Psihologija Za 3 Razred

I

1

1. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA

HISTORIJSKIRAZVOJ PSIHOLOGIJE Od svog postanka covjek je iskazivao interes za spoznajom sebe i drugih. Ovaj interes je odraz Ijudske znatizelje ali i potrebe da se upoznaju oni sa kojima se zivi i radi. Kao drustveno bice covjek je oslonjen na druge i zato mora razumjeti ponasanje drugih i svoje uskladiti sa njihovim. Ako ovaj interes za spoznajom sebe i drugih shvatimo kao zacetak psihologije kao nauke, onda mozemo reci da je ona jedna od najstarijih naucnih disciplina. Filozofija je u pocetku sadrzavala sveopcu ljudsku spoznaju pa i onu iz obJasti psihologije. Od mnogih filozofa koji su se isticali u proucavanju psihoJoskih problema treba istaci Aristotela, Platona i Heraklita, Dekarta (R. Descartes), Loka (J. Locke) i Hjuma (D. Hume). Samo ime psihologija potice od grckog filozofa Aristotela koji je tumacio da je psihologija nauka o dusi (psiho - dusa i logos - nauka). Demokrit, prije Aristotela, svijet je tumacio materijalisticki (tzv. atomizam). Za njega je dusa sastavljena od atoma, ali onih finijih, pa je i ona, kako je materijaine prirode, podlozna umiranju. Platon je, medutim, smatrao da dusa nije materijalna, pa je stoga vjecna. Ova dva ucenja, potakla su Aristotela da potrazi kompromis. Dusa, za njega, ima tri razine: vitalna dusa - obuhvata vazne zivotne funkcije, ammalna dusa - opazanja, osjecanja i zudnju te razumska dusa - spoznaju i volju. Njegovo je ucenje bilo vise zasnovano na posmatranju i uocavanju zakonitosti psihickog zivota, pa je i danas relevantno ucenje o zakonu asocijacija. Psihicki procesi ucenja, prema velikom grckom misliocu, odvijaju se prema zakonu dodira, kada se dva sadrzaja dozivljavaju istovremeno ili neposredno jedan iza drugog, sjecanje na jedan obnavlja i drugi; zakonu slicnosti, kada su dva sadrzaja slicna, onda obnavljanje jednog sadrzaja olaksa obnavljanje i drugog, i zakonu kontrasta, kada se lakse pamte suprotnosti. Dekart (1596.-1650.) je prvi filozof koji psihologiju izdvaja iz filozofije i formira zasebnu filozofsku granu koju naziva mentalna filozofija. Mada je ovo bio znacajan iskorak u osamostaljenju psihologije u zasebnu naucnu disciplinu, jos dugo se zadrzalo misljenje da je psihicki zivot covjeka u domenu filozofije te nije potrebna druga nauka da to izucava. Pocetkom 16. stoljeca iz filozofije se izdvajaju egzaktne nauke astronomija, fizika, hemija i biologija. Za naucno istrazivanje koriste se egzaktne metode, prvenstveno eksperiment. Sredinom 19. stoljeca egzaktne metode se pocinju primjenjivati i u istrazivanju psihickih pojava. Fiziolog E. H. Veber, (E. H. Weber), 3

2

jedan od osnivaca psihofizike, eksperimentalno istrazuje koliki je potreban inter. -zitet drazi da bi covjek imao osjet. Ova istrazivanja dalje razvija 0- T. Fehnei (G. T. Fechner), (fizicar, filozof i eksperimentalni psiholog, koga posebno zamma odnos izmedu drazi i osjeta. On eksperimentalno utvrduje zakofl'tost koja je i danas vazeca u mjerenju osjeta i drazi i kvantifikuje njihov odnos (Weber-Fechnerov zakon). Ovi su radovi imali velikog poticaja u razvoju psihologije i njenom osamostaljivanju kao zasebne nauke. Konacno Wilhelm Wundt (1832.-1929-) u Lajpcigu 1879. godine osniva labaratorij za eksperimentalnu psihologiju i time definitivno ustanovljuje psihologiju kao empirijsku nauku. On sa svojim saradnicima istrazuje fizicke i hemijske procese u materijalnom svijetu i njihov utjecaj na covjeka. U daljem razvoju psihologije istrazuju se i slozeniji psihicki prpcesi kao sto su misljenje, pamcenje i ucenje. Fizicari, biolozi, hemicari i fiziolozi svojim egzaktnim istrazivanjima doprinijeli su razvoju psihologije kao egzaktne nauke jer se dotada o psihickom zivotu covjeka sudilo na osnovu razmisljanja i pretpostavki. U daljnjem razvoju psihologije posebno se isticu Alfred Bine (Binet) i Ivan Petrovic Pavlov. Alfred Bine u Parizu otvara labaratorij eksperimentalne psihologije i daje veliki doprinos mjerenju inteligencije. Njegova skala za mjerenje inteligencije i danas je osnovni model za brojne testove kojima se mjere mentalne sposobnosti coYJeka. Ruski istrazivac Pavlov je svojim eksperimentalnim radovima mnogo doprinio u spoznavanju fizioloskih osnova psihickog zivota. Njegov eksperiment sa formiranjem uvjetnog refleksa kod psa je razjasnio neke patoloske pojave u psihickom zivotu ljudi i zivotinja. Pocetkom 20. stoljeca psihologija se pocinje intenzivno razvijatl u SAD gdje se isticu Katel (James MckKeen Cartel), Torndajk (E. L.ThorndiKe), Vudvort (Wood-worth), Terstoun (Thurstone), Skiner (B.F.Skinner) i dr. Znaoajno je istaci da se u SAD vrse sistematska psiholoska istrazivanja koja podupire drzava i da se rezultati tih istrazivanja koriste u raznim oblastima zivota, posebnO u industriji. propagandi i vojsci. Poslije Drugog svjetskog rata psihologija sve vise izlazi iz teoretskih okvira i priblizava se zivotu, tako da nema ljudske djelatnosti gdje se ne koriste dostignuca ove egzaktne nauke. PREDMET IZUCAVANJA PSIHOLOGIJE U najsirem smislu predmet izucavanja psihologije je psihicki zivot. Pod pojmom psihicki zivot podrazumijevamo psihicke procese i psihicka ^tanja. O psihickim procesima i stanjima mozemo suditi na osnovu objektivnog, spoljnog posmatranja ponasanja ljudi i na osnovu neposrednog, vlastitog iskustva. U uzem smislu, predmet psihologije je covjek, i to istrazivanje njegova ponasanja i njego4

3

vih stanja svijesti, osjecanja i dozivljaja. Psihologija nastoji otkriti i formulirati zakone tih fenomena, potom objasniti njihovo nastajanje da bi, ako ustreba, "na njih djelovala i mijenjala ih", i to tumace J. Delay i P. Pichot (Maria Furst, Psihologija, Skolska knjiga, Zagreb, 1995., str.3). Dakle, psihologija ima za predmet svog izucavanja nesto sto nije materijalno a sto se da objektivno ustvrditi. R. Bujas definira psihologiju kao nauku o subjektivnim dozivljajima, ukoliko se oni mogu manifestirati i zahvatiti na objektivan nacin. Kako je predmet izucavanja psihologije psihicki dozivljaj koji se moze objektivno ustvrditi, to se psihologija svrstava u egzaktne nauke. Za utvrdivanje predmeta izucavanja psihologije bitni su sljedeci faktori: fizicka okolina koja djeluje na organizam izazivajuci razne subjektivne dozivljaje; socijalna okolina koja djeluje na pojedinca i tako utjece na njegove dozivljaje i ponasanje; i na kraju aktivnost same individue koja na odredeni nacin utjece na okolinu, mijenja je i prema njoj modifikuje svoje ponasanje. ZADACI PSIHOLOGIJE Osnovni je zadatak psihologije proucavanje zakonitosti psihickog zivota covjeka. Ovaj osnovni zadatak mozemo razmatrati sa teorijskog i prakticnog stanovista. Teorijski zadatak podrazumijeva upoznavanje i razumijevanje psihickih zakonitosti. U torn smislu ovaj zadatak treba dati odgovore na tri pitanja: "sta?", odrediti psihicke pojave; "kako?", kako se odvijaju psihicki procesi, i "zasto?", ukazati na uzroke psihickih pojava. Prakticni zadatak psihologije podrazumijeva primjenu teorijskih psiholoskih spoznaja u razlicitim ljudskim djelatnostima. GRANE PSIHOLOGIJE Psihologija se naglo pocela razvijati potkraj 19. stoljeca tako da je ubrzo trebalo razdvojiti psiholoske spoznaje koje imaju zajednicka obiljezja i postupke u istrazivanju. Kako se i dalje siri psiholoska spoznaja, proces diferencijacije psihologije na uza naucna podrucja je i dalje prisutan. S obzirom na predmet razmatranja, mozemo razlikovati teorijske i primijenjene psiholoske grane. Teorijske psiholoske grane: 1. Opca psihologija ima teoretski karakter i proucava osnove psihickog zivota. Sve je prisutnija teznja da se opca psihologija dalje diferencira na zasebne discipline koje ce izucavati pojedine psihicke procese ili stanja, kao npr. psihologija motivacije, psihologija ucenja i si. 2. Fizioloska psihologija izucava organske osnove psihickog zivota. Koristeci se spoznajama biologije, medicine i drugih nauka, fizioloska psihologija proucava ovisnost psihickog zivota od strukture i funkcije nervnog sistema, endokrinih zlijezda, culnih organa i organizma u cjelini. 5

4

METODA EKSPERIMENTA Eksperimentalna faza u psihologiji nastala je pred kraj ovog vijeka. Njoj je prethodio dug period tzv. prednaučne ili literarne faze koja je nesumnjivo doprinijela razvoju psihologije, ali je tek uvođenjem eksperimenta u psihološko istraživanje ustoličilo psihologiju kao egzaktnu nauku. Osnovna odlika eksperimenta je mogućnost umjetnog izazivanja neke pojave i uvjeta pod kojima se ona razvija. Uvjeti kojima se namjerno manipulira u eksperimentu, zovu se nezavisna varijabla, a pojava koja se mijenja pod djejstvom promjenjenih uvjeta zove se zavisna varijabla. Prednost eksperimentalne metode je upravo namjerno izazivanje pojave a ne čekanje da se ona pojavi. Također eksperiment omogućuje kontrolu djelovanja nezavisnih varijabli koja se u prirodnim uvjetima ne bi mogla lako uočiti i pratiti. Manipulacija raznim nezavisnim varijablama omogućuje egzaktno utvrđivanje koliko one djeluju na zavisnu varijablu, odnosno pruža se mogućnost mjerenja učinka pojedinih varijabli. Na ovaj se način isključuje subjektivizam u interpretaciji rezultata. Za provjeru stvarnog učinka pojedinih eksperimentalnih varijabli i kontrolu ometajućih uvjeta (neutralni, laboratorijski, prirodni), u eksperimentalnom se istraživanju formiraju dvije grupe. One se ujednačavaju u općim i posebnim karakteristikama, tj. onima koje mogu imati utjecaja na zavisnu varijablu. Jedna grupa se stavlja u eksperimentalnu situaciju i sistematski se prati djelovanje nezavisnih varijabli - eksperimentalna grupa, dok druga grupa radi u uobičajenim uvjetima, dakle, bez djelovanja nezavisnih varijabli - kontrolna grupa. Komparacijom rezultata u završnom ispitivanju utvrđuje se učinak nezavisne varijable na pojavu koja se mjeri. U psihologiji postoje dvije vrste eksperimenata. Objektivni eksperiment: prate se objektivne, uočljive manifestacije psihičkih pojava, reagovanje organizma ili pojedinih organa i receptora na podražaj. Introspektivni eksperiment: vrši se istraživanje i utvrđuju rezultati na temelju iskaza pojedinaca. Kako se u psihologiji eksperiment uglavnom izvodi.na čovjeku, to razlikujemo tri faze njegove realizacije; 1. faza podražaja - draži fizičke, hemijske, fiziološke i psihološke prirode; 2. faza doživljaja - ispitanik registruje doživljaj u svojoj svijesti i oblikuje ga; 3. faza izražaja - ispitanik reagira bilo pokretom bilo riječima na draž. Eksperimentalna metoda je najpouzdaniji naučni postupak za utvrđivanje uzročnih veza među pojavama, ali se u psihologiji ne može uvijek primijeniti. Pored toga, ova metoda ima i izvjesnih nedostataka, prije svega zato što se eksperiment ne može uvijek primijeniti i Što se ljudi ne ponašaju isto u prirodnoj i eksperimentalnoj situaciji. Zadatak: 1. Obrazloži kako bi eksperimentalno istražio djelovanje prijekora na školsko učenje! 7

5

METODA OPAŽANJA U nauci se za ovu najrašireniju metodu koriste i nazivi promatranje, opservacija i neeksperimentalno istraživanje. Za razliku od eksperimenta, u metodi opažanja se ne manipulira nezavisnim varijablama, nego se opažaju pojave koje se spontano javljaju. Naučno promatranje se razlikuje od svakodnevnog po jasno definisanom cilju, planu i načinu registriranja. Psihološka opservacija, odnosno opažanje može biti slobodno i kontrolirano. Kada promatramo neke pojave a ne znamo kakav učinak one mogu imati na ponašanje ljudi, koristimo se slobodnim promatranjem. Kod kontroliranog promatranja se unaprijed postavlja hipoteza o mogućim uzrocima koji djeluju na promatranu pojavu. U odnosu na slobodno promatranje, kontrolirano je sistematičnije i ima jasnije određen cilj i plan promatranja. Mada se metodom opažanja direktno ne zahvata subjektivni, psihički život, ona može dati pouzdane rezultate ako se obavlja na reprezentativnom uzorku na sistematičan i organizovan način. METODA SAMOOPAŽANJA Metoda samoopažanja ili introspekcije je svojstvena samo psihologiji. Jedno vrijeme se smatralo da je to jedina metoda kojom se može istraživati psihički život čovjeka. Psiholozi eksperimentalisti, u prvom redu Wunt, kritikovah su ovu metodu kao nepouzdanu. Wunt je tvrdio da čovjek ne može istovremeno nešto doživljavati i promatrati. On je to slikovito objašnjavao: jedna ruka može hvatati drugu ruku, a ne može u isto vrijeme uhvatiti i samu sebe. Samoopažanje se zasniva na opažanju vlastitog psihičkog života. Kod ovog opažanja ispitivač i ispitivani je jedno lice i jedino se na takav način može zahvatiti stvarno unutrašnje doživljavanje. Čovjek može suditi o doživljavanju i psihičkom životu drugih ljudi na osnovu njihovih iskaza i našeg promatranja njihovog ponašanja, ali direktno promatranje psihičkih procesa i stanja možemo shvatiti samo na temelju vlastitog samopromatranja. Introspekcija je jedinstvena naučna metoda i zahvaljujući njoj Čovjek može da shvati sve bogatstvo psihičkog života, ali ona ima i izvjesnih nedostataka. Ovom metodom se ne mogu zahvatiti intenzivna psihička stanja, posebno ona koja kratko traju. Također njome se ne mogu promatrati složeni dubinski procesi i stanja ličnosti. Slabost ove metode je i to što stvarno usmjeravanje svijesti na neki psihički proces smanjuje njegov intenzitet. Mnogi psihički procesi i stanja su toliko složeni da ih je teško jezički opisati, i otuda je teško ustvrditi vjerodostojnost i objektivnost introspektivnog izvještavanja. Konačno, najveća slabost ove metode je što se njeni rezultati ne mogu podvrći objektivnoj verifikaciji drugih istraživača. 8

6

Bez obzira na navedene nedostatke introspekcije, ova metoda je osnovna u psihologiji, jer o mnogim psihickim procesima i stanjima ne bismo mogli.doznati ni jednom drugom. Kako ovo nije jedina metoda u psihologiji, njene rezultate treba provjeravati i dopunjavati drugim objektivnijim metodama. •

TEHNIKE ISTRAZIVANJA U PSIHOLOGIJI Navedene psiholoske metode koriste razlicite tehnike za prikupljanje i obradu podataka. Tehnike psiholoskog istrazivanja omogucuju sistematsko, plansko i objektivno istrazivanje psihickih pojava. Najcesce primjenjivane tehnike u psiholoskom istrazivanju su; intervju, upitnik, anketa, skala procjene, sociometrijski postupci i testovi. INTERVJU Rijec intervju potice od engleske rijeci "interview" sto znaci sastanak, razgovor, pitati nekoga za misljenje. Razgovor je cesto primjenjivana tehnika za dobijanje podataka u psiholoskom istrazivanju. Razlikuje se od razgovora koji vodimo u svakodnevnom zivolu po svojoj organizaciji i siruktwri. Svakom psiholoskom intervjuu, odnosno razgovora mora prethoditi temeljita priprema koja podrazumijeva tacno defmisanje predmeta razgovora, plana razgovora i nacina (taktike) kako ce se voditi razgovor. Pitanja koja postavlja ispitivac trebalo bi da budu kratka i jasno formulirana. Dvosmislena, neiasnaijaitanja na koja se unaprijed zna odgovor nije dobro postavljati. Ova su pitanja neka vrsta zadataka, usmjerenih na to da se ukaze na kvalitativne osobine proucavane pojave. Intervjui se dijele na standardizovane i nestandardizovane. Kod standardnog intervjua pitanja su unaprijed pripremljena i svim ispitanicima se postavljaju u istoj formi, dok kod nestandardizovanog intrvjua ispitivac moze u zavisnosti od situacije formulirati pitanja. Za vodenje intervjua potrebno je veliko iskustvo. Tako se preporucuje da ispitivac ne zauzima stav isljednika niti pak previse familijaran stav. Obicno se razgovor dijeli na dvije etape. U prvoj etapi (tzv. odledivanje) ispitivac postavlja pitanja kojima uspostavlja kontakt. Poslije se govori o predmetu istrazivanja gdje ispitivac mora imati svoju taktiku, tj. mora znati postavljati pitanja u pravi cas i tako odrediti tempo i pravac razgovora. Tokom razgovora ispitivac prati reakcije i ponasanja ispitanika koje moze registrirati u toku ili odmah po obavljenom razgovora. mtervju ne sluzi samo za dobijanje odredenih podataka u psiholoskom istrazivanju, nego se njime moze i terapeutski djelovati. Frojd (Sigmund Freud, 1856-1939) je radi psihoanalize, razvio narocitu vrstu razgovora, gdje je sago9

7

vornika dovodio do spoznaje i prevladavanja težnji potisnutih u svijesti. Slično je i Pijaže (Jean Piaget, 1896-1980) razvijao "klinički razgovor" kojim je kod djece izazivao spontane predodžbe i na taj način pedagoški djelovao na njih. Uz navedene prednosti i mogućnosti intervjua, potrebno je istaći da rezultate dobivene intervjuom treba kombinovati sa drugim objektivnijim tehnikama psihološkog istraživanja. Pitanja i zadaci: 3. Sačini pripremu za vođenje razgovora o nekom psihološkom problemu! 2. Vodi razgovor sa drugim učenikom prema prethodnoj pripremi! UPITNIK Upitnik je niz pitanja u pismenoj formi, sastavljenih prema određenom sistemu, a odnose se na ispitivanje različitih psiholoških pojava. Odgovori mogu biti u formi slobodnih i u formi alternativnog izbora. Upitnici uglavnom služe za ispitivanje masovnih pojava i obično se statistički obrađuju. Svaki upitnik ima jasno definiran cilj istraživanja i ključ na osnovu kojeg se može zaključiti o smjeru i veličini razvijenosti određene psihološke pojave. Pitanja i zadaci: 1. Sastavi upitnik o stavovima muškaraca prema učešću žena u politici sa mogućnošću slobodnih odgovora. 2. Sastavi upitnik sa odgovorima u formi alternativnog izbora (Odgovori sa "Da" i "Ne"), kojim će se istražiti odnos mladih prema služenju vojnog roka! ANKETA Anjkejtaje_p_sihološka tehnika koja se koristi za prikupljanje određenih podataka. Riječ anketa dolazi od Francuske riječi "enquete" što znači istraživanje, ispitivanje, isljeđivanje. Anketom, se ispituju različiti psihološki problemi, stavovi, mišljenja,.interesovanja i si., na tačno određenom uzorku. Jednako kao i druge tehnike, anketa podrazumijeva dobru pripremu, dok se pitanja formuliraju na osnovu principa koji daju naučno validne rezultate. gLezult&ijjiG^jcjii anketom se uglavnom ne zasnivaju na sistematskom praćenju ispitanika i ne dopuštaju nikakvo provjeravanje, pa stoga ti rezultati nemaju značajnu naučnu vrijednost. 7^\Tfketa-može biti pismena ili usmena, javna ili anonimna, jednokratna ili višekratna. Pri sastavljanju ankete vodi se^računao sljedećem: -""""pitanja: moraju odgovarati cilju koji se istražuje; - pitanja moraju biti razumljiva, jasna, da ispitanik može na njih odgovoriti; 10

8

ne smiju postojati razlozi koji bi mogli utjecati na ispitanika da pogrešno i neiskreno odgovara; - pitanja ne trebaju biti sugestibilna; - broj pitanja ne treba biti prevelik; - ispitanici moraju dovoljno biti motivirani da na njih odgovore. -

Zadatak: 1. Anketirali ste učenike osmih razreda o njihovom stavu prema pušenju, kako ćete obraditi rezultate ankete da bi se mogli koristiti u praksi? TEHNIKA SKALIRANJA Tehnika skaliranja je istraživački postupak kojim se prikupljaju činjenice o stepenu, intenzitetu i kvalitetu izraženosti nekih psiholoških pojava. Pritom se koriste različite skale mjerenja urađene po nekorn redoslijedu, gdje jedan ili više ocjenjivača procjenjuju neku psihičku osobinu ili proces. Procjene se mogu označavati brojevima, kategorijama i grafički. Tehnike skaliranja se koriste najčešće za ispitivanje psiholoških pojava koje je teško kvantifikovati, npr. mjerenje stavova. Školsko ocjenjivanje je također jedan vid skale procjene koja ima pet stupnjeva. Ovaj vid vrednovanja učeničkih znanja ima nedostatak što svaki nastavnik ima svoje vlastite kriterije ocjenjivanja. Numeričke skale koje se koriste u psihološkim istraživanjima preciznije određuju brojne vrijednosti ispitivane psihološke pojave. Ova tehnika omogućuje kvantifikaciju psiholoških mjerenja i na taj način daje psihologiji više egazaktnosti. Zadatak: 1. Na grafičkoj skali od 1 do 10 procijeni objektivnost ocjenjivanja svih nastavnika koji tebi predaju! SOCIOMETRIJSKA TEHNIKA Ovom se tehnikom utvrđuju međusobni odnosi pojedinaca u grupi. Vrijednost ove tehnike je u tome što njome otkrivamo pojedince koji su najviše cijenjeni i koji su odbačeni. Sama tehnika kojom se utvrđuje mjesto pojedinaca u grupi, bazira se na principu izbora onih sa kojima bi najradije sarađivali, odnosno da označe one sa kojima ne bi željeli sarađivati. Na osnovu dobijenih rezultata možemo ustvrditi kakvi su odnosi u grupi, što se može prikazati pomoću sociograma, Sociogram je grafička shema gdje se vizualno mogu jednostavno uočiti međusobni odnosi članova u grupi. Ti odnosi mogu biti: uzajamno i jednostrano privlačenje, uzajamno i jednostrano odbijanje i indifirentnost. Odnosi u grupi se mogu iskazati i pomoću sociometrijskih matrica, gdje se statistički izračunavaju različiti indeksi - grupna kohezija, odbačenost, popularnost... li

9

SI. 1. Sociogram

Zadatak: 1. Sacini sociogram svog razreda i tekstualno objasni kako je razred socijalno struktuiran! PSIHOLOSKI TEST Rijec test je latinskog porijekla - "testari" znaci posvjedociti, dokazati, dok u engleskom jeziku rijec "test" znaci proba, provjeravanje, ispit. Siroku primjenu u psiholoskoj praksi imaju otkako je Binet zajedno sa Simonom razradio sistem testova za utvrdivanju umnog razvoja djece. Test se sastoji od jednog ili od niza zadataka kojima se utvrduju odredene osobine ispitanika. To su sistematska ispitivanja koja kvalitativne odlike treba da kvantifikuju. Rezultati dobijeni ovakvim mjerenjem se vrednuju na standardan nacin, medusobnom usporedbom postignuca ostalih ispitanika. Da bi test bio standardizovan (jednak za sve ispitanike), on mora ispunjavati sljedece mjerne karakteristike: 1. da bude valjan, tj. da mjeri upravo onu osobinu koju zelimo utvrditi kod ispitanika. 2. da bude objektivan, tj. da rezultati zavise od sposobnosti ispitanika a ne od onoga koji procjenjuje rezultat (da razliciti ispitivaci isto ocjenjuju). 3. da bude pouzdan, tj. da se uzastopnim mjerenjem neke psiholoske osobine kod istih ispitanika dobijaju isti ili slicni rezultati. 4. da je osjetljiv, tj. da se njime mogu utvrditi stvarne razlike izmedu ispitanika u osobini koju mjerimo. 12

10

Testovi koji se primjenjuju u istraživanju određenih psiholoških pojava, moraju biti baždareni kako bi se njima mogla odrediti relativna vrijednost svakog pojedinca u odnosu na sve koji su ispitivani. Baždarenje je složen statistički postupak kojim se bavi posebna grana psihologije - psihometrija. U odnosu na to koja psihološka svojstva mjere, testove dijelimo na: testove sposobnosti, testove ličnosti i testove postignuća. Standard i zovan i testovi omogućuju psihologiji da egzaktno ustvrđuje određene psihološke pojave. Međutim, rezultati testova nisu uvijek u potpunosti tačni pa se moraju dopunjavati rezultatima dobivenim drugim metodama i tehnikama. PROVJERITE SVOJE ZNANJE Odakle potiče riječ psihologija? U čemu je razlika tumačenja pojma "duša" između Platona i Demokrita? Ko je i kada osnovao prvu laboratoriju za eksperimentalnu psihologiju? Sta je predmet izučavanja psihologije? Koji su teorijski zadaci psihologije? Nabroj grane psihologije! Sta je to zavisna varijabla u psihološkom eksperimentu? Navedi faze u realizaciji psihološkog eksperimenta? Koje su dobre i koje loše strane introspekcije? Koje su karakteristike standardiziranog intervjua? Sta je to skala procjene? Navedi karakteristike standardiziranog testa! Da li su rezultati testova u potpunosti tačni?

13

11

2. ORGANSKE OSNOVE PSIHIČKOG ŽIVOTA

Organsku osnovu psihičkog života predstavlja organizam u cjelini. Svi organi su važni za normalno psihološko funkcioniranje, ali su najznačajniji: čulni organi, nervni sistem, žlijezde sa unutrašnjim lučenjem i mišići. Mnogo je vremena trebalo da ljudi shvate daje psihički život čovjeka povezan sa mozgom i nervnim sistemom. Tako je mislilac Aristotel tumačio da mozak ima funkciju hlađenja krvi. Mada je bilo genijalnih pojedinaca koji su uviđali vezu između mozga i psihičkog života čovjeka, kakav je bio Kroton (Croton), koji je još u 5. stoljeću prije nove ere seciranjem ljudskog lesa ustvrdio daje mozak centar našeg duševnog života, sve do kraja 18. stoljeća vladalo je opće mišljenje da su tijelo i duša odvojeni. Pojavom eksperimenta u psihologiji utvrđuje se povezanost tijela i duše. Tako je fiziolog Gole vještom operacijom odstranio psu veliki mozak. Kada se pas oporavio, mogao je obavljati određene pokrete, ali nije bilo ni traga psihičkog života, U 19. stoljeću je nizom istraživanja utvrđena veza između psihičkog života i fizioloških funkcija organizma. Tokom 20. stoljeća eksperimentalna istraživanja sve dublje prodiru u odgonetanje tajni organskih osnova psihičkog života. Podlogu psihičkog života ne Čine samo mozak i nervni sistem, nego organizam u cjelini. Stoga ćemo, uz nervni sistem dati i osnovne informacije o čulima, mišićima i žlijezdama sa unutrašnjim lučenjem koji direktnije učestvuju u psihičkom životu.

RECEPTORI (OSJETILA) Receptori registriraju promjene koje se zbivaju u spoljnem svijetu i u našem organizmu. U odnosu na vrste draži koje registriraju, osjetne organe dijelimo na one koji registriraju mehaničke, hemijske, toplotne i svjetlosne draži. Osjetni organi se razlikuju i prema tome da li registriraju draži koje dolaze iz spoljneg svijeta ili iz unutrašnjosti tijela. Eksteroreceptori primaju podražaje iz spoljneg svijeta (osjeti vida, sluha, ukusa, dodira, bola i osjet za toplo-hladno). O promjenama u tijelu obavještavaju nas proprioreceptori smješteni u mišićima, zglobovima i unutrašnjem uhu (kinestetski i statički receptori). Organske osjete primamo od interoreceptora koji se nalaze u unutrašnjosti tijela. Više o osjetnim organima i njihovom funkcioniranju izložit ćemo kad budemo obrazlagali nervni sistem. 14

12

EFEKTORI U efektore spadaju mišići i žlijezde sa unutrašnjim lučenjem. Mišići su nosioci funkcije pokreta organizma, dok žlijezde sa unutrašnjim lučenjem prvenstveno reguliraju hemijske procese u organizmu. MIŠIĆI Mišići vrše pokrete tako da se nervnim vlaknima iz viših centara prenose nervni impulsi, što uzrokuje određene biohemijske procese i oslobađanje energije. Posljedica je skupljanje i opuštanje mišića. Postoje poprečnoprugasti mišići (mišići kostura), glatki mišići (zidovi utrobe i krvnih sudova) i srčani mišić (posebna vrsta poprečnoprugastog mišića). Glatkim i srčanim mišićima ne možemo upravljati svojom voljom. '

ŽLIJEZDE SA UNUTRAŠNJIM L UČENJEM

Lučenjem hormona i sekreta u krv i unutrašnjost tijela, žlijezde sa unutrašnjim lučenjem regulišu fiziološke procese u organizmu. Žlijezde koje luče hormone u krv zovu se endokrine, dok egzokrine žlijezde luče sekrete u šupljine tijela. Za psihički život čovjeka uglavnom je značajna funkcija endokrinih žlijezda. Postoji više tih žlijezda, spomenut ćemo one najvažnije. Hipofiza luči više hormona koji regulišu rad ostalih žlijezda. Smještena je u bazi mozga i čine je dva režnja. Ako ova žlijezda prekomjerno luči hormone, dolazi do gigantizma, dok smanjeno lučenje hormona, dovodi do patuljastog rasta. Ijedna i druga anomalija dovodi i do poremećaja psihičkog života. Tiroidna ili Štitna žlijezda luči hormon tiroksin koji regulira potrošnju kiseonika u organizmu i tako utječe na aktivnost organizma. Smještena je u gornjem dijelu vrata, pri kraju dušnika. Ako ova žlijezda prekomjerno luči hormon, dolazi do povećane opće aktivnosti (hiperaktivnost), Što na psihičkom nivou izaziva povećanu nervnu napetost. Smanjen rad tiroidne žlijezde uzrokuje različite psihofizičke promjene. Desi li se to prije rođenja i u periodu ranog djetinjstva, posljedica je kretenizam, odnosno zaostatak u razvoju inteligencije i emocionalna neprilagođenost. Poremećaj rada štitne žlijezde sa uspjehom se može liječiti u ranom djetinjstvu. Adrenalne ili nadbubrežne žlijezde su smještene pored bubrega. Kora luči hormone kortikosteroide a jezgro adrenalin. Hormoni kore su značajni za emocionalno ponašanje. Smanjeno lučenje ovog hormona dovodi do slabljenja seksualnog nagona i općeg zamora, dok pretjerano lučenje može dovesti do prijevremenog seksualnog razvoja dječaka i pojave muških karakterstika kod djevojčica i žena. Kortikosteroidi također utječu na regulaciju kalcija i vode u organizmu. 15

13

Povećano lučenje adrenalina utječe na rad poprečnoprugastih i glatkih mišića, što uvjetuje povećanje šećera u krvi, povećanje pritiska i ubrzanog rada srca, a na psihičkom planu izaziva promjene u emocionalnom reagiranju. Gonade ili spolne žlijezde intenzivnije luče hormone u doba puberteta. Ti hormoni su značajni za reprodukciju i pojavu sekundarnih spolnih krakteristika. Hormoni spolnih žlijezda utječu na psihički život Čovjeka, posebno u periodu puberteta i prelaznom periodu (pubertetske i klimakterične krize).

NERVNI SISTEM Nervni sistem je najrazgranatiji sistem organa u Čovjekovom organizmu. Reguliše i usklađuje rad cijelog organizma, omogućuje vezu organizma sa spoljnim svijetom i predstavlja fiziološku osnovu psihičkog života. Obično se dijeli na moždano-moždinski (cerebrospinalni) i autonomni (vegetativni) dio. U okviru moždano-moždinskog su centralni nervni sistem (CNS) i periferni nervni sistem (PNS). CNS čine mozak i kičmena moždina, a PNS svi živci koji izlaze iz mozga i kičmene moždine. Nervni sistem je građen od nervnih ćelija ili neurona. Nervna ćelija može biti različitog oblika a sastoji se od neurona, jedra i produžetaka. Ćelijska opna obavija pihtijastu masu - plazmu u kojoj se nalaze tanke niti - neurofibrili koji prenose nervno uzbuđenje kroz ćeliju. U jedru nervne ćelije nalaze se hromozomi koji su nosioci nasljednih osobina. Iz nervne ćelije izdvajaju se ogranci ili produžeci koji mogu biti kraći i duži. Kraći produžeci se zovu dendriti i preko njih se prenose nervni impulsi u nervnu ćeliju. Duži produžetak se zove neurit ili akson koji može imati dužinu preko jednog metra. Neurit se završava razgranatom mrežom nervnih vlakana - teledendrita koji se spajaju sa sljedećom nervnom ćelijom. Osnovna razlika između dendrita i teledendrita je funkcionalne prirode: teledendriti provode nervne impulse na drugu ćeliju, dok dendriti prihvataju nervne impulse s druge nervne ćelije i upućuju ih ka tijelu ćelije. Ustvari na kraju teledendrita nalaze se sitni mjehurići. U njima su smješteni neurotransimiteri (posrednici, medijatori) koji služe kao posrednici u prenošenju impulsa sa jednog neurona na drugi. Između dva neurona postoji mikro distanca (međuprostor), koja se zove sinapsa. Neki neuriti imaju produžetke, kolaterale kojima se nervna ćelija povezuje sa drugim nervnim ćelijama. Neurit je obavijen sa dvije opne, vanjska ili Svanova opna (neurolema) služi za mehaničku zaštitu neurita, dok unutrašnja ili mijelinska opna služi za fiziološku izolaciju. Mijelinska opna se javlja u različito vrijeme razvoja kod različitih organa. Naprimjer, senzorni nervi dobijaju ovu omotnicu već u embrionalnom razvoju a neki efektori u drugoj godini života. Više nervnih ćelija se grupiše u čvorište koje se zove ganglion. Snop produžetaka gangliona čini nerv ili živac. U zavisnosti od toga gdje sprovode nervno 16

14

uzbuđenje, razlikujemo motorne ili eferentne nerve, koji prenose nervne impulse iz centra ka periferiji, i senzorne ili aferentne, koji prenose nervne impulse od periferije organizma ka centru. PRENOŠENJE NERVNIH IMPULSA Nervna ćelija ima funkciju prenošenja nervnih impulsa (nadražaja). Nervno uzbuđenje ili nadraženost je složen biohemijski proces koji se odvija u nervnoj ćeliji i uvijek ima jednosmjeran pravac. Kao što smo istakli, neuroni nisu neposredno vezani jer se između njih nalazi jedan prostor koji se zove sinapsa. U sinapsi se odvijaju složeni hemijsko-električni procesi. Sinaptički međuprostor je ograničen membranom na teledendritima presinaptička Receptor —$ membrana i membranom koja se nalazi poslije sinapse na denDendriti -y dritima susjednog neurona -postsinaptička membrana. Nervni podražaj se prenosi tako što se mjehurići na završnom dijelu teledendrita raspuknu u sinaptički međuprostor i neurotransimiteri dolaze u dodir sa postsinaptičkom membranom dendrita. Neurotransimiteri se zbog razlika u električnom potencijalu vežu za postsinaptičku membranu i tako prenose nervne impulse. Ovo sve traje jako kratko (približno 0,5 milisekunde). Živčani impulsi se šire brzinom od 1 do 100 metara u sekundi što zavisi od debljine nervnog vlakna, deblja nervna vlakna - brži impulsi. Nervni nadražaj se prenosi preko sinapse na sljedeću nervnu ćeliju. Sinapsa nervne impulse može propuštati, pojačavati (eks-citacija) i Grana neurona, prijem draži i prenošenje nadražaja smanjivati (inhibirati). Na taj način Slika 2. Nervna ćelija ona je neka vrsta "skretnice" i "filtera" za nervne inpulse. Razlikujemo neuro-neuro sinapse (između dva neurona) i neuro-muskularne (između živčane i mišićne ćelije). 17

15

Slika 3. Nervno-mišićna sinapsa

PERIFERNI NERVNISITEM Periferni nervni sistem (PNS) služi kao spona između centralnog nervnog sistema i periferije tijela. Njega Čine svi nervi koji izlaze iz kičmene moždine (moždinski ili spinalni) i svi nervi koji izlaze iz mozga (moždani ili cerebralni). Razlikujemo senzitivna nervna vlakna, koja prenose nervne impulse od osjetnih organa do mozga, i motorna nervna vlakna, kojima centralni nervni sistem reaguje na draži. Periferni nervi su u parovima (po jedan senzorni ijedan motorni) i ima ih 31 koji se izdvajaju iz kičmene moždine i inerviraju trup i ekstremitete i 12 pari moždanih nerava, koji inerviraju glavu, čulne organe koji su smješteni u glavi kao i nervi koji upravljaju radom srca, pluća i stomaka. Zadatak: 1. U bilogiji ste učili čulo vida - oko, na vama je da uradite shemu prijema svjetlosne draži u oku, stvaranje nadražaja u vidnim čulnim ćelijama i njegovo prenošenje vidnim nervom do centra za vid i mozgu, te doživljavanje slike promatranih objekata ili pojave u mozgu. 18

CENTRALNI NERVNI SISTEM Funkcija svijesti je sveukupnost doživljaja vanjskog svijeta. Zahvaljujući upravo svojstvu senzornih nerava, čovjek može primati vanjske podražaje, a dok mu motorni nervi omogućuju da reagira na te podražaje. Pa ipak, sam periferni sitsem ne bi mogao proraditi podražaje vanjskog svijeta i adekvatno na njih odgovoriti. Te složenije psihičke aktivnosti mogu izvršiti mozak i kičmena moždina, koji zajedno čine centralni nervni sistem. KIČMENA MOŽDINA Kičmenu moždinu sačinjava skup nerava koji se nalazi u kičmenom stubu. Unutrašnji dio kičmene moždine je sive boje i sastoji se od tijela nervnih ćelija. Ova siva supstanca je u obliku leptira ili slova H. Sastoji se od centralnog dijela, trbušnih rogova i leđnih rogova. Vanjski dio čini bijela supstanca sačinjena od vlakana sa mijelinskom ovojnicom. Kroz posebne otvore, u svakom kičmenom pršeljenu izlazi po jedan par leđnih i trbušnih nervnih korijena, koji se spajaju u mješoviti moždinski spiralni nerv. Leđni korijeni se označavaju kao osjećajni, trbušni su motorni.Siva supstanca obavlja funkcije nižih nervnih centara. Bijela supstanca održava vezu između viših i nižih nervnih centara u aferentnom i referentnom smjeru. U kičmenoj moždini su smješteni mehanizmi refleksnog djelovanja.

