od vas. Zato ćete obrambene čarolije učiti u zaštićenom okruženju, bez rizika..."   "Kakva nam je korist od toga?" glasno upita Harry. "Ako nas netko napadne, neće nas napasti u zašt..."   "Ručica, gospodine Potter!" zapjevuši profesorica Umbridge.   U zrak je poletjela stisnuta Harryjeva šaka. Profesorica Umbridge iste je sekunde okrenula glavu od njega, ali u međuvremenu je ruke podiglo još nekoliko učenika.   "A kako se vi zovete?" obrati se profesorica Umbridge Deanu. "Dean Thomas." "Pa, gospodine Thomas?"   "Pa, Harry ima pravo, zar ne?" reče Dean. "Ako nas netko napadne, neće nas napasti u okruženju bez rizika."  

"Ponavljam," reče profesorica Umbridge, smješkajući se Deanu na krajnje iritantan način, "očekujete li vi da će vas na mojim satovima netko napadati?"   "Ne, ali..."   Profesorica Umbridge nastavila je kao da ga uopće nije čula. "Ne želim kritizirati način na koji se upravlja ovom školom," reče ona, rastegnuvši usnice u neuvjerljiv osmijeh, "no vi ste na predavanjima iz ovog predmeta bili izloženi nekim krajnje neodgovornim čarobnjacima, doista krajnje neodgovornima... da ne spominjemo," tu se pakosno nasmijala, "iznimno opasne mješance."   "Ako mislite na profesora Lupina," ljutito joj reče Dean, "on je bio najbolji učitelj kojeg smo ikad..."   "Ruka, gospodine Thomas! Da nastavim - ti su vam ljudi pokazali komplicirane čarolije koje su neprimjerene za vašu dobnu skupinu i k tome potencijalno smrtonosne. Tako su vas isprepadali da mislite kako vam svaki dan prijeti neka mračna..."  "To nije istina," prekine je Hermiona, "samo smo..."  "Niste podigli ruku, gospođice Granger!"   Hermiona podigne ruku. Profesorica Umbridge okrene glavu na drugu stranu.   "Ako sam dobro shvatila, moj prethodnik ne samo da je zabranjene čarolije izvodio pred vama, nego i na vama."   "Pa kad je bio manijak", srdito odvrati Dean. "Ali mogu vam reći da smo ipak svašta naučili."   "Niste podigli ruku, gospodine Thomas!" zacvrkuće profesorica Umbridge. "Dakle, Ministarstvo smatra da vam je za uspješno polaganje ispita, što je uostalom i smisao školovanja, sasvim dovoljno teorijsko znanje. A kako se vi zovete?" dometne, zureći u Parvati, čija je ruka upravo poletjela u zrak.   "Parvati Patil, i zar ne postoji u našem ispitu iz Obrane od mračnih sila i praktični dio? Koliko je meni poznato, moramo pokazati da smo u stanju izvesti protučarolije i tome slično."   "Ako ste dostatno svladali teoriju, nema razloga zašto u kontroliranim ispitnim uvjetima ne biste mogli izvesti naučenu čaroliju", odvrati profesorica Umbridge kao da je to sasvim nebitno.   "Bez prethodne vježbe?" zaprepašteno upita Parvati. "Hoćete reći da ćemo čaroliju prvi put izvoditi na ispitu?"  "Ponavljam, ako ste dostatno svladali teoriju..."  "A što nam vrijedi teorija u pravom svijetu?" glasno upita Harry, stišćući šaku u zraku.   Profesorica Umbridge podigne pogled.   "Ovo je škola, gospodine Potter, ne pravi svijet", reče ona blago.  "Znači, ne moramo biti spremni za stvari koje nas tamo očekuju?"   "Tamo vas ništa ne očekuje, gospodine Potter."   "Ma nemojte?!" reče Harry. Bijes koji je cijeli dan kuhao u njemu bližio se točki vrenja.   "A tko bi to, po vašem mišljenju, htio napadati djecu poput vas?" upita profesorica Umbridge jezivo slatkastim glasom.   "Hmm, da razmislimo..." odvrati Harry, glumeći zamišljenost. "Možda... lord Voldemort?"  

Ron je naglo udahnuo; Lavender Brown je tiho vrisnula; Neville se srušio sa stolice. Profesorica Umbridge nije pomakla ni mišić. Piljila je u Harryja s izrazom mračnog zadovoljstva na licu.   "Oduzimam deset bodova Gryffindorima, gospodine Potter."   Razred je utihnuo i umirio se. Oni koji nisu zurili u Umbridgeovu, zurili su u Harryja.   "Da razjasnimo nekoliko stvari."   Profesorica Umbridge je ustala i nagnula se prema njima, oslonivši se na stol zdepastim prstima.   "Rečeno vam je da se stanoviti crni mag vratio iz mrtvih..."  "Nije ni bio mrtav," bijesno je prekine Harry, "ali da, vratio se!"   "Gospodine-Potter-već-ste-svoj-dom-stajali-deset-bodova-nemojte-si-dodatno-pogoršavati-situaciju", izgovorila je profesorica Umbridge u jednom dahu, ne gledajući u njega. "Kao što sam rekla, rečeno vam je da stanoviti crni mag opet djeluje. To je laž."   "To NIJE laž!" reče Harry. "Vidio sam ga, borio sam se s njim!"   "Kazna, gospodine Potter!" slavodobitno reče profesorica Umbridge. "Sutra navečer. Pet sati. Moj kabinet. Ponavljam, to je laž. Ministarstvo magije vam jamči da vam ne prijeti opasnost ni od kakvog crnog maga. Ako vas to ipak i dalje brine, slobodno mi se možete obratiti i izvan nastave. Ako vas netko uznemirava izmišljotinama o ponovnom rođenju crnih magova, voljela bih da mi to kažete. Ovdje sam zato da vam pomognem. Ja sam vam prijateljica. A sad vas ljubazno molim da nastavite čitati. Peta stranica, 'Osnove za početnike'."   Profesorica Umbridge je opet sjela. Harry je, naprotiv, ustao. Svi su zurili u njega; Seamus je izgledao kao da se ne može odlučiti je li prestravljen ili fasciniran.   "Harry, ne!" opomene ga Hermiona šaptom, vukući ga za rukav. Otrgnuo joj se.   "Dakle, Cedric Diggory je po vama umro iz čista mira?" upita Harry dok mu je glas podrhtavao.   Svi učenici u razredu udahnuli su kao jedan, jer nitko od njih, osim Rona i Hermione, nikad nije čuo da Harry spominje išta o noći Cedricove pogibije. Pohlepno su pratili malo Harryja, malo profesoricu Umbridge, koja se ovaj put zagledala u njega bez traga lažnog osmijeha na licu.   "Smrt Cedrica Diggoryja bila je tragična nesreća", reče ona hladno.   "Ne, nego ubojstvo", odvrati Harry. Osjećao je kako se trese. Odjednom je nešto o čemu je prije razgovarao sa tek šačicom ljudi dijelio s tridesetak znatiželjnih kolega iz škole. "Ubio ga je Voldemort, što vi jako dobro znate."   Lice profesorice Umbridge bilo je posve bezizražajno. Harry je u prvi mah pomislio da će početi vikati na njega. Ali ona mu se obratila svojim najtišim, najslađim, najdjevojačkijim glasićem i rekla: "Dođite ovamo, dragi gospodine Potteru."   Nogom je žestoko odgurnuo stolicu, obišao je Rona i Hermionu i prišao katedri. Osjećao je da ostatak razreda bez daha prati sve što se zbiva. On je pak bio tako bijesan da ga uopće nije bilo briga što će se sljedeće dogoditi.   Profesorica Umbridge je iz torbe izvukla svitak ružičastog pergamenta. Raširila ga je na stolu, umočila pero u tintarnicu i počela pisati. Nagnula se tako da Harry nije vidio što piše. Nitko nije govorio. Nakon

što je prošla otprilike jedna minuta, smotala je pergament i kvrcnula ga štapićem; svitak više nije imao vidljiv rub po kojem bi se mogao otvoriti.   "Dragi mladiću, odnesite ovo profesorici McGonagall", reče profesorica Umbridge i pruži mu poruku.   Uzeo ju je bez riječi i otišao iz učionice. Ne gledajući čak ni Rona ni Hermionu, žestoko je zalupio vratima. Grabio je kroz hodnik velikom brzinom, stišćući u ruci poruku za McGonagallovu, a kad je skrenuo za ugao, naletio je ravno na kućnog duha Peevesa, čovječuljka širokih usta koji je u tom trenutku na leđima lebdio u zraku, žonglirajući s nekoliko tintarnica.   "Gle, pa to je Ludi Mali Potter!" zakrešti Peeves, puštajući da dvije tintarnice tresnu na pod, gdje su se razbile i poprskale zidove tintom. Harry je uz gnjevan uzvik skočio unatrag.   "Makni se, Peeves."   "Uuu, Čudak nam je čangrizav", reče Peeves, krenuvši za Harryjem niz hodnik. Letio je iznad njega i cerekao se. "A što te sad muči, moj udareni prijatelju? Čuješ glasove? Ukazuju ti se priviđenja? Hoćeš li uskoro..." Peeves podrugljivo puhne "...pasti u trans?"   "Rekao sam ti da me ostaviš na MIRU!" zaurla Harry. Počeo se trkom spuštati niz najbliže stepenice, ali Peeves se jednostavno izvalio na leđa i spustio niz ogradu na stubištu. Skoro svi misle da je pobenavio taj bijesni pas  Iako sve nježnije duše vjeruju da jadniku treba spas  U obje varijante, Peeves se luđaku smije na sav glas.             "ZAVEŽI!"   Vrata na lijevoj strani naglo su se otvorila. Pojavila se profesorica McGonagall. Izgledala je strogo i pomalo iznervirano.   "Potteru, zašto vi urlate?" reče ona ljutito. Peeves se zahihotao, likujući, i izgubio se s vidika. "I zašto niste na satu?"   "Poslali su me k vama", ukočeno odvrati Harry.  "Poslali? Kako to mislite, poslali?"   Pružio joj je poruku profesorice Umbridge. Profesorica McGonagall ju je namršteno prihvatila, otvorila je udarcem štapića, odmotala i počela čitati. Oči iza četvrtastih naočala letjele su lijevo-desno i sve se više sužavale dok su čitale što joj je napisala profesorica Umbridge.   "Uđite, Potteru."   Slijedio ju je u njezin kabinet. Vrata su se automatski zatvorila.   "Pa?" okomi se profesorica McGonagall na njega. "Je li to istina?"   "Je li što istina?" upita Harry, agresivnije nego što je namjeravao. "Profesorice?" dometnuo je u zakašnjelom pokušaju da zazvuči pristojnije.   "Je li istina da ste vikali na profesoricu Umbridge?"   "Da", prizna Harry.

  "I da ste je nazvali lažljivicom?"   "Da."   "I da ste joj rekli da se Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti vratio?"   "Da."   Profesorica McGonagall sjela je za stol i pogledala Harryja, mršteći se. Zatim je rekla: "Uzmite kolačić, Potteru."   "Uzmite - molim?"   "Uzmite kolačić", ponovi ona nestrpljivo, pokazujući limenku s kariranim uzorkom na jednoj od nekoliko hrpa s dokumentima na njezinu radnom stolu. "I sjednite."   U jednoj ranijoj zgodi Harry je došao profesorici McGonagall očekujući batine, da bi ga ona umjesto toga uvrstila u gryffindorsku metlobojsku ekipu. Spustio se na stolicu nasuprot njoj i poslužio se jednim paprenjakom u obliku daždevnjaka. Osjećao je jednaku zbunjenost i nezgrapnost kao i prošli put.   Profesorica McGonagall odložila je poruku profesorice Umbridge i ozbiljno se zagledala u Harryja. "Potteru, morate biti oprezni."   Harry je progutao zalogaj paprenjaka i zagledao se u nju. Nije bio naviknut da mu se obraća tim tonom; nije zvučala žustro, oštro i strogo kao obično, nego naprotiv, prigušeno, zabrinuto i nekako čovječnije nego inače.   "Nedisciplina na satu Dolores Umbridge mogla bi vam donijeti i gore stvari od negativnih bodova i kazne."   "Što to...?"   "Potteru, razmislite malo", plane profesorica McGonagall, naglo se vraćajući uobičajenom tonu. "Znate odakle je došla, pa onda valjda znate i tko joj je pravi šef."   Zvono je oglasilo kraj sata. Sa svih strana začula se slonovska tutnjava stotina učenika u pokretu.   "Ovdje piše da imate kaznu svake večeri ovog tjedna, počinjući sa sutrašnjim danom", reče profesorica McGonagall, ponovo gledajući poruku Umbridgeove.   "Svake večeri ovog tjedna!" zgroženo ponovi Harry. "Ali, profesorice, zar ne biste mogli...?"   "Ne, ne bih", glatko odbije profesorica McGonagall. "Ali..."   "Ona vam je učiteljica i ima potpuno pravo kažnjavati vas. Sutra u pet javite se u njezin kabinet za prvu kaznu. I upamtite, pazite što radite u blizini Dolores Umbridge."   "Ali rekao sam istinu!" ogorčeno će Harry. "Voldemort se vratio, i vi to znate; profesor Dumbledore zna da se..."   "Za Boga miloga, Potteru!" prekine ga profesorica McGonagall, ljutito popravljajući naočale (strahovito se trznula kad je čula Voldemortovo ime). "Zar vi doista mislite da je ovdje riječ o tome tko govori istinu,

a tko laže? Ne, najvažnije je da prestanete privlačiti pozornost i počnete kontrolirati tu svoju ćud!"   Ustala je. Nosnice su joj bile raširene od gnjeva, a usta stisnuta u crtu. Harry je također ustao.   "Uzmite još jedan kolačić", reče ona razdraženo i gurne limenku prema njemu.   "Ne, hvala", hladno odvrati Harry.  "Ne budite blesavi", prasne ona. Uzeo je još jedan kolačić.  "Hvala", reče on mrzovoljno.   "Potteru, zar niste čuli što je Dolores Umbridge rekla na gozbi dobrodošlice?"   "Jesam", reče Harry. "Jesam... rekla je... da će zabraniti progres ili... no, htjela je reći da... da se Ministarstvo magije želi upletati u upravljanje Hogwartsom."   Profesorica McGonagall ga je promotrila. Zatim je puhnula, obišla stol i otvorila mu vrata kabineta.   "Pa, dobro da slušate bar Hermionu Granger kad već ne slušate nikoga drugog", reče ona i rukom mu pokaže da može ići.

GLAVA TRINAESTA Doloresina kazna                                                         Večera u Velikoj dvorani tog je dana za Harryja bila posebno neugodno iskustvo. Vijest o njegovu sukobu s Umbridgeovom obišla je školu neobično brzo čak i za hogwartske standarde. Dok je sjedio između Hermione i Rona i jeo, posvuda oko sebe slušao je došaptavanja. Najzanimljivije je bilo to što nikome od šaptača nije pretjerano smetalo što ih on čuje. Naprotiv, činilo se da se nadaju da će opet pobjesnjeti i početi vikati, valjda zato da cijelu priču čuju iz prve ruke.   "Kaže da je vidio ubojstvo Cedrica Diggoryja..." "Misli da se borio sa Znate-već-kim..."  "Zezaš se..."   "On misli da mu netko vjeruje?"  "Ma daaaaj..."   "Ali znate što mi nije jasno," drhtavim glasom reče Harry, odlažući nož i vilicu (ruke su mu se tako tresle da ih nije mogao normalno držati), "zašto su svi vjerovali u tu priču kad im ju je prije dva mjeseca ispričao Dumbledore..."   "Znaš, Harry, nisam baš sigurna da su mu stvarno povjerovali", mrko reče Hermiona. "Ma, ajmo odavde."   Tresnula je nožem i vilicom o stol; Ron je čežnjivo pogledao svoju napola pojedenu pitu od jabuka, ali učinio je isto što i ona. Pogledi ostalih učenika pratili su ih sve do izlaska iz dvorane.   "Kako to misliš, nisi baš sigurna da su povjerovali Dumbledoreu?" upita Harry Hermionu kad su došli do odmorišta na prvom katu.   "Gle, ti ne razumiješ kako je sve to izgledalo one noći", tiho odvrati Hermiona. "Iskrsnuo si usred travnjaka držeći Cedricovo mrtvo tijelo... nitko od nas nije vidio što se dogodilo u labirintu... čuli smo samo Dumbledoreovu riječ da se Znaš-već-tko vratio, ubio Cedrica i borio se s tobom."   "Što je i istina!" povisi Harry glas.   "Znam, Harry, pa te lijepo molim da prestaneš graktati na mene", umorno odvrati Hermiona. "Ali stvar je u tome da su svi otišli kući prije nego što im je istina uopće stigla do glave, a onda su tamo dva mjeseca čitali da si ti luđak i da je Dumbledore posenilio!"   Dok su se pustim hodnicima vraćali u Gryffindorsku kulu, pratilo ih je bubnjanje kiše po prozorskim oknima. Harryju se činilo da je već prošao čitav tjedan, a ne samo prvi dan, i još je k tome prije odlaska u krevet morao napisati brdo domaće zadaće. Iznad desnog oka osjećao je tupu, pulsirajuću bol. Kad su skrenuli u hodnik Debele dame, pogledao je u tamni perivoj kroz kišom okupani prozor. U Hagridovoj kolibici i dalje nije bilo svjetla.   "Mimbulus mimbletonia", preduhitrila je Hermiona Debelu damu. Portret se otvorio i otkrio otvor u zidu kroz koji su se svi popeli u društvenu prostoriju.   Bila je gotovo prazna; većina je učenika još bila na večeri. Krivonja je sišao s naslonjača i krenuo im u susret uz glasno predenje. Kad su Harry, Ron i Hermiona zauzeli svoja tri omiljena naslonjača pred

kaminom, meko je skočio na Hermionino krilo i sklupčao se tamo poput narančastog jastuka od krzna. Harry se zagledao u plamenove. Osjećao se iscrpljeno i premoreno.   "Kako je Dumbledore mogao dopustiti da se ovo dogodi?" iznenada uzvikne Hermiona. Harry i Ron su se lecnuli, a Krivonja joj je skočio s krila s izrazom duboke uvrijeđenosti. Bijesno je udarila po naslonima za ruke, tako da su iz rupa na naslonjaču ispali komadići punjenja. "Kako može dopustiti onoj groznoj ženi da nam drži satove? I to u godini u kojoj polažemo ČAS-ove!"   "Pa, koliko smo puta dosad imali dobrog učitelja Obrane od mračnih sila?" upita Harry. "A i sama znaš zašto, Hagrid nam je rekao, nitko ne želi taj posao jer svi misle da je uklet."   "Da, ali zaposliti nekoga tko nas otvoreno odbija podučavati magiji! Što to Dumbledore izvodi?"   "I još pokušava nagovoriti ljude da špijuniraju za nju", mračno doda Ron. "Sjećate se kako je rekla da želi da joj kažemo ako čujemo ikakve priče o povratku Znate-već-koga?"   "Pa naravno, i došla je ovamo zato da nas špijunira, to je očito, zašto bi je inače Fudge uopće poslao?" zajedljivo odvrati Hermiona.   "Samo se nemojte opet svađati", umorno se umiješa Harry kad je Ron otvorio usta da joj vrati istom mjerom.  "Pa zar ne možemo jednostavno... ajmo pisati zadaću, da se bar nečeg riješimo..."   Otišli su po svoje školske torbe u kutu društvene prostorije i vratili se u naslonjače ispred kamina. Ostali su polako pristizali s večere. Harry je okrenuo glavu od ulaza u prostoriju, ali i dalje je na sebi osjećao znatiželjne poglede.   "Hoćemo prvo Snapeovu?" upita Ron. Umočio je pero u tintarnicu. "Svojstva... adulara... i njegova primjena... u pripravi napitaka... " mrmljao je, zapisujući riječi koje je izgovarao na vrh pergamenta. "Eto." Podcrtao je naslov i s očekivanjem se zagledao u Hermionu.   "Dakle, koja svojstva ima adular i kako se primjenjuje u pripravi napitaka?"   Ali Hermiona ga nije slušala; suženim je očima motrila najdalji kut sobe, gdje su usred grupice prvaša nedužna izgleda sjedili Fred, George i Lee Jordan. Prvaši su žvakali nešto što je po svoj prilici došlo iz velike papirnate vrećice u Fredovoj ruci.   "Ne, žao mi je, sad su stvarno pretjerali", reče ona ustajući. Bila je bijesna. "Idemo, Rone."   "Ja... molim?" reče Ron, očito nastojeći dobiti na vremenu. "Ne... ma daj, Hermiona... pa nećemo ih valjda grditi jer dijele slatkiše."   "Znaš ti jako dobro da su to nosokrvni nugati ili... ili bljuvalice ili..."   "Mušice za nesvjestice?" tiho pripomene Harry. Prvaši su jedan po jedan klonuli u sjedalima, kao da ih je odalamio nevidljivi malj. Neki su odmah kliznuli na pod, dok su se drugi presavili preko naslona za ruke, isplazivši jezike. Većini promatrača je to bilo smiješno, ali Hermiona se naglo uspravila i domarširala ravno do Freda i Georgea. Njih su dvojica stajala s notesima u rukama i budno motrila onesviještene prvašiće. Ron se pridigao iz naslonjača, kratko se zadržao u tom položaju i zatim opet utonuo u naslonjač, nastojeći što je moguće bolje sakriti svoje krakato tijelo. Harryju je promrmljao: "Ma vidiš da ima sve pod kontrolom."   "Dosta!" Hermiona oštro reče Fredu i Georgeu. Iznenađeno su digli poglede.  

"Da, u pravu si," reče George kimajući glavom, "čini se da smo pogodili pravu dozu, zar ne?"   "Rekla sam vam jutros da ne smijete to svoje smeće iskušavati na učenicima!"   "Pa plaćamo im!" uvrijeđeno odvrati Fred.   "Baš me briga, opasno je!"   "Ne budi glupa", odbrusi Fred.   "Smiri se, Hermiona, dobro im je!" reče Lee umirujućim tonom dok je hodao od prvašića do prvašića, stavljajući im purpurne karamele u otvorena usta.   "Da, gledaj, već dolaze k svijesti", javi se George.   Nekoliko se prvaša doista počelo meškoljiti. Neki su izgledali zaprepašteno što se bude na podu ili viseći iz stolica i Harry je bio siguran da ih Fred i George nisu unaprijed upozorili na pravo djelovanje slatkiša.   "Jesi li dobro?" George dobrostivo upita malu tamnokosu djevojčicu koja mu je ležala kraj nogu.   "Mi... mislim da jesam", odvrati ona potresenim glasom.   "Odlično", sretno reče Fred. No već u sljedećoj sekundi Hermiona mu je iz ruku istrgla i notes i papirnatu vrećicu s mušicama.   "NIJE odlično!"   "Kako nije, pa vidiš da su živi", ljutito odvrati Fred.   "Ne smijete to raditi, što ako nekome od njih stvarno pozli?"   "Neće im pozliti, sve smo ih isprobali na sebi, ovo nam treba samo da provjerimo imaju li svi istu reakciju..."   "Ako ne prestanete, ja ću..."   "Što, kaznit ćeš nas?" upita Fred izazivačkim tonom.   "Prisiliti nas da sto puta ispišemo istu rečenicu?" podrugljivo se nasmije George.   Prostorijom je odjeknuo smijeh brojnih promatrača. Hermiona se ispravila do pune visine. Suzila je oči. Činilo se da njezina kuštrava kosa pucketa od nakupljenog elektriciteta.   "Ne," reče ona dok joj je glas podrhtavao od bijesa, "poslat ću pismo vašoj mami."   "Nećeš", zgranuto reče George i ustukne.   "Hoću", mračno odvrati Hermiona. "Ne mogu vas spriječiti da sami jedete te gluposti, ali nećete ih davati prvašićima."   Fred i George izgledali su kao da ih je pogodio grom. Bilo je očito da Hermioninu prijetnju smatraju prljavim potezom. Još ih je jednom ošinula pogledom i gurnula Fredu u ruke njegov notes i vrećicu s mušicama. Odmarširala je natrag u naslonjač pred kaminom.  

Ron se spustio tako nisko u svom naslonjaču da su mu nos i koljena bili na gotovo istoj razini.   "Baš ti hvala na pomoći, Rone", jetko mu reče Hermiona.   "Vidiš da si se i sama dobro snašla", promumlja Ron.   Hermiona je nekoliko sekundi zurila u prazan pergament i zatim nervozno rekla: "Ma ovo nema smisla, uopće se ne mogu koncentrirati. Odoh ja na spavanje."   Ljutito je otvorila torbu; Harry je mislio da će spremiti knjige, ali ona je izvukla dva bezoblična vunena predmeta, pažljivo ih položila na stolić pred kaminom, prekrila ih zgužvanim komadima pergamenta kojima je pridodala i jedno slomljeno pero i udaljila se za nekoliko koraka da može bolje promotriti nastalu instalaciju.   "Tako mu Merlina, što to radiš?" reče Ron, gledajući je kao da strahuje za njezino mentalno zdravlje.   "To su kape za kućne vilenjake", odvrati ona žustro, trpajući knjige u torbu. "Isplela sam ih ovog ljeta. Bez magije pletem užasno sporo, ali sad kad sam opet u školi, mislim da ću ih moći izrađivati puno bržim tempom."   "Ostavljaš kape za kućne vilenjake?" polako ponovi Ron. "Ali prvo ih pokriješ smećem?"   "Da", prkosno potvrdi Hermiona i zabaci torbu na leđa.   "To nije u redu", ljutito će Ron. "Pokušavaš ih prevarom navesti da uzmu kape. Oslobađaš ih, iako možda uopće ne žele slobodu."   "Naravno da žele slobodu!" smjesta odvrati Hermiona, iako joj je lice porumenjelo. "Da nisi taknuo te kape, Rone!"   Otišla je. Ron je pričekao da prođe kroz vrata za ženske spavaonice i maknuo smeće s vunenih kapa.   "Neka bar vide što uzimaju", reče on odlučno. "A što se ovog tiče..." smotao je pergament s naslovom sastavka za Snapea, "ne mogu ga pisati sad kad nema Hermione, nemam blage veze čemu služi adular. Jel ti znaš?"   Harry odmahne glavom, primjećujući usput da mu se bol u desnoj sljepoočnici pogoršava. Sjetio se dugog sastavka o ratovima divova i osjetio oštar ubod boli. Iako mu je bilo savršeno jasno da će ujutro zažaliti što zadaću nije napisao večeras, utrpao je knjige u torbu.   "Odoh i ja u krevet."   Na putu prema spavaonici prošao je pokraj Seamusa, ali nije ga pogledao. U prolazu mu se učinilo da mu se Seamus nešto sprema reći, pa je ubrzao korak i do umirujuće tišine zavojitog stubišta od kamena došao bez slušanja novih provokacija.     *   *   *    Osvanuo je još jedan oblačan i kišan dan. Doručak je opet protekao bez Hagrida za profesorskim stolom.   "Ali danas bar nemamo Snapea", sve ih je tješio Ron.   Hermiona je jako zijevnula i natočila si kavu. Činilo se da je dobre volje, a kad ju je Ron zapitao zašto je tako sretna, jednostavno je rekla: "Kape su tijekom noći nestale. Čini se da kućni vilenjaci ipak žele

slobodu."   "Ne bih se baš kladio u to", zajedljivo joj odvrati Ron. "Pitanje je jesu li te kape uopće odjeća. Meni su više nalikovale na vunene mjehure."   Hermiona nije opet progovorila s njim cijelo jutro.   Nakon blok-sata Čarolija slijedio je blok-sat Preobrazbe. I profesor Flitwick i profesorica McGonagall počeli su sat petnaestominutnim predavanjem o važnosti ČAS-ova.   "Ne smijete zaboraviti", rekao je piskutavim glasom sitni profesor Flitwick, koji je kao i obično sjedio na hrpi knjiga da može vidjeti preko ruba stola, "da ovi ispiti imaju dugoročan utjecaj na vašu budućnost! Ako dosad još niste ozbiljno razmišljali o svojoj budućoj karijeri, vrijeme vam je da počnete. A u međuvremenu vas, na žalost, moram upozoriti da ćemo ubuduće raditi još napornije nego prije, jer želim da svi postignete najbolje moguće rezultate!"   Zatim su više od sat vremena ponavljali čarolije prizivanja, koje su, prema profesoru Flitwicku, bile neizbježan dio ispita za ČAS, a sve je zaokružio najvećom domaćom zadaćom iz Čarolija koju su ikad dobili.   Na Preobrazbi ih je dočekala ista, ako ne i gora situacija.   "Ne možete položiti ČAS-ove", mračno im se obratila profesorica McGonagall, "bez ozbiljnog truda, vježbe i učenja. Smatram da svaka osoba u ovom razredu može položiti ČAS iz Preobrazbe, potreban je samo predan rad." Neville je žalosno puhnuo, kao da ne može vjerovati što čuje. "Da, to vrijedi i za vas, Longbottome", rekla je profesorica McGonagall. "Jedino što vama nedostaje je samopouzdanje. Dobro... danas počinjemo s učenjem čarolija uklanjanja. One su lakše od čarolija stvaranja, koje obično i ne pokušavamo prije razine OČI-ju, ali ipak se smatraju jednim od najtežih magijskih postupaka na ispitu za ČAS."   Bila je u pravu; Harryju su čarolije uklanjanja bile ubitačno teške. Blok-sat je došao i prošao, ali ni on ni Ron nisu uspjeli izazvati nestanak puževa na kojima su vježbali, iako je Ron optimistično tvrdio da mu njegov puž izgleda nešto bljeđe nego ranije. Hermiona je svog puža uspješno uklonila u trećem pokušaju i od profesorice McGonagall osvojila deset bodova za Gryffindore. Jedino ona nije dobila domaću zadaću; ostalima je rečeno da navečer moraju uvježbati čaroliju kako bi je sljedećeg popodneva opet mogli pokušati na puževima.   Harryja i Rona sad je već pomalo hvatala panika zbog gomile domaćih zadaća koje su ih očekivale, pa su stanku za ručak proveli u knjižnici, vadeći podatke o primjeni adulara u pripravi Čarobnih napitaka. Hermiona, još ogorčena zbog Ronova napada na njezine vunene kape, nije im se pridružila. Harry je poslijepodnevni sat iz Skrbi za magična stvorenja dočekao s obnovljenom glavoboljom.   Vrijeme je bilo hladno i vjetrovito, a dok su se spuštali niz travnatu padinu prema Hagridovoj kolibi nadomak Zabranjene šume, na licima su povremeno osjećali pokoju kišnu kap. Desetak metara od Hagridovih vrata na učenike je čekala profesorica Grubbly-Plank, stojeći pokraj dugog drvenog stola natovarenog grančicama. Kad su stigli do nje, Harry i Ron su iza sebe začuli glasan smijeh. Okrenuli su se i vidjeli kako prema njima koračaju Draco Malfoy i njegova Slytherinska družina ulizica. Očito je baš bio rekao nešto strašno duhovito, jer su se Crabbe, Goyle i Pansy Parkinson nastavili zdušno cerekati i nakon što su već prišli stolu. Sudeći po pogledima koje su mu dobacivali, Harryju nije bilo teško pogoditi predmet Malfoyeve poruge.   "Jeste li svi tu?" graknula je profesorica Grubbly-Plank kad su se svi Slytherini i Gryffindori okupili. "Onda počnimo. Tko mi može reći kako se zovu ova stvorenja?"  

Pokazala je hrpu grančica pred sobom. U zrak je smjesta poletjela Hermionina ruka. Iza nje, Malfoy ju je oponašao iskesivši gornje zube poput glodavca i skakućući gore-dolje, kao da umire od želje da odgovori na pitanje. Pansy Parkinson se kreštavo nasmijala, ali njezino je kreštanje gotovo odmah preraslo u vrisak jer su se grančice na stolu odjednom ispravile pa se ispostavilo da su posrijedi majušna stvorenja koja su izgledala kao vilenjaci izrađeni od drva. Imali su kvrgave smeđe ruke i noge, po dva tanahna prsta na svakoj ruci i smiješna, plosnata lica čija je površina podsjećala na koru drveta. U svakom su licu svjetlucala dva tamnosmeđa oka.   "Uuuuu!" uzdahnule su Parvati i Lavender, i odmah Harryju digle tlak. Čovjek bi pomislio da im Hagrid nikad nije pokazao nijedno dojmljivo stvorenje; dobro, čekinjaši su stvarno bili malo dosadni, ali salamanderima i hipogrifima se nije imalo što prigovoriti, dok su praskavi repani možda bili i prezanimljivi.   "Djevojke, molim vas da govorite tiše!" prekori ih profesorica Grubbly-Plank, sipajući pregršt smeđe riže ili nekog sličnog zrnja među tanahne stvorove koji su se smjesta počeli hraniti. "Dakle... tko zna kako se ova stvorenja zovu? Gospođice Granger?"   "To su prutci", odgovori Hermiona. "Oni čuvaju drveće i obično žive u stablima od čijeg se drva izrađuju čarobni štapići."   "Pet bodova za Gryffindore", reče profesorica Grubbly-Plank. "Da, to su prutci, i kao što je gospođica Granger točno rekla, obično stanuju u stablima čije je drvo pogodno za izradu čarobnih štapića. Zna li itko čime se hrane?"   "Baburama", smjesta odvrati Hermiona. Sad je Harryju bilo jasnije zašto se ona zrnca smeđe riže miču. "Ali i vilinskim jajima, kad ih se mogu dokopati."   "Bravo, djevojko, dodjeljujem vam još pet bodova. Dakle, kad vam treba lišće ili drvo stabla u kojem obitava prutak, uputno je ponijeti babure da mu možete odvratiti pozornost ili ga odobrovoljiti. Na prvi pogled izgledaju bezopasno, ali naljute li se, pokušat će vam iskopati oči, a kao što možete vidjeti, imaju vrlo oštre nokte koje je bolje držati što dalje od očnih jabučica. Molim vas da priđete bliže stolu, uzmete nešto babura i prutka - imam ih ovdje dovoljno da na svaka tri učenika dođe jedan prutak - i pobliže ih proučite. Želim da do kraja sata svi završite crtež prutka s označenim dijelovima tijela."   Učenici su nagrnuli oko stola. Harry ih je namjerno zaobišao da se približi profesorici Grubbly-Plank.   "Gdje je Hagrid?" upitao ju je dok su ostali izabirali prutke.   "To nije vaša briga", odvrati profesorica Grubbly-Plank vrlo nepristupačnim tonom. Jednako se ponašala i prošli put kad se Hagrid nije pojavio na satu. Draco Malfoy se protegnuo ispred Harryja i ščepao najvećeg prutka. Na njegovu oštrom licu vidio se podrugljiv osmijeh.   "Možda," reče Malfoy ispod glasa, da ga čuje samo Harry, "možda se glupa volina negdje teško ozlijedila."   "Možda bi se isto moglo dogoditi i tebi, ako ne budeš držao jezik za zubima", odvrati Harry, govoreći iz kuta usnice.   "Možda je gurao svoj nos u stvari koje su prevelike za njega, ako shvaćaš što hoću reći."   Malfoy se udaljio, preko ramena dobacujući Harryju još jedan podrugljiv osmijeh. Harryju je najednom bilo mučno. Zar Malfoy nešto zna? Na koncu konca, otac mu je smrtonoša; što ako ima neke podatke o Hagridovu kretanju koji još nisu došli do Reda? Žurno je zaobišao stol i otišao do Rona i Hermione, koji su nešto dalje čučali na travi i pokušavali navesti prutka da ostane nepomičan bar toliko dugo da ga

mogu nacrtati. Harry je izvadio pergament i pero,čučnuo pokraj njih i šaptom im ispričao što je upravo čuo od Malfoya.   "Da se Hagridu nešto dogodilo, Dumbledore bi to znao", smjesta istakne Hermiona. "Budemo li izgledali zabrinuto, samo ćemo ići Malfoyu na ruku, jer će mu onda biti jasno da ne znamo što se točno događa. Harry, moramo ga ignorirati. Čuj, daj malo pridrži prutka da mu mogu nacrtati lice..."   "Da," začu se Malfoyev razgovijetni i otegnuti glas iz najbliže grupe, "tata mi je prije dva dana razgovarao s ministrom, i znate, čini se da je Ministarstvo stvarno odlučilo stati na kraj ispodprosječnim učiteljima u Hogwartsu. Što znači da čak i ako se taj glomazni kreten zbilja opet vrati, vjerojatno će mu odmah reći da kupi svoje prnje."   "JOJ!"   Harry je tako čvrsto stegnuo prutka da se stvor gotovo prelomio napola. Prutak mu je uzvratio zamahom oštrih kandži koje su Harryju na ruci ostavile dvije duge, duboke porezotine. Harry je popustio stisak i prutak mu je ispao iz ruke. Crabbe i Goyle, koji su se već grohotom smijali zbog Hagridovih izgleda da dobije otkaz, zaurlali su od smijeha kad se prutak svom snagom zaletio prema šumi. Tanahni je čovječuljak uskoro nestao među korijenjem stabala. Kad je do perivoja doprla udaljena zvonjava iz dvorca, Harry je smotao svoj okrvavljeni crtež prutka i bijesno odmarširao na Travarstvo. Ruku je povezao Hermioninim rupčićem, a u ušima mu je još odzvanjao Malfoyev posprdni smijeh.   "Ako još jednom nazove Hagrida kretenom..." zareži Harry.   "Harry, ne upuštaj se u svađe s Malfoyem, imaj na umu da je postao prefekt, mogao bi ti jako otežati život..."   "Čovječe, da mi je samo znati kako je to kad imaš težak život", sarkastično odvrati Harry. Ron se nasmijao, ali Hermiona se namrštila. Bezvoljno su se vukli kroz povrtnjak. Nebo iznad njih još nije odlučilo hoće li kišiti ili ne.   "Volio bih da se Hagrid već jednom vrati, to je sve", tiho reče Harry kad su došli do staklenika. "I nemoj mi govoriti da je ona Grubbly-Plank bolja učiteljica!" dometne on prijetećim tonom.   "Nisam ni namjeravala", smireno odvrati Hermiona.   "Jer nikad neće biti tako dobra kao Hagrid", odlučno zaključi Harry. Bilo mu je savršeno jasno da je upravo doživio uzorno predavanje iz Skrbi o magičnim stvorenjima i zbog toga je bio neopisivo ljut.   Vrata najbližeg staklenika su se otvorila i van su prokuljali učenici četvrte godine, među njima i Ginny.   "Bok", vedro ih je pozdravila ne zaustavljajući se. Nekoliko sekundi kasnije izašla je Luna Lovegood, zaostajući za ostatkom razreda. Nos joj je bio zamrljan od zemlje, a kosa svezana u punđu na tjemenu. Kad je ugledala Harryja, njezine ispupčene oči oduševljeno su se raširile. Krenula je ravno prema njemu, praćena radoznalim pogledima mnogih Harryjevih kolega. Duboko je udahnula i bez ikakva uvoda rekla: "Vjerujem da se Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti vratio i vjerujem da si se borio s njim i uspio mu umaknuti."   "Ovaj... dobro", s nelagodom odvrati Harry. Luna je na ušima imala naušnice koje su upadljivo podsjećale na narančaste rotkvice, što nije promaklo Parvati i Lavender. Obje su hihotale i prstom pokazivale prema njezinim usnim resicama.   "Samo se vi smijte", reče Luna, podižući glas. Očito je mislila da se Parvati i Lavender smiju njezinim riječima, umjesto nakitu. "Ljudi nisu vjerovali ni u postojanje blipitvornih hudogrizaca ili gužveljavih

rogatica!"   "I to s pravom", nestrpljivo odvrati Hermiona. "Jer blipitvorni hudogrisci i gužveljave rogatice stvarno ne postoje."   Luna ju je ošinula pogledom i udaljila se uzdignute glave, uz žestoko njihanje rotkvica na ušima. Parvati i Lavender više nisu bile jedine koje su se previjale od smijeha.   "Kako bi bilo da ne vrijeđaš rijetke ljude koji mi vjeruju?" napomene Harry Hermioni dok su ulazili u predavaonicu.   "Oh, za Boga miloga, Harry, pa nisi još spao na takve ljude", odvrati Hermiona. "Ginny mi je ispričala sve o njoj - koliko mogu procijeniti, ona vjeruje samo u one stvari koje se ne mogu potkrijepiti dokazima. Što me i ne čudi kad se sjetim da joj tata uređuje Odgonetač."   Harry pomisli na zlokobne krilate konje koje je vidio one noći kad je doputovao u Hogwarts, i koje je, po njezinim riječima, vidjela i Luna. Osjetio je da ga opet hvata malodušnost. Je li mu lagala? Nje se stigao udubiti u to pitanje jer mu je u međuvremenu prišao Ernie Macmillan.   "Potteru, želim ti reći", progovori on glasno i razgovijetno, "da te ne podržavaju samo čudaci. Osobno ti u potpunosti vjerujem. Moja je obitelj uvijek stajala uz Dumbledorea, a isto vrijedi i za mene."   "Ovaj... Ernie, najljepša ti hvala", reče Harry, iznenađen, ali sretan. Ernie je u ovakvim prigodama bio sklon pretjeranoj pompoznosti, ali Harry je bio u idealnom raspoloženju da od srca prihvati podršku nekoga tko uši nije ukrašavao rotkvicama. Erniejeve riječi izbrisale su osmijeh s lica Lavender Brown, a kad se opet okrenuo Ronu i Hermioni, Harry je zamijetio da Seamus na licu ima izraz koji je bio u jednakoj mjeri zbunjen i prkosan.   Nikoga nije začudilo što je profesorica Sprout počela sat govorom o važnosti ČAS-ova. Harryju bi bilo draže da nastavnici više ne spominju tu temu; svaki put kad bi se sjetio koliko ga domaće zadaće čeka, uhvatila bi ga mučnina od brige. Mučnina se osjetno povećala kad im je profesorica na kraju sata zadala novi sastavak. Umorni i obavijeni smradom zmajske balege, omiljenog gnojiva profesorice Sprout, Gryffindori su krenuli natrag u dvorac. Iza njih je bio još jedan dugi dan, pa nikome nije bilo do priče.   Harry je bio gladan kao vuk, a budući da ga je u pet sati očekivala prva kazna kod Umbridgeove, nije ostavio torbu u gryffindorskoj kuli nego je odmah otišao na večeru. Nije se s njezinom kaznom htio suočiti prazna želuca. Nadomak ulaza u Veliku dvoranu čuo je kako ga doziva srdit glas: "Hej, Potteru!"   "Što je sad?" promrmlja on umorno. Okrenuo se i ugledao Angelinu Johnson, koja se praktički pušila od bijesa.   "Reći ću ti ja što je sad", odbrusi mu ona. Došla je do njega i prstom ga oštro ubola u prsa. "Kako ti je uspjelo zaraditi kaznu za pet popodne u petak?"   "Molim?" odvrati Harry. "Zašto... joj da, kvalifikacije za vratara!"   "Sad si se sjetio!" zareži Angelina. "Nisam li ti lijepo rekla da želim na kvalifikacijama vidjeti cijelu ekipu, da mogu izabrati nekoga tko će se uklopiti sa svima? Nisam li ti rekla da sam nas posebno predbilježila za igralište? I sad si ti najednom odlučio da se nećeš pojaviti!"   "Nisam ja odlučio da se neću pojaviti!" reče Harry, pogođen nepravednošću optužbe. "Umbridgeica me kaznila samo zato što sam joj rekao istinu o Znaš-već-kome."  

"Onda idi k njoj i zamoli je da te u petak pusti", bijesno odvrati Angelina, "kako god znaš i umiješ. Što se mene tiče, možeš joj reći da je Znaš-već-tko plod tvoje mašte, ali želim te vidjeti na igralištu!"   Ljutito je odjurila.   "Znate što?" obratio se Harry Ronu i Hermioni dok su ulazili u Veliku dvoranu. "Mislim da bismo trebali kontaktirati s Puddlemere Unitedom da vidimo je li Oliver Wood poginuo tijekom treninga, jer mi se sve čini da Angelinom upravlja njegov duh."   "Kakvi su izgledi da te Umbridgeica u petak pusti?" sumnjičavo je zapitao Ron dok su sjedali za gryffindorski stol.   "Nikakvi", snuždeno odvrati Harry. Natrpao je tanjur janjećim kotletima i počeo jesti. "Ali nije naodmet pokušati, zar ne? Reći ću joj da sam spreman odraditi dodatne kazne, ili tako nešto. Ne znam..." Progutao je zalogaj krumpira i dodao: "Samo se nadam da me večeras neće predugo zadržati. Je li vama jasno da moramo napisati tri sastavka, uvježbati čarolije uklanjanja za McGonagallicu, izraditi protučaroliju za Flitwicka, dovršiti crtež prutka i početi onaj glupi dnevnik snova za Trelawneycu?"   Ron je zastenjao i iz nekog razloga pogledao prema stropu. "Još se k tome čini da će padati kiša."   "Kakve to ima veze s našom domaćom zadaćom?" upita Hermiona podignutih obrva.   "Nikakve", brzo odvrati Ron. Uši su mu se jako zacrvenjele.   Pet minuta do pet sati Harry se pozdravio s njima i zaputio u kabinet profesorice Umbridge na trećem katu. Kad je pokucao na vrata, sladunjavim mu je glasom rekla da uđe. Oprezno je zakoračio unutra, ogledavajući se oko sebe.   U kabinet je dolazio i dok su u njemu živjela prethodna tri učitelja. U vrijeme Gilderoya Lockharta svi su zidovi bili oblijepljeni njegovim vječno nasmiješenim posterima. Dok je u njemu stanovao Lupin, uvijek je mogao računati da će u kavezu ili akvariju zateći neko fascinantno stvorenje. Kad je tu živio Moodyjev dvojnik, kabinet je bio nakrcan različitim instrumentima i napravama za detekciju zlodjela i skrivenih neprijatelja.   Sad mu je bio posve neprepoznatljiv. Sve su površine bile prekrivene čipkastim stolnjacima i tabletićima. Nekoliko vaza bilo je napunjeno suhim cvijećem, a svaka je imala svoj ukrasni podložak.   Na jednom je zidu visjela zbirka ukrasnih tanjura - svi su imali isti motiv, mačiće kričave boje koji su se razlikovali samo po mašnama oko vrata. Bili su tako užasni da opčinjeni Harry nije bio u stanju otrgnuti pogled od njih dok nije opet začuo glas profesorice Umbridge.   "Dobra večer, gospodine Potter."   Harry se trgnuo i okrenuo. Nije ju odmah primijetio jer je na sebi imala napadnu pelerinu cvjetnog uzorka koja se gotovo savršeno poklapala sa stolnjakom na stolu iza nje.   "Večer, profesorice Umbridge", ukočeno odvrati Harry.   "Pa, sjednite", reče ona, pokazujući prema stoliću pokrivenom čipkom, pokraj kojeg je postavila stolicu s visokim naslonom. Na stoliću je ležao list praznog pergamenta, očito pripremljen za njega.   "Ovaj", poče Harry, ne mičući se. "Profesorice Umbridge. Ovaj... prije nego što počnemo, ja... htio bih vas zamoliti za... uslugu."

Njezine ispupčene oči se suziše. "Da?"   "Vidite, ja sam... ja sam član metlobojske ekipe Gryffindora. I morao bih biti na kvalifikacijama za novog vratara koje će se održati u pet sati u petak pa sam... pa sam se pitao bih li mogao te večeri preskočiti kaznu i odraditi je... odraditi je neke druge večeri..."   I prije nego što je dovršio rečenicu znao je da mu neće uslišiti molbu.   "A ne", odvrati Umbridgeova, smiješeći se od uha do uha, kao da je upravo progutala osobito sočnu muhu. "A ne, ne, ne. Odredila sam vam kaznu jer ste širili zle, podmukle, sebične glasine, gospodine Potteru, a nećemo valjda dopustiti da prijestupnik sam sebi kroji kaznu. Ne, doći ćete ovamo i sutra u pet sati, i dan poslije toga, a isto tako i u petak, i sve ćete svoje kazne odraditi kako je i zamišljeno. Mislim da je za vas vrlo zdravo da propustite nešto što doista želite raditi. To bi trebalo podcrtati važnost lekcije koju vas nastojim naučiti."   Harry osjeti kako sve u njemu kipi. Tako dakle, on širi "zle, podmukle, sebične glasine", je li?   Umbridgeova ga je promatrala blago nakrivljene glave i s nepromijenjenim širokim osmijehom, kao da točno zna što mu prolazi kroz glavu i čeka da vidi hoće li opet planuti. Harry je uz divovski napor volje skrenuo pogled u stranu, odložio torbu pokraj stolice i sjeo.   "Eto," umilno će ona, "već bolje vladamo sobom, zar ne? Dobro, u nastavku ćete ispisivati jednu rečenicu, gospodine Potteru. Ne, ne svojim perom", dometnula je kad se Harry sagnuo da otvori torbu. "Koristit ćete se mojim, vrlo posebnim perom. Izvolite."  Predala mu je dugo, tanko crno pero neobično oštra vrha.   "Želim da napišete rečenicu Ne smijem lagati", reče mu ona blago.   "Koliko puta?" upita Harry, u prolaznoj imitaciji uljudnog tona.   "Oh, koliko bude trebalo da vam se poruka zavuče pod kožu", umilno odvrati Umbridgeova. "Počnite."   Otišla je do svog radnog stola, sjela i nagnula se nad snop pergamenata koji su izgledali kao sastavci za ocjenjivanje. Harry je podigao oštro crno pero i shvatio da mu nešto nedostaje.   "Niste mi dali tintu", reče on.   "Oh, tinta vam neće trebati", reče profesorica Umbridge, s jedva primjetnom natruhom smijeha u glasu.   Harry je postavio vršak pera na papir i napisao: Ne smijem lagati.   Zastenjao je od bola. Riječi koje su se pojavile na pergamentu bile su ispisane svjetlucavom crvenom tintom. Istovremeno su se iste riječi pojavile na nadlanici Harryjeve desne ruke, kao da ih je skalpelom urezao u kožu - a dok je zurio u ljeskavu ranu, ona se zatvorila. Izuzme li se blago rumenilo, koža je opet djelovala netaknuto.   Harry je okrenuo glavu prema Umbridgeovoj. Motrila ga je sa smiješkom na širokim, žabljim ustima.   "Da?"   "Ništa", tiho odvrati Harry.   Ponovo je pogledao pergament, položio na nj pero i napisao Ne smijem lagati. I drugi put je osjetio plamteći bol na nadlanici; opet su mu se u kožu usjekle riječi s pergamenta i opet je koža savršeno

zacijeljela nakon nekoliko sekundi.   I tako unedogled. Harry je stalno iznova pisao riječi na pergament. Nije mu trebalo dugo da shvati da ih ne piše crvenom tintom, nego vlastitom krvlju. Riječi su se stalno iznova urezivale u njegovu nadlanicu, zacijeljele bi nekoliko trenutaka kasnije i ponovo se pojavile čim bi Harry opet počeo pisati perom po pergamentu.   Kroz prozor Umbridgeove vidjelo se da je već pao mrak. Harry nije pitao kad će mu biti dopušteno da stane. Čak nije pogledao na sat. Znao je da ga ona budno motri nadajući se nekom znaku slabosti, ali nije joj kanio priuštiti to zadovoljstvo, pa makar morao sjediti pred njom cijelu noć i rezati si ruku tim perom do iznemoglosti...   "Dođite ovamo", obratila mu se naposljetku. Činilo mu se da su već prošli sati i sati otkako je tu.   Ustao je. Osjećao je bolno probadanje u ruci. Kad ju je pogledao, vidio je da je porezotina opet zacijeljela, ali koža je sad bila sasvim crvena.   "Ruku", zatraži ona.   Poslušao ju je. Primila ju je u svoju ruku. Harry je zatomio zgađeni drhtaj kad je osjetio dodir njezinih debelih zdepastih prstiju načičkanih ružnim, starinskim prstenjem.   "Jao meni, izgleda da još nisam ostavila pravi dojam", reče ona smješkajući se. "Pa, očito ćemo sutra navečer morati opet pokušati, zar ne? Možete ići."   Harry je bez riječi napustio kabinet. Škola je sasvim opustjela, bio je siguran da je već prošla ponoć. Bez žurbe je hodao niz hodnik dok nije došao do prvog skretanja, ali kad je zamakao za ugao i bio siguran da ga ona više ne može čuti, dao se u trk.   *   *   * Nije imao kad uvježbati čarolije uklanjanja, u dnevnik snova još nije zapisao nijedan san, nije dovršio crtež prutka ni napisao sastavke. Sljedećeg je jutra preskočio doručak da stigne našvrljati nekoliko izmišljenih snova za Proricanje sudbine. Iznenadio se kad mu se na istom zadatku pridružio raskuštrani Ron.   "Zašto ih nisi napisao sinoć?" upitao je Harry, dok se Ron očajnički ogledavao po društvenoj prostoriji u potrazi za nadahnućem. Ron, koji je naveliko spavao kad se Harry noć prije vratio u spavaonicu, promrmljao je nešto kao "Imao sam drugog posla", nagnuo se nad sam pergament i naškrabao nekoliko riječi.   "Valjda će poslužiti", reče on, odlučno zatvorivši dnevnik. "Napisao sam da sam sanjao kupnju novih cipela, ne može iz toga zaključiti ništa čudno, zar ne?"   Obojica su pohitala u Sjevernu kulu.   "Kako je prošla kazna kod Umbridgeice? Što si morao raditi?"   Harry se malo kolebao, a zatim je rekao: "Stalno pisati jednu te istu rečenicu."   "Dobro, to i nije tako strašno, zar ne?" reče Ron.   "Ma kakvi", odvrati Harry.   "Hej - zaboravio sam - hoće li te pustiti u petak?"

  "Ne", reče Harry.   Ron je suosjećajno zagunđao.   Za Harryja je to bio još jedan loš dan; budući da nije imao vremena uvježbati čarolije uklanjanja, bio je jedan od najgorih učenika na satu Preobrazbe. Morao je odustati od ručka da dovrši crtež prutka, a u međuvremenu su im profesorice McGonagall, Grubbly-Plank i Sinistra zadale niz novih zadaća, koje nikako nije mogao dovršiti prije nove kazne kod Umbridgeove. Točka na "i" bila je Angelina Johnson koja ga je ponovo potražila za večerom. Kad je čula da neće doći na kvalifikacije za vratare u petak, rekla mu je da joj se nimalo ne sviđa njegovo ponašanje i da od igrača koji žele ostati u ekipi očekuje da treningu daju prednost pred drugim obvezama.   "Pa u kazni sam!" zaurlao je Harry za njom dok se ljutito udaljavala. "Misliš da mi je draže čamiti u sobi s onom starom žabetinom nego igrati metloboj?"   "Bar ti nije zadala ništa gore od ispisivanja rečenica", utješno mu je rekla Hermiona kad je Harry opet klonuo na klupu i zagledao se u pitu od odreska i bubrega, koja mu odjednom više nije bila pretjerano primamljiva. "Pa to baš i nije najgora kazna svih vremena..."   Harry je otvorio usta, zatvorio ih i kimnuo kao da se slaže. Nije bio sasvim siguran zašto nije Ronu i Hermioni rekao što se točno događa u kabinetu Umbridgeove; znao je samo da ne želi vidjeti njihove užasnute poglede, jer bi mu to samo otežalo suočavanje s ionako groznom situacijom. Ujedno je imao nekakav nejasan osjećaj da se između njega i Umbridgeove vodi privatna bitka, da su se tu sukobile njegova i njezina volja, i nije joj želio priuštiti zadovoljstvo da i od koga čuje kako se žalio.   "Ne mogu vjerovati koliko zadaće imamo", ojađeno reče Ron.   "Pa zašto sinoć nisi ništa napisao?" upita ga Hermiona. "I uostalom, gdje si uopće bio?"   "Bio sam... išlo mi se u šetnju", reče Ron izbjegavajući odgovor.   A Harry je najednom imao osjećaj da nije jedini koji nešto skriva.  *   *   *   Druga je kazna bila jednako neugodna kao i prva. Koža Harryjeve nadlanice sad je reagirala osjetljivije brže se zacrvenjela i upalila. Harry je sumnjao da će još dugo moći zarastati jednakom brzinom kao prije. Porezotina će mu vjerojatno uskoro ostati trajno urezana u ruku pa će Umbridgeova onda možda biti zadovoljna. Unatoč bolu, nije pustio ni glasa od sebe. Od ulaska u prostoriju do odlaska iz nje, opet poslije ponoći, nije rekao ništa osim "Dobra večer" i "Laku noć".   Njegov problem s domaćim zadaćama sad je već dostigao kritičnu točku, pa nakon povratka u društvenu prostoriju Gryffindora h nije otišao u krevet, iako je bio sasvim iscrpljen, nego je otvorio knjige i počeo pisati sastavak o adularu za Snapea. Završio ga je tek u pola tri ujutro. Znao je da ne valja, ali tu nije mogao ništa; ako mu sutra ništa ne preda, zaradit će kaznu i kod Snapea. Na brzinu je i nažvrljao odgovore na pitanja koja im je zadala profesorica McGonagall, skucao nekoliko riječi o ispravnom postupanju s prutcima za profesoricu Grubbly-Plank i napokon oteturao u krevet, na koji se srušio bez presvlačenja, zaspavši iste sekunde.     * * * Četvrtak mu je prošao u izmaglici od umora. I Ron je djelovao  neispavano, iako Harryju nije bilo jasno zašto. Harryjeva treća kazna protekla je jednako kao i prve dvije, osim što ovaj put nakon dva sata pisanja riječi Ne smijem lagati više nisu nestajale s Harryjeve ruke nego su ostale urezane u nju,

neprestano se puneći krvlju. Nakratko prekinuto škripanje oštrog pera nagnalo je profesoricu Umbridge da podigne pogled.   "Ah", rekla je tiho i ustala od stola da mu prouči ruku. "Dobro. Ovo bi vam morao biti podsjetnik, zar ne? Za večeras ste gotovi."   "Moram li ipak doći i sutra?" upita Harry. Torbu je podigao lijevom rukom jer ga je desna previše boljela.   "O, da", reče profesorica Umbridge, smiješeći se svojim prepoznatljivim širokim osmijehom. "Da, mislim da će nam dodatna večer pružiti priliku da još malo dublje urežemo poruku."   Harryju nikad prije nije palo na pamet da bi negdje na svijetu mogao postojati učitelj kojeg bi mrzio više od Snapea, ali dok se vraćao u Gryffindorsku kulu morao je priznati da mu je Dolores Umbridge postala žestoka konkurencija. Ona je zla, pomislio je penjući se stubama koje su vodile na sedmi kat, ona je zla, izopačena, luda stara...   "Ron?"   Na vrhu stubišta skrenuo je desno i zamalo se sudario s Ronom koji je baš bio izvirivao iz kipa Lachlana Krakatog, grčevito stišćući svoju metlu. Ugledavši Harryja, poskočio je u zrak i pokušao iza leđa sakriti svoj Partfiš 11.   "Što to radiš?"   "Ovaj... ništa. A što ti radiš?"   Harry ga namršteno pogleda.   "Ma daj, meni možeš reći! Zašto se skrivaš?"   "Ma... skrivam se od Freda i Georgea, ako baš moraš znati", reče Ron. "Upravo su prošli ovuda s gomilom prvašića, kladim se da ih opet koriste za pokusne kuniće. Mislim, više to ne smiju raditi u društvenoj prostoriji, ne dok je Hermiona tamo."   Govorio je vrlo brzo i grozničavo.   "Dobro, ali zašto nosiš metlu, zar si išao letjeti?" upita Harry.   "Ja... ma... ma, dobro, reći ću ti, ali da se nisi smijao, u redu?" Ron je zvučao gotovo kao da se brani, sve crveniji iz sekunde u sekundu. "Mislio sam... mislio sam otići na kvalifikacije za gryffindorskog vratara sad kad imam pristojnu metlu. Eto. Izvoli. Smij se."   "Nemam se zašto smijati", reče Harry. Ron trepne. "To je genijalna ideja! Bilo bi stvarno super da uđeš u ekipu! Nisam te nikad vidio na mjestu vratara, jesi li dobar?"   "Nisam loš", reče Ron, koji je izgledao kao da mu je zbog Harryjeve reakcije pao kamen sa srca. "Kad god su Charlie, Fred i George trenirali za vrijeme praznika, morao sam igrati na mjestu vratara."   "Znači, večeras si vježbao?"   "Vježbam svake večeri još od utorka... ali sam. Pokušao sami začarati balune da lete prema meni, ali nije bilo lako i ne znam koliko će mi to koristiti." Izgledao je nervozno i zabrinuto. "Fred i George će umrijeti od smijeha kad se pojavim na kvalifikacijama. Ne prestaju mi piti krv otkako sam postao prefekt."  

"Da bar ja mogu biti tamo", gorko reče Harry kad su zajedno krenuli prema društvenoj prostoriji.   "Da, i ja bih se t... Harry, što ti je to na nadlanici?"   Harry, koji je upravo počešao nos slobodnom desnom rukom, pokušao ju je sakriti, s istim rezultatom kao kad je Ron pokušao sakriti svoj Partfiš.   "Obična ogrebotina... nije to ništa... to je..."   Ali Ron je zgrabio Harryjevu podlakticu i podigao mu ruku do razine svojih očiju. U stanci koja je uslijedila zurio je u riječi urezane u Harryjevu kožu. Kad ju je napokon pustio, izgledao je kao da mu je mučno.   "Nisi li mi rekao da samo moraš ispisivati jednu te istu rečenicu?"   Harry je prvo oklijevao, ali budući da je Ron upravo bio iskren prema njemu, odlučio je da i on njemu kaže istinu o satima provedenim u kabinetu Umbridgeove.   "Ta stara kravetina!" zgranuto je šapnuo Ron kad su se zaustavili pred Debelom damom koja je mirno drijemala, naslonivši glavu na okvir slike. "Ona je bolesna! Idi McGonagallici, reci nešto!"   "Ne", smjesta odbije Harry. "Ne želim da zna da me na bilo koji način izbacila iz takta."   "Izbacila iz takta? Ne možeš dopustiti da se izvuče nekažnjena!"   "Ne znam ima li McGonagallica dovoljno ovlasti da se nosi s njom", odvrati Harry.   "Onda reci Dumbledoreu!" "Ne", glatko odbije Harry. "Zašto ne?"   "On već ima dovoljno problema", reče Harry, iako to nije bio pravi razlog. Nije želio zatražiti Dumbledoreovu pomoć, jer se Dumbledore od lipnja nije udostojio razgovarati s njim.   "Pa, ja mislim da bi trebao..." počeo je Ron, ali prekinula ga je Debela dama.  Dotad ih je samo pospano promatrala, ali sad je planula: "Hoćete li mi reći lozinku ili ću morati probdjeti cijelu noć dok vi ne završite razgovor?"   ***   Petak je bio tmuran i kišovit kao i svi dani dotad. Iako je na ulasku u Veliku dvoranu automatski pogledao prema profesorskom stolu, Harry se više nije nadao da će ugledati Hagrida, nego se odmah udubio u razmišljanja o hitnijim problemima, poput brda domaće zadaće koju još nije napisao i nove kazne kod Umbridgeove.   Harryju su dvije stvari pomogle da izdrži taj dan. Prvo, bližio se vikend, i drugo, iako je znao da će njegova posljednja kazna kod Umbridgeove nedvojbeno biti užasna, s njezina prozora se vidjelo metlobojsko igralište, iako je bilo dosta daleko, pa će, bude li imao sreće, moći vidjeti bar dio Ronovih kvalifikacija. Ništa od toga nije bilo pretjerano utješno, ali Harry je trenutno bio zahvalan na svemu što mu je bar donekle ublažavalo muke; ovo je bio najgori prvi tjedan u Hogwartsu koji je ikad doživio.   U pet sati uvečer pokucao je na vrata kabineta profesorice Umbridge, u iskrenoj nadi da to čini posljednji put. Čuo je kako ga poziva da uđe. Na stoliću prekrivenom čipkom već ga je čekao prazni pergament, a pokraj njega šiljato crno pero.   "Znate što vam je činiti, gospodine Potter", reče Umbridgeova, umilno mu se smješkajući. 

  Harry je uzeo pero i pogledao kroz prozor. Ako naslonjač pomakne samo nekoliko centimetara udesno... i praveći se da se namješta bliže stolu, uspio je postići baš to. U daljini je vidio kako metlobojska ekipa Gryffindora leti amo-tamo po igralištu, dok u dnu triju visokih vratnica stoji otprilike šest tamnih prilika, očito čekajući svoj red da čuvaju gol. S ove je razdaljine bilo nemoguće razabrati koji je od njih Ron.   Ne smijem lagati, napisao je Harry. Ogrebotina na desnoj nadlanici opet se otvorila i oblila krvlju.   Ne smijem lagati. Ogrebotina se produbila. Osjećao je oštar, sijevajući bol.   Ne smijem lagati. Niz zapešće mu je potekla krv.    Odvažio se na još jedan pogled prema prozoru. Osoba koja je trenutno čuvala vratnice to je radila vrlo loše. U nekoliko sekundi koliko se Harry usudio gledati, Katie Bell je postigla dva zgoditka! Svesrdno se nadajući da to nije Ron, spustio je pogled na pergament poprskan krvlju.   Ne smijem lagati.  Ne smijem lagati.   Podizao je pogled kad god mu se činilo da može riskirati; primjerice, kad bi začuo škripanje pera Umbridgeove ili otvaranje ladice u stolu. Treća osoba koja je branila gol bila je prilično dobra, četvrta užasna, peta je iznimno vješto izbjegla maljac, ali je potom nespretno primila lako obranjiv gol. Nebo se sve više smračivalo i Harry je sumnjao da će uopće moći vidjeti šestu i sedmu osobu.   Ne smijem lagati.   Ne smijem lagati.   Pergament se presijavao od krvi koja je curila s njegove nadlanice. Ruka mu je sijevala od boli. Kad je opet podigao pogled, vani je već pala noć i metlobojsko igralište mu više nije bilo vidljivo.   "Da vidimo jeste li napokon potpuno usvojili poruku", začuo se blagi glas Umbridgeove pola sata kasnije.   Pošla je prema njemu, posežući kratkim prstima punim prstenja za njegovom rukom. Kad ga je uhvatila da prouči riječi koje su mu sad bile urezane u kožu, opet je osjetio bolno sijevanje, ali ne u nadlanici nego u ožiljku na čelu. Istovremeno mu se u trbuhu pojavio neki čudan osjećaj.   Istrgnuo je ruku iz njezina stiska i skočio na noge, netremice je gledajući. Uzvratila mu je pogled, dok su se njezina široka, mlohava usta rastezala u osmijeh.   "Da, boli, zar ne?" reče ona blago.   Nije joj odgovorio. Srce mu je bubnjalo u prsima. Je li mislila na njegovu ruku ili je znala što je upravo osjetio u čelu?   "Pa, mislim da sam postigla željeni učinak, gospodine Potter. Možete ići."   Uzeo je torbu i napustio prostoriju što je brže mogao.   Samo mirno, ponavljao si je dok je trčao uz stepenice. Samo mirno, to ne znači nužno ono što misliš da znači...   "Mimbulus mimbletonia!" zadihano je rekao Debeloj dami, koja mu je opet otvorila vrata.  

Dočekala ga je graja. U susret mu je potrčao Ron, smijući se od uha do uha i držeći u ruci pehar iz kojeg mu se po pelerini prolijevao pivoslac.   "Harry, uspio sam, postao sam vratar!"   "Što? Oh... super!" reče Harry. Pokušao se nasmiješiti što je mogao prirodnije, ali srce mu je i dalje tuklo kao ludo, a ruka mu je krvarila i pulsirala od bola.   "Evo ti pivoslac", Ron mu tutne bocu u ruku. "Ne mogu vjerovati... gdje je nestala Hermiona?"   "Eno je tamo", reče Fred, koji je također pio pivoslac. Pokazao je naslonjač pred kaminom. Hermiona je drijemala s čašom koja joj se opasno nakrivila u ruci.   "Ma gledaj to, a rekla je da joj je drago kad sam joj ispričao što se dogodilo", reče Ron, djelujući pomalo uvrijeđeno.   "Pusti je da spava", brzo će George. Nekoliko trenutaka kasnije Harry je primijetio da nekoliko prvašića u njihovoj blizini ima neporecive tragove nedavnog krvarenja iz nosa.   "Rone, dođi ovamo da vidimo odgovara li ti stara Oliverova pelerinu," doviknula mu je Katie Bell, "skinut ćemo njegovo ime i staviti tvoje..."   Kad je Ron otišao, Harryju je prišla Angelina.    "Oprosti što sam bila malo otresita, Potteru", rekla je, ne okolišajući. "Mogu ti reći da je vođenje ekipe dosta stresno, znaš. Počinjem misliti da sam ponekad bila pregruba prema Woodu." Zagledala se u Rona preko ruba čaše, lagano se mršteći.   "Gle, znam da ti je on najbolji frend, ali ne mogu reći da je fenomenalan", nastavila je bez uvijanja. "Ali mislim da će uz malo vježbe biti dobar. Dolazi iz obitelji dobrih igrača metloboja. Da budem iskrena, računam na to da će u budućnosti pokazati više talenta nego danas. I Vicky Frobisher i Geoffrey Hooper večeras su bolje letjeli, ali Hooper je totalna cvilidreta, stalno se zbog nečeg jada, a Vicky ima sto slobodnih aktivnosti. I sama je priznala da bi u slučaju kolizije s Čarosekcijom nju stavila na prvo mjesto. U svakom slučaju, sutra u dva imamo trening, pa se potrudi da ovaj put dođeš. I učini mi uslugu, pomozi Ronu koliko budeš mogao, u redu?"   Kimnuo je, a Angelina je opet otišla do Alicije Spinnet. Harry je pak sjeo pokraj Hermione, koja se trgnula iza sna kad je odložio torbu na pod.   "Oh, Harry, ti si... koja dobra vijest o Ronu, zar ne?" rekla je bunovno. "Ali tako sam... sam... sam umorna", zijevnula je. "Noćas sam do jedan sat plela nove kape. Nestaju kao lude!"   I doista, sad kad se pomnije zagledao, Harry je vidio da su svuda po sobi skrivene kape na mjestima gdje bi ih neoprezni vilenjaci mogli slučajno uzeti u ruke.    "Odlično", rastreseno će Harry; ako nekome uskor&ne kaže što se dogodilo, pući će od muke. "Slušaj, Hermiona, baš sam bio u kabinetu kod Umbridgeove i kad mi je dotaknula ruku..."   Hermiona ga je pažljivo slušala. Kad je Harry završio, polako je rekla: "Bojiš se da je Znaš-već-tko kontrolira onako kako je kontrolirao Quirrella?"   "Pa," odvrati Harry, spuštajući glas, "to je jedno od objašnjenja, zar ne?"   "Valjda", prizna Hermiona, iako nije zvučala kao da vjeruje u to. "Ali ne vjerujem da je može opsjedati

kao što je onda opsjeo Quirrella. Hoću reći, sad kad je opet sasvim živ i ima svoje tijelo, ne treba mu tuđe. Ali možda je bacio kletvu Imperius na nju..."   Harryju su na trenutak pozornost privukli Fred, George i Lee Jordan, žonglirajući praznim bocama pivoslaca. Hermiona je opet progovorila: "No prošle godine te ožiljak bolio i kad te nitko nije dirao; nije li Dumbledore rekao da to ima veze s trenutnim osjećajima Znaš-već-koga? Mislim, možda to nema nikakve veze s Umbridgeovom, možda je čista slučajnost što se to dogodilo dok si bio s njom?"   "Ona je zla", bezbojno reče Harry. "Izopačena."   "Da, užasna je, ali... Harry, mislim da bi trebao reći Dumbledoreu da te bolio ožiljak."   Drugi put u dva dana dobio je savjet da se obrati Dumbledoreu. Hermioni je odgovorio isto što i Ronu.   "Neću ga time gnjaviti. I sama si upravo rekla da to nije nešto bitno. Imao sam povremene bolove cijelog ljeta... večeras je bilo malo gore nego prije, ali to je sve..."   "Harry, sigurna sam da bi Dumbledore htio da ga gnjaviš takvim stvarima..."   "Pa da," izletjelo je Harryju prije nego što se uspio zaustaviti, "to je jedino što Dumbledorea kod mene i zanima, moj ožiljak."   "Nemoj to govoriti, to nije istina!"   "Mislim da ću napisati pismo Siriusu, da vidim što on misli..."   "Harry, ne smiješ u pismu spominjati takve stvari!" reče Hermiona. Izgledala je uzbunjeno. "Zar se ne sjećaš da nas je Moody upozorio da moramo biti oprezni kad pišemo pisma! Više ne možemo biti sigurni da nitko ne presreće sove!"   "Dobro, dobro, onda mu neću reći!" razdraženo će Harry. Ustao je. "Idem u krevet. Reci Ronu da sam otišao."   "A ne," jedva je dočekala Hermiona, "ako ideš ti, onda mogu otići i ja a da ne ispadnem nepristojna. Totalno sam iscrpljena i želim sutra isplesti još kapa. Čuj, ako hoćeš, mogao bi mi pomoći, zabavno je, a i ide mi sve bolje, sad već znam raditi i uzorke i cufice i svašta."   Harry je pogledao njezino ozareno lice i dao sve od sebe da ostavi dojam kao da mu je ta ponuda primamljiva.   "Ovaj... ne, mislim da neću moći, hvala na ponudi", reče on. "Ovaj... ne sutra. Imam hrpu zadaće..."   Otklipsao je prema stubama koje su vodile u muške spavaonice, ostavljajući iza sebe pomalo razočaranu Hermionu.

GLAVA ČETRNAESTA Percy i Tihotap                                                         Sljedećeg jutra u spavaonici se prvi probudio Harry. Neko je vrijeme samo ležao i promatrao lelujanje prašine u sunčanoj zraci koja je prodrla kroz zastor na njegovu krevetu, uživajući u saznanju da je došla subota. Prvi tjedan školske godine razvukao se unedogled, kao nekakvo beskrajno predavanje iz Povijesti magije.   Sudeći po sanjivoj tišini oko njega i blistavoj svježini sunčane zrake, nije prošlo mnogo vremena od svitanja. Razgrnuo je zastore oko kreveta, ustao i počeo se oblačiti. Čuo se samo udaljeni cvrkut ptica te duboko, sporo disanje njegovih Gryffindorskih kolega. Oprezno je otvorio školsku torbu, izvukao pergament i pero i otišao iz spavaonice u društvenu prostoriju.   Zaputio se ravno u svoj najmiliji meki stari naslonjač ispred trenutno ugašenog kamina. Udobno se smjestio i odmotao pergament, ogledavajući se usput po prostoriji. Više nigdje nije bilo otpadaka kojima je društvena prostorija bila krcata na kraju svakog dana, poput zgužvanih komada pergamenta, starih zlatnih hračaka, praznih staklenki za čarobne sastojke i omota od slatkiša. Nestale su i Hermionine kape za kućne vilenjake. Pitajući se koliko je vilenjaka dosad već dobilo slobodu htjeli to oni ili ne, Harry je odčepio tintarnicu, umočio pero u tintu i zastao nekoliko centimetara iznad glatke žućkaste površine pergamenta, napregnuto razmišljajući... no nakon otprilike jedne minute shvatio je da zuri u praznu rešetku kamina bez ijedne ideje u glavi.   Tek je sad doista shvatio koliko su se Ron i Hermiona morali namučiti dok su mu ovog ljeta pisali pisma. Kako da javi Siriusu što se sve dogodilo u posljednjih tjedan dana i postavi mu sva pitanja na koja je žarko želio odgovor a da pritom ne oda potencijalnim kradljivcima pisma podatke koje nisu smjeli saznati?   Neko je vrijeme nepomično sjedio, zagledan u kamin. Naposljetku je donio odluku, umočio još jednom pero u tintu i odlučno ga prislonio uz pergament.    Dragi Njuško, nadam se da si dobro, meni je prvi tjedan bio užasan, stvarno mi je drago što je napokon došao vikend. Imamo novu nastavnicu iz Obrane od mračnih sila, profesoricu Umbridge. Po dobroti se gotovo može mjeriti s tvojom mamom. Pišem ti jer mi se sinoć, dok sam odrađivao kaznu kod Umbridgeove, opet dogodilo ono o čemu sam ti pisao prošlog ljeta. Svima nam nedostaje naš najveći prijatelj, nadamo se  da će se uskoro vratiti. Molim te da mi brzo odgovoriš. Sve najbolje, Harry   U pokušaju da procijeni kako bi pismo izgledalo neupućenoj osobi, Harry ga je pročitao nekoliko puta. Koliko je on mogao vidjeti, samo iz teksta pisma nije se moglo shvatiti o čemu Harry govori - ili kome se obraća. Nadao se da će Sirius shvatiti aluziju na Hagrida i javiti im kad mogu očekivati njegov povratak. Nije ga htio otvoreno pitati o Hagridu jer nije želio privući pozornost na Hagridove aktivnosti izvan Hogwartsa.   Pismo je bilo kratko, ali trebalo mu je dugo vremena da ga napiše - dok je radio na njemu, sunčana svjetlost stigla je već do pola prostorije, a čuo je i udaljene zvukove kretanja u spavaonicama na katu. Pažljivo je zapečatio pergament, izašao kroz otvor iza portreta i krenuo u sovinjak.  

"Ja ne bih pošao tim putem da sam na vašem mjestu", obrati mu se Skoro Bezglavi Nick. Naglo je dolelujao iz zida, presrećući Harryja na hodniku. "Peeves je za sljedeću osobu koja prođe pokraj Paracelsusova poprsja na sredini hodnika pripremio zgodnu malu psinu."   "Uključuje li ta psina rušenje Paracelsusa na glavu osobe koja prolazi?" upita Harry.   "Ne bi čovjek povjerovao, ali da", potvrdi Skoro Bezglavi Nick glasom osobe koja se beskrajno dosađuje. "Peeves se nikad nije mogao podičiti pretjeranom suptilnošću. Idem potražiti Krvavog Baruna... možda ga on uspije zaustaviti... doviđenja, Harry..."   "Može, bok", odvrati Harry. Umjesto da skrene desno kao što je namjeravao, skrenuo je lijevo, odabravši dulji, ali sigurniji put do sovinjaka. Dok je prolazio pokraj niza prozora koji su gledali na besprijekorno plavo nebo, osjetio je kako mu se raspoloženje popravlja. Kasnije je imao zakazan trening; napokon će se opet naći na metlobojskom igralištu.   Nešto mu je okrznulo gležnjeve. Kad je spustio pogled, ugledao je pazikućinu koštunjavu sivu mačku, Gospu Norris, kako se provlači pokraj njega. Kratko ga je pogledala žutim očima nalik na svjetiljke i nestala iza kipa Wilfreda Zamišljenog.   "Ne radim ništa zabranjeno", dovikne joj Harry. Iz njezina držanja bilo je očito da se sprema tužiti ga šefu, iako Harryju nije bilo jasno zašto - pa valjda je imao pravo šetati prema sovinjaku u subotnje jutro.   Sunce se već visoko popelo pa je Harryja, kad je ušao u sovinjak, zaslijepilo svjetlo koje je nesmetano prodiralo kroz neostakljene prozore. Debele sunčane zrake srebrnaste boje ispresijecale su cijelu okruglu prostoriju, na čijim se prečkama gnijezdilo na stotine sova. Vrpoljile su se na ranojutarnjem svjetlu; bilo je očito da su se neke tek vratile iz lova. Dok je hodao po slamom prekrivenom podu, osjećao je kako mu pod nogama krčkaju sitne životinjske kosti. Istezao je vrat, tražeći pogledom Hedvigu.   "Tu si", reče on, ugledavši je pod samim svodom. "Siđi, imam pismo za tebe."   Prigušeno huknuvši, raširila je velika bijela krila i sletjela mu na rame.   "Dobro, znam da sam na omotnici napisao Njuško", rekao je dok joj je pismo stavljao u kljun. U sljedećem je trenutku, i ne znajući zašto, šapnuo: "Ali zapravo je za Siriusa, jasno?"   Jantarne oči su trepnule, samo jednom, što je protumačio kao potvrdan odgovor.   "Želim ti siguran let", reče joj Harry. Odnio ju je do prozora. Hedviga mu je nakratko stegnula ruku kandžama i zatim se vinula prema zasljepljujuće vedrom nebu. Pratio ju je pogledom dok se nije pretvorila u sitnu crnu točkicu i nestala. Zatim je pogledao u Hagridovu kolibu. Imao je dobar pogled na nju i jasno je vidio da je još uvijek nenastanjena. Iz dimnjaka se nije podizao dim, a zavjese su bile navučene.   Krošnje Zabranjene šume njihale su se na laganom povjetarcu. Harry se zagledao u njih uživajući u svježem zraku na licu, misleći na to kako će poslije igrati metloboj... dok nije opet ugledao njega. Raširivši crna kožasta krila kao pterodaktil, iz drveća se podigao golemi krilati konj sličan gmazu, jedan od onih koji su vukli kočije za Hogwarts. Izgledao je kao groteskna, divovska ptica. Nakon jednog širokog kruga iznad šume, opet se spustio među drveće. Sve se to zbilo munjevitom brzinom - da mu mahnito lupanje srca nije potvrdilo što je vidio, Harry možda ne bi povjerovao vlastitim očima.   Čuo je kako se iza njega otvaraju vrata sovinjaka. Iznenađeno je poskočio, a kad se okrenuo, ugledao je Cho Chang s pismom i paketom u rukama.   "Bok", reče on automatski. 

  "Oh... bok", odvrati ona zadihano. "Nisam očekivala da ću ovako rano ikoga sresti... tek prije pet minuta sjetila sam se da mi mama danas ima rođendan."   Podigla je paket.   "Aha", reče Harry. Mozak mu je prestao raditi. Želio je reći nešto duhovito i zanimljivo, ali još je bio pod dojmom zastrašujućeg krilatog konja.   "Lijep dan", poče on, pokazujući prema prozorima. Utroba mu se smežurala od srama. Vrijeme. Priča o vremenu...   "Da", složi se Cho, pogledom tražeći prikladnu sovu. "Dobri uvjeti za metloboj. Nisam bila vani cijeli tjedan, a ti?"   "Ni ja", odvrati Harry.   Cho je odabrala jednu školsku kukuviju. Domamila ju je na podlakticu, gdje joj je sova susretljivo ispružila nogu da može privezati paket.   "Hej, je li Gryffindor našao novog vratara?" upita ona. "Aha", reče Harry. "Mog prijatelja Rona Weasleyja, poznaš li ga?"   "To je onaj mrzitelj Orkana?" upita Cho prilično hladnim glasom. "Je li dobar?"   "Aha," potvrdi Harry, "mislim da je. Nisam ga vidio na kvalifikacijama, odrađivao sam kaznu."   Cho podigne pogled. Još nije do kraja pričvrstila paket za sovinu nogu.   "Ta žena je odvratna", reče ona prigušeno. "Kaznila te samo zato što si rekao istinu o... o... o njegovoj smrti. Svi su čuli što se dogodilo, priča se proširila po cijeloj školi. Mislim da si stvarno pokazao veliku hrabrost kad si joj se tako suprotstavio."   Harry ne samo da više nije osjećao obamrlost od srama, nego mu se, naprotiv, činilo da će za koju sekundu zalebdjeti od sreće iznad poda posutog ptičjim izmetom. Baš mu se fućka za nekog glupog krilatog konja; Cho misli da je stvarno hrabar. Sinulo mu je da bi joj mogao pomoći da priveže paket za sovinu nogu i usput tobože slučajno pokazati ranjenu ruku... no u istom trenutku kad mu je na um pala ta uzbudljiva ideja, vrata sovinjaka opet su se otvorila.   U prostoriju je uletio pazikuća Filch. Na upalim obrazima punim ispucanih kapilara iskočile su mu ljubičaste mrlje, mlohavo meso čeljusti je podrhtavalo, a rijetka sijeda kosa stršala je na sve strane; očito je trčao cijelim putem. Odmah za njim pristigla je i Gospa Norris. Upiljila se u sove iznad sebe i gladno mijauknula. Odozgo se začulo nervozno lepetanje krilima, a jedna velika smeđa sova prijeteći je škljocnula kljunom.   "Aha!" uzvikne Filch, klimatajući se prema Harryju. Ovješeni obrazi su mu podrhtavali od bijesa. "Primio sam dojavu da se spremate poslati ogromnu narudžbu za smrdobombice!"   Harry je prekrižio ruke na prsima i zagledao se u pazikuću. "Tko vam je rekao da naručujem smrdobombice?"   Cho je namršteno pogledavala Harryja i Filcha. Kukuvija na njezinoj ruci, već umorna od stajanja na jednoj nozi, prijekorno je huknula, ali Cho se nije obazirala na nju.  

"Imam ja svoje izvore", samozadovoljno sikne Filch. "Izvolite mi predati to što ste htjeli poslati."   Osjećajući bezgranično olakšanje što nije otezao sa slanjem pisma, Harry reče: "Ne mogu. Već je poslano."   "Poslano?" ponovi Filch, lica iskrivljena od bijesa.   "Poslano", mirno potvrdi Harry.   Filch je ljuti to otvorio usta, nekoliko sekundi nijemo micao usnicama i zatim počeo pogledom strijeljati Harryjevu pelerinu.   "Otkud znam da vam nije u džepu?"   "Zato što..."   "Ja sam vidjela kad je poslao sovu", srdito se umiješa Cho.   Filch se odmah okomio na nju.    "Vi ste ga vidjeli...?"   "Tako je, vidjela sam ga", odgovori ona gnjevno.   U tišini koja je uslijedila Filch i Cho su bijesno zurili jedno u i drugo. Pazikuća se okrenuo i vukući noge krenuo prema vratima.   Zaustavio se s rukom na kvaki i pogledao Harryja.   "Ako negdje namirišem samo jednu smrdobombicu..."   Začuli su kako topće niz stepenice. Gospa Norris je sovama uputila još jedan čeznutljiv pogled i otišla za njim.   Harry i Cho se pogledaše. "Hvala", reče Harry.   "Nema frke", odvrati Cho. Napokon je pričvrstila paket za kukuvijinu ispruženu nogu. Blago je porumenjela. "Ali nisi naručivao smrdobombice, zar ne?"   "Nisam", umiri je Harry.   "Pitam se zašto je on mislio da jesi?" reče Cho, noseći sovu na prozor.   Harry je slegnuo ramenima. Isto se pitao i on, iako ga to pitanje u ovom trenutku, začudo, nije pretjerano mučilo.   Zajedno su otišli iz sovinjaka. Na ulazu u hodnik za zapadno krilo dvorca, Cho je rekla: "Ja idem ovuda. Pa... vidimo se, Harry."   "Da... vidimo se."   Nasmiješila mu se i otišla. Harry je nastavio hodati u stanju tihog zanosa. Uspio je izdržati cijeli razgovor s njom a da se nijednom nije osramotio... stvarno si pokazao veliku hrabrost kad si joj se tako

suprotstavio... Cho mu je rekla da je hrabar... nije ga mrzila samo zato što je preživio...   Naravno, znao je da joj je Cedric draži... iako, da ju je samo pozvao na bal prije Cedrica, možda bi stvari ispale drugačije... u ono vrijeme mu se činilo se da joj je bilo iskreno žao što mora odbiti njegov poziv...   "Jutro", Harry je vedro pozdravio Rona i Hermionu kad im se pridružio za Gryffindorskim stolom u Velikoj dvorani.   "A zašto si ti tako prpošan?" upita Ron, iznenađeno gledajući Harryja.   "Ovaj... poslije igramo metloboj", veselo odvrati Harry i privuče veliki pladanj sa slaninom i jajima.   "Da... točno..." reče Ron. Odložio je načeti prepečenac i otpio velik gutljaj soka od bundeve. Zatim je rekao: "Čuj... je'l bi ti se dalo malo ranije otići na igralište sa mnom? Samo da... ovaj... malo vježbamo prije treninga? Da se malo priviknem na teren i tome slično?"   "Da, može", pristane Harry.   "Znate što, mislim da vam to nije pametno", ozbiljno im reče Hermiona. "Ionako obojica kasnite sa zadaćama i..."   Prekinula se usred rečenice; kao i obično, pristigla je jutarnja pošta, a prema Hermioni se ustremila šumska ušara s Dnevnim prorokom u kljunu. Sova je sletjela opasno blizu zdjelici za šećer i ispružila nogu. Hermiona je ubacila jedan knut u sovinu kožnu vrećicu, uzela novine i kritički se zagledala u naslovnu stranicu dok je sova polijetala.   "Ima li što zanimljivo?" upita Ron. Harry se nasmiješio, znajući da joj Ron zapravo želi skrenuti pozornost s teme domaćih zadaća.   "Ne," uzdahne ona, "samo nekakve bezvezarije o vjenčanju basista Čudnovatih sestara."   Hermiona je rastvorila novine i izgubila se iza njih. Harry se bacio na novu porciju jaja i slanine. Ron se zagledao u visoke prozore, djelujući kao da je nečime zaokupljen.   "Čekaj malo", odjednom progovori Hermiona. "Oh, ne... Sirius!"   "Što se dogodilo?" upita Harry. Takvom je silinom ščepao novine da su se poderale po sredini. Jedna polovica novina ostala je u Hermioninoj ruci, a druga u Harryjevoj.   "Ministarstvo magije primilo je iz pouzdanog izvora dojavu da se Sirius Black, ozloglašeni masovni ubojica... bla, bla, bla... trenutno krije u Londonu!" pročitala je Hermiona iz svoje polovice zdvojnim šaptom.   "Kladim se da su to čuli od Luciusa Malfoya", reče Harry tihim, bijesnim glasom. "Znači da je stvarno prepoznao Siriusa na peronu..."   "Molim?" uznemireno upita Ron. "Nisi rekao..."  "Psst!" ušutkaše ga njih dvoje.   "... 'Ministarstvo podsjeća čarobnjačku zajednicu da je Black iznimno opasan... ubio je trinaestero ljudi... pobjegao je iz Azkabana...' uobičajeno smeće", zaključi Hermiona. Odložila je svoju polovicu novina i bojažljivo pogledala Rona i Harryja. "Dobro, više uopće neće smjeti napuštati kuću, to je sve", šapne ona. "Dumbledore mu je lijepo rekao da ne smije van."  

Harry se potišteno zagledao u otrgnuti komad Proroka u svojoj ruci. Veći dio stranice zauzela je reklama za Pelerine za sve prigode kod gospode Malkin, gdje je očito u tijeku bila rasprodaja.   "Hej!" reče on odjednom i prostre novine na stol da ih mogu vidjeti Ron i Hermiona. "Gledajte ovo!"   "Već imam pelerina na izvoz", izjavi Ron.  "Ne", reče Harry. "Vidi... ovaj člančić ovdje..."   Ron i Hermiona se nagnuše nad novine; posrijedi je bilo nekoliko redaka u samom dnu stupca. Članak je imao sljedeći naslov:   PROVALA U MINISTARSTVU Sturgis Podmore (38), koji stanuje u Perivoju zanovijeti 2, Clapham, odgovarao je pred Čarosudnim zborom za kazneno djelo provale i pokušaja pljačke u Ministarstvu magije na datum 31. kolovoza. Podmorea je uhitio čarostražar Ministarstva magije, Eric Munch, koji ga je u jedan sat ujutro zatekao kako pokušava silom ući na strogo povjerljiva vrata. Podmore, koji se branio šutnjom, proglašen je krivim po obje točke optužnice i osuđen na šest mjeseci zatvora u Azkabanu.   "Sturgis Podmore?" polako izgovori Ron. "To je onaj tip koji izgleda kao da na glavi ima slamu, zar ne? On je član Red..."   "Ron, tiše!" prekori ga Hermiona, preplašeno se ogledavajući oko sebe.   "Šest mjeseci u Azkabanu!" šokirano šapne Harry. "Samo zato što je pokušao ući na neka vrata!"   "Ne budi blesav, nije to bilo samo za pokušaj da uđe na neka vrata. Ali što je, zaboga, radio u Ministarstvu magije u jedan sat ujutro?" dahne Hermiona.   "Da nije obavljao nešto za Red?" promrmlja Ron.   "Čekajte malo..." polako reče Harry. "Sturgis je trebao doći da nas isprati na kolodvor, sjećate se?"   Ostalo dvoje ga pogleda.   "Da, trebao je biti dio straže koja je išla s nama na King's Cross, sjećate se? I Moody je bio sav iznerviran jer se nije pojavio; to znači da nije obavljao ništa za njih, zar ne?"   "Pa, možda nisu očekivali da će biti uhvaćen", reče Hermiona.   "Možda je to sve namještaljka!" uzbuđeno usklikne Ron. "Ne... slušajte!" nastavi on, drastično spuštajući glas kad je ugledao prijeteći izraz na Hermioninu licu. "Ministarstvo ga je sumnjičilo da je Dumbledoreov čovjek pa su ga zato... ne znam... namamili u Ministarstvo, a on zapravo uopće nije pokušavao provaliti! Možda su jednostavno nešto izmislili da ga uhvate!"   U stanci koja je uslijedila, Harry i Hermiona su razmatrali tu mogućnost. Harryju se činila malo vjerojatnom, ali Hermiona je izgledala prilično impresionirano.   "Znaš, uopće se ne bih začudila da si u pravu."   Zamišljeno je savila svoju polovicu novina. Iz misli se trgla tek kad je Harry odložio nož i vilicu.   "Dobro, mislim da bismo se prvo trebali prihvatiti sastavka o samooplodnim grmovima za Sproutovu, a uz malo sreće bismo čak i prije ručka mogli početi raditi na čaroliji Inanimatus Conjurus za

McGonagallicu..."   Harryja je blago zapekla savjest kad je pomislio na hrpetinu zadaće koja ga čeka na katu, ali vani ga je dozivalo vedro nebo zadivljujuće plave boje, i k tome cijeli tjedan nije zajahao Vatrenu munju...   "Mislim, zadaću možemo pisati i navečer", govorio je Ron dok se s Harryjem spuštao niz travnatu padinu koja je vodila prema metlobojskom igralištu. Metle su prebacili preko ramena. U ušima im je još odzvanjalo mračno Hermionino predviđanje da će pasti na svim ispitima za ČAS-ove. "A sutra imamo cijeli dan. Ona se previše uzrujava oko zadaća, u tome je njen problem..." Zastao je i dodao nešto zabrinutijim tonom: "Misliš da se nije šalila kad je rekla da nam neće dati da prepišemo njene zadaće?"   "Da, mislim", reče Harry. "Ali i ovo je važno, moramo trenirati ako želimo ostati u ekipi..."   "Da, tako je", osokoljeno će Ron. "I imamo dovoljno vremena da sve stignemo..."   Kad su došli do igrališta, Harry je skrenuo pogled udesno, prema uzbibanim tamnim krošnjama Zabranjene šume. Ovaj put se ništa iz nje nije vinulo u visinu; izuzme li se nekoliko udaljenih sova koje su oblijetale kulu u kojoj se nalazio sovinjak, nebo je bilo prazno. Uostalom, već je imao dovoljno briga. Krilati konj mu ničim nije prijetio i Harry ga je istjerao iz misli.   Uzeli su lopte iz ormara u svlačionici i bacili se na posao. Ron je čuvao tri visoke vratnice, a Harry je igrao na mjestu lovca i pokušavao postići zgoditak. Činilo mu se da Ron uopće nije loš. Uspio je blokirati tri četvrtine Harryjevih udaraca prema golu i što su dulje vježbali, to je bolje igrao. Nakon dva sata vježbanja vratili su se u dvorac na ručak - tijekom kojeg im je Hermiona jasno dala do znanja da ih smatra krajnje neodgovornima - i zatim se vratili na igralište radi pravog treninga. Kad su ušli u svlačionicu, tamo su zatekli sve suigrače osim Angeline.   "Kako si, Rone?" pozdravi ga George i namigne mu.   "Dobro", odvrati Ron, koji je postajao sve šutljiviji što se više bližio igralištu.   "Sad ćeš ti nama pokazati kako se igra metloboj, zar ne, najmiliji naš prefektiću?" upita Fred. Provukao je kuštravu glavu kroz ovratnik svoje metlobojske pelerine i dobacio mu pomalo pakostan osmijeh.   "Zaveži", odvrati Ron skamenjena lica. Upravo je prvi put navlačio metlobojsku uniformu. Dobro mu je pristajala, uzme li se u obzir da je prethodno pripadala Oliveru Woodu, čija su ramena bila znatno šira od Ronovih.   "Dobro, ljudi", oglasi se Angelina. Izašla je iz kapetanove sobe, već odjevena u uniformu. "Idemo; Alicia i Fred, ponesite sanduk s loptama. Joj da, vani se okupilo nekoliko gledatelja, ali nemojte se obazirati na njih, u redu?"   Rekla je to upadljivo nehajnim tonom pa se Harry pobojao da zna tko bi mogli biti ti nepozvani gledatelji. Pogodio je. Kad su izašli iz svlačionice na suncem obasjano igralište, dočekala su ih dobacivanja i rugalice metlobojske ekipe Slytherina i pripadajućih ulizica. Smjestili su se u srednji dio tribina, pa su im glasovi odjekivali cijelim stadionom.   "Na čemu to jaše Weasley?" vikne Malfoy podrugljivim, otegnutim tonom. "Pa tko je vidio bacati čari letenja na nekakav pljesnivi stari panj?"   Crabbe, Goyle i Pansy Parkinson zakriještali su od smijeha. Ron je zajahao metlu i otisnuo se od zemlje. Harry, koji je bio odmah iza njega, vidio je kako mu se uši crvene.   "Ne obaziri se na njih," reče on, ubrzavajući da sustigne Rona, "vidjet ćemo tko će se smijati kad

odigramo prvu utakmicu protiv njih..."   "Točno takav stav želim, Harry", zadovoljno dobaci Angelina, leteći oko njih s balunom pod rukom. Zaustavila se, lebdeći pred svojom letećom ekipom. "Dobro, ljudi, idemo krenuti s dodavanjima da se zagrijemo, molim sudjelovanje cijele ekipe..."   "Hej, Johnsonice, kakvu to frizuru imaš?" zakriješti Pansy Parkinson s tribina. "Pa tko želi izgledati kao da joj iz glave rastu gliste?"   Angeline je zamahom glave maknula duge pletenice s lica i mirno nastavila: "Raspršite se po igralištu, da vidimo što znamo..."   Harry jedini nije otišao u istom smjeru kao ostali, nego je odletio na drugi kraj igrališta. Ron se pak zaputio prema vratnicama na suprotnoj strani. Angelina je jednom rukom podigla balun, snažno zamahnula i bacila ga Fredu, a on ga je dodao Georgeu, koji ga je pak dodao Harryju, koji ga je proslijedio Ronu, kojem je balun ispao  iz ruke.   Slytherini na čelu s Malfoyem zaurlali su od smijeha. Ron se obrušio prema tlu da uhvati balun prije dodira sa zemljom, ali tako je nespretno zakočio da se nakrivio u stranu. Kad se vratio na igraću visinu, obrazi su mu bili crveni. Harry je vidio kako se Fred i George pogledavaju, ali sasvim netipično za njih, nijedan nije ništa rekao, na čemu im je Harry bio duboko zahvalan.   "Nastavi dodavanje, Rone", vikne Angelina kao da se ništa nije dogodilo.   Ron je dobacio balun Aliciji, ona ga je vratila Harryju, a on ga je dodao Georgeu...   "Hej, Potteru, kako tvoj ožiljak?" dovikne mu Malfoy. "Jesi siguran da ne moraš malo prileći? Pa nije moguće da je prošlo već tjedan dana od tvog posljednjeg boravka u bolnici, to ti je novi rekord, zar ne?"   George je balun dodao Angelini, a ona ga je bacila unatrag, prema Harryju. Iznenadila ga je, ali ipak je uspio uhvatiti balun vršcima prstiju i brzo ga dobaciti Ronu. On se bacio prema balunu i promašio ga za nekoliko centimetara.   "Ma daj, Rone", ljutito će Angelina dok se Ron opet obrušavao prema tlu, jureći za balunom. "Gledaj što radiš."   Kad se Ron vratio na igraću visinu, praktički nije bilo razlike između grimizne boje baluna i njegova lica. Malfoy i ostali Slytherini previjali su se od smijeha.   Ron je u trećem pokušaju ulovio balun; valjda od puste sreće što je napokon uspio, dalje ga je bacio s malo prevelikim oduševljenjem. Balun je proletio ravno kroz ispružene Katiene ruke i odalamio je u lice.   "Oprosti!" proštenje Ron, pojurivši naprijed da vidi kakvu je štetu prouzročio.   "Vrati se na svoje mjesto, dobro joj je!" prodere se Angelina. "Ali pokušaj ne obarati svoje suigrače dok im dodaješ loptu, može? Za to služe protivnički maljci!"   Katie je potekla krv iz nosa. Na tribinama ispod njih, Slytherini su toptali nogama i podrugljivo uzvikivali. Do Katie doletješe Fred i George.   "Evo, uzmi ovo," reče joj Fred, pružajući joj nešto maleno i ljubičasto iz džepa, "krvarenje će prestati dok si rekla keks".   "Dobro," zovne ih Angelina, "Fred, George, idite po svoje palice i jedan maljac. Rone, popni se do

vratnica. Harry, kad ti dam znak, pusti zvrčku. Naravno, pucamo na Ronov gol."   Harry je poletio za blizancima da uzme zvrčku.   "Ron stvarno brljavi", promrmljao je George kad su sva trojica sletjela pokraj sanduka s loptama i otvorila ga da izvade jedan maljac i zvrčku.   "Ma samo je nervozan," branio ga je Harry, "bio je dobar dok smo jutros vježbali."   "Nadajmo se da mu to nije bio vrhunac karijere", turobno je odvratio Fred.   Vratili su se u zrak. Kad je Angelina puhnula u zviždaljku, Harry je iz ruke pustio zvrčku, a Fred i George maljac. Od tog je trenutka Harry tek maglovito bio svjestan što rade ostali. Njegov je zadatak bio ponovo uhvatiti majušnu, lepršavu zlatnu loptu koja tragačevoj ekipi donosi sto pedeset bodova. Za hvatanje zlatne zvrčke tražila se velika brzina i vještina. Harry je ubrzao, okrećući se i krivudajući medu lovcima. Topli jesenski zrak šibao mu je lice, a udaljeno ruganje Slytherina postalo je tek besmisleni šum u ušima... no zviždaljka je prebrzo označila kraj njegove sreće.   "Stanite... stanite... STANITE!" urlala je Angelina. "Rone... ne pokrivaš srednju vratnicu!"   Harry je pogledao prema Ronu, koji je lebdio ispred lijevog obruča, dok su ostala dva bila posve nezaštićena.   "Joj... oprosti..."   "Kad god promatraš lovce, automatski se pomičeš!" nastavi Angelina. "Ili ostani u središnjoj poziciji dok ne budeš morao krenuti u obranu konkretnog obruča, ili kruži oko svih obruča, ali nemoj svaki put odlelujati u stranu, tako si primio zadnja tri gola!"   "Oprosti..." njegovo crveno lice plamtjelo je kao baklja naspram jarkoplavog neba.   "I Katie, daj poduzmi nešto oko tog krvarenja iz nosa."   "Sve je jače!" muklo odvrati Katie, pokušavajući rukavom zaustaviti bujicu krvi.   Harry pogleda Freda, koji je upravo zabrinuto prekopavao džepove. Vidio je da Fred iz džepa vadi nešto ljubičasto, kratko to proučava i zatim krajnje zgroženo pogledava prema Katie.   "Dobro, idemo opet", zapovjedi Angelina. Ignorirala je Slytherine koji su počeli skandirati Gryffindori su papčine, Gryffindori su papčine, ali nešto u načinu na koji je sjedila na metli odavalo je koliko je napeta.   Sljedeće razdoblje nesmetanog letenja nije potrajao ni tri minute kad se opet oglasila Angelinina zviždaljka. Harry, koji je upravo ugledao kako oko vratnice na suprotnoj strani kruži zvrčka, ozlojeđeno je zakočio.   "Što je sad?" nestrpljivo se obratio Aliciji, koja mu je bila najbliža.   "Katie", jezgrovito će ona.   Harry se okrenuo i vidio da Angelina, Fred i George velikom brzinom lete prema Katie. Harry i Alicia također su jurnuli prema njoj. Bilo je očito da je Angelina zaustavila trening u posljednji čas; Katie je bila bijela kao kreč i oblivena krvlju.   "Mora u bolnicu", reče Angelina.

  "Mi ćemo je odvesti", javi se Fred. "Ovaj... možda je zabunom progutala krvavi mjehurak..."   "Pa, nema smisla nastavljati bez udarača i lovca", sumorno zaključi Angelina kad su Fred i George odletjeli prema dvorcu, zajedničkim snagama podupirući Katie. "Hajde, idemo se presvući."   Njihov bezvoljni povratak u svlačionicu cijelim je putem pratilo Slytherinsko skandiranje.   "Kako je prošao trening?" upitala je Hermiona prilično hladnim glasom pola sata kasnije, kad su se Harry i Ron kroz otvor iza portreta uzverali u Gryffindorsku društvenu prostoriju.   "Pa..." poče Harry.   "Užasno", odgovori Ron šupljim glasom i utone u naslonjač do Hermione. Kad ga je pogledala, njezine je hladnoće nestalo.   "Dobro, to ti je ipak tek prvi trening," reče mu ona utješno, "ne možeš odmah..."   "A tko je rekao da sam za to kriv ja?" plane Ron.  "Nitko," odvrati zatečena Hermiona, "mislila sam..."  "Mislila si da ću sigurno biti grozan?"   "Ne, naravno da nisam! Gle, rekao si da je bilo užasno pa sam samo..."   "Idem pisati zadaću", srdito objavi Ron i topćući ode prema stubama koje su vodile u muške spavaonice. Nestao je s vidika. Hermiona pogleda Harryja.   "Je li bio grozan?" "Ne", odano izjavi Harry. Hermiona podigne obrve.   "Pa dobro, možda je mogao biti bolji," promrmlja Harry, "ali kao što si i sama rekla, ipak mu je to bio tek prvi trening..."   Ni Harry ni Ron nisu te večeri postigli osjetniji napredak u pisanju zadaća. Harry je znao da Rona muči sjećanje na loš nastup na treningu, a ni njemu nije bilo lako iz glave izbiti refren "Gryffindori su papčine".   Nedjelju su proveli u društvenoj prostoriji, zadubljeni u knjige, dok se soba oko njih punila i praznila. Osvanuo je još jedan vedar, lijep dan i većina njihovih gryffindorskih kolega otišla je u perivoj uživati u možda posljednjim zrakama sunca te godine. Kad se spustila večer, Harry se osjećao kao da mu je netko cijeli dan mlatarao mozgom po unutrašnjosti lubanje.   "Znaš, vjerojatno bismo trebali pokušati više zadaće pisati u toku tjedna", promrmljao je Harry Ronu kad su napokon dovršili dug sastavak za profesoricu McGonagall o temi čarolije Inanimatus Conjurus i ojađeno počeli jednako dug i težak sastavak za profesoricu Sinistru, o brojnim Jupiterovim satelitima.   "Aha", reče Ron, trljajući blago zakrvavljene oči i bacajući već peti zamrljani list pergamenta u vatru pred njima. "Čuj... a da pitamo Hermionu smijemo li baciti oko na njenu zadaću?"   Harry je pogledao prema njoj; sjedila je s Krivonjom u krilu i veselo čavrljala s Ginny. U zraku ispred nje sijevale su dvije pletače igle, koje su upravo plele par bezobličnih čarapa za vilenjake.   "Ne," reče on teška srca, "znaš da nam neće dopustiti." Nastavili su raditi dok je nebo s druge strane prozora postajalo sve tamnije. Gužva u društvenoj prostoriji opet je počela jenjavati.  

U pola dvanaest prišla im je Hermiona, zijevajući.   "Jeste li gotovi?"   "Ne", odsječno odvrati Ron.   "Jupiterov najveći satelit je Ganimed, a ne Kalisto," reče ona, pokazujući preko Ronova ramena rečenicu u njegovu sastavku iz astronomije, "a vulkane ima Io."   "Hvala", zareži Ron, šarajući netočne rečenice.   " Oprosti, samo sam..."   "Pa, ako si nas samo došla kritizirati..."   "Rone..."   "Nemam vremena za propovijedi, u redu, Hermiona, vidiš da sam do grla u..."   "Ne... gledaj!"   Hermiona je uperila prst u najbliži prozor. Harry i Ron slijedili su njezin pogled. Na prozorskoj dasci stajala je lijepa šumska ušara koja je zurila u Rona.   "Ma je li to Hermes?" upita zaprepaštena Hermiona.   "Pazi, stvarno je on!" tiho reče Ron. Odbacio je pero i ustao. "Zašto mi Percy šalje pismo?"   Prišao je prozoru i otvorio ga; Hermes je uletio u sobu, sletio na Ronov sastavak i ispružio nogu za koju je bilo pričvršćeno pismo. Ron je skinuo pismo, a sova je odmah odletjela, ostavljajući tintane tragove na Ronovu crtežu satelita Io.   "Ovo je definitivno Percyjev rukopis", ustvrdi Ron. Utonuo je natrag u svoj naslonjač i zagledao se u riječi na vanjskoj strani svitka: Ronald Weasley, Gryffindorski dom, Hogwarts. Pogledao je u ostalo dvoje. "Što vi kažete?"   "Otvori ga!" nestrpljivo reče Hermiona. Harry kimne.   Ron je odmotao svitak i počeo čitati. Što su mu se oči više spuštale, to se više mrgodio. Kad je napokon došao do kraja, izgledao je zgađeno. Gurnuo je pismo prema Harryju i Hermioni, koji su približili glave da ga zajedno pročitaju:    Dragi Rone, upravo sam čuo (i to ni manje ni više nego od ministra magije osobno, koji je pak tu obavijest dobio od tvoje nove učiteljice, profesorice Umbridge) da si postao prefekt u Hogwartsu. Ta me vijest doista ugodno iznenadila te ti prvo moram reći da ti najiskrenije čestitam. Moram priznati da sam se oduvijek pribojavao da ćeš krenuti istim putem kao i Fred i George, umjesto da slijediš moje stope, pa možeš zamisliti kakvi su me osjećaji obuzeli kad sam čuo da si prestao prkositi autoritetima i odlučio preuzeti na sebe istinsku odgovornost.   Ali želio bih ti, Rone, ponuditi više od čestitki; želio bih ti dati savjet, zbog čega ti ovo šaljem noću, umjesto uobičajenom jutarnjom poštom. Nadam se da ćeš moje pismo moći pročitati bez znatiželjnih pogleda i neugodnih pitanja.   Iz nečega što je ministar usput spomenuo dok mi je govorio da si postao prefekt, zaključio sam da se još uvijek družiš s Harryjem Potterom. Rone, moram te upozoriti da ništa ne može tako ugroziti tvoj status

prefekta kao nastavak prijateljevanja s tim dječakom. Da, siguran sam da će te to začuditi - nedvojbeno ćeš reći da je Potter uvijek bio Dumbledoreov miljenik - no dužan sam ti reći da Dumbledore možda neće još dugo biti ravnatelj Hogwartsa, a ljudi važniji od njega imaju znatno drugačije - a nagađam i točnije poglede na Potterovo ponašanje. Tu ću se zaustaviti, ali ako pogledaš sutrašnji broj Dnevnog proroka, mislim da će ti biti jasnije što se zapravo zbiva - a možda negdje primijetiš i moju malenkost!   Ali ozbiljno, Rone, ne bi bilo dobro da te ljudi vide u istom svjetlu kao i Pottera, jer bi to moglo ozbiljno ugroziti tvoje buduće izglede, a time mislim i na tvoj život nakon završetka škole. S obzirom na to da ga je na sud dopratio naš otac, sigurno si svjestan da je Potter ovog ljeta bio na disciplinskom saslušanju pred punim sastavom Čarosudnog zbora i da se tamo nije baš iskazao. Ako mene pitaš, izvukao se na proceduralnu grešku, a mnogi ljudi s kojima sam razgovarao i dalje su uvjereni u njegovu krivnju. Moguće je da se bojiš prekinuti veze s Potterom -znam da je on katkad neuravnotežen, a tko zna, možda i nasilan - ali ako te to imalo brine, ili si u Potterovu ponašanju primijetio išta što te uznemirava, svakako se obrati Dolores Umbridge, doista divnoj ženi koja će ti, uvjeren sam u to, rado pomoći. To me dovodi do mog sljedećeg savjeta. Kako sam već napomenuo u pismu, Dumbledoreova vladavina Hogwartsom možda se primiče kraju. Rone, shvati da tvoja odanost ne pripada njemu, nego školi i Ministarstvu. Iznimno mi je žao što čujem da profesorica Umbridge praktički ne može računati na suradnju školskih djelatnika dok nastoji uvesti nužne promjene u Hogwartsu koje Ministarstvo tako silno želi (iako bi joj posao trebao biti bitno lakši od sljedećeg tjedna - opet, vidi sutrašnji Dnevni prorok!). Reći ću samo ovo - učenik koji sad pomogne profesorici Umbridge mogao bi postati ozbiljan kandidat za glavnog prefekta tijekom sljedeće dvije godine! Žao mi je što te tijekom ljeta nisam uspio češće viđati. Boli me što moram biti kritičan prema našim roditeljima, ali bojim se da ne mogu živjeti pod istim krovom s njima dokle god ostaju u kontaktu s opasnim društvom koje okružuje Dumbledorea. (Ako u budućnosti budeš slao pismo majci, mogao bi joj napomenuti da je stanoviti Sturgis Podmore, inače veliki Dumbledoreov prijatelj, nedavno osuđen na kaznu zatvora u Azkabanu zbog provale u Ministarstvu. Možda im to otvori oči pa napokon shvate s kakvim su se sitnim kriminalcima slizali.) Smatram da sam imao mnogo sreće jer sam uspio izbjeći ljagu povezanosti s takvim ljudima - doista, Ministarstvo mi je na svaki način izašlo u susret - i od srca se nadam, Rone, da nećeš dopustiti obiteljskim vezama da te zaslijepe kad su u pitanju zablude naših roditelja, koje se očituju ne samo u njihovim uvjerenjima, već i u njihovim postupcima. Iskreno se nadam da će oni s vremenom shvatiti svoju tešku pogrešku, a kad dođe taj dan, ja ću, dakako, rado prihvatiti njihovu ispriku. Molim te da najozbiljnije razmisliš o svemu što sam ti napisao, posebice kad je u pitanju Harry Potter, i još jednom primi moje čestitke na imenovanju za prefekta. Tvoj brat,  Percy   Harry pogleda u Rona.   "Pa," reče on, nastojeći zvučati kao da ga sve to jako zabavlja, "ako želiš... ovaj... kako je on to rekao?" pogledao je u Percyjevo pismo - "aha... 'prekinuti veze' sa mnom, obećavam da neću postati nasilan."   "Ma daj mi to ovamo", zatraži Ron i ispruži ruku. "On je..." isprekidano je govorio Ron, trgajući Percyjevo pismo na dva dijela "najgori..." polovice je rastrgao na četvrtine "kreten..." a četvrtine na osmine "svih vremena." Poderane komade pisma hitnuo je u vatru.   "Hajde, moramo ovo dovršiti prije zore", žustro je rekao Harryju, privlačeći opet sastavak za profesoricu Sinistru.   Hermiona je promatrala Rona s čudnim izrazom na licu.   "Dobro, dajte ih meni", reče ona naglo.   "Molim?" upita Ron.

  "Dajte ih meni, pregledat ću ih i ispraviti", objasni ona.   "Ozbiljno? O, Hermiona, spasiteljice naša", reče Ron, "što mogu...?"   "Možeš mi reći: 'Obećavamo da više nikad nećemo dopustiti da nam se zadaće ovako nagomilaju'", odvrati ona. Ispružila je obje ruke čekajući njihove sastavke, ali ipak je djelovala kao da joj je sve to pomalo smiješno.   "Od srca ti hvala, Hermiona", reče joj Harry slabašnim glasom. Predao joj je svoj sastavak i utonuo u naslonjač, trljajući oči.   Prošla je ponoć i u društvenoj prostoriji ostali su samo još njih troje i Krivonja. Jedini zvuk dolazio je od Hermionina pera koje je križalo pojedine rečenice u njihovim sastavcima i šuštanje stranica dok je provjeravala razne podatke u referentnoj literaturi rasutoj po stolu. Harry je bio iscrpljen. U želucu mu se pojavio prazan, mučan osjećaj koji nije imao nikakve veze s umorom, nego je bio izravna posljedica pisma koje je trenutno dogorijevalo u kaminu, već izvijeno i pocrnjelo.   Znao je da pola ljudi u Hogwartsu misli da je čudan, ili čak lud; znao je da Dnevni prorok već mjesecima tiska podmukle aluzije na njegov račun, ali sad kad je to vidio napisano Percyjevim rukopisom, kad je znao da Percy savjetuje Ronu da se prestane družiti s njim, štoviše, da ga uhodi za Umbridgeovu, stvarnost njegove situacije pogodila ga je kao nikad prije. Poznavao je Percyja već četiri godine, boravio je u njegovoj kući za vrijeme praznika, dijelio šator s njim na Svjetskom prvenstvu u metloboju, čak je od njega prošle godine dobio najviše ocjene na drugom zadatku Tromagijskog turnira, ali sad ga je Percy smatrao neuravnoteženim, a možda i nasilnim.   Harry je osjetio novu navalu suosjećanja za svog kuma. Sirius je vjerojatno bio jedina osoba koju je poznavao koja je mogla potpuno razumjeti kako se Harry trenutno osjeća, jer je i Sirius bio u istoj situaciji. Gotovo svi pripadnici čarobnjačkog svijeta smatrali su ga opasnim ubojicom i vatrenim Voldemortovim pristašom, i Sirius je s tim saznanjem morao živjeti posljednjih četrnaest godina...   Harry je trepnuo. Upravo je u vatri ugledao nešto što tamo nikako nije moglo biti. Sijevnulo je na trenutak pred njim i smjesta opet nestalo. Ne... nemoguće... priviđa mu se jer je baš mislio na Siriusa...    "Dobro, prepiši ovo," reče Hermiona, gurnuvši prema Ronu njegov sastavak i list pergamenta sa svojim rukopisom, "a onda dodaj ovaj zaključak koji sam ti napisala."   "Hermiona, ti si stvarno najdivnija osoba koju sam ikad sreo," nemoćno će Ron, "i ako ikad više budem bezobrazan prema tebi.   "... znat ću da si opet onaj stari", dovrši Hermiona. "Harry, tvoj je u redu, osim ovog dijela na kraju, mislim da si krivo čuo profesoricu Sinistru, Europa je pokrivena ledom, a ne medom... Harry?"   Harry je sa stolice kliznuo na koljena pa je sad čučao na opaljenoj i izlizanoj prostirci pred kaminom i zurio u plamenove.   "Ovaj... Harry?" nesigurno zapita Ron. "A zašto si ti na podu?"   "Zato što sam u vatri upravo ugledao Siriusovu glavu", odvrati Harry.   Odgovorio je prilično pribranim glasom; naposljetku, u istom je ovom kaminu Siriusovu glavu vidio i prošle godine, a i razgovarao je s njom; ipak, nije bio siguran da ju je doista vidio i sad... nestala je tako brzo...  

"Siriusovu glavu?" ponovi Hermiona. "Misliš kao onda kad je htio razgovarati s tobom za vrijeme Tromagijskog turnira? Ali ne bi on to sad učinio, previše je... Sirius!"   Preneraženo je udahnula i zagledala se u vatru; Ronu je iz ruke ispalo pero. Usred nemirnih plamenova sjedila je Siriusova glava. Njegovo nasmijano lice uokvirivala je duga, tamna kosa.   "Već sam se pobojao da ćete otići u krevet prije nego što se raziđu ostali", reče on. "Provjeravao sam svakih sat vremena."   "Pojavljivao si se u vatri svakih sat vremena?" upita Harry razdragano.   "Samo na nekoliko sekundi, da provjerim je li zrak čist."  "Ali što bi bilo da su te vidjeli?" zabrinuto upita Hermiona.   "Pa, mislim da me ranije ugledala neka djevojčica - prvoškolka, rekao bih po izgledu - ali ne brinite se," žurno doda Sirius kad je Hermiona rukom prekrila usta, "kad je opet pogledala prema meni, već sam nestajao i kladim se da je mislila da sam samo nekakva čudna cjepanica."   "Ali, Siriuse, ovo je stvarno veliki rizik..." poče Hermiona.   "Zvučiš kao Molly", prekine je Sirius. "Ovo je bio jedini način da odgovorim na Harryjevo pismo bez slanja šifrirane poruke -znate i sami da je šifre uvijek moguće odgonetnuti."   Na spomen Harryjeva pisma, Hermiona i Ron su se okrenuli i zagledali u njega.   "Nisi rekao da si pisao Siriusu!" optuži ga Hermiona.   "Zaboravio sam", reče Harry, što je bila i istina; susret s Cho u sovinjaku istjerao je iz njegova uma sve što mu je prethodilo. "Ne gledaj me tako, Hermiona, nemoguće je da bi iz onog što sam napisao itko mogao izvući neki tajni podatak, zar ne, Siriuse?"   "Istina, jako si ga spretno napisao", reče Sirius i osmjehne se. "Dobro, požurimo se dok nas netko nije prekinuo - tvoj ožiljak."   "Što s...?" poče Ron. Hermiona ga prekine.   "Reći ćemo ti kasnije. Nastavi, Siriuse."   "Gle, znam da ti nije veselo kad te zaboli, ali mislimo da nema stvarnog razloga za brigu. Bolio te i cijelu prošlu godinu, zar ne?"   "Da, a Dumbledore je rekao da se to događa svaki put kad Voldemorta obuzme neki intenzivan osjećaj", reče Harry, kao i obično ignorirajući Ronovo i Hermionino trzanje zbog tog imena. "Možda je te noći kad sam imao kaznu jednostavno bio, ne znam, užasno ljut ili tako nešto."   "Pa, budući da je opet među živima, ožiljak će te vjerojatno boljeti i češće", reče Sirius.   "Znači, misliš da to nije povezano s tim što me u tom trenutku dodirnula Umbridgeova?" upita Harry.   "Sumnjam", reče Sirius. "Znam joj reputaciju, ali siguran sam da nije smrtonoša..."   "Toliko je gnusna da me to ne bi začudilo", mračno reče Harry, dok su Ron i Hermiona gorljivo kimali glavama.  

"Da, ali svijet se ne dijeli na dobre ljude i smrtonoše", odvrati Sirius s pomalo ironičnim osmijehom. "Ali znam da je gadura - da samo čujete što Remus kaže o njoj."   "Lupin je poznaje?" brzo upita Harry. Prisjetio se primjedbi o opasnim mješancima na prvom satu Umbridgeove.   "Ne," odvrati Sirius, "ali ona je prije dvije godine izradila nacrt zakona zbog kojeg se on više praktički nigdje ne može zaposliti."   Harry pomisli na sve otrcaniju Lupinovu pojavu i osjeti kako njegova antipatija prema Umbridgeovoj još više jača.   "Što ona ima protiv vukodlaka?" ljutito upita Hermiona.   "Valjda ih se boji", odvrati Sirius, smiješeći se zbog Hermionina ogorčenja. "Čini se da ona prezire sve koji nemaju čistokrvno podrijetlo. Prošle godine je zagovarala hvatanje i markiranje svih vodenljudi. Zamisli to traćenje vremena i energije; proganjati vodenljude dok mali gadovi poput Kreachera rade što hoće."   Ron se nasmijao, ali Hermiona je izgledala uzrujano.   "Siriuse!" prekorila ga je. "Stvarno, kad bi se samo malo potrudio oko Kreachera, sigurna sam da bi on vrlo povoljno reagirao. Na kraju krajeva, ti si jedini preostali član njegove obitelji, a profesor Dumbledore je rekao..."   "Pa, kako izgledaju predavanja Umbridgeove?" prekine je Sirius. "Je li vas već počela podučavati da mješance treba ubijati?"   "Ne", odgovori Harry. Hermionu je očito uvrijedilo što je Sirius tako naprasno prekinuo njezinu obranu Kreachera, ali Harry je nastavio, ne obazirući se na nju. "Uopće nam ne dopušta korištenje magije!"   "Ne radimo ništa osim što čitamo onaj glupi udžbenik", doda Ron.   "Ah, uopće se ne čudim", reče Sirius. "Prema informacijama koje nam stižu iz Ministarstva, Fudge ne želi da vas se obučava za borbene situacije."   "Obučava za borbene situacije!" zaprepašteno ponovi Harry. "Dobro, što on misli da mi ovdje radimo, stvaramo čarobnjačku armiju?"   "Upravo tako", potvrdi Sirius, "ili, točnije, pribojava se da to radi Dumbledore - stvara svoju vlastitu privatnu armiju s kojom će napasti Ministarstvo magije."   Nakon kraće stanke, Ron reče: "Nisam u životu čuo gluplju stvar, a tu ubrajam i sve što je ikad izvalila Luna Lovegood."   "Znači, ne daju nam da učimo Obranu od mračnih sila jer se Fudge boji da ćemo naučene čarolije upotrijebiti protiv Ministarstva?" upita Hermiona, koja je izgledala vrlo ljutito.   "Tako je", potvrdi Sirius. "Fudge misli da Dumbledore neće prezati ni od čega da se dočepa vlasti. Njegova paranoja o Dumbledoreu raste iz dana u dan. Samo je pitanje vremena kad će uhititi Dumbledorea pod nekom namještenom optužbom."   To je Harryja podsjetilo na Percyjevo pismo.   "Jesi li čuo išta o nekom članku o Dumbledoreu u sutrašnjem Dnevnom proroku? Ronov brat Percy misli

da bi trebali nešto objaviti..."   "Ne znam," reče Sirius, "nisam cijeli vikend vidio nikoga iz Reda, svi su zauzeti. Ovdje smo ti samo Kreacher i ja..."   U Siriusov glas uvukla se nota gorčine. "Znači nisi čuo ništa ni o Hagridu?"   "Ah..." poče Sirius, "pa, on se već trebao vratiti, nitko ne zna točno što mu se dogodilo." Ugledavši njihova uznemirena lica, brzo je dodao: "Ali Dumbledore se ne brine, pa se ni vi nemojte uzrujavati. Siguran sam da je Hagrid dobro."   "Ali ako se već trebao vratiti..." progovori Hermiona tihim, zabrinutim glasom.   "S njim je putovala i madame Maxime, s njom smo bili u kontaktu i ona kaže da su se razdvojili na putu kući... ali nema nikakvih naznaka da je ozlijeđen ili... no, nema nikakvih naznaka da s njim nije sve u savršenom redu."   Ne baš umireni, Harry, Ron i Hermiona razmijenili su zabrinut pogled.   "Čujte, nemojte se previše raspitivati o Hagridu," užurbano doda Sirius, "to će samo još više privući pozornost na njegovu odsutnost, a znam da Dumbledore to ne želi. Hagrid je žilav tip, bit će on dobro." Vidjevši da ih nije nimalo oraspoložio, Sirius dometne: "Kad imate prvi vikend u Hogsmeadeu? Mislio sam, pas je dobro prošao na kolodvoru, zar ne? Mislio sam da bih možda mogao..."   "NE!" istovremeno i vrlo glasno rekoše Harry i Hermiona. "Siriuse, zar nisi vidio Dnevni prorok?" zabrinuto upita Hermiona.   "Ah, to," nasmije se Sirius, "oni stalno pogađaju gdje sam, nemaju pojma..."   "Da, samo mi mislimo da ovaj put imaju pojma", reče Harry. "Malfoy nam je u vlaku rekao nešto zbog čega mislimo da te prepoznao, a Siriuse, na peronu je bio i njegov otac - znaš, Lucius Malfoy - zato nikako ne dolazi ovamo. Ako te Malfoy opet prepozna..."   "Dobro, dobro, shvatio sam", reče Sirius. Izgledao je vrlo ozlojeđeno. "To je bio samo prijedlog, mislio sam da bi ti bilo drago da se nađemo."   "Bi, ali ne želim da te opet bace u Azkaban!" reče Harry.   Nastala je stanka u kojoj je Sirius iz vatre zurio u Harryja. Između upalih očiju pojavila mu se bora od mrštenja.   "Nisi onako sličan ocu kao što sam mislio", reče on naposljetku. Glas mu je definitivno zvučao hladnije. "Jamesu bi upravo rizik bio najzabavniji."   "Ma vidi..."   "Mislim da je bolje da prekinem, čujem da se niza stube spušta Kreacher", reče Sirius, ali Harry je bio siguran da laže. "Napisat ću ti u pismu kad ću opet imati priliku da ti se javim kroz vatru, može? Ako možeš podnijeti toliki rizik."   Začuo se sitni puk, a na mjestu gdje se do maloprije nalazila Siriusova glava opet je treperio samo plamen.

GLAVA PETNAESTA Velika inkvizitorica Hogwartsa                                                         Očekivali su da će sljedećeg jutra morati dobro pročešljati Hermionin Dnevni prorok da pronađu članak koji je Percy spomenuo u pismu. No čim je sova koja je donijela novine uzletjela s vrča za mlijeko, Hermiona je zaprepašteno udahnula i prostrla novine na stol. Vidjeli su da im se s velike fotografije široko osmjehuje Dolores Umbridge, polako trepćući vjeđama: MINISTARSTVO POKREĆE REFORMU ŠKOLSTVA DOLORES UMBRIDGE IMENOVANA PRVOM VELIKOM INKVIZITORICOM   "Umbridgeica - 'Velika inkvizitorica'?" mračno reče Harry. Iz prstiju mu je ispao napola pojedeni prepečenac. "Što to uopće znači?"    Hermiona pročita naglas:   U iznenađujućem potezu Ministarstvo magije sinoć je usvojilo zakonsku odredbu koja mu osigurava dosad nečuvenu razinu kontrole nad Školom vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu.   'Ministar je već dulje vrijeme uznemiren zbog zbivanja u Hogwartsu', izjavio je niži pomoćnik ministra, Percy Weasley. 'To je njegov odgovor na prigovore zabrinutih roditelja kojima se čini da je škola krenula neprihvatljivim putem.'   To nije prvi put u posljednjih nekoliko tjedana da je ministar, Comelius Fudge, posegnuo za novim zakonskim rješenjima kako bi poboljšao rad spomenute škole čarobnjaštva. Prvi takav slučaj zbio se 30. kolovoza, kad je usvojena Prosvjetna odredba broj dvadeset dva, koja Ministarstvu dopušta da imenuje kandidata za posao nastavnika ako trenutni ravnatelj to nije u stanju učiniti. 'Tako je Dolores Umbridge imenovana nastavnicom u Hogwartsu, objasnio je sinoć Weasley. 'Dumbledore nije mogao pronaći odgovarajuću osobu, pa je ministar na to mjesto postavio profesoricu Umbridge, koja se odmah pokazala iznimno uspješnom...'   ''MOLIM?" glasno upita Harry.   ''Čekaj, ima još", mrko odvrati Hermiona.   '... iznimno uspješnom, ne samo zato što je radikalno izmijenila način na koji se podučava Obrana od mračnih sila, nego i stoga što ministru s lica mjesta može poslati povratnu informaciju o tome što se događa u Hogwartsu.'   Ministarstvo je upravo ozakonilo tu posljednju funkciju usvajanjem Prosvjetne odredbe broj dvadeset tri, kojom se stvorilo novo radno mjesto, namijenjeno velikoj inkvizitorici Hogwartsa. 'Ovo je vrlo uzbudljiva nova faza ministrova plana kojim pokušavamo riješiti problem sve nižih standarda Hogwartsa, kako ga neki nazivaju', rekao je Weasley. 'Inkvizitorica će biti ovlaštena da nadzire i procjenjuje rad svojih školskih kolega i osigurava zadovoljavajuću kvalitativnu razinu. Zamolili smo profesoricu Umbridge da uz svoj predavački posao preuzme i tu funkciju i možemo sa zadovoljstvom izjaviti da je ona pozitivno odgovorila na našu molbu.'   Roditelji djece koja se školuju u Hogwartsu oduševljeno su podržali nove poteze Ministarstva.   'Laknulo mi je kad sam saznao da Dumbledoreov rad napokon prolazi pravednu i objektivnu procjenu', sinoć nam je rekao gospodin Lucius Malfoy (41), javljajući se iz svoje palače u Wiltshireu. 'Ekscentrične odluke koje je Dumbledore donosio posljednjih godina ozbiljno su zabrinjavale mnoge brižne roditelje i

drago nam je što znamo da se Ministarstvo sad istinski posvetilo rješavanju nastale situacije.' 'Među tim ekscentričnim odlukama osobito se ističu kontroverzne dodjele nekih radnih mjesta o kojima smo već pisali, među njima zapošljavanje vukodlaka Remusa Lupina, poludiva Rubeusa Hagrida te poremećenog bivšeg aurora, 'Divljookog' Moodyja.   Dakako, ako je vjerovati brojnim glasinama, Albus Dumbledore, nekoć najviši poglavar Međunarodne udruge čarobnjaka te vrhovni vještac Čarosudnog zbora, nije više sposoban upravljati prestižnom školom u Hogwartsu. 'Mislim da je imenovanje inkvizitorice prvi korak prema tome da Hogwarts dobije ravnatelja kojem svi možemo pokloniti naše povjerenje', izjavila je sinoć osoba bliska ministru.   Ugledni članovi Čarosudnog zbora, Griselda Marchbanks i Tiberius Ogden, dali su ostavke u znak prosvjeda zbog uvođenja mjesta inkvizitora u Hogwartsu.   'Hogwarts je škola, ne ispostava kabineta Corneliusa Fudgea', izjavila je gospođa Marchbanks. 'Ovo je samo još jedan u nizu gnusnih pokušaja diskreditacije Albusa Dumbledorea.' (Opširan izvještaj o navodnim vezama madame Marchbanks s prevratničkim goblinskim grupama objavljujemo na str. 17).   Hermiona je prestala čitati i pogledala Rona i Harryja, koji su sjedili na suprotnoj strani stola.   "Sad znamo kako su nam uvalili Umbridgeicu! Fudge je uveo tu 'Prosvjetnu odredbu' i natjerao školu da je primi! I sad joj je dao ovlasti da nadzire rad drugih učitelja!" Teško je disala, a oči su joj se caklile. "Ne mogu vjerovati! Ovo je sramotno!"   "Znam", reče Harry. Pogledao je svoju desnu ruku, trenutno stisnutu u šaku na stolu, i vidio izblijedjele obrise riječi koje ga je Umbridgeova prisilila urezati u kožu.   Ali na Ronovu licu osvanuo je prilično zloban osmijeh. "Što?" rekoše Harry i Hermiona u isti glas, zureći u njega.   "Joj, jedva čekam da vidim kako će proći procjena rada McGonagallice", sretno objasni Ron. "Umbridgeica neće znati što ju je snašlo."   "Dobro, idemo," reče Hermiona i skoči na noge, "požurimo se, ako radi procjenu Binnsova predavanja bolje nam je da ne zakasnimo..."   Ali profesorica Umbridge nije došla u inspekciju njihova predavanja iz Povijesti magije, koje je bilo jednako dosadno kao i ono prošlotjedno, nitije bila u Snapeovoj podzemnoj učionici kad su došli na bloksat Čarobnih napitaka, gdje je Harry na svom sastavku o adularu ugledao veliko, oštro, crno 'G' u gornjem kutu pergamenta.   "Dao sam vam ocjene koje biste dobili da ste takve radove predali na ispitu za ČAS", objasnio im je Snape uz podrugljiv osmijeh dok je hodao medu njima i vraćao im domaće zadaće. "To bi vam trebalo dati neku realnu ideju o tome što da očekujete na ispitu."   Snape se vratio u prednji dio razreda i okrenuo se prema njima.   "Općenito gledajući, kvaliteta ovih zadaća bila je očajna. Da ste bili na ispitu, većinu bih srušio. Očekujem da u ovotjedni sastavak o različitim vrstama protuotrova za otrove životinjskog podrijetla uložite znatno veći napor ili ću početi dijeliti kazne svim zvekanima koji dobiju ocjenu 'G'."   Ironično se osmjehnuo kad se Malfoy zasmijuljio i razgovijetnim šaptom rekao: "Ima ih koji su dobili 'G'? Ha!"   Harry je shvatio da Hermiona krajičkom oka viri prema njegovu sastavku da vidi koju je ocjenu dobio; gurnuo je sastavak o adularu u torbu što je brže mogao. Nije bio raspoložen da taj podatak podjeli s

drugima.   Čvrsto odlučivši da neće Snapeu pružiti izliku da mu i na ovom satu udijeli nedovoljnu ocjenu, Harry je ovaj put svaki red uputa na ploči pročitao bar tri puta prije sljedećeg koraka u pripravi. Njegova otopina za jačanje nije imala baš onu bistru, tirkiznu nijansu kao Hermionina, ali bar je bila plava, a ne ružičasta kao Nevilleova. Na kraju sata je odnio bočicu na Snapeov stol, osjećajući u jednakoj mjeri prkos i olakšanje.   "Pa, nije bilo onako loše kao prošli tjedan, zar ne?" ustvrdila je Hermiona dok su se penjali iz podruma i hodali prema Velikoj dvorani na ručak. "A ni sastavci nisu baš ispali katastrofalni, zar ne?"   Kad joj ni Ron ni Harry nisu odgovorili, nastavila je: "Mislim, dobro, nisam ni očekivala najbolju ocjenu, ne ako ocjenjuje prema kriterijima za ČAS-ove, ali u ovom trenutku je i prolazna ocjena dovoljan poticaj, što vi kažete?"   Harry je progunđao nešto neodređeno.   "Naravno, do ispita se još svašta može dogoditi, vremena za poboljšanje ima napretek, ali ocjene koje sad dobivamo ipak su neki indikator, zar ne? Neka polazna točka..."   Sjeli su za Gryffindorski stol.   "Naravno, bila bih presretna da sam dobila 'O'..."   "Hermiona," oštro je prekine Ron, "ako te zanima koje smo ocjene dobili, pitaj nas."   "Ne zanima me... nisam htjela... mislim dobro, ako mi želite reći..."   "Dobio sam 'L'", odvrati Ron, stavljajući juhu u tanjur. "Jesi li sad sretna?"   "Nemaš se čega sramiti", dobaci Fred, koji je upravo stigao do stola s Georgeom i Leejem Jordanom i smjestio se s Harryjeve desne strane. "Jednom dobrom, žilavom 'L' nema se što prigovoriti."   "Ali," poče Hermiona, "zar 'L' ne znači..."   "'Loše', da, znači", potvrdi Lee Jordan. "Ali bolje i to nego 'G', zar ne? 'Grozno'?"   Harry je osjetio žarenje u obrazima i odglumio da se zagrcnuo pecivom. Kad je napad lažnog kašljanja priveo kraju, sa žaljenjem je ustanovio da Hermiona još raspreda o ocjenama za ČAS-ove.   "Znači, najbolja ocjena je 'O' i znači 'odlično,' nabrajala je ona, "a onda dolazi 'P'..."   "Ne, nego 'I'," ispravi je George, "I znači 'iznad očekivanja'. Uvijek sam smatrao da smo Fred i ja u svemu trebali dobiti I, jer smo nadilazili očekivanja već i samim izlaskom na ispite."   Svi su se nasmijali osim Hermione, koja nije odustajala: "Znači, nakon 'I' dolazi 'P', za 'prihvatljivo' i to je posljednja prolazna ocjena, zar ne?"   "Tako je", potvrdi Fred. Umočio je cijelo pecivo u juhu, ubacio ga u usta i progutao u jednom zalogaju.   "Onda dolazi 'L' za 'loše'..." Ron je podigao obje ruke u zrak, kao da slavi - "i 'G' za 'grozno'."   "A nakon toga 'T' podsjeti ga George.  

"'T'?" upita zgranuta Hermiona. "Još lošija ocjena od 'G'? Što, zaboga, znači 'T'?"   "'Trolina"', smjesta odvrati George.   Harry se opet nasmijao, iako nije bio siguran šali li se George ili ne. Zamislio je kako bi mu tek bilo da od Hermione mora skrivati kako je na svim ČAS-ovima dobio ocjenu 'T' i tog trenutka odlučio da će se ubuduće znatno više truditi oko učenja.   "Jeste li već bili na satu pod procjenom?" upita ih Fred.   ''Ne", odmah reče Hermiona. "A vi?"   "Baš prije ručka", odvrati George.   "Na Čarolijama."  "Kako je bilo?" u isti glas upitaše Harry i Hermiona. Fred slegne ramenima.   "Ne tako loše. Umbridgeica je samo vrebala u kutu i zapisivala primjedbe na pergament. Znate kakav je Flitwick, postupao je s njom kao da mu je gošća, činilo se da mu uopće ne smeta. Nije puno govorila. Postavila je Aliciji par pitanja o tome kakvi su satovi inače, Alicia joj je rekla da su stvarno dobri, i to je bilo to."   "Ne mogu zamisliti da bi stari Flitwick mogao dobiti lošu ocjenu," reče George, "on sve svoje učenike uvijek dobro pripremi za ispite."   "Koga imate popodne?" upita Fred Harryja.   "Trelawneycu..."   "Ako netko zaslužuje T, onda je to ona."   "... i Umbridgeicu."   "Pa, budi dobar dečko i pokušaj danas kod Umbridgeice obuzdati tu svoju ćud", preporuči mu George. "Angelina će poživčaniti ako propustiš još koji trening."   Ali Harry nije morao čekati Obranu od mračnih sila da se opet sretne s profesoricom Umbridge. Sjedio je u samom dnu sjenovite učionice za Proricanje sudbine i vadio iz torbe dnevnik snova kad ga je Ron munuo u rebra. Okrenuvši se, vidio je da se na ulazu na podu pojavljuje profesorica Umbridge. Razred, koji je dotada veselo čavrljao, smjesta je utihnuo. Nagla promjena zvučne slike nagnala je profesoricu Trelawney, koja je lelujala uokolo i dijelila primjerke Proročkih snova, da podigne pogled.   "Dobar dan, profesorice Trelawney", reče profesorica Umbridge uz svoj poslovično širok osmijeh. "Vjerujem da ste primili moju obavijest? Sa satom i danom vaše procjene rada?"   Izgledajući krajnje ozlojeđeno, profesorica Trelawney je odsječno kimnula glavom. Odmah je okrenula leda profesorici Umbridge i nastavila dijeliti knjige. Ne prestajući se smiješiti, profesorica Umbridge uhvatila je naslon najbližeg naslonjača i odvukla ga ispred učenika, nekoliko centimetara iza sjedala profesorice Trelawney. Sjela je, iz cvjetaste torbe izvukla podlogu za pisanje i pergament te zainteresirano podigla pogled, očekujući početak nastave.   Profesorica Trelawney čvršće se zaogrnula svojim šalovima. Ruke kao da su joj se tresle. Zagledala se u učenike kroz naočale koje su joj strahovito uvećavale oči.  

"Danas nastavljamo učiti o proročkim snovima", progovorila je. Njezin hrabri pokušaj da održi uobičajenu mističnu intonaciju bio je otežan blagim podrhtavanjem glasa. "Molim vas da se podijelite u parove i da uz pomoć Proročkih snova protumačite najnoviju noćnu viziju svoga kolege."   Činilo se da se sprema vratiti u svoje sjedalo, ali kad je vidjela da tik do njega sjedi profesorica Umbridge, smjesta je skrenula lijevo, prema Parvati i Lavender koje su već naveliko raspravljale o Parvatinu prošlom snu.   Harry je otvorio svoj primjerak Proročkih snova, prateći Umbridgeovu ispod oka. Već je nešto zapisivala na pergament. Nakon nekoliko minuta ustala je i počela hodati po učionici iza Trelawneyjeve, slušajući njezine razgovore s učenicima i povremeno postavljajući pitanja. Harry je žurno zabio nos u knjigu.   "Daj brzo smisli neki san," reče on Ronu, "za slučaj da stara žabetina dođe do nas."   "Prošli put sam ja smišljao," pobuni se Ron, "sad si ti na redu da nešto kažeš."   "Joj, ne znam..." očajno će Harry, koji se nije mogao sjetiti je li posljednjih dana išta sanjao. "Recimo da sam sanjao da... utapam Snapea u svojem kotliću. Da, može taj..."   Ron je uz smijuljenje otvorio Proročke snove.   "Dobro, moramo zbrojiti tvoje godine s datumom sna, brojem slova u temi sna... je li tema 'utapanje', 'kotlić' ili 'Snape'?"   "Nije važno, izaberi što hoćeš", reče Harry. Odvažio se na brz pogled iza sebe. Profesorica Umbridge stajala je tik do profesorice Trelawney i hvatala bilješke dok je učiteljica Proricanja sudbine ispitivala Nevillea o njegovu dnevniku snova.   "Kad si ono sanjao taj san?" upita Ron, zaokupljen računanjem.   "Ma ne znam, sinoć, kad god hoćeš", odvrati Harry, nastojeći čun sto Umbridgeova govori profesorici Trelawney. Sad ih je od njega i Rona dijelio samo jedan stol. Profesorica Umbridge još je nešto zapisivala na pergament, a profesorica Trelawney djelovala je krajnje uzrujano.   "Dakle," reče Umbridgeova, podigavši glavu prema Trelawneyjevoj, "koliko već dugo radite na ovom radnom mjestu?"   Profesorica Trelawney ju je namrgođeno pogledala, prekriženih ruku i skupljenih ramena, kao da se i tako štiti od ponižavajuće inspekcije. Nakon kratke stanke tijekom koje je očito zaključila da pitanje nije dovoljno uvredljivo da ga može opravdano ignorirati, odgovorila je vrlo srditim glasom: "Gotovo šesnaest godina."   "To je već priličan staž", reče profesorica Umbridge, pišući po pergamentu. "Je li vas zaposlio profesor Dumbledore?"   "Da", kratko odvrati profesorica Trelawney.   Profesorica Umbridge upisala je novu primjedbu.   "Jeste li vi prapraunuka slavne vidovnjakinje Cassandre Trelawney?"   "Da", odvrati profesorica Trelawney i malo uzdigne glavu. Nova bilješka u notesu.   "Ali čini mi se - slobodno me ispravite ako griješim - da ste u svojoj obitelji vi prva osoba poslije

Cassandre koja posjeduje dar vidovitosti?"   "Takav dar ponekad preskoči generaciju... ili, ovaj... tri generacije", odvrati profesorica Trelawney.   Žablji osmijeh profesorice Umbridge postade još širi.   "Naravno", umilno će ona, opet nešto zapisujući. "Dobro, bih li vas mogla zamoliti da nešto predvidite?" Upitno ju je pogledala. S usana joj nije silazio smiješak.   Profesorica Trelawney se ukočila kao da ne može vjerovati što je upravo čula. "Nisam vas shvatila", reče ona, grčevito stežući šal oko mršavog vrata.   "Voljela bih da mi nešto proreknete", vrlo razgovijetno reče profesorica Umbridge.   Harry i Ron više nisu bili jedini koji su skriveni iza knjiga gledali i slušali što se zbiva. Veći dio razreda opčinjeno je zurio u profesoricu Trelawney. Ona se pak uspravila do svoje pune visine, zveckajući ogrlicama i narukvicama.   "Unutarnje oko ne radi na zapovijed!" odvrati ona zgranuto.   "Tako dakle", tiho reče profesorica Umbridge, zapisujući nove primjedbe u notes.   "Ja... ali... ali... čekajte!" odjednom će profesorica Trelawney, nastojeći govoriti prepoznatljivim, eteričnim tonom. Za mistični ugođaj vjerojatno bi bilo bolje da joj glas nije drhtao od bijesa. "Mislim... mislim da doista nešto vidim... nešto što se tiče baš vas... oh, naslućujem nešto... nešto mračno... neku smrtnu opasnost..."   Profesorica Trelawney uperila je drhtavi prst u profesoricu Umbridge, koja joj se i dalje bezbojno smješkala, gledajući je podignutih obrva.   "Bojim se... bojim se da ste u smrtnoj opasnosti!" dramatično dovrši profesorica Trelawney.   Nastao je muk. Obrve profesorice Umbridge ostale su podignute.   "Dobro", reče ona tiho, črčkajući opet po pergamentu. "Pa, ako ne znate ništa bolje od toga..."   Okrenula se, a profesorica Trelawney kao da je ostala prikovana za pod. Prsa su joj se uzrujano podizala i spuštala. Harry je uhvatio Ronov pogled i znao je da Ron misli isto što i on: obojica su znali da je profesorica Trelawney stara prevarantica, ali s druge strane, toliko su prezirali Umbridgeovu da nisu mogli ne navijati za Trelawneyjevu - barem dok se nekoliko sekundi kasnije nije obrušila na njih.   "Onda?" upita ona, pucketajući dugim prstima Harryju pod nosom. Bila je neuobičajeno žustra. "Pokažite mi, molim vas, kako napreduje vaš dnevnik snova."   U nastavku je na sav glas tumačila Harryjeve snove (koji su svi, čak i onaj u kojem je jeo zobenu kašu, najavljivali njegovu mučnu i preuranjenu smrt), pa je Harryjevo suosjećanje do kraja sata osjetno oslabjelo. Cijelo to vrijeme profesorica Umbridge stajala je koji metar dalje i radila zabilješke. Kad je zvono oglasilo kraj sata, prva se spustila niz srebrne ljestve, a kad su deset minuta kasnije došli na predavanje iz Obrane od mračnih sila, već je čekala na njih.   Kad su ušli u učionicu, zatekli su je kako nasmiješeno pjevuši ispod glasa. Harry i Ron su Hermioni, koja je bila na Aritmanciji, ispričali što se točno dogodilo na Proricanju sudbine dok su vadili svoje primjerke Teorije obrambene magije, ali Hermiona nije stigla postaviti nikakva pitanja jer je profesorica Umbridge zatražila da se smire pa je nastupila tišina.

  "Spremite štapiće", zapovjedila im je uz osmijeh. Oni učenici koji su ih optimistično izvadili, žalosno su ih vratili u torbe. "Budući da smo na prošlom predavanju završili prvo poglavlje, molim vas da danas svi otvorite devetnaestu stranicu i počnete rad na drugom poglavlju, 'Glavne obrambene teorije i njihov razvoj'. Bez priče, molim."   Ne odustajući od širokog, samozadovoljnog osmijeha, sjela je za katedru. Cijeli je razred jednodušno i glasno uzdahnuo te otvorio devetnaestu stranicu. Harry se bezvoljno zapitao ima li u knjizi dovoljno poglavlja za sve ovogodišnje satove i baš se spremao pogledati u kazalo da provjeri tu teoriju kad je primijetio da je Hermiona opet digla ruku.   Isto je primijetila i profesorica Umbridge, koja je u međuvremenu očito razradila i novu strategiju za takve slučajeve. Umjesto da se pretvara kako ne vidi Hermionu, ustala je i hodala duž prvog reda klupa dok se nije našla licem u lice s Hermionom. Zatim se sagnula i šapnula, da ostatak razreda ne čuje: "Što sad hoćete, gospođice Granger?"   "Već sam pročitala drugo poglavlje", objasni Hermiona. "U tom slučaju, otvorite treće poglavlje." "Pročitala sam i njega. Pročitala sam cijelu knjigu." Profesorica Umbridge je trepnula, ali odmah se snašla.   "Pa, u tom slučaju biste mi trebali znati reći što Slinkhard u petnaestom poglavlju kaže o protuurocima."   "Kaže da je protuurok pogrešan termin", smjesta odvrati Hermiona. "Kaže da je protuurok samo naziv koji ljudi daju svojim urocima kad žele da zvuče prihvatljivije."    Profesorica Umbridge je podigla obrve i Harry je znao da je impresionirana, iako joj je to očito teško palo.   "Ali ja se ne slažem s njim", nastavi Hermiona.   Obrve profesorice Umbridge još su se malo podigle, a pogled joj je postao osjetno hladniji.   "Ne slažete se?"   "Ne slažem se", potvrdi Hermiona. Ona, za razliku od Umbridgeove, nije šaptala, nego je govorila jasnim, razgovijetnim glasom koji je dosad već privukao pozornost cijelog razreda. "Gospodin Slinkhard baš ne voli uroke, zar ne? Ja, naprotiv, mislim da mogu biti vrlo korisni kad se primjenjuju u obrambene svrhe."   "Ma nemojte?" reče profesorica Umbridge, zaboravivši na šapat. Uspravila se. "Pa, bojim se da je u ovom razredu mišljenje gospodina Slinkharda važnije od vašeg, gospođice Granger."   "Ali..." poče Hermiona.   "Dosta je bilo", prekine je profesorica Umbridge. Vratila se u prednji dio razreda i okrenula se prema njima. Posve ju je napustila veselost s početka sata. "Gospođice Granger, oduzet ću Gryffindorskom domu pet bodova."   U razredu je izbilo nezadovoljno mrmljanje.   "Zašto?" ljutito upita Harry.   "Ti se ne petljaj!" zabrinuto mu došapne Hermiona.   "Za narušavanje reda u razredu besmislenim pitanjima", spokojno odvrati profesorica Umbridge. "Ja vas

podučavam po metodi koju je odobrilo Ministarstvo, a ona ne uključuje dopuštenje učenicima da izražavaju svoje mišljenje o problematici koju jedva razumiju. Možda su vam vaši prethodni učitelji davali više slobode u vezi s tim, no kako nitko od njih - osim možda profesora Quirrella, koji se bar ograničio na teme primjerene vašoj dobi, ako već ne ništa drugo - ne bi prošao inspekciju Ministarstva..."   "Aha, Ouirrell je bio sjajan učitelj," glasno je prekine Harry, "posebno ako zanemarimo onu sitnicu da mu je iz glave virio lord Voldemort."   Nakon ove izjave uslijedila je možda najglasnija tišina koju je Harry ikad čuo. A onda...   "Mislim da će vam još tjedan dana kazne činiti dobro, gospodine Potteru", svilenasto reče Umbridgeova.   * * *   Porezotina na Harryjevoj nadlanici ionako nije imala vremena zaiuau kako treba, a do sljedećeg jutra opet je prokrvarila. Tijekom sinoćnje kazne nije se požalio ni jednom jedinom riječju; čvrsto je odlučio da neće Umbridgeovoj priuštiti to zadovoljstvo. Bez prestanka je ispisivao rečenicu Ne smijem lagati, i nije od sebe pustio ni glasa, iako je sa svakim novim slovom rana na ruci postajala sve dublja.   Najgora posljedica novog tjedna kazne bila je, kako je George i predvidio, Angelinina reakcija. Zaskočila ga je kad je u utorak došao na doručak za Gryffindorskim stolom i vikala na njega tako glasno da je profesorica McGonagall ustala od profesorskog stola i dojurila k njima.   "Gospođice Johnson, kako se usuđujete dizati takvu buku u Velikoj dvorani! Oduzimam pet bodova Gryffindorima!"   "Ali, profesorice... opet je zaradio kaznu..."   "Što to ona govori, Potteru?" oštro upita profesorica McGonagall okrećući se prema njemu. "Kazna? Od koga ste je dobili?"   "Od profesorice Umbridge", promrmlja Harry, izbjegavajući pogled njezinih užagrenih očiju iza četvrtastih stakala naočala.   "Znači li to", poče ona, spuštajući glas kako ih ne bi čula grupica radoznalih Ravenclawa iza njih, "da ste unatoč mom upozorenju prošlog ponedjeljka opet izgubili živce na njezinu satu?"   "Da", promrmlja Harry, očiju prikovanih za pod.   "Potteru, morate se obuzdati! Upast ćete u ozbiljne nevolje! Oduzimam Gryffindorima još pet bodova!"   "Ali... što...? Profesorice, ne!" reče Harry, ogorčen tolikom nepravdom. "Već me kažnjava ona, zašto mi sad i vi morate oduzimati bodove?"   "Jer se čini da kazne nemaju ama baš nikakva učinka na vas!" zagrižljivo odbrusi profesorica McGonagall. "Ne, ne želim vas više čuti, Potteru! A što se vas tiče, gospođice Johnson, ubuduće čuvajte dernjavu za metlobojsko igralište ili biste mogli ostati bez kapetanskog mjesta!"   Profesorica McGonagall dugim se korakom zaputila natrag prema profesorskom stolu. Angelina je Harryju uputila pogled najdubljeg gađenja i ljutito se udaljila. Harry se bacio na klupu pokraj Rona, pušeći se od bijesa.   "Gryffindori ostaju bez bodova jer si ja moram svake večeri rezati ruku! Gdje je tu pravda, gdje?"   "Znam, stari," suosjećajno reče Ron, istresajući slaninu na Harryjev tanjur, "stvarno je pretjerala."

