05 Conn Iggulden - Imperator - Krv bogova.pdf

Conn Iggulden

IMPERATOR KRV BOGOVA

Peta knjiga iz serijala Imperator

Preveo s engleskoga Mladen Jurčić

Naslov izvornika Conn Iggulden Emperor: The Blood of Goods Copyright © Conn Iggulden 2013 Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d. o. o. 2014. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Posvećeno Georgeu Romanisu

»Najmiroljubiviji sam od svih ljudi. Sve što tražim skromna je koliba sa slamnatim krovom, dobar krevet, ukusna hrana, svježe mlijeko i maslac, cvijeće pod prozorom, pred vratima nekoliko lijepih stabala, a ako dobri Gospodin želi upotpuniti moju sreću, udijelit će mi radost da vidim kako s grana toga drveća visi šest ili sedam mojih neprijatelja. Prije nego što umru oprostit ću im sve nepravde koje su mi učinili za svoga vijeka. Čovjek mora opraštati svojim neprijateljima — ali ne prije nego što ih objese.« HEINRICH HEINE

PROSLOV Nisu svi bili obilježeni krvlju. Tijelo mu je ležalo na hladnom mramoru, a kamen ih je štitio od crvenih crta koje su se cijedile niz klupe. Oni koji su se udaljavali najmanje su se jedanput osvrnuli, a jedva su mogli povjerovati da tlačitelj neće ustati. Cezar se borio, ali bilo ih je previše i odviše su odlučno napali. Nisu mu mogli vidjeti lice. U svojim posljednjim trenucima rimski poglavar snažno je potegnuo široke skute toge, pa ju je, kad su ga zgrabili i ubadali, navukao preko glave. Bijelu tkaninu prekrile su krvave mrlje. Kad se skljokao na bok, utroba mu se otvorila, a zadah je prožimao zrak nad poprištem. U slomljenoj prilici koju su dokrajčili nije više preostalo nikakva dostojanstva. Više od dvadeset izvršitelja toga nasilnoga čina poprskala je krv, a neki od njih još su hroptali, s naporom hvatajući dah. Okruživalo ih je dvostruko više nazočnih, koji nisu zamahnuli oštricama, nego su stajali i gledali, ne pomaknuvši se da spase Cezara. Sudionici su još bili ošamućeni od nasilja i osjećaja tople krvi na koži. Mnogi od njih neko su vrijeme služili u vojsci, pa su često vidjeli umiranje, ali u stranim zemljama i tuđim gradovima, a ne ovdje, u Rimu. Marko Brut s oba dlana dotakne oštricu, tako da su mu na rukama ostale crvene mrlje. Primijetivši to, Decim Junije nakratko je motrio sa strahopoštovanjem, a onda je i on ruke obilježio svježom krvlju. Ostali su se, gotovo sa štovanjem, poveli za njegovim činom. Brut im je rekao da neće morati živjeti s krivnjom, uvjeravao ih je da su naciju oslobodili tlačitelja. Sad su se za njim uputili prema širokoj traci svjetla koja je dopirala izvana. Izašavši na sunčevo svjetlo, Brut je duboko udahnuo i zastao na pragu, puštajući da ga prožme toplina. Bio je vojnički odjeven, jedini od njih imao je oklop, a o boku mu je visio kratki mač zvan gladius. U kasnim pedesetim godinama, gole, smeđe noge još su mu bile snažne i kao ukorijenjene u zemlju. Oči su mu se ispunile suzama, a osjećao je da s njega spadaju sjene dobi i izdajstva, kao da mu netko s kože otire ožiljke i obnavlja ga. Čuo je kako se iza njega skupljaju ljudi u togama. Kasije mu je prišao i lagano mu, utješnim pokretom, ili u znak podrške, dotaknuo rame,

no Brut ga nije pogledao, jer uzdigao je pogled prema suncu. »Sad ga možemo častiti«, primijetio je, gotovo kao da govori sam sebi. »Možemo mu na sjećanje gomilati slavu, dok ga sve to ne smrvi.« Čuvši ga, Kasije je uzdahnuo, a u raspoloženju u kakvu se našao, Brutu se taj zvuk učinio nalik na brujanje. »Senat očekuje vijesti, prijatelji«, promrmlja Kasije. »Na ovomu mjestu ostavimo za sobom stari svijet.« Brut ga pogleda, a žilavi senator gotovo ustukne pred onim što mu je vidio u očima. Trenutak se produžio, a svi iza njih posve su zanijemili. Iako su počinili ubojstvo, tek sad su se počeli bojati grada koji ih je okruživao. Žar ih je ponio poput lišća u oluji, pa su, odbacivši razum, slijedili jače od sebe, no sad je zrakom počela lebdjeti stvarnost, a Rim kao da se ponovno stvarao u zlatno obojanim česticama prašine. Ne izgovorivši više ni riječi, Brut je izašao na sunčevo svjetlo, a ostali su ga slijedili. Isprva su ceste vrvjele tisućama trgovaca koji su robu i uzorke svoga zanata izlagali na svakoj slobodnoj izbočini, a napola su zakrčili i kamenu cestu. Iz smjera Pompejeva kazališta zapljusnuo ih je val tišine, koji se gubio za leđima senatora, ali pratio ih je kad su skrenuli prema Forumu. Ulični prodavači, sluge i rimski građani sledili su se ugledavši šezdesetoricu u bijelim togama, a predvodio ih je čovjek u punoj ratnoj spremi, koji je, koračajući dugim koracima, položio ruku nad balčak mača. Rimljani su i prije viđali povorke, ali ljudi koji su se penjali uz brežuljak Kapitolij nisu zračili vedrinom. Nazočni su se došaptavali i gurkajući se pokazivali crvene mrlje na njihovim rukama i toge poprskane krvlju još i sad jarko crvene boje. Neznanci su prestrašeno odmahivali glavama i povlačili se podalje, kao da skupina koja je prolazila donosi opasnost, ili zarazu. Brut je odlučno pošao prema istoku, a onda uzbrdo. Obuzelo ga je neobično iščekivanje, prvi istinski osjećaj otkako je željezno oružje zario u najboljega prijatelja, primijetivši drhtaj koji je odavao da je oštrica prodrla do srca. Žudio je za tim da baci pogled na Forum i zgradu Senata, kameno središte goleme Republike. Morao se suzdržavati da ne ubrza korak, pa je hodao polako, jer im je činjenica da su se doimali dostojanstveno pružala zaštitu. Neće bježati od onoga što su učinili, niti će pokazati strah ili krivnju, jer o tome ovisi hoće li preživjeti. Brut će na Forum stići kao osloboditelj. Na vrhu Kapitolija je zastao. Pred njim se ukazao otvoreni prostor Foruma, okruženoga hramovima. Zgrada Senata bijelo se, neokaljano

presijavala, a stražari na vratima na toj su se razdaljini doimali sitnima. Sunce je ugrijalo, pa je osjećao kako mu znoj curi pod ukrašeni prsni oklop. Senatori iza njega polako su se uspinjali, ne shvaćajući zašto se zaustavio. Prostor oko njega proširio se, ali toga jutra istrošili su sav svoj autoritet, pa se nitko od njih, čak ni Kasije, ili Svetonije nije usudio spustiti niz brežuljak bez čovjeka koji ih je predvodio. »Osloboditelji smo, Liberatores«, iznenada ustvrdi Brut. »Ondje će mnogi pozdraviti naš čin, a stotine drugih s olakšanjem će uzdahnuti kad čuju da je tiranin mrtav, a Rim i Republika sigurni. Glasat će o pomilovanju i izglasat će ga. O svemu tomu već je donesena odluka, a do tada mislite na svoje dostojanstvo i čast. U onomu što smo izvršili nema ništa sramotno.« Njegovi sudrugovi kao da su postali malo viši, a mnogi od njih podigli su okrvavljene ruke koje su dotad stiskali i skrivali uz tijelo. Brut još jednom pogleda Kasija, ovaj put ublaživši lice. »Ja sam izvršio svoj dio, senatore, a ti moraš učiniti ostalo. Uvedi neznatnije ljude od sebe i dobro pripazi na svaki korak, jer poći će u lov na nas.« Kasije potvrdi glavom, kiselo se nasmiješivši. »Imam glasove, generale. Sve je sređeno. Ući ćemo kao slobodni ljudi i častit će nas.« Brut pomno promotri senatora u čijim je rukama bila njihova zajednička budućnost. Kasije je bio sazdan od kostiju i isto tako tvrdoga mesa, u njemu nije bilo očite slabosti. »Onda nas uvedi, senatore. Bit ću ti za petama.« Kasije malo stisne usta, posumnjavši da je njegov sugovornik izrekao prijetnju, ali onda je podigao glavu i čvrstim se koracima zaputio dolje, u srce Rima. *** Dok su prilazili zgradi Senata, Brut i Kasije začuli su podignute glasove, prigušenu riku neobuzdanih uzvika. Velika mjedena vrata bila su otvorena, a jedan glas nadvikivao je ostale, pa se buka utišala i zamrla. Zakoračivši na stube, Brut je zadrhtao, svjestan da će tih nekoliko sati prije podneva biti među najvažnijima u njegovu životu. Ruke im je poprskala Cezarova krv. Pogrešna riječ, ili brzopleti čin doveli bi do toga

da prije sutona proliju i njihovu krv. No kad je bacio pogled na Kasija, ohrabrilo ga je senatorovo samopouzdanje. Taj čovjek nije dvojio. Dugo je i naporno radio za ovaj dan. Dok su Brut i Kasije silazili, dvojica legionara vojnički su ih pozdravila. Nisu znali kako da se ponašaju, pa su oklijevali kad je senator podigao okrvavljenu desnu ruku, pobrinuvši se da je vide prije nego što ju je nagnuo, pokazavši svoga pratitelja. »General Brut je moj gost«, izjavio je, već razmišljajući o mnoštvu koje je unutra čekalo. »Mač će morati ostaviti ovdje, gospodine«, reče vojnik. Nešto u Brutovu pogledu navelo ga je da i on spusti ruku na balčak mača, ali Kasije se zacerekao. »Oh, predaj ga, Brute, i ne dovodi čovjeka u neugodnost.« Njegov pratitelj mrzovoljno odveže korice, kako ne bi uplašio vojnika izvlačeći golu oštricu. Predao je mač i pobrzao da stigne Kasija, a odjednom ga je obuzela ljutnja, iako ne bi mogao reći razlog. Julija nikad nisu zaustavili na ulazu u ovu zgradu. Razdražilo ga je što su ga i u tom slavodobitnomu trenutku podsjetili da nema dovoljno visok položaj. U zgradi Senata Brut je bio samo rimski časnik, viša osoba bez osobite društvene počasti. Pa, to se moglo poboljšati. Sad, poslije Cezarove smrti, pružila mu se prilika da ispravi sve neuspjehe i promašaje u svom životu. Toga jutra u zgradu Senata naguralo se više od četiristo ljudi, a tijela su im zagrijavala zrak, pa je, unatoč otvorenim vratima, unutra bilo primjetno sparnije. Brut je pogledom potražio poznata lica. Mnogo godina stajao je uz bok Juliju, pa je poznavao većinu nazočnih, ali za oko mu je zapelo novo lice, Bibil. Prije nekoliko godina taj čovjek je, kao konzul, bio uz Cezara, ali među njima se nešto dogodilo, pa se Bibil više nikada nije pojavio u Senatu. Njegov iznenadni povratak rječito je pokazivao da se odnos snaga promijenio, a i da su mnogi već znali da je došlo do promjene. Brut je primijetio da je Bibil tijekom godina u osami uvelike ostario. Još se više udebljao, ispod očiju pojavili su mu se tamni, natečeni podočnjaci, a obraze mu je prošarala mreža popucalih žilica. Vilicu je, brijući se, tako istrugao kao da to mjesecima nije radio. Oči su mu grozničavo sjale, pa se Brut pitao je li pio i već proslavio smrt staroga neprijatelja. Nije se činilo da će Kasijeve vijesti u prostoriji izazvati veliko zaprepaštenje. Previše senatora imalo je samodopadne, upućene izraze,

razmjenjivali su poglede i jedan drugomu kimali poput djevica koje kriju neku tajnu. Brut ih je sve prezirao, mrzio ih je zbog mlitava držanja i napuhanoga osjećaja vlastite vrijednosti. Boravio je u Egiptu, Španjolskoj i Galiji, borio se za Republiku i ubijao za nju, dok su oni sjedili i gubili dane u brbljanju, bez imalo razumijevanja za one koji su za njih umirali na bojištu. Kasije priđe govornici. Nekoć je bila izraz rimske moći, izrezbarena od pramca kartaškoga ratnoga broda, no izgorjela je u nemirima, pa je, kao mnoštvo predmeta u zgradi, sad bila samo blijeda kopija nekadašnje govornice. Brut je podigao oči prema osobi koja je za njom stajala, a onda se ukočio, shvativši da ga hladno i pozorno motri od trenutka kad je ušao u prostoriju. Sadašnja konzulska godina Marka Antonija još nije završila. Prije jutrošnjih događaja bio je samo malo više od puke pojave koja je služila Cezaru, ali to se promijenilo. Ponovno je uspostavljena Republika, a Marko Antonije držao je uzde. Isticao se u prostoriji, pa mu je Brut morao priznati da se doima kao poglavar. Crte lica i istaknuti nos visokoga, mišićavoga Marka Antonija govorili su da potječe iz stare rimske loze. Dok su planirali atentat, nitko od Liberatoresa, Osloboditelja, nije znao komu će se Antonije prikloniti, pa je jedan od njih, Gaj Trebonije, dobio zadaću da odvrati konzulovu pozornost. Brut je na sjedalu u blizini ugledao mladoga senatora kojemu se licem razlio tako samodopadan izraz da se generalu okrenuo želudac. Marko Antonije je preko glava gledatelja zurio u urotnika, pa je Brut osjetio da konzul zna što se dogodilo i da je zaprepašten. Javili su mu tu vijest, ili je čuo šaputanja koja su kružila prostorijom. Cezar je ubijen. Tiranin je mrtav! Brut je odjednom sa sigurnošću osjetio da je to svima poznato, no ipak je to trebalo i glasno izgovoriti. Kasije zauzme mjesto u podnožju govornice, pa je bio za glavu niži od konzula koji je stajao iznad njega. Dok je Brut motrio, Kasije je podigao desnu ruku i njome dotaknuo drvo kao da je amajlija, a onda je progovorio u tišini koja je nastala: »Danas, na Martovske ide, Rim je oslobođen od ugnjetavača«, rekao je. »Neka odavde vijest poleti svim narodima. Cezar je mrtav i ponovno je uspostavljena Republika. Neka se raduju sjene naših očeva. Neka se veseli grad. Cezar je mrtav, a Rim je slobodan.« Te riječi izazvale su val žamora, jer senatori su klicali, nastojeći

vikom nadglasati susjede. Zacrvenjelih lica, tako su grmjeli i toptali nogama da se zatreslo i samo kamenje. Marko Antonije stajao je pognuvši glavu, a mišići na čeljusti isticali su mu se poput izraslina. Brut se odjednom sjetio egipatske kraljice, u lijepoj rimskoj kući koju joj je Cezar poklonio. Kleopatra jamačno još nije doznala što se dogodilo s ocem njezina sina. Zamišljao je kako će se uspaničiti kad dozna. Nije sumnjao da će spakirati drago kamenje i pobjeći iz Rima koliko samo dobri konji budu mogli juriti. Nasmiješio se na tu pomisao, prvi put toga jutra. U mjesecima koji dolaze toliko toga će se obnoviti. Cezar je u tom gradu bio nalik na uteg koji ih je sve pritiskao, a sad će svi oni proklijati i narasti, jači i bolji nego prije. Osjećao je to u zraku. Napokon je došlo njegovo vrijeme. Senatori su već gotovo zaboravili kako su se stvari nekoć odvijale. Brut je vidio da beznačajni ljudi preispituju gledišta o vlastitoj moći. Bili su obični sluge, a danas ujutro ponovno su postali ljudi i to urlajući dok nisu promukli. Upravo on im je to omogućio. Zamišljeno je spustio glavu, ali kad je čuo da je Marko Antonije progovorio, podigao je pogled, jer u njemu se rasplamsala sumnja. »Zašutite, senatori«, počeo je konzul. »Danas moramo mnogo učiniti, u svjetlu tih vijesti.« Brut se namršti. Taj čovjek bio je poznati Cezarov pristaša. Njegovo vrijeme je prošlo. Najbolje bi mu bilo da dostojanstveno izađe iz prostorije i oduzme si život. »U Marsovu polju su legije koje čekaju da ih Cezar povede protiv Parta«, nastavio je govornik, ne osvrćući se na Brutovu razdraženost. »Moramo ih obuzdati, prije nego što čuju vijesti. Bili su odani Cezaru. Morat ćemo im oprezno prići, ili ćemo doživjeti pobunu. Samo ugled Senata stoji između nas i bezvlašća u gradu. Senatori, ušutite! » Izgovorio je to kao zapovijed, dubljim i jačim glasom, kako bi ušutkao i posljednje uzrujano žamorenje. Brut je, stojeći na vratima, odmahnuo glavom, gorko se zabavljajući. Marko Antonije nije bio budala, ali se prenapregnuo. Možda je pomislio da može biti dio novoga doba, iako se toliko godina ulizivao Cezaru. Bilo je to puko politiziranje, ali Brut je znao da su senatori još ošamućeni i da pipkaju, tražeći put u novomu svijetu koji im se nametnuo. Konzul bi se čak mogao i spasiti, iako će morati pomno paziti na svaki korak. Još je trebalo izgladiti stara zamjeranja, a premda će Antonije morati podnijeti

velik dio tereta, jutros je ipak još bio konzul. »Moramo službeno glasovati prije nego što itko od nas ode«, nastavi Marko Antonije, a jaki glas zaorio mu se prostorijom. »Ako Cezarovim ubojicama udijelimo pomilovanje, ugušit ćemo pobunu prije nego što izbije. Građani i legije vidjet će da smo ponovno uspostavili pravdu i zakon, koje je nekoć pogazio samo jedan čovjek. Pozivam na glasovanje.« Brut se smrznuo, a u glavi mu se počeo migoljiti crv sumnje. Kasije je stajao kod govornice malo otvorivši usta. Upravo on je trebao pozvati na glasovanje o pomilovanju. Sve je to već bilo sređeno, a Liberatores su znali da će pobijediti. Brut je poželio glasno osuditi Cezarova miljenika koji ih je pretekao u tako značajnomu koraku. U njemu su proključale riječi koje je jasno zamislio. Kad je otišao iz grada kako bi napao svoje neprijatelje, Cezar je Rim predao Antoniju. Kao konzul Antonije je bio njegova marioneta, maska koja je Cezaru omogućavala da tiraniju prikrije starim poretkom. Kojim pravom je taj čovjek govorio kao da upravo predvodi novu Republiku? Brut je napola koraknuo naprijed, ali Antonijev glas i dalje je odjekivao iznad njih. »Tražim samo da Cezaru, u smrti, podarimo dostojanstvo. Bio je rimski prvak. Legije, a i narod očekivat će da mu odamo počast. Hoće li mu to uskratiti ljudi koji su ga srušili? Ne bi trebalo biti mjesta sumnjivomu sramu, ni tajnomu ukopu. S božanskim Julijem postupimo sa štovanjem, sad kad ga više nema na svijetu, ni u Rimu.« Kasije je razdraženo stupio na podignuti podij, pa je stajao uz Marka Antonija, no konzulova snažna građa i sad se isticala pokraj njegove mršave pojave. Prije nego što je pridošlica stigao progovoriti, Marko Antonije se nagnuo prema njemu i promrmljao: »Imaš svoju pobjedu, Kasije. Nije vrijeme za male ljude i sitne osvete. Legije očekuju pogreb na Forumu.« Kasije je ostao nepomičan, razmišljajući, a napokon je kimnuo. I Brut je ostao na mjestu, stisnuvši desnu ruku uz prazno mjesto na boku gdje mu je bio mač. »Zahvaljujem konzulu Marku Antoniju na jasnomu razmišljanju«, reče Kasije. »Slažem se s njim. Najprije moramo uspostaviti red, još prije zakona i prije mira. Glasujmo, a onda ćemo biti slobodni da se pozabavimo običnim građanima i njihovim sitničavim osjećajima. Odat ćemo počast mrtvomu Cezaru.«

Senatori su gledali Kasija, a Brut odlučnim kimanjem potvrdi da mu je sudrug preuzeo nadzor. Zadaća zakonskih službenika bila je da u Senatu objavljuju glasovanje i rasprave, ali dok su još ustajali sa svojih mjesta oko govornice, Kasije se ponovno javio, ne osvrćući se na njih. Toga jutra nije htio dopustiti nikakvo oklijevanje, a ni drugomu govorniku pružiti priliku da se javi dok on ne završi. Brut se počeo opuštati. »Oni koji su za to da se rimskim osloboditeljima udijeli potpuno pomilovanje neka ustanu i neka ih prebroje.« Brut je vidio da je oznojeni, debeli Bibil skočio bodro, kao mnogo mlađa osoba, a samo trenutak kasnije za njim su se poveli i ostali. Oni koju su već stajali, kao Marko Antonije, podigli su desnu ruku. Nakratko je zavladala tišina, a Kasije potvrdi glavom, dok je iz njega istjecala napetost. »Ima li nezadovoljnih?« Svi pripadnici skupa sjeli su kao jedan i nitko nije ustao, no Bruta je nekako zabolio taj prizor. Polovica njih Cezaru je dugovala živote i imetak, s njim su bili vezani obiteljskim vezama, a njegov uspon i njima je donio dobrobit. Tijekom godina izabirao je jednoga po jednoga, te ljude Cezar je na svom putu htio počastiti, no odbili su ga podržati čak i u smrti. Brut je osjetio nejasno razočaranje, iako je razumio njihovo ponašanje. Znali su kako preživjeti, a kao i svi drugi mogli su osjetiti kamo vjetar puše. No upravo toga dana Cezar je od Rima zaslužio bolji postupak. Brut smeteno odmahne glavom, ponovno svjestan da su mu ruke umrljane krvlju koja se osušila i ispucala. Htio se oprati, a u blizini, na Forumu, bio je vodoskok. Dok je Kasije čestitao senatorima, Brut se iskrao na sunčevu svjetlost. Od stražara je uzeo mač, ukočeno sišao stubištem i prešao otvoreni prostor. Oko fontane skupilo se već mnoštvo građana, žena i muškaraca u odjeći živih boja. Prilazeći, osjetio je da ga motre, ali nije im uzvratio pogled. Znao je da vijesti lete kao na krilima, a oni to nisu ni pokušavali sakriti. Protrljao je ruke u ledeno hladnoj vodi koju je akvedukt donosio iz udaljenih planina, a tekla je sve užim olovnim cijevima, pa je, bistra i ukusna, navirala na Forumu. Netko je dahnuo vidjevši da se s njegovih ruku površinom vode širi crvena mrlja, ali nije se osvrtao na njih. »Je li istina?« odjednom upita neka žena. Podigavši pogled, mokrim je rukama protrljao lice, osjećajući oštre

čekinje. Žena je bila odjevena u lijepu stolu, koja joj je otkrivala golo, preplanulo rame, a kosa koju je skupila na glavi i pričvrstila je srebrnim kopčama naglašavala joj je otmjenost. »Je li što istina?« upitao je. »Da je božanski Cezar mrtav, ubijen? Znaš li?« Tamne oči ispunile su joj se suzama dok je zurila u čovjeka koji je s ruku ispirao krv. Brut se sjeti udarca koji je zadao prije nekoliko sati, a činilo mu se da se to dogodilo prije cijeloga životnoga vijeka. »Ništa ne znam«, odgovorio je, okrečući se. Pogled mu je odlutao do brežuljka Kapitolija, kao da kroz njega može vidjeti sve do goleme zgrade Pompejeva kazališta. Je li tijelo još ležalo ondje na kamenim sjedalima? Nisu ostavili zapovijedi kako da se postupi s mrtvim Cezarom. Nakratko su ga zapekle oči kad je pomislio da je Julije ondje, sam i zaboravljen. Prijateljevali su dugo, vrlo dugo.

PRVI DIO

1. POGLAVLJE Oktavijan se trgnuo osjetivši kako mu vrućina iz stijena probija kroz tanke sandale. Iako su Rimljani tvrdili da su u Grčku napokon donijeli uljudbu, u selima u bregovitu području vidio je malo znakova koji bi to potvrđivali. Podalje od obale ljudi su se sumnjičavo odnosili prema neznancima, ili su iskazivali otvoreno neprijateljstvo. Čak i jednostavan zahtjev za korištenje bunara dočekali su mrštenjem i u lice im zatvarali vrata, a sunce je cijelo vrijeme pržilo, pa su im pocrvenjeli vratovi. Oktavijan se sjetio kako se nasmiješio kad je mjesni pretor rekao da u nekim grčkim mjestima mladi Rimljanin ima isto toliko izgleda da preživi kao i skupljač poreza. Pretjerao je, ali ne baš jako. Zastao je da s lica obriše znoj. Sama zemlja bila je divlja, a klisure kao da su se spuštale u nedogled. Duboko je udahnuo, odjednom siguran da će još dugo pješačiti. Mjesnim momcima ništa ne bi pružilo veće zadovoljstvo nego kad bi vidjeli kako trojica Rimljana ranjavih nogu traže ukradene konje. Oktavijan je ostao na oprezu dok se penjao, pazeći na bilo kakav znak da je tuda prošla skupina odrpanih ljudi koju su slijedili. Isprva je bilo lako pratiti trag, no onda se počeo višestruko razdvajati. Oktavijan nije mogao odrediti znaju li razbojnici da ih slijede, ili su naprosto raznim putovima pošli kući, pa su nestali u planinskomu kotlu, gdje su se njihovi preci skrivali već tisućama godina. Nešto je naslutio, pa je ispružio vrat kako bi što dalje vidio. Bilo je lako zamisliti da se preko ruba litice naginje strijelac, pa će ih napasti prije nego što ga opaze. »Poviči ako nešto ugledaš«, rekao je. Mecena otpuhne, mahnuvši rukom prema golim stijenama. »Nisam tragač«, odgovorio je. »Koliko znam, mogli su ovdje proći prije jedan sat sa stadom koza. Zašto se ne bismo vratili do glavne skupine, pa odande počeli tražiti? Nisam očekivao da ću tako provesti dopust. Zamišljao sam da će biti više vina, a manje… penjanja.« Kad su došli do velike stube u stijenama, nešto je progunđao. Od staze nije bilo ni traga, pa se svatko od njih posebno uspentrao, a pritom su im se sandale sklizale i zapinjale. Nad njima je sunce pržilo na zasljepljujuće modromu nebu. Sva trojica su se obilno znojili, a jedina

čuturica s vodom već je bila prazna. »Mještani barem poznaju ova brda«, nastavi Mecena, »pa znaju gdje treba tražiti.« Oktavijanu nije preostalo daha za odgovor. Obronak je bio sve strmiji, pa se pri svakomu koraku morao podupirati rukama, a onda se počeo uistinu penjati. Do vrha litice stigao je malo zadihan, a onda je promotrio, tražeći najbolji put niz drugu stranu. U daljinu se pružao labirint sivih stijena, beživotnih, osim guštera koji bi pri svakom koraku šmugnuli od njih. »Bi li htio da samo stojim, gledam i ništa ne poduzmem da im pomognem?« upita odjednom Oktavijan. »Silovanje i ubojstvo, Mecena. Vidio si njezino truplo. Kakve bi časti bilo u tome da dopustimo da ih hvata nekoliko poljodjelaca, dok mi stojimo, zurimo i time potvrđujemo sve što govore o dokonim Rimljanima? Hajde«. Glavom pokazavši put do dna klisure, počeo se spuštati. Barem je u hladu raspukline bilo svježije, ali dolje su ponovno izašli na jarko sunce. »Zašto bih mario za to što kažu grčki seljaci?« promrmlja Mecena, no snizio je glas do nečujnosti. Obiteljska loza bila mu je tako stara da je odbio potvrditi da potječe od blizanaca koje je dojila vučica i koji su poslije utemeljili Rim. Rekao je da je njegov narod posjedovao tu vučicu. Kad je prvi put sreo Oktavijana pretpostavio je da njegov novi prijatelj poznaje Cezara, pa ga se stoga ne može dojmiti obični rimski plemić, no tijekom vremena shvatio je da ga Oktavijan prihvaća po onim mjerilima koje je sam sebi odredio. Pomalo ga je razdraživala činjenica da mora dokazivati da se s pravom osjeća nadmoćan. Smatrao je da Oktavijan nikako ne razumije ono bitno glede plemenitih obitelji. Nije bilo važno tko ste, nego tko su vam preci. Nikako nije uspijevao poljuljati to jednostavno uvjerenje svoga prijatelja. Oktavijan je upoznao siromaštvo, jer otac mu je rano umro, pa ako je smatrao da pravi rimski plemić mora biti hrabar i častan, Mecena ga nije htio razočarati. Razmišljajući o tome, uzdahnuo je. Bili su odjeveni u jednostavne tunike i tamnije dokoljenice. U svakoj bi odjeći bilo prevruće za penjanje na podnevnomu suncu, ali dokoljenice su bile grozne, već tamne od znoja. Bio je uvjeren da se je ispod njih do krvi izgrebao. Dok se penjao i sklizao nadolje, nanjušio je vlastiti znoj, pa je s gađenjem nabrao nos. Korice mača zapele su mu u pukotini, a dok ih je oslobađao, opsovao je. Izraz lica mu se smračio kad je čuo kako se iza njega Agripa nasmijao.

»Drago mi je što te zabavljam, Agripo«, odbrusio je. »Današnji užici time su potpuni.« Došavši do njega, Agripa se kiselo nasmiješi, ne odgovorivši, a onda je prošao, koristeći se svojom velikom snagom i krupnom građom da bi velikim koraci grabio niz strminu. Agripa, centurion flote, bio je za glavu viši od svojih sudrugova, a neprestani rad na rimskim galijama samo mu je još više ojačao ruke i noge. Gledajući njega, čovjek bi pomislio da uspon nije težak, a kad je stigao do dna klisure, još je ujednačeno disao. Oktavijan je za njim zaostao samo nekoliko koraka, pa su obadvojica pričekali da se Mecena s mukom spusti do dna. »Shvaćate li da ćemo se, kad se budemo vraćali, morati ponovno penjati na to brdo?« podsjetio ih je prijatelj, preskočivši nekoliko posljednjih koraka. Oktavijan zastenje. »Ne želim se svađati s tobom, Mecena. Bilo bi lakše da naprosto prihvatiš to što radimo.« »I to bez pritužbi«, doda Agripa. Duboki glas odjeknuo mu je od okolnih stijena, a Mecena ih obadvojicu mrzovoljno pogleda. »Na tisuće je raznih staza kroz to prokleto stijenje«, zaključio je. »Rekao bih da su razbojnici dosad već daleko odmakli, pa pijuckaju hladne napitke dok mi umiremo od žeđi.« Agripa raspoloženo pokaže prašno tlo, pa Mecena, spustivši pogled, opazi tragove mnogih ljudi. »Oh!« uzviknuo je i glatkim pokretom izvukao mač kao da će smjesta uslijediti napad. »Iako su to vjerojatno mjesni pastiri.« »Možda«, odvrati Oktavijan, »ali samo mi upravo prolazimo tom stazom, pa bih volio biti siguran.« I on je izvukao svoj mač gladius, za širinu dlana kraći od Mecenine oštrice za dvoboje, ali tako dobro nauljen da je iz korica kliznuo uz jedva čujni šapat. Osjetio je da je oštrica vruća. I Agripa je u ruci imao mač, pa su sva trojica, oprezno i tiho koračajući, ušli u klisuru pred sobom. Oktavijan je i nehotice išao na čelu, krupni Agripa bio mu je zdesna, a Mecena s lijeva. Još otkako su se sprijateljili Oktavijan je predvodio tu skupinu kao da se to samo po sebi razumije. Bila je to vrsta naravnoga samopouzdanja koju je Mecena razumio i cijenio. Stare obitelji negdje moraju početi, čak i kad se već rano povežu s Cezarom. Nasmiješio se na tu pomisao, ali lice mu se sledilo kad su, zaobišavši šiljatu stijenu, ugledali ljude koji su ih čekali među sjenama.

Oktavijan je, ne trgnuvši se, nastavio put sa spuštenim mačem. Napravivši još tri koraka ušao je u polumrak raspukline, a kameni zidovi pružali su im se visoko nad glavama. Zastao je, hladno gledajući ljude koji su mu se našli na putu. Na drugu stranu izlazila je još jedna staza, a Mecena je vidio da ondje strpljivo čekaju natovarene mazge. Ljudi s kojima su se sučelili nisu se doimali začuđeno ni uplašeno, nego su, sjajnih očiju, sa zanimanjem zurili u tri mlada Rimljanina. Najviši Grk podigao je mač iz nekog drugoga doba, veliku željeznu oštricu koja je bila više nalik na sjekiru nego na kakvo drugo oružje. Crna brada sezala mu je do prsa, a Mecena je vidio da mu se, kad se kretao, pod trošnim kožnim kaputićem pomiču snažni mišići. Čovjek mu se nacerio, otkrivajući da mu nedostaju zubi. »Vrlo ste daleko od svojih prijatelja«, primijetio je na grčkom. Mecena je znao taj jezik, ali Oktavijan i Agripa nisu razumjeli ni riječi. Nitko od njih nije se osvrtao oko sebe, jer u njih je bilo upereno mnoštvo oštrica, ali Mecena je osjećao iščekivanje. »Moram li prevoditi?« upitao je, izvlačeći riječi iz sjećanja. »Razumijem otmjeni govor, ali vaš seljački naglasak tako je nezgrapan da jedva razaznajem što govorite. Nalik je na stenjanje umiruće mazge. Govorite polako i jasno, kao da se ispričavate gospodaru.« Čovjek ga iznenađeno pogleda, a lice mu se smrači od bijesa. Bio je svjestan da će zbog smrti Rimljana za njegovu glavu raspisati ucjenu, ali planine su već i prije sakrile trupla, pa će im ponovno poslužiti. Malo je nagnuo glavu, odlučujući se. »Hoćemo onoga tko je silovao i zadavio ženu«, reče Mecena. »Kad nam ga predate, možete se vratiti svojim kratkim, besmislenim životima.« Vođa razbojnika duboko je, grleno zarežao i koraknuo naprijed. »Što mu govoriš?« upita Oktavijan, ne skidajući oči s protivnika. »Hvalim mu lijepu bradu«, odvrati njegov prijatelj. »Takvu nikad nisam vidio.« »Mecena«, odbrusi Oktavijan, »to su sigurno oni. Samo doznaj poznaju li onoga po kojega smo došli.« »Pa, bradonjo, poznaješ li čovjeka kojega tražimo?« nastavi Mecena, prelazeći s latinskoga na grčki. »Ja sam onaj kojega tražite, Rimljani«, odgovori bradati, »ali

pogriješili ste ako ste ovamo došli sami.« Razbojnik baci pogled uz stijene, do plavoga neba, ne bi li opazio neki pokret među sjenama koji bi odao da je riječ o zasjedi ili stupici. Zadovoljno progunđavši, pogledao je sudrugove koji su oštro motrili. Jedan od njih bio je tamnoput i suh, a na licu mu se isticao nos nalik na veliku oštricu. Slegnuo je ramenima u znak odgovora, a onda je podigao oštricu s bjelodanom namjerom. Oktavijan bez ikakva upozorenja zakorači naprijed. Brzim trzajem ruke ukoso je zamahnuo i prerezao vrat najbližemu protivniku, koji je ispustio bodež, pa se obadvjema rukama zgrabio za vrat i pao na koljena odjednom se gušeći. Vođa razbojnika se ukočio, a onda je, zajedno s ostalima, glasno zaurlao od bijesa. Podigao je mač na razorni udarac, ali Agripa je priskočio, ljevicom mu je zgrabio ruku s oružjem, a onda mu je među rebra zario mač s kratkom oštricom. Vođa se srušio poput probušene mješine s vinom, tako tresnuvši na tlo da je udarac odjeknuo u klancu. Razbojnici su na trenutak oklijevali, zaprepašteni provalom nasilja i smrti, no Oktavijan se i dalje kretao. Izokrenuvši ruku s mačem udario je po vratu drugoga protivnika koji je zurio, duboko zasjekavši u meso. Čvrsto je stao, pa je u udarac unio punu snagu i razbojniku je gotovo odsjekao glavu. Za tako što je gladius bio i napravljen, a njegova težina dobro je ležala u ruci. Ostali bi možda u tom trenutku pobjegli da im put nisu zapriječile vlastite mazge, no sad su se bili prisiljeni oduprijeti, pa su se kratko vrijeme borili očajnički, s opakom silinom, dok su trojica Rimljana nasrtala i jurila među njima, jer od mladosti su vježbali. Bili su vojnici od zanata, dok su se razbojnici navikli na uplašene mještane koji se ne bi usudili na njih podići oštricu. Borili su se žestoko, ali neučinkovito, pa su im Rimljani odbijali mačeve i ranjavali ih neobranjivim protuudarcima. Mali klanac ispunili su zvukovi stenjanja i dahtanja, a onda su razbojnici podlegli, posječeni kratkim udarcima nadolje. Nitko od trojice Rimljana nije imao oklop, ali stajali su blizu jedan drugomu, uzajamno štiteći lijeve bokove, dok su se mačevi dizali i spuštali, a topla krv slijevala se niz još topliji čelik. Sve je bilo gotovo u vrlo kratko vrijeme, pa su Oktavijan, Agripa i Mecena ostali sami, teško dišući. Prva dvojica su krvarili iz posjekotina na rukama, no nisu bili ni svjesni da su ranjeni, a u očima im je još bio divlji

izraz, odraz maloprijašnjega nasilja. »Glave ćemo odnijeti natrag«, reče Oktavijan. »Muž te žene htjet će ih vidjeti.« »Sve?« upita Mecena. »Svakako, dovoljna je samo jedna.« Oktavijan ga pogleda, a onda ispruži ruku i uhvati ga za rame. »Dobro si se borio«, pohvalio ga je, »ali od njihove odjeće možemo napraviti vreće. Hoću da selo zna da su te ljude pobili Rimljani. Sjećat će se toga, vjerojatno će otvoriti bačve s najboljim vinom, a k tome će zaklati nekoliko koza ili svinja. Možda ćeš pronaći i neku voljnu djevojku, samo im odsjeci glave.« Mecena napravi grimasu. Djetinjstvo je proveo okružen slugama koji su mu ispunjavali svaki hir, no Oktavijan ga je uspijevao navesti da radi i znoji se poput kućnoga roba. Kad bi ga mogli vidjeti njegovi nekadašnji učitelji, razjapili bi usta od zaprepaštenja. »Kćeri imaju isto tako debele brkove kao i njihovi očevi«, odvratio je. »Možda bih nešto učinio kad se posve smrači, ali ne prije.« Mršteći se, posvetio se sablasnomu poslu odsijecanja glava. Agripa mu se pridružio, pa je, zamahujući mačem nadolje, sjekao jakim udarcima koji su lomili kosti. Oktavijan je kleknuo pokraj trupla razbojničkoga vođe i nakratko se zagledao u staklaste oči. Kimnuo je sam sebi, prelazeći u mislima trenutke borbe, a tek je tada primijetio posjekotinu na ruci koja je još obilato krvarila. Bilo mu je dvadeset godina, ali nije bio prvi put ranjen. Sad će naprosto ostalim ožiljcima dodati još jedan. Počeo je odsijecati glavu, držeći je za masnu bradu da se ne bi pomicala. *** Kad su se vratili, konji su još bili ondje, ožednjeli su i posrtali, a jezici su im natekli u gubicama. Spuštao se sumrak kad su trojica Rimljana stigli u selo s dvije promočene crvene vreće iz kojih je pri svakomu koraku kapalo. Mještani su se vratili ljuti i praznih ruku, ali raspoloženje se je promijenilo kad je Oktavijan otvorio vreće i prosuo njihov sadržaj na cestu, pa su se glave otkotrljale u prašinu. Muž ubijene zagrlio ga je i poljubio sa suzama u očima, a zahvaljivanje je prekinuo samo kad je odjurio da bi odsječenim glavama lupao o zid kuće, pa je ponovno čvrsto zagrlio Oktavijana. Nije bilo potrebe za prevođenjem kad su muža i djecu pokojnice ostavili da žaluju.

Ostali mještani donijeli su hranu iz svježih podruma, pa su na večernjemu zraku postavili grubo izrađene stolove, kako bi mladiće počastili gozbom. Kao što je Oktavijan i očekivao, njegovi prijatelji i on jedva su se mogli kretati kad su se najeli dobroga mesa i napili bistroga pića koje je imalo okus po anisovu sjemenju. Pili su ne razmišljajući o sutrašnjemu danu, pa su, povodeći se za mještanima, praznili jedan pehar za drugim dok im se nije sve zamutilo i počelo plivati oko njih. Samo mali broj mještana govorio je latinski, no činilo se da to nije važno. Kroz pijanu izmaglicu Oktavijan je postao svjestan da mu se Mecena obraća, ponavljajući pitanje. Ošamućeno je slušao, a onda se nasmijao, ali je smjesta i opsovao zbog svoje nespretnosti, jer prolio je vino. »Ni sam to ne vjeruješ«, odgovorio je prijatelju. »S razlogom ga zovu vječnim gradom. Rimljana će ondje biti još tisuću godina, pa i dulje. Ili misliš da će se podići koji drugi narod i zagospodariti nad nama?« Usredotočeno je, sjajnih očiju gledao kako mu ponovno pune pehar. »Atena, Sparta, Teba…«, nastavi Mecena, brojeći na prste, »sve su to zlatna imena, Oktavijane. Stanovnici tih gradova nedvojbeno su isto tako razmišljali. Misliš li da bi Aleksandar, dok je rasipao život boreći se u tuđini, povjerovao da će Rimljani jednoga dana vladati njegovim zemljama od jedne do druge obale? Smijao bi se, revući kao magarac, slično kao i ti sada.« Nasmiješio se dok je govorio, uživajući u tome što je prijatelja natjerao da zakašlje u pehar, u znak odgovora na svaku nečuvenu primjedbu. »Rasipao je život?« ponovi Oktavijan kad se oporavio od kašljanja. »Ozbiljno tvrdiš da je Aleksandar Veliki svoje godine mogao i plodnije provesti? Neću se povesti za tobom, nego ću i dalje biti strog i plemenit Rimljanin…« Zastao je, jer piće mu je zamutilo misli. »Previše sam ozbiljan i otmjen da bih te slušao.« »Aleksandar je imao prste pohlepna trgovca«, nastavi Mecena. »Uvijek je bio vrlo zaposlen, a što mu je to donijelo? Sve svoje godine ispunio je bitkama, ali ne misliš li da bi život radije proveo na suncu da je znao da će umrijeti mlad u stranoj zemlji? Da je ovdje, mogao bi ga pitati. Mislim da bi umjesto beskrajnih bitaka izabrao dobro vino i lijepe žene. Ali nisi mi odgovorio na pitanje, Oktavijane. Grčka je vladala svijetom, pa zašto bi Rim drukčije postupao? Poslije nas, za tisuću godina, vladat će neki drugi narod.« Zastao je, pa je mahnuvši rukom odbio pladanj narezana mesa, a onda se nasmiješio dvjema staricama, jer znao je da ne razumiju

što govori. Oktavijan je odmahnuo glavom, a onda je pretjerano pažljivo spustio pehar, pa je, poput svog prijatelja počeo brojiti, na prste. »Prvo, nitko nas ne može pobijediti u ratu. Drugo… zavide nam svi narodi kojima vladaju beznačajni kraljevi. Žele postati poput nas, a ne zbaciti one kojima zavide. Treće… Ne mogu se sjetiti trećega, pa ću raspravu završiti s drugom točkom.« »Dvije nisu dovoljne!« odvrati Mecena. »Možda bi me tri zbunile, ali ne i dvije! Nekoć su Grci bili najbolji borci na svijetu.« Napravio je pokret kao da s dva prsta u zrak baca prašinu. »Eto, takva je njihova veličina, posve je prošla, kao i spartanska, iako ih je samo nekoliko stotina užasnulo cijelu perzijsku vojsku. Ostali narodi će učiti od nas, oponašat će naše postupke i taktiku. Priznajem da ne mogu zamisliti kako naše vojnike poražavaju prljava plemena, bez obzira kakve vojne varke ukrali, ali to bi se moglo dogoditi. No druga točka — žele ono što mi imamo? Da, a mi smo htjeli grčku kulturu, ali nismo došli tiho poput gospode i zamolili da nam je daju. Ne, Oktavijane! Uzeli smo je, a onda smo preslikali njihove bogove i pretvarali se da je sve to naša zamisao. Jednoga dana netko će i nama učiniti isto, a nećemo znati kako se to dogodilo. Eto, tvoje dvije točke završile su u prašini pod mojim sandalama.« Podigao je nogu i pokazao na tlo. »Vidiš li ih, vidiš li svoje zaključke?« S druge klupe na kojoj se ispružio Agripa doprlo je gunđanje. »Majmun se budi!« vedro će Mecena. »Ima li naš papreni prijatelj što dodati? Kakve su novosti o floti?« Agripa je bio drukčije građen od mještana, pa je klupa škripala i povijala se pod njegovom težinom. Kad se promeškoljio, izgubio je ravnotežu, pa se morao poduprijeti, pritisnuvši mišićavu ruku o tlo. Uzdahnuo je i sjeo, ljutito gledajući Mecenu, a onda se nagnuo naprijed i položio laktove na gola koljena. »Ne mogu spavati dok vas dvojica kokodačete.« »Hrkanje te tjera u laž, iako te ja ne bih nazvao lašcem«, odvrati Mecena, prihvaćajući još jedan puni pehar. Agripa protrlja lice rukama, češući uvojke crne brade koja mu je narasla tijekom proteklih tjedana. »Zato ću reći samo ovo, prije nego što nađem bolje i tiše mjesto za spavanje«, nastavi Agripa, zatomljujući zijevanje. »Nikakvo nas carstvo

neće naslijediti, jer dovoljno smo bogati da se odupremo svakomu novomu plemenu ili narodu. Plaćamo stotine tisuća ljudi, a diljem svojih zemalja milijune opskbljujemo kopljima i mačevima. Tko nam se može oduprijedi, a da mu se na vrat ne okomi puna Cezarova moć?« »Uvijek razmišljaš samo o novcu, je li, Agripo?« odvrati mu sugovornik kojemu su oči sjale, jer se dobro zabavljao. Uživao je bockati svoga krupnoga prijatelja, a to su obadvojica znali. »Još razmišljaš kao trgovčev sin, no to me, dakako, ne čudi. Takvo gledište ti je u krvi i ne možeš si pomoći. Iako je Rim pun trgovaca, o njegovoj sudbini i budućnosti odlučit će plemenitaši.« Agripa otpuhne. Navečer je zahladilo, pa je protrljao gole ruke. »Po tebi, plemenitaš bi trebao dane provoditi na suncu, s vinom i lijepim ženama«, primijetio je. »Dakle, ipak si slušao! Ne znam kako to uspijevaš, kad stalno hrčeš. Rijetko si nadaren. Agripa se nasmiješi, pokazujući bijele zube u crnoj bradi. »Budi zahvalan za moju lozu, Mecena. Ljudi poput moga oca izgradili su Rim i učinili ga jakim, dok su oni nalik na tebe jahali na lijepim konjima i držali dojmljive govore, baš kao što su Aristotel i Sokrat nekoć nastupali na trgu.« »Ponekad zaboravim da si obrazovan, Agripa. Nešto u svezi s tobom ukazuje na nepismena seljaka kad god te pogledam.« »A nešto u svezi s tobom ukazuje na to da više od većine ljudi uživaš u muškomu društvu.« Oktavijan zastenje zbog te prepirke. Glava kao da mu je plivala i izgubio je svaki pojam o vremenu. »Tiho, vas dvojica. Mislim da sam ovim ljudima pojeo i popio cijelu zimsku zalihu. Ispričajte se i pridružite mi se u ispijanju još jednoga vrča.« Mecena podigne obrve. »Još si budan? Sjeti se da mi duguješ zlatni aurej, ako prije mene zaspiš, ili povratiš, a ja se još osjećam vrlo svjež.« Oktavijan ga je gledao u oči, čekajući da njegov prijatelj uz gunđanje popusti. »U redu, Oktavijane, ispričavam se što sam izjavio da bismo Agripinu glavu najbolje iskoristili kao ovna za probijanje utvrda.«

»Nisi to rekao«, ukaže Oktavijan. »Ali sam mislio«, glasio je odgovor. »A ti, Agripo? Hoćeš li biti isto tako plemenit?« »S naporom bih dostigao njegovu razinu, Oktavijane, ali kad već zahtijevaš, ispričavam se što sam rekao da ne bi zaradio koliko očekuje ni kad bi samoga sebe iznajmljivao po satu.« Mecena se počeo smijati, ali onda je problijedio, okrenuo se na stranu i ispraznio želudac, a jedna od starica promrmljala je primjedbu koju nije razaznao. »Duguješ mi aurej«, zadovoljno ga podsjeti Oktavijan, no njegov prijatelj samo zastenje.

2. POGLAVLJE Kad je sljedećega jutra svanulo, Mecena je bio šutljiv i osjećao je mučninu, no prisilio se da ustane iz kreveta, pa se u dvorištu pridružio Agripi. Grčka kuća koju su iznajmili dok ne odu odavde bila je mala, ali uz nju su dobili i kućnoga roba koji ih je posluživao. Zatvorivši jedno oko zbog sunca, Mecena je škiljio u prijatelja, gledajući ga kako gipko korača. »Gdje je Oktavijan?« upitao je. »Još spava?« »Ovdje je«, odvrati imenovani, izlazeći. Kosa mu je još bila pripijena uz glavu zbog hladne vode, doimao se blijedo i bolesno, ali podigao je ruku pozdravljajući dvojicu prijatelja. »I ne sjećam se kako sam se vratio. Bogova mi, siguran sam da mi je glava napukla. Jesam li pao?« »Možda u vrč, ali inače nisi«, vedro odvrati Agripa. Činilo se da od njih trojice najbolje podnosi alkohol, pa je uživao gledajući kako mu sudrugovi pate. »Što si naumio raditi u posljednjim danima našega dopusta, Oktavijane?« zanimalo je Mecenu. »Jamačno si u napasti da ih provedeš podučavajući djecu mještana, ili pomažući poljodjelcima na poljima. No čuo sam da će se večeras održati neslužbena borba šakama. Još čekam da mi jave adresu, ali to bi vrijedilo vidjeti.« Oktavijan odmahne glavom. »Zadnje natjecanje se pretvorilo u gungulu, što ne čudi, jer gotovo uvijek je tako, a isto je i s borbama pijetlova. Ne rugaj se, znaš da imam pravo. Te ljude je trebalo pobiti.« Mecena odvrati pogled radije nego da se svađa s njim. »Gospodo, imamo još dva dana dopusta«, podsjeti ih Agripa. »Možda bi bila dobra zamisao da ih provedemo utrkujući se i vježbajući. Ne želim se vratiti na brod dišući kao starac.« »Vidiš li, riječi ti odaju da ti nedostaje maštovitosti, Agripa«, ukaže Mecena. »Ponajprije, već si starac…« »U dvadeset drugoj godini tri godine sam stariji od tebe, ali nastavi«, prekine ga Agripa. »… a na kostima nosiš preveliki tovar, poput vola. Mi koji nismo tratili godine dižući teške terete ne gubimo kondiciju tako lako. Znaš, nalik

smo na trkaće konje, iako usporedba nije odmah jasna.« »Da iskušamo tvoju brzinu protiv moje snage?« predloži Agripa neugodno se smiješeći. Mecena je gledao teški mač za vježbu kojim je njegov sugovornik mahao po zraku. »Prošli put si me izlemao gotovo do besvijesti, a to baš nije sportski. U pravom dvoboju razrezao bih te, prijatelju, ali ti drveni mačevi ispunjeni olovom? Toljage su za seljake, a ti svojom bezglavo mašeš, pa me ta zamisao ne privlači.« Otvorio je oko, škiljeći u sunčevoj svjetlosti. »Ipak, razmišljao sam o tome poslije tvoje zadnje poduke.« »I htio sam da naučiš lekciju, pa sam zadovoljan«, odvrati Agripa. U pjeskovitu dvorištu osjećala se sve veća napetost. Mecena nije uživao da ga u bilo čemu nadmaše, a Oktavijan je znao da se njegov prijatelj grize što su ga pobjeđivali kao dječarca. Čovjek Agripina stasa i snage gotovo se nije morao ni osvrtati na drvene mačeve, a Meceni bi mogao uputiti udarac šakom ili mačem od kojega bi njegov slabiji prijatelj odletio. Zaustio je da im odvrati pozornost od svađe, ali Mecena je opazio da uza zid stoji stalak s oružjem. Lice mu se ozarilo, jer bila su tu duga rimska koplja sa željeznim vrhovima i drvena sulica. »S nekim drugim oružjem možda bih ti mogao pokazati nekoliko poteza«, izjavio je. Agripa otpuhne. »Dakle, trebao bih ti dati prednost od metra dužine?« Oči su mu zasjale, iako nije bilo jasno je li to od bijesa, ili se zabavljao. »Razumjet ću ako se bojiš«, odvrati Mecena. »Ne? Odlično!« Otišao je do stalka, uzeo dugo koplje i odvagnuo ga u ruci. Agripa podigne drveni mač zaštitivši tijelo. Na sebi je imao samo dokoljenice, sandale i široku tuniku, pa nije sa zadovoljstvom gledao kako njegov sudrug blizu njega maše kopljem za bacanje. »Dođi, Mecena«, pozove Oktavijan, s nelagodnošću u glasu. »Danas ćemo pronaći nešto zabavno.« »Već sam našao nešto zabavno«, glasio je odgovor. Brzo je prešao udaljenost do protivnika i povukao ruku unatrag kako bi se Agripa trgnuo, ali njegov krupni suborac samo je odmahnuo glavom. »Jesi li siguran? To je oružje za vojnike, a ne za plemenitaše.«

»Mislim da će poslužiti«, odgovori Mecena. Dok je govorio, zamahnuo je vrškom koplja prema Agripinim širokim prsima, a onda mu je, povukavši ruku, usmjerio koplje u međunožje. »O, da, vrlo dobro će poslužiti. Brani se, majmune.« Agripa ga je pozorno motrio, procjenjujući mu rad nogu, stav, a i oči. Već su mnogo puta zajedno vježbali, pa su znali kako se tko od njih bori. Pronašavši klupu, Oktavijan je sjeo, jer iz iskustva je znao da ih neće moći odvući odavde dok ne završe. Iako su bili prijatelji, obadvojica su se navikli pobjeđivati i nisu se mogli suzdržati da se ne izazivaju. Zato se udobno smjestio na klupi. Isprva je Agripa samo zakoračio unatrag pred oštricom kojom je protivnik zamahivao prema njemu. Namrštio se kad mu je prošla blizu očiju, ali lako ju je izbjegao, podignuvši mač gladius za vježbu da zapriječi udarac. Mecena je uživao što je natjerao krupnoga suborca da se brani, pa se počeo pomalo praviti važan, brzo poskakujući na pjeskovitu tlu. No kraj borbe došao je tako iznenada da ga je Oktavijan umalo propustio. Mecena je navalio dovoljno hitro i odlučno da protivniku zada ozljedu, ali Agripa je rubom mača zapriječio udarac, a onda se okrenuo s boka i zabio lijevu podlakticu u koplje koje je smjesta puklo. Dok je Mecena je zurio u beskorisno oružje, Agripa mu je na vrat položio mač i roktavo se nasmijao. »Pobjeda«, objavio je. Njegov protivnik je bez riječi odgurnuo drveni mač, pa se sagnuo i podigao polovicu slomljena koplja. Bilo je gotovo posve prepiljeno, a netko je smeđim voskom prikrio rez. Raširivši oči, prišao je stalku s oružjem, a Agripa se počeo smijati vidjevši prijateljev bijesni izraz. »Je li to tvoje djelo?« upita Mecena. »Koliko ti je trebalo da pripremiš svako koplje? Kakav čovjek pribjegava tomu? Bogova mu, kako si znao da ću izabrati to oružje? Lud si, Agripo.« »Strateg sam, eto što je«, odvrati div, brišući suze iz desnoga oka. »O, kakvo ti je lice! Da se barem možeš vidjeti.« »To nije časno ponašanje«, promrmlja njegov sugovornik, a još se više razljutio kad se Agripa ponovno nasmijao. »Radije bih bio seljak pobjednik, nego plemenitaš koji gubi. To je vrlo jednostavno, prijatelju.« Oktavijan je ustao da pregleda slomljena koplja. Pazio je da ne

pokaže da se zabavlja, jer znao je da će Mecena danas ionako biti nesnosan, pa bi mogao samo pogoršati stvar. »Čuo sam da će ujutro na tržnici biti svježih naranči, koje su cijelim putem pohranili na ledu. Mislim da bi mi hladni sok ublažio glavobolju. Možete li se rukovati i danas biti prijatelji? Bilo bi mi vrlo drago.« »Ja pristajem«, odvrati Agripa, pružajući desnu ruku nalik na lopatu, a Mecena je dopustio da mu njome posve obavije desnicu. Dok su se podrugljivo žarko rukovali, u dvorište je dokaskao kućni rob. Fidol je uvijek posebno pazio da se ne nameće gostima, pa ga Oktavijan nije dobro poznavao, ali smatrao ga je uljudnim i tihim. »Gospodaru, na vratima je glasnik. Kaže da je donio pisma iz Rima.« Oktavijan zastenje. »Osjećam da me zovu natrag. Cezar se nedvojbeno pita kamo je otišao njegov najdraži rođak.« Mecena i Agripa motrili su ga s nedužnim izrazima, a Oktavijan mahne rukom. »Još će malo pričekati. Napokon, zadnji put smo bili na dopustu još prije godinu dana. Neka se glasnik udobno smjesti, Fidole. Poći ću na tržnicu da kupim svježe naranče.« »Da, gospodaru«, odgovori Fidol. *** Tri mlada Rimljanina u vilu su se vratili tek prije sumraka. Ušli su bučno, drsko se smijući zajedno s tri Grkinje koje su doveli sa sobom. Mecena je djevojkama prišao kod draguljara i preporučio im nakit koji bi im pristajao uz boju odjeće. Oktavijan je prijatelju zavidio na nadarenosti, jer njemu je nedostajala, iako je, gledajući Mecenu, učio od pravoga znalca. Tu očito nije bilo nikakve magije. Mecena je prekomjerno laskao djevojkama i neprestano se šalio s njima, navodeći ih da isprobaju razne ukrase. Trgovac ih je strpljivo i obzirno motrio, nadajući se da će prodati nakit. Koliko je Oktavijan mogao vidjeti, mlade žene su otpočetka znale što Mecena želi, ali njegovo živahno samopouzdanje sve je pretvorilo u šalu. Oktavijan stisne oko pasa djevojku koju je doveo u vilu, svakako se nastojeći sjetiti kako joj je ime. Neugodno je sumnjao da nije »Lita«, pa je, kako ne bi pokvario trenutak, čekao da joj se obrati koja od prijateljica. Kad su došli do kućnih vrata, Mecena je svoju pratilju iznenada

pritisnuo uz bijelo obojani kamen, pa ju je ljubio, a ruke su mu lutale po njezinu tijelu. Oko vrata je nosila zlatni privjesak koji joj je poklonio. Svaka djevojka dobila je isti nakit, a na njih su potrošili gotovo sav novac koji su skupili za nekoliko zadnjih dana dopusta. Agripa nije bio takve sreće kao druga dvojica. Bilo bi neobično da su sve tri žene ljepotice, a ona koja mu se objesila za ruku bila je prilično snažno građena, s tamnom sjenom brkova na gornjoj usnici, no činilo se da je Agripa ipak zadovoljan. Prošlo je već neko vrijeme otkako su zadnji put doveli žene, a u nestašici nije mogao biti probirljiv. Dok su čekali da se vrata otvore, ljubio joj je golo rame, a ona se smijala jer škakljao ju je bradom. Kućni rob Fidol dotrčao je za samo nekoliko trenutaka i s vrata podigao zasun. Doimao se zajapureno i prtljao je sa zasunom dok ga je dizao. »Gospodaru, hvala bogovima! Moraš se sastati s glasnikom.« Oktavijan se razdraženo ukočio. Lijepa djevojka, Grkinja, toplo se stiskala uz njega, pa je sad najmanje želio misliti o Rimu i vojsci. »Molim te, gospodaru«, navaljivao je Fidol. Gotovo se tresao, jer iz nekog razloga obuzeli su ga jaki osjećaji, pa se Oktavijan odjednom zabrinuo. »Je li vijest u svezi s mojom majkom?« upitao je, ali rob odmahne glavom. »Molim, čeka te.« Rimljanin se odmakne od žene koja mu se objesila za ruku. »Odvedi me k njemu«, zapovjedio je. Fidol s olakšanjem uzdahne, a Oktavijan je brzo pošao za njim u kuću, suzdržavajući se da ne potrči. Mecena i Agripa su se pogledali, jer posumnjali su da te večeri neće uživati onako kako su naumili. »Ne zvuči dobro«, primijeti Agripa. »Cure, ovdje je kupaonica kojoj nema ravne. Čini mi se da se Mecena i ja na nekoliko sati moramo pridružiti svom prijatelju, ali ako biste pričekale…« Pogledao im je izraze lica. »Ne? Onda u redu.« Uzdahnuo je. »Reći ću Fidolu da vas otprati natrag u grad.« Mecena odmahne glavom. »Što god se dogodilo, siguran sam da

može malo počekati.« Raširivši oči, pokušavao je odvratiti Agripu da pođe. Žena koja mu se držala za ruku doimala se isto tako nevoljko, pa se Agripa zacrvenio od iznenadnoga bijesa. »Radi što hoćeš. Pogledat ću što se događa.« Dugim koracima ušao je u kuću, ostavivši otvorena vrata, a Mecena podigne obrve. »Pitam se biste li sve tri pristale mladoga Rimljanina bolje poučiti o Grčkoj?« Djevojka koja je bila s Agripom bez riječi se okrene na peti, a kad se udaljila dvadesetak koraka, okrenula se i pozvala prijateljice. Pogledale su se, a Mecena je na trenutak pomislio da ima sreće, jer kao da su se nešto šutke dogovarale. »Žao nam je, Mecena, možda drugi put.« Čeznutljivo je gledao kako se, mlade i gipke, udaljavaju njišući kukovima, a sa sobom su odnosile tri zlatna privjeska. Razdraženo je opsovao i ušao, osjećajući kako mu svakim korakom raste ljutnja i osujećenost. *** Oktavijan je gotovo trčeći došao do glavne dvorane, sve živčaniji zbog nejasno zaprepaštena izraza na licu kućnoga roba. Naglo se zaustavio kad je glasnik ustao da ga pozdravi i bez riječi mu pružio smotuljak. Mladi Rimljanin raskine majčin voštani pečat i brzo pročita poruku. Duboko je udahnuo, pa još jednom, osjećajući kako mu zatiljkom i niz gole noge prolaze žmarci. Odmahnuo je glavom, zakoračio i sjeo na klupu, ponovno i ponovno čitajući retke. »Gospodaru«, počne Fidol. »Izađite, obadvojica. Dovedite mi prijatelje, a onda odlazite«, zapovjedio je. »Rekli su mi da čekam odgovor«, izjavi glasnik kiselo. Oktavijan skoči s klupe, zgrabi ga za tuniku na prsima i gurne ga prema vratima. »Odlazi!« U dvorištu su Agripa i Mecena čuli taj uzvik, pa su izvukli mačeve i potrčali prijatelju, a ušavši u kuću prošli su pokraj zajapurena glasnika.

Fidol je upalio uljanice, a Oktavijan je koračao gore-dolje između dva svjetlosna kruga. Mecena je bio primjer smirenosti, iako mu je lice još bilo blijedo, dok se Agripa debelim prstima lupkao po koljenu, što je bio jedini znak da mu se unutrašnjost uskomešala. »Moram se vratiti«, ustvrdi Oktavijan. Od govora je promukao, ali plamtio je živčanom silovitošću. Dugim koracima hodao je gore-dolje po prostoriji, stiskajući i otvarajući desnu šaku kao da u mislima udara neprijatelje. »Trebaju mi obavijesti. Ne ponavljaš li upravo ti, Agripa, da je sve u znanju? Moram otići u Rim. Ondje imam prijatelje.« »Više nemaš«, primijeti Mecena, a Oktavijan se zaustavi i brzo se okrene prema njemu. Mladi Rimljanin skrene pogled. jer bilo mu je neugodno kad je u očima svoga prijatelja ugledao puku bol. »Zaštitnik ti je mrtav, Oktavijane. Je li ti palo na um da ćeš se i ti naći u opasnosti pojaviš li se u Rimu? Prema tebi se odnosio kao prema nasljedniku, a ti Liberatores, ›osloboditelji‹, ne žele nikoga tko bi mogao potraživati njegovu ostavštinu.« »Ima nasljednika: Ptolomeja Cezara«, odbrusi Oktavijan. »Egipatska kraljica toga će dječaka čuvati na sigurnomu mjestu. Ja…« Zašutio je, a onda je počeo psovati. »Moram se vratiti! To ne može ostati bez odgovora. Moramo im suditi i odmjeriti im kazne. Ubojice su, u po bijela dana ubili su rimskoga poglavara, a hine da su spasili Republiku. Moram govoriti o njemu, moram istupiti u prilog Cezaru prije nego što istinu prekriju lažima i laskanjem. Znam kako postupaju, Mecena. Priredit će raskošni sprovod, u kožu će utrljati pepeo i plakati za velikim čovjekom. Za mjesec dana, ili manje, pozabavit će se novim urotama, novim načinima da se uzdignu, a nikad neće uvidjeti kako su beznačajni i podmitljivi u usporedbi s njim.« Nastavio je ukočeno šetati, a koraci su mu odjekivali na popločanu podu. Izjedao ga je tako žestoki bijes da je jedva mogao govoriti i disati. Mecena odmahne rukom, prepuštajući riječ Agripi, koji je pročistio grlo i progovorio što je mirnije mogao, svjestan da je Oktavijan već satima na rubu žestokoga ispada, ili možda suza. Mladić je bio iscrpljen, ali grčevito se kretao, jer nije mogao zastati, niti se odmoriti. »Majka ti piše da su im udijelili pomilovanje, Oktavijane. Donijeli su zakon. Sad im se više ne možeš osvetiti, jer bi se cijeli Senat okrenuo protiv tebe. Kako bi dugo preživio u takvim okolnostima?« »Koliko god bih htio, Agripo. Reći ću ti nešto o Cezaru. Vidio sam kako je zarobio faraona u njegovoj vlastitoj palači u Aleksandriji. Bio sam

uz njega kad je prkosio vojskama i vladama, a nitko se nije usudio podići ruku, ni protiv njega izgovoriti ijednu riječ. U Senatu imaju onoliko moći koliko im odlučimo udijeliti, razumiješ li? Ako im ništa ne dopustiš, nemaju ništa. Ono što nazivaju ›moć‹ sastoji se od sjena. Julije je to razumio. Donose svoje napuhane zakone, a obični ljudi saginju glave, pa svi izjavljuju da je sve to stvarno… ali nije.« Odmahnuo je glavom, malo se nagnuvši i posrnuvši tako da je ramenom udario u zid. Dva prijatelja su se zabrinuto pogledala, a Oktavijan je ondje otpočinuo, hladeći čelo na zidu. »Jesi li bolestan, Oktavijane? Trebao bi spavati.« Agripa ustane, kolebajući se bi li mu prišao. Već je viđao poludjele ljude, a njegov prijatelj se našao na krševitu rubu, kamo su ga dotjerali uskovitlani osjećaji. Morao se odmoriti pa se Agripa dvoumio bi li mu smiješao dozu opijuma. Svanulo je i svi su bili iscrpljeni. Oktavijan nije pokazivao da ga je prošao bijes koji mu je stvrdnuo i ukočio mišiće. Čak i dok je ondje stajao, ruke i noge grčevito su mu podrhtavale. »Oktavijane?« javi se ponovno Agripa. Kad nije dobio odgovor, okrenuo se Meceni, bespomoćno podignuvši ruke. Mecena priđe prijatelju poput konjanika, kakav je i bio. Oktavijan ga je, po mišićima koji su titrali, podsjetio na neukroćeno ždrijebe, pa je nesvjesno pravio utješne zvukove, coktao je jezikom i mrmljao, položivši sudrugu ruku na rame. Koža pod odjećom bila mu je vruća, a osjetivši dodir Oktavijan je odjednom omlitavio, kliznuo uza zid i srušio se. Mecena je priskočio da ga uhvati, ali zatečen neočekivanom težinom jedva je uspio pažljivo spustiti prijatelja, koji je ostao ležati uza zid prostorije. Na Mecenin užas, kod Oktavijanova međunožja rasprostrla se tamna mrlja, a zagušljivi zrak ispunio je kiselkasti miris mokraće. »Što mu je?« upita Agripa, čučnuvši. »Barem još diše«, odgovori Mecena. »Ne znam. Oči mu se miču, ali mislim da nije budan. Jesi li kad vidio što slično?« »Kod njega nisam. Poznavao sam centuriona koji je imao bolest padanja. Sjećam se da je izgubio mjehur.« »Što je bilo s njim?« upita Mecena, ne podignuvši pogled. Agripa se trgne kad se toga sjetio. »Ubio se. Među svojim ljudima poslije toga više nije imao autoriteta. Znaš kakvi mogu biti.«

»Da, znam«, odvrati Mecena. »Ipak, možda mu se to dogodilo samo ovaj put. Nitko ne mora čuti o tome. Možemo ga očistiti, a kad se probudi, sve će se zaboraviti. Um je čudna stvar. Vjerovat će sve što mu kažemo.« »Osim ako već ne zna za tu svoju slabost«, primijeti Agripa. Obadvojica su skočili začuvši korake, jer vraćao se Fidol, kućni rob. Mecena se prvi javio. »Ne smije to vidjeti. Zadržavat ću ga, zabavit ću ga nekim poslom, a ti se pobrini za Oktavijana.« Agripa se namršti na pomisao da će morati odstraniti odjeću natopljenu urinom, no Mecena se već pokrenuo, pa div nije čujno prosvjedovao, nego je, uzdahnuvši, podigao Oktavijana. »Dođi, vrijeme je da se okupamo i odjenemo čistu odjeću.« Kupaonica u kući bila je mala, a voda će biti hladna, jer nije bilo Fidola da je zagrije, no poslužit će. Dok je nosio omlitavjelo tijelo, Agripa je odmahnuo glavom da otjera uskomešane misli. Cezar je mrtav, a samo bogovi znaju što će biti s njegovim prijateljem!

3. POGLAVLJE U sjeni, Marko Antonije pritisne palce na oči, boreći se s umorom. U dvadesetim godinama nije mu bilo nimalo teško da cijelu noć ostane budan i da sljedeći dan provede radeći. U Galiji je stupao kroz mrak, a tijekom jutra borio se zajedno s deset tisuća legionara koji su se također svojski naprezali. Bio je svjestan sveopće prolaznosti i činjenice da vrijeme čovjeku oduzima sve, no nekako je pretpostavio da je izdržljivost dio njega, poput duhovitosti, ili tjelesne visine, no otkrio je da je i ta izdržljivost istekla iz njega poput vode iz napukla vrča. Forum je bio pun građana i vojnika koji su Cezaru došli posljednji put odati počast. Bogati i siromašni bili su se prisiljeni miješati, a stalno su dopirali razdraženi i zgroženi povici, jer ovamo se s okolnih cesta guralo sve više ljudi. Negdje je žena vikala da je izgubila dijete, a Marko Antonije je uzdahnuo, poželjevši da Julije stoji ovdje s njim i da vidi, da naprosto gleda kako se Rim vrtloži i slijeva oko božanskoga trupla. Nikako nije moglo biti dovoljno mjesta za sve koji su željeli vidjeti pokojnika. Sunce ih je kao čekićem tuklo po otkrivenim glavama dok su se gurali ne bi li zauzeli što bolje mjesto. Vrućina je neumoljivo rasla još od samoga svanuća kad su izložili Cezara, a četrdeset centuriona iz Desete legije zauzelo je položaje oko njega. Truplo je počivalo na zlatnim nosilima, a toga dana bilo je u žarištu zanimanja i u središtu svijeta. Marko Antonije je snagom volje podigao glavu. Dvije noći nije spavao i neprestano se znojio. Žeđ mu je već postala neugodna, ali nije se usudio piti kako ne bi bio prisiljen otići odavde da isprazni mjehur. Prije nego što se obrati mnoštvu, morat će popiti pehar vina, pa je pokraj njega stajao rob s peharom i tkaninom. Marko Antonije bio je spreman, a znao je da toga dana neće pogriješiti. Nije motrio lice svoga prijatelja. Predugo je gledao dok su prali tijelo, a učeni liječnici na truplu su, za potrebe Senata, brojili rane, pa su ih crtali ugljenom i tintom. Sad je to bila samo sasječena, prazna stvar, a ne čovjek koji je zastrašivao Senat i gledao kako pred njim kleče kraljevi i faraoni. Malo se njišući pod naletom vrtoglavice, Marko Antonije je desnicom tako čvrsto stisnuo svitke da je tanki pergament zapucketao i izgužvao se. Znao je da je nekoliko sati morao krišom odspavati, jer ne smije se onesvijestiti, srušiti, ni pokazati ikakav znak boli ili bijesa koji bi ga mogao upropastiti.

Nije mogao vidjeti »osloboditelje«, ali znao je da su svi ovdje. Dvadeset troje ljudi zarilo je noževe u njegova prijatelja, a mnogi od njih učinili su to nakon što ga je život već bio napustio, kao da se pridružuju nekom obredu. Razmišljajući o njima, Marko Antonije je ispravio leđa, a pogled mu je postao hladniji. Protratio je sate u žaljenju što nije bio ondje i što nije znao što će se dogoditi, ali sad je sve to bilo isprazno poput prašine. Nije mogao promijeniti prošlost, nijedan trenutak. Iako je htio povikati protiv njih, pozvati vojnike da ih razderu i polome, bio se prisiljen smiješiti i s ubojicama postupati kao sa znamenitim osobama u Rimu. Kad je samo mislio na to, činilo mu se da mu se usta pune kiselinom. Ti ljudi će motriti, čekajući da prođu dani pogrebnih obreda i da se građani, u svojoj boli, vrate svakodnevnim poslovima, kako bi ubojice mogli uživati u novim položajima i moći koju su sebi pribavili noževima. Na tu pomisao Marko Antonije stisne vilicu. Nosio je masku od trenutka kad mu je do ušiju dopro prvi šapat o onome što se dogodilo. Cezar je bio mrtav, a psi su sjedili u Senatu i lajali. Najteža zadaća u životu bila mu je da sakrije gađenje. No vrijedilo je što je predložio da glasuju o pomilovanju, jer tim jednostavnim postupkom povadio im je zube, a preostale prijatelje nije mu bilo teško navesti da podrže njegovo pravo da govori na pokopu. »Osloboditelji« su se u sebi smijuljili na tu pomisao, sigurni u svoju pobjedu i novi položaj. »Ručnik i pehar«, iznenada je oštro zatražio. Rob je priskočio, brišući znoj s gospodareva lica, a Marko Antonije uzeo je pehar i malo otpio da osvježi grlo. Bilo je vrijeme da govori za Rim. Stao je uspravno, dopustivši robu da mu poravna nabore toge. Jedno rame ostalo mu je golo, pa je osjećao kako mu se pod pazuhom hladi znoj. Iz sjene je izašao na sunčevu svjetlost, prolazeći kroz red centuriona koji su oštro motrili mnoštvo. U samo četiri koraka našao se na podiju, posljednji put s Julijem. Kad je mnoštvo ugledalo konzula, iz te se točke u svim smjerovima proširila tišina. Nisu htjeli propustiti nijednu riječ, a iznenadni muk gotovo je razdraživao. Marko Antonije pogleda veličanstvene zgrade i hramove koji su ga okruživali. Svaki prozor bio je načičkan tamnim glavama, pa se pitao gdje su Brut i Kasije. Bio je siguran da neće propustiti svoj slavodobitni trenutak. Počeo je, podigavši glas tako da je vikao: »Rimski građani! Samo sam jedan čovjek, konzul u našemu gradu, no kad govorim o Cezaru ne činim to samo jednim glasom, nego jezikom

svakoga građanina. Danas govorim i za naše zemljake, za naš narod. Senat je odredio da se Cezaru ukažu počasti, a kad navedem sve njegove naslove, nećete čuti samo moj, nego i svoj glas.« Malo se okrenuo na govornici, pogledavši truplo svoga prijatelja. Na rimskomu Forumu vladala je potpuna, neprekinuta tišina. Cezaru su bijelom togom i donjom tunikom prekrili rane, a i zašili su ih, da sakriju posjekotine. U njemu više nije bilo krvi, a Marko Antonije znao je da toga skriva rane koje su poblijedile i skrutile se u danima dok su se bavili truplom i pripremali ga. Živ je bio samo povez od lovorova lišća oko Cezarove glave. »Bio je Gaj Julije Cezar, sin Gaja Julija i Aurelije, potomak Julija, još od Eneje Trojanca, Venerin sin. Bio je konzul, a i rimski imperator, otac svoje zemlje. Stari mjesec quintilis po njemu je dobio novo ime. Ali od svega toga važnije je da mu je podijeljeno pravo na božansko štovanje. Ta imena i naslovi pokazuju koliko smo štovali Cezara. Naš uzvišeni Senat, pod prijetnjom smrtne kazne odredio je da mu tijelo bude nepovredivo i da osoba koja bude s njim uživa istu nepovredivost. Po rimskim zakonima Cezarovo tijelo bilo je neoskvrnjivo. Nitko ga nije smio dotaknuti. Hram njegova tijela nije mogao biti ozlijeđen ni po kakvomu ovlaštenju našega zakona.« Zastao je, osluškujući ljutito mrmljanje koje se kotrljalo mnoštvom. »Iz ruku Senata, iz naših ruku nije silom istrgnuo te naslove. Nije ih ni tražio, nego su mu dodijeljeni u pravoj poplavi zahvalnosti za njegovo služenje Rimu. Danas mu svojom nazočnošću ponovno odajete počast, svjedoci ste rimske časti.« Jedan od centuriona nelagodno se promeškoljio ispod govornice, pa je Marko Antonije spustio pogled, a onda ga je ponovno podigao, susrevši se sa stotinama očiju uzbibana mnoštva. Osjećao je da su bijesni i da se stide, pa je sam sebi kimnuo, duboko udahnuvši prije nego što je nastavio. »Svojim zakonima i čašću prisegnuli smo da ćemo svim svojim snagama štititi Cezara i njegovu osobu. Prisegnuli smo i da će oni koji ga ne budu obranili zauvijek biti prokleti.« Mnoštvo je još glasnije zažamorilo, jer razumjeli su, a govornik je tako podigao glas da je grmio. »O, Jupiteru i svi bogovi, oprostite nam našu pogrešku! Smilujte nam se zbog onoga što nismo uspjeli izvršiti. Oprostite nam sve prekršene

prisege.« Odmaknuo se od govornice i stao pokraj trupla koje je ležalo pred njima. Nakratko je bacio pogled prema zgradi Senata. Stubište je bilo puno pojava u bijelim haljama, koje su stajale i motrile. Nitko nije imao bolji pogled na pogrebnu svečanost od njih, pa se pitao uživaju li u svom položaju onako kako su očekivali. Mnogi iz mnoštva neprijateljski su gledali tu skupinu. »Cezar je volio Rim, a grad je volio svoga najdražega sina, ali nije ga htio spasiti. Za njegovu smrt neće biti osvete, iako svi zakoni i prazna obećanja nisu mogli zadržati noževe. Zakon je samo ljudska želja i to zapisana, a podarena joj je moć koju sama po sebi ne posjeduje.« Zastao je da bi im ostavio vremena za razmišljanje, a nagradilo ga je gibanje mnoštva, što je bio znak da im srca brže kucaju, a krv počinje kolati iz udova. Naveo ih je da iščekuju njegove riječi. Još jedan centurion je podigao pogled, tiho ga upozoravajući, ali govornik se nije osvrtao na njega. »U vaše ime naš uzvišeni Senat podario je pomilovanje onima koji sebe nazivaju ›osloboditeljima‹. U vaše ime su glasovali, po zakonu koji održava vaša čast, a to je nepovredivo, neoskvrnjivo.« Iz mnoštva je dopirao zvuk nalik na tiho režanje, a Marko Antonije je oklijevao. Bio je isto tako izložen, kao i vojnici oko podija. Ako im odviše potakne osjećaje krivice i bijesa, okupljeni bi ga mogli progutati. Kao da je koračao po oštrici noža, a već je prije imao prilike vidjeti što mogu počiniti razbješnjeli rimski građani. Ponovno pogledavši senatore, primijetio je da im se broj smanjio, jer poznavali su mnoštvo i bili su svjesni kamo bi vjetar mogao zapuhati. Umorno se nasmiješio, skupljajući snagu, a znao je kakav bi potez sad Julije od njega tražio. Bilo mu je to jasno od trenutka kad je vidio kako Kasije i njegovi urotnici ulaze u prostoriju s visoko podignutim rukama da pokažu krv tlačitelja. No on će Rimljanima razjasniti što su učinili, otvorit će im oči. Sagnuo se prema redu lijepo uređenih centuriona, pa se, spustivši glas, obratio najbližemu. »Ti, dođi ovamo i stani pokraj mene.« Na svom mjestu centurion je bio slika ratničkoga savršenstva, u oklopu koji se presijavao na sunčevoj svjetlosti i s perjanicom potkresanom na besprijekorno doličnu dužinu. Kao nedvojbeno iskusan vojnik vrlo je

nevoljko poslušao, jer svi nagoni upozoravali su ga da pomno motri mnoštvo koje se guralo posvuda oko njih. »Konzule, moje mjesto je ovdje…«, počeo je. Marko Antonije se spusti na jedno koljeno, govoreći ljutitim, prigušenim glasom. »Kako si rekao, jesam rimski konzul. Je li Republika već tako slomljena da čak ni rimski časnik ne želi slijediti zapovijedi?« Centurion je posramljeno spustio glavu s perjanicom i zacrvenio se. Bez riječi se je uspentrao na podij, a njegovi sudrugovi su se tiho poravnali kako bi popunili prazninu. Marko Antonije se uspravio do pune visine, pa su mu oči bile u ravnini časnikove perjanice. Strogo je spustio pogled. »Pod truplom je voštana lutka, centurione. Uzmi je, pa je podigni da je svi vide.« Njegov sugovornik zaprepašteno objesi vilicu, a prije nego što je odgovorio, odmahnuo je glavom. »Što? Kakva je to igra? Molim te, konzule, završi govor i dopusti da te otpratim na sigurno.« »Kako ti je ime?« upita Marko Antonije. Vojnik je oklijevao. Prije toga bio je bezimen, skriven u stroju sebi sličnih, a sad su ga odjednom bez pravoga razloga izdvojili. S gorčinom je progutao, pitajući osobne bogove zašto su mu udijelili takvu neugodnost. »Centurion Opije, konzule.« »A, tako. Reći ću ti polako i jasno, Opije. Poslušaj moje zakonite zapovijedi, pa ispuni prisegu Republici, ili makni tu perjanicu i javi tribunu svoje legije da zahtijevam da te podsjeti na rimsku stegu, jer čini mi se da si je zaboravio.« Centurion stisne usta u blijedu crtu, a oči su mu ljutito zasjale, ali oštro je kimnuo. Zbog takva zahtjeva tako bi ga izbičevali otežalim bičem da bi mu meso visjelo u trakama, a možda bi ga i pogubili, za primjer drugima. Ukočeno se okrenuo, na trenutak spustivši pogled na Cezarovo truplo. »On se neće buniti, Opije«, nastavi Marko Antonije, odjednom blagim glasom. »Bio mi je prijatelj.«

»Ne znam što radite, konzule, ali ako pojure na nas, ponovno ćemo se vidjeti u Podzemlju«, progunđa centurion. Njegov sugovornik stisne šaku, možda da ga udari, ali vojnik se nisko sagne i povuče zlatni pokrivač. Ispod Cezarova trupla ležala je lutka u prirodnoj veličini, napravljena od bijeloga voska i odjevena u ljubičastu togu sa zlatnim porubom. Opije je oklijevao, osjećajući odvratnost. Crte lica bile su nalik na Cezara, a centurion je s odbojnošću primijetio da su i na lutku stavili traku od svježega lovorova lišća. »Što je ta… stvar?« promrmljao je. No Marko Antonije je samo mahnuo rukom, pa Opije podigne lutku. Bila je začuđujuće teška i malo je posrnuo uspravljajući je. Mnoštvo je žagorilo, jer nisu mogli razabrati ljutiti razgovor na podiju, a onda su dahnuli su i povikali, vidjevši lutku s bijelim, slijepim očima. »Konzule!« poviče drugi centurion, nadglasavajući žamor. »Morate prestati s tim! Siđi, Opije, oni to neće trpjeti.« »Tišina!« poviče Marko Antonije, izgubivši strpljenje s budalama oko sebe. Užasnuto mnoštvo se smirilo, pogleda prikovanih na ruglo koje je stajalo pred njima, a Opije ga je držao. »Rimski građani, dopustite mi da vam nešto pokažem, da vam ukažem na to koliko vrijedi vaša riječ!« Marko Antonije koraknuo je naprijed, iza pasa je izvukao sivu željeznu oštricu, a onda je odgrnuo ljubičastu halju u koju je lutka bila odjevena, ogoljujući prsa i vrat. Mnoštvo je dahnulo, ali nitko nije mogao skrenuti pogled, a mnogi su, kako bi se zaštitili, drhtavim rukama napravili znak rogova. »Tilije Cimber je držao Cezara, a Svetonije Prand mu je zadao prvi udarac… ovdje!« pokaže Marko Antonije. Pritisnuo je lijevu ruku na lutkino rame i zario nož u vosak ispod oblikovane ključne kosti, tako da su se u mnoštvu trgnuli čak i iskusni vojnici. Senatori su stajali na stubama kao ukopani, a ondje je, otvorenih usta, bio i sam Svetonije. »Publije Servilije Kaska zadao je ovu ranu preko prve«, nastavi Marko Antonije. Divljim udarcem oštrice zarezao je tkaninu i vosak. Već

se zadihao, a glas mu je bio nalik na duboku grmljavinu koja je odjekivala od okolnih zgrada. »Njegov brat, Gaj Kaska, priskočio je dok se Cezar borio! Nož je zario… ovdje!« Kod zgrade senata dva brata Kaska izmijenili su užasnute poglede, a onda su se obadvojica bez riječi okrenuli i žurno se izgubili s Foruma. Znojeći se, Marko Antonije zavrne rukav toge, otkrivši lutkinu desnu ruku. »Lucije Pela ovdje je nanio dugu posjekotinu.« Trzajem oštrice zarezao je vosak, a mnoštvo je zastenjalo. »Cezar se još borio. Bio je ljevak, a podignuo je okrvavljenu desnu ruku da ih zadrži. Onda ga je zasjekao Decim Junije, zarezavši mišić, tako da je ruka mlitavo pala. Na kamenim klupama Pompejeva kazališta Cezar je zvao u pomoć. Pozvao je na osvetu, ali bio je sam s tim ljudima… a oni nisu htjeli prestati.« Mnoštvo se počelo valjati naprijed, dovedeno gotovo do ludila onim što su vidjeli. U tome nije bilo zakonitosti, nego ih je naprosto pokretala sve jača, uskipjela količina bijesa. Pokraj zgrade Senata stajalo je još samo nekoliko senatora, a Marko Antonije vidio je kako se Kasije okrenuo da ode. »Onda je Gaj Kasije Longin probo oca Rima, gurnuvši svoje tanke ruke u otvor između drugih.« Zastenjavši, zario je oštricu kroz togu, u bok voštane lutke, a nož je, ulazeći i izlazeći, razderao tkaninu. »Krv je tekla, natapajući Cezarovu togu, ali još se borio! Bio je rimski vojnik, jakoga duha dok su ga udarali i udarali!« Svoje riječi naglašavao je udarcima, posve razderavši uništenu togu. Zastao je, teško dišući i odmahujući glavom. »Onda je vidio izglede da preživi!« Snizio je glas, a potaknuto, divlje mnoštvo natisnulo se još bliže, viseći o svakoj riječi. Marko Antonije ih je sve gledao, ali oči su mu vidjele drugi dan i drukčiji prizor. Iz desetak izvora čuo je svaku pojedinost i cijeli događaj djelovao mu je tako stvarno kao da mu je i sam svjedočio. »Vidio je kako tom krugu prilazi Marko Brut, čovjek koji se pola njihovih života borio s njim rame uz rame, ali koji ga je jednom izdao i pridružio se rimskomu neprijatelju. Julije Cezar mu je oprostio, iako bi svaki drugi raščetvorio takva čovjeka i razbacao mu udove. Cezar je, među tim ljudima koji su ga vičući probadali, ugledao svoga najboljega prijatelja, pa je nakratko, samo u trenutku, jamačno pomislio da je spašen. Svakako je pomislio da će živjeti.«

U oči su mu navrle suze. Obrisao ih je rukavom, osjećajući veliki teret iscrpljenosti, no gotovo je završio. »Vidio je da Brut, poput svih ostalih, nosi oštricu. Srce mu se slomilo i nagon za borbom napokon ga je napustio.« Centurion Opije stajao je ošamućen, jedva držeći voštanu lutku. Trgnuo se kad je Marko Antonije ispružio ruku i lutki navukao togu preko glave, pa joj je lice bilo pokriveno. »Poslije toga Cezar ih više nije htio gledati, nego je sjeo dok je Brut prilazio, a oni su ga i dalje probadali i sjekli.« Tamnu oštricu držao je podignutu iznad srca, a mnogi u mnoštvu, muškarci i žene, plakali su, tjeskobno iščekujući posljednji udarac. Zvuk nalik na stenjanje pojačao se, pretvorivši se gotovo u bolni jauk. »Možda nije osjetio posljednju oštricu, ne možemo to znati.« Snažni Marko Antonije nož je zabio na mjesto gdje bi bila rebra i to tako da je utonuo do drške, probivši novu rupu u uništenoj odjeći. Ostavio ga je ondje, da ga svi vide. »Spusti lutku, Opije«, rekao je zadihano. »Vidjeli su sve što sam htio.« Sve oči u mnoštvu slijedile su oštećenu lutku dok ju je centurion spuštao na podij. Obični stanovnici Rima nisu posjećivali kazališta s plemenitašima, no upravo su vidjeli jedan od najsnažnijih prizora u svojim životima. Forumom je prostrujao uzdah, dugi dah boli i olakšanja. Marko Antonije je sabrao sad sporije misli. Potaknuo je mnoštvo i usmjerio ga, a dobro je procijenio. Odavde će otići u tmurnomu raspoloženju i međusobno će razgovarati. Neće zaboraviti svoga prijatelja, a »osloboditelje« će cijeloga života pratiti prijezir. »Kad pomislimo«, rekao je blago, »da je Cezar spasio živote mnogima koji su na Martovske ide bili ondje, u Pompejevu kazalištu. Mnogi od njih dugovali su mu imetak i položaje, a ipak su ga srušili. Učinio se prvim čovjekom Rima, pa i cijeloga svijeta, no to ga nije spasilo.« Podigao je glavu kad je iz mnoštva dopro uzvik. »Zašto da žive?« Marko Antonije je otvorio usta da odgovori, ali javilo se još desetak glasova, ljutito vičući pogrde protiv Cezarovih ubojica. Podigao je ruke da

smiri prosvjednike, ali onaj glas djelovao je poput iskre na suhomu drvu, pa se povik proširio i pojačao, tako da su stotine i stotine nazočnih pokazivali prema zgradi Senata, bijesno urlajući. »Prijatelji, Rimljani, zemljaci!« poviče Marko Antonije, ali buka je nadjačala čak i njegov jaki glas. Oni odostraga bezobzirno su se gurali naprijed, pa su centurione udarale šake i uskomešana tijela. »Gotovo je«, zareži jedan od centuriona, svom snagom odguravajući mnoštvo kako bi imao mjesta da izvuče mač. »Vrijeme je da se maknemo. K meni, momci! Okružite konzula i ostanite smireni.« No mnoštvo nije pojurilo na podij, do konzula, nego su nahrupili prema zgradi Senata i stubištu koje se dosad već ispraznilo. »Čekajte! Još će me saslušati. Pustite me da govorim!« poviče Marko Antonije, proguravši se pokraj centuriona koji ga je pokušavao odvesti niz stube. Odnekuda odostraga doletio je kamen, pa je, zabivši se, udubio časnikov ukrašeni oklop, a pogođeni je pao. Ljudi iz mnoštva vadili su kamenje kojim je bio popločan Forum. Napadnuti centurion ležao je na leđima, boreći se da dođe do daha, a njegovi sudrugovi rezali su kožnate vezice koje su mu držale oklop. »Prekasno je za to, konzule«, odbrusi Opije. »Samo se nadam da si to i htio postići. Hajdemo, gospodine, ili ćemo stajati i čekati da nas pobiju?« Doletjelo je još crnoga kamenja, a Marko Antonije je vidio da se mnoštvo gura i vrtloži poput oblika na uzbibanoj vodenoj površini. Forum su zaposjele tisuće razbješnjelih ljudi, a slabije među njima na smrt će izgaziti prije nego što im bijes splasne. Tiho je opsovao. »To i ja kažem«, mračno primijeti Opije, »ali više nema pomoći.« »Ne mogu ostaviti truplo«, očajno odvrati Marko Antonije. Sagnuo se kad je pokraj njega proletio kamen, a vidio je da se kaos brzo širi. Sad više nitko nije mogao zadržati mnoštvo, pa se iznenada pobojao da će ga otplaviti. »U redu. Odvedi me odavde.« Stresao se, osjetivši miris dima. Samo bogovi znaju što se to njegovom krivnjom razuzdalo, ali sjetio se nemira od prije nekoliko godina, pa su mu kroz glavu proletjele ružne slike. Dok ga je odvodila skupina čvrsto zbijenih vojnika, okrenuo se i pogledao Julijevo truplo,

napušteno i usamljeno, a pripadnici mnoštva penjali su se na podij s noževima i kamenjem. *** U zraku nad Rimom snažno se osjećao gorki miris mokroga pepela. Odjeven u čistu togu Marko Antonije je čekao u vanjskomu predvorju Djevičanske kuće, iza Vestina hrama, no činilo mu se da čak i u svježoj odjeći osjeća miris izgorjela drva koji je oko njega lebdio poput izmaglice, pa je prožimao gradski zrak, obilježavajući sve prolaznike. Marko Antonije odjednom je nestrpljivo skočio s mramorne klupe i počeo koračati gore-dolje. Dvije žene iz hrama dokono su ga motrile, tako sigurne u svoj položaj da nisu pokazivale napetost čak ni u nazočnosti rimskoga konzula. Djevice nitko nije smio dirati, pod prijetnjom smrtne kazne. Živote su posvetile pobožnosti, iako su odavno kružile glasine da izlaze za vrijeme svetkovine Bona Dea, pa se koriste afrodizijskim napitcima i vinom da bi se poigravale s muškarcima prije nego što ih usmrte. Marko Antonije ih je mrko pogledao, ali samo su se nasmiješile i obratile se jedna drugoj tihim glasovima, ne osvrćući se na moćna čovjeka. Vestina visoka svećenica uvelike mu je iskušala strpljivost prije nego što se napokon pojavila. Već je htio otići, pozvati vojnike, ili učiniti nešto što bi mu omogućilo da djeluje, umjesto da čeka poput molitelja. Ponovno je na neko vrijeme sjeo, pa je zurio pred sebe i prisjećao se užasa koji su trajali cijelu prijašnju noć i dan iza toga. Nije poznavao ženu koja mu je prišla. Ustao je i samo se kratko naklonio, pokušavajući zatomiti razdraženost. Bila je visoka, odjevena u grčku halju koja joj je otkrivala noge i jedno rame, a niz vrat joj se kovrčavo spuštala tamnocrvena, sjajna i bujna kosa. Pogledom joj je slijedio uvojke, a oči su mu zastale na, kako se činilo, krvavu tragu koji je poprskao bijelu tkaninu. Zadrhtao je, pitajući se kakav je strašni obred dovršavala dok ju je čekao. Na Forumu su još ležala trupla, pa je u njemu proključao bijes, ali kako je trebao naklonost te svećenice, prisilio se da se nasmiješi kad mu se obratila: »Ovo je rijetko zadovoljstvo, konzule. Ime mi je Kvintina Fabia. Čujem da se tvoji ljudi svojski trude uspostaviti red na ulicama. Zbili su se strašni događaji.« Govorila je tiho, a osjetio je da je obrazovana, pa mu se dojam o njoj

popravio. Već je znao da je svećenica podrijetlom iz plemenite obitelji Fabia, koja se svake godine mogla pozvati na odanost tuceta senatora. Kvintina je bila navikla odrješito nastupati, pa je dopustio da mu bijes izblijedi. »Nadam se da ovdje nije bilo neprilika?« upitao je. »Imamo stražare, a možemo se zaštititi i na druge načine, konzule. Čak i bundžije znaju da ne smiju uznemiravati ovaj hram. Koji bi čovjek riskirao da na se navuče prokletstvo djevičanske božice, da mu muškost omlohavi i postane zauvijek beskorisna?« Nasmiješila se, ali u zraku je još osjećao miris mokroga pepela, pa nije bio raspoložen za izmjenjivanje ljubaznosti. Bilo je već dovoljno neugodno što je bio prisiljen sam doći ovamo, iako je imao toliko drugoga posla, no njegove glasnike svećenice su bez riječi otpravile. »Došao sam preuzeti Cezarovu oporuku. Vjerujem da je ovdje pohranjena. Reci da mi je donesu, jer moram se vratiti svom poslu. Sunce je već gotovo zapalo, a svaka noć je sve gora.« Kvintina odmahne glavom i malo se namršti, nabravši čelo između tamno smeđih očiju. »Konzule, učinila bih sve što je u mojoj moći da ti pomognem, ali ne mogu to učiniti. Ja sam zadužena za oporuke, pa ih ne mogu nikome predati.« Ponovno je morao zatomiti sve izraženiju ljutnju. »Pa, Cezar je mrtav, ženo! Tijelo su mu spalili na Forumu, kao i zgradu Senata, pa možemo biti posve sigurni da nije živ. Kad misliš predati oporuku, ako ne danas i to meni? Cijeli grad čeka da je pročitaju.« Njegova ljutnja kao da se bez vidljiva učinka prelijevala preko nje. Malo se nasmiješila oštromu glasu svoga sugovornika i preko ramena je pogledala dvije žene koje su se udobno smjestile na klupi. Iznenada ju je poželio zgrabiti i stresti kako bi je izbacio iz ravnodušnosti. Uništeno je pola Foruma, a senatori su se bili prisiljeni sastati u Pompejevu kazalištu, jer sjedište vlade ležalo je u ruševinama i pepelu, no ipak je s njim postupala kao sa slugom! Stisnuo je i rastvorio krupne šake. »Konzule, znaš li zašto je utemeljen ovaj hram?« tiho je upitala. Odmahnuo je glavom, začuđeno podigavši obrve. Shvaća li ona po što je došao?

»Podignut je da u njemu pohrane paladij, Atenin kip koji je nekoć stajao u srcu Troje. Božica je svoj kip vodila do Rima, a mi smo mu već stoljećima čuvari, razumiješ li to? Za to vrijeme doživjeli smo pobune i nemire, a rimski zidovi bili su ugroženi. Vidjeli smo u blizini stupa Spartakove trupe i kako Horacije izlazi da bi s još samo dvoje ljudi branio most od cijele vojske.« »Ne razumijem… Kakve to veze ima s Cezarovom oporukom?« »To znači da unutar ovih zidova vrijeme sporo prolazi, konzule. Naše predaje dosežu do utemeljenja ovoga grada, pa ih neću mijenjati zbog nekoliko mrtvih izgrednika, a ni zbog konzula koji smatra da ovdje može zapovijedati!« Govorila je oštrije i glasnije, pa je podigao ruke, pokušavajući smiriti iznenada razljućenu ženu pred sobom. »Vrlo dobro, imaš svoje predaje. No ipak moram dobiti oporuku. Reci da mi je donesu.« »Ne, konzule.« I ona je podigla ruku kako bi unaprijed suzbila njegove prosvjede. »Ali u posljednji dan ovoga mjeseca glasno će je pročitati na Forumu. Onda ćeš je čuti.« »Ali…« Oklijevao je pred njezinim pogledom, duboko udahnuvši. »Dobro, kako kažeš«, odvratio je kroz stisnute zube. »Razočaran sam što ne smatraš vrijednim steći konzulovu podršku.« »Oh, takve stvari dolaze i prolaze, Marko Antonije«, glasio je odgovor, »a mi ostajemo.«

4. POGLAVLJE Oktavijan se probudio kasno ujutro, osjećajući se kao da se napio lošega crnoga vina. U glavi mu je bubnjalo, a želudac mu se grčio, pa se je, osjetivši slabost, morao nasloniti na zid kako bi prikupio snagu kad mu je Fidol doveo konja. Poželio je povratiti da pročisti glavu, ali nije imao što, pa se nastojao ne naprezati uzalud, a činilo mu se da mu je od toga glava natekla, a netko u njoj udara čekićem. Znao je da se mora razgibati kako bi mu krv ponovno potekla udovima i kako bi iz sebe izbacio sramotu koja je gorjela u njemu. Kad je kućni rob ušao da donese sedlo, Oktavijan se stisnutom šakom počeo sve jače udarati po stegnu, dok mu pred očima nisu izbili svjetlaci kad god bi ih zatvorio. Tijelo mu je bilo vrlo slabo! Nakon što mu se to prvi put dogodilo, postao je posebno oprezan, pa je sam sebe uvjeravao da se nečim zarazio kad se ogrebao, ili ga je bolest snašla zbog lošega egipatskoga zraka. Tada su ga njegovi ljudi našli onesviještena, ali pretpostavili su da se pijan srušio, a u tome nisu vidjeli ništa čudno, jer i Cezar je bančio s egipatskom kraljicom duž rijeke Nil. Osjećao je kako mu pod modricom naotiče mišić na nozi, pa je htio povikati i tako dati oduška bijesu. Nije očekivao da će ga izdati vlastito tijelo! Julije ga je naučio da je ono samo oruđe, kao bilo koje drugo, pa ga, kao psa ili konja, treba vježbati i privikavati da bude poslušno. A ipak su ga sad dva prijatelja vidjela dok nije… bio pri sebi. Promrmljao je molitvu božici Karni, nadajući se da mu se sada, po drugi put, nije ispraznio mjehur. Ne pred njima! »Molim te«, promrmljao je božanstvu zdravlja, »izbaci to iz mene što god bilo.« Probudio se čist, umotan u grube pokrivače, ali sjećao se samo da je primio pismo iz Rima. Nije mogao prihvatiti tu novu stvarnost. Njegov učitelj i zaštitnik ubijen je u gradu, a život su iz njega iščupali upravo ondje gdje je trebao biti najsigurniji. To nije bilo moguće! Fidol mu je stavio uzde u ruke, zabrinuto gledajući mladića koji je stajao i tresao se na jutarnjemu suncu. »Jesi li dobro, gospodaru? Ako si bolestan mogu iz grada dovesti liječnika.« »Previše sam pio, Fidole«, odgovori Oktavijan.