Slika 4. Shema refleksnog luka 1. čulna ćelija, 2. senzitovno n. vlakno, 3. spiralna ganglija, 4. centar refleksnog luka, 5. sinapse neposredne i sa umetnutim neuronom, 6. motorni neuron, 7. efektor (mišić, žlijezda); km. - kičmena moždina

19

Ona je centar mnogih somatskih (tjelesnih) i autonomnih (nezavisnih) refleksa. Kičmena moždina je transverzala kroz koju prolaze senzorni nervi kojima se prenose nervni impulsi od osjetnih organa ka mozgu, kao i motorni nervi koji iz mozga prenose impulse do određenih mišića. Dakle, funkcija kičmene moždine je da sprovodi nervne impulse između mozga i periferije i da regulira neke reflekse. MOZAK

'

V

Mozak je najsloženiji i najznačajniji dio nervnog sistema. Njegov najveći dio je veliki mozak (cerebrum), sjedište percepcije i svjesnog ponašanja. Veliki mozak ima dvije polovine ili hemisfere koje su prekrivene tankim slojem - moždanom korom. Ona je nosilac svih elemenata svjesnosti. Kora velikog mozga je sive boje i sastavljena je od tijela nervnih ćelija, dok je unutrašnjost bijele boje i sastavljena je od završetaka, motornih i osjećajnih nervnih vlakana. "Čovjekov mozak, koji svojom težinom od oko 1,25 - 1,5 kg sačinjava samo 2 posto tjelesne težine, najkompliciraniji je biološki organ što gaje priroda ikad stvorila. Oko 10-15 milijardi stanica (zajedno sa 100 milijardi stanica za izmjenu tvari i potpornih stanica) sa svojih 10-50 hiljada veza po svakoj stanici predstavljaju tako razgranat i kompleksan sistem, da bijedna malo tačnija shema tog sistema - ako bi se uopće mogla nacrtati - zauzimala površinu od više kvadratnih kilometara, pa makar pojedine živčane stanice ne bi bile nacrtane veće od glave pribadače. Pri tom bi ta shema bila još uvijek nekoliko puta kompliciranija od cjelokupne telefonske i teleprinterske mreže cijelog svijeta. " (Huecker, R. Kakuska, J. Nagornv, Psihologija u službi čovjeka, str. 38.) Glavni dijelovi mozga su : 1. 2. 3. 4. 5.

Veliki mozak ili telencefalon; Među mozak ili diencefalon; Srednji mozak ili mezencefalon; Zadnji mozak ili metencefalon i Produžena moždina ili mielencefalon.

1. Veliki mozak ili prednji mozak je podijeljen uzdužnom brazdom na dvije hemisfere koje su spojene poveskom nervnog tkiva (corpus callosum). Mozak je jako izbrazdan što uvećava njegovu površinu. Površina velikog mozga iznosi oko 2000 kvadratnih centimetara, i to je oko 80 % cjelokupne težine moždane mase. Moždana kora obje hemisfere se dijeli na četiri režnja ili lobusa: potiljačni ili okcipitalni sa centrima za vid; sljepoočni ili temporalni za zvuk i govor; tjemeni ili parijetalni za kretanja, dodir i prepoznavanje te čeoni ili frontalni za mišljenje i planiranje. 20

Milbički sistem, najstariji dio unutrašnjosti mozga: to je upravljački centar čuvstvenog života.

Kora velikog mozga, najmlađi dio u razvoju mozga; to je centar svih svjesnih psihičkih funkcija.

Oči su izvrnuti dio mozga: mrežnica i vidni živci sastoje se od živčanih vlakana. Moždano deblo zajedno s talamusom (tamnosivo) i malim mozgom (svjetlosivo) najstariji je dio mozga: odvde se reguliraju sve osnovne životne funkcije.

Talamus i hipotalamus (koji se na slici ne vide) su centri motivacionih procesa (nagonskih stanja i raspoloženja).

Mali mozak je upravljački centar svih tjelesnih pdkreta (tjelesne motorike).

Hipofiza je najvažniji kontrolni centar cijele hormonalne tjelesne ekonomije. Leđna moždina je dijelom provodnik od mozga i do mozga, a dijelom upravljački centar (za jednostavne reflekse) i dijelom živčani centar (parasimpatikus).

SI. 5. Mozak, neki dijelovi i njihove funkcije 21

2. Međumozak je ispred srednjeg mozga i pokriven je dijelovima velikog mozga. Sastoji se od talamusa (vidnih brežuljaka ili kvržica), hipotalamusa (dna) i epifize. Talamus je centar osjećajnih (senzornih) informacija i njihovog prosljeđivanja kori velikog mozga. Tu su i centri za koordinaciju pokreta. Hipotalamus je centar vegetativnih funkcija (disanje, rad srca i dr.). Utiče i na rad hipofize. Epifiza luči hormone i utiče na prilagođavanje spoljnim uvjetima. 3. Srednji mozak se sastoji od tzv. crvenog tijela i četverogubih kvržica. To je najmanji dio mozga. U njemu se nalaze centri regulacije složenih automatskih pokreta i onih koji prate voljne pokrete tijela. 4. Mali mozak ima najveću važnost za motoriku jer koordinira voljne pokrete. Smješten je u zadnjem dijelu i sastoji se iz tri dijela: lijeva i desna hemisfera i srednji dio ili vermis. U unutrašnjosti malog mozga je bijela supstanca, odnosno nervni završeci, u obliku razgranatog drveta, pa je zato zovu i "drvo života". U sastav malog mozga ulazi i tzv. Varolijev most. To je jedno ispupčenje koje se nalazi na centralnoj strani zadnjeg mosta, gdje su smješteni važni centri, za sluh, ravnotežu, osjetljivost kože lica te i centri za inervaciju muskulature lica, očiju i pljuvačnih žlijezda. 5. Produžena moždina se nastavlja na mozak i sliči kičmenoj moždini, s tim što siva masa nije homogena, nego se u njoj nalaze mala ostrvca bijele mase, odnosno nervni završeci. Ovi nervni završeci predstavljaju važne centre za reguliranje rada srca, pluća, jezika, crijeva i grkljana. Tu su i centri za kihanje, kašljanje, žvakanje, gutanje, plakanje (beba). Ovaj dio mozga učestvuje i u regulaciji održavanja ravnoteže tijela. ,

MOŽDANA KORA ILI KORTEKS Moždana kora je najrazvijeniji dio mozga i nosilac svih psihičkih procesa. Građena je od nervnih ćelija različitog oblika. Najveći dio nervnih ćelija mozga je smješten u kori tako da njena površina iznosi oko 220 hiljada kvadratnih milimetara. Prema obliku nervnih ćelija mozak je podijeljen na 52 polja, tzv. Brodmanova polja. Iako je veoma tanka (kao list hartije), moždana kora ima šest slojeva. Moždane brazde i vijuge dijele korteks na: čeoni, sljepoočni, tjemeni i potiljačni dio. Moždana kontrola funkcija odvija se u strogo određenim oblastima kore velikog mozga. Sve te oblasti su međusobno povezane, a pomoću nervnih puteva povezani su i sa određenim centrima u bijeloj masi i u nižim centrima mozga i kičmene moždine. Na taj način moždana kora je u vezi sa svim dijelovima tijela. Posebne skupine funkcionalno povezanih ćelija označavaju se nervnim centrima, a prema položaju i funkciji u nervenim sistemima nazivaju se senzorni, motorni i asocijativni. 1. Senzorni centri su zone moždane kore gdje se završavaju senzorna vlakna koja prenose nervne impulse sa periferije tijela. U senzornom centru impulsi 22

se analiziraju, tumače i određuju reakcije. Svaki osjetni receptor ima zaseban :ar. Tako je poznato da se centar za vid nalazi u potiljacnom režnju mozga us angularis), centar za sluh u sljepoočnom dijelu (girus transverzus), centar za miris je u oblasti vijuge parahipokampi, centar za kožni osjet je smješten u oblasti postcentralne vijuge itd. 2. Motorni centri upravljaju radom mišića i žlijezda sa unutrašnjim luče njem. Dakle, iz ovih centara polaze nervna vlakna koja prenose nervno uzbuđe nje iz mozga u pojedine dijelove tijela. Centar koji upravlja pokretima glave i ruku je smješten u zadnjem dijelu srednje frontalne vijuge, centar za govor u do njoj čeonoj vijuzi, tzv. Brokov centar. Desna hemisfera mozga upravlja pokretima e strane tijela dok lijeva hemisfera - desnom stranom tijela. 3. Asocijativni centri obavljaju funkciju organizacije i smislenost poveziva nja svih psihičkih procesa u mozgu. Najvažnije asocijativne zone su u čeonom dijelu mozga i osnovna su fiziološka podloga svijesti. Prednje asocijativno polje zauzima 29% površine jedne hemisfere i smješteno je u dijelu frontalnog režnja. Asocijativni centri nisu tako jasno prostorno locirani pa ne možemo sa sigurnoš ću ustvrditi centre složenih psihičkih funkcija kakve su mišljenje, pamćenje i učenje. U mozgu su jasno definisani samo centri za jednostavne senzorne i mo torne funkcije. Neka istraživanja su pokazala da sama kora mozga nije dovoljna za obavljanje složenih psihičkih funkcija. (Prefrontalna lobotomija, tj. prekid nervnih veza između čeonog režnja i emocionalnih centara u hipotalamusu i limbičkom sistemu radi smanjenja agresivnosti, pokazala je da u takvih osoba je smanjena svjesna kontrola i odgovornost, što pretpostavlja da su u čeonom režnju locirani centri koji upravljaju svjesnim funkcijama.) Mozak uglavnom integra tivno funkcionira, mada je ruski naučnik A. R. Luria u svojim istraživanjima otkrio tri funkcionalna bloka koji u jednostavnim psihičkim procesima djeluju samostal no, dok u složenim psihičkim procesima mozak funkcionira kao cjelina. Luria spominje: 1. Funkcionalni blok regulira opći tonus organizma i budnost, i obuhvata re-

tikularnu formaciju, moždano deblo, subkortikalne jezgre i medijalne dijelove moždane kore. 2. Senzorno-motorni blok zahvata vanjske dijelove moždane kore, gdje su locirani centri za osjete, i multimodalne neurone, kojima mozak odgovara na nervne draži. 3. Blok složenih psihičkih procesa je smješten u čeonim dijelovima korteksa, ispred središnje vijuge. Ovaj blok programira, regulira i kontrolira psihičke aktivnosti. U blizini ovog bloka je motorna zona moždane kore kojom se također odavde upravlja. Povrede senzornih i motornih centara dovode do ispada odgovarajućih funk-;:ja. dok povrede pojedinih asocijativnih zona ne moraju dovesti do prestanka 23

odgovarajućih psihičkih funkcija, jer tu funkciju preuzimaju neki drugi dijelovi moždane kore. Zadatak: 1. Prouči funkciju talamusa i hipotalamusa u psihičkom životu čovjeka!

/

VEGETATIVNI NERVNI SISTEM Nervni sistem se obično dijeli na somatski (tjelesni) i vegetativni (autonomni). Somatski ili animalni upravlja poprečnoprugastim mišićima i njime čovjek svjesno upravlja. Vegetativni nervni sistem djeluje autonomno i regulira rad unutrašnjih organa i žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Ovaj sistem se sastoji od grupa nervnih ćelija (ganglija ) koje su smještene duž kičmene moždine i odgovarajućih centara u mozgu, prvenstveno u hipotalamusu. Vegetativni nervni sistem dijelimo na simpatički i parasimptički. Njihovo je funkcioniranje suprotno, dok jedan povećava aktivnost nekih organa, drugi ju smanjuje. Simpatički nervni sistem ubrzava rad pojedinih organa

Oko PljuvaČne žlijezde Žlijezde znojnice Krvni sudovi Srce

Pluća Jetra

Želudac Nadbubrežne žlijezde

Bubrezi

Tanko crijevo

Debelo crijevo

Mokraćni mjehur SI. 6. Shematski prikaz vegetativnog nervog sistema

( s r c a ,

pluća, pljuvačnih žlijezda, povećava krvni pritisak, povećava lučenje adrenalina). Ove promjene su posebno izražene u emocionalnom uzbuđenju i imaju funkciju povećana opće mobilnosti organizma. Parasimpatički nervni sistem usporava rad žlijezda i unutrašnjih organa te tako utječe na uspostavljanje ravnoteže u orgnizmu. 24

PROVJERITE SVOJE ZNANJE Mozak predstavlja osnovu psihičkog života čovjeka. Proprioreceptori nas izvještavaju o promjenama u našem tijelu. Smanjen rad štitne žlijezde može dovesti do kretenizma. Hipofiza regulira rad ostalih žlijezda. Neurofibril je hormon gonade. Nervna ćelija ima funkciju prenošenja nervnih impulsa. Aferentni nervi prenose impulse od periferije ka centru. Stečeni refleks je trajna veza između draži i reakcije. Reverzibilni krug je način nastajanja olfaktivnog osjeta. Kičmena moždina sprovodi nervne impulse između mozga i periferije i regulira neke reflekse. Srednji se mozak sastoji od tzv. crvenog tijela i četverogubih kvržica koje inerviraju muskulaturu lica, očiju i pljuvačnih žlijezda. U mozgu su jasno definisani centri za pojedine psihičke funkcije. Vegetativni nervni sistem se sastoji od simpatičkog dijela kojim čovjek može upravljati i parasimpatičkog koji je autonoman. Prefrontalna lobotomija je prekid veza između čeonog režnja i hipotalamusa i limbičkog sistema.

Da Da Da Da Da Da Da Da Da

Ne Ne Ne Ne Ne Ne Ne Ne Ne

Da

Ne

Da

Ne

Da

Ne

Da

Ne

Da

Ne

25

f[

3. OSNOVNI PSIHIČKI PROCESI

Čovjek funkcionira kao jedinstveno psihičko biće. Teško je posmatrati izolovano pojedine psihičke procese i stanja, jer se oni i ne dešavaju izolovano. Npr. čovjek posmatra neki predmet i istovremeno razmišlja, osjeća i poduzima akciju. Pošto je teško izučavati psihički život u njegovoj stvarnoj cjelovitosti, moramo pristupiti pojedinačnom razmatranju psihičkih procesa i stanja. Najčešća klasifikacija psihičkih procesa je ova: • spoznajni ili intelektualni; • osjećajni ili emocionalni i • voljni ili konativni procesi. SPOZNAJNI PROCESI Ovim procesima spoznajemo objektivnu stvarnost, onu koja nas okružuje. Spoznaja se temelji na analiziranju primljenih informacija iz vanjskog svijeta i njihovom prevođenje u različite pojmove i operiranje njima. Prva karika u spoznajnom procesu je opažanje. OPAŽANJE Opažanje je proces u kojem čulnim organima spoznajemo svijet koji nas okružuje. Naime, čulni organi imaju svojstvo da primaju podražaj (draž) određene vrste energije iz vanjskog svijeta i unutrašnjosti organizma te da ga prerade u određeni osjet. Osjet je doživljaj koji nastaje pod uticajem podražaja (draži) određene vrste i intenziteta na osjetne organe. Reagovanje na ove draži preko osjetnih organa predstavlja osnovu opažanja. Opažanje je složen psihički proces u kojem ne učestvuju samo osjetni organi. Naime, tokom opažanja čovjek vrši selekciju draži, koristi ranija iskustva i daje im određeni smisao. Objektivni svijet djeluje na naše osjetne organe svojim fizičko-hemijskim procesima i zato opažanje uglavnom zavisi od karakteristika tih podražaja. Međutim, opažanje zavisi i od našeg trenutnog stanja, odnosno od naših motiva, emocija i stavova, pa stoga kažemo daje odražavanje objektivne stvarnosti u našoj svijesti subjektivni doživljaj. ^

OSJET

Mnogobrojne draži djeluju na naša čula i mi ih ne zapažamo izolovano. Tako kada gledamo jabuku na stolu, mi ne zapažamo posebno crvenu boju, posebno njen oblik i veličinu, nego je zapažamo kao jednu cjelinu. Spoznaja cjelovitog 26

OSJET MIRISA Osjetni receptori za miris (olfaktivni) smješteni su u gornjem dijelu sluzokože nosa. Oni reaguju na prisustvo isparljivih supstanci. Za razliku od drugih čula, ove receptorske ćelije predstavljaju istovremeno i neurone. Olfaktivni sistem je povezan sa limbičkim sistemom, hipotalamusom i dijelovima moždanog stabla. Postoji mnogo kvaliteta mirisa i teško ih je klasificirati. Psiholog Hening spominje cvjetne, voćne, začinske, smolaste, truhle i zagorjele mirise. Prema njemu, svi ostali mirisi su kombinacija ovih. OSJET VIDA Vidni receptori su fotoreceptivne ćelije—štapići i čunići i smješteni su u mrežnjači. Pod djejstvom svjetlosti vidni pigmenti koji se nalaze u mrežnjači (rodopsin i tri varijante jodopsina) razlazu se, pri čemu nastaje nadražaj u vidu bioelektrič-ne struje. Taj nadražaj se putem očnog nerva prenosi u odgovarajući centar u potiljacnom regionu kore velikog mozga. Nadražaji iz desne strane vidnog polja putuju ka lijevoj moždanoj hemisferi i iz lijeve ka desnoj, što se dešava zbog ukrštanja vlakana očnih nerava neposredno iza očiju. Tako lijeva hemisfera prima impulse s lijeve strane oba oka i vidi desnu stranu vidnog oka, a desna na isti način vidi lijevu stranu vidnog polja. Svaki optički živac ima oko milion ovih aksona. Prema tome, vid nastaje stimulacijom nervnih ćelija mrežnjače, koje u mozak šalju podatke o intenzitetu, boji i drugim svojstvima primljenih svjetlosnih draži. Ove informacije mozak zatim "čita", "sređuje", "tumači" i "vidi" kao detalje slike u vidnom polju. Zato se kaže da oko samo gleda, a mozak konačno vidi i doživljava promatrane objekte i pojave. Ljudsko oko raspoznaje samo usko područje elektromagnetskog spektra (vidljivi dio Sunčeve svjetlosti) valne dužine 400-760 mu.. Normalno oko raspoznaje četiri osnovne boje, (crvena, zelena, žuta, plava) i njihove kombinacije. Međutim, postoji sljepoća za boje. Ona je redovno prirođena: može biti ograničena na crveno ili zeleno, proširena na dvije ili tri boje ili pak potpuna. U ovom posljednjem slučaju oko razlikuje samo različite svjetlosne predmete - kao na bezbojnoj (crno-bijeloj) fotografiji. Pored sljepoće za boje česte su mahane ili anomalije osjeta vida kao što su kratkovidnost, dalekovidnost i dr. Kratkovidnost, dalekovidnost i astigmatizam nastaju zbog deformacije u očnom sočivu, što se može ispravljati naočalima. Kada je u pitanju sljepoća za boje, rijedak je slučaj totalnog sljepila, ali je često djelimično sljepilo za boje. Daltonizam je forma djelimičnog sljepila za boje gdje se crvena boja vidi kao zelena. Vidni osjet je najvažniji za ljudsku spoznaju jer na njega otpada oko 90% svih osjeta. Njime ne opažamo samo boju nego oblik, udaljenost, kretanje, veličinu itd. 29

OSJET SLUHA Osjetilo sluha je uho. Mehanoreceptori zvučnih vibracija nalaze se u unutrašnjem uhu, a centar za sluh je u sljepoočnoj oblasti kore velikog mozga. Receptorske ćelije osjetila sluha imaju sposobnost da mehaničku energiju zvučnih valova pretvore u bioelektirčne impulse i upute ih odgovarajućim moždanim centrima. One su smještene u tzv. Kortijevom organu unutrašnjeg uha - glavnom funkcionalnom dijelu puža. Ustvari zvučni talasi izazivaju treperenje bubne opne, koje se prenosi na slušne koščice-čekić, nakovanj i uzengiju. Sa uzengije, ove vibracije preko ovalnog okna dospijevaju do puža. Puž je spiralno uvijena cijev čija je unutrašnjost bazilarnom membranom uzdužno podijeljena na dvije šupljine ispunjene slušnom tečnošću. Dospjele vibracije se prenose na bazilarnu membranu, a sa nje na osjetilne ćelije Kortijevog organa. Impulsi nastali u tim ćelijama, putem slušnog nerva dolaze do sljepoočnog dijela kore velikog mozga, gdje se vrši ne samo "izoštravanje zvuka", nego i psihoakustička analiza, posebno kada je riječ o govornim elementima. Tako se konačno doživljava kompletan osjet sluha. Količina i kvalitet zvučnih informacija, tj. osjeti sluha, zavise od intenziteta (jačine) i frekvencije (učestalosti) zvučnih vibracija. Istraživanjem izvora, rasprostiranja i osjeta zvuka bavi se akustika. Treba razlikovati fizikalnu i fiziološku akustiku. U ovoj posljednjoj istražuju se problemi vezani uz organe sluha i govora. U fizikalnom smislu zvuk može biti ton, šum i prasak ili njihova kombinacija, što zavisi od načina titranja, koja se prenose kroz sredstvo (prenošenja). Ljudi mogu čuti tonove u intervalu frekvencije od oko 160 do 20.000 titraja u sekundi (Hz), što zavisi od individualne osjetljivosti, starosti i dr. Intenzitet zvuka mjeri se u decibelima (dB). Ljudsko uho može slušati zvuk u vrlo širokom intervalu intenziteta, od oko 0 do oko 120 dB. Čovjek je najosjetljiviji na zvučne draži između 1000 i 5000 titraja. OSJET RAVNOTEŽE ILI STATIČKI OSJET Ove osjete dobijamo preko polukružnih kanala i otolitnog aparata koji su smješteni u unutrašnjem uhu. Pomoću ovog osjetnog organa doživljavamo položaj tijela u prostoru, promjenu položaja tijela i održavanje ravnoteže. Ovaj osjet je tijesno povezan sa organskim osjetima, pa se dešava da on refleksno djeluje na mišiće u unutrašnjosti tijela, posebno one u utrobi. Tako se dešava da kod morske bolesti imamo osjećaj mučnine, jer je podražavanje organa za ravnotežu, preko refleksnog luka podražilo mišiće za probavu. KINESTETIČKI OSJET Kinestezija, tj. kinestetički osjet kretanja. Ovaj osjet doživljavamo kao informaciju o položaju i kretanju pojedinih dijelova tijela. Receptori ovog osjetila (osjetna tjelešca) nalaze se najvećim dijelom u zglobnim čahurama, ali djelimično 30

i u tetivima i mišićima. Normalno funkcioniranje kinestetičkog osjetila obezbjeđuje potpunu usklađenost tjelesnih pokreta. Izostanak doživljavanja kinestezije, u slučaju nekih oboljenja bitno remeti ili onemogućava tu skladnost, pa se određeni pokreti kontroliraju drugim osjetilima, npr. vidom. ORGANSKI OSJETI Ovi osjeti registriraju promjene u unutrašnjosti tijela, pa imamo osjećaj gladi, žeđi, mučnine, umora, itd. Oni nemaju jasno locirane organe niti se dovoljno zna o mehanizmu njihovog djelovanja, ali su jako važni jer nas upozoravaju ako neki unutrašnji organi ne funkcioniraju normalno.

*S

PERCEPCIJA

Na naše osjetilne organe djeluje veliki broj draži koje mi ne doživljavamo kao prosti skup različitih osjeta nego kao organizovane cjeline. Tako mi posmatrajući automobil ne zapažamo odvojenu njegovu boju, oblik, veličinu, zvuk motora, glatkoću i si. nego imamo cjelovit doživljaj automobila. Ovaj cjelovit doživljaj prilikom opažanja objektivnih predmeta i pojava zovemo percepcija. Pojedinačni osjeti koje smo spominjali su samo vještački izdvojeni iz cjeline predmeta i pojave koju opažamo. Percepcija je cjelovit doživljaj objektivne realnosti na koju utječu objektivni i subjektivni faktori. OBJEKTIVNI FAKTORI U PERCEPCIJI Proces opažanja ima svoje zakonitosti na osnovu kojih predmete i pojave doživljavamo kao cjeline a ne kao pojedinačna svojstva tih predmeta. Osnovne zakonitosti opažanja su: princip grupisanja draži u cjeline, zakonitost opažanja figure i osnove i zakonitosti stalnog opažaja. Od ovih zakonitosti zavisi tačnost, brzina i smjer opažanja. 1. Grupisanje draži u cjeline ima sljedeće principe: a) princip blizine - prostorno i vremenski bliske draži opažamo kao cjelinu (slika), b) princip sličnosti - draži koje su slične opažamo kao zasebne cjeline (slika), c) princip simetričnosti - draži koje obrazuju neku pravilnu figuru opažamo kao cjelinu d) princip kontinuiteta - zapaženu formu opažamo kao formu koja se produžuje. 31

Navedeni principi ukazuju na svojstvo čovjeka da svoje opažanje organizuje u neku pravilnu formu pa ih zovemo i principi dobre forme. 2. Opažanje figure i osnove (pozadine) je zakonitost opažanja koja omogućava cjelovit opažaj. Da nije ove zakonitosti, imali bismo percepciju u kojoj bi bilo teško raspoznati pojedine predmete i pojave jer bi se utapali u ono što ih okružuje. Osnova je ove zakonitosti da opažamo jasno izražen objekat na manje izraženoj pozadini. Tako vidimo plivača u riječi kao istaknutu figuru na manje izraženoj osnovi (rijeka, obala i si.). 3. Stalnost opažaja je svojstvo našeg opažanja da predmete i pojave doživljavamo nepromijenjene iako se draži mijenjaju. Kod ove zakonitosti imamo principe: a) Stalnost Opažanja na različitim udaljenostima - vidimo isto čovjeka sa 3 metra i 10 metara. b) Stalnost oblika - doživljavamo isti oblik okruglog stola kad sjedimo za njim i kad ga gledamo iz nekog ugla. c) Stalnost Opažaja boje i svjetlosti - komad uglja vidimo isto na suncu i u sjeni. Princip stalnosti opažaja vrijedi sve dok promjene posmatranih predmeta i pojava ne budu toliko izražene, da se mijenja opažaj veličine, oblika, boje i svjetlosti. Za ljudsku spoznaju ova zakonitost je značajna stoga što osigurava lakšu orijentaciju i lakšu identifikaciju predmeta i pojava koji nas okružuju. U suprotnom, kada bi se sa svakom promjenom draži mijenjala i percepcija, onda bismo čitav svijet doživljavali kao opću zbrku, kao stalno izmjenjivanje mrlja različitih veličina, oblika, boja i svjetlosti. SUBJEKTIVNI FAKTORI U PERCEPCIJI Percepciju određuje i odnos čovjeka prema onom što opaža. Neki predmeti i pojave su za nas više važni od drugih pa ih pažljivije posmatramo i samim tim je takva percepcija cjelovitija. Zato kažemo da na percepciju utječu iskustvo, motivacija i svojstva ličnosti koja opaža. 1. Uloga iskustva u percepciji Naše iskustvo učestvuje u selekciji, grupiranju i tumačanju sadržaja posmatranja. Krulik je izveo sljedeći eksperiment: U mračnoj prostoriji, pred posmatračima je projicirao na monitoru dvije svijetle tačke A i B. Kada se tačka A kretala prema tački B, oni su odgovarali tačno da se tačka A kreće prema tački B. Kada je umjesto tačke projiciran automobil, a umjesto tačke A drvo, i kada se drvo kretalo prema automobilu, oni su tvrdili da se automobil kreće prema drvetu. Ovakve pogrešne tvrdnje su posljedica iskustva iz kojeg znamo da se drvo ne može kretati. 32

Stalnost percepcije, odnosno opažanja je zasnovana na iskustvu. Mali čamac na morskoj obali stvara objektivno veću sliku na našoj mrežnjači nego brod na pučini, ali svi znamo daje brod mnogo veći od čamca. 2. Utjecaj motivacije na percepciju Motivi značajno određuju ljudsko ponašanje. Oni također usmjeravaju našu svijest na određene sadržaje i tako direktno utječu na selekciju podražaja. Gladan čovjek će mnogo prije zapaziti prodavnicu hljeba nego sit. Onaj koji voli atletiku ili se njome bavi, imat će potpuniju percepciju o hodanju na duge staze i pravilima tog hodanja. 3. Svojstva ličnosti i percepcija Sposobnosti, interesi, vrijednosti, emocije i druga svojstva ličnosti značajno utječu na percepciju. Različito opažamo neke predmete i pojave kada smo ljuti nego kada smo veseli. Npr. kako mladić vidi djevojku kad je zaljubljen u nju i kako je vidi kada se raziđu. Ljudi se značajno razlikuju prema određenim sposobnostima. Onaj ko ima dobre muzičke sposobnosti, prije će razaznati zvuk oboe ili klarineta u nekoj instrumentalnoj kompoziciji, od onoga koji to doživljava kao opću zbrku tonova. Naravno u ovom slučaju bitno je i iskustvo. t)

ILUZIJE I HALUCINACIJE

Vidjeli smo da su percepcije subjektivne slike objektivne realnosti. Ponekad percepcije mogu toliko odstupati od realnosti da govorimao o iluzijama i halucinacijama. Kod iluzija same draži svojim odnosima mogu stvoriti krivi dojam i pogrešnu percepciju. Tako nam svjetliji predmeti izgledaju veći od tamnijih, predmeti koji se približavaju izgledaju veći od onih koji se udaljavaju. U taktilnom osjetu poznata je Aristotelova iluzija: Kad dva prsta ukrstimo i između njih stavimo kuglicu, pa je kotrljamo, imamo percepciju kao da kotrljamo dvije kuglice. Sličan fenomen je kada ukrstimo dva prsta i jagodicama povlačimo niz nos, imat ćemo iluziju duplog nosa. Kod halucinacije iskrivljeni opažaj nema osnovu u podražajima iz okoline nego su posljedica nekih poremećaja nervnog sistema. Halucinacije su bolesna stanja i javljaju se kod nekih duševnih bolesnika, alkoholičara, narkomana, premorenih i iscrpljenih ljudi. OSOBINE PERCEPCIJE 1. Jedna od najvažnijih osobina percepcije je uvjerenje u njezinu vjerodostojnost. Za ljudsku spoznaju ovo je veoma bitno, jer samo na taj način možemo formirati pojmove i predstave. 2. Percepcije su relativno tačan odraz objektivne stvarnosti. Ovo svojstvo ukazuje na mogućnost da u percepciji ima sadržaja kojih nema u predmetima i

33

pojavama koje opažamo, a iz razloga koje smo naznačili kao objektivne i subjektivne faktore koji mogu utjecati na iskrivljavanje percepcije. 3. Za razliku od nekih drugih psihičkih doživljaja, percepcija je jasna i konkretna. Ono što neposredno opažamo mnogo je jasnije od onog što zamišljamo. (Pogledajte lice svog prijatelja, a zatim zatvorite oči pa zamislite kako izgleda. Staje jasnije percepcija ili vaše zamišljnje)? 4. Percepciju možemo zadržati sve dok traje podražaj. Pokušajte da zamislite lik svoje majke kada je ona daleko od vas. Primijetit ćete kako se taj zamišljeni lik pojavi i brzo nestane, dok tako nije kada neposredno gledamo svoju majku. Dok je ona tu i mije gledamo, bit će i percepcija.

*T PAŽNJA Na naše osjetne organe istovremeno djeluje veliki broj podražaja iz vanjskog svijeta. Kada bismo sve te podražaje registrirali, imali bismo veliku zbrku u našoj svijesti. Zato čovjek vrši selekciju i usmjerava se samo na neke podražaje. Ova usmjerenost naše svijesti i aktivnosti na samo neke podražaje je pažnja. Među psiholozima postoje neslaganja oko toga da li je pažnja zaseban psihički proces, ali se svi slažu daje to jedna od faza drugih psihičkih procesa . Postoje različite teorije o prirodi pažnje. Francuski psiholog Ribo smatra da je pažnja fiziološki proces čijim djelovanjem osjeti dobivaju na intenzitetu. Herbarije razvio intelektualističku teoriju prema kojoj pažnja nastaje zbog snažnih predstava koje se čovjeku nameću. Vunt je smatrao daje pažnja voljni proces koji omogućuje intelektualne procese. Fiziološke osnove pažnje istraživali su mnogi naučnici. Tako je Pavlov u svojim eksperimentima ustvrdio da u procesu opažanja nastaju tzv. ognjišta optimalnog podražaja moždane kore. Kada je naša svijest usmjerena na neki sadržaj, tada dolazi do aktiviranja određenog područja u moždanoj kori, tzv. indukcija, dok se u ostalim područjima koče ti procesi, tzv. inhibicija. To bismo mogli zamisliti kao nepravilne pjege koje se stalno sužavaju i šire, odnosno pojačavaju i slabe. One se i stalno sele iz jednog dijela moždane kore u drugi, jer i naša pažnja se seli sa sadržaja na sadržaj. Pažnja može biti nenamjerna, namjerna i sekundarna. a) Nenamjerna pažnja nastaje spontano djelovanjem vanjskih podražaja. Podražaji po nečemu karakteristični izazivaju nenamjernu pažnju. Tako mi i nehotice obraćamo pažnju na sve ono stoje veliko, jasno, oštro, neobično i promjenljivo. Npr. na ulici djevojka sa potpuno ošišanom glavom skrenuće našu pažnju prije nego djevojke koje imaju normalne frizure. Također predmeti koji su u pokretu ili na neki drugi način odudaraju od sredine odvlače našu pažnju iako ih nismo imali namjeru posmatrati. 34

b) Namjerna pažnja je uperana prema nekom cilju i zasnovana je na našoj odluci. Prilikom namjernog opažanja ulažemo napor da opazimo ono Što nas interesuje. Čim taj napor popusti, gubi se namjerna pažnja. To ne mora da znači da prestaje pažnja uopće, već se tada javlja nenamjerna pažnja, naime, neki drugi sadržaji odvlače našu svijest svojim karakterističnim svojstvima. c) Sekundarna pažnja nastaje iz namjerne pažnje. Neki ovaj oblik zovu emocionalna pažnja, jer osjećanja podržavaju pažnju da bude trajnija i intenzivnija.