  Ali Hermiona je samo zašuštala stranicama Dnevnog proroka i nije ništa rekla.   "Ti misliš da McGonagallica ima pravo, zar ne?" Harry se ljutito obrati slici Corneliusa Fudgea koja je zakrivala Hermionino lice.   "Bilo bi mi draže da ti nije oduzela bodove, ali mislim da te s pravom upozorava da ne bi smio gubiti živce pred Umbridgeicom", odvratio je Hermionin glas dok je Fudge na naslovnoj stranici žestoko mlatarao rukama. Očito su ga slikali u trenutku držanja govora.   Harry se nijednom nije obratio Hermioni za vrijeme Čarolija, ali kad su ušli na Preobrazbu, sasvim je zaboravio da se ljuti na nju. U kutu učionice sjedila je profesorica Umbridge sa svojim podloškom za pergamente i taj prizor mu je izbio iz glave sjećanje na jutrošnji doručak.   "Odlično", šapnuo je Ron dok su zauzimali svoja uobičajena mjesta. "Sad će dobiti svoje."   U učionicu je umarširala profesorica McGonagall, ničim ne odavajući da je svjesna prisutnosti profesorice Umbridge.   "Dosta", rekla je razredu i smjesta je zavladala tišina. "Gospodine Finnigan, dođite ovamo i podijelite svima njihove zadaće... gospođice Brown, molim vas da uzmete ovu kutiju s miševima... ne budalite, djevojko, neće vam oni ništa... i svakom učeniku dajte jednoga..."   "Kh, kh", oglasila se profesorica Umbridge, služeći se istim glupim malim nakašljavam'em kojim je prve noći u Hogwartsu prekinula Dumbledorea. Profesorica McGonagall nije se ni osvrnula na nju. Seamus je Harryju predao njegov sastavak; Harry ga je prihvatio ne pogledavši Seamusa i vidio, na svoje olakšanje, da je uspio izvući ocjenu 'P'.   "U redu, svi me pozorno slušajte - Dean Thomas, učinite li to  mišu, bit ćete kažnjeni - većina vas je dosad uspjela ukloniti puževe, a čak i oni kojima je preostala stanovita količina puževe kućice shvatili su bit čarolije. Danas ćemo..."   "Kh, kh", ponovi profesorica Umbridge.   "Da?" upita profesorica McGonagall. Okrenula se prema njoj, tako namrštena da su joj se obrve spojile u jednu dugu, strogu crtu.   "Samo sam htjela provjeriti, profesorice, jeste li dobili moju obavijest o danu i satu moje procjen..."   "Očito jesam, jer bih vas inače već pitala što tražite u mojoj učionici", odbrusi profesorica McGonagall i odlučno joj okrene leđa. Mnogi učenici razmijenili su oduševljene poglede. "Da nastavim: danas ćemo vježbati znatno težu čaroliju uklanjanja miševa. Dakle, čarolija uklanjanja..."   "Kh, kh."   "Pitam se", okomila se profesorica McGonagall na profesoricu Umbridge u napadu ledenog bijesa, "kako mislite steći uvid u moje uobičajene nastavne metode ako me stalno prekidate? Vidite, ja obično ne dopuštam da na mom satu itko govori kad ja govorim."   Profesorica Umbridge izgledala je kao da je upravo dobila pljusku. Nije ništa rekla, nego je izgladila pergament i počela bjesomučno pisati.   Profesorica McGonagall namjestila je izraz najdublje ravnodušnosti i opet se obratila razredu.  

"Da nastavim: težina izvođenja čarolije uklanjanja proporcionalna je složenosti životinje koju želimo ukloniti. Puž je beskralježnjak pa nije pretjerano problematičan; ali miš, koji je sisavac, znatno je veći izazov. Stoga to nije magija koju možete izvoditi dok razmišljate o tome što ćete jesti za večeru. Dakle inkantaciju već znate, da vidimo kako vam ide..."   "I ona meni drži lekcije o samokontroli pred Umbridgeicom!" promrmlja Harry Ronu. No rekao je to uz razdragan osmijeh - njegova ljutnja na profesoricu McGonagall nestala je kao odnesena rukom.   Profesorica Umbridge nije slijedila profesoricu McGonagall po razredu kao što je učinila s profesoricom Trelawney; valjda je shvatila da joj McGonagallova to ne bi dopustila. Ali zato je sjedeći u svom kutu ispisala mnoge rečenice, a kad im je profesorica McGonagall napokon rekla da pospreme sve za sobom, ustala je s mrkim izrazom na licu.   "Pa, bolje išta nego ništa", zaključio je Ron, držeći u ruci vijugavi mišji rep i spremajući ga u kutiju koju je Lavender poslala po razredu.   Dok su izlazili iz učionice, Harry je primijetio da profesorica Umbridge prilazi katedri; gurnuo je Rona, koji je gurnuo Hermionu, pa su sve troje namjerno zaostali da mogu prisluškivati.   "Koliko već dugo podučavate u Hogwartsu?" upita profesorica Umbridge.   "Ovog prosinca će se navršiti trideset devet godina", otresito će profesorica McGonagall, zatvarajući torbu uz oštar škljocaj.    Profesorica Umbridge unijela je bilješku.   "U redu," reče ona, "rezultate procjene dobit ćete u roku od deset dana."   "Jedva čekam", odvrati profesorica McGonagall ledeno ravnodušnim glasom i krene prema vratima. "Požurite se, vas troje", doda ona i potjera Harryja, Rona i Hermionu ispred sebe.   Harry si nije mogao pomoći: uputio joj je diskretan osmijeh i bio je siguran da mu je uzvratila na isti način.   Mislio je da će Umbridgeovu opet vidjeti tek navečer, kad dođe na kažnjavanje, ali prevario se. Kad su se niz tratinu spustili do šume na sat Skrbi za magična stvorenja, vidjeli su kako s podlogom za pergamente u ruci čeka pokraj profesorice Grubbly-Plank.   "Vi obično ne držite ovo predavanje, je li to točno?" čuo je Harry kako pita kad su došli do dugog, drvenog stola na kojem je grupica zatočenih prutaka lovila babure. Izgledali su kao oživjelo pruće.   "Tako je", potvrdi profesorica Grubbly-Plank. Lagano se ljuljala naprijed-natrag, s rukama na leđima. "Ja zamjenjujem profesora Hagrida."   Harry je razmijenio zabrinut pogled s Ronom i Hermionom. Malfoy se došaptavao s Crabbeom i Goyleom; sigurno neće propustiti priliku da predstavnici Ministarstva ispriča koju gadost o Hagridu.   "Hmm", reče profesorica Umbridge, stišavši glas, iako ju je i dalje sasvim dobro čuo. "Pitala sam se ravnatelj mi, naime, iz nekog razloga ne želi ništa reći - biste li mi vi mogli reći što je dovelo do ovako duge odsutnosti profesora Hagrida?"   Harry je vidio da Malfoy znatiželjno podiže glavu.   "Na žalost, ne", bezbrižno odvrati profesorica Grubbly-Plank. "Znam o tome koliko i vi. Dumbledore mi je

poslao sovu, pitajući me bih li htjela dva tjedna zamjenjivati drugog učitelja. Rekla sam da bih. To je sve što znam. Pa... hoćemo li početi?"   "Da, molim vas", odvrati profesorica Umbridge, žvrljajući po pergamentu.   Na ovom je satu Umbridgeova promijenila taktiku. Šetala je među učenicima i ispitivala ih o magičnim stvorenjima. Većina učenika joj je znala odgovoriti na pitanja i Harry se donekle oraspoložio; bar u tom smislu, nitko nije iznevjerio Hagrida.   "Sve u svemu," poče profesorica Umbridge, vrativši se profesorici Grubbly-Plank nakon opsežnog ispitivanja Deana Thomasa, "što vi, kao privremena članica nastavničkog osoblja - vjerujem da bismo vas mogli nazvati objektivnom promatračicom - što vi mislite o Hogwartsu? Smatrate li da vam uprava škole pruža dovoljnu podršku?"   "Oh, da, Dumbledore je sjajan", ushićeno izjavi profesorica Grubbly-Plank. "Da, vrlo sam zadovoljna načinom na koji vodi školu, vrlo."   Umbridgeova je s izrazom uljudne nevjerice zapisala neku vrlo kratku primjedbu na pergament i nastavila: "Što sve planirate pokriti nastavnim planom za ovu godinu - pod uvjetom, naravno, da se profesor Hagrid ne vrati?"   "Pa, obradit ćemo stvorenja koja se najčešće pojavljuju na ispitu za ČAS", odvrati profesorica GrubblyPlank. "Nije ih puno preostalo - već su učili jednoroge i šnjofavce, još im trebam pokazati porloke i žustrice, naučiti ih kako da prepoznaju krupove i knarlove, znate već..."   "Pa, čini se da vi u svakom slučaju znate što radite", ustvrdi profesorica Umbridge, očito pišući veliku kvačicu na pergament. Harryju se nimalo nije svidio naglasak koji je stavila na riječ "vi", a još mu se manje svidjelo kad je sljedeće pitanje postavila Goyleu. "Čula sam da je na satovima dolazilo do ozljeda, je li to točno?"   Goyle joj se priglupo nasmiješio. Malfoy se požurio odgovoriti. "To se dogodilo meni", reče on. "Napao me hipogrif."   "Hipogrif?" upita profesorica Umbridge, koja je sad pisala velikom brzinom.   "Samo zato što je bio preglup da slijedi Hagridove upute", ljutito se umiješa Harry.   I Ron i Hermiona otegnuto su zajecali. Profesorica Umbridge polako je okrenula glavu prema Harryju.   "Mislim da ću vam dati još jednu večer kazne", reče ona blago. "Pa, najljepša vam hvala, profesorice Grubbly-Plank, mislim da sam saznala sve što mi je potrebno. Rezultate procjene dobit ćete u roku od deset dana."   "Odlično", reče profesorica Grubbly-Plank. Profesorica Umbridge krenula je po tratini put dvorca.     ***   Te je noći Harry napustio kabinet Umbridgeove malo prije ponoći. Ruka mu je tako obilno krvarila da je krv ubrzo probila šal kojim ju je omotao. Očekivao je da će na povratku zateći praznu društvenu prostoriju, ali tamo su ga čekali Ron i Hermiona. Bilo mu je drago što ih vidi, osobito zato što je u takvim situacijama Hermiona bila sklonija pokazati suosjećanje nego kritičnost.

  "Evo," reče ona zabrinuto, gurnuvši prema njemu zdjelicu ispunjenu žutom tekućinom, "namoči ruku u to, to ti je otopina od pasiranih i ukiseljenih merlapovih trepetljika, trebala bi ti pomoći."   Harry je krvavu, bolnu ruku stavio u zdjelicu i osjetio da ga obuzima divno olakšanje. Krivonja mu se obavio oko nogu, glasno predući, i zatim mu skočio u krilo i tamo se ugnijezdio.   "Hvala", reče Harry, lijevom rukom češući Krivonju iza ušiju.   "I dalje mislim da bi se zbog toga trebao žaliti", reče Ron prigušenim glasom.   "Ne", glatko odbije Harry. "McGonagallica bi poludjela da zna..."   "Da, vjerojatno bi", prizna Harry. "Ali što misliš, koliko bi Umbrigici trebalo vremena da uvede novu odredbu po kojoj svatko tko se požali na rad velike inkvizitorice dobiva trenutačni otkaz?"   Ron otvori usta da mu odgovori, ali riječi mu nisu dolazile i uskoro ih je opet zatvorio, priznajući poraz.   "Ona je užasna žena", reče Hermiona sitnim glasom. "Užasna. Znaš, kad si ušao, baš sam Ronu govorila... moramo nešto poduzeti u vezi s njom."   "Ja sam predložio trovanje", mračno doda Ron.   "Ne... mislim, moramo nešto poduzeti jer je grozna učiteljica i jer od nje nećemo ništa naučiti o Obrani", objasni Hermiona.   "Dobro, ali što tu možemo učiniti?" upita Ron zijevajući. "Već je prekasno, zar ne? Dobila je posao i izgleda da se nema namjeru maknuti odavde. Fudge će se pobrinuti za to."   "Pa", poče Hermiona plaho. "Znate, danas sam pomislila..." tu je Harryju dobacila nervozan pogled i nastavila, "pomislila sam da je... da je možda došlo vrijeme da jednostavno... da jednostavno nešto sami učinimo."   "Da sami učinimo što?" sumnjičavo upita Harry. Ruka mu je još plutala u esenciji merlapovih trepetljika.   "Pa... da sami učimo Obranu od mračnih sila", reče Hermiona.   "Ma daj", zastenje Ron. "Hoćeš nam navaliti još posla na glavu? Je li tebi jasno da smo Harry i ja opet u zaostatku sa zadaćama, a ovo nam je tek drugi tjedan škole?"   "Ali ovo je puno važnije od domaće zadaće!" istakne Hermiona. Harry i Ron se zablenuše u nju.   "Nisam znao da u cijelom svemiru postoji nešto važnije od domaće zadaće!" izjavi Ron.   "Ne budi blesav, naravno da postoji", odvrati Hermiona. Harry je sa zlokobnim predosjećajem primijetio da joj lice pokazuje žar obično rezerviran za aktivnosti Z.B.LJ.U.V.-a. "Stvar je u tome da se moramo pripremiti, kao što je Harry rekao na prvom satu kod Umbridgeice, za ono što nas čeka u pravom svijetu. Moramo se znati sami obraniti. Ako cijelu godinu ne budemo ništa učili..."   "Ne možemo mnogo postići sami", malodušno je prekine Ron. "Mislim, da, točno, možemo pronaći podatke o raznim urocima u knjižnici i pokušati ih uvježbati..."   "Ne, slažem se, izašli smo iz faze u kojoj nam je dovoljno samo učiti iz knjiga", reče Hermiona. "Treba

nam učitelj, pravi učitelj, koji nam može pokazati kako da se koristimo čarolijama i ispraviti nas kad pogriješimo."   "Ako govoriš o Lupinu..." poče Harry.   "Ne, ne, ne govorim o Lupinu", reče Hermiona. "On ima previše posla u Redu, a osim toga, njega bismo mogli viđati samo tijekom vikenda u Hogsmeadeu, što nije ni približno dovoljno."   "O kome onda govoriš?" namršteno upita Harry.   Hermiona je duboko uzdahnula.   "Zar to nije očito?" reče ona. "Govorim o tebi, Harry."   Nastala je kratka tišina. Prozorska stakla iza Rona zatresla su se od laganog noćnog povjetarca, a u kaminu je zapucketala slabašna vatra.   "Što govoriš o meni?" upita Harry.   "Govorim da bi nas ti trebao podučavati Obrani od mračnih sila."   Harry je zurio u nju. Onda se okrenuo prema Ronu, spreman s njim razmijeniti njihov specijalni iznervirani pogled koji su čuvali za Hermionine nemoguće planove poput Z.B.LJ.U.V.-a. Ali uskoro je s očajem shvatio da Ron uopće ne izgleda iznervirano.   Ron se malo mrštio, očito razmišljajući. Onda je rekao: "Nije ti to loša ideja."   "Koja ideja?" upita Harry.   "Ti", odvrati Ron. "Da nas podučavaš Obrani."   "Ali..."   Harry se poče smijati, sad već uvjeren da ga njih dvoje zafrkavaju.   "Al i ja nisam učitelj, ne mogu..."   "Harry, ti si najbolji učenik Obrane od mračnih sila na našoj godini", reče mu Hermiona.   "Ja?" ponovi Harry. Nasmijao se od srca. "Ne, nisam, potukla si me na svakom testu..."   "Ne, zapravo nisam", mirno reče Hermiona. "Ti si bio bolji od mene na trećoj godini... a to je bila jedina godina kad smo oboje pisali test i imali učitelja koji je znao što radi. Ali ne govorim ja o rezultatima testova, Harry. Pomisli samo na sve što si dosad učinio!"   "Kako to misliš?"   "Znaš što, nisam siguran da želim ovakvu budaletinu za učitelja", obrati se Ron Hermioni, smijuljeći se. Okrenuo se Harryju.   "Razmislimo", reče on, praveći istu grimasu kao Goyle u pokušaju koncentracije. "Uh... prva godina... spasio si kamen mudraca od Znaš-već-koga."  

"Ali to je bila sreća," prigovori Harry, "a ne vještina..."   "Druga godina," prekine ga Ron, "ubio si baziliska i uništio Riddlea."   "Da, ali da se nije pojavio Fawkes, ja..."   "Treća godina," reče Ron još glasnije, "otjerao si sto dementora odjednom..."   "Znaš da je to bio sretan slučaj, da nije bilo vremokreta..."   "Prošla godina," nastavi Ron, sad već praktički vičući, "opet si se odupro Znaš-već-kome..."   "Slušajte me!" reče Harry gotovo ljutito, jer su mu se sad smijuljili i Ron i Hermiona. "Samo me slušajte, može? Sve to zvuči super kad tako kažeš, ali sve je to bila čista sreća... uglavnom nisam znao što radim, nisam ništa planirao, samo bih učinio prvo što bi mi palo na pamet, i gotovo uvijek sam imao pomoć..."   Ron i Hermiona nisu se prestajali smijuljiti i Harry osjeti kako mu tlak raste; nije čak bio siguran zašto je tako ljut.   "Nemojte tu sjediti i cerekati se kao da znate bolje od mene, ja sam sve to doživio, zar ne?" reče on raspaljeno. "Znam što se zbivalo, u redu? I nisam se izvukao zato što sam bio genijalan učenik na Obrani od mračnih sila, izvukao sam se zato... zato što mi je u pravom trenutku pristigla pomoć ili zato što sam nešto točno pogodio... ali ja sam samo tapkao u mraku, nisam pojma imao što radim... PRESTANITE SE SMIJATI!"   Zdjelica s merlapovom esencijom prevrnula se na pod i razbila. Shvatio je da je na nogama, iako se nije mogao sjetiti kad je ustao. Ron i Hermiona više se nisu smiješili.   "Ne znate vi kako je to! Vi... nijedno od vas... vi se nikad niste morali suočiti s njim. Mislite da je to kao da naučiš napamet hrpu čarolija i samo ih baciš na njega, kao da si na satu ili nešto slično? A zapravo cijelo vrijeme znaš da između tebe i smrti ne stoji ništa osim - tvog mozga, ili petlje, ili nečega sličnog kao da uopće možeš pribrano misliti kad te jedna nanosekunda dijeli od umiranja, ili mučenja, ili toga da bespomoćno gledaš dok ti prijatelji umiru - to nas nisu učili u školi, kakav je to osjećaj kad se moraš suočiti s takvim stvarima - a vas dvoje sjedite ovdje i ponašate se kao da sam ja nekakav mali mudrac jer sam ostao živ, kao da je Diggory bio glup, kao da je on nešto zeznuo - vi stvarno ne shvaćate da se isto to moglo dogoditi i meni, i dogodilo bi se, da me Voldemort nije trebao za..."   "Prijatelju, nismo mislili ništa takvo", prekine ga Ron, užasnut. "Nismo kritizirali Diggoryja, nismo... krivo si nas shvatio..."   Bespomoćno je pogledao Hermionu, koja je izgledala krajnje potreseno.   "Harry," poče ona plašljivo, "zar ne shvaćaš? To... to je upravo ono zbog čega te trebamo... da stvarno shvatimo kako je to... kad se nađeš licem u lice s njim... licem u lice s V-Voldemortom."   Prvi put u životu izgovorila je Voldemortovo ime i upravo je to, više od ostalih njezinih riječi, smirilo Harryja. Još je teško disao, ali spustio se natrag u naslonjač, shvativši usput da ga ruka opet strahovito boli. Poželio je da nije razbio zdjelicu s merlapovom esencijom.   "Dobro... samo razmisli o tome", tiho nastavi Hermiona. "Molim te."   Harry nije znao što da joj kaže. Već se sramio svog ispada. Kimnuo je, jedva svjestan na što pristaje.   Hermiona je ustala.

  "Pa, idem na spavanje", reče ona, govoreći najprirodnijim tonom koji je u tom trenutku mogla postići. "Ovaj... 'noć."   Ron je također ustao.   "Ideš?" nelagodno upita Harryja.   "Za..." odvrati Harry. "Za... za minutu. Samo da ovo pospremim."   Pokazao je razbijenu zdjelicu na podu. Ron je kimnuo i otišao.   "Reparo", promrmljao je Harry, uperivši štapić u krhotine porculana. Spojile su se i zdjelica je opet bila kao nova, ali merlapovu esenciju više nije mogao vratiti.   Odjednom ga je preplavio takav umor da je došao u napast da jednostavno klone u naslonjač i zaspi u njemu. Ipak se prisilio da ustane i krene na kat za Ronom. Njegov nemirni san ponovo je bio ispresijecan prizorima dugih hodnika i zaključanih vrata, a kad se sljedećeg dana probudio, opet je osjećao peckanje u ožiljku.

GLAVA ŠESNAESTA U Veprovoj glavi                                                         Nakon one večeri, Hermiona puna dva tjedna nije spomenula prijedlog da Harry počne držati satove iz Obrane od mračnih sila. Harry je napokon odslužio sve svoje kazne kod Umbridgeove (sumnjao je da će mu urezane riječi ikad potpuno izblijedjeti s nadlanice). Ron je odradio još četiri metlobojska treninga, a tijekom posljednja dva nije nikome dao razloga da viče na njega. Štoviše, na Preobrazbi su sve troje uspjeli ukloniti svoje miševe (s tim da je Hermiona uznapredovala do uklanjanja mačića). Hermiona je temu poduke opet načela jedne uzburkane, vjetrovite večeri pri kraju rujna, dok su zajedno sjedili u knjižnici i u knjigama provjeravali sastojke za čarobni napitak koji im je zadao Snape.   "Harry, reci mi," odjednom je progovorila Hermiona, "jesi li u međuvremenu razmišljao o Obrani od mračnih sila."   "Naravno da jesam," mrzovoljno odvrati Harry, "kako da je zaboravim kraj one vještičetine..."   "Mislila sam na Ronovu i moju ideju..." Ron joj je dobacio uzbunjeni, pa i prijeteći pogled. Hermiona se namrgodila i nastavila: "... joj, dobro onda, moju ideju... da nas ti počneš podučavati."   Harry joj nije odmah odgovorio. Pravio se da čita stranicu u Azijskim protuotrovima, jer nije htio reći ono što je doista mislio.   U posljednjih je četrnaest dana proveo mnogo vremena razmišljajući o njezinu prijedlogu. Katkad mu se činilo da je to suluda ideja, upravo kao i one noći kad ju je Hermiona prvi put spomenula, ali u drugim trenucima, uhvatio bi se kako razmišlja o čarolijama koje su mu najbolje poslužile u raznim susretima s raznim stvorovima tame i smrtonošama - uhvatio bi se, zapravo, kako podsvjesno planira predavanja...   "Pa," poče on polako, kad se više nije mogao pretvarati da su mu Azijski protuotrovi beskrajno zanimljivi, "da, jesam... pomišljao sam na to."   "I?" nestrpljivo upita Hermiona.   "Ne znam", odugovlačio je Harry. Pogledao je Rona.   "Meni je ideja od početka bila dobra", reče Ron, koji je očito bio skloniji uključiti se u razgovor sad kad je bio siguran da neće uslijediti još jedna runda Harryjeva urlanja.   Harry se nelagodno promeškoljio na stolcu.   "Ali čuli ste onaj dio kad sam rekao da je mnogo toga ovisilo o sreći, zar ne?"   "Da, Harry," blago mu reče Hermiona, "ali ipak, besmisleno je pretvarati se da nisi dobar u Obrani od mračnih sila, kad je očito da jesi. Ti si prošle godine bio jedini koji je uspio u potpunosti zbaciti kletvu Imperius, možeš stvoriti Patronusa, možeš izvesti hrpu stvari koje ni odrasli čarobnjaci ne mogu, Viktor je uvijek govorio..."   Ron je tako munjevito okrenuo glavu prema njoj da je istegnuo mišić u vratu. Trljajući bolno mjesto, rekao je: "Ma je li? Što je govorio Vicky?"  

"Ha, ha", odvrati Hermiona izvještačeno ravnodušnim tonom. "Rekao je da Harry zna izvesti stvari koje on još ne zna, a u to je vrijeme bio na završnoj godini u Durmstrangu."   Ron je sumnjičavo odmjeravao Hermionu. "Nisi valjda još u kontaktu s njim?"   "Pa što ako jesam?" hladno odvrati Hermiona, iako ju je ipak oblilo blago rumenilo. "Smijem valjda imati prijatelja s kojim se dopisujem ako to..."   "Nije njega zanimalo samo dopisivanje", prekine je Ron optužujućim tonom.   Hermiona je razdraženo zavrtjela glavom. Ignorirajući Rona, koji je nastavio zuriti u nju, obratila se Harryju: "Pa, što misliš? Hoćeš li nas podučavati?"   "Ali samo tebe i Rona, u redu?"   "Pa", poče Hermiona, opet djelujući mrvicu nervozno. "Pa... gle, Harry, nemoj opet poludjeti, molim te... ali stvarno mislim da bi trebao podučavati sve koji žele učiti. Mislim, ovdje je riječ o tome da se moramo obraniti od V-Voldemorta. Joj, Rone, stvarno si patetičan. Nije fer da tu mogućnost ne ponudimo i drugima."   Harry je razmislio o njezinim riječima i rekao: "Da, ali sumnjam da bi itko osim vas dvoje uopće želio da ga ja podučavam. Ja sam luđak, sjećate se?"   "Pa, mislim da bi se iznenadio kad bi saznao koliko bi ljudi voljelo čuti što im ti imaš reći", ozbiljno mu odvrati Hermiona. "Čuj," nagnula se prema njemu - a Ron, koji ju je još uvijek namrgođeno motrio, nagnuo se da i on čuje, "znaš da je prvi tjedan u listopadu predviđen za odlazak u Hogsmeade? Kako bi bilo da sve zainteresirane pozovemo na sastanak u selu, da malo porazgovaramo?"   "Zašto to moramo učiniti izvan škole?" upita Ron.   "Zato što", odvrati Hermiona, udubljujući se opet u crtež kineskog mljackavog kupusa koji je počela precrtavati prije razgovora, "čisto sumnjam da bi Umbridgeova bila sretna kad bi otkrila što spremamo."   * * * Harry se veselio što će za vikend posjetiti Hogsmeade, ali nešto ga je ipak brinulo. Sirius mu se nije javio još od onog pojavljivanja u vatri početkom rujna, očito uvrijeđen i ljut što su mu rekli da ne dolazi - ali Harry je ipak povremeno strahovao da će Sirius zanemariti njihova upozorenja i pojaviti se u Hogsmeadeu. Što da učine ako im na nekoj ulici Hogsmeadea u susret potrči veliki crni pas, i to još po mogućnosti naočigled Draca Malfoya?   "Pa, ne krivim ga što se želi maknuti iz kuće", rekao je Ron kad je Harry njemu i Hermioni povjerio svoja strahovanja. "Mislim, dvije godine je bio u bijegu i znam da to nije nimalo zabavno, ali bar je bio slobodan, zar ne? A sad praktički živi u zatočeništvu s onim groznim vilenjakom."   Osim što ga je narogušeno pogledala, Hermiona nije komentirala Ronovo usputno blaćenje Kreachera.   "Problem je u tome", rekla je Harryju, "što će Sirius morati ostati skriven sve dok se V-Voldemort - oh, za Boga miloga, Rone - ne otkrije svijetu. Mislim, glupo Ministarstvo neće prihvatiti da je Sirius nedužan dok ne priznaju da im je Dumbledore cijelo vrijeme govorio istinu. A kad te budale napokon počnu opet hvatati prave smrtonoše, postat će očito da Sirius nije jedan od njih. Mislim, za početak, on uopće nema Znamen."   "Sumnjam da bi bio tako blesav da se pojavi", tješio je Ron Harryja. "Dumbledore bi poludio, a Sirius sluša Dumbledorea čak i kad mu se ne sviđa ono što čuje."

  Harryjev zabrinuti izraz nije se promijenio, pa je Hermiona dodala: "Čuj, Ron i ja smo malo razgovarali s ljudima za koje smo mislili da bi htjeli učiti pravu Obranu od mračnih sila i našli smo par zainteresiranih. Rekli smo im da ćemo se naći u Hogsmeadeu."   "Dobro", rastreseno je odvratio Harry, još zaokupljen mislima o Siriusu.   "Ne muči se time, Harry", tiho mu reče Hermiona. "Imaš već dovoljno briga i bez Siriusa."   Dakako, bila je u pravu. Jedva je uspijevao održavati korak s domaćim zadaćama, iako mu je bilo lakše sad kad nije svaku večer provodio odrađujući kaznu kod Umbridgeove. Ron je još više zaostajao u gradivu od Harryja, jer je on uz metlobojski trening, koji je kao i Harry pohađao dvaput tjedno, još morao izvršavati i dužnosti prefekta. S druge strane, Hermiona je, unatoč tome što je slušala više predmeta od obojice, sve svoje zadaće dovršavala na vrijeme i još je k tome stizala plesti novu odjeću za vilenjake. Harry je morao priznati da se popravlja; sad je gotovo uvijek bilo moguće raspoznati što su kape, a što čarape.   Osvanulo je i jutro posjeta Hogsmeadeu, vedro, ali vjetrovito. Nakon doručka, svi su se poredali pred Filchom, koji je njihova imena uspoređivao s dugim popisom učenika koji su imali roditeljsko ili skrbničko dopuštenje za posjet selu. Harryja je malo zapekla savjest kad se sjetio da bez svojevremene Siriusove intervencije uopće ne bi mogao ići u Hogsmeade.   Kad je Harry stigao do Filcha, ovaj je duboko udahnuo, kao da pokušava uhvatiti neki miris na Harryju. Zatim mu je kratko kimnuo, od čega su mu opet zadrhtali mlohavi obrazi, a Harry je produžio dalje, prema kamenim stubama i hladnom, sunčanom danu.   "Ovaj... zašto te Filch šnjofao?" upitao je Ron kad se s Harryjem i Hermionom žustro zaputio niz široki kolni prilaz prema glavnom ulazu u perivoj.   "Valjda je provjeravao zaudaram li na smrdobombice", nasmije se Harry. "Zaboravio sam vam reći..."   Ispričao im je kako je odmah nakon što je poslao pismo Siriusu u sovinjak upao Filch, zahtijevajući da vidi pismo. Pomalo ga je iznenadilo što Hermiona pokazuje toliki interes za priču koja se njemu činila sasvim nevažnom.   "Rekao je da mu je netko dojavio da naručuješ smrdobombice? Ali tko?"   "Pojma nemam", odvrati Harry sliježući ramenima. "Možda Malfoy, njemu bi to bilo smiješno."   Prošli su između visokih kamenih stupova ukrašenih krilatim veprovima i skrenuli lijevo, na cestu koja je vodila u selo. Vjetar im je nosio kosu u oči.   "Malfoy?" sumnjičavo će Hermiona. "Pa... da... možda..."   Ali ostala je duboko zamišljena sve dok nisu došli do prvih kuća u Hogsmeadeu.   "Kamo uopće idemo?" upita Harry. "Kod tri metle?"   "Oh... ne," odvrati Hermiona, prenuvši se iz misli, "ne, tamo je uvijek krcato i stvarno bučno. Rekla sam ostalima da ćemo se naći u Veprovoj glavi, to je ona druga gostionica, znaš na koju mislim, ona koja nije na glavnoj cesti. Mislim da je pomalo... znaš već... sumnjiva... ali tamo rijetko svraćaju učenici, pa sam mislila da ćemo tako izbjeći znatiželjne uši."   Spustili su se niz glavnu ulicu i prošli pokraj Zonkova dućana psina, u kojem su bez imalo čuđenja

zamijetili Freda, Georgea i Leeja Jordana, te pokraj poštanskog ureda, iz kojeg su u redovitim razmacima izlijetale sove. Naposljetku su skrenuli u pokrajnju ulicu u dnu koje se nalazila mala gostionica. Sa zahrđale šipke iznad vrata visio je izubijani drveni znak. Prikazivao je sliku odrubljene glave divlje svinje iz koje se na bijelo platno oko nje cijedila krv. Dok su se približavali, drveni je znak zaškripao na vjetru. Pred vratima su zastali.   "Dobro, idemo", reče Hermiona pomalo nervoznim glasom. Harry je prvi ušao.   Unutra ih je dočekao sasvim drugačiji ambijent od onoga Kod tri metle, čija je prostrana unutrašnjost uvijek odisala toplinom i čistoćom. Gostionica Veprova glava sastojala se od jedne male, trošne i vrlo prljave prostorije koja je snažno zaudarala, po svoj prilici, na koze. Veliki prozori u nišama bili su skoreni od nečistoće pa u prostoriji gotovo i nije bilo danje svjetlosti, nego su je osvjetljavale poluizgorene svijeće na stolovima od neobrađenog drva. Na prvi pogled činilo se da gostionica ima zemljani pod, ali kad je Harry zakoračio na nj, shvatio je da je to kamen, ali prekriven višestoljetnim slojevima prljavštine.   Harry se sjetio da je Hagrid spomenuo tu gostionicu na prvoj godini: "Ima vam svakakve čeljadi u Veprovoj glavi", rekao je dok je objašnjavao kako je u njoj od zakukuljenog neznanca dobio zmajevo jaje. U to vrijeme Harry nije shvaćao zašto Hagridu nije bilo sumnjivo što je spomenuti neznanac cijelo vrijeme skrivao lice; sad je vidio da je u Veprovoj glavi skrivanje lica pravi modni trend. Za šankom je sjedio muškarac kojem je cijela glava bila omotana prljavosivim zavojem, iako ga to nije spriječilo da kroz prorez na ustima ispija čašu za čašom nekakve vruće, plamene tekućine. Za stolom u jednoj od niša sjedile su dvije prilike u kukuljicama. Harry bi bio siguran da su to dementori, da nije čuo kako govore s jakim naglaskom stanovnika Yorkshirea. U sjenovitom kutu pokraj kamina sjedila je vještica pod gustom, crnom koprenom koja joj je sezala do nogu. Nazreli su samo vršak njezina nosa, zahvaljujući maloj izbočini u kopreni.   "Hermiona, nisam baš siguran da nam je ovo pametno", promrmljao je Harry dok su hodali prema šanku. Posebno ga je brinula vještica pod gustom koprenom. "Je li ti palo na pamet da se ispod toga možda krije Umbridgeica?"   Hermiona odmjeri priliku pod koprenom.   "Umbridgeica je niža od ove žene", odvrati ona tiho. "Osim toga, čak i ako Umbridgeica svraća ovamo, ne može nas nikako zaustaviti, Harry, jer sam triput provjerila školska pravila. Ne kršimo nikakve propise; čak sam pitala profesora Flitwicka smiju li učenici ići u Veprovu glavu, i on mi je rekao da smiju, ali mi je najtoplije preporučio da ponesemo vlastite čaše. I provjerila sam sva moguća pravila o grupama za učenje i grupama za pisanje zadaća, i definitivno su sve dopuštene. Samo mislim da ne bi bilo dobro da svima rastrubimo što radimo."   "Ne," suho odvrati Harry, "posebno zato što baš i ne planiraš grupu za pisanje domaćih zadaća, zar ne?"   Iz prostorijice iza šanka polako im je prišao gostioničar. Bio je to starac mrzovoljna izgleda te guste duge kose i brade. Bio je visok i mršav, a Harry nikako nije mogao odrediti zašto mu je poznat.   "Što ćete?" progunđa on.   "Tri pivoslaca, molim vas", reče Hermiona.   Muškarac je posegnuo rukom ispod pulta i izvukao tri vrlo prasne, vrlo prljave boce koje je tresnuo na šank.   "Šest srpova", reče on.   "Ja častim", brzo reče Harry i gurne mu srebrnjake. Gostioničareve oči prešle su preko Harryja, nakratko

se zaustavljajući na njegovu ožiljku. Potom mu je okrenuo leđa i spremio Harryjev novac u prastaru drvenu blagajnu čija je ladica automatski kliznula van da ga prihvati. Harry, Ron i Hermiona povukli su se za najudaljeniji stol i sjeli, ogledavajući se oko sebe. Muškarac u prljavo-sivim zavojima udario je zglobovima prstiju po šanku i od gostioničara dobio još jednu čašu iz koje se pušilo.   "Znate što?" promrmlja Ron, oduševljeno gledajući prema šanku. "Ovdje bismo mogli naručiti što god poželimo. Kladim se da bi nam taj tip bio spreman prodati bilo što, fućka se njemu. Uvijek sam želio probati plamenviski..."   "Ti... si... prefekt", zareži Hermiona.   "Oh", reče Ron, dok mu je osmijeh nestajao s lica. "Da..."   "Pa, tko bi se trebao naći s nama?" upita Harry. Strgnuo je zahrđali čep s boce pivoslaca i otpio gutljaj.   "Ma samo par ljudi", odvrati Hermiona. Pogledala je na sat, a zatim i u vrata, izgledajući nervozno. "Rekla sam im da dođu otprilike u ovo vrijeme i sigurna sam da svi znaju kamo trebaju doći -joj, vidi, to bi mogli biti oni."   Vrata gostionice su se otvorila. Debela sunčana zraka puna prašine na trenutak je prostoriju presjekla na dva dijela, ali već u sljedećem trenutku je nestala jer je u gostionicu nagrnula gomila ljudi.   Prvo je ušao Neville s Deanom i Lavender, a odmah za njima Parvati i Padma Patil u društvu s (Harryju je želudac poskočio od nervoze) Cho i jednom od njezinih inače hihotavih prijateljica. Zatim je došla Luna Lovegood (bez ičije pratnje i tako snenog izgleda da se činilo kao da se tu možda našla sasvim slučajno); potom su se pojavile Katie Bell, Alicia Spinnet i Angelina Johnson, Colin i Dennis Creevey, Ernie Macmillan, Justin Finch-Fletchley, Hannah Abbott i djevojčica iz Hufflepuffa kojoj je niz leđa padala duga pletenica i kojoj Harry nije znao ime; tri dječaka iz Ravenclawa za koje je bio prilično siguran da se zovu Anthony Goldstein, Michael Corner i Terry Boot, zatim Ginny, a za njom visoki, mršavi dječak plave kose i prćasta nosa kojeg je Harry maglovito prepoznao kao igrača u metlobojskoj ekipi Hufflepuffa te, na samom začelju, Fred i George Weasley sa svojim prijateljem Leejom Jordanom. Sva trojica su nosila velike papirnate vrećice natrpane stvarima koje su kupili kod Zonka.   "Par ljudi?" Harry se promuklo obrati Hermioni. "Par ljudi?"   "Da, eto, ispostavilo se da je ideja dosta popularna", sretno odvrati Hermiona. "Rone, daj donesi još stolica."   Gostioničar se ukipio usred brisanja čaše krpom koja je bila tako prljava kao da nikad nije vidjela vodu i sapun. Nije bilo isključeno da je to bilo najveće mnoštvo koje je ikad vidio u svojoj gostionici.   "Bok," reče Fred, prvi prilazeći šanku i munjevito brojeći pridošlice, "možemo li, molim vas dobiti... dvadeset pet pivoslaca?"   Gostioničar ga je prvo prostrijelio pogledom, zatim je ljutito tresnuo krpom o šank, kao da su ga prekinuli pri nekom važnom poslu, i počeo mu dodavati prašne boce koje je izvlačio ispod šanka.   "Živjeli", reče Fred, dijeleći boce. "Ljudi, lovu na sunce, nemam dosta zlata za sve..."   Harry je ošamućeno gledao kako raspričano društvo uzima svoje pivoslace od Freda i traži sitniš po pelerinama. Nije uopće mogao pojmiti zašto su se svi oni pojavili, a onda ga je presjekla ideja da možda očekuju nekakav govor i tu se ljutito okrenuo Hermioni.   "Što si to govorila ljudima?" upita on prigušenim glasom. "Što oni očekuju?"

  "Rekla sam ti, žele čuti što im imaš reći," reče mu Hermiona umirujućim tonom, ali Harry ju je nastavio gledati tako bijesno da je brzo dodala, "ne moraš još ništa raditi, ja ću im se prva obratiti."   "Bok, Harry", ozareno mu reče Neville. Zauzeo je mjesto nasuprot njemu.   Harry mu je pokušao uzvratiti osmijehom, ali nije ništa rekao; usta su mu se potpuno osušila. Cho mu se samo nasmiješila i sjela desno od Rona. Njezina prijateljica kovrčave crvenkastožućkaste kose nije se nasmiješila, nego je Harryju uputila krajnje nepovjerljiv pogled koji mu je jasno rekao da ona ne bi ovamo došla da se nju pitalo za mišljenje.   Pridošlice su se smjestile oko Harryja, Rona i Hermione u grupicama od dvoje ili troje ljudi. Neki su izgledali prilično uzbuđeno, drugi radoznalo, a Luna Lovegood je sanjarskim pogledom zurila u prazno. Kad su svi sjeli, čavrljanje je zamrlo. Sve su oči bile na Harryju.   "Ovaj", poče Hermiona. Glas joj je zbog nervoze bio viši nego obično. "Pa... ovaj... bok."   Grupa je pozornost usmjerila na nju, iako su nastavili u redovitim razmacima pogledavati prema Harryju.   "Pa... ovaj... pa, znate zašto ste ovdje. Ovaj... pa, Harryju je sinulo... mislim" (Harry ju je oštro pogledao) "meni je sinulo da bi bilo dobro kad bi ljudi koji žele učiti Obranu od mračnih sila - i time mislim, stvarno učiti Obranu, ne ono smeće koje nam predaje Umbridgeova..." (Hermionin glas dobio je na jačini i samouvjerenosti) "... jer ono nitko pri zdravoj pameti ne bi mogao nazvati Obranom od mračnih sila..." ("Tako je, tako je", javio se Anthony Goldstein i Hermiona je izgledala osokoljeno) "... pa, mislila sam da bi bilo dobro da uzmemo stvari u svoje ruke."   Zastala je, pogledala Harryja i nastavila: "A pod time mislim na učenje prave samoobrane, ne samo u teoriji, nego i izvođenjem čarolija..."   "A sigurno bi htjela položiti i ČAS iz Obrane od mračnih sila, zar ne?" napomene Michael Corner.   "Naravno", smjesta prizna Hermiona. "Ali najvažnije je to što želim dobiti dobru obuku iz samoobrane jer... jer..." duboko je udahnula i dovršila, "jer se lord Voldemort vratio."   Reakcija je bila trenutačna i predvidiva. Choina prijateljica je vrisnula i polila se pivoslacem; Terry Boot se nehotice trznuo; Padma Patil je zadrhtala, a Neville je čudno ciknuo i uspio to zamaskirati kašljem. Ali svi su pozorno, čak željno, zurili u Harryja.   "Eto... u svakom slučaju, to je naš plan", reče Hermiona. "Ako nam se želite priključiti, moramo se dogovoriti kako ćemo..."   "A gdje je dokaz da se Znate-već-tko vratio?" prekine je plavokosi metlobojac iz Hufflepuffa prilično agresivnim tonom.   "Pa, Dumbledore vjeruje u to..." poče Hermiona.   "Misliš, Dumbledore vjeruje njemu", reče plavokosi dječak, pokazujući glavom prema Harryju.   "Tko si ti?" grubo ga upita Ron.   "Zacharias Smith," odvrati dječak, "i mislim da imamo pravo znati točne razloge zbog kojih on govori da se Znate-već-tko vratio."   "Gle," umiješa se Hermiona brzo, "to stvarno nije tema ovog sastanka..."

  "U redu je, Hermiona", reče Harry.   Upravo je shvatio zašto je ovamo došlo toliko ljudi. Čudio se što Hermiona to nije predvidjela. Neki od njih - možda čak većina - došli su prije svega zato što su se nadali da će iz prve ruke čuti Harryjevu priču.   "Zašto govorim da se Znaš-već-tko vratio?" upita on, gledajući ravno u Zachariasa. "Jer sam ga sreo. Ali Dumbledore je na kraju prošle školske godine svima u školi ispričao što se dogodilo, pa ako nisi povjerovao njemu, nećeš ni meni, a ja nemam namjeru potratiti cijelo popodne na dokazivanje da govorim istinu."   Činilo se da su svi prestali disati dok je Harry govorio. Harry je imao dojam da ga sluša čak i gostioničar. I dalje je onom nečistom krpom brisao istu čašu, samo je još više prljajući.   Zachariasu to očito nije bilo dovoljno: "Dumbledore nam je prošle godine rekao samo da je Cedrica Diggoryja ubio Znaš-već-tko i da si ti Diggoryjevo tijelo donio natrag u Hogwarts. Nije nam rekao detalje, nije nam rekao kako je točno ubijen Diggory, a mislim da bismo svi htjeli znati..."   "Ako si došao ovamo da čuješ kako to izgleda kad Voldemort nekog ubija, ja ti ne mogu pomoći", reče Harry. Opet ga je obuzeo bijes, koji je u posljednje vrijeme ionako uvijek ključao ispod površine. Nije skidao oči s ratobornog lica Zachariasa Smitha, ali čvrsto je odlučio da neće pogledati Cho. "Ne želim razgovarati o Cedricu Diggoryju, jasno? Ako si zato došao, znaš gdje su vrata."   Uputio je ljutit pogled u smjeru Hermione. Za ovo je krivio nju. Odlučila ga je izložiti kao nekakvu nakazu i naravno da su se svi sjatili ovamo da čuju kakvu će im fantaziju ispričati. Ali nitko nije ustao sa stolice, čak ni Zacharias Smith, iako je nastavio pozorno motriti Harryja.   "Dakle", prozbori Hermiona, opet povišenim glasom. "Dakle... kao što sam rekla... ako želite naučiti nešto o obrani, moramo smisliti kako ćemo to raditi, kako ćemo se često nalaziti i gdje ćemo..."   "Je li istina", prekine je djevojčica s dugom pletenicom na leđima, gledajući u Harryja, "da možeš stvoriti Patronusa?"   Svi u grupi zainteresirano su zamrmljali.   "Aha", odvrati Harry, pomalo obrambenim tonom.   "Materijalnog Patronusa?"   Ta mu je fraza bila poznata.   "Ovaj... da ti možda ne poznaš madame Bones?" zapita je on.   Djevojčica se nasmiješi.   "Ona mi je teta", objasni ona. "Ja sam Susan Bones. Pričala mi je o tvom saslušanju. Pa... je li to istina? Da možeš stvoriti Patronusa u obliku jelena?"   "Da", reče Harry.   "Harry, svaka čast!" reče Lee, očito pod dubokim dojmom. "Nisam pojma imao!"   "Mama je naredila Ronu da to sačuva za sebe", reče Fred, dobacujući Harryju obješenjački osmijeh. "Rekla je da ionako privlačiš previše pozornosti."

  "Nije u krivu", promrmlja Harry. Nekoliko se ljudi nasmijalo.   Samotna vještica pod koprenom sasvim se malo promeškoljila na stolici.   "A je li istina da si ubio baziliska onim mačem u Dumbledoreovu kabinetu?" upita Terry Boot. "To mi je rekao jedan od portreta na zidu kad sam tamo bio prošle godine..."   "Ovaj... da, jesam, da", potvrdi Harry.   Justin Finch-Fletchley je zazviždao; braća Creevey razmijenila su poglede pune strahopoštovanja, a Lavender Brown tiho je rekla "Mrak!" Harryju je sad već polako postajalo neugodno; gledao je svuda osim u Cho.   "A kad smo bili na prvoj godini," objavi Neville svima u grupi, "spasio je onaj kamen madraca..."   "Mudraca", sikne Hermiona.   "Da, baš taj... od Znate-već-koga", dovrši Neville.   Oči Hannah Abbott zaokruglile su se kao galeoni.   "Da ne spominjemo", oglasi se Cho (Harryjeve oči poletjele su prema njoj; vidio je da ga gleda i smiješi mu se; želudac mu je opet poskočio), "sve zadatke koje je morao riješiti prošle godine na Tromagijskom turniru - morao je proći pokraj zmajeva i vodenljudi i akromantule i još svačega..."   Stolom se proširilo impresionirano mrmljanje. Harryju se utroba uvijala od nelagode. Svim silama se trudio ne izgledati samozadovoljno. Zbog Choine pohvale najednom mu je bilo neusporedivo teže izreći nešto što je sam sebi obećao da im mora reći.   "Gledajte," poče on, na što su svi utihnuli, "ja... ne želim ispasti lažno skroman ili tako nešto, ali... u svim sam tim stvarima dobio puno pomoći od drugih..."   "Ali ne kad si se natjeravao sa zmajem", smjesta reče Michael Corner. "To je zbilja bio opako dobar let..."   "Pa, dobro, to..." reče Harry, zaključivši da bi stvarno bilo nepristojno da se nastavi buniti.   "I nitko ti nije ovog ljeta pomogao da otjeraš dementore", doda Susan Bones.   "Ne," reče Harry, "ne, u redu, znam da sam neke stvari učinio bez tuđe pomoći, ali ono što pokušavam reći jest da..."   "Je l ti to pokušavaš izmigoljiti da nam ne bi morao ništa pokazati?" upita Zacharias Smith.   "A pazi ovu ideju," glasno reče Ron prije nego što je Harry stigao progovoriti, "kako bi bilo da ti zavežeš?"   Možda zbog riječi 'izmigoljiti', a možda zbog nekoga drugog razloga, Ron se zagledao u Zachariasa kao da bi ga najradije zveknuo. Zacharias se zacrvenio.   "Pa, došli smo ovamo da nešto naučimo od njega, a sad nam kaže da zapravo ništa ne zna", reče on.   "Nije to rekao", zareži Fred.   "Treba li ti možda pomoć u čišćenju ušiju?" priupita ga George, izvlačeći iz jedne Zonkove vrećice

duguljast metalni instrument smrtonosna izgleda.   "Ili bilo kojeg drugog dijela tijela, može i to, mi ti nismo izbirljivi", dometne Fred.   "Da, dobro," užurbano reče Hermiona, "da nastavimo... poanta je u sljedećem: slažemo li se svi da želimo učiti od Harryja?"   Svi su zamrmljali u znak potvrde. Zacharias je prekrižio ruke i nije ništa rekao, možda zato što ga je posve zaokupilo budno motrenje instrumenta u Fredovoj ruci.   "Dobro", reče Hermiona. Činilo se da joj je laknulo što su se napokon u nečemu složili. "U redu, sljedeće je pitanje kako često ćemo se sastajati. Mislim da stvarno nema smisla da se viđamo rjeđe od jednom tjedno..."   "Čekaj malo," umiješa se Angelina, "moramo paziti da ne dođe do kolizije s našim metlobojskim treningom."   "Tako je," složi se Cho, "ni s našim."  "Ni s našim", doda Zacharias.   "Sigurna sam da ćemo moći pronaći večer koja svima odgovara," pomalo nestrpljivo odvrati Hermiona, "ali znate, ovo je prilično važno, tu ćemo učiti kako se obraniti od V-Voldemortovih smrtonoša..."   "To si dobro rekla!" grakne Ernie Macmillan. Harryja je jedino iznenadilo što se nije oglasio već znatno ranije. "Osobno smatram da je ovo iznimno važna stvar, možda najvažnija stvar koju ćemo ove godine raditi, uključujući tu i ČAS-ove!"   Važno se ogledao oko sebe, kao da čeka uzvike tipa: "Ma ne valjda!" Kad su isti izostali, nastavio je: "Osobno ne mogu shvatiti zašto nam je Ministarstvo u ovako ključnom trenutku nametnulo tako beskorisnu učiteljicu. Očito je da nisu u stanju prihvatiti istinu o povratku Znate-već-koga, ali dati nam učiteljicu koja nas aktivno ometa u korištenju obrambenih čarolija..."   "Mislimo da Umbridgeica ne želi da učimo Obranu od mračnih sila," objasni Hermiona, "jer ima neku... neku ludu ideju da bi Dumbledore mogao učenike škole upotrijebiti kao svojevrsnu privatnu armiju. Ona misli da bi nas on poveo u rat protiv Ministarstva."   Ta je izjava zapanjila gotovo sve prisutne, točnije, sve osim Lune Lovegood, koja je izjavila: "Pa, to ima smisla. Na kraju krajeva, Cornelius Fudge ima svoju privatnu armiju."   "Molim?" upita Harry, kojeg je taj neočekivani podatak potpuno zabezeknuo.   "Da, ima armiju heliopata", svečano potvrdi Luna.   "Ne, nema", ljutito je opovrgne Hermiona.   "Da, ima", ponovi Luna.   "Što su heliopati?" zbunjeno upita Neville.   "To su duhovi vatre..." poče Luna. Širom je otvorila ispupčene oči, izgledajući šašavije nego ikad, i nastavila: "... velebna bića od plamena koja u ludom galopu pale sve pred..."   "Oni ne postoje, Neville", zajedljivo je prekine Hermiona.  

"Oh, da, postoje!" ljutito će Luna.   "Oprosti, ali gdje su dokazi za to?" odbrusi Hermiona.   "Postoje mnoga svjedočanstva očevidaca. Samo zato što si ti tako uskogrudna da ti sve mora bosti oči prije nego..."   "Kh, kh", reče Ginny, tako uvjerljivo oponašajući profesoricu Umbridge da se nekoliko ljudi uzbunjeno okrenulo i zatim nasmijalo. "Zar se nismo pokušavali dogovoriti kako ćemo često održavati satove iz obrane?"   "Da," smjesta prihvati Hermiona, "da, jesmo, u pravu si, Ginny."   "Pa, jedanput tjedno zvuči dobro", reče Lee Jordan.   "Ali samo pod uvjetom..." poče Angelina.   "Da, da, znamo, metloboj", napeto odvrati Hermiona. "Dobro, još trebamo odlučiti gdje ćemo se okupljati..."   To je bio veći problem; svi u grupi su zašutjeli.   "U knjižnici?" predloži Katie Bell nakon nekoliko trenutaka.   "Mislim da madame Pince ne bi baš skakala od sreće da joj počnemo bacati uroke po knjižnici", primijeti Harry.   "Možda neka prazna učionica?" predloži Dean.   "Da", reče Ron. "Možda bi nam McGonagallica pristala ustupiti svoju, kao onda kad je Harry vježbao za turnir."   Ali Harry je bio prilično siguran da im McGonagallica ovaj put ne bi izašla u susret. Uza sve što je Hermiona rekla o grupama za učenje i pisanje domaćih zadaća, Harryju je nešto govorilo da njihova grupa ne bi baš bila viđena u istom pitomom svjetlu, nego kao nešto osjetno buntovnije.   "Dobro onda, pokušat ćemo smisliti nešto bolje", reče Hermiona. "Kad utvrdimo vrijeme i mjesto prvog sastanka, svima ćemo poslati poruku."   Malo je prekopavala po torbi i izvadila pergament i pero. Zatim je zastala, kao da mora prikupiti hrabrost za sljedeće riječi.   "Mislim... mislim da bismo se svi trebali potpisati, da znamo tko je ovdje bio. Također mislim", duboko je udahnula, "da se svi trebamo složiti da ovo ne smijemo stavljati na sva zvona. Što znači da svojim potpisom dajete pristanak da nećete Umbridgeovoj ili drugima odati što radimo."   Fred je posegnuo za pergamentom i bezbrižno se potpisao, ali Harryju nije promaklo da neki nisu oduševljeni idejom da stave svoje ime na nekakav popis.   "Ovaj..." poče Zacharias polako, ne prihvaćajući pergament kad mu ga je George pokušao proslijediti, "pa... siguran sam da će me Ernie obavijestiti kad dođe vrijeme za sljedeći sastanak."   Ali činilo se da ni Ernie baš ne puca od želje da se potpiše. Hermiona ga pogleda podignutih obrva.  

"Ja - pa, mi smo prefekti", izleti Ernieju. "A ako pronađu taj popis... mislim... i sama si rekla, ako Umbridgeica sazna..."   "Upravo si rekao da je grupa najvažnija stvar koju ćeš raditi ove godine", podsjeti ga Harry.   "Ja... da," reče Ernie, "da, i doista vjerujem u to, ali..."   "Ernie, zar ti zaista misliš bih ja olako postupala s takvim popisom?" razdražljivo upita Hermiona.   "Ne. Ne, naravno da ne", reče Ernie, nešto manje zabrinut nego prije. "Ja... da, naravno da ću se potpisati."   Nakon epizode s Erniejem više nitko nije prigovarao, iako je  Harry primijetio da je Cho zaradila prilično prijekoran pogled prijateljice prije nego što je ova dopisala svoje ime. Nakon posljednjeg potpisa, koji je pripadao Zachariasu, Hermiona je uzela pergament i pažljivo ga spremila u torbu. Cijelu je grupu obuzeo neobičan osjećaj. Činilo se kao da su upravo potpisali neku vrstu ugovora.   "Pa, vrijeme ide", žustro će Fred, ustajući. "George, Lee i ja još moramo kupiti neke predmete delikatne prirode, pa ćemo vas sad sve pozdraviti."   Van su krenuli i ostali, u grupicama po dvoje ili troje ljudi.   Cho je spustila glavu tako da joj je duga, tamna kosa zakrivala lice i činilo se da jako oteže sa zakopčavanjem torbe prije odlaska. No budući da je do nje stajala prijateljica koja je prekrižila ruke i nestrpljivo coktala jezikom, Cho nije imala izbora nego otići s njom. Dok ju je prijateljica usmjeravala prema vratima, Cho se osvrnula i mahnula Harryju.   "Pa, mislim da je sve prošlo dosta dobro", sretno je zaključila Hermiona kad je nekoliko trenutaka kasnije s Harryjem i Ronom izašla iz Veprove glave. Njih su dvojica još držala boce s pivoslacem.   "Onaj Zacharias je gnjida", reče Ron, ljutito prateći pogledom sve sitniju Smithovu priliku.   "Ni meni baš nije simpatičan," prizna Hermiona, "ali čuo je kad sam razgovarala s Erniejem i Hannah za stolom Hufflepuffa i činilo se da je iskreno zainteresiran, pa ga nisam mogla tek tako otpiliti. Uostalom, što više ljudi, to bolje... mislim, ne bi ni Michael Corner došao i doveo prijatelje da ne hoda s Ginny..."   Ron, koji je upravo ispijao zadnje kapi pivoslaca iz boce, zagrcnuo se i poprskao si pelerinu.   "MOLIM?" zasopće zgranuti Ron. Uši su mu tako pocrvenjele da su nalikovale na komade sirove govedine. "Ona hoda s... moja sestra hoda s... kako to misliš, Michael Corner?"   "Pa, zato su on i njegovi prijatelji došli, mislim - dobro, očito je da ih zanima i Obrana, ali da Ginny nije Michaelu rekla što se događa..."   "Kad se to... kad je ona...?"   "Upoznali su se na Božićnom balu, a prohodali su krajem prošle školske godine", smireno reče Hermiona. Skrenuli su na glavnu ulicu i ona je zastala pred Scrivenshaftovom trgovinom pera, čiji je izlog krasila lijepa zbirka fazanovih pera. "Hmm... mislim da bi mi dobro došlo novo pero."   Ušla je u trgovinu. Slijedili su je Harry i Ron.   "Koji je od njih bio Michael Corner?" ljutito upita Ron.  

"Onaj tamnokosi", odvrati Hermiona.   "E taj mi nije bio simpatičan", smjesta izjavi Ron.   "Koji šok", promrmlja Hermiona ispod glasa.   "Ali," nastavio je Ron, prateći Hermionu duž dugog reda pera u bakrenim lončićima, "mislio sam da se Ginny sviđa Harry!"   Hermiona mu je uputila pogled pun sažaljenja i odmahnula glavom.   "Ginny se nekoć sviđao Harry, ali digla je ruke od njega prije nekog vremena. Naravno, ne želim time reći da joj nisi simpatičan", obzirno je objasnila Harryju dok je razgledavala dugo pero u crnoj i zlatnoj boji.   Harryja, zaokupljenog razmišljanjem o Choinu mahanju na vratima, ta tema nije fascinirala ni približno tako kao Rona, koji je praktički treperio od ogorčenja, ali ipak mu je nešto napokon postalo jasnije.   "Znači, zato je sad u stanju govoriti?" reče on Hermioni. "Prije nije puštala ni glasa od sebe kad bi se našla u mojoj blizini."   "Upravo tako", potvrdi Hermiona. "Da, mislim da ću uzeti ovo..."   Otišla je do blagajne i platila svotu od petnaest srpova i dva knuta, još uvijek s Ronom za petama.   "Rone," rekla je strogo kad se okrenula i stala mu na nogu, "upravo je to razlog zbog kojeg ti Ginny nije rekla da hoda s Michaelom, znala je da ćeš loše reagirati. Samo nemoj sad dipliti o tome do iznemoglosti, lijepo te molim."   "Kako to misliš? Tko je loše reagirao? Ništa ja ne diplim..." prigušeno je gunđao Ron cijelim putem niz glavnu ulicu.   Hermiona je pogledala Harryja i zakolutala očima. Dok je Ron  i dalje proklinjao ime Michaela Cornera, ona je tiho zapitala: "I kad smo već kod Michaela i Ginny... što se zbiva s Cho i tobom?"   "Kako to misliš?" brzo upita Harry.   Imao je osjećaj kao da mu se nutrina napunila kipućom vodom; sve je u njemu gorjelo, dok mu je lice istovremeno bridjelo od hladnog zraka - zar je bio tako očit?   "Pa," reče Hermiona uz blag osmijeh, "nije mogla odvojiti pogled od tebe, zar ne?"   Harryju sine da nikad prije nije doista primijetio koliko je selo Hogsmeade zapravo lijepo.

GLAVA SEDAMNAESTA Prosvjetna odredba broj dvadeset četiri                                                         Harry je ostatak vikenda proveo sretniji nego ikad te jeseni. Iako su on i Ron veći dio nedjelje pisali zaostale zadaće, što nikad nije zabavno, bar ih nisu pisali zgureni za stolom u društvenoj prostoriji, nego su, zahvaljujući jesenskom suncu koje se nije dalo otjerati, ponijeli knjige van i raskomotili se u hladu velike bukve na rubu jezera. Hermiona, koja je, dakako, sve svoje zadaće već napisala, ponijela je vunu i začarala pletače igle, pa su one, sijevajući i zveckajući u zraku pokraj nje, plele nove kape i šalove.   Saznanje da napokon nešto rade da se suprotstave Umbridgeovoj i Ministarstvu, te da on u toj pobuni igra ključnu ulogu, Harryju je pružalo neizmjerno zadovoljstvo. Stalno je iznova u glavi vrtio scene sa subotnjeg sastanka: toliki ljudi koji su došli da ih on podučava Obrani od mračnih sila... i izrazi na njihovim licima dok su slušali o njegovim pothvatima... i Cho, dok hvali njegov nastup na Tromagijskom turniru - saznanje da ga oni ne smatraju lažljivim čudakom, nego osobom vrijednom divljenja, dalo mu je novu snagu, a vedrina ga nije napustila čak ni u ponedjeljak ujutro, iako su ga taj dan očekivali svi njegovi najmrži predmeti.   On i Ron napustili su spavaonicu raspravljajući o Angelininom prijedlogu sa sinoćnjeg treninga da počnu uvježbavati novi potez, zvan ljenjivčev prevrtaj. Tek kad su već prešli pola suncem obasjane društvene prostorije, primijetili su u sobi novost oko koje se već okupilo nekoliko učenika.   Netko je na Gryffindorsku oglasnu ploču pričvrstio natpis tako velik da je prekrio sve ispod njega: popise rabljenih zbirki čarobnih formula za prodaju, redovite podsjetnike o školskim pravilima koje je pisao Argus Filch, raspored treninga metlobojske ekipe, oglasa za razmjenu sličica iz čokoladnih žaba, najnoviji oglas kojim Weasleyjevi traže pokusne kuniće, datume vikenda u Hogsmeadeu i obavijesti o izgubljenim i pronađenim stvarima. Tekst je bio napisan velikim crnim slovima i na dnu ovjeren žigom vrlo službena izgleda te urednim, oblim potpisom.     PO ZAPOVIJEDI VELIKE INKVIZITORICE HOGWARTSA S današnjim datumom raspuštaju se sve učeničke organizacije, društva, ekipe, grupe i klubovi. Organizacijom, društvom, ekipom, grupom ili klubom smatra se svako redovito okupljanje više od tri učenika. Dopuštenje za ponovno formiranje takvih grupa izdaje Velika Inkvizitorica (profesorica Umbridge). Zabranjuje se formiranje učeničkih organizacija, društava, ekipa, grupa ili klubova bez znanja i prethodnog dopuštenja Velike inkvizitorice. Svaki učenik za kojeg se utvrdi da je formirao ili da pripada organizaciji, društvu, ekipi, grupi ili klubu koji nema dozvolu za rad Velike inkvizitorice bit će izbačen iz škole. Gornja odluka u skladu je s Prosvjetnom odredbom broj dvadeset četiri. Potpisuje: Dolores Jane Umbridge, Velika inkvizitorica                Harry i Ronpročitali su obavijest iznad glava nekoliko zabrinutih drugoškolaca. "Zar to znači da će zatvoriti Hrakometni klub?" upita jedan od njih svog prijatelja.   "Mislim da hrakomet nije u opasnosti", mračno primijeti Ron. Drugoškolac je iznenađeno poskočio. "Ali sumnjam da se isto može reći i za nas, zar ne?" obratio se Harryju dok su se drugoškolci užurbano udaljavali.

  Harry je opet pročitao obavijest. Sreća koja ga je grijala od subote nestala je. Sve je u njemu treperilo od bijesa.   "Ovo nije slučajnost", reče on, stisnuvši ruke u šake. "Ona zna."   "Nemoguće", smjesta odvrati Ron.   "Bilo je u toj gostionici ljudi koji su nas slušali. A, pogledajmo istini u oči, ne znamo ni jesu li svi oni koji su došli na sastanak vrijedni povjerenja... bilo tko od njih mogao je otrčati Umbridgeovoj i reći joj..."   A on je mislio da mu vjeruju, štoviše, da mu se dive...   "Zacharias Smith!" odmah zaključi Ron i udari šakom jedne ruke o dlan druge. "Ili... mislim da i onaj Michael Corner izgleda jako prefrigano..."   "Pitam se je li Hermiona ovo već vidjela?" reče Harry, pogledavajući prema ulazu u ženske spavaonice.   "Ajmo joj reći", predloži Ron. Potrčao je prema vratima, otvorio ih i krenuo uz zavojito stubište.   Kad je zakoračio na šestu stubu, začuo se glasan, prodoran zvuk nalik na sirenu. Stube su se istopile i pretvorile u dug, gladak tobogan od kamena. Ron je ipak pokušao potrčati, bjesomučno mlatarajući rukama kao da je vjetrenjača, no već u sljedećem trenutku prevrnuo se na leđa i kliznuo niz novonastali tobogan, zaustavljajući se kod Harryjevih nogu.   "Ovaj... izgleda da ne smijemo ulaziti u ženske spavaonice", reče Harry. Povukao je Rona na noge, susprežući smijeh.   Niz kameni tobogan oduševljeno su se spustile dvije djevojke s četvrte godine.   "Uuu, tko se pokušao popeti gore?" veselo su zahihotale, skačući na noge i koketno mjerkajući Harryja i Rona.   "Ja", reče Ron, još u dosta razbarušenom stanju. "Nisam znao da će se to dogoditi. Nije fer!" obrati se on Harryju kad su djevojke produžile prema otvoru iza portreta, ne prestajući s hihotanjem.   Hermiona smije ući u našu spavaonicu, zašto mi ne smijemo...?"   "Pa, riječ je o starinskom pravilu", prekine ga Hermiona, koja je baš uredno doklizila na sag ispred njih. Ustala je. "U Povijesti Hogwartsa piše da su osnivači dečke smatrali manje pouzdanima od cura. I, uostalom, zašto ste uopće pokušali ući?"   "Da dođemo do tebe... vidi ovo!" reče Ron i odvuče je do oglasne ploče.   "Hermionine oči brzo su prešle cijelu obavijest. Lice joj je bilo bezizražajno.   "Netko joj je sve izlajao!" ljutito će Ron.   "Nemoguće", tiho odvrati Hermiona.   "Kako si ti naivna," reče joj Ron, "misliš da su svi časni i pošteni kao ti..."   "Ne, to je nemoguće zato što sam urekla onaj pergament na koji smo se svi potpisali", mrko ga prekine Hermiona. "Vjeruj mi, ako je netko stvarno odjurio Umbridgeici da joj sve kaže, znat ćemo točno o kome

je riječ, a ta će se osoba gorko kajati."   "Što će joj se dogoditi?" radoznalo upita Ron.   "Pa, recimo to ovako," odgovori mu Hermiona, "u usporedbi s njom sve one akne Eloise Midgeon izgledat će kao slatke male pjegice. Dođite, idemo na doručak da vidimo što kažu ostali... pitam se jesu li ovo izvjesili u svim domovima?"   Čim su ušli u Veliku dvoranu postalo je očito da se proglas Umbridgeove nije pojavio samo u Gryffindorskoj kuli. Žamor u dvorani imao je netipično napetu notu, a bilo je i više kretanja nego inače, jer su učenici trčali amo-tamo oko svojih stolova, vijećajući o pročitanom. Tek što su Harry, Ron i Hermiona sjeli, k njima su dojurili Neville, Dean, Fred, George i Ginny.   "Jeste li vidjeli?"   "Mislite li da je nekako saznala?"   "Što ćemo učiniti?"    Svi su gledali u Harryja. On se ogledao oko njih da provjeri ima li u blizini učitelja.   "Nastavit ćemo po planu, naravno", reče on tiho.   "Znao sam da ćeš to reći", sretno izjavi George i razdragano ga tresne po nadlaktici.   "I prefekti?" reče Fred, upitno gledajući Rona i Hermionu.   "Naravno", mirno odvrati Hermiona.   "Dolaze Ernie i Hannah Abbott", reče Ron, gledajući preko ramena. "Eno i onih tipova iz Ravenclawa i Smitha... nitko ne izgleda baš prištavo."   Hermiona se sva uzbunila.   "Ma pusti prišteve, ne dajte tim idiotima da nam priđu, jer ćemo onda stvarno izgledati sumnjivo usnama je oblikovala riječi 'sjednite!' u smjeru Ernieja i Hannah, mahnito im pokazujući da se vrate za stol Hufflepuffa. "Kasnije! Razgovarat - ćemo - s - vama - kasnije!"   "Ja idem reći Michaelu," nestrpljivo će Ginny, podižući se s klupe, "stvarno je blesav..."   Odjurila je prema stolu Ravenclawa; Harry ju je pratio pogledom. Cho je sjedila tek malo dalje, razgovarajući s kovrčavom prijateljicom koju je dovela u Veprovu glavu. Hoće li je odluka Umbridgeove obeshrabriti u daljnjim dolascima?   Ipak, punu ozbiljnost proglasa osjetio je tek kad su iz Velike dvorane krenuli na Povijest magije.  "Harry! Rone!"   Bila je to Angelina, koja je hitala prema njima sa zdvojnim izrazom na licu.   "U redu je", tiho joj reče Harry kad se dovoljno približila da ga može čuti. "Ipak ćemo nastaviti..."   "Je li vam jasno da ona u tu odluku uključuje i metloboj?" prekine ga Angelina. "Moramo je pitati za dopuštenje da ponovo oformimo gryffindorsku ekipu!"  "Molim?" upita Harry. 

"Nemoguće", reče užasnuti Ron.   "Pa vidjeli ste natpis, spominje i ekipe! Harry, slušaj me... ovo ti govorim posljednji put... molim te, molim te, nemoj opet izgubiti živce pred Umbridgeicom ili nam možda više nikad neće dopustiti da igramo!"   "Dobro, dobro", reče Harry. Angelina je izgledala kao da je na rubu suza. "Ne brini se, bit ću dobar..."   "Kladim se da ćemo zateći Umbridgeicu na Povijesti magije", mračno reče Ron kad su krenuli na Binnsovo predavanje. "Njemu još nije došla na procjenu... kladim se u sve na svijetu da je tamo..."   No prevario se; jedini učitelj koji ih je na ulasku dočekao bio je profesor Binns, koji je, kao i uvijek, lebdio nekoliko centimetara iznad stolice, spremajući se za nastavak monotone priče o ratovima divova. Harry danas nije čak ni pokušavao slušati predavanje; dokono je crtao po pergamentu ne obazirući se na Hermionine česte ljutite poglede i gurkanja laktom, dok ga u jednom trenutku nije tako podbola u rebra da je ljutito podigao glavu.   "Ma što je?"   Pokazala je prema prozoru. Harry se okrenuo. Na uskoj prozorskoj dasci stajala je Hedviga, zureći u njega kroz debelo staklo. Za nogu joj je bilo privezano pismo. Harry je bio zbunjen; upravo su došli s doručka, zašto mu pismo nije predala tamo, kao i obično? Hedvigu su primijetili i mnogi njegovi kolege.   Začuo je kako Lavender s uzdahom govori Parvati: "Joj, uvijek mi se sviđala ta sova, tako je lijepa."   Pogledao je profesora Binnsa, koji je nastavio čitati svoje bilješke u blaženom neznanju da ga razred prati s još manje pozornosti nego inače. Harry je tiho kliznuo iz stolice, čučnuo i, skriven redom klupa, pohitao prema prozoru, gdje je podigao zasun i vrlo polako otvorio prozor.   Očekivao je da će mu Hedviga ispružiti nogu da može skinuti pismo i odmah odletjeti u sovinjak, ali čim se prozor dovoljno otvorio, uskočila je unutra uz žalobno hukanje. Harry je zatvorio prozor, zabrinuto pogledavajući profesora Binnsa, opet čučnuo i brzo se vratio na svoje mjesto s Hedvigom na ramenu. Sjeo je, premjestio Hedvigu u krilo i počeo joj skidati pismo s noge.   Tek je tada shvatio da je Hedvigino perje neobično raščerupano; neka su pera bila okrenuta u pogrešnom smjeru, a jedno joj je krilo bilo savijeno pod čudnim kutom.   "Ozlijeđena je!" šapne Harry i sagne glavu nad njom. Hermiona i Ron nagnuli su se bliže; Hermiona je čak odložila pero. "Gledajte... nešto joj nije u redu s krilom..."   Hedviga je drhtala. Kad joj je Harry pokušao dotaknuti krilo, poskočila je. Našušurila se kao da želi izgledati veća nego što jest i prijekorno ga pogledala.   "Profesore Binns", glasno reče Harry. Svi u razredu okrenuli su se prema njemu. "Nije mi dobro."   Profesor Binns podigao je pogled sa svojih bilješki, kao i obično posve zaprepašten što pred sobom vidi učionicu punu ljudi.   "Nije vam dobro?" ponovi on bezbojno.   "Nimalo dobro", odlučno reče Harry. Ustao je, skrivajući Hedvigu iza leđa. "Mislim da bih trebao otići u bolnicu."   "Da", reče profesor Binns, očito se uopće ne snalazeći u njihovu razgovoru. "Da... da, bolnica... dobro,

možete ići, Perkins..."   Kad je izašao iz učionice, Harry je Hedvigu vratio na rame i požurio niz hodnik. Zastao je da razmisli tek kad se više nisu vidjela Binnsova vrata. Dakako, prva osoba kojoj bi odnio Hedvigu na liječenje bio je Hagrid, ali budući da nije imao pojma gdje se Hagrid trenutno nalazi, mogao je jedino potražiti profesoricu Grubbly-Plank i nadati se da mu ona može pomoći.   S prozora je pogledao na oblačni, vjetroviti perivoj. Nije bila u blizini Hagridove kolibe; ako ne drži predavanje, vjerojatno je u zbornici. Spustio se niza stube. Ljuljajući se na njegovu ramenu, Hedviga je nemoćno hukala.   Vrata zbornice s obje su strane bila ukrašena vodorigama. Kad im se Harry približio, jedna od njih mu hrapavim glasom dobaci: "Ti bi, zlatane, trebao biti na satu."   "Ovo je hitno", otresito će Harry.   "Uuu, hitno, ma nemoj?" progovori druga vodoriga visokim glasom. "Pazi kako nas je dobro poklopio."   Harry pokuca na vrata. Začuo je korake, a zatim su se vrata otvorila i on se našao licem u lice s profesoricom McGonagall.   "Pa niste valjda opet dobili kaznu!" reče ona smjesta, uz prijeteće sijevanje četvrtastih naočala.   "Ne, profesorice!" brzo odvrati Harry. "Zašto onda niste na satu?"   "Očito je u pitanju nešto hitno", pakosno se oglasi druga vodoriga.   "Tražim profesoricu Grubbly-Plank", objasni Harry. "Sova mi je ozlijeđena."   "Spomenuli ste ozlijeđenu sovu?"   Pokraj profesorice McGonagall pojavila se profesorica Grubbly-Plank. Puckala je lulu, držeći u ruci Dnevni prorok.   "Da", reče Harry. Oprezno je podigao Hedvigu s ramena. "Pojavila se tek nakon ostalih poštanskih sova, a krilo joj je čudno, gledajte..."   Profesorica Grubbly-Plank čvrsto je zubima stisnula lulu i preuzela Hedvigu od Harryja pod budnim okom profesorice McGonagall.   "Hmm", reče profesorica Grubbly-Plank. Lula joj se mrdala amo-tamo dok je govorila. "Čini se da ju je nešto napalo. Ali stvarno ne znam što. Testrali ponekad napadaju ptice, naravno, ali Hagrid je izdresirao testrale u Hogwartsu da ne diraju sove."   Harry nije znao što su testrali niti mu je to bilo važno; zanimalo ga je samo hoće li se Hedviga oporaviti. Profesorica McGonagall oštro ga je pogledala i upitala: "Potteru, znate li koliko je ova sova dugo putovala?"   "Ovaj", zbuni se Harry. "Mislim od Londona."   Pogledi su im se nakratko sreli i Harry je po naglom spajanju njezinih obrva znao da je "London" ispravno protumačila kao "Grimmauldov trg broj dvanaest".  

Profesorica Grubbly-Plank je iz unutrašnjosti pelerine izvukla monokl i stavila ga na oko, da pobliže promotri Hedvigino krilo. "Mislim da ću ovo moći srediti ako je ostavite kod mene, Potteru", reče ona. "Ionako sljedećih nekoliko dana ne bi smjela letjeti na većim udaljenostima."   "Ovaj... dobro... hvala", reče Harry, upravo kad je zvono oglasilo kraj sata.   "Nema problema", progunđa profesorica Grubbly-Plank i krene natrag u zbornicu.   "Samo trenutak, Wilhelmina!" zovne je profesorica McGonagall. "Potterovo pismo."   "Joj da!" reče Harry, koji je smetnuo s uma svitak na Hedviginoj nozi. Profesorica Grubbly-Plank mu je predala pismo i odnijela Hedvigu u zbornicu. Sova mu je uputila pogled nevjerice što je s takvom lakoćom prepušta drugoj osobi. Osjećajući blagu krivnju zbog toga, okrenuo se da ode, ali zaustavila ga je profesorica McGonagall.   "Potteru!"   "Da, profesorice?"   Pogledala je lijevo i desno niz hodnik; iz oba smjera približavali su im se učenici.   "Imajte na umu", reče ona brzo i tiho, ne skidajući pogled sa svitka u njegovoj ruci, "da su kanali komunikacije koji vode u Hogwarts i iz Hogwartsa vjerojatno pod prismotrom, u redu?"   "Ja..." poče Harry, ali bujica učenika koja se slijevala niz hodnik već mu je bila nadomak. Profesorica McGonagall kratko mu je kimnula i vratila se u zbornicu. Harryja je mnoštvo ponijelo u dvorište. Vidio je da Ron i Hermiona već sjede u njihovu zaštićenom kutu. Podigli su ovratnike da se zaštite od vjetra. Dok je žurio prema njima, Harry je odmotao svitak i ugledao pet riječi napisanih Siriusovom rukom:   Danas, isto vrijeme, isto mjesto.   "Je li Hedviga dobro?" zabrinuto upita Hermiona čim je došao u domašaj zvuka.   "Kamo si je odnio?" upita Ron.   "Kod Grubbly-Plank", reče Harry. "I sreo sam McGonagallicu... slušajte ovo..."   Ispričao im je što je čuo od profesorice McGonagall. Iznenadio se vidjevši da nijedno nije šokirano. Naprotiv, znakovito su se pogledali.   "Što?" upita Harry, pogledavajući malo Rona, malo Hermionu.   "Pa, baš sam govorila Ronu... što ako je netko pokušao presresti Hedvigu? Mislim, nikad se prije nije s leta vratila ozlijeđena, zar ne?"   "Tko ti je poslao pismo?" upita Ron, uzimajući ga Harryju. "Njuško", tiho odvrati Harry.   "Isto vrijeme, isto mjesto? Misli na kamin u društvenoj prostoriji?"   "Očito", reče Hermiona, također čitajući poruku. Djelovala je uznemireno. "Samo se nadam da ovo nije pročitao nitko drugi..."  

"Ali bilo je zapečaćeno", reče Harry, ne pokušavajući uvjeriti samo nju, nego i sebe. "Uostalom, zar bi ga mogao shvatiti netko tko ne zna gdje smo s njim razgovarali prvi put?"   "Ne znam", zabrinuto odvrati Hermiona. Kad je opet zazvonilo zvono, prebacila je torbu preko ramena. "Obnavljanje pečata na svitku nije baš najteža čarolija na svijetu... a ako netko nadzire letimrežu... ali ne znam kako da ga upozorimo da ne dolazi, tako da ne presretnu i tu poruku!"   Krenuli su na Čarobne napitke, bezvoljno se spuštajući kamenim stubama prema podzemnim prostorijama. Sve su se troje udubili u misli, ali kad su došli u dno stuba, u stvarnost ih je prizvao glas Draca Malfoya koji je stajao pred vratima Snapeove učionice i mahao pergamentom službenog izgleda. Govorio je znatno glasnije nego što je bilo potrebno, pa su čuli svaku njegovu riječ.   "Da, Umbridgeica je metlobojskoj ekipi Slytherina odmah dala dozvolu da nastavi igrati, čim sam je jutros zamolio. Ma to je ionako bila formalnost, mislim, ona dobro pozna mog tatu, on stalno navraća u Ministarstvo... baš me zanima hoće li i Gryffindori dobiti dozvolu za nastavak igranja?"   "Ne dajte se isprovocirati", Hermiona je šaptom preklinjala Harryja i Rona. Obojica su stisnuli šake i bezizražajno se zagledali u Malfoya. "To bi on i htio."   "Mislim," Malfoy je još malo povisio glas, pogledavajući Harryja i Rona sa zluradim izrazom u sivim očima, "ako odluka ovisi o utjecaju Ministarstva, onda nemaju mnogo šanse... tata kaže da već godinama traže izliku da otpuste Arthura Weasleyja... a što se tiče Pottera... tata kaže da je samo pitanje vremena kad će ga Ministarstvo strpati u Sveti Mungo... izgleda da tamo imaju specijalni odjel za ljude kojima je magija pomutila razum."   Malfoy se groteskno iskreveljio i zakolutao očima, istovremeno opuštajući usta. Crabbe i Goyle su se nasmijali svojim uobičajenim roktavim smijehom, a Pansy Parkinson zakriještala je u napadu zlobnog oduševljenja.   Nešto tvrdo udarilo je o Harryjevo rame i odbacilo ga u stranu. Djelić sekunde kasnije shvatio je da je pokraj njega projurio Neville, jurišajući ravno na Malfoya.   "Neville, ne!"   Harry se bacio za njim i ščepao ga za stražnji dio pelerine. Neville se žestoko otimao, mašući šakama, očajnički pokušavajući doći do na trenutak posve zabezeknutog Malfoya.   "Pomozi mi!" dovikne Harry Ronu. Uspio je provući ruku oko Nevilleova vrata i odvući ga natrag, dalje od Slytherina. Crabbe i Goyle su stali ispred Malfoya i napeli ruke, spremni za tuču. Ron je Nevillea zgrabio za ruke, pa ga je zajedno s Harryjem uspio odvući u Gryffindorske redove. Nevilleovo lice bilo je grimizno; zbog pritiska Harryjeve ruke na grlu govor mu je bio nerazumljiv, ali tu i tamo bi ipak uspio istisnuti pokoju prepoznatljivu riječ.   "Nije... smiješno... nemoj... Mungo... pokazat ću... mu..."   Vrata podzemne učionice su se otvorila i na njima se pojavio Snape. Crnim je očima prelazio gryffindorska lica dok nije došao do Harryja i Rona, koji su se još hrvali s Nevilleom.   "Potter, Weasley, Longbottom, pa zar se vi tučete?" reče Snape hladnim, posprdnim glasom. "Oduzimam deset bodova Gryffindorima. Pustite Longbottoma ili ćete dobiti i kaznu. Svi u učionicu."   Harry je pustio Nevillea, koji je teško disao i strijeljao ga pogledom.   "Morao sam te zaustaviti", zadihano mu reče Harry, uzimajući torbu. "Crabbe i Goyle bi te rastrgali na

komadiće."   Neville mu nije odgovorio; samo je zgrabio svoju torbu i odmarširao u tamnicu.   "Tako mu Merlina," polako reče Ron dok su hodali iza Nevillea, "što je njega uhvatilo?"   Harry mu nije odgovorio. Znao je zašto Nevillea tako duboko pogađa spominjanje ljudi koji leže u Bolnici svetog Munga zbog magijom izazvanih oštećenja na mozgu, ali dao je riječ Dumbledoreu da nikome neće odati Nevilleovu tajnu. Čak ni Neville nije znao da Harry zna.   Harry, Ron i Hermiona zauzeli su svoja uobičajena mjesta u stražnjem dijelu razreda. Izvukli su pergament, pera i primjerke Tisuću čarobnih trava i gljiva. Učenici oko njih još su šaptom raspravljali o Nevilleovu ispadu, ali kad je Snape tresnuo vratima tako da je sve zazvonilo, nastao je potpuni tajac.   "Primijetit ćete", reče Snape prigušenim, podrugljivim glasom, "da je danas s nama i jedna gošća."   Rukom je pokazao prema mračnom kutu tamnice i Harry vidje da tamo sjedi profesorica Umbridge, s podlogom.za pergamente na koljenu. Krajičkom oka je pogledao Rona i Hermionu i podigao obrve. Snape i Umbridgeova, dvoje učitelja koje mrzi najviše na svijetu. Ni sam nije znao kome je u ovom slučaju želio pobjedu.   "Danas ćemo nastaviti rad na otopini za jačanje. Naći ćete svoje pripravke na istim mjestima gdje ste ih prošli put ostavili; ako ste ih pripravili po receptu, preko vikenda su trebali sazreti - upute su vam..." opet je mahnuo štapićem "... na ploči. Nastavite."   Profesorica Umbridge prvih je pola sata predavanja provela pišući zabilješke u svom kutu. Harryja je silno zanimalo kakva će pitanja postavljati Snapeu; toliko ga je to zanimalo da opet nije posvećivao dovoljnu pozornost napitku.   "Salamanderovu krv, Harry!" zastenje Hermiona, hvatajući ga za zapešće da ga i treći put zaustavi u ubacivanju pogrešnog sastojka. "Ne sok od šipka!"   "Aha", odsutno odvrati Harry. Vratio je bočicu na stol i nastavio motriti kut učionice. Umbridgeova je upravo ustala. "Ha", reče on tiho kad se između dva reda klupa zaputila prema Snapeu, koji se upravo naginjao nad kotlić Deana Thomasa.   "Pa, čini se da je razred dosta napredan s obzirom na to na kojoj su godini", obrati se ona žustro Snapeovim leđima. "Iako moram priznati da je upitno treba li ih podučavati napitku kao što je otopina za jačanje. Mislim da bi Ministarstvu bilo draže da to izostavite iz nastavnog plana."   Snape se polako uspravio i okrenuo prema njoj.   "Dobro... koliko već dugo predajete na Hogwartsu?" upita ona, s perom iznad pergamenta.   "Četrnaest godina", odvrati Snape. Izraz lica bio mu je nedokučiv. Harry je dodao nekoliko kapi u svoj napitak ne odvajajući pogled od Snapea; napitak je prijeteći zašištao i umjesto tirkizne poprimio narančastu boju.   "Ako se ne varam, prvo ste se javili za mjesto učitelja Obrane od mračnih sila?" upita Umbridgeova Snapea.   "Da", prigušeno potvrdi Snape.   "Ali niste prošli?"

  Snape izvije usnicu.   "Očito."   Profesorica Umbridge našvrljala je nešto na pergament.   "Otkako ste došli raditi u školu, redovito se javljate na sve natječaje za Obranu od mračnih sila, zar ne?"   "Da", tiho odvrati Snape, jedva mičući usnicama. Djelovao je krajnje ljutito.   "Znate li zašto vas Dumbledore uporno odbija zaposliti na tom radnom mjestu?" upita Umbridgeova.   "Preporučujem da to pitate njega", otresito odvrati Snape.   "To i namjeravam", odvrati profesorica Umbridge s umilnim osmijehom.   "Ima li ovo ispitivanje neku svrhu?" upita Snape, sužujući crne oči.   "Oh, da," reče profesorica Umbridge, "da, Ministarstvo želi steći potpuni uvid u... kako bih to rekla... prošlost svih učitelja."   Okrenula mu je leđa, prišla Pansy Parkinson i počela joj postavljati pitanja o satovima. Snape se okrenuo prema Harryju i oči su im se na trenutak srele. Harry je brzo spustio pogled na napitak, koji se upravo zgrušavao u odbojnu smjesu neugodna mirisa slična spaljenoj gumi.   "Opet ostajete bez ocjene, Potteru", pakosno reče Snape. Zamahom štapića ispraznio je Harryjev kotlić. "Napisat ćete mi zadaću o točnom sastavu ovog napitka i u njoj navesti kako ste i zašto pogriješili. Očekujem da mi je predate na sljedećem satu, jasno?"   "Da", bijesno odvrati Harry. Snape im je već svima zadao zadaću, a kasnije večeras imao je i metlobojski trening; znači, čekale su ga još dvije besane noći. Sreća koju je osjećao kad se jutros probudio sad mu se činila kao neki dalek, nevjerojatan san. Jedino što je trenutno osjećao bila je goruća želja da ovaj dan već jednom završi.   "Možda ću markirati Proricanje sudbine", rekao je turobnim glasom dok su poslije ručka stajali u dvorištu. Vjetar im je podizaomrubove pelerina i obode šešira. "Reći ću da mi je zlo i za to vrijeme napisati sastavak za Snapea, tako bar neću morati probdjeti pola noći."   "Ne možeš markirati Proricanje sudbine", strogo mu reče Hermiona.   "Pazi tko se javlja, ti si Proricanje sudbine napustila usred sata, a Trelawneycu mrziš!" predbaci joj Ron.   "Ne mrzim je", oholo odvrati Hermiona. "Mislim da je grozna učiteljica i obična stara prevarantica. Ali Harry je danas već propustio Povijest magije i mislim da ne bi bilo pametno da propušta još satova!"   Harry nije mogao poreći istinu u njezinim riječima pa je pola sata kasnije ipak zauzeo svoje mjesto u vrućoj i odveć aromatičnoj učionici Proricanja sudbine, ljut na cijeli svijet. Profesorica Trelawney opet im je dijelila primjerke Proročkih snova. Harryju se činilo da bi sigurno korisnije utrošio vrijeme pišući kazneni sastavak za Snapea nego sjedeći ovdje dok pokušava pronaći značenje u hrpi izmišljenih snova.   Ispostavilo se da nije samo on na Proricanje sudbine došao u nabrušenom raspoloženju. Profesorica Trelawney tresnula je primjerak Snova na stol između Harryja i Rona i teatralno se udaljila, napućivši usnice. Sljedeći primjerak Snova zavitlala je prema Seamusu i Deanu, umalo pogodivši Seamusa u glavu.

Posljednji je primjerak gurnula prema Nevilleovim prsima takvom silinom da ga je srušila sa stoličice na kojoj je sjedio.   "Pa, nastavite!" glasno im reče profesorica Trelawney, visokim i pomalo histeričnim tonom. "Znate što vam je činiti! Osim ako sam tako katastrofalna učiteljica da kod mene niste naučili čak ni kako se otvara knjiga!"   Učenici su prvo smeteno zurili u nju, a onda su se jednako zbunjeno počeli pogledavati između sebe. Harryju se činilo da zna u čemu je problem. Kad je profesorica Trelawney ljutito odjurila prema svojoj stolici s visokim naslonom, dok su joj na uvećane oči navirale suze, primaknuo je glavu Ronovoj i šapnuo: "Mislim da je dobila rezultate procjene."   "Profesorice?" upita Parvati Patil prigušenim glasom (ona i Lavender oduvijek su bile ljubiteljice profesorice Trelawney). "Profesorice, zar vam se dogodilo nešto... ovaj... loše?"   "Loše!" uzvikne profesorica Trelawney glasom koji je podrhtavao od nakupljenih emocija. "Naravno da ne! Zadesile su me uvrede to da... podmetanja... neutemeljene optužbe, ali ne, nije mi se dogodilo ništa loše, to nikako!"   Udahnula je, duboko i drhtavo, te okrenula glavu od Parvati. Ispod naočala su joj potekle suze bijesa.   "Neću spominjati", grcala je ona, "šesnaest godina odane službe... to se očito smatra nevažnim podatkom... ali ne dam da me vrijeđaju, ne, ne dam!"   "Ali profesorice, tko vas vrijeđa?" plaho upita Parvati.   "Oni koji drže vlast!" odvrati profesorica Trelawney, dubokim, dramatičnim, uzdrhtalim glasom. "Da, oni čije su oči tako zamagljene prozaičnom svakodnevicom da ne mogu Vidjeti ono što ja Vidim, ne mogu Znati ono što ja Znam... naravno, nas vidovnjake uvijek su proganjali, uvijek su nas se bojali... to je - jao naš usud."   Progutala je suze i počela krajem šala brisati mokre obraze, a zatim je iz rukava izvukla majušni izvezeni rupčić i svom snagom ispuhnula nos. Isti je zvuk proizvodio Peeves kad se nekom nemilice rugao.   Ron se zasmijuljio. Lavender mu je dobacila pogled pun gnušanja.   "Profesorice," poče Parvati, "zar hoćete reći... je li profesorica Umbridge nešto..."   "Ne spominjite mi tu ženu!" uzvikne profesorica Trelawney, skačući na noge. Ogrlice su joj zazveckale, a stakla naočala bljesnula. "Molim vas da nastavite s radom!"   Ostatak predavanja provela je hodajući među njima dok su joj ispod naočala i dalje tekle suze, mrmljajući ispod glasa kao da se nekome grozi.   "... možda je bolje da sama odem... kakvo poniženje... na probnom roku... vidjet ćemo mi... kako se samo usuđuje..."   "Ti i Umbridgeica imate nešto zajedničko", Harry je tiho rekao Hermioni kad su se opet sreli na Obrani od mračnih sila. "Očito i ona misli da je Trelawneyca stara prevarantica... izgleda da ju je stavila probni rok."   Uto je u učionicu ušla Umbridgeova. Na glavi je imala baršunastu crnu mašnu, a na licu krajnje samodopadan izraz. "Dobar dan, razrede."   "Dobar dan, profesorice Umbridge", odrecitirali su turobno.

"Molim da spremite štapiće."   Ovaj put se nitko nije pomaknuo; nitko se, naime, nije ni potrudio izvaditi štapić.   "Molim vas da otvorite trideset četvrtu stranicu Teorije obrambene magije i pročitate treće poglavlje, naslovljeno 'U obranu pasivnog odgovora na napade magijom'. Bez..."   "... priče", rekoše Harry, Ron i Hermiona zajedno, prigušenim glasom. * * *   "Nemamo metlobojski trening", obavijestila ih je Angelina muklim glasom kad su se Harry, Ron i Hermiona poslije večere vratili u društvenu prostoriju.   "Ali kontrolirao sam se!" užasnuto reče Harry. "Angelina, časna riječ, ništa joj nisam rekao..."   "Znam, znam", nesretno reče Angelina. "Rekla mi je samo da joj treba vremena za razmatranje."   "Kakvo razmatranje?" ljutito upita Ron. "Slytherinima je dala dozvolu, zašto ne i nama?"   Harry je, za razliku od njega, točno mogao zamisliti koliko Umbridgeova uživa u tome da im prijeti trajnim ukidanjem Gryffindorske metlobojske ekipe, pa mu je bilo posve jasno zašto se ne želi prebrzo odreći takvog oružja.   "Pa," reče Hermiona, "u svakom zlu ima i nešto dobro - bar ćeš imati vremena za Snapeov sastavak!"   "To je tebi dobro?" plane Harry, dok je Ron s nevjericom zurio u Hermionu. "Nemamo trening iz metloboja, ali zato imam dodatnu zadaću za Čarobne napitke?"   Harry se bezvoljno spustio u naslonjač, teška srca iz torbe izvukao sastavak za Čarobne napitke i dao se na posao. Imao je velikih poteškoća s koncentracijom; iako je znao da će se Sirius u kaminu pojaviti tek mnogo kasnije, ipak je svakih nekoliko minuta pogledavao u plamenove, zlu ne trebalo. Osim toga, u prostoriji je vladala strahovita buka: činilo se da su Fred i George napokon usavršili jedan slatkiš iz zabušantske zbirke, pa su upravo naizmjenično demonstrirali njegov učinak pred publikom koja ih je bodrila na sav glas.   Fred bi prvo zagrizao narančasti dio žvake i zatim počeo spektakularno povraćati u vjedro postavljeno ispred njih. Zatim bi se natjerao da proguta ljubičasti dio žvake i povraćanje bi odmah prestalo. Asistirao im je Lee Jordan, koji je u redovitim razmacima nonšalantno uklanjao bljuvotinu iz vjedra, služeći se istom čarolijom uklanjanja kojom se Snape stalno koristio na Harryjevim napitcima.   S obzirom na to da je bio okružen neprestanim zvukovima bljuvanja, navijanja i Fredova i Georgeova čavrljanja dok su zapisivali predbilježbe promatrača, Harryju nije bilo nimalo lako usredotočiti se na ispravnu metodu priprave otopine za jačanje. Hermiona je samo dodatno otežavala situaciju; svaki put kad bi se začulo navijanje i udar bljuvotine o dno Fredova i Georgeova vjedra, ona bi glasno i nezadovoljno puhnula, a taj mu je zvuk iz nekog razloga smetao još više od ostalih.   "Pa daj ih onda zaustavi!" rekao joj je razdraženo nakon što je morao i četvrti put prekrižiti pogrešnu težinu za prašak od grifinove kandže.   "Ne mogu, tehnički ne rade ništa zabranjeno", procijedila je Hermiona kroza zube. "Imaju potpuno pravo te gadosti jesti sami, a ne mogu naći pravilo koje navodi da ih drugi idioti nemaju pravo kupovati, osim ako se pokaže da su na neki način opasne, a čini se da nisu."  

Ona, Harry i Ron promatrali su kako Georgeova bljuvotina iz daljine precizno pogađa vjedro. George je progutao ostatak žvake i uspravio se. Ozareno je raširio ruke i zaradio dug pljesak.   "Znate, stvarno mi nije jasno zašto su Fred i George položili samo po tri ČAS-a", reče Harry, gledajući kako Fred, George i Lee uzimaju zlato od željnih kupaca. "Stvarno se kuže u magiju."   "Ma, oni znaju samo upadljive stvari koje nikome ne koriste", prezimo će Hermiona.   "Koje nikome ne koriste?" ponovi Ron napetim glasom. "Hermiona, već su zaradili oko dvadeset šest galeona."   Prošlo je dosta vremena prije nego što se mnoštvo oko blizanaca Weasley razišlo. Fred, Lee i George još su dugo prebrojavali zarađeni novac, pa su se Harry, Ron i Hermiona našli u praznoj društvenoj prostoriji tek nakon što je ponoć već debelo prošla. Fred je napokon nestao iza vrata koja su vodila u muške spavaonice, pritom razmetljivo zveckajući kutijom s galeonima, što je Hermionu samo još više razdražilo. Harry, koji nije daleko odmakao sa sastavkom za Čarobne napitke, zaključio je mu je za tu večer dosta posla. Dok je on spremao knjige, Ron, koji je drijemao u naslonjaču, prigušeno je zastenjao, prenuo se iz sna i bunovno se zagledao u vatru.   "Sirius!" reče on.   Harry se smjesta okrenuo. U plamenu je opet sjedila Siriusova raskuštrana tamnokosa glava.   "Bok", reče on, uz vragolanski osmijeh.   "Bok", odvratiše Harry, Ron i Hermiona u isti glas. Sve troje su kleknuli na prostirku ispred kamina. Krivonja je počeo glasno presti. Prišao je kaminu i unatoč vrućini pokušao njuškicom doći do Siriusa.   "Kako ste?" upita Sirius.   "Ne baš blistavo", odvrati Harry. Hermiona je morala povući Krivonju od kamina da mu se brkovi ne zapale. "Ministarstvo nam je uvalilo još jednu odredbu, što znači da više ne možemo imati metlobojske ekipe..."   "Ili tajne grupe za Obranu od mračnih sila?" upita Sirius.   Nastao je tajac.   "Otkud ti znaš za to?" usplahireno upita Harry.   "Mogli biste malo opreznije birati mjesta za sastanke", odvrati Sirius s još širim osmijehom nego maloprije. "Veprova glava, gdje vam je bila pamet."   "Pa, bolje tamo nego Kod tri metle!" pobuni se Hermiona. "Tamo je sve uvijek krcato..."   "Što znači da bi vas bilo teže prisluškivati", reče Sirius. "Moraš još mnogo toga naučiti, Hermiona."   "Tko nas je prisluškivao?" uzrujano upita Harry.   "Mundungus, jasno", odvrati Sirius. Nasmijao se kad je vidio njihova zbunjena lica. "On je bio ona vještica ispod koprene."   "To je bio Mundungus?" zaprepašteno reče Harry. "Što je on tražio u Veprovoj glavi?"  

"A što ti misliš?" nestrpljivo odvrati Sirius. "Pazio je na tebe, naravno."   "Hoćeš reći da me još pratite?" ljutito upita Harry.   "Upravo tako," reče Sirius, "i to s dobrim razlogom, zar ne, s obzirom na to da je prvo što si napravio na slobodnom vikendu bilo organiziranje ilegalne grupe za učenje obrane."   On, međutim, nije djelovao ni ljutito ni zabrinuto. Naprotiv -promatrao je Harryja s neskrivenim ponosom.   "Zašto nam se Dung nije javio?" upita Ron razočarano. "Pa to bi nas razveselilo."   "Prije dvadeset godina su mu zabranili ulaz u Veprovu glavu," objasni Sirius, "a onaj gostioničar ima pamćenje kao slon. Ostali smo bez Moodyjeva rezervnog plašta nevidljivosti kad su uhitili Sturgisa, pa se Dung u posljednje vrijeme uglavnom prerušava u vješticu... ali pustimo to... prvo, Rone - obećao sam tvojoj mami da ću ti prenijeti njezinu poruku."    "Da?" bojažljivo reče Ron.   "Ona ti poručuje da ni u kom slučaju ne smiješ sudjelovati u ilegalnoj, tajnoj grupi za Obranu od mračnih sila. Poručuje ti da ćeš u protivnom sigurno biti izbačen iz škole i tako si uništiti budućnost. Poručuje ti da ćeš kasnije imati dovoljno vremena da učiš samoobranu te da si premlad da si sad time razbijaš glavu. Također" (Sirius je sad pogledao ostalo dvoje) "savjetuje Harryju i Hermioni da ne nastavljaju s radom grupe, iako je svjesna da nema nikakvog autoriteta nad njima, ali jednostavno ih moli da upamte kako joj je njihova dobrobit na srcu. Sve bi ti ovo ona napisala u pismu, ali da netko presretne tu sovu, svi biste nastradali, a ona ti to ne može sama reći jer je večeras na dužnosti."   "Kakvoj dužnosti?" smjesta upita Ron.   "Nije važno, nešto za Red", odvrati Sirius. "Tako je mene zapala dužnost da ti prenesem njezinu poruku i molim te da joj svakako kažeš kako sam ti sve rekao, jer imam osjećaj da ona uopće nema povjerenja u mene."   Opet je nastupila tišina, tijekom koje je Krivonja mijaučući pokušao šapicom dotaknuti Siriusovu glavu, a Ron je cupkao končiće iz rupe u prostirci.   "Znači, htio bi da ti kažem kako neću sudjelovati u grupi za Obranu?" promrmlja on naposljetku.   "Ja? Ni govora!" iznenađeno odvrati Sirius. "Ja mislim da je to sjajna ideja!"   "Stvarno?" upita Harry s nadom.   "Naravno!" potvrdi Sirius. "Zar misliš da bismo se tvoj tata i ja tek tako predali i primali zapovijedi od neke stare vještičetine kao što je Dolores Umbridge?"   "Ali... prošle godine si mi rekao da budem oprezan i ne izlažem se rizicima..."   "Harry, prošle godine je sve ukazivalo na to da te netko u Hogwartsu pokušava ubiti!" nestrpljivo ga prekine Sirius. "Ove godine znamo da se izvan Hogwartsa nalazi netko tko bi nas volio sve pobiti, tako da sad mislim da je učenje samoobrane jako dobra ideja!"   "A što ako nas stvarno izbace iz škole?" upita Hermiona, zamišljena izraza.   "Hermiona, pa ovo je sve bila tvoja ideja!" predbaci joj Harry, zureći u nju.

  "Znam. Samo me zanimalo što Sirius misli", reče ona, sliježući ramenima.   "Pa, bolje da si izbačena iz škole, ali da se znaš obraniti, nego da si u školi i pojma nemaš", reče Sirius.   "Tako je, tako je", oduševljeno potvrde Harry i Ron.   "Dobro," nastavi Sirius, "kako ste se organizirali? Gdje ćete se sastajati?"   "Pa, taj problem još nismo riješili", reče Harry. "Još ne znamo gdje ćemo se uopće moći sastajati."   "Što kažete na Vrištavu daščaru?" predloži Sirius.   "Hej, pa to je dobra ideja!" uzbuđeno će Ron, ali Hermiona je sumnjičavo zagunđala pa su se sva trojica zagledala u nju, Sirius tako što je okrenuo glavu u plamenu.   "Siriuse, kad ste se vi kao učenici sastajali u Vrištavoj daščari, bili ste samo četvorica", reče Hermiona, "i svi ste se mogli preobraziti u životinje, a vjerojatno ste se svi mogli nagurati ispod jednog plašta nevidljivosti da ste to htjeli. Ali nas je dvadeset osmero i nijedno nije animagus, pa nam ne bi trebao toliko plašt koliko šator nevidljivosti..."   "U pravu si", pokunjeno prizna Sirius. "Pa, siguran sam da ćete nešto smisliti. Iza zrcala na četvrtom katu svojevremeno se nalazio dosta prostran tajni prolaz, možda biste tamo imali mjesta za uvježbavanje uroka."   "Fred i George su mi rekli da je blokiran", reče Harry, odmahujući glavom. "Da se urušio, ili tako nešto."   "Oh..." namršti se Sirius. "Pa još ću malo razmisliti i onda vam..."   Prekinuo se. Lice mu je najednom odavalo napetost i uznemirenost. Okrenuo se na stranu, očito zureći u zid kamina, izrađen od opeke.   "Siriuse?" nervozno ga zovne Harry.   Ali on je nestao. Harry je na trenutak zijao u vatru, a onda se okrenuo da pogleda Rona i Hermionu.   "Zašto je...?"   Hermiona je užasnuto udahnula i skočila na noge, ne skidajući pogled s kamina.   Među plamenim jezicima pojavila se ruka, pipajući uokolo kao da nešto pokušava uhvatiti; bila je to zdepasta ruka kratkih prstiju, načičkanih ružnim, staromodnim prstenjem.   Sve troje se dadoše u bijeg. Došavši do vrata muških spavaonica, Harry se još jedanput osvrnuo prema kaminu. Ruka Umbridgeove i dalje je grabila plamenove kao da zna da se tu do maloprije nalazila Siriusova kosa, koju je očito žarko željela ščepati.

GLAVA OSAMNAESTA Dumbledoreova armija                                                         "Umbridgeica ti čita poštu, Harry. Nema drugog objašnjenja." "Misliš da je Umbridgeica napala Hedvigu?" upita on zgroženo.   "Gotovo sam sigurna u to", mrko odvrati Hermiona. "Pazi na žabu, pobjeći će ti."   Harry je uperio štapić u žabu rikaču koja je optimistično skakala prema drugoj strani stola - "Accio!" - i bjegunka mu je snuždeno doletjela natrag u ruku.   Čarolije su uvijek bile jedan od najboljih predmeta za privatne razgovore; stupanj živosti i aktivnosti na satovima obično je bio tako visok da je opasnost od prisluškivanja bila neznatna. Budući da je učionica odjekivala od kreketa žaba rikača te graktanja gavranova, a uz to je po prozorima bubnjala jaka kiša, Harryjevo, Ronovo i Hermionino došaptavanje o tome kako je Umbridgeova umalo uhvatila Siriusa prošlo je sasvim nezamijećeno.   "Sumnjam na to sve otkad si mi rekao da te Filch optužio za naručivanje smrdobombica, jer je to tako glupa laž", šapne Hermiona. "Mislim, čim bi pročitali pismo bilo bi jasno da ih nisi naručivao, pa ne bi ni imao problema - nije li to prilično slabašna psina? Ali onda sam pomislila, što ako je netko samo htio opravdanje da pročita tvoje pismo? Za Umbridgeicu bi to bilo savršeno - ona obavijesti Filcha, on obavi njezin prljavi posao i zaplijeni ti pismo. Poslije toga samo treba naći način da ga ukrade ili jednostavno zatražiti da ga vidi - sumnjam da bi se Filch bunio, fućka se njemu za prava učenika. Harry, gnječiš žabu."   Harry spusti pogled; doista je tako snažno stisnuo svoju žabu da su joj oči iskočile. Brzo ju je stavio na stol.   "Sinoć smo se stvarno izvukli za dlaku", reče Hermiona. "Samo se pitam zna li Umbridgeica kako je bila blizu. Silencio."   Žaba na kojoj je vježbala čaroliju ušutkavanja ostala je bez glasa usred kreketa i uputila joj pogled pun predbacivanja.   "Da je uhvatila Njuška..." Harry dovrši njezinu rečenicu.   "... vjerojatno bi jutro dočekao u Azkabanu." Zamahnuo je štapićem ne pazeći što radi; njegova se žaba napuhnula poput zelenog balona i ispustila prodoran zvižduk.   "Silencio!" brzo reče Hermiona, upirući štapićem u Harryjevu žabu, koja se tiho ispuhala pred njima. "Pa, neće se više smjeti javljati kroz vatru, to je sve. Jedino ne znam kako ćemo ga obavijestiti. Sova ne dolazi u obzir."   "Sumnjam da će opet riskirati", reče Ron. "Nije glup, zna da ga je zamalo uhvatila. Silencio."   Veliki, ružni gavran ispred njega podrugljivo je zagraktao.   "Silencio. SILENCIO!"    Gavran je zagraktao još glasnije nego prije.

  "Problem je u načinu na koji mičeš štapić," reče Hermiona, motreći Rona kritičkim pogledom, "ne moraš zamahnuti, više je riječ o brzom ubodu kroz zrak."   "Gavrani su ipak malo kompliciraniji od žaba", zajedljivo odvrati Ron.   "Dobro, možemo se i zamijeniti", reče Hermiona. Zgrabila je Ronova gavrana i na njegovo mjesto stavila svoju debelu žabu rikaču. "Silencio!" Gavran je nastavio otvarati i zatvarati oštri kljun, ali nije se čuo ni glasak.   "Jako dobro, gospođice Granger!" začu se piskutavi glasić profesora Flitwicka. Harry, Ron i Hermiona iznenađeno su poskočili. "Da vidimo sad vas, gospodine Weasley."   "Št...? Oh... oh, dobro", reče Ron vrlo smetenim tonom. "Ovaj... silencio!"   Gurnuo je štapić prema žabi takvom silinom da ju je ubo u oko. Žaba je nakon zaglušujućeg kreketa skočila sa stola.   Nikoga nije začudilo što su Harry i Ron uz redovitu domaću zadaću zaradili još i dodatni rad na čaroliji ušutkavanja.   Zbog pljuska su za vrijeme odmora smjeli ostati u dvorcu. Našli su sjedala u bučnoj i krcatoj učionici na prvom katu, u kojoj je Peeves sanjivo lebdio oko lustera, povremeno iz puhaljke ispuhujući kuglice s tintom na odabrane žrtve. Tek što su sjeli, do njih se kroz erupice raspričanih učenika probila Angelina.   "Dobila sam dozvolu!" reče ona. "Da opet oformim metlobojsku ekipu!"   "Super!" zajedno uzviknuše Ron i Harry.   "Da", reče presretna Angelina. "Otišla sam McGonagallici i mislim da se ona obratila Dumbledoreu. U svakom slučaju, Umbridgeica je morala popustiti. Ha! Dođite na igralište večeras u sedam sati, moramo puno toga nadoknaditi. Jeste li svjesni da prvu utakmicu igramo za samo tri tjedna?"   Počela se probijati u suprotnom smjeru, za dlaku izbjegavši Peevesov tintani projektil, koji je umjesto nje pogodio jednog prvašića. Uskoro je nestala s vidika.   Ronov osmijeh malo se pokolebao kad je pogledao prema prozoru, koji je zbog žestoke kiše trenutno bio neproziran.   "Nadam se da će se razvedriti. A što tebe muči, Hermiona?"   I ona je zurila prema prozoru, ali nije se činilo da ga doista vidi. U očima je imala odsutan pogled i mrštila se.   "Samo razmišljam..." reče ona i dalje namršteno zureći u kišom okupani prozor.   "O Siri... Njušku?" upita Harry.   "Ne... ne baš..." polako odvrati Hermiona. "Više... pitam se... valjda smo pametno postupili... mislim... zar ne?"   Harry i Ron se pogledaše.   "Pa, sad nam je sve jasnije", reče Ron. "Stvarno bi bilo bez veze da nam nisi sve tako lijepo objasnila."

  Hermiona ga pogleda kao da je tek sad postala svjesna njegove prisutnosti.   "Samo sam se pitala", reče ona sigurnijim glasom, "jesmo li dobro postupili kad smo pokrenuli tu grupu za Obranu od mračnih sila."   "Molim?" rekoše Harry i Ron u isti glas.   "Hermiona, to je bila tvoja ideja!" ogorčeno joj reče Ron.   "Znam", odvrati Hermiona, nervozno preplećući prste. "Ali nakon razgovora s Njuškom..."   "Ali on je oduševljen", istakne Harry.   "Da", prizna Hermiona i opet se zagleda u prozor. "Da, zato se i pitam je li to stvarno tako dobra ideja..."   Iznad njih je prošao Peeves, lebdeći na trbuhu, s puhaljkom spremnom za sljedeću žrtvu. Sve troje je automatski podiglo torbe da zaštiti glave dok se duh ne udalji.   "Da vidimo jesam li te dobro shvatio," ljutito reče Harry kad su opet spustili torbe na pod, "Sirius se složio s nama, pa zato sad misliš da to ne bismo smjeli učiniti?"   Hermiona je izgledala napeto i prilično žalosno. Pogledala je u svoje ruke i upitala: "Vjeruješ li ti stvarno njegovim procjenama?"   "Da!" smjesta odvrati Harry. "Uvijek nam je davao odlične savjete!"   Mimo njih je prohujala kuglica s tintom i pogodila Katie Bell posred uha. Hermiona je promatrala kako Katie skače na noge i počinje bacati na Peevesa sve što joj je došlo pod ruku; neko je vrijeme šutjela, a kad je opet progovorila, činilo se da vrlo pažljivo bira riječi.   "Ne čini ti se da je postao... nekako... lakomislen... otkako je zatvoren na Grimmauldovu trgu? Ne čini ti se da on... na neki način... živi kroz nas?"   "Kako to misliš, 'živi kroz nas'?" odvrati Harry.   "Mislim... pa, mislim da bi on volio da može osnivati tajna udruženja za Obranu od mračnih sila pred nosom nekoga iz Ministarstva... mislim da se osjeća nemoćno jer trenutno ne može puno učiniti... i zato mislim da mu odgovara da nas na neki način... potiče, huška."   Ron je izgledao posve zbunjeno.   "Sirius je u pravu," ustvrdi on, "stvarno zvučiš kao moja mama." Hermiona je zagrizla usnicu i nije odgovorila. Zvono je zazvonilo baš kad se Peeves obrušio na Katie i na glavu joj izlio cijelu bočicu tinte.    *   *   *   Vrijeme se u toku dana nije nimalo popravilo i kad su Harry i Ron u sedam sati iste večeri krenuli na trening na metlobojsko igralište, za nekoliko minuta pokisli su do kože, a zbog mokre trave više su se klizali nego hodali. Poslije tamnog, olujnosivog neba, toplina i svjetlost svlačionice došle su im kao melem na ranu, iako su znali da je riječ tek o privremenom olakšanju. Tamo su zatekli Freda i Georgea kako raspravljaju bi li upotrijebili nešto iz svoje zabušantske zbirke da izbjegnu letenje.   "... ali kladim se da bi nas skužila", govorio je Fred, jedva mičući usnicama. "Da joj bar jučer nisam

pokušao prodati bljuvalice."   "Mogli bismo pokušati s vrućim vrućicama," promrmlja George, "njih još nikome nismo pokazali..."   "Djeluju?" s nadom je upitao Ron kad se bubnjanje kiše po krovu pojačalo, a oko zgrade je zafijukao vjetar.   "Pa, da," potvrdi Fred, "temperatura ti odmah skoči."   "Ali usput ti iskoče i ogromni gnojni čirevi," doda George, "a još nismo smislili kako da ih se riješimo."   "Ne vidim nigdje nikakve čireve", odvrati Ron, zureći u blizance.   "Ne, ne vidiš ih," mrko će Fred, "jer nisu na mjestu koje obično pokazujemo u javnosti."   "Ali zato sjedenje na metli boli da ne..."   "Dobro, ljudi, svi me slušajte", glasno reče Angelina, izlazeći iz ureda kapetana. "Znam da vrijeme nije idealno, ali budući da nije isključeno da ćemo protiv Slytherina igrati u istim uvjetima, ne bi bilo loše da razradimo neku strategiju za to. Harry, kad smo po onoj oluji igrali protiv Hufflepuffa, nisi li nešto učinio s naočalama da se ne zamagljuju?"   "Nisam ja, nego Hermiona", odvrati Harry. Izvukao je štapić, kucnuo njime po naočalama i rekao: "Impervius!"   "Mislim da bismo to svi trebali pokušati", reče Angelina. "Kad bismo mogli zaštititi lica od kiše bolje bismo vidjeli - svi zajedno, hajde - Impervius! U redu. Idemo."   Svi su spremili štapiće u unutarnje džepove pelerina, prebacili metle preko ramena i pošli za Angelinom iz svlačionice.   Šljapkali su kroz sve dublje blato do sredine terena; vidljivost je bila vrlo slaba, unatoč čaroliji Impervius; danje svjetlo bilo je na izmaku, a kiša se na perivoj izlijevala kao iz kabla.   "Dobro, na moj zvižduk", zaurla Angelina.   Harry se otisnuo od tla, prskajući blatom na sve strane, i poletio uvis. Zbog vjetra se malo zanosio u stranu. Stvarno mu nije bilo jasno kako bi po ovakvom vremenu trebao uočiti zlatnu zvrčku; jedva je uspijevao nazreti maljac s kojim su vježbali. Minutu nakon što su počeli s treningom maljac ga je umalo zbacio s metle pa se morao poslužiti ljenjivčevim prevrtajem da ga izbjegne. Na žalost, Angelina nije primijetila njegov potez. Zapravo je bilo malo vjerojatno da išta vidi - nitko od igrača nije imao blage veze što rade ostali. Vjetar se nastavio pojačavati. Harry je unatoč udaljenosti od jezera jasno čuo fijukanje i pljuskanje dok je kiša šibala vodenu površinu.   Angelina ih nije puštala iz zraka gotovo sat vremena, ali na kraju je ipak priznala poraz. Povela je svoju promočenu, mrzovoljnu ekipu natrag u svlačionicu, ustrajući u tvrdnji da su sasvim pristojno iskoristili vrijeme treninga, iako joj se po glasu ne bi reklo da vjeruje vlastitim riječima. Osobito su razdraženi bili Fred i George; obojica su hodala raširenih nogu, trzajući se pri svakom pokretu. Dok je sušio kosu ručnikom, Harry je slušao njihove tihe jadikovke.   "Mislim da su mi neki prsnuli", rekao je Fred muklim glasom.   "Za razliku od mojih", odvratio je George, trzajući se, "koji su se totalno upalili... čak mi se čini da su još veći nego prije."

  "AU!" izleti Harryju.   Pritisnuo je ručnik na lice, zažmirivši od bola. Ožiljak na čelu ga je opet zapekao, i to silinom koju nije osjetio već tjednima.   "Što je bilo?" upita nekoliko glasova.   Harry je spustio ručnik; svlačionica mu je bila u izmaglici jer nije imao naočale, ali ipak je vidio da su sva lica okrenuta prema njemu. "Ništa," promrmlja on, "ubo sam se u oko, to je sve."   Ali znakovito je pogledao Rona i kad su ostali iz ekipe krenuli van, umotavši se u plašteve i navukavši šešire do očiju, njih su dvojica namjerno zaostala.   "Što se dogodilo?" upita Ron čim se Alicia izgubila s vrata. "Ožiljak?"   Harry kimne.   "Ali..." Ron je preplašeno otišao do prozora i zagledao se u kišu, "nije... nije valjda da je on negdje u blizini?"   "Ne", promrmlja Harry. Spustio se na klupu i počeo trljati čelo. "Vjerojatno je daleko odavde. Zaboljelo me jer... jer je ljut."   To uopće nije bilo ono što je Harry kanio izreći, pa mu se činilo da čuje riječi koje izgovara stranac - ali ipak je smjesta znao da su točne. Nije znao kako to zna, ali jednostavno je znao: gdje god da je Voldemort trenutno bio, i što god da je radio, bio je izvan sebe od bijesa.   "Jesi li ga vidio?" upita Ron. Izgledao je prestravljeno. "Jesi li... jesi li imao viziju ili nešto slično?"   Harry se ukipio i zagledao u svoja stopala. Sad kad je bol popustio, usudio se prepustiti sjećanju. Zbrkana, isprepletena obličja, zavijanje mnogih glasova... "Hoće nešto postići, ali to ne ide željenom brzinom", reče on. Opet su ga iznenadile vlastite riječi, ali ipak je bio posve siguran da su točne.   "Ali... odakle to znaš?" upita Ron.   Harry je odmahnuo glavom i pokrio oči rukama, pritiskajući dlanove uz njih. Ispod vjeđa mu buknuše zvjezdice. Osjetio je da Ron sjeda na klupu i znao je da zuri u njega.   "Je li tako bilo i prošli put?" tiho upita Ron. "Kad te ožiljak zabolio u kabinetu kod Umbridgeice? Znašveć-tko je bio ljut?"   Harry je odmahnuo glavom.   "Onda zašto?"   Harry se vratio u prošlost. Gledao je u lice Umbridgeove... ožiljak ga je zabolio... a u želucu mu se pojavio onaj neobični osjećaj... čudan, živahan osjećaj... sretan osjećaj... ali naravno, onda ga nije prepoznao kao takvog jer se on u istom trenutku osjećao posve jadno...   "Prošli put me zaboljelo jer je bio zadovoljan", reče on. "Stvarno zadovoljan. Mislio je... da će se dogoditi nešto dobro za njega. A noć uoči našeg povratka u Hogwarts..." prisjetio se kako ga je snažno zabolio ožiljak u njihovoj sobi na Grimmauldovu trgu... "bio je bijesan..."

  Okrenuo se prema Ronu, koji je zabezeknuto gledao u njega.   "Čovječe, pa ti bi mogao zamijeniti Trelawneycu", reče on zadivljenim glasom.   "Ja ne proričem budućnost", odvrati Harry.   "Ne, ali znaš što radiš?" upita ga Ron, zvučeći u isti mah i prestrašeno i impresionirano. "Harry, ti Znašveć-kome čitaš misli!"   "Ne", reče Harry, odmahujući glavom. "Prije bih rekao da je to... pa, valjda njegovo raspoloženje. Kao da primam odbljeske njegova raspoloženja. Dumbledore mi je još prošle godine rekao da se događa nešto slično. Rekao mi je da mogu prepoznati kad je Voldemort u mojoj blizini ili kad osjeća mržnju. Pa, sad osjećam i njegovo dobro raspoloženje..."   Nastala je stanka. Vjetar i kiša šibali su zgradu.  "Moraš to nekome reći", zaključi Ron.  "Prošli put sam rekao Siriusu."  "Pa reci mu i sad!"   "Ne mogu", mrko ga podsjeti Harry. "Umbridgeica nadgleda sove i kamine, sjećaš se?"   "Onda reci Dumbledoreu."   "Upravo sam ti rekao da on već zna za to", otresito će Harry. Ustao je, skinuo plašt s vješalice i umotao se u nj. "Nema smisla da mu išta ponavljam."   Ron je zakopčao svoj plašt, zamišljeno gledajući Harryja. "Dumbledore bi sigurno htio da mu kažeš", reče on. Harry slegne ramenima. "Ajmo... još moramo uvježbati čarolije ušutkavanja."   Žurno su krenuli kroz mračni perivoj, kližući se i posrćući po blatnoj tratini. Nisu razgovarali. Harry je napeto razmišljao. Kakav to Voldemortov plan nije išao željenom brzinom? "...ima on i druge planove... planove koje može ostvarivati bez mnogo buke... stvari do kojih može doći jedino kradomice... recimo, oružje. Neko koje prošli put nije imao."   Harry se već tjednima nije sjetio tih riječi; previše su ga zaokupila zbivanja u Hogwartsu, previše je razmišljao o tekućim bitkama s Umbridgeovom, o nepravednom upletanju Ministarstva u školska pitanja... ali sad su mu opet prošle kroz glavu, budeći njegovu znatiželju... Voldemortov bijes bio je lako objašnjiv ako se još uvijek nije približio oružju, što god ono bilo. Je li ga osujetio Red, jesu li ga oni onemogućili u naumu? Gdje drže to oružje? Tko ga trenutno ima?   "Mimbulus mimbletonia", reče Ronov glas, vraćajući Harryja u sadašnjost točno u trenutku kad se trebao uzverati u društvenu prostoriju.   Činilo se da je Hermiona otišla na rani počinak. Iza sebe je ostavila Krivonju, koji se sklupčao u obližnjem naslonjaču, te zbirku bezobličnih vilenjačkih kapa na stoliću pred kaminom. Harryju je zapravo laknulo što je nema, jer mu se nije opet raspravljalo o njegovu bolnom ožiljku i nije htio slušati kako ga i ona nagovara da ode Dumbledoreu. Ron mu nije prestajao dobacivati zabrinute poglede, ali Harry je izvadio svoje udžbenike iz Čarolija i udubio se u sastavak, točnije, glumio je da se udubio u sastavak. Naposljetku je i Ron rekao da ide na spavanje, a Harry se još uvijek nije maknuo dalje od početka.   Ponoć je došla i prošla. Harry je bez prestanka iščitavao jedan te isti odlomak o primjeni kašička, ljupčaca i rebrastog jezičca, ali bez pravog razumijevanja, jer su mu misli bile drugdje.  

Ovo je bilje veoma djelotvorno u podjarivanju uma i stoga se često koristi u napicima za zbunjivanje i pomutnju uma, kad je čarobnjak željan izazvati nepromišljenost i lakomislenost...   ... Hermiona je rekla da Sirius postaje lakomislen jer se ne smije micati s Grimmauldova trga...   ... veoma djelotvorno u podjarivanju uma i stoga se često koristi...   ... kad bi u Dnevnom proroku saznali da Harry zna što osjeća Voldemort, sigurno bi mislili da se Harryju upalio mozak...   ... stoga se često koristi u napicima za zbunjivanje i pomutnju uma...   ... pomutnja je savršeno opisivala Harryjevo stanje duha; zašto on uopće zna što Voldemort osjeća? Kakva to čudna veza postoji između njih dvojice i zašto mu Dumbledore nikad nije ponudio prihvatljivo objašnjenje za nju?   ... kad je čarobnjak željan...   ... oh, kako bi Harry volio zaspati...   ... izazvati nepromišljenost...   ... udobno se ugnijezdio u toplom naslonjaču pred kaminom, slušajući bubnjanje kiše po prozorskim oknima, Krivonjino predenje i pucketanje vatre...   Knjiga je iskliznula iz Harryjeva oslabljenog stiska i uz mukli udar pala na prostirku pred kaminom. Glava mu je klonula u stranu...   Opet je hodao hodnikom bez prozora, u tišini koju su narušavali samo njegovi koraci. Što se više bližio vratima u dnu hodnika, to je njegovo uzbuđeno srce brže kucalo... kad bi ih samo mogao otvoriti... prijeći prag...   Ispružio je ruku... vršci prstiju bili su mu tek nekoliko centimetara udaljeni od...   "Harry Potter, gospodine!"   Trgnuo se iz sna. U društvenoj prostoriji više nije gorjela nijedna svijeća, ali u blizini se netko kretao.   "Ko je tamo?" promumlja Harry i uspravi se u naslonjaču. Vatra u kaminu samo što se nije ugasila i prostorija je bila vrlo mračna. "Dobby ima vašu sovu, gospodine!" začu se piskutav glas.   "Dobby?" promuklo upita Harry, škiljeći kroz tamu u smjeru iz kojeg je došao glas.   Pokraj stolića na kojem je Hermiona ostavila pet-šest pletenih kapa stajao je kućni vilenjak Dobby. Njegove velike, šiljaste uši savile su se pod teretom, činilo se, svih kapa koje je Hermiona ikad isplela; naslagao ih je jednu na drugu, pa se činilo da mu je glava duga gotovo jedan metar. Na kićanki najviše kape sjedila je Hedviga i bezbrižno hukala, očito izliječena.   "Dobby se ponudio da Harryju Potteru odnese njegovu sovu", piskutavo objasni vilenjak, gledajući ga s izrazom najdubljeg obožavanja. "Profesorica Grubbly-Plank kaže da se sasvim oporavila, gospodine." Tako se duboko naklonio da je mu je vršak nosa tankog poput olovke okrznuo izlizanu površinu prostirke. Hedviga je uvrijeđeno huknula i odlepršala na naslon za ruke Harryjeva naslonjača.  

"Hvala, Dobby!" reče Harry, gladeći Hedvigu po glavi. Brzo je zatreptao, nastojeći iz svijesti izbrisati sliku vrata iz sna... ostavila mu je doista jak dojam. Kad je opet pogledao Dobbyja, primijetio je da vilenjak osim kapa nosi i nekoliko šalova, te nebrojene čarape zbog kojih su mu stopala djelovala nerazmjerno velika u odnosu na tijelo.   "Ovaj... zar ti skupljaš svu odjeću koju Hermiona ostavlja po prostoriji?"   "A, ne, gospodine", sretno odvrati Dobby. "Dobby odjeću skuplja i za Winky, gospodine."   "Joj da, kako je Winky?" upita Harry. Dobbyjeve uši malko klonuše.   "Winky još uvijek puno pije, gospodine", reče on žalosno. Okrugle zelene oči velike poput teniskih loptica pogledale su u pod. "Ona i dalje ne voli odjeću, Harry Potter. Ne vole je ni drugi kućni vilenjaci. Nijedan više ne želi pospremati Gryffindorsku kulu, jer su posvuda skrivene kape i čarape, a oni ih držiju uvredljivima, gospodine. Dobby sve posprema sam, gospodine, ali Dobbyju to ne smeta, gospodine, jer se on uvijek nada da će sresti Harryja Pottera i evo, gospodine, večeras mu se želja ostvarila!" Dobby se opet duboko naklonio. "Ali Harry Potter ne izgleda sretno", nastavi Dobby nakon što se uspravio. Plaho je pogledao Harryja. "Dobby je čuo da mrmlja u snu. Je li Harryja Pottera mučio ružan san?"   "Pa, nije bio tako strašan", odvrati Harry, zijevajući i trljajući oči. "Imao sam i gorih."   Vilenjakove su goleme, kuglaste oči pozorno motrile Harryja. Potom je progovorio ozbiljnim tonom, opustivši uši: "Dobby bi jako volio pomoći Harryju Potteru, jer Harry Potter je oslobodio Dobbyja i Dobby je sad puno, puno sretniji nego prije."   Harry se nasmiješi.   "Ne možeš mi pomoći, Dobby, ali hvala ti na ponudi."   Sagnuo se i podigao udžbenik iz Čarobnih napitaka. Pokušat će sastavak završiti sutra. Kad je zatvorio knjigu, preostala vatra iz kamina osvijetlila je tanke, bijele ožiljke na nadlanici - rezultat kazni kod Umbridgeove...   "Čekaj malo - ipak postoji nešto oko čega bi mi mogao pomoći, Dobby", polako progovori Harry.   Vilenjak se okrenuo prema njemu, blistajući od sreće. "Samo recite što, Harry Potter, gospodine!"   "Moram naći prostor u kojem bi dvadeset osmero ljudi moglo vježbati Obranu od mračnih sila bez straha da će ih otkriti učitelji. Osobito", Harry stegne knjigu, a njegovi ožiljci bljesnuše sedefastim sjajem, "profesorica Umbridge."   Očekivao je da će vilenjakov osmijeh iščeznuti, da će mu uši klonuti; očekivao je da će mu reći kako traži nemoguće ili, u najboljem slučaju, da će pokušati nešto pronaći, iako nije baš optimističan. Nikako nije očekivao da će Dobby poskočiti, veselo zastrigati ušima i oduševljeno pljesnuti ručicama.   "Dobby zna savršeno mjesto, gospodine!" reče on radosno. "Dobby je za njega čuo od drugih kućnih vilenjaka čim je došao u Hogwarts, gospodine. Mi je zovemo Soba-koje-ima-pa-nema ili Soba potrebe!"   "Zašto?" radoznalo upita Harry.   "Zato što u tu sobu možete ući", uozbilji se Dobby, "samo kad vam je stvarno potrebna. Ponekad je ima, ponekad nema, ali kad god se pojavi, opremljena je u skladu s potrebama osobe kojoj je zatrebala. Dobby je koristi, gospodine," reče vilenjak, spustivši glas i djelujući pokajnički, "kad je Winky jako pijana;

sakrije ju u Sobu potrebe i tamo nađe protuotrove za pivoslac i udoban krevet baš po mjeri vilenjaka, na koji je položi da odspava, gospodine... i Dobby zna da gospodin Filch tamo nađe sredstva za čišćenje kad mu ponestanu i..."   "A da ti užasno zatreba zahod," prekine ga Harry, najednom se prisjećajući nečega što je Dumbledore rekao prošlog Božića na Božičnom balu, "soba bi se ispunila noćnim posudama?"   "Dobby misli da bi, gospodine", reče Dobby, usrdno kimajući glavom. "To je jedna čudesna soba, gospodine."   "Koliko ljudi zna za nju?" upita Harry i uspravnije sjedne u naslonjaču.   "Samo rijetki, gospodine. Ljudi uglavnom nabasavaju na nju kad je trebaju, gospodine, ali često je nikad ponovo ne nađu, jer ne znaju da je ona uvijek tamo i da samo čeka nečiju potrebu, gospodine."   "To zvuči genijalno", reče Harry. Srce mu je uzbuđeno tuklo. "Zvuči savršeno, Dobby. Možeš li mi pokazati gdje se nalazi?"   "Kad god hoćete, Harry Potter, gospodine", odvrati Dobby, očito oduševljen Harryjevim entuzijazmom. "Možemo otići i sad, ako želite!"   Harry je bio u napasti da pođe s Dobbyjem. Već se napola pridigao iz sjedala, da otrči na kat po plašt nevidljivosti, kad mu je, i to ne prvi put, glas iznimno sličan Hermioninu u uho šapnuo: Lakomislen si. Na kraju krajeva, već je bilo jako kasno, a on je bio iscrpljen.   "Ne večeras, Dobby", odbije on teška srca, opet se spuštajući u naslonjač. "To je jako važna stvar... ne želim ništa zeznuti, treba sve dobro isplanirati. Čuj, možeš li mi samo reći gdje se točno nalazi ta Soba potrebe i kako da u nju uđem?"  *   *   *   Dok su kroz poplavljeni povrtnjak šljapkali na blok-sat Travarstva, pelerine su im se nadimale i lepetale od vjetra, a u stakleniku su pak jedva mogli pratiti predavanje profesorice Sprout, jer su kišne kapi udarale po krovu kao da su zrna tuče. Upozorili su ih da se poslijepodnevni sat iz Skrbi za magična stvorenja neće održati u uzburkanom perivoju nego u slobodnoj učionici u prizemlju, a za ručkom ih je usrećila i Angelina, jer im je došla javiti da se metlobojski trening otkazuje.   "Dobro," nakon toga joj tiho reče Harry, "jer smo našli prostor za naš prvi sat iz Obrane. Večeras u osam, na sedmom katu, prekoputa one tapiserije na kojoj trolovi mlate Barnabu Blesavog. Možeš to reći Katie i Aliciji?"   Unatoč pomalo zatečenom izrazu, obećala je da će poruku prenijeti ostalima. Harry se opet bacio na kobasice i pire od krumpira.   Kad je podigao glavu da popije malo soka od bundeve, primijetio je da ga Hermiona promatra.   "Što je?" upita on punih usta.   "Pa... Dobbyjevi planovi nisu baš uvijek sigurni. Jesi li zaboravio da ti je jednom uklonio sve kosti iz ruke?"   "Ali ta soba nije samo nekakva Dobbyjeva luda izmišljotina - i Dumbledore zna za nju, spomenuo mi ju je na Božičnom balu."  

Hermiona se razvedrila.   "Dumbledore ti je pričao o njoj?"   "Bila je to usputna napomena", reče Harry, sliježući ramenima.   "A, to je onda nešto drugo", živahno zaključi Hermiona. Više nije prigovarala.   Uz Ronovu pomoć, veći su dio dana proveli u potrazi za potpisnicima popisa iz Veprove glave, javljajući im gdje će se sastati te večeri. Harry je bio pomalo razočaran što je do Cho Chang i njezine prijateljice prva stigla Ginny; ali bar je na kraju večere bio siguran da je svih dvadeset pet osoba iz Veprove glave čulo obavijest o sastanku. Kad su u pola osam te večeri Harry, Ron i Hermiona napustili Gryffindorsku društvenu prostoriju, Harry je u ruci čvrsto stiskao stanoviti komad starog pergamenta. Iako su se učenici pete godine po dvorcu mogli slobodno kretati do devet uvečer, ipak su se sve troje nervozno ogledavali dok su se penjali na sedmi kat.   "Čekajte", opomenuo ih je Harry kad su došli do vrha posljednjeg niza stuba. Odmotao je komad pergamenta, kucnuo ga štapićem i promrmljao: "Svečano prisežem da nemam dobre namjere!"   Na praznoj površini pergamenta pojavila se mapa Hogwartsa. Pokretne crne točkice s pripadajućim imenima pokazivale su trenutnu lokaciju raznih osoba.   "Filch je na drugom katu," reče Harry, zureći u mapu iz velike blizine, "a Gospa Norris na četvrtom."   "A Umbridgeica?" zabrinuto upita Hermiona.   "U svom kabinetu", odgovori Harry, pokazujući prstom. "Dobro, idemo."   Pohitali su niz hodnik do mjesta koje je Dobby opisao Harryju. Bio je to prazan zid nasuprot golemoj tapiseriji koja je prikazivala vrlo nerazborit pokušaj Barnabe Blesavog da trolove nauči baletu.   "Dobro", tiho će Harry. Jedan trol pun rupa od moljaca na trenutak se zaustavio u nemilosrdnom batinanju neostvarenog balet-majstora kako bi ih promotrio. "Dobby je rekao da trebamo triput proći gore-dolje kraj ovog zida i posve se usredotočiti na ono što nam treba."   Tako su i učinili, praveći oštar zaokret kod prozora na jednoj strani zida i zatim opet kod vaze ljudske veličine na drugoj strani zida. Ron je zažmirio u naporu koncentracije; Hermiona je nešto šaptala ispod glasa; Harry je stisnuo šake i zagledao se pred sebe.   Potrebno nam je mjesto gdje ćemo učiti kako se boriti... pomisli on. Samo nam dajte mjesto za vježbu... neko mjesto gdje nas ne mogu pronaći...   "Harry!" oštro ga pozove Hermiona kad su i treći put prošli pokraj zida i okrenuli se.   U zidu su se pojavila vrata od ulaštenog drveta. Ron ih je pogledao uz određenu dozu nepovjerenja. Harry je ispružio ruku, uhvatio mjedenu kvaku, otvorio vrata i poveo ih u prostranu sobu obasjanu treperavim bakljama kakve su osvjetljavale i podzemne prostorije osam katova niže.   Uza zidove su se protezale drvene police za knjige, a na podu su umjesto stolica ležali veliki svileni jastuci. Stelaža na drugom kraju sobe sadržavala je niz instrumenata poput cinkoskopa, različitih senzora skrivenih aktivnosti i jednog velikog, napuklog zlotvorzora. Harry je bio siguran da je isti taj zlotvorzor prošle godine visio u kabinetu lažnog Moodyja.   "Ovo će nam dobro doći kad budemo vježbali omamljivanje", oduševljeno reče Ron i nogom gurne jedan

jastuk.   "A pogledajte samo ove knjige!" uzbuđeno uzvikne Hermiona, prelazeći prstom hrptove velikih tomova u kožnim koricama. "Kratki prikaz najčešćih kletvi i njihovih protukletvi... Kako nadmudriti mračne sile... Čarolije za samoobranu... ovo je fantastično..." Okrenula se prema Harryju, blistajući od sreće. Odmah mu je bilo jasno da je prisutnost stotina knjiga napokon uspjela uvjeriti Hermionu da pravilno postupaju. "Harry, ovo je divno, ovdje imamo sve što nam treba!"   I bez daljnjih komentara s police je izvukla Čini za opčinjene, spustila se na najbliži jastuk i počela čitati.   Na vratima se začulo tiho kucanje. Harry se okrenuo. Pristigli su Ginny, Neville, Lavender, Parvati i Dean.   "Čovječe", reče Dean, zadivljeno zureći oko sebe. "Kakvo je ovo mjesto?"   Harry je počeo objašnjavati, ali nije uspio dovršiti jer su u međuvremenu stigli novi ljudi pa je morao početi ispočetka. Do osam sati svi su jastuci bili zauzeti. Harry je prišao vratima i okrenuo ključ u bravi; nakon ugodnog škljocaja, svi su utihnuli i zagledali se u njega. Hermiona je pažljivo označila na kojoj je stranici stala u Činima za opčinjene i odložila knjigu.   "Pa", poče Harry, pomalo nervozno. "Ovo je mjesto koje smo našli za vježbanje i očito je da ste ga i vi... ovaj... sretno pronašli."   "Fantastično je!" reče Cho. Još nekoliko ljudi je mrmljanjem potvrdilo da se slaže s njom.   "Ovo je totalno bizarno", dometne Fred. Pogledao je po sobi, mršteći se lagano. "Jednom smo se ovdje sakrili od Filcha, sjećaš se, George? Ali tada je izgledalo kao ostava za metle."   "Hej, Harry, što je ono tamo?" javi se Dean s drugog kraja sobe, pokazujući cinkoskope i zlotvorzor.   "Detektori crne magije", reče Harry, prolazeći između jastuka na putu prema Deanu. "Ukratko, svi oni pokazuju kad se u blizini nalazi neki crni mag ili neprijatelj, ali nemojte se previše pouzdavati u njih, jer ih je moguće zavarati..."   Na trenutak se zagledao u napukli zlotvorzor; vidio je da se u njemu kreću sjenovite prilike, ali nijedna mu nije bila prepoznatljiva. Okrenuo mu je leđa.   "Ovako, razmišljao sam o stvarima koje bismo trebali prvo raditi i... ovaj..." Primijetio je podignutu ruku. "Reci, Hermiona?" "Mislim da bismo trebali izabrati vođu", izjavi Hermiona.   "Harry je vođa", smjesta se javi Cho, gledajući Hermionu kao da je poludjela.   Harryjev želudac je opet poskočio.   "Da, ali mislim da bismo trebali održati pravo glasovanje", spokojno odvrati Hermiona. "Da to bude i službena odluka, jer će Harry onda imati više autoriteta. Dakle... tko misli da bi Harry trebao biti vođa?"   Svi su digli ruke, čak i Zacharias Smith, iako je on to očito učinio preko volje.   "Ovaj... dobro, hvala", reče Harry, osjećajući da mu obrazi gore. "I... reci, Hermiona?"   "Također mislim da bismo trebali imati ime", reče ona vedro, ne spuštajući ruku. "To bi potaknulo timski duh i slogu u grupi, zar ne?  

"Možemo li se nazvati Antidoloresna liga?" s nadom upita Angelina.   "Ili Grupa 'Ministarstvo magije je puno morona'?" predloži Fred.   "Mislila sam zapravo", reče Hermiona, namršteno gledajući Freda, "na neko ime iz kojeg se ne može tek tako zaključiti što radimo, tako da ga možemo bez opasnosti spominjati i kad nismo na sastanku?"   "'Društvo za akciju", reče Cho. "S kraticom DA, da nitko ne zna o čemu govorimo?"   "Aha, DA je dobro", javi se Ginny. "Ali neka puno ime bude Dumbledoreova armija, jer se u Ministarstvu ničega ne boje kao toga, zar ne?"   Tu je primjedbu popratilo dosta zadovoljnog mrmljanja i smijeha.   "Tko glasa za DA?" zapovjedničkim tonom upita Hermiona. Kleknula je na jastuk da može lakše prebrojiti podignute ruke. "Većina... prijedlog je usvojen!"   Na zid je pričvrstila komad pergamenta s njihovim potpisima i na vrhu velikim slovima napisala:   DUMBLEDOREOVA ARMIJA   "Dobro," reče Harry kad je Hermiona opet sjela, "sad bismo mogli početi s vježbanjem. Mislio sam da bismo prvo trebali obraditi Expelliarmus, znate, čaroliju razoružavanja. Znam da je prilično jednostavna, ali često mi je bila od velike..."   "Ma, daj, molim te", prekine ga Zacharias Smith. Zakolutao je očima i prekrižio ruke. "Sumnjam da će nam Expelliarmus baš jako pomoći protiv Znaš-već-koga."   "Meni je pomogao", tiho mu odvrati Harry. "U lipnju mi je spasio život."   Smith je glupavo zinuo. U sobi je nastao tajac. "Ali ako misliš da ti je ispod časti, možeš ići." Smith se nije pomaknuo, a nisu ni ostali.   "U redu", reče Harry. Usta su mu zbog svih pogleda koji su ga pratili bila malo suša nego inače. "Mislim da bismo se svi trebali podijeliti u parove i vježbati."   Bilo mu je čudno govoriti drugima što da rade, ali još je čudnije bilo to što su ga svi slušali. Smjesta su ustali i podijelili se. Nije ga iznenadilo što je Neville ostao bez partnera.   "Ti ćeš vježbati sa mnom", reče mu Harry. "Dobro... kad nabrojim do tri... jedan, dva, tri..."   U sobi se najednom sve orilo od uzvika Expelliarmus. Na sve su strane letjeli čarobni štapići; neprecizne čarolije pogađale su knjige na policama i dizale ih u zrak. Harry je bio prebrz za Nevillea, kojemu je štapić izletio iz ruke i vrteći se bez prestanka pogodio strop. Frcajući iskricama, tresnuo je na najvišu policu, s koje ga je Harry skinuo uz pomoć čarolije prizivanja. Pogledavajući oko sebe, vidio je da je imao pravo kad je predložio da počnu s najjednostavnijim čarolijama; izvedba je kod većine bila vrlo šlampava, a mnogima uopće nije uspjelo razoružati protivnika, koji bi u najboljem slučaju malo ustuknuo ili se lecnuo od preslabe čarolije.   "Expelliarmus!" uzvikne Neville, a zatečeni Harry osjeti kako mu štapić izlijeće iz ruke.   "USPIO SAM!" likovao je Neville. "Nikad mi to prije nije pošlo za rukom - USPIO SAM!"

  "Bravo!" reče Harry ohrabrujućim glasom. Mislio je da je bolje ne spomenuti kako u pravom dvoboju Nevilleov protivnik vrlo vjerojatno ne bi gledao u drugom smjeru i nehajno spustio štapić kraj boka. "Čuj, Neville, možeš li par minuta vježbati s Ronom i Hermionom? Htio bih obići sobu da vidim kako ide ostalima."   Harry je otišao u sredinu sobe. Zachariasu Smithu događalo se nešto vrlo neobično. Svaki put kad bi otvorio usta da razoruža Anthonyja Goldsteina, iz ruke bi mu izletio vlastiti štapić, unatoč tome što Anthony Goldstein nije od sebe puštao ni glasa. Harry nije morao dugo tragati za objašnjenjem misterija: Fred i George stajali su nekoliko metara udaljeni od Smitha i naizmjence štapićima ciljali u njegova leđa.   "Oprosti, Harry", brzo reče George kad mu je Harry uhvatio pogled. "Nisam mogao odoljeti."   Harry je obišao ostale parove, nastojeći ispraviti one koji su pogrešno izvodili čaroliju. Ginny je radila u paru s Michaelom Cornerom; njoj je išlo jako dobro dok je Michael bio ili vrlo loš ili nesklon tome da je urekne. Ernie Macmillan bespotrebno je zamahivao štapićem, dajući partneru vremena da ga uhvati nespremnog. Braća Creevey pokazivala su mnogo poleta i nimalo preciznosti; oni su bili odgovorni za većinu knjiga koje su letjele s polica. Luna Lovegood imala je vrlo promjenjive rezultate; ponekad je Justinu Finch-Fletchleyju uspješno otimala štapić iz ruke, a ponekad bi mu jednostavno nakostriješila svu kosu.   "Dobro, stanite!" zaurla Harry. "Stanite! STANITE!"   Treba mi zviždaljka, pomisli on i smjesta spazi jednu na najbližem redu knjiga. Dohvatio ju je i zazviždao svom snagom. Svi su spustili štapiće.   "Nije bilo loše," reče Harry, "ali uz malo vježbe moglo bi biti i puno bolje." Zacharias Smith ga je prostrijelio pogledom. "Pokušajmo ponovo."   Opet je počeo obilaziti sobu, zaustavljajući se tu ili tamo da ponudi pokoji prijedlog. Polako se opći dojam počeo popravljati.   Neko je vrijeme izbjegavao prići Cho i njezinoj prijateljici, ali nakon što je već dvaput obišao sve ostale parove u sobi zaključio je da ih više ne može ignorirati.   "O, ne", reče Cho uzrujanim glasom kad im se približio. "Expeliarmious! Mislim, Expellimellius! Ja... joj, Marietta oprosti!"   Rukav njezine kovrčave prijateljice se zapalio. Marietta ga je ugasila svojim štapićem i ošinula Harryja optužujućim pogledom.   "Usplahirila sam se zbog tebe, prije toga mi je dobro išlo!" požali se Cho Harryju.   "Pa ovo je bilo sasvim u redu", slaže Harry. Kad ga je pogledala podigavši obrve, dodao je: "Dobro, bilo je grozno, ali znam da možeš izvesti čaroliju, gledao sam te i prije."   Nasmijala se. Njezina prijateljica Marietta uputila im je kiseo pogled i okrenula leđa.   "Ma ne obaziri se na nju", promrmlja Cho. "Zapravo nije htjela doći, ali ja sam je natjerala. Roditelji su joj zabranili da radi išta što bi moglo uzrujati Umbridgeicu - mama joj radi u Ministarstvu."   "A što kažu tvoji roditelji?" upita Harry.   "Pa, i oni kažu da se ne smijem zamjerati Umbridgeici", reče Cho i ponosno se uspravi. "Ali ako misle da

se ja neću boriti protiv Znaš-već-koga nakon onoga što se dogodilo Cedricu..."   Prekinula se, izgledajući smeteno, i među njima je zavladala zategnuta tišina. Harryju je pokraj uha prošišao štapić Terryja Boota i tresnuo Aliciju Spinnet po nosu.   "Pa, moj tata apsolutno podržava sve akcije protiv Ministarstva!" ponosno progovori Luna Lovegood, koja je stajala odmah iza Harryja. Očito je prisluškivala njihov razgovor dok se Justin Finch-Fletchley pokušavao ispetljati iz pelerine koja mu je odletjela preko glave. "Uvijek kaže da ga ne može začuditi ništa što čuje o Fudgeu; pogledajte samo koliko je goblina dao ubiti! I, naravno, on koristi Odjel tajni za razvoj užasnih otrova koje podmeće svima koji se ne slažu s njim. A tu je i njegov umgubularni rezorez..."   "Ne pitaj", promrmlja Harry Cho kad je zbunjeno otvorila usta. Zahihotala je.   "Hej, Harry," zovne ga Hermiona s drugog kraja sobe, "jesi li vidio koliko je sati?"   Pogledao je na sat i zaprepašteno shvatio da je već devet sati i deset minuta, što je značilo da će se morati smjesta vratiti u svoje društvene prostorije ili riskirati da ih Filch uhvati i kazni za kršenje kućnog reda. Zazviždao je; zamrli su svi uzvici Expelliarmus, a na pod su s treskom pala posljednja dva štapića.   "Čujte, išlo vam je dosta dobro," reče Harry, "ali malo smo pretjerali s vremenom, pa je bolje da sad stanemo. Može isto vrijeme i mjesto sljedećeg tjedna?"   "I prije!" gorljivo reče Dean Thomas, dok su mnogi oko njega kimali glavama.   No Angelina je odmah rekla: "Uskoro počinje metlobojska sezona, moramo imati vremena za treninge!"   "Dobro, nađimo se opet sljedeće srijede," predloži Harry, "pa ćemo se onda dogovoriti oko daljnjih termina. Idemo, moramo se požuriti."   Opet je izvukao mapu za haranje i pažljivo provjerio ima li na sedmom katu učitelja. Pustio je ostale da izlaze u grupicama od troje ili četvero ljudi i zabrinuto pratio njihove majušne točkice da bude siguran da su se sretno vratili u spavaonice; Hufflepuffi u podrumski hodnik koji je ujedno vodio do kuhinje; Ravenclawi u kulu na zapadnoj strani dvorca i Gryffindori niz hodnik do portreta Debele dame.   "Stvarno je bilo super, Harry", reče Hermiona kad su u sobi ostali još samo ona, Harry i Ron.   "Da, slažem se!" oduševljeno potvrdi Ron. Izašli su van i gledali kako se vrata opet stapaju s kamenim zidom. "Jesi vidio kako sam razoružao Hermionu, Harry?"   "Samo jedanput", uvrijeđeno reče Hermiona. "Ja sam tebe razoružala puno više puta nego ti mene..."   "Nisam te pogodio samo jedanput, nego najmanje tri puta..."   "Da, dobro, ako računaš ono kad si se spotaknuo o vlastite noge i usput mi izbio štapić iz ruke..."   Prepirali su se cijelim putem do društvene prostorije, ali Harry ih nije slušao. Držao je na oku mapu za haranje, ali najviše je razmišljao o Choinoj izjavi da se zbog njega usplahirila.

GLAVA DEVETNAESTA Lav i guja                                                                        Harry se sljedeća dva tjedna osjećao kao da u grudima nosi skriveni talisman, neku blistavu tajnu koja mu je pomagala da izdrži satove Umbridgeove i čak mu omogućila da se smireno nasmiješi svaki put kad bi pogledao u njezine grozne, izbuljene oči. Harry i DA pružali su joj otpor praktički pred nosom, radeći upravo ono čega su se ona i Ministarstvo najviše pribojavali. Svaki put kad je morao otvoriti udžbenik Wilberta Slinkharda, sretno bi se prepustio razmišljanju o održanim sastancima, prisjećajući se kako je Neville uspješno razoružao Hermionu, kako je Colin Creevey naporno radio na tri sastanka i napokon svladao urok zaustavljanja, kako je Parvati Patil izvela tako dobru kletvu Reductor da je stol na kojem su se nalazili svi cinkoskopi svela na šaku prašine.   Bilo je gotovo nemoguće odrediti redovitu večer za održavanje DA, jer su uvijek morali uzimati u obzir treninge triju metlobojskih ekipa, a njihovi su se termini često mijenjali zbog lošeg vremena. Harryju to zapravo nije smetalo. Imao je osjećaj da je za njih vjerojatno bolje da termini sastanaka ostanu nepredvidivi. Ako ih netko nadzire, teže će uočiti obrazac po kojem se sastaju.   Upravo zato što su termine često morali mijenjati u posljednji čas, Hermiona je ubrzo razvila iznimno vještu metodu javljanja vremena i dana sljedećeg sastanka svim članovima i tako ukinula potrebu za prečestim kontaktima između pripadnika različitih domova, koji bi u Velikoj dvorani zasigurno pobudili sumnjičavost.   Svakom je članu DA dala lažni galeon (Ron se jako razveselio kad je prvi put ugledao košaru s galeonima, uvjeren da im Hermiona doista dijeli zlato).   "Vidite li brojeve oko ruba kovanice?" upitala je Hermiona, pokazujući im jedan primjerak na kraju njihova četvrtog sastanka. Debela, žuta kovanica zasvjetJucala je pod svjetlom baklji. "Na pravim galeonima to je jednostavno serijski broj goblina koji ga je iskovao. Na ovim lažnim kovanicama, brojevi će se mijenjati ovisno o satu i danu održavanja sljedećeg sastanka. Kad se datum promijeni, kovanice će se zagrijati - ako ih budete nosili u džepu, sigurno ćete to osjetiti. Svatko uzima po jednu kovanicu. Kad Harry odredi datum sljedećeg sastanka, promijenit će brojeve na svojoj kovanici, a budući da sam ostale kovanice začarala protejskom čarolijom, sve će pokazivati isto što i Harryjeva."   Nakon tih riječi nastupila je mrtva tišina. Hermiona je pomalo uzbunjeno prešla pogledom sva lica koja su gledala u nju.   "Pa... meni se činilo da je to dosta dobra ideja", reče ona nesigurno. "Mislim, čak i kad bi Umbridgeica zatražila da ispraznimo džepove, zar su galeoni sumnjivi? Ali... pa, ako ih ne želite koristiti..."   "Ti možeš izvesti protejsku čaroliju?" upita Terry Boot.  "Da", potvrdi Hermiona.   "Ali to je... to je čarolija na razini OČI-ju", reče on slabašnim glasom.   "Oh", reče Hermiona, boreći se da zadrži skroman izraz lica. "Oh... pa... da, valjda."   "Kako to da ti nisi u Ravenclawu?" upita on, zureći u Hermionu gotovo kao u čudu. "S takvim mozgom?"