Rob potvrdi glavom, sućutno se smiješeći. »Ne traje dugo, gospodaru. Jutarnji zrak će ti pročistiti glavu, a Atrej danas osjeća da je snažan. Dopustiš li mu, odjurit će do obzora.« »Hvala. Jesu li moji prijatelji budni?« Oktavijan je pažljivo motrio ne bi li primijetio znak da rob zna za njegovu klonulost, ali Fidol je i dalje imao nedužan izraz. »Čuo sam kako netko hoda. Da ih pozovem da vam se pridruže?« Popevši se na konja, Oktavijan se teško spustio u sedlo, pa je životinja otpuhnula i nekoliko puta poskočila na dvorištu. Fidol se pokrene da uzme uzde, ali Oktavijan mu rukom mahne da ode. »Ne sada. Posjetit ću ih kad se vratim.« Petama je potaknuo konja koji je pojurio ravno naprijed, očito sretan što je izašao iz štale, a bilo je izgledno i da će moći trčati. Primijetivši pokret na vratima kuće, Oktavijan je začuo kako ga pozdravlja dubok Agripin glas, ali nije se okrenuo. Kopita su naglašeno toptala po kamenju, a Oktavijan se u ovomu trenutku nije mogao sučeliti s prijateljem, još ne! Konj s jahačem u kratkomu galopu nahrupi kroz vrata. Agripa je docupkao u dvorište iza njega, još trljajući snene oči. Neko vrijeme je gledao za Oktavijanom, a onda je zijevnuo. Izašao je i Mecena, u dugoj košulji u kojoj je i spavao. »Pustio si ga samoga?« upitao je. Agripa se nacerio vidjevši rimskoga plemića tako razbarušenoga, jer nauljena kosa stršala mu je na sve strane. »Neka se malo oznoji«, odgovorio je. »Ako je bolestan, to mu je i potrebno. Samo bogovi znaju što će sad učiniti.« Mecena primijeti Fidola koji je, spustivši glavu, stajao otraga. »Pripremi mi konja, Fidole, a i konja za vuču koji obično pati pod ovim mojim prijateljem.« Rob je požurio u štale, a ondje su ga, u polumraku, dva konja pozdravila uzbuđenim njištanjem. Rimljani su se pogledali. »Mislim da sam prije jedan sat zaspao«, izjavi Mecena, trljajući lice rukama. »Jesi li razmislio o tome što ćeš sada učiniti?« Agripa s nelagodnošću pročisti grlo. »Za razliku od tebe djelatni sam časnik, Mecena. Nemam slobodu pri

donošenju odluka. Vratit ću se u flotu.« »Da si se potrudio upotrijebiti svoj očaravajući um koji tako dobro skrivaš, uvidio bi da flota kod Brundizija više nema svrhe. Cezar je mrtav, Agripa. Bez njega se tvoj pohod neće nastaviti. Bogovi, ondje su rimske legije, a tko će ih sad voditi? Vratiš li se, mjesecima ćeš plutati bez zapovijedi, a Senat će vas sve zanemarivati. Vjeruj mi, poznajem te ljude. Prepirat će se i raspravljati kao djeca, pa će, sad kad više nema Cezarove sjene, grabiti komadiće moći i ovlasti. I sam znaš da će se legije možda ponovno pokrenuti tek za nekoliko godina. Bili su odani Cezaru, a ne senatorima koji su ga ubili.« »Oktavijan je rekao da su ih pomilovali«, nelagodno promrmlja Agripa. Mecena se gorko nasmije. »Ako donesu zakon po kojemu se svi moramo oženiti svojim sestrama, hoće li se to uistinu dogoditi? Doista, počeo sam se diviti vojnoj stezi, ali ponekad se cijela slika presloži, Agripa, a ovo je jedna od tih prilika. Ako to ne vidiš, možda bi trebao otići sjesti s tisućama mornara, pisati izvješća i gledati kako se voda ukiseljuje dok čekate dopuštenje da nabavite svježu hranu.« »A što ćeš ti učiniti?« ljutito upita Agripa. »Povući se na svoje imanje da vidiš kako će se sve to odigrati? Nemam patricijsku obitelj koja bi me štitila. Ako se ne vratim, obilježit će me kao dezertera, pa će netko negdje potpisati zapovijed da pođu u lov na mene. Ponekad pomislim da si odviše lagodno živio, pa ne razumiješ druge ljude. Nemamo svi takvu zaštitu!« Agripa se zacrvenio dok je govorio, a Mecena zamišljeno kimne. Osjetio je da nije vrijeme da još više ljuti prijatelja, iako mu je Agripino ogorčenje uvijek izazivalo smiješak. »Točno je što kažeš«, potvrdio je, pazeći da govori blaže. »U rodu sam s dovoljno značajnih ljudi, pa se ne trebam bojati nijednoga od njih. Ali nemam krivo. Vratiš li se u Brundizij, vadit ćeš crve iz hrane prije nego što vidiš da ponovno uspostavljaju red. Barem mi to vjeruj.« Agripa je zaustio da odgovori, a Mecena je znao da će izjaviti nešto uobičajeno dolično i časno. Njegov prijatelj se od običnoga vojnika uzdigao zahvaljujući svojim zaslugama, a to je ponekad bilo očito. Zato ga je prekinuo, prije nego što Agripa izlane neku prisegu koju će morati

slijediti, ili učini kakvu drugu glupost. »Stari poredak je umro s Cezarom, Agripa. Ukazuješ na moj položaj? Pa dobro! Dopusti mi da ga iskoristim kako bih tebi pružio zaklon, barem na nekoliko mjeseci. Napisat ću pisma privole, kako bih te oslobodio dužnosti, pa te neće izbičevati, niti će ti oduzeti čin dok ne vidimo kako će sve to završiti! Razmisli o tome, krupni. Oktavijan te treba. Barem imaš svoju flotu i položaj. A što on ima, sad kad je Cezar otišao? Koliko znamo, možda neke osobe upravo jašu ovamo da završe posao koji su započeli u Rimu…« Zastao je, raširivši oči. »Fidole! Dođi ovamo, ti grčka noćna posudo! Pokreni se!« Rob se već vraćao s dva konja. Pljesnuvši ga po rukama, Mecena mu uzme uzde, pa skoči u sedlo, trgnuvši se kad je testise spustio na hladnu kožu. »Mač! Donesi mi oružje! Trkom!« Agripa je uzjahao dok je Fidol preko dvorišta trčao u kuću. Konj krupnoga Rimljanina uistinu je bio daleko zdepastiji od drugih. Visok i snažan, crno se presijavao na jutarnjemu suncu. Osjetivši težinu jahača, životinja je otpuhnula i propela se postrance. Agripa ga je rastreseno potapšao po vratu, razmišljajući o Meceninim riječima. »Tako mi Marsa, i bolje da ovuda projašu ubojice«, odbrusi Mecena, okrečući konja. »Bit ću pun modrica već poslije pola kilometra takvoga jahanja.« Izvan dvorišta dopirao je topot kopita i neprestano se pojačavao. Oktavijan se vratio, jašući kroz vrata, a lice mu je bilo blijedo. Doimao se iznenađeno kad je ugledao prijatelje na konjima, dok je Fidol trčao prema njima nespretno stiščući mačeve. Oktavijan je zaprepašteno zurio u Mecenu, kojemu se spavaća košulja podigla, pa mu se vidjela gola zadnjica. »Što to radite?« upitao je. Mecena mu je pokušao uznosito uzvratiti pogled, ali u tom položaju nikako nije uspijevao prikupiti dostojanstvo. »Ne znaš li da svi mladi Rimljani sada tako jašu? Možda se taj stil još nije proširio do pokrajina.« Oktavijan turobno odmahne glavom. »Vratio sam se da vam obadvojici kažem da se spakirate. Moramo

otići u Brundizij.« Čuvši to, Agripa brzo podigne glavu, ali Mecena se prvi javio. »Upravo sam objašnjavao ovomu žarkomu mornaru zašto je to posljednje mjesto kamo bismo željeli otići, barem dok se grad ne smiri. Ondje će biti meteža, Oktavijane. Vjeruj mi da svaka rimska obitelj upravo podvostručuje stražare, spremajući se za građanski rat.« »Imaš pravo«, potvrdi Oktavijan. »I legije su u Brundiziju.« »Pa, reci mi zašto to nije posljednje mjesto na svijetu koje bismo trebali posjetiti?« upita Mecena. Vidio je da je pogled njegova prijatelja postao zamišljen, a kad je spustio glavu, u očima mu se pojavila sjena. U dvorištu je nakratko zavladala tišina, a onda se Oktavijan ponovno javio. »Zato što su ti ljudi bili odani Cezaru… a i mojoj obitelji. Ako itko još želi osvetiti njegovo ubojstvo, bit će u tom taboru pokraj mora. Moram otići onamo.« »No uviđaš li da bismo ondje mogli naići na ljude koji te se ne bi ustručavali ubiti?« tiho upita Mecena. Oktavijan ga brzo pogleda. »Moram negdje početi. Ne mogu im dopustiti da naprosto obrišu ruke i nastave živjeti. Poznavao sam ga, Mecena. Bio je… bolji čovjek od onih lajavih pasa u Rimu, od bilo koga od njih. Želio bi da uđem u njihove kuće i udijelim im milost kakvu su oni pokazali prema njemu.« Agripa kimne, provukavši ruku kroz bradu. »Ima pravo«, prokomentirao je. »Moramo se vratiti u Brundizij. Ovdje smo previše daleko da bismo nešto saznali.« Mecena pogleda jednoga, pa drugoga, a ovaj put mu u očima nije bilo ironične šaljivosti. »Troje ljudi protiv rimskih legija?« upitao je. »Ne, ne protiv njih, nego s njima«, odvrati Oktavijan. »Poznajem te ljude, Mecena. Služio sam sa stotinama, štoviše, s tisućama njih. Sjetit će me se. U najmanju ruku, poznam ih bolje od onih sijedih glava u Senatu.« »A, tako. To je… olakšanje«, odvrati njegov sugovornik. Pogledao je Agripu, tražeći neki znak da se njegov krupni prijatelj ne slaže s tom ludošću, ali Agripa je s napetom pozornošću zurio u

Oktavijana. Mladić koji je lako skočio s konja i dugim koracima prešao preko dvorišta dojmio ga se otkako ga je Agripa, prije dvije godine, prvi put susreo. Nije to bilo samo zato što je Oktavijan bio Cezarov krvni srodnik, ni zato što je vidio velike istočne gradove, nego je mladi Rimljanin bio je čovjek koji je mogao prozrijeti grčevito spletkarenje trgovaca, plemića i vojnika i ocijeniti što je doista važno. Agripa se sjetio da ga je čuo kako govori na nekoj gozbi i to tako zanimljivo i tečno da su njegove riječi pratili čak i pijanci. Oktavijan im je omogućio da budu ponosni na ono što mogu donijeti svijetu, ali Agripa je osjetio da su u govornikove riječi utkane i druge niti: primjerice, cijena i teret koji moraju podignuti na ramena kako bi bili dolični gradski predstavnici. Zadivljeno je slušao misli i pojmove kakvi se nikad nisu uspjeli uvući u beskrajnu potragu njegova oca za još većim bogatstvom. Jedan od najpijanijih plemića nasmijao se Oktavijanu, no Agripa ga je brzim pokretom zgrabio i bacio preko ograde balkona. Nacerio se kad se sjetio kako se Oktavijan zaprepastio, ali se i dobro zabavljao kad je pola toga mnoštva projurilo pokraj njih. Bilo je to dovoljno za početak prijateljstva koje nitko od njih nije očekivao. Pili su i razgovarali do svitanja, a Agripa je zahvaljivao svojim bogovima da je te večeri, na očevo navaljivanje, ipak odlučio izaći. Ondje nije sklopio nove poslove, ni sreo bogatašku kćer koju bi mogao zaprositi, no sljedećega jutra otišao je do luke i ukrcao se na prvu vojnu galiju, a njegov otac od toga dana nije više razgovarao s njim. Na Oktavijanovoj tunici izbile su znojne mrlje, a zbog jurnjave je i gubicu njegova konja prekrila pjena, no dok su se vraćali u kuću da se spreme, mladić je Fidolu davao jasne i posve određene zapovijedi. »Nisi spomenuo bolest koja ga je sinoć spopala«, primijeti tiho Agripa, a prijatelj ga pogleda. »Jer nije se ni dogodila, ali ako jest, neka je on prvi spomene.« Mecena je sjahao, omotao uzde oko stupa i otišao se u kuću odjenuti. Agripa je gledao za njim, a kad je ostao sam, licem mu se razlio osmijeh. Obadvojicu ih je volio, a to ga je uvijek ponovno čudilo, jer nije lako stjecao prijatelje. Unatoč svom proračunatomu cinizmu, Mecena bi spremno izjahao, makar mu zadnjicu hladio vjetar, istoga trenutka kad bi pomislio da je Oktavijan u opasnosti. Agripa je duboko udahnuo grčki zrak, namjerno napunivši pluća, a onda je polako izdahnuo. Cijenio je rimski poredak, postojanost i

predvidljivu narav vojnoga života. U djetinjstvu je posjetio tuce raznih gradova i gledao kako mu otac sklapa na tisuće poslova. Flota ga je spasila te dosade, pružila mu dom i mjesto gdje se napokon osjećao kao dio nečega važnoga. Priče o bezvlašću zabrinjavale su ga više nego što je to ikad priznao. Nadao se da Mecena ima krivo, ali znao je dovoljno da bi se uplašio kad je pomislio da je njegov plemeniti prijatelj ispravno predvidio budućnost. Božanskoga Julija više nema, pa će tisuće daleko beznačajnijih ljudi pojuriti da ispune prazninu koju je ostavio. Agripa je znao da bi mogao dočekati prizor kako Republiku razdiru na komadiće, dok se ljudi poput njegova oca budu borili za osobni probitak. Sjahao je, razgibavajući snažna ramena i osjetio da mu vrat pucketa. U takvo vrijeme čovjek mora pažljivo birati prijatelje, ili će ga bujica odnijeti. Čuo je kako Mecena u kući uzvikuje zapovijedi pa je obavio uzde oko stupa i ušao. Bujica će ga barem ponijeti prema Brundiziju. *** Brut je gledao grad, osvijetljen požarima nalik na pjege. Titravi žuti i narančasti plamenovi doimali su se kao bolest koja uništava zdravu kožu, a prebrzo se širi da bi je mogli nadzirati. Kroz prozor je u malu sobu dopirao topli povjetarac, ali nije donosio osvježenje. Kuća se dizala u mirisnomu području, kilometar i pol od Foruma. Tri kata od tla Brut je još mogao namirisati uništavanje iz prijašnjih dana. Miris bogatih ulja neugodno se miješao sa zadahom mokroga pepela, pa se poželio okupati kako bi se toga oslobodio. Već mu je bilo mučno od dima i udaljene grmljavine sukobljavanja. Čim je pao mrak koji je skrivao uskipjelo mnoštvo, izgrednici su ponovno izlazili i to u sve većemu broju. Stanovnici koji su imali stražare zabarikadirali su se u kućama i ondje gladovali. Dakako, siromašni su najviše patili. Uvijek je bilo tako, jer lakši su plijen grabežljivcima i razbojničkim skupinama od onih koji se mogu oduprijeti. Negdje u blizini Brut je čuo bat vojničkih koraka koji su stupali, a taj se zvuk ubrajao među one koje je najbolje poznavao. Barem dosad, legije u Marsovu polju još se nisu pobunile. Senat je žurno sastavio zapovijedi kojima su ih pozvali, po tisuću vojnika odjednom. Dvije različite legije razišle su se po gradu, ali njihovi pripadnici imali su težak posao, jer mnoštvo je popuštalo korak po korak, a bilo je i krvi. Brut je protrljao modricu na podlaktici gdje ga je, ranije toga dana, pogodio kamen i odbio se. Štitila ga je centurija, odred od sto vojnika, ali dok su ga pratili do kuće na brežuljku Kvirinal, izgrednici su se skupili na obližnjim krovovima, pa

se spustila kiša običnoga kamenja i opeka. Jesu li ga čekali, ili je to naprosto značilo da nema sigurnoga mjesta? Stisnuo je šaku kad se toga sjetio. U uskim ulicama izgrednici su mogli svladati i sto vojnika iz centurije. Senat je primio izvješća da su vojnici sa svih strana prikliješteni, pa ih odozgor gađaju kamenjem, a došlo je i do zvjerstva kad je netko bacio ćupove s uljem koje su onda zapalili, pa su ljudi živi izgorjeli. Kako su posvuda unaokolo pljuštali kamenje i građevni materijal, Brut je zapovjedio vojnicima da pođu pokrajnjom ulicom. Sjećao se podrugljiva psikanja promatrača koji su im, nad glavama, pratili svaki korak, no kad su se njegovi ljudi popeli, krovovi su se već ispraznili, pa su zatekli samo nered polomljenih crijepova i nažvrljane poruke. Odustao je od namjere da se dokopa kuće, pa se vratio u sigurno područje oko Foruma, gdje su u ophodnji bile tisuće legionara. »Mislim da postaje sve gore, unatoč tome što iz Kampa dolaze novi vojnici«, primijeti Kasije, prisilivši Bruta da se vrati u sadašnjost. Kao i on, senator je motrio grad. »Neće moći još dugo nastaviti s tim«, pretpostavi Brut, razdraženo mahnuvši rukom. Treći čovjek u sobi ustao je i ponovno napunio čašu crnim vinom bogata okusa. Njegova dva prijatelja pokraj prozora okrenuli su se začuvši taj zvuk, a Lucije Pela bez riječi upitno podigne bijele obrve. Kasije odmahne glavom, ali Brut kimne, pa mu Pela ponovno napuni pehar. »Nisu pijani samo od vina«, izjavio je. »Da smo uspjeli spasiti zgradu Senata, mislim da bi već sve bilo gotovo, ali…« S gađenjem je odmahnuo glavom. Kamena zgrada nije se smjela srušiti samo zato što su u njoj gorjele drvene klupe, no kad je požar dostigao vrhunac, jedan zid napuknuo je od vrha do dna. Veliki krov s treskom se urušio, a tako je brzo popustio da je zapravo ugasio požar u zgradi. »Što smatraš da sam mogao učiniti, Lucije?« zanimalo je Kasija. »Pozvao sam legije i osigurao dopuštenje Senata da ubiju one koji budu kršili redarstveni sat. Pa ipak, sve se to nastavlja… ne, još više se širi. Ta stoka s palicama i željeznim šipkama zauzela nam je cijela gradska područja. Nekoliko tisuća vojnika ne može zaustaviti milijun građana i robova.« »Marko Antonije danas se vratio kući u pratnji samo nekolicine vojnika«, iznenada će Brut. »Jeste li čuli za to? Njihov je prvak, nakon što

se mnoštvu svidio njegov govor. Ne diraju ga, dok izgovarajući moje ime zavijaju poput vučjega čopora, a i tvoje, Kasije, i tvoje, Pela!« Prešavši prostoriju, u tri velika gutljaja ispraznio je pehar s vinom. »U vlastitomu gradu moram se skrivati poput zločinca kojega traže, dok je konzul na glasu kao mirotvorac. Bogova mi, zbog toga poželim…« Ušutio je, pun nemoćna bijesa. »Proći će, Brute, sam si to rekao. Sve mora poći svojim tijekom, ali kad budu gladovali, smirit će se.« »Hoće li? Razbojničke družine još su prve večeri ispraznile žitnice. Tada nije bilo stražara koji bi ih zaustavili, je li? Ne, svi su bili na Forumu, gdje su se borili s požarima. Znate li da su braća Kaska već otišli?« »Znam«, odvrati Kasije. »Došli su k meni, pa sam im dao pratnju koja ih je izvela iz grada. Nekoliko stotina kilometara južno odavde imaju posjed, pa će ondje pričekati da se stanje smiri.« Brut je pažljivo motrio senatora. »Gotovo svi koji su zajedno s nama okrvavili ruke pobjegli su s repom među nogama. Znaš li da Decim Junije još piše pisma koja bi trebali pročitati na Forumu? Netko bi mu trebao javiti da su njegove glasnike na smrt pretukli.« Zastao je, osjećajući mučninu od bijesa. »No ti si još ovdje. Zašto, Kasije? Zašto već nisi pobjegao u svoje vinograde?« Njegov sugovornik se tužno nasmiješi. »Iz istoga razloga kao i ti, prijatelju, a i ovaj Pela. Nismo li Liberatores, osloboditelji? Ako svi potražimo sigurnost izvan grada, tko zna što će se dogoditi kad nas ne bude. Bih li Marku Antoniju trebao omogućiti moć kakvu priželjkuje? Imat će Rim na dlanu, čim mnoštvo prestane ubijati i paliti. Zbog toga bih trebao ostati ovdje, kao i ti.« »Misliš li da je to planirao?« upita Pela, ponovno puneći pehar. »Prostu svjetinu zapalio je onom prokletom lutkom. Jamačno je znao što bi se moglo dogoditi.« Kasije je nakratko razmislio. »Prije godinu dana ne bih to povjerovao o njemu. Tada sam bio siguran da Marko Antonije nije baš profinjena osoba. Kad je predložio glasovanje o pomilovanju, mislio sam… pomislio sam da je prepoznao novu stvarnost. Još ni sad ne vjerujem da je predvidio da će poslije njegova posmrtnoga govora uslijediti požari, no nije tako glup da ne bi iskoristio

priliku kad mu je pruže. Opasan je za sve nas, gospodo.« Pela slegne ramenima, obraza crvenih od vina. »Onda sredi da ga ubiju. Što danas znači još jedno truplo? Ulice su ih pune, a budi siguran da će uslijediti zaraza, kao što dan slijedi noć. Kad pošast dođe, Rim će biti prošupljen iznutra.« Ruke su mu se tresle, pa je pehar zazveketao, udarivši o vrč, a Brut je prvi put uvidio da je taj čovjek posve užasnut. »Pa, ja neću stradati!« izjavi Pela, pomalo zaplićući jezikom, pa podigne pehar kako bi ironično nazdravio dvojici prijatelja. »Cezara nisam ubio zato da poginem u rukama pekara i kožara, ili da iskašljem pluća u nekoj zloj bolesti koju izazivaju trupla. Nisi mi to obećao, Kasije! Skrivamo se u mraku poput lopova i ubojica. Uvjeravao si me da će nam iskazivati štovanje!« »Smiri se, Pela!« odbrusi Kasije nepokolebljivo. »Sjeti se da se moraš dostojanstveno vladati. Prisebnost ne smiješ ostavljati na dnu vrča s vinom, pogotovo ne noćas. Ako želiš otići iz grada, sredit ću to, pa pođi u svitanje, ako ti je po volji.« »A moja žena, djeca i robovi? Neću ih ostaviti da ih rastrgaju.« Tada je Kasije pokazao da je u njemu zaiskrio bijes i hladno je odgovorio: »Doimaš se prestrašeno, Pela. Naravno da i oni mogu otputovati s tobom. U Rimu smo i obadvojica smo senatori. Nemiri su uglavnom u zapadnomu dijelu. Ne prikazuj sve to gorim nego što jest. Najviše za dvanaestak dana ponovno će uvesti red. Poslat ću po…« »Isprva si rekao da će potrajati samo tri dana«, prekine ga Pela, kojemu je vino previše otupjelo osjetila, pa nije primijetio da je Kasije zadobio pogubno miran izraz. »Idi kući, Pela, spremi svoju obitelj i skupi ono što posjeduješ. Bit ćeš pošteđen daljnjih napada na svoje dostojanstvo.« Sugovornik ga je gledao žmirkajući, a misli su mu lutale. »Da idem kući?« upitao je. »Ulice nisu sigurne. Mislim da si rekao da je odviše opasno izaći kad padne mrak.« »Ipak, dobro si govorio. Koračaj uzdignute glave, a ako te netko zaustavi na ulici, reci da si senator. Siguran sam da će te pustiti da prođeš.«

Pela živčano odmahne glavom. »Žao mi je, Kasije. Ne bih smio tako govoriti. Vino me je smelo. Volio bih ostati ovdje s tobom, barem do svitanja. Mogu…« Zastao je, jer je Kasije otišao do vrata koja su vodila na stube i na ulicu. Kad ih je otvorio, pojačala se stalna buka, povici i štropotanje, koji su dopirali iz grada. »Idi kući«, savjetovao ga je Kasije. Za pojasom je imao bodež, pa je sad namjerno spustio ruku na dršku. Pela je zurio otvorenih usta. Pogledao je Bruta, ali ni tu nije vidio smilovanje. »Molim te, Kasije…« »Gubi se!« zareži senator. Pela pogne ramena, a dok je odlazio, nije pogledao ni jednoga, ni drugoga. Kasije se s naporom suzdržao da za njim ne zalupi vrata. »Misliš li da će se probiti?« upita Brut, ponovno se okrećući prema otvorenu prozoru. »To je sad u rukama bogova«, odvrati Kasije razdraženo. »Više nisam mogao podnositi njegovu blebetavu slabost.« Brut je zaustio da odgovori, ali vidio je da se u daljini ponovno rasplamsala vatra. Tiho je opsovao, a Kasije priđe i stane pokraj njega. »To je Kvirinal, je li?« upitao je. Znao je da je ondje Brutovo imanje, pa je zvučao usplahireno. »Mislim da jest. Jesi li čuo da nikad ne diraju Cezarova imanja?« Osjećajući neizrecivi umor, protrljao je zatiljak. »U mraku je teško odrediti udaljenost. Ujutro ću doznati, budem li mogao pronaći dovoljno ljudi da me prate«, govorio je kroz stisnute zube, zamišljajući da rimski stanovnici sad stavljaju šape na njegovo vlasništvo. »Trebaju nam te legije iz Brundizija, Kasije! Još trideset tisuća vojnika moglo bi potkresati tu svjetinu. Trebali bismo udariti po njima, pokazati im dostatnu silu da im zatvorimo gubice.« »Da ih mogu dovesti, učinio bih to. Cezarovi časnici ne odgovaraju na poruke iz Senata. Kad se sve završi, desetkovat ću ih, a njihove orlove strgnut će, pa će od njih napraviti pehare za siromašne, ali zasad ih ne mogu prisiliti da se pokrenu.«

Negdje u ulici blizu kuće neki čovjek dugo je i glasno kriknuo, pa su se obadvojica trgnuli, a onda su to namjerno zanemarili. »Mogao bih poći do njih«, poslije nekoga vremena predloži Brut, a njegov sugovornik se iznenađeno nasmije. »U Brundizij? Pogubili bi te čim bi ti čuli ime. Misliš li da ja nisam omiljen, Brute? Svjetina najglasnije uzvikuje upravo tvoje ime kad traži osvetu za Cezara.« Brut otpuhne, tako razdražen da se umalo tresao. »Onda je možda uistinu vrijeme za odlazak, ako me tvoj Senat proglasi upraviteljem nekoga grada daleko odavde. Nisam vidio nagrade koje si mi obećao, ili barem još nisam…« Svladao se, jer nije htio prosjačiti od Kasija, no nije imao državnu službu, ni vlastiti imetak. Osobna sredstva već su mu se topila, pa se pitao može li plemić poput Kasija uopće razumjeti njegov položaj. »Cezar bi se smijao kad bi nas vidio kako se skrivamo pred njegovim ljudima.« Kasije je zurio u noć. Požari na Kvirinalu proširili su se vrtoglavom brzinom. U daljini je gorjelo na stotine kuća, pa su osvjetljavale mrak, nalik na crvene raspukline u zemlji. Ujutro će biti na tisuće spaljenih trupala, a Pela je imao pravo, jer uslijedit će zaraza, koja će zavladati zbog mrtvih i ući u pluća zdravih. Ispustio je grleni zvuk, pa ga je Brut pogledao i pokušao mu ocijeniti izraz lica. »U Maloj Aziji su legije«, napomene napokon Kasije. »Razmišljao sam o tome da odem onamo kao predstavnik Senata. Svoje istočne zemlje moramo zaštititi od takva bezvlašća. Možda će nam godina ili dvije boravka u Siriji omogućiti da te krvave dane ostavimo za sobom.« Razmislivši, Brut je odmahnuo glavom. Sjetio se da u Egiptu vladaju vrućina i čudne strasti, pa se nije imao želje vratiti u taj dio svijeta. »Neću u Siriju, jer osobno mi ne odgovara. Nikad nisam posjetio Atenu, iako sam u mladosti dobro upoznao Grčku.« Kasije mahne rukom. »Onda ćeš biti propraetor. Dogovoreno! Dat ću da napišu punomoć o tvom zapovjedništvu, a i propusnice, pa ćeš ih smjesta moći koristiti. No bogova mi, volio bih da sve to nije tako ispalo! Nisam srušio jednoga tlačitelja da bi njegovo mjesto zauzeo Marko Antonije. Sklizak je poput

nauljene zmije.« »Dokle god smo ovdje, nemiri će se nastaviti«, odlučno odgovori Brut. »Love me, skupine prljavih robova, kurvinih sinova, razbijaju vrata tražeći me.« »Proći će. Sjećam se prijašnjih nemira. Zapalili su zgradu Senata, ali ludilo je vremenom izblijedilo.« »Vođe su umrli, Kasije, zato su nemiri zamrli. Jučer sam se dvaput morao seliti, kako bih bio siguran da me neće opkoliti.« Progunđao je, jer strpljenje ga je napuštalo. »Bio bih sretniji da je Marko Antonije pao prvoga dana, no ide kamo zaželi, u pratnji samo nekoliko stražara. Njega ne hvataju, jer plemeniti je Cazarov prijatelj!« Izvana je dopro tresak, pa su se obadvojica brzo okrenuli, zureći u vrata, kao da će se naglo rastvoriti, a u prostoriju će nahrupiti razularena rimska svjetina. U blizini je vrisnula žena, ali krik je odjednom zamro. »Čini se da smo ga podcijenili, ili barem njegovu sposobnost preživljavanja«, odvrati Kasije, govoreći više da prekine tišinu, nego zato što mu je nešto palo na um. »I ja bih bio mnogo sretniji da je Marko Antonije završio kao još jedna tragična žrtva nemira, ali previše je oprezan… a u ovom trenutku previše ga vole. Poznajem nekoliko ljudi, ali oni bi mu isto tako mogli odati da se protiv njega sprema urota, kao i provesti je.« Brut otpuhne. S ulice je dopiralo novo praskanje i krikovi, iako mu se učinilo da se udaljavaju. »Reci da napišu zapovijedi«, umorno je podsjetio sugovornika. »Mogu provesti godinu ili dvije upravljajući Atenom. Rim ću ponovno vidjeti kad iz njega nestane žalca.« Kasije mu stisne rame. »Pouzdaj se u to, prijatelju. Zajedno smo predaleko stigli da bismo sad sve to izgubili.«

5. POGLAVLJE U Brundiziju nikad nije bilo tako prometno. Nalikovao je na prevrnutu košnicu, jer posvuda su miljeli vojnici i građani, a nije bilo ni traga od rimske tromosti. U lučkomu gradu svi su žurili, premještajući potrepštine za flotu i legije: drvene bačve pune vode, željezne čavle, užad, platno za jedra, usoljeno meso i tisuću drugih vrsta važnih namirnica. Iako su im dopustili da prođu pokraj vanjske flote, bilo je već gotovo podne kad je brod uplovio kroz golema vrata na ulazu u unutrašnju luku, koja su svakoga jutra vitlom otvarale skupine oznojenih robova. Čim je trgovački brod doplovio do pristaništa, mornari su dobacili užad ljudima na molu, koji su ih povukli zadnjih nekoliko metara i privezali ih za velike željezne potpornje umetnute u kamen. Podignuli su široki drveni most i prebacili ga, pa se za brod otvorila staza do pristaništa. Oktavijan i Agripa prvi su sišli na obalu, a Mecena je ostao da plati kapetanu i nadgleda iskrcavanje konja. Pojavilo se tuce radnika, a dokotrljala su se i dvoja prazna kola da s broda povezu sanduke i škrinje, jer ti su ljudi kupili pravo da preuzmu dio pristaništa, pa su za tu povlasticu naplaćivali visoke pristojbe. Do trenutka kad su izveli konje i sam Mecena se već žalio da je luka korumpirana, a činilo se da su je i sagradili zato da mu oduzmu i posljednji novčić. »Nema slobodne sobe ni štale u krugu od dvadesetak kilometara, ili više«, izvijestio je kad im se pridružio. »Lučki radnici kažu da se utaborilo šest legija, a zapovjednici su zauzeli sve gostionice u gradu. Bit će nam lakše naći časnika koji te pozna, Oktavijane, ali teže ćemo pronaći konačište. Daj mi pola dana.« Oktavijan nelagodno kimne. Njegov plan da ga u Brundiziju primi viši zapovjednik činio se mnogo jednostavniji dok još nije vidio kakva zbrka vlada u gradu. Zbog vojnika se brojnost stanovništa učetverostručila, a Mecena mu je sad bio potreban više nego ikada. Njegov prijatelj već je otposlao glasnike da odnesu poruke, pa su otrčali u labirint ulica koje su vodile od luke. Oktavijan nije sumnjao da će Mecena prije sumraka naći mjesto gdje će pohraniti stvari. »Kakva posla imate u Brundiziju?« upita glas iza njih. »Ne možete tu hrpu ostaviti ovdje, znate, jer zakrčili ste pristanište. Recite svom kapetanu da se otisne. Još dva broda čekaju uplovljavanje.«

Okrenuvši se, Oktavijan je ugledao ćelava, oniskoga i snažnoga čovjeka u oklopu zapovjednikova pomoćnika, s mačem na boku, a s njim su bila dva pisara u haljama. »Upravo tražimo vozače, gospodine. Zasad bih trebao znati ime zapovjednika Brundizija, jer s njim bih dogovorio sastanak.« Časnik se kiselo nasmiješi, pa prijeđe rukom po sjajnomu tjemenu i otrese znoj. »Padaju mi na um najmanje sedmorica koji bi mogli odgovarati tvom opisu, ali vidjet ćeš ih tek poslije nekoliko tjedana čekanja. Osim ako si možda senator. Jesi li? Doimaš se premlad za tu službu.« Nasmiješio se vlastitoj šaljivosti. Oktavijan duboko udahne, jer već se naljutio. Dok je bio uz Cezara, nikad ga nisu ispitivali. Pogledavši izraz lica svoga sugovornika koji se dobro zabavljao, shvatio je da ništa neće postići hvalisanjem ni prijetnjama. Nije mogao reći čak ni svoje pravo ime, jer postojali su izgledi da ga gone. »Nosim… poruke za višega zapovjednika u gradu« »A ipak ne znaš njegovo ime«, odvrati zamjenik. »Oprosti što sumnjam u mladoga gospodina poput tebe…« Vidjevši da je Oktavijan razdražen, slegnuo je ramenima i nastavio glasom koji nije bio neljubazan. »Čuj, momče. Samo makni stvari iz pristaništa, u redu? Nije me briga kamo ćeš ih staviti, ako ih ne moram gledati. Razumiješ? Ako želiš, mogu te upoznati s čovjekom koji nedaleko odavde ima skladište.« »Moram se sastati s generalom«, tvrdoglavo ustraje Oktavijan, »ili s tribunom.« Zamjenik je šutke zurio u njega, pa Oktavijan razdraženo podigne oči. »Mecena?« pozvao je. »Evo«, odvrati mu prijatelj. Prokopavši po kesi, izvadio je dva sestercija. Glatkim pokretom izvježbanim od duge prakse, zamjenik prihvati novčiće i ne pogledavši ih, a onda ih protrlja i spremi. »Ne mogu ti ugovoriti sastanak s izaslanikom, momče. Zatvorili su se ovih zadnjih nekoliko dana, otkad su stigle vijesti iz Rima.« Zastao je, ali izrazi na licima trojice mladića pokazivali su da već znaju o čemu je riječ.

»No mogli biste pokušati u gostionici u petoj ulici.« Pogledao je položaj sunca. »Tribun Liburnije ondje gotovo svaki dan ruča, oko podneva. Još ga možete zateći, ali upozoravam vas da neće uživati što ga prekidaju.« »Debeo je, je li?« upita Mecena vedro. »Izjelica je?« Zamjenik ga pogleda i odmahne glavom. »Htio sam reći da je važna osoba koja ne podnosi budale.« Uhvatio je Oktavijana za ruku i odveo ga na stranu. »Dat ću vam savjet: onoga ne bih pustio ni blizu tribuna. Liburnije nije poznat po strpljivosti.« »Razumijem, gospodine. Hvala«, odvrati Oktavijan kroz stisnute zube. »Bilo mi je zadovoljstvo. A sad počistite stvari s mog pristaništa, ili ću dati da ih pobacaju u more.« *** U petoj ulici bile su tri taverne, a u prve dvije izgubili su jedan sat. Agripa, Oktavijan i Mecena jahali su uz vozače, a slijedila su ih natovarena kola i tuce uličnih derana koji su se nadali novčiću. Kad je vlasnik treće gostionice vidio da se njegovoj zgradi približava velika skupina, prebacio je krpu preko ramena i izašao na ulicu širom raširivši ruke i odmahujući velikom glavom s jedne na drugu stranu. »Žao mi je, ovdje nema mjesta«, rekao je. »Pokušajte u ›Galebu‹, u glavnoj ulici, trećoj odavde. Čuo sam da ondje još ima mjesta.« »Ne trebam konačište«, odbrusi Oktavijan. Sjahao je i dobacio uzde Agripi. »Tražim tribuna Liburnija. Je li ovdje?« Gostioničar je isturio bradu, čuvši da mu se tako obraća upola mlađa osoba. »Ne mogu reći, gospodine, no sve je puno.« Okrenuvši se, htio je ponovno ući, no Oktavijan je izgubio živce. Ispruživši ruke, gurnuo je svog sugovornika uza zid i nagnuo se prema njemu. Gostioničar se zacrvenio, no onda je na grlu osjetio hladnu oštricu noža, pa se umirio. »Ovdje sam samo jedno jutro, a već sam umoran od ovoga grada«, zarežao mu je Oktavijan u uho. »Tribun će me pristati primiti. Je li u tvojoj gostionici, ili nije?«

»Ako viknem, njegovi stražari će te ubiti«, upozori ga napadnuti. Iza Oktavijana Agripa je sjahao i spustio ruku na mač. Bio je isto tako umoran kao i njegov prijatelj, a iz kuhinje je dopirao miris tople hrane. »Onda poviči«, potakne ga Agripa, »da vidiš što će se dogoditi.« Gostioničar polako podigne pogled, a kad je odmjerio golemoga centuriona otpor je polako ishlapio iz njega. »U redu, nema potrebe za tim, ali ne mogu uznemiravati tribuna. Trebam posjetnicu.« Oktavijan se odmakne i spremi nož u korice. S prsta je s naporom skinuo zlatni prsten koji mu je dao sam Cezar, a na njemu je bio pečat obitelji Julije. »Pokaži mu ovo, pa će me primiti.« Gostioničar uzme prsten, trljajući vrat gdje ga je dotaknula oštrica noža. Pogledavši ljutitoga mladića pred sobom, odlučio je da se više neće prepirati, pa je nestao u polumraku. Dugo su čekali, ožednjeli i gladni. Pomagači koji su ih pratili spustili su teret i sjeli na kola, ili na čvršće škrinje, pa su razgovarali, prekriživši ruke na prsima. Nisu marili što moraju držati konje i dangubiti ako je to značilo da će na kraju dobiti više novaca. Promet na ulici se pojačavao, jer život u Brundiziju išao je svojim tijekom, bez ikakva zatišja. Dva glasnika koji su ujutro otišli uspjeli su pronaći put natrag do trome skupine, a od Mecene su dobili novčiće, jer donijeli su vijesti da im prijatelj ima praznu kuću u bogatomu istočnomu dijelu grada. »Ući ću«, izjavi napokon Oktavijan, »makar samo da vratim prsten. Bogova mi, nisam mislio da je tako teško naprosto porazgovarati s ovlaštenom osobom.« Agripa i Mecena su se brzo pogledali. Svaki na svoj način, obadvojica su imali više svjetovnoga iskustva od svoga prijatelja. Agripu je otac vodio u kuće mnogih moćnika, pa mu je pokazivao kako da podmićuje i pronalazi put kroz razine osoblja, dok je Mecena, upravo suprotno, takve ljude zapošljavao na svojim imanjima. »Idem s tobom«, ponudi Agripa, klateći glavom. »Mecena može ostati da pazi na konje.«

Zapravo ni jedan ni drugi nisu htjeli da se Mecena uopće nađe u blizini rimskoga tribuna, jer čovjek na tom položaju mogao je zapovjediti da ih ubiju i za najmanju uvredu svoga dostojanstva. Mecena slegne ramenima, pa su ušli, škiljeći, jer se svjetlo promijenilo. Gostioničar se vratio za svoj pult. Nije im se obratio, a na licu mu je bio gotovo podrugljivi izraz. Oktavijan mu priđe dugim koracima, ali Agripa mu dotakne rame, glavom pokazavši prema stolu na drugoj strani prostorije, daleko od prašine i vrućine koja je prodirala kroz glavna vrata. Ondje je sjedilo dvoje ljudi u tamnoplavo, gotovo crno obojanim togama. Jeli su s pladnja na kojemu su im donijeli hladno meso i kuhano povrće, a upravo su se nagnuli preko stola, položivši na njega laktove i razgovarali. Dva jednako odjevena stražara u punomu legionarskomu oklopu stajala su, okrenuvši se prema prostoriji, a bili su dovoljno daleko da ljudi koje su čuvali steknu privid skrovitosti, iako u stvarnosti nije bilo tako. Oktavijan se ohrabrio vidjevši da nose toge u boji žalovanja. Možda im je mogao vjerovati ako su pokazivali da žale za Cezarom. Ipak, nisu mu vratili prsten, pa im je oprezno prišao. Jedan od sustolnika preko stolca je prebacio ogrtač tribuna. Bio je preplanuo i činilo se da je dobroga zdravlja, a glava mu je bila gotovo ćelava, samo s trakom bijele kose oko ušiju. Nije nosio prsni oklop, nego samo tuniku koja mu je, ispod otvorena ovratnika, otkrivala bijele dlake na prsima, a ruke su mu bile gole. Oktavijan je sve to primijetio prije nego što je jedan od stražara nehajno podigao dlan da ga zaustavi. Dvojica za stolom nastavili su razgovor, ne podigavši oči. »Moram razgovarati s tribunom Liburnijem«, reče Oktavijan. »Ne, ne moraš«, odvrati legionar, namjerno govoreći tiho, kao da njegovi štićenici nisu mogli čuti svaku riječ. »Moraš prestati uznemiravati bolje od sebe. Javi se u vojarnu četvrte legije Ferrata. Ondje će te netko saslušati. A sad odlazi.« Oktavijan je nepomično stajao, a iz svake crte bilo je jasno da u njemu ključa bijes. Vojnika se to nije dojmilo, iako je bacio pogled na Agripu čija je krupna pojava zavrijedila da je stražar brzo procijeni, no samo se malo nasmiješio i odmahnuo glavom. »Gdje je vojarna?« upita napokon Oktavijan. Znao je da bi mu njegovo ime omogućilo susret s tribunom, ali bi ga zbog toga mogli i

uhititi. »Otprilike četiri i pol kilometra zapadno od grada. Zapitaj bilo koga za put. Naći ćeš odredište.« Vojnik nije pokazivao da je pretjerano zadovoljan što ih je otpravio, nego je naprosto izvršavao zadaću koju je dobio, pa je strance sprječavao da uznemiravaju tribuna, jer nedvojbeno su mnogi pokušavali doprijeti do njega s ovom ili onom molbom. Oktavijan je jedva zatomio ljutnju. Na svakomu koraku ometali su mu planove, ali ništa neće postići ako ga ubiju u sumnjivoj gostionici. »Onda ću uzeti svoj prsten i otići«, rekao je. Legionar nije odgovorio, pa je mladić ponovio svoje riječi. Razgovor za stolom je zamro, a obadva gosta su žvakali u tišini, očito čekajući da uljez ode. Oktavijan je stisnuo šake, pa su ga stražari pozorno pogledali. Onaj koji je govorio polako je odmahnuo glavom, upozoravajući ga da ne prilazi. »Začas ću se vratiti«, kratko će Oktavijan. Otišao je do gostioničara koji je stajao i gledao, s podmuklim, živčanim izrazom. Agripa je pošao s Oktavijanom, pa je, stojeći pokraj prijatelja, pucketao zglobovima prstiju. »Jesi li predao prsten koji sam ti dao?« upita mladi Rimljanin gostioničara koji je, s neugodnim izrazom lica, brisao pehare i uredno ih slagao u niz na polici. Bacivši pogled prema tribunima i njihovim stražarima, zaključio je da je dovoljno siguran. »Kakav prsten?« odgovorio je. Oktavian hitro ispruži lijevu ruku i zgrabi gostioničara otraga za glavu. Napadnuti se ukoči u pogodnomu položaju, pa ga Oktavijan desnicom tresne po nosu tako da se gostioničar prevalio na leđa uz lomljavu razbijenih pehara. Jedan od tribunovih stražara na drugoj strani prostorije opsovao je, ali prije nego što su se vojnici stigli pomaknuti, Oktavijan je zaobišao pult i skočio na paloga protivnika koji je imao sreće, jer je, zamahnuvši rukama, pogodio mladića u glavu, prije nego što mu je Oktavijan zadao još dva jaka udarca. Zdepasti gostioničar klone, a kad mu je Oktavijan pretražio džepove pregače bio je nagrađem time što je pod prstima osjetio mali grumen. Izvadio je prsten upravo kad su stražari nahrupili s izvučenim mačevima. Jedan od njih položi Agripi ruku na prsa i podigne oštricu da udari u visini vrata. Agripa je ustuknuo, a mogao je samo podići ruke, bez

oružja. Kaže li tribun samo riječ, obadvojica će biti mrtvi. Drugi stražar ispruži ruku, obavije je Oktavijanu oko vrata, pa ga svom snagom povuče unatrag. Oktavijan je prigušeno uzviknuo kad ga je protivnik potegnuo preko pulta, pa su obadvojica pali na leđa. Mladić se divlje koprcao kad mu se stisak oko vrata pojačao, ali nije imao zraka, a lice mu je zadobilo tamnocrvenu boju. Stiskao je prsten dok su mu pred očima iskakali svjetlaci, a onda je sve počelo blijedjeti, pa nije čuo kad je tribun Liburnije, prišavši im, oporim glasom zapovjedio, brišući usta otmjenim, četvrtastim lanenim ubrusom: »Pusti ga, Grakho.« Stražar je pustio Oktavijana, ali je nakratko zastao i snažno ga udario u bubrege, a onda je ustao i poravnao odjeću. Na podu je Oktavijan jaukao od boli, ali je podigao ruku s prstenom koji je držao s dva prsta. Tribun se nije osvrtao na to. »Mislim da ćeš dobiti dvadeset udaraca bičem zbog uznemiravanja javnosti«, rekao je, »a još dvadeset jer si mi poremetio ručak. Imaš čast, Grakho. Na ulici je stup za bičevanje, koji možeš upotrijebiti.« »Sa zadovoljstvom, gospodine«, odvrati stražar, teško dišući od napora. Kad je ponovno zgrabio Oktavijana, mladić ustane, tako bijesan da je jedva mogao razmišljati. »Ukrali su mi prsten, a ti to nazivaš rimskom pravdom?« upitao je. »Jesam li trebao dopustiti da mi neki debeli gostioničar ukrade dar samoga Cezara?« »Pokaži mi prsten«, zatraži tribun, koji se namrštio, nabravši čelo. »Ne, mislim da neću«, odvrati Oktavijan. Agripa je zurio u njega, ali njegov prijatelj se gotovo tresao od bijesa. »Sad znam da nisi čovjek s kojim bih htio razgovarati. Podnijet ću udarce.« Tribun Liburnije uzdahne. »Oh, neka me bogovi sačuvaju od nedoraslih pjetlića. Grakho, hoćeš li mi dati prsten?« Stražar zgrabi Oktavijana za ruku, silom mu otvori prste, pa dobaci prsten gospodaru koji ga lako uhvati i pomno ga promotri u polumraku. Podignuvši obrve, proučavao je pečat izrađen u zlatu. »Prije samo mjesec dana tako što bi ti gotovo posvuda osiguralo ulaz, mladiću, ali sad samo potiče pitanja. Tko si i kako si došao do toga?«

Oktavijan prkosno stisne vilicu, ali Agripa je odlučio da mu je dosta svega. »Ime mu je Gaj Oktavijan Turin i Cezarov je rođak.« Tribun je to izvješće primio sa zamišljenim izrazom lica. »Mislim da sam čuo to ime. A tko si ti?« »Marko Vipsanije Agripa, gospodine, centurion sam i satnik flote.« »A, tako. Pa, gospodo, Cezarov prsten osigurao vam je, barem na jedan sat, mjesto za mojim stolom. Jeste li jeli?« Agripa odmahne glavom, zaprepašten iznenadnom promjenom u ophođenju. »Naručit ću vam nešto kad se gostioničar probudi. Grakho, polij ga kantom vode za pranje posuđa… i ako ti nije teško, nekoliko trenutaka provedi podučavajući ga da krađa uzrokuje posljedice. Sutra ću morati potražiti novu gostionicu.« »Da, gospodine«, odvrati legionar. Povratio je dostojanstvo i sa zadovoljstvom pogledao onesviještenu pojavu koja se izvalila pod pultom. »Dođite, gospodo«, pozove ih tribun, pokazavši rukom prema svom stolu i sudrugu koji je još ondje sjedio. »Svratili ste moju pozornost. Nadam se da nećete zažaliti.« Tribun Liburnije stavio je prsten pred njih na stol, a Oktavijan i Agripa privukli su stolce. Domaćin im nije predstavio svoga prijatelja, pa se Oktavijan pitao je li mu taj čovjek stranka, ili uhodi za njega. Bezimeni ga je kratko pogledao, a u oštroumnim očima zasjalo mu je zanimanje, no onda je odvratio pogled. Tribun podigne glavu začuvši kako je kanta bubnula o tlo, a iza pulta je dopro prigušeni krik. »Siguran sam da će vino stići za nekoliko trenutaka«, izjavio je. Ispružio je ruku i ponovno uzeo prsten, preokrećući ga. »Ovih dana je to opasna stvarčica. Pitam se jesi li toga svjestan?« »Počinjem se osvješćivati«, odvrati Oktavijan, dotaknuvši modricu pokraj desnoga oka koja je naticala. »Ha, ne mislim na lopove! Mnogo su opasniji oni koji se u ovom trenutku bore da grad koji smatramo majkom zadrže u svom stisku. Ovdje smo, u Brundiziju. Kad bi se mene pitalo, tu bismo i ostali dok se ponovno

ne uspostavi red. No Grčka je još dalje, pa je tebi možda sve to novo.« Oktavijan žmirne. »Kako znaš da sam došao iz Grčke?« Na njegovo iznenađenje Liburnije se zakikoće, očito oduševljen takvim neznanjem. »Bogova mi, uistinu si mlad! Časna riječ, postajem nostalgičan za vlastitom mladošću. Doista misliš da možeš doći u ovu luku, razbacivati se srebrnim novčićima i tražiti da razgovaraš sa zapovjednicima, a da te netko ne prijavi? Rekao bih da dosad već svaki tračer u gradu ima tvoj opis, iako ti možda ne znaju ime, ili ga još ne znaju.« Oktavijan baci pogled na tribunova šutljivoga sudruga koji je to osjetio, pa se malo nasmiješio, ne podižući oči. »Tvoja nazočnost za mene je zanimljivi problem, Oktavijane. Dakako, mogao sam te okovana poslati u Rim da te se neki senator riješi kako želi, ali to bi mi donijelo samo malo naklonosti, ili nekoliko zlatnika, pa jedva vrijedi truda.« »Dakle nisi odan?« upita Oktavijan. »Cezar je utemeljio četvrtu Ferratu. Jamačno si ga poznavao.« Tribun ga pogleda, zamišljeno grizući unutrašnju stranu donje usnice. »Poznavao sam ga, da. Ne mogu reći da smo bili prijatelji. Mislim da ljudi poput Cezara imaju malo prijatelja, samo sljedbenike.« Liburnije je razmišljao i pritom bubnjao prstima po stolu, ne skidajući pogled s Oktavijana. Stiglo je piće, a donio ga je gostioničar, prljav i u neredu, s natečenim licem i jednim zatvorenim okom. U kosi je imao komadić zelenoga povrća. Na stol je pažljivo stavio vrč i pehare, ne gledajući Oktavijana ni tribuna, a onda je odšepesao. Legionar Grakho ponovno je zauzeo svoje mjesto, zureći van. »Pa ipak…«, tiho nastavi Liburnije, »još nisu pročitali Cezarovu oporuku. Imao je dijete s egipatskom kraljicom, ali kažu da je i tebe volio kao sina. Tko zna što bi taj Cezarov dar mogao značiti, a i nama koji smo doznali za njega. Možda si upravo ti konj kojega treba zajahati, barem zasad. Možda bismo mogli postići sporazum koji bi nam obadvojici koristio.« Ponovno je zabubnjao prstima, a njegov prijatelj im je svima natočio.

Oktavijan i Agripa su se pogledali, no znali su da moraju šutjeti. »Mislim… da, mogao bih reći da napišu isprave. Tražim desetinu svega što budeš naslijedio kao plaću za svoje vrijeme, za sredstva koja ću potrošiti da te dovedem u Rim i za podršku koja će osigurati da dobiješ sve što ti duguju. A dakako i zato što ću te ostaviti na životu i neću te dati izbičevati. Hoćemo li to potvrditi rukovanjem? Prsten će ti trebati da zapečatiš dogovor, pa ga možeš uzeti.« Oktavijan je zurio u njega, a poslije kratkoga oklijevanja ispružio je ruku, uzeo prsten i navukao ga na prst. »Kako nije ni bio tvoj, ne možeš mi ga vratiti«, odgovorio je. »Tražiš desetinu! Morao bih biti lud da se složim s takvom ponudom, a posebno prije nego što doznam što je sve na kocki. Moj odgovor je: ›ne‹. Imam dovoljno sredstava da pronađem vlastiti put i dovoljno prijatelja da se suprotstavim onima koji su ubili Cezara.« »A tako«, ironično će Liburnije, kojega je zabavljala mladićeva razdraženost. Na prastari stol pale su kapljice vina, pa je, razmišljajući, od njih pravio krugove. Onda je odmahnuo glavom, a Oktavijan je zgrabio rub stola, spremajući se da ga prevrne i pobjegne. »Mislim da ne shvaćaš da je Rim postao vrlo opasan, Oktavijane. Što misliš, kako će Liberatores odgovoriti ako uđeš u grad i zaletiš se u zgradu Senata sa zahtjevima i hvalisanjem, kao da imaš pravo da te saslušaju? Previđam da bi preživio najviše pola dana, prije nego što bi te pronašli s prerezanim vratom, a možda ni toliko. Moćnici neće dopustiti da neki Cezarov rođak raspiruje svjetinu, ni da potražuje Cezarovo bogatstvo koje bi inače našlo put do njihovih ruku. Usput, kaniš li prevrnuti ovaj stol? Smatraš li da sam slijep, ili budala? Moji stražari sasjekli bi te prije nego što bi dospio ustati.« Tužno je odmahnuo glavom, kao da se žali na brzopletost mladih. »To je najbolja ponuda koju ćeš danas dobiti. Sa mnom ćeš barem dovoljno dugo poživjeti da čuješ kako čitaju oporuku.« Oktavijan je maknuo ruke sa stola, pa je sjedio, brzo razmišljajući. Tribun je bio istinska prijetnja i shvatio je da ne može izaći iz gostionice da nešto ne izgubi. Pitao se što bi na njegovu mjestu učinio Julije. Tribun Liburnije ga je pažljivo motrio, podignuvši kutove tankih usnica u slab smiješak. »Neću potpisati gubitak nasljedstva, ili samo jednoga dijela«, izjavi mladić, a njegov sugovornik promrmlja nešto sebi u bradu i podigne pogled prema stražarima da im nešto zapovjedi. Oktavijan brzo nastavi:

»No bio sam ondje kad su se Cezar i Kleopatra pogađali s egipatskim dvorom. U zamjenu za tvoju podršku mogu ponuditi više od zlata. Ne poričem da bi mi mogao biti koristan. Zato sam te i potražio.« »Nastavi«, potakne ga Liburnije. Pogled mu je bio hladan, ali još se smiješio. »Vidio sam da je Cezar davao usluge koje su ljudi cijenili više od zlatnika. I ja ću tako postupiti. Stavit ću pečat njegova prstena na sporazum koji ti jamči jednu jedinu uslugu, kakvu god zaželiš, bilo kada u mom životu.« Liburnije žmirne, a onda prasne u glasan smijeh, udarajući dlanom o stol. Kad se smirio, obrisao je suzu iz oka, još uvijek se kikoćući. »Na veselje si mi, momče. Ne mogu ti zamjeriti što me zabavljaš. A činilo mi se da će dan biti vrlo dosadan. Znaš, imam sina tvojih godina. Uistinu bih htio da ti bude barem malo nalik. Umjesto toga čita mi grčku filozofiju. Možeš li to zamisliti? Jedva se suzdržavam da ne povratim.« Nagnuo se preko stola, a s lica mu je nestao svaki trag dobroga raspoloženja. »Ali nisi Cezar. Kako stvari stoje u Rimu, ne bih se kladio ni u srebrnjak da ćeš preživjeti godinu dana. Tvoja ponuda je gotovo sigurno bezvrijedna. Kako sam rekao, plješćem tvojoj hrabrosti, ali završimo s ovom igrom.« I Oktavijan se nagne naprijed, pa progovori tihim, jasnim glasom: »Nisam Cezar, ali uistinu me je volio kao sina i žilama mi teče krv njegove obitelji. Prihvati moju ponudu, pa kad se jednoga dana sreća tebi ili tvomu sinu promijeni na gore, možda će ti moje obećanje biti najvrjednija svojina.« Liburnije napravi »figu«, kako bi odagnao i sam nagovještaj da bi ga mogla snaći zla sudbina. Gurnuo je palac između prvoga i drugoga prsta desne ruke i njime pokazao prema Oktavijanu. Počekao je, otvorio ruku i pustio je da padne stol. »S tim obećanjem i s deset tisuća zlatnika, barem ću imati te zlatnike«, promrmljao je. Oktavijan slegne ramenima. »Ne mogu obećati ono što nemam«, glasio je odgovor. »Zato sam od tebe zatražio desetinu, momče. S takvim sporazumom

ne možeš izgubiti.« Oktavijan je bio svjestan da bi se trebao složiti, ali nešto tvrdoglavo u njemu još je odbijalo tu pogodbu. Prekrižio je ruke. »Rekao sam sve što sam kanio. Prihvati moju uslugu i jednoga dana možda će ti spasiti život. Ako se sjećaš Cezara, razmisli o tome kako bi on htio da postupiš.« Podigao je pogled prema stropu gostionice. »Umro je od ruku ljudi koji sada dobro žive. Ako nas može vidjeti, hoće li se uvjeriti da sa mnom postupaš časno, ili s omalovažavanjem?« Počekao je odgovor, ali Liburnije je bubnjao prstima po stolu, što je bio jedini zvuk u gostionici. Na trenutak je bacio pogled prema stropu, kao da i on zamišlja da ih Julije gleda. »Ne mogu odlučiti ako ne razumiješ… ili naprosto ne mariš hoćeš li sačuvati život«, rekao je. »U svoje vrijeme sreo sam nekoliko ljudi nalik na tebe, uglavnom mladih časnika, kojima je nedostajao smisao za vlastitu smrtnost. Neki su napredovali, ali uglavnom su odavno umrli kao žrtve pretjeranoga samopouzdanja. Razumiješ li što ti govorim?« »Razumijem. Kladi se na mene, tribune. Neće me lako srušiti.« Liburnije napravi mokri zvuk, ispuhujući zrak. »Najprije se moraš popeti da bi te srušili.« Donio je odluku. »Vrlo dobro. Grakho, donesi mi pergament, trsku i tintu. Taj jadni sporazum zapečatit ću pred svjedocima.« Oktavijan je znao da je sad najbolje da šuti. S naporom je prikrio slavodobitnost koja je njime prostrujala. »Kad to učinimo, osigurat ću ti prolaz do Rima. Oporuku će pročitati za osam dana, a dotad sasvim lijepo možeš stići onamo, na dobromu konju. Mislim da se nećeš buniti da s tobom pođe Grakho, koji će te čuvati. Na cestama ima razbojnika, a htio bih među prvima čuti što je Cezar ostavio svom gradu i strankama.« Oktavijan kimne. Gledao je kako njegov sugovornik piše sigurnom rukom, umočivši u tintu zašiljeni dio šuplje trske. Gostioničar je donio zapaljenu svijeću, pa je tribun otopio vosak i kapnuo veliku kap na suhi pergament, tako da se ulje pod njom raširilo. Oktavijan pritisne prsten na meku površinu, a dva stražara nažvrljali su velika slova »X« ondje gdje im je Liburnije ispisao imena. Izvršili su to! Tribun se zavali na stolcu, osjećajući olakšanje.

»Mislim da ću popiti još vina, Grakho. Znaš, momče, kad dospiješ u moju dob, budeš li dovoljno sretan da tako dugo preživiš, boje, okus pa čak i častohleplje izgubit će sjaj koji smatraš posve naravnim, a nadam se da ćeš u to vrijeme sresti pjetlića kakav si ti sada, da možeš vidjeti ono što ja upravo gledam. Nadam se da ćeš me se tada sjetiti. Vjeruj mi da to ima gorko-slatki okus, ali sve do toga dana nećeš razumjeti.« Stigao je novi vrč pa im Liburnije napuni pehare do vrha. »Pij sa mnom, momče. Nazdravi Rimu i slavnoj ludosti.« Ne skrećući pogled, Oktavijan podigne pehar, pa ga isprazni u nekoliko brzih gutljaja.

6. POGLAVLJE Prvo sunčevo svjetlo pojavilo se iznad brežuljaka Eskvilina i Viminala, pozlaćujući krovove oko Foruma i razlijevajući se sve do dalekoga Palatina. Vestin okrugli hram presijavao se kao i ostale zgrade, oživljavajući poslije boravka u mraku. Ni tu prastaru zgradu, ni mnogo veću Djevičansku kuću nisu oštetili požari koji bjesnili gradom. Njihov sveti plamen još je plamsao na ognjištu hrama koji su skupine pobunjenika zaobilazile da ne navuku bijes božice, pa su u prolazu prstima pravili »fige«, ili rogove da odvrate njezino prokletstvo i brzo se udaljavali. Dok je prelazio preko Foruma, Marko Antonije je bio svjestan svoje otmjene pojave. Pratilo ga je šest liktora koji su nosili tradicionalne sjekire i svežnjeve pruća za šibanje, a i dva centuriona u sjajnim oklopima, s dugim tamnim ogrtačima koji su im lepršali oko gležnjeva. Rimski konzul je došao čuti čitanje Cezarove oporuke, pa iako je zgrada Senata bila tek hrpa pocrnjelih ruševina, barem je pojava Marka Antonija još označavala zakonsku moć države. Na sebi je osjećao poglede mnoštva koje se skupljalo, ali barem toga dana u zraku nije bilo opasnosti. Pomislio je da su mnogi gledatelji koji su pridolazili svakako sudjelovali u neredima, možda još prije nekoliko sati, ali svjetlost osvita bila je svježa i gotovo je vladalo ozračje primirja. Cijeli grad je htio čuti posljednje riječi koje će Cezar uputiti svom narodu. Marko Antonije došao je do mjesta ispred kružnoga hrama, pa je vidio da unutra duž zidova titra svjetlo vječnoga plamena. Njegovi ljudi su ga okružili, ali nisu imali osjećaj da im tiho mnoštvo prijeti. Pogledom je potražio preostale »osloboditelje«, ali nije ih vidio. Uhode su ga svakodnevno izvještavali, pa je znao da su mnogi od njih već otišli, kako bi spasili glave. Zadržao je strog izražaj, iako je nenazočnost nekih važnih osoba bila još jedan znak da je upravo on imao najviše koristi od ubijanja i nemira. Ako se moćni ljudi poput Bruta i Kasija nisu usuđivali pojaviti, kako su se mogli nadati da će u Rimu ikad više steći bilo kakvu vlast? Marko Antonije odnio je tankoćutnu pobjedu. »Osloboditelji« su u mnoštvu nedvojbeno imali uhode koji će ih izvijestiti o svakoj riječi, ali činjenica da se nisu pojavili bila je vrlo rječita i neće se samo on na nju osvrnuti. Još prije mjesec dana nije mogao ni sanjati da će svanuti takav dan. Tada je

Cezar još bio živ, a cijeli svijet kao da se našao u okamenjenoj kolotečini, pa se mogao kretati samo tim putom, ravno naprijed. Noževi »osloboditelja« sve su to promijenili, ali upravo je sreća Marka Antonija bila u usponu, jer on je slavio pobjedu, dok su oni promašili. Viši od većine nazočnih, mogao je gledati preko glava mnoštva. Forum nikako nije bio ispunjen. Iza njega je ležalo prazno kamenje, sprženo sunčevim žarom, ali okupilo se najmanje tri tisuće muškaraca i žena, a još su izlazili iz svih pokrajnjih ulica i spuštali se niz svaki brežuljak, pa su se tamni tijekovi građana i robova slijevali u srce Rima. Pobrinuo se da u gradu uglavnom zavlada neka vrsta sređenosti. Ponovno su otvorili vrata, pa je pritjecala svježa roba, no cijene su bile upravo smiješne. Pred svakom pekarnicom i mesnicom stvarali su se redovi, a vlasnici su cijelu noć pekli kruh i rezali meso. Nije bilo dovoljno za sve, pa je na ključna mjesta morao poslati ophodnje da spriječe izbijanje tučnjava. Sad su im neprijatelji bili izgladnjivanje i zaraze, a žestoka energija izgrednika blijedila je gotovo isto tako brzo kao što je i buknula. Nitko nije znao koliko trupala su bacili u Tiber, da ih rijeka otplavi u more. Pogled mu je pao na skupinu od četvoro ljudi njemu zdesna, jer svi su bili naoružani i očito su došli zajedno, jer tiho su razgovarali. Dvojica su mu se činili mutno poznati, a pojave su im bile krhke u usporedbi sa snažnim ramenima njihovih sudrugova, ali Marko Antonije im se nije mogao sjetiti imena. Na stotine ljudi iz mnoštva imalo je posla s Cezarom, primjerice oni koji su mu dugovali svoja imanja i uspone, a mjesečno su za svoju podršku primali manju naknadu. Govorilo se da je takvih bilo na tisuće, a i bogati i siromašni htjeli su doznati je li ih se njihov pokrovitelj sjetio u oporuci. Marko Antonije je i dalje istezao vrat gledajući unaokolo, a posebno je motrio osobe pokrivenih glava. Među njima je prepoznao neke senatore, a mnogi su uza se imali stražare koje su uzeli iz legija, ili su za taj dan unajmili plaćenike. Sa sunčevim svjetlom mnoštvo je postalo brojnije, a onda je svježina iščeznula, a u sve toplijemu zraku mogao je namirisati znoj i začinjenu hranu. Proljetno nebo bilo je vedro, pa će do podneva u gradu biti neugodno sparno. Premjestio je težinu s jedne na drugu nogu, nestrpljivo čekajući da se pokaže svećenica. Mnoštvo se umirilo kad je iz Djevičanske kuće doprlo pjevanje, pa su istezali vratove ne bi li već na izlasku ugledali djevice Vestalke. Vidjevši svećenice Marko Antonije je zatomio smiješak, jer znao je bolje

od većine drugih da u ovomu gradu lažni sjaj ima veliku moć. Na prstima i zglavcima nosile su male činele i udarale su njima pri svakom koraku, pa im je neskladan zvuk zaglušivao glasove. Motrio je kako se ispred hrama oblikuje povorka, a nakon što je pjesma dostigla vrhunac zavladala je potpuna tišina. Razočarao se, jer mlade žene bile su odjevene u stole i duge ogrtače zvane palla, koji su im skrivali noge, pa gotovo ništa nisu pokazivale. Svećenica se više razgolitila kad ju je onda posjetio, pa se morao nasmiješiti nedoraslomu dijelu samoga sebe. Svaku od njih izabrali su zbog tjelesne savršenosti, ali prisegnule su da će trideset godina održavati čednost, prije nego što odu iz hrama. Gledajući lica nekih od njih, naprosto je morao pomisliti da je to vrlo žalosno rasipanje ljepote. Čekao je da prođe obred zahvale Minervi i Vesti, a uzdahnuo je kad se podiglo sunce, a vrućina se pojačala. Činilo se da je prošla cijela vječnost prije nego što su iz hrama donijeli drveno postolje prekriveno tamnocrvenom tkaninom. Kad mu je Kvintina Fabija prišla, pogledala je Marka Antonija u oči, možda zato što se sjetila da je i on nedugo prije toga stajao i zborio Rimljanima, a još su posvuda oko njih bili vidljivi učinci toga govora. U hladnim očima joj je zapazio da se zabavlja, no zanimala ga je samo izrezbarena kutija od cedrovine koju su donijeli iz hrama. Bila je zaključana, a k tome i zapečaćena, pa su dvije žene po njoj morale udarati čekićima prije nego što su uspjele otvoriti poklopac. Iz kutije su izvadile četvrtastu hrpu voštanih pločica, oko kojih su omotali olovne vrpce, a onda su ih pohranili u veliko okruglo voštano spremište koje je zapečatio sam Cezar. Marko Antonije se stresao pomislivši da je pločice, prije današnjega dana, zadnja dotaknula Cezarova ruka. Predali su ih svećenici koja je nožem razrezala vosak i svima pokazala da je dosad bio nedirnut. Pažljivo je unatrag savila olovne vrpce i dala ih pomoćnicama, pa je ostalo pet drvenih pločica, s tankim slojem voska na površini. Marko Antonije nije mogao razaznati što je napisano, ali sa svim ostalim gledateljima malo se pomaknuo naprijed, odjednom očajnički znatiželjan da čuje što je Cezar napisao. Kvintinu Fabiju nije zarazilo nestrpljenje mnoštva, nego je četiri tablice predala pratiljama, pa je prvu najprije pročitala u sebi, a onda je kratko kimnula. Završivši, pogledala je skupljeno mnoštvo. »Na čast Rima, počujte oporuku Gaja Julija Cezara«, počela je i zastala, a Marko Antonije je tiho zastenjao na takvu sklonost kazališnomu nastupu.

»Ma hajde«, promrmljao je. Bacila je pogled na njega kao da ga je čula, a onda je nastavila čitati. »Moj nasljednik je Gaj Oktavijan. Potvrđujem da je krv moje krvi, pa ga tim riječima priznajem i usvajam kao sina.« Mnoštvo je mrmljalo, a Marko Antonije vidio je da su se pripadnici male skupine od četvero ljudi ukočili, pa su se zaprepašteno i začuđeno pogledali. Jednostavne riječi, bez ukrasa ili maštovita govorništva, bile su svojstvene čovjeku koji ih je napisao. Ipak, Cezar je sastavio i pohranio oporuku još prije svoga povratka u Egipat, a možda i prije nego što je otišao iz Rima da bi se u Grčkoj borio protiv Pompeja. U to vrijeme još nije znao da će mu egipatska kraljica roditi nasljednika. Marko Antonije je, polako dišući, razmišljao o tome. Bilo bi bolje da je glavni nasljednik neko strano derište koje nikad ne bi moglo doći u Rim zahtijevati ono što mu po zakonu pripada. Iako je prije nekoliko godina sreo Oktavijana, koji je tada bio malo više od dječaka, Marko Antonije mu se nije mogao sjetiti lica. Podigao je pogled kad je svećenica nastavila. »Sve što imam njegovo je, osim svota i posjeda koje ovdje naznačujem. Tu je najprije imanje s vrtovima pokraj rijeke Tiber. To je moj prvi dar rimskomu narodu, za stalno uživanje, kako bi se ondje mogli odmarati kao na javnomu dobru.« Dok je mnoštvo začuđeno mrmljalo, svećenica je pratiljama predala pločicu i uzela druge dvije. Čitajući u sebi podignula je obrve, a onda je počela: »Uz to mjesto pod Suncem, svakomu rimskomu građaninu dajem tristo sestercija iz svoje ostavštine, da potroši kako želi. Za života bili su mi prvaci, pa za njih ni u smrti ne mogu učiniti ništa manje.« Ovaj put mnoštvo je odgovorilo uzbuđenim klicanjem. Tristo srebrnjaka bila je golema svota, dovoljna da mjesecima prehrane obitelji. Marko Antonije je protrljao čelo, pokušajući izračunati cjelokupni iznos. U zadnjem popisu navedeno je gotovo milijun gradskih stanovnika, iako su jamačno samo polovica uistinu bili rimski građani. Oporo je zaključio da su nemiri jamačno prorijedili taj broj, no žitelji su se ipak razmiljeli poput mrava, pa će zahtijevati taj novac iz riznica koje nadzire Senat. Cezar to nije mogao znati, ali ta jednostavna ostavština zadala je udarac »osloboditeljima«. Poslije ovoga neće moći hodati ulicama, a da ih ne prate povici: »Ubojice!« Nakratko je zatvorio oči, sjećajući se prijatelja. Čak i u smrti Julije je neprijateljima uzvratio udarac.

Kvintina Fabija je nastavila, čitajući popis pojedinih svota koje su pripale strankama. Mnogi su susjedima vikali da ušute, kako bi mogli čuti čitanje oporuke, ali čavrljanje se ipak nastavilo posvuda oko njih. Marko Antonije pomisli da će se, ako žele doznati pojedinosti, morati prijaviti u hram, kako bi nasamo pročitali pločice, pa im je poželio sreću, jer sjetio se svoga susreta sa svećenicom. Pročitala je sve, do posljednje od pet pločica, a zlato i zemlju Cezar je ostavio pripadnicima obitelji i svima onima koji su ga podržavali. Začuvši svoje ime Marko Antonije je ljudima oko sebe viknuo da umuknu, a njegov glas je, za razliku od drugih, uspio nadjačati bučnu svjetinu. »… kojemu ostavljam pedeset tisuća aureja, a istu svotu ostavljam i Marku Brutu. Bili su mi i ostali prijatelji.« Osjetio je da ga svjetina motri. Nije mogao sakriti zaprepaštenje čuvši da je Brut dobio isto toliko novaca. Marko Antonije obilno je rasipao zlato kako bi živio dostojno konzula, a i na svoje stranke. Iako mu je Cezar ostavio velikodušnu svotu, taj novac jedva će mu pokriti dugove. Odmahnuo je glavom, svjestan da mu se gledatelji unaokolo dive, no osjećao je i gorčinu. Pedeset tisuća nije bila tako velika nagrada čovjeku koji je pobunio svjetinu u Cezarovu korist, no svakako daleko veća od one koju je zaslužio Brut. »Ostalo je svojina Gaja Oktavija, kojega sam kao sina usvojio u kuću Julija. Rim ostavljam u tvojim rukama.« Kvintina Fabija prestala je čitati, pa je i posljednju pločicu predala pratiljama koje su čekale. Marko Antonije se zaprepastio vidjevši joj u očima suze. Nije izgovorila velike riječi, nego je samo obavila posao objavljivanja Cezarove ostavštine i prijenosa odgovornosti. Zapravo, bila je to oporuka čovjeka koji nije bio doista uvjeren da će umrijeti. Na tu pomisao i njega su zapekle oči. Ako je Julije oporuku pohranio u hramu prije nego što je otišao iz Rima, onda je upravo te godine Marka Antonija proglasio gradskim upraviteljem, jer u njega je imao puno povjerenje. Bio je to prozor u prošlost, s pogledom na drukčiji Rim. Kad je svećenica sišla s postolja, Marko Antonije se okrenuo da ode, a njegovi ljudi ujednačeno su se kretali s njim, pa se mnoštvo bilo prisiljeno razdvojiti. Nisu razumjeli zašto se doima tako ljut. Iza sebe je začuo jasni glas, pa je zastao i okrenuo se da posluša, a njegovi ljudi motrili su svjetinu pred njim, kako bi odbili moguću prijetnju. ***

Oktavijan se vrlo dobro sjećao Marka Antonija. U godinama koje su otad prošle konzul se nije uvelike promijenio, no Oktavijan je od dječaka izrastao u muškarca. Kad se konzul u svitanje pojavio, prvi ga je primijetio Mecena. Agripa je iskoristio svoja široka ramena, pa se postavio između njih, oslanjajući se na činjenicu da će mnoštvo sakriti Oktavijana. U gradu su bili već drugi dan, nakon što su, od Brundizija, jašući prešli četiristo pedeset kilometara. Morali su često mijenjati konje, a gotovo svaki put dobili su slabije životinje. Mecena je sredio da njihovi konji ostanu u štali u prvomu mjestu gdje su zastali, ali u tom trenutku nitko od njih nije znao hoće li se vratiti na obalu. Legionar Grakho im na putu nije bio ugodan sudrug. Svjestan da ga u najboljemu slučaju podnose jedva je i progovorio, no tvrdoglavo je ostao u njihovu društvu dok su jahali i kovali naume, a po zalasku sunca iscrpljeni su padali u grube krevete u najbližoj gostionici koju su mogli pronaći. Legionar je imao vlastiti novac koji mu je dao tribun, pa je nekoliko puta spavao je u štali kako bi uštedio novčiće, dok je Mecena zakupljivao najbolje sobe. Oktavijan nije bio siguran da je vrijedilo tako brzo putovati. U Rim su stigli dva dana prije čitanja oporuke, ali raspao se mirni, sređeni svijet koji je poznavao. Mecenin prijatelj, u čijemu su domu odsjeli, izjavio je da je prije bilo još gore, pa iako se stanje počelo smirivati, velika gradska područja pretvorila su se u hrpu pocrnjelih greda, a odrpani stanovnici prekapali su po ruševinama, tražeći bilo što vrijedno. Gladovalo je na desetke tisuća ljudi, pa su u skupinama lutali ulicama u potrazi za hranom. Nekoliko puta Oktavijan i njegovi prijatelji morali su izvući mačeve samo da bi prošli susjedstvom koje je čak i danju postalo divlji kraj. Grad je bio nalik na poprište ratovanja, a stvarnost je jedva odgovarala Oktavijanovim sjećanjima. Na određeni način, takvi prizori bili su u skladu s boli koju je osjećao za Julijem, a krajolik je podcrtavao osjećaj gubitka. »Evo je, napokon«, tiho primijeti Agripa. Kad je Vestina svećenica izašla, Oktavijan se trgnuo iz sanjarenja. Pogledom je pretraživao mnoštvo ne bi li ugledao poznate osobe. Nije mogao reći što bi učinio da je ondje zatekao Bruta, ali nije vidio ni traga od čovjeka kojega je više od svih drugih želio vidjeti mrtvoga. Tijekom dva dana u Rimu čuo je dovoljno pojedinosti o ubojstvu, pa je izgarao novim poletom kad je pomislio na »osloboditelje« koji su htjeli steći dobit ubojstvom dobroga čovjeka. U tišini vlastitih misli, u sjeni Vestina hrama,

prisegnuo je da će se osvetiti. Stanje u gradu urodilo je onim što su posijali, bile su to posljedice njihove pohlepe i zavisti. Prije nego što je ponovno vidio Rim, nije ni znao da iz mržnje može proisteći velika snaga. Kad je svećenica Cezarovu oporuku izvadila iz kutije i razvezala olovne vrpce, Oktavijan je i dalje pogledavao svjetinu. Prepoznao je neka lica za koja je pomislio da su možda senatori, no nije mogao biti siguran, jer zbog jutarnje hladnoće zaogrnuli su se ogrtačima i plaštevima. Predugo je izbivao. Agripa ga je gurnuo da mu svrne pozornost dok je svećenica u sebi čitala prvu pločicu, a na čelu joj se pojavila bora. Kad je podignula pogled, činilo se da zuri ravno u Oktavijana. Dok je čekao. srce mu je snažno tuklo u prsima, a usta su mu se tako osušila da je jezikom prešao po unutrašnjosti da odlijepi usnice. »Na čast Rima, počujte oporuku Gaja Julija Cezara«, počela je. Oktavijan je stisnuo šake, jer jedva je mogao podnijeti napetost. Osjetio je da ga je Grakho pogledao s nedokučivim izrazom lica. »Moj nasljednik je Gaj Oktavijan. Potvrđujem da je krv moje krvi, pa ga tim riječima priznajem i usvajam kao sina.« Oktavijan je osjetio da je njime prostrujao snažan drhtaj, pa bi posrnuo da Agripa nije ispružio ruku. Lupanje bila posve ga je zaglušilo, a kad je osjetio da ga svrbi lice, tako se počešao da mu je na koži ostala crvena mrlja. Dojam je bio prejak, pa je jedva čuo riječi koje su slijedile, a onda je gledao kako Vestina svećenica predaje pločice koje je pročitala. U jednom trenutku muškarci i žene iz mnoštva počeli su neobuzdano klicati, a Oktavijan nije razumio razlog. Obamro je od jakoga osjećaja, svladala ga je Cezarova ruka koja se ispružila iz same smrti i dotaknula ga. Grakhovo lice bilo je slika ogorčenosti, jer razmišljao je o tome kakvo je bogatstvo moglo pripasti njegovu pokrovitelju da je ustrajao da dobije desetinu Cezarova bogatstva. Gotovo su ispreli legendu o tome koliko je zlata rimski poglavar donio sa svojih osvajanja, a jednom se u grad slilo toliko dragocjene kovine da je novcu za trećinu pala vrijednost. Oktavijan je sve to naslijedio, pa je Grakho smjesta odlučio da će mu odsad biti bolji pratitelj. Bio je siguran da se više nikad neće naći u nazočnosti sličnoga bogatstva. Ispružio je ruku i htio potapšati Oktavijana po leđima, ali Mecena ga uhvati za zglavak i samo mu se nasmiješi. »Ne pravimo predstavu, ne ovdje«, tiho je upozorio. »Svjetina nas ne

poznaje, a tako bi trebalo i ostati dok ne dobijemo malo vremena da o svemu razmislimo.« Grakho se prisili da se blijedo nasmiješi, pa kimnuvši izvuče ruku iz začuđujuće jakoga stiska. Putovanje s obale bilo je žurno, pa nije vidio Mecenu da vježba sa suborcem ili sam, a nije primijetio ni da plemić, kad ga je pustio, u drugoj ruci drži kratku oštricu, dok je Agripa stao iza Grakha, pripremivši se da ga, na prvi znak napadačke sklonosti, zabije u zemlju. Činilo se da čitanje popisa stranaka i pojedinih darovanja traje cijelu vječnost. Oktavijan se s gađenjem namrštio čuvši Brutovo ime i svotu u zlatu koju mu je Cezar ostavio. Nije bilo spomena o Kleopatri, ni o sinu kojega je rodila. Svi Mecenini prijatelji znali su da je poslije ubojstva otišla iz Rima i vjerojatno se vratila kući u Egipat. »Ostalo je vlasništvo Gaja Oktavijana, kojega sam kao sina usvojio u kuću Julija. Rim ostavljam u tvojim rukama.« Mladić je osjetio da ga peku oči. Bilo je odviše lako zamišljati kako Julije sjedi u tihoj sobi, zapisujući riječi u vosak, a pred njim se rasprostire budućnost. Tisućiti put otkako je čuo vijesti Oktavijan je poželio da je Cezar živ, ali onda je odbacio tu pomisao i prije nego što se posve oblikovala. Nije bilo povratka, nije smio željeti da ovaj novi Rim nestane. Svećenica je pratiljama predala posljednju pločicu i pobrinula se da ih s poštovanjem polože natrag u škrinju. Pomoćnica joj pruži ruku, pa svećenica siđe s postolja, obavivši svoju zadaću. Oktavijan se osvrnuo unaokolo kad je svjetina koja je dugo zadržavala dah napokon dahnula, a onda su počeli razgovarati. Vidio je da je Marko Antonije svojim ljudima dao znak glavom, pa su se pokrenuli. »Mislim da je vrijeme da pođemo«, primijeti Mecena pokraj njegova uha. » Večeras možemo boraviti u Brucelovoj kući. Pobuna je nije oštetila, a domaćin je obećao da će nam pružiti dobru večeru. O mnogo čemu moramo razgovarati.« Oktavijan je na ramenu osjetio prijateljevu ruku koja ga je blago gurala od Vestina hrama. Opirao se, jer iznenada mu je postalo mučno od toga što se potajno kretao u vlastitu gradu. »Svećenice!« pozvao je, bez upozorenja. Mecena se ukočio pokraj njega. »Što to radiš?« prosiktao je. »Ovdje pola Senata ima uhode! Dopusti

da te najprije sklonim, a onda ćemo odlučiti što ćemo.« Oktavijan odmahne glavom. »Svećenice!« ponovno je povikao. Kvintina Fabija zastane u pola pokreta, jer upravo je od sljedbenice uzimala plašt od bogate tkanine. Osvrnula se unaokolo i pronašla ga pogledom, zahvaljujući reakciji mnoštva koje je zurilo u njega. »Ja sam Gaj Oktavijan, a u oporuci koju si pročitala određen sam za nasljednika«, izjavio je jasnim glasom. Mecena zastenje i pripremi bodež, ako bi ih napao netko iz svjetine. Nitko od njih trojice, barem zasad, nije poznavao neprijatelje koje je imao u gradu. »Što hoćeš od mene?« upitala je. Govorkalo se da je u mladosti bila glumica, no bez obzira na to posjedovala je nagon izvođačice, pa je, ne osvrćući se na plašt koji joj je pružila sljedbenica, zakoračila natrag na nisko postolje. »Želim kod tebe zabilježiti promjenu imena, jer čuvarica si pohrane.« Svećenica je malo nagnula glavu, razmišljajući. Mladić s kojim se sučelila u mnoštvu upravo je dobio nevjerojatno bogatstvo, bude li mogao poživjeti dovoljno dugo da ga se dokopa. Bacila je pogled na mjesto gdje je stajao Marko Antonije, motreći prizor koji se odigravao među njima. Prvi poriv bio joj je da kaže Oktaviju da počeka publiku, ali pod tim pogledom sumporaste boje trznuo joj se kut usta. »Kakvo bi ime pristajalo rimskomu nasljedniku?« upitala je. »Samo jedno«, odvrati Oktavijan. »Gaj Julije Cezar, jer time bih odao počast čovjeku čije ime nosim.« Čuvši to, Kvintina Fabija se još šire nasmiješi, oduševljena izazovnim razmetanjem mladoga Rimljanina. Njegovi prijatelji zaprepašteno su stajali oko njega, a ona je poželjala zapljeskati. »Trebat će ti dva ugledna svjedoka da prisegnu glede tvoga identiteta«, izjavila je poslije kratkoga oklijevanja. »Dođi me posjetiti u podne, u Djevičanskoj kući.« Ponovno je zastala, ispod trepavica motreći Marka Antonija, koji je stajao poput ošamućena vola. »Dobrodošao kući, Oktavijane«, poželjela mu je. Šutke je kimnuo. Njemu zdesna, konzul se počeo udaljavati dugim

koracima, a Oktavijan se okrenuo da pođe za njim. »Konzule!« povikao je. Mecena mu položi ruku na nadlakticu. »Ne čini ništa brzopleto, Oktavijane«, promrmljao je. »Pusti ga.« Mladić mu makne ruku i pođe dalje. »Bio je Cezarov prijatelj«, odgovorio je. »Saslušat će me.« »Agripo!« pozove Mecena. »Evo me.« Krupni čovjek već se pokrenuo, pa se kroz zbijeno mnoštvo gurao za Oktavijanom, a legionar Grakho opsovao je i pošao za njima. *** Gledajući kako svećenica razgovara s mladićem, Marko Antonije je odmahnuo glavom, osjetivši da mu na koži izbija znoj. Bilo je to previše za njega. Senat ga je pozvao na sastanak u podne, pa se najprije htio okupati kako bi se s njima sučelio čist i svjež. Okrenuo se, s liktorima i centurionima oko sebe. Čuo je kako ga netko zove uzvikujući mu naslov preko Foruma, ali nije se osvrtao na to. Jedva je prešao dvadesetak koraka kad su se njegovi ljudi nakostriješili, vidjevši da im netko prilazi, pa se i on razljutio. Već je došao do ruba mnoštva, a prema njima se gurala skupina od četvero ljudi. »Konzule!« ponovno ga pozove Oktavijan. Marko Antonije je pogrbio ramena. Njegovi liktori bili su napeti zbog osoba koje su im prilazile s leđa, a centurioni su se malo povukli, postavivši se između dvije skupine. Podigavši ruku, konzul ih je sve zaustavio. Nitko nije smio zaključiti da je šmugnuo odavde kao da nešto skriva. »Što hoćeš?« odbrusio je. Pred njim je stajao mladić sa sivim očima i zagasito žutom kosom, svezanom otraga na vratu. Pretpostavio je da je Oktavijan u ranim dvadesetim godinama, no doimao se mlađi, s glatkim licem i bez traga brade. Ugledavši ga, Marko Antonije se zbog nečega još više razljutio. Nije htio imati ništa s dalekim Cezarovim rođakom koji mu se nametao svojim zahtjevima. Primivši tako odsječni odgovor, Oktavijan je naglo zastao, a smiješak

mu je izblijedio na usnicama. Dok je konzul gledao, mladić se malo uspravio, a pogled mu je postao grublji. »Oktavijane«, mrmljanjem ga upozori Agripa, koji je stajao pokraj njega. Liktori u konzulovoj pratnji nisu značili tek isprazno pokazivanje moći. Da im je Marko Antonije uputio makar i jednu riječ, odvezali bi sjekire i šibe, pa bi svakoga tko bi vrijeđao otjerali s Foruma, ili bi ga na mjestu ubili. »Htio sam pozdraviti staroga prijatelja«, reče Oktavijan, »ali možda sam pogriješio.« Činilo se da je taj odgovor potresao Marka Antonija. Nakratko je zatvorio oči, prikupljajući dostojanstvo. »Pogriješio sam, Oktavijane. Nisam ti čestitao na usvojenju.« »Hvala«, odgovori mladić. »Drago mi je što vidim da obiluješ u tako tužnim vremenima. Zato sam i došao k tebi. Senat mora službeno potvrditi oporuku. Potreban mi je lex curiata. Hoćeš li ga danas predložiti u moje ime?« Marko Antonije se slabo nasmiješi i odmahne glavom. »Možda si primijetio da se grad tek oporavlja od nereda. Posla je više nego dovoljno da Senat bude posve zaokupljen do kraja mjeseca. Možda ću ih onda zamoliti da tvom zahjevu posvete malo vremena.« Oktavijan je nepomično stajao, svjestan da ga liktori motre. »To je samo formalnost. Mislio sam da bi se, u znak sjećanja na Cezara, mogao malo požuriti.« »Razumijem. Pa, vidjet ću što mogu učiniti«, odgovorio je Marko Antonije nehajno, a onda se okrenuo i brzo otišao. Oktavijan je zaustio da još nešto kaže, ali Agripa i Mecena položili su ruke na njega da ga zadrže. »Ne reci više ni riječi!« upozori ga Agripa. »Bogova mi, ne budeš li mogao vladati ustima, zbog tebe će nas sve poubijati. Uputio si mu zahtijev, a sad ga pusti da ode.« Mecena je bio primjer usredotočenosti dok je gledao kako konzul odlazi s Foruma. Bacio je pogled na Grakha, koji se doimao kao da mu je nelagodno jer nije siguran kakvo je njegovo mjesto u maloj skupini. »Mislim da je tvoj udio u svemu tome pri kraju, Grakho«, obrati mu

se Mecena. »Nije li vrijeme da se vratiš i izvijestiš gospodara u Brundiziju?« Legionar ga je ljutito gledao. »Nije na tebi da o tome odlučuješ«, odgovorio je. »Liburnije mi je rekao da čuvam tvoga prijatelja. Mogu poslati poruku i po nekome tko se vraća.« Mecena spusti ruku s Oktavijanova ramena i priđe legionaru. »Kako bih se izrazio da razumiješ?« rekao je. »Volio bih razgovarati s prijateljem prije nego ga netko ubije, a ne želim da čuljiš uši dok razgovaramo. Znaš da ćemo u podne biti u Djevičanskoj kući, jer čuo si svećenicu, pa zašto ne bi otišao onamo i počekao nas?« Grakho mu je ravnodušno uzvraćao pogled, jer bio je odviše iskusan da bi ga se moglo zaplašiti. Bez riječi je otišao, lupkajući sandalama po kamenju Foruma. Mecena se malo opustio. Podigao je ruke i poveo dva prijatelja na mjesto gdje nije bilo nikoga. Svjetina se prorijedila da izbjegne konzulove liktore, pa nije bilo teško naći mjesto gdje ih nitko neće čuti. »Tako mi svih bogova, Oktavijane, da je konzul dobro razmislio, mogao ti je oduzeti nasljedstvo pomoću samo jedne zapovijedi. Njegovi liktori bi te posjekli, a s tobom i Agripu i mene!« »Mislio sam da će mi pomoći«, odvrati Oktavijan tvrdoglavo. »Toliko toga se promijenilo. Jedva sve to mogu obuhvatiti.« »Pa, gurni glavu u fontanu, ili učini nešto slično«, odbrusi Mecena. »Sad moraš biti oštrouman.« Agripa i Oktavijan iznenađeno su ga pogledali, a on je polako odmahnuo glavom. »Imaš li ikakva pojma o tome koliko je onima na vlasti važna ta oporuka u tvoju korist?« Mladić slegne ramenima. »Znam da su svote velike, no dok ih se ne dokopam…« »Ne govorim o zlatu, Oktavijane, iako si sad najimućnija osoba u najbogatijemu gradu na svijetu. Govorim o strankama! Razumiješ li sada?« »Iskreno govoreći, ne.« Agripa se doimao isto tako zbunjeno, pa Mecena duboko udahne.

Odrastao je u svijetu gdje su takve stvari bile općepoznate, ali vidio je da nijedan od njegovih prijatelja istinski ne cijeni Cezarov dar. »Neka me Jupiter sačuva prostačkih ljudi«, rekao je. »Plemenite kuće osiguravaju moć pomoću stranaka, a to su obitelji kojima vladari plaćaju. Toliko valjda znaš.« »Naravno«, odvrati Oktavijan, »ali…« »Cezar ih je imao na tisuće. Bio je glasovit po tome, a sad su svi tvoji, Oktavijane. Time što te je usvojio dao ti je više od pukoga imena kuće. Ako želiš, možeš u službu pozvati pola Rima i pola rimskih legija. Koliko znamo, tebi na službu sad su zaprisegnuti tribun Liburnije, a i Grakho, zajedno s njim.« Mladić je namreškao čelo. »Ne mogu ih naslijediti kao neki dragulj, ili kuću.« »Usvojenje kaže da možeš«, ustrajao je Mecena. »Oh, nekoliko nezadovoljnika će otpasti… uvijek ima nečasne kopiladi. Ali sin si božanskoga Julija, Oktavijane. Jesi li to shvatio? Prisege o služenju koje su položili prijeći će na tebe.« »Ali čak i ne znam tko su«, požalio se mladić. »Kakve mi koristi od naklapanja o tisućama? Imam samo odjeću na sebi i konja negdje tamo, na cesti za Brundizij. Sve je to puki vjetar dok Senat ne donese lex curata i ne ozakoni posvojenje.« Mecena nije odmah odgovorio. Bacio je pogled preko Foruma, prema staroj, srušenoj i spaljenoj zgradi Senata, a bio je to najgori ožiljak koji su u posljednja dva dana vidjeli u gradu. »Negdje postoje popisi, ali ti ljudi ne znaju da ništa nemaš, Oktavijane. Odsad moraš igrati igru u kojoj su ulozi tvoj život i uništenje tvojih neprijatelja. Sjajno je što si uzeo njegovo ime. Želiš li srušiti te ›osloboditelje‹? Onda nastupi kao božanski nasljednik i najbogatiji čovjek u Rimu. Koračaj poput čovjeka koji, pucne li prstima, može dozvati Marsov gnjev.« Nakratko je razmislio. »Pogriješio si što si zatražio konzulovu pomoć. Možda u Senatu već imaš dovoljno odanih ljudi da ih i bez njega prisiliš na glasovanje.« Oktavijan je zurio u prijatelja. »Mogu koračati kako god hoću, ali to mi neće donijeti zlata, ni stranke.« »Za nekoliko sati imaš zakazan sastanak u Djevičanskoj kući«,

podsjeti ga Mecena. »Oktavijane, od današnjega dana pa nadalje tvoja naklonost je zalog koji bi želio svatko u Rimu. Ne trebaš poći u potragu za njima, jer oni će doći k tebi.«

7. POGLAVLJE Dok je prilazio Djevičanskoj kući, Oktavijan se osjećao osvježeno. Za nekoliko novčića Agripa, Mecena i on našli su upotrebljivo kupalište, a jeli su kod prodavača uz cestu. Doduše, Oktavijan je bio odjeven u već nošenu togu, koju mu je posudio jedan od Meceninih prijatelja, ali samopouzdanje mu se popravilo. U pari kupališta skovali su naume, a kupališnim robovima zapovjedili su da pričekaju vani. Kad se sunce popelo do zenita, mladić je samouvjereno otišao do hrama, prošavši pokraj Grakha i stražara koji su stajali vani, kao da ima sva prava da se ne osvrće na njih. Nisu ga zaustavljali, pa su se tri prijatelja u nekoliko koraka sklonili od vrućine u svježe sobe posvećene pobožnosti. Možda odrasliji ljudi ne bi tako otvoreno zurili, ali Vestalke su bile glasovite po ljepoti, a i po nevinosti, pa je taj spoj zaškakljao čak i Meceninu već zasićenu pohotu. Kvintina Fabija ušla je kroz kamene vratnice da im poželi dobrodošlicu. Presvukla je jutrošnju svečanu halju, a lijepa pamučna stola koju je sad odjenula nije joj skrivala nego otkrivala pojavu. Lakim koracima prišla je Oktavijanu, pa ga je uhvatila za ruke i poljubila u obraz. »Žalim zbog tebe i s tobom«, izjavila je. »Samo bih željela da su Cezarov pepeo skupili i stavili ga u grobnicu, ali neredi su bili strašni. Neko vrijeme se nitko nije usudio izaći. Vrlo mi je žao.« Oktavijan žmirne. Nije očekivao sućut, pa je taj osjećaj zaprijetio da mu dotakne dio bića gdje tuga još nije otupjela. »Hvala«, odgovorio je. »Mislim da si prva osoba u gradu koja mi je to rekla.« »Ljudima na vlasti moraš oprostiti, barem takvo ponašanje. Uvelike se bave nemirima. Doista, nemaš pojma kako je, u jednomu razdoblju, sve to loše izgledalo.« »Što je s tim ›osloboditeljima‹? Gdje se skrivaju«, upita Oktavijan. »Nekolicinu je ubila svjetina, kao primjerice Lucija Pelu. Vrlo brzo poslije toga nekoliko njih ispravno je naslutilo kamo vjetar puše, pa su se raspršili po svojim imanjima i provincijama. Ovdje ih nećeš naći, barem ne ove godine, iako u Senatu još imaju sljedbenike. Ne dvojim da će se s

vremenom ponovno ušuljati u Rim, skrivajući lica.« Slegnula je ramenima i čvrsto ga stisnula za ruke. »To mi je drago. Pokušali su skinuti sramotu sa svojega djela, ali građani to nisu htjeli dopustiti. Barem je to bilo dobro u cijelomu metežu.« »Hoćemo li nastaviti, Kvintina?« upita Mecena. Svrnula je pogled na njega. »Vidim da si još nazočan, Mecena. Kako se dugo nismo vidjeli?« »Valjda nekoliko godina. Dobro izgledaš.« »I dobro se osjećam. Da prenesem pozdrave tvojoj majci, ili ćeš je sam posjetiti?« »Poznajete se?« upita Oktavijan. »Trebao bih je poznavati. Kvintina Fabija mi je teta«, odgovori Mecena bez nelagode. »Ne najdraža teta, ili tako što, nego naprosto, znaš, teta.« »A on je daleko od moga najdražega nećaka, lijen kakav jest«, odgovorila je, iako sa smiješkom. »No tko je ovaj pristali, tihi čovjek?« »Agripa?« upita Mecena. »Miris ribe trebao te je upozoriti, Kvin. Mornar je, sirov i jednostavan, ali odan, kao dobar pas.« Agripa se nije osvrtao na prijatelja, jer svećenica je i njega zgrabila za ruke, pa je osjetio kako se crveni pod njezinim ispitljivim pogledom. »Mecena misli da je zabavan, Agripa«, rekla je, »ali naprosto je živčan. Ovo je… zanimljivo jutro.« Malo je nagnula glavu. »Drago mi je što vidim da ima takve prijatelje«, izjavila je. »Inače se kreće u lošem društvu, pa njegova majka zbog toga očajava. Hoćete li biti svjedoci glede isprave o identitetu?« Mecena kimne, ljutito pogledavši Agripu. »Dobro, onda dođite ovamo.« Pošli su za njom u labirint soba i dvorana iza glavnoga ulaza. Djevičanska kuća bila je daleko veća od okrugloga hrama koji je gledao na Forum. Mlade žene su žurile pokraj njih, odjevene u jednostavne bijele halje, a mnoge su nosile svežnjeve pergamenata ili svezane svitke. Kvintina je vidjela da sa zanimanjem gledaju pridošlice, pa se nasmiješila.