Zadatak: Na temelju svog iskustva obrazloži sekundarnu pažnju! KARARAKTERISTIKE PAŽNJE Kada smo govorili o opažanju, istakli smo da na opažaj i samim tim na pažnju utiču karakteristike draži kao objektivni faktor (vanjski faktor) i karakteristike onoga koji opaža kao subjektivni faktor (unutrašnji faktor). S obzirom na ove faktore, pažnja ima sljedeće karakteristike: obim, intenzitet, pokretljivost i fluktuaciju. a) Obim pažnje Obim pažnje je broj predmeta i pojava koje možemo istovremeno obuhvatiti u kratkom vremenskom intervalu. Naime, ako opažanje duže traje, mi onda prelazimo sa predmeta na predmet. Tahitokopom se mjeri obim pažnje na način da se u kratkom vremenskom intervalu istovremeno projicira vise slika. Ispitivanja su pokazala da u prosjeku odrasli mogu u jednom trenutku zapaziti 4 različite figure, oko 8 odvojenih tačaka i brojeva, dok djeca mogu zapaziti do tri različite figure. b) Intenzitet pažnje Pod intenzitetom pažnje podrazumijevamo nivo usmjerenosti naše svijesti na neki sadržaj. Intenzitet pažnje je u obrnutom srazmjeru sa obimom pažnje. Tako ako je naša svijest usmjerena na veći broj sadržaja, tada ih slabije opažamo. Među ljudima postoje izvjesne razlike kako u obimu pažnje tako i u intenzitetu. Pitanje: U kojim zanimanjima su značajna svojstva obima i intenziteta pažnje? c) Pokretljivost pažnje Pokretljivost pažnje je namjerno pomjeranje naše svijesti sa jednog sadržaja na drugi. Na ovaj način se donekle nadomješta ograničenost obima pažnje. Također postoje razlike među ljudima kada je u pitanju mogućnost distribucije pažnje. Ima onih koji brzo mogu prebaciti pažnju sa jednog sadržaja na drugi, kao i onih kojima treba vremena da poslije jednog sadržaja opažaju drugi. d) Fluktuacija Za razliku od distribucije gdje namjerno prebacujemo svoju pažnju sa jednog sadržaja na drugi, kod fluktuacije pažnja mimo našeg htijenja skreće sa jednog 35

na drugi sadržaj. Potpuna koncentracija na jedan sadržaj je jako kratka i, kao što smo istakli, zavisi od objektivnih i subjektivnih faktora. Za fluktuaciju pažnje posebno je bitan subjektivni faktor, tj. umor, interes, osjećanja i si.

f

PREDSTAVE

Predstave su reprodukcija ranijih opažaja. Od percepcije se razlikuju po tome što ne nastaje neposrednim podražajem senzornih organa, nego oživljavanjem postojećih fizioloških tragova u moždanoj kori. Razlike percepcije i predstave a) Predstave su bljeđe, jer je njihov sadržaj slabiji i po intenzitetu i obimu ----- od percepcije. b) Predstave su fragmentarne, jer sadrže samo neke dijelove percepcije. c) Predstave su manje postojane, jer se javljaju na momente i kratko traju. Vrste predstava U odnosu na osjetne organe preko kojih imamo percepcije a koje predstavom oživljavamo, predstave možemo podijeliti na: a) Vizuelne (vidne), b) Akustične (slušne), c) Olfaktivne (mirisne^ d) Gustativne (predstave okusa), e) Taktilne (dodirne), f) Kinestetičke i motorne ( predstave pokreta), g) Cenestetičke (predstave o osjetima unutrašnjih organa). Prema tome kako nastaju, predstave možemo podijeliti na: a) Predstave pamćenja - oživljavanje u svijesti nečega što smo ranije opažali. b) Predstave mašte - predstava koja ne odgovara ni jednoj percepciji, nego je kombinacija dijelova raznih percepcija. „Dakle, predstave su slike sjećanja onoga što smo ranije opažali. Čak i kad su najživlje i najpotpunije, one su blijeda kopija percepcije i samo na nju podsjećaju.Vode porijeklo od jedne određene percepcije i rijetko se javljaju same. Ako jedna predstava izaziva drugu, ta se pojava zove asocijacija predstava. Asocijativna reprodukcija je naizgled spontana, ali ona ima svoje zakonitosti. Aristotel je zapazio da se naše predstave javljaju prema određenim pravilima koja je on formulirao kao zakon asocijacija. Prema ovom zakonu, predstave se udružuju i javljaju prema asocijaciji sličnosti, kontrastu, sukcesiji i koegzistenciji. Novija istraživanja su pokazala da predstave imaju fiziološku osnovu koja se formira na bazi u vjernog refleksa. 36

Zadatak: Navedi primjer kada jedna predstava izaziva, asocira dragu predstavu prema zakonu koegzistencije! Među ljudima postoje razlike u mogućnosti predstavljanja ranijih sadržaja, pa neki bolje mogu oživjeti vizuelne percepcije, neki akustične, neki su opet uspješniji da predstave sebi ranije viđene pokrete itd. Otuda možemo govoriti o različitim tipovima ljudi s obzirom na ove sposobnosti (vizuelni, auditivni...) Predstave u osnovi sadrže elemente percepcije, ali istovremeno su uopćene i predstavljaju prvu stepenicu u formiranju pojmova. Zadatak: Predstavi u svojoj svijesti bolnicu u svom gradu. Poslije pokušaj zamisliti uopće bolnice i utvrdi osnovni sadržaj takve predstave! PROVJERITE SVOJE ZNANJE Razluči pojam opažaj od pojma osjet! Sta čini anatomsko-fiziološku osnovu analizatora, prema Pavlovu? Kako se zove minimalna draž koja izaziva osjet? Obrazloži osjetnu adaptaciju! Kako glasi Veber-Fehherov zakon? Navedi tri vrste gustativnih kvržica! Sta je to što razlikuje receptorske ćelije mirisa od receptorskih ćelija drugih čula? Sta se zbiva u primarnom vizuelnom centru kada dođe impuls? Koja je uloga kontrasta u vidnom polju? Kojom mjerom se mjeri visina a kojom jačina tona? Kako tumačiš osjećaj mučnine kod tzv. morske bolesti? Sta je to percepcija i po Čemu se razlikuje od osjeta? Koji su osnovni zakoni opažanja? Obrazloži Krulikov eksperiment! Koja svojstva ličnosti mogu utjecati na percepciju? Obrazloži razliku između iluzije i halucinacije! Kako funkcionira tzv. ognjište optimalnog podražaja moždane kore kao fiziološka osnova pažnje? Koja je razlika između fluktuacije pažnje i rasijanosti? Nabroj vrste predstava prema osjetima! Navedi primjer kada jedna predstava izaziva, asocira drugu predstavu prema zakonu koegzistencije!

37

> 4. SLOŽENI PSIHIČKI PROCESI PAMĆENJE f Pamćenje je složeni psihički proces koji nije svojstven samo čovjeku. Ima mišljenja da čak i neživa materija na neki način pamti. Čovjek je ovaj psihički proces razvio i uvezao sa drugim procesima, prvenstveno sa mišljenjem i učenjem. Pamćenje se definiše kao sposobnost da se obnove sadržaji koje smo ranije učili. Istovremeno možemo govoriti o pamćenju kao složenom psihičkom procesu. PAMĆENJE KAO SPOSOBNOST Pamćenje ima fiziološku osnovu koja se ogleda u određenoj promjeni biohemijskih procesa u nervnim ćelijama. J. Blundell ovako objašnjava te procese: "Prema prvim spoznajama o kemijskoj podlozi pamćenja, ono se moglo kodirati u složenoj molekuli, slično načinu na koji se može zvuk napisati na vrpci. To gledište više nije prihvatljivo. Prema danas Široko usvojenom gledištu, kemijske tvari koje sintetiziramo tijekom procesa učenja, same po sebi ne sadrže nikakve informacije, nego je njihova funkcija usmjeravati živčane impulse prema specifičnim moždanim krugovima. Ti krugovi postaju funkcionalni tijekom učenja, a zadaća je sintetiziranih kemijskih tvari reaktivirati ih kad zatreba reprodukcija (pamćenje). Čini se da u tom procesu reaktiviranja (pamćenja) kemijske tvari funkcioniraju kao prometna svjetla koja samo dopuštaju impulsima prolaz određenim putovima." Fiziološka osnova pamćenja je u takozvanom reverberacijskom krugu (reverberacija - odraz). To je interni nervni krug u kori mozga koji čini nekoliko neurona. Mozak pamti raniji podatak tako što podražaj koji je trajao i prestao biva pohranjen, i kada dođe do ponovnog pobuđenja, aktivira se cijeli krug a mogu biti podraženi i drugi krugovi, čime se formira lanac neurona kao funkcionalna veza za određene sadržaje ili iskustva. Funkcionalne veze koje se uspostavljaju na ovakav način zovu se engrami ili mnemogrami. Među ljudima postoje značajne razlike u sposobnosti pamćenja. Tako je u jednom istraživanju od ispitanika traženo da nauče jednu kratku pjesmicu. Nekima je trebalo 10 ponavljanja dok je bilo onih koji to nisu uspjevaji zapamtiti ni poslije 26 ponavljanja. Slično je bilo i kod pamćenja riječi. Od 190 riječi jednog teksta, nakon jednog čitanja neki su zapamtili 125, dok su drugi zapamtili samo 45 riječi. Većina psihologa smatra da postoji jedna opća sposobnost pamćenja koja je uvjetovana mogućnošću nervnog sistema i nekim svojstvima ličnosti. S druge strane, utvrđeno je da postoje i posebne sposobnosti zapamćivanja, pa tako neki ljudi bolje pamte vizualne podražaje, neki auditivne itd. •38 i ..

PAMĆENJE KA O PSIHIČKI PROCES Pamćenje je složen psihički proces i ima sljedeće nivoe: 1. Retencija (zadržavanje) je svojstvo centralnog nervnog sistema da zadrži ranije podražaje. Kao ključna pretpostavka učenja, ona je potencijalna moguć>: zadržavanja naučenog, kao i izraz nastalih promjena tokom učenja. Može se mjeriti proteklim vremenom od zapamćivanja do obnavljanja zapamćenog. Retenciji prethodi učenje i od kvalitete tog psihičkog procesa umnogome zavisi obim i intenzitet zadržanog sadržaja u svijesti. Pored toga, retencija zavisi od unutrašnjih svojstava ličnosti i godina starosti. 2. Rekognicija (prepoznavanje)je svijest daje određeni sadržaj bio nekada predmet našeg učenja ili opažanja. Drugim riječima, rekognicija je aktiviranje nastalih promjena na nivou prepoznavanja. 3. Reprodukcija (obnavljanje) je izravna manifestacija zapamćenog sadržaja. Za razliku od rekognicije, pamćenje na nivou reprodukcije je životno jer se na neki način raniji sadržaji mogu ne samo prepoznati nego i obnoviti. Reprodukcija može biti namjerna i spontana; brza i spora; potpuna i nepotpuna. Zavisi od niza faktora od kojih ističemo: nivo naučenog sadržaja, vrijeme koje je proteklo od učenja, psihofizičko stanje subjekta i vrsta sadržaja koja se reprodukuje. VRSTE PAMĆENJA S obzirom na namjeru, pamćenje možemo podijeliti na namjerno i spontano. Kao što smo istakli, kod reprodukcije namjerno zapamćivanje podrazumijeva odluku da se nešto zapamti i napor pri upamćivanju. Ovo posebno dolazi do zražaja pri školskom učenju. Kod spontanog zapamćivanja nema namjere niti se ulaže napor da neki sadržaj ostane u svijesti? Pamćenje se mnogo češće dijeli na mentalno i motorno. 1. Mentalno pamćenje podrazumijeva zadržavanje u svijesti različitih inteektualnih sadržaja, kao što su misli i predstave. Mentalno pamćenje se dalje može podijeliti prema dva kriterija: i Prema sadržajima kojim se operira u procesu pamćenja, postoji slikovito (pamćenje likova) i verbalno (pamćenje zadržavanje i reprodukcija sadržaja riječima). b) Prema načinu kako se pamti postoji mehaničko (upamćivanje bez smislenog razumijevanja) i logičko (zapamćeni sadržaj je smisleno povezan). Zadatak.Sačini kraći test kojim ćeš utvrditi da li neko bolje pamti likove ili riječi!

2. Motorno pamćenje je zadržavanje i reprodukcija naučenih pokreta. Motorno pamćenje moramo razlikovati od urođenih pokreta koji se ne uče. Dakle, motorno pamćenje je psihomotorna reakcija koja je stečena procesom učenja. Većinu motornih sadržaja trajno pamtimo. I kod ove sposobnosti među Ijudima su evidentne razlike. Zadatak.Testirajte sebe koliko će vam trebati vremena da naučite desnom rukom pisati slovo B a lijevom rukom broj 4!

. govoru ( vokalna ekspresija), tijelu (posturalna ekspresija). 77

EMOCIONALANI IZRAZI LICA Još jeL^eoTiardrrd'a" v inči uočio da mišići lica otkrivaju emocionalna stanja u kojima se čovjek nalazi. On je to pokazao na jednostavnom crtežu gdje opušteni mišići oko očiju i usta pokazuju neugodne emocije. Rukmik (Ruckmick) je također u svojim eksperimentalnim istraživanjima utvrdio da je za identifikaciju emocija najvažniji položaj mišića očiju i usta, ali da se na osnovu izraza lica mogu prepoznati samo prijatne i neprijatne emocije. R. Vudvort (Woodvorth) je klasificirao izraze lica u kojima se mogu prepoznati sljedeće emocije: 1. Ljubav, sreća i radost. 2. Iznenađenje. 3. Strah i patnja. 4. Bijes i odlučnost. 5. Gađenje i odvratnost. 6. Prezir. Prepoznavanje emocija samo na temelju izraza lica nije pouzdano. Neke emocije imaju sličan izraz lica, npr. strah i srdžba, sreća i iznenađenje. U Vudvortovoj skali lakše je prepoznati emocije koje su udaljenije nego one koje su u istoj skupini. Tačno prepoznavanje emocija na osnovu izraza lica je moguće tek kada se pozna situacija u kojoj se čovjek nalazi. 78

SI. 12. Shematski prikaz iskazivanja emocija izrazom lica

SI. 12.b. Facijalna ekspresija pri šest glavnih emocija (ljubav, sreća i radost; iznenađenje; strah i patnja; bijes i odlučnost; gađenje i odvratnost; prezir)

EMOCIONALNI IZRAZI GLASOM Prepoznavanje emocija na osnovu govornog izraza je pouzdanije nego na osnovu izraza lica. Tako su visoki tonovi karakteristika uzbuđenja, a spušten glas odaje razočarenje ili tugu. U uzbuđenju glas treperi, riječi se skraćuju, glas je isprekidan, manje su pauze između riječi i rečenica a govor je ponekad neartikuliran. Smijeh jasno odaje emociju radosti, jecaj tugu. Zbog bolje prepoznatljivosti i lakšeg izražavanja emocija glasom, glumci se češće koriste izrazom glasa nego lica. EMOCIONALNI IZRAZI TIJELOM Već smo istakli daje u emocionalnim stanjima čitav organizam zahvaćen, tako i držanje i pokreti tijela odaju emocionalna stanja. U strahu ili bježimo ili smo blokirani, u srdžbi stiskamo pesnice, zauzimamo borbenu poziciju, u radosti pravimo žive pokrete, dok u prestravljenosti ljudi prave nagle pokrete glave, treptaju očima, izbacuju ramena i trup naprijed, uvlače stomak i si. Strah je emocija koja ima najveće učinke na stanje organizma. Intenzivan strah može blokirati psihičke i tjelesne funkcije: Ova se pojava zove iktus. S druge strane, u strahu može doći do nekontroliranih pokreta, bježanja, skakanja. Ovakve reakcije se zovu reptus. U stanju reptusa dolazi do velikog lučenja adrenalina i drugih hormona što uvećava energiju organizma. Poznati su mnogi slučajevi gdje su ljudi u strahu u stanju reptusa preskakali velike prepreke, dizali velike terete i si. Na izražavanje emocija, posebno na izražavanje tijelom i gestom, ima veliki aj kultura. Kod nekih naroda emocionalni izrazi su slabiji i to se cijeni, npr. Indijanci, dok su opet neki narodi, kao npr. Italijani, jako izražajni u ispoljavanju ih emocija. ZNAČAJ EMOCIJA U ŽIVOTU ČOVJEKA Emocije igraju važnu ulogu u životu čovjeka. One mogu biti korisne i štetne o ljudsko ponašanje. U intenzivnim emocionalnim stanjima smanjuju se neke jke funkcije. Percepcija je nepotpuna, ponekad iskrivljena. To je istraživao .ački psiholog Davor Trstenjak. Njegovi ispitanici su posmatrali fotografije različitih predmeta u trajanju 5-20 minuta, poslije čega su trebali procijeniti koliko su vremena proveli u promatranju. Jedna je grupa bez prekida posmatrala, draga (eksperimentalna) je u toku posmatranja imala izvjesne emocionalne pod-»caje, npr. "Zovu vas na telefon, ali prije toga završite posmatranje!" Ispitanici ii su dobijali emocionalne impulse posmatranje su procjenjivali dužim nego kc je bilo, što se pripisuje emocionalnom nestrpljenju. Emocije imaju značajan utjecaj na psihičke poremećaje. Razni bolovi bez ■rganske osnove su posljedica intenzivnih i dugotrajnih emocija. 79

Štetno djelovanje emocija se posebno manifestira u spoznajnim procesima pamćenja, mišljenja i učenja. Mnogobrojna istraživanja pokazala su da emocionalno pobuđen čovjek teže uči, lošije pamti i slabije rješava problematične situacije. Koliko emocije mogu zakočiti spoznajne procese pokazuju primjeri ljudi koji su doživjeli tzv. "praznu svijest". U takvom stanju osoba je van vremena i prostora, ne shvaća riječi, ne zna gdje se nalazi, ne zna šta se zbiva. Negativan utjecaj emocija na spoznajne procese je uglavnom zbog opće dezorgamzacije ponašanja . Tako kod dezorganizacije govora se prvo javlja poremećaj smisla, a poslije gramatički poremećaj (emocije dezorganiziraju prvo filogenet-ski mlađu funkciju). Emocije umjerenog intenziteta mogu pozitivno djelovati na ljudsko ponašanje. Aktivnost emocionalno obojena više motivira ljude. U školskom učenju pravilno dozirane emocije mogu potaći učenike da uče i bolje pamte nastavne sadržaje. Bitno je istaći da niti isuviše slabe niti isuviše jake emocije ne poboljšavaju učenje. Intenzivne emocije su pokretači velikih ljudskih ostvarenja. Betoven nije mogao komponovati svoje simfonije bez emocionalne zanesenosti. Emocije zadiru u sve oblike ljudskog ponašanja. One obogaćuju život, čine ga ljepšim i sadržajnijim. Bez emocija čovjek bi bio robot, kao stoje neko rekao: "Računar će moći sve raditi, ali nikada neće moći osjećati kao čovjek." PROVJERI SVOJE ZNANJE Kako je Darvin tumačio emocije? Na osnovu čega se razlikuju emocije od intelektualnih procesa? U povišenom emocionalnom stanju simpatički dio nervnog sistema ubrzava rad nekih organa, širi krvne žile i krv se skuplja u unutrašnjim organima. Koja je funkcija ovog fiziološkog procesa? Kako dijelimo emocije prema smjeru? Šta je anksioznost? Koja je suština ljubavi? U što može prerasti ljubomora?' Napravi razliku između raspoloženja i afekta! Paraventrikularno jedro je smješteno u hipotalamusu i upravlja vegetativnim nervnim sitemom. Koja je njegova funkcija u emocijama? Objasni Kenon-Bardovu teoriju nastajanja emocija! Kako nastaje psihosomatkso oboljenje? Objasni primjerom! Šta je to iktus? Koje su dobre, a koje loše strane emocija u ljudskom ponašanju?

80

7. MOTIVI KAO POKRETAČI LJUDSKE AKTIVNOSTI

Motivi zajedno sa emocijama pokreću i usmjeravaju ljudsku aktivnost radi ostvarenja određenog cilja. Emocije utječu na tok i intenzitet motiva, pa je teško razlučiti ove procese. Mi ih razdvojeno posmatramo radi lakše spoznaje zakonitosti kojima su određene. Ljude je oduvijek interesovalo šta je to što određuje ponašanje živih bića. Tako su nastale razne teorije, sve s ciljem naći odgovor na to pitanje. Teorija potreba tumači motivaciju kao aktivnost koja se javlja zbog nedostatka ili viška nekih materija u organizmu. Kada nekom organizmu oduzmemo ono što mu je potrebno da bi preživio, javlja se potreba. Takvo stanje "motivira" organizam da stupi u akciju i dođe do potrebnog (hrane, vode, zraka). Mogu se razlikovati dvije vrste aktivnosti koje poduzima organizam. Jedna je aktivnost koja se očituje povećanim brojem pokreta, uznemirenosti i nesvrsishodnim ponašanjem. Drugi oblik ponašanja je usmjereno i svrsishodno koje organizam čini da bi došao do onog što mu je potrebno i tako uspostavio ravnotežu u organizmu. Ovo svrsishodno i ciljano ponašanje koje dovodi do cilja, tj. do uspostavljanja fiziološke ravnoteže (homeostaza), zovemo motivacija. Motivaciju je najlakše objasniti ako je izjednačimo sa stanjem tjelesnog nedostatka, jer je lahko ustanoviti staje to organizmu potrebno da bi preživio. Faktori koji djeluju spolja i podstiču organizam na akciju mogu biti neka materija ili neko stanje, i kako podstiču organizam na aktivnost, zovu se podsticaji ili incenti-vi. Mogu biti prijatni ili neprijatni, što dovodi u vezu motive i emocije. Vršeni su mnogi eksperimenti sa životinjama gdje se mjerilo kako nedostatak hrane djeluje kao motivirajuća varijabla. Rezultati pokazuju da najprije poraste aktivnost i učinak u zadacima učenja. Ali, ako se duže vremena životinja lišava hrane ili vode, aktivnost će opasti sve do nivoa apatičnosti. Slično se ava i sa čovjekom, što su pokazali Guetzkow i Bowman. Oni su skupini muškaraca od 20 i 23 godine, koji su dobrovoljno pristali da učestvuju u eksperimentu, pola godine davali upola manje hrane. Ispitanici su bilježili svoja zapažanja a eksperimentatori su sistematski pratili kako se oni ponašaju. novo je raspoloženje bilo mrzovoljno, postali su apatični, zanemarivali su anjski izgled, međusobno se nisu trpjeli. Oni su svoje misli uglavnom usmjeravali ka hrani, svi njihovi razgovori, misli i snovi bili su vezani za hranu. Ovi primjeri upućuju na to daje motiv potreba koja usmjerava ljudsku aktivnost za njeno zadovoljenje. 81

Potreba je manjak ili višak neke materije u organizmu čiji nedostatak dovodi do narušavanja ravnoteže. Potrebe mogu biti različite kao i načini njihova zadovoljavanja. Čovjek je istovremeno biološko i socijalno biće pa su i potrebe biološke i socijalne. Tako su biološke potrebe za hranom, vodom, kiseonikom, odmorom, dok potreba za društvom i ugledom je socijalna potreba. Potreba postoji neovisno o svijesti daje narušena biološka i socijalna ravnoteža. Svijest o potrebi zovemo želja, koja ne mora biti u skladu sa objektivnom potrebom. U motivacijskom procesu prisutni su sljedeći segmenti: 1. Potreba. 2. Aktivnost. 3. Doživljaj. 4. Zamišljanje cilja. Navedeni slijed ukazuje na to kako poslije ukazane potrebe slijedi aktivnost organizma da se ona zadovolji. Narušena ravnoteža organizma je praćena izvjesnom tenzijom, koja pokreće na akciju.

' •

STIMULANS

,

— ORGANIZAM >•

MOTIVACIJA — PONAŠANJE >

— ►

ZADOVOLJENJE POTREBE

i

SI. 13. Shema toka motivacijskog ciklusa do uspostavljanja homeostaze

Sama se potreba doživljava kao organski ili intelektualni osjećaj. Kada je svijest o potrebi na niovou daje možemo doživjeti, onda se zamišlja način kako da se potreba zadovolji i kako da se nadiđe stanje neugodnosti u kojem se organizam nalazi. Zamišljeni cilj kojim želimo ostvariti potrebu služi uspostavljanju ostaze (ravnoteže). Gornja shema pokazuje kako teče motivacijski ciklus u esu uspostavljanja homeostaze. Potreba potiče na aktivnost za njeno zadovoljenje. Aktivnost reducira potrebu, ali, nakon izvjesnog vremena, ona se ponovo javlja pa se ciklus ponavlja.

VRSTE POTREBA V. Andrilović i M. Ćudina-Obradović ovako prikazuju kriterije i potrebe : Kriterij a) Uloga u čovjekovu životu b) Postanak c) Područje čovjekova života d) Rasprostranjenost među ljudima

Potrebe Primarne i sekundarne Naslijeđene (biološke) i stečene Biološke i socijalne Univerzalne, regionalne i individualne

Klasifikacija potreba 1. Primarne biološke Naslijeđene i univerzalne 2. Primarne socijalne Stečene i regionalne 3. Sekundarne Stečene i individualne

PODJELA MOTIVA Potrebno je razlučiti pojarnl^otrebeTrnotiva. Naime, svaka potreba ne mora pokretati organizam na aktivnost. Primjer za to je da organizmu može nedostajati neki vitamin a da toga on nije svjestan niti poduzima bilo kakvu aktivnost. Urođene fiziološke potrebe koje aktiviraju u organizmu fiziološke promjene zovemo nagonima. Potreba označava nedostatak neke materije u organizmu, a nagon je aktiviranje organizma da bi se ta potreba realizirala. Nagon podrazumijeva akciju kojom se treba zadovoljiti biološka potreba organizma. Potrebe se mogu zadovoljiti na različite načine, što zavisi od uvjeta u kojima čovjek živi i društvenih normi koje reguliraju to zadovoljenje. U zadovoljavanju svojih potreba, čovjek stiče određeno iskustvo u kojem nastaju nove potrebe. Neki autori potrebe koje su nastale kroz aktivnost zovu izvedeni motivi. Kako ovakve potrebe uglavnom nastaju u određenim društvenim odnosima i kako društvo određuje norme u zadovoljavanju tih potreba, one se još zovu i socijalni motivi. Socijalni motivi nastali u evoluciji čovjeka, opravdano se nazivaju urođenim, jer su svojstveni svim ljudima bez obzira na vrijeme i prostor. Motive koje je čovjek stekao individualnim razvojem, a koji se mogu dalje razvijati ili gasiti pod utjecajem određenih društvenih normi zovemo stečeni motivi. Način kako pojedinac zadovoljava svoje motive zovemo ličnim motivima. Prema tome, motivi su organski ili psihološki faktori koji određuju ponašanje radi ostvarenja određenog cilja. S obzirom na vrstu i prirodu, razlikujemo motive nedostatka i motive razvoja (obilja). 83

MOTIVI NEDOSTATKA W. Kanon (Cannon) je proučavao ponašanje životinja i čovjeka u uvjetima nedostatka i viška nekih materija u organizmu. Prema njemu, organizam automatski razvija aktivnost da uspostavi poremećenu ravnotežu, koju naziva homeostaza. Osnovni biološki nagoni su karakteristika jedne vrste. Izvjesne razlike koje postoje među pojedincima se više odnose na način zadovoljenja biološke potrebe, nego na samu vrstu potrebe. To je najviše izraženo kod čovjeka. Pod utjecajem društvene sredine, čovjek prihvaća određene norme ponašanja, pa i one o načinu zadovoljavanja pojedinih bioloških potreba. Vršena su mnoga istraživanja da se utvrdi koji su biološki motivi najsnažniji; glad, žeđ ili seks. Utvrđeno je da su najsnažniji oni motivi koji proizilaze iz najintenzivnije potrebe organizma u datom trenutku. Pa ipak postoje razlike u mogućnosti kontrole i potiskivanja pojedinih bioloških motiva. Motivi gladi i žeđi se mogu potiskivati kraće vrijeme, dok je seksualni motiv moguće potisnuti za duže vrijeme ili ga zamijeniti nekom dragom aktivnošću. Motive nedostatka karakterizira to da poslije određene aktivnosti slijedi nagrada. Dijelimo ih na homeostatske ili biološke i nehomeostatske ili socijalne ili psihološke. HOMEOSTATSKI MOTIVI Motiv žeđi Ovaj motiv se javlja kada je narušena ravnoteža tečnosti u organizmu. Pokreće organizam u aktivnost da se zadovolji ta potreba. Velike su razlike među živim organizmima koliko mogu biti bez vode. Motiv gladi Nedostatak hrane je vrlo snažan motiv, ali slabiji od motiva žeđi. Organizam ima izvjesne rezerve hranjivih materija koje troši za slučaj kada se hrana ne unosi, zato se bez hrane može relativno dugo izdržati. Motiv za snom Sanje također primarna potreba čovjeka. U jednom eksperimentu istraživač je 7 dana navijao sat koji gaje budio svakih 10 minuta. Pri kraju eksperimenta počeo je halucinirati i nije više mogao izdržati bez sna. Seksualni motiv Ovaj motiv je slabijeg intenziteta i može se potiskivati. Na njega utječu hor-i navike. Neki teoretičari ovaj motiv obrazlažu potrebom za produženje :

vrste. U tom kontekstu možemo govoriti o materinskom motivu, koji se kod žena manifestira u predmaterinskom motivu, kao potreba da se ima dijete, i postmalerinskom motivu, kao potreba da se dijete čuva i odgaja. Frojd je tvrdio da je seksualni nagon (motiv) osnovni pogon za sva psihička zbivanja. Kasnije, pod utjecajem Prvog svjetskog rata, tvrdio je da postoji i nagon (motiv) smrti, "poriv da se ono što živi dovede do smrti". Ovaj motiv je nazvao "eros", energiju koju proizvodi nazvao je "libido", od latinske riječi "žudjeti". D. Krech i R. S. Crutchfield u knjizi "Elementi psihologije" ("Elements of Psychology") ovako definišu motive nedostatka homeostatskog karaktera: Opstanak i sigurnost (motivi nedostatka) Tijelo Izbjegavanje stanja u kojima se trpi glad, žeđ, manjak kiseonika, previše toplote, hladnoće, bol, prepuni mokraćni mjehur i debelo crijevo, umor, pretjerana mišićna napetost, bolest, i druga neugodna tjelesna stanja.

Odnosi sa okolinom Izbjegavanje opasnih predmeta i predmeta koji izazivaju doživljaj stravičnoga, ružnoga i neugodnog, težnja da se bude u kontaktu s objektima nužnim za opstanak i sigurnost. Težnja da se održi stabilna, jasna, sigurna okolina itd.

NEHOMEOSTATSKI MOTIVI Kod ovih se motiva aktivnošću otklanja nedostatak ili višak socijalnih kontakata. Dok su homeostatski motivi dio biološkog naslijeđa, dotle su nehomestatski motivi dio stečenog iskustva. Čovjek je društveno biće i u zajednici uči kako da zadovolji biološke motive, što socijalizira njegovo nagonsko ponašanje. Društvo je svojim normama reguliralo način kako se mogu zadovoljiti osnovne biološke potrebe. Tako su propisani određeni kodeksi ponašanja tokom jela, način kako se može zadovoljiti seksualni motiv i si. Što vremenom postaje potreba. Prema tome, socijalni motivi su potrebe koje proizilaze iz osnovnih bioloških potreba nastalih u socijalnom iskustvu. U psihologiji ima shvatanja da su socijalni motivi zajednički za sve narode, kao i onih koja tumače da socijalni motivi nose obilježja društva u kome su nastali. Ovo je drugo shvatanje ispravnije, jer i u jednom društvu značenje socijalnih motiva se mijenja sa promjenama koje se u tom društvu dese u nekom vremenskom periodu. Čovjek kao socijalno biće od najranijeg djetinjstva, dok je još bespomoćan, uči podražavajući druge, što mu donosi korist, i oslanjajući se na druge, kada se osjeća nesigurnim. Da socijalni motivi nisu obilježja zajednička za sve narode, pokazuje i primjer nekih plemena kod kojih se težnja da dominiraju drugima smatra nenormalnom, npr. pleme Arapeš u Novoj Gvineji. Ovo 85

pleme nema izražen motiv agresivnosti i borbenosti, jer se u njihovoj kulturi odmalena čovjek odgaja da na miroljubiv način rješava konflikte. Dakle, socijalni motivi nastaju učenjem i nose pečat društva. S druge strane, socijalni motivi su dijelom i odlika vrste, dakle, nasljeđuju se. To pokazuje primjer da u opsanosti čovjek bez razmišljanja traži zaštitu u zajednici sa drugima, kao što su to Činili naši preci. Ovo je urođeno, instinktivno ponašanje čovjeka. Iako postoji razlika u shvaćanju o porijeklu socijalnih motiva, većina autora slaže se da postoji nekoliko grupa motiva koji su zajednički većini ljudi. Iz ovih grupa proizilazi više sličnih motiva. Tako se spominju tri šire grupe socijalnih motiva: motiv samopotvrđivanja, motiv za društvom i motiv agresivnosti. Motiv samopotvrđivanja Ovaj se motiv naziva još i motiv afirmacije. Njegova je suština u tome da želi zadovoljiti potrebu čovjeka da bude cijenjen u sredini gdje živi. Različite su manifestacije ovog motiva, ali je smisao isti, a to je težnja da se bude neko. Kada je ovaj motiv tako izražen da se žele nadići drugi, onda govorimo o motivu za prestiž, a još izraženija forma je motiv za vladanje nad drugima. Motiv samopotvrđivanja može imati i druge forme. Tako se spominje motiv samoaktualizacije, samopostignuća, sasmostalnosti itd. Sve ove varijante motiva samopotvrđivanja su težnja čovjeka "da nađe mjesto za sebe pod ovim suncem". Motiv za društvom (gregarni ili afilijativni motiv) Ovaj je motiv je univerzalna težnja čovjeka za druženjem i društvom. Nastajanje ovog motiva vezano je za ljudski opstanak. Čovjek kao jedinka teško bi mogao opstati bez pomoći drugih. Ispoljavanje ovog motiva prisutno je već kod novorođenčeta koje želi majčino prisustvo, Što se poslije prenosi na ostale članove porodice i konačno na ljude van porodice sa kojima dolazi u dodir. E. From tumači daje motiv za društvom formiran u toku ljudskog razvoja i daje prerastao u nasljedni motiv. Drugi autori tumače daje to univerzalni ali ne i urođeni motiv. Oni smatraju da se on stiče u procesu socijalizacije, i daje osnova formiranja ovog motiva u bespomoćnosti djeteta, odnosno, o njegovoj ovisnosti o roditeljima i drugim članovima društva. O važnosti gregarnog motiva najbolje potvrđuju iskazi ljudi koji su iz raznoraznih razloga bili prisiljeni da žive sami - brodolomnici, zatvorenici i si. Motiv agresivnosti \ kod ovog motiva prisutna su različita stajališta. Niče smatra daje to urođeni motiv i da zbog toga ljudi od pamtivijeka ratuju. S druge strane, autori koji osporavaju urođenost ovog motiva, tumače da zavisi od razvoja i društva u kojem pojedinac odrasta.

m

Gregarni motiv se ispoijava još kod djece. Tako kad se djetetu brani da ostvari svoje želje, npr. da uzme igračku, ono protestira, vrišti, bori se i hoće fizički napasti ili uništiti predmet koji mu sprječava ostvarenje želje. Ovakvo ponašanje javlja se kod djeteta i prije nego stoje imalo priliku da ga nauči. Otuda ga neki autori tumače kao urođeni motiv. Bez obzira na navedene razlike o porijeklu ovog motiva, on se razvojem i učenjem modificira u raznovrsne oblike da bi se savladale prepreke do vlastitog uspjeha. D. Krech i R. S. Crutchfield socijalne motive nazivaju odnos sa dragim ljudima i ovako definišu: "Izbjegavanje interpersonalnih konflikata; težnja za članstvom u skupini (pripadanje skupini) i održavanjem društvenog statusa i ugleda; pojedinčeva težnja da mu ostali ukazuju pažnju; konformizam prema grupnim standardima i vrijednostima; sticanje moći i dominacija nad drugima..." LIČNI MOTIVI Motivi su kod ljudi promjenljivi, jer su i potrebe promjenljive. To se najbolje očituje kod socijalnih motiva koji su nastali iz primarnih bioloških potreba. Način zadovoljenja tih potreba zavisi od socijalnog iskustva pojedinca. Socijalne motive pojedinac može zadovoljiti na razne načine. Tako motiv za samopotvrđivanjem može se ostvariti aktivnostima u nauci, sportu, oblačenju, itd. Kako će se zadovoljiti socijalni motivi, zavisi od ličnosti, pa zato kažemo da su lični motivi individualizirani socijalni motivi. Socijalni motivi igraju važnu ulogu u aktivnostima ljudi. Neki su ljudi spremni uložiti više truda i napora da uspiju u nekoj djelatnosti, a drugi posustanu na prvoj prepreci. Ovo zavisi od nivoa vrste i intenziteta socijalnih motiva. Pojedinci koji imaju jako izraženu potrebu za samopotvrđivanjem, uložit će više truda i napora. Također aktivnost pojedinca zavisi od nivoa aspiracije, tj. od težine ciljeva koje pojedinac sebi postavi. Lični motivi su unutrašnje težnje koje podstiču na aktivnost radi zadovoljenja bioloških i socijalnih potreba. Nije ih moguće klasificirati, jer svaka aktivnost kojom pojedinac iskazuje svoje potrebe je i lični motiv. Jedno je sigurno da uspjeh podstiče a neuspjeh ograničava lične motive. Također vlastito samopoimanje ili slika o sebi određuju nivo aspiracije i uloženi trud da se ostvare postavljeni ciljevi. Iskustva pokazuju da ljudi obično precjenjuju svoje mogućnosti i daje stepen njihove aspiracije veći nego što su njihove stvarne mogućnosti. Ovaj nesklad između mogućnosti i htijenja može pokolebati pojedinca u aktivnosti, ali generalno gledajući, on je pokretački mehanizam za veći napor u ostvarenju ciljeva. Vrstu i intenzitet ličnih motiva određuju interes i stav pojedinca o određenim potrebama. Interes i stav prate emocije, što dodatno utječe na ispoljavanje ličnih 87

motiva. Zato možemo zaključiti da su lični motivi složena historija pojedinca, koja određuje ponašanje i stav pojedinca prema svijetu koji ga okružuje. D. Krech i R. S. Crutchfield lične motive svode na sljedeću konstataciju: "Izbjegavanje osjećaja inferiornosti u uspoređivanju vlastite osobnosti s drugima ili s idealom o sebi; nastojanje da se izbjegne gubitak svoga "ja"; osjećaj stida, krivnje, straha, anksioznosti, tuge itd." MOTIVI RAZVOJA Za razliku od homeostatskih motiva čije zdovoljenje prati nagrada, kod motiva razvoja nema nagrade. Poticaji za aktivnosti u realizaciji ovih motiva su dispozicije. Onaj koje visok trenira košarku, onaj ko ima dobar sluh svira klavir, itd. Smisao realizacije ovih dispozicija nije zadovoljenje potrebe, nego aktiviranje ovih dispozicija izaziva potrebu za daljim razvojem te dispozicije. Kako su motivi složeni oblici manifestiranja ličnosti, to i motivi razvoja mogu imati pot-krepljenje. Nekada to može biti oblik kompenzacije (nadoknade) nekih motiva nedostatka. Motive nedostatka možemo posmatrati, prema D. Krechu i R.S. Crutchfildu, sa pozicija odnosa prema organizmu, okolini, drugim ljudima i vlastitoj ličnosti. Zadovoljenje i stimulacija (motivi razvoja - obilja) Tijelo Postizanje ugodnih senzornih doživljaja (okusa, mirisa, zvuka Ud.), spolnog zadovoljstva, tjelesne udobnosti, vježbanja mišića, ritmičkog kretanja tijela itd. Odnosi sa okolinom Postizanje nečega u čemu se može uživati; konstruiranje i pronalaženje novih objekata; razumijevanje okoline i rješavanje problema što ih ona nameće; igranje raznih igara; težnja za novim situacijama, za promjenom okoline itd. Odnos sa drugim, ljudima Postizanje ljubavi i pozitivne identifikacije s ostalim članovima grupe, zadovoljstvo zbog prisustva drugih ljudi, pružanje pomoći i razumijevanje za teškoće drugih; težnja za neovisnošću itd. Vlastita ličnost Postizanje samopoštovanja i samopotvrđivanja; izražavanje vlastite osobnosti, doživljaj da se nešto postiglo; osjećaj ispravnosti; težnja za učvršćivanjem morala i drugih vrednota; spoznaja da vlastita ličnost ima mjesto u svemiru itd." 88