  "Pa, dok me razvrstavao, Razredbeni klobuk je ozbiljno razmatrao bi li me poslao u Ravenclaw," vedro objasni Hermiona, "ali na kraju se ipak odlučio za Gryffindor. Dobro, znači li to da želite koristiti galeone?"   Ostali su potvrdno zamrmljali, a zatim su svi otišli do košare da uzmu svoj galeon. Harry je iskosa pogleda. "Znaš na što me podsjećaju?" "Ne, na što?" "Na ožiljke smrtonoša. Dovoljno je da Voldemort dotakne jednog od njih pa da svi osjete žarenje u ožiljku i shvate da mu se moraju pridružiti."  "Pa... da," tiho prizna Hermiona, "to mi je i dalo ideju... ali uzmi u obzir da sam ja odlučila datum urezati na komade metala, a ne u kožu naših članova."   "Da... više mi se sviđa tvoj način", reče Harry. Vragolasto se nasmijao spremajući svoj galeon u džep. "Jedina je opasnost što bismo ih mogli zabunom potrošiti."   "Ne u mom slučaju," reče Ron, koji je svoj lažni galeon proučavao s primjetnim žaljenjem, "jer bi mi za zabunu prvo trebali pravi galeoni."   Kad se približila prva metlobojska utakmica u sezoni, ona u kojoj su Gryffindori trebali zaigrati protiv Slytherina, privremeno su obustavili sastanke DA, jer je Angelina zahtijevala da treniraju gotovo svaki dan. Dugo neodržavanje međudomskog prvenstva dodatno je pojačalo zanimanje i podiglo temperaturu za predstojeću utakmicu. Ishod utakmice silno je zanimao i ostala dva doma, jer su u nastavku godine i njih čekale utakmice s obje ekipe. Također je bilo očito da predstojnici sukobljenih domova vatreno priželjkuju pobjedu svoje ekipe, iako su to pokušavali prikriti kakvom-takvom krinkom sportskog ponašanja. U kojoj je mjeri profesorici McGonagall bilo stalo do pobjede nad Slytherinima Harry je shvatio tek kad im tjedan dana prije utakmice nije zadala nikakvu novu zadaću.   "Mislim da trenutno već imate dovoljno posla", izvijestila ih je uzvišenim tonom. Razred je mislio da sanja dok nije pogledala ravno u Harryja i Rona te im mrko rekla: "Dečki, navikla sam se da metlobojski pokal stoji u mom kabinetu i stvarno ga ne želim predati profesoru Snapeu, zato vas molim da slobodno vrijeme iskoristite za trening, jasno?"   Snape nije bio ništa manje pristran; tako je često rezervirao metlobojsko igralište za Slytherinske treninge da su Gryffindori rijetko dolazili u priliku da igraju na njemu. Uopće nije reagirao na brojne izvještaje o Slytherinima koji su po hodnicima pokušavali ureći gryffindorske igrače. Kad je Alicia Spinnet završila u bolnici jer su joj munjevitom brzinom narasle guste obrve koje su joj prekrile oči i usta tako da nije mogla ni gledati ni govoriti, Snape je izjavio da se očito pokušala začarati čarolijom za gušću kosu i odbio uvažiti svjedočenja četrnaest očevidaca koji su odlučno izjavili da su vidjeli kako je Slytherinski vratar Miles Bletchley s leđa pogađa urokom dok je učila u knjižnici.   Harry je bio prilično optimističan u pogledu ishoda utakmice -Gryffindori još nikad nisu izgubili od Malfoyeve ekipe. Istina, Ron još nije branio kao Wood, ali svim je silama nastojao poboljšati svoju igru. Njegova najveća slabost bila je sklonost da izgubi samopouzdanje nakon počinjene pogreške. Bilo je dovoljno da primi jedan gol i odmah se sav smete, automatski povećavajući izglede da će ih primiti još. S druge strane, Harry je svojim očima vidio da je Ron u svom najboljem izdanju sposoban za neke zaista spektakularne poteze. Tijekom jednog nezaboravnog treninga visio je s metle, pridržavajući se za nju samo jednom rukom, istovremeno nogom odbacivši balun takvom silinom da je preletio cijelo igralište i prošao kroz srednji obruč na protivničkoj strani. Ostali članovi Gryffindorske ekipe smatrali su da se ta obrana po svemu može mjeriti s načinom na koji je vratar irske reprezentacije, Barry Ryan, nedavno obranio svoj gol od najboljeg poljskog lovca, Ladislava Zamojskog. Čak je i Fred izjavio da bi Ron možda ipak mogao dati razloga za ponos njemu i Georgeu, te da ozbiljno razmišljaju o tome da priznaju kako su

u rodu s njim, što inače, objasnili su mu, pokušavaju opovrći već dobre četiri godine.   Jedino što je Harryja doista brinulo bila je lakoća s kojom je Ron nasjedao na taktiku Slytherinske ekipe prije nego što su se uopće našli na igralištu. Naravno, Harry je njihove podmukle komentare trpio već petu godinu, pa mu šaputanja tipa: "Hej, Potty, čula sam da se Warrington zakleo da će te u subotu oboriti s metle" nisu ledila krv, nego su ga nasmijavala. "S obzirom na to kako Warrington jadno cilja, više bih se zabrinuo da gađa osobu pokraj mene", odbrusio je, jednim potezom izbrisavši cerek s lica Pansy Parkinson i nagnavši na smijeh Rona i Hermionu.   No Ron nikad prije nije bio izložen nemilosrdnoj kampanji uvreda, poruga i zaplašivanja. Kad su mu Slytherini, od kojih su neki bili na sedmoj godini i znatno veći od njega, u prolazu mrmljali stvari kao: "Jesi si već rezervirao mjesto u bolnici, Weasley?" kod njega to nije izazivalo smijeh, nego mučninu. A kad je Malfoy oponašao kako Ronu ispada balun iz ruke (što je radio svaki put kad bi se ugledali), Ronove bi se uši zacrvenjele, a ruke tako zadrhtale da ništa što je u tom trenutku držao u ruci nije bilo sigurno.   Listopad se izgubio u naletu jakih vjetrova i žestokih pljuskova. Zamijenio ga je studeni, hladan poput smrznutog željeza. Jutra su počinjala jakim mrazom i ledenim propuhom koji kao da je grizao nepokrivene ruke i lica. Nebo nad dvorcem i strop u Velikoj dvorani poprimili su blijedu, bisernosivu boju, planinske vrhunce oko Hogwartsa pokrio je snijeg, a temperatura u dvorcu tako se spustila da su mnogi učenici između satova na hodnicima za zaštitu navlačili debele rukavice od zmajske kože.   Jutro utakmice osvanulo je vedro i hladno. Kad se Harry probudio, pogledao je prema Ronovu krevetu i vidio da on već sjedi, uspravan kao svijeća. Rukama obgrlivši koljena, zurio je u prazno.   "Jesi li dobro?" upita Harry.   Ron je kimnuo, ali nije ništa rekao. Harryja je to podsjetilo na jednu zgodu iz prošlosti, kad se Ron slučajno začarao čarolijom od koje je povraćao puževe po sebi. Sad mu je izgledao jednako blijed i oznojen kao onda, a k tome i podjednako nesklon otvoriti usta.   "Ma, samo ti treba doručak", reče mu Harry ohrabrujućim tonom. "Ajmo dolje."   Ulazeći u Veliku dvoranu, vidjeli su da se stolovi ubrzano popunjavaju i da svi govore glasnije i živahnije nego inače. Kad su prošli pokraj slytherinskog stola, buka se još više pojačala. Harry je pogledao prema njima i vidio da Slytherini osim uobičajenih šalova i kapa u zelenosrebrnoj kombinaciji imaju i srebrne značke u obliku krune. Mnogi su iz nepoznatog razloga mahali Ronu i grohotom se smijali. Harry je pokušao u prolazu razabrati što piše na značkama, ali ipak mu je najvažnije bilo što prije maknuti Rona od njih, pa se nije mogao zaustavljati da pročita tekst.   Gryffindorski stol, gdje su svi nosili crvenu i zlatnu boju, priredio im je oduševljeni doček, koji ne samo što nije razvedrio Rona, nego ga je naprotiv posve dotukao; klonuo je na najbližu klupu izgledajući kao da čeka posljednji obrok prije smaknuća.   "Stvarno sam bio lud kad sam se prijavio za ovo", prošapće on promuklim glasom. "Lud."   "Ne budi blesav," odlučno će Harry, dodajući mu raznovrsne žitarice, "sve će biti u redu. Trema je normalna stvar."   "Ništa ne valjam", zajauče Ron. "Užasan sam. Ne bih dobro igrao ni da mi život ovisi o tome. Koji me vrag spopao da se upustim u to?"   "Daj se smiri", strogo mu reče Harry. "Sjeti se samo kako si neki dan branio gol nogom, čak su ti i Fred i

George priznali da je to bio genijalan potez."   Ron okrene izmučeno lice prema Harryju.   "To je bila nezgoda", šapne on ojađeno. "Nisam to namjerno učinio... skliznuo sam s metle, što nitko nije primijetio, i baš sam se pokušavao opet popeti na nju kad sam slučajno nogom udario balun."   "Pa," reče Harry, brzo se oporavljajući od ovog neugodnog iznenađenja, "još nekoliko takvih nezgoda, i pobjeda je naša."   Hermiona i Ginny sjele su prekoputa njih. Nosile su šalove, rukavice i rozete u crvenoj i zlatnoj boji.   "Kako si?" upita Ginny Rona, koji se zagledao u ostatak mlijeka na dnu svoje zdjelice kao da ozbiljno razmatra bi li se pokušao utopiti u njemu.   "Samo je nervozan", reče Harry.   "Pa, to je dobar znak, ja mislim da se najbolji rezultati na ispitu postižu kad je osoba malo nervozna", srdačno izjavi Hermiona.   "Bok", začu se nejasan, sanjarski glas iza njih. Harry je podigao pogled; do njih je iz smjera ravenclawskog stola dolelujala Luna Lovegood. Mnogi ljudi koji su zurili u nju otvoreno su se smijali i pokazivali na nju prstom - uspjela je, naime, negdje nabaviti šešir oblikovan poput lavlje glave u prirodnoj veličini, koji joj se trenutačno opasno ljuljao na glavi.   "Ja navijam za Gryffindor", reče Luna, nepotrebno pokazujući na svoj šešir. "Gledajte što može..."   Podigla je ruku i kucnula po šeširu štapićem. On je razjapio usta i zarikao tako uvjerljivo da su svi u blizini poskočili.   "Zar nije super?" sretno upita Luna. "Htjela sam još da grize guju koja bi, naravno, predstavljala Slytherine, ali nisam imala vremena dodati taj detalj. U svakom slučaju... sretno, Ronalde!"   Odlelujala je dalje. Još se nisu pošteno oporavili od Lunina šešira kad im je žurno prišla Angelina u društvu Katie i Alicije, čije su obrve, zahvaljujući madame Pomfrey, opet bile blaženo normalne.   "Dođite čim završite," reče im ona, "mi idemo ravno na igralište, da vidimo kakvi su uvjeti za igru i da se presvučemo."   "Doći ćemo uskoro", umiri je Harry. "Samo da Ron nešto doručkuje."   Deset minuta kasnije bilo je očito da Ron više nije u stanju jesti, pa je Harry zaključio da će biti najbolje da ga odvede u svlačionicu. S njima je ustala i Hermiona. Uhvatila je Harryja za ruku i odvukla ga na stranu.   "Ne daj da Ron vidi što piše na Slytherinskim značkama", šapne ona ozbiljno.   Na Harryjev upitni pogled samo je odmahnula glavom kao da ga opominje; upravo im je prišao Ron, djelujući izgubljeno i očajno.   "Sretno, Rone", obrati mu se Hermiona. Propela se na prste i poljubila ga u obraz. "I tebi, Harry..."   Dok su hodali kroz Veliku dvoranu, činilo se da se Ron uspio malo pribrati. Zbunjeno je dotaknuo mjesto na licu gdje ga je Hermiona poljubila, kao da ne shvaća što se točno dogodilo. Bio je previše rastresen da

prati što se zbiva oko njega, ali Harry je radoznalo pogledao značke u obliku kruna dok su prolazili pokraj Slytherinskog stola i ovaj put je uspio razabrati što je urezano na njima:   WEASLEY, NAŠ SI CAR   Nešto mu je govorilo da to ne sluti na dobro - požurio je Rona da što prije prijeđu predvorje i siđu niz kamene stepenice, gdje ih je dočekao ledeni vanjski zrak.   Dok su niz travnatu padinu hitali prema stadionu, pod nogama im je krčkala mrazom stvrdnuta trava. Nije bilo vjetra, a nebo je imalo jednoličnu, sedefastobijelu boju, što je jamčilo dobru vidljivost bez izravnog sunčanog svjetla u očima. Harry je Ronu ukazao na sve te ohrabrujuće faktore, ali nije bio siguran da ga Ron uopće sluša.   Kad su ušli u svlačionicu, vidjeli su da se Angelina već presvukla i da nešto govori ostatku ekipe. Harry i Ron su obukli svoje pelerine (Ron je svoju nekoliko minuta pokušavao navući naopačke, dok se Alicia nije sažalila nad njim i prišla da mu pomogne) i zatim su sjeli da odslušaju govor pred utakmicu. Vani je žamor postajao sve glasniji jer su se iz dvorca prema igralištu slijevale rijeke ljudi.   "Dobro, tek sam sad saznala u kojoj postavi igraju Slytherini", reče Angelina, gledajući u komad pergamenta. "Prošlogodišnji udarači, Derrick i Bole, više nisu u školi, ali čini se da ih je Montague zamijenio uobičajenim gorilama, umjesto da pronađe igrače koji su u stanju dobro letjeti. To su vam nekakvi tipovi zvani Crabbe i Goyle, ne znam puno o njima..."   "Mi znamo", zajedno rekoše Harry i Ron.   "U svakom slučaju, izgledaju kao da nisu u stanju razlikovati dva kraja metle," nastavi Angelina, spremajući pergament u džep, "ali uvijek sam se čudila i što su Derrick i Bole uspijevali pronaći igralište bez pomoći posebnih znakova."   "Crabbe i Goyle su isti tip", potvrdi Harry.   Čulo se kako se prema klupama na tribinama penju na stotine nogu. Neki su ljudi pjevali, iako Harry nije uspijevao razabrati riječi. Polako ga je hvatala nervoza, iako je znao da je njegova trema sitnica u usporedbi s Ronovom. On se grčevito držao za želudac i opet zurio u prazno, ukočene čeljusti i posivjela lica.   "Vrijeme je", reče Angelina prigušenim glasom, gledajući na sat. "Ajmo ljudi... sretno."   Igrači su ustali, prebacili metle preko ramena i jedan po jedan izašli iz svlačionice na blještavo danje svjetlo. Dočekala ih je prava grmljavina uzvika, kroz koju je Harry još uvijek čuo pjevanje, iako je bilo zagušeno klicanjem i zvižducima.   Na terenu ih je već čekala Slytherinska ekipa. I oni su nosili one srebrne značke u obliku krune. Novi kapetan, Montague, bio je građen kao Dudley Dursley i imao je masivne podlaktice koje su podsjećale na dlakave šunke. Iza njega su provirivali Crabbe i Goyle, koji su ga već gotovo dostigli veličinom. Budalasto su treptali i zamahivali udaračkim palicama. Malfoy je stajao po strani. Bijeloplava kosa presijavala mu se na svjetlu. Uhvatio je Harryjev pogled i nacerio se, kuckajući prstom po znački u obliku krune na prsima.   "Kapetani, rukujte se", zapovjedi sutkinja, madame Hooch, kad su Angelina i Montague došli jedno do drugoga. Harry je vidio da Montague pokušava zgnječiti Angelinine prste, iako ona nije reagirala ni najmanjim trzajem. "Popnite se na metle..."   Madame Hooch prinijela je zviždaljku usnama i puhnula.   Sve su lopte izašle iz sanduka, a četrnaestero igrača poletjelo je uvis. Harry je krajičkom oka vidio da Ron

juri prema vratnicama. Harry se popeo na veću visinu, izmičući se maljcu, i počeo u širokom krugu obilaziti teren, tražeći odbljesak zlata; na drugoj strani stadiona, Draco Malfoy je radio isto.   "I Johnsonova kreće... Johnsonova ima balun, kako ta cura dobro igra, govorim to već godinama, ali ona i dalje ne želi na sudar sa mnom..."   "JORDANE!" zaurla profesorica McGonagall. "... to je samo jedna mala zanimljivost, profesorice, da prijenos približimo običnom gledatelju... izmaknula se Warringtonu, prolazi pokraj Montaguea, ona... joj... u leđa je pogađa Crabbeov maljac... Montague hvata balun, Montague juri igralištem i... George Weasley puca, maljac udara Montaguea u glavu, on ispušta balun, hvata ga Katie Bell, Katie Bell iz Gryffindora izvodi dodavanje s leđa Aliciji Spinnet i Spinnetova ide..."   Komentari Leeja Jordana odzvanjali su stadionom i Harry je napregnuto slušao, nastojeći uhvatiti što više kroz fijukanje vjetra u ušima i galamu publike koja je urlala, negodovala i pjevala.   "... izmiče se Warringtonu, izbjegava maljac - za dlaku, Alicia - a publika uživa, slušajte ih samo, što to pjevaju?"   Kad je Lee zastao da čuje, jasno i glasno se zaorila pjesma iz mora zelene i srebrne boje u Slytherinskom dijelu tribina:    "Weasley uvijek izazove kvar,  Vlastitoj ekipi donosi darmar,   Slytherini mu zahvaljuju za žar,   Weasley, naš si car.    Rodio se u smeću,  to poznata je stvar   Uvijek pušta balun, ko da i nije vratar   Weasley će nam dati pobjedu na dar   Weasley, naš si car."             "... i Alicia balun vraća Angelini!" zadere se Lee. Dok je Harry skretao, osjećajući kako u njemu kipti bijes zbog toga što je upravo čuo, znao je da Lee pokušava zagušiti tekst pjesme. "Hajde, Angelina... mora prijeći još samo vratara!... ONA PUCA... ONA... aaah..."   Bletchley, Slytherinski vratar, obranio je gol. Dobacio je balun Warringtonu, a on je odjurio dalje, krivudajući između Alicije i Katie. Što se više bližio Ronu, to je pjevanje s tribina bilo glasnije.    "Weasley, naš si car,   Weasley, naš si car,   Uvijek pušta balun, ko da i nije vratar,   Weasley, naš si car."  

Harry si nije mogao pomoći: odustao je od potrage za zvrčkom i okrenuo Vatrenu munju prema Ronu, čija je osamljena prilika na drugom kraju igrališta lebdjela ispred tri obruča prema kojima je upravo jurišao golemi Warrington.   "... i Warrington ima balun, Warrington ide prema golu, izašao je iz dometa maljaca i jedina prepreka mu je vratar..."   Iz Slytherinskih redova ispod njih razlegla se pjesma:    "Weasley uvijek izazove kvar,   Vlastitoj ekipi donosi darmar..."             "... ovo je prvi test za novog Gryffindorskog vratara Weasleyja, brata udaraca Freda i Georgea i vrlo obećavajućeg igrača... hajde, Ron!"   No uzvik oduševljenja prolomio se među Slytherinima: Ron se bezglavo obrušio, raširivši ruke, a balun je prošao između njih i odletio ravno u središnji obruč.   "Zgoditak za Slytherine!" začu se Leejev glas među uzvicima klicanja i negodovanja iz publike. "Desetnula za Slytherine - šteta, Rone."    Slytherini zapjevaše još glasnije: "DA RODIO SE U SMEĆU, TO POZNATA JE STVAR,  UVIJEK PUŠTA BALUN, KO DA I NIJE VRATAR..." "... Gryffindori opet imaju loptu i sad igralištem juri Katie Bell..." junački je vikao Lee, iako je pjevanje sad bilo tako zaglušujuće da ga je jedva uspijevao nadglasati. "WEASLEY ĆE NAM DATI POBJEDU NA DAR  WEASLEY, NAŠ SI CAR..." "Harry, ŠTO TO RADIŠ?" zaurla Angelina, leteći mimo njega da održi tempo s Katie. "POKRENI SE!" Harry shvati da već više od minute lebdi na mjestu i promatra utakmicu bez ijedne pomisli na zvrčku; obrušio se, užasnut, i opet počeo kružiti oko terena. Budno je motrio sve oko sebe, nastojeći ignorirati refren koji je sad odzvanjao cijelim stadionom: "WEASLEY, NAŠ SI CAR,  WEASLEY, NAŠ SI CAR..." Zvrčki nije bilo ni traga; i Malfoy je još uvijek kružio stadionom. Na pola puta oko igrališta su se mimoišli i Harry začu kako Malfoy pjeva: "DA RODIO SE U SMEĆU, TO POZNATA JE STVAR..." "... Warrington opet ima balun," derao se Lee, "dodaje Puceyju, Pucey prolazi kraj Spinnetove, hajde, Angelina, sredit ćeš ti njega... gle, ipak nećeš... ali Fred Weasley upućuje dobar maljac, to jest, George Weasley, ma kao da je to važno, jedan od njih dvojice, i Warrington gubi balun, a Katie Bell... ovaj, također gubi balun... dakle, najbliži mu je Montague, slytherinski kapetan Montague grabi balun i juri niz teren, hajde, Gryffindori, zaustavite ga!" Harry je upravo obilazio dio stadiona iza Slytherinskih vratnica i prisilio se da ne gleda što se zbiva na Ronovu kraju. Dok je jurio pokraj slytherinskog vratara, čuo je kako Bletchley pjeva s publikom ispod njega:   "WEASLEY UVIJEK IZAZOVE KVAR..."

"... i Pucey je opet izbjegao Aliciju i ide ravno na gol, zaustavi ga, Rone!"  Harry nije morao gledati da sazna što se dogodilo: s Gryffindorske strane tribina začuo se otegnut jecaj, a sa Slytherinske novi poklici i pljesak. Kad je pogledao prema tribinama, Harry je primijetio da ispred njih stoji psolika Pansy Parkinson, leđima okrenuta igralištu, i dirigira Slytherinskim navijačima, koji su grmjeli: "SLYTHERINI MU ZAHVALJUJU ZA ŽAR, WEASLEY, NAŠ SI CAR." Dvadeset prema nula nije bio tako strašan rezultat, Gryffindori su još mogli sustići taj rezultat ili uhvatiti zvrčku. Nekoliko zgoditaka i opet ćemo voditi, kao i obično, uvjeravao se Harry dok je krivudao i vijugao između ostalih igrača, ganjajući svjetlucavi predmet za koji se na kraju ispostavilo da je remen Montagueova sata. Ali Ron je primio još dva gola. U Harryjevu želju da uhvati zlatnu zvrčku uvukla se primjesa panike. Samo da je što prije uhvati i ovo privede kraju.   "... i Katie Bell iz Gryffindora izmiče Puceyju, izbjegava Montaguea, dobar zaokret, Katie, dodaje Johnsonovoj, Angelina Johnson hvata balun, prošla je Warringtona, ide na gol, hajde, Angelina... GRYFFINDORI POSTIŽU ZGODITAK! Rezultat je četrdeset-deset, četrdeset-deset za Slytherine i Pucey ima balun..."   Harry je u gryffindorskom klicanju začuo riku Lunina apsurdnog lavljeg šešira i osjetio kako mu se vraća nada; samo trideset bodova prednosti, nije to ništa, još se mogu vratiti u igru. Harry se izmaknuo maljcu koji je Crabbe svom snagom odalamio prema njemu i nastavio bjesomučnu potragu za zvrčkom, jednim okom prateći Malfoya, za slučaj da je on prvi primijeti. Ali Malfoy je, kao i on, besciljno letio oko stadiona...   "... Pucey dodaje Warringtonu, Warrington Montagueu, Montague vraća Puceyju - umiješala se Johnsonova, Johnsonova otima balun, Johnsonova dodaje Bellovoj, to sluti na dobro - mislim, na loše jer Bellovu pogađa maljac Goylea iz Slytherina, a balun je opet kod Puceyja..." "DA RODIO SE U SMEĆU, TO JE POZNATA STVAR UVIJEK PUŠTA BALUN, KO DA I NIJE VRATAR WEASLEY ĆE NAM DATI POBJEDU NA DAR..."  Ali Harry je napokon spazio svoj plijen: koji metar iznad zemlje na slytherinskom dijelu terena lebdjela je majušna, treperava zlatna zvrčka. Obrušio se...   U roku od nekoliko sekundi, prema tlu se, lijevo od Harryja, ustremio i Malfoy, vidljiv samo kao nejasan zelenosrebrni obris koji se posve prilijepio uz metlu...   Zvrčka je okrznula dno jedne vratnice i odjurila na drugu stranu tribina; njezina promjena smjera više je odgovarala bližem Malfoyu; Harry je skrenuo Vatrenu munju, a u nastaloj utrci obojica su imali podjednake izglede...   Nadomak tlu, Harry je odvojio desnu ruku od metle i ispružio je prema zvrčki... s njegove desne strane ispružila se i Malfoyeva ruka, posežući, grabeći...   Dvije napete, očajničke, burne sekunde kasnije sve je bilo gotovo... Harryjevi prsti ovili su se oko majušne loptice koja se otimala... Malfoyevi nokti uzaludno su zagrebli po Harryjevoj nadlanici... Harry se podigao uvis, ne ispuštajući iz ruke nemirnu lopticu, dok su Gryffindorski navijači urlali od oduševljenja...  

Spašeni su, nije važno što je Ron primio sve one zgoditke, toga se nitko neće sjećati ako Gryffindori pobijede...   TRES.   Harryja je usred križa pogodio maljac pa je od siline udarca poletio naprijed i pao s metle. Na svu sreću, u tom je trenutku bio ni dva metra iznad tla, jer se pri hvatanju zvrčke morao obrušiti tik do zemlje, ali ipak je ostao bez daha kad je leđima tresnuo o smrznuti teren. Začuo je prodoran pisak zviždaljke madame Hooch i burnu reakciju na tribinama, odakle su do njega doprla podrugljiva dobacivanja, ljutiti povici i poruge. Zatim je začuo mukli udar i Angelinin uzrujani glas.   "Jesi li dobro?"   "Naravno da jesam", mrko odvrati Harry. Prihvatio je njezinu niku i pustio da ga povuče na noge. Iznad njega je madame Hooch jurila prema nekom slytherinskom igraču, ali sa svog mjesta nije mogao razaznati o kome je riječ.   "Bio je to onaj nasilnik Crabbe," ljutito reče Angelina, "opalio je maljac prema tebi čim je vidio da si uhvatio zvrčku... ali pobijedili smo, Harry, pobijedili smo!"   Iza njih se začulo prezirno puhanje. Harry se okrenuo, još uvijek ne puštajući zvrčku iz stiska: blizu njih se spustio i Draco Malfoy. Bio je blijed od bijesa, ali ipak se podrugljivo iscerio.   "Spasio si Weasleyju glavu, je li?" reče on Harryju. "Nisam u životu vidio goreg vratara... ali ipak se on rodio u smeću... što kažeš na moj tekst, Potteru?"   Harry nije odgovorio. Okrenuo mu je leđa da dočeka ostale igrače iz ekipe, koji su se upravo spuštali, kličući i slavodobitno mašući šakama; svi osim Rona, koji je s metle sišao pokraj vratnica i već se polako vraćao u svlačionicu, sasvim sam.   "Htjeli smo dodati još par stihova!" dobaci Malfoy dok su Katie i Alicia grlile Harryja. "Ali nismo uspjeli smisliti ništa što se rimuje s 'debela i ružna' - razumiješ, htjeli smo mu opjevati majčicu..."   "Taj stvarno ne zna gubiti", reče Angelina, dobacujući Malfoyu zgađen pogled.   "... nismo uspjeli uklopiti ni beskorisna papčina - znaš, o njegovu tatici..."   Fred i George su upravo shvatili o čemu govori Malfoy. Ukočili su se usred rukovanja s Harryjem i pogledali prema Malfoyu.   "Pusti ga!" odmah reče Angelina, hvatajući Freda za ruku. "Pusti ga, Fred, nek se dere, ne može podnijeti što je izgubio, umišljeni mali..."   "... ali ti voliš Weasleyjeve, zar ne, Potteru?" posprdno je nastavio Malfoy. "Kod njih i ljetuješ, zar ne? Nije mi jasno kako možeš podnijeti taj smrad, ali kad odrasteš s bezjacima, valjda i ona njihova rupčaga miriše podnošljivo..."   Harry je ščepao Georgea. U međuvremenu su Angelina, Alicia i Katie zajedničkim snagama sprečavale Freda da skoči na Malfoya, koji se otvoreno smijao. Harry je pogledao prema madame Hooch, ali ona je još vikala na Crabbea zbog nedopuštenog napada maljcem.   "A možda je stvar u tome", reče Malfoy, cerekajući se dok je polako uzmicao, "da ti je još svježe sjećanje na smrad kuće tvoje mame, Potteru, pa te svinjac kod Weasleyjevih podsjeća na..."  

 Harry nije bio svjestan kad je pustio Georgea, samo je znao da su u sljedećoj sekundi obojica trčali prema Malfoyu. Posve je zaboravio da ga vide svi učitelji; zanimalo ga je jedino kako što više ozlijediti Malfoya. Nije gubio vrijeme na izvlačenje štapića nego je samo zamahnuo šakom u kojoj je držao zvrčku i zabio je što je mogao jače u Malfoyev trbuh...  "Harry! HARRY! GEORGE! NE!"   Čuo je kako djevojke viču, Malfoy urla, George psuje, čuo je zviždaljku i dernjavu publike oko njega, ali nije ga bilo briga. Nije posustajao u namjeri da izudara svaki dio Malfoya do kojeg je mogao doći sve dok netko u blizini nije viknuo "Impedimenta!" i čarolijom ga oborio na leđa.   "Što vi to radite?" vrisnula je madame Hooch kad je Harry skočio na noge. Očito je ona upotrijebila urok zaustavljanja; u jednoj je ruci držala zviždaljku, a u drugoj čarobni štapić. Metlu je ostavila na tlu koji metar dalje. Malfoy se sklupčao na zemlji. Cvilio je i stenjao, krvava nosa. Georgeu je nabubrila usnica; Freda su još uvijek zadržavale tri metlobojke, a negdje u pozadini čulo se Crabbeovo cerekanje. "Nikad nisam doživjela takvo ponašanje - obojica se odmah vratite u dvorac i idite ravno u kabinet predstojnice vašeg doma! Krenite! Smjesta!"   Harry i George su odmarširali s terena, teško dišući i bez razgovora. Urlanje i ruganje publike polako je ostajalo iza njih, a kad su došli do predvorja, nisu više čuli ništa osim vlastitih koraka. Harry je shvatio da mu se nešto još uvijek pokušava oteti iz desne ruke, čije je zglobove ozlijedio udarcima po Malfoyevoj vilici. Spustio je pogled i vidio da mu između prstiju vire srebrna krila zvrčke koja mu se pokušava izvući iz šake.   Tek što su dospjeli do vrata kabineta profesorice McGonagall, iza njih je domarširala i ona. Nosila je gryffindorski šal, koji je strgnula s vrata dok im je prilazila dugim korakom. Činilo se da je izvan sebe od bijesa.   "Ulazite!" reče ona razjareno, pokazujući na vrata. Harry i  Ron je poslušaše. Otišla je za stol i okrenula se prema njim, tresući se od gnjeva. Gryffindorski šal bacila je na pod.   "Onda?" reče ona. "Još nikad nisam vidjela tako sramotan ispad. Dvojica na jednoga! Da vas čujem!"   "Malfoy nas je isprovocirao", ukočeno odvrati Harry.   "Isprovocirao vas je?" zaurla profesorica McGonagall. Tresnula je šakom o stol takvom silinom da je karirana limenka za kekse klonula s njega i pri udaru se otvorila. Po podu su se prosuli paprenjaci u obliku daždevnjaka. "Upravo je izgubio utakmicu, zar ne? Naravno da vas je htio isprovocirati! Ali što vam je to, zaboga, mogao reći što bi opravdalo takav vaš..."   "Uvrijedio mi je roditelje", zareži George. "I Harryjevu mamu."  "Pa ste vas dvojica odlučili da to ne treba rješavati madame Hooch, nego vi, i to demonstracijom bezjačke tuče?" prodere se profesorica McGonagall. "Je li vama uopće jasno što ste...?"  "Kh,kh."   Harry i George smjesta su se okrenuli. Na vratima je stajala Dolores Umbridge, umotana u plašt od zelenog tvida koji je još više pojačavao njezinu sličnost s divovskom krastačom. Na licu je imala onaj grozni, sladunjavi, zlokobni osmijeh koji je Harry sad već automatski povezivao s neizbježnom nesrećom u bliskoj budućnosti.   "Mogu li vam nekako pomoći, profesorice McGonagall?" upita profesorica Umbridge svojim najotrovnije umilnim glasom.   U lice profesorice McGonagall navrla je krv.  

"Pomoći?" upita ona stegnuta grla. "Kako to mislite, pomoći."   Profesorica Umbridge zakoračila je u kabinet, ne mijenjajući sladunjavi osmijeh.   "Pa, mislila sam da bi vam bilo drago da vam netko pripomogne dodatnim autoritetom."   Harryja ne bi iznenadilo da su iz nosnica profesorice McGonagall frcnule iskre.   "Pogrešno ste mislili", odvrati ona i okrene leđa Umbridgeovoj.   "Vas dvojica, pažljivo me slušajte. Nije me briga kako vas je Malfoy provocirao, ne bi me bilo briga da je uvrijedio svakog člana viših obitelji posebice, vaše je ponašanje bilo odvratno i zato obojica dobivate po tjedan dana kazne! Ne gledajte me tako, Potteru, zaslužili ste je! Ako ijedan od vas više ikad..."   "Kh,kh."   Profesorica Mcgonagoll zatvorila je oči kao da se moli za strpljivost i okrenula glavu prema profesorici Umbridge.    "Da?"   "Mislim da je to nedostatna kazna", reče Umbridgeova, rastežući usnice u još širi osmijeh.   Profesorica McGonagall iskolači oči.   "Ali na žalost," reče ona, pokušavajući Umbridgeovoj uzvratiti identičnim osmijehom, zbog čega je izgledala kao da joj se čeljust ukočila, "važno je ono što ja mislim, jer njih dvojica pripadaju mom domu, Dolores."   "Pa, zapravo, Minerva," sladunjavo joj odvrati profesorica Umbridge, "mislim da ćete uskoro shvatiti da je moje mišljenje važnije. Ma, gdje li sam je spremila? Cornelius mi je upravo poslao... to jest," izvještačeno se nasmijala dok je kopala po torbi, "ministar mi je baš poslao, da..."   "Kh,kh...'Prosvjetna odredba broj dvadeset pet'.''   "Ne još jedna!'' ljutito uzvikne profesorica McGonagall.   ''Pa da.", reče Umbridgeova, ne prestajući se smiješiti. "Znate, Minerva, upravo ste mi vi pomogli da shvatim kako nam treba još jedna dopuna, sjećate li se kako ste me nadglasali kad sam izrazila nespremnost da dopustim ponovno oformljivanje Gryffindorske metlobojske ekipe? I kako ste otišli Dumbledoreu, koji je zatražio da toj ekipi moram dozvolu za igranje? Pa, nisam mogla dopustiti da se takvo što ponovi. Smjesta sam stupila u kontakt s ministrom i on se složio sa mnom da Velika inkvizitorica mora biti ovlaštena da oduzima privilegije učenicima, ili bi imala - to jest, ja bih imala manje ovlasti od običnih učitelja! I, Minerva, zar sad ne vidite da sam bila u pravima kad sam pokušala spriječiti ponovno okupljanje gryffindorske ekipe? Doista imaju groznu ćud... dobro, počela sam čitati našu dopunu... kh, kh... 'Velika inkvizitorica odsad ima potpune ovlasti da  određuje kazne, ukore i oduzima povlastice učenicima Hogwartsa, te pravo da mijenja kazne, ukore i oduzete povlaste koje su odredili drugi članovi nastavničkog osoblja...' Potpisuje Cornelius Fudge, ministar magije, Velered Merlina prve 1 klase, itd., itd."   Smotala je pergament i vratila ga u torbu, s neumornim smiješkom na usnicama.   "Dakle... mislim da mi nema druge nego da ovoj dvojici zauvijek zabranim igranje metloboja", reče ona, pogledom idući od Harryja do Georgea i natrag.

  Harry osjeti da mu u ruci mahnito treperi zvrčka.   "Zabranite?" reče on. Činilo mu se da mu glas dolazi iz velike daljine. "Da nam zauvijek zabranite... igranje?"   "Da, gospodine Potteru, mislim da bi doživotna zabrana igranja trebala imati željeni učinak", odvrati ona, gledajući s oduševljenim smiješkom kako se Harry bori s onim što je upravo čuo. "Za vas i gospodina Weasleyja. Također mislim da zbog veće sigurnosti treba zaustaviti i blizanca ovog mladića - da ga nisu obuzdali njegovi suigrači, sigurna sam da bi i on napao mladog gospodina Malfoya. Naravno, treba im oduzeti metle; držat ću ih u svom kabinetu, da budem sigurna kako nitko ne krši moju zabranu. Ali nisam ja nerazumna, profesorice McGonagall", nastavi ona, opet se obraćajući profesorici McGonagall, koja ju je netremice gledala, nepomična poput skulpture od leda. "Ostatak ekipe smije nastaviti s igranjem, nisam primijetila da oni pokazuju znakove nasilja. Pa... želim vam ugodan dan."   Umbridgeova je s izrazom najdubljeg zadovoljstva napustila prostoriju, ostavljajući iza sebe užasnuti muk. *   *   *   "Zabrana igranja", muklo je rekla Angelina kasno uvečer u društvenoj prostoriji. "Zabrana igranja. Nemamo tragača ni udarače... zaboga, što da radimo?"   Ni po čemu se nije dalo zaključiti da su utakmicu završili kao pobjednici. Gdje god je Harry pogledao, vidio je neutješna i ljutita lica. Ekipa je bezvoljno sjedila oko kamina, svi osim Rona kojeg nitko nije vidio još od završetka utakmice.   "To je tako nepravedno", bezbojno će Alicia. "Mislim, što je s Crabbeom i onim maljcem koji je udario nakon što je već bio oglašen kraj utakmice? Je li i njemu zabranila da igra?"   "Ne", ojađeno odvrati Ginny; sjedila je pokraj Harryja, a s njegove druge strane nalazila se Hermiona. "Mora samo ispisivati rečenice za kaznu, čula sam kako se Montague za večerom smije zbog toga."   "A Fredu je zabranila da igra, iako ništa nije učinio!" reče Alicia bijesno, udarajući se šakom po koljenu.   "Nisam ja kriv što nisam ništa učinio," odvrati Fred s opakim izrazom na licu, "samljeo bih ja tu gnjidu u kašu da me vi niste zadržale."   Harry je žalosno zurio u mračni prozor. Vani je sniježilo. Zvrčka koju je uhvatio ranije tog dana neumorno je oblijetala društvenu prostoriju; mnogi su opčinjeno promatrali njezin let, a Krivonja je skakao sa stolice na stolicu pokušavajući je uhvatiti. "Idem u krevet", reče Angelina, polako ustajući. "Možda se ispostavi da je sve ovo bio samo ružan san... možda se ujutro probudim i shvatim da još uopće nismo igrali..."   Uskoro su za njom otišle Alicia i Katie. Fred i George odvukli su se u krevet malo poslije njih, mrko zureći u sve koji su im se našli na putu. Zatim se povukla i Ginny. Pred kaminom su ostali samo još Harry i Hermiona.   "Jesi li vidio Rona?" upita Hermiona prigušenim glasom. Harry odmahne glavom.   "Mislim da nas izbjegava", reče Hermiona.  "Što misliš, gdje je...?" Upravo u tom trenutku začulo se škripanje i Debela dama se otvorila. Kroz otvor se uspeo Ron. Bio je vrlo blijed, a u kosi je imao snijega. Kad je ugledao Harryja i Hermionu, ukipio se na mjestu. 

"Gdje si bio?" zabrinuto ga upita Hermiona, skačući na noge.  "Šetao sam", promrmlja Ron. Još je bio u metlobojskoj uniformi.  "Izgledaš promrzlo", reče Hermiona. "Dođi ovamo i sjedni!" Ron je prišao vatri i klonuo u naslonjač smješten najdalje od Harryja. Nije ga pogledao. Iznad glava im je letjela ukradena zvrčka.  "Žao mi je", promrmlja Ron, gledajući u svoja stopala.   "Zašto?" upita Harry.   "Zato što sam pomislio da bih mogao igrati metloboj", reče Ron. "Već sutra ujutro povlačim se iz ekipe."   "Ako se ti povučeš," zajedljivo reče Harry, "u ekipi će ostati ukupno troje igrača." Ugledavši Ronov zbunjeni izraz, dodao je: "Dobio sam doživotnu zabranu igranja. Fred i George također."   "Molim?" uzvikne Ron.   Hermiona mu je ispričala cijelu priču, jer Harry nije imao snage da je ponavlja. Kad je završila, Ron je izgledao još nesretnije nego prije.   "Ja sam kriv za sve..."    "Nisi me ti tjerao da udarim Malfoya", ljutito reče Harry.   "... da nisam tako grozan igrač..."   "... nema to nikakve veze."   "... kad me ona pjesma izludila..."   "... izludila bi svakoga."   Hermiona je ustala i otišla do prozora, bježeći od prepirke. Zagledala se u snježne pahuljice koje su vijugale prema prozorskom oknu.   "Gle, daj već jednom prestani!" plane Harry. "Stvari su već dovoljno loše i bez tvog posipanja pepelom za sve što se dogodilo!"   Ron mu nije odgovorio, nego je samo ostao sjediti, ojađeno se zagledavši u mokri rub pelerine. Nakon nekog vremena rekao je beživotnim glasom: "Nikad se u životu nisam gore osjećao."   "Nisi jedini", gorko odvrati Harry.   "Pa", progovori Hermiona glasom koji kao da je podrhtavao. "Znam nešto što bi vas obojicu moglo razveseliti."   "Stvarno?" sumnjičavo odvrati Harry.   "Da, stvarno", potvrdi Hermiona i okrene leđa crnom prozoru posutom snježnim pahuljicama. Lice joj je obasjao osmijeh. "Hagrid se vratio."

GLAVA DVADESETA Hagridova priča                                                         Harry je odjurio u spavaonicu da iz kovčega izvadi plašt nevidljivosti i mapu za haranje. Bio je tako brz da su on i Ron bili spremni za polazak bar pet minuta prije nego što se Hermiona žurno spustila iz ženske spavaonice, noseći šal, rukavice i jednu bezobličnu vilinsku kapu vlastite izrade.   "Pa vani je hladno!" reče ona, braneći se pred Ronovim nestrpljivim coktanjem.   Išuljali su se kroz otvor iza portreta i brzo pokrili plaštem - Ron je već bio tako visok da je morao hodati svijenih koljena, inače mu plašt ne bi pokrio stopala. Počeli su se polako i oprezno spuštati niz brojne stube, povremeno zastajući da na mapi provjere gdje su Filch ili gospa Norris. Imali su sreće jer na putu nisu vidjeli nikoga osim Skoro Bezglavog Nicka, koji je rastreseno klizio niz hodnik, pjevušeći nešto što je stravično podsjećalo na "Weasley, naš si car". Prošuljali su se kroz predvorje i izašli u tihi, snijegom pokriveni perivoj. Kad je u daljini ugledao zlataste kvadratiće svjetlosti i dim koji se podizao iz Hagridova dimnjaka, Harryju je srce zaigralo od sreće. Odmah je nametnuo brz tempo hoda, a ostalo dvoje se sudaralo i guralo iza njega. Uzbuđeno su gazili kroz sve dublji, škripavi snijeg, sve dok napokon nisu stigli do drvenih vrata kolibe. Kad je Harry podigao šaku i tri puta zakucao, u kolibi je mahnito zalajao pas.   "Hagride, to smo mi!" dovikne Harry kroz ključanicu. "Mogo sam i znat!" odgovori hrapavi glas. Razmijenili su sretne osmijehe ispod plašta; u Hagridovu glasu jasno se čula razdraganost. "Nisam kući ni tri sekunde... miči se s puta, Očnjače... miči se, pseto šašavo..."   Začuli su dizanje zasuna, vrata su se škripeći otvorila i u prorezu između njih i dovratka pojavila se Hagridova glava. Hermiona je vrisnula.   "Merlinove mu brade, tiše malo!" brzo reče Hagrid, uspaničeno gledajući iznad njih. "Svi ste ispod onog plašta, je l? Dobro, uđite, uđite!"   "Oprosti!" dahne Hermiona kad se sve troje mimo Hagrida proguralo u kuću i skinulo plašt da mu se pokaže. "Ali kad... o, Hagride!"   "Ništa to nije, ništa!" užurbano će Hagrid, zatvarajući vrata za njima i brzo navlačeći sve zavjese. Hermiona ga je ipak nastavila užasnuto promatrati.   Hagridova kosa bila je slijepljena od zgrušane krvi. Lijevo oko mu se pretvorilo u oteknuti prorez usred goleme ljubičastocrne modrice. Njegovo lice i ruke prekrivale su brojne posjekotine, od kojih su neke još krvarile. Hodao je tako oprezno da je Harry posumnjao na slomljena rebra. Bilo je očito da je tek došao kući; preko naslona stolice bio je prebačen debeli crni putni ogrtač, a na zid kraj vrata naslanjala se naprtnjača u koju bi komotno stalo nekoliko omanje djece. Hagrid, dvostruko veći od prosječnog čovjeka, odšepao je do ognjišta i nad vatru objesio bakreni čajnik.   "Što ti se dogodilo?" uzrujano upita Harry dok je oko njih skakao Očnjak i pokušavao im liznuti lica.   "Reko sam ti, ništa", odlučno odvrati Hagrid. "Ko bi sve htio čaja?"   "Ma daj," reče Ron, "pa očito je da ti nije dobro!"  

"Kad vam kažem da sam dobro", reče Hagrid. Uspravio se i okrenuo prema njima da im pokaže sretan osmijeh, ali usput se lecnuo. "Bome vas je lijepo opet vidjet. Je l vam ljeto dobro prošlo?"   "Hagride, netko te napao!" reče Ron.   "A ja ti zadnji put kažem, nije to ništa!" odlučno će Hagrid.   "Ti bi to rekao i da se jedno od nas pojavi s mljevenim mesom umjesto lica?" ustrajao je Ron.   "Hagride, trebao bi otići do madame Pomfrey," zabrinuto doda Hermiona, "neke od tih posjekotina stvarno izgledaju gadno."   "Riješit ću ja to, u redu?" nije popuštao Hagrid. Otišao je do golemog drvenog stola u sredini kabine i maknuo u stranu kuhinjsku krpu koja je na njemu ležala. Ispod se nalazio sirovi, krvavi odrezak zelenkaste boje, neznatno veći od prosječne automobilske gume.   "Nećeš to valjda jesti, Hagride?" upita Ron, naginjući se da bolje vidi. "Izgleda kao da je otrovno."   "Tako i treba izgledat, to ti je zmajetina", objasni Hagrid. "I nisam ga uzeo za jelo."   Podigao je odrezak i žestoko ga pritisnuo na lijevu stranu lica. U bradu mu se poče cijediti zelenkasta krv, a on tiho zastenje od zadovoljstva.   "Ovo je već bolje. Ublažava bol, znate."  "Dobro, hoćeš li nam reći što ti se dogodilo?" upita Harry.  "Ne mogu, Harry. Strogo povjerljivo. Mogo bi ostat bez posla kad bi vam reko."   "Jesu li te pretukli divovi, Hagride?" tiho upita Hermiona. Hagridovi prsti popustili su pritisak na zmajskom odresku, koji mu je šljapkavo kliznuo na prsa.   "Divovi?" upita Hagrid. Uspio je uhvatiti odrezak prije nego što mu je dospio do remena. Prilijepio ga je natrag na lice. "Ko je spominjo divove? S kime ste to pričali? Ko vam je reko što sam... ko je reko da sam... ha?"   "Pogodili smo", reče Hermiona kao da se ispričava.  "Ma nemoj, pogodili ste?" upita Hagrid, uputivši joj strog pogled okom koje nije bilo skriveno iza odreska.   "Pa bilo je dosta... očito", reče Ron. Harry kimne glavom. Hagrid se iznervirano zagledao u njih, ali onda je frknuo, bacio odrezak natrag na stol i otišao do čajnika, koji je već zviždao.   "Mislim da nigdje ne svijetu nema takve djece ko što ste vas troje, da uvijek znate više neg šta bi trebali", promrmlja on, nalijevajući kipuću vodu u tri šalice velike poput vjedra. "I to vam ne kažem ko kompliment. Njuškala, rekli bi neki. Zabadala." Ali brada mu se trznula, kao da se osmjehuje.   "Znači, stvarno si išao tražiti divove?" upita Harry.   Hagrid je svima podijelio šalice s čajem, sjeo, opet uzeo svoj odrezak i prislonio ga na lice.   "Pa dobro, nek ti bude," zagunđa on, "da, jesam." "I jesi li ih našao?" prigušeno upita Hermiona.   "Da budem iskren, nije ti njih teško pronać", odvrati Hagrid. "Velki su pa dosta upadaju u oči, znaš."  

"A gdje žive?" upita Ron.   "U planinama", odvrati Hagrid, ne baš informativno.   "Pa kako onda bezjaci ne...?"   "O, stradavaju oni", mračno ga prekine Hagrid. "Al njihove smrti uvijek proglase planinarskim nesrećama."   Malo je popravio odrezak, koji mu je sad pokrivao najgori dio modrice.   "Ma daj, Hagride, ispričaj nam što si radio!" reče Ron. "Ispričaj nam kako su tebe napali divovi, pa će Harry tebi ispričati kako su njega napali dementori..."   Hagrid se zagrcnuo čajem, a istovremeno mu je s lica spao odrezak. Stol je poprskala obilna količina pljuvačke, čaja i zmajske krvi od Hagridova kašljanja i grcanja. Odrezak je tiho pljusnuo na pod.   "Šta ti to znači, napali ga dementori?" zareži Hagrid.   "Pa zar nisi to znao?" nedužno ga upita Hermiona.   "Ne znam šta se sve podešavalo otkako sam otišo. Bio sam na tajnom zadatku, nisam htio da me posvuda ganjaju sove... prokleti dementori! Ti to ozbiljno?"   "Da, pojavili su se u Little Whingingu i napali su mi bratića i mene, i onda me Ministarstvo magije izbacilo iz škole..." "MOLIM?"   "... i morao sam ići na saslušanje i svašta, ali prvo ti nama pričaj o divovima."    "Izbacili su te iz škole?"   "Ispričaj nam što si radio ovog ljeta, pa ću ti ja ispričati što sam ja radio."   Hagridovo otvoreno oko ljutito ga je motrilo. Harry mu je uzvraćao pogled s izrazom koji je istovremeno bio bezazlen i nepopustljiv.   "Ajde, nek ti bude", preda se Hagrid. Sagnuo se i istrgnuo zmajski odrezak Očnjaku iz usta. "Joj, Hagride nemoj, to nije higijen..." poče Hermiona, ali Hagrid je već tresnuo odrezak natrag na oteknuto oko.   Otpio je još jedan gutljaj čaja, da se okrijepi, i počeo: "Pa, krenuli smo čim je završila školska godina..."   "Znači, s tobom je išla i madame Maxime?" umiješa se Hermiona.   "Je, tako je", potvrdi Hagrid. Na onih nekoliko centimetara lica koji nisu bili zakriveni bradom ili zelenim odreskom pojavio se nježniji izraz. "Je, samo nas dvoje. I mogu vam odma reć, Olympe se ne boji teških uvjeta. Znate, ona je fina, dotjerana dama, a znajuć kamo idemo, pito sam se kako će joj bit kad se počnemo verat po stijenju i spavat po špiljama, al nijednom se nije požalila."   "A znali ste kamo idete?" upita Harry. "Znali ste gdje žive divovi?"   "Pa, znao je Dumbledore pa nam je on reko", odvrati Hagrid. "Jesu li skriveni?" upita Ron. "Je li mjesto gdje žive tajno?"

"Pa i nije", reče Hagrid, odmahujući kuštravom glavom. "Stvar je u tome što većinu čarobnjaka nije briga gdje oni žive, samo da su što dalje. Al teško je do njih stić, bar ljudima, pa su nam zato trebale Dumbledoreove upute. Trebalo nam je mjesec dana da dođemo do njih..."   "Mjesec dana?" prekine ga Ron, kao da nikad nije čuo za tako apsurdno dugo putovanje. "Ali... zašto nisi jednostavno zgrabio putoključ ili nešto slično?"   Dok je škiljio u Rona, u Hagridovu nepokrivenom oku pojavio se neki čudan izraz, sličan sažaljenju.   "Rone, mi smo pod prismotrom", reče on oporim glasom. "Kako to misliš?"   "Ne razumiješ", nastavi Hagrid. "Ministarstvo prati Dumbledorea i svakog za kog misle da je u savezu s njim..."   "To znamo," brzo reče Harry, koji je želio što prije čuti ostatak Hagriove priče, "znamo da Ministarstvo motri na Dumbledorea..."   "Znači, niste se smjeli poslužiti magijom da tamo stignete?" zabezeknuto upita Ron. "Morali ste se cijelo vrijeme ponašati kao bezjaci?"   "Pa ne baš cijelo vrijeme", prepredeno odvrati Hagrid. "Samo smo trebali pazit jer Olympe i ja nismo baš neupadljivi..."   Ron je ispustio prigušen zvuk na pola puta između smijeha i frktanja i brzo otpio gutljaj čaja.   "... pa nas nije teško slijedit. Pretvarali smo se da idemo skupa na odmor, pa smo otišli u Francusku ko da putujemo prema Olympinoj školi, jer smo znali da nas prati neko iz Ministarstva. Morali smo ić sporo, jer ja baš ne smijem koristit magiju, a znali smo da Ministarstvo jedva čeka razlog da nas ščepa. Al negdje oko Deejohna smo uspjeli umaknut onom klipanu koji nas je pratio ..."   "Uuu, Dijon?" uzbuđeno reče Hermiona. "Bila sam tamo na praznicima, jesi li vidio...?   Ušutjela je čim je ugledala Ronov izraz lica.   "Poslije toga smo se usudili malo poslužit magijom i nije to bilo loše putovanje. Naletili smo na par ludih trolova na poljskoj granici, a ja sam se malo porječko s nekim vampirom u jednoj krčmi u Minsku, al sve ostalo je išlo ko po loju.   Onda smo došli do tog mjesta i počeli se pentrat po planinama, tražeć im tragove...   Morali smo se okanit magije kad smo im se približili. Dijelom zato što ne vole čarobnjake pa im nismo htjeli odma dić tlak, a dijelom zato što nas je Dumbledore upozorio da će i Znate-već-ko sigurno tražit divove. Reko je da je po svoj prilici već pošlo kurira. Reko nam je da moramo pripazit da ne bi privukli pažnju na sebe kad im se približimo, za slučaj da se u blizini zatekne i kakav smrtonoša."   Hagrid je zastao i otpio dug gutljaj čaja. "Pričaj dalje!" željno reče Harry.   "Našli smo ih", jednostavno nastavi Hagrid. "Jedne smo noći prešli nekakav greben i eto ti njih svuda ispod nas. Na sve strane su se vidjele majušne vatrice ispod velikih sjena... ko da gledaš kako se miču dijelovi planine."   "Koliko su visoki?" upita Ron prigušenim glasom. 

"Oko šest metara", ležerno odvrati Hagrid. "A neki veći možda i oko devet."   "A koliko ih je bilo?" upita Harry.  "Reko bi sedamdeset il osamdeset", reče Hagrid. "I to su svi koji su preostali?" upita Hermiona. "Jest," tužno odgovori Hagrid, "ostalo ih je samo osamdeset, a nekoć ih je bilo ko pljeve, sigurno je po svijetu bilo razasuto stotinjak raznih plemena. Al oni vam odumiru već jako dugo. Jasno, neke su pobili čarobnjaci, al najviše su se poubijali među sobom, i sad izumiru brže nego ikad prije. Nisu oni stvoreni da žive na okupu. Dumbledore kaže da smo mi krivi, da su ih čarobnjaci natjerali na odlazak i prisilili ih da žive daleko od nas, pa nisu imali izbora neg se držat zajedno radi veće sigurnosti."   "Dobro," reče Harry, "ugledali ste ih. Što se onda dogodilo?"  "Pa, čekali smo do jutra, jer im se nismo htjeli prišuljat po noći, zbog vlastite zaštite", reče Hagrid. "Oko tri ujutro su svi pozaspali tamo gdje su i sjedili. Mi se nismo usudili zaspat. Kao prvo, nismo htjeli da se neki od njih probudi i dođe do nas, i drugo, hrkali su da to nije bilo normalno. Pred jutro su izazvali lavinu. Al kad se razdanilo, sišli smo dolje da ih vidimo."  "Tek tako?" upita Ron zadivljeno. "Jednostavno ste ušetali u logor divova?"   "Pa, Dumbledore nam je reko kako da to izvedemo", objasni Hagrid. "Dadni Gurgu poklone, pokaži mu poštovanje, znate već."  "Daj poklone kome?" upita Harry.  "A, Gurg  to ti znači poglavar."  "Kako si znao koji je Gurg?" upita Ron.  Hagrid je zagunđao kao da mu je to pitanje zabavno. "Nije bilo teško", reče on. "On ti je najveća i najružnija lijenčina među njima. Samo sjedi i čeka da mu drugi donesu hranu. Mrtve koze i slično. Ovaj se zvao Karkus. Visok je bio jedno šest i po, sedam metara i težak ko dva muška slona. Kožu je imo ko nosorog."   "I vi ste mu tek tako prišli?" upita Hermiona bez daha.   "Pa... zapravo smo sišli do njega, jer je ležo u udolini. Svi su se smjestili u jednoj, ko udubini između četiri prilično visoke planine, razumijete, kraj planinskog jezera, i Karkus je ležo na obali jezera i viko na ostale da izvole nahranit njega i ženu mu. Olympe i ja smo se spustili niz obronak..."   "Ali zar vas nisu pokušali ubiti kad su vas ugledali?" s nevjericom upita Ron.   "Nekima je to sigurno bilo na pameti," reče Hagrid, sliježući ramenima, "al mi smo učinili ko što nam je Dumbledore reko i podigli naš poklon visoko, gledajuć samo u Gurga i nikog više. Točno smo to učinili. I ostali su vam svi zašutili i gledali kako prolazimo, a mi smo došli sve do Karkusovih nogu, naklonili mu se i stavili naš poklon pred njega."   "Što se poklanja divu?" znatiželjno upita Ron. "Hrana?"   "Ma kakvi, može on i sam doć do hrane", reče Hagrid. "Donijeli smo mu magiju. Divovi vole magiju, samo ne vole kad ju mi koristimo protiv njih. U svakom slučaju, tog prvog dana smo mu dali granu Gubratha."   Hermiona tiho reče: "Čovječe!" dok su se Harry i Ron zbunjeno namrštili.   "Granu...?"   "Vječne vatre," razdraženo će Hermiona, "to ste već trebali zapamtiti. Profesor Flitwick ju je bar dvaput spomenuo na satovima!"   "Dobro, u svakom slučaju," brzo nastavi Hagrid, umiješavši se prije nego što joj je Ron stigao odgovoriti,

"Dumbledore je začaro tu granu da zauvijek gori, što ne može baš svaki čarobnjak, a ja sam je položio u snijeg kraj Karkusovih nogu i reko: Ovo Gurgu divova poklanja Albus Dumbledore, uz izraze najdubljeg poštovanja."   "I što je rekao Karkus?" radoznalo upita Harry.   "Ništa", reče Hagrid. "Jer nije znao engleski."   "Ma zezaš nas!"   "Al to nije bilo važno," Hagrid se nije dao smetati, "Dumbledore nas je upozorio da bi se to moglo desit. Karkus je imao dovoljno mozga da zovne dvojicu divova koji su znali pričat po naški pa su oni prevodili."   "I, je li mu se poklon svidio?" upita Ron.   "O da, nastalo je opće veselje čim su svatili šta je to", reče Hagrid. Preokrenuo je odrezak da o otečeno oko prisloni i drugu, trenutno hladniju stranu. "Strašno je bio zadovoljan. Onda sam reko: Albus Dumbledore umoljava Gurga da razgovara s njegovim glasnikom kad mu se sutra vrati s novim poklonom."   "Zašto nisi s njima mogao razgovarati istog dana?" upita Hermiona.   "Dumbledore nije htio da išta požurujemo", reče Hagrid. "Htio je da vide da se držimo onog što smo obećali. Vratit ćemo se sutra s novim poklonom i onda se stvarno vratimo s novim poklonom -to ostavlja dobar dojam, razumijete? A oni imaju vremena isprobat prvi poklon, pa kad vide da je dobar, bit će spremni za još. A i inače - ako divovima ko što je Karkus rekneš previše informacija odjednom, ubit će te samo zato da si pojednostavne život. Zato smo se mi fino makli i našli si zgodnu malu špilju za počinak i vratili smo se tek sljedećeg jutra, al ovaj put je Karkus sjedio i čekao na nas, sav nestrpljiv."   "I onda ste razgovarali s njim?"   "O, da. Prvo smo mu dali krasnu bojnu kacigu - goblinske izrade, to vam je, znate, neuništivo - a onda smo sjeli razgovarat."   "Što je rekao?"   "Ne baš puno", reče Hagrid. "Uglavnom je slušo. Al bilo je dobrih znakova. Čuo je za Dumbledorea, čuo je da se borio protiv ubijanja zadnjih divova u Britaniji. Karkus ko da je bio zainteresiran za Dumbledoreovu poruku. I neki drugi isto, posebno oni koji su znali nešto engleskog, svi su se okupili i slušali. Tog smo dana otišli puni nade. Obećali smo da ćemo se vratit sljedećeg jutra s novim poklonom. Al te je noći sve pošlo po zlu."   "Kako to misliš?" odmah upita Ron.   "Pa, ko što sam već reko, nisu divovi stvoreni da žive na okupu", žalosno reče Hagrid. "Ne u tako velkim grupama. Oni si ne mogu pomoć, ispotuku se na mrtvo ime svakih nekoliko tjedana. Muškarci se tuku među sobom, žene se tuku među sobom, ostaci starih plemena se tuku među sobom, da ne spominjemo sve svađice oko hrane i najboljih vatri i mjesta za spavanje. Mislio bi čovjek, sve ih je manje, valjda će se prestat gložit, al eto..."   Hagrid duboko uzdahne.   "Te je noći izbila svađa, vidjeli smo to iz ulaza u našu špilju, gledajuć u udolinu. Trajala je satima, ne bi vjerovali koju su buku digli. A kad je izašlo sunce, snijeg je bio crven od krvi i njegova glava je ležala na

dnu jezera."   "Čija glava?" zaprepašteno upita Hermiona.   "Karkusova", turobno odvrati Hagrid. "Pojavio se novi Gurg, Golgomat." Teško je uzdahnuo. "Pa, nismo baš računali da će se samo dva dana nakon što smo uspostavili prijateljski kontakt s jednim Gurgom pojavit drugi Gurg, a imali smo i neki čudan osjećaj da nas Golgomat neće htjet saslušat ko onaj prvi, al morali smo pokušat."   "Otišli ste razgovarati s njim?" zaprepašteno upita Ron. "Nakon što ste vidjeli da je drugom divu skinuo glavu s ramena?"   "Jasno," odvrati Hagrid, "pa nismo prešli tolki put da dignemo ruke nakon dva dana! Spustili smo se dolje s novim poklonom koji smo kanili dat Karkusu.   Znao sam da neće ići i prije neg što sam otvorio usta. Sjedio je s Karkusovom kacigom na glavi i kesio nam se dok smo mu prilazili. Bio je ogroman, jedan od najvećih među njima. Crna kosa, crni zubi i oko vrata ogrlica od kostiju. I neke su izgledale ko da su ljudske. Pa, pokušo sam... pružio sam mu velki smotak od zmajske kože... i reko: Poklon za Gurga svih divova... Nisam se još ni snašo, a već sam visio naopačke u zraku, zgrabila me dva njegova pajdaša."   Hermiona je zgroženo pokrila usta rukama.   "Kako si se izvukao iz toga?" upita Harry.   "Ne bi mi uspjelo da nije bilo Olympe", reče Hagrid. "Izvukla je štapić i zasula ih čarolijama da nisam brže nikad vidio. Divna je bila. Pogodila je dvojicu koji su me držali kletvama konjunktivitisa pa su me odma ispustili... al tu smo se stvarno našli u kaši, jer smo upotrijebili magiju protiv njih, a to divovi najviše mrze kod čarobnjaka. Morali smo dat petama vjetra i znali smo da nije bilo šanse da se ikad više vratimo u taj logor."   "Joj, Hagride", tiho reče Ron.   "Pa kako to da si se tako dugo vraćao kući ako si tamo bio samo tri dana?" upita Hermiona.   "Nismo otišli nakon tri dana!" reče Hagrid zgranuto. "Dumbledore je računo na nas!"   "Ali upravo si rekao da nije bilo šanse da se vratite!"   "Ne po danu, ne. Samo smo malo trebali izmijenit strategiju. Proveli smo par dana skrivajuć se u špilji i motreć ih. A to što smo vidjeli nije bilo dobro."   "Je li još nekome otkinuo glavu?" upita Hermiona gadljivim tonom.   "Ne," odvrati Hagrid, "al da bar je."   "Što hoćeš reći?"   "Hoću reć da smo jako brzo otkrili da mu ne smetaju svi čarobnjaci - nego samo mi."   "Smrtonoše?" brzo upita Harry.   "Jest", mračno potvrdi Hagrid. "Svaki dan su ih posjećivala dvojica i donosila Gurgu poklone, al njima nije vitlao po zraku."

  "Kako znaš da su bili smrtonoše?" upita Ron.   "Jer sam jednog prepozno", zareži Hagrid. "Macnair, sjećate ga se? Onaj tip kojeg su poslali da smakne Kljunoslava? Manijak. Taj vam voli ubijanje ko i Golgomat - nije ni čudo što su se odma sprijateljili."   "Znači, Macnair je nagovorio divove da se pridruže Znaš-već-kome?" očajno upita Hermiona.   "Ne trči pred hipogrife, nisam još gotov s pričom!" pobuni se Hagrid. Uzme li se u obzir da im do maloprije nije htio ništa reći, sad se poprilično unio u priču. "Olympe i ja smo porazgovarali i složili se da to što je Gurg skloniji Znate-već-kome ne znači nužno da će mu svi bit skloniji. Morali smo pokušat uvjerit ostale, one koji nisu htjeli Golgomata za Gurga."   "Kako ste ih znali prepoznati?" upita Ron.   "Po, po tome što su ih stalno mlatili", strpljivo odvrati Hagrid. "Oni koji su imali nešto mozga držali su se podalje od Golgomata i skrivali se po špiljama oko klanca baš ko i mi. Zato smo odlučili da ćemo noću malo obilazit špilje i pokušat ih uvjerit u našu stvar."   "Obilazili ste mračne špilje u potrazi za divovima?" upita Ron sa strahopoštovanjem u glasu.   "Pa, nisu nam divovi bili najveća muka", reče Hagrid. "Više su nas brinuli smrtonoše. Dumbledore nam je ranije reko da se ne upuštamo u sukobe s njima ako ih možemo izbjeć, al nevolja je bila u tome što su i oni znali da smo mi u blizini - valjda im je Golgomat reko za nas. I dok su noću divovi spavali, a mi smo se htjeli ušuljavat u njihove špilje, Macnair i onaj drugi su se šuljali po obroncima tražeć nas. Nije mi bilo lako sprječavat Olympe da ne jurne na njih", reče Hagrid, dok su mu se krajičci usana podizali u osmijeh od kojeg se trzala i njegova čupava brada. "Strašno se htjela obračunat s njima... Olympe je opasna kad se naljuti... živa vatra, znate... valjda je to njena francuska krv..."   Hagrid se zaneseno zagledao u vatru. Harry ga je pustio da trideset sekundi uživa u sjećanjima, a onda se glasno nakašljao.   "Pa, što je bilo dalje? Jeste li se ikad uspjeli približiti drugim divovima?"   "Molim? O... o, da, jesmo. Da, treću noć nakon što su ubili Karkusa išuljali smo se iz špilje u kojoj smo se skrivali i opet se spustili u klanac, pazeć da ne naletimo na smrtonoše. Ušli smo u nekoliko špilja, al ništa... a onda smo u otprilike šestoj našli tri diva."   "U toj špilji je sigurno bilo jako tijesno", reče Ron.    "Ne bi unutra više stala ni žustrica", potvrdi Hagrid.    "Zar vas nisu napali kad su vas ugledali?" upita Hermiona.   "Vjerojatno bi, da su bili u stanju," reče Hagrid, "al sve troje su bili teško ozlijeđeni; Golgomat ih je tuko dok nisu izgubili svijest. Kad su došli k sebi, otpuzali su u najbliži zaklon. U svakom slučaju, jedan je znao malo engleskog pa je on prevodio za ostale. Činilo se da su dobro prihvatili ono što smo im rekli. Vraćali smo se i dalje, posjećivali ranjene... mislim da smo ih u jednom trenutku imali šest il sedam na našoj strani."   "Šest ili sedam?" gorljivo ponovi Ron. "Pa, to nije loše - hoće li doći ovamo i boriti se protiv Znaš-većkoga s nama?"   Ali Hermiona upita: "Kako to misliš, u jednom trenutku, Hagride?"

  Hagrid je tužno pogleda.   "Golgomatova banda je napala špilje. Oni koji su preživjeli nisu više htjeli čut za nas."   "Znači... znači, neće nam doći nijedan div?" upita Ron, djelujući razočarano.   "Ne," reče Hagrid, duboko uzdišući dok je okretao odrezak da uz lice prisloni hladniju stranu, "ali postigli smo što smo htjeli, prenijeli smo im Dumbledoreovu poruku i neki su je čuli, a mislim da će je neki i upamtit. Možda, možda neki od njih neće htjet ostat s Golgomatom, pa će sić s planina. Uvijek postoji šansa da će se sjetit da im je Dumbledore pokazo prijateljstvo... možda takvi dođu."   Prozor se punio snijegom. Harry odjednom shvati da mu je pelerina posve promočena na koljenima: temeljito ju je zaslinio Očnjak, koji mu je položio glavu u krilo.   "Hagride?" tiho progovori Hermiona nakon nekog vremena. "Mmm?"   "Jesi li... je li bilo ikakva traga... jesi li čuo išta o svojoj... svojoj... mami dok ste bili tamo?"   Hagridovo nepokriveno oko zaustavilo se na njoj. Hermiona je izgledala pomalo prestrašeno.   "Oprosti... ja... zaboravi..."   "Umrla je", zagunđa Hagrid. "Umrla je prije dosta godina. Tako su mi rekli."   "O... ja... stvarno mi je žao", reče Hermiona tankim glasom. Hagrid je slegnuo masivnim ramenima.   "Nema ti zašto bit", reče on bez uvijanja. "Ne pamtim puno o njoj. Nije bila baš najbolja majka."   Opet su zašutjeli. Hermiona je nervozno pogledavala Harryja i Rona, očito želeći da progovore.   "Ali još nam nisi objasnio kako si se našao u ovom stanju, Hagride", reče Ron, pokazujući rukom prema Hagridovu krvavom licu.   "Ili zašto si se tek sad vratio", doda Harry. "Sirius kaže da se madame Maxime vratila odavno..."   "Tko te napao?" upita Ron.   "Niko me nije napao!" naglasi Hagrid. "Ja..."   Ostale njegove riječi prekrilo je naglo kucanje na vratima. Hermiona je prestrašeno udahnula; šalica joj je kliznula iz prstiju i razbila se na podu; Očnjak je zacvilio. Sve četvero je zurilo u prozor pokraj vrata. Na tankoj zavjesi titrala je sjena neke male, zdepaste prilike.   "To je ona!" šapne Ron.   "Dođite ovamo!" brzo reče Harry. Zgrabio je plašt nevidljivosti i prebacio ga preko sebe i Hermione dok je Ron trčao oko stola da se također zavuče pod njegov zaklon. Zgurili su se i povukli u kut sobe. Očnjak je uzrujano zalajao na vrata; Hagrid ga je nogom gurnuo s puta i otvorio ih.   Na dovratku je stajala profesorica Umbridge, u plaštu od zelenog tvida i odgovarajućem šeširu s pokrivalima za uši. Napućivši usnice, malo se nagnula unatrag da promotri Hagridovo lice; jedva mu je sezala do pupka.

  "Tako dakle", reče ona polako i glasno, kao da se obraća nagluhoj osobi. "Vi ste Hagrid, zar ne?"   Ne čekajući odgovor, ušetala je u sobu, gledajući svojim izbuljenim očima u svim smjerovima.   "Gubi se", siknula je, zamahnuvši torbom, kad je Očnjak dotrčao do nje i pokušao joj liznuti lice.   "Ovaj... ne bi htio ispast nepristojan," reče Hagrid, zureći u nju, "al tko ste, do vraga, vi?"   "Zovem se Dolores Umbridge."   Oči su joj letjele svuda po kolibi. Dvaput se zagledala ravno u kut u kojem se Harry stisnuo između Rona i Hermione.   "Dolores Umbridge?" reče Hagrid, zvučeći posve zbunjeno. "Mislio sam da ste vi jedna od onih iz Ministarstva... zar ne radite vi s Fudgeom?"   "Bila sam viša podtajnica ministra, točno", potvrdi Umbridgeova. Obilazila je kolibu, upijajući i najmanje detalje u njoj, od naprtnjače kod zida do putnog ogrtača na stolici. "Sad sam učiteljica Obrane od mračnih sila..."   "Bome ste hrabri," reče Hagrid, "nema ih više puno koji bi se prihvatili tog posla."   "... i Velika inkvizitorica Hogwartsa", nastavi Umbridgeova, ničim ne odajući da ga je čula.   "Šta vam je to?" upita Hagrid, mršteći se.   "To sam i ja vas htjela pitati", odvrati ona, pokazujući porculanske krhotine Hermionine šalice na podu.   "Oh," reče Hagrid, uz krajnje nezgodan pogled prema kutu u kojem su se skrivali Harry, Ron i Hermiona, "ma, to... to je Očnjakovo maslo. Razbio je šalicu. Pa sam umjesto nje uzeo ovu."   Hagrid pokaže šalicu iz koje je pio. Jednom rukom je još uvijek pritiskao zmajski odrezak uz oko. Umbridgeova se sad okrenula prema njemu, proučavajući pojedinosti njegove pojave s istom pozornošću kao maloprije kolibu.   "Čula sam glasove", reče ona tiho.   "Pričo sam s Očnjakom", srčano odvrati Hagrid.   "I on vam je odgovarao?"   "Pa... moglo bi se tako reć", odvrati Hagrid, uznemirena izraza. "Katkad mi se čini da je Očnjak skoro ko čovjek..."   "Od vrata dvorca do vaše kolibe u snijegu se protežu tragovi triju osoba", svilenasto reče Umbridgeova.   Hermiona prestrašeno udahne; Harry joj smjesta rukom prekrije usta. Srećom, Očnjak je glasno njuškao oko ruba pelerine profesorice Umbridge pa se činilo da nije ništa čula.   "Pa, ja sam tek stigo", odvrati Hagrid, mahnuvši golemom rukom prema naprtnjači. "Možda je netko svratio ranije pa smo se mimoišli."   "Nema nikakvih tragova koji vode od vrata vaše kolibe."

  "Pa, ja... ne bi znao zašto..." reče Hagrid, nervozno potežući bradu. Opet je pogledao u kut u kojem su stajali Harry, Ron i Hermiona, kao da traži njihovu pomoć. "Ovaj..."   Umbridgeova se brzo okrenula i ushodala kolibom, napeto gledajući oko sebe. Sagnula se i zavirila ispod kreveta. Otvorila je Hagridove ormare. Prošla je pet centimetara od mjesta gdje su se Harry, Ron i Hermiona priljubili uza zid; Harry je čak uvukao trbuh dok je prolazila kraj njih. Nakon što je pomno pregledala unutrašnjost golemog kotla koji je Hagrid koristio za kuhanje, opet se okrenula prema njemu i rekla: "Što vam se dogodilo? Kako ste zaradili te ozljede?"   Hagrid je žurno skinuo zmajski odrezak s lica, što je, po Harryjevu mišljenju, bila greška, jer se crnoljubičasta modrica oko oka sad vidjela u svom punom sjaju, uz dodatak obilne količine svježe i zgrušane krvi na njegovu licu. "Ma... imao sam malu nezgodu", reče on neuvjerljivo.   "Kakvu nezgodu?"   "Ja... spotako sam se."   "Spotaknuti ste se", ponovi ona hladno.   "Da, tako je. Na... na prijateljevu metlu. Ja osobno ne letim. Vidite koliki sam, sumnjam da bi me ijedna metla mogla ponijet. Imam jednog prijatelja, uzgaja abraksaške konje, ne znam jeste li ih ikad vidjeli, to su vam velke zvijeri, krilate, znate, jednom sam uzjaho jednog i bilo je to..."   "Gdje ste bili?" upita ga Umbridgeova, hladno prekidajući Hagridovo brbljanje.   "Gdje sam...?"   "Bio, da", reče ona. "Školska godina je počela prije dva mjeseca. Vaše je satove morala preuzeti druga nastavnica. Nitko od vaših kolega nije mi znao reći gdje ste. Niste ostavili nikakvu adresu. Gdje ste bili?"   Nastala je tišina u kojoj je Hagrid zurio u nju svojim netom otkrivenim okom. Harry je gotovo mogao čuti bjesomučno okretanje kotača u njegovoj glavi.   "Ja... bio sam na dopustu iz zdravstvenih razloga", izjavi on.   "Iz zdravstvenih razloga", reče ona. Oči su joj prešle Hagridovo nagrdeno, otečeno lice; po prsluku mu je upravo tiho i meko kapala zmajska krv. "Razumijem."   "Da," nastavi Hagrid, "trebalo mi je malo... svježeg zraka, znate..."   "Da, lovočuvari tako rijetko imaju priliku uživati u svježem zraku", umilno će Umbridgeova. Onaj mali dio kože Hagridova lica koji nije bio crne ili ljubičaste boje sad je porumenio.   "Pa... znate kako je... promjena okoline..."   "U planinsku?" smjesta upita Umbridgeova.   Ona zna, zdvojno pomisli Harry.   "Planine?" ponovi Hagrid, očito napregnuo razmišljajući. "Ne, otišo sam na jug Francuske. Malo sunca i... i mora."

  "Stvarno?" upita Umbridgeova. "Pa niste baš pocrnjeli."   "Da... što ćete... osjetljiva koža", odvrati Hagrid, pokušavajući se nasmiješiti što je umiljatije mogao. Harry primijeti da mu nedostaju dva zuba. Umbridge ga je hladno pogledala; Hagridov osmijeh kao da se zaledio. Umbridge je malo bolje namjestila torbu pod rukom i rekla: "Naravno, morat ću javiti ministru da ste se vratili s velikim zakašnjenjem."   "Dobro", reče Hagrid, kimajući.   "Također biste trebali znati da kao Velika inkvizitorica imam neugodnu, ali nužnu zadaću izvršiti procjenu rada svih svojih kolega. Tako da sam sigurna da ćemo se uskoro opet sresti."   Naglo se okrenula i odmarširala do vrata.   "Procjenu rada?" smeteno ponovi Hagrid, gledajući za njom.   "O, da", tiho odvrati Umbridgeova, okrenuvši se prema njemu s rukom na kvaki. "Ministarstvo je čvrsto odlučio iskorijeniti sve neadekvatne nastavnike, Hagride. Laka vam noć."   Otišla je, čvrsto povukavši vrata za sobom. Harry je htio odmah skinuti plašt nevidljivosti, ali Hermiona ga uhvati za ruku.   "Pričekaj malo", šapne mu na uho. "Možda još nije otišla."   Hagrid je očito razmišljao slično kao i ona; topćući nogama, otišao je do prozora i malo razmaknuo zavjesu.   "Vraća se u dvorac", reče on tiho. "Bome... vrši inspekcije, ha?"   "Aha", reče Harry, skidajući plašt. "Trelawneyca je već na probnom roku..."   "Ovaj, Hagride... kakve si stvari isplanirao za ovogodišnja predavanja?" upita Hermiona.   "A, ništa se ti ne brini, pripremio sam vam hrpu dobrih stvari", oduševljeno će Hagrid. Podigao je zmajski odrezak sa stola i opet ga pritisnuo na oko. "Čuvo sam vam par stvorova baš za ČAS-ove - čekajte samo da ih vidite, stvarno su nešto posebno."   "Ovaj... u kojem su smislu posebni?" plaho upita Hermiona.   "Neću vam reć", sretno odvrati Hagrid. "Ne bi vam htio pokvarit iznenađenje."   "Gle, Hagride," napeto mu reče Hermiona, dižući ruke od suptilnog pristupa, "profesorica Umbridge neće biti nimalo sretna ako na sat dovedeš bilo kakvog preopasnog stvora."   "Opasan?" upita Hagrid, s izrazom dobroćudne zbunjenosti. "Ne budali, pa ne bi vam ja dao ništa opasno! Mislim, dobro, istina je da se ti stvorovi znaju brinut za sebe..."   "Hagride, moraš proći inspekciju kod Umbridgeice, a to će ti uspjeti samo ako nas budeš učio kako se skrbiti za porloke, kako razlikovati knarlove od ježeva i tome slično!" reče mu Hermiona ozbiljnim tonom.   "Al, Hermiona, to baš nije jako zanimljivo", odvrati Hagrid. "Ja sam vam spremio nešto puno dojmljivije. Uzgajam ih već godinama, mislim da imam jedino pitomo krdo u Britaniji."

  "Hagride... molim te..." ustrajala je Hermiona, sad već pomalo očajna. "Umbridgeica traži sve moguće izlike da se riješi učitelja koje smatra prebliskima Dumbledoreu. Molim te, Hagride, podučavaj nas nečemu dosadnom što će se sigurno pojaviti na ČAS-u." Ali Hagrid je samo jako zijevnuo i jednookim se pogledom punim čežnje zagledao prema ogromnom krevetu u kutu sobe.   "Slušajte, imo sam naporan dan, a već je kasno", reče on i nježno potapše Hermionu po ramenu, od čega je izgubila ravnotežu i koljenima muklo udarila o pod. "Joj... oprosti..." Uhvatio ju je za ovratnik i povukao na noge. "Gle, nemoj se ti ništa brinut za mene, obećavam ti da sam za vaše satove pripremio nešto stvarno dobro... a vi se sad lijepo vratite u dvorac i nemojte zaboravit brisat stope iza sebe!"   "Ne znam jesi li ga uspjela uvjeriti", reče Ron nešto kasnije dok su, prvo provjerivši je li zrak čist, hodali prema dvorcu kroz sve gušći snijeg. Nisu ostavljali trag iza sebe jer je Hermiona u hodu izvodila čaroliju brisanja.   "Onda ću se na istu temu vratiti i sutra", odlučno reče Hermiona. "Ako bude trebalo, ja ću mu isplanirati satove. Nije me briga ako izbaci Trelawneycu, ali Hagrida joj ne dam!"

GLAVA DVADESET PRVA Zmijino oko                                                         U nedjelju ujutro, Hermiona je opet otišla k Hagridu, probijajući se do njegove kolibe kroz snježne nanose koji su bili viši od pola metra. Harry i Ron bi joj se bili rado pridružili, ali njihove zaostale zadaće opet su poprimile zastrašujuće razmjere, pa su teška srca ostali u društvenoj prostoriji, nastojeći ignorirati vesele povike iz perivoja, gdje su ostali učenici uživali u klizanju po zaleđenom jezeru, sanjkanju i, što je bilo najgore od svega, u bacanju začaranih gruda koje su letjele sve do Gryffindorske kule i udarale po prozorskim oknima.   "Hej!" zaurlao je Ron kad je napokon izgubio živce i gurnuo glavu kroz prozor. "Ja sam prefekt i ako ovaj prozor pogodi još samo jedna gruda... JOJ!"   Naglo je povukao glavu. Lice mu je bilo prekriveno snijegom.   "Fred i George", reče on ogorčeno, s treskom zatvarajući prozor. "Kretenčine..."   Hermiona se od Hagrida vratila malo prije ručka. Lagano je drhtala, a pelerina joj se smočila sve do koljena.   "I?" upita Ron, podigavši glavu kad je ušla. "Jesi li mu isplanirala sve satove?"   "Pa, pokušala sam", reče ona bezvoljno, klonuvši u naslonjač pokraj Harryjeva. Izvukla je štapić i izvela komplicirani pokret nakon kojeg je iz vrška štapića suknuo vrući zrak; zatim je štapić uperila u pelerinu, iz koje se tijekom sušenja počela podizati para. "Kad sam došla, uopće nije bio u kolibi, mislim da sam kucala na vrata jedno pola sata. A onda je došepao iz šume..."   Harry zastenje. U Zabranjenoj šumi sve je vrvjelo od stvorenja koja su praktički jamčila da će Hagrid dobiti otkaz. "Što on to tamo drži? Je li ti rekao?" upita on.   "Ne", odvrati Hermiona nesretnim glasom. "Rekao je da želi da to bude iznenađenje. Pokušala sam mu objasniti kakva je Umbridgeica, ali on to naprosto ne razumije. Samo je ponavljao da nitko pri zdravoj pameti ne bi radije proučavao knarlove nego himere -oh, sumnjam da je nabavio himeru," doda ona kad je ugledala užasnuta lica Harryja i Rona, "iako se mogu kladiti da je i to pokušao. Sjećate se kako je jednom komentirao da se do njihovih jaja jako teško dolazi. Ni sama ne znam koliko sam mu puta ponovila da će mu biti bolje bude li se držao plana Grubbly-Plankove. Čisto sumnjam da je uopće slušao sve što sam mu rekla. Znate, u nekakvom je čudnom raspoloženju. I dalje ne želi reći gdje je pokupio one ozljede."   Nisu svi učenici oduševljeno pozdravili Hagridov povratak za profesorski stol. Neki su, kao Fred, George i Lee, oduševljeno uzviknuli i potrčali prolazom između stolova Gryffindora i Hufflepuffa da stisnu golemu Hagridovu ruku; drugi su, kao Lavender i Parvati, razmijenili turobne poglede i zavrtjeli glavama. Harry je znao da su mnogima draža predavanja profesorice Grubbly-Plank. Najgore je bilo što je i jedan mali, nepristrani dio njegova uma znao da za to imaju dobar razlog: satovi kod Grubbly-Plankove nisu uključivali realnu mogućnost da netko ostane bez glave na ramenima.   Harry, Ron i Hermiona, zbog hladnoće umotani u debele slojeve odjeće, prilično su prestrašeno u utorak krenuli prema Hagridovoj kolibi. Harryja nije brinuo samo Hagridov odabir gradiva, već i to kako će se pred Umbridgeovom ponašati ostatak razreda, osobito Malfoy i njegovi pajdaši.

  No dok su se kroz snijeg probijali prema Hagridu, koji ih je čekao na rubu šume, Velikoj inkvizitorici nigdje nije bilo ni traga. Hagridova pojava nije ulijevala pretjerano povjerenje; modrice koje su u subotu navečer imale ljubičastu boju, sad su bile ispresijecane zelenkastim i žućkastim tonovima, a neke su mu posjekotine opet prokrvarile. Harryju je to bilo neshvatljivo: zar je Hagrida napalo neko stvorenje čiji otrov sprječava zatvaranje nastalih rana? Već ionako zlokoban prizor lijepo je zaokružila polovica mrtve krave na Hagridovu ramenu.   "Danas ćemo radit unutra!" Hagrid sretno dovikne učenicima koji su mu se približavali, trzajući glavom prema tamnim stablima iza sebe. "Tu smo malo zaštićeniji. A osim toga, njima je draži mrak."   "Kome je draži mrak?" začu Harry kako Malfoy oštro pita Crabbea i Goylea, s natruhom panike u glasu. "Što je rekao, kome je draži mrak - jeste li ga vi čuli?"   Harry se sjećao jedine prijašnje zgode u kojoj je Malfoy ušao u šumu; ni onda se nije baš iskazao hrabrošću. Nasmiješio se za sebe; nakon one utakmice, sve što je na bilo koji način uznemirivalo Malfoya pričinjalo mu je posebno zadovoljstvo.   "Jeste spremni?" veselo upita Hagrid, pogledom prelazeći razred. "Dobro - posjet šumi sam čuvo za vašu petu godinu. Htio sam da ta stvorenja vidite u njihovom prirodnom staništu. Daklem, danas ćemo učit jednu prilično rijetku vrstu, mislim da sam ja vjerojatno jedini u Britaniji koji ih je uspio pripitomit."   "I sigurni ste da su pripitomljeni, je li?" oglasi se Malfoy, čija je panika sad bila još izraženija. "Ne bi baš bilo prvi put da ste na sat doveli nešto divlje, zar ne?"   Ostali Slytherini su zamrmljali u znak slaganja, a i nekoliko je Gryffindora izgledalo kao da dijele Malfoyeve strahove.   "Jasno da su pripitomljeni", odvrati Hagrid, mršteći se i podižući mrtvu kravu još malo više na rame.   "A zašto vam onda lice tako izgleda?" uzrujano zapita Malfoy.   "Gledaj svoja posla!" ljutito će Hagrid. "Ako ste svi završili s glupim pitanjima, krenite za mnom!"   Okrenuo se i zakoračio u šumu. Nitko nije pokazivao veliku sklonost da ga slijedi. Harry je pogledao Rona i Hermionu, koja je uzdahnula i kimnula, pa je njih troje krenulo za Hagridom, predvodeći ostatak razreda.   Hodali su desetak minuta dok nisu došli do mjesta gdje je drveće bilo tako gusto da se činilo kako je već pao mrak. Na tlu uopće nije bilo snijega. Hagrid je uz stenjanje prevrnuo kravlju polovicu na zemlju, povukao se za korak unatrag i okrenuo se prema razredu. Većina učenika mu se približavala šuljajući se od drveta do drveta uz nervozno ogledavanje kao da svaki čas očekuju napad.   "Bliže, bliže", hrabrio ih je Hagrid. "E, sad, već je i sam miris mesa dovoljan da ih privuče, ali ipak ću ih ja i zovnut, jer će im bit drago da sam to ja."   Okrenuo se, zatresao čupavom glavom da makne kosu s lica i ispustio čudan, kreštav zvuk koji je odjeknuo među tamnim stablima kao kliktaj neke čudovišne ptice. Nitko se nije nasmijao: većina je izgledala kao da je zanijemjela od straha.   Hagrid opet ispusti kreštav kliktaj. Prošla je minuta u kojoj su učenici nastavili nervozno se osvrtati i pogledavati drveće u očekivanju pozvanih stvorova. A onda, kad je Hagrid i treći put zamahnuo kosom i zrakom ispunio svoja masivna prsa, Harry je laktom gurnuo Rona i pokazao prema crnom prostoru između dviju kvrgavih tisa.

  U mraku su se pojavila dva prazna, bijela, svjetlucava oka, prilazeći im sve bliže. Trenutak kasnije iz tame se pomoliše zmajolika njuška, vrat, a potom i koštunjavo tijelo velikog, crnog krilatog konja. Nekoliko je sekundi promatrao učenike, šibajući dugim crnim repom, a onda je sagnuo glavu i oštrim očnjacima počeo trgati meso s kravlje strvine.   Harry je osjetio kako ga obuzima olakšanje. Napokon je imao dokaz da ta stvorenja nisu samo plod njegove mašte, nego su, naprotiv, stvarna: i Hagrid je znao za njih. Nestrpljivo je pogledao Rona, ali Ron je još uvijek zurio u stabla i nakon nekoliko sekundi šapnuo: "Zašto ih Hagrid opet ne pozove?"   I ostali su većinom na licima imali smetene izraze nervoznog iščekivanja, baš kao i Ron. Gledali su svuda osim u konja koji od njih nije bio udaljen ni puni metar. Činilo se da ga vide još samo dva učenika: jedan suhonjavi dječak iz Slytherina, koji je stajao odmah iza Goylea i s izrazom velikog gađenja promatrao kako konj jede; i Neville, čije su oči slijedile zamahe dugog, crnog repa.   "Ah, evo još jednog!" ponosno reče Hagrid, kad je između crnih stabala izašao još jedan crni konj, koji je također sklopio svoja kožasta crna krila uz tijelo i spustio glavu da se pogosti mesom.   "A sad... nek oni koji ih vide dignu ruke."   Beskrajno sretan što će napokon saznati tajnu tih konja, Harry podigne ruku. Hagrid mu kimne.   "Da... da, i mislio sam da ćeš ti moć, Harry", reče on ozbiljno. "I ti isto, je l Neville? I..."   "Pardon," prekine ga Malfoy posprdnim glasom, "ali što bismo mi to točno trebali vidjeti?"   Hagrid je umjesto odgovora pokazao rukom prema kravljoj strvini na zemlji. Cijeli je razred nekoliko sekundi zurio u tom smjeru, a onda je nekoliko učenika prestravljeno udahnulo, a Parvati je zacviljela. Harryju je bilo jasno i zašto: sigurno je bilo vrlo čudno gledati kako se od kostiju odljepljuju komadići mesa i nestaju u zraku.   "Tko to radi?" upita Parvati prestrašenim glasom, skrivajući se iza najbližeg drveta. "Tko to jede?"   "Testrali", ponosno odgovori Hagrid. Hermiona, koja je stajala kraj Harryja tiho reče: "Oh!", kao da napokon shvaća o čemu je riječ. "Hogwarts ovdje ima cijelo krdo. Dobro, tko zna...?"   "Ali oni su užasno zlokobni!" prekine ga Parvati, izgledajući uzbunjeno. "Kažu da oni ljudima koji ih mogu vidjeti donose strašnu nesreću. Profesorica Trelawney mi je jednom rekla..."   "Ne, ne, ne," nasmije se Hagrid, "to ti je čisto praznovjerje, nisu oni nesretni, oni su strašno pametni i korisni! Naravno, ovi naši ne rade baš puno, samo vuku školske kočije, osim kad Dumbledore ide na duži put, a ne želi se aparatirat... evo ih još dvoje, pogledajte..."   Iz drveća su tiho izašla još dva konja. Jedan je prošao vrlo blizu Parvati, koja je zadrhtala i priljubila se uz drvo, govoreći: "Mislim da sam nešto osjetila, mislim da je blizu mene!"   "Ne brini se, neće te oni ozlijedit", strpljivo reče Hagrid. "Dobro, tko mi od vas zna reć zašto ga neki vide, a drugi ne?"   Hermiona digne ruku.   "Reci nam", srdačno joj se nasmiješi Hagrid.  

"Jedini ljudi koji vide testrale", reče ona, "su oni koji su vidjeli smrt."   "Tako je, točno," ozbiljno potvrdi Hagrid, "deset bodova za Gryffindore. Dakle, testrali..."   "Kh,kh."   Stigla je profesorica Umbridge. Stala je metar dalje od Harryja, s podlogom za pergamente u rukama. Hagrid, koji nikad prije nije čuo njezin izvještačeni kašalj, zabrinuto se zagledao u najbližeg testrala, očito uvjeren da je zvuk potekao od njega.   "Kh,kh."   "O, zdravo!" nasmiješeno reče Hagrid kad je shvatio odakle je došao kašalj.   "Jeste li primili obavijest koju sam vam jutros poslala u kolibu?" upita Umbridgeova istim onim glasnim, polaganim tonom kojim se služila u prvom razgovoru s njim, kao da se obraća osobi koja ne samo što ne pozna jezik, nego je i maloumna. "Onu u kojoj sam vam javila da ću danas izvršiti inspekciju vašeg predavanja?"   "O, da", raspoloženo odvrati Hagrid. "Drago mi je što ste bez teškoća našli pravo mjesto! Ko što možete vidjet - zapravo ne znam - možete li? Danas učimo o testralima..."   "Molim?" upita profesorica Umbridge glasno, stavljajući dlan pokraj uha i mršteći se. "Što ste rekli?"   Hagrid je izgledao malo zbunjeno.   "Ovaj... testrali!" reče on glasno. "Veliki... ovaj... krilati konji, razumijete!"   Zamahnuo je golemim rukama kao da su krila, u nadi da će ga tako lakše shvatiti. Profesorica Umbridge podigla je obrve i mrmljajući na pergament zapisala sljedeće: "Prisiljen... je... služiti... se... grubim... jezikom... znakova.   "Pa... dobro..." reče Hagrid, opet se okrećući razredu s pomalo zbunjenim izrazom lica, "ovaj... što sam ono govorio?"   "Čini... se... da... ima... slabo... kratkoročno... pamćenje", mrmljala je Umbridgeova, dovoljno glasno da je svi čuju. Draco Malfoy najednom je izgledao kao da su mu već počeli božićni blagdani. Hermiona je pak pocrvenjela od zatomljenog bijesa.   "Aha, da", reče Hagrid. Bacio je nemiran pogled na pergament Umbridgeove, ali ipak je hrabro nastavio. "Da, htio sam vam ispričat kako smo došli do krda. Da, počeli smo s jednim mužjakom i pet ženki. Ovaj ovdje", potapšao je prvog konja koji se pojavio, "zove se Tenebrus, on mi je posebno drag jer je prvi koji se rodio ovdje, u šumi..."   "Jeste li vi svjesni", glasno progovori Umbridgeova, prekidajući ga, "da testrali prema klasifikaciji Ministarstva magije pripadaju grupi 'opasnih' životinja?"   Harryju je srce sišlo u pete, ali Hagrid se samo nasmijao. "Testrali nisu opasni! Dobro, mogli bi vas ugrist ako ih stvarno naljutite..."   "Pokazuje... znakove... zadovoljstva... na... spomen... nasilja..." promrmlja Umbridgeova, opet pišući po pergamentu.   "Ne... ma dajte, molim vas!" reče Hagrid, koji je sad već djelovao pomalo zabrinuto. "Mislim, pa i pas će

vas ugrist budete li ga dražili - al testrali imaju lošu reputaciju jedino zbog ovoga sa smrću - zato su ih smatrali kobnim znamenom, shvaćate? Jer ih nisu razumjeli."   Umbridgeova mu nije odgovorila; dovršila je posljednju zabilješku i podigla pogled prema Hagridu. Opet je progovorila onim glasnim, polaganim tonom: "Molim vas da nastavite s predavanjem kao i obično. Ja ću malo prošetati", odglumila je da hoda (Malfoy i Pansy Parkinson su potiho umirali od smijeha), "među učenicima" (pokazala je na pojedine članove razreda) "i postaviti im neka pitanja." Pokazala je na svoja usta da naglasi ideju razgovora.   Hagrid je zurio u nju, očito ne shvaćajući zašto se ponaša kao da on ne razumije normalan govor. Hermioni su oči bile pune bijesnih suza.   "Odvratna, zla gaduro!" šapnula je dok je Umbridgeova hodala prema Pansy Parkinson. "Znam što radiš, ti gnusna, izopačena, podmukla..."   "Ovaj... dobro," reče Hagrid, očito se boreći da opet uspostavi normalan ritam predavanja, "dakle... testrali. Da. Pa, o njima znamo svašta zanimljivo..."   Profesorica Umbridge se iz sveg glasa obratila Pansy Parkinson: "Razumijete li profesora Hagrida dok govori?"   Pansy je kao i Hermiona u očima imala suze, ali njezine su bile posljedica smijanja; odgovor joj je bio praktički nerazgovijetan jer je cijelo vrijeme pokušavala suspregnuti hihotanje.   "Ne... jer... pa... često zvuči... kao da rokće..." Umbridgeova je na pergament unijela novu zabilješku. Rijetki neozlijeđeni dijelovi Hagridova lica su porumenjeli, ali pokušao se držati kao da nije čuo Pansyn odgovor.   "Dobro... da... zanimljivosti o testralima. Pa, kad ih jednom pripitomite, ko ove ovdje, više se nikad neće izgubit. Imaju nevjerojatan osjećaj za smjer, samo im recite kud hoćete ić..."   "Naravno, pod uvjetom da uopće mogu shvatiti što im govorite", glasno reče Malfoy. Pansy Parkinson se opet previjala od smijeha. Profesorica Umbridge se popustljivo nasmiješila i obratila Nevilleu.   "Longbottom, vi vidite testrale, zar ne?" upita ona.   Neville kimne.   "Čiju ste smrt vidjeli?" nastavi ona ravnodušno.   "Mog... mog djeda", odvrati Neville.   "I što mislite o njima?" reče ona, mahnuvši zdepastom rukom prema konjima, koji su dosad dobar dio strvine očistili do kosti.   "Ovaj", nervozno poče Neville, bacajući pogled prema Hagridu. "Pa... mislim... da su... ovaj... u redu..."   "Učenici... se... tako... boje... nastavnika... da... ne... žele... priznati... strah... od... životinja", promrmlja Umbridgeova, upisujući novu bilješku na pergament.   "Ne!" uzrujano reče Neville. "Ne bojim ih se!"  "Ma to je sasvim u redu", reče Umbridgeova, tapšući Nevillea po ramenu uz osmijeh koji je očito trebao pokazati njezinu suosjećajnost, iako je Harryju prije nalikovao na zluradost. "Pa, Hagride," reče ona, okrećući se prema njemu i opet govoreći onim sporim, glasnim tonom, "mislim da sam prikupila

dovoljno podataka. Rezultate procjene (pokazala je na podlogu za pergamente) dobit ćete (pravila se da nešto uzima iz zraka pred sobom) u roku od deset dana." Podigla je deset zdepastih, kratkih prstiju. Zbog širokog osmijeha ispod zelenog šešira, sličila je žabi više nego ikad prije. Žurno ih je napustila, dok su Malfoy i Pansy pucali od smijeha, a Hermiona se tresla od bijesa. Neville je izgledao zbunjeno i uzrujano.   "Ta odurna, lažljiva, podmukla stara kravetina!" bjesnjela je Hermiona pola sata kasnije, dok su se vraćali u dvorac kroz ranije prokrčene usjeke u snijegu. "Shvaćate li vi što ona radi? Ovo je sve zbog njene opsesije mješancima - pokušava stvoriti dojam da je Hagrid nekakav maloumni trol, samo zato što mu je mama bila div - ma stvarno to nije fer, predavanje uopće nije bilo loše - hoću reći, još bih razumjela da je opet bilo nešto kao ono s praskavim repanima, ali testrali su sasvim dobri - točnije, za Hagrida su fantastični!"   "Umbridgeica je rekla da su opasni", reče Ron.  "Pa, kao što je Hagrid lijepo rekao, oni se samo znaju brinuti za sebe", nestrpljivo odvrati Hermiona, "i istina je, učiteljica poput Grubbly-Plankove ne bi nam ih pokazala dok ne počnemo s pripremama za OČI, ali stvarno su zanimljivi, zar ne? I to kako ih neki ljudi vide, a drugi ne! Voljela bih da ih i ja mogu vidjeti."  "Stvarno?" tiho je upita Harry. Odjednom je izgledala užasnuto.   "Oh, Harry - oprosti - ne, naravno da ne bih - stvarno govorim gluposti."   "U redu je," brzo će on, "ne brini se."   "Ja sam iznenađen što ih je vidjelo i toliko ljudi", reče Ron. "Troje u jednom razredu..."   "Da, Weasley, baš smo se pitali", prekine ga zloban glas. Nisu ih čuli jer im je snijeg prigušio korake, ali odmah iza njih hodali su Malfoy, Crabbe i Goyle. "Što misliš, da vidiš kako netko rikava, bi li onda bolje vidio i balun?"   On, Crabbe i Goyle grohotom su se nasmijali i progurali se kraj njih da nastave za dvorac. Zatim su zapjevali refren "Weasley, naš si car". Ronove uši su poprimile grimiznu boju.   "Ignoriraj ih, samo ih ignoriraj", pjevušila je Hermiona. Izvukla je čarobni štapić i opet izvela čaroliju za stvaranje vrućeg zraka, da im olakša put kroz netaknuti snijeg koji ih je dijelio od staklenika. *   *   *   Došao je prosinac, a s njime i novi snijeg, te prava lavina domaćih zadaća za učenike pete godine. Što je Božić bio bliži, to su Ron i Hermiona imali više dužnosti kao prefekti. Morali su nadgledati ukrašavanje dvorca ("Pokušaj ti kititi zidove svjetlucavom vrpcom kad joj drugi kraj drži Peeves i pokušava te njome udaviti", rekao je Ron), paziti da prvoškolci i drugoškolci svoje odmore zbog velike hladnoće provode isključivo u dvorcu ("I da vidiš kako su samo drski, balavci jedni, mi stvarno nismo bili tako bezobrazni na prvoj godini", rekao je Ron) i patrolirati kroz hodnike naizmjence s Argusom Filchom, koji je bio uvjeren da će se blagdanski duh očitovati prije svega u naglom porastu čarobnjačkih dvoboja ("Taj umjesto mozga ima stajsko gnojivo", bijesno je rekao Ron). Bili su tako zauzeti da je Hermiona čak prestala plesti kape za vilenjake, pa se jako uzrujala kad je shvatila da su joj preostale još samo tri.   "I sad će svi oni siroti vilenjaci koje još nisam oslobodila morati Božić provesti ovdje, jer ja nemam dovoljno kapa!"   Harry joj nije imao srca reći da sva njezina pletiva ionako završavaju kod Dobbyja, pa je zabio nos u sastavak za Povijest magije. Nije mu se, osim toga, razgovaralo ni o Božiću. Prvi put otkako je krenuo u školu, silno je želio provesti Božić izvan Hogwartsa. S obzirom na zabranu igranja metloboja i brigu oko

toga hoće li Hagrid biti stavljen na probni rok ili ne, trenutačno je prema školi osjećao ponajprije gorčinu. Jedino čemu se istinski radovao bili su sastanci DA, a i oni će tijekom praznika biti obustavljeni, jer su gotovo svi pripadnici DA praznike planirali provesti sa svojim obiteljima. Hermiona se spremala na skijanje s roditeljima, što je beskrajno zabavljalo Rona koji nikad prije nije čuo za bezjački običaj da si na noge privezuju uske drvene letvice i na njima se spuštaju niz planinske obronke. Ron se spremao kući, u Jazbinu. Harryja je nekoliko dana izjedala zavist, sve dok nije pitao Rona kako će se za Božić vratiti kući i čuo njegov odgovor: "Ali ideš i ti! Zar ti nisam rekao? Mama mi je napisala da te pozovem još prije nekoliko tjedana!"   Hermiona je zakolutala očima, ali Harry je već bio na sedmom nebu. Sreću zbog toga što će Božić dočekati u Jazbini narušavao je jedino Harryjev osjećaj krivnje što blagdane neće provesti sa Siriusom. Pitao se bi li mogao nekako nagovoriti gospođu Weasley da na slavlje pozove i njegova kuma. Iako je sumnjao da bi Dumbledore dopustio Siriusu da napusti Grimmauldov trg, brinula ga je i misao da ga gospođa Weasley možda uopće ne bi htjela pozvati njih dvoje kao da su vječito bili u sukobu. Sirius se Harryju uopće nije javio od onog posljednjeg razgovora kroz vatru, i iako je Harry znao da bi bilo vrlo nesmotreno pokušati stupiti u kontakt s njim dok Umbridgeova sve nadzire, nije mu bilo drago zamišljati kako Sirius samuje u staroj kući svoje majke, možda dijeleći neku osamljenu božičnu prskalicu s Kreacherom.   Na posljednji sastanak DA prije božićnih praznika Harry je u Sobu potrebe stigao ranije od ostalih, što se pokazalo vrlo sretnom okolnošću jer kad su se baklje upalile, vidio je da je Dobby odlučio ukrasiti prostoriju u čast Božića. Bio je sasvim siguran da je za ukrase odgovoran kućni vilenjak, jer nije poznavao nijednu drugu osobu koja bi na strop povješala stotinu zlatnih kuglica s Harryjevim likom i natpisom "Sretan vam Božić!"   Upravo dok je sklanjao posljednju kuglicu, vrata su se škripeći otvorila i propustila Lunu Lovegood, u uobičajeno sanjarskom raspoloženju.   "Bok", reče ona rastreseno, motreći ostatke ukrasa. "Baš su lijepi, jesi li ih ti postavio?"   "Ne," odvrati Harry, "nego Dobby, kućni vilenjak." "Imela", reče Luna sanjarski, pokazujući hrpu bijelih bobica gotovo iznad Harryjeve glave. Harry je odmah odskočio s tog mjesta. "Pametno", pohvali ga Luna krajnje ozbiljnim tonom. "Često je puna narglova."   Harry je dolazak Angeline, Katie i Alicije dočekao kao spas, jer je to značilo da ne mora Lunu pitati što su narglovi. Sve tri bile su bez daha i izgledale su krajnje promrzlo.   "Pa," reče Angelina bezbojno, skidajući plašt i bacajući ga u kut, "konačno smo vam našli zamjene." "Zamjene?" smeteno ponovi Harry.   "Za tebe, Freda i Georgea" objasni ona nestrpljivo. "Imamo novog tragača!"   "Koga?" smjesta upita Harry. "Ginny Weasley", odgovori Katie. Harry se zablenuo u nju.   "Da, znam," reče Angelina, izvlačeći štapić i rastežući ruku, "ali zapravo je prilično dobra. Nije kao ti, naravno," doda, dobacujući mu vrlo opak pogled, "ali kad već ne možemo imati tebe..."   Harry zagrize jezik da joj ne odbrusi: zar je ona zaista mislila da on zbog svog izbacivanja iz ekipe ne žali sto puta više od nje?   "A udarači?" upita on, nastojeći zadržati miran ton.  

"Andrew Kirke", reče Alicia bez pretjeranog oduševljenja, "i Jack Sloper. Nijedan baš ne blista, ali u usporedbi s ostalim idiotima koji su se prijavili..."   Dolazak Rona, Hermione i Nevillea prekinuo je taj depresivni razgovor, a u sljedećih pet minuta prostorija se dovoljno popunila da Harry nije morao svuda nailaziti na Angelinine bijesne poglede pune predbacivanja.   "Dobro", poče on kako bi se svi utišali. "Mislio sam da bismo večeras mogli ponoviti sve što smo dosad radili, jer nam je ovo posljednji sastanak prije praznika i nema smisla da počinjemo nešto novo kad nas čeka trotjedna pauza..."   "Nećemo raditi ništa novo?" upita Zacharias Smith ozlojeđenim šaptom koji je bio dovoljno glasan da ga čuju svi u sobi. "Da sam to znao, ne bih ni došao."   "U tom slučaju nam je svima žao što ti Harry nije ništa rekao", glasno mu odvrati Fred.   Nekoliko ljudi se zasmijuljilo. Harry je primijetio da se smije i Cho, osjetivši pritom već poznato poskakivanje u želucu, kao da je na silasku niz stepenice promašio stubu.   "... možemo vježbati u parovima" reče Harry. "Prvih deset minuta ćemo raditi urok zaustavljanja, a poslije toga ćemo izvući jastuke i opet uvježbavati omamljivanje."   Svi su se poslušno podijelili; Harry je, kao i obično, bio u paru s Nevilleom. Sobom je uskoro na mahove odjekivao uzvik "Impedimenta!". Jedan član para bi se ukočio, njegov partner bi besposleno gledao što rade drugi sve dok urok ne bi prestao djelovati, a onda bi se zamijenili i sve to ponovili.   Neville se toliko poboljšao da je bio neprepoznatljiv. Nakon što se Harry i treći put za redom odmrznuo iz ureknutog stanja, poslao je Nevillea da se opet pridruži Ronu i Hermioni, a on je počeo obilaziti sobu kako bi promotrio ostale. Kad je prošao pokraj Cho, ona mu je uputila blistav osmijeh. Uspio je odoljeti iskušenju da istu rutu obiđe još nekoliko puta.   Nakon deset minuta posvećenih uroku zaustavljanja, po podu su rasporedili jastuke i opet počeli vježbati omamljivanje. Prostor je bio premalen da svi vježbaju istovremeno, pa je polovica grupe samo gledala kako drugi vježbaju, a zatim bi se zamijenili.    Harry je pucao od ponosa dok ih je promatrao. Istina, Neville je umjesto Deana omamio Padmu Patil, ali ipak je bio precizniji nego prije, dok su svi ostali pokazali zaista velik napredak. Harry ih je zaustavio na kraju sata.   "Stvarno ste se jako poboljšali", reče on i svima se nasmiješi. "Kad se vratimo s praznika, počet ćemo rad na većim čarolijama -možda čak i Patronusima."   Začuo se uzbuđen žamor. Soba se polako praznila dok su svi odlazili u uobičajenim grupicama od dvoje ili troje ljudi. Većina je Harryju na odlasku zaželjela sretan Božić. Vedro je pokupio jastuke s Ronom i Hermionom i uredno ih pospremio. Njih dvoje su otišli prije njega; on se malo zadržao, jer je i Cho još bila u sobi, pa se nadao da će i od nje čuti čestitku za Božić.   "Ne, samo ti idi", čuo je kako govori svojoj prijateljici Marietti. Srce mu je poskočilo tako visoko da mu se činilo da trenutno dijeli isti prostor s njegovom Adamovom jabučicom.   Pravio se da popravlja hrpu s jastucima. Sad je bio posve siguran da su sami i čekao je da ona prva progovori. Umjesto toga je začuo zdušno šmrcanje.   Okrenuo se i vidio da Cho stoji nasred sobe dok joj se niz obraze slijevaju suze. 

"Št...?"   Nije znao što da učini. Ona je jednostavno stajala i tiho plakala.  "Što se dogodilo?" upita on nemoćno. Odmahnula je glavom i obrisala oči rukavom.  "O-oprosti", reče ona promuklo. "Valjda zato... što sad... učimo sve ovo... pitam se... da je on sve to znao... bi li možda još bio živ."   Harryjevo srce se opet spustilo, ali umjesto da se zaustavi na svom mjestu, nastavilo je putovati prema njegovu pupku. Trebao je to i znati. Htjela je razgovarati o Cedricu.   "On je sve ovo i znao", odvrati on ozbiljno. "I bio je vrlo vješt, inače nikad ne bi stigao do središta onog labirinta. Ali ako te Voldemort stvarno želi ubiti, nemaš šanse."   Štucnula je začuvši Voldemortovo ime, ali gledala je u Harryja i nije se lecnula.   "Ti si preživio kad si još bio samo beba", reče ona tiho.   "Da, da", umorno odvrati Harry, krećući prema vratima. "Ne znam zašto, ne znaju ni drugi, pa ne vidim zašto bih se time morao ponositi."   "Joj, nemoj ići!" reče Cho, zvučeći kao da je opet na rubu suza. "Stvarno mi je žao što sam se ovako uzrujala... nisam htjela..."   Opet je štucnula. Bila je lijepa čak i kad su joj oči bile crvene i otečene. Harry se stvarno osjećao bijedno. Bio bi tako sretan da mu je jednostavno rekla "Sretan Božić".   "Znam da je tebi ovo grozno", reče ona, opet otirući oči rukavom. "Ja spominjem Cedrica, a ti si vidio kako umire... vjerojatno bi najradije zaboravio sve što se dogodilo, zar ne?"   Harry joj nije odgovorio. Bila je posve u pravu, ali osjećao bi se bezdušno da to izgovori naglas.   "S-stvarno si dobar učitelj, znaš", reče Cho uz suzan osmijeh. "Nikad prije nisam nikoga uspjela omamiti."   "Hvala", odvrati Harry s nelagodom.   Jedan dugi trenutak samo su se gledali. Harry je osjećao plamteću želju da pobjegne iz sobe i istovremeno potpunu nesposobnost da pokrene noge.   "Imela", tiho reče Cho, pokazujući dio stropa iznad njegove glave.   "Aha", reče Harry. Usta su mu se osušila. "Ali vjerojatno je puna narglova."   "Što su narglovi?"   "Nemam blage veze", odvrati Harry. Prišla mu je bliže. Činilo mu se da je čarolija omamljivanja pogodila i njegov mozak. "Trebala bi pitati Munjenu. To jest, Lunu."   Cho je ispustila čudan zvuk, ni jecaj, ni smijeh. Prišla mu je još bliže. Sad bi već mogao izbrojiti pjegice na njezinu nosu.   "Stvarno mi se sviđaš, Harry."   Nije mogao misliti. Preplavili su ga trnci, od kojih su mu otkazale ruke, noge i mozak.  

Stvarno je stajala preblizu. Jasno je vidio svaku suzu na njezinim trepavicama... * * *   Kad se pola sata kasnije vratio u društvenu prostoriju, zatekao je Hermionu i Rona u najboljim naslonjačima pred kaminom. Gotovo svi ostali već su otišli na spavanje. Hermiona je pisala vrlo dugačko pismo - već je ispunila gotovo pola pergamentnog svitka, obješenog preko ruba stola. Ron je ležao na prostirci kraj kamina i pokušavao završiti domaću zadaću iz Preobrazbe.   "Gdje si ti tako dugo?" upitao je kad se Harry spustio u naslonjač do Hermione.   Harry mu nije odgovorio. Bio je u stanju šoka. Htio je ispričati Ronu i Hermioni što se upravo dogodilo, ali istovremeno je želio tu tajnu odnijeti sa sobom u grob.   "Je li s tobom sve u redu, Harry?" upita Hermiona, gledajući ga iznad vrha svog pera.   Harry mlitavo slegne ramenima. Da bude iskren, stvarno nije znao osjeća li se dobro ili ne. "Što je?" upita Ron. Nalaktio se da može jasnije vidjeti Harryja. "Što se dogodilo?"   Harry nije znao kako da im kaže, niti je bio siguran u to da im uopće želi reći. Baš kad je odlučio da će sve prešutjeti, Hermiona je preuzela stvar u svoje ruke.   "Je li se dogodilo nešto s Cho?" upita ona poslovnim tonom. "Je li te uhvatila poslije sastanka?"   Harry kimne, uz osjećaj tupog iznenađenja. Ron se zasmijuljio, ali umuknuo je kad ga je ošinuo Hermionin pogled.   "Pa... ovaj... što je htjela?" upita on tobože nehajnim glasom. "Ona..." poče Harry, prilično promuklim glasom. Nakašljao se i pokušao opet. "Ona... ovaj..."   "Jeste li se poljubili?" živahno upita Hermiona. Ron se tako brzo podigao u sjedeći položaj da mu se tintarnica razlila svuda po prostirci. Ne obazirući se na to, pohlepno je zurio u Harryja.   "Pa?" upita on.   Harry je skrenuo pogled s Ronova lica, na kojem su se miješali radost, žalost i veselje, na Hermionino, koje se lagano mrštilo, i kimnuo. ''HA!''   Ron je slavodobitno zatresao šakom i prasnuo u glasan smijeh zbog kojeg je nekoliko drugoškolaca plaha izgleda koji su stajali kraj prozora prestrašeno poskočilo. Harryjevim licem proširio se nesiguran osmijeh dok je gledao kako se Ron valja po prostirei. Hermiona je Rona pogledala s najdubljim gnušanjem i opet se posvetila pismu.   "Pa?" napokon progovori Ron, gledajući Harryja. "Kako je bilo?" Harry je malo razmišljao. "Mokro", odvrati on iskreno.   Bilo je teško odrediti je li zvuk koji je Ron ispustio izražavao oduševljenje ili gađenje.   "Zato što je plakala", teška srca nastavi Harry.   "Oh", reče Ron i malo se uozbilji. "Zar se tako loše ljubiš?"  

"Ne znam", reče Harry, koji dotada nije pomišljao na to objašnjenje, ali zato se sad smjesta duboko zabrinuo. "Možda."   "Ma naravno da ne", odsutno reče Hermiona, koja je još pisala pismo.   "Otkud ti znaš?" oštro upita Ron.   "Jer Cho u posljednje vrijeme jako često plače", objasni Hermiona rastreseno. "Plače za vrijeme obroka, po zahodima, posvuda."   "Čovjek bi pomislio da će je koja pusa malo razvedriti", reče Ron uz osmijeh.   "Rone," reče Hermiona dostojanstveno, umačući vrh pera u tintarnicu, "ti si najbešćutniji stvor kojeg sam ikad imala priliku upoznati."   "Dobro, što ti to znači?" ogorčeno upita Ron. "Pa tko plače do ga netko ljubi?"   "Da," pridruži mu se Harry, već pomalo očajan, "tko?"   Hermiona ih je obojicu pogledala s gotovo sažalnim izrazom na licu.   "Zar ne razumijete kako se Cho trenutno osjeća?" upita ona.   "Ne", rekoše Harry i Ron u isti glas. Hermiona uzdahne i odloži pero.   "Pa, za početak najočitije. Vrlo je tužna jer je Cedric umro. Zatim pretpostavljam da se osjeća zbunjeno jer joj se nekad sviđao Cedric, a sad joj se sviđa Harry, i ne može odrediti koji joj se sviđa više. Osjeća sigurno i krivnju, jer misli da je povrijedila sjećanje na Cedrica time što je uopće poljubila Harryja, a vjerojatno je muči i što će drugi reći ako prohoda s Harryjem. I k tome vjerojatno uopće nije u stanju procijeniti što zapravo osjeća prema Harryju, jer je on bio s Cedricom kad je Cedric umro, pa je sve to vrlo komplicirano i bolno. Joj da, još se boji i da će je izbaciti iz metlobojske ekipe Ravenclawa jer u posljednje vrijeme jako loše leti."   Nakon tog govora nastupila je pomalo zaprepaštena tišina, a onda je Ron rekao: "Nemoguće je da jedna osoba može osjećati sve to odjednom, eksplodirala bi."   "To što ti imaš emocionalni raspon čajne žličice ne znači da smo i mi ostali jednako zakinuti", otrovno mu reče Hermiona i opet se prihvati pera.   "Ona je prva počela", reče Harry. "Ja ne bih... samo mi je odjednom prišla... a u sljedećem trenutku sve frca od suza... nisam znao što da učinim..."   "Uopće te ne krivim, stari", reče Ron, izgledajući uzbunjeno zbog same pomisli na tako nešto.   "Trebao si samo biti ljubazan prema njoj", reče Hermiona i zabrinuto podigne pogled. "Bio si ljubazan, zar ne?"   "Pa," poče Harry, osjećajući kako mu obraze oblijeva neugodna vrućina, "malo sam je... potapšao po leđima."   Hermiona je izgledala kao da se svim silama trudi ne zakolutati očima.   "Hajde dobro, vjerojatno je moglo ispasti i gore", reče ona. "Hoćeš li se opet vidjeti s njom?"  

"Pa morat ću, zar ne?" odvrati Harry. "Tu su sastanci DA, zar ne?"   "Znaš što mislim", nestrpljivo će Hermiona.   Harry nije ništa rekao. Hermionine riječi otvorile su mu čitav novi horizont zastrašujućih mogućnosti. Pokušao je zamisliti kako nekamo izlazi s Cho - možda u Hogsmeade - i kako s njom provodi sate i sate nasamo. Naravno, ona će nakon večerašnjeg poljupca očekivati da je pozove van... od pomisli na to želudac mu se bolno zgrčio.   "Ma uostalom," reče Hermiona udaljenim glasom, opet udubljena u pismo, "imat ćeš dovoljno prilika da je nekamo pozoveš."   "Što ako je ne želi pozvati?" upita Ron, koji je promatrao Harryja s neobično pronicavim izrazom na licu.   "Ne pričaj gluposti," rastreseno mu odvrati Hermiona, "pa Harry već stoljećima pati za njom, zar ne, Harry?"   Nije odgovorio. Da, istina je da mu se Cho već dugo sviđa, ali kad god je zamišljao prizor s njih dvoje, on je prikazivao Cho koja se dobro zabavlja, a ne Cho koja mu neutješno rida na ramenu.   "A kome ti pišeš taj roman?" upita Ron Hermionu, pokušavajući pročitati dio pergamenta koji se vukao po podu. Hermiona ga podigne izvan njegova dohvata.   "Viktoru."   "Krumu?"   "A koliko još Viktora poznajemo?"   Ron nije odgovorio, ali izgledao je vrlo ozlojeđeno. Prosjedili su u tišini još dvadeset minuta. Ron je sastavak iz Preobrazbe završavao uz mnogo nestrpljivog gunđanja i križanja rečenica. Hermiona je postojano pisala dok nije stigla do kraja pergamenta, a onda ga je pažljivo smotala i zapečatila. Harry je zurio u vatru. Bio bi presretan kad bi se tamo pojavila Siriusova glava i dala mu neki koristan savjet o djevojkama. Ali vatra je samo sve više slabjela, dok se na kraju iz žeravice nije pretvorila u prah. Kad se okrenuo, Harry je vidio da su opet posljednje osobe u društvenoj prostoriji.   "Pa, laku noć", reče im Hermiona, zdušno zijevajući dok se penjala stubištem koje je vodilo u ženske spavaonice.   "Što ona vidi u Krumu?" upita Ron uzrujano dok se s Harryjem penjao stubama za muške spavaonice.   "Pa," reče Harry, razmišljajući o pitanju, "valjda to što je stariji, zar ne... i svjetski je poznat igrač metloboja..."   "Da, dobro, osim toga", iznervirano reče Ron. "Mislim, pa zar nije on jedan običan mračnjak?"   "Pa malo je mračan, da", odvrati Harry, koji je još bio obuzet mislima o Cho.   Skinuli su pelerine i u tišini obukli pidžame. Dean, Seamus i Neville već su zaspali. Harry je naočale stavio na noćni ormarić i uvukao se u krevet, ali nije navukao zastore oko kreveta - zagledao se u komadić zvjezdanog neba koji je bio vidljiv kroz prozor pokraj Nevilleova kreveta. Da je u ovo isto vrijeme sinoć znao da će u roku od dvadeset četiri sata ljubiti Cho Chang... "Noć", zagunđa Ron s desne strane. "Noć", odvrati Harry.

  Možda će sljedeći put... ako bude sljedećeg puta... biti malo bolje volje. Trebao ju je pozvati van; vjerojatno je to očekivala i sad se ljuti na njega... ili možda leži u krevetu i još plače zbog Cedrica? Nije znao što da misli. Hermionino objašnjenje samo je zakompliciralo stvari, umjesto da ih pojednostavi.   Eto što bi nas trebali podučavati, pomisli on, okrećući se na bok, kako funkcionira ženski mozak... to bi sigurno bilo korisnije od Proricanja sudbine...   Neville je šmrcnuo u snu. Negdje u noćnoj tami huknula je sova. Harry je sanjao da je opet u sobi za Obranu. Cho ga je optužila da joj je lagao samo da je tamo namami; rekla je da joj je obećao sto pedeset sličica iz čokoladnih žaba ako dođe. Harry se pobunio... Cho je zaurlala: "Cedric mi je dao hrpu sličica iz čokoladnih žaba, vidi!" Počela je iz pelerine izvlačiti pregršti sličica i bacati ih u zrak. Pretvorila se u Hermionu, koja mu je rekla: "Stvarno si joj to obećao, Harry... mislim da bi joj trebao dati nešto drugo... što kažeš na tvoju Vatrenu munju?" Harry je istaknuo da ne može dati Cho svoju Vatrenu munju jer je kod Umbridgeove i, osim toga, sve je to apsurdno, on je u sobu došao samo zato da svuda povješa božićne kuglice u obliku Dobbyjeve glave... San se promijenio...   Tijelo mu je bilo glatko, snažno i gipko. Osjećao je kako klizi kroz metalne rešetke, preko tamnog, hladnog kamena... bio je u dodiru s podom, gmižući na trbuhu... okruživao ga je mrak, ali ipak je vidio kako oko njega svjetlucaju predmeti u neobičnim, živopisnim bojama... okretao je glavu... na prvi pogled, hodnik je bio pust... ali ne... ispred njega je na podu sjedio neki čovjek, brada mu je rila na prsa, obris mu je svjetlucao u mraku...   Harry je isplazio jezik... u zraku je okusio čovjekov miris... bio je živ, ali u polusnu... sjedio je ispred vrata u dnu hodnika...   Harry je žarko želio ugristi tog čovjeka... ali mora obuzdati svoj nagon... ima važnijih poslova...   Ali čovjek se pomaknuo... kad je skočio na noge, s njega je spuznuo srebrni plašt; Harry vidje kako se nad njim nadvija čovjekov žarki, nejasni obris i kako iz pojasa izvlači štapić... nije imao izbora... podigao se s poda i napao jedanput, dvaput, triput, zarivajući zube duboko u čovjekovu kožu, osjećajući u čeljusti pucanje čovjekovih rebara, šikljanje tople krvi...   Muškarac je vrištao od bola... onda je utihnuo... klonuo niza zid... po podu je kapala krv...   Čelo ga je užasno boljelo... činilo mu se da će eksplodirati od bola...   "Harry! HARRY!"   Otvorio je oči. Svaki centimetar njegova tijela bio je obliven ledenim znojem. Pokrivači su se zapetljali oko njega kao luđačka košulja; imao je osjećaj da mu čelo probada usijani žarač.   "Harry!"   Iznad njega je stajao prestravljeni Ron. U dnu Harryjeva kreveta stajale su i druge prilike. Rukama se uhvatio za glavu; bol ga je zaslijepio... okrenuo se na trbuh i povratio preko ruba madraca.   "Stvarno mu je loše", reče neki prestrašeni glas. "Da nekog pozovemo?"   "Harry! Harry!"   Mora reći Ronu, užasno je važno da kaže Ronu... hvatajući dah, Harry se podigao na ruke i dao sve od sebe da potisne novi napad povraćanja. Bio je napola slijep od bola.   

"Tvoj tata", protisne on, teško dišući. "Tvog tatu... su napali..."   "Molim?" zbunjeno reče Ron.   "Tvoj tata! Zmijski ugriz, ozbiljno je, svuda je bilo krvi..."   "Idem po pomoć", reče onaj isti prestrašeni glas i Harry začu kako se netko trkom udaljava iz sobe.   "Harry, čovječe," nesigurno odvrati Ron, "samo si... samo si sanjao..."   "Ne!" bijesno će Harry; bilo je užasno važno da ga Ron shvati. "Nije to bio san... ne običan san... bio sam tamo, vidio sam... ja sam ga napao..."   Čuo je kako Seamus i Dean mrmljaju, ali nije ga bilo briga. Bol u čelu je malo oslabio, ali još se znojio i drhtao kao u groznici. Opet je povratio i Ron je uzmaknuo.   "Harry, nije ti dobro!" reče on potreseno. "Neville je otišao po pomoć."   "Dobro mi je!" s mukom reče Harry, brišući usta rukavom. Nekontrolirano je drhtao. "Sa mnom je sve u redu, tvom tati je loše... moramo saznati gdje je... užasno je krvario... bio sam... bila je to ogromna zmija."   Pokušao je ustati, ali Ron ga je gurnuo natrag na krevet; negdje u blizini još se čulo Deanovo i Seamusovo došaptavanje. Harry nije znao je li prošla jedna ili deset minuta; jednostavno je sjedio i tresao se, osjećajući kako mu bol u ožiljku polako popušta... zatim su na stubištu odjeknuli brzi koraci i opet je začuo Nevilleov glas. "Ovamo, profesorice."   U spavaonicu je žurno ušla profesorica McGonagall u kariranoj kućnoj haljini. Naočale su joj se naherile na hrptu oštrog nosa. "Što se dogodilo, Potteru? Gdje vas boli?" Nikad nije bio sretniji što je vidi; trebao mu je netko iz Reda feniksa, a ne osoba koja će ga tetošiti i prepisivati mu beskorisne napitke.   "Riječ je o Ronovu tati", reče on i opet se uspravi. "Napala ga je zmija i ozbiljno je ozlijeđen, vidio sam kad se to dogodilo."   "Kako to mislite, vidjeli ste kad se to dogodilo?" upita profesorica McGonagall, skupljajući tamne obrve.   "Ne znam... spavao sam, ali onda sam se našao tamo..." "Hoćete reći da je sve to bio san?"   "Ne!" ljutito odvrati Harry; zar nitko od njih ne shvaća? "Prvo sam sanjao nešto posve drugo, nešto glupo... onda ga je ovo prekinulo. Bilo je stvarno, nisam to zamislio. Gospodin Weasley je spavao na podu i onda ga je napala divovska zmija, užasno je krvario, srušio se, netko mora otkriti gdje se nalazi...   Profesorica McGonagall gledala je u njega kroz naherene naočale kao da je užasnuta onime što vidi.   "Ne lažem i nisam lud!" reče joj Harry, sve glasnijim tonom. "Kažem vam, stvarno sam to vidio!"   "Vjerujem vam, Potteru", odsječno će profesorica McGonagall. "Obucite kućni ogrtač - idemo k ravnatelju."

GLAVA DVADESET DRUGA Bolnica svetoga Munga za magične bolesti i ozljede                                           Harryju je toliko laknulo što ga profesorica ozbiljno shvaća da je bez trenutka oklijevanja iskočio iz kreveta, navukao kućni ogrtač i namjestio naočale.   "Weasley, bolje da i vi dođete", reče profesorica McGonagall. Slijedeći profesoricu McGonagall, prošli su kraj tihih prilika Nevillea, Deana i Seamusa. Napustili su spavaonicu, niz zavojite se stube spustili u društvenu prostoriju, provukli se kroz otvor iza portreta i zaputili mjesečinom obasjanim hodnikom Debele dame. Harryju se činilo da je samo pitanje sekunde kad će panika koja je ključala u njemu izbiti van. Želio je potrčati i dozivati na sav glas sve dok ne ugleda Dumbledorea. Oni tu spokojno šetaju, dok gospodin Weasley krvari! Osim toga, što ako su zubi one zmije (Harry se svim silama trudio ne razmišljati o njima kao svojim zubima) otrovni? Prošli su pokraj Gospe Norris, koja ih je pogledala očima nalik na svjetiljke i tiho siknula. Profesorica McGonagall je jednostavno rekla: "Šic!", nakon čega se Gospa Norris odšuljala natrag u sjenu. Za nekoliko minuta stigli su do kamene vodorige koja je čuvala ulaz u Dumbledoreov kabinet.   "Šumeći vizbi", reče profesorica McGonagall. Vodoriga je oživjela i skočila u stranu. Zid iza nje se razdvojio i otkrio zavojite pokretne stube od kamena koje su neprekidno vodile uvis. Sve troje je zakoračilo na stube u pokretu. Iza njih se zid zatvorio s potmulim udarom, a oni su kružeći krenuli uvis, dok nisu došli do ulaštenih vrata od hrastovine koja je krasio zvekir u obliku grifina.   Iako je ponoć odavno prošla, iz kabineta je dopiralo mnoštvo glasova. Činilo se da je Dumbledore ugostio bar desetak ljudi.   Kad je profesorica triput udarila po vratima zvekirom u obliku grifina, glasovi su umukli kao da ih je netko isključio. Vrata se sama otvoriše i profesorica McGonagall povede Harryja i Rona u sobu.   Soba je bila u polutami. Neobični srebrni instrumenti na stolovima nisu, kao obično, zujali i ispuštali oblačiće dima, nego su mirovali u tišini. Čak su i zidni portreti starih ravnatelja i ravnateljica mahom kunjali u svojim okvirima. Iza vrata, na prečki je drijemala veličanstvena crvenozlatna ptica velika poput labuda, zavukavši glavu pod krilo.   "O, to ste vi, profesorice McGonagall... i... ah."   Dumbledore je sjedio u stolcu visoka naslona za svojim radnim stolom. Nagnuo se naprijed, nad dokumente osvijetljene svjetlošću svijeća. Na sebi je imao snježnobijelu noćnu košulju i prekrasno izvezen kućni ogrtač u ljubičastoj i zlatnoj boji, ali činilo se da je posve budan. Prodornim je svijetloplavim očima pozorno motrio profesoricu McGonagall.   "Profesore Dumbledore, Potter je imao... pa, noćnu moru", reče profesorica McGonagall. "Kaže da..."   "Nije to bila noćna mora", brzo se umiješa Harry.   Profesorica McGonagall okrene glavu prema Harryju, lagano se mršteći.   "U redu, Potteru, ispričajte onda vi ravnatelju što se dogodilo."   "Ja... pa, istina je da sam spavao..." poče Harry. Iako je bio prestravljen i očajnički je želio da ga Dumbledore shvati, ipak mu je smetalo što ravnatelj ne gleda u njega, nego proučava svoje isprepletene prste. "Ali nije to bio običan san... bio je stvaran... vidio sam što se događa..." Duboko je udahnuo.

"Ronova tatu - gospodina Weasleyja - napala je divovska zmija."   Riječi kao da su nastavile odjekivati u zraku nakon što ih je izgovorio, dobivajući na nestvarnosti, čak komičnosti. U stanci koja je uslijedila Dumbledore se zavalio u stolac i zamišljeno zagledao u strop. Ron je pogledavao malo Harryja, malo Dumbledorea, blijed i šokiran.   "Kako ste to vidjeli?" upita Dumbledore tiho. Još nije pogledao u Harryja.   "Pa... ne znam", odvrati Harry, prilično srdito - zar je to uopće važno? "U mislima, pretpostavljam..."   "Pogrešno ste me shvatili", reče Dumbledore, istim staloženim tonom. "Htio sam reći... sjećate li se... hm... svog položaja dok ste promatrali odvijanje tog napada? Jeste li možda stajali pokraj žrtve ili ste pak prizor promatrali odozgo?"   Pitanje je bilo tako neobično da se Harry zaprepašteno zagledao u Dumbledorea; činilo se kao da zna...   "Bio sam zmija", odvrati on. "Sve sam gledao iz zmijine perspektive."   Ostali su na trenutak šutjeli, a onda je Dumbledore, zagledan u vrlo blijedog Rona, upitao drugačijim, oštrijim glasom: "Je li Arthur teško ozlijeđen?"   "Da", naglasi Harry - zašto im treba tako dugo da shvate, zar ne razumiju kako snažno krvari osoba kojoj slabine probodu onako dugi zubi? I zašto ga Dumbledore ne želi udostojiti ni jednim jedinim pogledom?   No Dumbledore je ustao, tako brzo da je Harry iznenađeno poskočio, obrativši se jednom od starih portreta odmah ispod stropa. "Everarde?" reče on oštro. "I ti, Dilys!"   Iako su još sekundu ranije izgledali kao da čvrsto spavaju, čarobnjak žućkaste kože s kratkim crnim šiškama i postarija vještica dugih srebrnih uvojaka u susjednom okviru smjesta su otvorili oči.   "Jeste li nas slušali?" upita Dumbledore. Čarobnjak kimne glavom. Vještica reče: "Naravno."   "Čovjek o kojem smo govorili ima crvenu kosu i nosi naočale", reče Dumbledore. "Everarde, digni uzbunu i pobrini se da ga nađu pravi ljudi..."   Oboje su kimnuli i napustili svoje okvire, ali umjesto da se pojave u susjednim slikama (kao što je bio običaj u Hogwartsu), posve su nestali. U prvom okviru sad su se vidjeli samo tamni zastori u pozadini, a u drugoj lijep kožni naslonjač. Harry je primijetio da ga kradomice pogledavaju i mnogi drugi ravnatelji i ravnateljice, iako su pritom vrlo uvjerljivo hrkali i slinili. Sad mu je bilo jasno čije su glasove čuli prije nego što su pokucali na vrata.   "Everard i Dilys pripadaju najslavnijim ravnateljima Hogwartsa", objasni Dumbledore, koji je u međuvremenu zaobišao Harryja, Rona i profesoricu McGonagall da bi prišao veličanstvenoj ptici koja je spavala na prečki pokraj vrata. "Uživaju tako velik ugled da njihovi portreti vise i u drugim važnim čarobnjačkim institucijama. Budući da se mogu slobodno kretati između svih svojih portreta, mogu nam javiti što se događa drugdje..."   "Ali gospodin Weasley bi mogao biti bilo gdje!" reče Harry.   "Sjednite, molim vas", nastavi Dumbledore kao da Harry nije ništa rekao. "Everard i Dilys se neće vratiti sigurno još nekoliko minuta. Profesorice McGonagall, molio bih da nam pribavite nekoliko stolaca."  

Profesorica McGonagall izvuče štapić iz džepa kućne haljine i zamahne. Pred njima iskrsnuše tri drvena stolca visokih naslona, nimalo slična udobnim naslonjačima s cvjetnim uzorkom koje je Dumbledore stvorio na Harryjevu saslušanju. Harry sjedne, preko ramena gledajući što radi Dumbledore. On je pak prstom pogladio zlatasto perje Fawkesove glave. Feniks se smjesta probudio. Visoko je uzdignuo prekrasnu glavu i pogledao Dumbledorea bistrim, tamnim očima.   "Trebat će nam", Dumbledore reče ptici vrlo tihim glasom, "pravovremeno upozorenje."   Feniks nestade u bljesku plamena.   Dumbledore se zatim obrušio na srebrni instrument krhka izgleda čija je namjena Harryju bila nepoznata i odnio ga na svoj stol. Opet je sjeo, licem okrenut prema njima, vrhom štapića kucnuvši instrument.   Instrument je smjesta oživio, zveckajući u pravilnom ritmu. Iz sićušne srebrne cjevčice na gornjem dijelu instrumenta počeli su izlaziti oblačići blijedozelenog dima. Dumbledore je namrštena čela proučavao dim. Nakon nekoliko sekundi, oblačići su prerasli u postojan mlaz dima koji se zgušnjavao i kovitlao u zraku... iz jednog njegova kraja izrasla je glava zmije široko razjapljenih čeljusti. Harry se pitao potvrđuje li taj instrument njegovu priču. Radoznalo je pogledao Dumbledorea, tražeći neki znak da je u pravu, ali ravnatelj nije podizao pogled.   "Jasno, jasno", zamrmljao je Dumbledore, razgovarajući sam sa sobom, iako je i dalje promatrao mlaz dima bez i najmanjeg znaka iznenađenja. "Ali u biti podijeljeni?"   Harryju je to pitanje bilo posve neshvatljivo. No dimna neman smjesta se razdvojila na dvije zmije, koje su se sad zajedno izvijale i valovito gibale u tamnom zraku. Mrko se smiješeći, Dumbledore je opet štapićem blago kucnuo po instrumentu. Zveckanje se usporilo i zamrlo, a dimne su zmije izblijedjele, rasplinule se u bezobličnu izmaglicu i iščezle.   Dumbledore je vratio instrument na klimavi stolić s kojega ga je uzeo. Harry je primijetio da ga brojni bivši ravnatelji prate pogledom, ali čim su vidjeli da njih gleda Harry, opet su se počeli pretvarati da spavaju. Harry se baš spremao pitati čemu služi neobični instrument, kad ga je osujetio uzvik koji je dopro s gornjeg dijela zida na njihovoj desnoj strani - čarobnjak zvan Everard vratio se u svoj portret, lagano zadihan. "Dumbledore!"   "Što si saznao?" odmah upita Dumbledore. "Vikao sam dok nisam privukao pozornost", odvrati čarobnjak, brišući čelo zastorom iza sebe, "i rekao da sam čuo kako se dolje nešto kreće - malo su se premišljali, ali otišli su provjeriti - kao što znaš, dolje nema portreta iz kojih se može gledati. U svakom slučaju, nakon nekoliko minuta su ga donijeli gore. Nije dobro izgledao, sav je bio obliven krvlju. Otrčao sam do portreta Elfride Cragg da ga dobro promotrim dok su ga iznosili..."   "U redu", reče Dumbledore kad se Ron grčevito pomaknuo. "Valjda će Dilys vidjeti kad ga donesu..."   Nekoliko minuta kasnije, u svoj se okvir vratila i vještica srebrnih uvojaka. Spustila se, kašljući, u naslonjač i rekla: "Da, Dumbledore, donijeli su ga u Sveti Mungo... prošli su pokraj mog portreta... u lošem je stanju..."   "Hvala ti", reče Dumbledore. Obratio se profesorici McGonagall.   "Minerva, molim vas da odete probuditi ostalu djecu Weasleyjevih."   "Naravno..."  

Profesorica McGonagall ustane i brzo krene prema vratima. Harry krajičkom oka pogleda Rona, koji je djelovao prestravljeno.   "Dumbledore... što ćemo s Molly?" upita profesorica McGonagall, zastajući na vratima.   "Fawkes će se pobrinuti za to kad prestane čuvati stražu u dvorcu", reče Dumbledore. "Ali ona možda već zna... s obzirom na onaj njezin odličan sat..."   Harry je znao da Dumbledore govori o satu koji nije pokazivao vrijeme, nego lokaciju i stanje različitih članova obitelji Weasley, s tugom shvativši da kazaljka gospodina Weasleyja u ovom trenutku sigurno pokazuje smrtnu opasnost. Bilo je, doduše, već jako kasno. Gospođa Weasley je vjerojatno spavala i nije gledala na sat. Prošli su ga trnci kad se sjetio kako se bauk gospođe Weasley pretvorio u beživotno tijelo gospodina Weasleyja, kako su mu se nakrivile naočale na okrvavljenom licu... ali gospodin Weasley neće umrijeti... ne smije...   Dumbledore je počeo kopati po ormaru iza Harryja i Rona. Iz ormara se izvukao držeći u rukama pocrnjeli stari čajnik, koji je pažljivo odložio na svoj stol. Podigao je štapić i promrmljao: "Portus!" Čajnik je na trenutak zadrhtao i zasjao neobičnim plavim svjetlom. Potom se treperavo umirio i opet poprimio neprozirnu crnu boju.   Dumbledore je prišao novom portretu, koji je prikazivao čarobnjaka prepredena izraza i šiljaste brade, odjevena u slytherinsku kombinaciju zelene i srebrne boje. Činilo se da spava tako dubokim snom da nije čuo Dumbledoreov glas kad ga je on pokušao probuditi.   "Phineas. Phineas."   Stanovnici ostalih portreta po sobi nisu se više pretvarali da spavaju - meškoljili su se u svojim okvirima da bolje vide što se zbiva. Kad je čarobnjak prepredena izgleda nastavio hiniti san, neki su se među njima pridružili dozivanju.   "Phineas! Phineas! PHINEAS!"   Više se nije mogao pretvarati, pa se teatralno trgnuo i širom otvorio oči.   "Zar me netko zvao?"   "Phinease, moraš opet otići do svog drugog portreta", reče Dumbledore. "Imam još jednu poruku."   "Otići do mog drugog portreta?" ponovi Phineas tanahnim glasom i zijevne, dugo i izvještačeno (pogled mu je prešao sobu i zaustavio se na Harryju). "A ne, Dumbledore, večeras sam preumoran za to."   Harryju se Phineasov glas zbog nečega učinio poznatim; gdje li ga je već čuo? Nije imao vremena razmisliti jer se na ostalim zidovima podigla ogorčena graja.   "Neposluh, gospodine!" zagrmi gojazan čarobnjak crvena nosa, mašući šakama. "Napuštanje dužnosti!"   "Čast nas obvezuje da služimo sadašnjeg ravnatelja Hogwartsa!" uzvikne stari čarobnjak krhka izgleda kojeg je Harry prepoznao kao Dumbledoreova prethodnika, Armanda Dippeta. "Sram te može biti, Phineas!"   "Da ga ja nagovorim, Dumbledore?" upita jedna vještica prodorna pogleda, podižući vrlo debeo čarobni štapić koji je neobično nalikovao na brezovu šibu.   "Ma, u redu," reče čarobnjak zvan Phineas, pomalo nervozno odmjeravajući onaj štapić, "ali dosad je

možda uništio već i moju sliku, sredio je većinu obiteljskih portreta..."   "Sirius zna da ne smije uništiti tvoj portret", odvrati Dumbledore i Harryju napokon sine gdje je već čuo Phineasov glas - u onom prividno praznom okviru u njegovoj spavaćoj sobi na Grimmauldovu trgu. "Javi mu da je Arthur Weasley teško ozlijeđen i da će mu u kuću uskoro doći njegova žena, djeca i Harry Potter. Jesi li me shvatio?"   "Arthur Weasley ozlijeđen, žena, djeca i Harry Potter dolaze u posjet", odrecitira Phineas dokonim tonom. "Da, da... u redu..." Krenuo je prema okviru portreta i nestao s vidika u istom trenutku kad su se opet otvorila vrata kabineta. Praćeni profesoricom McGonagall, uđoše Fred, George i Ginny. Sve troje izgledalo je raščupano i šokirano. Još su bili u pidžamama.   "Harry... što se događa?" upita Ginny, izgledajući prestrašeno. "Profesorica McGonagall kaže da si vidio da je tata ozlijeđen..."   "Vaš je otac ozlijeđen dok je obavljao zadatak za Red feniksa", reče joj Dumbledore prije nego stoje Harry stigao odgovoriti. "Odnijeli su ga u Bolnicu svetog Munga za magične bolesti i ozljede. Opet vas šaljem u Siriusovu kuću, jer je praktičnija za posjete bolnici od Jazbine. Tamo ćete se naći sa svojom majkom."   "Kako ćemo putovati?" upita Fred. Izgledao je potreseno. "Letiprahom?"   "Ne," odvrati Dumbledore, "letiprah trenutačno nije siguran, letimreža je pod nadzorom. Ići ćete putoključem." Pokazao je stari čajnik koji je nedužno ležao na njegovu stolu. "Samo još čekamo da nam se opet javi Phineas Nigellus... želim biti siguran da je zrak čist prije nego što vas pošaljem..."   U samom središtu kabineta buknuo je plamen iz kojeg je prema podu meko zalelujalo jedno zlatno pero.   "To je Fawkesov signal", reče Dumbledore, uhvativši pero u padu. "Profesorica Umbridge je shvatila da niste u krevetima... Minerva, idi i odvrati joj pozornost... reci joj bilo što..."   Uz zamah karirane haljine, profesorica McGonagall napusti kabinet.   "On vam poručuje da se raduje posjetu", javi se dokoni glas iza Dumbledorea. Ispred Slytherinske zastave opet je stajao čarobnjak zvan Phineas. "Moj je prapraunuk uvijek imao čudne kriterije za izbor gostiju."   "Krenimo onda", obrati se Dumbledore Harryju i Weasleyjevima. "I to brzo, dok nismo dobili društvo."   Harry i ostali okupiše se oko Dumbledoreova stola.   "Svi ste se već koristili putoključem, zar ne?" upita Dumbledore. Svi kimnuše i ispružiše ruke da dodirnu neki dio pocrnjelog čajnika. "Dobro. Kad nabrojim do tri, dakle... jedan... dva..."   Sve se zbilo u djeliću sekunde: u beskrajno kratkoj pauzi prije Dumbledoreova "tri", Harry je pogledao u njega... stajali su vrlo blizu... i Dumbledoreov bistri plavi pogled s putoključa je kliznuo na Harryjevo lice.   Harryjev se ožiljak smjesta usijao, kao da mu se opet otvorila stara rana - a u Harryju je planula zastrašujuće jaka mržnja, nezvana i neželjena, ali tako silovita da mu je u tom trenutku jedina želja bila napasti... ugristi... zariti zube u tog čovjeka pred sobom...   "... tri."   Harry osjeti jak trzaj u predjelu pupka. Tlo mu je nestalo pod nogama, a ruka se zalijepila za čajnik.

Sudarao se s ostalima dok su zajedno hitali naprijed, u vrtlogu boja i zavijanju vjetra, puštajući da ih čajnik vuče... sve dok nije stopalima tako snažno udario u pod da su mu se od toga savila koljena. Čajnik je pao na pod i zaklepetao, a negdje blizu njih začu se glas:   "I evo ih opet, nakota izdajničkog. Je li istina da im otac umire?"  "MARŠ VAN!" zagrmi drugi glas.   Harry užurbano ustade i ogleda se. Prispjeli su u sumornu podrumsku kuhinju na Grimmauldovu trgu broj dvanaest. Sva svjetlost u prostoriji dolazila je od ognjišta i jedne poluizgorene svijeće, koja je osvjetljavala ostatke večere za jednu osobu. Kreacher je upravo izlazio kroz vrata koja su vodila u predvorje, zloćudno ih pogledavajući dok je popravljao krpu oko bokova. Njima je u susret pohitao Sirius sa zabrinutim izrazom na licu. Bio je neobrijan i još u dnevnoj odjeći. Oko njega se osjećao ustajao miris alkohola koji je pomalo podsjećao na Mundungusa.   "Što se to događa?" upita on, ispruživši ruku da pomogne Ginny ustati. "Phineas Nigellus je rekao da je Arthur teško ozlijeđen..."   "Pitaj Harryja", reče Fred.   "Da, i ja bih to volio čuti", složi se George.   Blizanci i Ginny zurili su u njega. Na stubištu se najednom više nisu čuli Kreacherovi koraci.   "Bilo je to..." poče Harry; sad mu je bilo teže nego kad je pričao McGonagallovoj i Dumbledoreu. "Imao sam... neku vrstu... vizije..."   Ispričao im je što je vidio, iako je donekle izmijenio priču pa se sad činilo da je zmijin napad promatrao sa strane, a ne kroz njezine oči. Ron, kojem se boja još nije vratila u lice, pogledao ga je iskosa, ali nije ništa rekao. Kad je Harry ušutio, Fred, George i Ginny još su neko vrijeme zurili u njega. Nije bio siguran je li to samo zamislio ili ne, ali činilo mu se da u njihovim pogledima vidi nešto optužujuće. U svakom slučaju, ako su ga smatrali dežurnim krivcem čak i u verziji u kojoj je bio samo promatrač, onda mu je stvarno bilo drago što im nije napomenuo da je u trenutku napada bio u zmiji.   "Je li mama ovdje?" reče Fred, okrećući se prema Siriusu.   "Vjerojatno još ne zna ni što se dogodilo", odvrati Sirius. "Najvažnije nam je bilo da vas sklonimo s puta prije nego što se umiješa Umbridgeova. Pretpostavljam da Dumbledore upravo javlja Molly."   "Moramo otići u Sveti Mungo", užurbano reče Ginny. Pogledala je braću; naravno, svi su još bili u pidžamama. "Siriuse, možeš li nam posuditi plašteve ili nešto slično?"   "Čekaj malo, ne možete tek tako odjuriti u Sveti Mungo!" reče Sirius.   "Naravno da možemo otići u Sveti Mungo ako to želimo", odvrati Fred s tvrdoglavim izrazom na licu. "Pa riječ je o našem tati!"   "A kako ćete objasniti da ste za napad na Arthura saznali prije nego što je bolnica stigla obavijestiti njegovu ženu?"   "Kao da je to važno", ljutito reče George.   "Da, važno je, jer ne želimo privlačiti pozornost na činjenicu da Harry ima vizije događaja koji se događaju stotinama kilometara dalje!" srdito odvrati Sirius. "Možete li uopće zamisliti što bi Ministarstvo učinilo s takvom informacijom?"

