Uvod u Filozofiju Znanosti, Zoran Primorac, 2. Izdanje

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U MOSTARU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM MOSTARIENSIS

Re cenzenti: Dr. sc. Andrej Ule Dr. sc. Žiga Knap Tehnička obrada: Jadranko Batista Dalma Primorac Tisak: FRAM-ZIRAL, Mostar

------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 165(075.8) PRIMORAC, Zoran Uvod u filozofiju znanosti / Zoran Primorac. 2. izd. - Mostar : Sveučilište, 2010. - 650 str. : graf. prikazi ; 24 cm. - (Udžbenici Sveučilišta u Mostaru = Manualia universitas studiorum Mostariensis) Bibliografija: str. 642-650 i uz tekst. ISBN 978-9958-690-77-8 COBISS.BH-ID 18501382 -------------------------------------------------

Dr. Zoran Primorac

UVOD U FILOZOFIJU ZNANOSTI 2. izdanje

Mostar, 2010.

Kazalo UVOD – Filozofija znanosti......................................................................................... VII . ZNANOST I MODELI OBJAŠNJENJA ....................................................................1 1.1. Modeli objašnjenja ................................................................................................. 3 1.1.1. Deduktivni model objašnjenja ................................................................... 11 1.1.2. Objašnjenje zakona .....................................................................................13 1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev ........................................................18 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logički status ................................................ 22 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije............................................................46 1. 2. Znanstvena metoda............................................................................................ 65 1.2.1. Činjenice i znanstvena metoda ................................................................. 65 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda .............................66 1.2.3. ‘’Ideal’’ znanosti .......................................................................................... 67 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja ........................... 68 1.2.5. Ograničenosti i vrijednosti znanstvenog metoda ...............................69 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija ................................................. 72 1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija......................................................................... 73 . EMPIRIZAM I RACIONALIZAM .........................................................................  . FILOZOFIJA I ZNANOST JEDAN PRIMJER...................................................  3.1. Rađanje znanosti u modernom smislu ........................................................... 89 3.2. Znanost u užem smislu ...................................................................................... 95 3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija..................................................................... 97 3.4. Filozofija i realne znanost .................................................................................. 99 . HENRY POINCARÉ I FILOZOFIJA ZNANOSTI ............................................  4.1. Filozofija geometrije.......................................................................................... 104 4.2. Generalizirani konvencionalizam ...................................................................110 4.3. Semantički konvencionalizam .........................................................................116 4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije ............................................................ 117 4.5. Uloga hipoteze ....................................................................................................121 4.6. Porijeklo matematičke fizike............................................................................123 4.7. Klasična mehanika ........................................................................................... 126 . POZITIVIZAM .......................................................................................................... 5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma ......................................................132 5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logički pozitivizam.............................135

I

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti . FILOZOFIJA L. WITTGENSTEINA ..................................................................  6.1. Wittgenstein – Tractatus logico-philosophicus ........................................139 . LOGIČKI POZITIVIZAM...................................................................................... 7.1. Filozofske prethodnice logičkog pozitivizma ................................................ 151 7.2. Osnovni stavovi logičkog pozitivizma ...........................................................156 Uvodne napomene: ...................................................................................................156 7.2.1. Princip verifikacije .....................................................................................159 7.2.2. Tumačenje i objašnjavanje pojmova ................................................... 164 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike između pravih i nepravih pojmova ....................................................................................165 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja................................................................167 7.2.5. Radikalni empirizam ...............................................................................167 7.2.6. Besmislenost metafizike ........................................................................ 168 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla ...............................................................178 7.2.8. Kriteriji smislenosti ..................................................................................179 7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture ................................... 180 7.3. Struktura znanstvenog jezika ........................................................................ 180 7.4. Struktura empirijske spoznaje .......................................................................182 7.4.1. Protokolarni stavovi ...............................................................................182 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova .......................... 184 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke ................................................ 184 7.5. Potvrđenost teorije ............................................................................................185 . ZNANSTVENA FILOZOFIJA H. REICHENBACHA .....................................  8.1. Traganje za općenitošću i pseudoobjašnjenja .............................................. 196 8.2. Empirički pristup – uspjeh i neuspjeh .........................................................202 8.3. Znanstvena filozofija ......................................................................................204 8.3.1. Priroda geometrije ..................................................................................205 8.3.2. Prirodni zakoni ........................................................................................206 8.3.3. Moderna logika ........................................................................................207 8.3.4. Saznanje predviđanja .............................................................................209 8.3.5. Funkcionalno shvaćanje spoznaje ......................................................... 211 8.4. Lingvistički obrat ...............................................................................................213 . NEKI PRIMJERI KRITIKE POZITIVISTIČKOG PROGRAMA ................  9.1. Analitički i sintetički sudovi ............................................................................217 9.2. Quine – dvije dogme empirizma ....................................................................221 9.3. Problem verifikacije .......................................................................................... 234 9.4. Mogućnost falsificiranja generalnih iskaza ................................................240 9.5. Problem indukcije ........................................................................................... 241

II

Kazalo

. POZITIVISTIČKA SLIKA ZNANOSTI I NJENA KRITIKA ...................... 10.1. Kritika pozitivističke slike znanosti .............................................................251 . KRITIČKI RACIONALIZAM KARLA POPPERA ...................................... 11.1. Popperov treći svijet ........................................................................................284 11.2. Opće naznake pristupa K. Poppera .............................................................. 291 . THOMAS KUHN  STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA...... 12.1. Struktura znanstvenih revolucija ................................................................. 305 12.2. Opće naznake Kuhnovog gledišta ................................................................316 . REALIZAM U FILOZOFIJI ZNANOSTI .......................................................... 13.1. Znanstvena slika svijeta ................................................................................. 322 13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti ............................................. 330 13.3. Istina je nedostižna ......................................................................................... 337 13.4. Istina je dostižna ............................................................................................. 342 13.5. Problem objektivnosti uzroka ...................................................................... 349 13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija .........................................353 . SOCIOLOŠKI OBRAT .......................................................................................... 14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu ................................ 359 14.1.1. Razvoj znanosti ........................................................................................ 359 14.1.2. Isključivost znanosti ...............................................................................361 14.1.3. Demokracija i tradicija ..........................................................................364 14.1.4. Anarhična znanost – Dadaizam ......................................................... 365 14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava ....................................... 367 . NATURALIZAM ...................................................................................................  15.1. Interakcijska epistemologija........................................................................... 374 15.2. Evolucijski naturalistički realizam ................................................................ 378 . FILOZOFIJA I. KANTA ....................................................................................... 16.1. Uvod ................................................................................................................... 382 16.2. Analitički i sintetički sudovi .......................................................................... 393 16.3. Kritika čistog uma ........................................................................................... 397 16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu ..........................................................413 16.5. Transcendentalna filozofija i fizika................................................................417 16.6. Utjecaj Kantove filozofije ............................................................................... 427 . JEDAN DRUGAČIJI PRISTUP FILOZOFIJI I ZNANOSTI  FENOMENOLOGIJA ............................................................................................ 17.1. Uvod ................................................................................................................... 432 17.2. Fenomenološki usmjerena gledišta .............................................................. 435 III

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 17.2.1. Kritički empirizam – Franz Brentano ..................................................436 17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl .................................. 440 17.2.3. Kritički realizam – Nicolai Hartmann.................................................447 18. DODATAK ................................................................................................................450 18.1. Osnovni elementi – Metodologije znanosti ...............................................450 1. Znanost ..............................................................................................................451 1.1. Znanstvena djelatnost ................................................................................451 1.2. Osnovni principi znanstvenog rada ....................................................... 452 1.3. Mjerenje ........................................................................................................ 452 1.4. Populacija, uzorak ..................................................................................... 455 1.5. Operacionalizacija ..................................................................................... 456 2. Neke psihološke pretpostavke pogrešaka .................................................. 457 3. Psihometrija ..................................................................................................... 461 4. Teorija testova .................................................................................................462 5. Metrijske karakteristike ................................................................................. 463 6. Eksperiment.....................................................................................................464 7. Statističke metode ..........................................................................................468 18.2. Nominalisti i realisti .........................................................................................471 18.3. Općenitost i nužnost....................................................................................... 473 18.4. Teorija i zbilja ................................................................................................... 476 18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja......................................................... 479 18.6. Bijeg u lingvističke dubine ............................................................................. 485 18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolička ili matematička logika.....496 18.8. Boltzmannova teorija odraza ........................................................................ 501 18.9. Hume i kauzalnost........................................................................................... 505 18.10. Neodlučivost motrenja .................................................................................. 511 18.11. Hegelova negacija ............................................................................................513 18.12. Znanost i ideologija .......................................................................................518 18.13. Teorije istine.....................................................................................................531 1. Pragmatička i neopozitivistička teorija. .................................................533 2. Teorija koherencije ................................................................................... 534 3. Teorija korespondencije (adekvacije) ...................................................535 18.14. Frege – Pojmovno pismo i razvoj njegove misli ......................................537 19. IZBOR TEKSTOVA................................................................................................. 550 19.1. Rudolf Carnap – METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA 550 19.1.1. Naši problemi ........................................................................................... 550 19.1.2. Jezik opažanja L0 ......................................................................................................................................................... 551 19.1.3. Teorijski jezik LT ..........................................................................................................................................................553 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta .............................................553 19.1.5. Pravila korespondencije C ......................................................................557 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine ............................................ 558 IV

Kazalo

19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti .........................................................561 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske rečenice ............................................ 566 19.1.9. Dispozicijski pojmovi ........................................................................... 568 19.1.10. Razlika između teorijskih termina i čistih dispozicijskih termina ...............................................................571 19.1.11. Psihološki pojmovi..................................................................................574 19.1.12. Literatura................................................................................................. 578 19.2. Rudolf Carnap – PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGIČKOM ANALIZOM JEZIKA ......................................................................................... 579 19.2.1. Uvod .....................................................................................................580 19.2.2. Značenje riječi ....................................................................................581 19.2.3. Metafizičke riječi bez značenja....................................................... 583 19.2.4. Smisao stava ........................................................................................585 19.2.5. Metafizički prividni stavovi ............................................................. 586 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike .....................................................590 19.2.7. Metafizika kao izraz životnog čuvstva .......................................... 593 19.3. Bertrand Russel – GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE .......................595 19.4. Bertrand Russel – VRIJEDNOST FILOZOFIJE ........................................... 601 19.5. Karl Popper – CILJ NAUKE..............................................................................605 BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA................................................................................ 614 19.6. Thomas Kuhn – NAKNADNA RAZMIŠLJANJA O PARADIGMAMA...615 19.7. Paul Feyerabend – KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE ............... 632 19.7.1. Bajke ..................................................................................................... 633 19.7.2. Protiv metoda .................................................................................... 635 19.7.3. Protiv rezultata .................................................................................. 637 19.7.4. Obrazovanje i mit ............................................................................. 639 19.7.5. Literatura ............................................................................................642 20. LITERATURA:.........................................................................................................644

V

UVOD – Filozofija znanosti Suvremeno shvaćanje filozofije znanosti se danas uglavnom smatra kao nasljednica epistemologije ili nauke o znanju, ali je njen povijesni nastanak, naravno, vezan uz sazrijevanje njenog predmeta – novovjekovne znanosti. Ovakvu ontologiju svakako bi trebalo početi sa I. Kantom, koji s jedne strane predstavlja onu čvorišnu točku suvremenog filozofiranja u koju spada i filozofija znanosti, a sa druge strane on je pred sobom imao već zgotovljenu prvu novovjekovnu znanost, Newtonovu matematičku fiziku. No dok je Kant ipak ostao u krilu Velike majke svih znanosti u svoj njenoj širini i bogatstvu, specifično fokusirana djela javljaju se sa Williamom Whewellom (1637., 1640.) koji počinje izdavati svoja djela pod naslovom History of the Inductive Sciences,The Philosophy of the inductive Sciences Founded Upon Their History. Ovo, da tako kažemo, preliminarno razdoblje traje gotovo čitavo stoljeće do pojave Bečkog kruga. U tom razdoblju javlja se jedna plejada istaknutih filozofa i znanstvenika kao što su: H.L.F. Von Helmholtz, W.S. Jevons, E. Mach, J.S. Mill, K. Pearson, H.R. Hertz, L. Boltzman, H.J. Poincaré, Ch.S. Peirce, P.M.M. Duhem, B. Russell, A.N. Whitehead, i drugi. Svi oni pišu o znanosti, ali bez pretenzije na cjelovitost i na profesionalni autoritet, njihov odnos je fragmentaran ali će pripremit klimu za ozbiljniji i cjelovitiji zahvat. Početak stvaranja i rađanja filozofije znanosti1 biva dovršeno s pojavom Bečkog kruga, koji je ocrtao jednu relativnu jednostavnu sliku znanosti. Filozofi Beč1

Lelas daje lijep primjer u svojoj knjizi (Srđan Lelas i Tihomir Vukelja: Filozofija znanosti, Školska knjiga Zagreb,1996.), gdje razvitak u onom samom tehnološkom smislu ne daje odgovor na postavljeno pitanje. Dvije, u svoje vrijeme, vrlo popularne knjige: ona Normana CAMPBELLA iz 1921. i ona Alana CHALMERSA iz 1978. (CAMPBELL, N. What is Science?, New York, Dover Publications, 1921. CHALMERS, A. What is this Thing Called Science?, Milton Keynes, Open University Press, 1978.), nose gotovo identične naslove usprkos tome što ih razdvaja više od pola stoljeća. A ne radi se o bilo kakvih pola stoljeća. U tih 57 godina znanost je prešla put od Rutherfordova otkrića atomske jezgre, preko atomske bombe i spuštanja ljudske posade na Mjesec do mikroprocesora i genetičkog inženjerstva. Pa ipak, naslovi su gotovo isti: What is Science? glasi prvi, a What is this Thing Called Science? drugi. Sudeći po naslovima, čovjek se, eto, i nakon toliko dugog i intenzivnog bavljenja znanošću još uvijek pita što ona jest. Govori li ta sličnost naslova u prilogu vječnim skepticima za koje je svaki trud oko razumijevanja znanosti uzaludan? Kazuje li ovo ponavljanje pitanja da mi znanost ni nakon tolikih njenih uspjeha i tolikih filozofskih napora još uvijek ne razumijemo? Kažu da pitati Što nešto jest? Znači pitati filozofski i vjerujemo da je tako. No kažu i to da filozofija od davnina postavlja uvijek ista pitanja, uglavnom zbog toga što se radi o takvima na koja se ne može jednoznačno odgovoriti. U takvo što pak ne vjerujemo. Jer dvije knjige pod istim nazivom toliko se razlikuju od druge da je uputno zapitati se: pitaju li to dva autora uopće isto pitanje; bave li se oni istim predmetom? U znanosti se obično kaže da dobro postavljeno pitanje donosi pola odgovora; drugim riječima, pitanje često sugerira

VII

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kog kruga su naglasili njezinu specifičnost spram drugim oblicima promišljanja a posebice filozofije. Znanost je prije svega skup znanstvenih iskaza, znanstvenih prije svega po tome što podliježu strogoj logičkoj i empirijskoj kontroli. Iskaz koji možemo nazvati “znanstveni”, osim što mora biti logički precizno formuliran, mora se odnositi na opažanje ili u nizu logičkih postupaka mora biti svodljiv na opažanje. Znanost se, nadalje, odlikuje svojim specifičnim ciljem koji se ne može jednostavno formulirati. Ona ima zadatak da nam pruži razumijevanje svijeta oko nas i u nama. Ovdje se nameću fundamentalna pitanja kao što su, što znači nešto razumjeti i je li razumjeti znači objasniti i predvidjeti buduće ponašanje objekata i događaja? Objašnjenje i predviđanje tek su nešto precizniji od razumijevanja. Objašnjenje ima ključno mjesto u znanosti i najčešće se tvrdi da objasniti znači podvesti neku činjenicu koju treba objasniti pod neki zakon bilo determinističke ili statističke naravi. No kako ti zakoni ujedno koriste i za predviđanje imamo jedan jedinstven model (Hempelov covering-law model). Nešto blaže i šire, možemo reći, znanstvena aktivnost rezultira skupom činjenica dobivenim motrenjem koje treba objasniti, a to znači uklopiti u teoriju, tj. u skup međusobno povezanih zakona. Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoje uporište uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usađenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaći iz sebe same da bi pronašla svoje uporište, tvrde često filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na to uporište ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti tog uporišta i u načinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na to uporište oslonjeni odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. Osim cilja, znanost posjeduje pouzdanu metodu da svoj cilj ostvari. Danas, nakon dugih rasprava koje u nešto slabijem intenzitetu još traju, napuštena je stara induktivistička metoda koju su formulirali F. Bacon i J.S. Mill i prihvaća hipotetičko-deduktivni model po kojem se, bez obzira na način kako se oblikuje teorija i hipoteza, one provjeravaju tako da se logičkom dedukcijom izvode posljedice za motrenje, točnije iskazi koji se mogu usporediti sa opažanjem. Zatim se motrenjem ili pokusom uvjeravamo da se zbiva ono što iskaz tvrdi. Ako je odgovor negativan hipoteza se odbacuje, a ako je pozitivan, znanstvenik bilježi jedan primjer koji potvrđuje teoriju. Ovo je dakako jedna pojednostavljena shema koju bi prihvatio svaki znanstvenik praktičar kao nesumnjivo jedini ispravan i točan put. No, kao što ćemo vidjeti ta sigurnost nije baš tako opravdana i izazvat će lavinu pitanja kojima će se baviti filozofija znanosti. odgovor. Ali vrijedi i obrnuto; tek odgovor daje puno značenje pitanju. Odgovori naša dva autora kreću se u dva različita prostora, a nam se čini kako ni pitanje u naslovu nije isto. Sukladno tome, pita li filozofija odista uvijek isto pitanje?

VIII

UVOD – Filozofija znanosti

Možemo reći da je optimizam s kojom je filozofija znanosti počela, u obliku logičkog pozitivizma, da postavlja znanstvenu spoznaju na jasne odrednice pokazao naivan prenagljen. Ostavivši po strani sumnje i alternative, logički pozitivizam koncipirajući znanost, u krajnjoj instanci, kao ostvarenu u jeziku neumitno se svodi na polaritet jezika teorije i jezika motrenja. Zaigravši sve na kartu te podijele, koja izvire iz one ideje o dvostrukoj kontroli znanstvenih iskaza, a koji opet nastavlja filozofsku dihotomiju između racionalizma i empirizma, logički empirizam je vezao svoju sudbu uz sposobnost da opiše i definira tu razliku. Taj program nije uspio i za sobom je povukao niz pitanja. Post-pozitivističkom filozofijom znanosti mijenja se scena na kojoj dominira Karl Popper. Osnovna ideja kojom je zaobišao nezgodno pitanje verifikacije, koje logički pozitivizam nije moga da riješi, jeste ideja da se znanost ne bavi verifikacijom nego falsificiranjem hipoteza i da osnovna zadaća znanosti nije toliko u objašnjenju koliko u definiranju i rješavanju problema. Znanost se razvija tako da u svrhu rješavanja nekog problema, lansira niz hipoteza ili teorija, koji se zatim putem opažanja i eksperimenta pokušavaju opovrgnuti. Zapravo imamo neku vrstu “prirodnog odabiranja” ideja pri opstaju one koje su sposobnije u objašnjenju problema. Eliminiranjem pogrešnih hipoteza dolazi se do novih problema i do novog spektra hipoteza, te je ljudsko znanje uvijek nagađanje. No, sukob hipoteza i stvarnosti je objektivan i odbacivanjem pogrešnih nagađanja ljudsko znanje objektivno raste. Krajem pedesetih godina, kada je Popperovo djelo Logik der Forschung (1934.) prevedeno na engleski jezik i kada počinje Popperov utjecaj, javlja se jedna druga struja u filozofija znanosti. Djela Hansona Patterns of Discovery (1958.) i još više glasovito djelo Kuhna The Structure of Scientific Revolution (1962.) okrenule su problematiku filozofiju znanosti s verifikacije na spoznajni subjekt, ali više kao produkt kategorijalne analize, nego kao objekt same znanosti. Na ovom mjestu spajaju se anglosaksonska linija i “kontinentalna” filozofija znanosti. U Europi je tijekom drugog svjetskog rata došlo do raspada Bečkog kruga i nastala je na kontinentu praznina selidbom mnogih preko Oceana. Trebalo je dugo vremena kako bi se stvari počele mijenjati. U Francuskoj se obnavlja Bachelardov utjecaj, a u zapadnoj Njemačkoj Frankfurtska škola promatra filozofiju znanosti u sklopu analize društvenih znanosti. Istodobno se utjecaj logičkog empirizma vraća na rodni kontinent. Pored općih tema filozofija znanosti obratila je pozornost na još dvije grupe posebnih pitanja. Prva obuhvaća analizu temeljnih pojmova i metoda pojedinih znanstvenih disciplina. Situacija je postala malo paradoksalna. Naime, kako vrijeme odmiče, čini se da vrlo važna područja postaju ničija zemlja. Područje je važno jer temeljni pojmovi i metode ono što je Kuhn nazvao disciplinarnom matricom, okvirom jedne znanstvene discipline što omeđuje prostor u kojem se pojavljuju problemi i traže rješenja. Taj okvir se stalno mijenja ali s problemom bavi sve manje znanstvenika. Razlog možemo potražiti u zahtjevanosti date problematike

IX

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti koja pretpostavlja pored postojanja solidne filozofske osnove i dobro poznavanje znanstvene discipline o kojoj se radi. Druga grupa pitanja odnosi se na posljedice novih rezultata i metoda znanosti na tradicionalne filozofske probleme, koji se u svojoj osnovi svode na pitanje o smislu, o okvirima i budućnosti ljudske egzistencije. Između ovih pitanja posebno mjesto zauzima etika znanosti kao refleks odgovornosti znanosti za sudbinu čovjeka. Pored ovih uvjetno rečeno uskih problema filozofije znanosti, ona prepliće svoj interes i s onim pod-disciplinama koji su zbog svoje specifičnosti problematike nazvani psihologija znanosti, sociologija znanosti, ekonomija znanosti politologija znanosti, povijest znanosti itd. Naša namjera, kao što stoji u samom naslovu, jest pokušati dati neke osnove za promišljanja koja se mogu podvesti pod jedan nazivnik; Filozofija znanosti. Ova ideja u samom početku skriva određene opasnosti, koje inače nose svi uvodi u neki znanstveni ili filozofski problem, a to je na prvom mjestu površnost jer je nemoguće ulaziti podrobnije u analize neke problematike i na drugoj strani, uvijek postoji opasnost da se ne obuhvati sve što je relevantno za uvod u neku temu. Za nas je posebno naglašen ovaj drugi problem, jer sama filozofija znanosti po svojim temama i obimu problema nije strogo definirana, a ujedno, ne može se jasno odrediti granica između onoga što je od fundamentalnog značenja za neku temu, a što se može smatrati manje važnim. Svjesni svih ovih opasnosti ovu knjigu smo pokušali koncipirati tako da s jedne strane obuhvatimo što više problema koji pripadaju filozofiji znanosti i, s druge strane, u pojedinim točkama, koje smo smatrali bitnim, zadržali smo se malo više i podrobnije. Sukladno ovom stavu knjiga je koncipirana na sljedeći način: U prvom dijelu knjige (pogl.1.) naveli smo neke opće karakteristike znanstvenog objašnjenja i metode kao jedne od osnovnih karakteristika znanstvenog promišljanja. U poglavlju 2. i 3. date su opće karakteristike nekih filozofskih pravaca koji su po svojoj prirodi upućene na znanost. Također, u ovom dijelu knjige izvedeno jedno moguće viđenje odnosa između filozofije i znanosti. Sljedeći dio se odnosi na razvoj filozofije znanosti kao znanstvene discipline. Uvjetno rečeno, razvoj filozofije znanosti može se grubo podijeliti na dva perioda i to vrijeme prije pojavljivanja logičkog pozitivizma i poslije toga. U pred-periodu, da tako kažemo, postoji grupa filozofa i znanstvenika koji su razmatrali probleme znanosti, da tako kažemo, s pozicija filozofije jer je problematika izlazila iz konteksta određene znanstvene discipline. Pojavom logičkog pozitivizma filozofija znanosti kao disciplina dobiva jasnije konture. Smatrali smo da se iz ovog prvog perioda nezaobilazno mora istaknuti promišljanje H. Poincaréa (poglav. 4.), gdje smo pokušali malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo promišljanje znanosti čije su implikacije prisutne i u suvremenoj filozofiji znanosti. U poglavlju 6. dana je analiza stavova mladog Wittgensteina s posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo Tractatus... Navedeno djelo, uz neke druge momente, pripremilo je teren za oblikovanje onih stavova koje zovemo jednim X

UVOD – Filozofija znanosti

imenom logički pozitivizam. U poglavlju 5. i 7. analizirani su uvjeti nastanka pozitivizma i logičkog pozitivizma te njihovi osnovni stavovi. U sklopu tog dijela knjige (poglav. 8.) posebno smo obratili pozornost na radove H. Reichenbacha i na njegovu knjigu Rađanje znanstvene filozofije. Njega smo izabrali iz najmanje dva razloga; prvo, iako pripada logičkom pozitivizmu njegovi se stavovi razlikuju od onog pravca koji se jednim imenom zove Bečki krug i drugo, njegova rješenja nekih problema imaju i danas aktualno značenje. U poglavlju 9. i 10. navedeni su neki primjeri kritike pozitivističkog programa. Također, u tom dijelu dana je podrobnija analiza pozitivističke slike znanosti i kritike te slike. U kontekstu ovih kritika posebno je analiziran (poglav. 11.) kritički racionalizam K. Poppera. U poglavlju 12. razmatrani su stavovi T. Kuhna i pri tome je posebno dat akcent na njegovo glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija te posljedice navedenog dijela na samu filozofiju znanosti. Kako je problem realizma i antirealizma fundamentalan za samu znanost i filozofiju znanosti, u poglavlju 13. pokušali smo podrobnije rasvijetliti ovu problematiku. Zbivanja u filozofiji znanosti poslije Kuhna obrađena su u poglavlju 14. Na kraju ovog dijela knjige pokušali smo dati neka suvremena strujanja na ovom polju s posebnim naglaskom na Naturalizam. (poglav.15.) Na kraju našeg Uvoda u filozofiju znanosti u poglavlju 16. i 17. obratili smo pozornost na Kantovu filozofiju kao čvorišnu točku suvremene filozofije i jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti uobličenog u pravac kao što je fenomenologija. U knjizi se, također, nalazi i Dodatak u kome se iznose sve one nadopune koje su potrebne za bolje razumijevanje cjelokupnog teksta. Smatrali smo da bi bilo korisno dati neke originalne tekstove značajnijih autora, tako da se na kraju knjige nalazi određeni broj tekstova koji će omogućiti da se zorno pokaže originalna misao koja se odnosi na neke probleme razmatranih u knjizi.

XI

1. Znanost i modeli objašnjenja U ovom poglavlju dat ćemo samo neke opće napomene koje čitaocu mogu služiti kao smjernice u praćenju teksta. Definicije i opis koji su dati u poglavlju moraju se shvatiti uvjetno. Na primjer, dati definiciju znanosti ili odgovoriti na pitanje »Što je to znanost?« u samom početku je osuđeno na propast. Takve potpune definicije nisu dane, a možda i ne mogu biti dane s jedne strane, a s druge strane različiti autori, filozofski pravci i teoretičari imaju različit odnos prema tom pitanju, a ujedno i odgovori su različiti. Naime, dat ćemo ipak neka okvirna objašnjenja koja su u skladu sa opće prihvaćenim stavovima. Budući da knjiga ima za cilj da napravi izvjestan uvod u filozofiju znanosti čini nam se uputno dati te okvirne definicije kako bi se “osjetila” problematika kojom se bavi filozofija znanosti. Često se u udžbenicima susrećemo s definicijom znanosti kao sustavom općih istina ili spoznaja koje se odnose na isti predmet. Nalik ovakvoj definiciji, ako je to uopće definicija, možemo prepoznati tri momenta: a) Budući da svaka znanost otkriva uzroke i zakone pojava, već ujedno spoznaja onoga, što je najopćenitije ovim pojavama. b) Te opće istine čine jedan sustav, tj. skup spoznaja, koje su logički tako međusobno povezane, da sačinjavaju harmoničnu cjelinu. c) Znanost ima svoj predmet. Ta riječ predmet nije u značenju konkretne stvari, jer ista stvar može biti predmetom više znanosti. predmet ima apstraktno značenje i označava gledište s kojega se jedna stvar promatra. Kemičar, psiholog, fiziolog promatraju ljudsko tijelo sa svog stajališta. Taj predmet skolastički filozofi nazivaju objectum formale. Francuski logičar Goblot kaže da ima toliko čistih znanosti, koliko ima stajališta s kojih možemo promatrati biće ili fenomene. To je pojam znanosti. Često se i u običnom govoru spominje spoznavanje, odgovaranje na pitanja: »Zašto?«, »Kako?«. Zato moramo napraviti razliku od takozvane obične spoznaje i znanstvene spoznaje. Možemo navesti barem tri karakteristike ili razlike znanstvene spoznaje od “obične spoznaje”, a to su: općenitost, metoda i preciznost. Prva oznaka se odnosi na činjenicu da se običan čovjek zadovoljava sa zapažanjima koje se ograničuju na ono što njega zanima, a učenjak ima općenitija zapažanja, jer su bez interesa i dolaze ne samo do uzroka nego i do zakona. Drugo, vulgarna metoda skupljena u poslovicama i aforizmima nastala je bez metode i svodi se na asocijacije po navici, a učenjak postupa metodički, podvrgava sve svoje hipoteze kontroli razuma. Može se reći da je spoznaja običnog čovjeka empirijska, a spoznaja učenjaka eksperimentalna. Treće, običan čovjek zna da jedne pojave ovise o drugima (primjerice, toplina rasteže kovine), a ne zna i ne zanima ga u kojoj mjeri. Učenjak se ne zadovoljava da tvrdi odnose. On ih nastoji precizno izmjeriti. Konačno, najviša vrsta spoznaje je filozofska spoznaja. Možemo je uzeti u tradicionalnom ili pozitivističkom smislu. Za tradicionalnu filozofiju glavna je filozofska disciplina metafizika. Ona ispituje intimnu narav stvari, ali i njihovo zadnje značenje. 1

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti O problemima, kao što je primjerice znanstvena metoda, govorit ćemo nešto podrobnije u drugom dijelu ovog poglavlja. Sada bismo mogli dati i određenu klasifikaciju znanosti i to one koje nam se čine zanimljivim, ali moramo napomenuti da kao što nema jedinstvenog stava oko definicije znanosti, tako nema jedinstvenog stava i oko klasifikacije. Navedimo nekoliko primjera klasifikacije znanosti. •

•

•

•

•

Aristotel uzima za princip klasifikacije cilj, što ga razne znanosti imaju. On razlikuje: teoretske, praktične i poetske znanosti. Teoretske znanosti koje imaju za cilj da nas upoznaju sa stvarima i da ih rastumače. Takve su znanosti: matematika, fizika i metafizika. Praktične znanosti, kojima je cilj da daju čovjeku orijentaciju u privatnom, političkom i društvenom životu. Takve su znanosti: etika, ekonomika i politika. Poetske znanosti, kojima je cilj stvaranja literarnih djela. Takve su: retorika, poetika i dijalektika. Ovo nije znanstvena podjela. Baconova klasifikacija se temelji na duševnim moćima koje dolaze do izražaja u različitim znanostima, gdje dolazi do izražaja pamćenje, mašta i razum. Pamćenje – povijest; mašta – poezija; razum – filozofija. Ova podjela nije znanstvena, jer kod svih znanosti dolaze do izražaja sve ljudske moći. Amperova klasifikacija dijeli znanosti na kozmološke ili prirodne znanosti i noološke ili duhovne znanosti. Ovako klasificiraju znanosti suvremeni filozofi i dijele ih na realne i irealne. Klasifikacija Augusta Compta. On klasificira znanosti prema njihovoj sve većoj kompleksnosti i manjoj sveopćenitosti (metafizika, astronomija, fizika, kemija, sociologija i biologija). Njegov princip je ispravan jer se vidi ovisnost jedne znanosti o drugoj. Ipak ta klasifikacija nije savršena jer nema psihologije, povijesti i filozofije. Spencerova klasifikacija – On znanosti klasificira prema njihovom formalnom objektu na: apstraktne, apstraktno-konkretne i konkretne. Apstraktne znanosti proučavaju forme stvari bez obzira na njihov sadržaj (matematika i formalan logika). Apstraktno-konkretne proučavaju realne pojmove, apstrahirajući od bića u kojima se one realiziraju (fizika, kemija, mehanika). Konkretne znanosti proučavaju realna bića (astronomija, geologija, biologija, psihologija i sociologija).

Svaka od ovih klasifikacija ima samo provizorni karakter i danas se znanosti često dijele prema metodi ili predmetu. Tako, prema metodi razlikujemo deduktivne znanosti, koje polaze od principa i dolaze do zaključka; induktivne ili empirijske znanosti, koje polaze od činjenica i dolaze do zakona.

2

Znanost i modeli objašnjenja

1.1. Modeli objašnjenja Odmah na početku našeg razmatranja pokušajmo dati neke osnove znanstvenog objašnjenja kao specifikuma spram drugim objašnjenjima. Čini nam se da bi bilo najbolje staviti težište na razmatranje o ovoj problematici poznatog filozofa Ernsta Nagela i to iz dva razloga; prvo jer je njegovo razmatranje o ovoj problematici možda najznačajnije u suvremenoj filozofiji znanosti i na drugoj strani njegov pristup nije toliko obojen određenim filozofskim gledištem (u ovom slučaju pozitivizmom kome je on pripadao) a također njegov pristup posebice u The Structure of Scienec2 je jasan, pristupačan i onima kojima navedena problematika nije uža specijalnost. Ukoliko spominjemo pojam objašnjenja onda prije svega pod njim podrazumijevamo odgovor na pitanje »Zašto?«. Ovdje tek počinje problem, jer i letimičan pogled na riječ “zašto” upućuje nas na zaključak da se ona koristi u različitom kontekstu i da se u tom različitom kontekstu na takva pitanja daju različite vrste relevantnih odgovara. Nagel zaključuje da se u različitim kontekstima uporaba pitanja “zašto” i odgovora tj. objašnjenja na to pitanje u sklopu onoga što zovemo znanstvenim logičkim strukturama može razlikovati četiri glavna i, izgleda, različita modela objašnjenja. Analizirajmo te modele posebno: Deduktivni model. Jedan tip objašnjenja koji se obično susreće u prirodnim znanostima, iako ne samo u disciplinama, ima formalnu strukturu deduciranog zaključka gdje eksplikandum logički nužna posljedica premisa objašnjenja. Temeljem toga, u objašnjenju ove vrste premise izražavaju uvjet istinitosti zaključka. Ova vrsta objašnjenja je iscrpno proučavana još od najstarijih vremena i ona je bila smatrana osnovicom svakog “pravog” objašnjenja i često se usvajala kao idealni oblik kojem svi napori u objašnjenju treba da teže. Navedimo neke primjere. 1) Zašto je zbir bilo kojeg broja uzastopnih neparnih cijelih brojeva počevši od 1 uvijek savršeni kvadrat (na primjer: 1 + 3 + 5 + 7 = 16 = 42)? Ovdje se pretpostavlja da je “činjenica” koju treba objasniti (eksplikandum) 2

E. Nagel, »The Structure of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. Navedena knjiga je jedna od najznačajnijih dijela filozofije znanosti u njenom suvremenom periodu. U njoj se ne izlaže, bar na prvi pogled, nikakav određena filozofska teorija o znanosti. Njen pisac, E. Nagel, posvetio je svoj život proučavanju i razumijevanju onih bitnih odlika znanstvenog metoda koje određuje duh same znanosti i njene granice. Ernst Nagel (1901. – 1985.) je vjerojatno jedan od istaknutih američkih filozofa znanosti od sredine tridesetih pa do početka 60-ih godina XX. st. Predavao je na univerzitetu Columbia praktički čitavu svoju karijeru. Osjećao je poštovanje prema otkrićima u matematici i prirodnim znanostima, prihvatio je dio misli Charles S. Piercea i John Deweya koje je Nagel sam nazvao “kontekstualni naturalizam” jest njegovo nepovjerenje spram redukcionističkih tvrdnji koje nisu rezultata znanstvenog istraživanja. Nagelov “kontekstualni naturalizam” ispunio je njegov utjecaj, detaljne i upućene eseje o vjerojatnosti; objašnjenje u prirodnim i društvenim znanostima, mjerenja, povijesti matematike i filozofije prava. To se reflektira npr. u njegovim prodornim kritikama Russelove rekonstrukcije vanjskog svijeta i Russelove epistemologije te srodnih pogleda prihvaćenih u neko vrijeme od članova Bečkog kruga.