»Pretpostavljate li da dane provode u molitvi? Moje djevojke su dio rimskoga srca koje kuca, gospodo. Vjerujte mi kad kažem da o gradskim zakonima znaju više od najuzvišenijega govornika u sudovima ili Senatu. Kad im isteče vrijeme u hramu, bez poteškoća pronalaze dobre muževe i vode kućanstva.« »Nisam ni sumnjao u to«, odvrati Mecena. Spotaknuo se, jer pozorno je pogledom pratio dugonogu mladu ženu koja ih je upravo mimoišla, Kvintina je primijetila njegovo zanimanje. »No sad su, naravno, djeca božice. Ako im se, da tako kažem, odstrani djevičanstvo, žive ih zakopaju, a muškarca pred svjetinom nabiju na kolac.« »Okrutna kazna«, prokomentira Mecena, čeznutljivo gledajući oko sebe. »Ali je potrebna. Muškarci mogu biti vuci, nećače.« »Grozno, doista grozno.« Došli su do uglačanih hrastovih vrata, pa ih je svećenica uvela u prostoriju. Na velikomu stolu ležale su hrpe voštanih pločica, a uz njih su bili tinta, pera od trske i sve potrepštine njihova posla. Kvintina je sjela za stol, a njih je ostavila da stoje. »Stvar je jednostavna. Pripremila sam ispravu koju moraju potpisati svjedoci. Dodat ću i svoje ime, pa ćeš, Oktavijane, postati Gaj Julije Cezar.« Izgovorivši to, malo se stresla. »Nisam mislila da ću tako brzo ponovno čuti to ime. Časno je, pa se nadam da ćeš ga dostojno nositi.« »I hoću«, odvrati Oktavijan. Pročitao je tu jedinu stranicu, a onda ju je, uzevši pero od trske koje im je dala Kvintina, svatko od njih ovjerio svojim imenom. Svećenica je voštanu grudu prinijela malomu plamenu uljanice. Nije nosila prstenje, ali upotrijebila je željezni štapić na kojemu je bio pečat božice Veste. Oktavijan je Cezarovim pečatom ponovio njezin postupak, a Kvintina je utisnutu sliku pogledala s tugom i naklonošću. »Voljeli su ga, znaš. Ako si i upola takav čovjek, njegova sjena ponosit će se tobom.« Podigla je zvonce, pozvonila i počekala da se vrata otvore i da uđe žena tankoćutne ljepote kojoj je predala ispravu. Dok je pomoćnica prolazila pokraj Mecene, malo je dahnula i ljutito ga pogledala, no on se

doimao nedužno. »Dakle, izvršili smo to. Nadam se da razumijete da nisam mogla dopustiti da argentarii uđu u kuću. Već je dovoljno neobično da ste i vas trojica u ovim prostorijama. Čekaju vas na drugoj strani vrta. Kroz tamošnja vrata izlazi se na Palatin.« »Argentarii?« upita Oktavijan. Kvintina se doimala iznenađeno. »Zelenaši, posuđivači novaca. Cijelo jutro mi dolaze, jer žele te vidjeti. Što si očekivao?« »Ne treba ni zajam…«, počeo je Oktavijan. Mecena otpuhne. »Od jutros imaš najveću kreditnu sposobnost u Rimu«, izjavio je, »pa ako ne kaniš živjeti od mojih sredstava, treba ti zajam.« Kvintina odmahne glavom. »Mislim da ne razumiješ«, rekla je. »Nisu ovdje da ponude zajam. Cezar je imao pologe kod tri najveće udruge argentarija. Mislim da su došli pitati što kaniš učiniti s tim zlatom.« *** Gledajući senatore pred sobom, Marko Antonije osjetio je da je njime prostrujalo zadovoljstvo. Kako su za sastanke bili prisiljeni koristiti Pompejevo kazalište, jer zgrada Senata se obnavljala, ti velikodostojnici otkrili su da im puka prostranost toga novoga mjesta podriva autoritet. Svojom brojnošću posve su ispunjavali prostoriju u staroj zgradi, ali u kazalištu ih je okruživalo na tisuće praznih sjedala, pa ih je opreka te širine umanjivala. Marko Antonije im se, u ulozi konzula, obraćao s pozornice, a i tu mu je kazališno uređenje išlo u prilog. Glas mu je grmio, kao što su graditelji i predvidjeli, dok su senatori zvučali slabo i krhko kad god su ustali da nešto kažu. Jedno su mjesto u kazalištu posebno izbjegavali. Čistači su izribali kamenje, pa je bilo teško pogoditi gdje se to dogodilo, no nitko nije sjedio ondje gdje je ubijen Cezar. Prije službenoga zasjedanja Marko Antonije je, zajedno s ostalim senatorima, strpljivo čekao dok su pisari jednolično čitali obvezni popis imenovanja, pritužbi i zakonskih točaka na koje su im svrnuli pozornost. Udubivši se u razgovor, začuo je da spominju njemu poznata imena, pa je

zašutio i poslušao. Kasije je za se sredio mjesto u Siriji, a Brut je dobio Atenu. Decim Junije već je otišao na sjever, a mnogi su dobili položaje u dalekom Jeruzalemu, Španjolskoj, ili Galiji, pa su se zadovoljili time da počekaju da se neprilike u Rimu smire, a onda će se vratiti u sigurno ozračje. Marko Antonije je želio da odu svi sudionici u ubojstvu, ali Svetonije je još bio ovdje. Naglo je ćelavio, pa je preko vrha ćele počešljao pramenove rijetke kose. Bio je posljednji »osloboditelj« koji je ostao, a uvijek se kretao u društvu Bibila, svoga glavnoga pristaše i prisnoga prijatelja. Njegovi sljedbenici činili su zbijenu skupinu, a u njoj su bili Hirtije i Pansa, senatori za koje su smatrali da će na kraju konzularne godine naslijediti Marka Antonija. Kad su ga pogledali, osjetio je da ga ne vole, ali nije dopustio da mu to poremeti smirenost. Najprije su službeno raspravljali o Cezarovoj oporuci, a posebno o ostavštini koju je trebao provesti Senat. Nekoliko onih koji nisu čuli čitanje oporuke počelo je zaprepašteno šaptati, komentirajući novčane iznose. Rimskim žiteljima bit će podijeljeno više od sto milijuna sestercija, a bila je to golema zadaća koja će zahtijevati identifikaciju pojedinaca po obiteljima, dok će srebro morati dijeliti na stotine pouzdanih ljudi. Marko Antonije ničim nije odavao da je duboko uznemiren dok je, čekajući, slušao dosadne govore ljudi poput Bibila, koji je tražio da Senat odgodi plaćanje. Naravno, pripadnicima Senata ne bi bilo drago da se o Cezarovoj velikodušnosti govori u svakoj ulici, no to se je već ionako događalo. »Senatori!« počeo je napokon Marko Antonije koji im je, podigavši glas, grmio nad glavama pa je ušutkao Svetonija upravo kad je taj velikodostojnik počeo govoriti. »Rimski građani vrlo dobro znaju što su dobili. Glede toga možemo se samo povući i pustiti da stvari idu svojim tijekom. Jedva smo se oporavili od pobuna, gospodo. Biste li voljeli da se neredi ponove? Cezar je imao sredstva u svakomu glavnomu hramu, a njegovo ime zabilježeno je u svezi sa šest od deset dijelova novčanih zaliha u Senatu. Neka nas nitko ne nazove lopovima, kad nam je omiljenost već ionako na niskoj razini. Cezarovu ostavštinu moramo ispoštovati i to smjesta.« Svetonije ponovno ustane, s prkosnim izrazom na uvijek crvenu licu. »Ta sredstva bolje bismo potrošili za obnovu grada. Zašto bismo im dijelili srebro, kad su proteklih mjeseci počinili deseterostruko veću štetu? Predlažem da zadržimo sredstva dok grad ne bude obnovljen, a prijašnja zgrada Senata mora biti prva među tim osnovama. Neće li izgrednici

snositi posljedice za štetu koju su počinili u našemu gradu? Neka vide da tih njihovih nekoliko dragocjenih novčića odlazi za nešto korisno. Neka vide i to da se ne bojimo povrijediti njihovu tankoćutnu osjetljivost, ili ćemo zauvijek živjeti u strahu od svjetine.« Stotine glasova glasno je mrmorilo u znak slaganja, a Marko Antonije osjetio je da mu se grlo steže od razdraženosti. Pitao se ne stoji li Kasije iza toga zlobnoga ispada. Isplatom sredstava učinili bi veliki korak prema poboljšanju svoga položaja u gradu, no ostali senatori ipak su žurno podržali Svetonija, a glasovi su im bili slabi i opori u širokomu prostoru. Marko Antonije se zgadio kad je prijedlog za odgodu isplate prošao s golemom većinom glasova, a senatori su ponovno sjeli na klupe sa samodopadnim izrazima ljudi koji su upravo dokazali da su vlastodršci. Marko Antonije privremeno se povukao na stranu dok je pripadnik osoblja Senata čitao niz pisama časnika legije u Galiji. Marko Antonije je u sebi bjesnio zbog toga zastoja, više zato što je zanemarivanje naglašavalo njegov slabiji položaj u Senatu nego zbog bilo čega drugoga. Činilo se da upravljačima Rima nije promaklo da se, za vrijeme nereda, stanovništvo prema njemu posebno odnosilo. Sad kad je toga postao svjestan, primjećivao je otvoreno neprijateljstvo kod mnogo više osoba, a ne samo kod onih koji su pružali podršku »osloboditeljima«. Protrljao je bradu, skrivajući ogorčenje. S jedne strane, Senat je vježbao mišiće, a s druge je tu bila mlada budala koja se nazvala po Cezaru, a naslijedila je polovicu rimskoga zlata. Smatrao je to izluđujućim. Tijekom daljnjega zasjedanja Senata Marko Antonije je u sebi donio odluku. Rasprava je skrenula na legije u Brundiziju, a senatori su zahtijevali da se glasuje o osudi. Stotine očiju zurilo je u njega, čekajući da konzul nastavi raspravljati o službenim temama, pa se vratio na govornicu, vidjevši da mu se pružila prilika za spas. »Senatori, čuli smo pozive da se legije u Brundiziju kazne«, počeo je. Ako ih je ispravno procijenio, mogao bi ih prisiliti da pođu smjerom kojim ih je on želio povesti. »U neko drugo vrijeme složio bih se s tim, ali ovo vrijeme nikako nije uobičajeno. Zapovjednici tih legija su, gotovo bez iznimke, bili Cezarovi ljudi, a građani njegovo ime još smatraju nekom vrstom amajlije. Rekli ste da ih se ne bismo trebali bojati i s tim se slažem, ali hoćemo li im bockati ponos i dijeliti mu pljuske dok ih ne prisilimo na nove bijesne izgrede? Bi li Senat mogao izdržati još jedan udarac poštovanju koje više i ne osjećaju prema nama? Mislim da ne bi. Poput

tolikih drugih, brundizijske legije bile su izgubljene bez jakoga vodstva iz Rima. No sve je to prošlost. Ponovno smo uspostavili mir i nikako nam ne dolikuje da težimo za sitničavom osvetom. Neki od vas žarko su zahtijevali da se legije desetkuju, ali jeste li pomislili na to kako će Rim primiti takve vijesti? Stradat će jedan čovjek od desetorice, a zašto? Samo zato što su ostali gdje su i bili dok je u Rimu vladao metež. Onaj tko bi izdao takvu zapovjed, imao bi nezahvalnu zadaću.« Srce mu je zastalo kad je vidio da krupni Bibil ustaje i sprema se govoriti, a i Svetonije je bio na nogama. Marko Antonije je duboko udahnuo, svjestan da mu je budućnost na kocki. Najprije je dao riječ Bibilu, pa je sjeo kad je Svetonijev prijatelj počeo govoriti. »Zaprepašten sam i mučno mi je kad čujem da se tako raspravlja o autoritetu Senata«, primijetio je, a njegovi sudrugovi i pristaše mrmljali su u znak slaganja, potičući ga da nastavi. »Govorimo o legijama pod zakonitom vlašću, koje su u vrijeme nacionalne krize odbile izvršiti zapovjedi, a konzul bi htio da im sve oprostimo i da ih ne kaznimo? To je nesavjesno. Doista, ovoj kući predlažem da samo jedan ovlašteni konzul na se preuzme volju Senata i da se pobrine za njezino provođenje. Preporučujem da konzul Marko Antonije otputuje u taj grad i desetkuje svaku od šest tamošnjih legija. Javna smaknuća nekoliko tisuća običnih vojnika naše mišljenje iskazat će daleko bolje od bilo kakve bujice riječi i uzvišenih govora. Toga upozorenja legije će se sjećati kad pobunjenici ubuduće podignu glave. Reći će: ›Sjetite se Brundizija‹, pa će pobuna zamrijeti, mrtvorođena, prije nego što i počne.« Zaorilo se klicanje, a Bibil mahanjem ruke zatraži tišinu. »Mnogi od nas u nedavnim nemirima nisu bili takve sreće kao konzul. Za razliku od imovine čeone osobe u ovoj kući, naša imanja i robovi stradali su zbog požara i pljačke. Da je konzul patio zajedno s nama, možda bi imao više razumijevanja za ono što je na kocki!« Unatoč tome što je kazališnom zgradom odjeknulo gromoglasno odobravanje, Marko Antonije zadržao je neprobojni izraz, nalik na masku. Bila je istina da je njegova imovina u neredima ostala neoštećena, dok su izgrednici namjerno napadali imanja ostalih senatora. Bio je Cezarov prijatelj, pa su šapatom izgovarali njegovo ime, jer upravo on je, govorom koji je održao, nadahnuo svjetinu da osveti ubojstvo. S druge strane, na senatore su gledali kao na ljude koji su srušili Cezara, pa ih je ta pomisao izjedala.

Kad je Bibil sjeo, ustao je Marko Antonije, jer procijenio je da je trenutak povoljan, a otrovnomu Svetoniju nije htio dopustiti da govori. »Sluga sam Rima, kao što senator Bibil vrlo dobro zna. Ako je volja ove kuće da u Brundizij odnesem zapovjedi, učinit ću to. Ipak, neka se u zapisnik unesu moje primjedbe. Tim činom neće se postići ništa osim osvete i to u vrijeme kad se moramo ujediniti. Predlažem da glasujemo o tome.« Glasovanje je vrlo brzo završilo, pa je kazalištem odjeknulo slavodobitno, podrugljivo klicanje. Bibil se zavalio na klupi, a prijatelji su ga tapšali po leđima, dajući do znanja da su pokazali što misle o Cezarovu miljeniku. Marko Antonije je i dalje igrao svoju ulogu, skrivajući zadovoljstvo. Čekao je dok nazočni nisu završili s nekoliko manjih govora i rasprava u kojima je jedva sudjelovao, a onda su se senatori spremili za odlazak. Izdržao je Bibilovo uvredljivo likovanje kad je senator dignuo tjelesinu da se udalji, okružen istomišljenicima. Marko Antonije kratko odmahne glavom. Julije nije nikad govorio o tome što se dogodilo između njega i Bibila, ali Marko Antonije je i sam ponešto istražio. Cezar je iz kuće bivšega konzula odveo skupinu djece robova i podijelio ih obiteljima bez potomstva. Bibil je nedorasle robove zamijenio odraslim osobama, a poslije toga dana nikad više nije kupio nijedno dijete. Istina se krila ondje negdje i mogla se je iščitati, pa se Marko Antonije pitao nije li Bibil, sad kad Cezara više nije bilo, nastavio s prijašnjim okrutnostima. U sebi se zarekao da će paziti na toga čovjeka. Jedanput su ga uspjeli upropastiti, pa bi se to moglo ponoviti. Kad je Marko Antonije izašao na svježi zrak, pred njim se u daljinu rasprostrlo veliko gradsko vježbalište Campus Martius. Gotovo su ga prekrile odane legije koje su se ondje utaborile, pa je osjetio da je njime prostrujala dvojba. Uspije li preuzeti nadzor nad vojskom u Brundiziju, bio bi to izazov novoj vlasti u Senatu. Možda će Senat legijama koje je upravo gledao na Campusu zapovjediti da pođu na njega. Stisnuo je vilicu dok su se oko njega okupljali njegovi liktori. Predaleko je stigao i previsoko se popeo da bi potonuo među brojne osobe koje su tvrdile da upravljaju Rimom. Pred sobom je imao Cezarov primjer, pa će ga slijediti, a ljudi kao što su Bibil i Svetonije neće ga moći spriječiti. Prvi put u nekoliko godina učinilo mu se da malo bolje razumije Julija. Osjećao se živ zbog izazova i zadaća koje su ga čekale. Legije u Brundiziju bile su mu potrebne da

zavlada Rimom. Kad bi njima zapovijedao, bio bi zaštićen od svega što bi Senat mogao poduzeti, a zbog takve nagrade svakako je vrijedilo riskirati.

8. POGLAVLJE Kad je Oktavijan stigao u ulicu na brežuljku Aventinu gdje je konzul imao svoj glavni posjed spuštala se večer i posvuda su se rasprostirale sive sjene. Zijevnuo je, zatomljujući umor. Gotovo se i nije prestao kretati od onoga trenutka u svitanje kad je čuo da ga je Cezar imenovao nasljednikom. U gradu je posjetio tri različite kuće s robovima i poslugom, a sve su sad bile njegove. Od toga mu se zavrtjelo u glavi. U Rim je došao bez ičega, ali nekako se dolikovalo da mu upravo Cezarova oporuka promijeni sudbinu. Cezar je za života bio nepredvidljiv, pa je običavao zanemarivati zakone i propise ako je vidio najbrži put do ciljeva koje je zacrtao, a Oktavijan je učio od njega. Da je oklijevao, oni koji bi mu se možda suprotstavili imali bi vremena da skupe snagu. Bilo je neobično vidjeti uredno i neoštećeno konzulovo imanje. U obližnjim ulicama Oktavijan je prošao pokraj velikih gomila krša i pepela, a na sedam brežuljaka pružali su se prizori kakvih nije bilo već cijelo stoljeće, ili duže. Na ta mjesta već su stigli graditelji i oznojeni radnici, a plaćali su ih bogati vlasnici. Prizori koje je stvorilo uništavanje neće biti duga vijeka, no kuće Marka Antonija još su stajale, a to mu je bila nagrada što je uzburkao osjećaje u gradu. »I Mecena i ja smatramo da je to grozna zamisao«, izjavi Agripa dok su se velikim koracima penjali na brdo. S njima je bio i Grakho, uglavnom zato jer je cijeli dan bio koristan. Iz očitih pobuda iznenada je postao odan, a Mecena ga je u svakoj prilici zadirkivao, ali još jedan mač nedvojbeno im je bio od koristi, pa je Oktavijan pristao da legionar ostane s njima. Mladić nije odgovorio na prijateljevu primjedbu, a kad su sva četvorica prišla golemim hrastovim vratima ugrađenima u zid koji se dizao duž popločane ulice, ugledali su malu željeznu rešetku, pa se Agripa sagnuo i provirio kroz nju, a vidjevši dvorište, podigao je obrve. Vladala je strka, jer amo-tamo trčalo je više od tuceta robova koji su utovarivali kočiju, a doveli su i tegleće konje, pa su ih upregnuli. »Čini se da smo izabrali vrijeme kad konzul ima mnogo posla«, prokomentirao je. »Nema potrebe da ovo radimo, Oktavijane.« »Ja smatram da ima. Morat ćete se naviknuti i na moje novo ime, jer

po krvi i usvojenju imam pravo na njega.« Agripa slegne ramenima. »Pokušat ću to držati na umu, Julije. Bogova mi, baš mi ne leži da te tako zovem.« »Vremenom će ti postati lakše. Uporabom se sve nauči, prijatelju.« Jedan od robova u dvorištu primijetio je da veliki čovjek viri unutra, pa im je prišao mašući rukama. »Što god da hoćete, konzul nije dostupan«, rekao je. »Ako je riječ o službenoj stvari, posjetite svoga senatora.« »Reci mu da je ovdje Cezar«, odvrati Oktavijan. »Mislim da će izaći da me vidi.« Rob raširi oči. »Da, gospodine, reći ću mu.« Odgegao se je, a svakih nekoliko koraka osvrtao se preko ramena, dok nije nestao u glavnoj zgradi. »Znaš da se ovdje ničim ne možemo okoristiti, je li?« primijeti Mecena. »To je poznato čak i tvojemu uzbuđenomu novomu psu, nije li tako, Grakho?« Legionar ga je ljutito pogledao, ne odgovorivši. »U najboljemu slučaju razljutit ćeš moćnu osobu.« Marko Antonije izašao je u dvorište očito uznemiren i crven u licu. U prolazu je zapovijedao, pa se oko njega užurbalo još više muškaraca i žena, koji su posrtali pod škrinjama i paketima svezanima kožnatim remenjem. Konzul je rukom dao znak čovjeku kojega još nisu vidjeli, jer vjerojatno je čuvao vrata s unutrašnje strane. Kad su podigli gredu i povukli zasun, zazveketalo je željezo. Vrata su se lako otvorila, a Marko Antonije je zastao korak unutar svoga posjeda, motreći ih s nestrpljenjem u svakoj crti. Primijetivši da su naoružani, stisnuo je usta. »Što je tako važno da me morate uznemiravati u mom domu? Mislite li da Cezarovo ime još uvijek ima tu moć?« »Dozvalo te je iz kuće«, odvrati Oktavijan. Marko Antonije je nakratko počekao. Postupajući po pismu koje je sadržavalo zapovijedi Senata, u Brundizij je mogao otići samo s nekoliko slugu, no zapravo se selio s cijelim kućanstvom, uključujući ženu i djecu. Nije znao kad će se vratiti, a bio je zaokupljen zakučastom politikom Senata, a ne mladićem koji se je nazivao Cezarom.

»Jamačno niste primijetili da sam zaposlen. Posjetite me kad se vratim u Rim.« »Konzule, ljudi o tebi govore kao o Cezarovu prijatelju. Pročitao sam tekst tvoga govora i bio je… plemenit, bez obzira na to što se poslije dogodilo. No ipak, Senat nije potvrdio točke njegove oporuke, a bez tvoje podrške do toga neće ni doći. Što je s ostavštinom rimskim građanima?« »Žao mi je, u Senatu su već glasovali. Platit će je tek nakon što se ukloni šteta nanesena gradu. Po zapovijedi Senata na neko vrijeme otići ću iz Rima, pa ništa više ne mogu učiniti.« Oktavijan je zurio u njega, jedva vjerujući ušima. »Došao sam k tebi u miru, jer smatrao sam da ćeš me, od svih ljudi, upravo ti podržati.« »Ne tiče me se što si mislio«, odbrusi Marko Antonije. Okrenuo se nevidljivoj osobi sebi zdesna. »A sad zatvori vrata.« Ulaz se uz škripu počeo zatvarati, no Oktavijan je stavio ruku na drvo. »Konzule, dobit ću pravdu, s tobom ili bez tebe! Pobrinut ću se da kazne Cezarove ubojice, bez obzira kako sebe nazivali i gdje se skrivali! Hoćeš li se udružiti s njima, protiv časti svoga prijatelja?« Čuo je da je Marko Antonije na odlasku s gađenjem otpuhnuo, a pritisak na vratima pojačao se, jer čovjek s druge strane svom težinom se naslonio na njih, zalupivši ih posjetiteljima u lice. Oktavijan bijesno zabubnja po drvu. »Konzule, odaberi stranu! Udružiš li se s njima, ja ću…« »Bogova mu, zgrabi ga već jednom«, reče Mecena, pa su Agripa i on uhvatili prijatelja za ramena i povukli ga unatrag kako ne bi lupao konzulu na vrata. »To je jedna od najgorih zamisli koju si ikad imao«, prokomentirao je Mecena smrknuto dok su Oktavijana vodili nizbrdo. »Možda bi o svim svojim naumima mogao vikati u Senatu.« Oktavijan mu otrese ruku, a hodajući ljutito i ukočeno osvrtao se prema konzulovim vratima kao da ih može otvoriti silinom pukoga bijesa. »Morao sam mu reći. Njegov sam naravni saveznik, ako ima dovoljno razuma da to uvidi. Kad barem ne bi bio takva slijepa budala.« »Jesi li očekivao da će te dočekati raširenih ruku?« upita Mecena. »On je rimski konzul!«

»A ja sam Cezarov sin i nasljednik. To je ključ za sve brave, s Markom Antonijem, ili bez njega.« Mecena skrene pogled, uznemiren žestinom svoga prijatelja. »Kasno je«, primijeti Agripa. »Što kažete, da se vratimo kući na Eskvilin?« Čim je samo pomislio na spavanje, Oktavijan je morao prigušiti zijevanje. Bila je to jedna od pet kuća koje je jutros naslijedio, a isprave su mu predali argentariji. »Još nisam službeni Cezarov nasljednik, jer u Senatu nije donesen zakon«, izjavio je. Onda mu je nešto palo um, pa je zastao, a s njim se zaustavila i mala skupina. »No tisuće su čule kad je svećenica čitala oporuku. Za argentarije je to bilo dovoljno. Nije važno da nije donesen zakon. Ljudi znaju.« »Ali nemaju moć«, odvrati Agripa. »Makar koliko se bunili, ipak su bespomoćni.« »Istina je«, složi se Oktavijan. »Ali ondje je bilo i vojnika. Legijama u Kampu jasno je da sam Cezar, a one imaju dovoljno moći da učine bilo što.« *** Kad je pala noć, konzul i njegova pratnja udaljili su se jedva četiri i pol kilometara od Rima, valjajući se ravnom cestom prema istoku. Kod gradskih zidova Marko Antonije zapovjedio je da se svi zaustave, pa je sjahao kako bi u žeravniku zapalio tamjan bogu Janusu. Božanstvo početaka i vrata bilo je prikladni zaštitnik za sve što se Marko Antonije nadao postići. S njim je putovalo preko sto muškaraca i žena. Njegova žena Fulvija bila je srce te skupine, zajedno s njihova dva sina, Antilom i Pavlom, te kćerkom Klaudijom iz prvoga braka. Oko njih je jahalo ili hodalo nekoliko tuceta pisara, stražara i robova. Uzde svoga konja vezao je za kočiju s ravnim stranama, gdje mu je žena ležala na jastucima, zaštićena od prostačkih pogleda. Kroz drvene zidove čuo je kako se dječaci prepiru, jer još su bili ljuti što je odbio njihovu molbu da zajedno s njim jašu pred povorkom. Samo je Fulvija znala sve njegove naume, a nije bila brbljava. Skočio je na cestu i počeo koračati krupnim koracima, protežući noge, jer čekalo ga je dugo jahanje. Legije u Brundiziju bile su u dovoljnoj mjeri odane Cezaru da odbiju

zapovijedi Senata koje su im se učinile okaljane nakanama »osloboditelja«. To otkrivenje palo mu je na um dok je Bibil prkosno govorio. Marko Antonije nije planirao postati prvak onih koji su voljeliŠCezara, ali mogao je preuzeti tu ulogu. Ako bi ih pozvao u Cezarovo ime, legije u Brudiziju svakako bi ga slijedile. Dok je koračao uz kočiju, razdraženo je progunđao, sjetivši se Oktavijanova lica. Taj mladić samo mu je skrenuo pozornost s važnijih stvari, u vrijeme kad si Marko Antonije to nije mogao dopustiti. Na obali je čekalo šest legija, a nedvojbeno su se bojali bijesa Senata. Još se nisu pobunili, barem ne službeno. Pronađe li riječi da ih uvjeri, stavit će se pod njegovo zapovjedništvo. Srce mu je grijala pomisao da bi upravo Julije pokušao provesti taj sjajni potez. S poletom mlađega čovjeka stavio je nogu na stubu, pa je, provukavši se kroz mala vrata, uskočio u kočiju, gdje su njegova žena i djeca upravo jeli. Fulvija i njezina kći igrale su igru s dugom uzicom koju su obavile oko prstiju. Smijale su se, a kad se pojavio, naglo su prestale. Marko Antonije kimnuo je dvojici sinova i pokćerki, pa je prišao Antilu i razbarušio mu kosu. U tridesetim godinama Fulvija se proširila u kukovima i oko pasa, iako su joj koža i crna kosa još bili sjajni. Klaudija se pomaknula da mu napravi mjesta, a Fulvija je ispružila ruke prema mužu koji joj je, na skučenu prostoru, gotovo pao u naručje, jer noge su mu se zaplele u tkaninu tako da se skljokao na klupu. Pavao je zacvilio, a Klaudija ga je udarila po nogama, pa ju je dječak ljutito pogledao. Marko Antonije nagnuo se prema Fulviji i sa smiješkom joj prošaptao na uho: »Mislim da sam cijeloga života čekao takvu priliku.« Poljubila ga je u vrat, gledajući ga s obožavanjem. »Znamenja su dobra, mužu. Moj gatalac jutros se zapanjio vidjevši znakove.« Iako mu se malo pokvarilo raspoloženje, kimnuo je, zadovoljan što je sretna. Ako je tijekom godina uz Cezara nešto naučio, onda je to bilo da su znakovi i čitanje budućnosti iz ptičje utrobe manje važni od oštroumnosti i snage. »Poći ću naprijed. Vidjet ćemo se u Brundiziju, a nadam se da ću sa sobom imati više od samo nekoliko stražara.« Namignula mu je nasmiješivši se, a sinovi su željeli znati što je time

mislio. S ljubavlju ih je kucnuo po glavama, a onda je, otvorivši vrata, iskočio na cestu, ostavljajući ženu da odgovara na bezbrojna pitanja. Za samo nekoliko trenutaka popeo se u sedlo svoga uškopljenoga konja i odvezao uzde. I njegovi osobni stražari već su uzjahali, pa su spremno i nestrpljivo čekali da pođu na put. Nisu se bojali da će, u mjesečevu svjetlu, na rimskoj cesti naići na nesigurno tlo. Do zore će proći već tridesetak kilometara. *** Izlazeće sunce bacalo je blijedo svjetlo kroz prozore od puhana stakla visoko na zidovima. Mecena se zavalio na sjedalu, uživajući u osjećaju potpune opuštenosti koji ga je obuzeo u privatnu kupalištu. Sa svakim dahom para mu je ispunjavala pluća, a jedva je mogao vidjeti sudrugove. Kad su ušli, Cezarova gradska kuća samo je napola živjela, a pokućstvo je uglavnom bilo prekriveno velikim komadima prašne, smeđe tkanine. U samo nekoliko sati osoblje je upalilo vatre, pa su podovi već bili tako topli da su mogli hodati i bosi. U nazočnosti novoga vlasnika pobrzali su na tržnicu po svježe voće i počeli pripremati hladno jelo. Mecena je dokono razmišljao o tome kako se odmara upravo ondje gdje je nekoć sjedio Cezar. Još tu sjedi, ispravio se sa smiješkom, kroz izmaglicu gledajući Oktavijana. Njegov prijatelj, s kojega su kapali para i znoj, zurio je u neko osobno viđenje, a mišići na rukama i ramenima bili su mu napeti poput užadi. Gledajući ga, Mecena se sjetio kako se Oktavijan srušio, obnevidio i blijed. Nije to želio ponovno vidjeti. »Jeste li već spremni za hladnu kupelj ili masažu?« upitao je. »Opustit će vas.« Barem nije bilo Grakha. Mecena mu je dao zadaću da u kuću vrati život. Legionar je još naporno radio na tome da ostane s njima, a Oktavijan nije imao primjedbi. Unatoč njegovih mana, gotovo je pričinjavalo zadovoljstvo raditi s čovjekom kojega je pohlepa za zlatom činila tako prozirnim. »Agripo?« ponovno pozove Mecena. »Hoćeš li poći?« »Još ne«, promrmlja div, a glas mu neobično odjekne u pari. »Okt… Cezare?« ispravi se Mecena. Otvorivši oči, mladić se umorno nasmiješi. »Hvala. Moram se naviknuti na novo ime. Ovdje smo nasamo, a ne

želim da nas čuju, pa ostanimo još malo.« Njegov prijatelj kratko slegne ramenima, iz pluća ispusti topli zrak, a onda duboko udahne. »Samo kažem da se nadam da danas nećemo imati toliko posla kao jučer«, primijetio je. »Čini se da sam, umjesto da opušteno uživam u dopustu s prijateljima, zapao u najneugodnije razine uzbuđenja. Propatio sam putovanja morem, galopiranje na konju te rasprave i svađe s tužnim, sitnim ljudima poput onoga tribuna. Mislim da bismo se možda morali nekoliko dana ovdje odmarati. Bio bi to napitak koji bi nas sve okrijepio. Barem sam dobro spavao. Cezaru moram priznati da je lijepo održavao kuću.« »Ne smijem gubiti vrijeme«, odjednom će Oktavijan. »Njegovi ubojice zavukli su se u skrovišta, a moja je zadaća da ih iskopam i poubijam lopatom. I vi biste isto učinili da ste na mojemu mjestu.« »Pa, ja jesam na tvom mjestu, ili barem u istomu kupalištu, ali nikako nisam siguran kako bih postupio«, odvrati Mecena. Dok je govorio, počešao se po testisima, a onda se zavalio na hladne pločice, uživajući u toplini pare. Od njih trojice sjedio je najbliže mjedenomu uskipjelu koritu koje je sobu ispunjavalo gustom parom i uživao je u slabosti koju donosi izražena vrućina. »Trebam podatke, Mecena. Kažete da imam na tisuće stranaka koje su prisegnule da će me podržavati, ali ne znam tko su oni. Moram dati pretražiti i popisati sva Cezarova imanja, a stupit ću u vezu i s njegovim doušnicima da vidim hoće li nastaviti raditi za mene. Mislim da ću tisućama morati platiti neki doprinos, pa će mi trebati obrazovani ljudi da sve to srede.« Mecena se smijuljio. »Očito nisi odrastao sa slugama. Sa svima njima ne možeš sam upravljati, ili ništa drugo nećeš ni moći raditi. Među osobljem su jamačno i upravitelji imanja, pa njih zaduži za to. Sunce tek što je izašlo, ali do podneva će nabaviti sve što je potrebno, kako bi novi gospodar bio zadovoljan. Pruži im priliku da iz petnih žila rade za tebe. Vjeruj mi, oni to vole, jer tako što im životu daje smisao, a plemenita gospodara oslobađa dosadnih pojedinosti.« Agripa prijeđe rukom preko lica i dahne od vrućine. »Na mene uvijek obrazovno djeluje kad te slušam, Mecena«, ironično je primijetio. »Tvoji robovi te jamačno vrlo vole, kad njihovim

životima tako ulijevaš smisao.« »I vole me«, samodopadno će njegov prijatelj. »Za njih sam poput izlazećega sunca, prvo ime na koje pomisle kad se probude i posljednje prije spavanja. Kad nam ovaj Cezar ovdje dopusti nekoliko dana odmora, pokazat ću ti svoje imanje u brdima blizu Mantove. Puka ljepota ostavit će te bez daha.« »Veselim se tome«, odvrati Agripa, »ali zasad mi je već dosta udisanja vlage. Želim svježinu i stol za masažu.« »Još samo malo pričekaj, prijatelju«, zaustavi ga Oktavijan kad je Mecena htio ustati. »Pričekaj i reci mi jesam li o svemu dovoljno pomno promislio.« Obadvojica su se ponovno smjestili, a Oktavijan je nastavio. »Senat su zatrovali ›osloboditelji‹, ili barem njihovi pristaše. Ostali su pobjegli, ali možemo očekivati da će ih Senat ipak zaštititi, makar samo da osigura vlastite interese. Toliko smo već otkrili. Mene ne mogu podržati, ali Marko Antonije moj je naravni saveznik, kad bi to samo mogao uvidjeti. No kamo god su ga poslali, neko vrijeme neće biti u gradu. Uklonjen je s ploče, a oni koji su na njoj ostali moji su neprijatelji, gotovo svi do jednoga.« »Ne vidim da je to razlog za slavlje«, odvrati Mecena. »Ako si zaboravio, upravo oni donose zakone.« »Ali provode ih pomoću legija«, primijeti njegov sugovornik »i to onih koje je Cezar skupio u Kampu, za vojni pohod. Upravo on ih je oblikovao, ili su mu prisegnuli. Kako ja gledam na to, mogao bih zatražiti da i meni budu odani, baš kao što bih to mogao tražiti i od stranaka.« Mecena se uspravio na sjedalu, a njegova tromost je iščezla. »To si sinoć htio reći? Legije su zadnjih mjesec dana provele u ophodnji gradom, ubijajući izgrednike i provodeći redarstveni sat. Ti vojnici sad pripadaju Senatu, bez obzira na to kakve je namjere Cezar imao s njima. Ne misliš valjda ozbiljno da će se pobuniti u tvoju korist?« »Zašto ne?« upita Oktavijan ljutito. »Sad kad Marko Antonije više nije u gradu, zapovijedaju im oni isti bezubi izgrednici koji su podarili pomilovanje Cezarovim ubojicama. Za to nitko nije odgovarao, ili barem još nije. Vidio sam vojničku odanost, Meceno, u Galiji i Egiptu. Nisu ga zaboravili, a ja sam njegov sin, Cezar.« Njegov sugovornik ustane i otvori vrata koja su vodila u vanjske prostorije. U kaminu je pucketala vatra, a dva roba smjesta su se pojavila

da izvrše što traži, no Mecena ih je otpravio oštrim pokretom ruke, kako ne bi prisluškivali razgovor. Para je postala vrlo gusta, pa su mu osjeti otupjeli, iako bi upravo sada morali biti izoštreni. Duboko je udisao svježiji zrak. »Pridruži mi se u bazenu, Cezare. Razbistrit će ti glavu prije nego što nas povedeš putom na kojemu nas mogu samo razapeti zbog izdaje.« Oktavijan ga je ljutito gledao, ali ustao je i otišao do prostorije s dubokim, tamnim i spokojnim bazenom. Voda je bila ledena, ali Mecena je bez oklijevanja ušao, iako mu se koža stisnula i naježila. Agripa mu se pridružio zasiktavši od hladnoće, a i Oktavijan se prebacio preko ruba, a onda je savio koljena, pa mu se hladna voda popela do vrata. Kad se ponovno javio, zubi su mu tako cvokotali da su ga sugovornici jedva razumjeli. »Misliš li da bih trebao živjeti na Suncu, M… Meceno? Rekao si da bi to izabrao Aleksandar da je mogao vidjeti kako se pred njim rasprostire cijeli njegov život? N…nisam to vjerovao ni onda, a ni sad ne vjerujem. Neću se moći smiriti dok svi ›osloboditelji‹ ne budu mrtvi. Razumiješ li? Tisuću puta ću riskirati tvoj i svoj život dok se to ne ostvari. Život jest rizik! Osjećam da me gleda Cezarova sjena, a tko će mu drugi donijeti pravdu? To neće biti Marko Antonije. Ta zadaća pripala je meni i neću protratiti nijedan dan.« Hladnoća ga je ujedala do srca, pa su mu ruke gotovo previše obamrle da se podigne i sjedne na kameni rub bazena. Poslije nekoliko trenutaka slijedio ga je Agripa, dok je Mecena ostao u vodi, a smeđe ruke i noge bile su mu u oštroj opreci s blijedom kožom na ostatku tijela. Obamro je od hladnoće, ali srce mu je ipak brzo kucalo. »U redu«, rekao je, izvadivši ruku iz vode. »Izvuci me.« Agripa ga je podigao, uhvativši ga za ruku. »Ne napuštam prijatelje samo zato što su odlučili razbjesniti Senat i rimske legije.«

9. POGLAVLJE Skupina koja je pred Cezarovom gradskom kućom na Eskvilinu uzjahala konje bila je znatno veća od četvorice ljudi koji su sinoć ovamo ušli. Oktavijan je postupio po Meceninu savjetu pa je najuspješnijim robovima zapovjedio da nastupaju kao upravitelji u njegovo ime. Očito su se odlučili posebno potruditi za novoga gospodara. Dovođenje konja izvježbanih za potrebe legije s jednoga od ostalih imanja bila je samo jedna od tisuću zadaća. Dvanaestak drugih ljudi iz kuće se, po različitim poslovima, razišlo diljem Cezarovih posjeda, uključujući imanje s vrtovima na Tiberu koje još nije prešlo u vlasništvo rimskih građana. Trebali su pronaći i pripremiti cjelokupnu pismohranu i račune koji su postojali. Mecena je zahtijevao da se i Grakho okupa prije nego što pođe s njima. Vratio se još rumen od žurnoga pranja i s mokrom kosom, ali svi su se bolje osjećali jer bili su čisti. Činilo se da prošle pogreške i kušnje mogu ostaviti za sobom, ostrugati ih poput tamne prljavštine koja se mogla očistiti mjedenim strugalima i uljem. Kad je skupina, spustivši se niz brijeg, oprezno skrenula na zapad, privukla je pozornost nekolicine uličnih dječaka. Oktavijan je pretpostavio da čekaju koji novčić, no nisu pružali ruke i držali su se podalje od njih. Pitao se nije li netko poslao najjeftinije uhode koje je Rim mogao ponuditi da paze na njih. No u svakoj ulici kojom su prošli skupljalo se sve više ljudi, a pridošlice nisu bili samo derišta. Muškarci i žene pokazivali su na njega, razgovarajući prigušenim glasovima, ili su se okretali da pogledaju kad su im prijatelji prošaptali Oktavijanovo, ili češće Cezarovo ime. I oni su koračali iza njega i ostalih jahača, pa ih je bilo na desetke, a onda na stotine, a svi su se kretali prema Marsovu polju. Oktavijan je jahao ukočeno, u oklopu koji mu je pričvrstilo kućno osoblje. I Mecena je nosio blistavi oklop s plaštom, iako, koliko je njegov prijatelj znao, nije imao službenu titulu. Oktavijan je razmišljao bi li odjenuo togu, ali za razliku od Mecene zapovijedao je rimskim vojnicima, pa je, ogrnuvši časnički plašt, slao određene poruke onima koji su pazili na takve stvari. Kad su izašli na otvoreni trg s tržnicom, uzgibano mnoštvo je zamuknulo, pa je ponovno čuo kako među njima poput povjetarca struji

Cezarovo ime. Skupina se ponovno povećala, pa joj se nekoliko puta pridruživao dvostruki broj pratitelja, sve dok se nije činilo da Oktavijan kroz srce grada vodi povorku. Kad su stigli do podnožja Kapitolija okruživale su ga stotine žena i muškaraca, a svi su istezali vratove ne bi li barem nakratko ugledali čovjeka u središtu svega toga. Neprestano sve brojnije skupine pozivale su i uzvikivale njegovo novo ime. Oktavijan je zadržao strog izraz, usmjeravajući napredovanje svoga konja. »Nemoj odmah pogledati«, upozori ga Mecena, približivši se na konju, »ali mislim da nas netko slijedi.« Oktavijan otpuhne, a kako su te riječi razbile napetost, umalo je prasnuo u nedostojanstveni smijeh. Popeo se na brežuljak Kapitolij i nije se zaustavio kad su se konji dohvatili vrha. Ispod njih, na drugoj strani, ležalo je Pompejevo kazalište, golema zgrada triput veća nego staro sjedište Senata od blijedoga kamena. Dok je mnoštvo strujalo niz brdo, na krovu nisu vijorile zastave, jer Senat toga dana nije zasjedao, iako je Oktavijan bio siguran da su već čuli za njegov prolazak gradom. Mračno se nasmiješio samome sebi. Neka čuju i neka se pitaju, pomislio je. Na raskrižju Agripa ga je gurnuo laktom, ukazavši na rimske legionare koji su stražarili, a s pukim su zaprepaštenjem motrili kako iz grada navire neobuzdana svjetina. Oktavijan je primijetio da vojnici raspravljaju dok je prolazio, ali nije se osvrtao da vidi jesu li se pridružili ostalima, jer njegove nakane ionako će im ubrzo postati jasne. Iza Pompejeva kazališta otvarao se široki prostor Marsova polja, ali nikako nije bio prazan. Rimljani su stoljećima na to mjesto dolazili vježbati i glasovati, ali to ratno polje bilo je i sabirno područje legija koje su odlazile u bitku. Oni koji su se, po Cezarovoj zapovijedi, okupili za vojni pohod na Partu ovdje su proveli mnogo duže nego što su planirali ili očekivali, a to je bilo posvuda vidljivo, od latrina i rovova, do tisuća šatora od nauljene kože, pa čak i malih zgrada porazbacanih ravnicom. Oktavijan je svoju kolonu poveo prema središtu svega toga. Sedma viktriška i Osma geminska legija bile su u dvostrukomu taboru kakvoga je davno prije stvorio Cezarov ujak, konzul Marije. U pola stoljeća gotovo se ništa nije promijenilo, a stigavši do vanjske međe, Oktavijan je osjetio nalet nostalgije. Samo iz poštovanja prema drevnoj rimskoj ravnici pripadnici legija nisu postavili veliku zemljanu zapreku, kako su zahtijevala pravila. Umjesto toga tabor su obilježavale velike košare od vrbova pruća visine čovjeka, napunjene kamenjem i zemljom,

simbolični predmeti, a ne prave zapreke. Prilazeći crti, Oktavijan baci pogled unatrag, pa začuđeno žmirne vidjevši kakvo je mnoštvo došlo iz grada. S njim je išlo najmanje tisuću ljudi, razdraganih lica, kao za vrijeme javnoga blagdana. Šutke je, zaprepašteno odmahnuo glavom, a onda ga je taj prizor ohrabrio. Bila je to moć imena koje je dobio, ali i podsjetnik da podržavaju Cezara, a ne Senat koji ga je ubio. Kad je zastao, vruća sunčeva svjetlost padala mu je na leđa, Na ulazu u tabor stajala su dva legionara zureći pred sebe, a nisu ni pogledali čovjeka pred sobom. Oktavijan je strpljivo sjedio na konju, tapšući životinju po širokomu vratu. Vidio je da su vojnici prije njega ušli u tabor, žureći da izvijeste ostale. Zadovoljio se time da počeka da mu dođu časnici, jer tako je prihvaćao prednost koja mu je po pravu pripadala. Mecena se nagnuo bliže i tiho rekao, kao da mu čita misli: »Sad nimalo ne dvoji, prijatelju. Pokaži im malo plemenite bahatosti.« Oktavijan ukočeno kimne. Kroz tabor su im se približavala četiri konjanika, a dok su još bili prilično daleko, ugledali su ih kako se kreću širokim prilazom s one strane međe. S udaljenosti od nekoliko stotina koraka Oktavijan je vidio da su dva jahača zaogrnuti ogrtačima te da nose ukrašene srebrne oklope s mjedenim obilježjima koja su se širila nadolje, do nekoliko naslaga kožnatih pločica preko golih bedara, dok su njihovi pratitelji bili odjeveni u jednostavne toge, čiji su rubovi bili ukrašeni širokim ljubičastim prugama. Agripa zadovoljno pogleda Oktavijana. Nije prošlo mnogo vremena otkako su mučno pokušavali ugovoriti sastanak samo s jednim vojnim tribunom u Brundiziju, no sad su dva poslanika i isto toliko vojnih tribuna jahali ususret čovjeku koji ih nije ni pozvao. »Čini se da Cezarovo ime još vrijedi«, promrmlja Agripa. Oktavijan nije odgovorio, a na licu mu još počivao strog izraz. Rimski časnici zategnuli su uzde sučelice svjetini, pa su motrili Oktavijana. Građani su zašutjeli, a u mirnomu zraku rasla je napetost. Bili su u osjetljivu položaju, jer časnik s nižim činom trebao bi pozdraviti osobu s višim, no nitko nije bio siguran kakav je Oktavijanov čin. Poslije neugodne stanke viši izaslanik pročisti grlo. »Kako da te oslovim?« upitao je.

Odmjerivši ga, Oktavijan je vidio osobu u kasnim četrdesetim godinama, sa sijedom kosom na sljepoočicama i s izrazom osobe umorne od života. Lice mu je bilo naborano i ogrubjelo od vremenskih prilika tijekom desetak vojnih pohoda, ali oči su mu zainteresirano sjale, doimajući se gotovo mladenački. »Pa, oslovi me kao Gaja Julija Cezara«, odgovorio je, hineći zbunjenost, »sina čovjeka koji je utemeljio tvoju legiju i kojemu si dugovao potpunu odanost. Ti si poslanik Marko Flavije Silva iz Sedme viktriške. Moj otac je povoljno govorio o tebi.« Stariji čovjek položi ruke na jabuku sedla, gledajući ga. »Počašćen sam što to čujem, Cezare«, odgovorio je. »Moj pratitelj poslanik… »… je Tit Paulinije iz Osme geminske«, prekine ga Oktavijan. »Već smo se sreli u Galiji.« »Upravo on«, promrmlja drugi poslanik. I tribuni su se htjeli predstaviti, ali Flavije Silva kimne i prvi progovori: »U Cezarovu čast, dobrodošao u tabor. Smijem li upitati kakav je posao doveo takvo mnoštvo iz Rima? Tijekom posljednjega sata primio sam živčana izvješća. Ovdje još nismo zaboravili nemire, ili ih barem pamti moja legija.« Nezadovoljno je pogledao svjetinu iza Oktavijana, no oni su samo zurili, očarani i bez straha. Oktavijan je nakratko grizao unutrašnjost usnice. Predmnijevao je da bi s poslanicima lakše razgovarao kad ne bi bilo svjedoka svakog njihova pokreta i riječi. Nije kanio imati toliko gledatelja. Povukavši uzde okrenuo je konja i obratio se mnoštvu. »Sad idite kućama«, zapovjedio je. »Znat ćete kad budem preuredio Rim. Bit će to očito posvuda oko vas.« Čuvši te riječi poslanik Silva je otvorio usta, izmijenivši zabrinute poglede sa sudrugovima, a Oktavijan je i dalje čekao, motreći mnoštvo. Otraga su mnogi podigli djecu i držali ih da vide novoga Cezara, ali ostali su se već okretali da odu. Nisu bili sigurni čemu su svjedočili, ali nisu se mogli othrvati mamcu, a nisu ostali nezadovoljni. Oktavijan je gledao za njima, začuđeno mašući glavom. »Samo su me htjeli vidjeti«, vrlo tiho je prokomentirao. Agripa ga je potapšao po ramenu, a glas mu je bio nalik na udaljenu

grmljavinu. »Naravno da jesu. Voljeli su Cezara. Sjeti se toga kad budeš imao posla sa Senatom.« Osvrnuvši se, Oktavijan opazi da ga časnici legije pozorno motre. »Pa?« upitao je, sjetivši se Mecenina savjeta da pokaže rimsku bahatost. »Uvedite me, gospodo. Imam mnogo posla.« Dva poslanika i njihovi tribuni okrenuli su konje prema taboru, dok su Oktavijan, Agripa i Mecena zajedno jahali širokom cestom. Grakho je ostao na začelju i molio se svojim kućnim bogovima da ga danas ne ubiju. Jedva je mogao povjerovati da su četiri tako visoka časnika pošli ususret Oktavijanu. Odlučio je da će, čim uhvati malo vremena za sebe, iz luke poslati još jednu poruku tribunu Liburniju. *** Zapovjedni šator Sedme viktriške legije bio je velik gotovo poput jednokatnice, a podupirale su ga drvene grede i rešetka nad njihovim glavama koji bi izdržali čak i jaku oluju. Konje su preuzeli iskusni konjušari, pa su ih odveli da ih nahrane i napoje. Ušavši, Oktavijan se našao pred velikim stolom na čijem kraju je stajala velika hrpa karata ucrtanih na pergamentima od teleće kože. Poslanik Silva primijetio je njegov pogled. »Putovi i planovi za Partu, a stajali su nas mjesece rada«, objasnio je. »Dakako, sad su uzaludni. Nisam ti izrazio sućut, Cezare. Jedva mogu izraziti kakvu su bol ljudi osjećali zbog takva gubitka. Neredi su nam unekoliko skrenuli misli s ubojstva, ali sjećanja su još živa i oštra.« Istovremeno su izvukli stolce i zauzeli mjesta oko stola. Oktavijan sa zahvalnošću nagne glavu. »Načeli ste upravo onu temu koja me je i dovela ovamo«, rekao je. Legionar je upravo u tom trenutku na pladnju donio vino i vodu. Oktavijan je počekao da posluže pića, a onda je podigao pehar. »Dakle, za Cezara«, rekao je. Legionari su ponavljali zdravicu kad je dodao: »I za osvetu njegovim ubojicama.« Flavije Silva zakašlje u svoj pehar s vinom, gotovo se gušeći, a kad je ponovno mogao nesmetano disati bio je crven u licu. »Ne trošiš riječi uzalud, je li?« rekao je, još kašljući u šaku. »Jesi li zbog toga došao? Cezare, ja…«

»Zakazao si u svojoj dužnosti, u prisezi koju si položio«, odbrusi Oktavijan. Bučno je lupio šakom o stol. »I jedan i drugi! Otac Rima ubijen je u pol bijela dana, dok vi pijete vino u Kampu i što? Što se događa? Jesu li njegovi odani vojnici ušli u Rim zahtijevajući suđenje i pogubljenje njegovih ubojica? Jeste li stupali do zgrade Senata? Ne, ništa od toga. Senat je proglasio pomilovanje za to smeće od ubojica, a vi ste to krotko prihvatili i spali na to da održavate red u gradu, dok su oni kojima je uistinu stalo do pravde i časti izašli na ulice! Vrlo je mučno da ljudi koji nemaju vlast moraju raditi ono što vi nećete, a onda gledati kako izvlačite mačeve na njih, u službi upravo onih gospodara koji su odgovorni za zločin! Pitaš me zašto sam došao ovamo, poslaniče Silva? Da bih te pozvao da položiš račune za svoje propuste!« Legionar koji je donio vrčeve s vinom pobjegao je. Obadva poslanika i tribuni nagnuli su se unatrag od stola kad je Oktavijan ustao sa stolca i održao im govor. Reagirali su kao da su njegove riječi udarci biča, pa su, užasnuti i poniženi, zurili u stol. »Kako se usuđujete ovdje sjediti dok su psi koji su ubili vašega gospodara i prijatelja još u Senatu, pa jedan drugomu čestitaju na uspjehu? Cezar vam je vjerovao, poslanici. Znao je da ćete ostati uz njega, makar mu se usprotivio cijeli svijet. Gdje je sad ta čast? Gdje je to povjerenje?« »Senat…«, počne Tit Paulinije. Oktavijan se obruši na njega, bijesno se naginjući preko stola. »Senat nije zapovijedao vašim legijama dok ih niste krotko predali. Vi ste Cezarova desna ruka, a ne sluge tih staraca. Zaboravili ste se.« Poslanik Flavije Silva polako ustane, a lice mu je zadobilo pepeljastu boju. »Možda«, odgovorio je. »Ne mogu govoriti u Titovo ime, ali kad smo primili vijest, nisam znao što da radim. U jednomu danu promijenio se cijeli svijet, a senatori su brzo poslali nove zapovijedi. Možda ih nisam trebao prihvatiti.« Polako je, duboko udahnuo. »Sad to više nije važno. S tvojim dopuštenjem, pozabavit ću se svojim poslovima.« Mladić se smrznuo, pogođen sasvim određenim riječima koje je Flavije Silva upotrijebio. Oktavijan ga je optužio za veliko i nepopravljivo beščašće, a odjednom je jasno uvidio da će Flavije Silva sebi oduzeti život, jer sugovornik mu je ostavio samo taj izbor. Da bi došao do te točke mladić se oslonio na pokazivanje rimske

bahatosti, a to sad nije mogao povući. Stisnuo je usta i položio šake na stol. »Sjedni, poslaniče«, rekao je. »Ne možeš tako lako izbjeći odgovornost. Živjet ćeš, kako bi mogao ispraviti svaku mrlju na časti Sedme viktriške legije.« Do njega je dopro zvuk stupanja pred šatorom. Dva poslanika smjesta su ga zapazili, kao što brodski zapovjednik primjećuje promjenu u smjeru plovidbe gotovo prije nego što do nje dođe. Oči Flavija Silve više nisu tako hladno sjale, jer prenuo ga je Oktavijanov prijezir i zvuci kretanja njegovih ljudi. Ponovno je sjeo, bacivši pogled na veliko šatorsko krilo na ulazu i na svjetlo puno prašnih čestica koje je sjalo u polumračni šator. »Pod tvojim sam zapovjedništvom, Cezare«, izjavio je. Te riječi vratile su mu boju u blijede obraze, pa je Oktavijan sebi dopustio da se malo opusti. »Da, jesi«, odgovorio je »i trebam te, Flavije Silva. Potrebni su mi ljudi kao što si ti… a i ti, Tite, ljudi koji se sjećaju imperatora Cezara i svega što je postigao. Senat neće od nas zaštititi ubojice. Iskorijenit ćemo ih, jednoga po jednoga.« Buka ispred šatora se pojačala, a Oktavijan se namrštio zbog toga prekida, upravo sada kad bi morao vagati svaku riječ. Ne gledajući u tom smjeru, pokazao je prema vratima. »Meceno, hoćeš li pogledati što se događa?« Nije primijetio zadivljeni pogled u očima svoga prijatelja koji je ustao. Mecena polako kimne i pođe prema vratima, a zadržao se samo nekoliko trenutaka. »Cezare, ovo bi trebao vidjeti«, rekao je. Oktavijan ga pogleda i podigne obrve začuvši da ga prijatelj tako službeno oslovljava novim imenom. U tom trenutku Mecena mu ne bi uzalud oduzimao vrijeme, pogotovo poslije prizora kojemu je upravo bio svjedokom. Upravo je on bio najsvjesniji činjenice da njegov prijatelj svakom riječi i potezom korača po oštrici noža. Oktavijan pogleda Flavija Silvu, no poslanik se doimao bezizražajno, kao da je još u šoku zbog oprosta koji je primio. »U redu«, odgovori Oktavijan. Otišao je do vrata, a poslanici iza njega su ustali. Odmaknuvši šatorsko krilo zastao je, nepomičan. Šator su okružili

legionari u ljuskastim oklopima. Imali su štitove i mačeve, a stjegonoše Sedme viktriške legije zauzeli su mjesta sa svake strane zapovjednoga šatora, pa je Oktavijan, podigavši pogled, motrio stjegove sa znakom orla koji su vijorili. Ponovno se sjetio baštine svoje obitelji. Marije je orla učinio obilježjem rimske moći od Egipta do Galije, zamijenivši cijelo mnoštvo stjegova jednim jedinim, koji se sad presijavao na suncu. Oktavijan se prisilio da barem prividno ostane miran. Preživio je sastanak s poslanicima, ali u stvarnosti je bio nemoćan. Srce kao da mu je potonulo kad je vidio kako se sa svih strana u daljinu pružaju redovi vojnika. Podigao je glavu i pogledao oko sebe, a odjednom ga je ispunio prkos. Što god bilo, nitko neće vidjeti da se boji, jer to je dugovao Cezaru. Vidjeli su da je izašao mladić u oklopu, s kosom gotovo zlatnom u sunčevu sjaju. Primijetili su da je pogledao barjak s orlom, obilježje Sedme viktriške legije, pa su mu počeli klicati i šakama udarati o štitove, stvarajući zaglušnu grmljavinu koja se valjala preko Marsova polja, sve do grada iza njega. Iz prvih redova buka se širila do tako udaljenih vojnika da nisu mogli ni razabrati Cezara koji je došao nadgledati svoju legiju. Oktavijan se prisilio da sakrije iznenađenje. Vidio je da je poslanik Flavije Silva izašao u pratnji Tita Paulinija koji mu je bio za petama. Mecena, Agripa i Grakho stali su na stranu, kako bi mogli vidjeti ono što je i on gledao. Zvuk je stalno jačao dok se nije pretvorio u gotovo tjelesnu silu, pa je zrak podrhtavao i bubnjao u Oktavijanovim ušima. »Nismo zaboravili Cezara«, povikao je Flavije Silva, stojeći pokraj njega. »Pruži nam priliku da ti dokažemo da smo još časni. Prisežem da te nećemo ponovno razočarati.« Pogledavši Tita Paulinija Oktavijan se iznenadio kad je vidio da mu u očima sjaje suze. Paulinije kimne i vojnički pozdravi. »Osma geminska je pod vašim zapovjedništvom, Cezare«, rekao je, nadjačavajući grmljavinu. Oktavijan podigne ruke, zatraživši tišinu. Dugo je trebalo da se muk proširi s mjesta na kojemu je mladić stajao, sve dok nisu zašutjeli i vojnici udaljeni stotinjak redova. Čekajući, pronašao je riječi. »Jučer sam smatrao da je rimska čast mrtva, izgubljena ubojstvom dobroga čovjeka, ali vidim da sam imao krivo, jer preživjela je ovdje, u vama. Smirite se i pustite da vam pričam o danima koji dolaze. Ja sam Gaj Julije Cezar, a k tome sam divi filius, sin boga Rima, onaj koji će

senatorima pokazati da nisu iznad zakona, jer zakon počiva i na najmanjemu od onih među vama. Pokazat ćemo da ste životna krv ovoga grada i da ćete ga čuvati od svih državnih neprijatelja, u stranim zemljama, ali i ovdje. Zaboravimo jučerašnjicu. Neka to danas bude vaša nova prisega.« Kad su čuli i shvatili njegove riječi, ponovo su odjeknuli bubnjanje i žamor. Mahali su kopljima po zraku, a njegovo ime vikali su u tisuće ušiju, niz vojničke redove. »Pripremite ih za stupanje, poslanici. Danas ćemo zauzeti Forum. Kad budemo stajali u srcu grada, izbrisat ćemo mrlju onoga što se prije dogodilo.« Pogledavši prema rimskim zidovima, ugledao je Pompejevo kazalište, pa je prignuo glavu u znak sjećanja na Cezara, nadajući se da ga starac barem sad vidi. Ondje je bio i Senat, pa je Oktavijan stisnuo zube pri pomisli da ga čekaju bahati plemići. Pronašao je svoj put. Uistinu će im pokazati bahatost i moć. *** Dva poslanika povikala su zapovijedi, pa je ustrojstvo legije postalo djelatno, a nalozi su odjekivali preko tabora dok je svaka časnička skupina preuzela nadležnost nad djelovanjima koja su im bila naravna poput samoga disanja. Legionari su trčkarali da uzmu opremu za stupanje, pa su se smijali i razgovarali. Poslanik Paulinije je pročistio grlo, a Oktavijan ga je pogledao. »Da?« »Cezare, pitali smo se što želite da napravimo s ratnom škrinjom. Ljudi već mjesec dana nisu isplaćeni, a Senat nije dao nikakve upute kako da se upotrijebe sredstva.« Oktavijan je mirno stajao dok se njegov sugovornik premještao s noge na nogu, čekajući odgovor. Julije Cezar se godinama spremao da ode iz Rima, a Oktavijan nije ni pomišljao na zlato i srebro koje je imperator skupio za vojni pohod. »Pokažite mi«, zatražio je napokon. Poslanici su njegovu malu skupinu poveli preko tabora do dobro čuvanoga šatora. Legionari koji su ondje stajali nisu napustili svoja mjesta da bi ga vidjeli, pa je Oktavijan primijetio da su zadovoljni zbog njegova

dolaska. Na ulasku u šator im se nasmiješio. Nije tu bila samo jedna škrinja. U središtu šatora bile su naslagane drvene i željezne kutije, a sve su bile zaključane. Flavije Silva izvadio je ključ koji je odgovarao drugomu, s držao ga je Paulinije. Zajedno su otvorili škrinju i podigli teški poklopac. Oktavijan je kimnuo kao da je sjajna hrpa zlatnika i srebrnjaka upravo ono što je i očekivao. Teoretski, ta su sredstva pripadala Senatu, ali ako već dosad nisu zatražili da im se novac vrati, dobri su izgledi da ni ne znaju da postoji. »Koliko je to?« upita Oktavijan. Flavije Silva nije trebao brojati. Činjenica da je u kaotičnomu Rimu zadužen za takvu svotu jamačno ga je mjesecima lišavala sna. »Sve u svemu, četrdeset milijuna.« »To je… dobro«, odvrati Oktavijan. Izmijenio je brz pogled s Agripom, čije su oči zadobile staklasti izraz kad je čuo tu svotu. »Vrlo dobro. Daj ljudima što im dugujemo, a k tome i nagradu u obliku šestomjesečne plaće. Je li ti poznato kakvu je baštinu Cezar ostavio Rimljanima?« »Naravno, pola grada još bruji o tome.« »Kad stignemo na Forum, zatražit ću sredstva od Senata. Odbiju li, vojnike ću isplatiti iz škrinja, a i svojim novcem.« Flavije Silva se nasmiješio dok je zatvarao škrinju, a onda ju je ponovno zaključao. Jednostavna činjenica da u svom posjedu ima takvo bogatstvo izjedala ga je kao slomljeni zub koji nije mogao pustiti na miru. Osjećao je da je s njega spao teret, jer svoju odgovornost mogao je prenijeti drugomu. »S tvojim dopuštenje, gospodine, pobrinuo bih se za tabor.« »Ali ne i za svoje potrebe, poslaniče.« Njegov sugornik se zacrveni. »Ne, Cezare, ne za svoje potrebe, barem ne danas.«

DRUGI DIO

10. POGLAVLJE Marko Antonije u Brundizij je stigao poslije sumraka, pa je ugledao kako prema obzoru svjetluca tisuće svjetiljki i stražarski vatri. Poznavao je brojnost ljudi koji su ondje čekali. Prošle godine, dok su pripremali vojni pohod na Partu, Cezar je s njim raspravljao o svojim naumima. Jahači toga istočnoga carstva mnogo godina bili su trn u rimskomu mesu, a Cezar nije zaboravio staroga neprijatelja. Trebalo je naplatiti dugove, ali golemi pothvat su, kao i mnogo toga drugoga, upropastile oštrice ubojica. To upozorenje nije pripremilo Marka Antonija za stvarnu sliku šest punih legija koje su se utaborile oko grada, dok su svjetiljke za navigaciju flote iskrile poput krijesnica na mračnomu moru. Kad su konzul i njegovi stražari došli do ruba jednoga od rimskih logora, zaustavili su ih budni stražari. Konzulski prsten Marku Antoniju je omogućio prolaz, no dok je prelazio područje različitih legija uvijek su ga iznova zaustavljali i ispitivali… Izgubio je svaku nadu da će uspjeti putovati a da ga nitko ne prepozna, a do izlaska sunca cijelim gradom prošla je vijest da dolazi konzul te da će napokon provaliti bijes Senata. Dugo su čekali da vide što će uslijediti poslije meteža u Rimu, pa je uobičajena gradska vreva zamrla, jer sučelili su se s mogućom katastrofom. Marko Antonije jednostavnim je postupkom sebi osigurao smješaj u gradu: zapovjedio je svim drugim gostima da isprazne sobe. Neki od njih bili su viši časnici u legijama, ali nije se čula ni riječ prosvjeda, a svi su što prije i neupadljivije pobrzali u svoje glavne tabore. Konzul je šutke pojeo doručak: zobenu kašu zaslađenu medom, svježu dinju i kriške naranče. Tri noći je naporno jahao i bio je dovoljno umoran da je naručio napitak od zagrijanoga vina i trava kako bi se oporavio. Gostioničar koji je donio visoke pehare vladao se je živčano i podložno, a istodobno se klanjao i povlačio. Konzul je imao moć da do kraja dana zapovjedi smrt tisuća ljudi, pa stanovnici Brundizija ni o čemu drugomu nisu šaptali dok je Marko Antonije završavao s jelom, a onda se zavalio u stolcu. Nešto ga je potaklo da ustane i ode do obale, a onda se popeo stazom do stjenovitih litica koje su se dizale iznad duboke vode. Uživao je u oštromu zraku, podalje od mirisa prevelikoga broja ljudi naguranih u odviše skučenu prostoru. Pogled na morsku pučinu bistrio mu je glavu.

Raspoloženje mu je poboljšao pogled na izlazeće sunce i flotu, simbol rimske moći. Poželio je da ih može nekamo poslati, ali njegovi ciljevi bili su usmjereni prema pripadnicima legija. Neko vrijeme preuzeo je ulogu Senata u prolazu, jer njihov je opunomoćenik, pa je u njemu pohranjena sva senatorska zakonska snaga. Pomislio je da svojoj ženi Fulviji, kad dođe, mora opisati taj osjećaj. Vrativši se u splet ulica, vidio je da prema njemu žuri dvoje njegovih ljudi, a kad su se približili, vojnički su pozdravili. »Gdje su poslanici?« upitao je. »Skupili su se na glavnomu trgu i čekaju, gospodine.« »Vrlo dobro«, odgovorio je, pošavši dalje. »Pokažite mi put, jer već godinama nisam bio ovdje.« Prije nego što je došao do glavnoga trga, čuo je kako kroz pokrajnje ulice dopiru prigušena buka i glasovi. Bio je to umanjeni rimski Forum, a previše vojnika djelovalo je uznemirujuće. Sjećanje na zadnje mnoštvo kojemu se obratio bilo je neugodno. Kad su ga ugledali, začuo se povik. Centurioni s palicama raščišćavali su mu put, pa su, psujući i proklinjući, odguravali ljude kako bi konzul mogao proći. Nije morao hiniti zlovolju. Očekivao je da će vojnike zateći u velikomu strahu od pravde koju će podijeliti Senat, no umjesto toga je, prolazeći između njih, vidio samo bijes. Svaki zapovjednik znao je da povremeno mora biti gluh kad se kreće među svojim ljudima, ali ovo nije bilo samo veselo podrugivanje iz sigurnosti mnoštva. Legije su se komešale i opirale časnicima i to uz prostačke uvrede. Kad bi se konzul popeo na podij kako bi se obratio legiji, obično su ga pozdravljali klicanjem i pljeskom. Marko Antonije ostavio je stražare u podnožju, ali dok se penjao stubama buka je zamrla, a pljeskanjem ga je podržalo samo šest poslanika. U takvoj gužvi bio je to jadan zvuk, a smjesta ga je popratio grubi smijeh. Kad se zaustavio pokraj govornice od hrastovine, poslanici su se oznojili. Marko Antonije imao je lijep glas pa se potpuno uspravio kako bi mu riječi odjekivale od zgrada oko trga. »Ja sam rimski konzul, Senat u prolazu. U mojoj osobi počiva zakonska ovlast Rima kako bih drugima mogao suditi zbog njihovih prijestupa protiv države.« Smijeh i poruge su utihnuli. Dopustio je da neko vrijeme vlada tišina,

birajući riječi kojima će nastaviti govor. Kanio je biti milostiv i tako ih pridobiti na svoju stranu, ali nekako su se okrenuli protiv njega. »Što je s tvojim prijestupima?« poviče glas odnekuda iz mnoštva. »Što je s Cezarom?« Nagnuvši se naprijed, Marko Antonije je krupnim šakama zgrabio govornicu. Shvatio je da ga vide samo kao predstavnika Senata, pa je imao sreću da nisu pojurili na postolje na kojemu je stajao. »Govorite li o Cezaru?« odbrusio je. »Ja sam mu održao posmrtni govor i stajao sam pokraj njegova tijela dok ga je proždirala vatra. Bio sam mu prijatelj. Kad me je Rim pozvao, nisam oklijevao, nego sam slijedio zakonski put. Nitko od vas ne može to isto reći.« Htio je nastaviti, ali sve više glasova ljutito je vikalo protiv njega, a pojedine žalbe ugušila je razuzdana vika koja nije zamrla. Onda je vidio da neki odlaze, da se u svim smjerovima udaljavaju od trga kao da ne žele slušati ono što bi im mogao reći. Razdraženo se okrenuo poslanicima iza sebe. »Izvedite bukače, gospodo. Kaznit ću ih za primjer ostalima.« Najbliži poslanik je problijedio. »Konzule, ljudi su spremni, kao što si zapovjedio, ali legije znaju da si predložio da Senat odluči o pomilovanju. Zapovjedim li to, mogli bi nas rastrgati.« Konzulu su se prsa nadimala kad je zakoračio prema poslaniku i prijeteći se nadnio nad njega. »Dosta mi je upozorenja o opasnostima od mnoštva. Je li to razularena rulja? Nije, nego vidim rimske legionare, koji će se sjetiti da moraju održavati stegu. Ponosite se tom stegom! Uvjeravam vas da vam je samo ona preostala«, dodao je više zbog slušatelja nego obraćajući se sugovorniku. Na poslanikovu zapovijed iz obližnje zgrade izveli su niz vezanih ljudi. Centurioni su se probili kroz zbijeno mnoštvo, vukući zatvorenike do mjesta gdje su ih mogli okrenuti prema gledateljima. U svakoj legiji bilo je nekoliko prijestupnika koji bi zaspali na straži, silovali mještanke, ili potkradali svoje sudrugove u šatoru. Izabranih sto zatvorenika Optij i centurioni bacili su na koljena, udarajući ih i pljuskajući. Marko Antonije je osjećao kako gledateljima struji bijes. Kad se

prosvjedna buka pojačala, poslanik mu se još jednom tiho obrati. »Konzule, ako se sad pobune, svi smo mrtvi. Dopusti mi da ih otpustim.« »Odmakni se od mene«, odgovori Marko Antonije s gađenjem. »Tko god da si, odstupi s dužnosti i vrati se u Rim. Nema mjesta za kukavice.« Ponovno je prišao govornici i grubo zagrmio. »Rim je pošao dalje dok ste vi sjedili ovdje i oplakivali smrt velikoga čovjeka«, zaurlao je. »Je li vam žalovanje ukralo čast? Je li vam otrgnulo činove i predaje? Sjetite se da ste rimski građani, ne, rimski vojnici, ljudi željezne volje, koji poznaju vrijednost života i smrti, pa mogu nastaviti čak i kad se sučele s katastrofom.« Spustio je pogled na bijedne legionare koji su klečali. Kad su ih skupili i ostavili ih u mraku, gdje su čekali da im konzul odredi kaznu, nije im bilo teško pogoditi kakva će im biti sudbina. Mnogi od njih izvijali su se u vezama, ali ako bi pokušali ustati budni centurioni ponovno su ih srušili udarcima. »Kad ste odbili izvršiti zapovijedi, to je značilo da ste se pobunili«, obrati im se Marko Antonije, »a to se mora oprati krvlju. Znali ste to od prvoga trenutka kad su iz Rima stigle zapovijedi. Taj kamen počeo je padati upravo toga dana. Centurioni, izvršite svoju dužnost.« Časnici su, smrknutih lica, izvukli sjekire iz zavežljaja, pa su se tupim krajevima počeli pljeskati po dlanovima, iznad glava vojnika koji su klečali. Brzim, praskavim udarcima lomili su im lubanje, neprestano visoko podižući ruke, a onda bi odlazili do novoga osuđenika. Zajedno s oružjem koje se dizalo u zrak su prskali krv i mozak, padajući sve do lica vojnika u prvim redovima. Ondje su legionari počeli gunđati, a njihovi časnici grdili su ih, vičući. Gledatelji su stajali s divljim izražajima lica, prsa su im se nadimala, a umiranje osuđenika zgrozilo ih je, ali i opčinilo. Kad je i posljednje truplo palo, prosuvši na zemlju blijedi sadržaj lubanje, Marko Antonije se, teško dišući, ponovno okrenuo prema njima. Polako su podigli spuštene glave. Pogledi su im još bili neprijateljski, ali više nisu bili puni želje da smjesta unište konzula. Izdržali su, a većina ih je shvatila da je najgore prošlo. »Kamen je pao. Ovo je kraj«, počeo je Marko Antonije. »Sad ću vam reći nešto o Cezaru.« Buka je prestala, a da im je obećao zlato ne bi mogao

postići potpuniju tišinu. »Istina je da nije bilo osvete za Martovske ide. Sam sam predložio pomilovanje, znajući da me, ako to učinim, ubojice više neće smatrati opasnom osobom. Želio sam se obratiti rimskim građanima, a nisam htio da me prognaju ili ubiju kao Cezarova prijatelja. Bilo je to zmijsko gnijezdo, jer politika se u Rimu upravo u to pretvorila.« Više nitko nije odlazio s rubnih dijelova mnoštva, nego su se gurali natrag, jer bili su žedni vijesti, a sad im ih je donio čovjek koji je bio nazočan kad se dogodilo ubojstvo. Marko Antonije samoga je sebe podsjetio da je Brundizij daleko od Rima. U najboljemu slučaju o onome što se odvijalo čuli su samo ogovaranja iz treće ruke. Senat je nedvojbeno imao svoje uhode koji će izvijestiti o njegovim riječima, ali dok to učine, on će već otići. Kad je sa ženom i djecom napustio Rim, izvršio je izbor, a sad to više nije mogao zanijekati. »Neki od odgovornih već su pobjegli iz zemlje. Ljudi poput Kasija i Bruta su nam, barem zasad, izvan dohvata. No jedan od onih koji su na stubama Pompejeva kazališta ubili Cezara još je u Italiji, na sjeveru. Decim Junije vjeruje da je dovoljno daleko od Rima da bi bio siguran pred ikakvom osvetom.« Zastao je, gledajući kako im se izrazi lica mijenjaju, jer počinjali su mu vjerovati. »Pred sobom vidim ljude iz šest legija. Decim Junije ima područje blizu Alpa, s jedva nekoliko tisuća vojnika koji održavaju red. Je li siguran od nas? Ne, nije.« Pokazao je zube, nastavivši jačim glasom. »Tražili ste osvetu za Cezara. Ovdje sam da vam je pružim.« Odgovorili su klicanjem isto tako divljim kao što im je, prije kratkoga vremena, bio i bijes. Marko Antonije se, zadovoljan, odmakne od govornice. Senat je predvidio da će se konzul osramotiti desetkujući legije, no umjesto toga ih je pridobio, žrtvujući živote stotinjak zločinaca. Nasmiješio se, zamišljajući s kakvim će izražajima lica Bibil i Svetonije saslušati novosti. Okrenuvši se poslanicima, namrštio se vidjevši čovjeka kojemu je zapovjedio da odstupi s dužnosti, a koji je još bio ovdje, blijed poput voska. »Koju legiju vodiš?« upita Marko Antonije. »Četvrtu Ferratu, gospodine.« Na trenutak mu je u očima zasjala

očajnička nada da će dobiti oprost. »A tko ti je zamjenik?« Poslaniku je bilo mučno od straha, a karijera mu se srušila. »Tribun Liburnije, konzule.« »Reci mu da dođe k meni, kako bih procijenio je li sposoban da zapovijeda.« Njegov sugovornik je grizao usnicu, prikupljajući dostojanstvo. »Mislim da je za takva imenovanja zadužen Senat.« »Već sam ti rekao da sam danas ja Senat, s njegovom cjelokupnom moći imenovanja i otpuštanja. Sad idi. Vidim li te ponovno, dat ću te ubiti.« Poslaniku je preostalo samo da ustukne i drhtavom desnom rukom uputi vojnički pozdrav, a onda se udaljio. Marko Antonije svrne pozornost na ostale poslanike. »Svi vi, sa mnom. Moramo planirati ratni pohod.« Nešto mu je palo na um, pa je zastao na stubama koje su vodile do trga. »Gdje je ratna škrinja za Partu?« »U Rimu. Držali smo je ovdje, ali Cezar je zapovjedio da je pošaljemo u Marsovo polje, Sedmoj viktriškoj.« Marko Antonije nakratko zatvori oči. Cezarovo bogatstvo bilo mu je na dohvatu, no dopustio je da mu izmakne. Bogovi su mu dali legije, a onda su mu oduzeli mogućnost da ih istodobno isplati. »Nije važno. Dođite, gospodo, prošećimo.« *** Agripa je iz očiju istrljao umor i znoj. Našao je mjesto gdje je mogao odmoriti noge, naslonivši se na hrpu vreća punih zobi u privremenu drvenu skloništu. Sam sebe uvjeravao je da mu je potrebno samo nekoliko trenutaka, a onda će nastaviti. Oktavijan je bio nalik na zimsku buru koja puše preko Marsova polja. Prije njegova dolaska legije kao da su lutale. Promatraču bi se moglo činiti da su iste kao prije, jer stražari su izmjenjivali lozinke, kuhari su pripremali hranu, a kovačka ognjišta stalno su radila kako bi legija ostala u visokomu stanju pripravnosti. Agripa je pokušao zatomiti zijevanje, a vilica mu je bolno škljocnula. Jednom je vidio kako je mornara u glavu udario jarbol koji se slomio

u oluji. Kiša je oprala krv, a mornar je nastavio raditi pa je, dok je vjetar zavijao, pričvršćivao jedra i vezivao olabavljenu užad. Poslije nekoliko sati, kad je oluja već prošla, vraćao se s pramca, no odjednom je snažno povikao i onesviješten pao na palubu. Nikad se više nije osvijestio, a sutradan su mu truplo gurnuli preko ograde. Legije je na sličan način ošamutila Cezarova smrt. Vojnici su nastavili vršiti svoje dužnosti, ali su zanijemili, a pogledi su im bili staklasti kao u onoga pomorca, no Agripa je smatrao da je Oktavijanov dolazak sve to promijenio, ulivši im novi smisao. Agripa je to vidio u vedrim pozdravima stranaca kad su Oktavijana prepoznali kao Cezarova prijatelja, a i u vrevi koja je podcrtavala činjenicu da su tu prije vladali tromost i očaj. Nasmiješio se vidjevši kako Mecena trčkara taborom, vodeći dva konja na dugim uzicama. Rimski plemić zajapurio se, sav oznojen, pa su u prolazu izmijenili patničke poglede, iako je bilo očito da se zabavljaju. »Odmaramo te teške kosti, je li?« dobaci mu Mecena preko ramena. Agripa se zakikotao, ali nije se pomaknuo s mjesta. Nikad više nego tada nije cijenio svoju odluku da se posveti pomorskomu pozivu. Centurion zapovjednik bio je gospodar svoga plovila i rijetko je morao daleko pješačiti, ili premještati planine zaliha i opreme koje su pješaci posvuda nosili sa sobom. Nije čuo ništa o novim zapovijedima za flotu. Tu je Mecena imao pravo. No i njega je usisao Oktavijanov napredak, povukavši ga sa sobom unatoč njegovim dvojbama. Jedva mu je preostalo vremena da razmisli o svemu što su postigli prije nego što je Oktavijan ponovno otišao, kao da ga goni izvor luđačkoga poleta na kojemu mu je Agripa mogao samo zavidjeti. Čak i časnik flote kakav je bio Agripa morao je priznati da ga se pomalo dojmilo kad se legija razvila za stupanje. Uobičajeni postupci i zapovjedne crte tako su se duboko ukorijenili da su vojnici za vrlo kratko vrijeme iz prividnoga meteža mogli prijeći u sjajne redove pune mačeva i štitova. No bilo je tu nešto više od nagloga svrstavanja u borbeni poredak. Oktavijan je zapovjedio da cijeli tabor spremi stvari, pa su vojnici tijekom jutra pozavršavali zadaće i tiho stajali, sučelice gradu. Agripa je gledao u daljinu, a tijekom godina zurenja prema obzoru vid mu se izoštrio za pojedinosti. Kao i Mecenu, zaprepastilo ga je Oktavijanovo slavoljublje. Činilo se ludo i izdajnički razmišljati o pohodu u središte grada kojim bi prkosili volji Senata. Odmahnuo je glavom, kiselo se smiješeći sam sebi. Ipak, sad nije slijedio Oktavijana, nego Cezara, a ako on svoje ljude pošalje

u podzemlje, bez oklijevanja će ga slijediti. Agripa se odmaknuo kad je tuce radnika došlo premjestiti vreće na kola. Koliko je mogao vidjeti, Kamp je posvuda ogolio: latrine su zatrpali i poravnali grabljama, drvene zgrade rastavili su gredu po gredu i spakirali ih. Otišao je do prednjega dijela, gdje je poslužitelj iz legije strpljivo čekao sa šljemom i konjem. Mecena i Oktavijan već su bili ondje, a njihova stalna sjena, Grakho, sve je motrio sjajnim očima. Poslanici Silva i Paulinije blistali su na suncu, jer oklope su uglačali do visoka sjaja. Gotovo su se doimali mlađima nego kad ih je prvi put vidio. Agripa uzjaši, ne osvrćući se na činjenicu da su mu se bolni mišići pobunili. Kad se sunce popelo na najvišu točku, u cijelomu gradu začula su se podnevna zvona, pa su zvonila u hramovima, na tržnicama i u radionicama, obilježavajući promjenu smjene. Agripa je motrio deset tisuća legionara, a iza njih još četiri tisuće ljudi koji su ih slijedili. Sjali su, potvrđujući da su najveći borci najveće nacije. Agripa nije često neki trenutak prepoznavao kao važan u svom životu. U pravilu, važnost nekih odluka postala mu je jasna tek poslije nekoliko mjeseci, ili čak godina, ali ovaj put je znao. Polako je udisao, uživajući u prizoru toga mnoštva. Samo ime Cezar ne bi bilo dovoljno, ali njegov prijatelj je pronašao prave riječi kojima ih je pozvao. Agripa namjesti šljem i sveže kožnati remen pod bradom. Oktavijan se osvrne nalijevo i nadesno, pogledavši Agripu i Mecenu, a u očima su mu blistali dobro raspoloženje i mogućnost koju je vidio pred sobom. »Hoćete li jahati sa mnom, gospodo?« upitao je. »Zašto ne, Cezare?« odvrati Mecena i zadivljeno odmahne glavom. »Ne bih htio propustiti nijedan trenutak.« Oktavijan se nasmiješi. »Daj znak za polazak, poslaniče Silva. Hajde da Senat podsjetimo da nije jedina sila u Rimu.« Preko Marsova polja oglasili su se rogovi, pa su Sedma viktriška i Osma geminska legija počele ujednačeno stupati prema gradu.

11. POGLAVLJE Kad su legije ušle iz smjera Marsova polja, rimska vrata bila su im otvorena. S onu stranu sjena koje su bacali zidovi skupljali su se građani, a vijesti su se širile mnogo brže nego što su vojnici mogli stupati. Cezarovo ime letjelo je pred njima, pa su ljudi izlazili u skupinama da vide mladića koji nije naslijedio samo Rim, nego i cijeli svijet. Isprva su Oktavijan i poslanici jahali ukočenih leđa, čvrsto držeći uzde, mnoštvo, koje je u svakoj ulici postajalo sve brojnije, pozdravljalo ih je klicanjem. I prije su gradom često prolazile povorke. U svoje vrijeme Marije je od Senata zatražio odobrenje da održi slavodobitni mimohod, a Julije Cezar upriličio je čak četiri takve svečanosti, kojima je proslavljao svoje pobjede, a u prolazu je bacao novčiće. Gledatelji s oštrim vidom primijetili su da je građana manje nego što ih je bilo prije nereda. Velik dio grada još su prekrivale ruševine, a posvuda su ležale izgorjele grede, no građani su ipak bili ispunjeni ponosom i vrlo su bučno pokazivali da cijene Oktavijanov dolazak. Zbog njihova uzbuđenja osjećao se kao da je ispio vrč vina koje mu sad kola žilama, ulijevajući mu polet. Nedostajao je samo rob koji bi stajao pokraj njega i šaptao mu: »Sjeti se da si smrtan.« Svi nekadašnji slavodobitni mimohodi završavali bi na velikomu Forumu, a činilo se da je mnoštvo to shvatilo, jer ljudi su trčali ispred legija, sve više zakrčujući ulice. Građani i robovi počeli su skandirati Cezarovo ime, pa je Oktavijan osjetio da mu se lice zacrvenjelo, osjećaji su ga posve svladali. Jašući zajedno s prijateljima našao se u visini najnižih prozora koji su gledali na ulicu, a kako su se kroz njih žene i muškarci naginjali što su više mogli, lica su im bila tek nešto više od pola metra udaljena od njegove glave. Na tri različita ulična ugla neki iz gomile počeli su bijesno dovikivati uvrede, ali ušutkali su ih povici okolnih gledatelja. Jedan od smutljivaca srušio se onesviješten kad ga je sredovječni trgovac odalamio po glavi. Legije su se i dalje kretale prema središtu, a Oktavijan je znao da nikad neće zaboraviti to iskustvo. Senat se okomio na njegovu obitelj, ali ljudi su mu, ne stideći se, izražavali divljenje. Prešli su preko brežuljka Kapitolija, prolazeći istim putom kao i

ubojice. Oktavijan je stisnuo vilicu sjetivši se da su oni koji su se nazivali Liberatores ponosno pokazivali okrvavljene ruke. Ta slika uvijek bi ga najviše razbjesnila. U Republici su se ubojstva i prije često događala, ali bilo je nešto novo da su zločin izvršili pod krinkom dostojanstva i časti. Osloboditelje je zbog te osobine mrzio isto tako zdušno kao i zbog njihove zavisti i pohlepe. Nije sumnjao da sad senatori jedan drugome kući šalju grozničave poruke kojima pozivaju na hitno okupljanje. Na tu pomisao gorko se nasmiješio. Lišeni moći legija pretvorili su se u nekoliko stotina običnih staraca. Otkrio je to kad je strgnuo zastor koji je skrivao činjenicu da su zapravo vrlo slabi. Nadao se da svi koji su glasovali za pomilovanje čuju kako bučno mnoštvo pozdravlja Cezara i da su se sledili zbog toga žamora. Čak ni široki, otvoreni prostor Foruma nije mogao primiti dvije pune legije. Prvih nekoliko tisuća vojnika prešlo je preko trga, pa su i ostali mogli ući u srce Rima. Poslanici Silva i Paulinije niz redove su poslali glasnike, zapovjedivši vojnicima da se rašire u svim smjerovima, kako bi se izbjegla gužva u sredini. U svakomu hramu odsjest će nekoliko stotina ljudi, a svaka plemenitaška kuća primit će ih onoliko koliko bude mogla. Kad se hramovi i kuće napune, legije će se utaboriti na ulicama, zatvarajući sve prilaze Forumu. U kamenim slivnicima po prvi put zapalit će vatre za kuhanje, pa će središte Rima biti njihovo. Trebalo je vremena da se vojnički stroj u pohodu zaustavi i sredi, a poslanici i časnici marljivo su radili na tome. Vojnici zbijeni u sredini raširili su se u svim smjerovima, pa su hodali ili sjedili gdje god je bilo mjesta. Kako se dan bližio kraju, zatvorili su Forum, dopuštajući mnoštvu da se provuče i ode. Po Oktavijanovoj zapovijedi samo je Djevičanska kuća ostala posve po strani. Mnogo je dugovao Kvintini Fabiji, a k tome je nazočnost legionara među tim mladim ženama mogla dovesti samo do sramote i tragedije. Počinjao je uviđati s kakvim se poteškoćama Cezar sučeljavao pri svakom većemu vojnomu pokretu, no legija je bila ustrojena da slijedi zapovijedi jednoga čovjeka, pa nije morao misliti na sve, nego se samo pouzdavati u da će časnici zdušno i uspješno obaviti svoje zadaće. Navečer, u još blagomu svjetlu, nad glavama tisuća vojnika oglasili su se rogovi. Čak ni da je bilo mjesta, nisu mogli podići šatore na kamenju, nego će boraviti i spavati na sunčevu svjetlu i kiši, naizmjenično će se znojiti i smrzavati. Ti isti vojnici klicali su mu u Kampu, pa se nisu bunili što ih Cezar vodi u Rim.

Počistili su ruševine na mjestu prijašnje zgrade Senata i sve su pripremili za ponovnu izgradnju. Ogoljeli su temelj, a još grube cigle i sprženo kamenje ležali su na sivim pločama. Imalo je smisla što je poslanicima rekao da tu podignu improviziranu zgradu, pa su legionari počeli čekićima zabijati klinove da spoje grede, a onda su preko svega prebacili velike kožnate plahte i tako napravili krov. Prije nego što se posve smračilo udobna građevina pružala je zaklon od kiše, a u njoj su smjestili sofe, stolove i niske krevete, pa je bila nalik na bilo koje zapovjedno mjesto za vrijeme vojnoga pohoda. Kad je sunce zapalo, pojavili su se tamni oblaci, kao da žele pokazati da su zapovjednici pravilno razmišljali. Lagana kiša raskvasila je blagdansko raspoloženje legionara koji su kuhali večeru i sklonili se kamo su mogli. Oktavijan je stajao, gledajući van, preko Foruma koji se mračio, a ramenom se naslonio na hrastovu gredu, izbrazdanu i punu rupa od prijašnje uporabe. Oko njega su se kretali legionari sa svjetiljkama i uljem, pa su punili svjetiljke i podrezivali fitilje kako bi poslanici imali svjetla. Tim jednim činom sve je stavio na kocku, a barem ove noći u Rimu je stekao moć, pa ju je samo morao sačuvati. Zijevnuo je, pritisnuvši ruku na usta. »Trebao bi jesti, gospodine«, upozori ga Grakho, pružajući mu drveni pladanj s raznim vrstama mesa tanko narezanoga u trake. Oktavijan se umorno nasmiješi. »Hoću, malo kasnije.« Nešto ga je potaknulo da se ponovno javi, dotaknuvši se teme koju je danima zanemarivao. »Čudi me da te još vidim ovdje, Grakho. Nije li vrijeme da se vratiš tribunu Liburniju?« Legionar ga je samo bezizražajno motrio. »Jesi li uopće na mojoj strani?« nastavi Oktavijan. »Kako to mogu znati? Prije kratkoga vremena još si me kanio izbičevati na ulici jer sam uznemirio tvoga tribuna.« »Onda nisi bio Cezar, gospodine«, odgovori Grakho, doimajući se kao da mu je neugodno. »Pošalji ga kući u Brundizij«, umiješa se Mecena iza njih, koji je već sjedio s Agripom i s dva poslanika, uživajući u posluženoj hladnoj hrani i toplomu vinu. »Nisi mi stranka, Grakho, a nije ni tvoja obitelj. Dosad sam već vidio popise. Ništa mi ne duguješ, pa zašto si onda ostao?« Uzdahnuo je.

»Pomišljaš li na zlato?« Legionar je nakratko razmislio. »Uglavnom, da«, glasio je odgovor. Njegova iskrenost tako je začudila Oktavijana da se nasmijao. »Nikad nisi bio siromašan, gospodine, ili se ne bi smijao«, primijeti njegov sugovornik, a usta su mu se pretvorila u usku crtu. »Oh, imaš krivo, Grakho, a ne smijem se tebi. Bio sam siromašan… i gladovao sam. Otac mi je umro kad sam bio vrlo mlad i da nije bilo Cezara mislim da bih sad stajao na tvom mjestu.« Uozbiljio se, motreći čovjeka koji ga je u gostionici umalo zadavio. »Grakho, oko sebe trebam odane ljude, koji će sa mnom riskirati i neće razmišljati o nagradama. Ne igram igru. Pobrinut ću se da ti Liberatores budu uništeni i nije me briga hoću li na to potrošiti cijelo Cezarovo bogatstvo. Odbacit ću mlade godine zbog prilike da slomim te ljude. No ako ti je cilj zlato, moji neprijatelji bi te mogli potkupiti.« Grakho je zurio u svoja stopala, smračivši se od razočaranja. Zapravo, tu ga nije držala samo misao o zlatu, nego je s tim ljudima proživio dane koji su spadali među najneobičnije u njegovu životu. »Nisam čovjek koji bi lijepo govorio«, počeo je polako. »Znam da mi ne možeš vjerovati, ali živio sam u strahu od senatora, ne… ne pričam jasno. Suprotstavljaš im se. Nije to samo zbog novaca.« Odmahnuo je rukom, umalo prevrnuvši pladanj. »Volio bih ostati. Obećavam da ću s vremenom zaslužiti tvoje povjernje. Ostali za stolom su šutjeli, jedva se potrudivši da hine da ne slušaju. Oktavijan se nagne s grede, namjeravajući pozvati Grakha da im se pridruži za večerom. Pomaknuvši se, za pasom je osjetio težinu kese s novcem. Sljedeći poriv, odvezao je kožnate vezice kojima mu je kesa bila privezana za pas, pa ju je podigao. »Odloži tanjur i ispruži ruke, Grakho«, zatražio je. Legionar je otišao do stola, a onda se vratio. »Ispruži ih, hajde«, potakne ga Oktavijan. Iz kese koju je ispraznio u Grakhove ruke potekla je bujica teških zlatnih kovanica. Legionar je raširio oči ugledavši malo bogatstvo. »Dvadeset… dva, dvadeset tri aureja, Grakho, a svaki vrijedi oko sto

srebrnih sestercija. Koliko je to? Petogodišnja ili šestogodišnja plaća za tvoj položaj? Rekao bih da je barem toliko.« »Ne razumijem, gospodine«, odvrati oprezno legionar. Jedva je mogao odvojiti pogled od žutih kovanica, a kad je to učinio, Oktavijan ga je još uvijek motrio. »Možeš to uzeti i smjesta otići, a nitko ti neće predbacivati. Završio si posao za mene i tribuna Liburnija, pa je ovo tvoje.« »Ali…« Grakho smeteno odmahne glavom. »Ili mi možeš vratiti tu svotu i ostati ovdje.« Oktavijan ga iznenada zgrabi za rame, prolazeći pokraj njega na putu do stola. »Na tebi je da izabereš, ali moram znati, ovako ili onako. Ili si sa mnom do smrti, ili nisi.« Sjeo je, namjerno se ne osvrćući na zaprepaštena vojnika koji je stajao s rukama punim zlata. Zatražio jer vrč s vinom, pa mu ga je Agripa dodao. Mecena se kiselo smiješio dok su dijelili hranu, a svi sustolnici nastojali su se suzdržati da preko ramena ne gledaju pojavu obasjanu svjetlošću svjetiljke. »Što mislite da senatori noćas rade?« upita Oktavijan ostale dok su jeli. Flavije Silva s olakšanjem je osjetio da može odgovoriti, pa se javio, komentirajući ustima punim svinjetine. »Isprva će nedvojbeno bjesnjeti«, zaključio je, žvaćući. »U prošlih mjesec dana imao sam posla s mnogim senatorima i znam da na taj izazov neće dobro odgovoriti. Mogao bih ti savjetovati da se dan ili dva ne osvrćeš na ono što govore, dok ne budu imali vremena porazmisliti o svom položaju, jer u središtu Rima utaborile su se dvije legije.« »Čime god prijetili, nemaju načina da to i provedu«, odgovori Oktavijan, otpivši veliki gutljaj vina i malo se trgnuvši. Flavije Silva primijetio je njegovu reakciju i zakikotao se. »Slažem se da vino baš nije dobro. Sutra ću naći malo falernijana. »Nisam ga nikad okusio«, prizna mladić. »Vjeruj mi da je u usporedbi s njim ovo ovdje konjska pišalina«, ustvrdi njegov sugovornik vedro. »Na svom imanju imam nekoliko amfora toga vina, a pohranio sam ih prije tri godine. Ove godine, ili možda sljedeće moglo bi biti spremno za piće. Vidjet ćeš kad dođeš.«

»Odložimo za trenutak raspravu o kakvoći vina«, javi se Agripa. »Senat će te u jednom trenutku upitati što želiš, pa što doista želiš od njih?« »Ponajprije lex curiatu«, glasio je odgovor. »Želim da donesu zakon kako nitko nikad ne bi mogao reći da nisam Cezarov zakoniti nasljednik. U mirno doba to je samo formalnost, ali ipak moraju glasovati i pohraniti zapis o tome. Dužni su poštovati i dio oporuke o Cezarovim sredstvima, ili ću sve to sam platiti i osramotiti ih. Napokon, želim samo poništenje pomilovanja koje su udijelili.« Iznenada se nasmiješio. »Samo tu malenkost.« »Osloboditelje neće pristati proglasiti zločincima«, promrmlja Mecena u svoj vrč s vinom. Podigao je pogled osjetivši da ga svi za stolom gledaju. »Osobe poput Kasija još uvijek imaju preveliku podršku.« »Poznaješ te ljude«, reče Oktavijan. »Što bi ti učinio?« »Ušao bih onamo s centurionima, pa bih senatore bičevima otjerao iz Rima«, odgovori Mecena. »Nakratko si ih zatekao bespomoćne, ali postoje i druge legije, Cezare. Ne možeš spriječiti senatore da iz grada pošalju poruke, a onda će početi stupati njihovi pristaše. Koliko ti ljudi zasad dostavlja podatke? Senatori imaju svoje stranke, pa vjerujem da već sada, dok razgovaramo, netko putuje cestom za Brundizij. Ako se Marko Antonije požuri, za samo nekoliko dana mogao bi s legijama stići ovamo.« Bacio je pogled oko stola. »Pa, pitao si me. Ili ćeš ovo slijediti do kraja, iskoristivši svoj trenutak, ili ćemo ovaj grad uskoro braniti od rimskih vojnika.« »Neću ukloniti Senat«, odgovori Oktavijan, mršteći se. »Zadržao ih je čak i Julije Cezar, unatoč svom cjelokupnomu utjecaju i moći. Ovi ljudi neće nas tako živo pozdravljati ako pred njima počnemo rastavljati Republiku. Proglasim li se diktatorom, to će ih prisiliti da se ujedine protiv mene.« »Ipak bi trebao razmisliti o tomu«, ustrajao je Mecena. »Preuzmi zapovjedništvo najprije nad jednom pa nad drugom legijom, kako budu dolazile. Imaš ime i pravo da to učiniš.« Ponovno im je napunio pehare pa su gotovo istodobno ispili kiselo vino. Mecena je primijetio da su dva poslanika izmijenili zabrinute poglede, pa je nastavio: »Senatori jamačno znaju da moraju izdržati samo nekoliko tjedana, a onda ćeš se na zidovima sučeliti s odanim legijama. Ako ne pogubiš neke od njih, prije kraja mjeseca odlučit će o tvojoj sudbini. Rekao si da želiš

vidjeti propast ›osloboditelja‹? Možda ih neće biti moguće uhvatiti unutar zakona, jer te zakone je donio Senat. Možda bi mogao zatražiti da ti predaju one najmanje važne, a onda bi im mogao suditi na Forumu, kako bi Senat vidio da shvaćaš dostojanstvo i tradiciju.« »Mislim da su u Rimu ostali samo Gaj Trebonije i Svetonije«, reče Oktavijan polako. »Onaj prvi nije s ostalima ni zamahnuo oštricom. Obadvojicu bih ih mogao silom uhititi, ali to mi neće dovesti ostale, pogotovo ne one koji su dobili moćne položaje. Neće mi dovesti Kasija ni Bruta. Potrebno mi je samo otklanjanje pomilovanja, a onda ih mogu sve izvesti na sud.« Mecena odmahne glavom. »To znači da moraš biti spreman prerezati nekoliko vratova, ili barem time zaprijetiti bez zavaravanja.« Oktavijan pritisne zglobove prstiju na oči kako bi odagnao umor. »Pronaći ću način kad odspavam.« Ustao je i još jedanput prigušio zijevanje koje se proširilo na sve nazočne oko stola. Kad da se tek sada toga sjetio, Oktavijan pogleda prema vratima gdje je ostavio Grakha, no ondje više nije bilo nikoga. Svjetlo svjetiljke obasjavalo je samo blagu kišu koja se spuštala na Forum. *** Pompejevo kazalište noću je bilo najdojmljivije. Goleme kamene polukrugove osjetljavalo je stotine svjetiljki koje su se gore njihale, a sluge su se popeli na ljestve kako bi dosegnuli veće posude s uljem koje su titrale nad samom pozornicom i stvarale isprepletene sjene s njihovim pokretima u zlatnoj i crnoj boji. Kako nije bilo Marka Antonija, četvero ljudi stajalo je okrenuvši se prema ostalima i usmjeravajući raspravu. Bibil i Svetonije imali su najmanje prava na to, iako je Bibil bio konzul prije nekoliko godina. Senatori Hirtije i Pansa položaje konzula mogli su preuzeti tek poslije nove godine, ali iznenadni događaji prisilili su većinu visokih dužnosnika da odlože nesuglasice, pa im je Senat večeras posvetio pozornost. Sva četvorica otkrili su da im se s mjesta nasuprot klupama glasovi posebno snažno razliježu i odjekuju, pa su uživali u tome što samo jednom rječju mogu utišati raspravu. »Sad ne razgovaramo o Marku Antoniju«, po drugi put upozori Hirtije. »K njemu putuju brzi glasnici, pa više ništa ne možemo učiniti dok se ne vrati. Nema smisla raspravljati o tome hoće li uspješno kazniti

pobunjeničko ponašanje u Brundiziju. Ako ima razuma, zapovjedit će im da bez oklijevanja pođu na put, s k tome će izjaviti da desetkovanje zavisi od toga hoće li nam ovdje uspješno pomoći.« Nekoliko senatora ustalo je, a Hirtije odabere onoga za kojega je znao da će barem nešto korisno dodati umjesto da besmisleno bjesni zbog čimbenika na koje ne mogu utjecati. »Riječ ima senator Kalv«, objavio je, pokazujući rukom. Ostali su sjeli na zaobljene klupe, iako su mnogi još međusobno razgovarali. »Hvala«, odvrati govornik, mračno zureći u dvoje ljudi koji su razgovarali blizu njega, tako da su zašutjeli s izrazima neugode na licima. »Htio sam samo podsjetiti Senat da je Ostija bliže od Brundizija. Ima li ondje snaga koje bismo mogli dovesti?« Bibil pročisti grlo da odgovori, a senator Hirtije mu kimne iz uljudnosti. »U normalno doba u Ostiji bi bila najmanje jedna cijela legija. Do prije dva mjeseca bila je to Osma geminska, jedna od dvije koje sad zagađuju Forum. Cezar je za pohod na Partu doveo legije čak iz Makedonije, spremne da se pridruže floti. U Ostiji, u luci, nema više od nekoliko stotina vojnika i upravitelja, a možda je još jedanput toliko onih koji više nisu djelatni. To nije dovoljno da zavojevače izbacimo iz grada, čak ni kad bismo bili sigurni da su nam ti vojnici još odani.« Odgovorili su mu ljutiti glasovi, a Bibil obriše znoj s čela. Sve do Cezarove smrti u Senatu nije prosjedio ni jedan dan, pa se još nije navikao na vrlo bučne, poletne rasprave. Senator Kalv je ostao stajati, pa mu Bibil preda riječ, s tupim se udarcem spustivši na tešku klupu koju je ovamo dovukao kako bi se mogao odmoriti. »Pitanje odanosti u srcu je problema s kojim se večaras sučeljavamo«, primijeti Kalv. »Glavna nada su nam legije u Brundiziju, no konzul im nije otišao oprostiti, nego ih kazniti. Ako nije suzbio njihovu izdaju, nemamo drugoga načina da ih dovedemo u Rim. Moguće je da taj usvojeni Cezarov sin zna da neće biti pomoći s istoka. Taktika mu ima sva obilježja nepromišljenoga kockanja, osim ako zna da legije iz Brundizija neće doći.« Oko njega se pojačala graja, pa je podigao glas. »Molim vas, gospodo, ukažite na nedostatke onoga što sam rekao, ako su vama jasniji nego meni.«

Tri senatora smjesta su ustali da odgovore, ali Kalv se nije osvrtao na njih, jer nije želio da ga prisile da sjedi i sluša njihove upadice. »Smatram da ne bi bilo mudro kad bismo sve nade polagali u konzula Marka Antonija. Predlažem da legijama u Galiji pošaljemo poruku da pođu prema jugu. Decim Junije blizu Alpa ima nekoliko tisuća ljudi…« Svetonije ga prekine s pozornice, lako ga nadglasavši. »U Rim bi stigli tek za nekoliko tjedana. Kako god se sve to razriješilo, senatore, završit će davno prije nego što uspiju doći. Nemamo li kakve bliže vojske? Kad bismo imali nekoliko mjeseci vremena mogli bismo dovesti legije iz polovice svijeta, ali tko zna što bi se dotad već odigralo.« »Hvala, senatore Svetonije«, reče Hirtije, tako hladnim glasom da ga je govornik pogledao i utihnuo. »Senator Kalv je ukazao na važnu točku. Iako na dan hoda od grada nema drugih legija, dvije su na Siciliji, a još dvije na Sardiniji, pa im možemo zapovjediti da se vrate brodovima. Ako se Senat složi, u Ostiju ću poslati jahače da ih dovedu. Za dva ili najviše tri tjedna mogu stići četiri legije u punoj snazi.« Kazalištem je odjeknuo žamor u znak slaganja, pa su brzo glasovali, a nitko nije bio protiv. Dok se rasprava nastavljala, senator Hirtije pozvao je glasnika, pa je, pritisnuvši svoj prsten, zapečatio zapovijedi koje će otići na zapad. Kad je završio s tim, neko vrijeme je slušao, a onda im se svima obratio. »Senatori, gotovo je svanulo. Predlažem da se vratite kućama i svojim stražarima i da odspavate. Ponovno ćemo se sastati… u podne? Neka bude u podne. Dotad će nam se već nedvojbeno javiti i taj novi Cezar.«

12. POGLAVLJE Dok su njegove legije stupale prema sjeveru, Marko Antonije zapao je u loše raspoloženje, pa je oštro odvraćao onima koji su bili dovoljno nerazumni da mu se obrate. Via Appia je bila čudesna: šest koraka široka i dobro isušena stotinama kilometara. Samo na tako glatkim površinama legije su mogle prijeći trideset do četrdeset kilometara dnevno, a legionari su brojali svaki miljokaz kad su došli do njega. Problem je bio u tome da Marko Antonije nije htio ići ni blizu Rimu. Jedan prašni i iscrpljeni glasnik Senata promijenio mu je sve planove. Zurio je u daljinu kao da vidi kako Senat iščekuje njegov slavodobitni povratak. Osjećao je da su ondje, kao leglo pauka koji su vukli niti, a one su mu se podvlačile pod noge. Odmahnuo je glavom da odagna tu sliku, a njime je još strujala puka nevjerica. Oktavijan je svakako lud kad je pokušao učiniti nešto tako brzopleto. Što li je taj momak umislio? Iz zapovijedi Senata moglo se iščitati da ih je vrlo razbjesnio. Bibil, Hirtije i Pansa zapečatili su pismo znakom Senata, vidljivim dokazom svoje ovlasti nad svim legijama. Marku Antoniju zapovjedili su da se što prije vrati i to samo s jednim ciljem: da uništi skorojevića na Forumu. Vojnici u prvim redovima počeli su klicati, pa je petama potaknuo konja i otkasao naprijed da vidi što ih je tako obradovalo. Tijekom većega dijela jutra cesta se blago uzdizala, a kroz brežuljke krede provlačila se kao urezana velikim pukotinama, koje su bile rezultat dugogodišnjega rada. Promjenu je osjetio prije nego što ju je vidio, jer u prohladnom povjetarcu namirisao je slani nagovještaj. Tirensko more pojavilo se ispred prvih vojničkih redova kao tamno plavo prostranstvo iza njegova lijevoga ramena. To je značilo da je Rim otprilike sto pedeset kilometara uz cestu, a Marko Antonije će uskoro morati odlučiti gdje će se ljudi odmoriti kako bi ih stigli oni koji su slijedili legiju. Začuđujuće se klicanje poput krugova na površini vode širilo redovima vojnika koji su stupali, jer svaka centurija ugledala je isti prizor i počela vikati, prizivajući sreću, a k tome su bili ponosni na brzinu kretanja koju su sebi zadali. Marko Antonije nakratko je povukao konja na stranu, a gledajući vojsku kako prolazi strogo je, ali i zadovoljno, kimao svakomu tko bi ga pogledao. Još im nije rekao da se vraćaju kući.