  Fred i George izgledali su kao ih uopće nije briga za Ministarstvo. Ron je još izgledao kao mrtvac i nije ništa govorio.   Ginny reče: "Mogao nam je reći netko drugi... mogli smo to čuti iz nekoga drugog izvora, ne od Harryja."   "Od koga, na primjer?" nestrpljivo upita Sirius. "Slušajte, tata vam je bio napadnut dok je obavljao nešto za Red i okolnosti u kojima se to dogodilo već su dovoljno sumnjive i bez toga što su njegova djeca za napad saznala samo nekoliko sekundi kasnije. Mogli biste ozbiljno naškoditi Redu..."   "Fućka nam se za glupi Red!" zaurla Fred.   "Nas muči što nam tata možda umire!" vikne George.   "Vaš je otac znao u što se upušta i ne bi vam zahvalio da ugrozite Red!" odvrati Sirius s jednakim bijesom. "Tako to funkcionira... i zato niste u Redu... jer ne razumijete... da postoje stvari za koje vrijedi umrijeti!"   "Lako je to tebi govoriti, dok ovdje hladiš pete!" prodere se Fred. "Nisam primijetio da i ti nosiš glavu u torbi!"   Iz Siriusova lica nestalo je i ono malo boje što ju je imao. Na trenutak je izgledao kao da bi najradije udario Freda, ali kad je progovorio, zvučao je kao da se svim silama trudi ostati miran.   "Znam da vam je teško, ali moramo se ponašati kao da još ništa ne znamo. Moramo ostati ovdje bar dok nam se ne javi vaša mama, u redu?"   Fred i George i dalje su djelovali buntovno. Ginny je, međutim, otišla do najbliže stolice i sjela. Harry je pogledao Rona, koji je izveo nekakav čudan pokret, na pola puta između kimanja i slijeganja ramenima, pa su i oni sjeli. Blizanci su još neko vrijeme bijesno zurili u Siriusa, a onda su zauzeli mjesta svaki s jedne strane Ginny.   "Tako je," reče im Sirius kao da ih hrabri, "hajde, da svi... da svi nešto popijemo dok čekamo. Accio pivoslac!"   Istovremeno je podigao štapić. Prema njima je iz smočnice poletjelo šest boca. Proklizale su cijelom dužinom stola, usput na sve strane razbacujući ostatke Siriusove večere, i uredno se zaustavile pred njima. Svi su počeli piti, pa se neko vrijeme nije čulo ništa osim pucketanja vatre u kuhinjskom ognjištu i muklih zvukova koji su pratili odlaganje boca na stol.   Harry je pio samo zato što nije znao što bi s rukama. Želudac mu se uskomešao od grozne, vruće, kipuće krivnje. Ne bi ovdje sjedili da nije bilo njega; još bi svi mirno spavali. Rekao si je da je dizanjem uzbune osigurao brzo nalaženje gospodina Weasleyja, ali nije se zbog toga osjećao bolje, jer nije mogao pobjeći od činjenice da je upravo on i napao gospodina Weasleyja.   Ne budi glup, pa ti nemaš zmijske zube, reče si on, nastojeći zadržati mir, iako mu se ruka na boci pivoslaca tresla, ležao si u krevetu, nisi nikog napao...   Ali što se onda maloprije dogodilo u Dumbledoreovu kabinetu? upita se on. Osjetio sam da želim napasti i Dumbledorea...   Tresnuo je bocu na stol malo jače nego što je namjeravao i prolio pivoslac svuda po stolu a da to nitko nije ni primijetio. U sijedećem trenutku u zraku je zabljesnuo plamen i osvijetlio prljave tanjure pred njima. Iznenađeno su uzviknuli. Na stol je uz tup udar pao svitak pergamenta, a za njim i jedno zlatno

feniksovo pero.   "Fawkes!" odmah reče Sirius i zgrabi pergament. "To nije Dumbledoreov rukopis... sigurno vam majka šalje poruku... evo..."   Gurnuo je pismo Georgeu u ruku, a on ga je nestrpljivo otvorio i pročitao naglas: "Tata je još živ. Upravo krećem u Sveti Mungo. Ostanite gdje ste. Javit ću vam se čim budem mogla. Mama."   George pogleda ostale za stolom.   "Još je živ..." reče on polako. "Ali to zvuči kao da..."   Nije morao dovršiti rečenicu. I Harryju je to zvučalo kao da gospodin Weasley lebdi između života i smrti. Ron, još uvijek neobično blijed, zagledao se u poleđinu majčina pisma kao da od njega očekuje riječi utjehe. Fred je izvukao pergament iz Georgeove ruke da ga sam pročita, zatim pogledavši Harryja, kojem se opet zatresla ruka na boci. Stegnuo ju je još jače da zaustavi drhtanje.   Harry nije pamtio da je ikad doživio dužu noć od ove. Sirius je u jednom trenutku predložio da svi odu na spavanje, iako očito ni sam nije vjerovao da je to rješenje, ali zgađeni pogledi Weasleyjevih bili su dovoljan odgovor. Uglavnom su u tišini sjedili oko stola i gledali kako stijenj svijeće tone sve dublje u rastopljeni vosak, povremeno otpijajući iz boca. Progovarali su samo da pitaju koliko je sati, da se ponekad naglas zapitaju što se sad zbiva ili da ustvrde, tješeći i sebe i ostale, kako vijesti sigurno nisu loše, jer bi im to dosad već javili - gospođa Weasley je sigurno odavno stigla u Sveti Mungo.   Fred je zadrijemao; glava mu je klonula u stranu. Ginny se poput mačke sklupčala na svojoj stolici, ali oči su joj bile otvorene. Harry je vidio kako se u njima odražava vatra iz ognjišta. Ron je sjedio spustivši glavu u ruke pa je bilo nemoguće odrediti je li budan ili spava. Harry i Sirius povremeno bi se pogledali, kao nezvani gosti u tuzi jedne obitelji, čekajući... čekajući...   U pet i deset ujutro po Ronovu satu, kuhinjska vrata su se otvorila i u kuhinju je ušla gospođa Weasley. Bila je posve blijeda, ali kad su se ostali okrenuli da je pogledaju - Fred, Ron i Harry su se pridigli iz stolaca - slabašno im se nasmiješila.   "Preživjet će", reče ona. Jedva je govorila od umora. "Sad spava. Kasnije ćemo mu svi otići u posjet. Bill je ostao s njim; uzet će slobodno jutro na poslu."   Fred se srušio natrag na stolac, prekrivši lice rukama. George i Ginny su ustali i poletjeli k majci da je zagrle. Ron se drhtavo nasmijao i u jednom gutljaju ispio ostatak pivoslaca.   "Doručak!" glasno i radosno uzvikne Sirius, skačući na noge. "Gdje je onaj vražji vilenjak? Kreacher! KREACHER!" Ali Kreacher se nije odazvao.   "Ma tko ga šiša", promrmlja Sirius, brojeći sve prisutne. "Dakle, pravimo doručak za... da vidimo... sedmero... slanina i jaja, mislim, i čaj, i prepečenac..."   Harry je pojurio do štednjaka da mu pomogne. Nije htio ometati veselje Weasleyjevih. Osim toga, strahovao je od trenutka kad će gospođa Weasley zatražiti da opet prepriča svoju viziju. No tek što je iz kredenca izvadio tanjure, gospođa Weasley mu ih uzme iz ruku i privuče ga u zagrljaj.   "Ne znam što bi se dogodilo da nije bilo tebe, Harry", reče ona prigušenim glasom. " Arthura možda ne bi pronašli još satima, kad bi već bilo prekasno, ali zahvaljujući tebi je živ, a Dumbledore je uspio smisliti dobro objašnjenje za to što je Arthur uopće bio tamo. Ne možeš ni zamisliti u kakvim bi se inače neprilikama našao, pogledaj samo jadnog Sturgisa..."  

Harry je jedva mogao podnijeti njezinu zahvalnost, ali srećom ga je uskoro pustila i okrenula se Siriusu da mu zahvali što se cijelu noć brinuo za njezinu djecu. Sirius je odvratio da mu je drago što joj je bio od pomoći i rekao da se nada kako će svi ostati kod njega dok gospodin Weasley leži u bolnici.   "O, Siriuse, najljepša ti hvala... u bolnici kažu da će neko vrijeme morati ostati kod njih i stvarno bi bilo divno da smo mu što bliže... dakako, to znači da ćemo Božić vjerojatno provesti ovdje."   "Što nas bude više, to će nam biti veselije!" reče Sirius s tako iskrenim oduševljenjem da mu se gospođa Weasley nasmiješila od srca. Zatim je oko pasa svezala pregaču i uključila se u pripremu doručka.   "Siriuse", promrmlja Harry, koji se više nije mogao sustezati. "Mogu li na brzinu porazgovarati s tobom? Ovaj... odmah?"   Otišao je u mračnu smočnicu. Sirius ga je slijedio. Harry je bez ija ispričao kumu svaku pojedinost svoje vizije, uključujući i to da je on osobno bio zmija koja je napala gospodina Weasleyja.   Kad je zastao da dođe do daha, Sirius ga upita: "Jesi li to rekao Dumbledoreu?"   "Da," nestrpljivo odvrati Harry, "ali nije mi objasnio što to znači. Doduše, ionako mi već dugo ništa ne objašnjava."   "Da imaš razloga za brigu, sigurno bi te upozorio", reče Sirius odmjerenim tonom.   "Ali to nije sve", nastavi Harry, glasom tek malo jačim od šapta. "Siriuse, ja... mislim da silazim s uma. Dok sam bio u Dumbledoreovu kabinetu, baš prije nego što smo uzeli putoključ... nekoliko sekundi sam mislio da sam zmija, osjećao sam se kao zmija... i ožiljak me užasno zabolio dok sam gledao u Dumbledorea - Siriuse, htio sam ga napasti!"   Vidio je samo tanan trak Siriusova lica - sve je ostalo bilo u mraku.   "Ma to je vjerojatno popratna pojava uz viziju, to je sve", reče Sirius. "Još uvijek si razmišljao o snu ili što je to već bilo i..."   "Nije bilo tako," prekine ga Harry, odmahujući glavom, "osjećao sam kao da se u meni nešto probudilo, kao da je u meni zmija."   "Neispavan si", odlučno reče Sirius. "Sad lijepo doručkuj, a onda idi gore odspavati. Nakon ručka ćeš s ostalima otići u posjet Arthuru. Harry, doživio si gadan šok. Kriviš sebe za događaj kojem si jednostavno bio svjedok i sreća je što si uopće bio tamo, jer bi Arthur inače umro. Prestani se gristi."   Potapšao je Harryja po ramenu i otišao iz smočnice, ostavivši Harryja samog u tami. * * *   Svi osim Harryja ostatak su jutra prospavali. On je otišao u sobu koju je dijelio s Ronom onih nekoliko tjedana krajem ljeta, ali, za razliku od Rona koji se zavukao u krevet i zaspao u roku od nekoliko minuta, Harry je ostao sjediti u odjeći u kojoj je došao, zgurivši se uz hladne metalne rešetke iznad uzglavlja. Namjerno je zauzeo neudoban položaj, da ne zaspi. Nije se želio u snu opet pretvoriti u zmiju i možda nakon buđenja otkriti da je napao Rona, ili čak da je odgmizao iz sobe u potrazi za ostalima...   Kad se Ron probudio, Harry se pretvarao da je i on uživao u okrepljujućem snu. Dok su ručali, iz Hogwartsa su pristigli njihovi kovčezi, pa su se za put u Bolnicu svetog Munga mogli obući kao bezjaci. Svi osim Harryja bili su sjajno raspoloženi i sretno su čavrljali presvlačeći se iz pelerina u traperice i majice. Kad su se pojavili Tonks i Divljooki da ih prate na putu kroz London, oduševljeno su ih pozdravili.

Posebno ih je zabavljao nakrivljeni polucilindar na glavi Divljookog, koji je očito trebao prikrivati njegovo magično oko. Pokušali su mu objasniti, sasvim ispravno, da će Tonksina opet kratka i jarkoružičasta kosa u podzemnoj željeznici sigurno privući mnogo manje pozornosti od njegova šešira.   Tonks je silno zanimala Harryjeva vizija napada na gospodina Weasleyja, dok Harry nije mogao zamisliti odbojniju temu za razgovor.   "Ima li u tvojoj obitelji vidovnjačke krvi?" upitala je znatiželjno dok su zajedno sjedili na kloparavom vlaku koji ih je vozio u središte grada.   "Ne", odvrati Harry, duboko uvrijeđen što ga se povezuje s osobama poput profesorice Trelawney.   "Ne," zamišljeno će Tonks, "ne, zapravo to što si ti učinio i nije proricanje budućnosti, zar ne? Mislim, nisi vidio budućnost, vidio si sadašnjost... čudno, zar ne? Ali korisno..."   Harry joj nije odgovorio. Na njegovo olakšanje, izašli su već na sljedećoj postaji, u samom centru Londona, pa je u gužvi koja je nastala pri silasku s vlaka uspio postići da Fred i George izađu prije njega i tako ga odvoje od Tonks, koja se nalazila na čelu grupe. Povela ih je prema pokretnim stepenicama, dok im je Moody čuvao začelje, kuckajući u hodu drvenom nogom. Polucilindar mu je bio navučen do očiju, a jedna kvrgava ruka počivala je u prostoru između dva puceta na ogrtaču, ne puštajući štapić iz stiska. Harry je osjećao na sebi pogled skrivenog oka. U nastojanju da izbjegne nova zapitkivanja o svom snu, upitao je Divljookog gdje je skriven Sveti Mungo.   "Nije daleko odavde", progunđa Moody kad su se našli na ledenom zraku, u širokoj ulici punoj trgovina koja je vrvjela od ljudi u božićnoj kupnji. Gurnuo je Harryja malo ispred sebe, šepajući za njim. Harry je znao da se oko ispod nakrivljenog polucilindra okreće u svim smjerovima. "Nije bilo lako pronaći dobru lokaciju za bolnicu. U Zakutnoj ulici nije bilo dovoljno velikog zemljišta, a ne možeš bolnicu smjestiti ispod zemlje, kao Ministarstvo - to ne bi bilo zdravo. Na kraju su se uspjeli dokopati jedne zgrade ovdje. Ideja je da u takvom mnoštvu bolesni čarobnjaci mogu lakše neprimijećeno dolaziti i odlaziti."   Zgrabio je Harryja za rame kako ih ne bi razdvojila grupa kupaca koji su se ustremili prema obližnjoj trgovini električnim uređajima.   "Evo nas", reče Moody nekoliko sekundi kasnije.   Dospjeli su pred veliku, staromodnu robnu kuću od crvene opeke nazvanu "Čistiper d.o.o.". Zdanje je djelovalo trošno i jadno; izloge je ukrašavalo tek nekoliko okrhnutih lutaka s naherenim vlasuljama koje su bile postavljene bez ikakva reda i odjevene u odjeću koja je iz mode izašla prije bar deset godina. Na velikom znaku na prašnim vratima pisalo je: "Zatvoreno zbog preuređenja". Harry je jasno čuo kako jedna krupna žena kojoj su ruke bile pune plastičnih vrećica u prolazu govori prijateljici: "To mjesto nikad nije otvoreno..."   "Dobro", reče Tonks, pozivajući ih pred izlog u kojem se nalazila samo jedna izrazito ružna ženska lutka. Na očima su joj stršile napola odlijepljene umjetne trepavice, a bila je odjevena u haljinicu bez rukava, sašivenu od zelenog najlona. "Jeste li svi spremni?"   Kimnuli su i stisnuli se oko nje. Moody je još jednom gurnuo Harryja između lopatica, da se približi ostalima. Tonks se nagnula tik do stakla i pogledala krajnje ružnu lutku, dahom zamagljujući staklo. "Ej," reče ona, "došli smo u posjet Arthuru Weasleyju."   Harryju stvarno nije bilo jasno zašto Tonks očekuje da će lutka čuti njezine tihe riječi kroz stakleno okno, i to još uz dodatnu buku autobusa i mnoštva kupaca na ulici. Uostalom, podsjetio se on, lutke ionako ne raspolažu sluhom. Već u sljedećoj sekundi zinuo je u čudu, jer je lutka lagano kimnula glavom i pokretom savitljivog prsta pozvala ih da dođu. Tonks je zgrabila Ginny i gospođu Weasley za laktove, zakoračila

ravno u staklo i nestala.   Fred, George i Ron bili su sljedeći. Harry je pogledao gomilu oko njih - nitko od prolaznika nije gubio vrijeme na razgledavanje izloga ružnih poput ovih u "Čistiperu d.o.o.". Niti je itko primijetio da je nasred ulice šestero ljudi nestalo u vidu magle.   "Hajde", zareži Moody i opet pogurne Harryja. Istovremeno su zakoračili u tvar koja je podsjećala na hladnu vodu, ali na drugu stranu su izašli topli i suhi.   Više se nije vidjela ni ružna lutka ni prostor u kojem je stajala. Našli su se u krcatoj bolničkoj čekaonici gdje su brojne vještice i čarobnjaci sjedili na rasklimanim drvenim stolcima postavljenima u redove. Neki su izgledali savršeno normalno i prelistavali su stare brojeve Vještičjeg tjednika, dok su drugi bili unakaženi na različite načine: slonovskim surlama, na primjer, ili suvišnim rukama što su im stršile iz prsa. Čekaonica nije bila osjetno tiša od ulice iz koje su upravo došli, jer su se mnogi pacijenti neobično glasali: vještica znojna lica koja je sjedila u središtu prvog reda i ustrajno se hladila primjerkom Dnevnog proroka, neprekidno je ispuštala prodorne zvižduke praćene parom iz usta. U kutu je sjedio vještac ne baš čista izgleda čiji je svaki pokret pratila zvonjava. Nakon svakog zvona, glava bi mu tako strašno zatitrala da se morao uhvatiti za uši da je umiri.   Duž redova hodale su vještice i čarobnjaci u jarkozelenim pelerinama, postavljajući pitanja i pišući zabilješke na istim onakvim podlogama za pergamente kakvu je imala Umbridgeova. Harry je primijetio da na prsima imaju izvezen znak prekriženog čarobnog štapića i kosti.   "Jesu li to doktori?" tiho upita Rona.   "Doktori?" ponovi Ron zaprepašteno. "Oni bezjački luđaci koji režu ljude? Ne, ovo su vidari."   "Dođite ovamo!" pozove ih gospođa Weasley baš kad je vještac u kutu opet zazvonio. Hodali su za njom do reda koji se protezao pred pultom s oznakom Informacije. Za pultom je sjedila punašna plavokosa vještica Zid iza nje bio je prekriven oglasima i posterima na kojima su se isticale poruke kao: ČISTI KOTLIĆ VAS ČUVA OD POKVARENIH NAPITAKA i PROTUOTROVI SU PROTUPAMETNI AKO IH NE PREPIŠE KVALIFICIRANI VIDAR. Između njih je visio portret vještice dugih srebrnih uvojaka ispod kojeg je pisalo:    Dilys Derwent  Vidarica Sv. Munga od 1722. do 1741.  Ravnateljica Škole vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu  1741.-1768.   Dilys je motrila Weasleyjeve kao da ih prebrojava. Kad joj se pogled susreo s Harryjevim, brzo mu je namignula, skrenula u stranu i nestala iz portreta.   U međuvremenu je na samom početku reda jedan mladi čarobnjak izvodio nekakav neobičan ples i vještici za pultom pokušavao objasniti svoju nevolju, uzvikujući od bola u pravilnim razmacima.   "To je zbog ovih... joj... cipela koje mi je dao brat... jao... jedu mi... JOJ... noge... pogledajte ih, valjda su nekako... AAARGH... ureknute i ne mogu ih... AAARGH... izuti." Skakao je s noge na nogu kao da pleše po užarenom ugljenu.   "Zar su vam cipele oduzele sposobnost čitanja?" upita plavokosa vještica, razdraženo pokazujući veliki natpis lijevo od njezina pulta. "Treba vam Odjel za poremećaje izazvane čarolijama na četvrtom katu. Kao što lijepo piše na rasporedu katova. Sljedeći!"

  Čarobnjak se šepajući i propinjući udaljio u stranu, a Weasleyjevi su se pomakli za nekoliko koraka u redu. Harry poče čitati raspored katova:     TRAUMAGIČNI ODJEL..................................................Prizemlje  Eksplozije kotlića, preuranjeno paljenje   čarobnih štapića, sudari metli itd.   NAPADI MAGIČNIH STVORENJA................................Prvi kat  Ugrizi, ubodi, opekline, bodlje u koži itd.   MAGIČNE INFEKCIJE...................................................Drugi kat  Zarazne bolesti, npr. zmajske kozice,  bolest nestajanja, skrofungulus itd. TROVANJA NAPITCIMA I BILJKAMA........................Treći kat  Osipi, povraćanje, nezaustavljivo hihotanje itd.  POREMEĆAJI I OŠTEĆENJA  IZAZVANI ČAROLIJAMA...........................................Četvrti kat  Neuklonjivi uroci, čari, pogrešna primjena talismana itd. ČAJANA ZA POSJETITELJE,  BOLNIČKA TRGOVINA...................................................Peti kat                AKO NISTE SIGURNI KAMO TREBATE IĆI, NESPOSOBNI STE GOVORITI ILI SE NE MOŽETE SJETITI ZAŠTO STE OVAMO DOŠLI, NAŠA ĆE VAM PRIJAMNA VJEŠTICA RADO POMOĆI.               Vrlo star, pogureni čarobnjak s trubom za uho doklimatao se do početka reda. "Došao sam u posjet Brodericku Bodeu!" reče on sipljivim glasom.   "Soba četrdeset devet, ali bojim se da i dalje tratite vrijeme", reče vještica nemarno. "Potpuno je poremećen, znate - još uvijek misli da je čajnik. Sljedeći!"   Prišao joj je čarobnjak iscrpljena izgleda, koji je čvrsto držao za gležanj svoju malu kćer dok mu je ona lepetala oko glave golemim, pernatim krilima koja su joj izrasla kroz stražnji dio kombinezona.   "Četvrti kat", reče vještica ravnodušnim glasom i ne pitajući za razlog dolaska. Čarobnjak je otišao kroz dvostruka vrata pokraj pulta, noseći kćerkicu kao da je balon neobična oblika. "Sljedeći!"   Gospođa Weasley priđe pultu.   "Dobar dan," reče ona, "mog su muža, Arthura Weasleyja, jutros trebali prebaciti u novu sobu, znate li..."   "Arthur Weasley?" prekine je vještica, klizeći prstom po dugom popisu pred sobom. "Da, prvi kat, druga vrata desno, soba Daija Llewellyna."   "Hvala vam", reče gospođa Weasley. "Društvo, idemo." Izašli su za njom kroz dvostruka vrata i krenuli niz uski hodnik koji je bio ukrašen portretima slavnih vidara i osvijetljen kristalnim kuglama čija je unutrašnjost bila ispunjena zapaljenim svijećama. Lebdjele su ispod samog stropa, podsjećajući na mjehuriće od sapuna. Kroz vrata pokraj kojih su prolazili stalno su izlazili i ulazili čarobnjaci i vještice u jarkozelenim pelerinama. Ispod jednih vrata na hodnik je izlazio

smrdljivi plin žućkaste boje, a tu i tamo do njih bi doprlo udaljeno jaukanje. Popeli su se stubama i ušli na Odjel za napade magičnih stvorenja. Na drugim vratima desno ugledali su natpis Soba 'Opasnog' Daija Llewellyna: Teški ugrizi. Ispod natpisa se u mjedenom držaču nalazila kartica na kojoj je netko rukom napisao: Glavni vidar: Hipokrat Smethwyck. Vidarpripravnik: Augustus Pye.   "Molly, mi ćemo pričekati vani", reče Tonks. "Bolje za Arthura da mu ne nagrne odmah hrpa posjetitelja... prvo bi trebao biti s obitelji."   Divljooki je zagunđao u znak slaganja i naslonio se na zid hodnika, dok mu se magično oko okretalo u svim smjerovima. Harry je također ustuknuo, ali gospođa Weasley je ispružila ruku i gurnula ga kroz vrata, govoreći: "Ne budi smiješan, Harry, Arthur ti želi zahvaliti."   Soba je bila malena i prilično mračna, jer je jedini prozor u njoj bio uzak i postavljen visoko na zidu nasuprot vratima. Svjetlost je uglavnom dopirala iz svjetlucavih kristalnih mjehura okupljenih oko sredine stropa. Zidovi su bili obloženi hrastovinom, a na jednom od njih visio je portret čarobnjaka prilično opaka izgleda, s oznakom: Urquhart Rackharrow, 1612. - 1697., izumitelj kletve za ispadanje utrobe.   U sobi su ležala još samo tri pacijenta. Gospodin Weasley zauzeo je krevet na drugom kraju sobe, ispod majušnog prozora. Harry je sa zadovoljstvom i olakšanjem vidio da sjedi oslonjen o jastuke i čita Dnevni prorok pod svjetlom jedne jedine sunčane zrake koja je padala na krevet. Dok su hodali prema njemu, podigao je glavu i sretno se osmjehnuo čim je vidio da su to oni.   "Zdravo!" uzvikne on, bacajući Prorok u stranu. "Molly, Bill je baš otišao, morao se vratiti na posao, ali kaže da će poslije navratiti do vas."   "Kako si, Arthure?" upita gospođa Weasley, saginjući se da mu poljubi obraz i zabrinuto mu promatrajući lice. "Još mi izgledaš nekako ispijeno."   "Ma odlično sam", vedro odvrati gospodin Weasley, ispruživši neozlijeđenu ruku da njome zagrli Ginny. "Da mi smiju skinuti zavoje, bio bih spreman za povratak kući."   "Tata, a zašto ih ne smiju skinuti?" upita Fred. "Pa, zato što svaki put kad pokušaju, počnem krvariti kao lud", raspoloženo objasni gospodin Weasley. Dohvatio je štapić s noćnog ormarića i zamahnuo njime, pa se oko kreveta pojavilo šest stolica da svi mogu sjesti. "Izgleda da su zubi one zmije sadržavali nekakav čudan otrov koji sprječava zarastanje rana. No ovdje su sigurni da će pronaći protuotrov, kažu da su vidjeli i mnogo gore slučajeve od moga. U međuvremenu, moram svakih sat vremena piti napitak za obnavljanje krvi." Spustio je glas i pokazao glavom prema krevetu prekoputa, u kojem je ležao muškarac boležljiva izgleda i zelenkaste kože, koji je jednostavno zurio u strop. "Ali onog čovjeka tamo ugrizao je vukodlak, jadnika. Za njega uopće nema lijeka."   "Vukodlak?" šapne gospođa Weasley, djelujući uznemireno. "Je li njemu mjesto u višekrevetnoj sobi? Ne bi li ga trebalo smjestiti u privatnu sobu?"   "Imamo još dva tjedna do punog mjeseca", tiho je podsjeti gospodin Weasley. "Znate, vidari su jutros razgovarali s njim i pokušali ga uvjeriti da će moći sasvim normalno živjeti. Ja sam mu rekao - naravno bez spominjanja imena - dakle, rekao sam mu da osobno znam jednog vukodlaka koji je krasan čovjek i uspješno se nosi s tim stanjem."   "I što ti je on odgovorio?" upita George.  "Rekao mi je da će me i on ugristi ako ne umuknem", žalosno odvrati gospodin Weasley. "A ona žena tamo", pokazao je na treći zauzeti krevet, koji je bio postavljen tik do vrata, "uopće ne želi vidarima reći što ju je ugrizlo, zbog čega svi mislimo da je vjerojatno nešto petljala s nekim nezakonitim stvorenjem.

Što god da ju je napalo, odgrizlo joj je popriličan komad noge, tako da stvarno gadno zaudara kad joj mijenjaju zavoje."   "Dobro, tata, hoćeš li nam ti već jednom ispričati što ti se dogodilo?" upita Fred, privlačeći stolac bliže krevetu.   "Pa, već znate, zar ne?" reče gospodin Weasley, znakovito se nasmiješivši Harryju. "Priča je stvarno vrlo jednostavna... imao sam naporan dan, zaspao sam, prikrala mi se zmija i ugrizla me."   "Jesu li u Proroku objavili nešto o napadu?" upita Fred, pokazujući novine koje je gospodin Weasley bacio na stranu.   "Naravno da ne", reče gospodin Weasley s pomalo gorkim osmijehom. "Baš bi Ministarstvo htjelo da se pročuje kako je jedna opaka, velika zmija ušla u..."   "Arthure!" opomene ga gospođa Weasley.   "... ušla... ovaj... i napala me", brzo dovrši gospodin Weasley, iako je Harry bio siguran da je zapravo kanio reći nešto drugo.   "A gdje si ti bio kad se to dogodilo, tata?" upita George.   "To je moja stvar", odvrati gospodin Weasley, doduše uz blag osmijeh. Uzeo je Dnevni prorok, opet ga otvorio i rekao: "Kad ste došli, baš sam bio čitao o uhićenju Naopakog Willyja. Znate da se ispostavilo kako je Willy kriv za one zahode koji su ovog ljeta povraćali svoj sadržaj? Jedan urok mu je prerano proradio, zahod je eksplodirao, a njega su našli onesviještenog u ruševinama, od glave do pete prekrivenog..."   "Kad kažeš da si bio na 'dužnosti'," tiho ga prekine Fred, "što ti to točno znači?"   "Čuli ste oca," šapne gospođa Weasley, "nećemo o tome ovdje raspravljati! Nastavi o Naopakom Willyju, Arthure."   "Pa, ne pitajte me kako, ali uspio je izmigoljiti kazni za zahode", mrko reče gospodin Weasley. "Jedino objašnjenje koje mi pada na pamet jest da je određena količina zlata našla novog vlasnika..."   "Čuvao si ga, zar ne?" tiho nastavi George. "Ono oružje? Onaj predmet do kojeg Znaš-već-tko pokušava doći?"   "George, ušuti!" ljutito mu reče gospođa Weasley.   "U svakom slučaju," nastavi gospodin Weasley glasnije, "ovaj put su Willyja uhvatili kako bezjacima prodaje kvake koje grizu i sumnjam da će se sad tek tako izvući. U članku piše da su dva bezjaka ostala bez prstiju i da trenutačno leže u Svetom Mungu zbog hitnog uzgoja novih kostiju i izmjene pamćenja. Zamislite to, bezjaci u Svetom Mungu! Da mi je znati u kojoj su sobi?"   I tu se s nadom ogledao oko sebe, kao da će negdje ugledati putokaz.   "Harry, nisi li nam ti jednom rekao da Znaš-već-tko ima zmiju?" upita Fred, budno motreći očevo lice. "Neki divovski primjerak? Vidio si je one noći kad se on vratio među žive, zar ne?"   "E sad je bilo dosta", srdito ga prekine gospođa Weasley. "Arthure, vani čekaju Divljooki i Tonks, htjeli bi te vidjeti. A vi izvolite pričekati izvan sobe", dometne ona svojoj djeci i Harryju. "Poslije se možete vratiti da se pozdravite. Van."

  Otklipsali su natrag u hodnik. Divljooki i Tonks su ušli i za sobom zatvorili vrata. Fred podigne obrve.   "Dobro," reče on mirno, kopajući po džepovima, "samo vi budite takvi. Nemojte nam ništa reći."   "Tražiš li možda ovo?" upita George, pokazujući zamršeno klupko boje mesa.   "Čitaš mi misli", reče Fred i nasmije se. "Da vidimo zaštićuju li i u Svetom Mungu vrata čarolijom neprobojnosti."   On i George razmrsili su uzicu i dobili pet odvojenih produžnih ušiju. Podijelili su ih ostalima. Harry se kolebao bi li prihvatio ponuđeno uho.   "Hajde, Harry, uzmi ga! Spasio si tati život. Ako ga netko ima pravo prisluškivati, onda si to ti."   Harry nije mogao suspregnuti osmijeh. Uzeo je kraj uzice i stavio je u uho po uzoru na blizance. "Dobro, krenite!" šapne Fred.   Uzice boje mesa uzmigoljile su se kao dugačke, tanke gliste i provukle se ispod vrata. Harry isprva nije čuo ništa, a onda je poskočio jer je tako jasno čuo Tonksin šapat da mu se činilo kako stoji kraj nje.   "... sve su pretražili, ali nigdje nisu našli zmiju. Kao da je nakon napada na tebe iščezla... ali zar je moguće da je Znaš-već-tko doista vjerovao da će se zmija uspjeti uvući unutra?"   "Mislim da ju je poslao u izvidnicu," zareži Moody, "jer još uvijek nije ništa postigao, zar ne? Vjerojatno je htio dobiti jasniju sliku o tome što ga čeka, i da nije naišla na Arthura, zmija bi imala više vremena da sve prouči. Znači, Potter kaže da je sve vidio?"   "Da", potvrdi gospođa Weasley. Zvučala je dosta tjeskobno. "Znate, stekla sam dojam da je Dumbledore gotovo iščekivao da se Harryju ukaže nešto slično."   "Pa," reče Moody, "svi znamo da u malom Potteru ima nešto čudno."   "Kad sam jutros razgovarala s Dumbledoreom, činilo mi se da je zabrinut zbog Harryja", šapne gospođa Weasley.   "Naravno da je zabrinut", zareži Moody. "Mali može gledati kroz oči zmije Znate-već-koga. Jasno, Potter ne shvaća što to znači, ali ako ga je Znate-već-tko opsjeo..."   Harry istrgne produžno uho iz svoje uske, zažarena lica. Srce mu je tuklo kao ludo. Pogledao je ostale. Dok su im uzice još visjele iz ušiju, svi su se zagledali u njega kao da ga se odjednom boje.

GLAVA DVADESET TREĆA Božić na zatvorenom odjelu                                                         Je li to razlog zbog kojeg ga Dumbledore više ne želi pogledati u oči? Očekuje li da će u njima ugledati Voldemorta, strahuje li možda da će Harryjeve oči iz jasnozelene prijeći u grimiznu boju, da će mu se zjenice suziti kao da su mačje? Sjetio se kako je iz zatiljka profesora Quirrella svojevremeno izniklo Voldemortovo zmijoliko lice, automatskim pokretom pogladivši vlastiti zatiljak. Pitao se kako bi se osjećao da iz njegove lubanje najednom izbije Voldemort.   Na povratku iz bolnice osjećao se prljavo, zagađeno, kao da nosi nekakav smrtonosni bacil, kao da nije dostojan sjediti u istom vlaku s nedužnim, čistim ljudima čiji umovi i tijela nisu okaljani Voldemortovim utjecajem... Harry nije onu zmiju samo vidio, nego je i postao zmija, sad je to znao...  Što još želi, osim sljedbenika?   Stvari do kojih može doći jedino kradomice... recimo oružje. Neko koje prošli put nije imao.   Ja sam to oružje, pomisli Harry. Drmusajući se u vlaku koji ih je nosio kroz mračni tunel, osjećao je da mu se ta misao širi krvotokom poput otrova i trese ga poput groznice. Kupao se u znoju. Voldemort me pokušava iskoristiti, zato me svuda prati straža, ne zato da zaštiti mene, nego druge ljude, ali problem je u tome što to nije dovoljno, u Hogwartsu me ne mogu uvijek držati na oku... stvarno sam ja sinoć napao gospodina Weasleyja, to sam bio ja. Voldemort me prisilio, a možda je i sad u meni i prisluškuje moje misli...   "Harry, zlato, je li s tobom sve u redu?" šaptom mu se obratila gospođa Weasley, nagnuvši se preko Ginny. Vlak je i dalje kloparao kroz mračni tunel. "Ne izgledaš mi baš najbolje. Je li ti zlo?"   Svi su ga promatrali. Žestoko je odmahnuo glavom i zagledao se u uglas za kućno osiguranje.   "Harry, zlato, jesi li siguran da ti je dobro?" zabrinuto je ponovila gospođa Weasley dok su obilazili zapušteni travnjak nasred Grimmauldova trga. "Strašno si blijed... jesi li se ti jutros imalo odmorio? Idi odmah u krevet, večera će biti tek za par sati pa za to vrijeme možeš malo odspavati, u redu?"   Kimnuo je. Upravo mu je dala savršeno opravdanje da izbjegne razgovor s ostalima, što mu je ionako bila namjera. Čim je otvorila vrata, projurio je kroz predvorje, mimo stalka za kišobrane u obliku trolove noge, brzajući na kat u svoju i Ronovu sobu.   Ushodao se između dva kreveta i praznog okvira s portretom Phineasa Nigellusa. U glavu su mu bez prestanka navirala nova pitanja i sve stravičnije ideje.   Kako je uopće postao zmija? Možda je animagus... ne, nemoguće, to bi dosad već shvatio... možda je Voldemort animagus... da, pomisli Harry, to se uklapa, naravno da bi se on pretvorio u zmiju... a kad mi opsjedne um, onda se preobražavamo obojica... ali to još uvijek ne objašnjava kako sam otišao u London i vratio se u krevet u roku od pet minuta... s druge strane, Voldemort je uz Dumbledorea najmoćniji čarobnjak na svijetu, pa mu vjerojatno uopće nije teško na taj način prebacivati ljude s mjesta na mjesto.   Zatim je pomislio, osjećajući kako ga hvata grozna panika: Ali to je suludo - ako mi Voldemort opsjeda um, možda i sad kroz mene gleda u sjedište Reda feniksa! Saznat će tko je sve u Redu i gdje se skriva Sirius... a čuo sam i hrpu stvari koje nisam smio čuti, sve što mi je Sirius rekao kad sam tek došao ovamo...

  Za to postoji samo jedno rješenje: mora smjesta napustiti Grimmauldov trg. Provest će Božić u Hogwartsu, bez ostalih, tako da će bar preko praznika biti sigurni od njega... ali ne, ne može ni to učiniti, u Hogwartsu ima napretek ljudi koje bi mogao osakatiti ili ozlijediti. Što ako sljedeći put napadne Seamusa, Deana ili Nevillea? Zastao je i zagledao se u prazni okvir Phineasa Nigellusa. Osjećao se kao da u želucu ima olovo. Nije imao izbora: morat će se vratiti u Kalinin prilaz i prekinuti sve kontakte s čarobnjacima.   Pa, ako je to jedino što može učiniti, zašto da gubi vrijeme, pomisli on. Ne želeći razmišljati o tome kako će reagirati Dursleyjevi kad ga na pragu ugledaju šest mjeseci ranije, prišao je kovčegu, s treskom ga zatvorio i zaključao. Automatski je pogledom potražio Hedvigu, ali onda se sjetio da je ona u Hogwartsu dobro, bar ne mora nositi i njezinu krletku. Zgrabio je jedan kraj kovčega i počeo ga tegliti prema vratima. Već je prešao pola puta kad mu se obratio posprdan glas: "Tako dakle, bježimo?"   Osvrnuo se. Na platnu svog portreta pojavio se Phineas Nigellus. Naslonio se na okvir, promatrajući Harryja kao da mu je cijeli taj prizor jako zabavan.   "Ne bježim, ne", odsječno će Harry. Opet je povukao kovčeg, uspijevajući prijeći još otprilike metar.   "Mislio sam", reče Phineas Nigellus, gladeći šiljastu bradicu, "da u Gryffindorski dom ulaze samo hrabri? Sve mi se čini da bi se ti bolje snašao u mom domu. Mi Slytherini smo hrabri, ali nismo glupi. Na primjer, ako možemo birati, uvijek ćemo odabrati spašavanje vlastite glave."   "Ne spašavam ja svoju glavu", odbrusi Harry i povuče kovčeg, koji je zapeo pred samim vratima, na osobito zgužvanom dijelu moljcima izjedenog saga.   "Aha, shvaćam," reče Phineas Nigellus, još gladeći bradicu, "ti ne bježiš zbog kukavičluka - tvoje su pobude plemenite."   Harry se pravio da ga ne čuje. Već je položio ruku na kvaku kad mu je Phineas Nigellus dokonim glasom rekao: "Albus Dumbledore ti šalje poruku."   Harry se smjesta okrene.  "Što kaže?"  "'Ostani gdje jesi.'"   "Pa ne mičem se!" reče Harry, ne puštajući kvaku. "Što mi poručuje?"   "Upravo sam ti rekao, tupane", spokojno odvrati Phineas Nigellus. "Dumbledore kaže: 'Ostani gdje jesi'."   "Zašto?" radoznalo upita Harry, spuštajući kraj kovčega na pod. "Zašto želi da ostanem? Što je još rekao?"   "Ama baš ništa", odvrati Phineas Nigellus, podižući tanku crnu obrvu kao da Harryjevo pitanje smatra drskim.   U Harryju je proključao bijes, munjevito, kao kad zmija napadne iz visoke trave. Bio je iscrpljen, zbunjen preko svake mjere, u posljednja dvadeset četiri sata iskusio je stravu, olakšanje i opet novu stravu, a Dumbledore i dalje odbija razgovarati s njim!   "I to je to?" upita on glasno. "Ostani gdje jesi"? To su mi rekli i nakon napada dementora! Ti samo miruj, Harry, dok odrasli ne riješe stvar! A mi ti nećemo ništa reći jer tvoj mali, malecki mozak to ionako

ne bi mogao podnijeti!"   "Eto," reče Phineas Nigellus, još glasnije od Harryja, "eto, zašto sam mrzio biti učitelj! Mladi ljudi su tako pakleno uvjereni da su u svemu u pravu. A je li tebi palo na um, pjevčiću moj nakostriješeni, da ravnatelj Hogwartsa možda ima dobar razlog za to što ti ne povjerava svaku, pa i najsitniju pojedinost svojih planova? Jesi li se u svom ogorčenju zbog teške nepravde koju ti nanose ijednom sjetio da te slušanje Dumbledoreovih zapovijedi nikad nije dovelo u opasnost? Ne. Ne, kao i sva mladež svijeta, ti si čvrsto uvjeren da jedino ti osjećaš i misliš, da jedino ti prepoznaješ opasnost, da jedino ti imaš dovoljno mozga da shvatiš što planira Gospodar tame..."   "Aha, znači stvarno nešto planira sa mnom?" brzo upita Harry.   "Jesam li ja rekao išta slično?" odvrati Phineas Nigellus, lijeno pregledavajući svoje svilene rukavice. "A sad se ispričavam, imam pametnijih poslova od slušanja pubertetskih ispada... doviđenja."   Odšetao se prema rubu okvira i nestao s vidika.   "Pa dobro, idi onda!" vikne Harry na prazni okvir. "I poruči Dumbledoreu da mi nije nimalo pomogao!"   Prazno platno je šutjelo. Pušeći se od bijesa, Harry je odvukao kovčeg natrag do kreveta i bacio se na pokrivače pune rupa od moljaca. Zabio je lice u tkaninu i zatvorio oči, osjećajući težinu i bol u cijelom tijelu.   Imao je osjećaj da je prešao nebrojene kilometre... činilo mu se nevjerojatnim da mu je prije manje od dvadeset četiri sata pod imelom prišla Cho... tako je umoran... bojao se da će pasti u san... ali nije znao koliko će se još dugo moći odupirati... Dumbledore mu je poručio da mora ostati... to valjda znači da smije zaspati... ali bojao se.... što ako se ono opet dogodi?   Tonuo je u sjenke...   Činilo se da mu se u glavi pokrenuo već pripremljen film. Hodao je niz pusti hodnik prema neukrašenim crnim vratima, prolazeći pokraj grubih kamenih zidova i baklji. Otvorena vrata na lijevoj strani pokazivala su kamene stube koje vode dolje...   Prišao je crnim vratima, ali nije ih mogao otvoriti... stao je i zagledao se u njih, svim srcem želeći ući... s druge strane leži nešto za čime žudi... dragocjenost bez premca... samo kad bi ga prestao peći ožiljak... bilo bi mu lakše razmišljati...   "Harry," do njega je iz velike daljine dopro Ronov glas, "mama ti javlja da je večera spremna, ali ako bi radije nastavio spavati, sačuvat će ti nešto za kasnije."   Harry je otvorio oči, ali Ron je već otišao iz sobe.  Ne želi ostati nasamo sa mnom, pomisli Harry. Ne poslije onog što je Moody rekao.   Vjerojatno nitko ne želi njegovu prisutnost sad kad znaju što nosi u sebi.   Nije namjeravao sići na večeru; nije im želio nametati svoje društvo. Okrenuo se na drugi bok i nakon nekog vremena opet zaspao. Kad se probudio, bilo je rano jutro, želudac mu je bridio od gladi, a Ron je naveliko hrkao u susjednom krevetu. Škiljeći je pogledao po sobi i primijetio u portretu tamni obris Phineasa Nigellusa. Vjerojatno je Dumbledore poslao Nigellusa da ga drži na oku, kako ne bi napao još koga.   Harryjev se osjećaj okaljanosti još više pojačao. Pomalo je žalio što je poslušao Dumbledorea... ako njegov boravak na Grimmauldovu trgu odsada bude izgledao ovako, možda bi mu ipak bilo bolje u

Kalininu prilazu. * * *   Ostali su sljedeće jutro proveli u ukrašavanju kuće za Božić. Harry nije pamtio da je Sirius ikad prije bio u tako razdraganom raspoloženju; čak je pjevao božićne pjesme, očito presretan što ima društvo za Božić. Harry je čuo kako mu glas odzvanja kućom dok je on, Harry, osamljeno sjedio u dnevnoj sobi. Zurio je kroz prozor, gledajući kako nebo postaje sve bjelje - očito se spremao snijeg - i osjećajući nekakav bolestan užitak u tome što drugima pruža priliku da nesmetano razgovaraju o njemu, jer sigurno su upravo to i činili. Kad je čuo kako ga gospoda Weasley sa stuba tiho zove na ručak, nije se odazvao, nego se jednostavno popeo kat više.   Oko šest uvečer začulo se zvono na vratima i novo vrištanje gospođe Black. Harry je pretpostavio da je došao Mundungus ili neki drugi član Reda i samo se udobnije naslonio na zid Kljunoslavove sobe u kojoj se skrivao. Hranio je hipogrifa mrtvim štakorima, nastojeći ne misliti na vlastitu glad. Nekoliko minuta kasnije iznenađeno se trgnuo, jer je netko snažno zalupao po vratima sobe.   "Znam da si unutra", začu se Hermionin glas. "Molim te, izađi. Htjela bih razgovarati s tobom."   "Što ti ovdje radiš?" upita je Harry, otvarajući vrata. Iza njega je Kljunoslav čeprkao po slami razasutoj po podu, očito se nadajući da mu je promakao koji komadić štakora. "Mislio sam da si otišla na skijanje s mamom i tatom."   "Pa, da budem iskrena, ja baš i nisam velika ljubiteljica skijanja", odvrati Hermiona. "Zato sam odlučila Božić provesti ovdje." U kosi je još imala snijega, a lice joj se zarumenjelo od hladnoće. "Ali nemoj reći Ronu. Tako mi se smijao kad je čuo za skijanje da sam mu morala reći kako je to nešto genijalno. Mama i tata su malo razočarani, ali rekla sam im da će svi koji ozbiljno shvaćaju ispite ostati u Hogwartsu učiti. Shvatit će me, žele da dobijem dobre ocjene. Dobro," reče ona žustro, "ajmo u tvoju sobu, Ronova mama je tamo zapalila vatru u kaminu i poslala nam je sendviče."   Harry ju je slijedio natrag na drugi kat. Kad je ušao u sobu, iznenađeno je shvatio da ih tamo čekaju Ron i Ginny, sjedeći na Ronovu krevetu.   "Došla sam Moćnim autobusom", bezbrižnim tonom nastavi Hermiona, skidajući jaknu prije nego što je Harry stigao progovoriti. "Dumbledore mi je rekao što se dogodilo još jučer ujutro, ali morala sam pričekati da polugodište službeno završi prije odlaska. Umbridgeova je već bijesna kao pas što ste joj svi vi nestali ispred nosa, iako joj je Dumbledore rekao da je gospodin Weasley u Svetom Mungu i da vam je svima dao dopuštenje za posjet. I tako..."   Sjela je pokraj Ginny. I njih dvije i Ron podigoše pogled prema njemu.   "Kako si?" upita Hermiona.   "Dobro", ukočeno odvrati Harry.   "Harry, daj ne laži", nestrpljivo će ona. "Ron i Ginny kažu da se skrivaš od svih otkako ste se vratili iz Svetog Munga."   "Ma nemoj, to su ti rekli?" odvrati Harry, ljutito gledajući Rona i Ginny. Ron je pogledao u svoja stopala, ali Ginny se nije dala smesti.   "Pa kad je to istina!" reče ona. "I ne želiš nikome od nas pogledati u oči!"   "Vi meni ne želite pogledati u oči!" ljutito odvrati Harry.

"Možda ste se gledali u pogrešno vrijeme, pa vam se pogledi zato nisu sreli", napomene Hermiona dok su joj usnice pomalo podrhtavale, kao da se žele izviti u smiješak.   "Jako duhovito", odbrusi Harry i okrene im leđa. "Joj, daj se prestani ponašati kao da te nitko ne razumije", oštro mu reče Hermiona. "Gle, ostali su mi ispričali što ste sinoć čuli kroz produžne uši..."   "Da?" zareži Harry. Zavukao je ruke duboko u džepove i zagledao se van, gdje je već jako sniježilo. "Svi pričate o meni, zar ne? Pa, već se polako navikavam na to."   "Htjeli smo pričati s tobom, Harry," reče Ginny, "ali budući da se skrivaš otkako smo se vratili..."   "Ja nisam htio da itko priča sa mnom", prekine je Harry, osjećajući sve veću razdraženost.   "Pa, to ti je bilo prilično blesavo," ljutito odvrati Ginny, "s obzirom na to da sam ja jedina osoba za koju znaš da ju je opsjedao Znaš-već-tko, što znači da bih ti mogla reći kakav je to osjećaj."   Kad mu je važnost njezinih riječi doprla do mozga, Harry se ukipio. Zatim se okrenuo prema njoj. "Zaboravio sam na to", reče on. "Blago tebi", hladno odvrati Ginny.   "Oprosti", iskreno reče Harry. "Onda... onda, misliš li da sam opsjednut?"   "Pa, sjećaš li se svega što si radio?" upita Ginny. "Imaš li u pamćenju duga prazna razdoblja kad ne znaš gdje si bio?" Harry je napregnuto razmišljao.   "Ne", reče on.   "Onda te Znaš-već-tko nikad nije opsjeo", bez otezanja zaključi Ginny. "Kad je mene opsjedao, gubila sam sate i sate ne znajući što za to vrijeme radim. Zatekla bih se na nekom mjestu, ali ne bih znala kako sam tamo došla."   Iako se jedva usuđivao dopustiti si da joj povjeruje, Harry je osjetio kako ga polako obuzima olakšanje.   "Ali to što sam sanjao o vašem tati i zmiji..."   "Harry, nije ti to bilo prvi put da sanjaš takve stvari", reče mu Hermiona. "I prošle godine si u odbljescima viđao Voldemortove poteze."   "Ovo je bilo drugačije", odvrati Harry, odmahujući glavom. "Ovaj put sam bio u toj zmiji. Osjećao sam se kao da sam postao zmija... što ako me Voldemort nekako prenio u London..."   "Jednog dana", prekine ga Hermiona krajnje iznerviranim tonom, "kad pročitaš Povijest Hogwartsa, možda ćeš upamtiti da se u Hogwartsu nije moguće aparatirati ili dezaparatirati. Iz te spavaonice ne te bi mogao izvući čak ni Voldemort, Harry."   "Stari, nisi ni u jednom trenutku napustio krevet", progovori Ron. "Bacao si se u snu bar jednu minutu prije nego što smo te uspjeli probuditi, gledao sam."   Harry se opet ushodao po sobi, razmišljajući. Njihove riječi nisu bile samo utješne, imale su i smisla... i ne primjećujući što radi, s pladnja na krevetu uzeo je jedan sendvič i gladno ga progutao.   Ipak nisam ono oružje, pomisli Harry, osjećajući kako ga preplavljuju sreća i olakšanje. Kad je začuo da

pokraj vrata glasno prolazi Sirius i na putu u Kljunoslavovu sobu iz sveg glasa pjeva "Mir na zemlji svim hipogrifima dobre volje", poželio mu se i sam pridružiti u pjesmi. * * * Kako je uopće mogao pomišljati da Božić provede u Kalininu prilazu? Siriusovo oduševljenje zbog toga što mu je kuća puna gostiju, a osobito što je u njoj opet Harry, bilo je zarazno. Nije to više bio onaj mrzovoljni čovjek koji ih je ugostio prošlog ljeta - očito je želio učiniti sve da im bude jednako lijepo kao u Hogwartsu, ako ne i ljepše. Neumorno je pripremao kuću za Božić, pospremajući i ukrašavajući uz njihovu svesrdnu pomoć. Kad su na Badnjak otišli na počinak, kuća je bila gotovo neprepoznatljiva. Potamnjeli viseći svijećnjaci nisu više bili obavijeni paučinom, nego vijencima od božikovine te zlatnim i srebrnim nitima. Na izlizanim sagovima svjetlucale su hrpice magičnog snijega. Zahvaljujući velikom božićnom drvcu ukrašenom živim vilama koje im je nabavio Mundungus, Siriusovo obiteljsko stablo uopće se nije vidjelo, a čak su i preparirane vilenjačke glave na zidu stubišta nosile kape i brade kao Djed Božićnjak.   Probudivši se na božićno jutro, Harry je vidio da ga u dnu kreveta čeka gomila poklona. Ron je već otvorio pola poklona sa svoje, znatno veće hrpe.   "Ove je godine ulov dobar", izvijestio je Harryja kroz oblake ukrasnog papira. "Hvala ti za kompas za metlu, odličan je; puno bolji od Hermionina poklona - dala mi je rokovnik za domaće zadaće..."   Harry je nakon prebiranja po poklonima pronašao zamotuljak s Hermioninim rukopisom. Dobio je isto što i Ron, knjižicu koja je podsjećala na dnevnik, osim što je svaki put kad bi otvorio neku stranicu glasno izrekla nešto tipa: "Piši je na vrijeme da ne bude ti breme!"   Sirius i Lupin poklonili su Harryju zbirku odličnih knjiga nazvanu Praktična obrambena magija i njezina primjena protiv mračnih sila, s vrhunskim pokretnim ilustracijama u boji koje su pokazivale sve opisane protuuroke i čini. Harry je željno prelistao prvi tom; odmah je vidio da će mu biti vrlo koristan u planiranju satova za DA. Hagrid mu je poslao lisnicu od smeđeg krzna oboružanu očnjacima koji su vjerojatno trebali sprečavati krađu. Na žalost, lisnica se pokazala neupotrebljivom jer su isti očnjaci zamalo Harryju odgrizli prste kad je pokušao spremiti novac u nju. Tonks mu je poklonila mali, ali posve funkcionalni model Vatrene munje, čiji je let Harry promatrao osjećajući istovremeno patnju za modelom u prirodnoj veličini. Od Rona je dobio golemu kutiju graha sveokusnjaka, a od gospodina i gospođe Weasley uobičajeni rukom pleteni džemper i pite od suhog voća. Dobby mu je poslao doista jezivu sliku koju je, nagađao je Harry, sam i naslikao. Baš ju je bio okrenuo naopako da vidi izgleda li bolje u tom položaju kad su se u dnu njegova kreveta uz glasan prasak aparatirali Fred i George.   "Sretan vam Božić", reče George. "Nemojte odmah otići dolje."  "Zašto ne?" upita Ron.   "Mama opet plače", potišteno odvrati Fred. "Percy joj je vratio svoj božićni džemper."   "Bez riječi", doda George. "I nije pitao kako je tata niti ga je posjetio, ništa."   "Pokušali smo je utješiti", reče Fred, obilazeći krevet da baci oko na Harryjev portret. "Rekli smo joj da je Percy obična hrpa štakorskog izmeta."   "Nije pomoglo", reče George, uzimajući jednu čokoladnu žabu. "Pa je Lupin tješenje preuzeo na sebe. Nek je on malo razvedri prije nego što siđemo na doručak."   "A koji je ovo vrag?" upita Fred, škiljeći u Dobbyjev portret. "Izgleda ko gibon sa šljivama na očima."   "To je Harry!" reče George, pokazujući poleđinu slike. "Piše tu!"

"Stvarno te pogodio", zasmijulji se Fred. Harry baci na njega svoj novi dnevnik za domaće zadaće. Pogodio je suprotni zid i pao na pod, gdje je veselo rekao: "Tko svoje zadaće prvo obavi, može se nadati dobroj zabavi."   Ustali su i odjenuli se. Čuli su kako različiti stanovnici kuće jedni drugima dovikuju najbolje želje za Božić. Na putu u prizemlje sreli su Hermionu.   "Harry, hvala ti na knjizi", reče ona sretno. "Već dugo želim Novu teoriju numerologije! I Rone, parfem je stvarno neobičan."   "Nema frke", reče Ron. "A za koga je to?" doda on, kimajući glavom prema uredno zamotanom poklonu u njezinoj ruci.   "Za Kreachera", živahno će Hermiona.   "Nadam se da nije odjeća!" upozori je Ron. "Znaš što je Sirius rekao: Kreacher previše zna, ne možemo ga osloboditi!"   "Nije odjeća," odvrati Hermiona, "iako, da se mene pita, ja bih mu sigurno dala da obuče nešto bolje od one prljave stare krpe. Ne, ovo je poplun od raznobojnih komadića tkanine, mislila sam da bi mu mogao malo oživiti sobu."   "Kakvu sobu?" upita Harry, spuštajući glas do šapta dok su prolazili pokraj portreta Siriusove majke.   "Pa, Sirius kaže da to nije toliko soba, koliko brlog", reče Hermiona. "Izgleda da spava pod bojlerom u onoj ostavi kraj kuhinje." U podrumu su zatekli samo gospođu Weasley. Stajala je kraj štednjaka, a kad im je zaželjela sretan Božić, zvučala je kao da ima upaljene sinuse. Nitko se nije usudio pogledati je.   "Dakle, ovo je Kreacherova spavaća soba?" upita Ron, prilazeći prljavim vratima u kutu prekoputa smočnice. Harry nikad nije vidio da se otvaraju.   "Da", reče Hermiona, koja je sad zvučala pomalo nervozno. "Ovaj... možda je bolje da pokucamo."   Ron je jako zakucao na vrata, ali nije bilo odgovora. "Vjerojatno se šulja po nekom od katova", reče on i bez ustručavanja otvori vrata. "Fuj!"   Harry zaviri unutra. Veći dio ostave zauzimao je vrlo velik, starinski bojler, ali ispod cijevi je bilo tridesetak centimetara prostora u kojem si je Kreacher savio gnijezdo. Na podu je ležala ispremiješana gomila biranih krpa i smrdljivih starih pokrivača, a mala udubina u sredini označavala je mjesto na kojem je Kreacher noću spavao. Po pokrivačima su tu i tamo bile rasute stare krušne mrvice i pljesnivi komadići sira. U najudaljenijem kutu svjetlucali su razni mali predmeti i kovanice koje je Kreacher, tako je pretpostavljao Harry, poput svrake skupljao po kući, spašavajući ih od Siriusove čistke. Uspio je također spasiti obiteljske fotografije u srebrnim okvirima koje je Sirius bacio prošlog ljeta. Staklo koje ih je pokrivalo bilo je razbijeno, ali sa slika su ga još oholo motrili mali crno-bijeli ljudi, uključujući - tu mu se želudac zgrčio - tamnokosu ženu teških kapaka čije je suđenje odgledao u Dumbledoreovu situ sjećanja: Bellatrix Lestrange. Činilo se da je upravo njezina slika Kreacheru i najdraža; imala je istaknuto mjesto među ostalima i jedino je njoj staklo popravio čaroljepljivom vrpcom.   "Mislim da ću mu ga jednostavno ostaviti ovdje", zaključi Hermiona i uredno odloži poklon usred udubine u krpama i pokrivačima. Tiho je zatvorila vrata. "U redu je, već će ga on naći kasnije." "Usput budi rečeno," reče Sirius, koji je izašao iz smočnice noseći veliku puricu baš kad su zatvorili vrata ostave, "je li itko u posljednje vrijeme vidio Kreachera?"  

"Nisam ga vidio od noći kad smo stigli", reče Harry. "Baš si ga bio tjerao iz kuhinje."   "Da..." reče Sirius, mršteći se. "Znaš, mislim da sam ga i ja tada vidio posljednji put... valjda se skriva na nekom od katova."   "Ne bi mogao otići, zar ne?" upita Harry. "Mislim, kad si mu rekao Marš van, možda je mislio da ga tjeraš iz kuće?"   "Ne, ne, kućni vilenjaci ne mogu otići ako im ne daš odjeću. Vezani su uz obiteljsku kuću", odvrati Sirius.   "Mogu oni otići iz kuće ako to stvarno žele", upozori ga Harry. "Dobbyju je uspjelo, prije tri godine otišao je od Malfoyevih da me upozori na opasnost. Morao se kasnije kazniti, ali uspio je izaći van."   Sirius je na trenutak djelovao malo zatečeno, a zatim je rekao: "Potražit ću ga poslije. Vjerojatno ću ga naći na nekom od gornjih katova kako rida nad starim gaćama moje majke ili nešto slično. Naravno, možda se jednostavno zavukao u ormar s posteljinom i tamo krepao... ali bolje da se ne veselim unaprijed."   Fred, George i Ron su se nasmijali, no Hermiona je izgledala prijekorno.   Weasleyjevi, Harry i Hermiona poslije božićnog ručka spremali su se u novi posjet gospodinu Weasleyju, u pratnji Divljookog i Lupina. Mundungus se pojavio na vrijeme za božićni puding i kremasti kolač s voćem. Uspio je za tu prigodu "posuditi" automobil,  jer podzemna željeznica nije vozila na Božić. Harry, koji je čisto sumnjao da je Mundungus automobil dobio uz vlasnikov pristanak,  vidje da je proširen sličnom čarolijom kao svojevremeno stari Ford Anglia obitelji Weasley. Iako je izvana izgledao normalno, unutra se udobno smjestilo deset ljudi i Mundungus za volanom. Gospođa Weasley dosta je oklijevala prije ulaska - Harry je znao da ona osuđuje Mundungusove metode, ali i to da ne voli putovanja bez  pomoći magije.   Prevagu su odnijele hladnoća i usrdne molbe njezine djece, pa je na kraju ipak dobrodušno sjela na stražnje sjedalo,između Freda i Billa.   Putovanje do Svetog Munga proteklo je vrlo brzo jer na cestama nije bilo mnogo prometa. Inače pustom ulicom prema bolnici zbog posjeta se prikradao stanovit broj vještica i čarobnjaka. Harry i ostali izašli su iz automobila, a Mundungus se odvezao iza ugla da ih tamo pričeka. Nonšalantno su odšetali do izloga u kojem je stajala lutka u zelenom najlonu i jedan po jedan zakoračili u staklo. U čekaonici je vladao pravi blagdanski ugođaj: kristalne kugle koje su osvjetljavale bolnicu bile su obojene u crvenu i zlatnu nijansu, zbog čega su nalikovale na divovske, svjetlucave božične kuglice. Svi dovratci bili su ukrašeni božikovinom; u svakom su kutu svjetlucala blještavobijela božićna drvca ukrašena magičnim snijegom i sigama, sa sjajnom zlatnom zvijezdom na vrhu. Gužva je ovaj put bila manja, iako je negdje na sredini prostorije Harryja u stranu gurnula vještica s mandarinom u lijevoj nosnici.   "Obiteljska svađa, je li?" zasmijuljila se plavokosa vještica za pultom. "Vi ste već treći danas... poremećaji i oštećenja izazvani čarolijama, četvrti kat."   Kad su došli u sobu, gospodin Weasley je sjedio naslonjen na jastuke. Na pladnju pred njim nalazili su se ostaci njegove purice, a na licu je imao izraz osobe uhvaćene u nestašluku.   "Je li sve u redu?" upita gospođa Weasley nakon što su ga svi pozdravili i predali mu poklone.   "Da, da, dobro je", odgovori gospodin Weasley, za nijansu presrdačno.  "Nisi... ovaj... srela vidara Smethwycka?"  "Ne," sumnjičavo odvrati gospođa Weasley, "zašto?"  "Ništa, ništa", odvrati gospodin Weasley upadljivo bezbrižnim tonom. Počeo je odmotavati hrpu

poklona. "Jeste li se svi lijepo proveli? Što ste dobili za Božić? Ma, Harry - pa ovo je predivno!" Upravo je otvorio Harryjev poklon, koji se sastojao od žice za električne osigurače i kompleta odvijača.   Činilo se da gospođa Weasley nije sasvim zadovoljna odgovorima gospodina Weasleyja. Kad joj se muž nagnuo da Harryju stisne ruku, zagledala se u zavoje ispod njegove noćne košulje.   "Arthure," poče ona odsječnim glasom koji je podsjećao na škljocanje mišolovke, "promijenili su ti zavoje. Zašto su ti promijenili zavoje dan ranije, Arthure? Meni su rekli da će ih mijenjati tek sutra."   "Molim?" reče gospodin Weasley, izgledajući dosta prestrašeno. Povukao je pokrivače prema bradi. "Ne, ne... nije to ništa... to je... ja..."   Činilo se kao da se polako ispuhuje pod prodornim pogledom gospođe Weasley.   "Pa... gle, Molly, nemoj se sad uzrujati, ali Augustus Pye se nečeg dosjetio... on je vidar pripravnik, znaš, krasan mladić i jako zainteresiran za... ovaj... komplementarnu medicinu... mislim... neke od tih starih bezjačkih metoda... pa, ima jedna koju zovu šavovima, Molly, i koja je vrlo učinkovita na... na bezjačkim ranama..."   Gospoda Weasley ispustila je zlokoban zvuk u kojem su se spojili krik i rezanje. Lupin se lagano odšetao od kreveta i prišao vukodlaku, koji nije imao posjetitelja nego je prilično sjetno promatrao mnoštvo oko gospodina Weasleyja. Bill je promrmljao da bi mu baš dobro došla šalica čaja, a Fred i George su smijuljeći se skočili na noge i pridružili mu se.   "Govoriš li ti to meni", poče gospođa Weasley, dok joj je glas dobivao na jačini sa svakom izgovorenom riječi, "da si nešto petljao s bezjačkom medicinom?" Očito uopće nije primijetila da ostali iz njezina društva bježe u zaklon.   "Molly, dušo, nisam petljao," reče gospodin Weasley molećivo, "to je samo nešto... samo nešto što smo Pye i ja htjeli pokušati... ali, na našu veliku žalost... pa, moje su ozljede dosta specifične... pa nije baš upalilo kao što smo se nadali..."   "Što ti to znači?"   "Pa... ne znam je li ti poznato što su to... što su to šavovi?"   "To zvuči kao da si pokušao zašiti vlastitu kožu," reče gospođa Weasley, nasmijavši se muklo, "ali, Arthure, čak ni ti ne bi bio tako blesav..."   "Meni se isto pije čaj", reče Harry, skačući na noge.   Hermiona, Ron, Ginny i on do vrata su stigli praktički u trku. Dok su se zatvarala za njima, čuli su kako gospođa Weasley urla: "KAKO TO MISLIŠ, TO JE DOSTA DOBAR OPIS?"   "Tipično za tatu", reče Ginny, vrteći glavom dok su hodali hodnikom. "Šavovi... što sve njemu ne padne na pamet..."   "Pa, znaš, oni stvarno dobro djeluju na nemagijskim ranama", pošteno reče Hermiona. "Valjda ih je nešto u zmijskom otrovu rastopilo ili nešto slično. Gdje je čajana?"   "Na petom katu", odgovori Harry, prisjećajući se znaka pokraj pulta prijemne vještice.   Prešli su cijeli hodnik, prošli kroz dvostruka vrata i našli rasklimano stubište, također ukrašeno portretima vidara surova izgleda. Dok su se penjali, različiti su im vidari dobacivali čudne dijagnoze i

prijedloge za zastrašujuće metode izlječenja. Ron se ozbiljno uvrijedio kad mu je jedan srednjovjekovni čarobnjak doviknuo da očito pati od teškog oblika kozičave grujavice.   "I što je to uopće?" upitao je ljutito, dok ga je vidar proganjao  kroz još šest portreta, odgurujući u stranu njihove stanovnike.   "To je strašna kožna boljetica, mladi gospodaru, koja će vas učiniti još kozičavijim i odbojnijim nego što već jeste..."   "Pazi ti koga zoveš odbojnim!" reče Ron, pocrvenjelih ušiju. "... jedini lijek je uzeti jetru krastače, čvrsto je oviti oko vrata i pod svjetlom punog Mjeseca nag stati u bačvu ispunjenu očima jegulja..."   "Ja nemam kozičavu grujavicu!"   "Ali, mladi gospodaru, te nelijepe mrlje na vašemu licu..."   "To su pjege!" bijesno odvrati Ron. "Vrati se u svoj glupi portret i ostavi me na miru!"   Ljutito se okrenuo ostalima, koji su s naporom održavali ozbiljne izraze lica.   "Na kojem smo katu?" "Mislim na petom", odvrati Hermiona. "Ne, ovo je četvrti," reče Harry, "još jedan..." Ali kad je zakoračio na odmorište, naglo se zaustavio i zagledao u prozorčić na dvostrukim vratima iznad kojih je pisalo: POREMEĆAJI I OŠTEĆENJA IZAZVANI ČAROLIJAMA. Priljubivši nos uz staklo, u njih je zurio jedan muškarac. Imao je valovitu plavu kosu, bistre plave oči i široki, isprazni osmijeh koji je otkrivao blistavo bijele zube.   "Čovječe!" reče Ron, također se zagledavši u njega. "Oh, Bože!" oglasi se i Hermiona, zvučeći kao da je ostala bez daha. "Profesor Lockhart!"   Njihov nekadašnji učitelj Obrane od mračnih sila otvorio je vrata i krenuo im u susret. Bio je odjeven u dugi kućni ogrtač boje jorgovana.   "Dobar vam dan!" reče on. "Pretpostavljam da ste došli po moj autogram?"   "Nije se puno promijenio, zar ne?" promrmlja Harry Ginny, koja se nasmiješila.   "Ovaj... kako ste, profesore?" progovori Ron, zvučeći donekle pokajnički. Profesor Lockhart je u Bolnici svetog Munga završio baš zbog Ronova neispravnog štapića koji mu je teško oštetio pamćenje, no budući da se to dogodilo dok je Lockhart pokušavao trajno izbrisati Harryjevo i Ronovo pamćenje, Harry nije baš pretjerano suosjećao s njegovom nevoljom.   "Odlično sam, hvala na pitanju!" živahno odvrati Lockhart. Iz džepa je izvukao dotrajalo paunovo pero. "Dobro, koliko vam autograma treba? Sad čak znam spajati slova dok pišem!"   "Ovaj... trenutno nam ne treba nijedan, hvala", odvrati Ron i pogleda Harryja podignutih obrva. Harry upita: "Profesore, smijete li vi sami šetati hodnicima? Zar ne biste trebali biti u svojoj sobi?"   Osmijeh na Lockhartovu licu polako se ugasio. Nakon što je nekoliko sekundi pomno proučavao Harryja, upitao je: "Znamo li se mi odnekud?"   "Ovaj... da, znamo se", potvrdi Harry. "Bili ste nam učitelj u Hogwartsu, sjećate se?"

  "Učitelj?" ponovi Lockhart, uz primjesu nelagode. "Ja? Stvarno?"   Na licu mu je gotovo uznemiravajućom brzinom opet iskrsnuo osmijeh.   "Sigurno sam vas naučio sve što znate, zar ne? Pa, što kažete na autograme? Da ih napišem točno tucet? Tako ćete ih moći podijeliti svim svojim prijateljima i nitko se neće osjećati zanemareno!"   Uto je kroz vrata na drugom kraju hodnika izvirila glava. Odjeknuo je glas: "Gilderoyu, zloćko jedan, kamo si to odlutao?"   Niz hodnik im je u susret požurila vidarica majčinskog izgleda čiju je kosu krasio svjetlucavi vijenac. Uputila je Harryju i ostalima topao osmijeh.   "O, Gilderoye, pa tebi su došli gosti! Pa to je divno - i baš na Božić! Znate li vi da njemu nikad nitko ne dolazi, siroče moje, a stvarno mi nije jasno zašto, baš je pravo srce, zar ne da si pravo srce?"   "Dijelim autograme!" izvijesti Gilderoy vidaricu uz još jedan blistav osmijeh. "Žele ih mnogo i stvarno su ustrajni! Samo se nadam da ćemo imati dovoljno fotografija!"   "Ma slušajte ga samo", reče vidarica, primajući Lockharta za ruku i raznježeno mu se smiješeći, kao da je starmali dvogodišnjak. "Prije nekoliko godina bio je dosta poznat. Nadamo se da je ta ljubav prema davanju autograma znak da mu se možda počinje vraćati pamćenje. Uđite, molim vas. Znate, on je inače na zatvorenom odjelu, ali valjda se išuljao dok sam unosila božične poklone, obično su vrata zaključana... no doista nije opasan! Ali", tu je spustila glas do šapta, "ne zna baš paziti na sebe, jadničak... razumijete, ne zna tko je, pa kad odluta, više se ne zna vratiti... stvarno je lijepo od vas što ste mu došli u posjet."   "Ovaj," poče Ron, nemoćno pokazujući prema gornjem katu, "zapravo, mi smo samo... ovaj..."   Ali ona im se tako radosno smiješila da je Ron ostatak rečenice - "krenuli na čaj" - izgovorio gotovo nečujno. Bespomoćno su se pogledali i krenuli niz hodnik za Lockhartom i njegovom vidaricom.   "Ali nemojmo dugo ostati", tiho reče Ron. Vidarica je uperila štapić prema vratima sobe Janusa Thickevja i promrmljala "Alohomora". Vrata se otvoriše i ona ih povede unutra, ne puštajući Gilderoyevu nadlakticu dok ga nije smjestila u naslonjač pokraj njegova kreveta.   "Ovo nam je soba za dugoročne pacijente", objasni ona Harryju, Ronu, Hermioni i Ginny prigušenim glasom. "Za trajna oštećenja od čarolija, razumijete. Naravno, ponekad uz pomoć intenzivne terapije ljekovitim napicima i čarolijama, ili čak čiste sreće, možemo postići stanovita poboljšanja. Gilderoyu kao da se vratila određena količina samosvijesti, a primijetili smo napredak i kod našeg gospodina Bodea. Čini se da mu se doista vraća dar govora, iako još ne prepoznajemo kojim se on to jezikom služi. Dobro, moram dovršiti podjelu božićnih poklona. Ostavit ću vas da u miru razgovarate.''   Harry je pogledao po sobi. Posvuda su se vidjeli jasni znakovi da je riječ o trajnom domu za njezine stanovnike. Sve je krevete okruživalo znatno više osobnih predmeta nego što je to bio slučaj u sobi gospodina Weasleyja. Zid oko Gilderoyeva uzglavlja, na primjer, bio je oblijepljen slikama na kojima se zubato osmjehuje i maše pridošlicama. Mnoge su bile potpisane djetinjastim rukopisom s rastavljenim slovima. Čim ga je vidarica smjestila u naslonjač, privukao je novi snop fotografija, zgrabio pero i počeo ih grozničavo potpisivati.   "Ti ih možeš spremati u omotnice", uputi on Ginny dok joj je u krilo ubacivao potpisane fotografije. "Znate, nisu me zaboravili, a ne, još ja dobivam mnogo pisama od svojih obožavatelja... Gladys Gudgeon piše mi svaki tjedan... samo bih volio znati zašto..." Zastao je, pomalo zbunjen. Uskoro se opet razdragano nasmiješio i s novim žarom bacio na potpisivanje. "Valjda zato što sam zgodan..."

  Na krevetu prekoputa ležao je čarobnjak žućkaste kože i žalobna izraza na licu. Zurio je u strop. Nešto si je mrmljao u bradu i činilo se da nije svjestan svoje okoline. Dva kreveta dalje ležala je žena kojoj je cijela glava bila obrasla krznom. Harry se sjećao da se nešto slično dogodilo Hermioni kad su bili na drugoj godini, ali, na svu sreću, u njezinu slučaju nije došlo do trajnog oštećenja. Na drugom kraju sobe su oko dva kreveta bili navučeni zastori s cvjetnim uzorkom, radi privatnosti za pacijente i njihove posjetitelje.   "Evo, Agnes", vedro se obrati vidarica ženi krznena lica, predajući joj hrpicu božičnih poklona. "Vidiš, nisu te zaboravili. A sin ti po sovi javlja da će ti večeras doći u posjet, nije li to lijepo?"   Agnes je zalajala nekoliko puta.   "A Broderick, gle, tebi su poslali lončanicu i kalendar sa slikama rasnih hipogrifa, s drugačijom slikom za svaki mjesec. To će ti sigurno malo razvedriti prostor, zar ne?" nastavila je vidarica, žurno prilazeći muškarcu koji je mrmljao. Na noćni je ormarić postavila biljku prilično odbojna izgleda, s granama nalik na duge, nemirne krakove. Kalendar je uz pomoć štapića objesila na zid. "I... o, gospođo Longbottom, zar već idete?"   Harry je munjevito okrenuo glavu. Zastori oko dva kreveta na drugom kraju sobe sad su bili razgrnuti, a prolazom između kreveta hodale su dvije osobe: prva je bila stara vještica impresivna izgleda u dugoj zelenoj haljini, lisičjem krznu koje su dobro progrizli moljci i šiljastim šeširom koji je bio ukrašen ni manje ni više nego prepariranim strvinarom. Iza nje je s utučenim izrazom na licu polako hodao - Neville.   Harry je sad znao tko su ljudi u posljednja dva kreveta. Očajničkim je pogledom tragao za nečime što bi privuklo pozornost ostalih, da Neville može nezamijećeno otići iz sobe i izbjeći neugodna pitanja, ali Ron je također podigao pogled kad je začuo ime Longbottom i, prije nego što ga je Harry uspio zaustaviti, viknuo je: "Neville!"   Neville je poskočio i pognuo se, kao da je za dlaku izbjegao metak.   "To smo mi, Neville!" veselo reče Ron, ustajući. "Jesi li vidio...? Lockhart je ovdje! A kome si ti došao u posjet?"   "Neville, dušo, ovo su ti prijatelji?" dostojanstveno upita Nevilleova baka, nadvijajući se nad njih.   Neville je izgledao kao da bi radije bio bilo gdje nego tamo. Njegovo punašno lice polako se oblijevalo tamnim rumenilom. Nije nikome htio pogledati u oči.   "Ah, da", reče njegova baka, piljeći u Harryja i pružajući mu smežuranu ruku nalik na kandžu. "Da, da, dakako da znam tko ste vi. Neville o vama govori sve najbolje."   "Ovaj... hvala", reče Harry i stisne joj ruku. Neville ga nije pogledao, nego je zurio u svoje noge, sve tamniji u licu.   "A vas dvoje ste očito Weasleyjevi", nastavi gospođa Longbottom, kraljevski pružajući ruku Ronu i Ginny. "Da, poznam vam roditelje... ne dobro, naravno... ali krasni su to ljudi, krasni... a vi ste sigurno Hermiona Granger?"   Hermiona je izgledala iznenađeno što joj gospođa Longbottom zna ime, ali ipak se rukovala.   "Da, Neville mi je ispričao sve o vama. Pomogli ste mu u nekim neugodnim situacijama, zar ne? On je dobar dečko," reče ona, spustivši oštri nos da uputi Nevilleu strog, ocjenjivački pogled, "ali bojim se da nije naslijedio očev talent." Trznula je glavom prema dvama krevetima na kraju sobe. Preparirani strvinar na njezinoj glavi opasno se zanjihao.

  "Molim?" upita Ron sa zaprepaštenim izrazom na licu. (Harry mu je žarko želio nagaziti na nogu, ali u trapericama je bilo daleko teže neprimjetno izvesti takav potez nego u pelerini.) "Neville, zar ti je ono tamo tata?"   "Ma što je ovo?" oštro upita gospođa Longbottom. "Neville, zar nisi prijateljima pričao o svojim roditeljima?"   Neville je teško uzdahnuo, pogledao u strop i odmahnuo glavom. Harry nikad u životu nije više suosjećao s drugom osobom, ali nije znao kako da mu pomogne.   "Pa nemaš se čega sramiti!" srdito reče gospođa Longbottom. "Trebao bi se ponositi, Neville, ponositi! Nisu oni žrtvovali svoje zdravlje i razum zato da bi ih se jedini sin sramio!"   "Ne sramim ih se", odvrati Neville, vrlo tiho, i dalje ne gledajući Harryja i ostale. Ron se propinjao na prste u pokušaju da ugleda osobe u ona dva kreveta.   "Pa, to pokazuješ na vrlo neobičan način!" reče gospođa Longbottom. "Moga sina i njegovu suprugu", dostojanstveno se obratila Harryju, Ronu, Hermioni i Ginny, "mučili su sljedbenici Znate-već-koga dok nisu izgubili razum."   Hermiona i Ginny rukama su prekrile usta. Ron je prestao istezati vrat da može vidjeti Nevilleove roditelje. Izgledao je krajnje posramljeno.   "Bili su aurori, znate, vrlo cijenjeni u čarobnjačkoj zajednici", nastavi gospođa Longbottom. "Oboje su bili vrlo nadareni. Ja... da, Alice, dušo, što trebaš?"   Polako im je prišla Nevilleova majka, odjevena u spavaćicu. Nije više imala punašno, sretno lice koje je Harry vidio u Moodyjevoj staroj fotografiji prvobitnog Reda feniksa. Sad je bilo mršavo i ispijeno, prevelikih očiju, a njezina posve sijeda kosa bila je rijetka i beživotna. Činilo se da ne želi govoriti, ili to možda nije mogla, ali napravila je plah pokret u Nevilleovu smjeru, pružajući mu nešto u ruci.   "Opet?" upita gospođa Longbottom, zvučeći pomalo umorno. "Dobro, Alice, dušo, dobro... Neville, uzmi to, nema veze što je."   No Neville je ionako već bio ispružio ruku, u koju je njegova majka ispustila prazni omotić Drubelove najbolje žvake za napuhavanje.   "Jako dobro, dušo", reče Nevilleova baka, hineći veselost. Potapšala je njegovu majku po ramenu. Neville je tiho rekao: "Hvala, mama."   Majka mu se teturavo otputila na drugi kraj sobe, pjevušeći ispod glasa. Neville je ostalima uputio prkosan pogled, kao da ih izaziva da se nasmiju, ali Harry je mislio da nikad u životu nije vidio ništa manje smiješno.   "Pa, vrijeme je da krenemo", uzdahne gospođa Longbottom, navlačeći duge zelene rukavice. "Veoma mi je drago što sam vas sve srela. Neville, baci taj omotić u smeće, već ti ih je dosad toliko dala da bi njima mogao oblijepiti sobu."   No dok su odlazili, Harry je bio siguran da je vidio kako Neville omotić žvake sprema u džep. Vrata su se zatvorila za njima.  "Nisam znala", reče Hermiona, na rubu suza.  "Ni ja", promuklo reče Ron.  "Ni ja", šapne Ginny.

Svi su pogledali Harryja.   "Ja jesam", reče on tmurno. "Dumbledore mi je rekao, ali obećao sam da neću nikome reći... zato je Bellatrix Lestrange završila u Azkabanu, držala ih je pod kletvom Cruciatus dok nisu izgubili razum."   "To je učinila Bellatrix Lestrange?" užasnuto šapne Hermiona. "Žena čiju sliku Kreacher drži u svom brlogu?"   Nastala je duga tišina, koju je prekinuo tek srditi Lockhartov glas.   "Čujte, pa nisam ja bez veze učio spajati slova!"

GLAVA DVADESET ČETVRTA Oklumencija                                                         Ispostavilo se da se Kreacher krio u potkrovlju. Sirius je rekao da ga je našao gore, prekrivenog prašinom, nedvojbeno u potrazi za preostalim suvenirima obitelji Black koje bi mogao sakriti u svojoj ostavi. Sirius je očito bio zadovoljan tim objašnjenjem, ali Harry je i dalje osjećao tjeskobu. Činilo se da se Kreacherovo raspoloženje nakon povratka popravilo - njegovo otrovno mrmljanje donekle se ublažilo, a zapovijedi je izvršavao poslušnije nego inače, iako je Harry u nekoliko navrata primijetio da ga kućni vilenjak pohlepno gleda, uvijek brzo skrećući pogled kad bi vidio da je Harry toga svjestan.   Harry nije svoje nejasne sumnje spomenuo Siriusu, čije je dobro raspoloženje počelo naglo slabjeti čim je prošao Božić. Što se više bližio dan njihova povratka u Hogwarts, to su ga češće "hvatale huje", kako ih je nazivala gospođa Weasley. Postao je mučaljiv i mrzovoljan, često satima ne napuštajući Kljunoslavovu sobu. Njegova je zlovolja prožela cijelu kuću, provlačeći se ispod vrata kao nekakav otrovni plin koji ih je uspio sve zaraziti. Harry nije želio Siriusa opet ostaviti samog s Kreacherom. U stvari, prvi put u životu nije se radovao odlasku u Hogwarts. Povratak u školu značio je ponovno podvrgavanje tiraniji Dolores Umbridge, koja je u međuvremenu nedvojbeno uspjela silom provesti još bar deset novih odredbi. Sad kad je imao zabranu igranja, nije se radovao ni metloboju, a sve je ukazivalo na to da će s primicanjem ispita njihove školske obveze još više narasti. Dumbledore je pak i dalje bio posve nepristupačan. Da nije bilo DA, Harry bi vjerojatno na koljenima molio Siriusa da mu dopusti odlazak iz Hogwartsa i stanovanje na Grimmauldovu trgu.   Da sve bude gore, posljednjeg dana praznika dogodilo se nešto zbog čega je Harryjeva nesklonost da se vrati u školu prerasla u stravu.   "Harry, dušo", zavirila je gospođa Weasley u njegovu i Ronovu sobu, gdje su njih dvojica igrali čarobnjački šah, dok su Hermiona, Ginny i Krivonja promatrali sa strane. "Možeš li malo sići u kuhinju? Profesor Snape bi htio porazgovarati s tobom."   Harry nije odmah shvatio što mu je rekla; jedan od njegovih topova upravo se žestoko obračunavao s Ronovim pijunom dok ga je on oduševljeno poticao.   "Zgnječi ga... zgnječi ga, on je samo pijun, budalo jedna. Oprostite, gospođo Weasley, što ste rekli?"   "Profesor Snape, dušo. U kuhinji. Htio bi ti nešto reći." Harry je užasnuto zinuo. Pogledao je Rona, Hermionu i Ginny, koji su mu uzvratili jednako zabezeknutim pogledima. Za to vrijeme je Krivonja, kojeg je Hermiona s mukom obuzdavala već dobrih petnaest minuta, veselo skočio na ploču. Šahovske figure su se razbježale, cvileći na sav glas.   "Snape?" zbunjeno upita Harry.   "Profesor Snape, dušo", prijekorno će gospođa Weasley. "Požuri, kaže da ne može dugo ostati."   "Što on hoće od tebe?" upita Ron uznemireno čim se gospođa Weasley povukla s vrata. "Nisi ništa napravio, zar ne?"   "Ne!" ogorčeno odvrati Harry, pokušavajući dokučiti zašto bi ga Snape došao progoniti sve do Grimmauldova trga. Da mu nije za posljednju zadaću dao ocjenu 'T'?

  Koju minutu kasnije otvorio je kuhinjska vrata i vidio da za kuhinjskim stolom sjede Sirius i Snape, sijevajući pogledima u suprotnim smjerovima. U tišini se osjećala njihova obostrana antipatija. Pred Siriusom je ležalo otvoreno pismo.   "Ovaj", poče Harry, da najavi svoj dolazak.   Snape okrene glavu prema njemu. Lice mu je bilo uokvireno pramenovima masne crne kose.   "Sjednite, Potteru."   "Znaš," glasno progovori Sirius, nagnuvši stolac tako da se ljuljao na stražnjim nogama i obraćajući se stropu, "mislim da bi mi bilo draže da se ovdje sustegneš od izdavanja zapovijedi, Snape. Ipak je ovo moja kuća."   Snapeovo blijedo lice oblilo se ružnim rumenilom. Harry sjede na stolac pokraj Siriusa, sučelice Snapeu.   "Trebao sam vas vidjeti nasamo, Potteru," poče Snape, dok mu je usnice izvijao poznati podrugljivi osmijeh, "ali Black..."   "Ja sam mu kum", prekine ga Sirius, još glasnije nego prije.   "A ja sam ovdje po Dumbledoreovoj zapovijedi," odvrati Snape, čiji je glas, za razliku od Siriusova, postajao sve tiši i otrovniji, "ali samo ti ostani, Black, znam da se voliš osjećati kao da i ti nečemu... pridonosiš."   "Što ti to znači?" reče Sirius, puštajući da stolac s glasnim treskom padne u normalan položaj.   "Samo to da se sigurno osjećaš vrlo - ah - nemoćno jer ne možeš učiniti ništa korisno", tu je riječ Snape blago naglasio, "za Red."   Sad se zacrvenio Sirius. Snapeova usnica se slavodobitno izvila i on se okrene Harryju.   "Ravnatelj me poslao da vam kažem, Potteru, da želi da u ovom polugodištu učite Oklumenciju."   "Da učim što?" zbunjeno upita Harry.   Snapeov podrugljivi osmijeh postade još izraženiji.   "Oklumenciju, Potteru. Magičnu obranu uma od prodora izvana. Riječ je o slabo poznatoj, ali vrlo korisnoj grani magije."   Harryjevo srce najednom je kucalo kao ludo. Obrana od prodora izvana? Ali nije opsjednut, svi su se složili da nije...   "Zašto moram učiti tu Oklu... stvar?" izlane on.   "Zato što ravnatelj misli da je to dobra ideja", spokojno odvrati Snape. "Dolazit ćete na privatne satove jednom tjedno, ali nikome nećete reći što radite, ponajmanje Dolores Umbridge. Jeste li razumjeli?"   "Da", reče Harry. "Tko će me podučavati?" Snape podigne obrvu. "Ja", odvrati on.   Harry je imao osjećaj da mu se utroba rastapa od užasa. Dodatni sefovi sa Snapeom - pa što je, zaboga,

skrivio da zaslužuje takvu kaznu? Pogledom je potražio Siriusovu pomoć.   "Zašto Dumbledore ne može podučavati Harryja?" ratoborno upita Sirius. "Zašto ti?"   "Valjda zato što ravnatelj ima tu povlasticu da neugodne zadatke povjeri drugima", odvrati Snape svilenastim tonom. "Uvjeravam te da ga nisam molio za posao." Ustao je. "Potteru, očekujem vas u šest popodne u ponedjeljak, u mojem kabinetu. Ako vas itko išta pita, idete na popravne satove iz Čarobnih napitaka. Nitko tko vas je vidio na mojim predavanjima ne može poreći da vam trebaju."   Okrenuo se prema vratima uz šuštanje crnog putnog ogrtača. "Samo trenutak", reče Sirius, uspravljajući se u stolcu. Snape se okrene prema njima s posprdnim izrazom na licu.   "Žuri mi se, Black. Za razliku od tebe, ja nemam neograničene količine slobodnog vremena."   "Onda ću odmah prijeći na stvar", reče Sirius i ustane. Bio je upadljivo viši od Snapea, koji je, primijetio je Harry, stisnuo šaku u džepu ogrtača, sigurno oko drška čarobnog štapića. "Ako čujem da si koristio te satove iz Oklumencije da maltretiraš Harryja, imat ćeš posla sa mnom."   "Stvarno dirljivo", podsmješljivo odvrati Snape. "Ali sigurno si primijetio da je Potter vrlo sličan svom ocu?"   "Da, jesam", ponosno odvrati Sirius.   "Onda znaš da je tako arogantan da mu kritike ništa ne znače", meko reče Snape.   Sirius je grubo odgurnuo stolac i oko stola krenuo prema Snapeu, u hodu izvlačeći štapić. Snape je u međuvremenu izvukao svoj. Obojica su zauzeli borbeni stav, Sirius djelujući razjareno, Snape proračunato. Oči su mu letjele od vrška Siriusova štapića do Siriusova lica i natrag.   "Siriuse!" glasno reče Harry, ali Sirius kao da ga nije čuo.   "Već sam te upozorio, Cmizdruse," reče Sirius, unoseći se Snapeu u lice, "uopće me nije briga što Dumbledore vjeruje da si se preobratio, znam te ja..."   "O, pa zašto mu to onda ne kažeš?" šapne Snape. "Ili se bojiš da možda neće ozbiljno shvatiti savjet muškarca koji se već šest mjeseci skriva u maminoj kući?"   "Reci mi, kako je Lucius Malfoy? Vjerojatno je oduševljen što mu najmiliji psić radi u Hogwartsu?"   "Kad smo već kod pasa," tiho odvrati Snape, "jesi li znao da te Lucius Malfoy prepoznao kad si se odvažio na onaj posljednji izlet izvan kuće? To ti je bilo pametno, Black, pokazati se pred svima na zaštićenom željezničkom peronu... sad imaš savršenu izliku da u budućnosti više uopće ne napuštaš svoju jazbinu, zar ne?"   Sirius podigne štapić.   "NE!" vikne Harry. Preskočio je stol i pokušao ih razdvojiti. "Siriuse, nemoj!"   "Ti to mene nazivaš kukavicom?" zagrmi Sirius, pokušavajući odgurnuti Harryja s puta. Harry se nije micao.   "Pa, da, točno tako", odvrati Snape.  

"Harry... makni... se... odavde!" zareži Sirius, odgurujući ga slobodnom rukom.   Upravo u tom trenutku otvorila su se vrata i u kuhinju je ušla cijela obitelj Weasley, zajedno s Hermionom. Svi su izgledali vrlo sretno jer je među njima ponosno hodao gospodin Weasley u prugastoj pidžami i baloneru.   "Izliječen sam!" objavi on vedro svima u kuhinji. "Posve sam izliječen!"   On i ostali Weasleyjevi ukipili su se na pragu, zureći u zaustavljeni prizor pred sobom: prema vratima su gledali Sirius i Snape, oba sa štapićem uperenim u protivnikovo lice, dok je među njima stajao nepomični Harry, ruku ispruženih prema obojici u pokušaju da ih rastavi.   "Merlinove mu brade," reče gospodin Weasley dok mu je s lica nestajao osmijeh, "što se to ovdje događa?"   I Sirius i Snape spustiše štapiće. Harry ih pogleda. Imali su izraze najdubljeg prezira, ali neočekivani ulazak brojnih svjedoka kao da ih je prizvao pameti. Snape je spremio štapić i krenuo kroz kuhinju, prolazeći pokraj Weasleyjevih bez riječi. Na vratima se okrenuo.   "Ponedjeljak, šest sati uvečer, Potteru."   Otišao je. Sirius je i dalje bijesno zurio za njim, ali spustio je ruku sa štapićem uz bok.   "Što se to dogodilo?" opet upita gospodin Weasley.   "Ništa, Arthure", odvrati Sirius, dišući kao da je upravo došao s utrke na duge pruge. "Samo mali prijateljski razgovor između dva stara školska druga." Nasmijao se, činilo se uz golem napor volje. "Dakle... izliječen si? To je stvarno sjajna vijest."   "Da, zar nije?" reče gospođa Weasley, vodeći muža do stolca. "Čarolije vidara Smethwycka na kraju su donijele ploda, našao je protuotrov za to što je zmija imala u zubima, a Arthur je naučio lekciju o petljanju s bezjačkom medicinom, zar ne, dušo?" doda ona, prilično prijetećim tonom.   "Da, Molly, dušo", odvrati gospodin Weasley krotko.   Večera je trebala biti radosna, s obzirom na to da se gospodin Weasley vratio iz bolnice. Harry je vidio da se Sirius trudi, ali kad god se njegov kum nije silio da se glasno smije dosjetkama Freda i Georgea ili kad nije nutkao ostale hranom, lice bi mu poprimilo ćudljiv, mračan izraz. Harryja su od njega dijelili Mundungus i Divljooki, koji su došli čestitati gospodinu Weasleyju na oporavku. Želio je razgovarati sa Siriusom i reći mu da ne bi smio slušati ništa što mu kaže Snape, da ga Snape namjerno izaziva i da nitko ne misli da je kukavica samo zato što sluša Dumbledorea i drži se Grimmauldova trga. Ali nikako nije uspijevao uhvatiti priliku za to, a gledajući neugodan izraz na Siriusovu licu, nije bio siguran da bi mu išta spomenuo čak i da je imao priliku. Umjesto toga je Rona i Hermionu ispod glasa izvijestio da mora ići na instrukcije iz Oklumencije kod Snapea.   "Dumbledore želi da prestaneš sanjati o Voldemortu", smjesta reče Hermiona. "Ti snovi ti sigurno neće nedostajati, zar ne?"   "Dodatni satovi sa Snapeom?" zgroženo upita Ron. "Radije bih da me proganjaju noćne more!"   U Hogwarts su se trebali vratiti Moćnim autobusom sljedećeg dana. Pratnja su im i ovaj put bili Tonks i Lupin, koje su Harry, Ron i Hermiona sljedećeg jutra u kuhinji zatekli usred doručka. Kad je Harry otvorio vrata, odrasli su brzo pogledali prema njima i ušutjeli, iako je bilo očito da su prije toga o nečemu šaptom razgovarali.

  Nakon brzog doručka, svi su se zamotali u jakne i šalove, jer ih je vani čekalo hladno i sivo siječanjsko jutro. Harry je osjećao bolno stezanje u grudima; nije se želio oprostiti sa Siriusom. Ovaj je rastanak u njemu budio nekakav loš predosjećaj. Nije znao kad će se opet vidjeti i osjećao se dužnim nekako ga upozoriti da ne radi gluposti - strahovao je da je Snapeova optužba za kukavičluk tako opekla Siriusa da već planira neki nepromišljeni izlazak iz kuće na Grimmauldovu trgu. No prije nego što je uspio pronaći prave riječi, Sirius ga je pozvao u stranu.   "Uzmi ovo", reče on tiho, gurajući mu u ruke nespretno zamotan paket u obliku džepne knjige.   "Što je to?" upita Harry.   "Način da mi javiš ako te Snape gnjavi. Ne, ne otvaraj ga ovdje!" reče Sirius, gledajući gospođu Weasley ispod oka, dok je ona pokušavala nagovoriti blizance da navuku pletene rukavice bez prstiju. "Sumnjam da bi Molly bila oduševljena - ali ako me budeš trebao, posluži se time, može?"   "Može", reče Harry, spremajući paket u unutarnji džep jakne. Znao je da nikad neće upotrijebiti to što mu je Sirius dao. Nije mu kanio dati nikakav povod da napusti jedino sigurno sklonište koje je imao, pa makar se Snape na predstojećim satovima Oklumencije ponašao gore nego ikad.   "Dobro, idemo", reče Sirius i uz mrk osmijeh pljesne Harryja po ramenu. Prije nego što je Harry dospio išta reći, već su se popeli u predvorje i zaustavili se pred vratima punim zasuna i lanaca, sa svih strana okruženi Weasleyjevima.   "Harry, doviđenja i čuvaj se", reče gospođa Weasley i zagrli ga.   "Harry, vidimo se, i slobodno me nastavi čuvati od zmija!" dobrodušno će gospodin Weasley, rukujući se s njim.   "Da... dobro", rastreseno odvrati Harry. Ovo mu je bila posljednja šansa da Siriusa upozori na oprez. Okrenuo se, pogledao kuma u lice i otvorio usta, ali već u sljedećem trenutku Sirius ga je kratko zagrlio jednom rukom i rekao mu oporim glasom: "Čuvaj se, Harry." I potom je bio vani, na ledenom zimskom zraku, gdje ga je Tonks (danas uvjerljivo prerušena u visoku sjedokosu ženu u kostimu od tvida) usmjeravala prema stubama.   Iza njih se zalupiše vrata broja dvanaest. Pošli su za Lupinom niza stube. Kad je stupio na pločnik, Harry se okrenuo. Kuća broj dvanaest ubrzano se skupljala dok su se susjedne kuće rastezale, brišući je s vidika. Još jednom je trepnuo i više je nije bilo.   "Idemo, što se brže popnemo na autobus, to bolje", reče Tonks. Harryju se učini da u pogledu kojim je obilazila trg ima dosta nervoze. Lupin je podigao desnu ruku.   TRES.   Pred njima se niotkuda pojavio trokatni autobus kričave, purpurne boje. Za dlaku je izbjegao najbliži rasvjetni stup, koji je skočio unatrag da mu se makne s puta.   Na pločnik je iskočio mršavi, pristavi mladić klempavih ušiju u purpurnoj odori i rekao: "Dobro došli na..."   "Da, da, znamo, hvala vam", brzo ga prekine Tonks. "Upadajte, upadajte..."   Gurnula je Harryja uza stepenice, pokraj konduktera koji je raskolačenim očima promatrao Harryjev prolaz.  

"Ej... pa to je 'Arry...!"   "Ako mu naglas kažeš ime, proklet ću te za sva vremena", prijeteći promrmlja Tonks dok je na autobus ubacivala Ginny i Hermionu.   "Uvijek sam se htio voziti u njemu", sretno reče Ron kad se pridružio Harryju, ogledavajući se na sve strane.   Kad je prošli put putovao Moćnim autobusom, bila je večer i sva su tri kata bila ispunjena mesinganim krevetima. Sad, u rano jutro, bio je nakrcan raznovrsnim sjedalima nasumice poredanima uz prozore. Dio sjedala se očito prevrnuo zbog naglog stajanja na Grimmauldovu trgu. Na noge se upravo gunđajući podizalo nekoliko vještica i čarobnjaka, a nekome je niz cijeli autobus otklizala vrećica s kupljenim stvarima. Po podu su se rasuli i neugodno ispremiješali punoglavci, žohari i kuhana krema od jaja.   "Izgleda da ćemo se morati razdvojiti", žustro procijeni Tonks, tražeći pogledom prazna sjedala. "Fred, George i Ginny, sjednite tamo iza... s vama će biti Remus."   Ona, Harry, Ron i Hermiona produžili su na najgornji kat, gdje su našli po dva sjedala na samom početku i kraju kata. Kondukter   Stan Shunpike radoznalo je slijedio Harryja i Rona u stražnji dio autobusa. Dok je hodao kroz prolaz, za Harryjem su se okretale glave, a kad je sjeo, vidio je da se sva lica munjevito opet okreću prema prednjem dijelu autobusa.   Uz zlokobno njihanje, autobus se opet pokrenuo dok su Harry i Ron Stanu plaćali po jedanaest srpova za kartu. Klepetavo je kružio oko Grimmauldova trga, krivudajući malo po cesti, malo po pločniku, a zatim su uz gromoglasan prasak svi bili odbačeni unatrag. Ronovo se sjedalo prevrnulo, uslijed čega se Praskavko, kojeg je držao u krilu, oslobodio iz krletke i uz uspaničeno cvrkutanje mahnito odletio u prednji dio autobusa, gdje se spustio na Hermionino rame. Harry je pad izbjegao samo zato što je u posljednji čas zgrabio držač za svijeću na zidu autobusa. Pogledao je kroz prozor; činilo se da upravo jure autocestom.   "Sad smo nadomak Birminghama", veselo reče Stan, odgovarajući na Harryjevo neizgovoreno pitanje dok se Ron dizao s poda. "A kak si ti, 'Arry? Puno su te ljetos spominjali u novinama, al nikad po dobrom. Reko sam Ernu, reko sam: meni opće nije izgledo ko da mu fali daska u glavi kad smo ga sreli, al očito se nikad ne zna, ha?"   Dao im je njihove karte i nastavio opčinjeno zuriti u Harryja. Bilo je očito da je Stanu sasvim nebitan stupanj mentalnog zdravlja ako je osoba dovoljno slavna da je spominju u novinama. Moćni autobus opasno se zanjihao, pretječući s nedopuštene strane čitav niz automobila. Pogledavši u prednji dio autobusa, Harry je vidio da je Hermiona rukama prekrila oči i da se Praskavko sretno ljulja na njezinu ramenu.    PRAS.   Sjedala su se opet rasula na sve strane jer se Moćni autobus s autoceste kod Birminghama naglo prebacio na mirnu seosku cestu punu oštrih zavoja. Živice su se sklanjale pred njim dok je vozio po travnatom rubu ceste. Potom su prešli na glavnu cestu prometnog gradića, pa na vijadukt opasan visokim brdima, nakon čega je uslijedila vjetrovita cesta između stambenih nebodera. Svaka je promjena lokacije bila praćena glasnim praskom.   "Predomislio sam se," promrmljao je Ron kad se i šesti put podigao s poda, "ne želim više nikad u životu putovati u ovoj strahoti."  

"Čujte, sljedeće stajanje je 'Ogwartsu", vedro im se obrati Stan, npući se u skladu s autobusom dok im je prilazio. "Ona nabusita ženska koja je ušla s vama dala nam je malu napojnicu da vas poguramo na početak reda. Jedino ćemo prije pustit madame Marsh" - s donjeg kata do njih je dopro zvuk povraćanja i odmah potom grozan zvuk pljuskanja - "nije baš u najboljoj formi."   Nekoliko minuta kasnije, Moćni autobus glasno je zakočio ispred male gostionice, koja se uvukla u sebe da izbjegne sudar. Čuli su kako Stan vodi nesretnu madame Marsh iz autobusa i kako njezini suputnici s drugog kata mrmljaju od olakšanja. Autobus je opet krenuo, počeo ubrzavati i...   PRAS.   Vozili su se kroz snijegom pokriveni Hogsmeade. Harry je u jednoj od pokrajnjih ulica nakratko ugledao Veprovu glavu. Natpis sa slikom odrubljene veprove glave škripao je na ledenom vjetru. Veliki vjetrobran autobusa uskoro je bio posut snježnim mrljicama. Napokon su se zaustavili pred vratnicama Hogwartsa.   Lupin i Tonks pomogli su im da izvade prtljagu i sišli su da se oproste s njima. Harry je prešao pogledom sva tri kata Moćnog autobusa i vidio da ih svi putnici promatraju, nosova priljubljenih uz prozore.   "Čim uđete u perivoj, bit ćete sigurni", reče Tonks, budno pazeći na pustu cestu oko njih. "Želim vam dobro polugodište, OK?"   "Čuvajte se", reče Lupin, rukujući se sa svima. Harry je bio zadnji na redu. "Harry, čuj..." spustio je glas dok su se ostali opraštali s Tonks, "znam da ne voliš Snapea, ali on je vrhunski oklument, a svi mi uključujući Siriusa - želimo da se naučiš sam zaštititi, pa te zato molim da se stvarno potrudiš, može?"   "Da, može", reče Harry potišteno i pogleda Lupinovo prerano izborano lice. "Vidimo se."   Šestorka je s mukom krenula uz skliski prilaz prema dvorcu, vukući kovčege. Hermiona je već govorila kako će prije spavanja isplesti nekoliko vilinskih kapa. Kad su došli do ulaznih vrata od hrastovine, Harry se osvrnuo. Moćni autobus je nestao s vidika, a on je, znajući što ga čeka sljedeće večeri, gotovo poželio da je još u njemu. * * * Harry je veći dio sljedećeg dana proveo strahujući od večeri. Jutarnji blok-sat Čarobnih napitaka nimalo nije ublažio njegovu strepnju, jer je Snape na njemu bio neugodniji nego ikad. Ionako loše raspoloženje dodatno su mu kvarili članovi DA, koji su ga uporno salijetali po hodnicima, s nadom zapitkujući bi li već te večeri mogli održati prvi sastanak.   "Obavijestit ću vas o terminu sljedećeg sastanka na uobičajeni način," bez prestanka je ponavljao Harry, "ali večeras ne mogu, moram na... ovaj... popravne satove iz Čarobnih napitaka."   "Ideš na popravni iz Čarobnih napitaka?" prezirno je upitao Zacharias Smith, koji se na Harryja obrušio poslije ručka u Velikoj dvorani. "Majko mila, sigurno si grozan. Snape obično nikome ne drži dodatne satove, zar ne?"   Dok se Smith udaljavao uvredljivo poletnim hodom, Ron ga je strijeljao pogledom.   "Da bacim na njega neki urok? Odavde ga još mogu pogoditi", reče on, podižući štapić i ciljajući u mjesto između Smithovih lopatica.    "Zaboravi", utučeno će Harry. "To će ionako svi misliti, zar ne? Da sam stvarno glu..."   "Bok, Harry", začu se glas iza njega. Okrenuo se i ugledao Cho.

  "Oh", reče Harry. Želudac mu se zgrčio. "Bok."   "Bit ćemo u knjižnici, Harry", odlučno reče Hermiona. Zgrabila je Rona za nadlakticu i odvukla ga prema mramornim stubama.   "Kako si proveo Božić?" upita Cho. "Pa, dosta dobro", odvrati Harry.   "Meni je prošao dosta sporo", reče Cho. Iz nekog je razloga djelovala kao da joj je neugodno. "Ovaj... jesi li vidio obavijest da sljedećeg mjeseca opet imamo izlaz u Hogsmeade?"   "Što? O, ne, nisam pogledao oglasnu ploču otkad sam se vratio." "Da, na Valentinovo..."   "Aha", reče Harry, pitajući se zašto mu ona to govori. "Pretpostavljam da bi htjela...?"   "Samo ako bi htio i ti", gorljivo će ona.   Harry se zagleda u nju. Namjeravao je reći: "Pretpostavljam da bi bijela znati kad je sljedeći sastanak DA?", ali njezin odgovor ga je posve zbunio.   "Ja... ovaj..." poče on.   "Ako nećeš, sve je u redu", reče ona, izgledajući posramljeno. "Ne brini se. Ja... vidimo se."   Udaljila se. Harry je stajao i gledao za njom, napregnuto razmišljajući. Naposljetku je uspio povezati stvari.   "Cho! Hej... CHO!"   Potrčao je za njom, sustižući je kad je već prešla pola mramornog stubišta.   "Ovaj... hoćeš za Valentinovo ići sa mnom u Hogsmeade?"   "Uuu, hoću!" odvrati ona. Porumenjela je do korijena kose i blistavo mu se nasmiješila.   "Dobro... onda... smo se dogovorili", reče Harry. Zaključivši da dan ipak neće biti totalna propast, praktički je odskakutao u knjižnicu da se prije popodnevnih satova opet nađe s Ronom i Hermionom.   No kad je došlo šest sati, čak ni sreća zbog uspješnog pozivanja Cho Chang na spoj nije mogla otjerati osjećaj zle kobi koji je opterećivao svaki njegov korak na putu u Snapeov kabinet.   Zastao je pred vratima. Radije bi bio gotovo bilo gdje drugdje nego tu, ali ipak je duboko udahnuo, pokucao i ušao.   Duž zidova zasjenjene sobe protezale su se police ispunjene stotinama staklenki u kojima su u raznobojnim tekućinama plivali sluzavi komadići životinja i biljaka. U jednom kutu stajao je ormar s magičnim sastojcima; Snape je svojevremeno optužio Harryja za provalu u isti - ne bez razloga. Harryjevu je pozornost, međutim, privukao radni stol, gdje se u svjetlosti svijeća kupala plitka kamena posuda s ugraviranim runama i simbolima. Smjesta ju je prepoznao - bilo je to Dumbledoreovo sito sjećanja. Pitajući se što sito radi u Snapeovu kabinetu, poskočio je kad je iz sjena do njega dopro Snapeov hladni glas.  

"Zatvorite vrata, Potteru."   Harry ga posluša, uz užasan osjećaj da sam zatvara vrata svoje tamnice. Kad se opet okrenuo prema sobi, Snape je stajao na svjetlu, bez riječi mu pokazujući da sjedne na stolac okrenut prema njegovu radnom stolu. Harry je sjeo, a isto je učinio i Snape. Netremice je motrio Harryja hladnim crnim očima. Iz svake je crte njegova lica izbijala antipatija.   "Pa, Potteru, znate zašto ste ovdje", poče on. "Ravnatelj me zamolio da vas podučavam Oklumenciji. Samo se nadam da ćete se tu pokazati vještiji nego na Čarobnim napicima."  "Dobro", kratko odvrati Harry.   "Ovo možda nije obično predavanje, Potteru," reče Snape i prijeteći suzi oči, "ali ja sam još uvijek vaš učitelj, pa ćete mi se stoga uvijek obraćati s 'gospodine' ili 'profesore'."  "Da... gospodine", odvrati Harry.   I dalje ga motreći suženim očima, Snape nastavi: "Dakle, Oklumencija. Kao što sam vam rekao u kuhinji vašeg dragog kuma, ova grana magije zatvara um pred magičnim upadima i utjecajima."   "A zašto profesor Dumbledore misli da mi je to potrebno, gospodine?" upita Harry, gledajući Snapea ravno u oči i pitajući se hoće li dobiti odgovor.   Snape ga je prvo samo gledao, a onda je prezirno rekao: "Pa to ste dosad valjda mogli shvatiti čak i vi, Potteru. Gospodar tame je iznimno vješt u Legilimenciji..."  "A što je to? Gospodine?"   "To je sposobnost izvlačenja osjećaja i sjećanja iz uma druge osobe..."   "On može čitati misli?" smjesta upita Harry. Bila je to potvrda njegovih najgorih strahovanja.   "Doista vam nedostaje suptilnosti, Potteru", reče Snape. Njegove su tamne oči svjetlucale. "Ne razumijete nijanse. To je jedan od razloga zašto ste tako očajni u pripravi napitaka."   Snape je zastao, na trenutak se naslađujući nanesenom uvredom, a onda je nastavio.   "Samo bezjaci govore o 'čitanju misli'. Um nije knjiga koju možete otvoriti kad se sjetite i prelistavati je do mile volje. Misli nisu urezane u unutrašnjost lubanja gdje bi ih mogao pročitati svaki uljez. Um je složen i slojevit, Potteru - bar u većini slučajeva." Posprdno se osmjehnuo. "No istina je da oni koji su svladali Legilimenciju mogu, u određenim uvjetima, ući u umove svojih žrtava i javno protumačiti podatke koje tamo zateknu. Primjerice, Gospodar tame gotovo uvijek zna kad mu netko laže. Samo oni koji poznaju Oklumenciju mogu isključiti specifične osjećaje i sjećanja koja proturječe izrečenoj laži, što im omogućava da govore neistine bez opasnosti od otkrivanja."   Mogao je Snape govoriti što hoće, ali Harryju je Legilimencija i dalje zvučala kao čitanje misli, što mu se nikako nije sviđalo.   "Znači, on bi i u ovom trenutku mogao znati što mi mislimo? Gospodine?"   "Gospodar tame je daleko, a zidine i perivoj Hogwartsa zaštićeni su brojnim drevnim čarolijama i činima koje osiguravaju tjelesnu i mentalnu sigurnost svih stanovnika Hogwartsa", odvrati Snape. "Vrijeme i prostor igraju važnu ulogu u magiji, Potteru. Za Legilimenciju je često ključan pogled oči u oči."   "Dobro, zašto onda moram učiti Oklumenciju?"   Snape je motrio Harryja, gladeći si usnice dugim, mršavim prstom.

  "Čini se da za vas ne vrijede ustaljena pravila, Potteru. Kletva koja vas nije uspjela ubiti je, po svemu sudeći, iskovala neku vezu između vas i Gospodara tame. Sve ukazuje na to da ponekad, kad vam je um najopušteniji i najranjiviji - na primjer, kad spavate - dijelite misli i osjećaje s Gospodarom tame. Ravnatelj smatra da tome treba stati na kraj. Želi da vas naučim zatvarati um pred Gospodarom tame."   Harryjevo je srce opet jače zakucalo. Ništa što je čuo nije imalo smisla.   "Ali zašto profesor Dumbledore to želi prekinuti?" izleti mu. "Ne mogu reći da uživam u tome, ali bilo je korisno, zar ne? Mislim... vidio sam da zmija napada gospodina Weasleyja, a da nisam, profesor Dumbledore ga ne bi uspio spasiti, zar ne? Gospodine?"   Snape je neko vrijeme samo zurio u Harryja i dalje gladeći usne prstom. Kad je opet progovorio, ton mu je bio polagan i odmjeren, kao da važe svaku riječ.   "Po svemu sudeći, Gospodar tame donedavno nije bio svjestan da između vas i njega postoji takva veza. Čini se da ste dosad proživljavali njegove osjećaje i misli bez njegova znanja. No vizija koju ste imali prije Božića..."   "Ona sa zmijom i gospodinom Weasleyjem?"   "Ne prekidajte me, Potteru", odvrati Snape prijetećim tonom. "Kao što sam rekao, vizija koju ste imali prije Božića predstavljala je tako silovit upad u misli Gospodara tame..."   "Vidio sam zmijine misli, ne njegove!"   "Nisam li vam upravo rekao da me ne prekidate, Potteru?"   Harry nije mario što je Snape ljut; napokon je bio nadomak nekakvom odgovoru. Pomaknuo se naprijed u stolcu, ne primjećujući da sjedi na samom njegovu rubu, napet kao da će se svaki tren dati u bijeg.   "Kako to da sam vidio kroz zmijine oči ako sam bio u Voldemortovim mislima?"   "Ne izgovarajte ime Gospodara tame!" sikne Snape.   Nastala je krajnje neugodna tišina. Bijesno su se gledali iznad sita sjećanja.   "Profesor Dumbledore izgovara njegovo ime", tiho reče Harry.   "Dumbledore je iznimno moćan čarobnjak", promrmlja Snape. "On se možda osjeća sigurno dok izgovara njegovo ime... ali mi ostali..." Protrljao je lijevu podlakticu, očito bez razmišljanja, na mjestu gdje je Harry znao da mu je u kožu utisnut Tamni znamen.   "Samo bih htio znati", poče Harry opet, upinjući se da zvuči uljudno, "zašto..."   "Bili ste u zmijinu umu jer je tamo u tom trenutku bio i Gospodar tame", zareži Snape. "Upravo je opsjedao zmiju pa ste i vi sanjali da ste u njoj."   "I Vol... on... je shvatio da sam i ja bio tamo?"   "Čini se", mirno odvrati Snape.   "Kako znate?" napeto upita Harry. "Je li to samo pretpostavka profesora Dumbledorea ili..."  

"Rekao sam vam", prekine ga Snape, ukočen i očiju stisnutih u proreze, "da mi se obraćate s 'gospodine'."   "Da, gospodine," nestrpljivo odvrati Harry, "ali kako znate da...?"   "Jednostavno znamo", reče Snape nepopustljivo. "Bitno je to da Cospodar tame sad zna da imate pristup njegovim mislima i osjećajima. K tome je zaključio da bi vjerojatno bio moguć i obrnuti proces; to jest, shvatio je da bi i on mogao imati pristup vašim mislima i osjećajima..."   "I mogao bi me prisiliti da radim stvari protiv svoje volje?" upita Harry i žurno doda: "Gospodine?"   "Mogao bi", potvrdi Snape hladnim, ravnodušnim tonom. "Što nas opet dovodi do Oklumencije."   Snape izvuče čarobni štapić iz unutarnjeg džepa svoje pelerine. Harry se odmah napeo, ali Snape je jednostavno podigao štapić do sljepoočnice i stavio vršak u masne korijene svoje kose. Opet ga je odmaknuo, izvlačeći neku srebrnu tvar koja se protezala od sljepoočnice do štapića poput guste niti paučine. Kad je trznuo štapićem, tvar se odlijepila i graciozno pala u sito sjećanja, gdje se pretvorila u srebrnastobijeli vrtlog na pola puta između tekućine i plina. Snape je još dvaput naslonio štapić na sljepoočnicu i u kamenu posudu spremio srebrnastu tvar. Zatim je, bez ikakva objašnjenja za svoje postupke, pažljivo podigao sito sjećanja, spremio ga na policu gdje im nije bio na putu i opet se vratio do Harryja, sa štapićem u rukama.   "Ustanite i izvadite štapić, Potteru."    Harry je ustao, osjećajući da ga hvata nervoza. Stajali su sučelice, s radnim stolom između sebe.   "Smijete se poslužiti štapićem da me razoružate ili da se obranite na bilo koji način kojeg se sjetite", reče Snape.    "A što ćete vi učiniti?" upita Harry, odmjeravajući Snapeov štapić sa strepnjom.    "Pokušat ću vam upasti u um", tiho odvrati Snape. "Provjerit ćemo do koje mi se mjere možete oduprijeti. Rekli su mi da ste već pokazali urođenu sklonost da se oduprete kletvi Imperius. Vidjet ćete da su vam ovdje potrebne slične moći... sad se pripremite. Legilimens!"   Snape ga je napao prije nego što je Harry bio spreman, prije nego što je uopće počeo prikupljati snagu za otpor. Kabinet mu je zatitrao pred očima i nestao: kroz um su mu sijevale slike, kao isprekidani film koji ga je silinom prikazanih prizora učinio slijepim za sve ostalo.   Pet mu je godina i upravo gleda kako Dudley vozi svoj novi crveni bicikl, dok njemu srce puca od ljubomore... devet mu je godina i buldog zvan Rasparač tjera ga na drvo dok se Dursleyjevi smiju na travi ispod njega... sjedi pod Razredbenim klobukom koji mu govori da bi se sasvim dobro snašao među Slytherinima... Hermiona leži u bolnici, lice joj je obraslo gustim crnim krznom.... stotinu dementora steže obruč oko njega pokraj tamnog jezera... Cho Chang mu prilazi ispod imele...   "Ne", reče glas u Harryjevoj glavi, dok je sjećanje na Cho jačalo, to nećeš gledati, to nećeš gledati, to je privatno...   Osjetio je oštar bol u koljenu. Opet je vidio Snapeov kabinet i shvatio da je pao na pod, pri čemu je koljenom bolno udario o nogu Snapeova stola. Podigao je pogled i primijetio da je Snape spustio štapić i da trlja mjesto na zapešću koje se zacrvenjelo kao da se opekao.   "Jeste li namjerno izveli urok žalca?" mirno upita Snape.  

"Ne", ogorčeno odvrati Harry, ustajući s poda.   "To sam i mislio", reče Snape i uputi mu preziran pogled. "Pustili ste da preduboko uđem. Izgubili ste kontrolu."   "Jeste li vidjeli sve što i ja?" upita Harry, ni sam ne znajući želi li čuti odgovor.   "Samo dijelove", reče Snape izvijajući usnicu. "Kome je pripadao onaj pas?"   "Mojoj teti Margi", promrmlja Harry, mrzeći Snapea iz dna duše.   "Pa, za prvi pokušaj je ispalo bolje nego što bi čovjek očekivao", reče Snape i opet podigne štapić. "Na kraju ste me ipak uspjeli zaustaviti, iako ste izgubili vrijeme i energiju urlajući. Morate ostati usredotočeni. Oduprite mi se umom i nećete morati pribjeći upotrebi štapića."   "Pokušavam," ljutito reče Harry, "ali niste mi objasnili kako!"   "Pripazite na ton, Potteru", prijeteći će Snape. "Sad zatvorite oči."   Harry mu je prije zatvaranja očiju dobacio otrovan pogled. Nikako mu se nije sviđala ideja da stoji zatvorenih očiju pred Snapeom dok on drži štapić u ruci.   "Ispraznite um, Potteru", začu se Snapeov hladni glas. "Pustite da iz vas isteku sve emocije..."   Ali Harryjev bijes prema Snapeu nastavio mu je kolati kroz krvotok poput otrova. Da pusti da iz njega isteče sav bijes? Lakše bi si iščupao obje noge...   "Ne slušate me, Potteru... morate uložiti više discipline... dakle, usredotočite se..."   Harry je pokušao isprazniti um, pokušao je ne misliti, ne prisjećati se, ne osjećati...   "Pokušajmo opet... kad nabrojim do tri... jedan - dva - tri... Legilimens!"   Ispred njega se propinje ogroman crni zmaj... iz začaranog zrcala mašu mu otac i majka... Cedric Diggory leži na tlu i zuri u njega praznim očima...   "NEEEEEEE!"   Harry je opet bio na koljenima, s licem u rukama. Mozak ga je bolio kao da su mu ga upravo pokušali isisati iz lubanje.   "Ustanite!" oštro mu se obrati Snape. "Ustanite! I ne pokušavate, uopće se ne trudite. Dopuštate mi ulaz u sjećanja kojih se bojite, servirate mi na pladnju oružja koja mogu iskoristiti protiv vas!"   Harry je opet ustao. U glavi mu je bubnjalo kao da je doista tek vidio mrtvog Cedrica na groblju. Snape je bio još bljeđi nego inače, a i ljući, iako ni približno onako ljut kao Harry.   "Trudim... se", procijedi on kroza zube.   "Rekao sam vam da se ispraznite od svih emocija!"   "Ma nemojte? To bi u ovom trenutku mogao biti mali problem", zareži Harry.   "Onda ćete biti lak plijen Gospodaru tame!" grubo će Snape. "Budale koje ponosno nose srce na rukavu,

koje ne mogu kontrolirati svoje emocije, koje se valjaju u tužnim sjećanjima i dopuštaju da ih se tako lako isprovocira - drugim riječima, slabići - nemaju šanse pred njegovim moćima! Ući će vam u um bez ikakvih poteškoća, Potteru!"   "Ja nisam slabić", odvrati Harry prigušenim glasom. Potresao ga je takav bijes da mu se činilo kako bi svaki tren mogao napasti Snapea.   "Onda to dokažite! Svladajte se!" sikne Snape. "Obuzdajte svoj bijes, ukrotite svoj um! Pokušat ćemo opet! Smjesta se pripremite! Legilimens!"   Tetak Vernon čekićem zakiva poštanski sandučić... preko jezera u perivoju prema njemu klizi stotinu dementora... trči hodnikom bez prozora s gospodinom Weasleyjem... sve su bliži neukrašenim crnim vratima u dnu hodnika... Harry očekuje da će tuda proći... ali gospodin Weasley ga vodi nalijevo, niz kamene stube...   "ZNAM! ZNAM!"   Opet se našao na sve četiri na podu Snapeova kabineta. Osjećao je neugodno probadanje u ožiljku, ali glas kojim je progovorio bio je slavodobitan. Opet je ustao i vidio da Snape zuri u njega s podignutim štapićem. Činilo se da je Snape ovaj put poništio čaroliju prije nego što se Harry uopće pokušao obraniti.   "Što se dogodilo ovaj put, Potteru?" upita on, pozorno motreći Harryja.   "Vidio sam... sjetio sam se", teško je disao Harry. "Upravo sam shvatio..."   "Shvatili ste što?" oštro upita Snape.   Harry mu nije odmah odgovorio. Trljao je čelo, uživajući u trenutku zasljepljujuće spoznaje...   Već mjesecima sanja o hodniku bez prozora koji završava zaključanim vratima, a nijednom mu nije palo na pamet da to mjesto stvarno postoji. Sad kad je imao priliku odgledati pravo sjećanje, znao je da je cijelo vrijeme sanjao o hodniku kojim su gospodin Weasley i on trčali dvanaestog kolovoza dok su žurili u sudnicu u Ministarstvu. Bio je to hodnik koji vodi u Odjel tajni i mjesto na kojem je gospodin Weasley bio one noći kad ga je napala Voldemortova zmija.   Podigao je pogled prema Snapeu. "Što se nalazi u Odjelu tajni?"   "Što ste rekli?" tiho upita Snape, a Harry s dubokim zadovoljstvom zamijeti da ga je pitanje uznemirilo.   "Pitao sam što se nalazi u Odjelu tajni, gospodine?" ponovi Harry.   "A zašto me", polako reče Snape, "uopće pitate tako nešto?"   "Zato što", odvrati Harry, pomno motreći Snapeovo lice jer nije htio da mu išta promakne, "onaj hodnik koji sam upravo vidio... koji sanjam već mjesecima... upravo sam ga prepoznao... on vodi u Odjel tajni... i mislim da Voldemort želi nešto iz..."   "Rekao sam vam da ne izgovarate ime Gospodara tame!"   Gledali su se pogledima punim bijesa. Harry je opet osjetio sijevanje u ožiljku, ali nije ga bilo briga. Snape je djelovao uzrujano, no kad je opet progovorio, činilo se da nastoji ostaviti dojam smirenosti i ravnodušnosti.  

"U Odjelu tajni nalaze se mnoge stvari, Potteru, od kojih biste vi mogli pojmiti tek rijetke, dok vas se ne tiče nijedna od njih. Jesam li bio jasan?"   "Da", odvrati Harry, ne prestajući trljati sve bolniji ožiljak.     "Dođite opet u isto vrijeme u srijedu. Onda ćemo nastaviti s radom."   "Dobro", reče Harry. Umirao je od želje da što prije napusti Snapeov kabinet i potraži Rona i Hermionu.   "Svake noći prije spavanja morate iz uma ukloniti sve emocije; ispraznite ga, neka sve bude pusto i spokojno, razumijete li me?"   "Da", reče Harry, koji ga je jedva slušao.   "I pazite, Potteru... znat ću ako niste vježbali."   "Aha", promrmlja Harry. Uzeo je školsku torbu, prebacio je preko ramena i požurio prema vratima kabineta. Otvorivši ih, osvrnuo se prema Snapeu. Bio mu je okrenut leđima i upravo je štapićem vadio svoje misli iz sita sjećanja i opet ih pažljivo spremao u glavu. Harry je izašao bez riječi, tiho zatvarajući vrata za sobom. Ožiljak mu je još sijevao od boli.   Rona i Hermionu pronašao je u knjižnici, gdje su radili na najnovijoj gomiletini zadaća za Umbridgeovu. Za obližnjim su stolovima pod svjetlom svjetiljki radili i drugi učenici, većinom s pete godine. Oni koji nisu nosove zabili u knjige, grozničavo su pisali. Kroz rešetkaste prozore vidjelo se da vani polako pada mrak. Jedini zvuk osim struganja pera bilo je tiho škripanje cipela madame Pince dok je knjižničarka prijeteći patrolirala prolazima između polica, ne puštajući s oka nikoga tko je dodirivao njezine dragocjene knjige.   Harry je lagano drhtao, ožiljak ga nije prestajao boljeti - gotovo je imao osjećaj da ga trese groznica. Kad je sjeo nasuprot Ronu i Hermioni, u prozoru iza njih ugledao je svoj odraz; bio je vrlo blijed i činilo se da mu je ožiljak vidljiviji nego inače.   "Kako je bilo?" šapne Hermiona. Odmah je zabrinuto dodala: "Harry, je li ti dobro?"   "Aha... dobro... ne znam", nestrpljivo odvrati Harry, trznuvši se zbog novog sijevanja u ožiljku. "Slušajte... upravo sam nešto shvatio..."   Ispričao im je što je vidio i zaključio.   "Dakle... dakle, ti kažeš..." šapne Ron nakon što je madame Pince uz blago škripanje prošla blizu njih, "da se ono oružje... za kojim traga Znaš-već-tko... nalazi u Ministarstvu magije?"   "U Odjelu tajni, sto posto", šapne Harry. "Vidio sam ta vrata kad me tvoj tata vodio u sudnicu na saslušanje. Definitivno je ista vrata čuvao kad ga je ugrizla zmija."   Hermiona uzdahne, dugo i sporo.   "Naravno", šapne ona.   "Što naravno?" upita Ron, ne baš strpljivo.   "Ron, razmisli.... Sturgis Podmore je pokušao ući na vrata u Ministarstvu magije... sigurno ta ista, nemoguće da je to slučajnost!"  

"Kako to da je Sturgis pokušao provaliti ako je na našoj strani?" upita Ron.   "Pa, ne znam", prizna Hermiona. "Malo jest čudno..."   "Što se, dakle, nalazi u Odjelu tajni?" Harry upita Rona. "Spominje li ga ikad tvoj tata?"   "Znam da ljude koji tamo rade zovu 'neizrecivci'", odvrati Ron, mršteći se. "Zato što zapravo nitko ne zna što rade... to je prilično čudno mjesto za čuvanje oružja."   "Nije nimalo čudno, nego savršeno logično", reče Hermiona. "Sigurno je riječ o nekom supertajnom oružju koje razvijaju u Ministarstvu... Harry, jesi li siguran da ti je dobro?"   Harry je upravo objema rukama žestoko prešao preko čela, kao da ga pokušava izglačati.   "Aha... dobro sam..." reče on, spuštajući drhtave ruke. "Samo malo... ne mogu reći da mi se Oklumencija baš jako sviđa."   "Mislim da bi svatko bio potresen da mu je netko opetovano upadao u um", suosjećajno će Hermiona. "Ajmo se vratiti u društvenu prostoriju, tamo će nam biti udobnije."   No društvena je prostorija odzvanjala od smijeha i uzbuđenih povika - Fred i George upravo su demonstrirali najnoviji artikl svoje trgovine psinama.   "Bezglavi šeširi!" vikao je George dok je Fred pred promatračima mahao šiljatim šeširom ukrašenim mekim ružičastim perom. "Dva galeona komad - a sad pogledajte Freda!"   Fred je nasmiješeno stavio šešir na glavu. Isprva je jednostavno izgledao glupo, a zatim su i šešir i glava iščezli.   Nekoliko je djevojčica zavrištalo, no ostali su se grohotom nasmijali.   "I zatim ga opet skida!" uzvikne George. Fredova je ruka malo opipavala zrak iznad svojih ramena; kad je skinuo šešir s ružičastim perom, glava mu je opet postala vidljiva.   "Kako ti šeširi funkcioniraju?" upita Hermiona. Zagledala se u Freda i Georgea, na trenutak zaboravljajući na domaću zadaću. "Mislim, očito je riječ o nekoj čaroliji nevidljivosti, ali pametno su se dosjetili proširiti polje nevidljivosti izvan granica začaranog predmeta... samo što imam osjećaj da takva čarolija ne može dugo potrajati."   Harry joj nije odgovorio. Bilo mu je mučno.   "Morat ću ovo ostaviti za sutra", promrmlja on, vraćajući tek izvađene knjige natrag u torbu.   "Daj to onda upiši u rokovnik za domaće zadaće!" reče mu Hermiona ohrabrujućim tonom. "Da ne zaboraviš!"   Harry i Ron se pogledaše. Harry je posegnuo u torbu, izvadio rokovnik i bojažljivo ga otvorio.   "Ne odgađaj ništa za drugi dan, jer ćeš ispasti pravi klipan!" prekorila ga je knjižica kad je Harry zapisao podsjetnik za zadaću Umbridgeove. Hermiona se ponosno smiješila.   "Idem na spavanje", reče Harry i gurne rokovnik za domaću zadaću natrag u torbu, zaključivši u sebi da će ga morati baciti u vatru čim mu se pruži prilika.  

Prešao je društvenu prostoriju, uspješno se izmaknuvši Georgeu koji mu je pokušao staviti bezglavi šešir na glavu i napokon došao do mira i svježine kamenog stubišta koje je vodilo u muške spavaonice. Osjećao je istu mučninu kao one noći kad je imao viziju zmije, ali vjerovao je da će mu biti bolje čim malo prilegne.   Otvorio je vrata spavaonice i zakoračio u nju kad ga je pokosio tako strahovit bol da mu se činilo kako mu netko reže tjeme. Nije znao gdje je, stoji li ili leži, nije čak znao ni kako se zove.   U ušima mu je odzvanjao bjesomučan smijeh... takvu sreću nije osjetio već dugo... oduševljenje, ekstaza, trijumf... upravo se dogodilo nešto predivno...   "Harry? HARRY!"   Netko ga je udario po licu. Uzvik bola na trenutak je zaustavio luđački smijeh. Sreća je polako istjecala iz njega, ali smijeh se nastavio...   Otvorio je oči i u istom trenutku shvatio da taj suludi smijeh dolazi iz njegovih usta. Čim je to shvatio, zaustavio se. Ležao je na podu, teško dišući, zagledan u strop, dok mu je ožiljak na čelu bolno sijevao. Nad njega se nagnuo Ron s vrlo zabrinutim izrazom na licu.   "Što se dogodilo?" upita on.   "Ne... ne znam..." zasopće Harry, sjedajući. "Jako je sretan... stvarno sretan..."   "Znaš-već-tko?"   "Dogodilo se nešto dobro", promumlja Harry. Tresao se jednakom silinom kao poslije zmijina napada na gospodina Weasleyja. Osjećao je užasnu mučninu. "Nešto čemu se nadao."   Kao i prvom prilikom, kad su bili u gryffindorskoj svlačionici, riječi su i sad izašle iz Harryjevih usta kao da ih izgovara stranac, ali znao je da su točne. Gutao je zrak, naprežući se da ne povrati po Ronu. Bilo mu je stvarno drago što ovaj put nije imao Deana i Seamusa kao publiku.   "Hermiona mi je rekla da odem pogledati kako si", reče Ron prigušenim glasom, pomažući Harryju da ustane. "Kaže da ti je obrambeni mehanizam trenutno oslabljen jer ti je Snape prtljao po glavi... ali valjda će ti to kasnije pomoći, ha?"   No pogled kojim je motrio Harryja dok mu je pomagao da dođe do kreveta bio je sumnjičav. Harry bezvoljno kimne i klone na jastuke. Večeras je toliko puta pao na pod da ga je boljelo cijelo tijelo, a u ožiljku ga je još neugodno probadalo. Nije mogao izbjeći dojam da je prvi pokušaj učenja Oklumeneije oslabio sposobnost njegova uma da se odupre vanjskim utjecajima, umjesto da je ojača. I još se zapitao, unaprijed se pribojavajući odgovora, zašto je lord Voldemort večeras osjetio najveću sreću u posljednjih četrnaest godina.

GLAVA DVADESET PETA Kukac u škripcu                                                         Harry je odgovor na svoje pitanje dobio već sljedeći dan. Čim je stigao Hermionin Dnevni prorok, izravnala ga je, zagledala se u naslovnu stranicu i uzviknula tako da su se svi u blizini okrenuli prema njoj.   "Što je bilo?" zajedno upitaše Harry i Ron.   Umjesto odgovora, prostrla je novine na stol ispred njih i uperila prst u deset crno-bijelih fotografija koje su ispunile cijelu naslovnicu. Devet je prikazivalo lica čarobnjaka, a deseta vješticu. Neki ljudi na fotografijama podrugljivo su se kreveljili; drugi su kuckali po okvirima svojih slika s drskim izrazima na licu. Ispod svake slike pisalo je ime osobe na njoj te zločin zbog kojeg je poslana u Azkaban.   Antonin Dolohov, naveo je tekst ispod čarobnjaka duguljasta, blijeda, iskrivljena lica koje se posprdno smješkalo Harryju, osuđen za brutalna umorstva Gideona i Fabiana Prewetta.   Augustus Rookwood, pisalo je ispod kozičava muškarca masne kose koji se dokono naslonio na okvir svoje slike, osuđen za odavanje tajni Ministarstva magije Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti.   No Harryjev pogled stalno se vraćao na sliku vještice. Uočio je njezino lice čim je ugledao naslovnicu. Na slici je imala dugu, tamnu kosu koja je djelovala nepočešljano i prorijeđeno, iako ju je Harry svojevremeno vidio i u drugačijem izdanju, kad joj je kosa bila svilenasta, bujna i sjajna. Zurila je u njega očima teških kapaka dok joj je na tankim usnicama igrao arogantan, preziran osmijeh. I na njoj se, kao i na Siriusu, još vidjelo da je nekoć bila vrlo zgodna, ali nešto - možda Azkaban - izbrisalo je gotovo svaki trag nekadašnje ljepote.   Bellatrix Lestrange, osuđena za mučenje i trajno onesposobljavanje Franka i Alice Longbottom.   Hermiona ga gurne laktom i pokaže mu naslov iznad slika, koji Harry, zaokupljen zurenjem u Bellatrix, još nije pročitao.   MASOVNI BIJEG IZ AZKABANA MINISTARSTVO STRAHUJE DA SE NEKADAŠNJI SMRTONOŠE OKUPLJAJU OKO BLACKA "Blacka?" glasno reče Harry. "A ne...?"   "Psst!" očajno šapne Hermiona. "Ne tako glasno - samo čitaj!"      U priopćenju izdanom kasno sinoć, Ministarstvo magije je objavilo da je u Azkabanu došlo do masovnog bijega zatvorenika.   Obraćajući se novinarima iz svog privatnog ureda, ministar magije Cornelius Fudge potvrdio je da je sinoć u ranim večernjim satima pobjeglo deset zatvorenika iz najčuvanijeg dijela zatvora te da je već obavijestio bezjačkog premijera da je riječ o iznimno opasnim pojedincima.   "Na žalost, našli smo se u istom položaju kao prije dvije i pol godine, kad je pobjegao ubojica Sirius Black", izjavio je sinoć Fudge. "Vjerujemo, uostalom, da su ta dva bijega povezana. Razmjeri ovog bijega ukazuju na pomoć izvana, a moramo imati na umu da je Black, kao prva osoba koja je ikad pobjegla iz Azkabana, u idealnoj poziciji da pomogne ostalima koji žele slijediti njegov primjer. Smatramo da je vrlo

vjerojatno da se bjegunci, uključujući Blackovu rođakinju Bellatrix Lestrange, okupljaju oko Blacka kao svog vođe. Mi sa svoje strane činimo sve što je u našoj moći da pohvatamo zločince i umoljavamo magijsku zajednicu da bude na oprezu. Nemojte se ni pod kojim okolnostima približavati tim ljudima."   "Eto, Harry", reče Ron, izgledajući zaprepašteno. "Zato je sinoć bio tako sretan."   "Ne mogu to vjerovati," zareži Harry, "Fudge za bijeg okrivljuje Sirusa?"   "A što mu drugo preostaje?" gorko će Hermiona. "Ne može reći: 'Pardon, ljudi, Dumbledore me upozorio da bi se to moglo dogoditi, azkabanski stražari su se pridružili lordu Voldemortu, Rone, daj prestani cviljeti, a sad su na slobodu pobjegli i Voldemortovi najgori pristaše. Mislim, pa to je čovjek koji je proveo dobrih šest mjeseci govoreći svima da ste ti i Dumbledore lažljivci, zar ne?"   Dok se Harry osvrtao po Velikoj dvorani, Hermiona se ljutito vratila novinama, zadubivši se u nastavak članka o bijegu. Nije mogao shvatiti zašto njegovi školski kolege ne izgledaju prestrašeno ili zašto bar ne raspravljaju o groznim vijestima s naslovnice, iako se uskoro dosjetio da tek nekolicina prima novine svaki dan, kao Hermiona. Ostali su jednostavno čavrljali o zadaćama i metloboju i tko zna kakvim sve glupostima, ne hajući što se izvan zidina dvorca Voldemortu pridružilo još deset smrtonoša.   Pogledao je prema profesorskom stolu. Tamo je situacija bila drugačija. Dumbledore i profesorica McGonagall udubili su se u razgovor, oboje s vrlo ozbiljnim izrazima na licu. Profesorica Sprout svoj je Prorok naslonila na bocu kečapa, čitajući naslovnicu s takvom koncentracijom da nije primijetila kako joj iz nepomične žlice u krilo polako kaplje žumance. U međuvremenu je na drugom kraju stola profesorica Umbridge jela zobenu kašu. Njezine izbočene žablje oči nisu, za promjenu, prelijetale Veliku dvoranu u potrazi za nediscipliniranim učenicima. Namršteno je gutala hranu te tu i tamo upućivala zloćudne poglede prema dijelu stola gdje su Dumbledore i McGonagallova ozbiljno razgovarali.   "Ma vidi ovo..." začuđeno će Hermiona, koja je i dalje zurila u novine.   "Što je sad bilo?" smjesta upita Harry. Sad je već bio ozbiljno nervozan.   "To je... užasno", odvrati Hermiona, djelujući potreseno. Presavila je desetu stranicu u novinama i proslijedila je Harryju i Ronu.   TRAGIČNA SMRT NAMJEŠTENIKA MINISTARSTVA MAGIJE   Bolnica svetog Munga sinoć se obvezala provesti temeljitu istragu nakon što je namještenik Ministarstva magije, Broderick Bode (49), otkriven mrtav u svom krevetu, gdje ga je zadavila biljka lončanica. Vidan koji su priskočili u pomoć nisu bili u stanju oživiti gospodina Bodea, koji je nekoliko tjedana prije doživio ozljedu na radu.   Vidarica tijekom čijeg dežurstva je došlo do nesreće, Miriam Strout, suspendirana je, iako će nastaviti primati plaću. Jučer nismo uspjeli dobiti njezinu izjavu, ali glasočarobnjak bolnice rekao nam je sljedeće:   Bolnica svetog Munga izražava najdublje žaljenje zbog smrti gospodina Bodea, koji je prije ove nesreće pokazivao znakove uspješnog oporavka.   Bolnica ima stroga pravila glede ukrasa koje dopuštamo u sobama, no čini se da vidarica Strout, zbog velike zaposlenosti tijekom božićnog razdoblja, nije shvatila koliko je opasna biljka na noćnom ormariću gospodina Bodea. Budući da su mu se poboljšali govor i pokretljivost, vidarica Strout poticala je gospodina Bodea da se sam brine za biljku, ne znajući da nije riječ o bezopasnoj treperuši, nego o sadnici đavolje zamke, koja je zadavila gospodina Bodea čim ju je dotaknuo.   Sveti Mungo još nije utvrdio kako se biljka uopće našla u sobi i ovim putem moli sve vještice ili čarobnjake koji imaju neku informaciju da nam se jave."  

"Bode..." reče Ron. "Bode. Zvuči mi poznato..."   "Vidjeli smo ga", šapne Hermiona. "U Svetom Mungu, sjećate se? Bio je u krevetu prekoputa Lockharta, ležao je i gledao u strop. I vidjeli smo kad je stigla đavolja zamka. Ona žena - vidarica - rekla je da je to božićni poklon."   Harry se opet zagledao u članak. Osjetio je kako ga obuzima užas, pržeći mu grlo poput žuči.   "Kako to da nismo prepoznali đavolju zamku? Već smo je i prije vidjeli... mogli smo to spriječiti."   "Pa tko očekuje da će se u bolnici pojaviti đavolja zamka prerušena u lončanicu?" oštro upita Ron. "Nismo mi krivi, kriv je onaj tko mu je poslao biljku! Kretenčina, zašto nije pazio što mu kupuje?"   "Rone, daj molim te!" drhtavim glasom reče mu Hermiona. "Zar ti stvarno misliš da bi netko mogao presaditi đavolju zamku u teglu ne znajući da ona ubija sve što je dotakne? To... to je ubojstvo... i to pametno izvedeno ubojstvo... ako je biljka poslana anonimno, kako će itko otkriti počinitelja?"   Harry nije razmišljao o đavoljoj zamci. Prisjećao se kako su se na dan njegova saslušanja spuštali prema devetoj razini Ministarstva i muškarca žućkaste kože koji je ušao u dizalo kad su bili na razini atrija.   "Ja sam već jednom prije sreo Bodea", reče on polako. "Vidio sam ga u Ministarstvu s tvojim tatom."   Ron zine.   "A ja sam čuo da ga tata spominje kod kuće! Bio je neizrecivac - radio je u Odjelu tajni!"   Svi su se pogledali, a onda je Hermiona opet privukla novine, zatvorila ih, prostrijelila pogledom slike deset odbjeglih smrtonosa na nasiovnici i skočila na noge.   "Kamo ideš?" upita iznenađeni Ron.   "Poslati pismo", reče Hermiona, prebacujući torbu na rame. "Moglo bi... pa ne znam hoće li... ali vrijedi pokušati... a ja sam jedina koja to mogu."   "Mrzim kad to radi", progunđao je Ron kad su i on i Harry ustali, hodajući prema izlazu iz Velike dvorane sporijim tempom od nje. "Zar bi je ubilo da nam za promjenu kaže što planira? Trebalo bi joj samo deset sekundi više... hej, Hagride!"   Pokraj vrata koja su vodila u predvorje stajao je Hagrid, propuštajući veliku grupu Ravenclawa. Lice mu je bilo jednako izubijano kao i onog dana kad se vratio sa zadatka, osim što je sad na hrptu nosa imao sasvim svježu porezotinu.   "Kako ste mi vas dvojica?" upita on, uz pokušaj osmijeha koji je više sličio bolnoj grimasi.   "Kako si ti, Hagride?" upita Harry, slijedeći ga kad je tromo krenuo za Ravenclawima.   "Dobro, dobro", reče Hagrid, neuvjerljivo glumeći bezbrižnost. Odmahnuo je rukom i za dlaku promašio glavu prestrašene profesorice Vector, koja je baš prolazila pokraj njih. "Imam puno posla, znate već kako je, sve po starom - moram pripremat satove - dva salamandera imaju gnojne ljuske - i na probnom sam roku", promrmlja on.   "Na probnom si roku?" zaviče Ron na sav glas, privlačeći mnoge znatiželjne poglede. "Oprosti... mislim... na probnom si roku?" šapne on.  

"Da", reče Hagrid. "Da budem iskren, to sam i očekivo. Možda niste primijetili, al procjena nije prošla baš najbolje i... eto", uzdahne on teško. "Idem ja utrljat još malo ljute paprike na one salamandere il će fakat ostat bez repova. Vidimo se, Harry... Rone..."   Teškim je korakom otišao do izlaza iz dvorca i niz kamene stube spustio se u vlažni perivoj. Harry je gledao kako odlazi, pitajući se koliko će još loših vijesti moći podnijeti. * * * Vijest da je Hagrid na probnom roku u sljedećih se nekoliko dana proširila cijelom školom, ali Harry je ogorčeno primijetio da se praktički nitko ne uzrujava zbog toga. Naprotiv, neki, predvođeni Dracom Malfoyem, zbog toga su otvoreno likovali. Što se pak ticalo sablasne smrti nepoznatog namještenika Ministarstva magije u Svetom Mungu, činilo se da za to znaju ili se zbog toga brinu jedino Harry, Ron i Hermiona. Na hodnicima se raspredalo samo o jednoj temi - zahvaljujući onoj nekolicini koja je čitala novine, vijest o deset odbjeglih smrtonoša napokon je došla i do ostalih učenika. Čak su počele kolati glasine da su neki od robijaša viđeni u Hogsmeadeu, da se navodno kriju u Vrištavoj daščari i da se spremaju provaliti u Hogwarts, kao svojevremeno Sirius Black.   Oni koji su odrasli u čarobnjačkim obiteljima cijelo su djetinjstvo slušali kako se imena tih smrtonoša izgovaraju s gotovo jednakim strahom kao Voldemortovo, a zločini koje su počinili tijekom Voldemortove strahovlade bili su legendarni. Među učenicima u ; Hogwartsu bilo je i onih koji su bili u srodstvu s njihovim žrtvama i oni su, na svoj užas, otkrili da su i sami počeli po hodnicima uživati nekakvu stravičnu slavu iz druge ruke. Susan Bones, čijeg je ujaka, ujnu i rođake ubio jedan od deset bjegunaca, na jednom je satu Travarstva nesretno rekla da tek sad shvaća kako je Harryju.   "I ne znam kako to možeš podnijeti... grozno je", rekla je otvoreno, natrpavši toliko zmajskog gnojiva na pladanj koji je sadržavao sadnice vrištavica da su se sve uzvrpoljile i zacviljele od neugode.   Harry je doista na hodnicima opet izazivao obilno mrmljanje i pokazivanje prstom, no činilo mu se da je u tonu šaptača došlo do lagane promjene. Sad su zvučali više radoznalo nego neprijateljski, a iz djelića razgovora koji su u nekoliko navrata doprli do Harryja, bilo je vidljivo da nisu svi zadovoljni Prorokovim objašnjenjem uspješnog bijega deset smrtonoša iz azkabanske utvrde. Zbunjeni i prestrašeni, skeptici kao da su se polako okretali jedinom drugom objašnjenju: onome koje su Harry i Dumbledore ponavljali još od prošle godine.   Raspoloženje se nije promijenilo samo među učenicima. Najednom nije bilo neobično vidjeti da se na hodnicima napeto došaptavaju učitelji u grupicama od dvoje ili troje ljudi, ili da prekidaju razgovor čim bi primijetili da im se približavaju učenici.   "Očito više ne mogu slobodno razgovarati u zbornici", tiho je rekla Hermiona kad je jednog dana s Harryjem i Ronom prošla kraj profesorice McGonagall, Flitwicka i Sproutove koji su nešto vijećali ispred učionice za Čarolije. "Ne dok je tamo Umbridgeica."   "Što mislite, jesu li saznali nešto novo?" upitao je Ron, osvrćući se na troje učitelja.   "Ako i jesu, teško da će nama reći, zar ne?" ljutito je odvratio Harry. "Ne poslije one odredbe... na kojem smo sad broju?" Naime, jutro nakon vijesti o bijegu iz Azkabana, na oglasnim pločama svih domova osvanula je nova obavijest:   PO ZAPOVIJEDI VELIKE INKVIZITORICE HOGWARTSA  Nastavnicima se zabranjuje da učenicima daju informacije koje nisu u bliskoj vezi s predmetom za koji su plaćeni da ga podučavaju.

Gornja odluka je u skladu s Prosvjetnom odredbom broj dvadeset šest. Potpisuje: Dolores Jane Umbridge, Velika inkvizitorica   Najnovija odredba ubrzo je postala predmet opće sprdnje među učenicima. Lee Jordan je Umbridgeovoj objasnio da prema novom pravilu ne smije koriti Freda i Georgea što za vrijeme njezina sata igraju eksplozivni puc-puc u dnu razreda.   "Eksplozivni puc-puc nema nikakve veze s Obranom od mračnih sila, profesorice! Ta je informacija posve nevažna za vaš predmet!"   Kad je Harry opet vidio Leeja, nadlanica mu je žestoko krvarila. Harry mu je preporučio merlapovu esenciju.   Harry je mislio da će vijest o bijegu iz Azkabana bar malo obuzdati Umbridgeovu, da će biti bar malo posramljena zbog katastrofe koja se dogodila pod nosom njezina voljenog Fudgea. No to kao da je samo pojačalo njezinu mahnitu želju da osobno nadzire svaki aspekt života u Hogwartsu. Činilo se da je čvrsto odlučila kako u bližoj budućnosti u najmanju ruku mora nekoga otpustiti, jedino je još uvijek bilo upitno hoće li otkaz prvo zadesiti profesoricu Trelawney ili Hagrida.   Svi satovi Proricanja sudbine i Skrbi za magična stvorenja sad su se održavali u prisutnosti Umbridgeove i njezina pergamenta. Smjestila bi se kraj kamina u prejako namirisanoj učionici u kuli i sve histeričnija predavanja profesorice Trelawney prekidala teškim pitanjima o ornitomantiji i heptomologiji, zahtijevajući da Trelawneyjeva predviđa odgovore učenika i demonstrira vještinu čitanja kristalne kugle, listića čaja i runa. Harryju se činilo da je pitanje dana kad će se profesorica Trelawney slomiti pod pritiskom. Već ju je nekoliko puta sreo na hodnicima - što je već samo po sebi bilo vrlo neobično jer ona obično nije napuštala kulu - i svaki put si je mrmljala u bradu, kršila rukama i preplašeno pogledavala iza sebe, obavijena mirisom šerija. Da nije bio tako zabrinut za Hagrida, žalio bi je - no ako je jedno od njih dvoje trebalo ostati bez posla, Harry je znao za čiji ostanak navija.   Na žalost, koliko je Harry mogao vidjeti, Hagrid se nije prikazivao u bitno boljem svjetlu od Trelawneyjeve. Iako je očito odlučio poslušati Hermionin savjet, pa im sve od Božića nije pokazao ništa opasnije od krupa - koji se od terijera vrste Jack Russell razlikovao samo po račvastom repu - činilo se da je sasvim klonuo duhom. Na satovima je bio neobično rastresen i nervozan, zaboravljao je o čemu govori, pogrešno je odgovarao na pitanja i bez prestanka zabrinuto pogledavao prema Umbridgeovoj. Pokazivao je veću suzdržanost prema Harryju, Ronu i Hermioni nego ikad prije i izričito im je zabranio da ga posjećuju kad padne mrak.   "Ako vas uhvati, svi ćemo nastradat", rekao im je bezbojnim glasom. Budući da mu nisu željeli ugroziti posao, odustali su od večernjih odlazaka u njegovu kolibu.   Harry je imao dojam da ga Umbridgeova postupno lišava svega što mu je život u Hogwartsu činilo lijepim: nije više mogao računati na posjete Hagridu, pisma od Siriusa, svoju Vatrenu munju i metloboj. Osvećivao joj se na jedini način koji mu je bio na raspolaganju - sad je u sastanke DA ulagao dvostruko veći napor nego prije.   Sa zadovoljstvom je primijetio da od vijesti o bijegu deset smrtonoša svi, čak i Zacharias Smith, rade napornije nego ikad, ali poboljšanje ni kod koga nije bilo tako uočljivo kao kod Nevillea. Saznanje da su mučitelji njegovih roditelja opet na slobodi u njemu je izazvalo neobičnu, gotovo zabrinjavajuću promjenu. Ni jednom riječju nije spomenuo susret s Harryjem, Ronom i Hermionom na zatvorenom odjelu Svetog Munga, pa su o tome iz poštovanja šutjeli i oni. Također nije komentirao bijeg Bellatrix i ostalih zlikovaca. Neville je zapravo sve rjeđe govorio na sastancima DA, ali zato je neumorno radio na svakom novom uroku i protukletvi koje im je Harry pokazivao. Njegovo punašno lice odavalo je posvemašnju usredotočenost na vježbanje i činilo se da ga u tome ne može omesti nikakva ozljeda ili nezgoda. Nitko u sobi nije radio teže od njega. Popravljao se upravo uznemiravajućom brzinom, a kad ih

je Harry počeo podučavati čaroliji štita - kojom su se uroci slabije jačine opet odbacivali prema napadaču - samo ju je Hermiona naučila brže od Nevillea.   Harry bi štošta dao da na Oklumenciji može postići isti napredak kakav je Neville pokazivao na sastancima DA. Instrukcije kod Snapea, koje su ionako loše počele, nisu nimalo ublažile njegov problem. Naprotiv, Harryju se činilo da mu se sa svakim novim satom stanje sve više pogoršava.   Prije nego što je počeo učiti Oklumenciju, osjećao je povremeno sijevanje u ožiljku, obično noću ili nakon jednog od onih čudnih odbljesaka Voldemortovih misli ili raspoloženja koji su mu ponekad dolazili. Sad mu je ožiljak pulsirao gotovo bez prestanka, a često je osjećao i napade ljutnje ili veselja koji nisu imali nikakve veze s onim što mu se u tom trenutku događalo. Njih je uvijek pratilo osobito bolno probadanje u ožiljku. Imao je vrlo neugodan dojam da se polako pretvara u svojevrsnu antenu koja hvata i najmanje pomake u Voldemortovu raspoloženju. Bio je siguran da se ta povećana osjetljivost javila nakon prvog sata Oklumencije kod Snapea. Osim toga, sad je gotovo svake noći sanjao kako hoda niz hodnik prema ulazu u Odjel tajni, pri čemu je svaki san završavao njegovim čeznutljivim stajanjem ispred neukrašenih crnih vrata.   "Možda je to isto kao s nekim bolestima", zabrinuto je rekla Hermiona kad se Harry povjerio njoj i Ronu. "Kao groznica ili nešto slično. Mora doseći vrhunac prije nego što počne oporavak."   "Snapeove instrukcije samo pogoršavaju stvar", obeshrabreno reče Harry. "Već mi je zlo od boli u ožiljku i dosta mi je toga da svake noći hodam onim hodnikom." Ljutito je protrljao čelo. "Kad bi se bar ta vrata otvorila, stvarno mi je već dosadno samo zuriti u njih..."   "To nije smiješno", prekori ga Hermiona. "Dumbledore ne želi da uopće sanjaš o tim vratima, u protivnom ne bi zamolio Snapea da te podučava Oklumenciji. Morat ćeš se jednostavno više potruditi na instrukcijama."   "Pa trudim se!" odvrati pogođeni Harry. "Baš me zanima kako bi ti reagirala... da ti se Snape zavlači u glavu... nije baš veselo, znaš!"   "Možda..." polako poče Ron.   "Možda što?" upita Hermiona prilično otresitim tonom.   "Možda nije Harry kriv što ne može zatvoriti um", mračno reče Ron.   "Kako to misliš?" upita Hermiona.   "Pa, možda Snape ne pokušava stvarno pomoći Harryju..."   Harry i Hermiona su zurili u njega. Ron je mračno i znakovito pogledavao malo njega, malo nju.   "Možda," nastavi on tiše, "možda zapravo pokušava Harryjev um još više otvoriti... da Znate-već-kome bude lakše..."   "Rone, zaveži", ljutito mu reče Hermiona. "Koliko si već puta sumnjičio Snapea i jesi li ikad bio u pravu? Dumbledore mu vjeruje, radi za Red, to bi ti trebalo biti dovoljno."   "Ali bio je smrtonoša", tvrdoglavo odvrati Ron. "I nikad nismo vidjeli dokaz da je stvarno promijenio stranu."   "Dumbledore mu vjeruje", ponovi Hermiona. "A ako ne možemo vjerovati Dumbledoreu, ne možemo vjerovati nikome."