3

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nešto što je potrebno označiti poznatim ali nedovoljno jasnim izrazom “nužna istina”, u tom smislu što njena negacija predstavlja logičku proturječnost. Relevantna odgovor na ovo pitanje predstavlja ustvari dokaz koji utvrđuje ne samo univerzalnu istinitost nego i nužnost eksplikanduma. Objašnjenje će biti zadovoljavajuće ako se koraci u dokazu budu slagali sa formalnim zahtjevima za logički dokaz i ako su, dalje, same premise dokaza u izvjesnom smislu nužne. Premise će vjerojatno biti postulati aritmetike, a njihov nužni karakter bit će utvrđen ako se, na primjer, može pokazati da se one istinite na osnovu značenja koje imaju njihovi termini. U ovom slučaju se mora naglasiti da su i eksplikandum i premise nužno istiniti iskazi tako da ova objašnjenja pripadaju formalnim disciplinama kao što su logika i matematika. Sljedeći primjer druge vrste ovog modela pokažimo na sljedeća dva slučaja. 2) Zašto se jučer čaša zamaglila s vanjske strane kada sam u nju sipao hladnu vodu? Ovdje je činjenica koju treba objasniti jedan pojedinačni događaj. Njegovo objašnjenje izraženo u kratkim crtama, može izgledati ovako: temperatura čaše, budući da sam u nju sipao hladnu vodu bila je znatno niža od temperature okolnoga zraka; zrak je sadržavao vodenu paru, a vodena para iz zraka, uopće uzevši, pretvara se u tekućinu kada zrak dođe u dodir s dovoljno hladnom površinom. U ovom primjeru, kao i u prethodnom, formalna struktura objašnjenja ima oblik dedukcije. Uistinu, da su premise objašnjenja bile formulirane potpunije i pažljivije, deduktivni oblik bi bio sasvim uočljiv. Međutim, u ovom slučaju eksplikandum nije nužna istina, a to nisu ni premise objašnjenja. Naprotiv, premise su iskazi koji su vjerojatno zasnovani na podesnim iskustvenom ili eksperimentalnom svjedočanstvu. Primjer broj 3): Zašto je manji procent katolika nego protestanata izvršio samoubojstvo u europskim zemljama tijekom posljednje četvrtine 19. vijeka? Poznati odgovor glasi da je institucionalno uređenje u kome su katolici živjeli povećavalo “društvenu koheziju” za razliku od društvenih organizacija protestanata, i da uopće postojanje jakih društvenih veza između članova jedne zajednice pomaže ljudima u periodima osobnih potresa. Eksplikandum je u ovom slučaju povijesna pojava koja je statistički opisana za razliku od pojedinačnih događaja iz prethodnog primjera. Zbog toga se predloženim objašnjenjem ne objašnjava ni jedno pojedinačno samoubojstvo u spomenutom periodu. Uistinu, iako premise objašnjenja nisu izložene ni precizno ni potpuno, jasno je da neki od njih imaju statistički smisao baš kao što je to slučaj s eksplikandumom. Budući da premise nisu u potpunosti formulirane nije sasvim jasno kakva je logička struktura ovog objašnjenja. Međutim, pretpostavit ćemo da su implicitne premise mogu izložiti eksplicitno i da, što više, objašnjenje onda ima deduktivni oblik. Ova dva primjera eksplikanduma je povijesna činjenica. Međutim, u drugom primjeru činjenica koju treba objasniti je pojedinačni događaj, dok je u trećem statistička pojava. U oba primjera premise sadrže bar jednu pretpostavku koja je “slično zakonu” i opća po formi, i bar jedan iskaz o nečem pojedinačnom. S druge strane objašnjenje statističke pojave odlikuje se prisutnošću barem jedne statističke generalizacije u premisama. 4

Znanost i modeli objašnjenja

Navedimo još neke primjere: Primjer 4): Zašto led pliva po vodi? Eksplikandum u ovom primjeru nije povijesna činjenica, pojedinačna ili statistička već univerzalni zakon koji tvrdi stalnu vezu i između izvjesnih fizičkih osobina. Kao što je poznato, ta se činjenica objašnjava tako što se izvodi kao logička posljedica drugih zakona – zakona da je gustoća leda manja od gustoće vode, Arhimedovog zakona da tečnost istiskuje tijelo koje je u nju zaronjeno silom jednakom težini istisnute tečnosti, i drugim zakonima o uvjetima pod kojima tijela ostaju u ravnoteži kada na njih djeluju sile. Ovdje valja zapaziti da su za razliku od posljednja dva primjera, premise objašnjenja, iskazi koji tvrde univerzalni zakon. Primjer 5): Zašto se točka smrzavanja vode snižava kada joj se doda sol? Eksplikandum je i u ovom slučaju zakon, tako da se u tom pogledu ovaj primjer ne razlikuje od prethodnog. Uobičajeno objašnjenje se sastoji u deduciranju eksplikanduma iz principa termodinamike i izvjesnih pretpostavki o sastavu heterogenih rastvora. Zbog toga je ovaj primjer sličan prethodnom upravo u pogledu formalne strukture objašnjenja. Pa ipak, ovaj primjer je naveden zbog kasnijih razmatranja, budući da premise objašnjenja pokazuju na prvi pogled izvjesne razlike koje su od velikog metodološkog značaja. To je zbog toga što su termodinamički principi, koje su uključene u premise objašnjenja u ovom primjeru, zapravo, pretpostavke mnogo općenitije nego bilo koji zakon prethodno naveden. Za razliku od tih zakona, ove pretpostavke sadrže »teorijske« pojmove kao što su energija i entropija, koji ne izgledaju povezani sa bilo kakvim jasno utvrđenim eksperimentalnim postupcima, za utvrđivanje ili mjerenje fizičkih karakteristika koje bi ove pojmovi trebali da predstavljaju. Pretpostavke ove vrste često se nazivaju “teorijama” i ponekad se oštro razlikuju od “eksperimentalnih zakona”. Dakle, u četvrtom i petom primjeru eksplikandum je zakon i to univerzalni iskaz koji tvrdi postojanje stalne veze između izvjesnih osobina. Međutim, u četvrtom primjeru zakon se objašnjava tako što biva izveden iz pretpostavki od kojih je svaka “eksperimentalni zakon” u smislu koji smo već ukratko opisali. U petom primjeru, s druge strane, premise objašnjenja sadrže takozvane “teoretske iskaze”. U kratkim crtama smo opisali razlike koje se mogu zapaziti između objašnjenja deduktivnog tipa. Što više, čisto formalni uvjeti koje deduktivna objašnjenja moraju da zadovolje ne iscrpljuje sve uvjete za koje se često očekuje da će valjana objašnjenja ove vrste zadovoljiti. Iako smo već ukratko spomenuli važnu ulogu općih zakona u deduktivnim objašnjenjima, ostaje da razmotrimo važno pitanje dali se zakoni mogu shvatiti jednostavno kao hipotetički istiniti univerzalni iskazi, ili univerzalni iskazi moraju pored toga posjedovati izvjesnu relacionu strukturu posebne vrste da bi mogli poslužiti kao premise u zadovoljavajućem objašnjenju. Što više, iako smo spomenuli činjenicu da znanost dolazi do cjelovitih i ukupnih sustava objašnjenja primjenom tzv. “teorijskih” pretpostavki, biće neophodno detaljno ispitati osobine o kojima se teorije razlikuju od drugih zakona, kakve su njihove odlike koje nam pomažu da shvatimo njihovu moć da sustavno objašnjavaju raznovrsne činjenice i kakav im spoznajni status treba pripisati. 5

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Objašnjenje po vjerojatnosti. Mnoga objašnjenja u skoro svakoj znanstvenoj disciplini nemaju na prvi pogled deduktivni oblik, jer njihove premise ne povlače sa sobom eksplikandume. Ipak, iako premise nisu logički dovoljne da osiguravaju istinitost eksplikanduma za njih se kaže da eksplikandum čine “vjerojatnim”. Objašnjenje po vjerojatnosti obično srećemo kada premise objašnjenja sadrže neku statističku pretpostavku o izvjesnoj klasi elemenata, dok je eksplikandum singularni iskaz o danom pojedinačnom članu te klase. Kao primjer navedimo sljedeće pitanje odnosno objašnjenje. Primjer 6): Zašto je Kasije kovao zavjeru da ubije Cezara? Činjenica koju treba objasniti opet je pojedinačni povijesni događaj. Ako možemo vjerovati Plutarhu, objašnjenje treba tražiti u urođenoj mržnji koju je Kasije imao prema tiranima. Međutim, ovaj odgovor je očito nepotpun ako se ne prihvate druge opće pretpostavke kao što je ona o načinu na koji osobe iz izvjesne društvene grupe u danoj kulturi izražavaju mržnju. Međutim nije vjerojatno da se takve pretpostavke, ako treba da budu vjerodostojne, mogu utvrditi sa strogom univerzalnošću. Ako pretpostavka treba da se slaže s poznatim činjenicama, onda će u najboljem slučaju biti samo statistička generalizacija. Na primjer, jedna vjerodostojna generalizacija može tvrditi da će većina ljudi (ili izvjestan procent ljudi) određene vrste u izvjesnom tipu društva ponašati na izvjestan način. Budući da činjenica koju u ovom primjeru treba objasniti predstavlja pojedinačni povijesni događaj, dok bitne pretpostavke objašnjenja imaju statističku formu, eksplikandum nije deduktivna posljedica premisa objašnjenja. Naprotiv, eksplikandum u ovom slučaju “vjerojatan” na osnovu tih premisa. To je bitna odlika ovog primjera i ona ga odvaja od prethodnih. Kada se ovaj primjer iskaže jasnije, on izgleda ovako: U starom Rimu postojala je velika relativna učestalost (ili vjerojatnost) da će pojedinac koji pripada višim slojevima društva i koji mrzi tiraniju sudjelovati u zavjeri protiv ljudi koji su u stanju da steknu tiransku moć. Kasije je bio takav rimljanin a Cezar potencijalni tiranin. Dakle, iako logički ne slijedi da Kasije sudjelovao u zavjeri protiv Cezara, vrlo je vjerojatno da je on to učinio. Napomenimo još i ovo. Ponekad se tvrdi da su objašnjenja po vjerojatnosti samo usputne stanice na putu do deduktivnog ideala i da zbog toga ova objašnjenja ne predstavljaju posebnu vrstu. Prema ovakvom mišljenju, potrebno je samo zamijeniti statističke pretpostavke u premisama objašnjenja po vjerojatnosti strogo univerzalnim iskazima – na primjer, u ovom slučaju iskazom koji tvrdi stalnu povezanost između izvjesnih pažljivo određenih psihosocioloških osobina i učešća u zavjeri. Ipak, mada ovaj prijedlog zaslužuje pažnju i može biti poticaj za dalje istraživanje, veoma je teško u nekim kontekstima tvrditi strogo univerzalne zakone čak i skromnom vjerodostojnošću, koji nisu trivijalni i zbog toga izlišni. Često je statistička pravilnost sve što se može utvrditi s izvjesnom sigurnošću. Prema tome, objašnjenje po vjerojatnosti možemo zanemariti samo ako iz raspravljanja o logici objašnjenja isključimo važna područja istraživanja. 6

Znanost i modeli objašnjenja

Vrlo važno je razlikovati pitanje: je li znamo da su premise jednog objašnjenja istinite od pitanja je li to objašnjenje po vjerojatnosti. Može se desiti da ni u jednom znanstvenom objašnjenju ne postoje opće pretpostavke u premisama za koje se zna da su istinite, i da se svaka takva pretpostavka može prihvatiti samo kao “vjerojatna”. Ipak, čak i kad je tako, to ne uklanja razliku između deduktivnog objašnjenja i objašnjenja po vjerojatnosti. Ovo razlikovanje zasnovano na očiglednim razlikama u načinu na koji su premise i eksplikandumi međusobno povezani, a ne na bilo kakvoj razlici u našem znanju o premisama. Najzad, treba primijetiti da nije odgovoreno na pitanje je li objašnjenje mora da sadrži barem jednu statističku pretpostavku da bi bilo objašnjenje po vjerojatnosti ili i ne-statističke premise mogu neki eksplikandum učiniti “vjerojatnim” u izvjesnom ne-statističkom smislu te riječi. Isto tako, oni koji proučavaju ove probleme ne slažu se u tome kako treba proučavati odnos između premisa i eksplikanduma, čak i u onim objašnjenjima po vjerojatnosti u kojima su premise statističke a eksplikandumi iskazi u nekom pojedinačnom događaju. Funkcionalna i teleološka objašnjenja. U mnogim oblastima istraživanja – ponajviše u biologiji i proučavanju ljudskoga ponašanja – u objašnjenjima se ukazuje na jednu ili više funkcija koje jedinka ima u stvaranju izvjesnih karakteristika sustava kome pripada, ili se u takvim objašnjenjima opisuje instrumentalna uloga izvjesne akcije u ostvarivanju nekog cilja. Takva objašnjenja se obično nazivaju “funkcionalnim” ili “teleološkim” objašnjenjima. Osobina funkcionalnih objašnjenja je što se u njima upotrebljavaju tipični izrazi kao što su “da bi”, “u cilju” i slični. U mnogim funkcionalnim objašnjenjima postoji eksplicitno pozivanje na neko još buduće stanje ili događaj pomoću kojeg se može shvatiti postojanje neke stvari ili vršenje neke radnje. U ovome što je rečeno podrazumijeva se da se mogu razlikovati dva sporedna slučaja funkcionalnog objašnjenja. Funkcionalno objašnjenje možemo tražiti za neki poseban čin, stanje ili događaj koji se dešava u određeno vrijeme. Kao zoran primjer navedimo sljedeće pitanje i odgovor. Primjer 7): Zašto je Engleski kralj Henry VIII nastojao da poništi svoj brak s Katarinom od Aragona? Poznato objašnjenje ove povijesne činjenice sastoji se u tome što se Henry-ju pripisuje svjesni cilj a ne psihološka dispozicija kao što je bio slučaj u posljednjem primjeru. Tako će povjesničari često objašnjavati Henryjeve napore da poništi svoj brak s Katarinom navodeći činjenicu da je on želio da se on ponovo oženi kako bi dobio muškog nasljednika, budući da mu Katarina nije rodila sina. Henry je nesumnjivo imao mnoge psihološke dispozicije koje bi mogle djelomično da objasne njegovo ponašanje prema Katarini. Međutim, u objašnjenju ovakvom kako je ovdje izloženo takav psihološki “poticaj za akciju” u Henryjevom ponašanju se ne spominje, nego se njegovi napori da poništi svoj brak objašnjavaju namjerno izabranim načinom za ostvarenje svjesnog cilja. Prema tome, razlika između ovog i prethodnih primjera ovisi o razlikovanju psihološke dispozicije ili poticaja za akciju i svjesno izabranog cilja. Ova razlika 7

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti se obično prihvaća. Ljudsko ponašanje se ponekad objašnjava pomoću poticaja za akciju čak i kada čovjek nema svjestan cilj svoga ponašanja. S druge strane, ni jedno objašnjenje jedne druge vrste ljudskog ponašanja neće se smatrati dovoljnim ako se to objašnjenje ne poziva na neki svjesni cilj radi čijeg ostvarenje to ponašanje postoji. Prema toma da bi se u izvjesnim kontekstima razumjela pitanja koja počinju sa “zašto?”, moraju u kontekstima postojati eksplicitno formulirani ciljevi čije se postojanje može tvrditi. Drugo, funkcionalno objašnjenje se može dati za neku odliku koja je prisutna u svim sustavima izvjesne vrste, bez obzira u kojem vremenu takvi sustavi mogu da postoje. Navedimo to u sljedećem primjeru – pitanju. Primjer 8): Zašto ljudi imaju pluća? Ovako kao je napisano, ovo pitanje je dvosmisleno, jer se može razumjeti ili kao da se odnosi na evoluciju ljudske vrste ili kao da zahtijeva objašnjenje o tome kakvu funkciju imaju pluća u ljudskom organizmu na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja. Ovdje je ovo pitanje shvaćeno u drugom smislu. Kada se ono tako shvati, uobičajeni odgovor koji daje fiziologija skreće pažnju na neophodnost kisika za sagorijevanje hranjivih materija u organizmu i na funkcionalnu ulogu koju pluća imaju u dopremanju kisika iz zraka do krvi i na taj način do različitih ćelija u organizmu. Prema tome, objašnjenje opisuje rad pluća kao bitan za održavanje izvjesnih bioloških aktivnosti. Na taj način ovo objašnjenje ima očigledno specifičan oblik. U objašnjenju se eksplicitno ne spominju uvjeti pod kojima se dešava složeni događaj koji se zove “rad pluća”. Objašnjenje opisuje na koji način pluća kao posebno organizirani dio ljudskog tijela doprinose produžavanju nekih drugih aktivnosti ljudskoga tijela. Oba primjera pokazuje karakteristične osobine funkcionalnih objašnjenja. Tako se Henryjevi napori da poništi svoj prvi brak objašnjavaju se tako što pokazuje da su oni bili usmjereni određenom cilju; Henry je želio da ima muškog nasljednika. Prisutnost pluća u ljudskom tijelu objašnjava se tako što se pokazuje da one funkcioniraju na određeni način kako bi se izvjesni kemijski procesi produljili i na taj način omogućio život. Teleološka objašnjenja nose same u sebi određenu opasnost tako da ćemo navesti odmah dva pogrešna shvaćanja teleoloških objašnjenja. Pogrešna je pretpostavka da se teleološka objašnjenja mogu shvatiti samo ako su pojave i djelovanja koja se objašnjavaju na teleološki način svjesni činioci i proizvodi takvih činilaca. Tako, na primjer, u funkcionalnom objašnjenju pluća ne pretpostavlja se ni eksplicitno ni prešutno da pluća imaju bilo kakav svjesni cilj ili da ih je izmislio neki svjesni činilac za određenu svrhu. Ukratko, prisutnost teleoloških objašnjenja u biologiji ili u drugim područjima nije nužno znak antropomorfizma. S druge strane, neke teleološka objašnjenja očigledno pretpostavljaju postojanje ljudskih planova i svjesnih ciljeva ali takva pretpostavka nije nezakonita kada je činjenice opravdavaju, kao u slučaju teleoloških objašnjenja izvjesnih aspekata ljudskog ponašanja. Isto je pogrešna pretpostavka da takva objašnjenja moraju prešutno podrazumijevati da budućnost uzročno djeluje na sadašnjost, budući da teleološka objaš8

Znanost i modeli objašnjenja

njenja sadrže pozivanje na budućnost kako bi se objasnilo ono što već postoji. Tako, na primjer, objašnjavajući Henryjeve napore da poništi svoj brak nismo pretpostavljali da je neostvareno buduće prisutnost njegovog muškog nasljednika bilo uzrok njegovih postupaka. Naprotiv, objašnjenje Henryjevog ponašanja sasvim je spojivo s gledištem da je uzrok njegovog ponašanja bila njegova postojeća želja da se u budućnosti nešto ostvari, a ne samo ta budućnost. Slično tome, u funkcionalnom objašnjenju pluća nismo pretpostavljali da je buduća oksidacija hrane u tijelu uzrok postojanja pluća niti ono što je uzrok njihovom funkcioniranju; to objašnjenje ne ovisi od toga je li tvrdimo ili poričemo da je funkcioniranje pluća kauzalno određeno postojećom konstitucijom tijela i okolinom. Prema tome, dajući teleološko objašnjenje mi ne prihvaćamo nužno ono gledište prema kojem je budućnost činilac u svom vlastitom ostvarenju. Genetička objašnjenja. Treba spomenuti još jednu vrstu objašnjenja mada sporno je li takva objašnjenja čine posebnu vrstu. Povijesna istraživanja se često poduzimaju kako bi se objasnilo zašto određeni predmet istraživanja ima izvjesne karakteristike, a to se postiže opisivanjem načina na koji se taj predmet razvio iz nečega što mu je prethodilo. Takva objašnjenja se obično nazivaju “genetičkim”. Na taj način se objašnjavaju i žive i nežive stvari, osobine pojedinca kao i karakteristike neke grupe. Kao ilustraciju navedimo sljedeći primjer. Primjer 9): Zašto engleski jezik u svom sadašnjem obliku ima tako mnogo riječi latinskog porijekla? Povijesna činjenica za koju se ovdje traži objašnjenje predstavlja složen skup jezičnih navika koje ljudi očituju u nejasno ograničenom povijesnom periodu i u različitim dijelovima svijeta. Također je važno da u ovom primjeru pitanja “zašto?”, za razliku od pitanja u prethodnim primjerima, prešutno zahtijeva objašnjenje o tome kako je izvjestan sustav iz nekog svog prethodnog stanja dospio do svog sadašnjeg oblika. Za sistem koji promatramo mi ne znamo dinamičke zakone razvoja kakvi postoje u fizici, na primjer, zakone razvoja plinovite mase koja rotira. U prihvatljivom objašnjenju povijesne činjenice o kojoj je riječ spominjat će se zbog toga niz promjena koje su se desile tokom vremena, a ne samo skup događaja koji se desio u nekom prethodnom početnom trenutku. Temeljem toga, uobičajeno objašnjenje ove činjenice pozivat će se na Normana Osvajača, na jezik pobjednika i pobijeđenih prije osvajanja, kao i na razvoj Engleske i drugih krajeva poslije osvajanja. Što više objašnjenje pretpostavlja izvjestan broj manje ili više neodređenih generalizacija u načinima na koje jezične navike u različitim jezičnim zajednicama mijenjaju kada takve zajednice stupaju u određene odnose s drugim zajednicama. Ukratko, objašnjenje koje se u ovom primjeru zahtijeva naziva se genetičkim i njegova struktura je očigledno složenija od strukture objašnjenja za koja smo već naveli primjer. Ovu složenost ne treba pripisivati okolnosti što eksplikandum činjenica ljudskog ponašanja. Istu takvu složenost pokazuje genetičko objašnjenje činjenice da je salinitet oceana danas oko 3 u odnosu na volumen. Genetička objašnjenja sastoje se u navođenju niza glavnih etapa kroz koje je neki sustav prošao. Prema tome, premise objašnjenja će nužno sadržavati veliki 9

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti broj singularnih iskaza o prošlim događajima u sustavu koji istražujemo. Skrenut ćemo pažnju na dva momenta u premisa genetskih objašnjenja. Prvo, u premisama se neće spominjati svaki događaj koji se desio u razvoju sustava. Drugo, događaj koji se spominju odabrani su na osnovu pretpostavki o tome kave su vrste događaja kauzalno relevantne za razvoj sustava. Prema tome, pored singularnih iskaza premise će također sadržavati (implicitno ili eksplicitno) opće pretpostavke o uzročnim vezama između različitih vrsta događaja. Ove opće pretpostavke mogu biti prilično precizni zakoni razvoja za koje postoji neovisno induktivno svjedočanstvo. (To se može desiti kada se sustav koji proučavamo može shvatiti, s nekim posebnim ciljem na umu, kao član jedne klase sličnih sustava koji imaju sličnu evoluciju – na primjer, u proučavanju razvoja bioloških osobnosti individualnog člana neke vrste. Vrlo često je tada moguće primijeniti metode komparativne analize da bi se takvi zakoni razvoja utvrdili.) U drugim slučajevima, opće pretpostavke mogu biti samo neodređene generalizacije, možda statističke po sadržaju, i mogu da se ne odnose na neku vrlo specifičnu odliku predmeta koji ispitujemo. (To se često dešava kada ispitujemo sustav koji je relativno jedinstven – na primjer, kada ispitujemo razvoj neke institucije u jednoj određenoj kulturi.) Međutim, ni u jednom od poznatih slučajeva genetičkog objašnjenja premisa objašnjenja ne iskazuju dovoljne uvijete za nastanak činjenice koja je opisana u eksplikandumu, mada te premise često iskazuju neke uvjete koji su nužni za nastanak te činjenice, pod određenim okolnostima. Prema tome, razumno je zaključiti da su genetička objašnjenja po svojoj prirodi objašnjenja po vjerojatnosti. Ova četiri tipa objašnjenja razlikovali smo zato što izgleda da oni odgovaraju stvarnim strukturnim razlikama u primjerima objašnjenja koja smo naveli, kao i zbog toga što takva klasifikacija pruža podesan okvir za opisivanje važnih problema u dolaženju do sustavnih objašnjenja. Navedene vrste objašnjenja se koriste kao znanstvena objašnjenja, ali je najčešći oblik, koji se uobičajeno smatra znanstvenim, deduktivni oblik. Zapravo možemo reći da oni filozofi i znanstvenici koji pretpostavljaju da znanost ima uistinu funkciju objašnjenja najmanje dvojbe izaziva prvi oblik objašnjenja. No, postoje filozofi koji niječu da znanost uistinu objašnjava. Zadržimo se malo na toj primjedbi. Nijedna znanost, tako tvrde kritičari, ne odgovara stvarno na pitanje zašto se neki događaji dešavaju ili zašto su stvari povezane na određeni način. Na takva pitanja mogli bi smo odgovoriti samo kada bismo bili u stanju da pokažemo da događaji koji se dešavaju moraju da se dešavaju i da odnosi koji postoje između stvari moraju između njih da postoje. Međutim, eksperimentalni metodi znanosti ne mogu da otkriju apsolutnu ili logičku nužnost u pojavama koje su u krajnjem slučaju predmet svakog empirijskog istraživanja. Čak i kada bi znanstveni zakoni i teorija bili istinite, one su samo logički moguće istine o odnosima zajedničkog dešavanja ili o određenom poretku među pojavama. Prema tome, pitanje na koje znanosti daju odgovor jest pitanje o tome “kako” se događaji dešavaju (na koji način ili pod kojim uvjetima) i “kako” su stvari međusobno povezane. Tako, zna10

Znanost i modeli objašnjenja

nosti dolaze u najboljem slučaju do onoga što predstavlja sveobuhvatne i točne sustave “opisa”, a ne “objašnjenja”.3 1.1.1. Deduktivni model objašnjenja Već je Aristotel razmatrao struktura onoga što se vjerovalo da je ideal znanosti. Gledište da znanstvena objašnjenja moraju uvijek imati oblik logičke dedukcije bilo je široko prihvaćeno. Iako univerzalnost deduktivnog modela može podvrgnuti sumnji, čak i kada se taj model projicira kao ideal, nesumnjivo je da mnoga objašnjenja u znanostima imaju ovaj oblik. Što više, za mnoga objašnjenja koja na prvi pogled nemaju ovaj oblik može se pokazati da su ipak deduktivna, kada se ekspliciraju pretpostavke koje su u takvom objašnjenju sadržane. Takvi slučajevi se ne mogu smatrati izuzecima već ilustracijama česte upotrebe argumenata.4 Ipak, moramo ispitati da li zadovoljavajuća objašnjenja ove vrste moraju da ispune i druge uvijete, pored zahtijeva koji proizlaze iz definicije deduktivnog tipa objašnjenja da eksplikandum logički slijedi iz premise objašnjenja. Očigledno da se ne može prihvatiti svako objašnjenje zato što ima deduktivnu strukturu. Na primjer, vjerojatno nitko neće smatrati zadovoljavajućim objašnjenjem činjenice da Jupiter ima bar jedan satelit, ono objašnjenje kojim se navodi činjenica da Jupiter ima osam satelita – čak i ako prvi iskaz logički slijedi iz drugog. Raspravljanja o ovom pitanju vraćaju nas u antičku Grčku. Za deduktivno objašnjenje filozofi su navodili različite dodatne uvijete. Ovi uvjeti mogu se, podesnosti radi svrstati u tri grupe; u logičke uvjete koji specificiraju različite formalne zahtjeve za premise objašnjenja; epistemološke uvjete koji određuju u kakvim spoznajnim odnosima treba da budemo prema premisama, i sadržajne uvjete koji propisuju sadržaj premisa (empirijski ili neki drugi). Obratimo pozornost na neke primjere deduktivnog objašnjenja kojima ćemo donekle pokušat rasvijetliti smisao i suštinu ovog značajnog modela za znanost. 3

4

Tako E.W. Hobson kaže: »Vrlo uobičajena ideja da je funkcija prirodnih znanosti da objašnjavaju fizičke pojave ne može se prihvatiti kao istinita, osim ako se riječ “objasniti” upotrijebi u vrlo ograničenom smislu. Pošto pojmovi eficijentne uzrokovanosti i logičke nužnosti nisu primjenljivi na svijet fizičkih pojava, funkcija prirodnih znanosti je da pojmovno opisuje nizove događaja koji se mogu opažati u Prirodi. Ali prirodne znanosti ne mogu objasniti postojanje takvih nizova pa zato ne mogu objasniti pojave u fizičkom svijetu, u najstrožem smislu u kojem se termin objašnjenje može upotrijebiti. Tako prirodne znanosti opisuju, koliko mogu, “kako” se, ili u skladu s kakvim pravilom se pojave dešavaju, ali uopće nisu mjerodavne da odgovore na pitanje “zašto” se pojave dešavaju.« (The Domain of Natural Science, London 1923, str. 81-82.) Na primjer, širenje jednog komada žice u danim uvjetima može se objasniti uvođenjem činjenice da je ta žica bila zagrijana; očito je da eksplikandum ne slijedi logički nužno iz navedene premise objašnjenja. Međutim, izgleda najvjerojatnije da se u predloženom objašnjenju prešutno prihvaćaju i druge premise – na primjer, da je žica od bakra i da se bakar uvijek širi kad se zagrije. Kada se ove dodatne pretpostavke jasno izlože, onda se ovo objašnjenje slaže s deduktivnom modelom.

11

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Počnimo sa primjerom deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum pojavljivanje nekog pojedinačnog događaja. Razmotrimo primjer, koji smo spomenuli u prethodnom poglavlju, kada se jednog dana na površini čaše kondenzirala vodena para. Objašnjenje u tom slučaju, kada se izloži pažljivije i sistematičnije, izgleda ovako: Kad god temperatura bilo koje volumena zraka koja sadrži vodenu paru padne ispod točke na kojoj je gustoća vodene pare u zraku veća od stupnja zasićenosti zraka vodenom parom na toj temperaturi, vodena para iz zraka kondenzira se u tečnost na onim mjestima gdje temperatura zraka opala ispod točke zasićenosti. Jučer je zrak oko ove čaše sadržavao vodenu paru. Temperatura zraka koji je bio neposredno oko čaše opala je kada smo u čašu sipali hladnu vodu. Stvarna gustoća vodene pare u zraku oko čaše, poslije sniženja temperature, bila je veća od mjere zasićenosti na toj temperaturi. Prema tome vodena para iz zraka neposredno oko čaše kondenzirala se na površini čaše – ukratko, čaša se zamaglila. Prvo što treba primijetiti u ovom primjeru jest činjenica da premise sadrže jedan iskaz koji je po svom obliku univerzalan i koji tvrdi stalnu vezu između izvjesnih karakteristika. U drugim primjerima među premisama se može naći više takvih univerzalnih zakona. Ako sada uopćimo ovaj primjer, proizlazi da bar jedna premisa deduktivnog objašnjenja u kojem je eksplikandum singularni iskaz mora postojati univerzalni zakon, i takva premisa igra bazičnu ulogu u izvođenju eksplikanduma. Očito je da ovaj uvjet dovoljan da isključi kao bona fide slučaj objašnjenja onu dedukciju koju smo ranije spominjali, kojom se činjenica da Jupiter ima bar jedan satelit izvodi iz činjenice da ih ova planeta ima osam. Pored univerzalnog zakona premise, objašnjenja sadrže i izvjestan broj singularnih iskaza koji tvrde da su se izvjesni događaji desili u određenom vremenu i na određenom mjestu ili da dati objekti imaju određene karakteristike. Takve singularne iskaze označit ćemo kao “iskaze o početnim uvjetima” (ili, kraće, kao “početne uvjete”). Štoviše, početni uvjeti predstavljaju posebne uvjete na koje treba primijeniti zakone koji su uključeni u premise objašnjenja. Ipak, ne može se izložiti općim terminima koje uvjete treba odabrati kao podesne početne uvjete, jer odgovor na to pitanje ovisi od specifičnog sadržaja zakona koji se primjenjuje kao i od specifičnih problema u čijem se rješavanju ovi zakoni upotrebljavaju. Neophodnost početnih uvjeta u deduktivnom objašnjenju pojedinačnih događanja očito je sa stajališta formalne logike. Logički se ne može deducirati jedan iskaz koji se odnosi na pojedinačno iz iskaza koji imaju oblik univerzalnih iskaza. (Na primjer, nemoguće izvesti iskaze o pojedinačnom obliku »x je B« iz univerzalnog iskaza oblika »za svako x, ako je x A, onda je x B«). Ma koliko ova okolnost bila očita i važna, ona se često zanemaruje u raspravama o znanstvenom postupku. Ovo zanemarivanje je ponekad uzrok onog udobnog načina na koje 12

Znanost i modeli objašnjenja

se ponekad široke generalizacije upotrebljavaju u objašnjavanju pojedinačnih činjenica, naročito u proučavanju ljudskih postupaka, kao i omalovažavanja koje promatrači ponekad imaju prema mukotrpnim istraživanjima stvarnih činjenica. Često je vrlo teško primijeniti zakone i teorije, jednostavno zato što se specifični početni uvjeti za primjenu tih zakona ne mogu utvrditi, pa ostaju nepoznati. Obrnuto, često se predlažu pogrešna objašnjenja i čine se pogrešna predviđanja zato što se opće pretpostavke, iako su same po sebi dovoljno pouzdane, primjenjuje na situacije koje ne predstavljaju prikladne početne uvjete za primjenu tih pretpostavki. Iako su zakoni ove ili one vrste neophodni u naučnim objašnjenjima stvarnog tijeka događaja, ono što se stvarno dešava ne može se objasniti isključivo pozivanjem na zakone. U traganju za naučnim razumijevanjem kao i u rješavanju pravnih sporova opći principi sami po sebi ne rješavaju ni jedan pojedini slučaj. Prema tome, deduktivno naučno objašnjenje čije eksplikandum dešavanje nekog događaja ili karakteristika nekog objekta, mora da zadovolji dva logička uvjeta. Premise moraju da sadrže bar jedan univerzalni zakon čije je prisutnost u premisama bitno za izvođenje eksplikanduma. Drugo, premise moraju također da sadrže i izvjestan broj pojedinih početnih uvjeta. Iako objašnjenje pojedinačne činjenice zahtijeva da se u premisama nalaze i zakoni i iskazi o početnim uvjetima, istraživanja se mogu razlikovati prema tome je li su usmjerena k nalaženju i utvrđivanju ove ili one vrste premisa. Tako, možemo zapaziti neki događaj, a onda pokušat da ga objasnimo otkrivajući neki drugi događaj koji na osnovu već utvrđenog zakona treba biti uvjet pojavljivanja danog događaja. Na primjer, ako na automobilu pukne guma, možemo početi da tražimo mjesto na kojem je probušena pod općom pretpostavkom da guma puca kada se probuši. S druge strane, možemo posumnjati da su na neki značajan način povezani i pokušati da otkrijemo zakone koji izražavaju specifične načine ovisnosti između događaja te vrste. Tako može se desiti da zapazimo kako broj otkucaja srca neke osobe raste buduće da je ova radila neke teške vježbe; ako pomislimo da broj otkucaja na neki način ovisi od vježbe, možemo započeti istraživanje da točno utvrdimo vezu između ovih aktivnosti i tako možemo doći do opće formule o njihovoj ovisnosti. Isto tako, pokušavajući da objasnimo neke događaje, istraživanje možemo usmjeriti ka otkrivanju premisa objašnjenja koje pripadaju objema vrstama. Na primjer, može se desiti da ne znamo ni jedan zakon koje se odnosi na pojavu izvjesnih kanceroznih izraštaja, a isto tako ne moramo znati specifične događaje od kojih takav izraštaj ovisi. Zbog toga možemo nastojati da otkrijemo i posebne okolnosti koje izazivaju rak i zakone koji takve okolnosti povezuju s kanceroznim izraštajem. Ovdje smo dali nekoliko primjera za primjenu deduktivnog objašnjenja pojedinačnih događanja a u sljedećem poglavlju obratimo pozornost na objašnjenje zakona.

13

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 1.1.2. Objašnjenje zakona Rasprave koje su posvećene sustavnom razvijanju neke grane deduktivno sistematizirane znanosti obično ne sadrže objašnjenja pojedinačnih događanja i posebnih činjenica, a kada takva objašnjenja i sadrže, onda je to samo ilustracija primjene zakona i teorija. U svakom slučaju, u razvijenim znanostima kao što je fizika glavni zadatak je objašnjenje zakona i, prema tome, uzajamna veza između njih. Izgleda da su ova objašnjenja zakona deduktivnog tipa pa zato moramo ispitati njihove specifične oblike. Razmotrit ćemo prvo objašnjenje univerzalnih zakona. Vratimo se primjeru koje smo naveli u prethodnom poglavlju gdje je riječ o objašnjenju zakona da led pliva po vodi. Bilo bi zamorno precizno izložiti detalje strogog izvođenja ovog zakona iz premisa koje fizičari obično pretpostavljaju kada ga objašnjavaju. Nagovještaji koje smo ranije dali kako da se ove premise odrede bit će dovoljne za našu svrhu.5 U ovom objašnjenju očite su tri stvari: sve premise su univerzalni iskazi; postoji više premisa od kojih je svaka bitna za izvođenje eksplikanduma; premise uzete odvojeno ili zajedno s drugim premisama logički ne slijede iz eksplikanduma. Prva okolnost ne zahtjeva posebno razmatranje jer je neizbježna budući da je eksplikandum sam po sebi univerzalni zakon. Prema tome, uvođenje početnih uvjeta bilo bi suvišno u objašnjavanju univerzalnih zakona. Druga okolnost nameće pitanje je li prisutnost više univerzalnih zakona u premisama samo osobitost navedenog primjera ili je to suštinska oznaka svih prihvatljivih objašnjenja. Na ovo pitanje ne može se dati konačan odgovor jer ne postoji precizan kriterij za razlikovanje objašnjenja koja su zadovoljavajuća od 5

14

Prva aproksimacija takvoj dedukciji jest ova: sila kojom tečnost djeluje na tijelo zaronjeno u nju, u pravcu koji je normalan na površini tekućine, jednak je težini istisnute tekućine, ali je suprotnoga smjera. Jedno tijelo je u ravnoteži ako je, i samo ako, vektorski zbir sila koje na njega djeluju jednak nuli. (Dakle, led zaronjen u vodu je u ravnoteži ako, i samo ako, vektorski zbir sila koje djeluju na led jednak nuli.) Vektorski zbir sila koje djeluje na tijelo zaronjeno u tekućinu, u pravcu koji je paralelan s površinom tekućine, jednak je nuli. Svaka sila je vektorski zbir dviju sila (koje se zovu “komponente” dane sile) koje djeluju pod pravim kutom u odnosu jedna na drugu. (Dakle, led zaronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako, i samo ako je, vektorski zbir sila koje djeluju na led u pravcu normalnom na površinu vode jednak nuli. Dakle, također, ako jedine sile koje djeluju na led zaronjene u vodu jesu sila uzgona vode i sila težine leda, onda je led zaronjen u vodu u ravnoteži ako, i samo ako je, sila uzgona vode jednaka ali suprotno usmjerena ukupnoj težini leda). Gustoća vode je veća od gustoće leda. (Dakle, težina danog volumena vode veći je od težine leda jednakog volumena). Prema tome, ako su jedine sile koje djeluju na led uronjene u vodu sila uzgona vode i njegova vlastita težina, onda je led uronjen u vodu u ravnoteži ako i samo ako jedan dio leda nije uronjen u vodu a sila uzgona vode jednaka je i suprotna težini vode koju je istisnuo uronjeni dio leda. Ukratko, led uronjen u vodu nalazi se u ravnoteži ako, i samo ako, pliva po vodi.

Znanost i modeli objašnjenja

onih koja to nisu. Međutim, treba da se zapitamo da li izvođenje univerzalnog zakona iz jedne jedine premise možemo smatrati objašnjenjem tog zakona. Da bismo bili jasniji, razmotrimo Arhimedov zakon koji kaže da je sila koja istiskuje tijelo zaronjeno u tekućinu jednaka težini istisnute tečnosti. Odavde slijede kao specijalan slučaj da je sila kojoj voda istiskuje led jednaka težini vode koju je taj led istisnuo. Izgleda, međutim, nevjerojatno da bi većina fizičara rekla kako je ovaj specijalni zakon na ovaj način objašnjena, a svakako bi vrlo malo broj ljudi “doživio” ovu dedukciju posebnog zakona kao objašnjenje. Ako ovaj primjer uzmemo kao tipičan i ako je razumno nagađati kako bi se naučnici ponašali, izgleda da je prihvatljiv logički zahtjev da premise u objašnjenju zakona budu dva formalno neovisna iskaza. Dalje razmatranje govori u prilog ovom zahtjevu, i ako ova okolnost nije od naročitog značaja. Često upotrebljavamo riječ “objašnjenje” raspravljajući o zakonima u jednom od sljedeća dva slučaja. U prvom slučaju pokazuje se da je “pojava” o kojoj zakon govori rezultanta nekoliko neovisnih faktora koji se nalaze u određenim odnosima. U drugom slučaju pokazuje se da je stalna povezanost crta o kojima govori zakon proizvod dva ili više veza.Ono što se podrazumijeva pod alternativama možda se može jasnije prikazati pomoću sljedećih shema. Pretpostavimo da univerzalni zakonima ima oblik jednostavnog univerzalnog kondicionalnog iskaza: »Za svako x, ako je x A, onda je x B « (ili »Svi A jesu B «), gdje “A” i “B” označavaju određenu karakteristiku. Pretpostavimo da su karakteristike A1 i A2 i pretpostavimo slično tome, da se B javlja samo ako se zajedno javljaju B1 i B2. Pretpostavimo, dalje, da svako A1 jest B1 i da svako A2 jest B2. Tada slijedi da svako A jest B, tako da je sad ovoj zakon objašnjen. Ova shema ilustrira prvu od gornjih alternativa. Konkretan primjer je objašnjenje zakona da led pliva po vodi, budući da se ponašanje leda u vodi, može shvatiti kao rezultanta nekoliko neovisnih sila koje djeluju na to tijelo uronjeno u vodu. Međutim, stvarna logička struktura ovog objašnjenja je mnogo složenija nego što je to prikazano ovom jednostavnom shemom. Shematski prikaz druge alternative imamo u objašnjenju zakona koji ima oblik »svi A jesu B«, kada se ovaj deducira iz druga dva zakona koji, redom, imaju sljedeće oblike »svi A jesu C« i »svi C jesu B«. Konkretan primjer ove vrste jest objašnjenje zakona: »Kada se dovoljno povećava zapremina nekog plina koji sadrži vodenu paru, a da se pri tome ne mijenja količina toplote, vodena para se kondenzira«, koji se sastoji u deduciranju ovog zakona iz druga dva zakona: »Kada se plinovi šire a da se pri tome ne mijenja količina topline, njihova temperatura opada« i »Kada opadne temperatura nekoga plina koji sadrži vodenu paru, stupanj zasićenosti vodene pare se povećava«. Očito je da objašnjenja koja se mogu podvesti pod bilo koju od ovih shema imaju bar dvije premise. Međutim, usvojili mi ili ne zahtjev da bar dvije premise moraju biti prisutne u zadovoljavajućem objašnjenju, možemo biti sigurni da u znanosti nećemo naći mnogo objašnjenja koja ne ispunjavaju ovaj uvjet. 15

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Treća okolnost koju smo zapazili u primjeru s ledom – a eksplikandum ne povlači logički za sobom premise – manje je sumnjiva kao opći zahtjev zadovoljavajućeg objašnjenja. Jer, kada ovaj uvjet ne bi bio zadovoljen konjunkcija premisa bila bi logički ekvivalentna eksplikandumu, a u tom slučaju bi premise jednostavno ponavljale zakon za koje se traži objašnjenje. Uzmimo, na primjer, zakon da je vrijeme potrebno da tijelo koje slobodno pada pređe dano rastojanje proporcionalno kvadratnom korijenu iz veličine tog rastojanja. Ovaj zakon logički slijedi iz zakona da je rastojanje koje pređe tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena. Međutim, nitko vjerojatno ne bi ovo nazvao objašnjenjem prvog zakona, budući da je premisa matematički ekvivalentna transformacija eksplikanduma. Kada bi neko prihvatio takva objašnjenja, mogao bi da uzme eksplikandum za objašnjenje samog eksplikanduma. Temeljem toga jasno je da u ispravnom objašnjenju očekujemo da premise objašnjenja tvrde nešto više nego što se tvrdi u eksplikandumu. Detaljnije rečeno, mi očekujemo da bar jedna premisa u objašnjenju danoga zakona zadovoljava sljedeći uvjet, kada se dodaju nove podesne pretpostavke: premisa treba da objasni i druge zakone, a ne samo onaj koji nam je dan; s druge strane, ne smije biti moguće da objasnimo premisu pomoću danog zakona čak i kada se te nove pretpostavke dodaju tom zakonu. Kada ni jedna premisa nekog objašnjenja ne bi zadovoljavala ovaj uvjet imali bismo dvije nepoželjne posljedice: bilo bi nemoguće naći svjedočanstvo za premise koje je različito od eksplikandumu i objašnjenje ne bi mnogo doprinijelo građenju nekog sustava objašnjenja, jer bi izuzev u izoliranim slučajevima, poznate činjenice ostale nepovezane s onim činjenicama koje treba otkriti. Zahtjev da premise ne smiju biti ekvivalentne s eksplikandumom dovoljan je da eliminira mnoga pseudo objašnjenja u kojima se u premisama jednostavno izmišljaju novi termini za činjenice koje tek treba objasniti. Klasičan primjer takvih objašnjenja je poanta Molierove satire u kojoj on ismijeva one koji činjenicu da opijum izaziva spavanje objašnjavaju navođenjem pravila da opijum posjeduje uspavljujuće svojstvo. Manje očigledna ilustracija, koja se ponekad nalazi u popularnom prikazivanju znanosti, jest objašnjenje zakona da brzina tijela ostaje stalna ako na tijelo ne djeluje vanjska sila zato što sva tijela posjeduju inherentnu silu inercije. Ovo je prividno objašnjenje, jer je riječ “inercija” samo drugo ime za činjenicu koju zakon opisuje. Međutim, postoji još jedan zahtjev za zadovoljavajuća objašnjenja zakona, tijesno povezan sa zahtjevima koje smo već razmotrili. Temeljem tog zahtjeva bar jedna od premisa mora biti “općenitija” od zakona koji treba objasniti. Tako se, na primjer, Arhimedov zakon (koji se javlja u premisama u primjeru s ledom) smatra općenitijim od zakona da led pliva po vodi, zato što prvi iskaz tvrdi nešto o svim tečnostima a ne samo o vodi i o svim tijelima zaronjeni u tečnost a ne samo o ledu. Slično tome, smatra se da je zakon poluge općenitiji od zakona koji se odnosi na kretanje kičmenjaka; točnije, iako možda u širem smislu, često se tvrdi da su zakoni fizike općenitiji od zakona biologije. 16