Razmišljao je u tišini, namršten, odvagujući probleme koji su ga čekali. Dvije pune legije prekršile su prisege i pobunile se zbog dječaka koji je sebe nazivao Cezarom. Ako je to ime izazvalo takav učinak, nije se mogao pouzdati u to da će Senat biti u stanju svladati mladića. Marku Antoniju svi su nagoni govorili da nastavi provoditi svoj prvobitni naum protiv Decima Junija i da izvrši udar na sjeveru. Legije u Brundiziju već su jednom odbile poslušati zapovijedi. Malo je trebalo da Marka Antonija sasjeku u komade kad su pomislili da je jedan od onih koji su odobrili Cezarovo ubojstvo, a što će učiniti kad doznaju da je primio zapovijedi da napadne Cezarova nasljednika? Bogovi, bila je to nemoguća zadaća! Daleki sjever, koji je držao Decim Junije, bio je zreo da ga Marko Antonije zauzme, a za to je imao dovoljno ljudi, no Oktavijana se nije usudio ostaviti s dvije legije koje su bile odgovorne samo njemu. Pravi Cezar mnogo je postigao s daleko manje ljudi. Gledao je redove vojnika koji su stupali, a pogled na trideset tisuća ljudi djelovao je utješno. Održe li stegu, znao je da Oktavijana može prisiliti na predaju. Neka Senat brine što će s njim poslije toga učiniti, pomislio je. Dok ljudi poput Bibila budu raspravljali o mladićevoj sudbini, nitko neće paziti na Marka Antonija, pa će legije još uvijek moći povesti na sjever. Zidine Rima nisu bile tako visoke kao mnoge zgrade unutar njih. Noću su se nad onim tko je gledao prema gradu uzdizali tamni obrisi stambenih četvrti, kao sada iznad troje ljudi koji su stajali na kamenom prolazu na zidu nad gradskim vratima. Najsiromašnije obitelji živjele su na šestim, ili čak sedmim katovima tih kuća, bez tekuće vode i s tužnom spoznajom da nikako ne bi mogli izmaknuti požaru. Oktavijanu je sjaj njihovih uljanica na otvorenim prozorima bio nalik na niske zvijezde u daljini, koje su sjale previsoko da bi bile dio grada pod njegovim nogama. Agripa i Mecena naslonili su se na unutrašnju stranu zida. Samomu gradu nitko nije prijetio još od Spartakove vojske robova, ali još su dobro održavali obrambene zidine, s cijelom mrežom potpornih zgrada i prilaznih stuba. U mirnije doba dužnost gradskih stražara bila bi da vrše ophodnju zidinama više zato da otjeraju skupine djece, ili mlade ljubavnike nego zbog bilo kakve opasnosti po Rim. No takve ovosvjetske zadaće zanemarili su otkako su legije zaposjele Forum, a cijeli grad u strahu je čekao da napetost popusti. Tri prijatelja bila su sama, a prolaz koji se na zidinama pružao u obadva smjera bio je prazan. No ipak su tiho razgovarali, jer bili su itekako svjesni da bi Senat vrlo želio čuti što planiraju.

»Ne moraš se brinuti za Silvu ni Paulinija«, govorio je Agripa. »Neće ponovno promijeniti odanost, bez obzira što im Senat obećao ili čime im prijetio. Tako što previše bi ih koštalo, samo bogovi znaju kakvu vrstu kazne bi Senat odredio. U najboljemu slučaju pogubili bi vojnike s činovima. Kako stvari stoje, njihovi životi vezani su s našima.« Oktavijan ga je gledao, potvrđujući glavom. Mjesec je gotovo bio pun, a zvijezde su tako sjale da su grad kupale blijedom svjetlošću. Oktavijan se na zidu osjećao izložen, ali morao je priznati da su se tu mogli bolje osamiti nego bilo gdje drugdje. Dokono je nogom udario kamenčić, pa ga je gledao kako pada s pjeskovite površine i nestaje u mraku ispod njih. »Nisam zabrinut zbog njihove odanosti, nego zato što se pitam što ćemo učiniti kad se konzul vrati iz Brundizija sa šest legija.« Agripa je skrenuo pogled jer nevoljko je glasno izražavao ono o čemu je razmišljao u danima pregovaranja sa Senatom. Prije toga popodneva osjećali su određeni napredak, ali onda se u Rim vratio glasnik kojega su poslali Marku Antoniju, pa je tijekom samo jednoga sata Senat ponovno stekao nešto pouzdanja koje je dotad bilo klimavo, a već ionako uplašenim gradom proširile su se vijesti da se legije vraćaju. Agripa je nogom razdraženo udario olabavljeni kamen. Na zidu se nisu sastali da razmotre kako će pregovore preokrenuti u pobjedničko slavlje, nego da bi spriječili uništenje i beščašće. Mecena pročisti grlo, pa je, naslonivši se unatrag na zid, motrio svoja dva prijatelja. »Dakle, gospodo, u stisci smo. Molim vas, recite mi griješim li: ako ništa ne učinimo, legije Senata samo su nekoliko dana hoda daleko od nas. Nemamo dovoljno ljudi da branimo zidine, barem na duže vrijeme. Ako vrijeme koje nam je preostalo iskoristimo da pogubimo Gaja Trebonija, Svetonija, pa možda i Bibila zajedno s nekoliko drugih, samo ćemo još više razljutiti konzula, pa će još manje pristati na to da nam poštedi živote. Nećeš legije ostaviti ovdje i pobjeći u brda…?« »Neću«, promrmlja Oktavijan. Mecena razočarano otpuhne. »Onda mislim da će nas za nekoliko dana pobiti, a naše glave postavit će na zid kao upozorenje drugima. Barem, pa… barem će to biti vrijedan prizor.«

»Mora postojati izlaz!« ustrajao je Oktavijan. »Ako bih te kurvine sinove senatore mogao navesti da mi odobre samo jednu povlasticu, mogao bih povući legije tako da to ne bude nalik na potpuni poraz.« »Čim su shvatili da ih nećeš dati izvući iz zgrade i pobiti, bili su svjesni da su pobijedili«, nastavi Mecena, »No još imamo vremena da to promijenimo. Dobit ćeš svoju povlasticu, recimo lex curiatu, a onda se možemo povući nekamo gdje Marka Antonija ništa neće poticati da nas napadne. Problem je u tome što ostajemo na Forumu, a na takvo što mora odgovoriti!« Oktavijan bez riječi odmahne glavom. Mnogo puta su raspravljali o tome, ali preko te crte nije želio prijeći. U očaju, razmišljao je o nekoliko opravdanih ubojstava, ali takav postupak uništio bi mu ugled u gradu. Bit će nešto posve drugo ako se s »osloboditeljima« sučeli na bojištu, ali cjelokupni njegov ugledni položaj počivao je na činjenici da je branitelj stare Republike i vladavine zakona. Čak ni Cezar nije prorjeđivao popunjene senatorske klupe i odbio se proglasiti carem. Oktavijan iskašlje sluz u grlu, ispljunuvši je kao da iz sebe izbacuje razdraženost. Bio je siguran da se pomilovanje može povući, ali još nije pronašao polugu koja mu je trebala da u tome uspije. »Još nisi pokušao s mitom«, primijeti Agripa, pa su se obadvojica okrenuli prema njemu. Na mjesečini je slegnuo ramenima. »Što je? Rekli ste da ćete saslušati svaki prijedlog.« »Misle da samo moraju počekati pa će vidjeti kako se slamamo i propadamo«, izjavi Oktavijan glasom punim gorčine. »Ne mogu im ponuditi ništa što ne bi smatrali da će ionako dobiti kad budem mrtav.« Mecena se odmakne od zida, pogledavši svijetli mjesec, a poslije nekog vremena je kimnuo. »Onda smo gotovi. Ne možeš ostati zbog besmislene geste koja bi nas sve usmrtila i uništila dvije legije. Možeš učiniti samo to da ljude izvedeš iz Rima i da sve smatraš još jednim korisnim iskustvom. Bit će to gubitak, ali ako preživiš, poslužit će ti da nešto naučiš.« Oktavijan zausti da odgovori, ali od očaja kao da je zanijemio. Nije se mogao osloboditi osjećaja da bi Cezar pronašao izlaz. Djelomično ga je odjek veličine toga čovjeka naveo da uopće zauzme Forum, ali od toga dana ništa se nije odvijalo kako se nadao. Vidjevši da mu prijatelj zdvaja, Agripa se javio dubokim glasom

nalik na grmljavinu. »Znaš, Cezar je u građanskomu ratu izgubio svoju prvu bitku. Zarobljen je upravo nedaleko ovih vrata, pa je trebao podnijeti mučenje. Sve je izgubio, ujaka, položaj, bogatstvo, sve. Nije sve izgubljeno ako si promašio, pa nastavljaš put, je li? Dok si živ, možeš početi iznova.« »U središtu Rima imam dvije legije, a u sljedećih nekoliko dana nitko neće biti dovoljno blizu da me zaustavi«, iznenada oštro izjavi Oktavijan. »Svakako je preostalo još izbora. Mora ih biti!« »Samo onih o kojima ne želiš razmišljati«, odvrati Mecena. »Barem mi dopusti da pošaljem stotinu vojnika da uhvate Svetonija. Mogao bih to učiniti još noćas, Oktavijane, dok to napuhano malo govno spava. Kakve koristi od toga da se u ovo vrijeme bavimo suđenjima i službenim pogubljenjima? Nisi dovoljno moćan za te stvari, barem danas. Ali možeš učiniti što sam predložio.« Oktavijan pogleda prema jugu gdje se Via Appia pružala u daljinu. Neće proći mnogo vremena dok tom širokom cestom ne stignu konzulove legije. Unutrašnjim očima već je mogao vidjeti kako donose kraj svih njegovih nadanja. »Ne«, odgovorio je, stisnuvši šake. »Rekao sam vam. Oni su spletkarili i potajno postupali. Ubojice su. Ako nisam branitelj Republike, ako pokažem tako malo poštovanja za zakon da mogu zaklati senatora u njegovoj kući, onda uopće nemam ugleda, niti se mogu pozivati na rimske građane.« Donio je gorku odluku, otežanu nemogućim izborom. »Neka se legije spreme za stupanje. Još imamo nekoliko dana. Možda ću dotad uspjeti nešto iscijediti iz onih budala u kazalištu.«

13. POGLAVLJE Stanovnici cijelih sela uz Via Appiju priskočili su da posluže putnike i pobrinu se za njih. Posvuda duž ceste bilo je moguće kupiti sve, od stakla, nakita i vezene odjeće, do tople hrane, pa čak i konja. Legije iz Brundizija samo su prošle pokraj svih mjesta gdje su se putnici obično zaustavljali, jer neobična žurnost koja je obuzela Marka Antonija tjerala ih je da napreduju što brže mogu. Kad je to bilo potrebno, mogli su prijeći četrdesetak kilometara po dobroj cesti, no sad je zapovjednik počeo gubiti ljude, jer patili su od uganuća i iscrpljenosti. Ovaj put one kojima su noge očito krvarile ili su im natekla koljena i gležnjevi nisu tjerali da nastave. Jedan ili dva sretna pripadnika određene centurije ostala bi u najbližoj gostionici, pa su pazili na skupine od desetak ili dvanaestak vojnika. Kako je Rim bio već gotovo na vidiku, brzo će stići svoje sudrugove, ili će im bič oderati kožu s leđa. Marko Antonije zapovjedio je da se stroj zaustavi tek kad je bio siguran da će sutra doći nadomak grada. Na konjima koje su hranili žitom poslanici i on ostali su razmjerno svježi u usporedbi s pješacima, no ipak ga je boljelo cijelo tijelo. Dok je sunce zapadalo, sjahao je u dvorištu gostionice za koju se činilo da ondje stoji još otkako su položili prvo kamenje za cestu. Sluge, ili možda vlasnikova djeca, dotrčali su da preuzmu njegova konja, a uhvatili su kovanice koje im je dobacio. Ušao je, sagnuvši glavu zbog niske grede i pogledom potražio stol za kojim su jeli poslanici. Dok im je prilazio, pozorno su ga motrili. Približili su se Rimu, pa je znao da im mora objasniti zašto mu se tako žuri, jer tijekom samo jednoga jutra morali su doznati i probaviti vijesti. S malo sreće stići će na Forum prije nego što im se pruži prilika da razmisle bi li se pobunili protiv novih zapovijedi. »Gdje je Liburnije?« upitao je. »Mislio sam da će prvi biti ovdje.« Nitko mu nije odgovorio iako su pogledali jedan drugoga, ili djevojku koja im je donijela vrčeve s ribljim umakom. »Pa?« ponovno upita Marko Antonije, privukavši stolac. »Četvrta Ferrata se nije zaustavila, gospodine«, izvijesti poslanik

Bucije. »Ja… Pretpostavili smo da ste tako zapovjedili.« Marko Antonije spusti ruku s naslona stolca. »Kako to misliš ›nije se zaustavila‹? Nisam to zapovjedio. Pošalji jahača i neka se vrate.« »Da, gospodine«, odvrati Bucije. Otišao je tu zadaću predati nekom nevoljnomu vojniku, a kad se Marko Antonije smjestio i ostali su smjeli sjesti. Konzul je u tanjur ulio riblji umak oštroga mirisa, zadovoljno ga pomirisao, a onda je uzeo kruh da ga umoči. Poslije prvoga zalogaja postao je svjestan da se oni koji su ostali još drže ukočeno i da im je neugodno u njegovoj nazočnosti, pa je zatomio uzdah. Bucije se vratio, prelazeći pogledom preko drugih osoba svoga položaja. Marko Antonije podigao je oči kad je poslanik sjeo i uzeo umak. U usporedbi s drugima Bucije je bio vrlo star, a po vratu i obrijanoj glavi urezale su mu se duboke bore nalik na crte na karti. Kad se susreo s konzulovim pogledom, oči su mu zadobile čudno zabrinut izraz. »Poslao sam glasnika, gospodine.« »Mislio sam da ćeš iznijeti… poteškoće koje su nas snašle, Bucije«, potakne ga jedan od sudrugova koji se, ne podigavši pogled, igrao hranom. Poslanik mu dobaci ljutiti pogled, ali kako ga je Marko Antonije motrio, nastojao se pribrati što je bolje mogao. »Iznio bih nekoliko… komentara, konzule. U legiji imam povjerljive ljude koji znaju da ih neću pozvati na odgovornost ako ponove govorkanja iz vojarne.« Marko Antonije stisne usta. »Vojnici su položili prisegu, poslaniče. Ako ih poslije toga uhodiš, to podriva njihovu i tvoju čast. Smjesta prestani tako postupati.« Njegov sugovornik brzo kimne. »U redu, gospodine. Ali ono što sam doznao dovoljno je ozbiljno da ti prenesem, bez obzira na izvor.« Marko Antonije je zurio u njega, polako žvačući. »Nastavi«, rekao je. »O tome ću sam prosuditi.« »Čuli su za novoga Cezara, konzule, i to ne samo od mojih ljudi. Još jučer mi je o tome govorio i poslanik Liburnije. Možeš li potvrditi tu vijest,

gospodine?« Marko Antonije se ukočio, a na vratu su mu iskočile žile. Trebao je pretpostaviti da su legionari doznali novosti. Cijeli dan su zajedno stupali, pa se i najmanje govorkanje širilo poput osipa. Tiho je psovao. Trebao je spaliti zapovijed Senata, ali sad je bilo prekasno. Prekriživši ruke, pokušao je sakriti razdraženost. »Kako god sad Oktavijan samoga sebe nazivao, pobrinut ću se za njega kad se vratim u grad. Je li to sve što si čuo…?« »Da barem jest, konzule.« Duboko je udahnuo da se ohrabri, očekujući sugovornikovu reakciju. »Izjavili su da se neće boriti protiv Cezara.« Zavladala je neprekinuta tišina, jer činilo se da je sve nazočne odjednom očarala hrana. »Govoriš o pobuni, poslaniče Bucije«, mračno prokomentira Marko Antonije. »Hoćeš li reći da tvoji ljudi još nisu naučili tu posebnu lekciju?« »Ja… Žao mi je, gospodine. Mislio sam da biste trebali čuti.« »U tome si imao pravo, iako naprosto moram posumnjati da si sposoban vođa, ako se tako odnosiš prema tome. Unutrašnje stvari legije to bi trebale i ostati, Bucije! Ne bih zamjerio nekoliko bičevanja ujutro. Znaš da zapovjednik i ne mora čuti o svemu što se događa. Zašto preda me iznosiš isprazna govorkanja?« »Konzule, ja… Mogao bih srediti nekoliko budala koje podbadaju druge, ali razumio sam da polovica vojnika govori da se neće boriti protiv Cezara, a nikako ne u Rimu, gospodine.« Marko Antonije se zavali u stolcu. Počekao je da na stol donesu piliće koji su se pušili, a gladni su ih sustolnici smjesta razrezali. »Svi ste vi viši časnici«, ukazao je konzul kad su se poslužitelji udaljili i ostavili goste da nasamo razgovaraju, »pa ću vam reći ovo: Rim vašim vojnicima pruža sve: zaradu, položaj i osjećaj bratstva, ali moraju podnijeti i stegu jer su Rimljani.« Razdraženo je mahnuo rukom, pokušavajući pronaći riječi kojima bi zbunjenim sudrugovima pojasnio svoje stajalište, ali prije nego što je mogao nastaviti jedan od nazočnih pročisti grlo da bi progovorio, a Marko Antonije razdraženo protrlja vrat. U njihovim dosadašnjim raspravama poslanik Saturnije nije ga se dojmio, jer napadno je pokušavao steći

njegovu naklonost. »Želiš li nešto dodati?« upitao je. »Da, gospodine«, odvrati Saturnije, nagnuvši se preko stola. »Vojnici najčešće potječu iz nečistih loza, gospodine, pa smatram da je problem u tome. Kako možemo očekivati da sinovi prostitutki i trgovaca razumiju naša vjerovanja? Plijen su svake nove mode i svih neobuzdanih govornika u Republici.ŠPrije nekoliko godina morao sam dati ugušiti smutljivca, jer ponavljao je riječi nekog grčkoga političara. Malobrojni koji su znali čitati nepismenima su ponavljali te opasne zamisli. Samo jedan čovjek umalo je postao korijen koji bi upropastio legiju!« Pogledao je Marka Antonija očekujući odobravanje, ali vidio je da ga konzul motri s kamenim izražajem. Ne osvrćući se na Saturnija obriše masna usta i nastavi. »Obični vojnici su poput neukroćene djece, pa ih nekako moramo podvrgnuti stezi.« Bacio je pogled oko stola, jer počeo je osjećati da mu ostali ne odobravaju. »Samo to razumiju, kao što je rekao konzul.« Nakratko je nastala tišina, jer neki od slušatelja u sebi su se zgrozili. Saturnije smeteno pogleda svakoga od njih. »Nije li tako?« upitao je, pocrvenjevši. »Ne služi ti na čast što tako govoriš«, odvrati Marko Antonije, » a niti da mi u usta stavljaš riječi koje nisam izgovorio. Ne znam gdje si služio, Saturnije, ali vidio sam kako ti sinovi prostitutki i trgovaca riskiraju živote da me spase kad sam se našao na samo korak od smrti. Kako sam rekao, Rimljani su, pa i najmanji od njih nešto vrijedi.« Saturnije objema rukama protrlja lice, kako bi se pribrao, a kad je odgovorio, zvučao je kao da se dodvorava. »Poslije smaknuća u Brundiziju pomislio sam, gospodine, da dijeliš moje gledište. Ispričavam se ako nije tako.« »U Brundiziju su razumjeli da kazna mora doći. Misliš li da mi je zapovijed da pogube stotinu zločinaca pričinjala zadovoljstvo? Imao sam ovlasti zapovjediti desetkovanje svake legije, mogao sam dati usmrtiti tri tisuće ljudi, Saturnije. Svojim činom pokazao sam snagu, ukazao sam na to da se neću uplašiti njihova bijesa. Oni koji su dovoljno pametni da to uvide znaju da sam više ljudi spasio nego pogubio, a još je važnije da sam ostale doveo u red, vratio sam im dostojanstvo i čast.«

Završivši razgovor okrenuo se od Saturnija, pa se ponovno obratio Buciju. »Taj Oktavijan je prisvojio ime koje naši vojnici smatraju vrlo zvučnim. To ne čudi, jer sam Julije Cezar utemeljio je mnoge od legija čiji smo predstavnici mi koji sjedimo za ovim stolom. Dakako da govore da se neće boriti protiv njegova usvojena sina! Čudilo bi me da to ne kažu.« Zastao je, svjestan da te ljude mora pridobiti na svoju stranu. »Naš autoritet nije neograničen, postoje granice onome što te ljude možemo navesti da rade. Legije možemo tjerati naprijed samo do određene točke, a onda ih moramo voditi. Vidio sam to, gospodo, gledao sam kako se sam Cezar obraća buntovnim legijama, riskirajući život.« Ponovno je s prijezirnim izrazom lica pogledao Saturnija. »Ako s njima postupate kao s djecom, ili divljim psima, naposljetku će se okrenuti protiv vas. Stega je jezgra onoga što radimo, ali oni nisu Grci, ni Gali obojanih lica, nego Rimljani koji razumiju ponešto o Republici, iako ne mogu uvijek pronaći riječi da to izraze. Pa, Bucije, Saturnije, morate im pružiti riječi koje su im potrebne, podsjetiti ih da Cezara više nema, ali Republiku još možemo oživjeti. Neću dopustiti da neki žutokosi dječak prisvoji ovlasti mog prijatelja, bez obzira što neka stara oporuka kaže o njegovu usvajanju. Nema novoga Cezara. To im recite.« Dok je konzul govorio, Bucije se zamislio, čvrsto pritisnuvši na stol ruke s raširenim prstima kako bi prikrio napetost. Još je i premalo rekao o stanju među ljudima. Usudili su mu se doći neki od njegovih najviših časnika, a činilo se da konzul ne razumije da je njihov položaj ozbiljan. No ipak, dok ga je Marko Antonije gledao, mogao je samo kimati, u gorkoj tišini prionuvši na jelo. Konzul je pojeo još dvije porcije, a više nitko nije progovorio, osim što su vrlo nategnuto komentirali hranu. Marko Antonije zadovoljio se time da razmišlja o Senatu i što će od njega zahtijevati kad se vrati. Nadao se da će se Oktavijan predati, pa ga neće prisiliti da i dalje iskušava svoje ljude. Nije mogao zanemariti poslanička upozorenja, iako je bio ljut na Bucija što je tako loše vodio stvari. Kad bi mu uspjelo brzo zarobiti »Cezara«, bio bi to kraj svih govorkanja koje je Bucije otkrio. S jelom su završili tek kasno navečer. Marko Antonije osjećao se otežalo i umorno, pa je sad najviše želio otići u sobu u kojoj gori vatra i spavati. Kad je ustao od stola, a zajedno s njim smjesta i svi poslanici, iz popločanoga dvorišta do njih je dopro topot kopita. U gostionicu je ušao glasnik kojega je poslao

Bucije i odmah je prišao konzulovu stolu. »Podnesi izvješće«, potakne ga Marko Antonije. »Jesu li stali? Počinjem misliti da sam prebrzo unaprijedio Liburnija.« »Nisu stali, gospodine«, živčano odgovori glasnik. »Odjahao sam do prvoga reda i pokušao se približiti poslaniku, ali trojica časnika izvukli su mačeve čim su me ugledali. Dok sam odlazio, vikali su da ti kažem…« Glas mu je zamro kad je shvatio da bi bilo strahovito neprilično ponoviti uvredu konzulu i to u nazočnosti poslanika. Marko Antonije je pomislio isto, pa je podignuo ruku. »Iznesi samo glavno«, zatražio je. »Ne vraćaju se, gospodine. Borit će se za Cezara.« Marko Antonije je glasno opsovao, proklinjući Liburnijevo ime. Pogled mu padne na Bucija koji je ondje stajao, mučno svjestan da je postao meta konzulova bijesa. »Vratite se svojim legijama. Ako Liburnijevi ljudi mogu cijelu noć stupati, možemo i mi. Prisižem da ću ga dostići. Idite!« Na samomu početku zatomio je zijevanje, bijesan na samoga sebe, a i na svoje ljude. Ako su legije i prije bile buntovne, međusobna noćna mrmljanja vojnika protiv konzula neće poboljšati stvari. Dok je Marko Antonije zapovijedao da ponovno osedlaju konje, odlučio je da Oktavijana treba ubiti. Zbog imena koje je odabrao mladić je postao odviše opasan da bi ostao na životu. *** Vanjski izgled Pompejeva kazališta bio je dojmljiv, a takvom je tu zgradu i namjeravao učiniti njezin davno preminuli pokrovitelj. Iako je Gnej Pompej prije nekoliko godina umro u Egiptu, ime mu je živjelo u pukoj veličanstvenosti zgrade koja se dizala na nekoć nedirnutu travnjaku Kampa. Čak ni Cezar nije mogao platiti čvrsti mramor, ali zidovi su se zaodjenuli u mliječno bijeli kamen s blagim šarama, koji je na suncu pomalo sjao. Tlo oko glavne zgrade popločali su vapnencem, a na kraju su se dizali visoki stupovi koji su držali trijem isklesan od bijeloga mramora. Vidjevši da Oktavijan prilazi, senatori su mu izašli su susret, svi do jednoga odjeveni u bijele toge s ljubičastim obrubima, pa su tvorili dojmljiv prizor dok su stajali u skupini i čekali ga. Odbili su sve njegove zahtjeve, a samopouzdanje im je ojačalo.

Oktavijan je odlučio staviti oklop, jer znao je da će time podcrtati opreku građanskoj vlasti. Niz kapitolijski brežuljak jahao je s tri centurije vojnika, a jedna je bila sastavljena isključivo od centuriona. Taj vojni sastav oličavao je njegovo potraživanje zakonske ovlasti u gradu, a ako su se senatori zaodjenuli čistim bojama, barem su i njegovi ljudi blistali. Kad su kopita njegova konja zakloparala po kamenu tlu, pogledom je prešao preko okupljenih velikodostojnika. Vidio je Bibila uz kojega je, kao i uvijek, stajao Svetonije. Obadvojica su poznavali Cezara, a posebno Svetonije. Godine koje su protekle prema njima se nisu dobrostivo odnosile, pa se gotovo činilo da im je okrutnost ispisana u obješenu mesu. Oktavijan se nije mogao suzdržati da samoga sebe ne usporedi s tim starcima, pa se na tu pomisao još više ispravio u sedlu. Svoje centurije doveo je ravno pred njih, pa nije morao izdavati nove zapovijedi. U savršenu stroju razvili su se pred stotinama ljudi u togama i tako su mirno stajali da nije bilo nikakva zvuka osim glasanja ptica koje su im lebdjele visoko nad glavama. Oktavijan je bio siguran da se nijedan senator neće prvi javiti. S Mecenom je raspravio protokol, pa im se svima nasmiješio. »Pozvao sam vas ovamo da objavim da ću sam platiti ono što je Cezar oporučno ostavio, počevši od tristo sestercija svakomu rimskomu građaninu.« Osjetio je zadovoljstvo začuvši da je skupinom prostrujalo ljutito mrmljanje zbog takva odabira riječi. »Pretpostavljam da ćete se odreći prava na svoj dio, jer nisu li i senatori građani? No ako želite, zapovjedit ću da novac pošalju u vaše gradske domove.« Nadao se da će slušatelji zapaziti profinjenu prijetnju prije nego što je prešao na glavni zahtijev. Znao je gdje stanuju. Dublji smisao većini svakako neće promaći. Bibil se progura kroz mnoštvo senatora pred Oktavijanom. Nabori toge dobro su mu prikrivali pretilost. Stajao je, desnom rukom skupivši nabore odjeće, a mesnato lice već mu je sjalo od znoja. »Dakle, još jednom kažemo da se nećemo pogađati ni pregovarati dok su legije utaborene na svetomu Forumu, Oktavijane. Ako nemaš što dodati, predlažem da se vratiš u grad i počekaš da te snađe pravda.« Mladić je zatomio napad bijesa. Očito su ga htjeli proračunato razbjesniti time što takav čovjek govori o pravdi, pa nije odao svoje osjećaje. »Odbili ste sve zahtjeve, senatori«, počeo je, a glas mu je odzvanjao preko njihovih glava, »jer sigurni ste da neću povući mač na predstavnike

svoga rodnoga grada. Ono što sam tražio bilo je pravedno, ali i dalje ste štitili ubojice. Tome će doći kraj. Među vama vidim senatora Svetonija. Danas ću ga privesti, kako bi mu se sudilo na Forumu. Razmaknite se, pa neka mi priđe. Time što sam bio strpljiv dokazao sam da poštujem zakon, iako na raspolaganju imam legije. Ne morate se bojati da će ga u mojim rukama snaći bilo što drugo osim pravde, ali nju će primiti iz moje ruke«. Kao što je sinoć zapovjedio, iz redova je istupilo deset najviših centuriona, pa su pošli prema Svetoniju prije nego što su senatori dospjeli reagirati. Već pri njihovim prvim koracima Bibil je povikao: »Mi smo nedodirljivi! Ne smijete položiti ruke na pripadnika ovoga uzvišenoga Senata. Sami bogovi proklet će onoga tko bude prkosio njihovoj volji.« Zbog tih nekoliko riječi skupinom senatora prostrujao je bijes, pa su iskoračili, ispruživši ruke da zaustave oklopljene vojnike. Pukom brojnošću zapriječili su put do Svetonija, koji se šćućurio u središtu četiri stotine ljudi. Jedan od centuriona se okrene i pogleda Oktavijana, nesiguran što da radi, dok su ostali nastavili put. Senatori se nisu usudili izvući bodeže koje su svi nosili, no zbili su se i pomaknuli, pa su tvorili ljudsku grudu koju nije bilo moguće razbiti bez nasilja. U Oktavijanu je kipjelo, a znao je da bi, poslije samo jedne njegove zapovijedi popadali kao krvave krpe. Mecena je predvidio da će odbiti, ali Oktavijan nije očekivao da će ti ljudi pokazati imalo hrabrosti, a kamoli da će se suprotstaviti užasu koji su sijali otvrdnuli legionari dok su im se približavali. »Stanite, centurioni«, zapovjedio je, ljut na sve njih, a i na samoga sebe. Crta legionara prestala je nadirati, ostavivši zajapurene senatore u sad neurednim, izgužvanim togama. Oktavijan ih je mogao samo bijesno gledati, a ruka mu se trzala od želje da izvuče mač koji mu je visio o boku. Zaogrnuo se čašću, no osjećao je da je njome sapet kao željeznim obručima, a jedva je mogao podnijeti otrovnu slavodobitnost koju je opazio na Bibilovu i Svetonijevu licu. Ponovno je zavladala tišina, a prekidalo ju je samo teško disanje nazočnih. Okrenuvši se Oktavijanu jedan od centuriona opazio je kretanje na kapitolijskomu brežuljku. Jahač se u galopu spuštao prema Kampu. Oktavijan se osvrnuo da vidi što je to vojniku privuklo pozornost, a srce mu je poskočilo. Danima su se bojali loših vijesti, a toga jutra jahač je

mogao juriti prema njemu samo iz jednoga razloga. Senatori su još čekali da Oktavijan progovori, a kad se javio glas mu je bio tih i hladan. »Kao što nosim Cezarovo ime, neću više prolijevati krv na ovo kamenje. No moje strpljenje ima granica, gospodo, pa vas najozbiljnije upozoravam da ponovno ne ovisite o njemu.« Te riječi nisu bile dovoljne da izbrišu Svetonijevo smijuljenje, ali Oktavijan je bio svjestan da više nema vremena. Izvan sebe od bijesa okrenuo je konja i odjahao u susret glasniku, a centurioni su oblikovali poredak i pošli za njim, ostavljajući senatore. Oktavijan pritegne uzde, dojahavši do mladića iz redova posebno biranih vojnika, koji je teško disao jer brzo je jahao kroz grad. Glasnik je vojnički pozdravio, a Oktavijan je zurio u prizor Rima pred sobom, jer nije znao kad će ga ponovno vidjeti. »Primijetili smo legije, gospodine, na Via Appiji.« Oktavijan je kimnuo, zahvalivši mu. »Vrati se i reci poslaniku Silvi da najvećom brzinom izvede ljude. Ovdje sam završio. Čekat ću ih na Kampu.« Nije prošlo mnogo vremena prije nego što su prvi redovi vojnika prešli vrh Kapitolija. Iz grada su izašli bez klicanja i fanfara koje su objavile njihov dolazak. Stupali su u mračnu raspoloženju, jer znali su da Rimu prilazi Marko Antonije s triput više ljudi. Mecena i Agripa prvi su došli do Oktavijana. Mecena mu je kimnuo, bacivši pogled prema mjestu gdje su senatori još stajali i motrili. »Odbili su?« upitao je, iako je već pogodio. Oktavijan potvrdi glavom. »Trebao sam ih pobiti«, rekao je. Mecena pogleda prijatelja i odmahne glavom. »Bolji si čovjek od mene. Sjetit će se da to nisi učinio, iako su te podržavale legije. Barem te neće moći optužiti da si podivljao, a i to nešto vrijedi.« Oktavijan je gledao iza njega gdje su se blistavi redovi vojnika stupajući udaljavali od Rima. S poslanicima se dogovorio da će, ako sve drugo propadne, poći na sjever duž Via Cassije. »Vrijedi li?« upitao je gorko. »Možda i ne vrijedi«, zaključi Mecena cerekajući se, a Agripa

otpuhne, iako je obadvojici bilo drago kad su vidjeli da je Oktavijan odgovorio osmijehom. »Ali moglo bi biti dobro. Još imaš dvije legije, a bit ćemo dovoljno daleko, u Aretiju. Ondje imam prilično udobnu kućicu.« »Jesi li preporučio zimovanje u Aretiju zato što ondje imaš kuću?« Agripa će s nevjericom. Mecena pročisti grlo i svrne pogled. »Zapravo… nisam. Znaš, nije veličajna kao moje imanje u Mantovi, ali Aretij je miran grad, izvan glavnih putova.« Oktavijan odmahne glavom, iako ga je razvedrila prijateljeva neukrotiva narav. Kockao se i izgubio je, ali činilo se da to ne uznemiruje Mecenu. Oktavijan se odjednom naceri, jer i protiv volje se razvedrio. »Onda dođi«, pozvao je. »Senatori gledaju. Hajde da odjašimo s određenim dostojanstvom.« Petama je potaknuo konja, a povjetarac kao da je očaj i bijes pretvarao u pramenove dima.

14. POGLAVLJE Iscrpljena Četvrta Ferrata na zapovijed se zaustavila nadomak rimskih zidina, a poslanik Liburnije pred sobom je poslao jahača da prenese njegove hitne poruke. Prije Cezarova ubojstva zamisao o takvoj pobuni bila bi nezamisliva. Liburnije je protrljao uši svoga konja, razmišljajući o proteklim mjesecima. Bio je kolovođa kad su se odlučili oglušiti na izvorne pozive Senata. Legijama u Brundiziju zavladalo je teško opisivo ozračje meteža. Mnogi od njih uz Cezara su se borili u Grčkoj, Egiptu i u Galiji, a samo malobrojni se nisu mogli sjetiti da su, tijekom godina, vidjeli ili čuli oca Rima. Neki su čak izrazito ponosno pamtili riječi kojima se njima osobno obratio. Vezivale su ih prisege koje su isto tako bile dio njih kao oklop i stare predaje, ali neizgovorena odanost bila jer još dublje ukorijenjena. Kao Cezarovi ljudi nisu mogli poslušati zapovijed senatora koji su ga ubili. Gledajući grad pred sobom, Liburnije se ugrizao za uznicu, a i samoga ga je začudilo da osjeća tako jako zadovoljstvo samo zato što se vraća kući. Već godinama nije vidio Rim, a sad dolazi na čelu nedavno pobunjene legije, dok mu je pobješnjeli konzul svakako već za petama. Kad su ga unaprijedili u poslanika, nije baš tako zamišljao svoju karijeru, pa se kiselo nasmijao na tu pomisao. Ipak, kad je pokušao procijeniti u kojoj mjeri sumnja u svoj postupak, postao je svjestan da dvojbe nema. Njegovi ljudi nisu znali što nosi u bisagama, a nije im bila poznata ni činjenica da se već sreo s novim Cezarom. Znali su samo za nasljednikovo ime i za usvojenje, a ta je značajka Oktavijana i obiteljski povezivala s čovjekom koji ih je utemeljio. Vojnici su smatrali da je to dovoljno. Bili su odviše oprezni da bi klicali kad im je Liburnije rekao da će poći na sjever i pridružiti se Cezarovoj pobuni, ali očito su time bili oduševljeni. Odmahnuo je glavom, smiješeći se samome sebi. U svim tim godinama otkako je postao tribun nije stekao ni stoti dio sadašnje omiljenosti. Morao je iskreno priznati da se i sam iznenadio shvativši koliko uživa u tome, iako je oduvijek smatrao da mu je ispod časti da traži divljenje vojnika pod svojim zapovjedništvom. Znao je da nije jedan od rimskih lavova kakvi su bili Marije, Sula i sam Cezar. Zadovoljio se svojim položajem i činjenicom da ga ljudi slušaju zbog puke stege. Kao i sve njih, Cezarovo ubojstvo potreslo ga je u samim temeljima, a

promijenilo je i njegov pogled na svijet. S olakšanjem je uzdahnuo vidjevši da se prvi glasnik u galopu vraća do njihovih položaja. Marko Antonije više nije mogao biti daleko. Posljednje što je Liburnije htio bilo je da ga pritisnu uz gradske zidove prije nego što se uopće uspije pridružiti Oktavijanu. Njegovi vojnici bili su umorni, izranjenih nogu, ali cijelu noć su napredovali što su brže mogli, a nikoga se nisu usuđivali ostaviti za sobom. Bez obzira na to je li odluka da se pobune bila ispravna ili pogrešna, svi su znali da s te točke više nema povratka. Jahač iz skupine biranih vojnika zajapurio se i oznojio. Kad se zaustavio, konj mu se poskliznuo na vlažnu kamenju, a kad je jahač zategnuo uzde bokovi životinje su se zalelujali. »Cezarove legije izašle su iz grada, gospodine, i zaputile su se prema sjeveru.« »Govno!« s nevjericom opsuje Liburnije. »Prije koliko vremena? Koliko je vojske ostalo u gradu?« rešetao je pitanjima nevoljnoga jahača koji je mogao samo podignuti ruke. »Ne znam, gospodine. Pitao sam hramskoga svećenika. Čim sam čuo novosti, okrenuo sam konja i vratio se.« Liburnije je osjetio da mu se dobro raspoloženje srozalo do gorčine. Konzul i pet drugih legija jamačno jure cestom prema njemu, dok on ovdje sjedi. »Pa, kojim su putom otišli?« upitao je oštro. Mladi jahač je samo odmahnuo glavom, no smjesta je okrenuo konja. »Otkrit ću, gospodine.« Odgalopirao je putom kojim je došao, a Liburnije je na licima svih koji su ih čuli opazio zabrinutost i strah, dok su se vijesti brzo širile redovima vojnika u iščekivanju. »Zašto bi nas Cezar čekao?« upitao ih je. »Nije ni znao da mu se dolazimo pridružiti. Centurioni! Povedite Četvrtu Ferratu oko gradskih zidina do Marsova polja. Očekuje nas potjera.« Na njegovo zadovoljstvo najbliži vojnici su se nacerili, a onda su, unatoč iscrpljenosti, usklađenim koracima nastavili put. ***

Marko Antonije se ljutito zaustavio, a osobna straža okružila ga je u zbijenu poretku. Namirisao je vlastiti znoj, a lice mu je obraslo grubim čekinjama. Jutros nije bio raspoložen da ga izaziva poslanik Bucije. »Zašto si proturječio mojoj zapovijedi i rekao da stanu?« upitao je. »Možeš se odmoriti kad stignemo u grad.« Četiri legije tvrdoglavo su nastavile stupati, prelazeći posljednje kilometre Via Appije, dok su redovi Bucijevih vojnika stajali spuštenih glava, doimajući se potreseno. Cijelu noć su stupali, pa su prošli pokraj još dvadeset dva miljokaza, uz trideset, koliko su ih jučer uspjeli prijeći. Poslanik je propisno vojnički pozdravio, iako su mu se oči crvenjele od iscrpljenosti. »Pokušao sam te upozoriti, gospodine. Nisam se želio potajno iskrasti noću.« Duboko je udahnuo. »Moja te legija dalje neće slijediti, gospodine.« Marko Antonije zaprepašteno je zurio u njega, jer isprva nije razumio što to poslanik tako mirno govori, a kad mu je postalo jasno, stisnuo je vilicu i spustio ruku do drške mača koji mu se spuštao niz desno stegno. »Imam četiri legije, pa ih mogu pozvati natrag, poslaniče Bucije. Poslušaj moje zapovijedi ili ću se pobrinuti da te objese.« »Žao mi je, konzule, što tu zapovijed ne mogu poslušati«, odvrati Bucije. Na konzulovo zaprepaštenje nastavio je sa smiješkom. »Deveta makedonska neće podići oružje na Cezara.« Marko Antonije je postao svjestan da Bucijevi ljudi pozorno motre njihov razgovor. Prešavši pogledom preko njih opazio je da stoje poput pasa na uzicama, spremni da pojure na njega. Prsti su im se pomicali na drškama kopalja i nisu skretali poglede. Nije mogao zapovjediti svojim stražarima da uhite Bucija, jer legionari su jedva zatomljivali ratobornost, pa je bilo jasno što će se dogoditi ako tako što pokuša. Nagnuo se u sedlu i snizio glas, pa ga vojnici koji su čekali nisu mogli čuti. »Bez obzira na to, Bucije, kako će sve završiti i što će se dogoditi u gradu, nema te snage u Rimu koja ne kažnjava pobunu i izdaju. Više ti nitko neće vjerovati. Deveta makendonska bit će izbrisana s popisa u Senatu i raspuštena, bilo da ću to učiniti ja, ili sam Senat. Hoćeš li da tvoji ljudi postanu razbojnici, izdajice bez doma, koji nigdje ne mogu spavati bez straha od napada? Razmisli o tome prije nego što se predaleko zaputiš

tom stazom, jer više te neću moći spasiti od vlastite gluposti.« Riječi su Bucija pogodile poput udaraca, ali stisnuo je usta u blijedu crtu. »Mislim isto što i oni, konzule. Može ih se tjerati samo neko vrijeme, a onda ih moramo voditi, baš kao što ste mi rekli.« Marko Antonije je zurio u njega, ljut što mu poslanik ponavlja njegove vlastite riječi. »Onda se nadam da ćemo se ponovno sresti u boljim vremenima«, odgovorio je. Konzul je okrenuo konja, a trzajem glave dao je znak stražarima da pođu za njim. Izgubio je dvije legije i jasno je vidio kamo vjetar puše. Stisnuvši vilicu jahao je za onima koji su mu još preostali. *** Nekoliko sati kasnije, dok je Bucijeva legija stupala Via Appijom, Marko Antonije skrenuo je s ceste i pošao prema sjeveru, u široku luku zaobišavši grad. Poslanik je nakratko zastao kad je ugledao znakove njihova prolaska, veliku površinu izgažene i blatne trave s tragovima dvadeset tisuća ljudi, koji su već nestali u daljini. Bucije kimne sam sebi, a onda pozove jahača iz skupine biranih vojnika. »Odjaši naprijed, do Cezara, pa mu javi da je Deveta makendonska uz njega. Reci mu da Marko Antonije više ne ide u Rim, a ako vidiš poslanika Liburnija podsjeti ga da mi duguje piće.« Kad je jahač odgalopirao kamenom cestom, Buciju priđe njegov tribun Patroklo, mladi plemić, jedva dvadesetogodišnjak, iz jedne od boljih rimskih obitelji. Gledao je kako se jahač smanjuje u daljini. »Nadam se da će Cezar cijeniti činjenicu da smo mnogo riskirali u njegovo ime«, primijeti Patroklo. Na kapku je imao ružičasti prišt s bijelim vrhom koji je tako naotekao da mu se oko gotovo zatvorilo. Razdraženo se češao po njemu dok je govorio. »Neka ti to u Rimu istjeraju parom, Patroklo«, savjetovao ga je Bucije. »Nisam zabrinut zbog oka, gospodine, nego zbog cijele svoje osobe. Majka će mi se srušiti kad čuje da sam se pobunio.« »Pobunio si se za Cezara«, tiho odvrati njegov sugovornik. »Povjerenje si poklonio njemu i njegovu usvojenu sinu, a ustao si protiv

senatora koji su ga ubili. To uopće nije isto.« U Pompejevu kazalištu vladalo je užareno ozračje, puno paničnoga bijesa jer skupine suprotstavljenih senatora nastojale su nadvikati jedna drugu. Krhko primirje koje se održalo dok je Oktavijan sa svojim legijama boravio na Forumu raspalo se čim su otišli na sjever. Bez propisno imenovanih konzula koji bi održavali red, rasprave su se ubrzo izopačile, a tog jutra Bibila je kao govornika osporila moćna skupina senatora. Prisiljen da odstupi s govornice, sjeo je na mramornu klupu, u društvu Svetonija i klike njegovih pristaša, pa je motrio, čekajući da netko pokaže slabost. Hirtije i Pansa ustali su prije drugih senatora. Svakim danom sve više se bližila njihova konzularna godina, pa su se obadvojica pretvarali da zbog toga položaja imaju posebne ovlasti. Hirtije je pozivao govornike kako mu se svidjelo. Počekao je da završi najnoviji govornički dvoboj uzajamnoga optuživanja i prepiranja, a onda se odlučio još jednom javiti. »Senatori, takvoj galami ovdje nema mjesta! Imamo sve činjenice koje su nam potrebne da odlučimo, a donijeli su nam ih ljudi koji su riskirali živote. Dosta je! Rim bespomoćno leži dok ne dođu legije iz Ostije. Jamačno su se već iskrcale, ali hoćemo li dangubiti u besmislenoj prepirci? Ušutite, senatori!« Pod njegovim bijesnim pogledom najprije su utihnule pojedine skupine, a onda i cijela dvorana. Bio je to treći sastanak u isto toliko dana, a vijesti su svakodnevno bile sve gore. Svi oni bili su svjesni da u gradu vlada loše raspoloženje. Bez legija koje bi čuvale red zločini protiv građana i imovine udeseterostručili su se, pa malo nazočnih nije moglo ispričati nešto o krađama, silovanjima ili ubojstvima. Ispunili su ih razočaranje i bijes, a metež je još povećavala činjenica da nije bilo jasnoga izlaza iz takvoga stanja. Pred kazalištem je gotovo tisuću plaćenih stražara čekalo da izađu njihovi poslodavci, jer senatori su se mogli vratiti kućama samo uz naoružanu pratnju, no čak se i tada mnoštvo brzo okupljalo, pa su vikali i rugali se u neprekidno nasilnu ozračju. Tijekom prošlih stoljeća Rim se nikad nije našao tako blizu potpunoga sloma, a Hirtije je kod svojih sudrugova u togama primijetio podjednaku mjeru straha i bijesa, no zbog toga se nije posebno uznemirio. Smatrao je da bi se u toj pomutnji mogao dokopati daleko više vlasti i povlastica nego bilo koje druge godine. »Primio sam izvješća desetak ljudi koji motre kretanje legija oko grada«, počeo je glasno, »a siguran sam da to mogu potvrditi i vaše stranke i doušnici. Stanje je nedvojbeno opasno, ali nije beznadno, budemo li brzo

postupali.« Počekao je, jer jedan od starijih senatora iznenada je počeo s govorancijom, no Hirtije je zurio u njega sve dok starac nije umuknuo i ponovno sjeo. »Hvala na uviđavnosti, senatore«, rekao je što je kiselije mogao, »ali činjenice su prilično jednostavne. Marko Antonije je poveo četiri legije na sjever. Morao sam se lišiti čovjeka koji mi je bio stranka dvanaest godina, a sad mi je donio izvješće o tome kamo se konzul uputio. Znamo da kani napasti odanoga pripadnika ovoga Senata, Decima Junija.« Senatori su počeli glasno prosvjedovati, ali Hirtije ih je nadglasao. »Da, Marko Antonije sprda se s našim ovlastima! Nema smisla ponovno raspravljati o tome. Sad nije riječ o njegovim zločinima, nego o tome kako ćemo odgovoriti na njih. Decim Junije nema više od tri tisuće legionara koji su to na područje dodijeljeni kao osoblje i stražari. Svakako će pasti, pa će se ondje ustoličiti mali kralj koji će se rugati svemu što učinimo. No ne mora doći do toga, gospodo. Razgovarao sam sa senatorom Pansom, pa vjerujemo da smo pronašli rješenje.« Prvi put toga jutra ljudi na klupama doista su utihnuli, a Hirtije se napeto nasmiješio. Bio je krut čovjek, a mnoge godine proveo je kao tribun i poslanik legija. »Samo tražim da me saslušate prije nego ponovno počnete lajati. Ne koristite samima sebi kad zavijate i škripate zubima.« Počeli su mrmljati što ih tako grdi, ali nije se osvrtao na to. »U Ostiji se skupljaju četiri nove legije, koje su došle sa Sicilije i Sardinije, a bit će ovdje za dva dana. Osim njih, u konzulovu dometu samo je jedna dovoljno jaka vojska. Samo jedna sila u stanju je odbiti napad na Decima Junija.« Zastao je, očekujući da će prosvjedovati kad budu shvatili što smjera, pa se iznenadio kad to nisu učinili. Senatori su se tako uplašili da su barem ovaj put slušali. »Oktavijan, ili Cezar, jer pretpostavljam da ga sad moram tako oslovljavati, ima četiri legije u punom sastavu. I Četvrta Ferrata i Deveta makedonska pošle su za njim na sjever. Još ne znamo kamo smjera. S četiri legije koje dolaze iz Ostije, to nam je sva vojska na kopnu, senatori. Moramo se zapitati kako da je najbolje iskoristimo za kažnjavanje našega odmetnutoga konzula.« Ponovno je zastao, uhvativši pogled senatora Panse koji mu je stajao sa strane i kimao.

»Podsjećam vas da se je taj novi Cezar uzdržao od nasilja protiv ovoga Senata, iako je imao itekakvu priliku da nas napadne. Osjećam da nisu izgubljeni svi izgledi za sporazum s njim, ako mu ispunimo barem neke zahtjeve.« Vidjevši da su Svetonije i Bibil ustali, počeo je govoriti, kako bi nadglasao njihov odgovor. »Nisam zaboravio njegovo nezakonito zaposjedanje, senatori, ali izveo je to bez krvoprolića i gubitka honestas, čestitosti. Ipak, ne bih mu se obratio da ne zapovijeda jedinom silom koja se u stanju boriti s Markom Antonijem!« »Svi se izbori svode samo na ovo, senatori: Dajte mi ovlasti i prije vremena potvrdite senatora Pansu i mene kao konzule. Odvest ćemo četiri legije Cezaru i preuzeti zapovjedništvo nad ujedinjenom vojskom, koja može svladati Marka Antonija. Konzul se pobunio i moramo ga lišiti položaja. Tko mu se ima pravo suprotstaviti osim ostalih konzula i tko ima ovlasti, osim Senata?« Bibila je taj prijedlog zatekao usred prepirke, pa je sjeo da razmisli. Nije previdio činjenicu da će mu, kad Hirtije i Pansa odu, malo tko u Senatu moći ugroziti položaj. Tisuću pripadnika ostijske legije moglo bi na neko vrijeme smiriti Rim. Učinilo mu se da bi bilo dobro glasovati u prilog takvoga razvoja događaja. Svetonije je pokraj sebe odjednom osjetio prazninu, jer Bibil je sjeo, ali on sam je ostao stajati. »Kakve ćeš ustupke dati Oktavijanu u zamjenu za njegove usluge?« povikao je, a kad su ga okolni slušatelji upozorili da šuti, još glasnije je ponovio pitanje. »Ne namjeravam opozvati pomilovanje, Svetonije«, odvrati suho Hirtije. »Zbog toga se ne moraš zabrinjavati.« S klupa se začulo kikotanje, pa se Svetonije zacrvenio, a govornik je nastavio. »Taj mladi Cezar zatražio je lex curata, a to mu možemo udijeliti. Ima pravo na to, ali ne i na nešto više, a takav nas potez ništa ne košta. K tome, osvojit ćemo naklonost dobrih Rimljana koji ovise o tomu glasovanju kako bi preuzeli nadzor nad svojim vlasništvom. Svaki dan slušam njihove žalopojke. Napokon, predlažem vam da Oktavijanu ponudim položaj propraetora te da mu poželim dobrodošlicu prilikom povratka u društvo, gdje ga možemo iskoristiti. Zasad nema službeni položaj, a mislim da samom promjenom imena neće baš daleko dospjeti.« Svetonije je sjeo, očito zadovoljan, a Hirtije je s olakšanjem uzdahnuo. Bilo je sve izglednije da će upravo on odnijeti prevagu. Uopće ga nije uznemiravala pomisao na vojni pohod protiv Marka Antonija, jer na

raspolaganju će imati znatne snage. Nasmiješio se kad je preko klupa bacio pogled na Bibila koji ga je motrio, jer senator je očito bio zadovoljan. Ljudi poput Bibila smatrali su da upravljaju gradom, ali nikad ne bi mogli voditi legiju, a cijenili su samo vlastitu važnost i ništa drugo. Kad se Pansa i on vrate kao konzuli pobrinut će se za Bibila, kao što je Cezar nekoć postupio s njim. Hirtije se otvoreno nasmiješio na tu pomisao, pa je debelomu senatoru kimnuo kao sebi ravnomu. Ovaj put nitko nije ustao da se suprotstavi, ili da nešto doda raspravi. Hirtije je počekao, a kad su svi ostali sjediti pročistio je grlo. »Ako nema neslaganja, pozivam na glasovanje o tome da naša konzularna godina počne ranije i da legije na bojištu stavimo pod Cezarovo zapovjedništvo.« »A što ako ipak odbije?« upita Svetonije s klupe. »Onda ću ga dati ubiti, ali mislim da neće doći do toga. Unatoč svim nedostacima, taj novi Cezar je praktična osoba, pa će uvidjeti da mu se s nama pruža najbolja prilika.« Glasovanje je brzo prošlo, a samo rijetki su se usprotivili. Rimski građani morat će potvrditi zaključke, ali ako se novi konzuli vrate kao pobjednici, bit će to samo formalnost. Hirtije se okrene Pansi i podigne obrve. »Mislim da nas čeka dugo jahanje, konzule.« Pansa se naceri svom novom naslovu. Zadovoljstvo mu je pružala već sama pomisao da će se udaljiti od beskrajnoga prepiranja u Senatu. Izgledi za budućnost ulijevali su mu polet. Protrljao je sijedu čekinjavu kosu, pitajući se hoće li mu oklop trebati uglačati kad mu ga izvuku iz skladišta.

15. POGLAVLJE Aretij je bio vojni grad, otprilike sto trideset kilometara od Rima. Iz kakvog je god razloga Mecena preporučio to mjesto, glavni grad bio je pogodno blizu, a istodobno dovoljno daleko da Senat ne stekne osjećaj neposredne ugroženosti. Mecenino imanje Fabii uistinu je očaravalo, jer bio je to niz niskih zgrada s vrtovima koji su se pružali uzbrdo, na više razina, a svaki vrt se mogao podičiti zadivljujućim, uvezenim voćkama i bijelim, kamenim kipovima. U tom su se ozračju mogli odmarati, uživajući u svršetku ljeta, a sukobe kao da su ostavili daleko za sobom. Iz dvorane za gozbe izlazilo se u vrt, pa se Mecena složio da u prostorijama na imanju ugosti poslanike četiri legije. U sam grad sišlo je dvadeset tisuća legionara, pa se stanovništvo udvostručilo, cijene su skočile, a oni koji sebi nisu mogli priuštiti sobu utaborili su se u polju. Poslanici Silva i Paulinije Liburniju i Buciju poželjeli su dobrodošlicu kao starim prijateljima. Zapravo, njih četvorica sretali su se i prije, na vojnim pohodima, ali sve ih je tješila činjenica da nisu sami riskirali bijes Senata. Kad su sjeli za stol, Oktavijan se kratko pomolio božici Ceres, zahvalivši joj što im je udijelila obrok koji je ležao pred njima. Mecena je donio falernijsko vino, a Oktavijan je morao priznati da je mnogo bolje od kiseloga pića koje je prije poslužio Silva. »Dakle, hoćeš li nam reći?« upita Mecena, kidajući prstima kuhanu gusku. Vidio je da se Oktavijan namrštio. »Ništa ne može iznenaditi kad je oko cijeloga grada utaboreno dvadeset tisuća ljudi, Cezare. Dolazak glasnika iz Rima ne može ostati tajna. Hoće li nas proglasiti izdajicama? Jesu li poslali zahtjev da nam odrube glave?« »Na takvo što bih znao odgovoriti«, reče Oktavijan. Bacio je pogled oko stola, na šestoricu ljudi koji su zbog njega sve riskirali. Agripa mu je motrio svaku promjenu na licu, kao da mu pokušava pročitati misli. Liburnije je gledao hranu, a još je bio vrlo svjestan kakve su promjene nastupile u njihovim položajima otkako su se zadnji put sreli, no i on je donio važnu odluku, pa je svoje ljude odveo na sjever da slijede Cezara. Nedavno promaknutomu poslaniku Oktavijan je dobrodošlicu

poželio samo suhim komentarom o tome da raste vrijednost onoj posebnoj usluzi o kojoj su razgovarali. Grakho će mu se po svoj prilici uskoro pridružiti, no Oktavijana je zabavljala pomisao da uporni legionar još traži zapovjednika kojega je izgubio. Iz tunike je izvadio svitak i raširio ga, ne osvrćući se na to da mu prsti na suhoj površini ostavljaju masne mrlje. »Ovdje su zapovijedi«, počeo je, »da se javim konzulima Hirtiju i Pansi te da se podredim njihovim ovlastima.« Pogledom je ponovno prešao po pergamentu. »Idu na sjever s četiri legije, a čini se da sam voljom Senata postao propraetor.« Sustolnici su zurili u njega, a uzbuđenje im je raslo. Bili su se našli s onu stranu zakona, a sad su im, samo s nekoliko riječi, poželjeli dobrodošlicu, jer vratili su se u okrilje zakonitosti. Liburniju i Buciju na um je pala ista pomisao, pa sa podigli glave, a Bucije se prvi javio. »Ako su konzule proglasili prije kraja godine, to može značiti samo da je Marko Antonije otpao.« Liburnije je potvrdio glavom, nabadajući na nož komad sporo kuhanoga janjeta i sporo žvačući. »Namjeravaš li to učiniti?« upita Agripa umjesto svih njih. »Hoćeš li, poslije svega što se dogodilo, prihvatiti ovlasti Senata? Možeš li im uopće vjerovati, Cezare? Koliko znamo, možda su smislili smicalicu kako bi se dovoljno približili da nas napadnu.« Oktavijan odmahne rukom, a pritom je gotovo prevrnuo pehar s vinom, pa ga je zgrabio da ga ispravi. »Koliko su legija mogli pozvati u tako kratko vrijeme? Čak ako je to i zamka, naši ljudi bi ih razbili. Sklon sam im vjerovati, gospodo, ali to ne rješava moj problem, je li? Zašto bi mi takvo što ponudili? Zašto bi im uopće trebale moje legije, osim da kazne Marka Antonija? No on bi se trebao boriti uz mene, a ne kao moj protivnik! Otišao je na sjever napasti Decima Junija, jednoga od onih koji su podigli noževe na dan Martovskih ida. Bih li se trebao pridružiti Senatu i spriječiti Marka Antonija da učini točno ono što bih i volio da se dogodi? Tako mi bogova, kako se mogu pridružiti neprijateljima u borbi protiv svog jedinog saveznika?« Dok je govorio, iz njegovih sudrugova oko stola ishlapilo je uzbuđenje. Na trenutak im se ukazao izlaz iz straha i meteža koji su vladali oko njih, ali Oktavijanova ljutnja ugasila im je nade.

»Dakle, nećeš se pridružiti novim konzulima, Cezare?« upita poslanik Silva. »Ne, pridružit ću im se, čak ću s njima poći na sjever, protiv Marka Antonija.« Oklijevao je, ocjenjujući koliko im može reći, jer već je donio odluku. »Zašto bih se opirao tome da s vojskom odem na sjever? Marko Antonije ima pravo. Decim Junije napustio je Rim, ali još nam je na dohvatu. I ja ću ubrzo poći istim putom. Neka ti novi konzuli misle što hoće, neka vjeruju što im drago, ali dovode mi pojačanja.« Mecena protrlja čelo, osjećajući napetost koja će se pretvoriti u glavobolju. Kako bi je spriječio, iskapio je puni pehar falernijanskoga vina i cmoknuo usnicama. »Ljudi oko ovoga stola došli su slijediti Cezara«, primijetio je, »nasljednika božanskoga Julija. Hoćeš li im sada reći da moraju prihvaćati i zapovijedi Senata i to onih istih senatora koji su izglasali pomilovanje za Cezarove ubojice? Vojnici su se i prije bunili zbog manjih stvari.« Njegove riječi potaknule su žestoke prosvjede Bucija i Paulinija, pa su ga počeli nadvikivati, jer osjećali su da je uvrijedio njihovu čast. Mecena ih je pogledao, a i u njemu je kuhao bijes. »Poći ćemo s vojskom da bismo napali Marka Antonija i spasili ono kurvinjsko štene, Decima Junija?« upitao je. »Jeste li svi oglušili, ili čujete što vam govorim?« Oktavijan je ljutito gledao prijatelja, a onda je ustao, položivši zglobove prstiju na stol. Pogled mu je bio hladan, pa je Mecena odvratio oči, a u tišini koja je zavladala svi su osjetili nelagodu. »Još otkako sam se vratio iz Grčke put mi je posut kamenjem«, počne Oktavijan. »Trpio sam budale i pohlepne ljude.« Pogled mu je pao na Liburnija koji je iznenada skrenuo oči. »Debeli senatori podsmjehivali su se mojim pravednim zahtijevima. Vidio sam kako su se naumi posve izokrenuli i naočigled mi propali, no ipak, unatoč svemu tomu, našao sam se ovdje, s četiri legije koje su samo meni prisegnule na vjernost, a još četiri su na putu ovamo. Hoćeš li da ti ispričam sve što sam naumio, Meceno? U ime prijateljstva mogao bih to učiniti, iako bi mi zadaća time postala tisuću puta teža. Ovo tražim od tebe: Odloži zahtjeve prijateljstva i barem jedanput se ponašaj poput časnika pod mojim zapovjedništvom. Prihvatit ću položaj propraetora, a ako tko upita kako se mogu podložiti vlasti Senata, recite toj osobi da Cezar svoje osnove ne dijeli sa svakim vojnikom pod svojim zapovjedništvom!«

Njegov sugovornik zausti da nešto kaže, ali Agripa preko stola gurne svoj drveni pladanj i udari ga u prsa. »Dosta, Meceno. Čuo si što je rekao.« Ukoreni kimne i protrlja sljepoočice, gdje mu je još pulsirala bol. »Nemam drugog izbora«, svima im se obrati Oktavijan, »nego da postanem uzor rimske poniznosti i stege. Prihvatit ću zapovjedništvo Hirtije i Panse, jer to odgovara mojim ciljevima.« Zastao je i nastavio grubljim glasom: »Tim novim konzulima morat ću pokazati više od pukih riječi i obećanja. Moramo očekivati da će nas prve poslati u bitku, ili ćemo se naći u nekom drugom položaju, gdje će moći iskušati našu odanost. Nisu glupi, gospodo. Želimo li preživjeti godinu koja dolazi, moramo biti oštroumniji i brži od rimskih konzula.« *** Hirtije i Pansa jahali su na dobro istimarenim, uškopljenim konjima, u trećemu redu svojih novih legija. Obadvojica su bili u vrlo dobroj kondiciji dok su kaskali širokom kamenom cestom, kakva je bila Via Cassija. Hirtije je preko ramena pogledavao redove pješaka, prizivajući stara sjećanja, a u ljudima koji su mu dodijeljeni nije vidio nikakve mane. Sama njihova čvrstina bila je pravi melem poslije uskovitlana nereda koji su ostavili za sobom. Na cesti nije bilo svađa ni izgreda. Pansa i on bili su istomišljenici, oduševljeni činjenicom da su ih pogreške Marka Antonija šest mjeseci prije roka uzdignule na najviši položaj u Rimu. Obadvojici je bilo jasno da su na Martovske ide toga čovjeka trebali tiho pogubiti, ali sad je bilo kasno za žaljenje. Znali su da bi, da je Cezar ostao na životu, i jedan i drugi postali tek lutke nalik na konzule, pa bi pripadali Ocu Rima i smjeli bi raditi samo ono što bi im on zapovijedao. Umjesto toga bili su slobodni i vodili su legije. Sudbina im je mogla biti i mnogo gora. »Uistinu misliš da će se podrediti?« javi se iznenada Pansa, a Hirtije nije morao pitati na koga misli. Otkako su otišli iz Rima svakodnevno su načinjali tu temu. »Kao što sam rekao, to je savršeno rješenje, Pansa. Oktavijan je samo mladić. Predaleko je ispružio ruku, pa je opekao prste, a sad samo želi spasiti preostalo dostojanstvo.« Potapšao je bisage kamo su, u kesi, pohranili zapovijedi Senata. »To što smo ga proglasili propraetorom donosi mu priznanje, iako ćeš primijetiti da je upravitelj samo po imenu, jer nema područja kojim bi upravljao. Kakav dar… vrlo vrijedan, a ništa nas ne košta!« Hirtije se skromno nasmiješio, nadajući se da će se njegov

prijatelj sjećati tko je to predložio. »Premlad je, Pansa, i daleko previše neiskusan da bi vladao Rimom. To je pokazao njegov smiješni neuspjeh na Forumu. Mislim da će nam iz zahvalnosti pasti oko vrata, ali ako to i ne učini, imamo položaje, a i ljude pa ćemo silom sprovesti volju Senata. Sjeti se da njegovi vojnici nisu fanatici, makar koliko govorili o novomu Cezaru. Nisu ponudili da će se do smrti boriti kad su mislili da se Marko Antonije vraća u Rim. Ne, nikako! Umjesto toga odjurili su u suprotnomu smjeru. Legionari su praktični ljudi, Pansa, a takav sam i ja.« Aretij je izrastao na Via Cassiji, a taj grad uspješnim je učinila lakoća kojom je roba dolazila do njega i odatle putovala u druga područja. Ni Hirtije ni Pansa nisu dobro poznavali taj kraj, ali njihovi jahači iz redova biranih vojnika za vrijeme puta prema sjeveru široko su zaokružili oko njih, pa su ih lančano izvješćivali, donoseći im podatke o svemu što ih je čekalo. Prije nego što se sunce spustilo do zapadnih brežuljaka njima sa strane, jahači su se vratili u društvu neznanaca koji su tražili konzule kako bi ih službeno i po propisu o svemu izvijestili. Hirtije je prihvatio poruke dobrodošlice i uvjeravanja glede sigurnoga prolaza kao da je tako što cijelo vrijeme i očekivao, iako se nije mogao suzdržati da ne baci samodopadni pogled na svoga kolegu konzula. »Prerano je da se zaustavimo kako bismo prenoćili«, primijetio je, nasamo se obrativši sudrugu. »Više bih volio legije odvesti u Aretij i pobrinuti se da zapovijedi Senata naiđu na prikladno… razumijevanje.« Pansa smjesta kimne, a već ga je oraspoložila pomisao da će se vratiti u uljudbu. Čini se da je Hirtije cvjetao kad je spavao na otvorenomu, ali njegova šezdesetogodišnjega prijatelja svakoga jutra boljele su kosti. Legije nisu zastale da bi njihovi konzuli primili poruke. Vojnici su bezizražajno stupali dok su se zapovijedi prenosile niz redove. Nije im bilo jako važno spavaju li u šatorima uz cestu, ili pokraj kakvoga rimskoga grada, jer na kraju krajeva, šatori su uvijek isti. Manevriranje tako brojnim snagama zahtijevalo je prilično visoki stupanj vještine, pa su obadva konzula razvijanje vojske vrlo rado prepustila podređenima. Kad su se na kilometar i pol približili gradskim zidinama, dvanaestak biranih vojnika i tri Oktavijanova tribuna izašli su da im pomognu urediti zaustavljanje bez dodatnih problema za legije koje su se već utaborile u blizini. Dakako, najbolja mjesta već su bila zauzeta, ali Hirtije i Pansa nisu marili za to, jer prihvatili su poziv da se s Cezarom

sastanu u lijepoj ladanjskoj kući izvan zidina. Obadvojica su ujahala sa svojim liktorima i osobnom stražom, pa su tvorili dojmljivu skupinu. Po dolasku ponudili su im primirje, pa iako Hirtije nije očekivao izdaju, imao je dovoljno vojnika da se, bude li potrebno, silom probije van. Svakako, njegov novi položaj zahtijevao je takvu pratnju, pa je uživao vidjevši da strogi liktori paze neće li mu tko uputiti i najmanju uvredu. Imanje je bilo malo u usporedbi s onima oko Rima, ali Hirtije se divio ukusu i bogatstvu koji su sve to stvorili. Posjetitelji su u glavnu zgradu ulazili kroz otvorena velika vrata i široko dvorište u kojemu su sluge dotrčali da preuzmu njihove konje. Bacivši pogled na ulaz sa stupovima, Hirtije je vidio da ondje čeka Oktavijan, koji je stajao ničim ne odajući napetost, pa je konzul osjetio napad razdraženosti vidjevši da je mladić zgodan, širokih ramena, a dugu kosu svezao je u rep na zatiljku. Prvi put su se sreli, ali dok je gledao konzule, Oktavijanove sive oči sjale su nedvojbenim samopouzdanjem. Hirtije i Pansa zajedno su se popeli stubama. Večer je bila blaga i topla, a zrak je mirisao po pokošenoj travi. Hirtije je duboko udahnuo taj miris, osjetivši kako mu napetost unekoliko popušta. »Kuća je sjajna, Cezare«, rekao je. »Je li tvoja?« »Pripada mom prijatelju, konzule«, odvrati Oktavijan. »Večeras ćeš ga sresti, pa mu to možeš sam reći, ali već je ionako odviše uobražen. Ovdje si dobrodošao. Dok si u Aretiju, imaš moju prisegu i zaštitu. Ako želiš, tvoji liktori i pratnja također mogu dobiti sobe. Molim te uđi, rekao sam da postave stol.« Pomislivši na obrok, Pansa je smjesta zakoračio unutra, a Hirtije ga je poprijeko pogledao, pa je ušao za njim, nakon što je, pucnuvši prstima, otpravio liktore koji su čekali. Ponekad čovjek mora vjerovati domaćinu, a stalna sumnjičavost obadvojicu ih je vrijeđala. Podsjetio je samoga sebe da je Oktavijan mogao poubijati cijeli Senat, ali nije to učinio. U dvorani za gozbe poslanici su se skupili da pozdrave konzule iz Rima. Kad su Hirtije i Pansa ušli, svi su ustali, uključujući Mecenu i Agripu. Stajali su poput vojnika u nazočnosti viših časnika, a Hirtije im je kimnuo, prihvativši Oktavijanov poziv da sjedne za stol. Pansu i njega smjestili su na čelo, pa nije gubio vrijeme nego je smjesta sjeo. Kako nitko nije sigurno znao kad će stići konzuli, obrok je bio hladan, ali ipak mnogo bolji od onoga što su jeli na cesti prema sjeveru. »Sjednite, sjednite, gospodo«, pozove iz Hirtije. »Vladanje vam služi

na čast, ali moramo o mnogo čemu razgovarati.« Zastao je vidjevši da Pansa na tanjur već gomila tanko narezanu sušenu šunku, ne mareći za njegove poglede. Rob je donio vrč vina, a Hirtije je na stolu primijetio otmjene staklene posude. Malo je podigao obrve svjestan da se prema njemu odnose kao prema poštovanu gostu. Otpivši vino, još je više podigao obrve. »Vrhunsko je«, glasio je komentar. »Kod jela više volim sjediti za stolom nego ležati na sofi, jer tada se osjećam nekako… očaravajuće barbarski. Pretpostavljam da si primio poslanicu Senata?« »Jesam, konzule«, odvrati Oktavijan. »Mogu reći da sam unekoliko osjetio olakšanje što su mi ponudili službeni položaj.« Konzul Pansa je kimnuo, cmoknuo usnicama i ispraznio svoj pehar. »Mogu zamisliti da je to bilo olakšanje, Cezare. Kakva god bila naša neslaganja u prošlosti, siguran sam da si se i ti, kao i senatori, zaprepastio doznavši vijest o pravoj pobuni i to tako važne osobe kao što je Marko Antonije.« »Kako kažeš, konzule«, odvrati Oktavijan, sagnuvši glavu u znak da se slaže sa sugovornikom koji se pozabavio pladnjem s narezanim kriškama dinje posutima đumbirom. Hirtijus je neko vrijeme čistio jedan nokat drugim. Dakako, više bi volio izravno zapovijedati, ali Pansa mu je u teoriji bio jednak, pa ga nije mogao tek tako odbaciti. No svakako se činilo da mladi buntovnik nije neprijateljski raspoložen prema gostima. Hirtije ukočeno kimne, jer odabrao je dostojanstveni pristup umjesto da Oktavijanu natrlja nos zbog njegovih promašaja. Pročistio je grlo dok se Pansa bacio na glavna jela, pa je nožem probadao trupla ptica prženih u maslinovu ulju. »Pa dobro, posvetimo se neposrednoj zadaći. Marko Antonije možda je tjedan dana vojničkoga stupanja ispred nas. Znamo kojim putem ide i s kakvim ciljem. Dobro su nam poznate i njegove snage… Vjerujem da su neki od vas bili s njim u Brundiziju?« Bucije i Liburnije su s nelagodnošću kimnuli. »Onda možda imate neke spoznaje koje vrijedi čuti. Poslat ću ljude da zabilježe vaše misli, iako sumnjam da se može reći što novo. Marka Antonija poznajem već mnogo godina. Dojmljiv je govornik, ali ako se sjećate, Cezar mu u Galiji nije povjerio mnogo ljudi. Prikladniji je za upravljanje gradom. Ne očekujem da će nam njegove četiri legije

prouzročiti mnogo poteškoća.« Govoreći to, Hirtije pogleda ljude za stolom kao da im svima poklanja veliko povjerenje. »Znamo li s kakvim snagama raspolaže Decim Junije?« upita Flavije Silva. Hirtije se nasmiješi njegovu doprinosu, jer osjetio je da se svi vrlo trude nešto poduzeti unutar novoga ustroja koji je stvorila njegova nazočnost. »Područje blizu Alpa nikako ne vrvi od vojnika. U Galiji je tuce legija, ali gore na sjeveru nema više od nekoliko tisuća ljudi. Za Marka Antonija to ne bi bila nepremostiva zapreka, kad ovdje ne bi bilo nas da mu se suprotstavimo. Ne dvojim da će se neugodno iznenaditi kad shvati da će ga osam legija i novi konzuli privesti pravdi.« Nagnuo se naprijed, pa je zglobom samo jednoga prsta pokucao po stolu kao da mu već nisu posvetili punu pozornost. »Moje su zapovijedi prilično jednostavne, gospodo. Nakratko ste se svi našli s onu stranu zakona, a sad vam se pruža prilika da se iskupite. Od ovoga trenutka zakonito zasjedamo pod zapovjedništvom rimskoga Senata.« Zastao je, a kad nazočni nisu odgovorili, zadovoljno je kimnuo. »U zoru ćemo najvećom mogućom brzinom poći na sjever. Kad nam Marko Antonije bude na dohvatu, napast ćemo ga, pa ćemo ga prisiliti da se smjesta preda, ili ćemo brojčanom nadmoćnošću uništiti njegove legije. Više bih volio da ga dovedemo u Rim gdje bi mu se sudilo i bio bi smaknut, ali neću se žaliti ako svršetak bitke ne dočeka živ. Razumijete li sve to?« Ljudi oko stola potvrdili su glavama, a Hirtije baci pogled na Oktavijana. »Nadam se da vam je isto tako jasno da je Decim Junije naš saveznik. Život mu je pod zaštitom Senata i njegove moći, pa ga ne smiju ni dotaći. To su moji uvjeti.« »Razumijem, konzule«, odgovori Oktavijan, »iako nisi rekao kakva će u svemu tomu biti moja uloga. Prihvaćam naslov propraetora, ali to je građanski položaj. Moje legije očekuju da im zapovijedam.« Oči su mu opasno zasjale, a Hirtije podigne dlanove kao da odbija prigovor. »Ovdje sam da te dovedem pod rimsko okrilje. Ne bi se priličilo Cezara svesti na običnoga vojnika, no poznate su ti opasnosti podijeljenoga zapovjedništva. Pansa i ja izdavat ćemo zajedničke zapovijedi

pripadnicima osam legija. Ti ćeš biti praefectus, zapovjednik tabora dvije legije u prethodnici. Stupat ćete pod našim zapovjedništvom, u pravilnomu poretku do susreta s neprijateljem.« Glas mu je postao nenapadno opor. »Nećeš izdavati vlastite zapovijedi, barem ne protiv Marka Antonija. Ljudi su ti poznati po neovisnu razmišljanju, a takvoj njihovoj sklonosti ne mogu ugađati.« Iako je položaj u prvim redovima za vrijeme bitke zapravo značio počast, Oktavijan nije mogao odagnati sumnju da bi konzul pozdravio njegovu pogibiju. No bez obzira na to nade su mu se ostvarile. Nije bilo izgledno da će mu konzuli povjeriti zapovjedništvo nad polovicom svoje vojske. »Vrlo dobro«, odgovorio je. »A što će biti kad pobijedimo?« Hirtije se nasmije. Još nije ni dotaknuo hranu, ali ponovno je otpio vino, uvlačeći ga preko jezika sa šištavim zvukom. »Cijenim tvoje pouzdanje, Cezare! Vrlo dobro, kad pobijedimo, ponovno ćemo uspostaviti red. Dakako, Pansa i ja ćemo se s legijama vratiti u Rim. Ne dvojim da će ti Senat nekako iskazati počast. Dat će ti tvoj lex curiata, a ako si razuman, u novoj godini ćeš se kandidirati za senatora. Mislim da će ti karijera biti duga i uspješna. Među nama rečeno, volio bih u Senatu vidjeti mlađu krv.« U znak odgovora Oktavijan se slabo nasmiješi i prisili se da pojede nekoliko zalogaja. Konzul je pokušavao biti simpatičan, ali Oktavijan je u njemu vidio krutost, utjelovljenje rimske vlasti. Podsjetio je samoga sebe da su mu konzuli sve uskratili kad su smatrali da je nemoćan. S četiri legije kupio je mjesto za stolom, ali nisu bili istinski saveznici. »Razmislit ću o tome, konzule…«, odgovorio je, a vidjevši da se Hirtije namrštio, shvatio je da pruža premalo otpora, pa je njegov sugovornik postao sumnjičav. »Iako ćeš razumjeti da mi je vrlo teško mirno sjediti s ljudima kao što su Liberatores.« »Ah, znam da to nevoljko prihvaćaš, Cezare. Naziv sve govori, no ipak smo praktični ljudi, je li? Ne bih gubio mladost ljuteći se na neprijatelje koji su mi izvan dohvata.« Hirtije je naslutio da mladić hladnih očiju koji mu je sjedio prekoputa ne dijeli njegove osjećaje. Sastanak se odvijao bolje nego što je očekivao, pa je nastojao pronaći nešto čime bi izgladio trenutnu zlovolju. »Ako sam nešto naučio, Cezare, onda je to činjenica da u politici

ništa nije sigurno. Neprijatelji vremenom postaju prijatelji i obratno. Mi koji sjedimo za ovim stolom dovoljan smo dokaz tomu. No isto je tako istina da ljudi napreduju i padaju. Tko zna gdje ćemo biti za nekoliko godina? Možda će, kad prođe dovoljno vremena, nekadašnji moćnici uvidjeti da su se njihove zvijezde ugasile, a tuđe su zasjale.« Čvrsto je zatvorio usta kako ne bi obećavao ono što ne može održati. Nadao se da će u mladom Rimljaninu potaknuti određenu nadu. Hirtije je dovoljno dugo živio da bi znao da kratko i nemarno spominjanje unaprjeđenja neke ljude može navesti da godinama rade bez naknade, no riječi su odlazile u vjetar, ako ih netko nije zapisao i zapečatio. Sa zadovoljstvom je vidio da je Oktavijan zadobio opušteniji izraz, pa je nazdravio podigavši pehar s falernijanskim vinom, a sustolnici su ponovili taj pokret. »Za pobjedu, gospodo.« »Za pobjedu«, ponovio je Oktavijan zajedno s ostalima. Tijekom prošloga mjeseca mnogo je naučio, pa mu lice ni po čemu nije odavalo što misli. No ipak je bilo čudno nazdravljati s mrtvacima.

16. POGLAVLJE Marko Antonije se stresao na vjetru koji je puhao ravno iz visokih planina nad njim. Ogrtač mu se na jugu činio vrlo debeo, ali sad se izlizao, bez obzira kako se konzul umotao i presavio ga. Mogao je vidjeti vlastiti dah, a tlo je neprestano prekrivao sloj mraza. Čak su i svako kopito njegova konja potkovali kožom kako bi mu zaštitili noge. Već u prvom jutarnjemu svjetlu poslao je ljude da prave katapulte i velike, snažne lukove, a ta su glomazna oružja izrađena od drva i željeza sastavljali od dijelova s povorke kola koju je Marko Antonije poveo s vojskom. Zbog hladnoće ozljede su bile neizbježne, pa su se liječnici već pozabavili dvojicom vojnika sa smrskanim prstima. Dakako, njegovi sinovi Antil i Pavao bili su dio sveopće gužve, a legionari su ih trpjeli jer stalno su trčkarali amo-tamo noseći alat i čavle, kao da jedva osjećaju hladnoću. Marko Antonije je pao u napast da pozove Fulviju i Klaudiju i da ih upozori neka dječake uklone prije nego što se ozlijede, ali sučeljen s tisuću drugih zadaća zapostavio je očinski nagon. Njegova obitelj brzo je putovala cestom uz obalu koja je vodila na sjever, pa su stigli tjedan dana poslije njega, a žena mu je bila iscrpljena i razdražljiva, pa će joj goditi da djecu jedan dan pusti da slobodno trče. Ni Decim Junije nije dokono oklijevao, unatoč zaprepaštenju koje je jamačno osjetio vidjevši da su četiri legije ušle u polja oko njegove tvrđave. Prije tri dana Marko Antonije je okružio i razoružao dvije tisuće legionara, dok je ostatak Junijevih snaga prisilio da ih napuste i pobjegnu. Zarobljenici su sad jadno čučali pod stražom u stalnomu taboru u Taurinoru, no bilo im je toplije nego njemu. Marko Antonije još nije bio siguran u koju se iz niza tvrđava smjestio Decim Junije, ali nečija zapovjednička ruka povukla je većinu preostalih vojnika u najveće zdanje, golemu drvenu utvrdu koja se nadvila nad ulazom u tjesnac. Malo dalje bila su dva druga uporišta, ali njih je mogao skršiti ili ih izgladnjivanjem prisiliti na predaju kad mu to bude zgodno. S one strane tjesnaca i glavne tvrđave prostirala se Galija, sa svim svojim bogatstvom i golemom, zelenom površinom. Iako se sada, dok ga je ledeni zrak ujedao za nezaštićenu kožu, sve to činilo gotovo nalik na san, Marko Antonije je ipak želio da barem jedan put u Galiju ostane otvoren i nesmetano prohodan.

Te godine još nije kanio prijeći planine. Tu, na sjeveru, Decima Junija su bogato nagradili za njegovu ulogu u ubojstvu. Malo dalje od neobične planinske klime bogata zemlja opskrbljivala je rimske gradove velikim količinama žita i mesa. Ako bi Marko Antonije taj kraj mogao osigurati za sebe, stekao bi bogatstvo, a i moć nad Senatom, bez obzira koliko bjesnili protiv njega, pa bi za samo nekoliko godina, kad mu sinovi poodrastu, ponovno zadobio svoj položaj. Ta ga je pomisao razvedrila, iako mu je lice posve odrvenilo, jer vjetar je još jače zapuhao. Jedan od njegovih poslanika izŠBrundizija stajao je i čekao zapovjedi, a nos i obrazi zacrvenjeli su mu se od hladnoće. »Onima u tvrđavi pošalji zahtjev da se predaju«, obrati mu se Marko Antonije. »To bi nam barem potvrdilo da je unutra i Decim Junije. Ako ne odgovore, počekaj moj znak, a onda razbijte to zdanje u komadiće.« Uputivši mu vojnički pozdrav poslanik je, sretan što ima priliku za kretanje, pohitao natrag do mjesta gdje su čekali ljudi koji su upravljali katapultom, a Marko Antonije je okrenuo konja i krutim pogledom prešao preko postrojenih legija. Bile su spremne provaliti u tvrđavu kad razbiju vrata i nije im mogao naći zamjerke. Pred ovim posebnim neprijateljem nisu pokazivali nikakav nedostatak odanosti. Sjetio se da ga je Cezar jednom prilikom upozorio da nikad ne izdaje zapovijedi koje legije ne bi poslušale. Bile su to razumne riječi, no sve mu se to ipak nije sviđalo. Znao je da će ponekad svoje vojnike morati poslati da se bore s protivnicima koje oni nisu smatrali neprijateljima, a nije mogao riskirati da se napad izjalovi kao što se to dogodilo s Bucijem i Liburnijem. Dok je oko njega zviždao vjetar s planina, oblizao je ispucale usnice pitajući se kako bi stegu mogao poboljšati do te mjere da ga slušaju bez razmišljanja. Zapovjednici tvrđave nisu odgovorili na zahtjev, no to zapravo nije ni očekivao. Čekao je dok blijedo sunce na nebu nije zašlo za oblake, a dotad se već tako ukočio od hladnoće da nije osjećao ni ruke ni noge. »Dosta je toga«, obratio se vojniku s velikim, savijenim rogom. »Dvaput kratko zatrubi.« Kad se zaorio zvuk roga, odgovor je došao brzo. Manje stijene poletjele su iz naprave s usukanom užadi od konjske dlake triput deblje od ljudske noge. Marko Antonije čuo je kako ljudi viču dok su zatezali veći katapult za prvi hitac, a kad su ga ispalili, odjeknuo je snažan udarac grede, ušutkavši ih. Dvadeset tisuća ljudi gledalo je kako golemi kamen u niskomu luku leti prema vratima tvrđave. Kako iznutra nije bilo otpora,

mogli su na miru postaviti ratne naprave. Svi su hici pogodili, jedan za drugim udarajući u glavna vrata. Triješće i prašina razletjeli su se, a po vojničkomu klicanju Marko Antonije je zaključio da se u obrani utvrde pojavila pukotina. Škiljio je kroz oštri vjetar, a vid mu je na daljinu bio bolji nego kad je čitao poruke. Napadači su ponovno zategnuli ratne naprave, a u cijeloj ravnici samo je njima bilo toplo od napora. I katapult se počeo uzdizati, jer uspravljali su ga, zatežući pomoću klinova, i koristili su golemu snagu same grede i velikih željeznih prečnica koje su se svijale poput luka. Marko Antonije je zgrabio ogrtač i čvršće ga obavio oko vrata, a drugom rukom je navlačio nabore crvene tkanine, kako bi mu pokrivala bedra, a i dio konjskih sapi. Osjetivši dodir, životinja je otpuhnula, a jahač ju je potapšao, čekajući. Kad su teške naprave u zrak ponovno izbacile kamenje, krajičkom oka primijetio je pokret. Vojnici su uzbuđeno vikali, ali zadovoljstvo njihova zapovjednika pretvorilo se u gorku zabrinutost kad je primijetio kako jedan od njegovh glasnika galopira preko bijele ravnice. Marko Antonije glasnike je postavio u dva kruga, na petnaest i trideset kilometara od svojih položaja. Nije bilo nikakvo čudo da se jahač zadihao poslije takvoga jahanja. »Primijetili su legije, konzule!« izvijesti ga glasnik. »Znaš kako treba predati izvješće!« odbrusi Marko Antonije. Činilo se da je ukor pogodio mladoga konjanika, ali brzo se sabrao. »Discens Petronije predaje izvješće, konzule.« »Izvijesti!« zapovjedi mu nadređeni, ljutito ga gledajući. »Primijetili su da legije stupaju prema sjeveru, konzule. Velike snage, s pomoćnim trupama i posebnim vojnicima.« Marko Antonije je lupkao prstima po jabuci sedla, razmišljajući o izboru koji mu je preostao. »Vrlo dobro, Discense Petronije«, odgovorio je. »Vrati se na svoj položaj.« Gledao je kako mladić odlazi, a misli su mu se kovitlale kao inje kojim mu je vjetar stalno bockao kožu. To je mogao biti samo Oktavijan. Svi naumi Marka Antonija pretvarali su se u prah. Tijekom zime položaje na sjeveru nije mogao držati protiv snaga koje su u najmanju ruku jednake njegovima. To jest, ako će se njegovi ljudi uopće htjeti boriti kad doznaju tko im je protivnik.

Nakratko je zastao, razmišljajući. Podigao je ruku i potapšao se po prsima, gdje mu je u džepu bilo zgužvano pismo. Mnogo puta ga je pročitao, s nevjericom i užasnut. Promrmljao je psovku, shvativši da se mogućnost izbora svela na samo jedanu odluku. Bez obzira što se dogodilo, mora otvoriti prolaz prema Galiji. Podigao je pogled, pa je očima hladnim poput planinskoga ozračja zurio u tvrđavu koja mu je stajala na putu. Podigao je i spustio ruku, a to je bio znak koji su njegove legije čekale. Vojnici su nahrupili naprijed, prema srušenim vratima, pokraj svojih sudrugova koji su upravljali katapultom, a sad su se naslonili na oruđe, jer završili su posao. Kad su počeli navirati u tvrđavu, čuo je kako s brda iznad njega odjekuju prvi krici i zveket. Pogledao je nalijevo, a vjetar ga je prisilio da tako suzi oči da su postale prorezi. Negdje ondje mladi Rimljanin u rukama je držao njegovu sudbinu. Pogledao je preko tvrđave, do mjesta gdje se prolaz uspinjao planinom, a onda je nestajao gore, u bjelini. »Neka me čuva bog Mars«, promrmljao je. Svi nagoni govorili su mu da će ga protivnici uništiti bude li bježao. Gnej Pompej bježao je po cijelomu svijetu, ali Cezar ga je ipak uhvatio. Marko Antonije je znao da kroz prolaz može poslati pomoćne trupe i pratitelje logora, pa im tako dati vremena da se izvuku. Barem će mu žena i djeca zasad biti sigurni. »Neka me Julije zaštiti«, prošaptao je u vjetar. »Ako me vidiš, stari prijatelju, znaj da mi je potrebna mala pomoć.« *** U Oktavijanu je kuhalo dok je jahao, držeći korak s legijama. S toliko ljudi oko sebe nije imao prilike razgovarati s Agripom ni Mecenom, nego mogao samo slijediti zapovijedi koje je dobio. Hirtije ga je stavio na lijevo krilo, u prva dva reda od četiri legije. S njim su jahali poslanici Silva i Liburnije, jer bili su ono najbolje što je mogao izabrati, dok su Bucije i Paulinije zauzeli položaje u drugoj crti. No taj poredak nije uzimao u obzir njihovu brojčanu premoć. Konzuli su vojnike ustrojili kao neku vrstu rimskoga čekića koji je prije tristo godina tako dojmljivo promašio u bitci protiv Hanibala. Oktavijan je bacio pogled nadesno, gdje su konzuli, u trećemu redu, jahali u krasnim ogrtačima i oklopima. Vidio ih je kao daleke, crno-bijele točke, a i liktori su bili na konjima kako bi s njima držali korak. Bio je to duboki poredak koji je pokazivao da pretpostavljeni nemaju baš mnogo povjerenja u vojnike kojima zapovijedaju, a iskusni

legionari jamačno su primijetili tu činjenicu. Oni u prvim redovima osjećali su kako im suborci cijelim putom dišu za vrat, sa svime što je takav poredak podrazumijevao. Oktavijan je pred očima rukama napravio tunel kako bi pogled usredotočio u daljinu, jer bilo je to staro izviđačko lukavstvo. U krugu koji se pomicao vidio je planine u čijemu podnožju su vojnici Marka Antonija vrvjeli marljivo poput mrava. I oni su oblikovali redove, iako manje duboke, pa su mogli nadzirati širi dio bojišnice. Oktavijan je pogledao trubače, ali nije smio izdavati zapovijedi. Glavni časnici bili su Hirtije i Pansa, a oni su sve vrlo jasno iznijeli. Oktavijanov službeni naslov praefecta značio je samo ispraznu počast, barem glede ove bitke. Mladić je stiskao zube dok ga nisu počeli boljeti. Legije su gacale dalje, a kad se sunce popelo u zenit, našli su se na oko kilometar od redova vojnika koji su ih čekali. Oktavijan je preko prolaza mogao vidjeti ostatke tvrđave koju je tisuće revnih ruku pretvorilo u hrpu slomljenih greda i krša. Proučavao je karte koje su Hirtije i Pansa nosili sa sobom, pa je znao da prolaz vodi u južnu Galiju, gdje je ljeto još uvijek toplo. Kad se dovoljno približio da raspozna pojedine pojave, vidio je da iz ravnice u planine vijuga povorka kola. Još jedanput je pogledao nadesno, gdje su Hirtije i Pansa u ukrašenim oklopima sjedili na konjima. Bilo je moguće da su Marku Antoniju željeli omogućiti da održi otvoren put za bijeg, ali ako je bilo tako svoju nakanu nisu podijelili s podređenima. Prvi put u životu Oktavijan je shvatio strašnu stvarnost sučeljavanja s ustrojenim legijama na ravnici. Marku Antoniju dali su dovoljno vremena da sastavi goleme lukove, naprave velike poput kola, a željezne strijele koje su iz njih ispaljivali mogle su probiti tuce legionara. K tome, samo jedan zamah koplja učinio bi kraj svim njegovim nadama. Vjetar koji je puhao s brežuljaka ohladio je zrak, pa se Oktavijan stresao, jašući u svom redu. Posvuda oko njega legionari su pripremali teška koplja kojima će zadati prve udarce. Neće izvući mačeve dok ne zavitlaju prva tri vala kopalja, ali taj trenutak se približio kad su odriješili drvene drške sa željeznim vrhovima. Nesvjesno su pobrzali, pa su centurioni morali vikati kako bi ih zadržali. Stupajući tiskali su se naprijed, a Oktavijan još nije mogao izdavati zapovijedi. Nagnuo se u sedlu, jer radije je priželjkivao sukob nego da dulje trpi napetost koja je svakim korakom sve više rasla.

S njegove lijeve strane Mecena je iz korica izvadio dugi mač nazvan spatha, duži od običnoga gladiusa, kako bi neprijatelje mogao sjeći sjedeći na konju. Rimski plemić nosio je savršeno glatki prsni oklop, ulašten do visokoga sjaja, a samo se nasmijao kad mu se Agripa rugao zbog toga što tako blista na sunčevoj svjetlosti. Krasni filigran i ukrasi kakve su voljeli viši časnici olakšavali su vrhu mača da se zabije i da probije protivnika. Agripa je za sebe pronašao ljuskavi oklop, pa je zveckao jašući. Jahali su blizu Oktavijana, a obadvojica su razmjeli svoje uloge u sukobu koji se je spremao. Znali su da je Hirtije podvalio njihovomu prijatelju, prisilivši ga da prihvati njegove ovlasti konzula, pa im je bilo najvažnije da zaštite Oktavijana. Mladić je u redovima s one strane ravnice pogledom tražio Marka Antonija, ali nije ga vidio. Konzul je jamačno zauzeo položaj u trećemu redu desnoga krila, a Hirtije i Pansa također su za sebe izabrali takvo mjesto. Značilo je to da će Oktavijan jahati ravno prema Marku Antoniju, ali još nije znao što će učiniti ako ga zatekne u velikoj opasnosti. Po glavi su mu se vrtjeli naumi i mudrolije, ali previše je toga ovisilo o postupcima drugih, a posebno samoga Marka Antonija. Taj čovjek mu je naprosto morao vjerovati. Šakom je stisnuo dršku vlastitoga dugoga mača, čija je težina utješno djelovala na njega dok je bez napora mahao oružjem kako bi zagrijao rame. Osjećao se jak kad je uzde privezao za jabuku visoko na sedlu i uzeo dugi štit koji je dosad lupkao konja pričvršćen iza Oktavijanove noge. Odsad će, četiri stotine i pedeset koraka, samo koljenima voditi konja. Na manje od tristo koraka Antonijeve legije još su mirovale. Dosad su već obadvije strane mogle razaznati simbole koje su stjegonoše držali visoko, uz znakovlje s rimskim orlovima. Oktavijan se pitao kako će vojnici reagirati kad vide da prema njima ide Četvrta Ferrata, jer njezine su pripadnike dobro poznavali u Brundiziju. Koliko njih će shvatiti da se u ovoj bitci sučeljavaju s Cezarom? Kako su legije nadirale prema njima, Antonijevi vojnici nisu imali drugoga izbora nego ući u borbu. Da je Oktavijan odlučivao, možda bi zastao, dopustivši im da bolje pogledaju, ili bi poslao glasnika, zahtijevajući da se predaju. Okrenuo se da vidi kane li to učiniti konzuli, ali do njega nisu došle nikakve nove zapovijedi. Ugrizao se za usnicu, osjetivši da mu se stisnuo mjehur. Marko Antonije nije htio da njegovi ljudi srljaju dalje od ulaza u prolaz. Rasporedio ih je tako da su se mogli nesmetano povući. Bio je to

koristan podatak, pa bi Oktavijan, da je zapovijedao, odvojio tisuću ljudi koji bi zaprijetili da će zapriječiti prolaz i time bi prisilili Marka Antonija da odgovori, ali konzuli su se samo približavali korak po korak, smanjujući razdaljinu između sebe i protivnika. Na sto koraka obadvije strane su zatrubile u rogove i na postolja postavile velike lukove s kojih su strijele letjele prebrzo da bi ih oko moglo pratiti. Zabijale su se u redove legionara i rušile skupine vojnika koji nisu dospjeli ni vidjeti što ih je pokosilo. Jedini odgovor na to bio je da se napadači tako brzo približe da strijelci ne stignu napuniti lukove. Oktavijan je potaknuo konja u kas, jer odjednom se sve ubrzalo. S njim su požurili Mecena, Agripa i teško naoružani vojnici u poretku nalik na dijamant, čija zadaća je bila zaštititi visokoga časnika u sredini. Konj ga je već od početka bitke obilježio kao metu, no poput poslanika i tribuna, zapovjednika osam legija i on je bojište morao gledati iz visokoga kuta. Legionari u vojničkim redovima bez poteškoća su cupkali, nisko uperivši teška koplja, spremni za prvo bacanje duž crte koja se protezala više od kilometar i pol. Kad se to dogodilo, Oktavijan se s naporom suzdržao da ne ustukne. Na obadvije strane tisuće ljudi gromko se oglasilo kad je svatko od njih bacio prvo koplje, a onda je iz lijeve u desnu ruku smjesta prebacio drugo. Samo nekolicina među njima bila je u stanju ispravno naciljati, ali nisu ni računali na točnost, nego na brzinu i snagu kopalja koja će se zabiti u nadiruće protivnike, možda još prije nego što potrče. Neki su navalili na strijelce oko velikih lukova, pa su ih probadali kopljima koja su onda zabijali u zemlju, tako da su umirući vrištali i pogibali u uspravnu položaju, prikovani kopljima. Oktavijan je podigao štit, zureći u zrak ispred sebe koji kao da je vrvio fijučućim crnim prugama. Nagon da se sagne nisko u sedlu i sakrije se iza štita bio je gotovo nezadrživ, ali znao je da bi ga njegovi ljudi prezirali da to učini. Morao je uspravno sjediti i dobro paziti kako bi dospio odbiti koplja i zaštititi konja. Iako je životinji prsa djelomično prekrivala mjedena ploča, ipak je bila ranjiva. Ako borbe dopru do Oktavijanova reda, napadači na zemlji moći će birati gdje da odozdo zabiju oružje. Duž svih redova legionari su podignuli štitove da se zaštite od oluje drva i željeza. Sikćući zvuk navale pretvorio se u potmule udarce i zveket, a na obje strane borci su vikali od boli i šoka.