* * * Uzimajući u obzir sve brige i obveze - nevjerojatne količine domaće zadaće na kojima su učenici pete godine ponekad radili dugo poslije ponoći, tajne sastanke DA i redovite instrukcije kod Snapea - siječanj je prošao zabrinjavajuće brzo. Harry se nije još snašao, a već je stigla veljača, donoseći vlažnije i toplije vrijeme te drugi posjet Hogsmeadeu te školske godine. Otkako su se dogovorili da će zajedno ići u selo, Harry nije imao mnogo vremena za razgovore s Cho, ali sad je odjednom shvatio da će Valentinovo provesti u njezinu društvu.   Ujutro četrnaestog veljače obukao se s posebnom pažnjom. On i Ron stigli su na doručak u isto vrijeme kad i poštanske sove. Nije bilo Hedvige - koju Harry, doduše, nije ni očekivao - ali dok su se smještali za stol, Hermiona je baš izvlačila pismo iz kljuna nepoznate smeđe sove.   "Bilo je i vrijeme! Da nije došlo danas..." reče ona, nestrpljivo trgajući omotnicu i vadeći komadić pergamenta. Oči su joj letjele amo-tamo dok je čitala poruku. Na licu joj se pojavio izraz mrkog zadovoljstva.   "Čuj, Harry," podigne ona pogled prema njemu, "ovo je stvarno važno. Možeš li se naći sa mnom Kod tri metle oko podneva?"   "Pa... ne znam", nesigurno odvrati Harry. "Cho možda očekuje da s njom provedem cijeli dan. Nismo se dogovorili što ćemo raditi."   "Pa, dovedi i nju ako baš moraš", nestrpljivo mu reče Hermiona. "Ali doći ćeš?"   "Dobro... hoću, ali zašto?"   "Nemam ti sad vremena ispričati, moram hitno poslati odgovor."   Odjurila je iz Velike dvorane, u jednoj ruci stišćući pismo, a u drugoj prepečenac.   "Ideš?" upita Harry Rona, koji odmahne glavom uz turoban izraz lica.   "Uopće ne mogu ići u Hogsmeade. Angelina želi da cijeli dan treniramo. Kao da će nam to pomoći nisam u životu vidio goru ekipu od nas. Da samo vidiš Slopera i Kirkea, očajni su, još gori od mene." Teško je uzdahnuo. "Ne znam zašto mi Angelina ne dopušta da odem iz ekipe."   "Zato što si dobar kad si u formi, eto zašto", razdraženo mu odvrati Harry.   Bilo mu je teško suosjećati s Ronovim mukama kad bi on dao gotovo sve da može zaigrati u predstojećoj utakmici protiv Hufflepuffa. Činilo se da Ronu nije promakao Harryjev ton, jer u nastavku doručka više nije spominjao metloboj, a kad su se ubrzo nakon toga rastali, pozdravi su im imali pomalo leden prizvuk. Ron je otišao na metlobojsko igralište, dok je Harry, nakon pokušaja da izgladi kosu služeći se poleđinom čajne žličice kao zrcalom, sam otišao u predvorje da se nađe s Cho. Osjećao je popriličan strah dok se pitao o čemu će uopće razgovarati s njom.   Čekala ga je blizu hrastovih vrata i izgledala vrlo lijepo s kosom skupljenom u dugi konjski rep. Dok je hodao prema njoj, Harryju se činilo da su mu stopala najednom prevelika za tijelo. Bio je neugodno svjestan svojih ruku i uvjeren da sigurno izgledaju beskrajno glupo dok mu se samo tako ljuljaju uz bokove.   "Bok", reče Cho, zvučeći kao da joj ponestaje daha. "Bok", reče Harry.  

Na trenutak su se samo gledali, a onda Harry reče: "Pa... ovaj... da krenemo?"   "Oh... da..."   Stali su u red s ostalim učenicima koji su morali proći Filchovu provjeru. Povremeno su se pogledavali i posramljeno osmjehivali, ali nisu razgovarali. Harry je odahnuo kad su napokon izašli, na svježi zrak, jer je hodanje u tišini nekako bilo lakše od nelagodnog stajanja u tišini.   Dan je bio svjež i pomalo vjetrovit. Dok su prolazili pokraj metlobojskog stadiona, Harry primijeti da iznad tribina lete Ron i Ginny. Obuze ga tuga što i on nije ondje s njima.   "Stvarno ti nedostaje, zar ne?" reče Cho. Okrenuo se i shvatio da ga gleda.   "Aha", uzdahne Harry. "Da."   "Sjećaš se kad smo prvi put igrali jedno protiv drugog, na trećoj godini?" upita ga ona.   "Aha", nasmije se Harry. "Stalno si me blokirala."   "Pa ti je Wood doviknuo da prestaneš izigravati kavalira i da me srušiš s metle ako bude trebalo", reče Cho uz nostalgičan osmijeh. "Čula sam da igra za Ponose Portreeja, je li to točno?"   "Ne, nego za Puddlemere United; sreo sam ga prošle godine na Svjetskom prvenstvu u metloboju."   "Joj, i mi smo se sreli, sjećaš se? Bili smo u istom logoru. Stvarno je bilo super, zar ne?"   Tema Svjetskog prvenstva u metloboju potrajala im je cijelim putem niz prilaz i do izlaza iz perivoja. Harry nije mogao vjerovati kako je lako razgovarati s njom - zapravo, ništa teže nego s Ronom i Hermionom - ali baš kad se počeo osjećati sigurnije i veselije, sustigla ih je velika grupa djevojaka iz Slytherina, uključujući Pansy Parkinson.   "Potter i Chang!" zakriješti Pansy, praćena pakosnim hihotima. "Fuj, Changice, baš i nemaš neki ukus... Diggory je bar bio zgodan!"   Djevojke su ubrzale korak i prestigle ih. Nastavile su razgovarati i cerekati se znakovitim tonom, dobacujući Harryju i Cho mnoge prenaglašene poglede. Za sobom su ostavile posramljenu tišinu. Harry se nije mogao sjetiti što bi još mogao reći o metloboju, a pomalo rumena Cho zurila je u svoja stopala.   "Pa... kamo bi htjela ići?" upita Harry kad su ušli u Hogsmeade. Glavna ulica bila je krcata učenicima koji su šetali gore-dolje po njoj, zavirujući u izloge trgovina i zafrkavajući se na pločnicima.   "O... svejedno mi je", slegne Cho ramenima. "Ovaj... da odemo malo gledati izloge ili tako nešto?"   Odlutali su u smjeru Derviša i Bangesa. Nekoliko je stanovnika Hogsmeadea gledalo veliki poster koji je visio u izlogu, ali maknuli su se u stranu kad su se približili Harry i Cho. Harry je otkrio da opet gleda u slike deset odbjeglih smrtonoša. Poster, naslovljen "Po zapovijedi Ministarstva magije", nudio je nagradu od tisuću galeona svakoj vještici ili čarobnjaku koji ima informacije koje bi mogle dovesti do ponovnog hvatanja robijaša na slikama.   "Čudno, zar ne," tiho prozbori Cho, zureći u smrtonoše, "sjećaš se kako su Siriusa Blacka nakon njegova bijega svuda po Hogsmeadeu tražili dementori? A sad je pobjeglo deset smrtonoša, ali od dementora nema ni traga ni glasa..."   "Aha", reče Harry i otrgne pogled s lica Bellatrix Lestrange da pogleda lijevi i desni kraj glavne ulice.

"Aha, baš čudno."   Iako mu nije bilo žao što nigdje nema dementora, nije mogao izbjeći zaključak da njihova odsutnost ima stvarno veliko značenje. Ne samo što su pustili smrtonoše da pobjegnu, nego ih čak nisu pokušavali pronaći... sve je ukazivalo na to da su se doista oteli kontroli Ministarstva.   Deset odbjeglih smrtonoša motrilo ih je iz svakog izloga pokraj kojeg su prošli. Dok su prolazili pokraj Scrivenshaftove trgovine, počelo je kišiti. Harryjevo lice i zatiljak zasule su hladne, teške kišne kapi.   "Ovaj... jesi li možda za kavu?" bojažljivo predloži Cho kad se kiša pojačala.   "Da, može", reče Harry, ogledavajući se oko njih. "Gdje?"  "O, ima ovdje u blizini jedno jako zgodno mjesto; zar nisi nikad bio kod madame Puddifoot?" upita ona veselo, vodeći ga u pokrajnju ulicu i malu čajanu koju Harry nikad prije nije primijetio. Bio je to skučen, krcati lokal pun pare, ukrašen volančićima i mašnama. Ugođaj je Harryja u upravo neugodnoj mjeri podsjetio na kabinet Umbridgeove.   "Zar nije preslatko?" sretno upita Cho.   "Ovaj... da", neiskreno odvrati Harry.   "Vidi, stavila je ukrase za Valentinovo!" reče Cho, pokazujući mnoštvo zlatnih kerubina koji su lebdjeli iznad malih okruglih stolova, povremeno bacajući ružičaste konfete po gostima.   "Mda..."   Sjeli su za jedini slobodan stol, koji se nalazio pokraj zamagljenog prozora. Pola metra dalje sjedio je Roger Davies, kapetan metlobojske ekipe Ravenclawa, u društvu zgodne plavokose djevojke. Držali su se za ruke. Čim je to primijetio, Harryja je uhvatila nelagoda, koja se dodatno pojačala kad se ogledao po čajani i shvatio da u njoj sjede samo parovi i da se svi drže za ruke. Što ako Cho očekuje da i on nju primi za ruku?   "Čime vas mogu poslužit, golupčići?" upita ih madame Puddifoot, vrlo krupna žena s crnom, sjajnom pundom, koja se s velikim teškoćama progurala između njihova i Rogerova stola.   "Dvije kave, molim vas", reče Cho.   Dok su njih dvoje čekali da im stignu kave, Roger Davies i njegova djevojka počeli su se ljubiti iznad zdjelice za šećer. Harry je svim srcem želio da prestanu. Imao je osjećaj da će Cho uskoro očekivati da i on pokuša dostići standard koji je Davies upravo postavio. Obrazi su mu gorjeli. Pokušao se zagledati kroz prozor, ali bio je tako zamagljen da se ulica uopće nije vidjela. Odgađajući trenutak kad će morati pogledati u Cho, podigao je pogled prema stropu kao da ga zanima kvaliteta soboslikarskog rada u čajani. Za svoj je trud u lice dobio šaku konfeta od kerubina iznad njihova stola.   Nakon što je prošlo još nekoliko mučnih minuta, Cho je spomenula Umbridgeovu. Harry je s olakšanjem prihvatio razgovor pa su proveli nekoliko sretnih trenutaka u blaćenju omrznute profesorice. No budući da se ista tema temeljito pretresala na svim sastancima DA, sreća mu nije dugo potrajala. Opet je nastupio muk. Dok je očajnički pokušavao smisliti što će sljedeće reći, Harry je bio vrlo svjestan cmoktavih zvukova koji su dolazili iz smjera susjednog stola.   "Ovaj... čuj, bi li za ručak htjela otići sa mnom Kod tri metle? Imam dogovor s Hermionom Granger."   Cho podigne obrve.  

"Imaš dogovor s Hermionom Granger? Danas?"   "Aha. Mislim, zamolila me, pa sam rekao da ću doći. Hoćeš li doći sa mnom? Rekla je da nećeš smetati."   "O... ma nemoj... baš je ljubazna."   No Cho uopće nije zvučala kao da Hermionu smatra ljubaznom. Naprotiv, ton joj je bio hladan, a držanje odjednom vrlo prijeteće.   Još je nekoliko minuta prošlo u totalnoj tišini. Harry je svoju kavu ispijao takvom brzinom da se činilo kao da bi mu uskoro mogla zatrebati nova šalica. Roger Davies i njegova djevojka još se nisu odlijepili jedno od drugoga.   Cho je položila ruku na stol pokraj svoje kave i Harry je osjećao rastući pritisak da je uzme u svoju. Učini to, hrabrio se on, dok su mu se u grudima borili panika i uzbuđenje, samo ispruži ruku i zgrabi je. Stvarno je nevjerojatno da mu je bilo teže protegnuti ruku za dvadesetak centimetara da dodirne Choinu ruku nego u zraku zgrabiti munjevitu zvrčku...   Ali upravo u trenutku kad je ispružio ruku, Cho je svoju maknula sa stola. S blagim je zanimanjem promatrala kako Roger Davies ljubi svoju djevojku.   "Znaš, on me pozvao na spoj", reče ona tiho. "Prije nekoliko tjedana. Ali odbila sam ga."   Harry, koji je u međuvremenu zgrabio zdjelicu sa šećerom da prikrije svoj nagli pokret prema njoj, apsolutno nije mogao shvatiti zašto mu ona to govori. Ako bi radije sjedila za susjednim stolom prepuštajući se poljupcima Rogera Daviesa, zašto je pristala izaći s njim?   Nije joj ništa rekao. Kerubin ih je posuo novom pregršti konfeta. Neki su sletjeli u preostalu kavu u šalici, koju se Harry baš spremao ispiti.    "Prošle godine sam ovamo došla s Cedricom", reče Cho.   Trebala mu je otprilike sekunda da shvati što je rekla, a utroba mu se istovremeno prometnula u led. Nije mogao vjerovati da želi razgovarati o Cedricu dok ih sa svih strana okružuju zaljubljeni parovi, a oko glava im oblijeće kerubin.   Kad je opet progovorila, glas joj je bio viši nego inače.   "Već te dugo želim pitati... je li me Cedric... je li... je li me s-spomenuo prije nego što je umro?"   Na svijetu nije postojala tema o kojoj je Harry manje želio razgovarati, osobito s Cho.   "Pa... ne..." reče on tiho. "Nije... nije imao vremena ništa reći. Ovaj... pa... jesi li... jesi li za vrijeme praznika gledala puno metloboja? Ti navijaš za Orkane, zar ne?"   Glas mu je bio izvještačeno vedar i veseo. S užasom je vidio da joj na oči opet naviru suze, baš kao na posljednjem sastanku DA prije Božića.   "Gle," poče on očajno, naginjući se prema njoj da ih drugi ne bi čuli, "nemojmo sad razgovarati o Cedricu... ajmo radije pričati o nečemu drugom..."    No očito je rekao pogrešnu stvar.   "Mislila sam," reče ona, dok su joj suze padale na stol, "mislila sam da ćeš ti r-razumjeti! Ja moram

razgovarati o tome! Pa sigurno m-moraš i t-ti! Mislim, pa ti si vidio kad se to dogodilo, z-zar ne?"   Sve je više imao osjećaj da se nalazi u noćnoj mori. Djevojka Rogera Daviesa čak se uspjela odvojiti od njega da pogleda uplakanu Cho.   "Pa... ja i jesam razgovarao o tome," šapne Harry, "s Ronom i Hermionom, ali..."   "Aha, s Hermionom Granger si razgovarao!" reče ona prodornim glasom. Lice joj je blistalo od suza. Još se nekoliko parova, koji su se dotad ljubili, odvojilo da ih pogleda. "Ali sa mnom nećeš! M-možda bi bilo najbolje da jednostavno... p-platimo i da se ti odeš naći s Hermionom G-Granger, kad je očito da te jedino to zanima!"   Harry je krajnje zbunjeno zurio u nju, a ona je zgrabila čipkastu salvetu i njome počela brisati suzno lice.   "Cho?" upita on nemoćnim glasom, nadajući se usput da će Roger zgrabiti onu svoju curu i opet je početi ljubiti, da više ne mora trpjeti njezino radoznalo zurenje u njega i Cho.   "No, slobodno idi!" reče ona, ridajući u salvetu. "Ne znam zašto si me uopće pozvao van ako odmah poslije mene dogovaraš sastanke s drugim curama... koliko još sudara imaš poslije Hermione?"   "Ma ne radi se o tome!" reče Harry. Tako mu je laknulo što je napokon shvatio razlog njezine uzrujanosti da se nasmijao. Djelić sekunde prekasno shvatio je da je napravio novi gaf.   Cho skoči na noge. Svi u čajani su utihnuli i gledali u njih.   "Doviđenja, Harry", reče ona dramatičnim glasom. Štucajući zbog plača, poletjela je prema vratima, odlučno ih otvorila i odjurila u pljusak.   "Cho!" vikne Harry za njom, ali vrata su se već zatvorila uz meli Jičnu zvonjavu.   U čajani je vladala mrtva tišina. Svi su pogledi pratili Harryja. Bacio je na stol jedan galeon, otresao ružičaste konfete iz kose i krenuo za Cho.   Vani je lijevalo kao iz kabla, ali od nje nije bilo ni traga. Stvarno mu nije bilo jasno što se upravo dogodilo; samo pola sata ranije sve je bilo u savršenom redu.   "Žene!" promrmlja on ljutito, šljapkajući kišovitom ulicom s rukama u džepovima. "I zašto uopće želi razgovarati o Cedricu? Zašto vječito poteže temu zbog koje se pretvara u ljudski šmrk za polijevanje?"   Skrenuo je desno i potrčao, pljuskajući na sve strane. Nekoliko minuta kasnije stigao je do vrata Kod tri metle. Znao je da je prerano za sastanak s Hermionom, ali pretpostavljao je da će tu naći nekoga s kim bi mogao provesti preostalo vrijeme. Zatresao je glavom da makne mokru kosu iz očiju i ogledao se po gostionici. U kutu je sjedio Hagrid, vrlo turobna izgleda.   "Bok, Hagride!" reče Harry nakon što se uspio probiti između prepunih stolova i privući si stolicu.   Hagrid je poskočio i pogledao u Harryja kao da ga je jedva prepoznao. Harry vidje da na licu ima dvije svježe porezotine i nekoliko novih modrica.   "O, to si ti, Harry", reče Hagrid. "Kako si?"   "Dobro", slaže Harry. Doduše, kad se usporedio sa snuždenim, izubijanim Hagridom, učinilo mu se da se doista nema zašto žaliti. "Ovaj... je li s tobom sve u redu?"  

"Sa mnom?" upita Hagrid. "O, da, ma ja sam odlično, Harry, odlično sam."   Zagledao se u kositreni vrč za pivo, velik poput vjedra, i uzdahnuo. Harry nije znao što bi mu rekao. Neko su vrijeme sjedili u tišini. Zatim je Hagrid naglo progovorio: "U istoj smo ti mi kaši, zar ne, 'Arry?"   "Ovaj..." poče Harry.   "Jest... već sam to i prije reko... ni ti ni ja se ne uklapamo kako treba'", reče Hagrid, mudro kimajući glavom. "I obojica smo siročad. Da... obojica smo siročad."   Otpio je dug gutljaj iz vrča.   "To je jako važno, imat pristojnu familiju", nastavi on. "Moj tata je bio dobar čovjek. I tvoji su mama i tata bili dobri ljudi. Da su poživjeli, sve bi ispalo drukčije, zar ne?"   "Da... valjda", oprezno reče Harry. Činilo se da je Hagrid upao u vrlo čudno raspoloženje.   "Familija", turobno će Hagrid. "Nek oni pričaju što hoće, al krv je ipak važna..."   Zastao je da iz kuta oka obriše spomenutu supstancu.   "Hagride," poče Harry, jer se više nije mogao susprezati, "odakle ti sve te ozljede?"   "Ha?" upita Hagrid iznenađeno. "Koje ozljede?"   "Pa te!" reče Harry, pokazujući Hagridovo lice.   "Ma... to su samo normalne čvoruge i modrice, Harry," odmahne Hagrid rukom, "znaš da imam težak poso."   Iskapio je vrč, vratio ga na stol i ustao. "Vidimo se, Harry... čuvaj se."   Bezvoljno je napustio gostionicu, odišući dubokom tugom. Vani je njegov lik progutala žestoka kiša. Harry je pogledom otpratio njegov odlazak i sam se osjećajući prilično kukavno. Hagrid je bio nesretan i nešto je tajio od njih, ali činilo se da jednostavno ne želi prihvatiti pomoć. Što se to zbiva s njim? Njegova razmišljanja prekinulo je nečije dozivanje.   "Harry! Harry, tu smo!"   S druge strane gostionice mahala mu je Hermiona. Ustao je i počeo se probijati prema njoj kroz krcatu prostoriju. Bio je još samo nekoliko stolova udaljen od nje kad je shvatio da nije sama. Sjedila je za stolom u najnevjerojatnijem društvu koje je mogao zamisliti: osim Lune Lovegood, pridružila joj se ni manje ni više nego Rita Skeeter, bivša novinarka Dnevnog proroka i osoba koju je Hermiona prezirala iz dna duše.   "Uranio si!" reče Hermiona, pomaknuvši se u stranu da i on može sjesti. "Mislila sam da si s Cho, nisam te očekivala još bar sat vremena!"   "Cho?" smjesta reče Rita, okrećući se u sjedalu da radoznalo promotri Harryja. "Djevojka?"   Dograbila je torbicu od krokodilske kože i počela prekopavati po njoj.   "Da je Harry bio i sa stotinu djevojaka, to se vas ne tiče", Hermiona mirno reče Riti. "Zato lijepo odmah spremite tu stvar."

  Rita je upravo kanila iz torbice izvući pero otrovnozelene boje. Izgledajući kao da je upravo nasilu progutala smrdomliječ, ljutito je zatvorila torbu.   "A što vas tri ovdje radite?" upita ih Harry, sjedajući i pogledom prelazeći od Rite preko Lune do Hermione.   "Madam Čisto Savršenstvo mi je to baš htjela priopćiti kad si ti došao", odvrati Rita i otpije velik gutljaj svog pića. "Pretpostavljam da mi je dopušten razgovor s njim?" dobaci ona Hermioni.   "Da, razgovor jest", hladno reče Hermiona.   Riti nezaposlenost nije stajala baš najbolje. Kosa koja je nekoć bila puna pomno uvijenih kovrča sad joj je padala oko lica u beživotnim, nepočešljanim pramenovima. Grimizni lak na njezinim kandžastim noktima od pet centimetara bio je napola oljušten, a u naočalama krilatih okvira nedostajalo je nekoliko lažnih dragulja. Još je jednom otpila dug gutljaj i iz kuta usnice procijedila: "Je li ti cura zgodna, Harry?"   "Spomenete li još jednom Harryjev ljubavni život, dogovor otpada, ne šalim se", razdraženo reče Hermiona.   "Koji dogovor?" odvrati Rita, brišući usta nadlanicom. "Nisi još spomenula nikakav dogovor, gospođice Cjepidlako, samo si mi rekla da dođem. O, čekaj samo..." Uvukla je dubok, drhtav dah.   "Da, da, čekaj samo da vi napišete još groznih članaka o meni i Harryju", ravnodušno odvrati Hermiona. "Vi stvarno mislite da mi se fućka za to?"   "Ove godine objavili su obilje groznih članaka o Harryju i bez moje pomoći", reče Rita. Pogledala ga je preko ruba čaša i dodala hrapavim šaptom: "Kako se zbog toga osjećaš, Harry? Iznevjereno? Uzrujano? Neshvaćeno?"   "Ljutito, naravno", odgovori joj Hermiona oštrim, razgovijetnim glasom. "Zato što je ministru magije rekao istinu, a ministar je preglup da mu povjeruje."   "Znači, ti i dalje ne odustaješ od priče da se Onaj-čije-se-ime--ne-smije-izgovoriti vratio?" upita Rita. Spustila je čašu i prodorno se zagledala u Harryja. Jedan prst joj je čeznutljivo otklizio prema kopči krokodilske torbice. "I dalje tvrdiš da su istinite sve te gluposti koje Dumbledore priča o povratku Znašveć-koga i tome da si ti jedini svjedok?"   "Nisam ja jedini svjedok", zareži Harry. "Bilo je tamo više od deset smrtonoša. Želite li čuti njihova imena?"   "O, da, želim", dahne Rita, opet kopajući po torbi i zureći u njega kao da nikad nije vidjela ljepši prizor. "Veliki naslov, masnim slovima: Potter optužuje... Podnaslov: Harry Potter imenuje smrtonoše među nama. A zatim, ispod jedne tvoje velike, lijepe fotografije: Harry Potter (15), poremećeni tinejdžer koji je preživio napad Znate-već-koga, jučer je zgranuo javnost optuživši cijenjene i istaknute pripadnike čarobnjačke zajednice da su smrtonoše..."   Brzocitatno pero joj je već bilo u ruci i na pola puta do usta kad je zaneseni izraz na njezinu licu nestao.   "Ali naravno," reče ona, spuštajući pero i šibajući Hermionu pogledom, "Gospodična Bez Premca ne bi željela da se ta priča pročuje, zar ne?"   "Zapravo," umilno progovori Hermiona, "to je točno ono što Gospodična Bez Premca želi."  

Rita je zurila u nju. Harry također. Luna je ispod glasa sanjarski pjevušila 'Weasley, naš si car', miješajući piće štapićem čiji je vrh ukrašavala ukiseljena lučica.   "Ti želiš da objavim njegove tvrdnje o Onome-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti?" upita Rita Hermionu prigušenim glasom.   "Da, želim", potvrdi Hermiona. "Istinitu priču. Sve činjenice. Točno onako kako ih Harry ispriča. On će vam dati sve detalje, reći će vam imena neotkrivenih smrtonoša koje je tamo vidio, reći će vam kako točno Voldemort trenutno izgleda... ma dajte se saberite", dodala je prezirno, jer je Rita tako poskočila na spomen VoIdemortova imena da se polila vlastitim plamenviskijem.   Rita je brisala prednji dio otrcanog balonera, ne skidajući pogled s Hermione. Otvoreno je rekla: "Prorok to neće objaviti. Ako nisi primijetila, nitko ne vjeruje u njegove fantazije. Svi misle da je poremećen. Ali ako mi dopustiš da članak napišem iz te perspektive..."   "Ne treba nam još jedan članak o tome kako Harryju nisu sve koze na broju!" ljutito reče Hermiona. "Takvih je već objavljeno napretek, hvala lijepa! Želim mu dati priliku da kaže istinu!"   "Ne postoji tržište za takav članak", hladno reče Rita.   "Mislite, Prorok ga neće objaviti jer im Fudge to ne dopušta", svadljivo odvrati Hermiona.   Rita je pogledala Hermionu dugim, oštrim pogledom. Zatim se nagnula preko stola, približivši joj se, i rekla poslovnim tonom: "Istina, Fudge je dobro pritisnuo Prorok, ali ipak se sve svodi na isto. Oni neće objaviti članak koji Harryja prikazuje u dobrom svjetlu. To nitko ne želi čitati, jer nije u skladu s raspoloženjem javnosti. Ovaj najnoviji bijeg iz Azkabana već je dovoljno zabrinuo ljude. Oni jednostavno ne žele vjerovati da se Znate-već-tko vratio."   "Znači, Dnevni prorok postoji zato da se ljudima govori ono što žele čuti?" prezirno upita Hermiona.   Rita se opet uspravila u stolcu, podigla obrve i iskapila plamenviski.   "Prorok postoji zato da se prodaje, glupa djevojko", reče ona hladno.   "Moj tata misli da su to grozne novine", oglasi se Luna, neočekivano se uključujući u razgovor. Cuclajući lučicu, zagledala se u Ritu golemim, ispupčenim i blago poremećenim očima. "On objavljuje važne priče jer vjeruje da javnost mora biti obaviještena. Njemu nije stalo do zarade."   Rita joj uputi podcjenjivački pogled.   "Nagađam da ti tata uređuje nekakav mali seoski biltenčić?" upita ona. "Vjerojatno s člancima tipa Dvadeset pet načina da se uklopimo medu bezjake i datumom sljedećeg sajma rabljenih metli?"   "Ne," reče Luna, spuštajući lučicu natrag u svoju klinčić-vodu, "on je urednik Odgonetača."   Rita je frknula tako glasno da su ljudi za okolnim stolovima uznemireno pogledali prema njoj.   "Važne priče o kojima bi javnost trebala biti obaviještena, je li?" upita ona zgađeno. "U tom smeću ima dosta gnojiva za cijeli moj vrt."   "Pa, upravo vam se pružila prilika da mu podignete ton", umiljato joj reče Hermiona. "Luna kaže da će njen tata vrlo rado prihvatiti intervju s Harryjem. Naime, on će ga objaviti."   Rita je na trenutak zurila u obje i zatim se nasmijala na sav glas.

  "Odgonetač!" reče ona, krešteći od smijeha. "Misliš da će ga ljudi ozbiljno shvatiti ako članak izađe u Odgonetaču?"   "Neki neće", odvrati Hermiona smirenim glasom. "Ali verzija bijega iz Azkabana koju je objavio Dnevni prorok puna je rupa. Mislim da će se mnogi ljudi pitati ne postoji li i bolje objašnjenje za to što se dogodilo i ako se pojavi članak pisan iz druge perspektive, čak i ako ga objave u..." krajičkom je oka pogledala Lunu, "u... pa, u nekom neobičnom časopisu... mislim da će ga takvi ljudi i tamo vrlo rado pročitati."   Rita je neko vrijeme samo šutjela i pronicavim pogledom motrila Hermionu, malo nakrivivši glavu.   "Dobro, recimo da pristanem na to", reče ona naglo. "Koliki ću honorar dobiti?"   "Mislim da tata zapravo i ne plaća ljude koji pišu za časopis", javi se Luna sanjivo. "Oni pišu za njega jer im je to čast, a i zato, naravno, da vide svoje ime u tisku."   Rita Skeeter opet je izgledala kao da je upravo popila smrdomliječ. Okomila se na Hermionu.   "Moram to učiniti besplatno?"   "Pa, da", smireno potvrdi Hermiona i otpije gutljaj svog pića. "Inače ću, kao što dobro znate, obavijestiti vlasti da ste neregistrirani animagus. Naravno, uvijek je moguće da će vas Prorok obilno platiti za osobno svjedočenje o životu u Azkabanu."   Rita je izgledala kao da je ništa na svijetu ne bi tako radovalo kao mogućnost da zgrabi papirnati suncobran iz Hermionine čaše i nabije joj ga u nos.   "Nemam izbora, zar ne?" reče Rita drhtavim glasom. Opet je otvorila krokodilsku torbicu, izvukla komad pergamenta i podigla brzocitatno pero.   "Tata će se baš razveseliti", reče Luna vedro. Na Ritinoj čeljusti zaigra mišić.   "Može, Harry?" reče Hermiona, okrećući se prema njemu. "Jesi li spreman javnosti reći istinu?"   "Valjda", reče Harry, gledajući kako Rita namješta brzocitatno pero iznad pergamenta koji je položila između njih dvoje.   "Rita, raspali", vedro reče Hermiona i proguta trešnju s dna svoje čaše.

GLAVA DVADESET ŠESTA Viđeno i nepredviđeno                                                         Luna je neodređeno rekla da ne zna kad će se Ritin intervju s Harryjem pojaviti u Odgonetaču, jer njezin otac očekuje krasan dugi članak o nedavno viđenim gužveljavim rogaticama, "... a ipak je to jako važna priča, pa će Harry možda morati pričekati tek na sljedeći broj", objasnila je Luna.   Harryju nije bilo lako govoriti o noći Voldemortova povratka. Rita je zahtijevala da joj kaže svaki detalj i on joj je ispričao sve čega se mogao sjetiti, znajući da mu je to prva prava prilika da svijetu kaže istinu. Pitao se kakve će reakcije članak izazvati. Nagađao je da će ga mnogi shvatiti kao konačnu potvrdu da je Harry potpuno lud, posebno kad vide da se pojavio na istim stranicama kao i hrpa budalaština o gužveljavim rogaticama. No bijeg Bellatrix Lestrange i njezinih sudruga u njemu je pobudio goruću želju da nešto poduzme, bez obzira na to hoće li upaliti ili ne...   "Jedva čekam da vidim kako će Umbridgeica reagirati kad vidi da si izašao u javnost", sa strahopoštovanjem je rekao Dean za večerom u ponedjeljak navečer. Seamus, koji je sjedio s druge strane Deana, upravo je gutao velike količine pite od piletine i šunke, ali Harry je znao da ih sluša.   "Postupio si kako treba, Harry", reče Neville, koji mu je sjedio sučelice. Bio je prilično blijed, ali nastavio je tišim glasom: "Sigurno ti je bilo... teško... pričati o tome... zar ne?"   "Da," promrmlja Harry, "ali ljudi moraju znati za što je sve Voldemort sposoban, zar ne?"   "Tako je," reče Neville, kimajući glavom, "i njegovi smrtonoše isto... ljudi bi trebali znati..."   Neville nije završio rečenicu nego se opet posvetio pečenom krumpiru. Seamus je podigao glavu, ali kad mu se pogled sreo s Harryjevim, opet je brzo pogledao u tanjur. Dean, Seamus i Neville nešto kasnije su otišli u društvenu prostoriju. Harry i Hermiona ostali su za stolom čekati Rona, koji zbog metlobojskog treninga još nije došao na večeru.   U dvoranu je ušla Cho Chang s prijateljicom Mariettom. Harry osjeti da mu se želudac okreće od nelagode, ali ona ne samo što nije pogledala u njegovu smjeru nego je i sjela okrenuvši mu leđa.   "Joj, zaboravila sam te pitati," raspoloženo progovori Hermiona pogledavajući prema stolu Ravenclawa, "kako je prošao spoj s Cho? Kako to da si se tako rano vratio?"   "Ovaj... pa, bio je..." reče Harry, privlačeći zdjelu s drobljenom pitom od rabarbare da uzme još jednu porciju, "totalna katastrofa, kad već pitaš."   Ispričao joj je što se dogodilo u čajani madame Puddifoot.   "... i onda", završio je nekoliko minuta kasnije, slistivši pitu do zadnje mrvice, "je skočila na noge, kužiš, i rekla: 'Doviđenja, Harry,' i istrčala iz čajane!" Odložio je žlicu i pogledao Hermionu. "Mislim, zašto se tako ponašala? Što se dogodilo?"   Hermiona pogleda Choin zatiljak i uzdahne.   "Joj, Harry", reče ona tužno. "Žao mi je što ti to moram reći, ali bio si malo netaktičan."  

"Ja sam bio netaktičan?" ogorčeno upita Harry. "U jednoj minuti se dobro slažemo, u sljedećoj mi govori da ju je Roger Davies pozvao na sudar i da je prije običavala s Cedricom dolaziti na ljubljenje u tu glupu čajanu - kako sam se ja trebao osjećati?"   "Pa, vidiš," poče Hermiona strpljivo, kao da preosjetljivom djetetu objašnjava da je jedan plus jedan jednako dva, "nisi joj usred spoja trebao reći da se hoćeš naći sa mnom."   "Ali, ali," zapjeni se Harry, "ali... ti si mi rekla da se nađemo u dvanaest i da dovedem i nju, valjda sam joj morao prvo reći kamo idemo?"   "Trebao si joj reći na drugačiji način", odvrati Hermiona, i dalje s onim strpljivim držanjem koje ga je izluđivalo. "Trebao si joj reći da ti je to užasna gnjavaža, ali da sam te ja natjerala da obećaš kako ćeš svratiti Kod tri metle, a tebi se zapravo uopće ne ide jer bi radije cijeli dan proveo s njom, ali na žalost misliš da ćeš se stvarno morati naći sa mnom, i najljepše je moliš da dođe s tobom, jer ćete se uz malo sreće ionako brzo izvući. A ne bi ti naškodilo ni da si usput spomenuo kako misliš da sam ružna", dosjeti se ona na kraju.   "Ali ja ne mislim da si ti ružna", zbunjeno reče Harry.   Hermiona se nasmije.   "Harry, gori si od Rona... dobro, nisi", uzdahne, baš kad je u dvoranu topćući ušao Ron, poprskan blatom i mrzovoljna izgleda. "Gle. Cho se uzrujala kad si joj rekao da ćeš se naći sa mnom, pa te pokušala napraviti ljubomornim. Zapravo je htjela provjeriti koliko ti se sviđa."   "To je radila?" upita Harry. Ron je sjeo prekoputa njih i privukao sva jela koja je mogao dohvatiti. "Zar ne bi bilo lakše da me jednostavno pitala sviđa li mi se više od tebe?"   "Cure rijetko postavljaju takva pitanja", odvrati Hermiona.   "E pa, trebale bi!" žestoko reče Harry. "Onda bih joj jednostavno rekao da mi se ona sviđa najviše, a ona se ne bi opet uzrujavala zbog Cedricove smrti!"   "Ne kažem da se ponašala razumno", reče Hermiona. Pridružila im se i Ginny, koja se po zablaćenosti i mrzovolji mogla mjeriti s Ronom. "Samo ti pokušavam objasniti kako se ona u tom trenutku osjećala."   "Ti bi trebala napisati knjigu", obrati se Ron Hermioni dok je rezao krumpire, "u kojoj bi tumačila lude stvari koje cure rade. Tako da budu shvatljive dečkima."   "Da", gorljivo se složi Harry, pogledavajući prema stolu Ravenclawa. Cho je ustala i napustila Veliku dvoranu nijednom ga ne pogledavši. Osjećajući kako ga hvata depresija, opet je pogledao Rona i Ginny. "Pa, kako je prošao trening?"   "Ko noćna mora", zlovoljno odvrati Ron.   "Ma dajte," reče Hermiona, gledajući Ginny, "sigurna sam da nije bilo tako..."   "Je, bilo je", potvrdi Ginny. "Bilo je užasno. Angelina se na kraju skoro rasplakala."   Ron i Ginny su poslije večere otišli na kupanje. Harry i Hermiona vratili su se u krcatu Gryffindorsku društvenu prostoriju i posvetili se uobičajenom brdu zadaća. Harry se već dobrih pola sata mučio s izradom nove zvjezdane karte za Astronomiju kad su se pojavili Fred i George.   "Ron i Ginny nisu ovdje?" upita Fred, ogledavajući se dok je privlačio stolac. Kad je Harry odmahnuo

glavom, nastavio je: "Dobro. Gledali smo njihov trening. Masakrirat će ih. Bez nas ne vrijede ni pišljiva boba."   "Dobro, Ginny nije loša", reče George pravedno, sjedajući do Freda. "U stvari, nije mi jasno gdje je naučila tako dobro igrati, kad joj mi nikad nismo dali da igra s nama."   "Od svoje šeste godine redovito provaljuje u onu šupu u vrtu u kojoj držite metle i leti na svim vašim metlama kad god ima priliku", oglasi se Hermiona iza visoke i klimave hrpe knjiga o starim runama.   "Ah", reče George, djelujući prilično impresionirano. "Da - to objašnjava stvari."   "Je li Ron konačno uspio obraniti koji gol?" upita Hermiona, piljeći u njih preko Magičnih hijeroglifa i logograma.   "Pa, brani ih bez problema kad misli da ga nitko ne gleda", odvrati Fred, kolutajući očima. "Tako da u subotu samo moramo zamoliti publiku da mu okrene leđa i čavrlja o nekoj drugoj temi kad god prema njemu poleti barun."   Opet je ustao i nemirno odlutao do prozora, gdje se zagledao u tamni perivoj.   "Znate, metloboj je bio jedina stvar koja nas je još držala u školi."   Hermiona mu uputi strog pogled. "Još vas čekaju ispiti!"   "Već sam ti rekao da nam se živo fućka za OČI", odvrati Fred. "Zabušantske zbirke su spremne za prodaju, skužili smo kako maknuti one čireve, dovoljno je par kapi merlapove esencije i nestaju. To nam je preporučio Lee."   George jako zijevne i žalosno se zagleda u oblačno noćno nebo.   "Nisam siguran da uopće želim gledati utakmicu. Ako nas porazi Zacharias Smith, morat ću se ubiti."   "Radije ubij njega", odlučno reče Fred.   "Eto zašto je metloboj problem," progovori Hermiona odsutnim tonom, nagnuvši se opet nad svoj prijevod runa, "samo izaziva neprijateljstvo i zategnute odnose između domova."   Podigla je glavu da potraži svoj primjerak Slovkanova silabarija i vidjela da je Fred, George i Harry promatraju s mješavinom zgranutosti i nevjerice.   "Pa istina je!" nestrpljivo će ona. "Ipak je to samo igra, zar ne?"   "Hermiona," reče joj Harry, vrteći glavom, "dobra si u osjećajima i tome sličnom, ali metloboj jednostavno ne razumiješ."   "Možda ga ne razumijem," odvrati ona mrko, vraćajući se svom prijevodu, "ali bar mogu reći da moja sreća ne ovisi o Ronovim vratarskim sposobnostima."   Harry bi se prije bacio s Astronomske kule nego joj to priznao, ali nakon utakmice koju je odgledao sljedeće subote dao bi pravo bogatstvo samo da i on može biti ravnodušan prema metloboju.   Jedino za stoje utakmica zasluživala pohvale bila je njezina kratkoća - Gryffindorski navijači nisu agoniju svoje ekipe morali trpjeti duže od dvadeset dvije minute. Znatno je teže bilo odrediti što je u njoj bilo najgore: po Harryjevu mišljenju, glavni kandidati za tu titulu bili su Ronova četrnaesta neuspješna

obrana za redom, Sloperov zamah palicom koji je promašio maljac, ali zato je pogodio Angelinu ravno u usta, te Kirkeov vrisak i pad s metle kad je vidio da prema njemu juri Zacharias Smith s balunom u rukama. Pravo čudo bilo je to što su Gryffindori izgubili sa samo deset bodova razlike: Ginny je uspjela ščepati zvrčku ispred nosa tragača Hufflepuffa, Summerbyja, pa je konačni rezultat bio dvjesto četrdeset prema dvjesto trideset.   "Dobar potez", rekao je Harry Ginny kad su se svi opet našli u društvenoj prostoriji, u kojoj je vladao ugođaj osobito tragičnog pogreba.   "Imala sam sreće", slegne ona ramenima. "Zvrčka nije bila prebrza, a Summerby je prehlađen, kihnuo je i zažmirio u pogrešnom trenutku. Uostalom, kad se ti vratiš u ekipu..."   "Ginny, imam doživotnu zabranu igranja."   "Imaš zabranu dok u školi radi Umbridgeica", ispravi ga Ginny. "To je velika razlika. Dakle, kad se ti vratiš, mislim da ću se prijaviti za lovca. I Angelina i Alicia nakon ove godine odlaze, a meni se ionako više sviđa postizanje zgoditaka od hvatanja zvrčke."   Harry pogleda prema Ronu, koji je zguren u kutu prostorije zurio u svoja koljena, držeći u rukama bocu pivoslaca.   "Angelina mu i dalje ne dopušta da ode iz ekipe", reče Ginny, kao da Harryju čita misli. "Kaže da zna da je nadaren."   Harryju je bilo simpatično što Angelina pokazuje toliku vjeru u Rona, no istovremeno je mislio da bi vjerojatno bilo milosrdnije da ga jednostavno pusti iz ekipe. Ron je i ovaj put s terena otišao otpraćen gromoglasnim refrenom 'Weasley, naš si car', koji su Slytherini, sada glavni favoriti za osvajanje međudomskog pokala, otpjevali s još većim žarom nego inače.   Do njih su došetali Fred i George.   "Čak ga nemam srca zafrkavati", reče Fred, gledajući slomljenu Ronovu priliku. "Ali ljudi... kad je promašio i četrnaesti put..."   Divlje je zamlatarao rukama, kao da pokušava psećim stilom plivati kroz zrak.   "... no, to ću sačuvati za tulume."   Ron se nedugo nakon toga odvukao u krevet. Iz poštovanja prema njegovim osjećajima, Harry je još malo pričekao prije nego što se i sam popeo u spavaonicu, za slučaj da se Ron bude htio praviti da već spava. I doista, kad je Harry napokon ušao u sobu, Ronovo je hrkanje bilo za nijansu preglasno za potpunu uvjerljivost.   Harry se zavukao u krevet, razmišljajući o utakmici. Izludilo ga je što je utakmicu morao gledati s tribina. Iako mu se svidjelo kako je Ginny igrala, znao je da bi on zvrčku uhvatio i ranije... u jednom je trenutku bila zatreperila pokraj Kirkeova gležnja - da Ginny tada nije oklijevala, mogla je izvući pobjedu za Gryffindore.   Umbridgeova je sjedila nekoliko redova ispod Harryja i Hermione. Jedanput ili dvaput nezgrapno se okrenula u sjedalu da ga pogleda. Činilo mu se da je u osmijehu na njezinim širokim, žabljim ustima vidio likovanje. Bilo je dovoljno da pomisli na to pa da sve u njemu proključa od bijesa. Nakon nekoliko minuta prisjetio se da bi prije sna trebao isprazniti um od svih emocija, na što ga je Snape uporno podsjećao na kraju svakog sata iz Oklumencije.  

Pokušao je, ali pomisao na Snapea, odmah nakon što je mislio na Umbridgeovu, samo je pojačala njegovu zlovolju i uskoro je shvatio da se posve usredotočio na svoj prijezir prema njima. Ronovo hrkanje polako je zamrlo, a zamijenilo ga je duboko, sporo disanje. Harryju je trebalo znatno više vremena da zaspi; tijelo mu je bilo umorno, ali mozak mu se nikako nije htio opustiti.   Sanjao je da Neville i profesorica Sprout plešu valcer po Sobi potrebe dok profesorica McGonagall svira gajde. Neko ih je vrijeme sretno promatrao, a onda je odlučio potražiti ostale članove DA.   Izašavši iz sobe, shvatio je da ne gleda u tapiseriju Barnabe Blesavog, nego u baklju koja gori u držaču na kamenom zidu. Polako je okrenuo glavu ulijevo. Tamo, u samom dnu prolaza bez prozora, stajala su neukrašena crna vrata.   Krenuo je prema njima, osjećajući kako u njemu raste ushit. Imao je čudan osjećaj da će ovaj put imati sreće i pronaći način da ih otvori... bio je na metar od njih kad je uzbuđeno primijetio da se s desne strane između vrata i dovratka nazire svjetlucav trak slabog plavičastog svjetla... vrata su bila odškrinuta... ispružio je ruku da ih šire otvori i...   Ron je sad uistinu zahrkao, glasno i promuklo. Harry se trgnuo iz sna - desna ruka bila mu je ispružena u tami u pokušaju da otvori vrata koja su bila udaljena stotinama kilometara. Pustio je da mu ruka klone, osjećajući razočaranje i grižnju savjesti. Znao je da nije smio vidjeti ta vrata, ali tako je silno želio znati što leži iza njih da nije mogao izbjeći osjećaj ljutnje na Rona... da je bar zahrkao samo koju minutu kasnije.   * * *   U ponedjeljak ujutro u Veliku su dvoranu ušli kad i poštanske sove. Hermiona nije bila jedina osoba koja je nestrpljivo iščekivala svoj Dnevni prorok: gotovo svi su željeli čuti ima li novosti o odbjeglim smrtonošama, koji, unatoč mnogim dojavama očevidaca, još nisu bili uhvaćeni. Hermiona je dostavnoj sovi dala jedan knut i nestrpljivo otvorila novine dok si je Harry točio narančin sok. Od početka školske godine dosad primio je samo jednu poruku, pa je, kad je ispred njega uz mukao udar sletjela prva sova, bio siguran da je posrijedi neka greška.   "Koga ti tražiš?" upita je on, bez žurbe odmičući svoj sok od njezina kljuna i naginjući se da pročita primateljevo ime i adresu:   Harry Potter  Velika dvorana  Škola Hogwarts             Mršteći se, ispružio je ruku da preuzme pismo, ali prije nego što je uspio, pred njega je u brzom slijedu dolepršalo još pet sova. U nastalom naguravanju i nadmetanju oko toga koja će mu prva predati pismo, izgazile su maslac i prevrnule soljenku.   "Ma što je to?" zaprepašteno upita Ron. Svi za Gryffindorskim stolom nagnuli su se da pogledaju što se zbiva, a među prve pristigle sove sletjelo ih je još sedam, uz kreštanje, hukanje i lepet krila.   "Harry!" uzbuđeno reče Hermiona i uroni ruke u pernati krkljanac, izvlačeći šumsku sovu s izduženim valjkastim paketom. "Mislim da znam što to znači - otvori prvo ovaj!"   Harry strgne smeđi papir s paketa. Na stol se zakotrljao čvrsto zamotani ožujski broj Odgonetača. Odmotao ga je i vidio da mu se s naslovnice pomalo obješenjački smješka vlastito lice. Preko slike je velikim crvenim slovima pisalo: HARRY POTTER NAPOKON OTKRIVA SVE: 

ISTINA O ONOME-ČIJE-SE-IME-NE-SMIJE-IZGOVORITI I O NOĆI KAD SAM VIDIO NJEGOV POVRATAK  "Dobro izgleda, zar ne?" upita Luna, koja je dolelujala do Gryffindorskog stola i ugurala se na klupu između Freda i Rona. "Izašao je jučer, zamolila sam tatu da ti pošalje besplatni primjerak. Ovo su vjerojatno", mahne ona prema okupljenim sovama koje su se još gurale na stolu ispred Harryja, "pisma naših čitatelja." "To sam i ja pomislila", nestrpljivo će Hermiona. "Harry, bi li ti smetalo da...?"   "Samo izvoli", reče Harry pomalo smeteno. Ron i Hermiona počeše otvarati omotnice.   "Ovo je od nekog tipa koji misli da si šenuo", reče Ron, čitajući prvo pismo. "Ah, što se tu može..."   "Ova žena ti preporučuje turu magičnih šokova u Svetom Mungu", nadoveže se Hermiona. Razočarano je zgužvala drugo pismo.   "Ali čini mi se da je ovo u redu", polako reče Harry, prelazeći pogledom dugo pismo neke vještice iz Paisleyja. "Hej, kaže da mi vjeruje!"   "Ovaj se dvoumi", javi se Fred, koji se oduševljeno pridružio otvaranju pisama. "Kaže da iz priloženog nije dobio dojam da si lud, ali da zaista ne želi vjerovati da se Znaš-već-tko vratio, pa sad ne zna što bi mislio. Čovječe, koje traćenje pergamenta."   "Evo još jedno koje ti vjeruje, Harry!" uzbuđeno reče Hermiona. "Pročitavši vašu verziju događaja, moram zaključiti da Dnevni prorok o vama piše na krajnje nepravedan način... teško mi pada pomisao da se Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti doista vratio, ali nemam izbora nego prihvatiti da govorite istinu... O, ovo je divno!"   "Još jedno u kojem misle da si udaren", reče Ron, bacajući zgužvano pismo preko ramena, "... ali ova kaže da si je posve pridobio i da sad misli da si pravi junak... priložila je i fotografiju - oho!"   "Što se to ovdje događa?" upita izvještačeno sladak, djevojački glasić.   Ruku ispunjenih omotnicama, Harry je podigao pogled. Iza Freda i Lune stajala je profesorica Umbridge i svojim izbočenim žabljim očima zurila u gomilu sova i pisama na stolu pred Harryjem. Iza nje se naziralo mnoštvo radoznalih učeničkih lica.   "Zašto ste dobili sva ta pisma, gospodine Potter?" upita ona polako.   "Zar je sad i to zločin?" glasno upita Fred. "Dobivati poštu?"   "Pazite što govorite, gospodine Weasley, ili ću vas morati kazniti", odvrati mu Umbridgeova. "Pa, gospodine Potter?"   Harry je prvo oklijevao, iako je znao da zapravo ne može sakriti što je učinio. Bilo je samo pitanje vremena kad će neki primjerak Odgonetača doći i u njezine ruke.   "Razni ljudi su mi poslali pisma jer sam dao intervju", reče Harry. "O onome što mi se dogodilo prošlog lipnja."   Dok joj je odgovarao, iz nekog se razloga osjetio ponukanim da pogleda prema profesorskom stolu. Iako je Dumbledore djelovao kao da je posve zaokupljen razgovorom s profesorom Flitwickom, Harry je imao čudan osjećaj da ga je ravnatelj još samo sekundu ranije pomno promatrao.

  "Intervju?" ponovi Umbridgeova svojim najtanjim i najvišim glasom. "Kako to mislite?"   "Pa ovako: novinarka mi je postavljala pitanja, a ja sam joj odgovarao", odvrati Harry. "Evo..."   Dobacio joj je Odgonetač. Uhvatila ga je i zagledala se u nj. Njezino blijedo, mlohavo lice osulo se ružnim ljubičastim mrljama.  "Kad ste to učinili?" upita ona glasom koji je podrhtavao.  "Prošlog vikenda u Hogsmeadeu", odgovori Harry.   Pogledala ga je, kipteći od bijesa. Časopis u njezinim zdepastim prstima se zatresao.   "Vi više nećete odlaziti u Hogsmeade, gospodine Potter", šapne ona. "Kako se usuđujete... kako ste mogli..." Duboko je udahnula. "Stalno vas pokušavam naučiti da ne smijete lagati. Očito je da moja poruka još nije doprla do vas. Gryffindorima oduzimam pedeset bodova, a vama dajem novih tjedan dana kazne."   Udaljila se stisnuvši Odgonetač na prsa, praćena pogledima brojnih učenika.   Nešto kasnije istog jutra po školi su osvanuli golemi natpisi, ne samo na oglasnim pločama nego i u hodnicima i učionicama.   PO ZAPOVIJEDI VELIKE INKVIZITORICE HOGWARTSA Učenici koji budu uhvaćeni s časopisom 'Odgonetač' bit će izbačeni iz škole. Gornja odluka je u skladu s Prosvjetnom odredbom broj dvadeset sedam. Potpisuje: Dolores Jane Umbridge, Velika inkvizitorica   Nisu mogli shvatiti zašto se Hermiona smijala od uha do uha svaki put kad bi opazila neki od tih natpisa.   "A zašto si ti tako sretna?" upita je Harry.   "Joj, Harry, zar ne shvaćaš?" šapne Hermiona. "Povukla je potez koji jamči da će apsolutno svi na školi pročitati intervju!"   Hermiona je, po svemu sudeći, bila u pravu. Do kraja dana, iako Harry cijelo to vrijeme nigdje nije vidio ni traga Odgonetačem, svi u školi bili su u stanju citirati dijelove intervjua. Harry je slušao šaputanja i rasprave o sebi dok su u redovima čekali da odu na predavanja izvan dvorca, dok su ručali i sjedili na satovima. Hermiona ih je izvijestila da je intervju tema dana i među svim posjetiteljkama ženskog zahoda u koji je navratila prije sata iz Starih runa.   "Onda su vidjele mene i, naravno, budući da znaju da te ja poznam, navalile s pitanjima", rekla je Hermiona Harryju dok su joj oči veselo svjetlucale, "i, Harry, stvarno mislim da ti vjeruju, mislim da si ih konačno uvjerio!"   U međuvremenu je školom harala profesorica Umbridge, nasumce presrećući učenike i zahtijevajući da joj pokažu knjige i džepove. Harry je znao da traga za primjercima Odgonetača, ali učenici su bili lukaviji od nje. Neki su stranice s Harryjevim intervjuom začarali tako da svima osim vlasniku nalikuju na izvatke iz udžbenika, dok su ih drugi magično brisali do sljedećeg čitanja. Ubrzo je postalo očito da ga je pročitala svaka osoba na školi.   Naravno, profesori zbog Prosvjetne odredbe broj dvadeset šest nisu smjeli spominjati intervju, ali ipak su našli načina da mu pokažu što misle. Profesorica Sprout je Gryffindorima dodijelila dvadeset bodova jer joj je Harry u jednom trenutku dodao kanticu za zalijevanje. Razdragani profesor Flitwick mu je na kraju

sata u ruke tutnuo kutiju punu ciktavih ušećerenih miševa, rekao "Pssst!" i odjurio. Profesorica Trelawney je tijekom Proricanja sudbine briznula u histeričan plač i objavila cijelom razredu - i vrlo ozlojeđenoj Umbridgeovoj - da Harry ipak neće umrijeti preuranjenom smrću, nego će doživjeti duboku starost, postati ministar magije i imati dvanaestero djece.   No Harryja je najviše usrećilo kad ga je sljedeći dan na putu na sat Preobrazbe sustigla Cho. Prije nego što se uspio snaći, uhvatila ga je za ruku i šapnula mu na uho: "Stvarno mi je jako žao. Intervju ti je stvarno hrabar... rasplakao me."   Harryju je bilo vrlo žao što je ponovo našla razlog za plač, ali vrlo drago što opet razgovaraju, a najdraže što ga je prije žurnog udaljavanja brzo poljubila u obraz. Da sve bude nevjerojatnije, čim je došao pred učionicu Preobrazbe, dogodilo se nešto jednako tako dobro: iz reda je izašao Seamus i stao pred njega.   "Samo sam htio reći", promrmljao je, škiljeći u Harryjevo lijevo koljeno, "da ti vjerujem. A jedan primjerak časopisa sam poslao mami."   Harryjevu sreću savršeno je zaokružila reakcija Malfoya, Crabbea i Goylea. Kasnije tog poslijepodneva vidio ih je kako nešto vijećaju u knjižnici. S njima je bio i suhonjavi dječak koji se, tako mu je šapnula Hermiona, zvao Theodore Nott. Svi su pogledom pratili Harryja dok je po policama tražio knjigu koja mu je trebala za čaroliju djelomičnog uklanjanja. Goyle je prijeteći zapucketao zglobovima, a Malfoy je očito došapnuo neku zlobnu primjedbu Crabbeu. Harry je savršeno dobro znao zašto se tako ponašaju: javno je rekao da su im očevi smrtonoše.   "A što je najbolje od svega," naslađivala se Hermiona kasnije, kad su otišli iz knjižnice, "ne mogu te opovrći jer ne smiju priznati da su pročitali članak!"   Točka na 'i' došla je navečer, kad mu je Luna za večerom rekla da se nijedan broj Odgonetača nije rasprodao takvom brzinom.   "Tata tiska novo izdanje!" rekla je Harryju, uzbuđeno raširivši oči. "Ni sam ne može vjerovati, kaže da ljude to zanima još više od gužveljavih rogatica!"   Te je noći Harry bio junak Gryffindorske društvene prostorije. Fred i George su u napadu drskosti na naslovnicu Odgonetača bacili čaroliju uvećavanja i objesili je na zid, pa ih je sve promatrala divovska Harryjeva glava koja je povremeno gromko izvikivala stvari kao: MINISTARSTVO JE GLUPO i JEDI GNOJ, UMBRIDGEICE. Hermioni to nije bilo osobito smiješno - jadala se da se od buke ne može koncentrirati i naposljetku ranije otišla na počinak. Harry je morao priznati da je nakon prvih sat ili dva poster i njega prestao zabavljati, osobito kad je čarolija govorenja oslabjela, a glava počela izvikivati nepovezane riječi kao GNOJ i UMBRIDGEICA, u sve manjim razmacima i sve kreštavijim glasom. U stvari, uskoro ga je opet počelo mučiti neugodno probadanje u glavi i ožiljku.   Unatoč razočaranim uzvicima mnogih koji su sjedili oko njega i tražili da im već tkozna koji put prepriča intervju, najavio je da i on želi ranije leći.   Popeo se u praznu spavaonicu. Na trenutak je naslonio čelo na hladno staklo prozora pokraj svog kreveta; to mu je malo ublažilo sijevanje u ožiljku. Potom se razodjenuo i legao, nadajući se da će se glavobolja uskoro povući. Osjećao je i laganu mučninu. Okrenuo se na bok, zatvorio oči i gotovo odmah zaspao...   Stajao je u mračnoj sobi zastrtih prozora koju je osvjetljavao samo jedan svijećnjak. Rukama je grčevito stiskao naslonjač pred sobom. Imao je duge prste i bijelu kožu koja kao da godinama nije bila na suncu činilo se da na tamnom baršunu naslonjača počivaju dva velika, blijeda pauka.   Pred naslonjačem je u krugu svjetlosti koju su bacale svijeće klečao muškarac u crnoj pelerini.

  "Dakle, bio je to loš savjet", progovori Harry visokim, hladnim glasom koji je odavao ljutnju.   "Gospodaru, molim vas za oprost", zahriplje muškarac kojije klečao na podu. Zatiljak mu je zasvjetlucao u svjetlosti svijeća. Činilo se da drhti.   "Nisi ti kriv, Rookwoode", odvrati Harry istim hladnim, okrutnim glasom.   Pustio je naslonjač i zaobišao ga, prilazeći muškarcu koji se zgurio na podu. Nadvio se nad njim u tami, promatrajući ga s daleko veće visine od one na koju je bio naviknut.   "Siguran si da su tvoji podaci točni, Rookwood?" upita Harry. "Da, gospodaru, jesam... ipak... ipak sam ja svojevremeno radio u Odjelu..."   "Avery mi je rekao da će ga Bode moći uzeti." "Bode ga nikad ne bi mogao primiti u ruke, gospodaru... on je to sigurno znao... nedvojbeno se zato toliko i opirao Malfoyevu Imperiusu..."   "Ustani, Rookwoode", šapne Harry.   Muškarac na podu gotovo se prevrnuo u svojoj žurbi da izvrši zapovijed. Lice mu je bilo kozičavo; njegovi ožiljci oštro su se ocrtavali u svjetlosti svijeća. Čak je i u stojećem položaju bio malo poguren, kao da se smrznuo usred naklona. Prestravljeno je pogledao Harryjevo lice.   "Drago mi je što si mi to rekao", reče Harry. "Dobro... čini se da sam nekoliko mjeseci potratio na beskoristan pristup... ali nije važno... sad krećemo iznova. Lord Voldemort ti je zahvalan, Rookwoode..."   "Gospodaru... da, gospodaru", dahne Rookwood, glasa promukla od olakšanja.   "Trebat će mi tvoja pomoć. Trebat će mi sve informacije koje posjeduješ."   "Naravno, gospodaru, naravno... što god zatražite..."   "Dobro... možeš ići. Pošalji mi Averyja."   Rookwood se uz neprestano klanjanje natraške udaljio i izašao.   Sam u mračnoj sobi, Harry se okrenuo prema zidu. Na sjenovitom zidu visjelo je napuknuto zrcalo s mrljama od starosti. Harry krene prema njemu. U tami se sve jasnije vidio njegov odraz... lice bjelje od gole lubanje... crvene oči sa zjenicama poput proreza...   "NEEEEEEEEE!"   "Što?" vikne neki glas u njegovoj blizini.   Harry je uspaničeno zamlatarao, zapetljao se u zastore i pao s kreveta. Nekoliko sekundi nije znao gdje je. Bio je uvjeren da će u mraku pred njim opet iskrsnuti bijelo lice nalik na lubanju, kad je iz velike blizine do njega dopro Ronov glas.   "Daj se prestani ponašati kao manijak da te mogu izvući odavde!"   Ron je razgrnuo zastore i Harry podigne pogled prema njemu.   Sobu je osvjetljavala samo mjesečina. Ležao je na leđima, a ožiljak mu je gorio. Činilo se da se Ron baš

spremao u krevet - jednu je ruku bio izvukao iz pelerine.   "Je li opet netko napadnut?" upita Ron, grubo povlačeći Harryja na noge. "Tata? Opet ona zmija?"   "Ne... svi su dobro..." teško je disao Harry. Čelo mu je gorjelo. "Dobro... Avery nije... on će imati problema... dao je pogrešnu informaciju... Voldemort je stvarno ljut..."   Harry zastenje i drhtavo sjedne na krevet, trljajući ožiljak. "Ali sad ima Rookwoodovu pomoć... opet su na pravom putu..."   "O čemu to govoriš?" upita Ron prestrašeno. "Hoćeš reći... zar si vidio Znaš-već-koga?"   "Bio sam Znaš-već-tko", odvrati Harry. Ispružio je ruke u tamu i podigao ih pred lice, da provjeri jesu li još sablasno bijele i dugoprste. "Bio je s Rookwoodom, jednim od onih smrtonoša koji su pobjegli iz Azkabana, sjećaš se? Rookwood mu je upravo rekao da Bode nije mogao učiniti ono što su tražili od njega."   "Što?"   "Nešto uzeti... rekao je da je Bode sigurno znao da je to nemoguće... Bode je bio pod kletvom Imperius... mislim da je još rekao da je Bodea prokleo Malfoyev tata."   "Bodea su začarali da nešto uzme?" reče Ron. "Ali... Harry, to je sigurno..."   "Ono oružje", dovrši Harry rečenicu umjesto njega. "Znam." Vrata spavaonice se otvoriše i propustiše Deana i Seamusa. Harry je podigao noge na krevet. Nije htio ostaviti dojam da se opet dogodilo nešto čudno, posebno sad kad je Seamus napokon prestao vjerovati da je Harry luđak.   "Jesi li ti to upravo rekao", promrmlja Ron, približivši glavu Harryjevoj pod izlikom da uzima vrč vode na njegovu noćnom ormariću, "da si bio Znaš-već-tko?" "Da", tiho potvrdi Harry.   Ron otpije nepotrebno velik gutljaj. Harry je promatrao kako mu se voda niz bradu slijeva na prsa.   "Harry," reče on kroz buku koju su podigli Dean i Seamus dok su se presvlačili i razgovarali, "moraš reći..."   "Ne moram nikome ništa reći", otresito će Harry. "Ne bih to ni vidio da se znam služiti Oklumencijom. Trebao sam već naučiti kako isključiti takve stvari. To oni žele."   Kad je rekao "oni", zapravo je mislio na Dumbledorea. Vratio se natrag u krevet i legao na bok, okrenuvši leđa Ronu. Nakon nekog vremena začuo je škripanje Ronova madraca - očito je i on legao. Harryjev ožiljak se opet zažario. Čvrsto je zagrizao jastuk da ne ispusti nikakav zvuk. Znao je da Avery upravo trpi svoju kaznu.   * * *   Harry i Ron su Hermioni ispričali što se dogodilo prethodne večeri, tek za prvim odmorom, jer su htjeli biti apsolutno sigurni da ih nitko neće čuti. Stojeći u njihovu uobičajenom kutu na prohladnom, vjetrovitom dvorištu, Harry joj je ispričao svaku pojedinost sna koje se mogao sjetiti. Kad je završio, nekoliko trenutaka nije ništa rekla, nego se s gotovo bolnom koncentracijom zagledala u Freda i Georgea, koji su na drugoj strani dvorišta u bezglavom stanju prodavali svoje magične šešire, izvlačeći ih ispod plašteva.  

"Dakle, zato su ga ubili", rekla je tiho kad je napokon otrgnula pogled od Freda i Georgea. "Kad je Bode pokušao ukrasti oružje, dogodilo mu se nešto čudno. Oružje je vjerojatno zaštićeno nekim obrambenim čarolijama koje se nalaze na njemu ili oko njega, da ga ljudi ne mogu taknuti. Zato je završio u Svetom Mungu, mozak mu se pomutio i nije mogao govoriti. Ali sjećate se što nam je rekla vidarica? Da se oporavlja. To nisu mogli dopustiti, zar ne? Kad je dotaknuo to oružje, vjerojatno se od šoka povukla i kletva Imperius. Da se Bodeu vratio dar govora, mogao bi objasniti što mu se dogodilo i svi bi saznali da ga je netko poslao da ukrade oružje. Naravno, Luciusu Malfoyu ne bi bilo teško baciti kletvu na njega. Taj je stalno u Ministarstvu, zar ne?"   "Bio je tamo čak i na dan mog saslušanja", reče Harry. "U... čekajte malo..." reče on polako. "Tog je dana bio u hodniku koji vodi u Odjel tajni! Tvoj tata je rekao da se vjerojatno htio ušuljati da čuje što se zbiva na mom saslušanju, ali što ako..."   "Sturgis!" dahne Hermiona, kao gromom pogođena. "Molim?" upita Ron, izgledajući zbunjeno.   "Sturgis Podmore..." reče Hermiona uzbuđeno, "uhićen jer je pokušao ući na neka vrata! Lucius Malfoy je vjerojatno prokleo i njega! I kladim se da je to učinio onog dana kad si ga tamo vidio, Harry. Sturgis je imao Moodyjev plašt nevidljivosti, zar ne? Što ako je nevidljiv čuvao vrata, a Malfoy je čuo kako se miče ili je čak samo nagađao da se tamo netko nalazi - i jednostavno bacio kletvu Imperius u nadi da će nekoga pogoditi? A kad je Sturgis opet bio u prilici - vjerojatno onda kad je opet došao na red da stražari - pokušao se uvući u Odjel da ukrade oružje za Voldemorta -Rone, umukni - gdje su ga uhvatili i poslali u Azkaban..."   Zagledala se u Harryja.   "I sad je Rookwood objasnio Voldemortu kako može doći do tog oružja?"   "Nisam čuo cijeli razgovor, ali takav sam dojam stekao", reče Harry. "Rookwood je nekoć radio u tom Odjelu... možda će Voldemort poslati Rookwooda da obavi posao?"   Hermiona je kimala, očito još udubljena u misli. Odjednom je progovorila: "Ali, Harry, ti ništa od toga nisi smio vidjeti."   "Molim?" reče on zaprepašteno.   "Ti bi trebao učiti kako zaštititi um od takvih vizija", objasni Hermiona strogo.   "Znam", reče Harry. "Ali..."   "Pa, mislim da bismo trebali pokušati zaboraviti da si išta vidio", odlučno zaključi Hermiona. "A ti bi se ubuduće trebao malo više truditi oko Oklumencije."   Tjedan se u nastavku nije nimalo popravio. Harry je na Čarobnim napicima još dvaput zaradio ocjenu "G", još je strepio zbog Hagridova zaposlenja i nije mogao prestati razmišljati o snu u kojem je bio Voldemort - iako ga nije opet spomenuo pred Ronom i Hermionom, jer nije želio odslušati još jednu njezinu jezikovu juhu. Zapravo bi sve to najradije raspravio sa Siriusom, ali to nije dolazilo u obzir, pa je jednostavno pokušao cijeli problem potisnuti u podsvijest.   Na žalost, ni njegova podsvijest nije više bila sigurna kao nekad. "Ustanite, Potteru."   Dva tjedna nakon što je sanjao Rookwooda, Harry je opet klečao na podu Snapeova kabineta i pokušavao razbistriti glavu. Upravo je bio primoran proživjeti niz vrlo ranih sjećanja za koja nije ni znao

da ih još posjeduje. Većina je bila vezana za poniženja koja su mu u osnovnoj školi priredili Dudley i njegova banda.   "Ovo posljednje sjećanje", reče Snape. "Što je to bilo?"   "Ne znam", odvrati Harry, umorno ustajući. Bilo mu je sve teže u bujici slika i zvukova koje je Snape pokretao razaznavati zasebna sjećanja."Mislite na ono kad me bratić pokušao prisiliti da stojim u zahodu?"   "Ne," blago odvrati Snape. "Mislim na ono gdje usred zamračene sobe kleči muškarac..."   "To... nije ništa", reče Harry.   Snapeove tamne oči prodorno se zagledaše u Harryjeve. Prisjetivši se njegove izjave da je za Legilimenciju ključan izravan pogled u oči, Harry trepne i skrene pogled.   "Što taj muškarac i ta soba rade u vašoj glavi, Potteru?" upita Snape.   "To je..." reče Harry, gledajući svuda osim u Snapea, "to je bio... samo san."   "San?" ponovi Snape.   U tišini koja je uslijedila, Harry se zagledao u veliku mrtvu žabu u staklenki ispunjenoj purpurnom tekućinom.   "Potteru, vi znate zašto smo mi ovdje, zar ne?" upita Snape prigušenim, opasnim glasom. "Vi znate zašto se ja odričem slobodnih večeri kako bih obavljao ovaj dosadni posao?"   "Da", ukočeno reče Harry.   "Podsjetite me zašto smo mi ovdje, Potteru."   "Da ja naučim Oklumenciju", odvrati Harry, sad šibajući pogledom mrtvu jegulju.   "Točno, Potteru. I unatoč vašem nedostatku inteligencije..." Harry mu uputi pogled pun mržnje, "... ipak sam očekivao da ćete nakon više od dva mjeseca instrukcija pokazati nekakav napredak. Koliko ste još puta sanjali Gospodara tame?"   "Samo jednom", slaže Harry.   "Možda," reče Snape, sužujući svoje tamne, hladne oči, "možda vi zapravo uživate u tim vizijama i snovima, Potteru. Možda se zbog njih osjećate posebno - važno?"   "To nije istina", reče Harry, stisnuvši čeljust i stežući držak čarobnog štapića.   "Nadam se da nije, Potteru," hladno ga dočeka Snape, "jer niste ni posebni ni važni, niti je vaš posao otkrivati što Gospodar tame govori svojim smrtonošama."   "Ne... to je vaš posao, zar ne?" odbrusi mu Harry.   Nije to namjeravao reći; izletjelo mu je u napadu bijesa. Jedan dug trenutak samo su se gledali. Harry je bio uvjeren da je ovaj put otišao predaleko. Ali Snape mu je odgovorio s neobičnim, gotovo zadovoljnim izrazom na licu.  

"Da, Potteru", reče on svjetlucavih očiju. "To je moj posao. A sad, ako ste spremni, počet ćemo ispočetka."   Podigao je štapić: "Jedan - dva - tri - Legilimens!"   Prema Harryju je preko jezera u perivoju klizilo stotinu dementora... zažmirio je u naporu koncentracije... bili su mu sve bliže... već je mogao nazreti tamne otvore u njihovim kukuljicama... ali vidio je i Snapea, koji je stajao pred njim, piljeći u Harryjevo lice i mrmljajući ispod glasa... i Snape je sve više dobivao na vidljivosti, dok su obrisi dementora sve više blijedjeli...   Harry podigne štapić. "Protego!"   Snape je zateturao - štapić mu je poletio uvis, u suprotnom smjeru od Harryja - a Harryjev um najednom su preplavila nepoznata sjećanja: muškarac povijena nosa urla na zgurenu ženu dok u kutu sobe plače tamnokosi dječačić... u zamračenoj sobi sjedi tinejdžer masne kose i štapićem gađa prema stropu, ubijajući muhe... djevojka se smije mršavom dječaku koji se pokušava popeti na jogunastu metlu...   "DOSTA!"   Harry osjeti kako ga nešto snažno odguruje pritiskajući ga u prsa. Zateturao je nekoliko koraka unatrag, udario police na Snapeovu zidu i čuo lom stakla. Snape je lagano drhtao, blijed kao krpa.   Stražnji dio Harryjeve pelerine bio je mokar. Jedna staklenka iza njega pukla je kad je naletio na nju. U tekućini koja je polako curila iz staklenke još se vrtjela neka ukiseljena, sluzava stvar.   "Reparo", sikne Snape. Staklenka se smjesta vratila u prvobitno stanje. "Pa, Potteru, ovo je svakako napredak..." Lagano zadihan, Snape je popravio sito sjećanja u koje je i prije početka ovog sata spremio neka sjećanja, gotovo kao da provjerava jesu li još tamo. "Ne sjećam se da sam vam rekao da upotrijebite čaroliju štita... no ne mogu poreći da je bila djelotvorna..."   Harry nije ništa rekao. Nešto mu je govorilo da bi to moglo biti opasno. Bio je siguran da je upravo upao u Snapeova sjećanja i da je vidio prizore iz njegova djetinjstva. Uznemirivala ga je pomisao da isti onaj dječačić koji je uplakano gledao svađu svojih roditelja sad stoji pred njim s takvom mržnjom u očima.   "Pokušajmo opet", reče Snape.   Harry osjeti da ga prolaze srsi. Bio je siguran da će platiti za ovo što se upravo dogodilo. Zauzeli su opet položaj u kojem ih je dijelio radni stol. Harry je imao osjećaj da će mu sad biti znatno teže isprazniti um.   "Kad nabrojim do tri", reče Snape, opet podižući štapić. "Jedan... dva..."   Ne dajući Harryju vremena da se sabere i pokuša razbistriti um, Snape je uzviknuo: "Legilimens!"   Srljao je niz hodnik prema Odjelu tajni, mimo praznih kamenih zidova, mimo baklji - neukrašena crna vrata bila su sve veća; kretao se takvom brzinom da je sudar bio neizbježan, bio je tek koji metar udaljen od njih i mogao je nazreti trak slabog plavičastog svjetla...   Vrata su se otvorila! Napokon je ušao i našao se u okrugloj sobi crnih zidova i poda, osvijetljenoj svijećama plavog plamena, a sa svih strana okruživala su ga vrata - morao je nastaviti... ali koja vrata da odabere?   "POTTERU!"   Harry otvori oči. Opet je bio na leđima ne znajući kako je došao u taj položaj. Soptao je kao da je doista

pretrčao cijeli onaj hodnik u Odjelu tajni, kao da je doista projurio kroz crna vrata i našao okruglu sobu.   "Izvolite objasniti što ste to učinili!" reče Snape, koji je stajao iznad njega s bijesnim izrazom na licu.   "Ja... ne znam što se dogodilo", iskreno odvrati Harry dok je ustajao. Na mjestu na glavi gdje se udario o pod iskočila mu je kvrga i osjećao je kao da ima temperaturu. "Nisam to nikad prije vidio. Mislim, rekao sam vam, sanjao sam već ta vrata... ali nikad se prije nisu otvorila..."   "Uopće se ne trudite!"   Snape je iz nekog razloga sad izgledao još ljuće nego prije dvije minute, nakon što je Harry uspio upasti u njegova sjećanja.   "Lijeni ste i nemarni, Potteru, i nije ni čudo što Gospodar tame..."   "Možete li mi nešto objasniti, gospodine!" prekine ga Harry, opet raspaljen. "Zašto Voldemorta zovete Gospodar tame? Koliko ja znam, tako ga zovu samo smrtonoše."   Snape otvori usta kao da se sprema zarežati - ali u istom trenutku negdje izvan sobe prolomio se ženski vrisak. Snape brzo podigne glavu, zagledavši se u strop. "Ma koji je to...?" promrmlja on.   Harry začu prigušene zvukove nekakvog komešanja koje kao da je dolazilo iz predvorja. Mršteći se, Snape se okrene prema njemu.   "Jeste li na putu ovamo vidjeli išta čudno, Potteru?"   Harry odmahne glavom. Negdje iznad njih opet je odjeknuo vrisak neke žene. Snape je dugim korakom pošao prema vratima kabineta, ne spremajući štapić, i nestao s vidika. Nakon početnog oklijevanja, za njim je izašao i Harry.   Vrištanje je doista dopiralo iz predvorja i sve se više pojačavalo dok je Harry trčao prema kamenim stubama što su iz podzemnih učionica vodile u prizemlje. Došavši na vrh, vidio je da je predvorje puno ljudi. Iz Velike dvorane, u kojoj je još trajala večera, nagrnuli su učenici da vide što se događa. Drugi su se zbili na mramornom stubištu. Harry se probio kroz grupu visokih Slytherina i vidio da promatrači stoje u širokom krugu. Neki su izgledali šokirano, drugi gotovo prestrašeno. Točno nasuprot Harryju, na drugoj strani predvorja, stajala je profesorica McGonagall, izgledajući kao da joj je od prizora pred njom mučno.   Usred predvorja stajala je profesorica Trelawney, držeći u jednoj ruci štapić, a u drugoj praznu bocu šerija. Izgledala je potpuno sumanuto. Kosa joj je stršila u zrak, a naočale se nakrivile, zbog čega joj je jedno oko izgledalo veće od drugoga. Po ramenima je nasumce nabacala nebrojene šalove i marame, ostavljajući dojam kao da polako puca po šavovima. Na podu pokraj nje ležala su dva velika kovčega. Jedan je bio okrenut naopako, kao da ga je netko bacio niza stepenice za njom. Profesorica Trelawney je prestravljeno zurila u neku točku koju Harry nije vidio, ali koja se očito nalazila u dnu stuba.   "Ne!" zavrišti ona. "NE! Ovo nije moguće... nije moguće... ja to odbijam prihvatiti!"   "Zar doista niste shvatili što vas očekuje?" upita visoki, djevojački glas, pun bešćutnog užitka. Harry se pomakne malo udesno i vidje da zastrašujuća vizija Trelawneyjeve nije ništa drugo nego profesorica Umbridge. "Očito je da niste sposobni predvidjeti ni sutrašnje vrijeme, ali valjda ste čak i vi mogli shvatiti da su vaš katastrofalni rad tijekom mojih inspekcija i potpuni nedostatak ikakva poboljšanja otkaz učinili neizbježnim?"   "N-ne možete!" zarida profesorica Trelawney. Ispod debelih leća naočala potekoše suze. "N-ne možete

me otpustiti! O-ovdje sam već šesnaest godina! H-Hogwarts je m-moj dom!"   "Hogwarts je bio vaš dom", reče profesorica Umbridge. Harry zgranuto vidje da joj se žablje lice rasteže od sretnog osmijeha dok je gledala kako se profesorica Trelawney spušta na svoj kovčeg i neutješno plače. "Ali samo do prije sat vremena, kad je ministar magije stavio svoj potpis na vaš otkaz. Molim vas da se sad maknete iz predvorja. Sramotite nas."   Ali ostala je stajati i gledati s izrazom zlobne naslade na licu kako profesorica Trelawney drhti i jeca, ljuljajući se naprijed-natrag na svom kovčegu, posve obuzeta očajem. Harry desno od sebe začu prigušen jecaj i okrene se. Lavender i Parvati tiho su plakale, zagrlivši se. Dvoranom su odjeknuli koraci. Profesorica McGonagall izdvojila se iz grupe promatrača, prišla profesorici Trelawney i počela je odlučno tapšati po leđima, izvlačeći iz pelerine veliki rupčić.   "No, no, Sybill... smiri se... ispuši nos... nije sve tako strašno... nećeš morati otići iz Hogwartsa..."   "Ma nemojte, profesorice McGonagall?" upita Umbridgeova ubojitim glasom i približi im se za nekoliko koraka. "A tko je vama dao pravo da izjavljujete tako nešto...?"   "Ja", reče duboki glas.   Otvorila su se dvostruka vrata od hrastovine. Učenici ispred njih pobjegli su u stranu kad se na dovratku pojavio Dumbledore. Harry nije imao pojma što je radio u perivoju, ali nije se moglo poreći da je njegova prilika na dovratku, ocrtana naspram neobično magličaste noći, djelovala prilično impresivno. Ostavljajući vrata širom otvorena, kroz krug promatrača zaputio se prema uplakanoj i uzdrhtaloj profesorici Trelawney koja je još sjedila na kovčegu, dok je kraj nje stajala profesorica McGonagall.   "Vi, profesore Dumbledore?" reče Umbridgeova. Njezin je tanahni smijeh imao krajnje neugodan prizvuk. "Bojim se da vi ne razumijete situaciju. Ja kod sebe imam..." iz pelerine je izvukla svitak pergamenta, "... nalog za otkaz koji smo potpisali ja i ministar magije. Prema Prosvjetnoj odredbi broj dvadeset tri, Velika inkvizitorica Hogwartsa - drugim riječima, ja - ovlaštena je da obavlja procjene rada, uvodi probni rok i otpusti svakog učitelja za kojeg smatra da nije zadovoljio standarde Ministarstva magije. Ja sam odlučila da rad profesorice Trelawney ne vrijedi ništa. I dala sam joj otkaz."   Na Harryjevo veliko iznenađenje, Dumbledore se nastavio smiješiti. Pogledao je profesoricu Trelawney, koja je i dalje grcala u suzama sjedeći na svom kovčegu i rekao: "Naravno, vi imate pravo, profesorice Umbridge. Kao Velika inkvizitorica, imate sve ovlasti da otpustite moje učitelje. No nemate nikakve ovlasti da ih otjerate iz dvorca. Bojim se," tu je izveo ljubazan mali naklon, "da ta moć još uvijek pripada ravnatelju, a ja želim da profesorica Trelawney nastavi živjeti u Hogwartsu."   Kad je to čula, profesorica Trelawney mahnito se nasmijala, jedva prikrivajući štucanje.   "Ne... ne, ja, ja ć-ću otići, Dumbledore! N-napustit ću Hogwarts i s-sreću potražiti negdje drugdje..."   "Ne", oštro reče Dumbledore. "Ja želim da ostanete, Sybill." Obratio se profesorici McGonagall. "Profesorice McGonagall, mogu li vas zamoliti da Sybill otpratite natrag na kat?"   "Naravno", reče profesorica McGonagall. "Dođi, Sybill..."  Iz mnoštva je dotrčala profesorica Sprout i uhvatila profesoricu Trelawney za drugu ruku. Zajedničkim su je snagama povele, prošavši pokraj Umbridgeove, uz mramorne stube. Za njima je požurio i profesor Flitwick, ispruživši štapić. Zapiskutao je: "Locomotor kovčezi!" i prtljaga profesorice Trelawney podigla se u zrak, idući uza stubište za njom. Na začelju je hodao Flitwick.   Profesorica Umbridge se ukipila na mjestu, zureći u Dumbledorea, koji se i dalje dobroćudno smiješio.  

"A što," progovori ona šaptom koji je odjeknuo predvorjem, "što ćete učiniti s njom kad ja imenujem novog učitelja Proricanja sudbine kojem će trebati njezine stambene prostorije?"   "Pa, to neće biti problem", ljubazno odvrati Dumbledore. "Vidite, već sam našao novog učitelja Proricanja sudbine i njemu će biti draži stan u prizemlju."   "Našli ste...?" zakriješti Umbridgeova. "Vi ste ga našli? Smijem li vas podsjetiti, Dumbledore, da po Prosvjetnoj odredbi broj dvadeset dva..."   "Ministarstvo ima pravo imenovati prikladnog kandidata ako -i samo ako - ravnatelj ne može sam nikoga pronaći", završi Dumbledore. "Drago mi je što mogu reći da sam ovaj put uspio u tome. Mogu li vas upoznati s njim?"   Okrenuo se prema ulaznim vratima, kroz koja je navirala noćna izmaglica. Harry začu zvuk kopita. Predvorjem se proširilo zaprepašteno mrmljanje, a oni koji su bili najbliži vratima žurno su se pomakli još dalje od njih. Neki su se spoticali zbog žurbe da pridošlici oslobode put.   U izmaglici se pojavilo lice koje je Harry jednom već vidio, jedne mračne, opasne noći u Zabranjenoj šumi: krasila ga je plava, gotovo bijela, kosa i izrazito plave oči. Glava i poprsje pripadali su muškarcu, ali bili su spojeni sa zlaćanim trupom konja vrste palomino.   "Ovo je Firenco", Dumbledore vedro objavi zabezeknutoj Umbridgeovoj. "Mislim da ćete i sami vidjeti da je posrijedi vrlo prikladan kandidat."

GLAVA DVADESET I SEDMA Kentaur i cinkarošica                                                         "Kladim se da ti je sad krivo što si odustala od Proricanja sudbine, ha, Hermiona?" upita Parvati, smijuljeći se.   Sjedili su za doručkom, dva dana nakon otpuštanja profesorice Trelawney. Parvati je upravo uvijala trepavice čarobnim štapićem, provjeravajući učinak na poleđini čajne žličice. Uskoro su trebali krenuti na prvi sat kod Firenca.   "Pa i ne", ravnodušno odvrati Hermiona, čitajući Dnevni prorok. "Konji mi nikad nisu bili posebno dragi."   Okrenula je novu stranicu u novinama, pogledom prelazeći sve stupce.   "On nije konj, nego kentaur!" reče Lavender šokirano.  "Božanstveni kentaur..." uzdahne Parvati. "Bilo kako bilo, ima dvije noge viška", mirno odvrati Hermiona. "Uostalom, mislila sam da ste vas dvije duboko pogođene odlaskom Trelawneyce?"   "I jesmo!" reče Lavender. "Posjetile smo je u njezinu kabinetu i odnijele smo joj narcise, ne one Sproutičine koje trube, nego prave, lijepe."   "Kako je ona?" upita Harry.   "Ne baš dobro, jadnica", odgovori Lavender suosjećajno. "Rasplakala se i rekla da bi radije zauvijek napustila dvorac nego ostala tamo gdje je Umbridgeica, zbog čega je uopće ne krivim. Umbridgeica je stvarno bila odvratna prema njoj."   "Imam osjećaj da se Umbridgeica tek zahuktava", mrko će Hermiona.   "Nemoguće", reče Ron, koji je s velikim žarom navalio na tanjur slanine s jajima. "Ne može biti gora nego što već jest."   "Pazi što ti kažem, već će se ona osvetiti Dumbledoreu što je imenovao novog učitelja a da nije nju pitao za mišljenje", reče Hermiona zatvarajući novine. "Osobito zato što je opet zaposlio osobu koja je samo djelomično ljudskog podrijetla. Pa vidjeli ste joj facu kad je ugledala Firenca."   Hermiona je poslije doručka otišla na sat iz Aritmancije, a Harry i Ron slijedili su Parvati i Lavender u predvorje, na sat iz Proricanja sudbine.   "Zar ne idemo u Sjevernu kulu?" zbunjeno upita Ron kad je Parvati prošla mimo mramornog stubišta.   Parvati mu dobaci preziran pogled.   "A kako bi se Firenco trebao popeti po onim ljestvama? Sad smo u učionici jedanaest, objavili su jučer na oglasnoj ploči."   Učionica jedanaest nalazila se u prizemlju, u hodniku čiji je ulaz bio smješten točno nasuprot vratima Velike dvorane. Znajući da je posrijedi jedna od učionica koje nisu redovito u upotrebi, Harry je očekivao da će ih dočekati pomalo zapušten ugođaj ostave ili skladišta. Kad je iza Rona ušao u prostoriju i našao

se na šumskom proplanku, na trenutak je ostao posve osupnut.   "Ma što je...?"   Pod učionice obrasla je meka mahovina iz koje se u visinu protezalo drveće. Razlistane grane raširile su se po stropu i prozorima, pa je prostorija bila prošarana zrakama blagog, zelenkastog svjetla. Učenici koji su došli prije njih već su se smjestili po zemljanom podu, naslonivši se na debla drveća ili krupno kamenje. Ruke su ovili oko koljena ili ih prekrižili na prsima, uglavnom svi djelujući dosta nervozno. Usred proplanka, na mjestu bez drveća, stajao je Firenco.   "Harry Potter", reče on, pruživši mu ruku kad je Harry ušao.   "Ovaj... zdravo", reče Harry, rukujući se s kentaurom koji ga je netremice motrio svojim neobično plavim očima, posve ozbiljan. "Ovaj... drago mi je što vas vidim."   "Također", reče kentaur i nakloni platinastu glavu. "Bilo je pretkazano da ćemo se opet sresti."   Harry vidje da Firenco na prsima ima trag modrice u obliku kopita. Kad se okrenuo da se pridruži ostalima na zemlji, primijetio je da ga gledaju sa strahopoštovanjem, kao da su impresionirani što tako prijateljskim tonom razgovara s Firencom kojeg su se oni očito pribojavali.   Kad su se vrata zatvorila i posljednji učenik je sjeo na panj blizu koša za smeće, Firenco je rukom zamahnuo po sobi.   "Profesor Dumbledore nam je ljubazno uredio ovu učionicu," reče Firenco, kad su se svi utišali, "da što više nalikuje na moje prirodno stanište. Bilo bi mi draže da vas mogu podučavati u Zabranjenoj šumi, koja je do ovog ponedjeljka bila moj dom... ali to više nije moguće."   "Molim vas... ovaj... gospodine," uzbuđeno poče Parvati, podigavši ruku, "... zašto ne? Već smo tamo bili s Hagridom, ne bojimo se!"   "Nije problem u vašoj hrabrosti," odvrati Firenco, "nego u mom trenutnom položaju. Ne mogu se vratiti u šumu. Moje me krdo prognalo."   "Krdo?" ponovi Lavender zbunjenim glasom. Harry je bio siguran da je prvo pomislila na krave. "Kako to... oh!"   Na licu joj se vidjelo da je tek sad shvatila. "Ima vas još?" reče ona zapanjeno.   "Je li i vas uzgojio Hagrid, kao testrale?" radoznalo upita Dean.   Firenco je vrlo polako okrenuo glavu prema Deanu, koji je smjesta shvatio da je rekao nešto krajnje uvredljivo.   "Nisam htio... mislio sam... oprostite", završi on prigušenim glasom.   "Kentauri nisu sluge ili igračke ljudskih bića", tiho reče Firenco. Nastala je stanka, a onda je Parvati opet digla ruku.   "Molim vas, gospodine... zašto su vas drugi kentauri prognali?"   "Zato što sam pristao raditi za profesora Dumbledorea", odvrati Firenco. "Za njih je to izdaja naše vrste."   Harry se sjetio kako je kentaur Bein prije skoro četiri godine vikao na Firenca jer je na svojim leđima

odnio Harryja na sigurno; nazvao ga je "običnom mazgom". Pitao se je li Firenco udarac u prsa dobio baš od Beina.   "Počnimo", reče Firenco. Zamahnuo je dugim, zlaćanim repom, podigao ruku prema lisnatom svodu iznad njih i počeo je polako spuštati, prigušujući razinu svjetlosti u učionici. Sad se činilo da sjede na šumskom proplanku u sumrak. Na stropu su se pojavile zvijezde. Začuli su se zadivljeni uzdasi, a Ron je razgovijetno rekao: "Čovječe!"   "Ležite na pod", reče Firenco spokojnim glasom, "i promotrite nebesa. Tu je zapisana, za one koji mogu vidjeti, budućnost naših rasa."   Harry se ispružio na leđa i zagledao se uvis, u strop. Točno iznad njega zatreperila je svjetlucava crvena zvijezda.   "Znam da ste na Astronomiji naučili imena planeta i njihovih satelita", nastavio je spokojni Firencov glas, "i da ste u karte ucrtavali kretanje zvijezda po nebu. Kentauri su višestoljetnim trudom odgonetnuli misterij njihovih putanja. Pritom smo naučili da na nebu iznad nas možemo uhvatiti odbljeske budućnosti..."   "Profesorica Trelawney je radila astrologiju s nama!" uzbuđeno reče Parvati, iz ležećeg položaja podižući ruku u zrak. "Mars izaziva nesreće i opekline i tome slično, a kad se nađe u kvadratu sa Saturnom, kao sad..." ocrtala je u zraku pravi kut, "... to znači da je potreban poseban oprez pri rukovanju vrućim stvarima..."   "To su", spokojno odvrati Firenco, "ljudske budalaštine."   Parvatina ruka klone natrag na tlo.   "Beznačajne ozljede, sitne ljudske nevolje", nastavi Firenco, topćući kopitima po mahovinastom podu. "Takve stvari nepreglednom svemiru nisu ništa važnije od trčkaranja mrava i nisu podložne planetarnim utjecajima."   "Profesorica Trelawney..." poče Parvati, povrijeđenim i ogorčenim glasom.   "... je ljudsko biće", jednostavno zaključi Firenco. "I zato je zaslijepljena i sputana ograničenjima vaše vrste."   Harry okrene glavu onoliko koliko je bilo potrebno da može pogledati Parvati. Izgledala je krajnje uvrijeđeno i činilo se da nije jedina.   "Sybill Trelawney možda ima dar Viđenja, ne znam," nastavi Firenco, a Harry je čuo kako zamahuje repom dok je hodao gore-dolje ispred njih, "ali ona uglavnom trati svoje vrijeme na tričarije koje ljudi nazivaju proricanjem sudbine, a koje im služe samo zato da sami sebi ugađaju. Ja sam tu da vam objasnim mudrost kentaura, koja je bezlična i nepristrana. Mi motrimo nebesa da nam ne promaknu znakovi koji najavljuju razdoblja velikog zla ili promjene. Ponekad nam treba i desetak godina da budemo sigurni u tumačenje nekog znaka."   Firenco pokaže na crvenu zvijezdu točno iznad Harryja. "U proteklih deset godina sve je ukazivalo na to da čarobnjačka vrsta proživljava tek zatišje između dva rata. Iznad nas bukti Mars, donositelj bitaka, što nam govori da će se rat uskoro opet rasplamsati. Kentauri točniji početak mogu pokušati utvrditi paljenjem određenih biljaka i listova, te promatranjem dima i plamena..."   Bilo je to najneobičnije predavanje na kojem je Harry ikad bio. Doista su na podu učionice zapalili kadulju i sljez, a Firenco ih je uputio da u aromatičnom dimu tragaju za određenim oblicima i simbolima, no

činilo se da mu je savršeno svejedno što nitko od njih ne vidi znakove koje je opisao. Jednostavno im je rekao da su ljudska bića rijetko kad vična toj vještini, te da čak i kentauri moraju godinama vježbati da bi potpuno razvili potrebne sposobnosti. Predavanje je završio izjavom da ionako nije mudro odviše vjerovati proročanstvima, jer ih čak i kentauri ponekad pogrešno protumače. Potpuno se razlikovao od Harryjevih ljudskih učitelja. Činilo se da mu nije toliko važno prenijeti im svoje znanje, koliko spoznaju da ništa, čak ni znanje kentaura, nije nepogrešivo.   "Taj se ni o čemu ne voli definitivno izjasniti, zar ne?" reče Ron tiho dok su gasili vatru od sljeza. "Mislim, ja ne bih imao ništa protiv toga da čujem i pokoji detalj o tom ratu koji nas čeka, a ti?"   Izvan učionice je zazvonilo zvono i svi su poskočili. Harry se toliko unio u šumski ugođaj da je posve zaboravio da su još u dvorcu. Učionicu je napustilo mnoštvo vrlo zbunjenih učenika.   Harry i Ron su se također spremali izaći kad je Firenco dozvao: "Harry Potter, zamolio bih vas za nekoliko riječi."   Harry se okrene. Kentaur mu se malo približio. Ron se kolebao. "I vi možete ostati", reče mu Firenco. "Ali molim vas da zatvorite vrata."   Ron ga žurno posluša.   "Harry Potter, vi ste Hagridov prijatelj, zar ne?" upita kentaur.   "Da", potvrdi Harry.   "U tom slučaju vas molim da mu prenesete moje upozorenje. Njegov pokušaj ne daje ploda. Bilo bi mu bolje da odustane od njega."   "Njegov pokušaj ne daje ploda?" smeteno ponovi Harry.   "I bilo bi mu bolje da odustane od njega", reče Firenco, kimajući glavom. "Upozorio bih ga osobno, ali prognan sam... ne bi za mene bilo mudro da u ovom trenutku pohodim šumu... Hagrid ima dovoljno teškoća i bez kentaurskih sukoba."   "Ali... što to Hagrid pokušava?" nervozno upita Harry.     Firenco ga spokojno pogleda.    "Hagrid mi je nedavno učinio veliku uslugu," odvrati Firenco, "a zbog brige koju pokazuje za sva živa bića već odavno ima moje poštovanje. Neću odati njegovu tajnu. Ali netko ga mora privesti pameti. Njegov pokušaj ne daje ploda. Poručite mu to, Harry Potter. Želim vam ugodan dan."   * * *   Sreća koja je grijala Harryja nakon intervjua Odgonetaču odavno je nestala. Dok je tmurni ožujak prerastao u olujni travanj, njegov se život opet pretvorio u dugi niz briga i problema.   Umbridgeova je nastavila dolaziti na sve satove Skrbi za magična stvorenja, pa Harryju nije bilo nimalo lako Hagridu prenijeti Firencovo upozorenje. To mu je uspjelo tek kad je jednom prilikom odglumio da je izgubio svoje Čudesne zvijeri i gdje ih naći, pa se Hagridu vratio nakon završetka sata. Kad mu je rekao Firencovu poruku, Hagrid ga je prvo samo pogledao natečenim očima pokrivenim modricama, očito zatečen. Zatim se pribrao.   "Firenco je dobar tip," reče on mrzovoljno, "al ovaj put ne zna šta priča. Pokušaj skroz dobro uspijeva."

  "Hagride, što to radiš?" ozbiljno ga upita Harry. "Moraš biti oprezan, Umbridgeica je već otpustila Trelawneycu, i ako mene pitaš, tek se sad zagrijala. Ako radiš nešto što ne bi smio, ona će te..."   "Ima na svijetu stvari koje su važnije nego zadržat poso", odvrati Hagrid, iako su mu pritom zadrhtale ruke pa mu je na pod ispala posuda puna knarlova izmeta. "Ništa ti ne brini za mene, Harry, ajd sad budi dobar dečko i idi."   Harry nije imao izbora nego ostaviti Hagrida da pomete balegu koja se rasula svuda po podu, otklipsavši u dvorac u krajnje malodušnom raspoloženju.   U međuvremenu se termin ČAS-ova primicao sve bliže, na što su ih uporno podsjećali i učitelji i Hermiona. Svi su učenici pete godine u većoj ili manjoj mjeri patili od stresa, ali Hannah Abbott je bila prva kojoj je madame Pomfrey prepisala napitak za smirenje nakon što je na satu Travarstva briznula u plač i ridajući rekla da je preglupa za ispite i da želi iste sekunde napustiti školu.   Da nije bilo sastanaka DA, Harry je bio siguran da bi bio duboko nesretan. Ponekad mu se činilo da živi za sate koje je provodio u sobi potrebe. Radio je naporno, ali s velikim užitkom, pucajući od ponosa zbog truda koji su ulagali ostali članovi DA i golemog napretka koji su postigli. Ponekad ga je živo zanimalo kako će reagirati Umbridgeova kad vidi da su svi članovi DA dobili ocjenu "odlično" na ČAS-u za Obranu od mračnih sila.   Napokon su počeli raditi na Patronusima, što su svi jedva dočekali, iako ih je Harry stalno podsjećao da je stvaranje Patronusa u jako osvijetljenoj prostoriji gdje nema opasnosti znatno drugačije od stvaranja Patronusa pred dementorom.   "Joj, daj nam ne kvari veselje", vedro mu je rekla Cho na posljednjem satu prije Uskrsa, gledajući kako njezin srebrni Patronus u obliku labuda oblijeće sobu potrebe. "Gle kako su lijepi!"   "Ne trebaju biti lijepi, trebaju vas zaštititi", strpljivo odvrati Harry. "Zapravo bi nam trebao bauk ili nešto slično, ja sam naučio stvoriti Patronusa dok se jedan bauk pretvarao da je dementor..."   "Ali to bi bilo stvarno strašno!" reče Lavender, koja je iz štapića ispaljivala oblačke srebrne pare. "I... još uvijek... mi ne uspijeva!" dodala je ljutito.   Mučio se i Neville. Iskrivio je lice od naprezanja, ali iz vrška štapića i dalje su mu izlazili samo slabašni pramenovi srebrnastog dima.   "Moraš misliti na nešto sretno", podsjeti ga Harry. "Pokušavam", kukavno će Neville. Toliko se upinjao da mu se okruglo lice sjajilo od znoja.   "Harry, mislim da sam uspio!" uzvikne Seamus, kojeg je Dean te večeri doveo na njegov prvi sastanak DA. "Gle... joj... otišao je... ali definitivno je bilo nešto dlakavo, Harry!"   Hermionin Patronus u obliku blistave srebrne vidre zaigrano je poskakivao oko nje.   "Ali stvarno jesu zgodni, zar ne?" reče ona, raznježeno ga prateći pogledom.   Vrata Sobe potrebe otvorila su se i zatvorila. Harry se okrene da vidi tko je ušao, ali činilo se da nema nikoga. Tek je nekoliko sekundi kasnije shvatio da su ljudi najbliži vratima zašutjeli. U sljedećem trenutku osjetio je da mu oko koljena nešto poteže pelerinu. Spustio je pogled i zaprepašteno shvatio da u njega pilji kućni vilenjak Dobby ispod već uobičajenih osam vunenih kapa.  "Bok, Dobby!" reče on. "Što ti ovdje... Što nije u redu?"  Vilenjakove oči bile su iskolačene od straha. Tresao se. Sad su zašutjeli i članovi DA oko Harryja. Svi su

gledali u Dobbyja. Onih nekoliko uspješno dozvanih Patronusa rasplinulo se u srebrnoj izmaglici, pa se soba najednom osjetno zamračila.   "Harry Potter, gospodine..." zapiskuta vilenjak, tresući se od glave do pete, "Harry Potter, gospodine... Dobby vas je došao upozoriti... ali kućnim vilenjacima su zabranili da govore..."   Glavom se zaletio prema zidu. Harry, već dobro upoznat s Dobbyjevom navikom samokažnjavanja, pokušao ga je uhvatiti, ali Dobby je samo odskočio od zida, jer je njegovih osam kapa sasvim ublažilo udarac. Hermiona i još nekoliko djevojaka ciknule su od straha i suosjećanja.   "Dobby, što se dogodilo?" upita Harry. Zgrabio je vilenjakovu sićušnu ruku i odmaknuo ga od predmeta kojima bi se mogao pokušati ozlijediti.   "Harry Potter... ona... ona..."   Dobby se žestoko odalamio po nosu slobodnom šakom. Harry je sad zgrabio i nju.   "Tko je 'ona', Dobby?"   Ali imao je osjećaj da već zna odgovor. Zar je bilo ikakve sumnje koja bi žena mogla u Dobbyju izazvati takav strah? Vilenjak ga je pogledao pomalo zrikavim pogledom i usnama oblikovao ime:   "Umbridge?" užasnuto ponovi Harry.   Dobby je kimnuo i pokušao glavom udariti Harryjeva koljena. Ne puštajući ga iz ruku, Harry ga je odmaknuo od sebe.   "Što s njom? Dobby - nije valjda saznala za ovo - za nas - za DA?"   Zdvojno vilenjakovo lice bilo mu je dovoljan odgovor. Budući da nije mogao oteti ruke iz Harryjeva stiska, Dobby se pokušao udariti nogama i pritom je klonuo na koljena.   "Je li na putu ovamo?" upita Harry tiho.   Dobby krikne.   "Da, Harry Potter, da!"   Harry se uspravi i vidje da svi nepomično i prestravljeno zure u vilenjaka.   "A ŠTO VI ČEKATE?" zaurla Harry. "BJEŽITE!"   Svi su u isti mah jurnuli prema izlazu, stvarajući na izlazu čep kroz koji su se ipak uspjeli probiti prvi ljudi. Harry je čuo kako trče niz hodnike i ponadao se da će imati dovoljno pameti da ne bježe sve do spavaonica. Imali su još deset minuta do devet sati; ako se sakriju u knjižnici ili sovinjaku, koji su bili bliže...   "Harry, hajde!" vrisnula je Hermiona iz središta grupe koja se pokušavala progurati kroz vrata.   Podigao je Dobbyja, koji još nije odustao od nauma da se teže ozlijedi, i s njime u naručju potrčao prema krkljancu na izlazu.   "Dobby... ovo je zapovijed... vrati se u kuhinju ostalim vilenjacima, a ako te ona pita jesi li me upozorio, laži i reci da nisi!" naredi mu Harry. "I zabranjujem ti da se ozljeđuješ!" dometnuo je, spuštajući vilenjaka

na pod čim je prešao prag. Izašao je posljednji i zalupio vrata za sobom.   "Hvala vam, Harry Potter!" cikne Dobby i odjuri. Harry pogleda lijevo i desno. Ostali su otrčali takvom brzinom da je uhvatio samo odbljeske peta na oba kraja hodnika prije nego što su nestali s vidika. On je potrčao udesno - nešto dalje se nalazila muška kupaonica, mogao bi se pretvarati da je cijelo vrijeme bio unutra, samo ako na vrijeme stigne do nje...   "AARGH!"   Nešto ga je zgrabilo za gležnjeve i on padne u upravo spektakularnom stilu, otklizavši se na trbuhu gotovo dva metra dalje. Iza njega se začu smijeh. Okrenuo se na leđa i vidio da se u udubini iza ružne vaze u obliku zmaja sakrio Malfoy.   "Urok spoticanja, Potteru!" reče on. "Hej, profesorice... PROFESORICE! Uhvatio sam jednog!"   Iza najdaljeg ugla dojurila je Umbridgeova, bez daha, ali s oduševljenim osmijehom na licu.   "To je on!" reče slavodobitno kad je na podu ugledala Harryja. "Bravo, Draco, bravo, doista sjajno pedeset bodova za Slvtherine! Sad ću ga ja preuzeti... ustanite, Potteru!"   Harry ustane, strijeljajući ih oboje pogledom. Nikad nije Umbridgeovu vidio u boljem raspoloženju. Zgrabila ga je čelično čvrstim stiskom i sa širokim se osmijehom obratila Malfoyu.   "Draco, vi produžite i pokušajte ih uhvatiti još", reče ona. "Recite ostalima da provjere knjižnicu - sve koji su zadihani - pregledajte i kupaonice, gospođica Parkinson može otići u ženske - idite - a vi," dometne ona svojim najtišim, najopasnijim glasom, "vi ćete poći sa mnom do ravnateljeva kabineta, Potteru."   U roku od nekoliko minuta došli su do kamene vodorige. Harry se pitao koliko su ih još uhvatili. Pomislio je na Rona - gospođa Weasley će ga ubiti - a kako će se tek osjećati Hermiona ako je izbace prije polaganja ČAS-ova. Seamusu je to bio prvi sastanak... a Neville je postigao takav napredak...   "Šumeći vizbi", zapjevuši Umbridgeova. Vodena vodoriga je skočila u stranu, zid se razdvojio i oni su se popeli pokretnim stubama. Došli su pred ulaštena vrata sa zvekirom u obliku grifina, ali Umbridgeova nije pokucala, nego je odmah ušla unutra, ne puštajući Harryja iz stiska.   Kabinet je bio krcat. Dumbledore je sjedio iza radnog stola s vedrim izrazom na licu, spojivši vrške dugih prstiju. Do njega je ukočeno stajala profesorica McGonagall, djelujući vrlo napeto. Cornelius Fudge, ministar magije, cupkao je pokraj kamina, očito iznimno zadovoljan situacijom. S obiju strana vrata poput stražara stali su Kingsley Shacklebolt i čarobnjak opasna izgleda i vrlo kratke, oštre kose, kojeg Harry nije poznavao. Pokraj zida je trepereći od uzbuđenja stajao pjegavi Percy Weasley, s naočalama na nosu te perom i debelim svitkom pergamenta u rukama. On je očito trebao voditi zapisnik.   Portreti starih ravnatelja i ravnateljica noćas se nisu pravili da spavaju. Svi su krajnje budno i ozbiljno pratili što se događa ispod njih. Kad je Harry ušao, nekoliko ih je odletjelo u susjedne okvire i počelo užurbano šaptati na uho njihovih stanovnika.   Kad su se iza njih zatvorila vrata, Harry se izvukao iz stiska Umbridgeove. Cornelius Fudge zurio je u njega s izrazom pakosnog zadovoljstva.   "Dakle", reče on. "Dakle, dakle, dakle..." Harry mu je uzvratio svojim najotrovnijim pogledom. Srce mu je mahnito bubnjalo, ali um mu je bio neobično pribran i bistar.   "Vraćao se u Gryffindorsku kulu", reče Umbridgeova. Glas joj je odavao gotovo opsceno zadovoljstvo, isti

onaj bešćutni užitak koji je Harry zamijetio dok je u predvorju gledala slom profesorice Trelawney. "Uhvatio ga je mladi Malfoy."   "Stvarno?" zadovoljno upita Fudge. "To svakako moram reći Luciusu. Dakle, Potter... pretpostavljam da znate zašto ste ovdje?" Harry je namjeravao prkosno potvrditi da zna: već je otvorio usta i napola oblikovao riječ kad je ugledao Dumbledoreovo lice. Dumbledore nije gledao ravno u Harryja - oči su mu bile usmjerene negdje iznad Harryjeva ramena - ali dok je Harry zurio u njega, gotovo je neprimjetno odmahnuo glavom. Harry je usred riječi promijenio smjer. "D-ne."   "Molim?" upita Fudge.  "Ne", odlučnije ponovi Harry. "Vi ne znate zašto ste ovdje?"  "Ne, ne znam", reče Harry.   Fudge je s nevjericom pogledao prvo Harryja, a zatim i profesoricu Umbridge. Harry je iskoristio njegovu nepažnju da još jednom krišom pogleda Dumbledorea, koji je, gledajući prema sagu, blago kimnuo glavom. Čak mu se učinilo da je vidio mali mig.   "Dakle, vi nemate pojma", reče Fudge glasom koji se praktički savijao od teškog sarkazma, "zašto vas je profesorica Umbridge ovamo dovela? Niste svjesni da ste prekršili neke školske propise?"   "Školske propise?" ponovi Harry. "Ne."   "Ili odredbe Ministarstva?" dometne Fudge srdito.   "Koliko je meni poznato, ne", bezizražajno odvrati Harry.   Srce mu je još uvijek kucalo prebrzo. Bilo mu je drago što laže već i zbog zadovoljstva koje je osjećao gledajući kako Fudgeu raste tlak, ali stvarno nije shvaćao što će time postići; ako je netko Umbridgeovoj otkrio postojanje DA, onda on, kao vođa DA, može iste sekunde početi pakirati svoje stvari.   "Dakle, vi biste se iznenadili da saznate, je li," upita Fudge glasom punim bijesa, "da je u školi otkrivena ilegalna učenička organizacija?"   "Da, apsolutno", reče Harry, namještajući na licu neuvjerljiv izraz nedužnog iznenađenja.   "Ministre, mislim da bismo više postigli", iza njega svilenasto progovori Umbridgeova, "da ja odem po našu doušnicu."   "Da, da, učinite to", reče Fudge kimajući glavom. Dok je Umbridgeova izlazila iz kabineta, zlurado je pogledao Dumbledorea i dodao: "Dobar svjedok je zlata vrijedan, zar ne, Dumbledore?"   "Potpuno ste u pravu, Corneliuse", ozbiljno reče Dumbledore i nakloni glavu.   Čekali su nekoliko minuta tijekom kojih nitko nikoga nije gledao, a onda je Harry čuo kako se iza njega otvaraju vrata. U kabinet je mimo njega ušla Umbridgeova, držeći za rame Choinu kovrčavu prijateljicu Mariettu, koja je lice skrivala rukama.   "Nemojte se bojati, dušo, nema razloga za strah," tiho joj se obrati profesorica Umbridge, tapšući je po leđima, "sad je sve u redu. Postupili ste kako treba. Ministar je jako zadovoljan. Reći će vašoj majci da ste bili jako dobra djevojka. Ministre, Mariettina majka", objasni ona gledajući Fudgea, "je madame Edgecombe iz Odjela za magijski promet, iz Letimrežne službe - znate, ona nam pomaže nadzirati kamine

u Hogwartsu."   "Jako dobro, jako dobro!" srdačno će Fudge. "Kakva majka, takva kći, je li? No, dođite, dušo, pogledajte nas, ne morate se sramiti, da čujemo što nam imate reći... vodoriga mu vražjih!"   Kad je Marietta podigla glavu, Fudge je zaprepašteno skočio unatrag i zamalo pao u vatru. Opsovao je i počeo gaziti rub plašta, koji se pušio. Marietta je zajecala i podigla ovratnik pelerine do očiju ali ne prije nego što su i drugi vidjeli da joj je lice iznakaženo nizom gustih ljubičastih prišteva koji su se protezali preko obraza i nosa, oblikujući riječ "CINKAROŠICA".   "Ne obazirite se na bubuljice, dušo," nestrpljivo reče Umbridgeova, "samo odmaknite pelerinu od usta i recite ministru..."   Ali Marietta je još jednom prigušeno zajecala i žestoko odmahnula glavom.   "Ma dobro onda, kad ste tako glupi, ja ću mu reći", plane Umbridgeova. Opet se nasmiješila svojim sladunjavim osmijehom i rekla: "Pa, ministre, gospođica Edgecombe je danas poslije večere došla u moj kabinet i izjavila da mi nešto mora reći. Rekla je da ću, odem li u tajnu sobu na sedmom katu koju ponekad zovu Soba potrebe, tamo zateći nešto što će me zanimati. Nakon iscrpnijeg ispitivanja priznala je da će se tamo održati nekakav sastanak. Na žalost, u tom trenutku proradio je ovaj urok," nestrpljivo je mahnula prema Mariettinu skrivenom licu, "a kad je djevojka u zrcalu ugledala svoje lice, tako se uzrujala da mi više ništa nije bila u stanju reći."   "Dobro," poče Fudge, upućujući Marietti pogled koji je očito smatrao ljubaznim i očinskim, "vrlo si hrabro postupila kad si se javila profesorici Umbridge. Baš kako treba. Hoćeš li mi sad ispričati što se dogodilo na tom sastanku? S kojom je svrhom održan? Tko je na njemu bio?"   Ali Marietta nije željela govoriti. Jednostavno je opet odmahnula glavom, širokih i prestrašenih očiju.   "Zar nemamo protuurok?" Fudge nestrpljivo upita Umbridgeovu, pokazujući na Mariettino lice. "Da može slobodno govoriti?"  "Još ga nisam uspjela pronaći", mrzovoljno prizna Umbridgeova. Harry osjeti kako ga obuzima ponos zbog Hermionina dara za uroke. "Ali nije ni važno može li ona govoriti, od ove točke mogu nastaviti i sama. Sjetit ćete se, ministre, da sam vam u listopadu poslala izvještaj o Potterovu sastanku s većim brojem suučenika u Veprovoj glavi u Hogsmeadeu..."   "A gdje su vam dokazi za to?" umiješa se profesorica McGonagall.   "Imam svjedočanstvo Naopakog Willyja, Minerva, koji je baš tada također bio tamo. Istina, bio je od glave do pete umotan u zavoje, ali sa sluhom nije imao problema", samozadovoljno odvrati Umbridgeova. "Čuo je svaku Potterovu riječ i odmah požurio u školu da me izvijesti o tome."   "Aha, zato nikad nije bio optužen za one zahode koji su povraćali svoj sadržaj!" reče profesorica McGonagall, podižući obrve. "To doista baca zanimljivo svjetlo na naš pravosudni sustav!"   "Očita korupcija!" zagrmi portret krupnog čarobnjaka crvena nosa na zidu iza Dumbledoreova radnog stola. "U moje vrijeme Ministarstvo nije šurovalo sa sitnim kriminalcima, ne, gospodine, nije!"   "Hvala vam, Fortescue, to bi bilo dosta", blago mu reče Dumbledore.   "Potter se s tim učenicima sastao", nastavila je profesorica Umbridge, "jer ih je htio nagovoriti na ulazak u ilegalno društvo sa svrhom učenja čarolija i kletvi koje je Ministarstvo proglasilo neprimjerenima za djecu školskog uzrasta..."  

"Mislim, Dolores, da ste se tu malo prevarili", tiho je prekine Dumbledore, piljeći u nju preko naočala u obliku polumjeseca koje su mu počivale nasred povijena nosa.   Harry je zurio u njega. Nije mu bilo jasno kako će ga Dumbledore izvući iz ovoga. Ako je Naopaki Willy doista čuo svaku riječ koju je Harry rekao u Veprovoj glavi, nije mu bilo spasa.   "Oho!" reče Fudge, opet uzbuđeno pocupkujući. "Da, dajte da čujemo najnoviju fantaziju kojoj je jedina svrha izvući Pottera iz neprilike! Nastavite, Dumbledore, nastavite... Naopaki Willy je lagao, zar ne? Ili je taj dan u Veprovoj glavi sjedio Potterov jednojajčani blizanac? Ili možda imate neko uobičajeno jednostavno objašnjenje koje uključuje povratak u prošlost, mrtvaca koji se vratio u život i dva nevidljiva dementora?"   Percy Weasley se grohotom nasmije.    "O, ministre, jako dobro, jako dobro!"   Harry bi ga najradije opalio nogom. Uto je zapanjeno primijetio da se i Dumbledore blago osmjehuje.   "Corneliuse, ne poričem - a siguran sam da ne poriče ni Harry - da je on tog dana bio u Veprovoj glavi, niti da je pokušavao unovačiti učenike za grupu koja će se baviti Obranom od mračnih sila. Samo vas pokušavam upozoriti da Dolores griješi kad tvrdi da je takva grupa u ono vrijeme bila ilegalna. Ako se sjećate, odredba Ministarstva kojom se zabranjuju sve učeničke organizacije na snagu je stupila tek dva dana nakon Harryjeva sastanka u Hogsmeadeu, tako da on u Veprovoj glavi nije kršio ama baš nikakve propise."   Percy je izgledao kao da ga je u glavu upravo odalamio iznimno težak predmet. Fudge se ukipio usred pocupkivanja, razjapljenih usta.   Umbridgeova se prva oporavila.   "Sve je to lijepo, ravnatelju," reče ona uz sladak osmijeh, "ali u međuvremenu je prošlo šest mjeseci od uvođenja Prosvjetne odredbe broj dvadeset četiri. Ako prvi sastanak nije bio ilegalan, oni koji su uslijedili to su svakako bili."   "Pa," reče Dumbledore, motreći je preko isprepletenih prstiju s izrazom uljudnog zanimanja, "sigurno je da bi to bili, da su se održavali i nakon što je na snagu stupila odredba. Imate li ikakvih dokaza da su se takvi sastanci nastavili održavati?"   Dok je Dumbledore govorio, Harry je iza sebe začuo šuštanje i učinilo mu se da je Kingsley nešto šapnuo. Mogao se zakleti da je također osjetio kako mu je nešto poput povjetarca ili ptičjih krila okrznulo bok, ali kad je spustio pogled, nije ništa vidio.   "Dokaz?" ponovi Umbridge, opet se smiješeći širokim žabljim osmijehom. "Zar me niste slušali, Dumbledore? Zašto mislite da sam ovamo dovela gospođicu Edgecombe?"   "Oh, zar nas ona može izvijestiti i o sastancima održanima u posljednjih šest mjeseci?" upita Dumbledore, podižući obrve. "Ja sam imao dojam da vam je dojavila samo noćašnji sastanak."   "Gospođice Edgecombe," smjesta reče Umbridgeova, "recite nam, dušo, koliko se već dugo održavaju ti sastanci. Možete jednostavno kimnuti ili odmahnuti glavom, sigurna sam da vam to neće pogoršati prištiće. Jesu li se redovito održavali posljednjih šest mjeseci?"   Harry je osjetio kako mu se želudac spušta u pete. Sad su dolijali - to su bili konkretni dokazi koje nije mogao ukloniti čak ni Dumbledore.

  "Samo kimnite ili odmahnite glavom, dušo," nagovarala je Umbridgeica Mariettu, "no, hajde, to sigurno neće aktivirati urok."   Svi u sobi zagledali su se u gornji dio Mariettina lica. Između kovrčavih šiški i navučenog ovratnika pelerine bile su vidljive samo njezine oči. Možda je za to bio kriv odsjaj vatre iz kamina, ali pogled joj je djelovao neobično prazno. A onda je - na Harryjevo potpuno zaprepaštenje - Marietta odmahnula glavom.   Umbridgeova je brzo pogledala Fudgea i onda opet Mariettu.   "Dušo, mislim da niste shvatili pitanje. Pitam vas jeste li u posljednjih šest mjeseci išli na te sastanke? Jeste, zar ne?"    Marietta je opet odmahnula glavom.   "Što vam znači to odmahivanje glavom, dušo?" upita Umbridgeova razdraženo.   "Ja bih rekla da je odgovor očit," grubo odvrati profesorica McGonagall, "to znači da u posljednjih šest mjeseci nije bilo nikakvih tajnih sastanaka. Jesam li u pravu, gospođice Edgecombe?"   Marietta kimne.   "Ali večeras se održao sastanak!" bijesno reče Umbridgeova. "Održao se, gospođice Edgecombe, vi ste mi to rekli, u Sobi potrebe! A Potter je bio vođa, zar ne, Potter je sve organizirao, Potter... zašto odmahujete glavom, djevojko?"   "Pa, obično kad osoba odmahne glavom," reče McGonagallova hladno, "želi reći 'ne'. Osim ako gospođica Edgecombe koristi znakove koji su ostatku ljudskog roda nepoznati..."   Profesorica Umbridge ščepala je Mariettu, okrenuvši je prema sebi i počela je divljački tresti. Ni djelić sekunde kasnije Dumbledore je bio na nogama s podignutim štapićem. Naprijed je zakoraknuo i Kingsley, a Umbridgeova je skočila od Mariette, mašući rukama kao da se opekla.   "Ne mogu vam dopustiti da maltretirate moje učenike, Dolores", reče Dumbledore, koji je prvi put izgledao ljutito.   "Bilo bi dobro da se smirite, madame Umbridge", reče Kingsley dubokim, sporim glasom. "Ne želite valjda imati problema."   "Ne", reče Umbridgeova bez daha, pogledavajući u visoku Kingsleyjevu pojavu. "Mislim, da... u pravu ste, Shacklebolt, ja... ja... izgubila sam živce."   Marietta je stajala na istom mjestu gdje ju je Umbridgeova ostavila. Činilo se da je nagli napad Umbridgeove nije nimalo smeo, niti ie reagirala kad ju je ona pustila iz stiska. Još uvijek je lice skrivala pelerinom navučenom do neobično praznih očiju i gledala ravno pred sebe.   Harry pomisli na Kingsleyjev šapat i nepoznatu stvar koja ga je okrznula, najednom obuzet sumnjom.   "Dolores," reče Fudge, držeći se kao da želi posao već jednom privesti kraju, "večerašnji sastanak... onaj za koji znamo da se stvarno dogodio..."   "Da," reče Umbridgeova, pribravši se, "da... dakle, gospođica Edgecombe mi je dala informaciju i ja sam smjesta produžila na sedmi kat, u pratnji nekoliko pouzdanih učenika, da sudionike sastanka uhvatim

na djelu. No čini se da ih je netko upozorio da dolazimo, jer kad smo došli na sedmi kat, oni su već bježali na sve strane. No to nije važno, jer imam njihova imena - gospođica Parkinson je otrčala u Sobu potrebe da vidi jesu li išta ostavili. Trebali smo dokaze i soba nam je izašla u susret."   Na Harryjev užas, iz džepa je izvukla popis imena sa zida u sobi potrebe i predala ga Fudgeu.   "Čim sam na popisu ugledala Potterovo ime, znala sam s čim imamo posla", reče ona tiho.   "Odlično," reče Fudge i nasmiješi se, "odlično, Dolores. I... sto mu gromova..."   Pogledao je Dumbledorea, koji je još stajao pokraj Mariette, držeći štapić u opuštenoj ruci.   "Vidite li vi kako su se nazvali?" tiho upita Fudge. "Dumbledoreova armija."   Dumbledore ispruži ruku i uzme mu pergament. Zagledao se u naslov koji je Hermiona ispisala nekoliko mjeseci ranije, kao da je na trenutak izgubio dar govora. A onda je nasmiješeno podigao pogled.   "Sad ste me prozreli", reče on jednostavno. "Želite li pismeno priznanje, Cornelius - ili će biti dovoljna usmena izjava pred svjedocima?"   Harry vidje da se McGonagallova i Kingsley pogledavaju, oboje s izravan straha na licu. Ni njemu nije bilo jasno što se zbiva, a sličan problem je očito mučio i Fiidgea.   "Izjavu?" polako reče Fudge. "Što... ja ne...?"   "Dumbledoreova armija, Corneliuse", objasni Dumbledore, ne prestajuci se smiješiti dok je Fudgeu pod nosom mahao popisom imena. "Ne Potterova armija. Dumbledoreova armija."   "Ali... ali..."   Na Fudgeovu licu osvane izraz razumijevanja. Užasnuto je ustuknuo i odmah ciknuo, jer je opet stao u vatru.   "Vi?" šapne on, nogom gaseći zapaljeni rub plašta.   "Tako je", ljubazno odvrati Dumbledore.   "Vi ste ovo organizirali?"   "Jesam", reče Dumbledore.   "Unovačili ste te učenike za... za svoju armiju?"   "Večeras se trebao održati prvi sastanak", reče Dumbledore, kimajući glavom. "Jednostavno sam htio provjeriti da li bi mi se htjeli pridružiti. Sad, naravno, vidim da sam pogriješio pozvavši gospođicu Edgecombe."   Marietta kimne. Fudge pogleda nju, pa Dumbledorea. Prsa su mu se izdigla.   "Znači da ste stvarno kovali zavjeru protiv mene!" zaurla on. "Tako je", vedro potvrdi Dumbledore. "NE!" vikne Harry.   Kingsley ga je opominjao pogledom, McGonagallova je prijeteći raširila oči, ali Harry je odjednom shvatio

što Dumbledore kani učiniti i znao je da to ne može dopustiti.   "Ne... profesore Dumbledore...!"     "Harry, ako ne ušutite, bojim se da ćete morati napustiti moj kabinet", mirno reče Dumbledore.   "Da, Potteru, umuknite!" zaštekće Fudge, koji je još uvijek pohlepno zurio u Dumbledorea, zračeći nekim užasnutim oduševljenjem. "Dakle, dakle... došao sam večeras ovamo u nadi da ću izbaciti Pottera, a umjesto toga..."   "Umjesto toga ćete uhititi mene", završi Dumbledore s osmijehom. "Pa to je kao da ste izgubili knut i našli galeon, zar ne?"   "Weasley!" uzvikne Fudge, praktički trepereći od sreće, "Weasley, jeste li sve zapisali, sve što je rekao, njegovo priznanje, jeste li sve uhvatili?"   "Da, gospodine, mislim da jesam!" gorljivo odvrati Percy, kojem je nos bio poprskan tintom zbog brzine kojom je pisao.   "I ono kako je stvarao armiju protiv Ministarstva, kako je radio na tome da poljulja moj položaj?"   "Da, gospodine, jesam, da!" reče Percy, radosno pregledavajući bilješke.   "U tom slučaju," reče Fudge, blistajući od sreće, "kopirajte zapisnik, Weasley, i jedan primjerak smjesta pošaljite u Dnevni prorok. Ako ode ekspresnom sovom, trebali bismo se pojaviti već u jutarnjem izdanju!" Percy je izjurio iz sobe, zalupivši vratima, a Fudge se opet okrenuo Dumbledoreu. "Sad ćemo vas odvesti natrag u Ministarstvo da podignemo službenu optužnicu, a onda vas šaljemo u pritvor u Azkaban, da tamo čekate suđenje."   "Ah", blago će Dumbledore, "da. Da, i mislio sam da bismo tu mogli zapeti."   "Zapeti?" reče Fudge, kojem je glas još treperio od radosti. "Ne vidim da igdje išta zapinje, Dumbledore!"   "Pa," reče Dumbledore tonom kao da se ispričava, "ja, na žalost, vidim."   "Ma nemojte?"   "Pa... vi kao da patite od iluzije da ću se ja... kako se to ono kaže... predati bez borbe. Bojim se da se ja nikako neću predati bez borbe, Corneliuse. Ne kanim dopustiti da me pošaljete u Azkaban - ionako bih iz njega s lakoćom pobjegao, ali zašto bih tratio vrijeme na to kad se, iskreno govoreći, mogu sjetiti obilja drugih stvari koje bih radije radio."   Lice Umbridgeove oblijevalo se crvenilom; izgledala je kao da je netko polako puni kipućom vodom. Fudge je zurio u Dumbledorea s vrlo budalastim izrazom na licu, kao da ga je upravo ošamutio neočekivan udarac pa još ne može vjerovati da se to stvarno dogodilo. Ispustio je zvuk kao da se guši i zatim se okrenuo Kingsleyju i muškarcu kratke, sijede kose, koji dosad jedini još ništa nije rekao. Taj je umirujuće kimnuo Fudgeu i krenuo malo naprijed, odmaknuvši se od zida. Harry vidje da mu ruka gotovo opušteno klizi prema džepu.   "Ne budite glupi, Dawlish", prijazno reče Dumbledore. "Siguran sam da ste izvrstan auror - koliko se sjećam, na svim ste ispitima za OČI zaradili ocjenu 'odličan' - ali pokušate li me - ovaj -privesti silom, bit ću vas prisiljen ozlijediti."   Muškarac zvan Dawlish smeteno je trepnuo. Opet je pogledao Fudgea, ali ovaj put kao da očekuje neku

uputu.   "Dakle," posprdno reče Fudge, koji se u međuvremenu pribrao, "vi se namjeravate sami suprotstaviti Dawlishu, Shackleboltu, Dolores i meni, je li, Dumbledore?"   "Merlinove mu brade, ne," nasmiješeno odvrati Dumbledore, "osim ako ne budete dovoljno glupi da me natjerate na to."   "Neće biti sam!" uzvikne profesorica McGonagall, posežući rukom u pelerinu.   "Hoće, Minerva!" oštro reče Dumbledore. "Hogwarts vas treba!"   "Ma dosta je bilo tih gluposti!" reče Fudge, izvlačeći vlastiti štapić. "Dawlish! Shacklebolt! Ščepajte ga!"   U sobi je bljesnulo srebrno svjetlo. Začuo se prasak sličan hicu iz pištolja i pod je zadrhtao. Neka je ruka zgrabila Harryja za ovratnik i gurnula ga na pod istovremeno s novim srebrnim bljeskom. Nekoliko je portreta ciknulo, Fawkes je zakriještao, a zrak se ispunio prašinom. Kašljući zbog prašine, Harry vidje da se ispred njega neka tamna prilika ruši na pod. Začuo se vrisak i potmuo udar, netko je viknuo "Ne!", uslijedili su lom stakla, uspaničeno struganje nečijih koraka, otegnut jecaj... i tišina.   Harry se s mukom okrenuo da pogleda tko ga to guši i vidio da kraj njega čuči profesorica McGonagall. Očito je njega i Mariettu gurnula na pod da ih poštedi ozljede. Zrakom je još lelujala prašina, polako se spuštajući na njih. Pomalo zadihani Harry ugleda kako im prilazi vrlo visoka prilika.   "Jeste li dobro?" upita Dumbledore.   "Da!" reče profesorica McGonagall, ustajući. Povukla je na noge i Harryja i Mariettu.   Zrak se polako raščišćavao. Sad su vidjeli razmjere štete u Dumbledoreovu kabinetu: njegov radni stol bio je prevrnut, svi su se klimavi stolići srušili, a srebrni instrumenti koji su stajali na njima raspali su se na komadiće. Na podu su nepomično ležali Fudge, Umbridgeova, Kingsley i Dawlish. Feniks Fawkes letio je iznad njih u širokim krugovima, tiho cvrkućući.   "Na žalost, morao sam ureći i Kingsleyja, da ne pobudim nikakve sumnje u njega", tiho reče Dumbledore. "Stvarno je ranije reagirao fantastično brzo, kad je neopaženo promijenio pamćenje gospođice Edgecombe - Minerva, molim vas da mu zahvalite u moje ime.   Uskoro će se svi probuditi i bilo bi najbolje da ne znaju da smo imali vremena za razgovor... morate se ponašati kao da sam netom bacio urok, kao da su se jednostavno srušili na pod, oni se neće sjećati..."   "Kamo idete, Dumbledore?" šapne profesorica McGonagall. "Na Grimmauldov trg?"   "A ne," reče Dumbledore s mrkim osmijehom, "ne odlazim ja odavde zato da bih se skrivao. Fudge će vrlo brzo poželjeti da me nije uklonio iz Hogwartsa, to vam jamčim."  "Profesore Dumbledore..." poče Harry. Nije znao što bi prvo rekao: koliko mu je žao što je uopće pokrenuo DA i izazvao sve ove nevolje ili kako se užasno osjeća jer Dumbledore odlazi da spriječi njegovo izbacivanje iz škole? Ali Dumbledore ga je prekinuo prije nego što je uspio nastaviti.   "Slušajte me, Harry", reče on ozbiljno. "Morate uložiti sav svoj napor u učenje Oklumencije, razumijete li me? Radite sve što vam profesor Snape kaže. Osobito je važno da svake noći prije spavanja vježbate kako biste mogli zaštititi um od ružnih snova... ubrzo ćete saznati zašto, ali morate mi obećati..."   Muškarac zvan Dawlish počeo se meškoljiti. Dumbledore uhvati Harryja za zapešće.  

"Upamtite... zatvorite um..."   No kad su se Dumbledoreovi prsti ovili oko Harryjeve kože, ožijak mu je bolno sijevnuo i on je opet osjetio užasnu, zmijsku čežnju da napadne Dumbledorea, da ga ugrize, da ga ozlijedi...   "... shvatit ćete", šapne Dumbledore.   Favvkes je još jednom obletio kabinet i spustio se tik iznad Dumbledorea. On je pak pustio Harryja, podigao ruku i uhvatio feniksa za dugi zlatni rep. Obojica su nestali u bljesku plamena.   "Gdje je?" zaurla Fudge, pokušavajući ustati. "Gdje je?"   "Ne znam!" vikne Kingsley i skoči na noge.   "Nije se dezaparatirao!" uzvikne Umbridgeova. "Ne može dok je na zemljištu škole."   "Stube!" uzvikne Dawlish. Bacio se prema vratima, grubo ih otvorio i nestao. Za njim su otrčali Kingsley i Umbridgeova. Fudge je malo oklijevao i zatim se polako osovio na noge, otresajući prašinu s prednje strane pelerine. Uslijedila je duga i neugodna tišina.   "Pa, Minerva," naposljetku otrovno reče Fudge, popravljajući poderani rukav, "bojim se da je ovo kraj vašeg prijatelja Dumbledorea."   "Stvarno to mislite?" prezirno mu odvrati profesorica McGonagall.   Fudge kao da ju nije čuo. Ogledao se po uništenom kabinetu. Nekoliko je portreta siknulo na njega; jedan ili dva otišli su tako daleko da su mu svoje mišljenje pokazali i nepristojnim gestama.   "Odvedite to dvoje u krevet", reče Fudge, okrenuvši se opet prema profesorici McGonagall. Nehajno je trznuo glavom prema Harryju i Marietti.   Profesorica McGonagall bez riječi je povela Harryja i Mariettu prema vratima. Dok su se za njima zatvarala vrata, Harry je čuo kako Phineas Nigellus govori.   "Znate, ministre, u mnogo čemu se ne slažem s Dumbledoreom... ali ne možete poreći da čovjek ima stila..."

GLAVA DVADESET OSMA Snapeovo najgore sjećanje                                                           PO ZAPOVIJEDI MINISTARSTVA MAGIJE Dolores Jane Umbridge (Velika inkvizitorica) zamijenit će Albusa Dumbledorea na mjestu ravnatelja Škole vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. Gornja odluka je u skladu s Prosvjetnom odredbom broj dvadeset osam. Potpisuje: Cornelius Oswald Fudge, Ministar magije Ta obavijest se preko noći pojavila posvuda po školi, no to još uvijek nije objašnjavalo kako je baš svaka osoba u dvorcu znala da je Dumbledore svladao dva aurora, Veliku inkvizitoricu, ministra magije i njegova nižeg pomoćnika te im uspio pobjeći. Gdje god se Harry našao u dvorcu, jedina tema razgovora bio je Dumbledoreov bijeg, pa premda su se neki detalji u prepričavanju pomalo iskrivili (Harry je čuo kako jedna drugoškolka uvjerava kolegicu da Fudge leži u Svetom Mungu jer mu je na mjestu glave iskrsnula bundeva), ostatak priče bio je iznenađujuće točan. Na primjer, svi su znali da su Harry i Marietta jedini učenici koji su vidjeli što se dogodilo u Dumbledoreovu kabinetu, a budući da je ona završila u školskoj bolnici, Harryja su sa svih strana opsjedali zahtjevima za izvještaj iz prve ruke.   "Dumbledore će se brzo vratiti", uvjereno je rekao Ernie Macmillian dok su se vraćali s Travarstva, nakon što je pažljivo odslušao Harryjevu priču. "Nisu ga mogli otjerati kad smo bili na drugoj godini, pa neće ni sada. Debeli Fratar mi je rekao..." tu je zavjerenički spustio glas, pa su se Harry, Ron i Hermiona morali nagnuti bliže da ga čuju, "... da je Umbridgeova sinoć nakon što su pretražili dvorac i perivoj pokušala ponovno ući u njegov kabinet. Vodoriga je nije pustila da prođe. Ravnateljev kabinet se zapečatio da joj zapriječi ulaz." Ernie se zasmijulji. "Navodno je pobješnjela."   "O, kladim se da se jako radovala ustoličenju u ravnateljevu kabinetu", pakosno reče Hermiona dok su se kamenim stubama penjali u predvorje. "Pa da može kraljevati nad ostalim učiteljima, odvratna, nadmena, vlastoljubiva stara..."   "Dakle, Grangerice, zar ti stvarno želiš dovršiti tu rečenicu?"   Iza vrata je prema njima kliznuo Draco Malfoy, a odmah za njim došli su Crabbe i Goyle. Njegovo blijedo, šiljasto lice isijavalo je zlobu.   "Mislim da ću morati oduzeti nekoliko bodova Gryffindorima i Hufflepuffima", reče on otegnutim glasom.   "Ne možeš oduzimati bodove drugim prefektima, Malfoy", smjesta mu uzvrati Ernie.   "Znam da prefekti ne mogu oduzimati bodove jedni drugima", posprdno reče Malfoy. Crabbe i Goyle se zasmijuljiše. "Ali članovi Inkvizitorskog odreda..."   "Čega?" oštro upita Hermiona.   "Inkvizitorskog odreda, Grangerice", ponovi Malfoy, pokazujući majušno, srebrno 'I' na pelerini, odmah ispod značke prefekta. "To ti je elitna grupa učenika koji podržavaju Ministarstvo magije, a koje je pomno odabrala profesorica Umbridge. U svakom slučaju, članovi Inkvizitorskog odreda imaju pravo oduzimati bodove... i zato, Grangerice, tebi oduzimam pet jer si blatila našu novu ravnateljicu. Macmillane, tebi pet jer si mi proturječio. Pet zato što si mi antipatičan, Potteru. Weasley, košulja ti je neuredna, pa ću i tebi uzeti pet bodova. I joj da, zaboravio sam, Grangerice, ti si mutnjakuša, pa ti zato

uzimam još deset bodova."   Ron je izvukao štapić, ali Hermiona ga je odmah odgurnula u stranu, šapćući: "Nemoj!"   "Mudar potez, Grangerice", dahne Malfoy. "Nova ravnateljica, novo doba... budi dobar, Potty... Weasley, caru naš..."   Grohotom se nasmijavši, udaljio se s Crabbeom i Goyleom.   "Blefirao je", zgranuto reče Ernie. "Ne smije oduzimati bodove... to bi bilo apsurdno... to bi dovelo u pitanje cijeli sustav prefekture."   No Harry, Ron i Hermiona odmah su se okrenuli prema divovskim pješčanim satovima smještenima u nišama duž zida iza njih, koji su bilježili bodove svih domova. Ranije tog jutra na čelu su bili Gryffindor i Ravenclaw, izjednačeni po bodovima. Sad su gledali kako kamenje u satovima polijeće uvis, dok se donji dijelovi satova sve više prazne. Jedini sat u kojem nije bilo promjena bio je Slytherinski, ispunjen smaragdima.   "I vi ste primijetili, ha?" začu se Fredov glas. Upravo je s Georgeom sišao niz mramorne stube pa su se sad obojica pridružila Harryju, Ronu, Hermioni i Ernieju ispred pješčanih satova.   "Malfoy nam je upravo oduzeo oko pedeset bodova", bijesno reče Harry, promatrajući kako se još nekoliko kamenova premješta u gornji dio gryffindorskog sata.   "Da, Montague je isto pokušao s nama za vrijeme odmora", reče George.   "Kako to misliš, 'pokušao'?" brzo upita Ron. "Nije uspio dovršiti rečenicu," objasni Fred, "jer smo ga naglavačke ubacili u onaj ormar za uklanjanje na prvom katu." Hermiona je izgledala krajnje šokirano. "Ali upast ćete u užasne probleme!"   "Ne dok se Montague opet ne pojavi, što bi se moglo dogoditi tek za nekoliko tjedana, nemam pojma gdje smo ga poslali", mirno reče Fred. "Uostalom... zaključili smo da nas više nije briga ako upadnemo u probleme."    "A dosad vas je, kao, bilo briga?" upita Hermiona. "Naravno", odvrati George. "Jesu li nas ikad dosad izbacili iz škole?"   "Uvijek smo znali povući granicu", reče Fred. "Tu i tamo bismo možda malkice nagazili na nju", reče George. "Ali uvijek bismo se obuzdali prije pravog rasula", reče Fred. "Ali sad?" bojažljivo upita Ron.   "Pa, sad..." poče George.   "... kad je Dumbledore otišao..." preuzme Fred.   "... mislimo da je malo rasula..." reče George.   "... upravo ono što naša nova ravnateljica zaslužuje", dovrši Fred.   "Ne smijete!" šapne Hermiona. "Zbilja ne smijete! Jedva će dočekati da vas izbaci!"   "Hermiona, ti stvarno ne razumiješ, zar ne?" reče Fred, smiješeći joj se. "Nama uopće nije važno da

ostanemo. Otišli bismo mi iz ovih stopa da nismo odlučili prvo nešto učiniti u Dumbledoreovu čast. U svakom slučaju," pogledao je na sat, "faza jedan samo što nije počela. Da sam na vašem mjestu, otišao bih u Veliku dvoranu na ručak. Tako će profesori vidjeti da vi niste imali svoje prste u tome."   "Prste u čemu?" zabrinuto upita Hermiona. "Vidjet ćeš", reče George. "Idite."   Fred i George se okrenuše i nestadoše u mnoštvu koje se niza stube spuštalo na ručak. Najednom vrlo uznemireni Ernie promrmljao je da bi trebao završiti zadaću iz Preobrazbe i trkom ih napustio.   "Znate, mislim da bismo se stvarno trebali maknuti odavde", nervozno će Hermiona. "Što je sigurno, sigurno je..."   "Da, može", reče Ron. Sve troje se zaputilo prema ulazu u Veliku dvoranu, ali tek što je Harry primijetio da je strop tog dana pun bijelih oblaka nošenih vjetrom, netko ga je potapšao po ramenu. Kad se okrenuo, shvatio je da mu se u lice unio pazikuća Filch. Užurbano je uzmaknuo za nekoliko koraka; Filcha je bilo preporučljivo gledati sa što veće razdaljine.   "Ravnateljica vas želi vidjeti, Potteru", isceri se on.   "Nisam ja kriv", budalasto odvrati Harry, misleći na Fredov i Georgeov tajanstveni plan. Filchovi rtilohavi obrazi zatresoše se od tihog smijeha.   "Nečista savjest, je li?" upita on sipljivim glasom. "Za mnom."   Harry se osvrnuo na Rona i Hermionu, koji su ga oboje zabrinuto gledali. Slegnuo je ramenima i krenuo za Filchom u predvorje, u susret masi gladnih učenika.   Činilo se da je Filch iznimno dobro raspoložen; dok su se penjali mramornim stubištem, promuklo je pjevušio ispod glasa. Kad došli do prvog odmorišta, rekao je: "Potteru, situacija se promijenila."   "Primijetio sam", hladno odvrati Harry.   "Vidiš... ja već godinama govorim Dumbledoreu da je preblag prema svima vama", reče Filch, otrovno se cerekajući. "Ne bi mi vi odvratne male zvijeri podmetale brabonjavce da znate kako vas imam pravo izbičevati do krvi, zar ne? Niti bi bacali zubate frizbije po hodnicima da vas mogu objesiti za gležnjeve u svojem uredu, zar ne? Ali kad na snagu stupi Prosvjetna odredba broj dvadeset devet, Potteru, sve će mi to biti dopušteno... i to još nije sve, zamolila je ministra da potpiše nalog za istjerivanje Peevesa... o, sve će biti drugačije sad kad je ona glavna..."   Umbridgeova se očito jako potrudila da pridobije Filcha, pomisli Harry. Najstrašnije je bilo to što bi se on doista mogao pokazati dragocjenim oružjem: izuzmu li se blizanaci Weasley, nitko nije tajne hodnike i skloništa u školi poznavao bolje od njega.   "Tu smo", reče on i isceri se Harryju. Triput je pokucao na vrata profesorice Umbridge i otvorio ih. "Gospođo, evo malog Pottera." Kabinet Umbridgeove, koji je Harry dobro upoznao tijekom svojih brojnih kazni, izgledao je nepromijenjeno, osim što se na njezinu radnom stolu sad kočio veliki drveni natpis na kojim je zlatnim slovima pisalo: RAVNATELJICA. S tugom je uočio da su njegova Vatrena munja te Fredovi i Georgeovi Partfiši lancem i lokotom privezani za čvrstu željeznu kuku u zidu iza radnog stola.   Umbridgeova je sjedila za stolom i nešto marljivo pisala na ružičasti pergament, no kad su ušli, podigla je pogled i široko se nasmiješila.   "Hvala vam, Arguse", umilno će ona.

  "Nema na čemu, gospođo, nema na čemu", odvrati Filch, naklonivši se onoliko nisko koliko su mu dopuštala reumatična križa. Izašao je natraške.   "Sjednite", odsječno reče Umbridgeova, pokazujući na stolac. Harry sjedne. Sljedećih nekoliko trenutaka provela je pišući. Harry ]e za to vrijeme promatrao zaigrano poskakivanje nekoliko jezivih mačića na tanjurima iznad njezine glave, pitajući se kakav mu novi užas prirema ovaj put.   "Dobro", reče ona naposljetku, odloživši pero. Izgledala je kao krastača koja se sprema progutati osobito sočnu muhu. "Što biste htjeli popiti?"   "Molim?" reče Harry, uvjeren da ju je pogrešno čuo.   "Popiti, gospodine Potter", reče ona s još širim osmijehom. "Čaj? Kavu? Sok od bundeve?"   Uz naziv svakog pića zamahnula je štapićem, prizivajući na stol odgovarajuću šalicu ili čašu.   "Ništa, hvala", odbije Harry.   "Želim da nešto popijete sa mnom", reče ona glasom koji je poprimio opasno sladunjavu notu. "Odaberite piće."   "Pa dobro... čaj", reče Harry i slegne ramenima.   Ustala je i okrenuvši mu leđa vrlo je teatralno u čaj dodala mlijeko. Zatim je žurno zaobišla stol, noseći šalicu. Osmijeh joj je bio upravo zlokobno sladak.   "Izvolite", reče ona i doda mu šalicu. "Popijte ga dok se nije ohladio. Dobro, gospodine Potteru... mislila sam da bismo trebali malko porazgovarati o sinoćnjim neugodnostima."   Nije ništa rekao. Ona je opet sjela za stol, čekajući. Nakon što je u tišini prošlo nekoliko dugih trenutaka, srdačno je rekla: "Ne pijete!"   Podigao je šalicu do usana i odmah je opet spustio. Velike, okrugle plave oči jednog groznog mačića iza Umbridgeove podsjetile su ga na magično oko Divljookog Moodyja i Harry je smjesta zamislio što bi mu rekao Divljooki da čuje kako je Harry prihvatio piće od otvorenog neprijatelja.   "Što nije u redu?" upita Umbridgeova, koja ga je još uvijek motrila. "Treba li vam još šećera?"   "Ne", reče Harry.   Podigao je šalicu do usta i odglumio da otpija gutljaj, iako je zapravo čvrsto stisnuo usnice. Osmijeh Umbridgeove postao je širi.   "Dobro", šapne ona. "Jako dobro. Dakle..." Malo se nagnula prema njemu. "Gdje je Albus Dumbledore?"   "Nemam pojma", smjesta odvrati Harry.  "Pijte, pijte", reče ona, neumorno se smiješeći. "Dajte, gospodine Potteru, nemojmo se igrati dječjih igara. Znam da vi znate kamo je otišao. Vi i Dumbledore surađujete od samog početka. Razmislite o svom položaju, gospodine Potteru..." "Ne znam gdje je." Harry opet odglumi da otpija čaj.   "Pa dobro", reče Umbridgeova, izgledajući ozlojeđeno. "U tom slučaju, budite ljubazni i recite mi gdje je boravište Siriusa Blacka."

Harryju se želudac preokrenuo. Ruka kojom je držao šalicu i tanjurić je zadrhtala, a porculan je zazveckao. Nagnuo je šalicu na usta, ne razmičući usnice. Nekoliko kapi vruće tekućine palo mu je na pelerinu.   "Ne znam", reče on za nijansu prebrzo.   "Gospodine Potteru," reče Umbridgeova, "podsjetit ću vas da sam u listopadu zamalo uhvatila zločinca Blacka u Gryffindorskom kaminu. Pouzdano znam da se trebao naći s vama, i da imam ikakav dokaz za to, nijedan od vas dvojice ne bi danas bio na slobodi, to vam jamčim. Ponavljam, gospodine Potteru... gdje je Sirius Black?"   "Nemam pojma", glasno odvrati Harry. "Nemam blage veze." Zurili su jedno u drugo tako dugo da su Harryju zasuzile oči. Umbridgeova je ustala.   "U redu, Potteru, ovaj ću vam put vjerovati na riječ, ali upozoravam vas: iza mene stoji sva moć Ministarstva. Svi komunikacijski kanali koji vode u školu i iz škole su pod nadzorom. Upravitelj letimreže nadzire sve kamine u Hogwartsu - osim moga, naravno. Moj Inkvizitorski odred otvara i čita svu dolaznu i izlaznu sovinsku poštu. A gospodin Filch pod prismotrom drži sve tajne prolaze u dvorcu. Ako nađem i najmanji dokaz..."   BUM!   Pod kabineta se zatresao. Umbridgeova je skliznula u stranu i ščepala radni stol da ne padne. Izgledala je zaprepašteno.   "Što je to...?"   Zurila je u vrata. Harry je njezinu nepažnju iskoristio da gotovo posve punu šalicu čaja izlije u najbližu vazu s osušenim cvijećem. Na nekom od donjih katova čula se trka i vriska.   "Vratite se na ručak, Potteru!" uzvikne Umbridgeova. Podigla je štapić i izjurila iz kabineta. Harry je pričekao nekoliko sekundi, a onda je i sam pojurio za njom da vidi gdje je to izbila pomutnja.   Nije morao dugo tražiti. Na katu niže vladala je potpuna ludnica. Netko je (Harry je bio prilično siguran da zna tko) aktivirao ogromnu količinu začaranih raketa za vatromet.   Kroz hodnike su letjeli zmajevi sastavljeni od zelenih i zlatnih iskri, ispuštajući u letu glasne, plamene praskove. Ognjena vatrometna kola jarkoružičaste boje, u promjeru široka gotovo dva metra, smrtonosno su šibala kroz zrak, podsjećajući na jato letećih tanjura. Od zidova su se odbijale rakete s repovima punim blještavih srebrnih zvijezda. Iskričavi tuševi su u zraku ispisivali prostote. Harry je svuda vidio brojne eksplozije žabica, ali umjesto da dogore, izblijede ili se ugase, sva ta pirotehnička čudesa kao da su sve više dobivala na snazi i zamahu što ih je dulje promatrao.   Na sredini stubišta stajali su Filch i Umbridgeova, skamenjeni od užasa. Harry vidje da je jedno od većih ognjenih kola zaključilo kako treba više manevarskog prostora; zavrtjelo se prema Umbridgeovoj i Filchu uz zlokobno "jupiiiiiiii". Oboje su prestravljeno uzviknuli i sagnuli se, a kolo je izletjelo kroz prozor iza njih i vinulo se iznad perivoja. U međuvremenu su grupica zmajeva i jedan veliki purpurni šišmiš, koji se opasno dimio, iskoristili otvorena vrata na kraju hodnika za početak pohoda na sljedeći kat.   "Požurite, Filch, požurite!" zakriješti Umbridgeova. "Razbježat će se svuda po školi ako nešto... Omami!"   Iz njezina je štapića suknuo mlaz crvene svjetlosti i pogodio jednu od raketa. Umjesto da se zbog čarolije zaustavi u zraku, raketa je tako silovito eksplodirala da je probušila rupu na slici vještice sentimentalna izgleda koja je stajala nasred livade. Vještica je pobjegla u posljednji čas i nekoliko sekundi kasnije

pojavila se na susjednoj slici, gdje je nekoliko čarobnjaka u kartaškoj igri užurbano ustalo da napravi mjesta za nju.   "Nemojte ih omamljivati, Filch!" bijesno vikne Umbridgeova, kao da je on izveo čaroliju.   "Kako vi kažete, ravnateljice!" zahriplje Filch, koji kao hrkan bi mogao omamiti ni zid, a kamoli raketu. Odjurio je do obližnjeg ormara, izvadio metlu i počeo njome tjerati rakete u zraku. Metli je trebalo tek nekoliko sekundi da se pretvori u buktinju.   Harry je vidio dovoljno. Smijući se, sagnut je otrčao do skrivenih vrata iza tapiserije koja je visjela nešto niže na istom hodniku i uvukao se unutra. Otkrio je da se tamo već skrivaju Fred i George, slušajući urlanje Umbridgeove i Filcha i tresući se od suspregnutog smijeha.   "Impresivno", reče Harry tiho, i sam nasmijan. "Vrlo impresivno... otjerat ćete Doktora Filibustera u bankrot bez ikakve muke..."  "Hvala, stari", šapne George, otirući s lica suze od smijeha. "Nadam se da će uskoro pokušati čaroliju uklanjanja... jer se onda udeseterostručuju."   Vatromet je nastavio gorjeti i širiti se po školi cijelog poslijepodneva. Unatoč izazvanoj šteti - žabice su se pokazale osobito razornima - ostali se profesori uopće nisu pretjerano uzbuđivali.   "Bože dragi", sardonično je rekla profesorica McGonagall kad joj je kroz učionicu glasno praskajući i rigajući vatru proletio jedan zmaj. "Gospođice Brown, budite ljubazni i skoknite ravnateljici reći da u učionici imamo odbjeglu raketu."   Zahvaljujući vatrometu, prvo poslijepodne profesorice Umbridge na radnom mjestu ravnateljice prošlo je u mahnitom obilaženju škole zbog neprestanih poziva drugih učitelja koji, činilo se, nisu bili u stanju rakete iz učionica ukloniti bez njezine pomoći. Kad je zvono oglasilo kraj nastave, a oni s torbama na ramenima krenuli prema Gryffindorskoj kuli, Harry je s dubokim zadovoljstvom primijetio kako iz učionice profesora Flitwicka tetura raščupana, čađava Umbridgeova, lica oblivena znojem.   "Najljepša vam hvala, profesorice!" zapiskutao je profesor Flitwick. "Naravno, mogao sam se ja vatrometnih tuševa riješiti i sam, ali nisam bio siguran imam li ovlasti za to."   Smiješeći se od uha do uha, zatvorio je vrata učionice u njezino razjareno lice.   Te su večeri Fred i George bili junaci Gryffindorske društvene prostorije. Čak se i Hermiona probila kroz uzbuđenu gomilu da im čestita.   "Vatromet je stvarno bio odličan", rekla im je s divljenjem.   "Hvala", reče George, djelujući i iznenađeno i razdragano. "Weasleyjeve vatrene vragolije. Jedini je problem što smo potrošili sve zalihe; sad moramo sve raditi ispočetka."   "Ali vrijedilo je", doda Fred, koji je primao narudžbe od bučnih Gryffindora. "Hermiona, ako želiš staviti ime na listu čekanja, Osnovni ognjeni komplet je pet galeona, a Deluks deflagracija košta dvadeset..."   Hermiona se vratila za stol za kojim su sjedili Harry i Ron zureći u školske torbe kao da se nadaju da će zadaća sama iskočiti van i početi se rješavati.   "Ma, ajmo uzeti slobodnu večer", vedro predloži Hermiona kad je kraj prozora proletjela Weasleyjeva raketa srebrnog repa. "Ionako u petak počinju uskrsni praznici, onda ćemo imati vremena napretek."   "Je li tebi dobro?" upita Ron, gledajući je s nevjericom.