Znanost i modeli objašnjenja

Međutim, iako smisao termina “općenitiji” može biti dovoljno jasna u pojedinačnim primjerima njegove uporabe, nije lako objasniti ovaj pojam. Pa ipak, morat ćemo pokušati da damo takvo jedno objašnjenje i da uočimo teškoće koje odatle proizlaze. Kada se kaže da je neki iskaz S1 općenitiji od nekog drugog iskaza S2 onda se vjerojatno misli da prvi iskaz mora logički nužno povlačiti sa sobom drugi iskaz. Takva implikacija ne postoji između Arhimedovog zakon i zakona da led pliva po vodi, usprkos činjenici što se smatra da je prvi općenitiji od drugog. Štoviše, izgleda podesno odrediti značenje izraza “općenitije” na takav način da se za S1 kaže da je općenitije od S2 ne samo zato što S1 logički implicira S2. Na primjer, iskaz »Sve se planete kreću po eliptičnim putanjama« logički implicira iskaz »Sve se planete kreću po putanjama koje su konusni presjeci«, ali vjerojatno prvi od ovih iskaza nije općenitiji od drugog. Temeljem toga, da bi S1 bilo općenitiji iskaz od S2 izgleda da nije ni nužno ni dovoljno da S1 logički implicira S2. Ove teškoće nisu nužno kobne po predloženo objašnjenje pojma veće općenitosti. Ali da bismo ih izbjegli moramo odbaciti prividno prihvatljive zahtjeve da logički ekvivalentni iskazi moraju imati jednaku općenitost i moramo prihvatiti gledište da usporedna općenitost zakona ovisi od načina na koji su oni iskazani. Moglo bi se, međutim, primijetiti da ovakvo gledište otvara vrata neograničenoj proizvoljnosti u klasificiranju zakona prema njihovoj općenitosti, jer za dati iskaz postoji neodređeni broj logički ekvivalentnih iskaza koji se razlikuju samo o formulaciji. Ipak, ova proizvoljnost ne mora biti tako ozbiljan nedostatak kao što to na prvi pogled izgleda. Stvarna formulacija nekog zakona često ukazuje na klasu stvari koje predstavljaju subjekte predikacije u danim kontekstima, pri čemu identifikacija područja primjene tog zakona ovisi od prirode nekog istraživanja. Međutim, u ovome nema ničeg proizvoljnog, izuzev proizvoljnosti koja je u tome što se bavimo jednim skupom problema, a ne nekim drugim. Odnosno, ukoliko subjekt (termin) u iskazu zakona pokazuje područje primjene tog zakona u konkretnom kontekstu u kojem se primjenjuje, tvrdnja da je jedan zakon općenitiji od nekog drugog zakona nije potpuno proizvoljno – čak i ako se u nekom drugom kontekstu mora donijeti drugačija ocjena. Na primjer, zakon da led pliva po vodi obično se koristi tako da je područje njegove primjene neodređeno velika klasa komada leda koji su (ili su već bili ili će tek biti) uronjeni u vodu. Ovaj zakon se rijetko upotrebljava (ako se to uopće čini), tako da je područje njegove primjene klasa različitih stvari koje ne plivaju po vodi. Uistinu, izgleda vjerojatno tvrđenje da kada bi se spomenuti zakon upotrebljavao na ovaj način u nekom kontekstu, njegova uobičajena formulacija bila bi u tom kontekstu promijenjena. U svakom slučaju, u formulacijama zakona izgleda da postoji prešutno povezivanje na kontekst u kome se ti zakoni primjenjuju. Ali ako je to tako, onda predloženo objašnjenje pojma veće općenitosti nema nepopravljive nedostatke. Budući da objašnjenja o kojem smo se dosada raspravljali ne odnosi na širi smisao termina “općenitije” ukratko ćemo se i na tome zadržati. Ovaj smisao može se ilustrirati tvrdnjama kojim kažemo da je fizika općenitija znanost od biologije, a naročito kada se tvrdi da je zakon poluge općenitiji od, recimo, zakona da pla17

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vooki roditelji imaju samo plavooku djecu. Ono što se ponekad podrazumijeva u ovakvim iskazima možda je misao da se biološke pojave mogu objasniti na osnovu zakona fizike, iako obratno nije slučaj. Neovisno od istinitosti ove tvrdnje, ono ipak nema smisao koji se uvijek podrazumijevao u iskazima koji to treba da ilustriraju, jer je sumnjivo da je ikada netko tvrdio kako zakon poluge može objasniti bilo koji zakon genetike. Smisao koji se često podrazumijeva u ovakvim iskazima možda se može ovako iskazati: zakon poluge (ili općenito, fizika) formulira izvjesne karakteristike stvari bez obzira da li su te stvari žive ili nežive. S druge strane, zakon o boji očiju (ili uopće uzevši, biologija) tvrdi nešto o osobinama koje mogu imati samo posebne vrste sustava, od kojih neki također posjeduju karakteristike o kojima govori zakon poluge. Na taj način u zakonu poluge apstrahirane su mnoge odlike stvari na koje se odnosi i zakon biologije, pa se deskriptivni izrazi koji se javljaju u zakonu poluge mogu predicirati na mnogo širu klasu sustava nego što je to slučaj s deskriptivnim iskazima koji se javljaju u biološkom zakonu. Za potrebe našega razmatranja dosta je rečeno o tome kako možemo razlikovati dva smisla termina “općenitije” i kako se univerzalni iskazi mogu usporediti u pogledu svoje općenitosti u širem ili užem smislu te riječi. Ovo smo istaknuli zbog toga što izgleda da su premise zadovoljavajućeg objašnjenja općenitije od svojih eksplikanduma. Veća općenitost premisa objašnjenja ima veliku važnost zbog toga što ta odlika doprinosi izgrađivanju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Sada ćemo ispitati jedan važan način na koji univerzalni iskazi u nekim naukama stječu veliku općenitost. 1.1.3. Objašnjenje i epistemološki zahtjev Zahtjevi u objašnjenjima koje smo do sada razmatrali predstavljali su skoro isključivo logičke uvijete. Međutim, očito je da i druge uvjete također moramo uzeti u obzir. Na primjer, kada bismo znali da su početni uvjeti u jednom objašnjenju pojedinačnog događaja lažni, mi bismo to objašnjenje odmah odbacili kao pogrešno. Osvrnimo se zato ukratko na neke epistemološke uvjete koji se postavljaju za adekvatna objašnjenja. Raspravljajući o ovom pitanju, Aristotel je tvrdio da premise u deduktivnom objašnjenju moraju, između ostalog, biti istinite da se mora znati da su one istinite i da moraju biti “poznatije” od eksplikanduma. Uvjete ćemo ispitati, a neke ćemo razmotrit, koji su sa ovima povezani. a) Svako razmatranje zahtijeva da premise jednog objašnjenja budu istinite postaje složeno zbog jedne važne okolnosti. Među eksplicitnim premisama znanstvenih objašnjenja često se javljaju univerzalni iskazi koji su dio neke opće znanstvene teorije. Međutim, upućeni teoretičari se ne slažu je li ovakvi iskazi, zapravo svaka znanstvena teorija, može da se ocijeni kao istinita ili lažna. Temeljem toga, svatko tko misli da se o istinitosti ili lažnosti znanstvenih teorija ne može govoriti, odmah će odbaciti zahtjev da eksplicitne premise u zadovoljavajućem objašnjenju moraju biti istinite. Odbacivanje ovog zahtijeva tako ovisi od načina na koji se 18

Znanost i modeli objašnjenja

spomenuti problem rješava. Sada ćemo pretpostaviti da je svaki iskaz koji može biti premisa u jednom objašnjenju istinit ili lažan Ako prihvatimo ovu pretpostavku, izgleda da je neizbježan zahtjev da premise u zadovoljavajućem objašnjenju moraju biti istinite. Uvijek je relativno lako naći proizvoljni skup premisa koje zadovoljavaju logičke uvjete u deduktivnim objašnjenjima i kada se ne bi postavljali drugi uvjeti u pogledu premisa, bila bi potrebna samo skromna logička i matematička sposobnost da bih se objasnila svaka činjenica u svemiru a da se pri tome ne mrdne prstom. Međutim, sva proizvoljna objašnjenja konstruirana na taj način bila bi odbačena kao ne adekvatna kada bismo znali da je bar jedna od tih premisa lažna. Istinitost premisa je nesumnjivo poželjan uvjet u zadovoljavajućim objašnjenjima. b) Međutim, ovaj zahtjev nas ne može odvesti daleko u procjenjivanju vrijednosti nekog predloženog objašnjenja ako nismo u stanju da kažemo je su li premise lažne. Aristotelov zahtjev da se mora znati da su premise istinite na taj način pruža prividno efektivan kriteriji za eliminiranje mnogih predloženih objašnjenja. Ali ovaj zahtjev je suviše strog. Kada bismo ga usvojili, vrlo mali broj objašnjenja koja daje moderna znanost mogao bi se prihvatiti kao zadovoljavajući, ako bi takvih objašnjenja uopće i bilo. Zapravo ne znamo je su li neograničeno univerzalne premise koje se pretpostavljaju u objašnjenjima empirijskih znanosti uistinu istinite, i kada bi smo ovaj zahtjev prihvatili, većinu široko prihvaćenih objašnjenja u postojećoj znanosti morali bismo odbaciti kao nezadovoljavajuća. Ovo je zapravo reductio ad absurdum ovog zahtijeva. U praksi to bi jednostavno vodilo uvođenju nekog drugog termina koji bi možda bio skovan za tu svrhu, kako bismo razlikovali ona objašnjenja koja znanstvena zajednica ocjenjuje kao značajna – usprkos njihovom nominalnom “nezadovoljavajućem” karakteru o kome se u Aristotelovom zahtjevu govori – od onih objašnjenja koja se drugačije ocjenjuju. Zbog toga se ništa ne postiže prihvaćanjem strogih Aristotelovih uvjeta za adekvatnost objašnjenja. Ipak potreban je izvjestan uvjet, iako slabiji od ovog Aristotelovog, kojim bismo određivali spoznajni status premisa objašnjenja. Sasvim razumno izgleda slabiji zahtjev da premise objašnjenja moraju biti spojive s utvrđenim empirijskim činjenicama i da ih, pored toga, svjedočanstvo zasnovano na podacima različitim od podatka promatranja na kojima se zasniva prihvatljivost eksplikanduma. Prvi dio ovog uvjeta predstavlja jednostavno zahtjev da ne smije biti razloga da vjerujemo kako su premise lažne. Drugi dio tog uvjeta isključuje takozvane ad hoc premise za koje ne postoji nikakvo svjedočanstvo. Ovaj uvjet, između ostalog, isključuje također i ona objašnjenja koja su u izvjesnom smislu cirkularna i prema tome trivijalna zbog toga što se jedna ili više premisa utvrđuju kao vjerojatne istine samo pomoću svjedočanstva na osnovu kojeg je utvrđena istinitost eksplikanduma. Pretpostavimo, na primjer, da želimo da objasnimo zbog čega su se određenog dana na radiju javljale smetnje i pretpostavimo da je jedna premisa objašnjenja izražavala početni uvjet da su tog dana bile magnetske bure na Suncu. Međutim, kada bi smetnje na radiju predstavljale jedino svjedočanstvo da je na Suncu bilo 19

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ovih bura, to objašnjenje bi patilo od izvjesne cirkularnosti i smatralo bi se pogrešnim. Ipak, u ovom primjeru svjedočanstva za premisu koja se odnosi na posebne uvjete može biti neovisno od činjenice da su na radiju bile smetnje. Objašnjenje bi bilo vrlo sumnjivo kada takvo neovisno svjedočanstvo ne bi postojalo. Ovaj slabiji uvjet, u pogledu kognitivnog statusa premisa, u objašnjenjima nesumnjivo je neodređen. Za sada ne postoji precizno opće prihvaćeno mjerilo za procjenu je li dano svjedočanstvo “adekvatno potvrđuje” neku pretpostavku. Međutim, usprkos ove neodređenosti, oni koji su kompetentni u nekom području istraživanja često se vrlo dobro slažu u pogledu adekvatnosti kojom svjedočanstvo potvrđuje određenu pretpostavku. U svakom slučaju, u praksi se primjenom ovog slabijeg uvjeta javlja kao opće slaganje o nekom predloženom objašnjenju. Ipak može se primijetiti, budući da svjedočanstvo koje ide u prilog nekom univerzalnom zakonu mijenja u vremenu, objašnjenje koje među svojim premisama sadrži taj zakon i koje je u jednom trenutku zadovoljavajuće može prestati biti zadovoljavajuće kada se otkrije svjedočanstvo koje ne ide u prilog tom zakonu. Međutim, ova primjedba nije ozbiljna ukoliko se ne prihvati sumnjiva pretpostavka da se u ocjenjivanju jednog objašnjenja samom tom objašnjenju određuje izvjesno vanvremensko svojstvo. Prema tome, ne izgleda nerazumno prihvaćanje ovog slabijeg uvjeta kao epistemološkog zahtjeva u adekvatnom objašnjenju. c) Aristotelov zahtjev da premise u znanstvenom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma tijesno je povezana s Aristotelovim shvaćanjem o onome što čini pravi predmet znanstvenog znanja; on je taj zahtjev uveo isključivo zato da bi ga primijenio na objašnjenja znanstvenih zakona. Prema tom shvaćanju pravo znanstveno znanje moguće samo o onome što ne može biti drugačije nego što jest. Prema tome, nema znanstvenog znanja o pojedinačnim događajima, a univerzalni zakoni koji se odnose na neko područje prirode, kada se ne može neposredno sagledati njihova “nužnost”, moraju se objasniti na taj način što će se pokazati kako su oni posljedice “prvih principa” u tom području, principa koji se mogu neposredno shvatiti kao nužni. Ovi prvi principi su prema tome prve premise u naučnim objašnjenjima i one su “poznatije” od bilo kojeg eksplikanduma zbog toga što je njihova nužnost očigledna i bliska razumu. Demonstrativna geometrija je bila ona grana spoznaje koja je nesumnjivo služila kao model ovakvog shvaćanja znanosti. Temeljem tog stajališta, koje je o geometriji vladao sve do skora, svaki od njenih teorema tvrdi nešto univerzalno i mada ni nužnost ni univerzalnost tih teorema ne mora biti neposredno jasno, prisutnost obje ove karakteristike može se utvrditi kada teorem deducira iz općenitijih aksioma ili prvih principa čija je univerzalnost “očigledna”. Na taj način je Aristotel, tvrdeći da premise u jednom objašnjenju moraju biti “poznatije” od eksplikanduma, jednostavno eksplicirao svoje gledište o prirodi znanosti. Ovo gledište ne važi ni za jedan dio sadržaja moderne empirijske znanosti. Na osnovu Aristotelovom zahtjevu da premise objašnjenja treba da budu poznatije od eksplikanduma sasvim irelevantan kao uvjet za bilo što koje bi se danas smatralo adekvatnim znanstvenim objašnjenjem. S druge strane, različite psiho20

Znanost i modeli objašnjenja

logizirane verzije Aristotelovog zahtjeva bile su vrlo rasprostranjene i često su ih zastupale istaknuti znanstvenici kao bitne uvjete za zadovoljavajuća objašnjenja. Osnovna misao sadržana u ovim uvjetima jest ova: budući da je ono što zahtjeva objašnjenje obično nešto čudno i neočekivano, jedno objašnjenje će nam pružiti pravo intelektualno zadovoljenje samo ukoliko objasni nepoznato onim što je već poznato. Na primjer, jedan vrlo ugledni suvremeni fizičar tvrdi da se »objašnjenje sastoji u raščlanjivanju naših složenih sustava na jednostavnije sustave tako da u složenom sustavu prepoznajemo međuigru elemenata koji su nam već toliko poznati da ih prihvaćamo kao nešto što na zahtijeva objašnjenje.«6 On tvrdi, budući da suvremena kvantna teorija nije pokazala na koji način fizički sustavi koje ona ispituje predstavljaju rezultante poznatih načina djelovanja različitih vrsta konstituenata, ova nas teorija ne može uvjeriti da bilo što objašnjava, usprkos priznatim i značajnim ostvarenjima u sistematizaciji znanja. Slična gledišta istraživali su i drugi mislioci i prirodnim i u društvenim znanostima. Bilo bi protivno činjenicama poricanje da su važna ostvarenja u povijesti znanosti bila uvjetovana željom da se nova područja činjenica objasne pomoću nečega što je već poznato. Treba samo da se sjetimo stalnog korištenja poznatih mehaničkih modela u objašnjavanju pojava topline, svjetlosti, elektriciteta i ljudskog ponašanja, kako bismo shvatili utjecaj ovakvog pristupa objašnjenju. Objašnjenja ipak se ne odbacuju uvijek kao nezadovoljavajuća ako ne predstavljaju svođenje poznatog na nepoznato. Kada se činjenica da obojene tkanine izblijede na suncu objašnjavaju pomoću pretpostavki fizike i kemije, pretpostavki u sastavu svjetlosti i sastavu obojenih materijala, objašnjenje se ne odbacuje kao nezadovoljavajuće, čak i ako se ono što je poznato objašnjava pomoću onoga što je većini ljudi sasvim nepoznato. Što više, ovo shvaćanje objašnjenje o kojem govorimo nije u skladu s činjenicom da su se u čitavoj povijesti znanosti često uvodile premise objašnjenja koje su tvrdile postojanje određenih veza između izvjesnih elemenata, pored čega se i te veze i ti elementi u početku izgledali čudno a ponekad čak i paradoksalno. Osvrnut ćemo se na još dva momenta. Ako jedno objašnjenje zadovoljava epistemološki uvjet o kojem smo ranije govorili, onda čak i kada su premise tog objašnjenja u jednom trenutku nepoznate, one moraju na kraju predstavljati pretpostavke koje svjedočanstvo sasvim dobro potvrđuje. Prikladno tome, čak i ako objašnjenje ne svodi nepoznato na ono što je bilo već poznato, to objašnjenje je prihvatljivo zato što su njegove premise čvrsto zasnovane na svjedočanstvu koje više nije nepoznato jednom dijelu znanstvene zajednice. Drugo, iako u premisama objašnjenja mogu biti sadržane sasvim nepoznate ideje, takve ideje vrlo često imaju mnogo sličnosti s pojmovima koji se upotrebljavaju u već poznatim područjima. Analogije nam pomažu da spojimo novo sa starim i omogućavaju da nove premise objašnjenja ne budu potpuno nerazumljive.

6

P.W. Bridgman, The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936., str. 63.

21

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 1.1.4. Zakoni u znanosti i njihov logički status Do sada smo razmatrali zahtjeve koji se predstavljaju za adekvatna objašnjenja i samo usput spominjali prirodu odnosa o kojima se nešto tvrdi u zakonima i teorijama znanosti. Prešutno smo pretpostavili da zakoni imaju oblik uopćenih kondicionalnih iskaza koji se u jednostavnom obliku mogu predstaviti shemom »za svako x ako je x A, onda je x B« (ili drugačije »svi A su B«). Dakako, u našem razmatranju iskoristit ćemo ovu jednostavnu shemu da bi se izbjegle teškoće koje bi nastale kada bismo prihvatili manje jednostavnu ali objektivnu shemu – teškoće koje su u velikoj mjeri irelevantne za glavni problem o kojim raspravljamo. Nesumnjivo je da postoji mnogi znanstveni zakoni koji pokazuju tu jednostavnu formalnu strukturu koju smo spomenuli. Ipak postoji mnogi znanstveni zakoni čija je logička forma složenija – to je činjenica od priličnog značaja u analizi racionalnog jezgra induktivnih i verifikacionih postupaka u znanosti, iako je u ovom kontekstu od sporedne važnosti. Kao ilustraciju pokažimo to na sljedećim primjerima. Sadržaj zakona da se bakar širi ako se zagrije može se jasnije izložiti ako se kaže: »Za svako x i za svako y, ako je x bakar i ako se x zagrije u trenutku y, onda se x širi u trenutku y«. Kao i u drugim kondicionalnim iskazima (ili izrazima koji sadrže “ako-on-da”), rečenica koja počinje sa “ako” poznata je kao “antecendens”, a rečenica koja počinje sa “onda” kao “konsekvens”. Ovaj primjer sadrži kao “prefikse” dva izraza “za svako x” i “za svako y” (koji se tehničkim jezikom zovu “univerzalni kvantifikatori”), za razliku od jednostavne sheme u tekstu koja sadrži samo jedan univerzalni kvantifikator. Opet takozvani “zakon biogeneze”, da sve živo potiče od živog koje je prije toga postojalo, može se izraziti sa »Za svako x postoji jedno y, tako da ako je x živi organizam, onda je y roditelj x«. U ovom slučaju iskaz sadrži ne samo univerzalni kvantifikator “za svako x” već i izraz “postoji jedno y” (koji se zove “egzistencijalni kvantifikator”). Ovaj iskaz tako sadrži više od jednog kvantifikatora, a ovi nisu svi iste vrste (“mješoviti” su). Veliki dio kvantitativnih zakona, naročito u teorijskoj fizici, sadrži nekoliko kvantifikatora, često mješovitih. Međutim, izgleda nevjerojatno da bi se bilo koji iskaz smatrao zakonom ukoliko ne bi bar jedan univerzalni kvantifikator, obično na mjestu prvog prefiksa. Zbog te jednostavne pretpostavke koju smo usvojili u tekstu ne izgleda kao pretjerano pojednostavljenje. Međutim, to nikako ne znači da će se svaki istiniti iskaz koji ima ovaj oblik smatrati zakonom prirode. U svakom slučaju, usprkos činjenici da predložena objašnjenja mogu biti u skladu s već spomenutim zahtjevima, ona se često odbacuje kao nezadovoljavajuća na osnovu bar dva razloga: Prvo, premda se može priznati da su univerzalne premise nekog objašnjenja istinite, za njih se iz ovog ili onog razloga može reći da nisu pravi “zakoni”. Drugo, iako se univerzalnoj premisi može priznati status znanstvenog zakona, može se desiti da drugi uvjeti nisu ispunjeni, na primjer, da to nije “kauzalni” zakon. Pretpostavimo, na primjer, da u odgovoru na pitanje zašto je neki zavrtanj s zarđao, neko kaže da su svi zavrtnji u Smithovim kolima zarđali i da je s zavrtanj iz Smithovih kola. Takvo objašnjenje će se, vjerojatno, odbaciti kao sasvim neza22

Znanost i modeli objašnjenja

dovoljavajuće jer univerzalna premisa nije uopće zakon prirode, a da i ne govorimo da nije kauzalan zakon. Razlika između univerzalnih iskaza koji su “slični zakonu” (tj. iskazi koji, ako su istiniti, mogu da se nazovu “zakonom prirode”) i univerzalnih iskaza koji nisu slični zakonu predstavljaju teškoću u predloženom objašnjenju. S druge strane, objašnjenje činjenice da je neka ptica b crna zato što su sve vrane crne i zato što je b vrana ponekad se odbacuje kao neadekvatno zato što čak i kada se pretpostavlja da je univerzalna premisa zakon prirode, ona “stvarno” ne objašnjava zašto je b crno. Prema jednoj interpretaciji ove teškoće, u ovakvom slučaju previđa se razlika između dvije različite stvari: između objašnjenja činjenice da je b crno i objašnjenje zakona da su sve vrane crne. Prema tome, otklanjanje ove teškoće može se sastojati u tvrđenju da dok predloženo objašnjenje ne kaže zašto su sve vrane crne, ono ipak kaže zašto je b crno; u najgorem slučaju to objašnjenje kaže da boja perja ptice b ne predstavlja idiosinkraziju ptice b, nego je osobina koju b ima kao i sve druge ptice koje su opet, kao i ona, vrane. Ipak, ova teškoća se također može shvatiti kao izvor nezadovoljstva s predloženim objašnjenjem činjenice da b ima crno perje, zbog toga što spomenuti zakon ne daje kauzalno objašnjenje te činjenice. Ovi primjeri koji ilustriraju rasprostranjeno i prešutno prihvaćanje uvjeta za zadovoljavajuća objašnjenja, pored onih o kojima smo već raspravljali, navodi nas da razmotrimo neke osobine koje vjerojatno razlikuju prirodne zakone od drugih univerzalnih kondicionalnih iskaza, kao i kauzalne zakone od nekauzalnih. Zato moramo ispitati nekoliko problema koji nastaju uvođenjem ovih razlika, a na prvom mjestu razliku između akcidentalne i nomičke univerzalnosti. Termin “zakon prirode” (ili slični termini kao što su “znanstveni zakon”, “prirodni zakon” ili jednostavno “zakon”) nije tehnički termin koji se definira u prirodnim znanostima. On se često upotrebljava, naročito u svakodnevnom govoru, uz pridodavanje izvjesnog počasnog mjesta, ali bez preciznog značenja. Nesumnjivo, postoje mnogi iskazi koje bi većina članova znanstvene zajednice nazvala “zakonima”, baš kao što postoji još veća klasa iskaza na koje se ovaj termin rijetko primjenjuje, ako se uopće primjenjuje. S druge strane, znanstvenici se ne slažu u pogledu mnogih iskaza koje treba nazvati “zakonom prirode”, pa će čak i pojedinac često mijenjati svoje mišljenje o tome da li dani iskaz treba smatrati zakonom. To je očito slučaj s različitim teorijskim iskazima koje smo spomenuli u prethodnom dijelu teksta i koji se ponekad formuliraju samo kao proceduralna pravila, pa prema tome nisu niti istiniti niti lažni, iako ih drugi smatraju zakonima prirode par excellence. Postoje različita mišljenja o tome da li iskaze o pravilnostima koji sadrže bilo kakvo pozivanje na pojedinačne objekte (ili grupe takvih objekata) zaslužuju naziv “zakon”. Na primjer, neki pisci su raspravljali o tome da li se iskaz da se planete kreću po eliptičnim putanjama oko sunca može nazvati zakonom, budući da se u njemu spominje jedan pojedinačni objekt. Slično tome, postoje neslaganja u pogledu primjene termina “zakon” na iskaze o statističkim pravilnostima, a izražene su i sumnje da se ijedna formulacija pravilnosti u ljud23

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti skom društvenom ponašanju (npr. one koje proučava ekonomija ili lingvistika) može u pravom smislu nazvati “zakonom”. Termin “zakon prirode” nesumnjivo je neodređen. Temeljem toga, svako objašnjenje značenja ovog termina u kome se povlači oštra razlika između iskaza koji su slični zakonu i onih koji to nisu mora biti proizvoljno. Zbog toga uzaludnost pokušaja da se s velikom logičkom preciznošću definira što je zakon prirode nije samo prividna – pokušaji koji često polaze od prešutne premise da je neki iskaz zakon na osnovu toga što posjeduje inherentnu “suštinu” koja se mora iskazati definicijom. Jer ne samo da je termin “zakon” neodređen u postojećoj upotrebi nego je i njegovo povijesno značenje pretrpjelo mnoge promijene. Svakako imamo pravo da pod zakonom prirode podrazumijevamo svaki iskaz koji želimo. Vrlo često postoji nedosljednost u načinu na koji upotrebljavamo ovaj termin i vrlo često činjenica da se neki iskaz naziva ili ne naziva zakonom ne utječe na način na koji se taj iskaz može primijeniti u znanstvenom istraživanju. Ipak, članovi znanstvene zajednice u velikoj mjeri se slažu u pogledu primjenljivosti ovog termina na prilično veliku iako nejasno razgraničenu klasu univerzalnih iskaza. Temeljem toga, postoji izvjesna osnova za tvrdnju da se ovaj termin može upotrijebiti, bar u onim slučajevima gdje postoji opće slaganje, u ovisnosti od toga da li se osjeća razlika u “objektivnom” statusu ove klase iskaza i njihovoj funkciji. Bilo bi zaista uzaludno tražiti definiciju «prirodnog zakona» koja bi bila potpuno precizna i strogo ekskluzivna. Zbog toga bi bilo razumno da ukažemo na neke važnije razloge na osnovu kojih se jednoj velikoj klasi iskaza obično pripisuje posebno mjesto. Prima facie, razlika između univerzalnih kondicionalnih iskaza koji bi mogli biti zakoni i onih koji to nisu može se napraviti na nekoliko načina. Jedan efektan način ovisi, u prvom redu, od toga kako moderna formalna logika gradi iskaze koji imaju oblik univerzalnih kondicionalnih iskaza. Vezano za to moramo primijetiti sljedeće. U modernoj logici se takvi iskazi interpretiraju kao da tvrde samo ovo: svaki pojedinačni objekt koji ispunjava uvjete koji su opisani u antecedens, također ispunjava uvjete koji su opisani u konsekvensu, i to je kontingentna činjenica. Na primjer, prema ovoj interpretaciji iskaz »Sve vrane su crne« (koji se obično shvaća kao »Za svako x, ako je x vrana, onda je x crno«) samo kaže da je svaka pojedinačna stvar koja je postojala u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti i koja je vrana – također crna. Sa sukladnošću, smisao koji se prema ovoj interpretaciji pripisuje spomenutom iskazu može se izraziti ekvivalentnim tvrdnjama da nikada nije postojala vrana koja nije b vila crna, da sada ne postoji takva vrana i da je nikada neće ni biti. Za univerzalne kondicionalne iskaze koji su konstruirani na ovaj način, tako da tvrde samo postojanje činjeničnih veza, kaže se ponekad da iskazuju “konstantnu konjunkciju” osobina i da izražavaju “akcidentalnu” ili de facto univerzalnost. Drugo što u ovoj interpretaciji treba zapaziti neposredna je posljedica prve. Prema ovoj interpretaciji, univerzalni kondicionalni iskaz je istinit ako ne postoji stvar (u svim vremenima) koja zadovoljava uvjete iskazane u antecedensu. Tako 24

Znanost i modeli objašnjenja

na primjer, »ako ne postoje jednorogi onda su svi jednorogi crni«, ali isto tako »ako ne postoje jednorogi onda su svi jednorogi crveni«. Dakle, na osnovu ove konstrukcije u formalnoj logici, de facto univerzalni kondicionalni iskaz je istinit bez obzira na sadržaj rečenice u njegovom konsekvensu, ukoliko stvarno ne postoji ništa što bi zadovoljavalo rečenici u njegovom antecedensu. Za takav univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je “irealno” istinit (ili “irealno” zadovoljen). Postavlja se pitanje, je li zakon prirode tvrdi samo akcidentalnu univerzalnost? Obično se daje negativan odgovor na ovo pitanje. Često se smatra da zakoni izražavaju “jaču” vezu između uvjeta izraženih antecedensom i uvjeta izraženih konsekvensom nego što je istodobno činjenično ispunjenje jednih i drugih uvjeta. Zapravo za ovu vezu se često kaže da sadrži elemente “nužnosti”, iako se ova hipotetička nužnost shvaća na razne načine i opisuje se pridjevima kao što su “logička”, “kauzalna”, “fizička” ili “realna”. A sporno, je li iskaz tvrdi da: »Bakar se uvijek širi kada se zagrije.« – zakon prirode znači tvrdi više nego da nikada nije postojao i da nikada neće postojati komad zagrijanog bakra koji se ne širi. Pripisati ovom iskazu status zakona znači tvrditi, na primjer, ne samo da takav komad bakra nije postojao već da je “fizički nemoguće” da takav komad bakra postoji. Kada se pretpostavlja da je ovaj iskaz zakon prirode, onda se tvrdi da zagrijavanje svakog komada bakra “fizički nužno uvjetuje njegovo širenje”. Za univerzalne kondicionalne iskaze shvaćene na ovaj način često se kaže da su “univerzalni zakoni” ili “nomološki univerzalni iskazi” i da izražavaju “nomičku” univerzalnost. Razlika između akcidentalne i nomičke univerzalnosti možemo napraviti i na drugi način. Pretpostavimo da smo usmjerili pozornost na neki komad bakra c koji nikada nije bio zagrijan i koji je zatim uništen tako da nikada neće biti zagrijan. Pretpostavimo dalje, budući da smo ga uništili, postavimo pitanje da li bi se c proširilo da smo ga zagrijali i pretpostavimo da je odgovor potvrdan. Najzad, pretpostavimo da taj odgovor moramo obrazložiti. Kakav ćemo razlog navesti? Razlog koji bi, općenito, bio prihvaćen kao razuman jest da prirodni zakon »Bakar se širi kada se zagrije« opravdava irealnu kondicionalnu rečenicu »Da smo c zagrijali, ono bi se proširilo«. Zapravo većina znanstvenika bi vjerojatno tvrdila da nomološki univerzalni zakoni opravdava kondicionalni iskaz »Za svako x, kada bi x bio bakar i kada bi se zagrijao, onda bi se x širilo«. Zakoni prirode se obično upotrebljavaju za opravdavanje irealnih kondicionalnih iskaza i ova upotreba je karakteristična za sve nomološke univerzalne iskaze. Štoviše, ova funkcija univerzalnih iskaza koji predstavljaju zakone također nagovještavaju da sama činjenica što ne postoji ništa (u svim vremenima) što zadovoljava antecedens nomološkog kondicionalnog iskaza nije dovoljna da utvrdi istinitost ovog iskaza. Tako, na primjer, pretpostavka da u svemiru ne postoje tijela na koje djeluje vanjska sila nije dovoljna za utvrđivanje istinitosti ni irealnih kondicionalnog iskaza da kada bi takva tijela postojala, njihova bi brzina bila konstantna, ni nomološkog univerzalnog iskaza da nijedno tijelo na koje ne djeluje vanjska sila nema konstantnu brzinu. 25

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti S druge strane, očito da akcidentalno univerzalni iskaz »Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zarđali« ne opravdava irealni kondicionalni iskaz »Za svako x, da je x zavrtanj u Smithovim kolima, x bi bilo zarđalo«. Sigurno je da nitko neće tvrditi na osnovu ovoga de facto univerzalnog iskaza da ukoliko bi neki određeni mesingani zavrtanj koji se sada nalazi u prodavaonici bio stavljen u Smithova kola, taj zavrtanj bi bio zarđao. Na taj način, prima facie razlika između akcidentalne i nomičke univerzalnosti može se sažeti u rečenici: Univerzalni iskaz je koji zakon “opravdava” irealni kondicionalni iskaz, dok to nije slučaj s akcidentalnim univerzalnim iskazom. No, ovdje se pojavljuje još jedno bitno pitanje koje glasi: Da li su zakoni logički nužni? Nitko ozbiljno ne osporava tvrđenje da se u običnom govoru u praksi uviđa razlika između onoga što smo nazvali „akcidentalnom“ i „nomičkom“ univerzalnošću. Sporno je pitanje je li samo po sebi razlike koje smo uočili zahtijevaju da prihvatimo „nužnost“ koja se pripisuje univerzalnim nomološkim iskazima kao nešto „osnovno“ ili se nomička univerzalnost može objasniti pomoću manje nejasnih pojmova. Ako se ova nužnost interpretira, kao što se to činilo, kao oblik logičke nužnosti, značenje termina „nužno“ je sasvim jasno. Tada nam logika pruža sustavnu i opće prihvaćenu analizu takve nužnosti. Prema tome, iako gledište da su nomološki univerzalni iskazi logički nužni, kao što ćemo vidjeti, sadrži velike teškoće, ovo gledište je bar jasno. S druge strane, oni koji tvrde da je nužnost univerzalnih iskaza koji su zakoni nešto sui generis i nešto osnovno što se dalje ne može raščlanjivati, pretpostavljaju postojanje jednog svojstva čija je priroda u biti nejasna. Ova nejasnoća samo se imenuje a ne objašnjava terminima kao što su “fizička nužnost” ili “realna nužnost”. Štoviše, ako pretpostavlja općenito da se ova posebna vrsta nužnosti može prepoznati samo pomoću nekog “intuitivnog razumijevanja”, pripisivanje ovakve nužnosti (iskazima ili odnosima između događaja) izloženo je svim ćudima intuitivne procijene. Često se zastupa gledište da univerzalni iskazi koji su zakoni, opće uzevši, a kauzalni zakoni posebno, izražavaju logičku nužnost. Međutim, oni koji prihvaćaju ovo gledište obično ne tvrde da se logička nužnost nomoloških univerzalnih iskaza može stvarno utvrditi u svakom pojedinačnom slučaju. Oni samo tvrde da su pravi nomološki iskazi logički nužni i da se to „u principu“ može pokazati, čak i ako za većinu takvih iskaza nedostaje dokaz njihove nužnosti. Na primjer, raspravljajući o prirodi kauzaliteta jedan suvremeni pisac tvrdi: »Uzrok logički povlači za sobom efekt, tako da bi bilo moguće, uz dovoljno udubljivanje, vidjeti kakva vrsta efekta mora da slijedi iz ispitivanja samog uzroka, bez prethodnog iskustva o tome što su bili efekti sličnih uzoraka.«7 U nekim slučajevima takvo gledište je zasnovano na navodno neposrednoj percepciji logičke nužnosti bar nekih nomoloških iskaza moraju također imati ovu osobinu. U drugim slučajevima, 7

26

A. C. Ewing, “Mechanical and Telelogical Causation”, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14. (1935.), str. 66. Vidi također G. F. Stout: “Kad bismo imali dovoljno obuhvaćeno i točno znanje o onome što se stvarno dešava, vidjeli bismo kako i zašto efekt proizlazi iz uzroka s logičkom nužnošću”. – Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, (1935.), str. 46.