Oktavijan je odbio koplje koje se spustilo gotovo odozgor. Kad ga je skrenuo, divlje se zavrtjelo i zaplelo u noge obližnjemu legionaru koji je opsovao, podigavši pogled. Oktavijan nije mogao odgovoriti, jer se bacio naprijed da udarcem štita odbije drugo koplje koje se spuštalo na konjski vrat. I ono je palo na tlo, ali dotle je zrakom već letio drugi val. Dugo vremena činilo se da koplja lete samo na njega, pa se Oktavijan znojio dok je zamahivao i odbijao ih. Jedno mu je prohujalo između štita i gologa lista na nozi, pa se zabilo u vojnika iza njega, koji je pao na koljena, a da ga Oktavijan nije ni vidio. Cijelo vrijeme su napredovali, a nakon što je poletio treći val kopalja, obje su strane istodobno izvukle mačeve. Sa zadovoljstvom su koristili oružje, pa su vojske u trku naletjele jedna na drugu, koristeći štitove kao naprave za probijanje, dok su pritom pred sebe divlje i snažno zabijali mačeve. Oktavijan je navalio zajedno s ostalima, a ne bi mogao stati čak i da je htio, na obje strane u prva dva reda bili su iskusni vojnici. Sudrugove sebi slijeva zaklonili su štitovima, a mačevima su probadali sve protivnike koje su mogli vidjeti. Oktavijan je primijetio da su pala dva njegova stražara, a tijela su im zadrhtala kad su im oštrice probile oklope. Nekolicina boraca iz njegova poretka u obliku dijamanta progurala se naprijed, no osjetio je da ga žar bitke potiskuje prema neprijatelju. Konj mu je otpuhnuo, zabacio glavu i panično udario kopitima. Redovi vojnika pred njim bili su ranjivi pred konjanicima. Nisu mogli dovoljno visoko podignuti štitove, jer izložili bi se napadačima na zemlji. Kad su pošli naprijed da ga dohvate, Oktavijan se naglo okrenuo, osjetivši kako mu uz ruku struji drhtaj kad je zarezao razmjerno meku kovinu šljema. Ugledavši časnika na konju, neprijateljski vojnici počeli su se revno gurati prema njemu. Oktavijan, Mecena i Agripa postali su mete kad su ih opazili i udaljeniji napadači koji još nisu bacili koplja. Oktavijan je zagrmio kako bi se silom riješio straha, jer koplja su zujala prema njemu. Pozornost je morao podijeliti između protivnika koji su njegovu konju pokušali posjeći noge i onih udaljenijih, koji su časnika još uvijek pokušavali pogoditi svime što su mogli baciti. Ljudi na čelu njegova poretka u obliku dijamanta ponovno su počeli padati pokušavajući ga zaštititi, a prevelika gužva nije dopuštala drugima da se pomaknu naprijed. Oktavijan se neko vrijeme borio u prvomu redu. Mecena i Agripa dobro su branili bokove, pa su ubijali neprijatelje koji su se previše izložili, hitro ih sjekući, a štitovima su se međusobno zaštićivali kad su letjela

koplja. Oktavijan je čuo da mu je konj zanjištao, a onda i posrnuo. Preko lica je osjetio vruću posjekotinu, pa je povikao kad mu se konj srušio na tamno tlo između životinja njegovih prijatelja. Obadvije strane vidjele su da je pao, a Oktavijanovi ljudi bijesno su zaurlali i smjesta su se počeli gurati naprijed. Osjećajući mučninu, mladić je obrisao krv iz očiju. Nakratko je čuo da konj iza njega njišti, a onda se taj zvuk naglo prekinuo, jer netko je ubio životinju da se ne bi divlje ritala. Kad se posrćući uspravio, Mecena i Agripa prišli su mu na konjima, pa je koračao u ravnini s njihovim koljenima. Navala je probila rupu u neprijateljskomu redu, iako su svježi vojnici brzo nadolazili da popune pukotinu. Legionar bez šljema i s krvavim zubima raširio je oči kad je vidio tko je pred njim. Oktavijan je na trenutak pomislio da vojnik diže oružje kako bi se predao umjesto da napadne, ali Agripa je zamahnuo odozgor, a mač je legionaru odrezao uho i zabio mu se između glave i vrata. Pogođeni je pao na koljena, a Oktavijan ga je nogom udario u prsa kako bi ga prevalio i prešao preko njega. Vidio je da oko konja vrve borci, pa navaljuju i viču, s mješavinom straha i bijesa na zacrvenjelim licima. Oktavijan je obrisao krv, pitajući se kamo mu je nestao štit. Konji na obadvije strane tvorili su neobičan prolaz kojim su neprijatelji mogli prilaziti samo pojedinačno. Već je osjećao da su mu ruke kao od olova, a sluh mu se napola ugasio zbog stalnoga treskanja sa svih strana. Bogovi, nigdje nije vidio Marka Antonija! Borci iza njega još su grmili i gurali se, pa su ga odbacili naprijed, a dva konjanika su opsovala. Čuo je Mecenine povike, ali nije mogao razaznati viče li njegov prijatelj od bijesa ili boli. Svjetlo mu se činilo prejako i osjećao je da je sav mokar od znoja. Pobojao se da će se srušiti, jer srce mu je tako tuklo da mu se vrtjelo u glavi. Stopalo mu se iskrenulo kad je stao na truplo, pa se, posrnuvši, sudario s Agripinim konjem i osjetio vruću kožu životinje. Kad bi pao, napadači iza njega ne bi se zaustavili. Nisu voljeli hodati preko popadalih ljudi, jer mnogi od njih čak bi i na izdisaju zarili mač u neprijatelja. Zato bi ga vojnici iz svakoga reda vjerojatno probadali dok se ne bi pretvorio u krvavu, bezobličnu smjesu, izgubljenu negdje na bojištu. »Agripo! Povuci me gore, veliki tupane! Moram vidjeti!« povikao je. Prijatelj ga je čuo, pa je ispružio ruku sa štitom pričvršćenim za podlakticu. Oktavijan se uspentrao iza njega, skrivajući olakšanje. Na tlu se gotovo uspaničio, no sad mu srce više nije tako tuklo, a sjaj oko njega

dovoljno se smanjio da je mogao razaznati vojsku pred sobom. Sunce je odmaklo. Nekako je dolje, među borcima i konjima koji su frktali i toptali kopitima proveo više vremena nego što je pretpostavljao. Odmahnuo je glavom da je razbistri. Redovi pred njim prorijedili su se, pa ih je ostalo samo četiri, dok su glavne snage udarile na protivničko desno krilo. Na prvi pogled Oktavijanu se učinilo da vojnici pred njim samo drže svoje položaje, jer zabili su štitove u tlo, povezavši ih u neprekinuti zid. »Polako napredujte! Samo polako!« zapovjedio je. Bogova mu, Hirtije se valjda neće buniti što vojnicima zapovijeda kako da stupaju. Njegov uzvik niz redove su ponovili centurioni i njihovi pomoćnici, pa je pritisak otraga popustio, no prva dva reda još su se sukobljavala, vojnici su se, psujući, probadali, a i oni su štitove zabili u izgaženo blato i borili se oko njih. Oktavijan je ugledao Marka Antonija koji je, jašući, vikao i pokazivao, kako bi u bitku poslao nove jedinice i učvrstio redove. Oktavijan je znao da mora pojačati desno krilo. U glavi je oblikovao zapovijed da dvije ili tri kohorte prijeđu bojište i zaštite konzule, ali šutio je. Trenutak je minuo, a prošlo je još neko vrijeme dok je usporavao, a onda i zaustavio napredovanje. Crte spojenih štitova pred njima tvorile su čvrstu zapreku, no znao je da je može zaobići. Pod svojim zapovjedništvom imao je cijele legije koje bi se razvile, pa bi prodrle s bokova, opkolivši Antonijeve vojnike. No ipak nije otvorio usta. Mecena ga pogleda, nakratko odvrativši oči od opasnih kopalja i iznenadnih navala mačevima. Marko Antonije sve je riskirao kako bi napao desno krilo osam legija. Bilo je to ludo kockanje, a značilo je da bi njegove cjelokupne snage bilo moguće zaobići s druge strane i razviti se iza njih, dok ne budu opkoljene. Uništenje Marka Antonija ovisilo je o nekoliko zapovijedi, no Oktavijan je samo zurio i čekao. »Cezare?« povikao je Mecena. »Ovdje ih možemo napasti s boka!« Oktavijan stisne vilicu. »Pošalji glasnika konzulu Hirtiju po nove zapovijedi«, odbrusio je. Mecena je zurio u njega, a onda se brzo okrenuo, zazviždao glasniku i duboko se sagnuo u sedlu kako bi na brzinu uputio vojnika, koji je kao zec otrčao između redova. Oktavijan se nagne pokraj Agripina ramena, motreći neodlučnu bitku pred sobom. S lijeve strane ravnica je bila otvorena, pa je njegova legija,

koju su pritiskali odzada i ne primivši zapovijedi počela nadirati preko prve crte, gdje su se vodile borbe. Oktavijan kimne, donijevši odluku. Nije mogao dopustiti da Marko Antonije odnese potpunu pobjedu. »Sedma viktriška! Sedma viktriška!« odjednom je gromoglasno povikao. »Od Prve do Četvrte kohorte, presijecite nalijevo i udarite s boka! Dvostrukom brzinom! S boka!« Vojnici koji su se čudili što je dosad šutio počeli su raspojasano klicati. Pritiješnjeni redovi opustili su se kad je dvije tisuće ljudi skrenulo nalijevo iz najveće gužve, tako da su proširili crtu, zaobišli metež bitke i izbili na čelo. Učinak se odmah osjetio, jer Oktavijanovi ljudi pritrčali su, udarajući izložene strane vojnika koji su se još gurali naprijed. Mladić je osjetio da se zapreka pred njim uskolebala, jer su njegove kohorte ubijale legionare iza borbi na prvoj crti, zabijajući ih u vlastite redove, pa protivnici nisu mogli održati crtu sa štitovima. Oktavijan je zadovoljno progunđao kad su njegovi ljudi ponovno počeli sve brže napredovati. Gotovo je ubio glasnika koji mu je dotaknuo nogu. Trgnuo je mač nadolje, no udarac je zaustavio upravo na vrijeme. Psovkom je izgrdio nesretnoga glasnika zbog njegove gluposti. »Kakve su zapovijedi?« »Konzul Hirtije je ubijen, praefecte, a konzul Pansa je teško ranjen, pa ga nose u zaštitnicu. Vi preuzimate zapovjedništvo.« Zbog buke koju su podizale tisuće ljudi Oktavijan nije bio siguran da je dobro shvatio. »Što?« Glasnik je vičući ponovio poruku koju je čulo i mnogo vojnika oko njih, pa su podignuli glave. Oktavijan se oštro osvrnuo. Sad je mogao sve to završiti. Imao je ljude na povoljnim položajima da se okrenu i unište Antonijeve legije. Na trenutak je razmišljao o tomu, ali Marko Antonije je pošteno postupao s njim. Vjerovao mu je i nije mu bio neprijatelj. »Zatrubite razdvajanje!« zagrmio je novi zapovjednik najbližim sviračima koji su zatrubili u rogove, pa je niz bojne redove odjeknuo jedan jedini dugi znak. Počekao je i kimnuo kad je zvuku njegovih rogova odgovorila svirka s druge strane, pozivajući na povlačenje.

Između dvije vojske otvorio se prostor, no u njega su smjesta popadali umirući. Otvor se proširio, ostavljajući crvenu crtu na travnatoj ravnici. U legijama Marka Antonija stotine glasova uzvikivalo je zapovijedi, dok su i oni uzmicali, a teško dišući i očajni, nisu mogli vjerovati da protivnici neće navaliti na njih. »Sjaši, Agripa. Sad me moraju vidjeti«, zatraži mladić. Njegov prijatelj prebaci nogu preko konjske glave i spusti se na zemlju, lagano doskočivši. »Oblikujte i poravnajte redove! Četverokutni poredak!« zapovjedi Oktavijan, podigavši glas tako da je zaorio preko vojničkih redova. Preko redova njegovih vojnika! Bez Hirtije i Panse postao je jedini zapovjednik, a izranjena vojska Marka Antonija doimala se mala u usporedbi s njegovom. Gledao je kako osam legija završava razdvajanje, pa se pred suprotstavljenim crtama otvorilo stotinjak slobodnih koraka. Dotad su do Oktavijana već dojahala četiri poslanika, zacrvenjelih, bijesnih lica. Mladić je zadovoljno primijetio da nitko od njegovih generala nije ni pomislio preispitivati zapovijedi. Okrenuo se prema poslanicima kad se najbliži od njih javio, rekavši: »Cezare, neprijatelji su u neredu. Imamo ih!« Oktavijan ga hladno pogleda, primijetivši kod njega jedva skriveno negodovanje. »To su rimske legije, poslaniče«, odgovorio je. »Zapovijedam da oblikuju četverokute u zbijenu poretku. Dopustit ćemo protivnicima da se udalje. Ponovi što sam ti zapovjedio.« Poslanik je zurio u njega, ali onda je sagnuo glavu. »Neka oblikuju četverokute u zbijenu poretku. Dopustit ćemo im da se udalje, praefecte.« »Vrlo dobro, a sad se vratite svojim legijama i čekajte daljnje zapovijedi.« Četiri poslanika nisu bila navikla da ih tako otpravljaju, ali Oktavijan im je izdao vrlo jasnu zapovijed. Mogli su samo uputiti vojnički pozdrav, držeći se ukočeno i službeno, a onda su različitim putovima odjahali do svojih položaja. Novi zapovjednik se okrenuo, gledajući kako se legije Marka Antonija povlače do uništene tvrđave i prolaza koji je vodio u Galiju.

Vidio je i samoga čelnika kako jaši duž crta vojnika koji su stupali, a onda se zaustavio i pogledao prema mjestu gdje je Oktavijan sjedio na Agripinu konju. Dugi trenutak motrili su se u tišini, a onda je Marko Antonije okrenuo konja i odjahao. Više mu nije bilo hladno. Protekli sat bio mu je jedan od najgorih u životu, a još i sad jedva je mogao povjerovati da su mu protivnici dopustili udaljavanje s bojišnice. Njegovi legionari bili su u stanju šoka i nisu mogli razumjeti ono čemu su bili svjedoci. Znali su da su izgubili bitku, a bilo je besmisleno da daleko nadmoćnija sila naprosto gleda kako se udaljavaju. Dosad su već znali da su se u borbi sučelili s Cezarom i da im je pokazao milost. Jašući niz vojničke redove, Marko Antonije zauzdao je konja i osvrnuo se, gledajući osam legija koje su došle na sjever, a sad su uglavnom bile neokrnjene. Nije vidio trupla poginulih. Poslije prvoga naleta kopalja i strjelica vojnici se nisu pomaknuli više od kilometra, a trupla su skrivali redovi boraca koji su stajali. Među konjanicima Marko Antonije pogledom je potražio Oktavijana. Vidio je osobu koja bi mogla biti mladi Cezar, ali nije bio siguran u to. Pismo mu je pucketalo pod prsnim oklopom, pa je umalo ispružio ruku i ponovno ga pročitao, iako je to već sto puta učinio. Tu jednostavnu poruku prije tri dana mu je donio konjanik iz extraordinaria. Sretnemo li se u borbi, konzuli će zauzeti položaj na desnoj strani. Padnu li, bitka je završena, časna riječ. Zadrži glasnika. Pismo je bilo zapečaćeno pečatom koji je Marko Antonije dobro poznavao. Nije se htio kockati životima svojih ljudi, pa je kanio zanemariti poruku dok ne vidi kolika je vojska s kojom će se sučeliti. Za cijelo vrijeme napada srce mu je stajalo u grlu, jer živote odanih vojnika ugrožavao je bjesomučnom navalom na desno krilo, bez obrane ili pričuvnoga plana. Ipak, uspjelo je. Njegovi iskusni vojnici svladali su legionare, liktore i stražare, pa su se u golemu broju probili kroz prva dva reda, usredotočivši se na jednu točku. Samo u tomu napadu Marko Antonije izgubio je na stotine ljudi. Moglo je to biti samoubojstvo i nije se uspijevao otresti osjećaja da ga je Oktavijan usmjerio prema uništenju. No konzuli su ipak pali, a bitka kao da je zadrhtala i zaustavila se. Njegovi ljudi ponovno su oblikovali poredak u četvorinama, postojano se krećući prema uništenoj tvrđavi i prolazu koji je vodio u

Galiju i slobodu. Iznenada se nasmiješio jer na um mu je pala pomisao da je ponovno jedini konzul u Rimu, a proći će tjedni prije nego što Senat čuje da mu se sudbina promijenila. Bacio je novčić koji mu je dao Oktavijan i pao je na pravu stranu. Kad su se njegove legije zaputile prolazom, pozvao je najbližega jahača iz extraordinaria. »Zoveš se Petronije, je li?« »Da, konzule«, odgovori mladić. »Vrati se i nađi… Cezara«, uputi ga Marko Antonije. »Poruči mu da sam mu dužnik.«

17. POGLAVLJE Oktavijan je osjetio da mu je glava ponovno klonula, jer svladao ga je umor. Istina je da bitka umori čovjeka više od ijedne druge aktivnosti, a u tome mišljenju nije bio usamljen, jer stalno su zijevali i poslanici koji su se skupili u zapovjednomu šatoru u ravnici. Vani je još zavijao vjetar, ali željezni žeravnici pružali su privid topline, a vino je tjeralo ostatke hladnoće. Legionari se nisu mogli udobno odmarati, jer zapovjedio im je da oko velikoga tabora prije mraka podignu bedem. Brzo je narastao, jer tisuće ljudi marljivo je radilo lopatama na kamenu tlu. No Oktavijan je ipak odlučio da sutra legije premjesti na jug, podalje od hladnih planina, onamo gdje blago propuhuju povjetarci sjevernoga ljeta. I vojnici su bili toplo raspoloženi, pa se Oktavijan nasmiješio sam sebi, čuvši kako se Mecena smije nečemu što je rekao poslanik. Oktavijan je ležao na nagomilanim pokrivačima, a još više ih je smotao pod glavu, napravivši jastuk. Sa strane mu je bio pladanj s hranom, a u blizini su stajali poslužitelji iz tabora kako bi mu ponovno napunili pehar kad ga isprazni. Boljeli su ga svaka kost i mišić, no bila je to dobra bol, nimalo nalik na prijetnju da će se srušiti koja mu je u borbi zadavala strah. Napola zatvorenih očiju Oktavijan je gledao skupinu od četiri poslanika koje su Hirtije i Pansa poveli sa sobom na sjever. Stajali su zajedno, osjećajući nelagodnost, iako je mladi zapovjednik ostalima rekao da im pokažu da su dobrodošli. Čestitao im je na pobjedi, ali morat će se još pozabaviti s njima dok ne shvate da su sad dio njegove vojske, a nije ih naprosto posudio Senat. Protrljao je oči, odlučivši da ustane, a ne da, u toplini, ponovno odluta u san. Ljudi tih poslanika borili su se s Cezarom, bez obzira jesu li oni sami shvatili važnost toga ili nisu. Od današnjega dana pod njegovim su zapovjedništvom. Još se čudio neprestanoj moći svoga imena, ali naučio je prihvaćati tu čaroliju. Rim je nekoć možda pripadao Senatu i velikim govornicima, ali Julije Cezar je legije učinio svojima. Kad je ustao, Mecena i Agripa su mu nazdravili, a Oktavijan im je odgovorio cerekanjem. »Ustao je!« primijeti Mecena, dodajući mu pehar. »Upravo sam govorio ovomu Pauliniju ovdje da smo mogli više učiniti pomoću strijelaca. Jesi li vidio kako su danas letjele strijele? Marko Antonije ima

jedinicu sirijskih strijelaca koji su se lijepo iskazali.« Oktavijan nije zapazio tu pojedinost, pa je odmahnuo glavom. Bio je svjestan da ga svi pomno motre i čekaju da nešto kaže. »Ne ponosim se previše bitkom protiv vojske upola manje od naše, ali bolje je i to nego da smo izgubili, gospodo. Za pobjedu!« Podigao je pehar, pa su ispili. Pogledavši nove poslanike, odlučio je da će večer provesti u njihovu društvu, kako bi im uočio snagu i slabosti. Prepoznao je najstarijega, koji mu se obratio na kraju bitke. Justinije se nije doimao kao da se toga dana borio. Iz prtljage je upravo izvadio svečanu togu, pa je uljudno gledao i slušao, kao da se našao na gozbi koju je priredio Senat, a ne u vojnomu taboru. Oktavijan je upravo htio prijeći niski šator kako bi s njim porazgovarao kad je ušao jedan od stražara iz legije i vojnički pozdravio. »Stigao je Decim Junije, gospodine«, obratio se Cezaru. »Traži da razgovara s konzulima Hirtijem i Pansom.« »To neće biti lako«, promrmlja Mecena. Prijatelj mu dobaci upozoravajući pogled. Pansa je još disao u liječničkomu šatoru, ali pao je u bunilo i to s takvom groznicom da više ništa nisu mogli učiniti za njega. No Oktavijana nisu smjeli vidjeti kako se raduje činjenici da je očito miljenik sreće. »Uvedi ga«, odgovorio je. Na spomen toga imena iz njega je iščezao umor, pa se okrenuo prema krilu šatora na ulazu, pitajući se što da učini. Čovjek koji je ušao bio mu je nepoznat. Decim Junije imao je okruglo, mesnato lice, pa se doimao mladenački, ali i prilično otmjeno u togi rimskoga senatora, a nakon što je strogim pogledom prešao po zapovjednomu šatoru, ukočeno je, službeno vojnički pozdravio. »Kažu mi je da je konzul Hirtije poginuo«, izjavio je. »Tko sad zapovijeda, da mu se mogu požaliti? Tko je Marku Antoniju dopustio da pobjegne u Galiju kad nam je bio u šaci?« Sve oči okrenule su se prema Oktavijanu, koji je najprije šutio. Uživao je u prizoru kako Decim Junije pogledom prelazi s jednoga lica na drugo, zbunjen što mu nitko ne odgovara. »Mislim da me naslovi propraetora i praefectusa ovlašćuju da zapovijedam«, javi se napokon Oktavijan. »Svakako, ja sam Gaj Julije Cezar, a ova vojska je moja.«

Izjavio je to isto toliko zbog poslanika kao i u znak odgovora Decimu Juniju, ali to ime tako se dojmilo pridošlice da je problijedio i počeo mucati kad je pokušao nastaviti: »Ja… Propraetoru Cezare…«, počeo je, trudeći se pronaći riječi, a onda je Decim Junije duboko udahnuo i progovorio, iako mu je u očima bio usplahiren, zabrinut izraz: »Dvije tisuće mojih legionara još drže u Castra Taurinorumu, a čuvaju ih ljudi Marka Antonija. Tražim tvoje dopuštenje da ih oslobodim i da obnovim tvrđavu. Imao sam sreću da je konzul samo prošao pokraj mene na putu za tjesnac, ali opskrba mi je na izmaku. Želim li ovdje zadržati položaj moram tražiti hranu i pribor…« Zamuknuo je pred Oktavijanovim strogim pogledom. »Tvoj položaj, Decime Junije?« upita mladić. »Pa on je prilično jednostavan. Jedan si on onih koji su ubili Oca Rima. Kao njegovu usvojenu sinu, palo mi je u zadaću da zahtijevam pravdu.« Njegov sugovornik još je više problijedio, a koža mu je sjala od znoja. »Ja… Rimski Senat udijelio mi je pomilovanje, propraetore«, odgovorio je drhtavim glasom. »Ukidam to pomilovanje«, izjavi Oktavijan. »S kakvim ovlastima? Senat…« »… nije ovdje«, prekine ga mladić. »Ja sam zapovjednik na bojištu, a uvjerit ćeš se da su mi ovlasti neograničene, barem kad je o tebi riječ. Stražaru! Uhiti ovoga čovjeka i zadrži ga do suđenja. Možeš izabrati koga hoćeš da ti govori u prilog, Decime Junije. Savjetujem ti da nađeš nesvakidašnje vještu osobu.« Uhićenik se trgnuo kad mu je stražar položio ruku na rame. »Ne možeš to učiniti!« povikao je. »Odobrili su mi amnestiju, jer sam srušio tlačitelja. Hoćeš li ti sam sebe učiniti novim ugnjetačem? Gdje je u tome svemu uloga zakona? Nedodirljiv sam!« »Za mene nisi«, odvrati Oktavijan. »Za sutra ujutro sazvat ću sud viših časnika. A sad ga odvedi!« Dok ga je stražar odvodio, Decim Junije se doimao klonulo, a na licu mu je bio užasnuti izraz. Oktavijan se okrenuo ostalima u šatoru, posebno se usredotočivši na nove poslanike. »Osuđujete li me zbog ovoga«, tiho je upitao.

Od novih poslanika samo ga je Justinije pogledao u oči, odmahnuvši glavom. »Ne, Cezare«, odgovorio je. *** Suđenje je počelo tek što se sunce podiglo nad istočni obzor. Osam legija utaborilo se oko lovorova drveta, pa je mali prostor bio u samomu središtu golema mnoštva. Preko noći je postalo hladnije, iako je nebo bilo vedro, a onima koji su čekali presudu vjetar je na izloženu kožu ponovno nanosio čestice mraza. Decim Junije odlučio se sam braniti, pa je govorio gotovo sat dok su legije čekale i gledale. Napokon je zamuknuo, a Oktavijan je ustao. »Saslušao sam što si rekao, Decime Junije, ali tvoje razloge smatram ispraznima. Nije bilo pomilovanja kad si postao jedan od Cezarovih ubojica, a nevažna je činjenica da je poslije primijenjeno. Senat ne može odrediti da sunce zapadne nakon što je izašlo. Prekoračili su granice svojih ovlasti kad su ti ulili određeni osjećaj da si odriješen svog zločina. Kao Cezar, na bojištu ukidam pomilovanje, a to ću i službeno učiniti kad sljedeći put budem u Rimu. Ti ćeš se prvi od svih Liberatores susresti s pravdom za svoje zločine, no bit ćeš jedan od mnogih kad se ponovno sretnete s onu stranu rijeke.« Decim Junije je samo zurio u njega, a po očima mu se vidjelo da se pomirio sa sudbinim. Ni na trenutak nije dvojio o tome kako će završiti suđenje, pa je podignuo glavu, odbijajući pokazati strah. »Proglašavam te krivim za ubojstvo i svetogrđe protiv božanskoga Julija«, objavi Oktavijan. »Kazna je smrt. Objesite ga.« Bezizražajno je motrio dok su dva legionara zgrabila osuđenika, pa su ga poveli prema drvetu. Preko grane su prebacili uže i oko vrata mu nabacili omču, dok je on stajao, a prsa su mu se dizala i spuštala. Onda ih je počeo psovati, proklinjući ih u ime svih bogova. Oktavijan je kimnuo legionarima, pa su zajedničkim snagama potegnuli uže. Obješenikov uzvik naglo se prekinuo već kod prvoga trzaja. Jednu ruku podigao je do užeta, grebući po omči koja mu se zatezala oko vrata. Kad su vojnici nastavili povlačiti, podigao se na vrške prstiju, a onda se, posrnuvši, podigao sa zemlje. Udarao je nogama, podigavši obadvije ruke do vrata. Nagonski je zgrabio uže nad svojom glavom i podigao se na njemu. Vojnici su se kratko dogovarali, a onda se jedan od njih pripremio da preuzme težinu, a

drugi je prišao pojavi koja se ritala i odbacio joj ruke s užeta. Decim Junije se grčevito trzao i njihao, a dok se gušio ispraznio mu se mjehur. Nije to bila brza smrt, no legionari su strpljivo čekali, a samo su mu još jedanput morali odmicati ruke prije nego što se smirio, lagano se okrećući na povjetarcu. Kad je bilo gotovo, povukli su ga za noge dok mu se vrat nije prelomio, a onda su spustili truplo i odvezali uže, pa mu je jedan od legionara mačem odrubio glavu. Odvojila se tek poslije trećega udarca, a vojnik ju je podigao da je mnoštvo vidi, kao da pokazuje nagradu. Oktavijan je odahnuo, ispustivši dugi dah i stresao se od olakšanja. Nadao se da će se vijesti proširiti do ušiju moćnijih ljudi, kao što su Brut i Kasije, ili do onih koji su još gmizali po Rimu, poput Svetonija. S vremenom će doznati, pa će razmisliti što to znači za njih. Tek je počeo naplaćivati ono što su mu dugovali. »Poslanici, pratite me«, zapovjedio je. Prišlo mu je osmero ljudi, a šutjeli su i djelovali smireno poslije onoga čemu su svjedočili. Vidjeli su Oktavijana u besprijekornu oklopu, s licem bez bora, a iz cijele pojave izbijao mu je mladenački polet. »Vojnici su shvatili da sam odlučan, a i što namjeravam«, obratio im se. »Prije nego što nastavim put želim znati da svojim glasovima stoje iza mene. Sjećam se kako je Cezar, na bojišnici, ponekad sazvao vojnički skup da bi procijenio što osjećaju. I ja ću to ovdje učiniti, jer želim znati imam li njihovu podršku.« Kad mu je pogled pao na poslanike koji su s Hirtijem i Pansom došli na sjever, znao je da su ga shvatili. Pokazao je autoritet, a bili su dovoljno pametni da ga ne odbiju. »Pozovite sve časnike, pa i one zadužene za lozinke. Razgovarat ću s njima i upitat ću ih kako hoće da postupam.« Poslanici su bez oklijevanja vojnički pozdravili, pa su sređeno i u tišini otišli do konja. Kad se sunce podiglo na nebu, glavnina legija povukla se od zapovjednoga šatora, a dvije tisuće časnika približilo se da čuje što će reći Oktavijan. Čekao ih je, otpivši samo malo vode i razmišljajući o smrti Decima Junija. Nadao se da će osjetiti određeno zadovoljstvo, ali nikad prije nije sreo toga čovjeka, pa se u njemu nije javilo likovanje. Ipak, kratko se pomolio Juliju da isto takvu pravdu uspije podijeliti i ostalim »osloboditeljima«, jednomu po jednomu.

Kad su se časnici skupili, izašao je i stao pred njih. »Znate zašto sam ovdje«, počeo je, potrudivši se da ga svi jasno čuju. »Ako prije niste shvatili, sad vam je jasno zašto sam Marku Antoniju jučer dopustio da ode s bojišnice. Neprijatelji su mi oni koji su ubili moga oca Cezara, božanskoga rimskoga cara. Prije sam brzopleto postupao, pa sam donio odluke koje ne mogu opozvati. Stojim ovdje s vama jer sjećam se Cezara, a on je poznavao mudrost legija kojima je zapovijedao.« Zastao je kako bi svi zapazili pohvalu, a onda je nastavio: »S vama sam desna ruka Rima, mač koji će sasjeći izdajice poput Decima Junija, ali bez vas sam tek jedan čovjek, a baština moga oca nestat će sa mnom. »Što tražiš od nas, Cezare?« poviče netko iz mnoštva. Oktavijan prijeđe pogledom preko okupljenih časnika. »Razgovarajte jedan s drugim, a i sa svojim ljudima. Imamo osam legija, a to je dovoljno za svaku zadaću. Cezar mi je rekao da možete biti mudri, pa mi to i pokažite. Dajte mi do znanja što bih trebao učiniti.« Hotimice je odstupio sa svoga mjesta kako časnici ne bi osjećali da moraju ostati. Na svoje zadovoljstvo čuo je da počinju razgovarati, a poslije nekog vremena vratio se u svoj šator, gdje je ležao u polumraku, slušajući kako ljudi žagore, viču i smiju se dok su raspravljali o tome što učiniti. Prošla su jedva tri ljetna sata kad ga je Justinije došao potražiti, a zurio je kao da golim očima može vidjeti Oktavijanovo srce. »Ljudi su odlučili«, izvijestio je. Mladić je kimnuo, a onda je zajedno s njim otišao do mjesta gdje im se prije obratio. Ponovno su se okupili da mu odgovore, a primijetio je da se mnogi smiješe. »Koji od vas će govoriti za ostale?« upita Oktavijan. Podigli su ruke, pa je nasumice odabrao jednoga od njih. Ustao je krupni centurion. »Cezare, počašćeni smo što si to od nas zatražio.« Počeli su gromoglasno vikati, pa je Oktavijan morao podići ruke i mahnuti dlanovima da zašute. »Neki smatraju da bi od Decima Junija trebao preuzeti sjever«, počne centurion.

Nekolicina je počela klicati, ali većina je šutjela kad je centurion nastavio: »Ostali… većina nas… smatramo da je u Rimu ostalo prazno barem jedno poslaničko mjesto.« Na te riječi su se nasmijali, a nasmiješio se i Oktavijan. »Istina je da si premlad. U mirnim vremenima nitko ne može biti konzul prije dobi od četrdeset dvije godine, no u prošlosti je bilo iznimaka, a pogotovo glede samoga božanskoga Cezara. Mislimo da će nazočnost osam legija koje će ti pružati podršku biti dovoljna da uvjeri Senat kako tvoja dob nije zapreka da te izaberu za konzula.« Gromoglasno su povikali u znak podrške, a mladi zapovjednik se glasno nasmijao. Mecena, koji je stajao pokraj njega, nagnuo mu se do uha. »Jamačno je puka podudarnost da predlažu upravo ono što si i želio čuti«, promrmljao je, smiješeći se. »Postaješ sve bolji u tome.« Oktavijan ga pogleda, a oči su mu sjale. Nazočni su se stišali da čuju njegov odgovor, pa je duboko udahnuo. »Govorili ste, a ja sam vas saslušao. Ipak, pođem li na jug da se kandidiram za konzula, neću biti na čelu osvajačke vojske. Rimske građane zamolit ću da glasuju za mene, ali legije neću uvesti u Rim, ovaj put ne! Ako ljudi budu smatrali da me treba imenovati konzulom, podijelit ću pravdu koju su i meni i vama već predugo uskraćivali. Želite li i vi da se vratimo?« Iako nije bilo upitno kako će odgovoriti, bio je zadovoljan što su njegove riječi pozdravili gromoglasnim povicima, a klicanje je nagonski, poput jeke, ponovilo mnoštvo legionara koji su stajali podalje. Na vrijeme će čuti novosti. Vraćaju se kući da novoga Cezara izaberu za konzula! U liječničkomu šatoru velikodostojnik Pansa čuo je klicanje pa je duboko uvukao vrući dah. Bio je tako slab da mu se jezik povukao prema grlu, pa mu je debela mesnata površina prekinula dovod zraka. Podigao mu se gorki izbljuvak, prosuvši mu se iz usta i slomljena nosa, dok se Pansa prstima grebao po licu. Zagroktao je, mašući rukama dok se gušio, ali svi su vojnici vani slušali kako njihovi časnici kliču Cezaru, a kad su se vratili da nastave njegovati bolesnika, Pansa je već ležao mrtav, izbuljenih očiju. *** Senatori su motrili svaku promjenu izraza na licu mladića koji je stajao pred njima. Dojmio ih se, jer odgovorio je na svako njihovo pitanje. Podrijetlo mu je bilo besprijekorno. Samo zbog njegove mladosti

ustručavali su ga se smjesta potvrditi. No nije se doimao zbunjeno, a kad je progovorio, pokazao se rječitim poput poštene osobe, po dobi starije od sebe. Bibil nije mogao skrenuti pogled sa Seksta Pompeja. Činilo mu se da ondje, čekajući da ga procijene, stoji grčki športaš vitkih ramena i kukova, a tako pristalu mišićavost mogao je oblikovati samo djelatan život. Bibil je obrisao čelo četvrtastom tkaninom, a onda je prešao nadolje, obrisavši mokri sjaj s usnica. Poslije puna tri sata u kazalištu svi su bili umorni, ali čovjek zbog kojega su i sazvali hitni sastanak doimao se svjež. Pompejeva staložena smirenost više je od ičega drugoga pridonijela tome da se stariji senatori uvjere u njegovu vrijednost. Gledajući samo njegovu dob, morali su zaključiti da je daleko premlad za tako važno imenovanje, ali život koji je vodio obogaćivao ga je zrelošću i ozbiljnošću koje su vrlo povoljno ocijenili. Svetonije je posljednji među njima još bio spreman ispitivati mladića. Kad je ustao s klupe, Pompej je u njega upro postojani pogled, pa je senator oklijevao, zaboravivši što je htio pitati. »Ti, hm… opisao si smrt svoga oca u Egiptu«, počne Svetonije, a dok je govorio bio je svjestan da ga nazočni razdraženo gledaju i gunđaju. Ostali senatori htjeli su već jednom glasovati i otići kući. Svetonije stisne usta i rukom prijeđe preko kose, vrlo pomno začešljane preko vrha glave. »Izložio si pojedinosti o svom bratu kojega su u Španjolskoj ubile Cezarove snage. Kažeš da ti je sestra preživjela… Lavinija. Pa ipak, hm… uglavnom si stjecao iskustvo na kopnu, ali zahtijevaš zapovjedništvo nad flotom? Reci ovomu skupu zašto bi takve ovlasti trebali dodijeliti mladiću tvoje dobi.« Prije nego što je odgovorio Sekst Pompej je podigao pogled i njime prešao po dvorani, a taj potez shvatili su mnogi od nazočnih pa su se zakikotali kad se i on nasmiješio. »Moj otac je sagradio ovo kazalište, senatore, iako ga, do danas, još nisam ni vidio. Drago mi je da ga koristite i za nešto više, što mu nije bila nakana. Isto tako mi je drago mu ime nije zaboravljeno, unatoč naporima Cezarove klike, koja se u politici ovoga grada pokazala vrlo otrovnom. Nisu li vam Cezarovi pristaše ponovno nož pod grlom? Tržnice u gradu bruje takvim govorkanjima, a rasprave o njemu zaposjele su čak i Forum.« Zastao je, jer imao je naravni govornički dar, pa je pustio da publika upije svaku njegovu tvrdnju dok je smišljao novu.

»Sa mnom ste dobili više od očeva sina, iako se ne ustručavam položiti svoju čast uz čestitost koja je krasila Gneja Pompeja. Gotovo otkako pamtim borio sam se protiv Cezarove vojske u Španjolskoj. Prije toga vidio sam kako su mi oca na smrt izboli robovski tuđinci u Aleksandriji, samo zato da bi udovoljili Cezaru. Kad se suprotstavljam Oktavijanu, nikako se ne morate bojati za moju odanost. Možda sam jedini čovjek u Rimu čije je neprijateljstvo isto tako čvrsto zacrtano kao i zvjezdane staze.« Ponovno je zašutio, svjestan da će ga Svetonije potaknuti da govori o temi flote. Kad je senator otvorio usta, Sekst Pompej je nastavio: »Borio sam se na brodskim palubama, senatore. Kako sam rekao, imam tri vlastite galije, a svaku smo zarobili od Cezarovih snaga, a koristili smo je da bismo ga napadali. Dok je on vodio Rim, zbog svoga imena i podrijetla nisam mogao biti ništa više od gusara, ali vi ste to promijenili. Taj novi Cezar koji potkopava zakonsku snagu Senata i usuđuje se sprdati s rimskom vladavinom uvijek će mi biti neprijatelj. Ali ako su glasine istinite…«, kiselo se nasmiješio, siguran da nije pogrešno procijenio panične vijesti koje su tijekom nekoliko zadnjih dana lijetale gradom. »… onda ima preveliku vojsku da bi joj se suprotstavio itko u rimskim zemljama, ili je barem tako ove godine. Kad stigne do Rima, zavući će mu se pod kožu, pa ćemo ga moći ponovno istjerati samo užarenim nožem.« Svetonije je kimao, jer kao da je slušao sažetak svih svojih bojazni, a Pompej je nastavio: »Ali nema flotu u Brundiziju, barem je još nema. To je posljednja sila koja vam je ostala na raspolaganju, kojom zapovijedate i možete je dati na dar. Tražim samo da zapečatite zapovijedi kojima me stavljate na čelo flote. Upotrijebit ću je da, u ime ovoga Senata, donesem užas i uništenje tomu novomu Cezaru. U najmanju ruku izvući ću Senat iz njegova stiska. Moje ime jamči vam da mi možete vjerovati, senatori, jer sjedite u kući moga oca.« »Zadovoljan sam«, slabim glasom izjavi Svetonije, sjedajući. Glasovanje je brzo obavljeno, a bilo je samo nekoliko suzdržanih i nekoliko glasova protiv. Sekst Pompej zapovijedat će flotom, a predali su mu gotovo neograničene ovlasti postupkom kojemu je nedostajalo uvida i pravoga nadzora. Čak i oni koji su se sjećali njegova oca bili su svjesni da se izlažu velikomu riziku, ali znali su i to da Cezar stupa na jug, prema Rimu, a ovaj put sa sobom vodi osam legija. Nisu mu mogli predati još i

flotu, jer tada bi mu cijeli rimski svijet dospio na milost i nemilost.

18. POGLAVLJE Kad se sunce popelo na nebo, zatvorili su i zapečatili gradska vrata. Muški dio gradskoga stanovništva koji je mogao glasovati iz mraka je došao na Marsovo polje. Ondje su sve slobodne građane po staležima i bogatstvu svrstali u centurije, dok se grad punio mirisima desetaka tisuća obroka koje su pripremali da glasače dočekaju kad se vrate. U prošlim vremenima dani glasovanja imali su ozračje svetkovine, a ulični zabavljači i prodavači hrane u jedan dan zaradili su više nego što su inače priskrbili tijekom cijeloga mjeseca. No na drugoj obali Tibera utaborilo se osam legija, pa su, čekajući ishod, tvorile veliko more sjajnih oklopa. Prizor takve sile nadomak Rima građanima je u znatnoj mjeri umanjio polet. Predstavnici svake glasačke centurije došli su ubaciti glasove u goleme košare, pa su ih polako punili drvenim obilježjima. Oktavijan je stajao u blizini odjeven u jednostavnu bijelu togu. Bio je svjestan da ga mnoštvo koje oko njega vrvi motri sa strahopoštovanjem, pa se smiješio svakome tko bi mu prišao, a takvih je bilo mnogo, izmjenjivao bi s njima nekoliko riječi i zahvaljivao im na podršci. Bacio je pogled prema mjestu gdje je Bibil stajao znojeći se, iako ga je rob hladio lepezom, a drugi mu je nad glavom držao suncobran. Prije nekoliko godina tako je, kao konzul, stajao pokraj Cezara, a Oktavijan je znao da se njegov politički protivnik još živo sjeća toga. Mladić je čuo priče o tome, pa se nije mogao suzdržati da ne baci pogled prema brežuljku Janikulu, gdje su visoko podigli zastavu. Dok je vijorila, glasovanje se nastavljalo, ali ako bi ljudi s vrha brežuljka vidjeli da se približava vojska, spustili bi zastavu, pa bi se cijeli grad pripremio za obranu. Kad je nekoć ondje stajao Bibil, njegov prijatelj Svetonije sredio je da spuste zastavu kad ishod za njih postane nepovoljan, no Cezar je predvidio takvu izdaju pa su njegovi ljudi održali zastavu na koplju dovoljno dugo da njihov gospodar postane konzul. Oktavijan se nasmiješio kad se toga sjetio. »Četrdeset dva glasa za Cezara i Pedija, a četrdeset osam za Bibila i Svetonija«, objavili su diribitores, brojači glasova. Senat je iskoristio mnoge učinjene usluge da od prvih glasačkih centurija dobije toliko glasova. Oktavijan se bezbrižno nasmiješio. Znao je

da su senatori manje utjecajni kod siromašnijih staleža, dok je Cezarovo ime zvonilo poput zvona svima onima koji su primili srebro iz njegove ostavštine. »Nadao sam se da ćemo dosad dobiti više«, primijeti Pedije, koji je stajao pokraj njega. Oktavijan se ponovno upitao je li ispravno izabrao kandidata za svoga pomoćnoga konzula. Pedije je bio trideset godina stariji od njega, lice su mu prošarale duboke bore, a uska brada gotovo mu se završavala točkom. Sve se na njemu doimalo oštro, ali bio je to živčani čovječuljak koji je, kad bi se uznemirio, žvakao unutrašnjost usnica. Istina, nekoć je bio Cezarova stranka i prijatelj. To prijateljstvo nije bilo dovoljno da Pedije glasa protiv pomilovanja, ali barem nije otvoreno stao na stranu »osloboditelja«. Oktavijan ga je proučavao, pokušavajući ga sagledati očima glasača, pa je uzdahnuo. Bio je prisiljen prilično tankoćutno laskati Pediju, a i podmititi ga kako bi se kandidirao. Iako su obojica bili svjesni da je to samo zato kako bi spriječili da se Bibil i Svetonije dokopaju drugoga po redu konzularnoga položaja, Pedije je ipak raspravljao o tom prijedlogu kao da mu o njemu ovisi sudbina. Oktavijan je skrenuo pogled sa senatora vodnjikavih očiju, pa se zagledao preko širokoga Kampa, kojim se kretalo sto tisuća slobodnih ljudi. Još jednom je požalio što Mecena nije prihvatio taj položaj. Njegov prijatelj nije htio ni čuti i samo se nasmijao kad mu je Oktavijan to predložio. »Pedeset za Cezara i Pedija, a pedeset tri za Bibila i Svetonija!« gotovo su zapjevali brojači glasova, a oni koji su još čekali da glasuju počeli su klicati. Nisu mogli ući u grad dok ne skinu pečate s vrata, pa su neki bili nestrpljivi, dok su drugi uživali, jer dan prisilne dokonosti provodili su daleko od poslova i obitelji. Oktavijan udari Pedija po leđima tako da se senator trgnuo. »Plemenitaške centurije dosad su već glasovale«, zaključi mladić. »Mislim da će trgovački staleži podržati nas, a ne Bibila i Svetonija.« Pedije je micao ustima kao da između zuba uklanja komadić hrskavice koji se jako zaglavio. »Nadam se da imaš pravo, Cezare. Ne moram te ni upozoriti da će biti opasno izgubimo li upravo te izbore.« Oktavijan pogleda prema zapadu gdje je čekalo četrdeset tisuća legionara. Zaustavio je ih je s onu stranu Tibera, pa je počekao cijeli dan

prije nego što se pojavio u zgradi Senata i objavio kandidaturu za konzula. Učinio je sve što je mogao da odstrani žalac oružane prijetnje gradu, no vojska je svejedno bila tu. Glave u mnoštvu stalno su se okretale, a oči su im tražile legionare. Oktavijan nije vjerovao da će Rim glasati protiv čovjeka koji mu je držao nož pod grlom, iako se posebno potrudio sakriti oštricu. Nasmiješio se kad su se počela gomilati glasačka obilježja. Vidio je da u Bibilu kuha kad se košara počela puniti glasovima za Cezara i Pedija, a glasači su još dolazili, pa se sklonost glasovanja za mladoga zapovjednika pretvorila u pravu poplavu kad su trgovačke centurije iskoristile priliku da pokažu što misle o onima koje su smatrali Cezarovim ubojicama. Pomogla je i činjenica da je glasovanje bilo javno, pa su svi koji su sa svojim glasovima prilazili košarama već znali da su dio sveopćega raspoloženja. Oktavijan je vidio da su zadovoljni, a mnogi glasači su mu se naklonili dok su ubacivali drvena obilježja, pa mu je na stotine rimskih građana iskazivalo podršku. Osjetio je opojno djelovanje toga. Položaj konzula priželjkivao je zbog moći i sigurnosti koje s njim dolaze, ali stvarnost je bila još mnogo bolja. Rimskomu stanovništvu uskratili su glas, a nerede su ugušili pomoću grube sile, pa su se Rimljani glasovanjem osvećivali Senatu dok je Oktavijan uživao u svakomu trenutku. Rano popodne dosegli su točku kad mnoštvo iz siromašnijih staleža više nije moglo utjecati na ishod. Brojači glasova najprije su vijećali, a onda su trubačima legije dali znak da zatrube. Zvuci roga vinuli su se preko Marsova polja do druge obale Tibera, a legije koje su čekale zagrmjele su poput udaljena oceana. Od glasača buka se proširila do desetaka tisuća onih kojima se neće pružiti prilika za glasovanje, no ipak su htjeli pokazati odobravanje, pa je grmljavina zapljusnula Oktavijana. Malo je klonuo, teško dišući, a osjećao je da mu se oznojena toga lijepi za kožu. Iako je sebe uvjeravao da ishod ni u jednomu trenutku nije upitan, bio je svjestan da mu je bolna napetost ipak stezala svaki mišić. Na Janikulu su spustili zastavu i to pred očima građana koji su pazili na zakonitost, a kad su se oglasili rogovi, na komadiće su razbili mjedene i voštane pečate, otvorivši gradska vrata. Na tisuće žena, djece i robova izašlo je i pridružilo se muževima, braćama i sinovima, a ozračje je postalo još svečanije kad su čuli novosti, pa su počeli slaviti.

Uz Oktavijana su bila samo dva stražara, jer više ih nije ni smio povesti na službeno glasovanje, a oni nisu mogli zaustaviti tisuće ljudi koji su došli porazgovarati s njim, dotaknuti ga i potapšati ga po leđima. Bilo ih je previše, pa je morao poći prije nego što ga odviše gusto okruže, a u oduševljenju su ga mogli i srušiti. Pokret mu je donio određeno olakšanje, ali još su klicali i slijedili ga dok je dugim koracima prelazio polje, do mjesta gdje je šest stražara u oboru čuvalo bijeloga bika za žrtvovanje. Tu su već ponosno čekali Agripa i Mecena. Oktavijan im je kimnuo, a znao je da shvaćaju što je prošao da bi napokon stao na to mjesto. Novim konzulima očitat će znamenja, pa se gotovo stotinu svećenika, službenika i pisara skupilo da zabilježe taj događaj. Još više vojnika oslobodilo je prostor za obred, a čitači znamenja pripremili su životinju koja je rikala. Kvintina Fabija odjenula je zasljepljujuće bijelu odjeću i tako se dobro našminkala da joj se lice doimalo gotovo poput mladenačke maske. Dok su Oktavijan i Pedije prilazili, naklonila im se pruživši im oštri željezni srp. Oktavijan ga uzme, pa ga, pogledavši golemoga bika, iskuša na dlakama podlaktice. »I ne sumnjam da te Julije sad gleda«, toplo primijeti velika svećenica. »Jamačno se ponosi sinom.« Malo se naklonivši, Oktavijan je pokazao da cijeni njezine riječi. Povukavši užad kojom je bio vezan, stražari su bika odvukli do ruba ograđena zemljišta. Doimao se ošamućeno i tromo, jer omamili su ga mješavinom opijuma i drugih trava koje su mu stavili u hranu. Znamenje ne bi bilo povoljno da su za ranjenom životinjom morali juriti po Kampu. Zamišljajući to, Oktavijan je s naporom zatomio osmijeh. Znao je da ga je poslije glasovanja obuzela obijest, ali do kraja obreda od njega se očekivalo da se ophodi svečano i dostojanstveno. Čitači znamenja i gatari jednoličnim su pjevanjem molili bogove da pošalju znakove i blagoslove za konzularnu godinu koja će uslijediti. Oktavijan je šutke stajao, pa mu je Kvintina napokon morala prodrmati rame kako bi mu naznačila da je vrijeme. Sputanu biku prišao je dovoljno blizu da mu vidi trepavice i namiriše čistu kožu. Ruku mu je položio na vrh glave, vidjevši da životinja dokono žvače, nesvjesna onoga što će se dogoditi. Ta slika podsjetila ga je na Pedija, pa se ponovno morao suzdržati da se ne nasmije. Uz trzaj je stavio ruku pod snažni vrat i preko njega je brzim rezom prevukao oštricu. Krv je poput kiše poprskala mjedene posude pod

životinjskim vratom. Kad se bik oglasio, isprva se činilo da ne osjeća bol. Zdjele su se napunile krvlju, pa su ih zamijenili, dodavši ih čitačima znamenja, koji su zurili u crvenu tekućinu ne bi li vidjeli na kakvu budućnost ukazuju uzorci. Bik je počeo stenjati i otimati se, no krv je još tekla. Polako je klonuo na koljena, a u tamnosmeđim očima pojavio mu se divlji izraz. Užad se zategnula kad se, jače zastenjavši, s naporom pokušao uspraviti. Oktavijan ga je gledao, čekajući da ugine i pritom je razmišljao o Decimu Juniju. Iz sanjarenja ga je trgnuo uzvik čitača znamenja koji je drhtavom rukom pokazivao nebo. Oktavijan je zajedno s ostalima iz mnoštva podignuo pogled upravo na vrijeme da vidi kako, u daljini, jato tamnih ptica prelazi preko grada. Nasmiješio se, oduševljen što u zraku vidi supove. Povijest grada govorila je da ih je bilo dvanaest kad je Romul utemeljio Rim. Kao i tisuće građana, u sebi je brojao ptice, usredotočivši se kako bi bio siguran, jer u zraku su se preklapale i iščezavale. »Vidjela sam dvanaest«, jasno i glasno objavi Kvintina. Oktavijan žmirne. Ptice su se već udaljavale prema zalazećemu suncu i nije mogao biti siguran. Ljudi oko njega ponavljali su taj broj, pa se napokon nasmijao. »To je dobar znak«, primijetio je. Imao je Cezarovu sreću, jer sa sigurnošću je izbrojao samo devet ptica. Odletjele su prema suncu, ali bilo je to dovoljno. Viđenje dvanaest letačica Rimljanima će poslati poruku o preporodu. Kad su biku izrezali jetra, kraj se preklapao, pa je Kvintina Fabija oduševljeno zurila. Podignula je krvavi organ, poprskavši bijelu halju crvenim znakom života koji joj je tekao niz ruke. Čitači znamenja su klicali, a pisari su svaku pojedinost zapisali na voštane pločice, pa će ih, kasnije te večeri, unijeti u gradske spise. Znamenja su bila tako povoljna da je Oktavijan mogao samo odmahivati glavom i tiho se pomoliti svom mentoru i imenjaku. *** Većina mnoštva pošla je za novim konzulima da gleda žrtvovanje. Kad su gatari iščitali znamenja i proglasili ih po Kampu, Bibil je u pratnji svojih pristaša ostao pokraj glasačkih kutija. Prošao je rukom kroz uglačana drvena obilježja i pustio ih da padnu, jedno po jedno. S kiselim izrazom lica pogledao je Svetonija i Gaja Trebonija.

»Zapovjedio sam da vam dovedu konje«, rekao je »i pribavio sam brod. Čeka vas na doku u Ostiji. Idite s mojim blagoslovom.« Govorio je mračno i nezadovoljno, jer poput svih drugih osjećao je da su se stvari promijenile. Oktavijan je zadobio najviši položaj u gradu, a s njim su se uzdigli i Cezarovi pristaše. Stranke u Senatu više neće suzdržano glasovati. Bibil je zahvalio svojim osobnim bogovima da tim ljudima nije u šake dopala i flota, nego je barem ona preostala da mu smanji gađenje, iako je bila tek slamka. Svetonije pogleda grad, a onda i brežuljak Janikul. Sjetio se drukčijih izbora i drugoga Cezara, ali tada je bio mlađi i lakše je podnosio obrate hirovite sudbine. Odmahnuo je glavom, prelazeći rukom preko sve rjeđe kose koju mu je vjetar razbarušio i odmaknuo s vrha glave, otkrivajući ćelu. »Otići ću Kasiju«, izjavio je. »Ovo je samo jedan dan, Bibile. Sekst Pompej ima flotu na zapadu, dok Kasije i Brut drže istok. Rim će izgladnjeti ne bude li s mora stizalo žito. Grad će patiti, stiješnjen s obadvije strane dok ga ne zaguše. Ovo glasovanje, današnja sramotnost, samo je mali promašaj i ništa više. Prisižem da ću ponovno zadobiti taj položaj.« Okrenuo se Gaju Treboniju koji je Marku Antoniju odvraćao pozornost za vrijeme Cezarova ubojstva. Taj razmjerno mlad čovjek vrlo se ponosio time što su ga proglasili jednim od »osloboditelja«, iako nije zamahnuo nožem, no sad su ga posljedice te odluke progonile, pa se doimao bolesno. »To nije u redu«, izjavi Trebonije drhtavim glasom. Nikad prije nije napustio Rim, a pomisao na strane gradove ispunjavala ga je nelagodnošću. »Decima Junija objesio je bez doličnoga suđenja! Kako je ostao nedodirljiv dok mi moramo bježati? Odstranili smo tlačitelja, državnoga neprijatelja. Zašto to ne vide?« »Jer su zaslijepljeni zlatom, imenima i ludim snovima«, odbrusi Svetonije. »Vjerujte mi, vidio sam više toga nego što bih vam ikad mogao ispričati. Dobri ljudi rade u tišini, a što je s njihovim dostojanstvom i čašću? Za njih nitko ne mari, nego svi rade u prilog onima koji viču, razmeću se i ugađaju neopranu mnoštvu.« Ispružio je ruku da uhvati Trebonija za rame, ali njegov sugovornik se nagonski odmaknuo, crven u licu. Na trenutak Svetonije je zahvatio zrak, a onda je pustio da mu ruka padne.

»Živio sam s Cezarima, a jednoga sam čak i ubio«, nastavio je, »ali vjerujte mi, ljudi poput Kasija neće sve to tek tako pustiti. Cijena će se isplaćivati u krvi, a ja ću biti ovdje i gledati kako je naplaćuju.« *** Prvi put u mnogo godina novi konzuli neće ući u sam grad. Zgrada Senata još uvijek se sastojala od spaljenih temelja, pa su Oktavijan i Pedije umjesto toga otišli do otvorenih vrata Pompejeva kazališta. Mnoštvo ih je slijedilo sve dok nisu prošli kroz red vojnika koji su tu stajali, čuvajući dostojanstvo Senata. Oktavijan je zastao kod golemih stupova od bijeloga mramora, gledajući mrlje goveđe krvi na svojim rukama dok su senatori ulazili, zaobilazeći ga. U prolazu su im mnogi obadvojici čestitali, a Oktavijan im je odgovarao, svjestan da će morati početi graditi tankoćutnu mrežu saveznika koja mu je bila potrebna da bi mogao provesti čak i jednostavno glasovanje, no znamenja su mu dala zamah kojemu se senatori neće moći othrvati. Pedije je ostao pokraj njega, stalno mičući ustima, kao da samoga sebe nastoji izjesti iznutra. Činilo se da se samo on ne raduje znamenjima ni imenovanju, iako će mu ime ući u gradsku povijest. Vidjevši da je taj postariji čovjek živčan, Oktavijan je zatomio cerekanje. Nikako ga nije izabrao zbog njegovih ideala ili vatrene oštroumnosti, nego je Pedije bio najbolji izbor naprosto zato što nije bio jak. Oktavijan je učio na svojim pogreškama, a posebno je pogriješio kad je, ranije te godine, na Forum došao s naoružanim legionarima. Dosad je već shvatio da ne može zapostavljati važnost činjenice kako ga drugi doživljavaju. Narod i Senat oduprijet će se pokušaju gruboga prisvajanja vlasti u svakomu obliku, pa će čak i kao konzul morati oprezno koračati, a Pedije mu je služio kao štit. »Konzule«, obrati mu se Oktavijan. Njegov se pratitelj trgnuo čuvši taj naslov, a na usnicama koje su se pokretale kao da žvače pojavio mu se slab osmijeh. »Bit će mi zadovoljstvo da sam predložim usvajanje lex curata. Bio bih počašćen kad bi ti pozvao na glasovanje za opoziv pomilovanja.« Pedije je smjesta kimnuo. Oktavijan je pristao dodijeliti sredstva za senatorovu novu kuću u primorskomu gradu Herkulaneju, gdje su boravili samo najbogatiji Rimljani. Pediju su godili obzirnost i uljudnost, ali znao je da je mladić kupio njegovu podršku, pa je sve to puka formalnost. Ipak, godinama je poznavao božanskoga Cezara i divio mu se. Još ga je peklo

što je sramotno postupio i nije glasovao protiv izvornoga pomilovanja. Iako to Oktavijan nije znao, u usporedbi s tom grižnjom savjesti kuća pokraj mora bila je nalik na pjenu. »Vrlo rado ću to učiniti, Cezare«, složio se. Oktavijan se nasmiješi. Rim mu je pripadao. Proteklih tjedana, dok su se pripremali, jedna osoba ni na trenutak nije posumnjala da će, na valu javnoga oduševljenja, mladić postati konzul. Marko Antonije mu je pisao, zamolivši ga da se sastanu na nepristranu mjestu, gdje će moći osmisliti vojni pohod protiv Liberatores. Još danas će početi.

TREĆI DIO

19. POGLAVLJE Rijeka Lavinij vijugala je prema sjeveru. Blizu Mutine oblikovala je tuce otočića, od stjenovitih naslaga s jednim drvetom, do gusto pošumljenih površina okruženih riječnim strujanjem i odsječenih od svijeta. Oktavijan je gledao preko riječnoga tijeka, jer ondje ga je čekao Marko Antonije. Nijedan od njih nije posve vjerovao drugomu, pa je riječni otok bio savršeno mjesto za sastanak. Na drugoj obali strpljivo su stajale dvije galske legije, ali bile su bespomoćne, jer nikako se ne bi mogle umiješati ako bi Oktavijan smišljao izdaju, baš kao što ni Sedma viktriška i Deveta makedonska legija ne bi mogle pomoći, ako bi Marko Antonije kanio ubiti njihova zapovjednika. Do toga mjesta došli su pomoću pregovora nalik na složeni ples, jer obadvije strane su, sastavši se, razmjenjivale poruke i obećanja. Uzajamno su si zajamčili slobodan prolaz, ali stvarnost je na kraju uvijek pretpostavljala kockanje. Oktavijan pogleda Agripu i Mecenu. Već su jednom prešli prijeko, kako bi pretražili otok i uvjerili se da nema skrivenih vojnika, ni bilo kakvih stupica. Oktavijan je smatrao da nikako ne može biti dovoljno oprezan. Sumnjičavo je udahnuo, gledajući čamac koji se ljuljao. »Mislim da bih, ako smo nešto propustili i pođe li ovo po zlu, u smrt volio otići siguran da će me Marko Antonije ubrzo slijediti«, izjavio je. »To vam zapovijedam. Ako me ubiju, s otoka ne smije otići živ.« Procijenivši udaljenost zaključio je da je Marko Antonije odabrao položaj izvan dosega kopljanika. »Postavite velike lukove, a vojnici neka nišane preko rijeke«, odredio je. Njegove legije jučer su uspjele sastaviti velike streljačke naprave, pa je osjetio olakšanje vidjevši da su ih volovi dovukli, a vojnici su ih uperili prema otoku. Primijetio je da na drugoj obali vrše isto takve pripreme, pa se upitao kako bi bilo kad bi, stojeći na otočiću, začuo praskanje lukova koji bi preko vode odapinjali željezne strijele. »Jeste li spremni?« upitao je prijatelje.

Agripa je odgovorio tako što se spustio u čamac i trzajima provjerio užad. Mecena je slegnuo ramenima, još uvijek zureći u pojave koje su ih čekale. »Učinio si sve što si mogao. Ako je riječ o zavjeri, neće je preživjeti, to ti obećajem.« »Osim ako uopće nije ondje«, doda Agripa, smještajući se. »Onaj čovjek u oklopu možda je samo časnik koji će nas namamiti na određeno mjesto, pa će udariti katapultima i lukovima«. »Uvijek predviđaš ono najbolje, Agripa«, odvrati Mecena, pa se spusti u čamac i uhvati se za visoku provu, jer više je volio stajati. Na svojim mjestima već su bila četiri veslača, inače iskusni borci mačevima, a do nogu im je bilo oružje koje su svaki čas mogli zgrabiti. Istodobno su pogledali Oktavijana, a on im je kimnuo. »Hajdemo«, pozvao je. »Da vidimo što hoće.« Ušao je u čamac i sjeo pokraj drvene ograde, već usredotočivši pogled na cilj. »Otisnite se, veslajte, ili kako već glasi zapovijed na vodi«, rekao je. Agripa se doimao nelagodno, ali veslači su ih otisnuli od obale i skrenuli ih u struju. Četiri veslača rezala su vodu, pa je čamac brzo plovio prema otoku. Oktavijan se iznenadio uvidjevši da se zabavlja. Agripa je primijetio da se izražaj njegova prijatelja mijenja, pa se nasmiješio. »U čamcima ima neke čarolije«, primijetio je, »ali galije su još bolje«. Oktavijanu je osmijeh izblijedio kad se sjetio da je iz Brundizija nestala golema flota. Njegov pomoćnik, konzul Pedije, uspio je progurati glasovanje da Sekstu Pompeju oduzmu ovlasti, ali to nije vratilo brodove. »Kad ovdje završim, trebat ću vlastitu flotu«, zaključi Oktavijan. »Upravo sjediš u jedinoj floti koju imaš«, odvrati Mecena. Njegov prijatelj otpuhne. »Razmišljao sam o tome. Prije ili kasnije morat ću se sukobiti sa Sekstom Pompejem. Ako ne budemo nadzirali more, nikako nećemo moći povesti legije protiv Kasija i Bruta.« Agripa kimajući protrlja bradu. »To će nas koštati cijelo bogatstvo«, procijenio je.« Koliko galija ima Sekst, dvije stotine? Izgradnja samo polovice toga broja stajala bi desetke milijuna sestercija… a trebalo bi vremena da ponovno uvježbamo legionare.«

»Kakva je korist od sporazuma s Markom Antonijem, ako ne mogu izaći iz Rima jer se bojim gusara?« primijeti Oktavijan. »Pronaći ću novac i ljude. Imaš odriješene ruke, Agripa. Sagradi mi flotu.« Doplovivši do otoka tri putnika su se iskrcala, a veslači su bez riječi počeli navlačiti legionarske oklope, jer da su ih imali u čamcu mogli su se utopiti. Oktavijan je nestrpljivo čekao, prstima trljajući dršku mača gladiusa. Sam Marko Antonije došetao je do pješčanoga pristaništa, pa je gledao njihove pripreme kao da se prilično zabavlja. Doimao se zdrav i jak, visok gotovo kao Agripa, a pojava mu je unatoč godinama bila vojnički vitka. »Dobrodošao, konzule«, pozdravio je. »Prešao si dug put od doba kad sam ja nosio taj naslov. Kao što sam napisao, ovdje ti čašću jamčim sigurnost. Srećemo se za vrijeme primirja. Želio bih te upoznati sa svojim društvom, pa hoćeš li poći sa mnom?« Činilo se da se čovjek kojega je Oktavijan zadnji put vidio kako na konju hita u Galiju ne boji njegovih naoružanih vojnika. Doimao se opušteno kao svaki rimski plemić koji uživa u popodnevu na rijeci. Oktavijan se, prihvativši igru, nasmiješio njegovu držanju. »Poći ću s tobom«, odgovorio je. »Moramo o mnogo čemu razgovarati.« »Sad kad je odlučio slušati«, promrmlja Mecena. Skupina od šest ljudi otpratila je Marka Antonija do mjesta gdje su na travi stajali šator i stolovi. S te strane otoka Oktavijan je mnogo jasnije vidio galske legije na suprotnoj obali. Jamačno nije bilo nimalo slučajno da se je rijeka na toj strani sužavala. Mladiću su pogled uzvraćale dvije centurije strijelaca, a bilo mu je jasno da su i oni, kao i tuce velikih lukova, spremni reagirati na prvi znak izdaje. Začudo, Oktavijanu je bilo drago da i sugovornik njega smatra prijetnjom, jer bilo bi mu krivo da se samo on zgrčio od zabrinutosti. Kao domaćin, Marko Antonije bio je blagoglagoljivo raspoložen. Primijetio je da njegov gost gleda pripravne legije. »Ovo su teški dani, je li, Cezare? Kad sam stigao u Galiju, tako je smatrao i ovaj ovdje Lepid. Zahvalan sam mu što se nije bunio kad je zapovjedništvo predavao rimskomu konzulu.« »Bivšemu rimskomu konzulu«, nagonski ga ispravi Oktavijan, a

vidjevši da se njegov sugovornik počinje mrštiti brzo je nastavio: »Ali to je još uvijek osoba koju je Julije Cezar nazivao prijateljem, a nadam se da je u ovo doba i saveznik.« »Kako kažeš. Otkrio sam da je to lakše naći saveznike što imam više legija«, odvrati Marko Antonije, gromko se nasmijavši. »Lepide, dopusti da ti predstavim novoga Cezara i najnovijega konzula«. Čovjek kojega je doveo pred njih držeći ga za rame doimao se pun strahopoštovanja, ali i neprimjeren takvomu skupu. Oktavijan nije osobno poznavao Lepida, nego je samo znao da je upravitelj Galije i da ga je, po povratku s istoka, imenovao Cezar. Na prvi pogled nije bio dojmljiva pojava. Držao se malo pognuto, pa je bio sličniji učenjaku nego višemu časniku, iako je često lomio nos, a u nekom staromu sukobu jako mu je stradalo uho, pa mu je sad ostao samo batrljak nalik na kvržicu, ružičast i bez uobičajene zaobljenosti. Imao je gustu, ali posve bijelu kosu. Oktavijan je osjećao da mu je, u odnosu prema tim ljudima, mladost više prednost nego slabost. »Čast mi je upoznati te, Cezare«, pozdravi Lepid.ŠPo dubokomu i čvrstomu glasu mogla se naslutiti osobnost ispod ostarjele vanjštine. Oktavijan je prihvatio njegovu ispruženu ruku i stisnuo je. »I meni je čast što se s susrećem s vama dvojicom, gospodo. Mislim da sam, kao rimski konzul, najviši po položaju. Hoćemo li sjesti?« Pokazao je dugi stol, namjerno mu prvi prilazeći kako Marko Antonije ne bi ovladao razgovorom. Mecena i Agripa su ga glatko slijedili i stali iza njega kad je odabrao stolac na čelu stola. Marko Antonije se doimao razdraženo, ali je dostojanstveno popustio i sjeo nasuprot Oktavijanu, a Lepid mu se smjestio sa strane. Još četvorica njihovih ljudi stajali su dovoljno daleko da ne budu očita prijetnja, iako je bilo jasno zašto su tu. Oktavijan je, osvrnuvši se, pogledao svoje veslače koji su uvježbano zauzeli položaj sučelice drugima. Pratitelji pregovarača tvorili su dvije zasebne skupine, jednu nasuprot drugoj, a odjednom se ponovno pojavila napetost kad je Marko Antonije položio ruke na površinu stola. »Da počnem?« upitao je i nastavio prije nego što je itko stigao odgovoriti. »Moj prijedlog je jednostavan. Zajedno s Lepidom, u Galiji zapovijedam s petnaest legija, dok ih ti, Cezare, imaš osam, a tvoja je i sljedeća konzularna godina. Trebaju ti snage kojima ćeš srušiti

›osloboditelje‹, dok ja želim položaj i moć u Rimu, radije nego da ostanem po strani, u Galiji. Ne misliš li da bismo se trebali složiti?« Oktavijan je u sebi zahvaljivao rimskoj izravnosti. Barem se u tome slagao s Markom Antonijem, jer dijelili su odbojnost prema igrama u Senatu. »Kakvo je u svemu tome gledište upravitelja Lepida?« upitao je, ničim ne pokazujući kako je primio sugovornikove riječi. »Lepid i ja govorimo kao jedna osoba«, odgovorio je Marko Antonije prije nego što je njegov pratitelj stigao nešto reći. »Rim je i prije poznavao ustanovu trijumvirata, trovlađa. Predlažem da između sebe podijelimo moć, s ciljem da na istoku skršimo Liberatores. Mislim da to ne možeš izvesti bez mojih legija, Cezare.« Oktavijanu su se misli kovitlale. Ponuda je bila dobra, no može li joj vjerovati? Sam Cezar je, s Krasom i Pompejem, utemeljio prvo trovlađe. Oktavijan nije morao ni spomenuti da je za dvojicu od njih sve to vrlo loše završilo. Pogledavši svoga sugovornika duboko u oči ondje je primijetio napetost. Činilo se da bivši konzul ima jak položaj, no nešto ga je ipak smetalo, pa je Oktavijan tražio prave riječi kojima bi to opisao. »Tako što mora odobriti Senat kako bi bilo zakonito«, ukazao je, »ali barem toliko mogu ponuditi. Sad ondje imam dovoljno stranaka da pobijedim u svakom glasovanju.« Kad se Marko Antonije počeo opuštati, Oktavijan baci pogled iza njega, na legije koje su se utaborile na riječnoj obali. »No ipak mi se čini da svime time vrlo malo dobijam. Konzul sam, a iza mene je Senat koji me se ne usuđuje naljutiti. Da, morat ću se sučeliti s neprijateljima, ali mogu skupiti nove legije.« Marko Antonije odmahne glavom. »Iz Sirije i Grčke primio sam izvješća koja govore da nemaš toliko vremena, Cezare. Budeš li još dugo čekao, Brut i Kasije će odviše ojačati. Nudim ti snagu kojom ćeš ih slomiti prije nego što dođu do te točke.« Oktavijan je duboko razmišljao dok su njegov sugovornik i Lepid zurili u njega i čekali. Konzuli su imali ograničene ovlasti, unatoč prividu moći kojom su se hvalili. Ono što je Marko Antonije predlagao Oktavijana bi, poput privremene diktature, stavilo iznad zakona, izvan njegova dohvata tijekom ključnih godina dok bi gradio flotu i vojsku. Ipak, smatrao je da još nije pronašao slabost koja je Marka Antonija natjerala na

pregovore i to ga je izjedalo. Ponovno je pogledao legije na riječnoj obali, iza leđa svojih sustolnika. »Kako plaćaš svoje ljude?« upitao je nemarno. Na njegovo iznenađenje Marko Antonije se zacrvenio, a činilo se da mu je neugodno. »Ne plaćam ih«, odgovorio je kao da iz sebe izvlači riječi. »Dio našega sporazuma mora uključivati sredstva da platim legije kojima zapovijedam.« Oktavijan tiho zazviždi sam za sebe. U petnaest legija bilo je sedamdeset pet tisuća vojnika, a k tome još dvadesetak tisuća pomoćnoga osoblja. Mladić se pitao kako dugo nisu dobili srebro. Siromaštvo je bilo okrutna dragana, pa je Marku Antoniju bilo potrebno Oktavijanovo savezništvo, ili je barem trebao rimska sredstva i novac iz Cezarove ostavštine. Mladić se toplije nasmiješio dvojici ljudi pred sobom. »Mislim da razumijem glavni predmet rasprave, gospodo. Ali kakva bih to budala bio da prihvatim bitku protiv Kasija i Bruta, a izgubim Galiju, gdje više ne bi bilo vojske?« Marko Antonije pokretom ruke odbaci taj prigovor. »Galija je već godinama mirna. Cezar je slomio kralježnicu njihovim plemenima i pobio im je vođe. Nema velikoga kralja koji bi nasljedovao Vercingetoriksa, više ga nema. Ponovno su se srozali na tisuću obitelji koje se prepiru, a tako će biti još nekoliko naraštaja. Ipak, neću uzeti baš sve rimske vojnike. Tijekom nekoliko godišnjih doba dvije ili tri legiuje mogu ostaviti da budu posade u tvrđavama. Vrlo brzo ću doznati ako se Gali pobune, a učine li to znaju što mogu očekivati.« Oktavijan ga je sumnjičavo pogledao, pitajući se je li previše toga zasnovao. Nikako nije želio bitku na dvije bojišnice. Odvođenjem vojnika iz Galije Marko Antonije igrao je opasnu igru, iako ga je upravo to dovelo za pregovarački stol. Nastala je duga napetost dok su ostali motrili mladića, koji je naposljetku kimnuo. »U redu, gospodo. Vidim da ste imali vremena porazmisliti o tome kako bi djelovalo takvo trovlađe. Izložite mi svoje gledište, a ja ću razmisliti o najboljemu rješenju za Rim.«

*** Trodnevni pregovori iscrpili su Marka Antonija, dok se Oktavijan doimao svježim kakav je bio u trenutku kad je sjeo za stol. Svakoga dana u zoru vraćao se na isto mjesto nakon što su Mecena i Lepid pregledali otok i uvjerili se da nema skrivenih vojnika. Nije bilo izdaje, a Oktavijana je obuzeo osjećaj da bi sporazum mogao uspjeti, no ipak se je prepirao i s velikim poletom raspravljao o svakoj točki, sve dok stariji pregovarači nisu popustili. Ponudio je da će omogućiti izglasavanje zakona koji će ozakoniti njihov sporazum, a Marko Antonije mu je zauzvrat obećao potpuni nadzor nad Sicilijom, Sardinijom i cijelom Afrikom, uključujući Egipat. Bio je to nesiguran dar, jer flota Seksta Pompeja nadzirala je more na zapadu, ali Oktavijan je ipak prihvatio. Marko Antonije će zadržati Galiju kao svoje osobno dobro, dok će Lepid dobiti područje na sjeveru, kojim je Decim Junije tako kratko vladao. Španjolska i ostatak Italije bit će njihova zajednička oblast. Oktavijan je sredio da preko rijeke čamcima pošalju tri milijuna sestercija, pa je osjetio zadovoljstvo vidjevši da se Marko Antonije opustio i neko vrijeme ponovno se doimao mlad, a onda su još jedanput zaronili u rasprave o pojedinostima. Trećega dana napisali su sporazum koji će sva trojica ovjeriti pečatima. Zajedno će činiti »povjerenstvo trojice za uređenje države«, ružan i neprikladan izričaj koji je unekoliko skrivao svoju pravu narav — privremeno primirje među moćnicima, s ciljem da steknu ono što uistinu žele. Oktavijan nije gajio lažne nade o tome, ali unatoč svojoj rimskoj bahatosti Marko Antonije nikad mu nije bio neprijatelj. Njegovi pravi protivnici svakodnevno su jačali, pa je trebao legije i moć da im se suprotstavi. Posljednji dio sporazuma prouzročio je veću prepirku nego sve ostalo. Dok je Kornelije Sula bio rimski diktator dopustio je ono što je nazivao »izopćenjem«, a bio je to popis ljudi koje je država osudila. Tko se našao na tomu popisu, zapravo je bio osuđen na smrt, a osudu je mogao izvršiti svaki građanin, a kad bi predao osuđenikovu glavu, za nagradu bi dobio dio njegova imanja, dok bi ostatak završio u škrinjama Senata. Bila je to opasna moć, no od samoga početka Oktavijan ju je smatrao primamljivom i morao se sam sa sobom boriti kako bi joj se othrvao. Sa svoje strane odobrio je da se na popis stave samo imena devetnaestorice preostalih osoba koje su, u Pompejevu kazalištu, sudjelovale u Cezarovu

ubojstvu, no Lepid i Marko Antonije dodali su stavke po svom izboru, pa je Oktavijan živčano progutao dok je čitao imena dobro mu poznatih senatora. Njegovi sudrugovi sređivali su stare račune, jer tu su cijenu odredili za potpisivanje sporazuma. Sljedeća dva dana prepirali su se oko pitanja koga bi još trebalo staviti na popis, pa su jedni drugima branili kažnjavanje izopćenjem iz osobnih razloga, no onda su ih, tijekom pregovora, ipak jednoga po jednoga vraćali na popis. Naposljetku su završili. Izopćenja će u Rimu prouzročiti metež, ali kad imanja tih ljudi stave na dražbu, Oktavijan će dobiti sredstva koja su mu bila potrebna da sagradi flotu i pođe u rat. Stresao se na tu pomisao i ponovno je pročitao popis. Na samom početku stajala su imena Bruta i Kasija. U sporazumu nigdje nisu spomenuli istočni dio rimskih zemalja, jer bila bi tlapnja da ih podijele dok njima još vladaju sadašnji dužnosnici. Ipak, označili su što treba učiniti i povukli crtu. Kasije i Brut bit će proglašeni državnim neprijateljima, iako su ih nekoć štitili zakon i pomilovanje. Nije bilo malo postignuće da su sad dospjeli na vrh popisa nepoćudnih osoba. Šest dana nakon što je prvi put stigao na otočić Oktavijan se ponovno ondje našao. Marko Antonije i Lepid blistali su od zadovoljstva zbog svoga uspjeha, jer pod rimsko okrilje vratio ih je jedini čovjek koji je to mogao učiniti. Međusobno povjerenje još je bilo krhko, ali dok su se danima prepirali, počeli su makar i nevoljko poštovati jedan drugoga. Marko Antonije polako je i mirno disao gledajući kako Oktavijan pečati sporazum o trovlađu, pa je pripremio prsten kako bi tom potpisu dodao vlastiti obiteljski grb. »U pet godina imat ćemo dovoljno vremena da ispravimo prošle greške«, primijeti Marko Antonije. »Neka nam se barem u tom razdoblju bogovi smiješe.« »Hoćeš li se sada vratiti sa mnom u Rim da vidiš izglasavanje toga zakona?« upita ga Oktavijan, čudno se smiješeći. »Ne bih to propustio«, odvrati njegov sugovornik. *** Sicilijanska obala bila je savršeno mjesto za flotu ratnih brodova. Visoki brežuljci blizu obale Sekstu Pompeju omogućavali su da raspozna signalne zastavice i da zapovjedi galijama da brzo isplove, dok su robovi tako naporno veslali da je pramac sjekao bijelu morsku pjenu. Kad je sunce izašlo, zbog sjaja je škiljio gledajući zastavice, a iskezio se je ugledavši

crvenu tkaninu koja se doimala kao daleka krvava kapljica na planinskomu vrhu. Gotovo ju je skrivao plašt dima koji se, na velikomu otoku, dizao iz vulkana nalik na mrzovoljno čudovište zbog kojega se treslo tlo, a na morsku površinu dizale su se mrtve ribe, pa su ih njegovi ljudi oduševljeno nabadali na koplja vidjevši da su već kuhane. Noću su na vrhu ponekad primjećivali mutno svjetlucanje, a rastopljene stijene kipjele su i šištale. Taj krajolik odgovarao je njegovoj mržnji, a opijala ga je činjenica da ima ovlasti, a i brodove da sprovede svoju volju. Više nije morao riskirati bijes rimske flote kad je svoje posade slao da napadaju trgovačke brodove. Sad je flota bila pod njegovom vlašću, a zapovijedi su bile ispisane na voskom premazanu pergamentu, zapečaćene u velikom kolutu napravljenom od voska i vrpci. Vidjevši taj pečat, viši časnici mogli su samo vojnički pozdraviti i staviti se pod njegovo zapovjedništvo. Od toga trenutka dobio je oružje koje se po snazi moglo mjeriti sa svime što je Rim imao, a bilo je čak i jače kad se uzme u obzir da je čvrsto držao obalu. Brodovi sa žitom iz Afrike, pa čak i sa Sicilije, više nisu plovili prema poluotoku. Rim je bio lišen polovice neophodne hrane i opskrbe, a Sekst Pompej mogao je učiniti i više od toga. Okrenuo se svom novomu pomoćniku Vediju. Možda bi pomirljivije postupio da je imenovao nekoga od starijih satnika legije, ali Vedije je godinama bio s njim kao gusar, pa mu je Sekst vjerovao. Iako je zašao u dvadesete godine, Vedije nije imao oštre oči kakve su potrebne da bi se raspoznale zastavice, pa je čekao da čuje novosti i gotovo se tresao od uzbuđenja. Kad ga je Sekst pronašao, mladić je bio »vuk iz gostionica«, a teško je zarađivao boreći se za kovanice koje bi onda rasuo na kockanje ili piće. Već od početka, kad ga je Sekst srušio na tlo i razbio mu čeljust, prepoznali su nešto jedan u drugomu. U mjesecima koji su slijedili Vedije ga je triput napao, ali svaki put je sve gore prošao pa je naposljetku odustao od osvete i počeo se zanimati za mladoga rimskoga plemića koji je govorio i vladao se kao pučanin. Sekst se nacerio tomu čovjeku koji nije upoznao pravu hranu dok se nije pridružio posadi na galiji koja je plijenila rimske brodove. Očito je i vuka moguće pripitomiti kuhanim obrocima. »Podigli su crvenu zastavu. Čini se da na moru neka hrabra duša riskira život kako bi svojoj ljubavnici donijela nakit.« U prošlim danima druga zastava bila je ključna, jer izvješćivala je koliko je brodova. Jedan ili dva bili su povoljna meta, ali ako ih je bilo

više, rizik je postao prevelik, pa su njegovi ljudi ostali skriveni u zaljevima i dragama duž obale. Seksta je obuzelo staro zadovoljstvo, a osjetio je da mu je srce brže zakucalo. S legionarima je stajao na palubi lijepe rimske galije, a robovi su se spremili zaveslati kako bi izjurila na pučinu. U zaklonu maloga zaljeva gdje je proveo noć bilo je usidreno još pet galija, čije posade su čekale njegove zapovijedi. Povikao je mornaru koji je davao znakove, pa je gledao kako se i njegova zastavica brzo penje do vrha jarbola, a veslače su probudili iz sna pucketajući im bičevima oko ušiju. Ostale galije odgovorile su sa stegom koju je zavolio, pa su posade s morskoga dna izvukle sidra, a za nekoliko trenutaka pripremili su i vesla. Poželio se glasno nasmijati, osjetivši da brod pod njim kroz tamnu vodu klizi prema pučini, a i ostali su pojurili poput sokola u lovu. Bila je to samo polovica pogibeljnih plovila koje je dobio. Uz obalu se od znatiželjnih očiju skrivalo dvjesto galija, a sve su čekale njegove zapovijedi. Osjetivši pokret, iz svoje male kabine izašla je njegova sestra, a Sekstom je prostrujala nova napetost, jer nije mu se sviđalo kako je Vedije gledao djevojku. Bilo joj je samo osamnaest godina, a Sekst je igrao uloge oca i brata, pa ju je držao uza se i nije je htio ostaviti među grubim mornarima u taborima na kopnu. »Nema razloga za uznemirenost, Lavinijo. Obavljam plemeniti posao za Senat i pazim da obala bude sigurna. Možeš ostati ovdje ne bude li borbe, no u protivnom želim da siđeš dolje, na sigurno, razumiješ li?« Oči su joj razdraženo bljesnule, ali kimula je. Kosa zlatna poput njegove padala joj je oko lica koje se doimalo nekoliko godina mlađim, pa je bilo još vrlo nalik na djetinje. Sekst ju je s naklonošću motrio dok je kosu vezivala unatrag, gledajući more i uživajući u povjetarcu i morskoj pjeni. Bio je itekako svjestan da Vedije svojim tupim pogledom slijedi svaki njezin pokret. »Pazi na neprijateljske brodove«, otresito je upozorio pomoćnika. Vedije je bio ružan, za njegov izgled nije postojala druga riječ. Primio je toliko udaraca u lice da su mu nos, usnice i uši bili nalik na hrpu punu ožiljaka, a obrve su se pretvorile u debele ružičaste crte, jer previše su ih čupale željezne rukavice. Njihova prva borba počela je zbog Sekstova kometara da je Vedijevo lice nalik na testis, ali mladi Rimljanin je bio svjestan da bi ga taj borac ubio da ga sretnim udarcem nije uspio pogoditi u otvorena usta. Nitko više dobro ne izgleda kad mu u borbi slome čeljust, pa

je Sekst poslije toga svoga novoga prijatelja upoznao s radostima mačevanja. Tom čovjeku sigurno neće dopustiti da se udvara njegovoj sestri, nego će joj, unatoč njezinoj mladosti, ubrzo morati naći bogatoga senatora ili praetora, jer bila je plemenite krvi. Vidio je da Lavinija škiljeći gleda ptice na užadi visoko gore, pa se s naklonošću nasmiješio. Galije su iz zaljeva isplovile s pola brzine, a robovi veslači zagrijavali su se izašavši na sunce. Sekst se vrlo radovao gledajući kako brodovi i bez novih zapovijedi zauzimaju poredak nalik na vrh strijele. Njegove prijašnje posade naprosto su srljale prema protivničkim plovilima, pa su se okomili na njih, razuzdano vičući, dok su galije iz flote bile pod stegom i smrtonosne. Kao što je to često činio, otrčao je na pramac, pa se nagnuo i zurio u daljinu dok je brod rezao valove. Ispred njih su bila dva plovila, samo točkice u sunčevu sjaju. Gledajući ih, vidio je da su posade primijetile njegove galije, pa su se brodovi počeli okretati kako bi zaplovili natrag prema kopnu, no već je bilo prekasno. Ne uspiju li stići do prave luke, moći će se samo nasukati na obalu i pobjeći da spase živote. Sekst se zakikotao kad ga je poštrcala slana voda, a samo se jednom rukom držao za pramac nalik na sjajno brončano oko koje motri pučinu. Na tom dijelu obale nije bilo pribježišta, nego samo tvrde stijene koje će trgovce razbiti na triješće brže nego što bi to on mogao učiniti. Povikao je zapovijed časnicima legije, pa se bubnjanje ubrzalo, a velika su vesla izvlačili iz vode i ponovno ih uranjali. Njegov brod povećao je brzinu, a okolna plovila vješto su ga i isto tako brzo slijedila, hitajući kroz vodu, pa su trgovci uvidjeli svoju pogrešku i pokušali ponovno promijeniti smjer kako bi zaplovili prema pučini. Dotad se Sekst već dovoljno približio da bi razaznao da prvi brod ima samo jedno jedro, a drugi je galija koja se kreće punom brzinom, pa će lako prestići plovilo koje štiti. Iznenadio se vidjevši da se galija okreće i plovi ravno prema njemu, kao da zapovjednik vjeruje da ima izgleda protiv šest protivnika. Sekst je očekivao da će ih morati goniti četrdesetak milja uz zapadnu obalu prije nego što se uspije ukrcati na protivnički brod. Pokraj njega se pojavio Vedije. »Možda želi brzi kraj«, pretpostavio je. Sekst kimne, ali nije bio uvjeren u to. Postupci zapovjednika galije nisu imali nikakva smisla, a dok su jurili prema njemu, mogao je vidjeti kako vesla uranjaju i dižu se poput krila izbijeljenih od sunca. »Digni zastave ›jedan‹, ›dva‹ i ›napad‹, zajedno sa znakom ›manji‹«,

uputio je pomoćnika. Volio je sustav priopćavanja kojim se legija služila pa ga je brzo naučio, uživajući u činjenici da može izdavati složene zapovijedi. Dvije njegove galije gonit će trgovca dok će se on pozabaviti neznancem koji je smatrao da mu se može zaletjeti ravno u grlo. Gledao je kako dva broda iz njegove skupine zaokreću i udaljuju se, zadržavajući istu brzinu, dok su ostala četiri plovila, kad je tako odredio, smanjila brzinu za polovicu. No protivnička galija još se neustrašivo približavala. »Ako s obadvije strane udarimo na nju, potonut će brzo kao kad pljuneš«, zaključi Vedije, cerekajući se brodu koji im je prilazio. »Ima i lakših načina da se počini samoubojstvo«, odvrati Sekst, odmahujući glavom. »Sve je riskirao da nam se približi. Brojčano smo nadmoćni pa ga možemo lako pobijediti, bez obzira što sad učini.« Galija koja im se približavala bila je daleko od obale, a veslači su se jamačno umorili. Sekst je znao da bi mogao stići protivnike čak i kad bi se okrenuli i pobjegli najvećom brzinom te da bi se mogao zabiti u njih prije nego što stignu do obale. Vidio je da, u daljini, njegova dva broda stižu nesretnoga trgovca, koji je spuštao jedra u znak predaje, a napadači će s broda uzeti sve vrijedno prije nego što ga zapale. Okrenuvši se vidio je da su, na galiji, vesla koja su sjekla vodu uvukli i skratili ih, jer robovi su svjetlucave drške povukli k sebi. Kako je izgubila na brzini i našla se nad dubokom vodom, galija je odjednom počela bespomoćno poskakivati na valovima, poput naplavljena drveta. »Četvrt brzine!« poviče Sekst. »Lavinija, idi dolje!« Riskirao je da baci pogled na nju, ali nije se ni pomaknula, nego se je držala za jarbol i tamnim očima zurila u prizor pred sobom. Bogova mu, ponekad je pomislio da je ta djevojka glupa. Činilo se da uopće ne shvaća opasnost. Vediju nije mogao zapovjediti da je odvede dolje, pa se okrenuo, razbjesnivši se. Poslije će s njom razgovarati. Njihova galija polako se približavala, pa je već mogao raspoznati lica na palubi drugoga broda. Spremio se zapovjediti da na prvi znak podvale zaveslaju unatrag, ali na susjednoj palubi nije bilo katapulta, a nije vidio ni traga od strijelaca ili bacača koplja. »Približi me«, viknuo je Vediju, koji je zapovijed prenio dalje. Brodovi su polako plovili jedan uz drugoga, a ostale galije okupile su se oko njih. Spremivši se za iznenadnu pojavu strijelaca, Sekst se nagnuo

preko pramca i povikao ljudima koji su čekali na drugoj palubi: »Ovaj brod je lijep dar! Zahvaljujem vam. Smjesta se predajte, pa ćemo vas pobiti samo nekolicinu.« Nije bilo odgovora, a vidio je da skupina robova ogradi približava mali čamac, koji su, povlačeći užad na koloturima, objesili iznad palube, a onda su ga gurnuli još dalje, kako bi ga mogli spustiti u vodu. Dvoje ljudi sišlo je niz bok galije, pokraj vesala s kojih je kapala voda, a onda su se prihvatili manjih vesala u čamcu i zaplovili prema njemu. Sekst je podigao obrve i osvrnuo se da pogleda Vedija. »To je nešto novo«, prokomentirao je, iako se u sebi zgrčio od zabrinutosti. Cezar je postao konzul i nije bilo nemoguće da ljudi u čamcu nose zapovijedi da mu se ukinu ovlasti. No to ne bi bilo važno. Imao je zapečaćena ovlaštenja, a svojim zapovjednicima nije dopustio da pročitaju sadržaj. Koliko su oni znali, bio je poglavar i nisu ga mogli razriješiti ukoliko to sam ne dopusti. Zapovjedio je da se posve zaustave, a želudac mu se zgrčio dok se galija njihala i poskakivala na valovima. Gledao je kako dvojica u čamcu veslaju do broda. »Tko ste vi?« Upitavši to nije morao čak ni dizati glas. »Publije i Gaj Kaska«, odgovorio je jedan od pridošlica. Hvatao je dah, jer nije bio navikao na naporno veslanje kroz valove. »Slobodni smo ljudi i Liberatores, koji traže utočište.« Sekst se načas premišljao bi li ih ostavio da se utope, ali u najmanju ruku mogli su mu prenijeti najnovije vijesti iz Rima. Začuo je kako Vedije iza njegovih leđa izvlači kratki bodež, pa je nevoljko odmahnuo glavom. »Dovedi ih na brod i osiguraj tu galiju. Imena su mi poznata. Želio bih da mi o ubojstvu ispričaju ljudi koji su bili ondje.« Vidio je da u daljini gori trgovački brod, pa se nasmiješio gledajući kako se trak tamnoga dima diže u nebo poput zastave. »Lavinija, smjesta idi dolje!« odjednom je oštro zapovjedio. »Želim vidjeti, a i čuti što imaju reći!« glasio je odgovor. Sekst se osvrne oko sebe, pomislivši da im od ta dva brata valjda ne prijeti opasnost. »Dobro, samo ovaj put«, nevoljko se složio, jer ništa joj nije mogao odbiti.

Vedije se nasmiješio djevojci, pokazujući slomljene zube i uvele desni, ali uopće se nije osvrtala na njega, pa je zadobio kiseli izraz.

20. POGLAVLJE Sunce je još toplo sjalo Agripi na leđa, iako je promjena godišnjih doba već započela, pa su se sva stabla odjenula bogatim crveno zlatnim preljevima. Stajao je na obali jezera Avernus, gledajući preko duboke vode, široke nešto manje od kilometra. Nekoć je na obali jezera bilo samo seoce, a sad je to postao rimski istureni položaj, gdje su deseci tisuća ljudi marljivo radili od zore do mraka. Na jednoj obali izrađivali su trupove dvanaest galija, okruženih golemim skelama. Čak i izdaleka vidio je kako se radnici pentraju oko greda, a do njega je kroz mirni zrak dopiralo udaranje čekića. Jezerskom površinom brzo su klizila dva dovršena broda, kružeći jedan oko drugoga, jer vježbali su napad. »Dobro, zadivljen sam«, prizna Mecena koji je stajao pokraj njega. »U samo nekoliko mjeseci postigao si čuda, ali u tvojim naumima vidim mali problem, Agripo.« »Nema problema. Oktavijan mi je dao dvije legije, k tome svakoga tesara i brodograditelja koji su preostali u Italiji. Prije dva dana potpisao sam zapovijed da se posječe šuma na senatorovu imanju, a on se nije usudio čak ni prosvjedovati. Mogu sagraditi te brodove, Meceno.« Njegov sugovornik zurio je preko jezera, motreći kako se galije zalijeću, prividno se napadajući. »Ne sumnjam, prijatelju, iako ni nekoliko tuceta galija ne bi bilo dovoljno za sukob s flotom. Ipak…« »S četrdeset galija bih ga napao«, prekine ga Agripa. »Godinama plovim na tim brodovima, Meceno! Poznajem svaki centimetar i mogu ih poboljšati. Pođi sa mnom do onih novih. Imam oružje koje će začuditi Seksta Pompeja.« Pošli su uz obalu jezera. Sa staklenaste površine do Mecene su dopirale glasne zapovijedi veslačima. Njegov prijatelj je tako ozbiljno shvatio obećanje o neograničenim sredstvima da je Oktavijan poslao Mecenu da istraži što to svakoga mjeseca stoji toliko milijuna, a sudeći po onome što je vidio, ta svota će se još i povećati. »Primijetio sam grešku u tvojoj osnovi, Agripo«, rekao je, cerekajući se u bradu. »Imaš svoju tajnu flotu, a očito za nju uvježbavaš legionare. No bit će malih poteškoća kad dođe vrijeme da brodove otpremiš do mora.«

Prijatelj ga je ljutito gledao. »Nisam idiot, Meceno. Znam da jezero nema izlaz na obalu.« »Neki bi ljudi to smatrali problemom za morsku flotu«, primijeti Mecena. »Da, primjećujem da te to zabavlja, ali obala je udaljena samo kilometar i pol, jer pomno sam izabrao upravo ovo jezero. Imam neograničeni broj radnika. Iskopat će mi prokop do mora, pa će brodovi isploviti.« Mecena ga zaprepašteno pogleda. »Misliš li da je to moguće?« »Zašto ne? Egipćani su sagradili piramide uz pomoć tisuća robova. Poslao sam mjernike koji pripravljaju put. Kilometar i pol, Meceno! To nije predaleko za ljude koji su postavili tisuću kilometara ceste.« Lupanje čekića se pojačalo dok su prilazili brodogradlištu. Posvuda su se motali ljudi koji su nosili vreće s alatom, a s njih je curio znoj, jer radili su na suncu. Mecena je tiho zazviždao dok je, podigavši oči, motrio najbližu galiju. Nikad prije nije primijetio da su tako velike, a u daljinu ih se pružalo još jedanaest, u raznim stupnjevima dovršenosti. Podigao je ruku do hrastovih greda koje su držali glavni dio kobilice. Zrak je mirisao po svježe otpiljenu drvetu, a vidio je na stotine drvodjelja na ljestvama i postoljima pomoću kojih su mogli dosegnuti i najviše dijelove brodskoga trupa. Motrio je kako skupina od osam radnika čvrsto pridržava gredu čiji su krajevi sjeli u žljebove, a jedan od radnika u nju je čekićem zabijao golemi drveni klin debeo poput njegove ruke. »Koliko plaćaš ljude?« upitao je Mecena. Agripa otpuhne. »Dvaput onoliko koliko bi mogli zaraditi bilo gdje drugdje, a majstori drvodjelje dobijaju trostruko više od svojih uobičajenih nadnica. Oktavijan mi je dao odriješene ruke, upozorivši me da je brzina najvažnija, a takva žurba nije jeftina. Mogu mu sagraditi flotu, ali cijena je visoka ako to mora biti brzo.« Pogledavši ga, Mecena je primijetio da mu je prijatelj umoran, ali i ponosan. Agripa je u kosi imao triješće, a obrazi su mu pobijelili od piljevine, no oči su mu sjale, a opaljen suncem doimao se zdravo. »Uživaš u tom poslu«, primijeti njegov prijatelj sa smiješkom. Prije nego što je Agripa stigao odgovoriti začuli su kako im prilazi

kočija, štropoćući po cesti koja je vodila petnaestak kilometara do Neapolisa. »Tko je to?« sumnjičavo upita brodograditelj. »Samo prijatelj. Htio je vidjeti brodove.« »Meceno! Kako mogu skrivati gradilište ako pozivaš prijatelje da vide što radim? Kako se uopće provukao pokraj stražara na cesti?« Njegov sugovornik se malo zacrvenio. »Dao sam mu propusnicu. Čuj, Vergilije je pjesnik i zna čuvati tajne. Naprosto sam pomislio da bi mogao ispjevati nekoliko stihova o ovomu mjestu.« »Misliš li da imam vremena za pjesnike? Hoćeš li ovamo dovesti još i slikare i kipare? Ovo je tajna flota, Meceno! Pošalji ga natrag. Već je previše vidio samim tim što je ovdje. Primjećujem da ima i vozača. Pa, sad ću ga zadržati. Stavit ću ga na platni popis, zajedno s ostalima, ali nitko neće otići do proljeća.« »Onda ću sam odvesti Vergilija natrag«, odvrati Mecena. Obadvojica su gledali kako pjesnik silazi s kočije motreći divovska zdanja oko sebe. U zraku je bilo prašine, pa je Vergilije gromoglasno kihnuo, brišući nos četverokutom skupocjene svile. »Ovamo!« pozove ga Mecena. Prijatelj ih je ugledao, kratko im je mahnuo i pošao prema njima. »Znaš«, promrmlja Mecena Agripi, »uistinu je dobar, a i Oktavijan ga voli. U gradovima je već glasovit. Neće škoditi da budeš ljubazan s takvim čovjekom, jer učinit će te besmrtnim.« »Ne želim postati besmrtan«, odbrusi Agripa, »nego nastojim izgraditi flotu prije nego što Sekst Pompej na smrt izgladni zemlju.« Čovjek koji im je prišao bio je zdepast i onizak, a lice su mu uokvirivali crni uvojci. Približivši se, ponovno je kihnuo i zastenjao sebi u bradu. »Časna riječ, Meceno, mislio sam da će ovdašnji zrak biti dobar za mene, ali prašina je vrlo neugodna. Ti si jamačno Agripa, genijalni brodograditelj. Ja… sam Vergilije.« Zastao je, vidljivo razočaran kad je Agripa samo bezizražajno zurio u njega. »Ah, vidim da moja skromna glasovitost nije dovde doprla. Nije važno. Mecena mi je rekao da imaš novu zamisao za galije.« »Meceno!« s nevjericom će brodograditelj. »Kolikima si ispričao?