  "Pa, kad me već pitaš," sretno odvrati Hermiona, "mogu ti reći... da se osjećam pomalo... buntovno."   Kad su Ron i on sat vremena kasnije otišli na spavanje, Harry je i dalje čuo udaljene eksplozije odbjeglih raketa, a dok je svlačio odjeću, pokraj kule je prohujao još jedan tuš iskrica, odlučno oblikujući riječ DREK.   Zijevajući, ispružio se na krevet. Nakon što je skinuo naočale, rakete koje su povremeno prolazile kraj prozora počele su mu nalikovati na maglovite, iskričave oblake, ljupke i tajnovite naspram crnog neba. Okrenuo se na bok, pitajući se kako se Umbridgeova osjeća nakon prvog dana na Dumbledoreovu položaju i kako će reagirati Fudge kad čuje da je škola veći dio dana provela u stanju opće pomutnje. Smiješeći se, Harry je zatvorio oči...   Šištanje i praskanje odbjeglih raketa u perivoju polako je zamiralo... ili se on velikom brzinom udaljavao u nekom drugom smjeru...   Pao je ravno u hodnik koji je vodio u Odjel tajni. Hitao je prema neukrašenim crnim vratima... neka se otvore... neka se otvore...   Otvorila su se. Našao se u okrugloj sobi punoj vrata... prešao ju je i gurnuo rukom vrata istovjetna onima prvima i ona su se otvora prema unutra...   Sad je bio u dugoj, četvrtastoj sobi u kojoj se čulo neobično mehaničko kuckanje. Po zidovima su plesale točkice svjetlosti, ali nije zastao da ih prouči... morao je ići dalje...   U samom dnu prostorije nalazila su se vrata... i ona su se otvorila čim ih je dotaknuo...   Zatekao se u slabo osvijetljenoj prostoriji koja je bila visoka i široka poput crkve. U njoj nije bilo ničega osim brojnih redova visokih polica ispunjenih malim, prašnim kuglama od staklene niti... Harryju je srce uzbuđeno zakucalo... znao je kamo treba ići... iako je potrčao, njegovi koraci u golemoj, pustoj sobi bili su nečujni... Tu se nalazi nešto što on silno želi... Nešto što on želi.... ili možda, što netko drugi želi... Osjetio je bol u ožiljku...   PRAS!   Harry se smjesta probudio, zbunjen i ljutit. Mračna spavaonica odzvanjala je smijehom.   "Ludo!" reče Seamus, čiji se obris ocrtavao na prozoru. "Mislim da se jedno ognjeno kolo sudarilo s raketom pa sad izgledaju kao da su se sparili, dođite vidjeti!" Harry je čuo kako Ron i Dean silaze s kreveta da bace pogled. On je nepomično i tiho čekao da mu popusti bol u ožiljku, duboko razočaran. Imao je osjećaj da mu je netko u posljednji čas oduzeo divan slatkiš... a ovaj put je bio tako blizu odgovoru. Pokraj prozora Gryffindorske kule sad su letjeli svjetlucavi ružičasti praščići srebrnih krila. Harry je ležao i slušao razdragano klicanje Gryffindora u spavaonicama ispod njegove. Kad se sjetio da sljedeće večeri mora na Oklumenciju, želudac mu se prevrnuo od muke.   Bio je siguran da ne bi uspio isprazniti um čak i da je pokušao, ali sumnjao je da će Snape to smatrati prihvatljivim opravdanjem.   Pokušao je malo vježbati na satovima u toku dana, ali trud mu je bio uzaludan. Kad god bi u pokušaju da iz misli istjera sve emocije zašutio, Hermiona bi ga počela ispitivati što nije u redu, a ionako je ubrzo shvatio da satovi na kojima se žestoko ponavlja gradivo za ispite nisu idealno mjesto za vježbe pražnjenja uma.  

Pomirivši se s najgorim, poslije večere krenuo je u Snapeov kabinet. Na pola predvorja žurno mu je prišla Cho.   "Idemo tamo", reče Harry, sretan što je dobio razlog da još malo odgodi susret sa Snapeom. Pozvao ju je u dio predvorja gdje su stajali divovski pješčani satovi. Gryffindorski je sat bio gotovo sasvim prazan. "Jesi li ti dobro? Umbridgeica te nije ništa ispitivala o DA?"   "O, ne", užurbano odvrati Cho. "Ne, samo sam... pa, samo sam htjela reći... Harry, nisam ni slutila da bi nas Marietta ikad mogla odati..."   "Da, eto", reče Harry mrzovoljno. Doista je smatrao da bi Cho mogla malo pažljivije birati prijatelje. Tek ga je donekle tješilo što je prema posljednjim informacijama Marietta još bila u bolnici, jer se madame Pomfrey nije uspjela maknuti od nule u liječenju njezinih prišteva.   "Ona je zapravo jako draga osoba", reče Cho. "Samo je malo pogriješila..."   Harry je zaprepašteno pogleda.   "Draga osoba koja je samo malo pogriješila? Sve nas je prodala, uključujući tu i tebe!"   "Pa... uspjeli smo se izvući, zar ne?" molećivo će Cho. "Znaš, njezina mama radi za Ministarstvo, stvarno joj nije lako..."   "I Ronov tata radi za Ministarstvo!" bijesno je prekine Harry. "A ako nisi primijetila, njemu nije po cijelom licu ispisana riječ cinkaroš..."   "Hermiona Granger je stvarno podmuklo postupila", ljutito reče Cho. "Trebala nam je reći da je urekla popis..."   "Ja mislim da joj je to bila genijalna ideja", hladno odvrati Harry. Cho je pocrvenjela, a oči su joj zasvjetlucale.   "Pa da, zaboravila sam... naravno, to je ideja drage Hermione..."  "Samo se nemoj opet rasplakati", opomene je Harry. "Nisam ni namjeravala!" zaurla ona. "Pa... baš dobro", reče on. "Imam već dovoljno problema i bez toga."   "Pa onda se idi baviti svojim problemima!" bijesno mu uzvrati Cho. Okrenula se na peti i odmarširala.   Pušeći se od bijesa, Harry se spustio niza stube do Snapeova podzemnog kabineta. Iako je iz iskustva znao da mu Snape znatno lakše prodire u um kad je ljut i svadljiv, cijelim putem do njegovih vrata nije prestao smišljati nove uvrede kojima je pred Cho trebao obasuti njezinu dragu Mariettu.   "Kasnite, Potteru", hladno reče Snape kad je Harry zatvorio vrata za sobom.   Bio mu je okrenut leđima, izvlačeći, kao i obično, neke svoje misli i pažljivo ih spremajući u Dumbledoreovo sito sjećanja. Kad je u kamenu posudu odložio posljednju srebrnu nit, okrenuo se prema Harryju.   "Dakle", reče on. "Jeste li vježbali?"   "Da", slaže Harry, zagledavši se u nogu Snapeova radnog stola.   "Pa, uskoro ćemo saznati istinu, zar ne?" meko reče Snape. "Izvadite štapić, Potteru."

  Harry je zauzeo uobičajen stav: nasuprot Snapeu, sa stolom između njih. Srce mu je još ubrzano kucalo zbog svađe s Cho i straha zbog informacija koje bi mu Snape mogao izvući iz uma.   "Kad nabrojim do tri", reče Snape nehajnim tonom. "Jedan - dva-"   Vrata Snapeova kabineta se s treskom otvoriše i unutra utrči Draco Malfoy.   "Profesore Snape, gospodine... oh... oprostite..."   Malfoy je iznenađeno gledao Snapea i Harryja.   "Sve je u redu, Draco", reče Snape, spuštajući štapić. "Potter dolazi na popravne satove iz Čarobnih napitaka."   Harry nije vidio Malfoya u tako zluradom raspoloženju još od Hagridovg inspekcije.   "Nisam znao", reče on i isceri se Harryju, koji je osjećao kako mu obrazi gore. Dao bi mnogo toga da Malfoyu može doviknuti istinu... ili, još bolje, da ga može pogoditi jednom dobrom kletvom.   "Pa, Draco, u čemu je problem?" upita Snape.   "Profesorica Umbridge treba vašu pomoć, gospodine", reče Malfoy. "Našli su Montaguea, gospodine, zaglavio se u zahodu na četvrtom katu."   "Kako se tamo našao?" zapita Snape.   "Ne znam, gospodine, još je malo zbunjen."   "Dobro, dobro. Potteru," reče Snape, "sat ćemo nastaviti sutra navečer."   Okrenuo se i izašao iz kabineta. Malfoy je iza Snapeovih leđa oblikovao pitanje "Popravni iz Čarobnih napitaka?" i zatim otišao za Snapeom.   Kipteći od bijesa, Harry je spremio štapić u pelerinu i krenuo iz sobe. Bar je dobio dvadeset četiri dodatna sata za vježbanje; znao je da bi trebao biti sretan što se tako lako izvukao, ali stvarno je mrzio što će Malfoy zauzvrat cijeloj školi rastrubiti da ide na popravni iz Čarobnih napitaka.   Bio je već na vratima kad je na dovratku ugledao treperav odbljesak. Zaustavio se i zagledao se u njega, jer mu se učinio poznat... i onda se sjetio: donekle je sličio onim svjetlima koja je vidio u sinoćnjem snu, onim točkicama svjetlosti u drugoj sobi koju je prošao na svom putu kroz Odjel tajni.   Okrenuo se. Svjetlost je dopirala iz sita sjećanja na Snapeovu stolu. Njezin se srebrnastobijeli sadržaj kovitlao i nadimao. Snapeove misli... misli koje nije želio otkriti Harryju ako on slučajno probije njegovu obranu...   Harry se zagleda u sito sjećanja, osjećajući kako u njemu raste znatiželja... što je to Snape tako htio sakriti od njega?   Na zidu je zaigrala srebrna svjetlost... Harry zakorači prema stolu, napregnuto razmišljajući. Što ako Snape od njega skriva neke informacije o Odjelu tajni?   Pogledao je preko ramena. Srce mu je udaralo kao ludo. Koliko će Snapeu trebati vremena da izvuče Montaguea iz zahoda? Hoće li se odmah poslije toga vratiti u kabinet ili će Montaguea otpratiti u

bolnicu? Sigurno ovo drugo... Montague je kapetan Slytherinske metlobojske ekipe, Snape će sigurno htjeti da ga dobro pregledaju.   Harry je prešao preostali razmak do sita sjećanja i zaustavio se nad njim, zagledavši se u njegove dubine. Oklijevao je, osluškujući, i opet izvukao štapić. Kabinet i hodnik ispred njega bili su posve tihi. Vrškom štapića lagano je dotaknuo sadržaj sita sjećanja.   Srebrnasta tvar u posudi zavrtjela se velikom brzinom. Harry se nagnuo nad nju i vidio da je postala prozirna. Opet je gledao u neku prostoriju kao kroz okrugli prozorčić u stropu... zapravo, ako se nije varao, gledao je ravno u Veliku dvoranu.   Dah mu je zamaglio površinu Snapeovih misli... mozak mu je bio na sto muka... bilo bi suludo da podlegne iskušenju... drhtao je... Snape bi se mogao vratiti svakog trenutka... ali Harry pomisli na ljutitu Cho i na Malfoyevo iscereno lice i osjeti kako ga hvata suluda hrabrost.   Duboko je udahnuo i uronio lice u površinu Snapeovih misli. Smjesta je osjetio trzaj na podu kabineta i naglavce upao u sito sjećanja...   Padao je kroz hladno crnilo, mahnito se okrećući oko svoje osi, a onda...   Stajao je usred Velike dvorane, u kojoj ovom prilikom nije bilo dugih domskih stolova. Umjesto njih, prostor je ispunjavalo više od stotinu školskih klupa. Sve su gledale u istom smjeru i u svima su sjedili učenici koji su nisko pognutih glava pisali po pergamentu. Čulo se samo škripanje pera i povremeno šuškanje kad bi netko popravio svoj pergament.   Na jakom sunčanom svjetlu koje je prodiralo kroz visoke prozore presijavale su se glave u smeđim, bakrenastim i zlatastim tonovima. Harry je pozornim pogledom kružio po dvorani. Tu se negdje nalazi i Snape... ipak je ovo njegovo sjećanje...   Ugledao ga je u prvoj klupi iza sebe. Harry se zagleda u njega. Tinejdžer Snape izgledao je usukano i blijedo, kao biljka koju drže u mraku. Kosa mu je bila ravna i masna, a u ovom se trenutku vukla po stolu jer je njegov povijeni nos bio nepuni centimetar udaljen od pergamenta po kojem je pisao. Harry stade iza Snapea i pročita naslov na papiru s ispitnim pitanjima: OBRANA OD MRAČNIH SILA - ISPIT ZA OBIČNI ČAROBNJAČKI STUPANJ.   Dakle, Snapeu je ovdje petnaest ili šesnaest godina, kao sad Harryju. Ruka mu je letjela po pergamentu munjevitom brzinom. Već je napisao bar tridesetak centimetara teksta više od najbližih susjeda - i to sićušnim, zbijenim rukopisom.   "Još pet minuta!"   Začuvši taj glas, Harry je poskočio. Kad se okrenuo, vidio je da nešto dalje kroz prolaz između klupa hoda profesor Flitwick, kojem se vidjelo samo tjeme. Upravo je prošao pokraj dječaka kuštrave crne kose... vrlo kuštrave crne kose...   Harry se pokrenuo tako brzo da bi u čvrstom izdanju zasigurno oborio stolove oko sebe. No ovdje je jednostavno kao u snu kliznuo kroz dva prolaza između klupa, sve dok nije stigao do trećeg. Sve se više bližio zatiljku crnokosog dječaka i... on se baš uspravio, odložio pero i podigao svitak pergamenta da provjeri što je napisao...   Harry je stao pred njegovu klupu i zagledao se u svog petnaestogodišnjeg oca.   Osjetio je kako ga potresa uzbuđenje: činilo mu se kao da gleda u vlastitu sliku, ali s namjernim pogreškama. Jamesove su oči bile smeđezelene, nos nešto duži od Harryjeva i nije na čelu imao ožiljak,

ali imali su isto mršavo lice, ista usta i obrve. Jamesova je kosa na zatiljku stršila baš kao i Harryjeva, imao je identične ruke kao on i Harry je vidio da bi, da James stoji, bili gotovo jednake visine.   James je jako zijevnuo i razbarušio si kosu, koja je sad izgledala još kuštravije nego prije. Provjerio je gdje je profesor Flitwick i zatim se okrenuo u sjedalu da se obješenjački nasmiješi dječaku koji je sjedio četiri klupe dalje.   Harry je uz nov nalet uzbuđenja shvatio da je to Sirius, koji je Jamesu trijumfalno pokazao uzdignuti palac. Sirius se udobno zavalio u stolac, ljuljajući se na njegovim stražnjim nogama. Bio je iznimno zgodan; tamna mu je kosa padala na oči s ležernom elegancijom o kojoj su James ili Harry mogli samo sanjati. Djevojka iza njega gledala ga je čeznutljivim pogledom, ali činilo se da je on ne primjećuje. Dvije klupe od te djevojke - Harry osjeti kako ga obuzima dragost - sjedio je Remus Lupin. Izgledao je blijedo i boležljivo (Jer su bili blizu punom mjesecu) i još je bio zaokupljen ispitom- Dok je provjeravao svoje odgovore, lagano se mrštio, čegući bradu krajem pera.   Znači, negdje u blizini mora biti i Crvorep... točno, Harry ga je uočio nekoliko sekundi kasnije: bio je to sitan dječak šiljasta nosa i mišje boje kose. Crvorep je izgledao zabrinuto. Grizao je nokte, zurio u papir, strugao po podu nožnim prstima i povremeno bacao poglede pune nade prema pergamentu svog susjeda. Harry je kratko promotrio Crvorepa i zatim se opet zagledao u Jamesa, koji je švrljao po komadiću pergamenta. Već je nacrtao zlatnu zvrčku, a trenutno je ispisivao slova L. E. Sto mu je to značilo?   "Spustite pera, molim vas!" zapiskuta profesor Flitwick. "I vi isto, Stebbinse! Molim da ostanete sjediti dok ne pokupim vaše pergamente! Accio!"   U zrak je poletjelo više od stotinu pergamenata i doletjelo u ispružene ruke profesora Flitwicka, obarajući ga na leđa. Nekoliko se ljudi nasmijalo. Dvoje učenika iz prvih klupa je ustalo, uhvatilo profesora Flitwicka za laktove i podiglo ga na noge.   "Hvala vam... hvala vam", zasopće profesor Flitwick. "U redu, možete ići!"   Harry pogleda svog oca. Užurbano je prekrižio L. E. koje je dotad ukrašavao, skočio na noge, spremio pero i ispitna pitanja u torbu koju je prebacio na leđa i pričekao da mu se pridruži Sirius. Harry se osvrne i nešto dalje ugleda Snapea, koji je hodao između klupa prema vratima za predvorje zaokupljen vlastitim ispitnim pitanjima. Unatoč pognutim leđima, imao je ukočeno držanje te trzav hod koji je podsjećao na kretanje pauka. Oko lica mu je poskakivala masna kosa.   Između Snapea i Jamesa, Siriusa i Lupina ispriječila se grupica raspričanih djevojaka. Harry je stao među njih pa je tako mogao držati na oku Snapea i istovremeno, uz nešto naprezanja, uhvatiti razgovor Jamesa i njegovih prijatelja.   "Kako ti se svidjelo deseto pitanje, Lunac?" upita Sirius kad su izašli u predvorje.   "Jako mi se svidjelo", žustro odvrati Lupin. "Navedite pet znakova za prepoznavanje vukodlaka. Sjajno pitanje."   "I, jesi li uspio nabrojiti sve znakove?" zapita James lažno zabrinutim glasom.   "Mislim da jesam", ozbiljno odvrati Lupin kad su se priključili gomili koja je nagrnula na vrata dvorca u želji da izađe u osunčani perivoj. "Jedan: sjedi na mom stolcu. Dva: nosi moju odjeću. Tri: zove se Remus Lupin."   Crvorep se jedini nije nasmijao.  

"Napisao sam oblik gubice, zjenice očiju i čuperak na vrhu repa," reče on zabrinuto, "ali to je sve čega sam se uspio sjetiti..."   "Dobro, ti si stvarno blesav, Crvorepe", nestrpljivo mu reče James. "Svakog mjeseca trčiš uokolo s vukodlakom..."   "Tiše", zamoli ga Lupin.   Harry se opet zabrinuto osvrne. Snape je još bio u blizini, udubljen u svoja ispitna pitanja - ali ovo je bilo Snapeovo sjećanje i Harry je bio siguran da neće moći slijediti Jamesa ako Snape nakon dolaska u perivoj odluči otići u drugom smjeru. Na njegovo veliko olakšanje, kad su James i njegova tri prijatelja niz tratinu krenuli prema jezeru, Snape je nastavio hodati u istom smjeru, još proučavajući ispitna pitanja i očito bez neke posebne ideje o tome kamo ide. Hodajući malo ispred njega, Harry je uspijevao držati na oku Jamesa i ostale.   "Pa, meni je ispit bio čista igrarija", reče Sirius. "Začudilo bi me da ne dobijem bar 'odličan'."   "Također", složi se James. Zavukao je ruku u džep i izvadio zlatnu zvrčku, koja mu se pokušavala oteti iz ruke.   "Odakle ti to?"   "Zdipio sam je", nehajno će James. Počeo se poigravati zvrčkom. Pustio bi je da odleti tridesetak centimetara, a onda bi je opet zgrabio. Imao je fantastične reflekse. Crvorep ga je zadivljeno gledao.   Zaustavili su se u hladu iste one bukve na rubu jezera ispod koje su jedne nedjelje zadaću rješavali Harry, Ron i Hermiona. Svi su se bacili na travu. Harry je opet pogledao preko ramena i vidio, na svoje oduševljenje, da se Snape smjestio na travi u gustoj hladovini obližnjeg grmlja. Potpuno se udubio u svoj ispit za ČAS, pa je Harry mogao sjesti u travu između bukve i grmlja da nastavi promatrati četvorku ispod drveta. Glatka površina jezera bliještala je pod svjetlošću sunca. Grupica nasmijanih djevojaka koje su upravo izašle iz Velike dvorane sjela je na sam rub jezera. Izuvši cipele i čarape, hladile su bose noge u vodi.   Lupin je izvadio knjigu i počeo čitati. Sirius je promatrao vrevu na travnjaku. Djelovao je prilično oholo i dokono, no unatoč tome ostavljao je vrlo privlačan dojam. James se još igrao zvrčkom. Svaki put bi joj dopustio da odleti malo dalje, ali bi je u posljednji tren uhvatio. Crvorep ga je gledao razjapljenih usta. Poslije svakog Jamesova posebno vještog poteza, Crvorep bi zadivljeno udahnuo i zapljeskao. Nakon pet minuta takvog ponašanja, Harry se počeo pitati zašto James već jednom ne kaže Crvorepu da se smiri, ali činilo se da on uživa u pozornosti. Harry je također primijetio da si njegov otac neprestano mrsi kosu, kao da ne želi izgledati previše uredno. Stalno je pogledavao prema djevojkama koje su sjedile na rubu jezera.   "Daj to već jednom spremi," rekao je Sirius kad je jedan Jamesov potez Crvorepa potaknuo na klicanje, "dok se Crvorep nije upiškio od uzbuđenja."   Crvorep je malo porumenio, ali James se nasmijao. "Dobro, ako ti toliko smeta", reče on, spremajući zvrčku natrag u džep. Harry je imao osjećaj da je Sirius jedina osoba koja može obuzdati Jamesovo razmetanje.   "Dosadno mi je", požali se Sirius. "Volio bih da je pun mjesec." "Ja ne bih", mrko se javi Lupin iza svoje knjige. "Još moramo pisati Preobrazbu. Ako ti je dosadno, postavljaj mi pitanja po knjizi. Evo..." Ispružio mu je knjigu.   Ali Sirius frkne. "Ma ne moram ni gledati u to, već sve znam."

"Možda od ovoga živneš, Tihotape", tiho reče James. "Vidi tko je tamo..."   Sirius okrene glavu. Odjednom se posve umirio, kao pas koji je nanjušio zeca.   "Ma super", reče on tiho. "Cmizdrus."  Harry se okrene da vidi što to Sirius gleda.   Snape je opet bio na nogama. Spremao je svoj ispitni papir u torbu. Kad je napustio hlad grmlja i krenuo na travnjak, Sirius i James su ustali.   Lupin i Crvorep ostali su sjediti. Lupin je i dalje gledao u knjigu, ali oči mu se više nisu micale, a između obrva mu se pojavila bora od mrštenja. Crvorep je pogledavao od Siriusa i Jamesa do Snapea s izrazom pohlepnog iščekivanja na licu.   "Kako si, Cmizdruse?" glasno upita James.   Snape je reagirao kao da je očekivao napad. Brzo je ispustio! torbu i zavukao ruku u pelerinu. Dok je on podizao svoj štapić, James je zaurlao: "Expelliarmus!"   Snapeov štapić odletio je nekoliko metara uvis i muklo pao u travu iza njega. Sirius se štektavo nasmije.   "Impedimenta!" reče on i uperi štapić u Snapea, koji je pao prije nego što je uspio skočiti do svog štapića.   Privukli su pozornost okolnih učenika. Neki su ustali i prišli bliže. Jedni su izgledali bojažljivo, ali drugi kao da su se zabavljali.   Snape je ležao na tlu i pokušavao doći do daha. James i Sirius su mu se približili podignutih štapića. James je preko ramena pogledavao djevojke na rubu jezera. Ustao je i Crvorep. Pohlepno je zurio, obilazeći Lupina da može bolje vidjeti.   "Kako je prošao ispit, Cmizdro?" upita James.   "Vidio sam ga, zabio je nos u pergament", pakosno će Sirius. "Vjerojatno je tako zamastio papir da nitko neće moći pročitati ni riječ."   Nekoliko promatrača se nasmije; Snape očito nije bio popularan. Crvorep je zakriještao od smijeha. Snape je pokušavao ustati, ali urok još nije popustio. Otimao se kao da je sputan nevidljivom užadi.   "Već... ćeš ti vidjeti," soptao je, gledajući Jamesa pogledom punim mržnje, "već... ćeš ti vidjeti!"   "Što će vidjeti?" mirno upita Sirius. "Što ćeš napraviti, Cmizdro, obrisati nos na nama?"   Snape je izgovorio bujicu psovki i uroka - bez ikakva rezultata, jer mu je štapić ležao tri metra dalje.   "Očito ti treba oprati usta", hladno reče James. "Oribaj!"   Iz Snapeovih usta smjesta je potekla ružičasta sapunica. Usne  je prekrila pjena i on poče grcati i gušiti se...!"   "Pustite ga NA MIRU!"   James i Sirius se okrenuše. Jamesova slobodna ruka smjesta je poletjela prema njegovoj kosi.  

Bila je to jedna od djevojaka s ruba jezera. Imala je gustu, tamnocrvenu kosu koja joj je padala do ramena i bademaste oči neobično zelene boje... Harryjeve oči. Harryjeva majka.   "Hej, Evansice", reče James. Ton glasa najednom mu je bio prijazniji, dublji i nekako zreliji.   "Pusti ga na miru", ponovi Lily. Promatrala je Jamesa s dubokom antipatijom. "Što ti je on skrivio?"   "Pa," reče James, praveći se da napeto razmišlja, "dovoljno je već to što postoji, ako razumiješ što hoću reći..."   Mnogi učenici su se nasmijali, uključujući Siriusa i Crvorepa. Lily i Lupin, koji je još napeto zurio u knjigu, ostali su ozbiljni.   "Misliš da si jako duhovit", reče ona hladno. "Ali ti si jedna obična uobražena, nasilna gnjida, Potteru. Ostavi ga na miru."   "Hoću ako odeš na spoj sa mnom, Evansice", brzo reče James. "Hajde... jedan spoj i neću više nikad položiti štapić na dobrog starog Cmizdru."   Iza njega je urok zaustavljanja počeo popuštati. Snape je puzao prema odbačenom štapiću, pljujući usput sapunicu.   "Prije bih otišla na spoj s orijaškom lignjom", odvrati Lily. "Nemaš sreće, Parožak", žustro će Sirius. Opet se okrenuo prema Snapeu: "HEJ!"   Ali prekasno; Snape je već uperio štapić u Jamesa. Uslijedio je bljesak i na Jamesovu obrazu pojavila se porezotina, prskajući mu pelerinu krvlju. James se munjevito okrenuo; nakon sljedećeg bljeska, Snape je visio naopačke u zraku. Pelerina mu se izvrnula i otkrila mršave, blijede noge i sivkaste gaće.   Mnogi u okupljenoj gomili su zaklicali. Sirius, James i Crvorep su urlali od smijeha.   Lily, čiji je bijesni izraz na trenutak zatitrao kao da će se i ona nasmiješiti, reče: "Spustite ga!"   "Naravno", odvrati James i tržne štapić uvis. Snape je tresnuo na tlo. Ispetljavši se iz pelerine, brzo je ustao i podigao štapić, ali Sirius je već rekao: "Petrificus Totalus!" i Snape se opet srušio, ukočen kao daska.   "PUSTITE GA NA MIRU!" zaurla Lily. Sad je i ona izvadila štapić. James i Sirius su ga oprezno mjerkali.   "Joj, Evansice, ne tjeraj me da te ureknem", ozbiljno joj reče James.   "Onda skini kletvu!"   James je teško uzdahnuo, okrenuo se Snapeu i promrmljao protukletvu.   "Eto", reče on dok se Snape mučio da ustane. "Imaš sreće što je došla Evansica, Cmizdruse..."   "Ne treba meni pomoć nekih prljavih malih mutnjakuša!" Lily trepne.   "Dobro", reče ona mirno. "Ubuduće se neću truditi. I da sam ja na tvom mjestu, Cmizdruse, prvo bih si oprala gaće."   "Ispričaj se Evansici!" zaurla James na Snapea, prijeteći uperivši štapić u njega.  

"Ne želim da ga ti tjeraš da se ispričava", zaurla Lily i okrene se prema Jamesu. "Ti si jednako grozan kao i on."   "Molim?" uzvikne James. "Ja te NIKAD ne bih nazvao... znaš već kako!"   "Stalno si mrsiš kosu jer misliš da ćeš biti veći frajer ako izgledaš kao da si upravo sišao s metle, prenemažeš se s tom glupom zvrčkom, po hodnicima iz čiste obijesti bacaš uroke na sve ljude koji ti idu na živce... čudim se što ti uopće treba metla za letenje, s obzirom na to koliko si napuhan. GADIŠ mi se."   Okrenula se na peti i udaljila.   "Evansice!" zaurla James za njom. "Hej, EVANSICE!"   Ali ona se više nije okrenula.   "Pa što je njoj?" upita James, bezuspješno pokušavajući ostaviti dojam da mu je svejedno kakav će odgovor dobiti.   "Čitajući između redova, rekao bih da te smatra pomalo umišljenim, prijatelju", reče Sirius.   "Dobro," reče James, koji je sad izgledao bijesno, "dobro..." Nakon još jednog bljeska, Snape je opet naglavce visio u zraku. "Tko hoće vidjeti kako Cmizdri skidam gaće?" Harry nikad nije saznao je li James stvarno Snapeu skinuo gaće. Nadlakticu mu je stiskom snažnim poput kliješta uhvatila nečija ruka. Lecnuvši se, Harry se okrene da vidi tko je to i shvati da kraj njega stoji sasvim odrasli Snape, problijedio od bijesa. "Zabavljate se?"   Harry je osjetio kako se podiže u zrak; ljetni dan oko njega se rasplinuo. Plutao je uvis kroz ledeno crnilo. Snape ga je još uvijek čvrsto držao za nadlakticu. Osjećajući kao da je u zraku izveo salto, nogama je udario o kameni pod Snapeova podzemnog boravišta. Opet je stajao kraj sita sjećanja na Snapeovu radnom stolu, u zasjenjenom kabinetu sadašnjeg učitelja Čarobnih napitaka.   "Dakle", reče Snape, stežući mu ruku tako snažno da je Harry počeo osjećati trnce u njoj. "Dakle... jeste li se dobro zabavili, Potteru?"   "N-nisam", reče Harry, nastojeći mu se oteti iz stiska. Bio je prestravljen: Snapeove su usnice drhtale, lice mu je bilo bijelo, zubi iskešeni.   "Otac vam je bio baš duhovit, zar ne?" reče Snape i zatrese Harryja tako snažno da su mu naočale skliznule niz nos.   "Ja... nisam..."   Snape ga svom snagom odbaci od sebe. Harry s treskom udari o pod.   "Nećete nikome ispričati što ste vidjeli!" zaurla Snape.   "Ne", reče Harry, ustajući i udaljavajući se od Snapea. "Ne, naravno da neć..."   "Van, marš van, ne želim vas više nikad ovdje vidjeti!"   Dok je Harry jurio prema vratima, iznad glave mu je prsnula staklenka puna mrtvih žohara. Grubo je povukao vrata prema sebi i poletio niz hodnik, zaustavljajući se tek kad su ga od Snapea dijelila tri cijela kata. Naslonio se na zid, hvatajući dah i trljajući ozlijeđenu ruku.

  Nije imao ni najmanju želju da se prerano vrati u Gryffindorsku kulu ili da Ronu i Hermioni ispriča što je upravo vidio. Ali nije Harryja užasnulo i rastužilo to što je Snape vikao na njega ili ga gađao staklenkama; užasnulo ga je i rastužilo to što je on i sam znao kako se osjeća osoba koju netko ponizi u javnosti, stoje točno znao kako se Snape osjećao dok ga je Harryjev otac izazivao, i što je, sudeći po scenama koje je upravo vidio, njegov otac doista bio onako arogantan kao što mu je Snape oduvijek govorio.

GLAVA DVADESET DEVETA Profesionalna orijentacija                                                         "Ali zašto više ne ideš na instrukcije iz Oklumencije?" upita Hermiona, mršteći se.   "Rekao sam ti," promrmlja Harry, "Snape misli da sad kad sam usvojio osnove, mogu nastaviti i sam."   "Znači, više nemaš čudne snove?" sumnjičavo upita Hermiona.  "Manje-više ne", odvrati Harry, izbjegavajući joj pogled.  "E pa, ja mislim da Snape ne bi trebao prestati s instrukcijama sve dok nisi apsolutno siguran da ih možeš kontrolirati!" ljutito reče Hermiona. "Harry, mislim da bi ga trebao zamoliti da ti opet..."  "Ne", žestoko odvrati Harry. "Pusti to, Hermiona, u redu?"  Hermiona je veći dio prvog dana njihovih uskrsnih praznika provela u uobičajenoj aktivnosti: izrađivala je raspored učenja za sve troje. Harry i Ron jednostavno su je pustili da radi što hoće, jer je to bilo lakše nego se upuštati u rasprave s njom, a uvijek je postojala i mogućnost da bi im rasporedi doista mogli pomoći.   Ron se iskreno zaprepastio kad je shvatio da imaju samo još šest tjedana do ispita.   "Dobro, kako ti to može biti šok?" htjela je znati Hermiona dok je štapićem kuckala različite kvadratiće u Ronovu rasporedu, tako da svaki predmet dobije svoju boju.   "Ne znam," odvrati Ron, "svašta se događalo."  "Pa, izvoli," reče ona i pruži mu njegov raspored, "ako ga se budeš držao, ne bi trebao imati problema."   Ron ga zlovoljno pogleda, ali smjesta se razvedri. "Dala si mi jednu slobodnu večer svakog tjedna!"  ''To ti je za metlobojski trening", objasni Hermiona.   S Ronova lica nesta osmijeha.   "Čemu?" zapita on. "Ove godine imamo onoliko realne izglede za osvajanje Međudomskog pokala koliko i moj tata da postane ministar magije."   Hermiona mu nije odgovorila. Zagledala se u Harryja, koji je pak tupo zurio u suprotni zid društvene prostorije, ignorirajući Krivonjine šapice na vlastitim rukama i mačkovo umiljavanje s ciljem da ga Harry počeše iza ušiju.   "Harry, što nije u redu?"  "Molim?" reče on brzo. "Ništa."   Zgrabio je svoj primjerak Teorije obrambene magije i pravio se da nešto traži u indeksu. Krivonja je digao šape od njega i pokunjeno otišao pod Hermionin stolac.   "Ranije sam vidjela Cho", nesigurno poče Hermiona. "I ona je izgledala nesretno... jeste li se opet svađali?"   "Št... o, da, jesmo", reče Harry, zahvalan za izliku.   "Zbog čega?"  

"Zbog one njezine podmukle prijateljice Mariette", odvrati Harry.   "Potpuno te razumijem!" reče Ron ljutito, spuštajući raspored učenja. "Da nije bilo nje..."   Ron je počeo bijesnu tiradu o Marietti Edgecombe, što je Harryju bilo od velike pomoći. Trebao je samo ljutito izgledati, kimati glavom i govoriti "Aha" i "Tako je" svaki put kad bi Ron zastao da uzme dah. U međuvremenu se mogao posve prepustiti sve nesretnijim mislima o onome što je vidio u situ sjećanja.   Imao je osjećaj da ga upamćene scene izjedaju iznutra. Bio je tako uvjeren da su njegovi roditelji bili divni da mu jednostavno nikad nije palo na pamet ozbiljno shvatiti Snapeove objede na račun njegova oca. Pa nisu li ljudi poput Hagrida i Siriusa Harryju rekli da je njegov tata bio krasan čovjek? (Da, a vidi kakav je bio Sirius, gunđao je glas u njegovoj glavi... jednako loš, zar ne?) Dobro, jednom je čuo da ih profesorica McGonagall naziva mangupima, ali opisala ih je kao prethodnike blizanaca Weasley, a Harry nije mogao zamisliti da bi Fred i George nekoga objesili naglavce za zabavu... osim ako stvarno ne mogu podnijeti dotičnu osobu... možda Malfoya, ili nekog tko bi to stvarno zaslužio..   Harry je pokušao zamisliti scenarij u kojem je Snape nečim zaslužio ono što je pretrpio od Jamesa - ali nije li Lily upitala: "Što vam je on skrivio?" I nije li joj James odgovorio: "Pa dovoljno je već to što postoji, ako razumiješ što hoću reći." Nije li James sve i oočeo samo zato što je Siriusu bilo dosadno? Harry se sjetio kako je Lupin na Grimmauldovu trgu rekao da ga je Dumbledore imenovao prefektom u nadi da će bar donekle obuzdati Jamesa i Siriusa... ali u situ sjećanja, samo je sjedio i pustio ih da divljaju...   No zato se Lily umiješala, podsjećao se Harry. Bar mu je mama bila dobra. Doduše, podjednako ga je uznemirivalo sjećanje na izraz njezina lica dok je vikala na Jamesa. Njezin je prezir prema Jamesu bio tako očit da Harryju jednostavno nije bilo jasno kako su se njih dvoje uopće vjenčali. Jedanput ili dvaput čak se zapitao nije li je James nekako prisilio na to...   Gotovo pet godina pomisao na njegova oca bila mu je izvor utjehe i nadahnuća. Kad god bi mu netko rekao da je baš kao James, zablistao bi od ponosa. A sad... sad je pri pomisli na njega osjećao hladnoću i jad.    Vrijeme je tijekom uskrsnih praznika postalo vjetrovitije, vedrije i toplije, ali Harry, kao i ostali učenici pete i sedme godine, zbog učenja i stalnih posjeta knjižnici nije mogao ni mrdnuti iz dvorca. Pred drugima je za svoju zlovolju krivio predstojeće ispite, a kako je i njegovim gryffindorskim kolegama bilo jednako zlo od ponavljanja gradiva, ta izlika nikome nije bila sumnjiva. "Harry, tebi govorim, čuješ li me?"   "Ha?"   Okrenuo se. Za stolom za kojim je dotad sjedio sam pridružila mu se Ginny Weasley, temeljito raščupana od vjetra. Bilo je to u nedjelju, kasno navečer. Hermiona se vratila u Gryffindorsku kulu da uči Stare rune. Ron je bio na metlobojskom treningu.   "O, bok", reče Harry, privlačeći svoje knjige bliže da napravi mjesta za nju. "Kako to da nisi na treningu?"   "Završio je", reče Ginny. "Ron je morao odvesti Jacka Slopera u bolnicu."   "Zašto?"   "Pa, nismo sigurni, ali mislimo da se udario vlastitom palicom." Teško je uzdahnula. "U svakom slučaju... upravo nam je došao paket, tek je sad prošao nove Umbridgeičine kontrole."   Stavila je na stol kutiju u smeđem papiru, koja je očito već jednom bila otvorena i opet nemarno zapakirana. Na papiru je crvenom tintom pisalo: Pregledala i odobrila Velika inkvizitorica Hogwartsa.

  "Mama nam je poslala pisanice", reče Ginny. "Ova je za tebe... izvoli."   Dodala mu je lijepo čokoladno jaje ukrašeno malim zvrčkama od šećerne glazure i, sudeći po omotu, vrećicu šumećih vizbija. Harry se zagledao u svoj poklon i s užasom osjetio da mu se grlo steže.   "Harry, jesi li dobro?" tiho upita Ginny.   "Da, dobro sam", promuklo odvrati Harry. U grlu je i dalje osjećao bolno stezanje. Nije mu bilo jasno zašto ga je tako pogodio pogled na jednu običnu pisanicu.   "U posljednje vrijeme izgledaš jako utučeno", ustrajala je Ginny. "Znaš, sigurna sam da bi samo trebao razgovarati s Cho..."   "Nije meni do razgovora s Cho", otresito reče Harry. "Nego s kim?" upita Ginny. "Želio bih..."   Ogledao se oko njih da bude siguran kako ih nitko ne sluša. Madame Pince stajala je nekoliko polica dalje, ovjeravajući hrpu knjiga za vrlo nervoznu Hannu Abbott.   "Želio bih razgovarati sa Siriusom", promrmlja on. "Ali znam da ne smijem."   Više zato da zaposli ruke nego zato što je stvarno htio jesti, Harry odmota svoje čokoladno jaje, odlomi povelik dio i stavi ga u usta.   "Pa," poče Ginny polako, također uzimajući dio jajeta, "ako stvarno želiš razgovarati sa Siriusom, mislim da bismo nešto mogli smisliti."    "Ma daj", reče Harry beznadnim tonom. "Dok Umbridgeova nadzire sve kamine i čita nam svu poštu?"   "Kad odrastaš u istoj kući s Fredom i Georgeom," zamišljeno odvrati Ginny, "s vremenom počneš vjerovati da je sve moguće, samo ako se usudiš."   Harry je pogleda. Nije znao treba li to zahvaliti blagotvornom učinku čokolade - Lupin je uvijek preporučivao porciju čokolade nakon susreta s dementorima - ili jednostavno tome što je napokon naglas izrekao želju koja je u njemu plamtjela već dobrih tjedan dana, ali najednom je osjetio da mu se vraća optimizam.   "MA ŠTO VI TO RADITE?"   "K vragu", šapne Ginny, skačući na noge. "Zaboravila sam..."   Na njih se okomila madame Pince. Smežurano lice iskrivilo joj se od bijesa.   "Čokolada u knjižnici!" vrisnula je. "Van - van - VAN!"   Izvukla je štapić. Harryja i Ginny iz knjižnice su izagnale njegove vlastite knjige, torba i tintarnica, opetovano ih udarajući po glavi dok su se trkom udaljavali s mjesta zločina. *  *  * Podcrtavajući važnost predstojećih ispita, pred kraj praznika na stolovima u Gryffindorskoj kuli iskrsnule su brojne brošure, prospekti i oglasi o različitim čarobnjačkim zanimanjima. Na oglasnoj ploči pojavila se

sljedeća obavijest:   PROFESIONALNA ORIJENTACIJA Tijekom prvog tjedna ljetnog razdoblja svi učenici pete godine moraju doći na kratak razgovor o budućem zanimanju s predstojnikom svog doma. U nastavku navodimo termine sastanaka za sve učenike.   Harry je pogledao popis i vidio da je njegov razgovor zakazan za ponedjeljak u pola tri u kabinetu profesorice McGonagall, što je značilo da će propustiti veći dio Proricanja sudbine. On i ostali učenici pete godine proveli su glavninu posljednjeg vikenda uskrsnih praznika proučavajaći nađene materijale o različitim profesijama koje su im se nudile.   "Pa, sumnjam da me čeka vidarska karijera", rekao je Ron posljednje večeri praznika. Baš je čitao brošuru koja je na naslovnici imala sliku kosti ukrštene sa čarobnim štapićem, simbolom Svetog Munga. 'Piše da treba dobiti najmanje "I" na OČI-ma iz Čarobnih napitaka, Travarstva, Preobrazbe, Čarolija i Obrane od mračnih sila. Mislim, čovječe... nisu baš skromni, zar ne?"   "Pa, ipak je to vrlo odgovoran posao", reče Hermiona odsutnim tonom. Ona je proučavala letak u jarkoružičastoj i narančastoj boji naslovljen HTJELI BISTE RADITI S BEZJACIMA? "Izgleda da za kontakte s bezjacima nisu potrebne pretjerane kvalifikacije - traže samo ČAS iz Bezjačkih studija: Mnogo su važniji entuzijazam, strpljenje i izoštren osjećaj za humor!"   "Za kontakte s mojim tetkom potrebno je i nešto više od osjećaja za humor", mrko će Harry. "Na primjer, izoštren osjećaj za izbjegavanje udaraca." On je čitao brošuru o bankarstvu. "Slušajte ovo: Želite li posao pun izazova koji uključuje putovanje, avanturu i obilne bonuse za rad u opasnim uvjetima? Ako je vaš odgovor potvrdan, Čarobnjačka banka Gringotts trenutno traži kletvolomce za uzbudljiv rad u inozemstvu... Ali traže Aritmanciju: ovo bi ti mogla, Hermiona!"   "Bankarstvo me baš i ne zanima", promrmlja Hermiona, već zaokupljena sljedećim naslovom: IMATE LI SNAGE OBUČAVATI TROLOVE ZA ZAŠTITARSKE POSLOVE?   "Hej", reče neki glas u Harryjevo uho. Okrenuo se i vidio da su im se pridružili Fred i George. "Ginny nam je nešto napomenula", reče Fred, ispruživši noge na stol. Nekoliko knjižica s popisom poslova u Ministarstvu magije kliznulo je na pod. "Kaže da bi ti htio razgovarati sa Siriusom, točno?"   "Molim?" oštro reče Hermiona, ukipivši se u trenutku pružanja ruke prema naslovu ŽELITE LI SVOJIM RADOM DOBRO PRODRMATI ODJEL ZA MAGIČNE NEZGODE I KATASTROFE?   "Aha..." reče Harry, nastojeći zvučati ležerno, "da, mislio sam da bi..."   "Ne budi glup", prekine ga Hermiona. Uspravila se, gledajući ga kao da ne može vjerovati što je čula. "Dok Umbridgeica opipava vatre i pretražuje sove?"   "Pa, mi mislimo da ipak ima načina", reče George i nasmiješeno se protegne. "Samo joj treba odvratiti pozornost. Sigurno ste svi primijetili da smo preko praznika prestali izazivati nerede?"   "Zapitali smo se: želimo li mi sebi kvariti slobodno vrijeme?" reuzme Fred. "Odgovor je, naravno, bio ne. Da ne spominjemo kako bismo novim neredima ostalima samo otežali ponavljanje gradiva, što nam

doista nije bilo ni nakraj pameti."   Tu je pobožno naklonio glavu prema Hermioni, koju je ta neočekivana pažljivost očito jako iznenadila.   "Ali od sutra je sve po starom", žustro nastavi Fred. "A kad već spremamo novu psinu, zašto ne bismo omogućili Harryju da usput porazgovara sa Siriusom?"   "Da, ali ipak," reče Hermiona, držeći se kao da maloumniku pokušava objasniti nešto vrlo jednostavno, "čak i ako izvedete neku diverziju, kako bi Harry mogao razgovarati s njim?"   "U Umbridgeičinu kabinetu", tiho odgovori Harry.   U dva tjedna koliko je razbijao glavu tim pitanjem nije se dosjetio drugog rješenja. Znao je, jer mu je Umbridgeova to osobno rekla, da jedino njezin kamin nije pod prismotrom.   "Dobro - jesi - li - ti - poludio?" upita Hermiona prigušenim glasom.   Ron je spustio brošuru o zanimanjima na polju umjetnog uzgoja gljivica, prateći razgovor s rastućim oprezom.   "Mislim da nisam", reče Harry, sliježući ramenima.   "I kako ćeš uopće ući?"   Za to je imao spreman odgovor.   "Uz pomoć Siriusova noža", reče on.   "Molim?"   "Sirius mi je za pretprošli Božić poklonio nož koji otvara svaku bravu", reče Harry. "Čak i ako je začarala vrata tako da su otporna na Alohomoru, a kladim se da jest..."   "Što ti misliš o tome?" obrati se Hermiona Ronu, neodoljivo podsjećajući Harryja na način kojim je gospođa Weasley zatražila podršku svog muža tijekom Harryjeve prve večere na Grimmauldovu trgu.   "Ne znam", odvrati Ron, očito uznemiren što se zahtijeva njegovo mišljenje. "Ako Harry to želi učiniti, na njemu je da odluči, zar ne?"   "Tako se postavlja pravi prijatelj i pravi Weasley", reče Fred i srdačno odalami Rona po leđima. "Dobro. Mislili smo je izvesti sutra, odmah poslije nastave, jer ćemo maksimalan efekt postići ako su svi na hodnicima - Harry, otići ćemo negdje u istočno krilo, da je odvučemo što dalje od njenog kabineta mislim da ti možemo zajamčiti - koliko, dvadeset minuta?" upita on, gledajući Georgea.   "U najmanju ruku", reče George. "A što ćete izvesti?" upita Ron.   "Vidjet ćeš, braco", odvrati Fred dok su on i George ustajali. "To jest, vidjet ćeš ako sutra oko pet popodne navratiš do hodnika Gregora Ulizice."   * * * Harry se sljedećeg dana probudio vrlo rano. Osjećao je gotovo jednaku nervozu kao onog jutra kad je morao na disciplinsko saslušanje u Ministarstvo magije. Nije ga brinulo samo to što se spremao provaliti

u Umbridgeičin kabinet i upotrijebiti njezin kamin za razgovor sa Siriusom, iako je već i to bilo dovoljno loše. Mučilo ga je također što će se, prvi put otkako ga je izbacio iz kabineta, naći u Snapeovoj blizini.   Nakon što je još malo ležao u krevetu, razmišljajući o danu pred njim, Harry je ustao što je mogao tiše i prišao prozoru kraj Nevilleova kreveta. Vidio je da je vani osvanulo doista prekrasno jutro. Vedro nebo isticalo se blagom, svjetlucavom plavom bojom. Gledajući ravno pred sebe, Harry ugleda visoku bukvu ispod koje je njegov otac svojevremeno gnjavio Snapea. Nije bio siguran što mu je Sirius uopće mogao reći da ublaži ono što je vidio u situ sjećanja, ali očajnički je htio čuti Siriusovu verziju događaja, saznati jesu li postojale neke olakšavajuće okolnosti, je li njegov otac imao neko opravdanje za svoje ponašanje...   Uto mu je pozornost privuklo nešto drugo: ugledao je kretanje na samom rubu Zabranjene šume. Škiljeći zbog sunca, Harry vidje da iz drveća izlazi Hagrid. Činilo se da šepa. Gledao je kako Hagrid tetura do vrata kolibe i ulazi u nju. Nastavio je motriti kolibu još nekoliko minuta. Hagrid nije ponovo izašao, ali iz dimnjaka se podigao dim - dobro, bar nije bio tako ozlijeđen da ne bi bio u stanju sam zapaliti vatru.   Harry se okrenuo od prozora, otišao do kovčega i počeo se odijevati.   S obzirom na to da je kasnije planirao upad u Umbridgeičin kabinet, Harry se nije zavaravao da će mu dan proteći u opuštenom raspoloženju, ali ipak nije računao na Hermionine gotovo neprestane pokušaje da ga odgovori od njegove poslijepodnevne akcije. Na Povijesti magije profesora Binnsa prvi je put u životu bila jednako nepažljiva kao Harry i Ron, bez prestanka ga obasipajući upozorenjima koja je on svim silama nastojao ignorirati.   "... a ako te uhvati, ne samo što će te izbaciti iz škole nego će još i pogoditi da si pričao s Njuškom i onda će te sigurno prisiliti da popiješ veritaserum i odgovoriš joj na pitanja..."   "Hermiona," prekinuo ju je Ron, prigušenim, ali ogorčenim glasom, "misliš li ti već jednom prestati prigovarati Harryju i slušati Binnsa ili ću morati sam hvatati bilješke?" "Hvataj ih za promjenu ti, neće te to ubiti!" Kad su došli u podzemni dio dvorca, s Hermionom više nisu razgovarali ni Harry ni Ron. To nije nimalo usporilo bujicu zlokobnih nagovještaja koje je izgovarala spuštenim glasom. Zbog njezina bijesnog šištanja, Seamus je prvih pet minuta predavanja proveo zbunjeno provjeravajući gdje mu to kotlić pušta tekućinu.   S druge strane, Snape se očito odlučio pretvarati da je Harry nevidljiv. Harry je dotičnu taktiku dobro poznavao, jer je tetku Vernonu bila jedna od najmilijih. Uzevši sve u obzir, činilo mu se da ima popriličnu sreću što ga nije snašlo ništa gore. Štoviše, u usporedbi sa Snapeovim provokacijama i posprdnim primjedbama koje je inače morao podnositi, ovo je bila ugodna promjena. Sa zadovoljstvom je ustanovio da napitak okrepe može spraviti bez ikakvih poteškoća, pod uvjetom da ga nitko ne gnjavi. Na kraju sata zagrabio je malo napitka u bočicu, začepio je i odnio na Snapeov stol za ocjenu, misleći kako će možda napokon izvući ocjenu "I".   Tek što se okrenuo, začuo se lom stakla i Malfoyev zlobni smijeh. Harry se munjevito okrene. Njegova je bočica razbijena ležala na podu, a Snape ga je promatrao zluradim pogledom. "Joj", reče on blago. "Za vas opet nema ocjene, Potteru."   Harry od bijesa nije mogao govoriti. Vratio se do svog kotlića s namjerom da napuni novu bočicu i prisili Snapea da je ocijeni i užasnuto shvatio da je kotlić prazan.   "Oprosti!" reče Hermiona, pokrivajući usta rukama. "Stvarno mi je žao, Harry. Mislila sam da si gotov, pa sam sve očistila."   Harry se nije mogao prisiliti da joj odgovori. Kad je zazvonilo zvono za kraj sata, pohitao je iz učionice bez

osvrtanja i pobrinuo se da za ručkom sjedne između Nevillea i Seamusa, da ne bi morao opet slušati njezina zanovijetanja o provali u Umbridgeičin kabinet.   Kad je došlo vrijeme za Proricanje sudbine, već je bio tako zlovoljan da je sasvim zaboravio na razgovor o budućem zanimanju kod profesorice McGonagall. Sjetio ga se tek kad ga je Ron pitao zašto nije u njezinu kabinetu. Trčeći kao muha bez glave, stigao je na kat zadihan, ali samo nekoliko minuta kasnije od dogovorenog termina.   "Oprostite, profesorice," zasopće on, zatvarajući vrata. "Zaboravio sam."   "Nije važno, Potteru", reče ona žustro, no istovremeno se začulo kako netko puše u kutu prostorije. Harry se okrene.   Vidio je da tamo sjedi profesorica Umbridge s podlogom za pergament na koljenima. Pelerinu je ovaj put ukrasila kićenim nabranim ovratnikom. Na usnicama joj je poigravao neugodno samodopadan osmijeh.   "Sjednite, Potteru", odsječno mu reče profesorica McGonagall. Popravljala je brojne brošure na stolu pomalo drhtavim rukama.   Harry sjedne leđima okrenut Umbridgeovoj, nastojeći ne obazirati se na škripanje njezina pera po pergamentu.   "Dobro, Potteru, cilj ovog sastanka je da porazgovaramo o tome što biste u budućnosti htjeli raditi i da vam pomognem oko odabira predmeta koje biste u tom smislu trebali slušati na šestoj i sedmoj godini", reče profesorica McGonagall. "Jeste li razmišljali o tome čime biste se voljeli baviti kad odete iz Hogwartsa?"   "Ovaj..." reče Harry.   Škripanje iza njega odvraćalo mu je pozornost.   "Da?" potakne ga profesorica McGonagall.   "Pa, mislio sam da bih možda volio biti auror", promumlja Harry.   "Za to će vam trebati najviše ocjene", reče profesorica McGonagall, izvlačeći iz hrpe papira na stolu malu, tamnu brošuru koju odmah i otvorila. "Vidim da traže minimalno pet OČI-ju, kojima ocjena ne smije biti niža od 'iznad očekivanja'. Uz to biste u aurorskom sjedištu morali proći čitav niz vrlo zahtjevnih testova karaktera i sposobnosti. To je vrlo teško zvanje, Potteru, oni uzimaju samo najbolje. U stvari, mislim da u posljednje tri godine nisu primili nijednu novu osobu."   U tom je trenutku profesorica Umbridge vrlo tiho zakašljucala, kao da pokušava utvrditi može li pritom ostati neprimjetna. Profesorica McGonagall nije se obazrela na nju.   "Sigurno vas zanima koje biste predmete morali polagati?" upita ona, nešto glasnije nego prije.   "Da", reče Harry. "Vjerojatno Obranu od mračnih sila, zar ne?"   "Naravno", odrješito će ona. "Također bih vam preporučila..."   Profesorica Umbridge opet se nakašljala, ovaj put malo glasnije.   Profesorica McGonagall je na trenutak zatvorila oči, otvorila ih i nastavila kao da se ništa nije dogodilo.  

"Također bih vam preporučila Preobrazbu, jer se aurori u svom poslu često moraju služiti čarolijama za preobrazbu i preokretanje procesa preobrazbe. I tu moram istaknuti, Potteru, da ja na satove za OČI ne primam učenike koji na ispitu za ČAS nisu dobili bar ocjenu "iznad očekivanja". Rekla bih da vaš trenutni rad na mojim satovima zaslužuje ocjenu 'prihvatljivo', pa ćete se za ispit morati ozbiljno potruditi ako želite dobiti mogućnost da nastavite pohađati moje satove. Trebali biste još položiti Čarolije, one su uvijek korisne, te Čarobne napitke. Da, Potteru, Čarobne napitke", reče ona gotovo uz osmijeh. "Svaki auror mora dobro poznavati otrove i protuotrove. A moram vas upozoriti da profesor Snape apsolutno odbija prihvatiti učenike koji nisu dobili ocjenu 'odličan' na ispitu za ČAS, prema tome..."   Profesorica Umbridge se nakašljala najglasnije dotad. "Treba li vam možda dražeja za kašalj, Dolores?" osorno upita Profesorica McGonagall, ne gledajući profesoricu Umbridge.   "O, ne, hvala vam lijepa", reče Umbridgeova uz ono izvještačeno smijuljenje koje je Harry mrzio iz dna duše. "Samo sam htjela Pitati smijem li vas na sekundicu prekinuti, Minerva?"   "Kladim se da ste već zaključili da smijete", procijedi profesorica McGonagall kroza zube.   "Samo sam se pitala ima li gospodin Potter prikladan temperament za aurora?" umilno reče profesorica Umbridge.   "Ma nemojte?" svisoka odvrati profesorica McGonagall. "Dakle, Potteru," nastavi ona kao da uopće nije došlo do prekida, "ako vam je to ozbiljna ambicija, savjetujem vam da date sve od sebe da poboljšate svoje rezultate na Preobrazbi i Čarobnim napitcima. Vidim da vam profesor Flitwick u posljednje dvije godine daje ocjene koje variraju između 'prihvatljive' i 'iznad očekivanja', pa bih rekla da su vaši rezultati na Čarolijama zadovoljavajući. Što se tiče Obrane od mračnih sila, najčešće ste imali odlične ocjene, profesor Lupin je čak smatrao... jeste li sasvim sigurni da vam ne treba dražeja za kašalj, Dolores?"   "O, ne treba, hvala vam, Minerva", zasmijulji se profesorica Dolores nakon gromkog kašlja. "Samo sam se na trenutak pobojala da možda nemate kod sebe Harryjeve najnovije ocjene iz Obrane od mračnih sila. Sigurna sam da sam vam poslala dopis."   "Mislite na ovo?" zgađeno upita profesorica McGonagall, izvlačeći iz Harryjeva kartona list ružičastog pergamenta. Pregledala ga je lagano podignutih obrva i zatim bez riječi vratila u karton.   "Dakle, kao što sam rekla, Potteru, profesor Lupin je smatrao da pokazujete izniman dar za taj predmet, a očito je da je za aurora..."   "Zar niste shvatili moj dopis, Minerva?" upita profesorica Umbridge medenim tonom - ovaj put je čak zaboravila prvo se nakašljati.   "Naravno da sam ga shvatila", odvrati profesorica McGonagall. Tako je stisnula zube da su joj riječi zvučale pomalo prigušeno.   "Pa, u tom slučaju sam zbunjena... bojim se da mi nije baš jasno zašto gospodinu Potteru dajete lažnu nadu da..."   "Lažnu nadu?" ponovi profesorica McGonagall, koja i dalje nije htjela pogledati prema profesorici Umbridge. "Dobio je odlične ocjene na svim testovima iz Obrane od mračnih sila..."   "Strašno mi je žao što vam moram proturječiti, Minerva, ali kao što se vidi iz mog dopisa, Harry na mojim satovima ima vrlo slabe rezultate..."   "Vidim da sam trebala biti jasnija", reče profesorica McGonaall napokon se okrećući da Umbridgeovu pogleda ravno u oči. "Dobio je odlične ocjene na svim testovima Obrane od mračnih sila koje su mu

zadali kompetentni učitelji."   Osmijeh profesorice Umbridge nestao je kao da je pregorjela žarulja. Naslonila se na stolicu, okrenula novi pergament na podlozi i počela pisati munjevitom brzinom. Njezine ispupčene oči letjele su s jedne strane papira na drugu. Profesorica McGonagall opet se okrenula Harryju. Njezine su tanke nosnice bile raširene, a oči su joj gorjele.   "Imate li još pitanja, Potteru?"   "Da", reče Harry. "Kakve testove karaktera i sposobnosti moram proći u Ministarstvu ako skupim dovoljno OČI-ju?"   "Pa, morate pokazati da ste sposobni funkcionirati pod velikim pritiskom," reče profesorica McGonagall, "a i da ste uporni i predani, jer trening za aurora traje pune tri godine. Ne moram naglašavati da se od vas očekuje velika vještina u praktičnoj Obrani. Sve to podrazumijeva da vas čeka još mnogo učenja i nakon što završite školu, pa ako niste spremni..."   "Mislim da ćete također otkriti", umiješa se Umbridgeova, sad govoreći vrlo hladnim glasom, "da Ministarstvo provjerava prošlost svih kandidata za aurore. Točnije, provjerava jesu li bili sudski gonjeni."   "... ako niste spremni na to da nakon Hogwartsa polažete još mnogo ispita, doista biste trebali razmisliti o nekom drugom..."   "Što znači da ovaj dječak ima jednake izglede da postane auror kao da se Albus Dumbledore ikad vrati u ovu školu."   "Znači, izgledi su mu odlični", odbrusi profesorica McGonagall.  "Potter je bio sudski gonjen", glasno reče Umbridgeova.  "Potter je bio oslobođen svih optužbi", reče McGonagallova još glasnije.   Profesorica Umbridge je ustala. Bila je tako niska da je to jedva imalo željeni učinak, ali njezino pedantno, sladunjavo ponašanje ustupilo je mjesto žestokom bijesu zbog kojeg joj je široko, mlohavo lice poprimilo neobično zlokoban izraz.   "Potter nema ama baš nikakvu šansu da postane auror!"   Profesorica McGonagall također je ustala, i u njezinu slučaju to je doista bio impresivan potez - bila je osjetno viša od profesorice Umbridge.   "Potteru," reče ona da je sve odzvanjalo, "pomoći ću vam da postanete auror pa makar svisnula! Ako bude potrebno, svake ću vani večeri davati instrukcije da budem sigurna da ćete proći!"   "Ministarstvo magije nikad neće zaposliti Harryja Pottera!" reče Umbridgeova, praktički vičući od bijesa.   "Dok Potter dođe u dob za zaposlenje, možda se pojavi i novi ministar magije!" zaurla profesorica McGonagall.   "Aha!" zakriješti profesorica Umbridge, uperivši zdepasti prst u McGonagallovu. "Da! Da, da, da! Naravno! To vi želite, zar ne, Minerva McGonagall? Želite da Corneliusa Fudgea zamijeni Albus Dumbledore! Utvarate si da ćete vi doći na moje mjesto, zar ne? Da ćete postati viša podtajnica ministra i k tome još i ravnateljica!"   "Vi niste normalni", odvrati profesorica McGonagall krajnje prezirnim tonom. "Potteru, vaša profesionalna orijentacija je gotova."

  Harry prebaci torbu preko ramena i pohita iz sobe, ne usuđujući se pogledati u smjeru profesorice Umbridge. Njihovo ga je međusobno urlanje pratilo cijelim putem niz hodnik.   Kad je profesorica Umbridge tog poslijepodneva došla na sat Obrane od mračnih sila, još uvijek je puhala kao da je upravo završila utrku.   "Nadam se da si odustao, Harry", šapnula mu je Hermiona čim su otvorili stranicu na kojoj je pisalo 'Trideset četvrto poglavlje, Pregovori umjesto odmazde'. Umbridgeica ionako već izgleda kao da je grozne volje..."   Umbridgeova je u redovitim razmacima bijesno pogledavala Harryja, koji nije podizao glavu, nego je odsutno zurio u Teoriju obrambene magije, zaokupljen mislima...   Mogao je zamisliti kako bi reagirala profesorica McGonagall da ga uhvate kako provaljuje u kabinet profesorice Umbridge samo nekoliko sati nakon što je jamčila za njega... nije postojao nikakav razlog da se jednostavno ne vrati u Gryffindorsku kulu s nadom da će tijekom skorih ljetnih praznika imati priliku ispitati Siriusa o događaju kojeg je vidio u situ sjećanja... ništa, osim što mu je već i sama pomisao tako razumnog ponašanja opterećivala želudac kao olovo... tu su i Fred i George, koji su već isplanirali diverziju, da i ne spominje nož koji je dobio od Siriusa, trenutno skriven u njegovoj školskoj torbi zajedno s plaštem nevidljivosti Harryjeva oca. Ali ako ga uhvate... "Dumbledore se žrtvovao da te zadrži u školi, Harry!" šapne Hermiona, podižući knjigu da sakrije lice od Umbridgeove. "A ako te danas izbace iz škole, sve što je učinio bilo je uzalud!"   Mogao bi odustati od plana i jednostavno prihvatiti da je to nešto što je njegov otac učinio jednog ljetnog dana prije više od dvadeset godina...   A onda se sjetio Siriusa u kaminu Gryffindorske društvene prostorije...   Nisi onako sličan ocu kao što sam mislio... Jamesu bi upravo rizik bio najzabavniji...   No želi li on više uopće biti poput svog oca?  "Harry, nemoj, molim te, nemoj!" reče Hermiona očajničkim tonom kad je zvono oglasilo kraj sata. Nije joj odgovorio. Bio je na sto muka.   Činilo se da Ron ne želi izreći ni svoje mišljenje ni savjet. Izbjegavao je pogledati Harryja, ali kad je Hermiona opet otvorila usta da ga pokuša odgovoriti, tiho je rekao: "Daj već jednom prekini. Neka sam odluči."   Dok je napuštao učionicu, Harryju je srce udaralo kao ludo. Već je prošao pola hodnika kad je u daljini odjeknuo prepoznatljiv zvuk nedopuštene čarolije. Negdje iznad njih prolomili su se krici i uzvici. Učenici koji su izlazili iz učionica oko Harryja zastali su, bojažljivo pogledavajući prema stropu...   Umbridgeova je istrčala iz učionice koliko su je nosile njezine kratke noge. Izvlačeći štapić, odjurila je u suprotnom smjeru - nastupio je trenutak odluke.   "Harry - molim te!" nemoćno reče Hermiona. No on je već donio odluku. Namjestio je torbu na ramenu i potrčao, krivudajući između učenika koji su hitali u suprotnom smjeru da vide što se događa u istočnom krilu.   Harry je došao do hodnika u kojem se nalazio Umbridgeičin kabinet i vidio da je prazan. Otrčao je iza velikog viteškog oklopa čija se kaciga škriputavo okrenula da ga promotri. Otvorio je torbu, iz. vadio Siriusov nož i navukao plašt nevidljivosti. Zatim se polako i oprezno iskrao iza oklopa i krenuo niz hodnik prema Umbridgeičinim vratima.

  Zavukao je oštricu magičnog noža u prorez između dovratka i vrata i blago ga povukao gore-dolje. Kad ga je izvukao, začuo se tih škljocaj i vrata su se otvorila. Sagnut je ušao unutra, brzo zatvorio vrata i pogledao po prostoriji.   Ništa se nije kretalo, osim onih groznih mačića koji su se još uvijek igrali na zidu iznad oduzetih metli.   Harry skine plašt i priđe kaminu, gdje je u roku od nekoliko sekundi našao ono što mu je trebalo - malu kutijicu sa svjetlucavim letiprahom.   Čučnuo je ispred prazne rešetke. Ruke su mu se tresle. Nije to nikad prije učinio, ali vjerovao je da samo treba primijeniti logiku. Zavukao je glavu u kamin, izvadio prstohvat praha i njime posuo uredno naslagane cjepanice ispod sebe. Smjesta su buknule u smaragdnozelene plamenove.   "Grimmauldov trg broj dvanaest!" glasno i razgovijetno reče Harry.   Uslijedilo je jedno od najčudnijih iskustava koje je ikad doživio. Naravno, već je i prije putovao uz pomoć letipraha, ali tom mu se prilikom na putovanju kroz mrežu čarobnih kamina rasutih svuda po zemlji u plamenovima vrtjelo cijelo tijelo. Ovaj je put ostao klečati na hladnom podu Umbridgeičina kabineta, a kroz smaragdnu vatru pohitala je samo njegova glava...   Vrtnja se zaustavila jednako naglo kao što je i počela. Osjećajući nemalu mučninu i kao da na glavi ima vrlo topao šal, Harry je otvorio oči i vidio da gleda izJuihinjskog kamina u dugi, drveni stol za kojim neki muškarac sjedi čitajući pergament.   "Sirius?"   Muškarac se trgnuo i okrenuo. Nije bio Sirius, nego Lupin.   "Harry!" uzvikne on, krajnje zaprepašteno. "Što to... što se dogodilo, je li sve u redu?"   "Da", reče Harry. "Samo sam htio... mislim... razgovaralo mi se sa Siriusom."   "Pozvat ću ga," reče Lupin ustajući, još uvijek sa začuđenim izrazom lica, "otišao je gore potražiti Kreachera, izgleda da se opet skriva u potkrovlju..."   Harry je gledao kako Lupin žuri iz kuhinje. Nije imao što raditi nego promatrati noge stolaca i stola. Pitao se zašto Sirius nikad nije spomenuo koliko je komunikacija kroz vatru neugodna. Koljena su mu se već naveliko bunila zbog klečanja na tvrdom kamenom podu Umbridgeičine sobe.   Lupin se vratio sa Siriusom samo nekoliko trenutaka kasnije. "Što je bilo?" upita Sirius zabrinuto. Zabacio je dugu tamnu kosu da mu ne upada u oči i spustio se na pod pred kaminom, na istu razinu s Harryjem. Lupin je također kleknuo, izgledajući vrlo zabrinuto. "Jesi li dobro? Treba li ti pomoć?"   "Ne," reče Harry, "nije ništa takvo... samo sam htio razgovarati... o mom tati."   Sirius i Lupin su se iznenađeno pogledali, ali Harry nije imao vremena za nelagodu ili skanjivanje. Koljena su ga iz sekunde u sekundu sve više boljela i pretpostavljao je da je od početka diverzije blizanaca proteklo bar već pet minuta - George je rekao da mu ih može zajamčiti samo dvadeset. Zato je smjesta ispričao što je vidio u situ sjećanja.   Kad je završio, ni Sirius ni Lupin nisu odmah progovorili. Zatim Lupin tiho reče: "Ne bih volio da o svom ocu sudiš na temelju te scene, Harry. Bilo mu je tek petnaest godina..."

"I meni je petnaest godina!" raspaljeno će Harry. "Gle, Harry," obrati mu se Sirius pomirljivim tonom, "James i Snape su se zamrzili čim su se ugledali, naprosto je tako ispalo, valjda to možeš razumjeti? Mislim da je James bio sve što je Snape želio biti popularan, dobar u metloboju - dobar praktički u svemu. A Snape je bio mali čudak do grla u crnoj magiji, dok je James - kakav god da ti je dojam tamo ostavio, Harry - uvijek mrzio crnu magiju."   "Da," reče Harry, "ali on je Snapea napao bez ikakva razloga, samo zato... pa, samo zato što si ti rekao da ti je dosadno", završi tonom u kojem se osjećao prizvuk ispričavanja.   "Ne ponosim se time", brzo reče Sirius.   Lupin iskosa pogleda Siriusa i reče: "Gle, Harry, moraš shvatiti da su tvoj tata i Sirius u svemu što su radili bili najbolji na školi -svi su mislili da nema većih frajera od njih - pa ako su se ponekad malo zanijeli..."   "Misliš, ako smo ponekad bili arogantne male mrcine", reče Sirius.   Lupin se nasmiješi.   "Stalno si je mrsio kosu", reče Harry ojađenim tonom.   Sirius i Lupin se nasmijaše.   "Već sam zaboravio da je to radio", reče Sirius razdragano.   "Je li se igrao zvrčkom?" radoznalo upita Lupin.   "Da", reče Harry, ne shvaćajući zašto se Sirius i Lupin nostalgično osmjehuju. "Mislim... ja sam stekao dojam da je on pomalo bio idiot."   "Naravno da je pomalo bio idiot!" prijekorno će Sirius. "Svi smo bili idioti! Dobro - Lunac baš i nije", prizna on pošteno, gledajući Lupina.   Ali Lupin odmahne glavom. "Jesam li vam ikad rekao da prestanete gnjaviti Snapea?" upita on. "Jesam li vam ikad imao petlje reći da mi je vaše ponašanje ružno?"   "Pa dobro," reče Sirius, "ipak bi nas katkad posramio... i to je bilo nešto..."   "I", nije popuštao Harry, čvrsto odlučivši da će, sad kad je već tu, reći sve što ga tišti, "stalno je pogledavao prema onim curama kraj jezera, kao da se nada da ga gledaju!"   "Pa, uvijek se ponašao kao budala kad je Lily bila u blizini," reče Sirius, sliježući ramenima, nije si mogao pomoći - ako mu je bila u vidokrugu, morao se praviti važan."   "Kako se ona uopće udala za njega?" upita Harry nesretno. "Mrzila ga je!"   "Ma nije ga mrzila", reče Sirius.   "Prohodali su na sedmoj godini", doda Lupin.   "Kad se James malo spustio na zemlju", reče Sirius.   "I kad je prestao iz zabave bacati uroke na ljude", nastavi Lupin.  

"Čak i na Snapea?" upita Harry.   "Pa," polako reče Lupin, "Snape je bio specijalan slučaj. Mislim, on nikad nije propuštao priliku da baci kletvu na Jamesa, pa nije baš bilo realno očekivati da mu James neće uzvratiti istom mjerom, zar ne?"   "I mojoj mami je to bilo prihvatljivo?"   "Pa, da budem iskren, nije baš bila upoznata sa svim detaljima", reče Sirius. "Mislim, nije James dovodio Snapea na sudare s Lily i onda bacao uroke na njega."   Kad je vidio da Harry još uvijek izgleda sumnjičavo, Sirius se namrštio.   "Vidi," reče on, "tvoj je otac bio najbolji prijatelj kojeg sam ikad imao i dobar čovjek. Mnogi su ljudi kreteni kad im je petnaest godina. On se popravio."   "Da, dobro", potišteno reče Harry. "Samo nikad nisam očekivao da će mi biti žao Snapea."   "Kad smo već kod Snapea," reče Lupin, mršteći se, "kako je on reagirao kad je otkrio što si vidio?"   "Rekao mi je da me više nikad neće podučavati Oklumenciji," ravnodušno odvrati Harry, "kao da mi se fuć..."   "MOLIM?" zaurla Sirius. Harry se trgnuo i usput udahnuo pregršt pepela.   "Harry, ti to ozbiljno govoriš?" brzo upita Lupin. "Prestao ti je davati instrukcije?"   "Da", reče Harry, začuđen zbog, po njegovu mišljenju, pretjerane reakcije. "Ali nema veze, baš me briga, da budem iskren, zapravo sam odahnu..."   "Dolazim k tebi da odmah izmijenim koju riječ sa Snapeom!" bijesno reče Sirius i poče ustajati. Lupin ga je opet povukao dolje.   "Sa Snapeom ću razgovarati ja!" reče on odlučno. "Ali, Harry, prvo ćeš mu se ti javiti i reći mu da ti ni pod kojim okolnostima ne smije prestati davati instrukcije - kad Dumbledore čuje za ovo..."   "Ne mogu mu to reći, ubio bi me!" reče Harry zgranuto. "Niste ga vidjeli kad smo izašli iz sita sjećanja."   "Harry, ništa nije važnije od toga da naučiš Oklumenciju!" strogo mu reče Lupin. "Razumiješ li me? Ništa!"   "Dobro, dobro", reče Harry, potpuno zbunjen, ali i razljućen "Ja... pokušat ću mu nešto reći... ali neće biti..."   Zašutio je. Čuo je kako im se odnekud bliže koraci. "To Kreacher silazi u prizemlje?"   "Ne", reče Sirius, pogledavajući iza sebe. "Sigurno je netko kod tebe."   Harryju je srce poskočilo od straha.   "Moram ići!" reče on užurbano i izvuče glavu iz kamina na Grimmauldovu trgu. Nakon što mu se glava neko vrijeme vrtjela, opet se našao u klečećem položaju pred Umbridgečinim kaminom, s glavom čvrsto postavljenom na ramena. Smaragdni plamenovi su zatreperili i ugasili se.   "Brzo, brzo!" začu on kako odmah ispred vrata kabineta mrmlja sipljiv glas.

  Harry se bacio prema plaštu nevidljivosti, uspijevajući ga navući upravo kad je u kabinet upao Filch. Izgledao je kao da ga je nešto beskrajno usrećilo. Dok je hodao kroz prostoriju, otvarao ladicu u Umbridgeičinu radnom stolu i kopao po dokumentima u njoj, grozničavo je razgovarao sam sa sobom.   "Odobrenje za bičevanje... odobrenje za bičevanje... napokon smijem bičevati... tako im i treba nakon svih ovih godina..."   Izvukao je komad pergamenta, poljubio ga i, stisnuvši ga na prsa, užurbano otklimatao do vrata.   Harry je skočio na noge, provjerio ima li torbu i pokriva li ga plašt nevidljivosti od glave do pete, otvorio vrata i pohitao iz kabineta za Filchom, koji je pak šepesao dotad neviđenom brzinom.   Kad je došao do odmorišta na katu niže, Harry je zaključio da može opet postati vidljiv. Skinuo je plašt, gurnuo ga u torbu i pohitao dalje. Iz smjera predvorja dopirali su glasni uzvici i komešanje. Spustio se niz mramorne stube i otkrio da se tamo okupio veći dio škole.   Činilo se da se ponavlja noć kad je Trelawneyjeva dobila otkaz. Duž svih zidova u velikom su krugu stajali učenici (Harry je zamijetio da su neki pokriveni tekućinom koja je jako podsjećala na smrdomliječ). U mnoštvu su također bili profesori i duhovi. Među okupljenima su se posebno isticali članovi Inkvizitorskog odreda, odreda s beskrajno samozadovoljnim izrazima, te Peeves, koji je lebdio u zraku. Svi su zurili u Freda i Georgea, koji su stajali sred predvorja izgledajući kao da su uhvaćeni na djelu. "Tako dakle!" slavodobitno se oglasi Umbridgeova. Harry vidje da stoji samo nekoliko stuba niže od njega, opet s visine zureći u svoj plijen. "Tako dakle... vi mislite da je duhovito školski hodnik pretvoriti u močvaru, je li?"   "Da, prilično duhovito", reče Fred, promatrajući je bez i najmanje naznake straha.   Filch se uz pomoć laktova probio do Umbridgeove. Praktički je ridao od sreće.   "Našao sam dokument, ravnateljice", reče on promuklo, mašući pergamentom koji je nešto ranije izvadio iz njezina radnog stola pred nevidljivim Harryjem. "Imam dokument, pripremio sam bičeve... o, dajte da odmah počnem..."   "Jako dobro, Arguse", reče ona. "A vi," nastavi ona, zureći u Freda i Georgea, "vi ćete sad otkriti što se događa prijestupnicima u mojoj školi."   "Znate što?" reče Fred. "Mislim da nećemo."   Obratio se bratu blizancu.   "George," poče Fred, "mislim da smo prerasli potrebu za redovitim školovanjem."   "Da, i meni se tako čini", bezbrižno mu odvrati George.   "Slažeš li se da je vrijeme da naše talente iskušamo u pravom svijetu?" upita Fred.   "Definitivno", reče George.   I prije nego što je Umbridgeova dospjela išta reći, podigli su štapiće i u isti glas rekli:   "Accio metle!"   Harry začu kako se negdje u daljini nešto lomi. Pogledao je ulijevo i sagnuo se u posljednji čas. Niz

hodnik su prema svojim vlasnicima brzale Fredova i Georgeova metla, jedna još vukući teški lanac i željezni klin za koji ih je Umbridgeova privezala za zid. Skrenule su ulijevo, sjurile se niza stube i zaustavile se pred blizancima. Lanac je glasno zazveketao na popločenom kamenom podu.   "Do neviđenja", reče Fred profesorici Umbridge, prebacujući nogu preko metle.   "Da, nemojte pokušavati stupiti u kontakt s nama", doda George, penjući se na svoju metlu.   Fred pogleda u mnoštvo utihlih i pozornih učenika.   "Ako itko želi kupiti prenosivu močvaru poput one koju smo demonstrirali na katu, posjetite nas u Zakutnoj ulici broj devedeset tri - Weasleyjevi čarozezi", reče on glasno. "To je naša nova trgovina!"   "Nudimo poseban popust svim učenicima Hogwartsa koji se zakunu da će naše proizvode koristiti da se riješe ove stare koze", doda George, pokazujući prema profesorici Umbridge.   "ZAUSTAVITE IH!" zakriješti Umbridgeova, ali bilo je prekasno. Dok su prema njima trčali članovi Inkvizitorskog odreda, Fred i George otisnuli su se od poda i poletjeli četiri i pol metra u zrak, pri čemu se željezni klin ispod njih opasno zaljuljao. Fred preko dvorane pogleda kućnog duha koji je lebdio iznad gomile na istoj visini kao i oni.   "Peeves, zagorčaj joj život u naše ime."   A Peeves, koji inače nikad nije primao zapovijedi od učenika, skinuo je svoj zvonoliki šešir s glave i stao u stav mirno, iskazujući počast Fredu i Georgeu. Okrenuli su se u zraku i, praćeni gromoglasnim pljeskom učenika ispod njih, kroz otvorena vrata dvorca izletjeli u veličanstveni zalazak sunca. 

GLAVA TRIDESETA Grawp                                                         Priča o Fredovu i Georgeovu letu u slobodu u sljedećih je nekoliko dana bila prepričana toliko puta da je Harry zaključio da je samo pitanje vremena kad će prerasti u jednu od legendi Hogwartsa. U roku od tjedan dana čak su i očevici čitavog događaja bili napola uvjereni da su vidjeli kako se blizanci prije izlijetanja kroz vrata obrušavaju na Umbridgeovu i gađaju je smrdobombicama. Nakon njihova odlaska postalo je vrlo popularno govoriti da bi se i ostali trebali povesti za njihovim primjerom. Harry je često slušao kako učenici izjavljuju: "Ozbiljno ti kažem, ima dana kad bih najradije sjeo na metlu i otprašio odavde" ili "Još jedno takvo predavanje i odoh ja weasleyjevskim putem." Fred i George su dali sve od sebe da ne potonu prebrzo u zaborav. Za početak, nisu ostavili upute za uklanjanje močvare koja je trenutno prekrivala hodnik na petom katu istočnog krila. Umbridgeova i Filch pokušali su je ukloniti mnogim metodama, ali trud im je bio uzaludan. Naposljetku su cijelo područje ogradili konopcima, a Filcha, koji je zbog toga bijesno škrgutao zubima, zapao je zadatak da učenike u čunu prevozi do njihovih učionica. Harry je bio siguran da bi učitelji kao McGonagallova ili Flitwick močvaru mogli ukloniti u tren oka, ali činilo se da se ponavlja ista priča kao i s Fredovim i Georgeovim Weasleyjevim vatrenim vragolijama - bilo im je draže gledati kako se Umbridgeova sama muči.   Zatim su tu bila Umbridgeičina vrata, s dvije velike rupe u obliku metli kroz koje su se Fredovi i Georgeovi Partfiši probili vraćajući se svojim vlasnicima. Filch je vrata zamijenio, a Harryjevu je Vatrenu munju odnio u tamnicu, gdje su, govorkalo se, za njezino čuvanje zadužili naoružanog trola. No nevolje profesorice Umbridge tek su počele.   Nadahnuti primjerom Freda i Georgea, brojni su se učenici počeli nadmetati za upravo ispražnjeno mjesto glavnih izazivača nereda na školi. Unatoč novim vratima, netko je uspio u Umbridgeičin kabinet ubaciti šnjofavca dlakave gubice, koji je u potrazi za svjetlucavim predmetima isprevrtao sve u prostoriji. Kad je u kabinet ušla njegova vlasnica, zvjerka je skočila na nju i pokušala joj zubima strgnuti prstenje sa zdepastih prstiju. Eksplozije smrdobombica i brabonjavaca na hodnicima postale su tako uobičajena stvar da se medu učenicima proširila moda čarolije zračnog mjehura, kojom su si osiguravali dovod svježeg zraka, iako su pritom izgledali kao da na glavama nose preokrenute akvarije za zlatne ribice.   Filch je vrebao po hodnicima s uvijek spremnim konjskim bičem u rukama, očito goreći od želje da uhvati prijestupnike, ali nevolja je bila u tome što je njihov broj tako narastao da nije znao kamo bi se prvo okrenuo. Inkvizitorski odred pokušavao mu je pomoći, no njegove su članove stalno snalazile neobične nezgode. Warrington, igrač Slytherinske metlobojske ekipe, morao je otići u bolnicu na liječenje kožnog oboljenja zbog kojeg je izgledao kao da je oblijepljen kukuruznim pahuljicama. Dan nakon toga, nastavu je, na veliko Hermionino oduševljenje, morala propustiti Pansy Parkinson jer su joj izrasli jelenji rogovi.   Sad je također postalo očito da su Fred i George prije napuštanja Hogwartsa učenicima uspjeli prodati goleme količine zabušantskih zbirki. Bilo je dovoljno da Umbridgeova zakorači u učionicu pa da učenici počnu padati u nesvijest, bljuvati, patiti od opasne vrućice ili krvariti iz obiju nosnica. Vrišteći od bijesa i nemoći, pokušala je ući u trag izvoru tajnovitih simptoma, ali učenici su samo tvrdoglavo ponavljali da pate od 'Umbridgeitisa'. Nakon što je kaznila četiri razreda za redom i unatoč tome nije otkrila u čemu je tajna, nije imala izbora nego odustati i dopustiti masovni odlazak svih učenika koji su krvarili, gubili svijest, znojili se i povraćali.   Ipak, čak ni korisnici zabušantskih zbirki nisu se po počinjenoj šteti mogli mjeriti s vrhovnim gospodarom kaosa, Peevesom, kojeg su Fredove oproštajne riječi očito duboko dirnule. Sumanuto se hihoćući, oblijetao je školu i prevrtao klupe, iskakao iz školskih ploča, obarao kipove i vaze. Dvaput je zatvorio

Gospu Norris u viteški oklop, odakle ju je izvukao bijesni pazikuća dok je ona prodorno zavijala. Peeves je razbijao svjetiljke i puhanjem gasio svijeće, žonglirao bakljama iznad glava ustrašenih učenika, bacao uredne snobove pergamenta u kamine ili s prozora. Jednom je prilikom iščupao slavine u kupaonicama i poplavio cijeli kat, za doručkom je usred Velike dvorane istresao vreću punu tarantula, a kad god bi poželio predah, satima bi lelujao iza Umbridgeove i posprdno trubio svaki put kad bi progovorila.   Izuzme li se Filch, nitko od osoblja nije se baš pretrgnuo da joj pomogne. Štoviše, tjedan dana nakon Fredova i Georgeova odlaska, Harry je na svoje oči vidio kako profesorica McGonagall hladnokrvno prolazi pokraj Peevesa dok se on upinjao odviti kristalni luster sa stropa i bio je siguran da je čuo kako mu krajičkom usta govori: "Odvrće se na drugu stranu."   Da sve bude ljepše, Montague se još nije oporavio od boravka u zahodu nego je i dalje bio posve izgubljen. Jednog utorka vidjeli su da kolnim prilazom dolaze njegovi iznimno ljutiti roditelji.   "A da ipak nešto kažemo?" zabrinuto je upitala Hermiona, naslanjajući obraz na prozor u učionici Čarolija da može vidjeti gospodina i gospođu Montague dok ulaze u dvorac. "O tome što mu se dogodilo? Možda bi to pomoglo madame Pomfrey da ga izliječi?"   "Naravno da ne, već će se on oporaviti", ravnodušno odvrati Ron.   "Uostalom, to je još jedna briga više za Umbridgeicu, zar ne?" zadovoljno doda Harry.   On i Ron kucnuli su štapićima čajne šalice na kojima su taj dan vježbali. Harryjevoj su izrasle četiri vrlo kratke noge koje nisu dosezale do stola nego su se bespomoćno migoljile u zraku. Ronovoj su pak izrasle četiri tanahne, vretenaste noge, koje su se zbog težine šalice podigle teškom mukom, u tom položaju podrhtavale nekoliko sekunda i presavile se, razbijajući usput šalicu.   "Reparo", brzo će Hermiona, popravljajući Ronovu šalicu zamahom štapića. "Sve je to lijepo, ali što ako Montagueu ostanu trajna oštećenja?"   "Koga je briga?" razdraženo upita Ron. Njegova je čajna šalica opet pokušavala ustati, ljuljajući se kao da je pijana. Koljena su joj žestoko klecala. "Tko ga je tjerao da Gryffindorima pokuša oduzeti sve one bodove? Ako si već tako raspoložena za brigu, Hermiona, brini se zbog mene!"   "Tebe?" reče ona, hvatajući svoju čajnu šalicu, koja je sretno trčkarala po stolu na četiri čvrste nožice ukrašene uzorkom vrbe. Opet ju je postavila pred sebe. "Zašto bih se brinula zbog tebe?"   "Kad sljedeće mamino pismo prođe sve Umbridgeičine kontrole," gorko odvrati Ron, pridržavajući svoju šalicu dok su krhke nožice podrhtavale pod njezinom težinom, "nadrljao sam. Ne bi me iznenadilo da je poslala novi urlojav."   "Ali..."   "Vidjet ćeš, okrivit će me za Fredov i Georgeov odlazak", mračno nastavi Ron. "Reći će da sam ih trebao zaustaviti, zgrabiti im metle, objesiti se o njih ili tako nešto... o da, ja ću biti kriv za sve."   "Pa, stvarno ne bi bilo fer da optuži tebe - nisi mogao ništa učiniti! Ali sigurna sam da neće, mislim, ako je istina da imaju trgovinu u Zakutnoj ulici, to znači da su to planirali već dulje vrijeme."   "Da, to je drugi problem, otkud im ta trgovina?" reče Ron. Tako je žestoko štapićem udario šalicu da su joj nožice opet otkazale. Sad se trzala u ležećem položaju. "Vama to nije sumnjivo? Najam prostora u Zakutnoj ulici sigurno stoji masu galeona. Mamu će jako zanimati što su radili da se dočepaju tolikog zlata."  

"Da, i meni je to palo na pamet", prizna Hermiona, dopuštajući svojoj šalici da u pravilnim malim krugovima trči oko Harryjeve, čije zdepaste, kratke nožice još nisu uspjele dotaknuti stol. "Pitam se je li ih Mundungus nagovorio da preprodaju ukradenu robu ili tako nešto grozno."   "Nije", odsječno reče Harry.   "Kako znaš?" zajedno upitaše Ron i Hermiona.   "Zato što..." Harry se malo kolebao, ali činilo mu se da više ne može izbjeći priznanje. Nema smisla šutjeti ako svi počnu sumnjičiti Freda i Georgea da su kriminalci. "Zato što su zlato dobili od mene. Dao sam im svoju tromagijsku nagradu još prošlog lipnja."   Nastupila je zaprepaštena tišina. Zatim je Hermionina šalica pretrčala preko ruba stola i razbila se na podu.   "O, Harry, nisi valjda!" reče ona.   "Jesam", odvrati Harry buntovnim glasom. "I nije mi žao. Meni zlato nije trebalo, a trgovina psinama je savršen posao za njih."   "Ma ovo je super!" oduševljeno ustvrdi Ron. "Za sve si kriv ti, Harry - mama uopće ne može kriviti mene! Smijem li joj reći?"   "Da, reci joj," bezvoljno odvrati Harry, "bolje to nego da misli kako preprodaju ukradene kotliće ili nešto slično."   Hermiona je ostatak sata šutjela, ali Harryju je nešto govorilo da će njezina samokontrola ubrzo popustiti. I doista, čim su izašli iz dvorca da odmor provedu na slabašnom svibanjskom suncu, prijekorno se zapiljila u Harryja i otvorila usta s odlučnim izrazom na licu.   Harry ju je prekinuo prije nego što je išta rekla.   "Besmisleno je da mi prigovaraš, to je već gotova stvar", reče on odlučno. "Zlato je kod Freda i Georgea koliko mogu vidjeti, dobar dio su već i potrošili - niti ga mogu dobiti natrag, niti to želim. Ne troši dah uzalud, Hermiona."   "Nisam namjeravala reći ništa o Fredu i Georgeu!" reče ona povrijeđenim tonom.   Ron je sumnjičavo frknuo i zauzvrat zaradio vrlo opak pogled od Hermione.   "Nisam!" reče ona ljutito. "Zapravo sam htjela pitati Harryja kad misli otići do Snapea i zatražiti nove instrukcije iz Oklumencije!"   Harryju je srce sišlo u pete. Kad su napokon iscrpili temu Fredova i Georgeova dramatičnog odlaska, što je, doduše, potrajalo, Ron i Hermiona htjeli su da im ispriča što je čuo od Siriusa. Budući da im Harry nikad nije otkrio pravi razlog zbog kojeg je želio razgovarati sa Siriusom, nije mu bilo lako smisliti neku izliku. Na kraju im je iskreno rekao da Sirius želi da Harry nastavi ići na instrukcije iz Oklumencije. Smjesta je zažalio zbog toga, jer Hermiona odonda nije odustajala od te teme i vraćala se na nju kad je Harry to najmanje očekivao.   "Ne možeš mi reći da si prestao sanjati čudne snove," upravo je govorila Hermiona, "jer mi je Ron rekao da si sinoć opet mrmljao u snu."   Harry osine Rona bijesnim pogledom. Ron je djelovao posramljeno.

  "Ma mrmljao si jako kratko", promumlja on pomirljivim tonom. "Nešto kao: 'samo još malo'."   "Sanjao sam da gledam kako igrate metloboj", okrutno mu slaže Harry. "Poticao sam te da još malo ispružiš ruku i uhvatiš balun."   Ronove uši se zacrvenješe. Harry je uživao u slatkoj osveti, iako zapravo nije sanjao ništa slično.   Sinoć je opet putovao kroz hodnik Odjela tajni. Prošao je kroz okruglu sobu, pa kroz kuckavu sobu s pokretnim svjetlima i na kraju se opet našao u golemoj sobi punoj polica na kojima su bile poslagane prasne staklene kugle.   Zaputio se ravno prema redu broj devedeset sedam, skrenuo lijevo i krenuo niz prolaz... vjerojatno je zato progovorio u snu... samo još malo... jer je osjetio da ga njegova svijest pokušava probuditi... i prije nego što je stigao do kraja reda, opet je otvorio oči u svom krevetu, zagledan u baldahin iznad sebe.   "Pokušavaš li ti stvarno zaštititi um?" upita Hermiona, probadajući ga pogledom. "Vježbaš li i dalje Oklumenciju?"   "Naravno", odvrati Harry, nadajući se da zvuči kao da to pitanje smatra uvredljivim. No nije susreo njezin pogled. Da je bio iskren, priznao bi da ga tako silno zanima što se skriva u sobi punoj prašnih kugli da uopće ne želi zaustaviti snove.   Nevolja je bila u tome što ih je od ispita dijelilo još manje od mjesec dana, pa je svaki njegov slobodni trenutak bio posvećen ponavljanju gradiva, a um mu je bio tako zasićen mnoštvom informacija da je jedva uspijevao zaspati - čak i kad bi mu to naposljetku uspjelo, njegov prezaposleni mozak cijelu je noć vrtio glupe snove o ispitima. Imao je, osim toga, osjećaj da jedan dio njegove svijesti - onaj koji je vrlo često progovarao Hermioninim glasom - sad povremeno pati od grižnje savjesti što je ikad odlutao niz taj hodnik s crnim vratima, zbog čega ga uvijek pokušava probuditi prije završetka potrage.   "Znate," reče Ron, kojem su uši još plamtjele, "ako se Montague ne oporavi prije utakmice Slytherina i Hufflepuffa, još imamo šansu osvojiti prvenstvo."   "Da, valjda", reče Harry, sretan zbog promjene teme. "Mislim, jednu smo dobili, jednu smo izgubili... ako Slytherini sljedeće subote izgube od Hufflepuffa..."   "Aha, tako je", reče Harry, više i ne znajući s čim se to slaže, preko dvorišta je upravo prešla Cho Chang, upadljivo izbjegavajući pogledati u njegovu smjeru. *  *  * Posljednja utakmica metlobojske sezone, u kojoj su Gryffindori trebali igrati protiv Ravenclawa, bila je zakazana za posljednji vikend u svibnju. Iako su Slytherini za dlaku izgubili od Hufflepuffa u njihovoj posljednjoj utakmici, Gryffindori se nisu usuđivali nadati pobjedi, uglavnom zbog (iako mu to, naravno, nitko nije rekao) Ronova katastrofalnog vratarskog učinka. On je pak odjednom postao optimističan.   "Mislim, ne mogu biti gori nego što već jesam, zar ne?" mračno je rekao Harryju i Hermioni dok su sjedili za doručkom u jutro uoči utakmice. "Nemam više što izgubiti, zar ne?"   "Znaš," reče Hermiona Harryju nešto kasnije, kad su već hodali prema igralištu sa svih strana okruženi uzbuđenim mnoštvom, "mislim bi se Ron mogao pokazati u znatno boljem svjetlu sad kad više nema Freda i Georgea. Ne može se reći da su mu oni baš ulijevali samopouzdanje."   Sustigla ih je i prestigla Luna Lovegood. Činilo se da na glavi nosi živog orla.

  "Joj, zaboravila sam!" reče Hermiona, gledajući orlovo lepetanje krilima dok je Luna bezbrižno prolazila pokraj grupe Slytherina koji su se smijali i prstom pokazivali na nju. "Igra i Cho, zar ne?" Harry, koji to nije zaboravio, samo je zagunđao. Smjestili su se u predzadnji red tribina. Dan je bio lijep i vedar: Ron ne bi mogao poželjeti bolje vremenske uvjete i Harry shvati da se unatoč svemu nada da Ron neće Slytherinima dati novi razlog da zapjevaju 'Weasley, naš si car'.   Kao i obično, komentator utakmice bio je Lee Jordan, koji je sasvim klonuo duhom od Fredova i Georgeova odlaska. Dok su na teren izlazili igrači obiju ekipa, izgovarao je njihova imena sa znatno manje poleta nego inače.   "... Bradley... Davies... Chang", reče on. Kad je na teren izašla Cho, sjajne crne kose koja je lepršala na blagom povjetarcu, Harry je osjetio bezvoljan mali grč u želucu, umjesto uobičajenog poskakivanja. Doista više nije znao što želi da se dogodi između njih, osim što mu je bilo dosta svađa. Čak ni kad je vidio kako živahno čavrlja s Rogerom Daviesom dok se pripremaju za uzjahivanje na metle nije osjetio ništa osim sasvim neznatnog bockanja ljubomore.   "I kreću!" reče Lee. "I Davies odmah uzima balun, kapetan Ravenclawa Davies ima balun, izbjegao je Johnsonovu, izbjegava Bellovu, izbjegava i Spinnetovu... ide ravno prema golu! Cilja - i... i..." Lee vrlo glasno opsuje. "Postiže zgoditak."   Harry i Hermiona zastenjali su s ostalim Gryffindorima. Slytherini na drugoj strani tribina počeli su pjevati s upravo jezivom predvidljivošću:   Weasley uvijek izazove kvar,  Vlastitoj ekipi donosi darmar... "Harry", reče promukao glas u Harryjevo uho. "Hermiona..."   Harry se okrene i vidje da između sjedala izviruje golemo, bradato Hagridovo lice. Očito se do njih progurao kroz red iza, jer su prvoškolci i drugoškolci u njemu svi izgledali razbarušeno i nekako splošteno. Iz nekog razloga, Hagrid se presavio u struku kao da želi ostati neprimjetan, iako je čak i u toj pozi bio bar za metar viši od ostalih.   "Čujte," šapne on, "možete li doć sa mnom? Sad? Dok ostali gledaju utakmicu?"   "Ovaj... zar to ne može pričekati, Hagride?" upita Harry. "Dok utakmica ne završi?"   "Ne", reče Hagrid. "Ne, Harry, mora bit sad... dok ostali ne paze... molim te?"   Iz Hagridova nosa polako je curila krv. Oba oka bila su pokrivena modricama. Harry ga još od njegova povratka u školu nije vidio iz takve blizine. Izgledao je beskrajno tužno.   "Naravno," odmah reče Harry, "naravno da ćemo doći."   On i Hermiona počeli su se probijati niz svoj red, praćeni gunđanjem učenika koji su morali ustati da ih propuste. Oni u Hagridovu redu nisu ni pisnuli, nego su se samo stisnuli što su više mogli.   "Znajte da sam vam zbilja zahvalan", reče Hagrid kad su došli od stepenica. Dok su se spuštali prema travnjaku, nervozno se ogledavao. "Samo se nadam da ona neće primijetit da smo otišli."   "Misliš Umbridgeica?" upita Harry. "Neće, zar nisi primijetio da se okružila cijelim svojim Inkvizitorskim odredom? Očito očekuje nerede na utakmici."

  "Pa, neki mali neredić bi nam dobro došo", reče Hagrid, provirujući iza ruba tribine da provjeri je li potez između stadiona i njegove kolibe čist. "Imali bi više vremena."   "Hagride, što se događa?" upita Hermiona, gledajući ga zabrinutim pogledom dok su preko trave brzali prema rubu šume.   "Vidit ćete... vidit ćete za koji časak", reče Hagrid. Kad je na tribinama publika zagrmjela, bacio je preko ramena pogled prema stadionu. "Hej... je'l to netko upravo postigo zgoditak?"  "Sigurno Ravenclaw", utučeno zaključi Harry.  "Dobro... dobro..." rastreseno će Hagrid. "To je dobro..."  Dok je hodao preko tratine, morali su trčati da održe korak s njim, a on se neprestano ogledavao oko sebe. Kad su došli do kolibe, Hermiona je automatski skrenula ulijevo, prema vratima. No Hagrid je produžio dalje, u sjenu drveća na vanjskom rubu šume, gdje je uzeo samostrijel dotad naslonjen na jedno deblo. Kad je shvatio da nisu s njim, okrenuo se.   "Idemo unutra", reče on, trzajući kuštravom glavom prema drveću.   "U šumu?" zbunjeno upita Hermiona.  "Da", reče Hagrid. "Ajmo sad brzo, dok nas nisu spazili!" Harry i Hermiona se pogledaše i uđoše u zaklon drveća za Hagridom, koji je već odmakao u zelenu tminu. Samostrijel je prebacio preko ruke. Harry i Hermiona potrčaše da ga sustignu.  "Hagride, zašto si naoružan?" upita Harry.  "Za svaki slučaj", reče Hagrid, sliježući masivnim ramenima.  "Nisi nosio samostrijel onog dana kad si nam pokazivao testrale", plaho istakne Hermiona.   "Ne, al tom prilikom nismo otišli duboko", reče Hagrid. "Osim toga, to je bilo prije negoli je Firenco otišo iz šume."   "Zašto je Firencov odlazak važan?" radoznalo upita Hermiona.   "Zato što se ostali kentauri sad srde na mene, eto zašto", reče Hagrid tiho, ogledavajući se. "Prije su bili pa, ne bi ih baš nazvo prijateljima - al bili smo si dobri. Bili su povučeni, al uvijek bi došli ako sam ih nešto trebo pitat. Al ne više."   Teško je uzdahnuo.   "Firenco je rekao da se ljute jer je pristao raditi za Dumbledorea", reče Harry, koji se upravo spotaknuo o izbočeni korijen jer je motrio Hagridov profil.   "Da", potišteno će Hagrid. "Blago je reć da se ljute. Točnije bi bilo reć da su bijesni ko psi. Da se ja nisam umiješo, mislim da bi Firenca na smrt izgazili..."   "Napali su ga?" šokirano upita Hermiona.   "Da", reče Hagrid oporim glasom, odgurujući niske grane pred sobom. "Napalo ga je pola krda."   "I ti si ih zaustavio?" upita Harry, zadivljen i impresioniran. "Sam samcat?"   "Naravno, pa nisam mogo samo gledat kako ga ubijaju", reče Hagrid. "Sreća da sam prolazio... i mogo bi to i Firenco zapamtit umjesto što mi šalje glupa upozorenja!" doda on srdito i sasvim neočekivano.   Hžhrv i Hermiona se iznenađeno pogledaše, ali smrknuti Hagrid nije pojasnio što je time mislio reći.  

"U svakom slučaju," reče on, dišući malo teže nego inače, "otad su drugi kentauri bijesni na mene, što je nezgodno, jer su oni jako utjecajni u šumi... najpametniji su od svih koji ovdje žive."   "Jesi li nas zato doveo, Hagride?" upita Hermiona. "Zbog kentaura?"   "A, ne," reče Hagrid, nehajno mašući glavom, "ne zbog njih. Premda bi oni mogli zakomplicirat stvar, da... al vidjet ćete uskoro što mislim."   Nakon te nerazumljive izjave ušutio je i još malo ubrzao. Za svaki njegov korak oni su morali napraviti tri, pa su ga sad slijedili s velikim naporom.   Što su dublje zalazili u šumu, to je staza postajala neprohodnija, a zbog sve gušćeg drveća oko njih je zavladala prava tama. Već su vrlo daleko odmakli od onog proplanka na kojem im je Hagrid pokazao testrale, ali Harry je nelagodu osjetio tek kad je Hagrid neočekivano skrenuo sa staze i počeo između stabala vijugati prema tamnom središtu šume.   "Hagride!" zovne ga Harry, s mukom se probijajući kroz gusto trnovito grmlje koje je Hagrid gazio s lakoćom. Još se živo sjećao Što mu se dogodilo kad je prvi put u Zabranjenoj šumi skrenuo sa staze. "Kamo idemo?"   "Još samo malko dalje", dobaci mu Hagrid preko ramena. "Dođi, Harry... sad se moramo držat skupa."   Bilo im je strahovito teško održavati korak s Hagridom: dok je on hodao kroz grane i trnovitu guštaru kao da stupa kroz paučinu, Harryjeva i Hermionina odjeća neprekidno je za nešto zapinjala. Ponekad bi se tako zapetljali da im je bilo potrebno po nekoliko minuta da se oslobode. Harryjeve ruke i noge uskoro su bile pune porezotina i ogrebotina. Bili su u tako gustom dijelu šume da je Harry u tmini katkad nazirao Hagrida samo kao masivan tamni obris ispred sebe. U tišini koja ih je okruživala najobičnije krckanje grančica zvučalo je glasno, a čak i najtiše šuštanje, koje je možda izazvao neki nedužni vrabac, bilo je dovoljno da se Harry počne ogledavati u potrazi za počiniteljem. Sinulo mu je da nikad prije nije bio ovako duboko u šumi a da pritom nije sreo nijedno živo biće. Nije mogao ne pomisliti da je to prilično zlokoban znak.  "Hagride, smijemo li izvaditi štapiće?" tiho ga upita Hermiona.  "Ovaj... može", šapne Hagrid. "U stvari..."  Naglo je stao i okrenuo se. Hermiona je naletjela na njega i izgubila ravnotežu, ali Harry ju je uhvatio prije nego što je pala na šumsko tlo.   "Možda je bolje da malko stanemo... da vam objasnim", reče Hagrid. "Prije negoli nastavimo do tamo."   "Odlično!" reče Hermiona kad joj je Harry pomogao da se uspravi. Oboje su promrmljali: "Lumos!", paleći vrhove štapića. Dva treperava snopa svjetlosti obasjala su Hagridovo lice u tami i Harry  opet uoči njegov nervozni i tužni izgled.   "Dobro", reče Hagrid. "Vidite... stvar je u tome..." Duboko je udahnuo.   "Kako stvari stoje, uskoro ću dobit otkaz", reče on.   Harry i Hermiona su izmijenili poglede i onda podigli glave prema njemu.   "Ali izdržao si dosad..." nesigurno reče Hermiona. "Zašto misliš da..."   "Umbridgeica misli da sam joj ja stavio onog šnjofavca u kabinet."   "A jesi li?" izleti Harryju prije nego što se uspio zaustaviti.  

"Ne, bogamu, nisam!" ogorčeno će Hagrid. "Al čim je nešto povezano s magičnim stvorenjima, ona odmah misli da je to moje maslo. Znate da traži razlog da me makne otkad sam se vratio. Ja ne želim ić, naravno, al da nije... pa... specijalnih okolnosti koje ću vam sad objasnit, već bi ja otišo sam, da mi to ne učini pred cijelom školom, ko što je učinila profesorici Trelawney."   Harry i Hermiona se pobuniše, ali Hagrid je samo odmahnuo golemom rukom.   "Nije to kraj svijeta; da odem odavde, mogo bi pomagat Dumbledoreu, bio bi koristan za Red. A vama bi ostala Grubbly-Plankova, ona bi vas... ona bi vas sve dobro spremila za ispite."   Glas mu je zadrhtao i pukao.   "Ništa ti ne brini za mene", reče on žurno kad se Hermiona nagnula prema njemu kao da će ga potapšati po ruci. Izvukao je iz džepa prsluka svoj golemi točkasti rubac i njime obrisao oči. "Gle, ne bi vam ja sve to pričo da ne moram. Vidite, ako ja odem... pa, ne mogu otić a da... a da nikom ne kažem... jer ću... jer ću trebat vas dvoje da mi pomognete. I Rona, ako bude htio."   "Naravno da ćemo ti pomoći", smjesta mu odvrati Harry. "Što želiš da učinimo?"   Hagrid glasno šmrcne i bez riječi potapše Harryja po ramenu, od čega je Harry odletio do najbližeg drveta.   "Znao sam da ćete pristat", reče Hagrid u svoj rupčić, "al neću... vam ... to nikad... zaboravit... dobro... dođite... još samo malo dalje... pazite se, ima kopriva..."   Hodali su u tišini još petnaest minuta. Harry je baš bio zinuo da pita koliko još imaju do odredišta kad je Hagrid podigao desnu ruku, dajući im znak da stanu.   "Polako", reče on tiho. "Sad samo tiho..." Odšuljali su se naprijed i Harry vidje da gledaju u veliki, glatki zemljani humak koji je bio visok gotovo kao Hagrid. Sa zebnjom je zaključio da je to sigurno jazbina neke ogromne životinje. Drveće oko humka bilo je iščupano s korijenjem, tako da je humak stajao na golom proplanku opasanom brojnim deblima i granama koje su djelovale poput ograde ili barikade. Harry, Hermiona i Hagrid sad su stajali s druge strane te ograde. "Spava", dahne Hagrid.   I doista, Harry je začuo udaljen, pravilan šum koji je ukazivao da negdje u blizini rade neka golema pluća. Krajičkom oka pogledao je Hermionu. Ona je pak zurila u humak razjapljenih usta. Izgledala je prestravljeno.   "Hagride," upita ona tiho, glasom koji se jedva čuo od disanja usnulog stvora, "tko je on?"   Harryja je njezino pitanje malo zateklo... on je kanio pitati što je to.   "Hagride, rekao si nam..." nastavi Hermiona, dok joj je u ruci podrhtavao štapić, "rekao si nam da nijedan nije htio doći!"   Harry je skrenuo pogled s nje na Hagrida, a kad mu je napokon doprlo do mozga što se zbiva, užasnuto je udahnuo i pogledao humak.   Veliki zemljani humak na koji bi komotno mogli stati on, Hermiona i Hagrid polako se podizao i spuštao, u skladu sa zvukovima dubokog, promuklog disanja. I zapravo to uopće nije bio humak. Ta su povijena leđa očito pripadala...  

"Pa... ne... ni on nije htio doć", reče Hagrid očajnim glasom. "Al moro sam ga dovest, Hermiona, moro sam!"   "Ali zašto?" upita Hermiona, koja je zvučala kao da bi se najradije rasplakala. "Zašto - što - Bože, Hagride!"   "Znao sam, ako ga samo uspijem dovest ovamo", reče Hagrid, i sam zvučeći kao da je na rubu suza, "i... i naučim ga nekim pravilima ponašanja... da ću ga moć izvest iz šume i svima pokazat da je bezopasan!"   "Bezopasan!" prodorno će Hermiona. Hagrid je uspaničeno zamahao rukama da je utiša. Golemi je stvor glasno zastenjao i promeškoljio se u snu. "To te on ozljeđivao cijelo ovo vrijeme, zar ne? Zato si stalno sav izubijan!"   "On ne razumije kolko je jak!" reče Hagrid molećivim tonom. "I popravio se, ne tuče se više onolko ko prije..."   "Zato su ti, dakle, trebala dva mjeseca da se vratiš kući!" izbezumljeno će Hermiona. "O, Hagride, zašto si ga vodio ako nije htio doći? Zar ne bi bio sretniji s vlastitom vrstom?"   "Al, Hermiona, svi su ga maltretirali jer je sitan!" reče Hagrid.   "Sitan?" ponovi Hermiona. "Sitan?"   "Hermiona, nisam ga mogo ostavit", reče Hagrid. Niz izubijano lice i bradu slijevale su mu se suze. "Vidiš - on mi je brat!" Hermiona je samo zurila u njega razjapljenih usta.   "Hagride, kad kažeš 'brat'," polako reče Harry, "misliš li ti to...?"   "Dobro... polubrat", ispravi se Hagrid. "Ispalo je da se moja majka spetljala s nekim divom kad je ostavila mog tatu, pa je dobila Grawpa..."   "Grawpa?" upita Harry.   "Da... tako to zvuči kad on kaže svoje ime", reče Hagrid nervozno. "Ne zna engleski baš najbolje... pokušavo sam ga naučit... u svakom slučaju, ni njega nije voljela više nego mene. Vidite, divoženama je najvažnije da imaju zdravu, velku djecu, a on je uvijek bio kržljav za diva... ima jedva pet metara..."   "Pa da, sićušan je!" reče Hermiona, s mješavinom histerije i sarkazma. "Prava mrvica!"   "Svi su ga tukli... nisam ga mogo tek tako ostavit..."  "A madame Maxime je pristala da ga povedete?" upita Harry.  "Pa ona... ona je vidjela da mi je to važno", reče Hagrid, kršeći goleme ruke. "Al... al nakon nekog vremena joj je dodijo, moram priznat... pa smo se na putu kući razdvojili... al obećala je da neće nikom reć..."   "Kako si ga, zaboga, uspio dovesti a da to nitko ne primijeti?" upita Harry.   "Pa, vidiš, zato je sve tolko potrajalo", odvrati Hagrid. "Mogli smo putovat samo noću i kroz nenaseljene krajeve i slično. Naravno može on prijeć velke razdaljine kad hoće, ali stalno se pokušavo vratit."   "O, Hagride, zašto ga, zaboga, nisi pustio!" reče Hermiona, spuštajući se na jedno iščupano drvo i pokrivajući lice rukama. "Što si mislio postići s nasilnim divom koji čak i ne želi biti ovdje!"   "Dobro, sad... 'nasilan'... to je malo teška riječ", odvrati Hagrid i dalje uzrujano kršeći ruke. "Priznajem da

je možda koji put zamahnuo na mene kad je bio loše volje, ali popravlja se, sve je bolji, zbilja izgleda da se dosta smirio."   "A čemu onda služe oni konopci?" upita Harry. Upravo je primijetio da se od najkrupnijih stabala prema mjestu gdje se sklupčao Grawp protežu konopci debeli poput mladog drveća.   "Moraš ga držati vezanog?" upita Hermiona nemoćnim glasom.  "Pa... da..." potvrdi Hagrid. Izgledao je nervozno. "Vidite... ko što sam već reko.... on ne razumije kolko je jak."   Harry je sad sasvim shvaćao upadljivu odsutnost živih bića iz ovog dijela šume.   "Dobro, što si htio zamoliti Harryja, Rona i mene?" zabrinuto upita Hermiona.   "Da se brinete za njega", reče Hagrid stegnuta grla. "Kad ja odem."   Harry i Hermiona se nesretno pogledaše. Harry je bio neugodno svjestan da je već obećao Hagridu da će učiniti sve što on bude tražio.   "Što... što to točno znači?" zapita Hermiona.  "Ne hranu il tako nešto!" gorljivo će Hagrid. "Hranu si može pribavit i sam, nema problema. Ptice i jeleni i slično... ne, njemu treba društvo. Samo da znam kako mu netko nastavlja pomagat... podučavat ga, razumijete."   Harry nije ništa rekao, nego se okrenuo da opet pogleda divovski obris koji je spavao na zemlji ispred njih. Za razliku od Hagrida, koji je jednostavno izgledao kao preveliki čovjek, Grawp je djelovao neobično izobličeno. Harry je tek sad shvatio da je ono što je smatrao krupnim mahovinastim kamenom na lijevoj strani velikog zemljanog humka zapravo Grawpova glava. Bila je mnogo veća u odnosu na tijelo od ljudske glave, gotovo savršeno okrugla i pokrivena sitnim, gustim kovrčama boje paprati. Na vrhu glave nazirao se rub jednog velikog, mesnatog uha, a činilo se da je s ramenima, slično kao glava tetka Vernona, spojena bez posredovanja vrata. Leđa su mu bila vrlo široka i pokrivena prljavom smećkastom tunikom koja se sastojala od grubo sašivenih komada životinjskih koža. Dok je Grawp spavao, tunika se od disanja lagano napinjala na grubim šavovima. Noge je sklupčao ispod tijela. Harry je vidio samo tabane golemih, prljavih, bosih stopala velikih poput saonica, koja su, položena jedna na drugo, počivala na zemljanom tlu šume.   "Ti bi htio da ga mi podučavamo", reče Harry muklim glasom. Napokon je razumio Firencovo upozorenje. Njegov pokušaj ne daje ploda. Bilo bi mu bolje da odustane od njega. Naravno da su ostala bića koja su živjela u šumi već znala za Hagridove uzaludne pokušaje da Grawpa nauči engleski jezik.   "Da... čak i ako ćete samo malko pričat s njim", s nadom potvrdi Hagrid. "Jer mislim da će ako može pričat s ljudima shvatit da nam je simpatičan i da bi mi htjeli da ostane."   Harry pogleda Hermionu, koja mu je pogled uzvratila kroz razmaknute prste ruku.   "Norbert najednom izgleda kao mačji kašalj, zar ne?" reče joj on. Drhtavo se nasmijala.   "Onda, jel pristajete?" upita Hagrid, koji očito nije čuo što je Harry upravo rekao.   "Pa..." reče Harry, već vezan vlastitim obećanjem. "Pokušat ćemo, Hagride."   "Znao sam da mogu računat na vas, Harry", reče Hagrid, smiješeći mu se kroz suze. Obrisao je lice rupcem. "I neću da se pretjerano trudite, znate... znam da imate ispite... ako bi samo mogli doć ovamo otprilike jednom tjedno u plaštu nevidljivosti i malko porazgovarat s njim. Dobro, idem ga probudit... da

vas upoznam..."   "Št... ne!" reče Hermiona, skačući na noge. "Hagride, ne, nemoj ga buditi, stvarno, ne trebamo..."   Ali Hagrid je već prekoračio veliko deblo ispred njih i zaputio se prema Grawpu. Kad mu se približio na otprilike tri metra, podigao je veliku, odlomljenu granu, preko ramena im dobacio umirujući osmijeh i krajem grane Grawpa grubo gurnuo u križa.   Div je ispustio urlik koji je odjeknuo tihom šumom. Ptice u krošnjama iznad njih cvrkućući su uzletjele sa grana i razbježale se. Harry i Hermiona gledali su kako divovski Grawp počinje ustajati. Kad je na zemlju položio golemu ruku da se odgurne na koljena, zatresla se. Okrenuo je glavu da vidi tko ga je, ili što, uznemirilo.  "Kako si, Grawpy?" reče Hagrid izvještačeno vedrim glasom, uzmičući s podignutom granom u ruci, spreman da opet podbode Grawpa. "Jesi se lijepo naspavo?"   Harry i Hermiona povukli su se što mogli dalje a da pritom ne izgube diva s vidika. Grawp je klečao između dva drveta koja još nije iščupao. Zagledali su se u njegovo zapanjujuće veliko lice, koje je u tami nad proplankom nalikovalo na pun Mjesec, samo sivkaste boje. Činilo se kao da su mu crte lice urezane u krupnu kamenu loptu. Nos mu je bio kratak i bezobličan, usta iskrivljena i puna neravnih žutih zuba koji su nalikovali na opeke. Oči, koje su za divovske standarde bile sitne, imale su mutnu smeđezelenu boju i trenutno su bile pune krmelja od sna. Grawp je stisnuo prljave ruke u šake i podigao ih do lica te zglobovima prstiju, velikima poput lopti za kriket, energično protrljao oči. Zatim se bez najave podigao na noge, pokazujući iznenađujuću brzinu i okretnost.   "Ajoj!" začu Harry kako kraj njega cvili prestravljena Hermiona. Stabla za koja su bili privezani krajevi konopaca svezanih oko Grawpovih zapešća i gležnjeva zlokobno su zaškripala. Kao što je Hagrid rekao, bio je visok bar pet metara. Grawp se pospano obazreo oko sebe. Ispruživši ruku veliku poput suncobrana za plažu, zgrabio je ptičje gnijezdo s vrha visokog bora i iskrenuo ga, urlajući od nezadovoljstva kad je shvatio da u njemu nema ptice. Jaja su poput granata poletjela prema tlu i Hagrid je stavio ruke preko glave da se zaštiti.   "Dakle, Grawpy," vikne Hagrid, zabrinuto pogledavajući uvis za slučaj da prema njemu polete nova jaja, "doveo sam neke prijatelje da te upoznaju. Sjećaš se da sam ti pričo o tome? Sjećaš se da sam ti reko kako ću možda morat na put pa ću te malo ostavit na brigu njima? Sjećaš se toga, Grawpy?"   No Grawp je samo ispustio još jedan dubok urlik. Bilo je teško procijedili sluša li Hagrida ili prepoznaje li uopće Hagridovo glasanje kao govor. Sad je ščepao vrh onog istog visokog bora i počeo ga potezati prema sebi, očito jednostavno zato da vidi koliko će daleko odletjeti kad ga pusti iz stiska.   "No, no, Grawpy, nemoj to radit!" vikne Hagrid. "Tako si iščupo i sva ostala..."   I doista, Harry vidje da zemlja iznad korijenja bora počinje pucati.   "Doveo sam ti društvo!" zaurla Hagrid. "Društvo, vidi! Pogledaj dolje, klipane jedan, doveo sam ti prijatelje!"   "Joj, Hagride, nemoj", zastenje Hermiona, ali Hagrid je već ponovo podigao granu i oštro ubo Grawpa u koljeno.   Div je pustio vrh drveta, koje se opasno zanjihalo i posulo Hagrida kišom borovih iglica. Spustio je pogled.   "Ovo je", reče Hagrid, hitajući prema mjestu gdje su stajali Harry i Hermiona, "Harry, Grawpe! Harry Potter! On će ti možda dolazit u posjete ako ja budem moro otić, razumiješ?"

  Div je tek sad primijetio Harryja i Hermionu. S nemalim strahom gledali su kako spušta golemu glavu sličnu kamenu da ih može proučiti svojim mutnim očima.   "A ovo je Hermiona, vidiš? Her..." Hagrid zastane. Obratio se Hermioni: "Hermiona, jel bi ti smetalo da te on zove Hermy? Teško će zapamtit tvoje puno ime."   "Ne, ne, uopće mi ne bi smetalo", zapiskuta Hermiona.   "Ovo je Hermy, Grawpe! I ona će ti isto dolazit u posjet! Zar to nije lijepo? Ha? Dvoje prijatelja za tebe da... GRAWPY, NEMOJ!"   Grawpova ruka neočekivano je poletjela prema Hermioni. Harry ju je ščepao i povukao iza drveta, pa je šaka zagrebla deblo, ali nije ništa uhvatila.   "ZLOČESTI, ZLOČESTI GRAWPY!" čuli su Hagridovo deranje. Hermiona se tresla i jecala iza drveta, ne odvajajući se od Harryja. "JAKO ZLOČESTI DEČKO! NE SMIJEŠ GRAB... JOJ!"   Harry izviri iza drveta i ugleda Hagrida na leđima, s rukom na nosu. Grawp je međuvremenu izgubio zanimanje za njih i uspravio se, opet potežući bor da vidi koliko ga može izvinuti.   "Dobro," promumlja Hagrid, ustajući s jednom rukom na nosu i drugom na samostrijelu, "dobro... eto... sreli ste ga i... i sad će vas on prepoznat kad se opet vratite. Da... dobro..."   Podigao je pogled prema Grawpu, koji je upravo vukao bor s izrazom tupog zadovoljstva na kamenom licu. Korijenje je škripalo dok se polako izvlačilo iz zemlje.   "Pa, za jedan dan je ovo dosta", reče Hagrid. "Sad... ovaj... sad bi se mogli i vratit, ha?"   Harry i Hermiona kimnuše. Hagrid je opet prebacio samostrijel preko ramena i poveo ih natrag među drveće, ne skidajući ruku s nosa.   Neko vrijeme nitko nije ništa rekao, čak ni kad su začuli udaljeni tresak iz kojeg je bilo jasno da je Grawp uspio iščupati bor. Hermionino je lice bilo blijedo i ukočeno. Harry nije znao što bi rekao. Što će se, zaboga, dogoditi kad netko otkrije da je Hagrid u Zabranjenoj šumi sakrio Grawpa? A on je obećao da će zajedno s Ronom i Hermionom nastaviti Hagridove potpuno besmislene pokušaje da civilizira diva. Znao je da je Hagrid posve zaluđen idejom da su zubata čudovišta u svojoj biti dražesno bezopasna, ali ipak mu nije bilo jasno kako se mogao u tolikoj mjeri zavaravati o Grawpovim izgledima da se ikad uklopi među ljude.   "Čekajte", odjednom reče Hagrid. Harry i Hermiona upravo su se s mukom probijali kroz predio zarastao u gusti troskot. Iz tobolca na ramenu izvukao je strijelu i stavio je u samostrijel. Harry i Hermiona podigoše štapiće. Sad kad su prestali hodati, i oni su čuli da se u blizini netko kreće.   "K vragu", tiho reče Hagrid.   "Mislio sam da smo ti rekli, Hagride," začu se dubok muški glas, "da ovdje više nisi dobrodošao?"   Pred njima je u zelenkastom, sjenama prošaranom svjetlu šume zalelujao goli muški torzo. Potom su vidjeli da se u struku nastavlja u tijelo konja riđana. Kentaur je imao ponosno lice istaknutih jagodica i dugu crnu kosu. Kao i Hagrid, bio je naoružan. Na ramenu su mu visjeli tobolac sa strijelama i luk.   "Kako si, Magoriane?" oprezno reče Hagrid.  

Drveće iza kentaura je zašuštalo. Pojavilo se još četiri ili pet kentaura. Harry je prepoznao bradatog Beina s tijelom vranca, kojeg je prvi put sreo prije gotovo četiri godine, iste noći kad i Firenca. Bein ničim nije pokazivao da je ikad prije vidio Harryja.   "Dakle", reče on sa zlobnim prizvukom u glasu i odmah se okrene Magorianu. "Mislim da smo se svi složili što ćemo učiniti ako se ovo ljudsko biće opet pojavi u šumi?"   "Sad sam najednom 'ovo' ljudsko biće jel?" zajedljivo upita Hagrid. "Samo zato što vam nisam dao počinit ubojstvo?"   "Nisi se trebao umiješati, Hagride", reče Magorian. "Mi nemamo iste običaje kao vi, niti iste zakone. Firenco nas je izdao i ukaljao nam čast."   "Ne znam otkud vam to", nestrpljivo odvrati Hagrid. "Ništa nije napravio osim što je pomogo Albusu Dumbledoreu..."   "Firenco se podčinio ljudskim bićima", reče sivi kentaur oštra, duboko izborana lica.   "Podčinio se!" podrugljivo ponovi Hagrid. "Samo je Dumbledoreu učinio uslugu, to je sve..."   "On širi naše znanje i tajne medu ljudima", tiho reče Magorian. "Takva se sramota ne može popraviti."   "Ako vi tako kažete," reče Hagrid, sliježući ramenima, "al ja osobno mislim da ste jako pogriješili..."   "Kao i ti, ljudsko biće," reče Bein, "vrativši se u našu šumu nakon što smo te upozorili..."   "E sad ti slušaj mene", gnjevno reče Hagrid. "Nemoj ti tu meni ništa pričat o 'vašoj' šumi. Ne odlučuješ ti tko ovamo dolazi ili dolazi..."   "Ni ti, Hagride", glatko odvrati Magorian. "Danas ću ti dopustiti da prođeš jer je s tobom tvoja mladunčad..."   "Nisu oni njegovi!" prezirno ga prekine Bein. "To su učenici, Magoriane, iz škole! Vjerojatno su se već okoristili učenjem izdajice Firenca."   "Ipak," nastavi Magorian spokojno, "ubijanje ždrebadi je grozan zločin - mi ne napadamo nedužne. Danas, Hagride, možeš proći. Od danas, ne dolazi ovamo. Proigrao si prijateljstvo kentaura kad si izdajniku Firencu pomogao da nam pobjegne."   "Neće meni gomila starih mazgi braniti ulaz u šumu!" glasno reče Hagrid.   "Hagride," progovori Hermiona visokim i prestrašenim glasom kad su Bein i sivi kentaur počeli kopitima strugati po tlu, "idemo, molim te, idemo!"   Hagrid je krenuo dalje, ali još nije spustio samostrijel i prijeteći je gledao Magoriana.   "Znamo što držiš u šumi, Hagride!" dovikne mu Magorian dok su kentauri nestajali s vidika. "I nećemo to još dugo trpjeti!"   Hagrid se okrene, izgledajući kao da bi najradije nasrnuo na Magoriana.   "Trpjet ćete ga vi dokle god je unutra, šuma je njegova kolko i vaša!" zaurla on. Harry i Hermiona u međuvremenu su svom snagom upirali o Hagridov prsluk od krtičje kože, nastojeći ga navesti da nastavi hodati. Još namršten, spustio je pogled i iznenadio se kad je vidio da ga oboje guraju. Očito to dotad nije

ni primijetio.   "Ma ništa se vi ne nervirajte", reče on i krene dalje, dok su oni uspuhano hodali kraj njega. "Vražje stare mazge, eto što su."   "Hagride," poče Hermiona zadihano, zaobilazeći koprive koje su vidjeli i na dolasku, "ako kentauri u šumi ne žele ljude, ne znam kako ćemo Harry i ja moći..."   "Ma, čula si što je reko," nehajno odvrati Hagrid, "neće oni povrijedit ždrebad... hoću reć, djecu. Uostalom, nećemo valjda dopustit da nam oni kroje pravila."   "Bar si pokušala", promrmlja Harry pokunjenoj Hermioni.   Napokon su se vratili na stazu. Nakon još deset minuta hoda stabla su se prorijedila: sad se već naziralo vedro plavo nebo, a iz daljine su dopirali prepoznatljivi zvukovi navijanja i klicanja.   "Je l to bio novi zgoditak?" upita Hagrid, zastajući u zaklonu drveća kad se na obzoru pojavio metlobojski stadion. "II je utakmica gotova, šta mislite?"   "Ne znam", nesretno odvrati Hermiona. Izgledala je kao da ju je nešto raščerupalo. Kosa joj je bila puna grančica i lišća, pelerina poderana na nekoliko mjesta, a na licu i rukama imala je brojne ogrebotine. Harry je nagađao da i on ostavlja sličan dojam.   "Znate šta, mislim da je gotovo!" reče Hagrid, škiljeći prema stadionu. "Gledajte... već izlaze ljudi... ako se požurite, moć ćete se stopit s masom i nitko neće posumnjat da ste bili u šumi!"   "Dobra ideja", reče Harry. "Pa... vidimo se kasnije, Hagride."   "Još ne mogu vjerovati što je učinio", poče Hermiona vrlo uzrujanim glasom čim su izašli iz dosega Hagridova sluha.   "Ne mogu vjerovati. Stvarno ne mogu vjerovati."   "Smiri se", reče Harry."   "Smiri se!" odvrati ona grozničavo. "Div! Div u šumi! Kojemu bismo mi trebali davati instrukcije iz engleskog! Naravno, pod uvjetom da se uspijemo prošuljati kraj krda ubojito raspoloženih kentaura kad god dolazimo i odlazimo! Ne - mogu - to - vjerovati!"   "Još ne moramo ništa učiniti!" pokušao ju je umiriti Harry dok su prilazili rijeci raspričanih Hufflepuffa na povratku u dvorac. "Nije ,' ništa tražio od nas osim ako ga ne izbace, a to se možda uopće ne ! dogodi."   "Ma daj molim te, Harry!" ljutito će Hermiona. Naglo je stala, pa su ljudi iza nje morali brzo skrenuti da izbjegnu sudar s njom. "Naravno da će ga izbaciti i da budem iskrena, nakon ovoga što smo upravo vidjeli, možeš li reći da je Umbridgeica u krivu?"   U nastaloj stanci Harry je bijesno gledao u nju dok su se njoj oči polako punile suzama.   "Nisi to ozbiljno mislila", tiho reče Harry.   "Ne... dobro... u redu... nisam", reče ona, ljutito brišući oči. "Ali zašto si mora tako otežavati život - i nama isto?" "Ne znam..." Weasley, naš si car,

Weasley, naš si car, Ne puštaš balune jer si pravi vratar, Weasley, naš si car... "I kad će već jednom prestati pjevati tu pjesmu," nesretno nastavi Hermiona, "zar im nije dosta naslađivanja?" S terena je uz travnatu padinu krenula golema masa učenika.   "Ma, ajmo unutra dok još nismo naletjeli na Slytherine", reče Hermiona. Weasley popravlja svaki kvar, U drugim ekipama stvara darmar, Gryffindori mu zahvaljuju za žar, Weasley, naš si car.  "Hermiona..." polako poče Harry.   Pjesma je postajala sve glasnija, ali nije ju pjevalo mnoštvo zelenosrebrnih Slytherina, nego crvenozlatna gomila koja se polako kretala prema dvorcu, noseći na ramenima jednu osamljenu priliku. Weasley, naš si car, Weasley, naš si car, Ne puštaš balune jer si pravi vratar, Weasley, naš si car...  "Ma ne valjda?" prozbori Hermiona prigušenim glasom. "DA!" glasno reče Harry.   "HARRY! HERMIONA!" zaurla Ron, mašući u zraku srebrnim metlobojskim pokalom, očito izvan sebe. "USPJELI SMO! POBIJEDILI SMO!"   Razgaljeno su ga gledali dok je prolazio pokraj njih. Na ulazu u dvorac stvorio se čep pa se Ronova glava prilično neugodno sudarila s nadvojem nad vratima, ali činilo se da ga nitko ne želi spustiti. Raspjevana gomila ušla je u predvorje i nestala s vidika. Harry i Hermiona pratili su njihov odlazak i sami blistajući od sreće, dok nisu zamrli i posljednji zvukovi refrena 'Weasley, naš si car'. Zatim su se okrenuli jedno drugom, a osmijesi su im nestali.   "Odgodit ćemo našu novost za sutra, može?" predloži Harry.   "Može", umorno pristane Hermiona. "Meni se stvarno nikud ne žuri."   Zajedno su se uspeli stubama. Na vratima dvorca oboje su se refleksno okrenuli prema Zabranjenoj šumi. Harry nije bio siguran je li to samo plod njegove mašte, ali učinilo mu se da je iznad udaljenih krošanja upravo uvis poletjelo malo jato ptica, gotovo kao da je netko s korijenom iščupao stablo na kojem su se bile ugnijezdile.

GLAVA TRIDESET PRVA ČAS-ovi                                           Ron je bio tako euforičan što je pomogao Gryffindorima da se u posljednji čas dokopaju Međudomskog pokala da sljedeći dan nije bio u stanju ništa raditi. Jedino što ga je zanimalo bio je razgovor o utakmici, pa je Harryju i Hermioni bilo vrlo teško uhvatiti prikladnu priliku da spomenu Grawpa. Nisu to, doduše, previše ni pokušavali - nijedno ga nije željelo vratiti na zemlju na baš tako okrutan način. Budući da je osvanuo još jedan lijep, topao dan, nagovorili su ga da odu učiti ispod bukve na rubu jezera, gdje nije postojala takva opasnost da će ih netko čuti kao u društvenoj prostoriji.   Ron isprva nije bio oduševljen tom idejom - svim je srcem uživao u tome što ga svaki Gryffindor koji mu prođe pokraj stolca tapše po leđima, a u povremenim izvedbama pjesme ''Weasley, naš si car" još i više no nakon nekog vremena ipak se složio da bi mu vjerojatno dobro došlo malo svježeg zraka.   Rasprostrli su knjige i smjestili se u hladovini bukve dok im je Ron najmanje deseti put prepričavao kako je obranio prvi gol na utakmici.   "Dobro, mislim, već sam propustio jednu Daviesovu loptu, pa se nisam osjećao baš naročito samouvjereno, ali ne znam, kad se Bradlev najednom stvorio preda mnom, pomislio sam - ma možeš ti to! Nisam imao više od sekunde da odlučim na koju ću stranu poletjeti, razumijete, jer se činilo da cilja na desni obruč - meni desni, jasno, njemu lijevi - ali imao sam neki čudan osjećaj da fingira, pa sam riskirao i poletio ulijevo - mislim, njemu desno - i - pa - vidjeli ste što se dogodilo", zaključi on skromnim tonom, posve nepotrebno provlačeći ruku kroz kosu kako bi izgledala kao da je raskuštrana od vjetra i krajičkom oka provjeravajući jesu li ga čuli učenici koji su im bili najbliži - bila je to grupa brbljavih Hufflepuffa s treće godine. "A onda, kad je pet minuta kasnije prema meni nasrnula Chambersica - što?" upita Ron, zastavši usred rečenice kad je vidio izraz na Harryjevu licu. "A zašto se ti smješkaš?"  "Ne smješkam se", brzo reče Harry i zagleda se u bilješke s Preobrazbe, nastojeći se uozbiljiti. Ron ga je upravo jako podsjetio na jednog drugog metlobojskog igrača iz Gryffindora koji si je svojevremeno mrsio kosu upravo ispod ove bukve. "Samo mi je drago što smo pobijedili, to je sve."   "Da," polako reče Ron, uživajući u svakoj riječi, "pobijedili smo. Jesi li vidio Changičinu facu kad joj je Ginny otela zvrčku ispred nosa?"   "Kladim se da je plakala", gorko će Harry.   "Pa, da - ali uglavnom od bijesa..." Ron se namršti. "Ali vidio si kako je bacila metlu kad je sletjela, zar ne?"   "Ovaj..." poče Harry.   "Pa, zapravo... nismo, Rone", reče Hermiona i teško uzdahne. Odložila je knjigu i pokajnički ga pogledala. "Harry i ja smo zapravo vidjeli samo Daviesov prvi zgoditak i to je sve."   Ronova pomno razbarušena kosa kao da je klonula od razočaranja. "Niste gledali?" upita on slabašnim glasom, pogledavajući ih naizmjence. "Niste vidjeli nijednu moju obranu?"   "Pa... ne", reče Hermiona, pružajući ruku prema njemu kao da ga želi umiriti. "Ali, Rone, nismo htjeli otići... morali smo!"   "Ma nemoj?" upita Ron, kojeg je polako oblijevalo crvenilo. "Kako to?"  

"Zbog Hagrida", reče Harry. "Napokon je odlučio otkriti nam zašto je prekriven ozljedama otkako se vratio od divova. Htio je da odemo u šumu s njim, nismo imali izbora, znaš kakav je. U svakom slučaju..."   U roku od pet minuta priča je bila gotova, a Ronovo ogorčenje zamijenio je izraz totalne nevjerice.   "Doveo je jednog ovamo i sakrio ga u šumu?"   "Aha", mrko potvrdi Harry.   "Ne", reče Ron, kao da ponavljanjem može promijeniti situacijiu. "Ne, nije moguće da je to učinio."   "Moguće je", potvrdi Hermiona. "Grawp je visok oko pet metara, hobi mu je čupanje borova od sedam metara, a ja sam mu poznata," frknula je, "pod imenom Hermy."  Ron se nervozno nasmije.  "I Hagrid bi htio da ga mi...?"  "Podučavamo engleskom, tako je", reče Harry.  "On je sišao s uma", ustvrdi Ron gotovo zadivljenim glasom.  "Da", reče Hermiona razdraženo, okrećući novu stranicu u Preobrazbi za srednji stupanj i ljutito gledajući niz crteža koji su pokazivali postupno pretvaranje sove u kazališni dalekozor. "Da, i ja sve više imam taj dojam. Ali nažalost, natjerao je Harryja i mene da mu obećamo."   "E pa, morat ćete jednostavno prekršiti obećanje, nema druge", odlučno reče Ron. "Mislim, dajte.... imamo ispite i ovoliko nam nedostaje..." podigao je ruku, pokazujući gotovo spojen palac i kažiprst, "... da i nas izbace. Uostalom... sjećate li se Norberta? Sjećate li se Aragoga? Jesmo li mi ikad dobro prošli u susretu s Hagridovim čudovišnim prijateljima?"   "Znam, ali... obećali smo", odvrati Hermiona tankim glasom. Ron je opet provukao ruku kroz kosu, djelujući zabrinuto. "Pa," uzdahne on, "još ga nisu otpustili, zar ne? Izdržao je dosad, možda izdrži sve do kraja školske godine, pa se uopće nećemo morati približiti Grawpu."   *  *  *   Perivoj dvorca blistao je na sunčanom svjetlu kao da je netom naslikan. Vedro nebo bez ijednog oblačića smješkalo se svom odrazu u svjetlucavoj vodi jezera, a svilenkaste, zelene travnjake tek bi ponekad namreškao lagani povjetarac. Počeo je lipanj, ali za učenike pete godine to je značilo samo jedno: došlo je vrijeme za polaganje ČAS-ova.   Više nisu dobivali domaće zadaće. Svi su satovi bili posvećeni ponavljanju tema koje su učitelji očekivali na ispitima. Grozničava radna atmosfera iz Harryjeva je uma otjerala gotovo sve misli osim onih posvećenih ČAS-ovima, iako se na satovima Čarobnih napitaka katkad pitao je li Lupin ikad rekao Snapeu da mu mora nastaviti davati instrukcije iz Oklumencije. Ako jest, Snape je Lupina ignorirao jednako temeljito kao i Harryja, što je Harryju savršen odgovaralo jer je već bio dovoljno zaposlen i napet i bez dodatnih satova kod Snapea. Na njegovo olakšanje, Hermiona je također bila prezaposlena da zanovijeta zbog Oklumencije. Ona je veći dio vremena provodila mrmljajući si u bradu i već danima nigdje nije ostavila odjeću za vilenjake.   Hermiona nije bila jedina osoba koja se zbog primicanja ČAS-ova ponašala sve čudnije. Ernie Macmillan razvio je vrlo zamornu naviku da ispituje ljude o njihovim metodama učenja.   "Što biste rekli, koliko sati dnevno učite?" pitao je Harryja i Rona dok su stajali u redu za sat Travarstva. U očima je imao manijakalan sjaj.   "Ne znam", reče Ron. "Nekoliko."

  "Više ili manje od osam?"   "Mislim manje", odvrati Ron, pomalo uznemiren.   "Ja učim osam sati dnevno", reče Ernie dok su mu se prsa nadimala od ponosa. "Osam ili devet. Počinjem s jednim satom svaki dan prije doručka. Osam mi je prosjek. Na dobar dan preko vikenda učim po deset sati. U ponedjeljak sam učio devet i pol. Utorak baš nije bio blistav - samo sedam sati i petnaest minuta. A u srijedu..."   Harry je bio duboko zahvalan što ih je u tom trenutku profesorica Sprout pozvala u staklenik broj tri, pa je Ernie bio prisiljen prekinuti svoj izvještaj.   Draco Malfoy je u međuvremenu našao drugačiji način za izazivanje panike.   "Naravno, nije stvar u tome što znaš," čuli su da glasno govori Crabbeu i Goyleu ispred Čarobnih napitaka, nekoliko dana prije ptočetka ispita, "nego koga znaš. E sad, moj tata je već niz godina jako dobar sa šeficom Čarobnjačke ispitne komisije - starom Griseldom Marchbanks - došla nam je i na večeru..."   "Mislite da je to istina?" šapne uznemirena Hermiona Harryju i Ronu.   "Ne možemo ništa učiniti čak i ako jest", sumorno odvrati Ron.   "Mislim da nije", tiho reče Neville iza njih. "Griselda Marchbanks je prijateljica moje bake i nikad nisam čuo da spominje Malfoyeve."   "A kakva je ona, Neville?" smjesta upita Hermiona. "Je li stroga?"   "Dosta je slična mojoj baki", reče Neville potišteno. "Dobro, ali sigurno ti ne može naškoditi što je poznaš, zar ne?" reče Ron ohrabrujućim tonom.   "Ma, sumnjam da će to imati ikakva utjecaja", odvrati Neville još nesretnijim glasom. "Baka stalno ponavlja profesorici Marchbanks da nisam dobar kao tata... pa... vidjeli ste i sami kakva je bila onaj put u Svetom Mungu..."   Neville se zapiljio u pod. Harry, Ron i Hermiona izmijenili su poglede, ali nisu znali što da kažu. Bilo je to prvi put da je Neville spomenuo njihov susret u čarobnjačkoj bolnici.   U međuvremenu je među učenicima pete i sedme godine procvala ilegalna preprodaja pomagala za jačanje koncentracije, mentalnih sposobnosti i budnosti. Harry i Ron su pali u napast kad im je Eddie Carmichael, Ravenclaw sa šeste godine, ponudio Baruffijev mozgovni eliksir, zaklinjući se da samo njemu može zahvaliti što je prošle godine zaradio devet odličnih ocjena na svojim ČAS-ovima. Za pola litre napitka zatražio je tričavih dvanaest galeona. Ron je uspio uvjeriti Harryja da će mu vratiti svoju polovicu novca čim završi školovanje u Hogwartsu i nađe posao, ali prije nego što su stigli zaključiti kupoprodaju, Hermiona je Carmichaelu oduzela bočicu i izlila njezin sadržaj u zahod.   "Hermiona, pa upravo smo to htjeli kupiti!" viknuo je Ron.   "Daj ne budi blesav", zareži ona. "Imali biste od toga jednake koristi kao da ste kupili prah zmajske kandže od Howarda Dinglea."   "Dingle ima prah zmajske kandže?" željno upita Ron.  

"Više ne", reče Hermiona. "I to sam oduzela. Valjda ti je jasno da ništa od toga ne djeluje."   "Zmajska kandža djeluje!" pobuni se Ron. "Kažu da je fantastična, stvarno ti pokrene mozak, nekoliko sati budeš najlukaviji stvor na svijetu... Hermiona, daj mi samo jedan prstohvat, molim te, ne može mi naškoditi..."   "Mogao bi ti naškoditi", mrko odvrati Hermiona. "Pregledala sam ga i zapravo je riječ o sušenom izmetu vilenica."   Nakon te informacije Harryju i Ronu naglo je splasnula želja za mentalnim stimulansima.   Na sljedećem satu Preobrazbe saznali su raspored ispita i detalje postupka polaganja ČAS-ova.   "Kao što možete vidjeti," obratila se profesorica McGonagall razredu dok su s ploče prepisivali termine ispita, "ČAS-ovi će trajati puna dva tjedna. Ujutro ćete polagati teoriju, a popodne praksu, osim praktičnog dijela ispita iz Astronomije, koji će se, naravno, održati noću.   Moram vas upozoriti da su svi ispitni papiri prožeti najstrožim čarolijama protiv prepisivanja i varanja. Nije dopušteno u ispitnu dvoranu unositi samorješiva pera, nezaboravke, odvojive šalabahterne manšete i tintu koja sama ispravlja odgovore. Žao mi je što moram reći da se svake godine pojavi bar jedan učenik ili učenica koji misle da mogu nadmudriti Čarobnjačku ispitnu komisiju. Nadam se samo da ta osoba nije u Gryffindorskom domu. Naša nova - ravnateljica..." tu je riječ profesorica McGonagall izgovorila s istim izrazom s kojim je teta Petunija promatrala osobito tvrdokorne prljave mrlje, "... zamolila je predstojnike domova da poruče svojim učenicima kako će se svi oblici varanja najstrože kažnjavati - naravno, zato što se vaši ispitni rezultati mogu povoljno ili nepovoljno odraziti na novi režim u školi..."   Profesorica McGonagall tiho uzdahne. Harry vidje kako se nosnice njezina oštrog nosa šire od ljutnje.   "... što ipak nije razlog da ne date sve od sebe. Morate misliti na vlastitu budućnost."   "Molim vas, profesorice," upita Hermiona s rukom u zraku, "kad ćemo saznati rezultate ispita?"   "Dostavit će vam ih sova negdje u srpnju", odvrati profesorica McGonagall.   "Ma super," reče Dean Thomas vrlo razgovijetnim šaptom, "znači da nerviranje počinje u isto vrijeme kad i praznici."   Harry zamisli sebe šest tjedana u budućnosti, kako čami u sobi u Kalininu prilazu iščekujući rezultate ČAS-ova. Pa, pomisli on, sad bar znam da ovo ljeto sigurno mogu računati na jedno pismo.   Prvi ispit, iz teorije Čarolija, bio je zakazan za ponedjeljak ujutro. Harry je pristao poslije ručka u nedjelju ispitivati Hermionu, što je gotovo odmah zažalio. Bila je, naime, vrlo uznemirena i stalno mu je otimala knjigu da sama provjeri je li potpuno točno odgovorila. U jednom takvom otimanju žestoko ga je udarila po nosu oštrim rubom Postignuća u čaranju.   "A da ti to ipak radiš sama?" rekao je odlučno i vratio joj knjigu dok su mu oči suzile od bola.   Ron je za to vrijeme iščitavao bilješke s protekle dvije godine Čarolija. Gurnuvši prste u uši, nečujno je micao usnicama. Seamus Finnigan se ispružio na pod i recitirao definiciju supstantivne čarolije dok joj je Dean provjeravao točnost u Zbirci čarobnih formula za peti stupanj. Parvati i Lavender vježbale su osnovne čarolije pokretanja pa su natjerale svoje pernice da se utrkuju oko ruba stola.   Te je noći atmosfera za večerom bila vrlo suzdržana. Harry i Ron nisu mnogo govorili, ali nakon

cjelodnevnog napornog učenja jeli su s velikim tekom. Hermiona je, međutim, neprestano spuštala svoj pribor za jelo i saginjala se do torbe da izvuče neku od knjiga i provjeri ovaj ili onaj podatak. Ron joj je baš prigovarao da bi trebala pojesti nešto konkretno da može lakše zaspati, kad joj je iz odjednom mlitavih prstiju ispala vilica i sa zveketom pala na tanjur.   "O, Bože", reče ona nemoćnim glasom, zureći u predvorje. "Jesu li to oni? Jesu li to ispitivači?"   Harry i Ron smjesta su se okrenuli na klupi. Kroz vrata Velike dvorane vidjela se Umbridgeova s grupicom vještica i čarobnjaka prastara izgleda. Harry je zadovoljno primijetio da Umbridgeova djeluje prilično nervozno.    "A da im priđemo malo bliže?" predloži Ron. Harry i Hermiona su kimnuli, pa su sve troje pohitali prema dvostrukim vratima koja su vodila u predvorje. Čim su prešli prag naglo su usporili, prolazeći kraj ispitivača kao da im se nikamo ne žuri. Harry je po smjernom ponašanju Umbridgeove zaključio da je profesorica Marchbanks vjerojatno sićušna, pognuta vještica kojoj je lice bilo tako izborano da se činilo kako ga prekriva paučina. Profesorica Marchbanks je, po svemu sudeći, patila od nagluhosti - od profesorice Umbridge dijelilo ju je samo tridesetak centimetara, ali na sva joj je pitanja odgovarala vrlo glasno.   "Putovanje je bilo dobro, putovanje je bilo dobro, nije nam ovo prvi posjet!" reče ona nestrpljivo. "Dumbledore mi se već neko vrijeme nije javio!" dometne ona, ogledavajući se po predvorju kao da se nada njegovu izlasku iz neke ostave. "Pretpostavljam da vi ne znate gdje je?"   "Ne", odvrati Umbridgeova, uputivši zloćudan pogled Harryju, Ronu i Hermioni koji su se trenutno motali oko dna stubišta dok se Ron pretvarao da veže cipelu. "Ali sigurna sam da će mu Ministarstvo magije ubrzo ući u trag."   "Čisto sumnjam," vikne majušna profesorica Marchbanks, "osobito ako Dumbledore ne želi da ga pronađu! Ja to dobro znam... osobno sam ga ispitivala Preobrazbu i Čarolije kad je polagao ispite za OČI... izveo je onim svojim štapićem stvari koje nikad prije nisam vidjela."   "Da... u redu..." reče profesorica Umbridge dok su se Harry, Ron i Hermiona vukli po mramornom stubištu najsporije što su se usudili, "pođimo u zbornicu. Sigurno bi vam poslije putovanja godila šalica čaja."   Ostatak večeri protekao je u dosta nelagodnom tonu. Svi su pokušavali još ponešto ponoviti, ali činilo se da nitko nije daleko odmakao. Harry je rano otišao u krevet, ali imao je osjećaj da je još satima ležao budan. Sjetio se svoje profesionalne orijentacije i McGonagalličine bijesne izjave da će mu pomoći da postane auror pa makar svisnula. Sad, nadomak ispita, žalio je što si nije postavio neku ostvariviju ambiciju. Znao je da nije samo on budan, ali nitko od ostalih u spavaonici nije progovarao. Naposljetku su jedan po jedan pali u san.   Sljedećeg dana za doručkom većina učenika pete godine opet je bila prilično mučaljiva. Parvati je ispod glasa vježbala inkantacije, dok je soljenka ispred nje podrhtavala. Hermiona je ponovo čitala Postignuća u čaranju. Oči su joj se micale takvom brzinom da su bile vidljive samo kao obrisi. Nevilleu su stalno ispadali nož i vilica. U nekoliko je navrata prevrnuo i marmeladu.   Nakon doručka, učenici pete i sedme godine šetkali su po predvorju dok ostali učenici nisu otišli na nastavu. U pola devet pozvali su ih po razredima da se vrate u Veliku dvoranu, sad namještenu točno kao što je Harry vidio u situ sjećanja kad su njegov otac, Sirius i Snape polagali ČAS-ove. Četiri domska stola bila su sklonjena, a njihovo su mjesto zauzele brojne klupe za jednu osobu. Sve su bile okrenute prema profesorskom stolu u dnu dvorane, za kojim je, gledajući ih, stajala profesorica McGonagall. Kad su se svi smjestili i utišali, rekla je: "Možete početi" i okrenula golemi pješčani sat na stolu pred sobom, koji je sadržavao i rezervna pera, tintarnice i pergamentne svitke.