FUNKCIONALNA AUTONOMIJA MOTIVA Pod funkcionalnom autonomijom motiva podrazumijevamo pojavu kada sredstvo kojim se zadovoljava motiv postane cilj aktivnosti jedinke. To je najbolje vidljivo kod motiva da se zarađuje i skuplja novac. Novcem se može kupiti hrana i tako zadovoljiti motiv za hranom, novcem se može kupiti auto i tako zadovoljiti motiv za samopotvrđivanjem. Međutim, mi ne možemo neposredno novcem zadovoljiti ove potrebe, pa novac postaje cilj ljudske aktivnosti kao nova potreba, tako da ga ljudi skupljaju a ne troše ga za zadovoljenje svojih potreba. Dakle, skupljanje novca je postao cilj sam za sebe. Slično se dešava i u realizaciji nekih drugih motiva. Zadatak: Obrazloži funkcionalnu autonomiju motiva kod seksualnog motiva! HIJERARHIJA MOTIVA Ljudsko ponašanje je određeno različitim motivima tako se dešava da u jednom trenutku imamo više motiva koje sve ne možemo zadovoljiti. Tu pojavu zovemo borba motiva. Koji će motiv čovjek zadovoljiti zavisi od mnogo faktora, u prvom redu od jačine motiva. Mada među ljudima postoje izvjesne razlike u značaju koji pridaju pojedinim motivima, ipak postoji opća zakonitost koji su motivi dominantni kada dođe do borbe motiva. Vršena su mnogobrojna istraživanja hijerarhije motiva kod životinja. U jednom eksperimentu pred štakorom je bilo više ciljeva do kojih je mogao doći, ali preko mreže pod električnim nabojem. Ti ciljevi su bili voda, hrana, mladunče, mužjak, nepoznat prostor. Prema broju prolaženja preko mreže, gdje trpi električne udare - neugodnosti, utvrđena je sljedeća hijerarhija motiva: 1. materinski, 2. žeđ, 3. glad, -- spolni motiv, 5. znatiželja. Istraživanje je pokazalo da su primarni homeostatski motivi, jer znatiželja kao intelektualni motiv bila je na posljednjem mjestu. Sljedeća slika pokazuje hijerarhiju motiva prema istraživanjima Maslova: pripadanje i ljubav

psihički razvoj—> SI. 14. Hijerarhija potreba (A. li. Maslov) autoaklualizacija relativna važnost potreba

89

Biološki i motiv sigurnosti Maslov svrstava u motive nižeg reda, jer oni u razvijenijim društvima nisu dominantni, zato stoje relativno lahko doći do hrane i što su ljudi sigurni. Potreba da budemo voljeni i da nekoga volimo je motiv koji pokreće ljude na aktivnost tek kada su zadovoljeni niži motivi. Potreba da se bude poštovan, kao socijalni motiv, može biti značajan pokretač ljudske aktivnosti tek kada su zadovoljeni motivi koji su niže na ljestvici. Na najvišem je mjestu u hijerarhiji motiva, prema Maslovu, motiv samoaktualizacije. To je težnja čovjeka da ispolji svoje mogućnosti i bude ono što može da bude. Maslov smatra da za ponašanje čovjeka i objašnjenje tog ponašanja veći značaj imaju motivi sa vrha ljestvice, ali je preduvjet za realizaciju viših motiva zadovoljenje nižih motiva. FRUSTRACIJE Frustracije su osjećaj spriječenosti da se zadovolji neki motiv. One su unutrašnje doživljavanje prepreka. Sto je jači motiv i teže se savladava prepreka, to je veći stepen frustracije. Među ljudima su značajne razlike u podnošenju frustracija. Tako ima ljudi koje i najmanja prepreka obeshrabri pa odustaju ili reaguju neprimjereno. Na druge će, opet, frustracija pozitivno djelovati pa će povećati napor da dođu do cilja. Također se ljudi razlikuju i po tome kako podnose neuspjeh. Otpornost prema neuspjehu zovemo frustracijska tolerancija. Uzroci frustracija a) Frustracije mogu biti vanjske, objektivno prisutne. Tako možemo imati

potrebu da pređemo na drugu stranu rijeke, ali ako nema mosta, to ne možemo ostvariti. b) Prepreke mogu biti i socijalne prirode kao što su razna shvatanja i norme koje nas sprječavaju da dođemo do cilja. Predrasude su često prepreka za ostvarenje socijalnih motiva. Npr. bijelac bi da uzme crnkinju za suprugu, ali su se ispriječile rasne predrasude . c) Uzroci frustracija mogu biti i u samoj ličnosti i njenoj nesposobnosti da ostvari određeni cilj. Ovakve frustracije teže se podnose nego one u kojima su uzroci izvan čovjeka. I konačno, najjače frustracije nastaju zbog sukoba različitih motiva. U tom slučaju govorimo o konfliktima. KONFLIKTI Konflikte su istraživali mnogi psiholozi, od kojih izdvajamo stanovište koje je zagovarao K. Levin. Tako, prema njemu, razlikujemo sljedeće konflikte: 90

Konflikt dvostrukog privlačenja Ovaj konflikt se javlja kada su pred nama dva cilja jednako privlačna. Za ilustraciju ovog konflikta često se koristi priča o Nasrudinovom magarcu, koji se gladan našao između dva plasta sijena. Oba su ga jednako privlačila i nije mogao da se odluči kome da priđe, pa lipše od gladi.

SI. 15. Konflikt dvostrukog privlačenja

Ovu vrstu konflikata ljudi najčešće lahko razriješe, jer nekom od ciljeva dadnu izvjesnu prednost. Konflikt dvostrukog odbijanja Ovaj konflikt nastaje kad je čovjek u situaciji da bira između dva neugodna cilja. U realnom životu mnogo je situacija kada ljudi moraju da biraju jedan od dva zla. Kod učenika i studenata ta dva"zla" su naporno učenje ili loša ocjena.

SI. 16. Konflikt dvostrukog odbijanja

Ljudi se najčešće opredjeljuju za onaj neprijatni cilj čije će negativne posljedice doći kasnije, ali se dešava da bježe iz situacije i traže izlaz u bolesti. Tako nešto se dešava vojnicima koji se boje borbe zbog opasnosti da budu ranjeni ili da dezertiraju i izbjegnu neprijatnost, pa se dešava da se stvarno razbole i imaju simptome organske bolesti. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja Ovaj konflikt nastaje kad jedan isti cilj i privlači i odbija. Na primjeru vojnika u borbi možemo ilustrirati i ovaj oblik konflikta. Vojnik želi da se istakne u i tako realizuje motiv za samopotvrđivanjem, ali se istovremeno plaši ranjavanja i smrti. 91

Postoji još jedan oblik ovog konflikta kada imamo pred sobom dva cilja koji imaju i dobre i loše strane. Tako djevojka može biti u dilemi između dva mladića, jedan zgodan i lijep, ali neobrazovan, drugi obrazovan i lijep, ali nije tako privlačan.

SI. 17. Konflikt istovremenog privlačenja i odbijanja

Navedeni oblici konflikata imaju zajedničku karakteristiku kada je u pitanju odnos prema udaljenosti cilja. Udaljeni ciljevi su manje privlačni, ali i manje odbojni od ciljeva koji su bliski. REAKCIJE NA FRUSTRACIJE Reakcije na frustracije zavise od vrste konflikata i strukture ličnosti. Najčešće se spominje realistično i nerealistično reagovanje. Realistično reagovanje je kada se traži bolji način djelovanja ili kada se uloži veći napor da se ostvari cilj. U uvjetima frustracija koje su nastale zbog individualnih nedostataka, realistično je reagovanje smanjenje nivoa aspiracija ili zamjena cilja nekim drugim, ostvarljivim. Nerealistično reagovanje na frustracije je često nesvjesno prikrivanje neus pjeha pred sobom i drugima. U želji da prikriju vlastiti neuspjeh, pojedinci pri bjegavaju falsifikovanju stvarnosti. U nerealističkom reagovanju mogu nastati novi unutrašnji konflikti, koji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju i dušev nih bolesti. ^»---------~"" ->. ODRR^JVTBENI MEHANIZMJ/7 V£bog riejTiogu£riJ»stfT}a^zadovolje svoje potrebe, ljudi su često u konfliktnoj situaciji. To dovodi do frustracija koje ugrožavaju samopostovanje ličnosti, zbog čega je čovjek razvio jedan sistem odbrane koji se zove odbrambeni mehanizam. Ovi su mehanizmi trajna struktura u psihičkom životu kaja služi odbrani samopoštovanja i zaštiti od psihičkih trauma. Osnovna je karakteristika odbrambenih mehanizama što su to nesvjesne reakcije kojima čovjek brani vlastitu nesposobnost da ostvari neki cilj*.' Čovjek ovim mehanizmom se brani od sebe i drugih, odnosno, neće ni sebi ni drugima da prizna svoj neuspjeh. 92

S. Frojd je na ovom mehanizmu razvio svoje učenje o podsvjesnom djelovanju i njime objašnjavao neke psihičke poremećaje. Najčešći odbrambeni mehanizmi ličnosti su: racionalizacija, kompenzacija, sublimacija, identifikacija, agresija, regresija, represija, projekcija, maštanje, reakcijska formacija, povlačenje, insulacija itd. Racionalizacija Ovaj obJik odbrambenog mehanizma čovjek najčešće koristi da opravda svoj neuspjeh. Njime se traže "dobri razlozi" za prave razloge neuspjeha. Racionalizacija se manifestira na tri načina: 1. Omalovažavanje cilja koji nismo mogli postići. U literaturi je to poznat mehanizam "kiselog grožđa". Lisica nije mogla dohvatiti grožđe i brani se :"Pa šta će mi kad je ionako kiselo". Slično se ponašaju i ljudi kad ne mogu ostvariti neki cilj, umanjujući njegovu vrijednost. 2. Uljepšavanje cilja koji smo ostvarili. Ovaj mehanizam se još zove i "kiseli limun", jer njime uveličavamo sitne uspjehe u zamjenu za prave uspjehe koje smo željeli. Npr. neko nije mogao postići dobar rezultat u nekom sportu i racionalizira "važno je učestvovati". 3. Opravdavanje je mehanizam gdje se traže "dobri" razlozi za neuspjeh. Npr. kada učenik dobije slabu ocjenu i opravdava sebe pred drugima i sobom da je to što ga nastavnik mrzi, a ne zbog toga što nije učio.

Racionalizacija je koristan odbrambeni mehanizam u uvjetima kada pojedinac brani svoje samopoštovanje zbog individualnih ograničenja, ali ako to postane stalni oblik ponašanja, onda je to negativan mehanizam. Kompenzacija Ovim se mehanizmom nadoknađuje neuspjeh u nekoj aktivnosti uspjehom u drugoj. Kompenzacija može biti koristan i realističan mehanizam, kada pojedinac odabere aktivnost koja je društveno prihvatiJjiva i u njoj postiže uspjeh. Smatra se da su neki Čuveni ljudi kompenzirali neke svoje nedostatke uspjesima u oblastima za koje su imali mogućnosti. Tako se navodi primjer vojskovođa Napoleona, Suvorova i Kutuzova koji su bili niski rastom, ali su taj svoj nedostatak nadoknadili u vojnim uspjesima i bili ne samo ravni nego i nadmašili većinu normalno visokih ljudi. Poseban oblik kompenzacije je nadkompenzacija. U ovom slučaju pojedinac ignorira svoj nedostatak i upornim radom ga pretvara u sposobnost i mogućnost. Čuvena atletičarka Vilma Rudolf i plivačica Ester Viljems u djetinjstvu su bile paralizovane, pa su ipak uspjele ne samo prohodati nego i nadmašiti druge u sportu. Tako su Betoven i Smetana, iako nagluhi, postali poznati kompozitori. 93

Sublimacija Kao i kompenzacija i sublimacija je zamjena ciljeva, ali sa društveno neprihvatljivog u društveno prihvatljivi cilj. Na ovaj način se mentalna energija oplemenjuje, pa je sublimacija koristan odbrambeni mehanizam. Smatra se da su neki veliki umjetnici i naučnici, kao Čajkovski i Tesla, sublimirali jak seksualni nagon u društveno cijenjene aktivnosti i tu postigli vrhunske rezultate. Identifikacija Poistovjećujući se sa osobama, grupama, ili institucijama koje postižu uspjehe, pojedinac se brani od vlastitog neuspjeha. Identifikacija može biti pozitivna kada se pojedinac identificira sa pozitivnim ličnostima i pokušava da dodatnim naporom dostigne uzor. S druge strane identifikacija može biti negativna kada pojedinac pasivno proživljava uspjeh osobe koja mu je uzor, umjesto da aktivno djeluje i radi. U izvjesnim slučajevima takve osobe mogu toliko da se užive u identitet uzora da njegov uspjeh doživljavaju kao svoj. Nešto se slično dešava kod navijača sportskih timova ili obožavatelja estradnih ličnosti. Agresija Agresija je odbrambeni mehanizam koji se može manifestirati u tri oblika. 1. Destruktivna agresija je nekoristan odbrambeni mehanizam koji se manifestira u napadu na supstituirani objekat za koji se vjeruje da je uzrok vlastitog neuspjeha. Destrukcija može biti fizička i verbalna. 2. Konstruktivna agresija podrazumijeva pojačani napor da se nadvlada neuspjeh. 3. Pomaknuta agresija je napad na ličnost ili objekat koji nemaju izravne veze sa neuspjehom. Žrtve pomaknute agresije su najčešće slabije od osobe koja vrsi agresiju. Regresija Ovaj odbrambeni mehanizam je jedan vid agresije koja se očituje u infantilnom (dječijem) ponašanju. Psihološka pozadina regresije je vraćanje u doba kada je dijete bilo zaštićeno i kada je svoje želje ostvarivalo plačem, srdžbom, deranjem, valjanjem po podu i si. Tako se i regresija manifestira dječijim ponašanjem kada se osujeti njihova želja. Represija Represija je potiskivanje situacija u kojima je pojedinac doživio neuspjeh. Ona također podrazumijeva potiskivanje iz svijesti želja koje nisu poželjne u društvu. Međutim, ovaj odbrambeni mehanizam može biti osnova težih psihičkih 94

oboljenja. Tako može doći do "cijepanja ličnosti", tj, da jedna osoba živi dvostruki život, jedan - živi društveno nedopuštenim životom i drugi - živi moralnim životom. Sama ličnost nije svjesna ove podvojenosti. Frojd je na ovome zasnovao svoje učenje o psihoanalizi. Prema njemu, neuroze su posljedica potisnutih konflikata i trauma u podsvijest, koje odatle nesvjesno djeluju na ličnost. Projekcija Kada nekome pripisujemo vlastite težnje, želje i namjere, onda govorimo o projekciji. Projekcijom se nekad zadovoljavaju želje i motivi koji su moralno neprihvatljivi, tako što ih pripisujemo drugima. Ovaj se odbrambeni mehanizam može javljati i u formi svjesne aktivnosti , stoje oblik racionalizacije. Tako ljudi koji znaju za neke svoje nedostatke, pripisuju i drugima te nedostatke. Prava projekcija je nesvjesna i ljudi koji se služe njome stvarno misle za druge da su takvi kakve im osobine pripisuju. Reakcijska formacija U odnosu na drage odbrambene mehanizme, ovo je složenije ponašanje. Pojedinac se ponaša sasvim neočekivano, suprotno od onog kako se inače ljudi ponašaju. Reakcijska formacija podrazumijeva prvo mehanizam potiskivanja u podsvijest nedopuštenih želja, a poslije toga usvajanje ponašanja koje je sasvim suprotno potisnutoj želji. Primjer za ovaj mehanizam mogu biti žrtve neke agresije koje poslije postaju veliki borci za ljudska prava ili primjer poistovjećivanja sa agresorom. Mašta Većina ljudi pribjegava ovom mehanizmu maštajući o sjajnim uspjesima i podvizima. Kao odbrambeni mehanizam, odgovor je na neostvarene želje u realnom životu, pa se pribjegava zadovoljavanju u imaginarnom (zamišljenom) svijetu. Ovaj mehanizam je naročito izražen u mladosti. Tako mladi ljudi maštaju o nevjerovatnim podvizima koji će zadiviti svijet. Ovakva odbrana može biti korisna ako podstiče na aktivnost kojom se može donekle ostvariti maštanje, ali je, u suštini, negativan oblik ponašanja, jer se svodi na pasivnost i življenje u nerealnom svijetu zamišljanja. Insulacija Ovaj se mehanizam svodi na "intelektualiziranje" problema sa kojima se susrećemo i, zbog toga, zapadanje u apsurdno ponašanje. Npr. neko može govoriti o štetnosti duhana i zato navoditi niz primjera do kojih je nauka došla, da bi poslije toga intenzivno pušio. 95

Povlačenje Povlačenje se može javiti u dvije forme, u jednoj je stvarno povlačenje iz situacije u kojoj se doživljava neuspjeh i drugo zamišljanje koje je u formi mašte i gdje se cilj ne ostvaruje, ali se zamišlja uspjeh. Kao odbrambeni mehanizam, povlačenje je loš oblik ponašanja, jer pojedinac prestaje da djeluje, povlači se u osamu i zauzima jedan negativan stav prema ljudima i njihovim uspjesima. To su vječiti nezadovoljnici i kritičari svega što ljudi rade i vole. Utjecaj frustracija na ponašanje Frustracije mogu pozitivno i negativno djelovati na ponašanje čovjeka. a) Prepreke koje stoje na putu ostvarenja ciljeva mogu kod ljudi razvijati neka pozitivna svojstva. U prvom redu, to je razvoj socijalnih, radnih i karakternih osobina. Dakle, frustracije koje nisu tako izražene mogu ljude činiti spremnijim za nadilaženje prepreka do ostvarenja svojih ciljeva. b) Česte i intenzivne frustracije imaju negativno djelovanje na ponašanje pojedinca. U uvjetima kada se frustracija stalno ponavlja, stvara se kod pojedinca osjećaj nesposobnosti i manje vrijednosti. Takve osobe su nespokojne, anksiozne i nesigurne u vlastite mogućnosti. POREMEĆENO PONAŠANJE Do poremećaja u ponašanju može doći zbog neriješenih konflikata (frustracija), tj. kada odbrambeni mehanizmi nisu uspješni i zbog organskih smetnji. Poremećaji se očituju na psihičke procese: mišljenje, pamćenje, emocije, percepciju i psihomotoriku. 1. Poremećaj ponašanja uvjetovan frustracijama. Poremećaje nastale zbog neriješenih konflikata ili frustracija jednim imenom zovemo neuroze. Neuroze su psihički uvjetovani poremećaji ponašanja koji otežavaju prilagođavanje ličnosti. Utječu na emocionalni život, a mogu imati odraza i na funkciju pojedinih organa i dovesti do tzv. psihosomatskih oboljenja. Najčešći oblici neuroza su: prisilna neuroza, neuroza straha, histerija, reaktivno-depresivno raspoloženje i neurastenija. a) Prisilna neuroza je oblik poremećaja koji se manifestira u mislima i idejama kojih se pojedinac ne može osloboditi kao i u obavljanju nekih radnji koje nemaju smisla. Ovakve osobe imaju nesvjesnu potrebu da stvari imaju neki red. Njih duboko uznemiruje promjena reda. Tako jedan dječak ima prisilne misli da njegove noge moraju biti čiste zbog čega ih pere satima i koristi svaku priliku da ih pokaže posebno na satu tjelesnog odgoja. Prisilne neuroze se mogu javiti u raznim oblicima. Lahki oblici neuroza ovog oblika mogu se sresti kod mnogih ljudi, npr. više puta se kontrolira da li su vrata zaključana ili jesu li stvari u kući na svom mjestu. Teži oblici prisilnih neuroza mogu imati takve razmjere da po96

93

iac nije sposoban za normalno socijalno i radno funkcioniranje. Neurotičari ive vrste pokazuju jak osjećaj krivnje, nesposobnost u donošenju odluka i skloni SB velikom "mudrovanju" o beznačajnim stvarima. | Neuroze straha se mogu javiti u obliku anksioznosti ili neodređenog traha i u obliku fobije kao nesavladivog straha od različitih predmeta i situaci-rbijskim reakcijama strah je intenzivan bez jasne i logičke osnove. Postoje razne fobije, agorafobija - strah od velikih praznih prostora, klaustrofobija - strah d zatvorenih prostora, razne zoofobije, mizofobija - strah od prljavštine i zaraze itd. Histerija. Za ovaj poremećaj ponašanja karakterističan je tjelesni simptom, D ne postoje stvarni organski uzroci. Najčešći tjelesni simptomi su oduzetost i ukočenost pojedinih udova, gluhoća, gubitak glasa, slab apetit, nervozne srčane metnje, padanje u nesvijest, umišljena trudnoća i si. Osobe koje su predisponine histeriji labilnih su emocija i teatralno se ponašaju. Primjer histerije prema Hennannu Roskampu: ""Neudata 35-godišnja žena ima posebno bliski, prijateljski odnos s jednom ljicom i njenim prijateljem. Njih troje zajedno provode gotovo cijelo svobodno vrijeme. Kada se prijateljica udaje za svog prijatelja, prijateljstvo aaje i dalje, ali žena se osjeća kao daje ostavljena sama, i istodobno razvija u >i pretjerani strah da svojim posjetama smeta bračnom paru. Jake se smetnje iod nje javljaju kada bračni par očekuje dijete i zamole je za kumstvo. Ona poaje tjelesno bolesna: noge joj otiču, počinje šepati, uz to se javlja mučnina i Taćanje. Liječnički pregledi ne daju nikakvih rezultata. Tek jedna opsežna naliza pokazuje da se radi o neprerađenim konfliktima iz djetinjstva i mlade■aštva, i da su oni u očitoj vezi sa sadašnjim smetnjama." d' Reaktivno-depresivno raspoloženje. Ova neurotska reakcija predstavlja .or na neki vanjski događaj koji je osobu unizio u njenom samopoimanju. Tako se navodi primjer supruga koji je zapao u tešku depresiju zbog impotencije. j oblik depresije sličan je po svojoj manifestaciji endogenoj depresiji, jer ■tnanjuje radnu i socijalnu funkcionalnost osobe. | Neurastenija. Neurastenija se manifestira tjelesnim simptomima, čiji uzroisu u organskom poremećaju. Organski simptomi kod neurastenije slični su a kod histerije, ali su manje burni. Pored specifičnih simptoma pojedinih ■rsana. neurastenija zahvata čitavu ličnost, tako da se javlja osjećanje fizičkog i psihičkog zamora. ^oremećaj ponašanja uvjetovan organskim smetnjama >vrede i bolesti mozga mogu dovesti do različitih oblika poremećaja pona-■ja. Oštećenja mozga mogu imati različite uzroke i različite manifestacije, oblici poremećaja zbog oštećenja mozga su egzogene psihoze. Mogu ■■stati zbog: 97

94

-

-

infektivnih bolesti (encefalitis ili upala mozga i moždane opne, progresivna paraliza...), posljedice trovanja (alkoholom, drogom, otrovnim plinovima...), poremećaja bioelektričnih procesa u mozgu (epilepsija, migrena...), degenerativne promjene u mozgu (starenje, tumor...), hormonalni poremećaji (pubertet, klimakterij, menstruacioni ciklus...).

Endogene psihoze - funkcionalne psihoze Ovo su najteži oblici duševnih bolesti. Nauka nije uspjela pronaći organske uzroke ovim oboljenjima. Funkcionalna psihoza se javlja djelimično i zbog toga što se osoba nije u stanju nositi sa problemima koje život nameće, odnosno nije u stanju razriješiti frustracije. Bolest je u funkciji sredstva kojim se bolesnik oslobađa stvarnosti koju ne može da nadiđe. Razlikujemo dva oblika ovih psihoza: manično-depresivni poremećaj i Šizofreniju. Manično-depresivni poremećaj Ovaj poremećaj ponašanja ogleda se u naglim promjenama raspoloženja. U maničnom raspoloženju osoba je pretjerano aktivna, vesela, govorljiva i sretna. Zbog pojačane aktivnosti cijelog organizma, ličnost je puna energije koju često ne može obuzdati pa zapada u konflikte sa okolinom. Depresivna faza se očituje u tužnom raspoloženju. Pokreti su kruti i usporeni a izraz lica odaje pesimistično stanje. Osoba se osjeća inferiornom i potpuno se povlači u pasivnost. Manična i depresivna faza se mogu izmjenjivati u pravilnim razmacima, ali se može desiti da prevlađuje jedna faza, najčešće depresivna, što može dovesti i do suicida. Šizofrenija Šizofrenija je teško duševno oboljenje u kome može doći do rascjepa ličnosti i prekida kontakta sa realnim svijetom. Misaoni svijet ovih bolesnika je bizaran i neshvatljiv. Njihov je govor neobičan, ponekad imaju vizuelne i auditivne halucinacije. Kod nekih oblika se javlja paranoično mišljenje - umišljaju da su neke važne ličnosti i si. Također se javljaju i neki tjelesni simptomi, npr. potpuna ukočenost i dugotrajno ostajanje u nekom položaju. U nekim slučajevima dolazi do burnog i razuzdanog afektivnog ponašanja. Šizofrenija se može javiti u više oblika, u zavisnosti od toga koji od navedenih simptoma dominira. -

-

Simpleks šizofrenija - javlja se u mladosti i karakteriziraju je simptomi osamljenosti i gubljenja interesa za životom. Prognoze za poboljšanje su slabe. Katatona šizofrenija - poremećaj motorike, od stupora (opće ukočenosti) do hiperaktivnosti. U stanju stupora šizofrenici potpuno smanjuju fizio-

98

95

loške funkcije dok u etapi hiperaktiviteta mogu biti agresivni i opasni po okolinu. Paranoidna šizofrenija je stanje kada bolesnik ima misli da ga proganjaju i svi oko njega su se udružili protiv njega. Ceste su halucinacije. PROVJERITE SVOJE ZNANJE Sta su motivi prema teoriji potreba? Obrazloži pojam homeostaze na nekom primjeru! U čemu je suštinska razlika između homeostatskih i nehomeostatskih motiva? Kako D. Krcch i R. S. Crutchfield deftnišu lične motive? Obrazloži funkcionalnu autonomiju motiva kod seksualnog motiva! Kakav je redoslijed motiva prema istraživanjima A. H. Maslowa? Sta je frustracija i koji su uzroci frustracija? Navedi jedan primjer sublimacije i obrazloži ga! Koja je razlika između neuroza i psihoza? Kako se manifestira ponašanje šizofrenog bolesnika? Nađi neki primjer iz literature gdje se opisuje odbrambeni mehanizam represije (Dostojevski)! Obrazloži realistično reagovanje na frustracije! Koji organski poremećaji mogu dovesti do poremećaja u ponašanju?

99

96

8. LIČNOST Pod pojmom ličnost ljudi su oduvijek podrazumijevali izgled i ponašanje nekoga. Tako su u starom Rimu glumci stavljali maske (persone) da bi istakli pojedina svojstva likova koje su glumili. Slično se i danas procjenjuju ljudi na osnovu spoljnih izraza i ponašanja. Staje ličnost? Svaki čovjek je neponovljiva individua koja se razlikuje od drugih po svojoj psihofizičkoj strukturi i ponašanju. Istovremeno, nauku je oduvijek interesovalo koje su to opće zakonitosti ljudskog ponašanja na osnovu kojih se može predvidjeti postupak pojedinca i grupe. Ove opće zakonitosti smo razmatrali kroz pojedine psihičke procese koji nisu izolovani, nego djeluju jedinstveno kao ličnost. Ličnost različiti autori i različito definišu. -

-

-

Pjeron tumači ličnost kao cjelovito jedinstvo različitih psihičkih karakteristika (sposobnosti, karaktera, temperamenta i si.) i ponašanja koje je karakteristično za pojedinca. Ajzenk kaže daje ličnost manje ili više trajna i Čvrsta organizacija pojedinih psihičkih i fizičkih karakteristika koje određuju čovjekovo ponašanje i prilagođavanje. Olport tumači ličnost kao dinamičku organizaciju psihofizičkih procesa i stanja, koji pojedinca izdvajaju od drugih.

Prethodne definicije imaju jedan zajednički pristup, ličnost definišu kao specifičnu i relativno stabilnu i neponovljivu organizaciju psihofizičkih karakteristika čovjeka, koje ga izdvajaju od drugih ljudi. Dakle, ličnost je organizirana cjelina bioloških, psihičkih i socijalnih osobina, koje svojom posebnošću izdvajaju pojedinca od drugih ljudi. Ličnost se ne rađa, ona nastaje u procesu odgoja i vlastite aktivnosti pojedinca. Olport u određenju ličnosti ističe tri bitna momenta jedinstvo, osobitost i dosljednost. JEDINSTVO Čovjek funkcionira kao jedinstven organizam sa svim svojim psihičkim i fizičkim svojstvima. Jedinstvo podrazumijeva tu cjelovitost, jer se ne mogu izdvajati pojedina svojstva i zasebno razmatrati. Pojedini psihički procesi nisu oni jedan od drugog. Oni se međusobno prožimaju i djeluju jedan na Mada u ponašanju pojedinca može dominirati neki od psihičkih procesa, ■•:':lčitirn situacijama ti će procesi različito funkcionirati.

97

OSOBITOST Svaki čovjek predstavlja originalni primjerak, jer su psihofizičke karakteristike ljudi različite po svojim svojstvima i po svojim odnosima. To je ono što ljude razlikuje jedne od drugih, ali opće zakonitosti funkcioniranja psihičkih procesa daju nam mogućnost da ljude uspoređujemo. Postoje psihofizičke karakteristike koje su zajedničke svim ljudima, kao i one koje karakteriziraju pojedine skupine unutar ljudske populacije, kakve su specifičnosti koje obilježavaju pojedine rase, pojedinu životnu dob, spol i si. Unutar ovih skupina ljudi su također neponovljivi i osobiti i svaki predstavlja posebnu strukturu i organizaciju ličnosti. DOSLJEDNOST Ova se karakteristika odnosi na relativno dosljedno ponašanje pojedinca u sličnim situacijama. Iz iskustva znamo da čovjek mijenja svoje ponašanje, ali određene specifičnosti tog ponašanja daju nam mogućnost da konkretnu ličnost izdvojimo od drugih i da možemo na temelju toga predviđati njeno ponašanje. Čuveni američki psiholog Kate! smatra daje ličnost multidimenzionalna struktura u kojoj svaka posebna dimenzija dobij a pravo značenje u cjelovitoj organizaciji i strukturi ličnosti. Zbog toga on smatra da izolovano posmatranje pojedinih dimenzija ličnosti može zavesti na pogrešne procjene i prognoze ponašanja. Katel kaže da se ličnost može definisati kao ono što nam kazuje Šta će čovjek učiniti kad se bude našao u određenoj situaciji, što prikazuje sljedećom formulom: R = f(S.P) R je snaga čovjekovog odgovora u ponašanju, odnosno, što on misli ili radi. S okolnosti koje iniciraju ili podražuju. P je priroda same ličnosti. Iz ove formule slijedi daje P = R/S. Katel je ličnost tumačio sa tri modaliteta crta: crte sposobnosti, crte temperamenta i dinamičke crte. On svoj pristup ličnosti naziva hiperprostor. Pomoću matematičkih i geometrijskih modela Katel nastoji da unese red u strukture ponašanja, i da na taj način pronikne u one suštine koje su "iza" ponašanja. V odnosu na dotadašnje spekulativno i deskriptivno tumačenje ličnosti, ovaj autor traži egzaktne modele za tumačenje ličnosti. Današnji pristup ličnosti je multidimenzionalan. Posmatranje pojedinih dimenzija ličnosti može dati pogrešnu ocjenu i predviđanje budućeg ponašanja, zato se ličnost sagledava u jedinstvu psihičkih i fizičkih karakteristika. 101

98

STRUKTURA LIČNOSTI Strukturu ličnosti čine različite crte ili osobine. Pod pojmom crta ili osobina ličnosti podrazumijevamo dispozicije ili datosti koje se ispoljavaju pod određenim uvjetima. Osnovna karakteristika crta ličnosti je dosljednost u ispoljavanju u jednakim ili sličnim situacijama. Crte ličnosti mogu biti manje ili više univerzalne, tj. možemo ih naći kod velikog broja ljudi. Također crte ličnosti mogu biti razvijene u različitom stepenu i tada govorimo o dimenzijama ličnosti. Posmatramo li crte ličnosti kao jedan psihološki kontinuitet, tada uočavamo da imaju polove suprotnog predznaka. U svakom jeziku ima po nekoliko hiljada riječi koje označavaju crte ličnosti na osnovu kojih možemo ljude uspoređivati. Kako ima veliki broj osobina ličnosti i kako bi posmatranje ličnosti kroz te izolovane pojedinačne osobine dalo nepotpunu sliku ličnosti, to se pristupilo grupiranju pojedinih osobina. Tako su Pjeron i Ajzenk grupirali osobine na četiri komponente: temperament, karakter, sposobnosti i fizička konstitucija. Sličnu klasifikaciju osobina ličnosti daje i Giiford, s tim što on dodaje i motivacione osobine. U zavisnosti koja je crta dominantna i u kakvom su odnosu ostale crte, psiholozi su ljude razvrstali u različite kategorije ili tipove. Tako je Jung ljude podijelio na temelju crta intraverzija i ekstraverzija na introvertne i ekstravertne. Ovakva podjela ličnosti ne zadovoljava jer se ne može svaki čovjek svrstati u određeni tip zato se u posljednje vrijeme matematičkim modelima određuju osnovne osobine sa kojima su povezane i neke druge osobine. Takav matematički model zove se faktorska analiza ličnosti.