Ako tako nastaviš, kad isplovim, čekat će me cijela Pompejeva flota.« Mecena se doimao nelagodno, ali podigao je ruke. »Iznio sam mu nekoliko pojedinosti da mu pobudim zanimanje i to je sve. Virgilije shvaća da o tome nikome ne smije ni pisnuti, je li tako?« »Naravno«, smjesta odgovori posjetitelj. »Pjesnici znaju mnoge tajne. Svakako, mislim da neću još dugo biti na ovomu svijetu. Svaki dan sam sve slabiji.« Zdušno je obrisao nos, a Agripa ga je razdraženo pogledao. »Pa, zadržat ću tvoga kočijaša«, kratko je izjavio, »a Mecena će konje i tebe odvesti natrag u grad.« Vergilije žmirne. »Točno je onakav kako si ga opisao, Meceno. Strogi Rimljanin, ali građen je kao mladi Heraklo. Sviđa mi se.« Okrenuo se brodograditelju. »Pa, uzmemo li u obzir da sam već vidio da gradiš flotu, vjeruješ li mi dovoljno da me provedeš unaokolo?« »Ne«, odvrati Agripa, jedva zatomljujući bijes. »Imam posla.« »Cezar je rekao da bih trebao podrobno pregledati planove, Agripo«, izjavi Mecena. »Vergilija sam poveo sa sobom kako bi pravio bilješke. Dajem ti riječ da je pouzdan.« Njegov prijatelj razdraženo podigne pogled i povede ga desetak koraka u stranu, dovoljno daleko da ih Vergilije ne čuje. »Čini mi se da nije baš… muževan, Meceno. Čuo sam da takvim ljudima ne možeš vjerovati. Ogovaraju kao žene.« »Što hoćeš reći?« nedužno ga upita sugovornik. Agripa se zacrveni i skrene pogled. »Znaš što mislim. Barem mi reci da je, znaš…« Činilo se da se guši kad je protisnuo: »…ŠDa daje, a ne prima.« »Uistinu te ne razumijem«, odgovori Mecena, iako su mu oči sjale kao da se dobro zabavlja. Prijatelj ga nije mogao pogledati u oči. »Reci mi da je mač, a ne korice! Bogova mu, ne znam kako da se izrazim glede toga. Znaš što mislim!« »Da, znam«, odvrati njegov sugovornik, smijući se. »Samo sam htio vidjeti kako ćeš to izreći. Vergilije, ovaj moj prijatelj želi znati jesi li mač ili korice.« »Što? Oh, svakako sam mač i to od dobroga rimskoga čelika.«

Agripa zastenje. Dugo ih je ljutito gledao, ali ponosio se onime što je stvorio na obali jezera i jednim dijelom svoga bića želio im je to pokazati. »Dođite onda sa mnom«, rekao je. Smjesta je počeo koračati, a kad su pošli za njim, Vergilije se naceri Meceni. Došavši do ljestava, Agripa se popeo, pa je lako i izvježbano počeo prelaziti s jedne daščane uzvisine na drugu. Mecena i Vergilije su ga sporije slijedili, sve dok nisu, pogledavši dolje, vidjeli nezavršenu palubu. Na neke dijelove još nisu stavili daske, pa su posjetitelji ispod sebe vidjeli veslačke klupe. »Isprva sam, radije nego običan most, isprobao četiri ›gavranska‹, koji se dižu i spuštaju na brodskomu pramcu, a na kraju imaju klinove za probadanje protivničkih brodova. Ishod toga pokušaja je na dnu jezera, jer prednji dio galije bio je pretežak. Ipak ću prilagoditi nekoliko takvih mostova, jer moji ljudi preko njih mogu nahrupiti na neprijateljski brod, ali ako je more uzburkano, ti prijelazi naprosto nisu dovoljno postojani. Još uvijek tražim kako da iskoristim našu brojčanu premoć.« Pogledao je Mecenu misleći da će razumjeti, ali njegov prijatelj doimao se zbunjeno. »Na tim brodovima neće veslati robovi, nego će svatko od veslača biti vješt maču, a izabrat ćemo ih iz Oktavijanovih legija i to pomoću natjecanja. Onima koji pobijede nudim plaću dvostruko veću od uobičajene. Glede boraca, imat ćemo premoć od najmanje tri prema jedan nad bilo kojom posadom Seksta Pompeja.« »To jest prednost«, prizna Mecena, »ali Pompej zapovijeda s dvjesto galija. Trebat će ti nešto više od toga.« »A to imam«, kiselo odvrati Agripa, gledajući Vergilija. »Ako ti pokažem, želim da mi prisegneš da ćeš prije umrijeti nego nekome odati. Dovoljno mi je teško sprječavati radnike da se ne izgube i da, otišavši u grad, ne rastrube pojedinosti svima koji ih žele slušati.« »Ponavljam: dajem ti časnu riječ«, uvjeravao ga je Mecena, a i Vergilije se ozbiljnim glasom zarekao na to. Agripa kimne, pa se zviždukom javi jednomu od radnika na palubi. »Podignite katapult«, zapovjedio je. »Katapulti nisu ništa novo«, pomalo živčano prokomentira Vergilije. »Imaju iz sve galije iz flote.« »Da, ali izbacuju kamenje i više promašuju nego što pogađaju

protivnika«, progunđa brodograditelj. »Problem je u točnosti, pa sam ga nastojao zaobići. Neprijatelji nemaju ništa slično.« Na zapovijed drvodjelje kojega je Agripa pozvao, šestorica radnika su iz potpalublja iznijeli željezne šipke i užad. Dok su Mecena i Vergilije gledali, radnici su na palubi počeli sastavljati napravu i to tako da su kružno postolje čekićima zabili u rupe napravljene u hrastovim daskama, pa bi postolje bilo mirno čak i u oluji, a na njega su metalnim klinovima, koji su pristajali u za njih izrezane proreze, pričvrstili izlivene mjedene kugle. Postavivši još jedan drveni krug, dobili su postolje promjera metar i osamdeset, koje se čak i pod opterećenjem moglo lako okretati. Na tom temelju sastavili su ostatak katapulta, tako hitro da je bilo očito da su u tome imali mnogo iskustva. »Ondje vidim čaklju…«, počne Mecena. »Samo gledaj«, upozori ga Agripa. Katapult su zategnuli pomoću željeznih šipki koje su se svijale, a bila je to umanjena inačica naprava za izbacivanje strijela kakvu su rabile legije, no nedostajala je zdjelica u koju bi stavili teški kamen. Namjestili su golemu željeznu čaklju s četiri savijena klina i privezali je za hrpu smotane užadi. Radnici ispod njih podigli su glave čekajući znak, a Agripa je spustio ruku. Tri prijatelja su se trgnula kad je oružje poskočilo, a čaklja je fijuknuvši poletjela u zrak, vukući za sobom uže nalik na zmiju. Podigla se stotinjak koraka u zrak, a onda se počela spuštati, pa je tresnula o meko tlo. Kad se okrenuo dvojici svojih pratitelja, Agripa se doimao zadovoljno. »Kamen može promašiti, ili preskočiti palubu i pasti u more, dok će čaklje poletjeti iznad neprijateljskih brodova i zahvatiti drvo. Naravno, mornari će pokušati prerezati užad, ali u njih sam dao uplesti bakrenu žicu. Na svakoj palubi bit će tri čaklje i kad polete, posada će brzo privući galiju. ›Gavranski‹ mostovi će se spustiti, pa ćemo prijeći na neprijateljski brod prije nego što stignu srediti obranu.« Mecena i Vergilije su kimnuli, ali nisu se doimali zadivljeno. »Vidjet ćete«, reče Agripa. »Na brodovima na jezeru već su sastavili novo oružje. Danas sam ga htio isprobati, ali onda ste vi došli, pa sam protratio jutro.« Okrenuo se i povikao zapovijed najbližoj galiji koja je na jezeru vježbala brzo manevriranje. Jasno su mu čuli glas, a brodski zapovjednik

podigao je ruku u znak odgovora. Veslači su zaveslali unatrag i doveli galiju u domet one koja ih je progonila. Vergilije i Mecena okrenuli su se upravo na vrijeme da vide kako su s palube poletjela tri užeta s čakljama na kraju, pa su preletjela preko druge galije, a čaklje su se zarile u nju i čvrsto je držale. Skupine legionara zgrabile su šipke na vitlu, namatajući užad poput povraza, a upirali su se o oslonce za noge na drvenoj palubi. »Sad ćete vidjeti«, upozori ih Agripa. Užad je protivničku galiju zahvatila pod kosim kutom, a kad se zategnula, posada je pojurila na onu stranu s koje su očekivali napad. Kako im je to poremetilo ravnotežu, galija se iznenada tako žestoko nagnula da je paluba postala strma. Mnogo ljudi odsklizalo se nadolje, panično vičući. Na jednoj strani vesla su se podigla, a na drugoj su veslači panično mlatarali kad je počela prodirati voda. Prije nego što je Agripa stigao zaurlati još jednu zapovijed, galija se s golemim pljuskom prevrnula, pa se ukazala blistava, obla donja strana trupa. Mecena je živčano progutao, svjestan da gleda kako se utapa možda i više od dvjesto ljudi. Čak i onima koji su znali plivati bilo bi teško pobjeći pod pritiskom hladne vode koja je nadirala. Na jezeru je posada prve galije ukočeno stajala, a mornari su bili zaprepašteni onim što su učinili. Pogledavši Agripu, Mecena je vidio da se njegov prijatelj koleba između užasnutosti i oduševljenja. »Bogova mu, mislio sam…« Posadi na galiji povikao je da u vodi potraže sve preživjele, a onda je s lica obrisao znoj. »Jesi li znao da će se to dogoditi?« upita Vergilije, raširivši oči od zaprepaštenja. Agripa odmahne glavom. »Nisam«, mračno je odgovorio, »ali to nikad nije bila igra. Upotrijebit ću sve što mogu i iskoristit ću svaku prednost.« Galiju na jezeru okružili su šištavi mjehurići i čuli su udaljene krikove ljudi koji su se utapali, još uvijek zarobljeni u prevrnutoj palubi, gdje im je ponestajalo zraka, no neki su se, protiv svih očekivanja, uspjeli iskobeljati, pa su isplivali na površinu. Poskakivali su na valovima, koprcali se i vikali, očajnički se pokušavajući održati na površini dovoljno dugo da ih spase. »Trebam još dvadeset milijuna sestercija da probijem prokop do mora«, primijeti Agripa. »Dat ću Cezaru galije koje je zatražio i po svaku

cijenu uništit ću Seksta Pompeja.« »Pobrinut ću se da dobiješ novac«, odgovori Mecena bez uobičajene veselosti, jer gledao je ljude kako se utapaju. *** Oktavijan je podigao ruku, pa su ostale ponude smjesta zamrle. »Četiri milijuna sestercija«, objavio je. Voditelj dražbe kimnuo je i odložio na stranu zapečaćene vlasničke isprave da ih Oktavijan uzme kad završi dražba. Nijedan drugi nuditelj nije htio riskirati da oneraspoloži konzula i trijumvira, iako je Svetonijevo imanje bilo lijepo, s izlazom na rijeku i otmjenom kućom na brdu blizu Rima. Graničilo je sa zemljištem koje je Oktavijan naslijedio od Cezara, pa mladić nije htio propustiti priliku da poveća svoje posjede. Ipak, bilo mu je pomalo čudno da se na dražbi natječe za vlasništvo nad imanjem koje je na tržište dospjelo upravo njegovom zaslugom. Deset posto konačne cijene primio bi građanin koji bi predao izopćena vlasnika, pa su se, nakon što su objavljeni popisi nepoćudnih, odigravali užasni prizori, jer mnoštvo je provaljivalo vrata na kućama poimence navedenih ljudi, a stanara su izvlačili na ulicu. Više od jedanput nagradu su zatražili tako što su donijeli samo glavu izopćenoga. Nažalost, Svetonijevo imanje nije doživjelo tu sudbinu. Senator je nestao odmah poslije izbora konzula, a Oktavijan je uputio sve uhode i stranke u svojoj službi da traže Svetonija i da doznaju vijesti o njemu, a i o ostalim još živim »osloboditeljima«. U Svetonijevoj nenazočnosti imanje mu je zaplijenjeno, a najveći dio dobitka potrošit će se na uvježbavanje i pripremanje novih legija. »Sljedeća nekretnina je seoska vila kod Neapolisa, a izvorno ju je posjedovao Publije Kaska.« Oktavijanu je bilo poznato ime jednoga od dva brata koji su uspjeli umaći potjeri. Čuo je govorkanja da su se braća Kasko utekli sumnjivomu milosrđu Seksta Pompeja, ali to nije mogao sigurno znati. Zasad se nije namjeravao uključivati u prodaju njihova imanja na dražbi, no ipak je počekao da vidi koliko će se srebra uliti u ratne škrinje. Dražba je mlako započela, jer bogati ljudi u prostoriji pokušavali su predvidjeti hoće li im konzul i trijumvir u posljednji trenutak preoteti imanja na koja su bacili oko. Oktavijan je osjetio da ga gledaju, pa je odmahnuo glavom i malo se okrenuo, a dražba se poslije toga zahuktala i

razmahala, jer imanje na jugu bilo je glasovito po vinogradima i obradivoj zemlji. U Rimu još ima novaca, pomisli Oktavijan. Njegova zadaća bila je da skupi što više sredstava za vojni pohod, jer za to će mu trebati još veća ratna škrinja od one u kojoj je Cezar skupljao novac za pohod na Partu. Umorno je protrljao oči kad je cijena dostigla četiri milijuna sestercija, pa je većina nuditelja otpala. Pokazalo se da Agripina tajna flota u vrlo velikoj mjeri isušuje državna novčana sredstva, ali nije vidio drugu mogućnost nego da u izgradnju brodova uloži još više zlata i srebra. Legije koje je nadzirao zajedno s Markom Antonijem bez flote su zapravo bile beskorisne. Cijena kruha već se utrostručila, pa iako su mnogi građani još imali zalihu srebra koje im je Cezar oporučno ostavio, Oktavijan je znao je da neće proći dugo vremena do ponovne pobune, jer stanovništvo će tražiti hranu. Pomislivši to, odmahnuo je glavom. Dražba je završila sa šest milijuna i četiristo tisuća sestercija. Dao je znak rukom dražbovatelju, koji je problijedio, pomislivši da je riječ o zakašnjeloj ponudi, no Oktavijan je ponovno odmahnuo glavom i pokazao hrpu zapečaćenih papira, a odnosili su se na imanje koje je kupio. S dražbe će ih poslazi u jednu od njegovih gradskih kuća, a sredstva će isplatiti netko od stotina činovnika i poslužitelja koji su izravno za njega radili. Nazočni u prostoriji vidljivo su se opustili kad je otišao. Dražbovaonica je bila visoko na brežuljku Kvirinal. Oktavijan je jedva primijetio liktore koji su uhvatili korak s njim dok se spuštao prema Forumu. Već su gotovo dovršili novu zgradu Senata, a mladić se složio da se kod Vestina hrama susretne sa svojim pomoćnikom, konzulom Pedijem, kako bi nadgledali polaganje posljednjega kamena. Grad je vrvio oko njega, a Oktavijanu su se usta trznula kad se sjetio da se ovdje nedavno jedva kretao zbog mnoštva koje mu je klicalo, no danas ga nisu pozdravljali. Stresao se dok je koračao. Kako se godina bližila kraju, zrak se u Rimu hladio. Iz više razloga činilo se da je proljeće još vrlo daleko. Kad je došao do Foruma, obuzeo ga je još izrazitiji osjećaj da je posvuda oko njega grad vrlo poletan. Otvoreni prostor bio je pun muškaraca i žena koji su obavljali poslove u Rimu, od onih koji su upravljali tisućama trgovačkih kuća, do senatora i stručnjaka za pitanja zakona, koji su razgovarali o svakovrsnim temama, a mnoge govornike slušale su skupine ljudi. Rim je izgrađen i obnovljen riječima i idejama više nego mačevima, pa je stoga vladalo mladenačko ozračje, kao što se i Oktavijan osjećao mladim. Barem u određenim danima svakoga mjeseca

senatori nisu bili odvojeni od građana, nego su šetali među okupljenima na Forumu, slušajući molbe i žalbe ljudi čiji su bili zastupnici. Građani su im mogli iznijeti bilo što, od problema sa susjedom, do optužbe za ubojstvo, a dok je šetao, Oktavijan je vidio da Bibil živo razgovara sa skupinom bogatih trgovaca, samo malo vitkijih od njega. Kao i mladi konzul, Bibil je na dražbama imovine izopćenika povećao svoje posjede. U prostoriji iz koje je Oktavijan maločas izašao nedvojbeno je imao svoje ljude, koji su na dražbi u njegovo ime otkupljivali privlačna imanja. Vidjevši kako pokraj njega prolaze strogi liktori, hladnim očima potražio je Oktavijana koji je koračao u sredini. Unatoč Bibilovim stečevinama mladić je znao da među njima nema primirja, jer od takva čovjeka to nije mogao ni očekivati. Marko Antonije Oktavijanovom se zaslugom vratio u Senat, moćniji i s manje ograničenja nego prije. Mladiću je i na razdaljini bilo jasno da je Bibilu odbojan, pa je pustio da ga taj osjećaj grije. Bibil ga nije pozdravio, nego se više volio pretvarati da nije primijetio da prolazi mladi konzul. Pedije je stajao na ulazu u Vestin hram, razgovarajući s Kvintinom Fabijom. Oktavijan se razvedrio ugledavši je, jer uživao je u njezinu društvu. Još od glasovanja jedva je popričao s njom, ali spadala je među one osobe za koje je smatrao da ga podržavaju, makar samo zbog svoga nećaka Mecene. Na njegovo iznenađenje Kvintina Fabija mu je prušla ispruženih ruku. »Cezare, čujem da bih ti trebala čestitati«, rekla je. Oktavije pogleda Pedija, koji je slegnuo ramenima. Dopustio je da ga svećenica začuđujuće snažno zagrli. »Zbog čega?« upitao je kad ga je pustila. »Zbog zaruka, naravno«, glasio je odgovor. »Ah, baš se ne veselim dvanaestogodišnjoj ženi, Kvintina.« Kćer Marka Antonija sreo je samo jednom otkad se vratio u Rim, a budući brak bio je samo malo više od cijene za pogađanje u njihovim pregovorima. Zapravo mu je bilo žao Klaudije, ali u Rimu su brakovi bili platežno sredstvo i znak međusobne podrške. Zbog toga neće biti manje omiljen među gradskim plemenitašicama. Oktavijan je bio vitak, mlad i moćan, a kad bi htio, ta bi mu snažna mješavina svake noći mogla pribaviti novu ljubavnicu. Pomislio je da Kvintina to vrlo dobro zna i da ga

zadirkuje, pa je nastojao dostojanstveno podnijeti njezino podbadanje. »U ovom trenutku na umu su mi druge stvari, Kvintino. Ispričavam se.« »Naravno. Mladići su uvijek zaljubljeni«, glasio je odgovor. »Možda, ne mogu reći, jer sanjam o novim legijama, uvježbanima i očvrsnulima tijekom zime.« Pogledao je Pedija kojemu je taj razgovor očito bio neugodan, a činilo se da ga zbunjuje pozornost koju mu je ukazivala svećenica. »Podnesi izvješće, Pedije. Nisam došao ovamo da razgovaram o ljubavi, barem ne danas.« Stariji konzul pročisti grlo. »Žao mi je, gospo Fabija, ali naš razgovor moram ostaviti za drugi put. »Ah, pa dobro, iako poznam nekoliko rimskih udovica koje bi se oduševile da upoznaju zrela čovjeka, Pedije. One su dublja jezera od mladih djevojaka koje voli Cezar. Rijeke im nisu presušile u godinama koje su provele bez muškaraca. Zapravo, upravo je suprotno. Razmisli o tome, dok u razgovoru tratiš lijepo jutro.« Odšetala je natrag u hram, a njih dvojica zurili su za njom. Pedije je odmahnuo glavom, kolebajući se između sumnje da mu se svećenica ruga i ozbiljne zainteresiranosti. »Utemeljili smo šest novih legija, a njihova smo imena u Senatu stavili na popis. Ti vojnici zasad su samo malo bolji od poljodjelaca i prodavača. Vježbaju oko Aretija, ali mačeve i štitove moraju dijeliti i naizmjenično ih koristiti.« »Kupi više oružja«, uputi ga Oktavijan. Njegov sugovornik očajno izdahne. »Kupio bih, kad bih imao zlato! Znaš li koliko košta oprema za samo pet tisuća ljudi, a kamoli za trideset tisuća? Mačevi moraju iz Španjolske stići kopnenim putom, jer Sekst je zapriječio zapadnu obalu. Dvije tisuće kilometara, Cezare! Umjesto da oružje morem doplovi za mjesec dana, putuje četiri puta dulje, a ljudi dotad moraju vježbati sa štapovima i s više od sto godina starim, rasparenim oružjem. Ipak, kamo god se okrenem tražeći sredstva, kažu mi da je prije mene ondje bio Cezar i da su sve škrinje prazne.«

Oktavijana nije trebalo posebno podsjećati da Sekst Pompej neprestano napada duž obale. U Grčkoj i Makedoniji Kasije i Brut sve su više jačali, pa je mladi konzul bio i odviše svjestan da njihov stisak guši zemlju i suše joj krv. »Zlato mi dolazi kopnom, iz rudnika u Španjolskoj, a radim na razrješenju stanja koje je prouzročila flota Seksta Pompeja. To iscrpljuje riznicu, ali moram biti u stanju zaštititi legije dok prelaze prijeko.« »Volio bih da sa mnom podijeliš više svojih osnova«, primijeti Pedije. »Iako su izopćenja ušutkala neke tvoje neprijatelje, glavni problemi i dalje ustrajavaju. Vojni pohod ne možemo početi bez legija koje će čuvati Rim, a naravno ni bez brodova da prevezu vojnike. Dok sve to ne dobijemo, u klopci smo na vlastitu području.« »U redu, konzule. Nema potrebe razglabati o našim teškoćama. Vjeruj mi da sam bio i u goremu položaju.« Na njegovo iznenađenje Pedije se nasmiješi i podigne pogled, žvačući unutrašnjost usnica. »Da, bio si, je li, no izvukao si se. Grad još očekuje da sve ispraviš, Cezare, kao da, samo mahnuvši rukom, ponovno možeš pribaviti jeftino žito.« Nagnuo se bliže kako ga svenazočni liktori ne bi mogli čuti. »Ali mogli bi ti oduzeti ono što si osvojio, ako ljudi poput Bruta, Kasija i Seksta Pompeja uspiju naći drugoga saveznika u Rimu.« Oktavijan ga oštro pogleda, motreći mu čeljust koja se micala. »Želiš li me upozoriti? Marko Antonije je pristao uz mene, Pedije. Ne bi bio toliko glup da riskira zbog savezništva s takvim ljudima.« »Može biti«, odvrati njegov sugovornik. »Nadam se da imaš pravo. Možda sam samo sumnjičavi starac, ali nekad je dobro gajiti sumnje. Vrlo si mlad, Cezare. Tebi će budućnost biti duža nego meni. Možda bi bilo dobro da misliš na te godine dok odlučuješ što ćeš poduzeti.« Oktavijan je nakratko razmislio. Znao je da su Cezara često upozoravali na ubojice, ali nije se osvrtao na to. »Bit ću spreman na sve, Pedije. Dajem ti časnu riječ.« »Dobro je«, nasmiješi se njegov sugovornik. »Počeo sam uživati u tome da budem konzul s tobom, mladiću, pa ne želim da se to prebrzo završi«.

21. POGLAVLJE Brut priguši bijes, jer više se ljutio na činjenicu da ga izdaje snaga, nego na Grka koji je oko njega skakutao s mačem za vježbu. U prošlim vremenima lako bi mogao poniziti mladića, ali tijekom godina brzina mu je uvelike ishlapila. Kondiciju nije potpuno izgubio samo zato što je običavao svakodnevno vježbati s protivnikom. Znao je da su mu lice i gola prsa crveni, jer sav se zajapurio. Svaki put kad je udahnuo činilo mu se da zrak dolazi iz peći, a s njega je curio znoj, dok mu se protivnik doimao svjež. To ga je razdraživalo, a zapravo je bilo i besmisleno, ali poželio je da mu se samo na trenutak vrati mladost kako bi isprašio i podjarmio Grka. Kleant se još oprezno odnosio prema rimskomu upravitelju koji ga je pozvao da vježbaju mačevanje. Iako im je razlika u dobi iznosila trideset godina, mladić protivniku nije uspijevao zadati odlučujući udarac nego mu samo obilježiti ruke crtama crvene tinte kojom je bila premazana oštrica drvenoga mača. Ipak, osjetio je da se okušavanje snaga okreće u njegovu korist, a nije škodilo što su ga prijatelji glasno ohrabrivali, stojeći sa strane vježbališta. Možda je Atenom vladao Rim, ali mnoštvo je otvoreno podržavalo mladoga Grka. Osokoljen njihovim klicanjem Kleant je malim, okruglim štitom zapriječio napad i nasrnuo na Rimljaninov vrat. Bio je to opasan udarac, jedan od nekoliko poteza koji su mogli biti smrtonosni čak i s drvenim oružjem. Odbivši udarac, Brut se ukruti od bijesa, a onda započne niz napada koji su Kleanta prisili da korak po korak ustukne. Kako je nekad bio vrlo, vrlo vješt, još je bio u dobroj kondiciji, iako je dahtao, a iz mokre kose prskao mu je znoj. Kleant je oklijevao umjesto da protivnika pritisne protunapadom. Ništa što je naučio u prividnim borbama nije uspjelo razbiti Brutovu obranu, no mladi Grk nije htio pobijediti samo tako što bi iscrpio protivnika. Izravno se okrenuo Brutu i vratio mač na bok, ondje gdje bi bile korice. Nosili su samo dokoljenice, pa nije bilo pojasa koji bi držao oružje, ali namjera je bila jasna. Brut izvije usta, no sjetio se da je nekoć i sam bio bahat. Prihvativši prijetnju, približio se, a onda je, pažljivo motreći Kleanta, i on prinio mač boku, spremajući se za samo jedan udarac. Takvi izazovi sviđali su se mladićima, jer bilo je to iskušavanje puke brzine izvlačenja oružja. Posve se opustivši, Brut je motrio oči svoga mlađega

protivnika. Napad je došao bez upozorenja, a Kleant je taj napad vježbao tisuću puta u svom mladom životu. Odlučio je udariti, pa mu je ruka brzo podigla mač, ali na svoje zaprepaštenje osjetio je kako ga je sa strane vrata zapekla crta, ostavljajući crvenu mrlju koja se pomiješala sa znojem i kapala mu na gola prsa. Brut je taj potez popratio s dva nova, brza udarca: na unutrašnju stranu bedara, gdje bi čovjek brzo na smrt iskrvario, i u mladićev bok. Sve se odigralo za tren oka, a Brut se, uzmaknuvši, neuljudno nacerio protivniku. »Nisu li te naučili da je druga osoba koja se pokrene često brža od prve?« upitao je. »Ako je izvježban, borac na napad odgovara brže nego ako planira udarac.« Kleant se uhvati rukom za vrat, opipavši mrlju kojom je uprljao prste. Spustivši pogled, vidio je da mu niz desnu nogu kapa tinta. Ukočeno se poklonio rimskomu upravitelju, a gledatelji su zašutjeli. »Zapamtit ću poduku«, odgovorio je. »Hoćemo li ponoviti borbu?« Glave su se okrenule, jer vježbalištem je odjekivalo pljeskanje, a Brut je vidio da kod ograde stoji Kasije, doimajući se svježe i dobroga zdravlja. Stisnuo je vilicu vidjevši da su s pridošlicom stigli Svetonije i Gaj Trebonije. Brut brzom kretnjom dobaci mač Kleantu, koji ga je bio prisiljen uhvatiti. »Danas se više nećemo boriti«, odgovori Rimljanin preko ramena. »Čini se da imam goste.« Prišao je skupini od troje ljudi koji su ga čekali. »Hoćete li mi se pridružiti u kupalištu? Moram isprati znoj.« Kasije kimne, iako je Svetonije rukom nelagodno prešao preko kose, dok je Gaj Trebonije s neskrivenim zanimanjem gledao oko sebe. Pošli su za Brutom do vježbališnoga kupališta, pa su se svi svukli i predali odjeću robovima da je iščetkaju i očiste na pari. Brut se nije osvrtao na ostale, jer znao je da će ga čekati, kakav god bio razlog njihova dolaska. Stoički je stajao dok su ga polijevali kablovima vode, a onda je otišao u najtopliju parnu kupelj da znojenjem iščisti prljavštinu iz kože. Okružen neznancima, Kasije nikako nije mogao raspravljati o naumima, pa su šutke sjedili dok se oko njih valjala para, a onda su slijedili Bruta do bazena s hladnom vodom i naposljetku do stolova, gdje su ih drugi robovi namazali uljem i izribali četkama od slonovače, a crnu nečist obrisali su o tkaninu koju su nosili oko

bokova. Prošao je cijeli sat prije nego što su ih ostavili nasamo. Neki gosti su poslije kupanja više voljeli odspavati, no mnogi su u skrovitosti raspravljali o svojim poslovima. Robovi su se uviđavno udaljili, iako će čekati iza vanjskih vrata, jer nadali su se da će im posjetitelji, prije nego što izađu, udijeliti nešto novčića. Svetonije nije bio svjestan da mu je zbog pare i ulja kosa postala nalik na uske zmijske repove i uopće mu nije skrivala ćelu. Podigavši glavu sa stola na kojemu je ležao vidio je da se ostali odmaraju zatvorenih očiju. »Iako je u Ateni vrlo ugodno naći vrsno rimsko kupalište, o mnogo čemu moramo razgovarati«, rekao je. Brut je ispustio zvuk nalik na stenjanje, no ipak je sjeo, a to su učinili i ostali. Svetonije je položio ruke preko mlohave trbušine i naboranih bedara. Kupalište mu je oduzelo dostojanstvo, pa je poželio da mu vrate togu. »Dakle, što vas dovodi ovamo k meni?« upita Brut. »Nadao sam se da ću dospjeti čuti govornika Tena koji će besjediti na trgu.« »Vrijedi li ga čuti?« zanimalo je Kasija. »Znaš Grke. U svijetu vide samo pomutnju, a ne nude rješenja. Sve je to pjena i vjetar u usporedbi s rimskim misliocima. Mi smo barem praktični. Kad vidimo pomutnju, zgazimo joj glavu.« »Grke sam oduvijek smatrao bahatim narodom«, odvrati Kasije. »Sjećam se da mi se jedan od njih hvalio da su upravo oni sve izumili, od bogova do seksa. Ukazao sam mu na to da su Rimljani preuzeli njihove zamisli i poboljšali ih. Ares je postao Mars, a Zeus Jupiter. Naravno, nismo mogli poboljšati seks, ali sjetili smo se da pokušamo voditi ljubav sa ženama.« Brut se nasmije i potapše ga po ramenu. »Ne volim prekidati vaše filozofske rasprave«, umiješa se Svetonije, »ali imamo važnijih briga.« Primijetio je da su se Kasije i Brut vedro pogledali, pa je negodujući stisnuo usta u tanku crtu. Gaj Trebonije je samo zurio u njih, jer nije imao dovoljno samopouzdanja da započne razgovor. »Pa, recite mi«, zatraži Brut, uzdahnuvši. Osjećao se vrlo ugodno i

opušteno. »Tko te je ili što te je dovelo iz Sirije, Kasije?« »Tko drugi nego Cezar?« odvrati upitani. »Znaš li da je ustanovio trovlađe?« »Znam, s Markom Antonijem i nekim galskim generalom po imenu Lepid. Nisam tako daleko od Rima da ne bih dočuo takve stvari.« »Prisvojio je carsku moć!« oštro će Svetonije, umoran od mlakih razgovora. »Ponaša se kao diktator, pa nam rasprodaje imanja i ruga se zakonu. Znaš li za izopćenja?« Brut se mrzovoljno nasmiješi. »Znam da sam i ja na popisu. Pa što onda? I ja bih na njegovu mjestu isto učinio.« »Bez obzira kako se pretvarao, nisi se u toj mjeri prilagodio činjenici da se još jedan Cezar uzdiže nad sve nas«, primijeti Svetonije zlobno. Brut ga je hladno gledao dok senator nije skrenuo pogled. »Čuvaj se, Svetonije, barem kad razgovaraš sa mnom. Naposljetku, upravitelj sam Atene, a ne znam točno… što si ti.« Njegov sugovornik je zurio u njega, a Kasije se okrenuo da prikrije cerekanje. »Razvlašten sam, upravo to! Jedan sam od Liberatores. Spasio sam Rim od ludoga tlačitelja koji se rugao Republici i uništio stoljećima izgrađivanu uljudbu, jer je bio odviše moćan da bi ga netko obuzdao ili mu bio protuteža. Eto što sam, Brute, a što si ti?« Njegov sugovornik se na tu provalu nije osvrtao više nego na pseći lavež, samo se usiljeno nasmiješio. Svetonije je vrlo kratko zastao, prije nego što je nastavio, a riječi su mu navirale kao da se sve to predugo nakupljalo u njemu. »Da, unatoč svemu što sam učinio za Republiku oduzeli su mi obiteljski dom, opozvali zakonito pomilovanje, a k tome mi ugrožavaju i život. Čak i ovdje, u Grčkoj, prijeti mi opasnost da će bilo koji Rimljanin pomisliti da može iskoristiti priliku, pa će mi odrubiti glavu i zaraditi bogatstvo. Misliš li da si nedodirljiv, Brute? Predaleko smo došli da bismo sve izgubili zbog tobožnjega rođaka, kopileta koje pokušava nezasluženo prigrabiti vlast. Sve će nas uništiti, ako ga ne spriječimo.« »Govoriš kao uplašena starica, senatore«, odgovori Brut. »Pripazi na svoje dostojanstvo.« »Dostojanstvo?« upita Svetonije, povisivši glas.

Atenski upravitelj okrene se od sugovornika koji je od zaprepaštenja otvorio usta. »Nisam bio dokon, Kasije«, obrati se Brut prijatelju. »Ovdje sam radio s legijama i s vijećima, učvršćujući njihovu odanost. Povećao sam poreze kako bih mogao platiti još dvije legije, većinom grčko-rimskoga podrijetla, ali u dobru su stanju. Svakodnevno vježbaju, a pripadaju samo meni, prisegnuli su mi. Možeš li i ti izvijestiti o sličnom uspjehu?« Kasije se nasmiješi. »U Siriji imam sedam legija, a još četiri u Egiptu. Na bojišnicu ih mogu postaviti jedanaest, u punoj snazi, dobro opskrbljene i opremljene. Cijene Republiku, a kako im Cezarovi pristaše ne ulijevaju otrov u uši, posve su odani rimskim Osloboditeljima. Nisam gubio vrijeme. Predobro me poznaješ da bi to pomislio.« Čuvši te brojke Brut je osjetio zadovoljstvo, pa je kratko kimnuo u znak priznanja, a onda bacio pogled na Svetonija. »Da, poznajem te«, odgovorio je. »Vidiš, Svetonije, Kasije i ja zajedno smo radili na tome. Izgradili smo vojsku dok si se ti dotjerivao i mjesecima brbljao u Rimu.« Kako je Svetonije bio gol, svi su primijetili da mu se od uvrijeđena lica do međunožja širi pjegasto crvenilo. »Ja sam nam svima osigurao budućnost time što sam flotu predao Sekstu Pompeju!« ustvrdio je. »Da Bibil i ja to nismo postigli, već ove godine sučelio bi se s oružanom najezdom, Brute. Eto što ti je kupilo moje ›dotjerivanje‹… vrijeme koje nam je potrebno!« »Siguran sam da se svi slažemo da je to bila dobra odluka«, odvrati Kasije, pokušavajući smanjiti napetost među njima. »Sekst Pompej je mlad, ali svi znaju da je neprijateljski nastrojen prema Cezarovoj kliki. Jesi li u doticaju s njim?« »Jesam«, odgovori Brut. Primijetio je da je Svetonije podigao pogled i slegnuo ramenima. »Ima jedinu flotu na zapadu, a u njihovu taboru moje ime nije baš mrsko, pogotovo ne njemu. Naravno da smo u doticaju. Jesi li znao da su mu prebjegla braća Kaska?« »Ne, nisam znao«, odvrati Kasije. »To je dobro, iako su im imanja prodali da napune državne škrinje.« »Zato ih imamo još više razloga vezati uza se«, primijeti Brut. »U ovom trenutku ne želim nikakva iznenađenja. Flotu bismo mogli iskoristi da se iskrcamo na rimsko tlo, ili ih možemo ovdje dočekati. Da, Svetonije,

znam da će doći. Oktavijan i Marko Antonije ne mogu nas zanemariti dok u Rimu ponestaje žita. Moraju doći. Prijeći će more i iskrcati se u Grčkoj, baš kao što je Julije Cezar učinio prilikom vojnoga pohoda na Pompeja. No mislim da će ovaj put izgubiti polovicu vojnika, jer Sekst će ih poslati na morsko dno. Jesam li to dobro iznio, Kasije?« »Nadam se da jesi«, odgovori mršavi senator. »To nam je najveća nada, kako bismo sve to završili.« Kad su odlazili iz niza kupališnih zgrada, Brut zavuče ruku u kesu, pa izvadi nekoliko mjedenih novčića za osoblje. Zastao je, izvukao srebrni sestercij i dobacio ga Kasiju, koji ga namršteno promotri, a onda se nasmije. »Spasitelj Republike? Zbilja, Brute? Pa, to mi se čini malo neskromno.« Brut se kiselo nasmije, pa dobaci novčić Svetoniju, koji ga uhvati i škiljeći pogleda lice utisnuto u kovinu. »Nikako nisam mogao ubaciti i vaša imena. Ne mislite li da je sličnost dobro pogođena? Kao upravitelj, odgovoran sam za atensku kovnicu novca, pa nije bilo problema. Našemu cilju neće škoditi da građane podsjetimo zašto smo ubili toga čovjeka u Rimu.« Kimnuo je Svetoniju. »Nadam se da se u tome slažemo«. Čuvši riječ »ubili«, Kasije napući usnice, ali kad je vratio novčić, na licu mu je počivao zadovoljan izraz. »Uistinu, slika je sve, to sam naučio tijekom godina. Ljudi znaju vrlo malo, obično samo ono što im kažu. Otkrio sam da vjeruju gotovo sve što im govorim.« Brut nešto progunđa i baci srebrni novčić kupališnomu poslužitelju. Rob se nakloni, oduševljen neočekivanim dobitkom. »Nikad nisam nijekao da sam za svoj udio u tome imao osobne razloge, Kasije. Sve što sam učinio, sve što sam postigao u Cezarovoj sjeni pretvaralo se u ništavilo. Pa, napokon sam osvijetlio tamna mjesta i odbacio ga. Na određeni način novčići govore istinu. Uistinu smo spasili Republiku, ako je sad ne izgubimo zbog onoga dječaka Oktavijana.« »Nećemo je izgubiti«, odvrati Kasije. »Oktavijan će doći k nama, a kad se to dogodi, morat će stići morskim putom.« »Osim ako pođe oko talijanskoga sjevera, a onda preko kopna udari

na jug«, mračno primijeti Svetonije. Brut i Kasije su ga pogledali, ali već odavno je odustao od pokušaja da uljudnim ponašanjem pridobije njihovu naklonost. »A onda? Sve te udaljenosti nisu veće nego do Sirije. Ne možete naprosto zanemariti prijetnju kopnenoga napada. Legijama nije teško prijeći oko tisuću milja.« »Senatore«, prijezirno odgovori Brut, »doznat ćemo ako s toliko ljudi odu tako daleko na sjever. Sjećaš li se da imamo flotu? Povedu li Cezarovi pristaše vojsku na sjever, u Rimu ćemo mjesecima biti sigurni prije nego što se vrate. Veselio bih se da to pokušaju, jer odjednom bi nam riješili sve probleme.« Svetonije je progunđao nešto nerazumljivo, a lice mu se zacrvenilo dok su izlazili iz kupališta. Rimljani su se isticali u mnoštvu Grka, ako ničim drugim a ono kratko podšišanom kosom i vojničkim držanjem. Kad su izašli na ulicu, Brut je skupini vojnika dao znak rukom, pa su otmjeno vojnički pozdravili i sa svih strana im oblikovali pratnju. »Moram reći da si dobro učinio što si izabrao Atenu, Brute«, primijeti Kasije, osvrćući se oko sebe dok su koračali. »Sve je ovo ugodno, popu doma daleko od kuće. Bojim se da je u Siriji ljeti prevruće, a zimi je pak previše hladno. To je nesmiljeno mjesto, ali tamošnje su legije još nesmiljenije.« »S koliko brodova raspolažeš da ih prebaciš ovamo?« upita Brut. »Brodova? Nemam ni jednoga. One koje sam imao poslao sam Sekstu Pompeju. Ne trebaju mi, jer odavde do Beroe je kopno. Postoje trajekti koji ih iz Bizanta mogu prevesti preko Bospora. Ako još ne poznaš to područje, jednoga dana trebao bi vidjeti Bizant, Brute. Na određeni način isto je tako grčki kao i Atena, a stariji je od Rima.« »Da, jednoga dana, kad vrat više ne budem izlagao maču, možda ću tratiti vrijeme sa starim kartama i gradovima. Za koliko vremena možeš legije uvesti u Makedoniju?« »Već stupaju. Kad dođe proljeće, ti i ja imat ćemo vojsku koja će se moći sučeliti sa svime što će trijumvirima ostati poslije prijelaza. U bitku možemo poslati devetnaest legija, Brute, više od devedeset tisuća ljudi, a većina su iskusni vojnici. Kakav se god poluutopljeni ološ iskrca u Grčkoj nakon što Sekst završi s njima, neće dugo trajati protiv takve vojske.« »Naravno, ja ću zapovijedati«, izjavi Brut. Kasije se odjednom zaustavi na ulici, a ostali zajedno s njim, tako da

ih je mnoštvo moralo zaobilaziti kao stijenu u rijeci. Do njih su dopirala proklinjanja na grčkomu jeziku, ali Rimljani se nisu osvrtali na to. »Mislim da imam više legija od tebe, Brute. Ne želimo zbog takvih prepirki izgubiti rat prije nego što je i započeo.« Brut je procjenjivao koliko je zapravo odlučan žilavi čovjek koji mu je stajao nasuprot. »Imam više iskustva od tebe i bilo koje petorice tvojih poslanika«, ustvrdio je. »Godinama sam se borio u Galiji, Španjolskoj i Egiptu. Ne niječem da su ti vojnici odani, ali Cezar me je nekoć omalovažavao, pa neću da se to ovdje ponovi.« Kasije je, sa svoje strane, prosuđivao koliko se može opirati, a onda je odustao. »Dakle, imat ćemo združeno zapovjedništvo«, odgovorio je. »Vojnika je previše da njima zapovijeda samo jedan čovjek. Hoće li te to zadovoljiti? Svatko će se držati svojih legija.« »Imat ću ih osam, a ti jedanaest, Kasije, ali da, mislim da ću ih, kad dođe vrijeme, moći natjerati da plešu. Ipak, trebat će mi konjanici i to pod mojim zapovjedništvom. Znam kako treba upotrijebiti posebne trupe.« »Vrlo dobro«, složi se njegov sugovornik. »Imam ih osam tisuća i prepuštam ti ih u znak prijateljstva.« Kad su nastavili put, Svetonije odmahne glavom, jer razdraženost mu je rasla dok su raspravljali o budućnosti ne spominjući uloge koje su odigrali on i Bibil. »Mislite li da je riječ samo o ratu?« podrugljivo je upitao. »Ili o nekoliko novčića s hvalisavim natpisom?« Kad se javio, Brut i Kasije su ponovno zastali, pa su ga obadvojica ljutito pogledali, ali nastavio je, ne prihvaćajući zastrašivanje. »Dakle, koji će od vas postati imperator kad se sve to završi? Koji će od vas kao car vladati Rimom?« »Svetonije, mislim da ti ne…«, počne Kasije, ali na njegovo iznenađenje senator ga prekine, podignuvši dlan. »Poznavao sam te dok si još bio dječak, Brute, sjećaš li se?« »Oh, sjećam se«, glasio je odgovor. U glasu mu se osjećalo upozorenje, ali Svetonije se nije osvrtao na

to. Oko njih je i dalje protjecalo mnoštvo. »U to vrijeme smo i ti i ja vjerovali u Republiku, ne naprosto kao u tlapnju, nego kao u nešto stvarno, zbog čega vrijedi i umrijeti. Julije nikad nije vjerovao u to. Republika zaslužuje da se za nju položi život, sjećaš li se, ali isto tako i da se zbog nje prouzroči smrt. Eto što smo pokušali spasiti, ali sad govoriš kao da si to gotovo zaboravio. Sjećaš li se kako si nekoć mrzio ljude poput Pompeja i Kornelija Sule? Ili generale poput Marija, koji bi učinili sve što bi im pribavilo moć? Cezar je bio jedan od takvih, dio iste bijedne bolesti, a sličan mu je i njegov usvojeni sin. Ako Oktavijan bude ubijen, pobijedimo li ga, to ne smije biti samo zato da na njegovo mjesto dođe netko nalik na njega. Stara Republika ovisi o dobroj volji ljudi dovoljno snažnih da je razore, ali vrjednija je od nekolicine ljudi. Tomu cilju sam posvetio život, a bude li potrebno, umrijet ću za njega. Taj ulog je viši od rata, flote, ili još jednoga tlačitelja. Poslije ovoga imat ćemo imperatore, ili slobodne ljude. Zato se opiremo Oktavijanu, a ne zbog osvete, ili da se zaštitimo, nego jer vjerujemo u Republiku, a on ne vjeruje.« Brut je neko vrijeme pokušavao odgovoriti, ali zatvorio je usta. Kasije ga začuđeno pogleda. »Mislim da si ušutkao našega generala, senatore!« Zakikotao se kako bi u ozračje unio vedrinu, ali nitko mu se nije pridružio. »Ne misliš li, Kasije, da bi barem netko od nas trebao razmišljati o onome što će se dogoditi kad pobijedimo?« hladno odvrati Svetonije. »Imamo priliku ponovno uspostaviti stare neovisnosti, sporazum između nepodložnih građana i države, veliku slobodu. Ili možemo postati samo još jedan ogranak čokota koji već pedeset godina guši Rim.« Stavivši ruku u kesu izvadio je kovanicu koju mu je dao Brut i podigao je. »Spasitelj Republike«, glasno je pročitao, »Pa, zašto ne, Brute, zašto ne?«

22. POGLAVLJE Magla i tmina prekrivale su petu talijanske čizme dok se, obilazeći je, flota galija probijala kroz uzburkano, sivo more. Sekst je iz očiju obrisao slanu vodu koja ga je poštrcala. Bio je posve svjestan da njegove posade vrlo loše podnose oluju. Galije nisu imale duboke kobilice kako bi se mogle brzo kretati plitkom vodom, ali povećanje brzine donijelo je nestabilnost, a kad se more uzburkalo, morali su koristiti vesla kako se galije ne bi prevrnule. Sekst je vidio da se s obzora hitro približava oluja, a iz nje kao da se prosuo veliki mračni oblak s dalekim nitima kiše. Cijeli je oblak bljeskao, a činilo se da mu more odgovara, jer valovi su navirali, bijelo se pjeneći. Satnik njegove legije povraćao je preko ograde, a Sekst se stresao kad je osjetio da vjetar otpuhuje kapljice bljuvotine prema njemu, pa ga pogađaju u lice i vrat. »Tako ti Marsa, idi niz vjetar!« ljutito je povikao. Ne skidajući ruke s ograde, jadnik se odvukao do krme, a Sekst je preko palube koja se valjala otišao do pramca, pa je ondje zurio u sivo neizmjerje. Posvuda oko sebe vidio je kako se galije bore s valovima. Bile su najranjivije kad su morali uvući vesla, a otvore su zapečatili tkaninom umočenom u katran kako voda ne bi zalijevala veslačke klupe. Na nekim galijama već su zapovjedili da podignu mala jedra za oluju, no na mnogim drugima i dalje su se naprezali s izvučenim veslima, a ledena voda prodirala je kroz otvore u drvenim bokovima. Veslači se unutra jamačno upinju kako bi spasili živote, ali galije se barem može nadzirati, dok su druge brodove u obilaženju kopna vodili samo komadići tkanine, kormila i rijetke prigode kad su uspjeli ugledati južnu obalu. Sekst je živčano progutao, očekujući da će začuti tresak koji će značiti da je neko plovilo udarilo u stijenu, ili da su se brodovi sudarili. Ta opasnost uvijek je postojala, ali galije su bile prilično sigurne, jer mogle su zaploviti prema obali, gdje bi ih izvukli. Ranjive su postale tek kad im je luđak poput njega zapovjedio da zaplove u duboku vodu. Val se prelio preko pramca, pa se Sekst stresao, mokar do kože. Na ravnu palubu spustila se kiša, a vidljivost je postala još slabija. Mladić je škiljio prema dalekoj obali, koja se pojavila samo kao nejasna crta u sivilu.

Morali su se dokopati zaklona prije nego što oluja udari punom snagom, ali činilo se da će njegove posade morati izdržati snažne nalete prije nego što obiđu rt. Kad bi nakratko razabrao druge brodove, vidio je da je sve više njih bilo prisiljeno uvući jedra ili potonuti, pa su ih vodila samo golema dvostruka kormila. Kroz izmaglicu i prskanje morske pjene vidio je da se galije udaljuju na vodi, a vojnici se penju na jarbole kako bi onima dolje doviknuli vide li što. Zastenjao je, svjestan da će imati sreću ako ne izgubi nekoliko posada. Poželio je da je tu Vedije, ali njegov pomoćnik bio je jedina osoba kojoj je mogao povjeriti drugu polovicu flote. Bio je siguran da ga Vedije neće izdati, ali ipak je dvoje ljudi uputio da ga tiho ubiju ako to učini. Osjetio je da ga svrbi zatiljak, a kad se okrenuo, nije se iznenadio što vidi Laviniju, koja se držala za glavni jarbol. Rukom je zaklonila oči dok je zurila u daljinu, a kako joj je lice bilo neprirodno blijedo, dok je oko nje na vjetru lepršao ogrtač, učinila mu se nalik na sablast. S pramca je otišao do nje, malo posrćući, jer paluba se ljuljala. »Ne mogu se istodobno brinuti o tebi i o brodu«, ukazao je. »Što ne valja s kabinom?« Podignula je pogled, »Samo sam morala udahnuti zraka i to je sve. Ondje dolje ga nema, a brod se valja i poskakuje kao lud.« Unatoč zabrinutosti nasmijao se njezinu mučeničkomu glasu. Ispruživši slobodnu ruku, uklonio joj je uvojak promočene kose koji joj je pao preko lica. »Obećajem da više neće dugo trajati. Uskoro ćemo zaobići rt, a poslije toga more će se smiriti.« Pogledao je olujne oblake, a vidjevši mu zabrinuti izraz lica, postala je još živčanija. »Oluja će se pogoršati?« upitala je. Nacerio se da je ohrabri. »Nas dvoje imamo sreće, sjećaš se? Uspjet ćemo.« Bila je to njihova stara, gorka šala. Obitelj im je propatila prekomjerne nevolje. Ako uz Pompejevo ime prianja još imalo sreće, svakako će zapasti Seksta i Laviniju. Zakolutala je očima na njegov slabašan pokušaj da je razvedri. Vidjevši da se stresla, shvatio je da joj je prskanje morske pjene posve promočilo ogrtač.

»Smrznut ćeš se ostaneš li ovdje«, upozorio ju je. »Nije mi ništa hladnije nego tebi«, glasio je odgovor. »Barem sam se maknula iz smrada znoja i bljuvotine. Dolje je… neugodno.« »Preživjet ćeš«, utješio ju je, ali bez sućuti. »Nije li s nama uvijek tako? Rekao sam ti da ću se brinuti za tebe, a zapovijedam vrlo lijepom flotom.« Dok je govorio, galija je jako posrnula, jer promašila je vrh vala i strmoglavila se u dolac. Lavinija je vrisnula, a Sekst je rukom obuhvatio i nju i jarbol, čvrsto ih držeći. »Mislim da mi je bilo bolje dok si gusario«, prokomentirala je. »Onda si mi barem donosio dragulje.« »Prodavala si ih, a novac si ulagala! Poklanjao sam ti ih da uživaš, a ne da s njima razumno postupaš.« »Jedno od nas to mora razumno«, odgovorila je. »Kad se ovo završi, bit će mi potreban miraz, a tebi će trebati novac za kuću, želiš li utemeljiti vlastitu obitelj.« Čvrsto ju je zagrlio, prisjećajući se tisuću njihovih razgovora u još težim vremenima. Kao djeca sve su izgubili, osim očeva imena i nekolicine vjernih slugu koji su još uvijek poštovali ime Gneja Pompeja. U najmračnijim trenucima razgovarali su o tome kakve će živote jednom voditi, s kućom, slugama i u miru. Vladat će tišina i spokoj, a nitko im neće prijetiti, niti ih loviti. »Lijepo je znati da se još brineš za mene«, rekao je, »ali bilo bi mi još draže kad bi sišla i pronašla dobar plašt koji mogu nositi, a i neki suhi ogrtač za sebe.« Na tu molbu nije se mogla oglušiti, a uistinu se tresla isto tako jako kao i on. »U redu«, složila se, »ali vratit ću se.« Odveo ju je do grotla na palubi, pa ga je držao dok se nije spustila niz ljestve, a onda ga je zatvorio. Još uvijek se smiješio dok se je vraćao na pramac, gdje je gledao sivu pučinu, upijajući sve što je propustio. Morao je priznati da sirijski zapovjednici barem znaju što rade, a njegov brod ih je slijedio. Skupina od deset nevremenom obilježenih galija međusobno je dobro održavala razdaljinu, a plovile su prilično vješto.

Kako bi iz Sirije došli do njega, prešli su preko otvorene pučine, a posljedice napornoga putovanja bile su vidljive na galijama i posadama. Pohvalio je samoga sebe, jer donio je ispravnu odluku kad je Kasijevim zapovjednicima dopustio da predvode plovidbu prema istoku, oko pete na talijanskoj čizmi. Trgnuo se začuvši glasni tresak negdje sa svoje lijeve strane. Iako je škiljio, kroz pljusak nije vidio uzrok. Ohrabrio se ugledavši nejasnu, ali vidljivu crtu južne talijanske obale. Ubrzo će zaokružiti oko rta i uploviti u zaklonjenije vode. Poželio je približiti flotu, ali čak i kad bi vidjeli njegove zastavice, stijene bi posve razderale brodska dna. Oko jarbola je počeo zavijati vjetar i činilo se je da pramac ponire pod još jednim golemim valom, pa je u tom posrtanju Sekst morao zgrabiti pramac kako ga val ne bi odnio. Dahtao je i kašljao, jer ledena mu je morska voda ušla u pluća. Kad se zeleni mjedeni ovan na pramcu ponovno uzdigao, Sekst se osjećao iscrpljeno, ali oluja je još bjesnila, a oni su joj bili na rubu. Pogledavši iza sebe, ondje je još vidio rimskoga zapovjednika, presavijenoga preko ograde. Doimao se poput trupla, ali još se držao, slabašno psujući. Sekst se nacerio tom prizoru i podsjetio samoga sebe da mu to spomene ako obadvojica prežive. Ispred njega sirijske galije još su se probijale kroz nevrijeme. Nije bilo sigurnoga mjesta gdje bi pričekali da oluja prođe. Mogao je samo nastaviti ludu trku oko pete talijanske čizme i još se jednom okrenuti prema Brundiziju. Sebi je stalno ponavljao da je Kasije imao pravo. Sekst je dobio dovoljno brodova da zapriječi cijelu zemlju, ako ih upotrijebi u dvije flote, poput krakova kovačkih kliješta. Nitko drugi nije imao sto galija, a kamoli dvjesto dvanaest, koliko ih je bilo pod njegovim zapovjedništvom. Imao je dovoljno snage da iscijedi Rim do same granice skapavanja od gladi. Kad je zapuhala oluja, raspoloženje mu se smračilo, a u biću je osjetio hladnoću jednaku onoj koja mu je napola smrznula tijelo. Njegov otac mogao je upravljati Republikom, pa bi Sekst i Lavinija odrasli u potpunoj udobnosti. Sve su mu to ukrali u egipatskoj luci gdje su mu strani robovi ubili oca kako bi se dodvorili Juliju Cezaru. Godinama je bio svjestan da je samo buha koja grize bok rimske moći. Ljudi odani njegovu ocu iz grada su mu još slali izvješća, pa se uvrebavši priliku vratio, iako je riskirao pogubljenje i osobno se obratio Senatu. Vedije se tome usprotivio i upozorio ga da nikako ne vjeruje starim

plemenitašima u Senatu. Vuk iz krčme nije shvaćao da Sekst dobro poznaje te ljude, jer otac mu je bio jedan od njih. Ipak se bojao da će mu, pojavi li se, zamjeriti gusarenje i da će ih smetati njegova mladost, ali uspjelo je zahvaljujući Oktavijanu i njegovim legijama koje su senatori smatrali prijetnjom. Sekst je dobio flotu kojoj u tim vodama nije bilo ravne, a u trenucima poslije glasovanja u Senatu osjetio je olakšanje boli koja ga je proganjala otkako mu je umro otac. Sad ga je Kasije pozvao, pa se odazvao! Njegova flota bila je oružje koje će Cezarove pristaše odvesti u bitku u kojoj ne mogu pobijediti. Sekst je ponovno obrisao sol iz očiju, pa se pod udarcima vjetra iskezio, pokazavši zube. Još u mladosti naučio je da pravda ne postoji. Nije bilo pravedno da su mu oduzeli oca, a ni to da su čovjeku poput Cezara povjerili da Rimom vlada kao kralj. Sekst je godinama živio s gorčinom i očajem u sebi, a preživljavao je jer bio je bezobzirniji i spremniji da ubije nego bilo koji od njegovih ljudi. U toj okrutnoj školi znao je da se nikad više neće moći vratiti nedužnomu djetetu kakvo je nekoć bio, zajedno s Lavinijom. Još šire se nacerio u oluju, pokazujući zube. Ništa od toga nije bilo važno. Kasije i Brut ubili su ugnjetavača i napokon mu se ukazala prilika da opustoši i spali Oktavijanove snage. Jednoga dana vratit će sve što mu je Cezarova obitelj oduzela, pa se brinuo samo o tome, samo je to htio učiniti. Motrila ga je očeva sjena, a starčeva čast vrijedila je plovidbe kroz oluju. Gonjen čudnom radošću, nerazumljivom i njemu samomu, u vjetar je počeo pjevati mornarsku pjesmu uz koju su mornari radili. Pjevao je loše, ali punim glasom, pa je zapovjednik, prenuvši se iz svoga jadnoga stanja, podigao glavu i s nevjericom zurio. Ostali članovi posade cerekali su se kad su vidjeli i čuli da njihov mladi vođa kod pramca urla i topće nogama. Na sebi je osjetio težinu plašta, jer Lavinija se vratila, gledajući ga kao da je poludio, a onda mu je zaogrnula mokra ramena. »Kažu da ovdje zavija morsko čudovište«, primijetila je. »Da im javim da to samo ti pjevaš?« Nasmiješio joj se i umotao se u plašt. Oluja je na valovima stvarala pjenu koja ga je neugodno prskala po licu, dok se galija valjala dalje. »Drži se za pramac sa mnom«, odgovorio je vičući. »Brodu treba malo naše sreće.« Ostali su ondje zajedno, držeći se ispod ruke, sve dok flota nije zaobišla rt, pa su oluju ostavili da grmi i sijeva iza njihovih leđa.

*** Agripa se počešao po blatnoj mrlji na čelu, koja se osušila i svrbjela ga. Bio je iscrpljen, a jedva se mogao sjetiti kad je uspio ugrabiti više od nekoliko sati sna. No završili su! Dvije tisuće ljudi s lopatama i kolicima iskopalo je prokop dug malo više od kilometra i pol, a trebali su probiti još samo posljednji dio. S njima je radilo više od trideset mjernika, koji su dugim štapovima procjenjivali dubinu dok su ostali radili. Prokop je morao biti širok sedam metara kako bi kroz njega mogle proći uske galije i to tako da posve uvuku vesla i slože ih na palubi, ali širina nije izazivala toliko problema kao dubina. Agripa je proveo cijeli dan govoreći mjernicima da stalno iznova provjeravaju brojke, jer galije su morale otplutati do mora, ili bi cijeli pothvat bio bezvrijedan. Pogledao je golema vrata koja su zadržavala jezersku vodu. Tvorila su zasebnu priču, jer stručni graditelji u glinu su zabili drvene grede pomoću golemih utega obješenih iznad njih, a skupine oznojenih radnika stotine puta su ih podizali i spuštali. Temelje su iskopali na maloj udaljenosti od jezera, a onda su prokop ispunili vodom. Njegovi drvodjelje danonoćno su radili, a kad se prva kratka dionica ispunila vodom, golema vrata su izdržala, oblikujući kratki bedem. Nitko od radnika u prokopu nije baš rado stajao blizu njih, dok su kopali od vrata prema moru. Drvo je ponekad škripalo, a voda je prskala kroz rupice, pa je tekla duž prokopa, močila zemlju i činila je ljepljivom. Bilo je teško, ali kao što su mjernici obećali Agripi, dvije tisuće ljudi moglo je izgraditi gotovo sve, pa su napokon završili. Na jezeru njegove su galije još klizile jedna kraj druge i zalijetale se, a svaka nova posada, vježbajući iskrcavanje na protivnički brod, izgrađivala je potrebnu izdržljivost. Duž cijeloga jezera postavio je mete za strijelce, a na vodi se usidrio jedan od teških brodova s mostovima za iskrcavanje, koji je nalikovao na bodljikavo prase, jer trup mu je bio načičkan mnoštvom strijela. Agripa se namrštio kad je to vidio, pitajući se tko je propustio izdati zapovijed da skupe strijele. Svaka je bila dragocjena, iako su ga njima opskrbljivale cijele radionice koje su nikle oko Neapolisa. Vrlo je napadno slao sva svoja kola najprije tristo kilometara na sjever, prije nego što su skrenula na zapad, a onda na jug, no sumnjao je da je njegova tajnovitost zapravo potpuna lakrdija. Radnici su gotovo svakodnevno morali tjerati mjesnu dječurliju koja se šuljala duž obale, pa su krali alat, ili su naprosto gledali kako galije brzaju amo-tamo. Na jezeru Avernus nastao je gotovo cijeli grad pun ljudi, pa je Agripa bio prisiljen objesiti dvojicu svojih drvodjelja, jer ubili su mještanina prilikom

neuspjele krađe. Na jedinoj cesti koja je vodila prema jugu postavio je stražare, no dužnosnici iz Neapolisa stalno su pokušavali doprijeti do njega, bilo da su zahtijevali pravdu, ili nadoknadu štete koju su počinili njegovi radnici. Činilo mu se da bi zapao u očajanje kad svakodnevno ne bi gledao kako rastu nove galije. Oktavijanovo srebro je curilo, a netom sagrađeni brodovi ležali su na vodi. Zeleno drvo tijekom zime iskrivilo se i svijalo, pa je tražilo stalnu brigu i popravke, no i za taj posao imao je skupine radnika. Mjernici su čekali njegov znak, no Agripa je samo umorno zurio, u mislima provjeravajući tisuću stvari, kako bi bio siguran da nije propustio neki ključni vid prokopa koji se više neće moći ispraviti kad otvore taj vodeni put. Motrio ga je cijelom dužinom, ispitujući glatku vapnenu podlogu koja je prekrivala glinu. Uvjeravali su ga da će držati vodu, a isto tako i mostove, ali ipak je bio zabrinut da će se cijeli prokop isušiti, pa će Agripi ostati samo jezero, odjednom odviše plitko da bi galije isplovile. Duboko udahnuvši, pomolio se Minervi. Božica zanatlija svakako će s naklonošću gledati provođenje osnove kao što je kopanje prokopa do mora. Ta ga je pomisao navela da se pomoli i Neptunu, a onda je rukom napravio znak rogova da otkloni nesreću. Nije se mogao sjetiti više nijednoga boga ni božice kojima bi se vrijedilo pomoliti glede toga, pa je podigao i spustio ruku. »Hajde«, promrmljao je. »Neka sve dobro prođe.« Vrata su napravili tako da su sa svake strane postavili goleme drvene grede, pričvršćene željeznim šipkama umetnutima u kamen. Kad su izvukli šipke, uz svaku gredu postavio je tuce ljudi, ali pritisak s one strane bio je velik. Agripa je gledao kako hrabri graditelj silazi u prokop i čekićem izbija glavni potporanj. Skupine su na sebe preuzele pritisak, pa su zadržavali vodu dok graditelj nije ponovno istrčao van. Čim se izmaknuo, počeli su gurati na suprotnu stranu, a voda je navalila s neopisivom hukom. Unatoč najvećim naporima, skupine radnika bile su prisiljene uzmicati korak po korak. Crta vode koja je navirala pretvorila se u vodopad i prštala je visoko u zrak. Vrata su se, u svojim utorima, rastvorila uza zidove prokopa, a skupine zadihanih radnika zaustavile su se, dovršivši posao. Agripa je počeo kaskati, a onda je iz petnih žila pojurio duž iskopine. Vode su ga pretekle, pa je vidio kako se iznad posljednjih vrata koja su priječila put veliki val podiže više od pet metara u zrak, zalijevajući ljude koji su stajali u blizini, dok su se oni smijali. Stigao je kad se voda već slegnula,

pa je površina bila ravna, a njome su se vrtložili blato i istrgnute biljke. Poželio je da su prokop odmah iskopali ravno do mora, koje mu je bilo nalijevo. Ostalo je još jedva petnaestak metara pjeskovita tla, ali njegovi mjernici odlučno su zahtijevali da ondje budu još jedna vrata prije nego što se voda napokon probije do mora, ako bi nešto pošlo krivo glede njezinih razina, ili što bi bilo još gore, ako neprijatelji s mora ugledaju radnike i napadnu ih prije nego što posao bude završen. Brodovi Seksta Pompeja plovili su ondje negdje, tamnim vodama, a primijeti li nešto zanimljivo na obali, zapovjednik bi se mogao iskrcati s deset tisuća ljudi. Radnici su počeli oduševljeno klicati vidjevši da se prokop puni i da voda ne otječe, a razina u kanalu izjednačila se s onom u jezeru. Agripa se napokon nacerio, poželjevši da su ovdje Mecena i Oktavijan i da sve to gledaju. Prsa su mu se nadimala od ponosa, pa se glasno nasmijao, uživajući u jakom mirisu soli i morskoga raslinja u zraku. Kad dovrše posljednju dionicu, morat će sve to ponoviti, ali gotove galije postavit će da čekaju u redu od kilometra i pol otraga u jezeru. Isplovit će zajedno s prodorom smeđe vode, pa će Oktavijan dobiti flotu s kojom će moći poći u lov na brodove Seksta Pompeja. *** Marko Antonije u Lepidovu društvu šetao je liticom, gledajući lučki grad ispod njih. Kad se zadnji put našao u Brundiziju, šest pobunjenih legija čekalo je da preuzme zapovjedništvo nad njima i da proglasi kazne, a sad, kad se toga sjećao, ondašnji golemi skup činio mu se mali. Dvanaest legija utaborilo se na svakom slobodnom dijelu zemljišta kilometrima oko grada, a bilo ih je dovoljno da na nekoliko godina unište gospodarstvo, jer iz toga su područja silom oduzimali sve što im je koristilo, od konja i hrane, do željeza, mjedi i kože. »Večeras me čeka obrok s Bucijem i Liburnijem«, izjavi Marko Antonije, kiselo se smiješeći. »Mislim da bi se poslanici htjeli ispričati za malu nevaljalštinu što su se pobunili pod mojim zapovjedništvom.« Zakikotao se na tu pomisao, jer zabavljalo ga je da ih je sudbina tako rastavila, a onda ih je ponovno spojila. Razvoj događaja u Republici rugao se svim njegovim naumima. Još prije godinu dana nije mogao ni zamisliti da stoji na litici iznad mora, da mu je Senat u šaci te da je sklopio savezništvo s mladićem kojega se u to doba jedva sjećao. Oneraspoložio se kad se sjetio da je tada Julije još bio živ. Nitko nije mogao predvidjeti događaje koji su uslijedili poslije ubojstva. Smatrao se sretnikom, jer

preživio je i uzdigao se, bez obzira tko je još napredovao s njim. »Čini se da ih Cezar sluša«, primijeti Julije. »Možda bi ih trebao ispitati o prijelazu preko mora u Grčku. Kako dugo možemo ostati ovdje bez brodova?« »Onoliko koliko budemo morali da zaštitimo Rim od najezde«, odvrati Marko Antonije, osjetivši nelagodu. Nije mu bilo drago čuti da Oktavijana nazivaju Cezarom, ali to je postala kruta stvarnost, pa je pretpostavljao da će mu s vremenom to ime zvučati manje neugodno. »Ali slažem se da nije dovoljno da ostanemo ovdje i čekamo. Mogao bih poželjeti novu flotu, ali isto bih tako mogao priželjkivati da ljudi dobiju krila. Ne znam sve njegove naume, Lepide. Kako stvari stoje, zapreka smo koja Bruta i Kasija sprječava da se iskrcaju na ovoj obali. Dok smo tako jaki, ni oni ne mogu prijeći preko mora. Tko bi pomislio da će galije ikada postati tako važne? Budućnost Rima ovisi o flotama, dok su legije dokone.« »Onda bismo trebali sagraditi nove brodove«, razdraženo će Lepid, »no kad god pitam o tome, onaj njegov prijatelj Mecena odgovara mi da se zbog toga ne zabrinjavam. Jesi li tu temu načeo s Cezarom? Bilo bi mi draže kad bih znao da smo barem otpočeli vršiti tu zadaću. Ne želim provesti godine na ovoj obali, čekajući da nas napadnu.« Marko Antonije se naceri sam za sebe, pa se okrene kako bi sakrio da se zabavlja. Tek jučer je stigao iz Rima, dok Lepid već gotovo tri mjeseca čami u Brundiziju. Marko Antonije bio je zadovoljan djelovanjem trovlađa, iako je razumio da njegov sugovornik možda ne misli tako. Ne bi bilo korisno podsjećati ga da su ga uključili samo zato da bi u mogućem neslaganju dao odlučujući glas u prilog Marka Antonija. Osim u toj stvari, nije ga zanimalo što Lepid misli. Vjetar ih je žestoko udarao dok su šetali liticom, gledajući tamno plavo more. Obadvojica su osjećali da im taj poletan prizor podiže duh, dok su im toge lepršale i pucketale na vjetru. Čak ni tako visoko, Marko Antonije u daljini nije vidio Grčku, iako je ondje zamišljao Bruta i Kasija. Hirovita sudbina bacila ga je na ovu obalu, a kad sve bude gotovo, Rim će se sjećati samo pobjednika. Dok je preko neizmjerne pučine zurio u bijelu pjenu na vrhovima valova, pozornost mu je privuklo kretanje nadesno. Okrenuvši glavu sledio se, a dobro raspoloženje smjesta mu se ukiselilo, poput pokvarena mlijeka u želucu.

»Bogova mu, vidiš li to?« upita Lepid trenutak poslije. Marko Antonije potvrdi glavom. Oko zaljeva na vidiku im se pojavilo mnoštvo sjajnih, brzih i opasnih galija. Mnoge od njih imale su slomljene ostatke nekoć lijepih vesala, a iskusnim pogledom vidio je da ih je udaralo nevrijeme, no nadolazile su, pa je osjetio još veću hladnoću oko srca. »Šezdeset… ne osamdeset«, mrmljao je Lepid. Plovilo je najmanje stotinu galija, polovica flote koju je predvodio Sekst Pompej. Marko Antonije zatekao je samoga sebe kako prstima nagonski pravi rogove da odagna zlo. Brodova je bilo više nego dovoljno da zapriječe talijansku istočnu obalu kako ne bi prošao ni brodić koji prenosi poruke i trgovinu održava na životu. »Čini se da je Sekst Pompej čuo da se ovdje skupljaju naše legije«, zaključi Marko Antonije. »Jupitera mi, što sve ne bih dao za flotu! Poslat ću jahača u Rim, ali sad ne možemo prijeći, čak ni kad bi mi Oktavijan sutra pronašao tuce brodova.«

23. POGLAVLJE Nije bilo mjesečine kad su Agripine galije polako zaplovile u mračno more. Kad su završili prokop, tri noći čekao je savršene uvjete da otvori posljednja vrata, a nije se mogao pokrenuti, jer oluja je valove dizala previsoko za njegove posebno zamišljene galije. Pokazalo se da je najopasniji nedostatak postojanosti, jer svaka Agripina preinaka galije je učinila još težima. Mnogo puta morao je odustati od nauma, jer otkrio je da bi to usporilo brodove, ili bi postale smrtonosne klopke za posadu. Tijekom mjeseci brodogradnje na obalama jezera Avernusa osjetio je najveću razdraženost, ali i očaranost u životu, no sad je bio spreman, a da i nije bilo tako, Oktavijan je k njemu ponovno poslao Mecenu i zapovjedio mu da ode odande. Ovaj put je njegov prijatelj šutio dok su brodovi polako klizili, udaljavajući se od obale. Agripa je osjetio da bi Mecena više volio biti bilo gdje drugdje, samo ne ovdje, ali ponos mu nije dopuštao da se povuče. Zajedno će se sučeliti s neprijateljskom flotom, sa samo četrdeset osam galija. Sve je ovisilo o pravovremenu napadu, iznenađenju — i sreći, a to je posebno izjedalo Agripu, jer mnogo se toga našlo na kocki. U mraku su se posade male flote sporazumijevale pomoću svjetiljki sa zaklopcima, pa su, oblikujući poredak, svoje položaje u mraku označivale slanjem mutnih svjetlosnih zraka. Gotovo cijelo popodne i večer galije su se, s uvučenim veslima, šuljale niz prokop, a ljudi na obali vukli su ih pomoću užadi. U trenutku kad su se sve našle vani, u dubokoj vodi, nazočnima je prostrujalo uzbuđenje. Agripa nije mogao zatomiti osjećaj ponosa zbog takvoga rimskoga postignuća. Njegovi ljudi izgradili su put do mora ondje gdje ga prije nije bilo, sagradili su goleme brodove, a kad im se koja zamisao izjalovila, ili se pokazala neprikladnom sve su rastavili i bez žalopojki počeli ispočetka. Agripa je samome sebi obećao da će se svakako pobrinuti da posade i časnici budu nagrađeni, ako itko od njih preživi. Mračna pučina pružala se u svim smjerovima, a na njoj se lako moglo sakriti veliko mnoštvo ratnih galija koje su ih čekale. Dok je koračao gore-dolje palubom, Agripa je živčano progutao, stiščući i rastvarajući velike šake. Prema jugu mu je na putu ležao otok Sicilija, veliko kopno s malim zaljevima u kojima je, kako su govorili, zaklon našla

neprijateljska flota. Nadao se da će se prije svitanja što više približiti, a onda će njegovo novo oružje i taktika uspjeti ili zakazati. Vojnici su neprestano vježbali, ali znao je da još ne mogu vješto manevrirati, poput iskusnih posada. S čela je obrisao znoj kad su novi brodovi na povjetarcu razvili jedra. Njegova galija lako je plovila zajedno s ostalima, a čulo se samo šištanje vode pod pramcem. Sicilija je obuhvaćala nožni prst Italije, daleko na jugu, pa su morali prijeći gotovo tristo kilometara. Još koračajući amo-tamo, Agripa je u mislima razvijao karte. Unatoč svim svojim nadama, pao je u napast da odbije bitku i da flotu odvede do istočne obale gdje je Oktavijan željno iščekivao brodove. Agripa je znao da bi dolje na jugu, uz malo sreće, flotu danju mogao izvući na obalu, a sljedeće noći prošao bi petu talijanske čizme, možda i prije nego što bi Sekst Pompej primijetio da su u tim vodama. Bila bi to ispravna odluka da Pompej nije razdvojio flotu, pa je sto galija poveo oko pete na čizmi. Vijesti koje je donio Mecena sve su promijenile. Zbog dvostruke zapriječenosti obadvije glavne talijanske obale bile su zatvorene za trgovinu. Rim se već našao na rubu izgladnjelosti, pa više nisu mogli podnositi opsadu, nego su je morali razbiti. Agripa je na sebi osjećao težak teret odgovornosti. Ne uspije li, Oktavijan će godinama ostati zatočen u Rimu, prisiljen da pregovara sa snagama »osloboditelja«, ili čak da se preda. Agripa je znao da mu se neće pružiti druga prilika. Sve se svodilo na Oktavijanovo povjerenje u njega. Razvivši jedra, četrdeset osam galija zaplovilo je u noćni vjetar, ali Agripa ih je jedva vidio. Prijetila je opasnost da će neprijatelji primijetiti bijela jedra, pa su ih njegovi ljudi obojali pomoću biljke broć. Više puta umočili su ih u goleme bačve, tako da su jedra postala rđavo smeđa, pa neće odati njihove položaje protivnicima koji možda motre more. Zadobila su boju osušene krvi, ali poslužit će svrsi. »Ovdje imam dobar vrč«, izjavi Mecena zveckajući njime o glineni pehar kako bi zorno podcrtao svoje riječi. Agripa odmahne glavom, ali onda shvati da njegov prijatelj ne može vidjeti taj pokret. »Neću piti. Sad kad smo isplovili, moram zadržati oštar um.« »Trebao si biti Spartanac, Agripo«, primijeti Mecena. »Otkrio sam da me dobro crno vino naprosto opušta.« Natočio je u pehar tiho psujući, jer dio je prolio po palubi. »Valjda je to za sreću«, zaključio je, ispijajući. »Ako ti je oštar um tako važan, trebao bi odspavati. Barem je more noćas

mirno. Više bih volio da u vodeni grob ne odem dok preko ograde bljujem utrobu.« Agripa nije odgovorio, jer razmišljao je o galijama koje su plovile posvuda oko njega. Činilo mu se da Mecena ne razumije da na njemu počiva velik dio pothvata. Svaka preinaka koju je izvršio bila je njegova zamisao, kao i svaka nova taktika. Zakaže li, uludo je rasuo pola godine teškoga rada, gotovo nevjerojatno bogatstvo, a i sam svoj život. Noć mu je prilično dobro skrivala brodove, ali svjetlo osvita izložit će ih neprijateljskim očima. Nije znao bi li se užasavao trenutka u kojemu će vidjeti da prva neprijateljska galija juri prema njima, ili bi pozdravio taj prizor. *** Vedija je, prodrmavši ga, iz sna prenuo njegov zamjenik Mena. Glavešina se probudio progunđavši, pa se na ležaju pokušao okrenuti na drugu stranu i odmaknuti Meninu ruku sa svoga ramena. »Što je?« upitao je mamurno. Tako je dugo spavao na palubi da mu se mala kabina namijenjena kapetanu činila nevjerojatno raskošnom. Tanka strunjača puna kvrga ipak je bila mnogo bolja nego da se ponovno, po vjetru i kiši, morao ispružiti pod ceradom. »Signalno svjetlo, gospodine«, odvrati Mena, još ga tresući. Bio je časnik legije, a Vedije je ispod njegova pomno nepristrana vladanja osjetio prijezir. No Mena se, unatoč umišljenosti i vojničkoj časti, našao pod zapovjedništvom Pompejeva pomoćnika. Vedije ga je lupnuo po ruci da je makne, a onda je tako brzo sjeo da je udario glavom o gredu, pa je opsovao. »Dobro, ustao sam«, rekao je kad se, trljajući vrh glave, iskobeljao iz male niše. U mraku je pošao za Menom i popeo se kratkim ljestvama na palubu, izašavši u mutno svjetlo svjetiljke. Zurio je u daljinu, kamo mu je pokazivao podređeni. Daleko, na vrhu brda ugledao je svjetlucanje. Sustav sporazumijevanja nalagao je da stražari noću zapale vatre ako primijete da se na moru nešto kreće. »Netko se pokušava provući u mraku«, zaključi Vedije s mračnim zadovoljstvom.

Tovar je jamačno bio vrijedan ako su zapovjednici i vlasnici bili voljni riskirati da razbiju brod o nevidljivu stijenu. Na tu pomisao šuštavo je protrljao žuljevite ruke. Glavu su mu ispunile slike zlata, ili škrinja punih srebra za legije, a možda su, što bi bilo još bolje, brodom plovile mlade kćeri nekoga debeloga senatora. Dok je na brodu bila Lavinija, Sekst bi samo kratko zadržavao žene zbog ucjene, ali sam nije ondje boravio. Već je dugo bio bez ženskoga društva, pa se nacerio u vjetar. Voljne ili ne, sicilijanske drolje nisu bile ni izdaleka tako uzbudljive kao pomisao na rimsku djevicu koja nekoliko dana provodi u njegovoj kabini. »Izvedi nas na pučino, Meno. Hajde da za lonac očerupamo nekoliko debelih rimskih ptica.« Mena se nelagodno nasmiješio. Sirovi borac iz krčmi bio mu je odbojan, ali Senat je ljudima poput Vedija predao flotu, istinskoga rimskoga orla, pa je Mena mogao samo slušati, skrivajući odvratnost. Kako su zapadnu obalu držali u čvrstomu stisku, nije bilo razloga za oprez. Mena je iza pasa izvadio rog i dugo zatrubio preko vode. U njihovoj skupini bilo je osam galija, a pokrenule su se gotovo čim se zaorio zvuk roga, jer zapovjednici su bili spremni od trenutka kad se na vrhu pojavila vatra. I oni su zapuhali u rogove, a ta će jednolična svirka odjeknuti do sljedećega zaljeva, pa će ondje uzbuniti posade koje će isploviti za njima. Vedije je na licu osjetio svježiji vjetar kad su vesla zagrabila vodu, a galija je počela ubrzavati. Nije postojalo ništa bolje od osjećaja brzine i moći, pa je blagoslivljao Seksta Pompeja koji ga je s tim upoznao. Protrljao je vilicu, osjetivši staru bol. Sve je dugovao Sekstu, jer taj mladić ga je spasio i pokazao mu svrhu kad je Vedije bio tek malo više od pijana borca. Uvjeravao je samoga sebe da ga Sekst nikako ne bi pobijedio trijeznoga, ali slomljena vilica nikad nije dobro zacijeljela, pa je Vedije otada živio s boli, a svaki obrok donosio mu je novu nevolju, jer vilica je hrskala i škljocala. Rimski plemić mu je godinama bio za vratom, ali noćas je Vedije sam zapovijedao. Volio je taj opojni osjećaj. »S pola brzine!« povikao je, a onda je zatražio piće koje će mu pomoći odagnati posljednje ostatke snenosti. Jedan od rimskih legionara ponudio mu je vodu, ali Vedije mu se nasmijao. »Nikad je ne dotičem. Vino hrani krv, momče. Donesi mi mješinu!« Dolje, pod njegovim nogama, zapovjednik veslača ga je čuo, pa je bubanj počeo udarati brži ritam. Veslači koji su još malo prije spavali na klupama s lakoćom su i uvježbano prionuli, a galije su u zgusnutomu

poretku isplovile na pučinu, sve brže klizeći kako bi se prve dočepale plijena koji je čekao na dubokomu moru. Za sobom su ostavili otok Kapri, tristo kilometara sjeverno od Sicilije. Škiljeći u mrak, Agripa je povremeno ugledao svijetlu točku koja se pojavila u daljini, a onda ju je ponovno gubio iz vida. Noćno nebo kao da se okrenulo oko zvijezde Sjevernjače, no još nekoliko sati neće svanuti. Nije razumio tko bi palio vatre na brežuljcima Kaprija dok je onuda noću plovila njegova flota. »Trebam podatke, Meceno!« rekao je. Učinilo mu se da je njegov prijatelj slegnuo ramenima, ali u mraku nije mogao biti siguran. »Nitko ne zna gdje su neprijateljski brodovi«, primijeti Mecena. »Imamo stranke na Siciliji i na svakom otoku duž ove obale, ali ne mogu nas izvješćivati jer nemaju veza s kopnom. Ploviš naslijepo, prijatelju, iako smatram da svakako pretpostavljaš kako tu vatru nije zapalio neki pastir kojemu je hladno.« Agripa nije odgovorio, jer zanijemio je od ogorčenja. Dok su plovili na jug, otok Kapri bio je velika mračna mrlja njemu zdesna, s jednom jedinom svijetlom točkom na najvišemu vrhu. Naprezao je oči da prodre što dublje u mrak, ne bi li ugledao galije koje ih dolaze napasti. »Nisam planirao noćni napad«, promrmljao je. »Posade mi se ne mogu koristiti čakljama ako ne vide neprijatelja.« »Bogovi se ponekad igraju«, vedro odvrati Mecena. Govorio je posve bezbrižno, pa je njegovo samopouzdanje pridonijelo da se smiri i Agripa koji je zaustio da odgovori, ali ugledao je nešto na pučini, pa se jako nagnuo preko ograde, okrećući glavu amo-tamo, jer nastojao je razabrati kakve su to nejasne sjene. »Nemoj pasti«, upozori ga Mecena, ispruživši ruku i zgrabivši ga za rame. »Večeras ne želim ja postati zapovjednik. Samo ti razumiješ kako sve to djeluje.« »Tako mi svega u Podzemlju, vidim ih!« izjavi Agripa. Bio je siguran da je raspoznao nejasne oblike trupova dugih galija. »Trubaču, triput kratko zatrubi!« Bio je to znak da se postroje oko zapovjedničkoga broda, a Agripa se mogao samo nadati da posade galija znaju da ga moraju slijediti. Oštro je izdao pet ili šest novih zapovijedi. More je bilo nalik na staklo, ali bilo mu

je potrebno svjetlo da izvede sve što je naumio. Mecena se prisilo da mirno gleda kako spuštaju jedra, dok velika vesla režu vodu. Agripina galija usporila je, pa se valjala, a kad su vesla zagrabila vodu, ponovno je pojurila. Zahvaljujući ritmičkim pokretima veslača, mnogo su brže klizili kroz valove. Osjetivši ubrzanje, Agripa se i preko volje nasmiješio. Brodovi okolne male flote učinili su isto, a zapovjednici su izvikivali upute, zaboravivši na potrebu tajnovita šuljanja. Za vrijeme zatišja neprijateljske galije su se približile, iako je Mecena bolje od samih brodova vidio bijelu pjenu koju su stvarali njihovi zaveslaji. Grlo kao da mu se posve osušilo, pa je napunio još jedan pehar i iskapio ga. »Do svitanja ćemo ploviti na jug duž obale«, izvijesti ga Agripa. »Bogovi, gdje li je sunce? Treba mi svjetla.« Iz daljine je čuo bubnjanje dok su galije sve brže nasrtale. Njegove posade plovile su na pola brzine, no onda su kapetani zapovjedili da malo pomalo ubrzavaju, kako bi protivnike držali na razdaljini. »Neće moći tako ploviti, barem ne dugo«, primijeti Mecena, napola pitajući. Iako ga prijatelj u mraku nije mogao vidjeti, Agripa potvrdi glavom, nadajući se da Mecena ima pravo. Po njegovoj zapovijedi posade su mjesecima vježbale trčeći oko jezera. Vojnici su bili vitki i u dobru stanju poput lovačkih pasa, ali naporno veslanje iscrpljivalo je i najuvježbanije ljude. Nije imao pojma mogu li galije s očvrsnulim legionarima kojima je zapovijedao Sekst Pompej naprosto stići njegove brodove i zabiti se u njih. »Pa, zašto si ovdje?« upitao je prijatelja kako bi razbio napetost koja je prijetila da ga uguši. »Mislim, ovdje na brodu?« »Znaš zašto«, odvrati Mecena. »Ne vjerujem ti kad si sam.« Čak su i u mraku jedan drugome vidjeli zube kad su se obadvojica nacerili. Činilo se da se zvuk bubnjeva i vesala svake minute pojačava, pa je Agripa osjetio da mu srce tuče poput plijena koji bježi pred čoporom vukova. Oko ušiju mu je hučio vjetar, a glavu je morao pomicati amo-tamo da čuje neprijatelja. »Zašto si uistinu ovdje?« upitao je glasnije, gotovo vičući. Koliko je mogao vidjeti, protivničke galije već su ih gotovo dostigle, pa je stegnuo mišiće, očekujući prvi tresak kad se mjedeni ovnovi zabiju u

drvo. Više se nisu čak ni pretvarali da znaju kamo plove. Veslači su se naprosto naprezali, povlačeći vesla, a u svaki zamah unosili su svu snagu. »Iz istoga razloga koji i tebe tjera da riskiraš glavu u potpunom mraku!« vičući odvrati Mecena. »Za njega. Uvijek je za njega.« »Znam«, potvrdi Agripa. »Misliš li da zna što osjećaš?« »Da ja što?« poviče Mecena s nevjericom. »Što osjećam? Jesi li uistinu izabrao ovaj trenutak, kad nam životi vise o niti, da mi kažeš da misliš da sam zaljubljen u Oktavijana? Napuhano kopile! Ne mogu vjerovati!« »Samo sam mislio…« »Krivo si mislio, veliki, blesavi majmune! Bogovi, dolazim ovamo da se zajedno s tobom sučelim s okrutnim neprijateljem… i to na moru… a primam takvu nagradu? Oktavijan i ja smo prijatelji, velika, dlakava, noćna posudo. Prijatelji!« Zastao je kad je negdje u blizini odjeknuo siloviti prasak. Ljudi su vikali, uslijedilo je pljuskanje vode, ali noć je bila tamna poput tinte, pa nisu mogli sigurno odrediti odakle su doprli zvuci, a ni to utapaju li se u mraku pripadnici neke od njihovih posada. »O tome ćemo razgovarati kad se sve ovo završi«, oštro će Mecena. »Smjesta bih te pozvao na dvoboj oštricama, kad bih te samo vidio i da nisi jedini koji zna kako se te galije bore.« Čuo je kako se sugovornik smije njegovoj zgroženoj ogorčenosti, pa ga je gotovo udario. »Dobar si čovjek, Meceno«, izjavi Agripa, a u mraku su mu se još vidjeli bijeli zubi. Da ga je prijatelj mogao vidjeti, bio bi se zabrinuo, jer na Agripinu vratu i prsima iskočile su žile poput snažne užadi, a i one i svaki mišić na njemu stegnuli su se, jer bojao se, a istodobno je bjesnio na neprijatelje. Agripa kao da je pomahnitao, pa sa svih strana okružen neprijateljima nije mogao djelovati, a nije znao hoće li se svakoga trenutka utopiti, no razgovor s Mecenom malo mu je pomogao. »I jesam dobar čovjek, majmune, a i ti si. A sad mi, molim te, potvrdi da možemo ploviti brže od ovih galija.« Agripa pogleda na istok, moleći se da se pojavi prvo sunčevo svjetlo. Osjećao je kako galija pod njim škripi i napinje se kao da je živa. Slane

kapljice prskale su preko palube i hladno ga bockale po licu. »Ne znam«, promrmljao je. Vedije se odmaknuo od pramca pokušavajući pogledom prodrijeti kroz mrak u koji su srljali. Tko god bio ondje, imao je mnogo brodova. Vedije je nakratko pomislio da je upao u neku zamku, ali onda su protivnici pobjegli, dok su im vesla rezala valove, stvarajući bijelu pjenu. Zapovjedio je da plove punom brzinom za napad, pa je začas smanjio razmak između svojih galija i čudnih, tamnih plovila koja su bježala pred njim, a onda je časnike uputio da nakratko plove udarnom brzinom. Galije su lako klizile preko mirne vode, jer posade su ih tjerale da hitaju što brže mogu. Vedije je znao da veslači neće moći dugo izdržati okrutni ritam. Udarna brzina bila je posljednji zalet prilikom ubrzanja, prije nego što se brod zabije u neprijatelja, pa su je neko vrijeme održavali, no onda su usporili. Trgnuo se, okrenuvši glavu, jer začuo je tresak, ali ništa nije vidio, a veslači pod njim već su popuštali. »Usporite na pola!« zagrmio je. Rog se oglasio jednoličnim, silaznim zvukom, ali Vedije je iza sebe još čuo prestrašene povike, jer jedan od njegovih brodova gotovo je drugomu polomio vesla. Vedije se okrene strijelcu. »Imaš li zapaljive strijele?« povikao je. »Da, gospodine«, glasio je odgovor. Na moru vatra nije bila oružje kakvo je inače mogla postati. Strijelama su smanjili domet jer su na vrhove pričvrstili grude smole i tkanine premazane katranom. U bitkama izbliza Vedije ih je koristio protiv trgovačkih brodova, ali uglavnom onda kad je okršaj završio, a on je primio zapovijed da plovila posve spali. Drvene galije koje su se brzo kretale s kraja na kraj je nakvasilo prštanje morske pjene, a strijele su se često gasile u letu, ili su ih protivnici smjesta gasili kad su im pale na palubu. Vedije je zapovjedio da ih upotrijebe, pa je gledao kako dva mornara donose mali žeravnik ispunjen užarenim ugljenom, a prema toj posudi odnosili su se kao prema nježnomu djetetu, jer bojali su se da će užareno ugljevlje prosuti na drvenu palubu. Kad ju je strijelac prislonio na žeravnik, strijela je žućkasto zasvjetlucala. U crvenu odsjaju, Vedije je očarano motrio kako vojnik napinje luk i strijelu šalje visoko u zrak, prema cilju. Svi su gledali za njom. Vediju se na trenutak učinilo da vidi kako se

u mraku miču vesla, poput rakovih, ili paukovih nogu, a onda je strijela šišteći pala u crno more. »Dajte drugu. Upotrijebite otprilike tuce, jednu do jednu. I gađajte u raznim smjerovima, jer moram vidjeti.« Svijetle točke stalno su letjele i padale, a osvjetljavale su upravo dovoljno da Vedij u sebi stvori sliku o svemu. Ondje je bilo na desetke galija, iako ih ni sad nije mogao izbrojati. I one su usporile na pola brzine, dovoljno da ostanu izvan dohvata svih brodova koje bi mogao poslati prema njima. Pogledao je prema istoku ne bi li primijetio prvo svjetlo koje se pojavljuje prije osvita. Neko vrijeme je želio da je ovdje Sekst i da vidi njegov veliki uspjeh, ali otkad mu nije bilo prijatelja, Vedije je stekao više samopouzdanja, pa se sad radovao što zapovijeda. Kad Sekst čuje za taj događaj, znat će da ga prijatelj u važnim trenucima nije iznevjerio. Galije kojima je zapovijedao razvile su veliku mrežu brodova, hitro progoneći neprijatelja. Osjetio je kako se njegov brod stresao, pa je glasno opsovao jer izgubili su na brzini. Začuvši jaku viku u potpalublju nešto je progunđao samome sebi. Jednomu od veslača popustilo je srce, ili se naprosto srušio, pa je onesposobio veslo i poremetio ritam ostalim veslačima. To se povremeno događalo i Vedije je znao da će se veslački nadglednik smjesta stvoriti među njima, pa će izvući tijelo i gurnuti nekog vojnika da zauzme ispražnjeno mjesto za klonulim veslom. Galija je usporila, jer ostali veslači iskoristili su priliku da se odmore, zadovoljni što su se makar na trenutak opustili. Vedije se nasmijao smijehom nalik na lavež kad je osjetio da vesla ponovno režu vodu, a brzina se povećava. Nikada nije na konju jahao u bitku, ali pretpostavio je da se čovjek prilično slično osjeća kad neprijatelji pred njim bježe, a sunce samo što nije izašlo. Njegova flota nastavila je jurnjavu morem nalik na crno vino, a Vedije je osjetio da u njemu raste uzbuđenje, jer već je mogao razaznati pramac pod svojom rukom. Sunce je izlazilo, a on je bio spreman.

24. POGLAVLJE Na moru je brzo svitalo, jer nije bilo planina ni brežuljaka koji bi zapriječili prve zrake. Sunce se isprva pojavilo kao goruća nit na obzoru, pozlaćujući valove i izlažući dvije flote protivničkim pogledima. Ni na jednoj strani nisu bili oduševljeni onim što su vidjeli. Agripa je živčano progutao, jer neprijatelji su bili uvelike brojniji, a Vedije nije očekivao ni izbliza toliko brodova. Čim je sunčevo svjetlo odagnalo mrak, Agripa je gromovitim glasom počeo izvikivati zapovijedi svojim brodovima, a služio se i zastavicama. Njegovi zapovjednici bili su prisiljeni zapamtiti cijeli sustav sporazumijevanja kako na protivničkim galijama ne bi mogli pročitati znakove. Škiljeći prema sjeveru, s mračnim zadovoljstvom primijetio je da se protivnički zapovjednik služi sustavom zastavica koji je Agripa vrlo dobro poznavao. Stekao je još jednu prednost, jer znao je što kane, pa je mogao djelovati isto tako brzo kao i oni. U sukobu s toliko galija bila mu je potrebna svaka prednost koju je mogao pribaviti. Veća flota odgovorila je s legionarskom stegom kakvu je Agripa i očekivao, pa su, veslajući prema protivnicima, proširili crtu i na moru oblikovali veliku krivulju. Brojnost im je išla u prilog. Sučelice sebi mogao je vidjeti samo šezdeset najbližih galija, ali iza njih plovilo je još mnogo onih koje su skrivali prednji brodovi. Agripa je duboko udahnuo, prisilivši se da ostane miran. Takvo što je planirao, često žrtvujući san. Nije mogao odagnati osjećaj hladnoga užasa koji ga je obuzeo, ali učinio je sve što je mogao da sebi pruži priliku protiv tako brojnoga neprijatelja. »Javljaču, priredi zastavicu za napad, a na jarbol stavi znak ›pripremi se‹.« Agripa je motrio kako se približava veliki luk brodova. Bili su udaljeni manje od kilometar i pol, a razaznavao je znakove na zastavicama kojima su posade međusobno mahale. Kimnuo je kad su, na brodu za koji je smatrao da je svakako zapovjednički, podigli znak »brzina za napad«. Eto, tko god im je zapovijedao, bio je u samomu središtu. »Onaj je naš!« zaurlao je. »Pokažite znakove ›veslajte natraške‹, ›okrenite se‹ i ›napad‹.« Trebalo je vremena da pošalju te poruke, ali na Agripinim galijama

već su primijetili njegov znak da se pripreme, pa su mu vrlo hitro odgovorili. Za samo nekoliko trenutaka prestali su bježati pred neprijateljem, posve se zaustavivši u vodi, a kad su se počeli polako okretati postali su najranjiviji, pa bi bili gotovo bespomoćni da su protivnici uspjeli doći do njih u trenutku kad su im okrenuli bokove. Agripa je vidio da neprijateljske galije ubrzavaju kao ptice u letu, a more se zapjenilo, no bilo je prekasno. Agripina flota okrenula se ravno prema njima, pojurivši naprijed, dok su se vesla hitro dizala i spuštala. Brodovi su se sukobili zastrašujućom brzinom. »Bogovi, uistinu ih je mnogo!« primijeti Mecena, tako zgrabivši ogradu da su mu zglobovi prstiju pobijelili. Agripa nije odgovorio nego je, kroz sunčevo blještavilo, motrio svaku pojedinost. Nije naprosto bila riječ o tome da svaki njegov brod na se mora preuzeti dva protivnika. Znao je da bi imao izgleda kad bi nekako uspio preživjeti prvi sraz, pa bi uništio njihovu zapovjedničku galiju i raspršio ostale. Pozvao je jednoga od kormilara, koji je nadzor nad galijom predao drugomu, a zatim mu je Agripa pokazao brod koji želi napasti. Kormilar je zaškiljio u sunčevu svjetlost provjerivši smjer, a onda je otrčao natrag na krmu da onamo povede brod. Agripa je mogao zapovijed povikati s pramca, jer galije su bile dovoljno kratke za to, ali kormilaru je želio točno pokazati što je naumio. Kako nisu imali drugoga izbora, svojom malom flotom udarit će u sredinu. Neprijatelji će im smjesta prići s boka, ali galije nisu bile tako pogodne za manevriranje kao pješačke legije. Da bi potopile njegove brodove, morale bi ih udariti u punoj brzini, ili bi posade svoj i napadnuti brod morale spojiti »gavranskim« mostom, a onda prijeći na protivničku palubu. Flote su se brzo približavale, a Agripa se mogao samo nadati da je dobro pripremio ljude. Na moru se prvo iskušenje sastojalo u ratu živaca, pa su suprotstavljeni zapovjednici vodili brodove tako što su izvikivali zapovijedi lijevo i desno, a morali su oštroumnije od protivnika pogađati što bi bilo najbolje poduzeti. Agripa je s naporom progutao. Ako je ispravno nagađao, prvo oružje bilo mu je vlastiti brod, koji je neprijatelju u prolazu mogao skršiti vesla i pobiti mu pola veslača na jednoj strani. No ako je pogrešno proračunao, izravni sudar, pramac u pramac, mogao bi potopiti obadva broda prije nego što itko izvuče mač.

Zatekao je samoga sebe kako dahće od straha, ali i od ushićenja kad je ugledao neprijateljskoga zapovjednika koji je ruku obavio oko pramca. Agripa je vidio kako vesla zaranjaju u vodu i dižu se iz nje. Znao je da zapovjednici legije nagonski više vole uroniti veslo nalijevo, a time neprijatelju izlažu desnu stranu i jaču ruku, no nije znao zapovijeda li galijom legionar, ili koji od gusara Seksta Pompeja. »Pripremite ›gavranski‹ most«, zagrmio je. »Pripremite ›harpaks‹, ›razbojnika‹!« Skupina koja je baratala čakljom bila je oduševljena nazivom koji su izabrali za svoje novo oružje. Čaklje nazvane »razbojnici« orobit će cijele brodove, uspiju li ih vojnici učinkovito upotrijebiti usred ratnoga meteža. Posvuda unaokolo njegova flota sukobljavala se s neprijateljima, ali Agripa se morao usredotočiti na samo jednu galiju koja se zaletjela prema njima. Ako mu popuste živci pa se prerano okrene, drugi zapovjednik nesmetano će mu moći napasti bok, snažno ga udariti i probiti mu rupu u brodu ispod vodene površine. Agripa je u sebi brojao dok su brodovi, ne usporavajući, jurili jedan prema drugomu. Na razmaku od pedeset koraka druga galija nije skrenula ni centimetra, pa je Agripa odjednom shvatio da se zapovjednik ne kani maknuti s puta, jer bio je bahato siguran da će se njegov protivnik okrenuti i pobjeći. Rimski zapovjednik ne bi mogao reći kako je to znao, ali ostao je čvrst kao stijena i plovio ravno. »Agripo?« tiho će Mecena, s morbidnom očaranošću motreći galiju koja se približavala. »Još ne«, promrmlja njegov prijatelj. Odluku je odgađao dokle god je mogao, a donio ju je u posljednji trenutak. »Vesla nalijevo, sad! Na slobodnoj strani ih izvucite!« Veslači su vješto uvukli vesla na lijevoj strani, na kojoj su u luci istovarivali brod, pa su ih položili preko koljena. Na suprotnoj, slobodnoj strani podigli su vesla iz vode kako bi se galija i dalje ravno kretala. Kormilar je gurnuo kormilo prema drvenim klinovima, pa se galija, jedva usporavajući, počela okretati nadesno. Agripa se ukočio i uhvatio se za ogradu kad su prošli pokraj neprijatelja okrznuvši ga, a oštri pramac protivniku je uz tresak polomio tuce vesala. U prolazu su čuli krikove jer su velike drvene grede drobile ljude na veslačkim klupama, ili su im lomile leđa, a vesla su se zabijala u

njih. Dok su se dva broda mimoilazila, pod palubom su trijeske letjele poput smrtonosne tuče, a na protivničkom brodu zjapila je rupa. Agripina posada slavodobitno je povikala kad su vesla na obadvije strane ponovno uronili u more. Htjeli su dovršiti oštećeno plovilo, ali približavalo im se drugo, pa bi bilo samoubojstvo da se sad okrenu, izloživši bok. Agripa je vidio da je jedna galija ispred njih, a druga malo dalje otraga, nadesno. »Pripremite ›razbojnika‹! Meta je na slobodnoj strani!« Posvuda oko njega brodovi su zapodjeli bitku. Mnogi su izgubili vesla na obadvije strane i posve su bespomoćno plutali, a nekolicinu su probili udarci, pa su se naginjali na bok i već su počeli tonuti. Kad je uspio baciti pogled unaokolo, vidio je da su se dva trupa prevrnula i polako nestajala pod površinom, a posvuda na valovima bila su tijela koja su se bacakala među srebrnim mjehurićima. Protivnička galija počela je ubrzavati kako bi Agripi uzvratila prvi napad, ali dok je pokraj njih prolazila još jedna, Agripa je povikao zapovijed vojnicima zaduženima za »razbojnike«. Čaklje su poletjele, pa su protivničke posade otvorenih usta gledale kako su se vinule u zrak, a onda su zakvačile brod. Njegovi legionari su okretali vitla, a ostali su potrčali nalijevo kako se brod ne bi prevrnuo, jer zakvačena galija vukla ih je postrance preko valova. Činilo se da plovilo s kojim su se izravno sučelili klizi nalijevo. Agripina posada posrtala je kad se galija koju su zakvačili nagnula i prevrnula. Počela je tonuti, jer joj se donji prostor napunio vodom, a Agripa je osjetio da se i oni naginju, jer čaklje su se zaglavile. »Sjekire! Marsa mu, sjecite užad!« zagrmio je, a u glasu mu se osjetila panika. Proklinjao je bakrene žice koje su utkali. Izdržale su prve udarce, a brod se i dalje naginjao, jer za sobom ga je vukla uništena galija. Prvo od tri užeta puklo je uz prodorni zvuk koji su čuli svi oko njih, a popustilo je i drugo koje je divlje sjeklo dvoje ljudi. Treće je, puknuvši, tako ošinulo vojnika da je, lica oblivena krvlju, okrećući se odletio u vodu. Agripina galija naglo se uspravila, prouzročivši pljusak koji je zalio plovicu posade na skliskoj palubi. »Čakljari!« povikao je, već promuknuvši. »Svežite još užadi s

čakljama.« Imali su zalihu, ali dok su bili zakvačeni za neprijateljski brod, do njih je punom brzinom doplovila galija. Agripa je jedva imao vremena zapovjediti da ponovno uvuku vesla na lijevoj strani, kad su brodovi zastrugali jedan o drugoga s dugom škripom nalik na ječanje. Vidjevši da oznojeni neprijateljski vojnici dižu »gavranski« most, razvukao je usnice u grimasu i pokazao zube. »Skupina za mostove, prebacuj prijeko! Odbijte uljeze!« Nije htio napustiti položaj na pramcu, ali vidio je da je Mecena izvukao mač gladius i uzeo štit s drvenoga stalka na kojemu je stajalo posloženo oružje, pa je s prvim valom vojnika otrčao do mjesta kamo su se morali iskrcati neprijatelji, dok su i na njihovu brodu podizali »gavranske« mostove. Neprijateljska galija prišla im je pod kutom, pa im most najbliži njihovoj krmi nije mogao dohvatiti cilj, nego je, kad su ga izbacili, ostao stršati na povjetarcu poput isplaženoga drvenoga jezika, a vojnici su beskorisno stajali iza njega. No most najbliži pramcu tresnuo je na neprijateljsku palubu, a veliki željezni klin na njegovu prednjemu dijelu zario se u drvo, pa ga više nitko nije mogao pomaknuti. Agripini vojnici navalili su preko uskoga mosta, dok su ostali odbijali one koji su pokušavali prijeći na njihovu palubu. Agripa je na neprijateljskoj galiji vidio centuriju legionara, no smjesta je postala očita i njegova druga prednost. Svaki od njegovih veslača osvojio je neko mjesto na natjecanjima u mačevanju. Ustali su s klupa i potrčali na palubu, triput brojniji od protivničkih vojnika, a svi su bili iskusni borci, vješti maču. Mecena je pošao s njima preko »gavranskoga« mosta, pa je štitom potiskivao napadače, dok se njegova skupina borila da napravi mjesta kako bi prešli i njihovi sudrugovi. Nastao je pravi pokolj. Nakratko su se obadvije strane borile da prijeđu na protivnički brod, ali one koji su se uspjeli iskrcati na Agripinu galiju začas su posjekli, a trupla su im pobacali preko ograde da potonu u moru. Njegovi vojnici sjekli su i ubijali, probijajući se kroz neprijateljsku posadu, pa su sišli u potpalublje i ondje zaprijetili veslačima. Počeli su klicati kad su na palubu dovukli zapovjednika s perjanicom na šljemu, koji se, vidjevši da će mu brod biti zauzet, pokušao sakriti u potpalublju. Još živoga bacili su ga u more da se utopi u oklopu, a Agripini ljudi stekli su još jedno plovilo. Brodograditelj je pao u napast da ga proglasi zapovjedničkom galijom, ali neprijateljska flota još je vrvjela

posvuda unakolo. »Zapalite vatre i brzo se vratite«, zapovjedio je, motreći more u svim smjerovima ne bi li primijetio kakvu prijetnju, a onda se nad veslačima koji su vrištali nadvio crni dim. Agripa je nastojao prečuti krikove. U takvoj bitci nije bilo pravednosti. Znao je da ga nisu oni odlučili napasti, ali nije bilo pomoći, jer nije smio pokazati milost. Njegovi vojnici vratili su se na svoj brod, a »gavranske« mostove podigli su, odignuvši klinove mačevima koje su našli na palubi. Galije su se odvojile, stup dima ubrzo je postao još gušći, a u potpalublju su siktali žuti plamenovi. Agripa je ohrabrujuće povikao svojim ljudima kad su se ponovno prihvatili vesala, pa su okrvavljene oštrice bacili do nogu i žuljevite dlanove položili na drvene drške. Unaokolo se njegova mala flota još borila. Kao da je nastalo čudno zatišje. Bitka se proširila na vrlo veliki prostor dok su galije progonile jedna drugu. Voda je bila prekrivena mrljama ulja, krhotinama i plutajućim tijelima od kojih su se neka još micala. Agripa je vidio mnogo prevrnutih brodskih trupova, ali nije mogao odrediti je li riječ o njegovim ili neprijateljskim plovilima. No kad bi pogledao one koji su se još borili, smjesta je prepoznao svaki brod koji je sagradio. Obradovao ga je omjer njegovih i neprijateljskih galija koje su preostale. Okrenuo se začuvši prasak i tup udarac katapulta, pa je vidio da s jednoga od njegovih brodova ponovno leti užad, a onda su zakvačenu neprijateljsku galiju privukli da je zauzmu. Bilo srećom, ili jer su naučili da ne srljaju preko ograde, galija je ostala uspravna, a onda su Agripini borci s mačevima navalili preko dva »gavranska« mosta, pa su zauzeli i taj brod. Mecena se vratio k prijatelju, teško dišući od napora. Začuđeno je gledao oko sebe, jer još nikad nije vidio bitku na moru. »Pobjeđujemo li?« upitao je, naslonivši mač na ogradu. Agripa odmahne glavom. »Još ne. Onesposobljena je polovica brodova koje vidiš. Mogli bismo ih uzeti, ali nema smisla.« Nadgledniku veslača dao je znak da zaplove manjom brzinom, pa je galija polako klizila između gorućih plovila. Svi su čuli krikove i vrištanje ljudi u buktinjama pokraj koji su prolazili, a crni dim ih je gušio. Podigao se povjetarac, donoseći osvježenje, pa je dim odnosio prema istoku. Mecena se zaprepastio vidjevši da je Sunce još nisko na jutarnjemu nebu, a činilo mu se da je borba trajala mnogo sati.