  Dok mu je srce jako udaralo, Harry je okrenuo papir s ispitnim pitanjima - tri reda desno od njega i četiri klupe niže, Hermiona je već pisala - i spustio pogled na prvo pitanje: a) Navedite inkantaciju i b) Opišite pokret štapićem kojim se može izazvati let nekog predmeta.   Harry se sjeti jedne toljage koja je poletjela visoko u zrak i sa strahovitim treskom odalamila tvrdu lubanju trola... lagano se smješkajući, nagnuo se nad papir i počeo pisati. *  *  *   "Pa, nije bilo tako loše, zar ne?" zabrinuto upita Hermiona kad su dva sata kasnije izašli u predvorje. Još je stiskala ispitna pitanja. "Nisam sigurna da sam napisala baš sve što znam o čarolijama za razvedravanje, jednostavno više nisam imala vremena. Jeste li spomenuli protučaroliju za štucanje? Nisam bila sigurna trebam li to učiniti, da ne ispadne da pretjerujem - a u dvadeset trećem pitanju..."   "Hermiona," strogo joj reče Ron, "mislio sam da smo se dogovorili... nećemo nakon svakog ispita pretresati sve detalje, dovoljno su neugodni prvi put."   Petoškolci su ručali zajedno s ostalim učenicima (tijekom pauze za ručak opet su se pojavila četiri domska stola), a onda su otišli u odajicu pokraj Velike dvorane, gdje su morali čekati poziv na praktični dio ispita. U dvoranu su se po abecednom redu vraćale male grupice učenika, dok su oni koji su ostajali u čekaonici mrmljali inkantacije i vježbali pokrete štapićima, povremeno greškom ubadajući jedni druge u leđa ili oko.   Prozvali su Hermionino ime. Drhteći, napustila je čekaonicu s Anthonyjem Goldsteinom, Gregoryjem Goyleom i Daphne Greengrass. Učenici koji su završili s praktičnim ispitom nisu se više vraćali u čekaonicu, pa Harry i Ron nisu imali pojma kako je Hermiona prošla.   "Ma sve će biti u redu, sjećaš se da je na jednom testu iz Čarolija imala rezultat od sto dvanaest posto?" reče Ron.   Deset minuta kasnije, profesor Flitwick je prozvao: "Parkinson, Pansy - Patil, Padma - Patil, Parvati Potter, Harry."   "Sretno", tiho reče Ron. Harry je ušao u Veliku dvoranu, tako jako stežući štapić da mu je ruka podrhtavala.   "Profesor Tofty je slobodan, Potteru", zapiskuta Flitwick, koji je stajao odmah do vrata. Uputio je Harryja prema, činilo se, najstarijem i najćelavijem ispitivaču, koji je sjedio za malim stolom u udaljenom kutu dvorane. Nešto dalje, profesorica Marchbanks upravo je testirala Draca Malfoya.   "Potter, je li?" reče profesor Tofry, pogledavajući u svoje bilješke i zureći u Harryja preko cvikera dok mu je on prilazio. "Slavni Potter?"   Harry krajičkom oka vidje da mu Malfoy dobacuje otrovan pogled. Vinska čaša koju je dotada držao u zraku pala je na pod i razbila se. Harry nije mogao potisnuti sretan osmijeh. Profesor Tofty mu se ohrabrujuće nasmiješio.   "Tako treba," pohvali ga on drhtavim staračkim glasom, "nemate zašto biti nervozni. A sad bih vas zamolio da uzmete ovaj stalak za kuhano jaje i navedete ga da izvodi zvijezde."   Sve u svemu, Harry je mislio da se nije pokazao u lošem svjetlu. Izveo je bolju čaroliju levitacije od Malfoya, ali bilo bi mu draže da nije pomiješao inkantacije za promjenu boja i čaroliju rasta jer je štakor kojem je trebao promijeniti boju u narančastu narastao do veličine jazavca prije nego što je Harry stigao

ispraviti grešku. Bilo mu je vrlo drago što Hermiona u tom trenutku nije bila u dvorani i poslije joj nije ništa spominjao. Ronu je mogao reći što se dogodilo bez straha od kritike, jer je on pretvorio tanjur u veliku gljivu, nemajući pojma kako mu je to pošlo za rukom.   Te se noći nisu mogli opustiti, nego su poslije večere otišli ravno u društvenu prostoriju i udubili se u ponavljanje Preobrazbe za sljedeći dan. Kad je naposljetku otišao u krevet, Harryju je sve u glavi zujalo od složenih teorija i modela čarolija.   Sljedećeg se jutra na pismenom ispitu nije mogao sjetiti kako se definira čarolija zamjenjivanja, ali činilo mu se da nije bio loš u praktičnom dijelu. On je bar uspio ukloniti cijelu iguanu koju su mu zadali, dok je Hannah Abbott za susjednim stolom posve izgubila glavu i nekako uspjela svog afričkog tvora pretvoriti u jato plamenaca. Ispit je bio prekinut na deset minuta, dok nisu pohvatali sve ptice i odnijeli ih iz dvorane.   U srijedu su imali ispit iz Travarstva (izuzme li se mali ugriz zubatog geranija, Harry je mislio da se nije osramotio). U četvrtak je održan ispit iz Obrane od mračnih sila i tu je Harry prvi put bio siguran da je prošao. Nije imao nikakvih poteškoća ni s jednim pitanjem u pismenom dijelu, a tijekom praktičnog dijela ispita posebno je uživao u tome što je sve protuuroke i obrambene čarolije izvodio pred Umbridgeovom, koja ga je hladno motrila sa svog mjesta blizu vrata za predvorje.   "Ma bravo!" uzviknuo je profesor Tofty, koji je opet vodio njegov ispit, kad je Harry demonstrirao savršenu čaroliju za tjeranje bauka. "Doista odlično! Pa Potteru, mislim da je to sve... osim ako..."    Nagnuo se malo naprijed.   "Čuo sam od mog dragog prijatelja Tiberiusa Ogdena da možete stvoriti Patronusa? Za dodatne bodove..."   Harry je podigao štapić, pogledao ravno u Umbridgeovu i zamislio kako joj uručuju otkaz. "Expecto patronum!"   Iz štapića je buknuo njegov srebrni jelen i u galopu prešao cijelu dvoranu. Svi su se ispitivači okrenuli da ga pogledaju, a kad se rasplinuo u srebrnu izmaglicu, profesor Tofty oduševljeno je zapljeskao kvrgavim rukama punim žila.   "Sjajno!" reče on. "Dobro, Potteru, možete ići!" Dok je Harry prolazio kraj Umbridgeove na vratima, pogledi su im se sreli. Na njezinim je širokim, mlohavim usnama poigravao otrovan osmijeh, ali nije ga bilo briga. Ako se nije grdno prevario (a za slučaj da jest, nikome nije kanio reći što je zaključio), upravo je s odličnim uspjehom položio jedan ČAS.   U petak su Harry i Ron imali slobodan dan dok je Hermiona morala polagati ispit iz Starih runa. Budući da su pred sobom imali cijeli vikend za ponavljanje gradiva, priuštili su si predah od učenja. Lješkarili su kraj otvorenog prozora, igrajući šah obavijeni toplim ljetnim zrakom. Harry je u daljini vidio da Hagrid drži sat na rubu šume. Pokušao je pogoditi kojim se stvorenjima danas bave - činilo mu se da su u pitanju jednorozi, jer su dečki stajali malo dalje - kad se portret otvorio i u prostoriju se uzverala krajnje mrzovoljna Hermiona.   "Kako su prošle Rune?" upita Ron, zijevajući i protežući se.  "Krivo sam prevela ehwaz", bijesno reče Hermiona. "To znači partnerstvo, ne obrana - pobrkala sam sa eihwaz."   "No dobro," lijeno će Ron, "to je samo jedna greška, zar ne, ipak ćeš dobiti..."   "Daj šuti!" srdito odvrati Hermiona. "Ta jedna greška može zna čiti razliku između prolaza i pada. I da sve bude gore, netko je opet ubacio šnjofavca u Umbridgeičin kabinet. Ne znam kako su se provukli kroz ona

nova vrata, ali upravo sam prošla tim putem i Umbridgeica krešti od bijesa - koliko sam uspjela shvatiti, pokušao joj je odgristi dio noge..."   "Super", rekoše Harry i Ron u isti glas.   "Nije super!" raspaljeno će Hermiona. "Ona za to krivi Hagrida, sjećate se? A mi stvarno ne želimo da Hagrid dobije otkaz!"   "On upravo drži sat - ne može ga optužiti", reče Harry, pokazujući kroz prozor.   "Joj, Harry kako si ti ponekad naivan. Stvarno misliš da će Umbridgeica čekati na dokaz?" odbrusi Hermiona, koja očito još neko vrijeme nije kanila prestati s divljanjem. Bijesno je otišla prema ženskim spavaonicama i zalupila vrata za sobom.   "To je tako jedna dražesna, umiljata djevojka", reče Ron, vrlo tiho, potičući svoju kraljicu da pretuče jednog Harryjeva konja.   Hermionina je zlovolja potrajala gotovo cijeli vikend, ali Harry i Ron su je ignorirali bez poteškoća jer su ionako veći dio subote i nedjelje proveli ponavljajući Čarobne napitke za ponedjeljak. Tom se ispitu Harry najmanje veselio - bio je, naime, siguran da u njemu leži glavna prepreka njegovoj ambiciji da postane auror. Pismeni dio ispita doista je bio vrlo težak, iako mu se činilo da bi za odgovor o višesokovnom napitku mogao dobiti maksimalan broj bodova. Mogao je vrlo precizno opisati njegovo djelovanje, jer ga je na drugoj godini nedopušteno isprobao na samom sebi.   Praktični dio ispita, koji se održao istog poslijepodneva, nije bio onako strašan kao što se pribojavao. Nije bilo Snapea, pa je Harry bio znatno opušteniji nego inače kad je pripravljao napitke. I Neville, koji je sjedio u njegovoj neposrednoj blizini, djelovao je sretnije nego ikad na satovima Čarobnih napitaka. Kad je profesorica Marchbanks rekla: "Odmaknite se od kotlića, molim vas, ispit je gotov", Harry je začepio bočicu s uzorkom uz zaključak da možda neće dobiti dobru ocjenu, ali da je po svoj prilici uspio izbjeći pad.  "Još samo četiri ispita", umorno je rekla Parvati Patil dok su se vraćali u gryffindorsku društvenu prostoriju.   "Samo!" zagrižljivo odvrati Hermiona. "Ja još imam Aritmanciju, a to je vjerojatno najteži predmet koji postoji!"   Nitko nije bio tako lud da joj uzvrati istini tonom pa se nije mogla iskaliti na njima, nego se morala zadovoljiti vikanjem na nekoliko prvašića zbog preglasnog hihotanja u društvenoj prostoriji. Harry je čvrsto odlučio da će na ispitu iz Skrbi za magična stvorenja u utorak dati sve od sebe, jer nije želio razočarati Hagrida. Praktični dio ispita održao se poslijepodne na travnjaku pokraj Zabranjene šume. Učenici su između dvanaestak ježeva morali prepoznati knarla (trik je bio u tome da svima ponude mlijeko: knarlovi, bolesno sumnjičavi stvorovi čije bodlje imaju brojna magična svojstva, obično podivljaju na sva nutkanja hranom, uvjereni da je riječ o pokušaju trovanja); pokazati kako se postupa s prutkom; nahraniti i oprati plamenog raka bez zadobivanja težih opeklina; te iz obilja ponuđene hrane sastaviti jelovnik za bolesnog jednoroga. Harry je vidio da Hagrid sve zabrinuto promatra s prozora svoje kolibe. Kad se Harryjeva ispitivačica, ovaj put jedna punašna mala vještica, nasmiješila i rekla mu da može ići, Harry je Hagridu na brzinu pokazao podignuti palac i vratio se u dvorac.   Pismeni ispit iz Astronomije u srijedu ujutro također je prošao dosta dobro. Harry nije bio baš sasvim siguran da je pogodio imena svih Jupiterovih satelita, ali bar je pouzdano znao da nijedan od njih nije pokriven medom. Na praktični dio ispita morali su pričekati do večeri. Zato je poslijepodne bilo posvećeno Proricanju sudbine. Ispit je bio katastrofa čak i prema Harryjevim niskim očekivanjima za Proricanje. Kristalna kugla bila mu je otprilike jednako čitljiva kao i stol ispod nje, a tijekom čitanja listića čaja posve se smeo i izjavio da će profesorica Marchbanks uskoro upoznati okruglastog, tamnog i

promočenog neznanca. Cijeli je užas zaokružio kad joj je na dlanu pobrkao crte života i glave te je obavijestio da je trebala umrijeti prošlog utorka.   "No, uvijek smo znali da ćemo taj pasti", turobno je rekao Ron dok su se penjali mramornim stubištem. Prije toga je osjetno raspoložio Harryja pričom o svom ispitu: ispitivaču je detaljno opisao ružnog muškarca s bradavicom na nosu kojeg je vidio u svojoj kristalnoj kugli, a tek kad je podigao pogled shvatio je da je cijelo vrijeme opisivao ispitivačev odraz.   "Nismo nikad trebali ni slušati tako idiotski predmet", ustvrdi Harry.   "Pa, sad bar možemo odustati od njega."   "Da", reče Harry. "Ne moramo se više praviti da nas zanima što će se dogoditi ako se Jupiter i Uran previše zbliže."   "A meni se odsad živo fućka ako mi čajni listići poručuju umri, Rone, umri - jednostavno ću ih frknuti u smeće gdje im je i mjesto."   Harry se nasmijao, no kako je upravo u tom trenutku do njih dotrčala Hermiona, smještaje prestao, da joj slučajno ne bi digao tlak.   "Pa, mislim da sam dobro napisala Aritmanciju", obavijesti ih ona. Harry i Ron su odahnuli. "Do večere taman imamo vremena još jednom na brzinu pogledati zvjezdane karte..."   Kad su u jedanaest sati uvečer došli na vrh Astronomske kule, dočekala ih je noć kao stvorena za promatranje zvijezda, vedra i mirna. Perivoj se kupao u srebrnastoj svjetlosti mjesečine, a zrak je bio ugodno svjež. Svi su namjestili svoje teleskope i, čim je profesorica Marchbanks dala znak, počeli ispunjavati prazne zvjezdane karte koje su dobili na početku ispita.   Među njima su šetali profesorica Marchbanks i profesor Tofty, gledajući kako u karte unose točne položaje promatranih zvijezda i planeta. Nije se čulo ništa osim šuškanja pergamenta, povremenog škripanja teleskopa pri namještanju te struganja brojnih pera. Prvih pola sata prošlo je brzo, zatim i cijeli sat. Mali zlatasti kvadratići koji su treperili na tlu ispod njih počeli su nestajati kako su se gasila svjetla u prozorima dvorca.   Dok je Harry na karti dovršavao zviježđe Oriona, točno ispod ograde kraj koje je on stajao otvorila su se vrata dvorca. Svjetlo iz predvorja osvijetlilo je stube i mali dio travnjaka ispred njih. Harry je pogledao nadolje dok je malo namještao položaj teleskopa i vidio da po jako obasjanoj travi hoda pet ili šest izduženih sjena. Zatim su se vrata zatvorila, a travnjak je progutao mrak.   Harry je opet pogledao kroz teleskop i izoštrio sliku, sad proučavajući Veneru. Spustio je pogled na kartu da unese položaj planeta, ali nešto mu je odvratilo pozornost. Zastao je s perom iznad pergamenta i zaškiljio u sjenoviti perivoj. Vidio je da onih pet prilika nastavlja hodati travnjakom. Da se nisu kretale i da im tjemena nije obasjavala mjesečina, bile bi se posve stopile s tamnim tlom koje su gazile. Harryju se čak i na ovoj udaljenosti činilo da prepoznaje hod najzdepastije prilike, koja kao da je vodila grupu.   Nije mu bilo baš najjasnije zašto je Umbridgeova pošla u šetnju perivojem poslije ponoći, i to još u društvu četiriju osoba. Kašljucanje iza njega podsjetilo ga je da je na ispitu. Posve je zaboravio položaj Venere. Opet je pogledao kroz teleskop, našao traženi planet i naumio ga unijeti u kartu, kad su njegove napete uši uhvatile zvuk udaljenog kucanja koje je odjeknulo pustim perivojem i, u odgovor, prigušeni lavež krupnog psa.   Podigao je pogled dok mu je srce jako udaralo. U Hagridovim prozorima gorjelo je svjetlo i naspram njega su se sad ocrtavali obrisi ljudi koje je ranije vidio na travnjaku. Vrata su se otvorila. Vidio je kako

prag prelazi pet prilika. Vrata su se zatvorila i nastupila je tišina.   Harry osjeti veliku nelagodu. Okrenuo se da vidi jesu li Ron ili Hermiona primijetili što se zbiva, no u tom je trenutku iza njega prošla profesorica Marchbanks. Nije htio da ispadne kako zaviruje u tuđe ispite, pa se brzo nagnuo nad svoju zvjezdanu kartu, pretvarajući se da unosi podatke u nju. Zapravo je iznad vrha ograde zurio u Hagridovu kolibu. Kroz prozore je vidio da kolibom hodaju one prilike, povremeno zaklanjajući svjetlo.   Na zatiljku je osjetio pogled profesorice Marchbanks pa je opet približio oko teleskopu, zagledavši se u Mjesec, čiji je položaj u kartu unio prije dobrih sat vremena. U trenutku kad je profesorica Marchbanks krenula dalje, iz udaljene se kolibe prolomio urlik koji je kroz tamu došao sve do vrha Astronomske kule. Nekoliko učenika oko Harryja uspravilo se iznad teleskopa i zagledalo se u smjeru Hagridove kolibe.   Profesor Tofty opet se suho nakašljao.   "Pokušajte se usredotočiti na ispit, mladići i djevojke", reče on tiho.   Većina se opet vratila svojim teleskopima. Harry pogleda ulijevo. Hermiona je ukočeno zurila u Hagridovu kolibu.   "Khm - još dvadeset minuta", oglasi se profesor Tofty.   Hermiona je poskočila i smjesta opet počela raditi na zvjezdanoj karti. Harry je pogledao u svoju kartu i vidio da je Veneru pogrešno označio kao Mars. Sagnuo se da to ispravi.   Iz perivoja odjekne glasan prasak. Nekoliko ljudi je jauknulo jer su se, u žurbi da vide što se događa, udarili u teleskope.   Vrata Hagridove kolibe naglo se otvoriše. U svjetlu što se izlijevalo iz unutrašnjosti kolibe jasno se vidjelo da jedna masivna prilika urla i maše šakama dok ga petero ljudi oko njega gađa tankim nitima crvene svjetlosti, očito ga pokušavajući omamiti.   "Ne!" uzvikne Hermiona.   "Djevojko draga!" zgranuto će profesor Tofty. "Ovo je ispit!" Ali nitko više nije poklanjao ni najmanje pozornosti zvjezdanim kartama. Oko Hagridove kolibe još su letjeli mlazovi crvene svjetlosti, no činilo se da se odbijaju od njegova tijela. Još je bio uspravan i Harry je vidio da se još bori. Perivojem su odjekivali uzvici i krikovi. Neki je muškarac viknuo: "Hagride, budi razuman!"   Hagrid zagrmi: "K vragu i razum, nećete me ovako odvest, Dawlishe!"   Harry vidje da majušni obris Očnjaka pokušava obraniti Hagrida, skačući bez prestanka na čarobnjake oko njega, sve dok ga naposljetku nije zahvatila jedna čarolija omamljivanja. Srušio se na tlo. Hagrid je zaurlao od bijesa, počinitelja digao s tla i bacio ga. Muškarac je odletio dobra tri metra dalje i ostao ležati. Hermiona je prestravljeno udahnula, s obje ruke na ustima. Harry se okrenuo prema Ronu i vidio da i on djeluje prestrašeno. Nijedno od njih nikad prije nije vidjelo doista razjarenog Hagrida..   "Gledajte!" cikne Parvati, naginjući se preko ograde. Pokazala je u donji dio dvorca, gdje su se opet otvorila vrata. Mračnu tratinu ponovno je obasjalo svjetlo. Njome je sad hodala jedna duga crna sjena.   "Dakle, molim vas!" zabrinuto reče profesor Tofty. "Preostalo vam je još samo petnaest minuta!"   Nitko se nije obazirao na njega: gledali su priliku koja je sad trčala prema bitki pred Hagridovom kolibom.

  "Kako se usuđujete!" vikala je prilika u trku. "Kako se usuđujete!"   "To je McGonagallica!" šapne Hermiona.   "Pustite ga na miru! Na miru, rekla sam!" odjekivao je glas profesorice McGonagall kroz tamu. "Zašto ga uopće napadate? Nije učinio ništa, ništa da zasluži takav..."   Hermiona, Parvati i Lavender vrisnuše. Prilike oko kolibe ispalile su četiri čarolije omamljivanja na profesoricu McGonagall. Crvene zrake sudarile su se s njom kad je bila na pola puta između dvorca i kolibe. Na trenutak je sablasno zasvijetlila crvenom bojom, zatim se podigla iznad tla i s treskom pala na leđa, ostajući nepomična.   "Vodoriga mu vražjih!" vikne profesor Tofty, i sam zaboravljajući na ispit. "Bez ikakva upozorenja! Sramota!"   "KUKAVICE!" zaurla Hagrid. Na vrhu kule razgovijetno se čuo njegov glas. U dvorcu su se počela paliti svjetla. "PROKLETE KUKAVICE! EVO VAM OVO... I OVO..."   "Ajoj", dahne Hermiona.   Hagrid je dvaput zamahnuo prema najbližim napadačima. Sudeći po njihovu trenutačnom rušenju, nokautirao ih je. Harry je vidio da se Hagrid saginje i pobojao se da je neka čarolija ipak došla do cilja. No već u sljedećem trenutku Hagrid je opet bio uspravan, ali činilo se da sad na leđima ima vreću - a onda je Harry shvatio da je preko ramena prebacio Očnjakovo onesviješteno tijelo.   "Uhvatite ga, uhvatite ga!" vrištala je Umbridgeova, no njezin jedini preostali pomagač očito nije želio doći u doseg Hagridovih šaka. Štoviše, uzmicao je takvom brzinom da se spotaknuo preko jednog onesviještenog kolege i pao. Hagrid se okrenuo i potrčao, noseći Očnjaka oko vrata. Umbridgeova je ispalila još jednu čaroliju omamljivanja prema njemu, ali promašila je. Trčeći koliko su ga noge nosile u smjeru izlaza iz perivoja, Hagrid je nestao u mraku.   Šokirana je tišina potrajala otprilike minutu. Svi su razjapljenih usta zurili u perivoj. Zatim je glas profesora Toftyja slabašno rekao: "Ovaj... još pet minuta."   Iako je ispunio samo dvije trećine karte, Harry nije mogao dočekati kraj ispita. Kad je napokon završio, on, Ron i Hermiona nemarno su ugurali teleskope u futrole i odjurili niz zavojito stubište. Nitko od ostalih nije otišao u krevet - svi su stajali u dnu stuba te glasno i uzbuđeno raspravljali o upravo viđenome.   "Ta gadura!" soptala je Hermiona, koja je od bijesa jedva govorila. "Pokušala je Hagrida zaskočiti u gluho doba noći!"   "Očito je htjela izbjeći scenu kao s Trelawneycom", mudro reče Ernie Macmillan, uguravši se među njih.   "Hagrid se dobro izvukao, zar ne?" reče Ron, izgledajući više uznemireno nego impresionirano. "Kako to da su se čarolije samo odbijale od njega?"   "Valjda zato što ima divovske krvi", potreseno odvrati Hermiona. "Divove je užasno teško omamiti, oni su kao trolovi, jako žilavi... ali sirota profesorica McGonagall... četiri omamljivača ravno u prsa, a ona nije baš među najmlađima."   "Strašno je to, strašno", reče Ernie, pompozno tresući glavom. "Pa, odoh ja u krevet. 'Noć, ljudi."  

Ostali oko njih također su se počeli razilaziti, još uzbuđeno raspravljajući o tome što su vidjeli.   "Bar nisu odveli Hagrida u Azkaban", reče Ron. "Pretpostavljam da će se sad pridružiti Dumbledoreu, zar ne?"   "Valjda", reče Hermiona, na rubu suza. "Ovo je užasno, nadala sam se da će se Dumbledore uskoro vratiti, a umjesto toga sad smo izgubili i Hagrida."   Odvukli su se natrag u Gryffindorsku društvenu prostoriju, koja je bila krcata. Komešanje u perivoju prvo je probudilo samo nekoliko ljudi, ali oni su odmah probudili svoje prijatelje. Seamus i Dean, koji su stigli prije Harryja, Rona i Hermione, upravo su svima pričali što su čuli i vidjeli s vrha Astronomske kule.   "Ali zašto ga otpušta sad?" upita Angelina Johnson, vrteći glavom. "To uopće nije isto kao s Trelawneycom - on je ove godine čak bio bolji nego inače!"   "Umbridgeica mrzi sve ljude miješanog podrijetla", gorko reče Hermiona, spuštajući se u naslonjač. "Uvijek ga je planirala izbaciti."   "I mislila je da Hagrid podmeće šnjofavce u njezin kabinet", istakne Katie Bell.   "Uh", reče Lee Jordan i pokrije usta. "Ja sam joj podmetao šnjofavce u kabinet. Fred i George su mi ostavili dva, pa sam ih levitacijom ubacivao kroz prozor."   "Otpustila bi ga ona ovako i onako", istakne Dean. "Bio je preblizak Dumbledoreu."   "Istina", reče Harry i klone u naslonjač do Hermionina. "Samo se nadam da je profesorica McGonagall dobro", plačno će Lavender.   "Odnijeli su je natrag u dvorac, vidjeli smo s prozora spavaonice", reče Colin Creevey. "Nije izgledala baš najbolje."   "Madame Pomfrey će je izliječiti", odlučno reče Alicia Spinnet. "Ona nikad ne zakaže."   Društvena prostorija ispraznila se tek malo prije četiri ujutro. Harry je bio posve budan. Progonila ga je slika Hagridova bijega u noć. Bio je tako bijesan na Umbridgeovu da nije mogao zamisliti dovoljno okrutnu kaznu za nju, iako je morao priznati da Ronova ideja da je ubace u sanduk pun izgladnjelih praskavih repana uopće nije zvučala loše. Usnuo je smišljajući jezive planove za osvetu i ustao tri sata kasnije, osjećajući se potpuno neispavano.   Njihov posljednji ispit, Povijest magije, trebao se održati tek popodne. Harry bi najradije odmah poslije doručka otišao natrag u krevet, ali morao je iskoristiti jutro da još jednom ponovi gradivo. Sjeo je do prozora u društvenoj prostoriji, zabio glavu u ruke i počeo čitati snop bilješki visokih gotovo metar koje mu je posudila Hermiona, svim se silama trudeći da ne zadrijema.   Učenici pete godine u dva su sata ušli u Veliku dvoranu i sjeli u klupe na kojima su ih već čekala ispitna pitanja, okrenuta prema dolje. Harry je bio izmožden. Želio je jedino da ovo već jednom završi pa da može zaspati. A sutra će s Ronom otići na metlobojsko igralište, posuditi njegovu metlu da malo leti i uživati u saznanju da više ne mora učiti.   "Okrenite papir s ispitnim pitanjima", reče profesorica Marchbanto u dnu Velike dvorane, okrećući divovski pješčani sat. "Možete početi."   Harry se zapiljio u prvo pitanje. Trebalo mu je nekoliko sekundi da shvati da mu riječi uopće ne dopiru do mozga - na jednom od visokih prozora zujala je osa, odvraćajući mu pozornost. Polako i s mukom, počeo

je pisati odgovor.   Bilo mu je vrlo teško prisjetiti se različitih imena i stalno je brkao datume. Četvrto pitanje jednostavno je preskočio (Po vašem mišljenju, je li zakon o čarobnim štapićima pogoršao goblinske bune u osamnaestom stoljeću ili je pridonio njihovu obuzdavanju?), zaključivši da će se na njega vratiti na kraju, ostane li mu vremena. Pokušao je odgovoriti na peto pitanje (Kako je godine 1749. prekršen Statut o tajnosti i koje su mjere bile uvedene nakon toga, da se u budućnosti ne ponovi slična situacija?), ali nešto mu je govorilo da je propustio navesti neke važne detalje; imao je neugodan osjećaj da su u cijelu tu priču nekako bili upleteni i vampiri.   Preletio je ostala pitanja, tražeći neko na koje definitivno zna odgovor. Pogled mu se zaustavio na desetom: Opišite okolnosti koje su dovele do osnivanja Međunarodne udruge čarobnjaka i objasnite zašto su se čarobnjaci Lihtenštajna odbili pridružiti.   Ovo znam, pomisli Harry, iako mu je mozak bio trom i spor. Pred očima mu se pojavio naslov ispisan Hermioninim rukopisom: Osnivanje Međunarodne udruge čarobnjaka... te je bilješke čitao jutros.   Počeo je pisati, povremeno podižući pogled da provjeri veliki pješčani sat na stolu pokraj profesorice Marchbanks. Sjedio je točno iza Parvati Patil, čija je duga tamna kosa pala preko naslona njezine stolice. Jedanput ili dvaput uhvatio se kako zuri u sitne zlatne iskrice u njoj, koje bi zasvjetlucale svaki put kad bi Parvati malo pomaknula glavu. Zatresao je vlastitu glavu da je razbistri.   "... prvi visoki poglavar Međunarodne udruge čarobnjaka bio je Pierre Bonaccord, ali čarobnjačka zajednica Lihtenštajna pobunila se protiv njegova imenovanja zato što..."   Harryju se činilo da oko sebe ne čuje struganje pera po pergamentima, nego štakorske šape u trku ili rovanju kroz zemlju. Sunce mu je pržilo zatiljak. Čime je ono Bonaccord uvrijedio čarobnjake Lihtenštajna? Imao je osjećaj da odgovor ima neke veze s trolovima... - Opet se tupo zagledao u Parvatinu glavu. Da bar zna Legilimenciju pa da može otvoriti prozor u njezinu zatiljku i kroz njega otkriti kako su trolovi izazvali razdor između Pierrea Bonaccorda i Lihtenštajna...   Harry je zatvorio oči i uronio lice u ruke, zamjenjujući plamteće crvenilo u kapcima tamom i svježinom. Bonaccord je htio zaustaviti lov na trolove i dati im prava... ali Lihtenštajn je imao problema s plemenom osobito opakih planinskih trolova... to je to.   Otvorio je oči. Opet su ga zapekle i zasuzile se čim je ugledao blistavo bijeli pergament. Polako je napisao dvije rečenice o trolovima i pročitao sve što je dotad napisao. Nije mu izgledalo baš informativno ili detaljno, a bio je siguran da su Hermionine bilješke o udruzi ispunile mnoge stranice.   Opet je zatvorio oči, pokušavajući ih predočiti, pokušavajući se sjetiti... Udruga se prvi put sastala u Francuskoj, da, to je već napisao...   Na sastanak su pokušali doći i goblini, ali izbacili su ih... i to je već napisao...   A nitko iz Lihtenštajna nije ni htio doći...  Misli, govorio si je on, pokrivši lice rukama, dok su oko njega pera škripeći ispisivala beskrajne odgovore i pijesak je curio kroz pješčani sat ispred njih...   Opet je hodao hladnim, mračnim hodnikom Odjela tajni, koračajući odlučno, kao da zna kamo ide. Ponekad bi potrčao, odlučan u želji da napokon stigne do odredišta... pred njim su se, kao i obično, otvorila crna vrata - ušao je u okruglu sobu s mnogo vrata...   Ravno preko kamenog poda i kroz druga vrata... po zidovima i podu opet pleše svjetlo, čuje se ono čudno mehaničko kuckanje, ali on nema vremena za istraživanje, mora požuriti...

  Posljednji dio puta do trećih vrata je pretrčao, a ona su se otvorila poput ostalih...   Opet se zatekao u sobi velikoj poput katedrale, punoj polica i staklenih kugli... srce mu je udaralo kao ludo... ovaj put će stići do cilja... kad je došao do broja devedeset sedam, skrenuo je lijevo i požurio prolazom između dva reda polica...   Ali na samom kraju prolaza, na podu se nazirao neki obris, crni obris koji se micao po podu poput ranjene životinje... Harryjev se želudac stegnuo od straha... i uzbuđenja...   Iz njegovih usta izašao je glas - visok, hladan glas, lišen ljudskosti...   "Uzmi ga umjesto mene... podigni ga... ja ga ne smijem dotaknuti... ali ti smiješ..."   Crni obris na podu malo se pomaknuo. Harry vidje da se na kraju njegove vlastite podlaktice podiže dugoprsta bijela ruka, stežući čarobni štapić... čuo je kako visoki, hladni glas izgovara: "Crucio!"   Muškarac na podu zavrištao je od bola. Pokušao je ustati, ali ubrzo se opet srušio, grčeći se. Harry se smijao. Podigao je štapić, skidajući kletvu, a prilika na podu zastenjala je i umirila se.   "Lord Voldemort čeka..."   Vrlo polako, drhtavih ruku, muškarac na podu podigao je svoja ramena za nekoliko centimetara, a s njima i glavu. Lice mu je bilo krvavo i ispijeno, iskrivljeno od bola, ali u svaku je crtu bio urezan prkos...   "Morat ćeš me ubiti", šapne Sirius.   "Na kraju nedvojbeno i hoću", odvrati hladni glas. "Ali ne dok ne obaviš ono što sam zatražio, Black... misliš da si dosad trpio bol? Varaš se... pred nama su još mnogi sati, a ovdje nitko neće čuti tvoje krikove..."   Dok je Voldemort opet spuštao štapić, još je netko kriknuo. Još je netko viknuo i iz vruće se klupe srušio na hladni pod od kamena. Kad je udario o pod, Harry se probudio, urlajući, usijana ožiljka, a oko njega je opet izronila Velika dvorana.

GLAVA TRIDESET I DRUGA Iz vatre                                           "Ne idem... ne treba mi bolnica... neću..."   Harry je nepovezano lupetao, nastojeći se udaljiti od profesora Toftyja koji mu je pomogao da dođe u predvorje dok su ostali učenici zurili u njih te koji ga je sad i sam zabrinuto promatrao.   "Dobro... dobro mi je, gospodine", zamuca Harry, brišući znoj s lica. "Stvarno... samo sam zaspao... i imao noćnu moru..."   "Pritisak ispita!" suosjećajno će stari čarobnjak, krhkom rukom tapšući Harryja po leđima. "Događa se to, mladiću, događa se! Popijte malo vode da se rashladite, pa ćete se onda možda moći vratiti u Veliku dvoranu. Ispit je pri kraju, ali možda biste ipak htjeli još malo dopuniti svoj posljednji odgovor?"   "Da", odvrati Harry nemirno. "To jest... ne... već sam... mislim da sam već napisao sve što sam znao..."   "U redu, u redu", blago mu reče stari čarobnjak. "Ja ću pokupiti vaš ispit, a vama predlažem da malo prilegnete."   "Hoću", prihvati Harry, energično kimajući glavom. "Najljepša vam hvala."   Čim se starčeva prilika izgubila u Velikoj dvorani, Harry je potrčao uz mramorno stubište i dao se u bezglavu jurnjavu kroz niz hodnika, dok su portreti kraj kojih je prolazio prijekorno mrmljali. Uspeo se uz još jedno stubište i uletio kroz dvostruka vrata bolnice kao orkan. Madame Pomfrey, koja je upravo žličicom unosila nekakvu jarkoplavu tekućinu u otvorena usta Montaguea, prestrašeno je vrisnula.   "Potteru, kakvo je to ponašanje?"   "Moram vidjeti profesoricu McGonagall", zasopće Harry. Imao je osjećaj da mu se pluća raspadaju. "Odmah... hitno je!"   "Nije ovdje, Potteru", žalosno mu odvrati madame Pomfrey. "Jutrom su je prebacili u Svetog Munga. Četiri omamljivača ravno u prsa, u njezinim godinama? Pravo je čudo što je nisu ubili."   "Nje... nema?" zaprepašteno upita Harry.   Začuo je kako izvan bolnice odjekuje zvono i odmah zatim uobičajenu vrevu dok su učenici izlazili na hodnike iznad i ispod njega. Stajao je kao kip, zureći u madame Pomfrey. Osjetio je da ga preplavljuje užas.   Više se nije imao kome obratiti. Dumbledore je otišao, Hagrid također, ali uvijek je pretpostavljao da će profesorica McGonagall ostati, naprasita i nepopustljiva, istina, ali uvijek u blizini, onako pouzdana i jaka...   "Ne čudim se što ste šokirani, Potteru", reče madame Pomfrey, gledajući ga s velikim odobravanjem. "Kao da bi ijedan od njih bio u stanju omamiti Minervu McGonagall po danu, gledajući je u oči! Kukavičluk, eto što je to bilo... gnusni kukavičluk... da me nije strah što će biti s učenicima ako odem, dala bih ostavku u znak protesta."   "Da", tupo će Harry.  

Slijepo je izašao iz bolnice na prepuni hodnik i tamo se zaustavio, usred mnoštva učenika koji su se u prolazu sudarali s njim. Panika mu se širila tijelom kao otrovni plin, ošamućujući ga - nije znao što da učini...   Ron i Hermiona, reče glas u njegovoj glavi.   Opet je potrčao, gurajući u stranu sve koji su mu se našli na putu, ne obazirući se na njihove ljutite povike. U trku se spustio dva kata niže, zaustavljajući se na vrhu mramornog stubišta kad je vidio da hitaju prema njemu.   "Harry!" smjesta reče Hermiona, izgledajući vrlo prestrašeno. "Što se dogodilo? Je li ti dobro? Je li ti zlo?"   "Gdje si bio?" upita Ron.   ''Dođite sa mnom", brzo ih pozove Harry. "Moram vam nešto reći."   Poveo ih je niz hodnik na prvom katu, navirujući se kroz vrata dok napokon nije našao praznu učionicu. Odmah je uletio u nju, a čim su ušli Ron i Hermiona, zalupio je vratima i naslonio se na njih. Pogledao je prijatelje.   "Voldemort je uhvatio Siriusa."   "Molim?"   "Kako to...?"   "Vidio sam. Maloprije. Kad sam zaspao na ispitu."   "Ali... ali gdje? Kako?" upita Hermiona, kojoj je lice problijedjelo.   "Ne znam kako", odvrati Harry. "Ali točno znam gdje. U Odjelu tajni nalazi se soba s policama punim malih staklenih kugli. Njih dvojica se nalaze na kraju reda devedeset sedam... on pokušava prisiliti Siriusa da uzme tu stvar koju želi odnijeti iz sobe... muči ga... rekao je da će ga na kraju ubiti!"   Harry shvati da mu podrhtavaju i glas i koljena. Prišao je jednoj klupi i sjeo na nju, pokušavajući se smiriti. "Kako da tamo dođemo?" upita ih on. Nastao je tajac. Zatim Ron reče: "D-dođemo?" "Kako da dođemo u Odjel tajni i spasimo Siriusa!" glasno reče Harry.   "Ali - Harry..." poče Ron nesigurno.  "Što? Što?" upita Harry.   Nije mu bilo jasno zašto oboje zijevaju u njega kao da zahtijeva nešto nerazumno.   "Harry," upita Hermiona prilično bojažljivim glasom, "ovaj... kako je... kako je Voldemort uspio ući u Ministarstvo magije a da to nitko nije primijetio?"   "Otkud znam?" zaurla Harry. "Pitanje je kako ćemo tamo ući mi!"  "Ali... Harry, razmisli malo," reče Hermiona, prilazeći mu korak bliže, "pet je sati popodne... Ministarstvo je sigurno krcato ljudima... kako bi Voldemort i Sirius tamo mogli doći neprimijećeni? Harry... oni su dva najprogonjenija čarobnjaka na svijetu... zar doista misliš da mogu nezamijećeno ući u zgradu punu aurora?"

  "Ne znam, valjda je Voldemort upotrijebio plašt nevidljivosti ili nešto slično!" vikne Harry. "Uostalom, Odjel tajni uvijek je bio prazan kad god sam..."   "Harry, nikad nisi bio u njemu", reče Hermiona tiho. "Samo si ga sanjao, to je sve."   "Ali to nisu bili normalni snovi!" zaurla Harry na nju. Ustao je i zakoračio prema njoj. Najradije bi je dobro prodrmao. "Kako onda objašnjavaš Ronova tatu, što je to bilo, kako sam znao što se njemu dogodilo?"   "Tu je u pravu", reče Ron tiho, gledajući Hermionu.   "Ali ovo je... tako nevjerojatno!" očajno reče Hermiona. "Harry, kako je Voldemort mogao uhvatiti Siriusa ako se on cijelo vrijeme skriva na Grimmauldovu trgu?"   "Možda je Sirius izgubio živce i izašao na svježi zrak", reče Ron zabrinuto. "Već se dugo želi maknuti iz kuće..."   "Ali," nije se predavala Hermiona, "zašto bi, zaboga, Voldemort morao prisiljavati Siriusa da dođe do tog oružja, ili što to već jest?"   "Ne znam, možda ima sto razloga za to!" vikne Harry na nju. "Možda zato što se Voldemortu fućka ako Sirius pritom strada..."   "Znate što, upravo sam se nečeg sjetio", reče Ron prigušenim tonom. "Siriusov brat je bio smrtonoša, zar ne? Možda je on odao Siriusu kako se dolazi do tog oružja!"   "Da... pa je Dumbledore zato zahtijevao da Sirius nikad ne izlazi iz kuće!" dometne Harry.   "Gledajte, žao mi je," uzvikne Hermiona, "ali obojica pričate totalno nelogične stvari i, osim toga, nemamo nikakvih dokaza za to, nikakvih dokaza da su Voldemort i Sirius uopće tamo..."   "Hermiona, Harry ih je vidio!" okomi se Ron na nju.   "Dobro", reče ona. Izgledala je prestrašeno, ali i odlučno.   "Moram ovo reći..."   "Što?"   "Ti... Harry, ovo nije kritika! Ali ti... nekako... mislim... ne čini li ti se da si pomalo... da si pomalo slab na spašavanje ljudi?" upita ona.   Prostrijelio ju je pogledom.    "A što bi to trebalo značiti - 'slab na spašavanje ljudi'?"  "Pa... ti..." izgledala je još skrušenije nego prije. "Mislim... prošle godine, na primjer... u jezeru... tijekom turnira... nisi trebao... mislim, nisi morao spašavati onu djevojčicu, sestru Fleur Delacour... ali kao da si se malo... zanio..."   Harryja je preplavio val kiptećeg bijesa: kako ga u ovom trenutku može podsjećati na tu grešku?   "Mislim, to je stvarno bilo super od tebe," nastavi Hermiona brzo, izgledajući prestravljeno zbog Harryjeva izraza lica, "svi su mislili da je to bilo divno od tebe..."  

"Čudno," reče Harry drhtavim glasom, "jer se ja definitivno sjećam da je Ron rekao kako sam gubio vrijeme izigravajući junačinu...? Misliš da to i sad radim? Misliš da se opet želim junački?"   "Ne, ne, ne!" reče Hermiona, djelujući zgroženo. "Nisam to uopće tako mislila!"   "Pa onda već jednom reci što si mislila, jer ovako samo gubimo vrijeme!" zaurla Harry.   "Pokušavam ti reći da... Harry, Voldemort te pozna! Već je to jednom učinio, kad je odveo Ginny u Odaju tajni da te tamo namami, to je njegov stil, on zna da si ti... takva osoba da ćeš pojuriti Siriusu u pomoć! Što ako on zapravo pokušava u Odjel tajni namamiti tebe... ?"   "Hermiona, nebitno je zašto je to učinio - McGonagallicu su odveli u Sveti Mungo i u Hogwartsu više nema nikoga iz Reda da mu kažemo što se dogodilo, a ako ne odemo, Sirius je mrtav!"   "Ali, Harry... što ako je tvoj san... što ako je to jednostavno bio san?"   Harry je zaurlao od nemoći. Hermiona je ustuknula, izgledajući uzbunjeno.   "Ništa ne razumiješ!" vikne Harry na nju. "Nisu to noćne more, nije to samo san! Što misliš, zašto sam morao ići na Oklumenciju i zašto je Dumbledore htio spriječiti te vizije? Zato što su STVARNE, Hermiona... Uhvatili su Siriusa, vidio sam ga. Voldemort ga je ugrabio, nitko ne zna za to, što znači da smo mi jedini koji ga možemo spasiti. Ako ti to ne želiš učiniti, dobro, ali ja idem, razumiješ? I ako me sjećanje ne vara, to što sam slab na spašavanje ljudi nije ti nimalo smetalo kad sam tebe spašavao od dementora ili..." okomio se na Rona, "... kad sam od baziliska spašavao tvoju sestru..."  "Ja nisam ni rekao da mi to smeta!" raspaljeno odvrati Ron.   "Ali Harry, upravo si i sam rekao," žestoko odvrati Hermiona, "Dumbledore je htio da naučiš isključivati sve te vizije, da si svladao Oklumenciju kako treba, ne bi to ni vidio..."   "AKO MISLIŠ DA ĆU SE PONAŠATI KAO DA NISAM NIŠTA VIDIO..."   "Sirius ti je rekao da ništa nije važnije nego da naučiš zatvarati um!"   "PA, NAGAĐAM DA BI PJEVAO DRUGU PJESMU DA JE ZNAO ŠTO SAM UPRAVO..."   Vrata učionice se otvoriše. Harry, Ron i Hermiona munjevito se okrenuše. Pojavila se Ginny, izgledajući radoznalo. Za njom je ušla i Luna, koja je, kao i obično, izgledala kao da se tu našla sasvim slučajno.   "Bok", nesigurno će Ginny. "Prepoznale smo Harryjev glas. Zašto vičete?"   "To nije tvoja briga", grubo odvrati Harry.    Ginny podigne obrve.   "Stvarno mi se ne moraš obraćati tim tonom," reče ona mirno, "samo sam mislila da možda mogu nekako pomoći."   "E pa, ne možeš", otrese se Harry.    "Znaš, prilično si nepristojan", reče mu Luna vedrim glasom.   Harry opsuje i okrene se. Još mu je samo nedostajao razgovor s Lunom Lovegood.   "Čekaj", iznenada reče Hermiona. "Čekaj... Harry, one nam mogu pomoći."

  Harry i Ron je pogledaše.   "Slušajte", reče ona napeto. "Harry, moramo utvrditi je li Sirius stvarno otišao iz sjedišta."    "Rekao sam ti, vidio sam..."   "Harry, preklinjem te!" očajno reče Hermiona. "Molim te, daj da prvo provjerimo je li Sirius ipak kod kuće prije nego što svi odjurimo u London. Ako se ispostavi da nije tamo, dajem ti časnu riječ da te neću pokušati zaustaviti. Poći ću i ja, u-učinit ću sve što bude potrebno da ga spasimo."   "Sirusa muče SAD!" zaurla Harry. "Nemamo vremena na bacanje."   "Ali, Harry, moramo, moramo provjeriti je li ovo samo Voldemortov trik."   "Kako?" zatraži Harry. "Kako ćemo to provjeriti?" "Morat ćemo upotrijebiti Umbridgeičin kamin i pokušati uspostaviti kontakt s njim", reče Hermiona, izgledajući kao da joj se od pomisli na to ledi krv u žilama. "Opet ćemo nekamo odvući Umbridgeicu, ali trebaju nam stražari i tu nam mogu pomoći Ginny i Luna." Iako očito nije potpuno shvaćala što se zbiva, Ginny smjesta reče: "Može, hoćemo", dok je Luna zapitala: "Kad kažete 'Sirius', mislite li vi to na Stubbyja Boardmana?" Nitko joj nije odgovorio.   "Dobro", Harry se ratoborno obrati Hermioni. "Dobro, ako možeš smisliti način da to obavimo što prije, slažem se, inače krećem u Odjel tajni iz ovih stopa."   "Odjel tajni?" upita Luna, djelujući pomalo iznenađeno. "Ali kako ćeš tamo doći?"   Harry ju je i dalje ignorirao.   "Dobro", reče Hermiona, kršeći ruke i ushodavši se između klupa. "Dobro... u redu... jedno od nas treba otići do Umbridgeice i... i poslati je u suprotnom smjeru, što dalje od kabineta. Mogli bismo joj reći da... ne znam... da Peeves opet izvodi neku strahotu..."   "Ja ću", smjesta se javi Ron. "Reći ću joj da Peeves razbija Odsjek za preobrazbu ili tako nešto, to je jako daleko od njezina kabineta. Kad bolje razmislim, ako usput sretnem Peevesa vjerojatno bih ga mogao nagovoriti da to stvarno učini."   Da Hermiona situaciju shvaća smrtno ozbiljno vidjelo se i po tome što nije ni pisnula protiv ideje o demoliranju Odsjeka za preobrazbu.   "Dobro", reče ona. Nastavila je hodati, mršteći čelo. "Osim toga, moramo nekako udaljiti učenike od njezina kabineta dok provaljujemo, ili će neki Slytherin sigurno otrčati da joj to kaže."   "Luna i ja ćemo stati svaka na jedan kraj hodnika", smjesta reče Ginny, "i opominjati ljude da ne idu tim putem jer je netko u hodnik ubacio plin za davljenje." Hermiona je izgledala zatečena zbog brzine kojom je Ginny smislila tu laž. Ginny slegne ramenima i reče: "Fred i George su spremali nešto slično prije nego što su pobjegli."   "Dobro", reče Hermiona. "U redu, Harry, ti i ja ćemo biti pod plaštem nevidljivosti i ušuljat ćemo se u kabinet da razgovaraš sa Siriusom..."   "Hermiona, on nije u kući!"   "Mislim, da.... da provjeriš je li Sirius kod kuće ili ne, dok ja držim stražu. Mislim da ne bi unutra trebao

otići sam, Lee je već dokazao da je prozor slaba točka jer je tim putem ubacivao šnjofavce."   Čak i onako bijesan i nestrpljiv, Harry je shvatio da mu Hermiona ponudom da ga prati u Umbridgeičin kabinet pokazuje solidarnost i odanost.   "Ja... dobro, hvala", promrmlja on.   "Dobro, čak i ako nam sve uspije, mislim da ne možemo računati na više od pet minuta," reče Hermiona, izgledajući kao da joj je laknulo što je Harry prihvatio plan, "ne dok se uokolo motaju Filch i onaj glupi Inkvizitorski odred."   "Pet minuta je dovoljno", reče Harry. "Ajmo..."  "Sad?" zaprepašteno upita Hermiona.   "Nego kad!" ljutito reče Harry. "Što si mislila, da ćemo čekati na večeru ili tako nešto? Hermiona, Siriusa muče u ovom trenutku!"   "Ali... uh, dobro onda", reče ona očajno. "Idi po plašt nevidljivosti i nađemo se na kraju Umbridgeičina hodnika, u redu?"   Harry joj nije odgovorio nego je izjurio iz sobe i počeo se probijati kroz gomilu na hodniku. Dva kata više sreo je Seamusa i Deana koji su ga raspoloženo pozdravili i rekli mu da u društvenoj prostoriji planiraju proslavu završetka ispita koja će trajati od sumraka do zore. Harry ih je jedva čuo. Popeo se u otvor dok su oni raspravljali o tome koliko pivoslaca trebaju kupiti od preprodavača i opet izašao van, noseći u torbi plašt nevidljivosti i Siriusov nož, a oni nisu ni primijetili da ih je uopće ostavio.   "Harry, hoćeš se i ti uključiti s par galeona? Harold Dingle je rekao da bi nam mogao nabaviti plamenviski..."   Ali Harry je već jurio niz hodnik. Nekoliko minuta kasnije preskočio je posljednje stepenice i pridružio se Ronu, Hermioni, Ginny i Luni, koji su se okupili na kraju Umbridgeičina hodnika.  "Imam ga", zasopće on. "Jeste li spremni?"  "Dobro", šapne Hermiona kad je pokraj njih prošla grupa glasnih učenika sa šeste godine. "Dobro, Rone... idi odmamiti Umbridgeicu... Ginny, Luna, počnite tjerati ljude iz hodnika... Harry i ja ćemo se sakriti pod plašt i čekati da se zrak raščisti."   Ron se udaljio - zahvaljujući plamenocrvenoj kosi bio je vidljiv do samog kraja hodnika. U međuvremenu je Ginnyna podjednako upadljiva griva vijugala između učenika koji su hodali u suprotnom smjeru, praćena plavokosom Luninom glavom.   "Idemo tamo", promrmlja Hermiona. Uhvatila je Harryja za zapešće i odvukla ga u nišu sa stupom na kojem je stajala ružna kamena glava srednjovjekovnog čarobnjaka, mrmljajući si nešto u bradu. "Harry, jesi... jesi li siguran da si dobro? Još uvijek si užasno blijed."   "Dobro sam", reče on otresito, izvlačeći iz torbe plašt nevidljivosti. Zapravo je i dalje osjećao bol u ožiljku, ali nije bio nepodnošljiv, zbog čega je vjerovao da Voldemort još nije Siriusu zadao smrtni udarac. Osjećao je veći bol dok je Voldemort kažnjavao Averyja...   "Evo", reče on. Prebacio je plašt nevidljivosti preko oboje. Ignorirajući poprsje koje je mrmljalo na latinskom, počeli su napregnuto osluškivati što se zbiva dalje na hodniku.   "Ne možete ovuda proći!" dovikivala je Ginny učenicima. "Ne, žalim, morat ćete produžiti do rotirajućeg stubišta, ovdje je netko pustio plin za davljenje..."  

Čuli su kako ljudi gunđaju. Jedan mrzovoljni glas reče: "Ja ne vidim nikakav plin."   "Normalno, kad je bezbojan," reče Ginny uvjerljivo iznerviranim glasom, "ali samo ti nastavi ovuda kad si već tako zapeo, bar ćemo imati truplo za pokazivanje sljedećem kretenu koji nam ne bude vjerovao."   Gomila se polako prorijedila. Činilo se da se vijest o plinu za davljenje brzo proširila školom - prestali su pristizati novi učenici.   Kad je okolni prostor napokon opustio, Hermiona reče: "Mislim da bolje od ovog nećemo postići, Harry... hajde, daj da to obavimo."   Krenuli su naprijed, pokriveni plaštem. Luna je stajala na drugom kraju hodnika, okrenuvši im leđa. Kad su prošli pokraj Ginny, Hermiona šapne: "Bila si odlična... nemoj zaboraviti signal."   "A što je signal?" promrmlja Harry dok su prilazili vratima kabineta.   "Pjevanje refrena 'Weasley, naš si car', na sav glas, čim primijete Umbridgeicu", objasni Hermiona dok je Harry gurao oštricu Siriusova noža u prostor između vrata i dovratka. Brava glasno škljocne i oni uđoše u kabinet.   Kričavi mačići lješkarili su na poslijepodnevnom suncu koje im je grijalo tanjure, ali inače je kabinet bio miran i pust kao prošli put. Hermiona je uzdahnula od olakšanja.   "Pribojavala sam se da je možda pojačala zaštitu nakon drugog šnjofavca."   Skinuli su plašt. Hermiona je požurila do prozora i stala sa strane, da ne bude vidljiva izvana, motreći perivoj s izvučenim štapićem. Harry je brzo prišao kaminu, zgrabio staklenku s letiprahom i bacio prstohvat u rešetku. Odmah je buknuo smaragdnozeleni plamen. Žurno je kleknuo, gurnuo glavu u rasplamsalu vatru i uzviknuo: "Grimmauldov trg broj dvanaest!"   Zavrtjelo mu se u glavi kao da je upravo sišao s vrtuljka u lunaparku, iako su mu koljena ostala počivati na hladnom podu kabineta. Žmirio je da zaštiti oči od uskovitlanog pepela, ali čim je vrtnja prestala, otvorio ih je i vidio da opet gleda u izduženu, hladnu kuhinju na Grimmauldovu trgu.   Bila je prazna. Iako je to očekivao, ipak nije bio spreman za stravu i paniku koja mu je buknula u želucu kad je ugledao pustu prostoriju.   "Siriuse?" uzvikne on. "Siriuse, jesi li tamo?"   Glas mu je odjekivao kuhinjom, ali nije dobio odgovor, osim što je desno od kamina začuo tiho struganje koraka.   "Tko je tamo?" zovne on, pitajući se je li to samo miš.   U vidokrug mu se dovukao kućni vilenjak Kreacher. Iako se činilo da je nedavno pretrpio tešku ozljedu obiju ruku - bile su zamotane debelim slojem zavoja - na licu je imao oduševljen izraz.  "Ma vidi glavu malog Pottera u vatri", obrati se Kreacher praznoj kuhinji, pogledavajući krajičkom oka Harryja na neobično slavodobitan način. "Zašto li je samo došao, pita se Kreacher?"  "Kreacheru, gdje je Sirius?" zapita Harry.  Kućni vilenjak promuklo zahihoće. "Gospodar je izašao, Harry Potter."  "Gdje? Gdje, Kreacheru?"  Kreacher se samo nastavio cerekati.   "Upozoravam te!" reče Harry, savršeno svjestan da je njegova sposobnost da iz svog trenutnog položaja

kazni Kreacher a ravna nuli. "A Lupin? Divljooki? Je li itko od njih ovdje, ima li bilo koga?"  "Nema nikoga osim Kreachera!" zlurado odvrati vilenjak. Okrenuo je Harryju leđa i polako krenuo prema vratima kuhinje. "Kreacher sad ide malo porazgovarati s gospodaricom, da, nije dugo imao priliku, Kreacherov gospodar ga je držao podalje od nje..."   "Kamo je Sirius otišao?" zaurla Harry za vilenjakom. "Kreacheru, je li otišao u Odjel tajni?"   Kreacher se ukipi na mjestu. Harry je kroz šumu brojnih stolaca nazirao samo njegov bezdlaki zatiljak.   "Gospodar ne govori sirotom Kreacheru kamo on ide", tiho odvrati vilenjak.   "Ali ti znaš!" vikne Harry. "Zar ne? Ti znaš gdje je on!" Nakon još jednog trenutka šutnje, vilenjak se zacerekao još glasnije nego prije.   "Gospodar se neće vratiti iz Odjela tajni!" reče on zlurado. "Kreacher i njegova gospodarica opet su sami!"   Potrčao je i izgubio se na vratima koja su vodila u predvorje.   "Ti...!"   Ali prije nego što je stigao izreći bilo kakvu kletvu ili uvredu, Harry osjeti strahovit bol u tjemenu. Udahnuo je obilje pepela i dok se gušio, shvatio je da ga netko vuče kroz plamenove. U užasavajuće kratkom roku ugledao je široko, blijedo lice profesorice Umbridge, koja ga je za kosu izvukla iz kamina i povukla mu glavu unatrag kao da se sprema prerezati mu grkljan.   "Zar vi mislite", šapne ona, još savijajući Harryjev vrat, tako da je sad zurio u strop, "da bih poslije dva šnjofavca dopustila da mi se u kabinet bez mog znanja uvuče još jedan odvratni, kradljivi stvor? Glupo derište - nakon posljednjeg upada svuda oko vrata postavila sam senzore za prikradanje. Uzmite mu štapić", zapovjedi ona štektavim glasom nekome koga nije vidio. Osjetio je kako mu po džepu na prsima pelerine kopa ruka i izvlači štapić. "Njezin također."   Harry začu zvukove hrvanja kod vrata po kojima je znao da i Hermioni otimaju štapić.   "Recite mi što ste tražili u mom kabinetu", zatraži Umbridgeova. Snažno je zatresla šakom kojom ga je držala za kosu i on je zateturao.   "Htio sam... htio sam uzeti svoju Vatrenu munju!" protisne Harry.   "Lažljivče." Opet mu je prodrmala glavu. "Vaša je Vatrena munja pod naoružanom stražom u tamnici, što vi vrlo dobro znate, Potteru. Glava vam je bila u mom kaminu. S kim ste razgovarali?"   "Ni sa kim..." reče Harry, nastojeći joj se oteti. Nekoliko vlasi kose zauvijek mu se odvojilo od glave.   "Lažljivče!" zaurla Umbridgeova. Gurnula ga je od sebe i on se sudario sa stolom. Sad je vidio da je Hermionu uza zid pritisnula Millicent Bulstrode, savivši joj ruke iza tijela. Malfoy se naslonio na prozorsku dasku i podrugljivo se cerekao, jednom rukom bacajući Harryjev štapić u zrak i hvatajući ga.   Izvana su do njih doprli zvukovi komešanja. U kabinet je ušlo nekoliko krupnih Slytherina, čvrsto držeći Rona, Ginny, Lunu i - tu je Harry ostao zbunjen - Nevillea, koji je bio na rubu gušenja jer ga je Crabbe čvrsto uhvatio oko vrata. Sve četvero imali su začepljena usta.   "Uspjeli smo ih sve uhvatiti", reče Warrington, grubo gurnuvši Rona prema sredini kabineta. "Ovaj", ubo je Nevillea širokim prstom, "me pokušao spriječiti da uhvatim nju," pokazao je Ginny, koja je upravo

pokušavala nogom udariti goljenicu krupne Slytherinke u čijem se stisku nalazila, "pa sam doveo i njega."   "Dobro, dobro", reče Umbridgeova, motreći Ginnyno otimanje, "pa čini se da će Hogwarts uskoro postati bezweasleyjevska zona, zar ne?"   Malfoy se nasmije glasnim, ulizivačkim smijehom. Umbridgeova rastegne usnice u širok, samodopadan osmijeh i spusti se u naslonjač cvjetasta uzorka, trepćući prema svojim zatvorenicima kao krastača u cvjetnoj lijehi.   "Dakle, Potteru", reče ona. "Postavili ste stražare oko mog kabineta i poslali ovog klauna", pokazala je glavom Rona, na što se Malfoy nasmijao još glasnije, "da mi kaže kako kućni duh divlja po Odsjeku za preobrazbu. No ja sam znala da on u tom trenutku maže tintom okulare svih školskih teleskopa, jer mi je to upravo rekao gospodin Filch. Očito vam je bilo jako važno da s nekim razgovarate. S Albusom Dumbledoreom? Ili onim mješancem Hagridom? Sumnjam da je posrijedi bila Minerva McGonagall, čujem da ona trenutno nije baš spremna za razgovore."   Malfoy se opet nasmijao, a s njim i još nekoliko članova Inkvizitorskog odreda. Harry se tresao od bijesa i mržnje koji su ga obuzeli.   "Ne tiče vas se s kim ja razgovaram", zareži on.  Mlohavo Umbridgeičino lice kao da se zategnulo. "Pa u redu", reče ona svojim najopasnijim, najlažnije umilnim glasom. "Vrlo dobro, gospodine Potteru... pružila sam vam priliku da mi sami kažete. Odbili ste. Nemam drugog izbora nego vas prisiliti. Draco idite po profesora Snapea."   Malfoy je spremio Harryjev štapić u pelerinu i napustio kabinet s posprdnim osmijehom, ali Harry je to jedva primijetio. Upravo je nešto shvatio - i nije mogao vjerovati da je bio tako glup da to zaboravi. Pogriješio je misleći da u Hogwartsu više nema nijednog člana Reda koji bi mu mogao pomoći. U dvorcu se nalazio još jedan član Reda feniksa - Snape.   Izuzmu li se zvukovi hrvanja i otimanja koji su pratili napore Slytherina da obuzdaju Rona i ostale, u kabinetu je vladala tišina. Dok se Ron nastojao osloboditi iz Warringtonova stiska, iz usnice mu je kapala krv na Umbridgeičin sag. Ginny je još pokušavala nagaziti na nogu djevojke sa šeste godine koja joj je čvrsto stisnula obje nadlaktice. Neville je pokušavao odmaknuti Crabbeove ruke od svug vrata, postajući sve ljubičastiji u licu. Hermiona je uzaludno pokušavala odgurnuti Millicent Bulstrode od sebe. Jedino je Luna mlitavo stajala pokraj svoje čuvarice, zureći kroz prozor odsutnim pogledom, kao da se dosađuje.   Harry opet pogleda Umbridgeovu, koja ga je pomno promatrala. Kad su se na hodniku začuli koraci, pazio je da mu lice ostane glatko i bezizražajno. U prostoriju se vratio Draco Malfoy, pridržavajući Snapeu vrata.   "Trebali ste me, ravnateljice?" upita Snape, gledajući sve parove učenika u hrvačkim pozama s izrazom posvemašnje ravnodušnosti.   "Ah, profesore Snape", reče Umbridgeova sa širokim osmijehom i ustane. "Da, treba mi još jedna bočica veritaseruma, i to što je moguće prije, molim vas."   "Dobili ste moju posljednju bočicu za ispitivanje Pottera", odvrati joj on hladnokrvno, motreći je kroz masne pramenove crne kose. "Pa niste valjda već sve potrošili? Rekao sam vam da će tri kapi biti sasvim dovoljne."   Umbridgeova pocrveni.   "Ali možete napraviti još, zar ne?" upita ona. Glas joj je postao još umilniji, što je bio pouzdan znak da je

bijesna kao ris.   "Svakako", odvrati Snape, podrugljivo izvijajući usnicu. "Za sazrijevanje je potreban cijeli Mjesečev ciklus, što znači da će sljedeća tura biti spremna za otprilike mjesec dana."   "Mjesec dana?" zakriješti Umbridgeova, napuhujući se poput žabe. "Mjesec dana? Ali ja ga trebam večeras, Snape! Upravo sam otkrila da se Potter poslužio mojim kaminom da razgovara s nepoznatom osobom ili osobama!"   "Ma nemojte?" reče Snape, pokazujući prvi, blagi znak zanimanja dok se okretao prema Harryju. "Pa, ne čudim se tome. Potter nikad nije bio sklon pridržavati se školskih pravila."   Njegove hladne, tamne oči prodorno su se zagledale u Harryjeve. Harry je hrabro dočekao njegov pogled, usredotočujući se što je mogao više na viziju iz sna, ulažući sav napor volje da mu pokaže, da Snape shvati...   "Želim ga ispitati!" ljutito vikne Umbridgeova. Snape skrene pogled s Harryjeva lica i opet pogleda njezino mlohavo lice koje se treslo od bijesa. "Želim da mi date napitak koji će ga prisiliti da mi kaže istinu!"   "Već sam vam rekao", glatko odvrati Snape, "da sam potrošio svu zalihu veritaseruma. Ako ne želite otrovati Pottera - a uvjeravam vas da suosjećam s vama ako vam je to namjera - ne mogu vam pomoći. Nevolja je jedino u tome što većina smrtonosnih otrova prebrzo djeluje, pa žrtva baš nema vremena za otkrivanje nekih velikih istina."   Snape opet pogleda Harryja, koji je pak netremice zurio u njega, očajnički mu pokušavajući prenijeti nijemu poruku.   Voldemort je odveo Siriusa u Odjel tajni, mahnito je ponavljao u mislima. Voldemort je odveo Siriusa...   "Od ovog ste trenutka na probnom roku!" zakriješti profesorica Umbridge. Snape je opet pogleda, lagano podignutih obrva. "Namjerno mi ne želite pomoći! Očekivala sam više od vas, Lucius Malfoy o vama govori sve najbolje! Gubite se iz mog kabineta!"   Snape joj se ironično nakloni i krene prema vratima. Harry je znao da će s njim nestati i njegova posljednja šansa da Redu javi što se dogodilo.   "Ima Tihotapa!" zaurla on. "Ima Tihotapa tamo gdje je ono skriveno!"   Snape se zaustavio s rukom na kvaki vrata. "Tihotap?" uzvikne Umbridgeova, željno pogledavajući od Harryja do Snapea. "Što je Tihotap? Gdje je to skriveno? Što on to želi reći, Snape?"   Snape okrene glavu prema Harryju. Lice mu je imalo nedokučiv izraz. Harry nije mogao procijeniti je li primio poruku, ali nije se pred Umbridgeovom usuđivao reći ništa preciznije.   "Nemam pojma", hladno reče Snape. "Potteru, kad poželim da mi dovikuju gluposti, dat ću vam napitak za brbljanje. I Crabbe, popustite malo taj stisak. Ako se Longbottom uguši, morat ću se gnjaviti mnoštvom zamorne dokumentacije, a bojim se da ću to morati spomenuti i u vašoj preporuci za posao, pod uvjetom da vam se ikad ukaže prilika za zaposlenje."   Odsječno je zatvorio vrata za sobom, ostavljajući Harryja u još goroj pomutnji nego prije. Snape mu je bio posljednja nada. Pogledao je Umbridgeovu, očito jednako razočaranu. Činilo se da se guši u bijesu i nemoći.

  "U redu", reče ona i izvuče štapić. "U redu... ne preostaje mi ništa drugo... nije ovdje riječ samo o kršenju školske discipline... nego i o sigurnosti Ministarstva... da... da..."   Činilo se da samu sebe na nešto nagovara. Nervozno se prebacivala s noge na nogu, zureći u Harryja, udarajući štapićem drugi dlan. Teško je disala. Gledajući je u takvom stanju, Harry se osjeti jezivo bespomoćnim bez svog štapića.   "Vi me prisiljavate na to, Potteru... iako to ne želim," reče Umbridgeova, i dalje se vrpoljeći na mjestu, "ali ponekad okolnosti opravdavaju njezinu primjenu... sigurna sam da će ministar shvatiti da nisam imala izbora..."   Malfoy ju je promatrao s gladnim izrazom na licu.   "Kletva Cruciatus trebala bi vam razvezati jezik", tiho reče Umbridgeova.   "Ne!" vrisne Hermiona. "Profesorice Umbridge - to je nezakonito."   Ali Umbridgeova se nije obazirala na nju. Na licu joj se pojavio ružan, nestrpljiv, uzbuđen izraz koji Harry nikad prije nije vidio. Podigla je štapić.   "Ministar ne bi želio da kršite zakon, profesorice Umbridge!" uzvikne Hermiona.   "Što Cornelius ne zna, ne može ga povrijediti", odvrati Umbridgeova. Gotovo dašćući, usmjeravala je štapić prema različitim dijelovima Harryjeva tijela, očito u potrazi za najbolnijom točkom. "Nije znao ni da sam ja na Pottera prošlog ljeta poslala dementore, ali ipak je bio presretan što je dobio šansu da ga izbaci iz škole."   "To ste bili vi?" zaprepašteno upita Harry. "Vi ste poslali dementore na mene!"   "Netko je morao nešto učiniti", dahne Umbridgeova. Postavila je štapić na Harryjevo čelo. "Svi su blejali da vas treba ušutkati -diskreditirati - ali ja sam bila jedina koja je nešto i poduzela... no uspjeli ste se izvući, zar ne, Potteru? Ali danas nećete, sad nećete.." Duboko je udahnula i uzviknula: "Cruc..."   "NE!" zaurla Hermiona napuklim glasom iza Millicent Bulstrode. "Ne... Harry.... morat ćemo joj reći!"   "Ne dolazi u obzir!" zaurla Harry, zureći u ono malo Hermione što je mogao vidjeti.   "Morat ćemo, Harry, ionako će to izvući iz tebe, čemu... čemu se opirati?"   I Hermiona poče nemoćno ridati u pelerinu Millicent Bulstrode. Millicent ju je smjesta prestala pritiskati uza zid, odmičući se od nje sa zgađenim izrazom lica.   "Ma zamislite vi to!" reče Umbridgeova, izgledajući slavodobitno. "Mala Gospođica Znatiželjka će nam za promjenu dati neke odgovore! Hajde, djevojko, hajde!"   "Er - mi - na - ne!" zaurla Ron kroz povez na ustima. Ginny je zurila u Hermionu kao da je prvi put vidi. Neville, koji se još gušio, također nije skidao pogled s nje. No Harryju je nešto upravo upalo u oči. Iako je Hermiona očajno jecala, uronivši lice u ruke, nigdje se nisu vidjele nikakve suze.   "O-oprostite, ljudi", reče Hermiona. "Ali... ja ovo ne mogu podnijeti..."   "Tako je, tako je, djevojko!" reče Umbridgeova. Ščepala je Hermionu za ramena, gurnula je u prazni cvjetasti naslonjač i nagnula se nad nju. "Recite dakle... s kim je Potter upravo razgovarao?"

  "Pa," grcala je Hermiona u svoje ruke, "pa, pokušavao je razgovarati s profesorom Dumbledoreom."   Ron se ukipio i razrogačio oči. Ginny je prestala s pokušajima da izgazi noge Slytherinke koja ju je držala. Čak je i Luna izgledala pomalo zatečeno. Na svu sreću, pozornost Umbridgeove i njezinih pomagača bila je do te mjere usredotočena na Hermionu da nisu primijetili sumnjivo ponašanje svojih zaposlenika.   "Dumbledore?" željno će Umbridgeova. "Dakle, vi znate gdje je Dumbledore?"   "Pa... ne!" zajeca Hermiona. "Pokušali smo ga naći u Šupljem kotliću u Zakutnoj ulici i Kod tri metle, čak i u Veprovoj glavi..."   "Glupačo... pa zar vi mislite da će Dumbledore sjediti po krčmama dok cijelo Ministarstvo traga za njim!" zaurla Umbridgeova. U svakoj mlohavoj bori njezina lica vidjelo se razočaranje.   "Ali... ali morali smo mu javiti nešto jako važno!" zajeca Hermiona, još jače stisnuvši ruke uz lice ne, znao je Harry, zbog očaja, nego zato da prikrije sasvim suhe obraze.   "Da?" reče Umbridgeova, ponovo uzbuđena. "Što ste mu htjeli reći?"   "Htjeli... htjeli smo mu reći da je s-spremno!" zagrca Hermiona.   "Što je spremno?" upita Umbridgeova. Opet je zgrabila Hermionu za ramena i prodrmala je. "Što je spremno, djevojko?"   "O-oružje", odgovori Hermiona.   "Oružje? Oružje?" ponovi Umbridgeova. Oči su joj iskočile od uzbuđenja. "Razvijali ste nešto da nam se oduprete? Neko oružje koje se može upotrijebiti protiv Ministarstva? I to ste, naravno, radili po zapovijedi profesora Dumbledorea?"   "D-d-da," protisne Hermiona, "ali morao je otići prije nego što je bilo gotovo, i s-s-sad smo ga završili, ali n-n-ne možemo ga n-n-naći da mu to javimo!"   "O kakvom je oružju riječ?" grubo upita Umbridgeova, ne mičući kratke ruke s Hermioninih ramena.   "Mi ga b-b-baš i ne razumijemo", odvrati Hermiona, glasno šmrcajući. "Samo s-s-smo napravili što nam je p-p-profesor Dumbledore rekao."   Umbridgeova se uspravi. Izgledala je trijumfalno.    "Odvedite me do tog oružja.", reče ona.   "Neću ga pokazati pred... njima", kreštavo će Hermiona, gledajući Slytherine kroz prste.   "Ne određujete vi uvjete", grubo će profesorica Umbridge.   "Pa dobro," reče Hermiona, opet ridajući u ruke. "Dobro...! Neka ga vide, nadam se da će ga upotrijebiti protiv vas! Zapravo, nadam se da ćete pozvati cijelu masu ljudi da ga ide vidjeti s vama! T-to i zaslužujete - o, voljela bih da c-cijela škola sazna gdje je i kako se u-upotrebljava, brzo bi se oni obračunali s vama!"   Te su riječi na Umbridgeovu ostavile snažan dojam. Brzo se i sumnjičavo osvrnula na svoj Inkvizitorski odred. Ispupčene oči nakratko su se zaustavile na Malfoyu, koji nije stigao prikriti izraz radoznalosti i pohlepe na licu.

  Umbridgeova je još jedan dug trenutak zamišljeno zurila u Hermionu, a potom joj se obratila glasom za koji je očito vjerovala da zvuči majčinski.   "Dobro, zlato, ići ćemo samo nas dvije... povest ćemo i Pottera, može? Ustanite."   "Profesorice," gorljivo reče Malfoy, "profesorice Umbridge, mislim da bi s vama trebao poći i dio odreda da se brine za..."   "Ja sam kvalificirana namještenica Ministarstva, Malfoy, zar doista mislite da ne mogu izaći na kraj s dvoje tinejdžera bez štapića?" oštro odvrati Umbridgeova. "Uostalom, čini mi se da to oružje nije nešto što bi trebala vidjeti djeca školskog uzrasta. Ostat ćete ovdje dok se ne vratim i paziti da nitko od njih..." pokazala je rukom Rona, Ginny, Nevillea i Lunu, "... ne pobjegne."  "Dobro", reče Malfoy, očito ozlovoljen i razočaran.  "A vas dvoje ćete hodati ispred mene i pokazivati mi put", reče Umbridgeova, uperivši štapić u Harryja i Hermionu. "Krenite."

GLAVA TRIDESET TREĆA Borba i let                                           Harry nije imao pojma što Hermiona planira, pa čak ni to ima li ona uopće plan. Dok su išli niz hodnik koji je vodio od Umbridgeičina kabineta, hodao je samo pola koraka iza nje, znajući da bi ostavio vrlo sumnjiv dojam da se ponaša kao da ne zna kamo idu. Nije joj se usudio obratiti - po isprekidanom disanju iza sebe znao je da ih Umbridgeova prati u stopu.   Hermiona ih je niza stube povela u predvorje. Kroz dvostruka vrata Velike dvorane do njih je dopro glasan razgovor i zveckanje pribora za jelo po tanjurima. Harryju je bilo nevjerojatno da samo šest metara od njega ljudi uživaju u večeri, slave završetak ispita, bez ikakvih briga...   Hermiona se zaputila ravno prema hrastovim vratima što su vodila iz dvorca i niz kamene stube sišla na topli večernji zrak. Sunce se spuštalo iza krošanja Zabranjene šume. Dok je Hermiona odlučno grabila preko trave - Umbridgeova je morala trčkarati da održi korak s njom - njihove izdužene tamne sjene treperile su na travi iza njih poput plašteva.   "Skriveno je u Hagridovoj kolibi, zar ne?" željno reče Umbridgeova u Harryjevo uho.   "Naravno da ne", prezirno odgovori Hermiona. "Pa da ga Hagrid slučajno pokrene."   "Da", reče Umbridgeova, koja je izgledala sve ushićenije. "Da, on bi točno to i učinio, glupi glomazni mješanac."   Nasmijala se. Harry je osjetio jaku želju da se okrene i ščepa je za grlo, ali uspio se suzdržati. Ožiljak izložen blagom večernjem zraku bio je bolan i osjetljiv, ali nije još počeo gorjeti, kao što je Harry znao da bi gorio da se Voldemort sprema zadati ubojiti udarar.   "Onda... gdje je?" upita Umbridgeova, s natruhom nesigurnosti u glasu kad je Hermiona nastavila hodati prema šumi.   "Tamo, naravno", odvrati Hermiona, pokazujući prema tamnom drveću. "Pa morali smo ga sakriti negdje gdje učenici neće slučajno naići na njega, zar ne?"   "Naravno", reče Umbridgeova, sad već pomalo nervozno. "Naravno... dobro onda... vas dvoje ostanite ispred mene."   "Ako moramo ići prvi, možemo li dobiti vaš štapić?" upita je Harry.   "Ne, gospodine Potteru", umilno odvrati Umbridgeova, gurajući ga spomenutim štapićem u leđa. "Bojim se da Ministarstvo moj život smatra mnogo dragocjenijim od vašeg."   Kad su zašli u sjenu prvih stabala, Harry je pokušao uhvatiti Hermionin pogled. Činilo mu se da je odlazak u Zabranjenu šumu bez štapića najnepromišljenija stvar koju su danas učinili. No ona je samo prezirno pogledala Umbridgeovu i ušla medu drveće. Hodala je tako brzo da je kratkonoga Umbridgeova s mukom održavala korak.   "Je li jako duboko u šumi?" upita Umbridgeova kad joj je trnje zaparalo pelerinu.   "O, da," odvrati Hermiona, "da, jako je dobro skriveno."   Harryjeve su se bojazni pojačale. Hermiona nije odabrala stazu koja vodi do Grawpa, nego onu kojom je

on tri godine ranije došao do jazbine čudovišnog Aragoga. Hermiona tom prilikom nije bila s njim sumnjao je da doista shvaća kakva ih opasnost tamo čeka.   "Ovaj... jesi li sigurna da je ovo pravi put?" upita je on znakovitim tonom.   "O, da", odvrati ona nepokolebljivo. Hodajući kroz grmlje, podizala je znatno veću buku nego stoje, po Harryjevu mišljenju, bilo potrebno. Umbridgeova se iza njih spotaknula o srušeno mlado drvo. Nijedno nije zastalo da joj pomogne ustati. Hermiona je jednostavno nastavila hodati, dovikujući joj preko ramena: "Još malo!"   "Hermiona, tiše", promrmlja Harry, žureći se da je sustigne. "Tko zna što bi nas moglo čuti..."   "I želim da nas čuju", odvrati ona tiho, dok je Umbridgeova bučno trčala za njima. "Vidjet ćeš..."   Imao je dojam da su hodali vrlo dugo. Zašli su već tako duboko u šumu da se kroz gusti šumski svod iznad njih više nije probijalo svjetlo. Ne prvi put u Zabranjenoj šumi, Harry je osjećao da ga prate skriveni pogledi.   "Koliko još?" ljutito upita Umbridgeova iza njega. "Nismo daleko!" zaurla Hermiona kad su izbili na tamnu, vlažnu čistinu. "Samo još..."   Kroz zrak je proletjela strijela i prijeteći se zabila u drvo, odmah iznad njezine glave. Zrak se najednom ispunio tutnjavom kopita - Harry je osjetio kako šumsko tlo podrhtava. Umbridgeova je vrisnula i povukla ga pred sebe kao živi štit...   Oteo joj se i okrenuo. Sa svih strana opkolilo ih je pedesetak kentaura, naoružanih lukovima i strijelama koje su uperili u njega, Hermionu i Umbridgeovu. Njih troje se polako povuklo do središta čistine. Umbridgeova je prestravljeno cviljela. Harry krajičkom oka pogleda Hermionu. Ona se slavodobitno smješkala. "Tko si ti?" upita glas.   Harry pogleda ulijevo. Kentaur s tijelom riđana, zvani Magorian, izdvojio se iz kruga i krenuo prema njima. I on je u ruci držao luk i strijelu. S Harryjeve desne strane još je cviljela Umbridgeova. Štapić joj je strahovito podrhtavao kad ga je uperila u kentaura koji im je prilazio.   "Pitao sam te tko si, ljudsko biće", grubo reče Magorian. "Ja sam Dolores Umbridge!" odvrati ona prodornim, prestravljenim glasom. "Viša podtajnica ministra magije, te ravnateljica i Velika inkvizitorica Hogwartsa!"   "Ti si iz Ministarstva magije?" upita Magorian. U krugu oko njih brojni su se kentauri uskomešali.   "Tako je!" potvrdi Umbridgeova još prodornijim glasom. "Zato dobro pazite što radite! Prema zakonskim odredbama Odjela za regulaciju i kontrolu magičnih stvorenja, svaki napad mješanaca kao što ste vi na ljudska..."   "Kako si nas to nazvala?" vikne crni kentaur divljeg izgleda, kojeg je Harry prepoznao kao Beina. Oko njih se podigao val ljutitog mrmljanja. Mnogi su kentauri napeli tetive svojih lukova.   "Ne zovite ih tako!" srdito joj reče Hermiona, ali činilo se da je Umbridgeova ne čuje. I dalje ciljajući drhtavim štapićem u Magoriana, nastavila je: "Zakonska odredba petnaest 'B' jasno navodi da svaki napad magičnog stvorenja koje ima gotovo ljudsku inteligenciju, a s njome i odgovornost za svoje postupke..."   "'Gotovo ljudsku inteligenciju'?" ponovi Magorian, dok je nekoliko kentaura na čelu s Beinom zaurlalo od

bijesa i počelo kopitima struga ti po tlu. "Ljudsko biće, izrekla si strašnu uvredu! Naša inteligencija, hvala nebesima, daleko nadmašuje vašu."   "Što ti tražiš u našoj šumi?" vikne sivi kentaur oštra lica kojeg su Harry i Hermiona sreli kad su prošli put bili u šumi. "Zašto si ovamo došla?"   "Vašoj šumi?" reče Umbridgeova, koja se sad nije tresla samo od straha nego, očito, i od ogorčenja. "Podsjećam vas da ovdje živite samo zato što vam Ministarstvo magije dopušta boravak na određenim područjima..."   Kraj glave joj je proletjela strijela, tako blizu da joj je okrznula mišju kosu. Ispustila je vrisak koji je parao uši i rukama se pokrila po glavi, dok su neki kentauri zadovoljno uzvikivali, a drugi se grohotom smijali. Njihov divlji, njištavi smijeh i kopita kojima su strugali tlo ostavljali su duboko uznemirujući dojam.   "Čija je šuma sad, ljudsko biće?" zagrmi Bein.   "Prljavi mješanci!" zavrišti ona, ne skidajući ruke s glave. "Zvijeri! Neobuzdane životinje!"   "Šutite!" vikne Hermiona, ali već je bilo prekasno. Umbridgeova je uperila štapić u Magoriana i zavrištala: "Incarcerus!"   U zraku su se pojavili konopci nalik na debele zmije i čvrsto se ovili oko kentaurova trupa, sputavajući mu ruke. Bijesno je uzviknuo i propeo se, pokušavajući se osloboditi. Ostali su kentauri pojurili na njih.   Harry je zgrabio Hermionu i povukao je na tlo. Zabivši lice u zemlju, prestravljeno je slušao sve bližu grmljavinu kopita, ali kentauri su ih preskočili ili zaobišli, vičući i vrišteći od bijesa.    "Neeeee!" čuo je kreštanje Umbridgeove. "Neeeeee... ja sam viša podtajnica... ne smijete - pustite me, životinje jedne... neeeee!"   Ugledao je bljesak crvene svjetlosti po kojem je znao da je nekoga pokušala omamiti. Zatim je prodorno zavrištala. Podigavši glavu za nekoliko centimetara vidio je da je Umbridgeovu s leđa ščepao Bein i podigao je visoko u zrak. Pokušavala mu se istrgnuti, prestravljeno vrišteći. Harry uzbuđeno primijeti da joj je ispao štapić. Kad bi ga samo mogao dohvatiti...   No upravo kad je ispružio ruku prema njemu, na štapić se spustilo kentaurovo kopito i slomilo ga na dva dijela.   "Sad!" zagrmi glas u Harryjevu uhu. Iz zraka se spustila jaka dlakava ruka i povukla ga na noge. Podigli su i Hermionu. Iznad raznobojnog mnoštva kentaura koji su se bijesno ritali, Harry vidje da Bein odnosi Umbridgeovu u drveće. Nije prestajala vrištati, no glas joj se polako gubio u daljini i uskoro ga više nisu čuli od toptanja oko njih.   "A oni?" upita sivi kentaur oštra lica koji je držao Hermionu. "Mladi su", reče polagan, žaloban glas iza Harryja. "Mi ne napadamo ždrebad."   "Oni su je ovamo doveli, Ronane", odvrati kentaur koji je u čvrstom stisku držao Harryja. "I nisu baš tako mladi... ovaj je na pragu muževne dobi."   Zgrabio je Harryja za ovratnik i prodrmao ga. "Molim vas," reče Hermiona bez daha, "molim vas, nemojte nas napasti, mi ne razmišljamo kao ona, mi nismo namještenici Ministarstva magije! Došli smo ovamo zato što smo se nadali da ćete je vi otjerati od nas."  

Čim je vidio izraz na licu sivog kentaura koji je držao Hermionu, Harry je znao da je strahovito pogriješila što im je to rekla. Sivi kentaur je zabacio glavu, ljutito topćući stražnjim nogama, i zaurlao: "Vidiš, Ronane? Već pokazuju aroganciju svoje vrste! Dakle, mi smo trebali obaviti tvoj prljavi posao, ljudska djevojko? Trebali smo se ponijeti kao tvoji sluge, otjerati tvoje neprijatelje kao da smo poslušni psi?"  "Ne!" užasnuto zapiskuta Hermiona. "Molim vas... nisam tako mislila! Samo sam se nadala da ćete nam moći... pomoći..."   Činilo se da je tom izjavom samo pogoršala situaciju.   "Mi ne pomažemo ljudima!" zareži kentaur koji je držao Harryja. Pojačao je stisak i propeo se. Harry osjeti kako mu se noge nakratko odižu s tla. "Mi smo neovisna rasa i time se ponosimo. Nećemo dopustiti da odete odavde hvaleći se da smo učinili nešto na vaše traženje!"   "Pa nećemo takvo što ni govoriti!" poviče Harry. "Znamo da niste ovo učinili na naše traženje..."   Ali nitko ga nije slušao.   Jedan bradati kentaur iz zadnjih redova vikne: "Došli su ovamo nepozvani, moraju platiti za to!"   Začulo se odobravanje ostalih, a jedan kentaur mrke boje uzvikne: "Neka se pridruže onoj ženi!"   "Rekli ste da ne napadate nedužne!" vikne Hermiona, kojoj su se sad niz obraze slijevale prave suze. "Nismo vas ničim povrijedili, nismo upotrijebili štapiće ili prijetnje, samo se želimo vratiti u školu, molim vas, pustite nas da se vratimo..."   "Mi nismo kao onaj izdajica Firenco, ljudska djevojko!" zaurla sivi kentaur, dok su njegovi drugovi njištali u znak podrške. "Zar si nas možda smatrala nekakvim dražesnim konjićima koji umiju govoriti? Mi smo prastara rasa koja neće trpjeti čarobnjačke upade i uvrede! Mi ne priznajemo vaše zakone, ne prihvaćamo vašu superiornost, mi smo..."   No nisu čuli nastavak tirade o kentaurima jer se u tom trenutku na rubu čistine prolomio tako strahovit tresak da su se u tom smjeru okrenuli ne samo Harry i Hermiona, nego i svih pedesetak kentaura. Harryjev kentaur spustio ga je na tlo i posegnuo za lukom i strijelom. Isto se dogodilo i Hermioni pa je Harry požurio prema njoj. U tom trenutku zlokobno su se razdvojila dva široka stabla, a u nastalom prolazu pojavila se čudovišna prilika diva Grawpa.   Kentauri koji su mu bili najbliži ustuknuli su, sudarajući se s onima iza sebe. Čistina se pretvorila u šumu lukova i strijela pred odapinjanjem. Sve su bile uperene u golemo, sivkasto lice koje ih je gledalo ispod razgranatog šumskog svoda. Grawpova iskrivljena usta bila su razjapljena u budalastoj grimasi. Vidjeli su kako mu u polutami svjetlucaju žuti zubi nalik na opeke. Njegove mutne oči boje mulja suzile su se od škiljenja u stvorenja koja su mu se motala oko nogu. S obaju gležanja visjeli su pokidani krajevi konopaca.  Još je više razjapio usta.  "Hagger."   Harry nije znao što znači 'Hagger', ili koji je to uopće jezik, niti ga je bilo briga. Fascinirano je zurio u Grawpova stopala, duga gotovo kao što je Harry bio visok. Hermiona mu je čvrsto stisnula ruku. Kentauri su utihnuli, gledajući u diva čija se golema, okrugla glava pomicala amotamo, kao da među njima traži nešto što mu je ispalo iz ruke.   "Hagger!" ponovi on, ovaj put zahtjevnijim tonom.  "Gubi se odavde, dive!" dovikne mu Magorian. "Nisi ovdje dobrodošao!"   Njegove riječi nisu na Grawpa ostavile ama baš nikakav dojam. Malo se sagnuo (kentaurove ruke jače su

se stegnule oko lukova) i zagrmio: "HAGGER!"   Nekoliko kentaura počelo je pokazivati znakove zabrinutosti. Ali Hermiona je naglo udahnula.   "Harry!" šapne ona. "Mislim da pokušava reći 'Hagrid'!" U istom trenutku Grawp je primijetio jedine dvije ljudske prilike u moru kentaura. Spustio je glavu tridesetak centimetara niže i napeto se zagledao u njih. Harry je osjećao kako Hermiona drhti dok je Grawp širom otvarao usta i dubokim, jakim glasom izgovarao: "Hermy."   "Majko mila," reče Hermiona, tako stežući Harryjevu ruku da je u njoj osjećao trnce. I sama je izgledala kao da je na rubu obamiranja: "On... on se sjetio!"   "HERMY!" zagrmi Grawp. "GDJE HAGGER?"  "Ne znam!" zacvili Hermiona prestravljeno. "Žao mi je, Grawpe, ne znam!"   "GRAWP HOĆE HAGGER!"   Prema njima se pružila jedna masivna divova ruka. Hermiona je vrisnula, potrčala nekoliko koraka unatrag i pala. Nemajući štapić, Harry se spremao braniti rukama, nogama, zubima i ostalim raspoloživim sredstvima. Ruka se obrušila na njega i usput s nogu oborila jednog snježnobijelog kentaura.   Bio je to znak koji su kentauri čekali - Grawpovi ispruženi prsti već su bili nadomak Harryju kad je prema divu kroz zrak poletjelo pedeset strijela, zasipajući njegovo golemo lice. Zaurlao je od bola i bijesa i uspravio se, trljajući lice golemim rukama. Slomio je štapove strijela, ali njihovi su mu se šiljci zato još dublje žarili u meso.   Zagrmio je i zatoptao masivnim nogama. Kentauri su se razbježali na sve strane. Dok je potezao Hermionu na noge, Harryja su poprskale krupne kaplje Grawpove krvi. Pojurili su u zaklon drveća što su brže mogli. Tamo su se osvrnuli: Grawp je slijepo posezao za kentaurima dok mu je niz lice tekla krv. Kentauri su pak u potpunom rasulu galopirali kroz drveće na drugoj strani čistine. Harry i Hermiona gledali su kako Grawp opet ispušta bijesni urlik i baca se za njima, u trku slamajući još stabala.   "O, ne", reče Hermiona, drhteći takvom silinom da su joj koljena zaklecala. "O, ovo je stvarno bilo grozno. I možda ih sve pobije."   "Mogu ti reći da mi se živo fućka za to", gorko odvrati Harry.   Galopiranje kentaura i nezgrapni divovi koraci gubili su se u daljini. Dok ih je osluškivao, Harry osjeti novo sijevanje u ožiljku. Odmah ga je preplavila strava.   Izgubili su već toliko vremena, a sad su bili još dalje od spašavanja Siriusa nego kad je imao viziju. Ne samo što je Harry uspio izgubiti štapić, nego su zapeli usred Zabranjene šume bez ikakva prijevoznog sredstva.   "Pametan plan", sikne on na Hermionu, da iskali bar malo bijesa. "Jako pametan plan. Kud sad?"   "Moramo se vratiti u dvorac", reče Hermiona slabašnim glasom.   "Dotad će Sirius vjerojatno već biti mrtav!" reče Harry, od bijesa nogom udarajući o obližnje drvo. Iz krošnje se začulo prodorno štektanje. Kad je podigao pogled, vidio je da mu jedan gnjevni prutak prijeti šakom.   "Pa, bez štapića ne možemo ništa", reče Hermiona malodušno. Opet je bezvoljno ustala. "I uostalom,

Harry, kako si ti točno mislio doći do Londona?"   "Da, to smo se i mi pitali", reče poznat glas iza nje.   Harry i Hermiona su se automatski primakli bliže jedno drugome i zagledali se u drveće.   Pred njih je izbio Ron, iza kojeg su žurno pristigli i Ginny, Neville i Luna. Svi su izgledali nešto izubijanije nego prije - Ginny je na obrazu imala nekoliko dugih ogrebotina, a iznad Nevilleova desnog oka izbila je ljubičasta kvrga. Ronova usnica sad je krvarila još više - ali svi su djelovali prilično samozadovoljno.   "Pa," reče Ron, u hodu gurajući nisku granu u stranu i pružajući mu njegov štapić, "imaš li neku ideju?"   "Kako ste uspjeli pobjeći?" upita zaprepašteni Harry, prihvaćajući štapić od Rona.   "Dva omamljivača, jedna čarolija razoružavanja, a Neville je izveo stvarno krasan urok zaustavljanja", nonšalantno će Ron, vraćajući Hermioni njezin štapić. "Ali najbolja je bila Ginny, pogodila je Malfoya urokom bala šišmišica - ma, divota jedna, cijelo su mu lice prekrile krilate bale. S prozora smo vidjeli da idete u šumu i otišli za vama. Što ste napravili Umbridgeici?"   "Prohujala je", odvrati Harry. "S krdom kentaura."  "A vas su pustili?" upita Ginny, zapanjena izraza. "Ne, njih je zatim otjerao Grawp", reče Harry.  "Tko je Grawp?" znatiželjno upita Luna.  "Hagridov mali braco", smjesta odvrati Ron. "Ali pustimo sad to. Harry, što si čuo u vatri? Je li Znaš-većtko uhvatio Siriusa ili..."  "Da," reče Harry, kojeg je opet probolo u ožiljku, "i siguran sam da je Sirius još živ, ali ne znam kako da mu odemo pomoći."   Svi su zašutjeli, izgledajući prilično prestrašeno. Činilo se da je prijevoz nepremostiv problem.   "Pa, morat ćemo letjeti, zar ne?" reče Luna najpraktičnijim tonom koji je Harry od nje ikad čuo.   "Dobro", razdraženo će on, okrećući se prema njoj. "Prvo, 'mi' nećemo raditi ništa ako u to uključuješ i sebe, i drugo, jedino Ron ima metlu koju trenutno ne čuva naoružani trol, tako da..."  "I ja imam metlu!" istakne Ginny.  "Da, ali ti ne ideš s nama", ljutito reče Ron.   "Oprosti, ali meni je jednako stalo do Siriusa kao i tebi!" reče Ginny izbočivši prkosno bradu. Sličnost s Fredom i Georgeom bila je zapanjujuća.   "Ti si pre..." poče Harry, ali Ginny ga bijesno prekine: "Ja sam tri godine starija nego ti kad si se borio sa Znaš-već-kim za kamen mudraca, i meni možeš zahvaliti što Malfoy zbog divovskih, krilatih bala ne može van iz Umbridgeičina kabineta..."   "Da, ali..."   "Svi smo bili članovi DA", tiho reče Neville. "Pa i pridružili smo se zato da se borimo protiv Znaš-već-koga, zar ne? Ovo nam je prva prilika da učinimo nešto u pravom svijetu... ili je sve to bila nekakva igra?"   "Ne... naravno da nije..." nestrpljivo odvrati Harry.   "Onda i mi trebamo poći", jednostavno reče Neville. "Želimo pomoći."   "Tako je", reče Luna, sretno se smiješeći.

  Harry izmijeni pogled s Ronom. Znao je da Ron misli isto što i on. Da je mogao birati koje će članove DA povesti da s njim, Ronom i Hermionom pokušaju spasiti Siriusa, ne bi izabrao Ginny, Nevillea ili Lunu.   "Pa, to ionako nije važno," reče Harry iznervirano, "jer i dalje ne znamo kako ćemo tamo stići..."   "Mislila sam da smo to već riješili", javi se Luna u svom izluđujućem stilu. "Letjet ćemo!"   "Gle," obrati joj se Ron, jedva obuzdavajući ljutnju, "možda si ti u stanju letjeti bez metle, ali nama ostalima ne mogu izrasti krila kad god..."   "Nije metla jedino sredstvo za letenje", bezbrižno odvrati Luna.   "Nego što, letjet ćemo na leđima kakastih rogulja ili kako se već zovu?" upita Ron.   "Gužveljave rogatice ne mogu letjeti," odvrati Luna dostojanstvenim tonom, "ali oni mogu, a Hagrid kaže da su vrlo vješti kad treba doći do odredišta koje žele njihovi jahači."   Harry se smjesta okrenuo. Dok su im bijele oči sablasno svjetlucale u tami, između dva stabla stajala su dva testrala i pratila njihov šaputavi razgovor kao da razumiju svaku riječ.   "Da!" šapne on, hodajući prema njima. Podigli su gmazolike glave i zamahnuli dugim crnim grivama. Harry je željno ispružio ruku i potapšao bližega po sjajnom vratu. Kako ih je ikad mogao smatrati ružnima?   "Jesu li to oni ludi konjski stvorovi?" nesigurno upita Ron, zagledavši se u neku točku lijevo od testrala kojeg je Harry gladio. "Oni koji su nevidljivi osim ako si vidio da je netko odapeo?"  "Aha", potvrdi Harry. "Koliko ih je?"  "Samo dva."   "Pa, trebamo tri", reče Hermiona. Još je izgledala potreseno, ali i odlučno.   "Četiri, Hermiona", narogušeno će Ginny.  "Mislim zapravo da nas je šestero", spokojno je ispravi Luna, brojeći ih.   "Ne budi glupa, ne možemo svi ići!" ljutito će Harry. "Gle, vas troje..." pokazao je Nevillea, Ginny i Lunu, "niste umiješani u ovo, niste..."   Opet su se pobunili. U ožiljku je osjetio novo, bolnije probadanje. Svaki trenutak je bio dragocjen. Nije imao vremena za rasprave. "Dobro, u redu, kako hoćete," reče on otresito, "ali ako ne nađemo još testrala..."   "O, doći će ih još", reče Ginny sigurnim tonom. Kao i Ron, i ona je škiljila u posve pogrešnom smjeru, očito uvjerena da gleda u konje.   "Zašto to misliš?"   "Pa, možda nisi primijetio, ali ti i Hermiona ste obliveni krvlju," reče ona mirno, "a znamo da Hagrid testrale vabi sirovim mesom. Vjerojatno su se ova dva zato i pojavila."   U tom je trenutku Harry osjetio kako mu nešto blago zateže pelerinu i vidio da najbliži testral liže rukav promočen Grawpovom krvlju.  

"Dobro, u tom slučaju", reče on, dosjetivši se nove ideje. "Ron i ja ćemo uzeti ova dva i krenuti prvi, a Hermiona može ostati ovdje s vama i primamiti još testrala..."   "Nemam ja nikakvu namjeru ostati ovdje!" bijesno ga prekine.   "Nema potrebe", reče Luna nasmiješeno. "Gledajte, dolazi ih još... vas dvoje sigurno bazdite..."   Harry se okrene: kroz drveće im je prilazilo bar još šest ili sedam testrala. Velika kožasta krila bila su im priljubljena uz tijelo, a oči su im blistale u tami. Više nije imao izlika.   "Dobro," reče on ljutito, "izaberite jednog i penjite se."

GLAVA TRIDESET ČETVRTA Odjel tajni                                           Harry je upleo prste u grivu najbližeg testrala i čvrsto ih stisnuo. Otisnuvši se jednom nogom od obližnjeg panja, nespretno se popeo na svilenasta leđa konja, kojemu to očito nije smetalo. Samo je okrenuo glavu prema njemu, iskešenih očnjaka, pokušavajući nastaviti s gorljivim lizanjem Harryjeve pelerine.   Ustanovio je da se osjeća stabilnije kad koljena nasloni iza zglobova krila. Pogledao je ostale. Neville se podigao na leda susjednog testrala i sad je pokušavao na drugu stranu prebaciti jednu kratku nogu. Luna je već sjedila na konju, u damskom stilu, udobno se smjestivši s objema nogama na istoj strani. Smireno je popravljala pelerinu, kao da svaki dan jaše na testralima. Ron, Hermiona i Ginny još se nisu pomaknuli, razjapljenih usta zureći prema ostalim putnicima.   "Što?" reče Harry.   "A kako da se mi popnemo?" slabašno upita Ron. "Kad ih uopće ne vidimo?"   "Ma to je lako", reče Luna i susretljivo klizne sa svog testrala. Prišla je njemu, Hermioni i Ginny. "Dođite ovamo..."   Odvela ih je do ostalih testrala i redom im pomogla da uzjašu. Svi su izgledali krajnje nervozno kad im je provukla ruke kroz grive njihovih konja i rekla im da se moraju čvrsto držati. Zatim se vratila vlastitom ždrijepcu.   "Ovo nije normalno", promrmlja Ron, slobodnom rukom bojažljivo gladeći vrat svog konja. "Stvarno nije normalno... da ga bar mogu vidjeti..."   "Radije se nadaj da će ti uvijek ostati nevidljiv", mračno mu reče Harry. "Jesmo li svi spremni?"   Svi su kimnuli. Vidio je kako se ispod njihovih pelerina steže pet para koljena.   "Dobro..."   Spustio je pogled na sjajnu crnu glavu svog testrala i nervozno progutao slinu.   "Dobro onda, Ministarstvo magije, ulaz za posjetitelje, London", reče on nesigurno. "Ovaj... ako znate... kuda trebate ići..."   Harryjev testral u prvi mah nije učinio ništa, a onda je jednim pokretom, zbog kojeg je Harry zamalo odletio na tlo, raširio krila. Konj je polako savio noge, kao da uzima zalet, poletjevši uvis tako brzo i strmo da se Harry morao i rukama i nogama stisnuti uz njega, inače bi otklizao ravno preko testralovih koščatih sapi. Kad su se iz najviših krošanja drveća vinuli prema krvavocrvenom zalasku sunca, zatvorio je oči i uronio lice u svilenastu grivu konja.   Harryju se činilo da se nikad u životu nije brže kretao. Testral je preletio dvorac a da pritom praktički nije zamahnuo krilima. Harryju je prohladni zrak šibao lice. Škiljeći zbog vjetra, okrenuo se da pogleda ostale i vidio da su svi iza njega, priljubljeni uz vratove svojih konja da se zaštite od snažne struje zraka koju je stvarao Harryjev testral.   Preletjeli su perivoj Hogwartsa i potom Hogsmeade. Harry je promatrao planine i klance ispod njih. Dok je danje svjetlo slabjelo, u novim selima koja su prelijetali počela su se paliti svjetla. Vijugavom cestom između brda jedan se automobil polako koturao kući...

  Harry je uspio razabrati kako Ron negdje iza njega viče: "Ovo je totalno bizarno!" Pokušao je zamisliti kako bi se tek osjećao da na ovoj visini juri bez ikakva vidljivog uporišta.   Spustio se suton. Nebo je poprimilo meku, zagasitoljubičastu nijansu i osulo se sitnim srebrnim zvijezdama. Uskoro su udaljenost od tla i brzinu kojom lete mogli procijeniti samo po svjetlima bezjačkih gradova ispod njih. Harry je čvrsto obgrlio vrat svog konja, svim svojim bićem usredotočen na želju da polete još brže. Koliko je vremena prošlo otkako je ugledao Siriusa na podu Odjela tajni? Koliko će se još dugo Sirius moći odupirati Voldemortu? U dvije je stvari bio siguran: njegov kum nije učinio ono što je Voldemort zahtijevao od njega i još nije umro, jer bi Harry u oba slučaja Voldemortove osjećaje, trijumf ili bijes, osjetio kao svoje, a ožiljak bi ga zabolio jednakom žestinom kao one noći kad je gospodin Weasley bio napadnut.   Nastavili su letjeti kroz sve gušću tamu. Harryjevo lice ukočilo se od hladnoće, a noge su mu obamrle od neprestanog stiskanja testralovih slabina, ali nije se usudio promeškoljiti da ne padne... zbog snažnog hujanja zraka u ušima više ništa nije čuo, dok su mu se usta osušila i promrzla od hladnog noćnog vjetra. Nije više mogao procijeniti koliku su udaljenost dosad prešli. Sve je svoje nade položio u zvijer koja ga je ustrajno nosila kroz noć - munjevito stvorenje gotovo nepomičnih krila.   Ako su zakasnili...   Još je živ, još se bori, osjećam to...   Ako Voldemort zaključi da ne može slomiti Siriusa...   Znao bih...   Harryjev želudac poskoči. Testral je glavu naglo usmjerio prema tlu i Harry je skliznuo nekoliko centimetara naprijed niz vrat. Napokon su počeli sa spuštanjem... učinilo mu se da je iza sebe začuo vrisak pa se opasno izvio u struku da vidi što se događa, no koliko je mogao vidjeti, nitko nije pao... vjerojatno ih je iznenadila nagla promjena smjera, kao i njega.   U susret su im jurila sve veća i zaobljenija narančasta svjetla. Ugledali su vrhove zgrada, mlazove iz automobilskih farova nalik na svjetlucave oči kukaca, blijedožute četverokute prozora. Ustremili su se prema pločniku. Harry se posljednjim atomima snage držao za testrala, spremajući se za žestoki sudar, no konj je tamno tlo dotaknuo mekano poput sjene. Harry je kliznuo s njegovih leđa i ogledao se po ulici. Blizu demolirane govornice još je stajao podjednako pretrpani kontejner, i jedno i drugo neodredive boje zbog jednoličnog narančastog sjaja uličnih svjetiljki.   U blizinu je sletio Ron i smjesta s testrala pljusnuo na pločnik. "Nikad više", reče on, s naporom se podižući na noge. Htio se udaljiti od testrala, ali kako ga nije vidio, zaletio se u njegovu stražnju nogu i zamalo se opet srušio. "Nikad, nikad više... to je bilo najgore..."   Pokraj njega su se spustile Hermiona i Ginny. One su sa svojih konja sišle gracioznije od Rona, ali sa sličnim izrazima zahvalnosti što su opet na čvrstom tlu. Neville je s testrala skočio drhteći, a Luna je elegantno sjahala.   "Kamo idemo sad?" upita ona Harryja uljudno zainteresiranim glasom, kao da je sve dosad bilo relativno zanimljiv školski izlet.   "Tamo", odgovori on. Brzo je potapšao svog testrala u znak zahvale i užurbano odveo ostale do oštećene telefonske govornice. Otvorio je vrata. "Hajde!" potaknuo ih je kad je vidio da oklijevaju.   Ron i Ginny poslušno su ušli. Hermiona, Neville i Luna ugurali su se nakon njih. Harry je još jednom

pogledao testrale: njuškali su po kontejneru u potrazi za ostacima trule hrane. Nekako se uspio ugurati u govornicu nakon Lune.   "Tko je najbliži slušalici neka okrene šest dva četiri četiri dva!" reče on.   Ta je čast pripala Ronu koji je savio ruku pod vrlo čudnim kutom i uspio doći do brojčanika. Dok se brojčanik vraćao u početni položaj, govornicom je odjeknuo spokojan ženski glas.   "Dobro došli u Ministarstvo magije. Molim vas da kažete svoje ime i razlog dolaska."   "Harry Potter, Ron Weasley, Hermiona Granger," brzo je nabrajao Harry, "Ginny Weasley, Neville Longbottom, Luna Lovegood... došli smo nekoga spasiti, osim ako nas vaše Ministarstvo ne preduhitri!"   "Hvala vam", reče spokojni ženski glas. "Posjetitelji, molim vas da uzmete značke i pričvrstite ih na prednju stranu pelerine."   Iz metalnog otvora obično namijenjenog vraćanju kovanica kliznulo je šest značaka. Uzela ih je Hermiona i bez riječi dodala Harryju preko Ginnyne glave. Vidio je da na najgornjoj piše: Harry Potter, spasilački zadatak.   "Posjetitelji Ministarstva, molimo vas da se prijavite na sigurnosnom šalteru na drugom kraju atrija, radi pretraživanja i upisivanja čarobnih štapića."   "Dobro!" glasno će Harry, koji je upravo opet osjetio sijevanje u ožiljku. "Možemo li se već jednom mrdnuti?"   Pod telefonske govornice je zadrhtao, a pločnik s druge strane staklenih stijenki govornice počeo se prividno podizati. Gladni testrali gubili su se s vidika. Sve se iznad njihovih glava zamračilo, i oni utonuše u dubine Ministarstva magije, praćeni potmulim zvukom drobljenja.   Noge im je dotakla zraka blagog zlatastog svjetla i počela se širiti, uspinjući se njihovim tijelima. Harry je savio koljena i podigao štapić koliko je to u njihovim skučenim uvjetima bilo moguće. Napregnuto je zurio kroz staklo da vidi očekuje li ih itko u atriju, no činilo se da je sve pusto. Svjetlo je bilo prigušenije nego danju. Vatra u kaminima duž zidova bila je ugašena, ali dok je dizalo meko pristajalo, vidio je da se na tamnoplavom stropu svejednako izvijaju zlatni simboli.   "Ministarstvo magije želi vam ugodnu večer", reče ženski glas. Vrata govornice naglo su se otvorila. Harry je prvi ispao van, a slijedili su ga Neville i Luna. Jedini zvuk u atriju bilo je postojano žuborenje zlatne fontane, u kojoj su iz štapića vještice i čarobnjaka, vrha kentaurove strijele, vrška goblinova šešira i ušiju kućnog vilenjaka i dalje tekli vodeni mlazovi, slijevajući se u bazenčić oko njih.   "Idemo", tiho reče Harry. Svi šestero potrčali su kroz predvorje, predvođeni Harryjem. Prošli su kraj fontane i zaputili se prema stolu za kojim je prošli put sjedio čuvar koji je izvagao Harryjev štapić. Sad tamo nije bilo nikoga.   Harry je bio siguran da bi se tu morao nalaziti čuvar i da njegova odsutnost ne sluti na dobro. Njegov loš predosjećaj pojačao se kad su prošli kroz zlatne vratnice na putu prema dizalima. Pritisnuo je najbližu tipku za donji smjer i pred njih se smjesta spustilo klepetavo dizalo. Zlatne rešetke kliznule su u stranu uz glasan zveket i oni su brzo ušli. Harry je žestoko pritisnuo tipku s brojem devet. Rešetke su se s treskom zatvorile i dizalo se počelo spuštati, kloparajući i štropoćući. Harry nije ni primijetio koliko su dizala glasna kad se ovuda vozio s gospodinom Weasleyjem. Bio je uvjeren da bi ta buka morala privući svakog čuvara u zgradi, ali kad se dizalo zaustavilo, spokojan ženski glas jednostavno je rekao: "Odjel tajni" i rešetke su se otvorile. Zakoračili su u hodnik u kojem se ništa nije micalo, izuzme li se treperenje najbližih baklji zbog naleta zraka iz dizala. Harry se okrenuo prema neukrasenim crnim vratima. Nakon

višemjesečnih snova napokon je bio na licu mjesta.   "Idemo", šapne on i povede ih niz hodnik. Luna je hodala i iza njega, ogledavajući se oko sebe blago otvorenih usta.   "Dobro, slušajte", reče Harry, zaustavljajući se otprilike dva metra od vrata. "Možda... možda bi dvoje trebalo ostati ovdje - da drže stražu i—"   "A kako bismo ti trebali javiti da netko dolazi?" upita Ginny podigavši obrve. "Ti bi mogao biti kilometrima daleko."   "Harry, svi idemo s tobom", reče mu Neville. "Ajmo dalje", odlučno reče Ron.   Harry ih i dalje nije želio sve povesti sa sobom, ali očito nije imao izbora. Okrenuo se prema vratima i krenuo naprijed... otvorila su se, baš kao u njegovu snu, i on je prešao njihov prag, predvodeći ostale.   Stajali su u velikoj, okrugloj sobi. Sve je u njoj bilo crne boje, uključujući pod i strop. Duž crnih zidova u pravilnim su razmacima bila poredana identična, jednolična crna vrata, između kojih su na zidovima gorjele svijeće plavog plamena. Njihovo hladno, treperavo svjetlo odražavalo se na sjajnom mramornom podu, pa se činilo kao da hodaju po tamnoj vodi.   "Neka netko zatvori vrata", promrmlja Harry.   Zažalio je zbog svoje zapovijedi čim ga je Neville poslušao. Bez dugog traka svjetlosti s hodnika obasjanog bakljama, soba je bila tako mračna da su isprva vidjeli samo tračke treperavih plavih plamenova na zidovima i njihov sablasni odsjaj na podu.   Harry bi u svojim snovima uvijek samouvjereno prešao sobu i prišao vratima koja su se nalazila točno nasuprot ulazu, ali sad je bio suočen s dvanaest vrata. Kad se zagledao u vrata nasuprot sebi, pokušavajući odrediti koja su ona prava, začula se potmula tutnjava i svijeće su se pokrenule. Okrugli zid se vrtio.   Hermiona je zgrabila Harryjevu ruku, valjda u strahu da će se pomaknuti i pod, što se ipak nije dogodilo. Dok se zid okretao, plavi su se plamenovi na nekoliko sekundi stopili i pretvorili u jednu dugu neonsku crtu - potom je tutnjava utihnula, jednako naglo kao što se pojavila. Opet se ništa nije micalo.   Harryju kao da su se u oči urezale plave crte. Nije vidio ništa osim njih.   "Koji je to vrag bio?" bojažljivo upita Ron.   "Mislim da je to zato da ne bismo znali kroz koja smo vrata ušli", reče Ginny prigušenim glasom.   Harry je smjesta shvatio da je u pravu. Imali su jednake šanse da prepoznaju izlazna vrata kao da na podu crnom poput ugljena pronađu mrava, a vrata kroz koja su trebali produžiti mogla su biti bilo koja od dvanaest vrata koja su ih okruživala.   "Kako ćemo izaći?" nervozno upita Neville.   "Pa, to sad nije važno", reče Harry žestoko. Zatreptao je da izbriše plave crte iz očiju i stegnuo štapić još jače nego prije. "Izlaz nam ionako neće trebati dok ne nađemo Siriusa..."   "Samo ga nemoj dozivati!" napeto reče Hermiona. Harryju je taj savjet bio posve bespotreban. Instinkt ga je već upozorio da mora biti što tiši.

  "Kud idemo, Harry?" upita Ron.   "Ne zn..." poče Harry. Progutao je. "U snovima bih prošao kroz vrata na kraju hodnika koji vodi od dizala do crne sobe - to je ova soba - a onda bih prošao kroz vrata koja vode u sobu koja nekako... svjetluca. Trebali bismo isprobati nekoliko vrata", doda on žurno. "Prepoznat ću pravi put čim ga vidim. Krenimo."   Odmarširao je ravno do vrata nasuprot sebi. Ostali su ga slijedili. Prislonio je lijevu ruku uz hladnu, sjajnu površinu vrata, podigao štapić, spreman da napadne čim se otvore, i gurnuo.   Otvorila su se bez poteškoća.   Izdužena, pravokutna prostorija u koju su ušli bila je osvijetljena niskim svjetiljkama na zlatnim lancima što su visjeli sa stropa. Nakon mraka u prethodnoj prostoriji, ova se činila znatno svjetlijom, iako u njoj nije bilo onih blistavih, treperavih svjetala koja je Harry vidio u snovima. Bila je prazna, izuzme li se nekoliko stolova i golemi stakleni spremnik za vodu u samom središtu prostorije, dovoljno velik da posluži kao bazen. Bio je ispunjen tamnozelenom tekućinom u kojoj je plutao niz predmeta sedefastobijele boje.   "Što je to?" šapne Ron. "Pojma nemam", odvrati Harry. "Jesu li to ribe?" dahne Ginny.   "Vodocrvi!" uzbuđeno reče Luna. "Tata je rekao da Ministarstvo uzgaja..."   "Ne", reče Hermiona. Zvučala je čudno. Prišla je bliže i zagledala se kroz stijenku spremnika. "To su mozgovi."   "Mozgovi?"   "Da... da mi je znati što rade s njima?"   Harry joj se pridruži pokraj spremnika. I doista, sad kad ih je bolje vidio, nije bilo sumnje u to. Sablasno svjetlucajući, lelujali su kroz zelenu tekućinu, povremeno nestajući s vidika. Činilo mu se kao da gleda u sluzave cvjetače.   "Ajmo odavde", reče Harry. "Ovo nije pravo mjesto, moramo pokušati s drugim vratima."   "I ovdje ima vrata", javi se Ron, pokazujući duž zidova. Harry osjeti da ga obuzima malodušnost. Koliko je ovo mjesto uopće veliko?   "U svom sam snu u sljedeću prostoriju ušao iz tamne sobe. Mislim da se trebamo vratiti i opet pokušati u njoj."   Pohitali su natrag u okruglu, tamnu sobu. Harryju su sad pred očima plivali avetinjski obrisi mozgova umjesto plavih plamenova svijeća.   "Čekaj!" oštro reče Hermiona kad je Luna krenula zatvoriti vrata sobe s mozgovima. "Flagrate!"   Nešto je ocrtala štapićem u zraku i na vratima se pojavilo plameno X. Čim su se vrata zatvorila, opet se začula tutnjava i zid se zavrtio, no sad se s magličastom, plavom crtom pomiješao crveno-zlatni sjaj, a kad se sve umirilo, plameni križ i dalje je označavao vrata kroz koja su već prošli.   "Pametno", reče Harry. "Dobro, pokušajmo s ovima..." Opet je prišao vratima koja su mu bila nasuprot i

gurnuo ih. U ruci je držao spreman štapić. Ostali su ga i dalje slijedili u stopu.   Prostorija u koju su ušli bila je veća od sobe s mozgovima i slabije osvijetljena. Imala je pravokutan oblik, a u središtu je bila udubljena, tvoreći prostranu arenu koja je bila smještena otprilike šest metara niže od ulaza u prostoriju. Oni su stajali u najvišem redu kamenih klupa koje su se stepenasto protezale duž svih zidova prostorije, kao strme tribine amfiteatra ili sudnice u kojoj je Harryju sudio Čarosudni zbor. U središte arene je umjesto stolice s lancima bio postavljen kameni podij, a na njega kameni luk koji je izgledao tako prastaro, napuknuto i trošno da se Harry iskreno čudio što još uopće stoji. Luk se nije naslanjao ni na kakav zid nego je samostalno stajao. Bio je zastrt otrcanom crnom zavjesom ili velom. Iako je hladni zrak u prostoriji bio potpuno miran, veo se lagano lelujao, kao da ga je netko upravo dodirnuo.   "Tko je tamo?" upita Harry, skačući red niže. Nitko mu nije odgovorio, ali veo je i dalje lepršao i lelujao se. "Oprezno!" šapne Hermiona.   Harry se nastavio spuštati niz redove klupa dok nije došao do kamenog poda arene. Polako se zaputio prema podiju, praćen glasnim odjecima vlastitih koraka. Šiljasti luk sad mu se činio mnogo većim nego kad ga je promatrao odozgo. Veo se i dalje blago njihao kao da je netko upravo prošao kroza nj.   "Siriuse?" opet progovori Harry, ali tiše, sad kad je prišao bliže.   Obuzeo ga je neobičan osjećaj da netko stoji odmah iza vela na drugoj strani luka. Čvrsto stišćući štapić, obišao je podij, ali tamo nije bilo nikoga. Vidjela se samo druga strana otrcanog crnog vela.   "Idemo", zovne ga Hermiona, koja je zastala na pola puta niz kamenu tribinu. "Ovo nije pravo mjesto, Harry, idemo, hajde."   Zvučala je prestrašeno, znatno prestrašenije nego u sobi u kojoj su plutali mozgovi, no Harryju se činilo da u luku, unatoč njegovoj starosti, ima neke ljepote. Kopkao ga je taj blago namreškani veo. Osjećao je jaku želju da se popne na podij i zakorači kroz luk. "Harry, idemo, u redu?" reče Hermiona, ovaj put odlučnije. "Dobro", reče on, ne mičući se. Upravo je nešto čuo. S druge strane vela dopirali su tihi zvukovi šaptanja i mrmljanja.   "Što ste rekli?" upita on vrlo glasno. Riječi su odjeknule kamenim gledalištem.   "Harry, nitko ništa nije rekao!" reče Hermiona, prilazeći mu bliže.   "Tamo netko šapće", reče on i udalji se od nje. Nastavio je namršteno motriti veo. "Rone, jesi li to ti?"   "Prijatelju, ja sam ovdje", reče Ron, pojavljujući se s druge strane podija.   "Pa zar nitko drugi ništa ne čuje?" upita Harry. Šapat i mrmljanje su se pojačali. Nije bio svjestan kad je to učinio, ali otkrio je da je jednom nogom zakoračio na podij.   "I ja ih čujem", dahne Luna, prilazeći podiju i zureći u lepršavi veo. "Unutra ima ljudi!"   "Kako to misliš, unutra?" upita Hermiona, skačući s najdonje stepenice i zvučeći mnogo ljuće nego stoje situacija zahtijevala, "nema tu nikakvog unutra, to je samo luk, ne vodi ni u kakvu prostoriju. Harry, daj prestani, vrati se ovamo..."   Uhvatila ga je za ruku i povukla, ali on se nije dao.  

"Harry, došli smo ovamo zbog Siriusa!" reče ona visokim, napetim glasom.   "Sirius", ponovi Harry, i dalje opčinjeno zureći u veo koji se nije prestajao lelujati. "Aha..."   U njegovu mozgu nešto se napokon vratilo na svoje mjesto: Sirius, uhvaćen, svezan, mučen dok on ovdje zuri u nekakav luk...   Uzmaknuo je od podija i otrgnuo pogled s vela.   "Ajmo dalje", reče on.   "Pa to ti i pokušavam... dobro, idemo onda!" reče Hermiona i povede ih natrag oko podija. Na drugoj su strani Ginny i Neville također zurili u veo, očito zaneseni. Hermiona je bez riječi uhvatila Ginny za ruku, Ron je zgrabio Nevillea i odlučno su ih odveli do prvog reda kamenih klupa. Popeli su se tribinom do vrata.   "Što misliš, što predstavlja taj luk?" upita Harry Hermionu kad su se vratili u tamnu okruglu sobu.   "Ne znam što je, ali sigurna sam da je opasan", reče ona odlučno, ucrtavajući novi plameni križ na vrata.   Zid se još jednom zavrtio i umirio. Harry je nasumce odabrao vrata i pokušao ih otvoriti. Nisu se ni pomaknula.   "U čemu je problem?" upita Hermiona.   "Ova su... zaključana..." reče Harry, bacajući se svom težinom na vrata. Vrata se nisu otvarala.   "To su onda ona koja tražimo, zar ne?" uzbuđeno reče Ron i pridruži se Harryju u pokušaju da silom otvore vrata. "Sto posto!"   "Maknite se s puta!" oštro im naredi Hermiona. Uperila je štapić u mjesto gdje bi na običnim vratima bila brava i rekla: "Alohomora!''   Ništa se nije dogodilo.   "Siriusov nož!" sjeti se Harry. Izvukao ga je iz pelerine i ugurao u prorez između vrata i zida. Ostali su radoznalo promatrali kako vuče nož od vrha do dna vrata, izvlači ga i opet ramenom gura vrata. I dalje se nisu otvarala. Štoviše, kad je Harry spustio pogled na nož, vidio je da se oštrica rastalila.   "To je to, u tu sobu ne ulazimo", odluči Hermiona. "Ali što ako je to ona prava?" upita Ron, zureći u vrata s mješavinom straha i čežnje.   "Nemoguće, Harry je u snu bez problema otvarao sva vrata", reče Hermiona, označujući vrata plamenim križem. Harry je beskorisni držak Siriusova noža spremio u džep.   "A znate što bi se tamo moglo nalaziti?" uzbuđeno upita Luna, dok se zid opet okretao.   "Nešto blipitvorno, sigurna sam", promrmlja Hermiona ispod glasa. Neville se nervozno nasmijao.   Zid se zaustavio i Harry je s rastućim očajem otvorio sljedeća vrata.   "Evo je!"   Smjesta ju je prepoznao po lijepom, zaigranom svjetlu, blistavom poput dijamanta. Kad su mu se oči

privikle na jaku svjetlost, shvatio je da sve površine pokrivaju svjetlucavi satovi, veliki i mali, stojeći i oni putni, koji idu u svakom položaju. Visjeli su u prostorima između polica s knjigama, stajali na stolovima kojih je bilo posvuda po sobi, i sve je odjekivalo od neprestanog, ustrajnog kuckanja, poput marširanja stotina sićušnih nogu. Izvor zaigranog svjetla koje je blistalo poput dijamanta bilo je visoko kristalno zvono na drugom kraju sobe. "Ovuda!"   Harryjevo je srce mahnito udaralo. Napokon je znao da je na pravom putu. Poveo ih je uskim prolazom između poredanih stolova, hodajući, kao u snu, prema izvoru svjetla, kristalnom zvonu njegove visine postavljenom na stolu. Činilo se da je zvono ispunjeno uskovitlanim, svjetlucavim vjetrom.   "Joj, gledajte!" reče Ginny kad su mu se primakli, pokazujući u samo srce zvona.   U iskričavom strujanju unutar zvona plutalo je sićušno jaje, sjajno poput dragulja. Dok ga je struja podizala uvis, raspuklo se i iz njega je izašao kolibrić koji je nastavio ploviti prema vrhu zvona, no čim ga je struja povukla nadolje, perje mu se opet smočilo, priljubilo se uz trup, a kad je stigao u dno zvona, opet se pretvorio u jaje.   "Nastavi dalje!" oštro reče Harry, jer je Ginny pokazivala sve znakove da se želi zaustaviti i promatrati novi ciklus u kojem se iz jaja izvaljuje ptičica.   "Kao da ti nisi besposličario oko onog starog luka!" odvrati mu ona srdito. Ipak je pošla za njim mimo staklenog zvona, prema jedinim vratima u dnu prostorije.   "Evo je", ponovi Harry. Srce mu je udaralo tako jako i brzo da nije bio siguran hoće li moći opet progovoriti: "Ovuda..."   Pogledao ih je. Svi su izvukli štapiće, najednom ozbiljni i zabrinuti. Okrenuo se prema vratima i gurnuo ih. Otvorila su se.   Stigli su na cilj, našli su pravu prostoriju: bila je visoka poput crkve i sadržavala samo vrtoglavo visoke police ispunjene malim, prašnim, staklenim kuglama. Kugle su se mutno presijavale u svjetlu svijeća koje su u pravilnim razmacima bile postavljene u držače na policama. I one su gorjele plavim plamenom, poput svijeća u okrugloj sobi. Zrak u prostoriji bio je vrlo hladan.   Harry oprezno krene naprijed i zaviri u jedan sjenoviti prolaz između dva niza polica. Ništa se nije čulo i nije bilo nikakvih znakova kretanja.   "Rekao si da je broj reda devedeset sedam", šapne Hermiona.   "Da", dahne Harry, podižući pogled prema kraju najbližeg reda. Ispod svijećnjaka s plavim svijećama srebrnasto je svjetlucao broj pedeset tri.   "Mislim da moramo ići desno", šapne Hermiona, škiljeći prema sljedećem redu. "Da... tamo je pedeset četiri..."   "Ne spuštajte štapiće", tiho reče Harry.    Tiho su se šuljali duž dugog niza redova, povremeno pogledavajući iza sebe. Drugi krajevi redova bili su u gotovo potpunoj tami. Ispod svake staklene kugle na policama nalazila se mala, požutjela etiketa. U nekim kuglama nazirao se neobičan, žitki sjaj. Druge su pak bile mutne i tamne kao pregorene žarulje.   Prošli su red broj osamdeset četiri... osamdeset pet... Harry je napregnuto osluškivao ne bi li uhvatio neki zvuk, ali Siriusu su možda začepili usta ili je onesviješten... ili je, javio se nezvani glas u njegovoj

glavi, možda već mrtav...   To bih osjetio, odgovorio je sam sebi, dok mu je srce udaralo u grlu, to bih već znao...   "Devedeset sedam!" šapne Hermiona.   Okupili su se na ulazu u red, zureći u prostor koji se prostirao pred njima. Nisu nikoga vidjeli.   "On je na samom kraju reda", reče Harry, kojem su se usta malo osušila. "Odavde se ne može dobro vidjeti."   Poveo ih je između visokih polica sa staklenim kuglama, od kojih su neke blago sjale dok su oni prolazili...   "Trebao bi biti tu negdje", šapne Harry, uvjeren da je samo još koji korak udaljen od izmučenog Siriusa na mračnom podu. "Tu negdje... stvarno blizu..."   "Harry?" bojažljivo poče Hermiona, ali on se nije želio odazvati. Usta su mu najednom bila vrlo suha. "Negdje... ovdje..." reče on.   Došli su do kraja reda, gdje ih je opet dočekala mutna svjetlost svijeća. Nigdje nije bilo nikoga. Našli su samo prasnu tišinu punu odjeka.   "Možda je..." promuklo šapne Harry, vireći u sljedeći red. "Ili možda..." Požurio je da provjeri red iza njega. "Harry?" opet progovori Hermiona. "Što?" zareži on.   "Mislim... mislim da Sirius nije ovdje."   Nitko nije ništa rekao. Harry nije želio pogledati nikoga od njih. Uhvatila ga je mučnina. Nije mogao shvatiti zašto Sirius nije tu. Mora biti. Tu ga je Harry vidio...   Protrčao je duž cijelog niza redova, pogledavajući u svaki od njih. Svi su bili pusti. Vratio se istim putem, mimo prijatelja koji su svi zurili u njega. Nigdje nije bilo ni traga Siriusu, niti ikakvih znakova borbe.   "Harry?" zovne ga Ron. "Što?"   Nije htio čuti što mu Ron želi reći. Nije htio čuti kako mu Ron govori da je bio glup ili kako mu predlaže da se vrate u Hogwarts. Lice mu je gorjelo i najradije bi se zavukao u tamu i ostao u njoj dugo vremena, da se ne mora suočiti sa svjetlošću atrija ili optužujućim pogledima ostalih...   "Jesi li vidio ovo?" upita Ron.   "Što?" reče Harry, ovaj put uzbuđeno - sigurno je našao neki znak da je Sirius bio tu, neki trag. Vratio se do mjesta gdje su stajali ostali i skrenuo u red broj devedeset sedam. Nije vidio ništa osim Rona koji je zurio u prasnu staklenu kuglu na polici.   "Što?" turobno upita Harry.   "Na ovoj... piše tvoje ime", reče Ron.   Harry se primakne. Ron je pokazivao jednu malu staklenu kuglu mutnog sjaja, koja je djelovala vrlo prašno i kao da je nitko nije dotaknuo dugi niz godina.

  "Moje ime?" tupo upita Harry.   Zakoračio je naprijed. Nije bio visok kao Ron pa je morao dobro istegnuti vrat da pročita žućkastu etiketu pričvršćenu za rub police, odmah ispod prasne kugle od stakla. Na njoj je tankim, oštrim rukopisom bio napisan datum prije otprilike šesnaest godina i ispod njega:   S.P.T. pred A.P.W.B.D. Gospodar tame i (?) Harry Potter    Harry je zbunjeno zurio.   "Što je to?" upita Ron uznemireno. "Što tu radi tvoje ime?"   Pogledao je druge etikete na tom dijelu police.   "Mene nema", reče on, zvučeći zbunjeno. "Naših imena nema."   "Harry, mislim da je ne bi smio dirati", oštro reče Hermiona ad je ispružio ruku.   "Zašto ne?" upita on. "Očito ima neke veze sa mnom, zar ne?"   "Nemoj, Harry", iznenada progovori Neville. Harry ga pogleda, Nevilleovo okruglo lice svjetlucalo je od znoja. Činilo se da je na rubu živaca.   "Nosi moje ime", reče Harry.   U naletu lakomislenosti, obavio je prste oko prasne kugle. Očekivao je da će biti hladna na dodir, ali prevario se. Naprotiv, činilo se kao da je satima ležala na suncu ili kao da je njezin mutni sjaj grije iznutra. Očekujući, štoviše, nadajući se da će se sad dogoditi nešto dramatično i uzbudljivo da opravda njihov dug, opasni put, Harry je uzeo staklenu kuglu s police i zagledao se u nju.   Nije se dogodilo ama baš ništa. Ostali su se okupili oko Harryja, zureći u kuglu dok je on otirao debeli sloj prašine kojom je bila pokrivena.   Iza njih je progovorio otegnut glas.   "Jako dobro, Potteru. A sad se polako okreni i daj je meni."

GLAVA TRIDESET PETA Iza vela                                                         Oko njih su niotkuda iznikle crne prilike, odsijecajući im moguće odstupnice. Između proreza kukuljica svjetlucale su oči. U srca im je najednom ciljalo najmanje deset upaljenih vrhova štapića. Ginny je zgroženo udahnula.   "Daj je meni", ponovi Lucius Malfoy otegnutim glasom, pružajući ruku s otvorenim dlanom.   Harry osjeti kako mu želudac silazi u pete. Bili su u stupici, opkoljeni dvostruko većim brojem neprijatelja.   "Daj je meni", opet reče Malfoy. "Gdje je Sirius?" upita Harry.   Nekoliko se smrtonoša nasmijalo. Opori ženski glas iz grupe tamnih prilika na Harryjevoj lijevoj strani slavodobitno reče: "Gospodar tame uvijek zna!"   "Uvijek", tiho potvrdi Malfoy. "Dakle, daj mi proročanstvo, Potteru."   "Recite mi gdje je Sirius!"   "Recite mi gdje je Sirius!" oponašala ga je žena s lijeve strane.   Ona i ostali smrtonoše prišli su bliže i sad su bili možda tek koji metar udaljeni od Harryja i ostalih. Svjetlo njihovih štapića Harryju je zaslijepilo oči.   "Uhvatili ste ga", reče Harry, suzbijajući rastuću paniku u grudima i strah protiv kojeg se borio otkako su došli u devedeset sedmi red. "Ovdje je. Znam da je ovdje."   "Maja beba se pjobudia i misvija da je san istina", zatepa žena užasnim, izvještačenim glasom malog djeteta. Harry osjeti da se Ron uzvrpoljio.   "Ne poduzimaj ništa", promrmlja Harry. "Ne još..." Žena koja ga je oponašala zakriještala je od smijeha.   "Čujete li vi njega? Čujete li vi njega? Daje drugoj djeci upute kao da nam se namjerava oduprijeti!"   "O, Bellatrix, ti ne poznaš Pottera kao ja", tiho reče Malfoy. "Junačenje je njegova velika slabost Gospodar tame to dobro zna. Daj mi to proročanstvo, Potteru."   "Znam da je Sirius ovdje", reče Harry, iako mu je panika sad već stezala prsa i ponestajalo mu je zraka. "Znam da ste ga uhvatili!" Nasmijalo se još smrtonoša. Žena je bila najglasnija.   "Vrijeme je da naučiš razliku između zbilje i sna, Potteru", reče Malfoy. "Daj mi to proročanstvo ili ćemo početi koristiti štapiće."   "Pa počnite onda", odvrati Harry, podižući svoj štapić na razinu prsa. Istovremeno su oko njega štapiće

podigli Ron, Hermiona, Neville, Ginny i Luna. Harryjev se želudac zgrčio još više. Ako Sirius doista nije ovdje, poveo je prijatelje u bezrazložnu smrt...    Smrtonoše ipak nisu napali.   "Ako nam predaš proročanstvo, nitko ne mora stradati", mirno reče Malfoy.   Sad se Harry nasmijao.   "Da, sigurno!" reče on. "Ja vama dam ovo... proročanstvo, to ste rekli? I vi ćete nas jednostavno pustiti da odskakućemo kući, je li?"   Tek što je završio, žena je vrisnula: "Accio proroč... "   Harry je bio spreman: viknuo je "Protego!" prije nego što je dovršila čaroliju. Staklena kugla je kliznula do vrška njegovih prstiju, ali uspio ju je zadržati.   "O, pa on se zna igrati, je li, bebice Potteru", reče ona. Kroz proreze u kukuljici nazirale su se njezine sumanute oči. "Pa dobro, onda..."   "REKAO SAM TI, NE SMIJEŠ!" vikne Lucius Malfoy na ženu. "Ako je razbiješ...!"   Harry je napregnuto razmišljao. Smrtonoše su željeli tu prašnu kuglu od staklenih niti. On je jednostavno želio da se svi izvuku odavde živi, da nitko od njegovih prijatelja ne mora platiti najstrašniju cijenu za njegovu glupost...   Žena je zakoračila naprijed, zaustavljajući se ispred ostalih svojih sudruga, naglo smaknuvši kukuljicu. Lice Bellatrix Lestrange bilo je upalo od godina provedenih u Azkabanu, ispijeno i nalik na lubanju, no trenutno je bilo obasjano grozničavim, fanatičnim žarom.   "Još te moram nagovarati?" upita ona. Disala je ubrzano. "Dobro... zgrabi onu najmanju", zapovjedi ona smrtonoši koji je stajao do nje. "Neka gleda dok mučimo djevojčicu, sredit ću je ja."   Harry osjeti kako se ostali zbijaju oko Ginny. On je zakoračio u stranu i stao točno ispred nje. Proročanstvo je pritisnuo uz prsa.   "Ako želite napasti ikoga od nas, prvo ćete morati razbiti ovo", obrati se on Bellatrix. "Mislim da vam šef neće biti baš zadovoljan ako se vratite bez kugle, zar ne?"   Nije se pomaknula. Samo je zurila u njega, vlažeći tanke usnice vrhom jezika.   "Dobro," upita Harry, "kakvo je to uopće proročanstvo?" Nije znao što da učini osim da nastavi govoriti. Nevilleova ruka bila je pritisnuta uz njegovu, drhteći. Na zatiljku je osjećao nečiji ubrzani dah. Nadao se da svi napeto smišljaju načine da se izvuku, jer je njemu mozak stao.   "Kakvo proročanstvo?" ponovi Bellatrix. Osmijeh joj se gubio s lica. "Harry Potter, ti se sigurno šališ."   "Ne, ne šalim se", odvrati Harry dok mu je pogled letio od smrtonoše do smrtonoše u potrazi za nekom slabošću ili prostorom za uzmak. "Zašto ga Voldemort želi?"   Nekoliko je smrtonoša prigušeno siknulo.  "Ti se usuđuješ izreći njegovo ime?" šapne Bellatrix.  

"Aha", potvrdi Harry, ne popuštajući stisak na staklenoj kugli, siguran da će uskoro uslijediti novi magični napad. "Da, uopće mi nije teško reći Vol..."   "Umukni!" zavrišti Bellatrix. "Usuđuješ se tim nedostojnim ustima izgovoriti njegovo ime, usuđuješ se okaljati ga svojim jezikom, prljavi mješance, usuđuješ se..."   "A jeste li znali da je i on mješanac?" upita je Harry u napadu naglosti. Hermiona mu zacvili u uho. "Mislim na Voldemorta. Da, mama mu je bila vještica, ali tatica je bio bezjak... ma, nije vam valjda rekao da je čistokrvni čarobnjak?"   "OMAM..."   "NE!"   Iz vrha štapića Bellatrix Lestrange suknuo je mlaz crvene svjetlosti, ali Malfoy mu je skrenuo smjer. Otklonjena čarolija pogodila je policu tridesetak centimetara udaljenu od Harryja. Nekoliko se staklenih kugli rasprsnulo.   Iz staklenih krhotina na podu podigle su se dvije prilike, sedefastobijele boje i lelujave poput dima. Progovorile su istovremeno - njihovi su se glasovi isprepletali, tek na trenutke razaznatljivi u Malfoyevu i Bellatrixinu vikanju.   "... u vrijeme solsticija doći će novi..." rekla je prilika bradatog starca.   "NE NAPADAJ GA! TREBA NAM PROROČANSTVO!"   "Usudio se... usuđuje se..." nesuvislo je kreštala Bellatrix, "ima obraza tu pred nama... prljavi mješanac..."   "PRIČEKAT DA UZMEMO PROROČANSTVO!" urlao je Malfoy.   "... ali poslije toga nitko više..." rekla je prilika mlade žene.   Dva obličja koja su se uzdigla iz razbijenih kugli rasplinula su se u zraku. Od njih i njihovih nekadašnjih prebivališta nije ostalo ništa osim razbijenog stakla na podu. No Harry se napokon nečemu dosjetio. Nevolja je bila u tome što nije znao kako svoju ideju prenijeti ostalima.   "Još mi niste objasnili što je to tako posebno u ovom proročanstvu koje bih vam trebao predati", reče on, nastojeći dobiti na vremenu. Polako je pomaknuo nogu u stranu, tražeći stopalo nekoga od svojih prijatelja.   "Ne igraj se s nama, Potteru", upozori ga Malfoy.   "Ne igram se", odvrati Harry. Jednim dijelom uma pratio je razgovor, ali drugi je bio sasvim usredotočen na opipavanje nogom. Naišao je na nečije prste i stao na njih. Nagli udisaj rekao mu je da pripadaju Hermioni.   "Što?" šapne ona.   "Dumbledore ti nikad nije rekao da je razlog što imaš ožiljak skriven u Odjelu tajni?" podsmjehne se Malfoy.   "Ja... molim?" reče Harry. Na trenutak je zaboravio plan. "Što u vezi s mojim ožiljkom?"  

"Što?" šapne Hermiona iza njega, ovaj put žurnije.  "Ma je li moguće?" reče Malfoy u pakosnom oduševljenju. Neki su se smrtonoše opet nasmijali, što je Harry iskoristio da uz neznatno micanje usnica Hermioni šapne: "Razbijte police..."   "Dumbledore ti nikad nije rekao?" ponovi Malfoy. "Pa, sad mi je jasno zašto nisi došao ranije, Potteru, Gospodar tame se pitao zašto..."   "... kad kažem sad..."   "... nisi dojurio čim ti je pokazao mjesto skriveno u tvojim snovima. Mislio je da ćeš zbog urođene radoznalosti htjeti čuti točnu formulaciju..."   "Ma nemojte?" reče Harry. Iza sebe je više osjetio nego čuo kako Hermiona poruku prenosi ostalima, pa je nastavio govoriti da smrtonošama odvrati pozornost. "Znači, htio je da dođem po proročanstvo. Zašto?"   "Zašto?" U Malfoyev oduševljeni ton uvukla se i nevjerica. "Zato što proročanstvo iz Odjela tajni može uzeti samo ona osoba na koju se proročanstvo odnosi, što je Gospodar tame otkrio kad je pokušao prisiliti druge ljude da ga ukradu."   "Ali zašto je htio ukrasti proročanstvo o meni?"  "O obojici, Potteru, o obojici... zar se nisi nikad pitao zašto te Gospodar tame pokušao ubiti kad si bio beba?"   Harry se zagledao u uske proreze kroz koje su svjetlucale Malfoyeve sive oči. Jesu li njegovi roditelji umrli zbog tog proročanstva, je li ono razlog što Harry na čelu ima ožiljak u obliku munje? Je li moguće da u ruci drži odgovor na ta pitanja?   "Netko je izrekao proročanstvo o Voldemortu i meni?" upita on tiho, zureći u Luciusa Malfoya. Stegnuo je toplu staklenu kuglu. Bila je tek neznatno veća od zvrčke i još prljava od prašine. "A on me prisilio da ja dođem po proročanstvo umjesto njega? Zašto to nije mogao učiniti sam?"   "Zašto nije sam uzeo proročanstvo?" zakriješti Bellatrix i sumanuto se nasmije. "Gospodar tame je trebao ušetati u Ministarstvo magije dok oni tako susretljivo ignoriraju njegov povratak? Gospodar tame se trebao otkriti aurorima dok oni gube vrijeme loveći mog dragog rođaka?"   "Znači, vama je naredio da obavite njegov prljavi posao?" upita Harry. "Kao što je na krađu pokušao prisiliti Sturgisa - i Bodea?"   "Jako dobro, Potteru, jako dobro..." polako reče Malfoy. "Ali Gospodar tame zna da ti nisi bez inteligen..."   "SAD!"   Pet različitih glasova iza njega zaurlalo je: "REDUCTO!" Pet je kletvi poletjelo u pet različitih smjerova i pogodilo police koje su im se našle na putu. Visoke su se police zanjihale od eksplozije. Iz stotina rasprsnutih staklenih kugli u zrak su se izdizale sedefasto-bijele prilike i lelujale na mjestu, govoreći glasovima tko zna koliko daleke prošlosti, dok je pod ispod njih zasipao pljusak staklenih krhotina i iverja.   "BJEŽITE!" vikne Harry. Police su se i dalje opasno ljuljale i prema podu su poletjele nove staklene kugle. Zgrabio je Hermioninu pelerinu i povukao je naprijed, jednom rukom natkrivajući glavu da se zaštiti od komada polica i staklenih krhotina. Ispred njih je iz oblaka prašine iskočio smrtonoša kojeg je Harry žestoko odalamio laktom posred zamaskiranog lica. Svi su vikali, čuli su se i uzvici bola, grmljavina polica

koje su se urušavale, bizarni odjeci proročanstava vidovnjaka koji više nisu bili zatvoreni u kuglama...   Harry vidje da je put pred njima čist i da Ron, Ginny i Luna protrčavaju pokraj njega, pokrivajući glave rukama. Neki teški predmet pogodio mu je obraz, ali on je samo sagnuo glavu i nastavio trčati. Za rame ga je ščepala ruka - čuo je kako Hermiona viče: "Omami!" Ruka ga je smjesta pustila...   Došli su do kraja reda devedeset sedam. Harry je skrenuo desno i potrčao što je brže mogao. Čuo je kako netko trči odmah iza njega i Hermionin glas kako hrabri Nevillea. Ispred njih su se pojavila vrata kroz koja su došli, odškrinuta. Harry ugleda blistavo svjetlo staklenog zvona. Projurio je preko praga, čvrsto stežući proročanstvo. Kad su ostali utrčali kroz vrata, zalupio ih je.   "Colloportus!" zasopće Hermiona. Vrata su se zapečatila uz čudan, šljapkav zvuk.   "Gdje... gdje su ostali?" protisne zadihani Harry. Mislio je da su Ron, Luna i Ginny otrčali ispred njih, i da će ih čekati, ali ovdje nije bilo nikoga osim njih troje.   "Sigurno su otišli u pogrešnom smjeru!" šapne Hermiona, užasnuta.   "Slušajte!" šapne Neville.   Iza vrata koje su upravo zapečatili odjeknuli su koraci i uzvici. Harry je priljubio uho uz njih i čuo kako Lucius Malfoy grmi: "Ostavi Notta, ostavi ga, rekao sam - njegove ozljede Gospodaru tame neće značiti ništa ako izgubimo proročanstvo. Jugsone, vrati se ovamo, moramo se organizirati! Podijelit ćemo se u parove i krenuti u potragu. Upamtite, s Potterom budite pažljivi dok ne dođemo do proročanstva, druge možete ubiti ako bude nužno... Bellatrix i Rodolphus, vi idite lijevo; Crabbe, Rabastan, idite desno - Jugson, Dolohov, vrata ravno - Macnair i Avery - ovuda - Rookwood, onamo... Mulciber, dođi sa mnom!"   "Što da radimo?" upita Hermiona Harryja, drhteći od glave do pete.   "Pa, za početak, nemojmo stajati ovdje i čekati da nas pronađu", reče Harry. "Ajmo se maknuti od ovih vrata."   Potrčali su što su tiše mogli, mimo svjetlucavog staklenog zvona u kojem se kolibrić neprestano izvaljivao iz jajeta i potom vraćao u nj, hitajući prema vratima na drugom kraju prostorije, koja su vodila u okruglo predvorje. Bili su nadomak cilju kad je Harry čuo kako nešto veliko i teško udara u vrata koja je Hermiona zatvorila čarolijom.   "Makni se u stranu!" reče grub glas. "Alohomora!"  Kad su se vrata otvorila, Harry, Hermiona i Neville bacili su se i pod stolove. Gledali su kako im se brzo približavaju pelerine dvojice smrtonoša.   "Možda su otrčali ravno u predvorje", reče onaj grubi glas. "Pogledaj ispod stolova", reče drugi glas. Harry vidje da se koljena smrtonoša svijaju. Gurnuo je štapić van  i zaurlao: "OMAMI!"   Mlaz crvene svjetlosti pogodio je najbližeg smrtonošu. Pao je unatra, na veliku stojeću uru i srušio je. No drugi je smrtonoša skočio u stranu i izbjegao Harryjevu čaroliju. Uperio je svoj štapić u Hermionu, koja se upravo izvlačila ispod stola da može bolje naciljati.   "Avada..."   Harry se bacio prema smrtonoši i zgrabio ga oko koljena. Oborio ga je i omeo njegovo ciljanje. Neville je, u velikoj žurbi da pomogne, prevrnuo stol i, naciljavši nasumce prema dvojcu koji se hrvao na podu,

uzviknuo:   "EXPELLIARMUS!"   Harryju i smrtonoši štapić je izletio iz ruke, vinuvši se prema ulazu u Dvoranu proročanstava. Obojica su se podigla na noge i potrčala za njima, smrtonoša prvi, Harry odmah iza njega. Na začelju je trčao Neville, očito užasnut onime što je učinio.   "Makni se s puta, Harry!" vikne Neville, očito odlučan u namjeri da popravi štetu.   Harry se bacio u stranu, a Neville je opet naciljao i viknuo: "OMAMI!"   Mlaz crvene svjetlosti preletio je smrtonošino rame i pogodio staklenu vitrinu na zidu iza njega, ispunjenu pješčanim satovima raznih oblika. Vitrina je tresnula na pod i razbila se. Krhotine su poletjele na sve strane, ali već u sljedećem trenutku vitrina se vratila na zid, izgledajući kao nova, zatim je opet pala i razbila se...   Smrtonoša je zgrabio svoj štapić, koji je ležao na podu blizu svjetlucavog staklenog zvona. Kad se muškarac okrenuo prema njemu, Harry se bacio iza obližnjeg stola. Smrtonoši se nakrivila kukuljica i prekrila mu oči, pa ju je slobodnom rukom strgnuo i viknuo: "OMA..."   "OMAMI!" zavrišti Hermiona, koja ih je upravo sustigla. Mlaz crvene svjetlosti pogodio je smrtonošu ravno u prsa. Ukipio se s podignutom rukom. Štapić mu je ispao i tresnuo na pod, a on se srušio unatrag, prema staklenom zvonu. Harry je očekivao da će začuti zveket kad muškarac udari o debelo staklo, mislio je da će potom kliznuti niz zvono na pod, ali smrtonošina glava utonula je u površinu stakla kao da prolazi kroz sapunicu i on je ostao ležati na stolu, glave uronjene u zvono puno svjetlucavog vjetra.   "Accio štapić!" uzvikne Hermiona. Harryjev štapić je iz mračnog kuta prostorije doletio u njezinu ruku. Odmah mu ga je dobacila. "Hvala", reče on. "Dobro, bježimo odavde..."  "Pazite ovo!" reče Neville užasnuto. Zurio je u smrtonošinu glavu u staklenom zvonu.   Podigli su štapiće, ali nitko nije napao. Sve troje je razjapljenih usta i zgranuto promatralo što se događa muškarčevoj glavi.   Smanjivala se velikom brzinom i usput ćelavjela. Crna kosa i neizbrijane dlake na licu kao da su mu se uvlačile u lubanju. Obrazi su mu postajali sve glatkiji, lubanja okruglija i obrasla mekim, paperjastim maljama...   Na širokom, mišićavom vratu smrtonoše koji je pokušavao ustati sad je groteskno sjedila glava novorođenčeta. Dok su oni zblenuto promatrali, glava je opet počela rasti do svojih prijašnjih razmjera. Iz tjemena i brade izbijala je gusta crna kosa...   "To je Vrijeme", reče Hermiona glasom punim strahopoštovanja. "Vrijeme..."   Smrtonoša je zatresao ružnom glavom, pokušavajući doći k sebi, ali prije nego što se snašao, ona se opet počela smanjivati, pretvarajući se u glavicu bebe...   Iz obližnje prostorije prolomio se uzvik, zatim tresak i krik. "RONE?" zaurla Harry, skrećući pogled s čudovišne preobrazbe I koja se događala pred njim. "GINNY? LUNA?" "Harry!" vrisne Hermiona. Smrtonoša je izvukao glavu iz staklenog zvona. Izgledao je krajnje bizarno. Majušna glava novorođenčeta

glasno je kmečala, a jake ruke opasno su zamahivale na sve strane, za dlaku promašujući Harryja koji se izmaknuo u posljednji čas. Harry je podigao štapić i zaprepastio se kad mu je Hermiona zgrabila ruku.   "Ne možeš napasti bebu!"   Nije bilo vremena za raspravu. Harry je čuo kako im se iz Dvorane proročanstva približavaju novi koraci i shvatio je, iako prekasno, da je vikanjem odao gdje su.   "Idemo!" reče on i ostavi ružnog smrtonošu s glavom novorođenčeta da posrče iza njih. Oni su potrčali prema vratima na drugom kraju prostorije, onima što su vodila u crno predvorje.   Već su prešli pola puta kad je Harry kroz otvorena vrata vidio da im se kroz crnu prostoriju, također trkom, približavaju dvojica smrtonoša. Naglo je skrenuo ulijevo i uletio u mali, mračni, pretrpani ured, treskom zatvorivši vrata.   "Collo..." poče Hermiona, ali prije nego što je dospjela završiti čaroliju, vrata su se otvorila i u ured su uletjela dvojica smrtonoša. Obojica su trijumfalno uzviknuli: "IMPEDIMENTA!"   Urok je žestoko pogodio sve troje. Neville je odletio preko stola i nestao s vidika. Hermiona se zabila u policu, s koje se na nju srušila gomila teških knjiga. Harry je udario glavom o kameni zid iza sebe. Pred očima su mu zaigrale iskrice. Od ošamućenosti i zbunjenosti nije odmah reagirao.   "IMAMO GA!" zaurla smrtonoša bliži Harryju. "U UREDU KRAJ..."   "Silencio!" vikne Hermiona i oduzme mu glas. Nastavio je zijevati kroz kukuljicu, ali trud mu je bio uzaludan. Njegov ga je kolega gurnuo u stranu.   "Petrificus Totalus!" zaurla Harry kad je drugi smrtonoša podigao štapić. Skupivši ruke i noge, pao je licem na sag pred Harryjeve noge, ukočen kao daska i posve nepomičan.   "Bravo, Ha..."   Smrtonoša kojem je Hermiona upravo oduzela glas naglo je zamahnuo štapićem i preko Hermioninih prsa preletio je nekakav ljubičasti plamen. Tiho je rekla: "Oh!", kao da je iznenađena; klonula je na pod, gdje je ostala nepomično ležati.   "HERMIONA!"   Harry je pao na koljena pokraj nje, a Neville je počeo brzo puzati prema njoj ispod stola, visoko podigavši štapić. Čim se Neville počeo izvlačiti ispod stola, smrtonoša je žestoko zamahnuo nogom - slomio je Nevilleov štapić i pogodio mu lice. Neville je uzviknuo od bola i uzmaknuo pod stol, držeći se za usta i nos. Harry se okrenuo, podižući štapić, i shvatio da je smrtonoša strgnuo masku i uperio štapić ravno u njega. Poznavao je njegovo duguljasto, blijedo, iskrivljeno lice iz Dnevnog proroka: bio je to Antonin Dolohov, čarobnjak koji je ubio Prewettove.   Dolohov se naceri. Slobodnom je rukom pokazao proročanstvo koje je Harry još uvijek čvrsto držao, zatim sebe, pa Hermionu. Iako još nije mogao govoriti, bilo je jasno što želi reći. Daj mi proročanstvo ili će ti se dogoditi isto što i njoj...   "Kao da nas nećete ubiti čim vam ga dam!" reče Harry.   Nije se nikako mogao pribrati, jer mu je u glavi sve zavijalo od panike. Jedna mu je ruka bila na još toplom Hermioninu ramenu, ali nije se usuđivao pogledati u nju. Samo da nije mrtva, samo da nije

mrtva, ja sam kriv ako je mrtva...   "Radi šdo hoćeš, Harry," ispod stola bijesno progovori Neville, mičući ruke s očito slomljenog nosa dok mu se niz usta i bradu slijevala krv, "ali ne daj bu proročansdvo!"   Vani se začuo tresak i Dolohov okrene glavu prema vratima -na dovratku se pojavio smrtonoša s glavom novorođenčeta. Glava mu je kmečala dok je nekontrolirano mahao šakama. Harry je iskoristio priliku:   "PETRIFICUS TOTALUS!"   Čarolija je pogodila Dolohova prije nego što ju je stigao blokirati i on se srušio preko sudruga. Sad su obojica bili ukočeni kao daske i nisu mogli ni mrdnuti.   "Hermiona", smjesta reče Harry, tresući je. Smrtonoša s glavom bebe oteturao je i izgubio se s vidika. "Hermiona, probudi se..."   "Šdo joj je napravio?" upita Neville. Izvukao se ispod stola i kleknuo s druge strane. Njegov sve otečeniji nos još je krvario.   "Ne znam..."   Neville ju je uhvatio za zapešće.   "Još iba bilo, Harry, siguran sab u do."   Harryja je obuzelo takvo olakšanje da mu se na trenutak zavrtjelo u glavi.   "Živa je?"   "Da, bislib da je."   Zašutjeli su dok je Harry osluškivao ima li još negdje koraka. Čuo je samo cvilež i posrtanje smrtonoše u susjednoj prostoriji.   "Neville, nismo daleko od izlaza," šapne Harry, "sad smo odmah do one okrugle sobe... kad bi je ti uspio prijeći i naći prava vrata prije nego što dođe još smrtonoša, kladim se da bi mogao povesti Hermionu onim hodnikom i dizalom... i onda bi mogao nekoga pronaći i dići uzbunu..."   "A šdo ćeš di učinidi?" upita Neville, rukavom brišući krvavi nos i namršteno gledajući Harryja.   "Ja moram pronaći ostale", reče Harry.   "Pa, ja ću ih dražidi s dobob", odlučno odvrati Neville.   "Ali Hermiona..."   "Ponijed ćebo je s naba", reče Neville odlučno. "Ja ću je nosidi... di si bolji od bene u borbi..."   Ustao je i uhvatio Hermionu za ruku, ljutito gledajući Harryja, koji je nakon kraćeg oklijevanja uhvatio njezinu drugu ruku i pomogao nasloniti Hermionino onesviješteno tijelo na Nevilleova ramena.   "Čekaj", reče Harry. Dohvatio je s poda Hermionin štapić i gurnuo ga Nevilleu u ruku: "Uzmi ovo."   Neville je nogom odgurnuo slomljene dijelove svog štapića dok su polako išli prema vratima.