Znanost i modeli objašnjenja

ovo gledište se prihvaća zato što se smatra da od toga ovisi valjanost znanstvene indukcije, a bar jedan predstavnik ovog shvaćanja iskreno je priznao da su najjači argumenti u prilogu tog gledišta, zapravo, primjedbe koje se upućuju alternativnim shvaćanjima. Ipak teškoće s kojima se suočava ovo gledište su ogromne. Prvo, nijedan iskaz koji se obično naziva zakonom u različitim pozitivnim znanostima nije, zapravo, logički nužan, budući da, negacija takvih iskaza sigurno nisu kontradikcije. Prema tome, predstavnici gledišta o kome raspravljamo moraju ili odbaciti sve te iskaze budući da ne predstavljaju slučajeve “pravih” zakona (i na taj način moraju tvrditi da u empirijskim znanostima još nije otkriven ni jedan takav zakon) ili da odbace dokaze da ovi iskazi nisu logički istiniti (i da tako posumnjaju u ispravnost tehnike logičkog dokazivanja). Nijedan rog ove dileme nije primamljiv. Drugo, ako su zakoni prirode logički istiniti, onda pozitivne znanosti čine nekoristan napor kad traže eksperimentalno ili empirijsko svjedočanstvo za takav zakon. Odgovarajući postupak za utvrđivanje logičke istinitosti jednog iskaza sastoji se u pronalaženju dokaza za taj iskaz, kao što se to čini u matematici, a ne eksperimentiranje. Danas nitko ne zna da li je logički istinito Goldbahova tvrdnja – da svaki paran broj zbir dva jednostavna broja – ali isto tako nitko tko razumije ovaj problem neće pokušati da taj iskaz utvrdi kao logički istinit vršeći fizikalne eksperimente. Fantastično je ako se predlaže da fizičar treba da postupa kao matematičar kada nije izvjesno da li je neki fizikalni zakon točan, na primjer, neki zakon o svjetlosti. Najzad, usprkos činjenici što se ne zna da su iskazi za koje se vjeruje da predstavljaju zakone prirode logički istiniti, ovi iskazi uspješno vrše funkcije koje im se u znanosti pripisuje. Zbog toga je proizvoljno tvrditi da ukoliko ovi iskazi nisu logički nužni, oni ne bi mogli obavljati funkcije koje očigledno obavljaju. Na primjer, Arhimedov zakon nam omogućuje da objasnimo i predvidimo veliku klasu pojava čak iako postoje savršeni razlozi za vjerovanje da ovaj zakon nije logički nužan. Ipak, pretpostavka da zakon stvarno mora biti nužan ne proizlazi iz činjenice da se on uspješno upotrebljava u objašnjavanju i predviđanju. Prema tome, ova pretpostavka postulira osobinu za koju se ne može utvrditi da ima neku ulogu u stvarnoj primjeni zakona. Ipak, nije teško razumjeti zbog čega ponekad izgleda da su zakoni prirode logički nužni. Jedna dana rečenica može imati sasvim različita značenja tako da dok u jednom kontekstu izražava logički moguću istinu, u drugom kontekstu ista rečenica može izražavati nešto što je logički nužno. Na primjer, nekad se bakar identificirao na osnovu svojstava među kojima nije bilo nijedno električno svojstvo ove materije. Kada je elektricitet bio otkriven, rečenica »Bakar je dobar provodnik električne struje« mogla se tvrditi na osnovu eksperimentalnih podataka kao zakon prirode. Međutim kasnije je dobra provodljivost mogla biti uključena u svojstva koja definiraju bakar tako da je rečenica »Bakar je dobar provodnik električne struje« mogla dobiti novu upotrebu i novo značenje. U svojoj novoj upotrebi, ova rečenica više ne izražava samo logički moguću istinu, kao što je to ranije bio slučaj, već služi za saopćavanje logički nužne istine. Nesumnjivo je da 27

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ne postoji oštra granica koja odvaja one kontekste u kojima se bakar identificira bez pozivanja na svojstva provodljivosti od onih konteksta u kojima se podrazumijeva da je dobar provodljivost dio “prirode” bakra. Prikladno tome, status onoga što se tvrdi rečenicom »Bakar je dobar provodnik električne struje« nije uvijek jasan, tako da se logički karakter ove tvrdnje u jednom kontekstu lako može pobrkati s karakterom te tvrdnje u nekom drugom kontekstu.8 Ova promjenljiva upotreba iste rečenice pomaže nam da objasnimo zašto su mnogi mislioci smatrali da su zakoni prirode logički istiniti. Ona ukazuje da je izvor ovog uvjerenja u činjenici što su alternativna gledišta apsurdna, kao što je jasno iz ovakvih izjava: »Ja ne mogu pripisivati nikakav smisao uzročnosti u kojoj efekt nije nužno određen, niti mogu pripisivati smisao nužnoj determinaciji koja bi ostavljala mogućnost da nužno determinirani događaj bude drukčiji, a da to ne proturječi njegovoj vlastitoj prirodi ili prirodi onoga što ga određuje.«9 U svakom slučaju promjene, u smislu rečenica, posljedica su napredovanja saznanja i predstavljaju važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja saznanja i predstavlja važnu odliku u razvoju sveobuhvatnih sustava objašnjenja. Pitanje o prirodi tobožnje nužnosti nomoloških univerzalnih iskaza zaokupljalo je mnoge mislioce, budući da je Hume predložio analizu kauzalnih iskaza pomoću konstantnih konjunkcija i de facto pravilnosti. Zanemarujući važne detalje u Humeovom objašnjenju prostorno-vremenskih odnosa između događaja za koje se kaže da su uzročno povezani, suština Humeovog gledišta izgleda ukratko ovako. Objektivni sadržaj iskaza da je dani događaj c uzrok nekog drugog događaja e jest jednostavno to da c predstavlja slučaj nekog svojstva C, da e predstavlja primjer nekog svojstva E i da je C zapravo E. Na osnovu ove analize, navodna »nužnost« koja karakterizira odnos c prema e ne počiva na objektivnom odnosu između samih događaja. Ova nužnost počiva – prema Humeu – u izvjesnim navikama da nešto očekujemo, navikama koje su nastale kao posljedica stalnih ali de facto konjunkcija C i E. Humeovo10 objašnjenje kauzalne nužnosti bilo je često predmet kritike, djelomice na osnovu toga što je počivalo na sumnjivoj psihologiji, danas, općenito 8

9 10

28

Jedan drugi primjer može nam pomoći da ovo bolje objasnimo. Promatrajmo zakon poluge u obliku koji kaže da ako se tijela jednake težine stave na krajeve homogene čvrste šipke koja je okačena po sredini, onda je poluga u ravnoteži; pretpostavimo da nijedan izraz koji se koristi u ovom zakonu nije definiran tako da to pretpostavlja ponašanje poluga. Uz ovu pretpostavku taj iskaz je očigledno empirijski zakon, a nije logički nužan iskaz. S druge strane, pretpostavimo da smo definirali kako su dva tijela iste težine ukoliko je vaga u ravnoteži kada se na njihove strane stave ta dva tijela. U kontekstima u kojima se upotrebljava takva definicija “jednakosti po težini”, gornja rečenica o polugama ne može se poricati, a da to ne izazove proturječnost, tako da ona ne izražava empirijski zakon za koji je relevantno eksperimentalno svjedočanstvo, već iskazuje logičku nužnu istinu. Rečenice koje izgleda da izražavaju zakone, ali koje se, zapravo, upotrebljavaju kao definicije, često se nazivaju “konvencije”. Ibid. str. 21. Pogledati u Dodatku: Hume i kauzalnost.

Znanost i modeli objašnjenja

se priznaje opravdanost ovih kritika. Međutim, Humeove psihološke predodžbe nisu bitne za njegove osnovne tvrdnje – naime, da se univerzalni iskazi koji su zakoni mogu objasniti bez upotrebe nesvodljivih modalnih pojmova kao što su “fizička nužnost” ili “fizička mogućnost”.Temeljem toga, većina kritičkih primjedbi koje se upućuju Humeovoj analizi jest u tome da je upotreba modalnih kategorija neizbježna u svakoj adekvatnoj analizi nomološke univerzalnosti. Ovaj problem nije riješen i o njemu se i dalje raspravlja, a o nekim pitanjima koje se na ovaj problem nastavljaju raspravljati na visokoj tehničkoj razini. No, nećemo ulaziti u analizu nego ćemo samo obratiti pozornost na osnovne crte Humeove interpretacije nomološke univerzalnosti. Zapravo pokušat ćemo objasniti prirodu nomičke univerzalnosti. Imajući u vidu ovaj cilj, razmotrimo je li kondicionalni iskazi mogu smatrati iskazima slično zakonima ukoliko zadovoljavaju izvjestan broj logičkih i epistemoloških zahtijeva. Bit će korisno ako počnemo sa uspoređivanjem očigledno akcidentalnog univerzalnog iskaza (»Svi zavrtnji u Smithovim kolima su zarđali« ili općenitije rečeno »Za svako x, ako je x zavrtanj u Smithovim kolima u vremenskom periodu a, onda je x zarđalo u periodu a «, gdje a označava neki određeni vremenski period ) s jednim drugim iskazom koji se obično shvaća kao znanstveni zakon: »Bakar se širi kada se zagrije«, ili eksplicitno, »Za svako x i za svako t, ako se x zagrije u trenutku t, x se širi u trenutku t «. 1) Možda će našu pažnju prvo privući činjenica da akcidentni univerzalni iskaz sadrži termine koji se odnose na neki pojedinačni događaj ili na određeni trenutak ili vremenski period dok to nije slučaj s nomološkim univerzalnim iskazom. Je li to bitna razlika? Ne, ukoliko želimo da smatramo zakonima prirode i izvjestan broj iskaza koje često tako shvaćamo – na primjer, Keplerove zakone o kretanju planete ili iskaz da je brzina svjetlosti u vakuumu 300.000 kilometara u sekundi. Keplerovi zakoni spominju Sunce, a zakon o brzini svjetlosti prešutno podrazumijeva Zemlju jer se jedinice mjere i vremena obično se definiraju u odnosu na veličine Zemlje i na period njene rotacije. Iako možemo takve iskaze isključiti iz klase zakona, to bi bilo sasvim proizvoljno. Štoviše, odbijanje da ovakve iskaze smatramo zakonima vodilo bi zaključku da postoji vrlo mali broj zakona a pogotovo ako uzmemo u obzir da odnosi ovisnosti koje klasificiramo kao zakone trpe evolucijske promjene. Naime, različite kozmičke epohe odlikuju se različitim pravilnostima u prirodi, tako da svaki iskaz kojim se iskazuje jedna pravilnost mora da sadrži upućivanje na neki određeni vremenski period. Međutim, ni jedan iskaz koji sadrži takvo upućivanje ne bi se mogao smatrati zakonom ako mislimo da je prisutnost jednog imena nečeg pojedinačnog nespojiv s nomološki univerzalnim iskazom. U nekoliko rasprava o iskazima predložen je izlaz iz ove teškoće; prije svega, povučena je razlika između predikata koji su »čisto kvalitativni« i onih koji to nisu, pri čemu se za jedan predikat kaže da je čisto kvalitativan ako, kao što kaže Hempel, »iskaz o njegovom značenju ne zahtijeva pozivanje na neki pojedinačni objekt ili prostorno vremensku lokaciju«. Tako su “bakar” i “veća jakost struje” 29

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti primjeri čisto kvalitativnih predikata, dok “Mjesečev” i “veći od Sunca” to nisu. Drugo, uvodi se razlika između “osnovnih” i “izvedenih” iskaza koji su slični zakonima. Ne ulazeći u detalje, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je osnovni ako ne sadrži imena pojedinačnih objekata (ili “individualne konstante”) i ako su svi njegovi predikati čisto kvalitativni; za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je izveden ako je logička posljedica nekog skupa osnovnih iskaza koji su slični zakonima; najzad, za univerzalni kondicionalni iskaz se kaže da je sličan zakonu ili ako je osnovni ili ako je izveden. Prikladno tome, Keplerovi iskazi mogu se shvatiti zakonima prirode ako su logičke posljedice vjerojatno istinitih osnovnih zakona, kao što je Newtonova teorija. Na prvi pogled, ovo predloženo objašnjenje je najprivlačnije i on odražava nesumnjivu tendenciju u suvremenoj teorijskoj fizici da se osnovne pretpostavke formuliraju isključivo pomoću kvalitativnih predikata. Ipak, taj prijedlog vodi dvjema neriješenim teškoćama. Prvo, činjenica je da se univerzalni kondicionalni iskazi koji sadrže predikate koji nisu čisto kvalitativni ponekad nazivaju zakonima, čak i kada se ne zna je li ti iskazi logički slijede iz nekog skupa osnovnih zakona. To je, na primjer, bio slučaj s Keplerovim zakonima prije Newtona, a ako nazovemo “zakonom” (kao što to neki čine) i iskaz da se planete okreću oko Sunca u istom smjeru, onda je sa ovim zakonom to slučaj i danas. Drugo, daleko od izvjesnosti da se iskazi kao što su Keplerovi zakoni stvarno mogu logički izvesti, čak i danas, isključivo iz osnovnih zakona. Izgleda da ne postoji način da se Keplerovi zakoni deduciraju iz zakona Newtonove mehanike i teorije gravitacije samo zamjenjivanjem promjenljivih koji se javljaju zakonima Newtonove mehanike i teorije gravitacije individualnim konstantama, bez korištenja drugih premisa čiji predikati nisu čisto kvalitativni. Ako je to tako onda bismo na osnovu predloženog objašnjenja izostavili iz klase zakona veliki broj iskaza koje obično smatramo zakonima.11 Zapravo, predloženo objašnjenje je suviše restriktivno i ono ne uspijeva da opravda neke važne razloge na osnovu kojih jedan iskaz smatramo zakonom prirode. Međutim, moramo primijetiti da se ne može samo na osnovu gramatičke ili sintaktičke strukture rečenice kojom je izražen kondicionalni iskaz odrediti je li univerzalni kondicionalni iskaz neograničen, što bi ga razlikovalo od akcidental11

30

S druge strane, ako se oslabi zahtjev da sve premise iz kojih se može deducirati jedan izveden zakon moraju biti fundamentalne, iskazi koji očito nisu slični zakonu, kao što je onaj o zavrtnjima u Smithovim kolima, morat će se smatrati zakonima. Tako ovaj iskaz slijedi iz vjerojatno osnovnog zakona da svi željezni zavrtnji koji su izloženi djelovanju kisika rđaju, koji je dopunjen premisom da su svi zavrtnji u Smithovim kolima željezni i da su izloženi djelovanju kisika. Zaista se može iz Newtonove teorije deducirati tvrdnja da će se za jedno tijelo za koje važi zakon o obrnutom kvadratu rastojanja kretati po orbiti koja je konusni presjek i u čijoj se žiži nalazi izvor centralne sile. Ali da bi se izveo dalji zaključak da je taj konusni presjek elipsa, neizbježne su, izgleda, dodatne premise – premise koje određuju relativne mase i relativne brzine planete i Sunca. Ova okolnost predstavlja razlog za sumnju da se Keplerovi zakoni mogu deducirati iz premisa koje sadrže samo osnovne zakone.

Znanost i modeli objašnjenja

nog univerzalnog iskaza koji se odnose na stvari u određenom prostoru i vremenu, iako je gramatička struktura često dobar vodič. Na primjer, neko bi mogao izmisliti riječ “autozavrtanj” da bi zamijenio izraz »zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a« i da onda zamijeni odgovarajući akcidentalni univerzalni iskaz izrazom »svi autozavrtnji su zarđali«. Međutim, sintaktička struktura ove nove rečenice ne otkriva nam da je područje njene predikacije ograničeno na objekte samo u jednom određenom vremenskom periodu. Prema tome, moramo poznavati uporabu ili značenje izraza koji se javlja u jednoj rečenici da bismo odredili je li iskaz koji nam ta rečenica priopćava neograničeni univerzalni iskaz. Isto tako moramo zapaziti da iako je neki univerzalna kondicionalni iskaz neograničen, njegovo područje predikacije može stvarno biti konačno. S druge strane, iako to područje može biti konačno, ne smije postojati mogućnost da se na osnovu termina iz univerzalnog kondicionalnog iskaza koji određuje to područje predikacije izvede činjenica da je to područje stvarno konačno, nego se to mora ustvrditi na osnovu neovisnog empirijskog svjedočanstva. Na primjer, mada je broj poznatih planeta konačan i imamo neko svjedočanstvo na osnovu kojeg vjerujemo da se planete okreću oko Sunca samo jedno konačno vrijeme, to su činjenice koje se ne mogu deducirati iz Keplerovog drugog zakona. 2) Ali, iako se neograničena univerzalnost često uzima kao nužan uvjet da bi se jedan stav smatrao zakonom, on nije dovoljan. Jedan neograničeni univerzalni kondicionalni iskaz može biti istinit jednostavno zato što je irealno istinit (tj. ništa ne zadovoljava njegov antecedens). Ali ako se takav kondicionalni iskaz prihvaća samo na osnovu ovih razloga, malo je vjerojatno da će ga itko smatrati zakonom prirode. Na primjer, ako pretpostavimo (budući, jer za to imamo dobar razlog) da ne postoje jednorogi, onda pravila logike nalažu da prihvatimo kao istinu da su svi jednorogi brzonogi. Međutim, usprkos tome, čak će i poznavaoci formalne logike oklijevati da ovaj iskaz shvate kao zakon prirode – pogotovo što nam logika također nalaže da prihvatimo kao istinu, na osnovu iste početne pretpostavke da su svi jednorogi spori. Kada bismo univerzalni kondicionalni iskaz smatrali zakonom zato što je irealno istinit, većina ljudi bi na to gledala, u najboljem slučaju, kao na manje uspjelu šalu. Razlog ovakvom ponašanju treba prije svega tražiti u načinu na koji obično upotrebljavamo zakone: da bismo objasnili pojave i druge zakone, da bismo predviđali događaje, i da nam opće uzeto, služe kao instrument za izvođenje zaključaka u nekom istraživanju. Međutim, ako se univerzalni kondicionalni iskazi prihvate zato što su irealno istiniti, onda ne postoji ništa na što bi se mogao primijeniti, pa tako ne može obavljati funkcije u zaključivanju što se inače od zakona očekuje. Dakle, može izgledati vjerojatno, da se jedan univerzalni kondicionalni iskaz ne smije nazvati zakonom ukoliko ne znamo da li postoji bar jedan objekt koji zadovoljava njegov antecedens. Međutim ovaj zahtjev je suviše restriktivan, jer mi nismo u stanju da uvijek znamo čak i kada smo spremni, da jedan iskaz nazovemo zakonom. Na primjer, može se desiti da ne znamo je li stvarno postoji komad žice na temperaturi − 270°C, a još uvijek možemo željeti da smatramo zakonom iskaz 31

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti da je svaki komad bakrene žice na toj temperaturi dobar provodnik električne struje. Ali, ako ovaj iskaz prihvatimo kao zakon, na osnovu kakvog svjedočanstva ga prihvaćamo? Prema pretpostavci, mi zato nemamo neposredno svjedočanstvo, jer smo pretpostavili da ne znamo je li postoji neka bakarna žica na temperaturama bliskim apsolutnoj nuli, pa prema tome, s takvom žicom nismo izvodili nikakve eksperimente. Prema tome, svjedočanstvo mora biti posredno: ovaj iskaz se prihvaća kao zakon, vjerojatno zato što je posljedica nekih drugih zakona za koje postoji neka vrsta svjedočanstva. Na primjer, ovaj iskaz je posljedica očiglednog zakona da je bakar dobar vodič električne struje, za koji postoji prilično veliko svjedočanstvo. Prema tome, možemo na sljedeći način iskazati jedan novi zahtjev koji se prešutno pretpostavlja u klasifikaciji neograničenih univerzalnih iskaza: irealna istinitost neograničeno univerzalnog iskaza nije dovoljna da bismo taj iskaz smatrali zakonom; mi ćemo takav iskaz smatrati zakonom samo ako postoji skup drugih zakona iz kojih se taj univerzalni iskaz može logički izvesti. Na taj način, neograničeni univerzalni iskazi za koje se vjeruje, u svemiru ne postoji ništa što zadovoljava njihove antecedense stječu status znanstvenih zakona zato što predstavljaju dio nekog sustava deduktivno povezanih zakona i zato što empirijska evidencija – često vrlo obuhvatna i raznovrsna – potvrđuje čitav sustav. Možemo se, međutim, zapitati zašto jedan univerzalni iskaz čak i kada za njega postoji takvo svjedočanstvo treba smatrati zakonom ako također znamo da je irealno istinit. Postoje dva moguća razloga za takvu tvrdnju. Jedan je: da nisu nađeni objekti koji zadovoljavaju antecedens takvog zakona usprkos stalnom traganju za takvim objektima. Iako negativno svjedočanstvo ove vrste može ponekad biti impresivno, ono često nije vrlo pouzdano, jer se takvi objekti mogu javiti na mjestima koja smo predvidjeli ili u specijalnim okolnostima. Tada se takav zakon može koristiti u izvođenju logičkih posljedica iz pretpostavke da pozitivni slučajevi stvarno postoje u nekim neispitanim područjima ili pod zamišljenim uvjetima. Ovo izvođenje može, na taj način, nagovijestiti na koji način područje budućeg traganja za pozitivnim slučajevima možemo suziti ali kakve eksperimente treba izvesti da bismo takve slučajeve stvorili. Drugi, i obično odlučujući razlog za vjerovanje da jedan zakon irealno istinit, predstavlja neki dokaz da je pretpostavka o postojanju pozitivnih slučajeva na koje zakon odnosi logički nespojiva s drugim zakonima koji pripadaju isto sustavu. Irealno istinit zakon uistinu može biti suvišan i može predstavljati balast zato što nema nikakvu funkciju u zaključivanju. S druge strane ako su zakoni koji su upotrebljavani, da se utvrdi ova irealna istinitost i sami sumnjivi, onda se očigledno irealno istinit zakon može upotrijebiti kao osnova za dolaženje do novog kritičkog svjedočanstva za ove zakone. Nesumnjivo je da možemo zamisliti i druge primjene irealno istinitih zakona. Činjenica je, ako se nigdje ne upotrebljavaju, onda nije ni vjerojatno da će biti shvaćeni kao dio našeg saznanja. Potrebno je ukratko razmotriti još jedno pitanje. Često se tvrdi da se za neke zakone fizike (kao i u drugim disciplinama, na primjer u ekonomiji), koji se prihvaćaju bar kao privremeno osnovani, zna da su irealno istiniti. Prema tome, ovo 32

Znanost i modeli objašnjenja

objašnjenje ne izgleda adekvatno, jer se neograničeni univerzalni iskazi nazivaju “zakonima” usprkos činjenici što nisu izvedeni iz drugih zakona. Poznati primjer ovakvog osnovnog irealno istinitog zakona je Newtonov prvi zakon kretanja prema kojem tijelo na koje ne djeluju vanjske sile zadržava konstantnu brzinu. Poznato je da se tvrdi kako zapravo nema ovakvih tijela, jer je pretpostavka da ona postoje nespojiva s Newtonovom teorijom gravitacije. Čak i ako se prihvati tvrdnja da je zakon irealno istinit, on se kao zakon ne prihvaća iz tog razloga. Zašto se onda prihvaća? Izbjegavajući pitanje o tome kako treba interpretirati ovaj iskaz (npr. je li to definicija nečega što predstavlja tijelo na koje ne djeluju vanjske sile) i izbjegavajući također pitanje je li taj iskaz može se deducirati iz nekog drugog zakona (npr. Newtonovog drugog zakona kretanja), ispitivanje načina na koji se on upotrebljava pokazuje da kada se kretanja tijela raščlane na vektorske komponente kretanja, brzine tijela su konstantne u pravcima duž kojih nema sila koje djeluju na ta tijela. Ukratko, tvrdnja da je ovaj zakon irealno istinit predstavlja veliko pojednostavljenje. Taj zakon je element u jednom sustavu zakona za koje svakako postoji potvrdno svjedočanstvo. Opće uzevši, kada bi jedan “osnovni” zakon bio irealno zadovoljen, bilo bi teško razumjeti kako bi se on mogao koristiti u sustavu čiji je dio. 3) Izgleda da je potrebna pretpostavka da “zakon prirode” mora da zadovolji jedan drugi uvjet koji je nagovješten u prethodnim razmatranjima. Neovisno od činjenice da paradigmatični slučaj akcidentalnog univerzalnog iskaza o zarđalim zavrtnjima u Smithovim kolima nije neograničeno univerzalni iskaz, on ima još jednu odliku. Taj univerzalni kondicionalni iskaz (označimo ga sa S) može se shvatiti kao skraćeni način tvrdnje jedne konačne konjunkcije iskaza u kojoj je svaki član konjunkcije jedan iskaz o nekom pojedinačnom zavrtnju iz jedne konačne skupine zavrtanja. Na taj način, S je ekvivalentno konjunkciji »Ako je s1 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s1 zarđao u periodu a, i ako je s2 zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je s2 zarđao u periodu a i …, i ako je sn zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a, onda je sn zarđao u periodu a«, gdje je n neki konačan broj. Temeljem toga, istinitost iskaza S može se utvrditi ako se utvrdi istinitost konačnog broja iskaza koji imaju oblik »si je zavrtanj u Smithovim kolima u periodu a i si je zarđao u periodu a«. Prikladno tome, ako prihvatimo S, mi to činimo što smo ispitali jedan određeni broj zavrtanja za koji vjerujemo da iscrpljuje područje predikacije iskaza S. Da smo imali razloge da sumnjamo da ispitani zavrtnji iscrpljuju skup zavrtanja u Smithovim kolima, i da postoji neodređeni broj drugih zavrtanja u njegovim kolima koje nismo ispitali, ne bismo bili u stanju da tvrdimo S. Tvrdeći S, mi zapravo, kažemo da je svaki ispitani zavrtanj zarđao i da su ispitani zavrtnji svi zavrtnji koji postoje u Smithovim kolima. Ovdje je važno da se razumije ono što se naglašava. Prvo, S smo mogli prihvatiti kao istinito ne zato što smo utvrdili da je svaki zavrtanj u Smithovim kolima zarđao, već zato što se S može izvesti iz nekih drugih pretpostavki. Na primjer, S smo mogli izvesti iz premisa da su svi zavrtnji u Smithovim kolima od željeza, da su bili u dodiru s kisikom i da željezo uvijek 33

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti rđa uz prisutnost kisika. Čak i u ovom slučaju prihvatljivost iskaza S ovisi od toga jesmo li utvrdili određeni broj iskaza koji imaju oblik »si je željezni zavrtanj u Smithovim kolima i on je bio u dodiru s kisikom«, pri čemu ispitani zavrtnji iscrpljuju područje primjene iskaza S. Drugo, S smo mogli prihvatiti na osnovu toga što smo ispitali samo “dovoljno veliki uzorak” zavrtanja iz Smithovih kola i što smo izveli zaključak o prirodi neispitanih zavrtanja na osnovu prirode opaženih zavrtanja u uzorku. I ovdje smo u zaključivanju pretpostavili da zavrtnji u uzorku potiču iz jedne konačne klase zavrtanja i da se neće povećavati. Na primjer, pretpostavimo da nitko neće izvaditi jedan zavrtanj iz kola i zamijeniti ga nekim drugim i da nitko neće izbušiti novu rupu u kolima da bi u nju stavio novi zavrtanj. Ako iskaz S prihvaćamo kao istinit na osnovu onoga što smo otkrili u uzorku, mi to činimo djelomično zato što pretpostavljamo da je taj uzorak dobiven iz jedne skupine zavrtanja koja se neće ni povećavati ni mijenjati u vremenskom periodu koji se u S primjenjuje. S druge strane, izgleda da slične pretpostavke nisu potrebne kada je riječ o svjedočanstvu na osnovu kojeg se prihvaćaju iskazi koje smatramo zakonima. Tako, na primjer, mada je zakon da željezo rđa uz prisutnost kisika bio u početku zasnovan isključivo na svjedočanstvu dobivenom ispitivanjem konačnog broja željeznih predmeta koji su bili izloženi utjecaju kisika, za to svjedočanstvo se ne pretpostavlja da iscrpljuje područje predikacije tog zakona. Međutim, da je postojao razlog da se pretpostavi kako taj konačan broj predmeta iscrpljuje skupinu željeznih predmeta koji su izloženi kisiku, skupinu objekata koji su postojali ili će ikada postojati u budućnosti, sumnjivo je da bismo taj univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom. Naprotiv, ako se za promatranje slučajeva vjeruje da iscrpljuju područje primjene kondicionalnog iskaza, vjerojatnije je da će se taj iskaz shvatiti kao da saopćava neku povijesnu činjenicu. Nazivajući jedan iskaz zakonom, mi očito bar prešutno tvrdimo, da koliko mi znamo, ispitani slučajevi na koje se iskaz odnosi ne čine skupinu svih mogućih takvih slučajeva. Prikladno tome, da bismo jedan neograničeni univerzalni iskaz nazvali zakonom, vjerojatno je potrebno da ne znamo je li njegovo svjedočanstvo poklapa sa područjem njegove predikacije i da, štoviše, ne znamo da se to područje ne može povećavati. Racionalno jezgro ovog zahtjeva opet nalazimo u načinu na koji upotrebljavamo iskaze koje nazivamo zakonima. Osnovna funkcija takvih iskaza sastoji se u objašnjenju i predviđanju. Ali, ako jedan iskaz ne tvrdi, zapravo ništa više nego što se tvrdi u njegovom svjedočanstvu, mi se ponašamo nerazumno kada taj iskaz upotrebljavamo u objašnjenju ili predviđanju nečega što je u to svjedočanstvo već uključeno i nismo dosljedni kada ga upotrebljavamo u objašnjavanju ili predviđanju nečega što u to svjedočanstvo nije uključeno. Nazivat jedan iskaz zakonom predstavlja zbog toga nešto više nego izjava da je to vjerojatno istinit neograničeni univerzalni iskaz. Nazivati jedan iskaz zakonom znači pripisivati mu izvjesnu funkciju, a ujedno, to znači reći da se ne pretpostavlja kako svjedočanstvo na kojem je zasnovan predstavlja cjelokupno područje njegove predikacije. 34

Znanost i modeli objašnjenja

Ovaj zahtjev je, izgleda, dovoljan da naziv “zakon” osporimo izvjesnoj skupini izmišljenih iskaza koje normalno ne bismo smatrali zakonima, ali koji očito ispunjavaju uvjete o kojima smo ranije raspravljali. Razmotrimo iskaz: »Svaki čovjek koji prvi vidi živu mrežnjaču ljudskog oka doprinosi utvrđivanju principa očuvanja energije«. Pretpostavimo da ovaj iskaz nije irealno istinit i da predstavlja neograničeni univerzalni iskaz, tako da se može prevesti u iskaz: »Za svako x i za svako t ako je x čovjek koji vidi živu mrežnjaču ljudskog oka u trenutku t i nijedan čovjek ne vidi živu mrežnjaču ljudskog oka u bilo kom trenutku prije t, onda x doprinosi utvrđivanju principa očuvanja energije«.12 Svatko tko se sjeća povijesti znanosti prepoznat će ovdje aluziju na Helmholtza, koji je i prvi video živu mrežnjaču ljudskog oka i bio utemeljitelj principa konzervacije. Prema tome, navedeni iskaz je istinit i prema našoj pretpostavci zadovoljava uvjet za neograničenu univerzalnost. Možemo ipak pretpostaviti da bi većina ljudi nerado to nazvala zakonom. Razlog ovom odbijanju postaje jasan kada ispitamo svjedočanstvo na osnovu kojeg se može utvrditi istinitost ovog iskaza. Da bi se utvrdilo da je on istinit, dovoljno je da se pokaže da je Helmholtz zaista bio prvi čovjek koji je video živu ljudsku mrežnjaču i da je on doprinio zasnivanju principa konzervacije. Međutim, ako je Helmholtz bio takva osoba, onda, na osnovu prirode ovog slučaja, ne postoji logička mogućnost da postoji drugi čovjek koji zadovoljava uvjete opisane u antecedensu navedenog iskaza. Ukratko, mi u ovom slučaju znamo da se svjedočanstvo na osnovu kojeg se ovaj iskaz prihvaća poklapa s područjem njegove predikacije. Taj iskaz je beskoristan u objašnjavanju i predviđanju nečeg što nije uključeno u njegovo svjedočanstvo, pa mu se zbog toga ne daje status zakona prirode. 4) Kada je riječ o iskazima koje obično nazivamo zakonima, potrebno je da još nešto zapazimo, iako je teško, u ovom slučaju, iskazati nešto kao “zahtjev” koji iskazi slični zakonu moraju uvijek zadovoljavati. To se odnosi na mjesto koje zakoni imaju u našem znanju i na kognitivni odnos koji često prema njima pokazujemo. Svjedočanstvo na osnovu kojeg se jedan iskaz L naziva zakonom može se podijeliti na “neposredno” i “posredno”. (a) To može biti “neposredno” svjedočanstvo, u uobičajenom smislu, i ono se sastoji od slučajeva koji pripadaju području predikacije iskaza L, pri čemu svi ispitani slučajevi imaju osobinu koju L predicira. Na primjer, neposredno svjedočanstvo za zakon da se bakar širi kada se zagrije dobiva se mjerenjem dužine bakarne žice koja je bila zagrijevana. (b) Svjedočanstvo za L može biti “posredno” u dva smisla. Može se desiti da se L može zajedno s drugim zakonima L1 i L2 itd. izvesti iz nekog općeg zakona (ili više njih) M, tako da se neposredno svjedočanstvo koje ide u prilog ovim drugim zakonima smatra (posrednim) svjedočanstvom za L. Na primjer, zakon da je trajanje jedne oscilacije klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove dužine i zakona da je 12

Hans Reichenbach, Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954, str. 35.

35

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti rastojanje koje pređe tijelo u slobodnom padu proporcionalno kvadratu vremena mogu se zajedno izvesti iz pretpostavki Newtonove mehanike. Obično će se potvrdno neposredno svjedočanstvo za prvi od ovih zakona smatrati potvrdnim svjedočanstvom, iako samo “posrednim” potvrdnim svjedočanstvom za drugi zakon. Međutim, svjedočanstvo za L može biti “posredno” u nešto drukčijem smislu, tako da se L može spojiti s različitim posebnim pretpostavkama kako bi se dobili drugi zakoni, od kojih svaki ima posebno područje predikacije, a neposredno svjedočanstvo za ove izvedene zakone smatra se “posrednim” svjedočanstvom za L. Na primjer, kada se Newtonovi zakoni kretanja spoje s različitim posebnim pretpostavkama, onda se iz njih mogu deducirati Keplerovi zakoni, zakoni kretanja klatna, zakon slobodnog pada i zakoni o oblicima masa koje rotiraju. Prema tome, neposredno svjedočanstvo za ove izvedene zakone služi kao posredno svjedočanstvo za Newtonove zakone. Pretpostavimo da je dio svjedočanstva za L neposredan, ali da također postoji znatno posredno svjedočanstvo za L (u bilo kom smislu riječi “posredno”). Pretpostavimo također da smo naišli na neke očigledne izuzetke od L. Ipak ćemo vrlo nerado napustiti L, usprkos ovim izuzecima, i to bar iz dva razloga: prvo, neposredno i posredno potvrdno svjedočanstvo za L može biti veće nego negativno svjedočanstvo. Drugo, zbog svojih odnosa prema drugim zakonima i prema svjedočanstvu za te zakone, L nije izolirano; njegova sudbina utječe na sudbinu sistema zakona kome L pripada. Prikladno tome, odbacivanje L zahtijevalo bi ozbiljnu reorganizaciju izvjesnih dijelova našeg znanja. Međutim, takva reorganizacija može biti neizvodljiva zato što trenutno nemamo prikladnu zamjenu za sistem koji je do sada bio adekvatan, a osim toga takva reorganizacija možda se može izbjeći ponovnim interpretiranjem očiglednih izuzetaka od L, tako da se poslije toga ovi ne moraju shvatiti kao “pravi” izuzeci. U svakom slučaju, i L i sistem kojem on pripada mogu se “spasti” usprkos očiglednom negativnom svjedočanstvu za L. Ovaj slučaj može se ilustrirati primjerom kada prividno opovrgavanje zakona dolazi kao rezultat nebrižljivog promatranja ili nestručno izvedenog eksperimenta. Ono se također može ilustrirati i značajnijim primjerima. Zakon (ili princip) održanja energije bio je ozbiljno doveden u sumnju eksperimentima sa slabljenjem beta zracima čiji se rezultat ne može opovrgavati. Taj zakon ipak nije napušten, a da bi se zakon uskladio s novim eksperimentalnim podacima, bilo je pretpostavljeno postojanje jedne nove vrste entiteta (nazvane “neutrino”). Racionalno jezgro ove pretpostavke jest u tome što bi odbacivanje zakona održanja lišilo veliki dio našeg znanja u fizici njegove sistematske dosljednosti. S druge strane, zakon (ili princip) održanja pariteta u kvantnoj fizici (koji tvrdi, na primjer, da u izvjesnim vrstama interakcije atomska jezgra usmjerena u jednom pravcu emitiraju beta čestice istog intenziteta kao što to čine jezgra usmjerena u suprotnom pravcu) nedavno je bio odbačen, iako je na prvi pogled relativno malo eksperimenata pokazivalo da taj zakon ne važi i u općem slučaju. Različitost sudbina zakona energije i zakona pariteta pokazuje različita mjesta koja ove pretpostavke imaju u 36

Znanost i modeli objašnjenja

danom trenutku u sistemu fizike; kada bismo napustili prvu pretpostavku, nastao bi veći intelektualni kaos nego što se to desilo napuštanjem druge pretpostavke. Dosljedno, mi smo obično sasvim spremni da napustimo neki zakon za koji je svjedočanstvo isključivo neposredno čim otkrijemo prima facie izuzetke. Zaista, mi često nismo spremni da jedan univerzalni kondicionalni iskaz L nazovemo “zakonom prirode”, protivno činjenici da on zadovoljava različite uvjete o kojima smo već raspravljali, ako za njega imamo samo neposredno svjedočanstvo. Odbijanje da takav iskaz L nazovemo “zakonom” utoliko je vjerojatnije ukoliko, pretpostavljajući da L ima oblik »Svi A su B«, postoji skupina stvari C koje nisu A, ali koje liče na stvari koje jesu A u izvjesnom pogledu koji nam izgleda “značajan”, tako da iako neki članovi C imaju osobinu B, B ne odlikuje uvijek članove skupine C. Na primjer, iako sve raspoloživo svjedočanstvo potvrđuje univerzalni iskaz da su sve vrane crne, izgleda da ne postoji posredno svjedočanstvo za taj iskaz. Ipak, čak i kada se taj iskaz prihvati kao “zakon”, oni koji to čine vjerojatno ne bi oklijevali da ga odbace i da ga više ne smatraju zakonom kada bi se otkrila ptica koja je očigledno vrana ali ima bijelo perje. Štoviše, zna se da boja perje predstavlja promjenljivu odliku ptica i da su otkrivene vrste ptica koje su po biološki važnim osobinama slične vranama ali nemaju sasvim crno perje. Prema tome, budući da ne znamo zakone pomoću kojih bi se objasnila crna boja vrana i budući da nemamo sveobuhvatno i raznoliko posredno svjedočanstvo za tvrdnje da su sve vrane crne, naš odnos prema tom iskazu je manje odlučan nego prema iskazima koje nazivamo zakonima za koje takvo posredno svjedočanstvo postoji. Ove razlike u našoj spremnosti da napustimo univerzalni kondicionalni iskaz kada imamo očigledno suprotno svjedočanstvo ponekad se ogleda u načinu na koji upotrebljavamo zakone u znanstvenom zaključivanju. Do sada smo pretpostavljali da se zakoni upotrebljavaju kao premise iz kojih se izvode posljedice u skladu s pravilima formalne logike. Ali kada se smatra da je jedan zakon potvrđen i kada on zauzima čvrsto mjesto u sistemu našeg znanja, taj zakon se može primjenjivati kao empirijski princip u skladu s kojim se izvode zaključci. Ova razlika između premisa i pravila zaključivanja može se ilustrirati primjerima iz elementarnog silogističkog rasuđivanja. Zaključak da je dani komad žice a dobar provodnik električne struje može se izvesti iz dvije premise: da je a bakar i da je bakar dobar provodnik električne struje, u skladu s pravilom formalne logike koje je poznato kao dictum de omni. Međutim, isti zaključak može se dobiti iz jedne premise da je a bakar ako prihvatimo kao princip zaključivanja pravilo da iskaz oblika »x je dobar provodnik električne struje« može da se izvede iz iskaza oblika »x je bakar«. Na prvi pogled, ova razlika je samo tehničke prirode. S čisto formalnog gledišta, uvijek se može otkloniti univerzalna premisa a da to ne obesnaži deduktivni argument, pod pretpostavkom da tu premisu zamijenimo prikladnim pravilom zaključivanja. Pa ipak, ovaj tehnički postupak obično se koristi u praksi samo kada univerzalna premisa ima status zakona koji nismo spremni da napustimo samo zato što slučajno postoje očiti izuzeci od tog zakona. Jer, kada takvu premisu za37

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mijenimo pravilom zaključivanja, postoji mogućnost da promijenimo značenje nekih termina koji se javljaju u premisi, tako da se njen empirijski sadržaj postepeno pretječe u novo značenje tih termina. Tako se u gornjem primjeru pretpostavlja da iskaz kako je bakar dobar provodnik predstavlja iskaz o činjenici u tom smislu što dobra provodljivost nije osobina kojom bismo definirali ono što bakar treba biti, pa je zato potrebno empirijsko svjedočanstvo da bi se utvrdila istinitost tog iskaza. S druge strane, kada se takav iskaz zamijeni pravilom zaključivanja, provodljivost elektriciteta postaje manje ili više “bitna” osobina bakra, tako da se na kraju ništa neće smatrati bakrom ako nije dobar provodnik električne struje. Kao što smo već primijetili, ova tendencija nam pomaže da objasnimo gledište prema kojem pravi zakoni izražavaju odnose logičke nužnosti. U svakom slučaju, kada ova tendencija dođe do punog izražaja, otkriće materije koja loše sprovodi električnu struju i koja je u drugom pogledu slična bakru, zahtijevalo bi ponovo klasificiranjem materija i odgovarajuću reviziju značenja koja su povezana s terminima kao što je “bakar”. Zbog toga mijenjanje očigledno empirijskog zakona u pravilo zaključivanja nastaje obično samo kada se pretpostavlja da je istinitost zakona dobro utvrđena tako da je potrebno ogromno svjedočanstvo koje bi ga uzdrmalo. Odnosno, iako nije potrebno da budemo skloni da ponovo interpretiramo očigledno negativno svjedočanstvo kada bismo jedan univerzalni kondicionalni iskaz nazivali zakonom i kako bismo ga sačuvali kao sastavni dio našeg znanja, mnogi iskazi smatraju se zakonima djelomično zato što prema njima imamo takav stav. Postoji četiri vrste razmatranja koje izgledaju relevantne za klasificiranje iskaza kao zakona prirode: (1) sintaktička razmatranja koja se odnose na oblik iskaza sličnih zakonima; (2) razmatranja koja se odnose na logičke odnose između iskaza u jednom sustavu objašnjenja; (3) razmatranja o funkcijama iskaza sličnih zakonima u znanstvenom istraživanju i (4) razmatranja o kognitivnim odnosima prema jednom iskazu s obzirom na prirodu raspoloživog svjedočanstva. Ova se razmatranja djelomično prožimaju budući da, na primjer, logičko mjesto jednog iskaza u nekom sustavu ovisi od uloge tog iskaza koju on ima u istraživanju, kao i od vrste svjedočanstva koje se za njega može naći. Dapače, ne tvrdimo da su uvjeti koji su spomenuti u ovom razmatranju dovoljni (ili možda u nekim slučajevima čak i nužni) da bi se ti iskazi smatrali “zakonima prirode”. Nesumnjivo je da možemo konstruirati iskaze koji zadovoljavaju ove uvjete ali koji se obično ne bi smatrali zakonima, baš kao što postoje iskazi koje nazivamo zakonima ali koje ne zadovoljavaju jedan ili više ovih uvjeta. To je neizbježno iz razloga koje smo već spomenuli, budući da nije moguće precizno odrediti značenje termina “zakon prirode” koje bi bilo u skladu sa svakom upotrebom ovog neodređenog izraza. Ipak, iskazi koji zadovoljavaju ove uvjete izgleda da ne podliježu primjedbama koje postavljaju kritičari Humeove analize nomičke univerzalnosti. Ovo tvrđenje zahtijeva obrazloženje, a nešto se također mora reći i o srodnom pitanju o logičkom statusu protiv činjeničnih kondicionalnih iskaza. 38