FAKTORSKA ANALIZA LIČNOSTI Faktorska analiza ličnosti je matematički model kojim se utvrđuje povezanost između velikog broja faktora (osobina ličnosti). Na ovaj se način ličnost svodi na manji broj nezavisnih, primarnih osobina ličnosti. Američki psiholog Rejmond B. Katel u svojoj knjizi "Naučna analiza ličnosti" objašnjava faktorsku analizu. Prema njemu, ličnost se sastoji od osnovnih faktora. On ove faktore naziva izvornim osobinama jer se najvećim dijelom stječu rođenjem. Pored osnovnih faktora ili osobina Katel navodi i površinske ili sekundarne osobine koje su vezane za određene situacije a rezultat su kombinacija izvornih faktora i utjecaja okoline. Tako, prema ovom autoru, imamo dvanaest relativno nezavisnih faktora kojima možemo objasniti ličnost. 102

99

1. Ciklotimija (iskren, bezbrižan, plemenit) 2. Inteligentan (oštrouman, apstraktna misaona sposobnost)

Sizotimtja (krut, hladan, plašljiv, zatvoren) Nedovoljno inteligentan (glupost, plitkost u mišljenju)

3. Emocionalno stabilan (uravnoteženost, realističnost, manje neurotičan) 4. Dominantnost (želi da vlada, da se ističe, agresivan, nepopustljiv) 5. Surgentnost - otvorenost (ljubazan, veseo, miran, druželjubiv) 6. Pozitivan karakter (obazriv prema drugima, simpatičan, istrajan) 7. Ciklotimija - poduzimljivost (društven, kulturan, estetičan) 8. Zrelost (nezavisan, ljubazan, bezbrižan) 9. Socijalizovanost (odgovoran, obziran prema drugima, smiren) 10. Ciklotimija - povjerenje (vjerovanje i razumijevanje drugih)

Emocionalno nestabilan (nezrelost, razdražljivost, neurotičnost)

11. Boemska bezbrižnost (spontanost, nekonvencionalnost) 12. Promišljenost (logičan, hladan, proračunat)

Submisivnost (podčinjava se drugima, popustljiv, nesiguran) Desurgentnost - zatvorenost (depresivan, osamljen, često se buni) Negativan karakter (nepažlj iv prema drugima, bezosjećajan) Sizotimija povlačenje (primitivan, nedruželjubiv, nekulturan) Nezrelost (zavisan, oprezan, povučen) Primitivnost (neodgovoran, impulsivan, neodgojen, surov) Paranoja - sumnjičavost (sumnjičav i nepovjerljiv prema drugima) Konvencionalna praktičnost (praktičnost, bezosjećajnost, konvencionalnost) Naivnost (sentimentalnost, pažljivost, povjerljivost)

Faktorskoj analizi ličnosti se zamjeri daje to matematička konstrukcija i da nije stvarno odražavanje ličnosti. Bez obzira na ovu primjedbu, faktorska analiza je najsveobuhvatniji pristup tumačenja ličnosti, jer kako ističe Katel, "psihološki hiperprostor je jedino moguće objasniti faktorsko-analitičkim putem." 103

100

Mada je faktorska analiza ličnost? egzaktan naučni pristup u tumačenju čovjeka, u stvarnom životu ljude mnogo češće procjenjujemo na osnovu širih dimenzija kakve su temperament, karakter, interesi, stavovi i sposobnosti. Temperament označava način i karakteristike emocionalnog reagovanja. Od toga kako se često izmjenjuju, koliko traju, kojeg su intenziteta i kakvog su tona emocije, zavise osobine temperamenta. Jedna od najstarijih klasifikacija ljudi prema temperamentu je ona koju je sačinio grčki Ijekar i filozof Hipokrat, koju je kasnije upotpunio Galen. Prije Hipokrata Empedikle pokušava ljudsko emocionalno reagovanje povezati sa sastavom osnovnih elemenata od kojih je sastavljen svijet (zrak, voda, vatra, zemlja). Hipokrat kao osnovu za osjećajni život čovjeka uzima životne sokove. Galen to kasnije detaljnije razrađuje. Prema njemu, četiri su osnovna soka koji utječu na ljudsko ponašanje: krv, sluz, žuta žuč i crna žuč. Prema toj klasifikaciji, postoje ovi tipovi temperamenta: kolerični, sangvinični, flegmatični i melanholični. Kolerični ljudi su oni koji imaju snažne i burne reakcije. Njih karakteriziraju jaka osjećanja i česta uzbuđenja. Kolerici se brzo ljute i burno izražavaju svoju ljutnju, zbog čega su često u sukobu sa drugima. Sangvinični temperament se odlikuje brzom reakcijom i slabim i kratkotrajnim osjećanjima. Sangvinici brzo mijenjaju raspoloženja, ali su skloniji veselom raspoloženju. Flegmatični temperament se odlikuje rijetkim i sporim reakcijama. Njegova su osjećanja slabija i rjeđe se javljaju. To su uglavnom mirni, staloženi, slabo osjetljivi i slabo pokretljivi ljudi. Melanholični temperament sliči flegmatičnom jer ga karakterizira sporost u reakcijama i rijetko reagovanje. Međutim, reakcije melanholika su u odnosu na flegmatika intenzivnije i duže traju. Melanholik je inertan i zabrinut. Uglavnom reaguje na ono što se tiče njegove ličnosti. Veliki grčki mislilac Aristotel je smatrao da temperament zavisi od spoljnog izgleda čovjeka. Takvo su razmišljanje podržali "fiziognosmisti". Spoljni znaci na osnovu kojih se može suditi o temperamentu, prema ovim predstavnicima su pokreti tijela, geste i mimika, ten, kosa, glas, opća konstrukcija tijela, tako da više ovakvih znakova ukazuje na određeni tip emocionalnog reagiranja. Npr. melanholičnom temperamentu bi odgovarao izraz lica sa vertikalnim crtama na čelu, usporeni pokreti, bljeđi ten i si. Na osnovu opće konstrukcije tijela, fiziognomisti ljude dijele na sljedeće tipove i njima odgovarajući temperament: 1. Endomorfan tip je puniji čovjek sa izraženim stomakom. Njega prema ovim zagovornicima karakteriše viscerotomni temperament. Takvi su ljudi bezbrižni i prijatni, teže ka ugodnostima, uživaju u jelu i piću, čitaju mnogo, ali površno. . 104

2. Mezomorfni tip ima razvijenu muskulaturu, široka ramena i niži rast.

Njih karakteriše somatotomni temperament, odnosno imaju žive pokrete, energični su, puni energije, grudi su im isturene i spremni su za borbu. 3. Ektomorfan tip ima nježne i duge kosti, mršaviji su i višeg su rasta. Njihov temperament je cerebrotoman. Ponašaju se stidljivo, teško uspostavljaju komunikaciju i teško se prilagođavaju. 4. Prosječan čovjek ima svojstva svih ovih tipova i takvih je najviše u ljudskoj populaciji. Hipokratova podjela temperamenta poslužila je mnogim istraživačima kao polazište u istraživanju ove dimenzije ličnosti. Pavlov na sličan način objašnjava psihičko funkcioniranje čovjeka. Živahan čovjek po njemu odgovara sangviniku, mirnom je paralela flegmatik, neobuzdanom kolerik i slabom odgovara malanholik. Vunt Hipokratovu podjelu temperamenta koja je uglavnom kvalitativnog karaktera, proširuje sa kvantitativnim dimenzijama ispoljavanja emocija. Te su dimenzije: brzina, jačina, dubina i širina ispoljavanja emocija. Njegova tabela izgleda ovako: Emocije Brze Lagane

Jake Kolerik Melanholik

Slabe Sangvinik Flegmatik

Emocije

Duboke

Površne

Široka Uska

Kolerik Melanholik

Sangvinik Flegmatik

Emocije

Prijatne

Neprijatne

Uzbudljive Umirujuće

Sangvinik Flegmatik

Kolerik Melanholik

Razlike u emocionalnom izražavanju se uglavnom pripisuju stanovitim razlikama u funkcioniranju vegetativnog nervnog sistema kod ljudi. Kako su žlijezde sa unutrašnjim lučenjem pod direktnom inervacijom vegetativnog sistema i kako one luče hormone u krv, smatra se da su razlike u reagovanju nasljedne. Ovako stanovište ima osnovu, jer čovjek nasljeđuje organsku osnovu, pa i način fiziološkog funkcioniranja nervnog sistema. Ali, istraživanja su pokazala da ljudske reakcije i ponašanje zavise i od cjelokupne strukture i organizacije ličnosti (motivi, interesi, stavovi). Ajzenk ukazuje na introverziju i ekstraverziju kao primarne, izvorne crte koje se nasljeđuju kao reaktivnost i kondicionabilnost nervnog sistema. Introverti brzo reagiraju i njihov je prag reakcije veoma nizak. Ovakve osobe brže stiču 105

uvjetni refleks i brže se uče samoobuzdavanju. Ekstraverziji odgovara nervni sistem koji reagira sporije i na jače podražaje. Oni su sporiji u sticanju uvjetnih refleksa, ali se istovremeno teško i oslobađaju istih, pa zato dolaze u konflikt sa društvenim normama. Danas peovlađuje mišljenje da temperament zavisi od nasljednih predispozicija, ali daje ispoljavanje podložno utjecaju okoline. Sljedeća shema pokazuje odnos Hipokratove podjele i savremenih viđenja temperamenta:

zabrinut pesimističan povučen nedruštven šutljiv INTROVERZTJ pasivan brižljiv razmišlja miroljubiv zauzda

SI. 18. Model ličnosti prema H. J. Eisencku Uz pomoć faktorske analize pokušava se mnoštvo ličnih karakteristika svesti na manji broj osnovnih dimenzija koje se nazivaju faktorima. Ovdje je prikazan model ličnosti H. J. Eisncka, koji smatra da su najvažnija dva osnovna, međusobno nezavisna faktora: faktor intervertiranosti i ekstravertiranosti te faktor stabilnosti, odnosno nestabilnosti.

106

KARAKTER Karakter predstavlja skup moralnih i voljnih svojstava čovjeka koja su se u toku života ustalila, tako da određuju njegov stav i ponašanje. Ima shvatanja da je karakter isto što i ličnost; jer ijedan i drugi pojam se odnose na karakteristično ponašanje pojedinca koje ga izdvaja od drugih. Međutim, ličnost je širi pojam i u sebi obuhvata i dimenziju karaktera. Ličnost podrazumijeva i one crte koje su podložne mijenjanju, dok je karakter jedan ustaljeni oblik ponašanja na osnovu kojeg možemo dosta pouzdano predviđati ponašanje pojedinca. Ljude je od davnina interesovalo koje su to crte koje određuju tipično ponašanje čovjeka. Tako je grčki filozof Teofrast dao opis oko pedeset karaktera na konkretnim ljudima Atine. Početkom 19. stoljeća Franc Gal ispituje vezu između oblika lobanje i duševnih poremećaja i genijalnosti. On to naziva frenologija i tvrdi da se sposobnosti pa i karakter mogu procijeniti na temelju izgleda lobanje. Slično je i Ernest Krečmer tumačio povezanost crta ličnosti i karaktera sa jedne strane, i fizičke konstitucije, sa druge. Krečmer je ipak obazriviji jer kaže daje temperament više produkt naslijeđa a karakter odgoja. Novija istraživanja karaktera se vrše pomoću faktorske analize. Tako je Gilford iz niza svojstava kojima se obilježava karakter izdvojio sljedeće: a) b) c) d)

Potreba za slobodom u djelovanju. Potreba za samostalnošću. Težnja za konformizmom. Konzistentno poštenje.

Najraširenije shvaćanje podrazumijeva sljedeće komponente kojima se određuje karakter: a) odnos prema samom sebi - realno sagledavanje slike o sebi, precjenji-

vanje i potcjenjivanje slike o sebi, b) odnos prema radu i obavezama - odgovornost - neodgovornost, marlji-

vost - lijenost, c) odnos prema socijalnim i etičkim normama ponašanja - poštenje

-nepoštenje, d) odnos prema drugim ljudima - iskrenost - neiskrenost, altruizam -egoizam. Karakter je u tijesnoj vezi sa moralnim načelima jednog društva i manifestira se kroz konkretno ponašanja pojedinca. Jer kako i narod kaže "karakter se manifestira na djelu." Karakternih osobina ima mnogo i izražavaju se bipolarnim vrijednostima (škrt-darežljiv, lijen-marljiv i si.) Najizrazitije i najubjedljivije manifestacije karaktera se očituju u cjelokupnoj aktivnosti pojedinca, u svim njegovim postupcima i odnosima sa drugim ljudima. 107

INTERESI Interes je jedna od dimenzija ličnosti koja određuje pozitivan odnos pojedinca prema nekim predmetima i sadržajima. Interes se može manifestirati u aktivnom djelovanju pojedinca da ostvari svoje težnje, ali se može izražavati i pasivnim odnosom, npr. kada neko ima interes za fudbal i aktivno ga igra i, s druge strane, kada kao gledalac prati nogometne utakmice. Postoje razne klasifikacije interesa. Špranger navodi ove interese: - Teoretski interes ili interes za spoznajom istine. - Estetski interes ili interes za lijepe i skladne sadržaje. - Socijalni interes ili interes da se komunicira sa ljudima i da im se pomaže. - Politički interes ili interes upravljanja drugima. - Religiozni interes ili interes za spoznaju misterije Boga. Neki autori interese dijele na profesionalne i neprofesionalne. Profesionalni interesi su u domenu zanimanja koje ljudi obavljaju i od nivoa tog interesa u dobroj mjeri zavise postignuća ljudi. Neprofesionalni interesi su pozitivan odnos prema različitim aktivnostima. Interes zavisi od sklonosti i uspjeha u nekoj aktivnosti. Ako je uspjeh dobar, to podstiče ljude da ulažu dodatni napor da realiziraju svoje interesne težnje, zato interes može prerasti ujak motiv ljudskog ponašanja. /

STAVOK

Stav je psihološka kategorija koju su različiti autori različito definirali: Allport navodi preko 20 raznih definicija od kojih ističemo sljedeće: Stav je spremnost na pažnju ili akciju određene vrste. (J.M. Baldwin, 1901). Stav je tendencija da se djeluje prema nečemu ili protiv nečega u okolini, što time dobiva pozitivnu ili negativnu vrijednost. (W. Reckless, 1931.). Stav je tendencija pozitivnog ili negativnog reagiranja prema nekoj stvari, osobi ili pojavi. (Bujaš, 1959.). Stav je spremnost da se na određene predmete i situacije reagira sa sasvim određenim osjećajima, predodžbama i načinima ponašanja. (M. Furst, 1991.). Stavovi su socijalne dimenzije ličnosti jer se sticu učenjem. Oni nose odraz određene kulture i individualnog iskustva. Bitna je karakteristika stavova da se teško mijenjaju, čak i u uvjetima kada se promjene okolnosti koje su opravdavale neke stavove. Stavovi djeluju na ljudsko ponašanje, ali i na psihičke procese percepcije, pamćenja, mišljenja itd., npr. pozitivan stav prema nekoj osobi iskrivljuje percepciju o njenom stvarnom izgledu. 108

Načelno se stavovi dijele na lične i socijalne. Nikola Rot (1966) ovako klasificira stavove: -

Stav prema društveno važnim pojavama; Stav prema društvenom sistemu koji vlada u zemlji ili prema društvenim sistemima uopće; Stav prema pojedinim nacijama ili prema nacionalnosti uopće; Stav prema pojedinim religijama ili pitanju religija uopće; Stav prema rasama; Stav prema braku i porodici; Stav prema sistemu odgoja; Stav prema ralu i pitanjima razoružanja i Stav prema različitim socijalnim institucijama i problemima.

Stav je složena psihička kategorija koja se sastoji od saznanja, osjećanja i djelatne tendencije prema različitim sadržajima. Marija Furst navodi primjer stava prema apstraktnom slikarstvu gdje se jasno vide navedeni aspekti: "Ako netko ima, primjerice, prema apstraktnom slikarstvu negativan stav, njegovo će opažanje takve slike (saznanja) biti usmjereno samo na to da u slici otkrije neki stvarni sadržaj, neće primjećivati ritam i oblike boja. Iz toga će nastati osjećaj nelagode ili ljutnje (osjećanja) i on će možda svoju ljutnju glasno izraziti ili se brzo okrenuti od slike (djelovanja)." (Maria Furst, Psihologija, Školska knjiga, Zagreb, 1995.). Osobine stavova 1. Smjer stava je pozitivno ili negativno određenje spram nekih predmeta, pojava, osoba i si. (valencija - stepen povoljnosti ili nepovoljnosti). Prema ovom kriteriju, stavovi mogu biti pozitivni ili negativni, Što u stvarnom životu nije tako jasno razgraničeno, jer se između dvije krajnosti nalazi jedan kontinuum. 2. Intenzitet govori koliko su čvrsti pojedini stavovi, pa možemo govoriti o snažnim i slabim stavovima. 3. Dosljednost je svojstvo da se usvojeni stavovi dosljedno izražavaju: prema ovom svojstvu, ljude možemo u načelu podijeliti na one koji su dosljedni u svojim stavovima i one koji nisu dosljedni. 4. Djelotvornost stava je svojstvo da se djeluje u skladu sa svojim stavovima. Tako se prema ovom svojstvu ljudi značajno razlikuju, od onih koji djeluju prema svojim stavovima, do onih koji ostaju na razini "misli", ali praktično ne djeluje. Osim navedenih osobina neki autori navode i trajnost, svjesnost, univerzalnost, progresivnost, konzervatizam i dr. osobine stavova. 109

Formiranje stavova Allport navodi ove mehanizme u procesu formiranja stavova: 1. Mehanizam integracije je proces kojim se razni doživljaji o nekom predmetu, pojavi ili osobi uklapaju u jednu cjelinu kao stav. 2. Mehanizam diferencijacije je obrnut proces u kome se iz jednog stava formiraju drugi stavovi. 3. Mehanizam traume je formiranje stava na osnovu jednog intenzivnog emocionalnog doživljaja. 4. Mehanizam imitacije je ustvari učenje po modelu gdje se prihvaćaju gotovi stavovi oponašanjem značajne osobe. Ovaj mehanizam formiranja stavova je posebno prisutan u djetinjstvu kada djeca najčešće imitiraju roditelje i tako usvajaju od njih razne stavove, npr. prema braku, religiji, drugim rasama i si. Poznavanje stavova ljudi ima veliki praktični značaj Jer se mogu predviđati i kontrolirati ponašanja pojedinaca i grupa, zbog čega se koriste različite tehnike za njihovo utvrđivanje. Jedna od najčešće primjenjivanih tehnika za mjerenje stavova je skaliranje ili vrednovanje stavova na osnovu valencije. Skala se sastoji od niza tvrdnji o kojima se osoba izjašnjava sa odobravanjem ili neodobravanjem. Na temelju toga se može zaključiti o stavu pojedinca. Predrasude i stereotipije Predrasude su najčešće negativni stavovi. One su emocionalno obojene i sprječavaju nas da ispravno procjenjujemo ljude, predmete i situacije. Predrasude su stavovi uvjerenja koji nisu zasnovani na činjenicama i kao takvi su veoma postojani. Kako predrasude često sadrže negativan i neprijateljski stav prema objektu, to predstavljaju ozbiljan problem u društvenom ponašanju. Diskiiminacija je tipičan primjer predrasude spram određenih rasa i etničkih grupa. Tako je u SAD jedno vrijeme kod bijele većine vladala predrasuda da su crnci primitivni, da izbjegavaju rad i da su manje inteligentni od bijelaca. O predrasudi Francis Bacon (1561-1616.) kaže: "Idoli i pogrešni pojmovi uvijek su zaposjedali ljudski razum i na taj način priječili pristup istini, a čak i kad se taj pristup i oslobodi, oni uvijek iznova izranjaju pri stjecanju novih znanja i pravi su teret, sve dok ih ne budemo svjesni i po mogućnosti od njih zaštićeni... Čvrstom i svečanom odlukom ih se treba odreći i bez ostatka osloboditi i očistiti razum." (Maria Furst, Psihologija, 1995, str. 176.). Stereotipije su također, vrijednosni stavovi koji su emocionalno obojeni. U odnosu na predrasude stereotipije su fleksibilnije i manje utječu na stvarno ponašanje ljudi. Stereotipije iskrivljuju našu percepciju, jer hoćemo da vidimo svijet u skladu sa našim stavovima. Stereotipi su rijetko jednostavne konstatacije, nego emocionalno obojeni stavovi koji kao i predrasude mogu negativno utjecati na odnose među ljudima. Stereotipija o Nijemcima da su čisti i marljivi, kod 110

nekih pripadnika tog naroda može dovesti do negativnog stava prema drugimnarodima u smislu da su oni "prljavi i lijeni". Pitanja i zadaci: Razmisli o nekim predrasudama u našoj kulturi i objasni kako one utječu na ponašanje ljudi! Navedi stereotipije slične ovoj "Škoti su škrti"! JEDINSTVO LIČNOSTI Ličnost je nedjeljiva cjelina koja obuhvata sve psihofizičke karakteristike koje pojedinca izdvaja od drugih. Jedinstvo podrazumijeva međusobnu povezanost i usklađenost osobina tako da pojedinac normalno funkcionira. Psihička svojstva čovjeka koje smo razmatrali izolirano, tek u interakciji, u totalitetu kakav je ličnost imaju stvarni smisao i funkciju. Zbog toga je ličnost jedna sinteza raznolikih psihičkih i fizičkih odlika. Ličnost je određena i vlastitim samopoimanjem ili samosviješću, što kao integrativni faktor oblikuje individuu i njeno ponašanje. Samosvijest usklađuje različite težnje u jedno dosljedno ponašanje. Mada ne možemo govoriti o apsolutnoj dosljednosti, ipak postoji jedno ustaljeno ponašanje koje je uvjetovano prisustvom, smjerom i stupnjem pojedinih osobina, ali i njihovom usklađenošću. TEORIJE LIČNOSTI Postoji više teorija koje„..rjtokuŠa^aj^^ teorij e koj e§e .najčešće spominj u. d_

naznačiti one

FROJDOVA PSIHODINAMIČKA TEORIJdJLierfOSTI

Frojd najveći značaj u svom objašnjavanju ličnosti daje nagonima i nesvjesnom dijelu ličnosti. On tumači da se ličnost sastoji iz tri segmenta koji se međusobno prožimaju. Id (lat. ono) je najstariji dio ličnosti i predstavlja biološki - instinktivni dio. Kao nasljedni i biološki segment, id nastoji zadovoljiti nagone po svaku cijenu, što mu daje karakter životinjskog nagona. Ego (lat. ja) je psihološki segment ličnosti koji traži realno i prihvatljivo zadovoljavanje onoga čemu teži nagon. Superego (lat. nad-ja) čini socijalni aspekt ličnosti, odnosno to su norme, ideali i principi koje je pojedinac usvojio i na osnovu čega usklađuje svoje ponašanje. Suštinska je uloga superega da potiskuje ili na neki drugi način sprječava prodor ida iz nesvjesne u svjesnu sferu. Frojd kaže da čovjek ne predstavlja svjesno već nesvjesno biće i zato je, za njega glavni pokretač ljudske aktivnosti podsvijest. Nesvjesno je najdublji stra^

tum i razina ljudske psihe. On nesvjesno dijeli na: eros i tanatos. Eros je nagon koji održava život (glad, žeđ, seks), a tanatos je nagon ka smrti (agresija, destrukcija). Ova dva nagona produkuju energiju koju Frojd naziva libido. Id, ego i superego su često u neskladu što dovodi do raznih obiika poremećaja ličnosti. Frojd je razvio posebnu tehniku kojom je utvrđivao koji su to nesvjesni mehanizmi a koji utječu na neusklađenost funkcioniranja ličnosti. Tehnika kojom se utvrđuju nesvjesni pokretači ponašanja zove se psihoanaliza. Prema Frojdu, rano djetinjstvo presudno je za psihodinamiku ličnosti. Dijete prolazi kroz različite faze zadovoljavanja svojih nagona. Od toga na kakav način realizira osnovne biološke potrebe, zavisit će kakva će ličnost postati. On razlikuje sljedeće stadije razvoja djeteta: 1. Oralni stadij traje do kraja prve godine života. Dijete na ovom stadiju pre-

ko usta zadovoljava svoj seksualni nagon. 2. Analni stadij je tokom druge godine kada dijete doživljava najveće zado-

voljstvo u defekaciji (velika nužda). 3. Falični stadij se izražava u dječijem zadovoljstvu prilikom manipulacije

genitalnim organima. Prema Frojdu ovaj je stadij posebno značajan za formiranje ličnosti. Na tom se stadiju formira tzv. "Edipov kompleks" kao težnja prema roditelju suprotnog spola i neprijateljstvo prema roditelju istoga spola. Prema grčkom mitu kralj 'Tebe Edip je neznajući da su mu roditelji, ubio svoga oca i oženio svoju majku. Od toga kako je pojedinac savladao ove stadije, zavisi razvitak ličnosti. PERSONOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI Ovu teoriju razvio je Olport. U odnosu na Frojda koji prenaglašava nesvjesno u čovjeku, Olport tumači daje svjesna motivacija osnovna determinanta ljudskog ponašanja. Frojd u prošlosti vidi objašnjenje sadašnjosti, dok Olport sadašnjost tumači onim kako se pojedinac određuje prema budućnosti. Personalistička teorija polazi od toga da je svaki čovjek zasebna individua i zbog toga, umjesto istraživanja općih karakteristika na velikom broju ljudi, preferira istraživanje pojedinca i njegovih specifičnih karakteristika. Zato je osnovni cilj ove teorije da objasni ličnost pojedinca i da na osnovu toga predviđa njegovo ponašanje i njegov individualni razvoj. Prema Olportu, ličnost je složena od mnogo crta i zbog toga daje prednost kvantitativnom pristupu objašnjenja ličnosti umjesto dotadašnjeg kvalitativnog. Olport ovako definira ličnost: "Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegovo karakteristično ponašanje i mišljenje." (Olport, 1968., str.28). 112

Iz ove definicije može se vidjeti da ličnost nije produkt samo naslijeđa. Naime, Olport ne negira biološke potrebe, ali one mogu formirati nove potrebe. Ono što je nekada bila biološka potreba može postati autonoman samostalan motiv, što on naziva funkcionalna autonomija motiva. Kada u svojoj definiciji ličnosti upotrebljava termin "psihofizički sistem", Olport hoće da kaže da ličnost nije hipotetički konstrukt, već da realno postoji i da ima svoju objektivnu egzistenciju koja se manifestira kroz neurološke, fiziološke i psihološke procese. Olport jasno pravi razliku između pojma ličnosti i pojmova karakter i temperament. Olportova teorija ima nedostatak što zanemaruje utjecaj socijalne okoline a prenaglašava individualitet ličnosti. FROMOVA SOCIJALNA TEORIJA LIČNOSTI Erih From je prenaglašavao utjecaj društvene okoline na razvoj i formiranje ličnosti. On kaže da je ličnost kompromis između biološke prirode čovjeka i normi koje postavlja društvo. Njegova je teorija sociološki i filozofski odraz vremena i prilika u kojima je živi. Naime, on je bio pobornik humanističkog socijalizma, pa je smatrao da će tek takvo društvo omogućiti čovjeku da ispolji svoju pravu ljudsku suštinu. From smatra kako čovjek ima sve pretpostavke da razvije svoje psihofizičke mogućnosti, ali da mnogi to ne uspiju jer nemaju odgovarajuću društvenu okolinu. Ljudske potrebe koje nisu biološke prirode, prema Fromu, formirale su se evolucijom a ne individualnim razvojem pojedinca. Za socijalnu teoriju možemo reći da jednostrano tumači razvoj ličnosti i idealizira čovjeka. Socijalna okolina je veoma značajna za razvoj ličnosti, ali From je to prenaglašavao, dok je biološki faktor zanemario. RODŽERSOVA FENOMENOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI Prema Rodžersu, čovjek je svrhovito biće sa jasnim težnjama. Za razliku od Frojda, Rodžers tumači da se čovjekov optimalan razvoj postiže kada mu se omogući da ispolji svoje mogućnosti. Nažalost, često se dešava da zbog raznih razloga ljudi ne mogu ispoljiti svoju ličnost, pa stoga dolazi do sukoba sa okolinom. Suština ove teorije je daje čovjek u suštini dobar i racionalan i da može djelovati i živjeti u harmoniji sa drugima i sa samim sobom. On, za razliku od Frojda, tumači da čovjek nema destruktivni nagon, već težnju za prirodan rast prema potpunoj afirmaciji. Ličnost Rodžers dijeli na dvije komponente - organizam i pojam o sebi (vlastito ja). 113

Organizam je sve ono što je u datom trenutku dostupno svijesti i što se događa u samom organizmu. On ovo iskustvo naziva fenomenalno polje, što predstavlja cjelokupno iskustvo pojedinca. Fenomenalno polje je subjektivni svijet koji se sastoji od svjesnog i nesvjesnog dijela. Vlastito ja Rodžers tumači kao: "Organizirani, konzistentni, konceptualni gestalt koji tvore percepcije karakteristika samog sebe ili mene, o samom sebi ili meni i precepcije odnosa samog sebe ili mene prema drugima i prema različitim aspektima života zajedno s vrijednostima koje su im pridružene. To je cjelina ili geštalt koja je dostupna svijesti, ali nužno u svijesti. To je fluidni, promjenljivi gestalt ili cjelina, to je jedan proces, ali je u svakom času jedan specifičan entitet" (Rodžers, 1959., str. 200). Pojam o sebi je svjesna percepcija sebe i svojih svojstava. Ova se percepcija sastoji od svijesti o svom postojanju ("Ja jesam") i svijesti o svojoj funkciji ("Ja mogu"). Kako to voli da kaže Rodžers: "...vlastito ja nije neki homunkus ili mali čovjek u glavi koji nas doživljava", to je simbolizacija ukupnog iskustva pojedinca. Vlastito ja se razvilo iz fenomenoloskog polja na osnovu vlastitog iskustva pojedinca. Rodžers je na osnovu svojih spoznaja o strukturi i dinamici ličnosti razvio posebnu terapijsku tehniku tzv. nedirektivna terapija. Ovo je oblik površinske terapije u kome terapeut pomaže pacijentu da "sazri" ili da "psihološki poraste" kako bi ubuduće sam mogao razriješiti svoj problem. U odnosu na psihoanalitički pristup, nedirektivna terapija više pažnje posvećuje trenutnoj situaciji pojedinca, nego što se bavi njegovom prošlošću. U samom toku nedirektivne terapije terapeut se ne suprotstavlja pacijentu nego mu povlađuje i ohrabruje ga u sagledavanju situacije. Takav pristup stvara povjerenje pacijenta u terapeuta i on na sebe preuzima rješavanje svoga problema. Rodžers je dao veliki doprinos u spoznaji ličnosti. Njegova teorija je prihvaćena u psihološkoj praksi kao iskustvo, ali i kao značajno teorijsko spoznavanje složenog fenomena kakav je ličnost. BIHEVIORISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI Biheiviorizam je danas najrašireniji pravac u psihologiji, a Skiner je najpoznatiji predstavnik tog pravca. Osnovne postavke ovog pravca su da je ljudsko ponašanje potpuno objašnjivo ako se poznaju spoljni utjecaji. Drugim riječima, to je psihologija potpunog determinizma, jer je ponašanje potpuno zavisno od onoga što se zbiva u objektivnom svijetu. Ovaj pravac je nastao kao zahtjev Votsona (J. B. Watson) da se u psihologiji mogu koristit samo objektivni podaci, jer introspekcija, koja je bazirana na subjektivnim iskustvima i smatrana osnovnom metodom u psihologiji, ne može pružiti takvu objektivnost. 114

Bihevioristička teorija ličnosti usmjerena je na izučavanje ljudskog ponašanja kao objektivne realnosti, koje se može egzaktno utvrditi i mjeriti na osnovu informacija o promjenama u objektivnom svijetu. To Skiner prikazuje formulom S-»R, gdje je S podražaj, a R odgovor ili ponašanje. Dakle, ponašanje je funkcija podražaja iz objektivnog svijeta. Skiner smatra da nije cilj niti jedne nauke da samo objašnjava pojave, pa tako i psihologija ne može samo objašnjavati ljudsko ponašanje, već ga treba tumačiti, utvrđivati uzročno-posljedične veze i na temelju toga predviđati ljudsko ponašanje. Bihevioristička teorija je zasigurno najegzaktniji pristup u objašnjenju ljudskog ponašanja, ali joj se zamjeri što u determiniranosti ljudskog ponašanja izostavlja naslijeđe i biološke faktore. DIMENZIONALNA TIPOLOGIJA LIČNOSTI Ovu teoriju je razradio američki psiholog Ajzenk. Polazišna osnova Ajzenkove teorije su empirijska iskustva koja se mogu objektivno utvrditi. Ajzenkova dimenzionalna teorija se oslanja na rezultatima faktorske analize, eksperimentalnom istraživanju i fiziološko-neurološkim spoznajama psihičkog života. Ajzenk faktorskom analizom iz mnoštva manifestacija ljudskog djelovanja izdvaja manji broj faktora koji, prema njemu, čine osnovu psihičkog života. Utvrđivanje osnovnih faktora ili dimenzija, kako ih on zove, omogućuje kompleksno sagledavanje i definiranje ličnosti. Njegova definicija ličnosti glasi: "Zbir aktualnih i potencijalnih obrazaca ponašanja organizma koji su determinirani nasljeđem i okolinom; ona nastaje i razvija se kroz funkcionalnu interakciju četiri glavna sektora u koje su organizirani ovi obrasci ponašanja: kognitivni sektor (inteligencija), konativni sektor (karakter), afektivni sektor (temperament) i somatski sektor (konstitucija) (Ajzenk, 1947., str.25). Na temelju empirijskih istraživanja a postupkom faktorske analize, Ajzenk je utvrdio da u ličnosti postoje četiri nivoa : 1. Pojedinačni postupci ponašanja kao odgovori na različite podražaje. Oni

imaju najniži nivo generalizacije. 2. Viši nivo su oblici ponašanja koji su uobičajeni odgovori pojedinca u istim ili sličnim situacijama. Na ovom je nivou najveći stupanj generalizacije. 3. Na ovom je nivou veći stupanj uopćavanja. Tu susrećemo osobine ličnosti koje su povezane sa dvije ili više navika reagovanja u sličnim situacijama. 4. Na ovoj razini ličnosti susreću se tipovi ličnosti kao korelacija i organizacija osobina ličnosti. Ajzenk je faktorskom analizom utvrdio sljedeće fundamentalne dimenzije ličnosti: 115

a) Intraverzija - introverzija, (I-E faktor) b) Neuroticizam - stabilnost (N faktor) i c) Psihoticizam (P faktor). Ajzenk ovako opisuje neurotičnog introverta: "Pokazuje tendenciju razvijanja simptoma anksioznosti i depresije, nalazimo da ih karakteriziraju opsesivne tendencije, iritabilnosti, apatija i da pate od labilnosti autonomnog živčanog sustava. Prema njihovim vlastitim izjavama njihovi osjećaji mogu biti lako povrijeđeni, oni su u društvu smeteni, nervozni, obuzeti osjećajem manje vrijednosti, mušičavi, odani sanjarenju, u socijalnim se zbivanjima drže u pozadini, pate od nesanice. U njihovoj tjelesnoj konstituciji dominira vertikalni rast nad horizontalnim, sposobnost naprezanja je slaba, a razina aktivnosti holinesteraze visoka. Sekrecija slina je inhibirana. Njihova inteligencija je relativno visoka, njihov rječnik izvrstan i oni su obično uporni. Općenito oni su točni ali polagani.. "(Ajzenk, 1947., str. 246.). Ajzenk smatra da se ličnost formira socijalizacijom na osnovu bioloških datosti nervnog sistema. On ne zanemaruje naslijeđe i govori da su neki živčani sistemi slabi (reaguju na slabije podražaje i lahko se umaraju), dok su neki živčani sistemi jaki (reagiraju na jače podražaje i teže se umaraju). Naslijeđu pripisuje i razlike u mogućnosti učenja. Ajzenkova teorija ličnosti predstavlja pokušaj objedinjavanja fenotipskog i genotipskog pristupa u proučavanju iičnosti (utjecaj naslijeđa i socijalne okoline). Dao je veliki doprinos u objektivnom sagledavanju i utvrđivanju osnovnih dimenzija ličnosti pa se uz Katela smatra najboljim poznavaocem multidimenzionalne teorije ličnosti. Na području proučavanja ličnosti ostvarena je sinteza teorijskog i empirijskog rada, zato smo u ovom kratkom pregledu iznijeli neke od teorija koje najbolje pokazuju tu genezu razvoja znanstvene teorije ličnosti. Neke od teorija smo ranije naznačili zbog toga ih nismo zasebno predstavljali. Potrebno je istaći da i sljedeće teorije zaokupljaju pažnju savremenih psihologa: - Motivacijska teorija ličnosti, Muraj; - Konstitucionalna teorija ličnosti, Seldon; - Topološka teorija ličnosti, Lewin - Humanistička teorija ličnosti, Maslov; - Kognitivna teorija ličnosti, Keli. ZRELA LIČNOST Pojam zrele ličnosti zavisi od konkretnih društvenih i kulturnih prilika. U nekoj društvenoj i kulturnoj sredini cijene se određena svojstva, pa ako ih ličnost posjeduje, onda se smatra daje zrela, dok u drugoj sredini se možda takve osobine mnogo ne cijene pa se ni ličnost neće smatrati zbog toga zrelom. Pa ipak, postoje neka svojstva koja se cijene u većini kultura i zbog kojih se ličnost smatra zrelom. 116

U jednom istraživanju utvrđivana je razlika između ličnosti za koje se smatra da su zrele i onih za koje se načelno smatra da su nezrele. Dobijeni rezultati pokazuju u čemu je vrijednost zrelih ličnosti: - bolje organizuju svoje aktivnosti, - upornije su u realizaciji svojih ciljeva, - otpornije su na poteškoće, - bolje prosuđuju druge i sebe, - imaju stabilne etičke principe i vrijednosti, - odgovornije su, tolerantnije, povjerljivije i manje neurotične, Danas postoji veliki broj psiholoških instrumenata kojima se utvrđuju pojedini segmenti ličnosti, ali zrelost ličnosti se ne može na takav način utvrđivati, jer nijedna ličnost nije u svim aspektima potpuno zrela. Maslov je analizom biografija većeg broja značajnih ličnosti iz prošlosti i savremenika, utvrdio da su sljedeće osobine karakterizirale te ljude: realna procjena stvarnosti, objektivna procjena sebe i drugih, socijalna funkcionalnost, empati-čan stav, spontanost, smisao za humor, visok stupanj tolerancije, odsustvo diskriminacije ljudi po etičkim i vjerskim osnovama, uvažavanje drugih ljudi i posebno izražena kreativnost u svojoj struci. PROVJERI SVOJE ZNANJE Olport u određenju ličnosti ističe tri bitna momenta. Navedi te momente! U čemu se ogleda dosljednost ličnosti? Obrazloži sljedeću formulu : R=f(RxS)! Katel ličnost objašnjava tzv. hiperprostorom. Koji su to modaliteti? Sta podrazumijevamo pod pojmom crta ličnosti? Koje crte spadaju u dimenziju surgentnosti i desurgentnosti? Na osnovu čega dijele temperament fiziognomisti? Koje su primarne crte na koje ukazuje Ajzenk? Definiši karakter! Koja je svojstva koja obilježavaju karakter Gilford izdvojio faktorskom analizom? Kako glasi Sprangerova klasifikacija interesa? Kako Bujaš definira pojam stav? Obrazloži svoj stav prema ratu! Koja je svrha poznavanje ljudskih stavova? Koja dva nagona prema Frojdu stvaraju libido? U čemu se ogleda razlika u shvatanju ličnosti između Frojda i Olporta? Koja od teorija prenaglašava utjecaj socijalne okoline na razvoj ličnosti? Koja je glavna zamjerka biheviorističkoj teoriji ličnosti? Opisi neurotičnog introverta prema Ajzenku! Sta karakteriše zrelu ličnost? 117

9. ČOVJEK KAO DRUŠTVENO BIĆE Čovjek je društveno biće i zato se ne može proučavati izvan zakonitosti koje vladaju u društvu. Jer, pojedinac započinje svoj život u društvu koje ima svoje običaje, zakone i norme, svoje institucije i svoj jezik, svoju kulturu i svoju proizvodnju materijalnih dobara, a sve to zajedno i još dosta toga što nismo nabrojali čini društvo. Posmatramo li različite države i različite narode, uočit ćemo da uglavnom imaju i različite zakone, različitu kulturu, različit jezik itd., što ne može a da ne ostavi odraza i na pojedincima koji žive u tako različitim društvenim i kulturnim sredinama. Zato s pravom D. Kreč i saradnici tvrdi daje izolovani pojedinac obična fikcija, pa on nastavlja " Bilo da proučava čovjeka u labaratoriji, na klinici ili gomili, bilo da proučavamo njegovu sposobnost za pamćenje, pokazani uspjeh na testu inteligencije ili njegovo pohađanje crkve, mi studiramo ponašanje čovjeka kao učesnika u događajima interpersonalnog ponašanja... Sljedstveno svaki čovjek živi u društvenom svijetu i zato nijedan psiholog ne može da proučava ponašanje čovjeka kao vandruštvemog bića." {Pojedinac u društvu, str. 8.) Za čovjekovo ponašanje od velike su važnosti norme ili ustaljena pravila koje društvo nameće pojedincu. Naime, čovjek rođenjem ne donosi nikakve izgrađene stavove i utvrđene obrasce ponašanja. On to stiče procesom socijalizacije. Ovaj je proces postepen i odvija se putem imitacije, sugestije, identifikacije kao neorganizovanih i funkcionalnih postupaka, dok se organizovanim i intencionalnim odgojem čovjek oblikuje i organizovano usvaja vrijednosti konkretnog društva. U procesu socijalizacije jezik igra značajnu ulogu, jer njime se dijete uči da tačno imenuje i definiŠe određene predmete, pojave i stanja i na taj način usmjerava svoje ponašanje u skladu sa normama okoline. Zato ćemo u ovom odjeljku dati osnovne naznake socijalne psihologije jer ona razmatra ponašanje čovjeka u društvu. Staje socijalna psihologija? Socijalna psihologija je psihološka disciplina koja proučava ponašanje pojedinca u društvu. Sta je predmet izučavanja socijalne psihologije? Socijalna psihologija razmatra: - utjecaj socijalnih faktora na pojedine segmente ličnosti i na formiranje kompletne ličnosti, - ponašanje ljudi u različitim socijalnim situacijama, prvenstveno proučavanje stavova i grupnog ponašanja, - utjecaj izvjesih psiholoških faktora na razne socijalne situacije i pojave, na jezik, politiku, mnijenje i si 118

Socijalna psihologija temelji se na spoznajama opće psihologije. Naime, da bismo shvatili i predviđali ponašanja pojedinca u grupi, tj. interpersonalno ponašanje, nužno je upoznati osnovne zakonitosti psihičkih procesa (percepcija, osjet, pamćenje, mišljenje, potrebe, itd.). Zato da bi se shvatila sva raznolikost čovjekovog socijalnog ponašanja, potrebno je znati osnovne principe opće psihologije. Društvo utječe na pojedinca različitim sadržajima i postupcima. Sa stanovišta intencionalnog odgoja (namjerni utjecaji) najvažniji su postupci uvjeravanja i prinuda. Kao sredstva namjernog utjecaja društvo koristi različite oblike verbalne i neverbalne komunikacije koja se ostvaruju kroz proces interpersonalnog ponašanja.