Dok su plovili kroz razaranje koje je ostalo poslije bitke, Agripa je ugledao prvi brod koji su udarili. Zapovjednikova posada naporno je radila da premjesti vesla na drugu stranu kako bi oštećena galija mogla kako-tako ploviti. Agripa je primijetio da na jarbolu lepršaju zastavice s novim znakovima, pa ga je zanimalo koliko se brodova još može odazvati. Odgovor kao da je došao poslije cijele vječnosti, ali vidio je da su zastavice podigle udaljene galije koje su se počele vraćati. Poslao je i svoj znak, zatraživši da se plovila pod njegovom zastavom pregrupiraju, a onda nisu mogli više ništa učiniti, nego samo čekati. »Sad ćemo vidjeti«, primijetio je mračno. Pogledom je potražio najbližu galiju koja se doimala neoštećena, a na jarbolu je imala boje rimske flote, pa je podigao glas da ga čuju svi pripadnici posade. »Eno, onu. Nema smisla čekati da navale na nas.« Njegovi ljudi bili su iscrpljeni poslije cjelonoćnoga veslanja i bitke koja je uslijedila, ali Mecena je primijetio da skupine koje su rukovale čakljama »razbojnicima« s divljim oduševljenjem namataju užad i zatežu katapulte. Kad su već dotle došli, nikako nisu htjeli upravo sada izgubiti. *** Vediju se pred očima pojavila crvena izmaglica od bijesa dok je gledao kako se na neprijateljskomu zapovjedničkomu brodu pojavljuju novi znakovi. Bili su besmisleni čak i iskusnim javljačima iz legije kojima je zapovijedao. Taj čovjek, tko god bio, lukavo je kopile, pomisli Vedije. Njegove leteće čaklje opustošile su mu galije. Vlastitim očima vidio je kako su se tri broda prevrnula dok se trudio ponovno uspostaviti kakavtakav red među veslačima u potpalublju. Kratko se stresao, jer glavom su mu prolijetale slike. Nekoć je vjerovao da mu se ni od čega ne može preokrenuti želudac. Posve mirno je svjedočio ubojstvima i silovanjima, no na donjoj palubi tijela i udovi bili su sablažnjivo ispremiješani, a smrvili su ih vesla i sudar s drugim brodom. Nije se želio vratiti u smrad otvorenih utroba, a krvi je bilo više nego što je vjerovao da može poteći, pa je stvarala barice i prelijevala se kako se brod valjao. Više od šezdeset ljudi poginulo je sasječeno vlastitim veslima. U tim trenucima posve je bespomoćno čekao učinak udara koji će i njih ostale poslati na dno. No nije se uspaničio, a njegova posada, sastavljena od legionara s tvrdokornim izrazima lica, bacila se na posao u skladu s rimskom stegom, pa su uklonili skliska trupla i zaveslali primjerenom

brzinom. Dok su radili, nekoliko ih je povratilo ono što su pojeli, ali samo su obrisali usta i nastavili posao. Jedan od njih bio je i Mena, pa je Vedije osjetio nešto nalik na poštovanje prema tom čovjeku, koji se nije izvlačio, nego se svojski trudio zajedno s ostalima, a kad su završili, bio je prekriven krvlju kao da je radio u klaonici. Vedije je neko vrijeme mogao samo gledati i slati znakove kako bi svoju flotu zadržao na okupu dok su je neprijatelji komadali. Kao da je sva ta kopilad bila naoružana groznim čakljama, pa kad su se brodovi sukobili, neprijatelji su valjane legionare pokosili kao što srp kosi žito. Vidio je da su njegove posade udarile i potopile četiri neprijateljska broda, a ljudi su svaki put klicali, no znao je da je na njihovoj strani gubitak mnogo veći. Čak i sada, kad je svojom galijom prešao određenu udaljenost, vidio je da se velik dio brodova njegove flote naginje na stranu, gori, ili naprosto bespomoćno pluta s prelomljenim veslima, a na palubama još leže trupla. Suzivši oči, primijetio je da je neprijateljska zapovjednička galija polako vraća, a dok je plovila, pramcem je krhotine i trupla gurala na stranu. Gledao je kako ubrzava u drugom smjeru, pa je poput ose napala jedan od brodova koje je pozvao k sebi. Vedije je nemoćno psovao. Poginula mu je polovica veslača, pa nije mogao držati korak s neprijateljem, a kamoli pokušati udar koji bi im nanio ozbiljnu štetu. Po prvi put mu je palo na um da skupi što više brodova i naprosto se udalji. Seksta će zanimati da čuje o novomu oružju i taktici. Uzdržao se i nije izdao zapovijed, jer najprije se želio uvjeriti koliko brodova nije pretrpjelo štetu. Po onomu što je znao, još su bili brojčano nadmoćni neprijatelju, pa bi katastrofu mogli pretvoriti u pobjedu i to po bilo koju cijenu. Čim su ugledali zastavice, sa svih strana su na brodovima zaveslali prema njemu. Sve više ga je hladilo oko srca kad je ugledao svaki novi brod. Bili su oštećeni, razbijeni, okrvavljenih bokova, ili su imali rupe kroz koje je vidio da veslači sjede otprilike metar iznad valova. Mnogi od njih bit će sretni uspiju li se dokopati obale. Vidio je samo tri neoštećena broda, a posade su zaprepašteno gledale oko sebe procjenjujući razmjere uništavanja. Vedije odmahne glavom. Znao je da nisu navikli gubiti, ali to nije mijenjalo stvarnost. Mala flota od četrdeset ili pedeset brodova naprosto ih je razderala. Do njegova položaja doteturalo je dvadeset devet galija, a dotle se neprijateljski zapovjednik s jednim od Vedijevih brodova već upustio u

borbu preko »gavranskih« mostova. Vedije je gledao s nadom dok nije vidio da iz veslačkih klupa kulja dim, a neprijatelji su pošli dalje, tražeći nove mete. I oni su podigli novi znak, ali nije ga razumio. Vidio je da pristižu i drugi brodovi, pa se uredno postrojavaju oko zapovjedničke galije. Žmirkajući zbog sunca, Vedije je nastojao što točnije prebrojati neprijateljske brodove, a zbroj mu se nije svidio. »Mena! Ponovno ih prebroji. Zbog sunca vidim samo sjene.« Njegov pomoćnik je glasno brojao, iako su brodovi, skupljajući se, mijenjali položaje. »Dvadeset tri… dvadeset pet… dvadeset… osam. Mislim da je to sve. Da im zapovjedim da napadnu, gospodine?« Vedije na trenutak zatvori oči, palcima iz njih trljajući umor. Zapravo nije mogao reći da vodi dobar život. Bilo je dobrih dana i to je sve. »Prestani razmišljati poput legionara, Meno. Vrijeme je da se vratimo u zaljeve koje poznajemo.« Njegov pomoćnik potvrdi glavom. »Vrlo dobro, gospodine.« Na njegovu zapovijed veslači na oštećenim galijama počeli su veslati na jug, prema Siciliji. *** Mecena je zurio u daljinu dok su dvije flote oblikovale poredak. Dosad je Agripa već znao da im je neprijatelj uništio samo dvadeset galija, iako je na srcu osjećao teret kao da su izgubili bitku. Njegovo oružje nazvano »razbojnik« u borbi se pokazalo učinkovito i smrtonosno, a ostalo su učinili dvostruki »gavranski« mostovi i stručne posade. »Povlače se… onamo«, pokaže Mecena. Agripa mu priđe i stane pokraj njega. »Jug, idu na jug«, primijetio je. Dotad mu u glasu više nije preostalo ponosa, a bio je gotovo previše umoran da govori. »Hoćeš li ih slijediti?« upita Mecena. »Moram. Idu putem kojim i ja želim poći. Ne smeta mi izgubim li jedan dan da ih progonim, pa da spalim i ostale. Sad nam više ne mogu pobjeći.« »Misliš li da to možemo ponoviti i protiv Seksta Pompeja?« Agripa ga pogleda. U blizini je gorjelo tuce brodova, a galije su ih

izbjegavale, jer posade su se bojale da će vatrene iskre i pepeo zapaliti i njihova plovila. Neki su se brodovi prevrnuli, pa ih nitko nije mogao spasiti, ali mnogi su čekali da ih preuzmu, jer posade su im pobijene. »Da, Meceno, ali treba nam mjesec dana za popravke, a i da skupimo posadu za galije koje nismo spalili. Mislim da to ne samo možemo, nego i moramo ponoviti.«

25. POGLAVLJE Brut se nasmiješio. To je jedna od mnogih blagodati kad imaš mladu ženu, pomislio je. Osjećao je veći poticaj da ostane vitak i u dobroj kondiciji umjesto da se preda poodmaklim godinama, a k tome je Portiji nedostajalo cinizma koji se tijekom vremena u njemu stvrdnuo. Prasnula bi u smijeh lakše nego on, zarazivši ga svojom veselošću, pa bi mu se mračno raspoloženje razvedrilo kad bi pomislio na nju. »Rugaš mi se«, ukorila ga je, napućivši usta, jer znala je da voli taj izražaj. U noćima koje su provodili zajedno ponekad bi joj blago grizao donju usnicu, uživajući u njezinoj punoći. »Ne bih se usudio«, odgovorio je. »Pozdravljam tvoj rimski duh, jer htjela si se brinuti za muža na vojnomu pohodu. Samo kažem da sam već i prije okusio tvoje kuhanje, pa smatram da je tu zadaću bolje prepustiti slugama.« Tobože zgroženo je dahnula, napravivši pokret kotlićem kao da će ga baciti na njega. U grčkom seoskom stilu odjenula je jednostavnu bijelu tuniku s pasom u obliku široke vrpce, a preko nje je prebacila tamnocrveni ogrtač. Dok je govorila, rukama je uvijala bogatu tkaninu koja se doimala gotovo živa, kao dio nje, jer uvijek je bila u pokretu. Brut s naklonošću pogleda ženu koja je pred njim stajala u sandalama optočenima dragim kamenjem, a stajale su više od seljačkih kuća pokraj kojih su svakodnevno prolazili. Stopala su joj bila mala, a dok je stajala, micala je prstima. Tamnu kosu vezala je srebrnim vrpcama, a modu koju je uvela već su oponašale Rimljanke u taboru, pa su hinile da vole jednostavniju šminku i odjeću, kao da i one mogu biti lijepe poput nje. »Sama ću se brinuti za muža«, ustrajala je. Prišao joj je i obujmio je rukom oko pasa. »Znaš da bih to najviše volio, ali možda u tijelu tvoga muža ima već dovoljno zagorjelih sastojaka.« Dahnula je i odgurnula ga. »Nikad nisi okusio moje pile sa začinima, mužu. Da jesi, ne bi mi se rugao.« »Vjerujem«, rekao je sumnjičavo. »Ako te to smeta, više se neću

žaliti. Svaki zalogaj bit će mi nektar i smiješit ću se dok žvačem komad mesa žilav poput kože.« »Oh, vidjet ćeš! Kad noćas budeš sam spavao, požalit ćeš što si to rekao.« Odšetala je s kotlićem u rukama, dozivajući sluge. Brut je s naklonošću gledao za njom, a onda je pogledom zaokružio oko sebe, po prostranu taboru. Vidio je da su se neki legionari nasmiješili ugledavši je, pa su čeznutljivo zurili u mladu ženu svoga zapovjednika. Brut ih je kratko vrijeme pozorno motrio, a lice mu se smračilo. Naravno, u tome je bio nedostatak. Nikad nije mogao biti siguran da neki mladi ratnik, kojemu se zdrav razum utopio poput šteneta u vinu, neće riskirati glavu kako bi joj udvarao, potaknut žudnjom, ili željom za ljubavnom pustolovinom. Duboko je udahnuo, pustivši da mu topao zrak ispuni pluća, a onda je izdahnuo kroz nos. Volio je Grčku. Kao mladi vojnik putovao je upravo kroz područje gdje su se sada skupljale njegove legije. Suputnik mu je bio stari, sijedi vojnik po imenu Renije, mrzovoljni i nemilosrdni sin Rima, koji je već odavno bio u grobu. Pred Brutovim unutarnjim očima nakratko se pojavila slika kako njih dvojica putuju do mjesta njegova prvoga imenovanja u legiji. Zatekao se je kako odmahuje glavom na to lijepo sjećanje. Tada je još bio vrlo mlad. Svi koje je volio još su bili živi, a Julije i on prijateljevali su i nastojali ostaviti svoj trag u svijetu. Osvrnuvši se protekle godine jedva je mogao prepoznati mladića kakav je bio kad je prvi put prošao Grčkom. Julije se upravo uzdizao u Rimu, ali bila mu je potrebna vojna moć, a Brut je odlučio da će postati njegov general i pružiti mu najsnažniju podršku. Ne bi mogao ni zamisliti da će ikada doći dan kad će zamahnuti na svoga prijatelja i ubiti ga. Sunce mu je pržilo nad glavom, pa je sjeo na palo stablo koje je tvorilo granicu vrta seoske kuće u kojoj će prenoćiti. Vidio je cijelu svoju mladost, pa se izgubio u njoj. Sjetio se Tubruka, upravitelja Julijeva imanja izvan Rima. Brut ne bi volio vidjeti razočaranje u očima toga čovjeka, da je još živ. Tubruk nikako ne bi razumio zbog čega su se otuđili. Za neke ljude bilo je bolje da su mrtvi, jer srca bi im prepukla zbog svega što je uslijedilo. Brutova majka Servilija još je bila živa. Sad je bila starica sa sijedom kosom koja se i sad držala uspravno i ukočeno, pa je time prikrivala godine. Iako je Brut morao priznati da ju je Julije volio, godinama ga je izjedalo što se majka tako trudila oko njegova prijatelja. Na kraju ju je

Julije odbacio zbog egipatske kraljice, žene koja mu je mogla roditi sina. Uzdahnuo je. Gledao je kako mu majka gotovo preko noći stari, odbacivši svako pretvaranje da je još mlada. Čak je pomislio da će uvenuti i umrijeti, ali u Serviliji nije bilo slabosti. Godine su je samo očvrsnule, kao tikovinu, ili kožu. Zarekao se da će je posjetiti kad se vrati u Rim, možda s mladom ženom pod rukom, iako je znao da bi se njih dvije prepirale poput mačaka. »O čemu razmišljaš?« upita odjednom Portija, stojeći iza njega. »Ni o čemu. Ništa važno.« Portija se namršti, a to joj je dobro stajalo. »Da ti pokažem svoj ožiljak, dokaz da mi možeš vjerovati?« Prije nego što je stigao odgovoriti, lakom kretnjom podignula je ogrtač i otkrila dugo, od sunca potamnjelo bedro. Jednom rukom podigla je rub grčke tunike, pa mu je pokazala duboki, ružičasti ožiljak, dug gotovo kao njegova ruka. Brut se osvrne oko sebe, ali nitko ih nije gledao. Nagnuo se i poljubio ožiljak, a to ju je navelo da uzdahne i prijeđe mu rukama kroz kosu. »Nisi to sebi trebala učiniti«, primijetio je pomalo promuklim glasom. »Gledao sam kako ljudi i zbog manje ozbiljnih rana umiru od groznice.« »Ožiljak ti pokazuje da nisam praznoglava prostitutka koju se može zanemarivati. Rimska sam gospa, mužu i posjedujem rimsku smionost… a i čudesna sam kuharica. To znači da mi možeš vjerovati glede onoga o čemu razmišljaš, a i u svim drugim stvarima.« »Razmišljao sam o Juliju«, priznao je. Kimnula je i sjela na palo stablo pokraj njega. »To sam i mislila. Kad o tome razmišljaš, uvijek imaš poseban izraz lica, a najčešće tužan.« »Pa, vidio sam tužne stvari«, odgovorio je. »U životu sam previše vremena posvetio traženju pravoga puta koji bih slijedio«. Rukom je pokazao legije utaborene posvuda oko njih, a protezale su se kilometrima, propisno raspoređene. »Od srca se nadam da sam ga sad pronašao. Volio bih se vratiti u Rim, Portijo. Ova zemlja mi nije dom, iako je volim. Želim ponovno prošetati Forumom i možda neko vrijeme služiti kao konzul.« »I ja bih to voljela, ali za tebe, mužu, a ne za sebe. Sretna sam ondje

gdje si ti. Imaš dovoljno bogatstva da udobno poživiš, a poštuju te i vole.« Oklijevala je, jer nije bila sigurna kako daleko može ići glede teme o kojoj su često razgovarali. »Ne želim te izgubiti. Znaš da bih umrla istoga dana kad i ti.« Okrenuo se prema njoj i privukao je k sebi. Kad se stisnula uz njega, doimala se mala, a dok joj je udisao miris kose, kroz tanku odjeću osjećao je toplinu njezina tijela. »Pomalo si luda, znaš«, promrmljao je, »ali ipak te volim. Neću izgubiti, Portijo. Srušio sam tlačitelja, kralja. Bih li sad trebao prignuti koljeno pred dječakom koji se nazvao istim imenom? Poznavao sam pravoga Cezara. Oktavijan nema baš nikakvo pravo na to ime.« Podignula je ruke, obuhvativši mu lice, a na koži je osjećao njezin iznenađujuće svježi dodir. »Ne možeš ponovno sastaviti sve što se razbilo, ljubavi, a ni ispraviti cijeli svijet. Mislim da si najviše učinio od svih njih, dovoljno si se povrijedio za samo jedan život. Je li tako strašno da sad uživaš plodove svoga života, da imaš robove koji će te marljivo posluživati dok ti uživaš u ljetnim dobima, provodeći godine sa mnom, u lijepoj vili pokraj mora? Moj otac ima vrlo krasnu kuću u Herkulaneju. Svaki dan piše pisma i upravlja svojim imanjima. Je li to sramota? Mislim da je odgovor niječan.« Spustio je pogled na nju. Nije se moglo reći da ne razumije što ga pokreće. Iznio joj je sve o svojoj prošlosti, o promašajima kao i o sjajnim uspjesima. Kad se udala za njega, dobro je znala tko je bio i što bi želio biti, ali zato nije ništa manje žarko zahtijevala da se smiri i povuče. Bilo mu je vrlo žao što im je sin umro kao dijete. Da je morala odgajati dječaka koji raste, možda mužu ne bi posvećivala takvu pozornost. No poslije toga više nije zatrudnjela, kao da joj je s tim djetetom umrla i utroba. Pomisao ga je uznemirila, pa je odmahnuo glavom. »Nisam starac poput tvoga oca, Portijo. U sebi još imam snage da vodim bitku. Ne budem li se borio, ili ako izgubimo, o meni će govoriti samo kao o ubojici, a zanemarit će da sam oslobodio Rim. Marka Bruta spominjat će samo kao beznačajnoga izdajicu, a povijest će pisati kako im bude odgovaralo. Vidio sam da se to događa, Portijo, ali neću dopustiti da to i meni učine. Ne mogu im dopustiti!« Rukama joj je uhvatio zglavke, pa joj je dlanove prinio sebi na prsa, položivši ih preko srca. »Znam da si dobar čovjek, Marko«, rekla je tiho, »najbolji od njih. Bolji si od onoga suhonjavoga Kasija, Svetonija, ili bilo koga drugoga.

Znam da te je boljelo što imaš udjela u njihovim spletkama, kao što te i sad boli da se još uvijek moraš boriti. Mislim da se previše brineš o tome kako te drugi vide, ljubavi. Je li važno da sitni ljudi žive u neznanju o onome što si bio, a i sad si isti? Je li ti dostojanstvo tako krhko da se i najjadniji prosjak na ulici ne smije nasmijati dok prolaziš? Hoćeš li odgovarati na sve uvrede, čak i kad dolaze od ljudi koji ti nisu vrijedni vezati sandale? Uistinu si oslobodio Rim, mužu. Ponovno si uspostavio Republiku, ili si im barem pružio priliku da vide put bez diktatora i kraljeva koji bi njima vladali kao robovima. Rekao si to više od deset puta. Nije li to dovoljno? Učinio si veću stvar nego što bi većina ljudi uspjela u desetak života i zbog toga te volim, ali vremena se mijenjaju pa mora doći trenutak kad ćeš odložiti mač.« »Poslije ovoga ću to i učiniti, prisižem. Ali tek poslije, Portijo. Bogovi su mi za neprijatelje dali sve rimske lavove. Budemo li mogli njih pobijediti, više nitko neće moći iz pepela obnoviti carstvo, nego će Republika opstati i nastat će tisućgodišnji mir. To mi je u rukama, baš kao što sad držim tebe.« Te riječi popratio je spustivši ruke i poškakljavši je, tako da je vrisnula i promeškoljila se. Nastavio ju je dodirivati, ne osvrćući se na njezine prosvjede i otimanje, sve dok joj u očima nije ugledao suze. »Čudovište si«, izjavila je, smijući se, »i ne slušaš me!« Odmahnuo je glavom. Znaš da te slušam. Dio mene ne želi ništa drugo nego da korača kao slobodan čovjek, a tu je slobodu kupio i zaradio za Rim. Želim to, ali mnome nikad više neće vladati kraljevi, ni Marko Antonije, a sigurno ne Oktavijan. Posljednji put ću im se suprotstaviti, pa ću, nasmiješe li mi se bogovi, ruku pod ruku s tobom ušetati u Rim. Svi će mlađi muškarci zuriti u tvoju ljepotu, a ja ću biti zadovoljan.« Kad je odgovorila, oči su joj zadobile tužan izraz, iako se pokušala nasmiješiti. »Nadam se, ljubavi. Molit ću se za to.« Držala mu je ruku na prsima, pripivši se uz njega, pa su neko vrijeme sjedili u tišini, gledajući ravnicu u kojoj su njegove legije pripremale večeru. »I njega sam volio, znaš«, javi se Brut. »Bio mi je najveći prijatelj.« »Znam«, odgovorila je pospano. »Jednom sam se borio protiv njega, Portijo. Ovdje u Grčkoj, kod

Farsala. Da si to barem mogla vidjeti. Bilo je nevjerojatno.« Polako je uzdahnuo, a pred očima su mu se pojavile jasne slike. »Skršio je vojsku Gneja Pompeja, a poslije bitke došao je i pronašao me na bojištu. Držao me je u naručju kao što ja sad držim tebe… i oprostio mi je izdaju.« Dok je govorio, glas mu se prekinuo, jer sjećanje je oživjelo stare jade i napola pokopani bijes. Od toga trenutka Brut je bio poznat kao čovjek kojemu je plemeniti Cezar oprostio izdaju. U rimskim pričama i pjesmama dobio je utvrđeno mjesto kao slabić, izdajica kojemu je oprostila bolja osoba. Dok je grlio ženu, malo se stresao, osjetivši trnce na rukama. Portiji nije priznao kako se osjećao toga dana, prije nekoliko godina u Grčkoj. Rekao joj je da se bojao za Republiku, jer Cezar je u Rim doveo Kleopatru i svoga sina. Govorio je o svom uvjerenju da su njih dvoje započeli dinastiju koja bi zavladala svijetom. Bila je to istina, ali samo djelomično. Cezar je sebi zapečatio sudbinu onoga dana kad je slomio i kinjio svoga prijatelja i to tako što je Brutu pred svima oprostio. Činilo se da mu je Portija zaspala u naručju, pa ju je podigao i poljubio u čelo. »Hajde, ljubavi. Dopusti da okusim ono tvoje pile sa začinima.« Pomaknula se, zijevnula i protegla se poput mačke dok ju je on s ljubavlju motrio. »Dan je vrlo topao«, primijetila je. »Hoćemo li još dugo putovati?« »Ne baš dugo, iako ću te poslati natrag u Atenu kad se susretnemo s Kasijevim legijama.« »Više bih voljela ostati u taboru«, izjavila je. »To si već stoput rekla, ali legija nije mjesto za tebe. Toliko znam. Pobrinut ću se da budeš na sigurnom prije nego što vojsku odvedem na obalu.« »Ne znam zašto moraš toliko putovati da se sastaneš s njegovim ljudima, kad je obala u suprotnom smjeru.« »Dovodi više od pola vojske, Portijo. Ima smisla u tome da borci jedni druge upoznaju prije nego što se oglase rogovi. A među ovim brdima nema mnogo ravnica gdje devedeset tisuća ljudi može zauzeti poredak.« »Kako se zove mjesto kamo idemo?« upitala je. »Filipi«, odgovorio je, slegnuvši ramenima. »Samo grad, kao i svaki

drugi.« Oktavijan je pustio da mu povjetarac puni pluća. Stojeći na stijenama u Brundiziju mogao je vidjeti kilometre pučine. Sunce mu je jarko sjalo na leđa, no nije se mogao opustiti, pogotovo ne u društvu Marka Antonija. Odvajao ih je jaz širok više od tri desetljeća, pa se Oktavijan morao posebno truditi da suzbije osjećaj podređenosti glede čovjeka koji je poznavao posve drukčiji Rim, prije nego što je Cezar doživio uspon, pa je zavladao tim gradom, a i svijetom s onu stranu Rima. Čak ni s visine do koje su se popeli kamenitom stazom nije vidio grčku obalu, negdje daleko u izmaglici. Svu pozornost posvetio je dijelu tamnoplavoga mora, gdje su dvije flote galija zapodjenule bitku. Bile su nalik brodovima igračkama, previše udaljenima da bi čuo gromoglasne zapovijedi i prasak katapulta s kojih su čaklje i kamenje letjeli visoko u zrak. Prošle noći Agripa je obišao petu talijanske čizme, iskoristivši prednost koju je stekao jer more je bilo mirno, a vjetar slab. Oktavijan je tek jutros doznao da dolaze, a to mu je javio iscrpljeni glasnik koji je do njega dospio nakon što je vrtoglavo brzo prešao poluotok. Mladi konzul i Marko Antonije morali su se popeti do najvišega mjesta na obali i tek tada su ugledali Agripine galije, ali od prvih trenutaka bilo je očito da je netko upozorio i Seksta Pompeja. Njegova flota već se svrstala kad su im se, u prvomu svjetlu svanuća, pojavili protivnici. Pompejeve galije s dobro odmorenim posadama smjesta su napale, jer njihov zapovjednik znao je da su Agripini veslači umorni nakon što su cijelu noć veslali duž obale. »Bogova mu, jesi li vidio?« poviče Marko Antonije. Otišao je dalje stazom, s mračnom očaranošću slijedeći pokret bitke. Znao je isto tako dobro kao i mladi konzul da im Agripa u rukama drži sudbinu. Ako Oktavijanov prijatelj izgubi legije, neće moći žive prijeći more, jer čekat će ih ratne galije. Marka Antonija još je izjedalo što mu nisu rekli da na Avernusu potajno grade flotu. »Gdje?« upita Oktavijan, ne dižući pogled. »Najbliže onoj koja gori, ondje pokraj stijene, dva broda nalijevo. Onaj se naprosto prevalio. Tvom prijatelju dobro ide, iako su ga brojčano nadjačali.« Kad ga je sugovornik na to podsjetio, Oktavijan stisne vilicu. Neprijatelj je brojčano još uvelike nadmašivao Agripinu flotu, koja je

oplovila obalu s gotovo pedeset galija. Oktavijan je sumnjao da su neke od njih tu samo zato da bi se brodovi doimali brojniji, ili da namame snage Seksta Pompeja. Svakako, neke od njih borile su se s punim posadama, dok su druge samo pokušavale udariti neprijateljske brodove, pa su izbjegavale napadače i punom brzinom jurile među ostalima. Motreći, Oktavijan je vidio da se jedan brod pramcem zabio u drugi i probušio mu bok, a napadnuti je počeo tonuti. No ni napadač se nije mogao osloboditi, pa su dvije galije ostale međusobno prikliještene. Njihove posade borile su se na palubama i to ne samo da pobijede, nego jer će bitka odlučiti tko će ostati na brodu koji nije tonuo. Oktavijan je vidio da veslaju natraške, pa je znao da je napadač jedan od Pompejevih zapovjednika. Prilikom napada Agripini veslači nahrupili su s brodova, a prije toga su uvukli vesla, ili su ih pustili da vise na lancima. Bila je to opasna taktika, jer tako su smjesta postali ranjiva meta svakomu brodu koji se zaletio prema njima, ali koliko je Oktavijan mogao vidjeti, veći broj boraca značio je bitnu razliku. Iako je znao da Agripini brodovi imaju crvena jedra, bilo mu je gotovo nemoguće sa sigurnošću odrediti tko pobjeđuje. Neki brodovi njegova prijatelja i na slabomu povjeracu valjali su se poput debelih starih žena, pa je Oktavijan mogao zamisliti da su posade na njima u stalnomu strahu da će ih iznenadni trzaj prevrnuti, pa će svi završiti u hladnomu moru. Bili su prilično sigurni kad su ih veslači pokretali, ali čim su se otišli boriti, brodovi su postali opasno nepostojani. Neprijatelji su potopili najmanje jednu takvu galiju samo se lagano zabivši u nju. »Možeš li raspoznati tko ima prednost?« upita Marko Antonije. Glas mu je zvučao napeto, pa ga Oktavijan pogleda, a onda odmahne glavom. Njegov pratitelj osjećao je pritisak, što je bilo posve razumljivo, jer toliko toga visjelo je o niti, a oni nikako nisu mogli utjecati na ishod. »Odavde ne mogu«, odgovorio je glasno, a onda je tiše promrmljao: »Odavde ne mogu ništa učiniti.« Pogledavši sunce, vidio je da je tu proveo cijelo jutro. Podne je prošlo, a dvije flote još su se borile, pa je sve više brodova gorjelo, tonulo, ili se prevrnulo, pretvorivši se u ozbiljnu opasnost za ostale. Na tisuće ljudi poginulo je od vatre, mača ili su se utopili. Ono što je počelo kao žarka bitka pretvorilo se u umorno izmjenjivanje udaraca, u iskušavanje izdržljivosti i volje, pa je svaki zapovjednik riskirao s još jednim neprijateljem, ili su se povukli na stranu i mirovali, kako bi veslači povratili snagu. Oktavijan je uvidio da u tome nema ničega lijepoga, iako

je nekako očekivao da će mu bitka privlačno djelovati, no u stvarnosti bila je nalik na dva stara šakača koji su već gotovo obnevidjeli, ali još lupaju jedan drugoga, a iako su već krvavi, nijedan ne može pasti, jer čvrsto se drže. Budućnost mu se našla na kocki, pa se pomolio Juliju i Marsu da Agripa uspije. Oktavijan nije bio naivan. Znao je da neki zločini prolaze nekažnjeno. Kradljivci i ubojice ponekad nastave živjeti i uspijevaju, a umiru sretni i ostarjeli u obiteljskomu domu. Julije mu je jednom pričao o čovjeku koji je opljačkao prijatelja, upotrijebivši novac kako bi započeo uspješan posao. Prijatelj mu je umro u bijedi, dok je lopov živio u obilju i postao senator. Ipak, čovjek se može poduhvatiti dijeljenja vlastite pravde, ako ona već ne dolazi sama od sebe, a ni voljom bogova. Nitko mu je nije dao, nego ju je morao sam sebi pribaviti. Nije se mogao smiriti dok su Liberatores živjeli, a svoje su zločine isticali kao dobra djela. Oktavijan je vidio novčić sa slikom Brutove glave i natpisom koji je toga čovjeka proglašavao »spasiteljem Republike«. Stisnuo je vilicu kad mu se pred očima pojavila ta slika. Neće im dopustiti da povijest ukradu zaslužnijim ljudima, ni da ono što su učinili pretvore u plemeniti pothvat. *** Sekst Pompej oko sebe je vidio samo očaj. Njegova posada već satima se borila. Preživjeli su tri napada za vrijeme kojih su se neprijatelji iskrcavali na njihovu palubu, pa su svaki put jedva uspjeli razdvojiti brodove kako ih napadači ne bi nadvladali. Samo nekolicina njegovih ljudi nije bila ranjena, a mnogi su dahtali, žudeći za svježom vodom, ili trenutkom odmora. Život koji su vodili očvrsnuo ih je, ali nedostajalo im je nepresušno vrelo energije koje je Sekstu pružala njegova mladost. Tijekom minulih mjeseci došao je i prošao njegov devetnaesti rođendan, a rimski zapovjednici legija upriličili su mu proslavu. Nazdravili su mu vinom, a oni koji su se sjećali njegova oca održali su lijepe govore. Braća Kaska recitirala su novu pjesmu koja je kolala gradovima, a napisao ju je Horacije u počast Republici, nazvavši je biserom ljudskih djela. Bilo je to vedro, ali već daleko sjećanje dok je gledao kako posvuda oko njega plutaju krhotine i trupla. Nitko u Rimu nije znao da Sekst ima niz konja duž najužega dijela kopna, kako bi mogao izmjenjivati poruke s Vedijem. Sve je dobro učinio, no to još uvijek nije bilo dovoljno. Poruka je stigla na vrijeme da postroji svoje brodove i dočeka neprijateljsku flotu, pa je u zoru bio pun samopouzdanja. No nekoliko redaka nažvrljanih na

pergamentu nije ga priremilo za samoubilačku taktiku galija s kojima se je sučelio, a ni za užas zveketavih čaklji koje su mu zujale nad glavom. Dvaput je njegova posada izbjegla napadače, presjekavši užad koja su čvrsto držala brod. Još je ležala tu, na palubi, a bakrene žice su se presijavale. Nisu imali ni trenutka slobodna vremena da ih maknu i bace ih preko ograde. Mogao je samo gledati dok su neprijateljske galije udarale u brodove njegove flote, pa su ih polovicu potopile. Njegova plovila su dobro počela. Promišljeno su se zalijetali u protivnike i lomili im vesla, ali izgubili su tri ili više brodova za svaki koji su poslali na dno. Neprijatelji su se kretali poput stršljenova, izbliza su odapinjali vatrene strijele, a onda su se iskrcavali na palube dok su posade bile prisiljene gasiti vatru kako se ne bi proširila. Sekstu je predugo trebalo da uvidi da brodovima s kojima se sučelio upravljaju samo veslači, pa nisu ozbiljna prijetnja. Svi su imali crvena jedra, smotana, ili razvijena na vjetru. Oni opasni sakrili su se u mnoštvu drugih, a posade bi navaljivale preko dvostrukih »gavranskih« mostova, pa bi njihovi pripadnici ubijali Sekstove ljude, podmetali požar i otišli dalje. More je prekrio gusti dim, a posvuda oko sebe čuo je škripu i pljuskanje vesala. Nije znao jesu li ga neprijatelji okružili, ili bi mogao riskirati da pošalje znak svojim brodovima. Svojim veslačima oštro je zapovjedio da veslaju s pola brzine, iako su i oni posustajali, a tijekom sati poslije svitanja iz potpalublja su odnijeli više trupala. Ratna galija je tako usporila jurnjavu i udare da je gotovo miljela. Naleti vjetra su se pojačali, unekoliko raspršivši dim, pa je sad vidio preko valova, ali to ga nije utješilo, jer kad mu se vidik proširio, ustanovio je da površinom poput bijelih riba plutaju deseci olupina, a okruživala su ih trupla. Mnoge galije su još gorjele, a kad se zrak pročistio, vidio je da tri klize u čvrstomu poretku i love u sveopćemu razaranju. Na palubi jedne od njih ležale su čaklje, a Sekst je znao da će nastradati čim ga ugledaju i počnu se okretati. Pomislio je na svoju sestru Laviniju, koju je poslao na sigurno, u donji prostor. Nije mogao dopustiti da je zarobe. »Okrenite se prema obali i nasučite brod«, povikao je nadgledniku veslača. »Posljednjih pola kilometra plovite udarnom brzinom. Još samo jedanput, pa ćemo stići na kopno i raspršiti se.« Iscrpljeni veslači čuli su ga, pa su ponovno snažnije zaveslali, a činilo im se da su, pokidanih mišića, izgubljeni u svijetu punom jada.

Sekstova galija počela se brzo udaljavati, a iza sebe je čuo povike, jer protivnički zapovjednici u znak odgovora također su povećali brzinu. Bitka ga je odvela duž obale, kilometrima od Brundizija. Nedaleko je ugledao pješčani zaljev, pa je ukazao na njega, a kormilari su s tvrdoglavom upornošću održavali taj posljednji smjer prema obali. Kad je Lavinija izašla iz potpalublja, lice joj se doimalo zeleno, jer provela je sate u smrdljivu polumraku. Vidjela je da ih progone galije, a pred njima se ocrtavala obala, pa ju je obuzeo očaj zbog bratova neuspjeha. Pojava joj je bila lijepa dok je stajala na pramcu, motreći plićak s očajnom usredotočenošću. Čak i u tom trenutku joj se nasmiješio kad mu je dotaknula ruku. »Drži se za mene«, upozorio ju je. »Udarimo li u stijenu, pri ovoj brzini dobro ćemo se prodrmati. Ne poznajem ovu obalu.« Zgrabila ga je za ruku kad se brod iznenada stresao, jer duga, plitka kobilica zagrebla je obalu koja se koso spuštala. Sekst je tiho opsovao, uplašivši se da će se galija nasukati na pješčani prud i ostaviti ga na cjedilu, vrlo blizu obale. Nadglednik je povikao zapovijedi, a veslači su zajaukali od bolna napora, no galija se više nije tresla, nego se, posrnuvši, našla u dubljoj vodi. »Gotovo smo stigli!« poviče Sekst. U tom trenutku veslač je pao mrtav, pa mu je veslo omelo one oko njega, a galija se počela okretati na valovima. »Dovoljno smo blizu«, obrati se Sekst Laviniji. Nadao se da će se, prilikom pristajanja, brod naći na obali, ali umjesto toga poskakivao je i naginjao se u vodi, a vesla su na jednoj strani popucala. Pružio je ruku sestri. »Hajde, morat ćeš smočiti odjeću.« Posljednji dio puta prošli su tako da su s broda skočili u bijele, zapjenjene valove. Pod nogama je osjetio pijesak, a strah mu se unekoliko rasplinuo kad je vidio da protivničke galije plutaju amo-tamo na moru. Primijetili su da se gotovo nasukao na pješčani prud, a sad su mogli samo zuriti i odapinjati strijele koje nisu dopirale dovoljno daleko. Galija se njihala na valovima koji će je s vremenom smrskati, no Sekst je svoju posadu sigurno doveo na kopno, pa su se prebacili preko ograde i skočili u duboku vodu dok je brod poskakivao. U potpalublju

veslači su sjedili poput mrtvaca, teško dišući i klonuli. Polako su ustali, pa su, crvenih očiju i iscrpljeni, izašli ostavivši vesla. Kad su zašli u more, nekolicina ih je naprosto nestala, jer bili su previše umorni da svladaju malu udaljenost do obale, ali ostali su pomogli sudrugovima, pa su jedan drugoga vukli dok se nisu srušili na vrući pijesak. Dok su se svi skupljali premoreni i u tišini, Sekst i Lavinija gledali su more koje se uznemirilo i zapjenilo. U daljinu su se pružale goruće, prevrnute olupine, pepeo svih njegovih nada. Zapovjednik Kvint je preživio. Pao je u valove dok se iskrcavao, pa se doimao promočeno i umorno. »Imaš li još kakvih zapovijedi, gospodine?« upitao je. Sekst se umalo nasmijao na tu besmislicu. »Da ih imam, bi li ih mogao izvršiti, Kvinte? Flota je nestala. Ponovno smo žabari.« Nakratko je razmislio, a onda je nastavio: »No možda je još netko preživio. Odvedi ljude na visoko mjesto, pa pretražite obalu, a sestra i ja poći ćemo u najbliži grad.« Kvint ukočeno vojnički pozdravi i pozove ljude da pođu za njim. Oteturali su u potragu za stazom koja vodi na stijene, a Sekst je neko vrijeme samo sjedio na vrućemu žutomu pijesku i gledao more. Lavinija ga je motrila, ne nalazeći riječi koje bi ga barem malo utješile. Nad glavama su im kliktali galebovi, a nasukana galija je škripala, valjala se i podrhtavala. Poslije duge stanke nasmiješio se sestri. »Dođi«, pozvao ju je, uhvativši je za ruku. Preko dina ju je poveo do podnožja stijena tražeći stazu kojom bi se udaljili od gorkoga mora iza svojih leđa. »Što će se sada dogoditi?« upitala je. Slegnuo je ramenima i odmahnuo glavom. »Cezar i Marko Antonije prijeći će more«, odgovorio je. »Ne mogu ih zaustaviti.« »Ne, Sekste, htjela sam pitati što će biti s nama?« U znak odgovora pokazao joj je malu kesu koju je nosio za pasom. »Neću dopustiti da ti se bilo što dogodi. Imam nekoliko dragulja i zlatnika. Uspijemo li doći do grada, bit ćemo prilično sigurni. Odatle ćemo se vratiti u Španjolsku. Ondje još ima ljudi koji se sjećaju našega oca, Lavinijo. Kod njih ćemo biti na sigurnom.«

Iako su kozje staze postojale, bile su vrlo strme. Morali su se polako penjati i paljivo tražiti uporišta uvenuloga šipražja. Na putu do vrha oko njih su lelujale sjene, pa su se neko vrijeme obadvoje prisjećali kako su se u djetinjstvu penjali po brežuljcima. Teško dišući dohvatili su se vrha stijena, a Sekst ga je prešao utrkujući se sa sestrom. Odjednom je zaprepašteno zastao, ugledavši nešto pred sobom, a onda je istodobno ljutito i posve očajno zastenjao. Čuvši ga, Lavinija je, iza njega, prestrašeno podigla pogled. Bio je tu Kvint s članovima posade koji su pošli za njim. Ruke su im bile vezane, a doimali su se kao da više nemaju snage za borbu. Skupina legionara stajala je u vrsti i sa zanimanjem ih motrila. Prišao im je centurion s perjanicom na šljemu. Gledao je kako se zapovjednički brod nasukao, a sad je zurio u mladića i njegovu sestru dok su prilazili, otresajući s ruku pijesak i prljavštinu. »Sekst Pompej? Trijumviri Cezar i Antonije zapovjedili su mi da te uhitim. Tvoje ime na popisu je izopćenih.« Sekst se okrenuo sestri i pružio joj kesu pokretom koji ljudi iza njega nisu opazili. »Hvala što si mi pokazala stazu«, rekao je, odmaknuvši se od nje. Obadvoje ih promotrivši, centurion je primijetio da imaju istu žutu kosu, a djevojka je očito bila vrlo uplašena. Pročistio je grlo, brzo se odlučivši. I sam je imao kćeri, a zapovijedi nisu govorile ništa o sestri. »Ako pođeš tiho, gospodine, jedan od mojih ljudi otpratit će… mještanku natrag u grad.« Sekst je malo klonuo, trudeći se sakriti strah koji ga je gušio otkad je ugledao te ljude. Znao je što znači popis izopćenika, a vidio je to i po oduševljenim izrazima vojnika koji su ga čekali, smišljajući kako će potrošiti nagradu za njegovu glavu. »Hvala, centurione«, odgovorio je, nakratko zatvorivši oči i njišući se, jer umor ga je napokon svladao. »Cijenio bih da za pratitelja izabereš… povjerljiva čovjeka.« »Ne brini za to, gospodine. Ne ratujemo sa ženama.« Sekst je vidio da ga Lavinija gleda užasnuto, raširenih očiju kad ju je krupni legionar blago uhvatio za ruku i poveo je odatle.

26. POGLAVLJE Oktavijan nije bio naprosto iscrpljen. Činilo mu se da bi za njegovo stanje trebalo izmisliti novu riječ, a izraz »iscrpljenost« postao je preslab još prije nekoliko tjedana. Nije ga zabrinjavalo da ne jede i ne spava, jer činio je i jedno i drugo, pa je ponekad spavao poput mrtvaca i ustajao poslije nekoliko sati. Jeo je ne razmišljajući i pomno, kao da svoje tijelo prisiljava da se nastavi naprezati. No svaki dan donosio mu je toliko zadaća i zahtijeva da se neprekidno znojio, od prvoga trenutka kad se probudio, još prije svitanja, pa dok se napokon nije srušio u krevet i to obično odjeven. Puka složenost vođenja i opskrbljivanja dvadeset legija, sa svim pomoćnim trupama, zahtijevala je osoblje od tisuću ljudi, još jednu legiju pisara i poslužitelja. Radili su pod njegovim zapovjedništvom, a ipak se povremeno činilo da nisu u stanju učiniti ništa, ako on to prije nije naznačio. Marko Antonije nije pokazivao posebnu nadarenost za to područje, iako je Oktavijan sumnjao da njegov stariji suvladar sav teret vrlo rado prepušta njemu. Kad god je bivšemu konzulu povjerio odgovornu zadaću, ustanovio bi da posao neće biti obavljen dok ga se sam ne prihvati. Nije se mogao osloboditi sumnje da ga Marko Antonije pomalo iskorištava, ali tisuće zadaća ostalo bi neizvršeno da ih je i on zanemario, a legije bi još uvijek čekale da prijeđu u Grčku. Pokazalo se da su pokušaji da se Rim osigura od napada dok je Oktavijan na vojnomu pohodu prava noćna mora. Njegov pomoćnik, konzul Pedije, zadovoljio se da vlada Senatom, pa u gradu nitko nije pružao otpor, ali sve drugo bilo je vrlo naporno. Penjanju na visoku planinu nalikovalo je i samo prebacivanje desetaka tisuća ljudi preko cijele zemlje, kojima je istodobno trebalo osigurati nepresušne zalihe hrane i vode. Napetost u glavnomu gradu nije baš smanjila činjenica da je Oktavijan, poslije nekoliko mjeseci blokade, preostale zalihe žita preusmjerio za prehranu gladnih vojnika, no znao je da će opskrba zauzeti glavno mjesto u vojnomu pohodu protiv Bruta i Kasija u Grčkoj. Izgladnjeli vojnici ne bore se kako treba. Dvojio je da Kasije i Brut brinu o takvim stvarima. S istoka su mogli uzeti svu hranu i ljude, a o posljedicama će razmišljati poslije. Oktavijan se ponekad pitao bi li mu se moglo dogoditi da slavno pobijedi u Grčkoj, ali

da onda desetak godina mora gušiti pobune u rimskim zemljama. Iako su se legije koje je ostavio doimale posve pristojno, znalci bi primijetili da je njihovo uvježbavanje tek počelo, ali Marko Antonije je i za to bio blaženo nezainteresiran. Oktavijan je na kopnu utemeljio tri nove legije, pa je mnogim mladićima platio poveću svotu da se prijave, a dok su još bili polupijani i zabljesnuti promjenom svog imovinskoga stanja, odveo ih je u gradske vojarne. Čekajući da se iskrcaju kad grane sunce, osjećao je kako mu se galija pod nogama ljulja na blagim valovima. U mjesec dana peti put je prelazio more. Danju su svaki sat iskoristili da otisnu galije krcate vojnicima, ali prilikom ranih iskrcavanja izgubili su ih dvije, s gotovo šesto ljudi. Brodovi su se sudarili i prevrnuli se podalje od obale, pa je bilo gotovo nemoguće da itko preživi. Poslije toga zapovjednici su postali oprezniji, ali prijelaz je tekao još sporije, a cijeli pothvat trajao je tjedan dana duže nego što su isprva planirali. Dok se nebo osvjetljavalo, Oktavijan je zurio prema iskoku. Rano jutarnje sunce bacalo je blijedi sjaj na grčku obalu, gdje se vojska skupljala za odlazak u unutrašnjost. Pomislivši na sve to, s divljenjem je odmahnuo glavom. Dvadeset legija tvorile su silu kakva se još nije okupila na jednom mjestu. Uz sto tisuća vojnika bilo je tu još četrdeset tisuća poslužitelja u taboru, pripadnika osoblja, kao i trinaest tisuća konjanika, a svi su trebali mjesta na galijama koje je Agripa uspio spasiti poslije svojih bitaka. Grčku obalu kilometrima su opustošili, jer izgradili su nove ceste u unutrašnjost, kako bi njima prebacili gomilu opreme i brojne vojnike koji su svakodnevno pristizali. Oktavijan je zastenjao pomislivši koliko će sve to koštati. U Rimu su škrinje s novcem bile prazne, jer za to se on sam pobrinuo, obilazeći riznice argentarija i Senata. Svim rudnicima i kovnicama novca zapovjedio je da povećaju proizvodnju, ali bez novih radnika prošle bi godine prije nego što bi imali dovoljno sredstava čak i za uspone i padove uobičajene proizvodnje. Znao je da u Rimu ima još bogatih ljudi, jer neki senatori zaradili su goleme svote na imanjima izopćenika, a i tako što su u vrijeme krize posuđivali zlato po visokom tečaju. Oktavijan je imao više od deset zadužnica takvih osoba, a glasile su na desetke milijuna aureja. Takav dug državi će biti teret tijekom cijeloga naraštaja, ali nije imao izbora, pa je, kako su potrebe rasle, svojim imenom i pečatom potvrdio takve posudbe. Neko vrijeme zadržao je bogatstvo koje je naslijedio, ali onda je i to

istresao u ratnu škrinju iz koje je plaćao vojni pohod. Pokušavao je ne razmišljati o tome da mu je imetak vrlo brzo nestao. Kako je sunčevo svjetlo postajalo sjajnije, zapovjednik galije izabrao je mjesto u novomu pristaništu koje su sagradili za potrebe iskrcavanja, pa je svoje plovilo polako doveo do njega. Oktavijan je počekao da na lijevoj strani spuste »gavranski« most, a onda je sišao na obalu. Čekalo ga je dvanaestak ljudi, pa im se usiljeno nasmiješio, no osmijeh mu je postao uistinu vedar kad je vidio da su ondje Mecena i Agripa. Čim je sišao s galije osjetio je da se utopio u toj skupini. Svatko od ljudi koji su ga okružili htio je svratiti njegovu pozornost, no Oktavijan je uvidio da mu mučnina i tromost otupljuju reakcije. Odmahnuo je glavom, pokušavajući ponovo skršiti nelagodu, kako bi se još jedanput prisilio da razmišlja i radi nesmetanom brzinom. Nije mogao razumjeti što mu se događa. Bio je mlad i dobroga zdravlja, ali spavanje i hrana kao da mu više nisu obnavljali duh ni tijelo. Svakog jutra činilo mu se da je iz sna na površinu isplivao smeten, tjerajući od sebe nevidljive strahote prije nego što bi i shvatio da je ponovno budan. Čim se oprao i odjenuo, prionuo je na posao, prisiljavajući mozak da izmišlja oštroumne odgovore i rješenja. »Dajte konzulu malo mjesta«, iznenada oštro zatraži Agripa. Oktavijan odmahne glavom, a osjetila su mu se razbistrila. Uputio se iz pristaništa dok su ga ljudi sa svih strana ispitivali i pokušavali mu pokazati hrpe isprava. Bio je svjestan da im odgovara, ali poslije se nikako nije mogao sjetiti što je rekao. Agripa je po prijateljevu praznomu pogledu osjetio da nešto nije u redu, pa je upotrijebio svoju tjelesinu da nekolicinu odgurne unatoč njihovim sablažnjenim prosvjedima. Oktavijan je čuo da Mecena odgovara na nečiji zahtjev: »Ne, Pentije, ništa nije tako važno. Zašto nam ne dopuštaš da se na trenutak odmorimo od tvoje vike? Vojska se neće urušiti zato što ti moraš čekati, je li?« Mladi konzul nije imao pojma tko je ta druga osoba, no što god je tražitelj odgovorio pogriješio je, jer Mecena mu se oštro suprotstavio, pa su njih dvojica zaostali, ljuto se svađajući. Tijekom protekloga mjeseca luka Dirhakij tako se promijenila da je postala neprepoznatljiva. Za legije se uistinu može reći da su u stanju bilo što sagraditi, tromo pomisli Oktavijan. Podigao je pogled kad je izašao na glavnu cestu koja je sad vodila u značajan grad. S obadvije strane dizala su

se golema skladišta, a dobro su ih čuvali, jer u njima je bilo pohranjeno pravo bogatstvo hrane i opreme. Pripadnici legija posjekli su drveće, ispilili daske, spojili ih čavlima i klinovima, a onda su napravili cijele ulice. Trgovine i kovačnice danonoćno su radile, a u zraku se osjećao jak zadah kožarskih bačvi. Kad pođu u pohod, sve će to ostaviti za sobom, ali otići će s novim klinovima u sandalama i s prikladnim čavlićima u opremi posebnih trupa, a sve dotrajalo popravit će ili zamijeniti.Vidio je tisuće isprava za tražbine i terete, pa su mu pojedinosti plivale pred očima dok je koračao. Zapravo nije bilo razloga zašto ga pisari i činovnici ne bi mogli pratiti posvuda po prostranu taboru na obali, no dok su prolazili pokraj vojničkih šatora, Mecena i Agripa pratitelje su uspjeli odvratiti od toga da odviše bučno traže Oktavijanovu pozornost. Na prijašnjemu putovanju Oktavijan je spriječio Agripu da u more baci čovjeka koji im se previše približio na pristaništu, ali ovaj put ga je svladala čudna tromost i otežavala mu je da se buni, pa je naprosto zurio dok je njegov krupni prijatelj zadržavao nastrljivca, oštro ga i kratko poučivši što može učiniti sa svojim zahtjevima. Poslije toga njih trojica ostali su sami, a Agripa se ljutito osvrtao kako bi se uvjerio da ih tražitelj ne slijedi. »Hvala bogovima što je ovo posljednji put«, izjavi Oktavijanov krupni prijatelj. Sunce se još uvijek dizalo na nebu, no već je jarko sjalo na cestu pred njima, najavljujući još jedan vruć dan pod praznim, modrim nebom. Prolazili su kroz najstarije tabore, a podigli su ih vojnici koji su se prvi iskrcali, prije šest tjedana. Legionari su rano ustajali, nagonski, a i zbog stege, pa je tisuće njih već vrvjelo unaokolo, skupljajući zadnje zalogaje u zdjelama s toplom zobi, ili su pijuckali vrući ječmeni napitak. Mnogi su pomalo vježbali sa suborcima kako bi ostali gipki i opustili mišiće koji su im se zgrčili zbog spavanja na kamenu tlu. U taboru je vladalo prijateljsko ozračje, pa se više njih javilo primijetivši Agripu, jer prepoznali su ga, pa su pokazivali suborcima s kojima su dijelili šator. Agripa je u kratko vrijeme postao glasovit kao čovjek koji je razbio rimsku flotu i legionarima omogućio prijelaz. Dok je, popevši se na vrh brežuljka na obali, gledao ravnicu pod sobom, Oktavijan je iza očiju osjetio težinu. U jutarnjemu svjetlu nije vidio kraja taboru koji se pružao u svim smjerovima. Tek bi osoba s boljim

očima od njegovih vidjela razgraničenje između dva dijela vojske, ali granica je bila tu. Samo je Marko Antonije zapovijedao svojim legijama, a Oktavijan se smrknuo, razljutivši se, jer sjetio se još jedne neugodnosti. Bivši konzul navaljivao je da prijeđe prvi, pa su zato njegove legije zaposjele najbolja mjesta, u hladu i blizu vode, a još je bio i tako drzak da se žali zbog svakog izgubljenoga dana dok je Oktavijan u Grčku dovodio svoje legije. Otišavši iz Rima, Marko Antonije bio je u stanju zanemariti brojne probleme kod kuće i usredotočiti se samo na to da razvije svoje snage i na izviđanje zemlje koja je ležala pred njima. Tada se to činilo beznačajnim, ali kad je Marku Antoniju dopustio da se prvi iskrca, Oktavijan mu je pružio priliku da, bez ikakve službene potvrde, svoje legije prikaže kao prethodnicu. Oktavijan je samoga sebe zatekao kako žvače unutrašnjost usnice i umorno se nasmiješio, pomislivši da se Pedije kod kuće u Rimu nedvojbeno isto tako ponaša. »Jesi li jeo?« upita Mecena. Oktavijan podigne pogled, a oči su mu bile prazne dok je pokušavao razmisliti. Sjetio se zdjele zobi i meda, ali možda ju je pojeo još jučer. Sitne pojedinosti poput hrane utopile su se u gomili tema o kojima je bio odviše umoran razmišljati ili ih se sjećati. »Nisam gladan«, odgovorio je, iako se, dok je to izgovarao, predomislio, zaključivši da jest gladan. Poletna iskra mu se vratila, a pogled mu se izoštrio. »Do podneva će prevesti i posljednje konje. Nadglednik brundizijske luke osobno mi je dao riječ, ako to što vrijedi. Napokon je gotovo, Meceno. Danas polazimo.« Oktavijanov prijatelj vidio je da se mladiću tresu ruke, pa je, zadobivši zabrinuti izraz, pogledao Agripu, a onda je smjesta spustio pogled kako bi privukao prijateljevu pozornost. »Mislim da bi trebao jesti«, izjavio je. »Još satima nećemo stupati, čak ni ako se Marko Antonije smjesta pokrene. Pojedi nešto toplo i zadrijemaj. Bogova mu, Oktavijane, izgledaš iscrpljeno. Zasad si dosta učinio.« »Nisam iscrpljen«, promrsi mladić. »Trebam nove vijesti.« S naporom je prikupio volju i malo se uspravio, prisilivši se da jasnije razmišlja. »Da, pojest ću nešto«, složio se. »Ali Agripa, hoćeš li otići i dovesti mi te pisare? Ne mogu ih naprosto zanemariti.« »Možeš, to ti stalno ponavljam«, glasio je odgovor. »Porazgovarat ću s njima i provjeriti ima li nečega što uistinu ne može čekati. Sumnjam da u

ovom trenutku ima mnogo takvih stvari.« »U redu«, složi se Oktavijan, ne mogavši sakriti olakšanje. Već mu je bilo mučno od pojedinosti. Poput vojnika u taboru posvuda oko sebe i on je priželjkivao da se pokrenu i da se bore. Na popisu najvažnijih stvari više mu nije bilo da kupi tisuću sedala od nekoga grčkoga trgovca. Kad su se tri prijatelja približili zapovjednomu šatoru, Oktavijan je osjetio hladnoću oko srca vidjevši da ga čeka još desetak ljudi, a lica su im se razvedrila kad su ga ugledali. *** Marko Antonije je sjahao, dobro raspoložen. Zapovjedno mjesto bilo mu je pri samomu vrhu mnogih legija koje su stigle u Grčku. Svakoga jutra, po izlasku sunca, običavao je jahati duž njihova vanjskoga opsega, jer znao je da će ga vojnici vidjeti u izglačanu oklopu i plaštu, pa će ih to ohrabriti. Želio je da ga svakodnevno primijeti što više ljudi, jer to ih je podsjećalo da se bore za pojednica, a ne za bezlični Senat. Odavno je slutio da su takve sitnice važne, a oni kojima je zapovijedao uglavnom su mu bili neznanci. Nekolicina ga se sjećala iz ratnih pohoda s Julijem, a kad su ga pozdravili, pazio je na to da zastane i da s njima provede nekoliko trenutaka, jer znao je da će se vojnici toga sjećati do kraja života. Sa zapovjednikove strane to nije bilo mnogo, a njih je oduševljavalo što se trudi razgovarati s običnim legionarima, posebno onda kad se uistinu sjetio imena ili mjesta iz dalje prošlosti. Ljudi koji su se kao mladići borili s Vercingetoriksom sad su bili iskusni vojnici, a mnogi su tijekom proteklih godina stekli više činove. Kad mu je u sjećanju zaiskrio prizor iz tih dana, Marko Antonije je jedva mogao vjerovati da je prošlo toliko vremena, a to je sjećanje učinilo da se osjeti star. »Poslanici«, počeo je, pozdravljajući ljude koji su ga čekali, »lijepoga li jutra. Ima li vijesti s obale?« Svaki dan postavljao je isto pitanje, a iskreno govoreći, jedva je mogao povjerovati da Oktavijanu treba toliko vremena da iskrca svoje legije. Ponekad je padao u iskušenje da svoju vojsku prvi povede u unutrašnjost, a Oktavijan neka ga stigne, ali zdravo rasuđivanje govorilo mu je da mora odbaciti taj poriv. Među žiteljima je imao dovoljno uhoda i doušnika, pa je znao da su Brut i Kasije skupili golemu vojsku. Trebat će mu svaka legija kojom je zapovijedao, a možda i više od toga. Pomisao da je Rim ostao u rukama ljudi poput Pedija tako ga je zabrinjavala da je u gradu ostavio Lepida. Za vrijeme borbi njegov

suvladar sjedit će u razmjernoj sigurnosti, ali vrativši se kući, Marko Antonije barem neće uvidjeti da je izgubio Rim dok se borio s neprijateljima. Poslije Cezarova ubojstva bilo je već previše iznenađenja, a pouzdavao se u Lepidov nedostatak častohleplja koje bi ga navelo da se poželi dokopati nečega što mu je izvan dohvata. Sve to prisililo je Marka Antonija da na lijevo krilo vojske imenuje još jednoga zapovjednika. Nije bio siguran da je Pocije Fabije njegov najsposobniji general, ali bio je najstariji, s gotovo dvadeset pet godina služenja na svakom položaju, od senatora do tribuna legije. Marko Antonije je primijetio da se njegov novi pomoćnik neupadljivo izdvaja od ostalih, pa se nije začudio kad mu se upravo on obratio u ime svih nazočnih poslanika. »Vijesti govore da su stigli posljednji brodovi, trijumvire«, počeo je Poncije. »Očekujemo da ćemo danas poći.« Govoreći to, nasmiješio se, jer znao je da njegov pretpostavljeni željno čeka tu vijest. Marko Antonije kratko je podigao oči prema nebu. »Mogao bih se upitati zašto tu poruku nisam primio sinoć, jer sad bih već bio na putu. Ipak, drago mi je da to čujem.« S plemenitim naporom suzdržao se da kudi Oktavijana, no nije bio svjestan da to zapravo redovito čini, pa se zato gotovo svatko ovdje osjećao kao pripadnik glavne vojske, dok su pomoćne snage zaostajale. »Jesu li legije spremne da stupaju?« upitao je skupinu koja se sastala. U znak odgovora ukočeno uljudno potvrdili su glavama. Triumvir je bio za glavu viši od drugih, a pojava mu se doimala dvaput životnija, kao da je posjedovao neiscrpni polet. U prolazu je potapšao Poncija po ramenu, a kad je zatražio doručak, poslužitelji su se užurbali da mu udovolje. »Dakle, danas je veliki dan, gospodo. Dođite da zajedno nešto pojedemo. Imam malo svježega kruha, ali ne pitajte gdje sam ga pronašao. Moj poslužitelj je genij ili lopov, nisam još zaključio što je od toga.« Nasmiješivši se, zauzeli su mjesta u stožeru i prihvatili pehare sa svježom vodom, koju su donijeli s obližnjega izvora. Dok su ostali poslanici već posjedali, Poncije je ostao vani da izda zapovijedi, a onda su pripadnici dvanaest legija počeli spremati stvari kako bi obalu ostavili za sobom. »Kad ovdje završimo, pošalji glasnika Cezaru«, obrati se Marko Antonije svom podređenomu. »Jutros odlazim na istok. Vidjet ćemo se u

prvomu taboru.« Uzeo je pehar s vodom da bolje proguta kruh, a onda je dokono prebirao po pladnju s povrćem, tražeći što bi bilo vrijedno staviti u usta. »Naravno, ako me može stići.« Njegovi sustolnici su se udvorno zakikotali, iako su već razmišljali o vojnomu pohodu koji ih je čekao. Poteškoća nije bila u tome kako pronaći neprijateljske snage. Sva izvješća donosila su isti podatak: da je Brutova i Kasijeva vojska našla dobar položaj, pa ga već mjesecima utvrđuju. Bilo je to najgore što je svaki zapovjednik legije mogao zamisliti: sučeljavanje s vrlo sposobnim vojnicima na bojišnici koju su ti borci unaprijed odabrali i pripremili. Nitko od njih nije primijetio ništa posebno u nazivu koji je izviđač spomenuo. Filipi su možda dobili ime po Filipu Makedonskomu, Aleksandrovu ocu, ali za nehajne Rimljane koji su tog jutra tu sjedili i žvakali, bio je to samo još jedan grčki grad, otprilike tristo pedeset kilometara istočno od njih, a do njega će stići za dvanaest dana, ili još manje. Kao i lovačkim psima, stupanje će im ojačati noge i poboljšati opće stanje, pa će onamo stići spremni slomiti kralježnicu svakome tko se usuđuje suprotstaviti rimskoj volji. *** Riječi Marka Antonija prenijeli su Cezarovim legijama koje su se skupile na obali. Da Poncije Fabije i nije bio Mecenin bliski rođak, do kraja dana stiglo bi desetak drugih izvješća koja bi Oktavijana upoznala sa svakom pojedinosti kretanja i namjera njegova suvladara. Mladić je uvidio da je vrlo korisno ono što mu je prije nekoliko mjeseci savjetovao Pedije: da u blizini druga dva pripadnika trovlađa ima nekoliko povjerljivih ljudi. Nije bila riječ o pouzdanju, ili o nedostatku povjerenja, nego je odavno prihvatio Agripinu uzrečicu da su zapovjedniku najpotrebniji podaci. Čovjek nikad nije slijep ako mu tisuću očiju svakodnevno dostavlja izvješća. Kad su legije bivšega konzula u podne počele stupati, rogovi su trubili, a vojnici klicali od oduševljenja, jer poslije višemjesečnih priprema napokon su se pokrenuli. No Marko Antonije poskočio je od iznenađenja kad je iza sebe začuo isto takvo oglašavanje rogova i klicanje, jer istodobno su pošle i Cezarove legije, savršeno stupajući.

27. POGLAVLJE Grad Filipi sagradili su kao jednostavnu tvrđavu u planinama, ali tristo godina je dugo vremena da bi stražari samo zurili prema sjeveru ne bi li ugledali pljačkaška plemena. Kao i kameni zidovi i otvoreni prostor agore, trga, izvorno uporište još je bilo tu, ali progutalo ga je na stotine drugih zgrada koje su niknule, a između njih su, duž grebena, vodile uske ulice. Kasije je uživao gledajući mali hram u počast Filipa Makedonskoga, skriven u trgovačkoj ulici. Poznavao je još jednoga čovjeka koji se je pretvarao da je božanstvo, pa mu je to sjećanje izmamilo osmijeh. Da na obalu nije vodila dobra cesta, gradić bi već odavno uvenuo i ne bi živio duže od slavnih dana svoga utemeljitelja, ili možda njegova sina. Kasije je isprva namjeravao da tu bude samo sabiralište za njegove i Brutove legije, dok čekaju da Sekst Pompej razbije snage koje će se pokušati iskrcati u Grčkoj. Kad su do njih doprle vijesti o katastrofalnim bitkama na moru, promijenili su planove i počeli se osvrtati oko sebe, tražeći najbolje mjesto da se zaustave i odupru. S toga stanovišta Brut je prvi primijetio mogućnost da Filipe učine središtem poretka svoje vojske. Pristup moru pružala im je Via Egnatija, rimska cesta sagrađena na starijemu putu, a mogla je podnijeti vrlo brojne ljude i opremu. Sami Filipi dizali su se na grebenu koji je bio gotovo neosvojiv sa zapada, a to je i bila namjera oca Aleksandra Makedonskoga. Kasije je smatrao da je još bolje što južni prilaz čuva strmi brežuljak u čijemu podnožju se proteže prostrana baruština koja je sve usisavala u sebe, a puna je trske i ustajale vode. Prošle zime često je kišilo, pa je to svakako postala zapreka kakvom ne bi mogla gacati nikakva legija. Kad su se Kasije i Brut složili da gradić učine svojim zapovjednim mjestom, njihovi vojnici morali su se prihvatiti posla, pa su duž cijeloga močvarnoga ruba podigli veliku ogradu od kolja. Naravne zemljopisne značajke i rimska vještina učinile su da je grad iz toga smjera postao neosvojiv, dok su ga sa sjevera štitile planine, a na istoku se prostiralo more. Neprijatelji bi mogli prići samo sa zapada, a tada bi ih kao u lijevak natjerali prema ratnim strojevima dvadeset rimskih legija, gdje ih je čekalo sve, od naoštrenih drvenih šiljaka, preko velikih lukova, do katapulta. Prošlo je više od mjesec dana od prvih izvješća o iskrcavanju kod Dirhakija. Dva zapovjednika imala su mnogo posla, jer lovili su sve veći

broj posebnih trupa koje su izviđale to područje. Kasije je iz Sirije doveo strijelce na konjima, a oni su bili okrutno učinkoviti, jer točno su gađali čak i galopirajući preko neravna zemljišta. Ipak, neprestani manji sukobi jasno su govorili da dolaze legije čiji su zapovjednici željeli doznati sve što mogu o neprijateljskim snagama i o tlu na kojemu će se s njima sučeliti. Dok je gledao močvaru, Kasije se tiho podrignuo u šaku. Jeo je iste namirnice kao i vojnici, a baš mu nisu prijale. Tjedni što su ih proveli u čekanju barem su im omogućili da nagomilaju zalihe. Znao je da će neprijatelji vjerojatno vrlo skoro zapriječiti grčku obalu pomoću galija koje su zaplijenili Sekstu. Nije bilo novosti o braći Kaska, pa je Kasije pretpostavio da su se utopili, ili su poginuli prilikom sloma flote. Učinilo mu se da provodi previše vremena razmišljajući o svom kolegi zapovjedniku nego o vojsci s kojom će se sučeliti, no Brutove značajke tvorile su takvu mješavina da Kasije nikad nije posve siguran kako će se sudrug prema njemu ponijeti kad se sretnu. Uvježbavajući konjicu posebnih trupa, Brut bi živnuo kao da utjelovljuje sjećanja na mladost. Časnik zadužen za partske strijelce slijedio ga je unaokolo poput izgubljena šteneta, uživajući u Rimljaninovim pohvalama. Pomislivši na to, Kasije se još više smračio. Brut je u ljudima oko sebe nekako poticao poštovanje i to bez ikakva truda. Kasije nije bio tako nadaren, pa ga je razdraživalo da stariji časnici, razgovarajući s njim, pogledom prate Bruta, čekajući da im se obrati, ili da im s odobravanjem kimne, a posve su zaboravljali Kasija koji je ondje stajao. Ponovno se podrignuvši, neraspoloženo se sjetio kako su legije pozdravljale Brutovu ženu kad je odlazila na obalu. Pitao se je li se trebao više založiti za to da on zapovijeda desnim krilom. Legionari su bili skloni zapovjednika na tom položaju smatrati vrhovnikom, a Brut je svoje legije rasporedio na visoku grebenu, uopće se ne potrudivši posavjetovati sa sudrugom. Kasije je znao da će vojnici ondje morati ući u najžešću bitku, no doimali su se zadovoljno, pa čak i počašćeno. Uzjahao je, a dok je na konju prolazio duž grebena kod Filipija, s lica je izbrisao sve znakove nelagode, pa je, barem po vlastitu uvjerenju, svima koji su ga vidjeli zračio dobrom voljom i pouzdanjem. S njegove lijeve strane ptice su se u zraku okretale i strmoglavo se spuštale u lovu na kukce nad močvarom, dok se ispred njega tlo terasasto spuštalo prema zapadnoj ravnici, gdje su Brut i on razmjestili legije koje će dočekati neprijatelja.

Kasije je mogao samo kimati kao za sebe dok je kaskao kroz sirijske legije pod svojim zapovjedništvom. Upravo su jeli, pa je vidio da su se, ugledavši ga, ukočili i vojnički ga pozdravili. Vrlo mnogi od njih tako su se hitro uspravili da su prevrnuli tanjure, no on im je rukom dao znak da nastave jesti, a samo je napola obraćao pozornost na njih, jer pitao se što bi se još moglo poboljšati. »Ovo je dobar položaj za obranu«, promrmljao je sam sebi. Bilo mu je poznato da je Filip Makedonski upravo to mjesto izabrao da potisne horde pripadnika trakijskih plemena, ali koliko je Kasije znao, zidom ograđeni grad nije bio napadnut. Krv se nije prolijevala u močvarama pokraj Filipa, a ni na suhom tlu iznad njih. To će se promijeniti, pomislio je, istodobno zadovoljno i sa zebnjom. Najbolji ljudi Rima krvarit će i umirati na zemlji koju je gledao posvuda oko sebe. Tome nije bilo pomoći, sad više ne. Jašući, došao je do skupine legionara koji su sjedili u sjeni masline tako stare da ju je mogao zasaditi i sam Filip. Ugledavši ga, ustali su prije nego što im je dospio dati znak da to ne čine. »Pripremili smo se, gospodine«, izjavio je jedan od njih dok je zapovjednik prolazio. Kasije nagne glavu u znak odgovora. Znao je da su pripravni, kao i svi ostali. Učinili su sve što su mogli, pa je sad samo priželjkivao da se ljudi poput Marka Antonija i Cezara prenapregnu i da se odviše pouzdaju u svoje sposobnosti, jer slomit će kralježnicu na najbolje utvrđenu položaju koji je ikad vidio. *** Oktavijan je škiljio u sunčevu svjetlost, a bolno kucanje u glavi kao da mu je oponašalo otkucaje srca. Tijekom zadnjih osam dana privikao se na žeđ, pa je sam sebe podsjećao da mu je na konju lakše nego legionarima koji pješače na istok. Morali su čekati zapovijed da se zaustave, pa su tek onda olovne čuture smjeli napuniti vodom. Najiskusniji su pili malo pomalo, procjenjujući vrijeme između odmora i stoga im je preostalo vode pri svakom zaustavljanju. Prvoga dana prevalili su dobrih trideset kilometara od obale, a drugoga trideset pet. To im je postao uobičajeni ritam, a legionari su osjetili da lakše koračaju, jer mišići su im jačali. U dosadnim danima najbolje su se zabavljali ustanovivši pri stupanju dužinu koraka od devedesetak centimetara, a onda bi, pomnoživši broj koračaja, izračunali

kilometre koje su propješačili. Čak i bez karata, u svako doba mogli su prilično dobro odrediti koliku su udaljenost prešli. Kad su se u podne zaustavili, Oktavijan je pronašao mjesto u hladu drveta pokraj ceste, pa je s lica obrisao znoj. Pogledao je svoju uglačanu željeznu čuturu, s nalemljenim kositrom, povezanu mjedenom trakom. Znao je da bi je trebao napuniti, ali u ustima je još osjećao okus kovine, a smučilo mu se od pomisli da ponovno pije tu vodu, toplu kao krv. Do sljedećega odmorišta putovat će nekoliko sati, pa bi trebao ustati i napuniti čuturu iz bačvi koje su se na kolima truckale za legijom, ili nekoga zamoliti da to učini, no nije učinio ni jedno ni drugo. Rekao je sebi da će vodonoše stići svakoga trenutka, no sunce je još jače zagrijalo, kao da mu tuče kovačkim čekićima po koži. Ošamućeno je zatresao glavom, pokušavajući iz očiju odstraniti znoj koji ga je peckao. Činilo mu se da nitko od njegovih suboraca posebno ne pati. Dok su razgovarali stojeći u blizini, Mecena i Agripa još su se doimali svježi, opušteni i bodri kao konji na kojima su jahali. Pokušao je pročistiti osjetila otvorivši usta što je više mogao, pa je osjetio da mu pucketa vilica. U zadnje vrijeme s Mecenom i Agripom nije vježbao borbu, niti je s njima trčao, pa ga je možda i zato obuzela ošamućenost. Osjećao je da nema kondicije, no sve su to mogli izliječiti težak rad i hladna voda. Okus kovine u ustima pojačao mu se, pa je osjetio podražaj na povraćanje. »Cezare?« pozvao ga je glas. »Mecena«, pomislio je. Ponovno je otvorio usta da odgovori, ali glavobolja ga je tako probola da je zastenjao. Klonuvši, skliznuo je niz deblo i postrance se stropoštao na suho tlo, kamo su mu pale i velike kapljice znoja i smjesta nestale. »Prokletstvo! Cezare!« Čuo je da netko i dalje govori, ali u grlu mu se, poput bujice, počeo skupljati izbljuvak, a nije ga mogao zaustaviti. Učinilo mu se da ga pridržavaju jake ruke no onda je s ruba skliznuo u hučnu tamu. *** Mecena je rukom zaklonio oči, gledajući kako se preko udaljenih brežuljaka vuku legije na čelu s Markom Antonijem. Pred sobom je poslao glasnike s porukom da se Cezar razbolio. To nikako nije moglo ostati skriveno. Bez obzira na to što su trijumviri jedan drugome javno uputili

svečane izjave o bratstvu, čovjek poput Marka Antonija sumnjičavo bi se odnosio kad bi njegov saveznik pozvao vojsku da se zaustavi dok je on stupao prema neprijateljskim snagama. Mecena je s olakšanjem uzdahnuo, jer nije bilo znaka da će legije stati. Posljednje što je želio bilo je da trijumvir gromovitim glasom ponudi pomoć. Najbolji iscjelitelji iz legije već su se bavili Oktavijanom, ali Mecena sebi nije dopustio da se previše nada. Bili su u stanju prilično dobro odsjeći izmrcvarene udove, a krvarenje zaustaviti vrućim željezom. Ranjeni vojnici ponekad su preživjeli takve operacije, a nekolicina ih je čak preboljela i vrućice koje su uslijedile, ali na Oktavijanovu tijelu nije bilo rane koju bi liječili, osim brojnih crvenih ugriza kakve su svi zadobili među pješčanim dinama. Mecena je lijeno češkao svoje ugrize, pitajući se koliko će vremena proći dok legijama ne zapovjede da nastave put, sa zapovjednikom, ili bez njega. Tijekom dana iscjeliteljev šator posjetilo je svih osam poslanika, dok su se vojnici utaborili ondje gdje su mogli pronaći barem malo hlada. Osjetili su istinsko olakšanje kad je sunce počelo ponirati prema zapadu, iako ih je suton podsjetio na to da gube vrijeme. Agripa je izašao iz šatora doimajući se pokunjeno. »Kako je?« upita Mecena. »Vrućica ne popušta. Maloprije je počeo govoriti, ali nesuvislo. Još se nije probudio.« Mecena se osvrne da vidi može li ih tko čuti, a onda je sagnuo glavu prema prijatelju, jer poslanici Bucije, Silva i Liburnije tvorili su malu skupinu koja je stajala blizu njih. »Misliš li da je riječ o bolesti padanja? Onoj koju smo već prije viđali?« Agripa slegne ramenima. »Što ja znam o medicini? Hvala bogovima, mjehur mu nije popustio. Usput, dobra je zamisao što su ga pokrili konjskim prekrivačem. Ja… ispričao sam iscjeliteljima što se dogodilo onaj put.« Mecena ga oštro pogleda. »Jesi li morao? Nije rekao da želi da još netko dozna.« »Pomislio sam da će ga, budu li doznali, možda lakše izliječiti. Moramo sve to objasniti, Meceno, ako ne smatraš da ovdje možemo ostati

nekoliko dana i to tako da nitko ništa ne pita. No ionako sam već rekao. Mislim da mu to kod vojnika neće naškoditi. Znaju da su od toga bolovali Cezar… i Aleksandar.« Mecena je nakratko razmislio. »To će pomoći«, rekao je. »Večeras ću proširiti tu vijest, a možda ću se i malo napiti s nekoliko časnika. Reći ću da je to navukao jer boravi u Aleksandrovoj zemlji.« »Smiješno!« prokomentira Agripa, otpuhnuvši. »Ali je uvjerljivo. Plemenita Cezarova bolest! To znači da je Oktavijan Cezar i po krvi, a ne samo po imenu. Neće mu škoditi ako im to kažem.« Zašutjeli su i bespomoćno stajali, čekajući novosti ili promjenu prijateljeva stanja. »Potreban nam je, Agripo«, primijeti Mecena. »Samo on sve ovo drži na okupu.« »Cezarovo ime…«, počne njegov sugovornik. »Nije to zbog imena, a ni zbog loze. Riječ je o njemu. Ljudi ga cijene. Bogova mu, prihvatio se toga kao da je rođeni vladar. Nikad još nije bilo tako velike vojske, osim one s kojom ćemo se sučeliti. Znaš da bismo, da je sve ovisilo o Marku Antoniju, još sjedili u Rimu.« Mecena nogom dokono udari olabavljeni kamen. »Preuzeo je zapovjedništvo nad legijama u Kampu, a vojnici su ga prihvatili. Da je htio poubijati senatore, istoga trenutka stekao bi sve. Samo ga je osjećaj časti spriječio da preko noći postane imperator. Bogova mu, Agripo, zamisli što to znači! Poslije smaknuća konzula sučelio se s rimskim poslanicima, koji su mu se pridružili. Oktavijan te je izabrao da stvoriš flotu. Tko bi drugi to učinio? Možda u krvi uistinu ima nečega! Ali sad ga trebamo, jer inače će Marko Antonije prisvojiti cijelu vojsku, pa će u njegovim rukama završiti sve što je Oktavijan učinio.« »Zadnji put se brzo oporavio od bolesti«, podsjeti ga napokon Agripa, no Mecena se i dalje doimao umorno. »Onda nije imao groznicu. Čini se da je ovaj put još gore. Molit ću se da sutra ustane svjež, ali ne bude li tako, ipak moramo poći dalje, jer Marko Antonije će navaljivati.« »Lako bih mogao napraviti nosila«, odgovori Agripa. »Možda bismo

ih mogli vezati između dva konja…« Ušutio je, razmatrajući problem. »Bilo bi moguće.« Do svitanja je Marko Antonije već poslao jahače da se raspitaju kamo je nestalo njegovo začelje. Kao da je već znao da je Oktavijan još bez svijesti, upit je popratio zapovijedima da s njim uhvate korak što brže mogu. Agripa se brzo pozabavio daskama na kolima s vodom, a i s vlastitim alatom. Sunce se tek popelo nad obzor, a zapovjednik flote već je pokazivao da je zadovoljan svojim djelom. Sve je to bilo grubo sklepano, ali preko nosiljke je čvrsto nategnuo šatorsko krilo, pa su za nju vezali Oktavijanovo klonulo tijelo, a Agripa je poslužitelje uputio da bolesniku putem povremeno na usnice nakapaju vode. Njegov prijatelj nije davao znakove života dok su štapove nosiljke privezivali za sedlo. Agripa je doveo vlastitoga konja da za njega pričvrsti drugi kraj, ali nosiljka se tako opasno njihala između konja da je odustao od te zamisli i odredio da po dva legionara naizmjence nose Oktavijana. Prvih nekoliko sati nosiljke su se prihvatili Mecena i on, jer tako su, pošavši na istok s ostalima, mogli paziti na prijatelja. Dan je bio dug i težak, a sunce je pripeklo. Agripa i Mecena spremili su se da prilikom podnevnoga odmora nosiljku predaju drugima. Nisu se iznenadili vidjevši da prema njima između legionara jašu dva poslanika. Bucije je bio jedan od onih koji su se radije pobunili nego da na Forumu napadnu Cezara. Zbog Oktavijana stavio je na kocku cijelu svoju budućnost, a sad mu se po svakoj crti na licu vidjelo da je zabrinut, dok je Flavije Silva stavio čast u mladićeve ruke kad mu je prisegnuo u Kampu, pa nijedan od njih nije želio da se Oktavijanov pothvat izjalovi kad su već tako daleko uznapredovali. Mecena je ugrabio priliku dok su dva poslanika stajala s Agripom, pa vojnici koji su stajali unaokolo nisu mogli vidjeti nosiljku. »Ostanite ovdje još kratko vrijeme«, rekao je. Pažljivo je odvezao remenje kojim su Oktavijana vezali za nosiljku, a onda je, pruživši ruku pod tanku tkaninu, izvadio vinsku mješinu u kojoj je bućkalo kao da je napola puna. Bucije se nakratko doimao zbunjeno, a onda mu se lice razvedri. »Vrlo oštroumno«, rekao je. »Agripa se toga sjetio«, odgovori Mecena. Otišao je isprazniti urin iz

mješine u grmlje, a onda se vratio. »Nezgodno ju je postaviti natrag. Bi li htio pokušati?« »Ne… ne, hvala. Neke stvari su samo za bliske prijatelje.« Mecena uzdahne. »Nikad nisam mislio da ću… ah, dobro. Uistinu mi je prijatelj. Zamolio bih te da nas što bolje možeš sakriješ od pogleda. Oh, i da sam na tvom mjestu, to mu nikad ne bih spomenuo.« Praznu mješinu gurnuo je natrag pod pokrivač, pa je pod njim prtljao s tjeskobnim izrazom, a onda je izvukao ruke i ponovno svezao remenje. »Trebala bi mu trajati barem do večeras. Nekako padam u napast da tu mješinu ponudim Marku Antoniju kad sljedeći put zatraži vina.« Bucije se zadihano nasmije, ali kad je pogledao ostalu trojicu na licima im je vidio samo zabrinutost za čovjeka koji je ležao bez svijesti, pa odjednom donio odluku… »Mislim da ću i ja pomoći s nosiljkom. Hoćeš li mi se pridružiti, poslaniče Silva?« Njegov sudrug potvrdi glavom, pljune u ruke i zgrabi sebi najbliži štap nosiljke. »Hoćeš li nekoga zamoliti da mi vodi konja?« obrati se Silva Meceni, koji se iznenadio, a ta ga je jednostavna gesta duboko dirnula. Dva poslanika zajedno su podigli nosiljku, a vidjevši to, legionari oko njih nasmiješili su se s iskrenim odobravanjem. »Onda naprijed«, pozove ih Bucije. »Ovako ili onako, stići će u Filipe.« Coknuvši jezikom potaknuo je konja pa su ponovno pošli na put, prolazeći kroz legije koje su se svrstavale za stupanje. Na zadovoljstvo Mecene i Agripe vojnici su počeli gromko klicati kad su ugledali kako njihovi poslanici Cezara nose u bitku. *** Dok je procjenjivao karte pred sobom, Marka Antonija obuzelo je mračno raspoloženje. Njihovi autori nisu točno pregledali zemljište, nego su uspoređivali podatke iz izvješća stotina izviđača i pripadnika posebnih trupa. Iako su partski strijelci jahači pretrpjeli goleme gubitke, preživjelo je dovoljno onih koji su se dovukli ili su dojahali u tabor, pa su njegovim pisarima opisali zemlju. Najbolji od njih i sami su nešto na brzinu nacrtali ugljenom, grebući crte po tankomu pergamentu dok su se skrivali u

močvari, ili su motrili s brežuljaka. Ishod svega toga stajao ih je trideset sedam života, a još dvanaestak ljudi liječilo je rane od strijela. Marko Antonije gledao je karte na kojima je nedostajalo pojedinosti, pitajući se jesu li najbolji izviđači zapravo bili oni koji su poginuli. Svakako, mjesto koje su Brut i Kasije izabrali očito nije imalo slabosti. »Kakvo je tvoje mišljenje, Poncije?« upitao je. »Baci oko na ovo i reci možeš li vidjeti ono što ja ne mogu?« Njegov zamjenik prišao je stolu na kojemu je bio razvijen veliki pergament, a pridržavala su ga četiri olovna utega. Iznad močvare vidio je golemi greben, kao i razlomljenu, nazupčanu crtu koja je označavala ogradu od kolja, a s juga je štitila zidovima okruženi grad. Na samomu grebenu kockicama su označili položaje neprijateljskih snaga. I najuspješniji izviđači teško su mogli procijeniti brojnost, ali Marko Antonije se nadao da će brojčano nadmašiti protivnika, a sad se razočarao. Kad Poncije nije smjesta odgovorio, njegov sugovornik je oštro nastavio: »Pokaži mi mjesto koje mogu napasti, ali ne sa zapada. Bogova mu, gdje li su samo pronašli ovaj grad? Na dvije strane su more i planine, a na trećoj je močvara. Možeš biti siguran da su dobro pripremili obranu jedinoga prilaza, Poncije. Dođemo li sa zapada, nastat će krvoproliće i to bez ikakva jamstva da ćemo pobijediti.« Već mu se učinilo da im je vojni pohod snašla prekomjerna zla sreća. Najprije je nekakva bolest shrvala Cezara, pa su ga u bitku čak nosili na nosiljci! Kad su Oktavijana donijeli u tabor, Marko Antonije ga je otišao obići, no baš se nije oraspoložio. Od svih ljudi upravo je on najbolje znao kakvu moć donosi činjenica da je Cezar na njegovoj strani. Nije li zbog njega izgubio dvije legije? Trebala je to biti golema prednost, ali umre li mladić još prije nego što njih dvojica spoje vojne snage, ljudi će to shvatiti kao strahovito loš znak. Stisnuo je vilicu. Sve bi to lakše podnosio da je smislio kako slomiti legije na grebenu pokraj Filipa. Morao je priznati da je Kasije lukavi starac. Znao je da je Brut sposoban na bojišnici, pogotovo glede posebnih trupa, ali tako nešto! Obrana je po svemu nosila Kasijev pečat. S dobrim rimskim legijama, u pripremama jamačno nisu ni u čemu pogriješili. Kasije i Brut s lakoćom će obraniti svoje jake položaje, dok će Marko Antonije do krvi lupati glavom o njihove zidove.

»Pretpostavljam da si dao izvidjeti močvaru«, iznenada se javi Poncije. Njegov sugovornik se trgne jer bio je uronio u mračne misli. »Naravno. Voda je mjestimično duboka do vrata, a sve je puno gustoga blata, crne prljavštine kakva bi mogla progutati konja. Ondje se ne može prijeći. Iskreno govoreći, čudi me da su gubili vrijeme gradeći onu drvenu zapreku na brežuljku. Močvara je dovoljna zapreka…« Zastao je. Julije Cezar prešao je široke rijeke u Galiji, a Marko Antonije je to vidio. Što je močvara u usporedbi s tim? Nije bila dublja od rijeke, pa mu je samo bila potrebna staza kroz nju. »Mislim…«, počne Poncije. Zapovjednik ga ušutka podignuvši ruku. »Čekaj. Samo… čekaj. Ako bih uspio napraviti stazu kroz tu močvaru, makar i usku, trska bi moje ljude štitila od pogleda, je li?« Jedva je zastao kako bi Ponciju dao vremena da potvrdi glavom, a onda je nastavio sa sve većim žarom. »Znaju da se moramo popeti na taj prokleti greben, pa zato moramo prići s juga. Moji ljudi mogu probiti ogradu od kolja… Ono što je netko sagradio, drugi može srušiti. Sve što moram učiniti jest da razmislim kako bih prešao tu močvaru. Neće ni znati da se približavam.« Potapšavši Poncija po leđima, dugim koracima je izašao iz šatora, dok je njegov pomoćnik gledao za njim.