Znanost i modeli objašnjenja

1. Možda je argument da de facto univerzalni iskazi ne mogu potvrđivati irealne kondicionalne iskaze najupečatljivija rasprostranjena kritika Humeove analize nomičke univerzalnosti. Pretpostavimo da znamo da nikada nije postojala vrana koja nije bila crna, da sada nema vrane koja nije crna i da nikad neće biti vrane koja neće biti crna. Na taj način imamo pravo da tvrdimo kao istinit neograničeni akcidentalni univerzalni iskaz S: »Sve vrane su crne«. Međutim, neki autori su tvrdili da S ne izražava ono što bismo obično nazvali zakonom prirode. Pretpostavimo činjenicu da ni jedna vrana nije nikada živjela nit će živjeti u polarnim predjelima. Ali pretpostavimo dalje, da ne znamo je li život u polarnim predjelima utiče na boju vrana, tako da postoji mogućnost da potomstvo nekih vrana koje bi mogle odletjeti u takve predjele ima bijelo perje. Prema tome, iako je S istinito, ta istinitost može biti samo posljedica “povijesne slučajnosti” da ni jedna vrana ne živi u polarnim predjelima. Zbog toga akcidentalni univerzalni iskaz S ne potvrđuje irealni kondicionalni iskaz da kada bi stanovnici polarnih predjela bili vrane oni bi bili crni, a budući da jedan zakon prirode mora, po pretpostavci, da potvrđuje takve kondicionalne iskaze, S se ne može smatrati zakonom. Ukratko, neograničena univerzalnost ne objašnjava što podrazumijevamo po nomičkom univerzalnošću. Ali, iako ovo može biti točno, ne slijedi da S nije zakon prirode zato što ne izražava nesvodljivu nomičku nužnost. Jer unatoč činjenici da se pretpostavlja istinitost iskaza S, iskazu S se može poricati status zakona bar iz dva razloga od kojih se ni jedan ne odnosi na pitanje o takvoj nužnosti. Prvo, svjedočanstvo za S može se poklapati s područjem predikacije iskaza S, tako da nitko tko to svjedočanstvo poznaje ne može primijeniti S na način koji se primjenjuju zakoni. Drugo, iako svjedočanstvo za S može biti po pretpostavci logički dovoljno da utvrdi S kao istinito, to svjedočanstvo može biti isključivo neposredno svjedočanstvo, a neko može odbiti da S smatra zakonom na osnovu toga što se samo oni iskazi mogu nazvati zakonom za koje postoji posebno svjedočanstvo (takvi iskazi moraju imati određeno logičko mjesto u sustavu našeg znanja). Sve u svemu, kritika o kojoj raspravljamo ne umanjuje značaj Humeove analize nomičke univerzalnosti. Ova kritika nedovoljno objašnjava važnu činjenicu da se neki iskaz obično smatra zakonom prirode zato što taj iskaz zauzima određeno mjesto u sustavu objašnjenja u nekom području našeg znanja i zbog toga što taj iskaz potvrđuje svjedočanstvo koja sa svoje strane zadovoljavaju izvjesne specifične uvjete. 2. Kada donosimo planove za budućnost ili kada razmišljamo o prošlosti, mi često razmišljamo praveći pretpostavke koje su protivne poznatim činjenicama. Rezultate naših razmišljanja tada često iskazujemo protučinjeničnim kondicionalnim iskazima koji imaju oblik »Kada bi a bilo P, onda bi b bilo Q« ili »Da je a bilo P, onda bi b bilo Q«. Na primjer, fizičar koji opisuje jedan eksperiment može u svojim proračunima tvrditi protučinjenični iskaz C: »Kada bi se duljina klatna a skratila na jednu četvrtinu sadašnje duljine, trajanje jednog titraja bi se skratilo za polovicu«. Slično tome, možemo zamisliti fizičara koji, pokušavajući da objasni 39

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti neuspjeh u nekom prethodnom eksperimentu, tvrdi protučinjenični iskaz B: »Da se duljina klatna a skratila na četvrtinu njegove stvarne duljine, trajanja jednog titraja bilo bi iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja«. U oba kondicionalna iskaza i antecedens i konsekvens opisuju pretpostavke za koje se zna da su lažne. Ono što se naziva “problem proturječnih iskaza” jest problem eksplicitnog istraživanja logičke strukture takvih iskaza i problem analize razloga na osnovu kojih se može utvrditi njihova istinitost i lažnost. Ovaj problem je usko povezan s problemom objašnjavanja pojma nomičke univerzalnosti. Protučinjenični iskaz se ne može na neposredan način prevesti u konjunkciju indikativnih rečenica uz upotrebu isključivu uobičajenih nemodalnih iskaznih veza formalne logike. Na primjer, proturječni iskaz B prešutno tvrdi da se duljina klatna a, zapravo, nije skratila na četvrtinu njegove stvarne duljine. Međutim, B se ne može prevesti iskazom: »Duljina a nije se skratila na četvrtinu iako se duljina a skratila na jednu četvrtinu stvarne duljine, onda je trajanje jednog titraja iznosilo polovicu stvarnog trajanja titraja.« Ovaj predloženi prijevod nije zadovoljavajući zato što na osnovu pravila formalne logike slijedi da ako se duljina klatna a skratilo na četvrtinu njegove stvarne duljine, trajanje jednog titraja nije iznosilo polovicu stvarnog trajanja jednog titraja budući da je antecedens indikativnog kondicionalnog iskaza lažan – slijedi dakle zaključak koji sigurno ne bi prihvatio nitko tko tvrdi B. Prema tome, kritičari Humeove analize nomičke univerzalnosti tvrdili su da se poseban tip ne-logičke nužnosti sadrži ne samo u univerzalnim iskazima koji su zakoni već i u protučinjeničnim kondicionalnim iskazima. Sadržaj prtoučinjeničnih iskaza ipak se može objasniti na prihvatljiv način bez pribjegavanja neraščlanjivim modalnim pojmovima. Ono što fizičar kaže kada tvrdi B, može se prevesti na jasniji, iako na zaobilazni način, ovako: Iskaz »Trajanje jednog titraja klatna a iznosilo je polovicu stvarnog trajanja oscilacije« logički slijedi iz pretpostavke »Duljina a iznosila je četvrtinu sadašnje duljine«, kada se ova pretpostavka spoji sa zakonom da je trajanje jednog titraja običnog klatna proporcionalno drugom korijenu njegove duljine, kao i sa izvjesnim brojem drugih pretpostavki o početnim uvjetima za primjenu zakona (npr. da je a klatno, da je zanemariv otpor zraka). Štoviše iako su i pretpostavka i iskaz koji je iz te pretpostavke izveden pomoću spomenutih pretpostavki vjerojatno lažni, njihova neistinitost nije sadržana u premisama ove dedukcije. Prema tome, iz tih premisa ne slijedi da ako je duljina klatna a iznosila četvrtinu njegove sadašnje duljine, onda je trajanje jednog titranja klatna a iznosilo polovinu sadašnjeg trajanja. Ukratko, protučinjenični iskaz B tvrdi se u nekom kontekstu hipoteza i posebnih pretpostavki, i kada smo ovih pretpostavki svjesni, uvođenje modalnih kategorija, pored onih koje postoje u formalnoj logici, sasvim je proizvoljno. Uopće uzevši, protučinjenični iskaz može se interpretirati kao implicitni metajezični iskaz (tj. iskaz o drugim iskazima, a naročito o logičkim odnosima između tih drugih iskaza) koji tvrdi da indikativni oblik njegovog konsekvensa logički slijedi iz indikatsivnog 40

Znanost i modeli objašnjenja

oblika njegovog antecedensa kada se ovaj drugi spoji s nekim zakonom i potrebnim početnim uvjetima za primjenu toga zakona. Prikladno tome, rasprave o tome je li dani protučinjenični iskaz istinit mogu se riješiti samo kada se ekspliciraju hipoteze i pretpostavke na kojima se on zasniva. Ovakav iskaz je nesumnjivo istinit na osnovu jednog skupa takvih premisa može biti lažan na osnovu drugog skupa i može imati neodređenu istinitost na osnovu trećeg skupa. Tako, na primjer, fizičar bi mogao da odbaci B u korist protučinjeničnog iskaza »Da se duljina klatna a skratila na četvrtinu njegove sadašnje duljine, trajanje jednog titraja a bilo bi iznosilo znatno više od polovice njegovog sadašnjeg trajanja«. On bi mogao da opravda svoj postupak kada bi, na primjer, pretpostavio da je luk vibracije skraćenog klatna veći od 60° i kada bi također pretpostavio izmijenjeni oblik zakona o trajanju titraja koji smo mi naveli (koji se odnosi samo na klatna sa sasvim malim lukom klaćenja). Opet, jedan početnik u izvođenju eksperimenta može da tvrdi kako je B istinito, iako između ostalog pretpostavlja ne samo da kružni teg klatna ima promjer od tri inča nego također da kutija u kojoj se klatno nalazi ima sa donje strane otvor koji je za dlaku širi od tri inča, tako da bi se teg skraćenog klatna nalazi baš u tom okviru. Međutim, očito je da je sada B lažno zato što se pod ovim pretpostavkama skraćeno klatno uopće ne klati. Različite pretpostavke pod kojima se tvrdi jedan protučinjenični iskaz nisu izražene samim protučinjeničnim iskazom. Procjenjivanje valjanosti tih iskaza može zbog toga biti veoma teško – ponekad zato što ne znamo pretpostavke pod kojima se on tvrdi ili zbog toga što nam nije jasno kakve su naše prešutne pretpostavke, a ponekad jednostavno zato što nismo sposobni da procijenimo logički smisao tih pretpostavki čak i kada su one eksplicitne. Na takve teškoće često nailazimo naročito kada je riječi o protučinjeničnim iskazima koji se tvrde u svakodnevnom životu ili čak u povijesnim spisima. Razmotrimo, na primjer, takav jedan iskaz »da versajski ugovor nije Njemačkoj nametnuo velike ratne odštete, Hitler ne bi došao na vlast«. Ovo je bilo kontroverzno tvrđenje ne samo zato što su učesnici u raspravi o tom pitanju prihvatili različite eksplicitne pretpostavke, već zato što se dobar dio rasprave vodio na osnovu implicitnih premisa koje nitko nije potpuno objasnio. U svakom slučaju, ne može se navesti opća formula koji bi propisivala što se mora uključiti u pretpostavke na kojima se jedan ovakav tip iskaza zasniva. Pokušaji da se nađe takva formula bili su uvijek bez uspjeha, a oni koji vide problem ovakvih iskaza u pronalaženju takve formule osuđeni su da se uhvate u koštac s jednim nerješivim problemom. Na kraju ovog dijela obratimo pozornost na još jednu bitnu temu a to su uzročni zakoni. Bilo bi nezahvalan i nekoristan pokušaj da čak i djelomično navedemo sva značenja koja su se pripisivala riječi “uzrok” – značenja koja su se mijenjala od antičkih pravničkih asocijacija ove riječi preko popularnog shvaćanja uzroka kao eficijentnih činilaca do razrađenih modernih pojmova uzroka kao nepromjenljive funkcionalne ovisnosti. Činjenica što je ovaj termin ima ovako širok spektar upotreba odmah otklanja mogućnost da postoji samo jedno ispravno i povlašteno 41

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti objašnjenje ovog pojma. Pa ipak, i moguće je i korisno ako se odredi neko značenje ove riječi u mnogim područjima znanosti kao i u običnom govoru, sa ciljem da se na osnovu toga dođe do grube klasifikacije zakona koji služe kao premise u objašnjenjima. S druge strane, bila bi pogrešna pretpostavka da zbog toga što u jednom smislu ove riječi pojam uzroka ima važnu ulogu u nekom području istraživanja, taj pojam je neophodan u svim drugim područjima – baš kao što bi bila pogrešna tvrdnja da taj pojam, zato što je nekoristan u nekim granama znanosti, ne može imati opravdanu ulogu u drugim vrstama znanstvenog istraživanja. Smisao riječi “uzrok” koji želimo da odredimo može se ilustrirati sljedećim primjerom. Električna iskra polazi kroz mješavinu vodika i kisika; eksplozija koja poslije toga slijedi praćena je iščezavanjem ovih gasova i kondenzacijom vodene pare. Iščezavanje ovih gasova i stvaranje vode u ovom eksperimentu obično se smatra efektom koji je prouzrokovan iskrom. Štoviše, generalizacija zasnovana ovakvim eksperimentima (npr. »Kad god iskra prođe kroz mješavinu vodika i kisika, gasovi iščezavaju i stvara se voda«) naziva se “uzročnim zakonom”. Za ovaj zakon se kaže da je uzročni zakon očito zato što odnos spomenutih događaja, čije postojanje on tvrdi, vjerojatno zadovoljava četiri uvjeta. Prvo, taj odnos je nepromjenljiv i uniforman u tom smislu što kad god se pretpostavljeni uzrok desi, dešava se i pretpostavljeni efekt. Postoji prešutna pretpostavka da uzrok predstavlja i nužan i dovoljan uvjet za nastanak efekta. Zapravo, većina rečenica koje tvrde uzročni odnos i koje iskazujemo u svakodnevnom životu, kao i većina uzročnih zakona koji se često spominju, ne izražavaju dovoljne uvjete za nastanak efekta. Tako, na primjer, često kažemo da je paljenje šibice uzrok plamenu i uz to prešutno pretpostavljamo druge uvjete bez kojih se efekt ne bi desio (npr. prisutnost kisika, suho palidrvce). Događaj koji se uzima kao uzrok obično je događaj koji upotpunjuje skup dovoljnih uvjeta za nastanak efekta i taj se događaj iz različitih razloga smatra “važnim”. Drugo, uzročni odnos postoji između događaja koji se prostorno dodiruju, u onom smislu u kome se i iskra i pojavljivanje vode dešavaju u približnom istom prostoru. Prikladno tome, kada se tvrdi da su prostorno udaljeni događaji uzročno povezani, prešutno se pretpostavlja da su ovi događaji samo karike u lancu uzroka i efekta, pri čemu se događaji koji ih povezuju prostorno dodiruju. Treće, u uzročnom odnosu postoji vremenska sukcesija u tom smislu što događaj koji je uzrok prethodi efektu i “nastavlja se” efektom. Prikladno tome, kada se za događaje koji su odvojeni vremenskim intervalom kaže da su uzročno povezani, onda se također podrazumijeva da su oni međusobno povezani nizom uzastopnih i uzročno povezanih događaja. Konačno, odnos uzročnosti je asimetričan u onom smislu u kome je prolazak iskre kroz smjesu gasova uzrok njihovog pretvaranja u vodu, ali stvaranje vode nije uzrok prolaska iskra. Ideje pomoću kojih se opisuju pojam uzroka često se kritizira zbog neodređenosti. Stavljene su primjedbe naročito na zdravorazumska shvaćanja o kontinuitetu prostora i vremena zato što ona predstavljaju izvor nejasnoća. Štoviše, nesumnjivo je točno da je u nekim razvijenim znanostima, kao što je matematič42

Znanost i modeli objašnjenja

ka fizika, ovaj pojam sasvim suvišan. Sporno je čak jesu li četiri navedena uvjeta stvarno zadovoljena u ilustracijama koje se navode za pojam uzroka (kao što je naš primjer) kada se ove ilustracije analiziraju pomoću pojmova modernih teorija fizike. Pa ipak, ma koliko ovaj pojam uzroka bio neadekvatan u teorijskoj fizici, on i dalje igra izvjesnu ulogu u mnogim drugim granama istraživanja. To je pojam koji je čvrsto ukorijenjen u jeziku koji upotrebljavamo, čak i kada apstraktne teorije fizike primjenjujemo u laboratoriji ili kada obavljamo praktične poslove da bismo dobili različite rezultate korištenjem odgovarajućih sredstava. Zaista, zato što izvjesne stvari možemo koristiti kako bismo dobili druge stvari, ali ne obratno, uzročni jezik predstavlja legitiman i podesan način opisivanja odnosa između mnogih događaja. S druge strane, nisu svi zakoni prirode uzročni u navedenom smislu ove riječi. To će biti očigledno poslije kratkog pregleda vrsta zakona koji se upotrjebljuju kao premise objašnjenja u različitim znanostima. 1. Kao što smo već istaknuli, osnovna vrsta zakona prisutna je u pretpostavci da postoje “prirodne vrste” ili “supstancije”. Pod “određujućim” karakteristikom podrazumijevat ćemo karakteristiku što je boja ili gustoća, koje ima izvjestan broj specifičnih ili “određenih” oblika. Na primjer, među određenim oblicima određujuće boje nalaze se crveno, plavo, zeleno, žuto itd.; među određenim oblicima određujuće gustoće nalazi se gustoća veličine 0,06 (mjereno na neki uobičajeni način), gustoća veličine 2, gustoća veličine 12 itd. na taj način, određeni oblici neke dane određujuće karakteristike čine “porodicu” karakteristika tako što svaki pojedinačni objekt kome se sa smislom može predicirati određujuća karakteristika mora na logički nužan način da ima jedan i samo jedan oblik određujuće karakteristike.13 Zakon ove vrste (npr. »Postoji materija kamena sol«) tvrdi da postoje objekti različite vrste tako da se svaki objekt dane vrste odlikuje određenim oblikom iz jednog skupa određujućih karakteristika i tako da se objekti koji pripadaju različitim vrstama razlikuju međusobno barem u jednom određenom obliku jednog zajedničkog određujuće karakteristike (obično u više takvih oblika). Na primjer, reći da je dani objekt a kamena sol, znači reći da postoji skup određujućih karakteristika (kristalna struktura, boja, točka topljenja, tvrdoća itd.), tako da pod uobičajenim uvjetima a ima određeni oblik svakog od tih određujućih karakteristika (a ima kockaste kristale, bezbojan je, ima gustoću 2.163, točku topljenja 804°C, stupanj tvrdoće 2 po Mochovoj skali itd.). Štoviše, a se razlikuje od objekta koji pripada drugoj vrsti, na primjer od talka, bar po jednom obliku (zapravo u velikom broju oblika) ovih određujućih karakteristika. Prikladno tome, zakoni ove vrste tvrde da postoji stalno zajedničko javljanje određenih osobina u svakom objektu koji pripada izvjesnoj vrsti. Jasno je da zakoni ove vrste nisu uzročni zakoni – oni, na primjer, ne tvrde da gustoća kamena soli prethodi (ili slijedi) stupanj njene tvrdoće. 13

Za ovu terminologiju vidjeti W. E. Johnson, Logic, sv. 1, Cambridge, England, 1921., Poglavlje 11; i Rudolf Carnap, Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950., sv. 1, str. 75.

43

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 2. Druga vrsta zakona tvrdi nepromjenljivi poredak u zavisnosti između događaja ili karakteristika. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste. Jedna od ovih podvrsta predstavlja klasu uzročnih zakona kao što je zakon o efektu iskre u smjesi vodika i kisika ili kao što je zakon da kamenje bačenu u vodu proizvodi niz koncentričnih valova koji se šire. Druga podvrsta predstavlja klasu “razvojnih” (ili “povijesnih”) zakona, kao što je zakon »Formiranje pluća u ljudskom embrionu nikada ne prethodi formiranju krvotoka« ili zakon »Poslije uzimanja alkohola uvijek dolazi do širenja krvnih sudova«. Obje podvrste su česte u područjima istraživanja gdje kvantitativne metode nisu u većoj mjeri primjenljive, mada, kao što to primjeri pokazuju, takvi zakoni mogu se naći i u ovim područjima. Zakoni razvoja imaju oblik »Ako x ima osobinu P, u trenutku t, onda x ima osobinu Q u trenutku t’, koji je kasniji od trenutka t«. Oni se obično ne smatraju uzročnim zakonima, očigledno iz dva razloga. Prvo, mada zakoni razvoja mogu izražavati neki nužan uvjet za nastanak izvjesnog događaja (ili kompleksa događaja), oni ne izražavaju dovoljne uvjete. Zapravo, mi obično na krajnje neodređen način znamo kakvi su ti dovoljni uvjeti. Drugo, zakoni općenito izražavaju odnose u redoslijedu događaja koji su međusobno odvojeni vremenskim intervalom. Prikladno tome, ponekad se smatra da takvi zakoni predstavljaju samo nepotpunu analizu činjenica, i to na osnovu toga što poslije ranijeg događaja neki faktor može utjecati tako da se kasniji događaj ne desi, pa redoslijed između događaja ne izgleda da je nepromjenljiv. Pa ipak, ma kakva bila ograničenja u važenju zakona razvoja, i ma kako bilo poželjno da se oni mogu zamijeniti zakonima druge vrste, i uzročni zakoni i zakoni razvoja veoma se široko primjenjuju u sistemima objašnjenja suvremene znanosti. 3. Treća vrsta zakona koja je zajednička biološkim i društvenim znanostima kao i fizici tvrdi nepromjenljive statističke odnose između događaja ili karakteristika (to se naziva odnosima vjerojatnosti). Evo primjera jednog takvog zakona: »Ako se geometrijski i fizički simetrična kocka baca više puta, vjerojatnost (ili relativna učestalost) da će se na toj kocki pojaviti određena strana okrenuta na gore iznosi 1/6«. Druge primjere smo već ranije spominjali. Statistički zakoni ne tvrde da je dešavanje stalno praćeno dešavanjem nekog drugog događaja. Oni samo tvrde da je u dovoljno dugom nizu pokušaja pojavljivanje jednog događaja praćeno pojavljivanjem nekog drugog događaja uz stalnu relativnu učestalost. Takvi zakoni očito nisu uzročni iako spojivi s kauzalnim objašnjenjem činjenica o kojima govore. Zapravo, spomenuti statistički zakon o ponašanju kocke može se deducirati iz zakona za koje se ponekad kaže da su uzročni, ukoliko se prihvate podesne pretpostavke o statističkoj distribuciji početnih uvjeta na koje se ovi uzročni zakoni primjenjuju. S druge strane, postoje statistički zakoni čak i u fizici za koje bar za sada nisu poznata uzročna objašnjenja. Štoviše, čak i ako pretpostavimo da su “u principu” svi statistički zakoni posljedice nekog postojećeg “uzročnog poretka”, postoje područja istraživanja – u fizici i u biološkim i društvenim znanostima – u kojima se praktično ne može doći do objašnjenja mnogih pojava pomoću strogo univerzalnih uzročnih zakona. Razumna je pretpostavka da ma koliko se naše 44

Znanost i modeli objašnjenja

znanje moglo povećavati, statistički zakoni će se i dalje koristiti kao neposredne premise u objašnjenju predviđanju mnogih pojava. 4. Četvrta vrsta zakona, koja odlikuje modernu fiziku, tvrdi postojanje odnosa funkcionalne zavisnosti (u matematičkom smislu riječi “funkcija”) između dvije ili više promjenljivih veličina koje su povezane s osobinama ili procesima o kojima se govori. Ovdje možemo razlikovati dvije podvrste: a. Prvo, postoje numerički zakoni koji izražavaju uzajamnu zavisnost između veličina, tako da promjena jedne od njih biva praćena promjenama u drugim veličinama. Primjer takvog zakona je Boyle-Charles zakon za idealne plinove da je pV = aT, gdje je p tlak plina, V njegova zapremina, P njegova apsolutna temperatura i a konstanta koja zavisi od mase i prirode promatranog plina. Ovo nije uzročni zakon. On, na primjer, ne tvrdi da promjenu temperature prati (ili da joj prethodi) neka promjena zapremine ili tlaka; on samo tvrdi da se promjena u T dešava istovremeno s promjenama u p ili V, ili i u jednom i u drugom. Prema tome, odnos koji ovaj zakon izražava moramo razlikovati od redoslijeda između događaja koji se mogu desiti kada se ovaj zakon ispituje ili primjenjuje u predviđanjima. Na primjer, provjeravajući ovaj zakon u laboratoriji, neko može smanjiti zapreminu nekog idealnog plina tako da njegova temperatura ostane nepromijenjena a zatim da utvrdi kako se njegov tlak povećava. Ali, ovaj zakon ne kaže ništa o redoslijedu u kome se ove veličine mogu mijenjati, niti o vremenskom nizu u kome se spomenute mogu opaziti. Zakoni ove podvrste ipak mogu upotrijebiti i za predviđanje i za objašnjenje. Na primjer, ako se u podesno “izoliranom ” sustavu veličine koje se u ovakvom zakonu spominju nalaze u spomenutom odnosu u jednom trenutku, one će biti u tom odnosu u nekom budućem trenutku, čak iako su u međuvremenu te veličine pretrpjele izvjesnu promjenu. b. Druga podvrsta sastoji se od numeričkih zakona koji opisuju na koji se način izvjesna veličina mijenja u vremenu I, općenito, kako promjena jedne veličine u jedinici vremena ima utjecaj na druge veličine (u nekim slučajevima, mada ne uvijek, ima utjecaj na trajanje nekog procesa). Galilèijev zakon slobodnog pada u vakuumu predstavlja ilustraciju takvog zakona. On kaže da je rastojanje d koje tijelo prešao u slobodnom padu jednako

gt 2 gdje je g konstanta a t trajanje pada. 2

Galilèijev zakon se može drugačije izraziti ako se kaže da je promjena rastojanja u jedinici vremena za tijelo koje slobodno pada jednaka gt. U ovoj formulaciji je očito da je vrijeme promjene jedne veličine povezano s nekim vremenskim intervalom. Drugi primjer zakona koji pripada ovoj podvrsti jest zakon o brzini tega matematičkog klatna duž putanje njegovog gibanja. Taj zakon da ako je vo brzina tega u najnižoj točki njegovog gibanja, ako je h visina klatna iznad horizontalne linije koja prolazi kroz ovu točku i ako je k konstanta, onda u svakoj točki na luku njegove putanje teg ima brzinu v tako da je v2 = v02 – kh2. Budući da je brzina v promjena rastojanja u jedinici vremena, ovaj zakon kaže da je promjena rastojanja na putanji tega u jedinici vremena izvjesna matematička funkcija njegove 45

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti brzine u najnižoj točki njegove putanje i njegove visine. U ovom slučaju, trajanje promjene jedne veličine nije dat kao funkcija vremena. Zakoni koji pripadaju ovoj podvrsti često se nazivaju “dinamičkim zakonima” zato što iskazuju strukturu nekog procesa u vremenu i obično se objašnjenju pomoću pretpostavke da izvjesna “sila” djeluje na sustav koji promatramo. Ovakvi zakoni se ponekad uključuju u uzročne zakone iako zapravo nisu uzročni u specifičnom smislu koji smo ranije u ovom poglavlju odredili. Odnos ovisnosti između promjenljivih koje se u zakonu spominju je simetričan, tako da je stanje sustava u potpunosti određeno i nekim kasnijim i nekim ranijim stanjem. Tako, na primjer, ako znamo brzinu utega, matematičkog klatna u nekom danom trenutku, onda pod pretpostavkom da ne postoji vanjski utjecaj, ovaj zakon nam omogućuje da izračunamo njegovu brzinu u svakom drugom trenutku bez obzira je li on ranije ili kasnije u odnosu na dani trenutak. Ne smatramo da je predložena klasifikacija zakona iscrpna. Međutim, ova klasifikacija pokazuje da nisu svi znanstveni zakoni jedne iste vrste i da se jedno znanstveno objašnjenje često smatra zadovoljavajućim čak i kada zakoni koji su navedeni u premisama nisu “uzročni” niti u jednom uobičajenom smislu. 1.1.5. Eksperimentalni zakoni i teorije Po svom karakteru znanstvena misao polazi od problema koje nameće promatranje stvari i događaja u običnom iskustvu; njen cilj je da shvati ove opažljive stvari tako što otkriva neki sustavni poredak među njima. Konačna provjera njenih zakona, koji služe kao sredstvo u objašnjavanju i predviđanju, jest njihovo slaganje s promatranjem. Zaista, mnogi znanstveni zakoni izražavaju odnose između stvari ili odlika stvari za koje se obično kaže da se mogu opažati, bilo našim čulima, bilo pomoću posebnih instrumenata promatranja. Zakon da voda isparava kada se zagrijeva u otvorenoj posudi predstavlja zakon ove vrste; slično je i sa zakonom da se olovo topi na 327°C, kao i sa zakonom da je trajanje titraja matematičkog klatna proporcionalno kvadratnom korijenu njegove duljine. Međutim, ne pripadaju svi znanstveni zakoni ovoj vrsti. Naprotiv, mnogi zakoni koji se upotrjebljuju u nekim najopćenitijim sustavima objašnjenja u fizici očito se ne odnosi na ono što bi se obično smatrali “opažljivim”, čak i kada bi se riječ “opažljivo” upotrebljavalo u nekom širem smislu, kao u primjerima prethodnog poglavlja. Kada se isparavanje zagrijane vode objašnjava pomoću pretpostavki o molekularnoj strukturi vode, u premisama objašnjenja javljaju se zakoni ove druge vrste. Iako možemo imati valjano svjedočanstvo na osnovu promatranja koje ide u prilog ovim pretpostavkama, ni molekuli niti njihova gibanja ne mogu se opažati u istom smislu u kome se, na primjer, kaže da se temperatura ključale vode ili olova koje se topi može opaziti. Označimo ovu prima facie razlike između zakona koju smo primijenili na taj način što ćemo zakone prve vrste nazvati “eksperimentalnim zakonima” a zakone druge vrste “teorijskim”. U skladu s ovom terminologijom i u skladu s razlikom 46

Znanost i modeli objašnjenja

na koju se ona odnosi eksperimentalnim zakonima možemo smatrati zakon da se tlak idealnog plina, čija je temperatura konstantna, mijenja obrnuto proporcionalno njegovom volumenu, zakon da je težina kisika potrebnog da sa vodikom stvori vodu osam puta veća od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja i sama plavooka. S druge strane, skup pretpostavki koje tvrde da se različiti kemijski elementi sastoje od različitih vrsta atoma koji ostaju nedjeljivi u kemijskim transformacijama, kao i skup pretpostavki koji tvrdi da su kromosomi sastavljeni od različitih vrsta gena koji su povezani s nasljednim osobinama organizama smatraju se teorijama. Ovi termini mogu nas ipak navesti na pogrešne asocijacije. Međutim, ova terminologija je opće prihvaćena u literaturi koja se odnosi na razliku između različitih vrsta zakona, a svakom slučaju bolji termini ne postoje. Dvije kratke primjedbe mogu nam pomoći da izbjegnemo pogrešnu uporabu ovih termina. Kada se jedan iskaz (npr. »Svi kitovi doje svoje mladunče«) određuje kao eksperimentalni zakon, ne treba razumjeti da je taj zakon zasnovan na laboratorijskim eksperimentima ili da za taj zakon za sad ne postoji objašnjenje. Oznaka “eksperimentalni zakon” jednostavno pokazuje da jedan iskaz koji je tako označen samo izražava izvjestan odnos između stvari (ili osobina stvari) koji se može opažati, u nekom širokom smislu riječi “opažati” koji smo ilustrirali navedenim primjerima, i da se taj zakon može opravdati kontroliranim promatranjem onih stvari koje se u zakonu spominju. Isto tako, kada se skup pretpostavki o molekularnom sustavu tečnosti naziva teorijom, to ne treba razumjeti kao da se tvrdi kako su te pretpostavke potpuno spekulativne i nepotvrđene nekim uvjerljivim svjedočanstvom. Pod ovim se jednostavno podrazumijeva da se u ovim pretpostavkama nalaze termin kao što su “molekula” koji očigledno ne označava ništa opažljivo i da se ove pretpostavke ne mogu potvrditi eksperimentima ili promatranjem stvari na koje se ovakvi termini očigledno odnose. Ipak, iako se eksperimentalni zakoni i teorije često razlikuju i mada izgleda da je ta razlika bar u početku prihvatljiva s obzirom na neke primjere koje smo upotrijebili da je ilustriramo, ona izaziva velike teškoće preko kojih ne možemo olako preći. Uzimajući u obzir njenu početnu prihvatljivost, je li ova razlika dobro zasnovana na razlikama koje se jasno mogu uočiti između dvije vrste znanstvenih zakona? Štoviše, čak i ako se mogu odrediti nesumnjivi razlozi za ovo razlikovanje, je li ta razlika tako velika kako se ponekad tvrdi, ili je ta razlika samo u stupnju? U svakom slučaju, smatrajući da se teško može poricati da pretpostavke koje nazivamo “teorijama” čine sustav objašnjenja i predviđanja koji su mnogo općenitiji od sustava čije se premise određuju kao “eksperimentalni zakoni”, što je to što odlikuje teorije i što objašnjava ovu razliku? Objašnjenje razlike između eksperimentalnih zakona i teorija koje smo naveli zasnovano je na tvrđenju da zakoni koji pripadaju prvoj vrsti izražavaju odnos između opažljivih, ili eksperimentalno odredljivih, osobina nekog predmeta. Temeljem toga, ova razlika pati od svih poznatih nejasnoća koje prate riječ “opažljiv”. Zaista, postoji jedan smisao ove riječi u kome ni jedan od poznatih znanosti ne tvrdi zakone koji izražavaju odnose između opažljivih stvari, baš kao što postoji 47

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti drugi smisao te riječi u kome se čak i one pretpostavke koje nazivamo “teorijama” odnose na opažljivo. Bilo bi svakako pogrešna tvrdnja da znanstveni iskazi koji se obično navode kao tipična ilustracija eksperimentalnih zakona tvrde postojanje odnosa između podataka do kojih se može doći neposredno i bez zaključivanja, pomoću raznih čulnih organa, tj. odnose između tzv. “čulnih podataka” koji se javljaju u epistemološkim raspravama. Čak i kada zanemarimo poznate teškoće oko mogućnosti da nađemo “čiste” čulne podatke (tj. podatke do koje se ne može doći zaključivanjem), očito je da se čulni podaci u najboljem slučaju javljaju samo na mahove i strukturama koje se mogu opisati samo uz najveće teškoće univerzalnim zakonima. Bilo kako bilo, ni jedan od uobičajenih primjera eksperimentalnih zakona ne odnosi se zapravo na čulne podatke, budući da se u ovim zakonima javljaju pojmovi i pretpostavke koje su daleko od svega što je neposredno dano čulima. Razmotrimo, na primjer, eksperimentalni zakon da je brzina zvuka veća u rijetkim nego u gušćim plinovima. Ovaj zakon očito pretpostavlja da postoji jedno agregatno stanje materije koje poznato kao “plin” i koje treba razlikovati od drugih agregatnih stanja kao što su tekućina i čvrsto stanje; da plinovi imaju različite gustoće pod određenim uvjetima, tako da je pod specifičnim uvjetima odnos između težine plina i njegovog volumena stalan; da instrumenti kojima mjerimo težinu i volumen, rastojanje i vrijeme pokazuje izvjesne pravilnosti koje se mogu opisati određenim zakonima kao što su zakoni o mehaničkim, toplinskim i optičkim osobinama različitih vrsta materijala itd. Jasno je, dakle, da se u svim značenjima termina koje se javljaju u zakonu pa prema tome i u smislu samog zakona, prešutno pretpostavlja skup drugih zakona. Štoviše, ove druge pretpostavke postaju očigledne kada razmotrimo što se dešava kada navodimo svjedočanstvo u prilog zakonu. Na primjer, prilikom mjerenja brzine zvuka u danom plinu obično se dobivaju različite numeričke vrijednosti kada se mjerenje ponavlja. Prikladno tome, ako brzini treba pripisati određenu numeričku vrijednost, onda se na osnovu ovih različitih brojeva izračunava “prosjek”, obično u skladu s nekim zakonom o eksperimentalnoj grešci. Ukratko, zakon o brzini zvuka u plinovima ne izražava odnose između neposrednih čulnih podataka. On se odnosi na nešto što se može utvrditi samo postupcima koji sadrže prilično složene nizove zaključaka kao i raznolike opće pretpostavke. S druge strane, iako su primjeri teorija koji se obično navode iskazi o stvarima koje u nekom očiglednom smislu nisu opažljive, često se mogu odrediti posredno, pomoću zaključaka izvedenih iz eksperimentalnih podataka i u skladu s izvjesnim pravilima, važne osobine onoga što se očigledno ne može neposredno opažati. Imajući ovo u vidu, izgleda da se eksperimentalni zakoni i teorije ne razlikuju radikalno u pogledu “opažljivog” statusa onoga na što se odnosi. Na primjer, molekule koje kinetička teorija pretpostavlja kao konstituante plinova zaista nisu opažljivi u onom smislu u kome je opažljiv dio nekog aparata u laboratoriji ili čak jedro žive ćelije kada se promatra kroz mikroskop. Ipak broj molekula u jedinici volumena plina, kao i njihove prosječne brzine i mase, mogu se izračunati na osnovu veličina dobivenih eksperimentom. Nije logički besmislena pretpostav48

Znanost i modeli objašnjenja

ka da se možda svi termini neke teorije koja se odnosi na neopažljivo mogu na sličan način povezati s eksperimentalnim podacima. Isto tako, mada alfa čestice, koje suvremena elektronska teorija o strukturi atoma postuliraju, nisu opažljive u onom smislu u kome je u principu opažljiva druga strana mjeseca, njihovi očiti tragovi u Wilsonovoj komori svakako su vidljivi. Treba imati u vidu da često rezultati eksperimentalnih promatranja iskazani jezikom koji na prvi pogled pripada nekoj teoriji. Na primjer, eksperimenti sa zracima svjetlosti koji kroz danu sredinu ulaze u neku gušću sredinu pokazuju da se indeks prelamanja mijenja sa izvorom svjetlosti. Zraka koja dolazi iz crvenog dijela sunčevog spektra ima različit indeks prelamanja od zrake koja dolazi iz ljubičastog dijela spektra. Međutim, eksperimentalni zakon zasnovan na ovakvim eksperimentima ne iskazuje se uvijek pomoću termina opažanja, već pomoću odnosa koji postoji između indeksa prelamanja svjetlosne zrake i njegove valne duljine. Na taj način su ideje valne teorije svjetlosti uključene u iskaz za koji se smatra da je eksperimentalni zakon. Opće uzevši, mnogi iskazi za koje se pretpostavlja da su eksperimentalni zakoni ne samo da pretpostavljaju druge eksperimentalne zakone već očito sadrže teorijske hipoteze kao dio svoga značenja. Iz ovih razloga mnogi znanstvenici koji su se bavili ovim pitanjem zaključili su da termini “eksperimentalni zakon” i “teorija” označavaju zakone koji se bitno međusobno razlikuju, već u najboljem slučaju obilježavaju nešto što predstavlja samo razlike u stupnju. Prema stajalištu ovih znanstvenika, razlika između eksperimentalnih zakona i teorija ima zato sasvim malu metodološku važnost. Sporno je da li se precizno i uspješno može odrediti značenje riječi “opažljivo”. U onoj mjeri u koje se razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija zasniva na razlici između onoga što je opažljivo i onoga što nije opažljivo, to razlikovanje očito nije precizno. U svakom slučaju, ne postoji točni kriterij za razlikovanje eksperimentalnih zakona i teorija i nećemo nijedan takav kriterij predložiti. Međutim, odavde ne proizlazi da je ovo razlikovanje i nezakonito zato što je neodređeno, baš kao što ne proizlazi da ne postoji razlika između čela i potiljka zbog toga što ne postoji točno povučena crta koja razdvaja ove dvije stvari. Postoji nekoliko upadljivih odlika na osnovu kojih možemo razlikovati one zakone koje ćemo i dalje nazivati “eksperimentalni” od drugih općih pretpostavki koje smo označili kao “teorije”. Pokušajmo ispitati ove odlike. 1. Možda najupadljiviju odliku koja eksperimentalne zakone odvaja od teorija predstavlja činjenica što je svaka “deskriptivna” (tj. ne-logička) konstanta u eksperimentalnom zakonu povezana s bar jednim jasnim postupkom za pripisivanje te konstante nekoj odlici koja se može identificirati u promatranju kada su ispunjeni neki određeni uvjeti, što općenito nije slučaj s konstantama koje se javljaju u nekoj teoriji. Postupak povezan s jednim terminom iz eksperimentalnog zakona na taj način utvrđuje jedno određeno, makar i djelomično “značenje” toga termina. Prema tome, eksperimentalni zakon, za razliku od teorijskog iskaza, uvijek posjeduje određeni empirijski sadržaj koji se u principu može uvijek kontrolirati svjedočanstvom dobivenim promatranjem. Prethodno navedeni zakon o brzini zvuka u 49