INTERPERSONALNO PONAŠANJE Interpersonalno ponašanje je način kako pojedinac stupa u odnose sa drugim ljudima. Njega karakteriše relativna dosljednost i specifičnost u reagovanju spram drugih. Zato je društveno ponašanje pojedinca u zavisnosti od njegovog načina interpersonalnog reagovanja. Interpersonalno ponašanje je plod bioloških datosti (naslijeđa), socijalnog učenja (utjecaj okoline) i lične "historije" njegovih uspjeha i neuspjeha u realizaciji svojih ciljeva (ostvarenja potreba). Npr. "agresivnost" kao interpersonalna dispozicija pojedinca je ponašanje koje se pokazuje u mnoštvu raznovrsnih situacija, a koje je izraženije nego kod drugih ljudi. Ovu osobinu interpersonalnog reagovanja treba shvatiti uvjetno, jer ni jedna se osobina ne izražava na principu "sve ili ništa". Svaki Čovjek se u nekim situacijama ponaša agresivno, ali kod nekih je pojedinaca ta reakcija izraženija. OSOBINE INTERPERSONALNOG REAGOVANJA D. Kreč i saradnici navodi neke od osobina interpersonalnog reagovanja: Dispozicija za uloge Nadmoćnost (društvena plašljivost). Brani svoja prava; ne smeta mu ako je upadljiv; ne drži jezik za zubima; siguran u sebe; silom krči sebi put. Dominantnost (submisivnost). Pun pouzdanja; samouvjeren; teži vlasti; uporan; jake volje; voda koji naređuje i usmjerava. Društvena inicijativnost (društvena pasivnost). Organizuje grupe; ne stoji u. pozadini, daje prijedloge na skupovima; preuzima vodstvo. Nezavisnost (zavisnost). Više voli da pravi vlastite planove, da obavlja ? oslove na svoj način; ne traži ni podršku ni savjet; emotivno dovoljan sam sebi. 119

Sociometrijske dispozicije Prihvatanje drugih (odbijanje drugih). Ne rasuđuje u zauzimanju stava prema drugima; sklon popuštanju; vjeruje i povjerljiv; predviđa slabosti i vidi najbolje kod drugih. Društvenost (nedruštvenost). Učestvuje u društvenim poslovima; voli daje s ljudima; predusretljiv. Ljubaznost (neljubaznost). Dobroćudan, topao; otvoren i pristupačan; lahko pristupa drugima; stvara mnoge druge veze. Saosjećajnost (nesaosjećajnost). Zainteresovan za osjećanja i potrebe drugih; ima ljubazno, plemenito ponašanje; brani žrtvu nepravde. Izražajne (ekspresivne) dispozicije Takmičarstvo (netakmičarstvo). U svakoj vezi nalazi razlog za takmičenje -drugi su rivali koje treba poraziti; uveličava sebe; ne umije da sarađuje. Agresivnost (neagresivnost). Druge napada neposredno i posredno; pokazuje izazivačku zlovolju prema vlasti; svađalica; oponent. Prezauzetost sobom (društvena ravnoteža). U neprilici je kad ulazi u sobu pošto su drugi sjeli; pretjerano pati od treme; koleba se da li se umiješati u grupnu diskusiju; ljuti se kad ga drugi posmatraju na radu; osjeća se nelagodno ako se razlikuje od drugih. Egzibicionizam (povučenost). U ponašanju i odavanju štrči i razmeće se; traži priznanje i aplauz; ističe se i neobično ponaša da bi privukao pažnju. KARAKTERISTIKE OSOBINA INTERPERSONALNOG REAGOVANJA Samo poznavanje osobina interpersonalnog ponašanja nije dovoljno za objašnjenje i predviđanje ponašanja pojedinca, jer se osobine razlikuju po raznim dimenzijama. Npr. osobina izražajne dispozicije "agresivnost" se kod različitih pojedinaca može različito manifestirati, odnosno može imati različite karakteristike, npr. kod nekoga će se ispoljavati u verbalnoj agresiji (svađanje) a kod nekog u fizičkom napadu; kod nekoga to može biti stalna forma ponašanja a kod nekoga povremena i si. Zato se osobine interpersonalnog reagovanja razlikuju po stabilnosti, prodornosti, dosljednosti i strukturi. a) Stabilnost interpersonalnog reagovanja utvrđujemo praćenjem ponašanja

pojedinca u određenom vremenskom intervalu. Tako je Maslov pratio 300 zaručenih parova u osobinama samopouzdanja i društvenosti. Nakon 20 godina te osobine bile su relativno stabilne. b) Prodornost osobina interpersonalnog reagovanja se odnosi na intenzitet ispoljavanja u realnom ponašanju pojedinca. Naime, neke se osobine ispoljavaju samo u izuzetnim situacijama, a neke mogu biti prisutne u većini socijalnih interakcija. 120

c) Dosljednost je kao karakteristika posebno bitna jer na neki način ukazuje na moguće ponašanje pojedinca u sličnoj situaciji. Nivo dosljednosti se mjeri povezanošću (interkoleracija) ocjena te osobine u različitim situacijama u kojima se pojedinac nalazi. d) Struktura je zbir ocjena za jednu osobinu i ona ukazuje na nivo pojedine osobine kod pojedinca. Interpersonalno reagovanje pojedinca zavisi od saznanja koje čovjek ima o svijetu koji ga okružuje i potreba i načina kako ih zadovoljava. Kako interpersonalno reagovanje određuje Čovjekovo ponašanje i njegov odnos sa drugima, to ćemo ukratko istaći osnove funkcioniranje grupe.

GRUPNO PONAŠANJE Grupa je dva ili više pojedinaca koje vezuju zajedničke karakteristike. Te grupe mogu biti psihološke i društvene organizacije. Odnosi među Članovima psihološke grupe su uzajamno zavisni (ponašanje svakog Člana utječe na ponašanje drugog) i veže ih zajednička ideologija (vjerovanje, vrijednosti, norme.) Društvene organizacije čini više psiholoških grupa povezanih radi ostvarenja zajedničkog cilja. FUNKCIJE GRUPA U grupi pojedinci mogu realizirati svoje različite potrebe (zaštita od spoljnih prijetnji, pribavljanje hrane, zadovoljenje seksualnih potreba, samoaktualizacija i si.), što na neki način određuje funkciju grupe. Tako Gibl, Plats i Miler navode šarolikost ciljeva zbog kojih su pojedinci u društvenim grupama: - oslobađanje od dosade, - dobijanje inspiracije i stimulacije, - putovanja, provođenje praznika i odmora, susreti s drugima na njihovom terenu ili gdje su njihovi interesi, - obrazovanje, - status i prestiž, - plaćeni su za to, - od njih se to očekuje, - kupovina u gradu gdje se putuje, - uklanjanje iz domaće napregnute situacije, - susreti sa prijateljima, - dobijanje posla, - to zahtijeva njihov gazda ili organizacija... 121

Iz ovog primjera smo vidjeli da su različite potrebe pojedinaca u grupi. Unatoč tolikoj raznolikosti potreba pojedinaca, grupa može imati zajednički cilj kojem teži i koji podržavaju svi njeni članovi. Jedinstveni cilj grupe određuje i osnovnu funkciju grupe. VRSTE GRUPA Grupa je, za razliku od mase ili mnoštva, kohezivna skupina u kojoj pojedinci imaju zajednički cilj, vežu ih mnogostruke veze. Upravo to i određuje vrste grupa. Neki autori uzimaju i druge kriterije za diferencijaciju grupe, tako se spominju primarne grupe (porodica, vojna jedinica, razred). U odnosu na broj članova se spominju velike i male grupe itd. U odnosu na cilj kojeg pojedinci ostvaruju u grupi, razlikujemo: -

radne grupe, stvaralačke grupe, grupe koje pružaju zadovoljstvo, društveno-akcione grupe.

Psihološke grupe bolje funkcioniraju ako imaju manji broj Članova, jer je tad veći međusobni utjecaj članova grupe. Mala se grupa zbog toga definiše kao socijalna jedinica koju čini ograničeni broj pojedinaca. Socijalna grupa ima svoju strukturu i norme. STRUKTURA GRUPE Da bi grupa mogla realizirati svoje ciljeve, članovi grupe moraju međusobno sarađivati. U toj saradnji različiti članovi imaju različite uloge koje vremenom postaju ustaljen sistem međusobnih odnosa. Zato kažemo da strukturu grupe čini stabilan sistem odnosa među članovima grupe. Članovi grupe imaju izdiferencirane položaje koji određuju status pojedinca u grupi, odnosno hijerarhijski položaj. Grupe se međusobno značajno razlikuju prema svojoj strukturi, od onih Čija je struktura izrazito formalna, gdje su jasno propisane dužnosti svakog člana, do neformalnih grupa gdje dvije osobe mogu zauzimati isti položaj (rekreativne grupe). Hijerarhijska struktura grupe određuje položaj pojedinca u grupi. U nekim grupama hijerarhija je okomita i koncentracija vlasti je u vrhu, dok se opet u nekim grupama vlast raspoređuje na članstvo. Status pojedinca u grupi može biti formalno označen, kako je to u vojsci. Statusni simboli imaju smisao da članovi grupe mogu lahko zapaziti poziciju pojedinca i da se ponašaju u skladu sa propisanom normom. Ponekad su statusni simboli važni za jačanje identifikacije sa grupom. D. Kreč navodi primjer kada su statusni simboli sami sebi svrha: 122

"Prije nekoliko godina jedna je kompanija otvorila u Dalasu svoj novi ogranak s pet novih potpredsjednika koji su smješteni u istovjetne kancelarije. Sve je bilo mirno dok jedan nije upotrijebio svoj potrošni fond da pribor za pisanje s jednim perom zamijeni s dva pera. Za četiri dana svi potpredsjednici imali su već pribor sa tri pera... Jedna velika Čikaška kompanija izazvala je poveću krizu prije nekoliko godina kad je nabavila novi tip stolice sa uspravnim naslonom kako bi ih dva-tri njena rukovodioca isprobali. Oni koji nisu dobili stolicu, osjećali su se bijedno, pa je jedan od njih, radi spasa dostojanstva, kupio stolicu za svoj novac i krišom je unio u svoju kancelariju." "Čist, bijeli mantil, koji seže do koljena, univerzalno je priznat kao uniforma naučnika. Prvobitna funkcija laboratorijskog mantila kao korisne haljine koja štiti kožu i odjeću od oštećenja u laboratoriji, zamijenjena je malo-pomalo funkcijom statusnog simbola." UTVRĐIVANJE STRUKTURE GRUPE Najčešći postupak kojim se utvrđuje struktura grupa je sociometrijska analiza. Moreno je razvio ovu metodu za utvrđivanje međusobnog prihvatanja ili neprihvatanja članova grupe. Od svakog člana grupe se traži da se izjasni o tome s kim bi najradije sarađivao na nekom poslu, odnosno s kim nikako ne bi sarađivao. Ovim se postupkom može otkriti kako, koliko i s kim članovi grupe komuniciraju i sarađuju. Sociometrijska analiza pruža podatke o položaju pojedinaca u grupi i frekvenciju dodira. Za prikazivanje strukture sviđanja i nesviđanja, prihvatanja i neprihvatanja članova grupe koristi se grafički metod, tzv. sociogram.

VODSTVO U GRUPI Vođa je onaj član grupe koji utiče na njenu aktivnost. Vodstvo je kvantitativna varijabla, jer svi članovi grupe su na izvjestan način vođe. Članovi grupe koji imaju najveći utjecaj na grupu su vođe. Vodstvo je interpersonalno ponašanje jer kako vođa može da utječe na ponašanje Članova grupe, tako i članovi grupe mogu da utječu na vođu. Svaka kultura i svaka grupa ima različite predstave o tome kakav bi trebalo da bude "pravi vođa". U formalnim grupama (npr. vojne jedinice) vođu najčešće određuje neko izvan grupe. Članovi grupe mogu formalnog vođu prihvatiti kao daje to njihov izbor, ali se dešava da takvo vodstvo nije prihvaćeno u grupi. U grupama u kojima ne postoji neki jasno propisani sistem postavljenja vođe, članovi sami biraju vođu. 123

FUNKCIJE VOĐE Funkcije vođe zavise od vrste i strukture grupe. Tako neki autori funkcije vodstva dijele na glavne i sporedne. Glavne funkcije su: izvršna, planiranje, određivanje politike grupe, predstavljanje grupe, kontrola unutrašnjih odnosa, nagrađivanje i kažnjavanje i arbitraža među članovima grupe. U sporedne funkcije se ubrajaju: spoljni simbol grupe, ideolog, očinska funkcija, "žrtveni jarac" i si. PONAŠANJE VOĐE Holpin i Vajner su faktorskom analizom utvrdili dvije nezavisne dimenzije ponašanja vođe: 1. Razmatrajuće ponašanje, motivisanjem članova grupe održava se unutrašnja harmonija. Ovakav vođa pokazuje obzir prema članovima, nagrađuje ih, pristupačan je članovima grupe, naglašava skladne unutrašnje odnose. 2. Započinjanje i usmjeravanje, odnosi se na ponašanje vođe u situaciji kad se grupa nalazi u krizi. Vođa koji dobija visoke ocjene za ponašanje u kriznoj situaciji traži nove ideje, zahtijeva od članova da se pridržavaju normi, istrajava na svojim naređenjima. AUTOKRATSKO I DEMOKRATSKO VODSTVO Autokratsko i demokratsko vodstvo su dva diajametralno suprotna načina rukovođenja, između kojih ima više prelaza. Autokratski vođa ima apsolutnu vlast, sam određuje politiku, planove, diriguje aktivnošću Članova, vrhovni je pokretač i sudija, ne savjetuje se sa ostalim članovima, sam nagrađuje i kažnjava. Ovakvom vođi odgovara apsolutistička funkcija i zato ju podupire. Njemu također ne odgovara saradnja među članovima grupe, zbog čega i podstiče segregiranu strukturu grupe. Sociogram takve grupe je u obliku zvijezde, s vođom u sredini i sa malo veza među članovima. Ovaj tip vodstva ima vertikalnu hijerarhiju u kojoj je vođa u kontaktu sa vođama drugoga reda. Na ovaj se način formira "dvorska garda", "tjelohranitelji" i si., svi služe da održe status vođe. Atmosfera u ovakvim grupama je napregnuta, pogodna za agresiju i sukobe među članovima grupe. Demokratski vođa podstiče ostale članove da učes tvuju u određivanju ciljeva i planova grupe. Proširuje svoju odgovornost i na druge članove te podstiče kohe ziju grupe. Demokrata nije za isključivu vertikalnu hi jerarhiju i zbog toga ne dozvoljava specijalne privilegije. Za razliku od diktatora, kakav je autokratski vođa, de mokratski vođa je agent ili predstavnik grupe. si. 19. Sociogram vodstva

®

124

Bez demokratskog vođe grupa može izvjesno vrijeme funkcionirati, dok kod autokratskog se grupa "ruši ko kula od karata". U demokratskoj grupi je veća motivacija za rad.

SI. 20. Struktura autoritarnog vodstva u maloj (a) i većoj grupi (b); struktura demokratskog vodstva u maloj (c) i većoj grupi (d)

Kako članovi grupe vide vođo? 1. Vođa mora biti opažen kao "jedan od nas". 2. Vođa mora biti opažen kao "većina nas". 3. Vođa mora biti opažen kao "najbolji od nas". 4. Vođa mora da odgovara očekivanjima sljedbenika. KARAKTERISTIKE VOĐE Rađena su mnogo istraživanja da se utvrdi koji su to pojedinci i kakva svojstva treba da imaju kako bi mogli upravljati ljudima. Rezultati su ukazali da ne postoje osobine ličnosti koje bi ukazivale na vođu u svim situacijama. Prije bi se moglo reći da karakteristike vođe zavise od sastava grupe i vrste zadatka koji je pred grupom. Međutim, iskustva govore da su neke osobine češće kod vođa nego kod članova grupe. Manje u svojim istraživanjima ustanovio da su vođe: - dominantniji, - usklađeni] i, - fleksibilniji, - manje konzervativni, - imaju veću iterpersonalnu senzitivnost. Utvrđeno je da se pojedinci koji više govore mogu nametnuti za vođu u grupama čiji se članovi još dovoljno ne poznaju. Tako je u jednom eksperimetu od četiri osobe zatraženo da raspravljaju o jednom problemu, i ustanovljeno je koji ispitanik najmanje govori. Tada su eksperimentatori instruirali ispitanike da će im se paliti zelena sijalica kada se jave za riječ i daju konstruktivan prijedlog za rješenje problema, a crvena sijalica kada njihovi prijedlozi nisu dobri. Svaki od ispitanika mogao je da vidi samo svoje sijalice. U toku eksperimenta ispitivači 125

su namjerno manipulirali i ispitaniku koji je prije najmanje govorio stalno palili zelenu sijalicu a ostalim crvenu. Ubrzo se pokazalo da ispitanik koji je stimuliran ima više udjela u diskusiji i da se njegov sociometrijski status povećao. Ispitivači su ovakav odnos u grupi tumačili tako da osobe koje više govore ostavljaju dojam većeg zanimanja za grupu i njene interese, zbog čega ih ostali češće biraju za vođe. Većina istraživača slaže se da su vođe inteligentniji od prosječnih članova, sigurniji u sebe, komunikativniji, ambiciozniji i objektivniji u procjeni situacija, ali da nema nekih posebnih karakteristika koje bi bile zajedničke svim vođama. Čovjek se po prirodi ne rađa da bude vođa. Mada je nekome bliže upravljanje ljudima, iskustva su pokazala da se i vodstvo može naučiti. D. Carnegie u svojoj knjizi "Lider u vama" piše o američkom iskustvu u upravljanju ljudima. Navodi primjer postdiplomskog studija na Harvardu o komunikologiji i vodstvu. Tako navodi mišljenje prof. J. Quelch5 koji kaže: "Inteligentni mladi ljudi savladaju velike količine brojki, analiziraju tržišta, pripremaju planove za biznis, ali će zato na području međuljudskih odnosa nastava na Harvardu pretrpjeti korjenite promjene. U tom području potrebno je poboljšanje, u pismenoj i usmenoj komunikaciji, u timskom radu i u drugim ljudskim vještinama." Carnegie tvrdi da uspješan vođa nije samo menadžer, on je prije svega vođa, a to je moguće naučiti. Za vođu je potrebna obuka, kako kaže Caraeige, ništa lakša, niti jednostavnija, nego kad se neko sprema da postane inženjer u automobilskoj industriji i da tamo konstruira bolji klip. Rampav kaže: "Nije dovoljno da budeš direktor, moraš posjedovati sposobnost usmjeravanja drugih. Osim međusobnog takmičenja postoji i saradnja. Umjesto tajnosti, prelazi se na zajedničko korištenje potrebnih informacija. Umjesto pasivnog čekanja, ide se u rizike. Umjesto da su teret, ljudi postaju bogatstvo tvoje firme. Ljudi mogu naučiti da u svom životu rezultatima postignu zadovoljstvo." "Ljudi rade za novac, ali će istrčati onaj jedan dodatni krug samo radi priznanja, pohvale i nagrade." "Važan je kralj, a seljaci se mogu žrtvovati. " Pravila šahovske igre školski su primjer hijerarhijskog poretka i njegovih posljedica.

POJEDINAC U GRUPI Olport kaže da je ponašanje pojedinca u grupi djelimično određeno bazičnom ličnošću koja je, u izvjesnom smislu, izvan kontrole grupe. Međutim, čovjek je društveno biće, pa je stoga "i u dobru i u zlu uvijek i zasvagda član grupe ". U savremenom društvu pojedinac je istovremeno član više različitih grupa. Tako u jednom danu može biti u različitim ulogama (otac, radnik u fabrici, član 126

amaterskog pozorišta, član vjerske zajednice, član šahovskog kluba i si.)- Linton kaže da pojedinci obično obnašaju uloge prije sukcesivno nego simultano. Zbog toga je moguće da pojedinci imaju mnogostruke uloge, a da ne zapadaju tako često u sukob uloga. Pa, ipak, do sukoba uloga dolazi.

KADA I ZBOG ČEGA SUKOB ULOGA? Do sukoba uloga dolazi kada pojedinac obnaša dvije uloge koje su antagonističke. Naprimjer sukob između uloge žene domaćice i žene političara. Žena koja zauzima istovremeno te dvije uloge, nailazi na poteškoće, jer uloga domaćice podrazumijeva daje kuća na prvom mjestu, dok uloga političara zahtijeva veliki angažman u političkom i javnom životu i, zbog toga, često izbivanje iz kuće. Berčard navodi primjer sukoba između ratničke uloge oficira i nenasilne uloge svećenika. Za razrješenje ovakvog konflikta, pojedinci najčešće, prema ovom autoru, primjenjuju ove odbrambene mehanizme: Racionalizacija."~NGko mora da donese ovim mladićima jevanđelje". Razdioba:"~Poda.j caru carevo a Bogu Božije". Represija: "Ne vidim nikakav sukob". Povlačenje:"^ bih želio da o tome govorim". U zapadnoj civilizaciji najčešći sukob zbog antagonizma uloga imaju tzv. "marginalni ljudi". Stounkvis ih ovako definira: "Onaj koga je sudbina osudila da živi u dva društva i dvije ne samo različite već i antagonističke kulture. "To su uglavnom pripadnici manjina, imigranti, kriminalci i si. Razne uloge koje pojedinac ima u grupama odražavaju njegovu ličnost, ali i očekivanja kakva, prema mišljenju pojedinca, drugi imaju od njega. Sukobi uloga mogu nastupiti i zato što su u antagonizmu očekivanja drugih, kako ih pojedinac vidi, i njegove stvarne težnje. To se zove inkopatibilnost uloga. KONFORMIZAM NASPRAM NEZAVISNOSTI POJEDINCA Konformizam je oblik interpersonalnog ponašanja kada pojedinac popušta pritisku grupe u suđenju ili akciji, što proizilazi iz sukoba između vlastitog mišljenja i onoga koje zastupa grupa. Kao socijalno biće, čovjek mora prihvatati vrijednosti i norme društva, zbog čega u ljudskom ponašanju ima dosta konvencionalnosti i jednoobraznosti. Međutim, zajednički stavovi i konvencije, kao dobro "podmazani" žlijebovi društvenog ponašanja, ne izazivaju sukobe unutar pojedinca jer ih on prihvata kao svoje oblike ponašanja. Prava je suština konformizma da pojedinac popušta pritisku grupe i prihvata njene vrijednosti i ponašanje. 127

Nasuprot konformizmu je protivkonformizam, kao oblik ponašanja kada se pojedinac aktivno suprotstavlja grupi (Baš u inat neću kao drugi). Protivkonformizam treba razlikovati od nekonformizma kao dimenzije nezavisne ličnosti. Nezavisna ličnost sama odlučuje, da li će prihvatiti ili neće grupne norme, nije neopravdano podložna pritisku grupe niti je neopravdano nošena silama otuđenja od grupe. Od čega zavisi konformizam? 1. Situacija u kojoj se pojedinac nalazi može utjecati na prihvatanje grupnih 2. 3.

4. 5.

pritsaka. Istraživanja su pokazala daje popuštanje veće u teškim situacijama. Veličina grupe - u principu pojedinac je podložniji pritisku veće grupe. Sastav grupe - posebno je značajno ko su članovi opozicije i koliko ih ima (npr. laik će lakše prihvatiti mišljenje atomskih fizičara o opasnosti atomskog zračenja, čak i kad oni nisu u pravu). Jačina prinude - nagrada i kazna značajno utječu na konformističke ponašanje. Siri društveni kontekst - političke, sociološke i historijske prilike utječu na konformizam

Naglasili smo da ponašanje pojedinca u grupi zavisi od karaktera grupe, s jedne strane, i karakteristika pojedinca, s druge. Naime, u formalnoj grupi struktura grupe i pravila ponašanja su određeniji. Tu svako ima svoje mjesto i ulogu. U neformalnoj grupi obaveze pojedinca prema pojedincu i prema grupi su manje, ali dešava se da se pojedinci prije povinuju pravilima neformalne grupe, vjerovatno stoje to njihov izbor. Na ponašanje pojedinca posebno utječe da lije grupa organizovana na autokratski ili demokratski način. U autokratskim grupama pojedinci izvršavaju naređenja, disciplina je nametnuta i zato pojedinci, kad im se za to ukaže prilika, krše pravila. Demokratska grupa daje mogućnost svim Članovima da uzmu učešća u radu i razvoju grupe, zato oni to doživljavaju kao svoj izbor i savjesnije izvršavaju svoje obaveze. NA KRAJU OVOG POGLAVLJA v

Čovjek današnjice je član različitih grupa, jer jedino stupanjem u grupe i organizacije može donekle da kontroliše političke, ekonomske i društvene sile koje prijete njegovoj individualnoj slobodi. S druge strane, postavlja se pitanje kako da čovjek očuva svoju individualnost u grupi. Na ovo pitanje socijalna psihologija odgovara: niti pojedinac ili društvo; niti pojedinac protiv društva; niti pojedinac i društvo; već samo pojedinac u društvu. 128

ODGOJ ZA DEMOKRACIJU I RJEŠAVANJE SUKOBA Svijet u kome živimo pun je protivrječja, zbog čega dolazi do sukoba između pojedinaca i grupa. Sukob se zbiva u porodici kao posljedica loših socio-ekonomskih uvjeta i loših odgojnih postupaka. Do sukoba u društvu između različitih društvenih slojeva dolazi zbog različitih interesa i pozicija. Sukob se zbiva između različitih političkih, vjerskih, etničkih i kulturnih zajednica zbog različitih stavova i ideologija. Konačno, sukobi se događaju i između naroda i država, koji često prerastaju u oružane sukobe. Sukobi mogu biti nasilni i nenasilni, otvoreni i prikriveni, trajni i trenutni. U posljednjih desetak godina u svijetu je vođeno na stotine ratova, koji su odnijeli na stotine hiljada ljudskih života i napravili materijalne Štete na milijarde dolara. Danas je u svijetu više desetina ratnih žarišta, koja mogu u svakom trenutku eskalirati u prave ratove. ZAJEDNIČKI MEĐUSOBNO OVISNI TEMELJI DEMOKRACIJE

VRIJEDNOSTI

razmimoilaženje vezano uz vrijednosti

SLOBODA

DOSTOJANSTVO OSOBA JEDNAKOST PRAVA

sloboda mišljenja

dostojanstvo osoba jednakih prava

zahtijeva zahtijeva odabiranje

sudjelovanje

argumentacija

raspravljanje, da bi se odlučilo SI. 21. Zajednički međusobno ovisni temelji demokracije

129

Sukobi ma koje vrste bili nikome ne donose koristi, u njima svi gube, a najugroženije kategorije su djeca i starije i nemoćne osobe, koje se same ne mogu zaštiti. Zbog svega ovog danas se u svijetu pridaje velika pažnja odgajanju ljudi za demokraciju i nenasilno rješavanje sukoba. Šta je demokracija? Klasična definicija demokracije glasi: Demokracija je upravljanje narodom od strane naroda. Temeljna oznaka demokracije je pluralizam. Pluralizam podrazumijeva uvažavanje različitosti među ljudima u mišljenju i djelovanju, dopuštajući svakom pojedincu i skupini da iskaže svoj glas. Kroz historiju demokracija se različito očitovala i tumačila i bila proizvod koliko razuma toliko i volje. Odgoj za demokraciju podrazumijeva usvajanje vrijednosti koje su univerzalne i koje su naslijeđe pozitivnih iskustava ranijih generacija. 1. Demokracija je društvena kategorija i uključuje sve građane. 2. A. Montinje navodi tri cilja važna za odgajanje za demokraciju: 3. Osnovni temelji demokracije su: vrijednosti, sloboda i jednakost prava. Teorijske spoznaje iz psihologije, prvenstveno one iz socijalne psihologije su fundamentalna osnova za razvijanje strategije odgajanja za demokraciju. Kao društveno biće, čovjek može jedino iskazati svoju čovječnost u društvu. Socijalna psihologija se bavi upravo problemima ponašanja čovjeka u društvu. Sa stanovišta demokracije, veoma značajno je pitanje vodstva koje tretira socijalna psihologija. O tome smo dali neke informacije u poglavlju koje tretira sadržaje iz socijalne psihologije. Jedno od ključnih pitanja u odgoju za demokraciju jeste nenasilno rješavanje sukoba. NENASILNO RJEŠAVANJE SUKOBA Do sukoba dolazi zbog nespojivih tendencija i djelovanja između pojedinaca i grupa. Sukobi mogu biti unutar grupe i između grupa. Osnovne karakteristike međusobnog sukoba su : - jaka kohezija unutar suprotstavljenih grupa, - naglašeno neprijateljstvo spram druge grupe, - precj enj i vanj e svoj e grupe, - negativno tumačenje komunikacije druge grupe, - stalno traganje za krivcima i žrtvama, - pretvaranje sukoba u međunacionalni, međuvjerski itd., - izbjegavanje, - ohlađivanje, - obuzdavanje i - konfrontacija ( Daft - prema Luthansu, 1989.). J30

Sukobi između pojedinaca i skupina ne izbijaju tek tako, oni imaju svoju historiju nastajanja. Otvoreni sukob je vrh sante leda. Kako P. Brajša kaže u "Pedagoškoj komunikologiji": "Konflikt (sukob) ne pada iz vedra neba. Prethodi sparina, sumaglica, opći pritisak, slaba vidljivost." Brajša se bavi sukobima u školi i njihovom nadilaženju. Tako zagovara da u školi mora biti razrađena strategija rješavanja konflikata. Interesantno je njegovo promišljanje o pozitivnim efektima konflikata u školi. Tvrdi daje samo "konfliktna škola" stvarna odgojna ustanova. Ova konstatacija se mora uzeti uvjetno, jer Brajša misli da se kroz školu mladi trebaju učiti demokraciji i rješavanju sukoba nenasilnim sredstvima, što svakako i ne bi mogli, ako bi škola skrivala konflikte. Kroz rješavanje školskih konflikata, mladi se mogu odgajati za pravu demokraciju u društvu. POSTUPANJE U SUKOBU ( KONFLIKTU) Prema Tomasu Gordonu postoje ove metode rješavanja konflikta: "ja dobivam, a ti gubiš", "ti dobivaš , a ja gubim" i "svako gubi". Prve dvije metode nisu dobra rješenja u rješavanju sukoba jer uvijek postoji onaj koji je poražen, odnosno onaj koji je pobjednik. Ove metode ne rješavaju konflikt nego ga odgađaju za neko vrijeme kada će poraženi tražiti priliku da pobijedi. Rješenje sukoba prema metodi svako dobiva, ne može biti potpuno zadovoljavanje strana u sukobu, jer svako mora ponešto izgubiti i dobiti, što je kompromis. Stoga S. P. Robins predlaže i četvrtu metodu koju naziva saradnja. Rješavanje sukoba ovom metodom odgovara stranama u sukobu, jer zajednički traže najbolje rješenje. Posljedice postupka "Pobjeda - poraz" prema P. Brajši Među partnerima:

antagonizam, neprijateljstvo, nemogućnost kompromisa, prestanak traženja rješenja.

Unutar šire skupine: ratno stanje, zabranjena različita mišljenja, skepticizam, mijenjanje partijske linije, prisila u podržavanju odluka, prilagođavanje ili napuštanje, agresivna oligarhija, onemogućena kreativna saradnja, neuspjeh skupnog funkcioniranja. 131

RJEŠAVANJE KONFLIKTA Tomas i Ovens (Thomas i Owens) preporučuju ove metode u rješavanju konflikta: kompeticija, izbjegavanje, prilagođavanje, kompromis i saradnja. Kompeticija podrazumijeva samo zadovoljavanje svojih potreba, interesa i ciljeva a ignoriranje protivnikovih. Izbjegavanje je postupak u kome se bježi od problema i ne uzimaju se u obzir ni svoje ni tuđe potrebe, interesi i ciljevi. Prilagođavanje je metoda u kojoj se vlastite potrebe prilagođavaju ili se odustaje od njih za račun onih protivnika. Kompromis se postiže pregovaranjem da se udovolji i vlastitim i potrebama protivnika. Saradnja je jedini način rješavanja sukoba, gdje je prisutna kooperativnost protivničkih strana da iznađu najbolja zajednička rješenja. Za uspješno rješavanje sukoba osnovna pretpostavka je komunikacija, u kojoj postoji aktivno slušanje, davanje i primanje otvorenih i iskrenih poruka i poštivanje druge strane. Zbog toga je potrebno ljude sistematski odgajati da znaju uspješno komunicirati. PROVJERITE SVOJE ZNANJE Sta je predmet proučavanja socijalne psihologije? Kako se zove način na koji pojedinac stupa u odnose sa drugim ljudima. U čemu se ogleda osobina interpersonalnog reagovanja dispozicija t(a uloge prema D. Kreču i saradnicima? Koje grupe imamo u odnosu na cilj koji pojedinac ostvaruje u grupi? Sta čini stabilan sistem odnosa među članovima grupe? Objasni razlike između autokratskog i demokratskog vođe! Koje karakteristike vođe je ustanovio Man? Napravi razliku između konformizma, protivkonformizma i nezavisne ličnosti! Od čega zavisi konformizam? Koja je temeljna odrednica demokracije? Koji su osnovni temelji demokracije? Obrazloži posljedice postupka u rješavanju sukoba "Pobjeda —pora^\ prema Brajši. Koji je postupak najracionalniji u rješavanu sukoba?