28. POGLAVLJE Brut je, zasjenivši rukom oči, smrknuto zurio u daljinu, jer Antonijeve posebne trupe dojahale su uz greben, koliko su se usuđivali približiti, pa su visoko u zrak izbacili koplja i olovne lopte. Lopte su letjele dalje i mogle su prouzročiti strahovitu štetu, iako su koplja zadavala veći strah gusto zbijenim vojničkim redovima. Ponirala su prema vojnicima koji su stajali ili čučali na grebenu, a Brut nije mogao vidjeti ima li ranjenih i poginulih. Znao je da neprijatelj kani dotle razdražiti branitelje da bi mogli provaliti van, napustivši sigurne položaje. Njegovi ljudi u dovoljnoj su se mjeri pridržavali stege da se odupru napasti, ali izjedalo ih je što ne mogu odgovoriti. S grebena je poletjelo nekoliko kopalja i strjelica s velikoga luka, ali uzalud su ih potrošili gađajući široko razmaknutu konjicu. Ta oružja bila su najdjelotvornija protiv skupnoga napada, a Brut je znao da će njegovi ljudi do odlučnoga trenutka morati podnositi takvu tuču, svjesni da će im se pružiti prilika da se osvete. Jahači Marka Antonija u dva protekla dana često su neugodno napadali, a oduševljavao ih je svaki bolni krik koji su prouzročili. Brut se namrštio pomislivši na čovjeka koji se ponosio takvom taktikom. Na kraju će rimske legije morati napasti, ili se vratiti kući podvučena repa. Brut je vrlo dobro znao koliko vojnici svakodnevno pojedu, jer istu su količinu trošili i iz spremišta u Filipima, Kad je sunce zapalo, Brut se popeo na gradske zidine, pa je pogledom prešao preko legija postrojenih u ratni poredak koji se protezao do pola puta niz zapadnu strminu. Ako Marko Antonije ili Oktavijan napadnu, morat će se popeti uzbrdo, pa će se sučeliti s kopljima, olovnim kuglama i drugim prijetnjama koje je za njih pripremio. Zbog toga bi trebao osjećati zadovoljstvo, ali jaki položaj imao je nedostatak, jer njegovi ljudi bili su skučeni, dok su se protivnici mogli slobodno kretati po cijelomu području, tražeći slabosti, a on je morao sjediti i čekati da počne istinsko ubijanje. S visokoga gradskoga zida, odakle se tlo spuštalo, vidio je kilometrima prema zapadu, a mogao je dobro razaznati i golemi tabor koji su podigli Marko Antonije i Oktavijan. Bio je to čudan prizor za čovjeka s njegovim iskustvom, jer bile su tu visoke zemljane kosine, načičkane kolcima, zatim vrata i stražari koji su na bojišnici označavali Rim, no sad

su bili na neprijateljskoj strani. Bilo je neobično naći se u položaju koji su toliki narodi upoznali otkako su njegovi sunarodnjaci, naoružani teškim oružjem, prvi put izašli između sedam brežuljaka. Vidjevši da se Marko Antonije postavio na suprotnu, desnu stranu, Brut je osjetio nejasno razočaranje. Obadvije sukobljene strane imale su po dva zapovjednika i dvije vojske, ali Kasije će se sukobiti s Markom Antonijem, dok će se Brut ponovno sresti s dječakom. Pročistio je grlo i pljunuo na suhi kamen do svojih nogu. Vrlo dobro se sjećao Oktavijana. Učio ga je jahati, ili barem jahati s konjicom. Usta su mu se trznula kad je postao svjestan da ga je obuzeo osjećaj određene izdaje zbog toga što se s tim mladićem spremao zapodjeti bitku. Možda će, kad dođe vrijeme, Oktavijan imati isti osjećaj. Iako su se sva njegova sjećanja odnosila na dječaka, Brut je znao da će se, kad počne ubijanje, susresti s odraslim čovjekom. Sam sebe je upozorio da ne smije podcjenjivati novoga Cezara. Još se sjećao vremena kad je i on bio tako mlad, pa ga nisu boljeli zglobovi i još se nije pojavila strašna sporost kakva ga je, kako se činilo, zadnjih godina prožela. Sjećao se da mu je tijelo besprijekorno djelovalo, a kad ga je nešto boljelo, brzo je zacijelilo, kao u mlada psa. Na tu pomisao protegnuo je leđa, trgnuvši se kad je u njima nešto škljocnulo i zaboljelo ga. »Ako me se još uopće sjećaš, dječače, bojat ćeš se što si se sučelio sa mnom.« Promrmljao je to zureći u daljinu, kao da ga Oktavijan može čuti. Jedan od stražara podigao je pogled, ali Brut se nije osvrtao na neizrečeno pitanje u njegovim očima. Tek je trebao vidjeti kako Oktavijanovi ljudi djeluju u ratnim prilikama. Pripadnici posebnih trupa, koji su galopirali pred njegovim vojnim redovima, nosili su galske legijske barjake, kako bi branitelji znali tko ih uznemirava. Brut je osjetio da u njemu kuha bijes, jer njegovi su vojnici bili prisiljeni sjediti i čekati dok su neprijatelji psikali i podrugivali se, a prilikom svakoga napada pokušali su iza sebe ostaviti nekoliko poginulih. Najveće vojske koje je Rim ikad doveo na bojišnicu stajale su manje od kilometra udaljene jedna od druge. Sunce se spuštalo prema obzoru, pa će za nekoliko sati završiti dugi ljetni dan. Brut je ponovno pročistio grlo i pljunuo, umoran od iščekivanja da padne mrak. *** Kasije je podigao pogled kad je glasnik dotrčao nizbrdo, do njegova

položaja. Vidio je da se pridošlici lice zacrvenjelo, pa se pripremio, osjetivši da ga je probio šiljak zebnje. »Što je?« upitao je, odviše nestrpljiv da čeka dok vojnik ne obavi služben uvod. »Moraš doći, gospodine. Ljudi u gradu misle da su vidjeli pokrete u močvari.« Kasije je psovao dok je uzjahivao, a onda je petama potaknuo konja i odjahao uzbrdo. Osvrnuvši se preko ramena, vidio je da se posebne trupe Marka Antonija u galopu vraćaju i jašu pred prvom crtom njegovih vojnika, u još jednom oblaku prašine koju su dizali. Praćke su zazujale, pa je i nesvjesno sagnuo glavu vidjevši kako iz njih lete crne olovne točkice, a protivnici koji su im se našli u blizini ponovno su zaštitili glave, podižući štitove. Kasijev konj kaskao je za glasnikom. Prolazili su između legionara koji su čekali, pa su cijeli dan, kao i jučer, posvuda unaokolo sjedili ili besposleno stajali. Došavši u grad, Kasije je primijetio da mu jedan od njegovih tribuna maše sa stuba koje su vodile na zid. Smrknuta lica skočio je s konja i pošao za njim do vrha, a ondje je, malo dalje, vidio da mu prilazi Brut pa je podigao ruku na pozdrav. Tribun je pronašao mjesto na zidu s kojega im je želio nešto pokazati u močvari koja se pružala u daljinu. Stojeći pokraj njega, Kasije i Brut gledali su preko neravna zemljišta, gdje su u vodi rasle trske više od čovjeka. »Ondje, gospodine, vidiš li? Iza onoga neravnoga drveta.« Kasije se, škiljeći, nagne naprijed, ali kako mu oči više nisu bile oštre kao nekada, močvaru je vidio samo kao nejasnu smeđe zelenu mrlju. »Na toj udaljenosti ne vidim ništa«, razdraženo je odbrusio. »Opiši mi.« »Ja vidim«, javi se Brut. »Nešto se kreće, čekajte…da, ondje.« »Rekli su mi da je močvaru nemoguće prijeći«, primijeti Kasije. Njegov prijatelj slegne ramenima. »Poslao sam ljude da to pokušaju, ali prije nego što su prešli pola puta gotovo su se utopili, pa su se morali vratiti. Ipak, sve se može prijeći ako imate dovoljno drva i vremena. Palo mi je na um da nas je Marko Antonije zabavljao, priuštivši nam da

gledamo njegove posebne trupe dok nam se on prikrada s boka.« »Dolazi nam s boka, ili s leđa«, gorko doda Kasije. »Morat ću ljude dovesti natrag da čuvaju ove zidove i Via Egnatiju. Grad je nalik na otok. S legijama koje imamo, mogu ga zauvijek braniti.« »Onda izdaj zapovijedi«, potakne ga Brut, »a ja mogu braniti greben.« Obadvojica su naglo podignuli glave, jer začuli su jaki tresak. »Što je to?« upita Kasije. No govorio je sam sebi, jer Brut je već trčao duž zida, a onda je iščeznuo niz stube koje su vodile u grad. Kasije se okrene tribunu, razmišljajući o snagama na grebenu. »Neka Trideset šesta i Trideset sedma legija dođu ovamo da brane ogradu od kolja. Želim…« Oklijevao je, jer nije se mogao sjetiti koja mu je od njegovih legija najbliža, a onda je izgubio strpljenje. »Izaberi još tri da prođu gradom i čuvaju istočnu cestu. Ne možemo im dopustiti da se s vojskom iskrcaju s mora.« Rekao je samome sebi da će to biti dovoljno. Bez obzira što je Marko Antonije naumio, vidjet će da ga čekaju rimske legije. Kasije je, očito zabrinuto, pucketao zglobovima prstiju, dok je tribun otrčao prenijeti zapovijedi. Čovjek Kasijeva položaja ne bi smio juriti zidovima poput dječaka, ali očajnički ga je kopkalo što je to, ondje sprijeda, prouzročilo takvu buku. Tutnjava je i dalje odjekivala, pa čak se i pojačala, a Kasije je problijedio. S naporom se smirivši, sišao je niz stube na ulicu, a onda je uzjahao konja i otkaskao prema grebenu. *** Ljeto je bilo vruće, a oko Filipa tjednima nije padala kiša. Dok su posebne trupe Marka Antonija jurile ispred prve protivničke crte, za njima se podigao veliki oblak prašine koji je visio u zraku bez vjetra, sve se više zgušnjavajući. Da bi se našli ondje gdje su mogli gađati, jahači su, goneći konje, dogalopirali na jedva trideset koraka od prvih redova, tako blizu da su vidjeli lica protivnika koji su ih ljutito gledali. Vojnici iz Kasijevih i Brutovih legija uspravno su stajali, uprijevši štitove o suho tlo, dok su mačeve i koplja držali u pripravnosti. Mrzili su te konjanike, pa su mnogi s

iščekivanjem dodirivali drške mačeva, čeznutljivo priželjkujući zapovijed da pojure naprijed i dočepaju se razmetljivih konjanika koji su ih izazivali i rugali im se. Gotovo dvjesto jahača galopiralo je gore-dolje pred prvim redovima, prikrivajući da pomno paze da ne budu na dohvatu, a pred protivnicima su se hvalisali svojom hrabrošću. Ostali su čak i kad im je ponestalo kopalja i olovnih loptica, pa bi iznenada pojurili i zalijetali se prema nepomičnim vojnicima da vide hoće li tko ustuknuti, ili ih bezuspješno pokušati pogoditi kopljem, pa da mu se rugaju. Stalno dižući prašinu, jurili su kroz narančasto-žutu izmaglicu, a suhe čestice prašine prekrivale su im svaki komadić otkrivene kože. Iz glavnoga tabora dojahala je nova centurija konjanika od kojih je svaki u desnoj ruci držao koplje, a pokraj koljena visjele su im praćke i vrećice s kuglicama. Časnici su im dovikivali zapovijedi kao da su na smotri, pa su jahači konje tjerali da se propinju i kreću se amo-tamo složenim pokretima, a sve to bilo je u opreci s mrzovoljnim licima protivnika koji su ih motrili. Nakon što su bacili koplja, pogledima prateći njihov let, svi pripadnici centurije vratili su se, pa su se, u punomu galopu okrenuli i zaputili se do protivničke crte, a jahači koji su već bili ondje kroz prašinu su, zaokrenuvši, pojurili natrag. Kad se napokon dogodilo, tresak je bio nalik na grmljavinu. U prašnoj izmaglici dvije skupine su se, u ključnomu trenutku, međusobno izgubile iz vida, pa su se jedna drugoj našle na putu. Konji su se, pri zastrašujućoj brzini, zapleli i stropoštali, zbacivši jahače. Bubnuvši na tlo, neki konjanici su se otkotrljali i ošamućeni ustali, dok su drugi posve omamljeno ležali. Legionari su vidjeli da trideset ili četrdeset konjanika bespomoćno leži, jer postali su žrtve pretjeranoga samopouzdanja. Bilo je to previše nakon što su protivnički vojnici još jedan dan bili izloženi bolnim udarcima i uvredama. Konjički centurioni i njihovi pomoćnici uočili su opasnost, pa su povikali zapovijedi, ali prvi neprijateljski redovi već su se kretali, pa su branitelji Filipa, izvukavši mačeve, s divljim izrazima lica navalili na ranjenike. Kad su počeli trčati, ništa ih više nije moglo zadržati. Tisuće su nahrupile preko zamišljene crte na kojoj su dva dana stajali, jer pretvorili su se u stihiju oduševljenih vojnika koji su, izazivački urlajući, pošli u napad. Sudrugovi iza njih odgovorili su, pa su skočili i pojurili naprijed,

iako su njihovi časnici oklijevali. Je li tko zapovjedio da napadnu? Nisu čuli zvuk rogova, a ni zapovijed koja je inače glasila: »sloboda«. Oprezniji su svojim jedinicama zapovjedili da stanu, dok su drugi pomislili da su prečuli znak, pa su vojnike poticali da napreduju. Napokon su se pokrenuli. Tjednima su čekali bitku, a sad se to i dogodilo! Cijelo desno krilo Brutovih legija pojurilo je niz greben poput ljudske lavine koja je urlala, pa su u prvih sto koraka pregazili popadale konjanike, probadajući sve koji su ležali na tlu, a onda su nastavili put. Vidjeli su da su se ispred njih panično razmiljele Cezarove legije. Časnici koji su stajali visoko na grebenu izgubili su dragocjene trenutke u pokušajima da sve to zaustave, a zapovijedi su potekle nadolje zapovjednom ljestvicom. Dotad su već prve dvije legije uvidjele da neprijatelji nisu spremni i da uopće nisu očekivali napad. Poslanici koji su im bili na čelu opozvali su zapovijed da se vojnici zaustave, jer pružila im se prilika da protivnicima nanesu veliku štetu. To stanje smatrali su povoljnim, pa su ga iskoristili na svoju ruku, jer znali su da zapovjednici iza njih ne znaju sve činjenice. Zato su potaknuli napad dok su pripadnici Cezarovih legija još trčali kako bi oblikovali vojne redove, pa su izvikivali upute u potpunomu metežu. U tom trenutku sve je visilo o niti. Legije koje su se slijevale niz greben hitro su potrčale, pripremivši koplja, a vojnici iza njih vidjeli su da su se njihovi suborci upustili u okršaj, pa više ni oni nisu imali izbora. Kad je shvatio što se događa, Brut je još uvijek bio visoko iznad vojničkih redova koji su se pokrenuli. Vidio je kako mu legije naviru prema ravnomu zemljištu, sve brže hitajući niz obronak. Isprva se zajapurio od bijesa. Na stranama grebena imao je sedamnaest tisuća konja, no iznenadni nasrtaj učinio ih je gotovo beskorisnima, jer više se nisu bili u stanju dokopati ravnoga zemljišta gdje bi ubrzali trk. Obuzeo ga je osjećaj izjalovljenja dok je gledao kako njegove prve dvije legije prelaze prazan kilometar, gazeći po truplima ljudi i konja, koje je posve prekrila plima vojnika u crvenim i sivim odorama. Srce mu je jako tuklo, jer začas je shvatio da su njegove legije otišle predaleko da bi ih opozvao. Kao podršku morao je ubaciti i preostale snage, ili će morati gledati kako mu vojnike ubijaju brojčano nadmoćni neprijatelji. Duboko je udahnuo i zaurlao novu zapovijed za napad. Časnici su bijesno podigli glave da vide tko se to miješa, a kad su prepoznali Bruta i oni su se pridružili zapovijedanju. Grebenom kod Filipa razlijegao se

zvuk rogova. U sredini je nastala pomutnja zbog oprečnih zapovijedi, ali Brut je stalno urlao naloge, pa su se zbijene legije napokon postupno okrenule, polako oblikovale poredak i počele stupati prema neprijatelju. Nalijevo, Kasijeva vojska vraćala se da se suprotstavi napadu iz močvare, pa se Brutu pred unutrašnjim očima pojavila slika kako se dvije zmije previjaju jedna uz drugu. Uspravio se u sedlu, a konj mu je, osjetivši da se oko njega guraju ljudi, stao posve mirno, kako su ga uvježbali. Brut je, kroz prašinu koju su dizale brojne noge u sandalama, vidio da su se, u daljini, njegove legije zaletjele u krilo Cezarove vojske. Rastegnuo je usnice, pokazao zube, a u grimasi mu nije bilo veselosti, ni sažaljenja. Poželio se naći dolje, u ravnici, pa se ponovno spustio u sedlo i petama udario konja, potaknuvši ga da prođe pokraj znojnih vojnika koji su psovali. *** Marko Antonije slabo je mogao vidjeti metež na grebenu, iako su, preko smrdljive močvare, do njega dopirali zvuci bitke. Po njegovoj zapovijedi cijela je legija već dva dana radila u crnomu blatu koje je vojnike prskalo pri svakom koraku, dok je tisuće drugih sjeklo drveće, podalje od Filipa, a onda su kolima odvozili ispiljene daske, debele poput stisnute šake. Radili su u okrutnim uvjetima: dosađivale su im muhe, ugrožavale su ih zmije, vrebajući u plićaku, a bio je tu i miris plina, jer kao da ga je oslobađao svaki korak, isisavajući ga iz blata. Ipak, uspjeli su napraviti stazu dovoljno široku da njome usporedo prođe dvoje ljudi. Pružala se od ruba do sredine močvarnoga zemljišta, a onda dalje, prema ogradi od kolja. Toga dana zadaća Marka Antonija bila je da legije dovede što bliže ogradi, koliko se samo usudio, a pouzdavao se je u to da će ih skrivati trske i rogoz. Šuljali su se pogrbljeni, sve dok se na daskama već nije našlo na tisuće vojnika, a isto toliko čekalo je da pođu za njima. Sam Marko Antonije otišao je do kraja staze da izvidi posljednjih petnaestak metara i drvenu zapreku koju su sagradili Kasijevi ljudi. Podsjetio je samoga sebe da čovjek može srušiti sve što netko drugi sagradi. Vojnicima je zapovjedio da, u sjeni grebena, cijelu noć polako pile glavne grede, a zvuk su prigušivali velikim smotuljcima tkanine. Nad

njima je grad mirno spavao i nitko nije povikao na uzbunu. Kad su bili spremni, posebnim trupama zapovjedio je da neprijatelju sprijeda zaokupljaju pozornost, a onda je naprosto čekao da zađe sunce. Njegovi ljudi bit će ranjivi glede strijela iz grada. Svjetlo je moralo biti slabo, kako bi braniteljima omelo gađanje, ali ipak dovoljno jako da se njegovi ljudi uspentraju uz hrapavu zemlju i kamenje te da probiju zidove. Prije nego što je taj trenutak došao, dok još sunce nije ni dotaknulo obzor, do njega je doprla jaka buka, pa se sledio, siguran da su ih otkrili. Ako su primijetili njegove ljude, na zidove iznad njih hitno će poslati pojačanja. Našao se pred izborom da se pokrene, ili se povuče, a i jedno i drugo morao je učiniti brzo. Odlučio je, pa se uspravio, osjetivši kako mu se ukočena koljena bune. »Naprijed i u napad!« zagrmio je. Njegovi su ljudi pohrlili, a oni najbliži barikadi potezali su užad koju su podigli iz blata, smrdljivu i crnu na danjemu svjetlu. Nekoliko trenutaka bez daha su čekali dok su grede škripale, a onda su popustile, srušivši se i povukavši za sobom pola zdanja. Drveno kolje je kliznulo i popadalo posvuda oko najbližih vojnika, koji su potrčali preko njega i počeli se penjati uz obronak, prema zidovima iznad sebe. Marko Antonije podigao je pogled prema tvrđavi. Zidovi Filipa bili su stari nekoliko stoljeća, ali njegovi ljudi nisu bili pripadnici nekog divljega plemena. Stotine ih je na leđima nosilo užad s čakljama, a ostali su, kao pomoć pri penjanju, imali čekiće s dugim drškama. Nahrupili su uzbrdo, pa je ubrzo vidio da su prvi vojnici već na zidovima i da se penju pomoću stotina udubina koje su im služile kao uporišta, ili pak jakim udarcima prave takva uporišta kako bi se mogli popeti njihovi sudrugovi. Kad se Marko Antonije počeo penjati sa svojim ljudima, iznad sebe je začuo zvukove borbe. S malo sreće vidjet će trupla Kasija i Bruta još prije nego što zapadne sunce. Penjući se, teško je disao, zabijajući ruke u meku zemlju i pljujući prašinu koja je posvuda lebdjela. Prije nego što je stigao na pola puta do zidova, srce mu je tuklo i kupao se u znoju, no samoga sebe uvjeravao je da to nije važno. Naprosto je morao zanemariti bol. *** Sedma viktriška legija prva se našla na udaru napada kad je Brutova vojska pohrlila niz padinu prema njima, uhvativši ih posve nespremne, pa

nisu stigli oblikovati ni borbenu crtu prije nego što su neprijatelji stigli do njih, a onda je počelo ubijanje. Pri prvomu srazu poginulo je na stotine boraca, jer rimski vojni stroj sjekao je Oktavijanove snage. Sve više njih jurilo je s grebena, ali na krilu, koje je sačinjavala vojska Marka Antonija, bila je samo polovica vojnika, jer mnogi su bili u močvari. Zato su mogli samo braniti položaje, napravivši čvrstu crtu štitova koje su zabili u zemlju, pa su se zgurili iza njih. Kako im neprijatelji ne bi prišli s boka, počeli su se polako, korak po korak, povlačiti u sjevernu ravnicu. U svom zapovjednom šatoru u dvostrukomu taboru Oktavijan se tromo promeškoljio, nesvjestan činjenice da je njegove legije zadesila katastrofa. Nije vidio prvobitnu gužvu u kojoj su poslanika Silvu kopljem srušili s konja i raskomadali ga. Ljudi koji su bili s njim potrčali su da se sklone s puta, a to je zarazilo i ostale, pa su iznenada i bez upozorenja uzmaknuli. Dok je poslanik umirao, njegovu legiju potisnuli su u borce koji su navirali iza njih, pa su i oni osjetili da se nije moguće suprotstaviti valu legionara koje je zahvatio borbeni žar, a pobjeda im je na dohvatu. Sedma geminska pri povlačenju se prilično dobro borila, no Sedma viktriška je popustila, a njezini pripadnici mogli su samo braniti crtu i uzmicati spojivši štitove. Došli su ruba golemoga dvostrukoga tabora, pa su se tu pokušali čvrsto suprotstaviti, ali dotle su se već sve Brutove legije okrenule prema njima, pa se pred braniteljima pojavila najšira i najdublja crta boraca koju je itko od njih ikad vidio, a svi ti napadači dolazili su da ih u divljemu bijesu rastrgaju na komadiće. Povukli su se od tabora, ostavljajući opremu i opskrbu za sto tisuća ljudi, a i zapovjednika koji je onesviješten ležao u šatoru. Brutovi ljudi nahrupili su, željni pljačke i plijena. Negdje u krugu tabora bila je ratna škrinja, puna zlata i srebra, a tražili su je čak i oni koje je posve oblila krv, pa su lutali unaokolo i probadali sve koji su im se suprotstavili. Zapovjedni šatori stajali su u sredini logora, postavljeni po pravilima koja su legionari zavojevači poznavali isto tako dobro kao i svi drugi. Ugledavši ih, uzbuđeno su povikali i potrčali prema njima, grabeći poput vukova.

29. POGLAVLJE Mecena je opsovao, jer do koljena je propao u crno blato. U močvari svaki je korak bio naporan. Morao se naprezati da izvuče noge, a od tih nenaravnih pokreta boljela su ga koljena. Kad se okrenuo da se obrati Agripi, poskliznuo se na kladu utonulu u blato, pa je pao pokušavajući se uhvatiti za visoku trsku, a trgnuo se kad je postrance udario u hladni mulj. Oktavijan, kojega su nosili, pao je zajedno s njim, pa ga je cijeloga poprskalo blato. »Ustani, Meceno«, oštro će Agripa. »Moramo zaći dublje.« Iza njih su dopirali zvukovi borbe, a negdje s lijeve strane čuli su glasove vojnika Marka Antonija. Močvara se protezala dovoljno daleko i bila je dovoljno duboka da ih sakrije od pogleda, pa su se Agripa i Mecena našli u tihomu ozračju. Sve kao da je klizilo od njih, a vidjeli su kako se stajaća voda mreška kad su zašli u nju, sagnuvši se koliko su mogli, pa su svoga onesviještenoga prijatelja ponijeli dublje u močvaru, cijelo vrijeme očekujući povik će im reći da su ih otkrili. Udaljujući se od grada, došli su do široke lokve, pa se više nisu nadali da neće morati zagaziti u crni mulj. Spustili su se u njega, tiho psujući dok su pridržavali Oktavijana. Osjećali su njegovu vruću kožu na svojoj, a bila je to neugodna toplina groznice. Oktavijan je povremeno nešto promrmljao, doimajući se gotovo kao da se probudio dok su se naprezali noseći njegovo teško, omlohavljeno tijelo. »Mislim da smo se dovoljno udaljili«, primijeti Mecena. »Marsa mi, što ćemo sada? Ne možemo ostati ovdje.« Oktavijana su stavili na uzvisinu od trski, licem ga okrenuvši prema zalazećemu suncu, dok su mu se noge još vukle u vodi. Barem nije bilo opasnosti da se utopi. Ispitljivo gurnuvši drugi gusti busen, Agripa zaključi da može riskirati, pa sjedne pažljivo se spustivši i zastenje kad je voda doprla do njega čak i kroz naslage uvenulih biljaka. Položio je ruke na koljena, a Mecena je našao slično odmorište. »Ako si imao bolju zamisao, trebao si je iznijeti«, oštro će Agripa. Primijetio je vijugavi pokret, pa je trzajem primaknuo nogu, jer nešto je kliznulo kroz vodu. »Nadam se da nije zmija. Mislim da ovdje dobiješ groznicu i od ogrebotine, a kamoli od ugriza.«

Obadvojica su zašutjeli, razmišljajući o tome što ih čeka budu li morali provesti noć u močvari. Neće moći zaspati dok im razna bića pužu preko stopala i nogu. Mecena se pljesne po vratu, jer nešto ga je ugrizlo. »Upravo ti bi se trebao razumjeti u vojnu vještinu«, obratio se prijatelju, »pa ako imaš kakve zamisli, sad je vrijeme da ih spomeneš.« »Jedan od nas mora izaći odavde i pogledati kako se stvari odvijaju«, zaključi Agripa. »Ako su legije pobijene, najbolje ćemo učiniti ostanemo li ovdje nekoliko dana, a onda ćemo pokušati stići do obale.« »Pješice i to noseći Oktavijana? Imali bismo više izgleda da se smjesta predamo. Bogova mu, Brut je danas imao sreće. Ne vjerujem da je zapovjedio taj napad. Nisam čuo rogove kad je sve to započelo, a ti?« Agripa odmahne glavom. Iako su iza sebe imali osam legija, Mecena i on užasnuto su motrili kako se vojnici bez ikakva upozorenja slijevaju s grebena. Pogledavši se, u trenutku su zaključili isto, pa su, potrčavši do zapovijednoga šatora u kojemu je bespomoćno ležao Oktavijan, iznijeli svoga prijatelja dok su Brutovi legionari i dalje bijesno hitali niz obronak. Tri bjegunca nakratko su pronašli skrovište među preostalim snagama Marka Antonija, ali i te su se legije počele povlačiti, a Agripa je u blizini ugledao rub močvare. Još uvijek nije bio siguran da su donijeli ispravnu odluku. Oktavijan se odjednom izvio i počeo kliziti u tamnu vodu. Mecena je prvi skočio, pa ga je uhvatio ispod pazuha i povukao ga natrag na skršenu trsku. Njegov prijatelj nakratko je otvorio oči i promrmljao nekoliko riječi koje Mecena nije razumio, a onda je zakolutao očima i ponovno ih sklopio. »Gori«, izjavi Mecena. Voda je bila ledena, jer u mračnu ozračju trski i sjena sunce je nije ni dotaknulo. Mecena se pitao osjeća li Oktavijan kako se u njega uvlači hladnoća i bi li to moglo smanjiti groznicu od koje je patio. »Zašto se već nije probudio? Prije nije bilo tako«, reče Agripa. »Tada nije imao groznicu. Mislim da se prenapregnuo u zadnjih mjesec dana, ili duže. Nekoliko puta morao sam ga prisiliti da jede, a ionako na sebi nema višak mesa.« Nešto mu je zazujalo u uhu pa se pljesnuo po njemu, odjednom se razljutivši. »Bogova mu, ako mi Brut ili Kasije ikad dođu na dohvat mača, dajem časnu riječ da ću riskirati.« Sunce je zapadalo, a močvarom se šuljao mrak, pa se činilo da se, poput izmaglice, diže iz tla. Mecenu i Agripu kinjile su muhe koje su im se

spuštale na izložene udove i ubadale ih, a privlačilo ih je skoreno crno blato na koži. S mračnim izrazima lica, obadvojica su se pokušali smjestiti što su udobnije mogli. Na takvomu mjestu nije bilo moguće spavati, barem ne dok je postojala opasnost da Oktavijan spuzne u vodu i utopi se. Bit će to duga, duga noć. *** Kasije je pljunuo u pehar s vodom kako bi pročistio usta, no u grlo mu se popelo još žute sluzi, guste i svijetle, a skupljala se poput juhe ispod površine bistre tekućine, a kad ju je iskašljavao visila je na dugoj niti. Tkaninom je obrisao usta, a razljutila ga je činjenica da ga je tijelo izdalo upravo u ovo vrijeme. U želucu mu se komešalo i boljelo ga je, no samomu sebi rekao je da to nije od straha. Ljudi Marka Antonija probili su ogradu od kolja kao da i nije nikakva zapreka, a onda su se popeli preko zida, u Filipe i pobili na stotine njegovih vojnika, potiskujući ih natrag dok su se na zid penjali novi napadači. Da spasi život, povukao se u sjeverni rub grada, gdje mu je bilo zapovjedno mjesto, ali pritom je izgubio vezu s časnicima. Nije imao pojma gdje su njegove legije, ni slijede li još uvijek zadnju zapovijed da čuvaju stranu prema močvari. Petnaest tisuća ljudi poslao je na istok, da brane Via Egnatiju, iako je sad smatrao da je time počinio grešku, jer samo je oslabio branitelje kad su najviše trebali ljude. Pružio je pehar svom poslužitelju Pindaru, koji ga je neupadljivo sklonio. Osim njega, s Kasijem je bio samo još poslanik Titinije, koji se očito neugodno osjećao, jer nije se borio sa svojom legijom. Stisnuvši ruke na leđima, koračao je amo-tamo u maloj kamenoj zgradi. »Moram vidjeti, Titinije«, ustvrdio je Kasije, kojega je živcirala poslanikova uznemirenost. »Je li se nekako moguće popeti na krov?« »Da, gospodine, otraga, pokazat ću ti.« Izašavši iz zgrade, na vanjskom zidu ugledali su malo stubište. Kasije se hitro popeo, a kad se našao na ravnomu krovu pogledao je oko sebe. Razdraženost mu se pojačala, jer oči mu više nisu bile dobre. Vidio je da legije vrve na grebenu, pa nestaju u daljini poput olujnih oblaka. »Reci mi što vidiš, Titinije«, zapovjedio je. »Čini se da su Brutove legije zauzele protivnički tabor«, izvijesti ga poslanik škiljeći. »Mislim da su se neprijatelji povukli i skupili se s onu

stranu tabora, iako su predaleko da bih vidio pojedinosti.« »A ovdje, na grebenu? Koga vidiš da se kreće?« Njegov sugovornik je s nelagodom progutao. Grad je bio kilometar od njih, a na prilazu grebenu iz močvare vidio je golemi broj vojnika i posebnih trupa. Čak i dok su se borili bilo je teško reći tko su, ili koja je strana u prednosti. Rukom je zaklonio oči, gledajući prema suncu koje je dotaknulo zapadni obzor. Uskoro će se spustiti mrak, a noć će biti puna zveketa oružja i povika na uzbunu. Odmahnuo je glavom. »Gospodine, ne mogu reći je li grad još u našim rukama, ali…« Pozornost mu je privukla centurija posebnih trupa koje su jahale ulicama prema njihovu položaju. »Dolaze jahači, gospodine. Nemaju barjaka ni obilježja.« »Jesu li moji?« upita Kasije, suzivši oči. Iako je vidio kamo Titinije pokazuje, udaljeni jahači bili su nalik na mrlju. Ponovno je u grlu osjetio sluz na pomisao da bi ga mogli zarobiti. Ako je Marko Antonije osvojio grad, svojim neprijateljima neće dopustiti da lako umru. »Jesu li moji, Titanije? Moram znati!« Tako je podigao glas da je gotovo vikao, pa se poslanik trgnuo. »Izaći ću k njima, gospodine. Sastat ćemo se prije nego što dođu ovamo. Tako ćeš doznati.« Kasije je zurio u njega, svjestan da mladić nudi da žrtvuje život, ako konjanicima koji su dolazili zapovijeda Marko Antonije. Gotovo je odbio taj prijedlog. Još je bilo vremena da pobjegnu, ali ako su to bili njegovi jahači koji su odbili napad iz močvare, Kasije će ponovno steći nadzor nad stanjem. Ispružio je ruku, zgrabivši sugovornika za rame. »Vrlo dobro, Titinije. Hvala.« Poslanik je ukočeno vojnički pozdravio, pa je čvrstim koracima pošao na ulicu, a Kasije je gledao za njim. »Sumnjam da zaslužujem takvu vrst odanosti«, promrmljao je. »Gospodine?« upita poslužitelj Pindar. Mladić se doimao zabrinut za njega, pa Kasije odmahne glavom. Bio je rimski lav i nije trebao ničije sažaljenje, bez obzira kako se stvari razvijale. »Nije ništa, momče. Sad mi ti možeš poslužiti umjesto očiju.«

Namrštio se kad je, pogledavši sunce, vidio da je zašlo, pa je na zapadu preostala samo zlatna crta. Boje kao da su gorjele na nebu, a zrak je bio topao. Nekoliko puta je duboko udahnuo, pokušavajući pokazati rimsku odvažnost dok je čekao da čuje kakva mu je sudbina. *** Titinije je potaknuo konja petama, pa je topot kopita odjekivao od kuća s obadvije strane, a životinja je u lakomu galopu grabila kamenim ulicama. Frktala je od nelagode, jer sklizala se po kamenju, no jahač ju je tjerao poznatim ulicama, prema konjanicima koji su galopirali gradom. Neko vrijeme prije nego što ih je ugledao čuo ih je da dolaze, pa mu se želudac zgrčio od straha. Ako su bili neprijatelji, s veseljem će ubiti poslanika. Čim po oklopu zaključe kakav mu je čin, sasjeći će ga u komade. Kratko se osvrnuvši, ugledao je daleke pojave Kasija i poslužitelja koji su čekali na krovu. Stisnuo je vilicu. Služio je Rimu, pa neće izbjegavati dužnost. Izjahao je na mali trg obasjan posljednjim sunčevim zrakama, a pogledavši ispred sebe na drugoj strani je vidio prvu crtu konjanika. Primijetili su usamljenoga jahača, pa su otprilike desetorica nagonski podboli konje u galop, a k tome su izvukli mačeve kako bi odgovorili na moguću prijetnju. Srce mu je snažno tuklo, a onda je poskočilo, jer prepoznao je jednoga konjanika. Samoga sebe zatekao je kako teško diše i puše, odjednom svjestan da ga u prsima steže od užasa, iako je napetost već počela popuštati. »Hvala bogovima, Matije«, pozdravio je kad su mu se pridošlice približili. »Mislio sam da ste ljudi Marka Antonija.« »I ja sam pomislio isto kad sam vidio da nas čekaš«, odgovori mu prijatelj. »Drago mi je što si poslije svega još živ, stari vole. Trebao sam znati da ćeš pronaći sigurno mjesto.« Obadvojica su sjahali, pa su jedan drugomu stisnuli ruku legionarskim pozdravom. »Kasije me je poslao«, izvijesti Titinije prijatelja. »Želi doznati novosti. Kako se ondje odvijaju stvari?« »Nastala je pomutnja, eto kako se odvijaju. Zadnje što sam čuo bilo je da smo zauzeli njihov tabor, ali razmjerno su se uredno povukli, pa ćemo se sutra ponovno sukobiti.«

»A što je s napadom ovdje?« upita Titinije. Nije se činilo da konjanici dolaze iz bitke, pa se zato ponadao da je sve u redu, no još i prije nego što mu je prijatelj odgovorio, izraz njegova lica pokazivao je da vijesti nisu dobre. »Nismo ih mogli zadržati. Ukopali su se na grebenu i na prilazu iz močvare. Bit će ih vrlo teško istjerati, ali na cesti prema moru svježe legije glačaju svoje lijepe šljemove. Ne sumnjam da ćemo, kad se sutra vrate, ponovno zauzeti položaje.« Titinije potapše sugovornika po ramenu, a neodređene vijesti su ga ohrabrile. »Prenijet ću novosti staromu. Ovaj dio grada dosad je bio miran. Nikoga nisam vidio dok vi niste stigli.« Kako se na putu ovamo sve više bojao, još se jako znojio, pa je obrisao lice. »Kad sam vas ugledao, uistinu sam pomislio da sam gotov«, priznao je. »Vidim«, odvrati Matije, nacerivši se. »Mislim da mi večeras duguješ nekoliko pića.« *** Dok je Kasije gledao s krova, sunce je okolne kuće bojalo zlatnom i narančastom bojom. Poslužitelj Pindar glasno je izvješćivao o svemu što je vidio dok se Titinije približavao konjanicima. »Stao je, gospodine«, govorio je, naprežući oči. »Bogovi, on… Sjahao je. Okružili su ga. Žao mi je, gospodine.« Kasije nakratko zatvori oči, puštajući da napetost iz njega isteče poput krvi. »Dođi sa mnom, Pindare. Imam za tebe posljednju zadaću, prije nego što pronađeš sigurno mjesto. Sad te više neću zadržavati ovdje.« »Ostat ću s tobom gospodine. Nije mi teško.« Kasije zastane na vrhu stubišta, jer ponuda ga je dirnula, ali odmahnuo je glavom. »Hvala, momče, ali neće biti potrebno. Dođi.« Sišli su zajedno, a polumrak je odgovarao Kasijevu raspoloženju. Uvijek je volio sivo svjetlo prije mraka, posebno ljeti, kad se je pružalo u nedogled, a noć se polako približavala kroz posljednje ostatke dana. U glavnoj donjoj prostoriji Kasije priđe stolu na kojemu je ležao mač

gladius. Korice su bile umjetnički izrađene, od krute kože sa zlatnim grbom. Izvukao je mač, odložio korice, a onda je palcem isprobao oštricu. Pindar je sa sve većim strahom gledao gospodara, a Kasije se okrenuo prema njemu. U poslužiteljevim očima ugledao je bol, pa se umorno nasmiješio. »Dođu li po mene, moju smrt pretvorit će u predstavu, Pindare. Razumiješ li? Ne želim da me nabiju na kolac, ili da me rastrgaju sebi za zabavu. Ne brini, ne bojim se onoga što će doći. Samo nastoj da čisto obaviš.« Pružio je mač Pindaru, s balčakom naprijed, a mladić ga je prihvatio drhtavom rukom. »Gospodine, ne želim to učiniti…« »Radije bi gledao kako se kočopere mnome pred običnim vojnicima i kako me ponižavaju? Ne brini, momče. Smiren sam. Dobro sam živio i srušio sam Cezara. Mislim da je to dovoljno, a ostalo je samo… dječja vriska.« »Molim te, gospodine…« »Dao sam život za Republiku, Pindare. Ako budu pitali, reci im to. U mom ogrtaču je kesa s novcem. Kad bude gotovo, uzmi je i pobjegni što dalje možeš.« Uspravno je stajao pred mladićem naoružanim mačem. Obadvojica su podigli poglede, začuvši da se približava topot kopita. »Smjesta to učini«, zapovjedi Kasije. »Ne smiju me uhvatiti.« »Hoćeš li se okrenuti, gospodine? Ne mogu…«, zamoli Pindar, a glas mu se prelamao. Teško je disao, a Kasije kimne, ponovno se smiješeći. »Naravno, samo brzo«, odgovorio je. »Ne prisiljavaj me da čekam.« Okrenuo se prema prozoru koji je gledao u grad obasjan sutonom, pa je dugo, sporo udahnuo, osjećajući u zraku miris divlje lavande. Podignuo je glavu prema mirisu i zatvorio oči. Prvi udarac srušio ga je na koljena, a iz razrezana vrata doprlo je stenjanje. Pindar je zajecao, a onda je ponovno podigao mač i gospodaru odsjekao glavu. *** Titinije je vedro prebacio nogu preko konjskih sapi i sjahao. Na krovu nije vidio nikoga dok se vraćao, jašući s Matijem i njegovim

posebnim trupama. »Uđite sa mnom«, pozvao ih je preko ramena. »Htjet će čuti o svemu što ste vidjeli.« Dugim koracima ušao je kroz vrata, a onda se sledio, zastavši na pragu. Iza njega se zaustavio i Matije. »Što je?« upitao je. Titinije odmahne glavom, otvorenih usta. Vidio je da zapovjednikovo mršavo tijelo leži u lokvi krvi, a sa strane mu je bila odsječena glava. »Pindare! Gdje si?« iznenada poviče Titinije, ulazeći. Nije bilo odgovora, a poslanik je još više problijedio dok je stajao nad truplom, pokušavajući razumjeti što se dogodilo. Je li moguće da je poslužitelj izdajica? Sve je to bilo besmisleno! Čuo je kako je Matije dahnuo, gledajući s vrata. Titinije se okrene prema njemu, odjednom shvativši. »Bio je uvjeren da ste neprijatelji«, rekao je. Nastojao je sabrati misli prije nego što mu se rasplinu. »Pobrinut ću se za sve ovdje. Sad morate pronaći Marka Bruta. Ispričajte mu što se dogodilo.« »Ne razumijem«, počne Matije. Njegov prijatelj se zacrveni. »Stari je mislio da će ga zarobiti, Matije. Zapovjedio je sluzi da mu oduzme život kako ne bio pao u ruke Marku Antoniju i Cezaru. Moraš otići Brutu. Sad samo on zapovijeda, jer više nema nikoga.« *** Probudivši se, Oktavijan se promeškoljio u mraku. Nije shvaćao zašto mu je tako hladno za noge, zašto zrak smrdi, a oko glave čuje šuštanje kad god se pokrene. Neko vrijeme je mirno ležao, zureći u vedro nebo i bezbrojne zvijezde koje su sjale iz mraka. Sjećao se da se na putu zaustavio, a usta mu je ispunio odvratni okus kovine, ali poslije toga u mislima mu je vladala pomutnja. Prisjetio se pojedinih trenutaka: kako su ga nosili, a ljudi su klicali tko zna zbog čega, a onda je čuo kako se približavaju zvukovi sudaranja željeznoga oružja, dok je posvuda unaokolo vladala panika. Mukotrpno je pokušavao sjesti, a noge su mu se sklizale po mulju koji se nakupio dok je ondje ležao. Zaprepastio se osjetivši da je netko

ispružio ruku da ga pridrži, no onda se ruka brzo povukla, jer Agripa je osjetio da se njegov prijatelj miče, umjesto da sa svoga mjesta mlohavo sklizne u močvaru. »Oktavijane?« upitao je šapatom. »Cezare«, promrmlja mladić, ispravivši ga. Boljela ga je glava i nije shvaćao gdje je. »Moram li te ponovno podsjećati na to?« »Meceno? Probudi se.« »Ne spavam«, javi se u blizini njegov prijatelj. »A ti si spavao? Kako si na ovomu mjestu mogao zaspati? To je nemoguće!« »Samo sam drijemao, a nisam spavao«, odvrati Agripa. »Govori tiše. Ne znamo tko je još ovdje.« »Kako dugo sam bio bolestan?« upita Oktavijan, pokušavajući sjesti. »I gdje sam zapravo?« »Danima si bio u nesvijesti, Cezare«, odgovori Agripa. »U Filipima si, ali ne ide nam dobro.« Pružio mu je čuturicu, a Oktavijan je, maknuvši čep, zahvalno otpio toplu vodu. »Sve mi ispričajte«, zatražio je. Osjećao se kao da mu je cijelo tijelo izubijano. Bolio ga je svaki zglob, a bol je pružala pipke iz trbuha u udove, no probudio se, a groznica je popustila.

30. POGLAVLJE Te noći Brut je vrlo kratko spavao prije nego što je do njega stigla posebna jedinica s vijestima da si je Kasije oduzeo život. Isprva je Bruta prožeo bijes zbog starčeva gubitka vjere u njihov cilj, a i u njega, ali sve nije bilo gotovo. Nisu izgubili bitku. U prohladnu mraku napio se vode, a onda je žvakao komad osušena mesa dok ga je konjički časnik motrio u slabomu svjetlu uljanice. Brut je napokon odlučio. »Pošalji ljude svakoj legiji koju je vodio Kasije. Zapovijedam da se postroje u ravnici.« Časnik je otrčao do konja, a kad je prenio zapovijed i kad su se glasnici raspršili, nestao je u noći. Brut je stajao u podnožju grebena. Znao je da bez Kasija ne može voditi dvije tako velike, odvojene vojske. Na različitim bojišnicama zapovijedi predugo putuju, a stižu kad se stanje već promijeni, pa uzrokuju pomutnju. Jedina mogućnost bila je da ih spoji u jedinstvene snage, ili će ih neprijatelj odvojeno posjeći. Pod zvijezdama, goleme vojske prolazile su jedna pored druge na grebenu i oko močvare, pomno pazeći da se kreću u tišini, jer nitko nije znao prolazi li u mraku pokraj prijatelja ili neprijatelja, a to ne bi baš rado provjeravali. Doduše, Brut je Marku Antoniju prepustio nadzor nad Filipima, ali smatrao je da njegov protivnik u zidom ograđenu gradu neće biti u prednosti. Marko Antonije i Oktavijan u Grčku su došli napasti, a ne čučati u obrani. Brut je znao da će, sad kad je Kasije mrtav, neprijatelji htjeti zaokružiti pobjedu i osvetiti se za jučerašnje gubitke. Mračno se nasmiješio na tu pomisao. Neka samo dođu. Cijeli život je čekao. Kad je izašlo sunce, njegove legije skupile su se u velikoj ravnici u podnožju Filipa. Brut je razgovarao sa svim legatima, pojedinačno, ili u skupinama, kako su mu već dolazili. Bio je spreman za još jednu bitku u kojoj će se jedna legija sukobiti s drugom, a kao vješt vojskovođa natjecat će se s Oktavijanovom i Antonijevom nadarenošću. Kad se dovoljno razdanilo da je mogao vidjeti, projahao je duž vojničkih redova, brojčano procjenjujući preostale snage. Njegova vojska izgubila je tisuće ljudi, ali zauzeli su glavni protivnički tabor i potisnuli

njihove legije, koje su pretrpjele mnogo veće gubitke. Trupla su još prekrivala veliki greben, a odore su im se u svjetlu osvita presijavale poput uginulih osa. Marko Antonije je iz Filipa motrio brojne postrojbe u ravnici, a onda je počeo spuštati svoje legije. Brut je vidio da dolaze, jer protivnik je prihvatio izazov. Sjetio se da je Marko Antonije uvijek bio bahat, no sad baš i nije mogao birati, jer njegovi poslanici vršili bi pritisak, ako bi se i htio suzdržati od napada. Brut je u ravnici vidio prostrani, napušteni tabor. Napadači su već odnijeli sve što je vrijedilo, iako je Brut žalio da mu nitko od njegovih ljudi nije donio vijest da je Cezar poginuo. Bilo bi nekako prikladno da su Oktavijan i Kasije pali istoga dana te da su za konačni obračun preostala samo dva stara rimska lava. Još uvijek nije mogao posve povjerovati da je jedini zapovjednik, ali ta pomisao nije mu bila neugodna. Stajao je na čelu rimske vojske. Nije bilo Gneja Pompeja, ni Julija Cezara da protuslove njegovim zapovijedima. Ova bitka pripada samo njemu. Zanijela ga je pravednost te činjenice. Zbog toga je i ubio Cezara u Pompejevu kazalištu. Napokon je izašao iz sjene drugih osoba. Podigao je glavu kad su Oktavijanove legije, koje su se postrojile nepuni kilometar od njegovih, počele glasno klicati. Vidio je da udaljena pojava jaše amo-tamo ispred prvih vojničkih redova. Čvrsto je zgrabio dršku mača kad je shvatio da je to Oktavijan, jer mladić je nekako preživio i dočekao da se ponovno bori. Brut je samoga sebe uvjeravao da mu to nije važno. Dan će mu biti još slađi kad bude vidio da prevarant pada. Bila mu je čudna pomisao da su mu na svijetu preostala još samo dva neprijatelja, a danas će se s obadvojicom sučeliti u ravnici kod Filipa. Očekivao je da će Marko Antonije biti pun samopouzdanja. Njegovi ljudi su se dobro borili, iako im je Kasije uskratio priliku da ga zarobe. Brut je u sebi zahvalio bogovima što je starac bio tako hrabar, jer na početku dana neprijatelji barem neće održati predstavu javnoga pogubljenja. Oktavijan se tek trebao dokazati. Jučer su mu legije pobjegle, pa u njihovim borcima vjerojatno kuha zbog toga poniženja i jamačno će odlučno pokušati vratiti čast. Hladno se nasmijao na tu pomisao. Njegovi ljudi su se borili za slobodu, a to je bila vrlo dobra pobuda. *** Oktavijan se znojio, pa mu je cijelo tijelo bilo mokro, iako je projahao jedva kilometar amo-tamo duž prvih redova. Znao je da ga ljudi

moraju vidjeti i da ih je potrebno podsjetiti da se bore za Cezara, no osjećao je da ga samo oklop drži u uspravnom položaju, dok mu je tijelo slabo kao u djeteta. Vidio je da između redova njegovih vojnika galopom juri glasnik, mladić oduševljen vlastitom brzinom. Došavši do njega, pritegnuo je uzde, zadihan i zajapuren. »Discens Artorije izvješćuje, konzule.« »Molim te reci mi da Marko Antonije više nije pronašao nijedan razlog za odugovlačenje«, odvrati Oktavijan. Jahač iz posebnih postrojbi žmirne i odmahne glavom. »Ne, gospodine. Poslao me je da vam javim da je senator Kasije mrtav. Sinoć su gore u gradu pronašli njegovo truplo.« Oktavijan preko ramena pogleda legije nasuprot svojima. U skupini obilježja oko zapovijednoga položaja nije bilo ni traga Kasijevim barjacima. Obrisao je znoj iz očiju. »Hvala, to je… dobrodošla vijest.« Ljudi oko njega čuli su glasnika, pa se vijest brzo proširila. Redovima se, poput koncentričnih krugova, pronijelo slabo klicanje, iako su vojnici uglavnom ravnodušno primili novost. Osim po imenu, jedva su poznavali Kasija. No Brut je još bio živ, a upravo su njegove legije jučer natjerale protivnike da se povuku, pa ih moraju slomiti. Gledajući vojnike u redovima, Oktavijan je na svim licima vidio odlučnost. Svakako su bili svjesni da je pred njima teška bitka, ali dobro su se pripremili da je započnu. Dvije rimske vojske postrojile su se sučelice gotovo kilometar u širinu, dok su preostale legije stizale iz Filipa. Kako je Marko Antonije dolazio s istoka, Oktavijan mu je morao prepustiti desno krilo. Znao je da njegov suborac to očekuje, a nikako ga nije mogao prisiliti da prođe kroz njegove redove kako bi zauzeo položaj na lijevoj strani. Oktavijan je sjedio i pijuckao iz čuturice, osjećajući kako mu povjetarac hladi znoj na licu. Činilo se da se Marko Antonije nimalo ne žuri, kao da smatra da će vojske cijeli dan stajati dok se on ne pojavi. Čekajući, Oktavijan se napola pripremio za iznenadni napad Brutove vojske. Njegovi ljudi su svakako napeto čekali, no Brut kao da nije htio svoje krilo usred bitke učiniti ranjivim, jer niz greben će stići svježe protivničke legije.

Jutro je prolazilo, a sunce je polako putovalo prema podnevu. Oktavijan je praznu čuturicu dobacio Agripi, a onda je uzeo drugu, dok se desno krilo malo-pomalo oblikovalo, a rimske vojne snage međusobno su se sučelile na bojnom polju. Oktavijan je znao da će sve to, kad počne, biti vrlo okrutno. Bez obzira na ishod, Rim će na više godina znatno oslabiti, jer u ravnici kod Filipa cijeli će naraštaj pasti posječen. Na obje sukobljene strane posebne postrojbe, extraordinarii, skupile su se na najdaljim točkama krila. U miru su poslove glasnika i izviđača obavljali samo da bi se nečim bavili dok se ne bore. Oktavijan je gledao kako konjanici s plaštevima izvlače duge mačeve i pripremaju štitove kako bi se pozabavili svojom pravom svrhom, a konji im topću i frkću, jer osjećaju da u jahačima raste uzbuđenje. Bacio je pogled nadesno, gdje je Marko Antonije naposljetku zauzeo položaj u trećemu redu. Više nije bilo ljudi ni u gradu, a ni na grebenu. Svi su se pripremili. Oktavijan se kasom vratio do svoga položaja iza prve i druge borbene crte. Sunce je prešlo zenit dok su se obadvije strane spremale, prazneći mjehure ondje gdje su stajali te pijuckajući iz mješina ili čuturica, a vodu će, tijekom danje sparine, pokušati pravilno rasporediti. Bitka s tako jakim protivnikom neće brzo završiti, pa su morali očekivati da će se boriti cijeli dan, a na kraju će o svemu odlučiti izdržljivost i jačina volje. Oktavijan je izvršio posljednju provjeru zapovijednih putova do svojih poslanika, a onda je zatražio da mu potvrde da su u pripravnosti. Preživjela su sedmorica poslanika, a Silvino tijelo od jučer je ondje negdje poslužilo kao hrana lešinarima. Nije poznavao njegova nasljednika, ali znao je ostale, njihovu snagu i slabosti te je li tko od njih brzoplet, ili oprezan. Brut jamačno tako osobno ne poznaje legije kojima zapovijeda, a posebno ne one koje je naslijedio od Kasija. Bila mu je to mana koju je Oktavijan kanio iskoristiti. Poslanici su mu brzo odgovorili, pa je mladi zapovjednik planirao koliko je mogao dalje u budućnost od početnoga sraza. Na njega je pala odgovornost zapovijedanja lijevim krilom. Vojnici su ga motrili, čekajući upute. Pokraj njega su bili Agripa i Mecena, a držali su se postojano i dostojanstveno. Spasili su mu život dok je, onesviješten, gorio u groznici. Činilo mu se da se to odvijalo u nekom drugom životu, a dok je sjedio na konju i zurio preko ravnice osjećao je da s njega spadaju brige i iskušenja proteklih mjeseci. Tijelo mu je bilo slabo, no to je samo oruđe. Još uvijek je jak ondje gdje je to važno!

Duboko je udahnuo, a Brutove legije su se pokrenule, udaljene manje od kilometra. Podigao je i spustio ruku, pa su počeli stupati i njegovi redovi, a dok su se približavali neprijatelju, oslobođenje od napetosti bilo je gotovo opipljivo. Njemu zdesna Marko Antonije izdao je istu zapovijed. Posebne postrojbe utvrdile su se na krilima obadvije vojske, zadržavajući konje dok su polako napredovali u obliku rogova pokraj legionara koji su stupali. Trubači su se oglasili dugim zvucima, koji su se razlijegali preko vojničkih redova, a vojnike su pozivali da napreduju. Dok su dvije vojske prelazile preko suhoga zemljišta, prvi redovi podizali su velike oblake prašine, a razdaljina među njima napokon se smanjila do crte koja je odjednom potamnjela kad je poletjelo na tisuće kopalja. Partski konjanici odapinjali su strijele, stvarajući praznine u redovima posebnih postrojbi. Crta se uskolebala dok su obadvije strane upijale mrtve i ranjene, pa su ih vojnici prekoračivali i zaobilazili, a onda su potrčali. Jedni u druge zabili su se s takvim treskom da se činilo da je u ravnici zagrmjelo. *** Kad su se dvije vojske sukobile, Brut je osjetio kako se u njemu javlja duboka smirenost, a u sredini prsa ugnijezdila mu se hladnoća. Nije više bio mladić kojega bi ponijela plima uzbuđenja i straha, nego je zapovijedao s hladnom nepristranošću. Malo se namrštio vidjevši da im je potrebno dosta vremena da izvrše zapovijedi, ali svojim poslanicima nije dao potpunu slobodu. Bila je to njegova bitka, iako je počeo učiti kako je na bojišnici teško zapovijedati većim dijelom devedeset tisuća vojnika. Vojska je bila veća od one koju su ikad vodili Pompej, Sula, Marije ili Cezar. Vidio je da se njegovi partski strijelci dobro bore na desnomu krilu, hrleći naprijed gotovo više od kilometra od njegova središnjega položaja. Redovima koji su stupali poslao je zapovijed redovima da pođu u širinu, pa da sa sigurne udaljenosti isprazne tobolce u protivničke posebne postrojbe prije nego što se približe za borbu mačevima. Bila je to ispravna zapovijed, ali dok je stigla do njih već su ustuknuli i trenutak je bio izgubljen. Isprva su njegove legije nasrtale na obadva neprijateljska krila, pa je osjetio vatreno zadovoljstvo, jer njegovi su ljudi sebi krčili put kroz tisuće Antonijevih vojnika. Kasijeva sjena sad jamačno odnekuda gleda, a i htio je da starac sve to vidi. No nije dugo trajalo. Ondje gdje su njegove crte oslabile

neprijateljske legije su napredovale prije nego što je svoje vojnike stigao poduprijeti pojačanjima. Kad su njegovi ljudi stekli privremenu prednost, zarivši se u Oktavijanove snage, protivnici su hitro zgusnuli redove, pa su se i ti slabi izgledi istopili poput mraza na sunčevu svjetlu. Činjenica da su imali dva zapovjednika napola je skratila vrijeme potrebno da se zapovijed prenese časničkim lancem, pa iako je to isprva bila tek neznazna razlika, sve se više isticala kako je prolazilo poslijepodne, puno krvi i boli. Brut je osjetio što se događa. U duhu bojišnicu kao da je gledao odozgor, a tu su mu vještinu motrenja prije mnogo godina usadili učitelji. Uplašio se vidjevši da neprikladne zapovjedne crte zadržavaju njegove legije. Poslao je nove zapovijedi kojima je svoje poslanike na neko vrijeme oslobodio podređenosti vrhovnomu nadzoru, u nadi da će, prepušteni sami sebi, brže odgovoriti na razvoj događaja, no to se nije dogodilo. Jedan od Kasijevih sirijskih poslanika upriličio je siloviti napad, pa su mu vojnici oblikovali golemi klin koji se zabio iza Oktavijanovih prvih crta, no deset tisuća ljudi premjestilo se i napalo ih poretkom u obliku pile, a time su pojačali obranu, pa su s obadvije strane kosili sirijske legionare. Nitko od ostalih poslanika nije se dovoljno brzo pokrenuo da podupre napad, pa je broj žrtava bio golem. Klin se raspao, kao da ga je unutar Oktavijanovih redova progutao potop. Brut je zapovjedio da zamijene vojnike u prvoj crti. U cijeloj legiji, dva reda zadihanih boraca povukla su se, gusto zbijena, pa su ispred sebe propustili svoje odmorne sudrugove, ali dvije prednje crte borile su se bez posustajanja, jer zapovijed se negdje na putu izgubila. Brut se tako razbjesnio da je vičući pozvao glasnike iz posebnih postrojbi, kako bi ih još jedanput otpremio poslanicima. Ponovno je preuzeo puno zapovjedništvo, pa je cijela prva crta polako odstupila, a onda je uznapredovala, jer zamijenili su ih svježi, krvlju još neobliveni vojnici, koji su grubim glasovima izvikivali bojne pokliče. Nakratko su prodirali i sjekli borce koji su, umorivši se, već teško disali, no onda su i protivnički časnici, kao u zrcalu, zapovjedili da se izvrši zamjena, pa su se svježe snage sukobljavale duž cijeloga prednjega reda bučne bojišnice. Brut je uvidio da se na konju mora malo povući, jer vojnike ispred njega su potiskivali, pa je opsovao, a onda ih je vičući ohrabrivao. Vidio je da su borci s mačevima njegove partske strijelce zatekli dok su još držali lukove, pa su ih sasjekli u komade. Cijelo njegovo desno krilo našlo se u

opasnosti da ih protivnici napadnu s boka, jer Oktavijanove legije polukružno su im se približavale. Mirno je zapovjedio da se dvije njegove legije poput pile zabiju u neprijatelje, a onda je, dok mu je srce snažno tuklo, čekao da vojnici izvrše zapovijed koja je do njih putovala cijeli kilometar. Marko Antonije je istodobno uznapredovao na drugomu boku, a kako bi na to odgovorio, Brut je povikao nove zapovijedi i vojnicima poslao glasnike na konju i pješice. Osvrnuvši se, uvidio je da se desni bok njegove vojske rasuo, a vojnici su se, podignutih štitova gurali među vlastitim suborcima kako bi pobjegli. »Gdje ste?« progovorio je glasno. »Hajde! Gdje ste?« Tek tada je primijetio da se legije kojima je zapovjedio da pojačaju krilo počinju kretati postrance kroz vlastite redove. Za njihovu crtu bio je to težak manevar, pa je osjetio nalet mučnine i zebnje, jer bilo mu je jasno da dolaze prekasno. Bok se urušavao, a potisnuti ljudi samo su ometali pokušaje pojačanja, pa su se pojavljivali čvorovi boraca koji su se koprcali. Neprijatelji su nemilosrdno nadirali, dobro koristeći posebne trupe koje su u galopu izlazile i ulijetale u bitku. Nastala je klaonica, pa je Bruta prožeo duboki očaj. Trebao je Kasija, koji je bio mrtav! U grlu kao da mu je zastalo nešto kiselo kad je shvatio da sam ne može zapovijedati tako velikom vojskom. Srce mu se popelo u grlo, pa je poslao nove zapovijedi da se borci odvoje od protivnika i da se povuku stotinjak koraka, kako bi se preustrojili. Samo tako je mogao spasiti desno krilo prije nego što mu neprijatelji posve unište šest sirijskih legija. Zahvalio je svojim bogovima da tu zapovijed može objaviti pomoću rogova, pa su se ravnicom počeli razlijegati jednolični zvuci. Oktavijanove legije znale su što rog oglašava. Izvršili su pritisak, navalivši kako bi iskoristili prednost, dok su se protivnički centurioni pokušali u redu povući. Rogovi su tulili, a Brut je osjetio da mu se prva crta koleba. U premorene borce znak za povlačenje unosio je pomutnju. Poginulo ih je na stotine, dok se Brut na konju kretao natraške, jer neprijatelju nije htio okrenuti leđa. Nakratko je vidio da se među vojskama pojavila praznina, no onda se popunila, jer Oktavijanove legije nahrupile su vičući, a dok su se približavali, borci su mačevima udarali po štitovima. Korak po korak Brutova vojska povlačila se zajedno sa svojim zapovjednikom, a vojnike je razljutila zapovijed da odstupe. Brut je primijetio da se desno krilo prilikom povlačenja sređuje, pa se smanjila

opasnost da borci na toj strani budu potpuno poraženi. U gužvi se nakratko našao u prvomu redu. Spustio je mač na nečiji šljem, zastenjao je osjetivši u ruci povratni udar, a kad se protivnik srušio, proželo ga je zadovoljstvo. Vojnici su se pred njim prestrojili, pa je trubačima s rogovima povikao da oglase zastoj i prekinu polagano povlačenje. Bojišnicom se ponovno razlijegao zvuk rogova, ali desno krilo i dalje se povlačilo. Brut je opsovao, shvativši u kakvu je položaju. Morao je poslati odmorne legije da održe crtu, ali Marko Antonije odabrao je upravo taj trenutak da mu se ponovno zarije u lijevi bok. *** Oktavijan je psovao kad su se neprijateljske legije povukle prije nego što je uspio prići njihovu krilu. Posebne postrojbe spale su mu na nekoliko tisuća konjanika, a više nisu imali koplja, ni olovnih kuglica. Mogli su samo slijediti povlačenje protivničkoga krila, a onda upadati silovitim naletima i usput rezati vratove. Konji su i dalje ugibali, ritajući se i njišteći. Oktavijan stisne vilicu, a bijes mu je ulijevao snagu da izdrži. Usta su mu se osušila, a usnice je osjećao kao ljepljivu smjesu. Vičući zatražio je Agripu vode, pa mu je prijatelj dodao još jednu čuturicu. Žedno je pio, močeći usta i pročišćavajući grlo. S njega je još curio znoj, a morao je napregnuti samosvladavanje da bi vratio čuturicu dok se pri dnu još čulo pljuskanje vode. Primijetio je da legije kojima je zapovijedao Brut sporo odgovaraju na svaku promjenu, pa je kao mahnit razmišljao kako da iskoristi tu slabost. Legije su mu se razmahale, napredujući pomicale su se lijevo i desno ugrožavajući jednu točku kako bi ispitale protivnički odgovor, a kad su se crte prorijedile, nahrupile su na drugo mjesto. Oktavijan je prvi okus pobjede osjetio kad protivničko krilo nije dobilo podršku, pa se rasulo, ali onda ih je Brut u redu povukao, pa se bitka nastavila s novom žestinom. Napredovao je preko mrtvih i ranjenih, a neki od njih vikali su u tako potresnoj samrtnoj borbi da su ih vlastiti prijatelji dokrajčili brzim udarcima u vrat. Oktavijan je prošao pokraj vojnika kojemu je iscurila utroba, a oklop mu je bio probušen i polomljen. Pognuto je sjedio i plakao, držeći utrobu u krvavim rukama, a onda ga je nepažljivi vojnik srušio na leđa. Iako je Oktavijan u gužvi ranjenika izgubio iz vida, pred očima mu je još bio njegov užasnuti pogled. Bitka se odvijala već satima, a borci su se pomaknuli jedva dvjesto koraka od mjesta gdje je počela, uključujući povlačenje koje je Brut izveo

unatoč pokušajima neprijatelja da ga omete. Oktavijan je ponovno teško disao, a već mu se smučilo od neprijatelja koji kao da nije htio ustuknuti, ni posustati. Nije se bio raspoložen diviti rimskoj hrabrosti dok je slao dvije gotovo odmorne legije u sredinu kako bi štitovima potisnule crtu s kojom su se sučelile. I Brut je ubacio vojnike da zapriječe protivničko napredovanje, a Oktavijan je smjesta oštrim glasom zapovjedio da na krilima u bitku uđu Sedma viktriška i Deveta geminska, dok je posebne postrojbe povukao da se preustroje. Pripadnici dviju legija izvikivali su: »Cezar!«, ime koje je tijekom cijeloga naraštaja uzrokovalo paniku u neprijateljskim redovima. Bruta je zatekao taj iznenadni potez, jer odviše njegovih snaga usredotočilo se na sredinu. Oktavijanu se učinilo da ga čuje kako uzvikuje zapovijedi, iako mu je u ušima poput čekića sa svih strana bubnjala ratna buka, pa nije mogao biti siguran. Krilo se ponovno urušilo, a pokolj se dugo odvijao bez ikakva znaka da će na položaj dojuriti pojačanja. Legija na Brutovu desnomu krilu u jednom trenutku gotovo se slomila, a spasilo ju je samo postojano povlačenje. Vojnike su iscrpili stalni napadi posebnih postrojbi. Kad su viktriška i geminska legija navalile uzvikujući Cezarovo ime, njihovi protivnici okrenuli su se, ponovno se pokušavajući povući, jer jednom im je to uspjelo. Oktavijan je gledao kako se nesigurno uzmicanje odjednom pretvorilo u pokolj, a tisuće vojnika okrenulo se od bitke i počelo bježati. Poslao je nove zapovijedi posebnim postrojbama, pa su se žurno vratile dok se krilo raspadalo, a pokolj se počeo širiti. Uz Bruta je još uvijek bilo više od pedeset tisuća zadihanih i okrvavljenih vojnika. Volja za borbu napustila ih je kad su im protivnici pred očima poubijali desno krilo. Brut ih nikako nije mogao spriječiti da ne uzmaknu, iako se derao dok nije promuknuo, a njegovi glasnici ponovno su se rastrčali u svim smjerovima, iako su bili umorni kao i borci. Na zapjenjenim i oznojenim konjima projahali su više od šezdeset kilometara, pa se prenošenje Brutovih zapovijedi svaki put još više usporavalo. Oktavijan je uočio da je legije s kojima se sučelio obuzela panika kad su osjetili da krilo nestaje, jer znali su da će mu sljedeći potez biti da im zađe iza leđa i onemogući im povlačenje. Pješak se najviše bojao da će ga neprijatelji napasti sprijeda i straga, a neće imati kamo pobjeći. Sve više su uzmicali. Iz smjera Oktavijanovih i Antonijevih legija zaorila se gromoglasna vika dok su pohrlile naprijed, sluteći da će uistinu sve to

preživjeti, a slavodobitnost im je sa svakim korakom bila sve očitija, dok su progonili neprijatelja koji je bježao. Brut se očajnički osvrtao, tražeći neko lukavstvo, ili čimbenik koji prije nije zapazio, a još uvijek bi mogao utjecati na ishod, ali nije bilo ničega. Na desnom krilu njegove su legije uzmicale, jer pretrpjele su potpuni poraz, a povlačilo se i lijevo krilo. Nije mu preostalo ništa drugo nego da odstupa s izranjenim središtem, a prvi redovi odbijali su udarce, pokušavajući se spasiti od neprijatelja kojemu su novu snagu ulijevali izgledi da će pobijediti. Poslanici su mu svakih nekoliko trenutaka slali glasnike na konjima, preklinjući ga da izda nove zapovijedi. Neko vrijeme za njih nije imao nikakva odgovora, a volju mu je izjedao očaj. Nije mogao podnijeti pomisao na samodopadnoga, zadovoljnoga Marka Antonija, ili na poniženje koje je doživio jer pobijedio ga je Oktavijan. Duboko je disao, pokušavajući vratiti živost u, kako mu se činilo, olovne udove. Pripadnici najbližih legija još uvijek su ga s očekivanjem motrili, a tisuće ljudi bilo je svjesno da su im životi u njegovim rukama. Zapovjedio je da se vrate i da se povuku sve dalje od okrvavljenih vojničkih trupala koja su obilježavala mjesto sukoba dvije vojske. Sve je bilo gotovo kad je okrenuo konja da napusti bojišnicu. Na licima ljudi koji su pošli za njim vidio je smetenost i strah. Pogledom je nastojao prodrijeti u daljinu. Brežuljci iza Filipa nisu bili predaleko. Sunce je zapadalo pa će, uspiju li se dokopati obronaka, mnogi od njegovih vojnika preživjeti pokolj. Govorio je sebi da legije može raspršiti po planinama, a onda će možda u Ateni ponovno vidjeti svoju ženu. Dok su se povlačili, Oktavijanova i Antonijeva vojska snažno su ih pritiskale, ali svjetlo je slabilo, a kad su se dokopali podnožja brežuljak na njih se spustio svjež, sivi, suton. Brut je poveo legije uz neravno tlo, cijelim putem ostavljajući trag trupala, jer neprijatelj je sjekao njegove ljude. Kod crte drveća okrenuo se, s otupjelim bijesom primijetivši da su za njim pošle samo četiri legije, a mnogo više ih se predalo u ravnici, ili su ih poubijali. Smanjio se i broj boraca koji su ostali s njim, pa je sumnjao da je do obronaka uspjelo doći više od dvanaest tisuća ljudi. Oktavijanove i Antonijeve legije urlale su, slaveći pobjedu sve dok ih nisu izdali glasovi, a onda su udarali mačevima o štitove i škropili se krvlju

u znak zahvalnosti što su preživjeli bitku. Brut se penjao sve dok ga konj više nije mogao nositi, a onda je ostavio životinju da se slobodno kreće, pa je s ostalima pješačio, dok se na ravnicu sve više spuštao mrak. Kad se osvrnuo, još je mogao vidjeti kilometrima unaokolo. Svijetli obrisi svega o čemu je sanjao ležali su u krvavim hrpama na suhomu tlu Filipa. *** Oktavijan i Marko Antonije sastali su se u mraku. Obadvojica su bili umorni i prljavi od krvi i prašine, ali su jedan drugomu stegnuli ruku, zapešće uz zapešće, jer bili su i odviše svjesni da su umalo izgubili bitku. Trijumviri su te noći slavili pobjedu, a sve što su riskirali, isplatilo se. »Sad više neće pobjeći«, primijeti Marko Antonije. Njegove legije bile su najbliže podnožju brežuljka, pa ih je poslao da se popnu i prate pobijeđene vojnike koji su se vukli s bojišta. »Kad se zaustavi, opkolit ću ga.« »Dobro. Nisam došao dovde da bih ga pustio da pobjegne«, odvrati Oktavijan. Hladnim pogledom motrio je suvladara, a Marko Antonije se usiljeno smiješio. »Sinoć sam u gradu pronašao neke Liberatores«, izvijestio je. Bio je to pomirbeni dar među saveznicima, pa je zadovoljno primijetio da je Oktavijan, čuvši to, zadobio življi izraz. »Neka mi ih dovedu.« Marko Antonije je oklijevao, jer nije mu se sviđalo da je mladić to izgovorio odviše zapovijednim glasom, no osim što mu je bio suvladar, Oktavijan je imao i položaj konzula, a što je još važnije, bio je Cezarov krvni srodnik i nasljednik. Marko Antonije ukočeno potvrdi glavom, zatomivši svoje pravo.

31. POGLAVLJE Brut nije mogao zaspati. Tijekom posljednja dva dana doveo se na rub izdržljivosti, pa su mu se misli koprcale poput štakora u kutiji. Sjedio je visoko na brežuljku, s rukama u krilu, a mač je otkopčao i položio ga do nogu. Gledao je kako se nad njim diže mjesec, pa je uživao u tako bistromu zraku da mu se činilo da može ispružiti ruku i uhvatiti bijeli mjesečev kolut. Mirisao je vlastiti ustajali znoj, a boljeli su ga svi zglobovi i mišići. Jednim svojim dijelom znao je da bi još morao tražiti put za bijeg, ali nutrinom mu se prikradala noć, pa je prepoznao to obamrlo prihvaćanje, odviše izraženo da bi mu se bio u stanju oduprijeti. Osjećao se preumorno za bijeg, čak da je iza njega i postojao put kroz planine. Možda je Kasije na kraju osjetio isto: nije bilo bijesa, ni gorčine, nego se nad njega poput ogrtača spuštalo smirenje, ili se barem nadao da je tako. Na mjesečini je gledao kako se kreću tamne sjene protivnika koji su nastojali opkoliti otrcani ostatak njegove vojske. Više nije bilo povratka u ravnicu, a nije se mogao vratiti ni čovjeku kakav je nekoć bio. Na grebenu Filipa vidio je svjetla, pa je iz misli pokušavao odagnati prizor kako Oktavijan i Marko Antonije nazdravljaju njegovu neuspjehu i svojoj pobjedi. Jutros se, dok je svanjivalo, radovao što sam zapovijeda, ali to naposljetku nije tako slavno prošlo. Bila bi ga utješila Kasijeva duhovitost, ili društvo kojega staroga prijatelja, još taj posljednji put, a radost bi mu pričinio i ženin zagrljaj. Dok je sjedio ondje, pod zvijezdama, njegovi ljudi u skupinama su počivali na obronku, tiho razgovarajući. Čuo im je prestrašene glasove i shvaćao je njihovo beznađe. Znao je da neće ostati uz njega kad ponovno izađe sunce. Zašto bi to učinili, kad se mogu predati plemenitomu Cezaru i spasiti se? Za Bruta neće biti posljednjega slavnoga suprotstavljanja na planinama pokraj Filipa. Mogao je samo umrijeti. Znao je da hladnoća u kostima zapravo znači da mu se um priprema za svršetak, ali nije mario. Bilo je gotovo. Ubio je prvoga čovjeka Rima, a mračna krvava bujica odnijela ga je preko mora do ovoga mjesta, gdje mu je ogrtač vijorio na vjetru, a pluća su mu se punila slatkim mirisom u svježemu zraku. Nije znao mogu li sjene umrlih uistinu vidjeti žive. Ako mogu, smatrao je da je Julije jamačno s njim. Podigao je pogled u spokojnu noć, a

onda je zatvorio oči, pokušavajući osjetiti neku nazočnost, no smjesta je nahrupio mrak, tako se približivši da ga nije mogao podnijeti. Ponovno je otvorio oči i stresao se vidjevši blagu crnoću koja je bila vrlo nalik na smrt. Samo nakratko u rukama je držao budućnost Rima. Vjerovao je da ima snage promijeniti putovanje grada i cijeloga naroda u stoljeća koja su ih čekala, no sad je uvidio da je to sanjala budala. Sam čovjek ne može mnogo učiniti, pa će svi oni nastaviti bez njega, a neće se više ni sjetiti da je uopće živio. Gorko se nasmiješio sam sebi. Postao je najbolji u svom naraštaju, ali to nije bilo dovoljno. Djelomično se prisjetio razgovora koji je vodio prije mnogo godina. Sjedeći u trgovini draguljara po imenu Tabik, govorio je o tome da će ostaviti trag u svijetu. Starcu je rekao da želi samo da ga se sjećaju, a ništa mu drugo nije važno. Tada je bio vrlo mlad! Odmahnuo je glavom. Besmisleno je sjećati se promašaja. Trsio se oko nečega većega od sebe, a starost mu se prikrala dok je bio zaslijepljen suncem. Sam na vrhu brda glasno se nasmijao vlastitim greškama, snovima i velikim ljudima koje je poznavao. Sad su od svega toga ostali samo pepeo i kosti. *** U Filipima Oktavijan je hladno motrio kad su u prostoriju dovukli četvero ljudi i bacili mu ih pred noge. Vidio je da su pretučeni. Svetonije je, spustivši glavu, začuđeno gledao svijetlu krv koja mu je s tjemena kapala na pod, a Gaj Trebonije smrtno je problijedio od užasa i vidljivo se tresao dok je sjedio ondje gdje pao, ne usuđujući se ustati. Oktavijan nije poznavao ostalu dvojicu. Ligarija i Galbu znao je samo po imenima s popisa izopćenika, no bili su pripadnici skupine ubojica koji su prije godinu dana Cezara izboli noževima, a sad mu se činilo da je prošlo već nekoliko životnih vjekova. Natečenim očima motrili su unaokolo, a kako su mu ruke bile svezane, Galba je mogao samo šmrcati, jer iz nosa mu je kapala krv. Na čovjeku koji je ustao i s visoka ih gledao nije bilo znaka da je toga dana sudjelovao u borbama. Pod njegovim pogledom punim zanimanja Svetonije je podigao glavu, a onda se je na trenutak okrenuo, ispljunuvši krv na drveni pod. »Dakle, hoćeš li sada biti imperator, Cezare?« upitao je. »Zanima me što će na to reći Marko Antonije.« Gorko se nasmiješio, pokazujući okrvavljene zube. »Hoće li i on postati žrtva tvoga častohleplja?«

Oktavijan nagne glavu, a lice mu zadobije zbunjeni izraz. »Prvak sam rimskih žitelja, senatore. Ovdje ne vidite imperatora, barem ne u meni, ali uistinu gledate Cezara i osvetu koju ste prizvali sami na sebe.« Svetonije se nasmije hroptavim smijehom koji se istrgnuo iz njegove izubijane pojave. Usnice su mu ponovno krvarile, jer kraste su mu popucale, pa se trgnuo dok se smijao. »Već sam doživio da Cezari lažu«, odgovorio je. »Nikako ne razumiješ krhki pojam Republike. Naprosto si čovjek s gorućom bakljom, Oktavijane, koji gleda svitke koje su ispisali ljudi veći od njega. Vidiš samo vrućinu i svjetlo, a ne možeš razumjeti što si spalio, dok sve to ne iščezne.« Oktavijan se nasmiješi, a oči su mu sjale. »Ipak, ja ću biti ondje da to vidim«, tiho je odgovorio, »a ti nećeš.« Na njegov znak vojnik koji je stajao iza Svetonija izvukao je nož. Osuđenik se pokušao izmaknuti, ali ruke su mu bile vezane, pa nije mogao izbjeći oštricu. Ispustio je užasan zvuk, s mržnjom i nevjericom gledajući Oktavijana, koji ga je motrio dok se nije srušio potrbuške, a skrenuo je pogled tek kad je Gaj Trebonije hrapavo i očajno povikao. »Hoćeš li moliti za milost?« obrati mu se Oktavijan. »Možda ćeš prizivati bogove? Na Martovske ide nisi zamahnuo oštricom. Možda bih mogao pomilovati čovjeka poput tebe.« »Da, molim za milost«, odgovori Trebonije, od straha raširivši oči. »Toga dana nisam bio ondje. Poštedi mi život, jer to je u tvojoj moći.« Oktavijan sa žaljenjem odmahne glavom. »Bio si dio toga«, primijetio je. »Borio si se na strani mojih neprijatelja, a ustanovio sam da nisam milosrdan.« Ponovno je kimnuo krvniku, pa je Gaj Trebonije prodorno, tjeskobno kriknuo, no krik mu se pretvorio u krkljanje kad mu je oštrica prerezala vrat. Grčevito se trzajući i izvijajući srušio se na pod pokraj Svetonija. Prostoriju je ispunio gorki, oštri miris mokraće i sadržaja utrobe. Preostala dvojica znali su da bi bilo uzaludno moliti pomilovanje. Ligarije i Galba s mučnom opčinjenošću motrili su Oktavijana, ali šutke su se pripremili za smrt. »Ništa ne kažete?« obrati im se mladić. »Među posljednjima ste od

hrabrih ljudi koji su se nazivali Liberatores, a ubili su oca Rima. Nemate mi što reći?« Galba je pogledao Ligarija i slegnuo ramenima, a onda je ispljunuo posljednju psovku, pa je uspravno kleknuo, čekajući nož. Oktavijan je oštro i bijesno mahnuo rukom, pa je krvnik prevukao nož preko još dva grla, a u prostoriji je zavladao zagušljivi miris krvi i smrti. Mladi sudac je duboko udahnuo, umoran, ali zadovoljan. Znao je da će dobro spavati, a ustat će prije svitanja. Preostao je još samo jedan dan. *** Kad je sunce izašlo, nebo je bilo vedro, a Brut je još bio budan poslije noći koja kao da je trajala cijelu vječnost. Smireno je gledao kako osvit unaokolo širi boje, a kad je napokon ustao osjetio se nekako osvježen, kao da su dugi sati zapravo bili godine, a on se ipak naspavao. Pažljivo je skinuo prsni oklop, odvezavši remenje, a onda ga je pustio da padne, osjetivši hladnoću na koži. Stresao se, uživajući u malim osjetima, koji su značili da je toga jutra još uvijek živ. Kad je vidio lica svojih ljudi, znao je što će reći prije nego što su zaustili. Čim se dovoljno razdanilo do njega su došli poslanici, no nisu ga mogli pogledati u oči, iako im se nasmiješio rekavši da su učinili sve što su mogli i nisu ga iznevjerili. »Nemamo kamo otići«, promrmljao je jedan od njih. »Ljudi se kane predati, prije nego što dođu po nas.« Brut kimne. Samoga sebe zatekao je kako teže diše izvlačeći mač. Zurili su u njega dok je provjeravao ima li kakvih nepravilnosti na oštrici, a kad je podigao pogled, nasmijao se vidjevši da su tužni. »Dugo sam živio«, izjavio je, »a imam prijatelje koje bih htio ponovno vidjeti. Za mene je to samo još jedan korak.« Položio si je vrh mača na prsa, čvrsto uhvativši oštricu objema rukama. Posljednji put je udahnuo, a onda se bacio naprijed, tako da mu se mač između rebara zario u srce. Oni koji su bili s njim trgnuli su se kad mu je oštrica prodrla kroz leđa, a život je iz njega izašao poput uzdaha. *** Vojnici Marka Antonija stupali su uzbrdo prema njima, a poslanici su se pripremili na predaju po propisima. Dvojica su se zaputila ususret pridošlicama, pa se brzo proširila vijest da neće biti otpora te da je Brut već

poginuo od vlastite ruke. Dok se sunce još uvijek dizalo, Marko Antonije, s centurijom svojih vojnika, odlučnim je koracima došao kroz šipražje. Poslanici su mačeve položili na tlo i kleknuli, no on je gledao iza njih, prema mjestu gdje je ležao Brut. Prišao je truplu, otkopčao kopču koja mu je držala ogrtač, a onda je njime pokrio mrtvo tijelo. »Pažljivo ga nosite, gospodo«, obratio se poslanicima koji su klečali. »Unatoč svim pogreškama, bio je sin Rima.« Truplo su odnijeli nizbro, do mjesta gdje je čekao Oktavijan. Među vojnicima se vijest da se neće morati boriti proširila poput vatre na suhomu brežuljku, a tmurno raspoloženi gledali su kako priliku pokrivenu crvenim ogrtačem nose u ravnicu pokraj Filipa. Kad su poslanici položili truplo na zemlju, prišao im je Oktavijan. Iz mrtvaca su izvukli mač, a mladić je gledao lice koje se doimalo snažno čak i u smrti. »Bio si mu prijatelj«, promrmljao je. »Volio te je više od svih drugih.« Kad je podigao pogled, oči su mu bile crvene od suza. Agripa i Mecena prišli su i stali pokraj njega. »Sad je svemu tome kraj«, gotovo začuđeno primijeti Agripa. »Nije to kraj«, odvrati Oktavijan, brišući oči, »nego početak.« Prije nego što su njegovi prijatelji stigli odgovoriti, rukom je dao znak jednomu od vojnika Marka Antonija. »Neka mu odsijeku glavu«, zapovjedio je grubljim glasom »i neka je pridruže glavama Kasija i ostalih Liberatores, koji su ovdje poginuli. Poslat ću ih u Rim da ih bace pred noge kipa Julija Cezara. Hoću da ljudi znaju da sam održao obećanja.« Gledao je dok su poslanici odsijecali glavu s Brutova trupla i zamatali je u platno da je pošalju kući. Nadao se da će osjetiti radost kad padne i posljednji urotnik, a tako je i bilo, jer dok je udisao topli zrak u njemu je bujalo nešto svijetlo. *** Gledajući kako padaju oštrice koje su odsijecale glavu, Marko Antonije osjećao se staro i umorno. Pobjednicima će prirediti slavodobitnu povorku i bio je svjestan da bi trebao osjećati zadovoljstvo, no vidio je trupla posljednjih »osloboditelja«, koja su ostavili da trunu u prostoriji u

Filipima. Zadah smrti uvukao mu se u kosu i odjeću i nije ga mogao izbjeći. Vidio je da se već skupljaju vrane, slijećući na lica mrtvih ljudi koji su prije samo nekoliko dana hodali i smijali se. Nije mogao objasniti zašto ga je obuzela takva tuga. Gledajući izlazeće sunce, razmišljao je o istoku i egipatskoj kraljici koja je podizala Cezarova sina. Pitao se hoće li dječak biti nalik na njegova staroga prijatelja i hoće li pokazivati znakove veličine koju je naslijedio s krvlju. Kimnuo je sam sebi. Možda će u proljeće Lepida ostaviti da pripazi na njegove poslove u Rimu. Kad se stanje u gradu smiri, posjetit će Kleopatru, pa će vidjeti Nil i Cezarova sina, koji će jednoga dana posjedovati cijeli svijet. Sam sebi dao je lijepo obećanje, pa je, razmišljajući o tome, osjetio da umor iščezava. Filipi će još godinama ostati grad mrtvih, ali Marko Antonije bio je živ, a znao je da će mu crno vino i crveno meso pomoći da povrati snagu. Odjednom je postao svjestan da je posljednji general u svom naraštaju. Svakako je zaslužio mir koji je na pomolu.

POGOVOR Marko Antonije posljednji put je provjerio opremu dok je stajao i čekao u pristaništu u Tarzu. S mora je puhao povjetarac, a on je bio svjež, odjeven u uglačanu odoru. Gotovo se nasmijao sam sebi, jer gledajući rijeku živčano je iščekivao, zajedno sa sto službenika iz rimskoga grada. Nitko od njih nije predvidio da će egipatska kraljica osobno doći, no prije nekoliko dana njezinu lađu vidjeli su blizu damašćanske obale. Marko Antonije se ponovno nagnuo naprijed, gledajući rijeku i golemi brod koji se polako približavao luci. Uvjerio se da oni koji su ga opisivali nisu pretjerali. U sunčevoj svjetlosti vesla su zasljepljujuće sjala, a svaku lopaticu prekrivalo je uglačano srebro. Nad palubom su lepršala grimizna jedra, pa su hvatala povjetarac i olakšavala napor robovima koji su veslali u potpalublju. Marko Antonije se nacerio. Možda su jedra razvili samo zato da ostave što bolji dojam tom veličanstvenom bojom, u usporedbi s kojom se cijela rimska luka činila sivom. Zadovoljno je motrio zadivljujući prizor dok je golema lađa uplovljavala u pristanište, a pripadnici posade oštro su izvikivali zapovijedi na njemu nerazumljivu jeziku. Usporili su, uvukli vesla i dobacili užad lučkim radnicima da svežu pramac i krmu broda. Marko Antonije na palubi je ugledao pojavu koja je, pod platnenim krilom, počivala na pravomu moru obojenih jastuka. Zastao mu je dah kad je, ustavši poput plesačice, pogledom nemarno prešla preko ljudi koji su je čekali, a onda su joj se oči zaustavile na njemu. Nikako nije slučajno odjenula svečanu haljinu božice Afrodite, s golim ramenima. Blijedo ružičasta tkanina isticala joj se na koži potamnjeloj od sunca, pa se prisjetio njezinih grčkih predaka, a podrijetlo joj je bilo očito i po kovrčavoj, crnoj kosi koju je vezala ukrasima od sitnih zlatnih školjki. Na trenutak je zavidio Juliju. Samoga sebe upozorio je da ne smije zaboraviti da je ta žena egipatska suvladarica, zajedno sa svojim sinom. Kad je Cezar stigao u njezinu zemlju, upravo je Kleopatra vodila pregovore sa svojim otuđenim dvorom. Zbog nje je Cipar ponovno potpao pod egipatsku vlast, pa taj otok više nije pripadao Rimu. Na putu oko kopna lađa joj je jamačno prošla onuda, pa se pitao je li se, vidjevši taj otok, sjetila Julija i je li svoj posjed pokazala njihovu sinu. S broda do pristaništa prebacili su široku drvenu dasku, a Marko

Antonije iznenadio se vidjevši da je iz donjega brodskoga prostora izašla skupina lijepih žena, koje su pjevajući silazile s broda. Na pristaništu je položaje počasne straže zauzelo desetak crnih vojnika, jamačno svjesnih da sjajno izgledaju, jer uglačani mjedeni oklopi isticali su im se na tamnoj koži. Kroz sve njih prošla je egipatska kraljica, a vodila je dječaka, položivši mu ruku na rame. Dok su mu prilazili, Marko Antonije je zaneseno zurio. S njom su koračale pjevačice, obavijajući je pjesmom. Pročistio je grlo, pazeći da se drži srdačno i sabrano. Bio je rimski trijumvir! Kad je stala pred njega, pogledavši ga u oči, samoga sebe je upozorio da se ne smije doimati previše zadivljeno. »Slušala sam o tebi, Marko Antonije«, počela je sa smiješkom. »Rekli su mi da si dobar čovjek.« Zatečeno se zacrvenio i kimnuo, nastojeći se pribrati, jer očito se smeo. »Dobrodošla u Tarz… veličanstvo. Nisam očekivao to zadovoljstvo.« Slušajući ga, nije ni trepnula, nego se još šire nasmiješila. Bogova mu, još je vrlo lijepa, pomislio je. Upijao ju je očima, ne mogavši skrenuti pogled. »Dopusti da ti predstavim svoga sina, Ptolomeja Cezara.« Ruku je još držala na ramenu dječaka koji je iskoračio. Bio je tek šestogodišnjak, tamnokos i ozbiljna izraza, a čovjeka pred sobom gledao je ničim ne pokazavši da ga se posebno dojmio. »Zovemo ga Cezarion, mali Cezar«, izjavi Kleopatra, a u glasu joj se osjećala ljubav prema sinu. »Mislim da si mu poznavao oca.« »Da, poznavao sam ga«, odvrati Marko Antonije, očaranim pogledom ispitujući crte dječakova lica. »Bio je najveći čovjek kojega sam ikad upoznao.« Čuvši to, Kleopatra malo nagne glavu, a pozornost je posve usredotočila na toga visokoga Rimljanina koji ju je u svojoj zemlji dočekao dobrodošlicom. Primijetila je da se iskreno ophodi, pa se šire nasmiješila. »Sigurna sam da bi Cezarion volio čuti o svom ocu, Marko Antonije, ako želiš razgovarati o njemu.« Pružila je ruku, pa ju je svečano prihvatio, a onda ju je poveo s

pristaništa, trudeći se odagnati zanesenost koja ga je obuzela čim je ta žena stupila nogom s broda. »Bit će mi zadovoljstvo«, odgovorio je. »Krasna je to priča.«

POVIJESNA BILJEŠKA Nijedan drugi pisac ne bi bio u stanju posmrtni govor Marka Antonija opisati tako dobro kako je to učinio Shakespeare, iako taj dramatičar nije upotrijebio pojedinost s voštanom lutkom, a taj su događaj zabilježili povjesničari. Istina je da je pobunjeno mnoštvo po drugi put zapalilo zgradu Senata, a na brzinu su spalili i Cezarovo truplo. Nikola Damascenski navodi da je bilo osamdeset ubojica, dok povjesničar Svetonije, koji je živio u prvomu stoljeću, govori o šezdeset. Plutarh spominje dvadeset tri rane, a to ukazuje na središnju skupinu ubojica, no mnogo drugih sudionika zapravo nije zadalo udarce nožem. Poznata su nam imena devetnaestorice središnjih urotnika: Gaj Kasije Longin, Marko Brut, Publije Kaska (koji je zadao prvi udarac), Gaj Kaska, Tilije Cimber, Gaj Trebonije (koji je za vrijeme ubojstva odvratio pozornost Marka Antonija), Lucije Minucije Bazilije, Rubrije Ruga, Marko Favonije, Marko Spurije, Decim Junije Brut Albin, Servije Sulpicije Galba, Kvint Ligarije, Lucije Pela, Sekst Naso, Poncije Akvila, Turulije, Hortenzije i Bukolijan. Onima koje zanimaju pojedinosti reći ćemo da su, u skladu sa zakonom o izopćenju, imetak i posjedi Publija Kaske prodani na dražbi, a među ostalim stvarima bio je i stol koji je kupio neki bogati Rimljanin pa ga prebacio u pokrajinski grad Pompeje, na jugu zemlje. Noge toga stola, s izrezbarenim lavljim glavama, poslije provale Vezuva sačuvane su u pepelu, pa se ondje i danas mogu vidjeti, a na njima je upisano Kaskino ime. Kad je 44. godine prije Krista ubijen Cezar, Oktavijan je bio otprilike devetnaestogodišnjak, iako sam ga učinio nešto starijim, kako bi se uklopio u kronologiju prijašnjih knjiga. Vijest o ubojstvu zatekla ga je u Grčkoj ili Albaniji, pa se brodom vratio u Brundizij. Kad je, stigavši u Rim, doznao da ga je Cezar usvojio, nazvao se Gaj Julije Cezar Oktavijan, iako je ovo zadnje ime ubrzo ispustio i njime se više nikad nije koristio. Cezar je oporuku napisao u ranijem životnom razdoblju, no nije poznato točno vrijeme njezina nastanka. Istina je da je svakom rimskom građaninu ostavio tristo sestercija, pa je cijela svota iznosila otprilike sto pedeset milijuna srebrnjaka, a ostavio im je i golemi vrt na obalama Tibera. Oktavijan je ipak dobio tri četvrtine sveukupne imovine koja je preostala nakon što su namireni nasljednici i korisnici. Iako je oporuka, kako sam

opisao, pohranjena u Vestinu hramu, zapravo ju je javno pročitao Cezarov tadašnji tast, Lucije Kalpurnije. U najvažnijemu dijelu oporuke Cezar je Oktavijana naveo kao svoga sina, a time ga je smjesta izbacio u visine, pruživši mu društveni položaj i utjecaj kakve mu bogatstvo samo po sebi nikako ne bi moglo donijeti. S usvojenjem su došle i »stranke«, deseci tisuća građana, vojnika i pripadnika plemenitih obitelji, koji su prisegnuli Cezaru. Ne postoji suvremena inačica takvoga udruživanja, koje je bliže feudalnomu vazalskomu ustroju, ili obiteljskim vezama, nego poslovnomu odnosu. Realno je pretpostaviti da bez te ostavštine Oktavijan vjerojatno ne bi preživio vatreno krštenje u rimskoj politici. Prije nego što je stupio u vezu s Kleopatrom, Marko Antonije imao je nekoliko djece, no povijest im ne pamti imena. S Fulvijom je imao dva sina: Marka Antonija Antilu i Jula Antonija. Ime drugoga sina promijenio sam u Pavao, jer »Jul« je odviše nalik na »Julija«. Antila je bio nadimak. U kasnijim godinama toga sina poslali su Oktavijanu s velikom svotom novaca, da zatraži mir, no Oktavijan je zlato zadržao, a Antilu je poslao natrag ocu. Kao i Julu Antoniju, Decimu Brutu ime sam promijenio u Decim Junije, jer nisam htio da još jedan Brut u knjizi prouzroči zabunu. Taj Cezarov ubojica zapravo je bio daleki rođak Marka Bruta. Istina je da je kao nagradu za sudjelovanje u ubojstvu dobio zemlju u sjevernoj Italiji. Također je istina da mu je Marko Antonije odlučio oduzeti taj posjed pomoću brundizijskih legija te da su Oktavijanu povjerili zadaću da ga zaustavi. Na mladića je jamačno vrlo ironično djelovala činjenica da su mu njegovi neprijatelji zapovjedili da ode na sjever kako bi zaustavio jedinoga čovjeka koji je podržavao Cezara! Nekoliko riječi o kukavičluku: U posljednje vrijeme postalo je moderno Oktavijana smatrati nekom vrstom slabića, iako nije bio slab, ni kukavica. Postoje dobro potvrđena povijesna izvješća o tome da je nenaoružan ušao u neprijateljski tabor kako bi se obratio buntovnim legionarima — iako je pred njim na tlu ležalo truplo čovjeka koji je to pokušao učiniti prije njega. Istina je da je u trenucima kad se našao pod pritiskom naginjao neobičnoj klonulosti. Neki suvremeni pisci spominju astmu ili vodenu bolest, iako rimski povjesničar Svetonije opisuje kako je Oktavijan duboko zaspao i doimao se onesviješten, što uopće ne odgovara simptomima tih bolesti. S obzirom na činjenicu da su članovi njegove

obitelji bolovali od padavice, vjerojatno je patio od napadaja bolesti nazvane grand mal, pa je u trenucima kad bi ga snašla bio bespomoćan. Njegovi neprijatelji svakako su likovali zbog tih nesvijesti, ali Oktavijan je očitovao hrabrost u svim drugim životnim područjima. Nakon što je izgubio dan, jer proveo ga je bolestan i u nesvijesti, stao je na čelo vojske u bitci kod Filipa. U drugim prilikama, za vrijeme pobuna, ostao je postojan, iako su oko njega letjeli bačeni predmeti. Jednom je prvi prešao preko nesigurnoga mostića i ozbiljno se ozlijedio kad se prijelaz srušio. Ukratko, tvrdnje da je bio kukavica počivaju na slabim temeljima. Za Oktavijana je neobično sretna okolnost bila da su konzuli Hirtije i Pansa poginuli za vrijeme vojnoga pohoda protiv Marka Antonija. Pojednostavnio sam ta zbivanja, jer zapravo su poginuli u dvije velike bitke koje su se vodile u razmaku od tjedan dana. Pansa je poginuo u prvoj, a Hirtije u drugoj, pa je Oktavijan postao jedini zapovjednik. Nema dokaza da je mladić sklopio tajni sporazum s Markom Antonijem, iako u romanu nagoviještam da to ne znači da takav sporazum nije postojao. Vrlo neobičan ishod povijesnoga trenutka morali bismo držati malo odviše sretnim, da netko nije pomogao usmjeriti ruku sudbine. Oktavijan nije sudjelovao u prvoj bitci, ali osobno se borio u drugoj, a prilikom povlačenja sam je učvrstio rimskoga orla. Kad je prihvatio vlast Senata i položaj propraetora, jednak upravitelju pokrajine, Oktavijan je postao jedini zapovjednik osam legija. Poslije bitke proširila su se zanimljiva govorkanja. Ranjeni Pansa poživio je određeno vrijeme poslije ranjavanja, a umro je nedugo zatim, pa se počelo šuškati da ga je njegov liječnik otrovao po Oktavijanovoj zapovijedi. Čak se govorilo da mu je sam Oktavijan zadao smrtni udarac, no to je gotovo sigurno neistinito. Dok je kao izbjeglica boravio u Ateni, Brut je, kao i mnogi Rimljani u Grčkoj, bio stalni pokrovitelj rasprava i filozofskih razgovora. Kratki prizor vježbanja u knjizi izmišljen je, iako je u vrijeme bitke kod Filipa bio dobroga zdravlja i jamačno je redovito vježbao. Pojedinost o tome da drugi po redu borac brže izvlači oružje od prvoga malo je poznata činjenica iz proučavanja revolveraša na američkomu zapadu, a nisam se mogao suzdržati da je ne uključim. Čovjek koji prvi potegne kod izvježbana protivnika potakne nesvjesni odgovor, pa on oružje izvuće s većom lakoćom i brže. To kao da niječe nagonski pokret, ali kao što potvrđuju japanski kendo borci, poslije tisuća sati vježbanja nagonska reakcija često je brža od udarca potaknutoga svjesnom namjerom.

Što se tiče novčića, poslije Cezarova ubojstva i Brut i Kasije dali su iskovati novac. Najglasovitiji je novčić s Brutovim likom na jednoj strani, dok su na drugoj riječi: »Eid Mar«, s dva bodeža oko okrugle kapice netom oslobođena čovjeka. Drugi su povezivali Bruta s riječima »sloboda« i »pobjeda«, što je rani primjer promidžbe, u vrijeme prije masovnih sredstava priopćavanja. Bilješka o izgradnji flote: Agripina tajna flota imala je stožer blizu današnjega Napulja, na jezeru Avernu, koje je imalo prednost da je od mora udaljeno manje od kilometra, a otprilike je na morskoj razini. Agripi su to jamačno potvrdili rimski mjernici, no bio je to razmjerno malen projekt u usporedbi s postavljanjem akvedukta u dužini od sedamdesetak kilometara, ili s izgradnjom ceste za tisuće prolaznika. Imamo li na umu da je dvadeset pet tisuća ljudi koji su, radeći na Panamskomu kanalu, koristili lopate, dnevno iskopalo nešto manje od milijun kubičnih metara, prokop od avernskoga jezera do mora mogao je biti dovršen za samo tri ili četiri dana, ako je na njemu radilo tisuću ljudi. Dodamo li zamršenost izrade vrata na prokopu, koja su morala zadržavati jezersku vodu, doima se razumnim rok od mjesec dana od početka do kraja radova. Agripina čaklja s katapulta, nazvana harpax, »razbojnik«, povijesno je potvrđena činjenica, iako manje poznata. Opis mjedenih ležajeva preuzeo sam iz slične naprave pronađene u jezeru pokraj Genzana, blizu Rima, gdje su tisuću devetsto tridesetih godina s dna podignuli rimske brodove. Pokraj Genzana Rimljani su iskopali tunel od jezera do mora. Prije nego što sam otputovao onamo, nisam znao da su već tada rabili kuglaste ležajeve, a sve to uistinu vrijedi otići vidjeti. S tim inovacijama Agripa je, unatoč činjenici da su neprijatelji bili daleko brojniji, uspio uništiti rimsku flotu kojom je zapovijedao Sekst Pompej. Riječ je o jednom od ključnih povijesnih trenutaka, kad je samo jedan čovjek utjecao na budućnost cijeloga naroda, no danas nam je to gotovo nepoznato. Za volju radnje povremeno je nužno mijenjati glavni tijek povijesti. U knjizi sam uglavnom slijedio povijesno točne činjenice, ali događaji glede Seksta Pompeja odigrali su se poslije, a ne prije bitke kod Filipa, kao što je navedeno u knjizi. Oktavijan se s njim pristao sastati na moru, no mirovni sporazum nije uspio, a Sekstu je njegov admiral Menas predložio da prereže užad i brod prepusti struji, čime bi doslovno Rim predao u ruke mladom zapovjedniku. No Sekst je već bio prisegnuo na primirje, pa se

razljutio na Menasa, ne zbog takva prijedloga, nego zato što admiral to jednostavno nije učinio, jer tada Sekst ne bi prekršio prisegu. Brutova druga žena bila je zanimljiva osoba. Zapravo se zvala Porcija Katonis, ali oblik imena promijenio sam u Portija, jer prikladnije je za nježnu ljepoticu kakva je bila. Prema povijesnim zapisima prišla je mužu kad je razmišljao o ubojstvu Julija Cezara. Bila je mlada i na glasu po ljepoti. Kad joj je rekao da ženi ne može povjeriti takvu tajnu, odanost mu je dokazala tako da se nožem ranila u bedro, pa je cijeli dan trpjela bol i groznicu, a tek mu je onda pokazala što je učinila. Poslije toga joj je vjerovao, no kad je otišao u Atenu, ostavio ju je u Rimu, a nije je poveo sa sobom kao što sam naveo u romanu. Umjesto da njihov odnos dočaram kroz pisma, više sam je volio prikazati u prizorima u Grčkoj. Poslije Brutove smrti kod Filipa počinila je samoubojstvo, iako se vode rasprave o tome na koji način je sebi oduzela život. Bilješka o pjesnicima: Neobična je podudarnost da su se poznavala dva najglasovitija pjesnika rimskoga svijeta, Kvint Horacije Flak (Horacije) i Publije Vergilije Maron (Vergilije). Povijest u istomu naraštaju ponekad izbacuje skupine velikih imena, baš kao što su se, u kasnijemu dobu, poznavali i mrzili Michelangelo i Da Vinci. Oktavijanov plemeniti prijatelj Mecena običavao je prikupljati pjesnike iz svoje široke skupine prijatelja. Dobro je poznavao Vergilija kad su obadvojica bili dvadesetogodišnjaci. Horacije je Bruta prvi put sreo dok je boravio u Ateni, a veliki pjesnik bio je nazočan i u bitci kod Filipa, iako je u sveopćem metežu bio prisiljen pobjeći. Grad Filipe je uistinu utemeljio kralj Filip Makedonski, a taj utvrđeni grad trebao se oduprijeti pljačkaškim pohodima tračkih plemena. Danas je u ruševinama, a još u doba cara Augusta barem dvaput su ga obnavljali. U vrijeme bitaka opisanih u romanu bila je to zidovima opasana utvrda, sagrađena na široku brijegu, a gledala je na močvaru koju je Kasije smatrao neprohodnom, posebno kad su njegovi ljudi u podnožju podigli ogradu od kolja. Kad se Oktavijan srušio, ostao je dovoljno priseban da zapovjedi da ga na nosiljci odnesu do Filipa. Kad je počeo neplanirani napad, bio je u dvostrukom taboru. Nakon što su danima bile izložene čarkanju i neprijateljskim pohodima na svoje crte, Brutove su legije bez upozorenja pojurile na protivnike. U romanu sam sažeo vremenska događanja, jer bitke su se vodile poslije mnogo dana koji su protjecali s malo događanja.

Marko Antonije poveo je svoje legije u napad preko močvare, pa je zauzeo Kasijev tabor, a Brutova je vojska zauzvrat zauzela njegov — no Oktavijan je nestao. Ne možemo sigurno znati kamo je otišao, iako kažu da se skrivao u močvari, a blizu Filipa je samo jedno takvo mjesto. Gotovo je sigurno da su s njim bili Agripa i Mecena. Prvi dan bitke prošao je u potpunom metežu, jer vrlo brojni vojnici su se mimoilazili, a u slabom svjetlu nisu znali okružuju li ih prijatelji ili neprijatelji. Istina je da je Kasije pomislio da će ga uhvatiti, pa je svom sluzi Pindaru zapovjedio da ga ubije. Kad se Titinije vratio s viješću da su konjanici koji su im se približavali na njihovoj strani, Kasije je već bio mrtav, a Brut je postao jedini zapovjednik legija suprotstavljenih Marku Antoniju i Cezaru. Oktavijan se dovoljno oporavio da bi sudjelovao u drugoj bitci kod Filipa, 24. listopada 42. godine prije Krista, kad je Brut sam poveo svoje snage. Cezarova vojska hrabro se borila, možda s pobudom da protivniku uzvrati za poraz u prvom sukobu. Oktavijan i Marko Antonije dobro su surađivali. Skršili su Brutove legije, a Marko Antonije predvodio je potjeru kad se Brut s četiri potučene legije povukao u šumovite brežuljke iznad Filipa. Upravo je Antonijeva vojska opkolila te iscrpljene snage. Do Bruta je dopro glas da mu vojnici razmišljaju o predaji, pa se sljedećega jutra, oprostivši se sa sudrugovima, bacio na mač. Marko Antonije se s poštovanjem ophodio prema truplu, pa je preko njega prebacio vlastiti ogrtač. Kad je Oktavijan došao vidjeti Bruta, zapovjedio je da mu odsijeku glavu i pošalju je u Rim, kako bi je bacili pred noge Cezarova kipa. Istina je da je poslije bitke kod Filipa Oktavijan dao pogubiti mnogo zarobljenika, uključujući gotovo sve još žive Liberatores. Na kraju je dočekao da se osveti, a preživjevši bolest, nevolje, neuspjehe i izdaje, postao je konzul i trijumvir, koji je zapovijedao Rimom. Marko Antonije otputovao je na istok da nadgleda i obnovi rimsku vladavinu u zemljama koje su Kasijeve pripreme za rat dovele do novčanoga sloma. Upravo je Antonije za vladara Judeje postavio Heroda, osobu najpoznatiju po pokolju nevine dječice, kad se pokušao suprotstaviti proročanstvu koje je navijestilo Kristovo rođenje. Dobro je poznato da se Marko Antonije sreo s Kleopatrom kad je doplovila k njemu u Tarz na kraljevskoj lađi sa srebrnim veslima i

grimiznim jedrima. U to doba zašla je u rane tridesete godine, a još je bila poznata po ljepoti i umnosti. Pričali su da se za susret s Rimljaninom odjenula kao Afrodita. Veza koja će uslijediti bit će njegova velika životna ljubav. Kad su godine prepirki i zategnutih odnosa između Antonija i Oktavijana napokon dovele do sukoba, 31. godine prije Krista, Marko Antonije izgubio je pomorsku bitku kod Akcija, a zatim još jednu, kod Aleksandrije. Kad je postalo jasno da su izgubili, Kleopatra i on zajedno su počinili samoubojstvo. Ptolomeja Cezariona, sina kojega je egipatska kraljica imala s Julijem Cezarom, po Oktavijanovoj zapovijedi ubili su u Aleksandriji kad mu je bilo samo sedamnaest godina. Oktavijan je desetljećima vladao kao August Cezar, a taj naslov znači »plemenit« ili »uzvišen«. Do svoje smrti, 14. godine poslije Krista, bio je prvi čovjek Rima, u zlatnomu dobu širenja rimskoga utjecaja. Ipak, u svom dugom životu nikad se nije nazvao imperatorom. Povjesničari ga nazivaju prvim carem, ali taj naziv upotrijebit će tek njegov nasljednik Tiberije. Oktavijanova duga vladavina bila je upravo ono što je Rimu trebalo kako bi se ujedinio poslije desetljeća unutrašnjih ratova. Uistinu možemo reći da je baština toga vladara bila Rimsko Carstvo, a razdoblje njegove postojane vlasti spasilo je Rim od uništenja i meteža. Zahvaljujući Augustu, a i Cezaru, Rim je preživio duže nego ijedno drugo carstvo u povijesti, a ime Cezar zadobilo je značenje: »kralj«. Kao pisac povijesnih romana, kad god mogu, rado putujem u zemlje koje opisujem u svojim djelima, ali da bih doznao pojedinosti potrebni su mi i najbolji povijesni tekstovi. Osim starijim izvorima, kao što su Plutarh ili Kasije Dio, mnogo dugujem Anthonyju Everittu, autoru divne knjige: Augustus: The Life of Rome’s First Emperor (August: Život prvoga rimskoga cara), pa je preporučujem svima koje zanima to razdoblje. Zahvalnost dugujem i Shelagh Broughton, koja je prevrnula nebo i zemlju da mi pronađe popis Cezarovih ubojica. Mogao bih napisati još dvije ili tri knjige o vladavini Augusta Cezara i imperatora koji su ga naslijedili. Trebalo bi ispričati mnogo priča, no uvijek sam htio da to bude knjiga o neposrednim posljedicama ubojstva i o sudbinama ljudi koji su Julija Cezara izboli na stubama Pompejeva kazališta, na Martovske ide, 44. godine prije Krista. Nijedan od njih nije umro naravnom smrću. Conn Iggulden

ZAHVALA Ponovno sam dužnik nadarene skupine koja je čitala i pročitavala ovu knjigu, burno raspravljala o njoj i uređivala je zajedno sa mnom, a među tim osobama su posebno: Katie Espiner, Tim Waller, Tracy Devine i Victoria Hobbs. Svima vam zahvaljujem.

Nakladnik: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb Za nakladnika: Zvonimir Čimić Glavna urednica: Silvia Sinković Urednica: Bojana Franić Tehnički urednik: Nikica Ostarčević Korektorica: Sandra Gabrić Primorac Dizajn omota: HarperCollinsPublishers Tisak: Znanje d. o. o. Mandićeva 2, Zagreb — travanj 2014. ISBN SERIJE (tvrdi uvez) 978-953-324-526-3 ISBN 978-953-324-956-8 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 876194