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti plinovima jasno ilustrira ovu okolnost. Postoje utvrđeni postupci za određivanje gustoće plina i za mjerenje zvuka u plinovima; ovi postupci određuju značenja koja treba pripisati odgovarajućim terminima u navedenom zakonu. Zbog toga se taj zakon može ispitivati pomoću podataka stečenih u primjeni ovih postupaka. Prikladno tome, svaki deskriptivni termin u nekom eksperimentalnom zakonu L ima značenje koje je utvrđeno jasnim empirijskim ili laboratorijskim postupkom. Štoviše, ako pretpostavimo da L ima pravi empirijski sadržaj (za razliku od iskaz koji zapravo definira neki termin koji se u njemu javlja), postupci koji su povezani s terminima iz L mogu se u općem slučaju primjenjivati a da se L uopće ne spominje. Tako je gustoća nekog plina, kao i brzina zvuka u nekom plinu, može utvrditi pomoću postupaka u kojima se ne primjenjuje zakon o ovisnosti brzine zvuka u plinovima od gustoće plina. Prema tome, mada se operacionalno značenje danog termina P može povećati zbog toga što L tvrdi da se P nalazi u određenim odnosima prema drugim terminima istog zakona, u općem slučaju P ima određeno značenje bez obzira što se P javlja u L i to se značenje može razlikovati od svakog drugog smisla koji taj termin može dobiti zbog toga što se javlja u L. Zato se može naći neposredno svjedočanstvo za neki eksperimentalni zakon (tj. svjedočanstvo koje je zasnovan na ispitivanju slučajeva iz područja predikacije zakona), pod pretpostavkom da teškoće koje proizlaze iz trenutnih ograničenja eksperimentalne tehnologije nisu smetanja. Često se dešava da postoji više jasnih postupaka za primjenjivanje nekog termina iz jednog eksperimentalnog zakona na konkretan objekt. To se obično dešava kada se jedan termin javlja u više eksperimentalnih zakona. Na primjer, termin “električna struja” javlja se u najmanje tri različita eksperimentalna zakona koji povezuju električnu struju s magnetskim, kemijskim i toplinskim pojavama. Prikladno tome, jakost električne struje može se mjeriti otklonom magnetne igle, količinom nekog elementa kao što je srebro koji se izdvaja iz nekog rastvora u određenom vremenskom periodu ili povećanjem temperature nekog standardnog materijala u danom vremenskom razmaku. Prešutna pretpostavka koja se krije u primjeni ovako različitih postupaka jest da ovi postupci ne daju međusobno proturječne rezultate. Tako, na primjer, dvije električne struje koje su iste jakosti kada se jačina mjeri jednim postupkom, jednake su jakosti (bar približno) i kada se jakost mjeri drugim postupcima. Štoviše, kada postoji nekoliko ovako jasnih postupaka za jedan termin iz nekog eksperimentalnog zakona, često se jedan od tih postupaka u mnogim područjima znanosti izabere kao mjerilo za “definiciju” toga termina ili kao jedinica mjere karakteristike koje taj termin označava. Za razliku od onoga što u općem slučaju važi za deskriptivne termine eksperimentalnih zakona, značenja mnogih, ako ne i svih, deskriptivnih termina koji se javljaju u teorijama nisu određena tako jasnim eksperimentalnim postupcima. Svakako, teorija se često izgrađuje po analogiji s nečim što je već poznato tako da je najveći dio teorijskih termina povezan s pojmovima i predstavama koje nastaju iz ovih analogija. Ipak, operacionalna značenja većine teorijskih termina ili su samo implicitno definirana teorijskim postulatima u kojima se ovi termini javljaju 50

Znanost i modeli objašnjenja

ili su samo posredno utvrđena primjenom takve teorije. Tako, na primjer, iako se teorijski termini “elektron”, “neutron” ili “geni” mogu shvatiti kao “čestice” koje posjeduju neke (mada ne nužno sve) karakteristike koje odlikuju komadiće materije, ne postoje jasni postupci za primjenu ovih termina na objekte koji bi se mogli eksperimentalno utvrditi i na koje se ovi termini odnose. Sada ćemo opširnije razmotriti ova pitanja. Na ovom mjestu samo ćemo uočiti važnu posljedicu da se objekti iz područja predikacije jedne teorije ne nogu identificirati promatranjem, budući da osnovni termini teorije nisu u općem slučaju povezani s određenim eksperimentalnim postupcima za primjenu tih teorija, tako da se jedna teorija (za razliku od eksperimentalnog zakona) ne može podvrgnuti neposrednom eksperimentalnom ispitivanju. 2. Neposredna posljedica razlike između eksperimentalnih zakona i teorija o kojoj smo raspravljali jest činjenica da se eksperimentalni zakoni, u principu, mogu predlagati i tvrditi kao induktivne generalizacije utemeljene na postojanju odnosa između opaženih podataka dok to nikada ne važi za teoriju. Na primjer, Boyle je utemeljio zakon, koji se po njemu i zove, na rezultatima promatranja koje je dobio proučavajući promjene u volumenima plinova pri konstantnoj temperaturi kada se mijenja tlak. On je tvrdio da obrnuto proporcionalan odnos između tlaka i plina važi uopće na osnovu pretpostavke da je ono što je istinito za promatrane uzorke također i univerzalno istinito. Nema sumnje da je često moguće potvrditi jedan eksperimentalni zakon ne samo neposrednim podacima već i posrednim svjedočanstvom; ova druga vrsta potvrđenosti često se dobiva kada se eksperimentalni zakon uključi u neki opći sustav zakona. Tako, na primjer, Galilèijev zakon slobodnog pada može se neposredno potvrditi podacima o rastojanjima koja su u različitim periodima prešla tijela u slobodnom padu; ovaj zakon može također posredno potvrditi eksperimentima s trajanjem oscilacija matematičkog klatna, budući da Galilèijev zakon i zakon klatna tijesno su povezani na osnovu toga što su uključeni u sustav Newtonove mehanike. Isto tako ne može poricati da su neki eksperimentalni zakoni (npr. zakon o konusnoj refrakciji svjetlosti u biaksialnim kristalima) nagovješten prvo u teorijskim razmatranjima, pa tek onda potvrđeni neposredni eksperimentom. Ostaje, međutim, krucijalna činjenica da se jedan eksperimentalni zakon ne smatra utvrđenim sve dok za njega ne postoji neposredno eksperimentalno svjedočanstvo. Po svojoj prirodi jedna teorija ne može biti empirijska generalizacija na osnovu podataka promatranja budući da općenito ne postoje slučajevi koji se eksperimentalno mogu identificirati kao slučajevi iz područja predikacije te teorije. Ugledni znanstvenici su često tvrdili da teorije predstavljaju “slobodne kreacije duha”. Takve tvrdnje, očito, ne znače da materijal dobiven na osnovu promatranja ne može nagovijestiti neke teorije, kao što ne znači da teorije, ne moraju biti potvrđene svjedočanstvom dobivenim promatranjem. Ono što se takvim tvrdnjama izriče jest samo to da osnovni termini jedne teorije ne moraju imati značenja koja su određena izvjesnim eksperimentalnim postupcima, kao i to da teorija može biti adekvatna i plodna usprkos činjenici da svjedočanstvo koje joj ide u prilog nije 51

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nužno neposredno. Zaista, u povijesti moderne znanosti postoje teorije koje su mnogi znanstvenici prihvatili u vrijeme kada takve pretpostavke u objašnjavanju nisu bile eksperimentalno potvrđene. Jedini razlog što su u to vrijeme prihvaćene predstavljala je činjenica što su one objašnjavale eksperimentalne zakone koji su bili utvrđeni prethodno prikupljenim podacima. To je jednoga trenutka bio slučaj s Kopernikovom teorijom Sunčevog sustava, korpuskularnom teorijom svjetlosti, atomskom teorijom u kemiji i kinetičkom teorijom plinova.14 Prikladno tome, čak i kada se jedan eksperimentalni zakon može objasniti danom teorijom i kada je tako uključen u pojmovni okvir te teorije (na način o kome ćemo sada raspravljati), taj zakon ima dvije osobine. On ima smisao koji se može iskazati neovisno od teorije i on je zasnovan na empirijskom svjedočanstvu koje mu može omogućiti da nadživi i samu teoriju. Tako na primjer, Wienov zakon, koji tvrdi da je valna duljina koja odgovara položaju maksimuma energije u spektru radijacije tamnog tijela obrnuto proporcionalna apsolutnoj temperaturi tijela koje zrači, nije bio odbačen kada je klasična elektrodinamika, koja je taj zakon objašnjavala, pretrpjela promjenu uvođenjem Planckove kvantne hipoteze. Isto tako, ni Balmerov zakon nije bio napušten (prema tom zakonu valne frekvencije koje odgovaraju linijama spektra vodika i drugih elemenata čine niz za koji važi jednostavna numerička formula) kada je Bohrova teorija atoma, koja je taj zakon objašnjavala, bila zamijenjena “novom kvantnom mehanikom”. Takve činjenice pokazuju da jedan eksperimentalni zakon ima takoreći svoj vlastiti život koji ne ovisi od života neke posebne teorije koja bi taj zakon mogla objašnjavati. Usprkos činjenici da je neki eksperimentalni zakon potpuno uključen u danu teoriju tako da se specijalni tehnički jezik te teorije može upotrijebiti u izražavanju tog zakona, ovaj zakon mora biti razumljiv (i mora postojati mogućnost da se on utvrdi) nezavisno od smisla koji mu se pripisuje zbog toga što se može objasniti tom teorijom. Zaista, kada to ne bi bio slučaj sa zakonima koje dana teorija objašnjava, tom se teorijom ne bi imalo što objašnjavati. U najgorem slučaju, čak i kada termini iz nekog eksperimentalnog zakona imaju značenja koja su izvedena djelomično iz neke druge teorije, ovi termini moraju imati određeni smisao koji se može izraziti (makar samo djelomično) neovisno od teorije koju smo prihvatili da bismo taj zakon objasnili. S druge strane, teorijski pojmovi se ne mogu razumjeti neovisno od teorije koja ih implicitno definira. To je posljedica okolnosti što, iako se teorijskim terminima 14

52

Kada je Sir Artur Eddington objavio svoju knjigu o teoriji relativnosti 1923., on je zapazio da je velika zainteresiranost za ovu teoriju bilo prouzrokovano zanimanjem za eksperimentalnu provjeru izvjesnih nepoznatih odstupanja od Newtonovih zakona, odstupanja koja je predvidjela teorija relativnosti. Ali on je dodao: »Onima koji još oklijevaju i odbijaju da napuste staro vjerovanje, ova odstupanja će ostati glavni predmet zainteresiranosti; ali za one koji su shvatili duh novih ideja, observaciona predviđanja čine samo mali dio problema. Za ovu se teoriju tvrdi da se vodi ka jasnijem i dubljem razumijevanju svijeta fizike nego teorija koje smo se do sada držali, a moj je zadatak bio da ovu teoriju razvijem u obliku koji baca najviše svjetlosti na porijeklo i značaj velikih zakona fizike«. – A.S. Eddington, The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924., str. V.

Znanost i modeli objašnjenja

ne pripisuje jedinstveni skup određenih značenja u postulatima teorije, njihova dopustiva značenja su ograničena na ona koja zadovoljavaju strukturu uzajamnih odnosa u kojima se ti termini nalaze, na osnovu postulata teorije. Kada se osnovni postulati jedne teorije promjene, mijenjaju se i značenja njenih osnovnih termina, čak i ako se (kao što se to često dešava) isti jezik izrazi i dalje upotrjebljuju u izmijenjenoj teoriji kao što su se upotrebljavali u prvobitnoj. Nova teorija će vjerojatno objašnjavati sve eksperimentalne zakone koji su se mogli objasniti na osnovu prethodne teorije, a pored toga objašnjavat će i eksperimentalne zakone za koje prethodna teorija nije pružala objašnjenje. Izmijenjeni teorijski sadržaj u novoj teoriji ima posljedicu da pravilnosti koje se mogu utvrditi promatranjem, koje su izražene eksperimentalnim zakonom i koje se mogu objasniti i prvobitnom i izmijenjenom teorijom, dobivaju različite teorijske interpretacije. Sve ovo što je rečeno zaslužuje da bude ilustrirano primjerima. Razmotrimo zbog toga Millikanov slavni eksperiment s kapljicom ulja. Ovaj eksperiment (izveden prvi put 1911. i ponovljen mnogo puta savršenijim tehničkim sredstvima) bio je izveden u okviru teorije koja je postulirala postojanje neopažljivih čestica nazvanih “elektroni”. Smatralo se da elektroni imaju uobičajene karakteristike drugih čestica (kao što su određeni položaji u prostoru u danom trenutku, određena brzina u tom trenutku i masa), a pored toga, pretpostavljalo se da oni nosioci elementarnog električnog naboja. Cilj Millikanovog eksperimenta bio je da se odredi numerička vrijednost e elementarnog naboja. U suštini, eksperiment se sastoji u uspoređivanju brzine jedne kapljice ulja koja se kreće između dvije horizontalne metalne ploče isključivo pod utjecajem gravitacije, sa brzinom koju kapljica ima kada se kreće pod utjecajem i gravitacionih i elektrostatičkih sila (što je posljedica induktivnog naboja kapljice kada su ploče naelektrizirane). Eksperiment pokazuje da se brzina kapljice ulja mijenja kada se mijenja količina električnog naboja na pločama. Primjenom utvrđenih eksperimentalnih zakona, mogu se izračunati veličine induciranih naboja na kapljici koje objašnjavaju opažene razlike u njenom kretanju. Millikan je utvrdio da su u granicama eksperimentalne greške električni naboji kapljice uvijek proizvodi jednog elementarnog naboja e i nekog cijelog broja (4.77 × 10 –10 elektrostatičkih jedinica); on je odatle zaključio da je e minimalni električni naboj koji je on izjednačio s nabojem elektrona. Važno je da zapazimo da smo eksperiment s kapljicom ulja (iako u kratkim crtama) opisali ne pozivajući se na elektrone. Detaljnije objašnjenje ovog eksperimenta moglo bi se dati na sličan način. Očito, eksperiment se može izvesti i način njegovog izvođenja može se saopćiti a da se ne pretpostavi teorija elektrona. Teorija elektrona zaista je sugerirala eksperiment i pružila iluminativnu i plodnu interpretaciju njegovih rezultata. Međutim, teorija elektrona pretrpjela je važne izmjene od trenutka kada je Millikan prvi put izveo svoj eksperiment i lako možemo zamisliti (mada to nije vjerojatno) da jednog dana teorija elektrona bude potpuno napuštena. Međutim, istinitost eksperimentalnog zakona koji je Millikan uspio da utvrdi (naime, da su svi električni naboji proizvodi izvjesnog elementarnog naboja i nekog cijelog broja) ne ovisi od sudbine te teorije. Pod 53

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti pretpostavkom da neposredno svjedočanstvo dobiveno promatranjem i dalje potvrđuje ovaj zakon, on može nadživjeti dugi niz teorija koje u budućnosti mogu biti prihvaćene kao njegova objašnjenja. S druge strane, ono što se podrazumijeva po elektronom iskazano je u jednoj teoriji u kojoj se riječ “elektron” javlja, pa kad se teorija promjeni, promjeni se i značenje te riječi. Iako se ista riječ “elektron” upotrebljava u teorijama o elektronskom sastavu materije prije kvantne mehanike, u Bohrovoj teoriji, kao i u teorijama poslije Bohra, značenje ove riječi nije isto u svim teorijama. Prema tome, činjenice koje su utvrđene u eksperimentu s kapljicom ulja dobivaju različite interpretacije u ovim teorijama iako se u svakoj od njih činjenice opisuju tako što se kaže da elementarni naboj određen u eksperimentu predstavlja naboj “elektrona”. 3. Jedna druga značajna razlika između eksperimentalnih zakona i teorija zaslužuje da se uzgred napomene . Jedan eksperimentalni zakon izražen je bez izuzetka jednim jedinim iskazom; jedna teorija skoro bez izuzetka predstavlja sustav od nekoliko međusobno povezanih iskaza. Ova očita razlika samo ukazuje na nešto što je upečatljivije i značajnije: na veću općost teorija i na njihovu relativno veću moć objašnjavanja. Kao što smo već primijetili, eksperimentalni zakoni mogu se primijeniti u objašnjavanju i predviđanju pojedinačnih događaja kao i u objašnjavanju drugih eksperimentalnih zakona. Međutim, činjenice koje eksperimentalni zakoni mogu da objasne u izvjesnom smislu, koji se lako može utvrditi, kvalitativno su slične i čine prilično određenu klasu činjenica. Na primjer, Arhimedov zakon o sili potiska u tekućinama može da objasni različite eksperimentalne zakone: zakon da led pliva po vodi, zakon da ispunjena olovna lopta tone u vodu, ali da šuplja olovna lopta određene debljine po njoj pliva ili zakon da sve što pliva po ulju pliva također i po vodi. Međutim, usprkos razlikama između objekata na koje se ovi zakoni odnose, svi se oni odnose na pojave flotacije. Na taj način je klasa činjenica koje se mogu objasniti Arhimedovim zakonom prilično uska. Drugi eksperimentalni zakoni također imaju ovu osobinu. To je zapravo neizbježno budući da su termini koji se javljaju u jednom eksperimentalnom zakonu povezani s malim brojem određenih i jasnih postupaka koji fiksiraju njihovo značenje i područje njihove primjene. S druge strane, mnoge značajne znanstvene teorije mogu da objasne mnogo više eksperimentalnih zakona i na taj način odnose se na mnogo širu klasu činjenica koje se kvalitativno upadljivo razlikuju. Ova osobina teorija povezana je s činjenicom da teorijski pojmovi nisu ograničeni na određeni činjenični materijal pomoću nekog skupa eksperimentalnih postupaka kao i s činjenicom da postoji mnogo veća sloboda u proširivanju teorija na mnoga različita područja, budući da teorija ima složenu simboličku strukturu. Ukazali smo već na uspjeh kojim je Newtonova teorija objašnjava zakone kretanja planeta, zakone slobodnog pada, zakone plime i oseke, zakone o oblicima masa koje rotiraju; svemu tome možemo dodati zakone o silama potiska u tekućinama i plinovima, zakone o pojavama kapilarnosti, o toplotnim osobinama plinova i mnoge druge. Slično tome, suvremena kvantna teorija može da objasni eksperimentalne zakone spektralnih pojava. 54

Znanost i modeli objašnjenja

Toplotnih osobina čvrstih tijela i plinova, radioaktivnost, kemijske interakcije i mnoge druge pojave. Jedna od važnih funkcija neke teorije sastoji se u pokazivanju sustavnih veza između eksperimentalnih zakona o kvalitativno različitim pojavama. U tom pogledu naročito treba spomenuti teorije u prirodnim znanostima, posebno u fizici, iako čak ni u fizici nisu sve teorije podjednako uspješne u ostvarenju tog cilja. Objašnjenje već utvrđenih eksperimentalnih zakona nije jedina funkcija koju očekujemo da teorije ispune. Teorije imaju još jednu ulogu koja ih razlikuje od eksperimentalnih zakona, one pružaju sugestije za nove eksperimentalne zakone. Na primjer, teorija elektrona sa svojom pretpostavkom da su elektroni nosioci elementarnog naboja nagovijestila je problem može li se veličine tog naboja odrediti eksperimentom. Nevjerojatno je da bi Millikan (ili neko drugi izvršio eksperiment sa kapljicom ulja da neka atomska teorija elektriciteta nije prvo postavila pitanje koje je izgledalo važno u svjetlosti te teorije i na koje je eksperiment trebalo da odgovori. Tako, na primjer, očito nitko nije pokušao da odredi eksperimentalnim sredstvima je su li mjerljive količine toplote proizvodi nekog elementarnog “kvantuma toplote” i cijelih brojeva. U najgorem slučaju, vjerojatno je pretpostaviti da takvi eksperimenti nisu izvođeni zato što nisu postojale teorije toplote koje bi pretpostavljale postojanje toplotnih kvantna tako da eksperimentalno ispitivanje takve hipoteze nije imalo smisla. Možemo navesti jedan važan razlog za razlikovanje eksperimentalnih zakona od teorije, iako ova razlika nije sasvim precizna. Sada ćemo detaljno ispitati načine na koji su teorije formulirane i način na koji su povezane s onim što se u našoj praksi obično smatra predmetom promatranja i eksperimentiranja. Da bismo teorije mogle analizirati, bit će korisno da razlikujemo u njima tri komponente: (1) apstraktni račun, koji predstavlja logički skelet sustava objašnjenja i koji “implicitno definira” osnovne pojmove sustava; (2) skup pravila koja apstraktnom računu pripisuje izvjestan empirijski sadržaj tako što ga povezuje s promatranjem i eksperimentom i (3) interpretaciju ili model apstraktnog računa, koji predstavlja “meso” tog skeleta na taj način što ga povezuje s poznatim pojmovima ili predstavama. Razmotrit ćemo ove spomenute razlike po redu. Međutim, ove komponente su rijetko izražene u znanstvenoj praksi i one ne odgovaraju stvarnim stupnjevima u konstrukciji teorijskih objašnjenja. Ne smije se pretpostaviti da poredak izlaganja koji smo ovdje usvojili odražava vremenski redoslijed po kome se teorije stvaraju u svijesti pojedinih znanstvenika. 1) Jedna znanstvena teorija (kao što je kinetička teorija plinova) često se nagovještava iskustvom ili izvjesnim odlikama koje smo zapazili u drugim teorijama. Teorije se često tako formuliraju što se različiti manje ili više predstavljivi pojmovi povezuju s ne-logičkim izrazima koji se u ovim teorijama javljaju, tj. s “deskriptivnim” ili “predmetnim” terminima kao što su “molekula” ili “brzina” koji, za razliku od logičkih termina kao što su “ako – onda” i “svaki”, ne pripadaju rječniku formalne logike nego su specifični za raspravljanje o nekim posebnim predmetima. Ipak, ne-logički termini jedne teorije mogu se uvijek odvojiti od pojmova 55

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti i predstava koje ih normalno prate, na taj način što ćemo ove druge zanemariti, tako da je pažnja usmjerena isključivo na logičke odnose u kojima se ovi termini nalaze jedan prema drugom. Kada se ovo učini i kada se teorija pažljivo izloži tako da dobije oblik deduktivnog sustava osnovne pretpostavke teorije predstavljaju samo apstraktnu relacionu strukturu. U tom pogledu osnovne pretpostavke jedne teorije predstavljaju skup apstraktnih ili neinterpretiranih postulata čije sastavni ne-logički termini nemaju nikakvo značenje izuzev onog koje stječu na osnovu svoga mjesta u ovim postulatima, tako da su osnovni termini teorije “eksplicitno definirani” njenim postulatima. Štoviše, ukoliko su osnovni teorijski termini samo implicitno definirani postulatima teorije, ovi postulati ne tvrde ništa, budući da su iskazane forme a ne iskazi i mogu se objasniti samo tako što se iz njih mogu izvesti druge iskazne forme u skladu s pravilima logičke dedukcije. Ukratko, jedna razvijena znanstvena teorija sadrži u sebi apstraktni račun koji predstavlja formalnu strukturu teorije. Primjeri će nam pomoći da objasnimo što mislimo kada kažemo da postulati jedne teorije implicitno definiraju termine koji se u njoj javljaju. Poznat primjer apstraktnog računa je demonstrativna Euklidova geometrija razvijena kao sustav postulata. Postulat tog sustava često su izraženi pomoću termina “točka”, “pravac”, “ravnina”, “između”, “kongruentno”, kao i nekoliko drugih termina koji su uzeti za osnovne termine teorije. Iako se ovi izrazi obično upotrebljavaju u opisivanju poznatih prostornih konfiguracija i odnosa, i temeljem toga, upotrebljavaju s konotacijama koje su povezane s našim prostornim iskustvom, takve konotacije su i relevantne za deduktivno razvijanje postulata i u najboljem slučaju se zanemaruju. Zapravo, da bi se spriječilo da poznata iako neodređena značenja ovih iskaza utječu na strogost dokaza u sustavu, postulati demonstrativne geometrije često se iskazuju predikatskih primjenljivih kao što su “P” i “L” umjesto sugestivnijih ali zavodljivijih deskriptivnih predikata kao što su “točka” i “pravac”. U svakom slučaju, na pitanje »Što je točka?« i »Što je pravac?«, jedini odgovor koji se može dati u okviru postulatnog pristupa geometriji sastoji se u tome da su točka i pravac bilo kavi objekti koji zadovoljavaju uvjet izražen postulatima. U tom smislu su riječi “točka” i “pravac” implicitno definirani postulatima. Slično tome, pretpostavka pomoću kojih se iskazuje jedna teorija u fizici, kao što je kinetička teorija plinova, pružaju samo implicitne definicije termina kao što su “molekula” ili “kinetička energija molekule”. Ove pretpostavke izražavaju samo strukturu odnosa u kojima se spomenuti termini nalaze i zbog toga određuju formalne uvjete koje mora zadovoljiti sve što ovi termini mogu označavati. Razumije se, ovi termini su obično povezani sa skupom predstava i poznatih pojmova koji zadovoljavaju našu intuiciju. Ipak, ono što treba smatrati molekulom, na primjer, određeno je pretpostavkom teorije. Ne postoji način da se utvrdi što je “priroda” molekula, izuzev da se ispituju postulati teorije molekula. U svakom slučaju, pojam “molekula”, koji je implicitno definiran postulatima, omogućuje primjenu teorije. 56

Znanost i modeli objašnjenja

2) Jasno je, međutim, da ako jedna teorija treba da objasni eksperimentalne zakone, onda nije dovoljno da njeni termini budu samo implicitno definirani. Ako ne postoji ništa što pokazuje kako se njeni implicitno definirani termini povezuju s pojmovima koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, nema smisla tvrditi ili poricati jednu teoriju i ona nije od koristi za znanost. Očito je da nema smisla pitati, na primjer, je li navedeni skup postulata istinit ili lažan ili čak da imaju određenu vrijednost. Jer ovi postulati ne otkrivaju za kakve objekte važe, ako takvi objekti uopće postoje ili za kakvu se osobinu klasa pretpostavlja da se može mjeriti odgovarajućim brojevima. Isto tako, postulati kinetičke teorije plinova ne pružaju nikakav nagovještaj o tome kao njeni implicitno definirani termini mogu da označavaju objekte koje se mogu eksperimentalno odrediti – čak i kada termin “molekula”, na primjer označava česticu koja se ne može opaziti. Ako teorija treba biti primjenljiva kao instrument objašnjavanja i predviđanja, ona se na neki način mora povezati s opažljivim činjenicama. U suvremenoj literaturi često se naglašava neophodnost takve povezanosti i u tu svrhu su iskovani mnogi termini: koordinativne definicije, operacionalne definicije, semantička pravila, pravila korespondencije, epistemološke korelacije i pravila interpretacije. Metodi pomoću kojih se teorijski pojmovi povezuju s postupcima promatranja često su sasvim složeni i izgleda da ne postoji jedna jedinstvena shema koja bi sve te metode mogla adekvatno predstaviti. Jedan primjer će nam ipak pomoći da uočimo neke važne osobine takvih pravila korespondencije. Bohrova teorija atoma bila je konstruirana da bi se objasnili, između ostalog, eksperimentalni zakoni o liniji spektra za razne kemijske elemente. Ukratko izložena ta teorija tvrdi sljedeće. Ona pretpostavlja da postoje atomi od kojih je svaki sastavljen od relativno teškog jezgra koje je pozitivno naelektrizirano i izvjesnog broja negativno naelektriziranih elektrona manje mase koji se kreću po približno eliptičnim putanjama oko jezgre koja se nalazi u jednoj od žiža. Broj elektrona koji kruže oko jezgre ovisi od kemijskog elementa. Teorija dalje pretpostavlja da postoji samo jedan diskretan skup mogućih putanja elektrona i da su promjeri tih putanja razmjerni izrazu h2n2, gdje je h – Planckova konstanta, a n – je cijeli broj. Štoviše, elektromagnetska energija jednog elektrona na jednoj putanji ovisi od promjera putanje. Međutim, sve dok se jedan elektron nalazi na jednoj putanji, njegova energija je konstantna i atom ne emitira nikakvu energiju. S druge strane, jedan elektron može da “skoči” s jedne putanje na drugu a kada se to desi atom emitira ili apsorbira elektromagnetne valove čija valna duljina predstavlja funkciju razliku ovih energija. Bohrova teorija je eklektički spoj Planckove kvantne hipoteze i ideja koje su pozajmljene iz klasične elektrodinamike. Ona je sada zamijenjena adekvatnijom teorijom. Bohrova teorija ipak je uspješno objašnjavala izvjestan broj eksperimentalnih zakona iz oblasti spektroskopije i jedno vrijeme bila je plodan vodič u otkrivanju novih zakona. Kako je Bohrova teorija povezana s nečim što se može promatrati u laboratoriji? Očito elektroni, njihovo kretanje po putanjama, njihovi skokovi s putanje na putanju itd. predstavljaju pojmove koji se ne mogu primijeniti na nešto opažajno. 57

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Zato se moraju uspostaviti odnosi između takvih teorijskih pojmova i nečega što se može identificirati laboratorijskim postupcima. Zapravo, veze ove vrste uspostavljaju se otprilike ovako. Na osnovu elektromagnetske teorije svjetlosti, linija spektra jednog elementa povezana je s elektromagnetskim valom čija se duljina može izračunati u skladu s pretpostavkama ove teorije i na osnovu eksperimentalnih podataka o položaju linije spektra. S druge strane, Bohrova teorija povezuje valnu duljinu svjetlosnog zraka koji emitira atom sa skokom jednog elektrona s jedne moguće putanje na drugu. Prema tome, teorijski pojam skoka elektrona povezan je s eksperimentalnim pojmom linije spektra. Kada se uspostavi ova i druge slične korespondencije, eksperimentalni zakoni o nizu linija koje se javljaju u spektru nekog elementa mogu se deducirati iz teorijskih pretpostavki o prelasku elektrona s jedne na drugu putanju. 3) Ovaj primjer pravila korespondencije ilustrira također i ono što se podrazumijeva pod interpretacijom ili modelom jedne teorije. Bohrova teorija se obično ne izlaže kao apstraktni skup postulata proširen odgovarajućim brojem pravila korespondencije za neinterpretirane ne-logične termine koji su implicitno definirani postulatima. On se obično izlaže, kao u spomenutoj skici, pomoću relativno poznatih pojmova, tako da izgleda kako su postulati te teorije iskazi a ne iskazne forme. Bar jedan dio sadržaja ovih iskaza može se vizualno predstaviti. Ovakvo predstavljanje Bohrove teorije prihvata se, između ostalog, zato što se može mnogo lakše razumjeti nego kada bi ta teorija bila izložena na složen i čisto formalan način. U svakom slučaju, u ovakvom izlaganju postulati teorije uključeni su u model ili interpretaciju. Unatoč korištenju modela u izlaganju jedne teorije, mora biti sasvim jasno da fundamentalne pretpostavke neke teorije pružaju samo implicitne definicije teorijskih pojmova koji se javljaju u teorijama. Na primjer, prema Bohorovoj teoriji elektron predstavlja onu vrstu “entiteta” koja, iako posjeduje električni naboj i gibanje, ne proizvodi elektromagnetne efekte sve dok se nalazi na jednoj putanji. Štoviše, izlaganje jedne teorije pomoću modela ne umanjuje potrebu za pravilima korespondencije koja povezuju teoriju s eksperimentalnim pojmovima. Iako modeli znanstvenih teorija imaju važnu funkciju u znanstvenom istraživanju modeli se ne smiju shvatiti kao zamjena za pravila korespondencije. Razlika između modela (ili interpretacije) jedne teorije i pravila korespondencije za termine te teorije od izuzetne je važnosti. Pod pretpostavkom da je svaki izraz koji se upotrebljava u opisivanju modela u izvjesnom značenju “smislen”, teorija koja ima model potpuno je interpretirana – u tom smislu što je svaka rečenica koja se u toj teoriji javlja iskaz koji ima smisla. Međutim, iako model može biti izuzetno koristan u nagovještavanju novih pravaca istraživanja kojim se nikada ne bismo uputili kada bi teorija bila izložena u sasvim apstraktnom obliku, izlaganje jedne teorije pomoću modela izlaže se opasnosti da nas sporedne osobine modela zavedu u pogledu stvarnog sadržaja teorije. Jedna teorija može imati različite interpretacije u različitim modelima, a modeli se međusobno mogu razlikovati ne samo po sadržaju na osnovu kojeg su 58

Znanost i modeli objašnjenja

nastali već po važnim strukturnim odlikama. Najzad, a to je najvažnije što želimo da u ovom kontekstu istaknemo, iako se jedna teorija izlaže pomoću modela, odavde nikako ne slijedi da je teorija ovako automatski povezana s eksperimentalnim pojmovima i postupcima promatranja. Je li jedna teorija povezana s eksperimentalnim pojmovima ovisi od prirode modela koji smo upotrijebili. Na primjer, spomenuti molekularni model za naš skup postulata ne pruža nikakva pravila za povezivanje bilo kojeg ne-logičkog izraza s pojmovima koji imaju eksperimentalno značenje. Iako je određen model za ove postulate, nisu dana nikakva pravila korespondencije. Ukratko, izlažući model za neku teoriju tako da svi deskriptivni termini teorije imaju interpretaciju, nije dovoljno za dedukciju nekog eksperimentalnog zakona iz te teorije. Na kraju ovog dijela možemo dati izvjesne osobine pravila korespondencije. Moramo obratiti pozornost na izvjesne osobine pravila korespondencije koje do sad nismo eksplicitno spominjali. a) Navedeni primjeri pravila korespondencije za Bohrovu teoriju atoma pruža mogućnost da uočimo jednu takvu odliku. Očito je da pravilo koje je u tom primjeru navedeno ne pruža eksplicitno definiciju bilo kojeg teorijskog pojma u dotičnoj teoriji, pomoću predikata koji se obično upotrjebljuju da opišu nešto što se može opažati. Ovaj primjer nagovještava da u općem slučaju pravila korespondencije ne pružaju takve definicije. Objasnimo detaljnije taj nagovještaj. Kada se za jedan izraz kaže da je “eksplicitno definiran”, taj se izraz uvijek može otkloniti iz konteksta u kome se javlja, zato što se može zamijeniti definiensom tako da se ne promijeni smisao konteksta. Na primjer, izraz »x je trokut« eksplicitno se definira izrazom »x je zatvorena figura u ravnini ograničena odsječcima triju pravih«. Prvi (ili definirani) izraz može se, dakle, ukloniti iz jednog konteksta u korist drugog izraza (koji definira prvi). Na primjer, iskaz »Površina trokuta jednaka je polovici produkta njegove osnovice i visine« može se zamijeniti logički ekvivalentnim iskazom »Površina zatvorene figure u ravnini ograničene odsječcima triju pravaca jednaka je polovici proizvoda njene osnovice i visine«. S druge strane, teorijski izraz Bohrove teorije »x je valna duljina zračenja koje se emitira kada jedan elektron pređe na najmanju dopustivu putanju vodikovog atoma, sa plutanje koja je najmanjoj putanji najbliža« nije eksplicitno definiran, iako mu je dodijeljen jedan drugi izraz koji ima otprilike ovaj oblik, »y je linija koja se javlja na izvjesnom mjestu u vodikovom spektru«. Sasvim je očito da ova dva izraza imaju potpuno različite konotacije. Prema tome, iako pravila korespondencije utvrđuju određeni odnos između ova dva izraza, prvi se ne može zamijeniti drugim u iskazima kao što je »Prelaženje elektrona na najmanju dopustivu putanju sa susjedne putanje dešava se u deset od sto vodikovih atoma«. Kada bismo izvršili opisanu zamjenu, dobili bismo besmislicu. Ne postoji nesumnjiv dokaz, a možda takav dokaz nije ni moguć, da se teorijski pojmovi koji se upotrjebljuju u suvremenoj znanosti ne mogu eksplicitno definirati pomoću eksperimentalnih pojmova. Treba primijetiti da dosad još nitko nije uspješno konstruirao takve definicije. Štoviše, postoje dobri razlozi za vjerovanje 59

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti da pravila korespondencije u stvarnoj upotrebi ne predstavljaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomoću eksperimentalnih. Jedan od ovih razloga smo već zapazili. Kada se jedna teorija iskazuje pomoću modela, jezik koji upotrebljavamo u opisivanju modela obično ima konotacije koje ne posjeduje jezik eksperimenta. Kao što smo već primijetili, izraz Bohrove teorije koji se na prijelaz elektrona sa putanje na putanju nije ekvivalentan po značenju izrazu koji se odnosi na linije spektra. Prema tome, u takvim slučajevima budući da su definiendum i definiens u eksplicitnim definicijama ekvivalentni po značenju, najvjerojatnije je da pravila korespondencije ne mogu predstavljati takve definicije.15 Drugi razlog koji, možda, ima i veći značaj jest činjenica da su teorijski pojmovi često povezani pravilima korespondencije s više eksperimentalnih pojmova. Kao što smo već tvrdili, teorijski pojmovi samo su implicitno definirani pomoću postulata neke teorije (čak i kada je teorija predstavljena modelom). Zbog toga postoji neograničeni broj eksperimentalnih pojmova za koje postoji logička mogućnost da odgovaraju jednom teorijskom pojmu. Na primjer, teorijski pojam prelaska elektrona s putanje na putanju, u Bohrovoj teoriji, odgovara eksperimentalni pojam linije spektra, ali ovaj teorijski pojam može se također povezati (preko Planckovog zakona radijacije, koji se može izvesti iz Bohrove teorije) s promjenama u temperaturi zračenja crnog tijela, koje se mogu eksperimentalno odrediti. Dakle, u slučajevima, gdje danom teorijskom pojmu odgovaraju dva ili više eksperimentalnih pojmova bilo bi besmisleno tvrditi da bilo koji od ova dva eksperimentalna pojma eksplicitno definira teorijski pojam. Odsustvo jedinstvene korespondencije između teorijskih i eksperimentalnih pojmova zaslužuje dalje objašnjenje. Poznata je činjenica da su znanstvene teorije (naročito one u matematičkoj fizici) izražene velikom brižljivošću i da su odnosi između teorijskih pojmova izloženih s velikom točnošću. Takva brižljivost i preciznost su bitni ako treba točno ispitati deduktivne posljedice teorijskih pretpostavki. S druge strane, pravila korespondencije koja povezuje teorijske i eksperimentalne pojmove obično nisu eksplicitno formulirani, a u praksi ove uzajamne veze relativno su neodređene i neprecizne. 15

60

Istaknimo da nemogućnost da se uoči kako jezik teorijske fizike nije ekvivalentan po značenju jezika na kojem se opisuju eksperimentalni postupci izvor je mnogih zbrka. Zato što nije uspio da zapazi ovu okolnost, Eddington je i mogao da postavi pitanje koji je od dva stola koja on sreće kada sjedi i piše svoju knjigu “realni” stol – materijalni i obični stol svakodnevnog iskustva ili znanstveni stol koji najvećim dijelom predstavlja prazninu i sastoji se od raštrkanih električnih naboja koji se kreću velikim brzinama. Činjenica je, međutim, da on nije bio suočen s dva stola. Jer riječ “stol” označava eksperimentalni pojam koji se ne javlja u jeziku teorije o elektronima; riječ “elektron” označava teorijski pojam koji nije definiran u jeziku koji se upotrebljava u opisivanju rezultata promatranja i eksperimenata. Iako ova dva jezika mogu biti povezana zajedničkim točkama, oni se ne mogu uzajamno prevoditi. Budući da postoji samo jedan stol, nije sporno koji je stol “realan”, bez obzira što se podrazumijevalo pod tim uvaženim terminom.