132

10. PSIHIČKI RAZVOJ ČOVJEKA

Naučnici različito procjenjuju kada se pojavio čovjek na Zemlji. Procjene se kreću od 25.000 do 300.000 godina. Bez obzira koliko su te procjene tačne, sasvim je sigurno da se čovjek kroz veoma dug vremenski period usavršavao i prilagođavao svoje ponašanje uvjetima življenja. Ovaj razvoj čovjeka kao vrste zovemo filogenetski razvoj. U svom filogenetskom razvoju čovjek je procesima adaptacije usavršio svoje biološke i psihičke strukture, tako daje danas jedina vrsta na planeti koja svjesno upravlja svojim ponašanjem. Za filogenetski razvoj čovjeka vezano je i socijalno iskustvo, zahvaljujući kome svaka generacija nastavlja" na ramenima prethodne. Za razliku od filogeneze koja je razvoj vrste, ontogeneza je razvoj jedinke. Ontogeneza čovjeka je znatno drugačija, upravo zahvaljujući socijalnom iskustvu. U životinjskom svijetu svaka jedinka iznova razvija svoj biološki repertoar i tako vrsta uvijek počinje ispočetka. Psihologija kao nauka koja proučava psihički život čovjeka u svom njegovom totalitetu podrazumijeva proučavanje razvoja psihičkog života. Kako čovjekov razvoj možemo posmatrati kroz filogenezu i ontogenezu, tako i razvoj psihičkog života možemo posmatrati kroz filogenezu i ontogenezu. Kako filogenetski razvoj čovjeka nadilazi mogućnosti egzaktnog utvrđivanja razvoja psihičkog života čovjeka, to se psihologija usredsredila na proučavanje psihičkog života čovjeka kroz individualni razvoj. Grana psihologije koja proučava i istražuje psihički razvoj čovjeka od začeća do smrti, zove se razvojna psihologija. Čovjekov psihički i fizički razvoj je uvjetovan biološkim naslijeđem što se u biologiji naziva genotip, ali na čovjeka djeluju i mnogi spoljni utjecaji, mijenjajući njegove psihofizičke karakteristike, što nazivamo fenotip. Tako možemo reći da razvojna psihologija proučava psihički razvoj čovjeka, koji je uvjetovan biološkim zrenjem, i psihički razvoj, koji nastaje pod utjecajem okoline, odnosno odgojem i obrazovanjem. Na osnovu navedenih naznaka razvojnu psihologiju možemo definisati: Razvojna psihologija je grana psihologije koja teži da opiše, objasni, razumije, i predvidi proces međusobno povezanih promjena do kojih je došlo usljed sazrijevanja i učenja.

METODE RAZVOJNE PSIHOLOGIJE Razvojna psihologija u svom istraživanju koristi se metodama opće psihologije prilagođenim njenom specifičnom predmetu izučavanja, ali i nekim koje su svojstvene samo ovoj grani psihologije. 133

1. Introspekcija je naučna metoda koja je svojstvena samo psihologiji. U razvojnoj psihologiji ova se metoda ne može koristiti na svim uzrastima. Kod djece je ova metoda teško primjenjiva (u nekim periodima uopće nije primjenjiva), jer ona slabije mogu zapažati svoje psihičke doživljaje a zbog oskudnog rječnika neke doživljaje, ako ih i zapaze, ne mogu opisati. 2. Metoda objektivnog opažanja je osnovna metoda u razvojnoj psihologiji. Darvin je počeo da bilježi reakcije svog djeteta neposredno poslije rođenja, zbog čega se smatra prvim naučnikom koji je sistematski počeo da primjenjuje opažanje u razvojnoj psihologiji. Zahvaljujući visokom dometu tehnike (ultrazvuk), danas je moguće sistematski opažati reakcije djeteta i prije rođenja (prenatalni period).

Opažanje je naučna metoda koja podrazumijeva objektivnost, stoje u razvojnoj psihologiji teško postići, jer je čovjek često subjektivan u svom opažanju, npr. roditelji su pristrasni u opažanju svoje djece. Zato se ispitivači koji istražuju psihički razvoj čovjeka metodom opažanja, moraju prethodno instruirati kako bi bili što objektivniji. Objektivnost se postiže i tako da jednu te istu pojavu opaža više istraživača i onda se može dobiti objektivniji rezultat. Objektivnost opažanja se postiže primjenom valjanih psiholoških instrumenata (upitnici, skale). Poseban oblik metode opažanja u razvojnoj psihologiji je kontrola naslijeđa opaženjem identičnih (monozigotnih) blizanaca. Kako monozigotni blizanci imaju dosta slične nasljedne karakteristike, onda se može eksperimentalno utvrđivati utjecaj različitih spoljnih faktora na njihov razvoj (što je oblik sistematskog eksperimentalnog opažanja). Posmatranjem i praćenjem razvoja blizanaca, psihologija je mnogo naučila o emocionalnom, intelektualnom, psihomotornom razvoju čovjeka pod utjecajem naslijeđa i socijalne okoline. Furlan navodi kontrolu identične okoline kao metodu za istraživanje utjecaja naslijeđa na razvoj pojedinca. Tako on navodi da braća i sestre imaju istu porodičnu sredinu, ali unekoliko različite nasljedne osobine, pa se razlike u razvoju mogu pripisati razlikama u naslijeđu. Ovaj pristup je posebno primjenjiv kada u jednoj porodici živi pravo i usvojeno dijete. Kako je sredina ista, razlike u razvoju se mogu uglavnom pripisati utjecaju nasljeđa. Identičnost okoline moramo shvatiti uvjetno, jer se ni roditelji ne ponašaju uvijek isto i uvijek isto prema svoj djeci. Bilo je istraživanja kada su roditelji bili sami istraživači pa su se trudili da im ponašanje bude uvijek isto. Npr. bračni par Kelog je usvojio malog majmuna i zajedno ga odgaja sa svojim sinom. Trudili su se da im ponašanje bude potpuno isto prema sinu i majmunu. Kada bi poljubili sina, onda bi poljubili majmuna; kada bi obukli sina, onda bi isto tako obukli i majmuna. Njihovo istraživanje je dalo dosta pouzdane podatke o razlikama u razvoju čovjeka i majmuna. Osnovni pristup u primjeni metoda i postupaka u razvojnoj psihologiji mogu biti transverzalni i longitudinalni. 134

Transverzalni pristup je istraživanje neke psihičke pojave kod ispitanika različite dobi u isto vrijeme, na raznim mjestima i u raznim uvjetima. Npr. istraživanje fonda riječi djece različite dobi. Transverzalni pristup predstavlja presjek neke pojave i prikladan je za istraživanje općih zakonitosti psihičkog razvoja, karakterističnih za većinu ljudi. Ovaj je postupak jednostavniji i ekonomičniji od longitudinalnog jer se za kratko vrijeme može doći do određenih rezultata. Longitudinalni pristup istraživanja u razvojnoj psihologiji je sistematsko praćenje neke pojave u dužem vremenskom razdoblju. Npr. opažanje iz dana u dan ponašanja djeteta, ali sa jasnim ciljem i po unaprijed propisanom protokolu. To opažanje može biti više ili manje kontinuirano, kakav je primjer vođenje dnevnika djeteta od rođenja do nekog perioda. S druge strane, longitudinalni pristup može biti i praćenje neke pojave u istom trenutku kod ispitanika razne dobi, te se na taj način dolazi do karakteristika razvoja u raznim periodima. Ova metoda je svojevrsni oblik objektivnog opažanja, gdje se ispitanicima daju standardizirani zadaci da ih riješe. Objektivnost se postiže zahvaljujući ustanovljenoj normi (baždarenosti). RAZVOJNE FAZE U PSIHIČKOM RAZVOJU ČOVJEKA Psihički razvoj čovjeka je kontinuiran proces koji ima svoje tipične hronološke karakteristike. Njih treba uzeti uvjetno jer su među pojedincima značajne razlike u razvoju. Posebno je teško razgraničiti psihički razvoj u djetinjstvu, gdje ima i najviše razlika u periodizaciji razvitka. Periodizacija psihičkog razvoja čovjeka ima smisla zbog sljedećeg: - poznavanje normi psihofizičkog razvoja omogućuje praćenje individualnog razvoja djeteta; - praćenje i poređenje psihofizičkog razvoja može poslužiti kao osnova za poduzimanje adekvatnih - postupaka i mjera za pospješivanje razvoja; - podaci o psihofizičkom razvoju mogu biti dobra osnova za predviđanje i usmjeravanje razvoja. Periodizacija psihofizičkog razvoja je proizvoljna podjela koja u stvarnosti nije tako strogo odijeljena. Kako se u periodizaciji najčešće uzima vrijeme kao osnovni faktor podjele razvojnih perioda, ispada da su promjene zbog vremena a ne zbog procesa koji se odvijaju, stoga se u posljednje vrijeme sve više spominje funkcionalna periodizacija u kojoj se kao kriterij za podjelu ne uzima vrijeme već razvitak pojedinih funkcija. Tako, prema ovom kriteriju, Andrilović navodi ove faze: - faza frontalnog rasta funkcija (evolucija), - faza stabilizacije (ravnoteža) i - faza specijalizacije (involucijski procesi). 135

Radi bolje sistematike u pregledu psihofizičkog razvoja čovjeka, mi ćemo se poslužiti periodizacijom u kojoj je vrijeme osnovni kriterij, ali ćemo u objašnjenju pojedinih perioda objasniti i funkcionalni kriterij. Tabela 1. Periodi i trajanje psihičkog razvoja čovjeka

Period razvoja

Trajanje razvoja

1. Prenatalni period

od začeća do rođenja

2. Rano djetinjstvo a) novorođenče b) dojenče

od rođenja do kraja druge godine dvije sedmice poslije rođenja od

3. Prvo djetinjstvo

rođenja do kraja druge godine od druge do treće godine

4. Predškolski period

od treće do šeste godine

5. Školski period

od šeste do dvanaeste godine

6. Mladenaštvo

od dvanaeste do osamnaeste (dvadesete) godine

a)

od dvanaeste do petnaeste godine

pubertet

b) adolescencija 7. Zrela dob

od petnaeste do osamnaeste (dvadesete) g. od dvadesete do šezdeset pete godine

8. Starost

od šezdeset pete do kraja života

Na temelju karakterističnih razlika u pojedinim fazama psihičkog razvoja čovjeka, razvojna psihologija se diferencirala na dječiju psihologiju, psihologiju djetinjstva i mladosti i psihologiju odraslog čovjeka.

PSIHOFIZIČKE KARAKTERISTIKE POJEDINIH RAZVOJNIH RAZDOBLJA Prenatalni period Ovo razdoblje traje od začeća do rođenja i dijeli se na: Period zigote koji traje oko dvije sedmice. Spajanjem muške i ženske oplodne ćelije nastaje nova ćelija, ovum, koja se spušta u niz jajovod u maternicu, gdje se prvih desetak dana hrani iz žumanjka ženske oplodne ćelije. Kada se ovum pričvrsti na zid matrice, stvara se placenta i preko nje se onda počinje hraniti iz majčine krvi. Period embriona traje oko deset sedmica. U ovoj se fazi plod intenzivno razvija posebno glava i živčani sistem. Koliko je brz embrionalni razvoj svjedoči podatak da bi čovjek kada bi nastavio da se razvija takvom brzinom s dvadeset 136

jednom godinom zauzimao prostor čitavog Sunčevog sistema. Krajem ovog perioda naziru se konture čovječijeg tijela. Period fetusa traje od početka trećeg mjeseca trudnoće do rođenja. U ovom je razdoblju sporiji rast. U prvo se vrijeme brže se razvijaju kosti i mišići, kasnije se intenzivno razvijaju unutrašnji organi. Nakon šestog mjeseca živčani sistem i osjetni organi su tako razvijeni da fetus reaguje na vanjske podražaje. Fetus je pokretan u petom mjesecu, tako da majka može osjetiti njegove pokrete. U tom je razdoblju fetus u stanju refleksno reagirati, a ispitivanja su pokazala da može sticati i uvjetne reflekse. (Fetus ne reaguje na zvuk u vanjskom svijetu, ali ako se kucka u majčin trbuh, on reaguje. Proizvede li se i zvuk neposredno pred kuckanje u trbuh i tako se više puta ponovi, fetus će reagovati i na sam zvuk.) Sa stanovišta psihologije razdoblje fetusa je posebno značajno za kasniji psihički razvoj. Zato bi buduće majke morale znati da za vrijeme trudnoće trebaju jesti zdravu i kvalitetnu hranu i čuvati se stimulativnih sredstava (duhan, alkohol, droge), prekomjerne upotrebe lijekova, rendgenskog zračenja i psihičkih stresova. Još je 1628. godine J. A. Komenski pisao: "Buduća majka treba da pazi na svoje afekte, da se iznenada jako ne uplaši, da se jako ne naljuti, da se ne bavi teškim brigama, da se ne žalosti itd. Inače, bude li to činila, biće i dijete plašljivo, ljuto, žalosno i melanholično, kao što to sigurno iskustvo potvrđuje. Štaviše, usljed nagle plašnje ili pretjerane srdžbe nekad dođe do umiranja ploda i pobačaja, a u najmanju ruku, to škodi zdravlju budućeg novorođenčeta." Novorođenče U majčinoj utrobi dijete je smješteno udobno, tako da porod predstavlja veliku fiziološku traumu. (Kant: Dječiji prvi plač je protest zbog tragedije što se moralo roditi.) Odmah poslije rođenja djetetu treba uspostaviti biološke funkcije disanja, hranjenja i eliminacije štetnih materija iz organizma. Refleksne reakcije su osnovni odgovori djeteta na podražaje iz vanjskog svijeta. Refleksi novorođenčeta Refleks sisanja- sve što se djetetu da u usta, ono sisa. Refleks hvatanja - ako mu se dotakne dlan, čvrsto steže (Darvin ovaj refleks objašnjava kao ostatak ponašanja iz razdoblja kad se dijete držalo za krzno ili kad se čovjekoliki majmun verao po drveću). Refleks nožnog hvatanja (plantarni rejleks) - ako se dodirne taban, hoće da hvata predmet nožnim prstima. Babinski refleks - na podražaj se trgne i širi prste na nogama. Refleks hodanja — ako se uspravi i noge mu na tlu, ono nogama refleksno pokušava hodati. Psihomotorni razvoj novorođenčeta Dijete ima razvijenu opću motoriku. Okreće glavu, pravi pokrete rukama, nogama, pravi grimase i pokreće oči. 137

Razvoj senzornih sposobnosti Dijete reaguje na skoro sve podražaje iz vanjskog svijeta, što upućuje na razvijene osjetne organe. Razaznaje vizualne podražaje, ali ih ne može pratiti, jer se očne jabučice ne pokreću koordinirano. Na slušne podražaje reaguje, ali ne kao odrastao čovjek. Umije razlikovati slatko od gorkog, jer iz usta izbacuje gorko i kiselo. Reaguje na jake mirise i toplo. Intelektualni razvoj Dijete brzo uči i stiče navike hranjenja i spavanja. Učenje je uvjetnorefleksne prirode. Perceptivne sposobnosti su već razvijene pa može jednostavno raspoznavati okolinu. Pri kraju ovog perioda može da reaguje na ljudski glas i izraz ljudskog lica. Aktivnost novorođenčeta Među djecom na ovom uzrastu postoje značajne razlike u općem stilu reagovanja na podražaje iz okoline, tako da možemo, na neki način, govoriti o razlikama u temperamentu. Neka su novorođencad na ovom uzrastu veoma nemirna i plačljiva, dok se druga mirna i manje plačljiva. Razlike su evidentne i u reagovanju na promjene u okolini, pa tako neka djeca reaguju i na mali šum, a neka tek na jači zvuk. Ove razlike među novorođenčadima se zadržavaju i na starijim uzrastima, pa možemo govoriti o razlikama u temperamentu. Dojenče Ovo razdoblje različito traje kod djece, od pete sedmice života do navršene prve. godine. Osnovna karakteristika ovog razvojnog perioda je dojenje, tj. ishrana majčinim mlijekom. Nakon 2-3 mjeseca dojenče treba dohranjivati voćnim sokovima i si. Od šestog mjeseca počinje postepeno odbijanje od prsiju i u sve većoj mjeri majčino mlijeko se zamjenjuje umjetnom hranom. S navršenom prvom godinom dijete se potpuno odbija od prsiju. Čuveni češki pedagog J. A. Komenski u svom djelu "Materinska škola" (1628) veli: S 1 2 2 M a ka "Kad se dijete rodi, moraju roditelji, sem - - J < d o je n č e toplog i mekog ležaja koji odgovara nježnom tijelu novorođenčeta, odmah da se pobrinu i za prikladnu hranu za svoje dijete. U prvom redu treba misliti na to da svaka majka bude majkom i da ne odbacuje od sebe porod svoj, tj. da onome koga je - u utrobi svojoj svojom krvlju 138

hranila ne odriče sada hrane svog tijeia (mlijeka). Ali pošto je u naviku prešao malo pohvalni, štetan i gadan običaj da neke majke (naročito iz otmjenih porodica) neće same da^jeguju svoju djecu, nego ih daju na staranje drugim ženama, prijeka je potreba da se protiv toga običaja ustane i roditeljima objasni kako u toj stvari razumnije da postupe... Zato velim da ovakav postupak, kad majke neće same da doje svoju djecu već ih daju plaćenim dojkinjama: 1. protivi se prirodi, 2.-škodi djeci, 3. škodi samim majkama i 4. ruši Čestitost i moral. Da se takav postupak protivi prirodi, vidi se iz toga što sličnog primjera nema kod životinja. Vučica, medvjedica, lavica, tigrica i ostale divlje zvijeri hrane svoje mlade na vlastitim prsima. A porodilje iz ljudskih redova treba i i da su okrutnije od tih zvijeri?... Drugo, djeci bi zdravije bilo da se hrane s materinih prsiju nego s nečijih tuđih, jer su već privikla da se hrane u utrobi majčinom krvlju. A osim toga bila bi siičnija roditeljima svojim u dispozicijama i vrlinama, nego što inače bivaju..." Tjelesni rast Dijete fizički brzo raste u ovom periodu tako daje na kraju prve godine teško oko 9 kg i dugo oko 70 cm. Proporcije se mijenjaju i glava je nešto srazmjernija u odnosu na ostale dijelove tijela. Psihomotorni razvoj Dijete je sve pokretljivije. Nastaje Babinski refleks a Darvinov slabi. Sa 6 mjeseci dijete može sjediti, sa 10 stajati a mnoga djeca prohodaju sa godinu dana. Senzorni razvoj Usklađuju se pokreti očnih jabučica, dijete zanimaju pokretni, šareni i svijetli predmeti. Sluhje razvijeniji i dijete sve više pokazuje interes za ljudski glas. Rado i samo udara u predmete i sluša zvuk udara. Kinestetički osjeti su još slabi tako da dijete nema dobru prostornu orijentaciju (hoće da dohvati sijalicu ili sunce na nebu). Intelektualni razvoj Uvjetni refleksi su sve brojniji, na osnovu njih dijete uči higijenske navike, hranjenje, kontakte sa drugima i si. Pamćenje je razvijenije i sada već razaznaje likove. Perceptivne su mogućnosti veće i tačnije. Prema nekim istraživačima usne su prvi djetetov spoznajni organ na ovom uzrastu (Pijaže). Dijete sve stavlja u usta i time ih spoznaje i asimilira. Frojd je ovaj period tumačio kao presudan za kasniji razvoj, kao oralnu fazu u kojoj dijete preko usta zadovoljava sve svoje 139

potrebe. Slično smatra i Erikson tvrdeći da kasnija sposobnost prilagođavanja zavisi od toga kako je dijete savladalo oralno-senzornu fazu. Emocionalni razvoj Već u trećem mjesecu dijete ima osjećaj ugode i neugode. Oko 6 mjeseca emocije se već diferenciraju na neugodne - srdžba, strah, gađenje a posiije i ugodne - veselje, radost, simpatija prema ljudima. simpatije prema ljudima -► veselje -► ugoda -► opća uzbudljivost -► neugoda -► srdžba -► gađenje -jkstrah 0

6

12 U

3 mjeseci života

SI. 23. Emocionalni razvoj djeteta

Prvo djetinjstvo Trajanje razdoblja prvog djetinjstva je do kraja druge godine. Tjelesni razvoj Na kraju druge godine dijete je teško oko 11 kg, visoko 81-86 cm. Psihomotomi razvoj U ovom razvojnom periodu dijete je savladalo hodanje tako da na kraju druge godine može i lagano trčati. Dijete u ovom periodu se rado penje uz stepenice, na stolicu i inače voli visinu i da odatle gleda. Koordinacija je bolja i može da hvata različite predmete rukama, jer se palac suprotstavlja ostalim prstima (opozicija palca). Senzorni razvoj Osjetni organi su potpuno razvijeni tako da sada dijete lakše uspostavlja senzo-motornu koordinaciju. 140

Intelektualni razvoj Ovo je period kada dijete uči govor, prva riječ krajem prve godine, prva rečenica poslije 16. mjeseca. Dijete na ovom uzrastu teži ka uopćavanju, npr. maca je i pas i vjeverica. Učenje je složenije tako da pored uvjetno-refleksnog, djeca uče i oponašanjem. Učenje je na ovom uzrastu uglavnom socijalizirana aktivnost, Emotivni razvoj Kako dijete sazrijeva, to je sposobnije da doživljava emocije i da ih izražava. Naučnici smatraju da se subjektivni doživljaj emocija ne uči, nego je nasljedan, ali se uči ispoljavanje emocija. Primjer naučnika koji je svojoj jednogodišnjoj kćerkici kupio malu neotrovnu zmiju. Dijete se igralo zmijom i nije se plašilo, jer nije imalo priliku da vidi kako se drugi plaše. Kada je odrasla, djevojčica se ni tada nije plašila zmije.

SI. 24. Djeca predškolskog uzrasta

Predškolski period Tjelesni razvoj U ovom razdoblju djeca rastu 6 do 8 cm godišnje, dok se tjelesna težina povećava za 2 kg, tako daje dijete pri kraju šeste godine visoko oko 115 cm i teško oko 20 kg. Senzorni razvoj Osjetni organi su u dobroj mjeri formirani. Dijete pred polazak u školu ima jasne osjete, vidna oštrina je bolja, percepcija selektivnija. Većina djece dobro razaznaje boje. Također pokazuju interes za muziku, pa se njišu uz muziku. 141

j

Psihomotorni razvoj Pred kraj predškolskog perioda dijete je sposobno da samostalno upotrebljava pribor za jelo. Zbog nedovoljne koordinacije pokreta dešava se da djeca loše procijene situaciju pa se povrede. Razvoju i koordinaciji pokreta doprinose različite igre i upotreba različitih igračaka. Djeca mogu da nauče voziti bicikl, mali automobil, skije, sanke, i tako uvježbavaju složenije i sinhronizovanije pokrete. Pred polazak u školu, dijete može skočiti preko 30 cm u vis i do 70 cm u dalj, preskakati konopac. Većina djece se samostalno oblače, ali još ne umiju šnjirati cipele. Intelektualni razvoj Predškolski period je presudan za opći intelektualni i spoznajni razvoj čovjeka. Govor: fond riječi sa 4 godine - 1600, 5 godina - 2200 i sa 6 godina - 3000 riječi. Glavni govorni razvoj je završen sa 5 godina. Apstraktne izraze dijete upotrebljava krajem šeste godine. Normalno dijete u svom rječniku ima nazive za različite osobine: crven, gladak, okrugao sladak, glasan i si. Jedno je istraživanje pokazalo daje glavni dio rječnika sastavljen od zamjenica i glagola. Misli se već jasnije oblikuju i rečenice su složenije. Kaže šestogodišnji dječak: "Znate, lija je pozvala ježa u kuću, hoće da ga pojede. Ali, ja vam kažem već unaprijed da ga neće moći pojesti." Mišljenje: Do četvrte godine primjetna je ireverzibilnost u mišljenju. Poslije dijete traži objašnjenje za pojave, tada mnogo pita. Pojmove formira vlastitom aktivnošću i još uvijek su široki, npr. sve što leti je ptica pa i avion. Pred polazak u školu u stanju je da apstrahuje i formira npr. pojam "životinja": pas, mačka i krava su životinje. Za taj period karakterističan je niz zanimljivih pitanja. Naprimjer: Zašto neke ptice zovemo pticama a neke vrapcima? Djeca sada već pravilno zaključuju, tako jedno dijete kaže: Led je lakši od kamena, jer je led lakši od vode i ne tone, a kamen tone. Dedukcija je slabije primijenjena, logičke relacije djetetu još nisu dovoljno jasne. Pamćenje je podložno sugestiji i često isprepleteno sa maštom i fantazijom. Djeca između 5 i 6 godina su posmatrala sliku u boji na kojoj je bilo devet predmeta. Na postavljeno pitanje šta su vidjela, odgovorila su da su vidjela kecelju. Nekoj su djeci pitanja postavljana sugestibilno: A je li kecelja bila crvene boje? Mada nije bila, ona su odgovarala da jeste. Pažnja je pretežno nenamjerna i upravljena na spoljne podražaje. Pri kraju šeste godine počinje se razvijati namjerna pažnja, koja je u početku mala i po obimu i trajanju. Naime, sa 4 godine dijete u zanimljivoj igri može biti pažljivo 80 minuta, sa 5 godina - 95 minuta. Što se tiče namjerne pažnje, ona je negdje oko 16 minuta pred polazak u školu. Dječije igre su značajan faktor razvoja. Kroz neke igre dijete razvija shvatanje i maštu npr. igre gdje treba da oponaša razne profesije: učitelj, ljekar, krojač, kuhar i si. Brojni su materijali i igračke kojima se djeca igraju, ali su vrjednije 142

one igračke koje potiču maštu i razmišljanje: razne slagalice, materijal za modeliranje i si. Emocije su pred polazak u školu dosta labilne. Dijete je kapriciozno, svadljivo i plašljivo. Osjećanje časti je jako izraženo, pa su predškolska djeca jako osjetljiva na povredu i poniženje. Emocije se počinju intenzivno diferencirati. Strah je intenzivan u ovom periodu, posebno oblici straha koji su posljedica bujne fantazije. Tako dijete ne samo da se boji mraka, nego ga ispunjava raznim zamišljenim utvarama. Hansen navodi primjer dječaka koji se probudio i počeo da opaža konture namještaja. To mu se počelo pričinjavati kao životinje, pa je čas vidio medvjeda, čas pantera ili bi mu se učinilo od ivice kreveta da prema njemu ide veliko tele (prethodnog dana u štali je gledao tele). Dijete je počelo vrištati i zvati roditelje, jer, eto, hoće tele da ga ugrize. Radost i smijeh brzo mijenja plač. Ljubav i ljubomora se izražavaju posebno prema roditeljima. Školski period Tjelesni rast U ranoj školskoj dobi djeca godišnje rastu oko 6 cm i dobivaju 3-3,5 kg sve do početka pubertetskog ubrzanog rasta koji je kod djevojčica u dobi od 10,5 godina, kod dječaka oko 11,5 godina. Senzorni razvoj U toku školskog perioda oštrina vida i sluha se izoštravaju, a naraslo lično iskustvo upotpunjava ove senzitivacije, tako da djeca u nekim situacijama nadmašuju odrasle u vidnom i slušnom raspoznavanju. Djeca u starijim razredima mogu sama da miješaju boje i da osjete i izraze suptilne svijetle kontraste. Slično je i sa slušnim osjetom, mogu da prepoznaju tonske visine i sami svojim glasom da reprodukuju označene tonove. Percepcije su na ovom uzrastu potpunije što povećava moć opažanja. Kod neke djece javlja se fenomen sinestezije, tj. kad se u doživljavanju opaženog isprepliću različita senzorna područja, najčešće vizualno i auditivno, tako dijete "čuje" boje i "vidi" tonove. Intelektualni razvoj Pažnja na ovom uzrastu više nije samo zavisna od podražaja iz vanjskog svijeta, nego je sve više pod utjecajem volje i shvatanja. Već u drugom razredu dijete može pažnju distribuirati na pojedine dijelove opažanog predmeta ili pojave. Namjerna pažnja može trajati od 25 do 35 minuta. Na nižim školskim uzrastima pažnja je površna i nekritična, pa dijete nastoji da što brže pređe tekst i pritom ga često ne čita nego pogađa. Govor je na ovom uzrastu složeniji. Djeca uče nova značenja riječi, ali i suptilnije oznake za stare riječi. U tom pogledu posebno je značajna škola koja kroz 143

neke predmete stimuliše govor. Krajem prvog razreda fond riječi je već narastao na 3600 i svake godine uvećava se za otprilike 200-300 novih riječi. Kontekstni govor, kao govor sa verbalnom smislenošću, sve je izraženiji. Naime, do tada je u govoru dominirala riječ, sada dominira smisao. Mišljenje se u školskom periodu posebno razvija, čemu doprinose različiti nastavni sadržaji. U prvom razredu dijete može shvatiti da elemenat B može ujedno biti veći od A a manji od C. Također može shvatiti i ovu relaciju: ako je A = B, B = C, onda je i A = C. Na nižem uzrastu su pojmovi konkretniji i obojeni, npr. bolest je ako imaš temperaturu, zvijer je životinja koje se bojimo. Kako dijete raste, tako raste i mogućnost apstrakcije i generalizacije, pa u starijim razredima pojmovno opredjeljenje je na osnovu nadređenog pojma, npr. kovač je čovjek, potok je voda. Poslije 10. godine dedukcija se više koristi i traže se uzročno-posljedične veze među predmetima i pojavama. Tako sada djeca kažu: "Led je popustio jer je ledena kora pukla." Dječije igre na školskom uzrastu su bogatije, raznovrsnije i savršenije. Njima dijete razmišlja o posljedicama, pa su sve više namjerne i organizovane. Kroz igru dijete razvija svoje intelektualne mogućnosti, kultiviše nagone i utječe na kontrolu emocija. Emocije su na ovom uzrastu sve više diferencirane. Javljaju se socijalna i estetska osjećanja, npr. može da pohvali rukopis svog druga iako ga ne voli. Osjećanjima dijete još uvijek manipuliŠe. Kontrola emocija je bolja, ali još nedovoljna, tako da se može lahko primijetiti kada dijete hoće zaplakati. Spoljni izrazi emocija zavise od situacije, dječijeg živčanog sistema i ranijih emocionalnih iskustava. Krajem drugog razreda bivaju nešto izraženija manična emocionalna ponašanja, pa se djeca mnogo smiju i vesele. Socijalni razvoj je intenzivan u školskom periodu. Djeca se druže i svoje ponašanje podređuju drugima. Na taj način uče pravila i norme ljudskog ponašanja. Pojedini nastavni predmeti posebno podstiču socijalni razvoj. Mladalaštvo Pubertet Pubertet (pubertas, lat.= zrelost) traje kod djevojčica od 12. do 14. godine, a kod dječaka od 13. do 15. godine. Tjelesni razvoj Pubertet karakterišu anatomsko-fiziološke promjene koje nastaju pojačanim radom žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Hipofiza luči hormon koji pospješuje uopće rast i gonadotropni hormon koji potiče rast gonada (spolnih žlijezda). Muške gonade (testisi) luče hormon androgen, ženske gonade (ovariji) počinju lučiti hormon estrogen. Sekundarne spolne"oznake koje nastaju u pubertetu klasificiraju se prema Tanerovim tablicama (razvoj pubične dlakavosti ženskog djeteta i razvoj dojki i razvoj muškog spolovila). Osnovna oznaka puberteta je da 144

su mlade osobe spolno zrele, što se kod djevojčica manifestira prvom menstruacijom, a kod dječaka noćnom polucijom (izbacivanje sjemena). Djevojčice za oko 1,4 godine su ispred dječaka u fizičkom rastu. Prosječno na ovom uzrastu dječaci su visoki 177,5 cm, djevojčice 164,5 cm. Opći psihički razvoj u adolescenciji karakteriše formiranje vlastitog identiteta i postizanje autonomije u ponašanju. Intelekt na ovom stupnju postiže svoj potpuni razvoj. Neki istraživači tvrde da se inteligencija prestaje razvijati krajem adolescencije. Percepcija ima analitički karakter i adolescent može da odvaja bitno od nebitnog. Pažnja je uglavnom namjerna, što je posebno bitno da se mladi mogu usredsrediti na učenje. U oblasti mišljenja, mladi su jako kritični. U prethodnim fazama mišljenje je imalo dogmatski karakter, sada se traži argument. Krajem adolescencije, mladi pokazuju interes za teoretsko i hipotetsko mišljenje. Adolescent se ne miri sa svijetom koji ga okružuje, nego ga hoće da mijenja, pri tome često sanjari i mašta. U normalnim slučajevima ovo je pretpostavka za inventivno i stvaralačko mišljenje i djelovanje, ali kod nekih može biti pasivno odnošenje prema radu i obavezama. Većina mladih u tom periodu se okušava u nekim stvaralačkim aktivnostima, pisanje pjesama, slikanje, pjevanje i sviranje, inovacije u nauci i si. Emocije su u doba adolescencije intenzivne i jasno izdiferecirane. Mladi ljudi svoje emocije umiju kontrolirati i uskladiti sa etičkim normama društva. Doba adolescencije je najvažnije za formiranje karaktera. Kako su mladi na ovom uzrastu sve više samostalni u svom razmišljanju, oni prosuđuju postupke drugih i zauzimaju svoj lični stav, koji postepeno postaje njihov stil ponašanja. U doba adolescencije dolazi do socijalnog osamostaljivanja. Mladi traže svoj put u svijet. Javljaju se neka nova interesovanja i ambicije. Stavovi se mijenjaju i razvija se samosvijest. U tom periodu preispituje se ponašanje roditelja i drugih autoriteta, i uglavnom zauzima kritički stav. Adolescenti koji nisu uspjeli razriješiti svoje lične dileme, obično se destruktivno ponašaju: agresija, razmetljivost, delikvencija, prostitucija, narkomanija i si. Profesionalna interesovanja na ovom uzrastu su izražena, jer se nalaze pred izborom šta u budućnosti raditi. Savremeno društvo pred mlade u ovom periodu postavlja niz obaveza koje neki od njih ne mogu da ispune, pa se zato javljaju poteškoće u prilagođavanju. Ove poteškoće mogu se odraziti u tzv. moralnoj krizi, socijalnoj krizi, biološkoj krizi i si. Osnovna odlika adolescencije je da mladi ljudi teže ka samostalnosti, što nailazi na otpor i reakciju roditelja. ("Pa, zar, zaboga, ja ne mogu da kontrolišem svoje dijete?") (koje više nije dijete). Mladima teško pada što se roditelji upliću u sve njihove namjere i aktivnosti, pa ih iritira kada se roditelji interesuju s kim se druže, šta čitaju, šta namjeravaju, kome pišu i si. Na taj način remeti se rav145

noteža između mlade osobe i sredine, a koju će biti teško ponovo uspostaviti, jer je ova dinamička disharmonija produkt socijalnih i bioloških faktora. Za bezbolnije prevazilaženje adoloscentnih kriza potrebna je tijesna i koordinirana saradnja roditelja, škole i društvenih faktora. Osnovni odgojni mode! u ovom periodu je prihvatanje mladih i ne apriorno odbijanje njihovih potreba. Roditelji i nastavnici često nastupaju pogrešno, izazivajući reaktivni odnos, kako to veli narodna poslovica: "Bolesna se noga ne liječi hodanjem i zamaranjem nego mirovanjem." S druge strane, nije dobro prepustiti adolescenta stihiji i njegovim apsolutnim prohtjevima. Kako nije dobro mlade frustrirati, tako nije dobro ni prepuštati im apsolutnu slobodu, nego negdje između toga naći kompromis, uz pozitivne poticaje na afirmaciji njihovih ličnih kvaliteta. Adolescencija je period traženja svoje individualnosti, traženja svoga "mjesta pod suncem", koje neki ne umiju naći pa zadovoljštinu traže u nekim asocijalnim kompenzacijama. Posebno je opasno ako to mladi traže u iluzijama kakve su narkomanija i asocijalno i delikventno ponašanje. Kako je ovakav odgovor adolescenata reakcija na cjelokupni psihosocijalni okvir, to je potrebno veliku pažnju posvetiti pravim vrijednostima i pravilnim usmjeravanjima ogromne energije koju nosi adolescencija. Neko je rekao da je adolescencija pomahnitala bujica koja hrli sa visokih visova u ravnicu i, ako se pravilno ne usmjeri, može nanijeti velike štete, ali ako se izgrade kanali za navodnjavanje ili brane za hidrocentrale, ova će pomahnitala bujica donijeti rodne plodove ili proizvoditi struju. Prema Andrilović i Ćudina-Obradović, glavni razvojni zadaci u mladenaštvu su: /. Daljnji razvoj sposobnosti i talenta. 2. Izbor vrste školovanja. 3. Priprema za zanimanje. 4. Postizanje emocionalne neovisnosti o roditeljima. 5. Prilagođavanje na tjelesne promjene i nove osjećaje. 6. Uspostavljenje odnosa sa vršnjacima istog i suprotnog spola. 7. Stvaranje vlastitog pogleda na svijet. 8. Stvaranje slike o sebi i vlastitim ciljevima, traženje i izgradnja vlastitog identiteta. Zrelo doba Zrelo doba je razdoblje između perioda kada prestaje opći tjelesni i psihički razvoj i perioda kada počnu opadati tjelesne i psihičke funkcije. To razdoblje različito traje kod ljudi. Neki završavaju rast i razvoj u dvadesetoj, drugi u tridesetoj, dok kod nekih starost nastupa i sa pedeset a kod drugih između šezdesete i sedamdesete godine. Kao stoje psiholog J. Brozek kazao: "Ljudi su kao jabuke - neke sazrijevaju već u srpnju, a neke tek u listopadu". Danas je ljudski vijek sve duži. tako daje prosječna starost u nekim zemljama i preko 80 godina, 146

što produžava i vrijeme zrele dobi. Uglavnom se može reći da zrela dob traje u periodu između tridesetih i šezdesetih godina. Početak zrelog doba odlikuje se vrhuncem fizičkih i intelektualnih mogućnosti čovjeka. Opće je mišljenje da su ljudi u tim godinama najstabilniji i najproduktivniji. Poslije toga optimuma ljudske mogućnosti počinju polagano opadati i što je čovjek stariji, taj pad je sve intenzivniji. Pojam zrelosti se u psihologiji može posmatrati kao najsavršeniji oblik ponašanja kojim treba završiti jedino razvojno područje. Neki zrelost tumače kao ponašanje koje je primjereno određenom dobu ili kao biološku spremnost organizma za funkcije koje podrazumijeva određeni razvojni period. Svaki razvojni period ima svoj optimum kao tipični stupanj zrelosti što se zove irelativna zrelost. U stvarnom životu se zrelost uglavnom vezuje za period kada mlada ličnost poprima status odraslog čovjeka. Razmatrajući sadržaje iz socijalne psihologije, vidjeli smo da je ponašanje pojedinca u velikoj zavisnosti od kulture, društvenog statusa, što na neki način određuje i pojam zrelosti. Ako se zrelost shvati kao ideal kome teži cjelokupni razvoj pojedinca, onda njega određuje društvo, jer različite uloge i pozicije pojedinca u društvu traže i različite "ideale" razvoja. Pojam zrelosti se često vezuje za odrastanje. Andrilović i Čudina-Obradović navode razvojne zadatke zrele dobi koji su i kriteriji za zrelost u smislu kako se u običnom životu tumači: /. Završavanje školovanja. 2. Zapošljavanje i usvajanje radne uloge. 3. Uspostavljanje ekonomske neovisnosti. 4. Izbor bračnog partnera. 5. Osnivanje i ekonomsko osiguranje bračne zajednice. 6. Početak brige za djecu. Tjelesne funkcije početkom zrelosti počinju opadati. Tako koža počinje gubiti elastičnost, kosa gubi pigment i biva tanja, kod nekih i opada. Zbog lošijeg metabolizma, povećava se masno tkivo i samim tim tjelesna težina. Poslije pedesetih godina opadaju funkcije senzornih organa, pa ljudi srednje dobi su dalekovidi i moraju nositi naočale da bi čitali. Slabi i osjetljivost na visoke tonove. 1 rad unutrašnjih organa slabi što uzrokuje razne smetnje i oboljenja. Kod žena poslije pedesete nastupa menopauza (klimakterij) što ostavlja i značajne psihičke promjene. Intelektualne sposobnosti slabije opadaju u zreloj dobi u odnosu na tjelesne i fiziološke, pa su ljudi zrelih godina sposobni da obavljaju i složene intelektualne poslove do starosti. Ljudi zrele dobi mogu uspješno učiti stoje veoma bitno u vremenu kada nauka i tehnika iz dana u dan ostvaruju sve veća dostignuća. Čovjek zrelih godina u svojoj profesiji mora pratiti dostignuća u svojoj profesiji, zbog čega mora stalno učiti. Torndajk je mišljenja da sposobnost učenja počinje opadati poslije 40. godine i da godišnje opada oko 1 do 1,5 posto, što stariji 147

A

nadoknađuju većim iskustvom i organiziranijim sistemom učenja i rada. Odrasli mogu imati visoko postignuće u učenju i zbog jasne motivacije . Socijalni i emocionalni život osoba srednje dobi je veoma intenzivan. U ovom periodu bračni odnosi se ili učvršćuju ili dolazi do ozbiljnih kriza. Većina bračnih odnosa se svodi na suživot iz navike. Ljubav zamjenjuju porodični interesi pa se često Čuje od osoba u ovom periodu: "Od ljubavi se ne živi". Odnosi prema djeci se mogu svesti na tri često primijenjena oblika: autoritativni, demokratski ili "lessez fair" (odnosi u kojima svako radi Šta hoće i kako hoće). Osobe srednje dobi su veoma aktivne u društvenom životu. Danas u svijetu osobe srednjih godina upravljaju privredom i politikom. Interesantno je daje još Platon uočio da su ljudi u ovom dobu najzreliji pa im odredio da upravljaju državom. Platon odgojno-obrazovni sistem dijeli na sljedeće periode, čime na neki način daje periodizaciju čovjekovog razvoja: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

predškolski odgoj do 7. godine, elementarni ili osnovnoškolski period, palestra - tjelesni odgoj do 17. godine, vojno-gimnastička priprema od 17. do 20. godine, teorijsko izučavanje nauke i umjetnosti od 20. do 30. godine, proučavanje dijealektike (razgovor sa samim sobom) od 30. do 35. godine, filozofi upravljaju državom od 35. do 50. godine i poslije 50. godine produbljivanje znanja.