  "Baka će be ubidi", reče on muklo. Dok je govorio, iz nosa mu je prskala krv: "Do je prije bio dadin šdapić."   Harry je izvirio iz ureda i oprezno se ogledao. Smrtonoša s glavom bebe vrištao je i sudarao se sa stvarima, rušeći stojeće ure i prevrćući stolove, uplakan i zbunjen. Vitrina za koju je Harry u međuvremenu zaključio da sadrži vremokrete nastavila je padati sa zida, razbijati se i vraćati se na zid u netaknutom stanju.   "On nas neće primijetiti", šapne Harry. "Hajde... ostani odmah iza mene..."   Išuljali su se iz ureda i vratili se do izlaza u crno predvorje. Napravili su još nekoliko koraka - Neville je pomalo posrtao pod Hermioninom težinom. Vrata Sobe vremena su se zatvorila i zidovi su se opet zavrtjeli. Harryju se činilo da mu je nedavni udarac u stražnji dio glave narušio osjećaj za ravnotežu. Suzio je oči i lagano se ljuljao dok se zidovi nisu opet zaustavili. Malodušno je primijetio da su Hermionini plameni križevi u međuvremenu iščezli s vrata.   "Pa, što misliš, kojim putem...?"   Prije nego što su stigli donijeti odluku, otvorila su se jedna vrata na desnoj strani i van je izjurilo troje ljudi.   "Ron!" promuklo reče Harry, poletjevši im u susret. "Ginny - jeste li...!"   "Harry", reče Ron, hihoćući se nemoćno. Zateturao je prema njemu i zgrabio ga za pelerinu, gledajući ga mutnim pogledom: "Tu si... ha, ha, ha... izgledaš čudno, Harry... sav si izubijan..."   Ronovo je lice bilo vrlo blijedo. Iz kuta usnice tekla mu je neka tamna tvar. Koljena su mu popustila, ali još se držao za Harryjevu pelerinu, pa je povukao Harryja u neku vrstu naklona.   "Ginny?" prestrašeno upita Harry. "Što se dogodilo?"   Ginny je samo zatresla glavom i niza zid kliznula u sjedeći položaj, teško dišući i držeći se za gležanj.   "Mislim da joj je gležanj slomljen, čula sam pucanje", šapne Luna, naginjući se nad nju. Činilo se da jedino ona nije ozlijeđena. "Lovilo nas je četvero njih i otjerali su nas do nekakve mračne sobe ispunjene planetima, stvarno je bila čudna, neko smo vrijeme samo lebdjeli u mraku..."   "Harry, vidjeli smo Uran izbliza!" reče Ron, još se slabašno hihoćući. "Kužiš, Harry? Vidjeli smo Uran... ha, ha, ha..."   U kutu Ronove usnice napuhnuo se krvavi mjehurić i pukao.   "... u svakom slučaju, jedan je zgrabio Ginny za nogu, ja sam upotrijebila kletvu Reductor i zabila mu Pluton u lice, ali..."   Luna je bespomoćno pokazala Ginny, koja je disala vrlo plitko i nije otvarala oči.   "A što je bilo s Ronom?" zabrinuto upita Harry, jer je Ron i dalje hihotao obješen o prednji dio Harryjeve pelerine.   "Ne znam čime su ga pogodili," žalosno reče Luna, "ali malo je pošašavio, jedva sam ga uspjela ovamo dovesti." .  "Harry," poče Ron i privuče Harryjevo uho do usta. I dalje je nemoćno hihotao: "Znaš tko je ta cura,

Harry? To je Munjena...  Munjena Lovegood... ha, ha, ha..."   "Moramo izaći odavde", odlučno reče Harry. "Luna, možeš li pomoći Ginny?"   "Da", reče Luna i zatakne štapić iza uha da ga ne izgubi. Ovila je ruku oko Ginnyna struka i podigla je.   "Ma to je samo gležanj, mogu ja i sama!" nestrpljivo reče Ginny. Već u sljedećem trenutku počela je padati u stranu pa je zgrabila Lunu za potporu. Harry je prebacio Ronovu ruku preko svog ramena baš kao što je prije mnogo mjeseci učinio s Dudleyjem. Ogledao se: izgledi da otprve pronađu pravi izlaz bili su im dvanaest prema jedan...   Povukao je Rona prema vratima. Od njih ih je dijelilo još manje od metra kad su se otvorila vrata na drugoj strani predvorja, propuštajući troje smrtonoša na čelu s Bellatrix Lestrange.   "Eno ih!" zakriješti ona.   Kroz prostoriju su poletjele čarolije omamljivanja. Harry se probio kroz vrata pred njima i bez ustručavanja gurnuo Rona u sobu, te se opet vratio van da Nevilleu pomogne unijeti Hermionu. Prešli su prag u pravom trenutku da Bellatrix zalupe vrata u lice.   "Colloportus!" vikne Harry. Čuo je kako se na vrata s vanjske strane bacaju tri tijela.   "Nema veze!" reče muški glas. "Nije to jedini put... IMAMO IH, OVDJE SU!"   Harry se okrenuo: opet su bili u sobi s mozgovima, i doista, duž svih zidova bila su poredana vrata. Po koracima s druge strane vrata zaključio je da su u predvorje pristigli novi smrtonoše.   "Luna... Neville... pomozite mi!"   Sve troje počelo je obilaziti sobu, pečateći vrata u trku. Harry se u jednom trenutku zabio u stol i zakotrljao preko njega u žurbi da stigne do sljedećih vrata.   "Colloportus!"   S druge strane do njih su dopirali zvukovi trčanja. Povremeno bi vidjeli kako neka vrata škripe i podrhtavaju jer se na njih očito bacilo teško tijelo. Luna i Neville čarali su vrata na suprotnom zidu, ali kad je Harry dospio do dna sobe, čuo je kako Luna viče:   "Collo... aaaaaah...."   Okrenuo se i vidio da je poletjela kroz zrak. U sobu je kroz vrata do kojih nije stigla na vrijeme upalo pet smrtonoša. Luna je udarila o stol, otklizala preko njega i pala na pod s druge strane, gdje je ostala nepomično ležati, baš kao i Hermiona.   "Uhvatite Pottera!" zakriješti Bellatrix i potrči prema njemu. Izbjegao ju je i potrčao u suprotnom smjeru. Znao je da je siguran od čarolija sve dok se boje da će umjesto njega pogoditi proročanstvo...   "Hej!" reče Ron, koji se nesigurno osovio na noge i sad je pijano teturao prema Harryju, hihoćući. "Hej, Harry, ovdje ima mozgova, ha, ha, ha, zar to nije čudno, Harry?"   "Rone, makni se s puta, sagni se..."   Ali Ron je već uperio štapić u spremnik.  

"Ozbiljno, Harry, pravi pravcati mozgovi... gle...accio mozak!"   Na trenutak se činilo da je vrijeme u sobi stalo. Harry, Ginny, Neville i svi smrtonoše automatski su se okrenuli da pogledaju vrh spremnika iz čije je zelene tekućine iskočio mozak kao riba poletuša. Mozak je malo lebdio u zraku, a onda se vinuo prema Ronu, vrteći se u letu. Činilo se da iz njega izlijeću vrpce s pokretnim slikama, odmotavajući se poput filma...   "Ha, ha, ha, Harry, pogledaj ga..." reče Ron, promatrajući kako mozak izbacuje svoju drečavu utrobu, "Harry, dođi ga dotaknuti, sigurno je čudan..."   "RON, NE!"   Harry nije znao što će se točno dogoditi ako Ron dotakne te krakove misli koji su vijorili iza letećeg mozga, ali bio je siguran da to neće biti ništa dobro. Potrčao je prema njemu, no Ron je već uhvatio mozak ispruženim rukama.   Čim su krakovi dodirnuli Ronovu kožu, počeli su mu se ovijati oko ruku poput užadi.   "Harry, gle što se događ... ne... ne... ovo mi se ne sviđa... ne, prestani... prestani..."   Tanke vrpce sad su se ovijale oko Ronova prsnog koša. Ron ih je vukao, pokušavajući ih otrgnuti. Mozak mu se pripio uz tijelo poput hobotnice.   "Diffindo!" vikne Harry, pokušavajući prerezati pipke koji su se stezali oko Rona, ali uzalud. Ron se srušio na pod, i dalje se otimajući svojim okovima.   "Harry, ugušit će ga!" vrisne Ginny, koja se nije mogla pomaknuti zbog slomljenog gležnja... iz štapića jednog smrtonoše suknuo je mlaz crvene svjetlosti i pogodio je u lice. Klonula je u stranu i ostala tako ležati, onesviještena.   "OBABI!" vikne Neville, okrećući se i mašući Hermioninim štapićem prema nadolazećim smrtonošama: "OBABI, OBABI!"   Ništa se nije dogodilo.   Jedan je smrtonoša ispalio čaroliju omamljivanja na Nevillea -promašila ga je za nekoliko centimetara. Sad su se petorici smrtonoša mogli odupirati samo još Harry i Neville. Dvojica smrtonoša ispalila su na njih mlazove srebrne svjetlosti koji su ih promašili, ali su ostavili kratere u zidu iza njih. Harry se dao u trk kad je prema njemu pojurila Bellatrix Lestrange. Držeći proročanstvo visoko iznad glave, otrčao je na drugu stranu sobe. Nije znao što drugo da učini osim da ih pokuša odvući od ostalih.   Činilo se da je njegov naum upalio: potrčali su za njim, rušeći stolove i stolice pred sobom, ali nisu se usudili baciti čaroliju na njega od straha da ne oštete proročanstvo. Projurio je kroz jedina vrata koja su još bila otvorena, žarko se nadajući da će Neville ostati s Ronom i pokušati pronaći neki način da ga oslobodi. Napravio je nekoliko koraka u novoj prostoriji i osjetio kako mu nestaje tlo pod nogama...   Pao je niz strme tribine, kotrljajući se iz reda u red, dok na kraju nije tresnuo na samo dno, tako da mu je udarac izbio zrak iz pluća. Ležao je na leđima u onoj areni s podijem na kojem je stajao kameni luk. Prostorija je odzvanjala od smijeha smrtonoša. Podigao je pogled i vidio da se prema njemu spušta onih petero koji su bili u sobi s mozgovima. Isto toliko ih je ulazilo na ostala vrata, skačući sa stepenice na stepenicu, prilazeći mu sve bliže. Harry je ustao, iako su mu noge tako drhtale da je jedva stajao. U lijevoj je ruci držao proročanstvo koje je nekim čudom još bilo neoštećeno, dok je u desnoj čvrsto stiskao štapić. Počeo je uzmicati, ogledavajući se, nastojeći držati na oku sve smrtonoše. Nogama je udario u nešto čvrsto - došao je do podija s lukom. Natraške se popeo na nj.

  Svi su smrtonoše stali i zagledali se u njega. Neki su bili jednako uspuhani kao i on. Jedan je obilno krvario. Dolohov, koji se u međuvremenu oslobodio kletve sputanog tijela, cerio se, uperivši štapić ravno u Harryjevo lice.   "Potteru, istrčao si svoje," otegnutim tonom mu reče Lucius Malfoy, skidajući masku, "a sad budi dobar dečko i daj mi to proročanstvo."   "Pustite... pustite ostale i dat ću vam ga!" očajno reče Harry.   Nekoliko se smrtonoša nasmijalo.   "Nisi u situaciji da se pogađaš, Potteru", odvrati Lucius Malfoy. Njegovo obično blijedo lice porumenjelo je od zadovoljstva. "Vidiš... nas je desetero, a ti si jedan... ili te Dumbledore nikad nije naučio brojiti?"   "Nije on sab!" uzvikne glas iznad njih. "Još iba bene!"   Harryju se srce stegne. Prema njima se niz kamene redove spuštao Neville. U uzdrhtaloj ruci čvrsto je stezao Hermionin štapić.   "Neville... ne... vrati se Ronu..."   "OBABI!" opet vikne Neville, usmjeravajući štapić u svakog smrtonošu redom. "OBABI! OBA..."   Jedan od najkrupnijih smrtonoša zgrabio je Nevillea s leđa i pritisnuo mu ruke uz slabine. Neville se otimao i udarao ga nogama. Nekoliko se smrtonoša nasmijalo.   "To je Longbottom, zar ne?" podsmjehne se Lucius Malfoy. "Pa, tvoja se baka dosad sigurno već navikla gubiti članove obitelji za našu stvar... tvoja je smrt neće posebno iznenaditi."   "Longbottom?" ponovi Bellatrix. Na njezinu se ispijenom licu pojavio doista zao osmijeh. "O, dečko, pa ja sam imala zadovoljstvo sresti tvoje roditelje."   "ZNAB DA JESI!" zaurla Neville. Tako se jako počeo otimati svom čuvaru da je ovaj uzviknuo: "Dajte ga omamite!"   "Ne, ne, ne", reče Bellatrix. Činilo se da je pala u zanos, da je posve obuzeta uzbuđenjem dok je pogledavala od Harryja prema Nevilleu. "Ne, hajdemo radije vidjeti koliko će Longbottom izdržati prije nego što se slomi kao njegovi roditelji... osim ako nam Potter ne da proročanstvo."   "NE DAJ IB GA!" zaurla Neville, potpuno izvan sebe, otimajući se i izvijajući dok je njemu i njegovu čuvaru prilazila Bellatrix s podignutim štapićem. "NE DAJ IB GA, HARRY!"   Bellatrix podigne štapić. "Crucio!"   Neville zavrišti. Skupio je noge do prsa pa ga je smrtonoša na kratko držao u zraku. Zatim ga je ispustio i on je pao na pod, previjajući se i vrišteći od bola.   "Ovo je bila samo mala najava!" reče Bellatrix. Uklonila je čaroliju i Nevilleovi krici utihnuše. Sad je jecajući ležao do njezinih nogu. Okrenula se i podigla pogled prema Harryju. "Dakle, Potteru, ili nam daj proročanstvo ili gledaj kako tvoj mali prijatelj umire na vrlo težak način!"   Harry nije morao razmišljati. Nije imao izbora. Ispružio je proročanstvo, vruće od njegove stisnute ruke. Malfoy je skočio naprijed da ga prihvati.

  Uto su se visoko iznad njih naglo otvorila još dvoja vrata i u prostoriju je utrčalo petero novih ljudi: Sirius, Lupin, Moody, Tonks i Kingsley.   Malfoy se okrenuo, podižući štapić, ali Tonks je već ispalila čaroliju omamljivanja prema njemu. Harry nije čekao da vidi hoće li ga pogoditi. Bacio se s podija da i sam ne postane meta zalutale čarolije. Smrtonoše je upad protivnika posve smeo, što je pogodovalo neprestanoj paljbi čarolija članova Reda dok su se stubu po stubu spuštali prema areni. Harry je kroz uštrcana tijela i bljeskove svjetla vidio kako podom puzi Neville. Izmaknuo se novom mlazu crvene svjetlosti i bacio se potrbuške na pod, da dođe do njega.   "Jesi dobro?" vikne on. Nekoliko centimetara iznad njih proletjela je još jedna čarolija.   "Da", reče Neville, pokušavajući se podići u sjedeći položaj.   "A Ron?"   "Bislib da je dobro - još se otibao bozgu kad sam odišao..."   Kameni pod između njih eksplodirao je, pogođen čarolijom koja je ostavila krater na mjestu gdje je samo nekoliko sekundi ranije bila Nevilleova ruka. Obojica su brzo otpuzala dalje, a onda se niotkuda pojavila snažna ruka, ščepala Harryja oko vrata i povukla ga uvis, tako da su mu prsti jedva doticali pod.   "Daj mi ga," zareži mu glas u uhu, "daj mi proročanstvo..."   Muškarac mu je tako jako pritisnuo dušnik da nije mogao disati. Dok su mu oči suzile, vidio je da otprilike tri metra dalje Sirius vodi dvoboj s nekim smrtonošom. Kingsley se borio s dvojicom odjednom. Tonks je zastala na pola tribine, gađajući Bellatrix čarolijama. I nikom nije upalo u oči da Harry upravo umire. Uspio je okrenuti svoj štapić prema muškarčevim slabinama, ali nije imao daha da izgovori inkantaciju, a muškarčeva slobodna ruka napipavala je put do ruke u kojoj je Harry stezao proročanstvo...   "AARGH!"   Na smrtonošu je iznenada skočio Neville. Budući da nije mogao razgovijetno izgovoriti inkantaciju, iskoristio je Hermionin štapić za žestoki ubod u očni prorez smrtonošine maske. Muškarac je smjesta pustio Harryja, urlajući od bola. Harry se okrenuo prema njemu i sopćući rekao:   "OMAMI!"   Smrtonoša se prevalio na leđa. Maska mu je spuznula i otkrila Macnaira, nesuđenog Kljunoslavova krvnika. Jedno oko mu je bilo otečeno i podliveno krvlju.   "Hvala!" reče Harry Nevilleu i povuče ga u stranu kad su pokraj njih prošli Sirius i njegov smrtonoša u nesmiljenom dvoboju. Od brzine čaranja jedva su im se vidjeli štapići. Harry je stao na neki tvrdi, okrugli predmet i posrnuo. Prvo je pomislio da mu je ispalo proročanstvo, ali uto je vidio da se podom kotrlja Moodyjevo magično oko.   Njegov vlasnik ležao je na boku, okrvavljene glave, a njegov napadač sad se obrušio na Harryja i Nevillea. Bio je to Dolohov, čije se duguljasto blijedo lice iskrivilo od likovanja.   "Tarantallegra!" zaurlao je, uperivši štapić u Nevillea. Njegove su noge odmah započele mahniti ples sličan stepu, zbog kojeg je izgubio ravnotežu i opet pao na pod. "A sad, Potteru..."   Izveo je isti oštri zamah štapićem koji je upotrijebio na Hermioni, ali Harry je u istom trenutku viknuo:

"Protego!"   Osjetio je da mu je nešto okrznulo lice poput tupog noža. Zbog siline udara pao je postrance, preko Nevilleovih rasplesanih nogu, no ipak je čarolijom štita uspio oslabiti djelovanje Dolohovljeve kletve.   Dolohov je opet digao štapić. "Accio proro..."   Odnekuda je dojurio Sirius, zabio se u Dolohova ramenom i bacio ga u stranu. Proročanstvo je još jednom otklizilo do samih vrhova Harryjevih prstiju, ali uspio ga je zadržati. Sad su borbu vodili Sirius i Dolohov. Štapići su im sijevali kao mačevi, iz njihovih vršaka frcale su iskre...   Dolohov je zamahnuo štapićem da napravi isti pokret koji je već upotrijebio protiv Harryja i Hermione. Harry je skočio na noge i zaurlao: "Petrificus Totalus!" Dolohovljeve su se ruke i noge opet skupile i on se srušio unatrag, s treskom padajući na leđa. "Bravo!" vikne Sirius i gurne Harryjevu glavu nadolje kad su prema njima poletjele dvije čarolije omamljivanja. "A sad želim da odeš odav..."   Obojica su se opet sagnula. Siriusa je za dlaku promašio mlaz zelene svjetlosti. Harry vidje da na drugoj strani prostorije s tribina pada Tonks. Njezino onemoćalo tijelo zakotrljalo se niz stepenaste klupe, a slavodobitna Bellatrix pojurila je natrag u središte okršaja.   "Harry, uzmi proročanstvo, zgrabi Nevillea i bježi!" dovikne mu Sirius dok je jurio u susret Bellatrix. Harry nije vidio što se dalje događalo: u vidokrug mu je ušao Kingsley, boreći se s kozičavim Rookwoodom koji više nije nosio masku. Iznad Harryjeve je glave proletio još jedan mlaz zelene svjetlosti dok se bacao prema Nevilleu...   "Možeš li ustati?" vikne on u Nevilleovo uho. Nevilleu su se noge i dalje nekontrolirano trzale i grčile. "Stavi ruku oko mog vrata..."   Neville ga je poslušao - Harry ga je povukao uvis - ali Nevilleove noge još su letjele na sve strane i nisu ga mogle nositi. Odjednom ih je zaskočio neki muškarac i obojica su se srušila na leđa. Nevilleove noge mlatarale su zrakom kao da je kukac koji se prevrnuo na leđa. Harry je podigao lijevu ruku da spasi malu staklenu kuglu od razbijanja.   "Proročanstvo, daj mi proročanstvo, Potteru!" zareži mu Lucius Malfoy u uho. Harry osjeti kako ga u rebra bode vrh Malfoyeva štapića.   "Ne... mičite... se... s... mene... Neville... hvataj!"   Harry je hitnuo proročanstvo prema njemu, Neville se izvio i privukao kuglu na prsa. Malfoy je sad štapić uperio u Nevillea, ali Harry je preko ramena naciljao vlastitim štapićem i zaurlao: "Impedimenta!"   Malfoy je odletio u zrak. Dok se Harry podizao na noge, vidio je da se Malfoy zabija u podij na kojem su se sad borili Sirius i Bellatrix. Malfoy je opet uperio štapić u Harryja i Nevillea, ali prije nego što je stigao napasti, Lupin je skočio između njih. "Harry, skupi ostale i BJEŽI!"   Harry je zgrabio Nevillea za rame pelerine i povukao ga na prvi red tribina. Nevilleove rasplesane, nemirne noge nisu mogle ponijeti njegovu težinu. Upinjući se iz petnih žila, Harry ga je opet povukao i uspeli su se za red više...   Čarolija je pogodila kamenu klupu kod Harryjeve pete. Ona se pri udaru raspala pa je pao red niže. Neville je klonuo na pod. Noge su mu se trzale i poskakivale. Gurnuo je proročanstvo u džep.   "Dođi!" očajno reče Harry, vukući ga za pelerinu. "Samo se pokušaj odgurivati nogama..."

  Još jednom je strahovito potegnuo i Nevilleova pelerina je pukla po šavu... mala kugla od staklenih niti ispala mu je iz džepa i prije nego što ju je ijedan uspio uhvatiti, udarila ju je Nevilleova nemirna noga. Odletjela je tri metra udesno i razbila se u redu ispod njih. Dok su obojica zgroženo zurila u mjesto gdje je prsnula, u zrak se podigla sedefastobijela prilika neobično uvećanih očiju, nezamijećena od svih osim njih dvojice. Harry je vidio da joj se usnice miču, ali usred svih praskova, uzvika i krikova koji su ih okruživali nije uspio čuti ni jednu jedinu riječ proročanstva.   "Harry, oprosdi!" uzvikne Neville. Lice mu je bilo nesretno, ali noge su i dalje divljale. "Oprosdi, Harry, nisab hdio..."    "Nema veze!" vikne Harry. "Samo pokušaj ustati, da se možemo maknuti odavd..."   "Dubbledore!" reče Neville. Njegovo oznojeno lice ozarilo se dok je gledao nešto preko Harryjeva ramena.   "Molim?"   "DUBBLEDORE!"   Harry se okrene da pogleda kamo zuri Neville. Točno iznad njih, na dovratku sobe s mozgovima, stajao je Albus Dumbledore, uzdignuta štapića i blijeda, bijesna lica. Harry osjeti kako mu svaku čestLc tijela prožima električni napon - spašeni su.   Dumbledore je pojurio niza stepenice mimo Nevillea i Harryja, koji više nisu pokušavali otići. Već je bio u dnu stepenica kad je najbliži smrtonoša shvatio tko je došao i upozorio ostale. Jedan smrtonoša smjesta se dao u bijeg, verući se kao majmun uz kamene stepenice na drugoj strani prostorije. Dumbledoreova čarolija privukla ga je natrag lakoćom nevidljive udice...   Samo se još dvoje ljudi borilo, kao da nisu primijetili tko je stigao. Harry vidje kako Sirius izmiče mlazu crvene svjetlosti koji je Bellatrix ispalila na njega. Smijao joj se.   "Ma daj, pa zar je to najbolje što znaš!" dovikne joj on. Glas mu je odzvanjao golemom prostorijom.   Sljedeći mlaz svjetlosti pogodio ga je posred prsa.   Smijeh mu nije još sasvim nestao s lica, ali oči su mu se raširile od šoka.   Harry je pustio Nevillea a da to nije ni primijetio. Preskakivao je redove tribina, izvlačeći štapić. Prema podiju se sad okrenuo i Dumbledore.   Činilo se da Siriusov pad traje cijelu vječnost: njegovo se tijelo graciozno izvilo dok je poleđice uranjao u otrcani veo na luku.   Harry je vidio kako se na propalom, nekoć lijepom licu njegova kuma miješaju strah i iznenađenje dok je padao kroz drevni prolaz. Zatim je nestao iza vela, koji se na trenutak podigao, kao da je zahvaćen jakim vjetrom, i potom opet lepršavo pao u prijašnji položaj.   Harry je čuo slavodobitni vrisak Bellatrix Lestrange, ali znao je da on ne znači ništa - Sirius je samo pao kroz luk, već za sekundu pojavit će se na drugoj strani...   No Sirius se nije pojavio. "SIRIUSE!" vikne Harry. "SIRIUSE!"  

Napokon je dospio do arene, osjećajući kako mu svaki dah prži grlo. Sirius je samo zapeo iza zavjese, sad će ga Harry izvući van...   Potrčao je prema podiju, ali Lupin ga je zgrabio oko prsa, ne dajući mu da nastavi.   "Ne možeš ništa učiniti, Harry..."   "Idi po njega, spasi ga, tek je prošao kroz luk!" "... prekasno je, Harry."   "Još ga možemo uhvatiti..." Harry se otimao žestoko, divljački, ali Lupin ga nije puštao.   "Ne možeš ništa učiniti, Harry... ništa... on više nije tu."

GLAVA TRIDESET ŠESTA Jedini kojeg se ikad bojao                                           "Nije istina!" vikne Harry.   Ne vjeruje - neće u to povjerovati. Još se svom snagom pokušavao istrgnuti Lupinu. Lupin ne razumije: iza one zavjese skrivaju se ljudi, Harry ih je čuo kako šapću kad je prvi put bio ovdje. Sirius se skriva, on samo čeka u potaji...   "SIRIUSE!" zaurla on. "SIRIUSE!"   "Harry, on se ne može vratiti", reče Lupin, napukla glasa. S mukom je zadržavao Harryja. "Ne može se vratiti, jer je m..."   "ON - NIJE - MRTAV!" vikne Harry. "SIRIUSE!"   Oko njih su se još kretali drugi, u besciljnom natjeravanju i sijevanju novih čarolija. Za Harryja ništa više u toj buci nije imalo značenje. Nije mario za zalutale čarolije koje su prolijetale pokraj njih. Bilo mu je jedino važno da se Lupin prestane pretvarati da se Sirius - koji je sigurno stajao iza one stare zavjese, ni metar udaljen od njih - neće više pojaviti, zamahujući tamnom kosom i željan novog okršaja.   Lupin je odvukao Harryja od podija. Harry nije skidao očiju s ca, sad već ljut na Siriusa što ga pušta da tako dugo čeka...   No čak i dok se pokušavao oteti Lupinu, nešto je u njemu već shvatilo da ga Sirius nikad nije puštao da čeka... da je Sirius sve stavljao na kocku kad god je Harryju trebala pomoć... ako se Sirius nije vratio iz tog luka čim ga je Harry počeo dozivati kao da mu život ovisi o tome, za to nije postojalo drugo objašnjenje osim j da se ne može vratiti... da je doista...   Dumbledore je većinu preostalih smrtonoša poredao u sredinu prostorije, očito ih sputavši nevidljivom užadi. Divljooki Moody u međuvremenu je otpuzao preko kamenog poda arene do mjesta gdje je ležala Tonks, pokušavajući je vratiti k svijesti. Iza podija je još sjevalo, čuli su se uzvici i stenjanje - Kingsley je zamijenio Siriusa u dvoboju s Bellatrix.   "Harry?"   Neville je skliznuo niz tribine do Harryja, koji se više nije pokušavao istrgnuti iz Lupinova stiska, iako ga on za svaki slučaj još nije puštao.   "Harry... sdvarno bi je žao..." reče Neville. Noge su mu još neobuzdano plesale. "Je li daj čovjek... je li Sirius Black... je li di on bio prijadelj?"   Harry kimne.   "Evo", tiho reče Lupin i uperi štapić u Nevilleove noge, govoreći: "Finite." Čarolija je prestala djelovati. Nevilleove noge pale su na pod i umirile se. Lupinovo je lice bilo blijedo. "Idemo... idemo pronaći ostale. Gdje su oni, Neville?"   Dok je govorio, Lupin je okrenuo leđa luku. Zvučao je kao da ga svaka riječ boli.   "Svi su tabo gore", odvrati Neville. "Rona je napao bozak, ali bislib da je dobro - a Herbiona je u nesvijesdi, ali iba bilo..."

  Iza podija se začuo glasan prasak i uzvik. Harry vidje da Kingsley jaučući pada na pod. Dok se Dumbledore polako okretao prema njoj, Bellatrix Lestrange dala se u bijeg. Ispalio je čaroliju, ali ona joj je uspjela skrenuti smjer. Već je prešla pola tribine...   "Harry... ne!" vikne Lupin, no Harry je već izvukao ruku iz Lupinova oslabljenog stiska.   "UBILA JE SIRIUSA!" zaurla Harry. "ONA JE UBILA NJEGA - JA ĆU UBITI NJU!"   Pojurio je uz kamene stepenice. Iza sebe je čuo vikanje, ali nije ga bilo briga. Vidio je kako rub Bellatrixine pelerine nestaje u dovratku ispred njega, a u sljedećem trenutku i on je opet ušao u sobu plutajućih mozgova...   Preko ramena je ispalila kletvu na njega. Spremnik se podigao u zrak i prevrnuo se. Harryja je zasula smrdljiva tekućina, a s njome i skliski mozgovi koji su odmah počeli odmotavati duge, raznobojne krakove. Smjesta je viknuo: "Wingardium Leviosa!" i potjerao ih u zrak. Posklizavajući se, otrčao je prema vratima. Preskočio je Lunu, koja je ječala na podu, i protrčao pokraj Ginny, koja je rekla: "Harry... što...?", pokraj Rona, koji je slabašno hihotao, kao i Hermione, koja je još bila u nesvijesti. Grubo je gurnuo vrata koja su vodila u okruglu crnu dvoranu i ugledao kako Bellatrix nestaje kroz vrata na drugoj strani prostorije. Pred njom se prostirao hodnik koji je vodio prema dizalima.   Pojurio je prema njoj, ali već je zalupila vratima, izazivajući novo okretanje zidova. Harryja su opet okružile plave crte svijeća u pokretu.   "Gdje je izlaz?" zaurla on očajno kad se tutnjava zidova zaustavila. "Kako se odavde izlazi?"   Činilo se da je prostorija jedva dočekala njegovo pitanje. Vrata koja su se nalazila točno iza njega naglo su se otvorila i on ugleda hodnik koji je vodio prema dizalima, osvijetljen bakljama i pust. Potrčao je...   Začuo je štropotanje dizala. Još je više ubrzao korak. Skrenuo je za ugao i šakom udario po tipki, pozivajući sljedeće dizalo, koje se spustilo uz glasan zveket. Rešetke su se otvorile, propuštajući Harryja. Žestoko je pritisnuo tipku na kojoj je pisalo "Atrij". Vrata su se zatvorila i on je krenuo uvis...   Izvukao se iz dizala prije nego što su se rešetke otvorile do kraja i ogledao se. Bellatrix je bila nadomak dizala prerušenog u telefonsku govornicu na drugom kraju predvorja, ali kad je potrčao prema njoj, osvrnula se i ispalila na njega novu čaroliju. Bacio se iza Fontane magične braće: čarolija je prohujala kraj njega i udarila vratnice od kovana zlata na drugom kraju atrija takvom silinom da su zazvonile. Koraci su utihnuli. Nije više trčala. Harry je čučnuo iza kipova, osluškujući.   "Izađi, izađi, mali Harry!" zovne ga ona u imitaciji dječjeg tepanja. Glas joj se odbijao od ulaštenih drvenih podova. "Zašto si me inače slijedio? Mislila sam da želiš osvetiti mog dragog rođaka!"   "I želim!" vikne Harry. Prostorijom je odjeknuo refren I želim! I želim! I želim!, kao da ga pjeva cijeli zbor sablasnih Harryja.   "Oooo... jesi li ga volio, bebice Potteru?"  Harry nikad prije nije osjetio takvu mržnju. Iskočio je ispred fontane i zaurlao: "Crucio!"   Bellatrix krikne: čarolija ju je oborila s nogu, ali nije se previjala i vrištala od bola kao Neville - već je u sljedećem trenutku opet bila na nogama, ovaj put bez daha i bez osmijeha. Harry se opet sakrio iza zlatne fontane. Njezina protučarolija pogodila je glavu pristalog čarobnjaka, koja se otkinula i odletjela šest metara dalje, prije toga urezujući duge brazde u pod.   "Ovo ti je prva neoprostiva kletva, zar ne, dečkiću?" dovikne mu ona. Nije više tepala. "Njih treba bacati

s uvjerenjem, Potteru! Moraš ozbiljno željeti nekome nanijeti bol - moraš u tome uživati - tvoj pravedni gnjev brzo će se istrošiti - hoćeš da ti ja pokažem kako se to radi? Održat ću ti lekciju..."   Harry se polako šuljao prema drugoj strani fontane kad je začuo da vrišti: "Crucio!" Opet se morao sagnuti, ovaj put da izbjegne kentaurovu ruku s lukom, koja se odlomila, zavrtjela kroz zrak i tresnula na pod nedaleko od glave zlatnog čarobnjaka.   "Potteru, ne možeš me pobijediti!" uzvikne ona.   Čuo je da se pomiče udesno, da može preciznije naciljati. On je obišao kip u suprotnom smjeru, da se udalji od nje. Čučnuo je iza kentaurovih nogu, glavom na istoj razini s kućnim vilenjakom.   "Nitko Gospodaru tame ne služi vjernije od mene. Ja sam crnu magiju učila od njega i znam tako moćne čarolije da ti, patetični stvore, nemaš nikakve izglede..."   "Omami!" vikne Harry. Prišuljao se do mjesta gdje je goblin ozareno zurio u sad obezglavljenog čarobnjaka i uperio joj štapić u leđa dok je ona zavirivala na drugu stranu fontane. Reagirala je tako munjevito da se jedva stigao sagnuti.   "Protego!"   Mlaz crvene svjetlosti - njegova čarolija omamljivanja - poletjela je natrag prema njemu. Harry se bacio iza fontane. Preko prostorije je odletjelo jedno goblinovo uho.   "Potteru, pružit ću ti još jednu šansu!" vikne Bellatrix. "Daj mi proročanstvo... zakotrljaj kuglu prema meni... i možda ti poštedim život!"   "Pa, morat ćeš me ubiti, jer proročanstva više nema!" zaurla Harry. Čim je to viknuo, u čelu mu je sijevnuo bol - ožiljak mu je gorio. Osjetio je nalet jarosti koji nije imao nikakve veze s njegovim vlastitim bijesom. "I on to zna!" doda Harry, uz smijeh koji je zvučao jednako sumanuto kao ranije Bellatrixin. "Tvoj dobri stari prijatelj Voldemort zna da ga više nema! Kladim se da neće biti baš zadovoljan tobom."   "Što? Kako to misliš?" vikne ona. Prvi je put zvučala prestrašeno.   "Proročanstvo se razbilo dok sam pomagao Nevilleu da se popne uz tribinu! Što misliš, što će Voldemort reći na to?"   Ožiljak ga je palio i pržio... od bola su mu navrle suze na oči. "LAŽLJIVČE!" vrisne ona, no sad se u njezinu glasu s gnjevom miješala strava. "PROROČANSTVO JE KOD TEBE, POTTERU, A SAD ĆEŠ GA DATI MENI! Accio proročanstvo! ACCIO PROROČANSTVO!"   Harry se opet nasmijao, znajući da će je to još više razbjesniti. Mislio je da će mu se od boli u glavi rasprsnuti lubanja. Izvirio je praznom rukom iza jednouhog goblina i mahnuo joj, brzo je povlačeći natrag kad je ispalila još jedan mlaz zelene svjetlosti.   "Gle, nemam ništa!" vikne on. "Nemaš što prizvati! Kugla se razbila i nitko nije čuo što je rekla, poruči to svom šefu!"   "Ne!" vrisne ona. "Nije istina, lažeš! GOSPODARU, POKUŠALA SAM, POKUŠALA SAM - NEMOJTE ME KAZNITI..."   "Ne troši dah uzalud", zaurla Harry, žmireći od bola u ožiljku, najgoreg dosad. "Ne može te čuti!"   "Stvarno, Potteru?" upita visok, hladan glas. Harry otvori oči.

  Iz groznog zmijolikog lica, ispijenog i blijedog, netremice su ga motrile grimizne oči mačjih zjenica... visok i mršav, u crnoj kukuljici, usred predvorja stajao je lord Voldemort, uperivši štapić u Harryja koji se ukipio na mjestu, kao da je oduzet. "Dakle, razbio si moje proročanstvo?" tiho upita Voldemort, I  probadajući Harryja nemilosrdnim crvenim očima. "Ne, Bella, ne laže... vidim istinu u njegovu bezvrijednom umu... mjeseci priprema, mjeseci truda... a moji su smrtonoše opet dopustili Harryju Potteru da me osujeti..."   "Gospodaru, oprostite, nisam znala, borila sam se s animagusom, Blackom!" zarida Bellatrix, bacajući se Voldemortu pred noge dok se on polako bližio. "Gospodaru, trebali biste znati..."   "Tišina, Bella", prijeteći progovori Voldemort. "S tobom ću se pozabaviti za koji tren. Ili možda misliš da sam u Ministarstvo magije došao slušati tvoje cmizdrave isprike?"   "Ali, gospodaru... on je tu... on je dolje..." Voldemort se nije obazirao na nju.   "Tebi više nemam što reći, Potteru", reče on tiho. "Prečesto si mi smetao i predugo to već sve skupa traje. AVADA KEDAVRA!"   Harry čak nije otvorio usta da se pokuša obraniti. Um mu je bio prazan, štapić beskorisno uperen u pod.   Uto je obezglavljeni kip čarobnjaka iz fontane oživio, skočio sa svog podnožja i s treskom sletio na pod između Harryja i Voldemorta. Čarolija se jednostavno odbila od njegovih prsa dok je širio ruke da zaštiti Harryja.   "Ma što...?" vikne Voldemort, ogledavajući se. Dahnuo je: "Dumbledore!"   Harry pogleda iza Voldemorta. Činilo mu se da će mu srce iskočiti iz prsa. Ispred zlatnih vratnica stajao je Dumbledore.   Voldemort je podigao štapić i prema Dumbledoreu je poletio mlaz zelene svjetlosti. No Dumbledore se već okrenuo i nestao u zamahu plašta. U sljedećoj sekundi pojavio se iza Voldemorta, mahnuvši štapićem prema razvaljenoj fontani. Sad su oživjeli i ostali kipovi. Kip vještice pojurio je prema Bellatrix. Ona je vrišteći ispalila niz čarolija koje su se bez ikakva rezultata odbile od kipa. Bacio se na nju i pritisnuo je uz pod. U međuvremenu su goblin i kućni vilenjak otrčali prema kaminima u zidu, a jednoruki kentaur u galopu je krenuo na Voldemorta, koji je pak nestao i opet se pojavio kraj bazenčića. Obezglavljeni kip gurnuo je Harryja iza sebe da ga udalji od bitke. Dumbledore je polako hodao prema Voldemortu dok ih je obojicu optrčavao kentaur.   "Nije ti baš pametno što si večeras došao ovamo, Tome", smireno reče Dumbledore. "Aurori su već na putu..."   "Dok oni stignu, ja ću otići, a ti ćeš biti mrtav!" sikne Voldemort. Ispalio je još jednu smrtonosnu kletvu na Dumbledorea. Promašio ga je i pogodio čuvarev stol, koji je počeo gorjeti.   Dumbledore je trznuo štapićem. Čarolija koju je izveo bila je tako moćna da je Harry, unatoč svom zlatnom tjelohranitelju, osjetio kako ga prolaze trnci kad je proletjela mimo njih. Voldemort je bio prisiljen stvoriti blistavi srebrni štit da se obrani. Nepoznata čarolija nije vidljivo naškodila štitu, iako je u trenutku udara štit odjeknuo dubokim tonom sličnim gongu - bio je to neobično zastrašujući zvuk.   "Ne želiš me ubiti, Dumbledore?" dovikne mu Voldemort. Grimizne oči vidljive iznad vrha štita suzile su se. "Tebi su takvi brutalni postupci ispod časti, zar ne?"   "Obojica znamo da je čovjeka moguće uništiti i na druge načine, Tome", smireno odvrati Dumbledore. I

dalje je hodao prema Voldemortu kao da se ne boji ničega na svijetu, kao da ništa nije narušilo njegovu ugodnu šetnju predvorjem. "Priznajem da me ne bi zadovoljilo da ti jednostavno oduzmem život..."   "Ništa nije gore od smrti, Dumbledore!" zareži Voldemort.  "Tu si u krivu", reče Dumbledore, prilazeći mu sve bliže, govoreći opuštenim tonom kao da razgovaraju uz piće. Harryju je već samo to što ga je gledao kako hoda bez obrane i štita bilo zastrašujuće. Htio mu je doviknuti da se čuva, ali njegov obezglavljeni tjelohranitelj stalno ga je gurao prema zidu, ne dopuštajući mu da izviri iza njegovih leđa. "Zapravo, to što ne razumiješ da postoje stvari koje su mnogo gore od smrti uvijek ti je bila najveća slabost..."   Iza srebrnog štita izletio je nov mlaz zelene svjetlosti. Ovaj je pogodio jednorukog kentaura, koji je galopirao ispred Dumbledorea, i on se rasprsnuo na tisuću komadića. Krhotine kentaura još nisu pale na pod, a Dumbledore je već podigao štapić i zamahnuo njime kao bičem. Iz vrška je izletio dug, tanak plamen, omotavajući se oko Voldemorta i njegova štita. Isprva se činilo da je Dumbledore pobijedio, no plameno se uže pretvorilo u zmiju koja je smjesta pustila Voldemorta iz stiska, okrenuvši se uz bijesno siktanje prema Dumbledoreu.   Voldemort je nestao. Zmija se odigla od poda, spremajući se za napad...   U istom trenutku kad je u zraku iznad Dumbledorea buknuo plamen, opet se pojavio Voldemort, stojeći na podnožju usred bazenčića koji je do maloprije krasilo pet kipova.  "Pazite!" vikne Harry.   No iz Voldemortova štapića već je prema Dumbledoreu poletio novi mlaz zelene svjetlosti, a istovremeno je napala i zmija...   Fawkes se obrušio ispred Dumbledorea, široko otvorivši kljun i progutavši mlaz zelene svjetlosti: zapalio se i pao na pod, odjednom malen, smežuran i nesposoban za let. Dumbledore je za to vrijeme štapićem povukao dug, neprekinut potez - zmija kojoj je malo nedostajalo da zarije zube u njega poletjela je visoko u zrak i nestala u oblačku tamnog dima. Voda u bazenčiću se podigla i obavila Voldemorta kao čahura od rastopljenog stakla.   Voldemort je nekoliko sekundi bio vidljiv samo kao tamna, treperava, bezlična prilika, svjetlucav i nejasan na podnožju fontane, očito se boreći da odbaci masu koja ga je gušila...   Zatim je nestao - voda je s glasnim pljuskom opet pala u bazen, žestoko se prelijevajući preko rubova po ulaštenom podu.   "GOSPODARU!" vrisne Bellatrix.   Siguran da je bitka gotova i da se Voldemort odlučio za bijeg, Harry je pokušao istrčati iza kipa koji ga je čuvao, ali Dumbledore je zaurlao: "Ostani gdje jesi, Harry!"   Bilo je to prvi put da je Dumbledore zazvučao prestrašeno. Harryju nije bilo jasno zašto: izuzmu li se oni, predvorje je bilo prazno, uplakana Bellatrix još je bila zarobljena ispod kipa vještice, novorođeni feniks Fawkes slabašno je kreštao na podu...   Osjetio je eksploziju u ožiljku i znao je da je mrtav: nije takav bol mogao ni zamisliti, a kamoli izdržati...   Nije više bio u predvorju nego u mišićavom stisku stvorenja crvenih očiju, tako čvrstom da nije znao gdje završava njegovo i počinje stvorovo tijelo. Bili su stopljeni u jedno, povezani bolom, bez mogućnosti bijega...   Kad je stvor progovorio, upotrijebio je Harryjeva usta, koji je usred svoje agonije osjetio kako mu se

usnice pomiču...   "Ubij me sad, Dumbledore..."   Oslijepljen, na rubu smrti, dok je svaki atom njegova tijela vapio za izbavljenjem, Harry je osjetio kako ga stvor opet koristi za govor...   "Ako smrt nije ništa, Dumbledore, ubij dječaka.''   Neka zaustavi ovaj bol, pomisli Harry... neka nas ubije... Dumbledore, dokrajčite me... prema ovome, smrt je mačji kašalj...   A ja ću opet vidjeti Siriusa...   Dok je njegovo srce bubrilo od navale emocija, stisak stvora je popustio, a bol nestao. Harry je odjednom potrbuške ležao na podu, bez naočala, drhteći kao da je na ledu, a ne na drvenoj podlozi...   Predvorjem je odjekivalo neobično mnogo glasova... Harry je otvorio oči i vidio naočale do nogu svog obezglavljenog zaštitnika, koji je sad ležao na leđima, napuknut i nepomičan. Stavio ih je na nos i malo podigao glavu, našavši se licem u lice s Dumbledoreom.   "Harry, jeste li dobro?"   "Da", reče Harry, koji je tako drhtao da nije mogao normalno podići glavu. "Da, ja... gdje je Voldemort, gdje... tko su svi ovi... što..."   Atrij je bio pun ljudi. Na podu su titrali odsjaji smaragdnozelenih plamenova koji su sad gorjeli u svim kaminima duž zida. Iz njih je izlazila prava rijeka vještica i čarobnjaka. Kad ga je Dumbledore povukao na noge, Harry vidje da majušni zlatni kipovi kućnog vilenjaka i goblina dovode zabezeknutog Corneliusa Fudgea.   "Bio je tu!" vikne muškarac u grimiznoj pelerini s konjskim repom, koji je pokazivao hrpu zlatnih ruševina na drugoj strani predvorja, među kojima je do maloprije bila zarobljena Bellatm. "Vidio sam ga, gospodine Fudge, kunem se da je to bio Znate-već-tko, zgrabio je ženu i dezaparatirao se!"   "Znam, Williamsone, znam, i ja sam ga vidio!" blebetao je Fudge, odjeven u prugasti plašt i pidžamu, sopćući kao da je upravo pretrčao kilometre. "Merlinove mu brade... ovdje... ovdje!... u Ministarstvu magije!... nebesa... čini se nemogućim... ma zamislite... kako je to moguće...?"   "Corneliuse, ako produžite dolje, u Odjel tajni, tamo ćete naći nekoliko smrtonoša odbjeglih iz zatvora, sputanih urokom protiv dezaparacije dok čekaju da vi odlučite što ćete s njima", progovori  Dumbledore. Očito je zaključio da je s Harryjem sve u redu, pa je  pošao u susret pridošlicama, koji su ga primijetili tek sad. Nekoliko ih je podiglo štapiće, dok su ostali jednostavno izgledali zaprepašteno. Kipovi vilenjaka i goblina su zapljeskali, a Fudge je tako poskočio da su mu noge u papučama na trenutak napustile pod.   "Dumbledore!" dahne Fudge, očito posve zatečen. "Vi... ovdje ja...ja..."   Uspaničeno se okrenuo aurorima koje je doveo sa sobom, očito na rubu toga da im naredi napad na Dumbledorea.   "Corneliuse, posve sam spreman boriti se s vašim ljudima - i opet pobijediti!" reče Dumbledore gromkim glasom. "Ali prije nekoliko minuta na vlastite ste se oči uvjerili da vam već godinu dana govorim istinu. Lord Voldemort se vratio, vi ste dvanaest mjeseci proganjali pogrešnog čovjeka i krajnje je vrijeme da se počnete razumno ponašati!"

  "Ja... ne... pa..." zapetlja se Fudge, ogledavajući se oko sebe kao da se nada da će mu netko reći što treba učiniti. Nada mu se izjalovila pa je na kraju rekao: "Dobro... Dawlish! Williamson! Pođite u Odjel tajni i provjerite... Dumbledore, vi... vi ćete mi morati točno reći... Fontana magične braće... što se dogodilo?" praktički je zacvilio, pogledavajući na pod gdje su ležali rasuti ostaci kipova vještice, čarobnjaka i kentaura.   "O tome možemo razgovarati nakon što Harryja pošaljem natrag u Hogwarts", reče Dumbledore.   "Harry... Harry Potter?"   Fudge se okrenuo i zagledao se u Harryja. On je još stajao uza zid, pokraj palog kipa koji ga je čuvao tijekom dvoboja između Dumbledorea i Voldemorta.   "On... ovdje?" reče Fudge. "Zašto... ma što je ovo?"   "Sve ću vam objasniti", ponovi Dumbledore, "nakon što se Harry vrati u školu."   Otišao je od bazenčića, do mjesta gdje je na podu ležala glava zlatnog čarobnjaka. Uperio je u nju štapić i promrmljao: "Portus." Glava je zasjala plavom bojom, nekoliko sekundi glasno klepećući na podu. Potom se opet umirila.   "Čujte, Dumbledore!" reče Fudge, kad je Dumbledore podigao glavu s poda i krenuo prema Harryju. "Vi nemate ovlaštenje za taj putoključ! Ne možete raditi takve stvari naočigled ministra magije, vi... vi..."   Glas mu je posustao kad ga je Dumbledore dostojanstveno pogledao preko svojih polumjesečastih naočala.   "Izdat ćete nalog da se Dolores Umbridge udalji iz Hogwartsa", reče mu Dumbledore. "Reći ćete svojim aurorima da prestanu tragati za mojim učiteljem Skrbi za magična stvorenja, da se može vratiti na posao. Večeras ću vam pokloniti..." Dumbledore je iz džepa izvukao sat s dvanaest kazaljki i pogledao ga, "... pola sata svog vremena, što je, vjerujem, sasvim dovoljno da u glavnim crtama prijeđemo sve što se ovdje dogodilo. Nakon toga ću se vratiti u svoju školu. Bude li vam trebala moja pomoć, slobodno mi se javite u Hogwarts. Pisma naslovljena na ravnatelja bez poteškoća će doći do mene."   Fudge je iskolačio oči. Usta su mu bila otvorena, a lice vrlo rumeno naspram sijede kose. "Ja... vi..."   Dumbledore mu okrene leđa. "Uzmite ovaj putoključ, Harry."   Ispružio je zlatnu glavu kipa, a Harry, kojem je bilo savršeno svejedno što radi i kamo ide, položi ruku na nju.   "Vidimo se za pola sata", tiho mu reče Dumbledore. "Jedan... dva... tri..."   Harry je opet imao onaj poznati osjećaj da ga vuče udica zakvačena negdje iza pupka. Ulašteni pod ispod njegovih nogu iščezao je. Atrij, Fudge i Dumbledore nestali su s vidika, a on je poletio naprijed, u vrtlog boja i zvukova...

GLAVA TRIDESET SEDMA Izgubljeno proročanstvo                                           Harryjeve noge udarile su o čvrstu podlogu. Koljena su mu zaklecala, a glava zlatnog čarobnjaka u istom je trenutku glasno tresnula na pod. Kad je pogledao oko sebe, shvatio je da je stigao u Dumbledoreov kabinet.   Koliko je mogao vidjeti, kabinet se u ravnateljevoj odsutnosti sam popravio. Na stolićima vretenastih nogu opet su stajali delikatni srebrni instrumenti, ispuštajući oblačiće dima uz vedro zujanje. Portreti ravnatelja i ravnateljica drijemali su u svojim okvirima, naslonivši glave na naslonjače ili rub slike. Harry pogleda kroz prozor. Uz rub horizonta protezala se linija hladne, blijedozelene boje - bližila se zora.   Nije mogao podnijeti tu tišinu i mir, tek povremeno narušenu gunđanjem ili šmrcanjem usnulih portreta. Da je njegova okolina točno odražavala što trenutno osjeća, sve bi slike vrištale od bola. Ushodao se mirnom, lijepom prostorijom, ubrzano dišući, pokušavajući ne misliti. Ali morao je misliti... nije mogao pobjeći...   On je kriv za Siriusovu smrt. Za sve je on kriv. Samo da nije bio tako glup da nasjedne na Voldemortov trik, da nije bio tako uvjeren kako je u snu vidio stvaran događaj, da je samo pokušao prihvatiti mogućnost da Voldemort, kako ga je Hermiona upozorila, računa na Harryjevu sklonost junačenju...   Ovo je nepodnošljivo, ne želi razmišljati o tome, ne može to trpjeti... u njemu se pojavila grozna šupljina koju nije želio osjećati ili istraživati, tamna rupa na mjestu gdje je prije bio Sirius, u kojoj je Sirius sad nestao. Nije želio u tom nepreglednom, tihom prostoru obitavati sam, ne bi to mogao izdržati...   Jedna slika iza njega posebno je glasno zahrkala i hladni glas reče: "Ah... Harry Potter..."   Phineas Nigellus posvetio se zijevanju i protezanju, motreći Harryja pronicavim uskim očima.   "A što tebe dovodi ovamo u cik zore?" upita on naposljetku. "U kabinet ne bi smio imati pristup nitko osim pravog ravnatelja škole. Ili te Dumbledore ovamo i poslao? Ma, nemoj mi reći..." Još je jednom žestoko zijevnuo. "Zar ima neku novu poruku za mog bezvrijednog prapraunuka?"   Harry nije mogao govoriti. Phineas Nigellus nije znao da je Sirius mrtav, ali Harry mu to nije bio u stanju reći. Ako te riječi izgovori naglas, neće ih više moći povući, njihova istina postat će apsolutna i nepopravljiva.   Sad su se počeli meškoljiti i drugi portreti. U smrtnom strahu da će mu i oni početi postavljati pitanja, požurio je do vrata i zgrabio kvaku.   Nije se okrenula. Bio je zaključan.   "Nadam se da to znači", progovori krupni čarobnjak crvena nosa koji je visio na zidu iza ravnateljeva stola, "da će Dumbledore uskoro opet biti među nama?"   Harry se okrene. Čarobnjak ga je radoznalo promatrao. Harry kimne. Još je jednom povukao kvaku iza sebe, ali bez ikakva rezultata.   "O, baš dobro", reče čarobnjak. "Bez njega nam je bilo jako dosadno, doista jako dosadno."   Udobno se smjestio na stolcu sličnom prijestolju, na kojem je bio i naslikan, dobroćudno se nasmiješivši Harryju.

  "Sigurno znate da Dumbledore ima vrlo visoko mišljenje o vama", reče on opuštenim tonom. "O, da. Iznimno vas cijeni."   Krivnja, koja je Harryju ispunjavala grudi kao neki čudovišni, teški parazit, sad se uzmigoljila i uzvrpoljila. Nije to mogao podnijeti, nije više mogao podnijeti ni samog sebe... nikad se prije nije osjećao tako zarobljen u vlastitoj glavi i tijelu, nikad nije tako silno želio biti netko drugi, bilo tko, nije važno...   U praznom kaminu buknuo je smaragdnozeleni plamen. Harry je skočio od vrata, zureći u muškarca koji se vrtio na rešetki kamina. Kad je iz vatre istupila Dumbledoreova visoka prilika, čarobnjaci i vještice na okolnim zidovima prenuli su se iz sna, mnogi uz poklike dobrodošlice.   "Hvala vam", tiho reče Dumbledore.   Nije odmah pogledao Harryja, nego je prvo prišao motki pokraj vrata i iz unutarnjeg džepa pelerine izvukao majušnog, ružnog, goluždravog Fawkesa. Nježno ga je položio na pliticu punu mekog pepela ispod zlatne prečke na kojoj je obično stajao odrasli Fawkes.   "Pa, Harry," reče Dumbledore kad je napokon okrenuo leđa ptiću, "sigurno će vam biti drago kad čujete da nitko od vaših kolega neće zbog večerašnjih događaja pretrpjeti trajne posljedice."   Harry je pokušao reći: "Dobro", ali nije uspio proizvesti ni najmanji zvuk. Činilo mu se da ga Dumbledore podsjeća na razmjere štete koju je izazvao, pa iako je Dumbledore, za promjenu, gledao ravno u njega, i to s dobrostivim, a ne optužujućim izrazom, Harry se nije mogao prisiliti da ga pogleda u oči.   "Već su na liječenju kod madame Pomfrey", reče Dumbledore. "Nymphadora Tonks će neko vrijeme morati ležati u Svetom Mungu, ali čini se da će se potpuno oporaviti."   Harry se zadovoljio time da kima glavom u smjeru saga, koji je izgledao sve svjetlije što se vani više razdanjivalo. Bio je siguran da portreti u sobi gutaju svaku Dumbledoreovu riječ, pitajući se gdje su bili Dumbledore i Harry te zašto je bilo ozlijeđenih.   "Znam kako se osjećate, Harry", tiho reče Dumbledore.   "Ne, ne znate", odvrati Harry, najednom sasvim razgovijetno i I glasno. Bijes u njemu smjesta je dosegao točku usijanja. Dumbledore ne zna ništa o njegovim osjećajima.   "Vidiš, Dumbledore?" umiješa se Phineas Nigellus prepredeno. "Nemoj nikad pokušavati razumjeti učenike. Oni to mrze. Draže im je kad mogu biti tragično neshvaćeni, valjati se u samosažaljenju, kuhati se na tihoj..."   "Dosta, Phinease", prekine ga Dumbledore.   Harry mu okrene leđa, odlučno se zagledavši kroz prozor. U daljini je vidio metlobojski stadion. Tamo je jednom došao i Sirius, prerušen u čupavog crnog psa, da gleda kako Harry igra metloboj... vjerojatno ga je zanimalo je li Harry jednako dobar kao i James... to ga Harry nikad nije pitao...   "Nemate se zašto sramiti svojih osjećaja, Harry", reče Dumbledoreov glas. "Naprotiv... to što ste sposobni osjetiti toliku bol vaša je najveća snaga."   Harry osjeti kako mu nutrinu ližu usijani plamenovi bijesa, bukteći u užasnoj praznini, ispunjavajući ga željom da povrijedi Dumbledorea zbog njegove smirenosti i praznih fraza.   "Moja najveća snaga, ma nemojte?" odvrati Harry. Glas mu se tresao. Zurio je u metlobojski stadion,

iako ga više nije vidio. "Nemate vi pojma... ne znate..."   "Što ne znam?" mirno upita Dumbledore.   To je prevršilo mjeru. Harry se okrene prema njemu, drhteći od bijesa.   "Ne želim razgovarati o svojim osjećajima, u redu?"   "Harry, vaša patnja dokazuje da ste još čovjek! Taje bol dio ljudskog..."   "ONDA - NE - ŽELIM - BITI - LJUDSKO - BIĆE!" zagrmi Harry. Ščepao je delikatni srebrni instrument sa stolića vretenastih nogu kraj kojeg je stajao i zavitlao ga kroz sobu. Udario je o zid, razbijajući se na sitne komadiće. Nekoliko je slika uzviknulo u ljutnji i strahu, a portret Armanda Dippeta reče: "Dakle, stvarno!"   "NIJE ME BRIGA!" vikne Harry na njih. Zgrabio je lunaskop i bacio ga u kamin. "DOSTA MI JE, VIDIO SAM DOVOLJNO, HOĆU VAN, HOĆU DA SVE PRESTANE, NIJE MI VIŠE STALO..."   Dohvatio je stolić sa srebrnim instrumentima i prevrnuo ga. Raspao se pri udaru o pod. Noge su mu se otkotrljale u različitim smjerovima.   "Stalo vam je", reče Dumbledore. Nije ustuknuo i nije ničim pokušao zaustaviti Harryjevo razaranje vlastitog kabineta. Izraz mu je bio smiren, gotovo ravnodušan. "Toliko vam je stalo da osjećate kako ćete od boli iskrvariti do smrti."   "NIJE ISTINA!" zaurla Harry, osjećajući kao da mu se grlo kida. Na sekundu je poželio jurnuti na Dumbledorea da razbije i njega: da smrska to spokojno, staro lice, da ga prodrma, povrijedi i prisili da osjeti bar mali dio užasa koji je izjedao Harryja.   "Da, istina je", reče Dumbledore. "Dosad ste izgubili majku, oca i osobu koja vam je bila bliska poput roditelja. Naravno da vam je stalo."   "VI NEMATE POJMA KAKO SE JA OSJEĆAM!" vikne Harry. "VI - SAMO TU STOJITE - VI..."   No riječi više nisu bile dovoljne, razbijanje stvari više mu nije pomagalo. Želio je pobjeći, trčati bez zaustavljanja, bez osvrtanja, želio je biti negdje gdje ne mora vidjeti netremični pogled tih bistrih plavih očiju, to uvredljivo smireno staro lice. Potrčao je prema vratima, opet zgrabio kvaku i počeo je vući. Vrata se nisu otvarala. Harry se okrene Dumbledoreu. "Pustite me van", zatraži on. Tresla ga je drhtavica.  "Ne", jednostavno reče Dumbledore. Nekoliko su se sekundi samo promatrali.  "Pustite me van", opet zatraži Harry.  "Ne", ponovi Dumbledore.   "Ako me ne... ako me budete ovdje zadržavali... ako me ne pustite..."   "Možete slobodno nastaviti uništavati moje stvari", spokojno mu reče Dumbledore. "Ionako ih imam previše."   Otišao je za svoj stol i sjeo, ne skidajući pogled s Harryja. "Pustite me van", opet reče Harry, sad glasom koji je bio hladan i gotovo jednako smiren kao Dumbledoreov. "Ne dok ja ne kažem svoje", odvrati Dumbledore. "Zar vi... mislite li da ja želim... mislite li da mi se fućka... NIJE ME BRIGA ŠTO VI IMATE REĆI!" vikne Harry. "Ne želim čuti ništa što mi vi imate reći!"

  "Ali čut ćete", nepokolebljivo odvrati Dumbledore. "Jer biste trebali biti još znatno ljući na mene nego što trenutno jeste. Ako me napadnete, a znam da ste na rubu, volio bih da znate točnu mjeru u kojoj to zaslužujem."  "O čemu vi to govorite?"   "Ja sam kriv što je Sirius poginuo", reče Dumbledore jasnim glasom. "Premda bih možda trebao reći da ja snosim najveći dio krivnje - bilo bi arogantno da svojatam svu odgovornost. Sirius je bio hrabar, nametan i energičan muškarac, a takvi se obično ne skrivaju u kući ako vjeruju da je netko drugi u opasnosti. No vi niste trebali ni na trenutak povjerovati da je postojao ikakav razlog za vaš sinoćnji odlazak u Odjel tajni. Harry, da sam prema vama bio onako otvoren kao što sam trebao biti, već biste odavno znali zašto bi vas Voldemort mogao pokušati namamiti u Odjel tajni, pa nikad ne biste nasjeli na trik kojim vas je noćas tamo doveo, a Sirius nikad ne bi pošao za vama. Za to sam kriv ja i nitko drugi."   Harry je još držao ruku na kvaki, iako toga nije bio svjestan. Zurio je u Dumbledorea suspregnuta daha. Slušao ga je, jedva razumijevajući što čuje.   "Sjednite, molim vas", reče Dumbledore. Doista je to izrekao kao molbu, ne kao zapovijed.   Nakon početnog oklijevanja, Harry je ipak prešao prostoriju, čiji je pod sad bio prekriven srebrnim zupčanicima i odlomljenim komadima drveta. Sjeo je na stolac ispred Dumbledoreova radnog stola.   "Trebam li ja iz ovoga zaključiti", s Harryjeve lijeve strane polako progovori Phineas Nigellus, "da je moj prapraunuk - posljednji Black - mrtav?"   "Da, Phinease", reče Dumbledore.   "Ne vjerujem ti", smjesta mu odbrusi Phineas.   Kad je okrenuo glavu, Harry vidje da Phineas ljutito napušta portret. Znao je da ide u svoju drugu sliku, onu na Grimmauldovu trgu. Zamislio ga je kako hoda od portreta do portreta, dozivajući Siriusa po kući...   "Harry, dugujem vam objašnjenje", reče Dumbledore. "Objašnjenje za greške jednog starca. Jer sad vidim da ono što sam učinio, kao i ono što nisam učinio, u vezi s vama pokazuje sva obilježja staračkih propusta. Mladost ne može znati što misli i osjeća starost. Ali starci griješe kad zaboravljaju kako je to biti mlad... a čini se da sam ja to u posljednje vrijeme zaboravio..."   Pucala je zora. Planine je obrubio jarkonarančasti sjaj, a nebo; iznad njih bilo je bezbojno i vedro. Svjetlost je obasjala Dumbledorea, srebrne vlasi njegovih obrva i brade, duboke bore njegova lica.   "Pretpostavio sam, prije petnaest godina," nastavi Dumbledore, "kad sam na vašem čelu ugledao ožiljak, što bi on mogao značiti. Pretpostavio sam da bi to mogao biti znak da je između vas i Voldemorta stvorena veza."   "To ste mi već rekli, profesore", grubo reče Harry. Nije mu bilo važno što će možda ispasti nepristojan. Ništa mu više nije bilo pretjerano važno.   "Da", prizna Dumbledore tonom isprike. "Da, ali vidite... moram krenuti od vašeg ožiljka. Jer nedugo nakon što ste se vratili u magijski svijet, postalo je očito da sam bio u pravu i da vas vaš ožiljak upozorava kad god je Voldemort u blizini ili ga obuzmu snažni osjećaji."   "Znam", umorno reče Harry.   "I ta vaša sposobnost - da naslutite Voldemortovu prisutnost, čak i kad je prerušen, te da znate kad su

mu emocije uzburkane -još je izraženija otkako se Voldemort vratio u vlastito tijelo i povratio svoju moć."   Harry se nije trudio kimati. Sve je to već znao.   "U novije vrijeme", reče Dumbledore, "počela me brinuti mogućnost da bi Voldemort mogao shvatiti da između vas dvojice postoji takva veza. I doista, nastupio je trenutak u kojem ste mu tako duboko ušli u um i misli da je osjetio vašu prisutnost. Mislim, naravno, na onu noć kad ste vidjeli napad na gospodina Weasleyja."   "Da, Snape mi je to rekao", promrmlja Harry.   "Profesor Snape, Harry", tiho ga ispravi Dumbledore. "Ali zar se niste nikad zapitali zašto vam sve to nisam objasnio ja? Zašto vas Oklumenciji nisam podučavao ja? Zašto vas mjesecima nisam ni pogledao?"   Harry podigne glavu. Sad je vidio koliko umorno i tužno izgleda Dumbledore.   "Da", promumlja on. "Da, pitao sam se."   "Vidite," nastavi Dumbledore, "vjerovao sam da Voldemortu neće trebati dugo da pokuša upasti u vaš um s namjerom da manipulira vašim mislima i skrene ih u pogrešnom smjeru. Nisam mu za to htio pružiti i dodatni poticaj. Bio sam uvjeren da bi vas pokušao iskoristiti da me uhodite čim bi shvatio da je naš odnos, sad ili u prošlosti, bliži od uobičajenog odnosa ravnatelja i učenika. Bojao sam se na što bi vas sve mogao prisiliti, strahovao od mogućnosti da vas opsjedne. Harry, vjerujem da sam se s pravom pribojavao mogućeg Voldemortova utjecaja na vas. U rijetkim prilikama kad bi nam se pogledi sreli, činilo mi se da se u vašim očima nazire nešto njegovo..."   Harry se prisjeti kako se u trenucima kad je Dumbledorea gledao u oči u njemu budila zmija, odmah spremna za napad.   "Kao što je i noćas pokazao, Voldemort vas ne bi opsjeo s ciljem da uništi mene - nego vas. Kad vas je prije nekoliko sati nakratko opsjeo, učinio je to u nadi da ću vas žrtvovati za mogućnost da ubijem i njega. Razumijete li, Harry, udaljio sam se od vas u nadi da ću vam tako pružiti bolju zaštitu. Staračka greška..."   Duboko je uzdahnuo. Njegove riječi nisu ostavljale traga na Harryju. Prije nekoliko mjeseci ne bi mogao dočekati da sve to čuje, ali u usporedbi s bezdanom koji se otvorio u njemu kad je Sirius umro, sve je ostalo bilo beznačajno. Ništa više nije bilo važno...   "Sirius mi je rekao da ste osjetili kako se Voldemort budi u vama iste one noći kad ste imali viziju napada na Arthura Weasleyja. Odmah sam znao da su se moji najgori strahovi obistinili: Voldemort je shvatio da vas može iskoristiti za svoje ciljeve. U pokušaju da vas naoružam protiv Voldemortovih napada na vaš um, dogovorio sam s profesorom Snapeom da vam drži satove iz Oklumencije."   Napravio je stanku. Harry je promatrao kako sunčana svjetlost, polako klizeći ulaštenom površinom Dumbledoreova stola, obasjava srebrnu tintarnicu i lijepo grimizno pero. Znao je da su svi portreti oko njih budni i da napeto slušaju Dumbledoreovo objašnjenje. Povremeno bi se začulo šuštanje neke pelerine ili nakašljavanje. Phineas Nigellus još se nije vratio...   "Profesor Snape je otkrio", nastavi Dumbledore, "da već mjesecima sanjate o vratima Odjela tajni. Voldemort je, naravno, bio opsjednut željom da čuje proročanstvo otkako se vratio u svoje tijelo, i dok je on mozgao o vratima, isto ste činili i vi, ne znajući što to znači.   I zatim ste vidjeli da Rookwood, koji je prije uhićenja radio u Odjelu tajni, Voldemortu otkriva ono što

smo mi cijelo vrijeme znali - da su proročanstva koja se čuvaju u Ministarstvu magije strogo zaštićena. S polica ih smiju uzeti samo oni na koje se proročanstva odnose, dok ostali pri takvom pokušaju gube razum. U ovom slučaju, Voldemort je morao ili sam ući u Ministarstvo magije, riskirajući da ga napokon otkriju - ili ste proročanstvo za njega morali uzeti vi. Sad je postalo još važnije da svladate Oklumenciju."   "Ali nisam", promrmlja Harry. Rekao je to naglas da pokuša olakšati teret krivnje u sebi. Nadao se da će priznanje bar donekle olakšati strahovit pritisak koji mu je gnječio srce. "Nisam vježbao, nisam se trudio, mogao sam se zaustaviti i prestati sanjati te snove, Hermiona mi je to stalno govorila, da sam je poslušao, on mi ne bi mogao pokazivati kamo da idem i... Sirius ne bi... Sirius ne bi..." Nešto je buknulo u Harryjevoj glavi - potreba da se opravda, da objasni...   "Pokušao sam provjeriti je li stvarno oteo Siriusa, otišao sam u kabinet Umbridgeove, razgovarao sam s Kreacherom kroz kamin i on mi je rekao da Sirius nije u kući, da je otišao!"   "Kreacher je lagao", smireno reče Dumbledore. "Vi mu niste gospodar, mogao vam je lagati bez ikakve potrebe da se zbog toga kazni. Kreacher je htio da odete u Ministarstvo magije."  "Poslao... poslao me tamo namjerno?"   "O, da. Kreacher, na žalost, već mjesecima služi dva gospodara."  "Kako?" zbunjeno upita Harry. "Pa nije se godinama maknuo s Grimmauldova trga."   "Kreacher je iskoristio priliku nešto prije Božića," reče Dumbledore, "kad mu je, ako sam dobro shvatio, Sirius viknuo: 'Marš van.' Odlučio je Siriusa shvatiti doslovno i protumačiti to kao zapovijed da napusti kuću. Otišao je k jedinoj pripadnici obitelji Black prema kojoj je još uvijek osjećao poštovanje... Blackovoj rođakinji Narcissi, Bellatrixinoj sestri i ženi Luciusa Malfoya."   "Otkud sve to znate?" upita Harry. Srce mu je udaralo vrlo brzo. Bilo mu je mučno. Sjetio se kako ga je zabrinuo Kreacherov čudni nestanak tijekom Božića, sjetio se kako se opet pojavio u potkrovlju...   "Kreacher mi je to sinoć ispričao", reče Dumbledore. "Vidite, čim ste profesoru Snapeu rekli ono zagonetno upozorenje, shvatio je da ste imali viziju Siriusa zatočenog u Odjelu tajni. On je, kao i vi, odmah pokušao stupiti u kontakt sa Siriusom. Tu moram napomenuti da članovi Reda feniksa imaju pouzdanije metode komunikacije od kamina u kabinetu Dolores Umbridge. Profesor Snape je ustanovio da je Sirius živ i siguran na Grimmauldovu trgu.   Međutim, kad se niste vratili nakon što ste u šumu odveli Dolores Umbridge, profesor Snape se pobojao da još vjerujete kako je Sirius zarobljenik lorda Voldemorta. Smjesta je uzbunio određene članove Reda."   Dumbledore je teško uzdahnuo i nastavio: "U sjedištu Reda u trenutku njegova javljanja bili su Alastor Moody, Nymphadora Tonks, Kingsley Shacklebolt i Remus Lupin. Svi su se odmah složili da vam moraju otići u pomoć. Profesor Snape je zatražio da Sirius ostane u kući, jer je želio da netko bude u sjedištu da mi kaže što se dogodilo - ja sam se trebao pojaviti svaki tren. Profesor Snape je u međuvremenu kanio pretražiti šumu da vidi jeste li tamo.   No Sirius nije želio ostati kod kuće dok su ostali u potrazi. Zadužio je Kreachera da mi kaže što se dogodilo. Kad sam ja nešto kasnije stigao na Grimmauldov trg, tamo sam zatekao vilenjaka koji mi je pucajući od smijeha rekao kamo je Sirius otišao."   "Smijao se?" upita Harry muklim glasom.   "O, da", potvrdi Dumbledore. "Vidite, Kreacher nas nije bio u stanju potpuno izdati. On nije čuvar tajne za Red pa nije Malfoyevima mogao odati našu adresu. Isto vrijedi i za povjerljive planove Reda, jer je za njih dobio izričitu zapovijed da ih nikome ne smije ponoviti. U tom su ga sputavale čarolije njegove vrste, koje mu brane da odbije direktnu zapovijed svoga gospodara, Siriusa. Ali zato je Narcissi mogao odati

informacije koje su Voldemortu bile dragocjene, dok ih je Sirius vjerojatno smatrao preobičnima da za njihovo ponavljanje izda izričitu zabranu."   "Na primjer?" upita Harry.   "Na primjer, mogao im je otkriti činjenicu da ste vi osoba koju je Sirius volio najviše na svijetu", tiho reče Dumbledore. "Ili činjenicu da ste vi Siriusa doživljavali kao kombinaciju brata i oca. Voldemort je, naravno, već znao da je Sirius član Reda i da je vama poznato gdje on živi - ali, zahvaljujući Kreacherovim informacijama, shvatio je da je Sirius Black osoba za čije ćete spašavanje vi sve staviti na kocku."   Harryjeve usnice bile su hladne i obamrle. "Znači... kad sam sinoć pitao Kreachera je li Sirius u kući..."  "Malfoyevi su mu - nedvojbeno po Voldemortovim uputama -rekli da mora naći način da makne Siriusa s puta nakon što se vama ukaže vizija u kojoj Siriusa muče, tako da vam Kreacher, u slučaju da odlučite prvo provjeriti je li Sirius kod kuće, može lagati i reći da ga nema. Kreacher je jučer ozlijedio hipogrifa Kljunoslava, a u trenutku kad ste se vi pojavili u vatri, Sirius je bio na katu, njegujući mu rane."   Harryju je ponestajalo zraka. Disao je ubrzano i plitko. "I Kreacher vam je sve to ispričao... smijući se?" upita on promuklim glasom.   "Nije mi želio reći", reče Dumbledore. "Ali ja sam i sam dovoljno vješt legiliment da mogu prepoznati kad mi netko laže pa sam ga... nagovorio... da mi kaže cijelu priču prije nego što sam krenuo u Odjel tajni."   "A," šapne Harry, zgrčivši ruke na koljenima u hladne šake, "a Hermiona nam je stalno govorila da moramo biti dobri prema njemu..."   "I bila je u pravu, Harry", odvrati Dumbledore. "Kad smo Grimmauldov trg broj dvanaest odabrali za svoje sjedište, upozorio sam Siriusa da s Kreacherom mora postupati ljubazno i s poštovanjem. Također sam mu rekao da bi Kreacher za nas mogao biti opasan. Mislim da me Sirius nije shvatio pretjerano ozbiljno, niti je ikad Kreachera doživljavao kao biće čiji su osjećaji jednako duboki kao ljudski..."   "Da niste krivili... nemojte... govoriti.... o Siriusu kao da..." Harry se tako gušio da nije mogao pravilno izgovarati riječi. U njemu je opet buknuo privremeno zatomljeni bijes - nije namjeravao dopustiti Dumbledoreu da kritizira Siriusa. "Kreacher je lažljivi... odvratni... on zaslužuje da..."   "Kreacher je ono što su od njega napravili čarobnjaci, Harry", reče Dumbledore. "I da, treba ga žaliti. Njegov je život bio jednako jadan kao i život vašeg prijatelja Dobbyja. Bio je prisiljen slušati Siriusa, jer je Sirius bio posljednji potomak obitelji kojoj je robovao, ali nije prema njemu osjećao istinsku odanost. A uza sve Kreacherove mane, mora se priznati da Sirius nije učinio ništa da Kreacheru olakša život..."   "NEMOJTE TAKO GOVORITI O SIRIUSU!" zaurla Harry.   Opet je bio na nogama, bijesan, spreman da napadne Dumbledorea, koji očito uopće ne razumije Siriusa, niti to koliko je on hrabar ni što je sve propatio...   "A što je sa Snapeom?" plane Harry. "Njega ne spominjete, je li? Kad sam mu rekao da je Voldemort uhvatio Siriusa samo mi se rugao kao i obično..."   "Harry, znate da profesor Snape nije imao izbora pred Dolores Umbridge, morao se praviti da vas ne shvaća ozbiljno," reče Dumbledore odmjerenim glasom, "ali kao što sam vam već objasnio, odmah je obavijestio Red o tome što ste mu rekli. On je pogodio kamo ste otišli kad se niste vratili iz šume. On je profesorici Umbridge dao lažni veritaserum kad vas je jednom ranijom prilikom pokušala prisiliti da joj kažete gdje se nalazi Sirius."   Harry je sve te argumente zanemario: okrivljavanje Snapea pružalo mu je neko divljačko zadovoljstvo,

jer mu se činilo da tako ublažava vlastiti, užasni osjećaj krivnje, i htio je da se Dumbledore složi s njim.   "Snape... Snape je stalno podbadao Siriusa što ne smije iz kuće, kao da je Sirius kukavica..."   "Sirius je bio prestar i prepametan da nasjeda na tako jeftine provokacije", odvrati Dumbledore.   "Snape mi je prestao davati instrukcije iz Oklumencije!" zareži Harry. "Izbacio me iz kabineta!"   "Svjestan sam toga", ozbiljno odvrati Dumbledore. "Već sam vam rekao da sam pogriješio što vas nisam sam podučavao Oklumenciji, iako sam u to vrijeme bio siguran da bi bilo još opasnije da otvarate um Voldemortu dok ste u mojoj blizini..."   "Snape je samo sve pogoršao, ožiljak me uvijek više bolio nakon satova kod njega..." Harry se prisjeti Ronovih nagađanja i nastavi još odlučnije, "... kako znate da me nije pokušavao pripremiti za Voldemorta, olakšati mu upad u moj..."   "Ja vjerujem Severusu Snapeu", jednostavno reče Dumbledore. "Ali zaboravio sam... opet staračka greška... da su neke rane preduboke da ikad u potpunosti zacijele. Mislio sam da će profesor Snape moći obuzdati svoje osjećaje prema vašem ocu... bio sam u krivu."   "Ali to je u redu, je li?" vikne Harry, ignorirajući zgranuta lica i prijekorna mrmljanja portreta na zidovima. "U redu je da Snape mrzi mog tatu, ali nije u redu da Sirius mrzi Kreachera?"   "Sirius nije mrzio Kreachera", reče Dumbledore. "Smatrao ga je slugom nedostojnim velikog zanimanja ili pozornosti. Ravnodušnost i zanemarivanje ponekad mogu izazvati znatno veću štetu od neskrivene antipatije... fontana koju smo noćas uništili bila je čista laž. Već dugo mi čarobnjaci loše postupamo sa svojom braćom, već dugo ih zloupotrebljavamo. Zato sad žanjemo ono što smo posijali."   "ZNAČI, SIRIUS JE ZASLUŽIO TO ŠTO JE DOBIO, JE LI?" zaurla Harry.   "To nisam rekao niti ćete od mene ikad čuti išta slično", tiho odvrati Dumbledore. "Sirius nije bio okrutan čovjek, uglavnom je prema kućnim vilenjacima bio ljubazan. Nije volio Kreachera jer je on bio živući podsjetnik na dom koji je Sirius mrzio."   "Da, mrzio ga je!" reče Harry. Glas mu je pukao i on okrene leda Dumbledoreu, udaljujući se od stola. Soba je sad bila puna sunčane svjetlosti. Dok je hodao, osjećao je na sebi poglede svih portreta, no niti je znao što radi, niti je istinski vidio išta u kabinetu. "Niste mu dopuštali da se makne iz kuće i on je to mrzio, zato je sinoć htio izaći iz nje..."   "Htio sam da ostane živ", tiho reče Dumbledore.  "Ljudi ne vole da ih se drži u zatvoru!" bijesno reče Harry, opet se okrećući prema njemu. "A isto ste radili i meni, cijelo prošlo ljeto..."   Dumbledore je zatvorio oči i pokrio lice dugim prstima. Harry ga je promatrao, no nije ga omekšao taj za Dumbledorea netipični znak umora ili tuge ili što god je to već bilo. Naprotiv, to što Dumbledore pokazuje znakove slabosti samo ga je još više razjarilo. Odakle mu pravo da bude slab u trenutku kad Harry želi sav svoj bijes istresti na njega?   Dumbledore je spustio ruke i zagledao se u Harryja kroz naočale u obliku polumjeseca.   "Vrijeme je", reče on, "da vam kažem ono što sam vam trebao reći prije pet godina, Harry. Molim vas, sjednite. Sve ću vam objasniti. Samo vas molim za malo strpljenja. Imat ćete priliku iskaliti se na meni na koji god način želite - kad završim. Neću vas zaustavljati."  

Harry ga je na trenutak strijeljao pogledom, a onda se bacio u stolac nasuprot Dumbledoreu, čekajući.   Dumbledore se nakratko zagledao u suncem obasjani perivoj s druge strane prozora, no uskoro se opet okrenuo Harryju i počeo: "Prije pet godina, Harry, stigli ste u Hogwarts, zdravi i neozlijeđeni, kako sam i planirao. Doduše - ne sasvim neozlijeđeni. Već ste mnogo toga propatili. Znao sam da će tako biti kad sam vas ostavio na pragu vaše tete i tetka. Znao sam da vas tim potezom osuđujem na deset mračnih i teških godina."   Zastao je. Harry nije ništa rekao.   "Možda se pitate - s punim pravom - je li to moralo biti tako. Zašto vas nije mogla usvojiti neka čarobnjačka obitelj? Mnogi bi to rado učinili, bili bi počašćeni i sretni da vas podižu kao sina.   Mogu jedino odgovoriti da je meni bilo najvažnije da ostanete živi. Mislim da vjerojatno nitko osim mene nije shvaćao u kakvoj ste opasnosti. Voldemort je nekoliko sati ranije bio poražen, ali njegovi sljedbenici - mnogi među njima gotovo jednako grozni kao i on - još su bili na slobodi, bijesni, očajni i nasilni. Osim toga, morao sam pri odlučivanju uzeti u obzir i budućnost. Jesam li vjerovao da je Voldemort zauvijek nestao? Ne. Nisam znao hoće li do njegova povratka proteći deset, dvadeset ili pedeset godina, ali bio sam siguran da će se vratiti, i bio sam siguran, jer ga dobro poznajem, da se neće smiriti dok vas ne ubije.   Znao sam da je Voldemort po poznavanju magije vjerojatno bez premca među danas živućim čarobnjacima. Znao sam da čak ni moje najsloženije i najmoćnije zaštitne čarolije po svoj prilici neće biti neuništive ako on povrati svu svoju moć.   No znao sam i što je Voldemortova slabost. I tako sam donio odluku: zaštitit ću vas prastarom magijom za čije postojanje on zna, ali je prezire, pa ju je stoga uvijek podcjenjivao - i to na svoju štetu. Govorim, dakako, o činjenici da je vaša majka umrla da vama spasi život. Taj njezin čin osigurao vam je dugoročnu zaštitu na kakvu Voldemort uopće nije računao i ta zaštita teče vašim žilama i dan-danas. Odlučio sam stoga pokloniti povjerenje krvi vaše majke. Predao sam vas njezinoj sestri, jedinoj živoj srodnici."  "Ona me ne voli", smjesta reče Harry. "Njoj se živo fućka..."   "Ali prihvatila vas je", prekine ga Dumbledore. "Možda je to učinila preko volje, ljutito, nerado, ogorčeno, ali ipak vas je prihvatila, time zapečativši čaroliju kojom sam vas začarao. Žrtva vaše majke krvnu je vezu učinila najjačim štitom koji sam vam mogao dati."   "I dalje ne..."   "Dokle god domom nazivate mjesto gdje stanuje krv vaše majke, tamo vas Voldemort ne može dotaknuti niti vam naškoditi. Prolio je njezinu krv, ali ta krv i dalje živi u vama i njezinoj sestri. Njezina krv dala vam je utočište. Ne morate se tamo vratiti češće od jednom godišnje, ali dokle god to mjesto zovete domom, dok ste tamo, on vam ne može naškoditi. Vaša teta to zna. Objasnio sam joj to u pismu koje sam joj s vama ostavio na pragu. Ona zna da je to što vam dopušta stanovanje u kući možda glavni razlog zbog kojeg ste preživjeli proteklih petnaest godina."   "Čekajte", reče Harry. "Čekajte malo."   Uspravio se u stolici, zureći u Dumbledorea.   "Vi ste poslali onaj urlojav. Vi ste joj rekli da se sjeti... to je bio vaš glas..."   "Mislio sam", reče Dumbledore, malo naklonivši glavu, "da je ne bi bilo loše podsjetiti na pogodbu koju je zapečatila kad vas je prihvatila. Imao sam osjećaj da bi joj napad dementora mogao ukazati na to koliko je opasno imati vas za posinka."  

"I jest", tiho reče Harry. "Dobro... više tetku nego njoj. On me htio izbaciti, ali kad je stigao urlojav, ona... ona je rekla da moram ostati."   Na trenutak se zagledao u pod i zatim rekao: "Ali kakve to ima veze sa..."   Nije mogao izreći Siriusovo ime.   "Dakle, prije pet godina", nastavi Dumbledore, kao da nije napravio stanku u priči, "stigli ste u Hogwarts, ne onako sretni i uhranjeni kao što ste trebali biti, istina, ali živi i zdravi. Niste bili razmaženi mali princ, nego normalan dječak, u onoj mjeri u kojoj se to mogle očekivati s obzirom na okolnosti. Činilo se da sve ide po mom planu.   A onda... pa, vi se događaja tijekom prve godine u Hogwartsu sjećate jednako dobro kao i ja. Sve ste poteškoće prebrodili na upravo veličanstven način i prerano se našli u situaciji da se morate suočiti s Voldemortom - mnogo ranije od mojih predviđanja. Opet ste preživjeli. I još mnogo više od toga. Onemogućili ste mu da povrati punu moć i snagu. Borili ste se kao odrastao muškarac. Bio sam... nemam riječi za to koliko sam bio ponosan na vas. No moj divni plan imao je manu", nastavi Dumbledore. "Očitu manu, za koju sam već onda znao da bi mogla sve upropastiti. Budući da sam znao koliko je važno da moj plan uspije, rekao sam samom sebi da neću toj mani dopustiti da ga ugrozi. Ja sam jedini to mogao spriječiti i zato sam morao biti jak. I tu je došao moj prvi test, dok ste vi ležali u bolnici, oporavljajući se od prve borbe s Voldemortom."   "Ne razumijem što želite reći", reče Harry.   "Zar se ne sjećate da ste me u bolnici pitali zašto vas je Voldemort pokušao ubiti kad ste bili beba?"   Harry kimne.   "Jesam li vam trebao već tada odgovoriti?"   Harry se zagledao u plave oči, ali nije ništa rekao. No srce mu je opet brže zakucalo.   "Još ne vidite gdje je mana u mom planu? Ne... možda ne vidite. Pa, kao što znate, odlučio sam da vam neću reći. Rekao sam si: tek mu je jedanaest godina, premlad je da sazna. Nisam vam to nikad namjeravao reći tako rano. Činilo mi se da bi to bio prevelik teret za tako mladu dob.   Trebao sam već tada prepoznati znakove opasnosti. Trebao sam se upitati zašto me nije više pogodilo što mi već postavljate to pitanje, osobito jer sam znao da ću vam na njega jednog dana morati dati strašan odgovor. Trebao sam primijetiti da sam malo previše sretan što vam to još ne moram reći... jer ste bili premladi, doista premladi.   Počela je vaša druga godina u Hogwartsu. I opet ste se morali nositi s izazovima kakvi često ne snalaze ni odrasle čarobnjake: i opet ste se pokazali u boljem svjetlu nego što sam mogao sanjati.   Ali niste me ponovo pitali zašto je Voldemort na vama ostavio svoj biljeg. Istina, razgovarali smo o vašem ožiljku... jako smo se približili toj temi. Zašto vam nisam sve rekao?   Pa, činilo mi se da je dob od dvanaest godina tek neznatno prihvatljivija od jedanaest godina za takvu informaciju. Pustio sam da odete od mene krvavi i iscrpljeni, ali i ushićeni. A ako sam pritom osjetio nelagodu jer vam još nisam sve rekao, brzo sam je zatomio. Jer vidite, i dalje mi se činilo da ste premladi. Još uvijek se nisam mogao prisiliti da vam pokvarim pobjedničku noć...   Vidite li sad, Harry? Vidite li sad manu u mom genijalnom planu? Upao sam u zamku koje sam se pribojavao, iako sam samoga sebe uvjeravao da je mogu i moram izbjeći."

  "Neraz..."   "Bili ste mi previše dragi", jednostavno reče Dumbledore. "Bilo mi je važnije da budete sretni nego da znate istinu, bio mi je važniji vaš duhovni mir od mog plana, više sam se brinuo za vaš život nego za živote koji bi mogli biti izgubljeni ako moj plan propadne. Drugim riječima, ponašao sam se točno onako kako Voldemort očekuje da se ponašaju sve budale koje vole.   Imam li opravdanje? Volio bih vidjeti osobu koja vas je pratila tako dugo kao ja - a ja sam vas pratio pozornije nego što možete zamisliti - koja vam ne bi htjela prištedjeti novu bol, s obzirom na sve što ste već morali pretrpjeti. Zar je bilo važno što bi u bliskoj budućnosti moglo stradati mnoštvo bezimenih, bezličnih ljudi i bića, ako ste vi tu i sad bili živi, zdravi i sretni? Nisam nikad ni slutio da ću se morati nositi s takvim stvarima.   Počela je vaša treća godina. Izdaleka sam gledao kako se mučite otjerati dementore, kako susrećete Siriusa, saznajete tko je i spašavate ga. Jesam li vam tada trebao reći, u trenutku kad ste uspjeli oteti kuma iz ralja Ministarstva? No tada, u vašoj trinaestoj godini, polako sam počeo ostajati bez izlika. Možda ste bili mladi, ali već ste dokazali da ste iznimna osoba. Mučila me savjest, Harry. Znao sam da uskoro mora doći trenutak...   Prošle ste godine izašli iz onog labirinta vidjevši smrt Cedrica Diggoryja i sami joj izbjegavši za dlaku... opet vam nisam rekao, iako sam znao, sad kad se Voldemort vratio, da ću to uskoro morati učiniti. Sada, večeras, znam da ste odavno bili spremni da čujete ono što sam tako dugo skrivao od vas, jer ste dokazali da sam vam ili} teret trebao povjeriti već znatno prije. Jedino čime se mogu braniti je ovo: gledao sam vas kako se borite s težim teretom od ijednog učenika koji je ikad pohađao ovu školu i jednostavno se nisam mogao prisiliti da vam na leđa navalim još jedan teret - najteži od svih."   Harry je čekao, ali Dumbledore nije progovorio. "Još uvijek ne razumijem."   "Voldemort vas je pokušao ubiti kad ste bili dijete zbog proročanstva izrečenog malo prije vašeg rođenja. Znao je za postojanje proročanstva, ali ne i cijeli njegov sadržaj. Odlučio je ubiti vas dok ste još novorođenče, uvjeren da tako ispunjava proročanstvo. Otkrio je da se prevario kad mu se vlastita kletva obila o glavu. Nakon što se vratio u svoje tijelo, a osobito nakon vašeg čudesnog bijega prošle godine, odlučio je da mora čuti cijelo proročanstvo. To je oružje za kojim je tako revno tragao otkako se vratio: informaciju o tome kako da vas uništi."   Sunce je izašlo. Dumbledoreov kabinet kupao se u njegovoj svjetlosti. Bijela, neprozirna kutija od stakla u kojoj se nalazio mač Godrica Gryffindora lagano je svjetlucala. Krhotine instrumenata koje je Harry razbacao po podu presijavale su se poput kišnih kapi, a novorođeni ptić Fawkes tiho je cvrkutao iza njegovih leđa, počivajući u svom gnijezdu od pepela.   "Proročanstvo se razbilo", reče Harry bezbojno. "Vukao sam Nevillea uz one redove u... u prostoriji u kojoj se nalazio onaj luk i pritom sam mu poderao pelerinu pa mu je kugla ispala..."   "Razbijena kugla samo je zapis proročanstva koji čuva Odjel tajni. Ali proročanstvo je bilo izrečeno pred svjedokom, a on ga se može sjetiti do u najsitniji detalj."   "Tko ga je čuo?" upita Harry, uvjeren da već zna odgovor.   "Ja", reče Dumbledore. "Jedne hladne, kišne noći prije šesnaest godina, u sobi iznad bara u Veprovoj glavi. Otišao sam se tamo naći s kandidatkinjom za mjesto učiteljice Proricanja sudbine, iako sam bio vrlo nesklon da uopće dopustim daljnje postojanje tog predmeta u školi. No ta je kandidatkinja bila prapraunuka jedne vrlo znamenite, vrlo nadarene vidovnjakinje i mislio sam da bih se trebao s njom sresti iz čiste pristojnosti. Koliko sam mogao vidjeti, ona nije imala ni trunčicu dara. Rekao sam joj,

nadam se ljubaznim tonom, da ne mislim kako bi bila prikladna za to radno mjesto. Okrenuo sam se da odem."   Dumbledore je ustao i prošao mimo Harryja na putu prema crnom ormaru pokraj Fawkesove motke. Sagnuo se, povukao zasun i izvadio plitku kamenu posudu izrezbarenu runama u kojoj je Harry vidio kako njegov otac maltretira Snapea. Dumbledore se vratio do stola i, odloživši sito sjećanja, podigao štapić do sljepoočnice. Počeo je izvlačiti srebrnaste niti misli, tanke poput paučine, koje su prianjale uz štapić dok ih nije stresao u posudu. Sjeo je za stol, na trenutak promatrajući vrtloženje i lelujanje svojih misli u situ sjećanja. S uzdahom je podigao štapić i vrškom dotaknuo tvar u situ.   Iz tvari se izdigla prilika umotana u šalove, golemih očiju uvećanih naočalama. Polako se vrtjela stojeći u posudi. No kad je Sybill Trelawney progovorila, glas joj nije bio uobičajeno eteričan i mističan, nego grub i promukao, kakav je Harry od nje čuo samo jednom prije:   "Dolazi onaj koji ima moć da uništi Gospodara tame... dijete roditelja koji su se triput suprotstavili Gospodaru tame, rođen dok umire sedmi mjesec... i Gospodar tame će ga obilježiti kao sebi ravnoga, no on će posjedovati moć koju Gospodar tame ne poznaje... jedan mora umrijeti od ruke drugoga, jer obojica istovremeno živjeti ne mogu... onaj koji ima moć da uništi Gospodara tame rodit će se dok umire sedmi mjesec..."   Polako se okrećući, profesorica Trelawney opet se spustila u srebrnu tvar koja joj je lelujala oko nogu, i nestala.   U kabinetu je zavladala mrtva tišina. Utihnuli su Dumbledore, Harry i svi portreti. Čak je i Fawkes prestao cvrkutati.   "Profesore Dumbledore?" reče Harry vrlo tiho, jer je Dumbledore, koji je još zurio u sito sjećanja, izgledao kao da se sasvim udubio u misli. "To... je li to značilo... što je to značilo?"   "To je značilo", odgovori Dumbledore, "da se jedina osoba koja ima šansu zauvijek uništiti lorda Voldemorta rodila jednog dana potkraj srpnja, prije gotovo šesnaest godina. Tog su dječaka dobili roditelji koji su se triput suprotstavili Voldemortu."   Harry je imao osjećaj kao da se oko njega steže nekakav obruč. Opet mu je ponestajalo daha.   "To znači - ja?"   "Ono što je neobično, Harry," reče on tiho, "jest to što proročanstvo možda uopće nije govorilo o vama. Sybilline riječi mogle su se primijeniti na dva čarobnjačka dječaka rođena potkraj srpnja te godine. Obojici su roditelji bili članovi Reda feniksa i obojici su roditelji triput za dlaku umakli Voldemortu. Jedan ste, naravno, bili vi. Drugi je Neville Longbottom."   "Ali onda... zašto je onda na proročanstvu pisalo moje ime, a ne Nevilleovo?"   "Službena je etiketa bila promijenjena nakon što vas je Voldemort napao kao dijete", odvrati Dumbledore. "Osoba zadužena za arhive u Dvorani proročanstava smatrala je da vas Voldemort ne bi ni pokušao ubiti da nije bio siguran da je Sybill govorila o vama."   "Onda... možda uopće nije riječ o meni?" upita Harry.   "Bojim se", reče Dumbledore polako, izgledajući kao da svaka riječ od njega iziskuje golem napor, "da je ipak riječ o vama."   "Ali rekli ste... Neville je isto rođen potkraj srpnja... i njegovi mama i tata..."

  "Zaboravljate sljedeći dio proročanstva, glavni znak prepoznavanja dječaka koji može uništiti Voldemorta... Voldemort će ga sam obilježiti kao sebi ravnoga. I to je učinio, Harry. Odabrao je vas, ne Nevillea, i dao vam ožiljak koji se pokazao i blagoslovom i kletvom."   "Ali možda je pogrešno odabrao!" istakne Harry. "Možda je obilježio pogrešnu osobu!"   "Odabrao je dječaka koji mu se činio većom prijetnjom", reče Dumbledore. "I obratite pozornost na sljedeće, Harry: nije odabrao čistokrvnog čarobnjaka (iako su po njegovu uvjerenju to jedini čarobnjaci vrijedni postojanja ili poznavanja), nego mješanca, kao što je i on sam. U vama je vidio sebe prije nego što vas je ikad doista ugledao, a kad vas je obilježio tim ožiljkom, ne samo što vas nije ubio, kao što je namjeravao, nego vam je dao moći i budućnost koje su vam omogućile da mu dosad pobjegnete ni manje ni više nego četiri puta - to je nešto što nisu uspjeli postići ni vaši ni Nevilleovi roditelji."   "Ali zašto je to učinio?" upita Harry, osjećajući obamrlost i hladnoću. "Zašto me pokušao ubiti kad sam bio beba? Zar ne bi bilo pametnije da je pričekao da Neville i ja malo narastemo, pa da onda procijeni koji od nas djeluje opasnije i odluči kojeg će ubiti nego..."   "To svakako zvuči kao praktičniji pristup," reče Dumbledore, "osim što je Voldemortova informacija o proročanstvu bila nepotpuna. Gostionica Veprova glava, koju je Sybill odabrala jer je bila jeftina, već dugo privlači klijentelu koja je, recimo to tako, zanimljivija od one Kod tri metle. Kao što ste na svoju žalost otkrili vi i vaši prijatelji, a te noći i ja, tamo nikad nije zdravo pretpostaviti da ste sigurni od neželjenih ušiju. Naravno, kad sam pošao na sastanak sa Sybill Trelawney nisam ni sanjao da ću čuti išta vrijedno prisluškivanja. Moja - naša - jedina sreća bila je to što je prisluškivač bio brzo uhvaćen i izbačen iz zgrade.   Čuo je samo početak, dio koji proriče da će se u srpnju roditi dječak čiji su se roditelji triput suprotstavili Voldemortu. Stoga nije ni mogao upozoriti svoga gospodara da bi vam napadom mogao prenijeti svoje moći i obilježiti vas kao sebi ravnoga. Voldemort nije znao da bi napad na vas mogao biti opasan, niti da bi bilo mudrije da pričeka i pokuša saznati detalje. Nije znao da ćete imati moć koju Gospodar tame ne poznaje..."   "Ali nemam!" reče Harry stegnuta grla. "Nemam ja nikakve moći koje njemu nedostaju, ne bih se nikad mogao boriti kao on noćas, ja ne mogu opsjedati ljude ili... ili ih ubijati..."   "U Odjelu tajni postoji soba", prekine ga Dumbledore, "koja je uvijek zaključana. U njoj se nalazi sila koja je istovremeno i divnija i strašnija od smrti, od ljudske inteligencije, od prirodnih sila. Ujedno je vjerojatno i najtajanstvenija od svih predmeta proučavanja koji se tamo čuvaju. I tu moć, koju drže u toj sobi, vi posjedujete u ogromnoj mjeri, dok je Voldemort uopće nema. Ta vas je moć noćas odvela u spašavanje Siriusa. Ta vas je moć spasila kad vas je opsjeo Voldemort, jer mu je boravak u tijelu prožetom silom koju on tako prezire brzo postao nesnosan. Na kraju uopće nije bilo važno znate li zatvoriti svoj um. Spasilo vas je vaše srce."   Harry zatvori oči. Da nije otišao spašavati Siriusa, Sirius ne bi umro... Više zato da odgodi trenutak kad će opet morati misliti o Siriusu nego zato što ga je odgovor doista zanimao, Harry upita:   "Kraj proročanstva... bilo je nešto o tome kako... obojica istovremeno..."   "... živjeti ne mogu", dovrši Dumbledore.   "Pa," reče Harry, izvlačeći riječi iz nekog dubokog bunara očaja u sebi, "znači li to da... da će na kraju jedan od nas dvojice morati ubiti... drugoga?"   "Da", potvrdi Dumbledore.

  Dugo vremena nijedan nije ništa rekao. Negdje daleko iza zidova kabineta, Harry je čuo glasove - možda su se neki učenici zaputili na rani doručak u Veliku dvoranu. Činilo mu se nevjerojatnim da negdje na svijetu postoje ljudi koji još uvijek žele jesti, koji se smiju, koji niti znaju niti mare za to što je Sirius Black zauvijek otišao. Činilo mu se da je Sirius već milijunima kilometara daleko od njega, no čak je i sad jedan dio Harryja još vjerovao da bi, da je možda ipak povukao onaj veo, s druge strane vidio kako ga gleda Sirius, možda ga pozdravljajući onim svojim smijehom sličnim lavežu...   "Mislim da vam dugujem još jedno objašnjenje, Harry", poče Dumbledore, oklijevajući. "Možda ste se pitali zašto vas nikad nisam imenovao prefektom? Moram priznati... da sam smatrao... kako na ramenima već imate dovoljno odgovornosti."   Harry je podigao pogled prema njemu i vidio da niz Dumbledoreovo lice prema dugoj srebrnoj bradi klize suze.

GLAVA TRIDESET OSMA Početak novoga rata                                                        VRATIO SE ONAJ-ČIJE-SE-IME-NE-SMIJE-IZGOVORITI     U kratkoj izjavi koju je dao u petak navečer ministar magije Cornelius Fudge potvrdio je da se Onaj-čijese-ime-ne-smije-izgovoriti vratio u zemlju te da je opet aktivan. 'S najdubljim žaljenjem moram potvrditi da je čarobnjak koji sebe naziva lordom... no, znate već na koga mislim... živ i da je opet među nama', rekao je Fudge, izgledajući umorno i smeteno dok se obraćao novinarima. 'S jednakim žaljenjem moramo objaviti da su se dementori Azkabana masovno pobunili i odbili daljnji rad za Ministarstvo. Vjerujemo da dementori trenutno zapovijedi primaju od lorda... i tako dalje.   Molimo magijsko stanovništvo da bude na oprezu. Ministarstvo upravo izrađuje priručnike za elementarnu zaštitu doma i osobe koja će se tijekom sljedećeg mjeseca besplatno dostaviti svim čarobnjačkim domaćinstvima. Čarobnjačka zajednica ministrovu je izjavu dočekala s očajem i strahom, jer su još ove srijede svi slušali uvjeravanja Ministarstva da 'nema ama baš nikakve istine u upornim glasinama da Znate-već-tko opet djeluje medu nama'.   Pojedinosti događaja koji su doveli do takvog obrata u Ministarstvu još su nejasne, ali vjeruje se da je u četvrtak navečer u Ministarstvo magije provalio sam Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti u pratnji svojih odabranih pristaša (poznatijih pod imenom smrtonoše).   Albus Dumbledore, koji se u međuvremenu vratio na funkciju ravnatelja Škole vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu, člana Međunarodne udruge čarobnjaka te vrhovnog vješca Čarosudnog zbora, zasad ne daje nikakve izjave. On već dobrih godinu dana tvrdi da Znate-već-tko nije mrtav kao što su svi vjerovali i nadali se, nego da opet prikuplja pristaše i priprema se za novi pokušaj da prigrabi vlast. U međuvremenu, 'Dječak koji je ostao živ'...   "A evo i tebe, Harry, znala sam da će te nekako uvući u priču", reče Hermiona, gledajući ga preko ruba novina.   Bili su u bolnici. Harry je sjedio na kraju Ronova kreveta dok su obojica slušala kako im Hermiona čita članak s naslovne stranice Nedjeljnog proroka. Ginny, čiji je gležanj madame Pomfrey izliječila za tili čas, sklupčala se u dnu Hermionina kreveta. Neville, čiji je nos također opet imao normalnu veličinu i oblik, sjedio je na stolcu između dva kreveta. Navratila je i Luna s najnovijim brojem Odgonetača u ruci koji je trenutno čitala okrenut naopačke, djelujući kao da uopće ne prati Hermionine riječi.   "Ma nemoj, sad je opet dječak koji je ostao živ", mrko će Ron. "Nije više poremećeni razmetljivac, je li?"   Uzeo je šaku čokoladnih žaba iz velike gomile na noćnom ormariću, dobacujući nekoliko Harryju, Ginny i Nevilleu i zubima trgajući omot s vlastite žabe. Na rukama je još imao tamne podljeve na mjestima gdje su se omotali krakovi mozga. Madame Pomfrey je napomenula da gotovo ništa ne ostavlja tako duboke ožiljke kao misli, no otkako mu je počela ozlijeđenu kožu obilno mazati Zaboravnom mašću doktora Ubblyja, pojavili su se znakovi poboljšanja.   "Da, sad se svi razbacuju komplimentima na tvoj račun, Harry", reče Hermiona, prelijetajući članak očima. "Samotni glas istine... unatoč optužbama da je neuravnotežen, nikad se nije pokolebao u svojim tvrdnjama... morao je trpjeti ismijavanja i klevete... Hmmm," reče ona, mršteći se, "vidim da ne spominju da je za ismijavanje i klevete bio zadužen Prorok..."   Lecnula se i stavila ruku na rebra. Iako je kletvi kojom ju je pogodio Dolohov bila smanjena učinkovitost jer inkantaciju nije mogao izreći naglas, i to je bilo dovoljno da, prema riječima madame Pomfrey, izazove "i te kakvu štetu". Hermiona je svaki dan morala piti deset različitih ljekovitih napitaka, ali oporavljala se velikom brzinom i bilo je očito da joj je bolnica već dodijala.

  "Najnoviji pokušaj Znate-već-koga da preuzme vlast, od druge do četvrte stranice, Što nam je Ministarstvo trebalo reći, peta stranica, Zašto nitko nije slušao Albusa Dumbledorea, od šeste do osme stranice, Ekskluzivni intervju s Harryjem Potterom, deveta stranica... Pa," ustvrdi Hermiona, presavijajući novine i bacajući ih u stranu, "bar imaju o čemu pisati. A taj intervju s Harryjem nije ekskluzivan, izašao je u Odgonetaču još prije nekoliko mjeseci..."   "Tata im je prodao prava", rastreseno će Luna, okrećući stranicu Odgonetača. "I to za velik novac, tako da ovog ljeta idemo na ekspediciju u Švedsku. Pokušat ćemo uhvatiti gužveljavu rogaticu." Hermiona je nakon kraće borbe sa samom sobom rekla: "To zvuči krasno."   Ginny je primijetila Harryjev pogled i brzo okrenula glavu, smijuljeći se.   "Dobro", reče Hermiona. Sjela je uspravnije i opet se lecnula: "Što ima novo u školi?"   "Pa, Flitwick je uklonio Fredovu i Georgeovu močvaru," poče Ginny, "trebale su mu otprilike tri sekunde da riješi stvar. Ali ostavio je majušni dio pod prozorom i ogradio ga konopcem..."  "Zašto?" upita iznenađena Hermiona.   "Rekao je da je stvarno riječ o jako dobroj čaroliji", reče Ginny, sliježući ramenima.   "Mislim da ju je ostavio kao spomenik Fredu i Georgeu", doda Ron, usta punih čokolade. "To su mi oni poslali, znaš", objasni on Harryju, pokazujući brdo žaba kraj kreveta. "Trgovina psina očito dobro posluje."   Tu je izjavu Hermiona dočekala s vrlo prijekornim izrazom lica. Upitala je: "Dobro, jesu li psine prestale sad kad se Dumbledore vratio?"   "Da," reče Neville, "sad je sve po starom."   "Filch je sigurno sretan, zar ne?" upita Ron, naslanjajući Dumbledorovu sličicu iz čokoladne žabe na vrč s vodom.   "Ni najmanje", odvrati Ginny. "Zapravo je u teškoj depresiji..." Spustila je glas do šapta. "Stalno ponavlja da je Umbridgeica bila nešto najbolje što se ikad dogodilo školi..."   Svih šestero okrenulo je glave u istom smjeru. U krevetu prekoputa ležala je profesorica Umbridge, zureći u strop. Dumbledore je sam otišao u šumu da je spasi od kentaura. Kako mu je to uspjelo - kako je izašao iz drveća podupirući profesoricu Umbridge a da sam nije zaradio ni ogrebotinu, to nitko nije znao, niti je Umbridgeova pokazivala sklonost da ikome kaže. Koliko je njima bilo poznato, od dolaska u bolnicu nije izrekla ni jednu jedinu riječ. Osim toga, zapravo nitko nije znao što nije u redu s njom. Njezina obično uredna kosa mišje boje bila je vrlo raščupana i još puna grančica i lišća, ali inače se činilo da je neozlijeđena.   "Madame Pomfrey kaže da je u šoku", šapne Hermiona. "Prije će biti da se duri", reče Ginny.   "Da, kad napravimo ovo, pokazuje znakove života", reče Ron i zacokće jezikom, imitirajući zvuk konjskih kopita. Umbridgeova je smjesta uspravno sjela i počela se uspaničeno ogledavati.   "Nešto nije u redu, profesorice?" dovikne joj madame Pomfrey, izvirujući iz ureda.   "Ne... ne..." odvrati Umbridgeova, tonući natrag u jastuke. "Ne, valjda sam sanjala..."  

Hermiona i Ginny zabile su glave u posteljinu da priguše smijeh.   "Kad smo već kod kentaura," reče Hermiona, kad je malo došla k sebi, "tko sad predaje Proricanje sudbine? Hoće li Firenco ostati?"   "Pa mora," odvrati Harry, "kad mu ostali kentauri ne daju da se vrati, zar ne?"   "Čini se da će predavati i on i Trelawneyca", dometne Ginny.   "Kladim se da Dumbledore sad žali što se nije zauvijek riješio Trelawneyce", reče Ron, žvačući već četrnaestu žabu. "Iako je taj predmet i inače totalno bez veze ako mene pitate, a ni Firenco nije baš puno bolji..."   "Kako to možeš reći?" upita Hermiona. "I to sad kad smo otkrili da postoje prava proročanstva?"   Harry je odmah osjetio da mu srce jače udara. Nije još nikome, uključujući Rona i Hermionu, otkrio sadržaj proročanstva. Neville im je rekao da se kugla razbila dok ga je Harry vukao uz tribine u Odaji smrti, a Harry se nije potrudio ispraviti dojam da je proročanstvo izgubljeno. Nije još bio spreman gledati njihova lica nakon što im kaže da mora postati ubojica ili žrtva, jer trećeg načina nema...   "Šteta što se razbila", tiho reče Hermiona, vrteći glavom. "Da, istina", složi se Ron. "Ipak, utješno je što ni Znate-već-tko nije saznao što se u njoj nalazilo... kamo si ti krenuo?" doda on, djelujući i iznenađeno i razočarano što Harry već ustaje.   "Ovaj... idem do Hagrida", reče Harry. "Ma znaš, tek se vratio pa sam obećao da ću skočiti do njega i ispričati mu kako ste vas dvoje."   "Ma, dobro, nek ti bude", mrzovoljno će Ron, gledajući u djelić vedrog plavog neba koji se vidio kroz prozor sobe. "Da bar i mi možemo ići."   "Reci mu da smo ga pozdravili!" dovikne Hermiona Harryju koji je već išao prema vratima. "I pitaj ga što se događa s... s njegovim malim prijateljem!"   Harry mahne da joj pokaže kako je sve čuo i razumio. Napustio je sobu.   Dvorac je bio neobično tih čak i kad se uzme u obzir da je bila nedjelja. Očito su svi izašli u osunčani perivoj, uživajući u tome što su ispiti gotovi i što svoje posljednje dane u školi provode neopterećeni ponavljanjem gradiva i domaćim zadaćama. Harry je polako hodao niz prazni hodnik, usput gledajući kroz prozore. Iznad metlobojskog igrališta ugledao je bezbrižne letače, a jezerom je plivalo dvoje učenika u pratnji orijaške lignje.   Nikako se nije mogao odlučiti želi li društvo drugih ljudi ili ne. Kad god je bio s nekim, htio je otići, no čim bi ostao sam, poželio bi društvo. Zapravo ne bi bilo loše da stvarno posjeti Hagrida, nije s njim stigao normalno porazgovarati otkako se vratio na posao... Upravo je sa zadnje mramorne stube sišao u predvorje, kad su kroz vrata na desnoj strani, za koja je Harry znao da vode u slytherinsku društvenu prostoriju, izašli Malfoy, Crabbe i Goyle. Harry se naglo zaustavio. Isto su učinili Malfoy i ostali. Jedini zvukovi koji su se čuli bili su povici, smijeh i pljuskanje koji su iz perivoja dopirali kroz otvorena vrata dvorca.   Malfoy se ogledao - Harry je znao da provjerava ima li u blizini učitelja - zatim je opet pogledao Harryja i rekao prigušenim glasom: "Potteru, mrtav si."   Harry podigne obrve.  

"Čudno," odvrati on, "a još uvijek hodam..."   Harry nikad nije vidio Malfoya u ljućem izdanju. Pogled na to blijedo, šiljasto lice iskrivljeno od bijesa pružao mu je neko bezlično zadovoljstvo.   "Platit ćeš ti", reče Malfoy glasom tek za nijansu čujnijim od šapta. "Ja ću te natjerati da platiš za to što si učinio mom ocu..."   "E sad sam stvarno prestravljen", sarkastično odvrati Harry. "Lord Voldemort je valjda trebao samo poslužiti za zagrijavanje dok vas trojica ne krenete u napad - ma, što je?" doda on jer su se Malfoy, Crabbe i Goyle prestrašeno trgnuli kad su čuli zabranjeno ime. "Pa nije li on prijatelj tvog tate? Nije moguće da ga se bojiš?"   "Misliš da si veliki frajer, Potteru", reče Malfoy, prilazeći mu dok su mu bokove štitili Crabbe i Goyle. "Samo ti čekaj. Već ćeš mi pasti u šake. Ne možeš mog oca otjerati u zatvor..."   "Mislim da upravo jesam", istakne Harry.   "Dementori su otišli iz Azkabana", odvrati Malfoy tiho. "Tata i ostali će izaći za tren oka..."   "Da, vjerojatno si u pravu", odvrati Harry. "Ali sad bar svi znaju o kakvoj je gamadi riječ..."   Malfoyeva ruka posegnula je za štapićem, ali Harry je bio prebrz za njega. Izvukao je svoj štapić prije nego što su Malfoyevi prsti ušli u džep njegove pelerine.   "Potteru!"   Predvorjem se prolomio glas. Na stubištu koje je vodilo iz njegova podzemnog kabineta pojavio se Snape. Čim ga je ugledao, Harry osjeti kako ga ispunjava mržnja pred kojom je blijedjela sva njegova antipatija prema Malfoyu... može Dumbledore pričati što hoće, ali on nikad neće oprostiti Snapeu... nikad...   "Što to radite, Potteru?" upita Snape poslovično hladnim glasom dok je hodao prema njima.   "Pokušavam odlučiti koju kletvu da upotrijebim na Malfoyu, gospodine", bijesno odvrati Harry. Snape se zagleda u njega.   "Smjesta spremite taj štapić", reče on otresito. "Oduzimam deset bodova Gryff..."   Snape pogleda prema divovskim pješčanim satovima na zidovima i posprdno se osmjehne.   "Ah. Vidim da se u Gryffindorskom satu više nema što oduzeti. U tom slučaju, Potteru, jednostavno ćemo morati..."   "Dodati nove bodove?"   Kamenim stubama dvorca u predvorje se upravo ukočeno popela profesorica McGonagall. Jednom je rukom držala putnu torbu od karirane tkanine, a drugom se jako oslonila o štap, ali inače je izgledala sasvim zdravo.   "Profesorice McGonagall!" reče Snape i uputi se k njoj. "Vidim da ste izašli iz Svetog Munga!"   "Da, profesore Snape," reče profesorica McGonagall, otresajući s ramena putni plašt, "osjećam se kao nova. Vas dvojica... Crabbe... Goyle..."

  Pozvala ih je kraljevskim pokretom ruke i oni joj priđoše, vukući glomazne noge uz izraz nelagode na licima.   "Evo," reče profesorica McGonagall, gurnuvši putnu torbu Crabbeu u prsa, a plašt Goyleu, "odnesite ovo u moj kabinet." Okrenuli su se i teškim korakom krenuli uz mramorno stubište. "Dobro, da vidimo", reče profesorica McGonagall, podižući pogled prema pješčanim satovima na zidu. "Pa, mislim da bi Potter i njegovi prijatelji trebali dobiti pedeset bodova po osobi zato što su svijet upozorili na povratak Znateveć-koga! Što vi kažete, profesore Snape?"   "Molim?" brzo će Snape, iako je Harry znao da ju je savršeno dobro čuo. "Pa... dobro... valjda..."   "Dakle, dodjeljujem po pedeset bodova Potteru, Weasleyjevima, Longbottomu i gospođici Granger", izjavi profesorica McGonagall. Dok je govorila, u donji dio Gryffindorskog pješčanog sata prosula se gomila rubina. "O... i pedeset bodova za gospođicu Lovegood, zar ne", doda ona. U sat Ravenclawa spustio se niz safira. "Dobro, ako se ne varam, profesore Snape, namjeravali ste gospodinu Potteru oduzeti deset bodova... dakle još to..."   Nekoliko rubina opet je poletjelo u gornji dio sata, no u donjem je još ostao više nego pristojan broj dragulja.   "Pa, Potter, Malfoy, mislim da biste ovako divan dan obojica trebali provesti vani", žustro nastavi profesorica McGonagall.   Harry nije oklijevao. Gurnuo je štapić u pelerinu i zaputio se prema izlazu iz predvorja ne udostojivši Snapea i Malfoya ni jednim pogledom.   Dok je hodao travnjakom prema Hagridovoj kolibi, osjećao je kako ga prže vruće sunčane zrake. Na travi su ležali učenici, sunčajući se, razgovarajući, čitajući Nedjeljni prorok, jedući slatkiše. Dok je prolazio, svi su podizali poglede prema njemu, neki uz mahanje, drugi uz dovikivanje. Očito su htjeli pokazati da su i oni, baš kao i Prorok, zaključili da je Harry ipak nekakav heroj. Nije im ništa rekao. Nije imao pojma koliko su upoznati s događajima od prije tri dana, ali dosad je uspio izbjeći pitanja i bilo bi mu draže da tako i ostane.   Nakon kucanja na vrata Hagridove kolibe, prvo je pomislio da ga nema, no uto je iza ugla dojurio Očnjak i zamalo ga srušio od oduševljenja. Ispostavilo se da Hagrid bere mahune u vrtu iza kolibe.   "Bok, Harry!" reče on nasmiješeno kad se Harry približio ogradi. "Uđi, uđi, da popijemo čašu maslačkova soka... Kako ide?" upita ga Hagrid kad su sjeli za njegov drveni stol, svaki s čašom ledenog soka. "Je'l... ovaj... kako si ti?"   Harry je po zabrinutom izrazu na njegovu licu zaključio da ne misli na Harryjevo tjelesno stanje.   "Dobro sam", žurno odvrati Harry, jer se nije mogao prisiliti da spomene temu koja je Hagridu očito bila na pameti. "Pa, gdje si ti bio?"   "Skrivo sam se u planinama", reče Hagrid. "U špilji, ko Sirius kad je..."   Hagrid se prekinuo, hrapavo se nakašljao, pogledao Harryja i otpio dug gutljaj soka.   "U svakom slučaju, eto me natrag", zaključi on slabašno. "Pa... izgledaš bolje nego prije", reče Harry, čvrsto odlučivši da će razgovor skrenuti što je moguće dalje od Siriusa.  

"Ha?" reče Hagrid, podižući masivnu ruku da opipa lice. "Aha... da. Pa, Grawpy se jako upristojio, zbilja se upristojio. Izgledo je sav sretan kad sam se vratio, da ti iskreno kažem. Ma dobar je on dečko... malo sam razmišljo da bi mu možda trebo pronać prijateljicu..."   U normalnim okolnostima Harry bi smjesta pokušao odgovoriti Hagrida od takve ideje. Mogućnost da se u šumi nastani i drugi div, k tome možda još divljiji i nasilniji od Grawpa, bila je krajnje zabrinjavajuća, ali Harry jednostavno nije imao snage raspravljati o tome. Opet ga je uhvatila želja za samoćom pa je, u namjeri da ubrza svoj odlazak, popio nekoliko velikih gutljaja soka od maslačka, odjednom ispraznivši pola čaše.   "Sad svi znaju da si govorio istinu, Harry", reče Hagrid, tiho i neočekivano. "Ipak je to neko poboljšanje, zar ne?" Harry slegne ramenima.   "Gle..." nagne se Hagrid prema njemu. "Poznavo sam Siriusa duže od tebe... poginuo je u borbi, on bi uvijek izabro otić na taj način..."   "Nije on uopće htio otići!" ljutito reče Harry. Hagrid sagne veliku, kuštravu glavu.   "Ne, znam da nije", tiho će on. "Al ipak, Harry... nije ti on bio tip da sjedi kod kuće dok se drugi bore. Ne bi on mogo živjet sa sobom da ti nije pošo upomoć..." Harry skoči na noge.   "Moram otići kod Rona i Hermione u bolnicu", reče on mehanički.   "O", odvrati Hagrid, izgledajući kao da je i sam uzrujan. "O... dobro, onda, Harry... pazi se i svrati kad uhvatiš vremena..." "Da... dobro..."   Harry je požurio do vrata i otvorio ih. Prije nego što je Hagrid stigao završiti pozdrav, već je hodao osunčanim travnjakom. Opet je u prolazu slušao kako mu ljudi nešto dovikuju. Zatvorio je oči i poželin da svi nestanu, da kad opet otvori oči, otkrije kako je sam u perivoju...   Nekoliko dana ranije, prije nego što su završili ispiti, a njemu se ukazala vizija poslana od Voldemorta, dao bi gotovo sve da svijet čarobnjaka napokon povjeruje u njegove riječi i Voldemortov povratak, da shvati kako Harry nije lažljivac ili luđak. Ali sada...   Obišao je dio jezera i sjeo na obalu, grmljem zaštićen od pogleda prolaznika. Zagledao se u svjetlucavu vodu, razmišljajući...   Možda je želio samoću jer se od razgovora s Dumbledoreom ionako osjećao odsječen od svih. Činilo mu se da ga od ostatka svijeta dijeli nevidljiva barijera. Oduvijek je nosio stigmu. Ali nikad prije nije doista shvaćao što to znači...   Ipak, dok je sjedio na rubu jezera pritisnut užasnim teretom tuge, osjećajući Siriusov gubitak kao otvorenu, svježu ranu, shvatio je da se boji manje nego što bi možda trebao. Sunce je sjalo, perivoj je bio prepun nasmijanih ljudi, pa iako je Harry osjećao toliku udaljenost od njih kao da pripada nekoj drugoj vrsti, ipak mu je tu, među njima, bilo teško povjerovati da njegov život ovisi o tome hoće li ubiti ili biti ubijen...   Dugo je sjedio na rubu jezera, zagledan u vodu, nastojeći ne misliti na svog kuma ili na to da je točno prekoputa ovog mjesta, na drugoj strani jezera, Sirius jednom izgubio svijest dok se pokušavao obraniti od stotinu dementora...  

Sunce je zašlo i tek je onda shvatio da mu je hladno. Ustao je i vratio se u dvorac, u hodu brišući lice rukavom.   *** Ron i Hermiona bolnicu su napustili potpuno izliječeni tri dana prije kraja školske godine. Hermiona je pokazivala znakove da bi voljela razgovarati o Siriusu, ali Ron bi je utišao svaki put kad je spomenula njegovo ime. Harry još nije bio siguran želi li razgovarati o svom kumu - želje su mu se mijenjale u skladu s raspoloženjem. Bio je siguran samo u jedno: iako se trenutno osjećao beskrajno nesretno, kad se za nekoliko dana vrati u Kalinin prilaz broj četiri, Hogwarts će mu izgledati kao oaza sreće. Napokon je znao zašto se tamo mora vraćati svakog ljeta, ali nije se zbog toga osjećao ni za nijansu bolje. Zapravo, nikad se dosad nije toliko grozio povratka.   Profesorica Umbridge napustila je Hogwarts dan prije kraja školske godine. Išuljala se iz bolnice za vrijeme večere, očito u nadi da će otići nezamijećena. Na svoju nesreću, na putuje srela Peevesa, koji je oduševljeno zgrabio posljednju priliku da postupi u skladu s Fredovim uputama pa ju je zlurado istjerao iz dvorca, udarajući je naizmjence štapom za hodanje i čarapom punom školske krede. Mnogi su učenici istrčali u predvorje da pogledaju njezin bijeg niz prilaz, no predstojnici domova nisu se baš pretrgli od napora da ih dovedu u red. Štoviše, profesorica McGonagall u svoju se stolicu zavalila čim je izrekla nekoliko bezvoljnih prijekora, a zatim su je jasno čuli kako izražava žaljenje što nije mogla i osobno potrčati za Umbridgeovom, da je podcikivanjem isprati iz perivoja. Štap je, naime, posudila Peevesu.   Počela je i njihova posljednja večer u školi. Većina učenika već je dovršila pakiranje i krenula na oproštajnu gozbu, ali Harry nije još ni počeo.   "Ma obavi to sutra!" reče Ron, čekajući kraj vrata njihove spavaonice. "Dođi, krepavam od gladi."   "Neću dugo... gle, idi ti bez mene..."   No kad su se iza Rona zatvorila vrata, Harry nije nimalo ubrzao napore da završi pakiranje. Nije mu padalo na pamet da se pojavi na oproštajnoj gozbi. Strahovao je da će ga Dumbledore na neki način spomenuti u svom govoru. Uopće nije sumnjao da će spomenuti Voldemortov povratak. Na kraju krajeva, o tome je govorio već prošle godine...   Harry je izvukao nekoliko zgužvanih pelerina s dna kovčega da napravi mjesta za one koje je već uredno složio. Pritom je zamijetio da u jednom kutu leži nespretno zamotan paket. Nije znao kako se on tu našao. Sagnuo se i izvukao ga ispod tenisica da ga pobliže promotri.   Samo nekoliko sekundi kasnije, shvatio je što drži u ruci. Bio je to poklon koji mu je Sirius dao na vratima Grimmauldova trga broj dvanaest. "Ako me budeš trebao, posluži se time, može?"   Harry je sjeo na krevet i razmotao paket. Van je ispalo maleno, četvrasto zrcalo. Izgledalo je staro; u svakom slučaju je bilo prljavo. Podigao ga je pred lice i vidio da ga iz zrcala gleda vlastiti odraz.   Okrenuo je zrcalo na drugu stranu. Tamo je Sirius našvrljao poruku.   Ovo je dvostrano zrcalo - drugi dio para je kod mene. Ako budeš trebao razgovarati sa mnom, samo mu reci moje ime: ti ćeš se pojaviti u mom zrcalu, a ja ću moći govoriti u tvom. James i ja smo ih koristili kad god smo morali odrađivati kazne na različitim lokacijama.   Srce mu je zakucalo brže. Sjetio se kako je prije četiri godine u zrcalu Erised vidio svoje mrtve roditelje. Sad je znao da će moći opet razgovarati sa Siriusom - i to odmah...  

Obazreo se da provjeri je li stvarno sam. Spavaonica je bila prazna. Opet je pogledao zrcalo i drhtavim rukama ga približio licu, glasno i razgovijetno izgovarajući: "Siriuse".   Dahom je zamaglio površinu zrcala. Primaknuo je zrcalo još bliže, osjećajući kako ga preplavljuje uzbuđenje, no oči koje su treptale kroz izmaglicu u zrcalu bile su njegove vlastite.   Obrisao je zrcalo i izgovorio mu ime tako da svaki slog jasno odjekne sobom: "Sirius Black!"   Opet ništa. Iz zrcala ga je opet osujećeno motrilo vlastito lice...   Sirius nije imao zrcalo kod sebe kad je pao kroz luk, javi se tanki glas u Harryjevoj glavi. Zato se ništa ne događa...   Harry je nakratko ostao nepomičan, a zatim je zrcalo ljutito zavitlao u kovčeg, razbijajući ga. Jednu punu, divnu minutu bio je uvjeren da će vidjeti Siriusa, da će opet razgovarati s njim...   Osjećao je da mu grlo gori od razočaranja. Ustao je i počeo ubacivati stvari u kovčeg bez ikakva reda, pokrivajući razbijeno zrcalo...   Uto mu je sinula ideja... bolja ideja od zrcala... veća, važnija ideja... kako se toga nije prije sjetio... zašto nikad nije pitao?   Istrčao je iz spavaonice i spustio se niz zavojito stubište, ne primjećujući da se sudara sa zidovima. Bezglavo je projurio kroz pustu društvenu prostoriju, ne obazirući se na Debelu damu, koja mu je doviknula: "Znaš, gozba samo što nije počela, stvarno si krenuo u posljednji čas!"   Ali Harry nije imao namjeru otići na gozbu... Kako to da dvorac uvijek vrvi duhovima kad ih ne trebaš, a sad... Trčao je niza stubišta i hodnike, no putem nije sreo ni žive ni mrtve. Očito su svi bili u Velikoj dvorani. Zaustavio se ispred učionice Čarolija, hvatajući dah te rastuženo zaključivši da će morati pričekati da gozba završi...   Ali baš kad je odustao, ugledao ga je... na kraju hodnika lelujao se jedan od prozirnih stanovnika dvorca. "Hej... hej, Nick! NICK!"   Duh je izvirio iz zida u koji je upravo ušao. Pred Harryjem se pojaviše šešir s raskošnom perjanicom i opasno rasklimana glava Sir Nicholasa de Mimsy-Porpingtona.   "Dobra večer", reče on, izvlačeći iz kamena i ostatak tijela. Smiješio se. "Dakle, ne kasnim samo ja? Iako", uzdahne on, "to pitanje nema isto značenje u vašem i mom slučaju..." "Nick, smijem li vas nešto pitati?"   Licem Skoro Bezglavog Nicka preletio je vrlo neobičan izraz. Zataknuo je prst u uštirkani ovratnik i malo ga popravio, kao da pokušava dobiti na vremenu. Prestao je prtljati oko ovratnika tek kad je postalo očito da mu je glava vrlo blizu tome da spadne s djelomično odrezanog vrata.   "Ovaj... zar sad, Harry?" upita Nick, odišući nelagodom. "Zar to ne može pričekati kraj gozbe?"   "Ne... Nick... molim vas", reče Harry. "Stvarno moram razgovarati s vama. Možemo li ući ovamo?"   Harry otvori vrata najbliže učionice i Skoro Bezglavi Nick uzdahne.   "Pa dobro", reče on, izgledajući kao da se pomirio sa sudbinom. "Ne mogu se pretvarati da nisam ovo očekivao."  

Iako mu je Harry pridržavao vrata, radije je prošao kroza zid. "Što ste očekivali?" upita Harry, zatvarajući vrata.   "Da ćete me potražiti", reče Nick. Otklizio je do prozora i zagledao se u sumračni perivoj. "Događa se to ponekad... kad netko pretrpi... gubitak."   "Pa", nije se dao Harry. "Pogodili ste, ja... tražio sam vas." Nick je šutio.   "Stvar je u tome..." poče Harry, odjednom obuzet neočekivanom nelagodom, "stvar je u tome... da ste vi mrtvi. Ali ipak ste još tu, zar ne?"   Nick uzdahne i nastavi zuriti u perivoj.   "U pravu sam, zar ne?" upita Harry. "Umrli ste... ali ja ipak razgovaram s vama... vi možete hodati po Hogwartsu i tome slično, zar ne?"   "Da," tiho odvrati Skoro Bezglavi Nick, "hodam i govorim, to je točno."   "Dakle, vi ste se vratili, zar ne?" reče Harry gorljivo. "Ljudi se mogu vratiti, zar ne? Kao duhovi. Ne moraju potpuno nestati. No?" doda on nestrpljivo kad je vidio da Nick i dalje šuti.   Nakon još malo kolebanja, Skoro Bezglavi Nick reče: "Ne može se svatko vratiti kao duh."   "Kako to mislite?" brzo upita Harry.   "Samo... samo čarobnjaci."   "Aha", reče Harry. Gotovo se nasmijao od olakšanja. "Pa, onda je sve u redu, ja to i pitam zbog jednog čarobnjaka. Znači, on se može vratiti, zar ne?"   Nick se okrene od prozora i žalosno pogleda Harryja.   "On se neće vratiti."   "Tko?"    "Sirius Black", odvrati Nick.   "Ali vi ste se vratili!" ljutito reče Marry. "Vratili ste se...ste, ali niste nestali..."   "Čarobnjaci mogu ostaviti svoj otisak na zemlji, da kao sjene hodaju stopama koje su načinili dok su bili živi", nesretno reče Nick. "Ali taj put biraju samo rijetki čarobnjaci."   "Zašto?" reče Harry. "Uostalom... nije važno... Siriusu neće smetati što je to neuobičajeno, on će se vratiti, znam da će se vratiti!"   Harryjeva je vjera bila tako čvrsta da je okrenuo glavu prema vratima, na djelić sekunde siguran da će kroz njih proći Sirius, sedefastobijel i proziran, ali smiješeći se od uha do uha.   "On se neće vratiti", ponovi Nick. "On je... produžio dalje."   "Kako to mislite 'produžio je dalje'?" smjesta upita Harry. "Kamo dalje? Čujte - što se uopće događa kad čovjek umre? Kamo odlazi? Zašto se ne vraćaju svi? Zašto ovo mjesto nije puno duhova? Zašto...?"

  "Ne mogu odgovoriti", odvrati Nick.   "Pa jeste li mrtvi ili niste?" iznervirano reče Harry. "Tko zna ako vi ne znate?"   "Ja sam strahovao od smrti", tiho reče Nick. "Odabrao sam ostati ovdje. Ponekad se pitam ne bi li bilo bolje da sam... no, to pitanje ne pripada ovdje... u stvari, ni ja ne pripadam ovdje..." Žalosno se nasmijao. "Ja ne znam ništa o tajnama smrti, Harry, jer sam umjesto smrti odabrao ovu blijedu imitaciju života. Vjerujem da se tim pitanjem bave učeni čarobnjaci u Odjelu tajni..."   "Ne spominjite mi to mjesto!" ogorčeno će Harry.   "Žao mi je što vam ne mogu više pomoći", blago reče Nick. "Pa... pa, ispričavam se... razumijete, gozba..."   Otišao je iz sobe, ostavivši Harryja da tupo zuri u zid kroz koji je nestao.   Harryju se činilo da je s gubitkom nade da će moći još jednom razgovarati s njim ili ga vidjeti iznova izgubio svog kuma. Polako je i ojađeno hodao kroz prazni dvorac, pitajući se hoće li ikad više u životu osjetiti sreću.   Upravo je skrenuo prema hodniku Debele dame kad je vidio da malo dalje jedna osoba pričvršćuje obavijest na oglasnu ploču na zidu. Pomnijim pogledom utvrdio je da je riječ o Luni. U blizini nije bilo mjesta pogodnih za skrivanje, vjerojatno je već začula njegove korake, a Harry ionako trenutno nije bio u stanju skupiti energiju za izbjegavanje bilo koga.   "Bok", rastreseno će Luna, pogledavši ga kad se povukla od oglasne ploče.   "Kako to da nisi na gozbi?" upita Harry.   "Pa, izgubila sam većinu stvari", spokojno će Luna. "Ljudi mi ih ukradu i sakriju. Ali ovo nam je posljednja večer ovdje pa mi sad stvarno trebaju. Zato vješam obavijesti po školi."   Pokazala je rukom na oglasnu ploču, gdje je doista objesila popis knjiga i odjeće koje joj nedostaju, uz molbu za njihov povratak.   Harryja obuze osjećaj sasvim drugačiji od ljutnje i tuge koji su ga ispunjavali od Siriusove smrti. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako mu je žao Lune.   "Kako to da ljudi skrivaju tvoje stvari?" upita on, mršteći se.   "Ah... pa..." slegne ona ramenima. "Znaš, mislim da me smatraju pomalo čudnom. Neki me ljudi čak zovu Munjena Lovegood.   Harry je opet pogleda, sad već s bolnim suosjećanjem.   "To im ne daje pravo da ti kradu stvari", reče on odrješito, "Treba li ti pomoć u traženju?"   "Ma ne", odvrati mu ona nasmiješeno. "Već će se one vratiti, uvijek se na kraju vrate. Samo je stvar u tome što sam se htjela spakirati večeras. Nema veze... kako to da ti nisi na gozbi?"   Harry slegne ramenima. "Nije mi se išlo."   "Da", reče Luna, motreći ga svojim čudno ispupčenim očima. "Vjerujem ti. Onaj čovjek kojeg su

smrtonoše ubili bio ti je kum, zar ne? Ginny mi je rekla."   Harry odsječno kimne, no istovremeno je shvatio da mu iz nekog nepoznatog razloga nije teško s Lunom razgovarati o Siriusu. Zatim se sjetio da i ona vidi testrale.   "Jesi li ti..." poče on. "Mislim, tko... je li ikad umro netko koga si poznavala?"   "Da," jednostavno odvrati Luna, "moja mama. Znaš, bila je stvarno fantastična vještica, ali voljela je eksperimentirati, i jednog dana jedna je njezina čarolija pošla po zlu. Bilo mi je devet godina."   "Žao mi je", promumlja Harry.   "Da, bilo je grozno", reče Luna razgovorljivo. "Još uvijek se ponekad užasno rastužim zbog toga. Ali još imam tatu. I uostalom, to ionako ne znači da neću više nikad vidjeti mamu, zar ne?"   "Ovaj... ne znači?" nesigurno upita Harry.   Od nevjerice je zavrtjela glavom.   "Ma daj. Pa čuo si ih, odmah iza vela, zar ne?"   "Misliš..."   "U onoj prostoriji s lukom. Samo su se skrivali, to je sve. Pa čuo si ih."   Pogledali su se. Luna se blago smiješila. Harry nije znao što da kaže, ili misli. Luna je vjerovala u toliko nevjerojatnih stvari... no i on je bio siguran da je iza vela čuo glasove.   "Jesi li sigurna da ti ne treba pomoć u traženju tvojih stvari?"   "Ma da", reče Luna. "Mislim da ću jednostavno sići dolje da pojedem neki desert i pričekati da se sve samo pojavi... na kraju uvijek bude tako... pa, Harry, želim ti ugodne praznike."   "Da... da, i ja tebi."   Udaljila se. Dok je promatrao kako odlazi, činilo mu se da se grozni teret u njegovu želucu ipak malo smanjio.   *** Putovanje kući u Hogwarts-ekspresu bilo je bogato događajima. Prvo su Malfoy, Crabbe i Goyle, koji su očito cijeli tjedan vrebali na priliku da napadnu dok u blizini nema učitelja, pokušali zaskočiti Harryja usred vlaka, dok se vraćao iz zahoda. Napad bi im možda i uspio da ga, ne znajući što čine, nisu odlučili izvesti točno ispred odjeljka krcatog članovima DA, koji su kroz prozor vidjeli što se zbiva i kao jedan ustali da Harryju pojure u pomoć. Kad su Ernie Macmillan, Hannah Abbott, Susan Bones, Justin FinchFletchley, Anthony Goldstein i Terry Boot završili s primjenom cijele lepeze uroka i čini kojima ih je Harry naučio, Malfoy, Crabbe i Goyle sličili su trima divovskim puževima balavcima koje je netko silom ugurao u školske odore Hogwartsa. Harry, Ernie i Justin podigli su ih na policu za prtljagu, ostavljajući ih da tamo obilno luče sluz.   "Moram reći da se veselim licu Malfoyeve majke kad joj sin siđe s vlaka", zadovoljno reče Ernie, gledajući kako se Malfoy migolji iznad njega. Ernie nikad nije potpuno prebolio poniženje koje je pretrpio kad je Malfoy tijekom svoje kratke karijere u Inkvizitorskom odredu Hufflepuffima oduzeo bodove.  

"Zato će se Goyleova mama oduševiti", napomene Ron, koji je u međuvremenu došao istražiti razlog komešanja na hodniku. "Sad je znatno zgodniji nego prije... čuj, Harry, upravo su nam došla kolica s hranom, pa ako nešto hoćeš..."   Harry je zahvalio ostalima i s Ronom se vratio u njihov odjeljak, gdje je kupio veliku hrpu slanih kolača i pita od bundeve. Hermiona je opet čitala Dnevni prorok, Ginny je ispunjavala test u Odgonetaču, Neville je gladio Mimbulus mimbletoniju, koja je tijekom godine vidno narasla i razvila naviku neobičnog pjevušenja svaki put kad bi je netko dodirnuo.   Harry i Ron veći su dio putovanja proveli igrajući čarobnjački šah dok im je Hermiona čitala odlomke iz Proroka. Sad je obilovao člancima o metodama za tjeranje dementora i pokušajima Ministarstva da uhvati smrtonoše, te histeričnim pismima čiji su autori tvrdili da je lord Voldemort baš tog jutra prošao pokraj njihove kuće...   "Nije još počelo", turobno uzdahne Hermiona, zatvarajući novine. "Ali to je samo pitanje vremena..."   "Hej, Harry", tiho reče Ron, pokazujući glavom prema staklenom prozoru koji je gledao na hodnik.   Harry okrene glavu u istom smjeru. Hodnikom je u pratnji Mariette Edgecombe, kojoj je veći dio lica bio pokriven vunenom kapom, upravo prolazila Cho. Pogledi su im se na trenutak sreli. Cho je porumenjela i nastavila hodati. Harry je opet spustio pogled na šahovsku ploču i vidio da Ronov konj tjera jednog Harryjeva pijuna s njegova polja.   "A što se... ovaj... uopće zbiva s vas dvoje?" tiho upita Ron.  "Ništa", iskreno odvrati Harry.   "Ja sam... ovaj... čula sam da ima novog dečka", bojažljivo doda Hermiona.   Harry je iznenađeno shvatio da ga ta vijest ni najmanje ne pogađa. Želja da zadivi Cho pripadala je nekoj prošlosti s kojom više' nije osjećao povezanost - mnoge stvari koje je želio prije Siriusove smrti sad su u njemu izazivale istu ravnodušnost... od njegova posljednjeg susreta sa Siriusom proteklo je tjedan dana, no njemu se činilo da je prošla već cijela vječnost i da ta vječnost obuhvaća dva različita svemira - jedan sa Siriusom, drugi bez njega.   "Dobro da si se izvukao, stari", uvjereno izjavi Ron. "Mislim, cura je zgodna, ali bolje bi ti bilo s nekom koja ima malo vedriju ćud."   "S nekim drugim vjerojatno je i ona vedrija", reče Harry, sliježući ramenima.   "A s kim sad hoda?" upita Ron Hermionu. Odgovorila mu je Ginny.   "S Michaelom Cornerom", reče ona.   "Michael... ali..." reče Ron, izvijajući se u sjedalu da je može pogledati. "Ali ti si hodala s njim!"   "To je gotovo", odlučno reče Ginny. "Nije mu se svidjelo što su Gryffindori pobijedili Ravenclawe u metloboju pa se počeo duriti kao malo dijete. Onda sam mu ja dala nogu, a on je otrčao tješiti Cho." Vrhom pera rastreseno je počešala nos, okrenula Odgonetač naopako i počela bodovati svoje odgovore. Ron je izgledao presretno.   "Pa, uvijek sam mislio da je on kreten", reče on, gurkajući svoju kraljicu prema prestrašenom Harryjevu topu. "Bravo. Samo sljedeći put izaberi nekog - boljeg dečka."   Pritom je krišom pogledao Harryja.

  "Pa, izabrala sam Deana Thomasa, misliš li da je on bolji?" odvrati Ginny odsutnim tonom.   "MOLIM?" zaurla Ron i prevrne šahovsku ploču. Krivonja je smjesta krenuo u lov na figurice, dok su Hedviga i Praskavko na polici iznad njih počeli ljutito cvrkutati i hukati.   Dok je vlak usporavao prilazeći King's Crossu, Harry je znao da mu silazak s vlaka nikad neće tako teško pasti kao ovaj put. Nakratko se upitao što bi se dogodilo da jednostavno odbije sići i ostane tvrdoglavo sjediti u odjeljku sve do prvog rujna, kad mu je slijedio povratak u Hogwarts. No kad se lokomotiva dimeći se zaustavila, uzeo je Hedviginu krletku i pripremio se da, kao i obično, odvuče kovčeg s vlaka.   Kad je službenik za provjeru karata Harryju, Ronu i Hermioni dao znak da smiju proći kroz magičnu barijeru između perona devet i deset, na drugoj je strani Harryja dočekalo iznenađenje - ugledao je grupu ljudi kojoj se doista nije nadao.   Bio je tu Divljooki Moody, koji s polucilindrom navučenim preko magičnog oka nije izgledao ništa manje zlokobno nego bez njega. Kvrgavim je rukama stiskao dugu palicu, umotan u prostrani putni plašt. Odmah iza njega stajala je Tonks. Njezina jarkoružičasta kosa, identična boji žvakaće gume, presijavala se na sunčanoj svjetlosti što se probijala kroz prljavo staklo kolodvorskog stropa. Bila je odjevena u traperice pune zakrpa i drečavu ljubičastu majicu s natpisom Čudnovate sestre. Pokraj Tonks je stajao Lupin, blijeda lica, prosijede kose, u dugom otrcanom ogrtaču ispod kojeg su se nazirali iznošeni džemper i hlače. Na čelu grupe stajali su gospodin i gospođa Weasley u svojoj najboljoj bezjačkoj odjeći, te Fred i George, obojica u novim jaknama od nekakvog ljuskastog materijala kričavozelene boje.   "Rone, Ginny!" uzvikne gospođa Weasley, trčeći im u susret i privlačeći ih u čvrst zagrljaj. "I Harry, dušo... kako si ti?"   "Dobro", slaže Harry kad je zagrlila i njega. Preko njezina je ramena primijetio da Ron zabezeknuto promatra novu odjeću blizanaca.   "Ma koji je to vrag?" upita on, uperivši prst u jakne.   "Najfinija zmajska koža, braco", reče Fred i malo potegne patentni zatvarač. "Posao cvate, pa smo se počastili."   "Zdravo, Harry", reče Lupin kad je gospođa Weasley pustila Harryja i okrenula se da pozdravi Hermionu.   "Bok", reče Harry. "Nisam očekivao... otkud svi vi ovdje?"   "Pa," reče Lupin s blagim osmijehom, "htjeli smo malo porazgovarati s tvojom tetom i tetkom prije nego što ih pustimo da te odvedu kući."   "Nisam baš siguran da je to dobra ideja", smjesta reče Harry. ,   "O, ja mislim da jest", zareži Moody, koji mu se šepajući približio.   "To su sigurno oni, zar ne, Potteru?"   Pokazao je palcem preko ramena. Magično oko očito je opet bilo u upotrebi, zureći kroz zatiljak i polucilindar. Harry se nagne nekoliko centimetara ulijevo da vidi koga Moody pokazuje. I doista, ugledao je troje Dursleyjevih, očito posve zgranutih Harryjevim odborom za doček.   "Ah, tu si Harry!" reče gospodin Weasley, okrećući se od Hermioninih roditelja, koje je upravo oduševljeno pozdravio i koji su sad naizmjence grlili Hermionu. "Pa, da krenemo?" 

"Da, mislim da bismo trebali, Arthure", reče Moody.  On i gospodin Weasley poveli su grupu prema Dursleyjevima, koji se očito nisu bili u stanju pomaknuti s mjesta. Hermiona se nježno odvojila od majke da se i sama pridruži grupi.   "Dobar dan", gospodin Weasley ljubazno se obratio tetku Vernonu kad se zaustavio pred njim. "Ne znam da li me se sjećate - zovem se Arthur Weasley."   S obzirom na to da je gospodin Weasley prije dvije godine vlastoručno demolirao veći dio dnevne sobe Dursleyjevih, Harry bi bio jako iznenađen da ga je tetak Vernon uspio zaboraviti. Tetka Vernona je oblilo tamnocrveno rumenilo i pogledom je prostrijelio gospodina Weasleyja, ali nije ništa rekao, vjerojatno zato što je primijetio da Dursleyjevih ima dvostruko manje nego čarobnjaka. Teta Petunija izgledala je i prestrašeno i posramljeno. Stalno se osvrtala, kao da se smrtno boji da će je netko vidjeti u ovom društvu. Dudley je u međuvremenu pokušavao ostaviti dojam majušne i neznatne osobe, bez ikakva vidljivog uspjeha.   "Samo smo vam htjeli napomenuti par stvari o Harryju", reče gospodin Weasley, i dalje se smiješeći.   "Aha", zareži Moody. "O tome kako postupate s njim kad je kod vas."   Brkovi tetka Vernona nakostriješili su se od ogorčenosti. Možda je zbog polucilindra pogrešno zaključio da ima posla sa srodnom dušom pa se obratio Moodyju.   "Nisam znao da je to što se događa u mojoj kući vaša briga..." "Nagađam da bi stvari koje vi ne znate ispunile nekoliko knjiga", zareži Moody.   "Uostalom, nije u tome poanta", umiješa se Tonks. Činilo se da njezina ružičasta kosa tetu Petuniju vrijeđa dublje od svih ostalih čarobnjaka zajedno, jer je radije zatvorila oči nego da je mora gledati. "Poanta je ovo: ako saznamo da ste bili neugodni prema Harryju..."   "... a nemojte se zavaravati da nećemo saznati", ljubazno je dopuni Lupin.   "Da," reče gospodin Weasley, "čak i ako je u pitanju nešto sitno, ako Harryju ne dopustite da se posluži feletonom..."   "Telefonom", šapne Hermiona.   "... Da, ako primijetimo i najmanji nagovještaj da s Potterom loše postupate, imat ćete posla s nama", reče Moody.   Tetak Vernon se prijeteći naduo. Od silne je zgranutosti zaboravio na strah od te gomile čudaka.   "Zar vi to meni prijetite, gospodine?" zapita on tako glasno da su se prolaznici okrenuli da ih pogledaju.   "Da", potvrdi Divljooki, očito vrlo zadovoljan što je tetak Vernon tako brzo shvatio bit.   "A zar ja vama izgledam kao čovjek kojeg je lako zaplašiti?" zaštekće tetak Vernon.   "Pa..." reče Moody i podigne polucilindar, pokazujući mu zlokobnu vrtnju svog magičnog oka. Tetak Vernon je užasnuto skočio unatrag i bolno se sudario s kolicima za prtljagu. "Da, rekao bih da mi tako izgledate, Dursley."   Od tetka Vernona se okrenuo Harryju.   "Dakle, Potteru... ako nas budete trebali, samo nas zovnite. Ako duže od tri dana ne čujemo nikakav glas

od vas, poslat ćemo nekoga da provjeri stvar..."   Teta Petunija patetično je zacviljela. Očito je upravo zamislila što bi rekli susjedi da vide kako njezinim vratima prilaze takvi ljudi.   "Pa, doviđenja, Potteru", reče Moody i kvrgavom rukom kratko stegne Harryjevo rame.   "Čuvaj se, Harry", tiho reče Lupin. "Redovito nam se javljaj."   "Harry, izvući ćemo te odande što je moguće prije", šapne mu gospođa Weasley, opet ga privlačeći u zagrljaj.   "Vidimo se uskoro, stari", zabrinuto će Ron, rukujući se s Harryjem.   "Što je moguće brže", gorljivo doda Hermiona. "Časna riječ."   Harry kimne. Nije imao riječi da im kaže koliko mu znači to što vidi da svi stoje uz njega, pružajući mu podršku. Zato se jednostavno nasmiješio i podigao ruku u znak pozdrava. Okrenuo se, izlazeći s kolodvora na suncem obasjanu ulicu. Tetak Vernon, teta Petunija i Dudley požurili su za njim.