Znanost i modeli objašnjenja

Nekoliko primjera objasnit će nam sadržaj ovih općih primjedbi. U modernim aksiomatizacijama geometrije izvjestan broj osnovnih pojmova (npr. “točka”, “pravac”, “ravnina”, “kongruencija”) implicitno je definiran postulatima sustava, a drugi pojmovi (npr. “krug”, “kocka”) eksplicitno su definirani pomoću osnovnih pojmova. U okviru aksiomatski izložene geometrije postoje, dakle, precizno izraženi odnosi između teorijskih pojmova sustava. Međutim, kada se taj sustav geometrije primjenjuje u nekom području empirijskog istraživanja, povezanost ovih pojmova s eksperimentalnim pojmovima daleko od toga da bude precizna. Na primjer, riječ “ravnina”, onako kako se upotrebljava u kontekstima empirijskog istraživanja nije precizno definiran pojam. Koje će se površine smatrati ravnima, ponekad je određeno pravilima za glačanje čvrstih tijela, tako da se njihove površine mogu priljubiti jedna uz drugu kada ta tijela spojimo; ponekad pravilima koja jednostavno pretpostavljaju perceptivne sudove zasnovane na promatranju golim okom; ponekad pravilima koja zahtijevaju primjenu složenih optičkih instrumenata. Korespondencija između teorijskih pojmova ravnine i odgovarajućeg eksperimentalnog pojma nije ni jedinstvena ni precizna. Isto tako, iako je teorijsko rastojanje između dvije točke uvijek jedinstven broj, rastojanje između dva stvarna tijela koje se može mjeriti skoro je uvijek niz veličina iz izvjesnog intervala. Iz ovih primjera proizlazi opći zaključak da iako se teorijski pojmovi mogu odrediti s visokim stupnjem preciznosti, pravila korespondencije takve pojmove dovode u vezu s eksperimentalnim pojmovima koji su mnogo manje određeni. Maglovitost koja okružuje pravila korespondencije je neizbježna, jer eksperimentalni pojmovi nemaju oštre obrise koje imaju teorijski pojmovi. To je osnovni razlog što se ne mogu precizno formulirati pravila za uspostavljanje korespondencije između teorijskih i eksperimentalnih pojmova. Ako se, dakle, zapitamo kakvu formalnu strukturu imaju pravila korespondencije, onda je teško dati nedvosmisleni odgovor. U nekim slučajevima, izgleda da ova pravila izražavaju nužne i dovoljne uvjete za opisivanje eksperimentalne situacije teorijskim jezikom. Već je dosta rečeno u prilog tvrdnji da pravila korespondencije ne pružaju eksplicitne definicije teorijskih pojmova pomoću eksperimentalnih, kao i u prilog tvrđenju da takva pravila imaju mnoštvo oblika. Ali, ako je ovo tvrđenje zaista dobro zasnovano, ono nam pomaže da učvrstimo razliku između eksperimentalnih zakona i teorija i istodobno postavimo pitanje o spoznajnom statusu teorija. b) Ovom prilikom moramo nešto više reći o tome kako pravila korespondencije povezuju teorijske i eksperimentalne pojmove. Kratak prikaz Bohrove teorije atoma koji smo već dali poslužit će nam opet kao uvod u raspravljanje. Prema tom objašnjenju, iako postoje pravila korespondencije za neke pojmove koji se upotrebljavaju u toj teoriji, nisu svi teorijski pojmovi povezani s eksperimentalnim pojmovima. Na primjer, postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam elektrona koji prelazi s jedne dopustive putanje na drugu, ali ne postoji takvo pravilo za pojam elektrona koji se kreću ubrzano po jednoj putanji. Isto tako, u kinetičkoj teoriji plinova ne postoji pravilo korespondencije za teorijski pojam 61

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti trenutne brzine pojedinih molekula, iako postoji takvo pravilo za teorijski definiran pojam prosječne kinetičke energije molekula. Štoviše, sada postoji pravilo korespondencije za pojam broja molekula u izvjesnoj standardnoj zapremini plina pod određenim standardnim uvjetima temperature i tlaka (Avogadrov broj), ali Avogadrov broj bio je relativno skoro određen eksperimentalnim sredstvima u poznoj povijesti kinetičke teorije, a sve do tada nije postojalo pravilo korespondencije za taj teorijski pojam. Osobina koju smo zapazili u navedenim primjerima teorija može se iskazati na opći i shematski način ovako. Pretpostavimo da se u nekoj teoriji T javlja n osnovnih ne-logičkih termina “P1”, “P2”, …, “Pn” pomoću kojih se eksplicitno može definirati izvjestan broj drugih teorijskih termina “Q1”, “Q2” …, “Qr”. (Na primjer, da bismo ilustrirali ovo opće objašnjenje) pretpostavimo da su “duljina”, “masa” i “vrijeme” osnovni pojmovi teorije, a da se “brzina” i “kinetička energija” mogu eksplicitno definirati pomoću osnovnih pojmova). Međutim, iako se navedenim postulatima moraju dodati pravila korespondencije, ako želimo da T bude primjenljivo u znanosti, takva pravila se ne uvode za sve termine “P” i za sve termine “Q”. Moguće je čak da postoje pravila korespondencije samo za neke termine “Q”, ali da ne postoje ni za jedan termin “P”. Dakle, teorijski pojmovi iz “P” nisu jednom zauvijek prikovani za eksperimentalne pojmove. Skoro sve teorije u prirodnim znanostima imaju ovu karakterističnu osobinu. U svakom slučaju, teorija koja ima osobinu posjeduje fleksibilnost koja dozvoljava da se teorija proširi na nova područja istraživanja koja su ponekad znatno različita od predmeta za koji je teorija prvobitno bila konstruirana. Kao što smo već primijetili, teorije se odlikuju mogućnošću sustavnog objašnjavanja široke klase eksperimentalnih zakona o kvalitativno različitim činjenicama. Jedan od načina na koji teorija može da posluži ovom cilju je uvođenje novih pravila korespondencije za pojmove za koje ona ranije nisu postojala, ukoliko to omogućuje napredak u eksperimentalnom istraživanju i u tehnici. Za razliku od promjena u postulatima jedne teorije, što zapravo predstavlja modifikaciju implicitnih definicija teorijskih pojmova, uvođenje novih pravila korespondencije ne mijenja ni formalnu strukturu ni smisao teorije, iako nova pravila mogu da prošire područje primjene takve teorije. Na primjer, eksperimentalno određivanje Avogadrovog broja (što je imalo za posljedicu povezivanje ovog teorijskog pojma s jednim eksperimentalnim pojmom), nije izazvalo nikakvu promjenu postulata kinetičke teorije plinova, ali je dovelo do povezivanja ove teorije s eksperimentalnim istraživanjem strukture kristala pomoću x-zraka. Važno je međutim, da se podsjetimo da jedna teorija predstavlja vještački ljudski proizvod. Kao i druge tvorevine te vrste teorija, vjerojatno, sadrži neke elemente koji jednostavno predstavljaju izraze specifičnih ciljeva i idiosinkrazija njihovih pronalazača, a ne simbole s prvenstveno referencijalnom ili reprezentativnom funkcijom. Ovu činjenicu je naglašavao Heinrich Hertz u svom objašnjenju uvjeta koje treba da zadovolje teorije u fizici. Hertz je tvrdio da je jedini zadatak fizike da konstruira “slike ili simbole vanjskih objekata” tako da su logičke 62

Znanost i modeli objašnjenja

posljedice simbola (tj. naših pojmova o stvarima) uvijek “slike nužnih posljedica u prirodi stvari koje su odslikane”. Na taj način, Hertz je osnovnu ulogu teorije vidio u tome što nam ona omogućuje da izvedemo opažljive događaje iz drugih opažljivih događaja. Međutim, on jasno priznaje da ovaj instrumentalni zahtjev ne određuje jednoznačno simboličku strukturu (ili teoriju) kojom se ovaj cilj postiže. On je naročito zapazio da će jedna teorija neizbježno sadržavati ono što je on zvao “suvišnim ili praznim relacijama” – simbole koji ne predstavljaju ništa u području za koje je teorija konstruirana. Prema Hertzu, ove “prazne relacije” prisutne su u teorijama jednostavno zato što su teorije složeni simboli, “slike koje proizvodi naš duh i zbog toga na njih nužno utječu karakteristike načina na koji su naslikane”.16 Ova opća razmatranja navode nas tako na očekivanje da neće svaki pojam neke teorije biti povezan s izvjesnim eksperimentalnim pojmom pravila korespondencije. U svakom slučaju, primarna uloga mnogih simbola koji se javljaju u teorijama sastoji se u omogućavanju formuliranja teorije velike općosti, omogućavanju logičkih i matematičkih transformacija na relativno jednostavan način, ili u tome što služe kao heuristička sredstva za proširenu primjenu teorije. Ilustracije ovakvih simbola su kontinuirane promjenljive i diferencijalni količnici matematičke fizike. Ovi simboli se široko upotrebljavaju usprkos činjenici da teorijski pojmovi, kao što su matematički kontinuirane funkcije gustoće ili trenutne brzine, kada se strogo matematički konstruiraju, ne odgovaraju ni jednom eksperimentalnom pojmu. Veliki broj primjera ovakvih simbola može se naći u izrazima kada se neka teorija uključuje u neki uobičajeni model – na primjer, u jezik analitičke mehanike koji govori o materijalnim točkama, u elektromagnetsku teoriju 19. stoljeća koja govori o eteru, ili u analitičku kemiju koja govori o valencijama, ili u jezik suvremene kvantne teorije u kome se govori o “val-čestici”. Budući da se teorija konstruira zato da bi se pomoću njih objasnili mnogi eksperimentalni zakoni, jasno je da se takav cilj može postići, općenito, samo ako je teorija tako izražena da se u njoj ne pojavljuju nikako strogo određeni eksperimentalni pojmovi. U pozitivnom bi teorija bila ograničena u svojoj primjeni na okolnosti za koje se baš ovi pojmovi relevantni. Zapravo, ukoliko je šire područje moguće primjene jedne teorije, utoliko je siromašniji njen eksplicitno formuliran sadržaj u pogledu detalja iz nekog posebnog područja. Takvi detalji se naknadno unose u teoriju dodatnim pretpostavkama i pravilima korespondencije koja se uvode kada prilike zahtijevaju da se teorija primjeni u različitim eksperimentalnim kontekstima. Međutim, to ne znači da znanstvene teorije postaju sve više lišene sadržaja kada se širi područje njihove primjene. To znači da jednom teorijom nastojimo da izrazimo veoma opću strukturu odnosa koja je nepromjenljiva u velikom broju eksperimentalno različitih situacija, ali koja se može bliže odrediti povećanjem broja osnovnih postulata te teorije uvođenjem restriktivnih pretpostavki, tako da sustavno dobivamo jedan niz raznovrsnih subordiniranih struktura. 16

Heinrich Hertz, The Principles of Mechanics, London, 1899. (pretiskano u New Yorku, 1956.), str. 2.

63

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Navedimo jedan primjer iz Newtonove mehanike. Prema toj teoriji, promjena momenta jednog tijela jednak je sili koja na to tijelo djeluje. To se može napisati kao ma = F, gdje je “m” masa tijela, “a” ubrzanje, “F” sila. Iz ovog osnovnog postulata može se izvesti izvjestan broj općih posljedica o kretanju tijela, mada nije opisana priroda sile koja može djelovati na tijelo. Međutim, ništa se ne može izvesti iz ove jednadžbe o stvarnom kretanju jednog tijela ukoliko se, između ostalog, ne uvedu nove pretpostavke o sili za koju se pretpostavlja da djeluje – pretpostavke koja u nekim slučajevima uključuje i neko pravilo korespondencije između teorijskog pojma sile i izvjesnih eksperimentalnih pojmova. Osnovni postulati Newtonove teorije sadrže vrlo malo formalnih ograničenja za matematičke funkcije koje se mogu upotrijebiti za opisivanje prirode sile. Međutim, u praksi ove funkcije su relativno jednostavne. Na primjer, u proučavanju vibracija opći oblik funkcije sile je F = Ar + Br2 + Cr3 + Dv + Ef(t), gdje je “r” odstojanje tijela od neke utvrđene točke, “b” brzina tijela duž ove prave, “f(t)” je funkcija vremena t, dok su “A”, “B”, “C”, “D” i “E” proizvoljne konstante kojima se dodjeljuje različite numeričke vrijednosti ovisno od problema koji ispitujemo. Na primjer, ako je A negativno dok su ostale konstante jednake nuli, tijelo pokazuje jednostavno harmonijsko gibanje bez otpora trenja; ako su A i D negativni dok su ostale konstante jednake 0, tijelo pokazuje prigušeno harmonijsko gibanje; ako su A i D negativni, E je različito od nule, dok su B i C jednaki nuli, a F(t) periodična funkcija vremena, tijelo pokazuje usiljenu vibraciju itd. Općenito, bliže određujući F na različite načine, različiti eksperimentalni zakoni mogu se deducirati iz osnovnih jednadžbi Newtonove mehanike. Iako ovaj primjer ne predstavlja paradigmatični slučaj svih teorija – zbog toga što ne posjeduju sve teorije parametre koji se mogu bliže odrediti kao u našem primjeru – ovaj primjer pokazuje jedan važan način na koji se teorija razlikuje od eksperimentalnih zakona kao i način na koji neka teorija postiže veoma veliku općenitost. Za razliku od pojmova koji se javljaju u eksperimentalnim zakonima, teorijski pojmovi koji se upotrjebljuju u osnovnim pretpostavkama jedne teorije ne moraju biti povezani ni sa jednim eksperimentalnim pojmom ili mogu biti povezani s eksperimentalnim pojmovima koji se mijenja od konteksta do konteksta. Mogućnost proširivanja teorije na nova područja ovisi o znatnoj mjeri baš od ove odlike. Ovaj primjer također potvrđuje stav da jedna teorija suvišna u znanstvenom istraživanju sve dok se nekim pravilima korespondencije ne poveže s nekim osobinama koje možemo identificirati u izvjesnom području. U daljnjem dijelu izlaganja obratimo pozornost na jednu bitnu karakteristiku znanosti, a to je znanstvena metoda koju ćemo pokušati opisati u kratkim crtama, jer podrobnija analiza bi zahtijevala mnogo više prostora nego što to omogućava ovako koncipirana knjiga. Možemo istaknuti da je znanstvena metoda toliko važna za znanost i znanstvenu spoznaju da se često identificira s njom kao jednom osnovnom karakteristikom i jedino njoj svojstvenoj. Ovo naglašavamo zbog jedne činjenice da se, na primjer, u filozofskoj tradiciji često tražilo slično rješenje o postavljanju jedne jedinstvene i općepriznate metode “istraživanja” ili “filozofiranja”. 64

Znanost i modeli objašnjenja

U sklopu filozofije nije došlo a možda je nemoguće da se uspostavi takva jedna jasna metoda. Možemo istaknuti da je u filozofskoj tradiciji česti uzor metode bio deduktivni model Euklidove geometrije itd. Baš zbog svoje važnosti, znanstvena metoda bit će često i tema filozofskih promišljanja tj. tema filozofije znanosti.

1. 2. Znanstvena metoda 1.2.1. Činjenice i znanstvena metoda Rasprava o znanstvenoj metodi je fundamentalno pitanje i odgovor na njega je različit, ali dat ćemo neke karakteristike koje smatramo općim i opće prihvaćenim. Metoda znanosti ne teži da na kapriciozan način tijeku stvari nametne želje i nade ljudi. On zapravo mora da se primjenjuje da zadovolji želje ljudi. Ali njegova korisna primjena ovisi od nastojanja da se na pomišljen način, i neovisno od toga što su ljudske želje, upozna, kao i da se iskoristi struktura koju ima neprekidni tijek stvari. Znanstvena metoda17 ima cilj da otkrije što su stvarno činjenice, a u primjeni metoda moramo se rukovoditi otkrivenim činjenicama, pored čega moramo imati na umu da se ne može bez razmišljanja otkriti što su činjenice. Znanje o činjenicama ne može da se izjednači s grubom neposrednošću naših osjeta. Tako na primjer kad naša koža dođe u dodir s tijelima visokih temperatura ili s tekućim zrakom, neposredna iskustva mogu da budu slična. Međutim, ne možemo zaključiti a da ne pogriješimo da su temperature tijela koja smo dodirnuli iste. Čulno iskustvo postavlja problem za saznanje, i baš zbog toga što je takvo iskustvo neposredno i osnovno ono mora postati oživotvoreno misaonom analizom prije nego što se može reći da se javilo znanje. Svako istraživanje nastaje zbog nekih problema koji se naslućuju, tako da se nijedno istraživanje ne može obaviti bez izvjesnog odabiranja ili izdvajanja predmeta koji se nametnuo. Takav izbor zahtijeva, prethodno stvoreno mišljenje – hipotezu, predrasudu koja usmjerava istraživanje i ograničava predmet proučavanja. Svako istraživanje je specifično u tom smislu što mora da riješi određeni problem, a takvo rješenje okončava istraživanje. Beskorisno je prikupljati „činjenice“ ako ne postoji problem za koji se vjeruje da je u njima sadržan. Sposobnost da se formuliraju problemi čije rješenje može da pomogne i u rješavanju drugih problema rijedak je dar koji iziskuje izvanrednog genija. Problemi na koje nailazimo u svakodnevnom životu mogu da se riješe, ako uopće mogu da se riješe, primjenom znanstvenog metoda. Ali takvi problemi, kao po pravilu, ne postavljaju dalekosežna sporna pitanja. Najznačajnije primjene znanstvenog metoda treba tražiti u raznim prirodnim i društvenim znanostima. Kako znanstvena metoda ima za cilj da odredi skup „činjenica“, ukratko recimo kako „činjenice“ do kojih teži da dospije svako istraživanje jesu stavovi za čiju 17

U Dodatku vidjeti neke osnovne podatke o znanstvenoj metodi.

65

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti istinitost postoji znatno svjedočanstvo. Otuda ono što „činjenice“ jesu, mora da se odredi istraživanjem, i ne može se odrediti prije istraživanja. Osim toga, ono što vjerujemo da su činjenice, očito ovisi od stupnja našeg istraživanja. Zbog toga ne postoji oštra granica koja dijeli činjenice od nagađanja ili hipoteza. Tijekom svakog istraživanja status jednog stava može da se mijenja od statusa hipoteze do statusa činjenice, ili od statusa činjenice do statusa hipoteze. Za svaku takozvanu činjenicu može da se traži svjedočanstvo na osnovu koga se tvrdi da je to činjenica, iako se takav zahtjev stvarno ne postavlja. S problemom odnosa između činjenica i znanstvenog metoda usko je povezano i svjedočanstvo. Znanstvena metoda slijedi put sistematske sumnje. On ne sumnja u sve stvari, jer je to očito nemoguće. Ali on zaista ispituje sve što nedostaje da bi svjedočanstvo koje stvarima ide u prilog bilo adekvatno. Znanost se ne zadovoljava psihološkom sigurnošću, jer intenzitet kojim se držimo jednog vjerovanja nije garancija njegove istinitosti. Ona zahtijeva i istražuje logički adekvatne razloge za stavove koje ona ističe i niti jedan jedini stav koji se odnosi na činjenice nije van svake sumnje koja ima smisla. Nijedan stav nije tako dobro utemeljen da drugo svjedočanstvo ne može da poveća ili da smanji njegovu vjerojatnost. Znanost je na taj način uvijek spremna da napusti jednu teoriju kada to činjenice zahtijevaju. Ali činjenice to stvarno moraju da zahtijevaju. Nije neobično da neka teorija bude modificirana tako da u biti može biti zadržana čak iako su „činjenice“ proturječile njenoj ranijoj formulaciji. Znanstveni postupak je otuda smiješa mogućnosti da se izmjene i upornosti da se zadrže teorije koje su prividno nespojive s činjenicama. Dalje, bliski pojam sa svjedočanstvom jest verifikacija. Problemu verifikacije vratit ćemo se kasnije u tekstu, i zato, sada možemo napomenuti samo nekoliko stavova. Verifikacije teorija je samo približna. Verifikacija jednostavno pokazuje da je, u okvirima eksperimentalne greške, eksperiment suglasan sa hipotezom koja se verificira. U ovom kratkom određenju odnosa prema znanstvenim činjenicama jedno od ključnih mjesta čini hipoteza i u sljedećem poglavlju, ukratko, analizirajmo odnos hipoteze i znanstvene metode.18 1.2.2. Neke karakteristike hipoteze i znanstvena metoda Metoda znanosti bio bi nemoguć kada hipoteze, koje se sugeriraju kao rješenja, ne bi mogle biti razrađene da bi se otkrilo što one impliciraju. Pravi smisao jedne hipoteze treba otkriti u njenim implikacijama. U kratkim crtama opišimo neke karakteristike koje se odnose na hipoteze:

18

66

Za podrobniju analizu ovih stavova može poslužiti literatura objavljena na našim jezicima, kao što je primjerice: Moris Choen, Ernest Nagel, An Intrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod u logiku i naučnu metoda ), BIGZ, Beograd , 1965.god.

Znanost i modeli objašnjenja

•

•

•

•

•

•

•

Hipoteze se nameću istraživaču na osnovu nečeg što je u predmetu istraživanja i na osnovu njegovog prethodnog znanja o drugim predmetima. Nikakva pravila ne mogu da se pruže za formuliranje plodnih hipoteza, kao što se nikakva pravila ne mogu dat za otkrivanje misaonih problema. Hipoteze su potrebne na svakom stupnju istraživanja. Ne smije se zaboraviti da ono što se naziva općim principima ili zakonima (koji su, možda, potvrđeni u prethodnom istraživanju) mogu se primijeniti u sadašnjem, još nezavršenom istraživanju samo s izvjesnim rizikom. Opći zakon neke nauke funkcioniraju kao hipoteze koje usmjeravaju istraživanje u svim njegovim fazama. Hipoteze se mogu smatrati kao nagovještavanja mogućih veza između stvarnih ili zamišljenih činjenica. Pitanje istinitosti hipoteza nije zbog toga potrebno stalno postavljati. Nužna odlika hipoteze, s ovog gledišta, jest da je hipotezu moguće izložiti u određenoj formi, tako da njene implikacije mogu se otkriti logičkim sredstvima. Broj hipoteza koje istraživaču mogu pasti na pamet je neograničen; on je funkcija karaktera njegove mašte. Postoji zato potreba za jednom tehnikom da bismo izvršili izbor između alternativnih sugestija i da bismo se uvjerili da su alternative stvarno, a ne samo prividno, različite teorije. Možda je najvažniji i najbolje ispitani dio takve tehnike tehnika formalnog zaključivanja. Prikladno je imati pri ruci – na skladištu, da tako kažemo – različite hipoteze čije su posljedice pažljivo ispitane. Zadatak je matematike da pripremi i ispita alternativne hipoteze. Matematika prima nagovještaje o tome kakve hipoteze iz prirodnih nauka treba da proučava, a prirodne nauke duguju matematici za sugestije o tipu reda koji njihov predmet istraživanja otjelovljuje. Deduktivna razrada hipoteza nije jedini zadatak znanstvenog metoda. Budući da postoji mnoštvo mogućih hipoteza, zadatak istraživanja je da se odredi koja se od mogućih objašnjenja ili rješenja problema najbolje slažu s činjenicama. Formalna razmatranja zato nikada nisu dovoljna da utvrde materijalnu istinu neke teorije. Nijedna hipoteza koja predstavlja opći stav ne može biti dokazana kao apsolutno istinita. U svakom istraživanju koje se bavi činjenicama primjenjuje zaključivanje po vjerojatnošću. Zadatak takvih istraživanja je da se odvoji ona hipoteza koja je najvjerojatnija na osnovu činjeničnog dokaznog materijala; a zadatak daljeg istraživanja je da se nađe drugo činjenično svjedočanstvo koje će povećati ili smanjiti vjerojatnošću takve jedne teorije.

1.2.3. ‘’Ideal’’ znanosti Ideal znanosti je da se postigne sistematska međusobna povezanost činjenica, jer izdvojeni stavovi zaista ne čine znanost. Izdvojeni stavovi služe samo kao prilika da se nađe logička veza između njih i drugih stavova. 67

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti „Zdrav razum“ se zadovoljava raznovrsnim zbirkama obavještenja. Kao posljedica toga stavovi koje on tvrdi često su neodređeni, obim njihove primjene je poznat, a njihova međusobna suglasnost obično je veoma sumnjiva. Prednosti pronalaženja sistema među činjenicama otuda su očiti. Uvjet da se stvori sistem je da se unese preciznost u stavove koji se tvrde. Granice u kojima su stavovi istiniti onda su jasno određene. Štoviše, proturječnost između stavova koji se tvrde postepeno se uklanjaju budući da stavovi koji su dio sistema moraju da obrazlažu i ispravljaju jedan drugi. Na taj način povećava se obim i točnost našeg znanja. Zapravo naučna metoda se razlikuje od drugih metoda po točnosti i po broju činjenica koje izučava. Kada, kako se to često dešava, jedna znanost napušta jednu teoriju radi neke druge, pogrešno je pretpostavljati da je znanost ‘’bankrotirala’’ i da je nesposobna otkriti strukturu predmeta koji izučava. Takve promjene prije pokazuju da znanost progresivno ostvaruje svoj ideal. Jer takve promjene nastaju da bi se ispravila ranija zapažanja ili rasuđivanje, a takve ispravke znače da posjedujemo pouzdanije činjenice. Ovdje moramo istaknuti da se samo kod jednog broja znanstvenika i filozofa znanosti prihvata tzv. kumulativni razvoj znanosti, jer postoji i neka druga mišljenja kao što je to slučaj sa T. Kuhnom, a o tome ćemo govoriti u drugom dijelu knjige. Ideal sistematičnosti zahtijeva da stavovi za koje se tvrdi da su istiniti budu povezani bez uvođenja drugih stavova za koje ne postoji svjedočanstvo, ili je ono malo. U jednom sistemu broj nepovezanih stavova i broj stavova za koje nema svjedočanstva sveden je na minimum. Otuda u jednom sistemu zahtjevi za jednostavnošću, kao što je izraženo Okamovim pravilom, zadovoljeni su u velikoj mjeri. Jer taj princip tvrdi da entitete ne treba umnožavati bez potrebe. To se može interpretirati kao zahtjev da sve što se može dokazati bude dokazano. A ideal sistematičnosti baš to i zahtjeva. Svjedočanstvo za stavove koji su elementi u jednom sistemu prikuplja se brže nego svjedočanstvo za izolirane stavove. Svjedočanstvo za jedan stav može da bude utemeljeno na verificiranim slučajevima na koje se taj stav odnosi ili na slučajevima koji verificiraju druge stavove koji su opet povezani s prvim stavom u neki sistem. Ova osobina sistematičnosti naučnih teorija jest ono što daje tako visok stupanj vjerojatnosti različitim pojedinačnim stavovima neke znanosti. 1.2.4. Osobina znanstvenog metoda da sam sebe ispravlja Znanost „ne nastoji“ uvjeriti sebe u istinitost svojih stavova na bilo koji način i po bilo koju cijenu. Stavovi moraju biti utemeljeni na logički prihvatljivom svjedočanstvu, što se mora obazrivo procijeniti i ispitati dobro poznatim kanonima nužnog zaključivanja i zaključivanja po vjerojatnosti. Odavde slijedi da je metoda znanosti stabilniji i važniji za znanstvenike nego neki poseban rezultat koji je postignut sredstvima tog metoda.

68

Znanost i modeli objašnjenja

Zbog svog metoda znanstvena djelatnost je proces u kome ona sama sebe ispravlja. Ona se ne poziva na naročito otkrivenje ili autoritet čija je izjava nesumnjiva i konačna. Ona ne zahtijeva nikakvu nepogrješivost i počiva na metodama otkrivanja i provjeravanja hipoteza da bi se došlo do sigurnih zaključaka. I sami kanoni istraživanja otkrivaju se u procesu razmišljanja i tijekom proučavanja mogu i sami biti modificirani. Svojom kontinuiranom primjenom metoda omogućuje da se greške zapaze i isprave. Opći stavovi mogu se utvrditi samo metodom ponovljenog uzimanja uzoraka. Zbog toga se stavovi koje neka znanost proučava, ili potvrđuju u svim mogućim eksperimentima, ili se modificiraju u skladu sa svjedočanstvom. Osobina ovog metoda da sam ispravlja svoje rezultate dopušta nam da odbacimo neki stav, ali nam također jamči da su teorije koje usvaja znanost, vjerojatnije od neke alternativne teorije. Ali ne iziskujući više sigurnosti nego što dopušta svjedočanstvo, znanstvena metoda uspijeva ostvariti više logičke sigurnosti nego neke druge metode koji su do sada izmišljene. U procesu prikupljanja i ocjenjivanja svjedočanstva postoji neprekidno pozivanje na činjenice u korist teorije ili principa, i na principe u korist činjenica. Jer ne postoji ništa što je suštinski nesumnjivo, nema apsolutno prvih principa u smislu samo očiglednih principa, ili principa koji se moraju znati prije svega drugog. Metoda znanosti na taj način bitno sadrži krug. Mi dolazimo do svjedočanstva za principe pozivajući se na empirijski materijal, za koji se tvrdi da je „činjenica“; uz to pravimo izbor, analiziramo i interpretiramo empirijski materijal na osnovu tih principa. Zbog svakog uzajamnog odnosa činjenica i principa sve što je sumnjivo brižljivo se ispita u ovom ili onom trenutku. U dosadašnjem izlaganju date su samo neke opće karakteristike i to taksativno jer svaka od njih zahtijeva dodatna objašnjenja i problematiziranje. Određeni znanstvenici i filozofi imaju različite stavove, odrične ili manje afirmativne, u odnosu prema navedenim zaključcima. No, nama je za cilj u ovako koncipiranom dijelu dati one bitne principe koje će čitatelju, ili studentu omogućiti shvaćanje problematike i daljnje studiranje. 1.2.5. Ograničenosti i vrijednosti znanstvenog metoda Želja za znanjem radi njega samog raširenija je nego što to obično priznaju antiintelektualisti. Ona ima svoje korijene u životinjskoj radoznalosti koja se očituje u kozmološkim pitanjima djece i u ogovaranju odraslih. Nikakav krajnji utilitaristički motiv ne goni ljude da žele da saznaju privatni život njihovih susjeda, bili oni veliki ili obični. Postoji također izvjestan poticaj koji uvlači ljude u različite intelektualne igre ili vježbe u kojima se od njih zahtijeva da nešto pronađu. Ali dok je želja za znanjem velika, ona je rijetko dovoljno jaka da nadvlada moćnije organske požude, i zaista je malo onih koji imaju i naklonost i sposobnost da se suoče s ogromnim teškoćama znanstvenog metoda u više specijalnih područja. 69

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ova želja za znanjem često nije dovoljno jaka da izdrži kritičko istraživanje. Ljude obično zanimaju rezultati, priča ili roman o nauci, a ne tehnički metodi kojima su ti rezultati postignuti i pomoću kojih se njihova istinitost neprekidno provjerava i određuje. Naš prvi impuls je prihvatiti vjerojatno kao istinito i da odbacimo ono što nam nije blisko kao lažno. Nemamo vremena, naklonosti ili energije da sve ispitamo. Stvarno, kad nas netko pozove da to učinimo, osjećamo dosadu i osjećamo kako nam se kvari raspoloženje. A kada netko od nas zatraži da svoja cijenjena vjerovanja tretiramo samo kao hipoteze, mi žestoko bunimo kao kad netko vrijeđa naše bližnje. Ovo pruža osnovu za različite pokrete koji su neprijateljski postavljeni prema racionalnom naučnom postupku (mada se njihovi pokretači često ne slažu da su neprijateljski postavljeni prema nauci). Mističari, intuicionisti, autoritativisti, voluntaristi i fikcionalisti – sve oni pokušavaju da potkopaju poštovanje prema racionalnim metodama nauke. Ovi napadi su uvijek nailazili na široko odobravanje, i ima uvjeta da se tako i nastavi, jer oni uvijek imaju utjecaj na odgovarajuću crtu u ljudskoj prirodi. Na žalost, oni ne pružaju nikakvu pouzdanu alternativnu metodu za postizanje povjerljivog znanja. Veliki francuski pisac Pascal suprotstavio je logici duh tananosti ili osjećajnosti (esprit géometrique i esprit de finese) i uporno je dokazivao da srce ima svoje razloge kao i duh, razloge koji ne mogu točno da se formuliraju, ali koje tanani duhovi i pored toga shvaćaju. Različiti ljudi, kao što su James Russel Lowell i George Santayana, slažu se kako je: “Duša je još tajanstvena”, “Mudrost je pouzdati se u srce … pouzdati se u nepobjedivo naslućivanje duše”. Istina je da se u odsustvu sveznanja moramo osloniti na nagađanje naše duše; a veliki ljudi su oni čija su nagađanja ili intuitivna naslućivanja duboka ili prodorna. Samo djelujući sukladno s našim nagađanjem možemo doći do svjedočanstva koje ide njemu u prilog. Ali samo pustoš može da slijedi iz brkanja jednog naslućivanja sa stavom za koji već postoji svjedočanstvo. Je su li svi razlozi srca jaki? Je li sva proročanstva govore istinu? Tužna povijest ljudskog iskustva osobito obeshrabruje svako takvo tvrđenje. Mistička intuicija može dati ljudima apsolutnu subjektivnu izvjesnost, ali ne može da pruži dokaz da su suprotne intuicije pogrešne. Očito je da moramo logički ocijeniti, kada se autoriteti spore, svjedočanstvo koje ide njima u prilog ako želimo racionalno da biramo. Sigurno, kada se traži istina, nije nikakav odgovor ako se kaže: “Ja sam uvjeren” ili “Više volim da se oslonim na ovaj nego na neki drugi autoritet”. Gledište da prirodne znanosti ne vode dokazanosti, već da su samo fikcija, ne uspijeva da objasni zašto su nam one omogućile da anticipiramo prirodne pojave ili da ih kontroliramo. Ovi napadi na znanstvene metoda dobiju izvjesnu boju vjerojatnosti zbog nekih tvrđenja njegovih nekritičkih, oduševljenih pristalica koja se ne mogu braniti. Ali u biti znanstvenog metoda jest da ograničava svoje osobne pretenzije. Priznajući da ne znamo sve, on ne tvrdi je li sposoban da riješi sve praktične probleme. Greška je pretpostavljati, kao što se često čini, da znanost poriče istinitost svih stavova koji nisu provjereni, jer ono što nije provjereno danas može da se provjeri sutra. Do 70

Znanost i modeli objašnjenja

istine možemo doći nagađanjem ili na drugi način. Znanstvena metoda se ipak bavi verifikacijom. Kao što je opće poznato, mudrost onih koji su zauzeti tim poslom popularno se ne cijeni tako visoko kao mudrost mudraca, proroka ili pjesnika. Također, kao što je opće poznato, mi ne znamo na koji način da ulijemo kreativnu inteligenciju onima kojima ona nedostaje. Znanstvenici, kao i sva druga ljudska bića, mogu da uđu u kolosijek i da primjenjuju svoju tehniku bez obzira na okolnosti koje se mijenjaju. Uvijek će biti formalnih postupaka koji su neplodni. Definicije i formalne distinkcije mogu izoštriti instrumente, ali ne i pamet da bismo ih pravilno upotrebljavali, a statistički podaci mogu biti u skladu s najvišim tehničkim kriterijima i još uvijek da budu irelevantni i neuvjerljivi. Ipak, znanstvena metoda je jedini način da se poveća opća masa ispitanih i provjerljivih istina i da se eliminira proizvoljno mišljenje. Dobro je objasniti naše pojmove zahtijevajući precizno značenje naših riječi i dobro je pokušati provjeriti naše omiljene ideje primjenjujući ih na precizno formulirane stavove. Postavljajući pitanje o socijalnoj potrebi za znanstvenom metodom, treba priznati da je teško ili nemoguće ne uzdržati se od suda koji je bitan za tu metodu kada smo pritisnuti zahtjevima za neposrednom akcijom. Kada je moja kuća u plamenu, moram djelovati brzo i neodložno – ja ne mogu stati i razmotriti moguće uzroke, niti čak da točno procjenjujem izglede na uspjeh koji su obuhvaćeni različitim alternativnim načinima reagiranja. Iz tog razloga oni koji su skloni nekom specifičnom načinu djelovanja često preziru one koji su se posvetili razmišljanju, a izvjesni ultramodernisti izgleda da dokazuju kao da je nužnost akcije jamčila istinitost našeg rješenja. Ali činjenica da ja ili moram glasati za kandidata X ili da se moram uzdržati od toga, sama po sebi ne daje mi o tome adekvatno znanje. Ponavljanje naših kajanja čini to očiglednim. Razborito uređeno društvo je zbog toga snabdjeveno sredstvima za predviđanje i razmatranje prije nego što nužnost akcije postane neodoljiva. Da bi se osiguralo najtemeljitije istraživanje, mora se raspravljati o svim gledištima, a to znači dopuštanje gledišta koja su nam prima facie i najodvratnija. Dosljedno najvažniji društveni uvjet za primjenu znanstvenog metoda je rasprostranjena težnja ka istini, dovoljno jaka da se odupre moćnim snagama koje čine da se uporno držimo starih gledišta, ili obratno, da prihvatimo svaku novost zato što je promjena. Onima koji su angažirani u znanstvenom radu potrebno je ne samo slobodno vrijeme za razmišljanje i materijalna sredstva za njihove eksperimente već i zajednica koja poštuje težnju ka istini i dopušta slobodu izražavanja intelektualne sumnje u njene najsvetije ili najutvrđenije institucije. Bojazan da se ne uvrede utvrđene dogme bila je prepreka razvitku astronomije i geologije, kao i drugih prirodnih znanosti, a strah da se ne uvrijedi osjećanje patriotizma ili poštivanja možda je jedna od najvećih smetnji u proučavanju povijesti i društvenih znanosti. S druge strane, kada zajednica bez razlike pozdravlja svaku novu doktrinu, ljubav prema istini postaje podređena želji za novim formulacijama. 71

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Sveukupno se može reći da sigurnost znanosti ovisi od toga je li postoje ljudi koji više brinu za ispravnost svojih metoda nego za neke rezultate koji se dobiju njihovom primjenom. Iz tog razloga nesreća je za znanost kada se znanstveno istraživanje u društvenoj oblasti u velikoj mjeri nalazi u rukama onih koji nisu u povoljnom položaju da se suprotstave utvrđenom ili popularnom mišljenju. To se može drugačije izraziti ako se kaže da prirodne znanosti mogu biti liberalnije zato što smo sigurni da će budalasta mišljenja brzo eliminirati pod pritiskom činjenica. Međutim, u društvenoj oblasti nitko ne može reći kakvo zlo može proizaći iz budalastih ideja prije nego što se ludost konačno ne dokaže. Ako se uopće može dokazati. Nijedna mjera znanstvenih metoda ne može spriječiti da ljudski život bude avantura i nijedan znanstveni istraživač ne zna da li će postići svoj cilj. Ali znanstvena metoda zaista omogućuje velikom broju ljudi da koračaju sigurnijim koracima. Analizirajući mogućnosti za svaki korak ili plan, postoje moguće anticipirati budućnost i pripremati se za nju unaprijed. Znanstvena metoda tako smanjuje zaprepaštenje pred novošću i neizvjesnošću života. On nam omogućuje da odredimo smjernice djelovanja i moralnog procjenjivanja koje odgovaraju širim pogledima nego što su pogledi na osnovu fizičkog nadražaja i organskog uzvrata. Znanstvena metoda je jedini uspješan način da se pojača ljubav prema istini. On razvija intelektualnu hrabrost da se suočimo s teškoćama i da savladamo iluzije koje su privremeno prijatne, ali na kraju štetne. On utvrđuje razlike bez ikakve vanjske sile pozivajući se na našu zajedničku racionalnu prirodu. Put znanosti, čak iako je to uz strmu planinu, otvoren je svima. Otuda, dok su vjerovanja sektaša i pripadnika raznih grupa osnivana na ličnom izboru ili temperamentu i dok to dijeli ljude, znanstveni postupak sjedinjuje ljude u nečem plemenitom, lišenom svakog sitničarenja. Zbog toga što zahtijeva nepristranost, nesebičnost, to je najljepši cvijet i probni kamen slobodoumne civilizaciji. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke karakteristike znanstvenih teorija, dakako opet u taksativnom obliku. 1.2.6. Apstraktna priroda znanstvenih teorija Nijedna teorija ne tvrdi sve što je moguće reći o nekom predmetu istraživanja. Svaka teorija izdvaja neke aspekte i isključuje druge. Kada to ne bi bilo moguće – ili zato što su ti drugi aspekti irelevantni, ili zato što je njihov utjecaj na one izabrane aspekte vrlo neznatan – znanost kakvu poznajemo bila bi nemoguća. •

72

Sve teorije sadrže apstrakciju iz konkretnog sadržaja. Nikakvo pravilo ne može se dati o tome koji aspekt sadržaja treba se apstrahirati i da se na taj način proučava neovisno od drugih aspekata. Ali zbog toga što je cilj znanosti postizanje sistematske međusobne povezanosti pojava, obično će se apstrahirati oni aspekti koji omogućuju ostvarenje tog cilja. U pojavi koja se proučava mora se pronaći izvjesni zajednički elementi, tako da se beskonačna raznolikost pojava može smatrati sustavom u kome je izložena njihova struktura.

Znanost i modeli objašnjenja

•

Zbog apstraktnosti teorija često izgleda da je znanost u otvorenoj proturječnosti prema „zdravom razumu“. U „zdravom razumu“ ne razlikuje se jedinstveni karakter stvari od osobine stvari da se međusobno prožimaju, tako da pokušaj znanosti da otkrije nepromjenljive oblike često daje privid izvještačenosti. Teorije se zatim smatraju za „korisne fikcije“ ili „nerealne“. Ipak, u takvim kritikama previđa se činjenica da znanost zanimaju baš izvjesne izdvojene nepromjenljive relacije stvari, tako da mnoge karakteristike stvari znanosti nužno zanemaruju. Štoviše, u njima se zaboravlja da i sam „zdrav razum“ operira pomoću apstrakcija koje su uobičajene i često nejasne i koje su nepodobne da izraze kompleksnu strukturu tijeka stvari.