Andrilović i Ćudina-Obradović navode sljedeće razvojne zadatke zrele dobi: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

Uspostavljanje i održavanje ekonomskog standarda obitelji. Uključivanje u užu socijalnu skupinu (rođaci, prijatelji). Uključivanje u šire skupine i prihvaćanje šire društvene odgovornosti. Pomaganje djeci da se razviju u zrele i sretne osobe. Prilagodba na promjene u organizmu. Prilagodba na starenje vlastitih roditelja. Prilagodba na osamostaljivanje i odlazak djece. Pronalaženje kreativnih oblika korištenja slobodnog vremena.

Starost Biološki uzroci starenja bazirani su na promjenama u građi tkiva i fiziologiji ćelija. Ćelije imaju u svom sastavu sve manje vode, smanjuje se njihova podjela i rast, zbog čega se smanjuje oksidacija u tkivima i ona brže propadaju. U ljudskom organizmu proces starenja nije paralelan u svim organima. Visokodiferencirane ćelije, kakve su nervne, u starosti brže propadaju i uopće se ne obnavljaju. Zbog toga se u starosti značajno smanjuje težina mozga. Tako je atrofija neurona u talamusu 18%. Sa stanovišta intelektualnih procesa, manje je važno propada4

nje i smanjenje nervnih ćelija i veza u mozgu, koliko je značajno da su funkcije transmitera smanjene. Naučnici su otkrili da se neurotransmiterska funkcija nervnih ćelija u starosti smanjuje zbog poremećaja sinteze DNA (dezoksiribonukleinske kiseline ) i RNA (ribonukleinske kiseline), pa tako dolazi do smanjenja proteinske sinteze, samim tim i do smanjenog dotoka kiseonika (hipoksija). Kao uzrok starenja danas se smatra i smanjenje kolagena kao najrasprostranjenijeg proteina u tijelu. Ovaj protein je osnova u vezivnom tkivu i kada se potroši, više se ne obnavlja. Prosječan ljudski vijek se kroz historiju produžava. Tako je u prethistoriji čovjek živio oko 18 godina, u vrijeme Rimskog carstva oko 22 godine, u srednjem vijeku oko 33 godine, na početku našeg vijeka oko 43 godine, dok je sada prosječni ljudski vijek oko 75 godina. JT"U starosti dolazi do osjetnog opadanja tjelesnih sposobnosti i funkcija. Organi za krvotok su manje elastični i dolazi do zakrečenja (sklerotičnost), što dovodi do slabijeg napajanje ćelija kiseonikom. Ovo se posebno može negativno odraziti na rad mozga. Zbog toga starije osobe slabije pamte i brzo zaboravljaju, posebno događaje koji su se desili u bliskoj prošlosti. Kosti su krhkije pa su česti lomovi. Zbog degenerativnih promjena kičmenog stuba, smanjuje se visina. Senzorne funkcije u starosti znatno opadaju. Slabije se vidi i čuje. Zbog slabijeg okusa i mirisa, jela su neukusna. Degenerativne promjene nervnog tkiva umanjuju koordinaciju i osjećaj ravnoteže, pa stariji padaju, a opće kretnje su im ^porijej ^Intelektualne mogućnosti starijih osoba ne opadaju tako naglo kao tjelesne i fiziološke. Istraživanja pokazuju da stariji ljudi mogu biti intelektualno vitalni i u poznim godinama. Naravno, među starijim osobama postoje značajne razlike u intelektualnim mogućnostima. Jedno je sigurno, da prvo opada brzina spoznajnih procesa. Stariji sporije uče dijelom i zbog slabijeg funkcioniranja nervnog sistema, ali i zbog slabije motivacije. Postoje primjeri starijih koji su u poznim godinama uspješno učili. Tako je iranski predsjednik Mosadek završio medicinu u 82. godini, Francuz Pieron je u 60. godini naučio pilotirati. U staračkoj dobi opadaju kreativne mogućnosti, što potvrđuje i Lhmanovo istraživanje da su većinu značajnih dostignuća iz nauke postigli naučnici u dobi između 26. i 40. godine. Još nije utvrđeno zbog čega starije osobe bolje pamte ono što su davno doživjele. Zbog toga one stalno pričaju o prošlosti, a zaboravljaju nedavne događaje. Zaboravljanje može biti jedan prirodan proces starenja, ali i oblik bolesne senilnosti, kada zaborave i svoje ime. Socijalni status starijih osoba je veoma nepovoljan. One više ne rade i smanjuje im se mogućnost druženja sa drugim ljudima. Porodica se razilazi, starije osobe ostaju same. Posebno se negativno odražava gubitak bračnog partnera, kada stariji gube volju za život i postaju depresivni. Kako se smanjuje društveni interes, starci su okrenuti svojoj porodici, pa se druže sa djecom (domestikacija starijih). 149

U starosti dolazi do raznih psihičkih poremećaja. Psihoneurastenija je najblaži poremećaj koji se ogleda u razdražljivosti, nesanici, nervozi, preosjetljivosti na spoljne draži, a posebno na sunce. Nešto teži poremećaj je pseudopsihopatija koja se manifestira u poremećaju nagonske sfere. Najteži oblik je sindrom demencije, koji može imati blaže forme - ispoljavaju se slabljenjem inicijative, psihičkom tromosti i slabljenjem apstrakcije. Teži oblici demencije se manifestiraju poremećajem memorije, pažnje, smanjenjem sposobnosti osjećanja i općeg rasuđivanja. Starije osobe su kroz historiju imale različiti status u društvu. U nekim kulturama stariji i danas odlučuju o najvažnijim pitanjima zajednice, dok su 7 u razvijenom svijetu starije osobe zapostavljene. Iskustva govore da ljudi sporije stare ako su aktivno uključeni u život zajednice, zbog čega društvo mora pokloniti puno pažnje ovoj populaciji, jer, konačno, svi bi trebalo da ostarimo, a kultura jednog društva se mjeri njegovim odnosom prema starijim osobama. Na kraju ističemo osnovne zadatke razvojnog perioda starosti, odnosno, da stariji: 1. 2. 3. 4. 5.

prihvate svoje fizičko i psihičko stanje kao neminovnost koju donosi starost, prihvate svoju promijenjenu seksualnu ulogu, naviknu se na promijenjeni društveni status, prihvate manje značajnu ulogu u porodici, organizuju svoj život skladu sa novim okolnostima. PROVJERI SVOJE ZNANJE

Objasni pojmove filogene^a i ontogene%a\ Sta proučava razvojna psihologija? Koja je osnovna metoda razvojne psihologije? Kada fetus može reagovati na vanjske podražaje? Navedi karakteristične refleksne reakcije novorođenčeta! Kada nestaje labinski refleks? Koji je prvi djetetov spoznajni organ prema Pjažeu? U kojem periodu je završen glavni govorni razvoj? Objasni pojam sinestevgje i kada se javlja? Obrazloži odnos spolova u pubertetu! Koji je uzrasni period presudan za formiranje karaktera? Koji je životni zadatak, što ga svako mora riješiti u mladalaštvu, može smatrati najvažnijim u današnje vrijeme? S koliko se godina postiže punoljetnost prema našem zakonu? Koje su razlike u mogućnosti učenja pojedinca u zrelim godinama i malđenaštvu? Koji su razvojni zadaci u mladenaštvu (prema Andrilović-Cudina)? Sta se smatra znakom starenja? Kako nazivamo stariju osobu koja počne mnogo zaboravljati, nelogično govoriti i koja ne kontroliše svoje ponašanje? 150

11. PSIHOLOGIJA U PRAKSI Psihologija je nauka koja se tiče svakog čovjeka. Na neki način svaki čovjek je psiholog kada treba da predviđa ponašanje drugih ili kad treba da predviđa kako će njegovo ponašanje djelovati na druge. Obični trgovac ima izvjesnu iskustvenu spoznaju o potrošačima i zna kako treba postupiti prema različitim ljudima da bi uspješno prodao robu. O psihologiji i psiholozima šira javnost nema potpunu spoznaju. Rašireno je mišljenje da psiholozi nekim misterioznim postupcima proniču u ljudsku dušu. Vlada također i pogrešno uvjerenje da psihologija može razjasniti sve postupke ljudi na isti način, baš kao što to Ekert, Kakuska i Nagorni navode u knjizi "Psihologija u službi čovjeka". "Drugim riječima, psihologu se postavlja pitanje koje bi bilo posve razumno postaviti jednom automehaničaru: moj auto počinje "kašljati" uvijek kada vozim uzbrdo, u čemu je stvar? Mehaničar koji na to daje mišljenje, to može opravdano učiniti, jer on ne samo da na osnovu svoje izobrazbe zna kako automobilski motor funkcionira, već može biti i siguran u to da svi automobili jednog određenog tipa funkcioniraju na jednak način u svako vrijeme. On, dakle, ima posla s jednostavnim kauzalnim odnosima. Ako je ventil začepljen, onda benzin neće više dotjecati. Međutim, upravo takvih jednostavnih odnosa u psihologiji ne može biti. Budući da praktički nije moguće poznavati sve faktore koji su utjecali na neko ponašanje, uvijek će se ponovo ustanoviti da se ljudi i pod prividno jednakim uvjetima ponašaju različito. Pitanje, prema tome, ne može glasiti: Kako "čovjek" postupa u nekoj određenoj situaciji, nego: Na koji način postupa veliki dio neke određene grupe pod određenim uvjetima." Ovo pesimističko razmatranje ne umanjuje značaj psihologije u stvarnom životu. Naime, psihologija nije urođena intuicija, nego nauka, koja ima svoje zakonitosti i metode koje se mogu spoznati i ako se pravilno primijene, mogu pomoći ljudima u razrješavanju različitih životnih problema. Ta znanja ne daju nikakvu magičnu moć psihologu da kao "inženjer ljudske duše" upravlja pojedincima i masama. Psihologiju isto tako treba shvatiti kao nauku koja proučava različite aspekte ljudskog ponašanja i na temelju jasno utvrđenih spoznaja i zakonitosti pomaže u različitim oblastima ljudske djelatnosti. Ukratko ćemo izložiti mogućnosti psihologije u nekim područjima ljudskog življenja. PSIHOLOGIJA U ODGOJU I OBRAZOVANJU Kako psihologija izučava psihičke procese koji su pretpostavka za odgoj i obrazovanje, to je njena primjena u ovom procesu nezaobilazna. Osnovna funkcija škole je učenje i sticanje znanja. Psihologija se bavi procesom učenja utvrđujući zakonitosti i psihološke faktore koji pospješuju učenje. 151

Zahvaljujući psihološkim istraživanjima, naučnici su otkrili razne metode u nastavnom radu koje pomažu u učenju. Tako je Skiner, svojim istraživanjima o "učenju na uspjesima-potkrepljenjem", doprinio da se razvije programirana nastava. Ovom metodom učenik realizuje nastavni sadržaj svojim vlastitim tempom, pri čemu svaki uspješno realiziran zadatak biva potkrijepljen (nagrada, jer je ispravan odgovor). Psihologija je ustanovila da se učenici mogu motivirati za učenje raznim postupcima. Do početka ovog stoljeća u nastavi je dominirao rad sa velikim brojem učenika, gdje je bila slaba komunikacija nastavnika i učenika. Psihološkim istraživanjima je utvrđeno da ta takva nastava nije produktivna, pa se danas sve više koristi nastava u malim grupama i individualna nastava.

SI. 25. Psihologija u funkciji odgoja i obrazovanja

Psihološka postignuća se posebno mnogo koriste u odgojnoj komunikaciji sa učenicima i pomažu u nekom konfliktnom radu sa učenicima, a posebno sa onima koji imaju poteškoće u razvoju. Školski psiholozi danas uspješno rješavaju složene probleme mladih i pomažu im da sami nadiđu svoje poteškoće. U ovom se radu koriste posebne metode i tehnike koje mogu primjenjivati kvalificirani školski psiholozi. Uz psihologe i nastavnici stiču psihološka znanja koja im pomažu da lakše ovladaju različitim situacijama. Psihologija se bavi i utvrđivanjem sklonosti i sposobnosti mladih ljudi, stoje osnovna pretpostavka u pravilnoj profesionalnoj orijentaciji mladih. Na osnovu psiholoških ispitivanja i razgovora, psiholozi savjetuju i preporučuju mladim ljudima koje bi im zanimanje najviše odgovaralo. Psiholozi pomažu boljoj saradnji škole i porodice, tako što razgovaraju sa roditeljima i pomažu im da lakše razriješe poteškoće sa kojima se suočavaju njihova djeca. 15.2

Ovo su samo neke naznake o primjeni psihologije u odgoju i obrazovanju, čime se izravnije bavi pedagoška ili edukacijska psihologija.

PSIHOLOGIJA U PROIZVODNJI U nastojanjima da poboljša proizvodnju, savremeni čovjek se koristi spoznajama iz različitih nauka. Tako je još početkom ovog stoljeća američki istraživač Frederik V. Tejlor (Frederich W. Tavlor) pokušao povećati proizvodnju boljom motivacijom radnika. On je sistemom nagrađivanja povećao radni učinak "ljudske mašine". Kao normu za druge radnike, Tejlor je odredio učinak najboljeg radnika, čime je povećao profit firme, ali je, s druge strane, preopteretio radnike.

SI. 26. Psihologija u funkciji industrijske proizvodnje

Poslije su vršena mnoga istraživanja kako bi se utvrdio fenomen prilagođavanja rada čovjeku i čovjeka radu. Iz ovih istraživanja razvila se posebna disciplina ergonomija koja izučava sistem "čovjek - stroj". Industrijski psiholozi istražuju različite aspekte čovjekovog ponašanja u proizvodnji. Istražuju vrijeme, pokrete, komande, mikroklimatske uvjete, motivaciju, umor i si. E. J. Kormik razvija tzv. inženjerstvo ljudskog faktora pod čim podrazumijeva efektno korištenje fizičkih objekata i sredstava za ljudsku upotrebu, radi postizanja željenih humanih vrijednosti u procesu rada ( zdravlje, bezbjednost, zadovoljstvo). Ovaj pristup u psihološkom tretiranju proizvodnje zahtijeva sistematska znanja o ljudskim karakteristikama i ponašanju. Industrijska psihologija, dakle, ima dva pristupa, jedan je da se utvrde karakteristike ljudi i odredi njihova sposobnost za pojedine poslove i drugi je da se utvrde uvjeti radnog mjesta značajni za uspješno funkcioniranje sistema "čovjek - stroj". 153

Za utvrđivanje sposobnosti radnika za pojedine poslove danas se koriste različiti psihološki mjerni instrumenti (testovi). Na ovom području psiholozi danas sve više koriste profesionalnu orijentaciju, kojom se ljudi na temelju utvrđivanja sposobnosti usmjeravaju u ona zanimanja i radna mjesta koja odgovaraju njihovim mogućnostima, za razliku od ranijeg pristupa tzv. profesionalne selekcije, kada se iz većeg broja kandidata odabire najsposobniji. Produktivnost u radu je složena kategorija koja zavisi od mnogo faktora. Industrijski psiholozi su ispitivali kako međuljudski odnosi utječu na proizvodnju. Elton Majo je u pogonima Vestern Elektrik ispitivao utjecaj rasvjete, ritma rada i odnosa šefova prema radnicima. Njegova su zapažanja da radnici nisu roboti, nego društvena bića čije ponašanje u radu zavisi od grupne dinamike i stila rukovođenja. Poslije su mnogi psiholozi istraživali tzv. "human relations", odnosno, međuljudske odnose u radu. Ovim se fenomenom bave i sociolozi, tako je C. V. Mil kazao: " Službenik prodaje svom poduzeću ne samo svoju radnu snagu već i svoju cijelu ličnost". Danas je sve više uspješnih firmi koje upošljavaju psihologa čiji je zadatak da utječe na stav radnika prema radu. Industrijski psiholozi postaju dio jednog tima koji brine o međuljudskim odnosima radi uspostavljanja bolje klime i većeg zadovoljstva uposlenih. Na taj način psihologija pomaže boljoj organizaciji firmi, smanjenju troškova proizvodnje, smanjenju nesreća na radu, smanjenju umora i povećanju produktivnosti i zadovoljstva u radu. PSIHOLOGIJA U FUNKCIJI PROPAGANDE Psihologija je u propagandi našla najširu primjenu. Danas se bez kvalitetne propagande ne bi mogla zamisliti prodaja pojedinih proizvoda, nastup neke estradne zvijezde ili sportskog takmičenja, nastup političkih stranaka i si. U ekonomskoj propagandi psiholozi istražuju i obrađuju tržište, prikupljaju podatke o navikama potrošača, stavovima, mišljenju i u skladu sa prikupljenim informacijama, čine psihološki plan propagande. U tim poslovima učestvuju stručnjaci različitih specijalnosti, kao pisci tekstova, fotografi, kamermani, režiseri i dr. Ekonomska propaganda je danas prava mašinerija koja zajedno sa medijima čini moćan faktor u formiranju javnog mnijenja i određenju spram nekih proizvoda. Koka kola (Coca cola) je najbolji primjer koje su mo- ! * '■

gUĆnOSti propagande.

154

'

SI. 27. Psihologija i službi propagande

Nekada je propaganda bila direktna i zasnivala se na hvaljenju proizvoda. Međutim, psihološke spoznaje su promijenile sistem propagande, tako da uspješne reklame nisu one koje svoju poruku vezuju samo za pozitivnu asocijaciju sa proizvodom. Spoznaje o klasičnom uvjetovanju (uvjetni refleksi) uveliko su prisutne u ekonomskoj propagandi. Primjer za to je reklamiranje različitih proizvoda sa atraktivnim golišavim seksi ženama. Prodaji proizvoda pomaže da neki proizvod ima svoje ime koje označava marku firme ili "imidž", npr, Najke majice, patike, i si. U propagandi se koriste različite ljudske slabosti, gdje se na jedan indiskretan način poručuje, ako uzmete ovaj proizvod, neće vam se desiti to i to. Mogućnosti ekonomske propagande nisu apsolutne, jer na ponašanje potrošača djeluje više faktora. Unatoč nekim ograničenjima, propaganda je moćno oružje u manipulaciji ljudskim ponašanjem, jer mnogi ljudi su danas slični ljudima sa plakata i ekrana kao jaje jajetu.

PSIHOLOGIJA U SLUŽBI DUŠEVNOG ZDRAVLJA Savremeni. čovjek je sve više izložen stresovima, konfliktima i li K> • frustracijama. To ostavlja vidnog traga na duševno zdravjje, tako da je sve više onih koji traže pomoć psihologa. Iskustva iz razvijenih zemalja Zapada govore da svaki deseti bolesnik zatraži pomoć psihologa ili psihijatra. Psihijatrijsko liječenje se najčešće svodi na medikamentoznu terapiju, dok se psihološki tretman ostvaruje neposrednim kontaktom psihologa i klijenta. Problemi duševnog zdravlja su u uskoj vezi sa društvenim prilikama u kojima pojedinac živi. To je problem za psihološki tretman, jer psiholog veoma malo može utjecati na društveni okvir koji je pogodovao SI. 28. Psihologija i službi duševnog zdravlja nastanku psiholoških poteškoća, odnosno psiholog (terapeut) je lanca na kraju raznih faktora koji dovode do psihičkih poteškoća. "Posudio sam sebe od drugih; čovjek je ogledalo čovjeka". 155

NEKI PSIHOLOŠKI POSTUPCI U LIJEČENJU PSIHOANALITIČKA TERAPIJA Ovu je terapiju razvio Frojd, koji je tumačio da su duševne bolesti posljedica neriješenih konflikata iz djetinjstva. Terapeut postupkom slobodnih asocijacija pomaže bolesniku da otkrije konflikt koji je duboko u njegovoj podsvijesti. Spoznaja konflikta dovodi do izlječenja. U psihoanlitičkoj terapiji, najčešće spominjanom postupku u psihološkom tretmanu duševnih bolesnika, postoje velika neslaganja među stručnjacima. Rodžersova nedirektivna terapija Smisao ove terapije je u tome da terapeut pomogne bolesniku da iznese svoje poteškoće, da uvidi uzrok problema i da sam iznađe rješenje. Cilj Rodžersove terapije nije u tome da bolesnik riješi konkretan problem, već da mu se pomogne da "sazri", "poraste psihološki ", kako bi ubuduće lakše izlazio nakraj kako sa postojećim poteškoćama, tako i sa eventualnim novim koje će doći. Terapeut "vodi" bolesnika u jedno samopouzdanje kako bi sam rješavao prepreke, a ne preuzima na sebe tu odgovornost. U odnosu na neke druge terapije, ova je usmjerena na emocionalnu a ne na racionalnu komponentu. Psihoanalitička terapija ne podrazumijeva "velika rudarska iskopavanja" u prošlost, nego je terapeut usredsređen na sadašnjost i ono što trenutno opterećuje bolesnika. Psihološko savjetovanje Psihološko savjetovanje je svaki kontakt između kvalificiranog psihologa i bolesnika. U psihološko savjetovanje spadaju psihoanalitička i nedirektivna terapija. Mnoge su psihičke traume nastale kao posljedica riječi, zato druga riječ može imati snagu lijeka ako se pravilno primijeni. Psihološko savjetovanje se svodi na moć prave riječi upućene pravom pojedincu u pravo vrijeme. To je metovl liječenja koji traži mnogo vremena i primjenjuje se u tretmanu raznih neuroza, fobija, opsesivnih stanja i si. Psihološko savjetovanje ima svoju strategiju koja se određuje shodno poteškoćama sa kojima se suočava bolesnik. Znači, savjetovanju prethodi priprema u kojoj psiholog traži informacije o bolesniku i potrebne psihološke instrumente. Prvi kontakt pri psihološkom savjetovanju je od posebnog značaja, zato je veoma bitno uspostaviti klimu povjerenja u kojoj će se voditi razgovor. Psihološkim savjetovanjem se mogu izazvati planirane promjene u ponašanju i stavovima pojedinaca koji imaju duševnih poteškoća. Da bi se to uspjelo, razgovor mora biti jasno orijentiran i sa unaprijed određenim ciljevima. Suština psihološkog razgovora je uspostava prave komunikacije u kojoj psiholog nenametljivo vodi klijenta do saznanja problema i poduzimanja određenih aktivnosti 156

da se stanje promijeni. Da bi se to postiglo, potrebno je postići osamostaljivanje klijenta u odnosu na psihologa koji ga savjetuje. Etape psihološkog savjetovanja Prema B. Rakiću:

Prema Salivenu:

1. pripremna faza, 2. diskusiona faza i 3. faza djelovanja.

1. formalni početak, 2. razaznavanje, 3. detaljno istraživanje i 4. okončavanje.

Karl Rodžers spominje ove etape psihološkog svjetovanja: 1. Klijent govori o spoljnim bezličnim događajima, izbjegavajući govor o vlastitim problemima i priznanje da ih ima. Ima malo želje da se mijenja. 2. Kasnije on počinje govoriti o sebi, ali tako da svoje probleme pripisuje spoljašnjim uvjetima: uviđanje o sebi je minimalno i klijent se odriče svoje emocije, čak iako ih izražava. 3. U odgojno-terapeutskom odnosu počinju da se gube inhibicije. 4. Klijent raspozanje svoja osjećanja onakva kako se pojavljuju i izbijaju pa počinje doživljavati spontana iskustva o svojim reakcijama. Sposobniji je da se realističnije suoči sa nesaglasnostima u svom iskustvu. 5. Klijent želi da živi sve više i više u sadašnjosti kako bi doživljavao sebe, svoje želje i strahovanja. On nije više objekat ili subjekat nego učestvuje direktno u iskustvu. 6. U uspješnoj psihoterapiji klijent se stabilizuje u doživljavanju pređašnjih iskustava. On dalje gleda na sebe i svoj život kao na proces a ne kao na strukturu. Psihološko savjetovanje u vremenskim razmacima ima više opravdanja jer se na takav način mogu davati znanja, razvijati interesovanja i, što je posebno bitno, dolazi do tzv. "zrenja", poslije čega se lakše mijenjaju stavovi i donose djelotvornije odluke. PROVJERITE SVOJE ZNANJE Navedi neki primjer gdje se spoznaje iz psihologije uspješno koriste u nastavnom radu. Koja je funkcija školskog ocjenjivanja? Obrazloži pojam "inženjerstvo ljudskog faktora"! Kako se sve koristi psihologija u industriji? Pronađi neki primjer uvjetovanja u ekonomskoj propagandi i objasni mehanizam njegovog nastanka! Koja je razlika između psihološkog i psihijatrijskog tretmana duševnih bolesnika? Dovedi u vezu psihoanalitičku i nedirektivnu terapiju! 157

SADRŽAJ 1. PSIHOLOGIJA KAO NAUKA.....................................................................................................................3 Historijski razvoj psihologija.................................................................................................................3 Predmet izučavanja psihologije....................................................................................................................4 Grane psihologije...................................................................................................................................5 Metode i tehnike u psihologiji.........................,.............................................................................................6 Metoda eksperimenta............................................................................................................................7 Metoda opažanja....................................................................................................................................8 Metoda samoopažanj a...........................................................................................................................8 Tehnike istraživanja u psihologiji.................................................................................................................9 Intervju...................................................................................................................................................9 Upitnik................................................................................................................................................. 10 Anketa..................................................................................................................................................10 Tehnika skaliranja................................................................................................................................11 Sociometrijska tehnika........................................................................................................................11 Psihološki test......................................................................................................................................12 2. ORGANSKE OSNOVE PSHIČKOG ŽIVOTA.........................................................................................14 Receptori (osjetila)......................................................................................................................................14 Efektori.......................................................................................................................................................15 Mišići...................................................................................................................................................15 Žlijezde sa unutrašnjim lučenjem........................................................................................................ 15 Nervni sistem..............................................................................................................................................16 Prenošenje nervnih impulsa..........................................................................................................17 Periferni nervni sistem......................................................................................................................... 18 Centralni nervni sistem........................................................................................................................19 Kičmena moždina.........................................................................................................................19 Mozak...........................................................................................................................................20 Moždana kora iii korteks...............................................................................................................22 Vegetativni nervni sistem....................................................................................................................24 3. OSNOVNI PSIHIČKI PROCESI................................................................................................................26 Spoznajni procesi........................................................................................................................................26 Opažanje..............................................................................................................................................26 Osjet...".................................................................................................................................................26 Vrste osjeta..........................................................................................................................................28 Osjeti kože....................................................................................................................................28 Osjet okusa............................................................................................................................:......28 Osjet mirisa...................................................................................................................................29 Osjet vida......................................................................................................................................29 Osjet sluha....................................................................................................................................29 Osjet ravnoteže ili statički osjet.....................................................................................................30 Kinestetički osjet..........................................................................................................................30 Organski osjeti..............................................................................................................................31 Percepcija...................................................................................................................................................31 Objektivni faktori u percepciji......................................................................................................31 Subjektivni faktori u percepciji.....................................................................................................32 Iluzije i halucinacije............................................................................................................................33 Osobine percepcije..............................................................................................................................33 Pažnja.........................................................................................................................................................34 Karakteristike pažnje...........................................................................................................................35 Predstave.....................................................................................................................................................36 4. SLOŽENI PSIHIČKI PROCESI.................................................................................................................38 Pamćenje.....................................................................................................................................................38 Pamćenje kao sposobnost.....................................................................................................................38

158

: kao psihički proces..... pamćenja........................... Z*-w§»je........................................... Uzroci zaboravljanja................... ■ ".- _:er.j2.......................................

Mehaničko učenje

igreš

.................................................. Učenje na osnovu pokušaja i po Učenje uviđanjem............... Verbalno učenje.................. Motorno učenje......................... Transfer učenja.......................... ifiBiMae........................................ šljenje kao misaoni proces............ Etape misaonog procesa.................... Osnovne operacije misaonog procesa Suština procesa mišljenja.................. Praktično i teoretsko mišljenje........... enje i govor............................... Vrste mišljenja................................... Poremećaji mišljenja......................... 5. SPOSOBNOSTI........................................ intelektualne sposobnosti

inteligencije

................................................................ Utjecaj naslijeđa i sredine na razvoj Vrste testova inteligencije................ Teškoće mjerenja inteligencije........ Vrijednost testova inteligencije....... Psihomotorne sposobnosti ..................... Senzome sposobnosti.............................. £. EMOCIJE........................................................ Organske osnove emocija............................... Detektor laži............................................ Vrste emocija................................................. Proste emocija........................................ Složene emocije.............................,........ Emocije prema intenzitetu i trajanju....... Emocije prema ugodi............................... Organski i fizološki osnovi emocija............... Teorije emocija....................................... Psihosomatska oboljenja........................ Emocionalne ekspresije (vanjske manifestacije emocija) Značaj emocija u životu čovjeka .........................................................................................

39 3 9 4 0 4 1 4 2 4 2 4 4 4 4 4 5 4 6 4 7 4 8 4 9 5 0 5 1 5 1 5 3 5 3 5 4 5 6 5 7 5 9 6 0 6 2 6 3 6 4 6 4 6 4 6 5 6 7 6 7 6 9 6 9 6 9 7 1 7 2 7 3 7 3 7 4

77 77 79 fOTTVI KAO POKRETAČI LJUDSKE AKTIVNOSTI Potrebe......................................................................................

. potreba ................................................................................ r : ; :-'.;. :.. liva................................................................................

Motivi nedostataka........................................................ Homeostatski motivi.................... Nehomeostatski motivi................ Lični motivi................................. Motivi raz.voja............................. Funkcionalna autonomija motiva...... Hijerarhija motiva............................. Frustracije......................................... Konflikti............................................

81 8 2 83 8 3 84 8 4 8 5 87 8 8 89 9 0 9 0 9 0

Reakcije na frustracije...................................................................................................................92 Odbrambeni mehanizmi................................................................................................................92 Poremećeno ponašanje..................................................................................................................96

1.1

2. <

3<

8. LIČNOST.....................................................................................................................................................100 Struktura ličnosti........................................................................................................................................102 Faktorska analiza ličnosti...........................................................................................................................102 Temperament..............................................................................................................................................104 Karakter.....................................................................................................................................................107 Interesi.......................................................................................................................................................108 Stavovi.......................................................................................................................................................108 Jedinstvo ličnosti.......................................................................................................................................111 Teorije ličnosti...........................................................................................................................................111 Frojdova psihodinamička teorija ličnosti............................................................................................111 Personološka teorija ličnosti...............................................................................................................112 Fromova socijalna teorija ličnosti.......................................................................................................113 Rodžersova fenomenološka teorija ličnosti.........................................................................................113 Bihevioristička teorija ličnosti............................................................................................................114 Dimenzionalna tipologija ličnosti.......................................................................................................115 Zrela ličnost...............................................................................................................................................116 9. ČOVJEK KAO DRUŠTVENO BIĆE........................................................................................................118 Interpersonalno ponašanje..........................................................................................................................119 Osobine interpersonalnog ponašanja...................................................................................................119 Karakteristike osobina interpersonalnog reagiranja............................................................................120 Grupno ponašanje.......................................................................................................................................121 Funkcija grupe....................................................................................................................................121 Vrsta grupe.................................:......................................................................................................122 Struktura grupe...................................................................................................................................122 Utvrđivanje strukture grupe................................................................................................................123 Vodstvo u grupi..................................................................................................................................123 Funkcija vode......................................................................................................................................124 Ponašanje vođe..........................................................................................................................................124 Autokratsko i demokratsko vodstvo....................................................................................................124 Karakteristike vođe.............................................................................................................................125 Pojedinac u grupi.......................................................................................................................................126 Kada i zbog čega sukob uloga....................................................................................................................127 Konformizam naspram nezavisnosti pojedinca..........................................................................................127 Na kraju ovog poglavlja.....................................................................................................................128 Odgoj za demokraciju i rješavanje sukoba.................................................................................................129 Nenasilno rješavanje sukoba..............................................................................................................130 Postupanje u sukobu (konfliktu).........................................................................................................131 Rješavanje konflikta...........................................................................................................................132 10. PSIHIČKI RAZVOJ ČOVJEKA............................................................................................................133 Metode razvojne psihologije.....................................................................................................................133 Razvojne faze u psihičkom razvoju čovjeka..............................................................................................135 Psihofizičke karakteristike pojedinih razvojnih razdoblja..........................................................................136

. ,,

11. PSIHOLOGIJA U PRAKSI.....................................................................................................................151 Psihologija u odgoju i obrazovanju...........................................................................................................151 Psihologija u proizvodnji............................................................................................................................153 Psihologija u funkciji propagande..............................................................................................................154 Psihologija u funkciji duševnog zdravlja....................................................................................................155 Neki psihološki postupci u liječenju....................................................................................................156

15; 160