1.2.7. Tipovi znanstvenih teorija Znanstveno objašnjavanje se sastoji u podvođenju pojedinačnih događaja, za koje se kaže da ih treba objasniti, pod neko pravilo ili zakon koji izražava neku nepromjenljivu karakteristiku jedne grupe događaja. Sami zakoni mogu se objasniti, i to na isti način, pokazivanjem da su oni posljedice obuhvatljivih teorija. Efekt takvog progresivnog objašnjavanja događaja pomoću zakona, zakona pomoću širih zakona ili teorija, jest otkrivanje međusobne povezanosti mnogih prividno izoliranih stavova. •

•

•

Jasno je ipak da se proces objašnjavanja mora negdje zaustaviti. Teorije za koje se ne može pokazati da su specijalne posljedice šire povezanosti činjenica moraju se ostaviti neobjašnjene i moraju se prihvatiti kao dio sirove činjenice postojanja. Materijalni uvjeti, u formi nepredviđenih činjenica, moraju se priznati bar na dva mjesta. Postoji nepredvidljivost na stupnju čulnosti: baš ovo a ne ono davano je u osjetilnom iskustvu. I postoji nepredviđenost na stupnju objašnjavanja: određeni sustav, iako nije jedini mogući sustav s gledišta formalne logike, otkriva se utjelovljen u neprestanom mijenjanju stvari. Postoji ipak jedna druga zanimljiva razlika između teorija. Neke teorije se pozivaju na skriveni mehanizam koji je lako zamisliti i koji će objasniti opažljive pojave; druge teorije izbjegavaju svako upućivanje na takve skrivene mehanizme i upotrjebljuju relacije koje su apstrahirane iz stvarno opažljivih pojava. One prethodne se nazivaju fizikalne teorije, druge se zovu matematičke ili apstraktne teorije. Važno je biti svjestan razlike između ove dvije vrste teorija i uvidjeti da su neki duhovi naročito naklonjeni jednoj vrsti, dok su drugi naklonjeni samo drugoj vrsti. Ali je isto tako bitno ne pretpostavljati da je jedna od ove dvije vrste teorija osnovnija ili ispravnija od druge. U povijesti znanosti postoji stalna oscilacija između teorija ova dva tipa; ponekad se i jedan i drugi tip teorije uspješno primjenjuju na isti sadržaj. Objasnimo ipak razliku koja postoji među njima. 73

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Engleski fizičar William Rankin objasnio je razliku na sljedeći način: postoji dvije metode za građenje teorije. U matematičkoj ili apstraktnijoj teoriji „jedna klasa objekata ili pojava definira se … opisivanjem … onog skupa osobina koji je zajednički svim objektima ili pojavama koje čine tu klasu, kako se opaža čulima, bez uvođenja ičeg hipotetičkog“. U fizikalnoj teoriji „jedna klasa objekata se definira … kao da je sastavljena na način koji nije opažljiv osjetilima pomoću modifikacije neke druge klase objekata ili pojava čiji su zakoni već poznati.“19 U drugoj vrsti teorije gradi se neki zamišljivi model kao uzor za mehanizam koji je skriven za osjetila. Neki fizičari kao Kelvin mogu se zadovoljiti samo mehaničkim objašnjenjem opažljivih pojava, bez obzira koliko može biti složen takav mehanizam. Primjeri za ovu vrstu teorija su teorija atoma u kemiji, kinetička teorija materije kava je razvijena u termodinamici i u teoriji o ponašanju gasova, teorija gena u proučavanju naslijeđa, teorija linija sile u elektrostatici i današnji Bohrov model atoma u spektroskopiji. U matematičkom tipu teorije odbačeno je pozivanje na skriveni mehanizam ili je, u svakom slučaju, svedeno na minimum. Kako se ovo može učiniti slikovito je opisao Henri Poincarè: „Pretpostavimo da imamo pred sobom neki stroj: vidimo jedino da se vodeći i gonjeni kotači okreću, ali transmisija, mehanizam koji posreduje, pomoću koga se kretanje prenosi s jednog točka na drugi, skriven je u unutrašnjosti stroja i izmiče našem pogledu; mi zaista ne znamo da li se prijenos vrši prijenosnikom ili kaiševima, zupčanicima ili drugim napravama. Da li mi kažemo da je nemoguće da shvatimo bilo što o ovom stroju sve dok nam se ne dozvoli da je rastavimo? Vi dobro znate da to ne kažemo i da je princip održanja energije dovoljan odrediti za nas najzanimljiviju stvar. Mi lako utvrđujemo da se gonjeni točak okreće deset puta sporije od vodećeg točka, budući da se ta dva točka vide; mi smo otuda u stanju da zaključimo da će prijenos koji je primijenjen na jedan točak biti u ravnoteži s deset puta većim prijenosom koji je primijenjen na drugom točku. Zato nema potrebe da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se ulazi u mehanizam ove ravnoteže i da se sazna kako u unutrašnjosti stroja sile kompenziraju jedna drugu.“ Primjeri za ovakve teorije su teorija gravitacije, Galileijevi zakoni slobodnog pada, teorija prenošenja toplote, teorija organske evolucije i teorija relativnosti. Kao što smo naglasili, nekorisno je raspravljati o tome koji je tip teorije osnovaniji i koji tip univerzalno treba usvojiti. Obje vrste teorija bile su uspješne u koordiniranju prostornih oblasti pojava i plodne u otkrićima najznačajnije vrste. U nekim periodima u povijesti znanosti postoji tendencija ka mehaničkim modelima i „atomicitetu“; u drugim, tendencija ka općim principima koji povezuju karakteristike apstrahiranih iz direktno opažljivih pojava; u trećim tendencija ka spajanju ili sintezi ova dva gledišta. Neki znanstvenici, kao Kelvin, Faraday, Makswell, pokazuju naklonost isključivo prema „model“ – teorijama; drugi znanstvenici, kao Rankin, Ostwald, Duhem, 19

74

W. J. M. Rankin, Miscellaneous Scientific Paper ,1881., str. 210.,

Znanost i modeli objašnjenja

najbolje barataju s apstraktnim teorijama; treći, kao Einstein, imaju neobičan dar da podjednako dobro poznaju obje vrste. U daljnjem razmatranju obratimo pozornost na neke opće stavove koji su neophodni ka izvjestan uvod u razmatranje problema filozofije znanosti.

75

2. Empirizam i racionalizam Filozofska tradicija tvrdi da se znanje zahtijeva obrazloženje ili opravdanje ili potkrepu ili dokaz i ne ostavlja se na puko vjerovanje ili dojam. Znanje svoju podršku uvijek traži negdje izvan onoga što neposredno tvrdi jer podrazumijeva pitanje: zašto? To je ujedno i razlog zbog kojeg, prema duboko usađenom filozofskom vjerovanju, znanost treba filozofiju. Kako znanost ne može izaći iz sebe same da bi pronašla svoju podršku, tvrde često filozofi, potrebna joj je filozofija da joj na tu podršku ukaže. Izuzetnost znanosti leži u izuzetnosti te podrške i u načinu na koji su njene predodžbe, pojmovi i stavovi na te podrške oslonjeni, odnosno njime opravdani i potkrijepljeni. U povijesti filozofije isprepliće se nekoliko pristupa razotkrivanju naravi te podrške. Dva su najvažnija, a i naizgled suprotstavljena, empirizam i racionalizam. Tijekom povijesti novovjekovne filozofije njihovo suprotstavljanje nije nikada posve zamrlo, a najžešće je bilo u 17. i 18. stoljeću.20 Tadašnje rasprave o izvoru i metodi znanosti možemo smatrati prapoviješću suvremene filozofije znanosti. Recimo zato ukratko i veoma pojednostavljeno nekoliko riječi o svakom od tih pristupa. Za empiriste je potpora znanosti i izvor znanja iskustvo. Reći da smo nešto naučili na temelju iskustva, znači da smo do tog znanja došli uporabom osjetila. Zbog toga je stav empirista da cjelokupno znanje stječemo ili izvodimo iz dojmova osjetila, premda priznaju da je potrebna stanovita, veća ili manja, mjera umske djelatnosti da bi iz sirovih osjeta nastalo znanje. Za njih je čovjek odmah po rođenju nalik neispisanom listu papira (»tabula rasa«) po kojem iskustvo tijekom života ispisuje poruke znanja. Drugim riječima, nikakve predodžbe ili ideje nisu čovjeku prirođene; čovjek se rađa praznoga uma. Pitanje o mogućoj prirođenosti ideja veoma je važno jer su oprečni odgovori na njega zapravo ishodišta empirizma i racionalizma. Dakle u odgovoru na pitanje: »Postoje li prirođene ideje?« empirist odgovara »Ne!«, odgovor racionalista jest »Da!«. Naime, u osnovi je svake od mnogobrojnih i vrlo različitih racionalističkih filozofija tvrdnja da znanost počiva na neosjetilnoj spoznaji takvih, unaprijed prisutnih ideja, ideja koje, premda ne svjesno, poput tijela posjedujemo od rođenja. Među takve spadaju ideje objekata koje osjetilno ne zatječe, ili opća načela koja uređuju zbilju, odnosno naše iskustvo te zbilje. Zbog toga je racionaliste potpora znanosti i izvor znanja um sam, a ne iskustvo. Oni smatraju da je um sposoban, bez doprinosa ili uz sporedni doprinos osjetila, iznaći bitne istine o svijetu. 20

76

Moramo napomenuti da ideje koje zastupaju empirizam i racionalizam, što se tiče problema spoznaje, imaju korijena u klasičnoj filozofskoj tradiciji. Tako da možemo opravdano tvrditi da je njihova zasluga što se taj problem postavio jasno sa mogućim rješenjima.

Empirizam i racionalizam

Prema racionalističkoj predodžbi, znanost se gradi deduktivno: iz umom spoznatih najopćenitijih istina izvode se s pomoću valjane metode njihove nužne posljedice, koje nam kazuju što je zbilja, a što su pričini, što potkrijepljeno znanje, a što puko vjerovanje. Jer, ako je znanost zbivanje u našem duhu, a ona se u filozofiji tako najčešće poima, onda se opravdanje i potkrepljivanje sastoji od toga da se jedne predodžbe, pojmovi i stavovi, jednom riječju ideje, oslanjaju ili izvode iz drugih ideja. U ljudskom duhu mora, dakle, postojati dvoje: mora postojati skup privilegiranih ideja, tj. onih iz kojih se druge izvode, i način ili metoda kojom sve ostale ideje izvodimo ili utemeljujemo u tom privilegiranom skupu. Osnovne obrise takve predodžbe znanosti ocrtao je u osvit novovjekovne filozofije René Descartes. Kako je tijekom renesanse nepovratno uzdrmana vjera u ispravnost Aristotelove slike svijeta, u Descartesovo se vrijeme kao filozofski najzanimljivije nametnulo pitanje o postupku kojim se stiže do istine ili znanja, tj. pitanje metode znanosti. U doba procvata matematike u Europi Descartes je i metodu znanosti oblikovao po uzoru na matematičku dedukciju. Vjerujući da je razum sposoban uvidjeti istinitost nekih tvrdnji, kao što su matematički aksiomi, on racionalni uvid postavlja na mjesto vrhovnog suca koji odlučuje o onom privilegiranom skupu, u koji smješta one ideje koje shvaćamo »jasno i razgovijetno«. Iz tih se ideja druge izvode strogim postupkom dedukcije, kao što se u matematici iz aksioma izvode teoremi. Descartes svoju metodu gradi na pretpostavljenoj sposobnosti razuma da prepozna istinite ideje. No, prvi korak mora biti nevjerica. On nas potiče da na početku istraživanja odbacimo sve tvrdnje u čiju je istinitost moguće i najmanje posumnjati. Jedino se tako možemo osloboditi svih zabluda i predrasuda kojima smo možda robovali. Pročišćavajuće djelovanje nevjerice zastaje tek pred bjelodano istinitim mislima, pred idejama tek najopćenitije istine. Zbiljski problemi s kojima se u istraživanju susrećemo vrlo su udaljeni od tih općih pravila i odveć složeni da bi razum bio u stanju izravno uvidjeti njihovo ispravno rješenje. Zato ih treba pojednostaviti, pa Descartes savjetuje da kao nužan prethodni korak provedemo analizu problema, kojom ćemo ih svesti na jednostavnije i općenite, a tako razumu pristupačnije probleme, čija rješenja onda spoznajemo kao posljedice nedvojbenih pravila. Da bismo potonje postigli, potrebna je sinteza, u kojoj elemente spoznate tijekom analize povezujemo u cjelinu rješenja postavljenog problema. Cilj nam je da se deduktivno, dakle putem logičke nužnosti, sigurno spuštamo od izvjesno spoznatih općih pravila do rješenja izvornog posebnog problema, kojem tako također osiguravamo karakter izvjesnosti. U Descartesovoj su metodi nevjerica i analiza tek priprava za odlučni korak koji se poduzima u fazi sinteze i koji je zapravo deduktivno razrješavanje postavljenog problema na temelju skupa privilegiranih ideja – onih koje su spoznate “jasno i razgovijetno”. Najjednostavniji primjer deduktivnog razrješavanja zadaće jest baratanje nekim matematičkim aksiomatskim sustavom, recimo Euklidovom geometrijom. Tu osnovni pojmovi, bez obzira jesu li oni definirani ili ne, i temelj77

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ni postulati ili aksiomi čine skup privilegiranih ideja iz kojih sve ostalo proizlazi metodom logičkog izvođenja. Pitanje zdravog razuma, odnosno razlike između “mašte” i “zdravog razuma” predstavlja jedno od osnovnih pitanja u teoriji spoznaje. Kao što nam je poznato, analizirajući osjete ili impresije još je David Hume osporio postojanje vanjskih stvari sa kojim operira zdrav razum. Je li to samo predrasuda da postoji stol na kojem sada pišem ove retke? U prvi mah čini se takva filozofova tvrdnja apsurdna, a ipak je došla nekim dosljednim zaključivanjem. Ako se svi složimo da je to zabluda, stajat će nas dosta muke da nađemo „pogrešku“. Ovo nameće problem verifikacije, to jest ne možemo ništa sigurno tvrditi ako pri tome nemamo mogućnost verifikacije. Uvidjevši tu teškoću, A.J. Ayer (The Problem of Knowledge) je s nekim američkim filozofima stao na gledište da spoznaja ima ispuniti tri uvjeta. Netko je spoznao nešto ako: 1. on je siguran u to 2. on to može verificirati 3. to je istina Ova teorija triju uvjeta našla je prilično pristalica, naročito kod neopozitivista, ali se pokazalo da ona krije u sebi niz poteškoća. Zoran primjer predstavlja problem kako znati nešto da je istina bez verifikacije. Također, treći je uvjet sadržan u dosljednom empirizmu, i profesor Ayer je sa svojom školom upao u circulus vitiosus. Kako drugačije možemo definirati istinu nego kao ono što spoznajemo? Postaviti istinu kao kriterij naše spoznaje – znači napustiti tlo iskustva, suprotno težnjama škole. Ipak, Teorija triju uvjeta ima zaslugu da je neke distinkcije jasno postavila. Biti siguran u nešto je nužna (ako ne i dovoljna) oznaka spoznaje. Nitko razborit neće izjaviti: »Ja to znam, ali nisam u to siguran.« No, postavlja se pitanje je li ta evidentna sigurnost već spoznaja, ili je to tek ishodište našeg spoznavanja? Odgovor na ova pitanja moramo potražiti u tradicionalnoj maksimi empirizma: »Da ništa nije u našem umu što nije ušlo kroz naše osjete.« Međutim, kako to god jednostavno i uvjerljivo zvuči, ipak se tu ubrzo postavilo pitanje što nam uistinu daju osjetila. Ne uključuje li i sam pojam osjetila tjelesno što se izravno ne zapaža nego pretpostavlja opstojnost različitu od onoga što se vidi, čuje, miriše ili pipa? Zbog toga je i dosljedniji empirizam modificirao prvobitnu tezu i umjesto osjetila inzistirao na osjetima ili opažanjima. Drugi i još teži problem bio je u tome što su otkriveni zakoni kojima se pretkazuju budući događaji, dakle ono što još nije bilo iskušeno. S otkrićem zakona i počinju glavne filozofske dileme. Već je Hume u svom pozitivnom skepticizmu odbacio princip kauzaliteta kao fikcije a tu leži bit zakona, kao vid izražavanja znanosti, koji pretpostavlja postojanje uzročno-posljedičnih veza. Primjer, vidjeti da svako jutro sunce izlazi može se postaviti pitanje što nam jamči da će sutra opet sunce svanuti? Ništa, odgovara Hume. Pitanje se može općenito formulirati. Je li iz opažanja događaja, ma kako česti bili, možemo izvesti neki drugi događaj koji još nismo opažali? Ne! – odgovara Hume odrješito. 78

Empirizam i racionalizam

Ovdje se pojavljuje još jedan problem koji je neumitno vezan za empirizam, a to je problem logičke indukcije. Humeov se problem ponekad veže i s logičkom indukcijom. Budući da smo vidjeli mnogo gavrana, a svaki je bio crn, možemo lako pomisliti da su svi gavranovi crni. Naravno, taj bi se zaključak pokazao pogrešnim kad bismo jednom spazili bijelog gavrana. Što nam, međutim, jamči da nećemo naći bijelog gavrana i održati općeniti sud: svi gavranovi su crni? Je li se od velikog broja može doći do zaključka o svima? Takav prijelaz od mnogo slučajeva na opće pravilo, nazivan logičkom indukcijom, bio je kamen kušac na kojem je empirička filozofija oštrila i krhala zube. Ovaj problem logičke indukcije je veoma bitan jer je ona kao metoda vrlo važno opisivanju i klasificiranju podataka (pogledaj primjer neki botanički priručnik), no pronalazak i fundiranje prirodnih zakona idu složenijim i strmijim putovima, u nerazrješivoj vezi teorijskog i eksperimentalnog. Ovi problemi već u samom povoju empirizma dovest će do Humeovog skepticizma. To je samo naša navika, nastavlja Hume, ponavljanje nekog slučaja ostavlja u nama stanovita iščekivanja. Prirodni zakoni su tako svedeni na subjektivni mehanizam, što je jako utjecalo na Kanta. Humeova je skepsa uzdrmala do temelja tradicionalni empirizam koji se činio filozofski brat novovjekovne znanosti, i tako je filozofima ostavljena glavna zadaća da refundiraju istinu i zakon. Dva stoljeća kasnije očajava Russel nad takvim ruševinama: »Humeova filozofija predstavlja bankrot razložnosti 18. stoljeća. (…) Zbog toga je važno otkriti da li ima odgovora Humeu u filozofiji koja je sasvim ili uglavnom empirička. Ako nema, tad nema intelektualne razlike između razbora i ludila. Luđak koji vjeruje da je kuhano jaje biva osuđen samo zato što je u manjini.« (History of Western Philosophy) Ako je princip indukcije odbačen, očajava Russel dalje, »…tad je pogrešan svaki pokušaj da se od partikularnih opažanja stigne do općih znanstvenih zakona, i Humeov je skepticizam za empirista neizbježiv«. Budući da Russel pokušavao čitavu spoznaju podići na pojedinačnim opažanjima ili činjenicama, na takozvanim logičkim atomima, razumljivo je što je sudbinsku važnost pripisivao principu indukcije. Na drugoj strani grupa filozofa koje bi uvjetno mogli nazvati sljedbenicima racionalizma ovoj problematici pristupaju na drugačiji način. Dok Russel s drugim empiristima toliku važnost pripisuje logičkoj indukciji, Karl Popper je sasvim omalovažava. Stvar nije u tome, misli on, da se dokaže istinitost neke teorije, nego njena pogrešnost. Ma kako velik broj suglasnih eksperimenata ne može nikad utvrditi neku teoriju, ali je dovoljan jedan eksperiment da je obori. Umjesto verifikacije, koju su neopozitivisti toliko njegovali, Popper uvodi pravilo falsifikacije kao kriterij znanosti. Prema tome morali bismo izmišljati pokuse koji bi se usprotivili stanovitoj znanstvenoj hipotezi, a najsigurnija bila bi ona koja bi najviše takvih testova izdržala, dakle koja bi se činila najnevjerojatnija – što je sasvim paradoksan a da ne kažemo i apsurdan zaključak. 79

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ako se i Popper usprotivio neopozitivističkom krugu u Beču, on je u bitnome ostao na istim pozicijama ne shvaćajući razlike između, “opažanja” i “opažanja”. Ta unutarnja struktura i transcedentnost znanstvenih istraživanja ostale su skrivene empiristima svih pravaca, od Humea do Russela i Poppera. U tom pogledu imamo jedno rješenje koje je dao Kant. On je mnogo dublje zahvatio ovu problematiku, jer prihvata sa zadovoljstvom zaključak empirista da se iz golih opažanja ne može doći do strogo univerzalnih zakona nego postoje i principi koji nemaju podrijetlo u iskustvu nego u čistom umu. Nama nije namjera da razmatramo Kantovo rješenje, nego da ukažemo na još jedan problem koji je usko povezan sa znanošću, a to je pojava aksioma. Dakle, postojanje aksioma kao neposrednih istina postavlja problem verifikacije na jedan poseban nivo u kome se, mada ne potpuno, bolje snalaze racionalizam nego empirizam. Primjerice na početku Euklidove knjige stoji stavak: »Kada se jednakom oduzme jednako, ostane jednako.« Euklid to ne dokazuje, nego postavlja aksiom na kojem gradi svoj geometrijski sistem. Još je Aristotel napominjao da bi bilo smiješno dokazivati njihovu istinitost. Dakle, rekli bismo to znanstvenim jezikom da je to hipoteza apsolutne nužnosti. Dakako, ovo je velik problem koji se postavlja pred empirizam i racionalizam odnosno znanošću uopće. Kantovo rješenje ima svoju heurističku vrijednost ali u suvremenom promišljanju u kojima su se neke stvari promijenile od njegovog doba ima još puno pitanja na koji se mora dati odgovor. Možemo na kraju ovog poglavlja govoriti o još jednom aksiomatskom fenomenu koji ima bitne implikacije i na samu znanost, a to je bit same logike koju još zovemo Aristotelovom. Ako našu logiku shvatimo kao nužan preduvjet ispravnog promišljanja, bez koje znanost nije uopće moguća. Onda ona u svojoj strukturi sadrži elemente koje također smatramo nužno danim, takav je primjerice princip konzistentnosti ili ne protuslovlja za koga Aristotel kaže da nije hipoteza koja bi se mogla pokazati pogrešnom, nego apsolutno nužan zakon spoznaje. Srodno je s ovim i pravilo o isključenom trećem. Stanoviti subjekt ili ima ili nema neki atribut: tertium non datur. Ljudi su u mnogo što sigurni, a to znanje proizlazi dijelom iz izravnog opažanja, dijelom iz racionalnog zaključivanja ili uvida. Što je prvotno – pitanje krajnjeg izvorišta izazvalo je jednu od glavnih filozofskih kontroverzi kroz stoljeća. Izvjesno je da su se sve struje post-hegelovske filozofije različitim intenzitetom i na različite, izravne ili neizravne, načine bavile novovjekovnom prirodnom znanošću. Premda se pred njima pružao jedinstven i dobro definiran predmet, razvijen je, kako to već u filozofiji biva, cijeli spektar gledišta u kojem se jasno uočava oštra bifurkacija na anglo-američki i kontinentalni filozofski krug. Među njima podjela ne ide nikakvom tradicionalnom linijom filozofskog razgraničenja. Dva su kruga, ili sada već dvije filozofske tradicije, decenijima razvijala neovisno jedan od drugog uz otvoreno ili prikriveno negiranje a bez stvarnog dijaloga. Mogući su različiti pogledi na uzroke ove polarizacije. Gary Gutting, jedna od zagovornika kontinentalne tradicije na američkom tlu, smatra, na primjer, da je do bifurkacije došlo zbog različitih obrata koji su se početkom ovog stoljeća zbili 80

Empirizam i racionalizam

u filozofiji. Tako on kaže: »Za anglo-amerikance obrat je bio lingvistički: smatralo se da je znanje ukorijenjeno u jeziku i da se filozofska refleksija o njemu može ponajbolje dostići različitim tehnikama bilo obične bilo formalne analize jezika. S druge strane kontinentalci su slijedili “transcendentalni” obrat koji je znanje vidio ukorijenjeno u aktivnostima neempirijskog subjekta shvatljivog jedino specijalnim tehnikama fenomenološke ili egzistencijalne analize. Bila bi opasna pogreška reći da su fenomenolozi ili egzistencijalisti poricali središnju ulogu jezika u ljudskom mišljenju i iskustvu. Ali, dok su anglo-amerikanci smatrali da se filozofska analiza u potpunosti zbiva na razini faktičke lingvističke prakse (obične ili znanstvene) i njene logičke rekonstrukcije, kontinentalci su insistirali na tome da je ova “svjetovna” razina jezika tek manifestacija dublje razine svjesne aktivnosti … S gledišta kontinentalaca anglo-amerikanci su napustili radikalnost i potpunost karakteristične za filozofiju u ime trivijalnosti lingvističke jasnoće i strogosti. S anglo-američkih gledišta kontinentalci su napustili strogost i jasnoću u ime pretenzija za literarno neizrecivom dubinom, koja zapravo prikriva temeljnu nesuvislost.«21 Sličan opis pružio nam je i Gerhard Radnitzky (1970.), koji je svoje opsežno djelo posvetio prikazu metaznanosti kako je ona razvijana u dvije toliko oprečne tradicije. Na jednom mjestu on razlike ovako rezimira: »Grananje problema kojim se logički empirizam bavi usmjereno je prema rastućoj preciznosti i jasnoći problema i (u nešto manjoj mjeri) rješenja. Grananje problema kojima se bavi hermeneutičko-dijalektička tradicija usmjereno je prema rastućoj emancipaciji i prozirnosti; prema samosvijesti ljudskog djelatnika koja mu pomaže: da se emancipira od hipostaziranih sila društva i povijesti, da razumije povijesnu situaciju, da razvije svijest koju društva imaju o sebi itd. Metaznanost koju su razvili logički empiristi opća je metaznanost ili bolje filozofija znanosti u mjeri u kojoj studiraju (prirodne) znanosti oni ih promatraju s vrlo velike udaljenosti. Hermenautičko-dijalektička filozofija ne samo što se koncentrira na znanosti o čovjeku već razvija simbiozu s tim znanostima. Hermenautičko-dijalektički filozofi insistiraju na tome da humanističke i društvene znanosti budu maksimalno relevantne za moralnu i društvenu praksu.«22 Konačno, kad je znanost u pitanju, čini se da je jedna od glavnih razlika u tome što anglo-američka tradicija iskazuje veliki respekt prema znanosti, njeno apsolutno uvažavanje i napor ne samo da se ona razumije nego i da se imitira gdje god je to moguće. U ovoj tradiciji vrijednost znanosti ničim se ne dovodi u pitanje. Polazi se od toga da su prirodne znanosti neosporno vrlo uspješne i da zbog toga mogu poslužiti kao paradigma racionalnosti uopće. A da je racionalnost jedna i jedina o tome također nije moglo biti nikakve sumnje. 21

22

P.D. Asquith, H.E. Kyburg Jr., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing, Mich.: Philosophy of Science Association, 1979., str. 95. G. Radnitzky, Conteporary Schoolc of Metascience, Göteborg: Akademiforlaget, 1970., Knjiga druga, str. 3.

81

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti S druge strane, inače vrlo divergentne struje kontinentalne tradicije ujedinjene su u kritičkom pristupu znanosti kritičnost je ponegdje oštra i posve negacijska, a ponegdje blaga i reformatorska; katkada se poduzima nošena nostalgijom prema pred-znanstvenim vremenima, a katkada s utopističkom usmjerenošću prema post-znanstvenoj budućnosti. Jedan je stav, međutim, zajednički: znanost je tek jedan i nikako jedini oblik istinite spoznaje. Štoviše, znanost je tek izvedenica ili nagovještaj jedne dublje egzistencijalne ravnine te zbog toga nikako ne može biti jedina pa čak ni dominantna preokupacija filozofije. Prešutno se uzima da čovjekov odnos prema onom dubljem egzistencijalnom sloju njegova bića ne može biti znanstven niti pristupačan znanosti. Razlike u pogledima na status znanosti svakako potječu otuda što je kontinentalna tradicija nasuprot ideji jedinstvene znanosti istaknula podjelu na znanosti o prirodi i znanosti o čovjeku, a svoj napor usmjerila na razumijevanje ovih potonjih. Ne može se osporiti da se moderan čovjek različito odnosi prema bićima prirode s jedne strane i prema drugim ljudima i ljudskim proizvodima s druge strane. A ipak čovjek je, ili bi barem u svom emancipiranom stanju to trebao biti, jedinstveno biće. Pristajući uz ovaj rascjep kontinentalna tradicija je s pravom podvrgla oštroj kritici logičko-empirističko ekstrapoliranje uvida u prirodne znanosti na duhovne i društvene, ali je istodobno zapriječila primjenu svojih uvida na prirodoslovlje. Danas se to obilno ali i nesmotreno nadoknađuje pa su obje tradicije barem u tome izjednačene što nekritički nude svoje usluge ustrajavajući na nedovoljno propitanoj i nejasno definiranoj podjeli. U našoj sredini kontinentalna tradicija dobro je poznata. Poznat je i prihvaćen njen odnos prema znanosti uopće i prirodoslovlju posebno. Zato, a i zbog razloga koji će postati vidljivi tijekom izlaganja, ovaj prikaz bavit će se prvenstveno onom drugom stranom. Tamo se naime u posljednje vrijeme odvija zanimljiv razvoj. Ipak, prije upuštanja u to, nekoliko napomena o kontinentalnoj tradiciji neće biti na odmetu. Ponajprije u hermeneutičko-dijalektičkom ili kontinentalnom pristupu znanosti iznenađuje jedna fundamentalna nedosljednost, koja je već naznačena, a kojom se sada moramo pobliže pozabaviti. Vidjeli smo da je zbog razlike u predmetima podjela na znanosti o prirodi i znanosti o čovjeku opravdana, ali je opravdano i inzistiranje na tome da je prirodoslovlje ljudska djelatnost, koja se materijalizira u ljudskim proizvodima simboličkog i praktičkog karaktera. Podjelu je dakle trebalo izvršiti unutar “metaznanosti” duhovnih i društvenih znanosti. Drugim riječima, bilo je prirodno očekivati da će se i prirodoslovlju prići na isti način kao i drugim ljudskim djelatnostima. Logički empirizam je takvo bavljenje prirodnim znanostima nazvao “znanost o znanosti”, suprotstavio ga “logici znanosti” i isključivo iz domene svog interesa. Nedosljednost hermeneutičko-dijalektičkog pristupa sad leži u tome što taj izazov nije prihvatio. Zbog toga ne samo što je “znanost o znanosti”, tj. psihologija, sociologija, povijest itd. prirodoslovlja, ostala na ničijem terenu nego se hermeneutičko-dijalektički pristup implicite proglasio nenadležnim ili čak neprimjenjivim na prirodoslovlje. 82

Empirizam i racionalizam

Izostalo je čak posve otvoreno postavljanje pitanja: Uzimajući u obzir posebnost predmeta, je su li metode hermeneutike, fenomenološke redukcije, psihoanalize i kritičke sociologije primjerene studije prirodoslovlja kao ljudskog fenomena? Negativan odgovor narušava konzistenciju hermeneutičko-dijalektičkog pristupa i ugrožava pretenziju da se u okviru tog pristupa ostvari cjelovita predodžba o čovjeku. Pozitivan odgovor povlači pitanje o evidentno nužnoj modifikaciji pristupa da bi se izrazila specifičnost predmeta. Umjesto jednog ili drugog dogodilo se treće. Kontinentalna filozofija, usprkos stanovitim upozorenjima vlastitih pristaša ili simpatizera, prihvatila je legitimnost logičkog empirizma kao filozofije prirodnih znanosti. Štoviše, prihvatila je logički empirizam kao adekvatnu filozofiju prirodoslovlja bez ikakve provjere. Da budemo posve precizni, prihvatila je predodžbu o prirodnim znanostima koju je izgradio logički empirizam za sliku znanosti same ukinuvši tako potrebu za vlastitim istraživanjima. Ova nedosljednost povukla je za sobom nekoliko drugih. Krajnja svrha hermeneutičkog, psihoanalitičkog ili sociokritičkog pristupa jest razumijevanje vlastite situacije, dovođenje u svijest svih ograničavajućih faktora, jednom riječju samosvijest. Kritički odnos prema prirodoslovlju, tako karakterističan za kontinentalnu tradiciju trebao je, također, rezultirati takvom kritičkom samosviješću. Prema pravilima same metode takva se kritička samosvijest može generirati samo iznutra kroz hermeneutičku spiralu i uz uzajamnu interakciju “pacijenta” i “terapeuta”. Metoda, dakle, nalaže dijalog ne sa vanjskom slikom predmeta već sa predmetom samim i zahtijeva da “terapeut” uđe u svijet “pacijenta” te da pored samorazumijevanja bude ostvareno i razumijevanje. Apsurdno je bilo prihvatiti prečicu koju nudi logički empirizam, naročito kada je poznato da on ne upotrebljava istu metodu. Nevoljkost da se uđe u znanstveni svijet prirodoslovlja, koji je – mora se priznati – postao teško pregledan, kao da je stvorila nemirnu savjest. Prema posljedicama koje empiristički pristup ima ukoliko se konzekventno primijeni na društvene i duhovne znanosti i prema površnom uvidu u vezu prirodoslovlja i njegove primjene u tehnici, unaprijed je stvoren sud o znanosti kao hipostaziranoj kvaziprirodnoj sili koja prijeti ljudskoj slobodi i opstojnosti. U svijetlu takvog apriornog suda biva jasno zašto je tako lako prihvaćen logičko-empiristički model prirodnih znanosti kao stvarni odraz njihove naravi i zašto se spremno odustalo od vlastitih istraživanja. Svojom instrumentalizacijom subjekta, svojom strašću za algoritmom i svojom imperijalističkom idejom jedinstvene znanosti logički se empirizam izvanredno uklapa u onu unaprijed stvorenu predodžbu o novovjekovnoj znanosti kao hipostaziranoj sili od koje se čovječanstvo mora emancipirati. A da bi nedosljednost bila potpuna, kad se zamišlja kako bi to emancipirano čovječanstvo kao skladna komunikacijska zajednica trebalo izgledati, onda se pred nas stavlja tip zajednice kakav postoji u prirodnim znanostima. Konačno, i pored toga što je već posuđena jedna slika znanosti, kontinentalna filozofija ne odustaje od težnje da i znanost sagleda iz neke implicitne ili ekspli83

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti citne filozofske antropologije. To je posve prirodna i legitimna težnja. Ako je filozofska antropologija cjelovit uvid u bit čovjeka i njegovo mjesto u svijetu, ne bi li minimalni zahtjev na takvu antropologiju morao biti u skladu, ili još skromnije, da ne proturječi uvidima prirodnih znanosti. Ne bi li, dakle, poznavanje onoga što o čovjeku i svijetu na izravan ali i neizravan način kažu prirodne znanosti moralo biti neizostavnim dijelom takva napora? Praznina koja se ovom fundamentalnom nedosljednošću otvorila počela je zjapiti onog trena kad je postalo jasno da originalan program logičkog empirizma nije u stanju da istodobno realizira svoj program racionalne rekonstrukcije i ostane vjeran stvarnoj znanosti. Pokazalo se da u sheme logičkog empirizma prirodoslovlje jednostavno ne ulazi, te da su one u biti ipak spekulativna intelektualna konstrukcija daleko od života, ljuštura u koju se ne može smjestiti realni sadržaj. Kad se pokušalo malim izmjenama dotjerati program pojavile su se u njemu pukotine kroz koje je provalila lavina počevši ispunjavati ispražnjen prostor. S ovim procesom se želim sada pozabaviti.

84

3. Filozofija i znanost (jedan primjer) Promatrati odnos između filozofije i znanosti u samom startu je problematičan jer da bi se promatrao odnos između nečega onda to nešto podrazumijeva definiranost i omeđenost po svom cilju i predmetu. Jednostavnije rečeno da bi se ispitivao odnos između filozofije i znanosti moramo dati odgovor što je to filozofija a što znanost? Mi ćemo izbjeći ovakvu situaciju jer je vjerojatno ovakav put već u samom početku osuđen na propast, a i cilj ovog razmatranja jest naslućivanje problematike koji omogućuje daljnje razmatranje. Kako je, posebno u ovom slučaju, pokušaj analize odnosa u mnogome već paradigmično određeno nekom stavu, odnosno racionalnim ili manje racionalnim razlozima prihvaćanja neke od mnogih škola iz oblasti filozofije ili filozofije znanosti svjesno ćemo razmatrati jedno gledište koje nam se čini heuristički i metodski ispravno. Za ilustraciju odnosa između filozofije i znanosti uzet ćemo dva teksta Philippa Franka a to su »Lanac koji povezuje znanost i filozofiju« i »Prekidanje lanca«.23 Sukladno već navedenom, moramo naglasiti činjenicu kako Ph. Frank, uglavnom, stoji na pozicijama logičkog pozitivizma, tako se i zaključci moraju uzeti s rezervom i promatrati u tom kontekstu. Ono što je za nas bitno jest naslućivanje problematike a što i jest cilj ovog rada. Ovdje će, sukladno stavovima logičkog pozitivizma koji su izveli jedan lingvistički obrat, pozornost biti okrenuta ka jeziku i to uglavnom njegovom semantičkom dijelu. Kada govorimo o znanosti uvijek govorimo o dvije razine govora ili apstrakcije. Prva od njih je razina svakodnevnog zdravorazumskog iskustva, a to je razina izravnog opažanja. Pri čemu ovako postavljena stvar podrazumijeva to kao činjenicu postojanja nekog zajedničkog iskustva oslobođenog bilo kakvog psihologizma. Dakako, da bi se moglo s pravom postaviti pitanja postuliranja ovog jezika, ali ga možemo prihvatiti kao posljedice znanstvene objektivizacije i ovo moramo prihvatiti jer pretpostavlja onaj dio koje sama zadanost mora prihvatiti. Druga razina, o kojoj govori Frank, je ona općih principa. Oni su veoma udaljeni od iskustva i nisu, kao što je to bio slučaj sa prethodnim jezikom, nekakvo kolektivno vlasništvo. Znanost se u biti sastoji od tih principa.24 23

24

Izvorne tekstove možete naći na hrvatskom jeziku u zborniku “Filozofija nauke” (priredio Neven Sesardić), Nolit, Beograd, 1988.god. Evo kako Frank objašnjava razliku između tih iskaza: »Iskazi tog tipa su: „U ovoj sobi stoji okrugli stol …“ ili „Na ovoj vagi kazaljka se podudara sa znakom između dva i tri …“ Opće slaganje je zacijelo moguće o iskazima tog tipa. Ne tvrdimo da takvi iskazi opisuju ‘’višu stvarnost’’ nego neki drugi izrazi; niti ne želimo reći da je opisani svijet ‘’pravi’’ svijet. Takve iskaze činimo osnovom čitave znanosti samo zato što se može postići opće slaganje među ljudima prosječnog obrazovanja o tome dali su u nekom posebnom slučaju takvi iskazi „istiniti“ ili nisu. Govor koji se sastoji od takvih iskaza možemo nazvati zdravorazumskim govorom, ili svakidašnjim govorom… Ali situacija je potpuno različita ako razmotrimo opće iskaze formulirane u apstraktnoj terminologiji kao: „Zakon inercije“ ili „Očuvanje

85

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ovako postavljena stvar odmah nameće pitanje, koje će za Franka biti i glavni problem filozofije znanosti, kako od zdravorazumskih iskaza dolazimo do općih znanstvenih principa? Navedimo skalu pitanja koji se pojavljuju: »Koji je zapravo odnos između zdravorazumskih iskaza i tih općih principa? Je li puko zdravorazumsko iskustvo dovoljno? Jesu li opći iskazi znanosti jednoznačno određeni ili isti skup zdravorazumskih iskaza može dovesti do različitih općih iskaza? Ako je ovo drugo slučaj, kako možemo izabrati jedan od tih općih iskaza radije nego drugi? Kako dolazimo od jednog – zdravorazumskog iskustva – do drugog – općih iskaza znanosti?« To je, po Franku, središnji problem filozofije znanosti. U ovom dijelu već se može naslutiti da će se tražiti jedan kontinuitet između izvornog opažanja kao jednog kraja “lanca” i općenitih izraza na drugoj strani. Put duž tog lanca nije, da tako kažemo, jednosmjeran jer ne postoji mogućnost da se iz nasumičnih opažanja ili bilo kog skupa opažanja jednostavno dođe do općih iskaza tj. teorije, odnosno da slučajna opažanja ne mogu dovesti do bilo kakve generalizacije. Ovdje se stvara jedan začaran krug koji najviše problema zadaje “pozitivizmu”, tako da ovu činjenicu uočavaju i najradikalniji predstavnici empirizma tj. pozitivizma. Frank u svom tekstu navodi takav jedan primjer, kao što je stav Augusta Comtea, koji se smatra ocem pozitivizma. Comte u svom tekstu Curs de philosophie positive navodi sljedeće: »Ako, s jedne strane, svaka pozitivna teorija mora biti utemeljena na opažanjima, jednako je logično, s druge strane, da naši umovi trebaju neku teoriju da bi opažali. Ako prilikom promatranja pojava nabismo povezali određenim principima, ne bi bilo moguće te izolirane opažaje kombinirati i iz njih izvoditi neke zaključke…Dakle, ljudski um je, od svog početka, stiješnjen između nužnosti da formira stvarne teorije i jednako urgentne nužnosti da stvori neku teoriju kako bi se provela smislena opažanja. Naši umovi našli bi se zdrobljeni i začaranom krugu, da nema, srećom, prirodnog izlaza kroz spontani razvoj teoloških pojmova.«25 Ovaj pasus koji, da još jednom podvučemo, navodi jedan od tvoraca pozitivizma nije samo bitan zbog konstatacije da postoji začaran krug ako želimo poći od neposrednog opažanja ka općim iskazima, nego da se izlaz iz ovog začaranog traži u spontanim teološkim pojmovima. Ovo predstavlja primjer pokušaja traženja izlaza u filozofiji i to u njenom najosjetljivijem metafizičkom promišljanju. Da bismo dali jasan i jednostavan prikaz onog “Zapadnog” pristupa znanosti i filozofiji, možemo početi od Aristolela, čiji radovi predstavljaju najstariji pokušaj sistematskog pristupa znanosti i filozofiji. U svojoj knjizi o fizici (i fizika i filozofija fizike bile su uključene u taj drevni rad), on opisuje „prirodni put istraživanja“. Aristotel kaže: »Prirodni put istraživanja počinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je očiglednije, i ide dalje k onome što je očiglednije i suštinski razumljivije… jedno je da nam je nešto spoznatljivo a sasvim je drugo da je nešto objektivno razumljivo. Propisana metoda se sastoji u slijedećem: napredovati od onog što

25

86

energije“ …Zbog toga se, prirodno, postavlja pitanje: zašto prihvaćamo neke opće naučne iskaze a druge ne?…« (»Lanac koji povezuje znanost s filozofijom«, Filozofija nauke, str.102.) Ibid., str. 104.

Filozofija i znanost (jedan primjer)

nam je jasnije, premda je suštinski nejasnije, prema onom što je suštinski jasnije i razumljivije.«26 Kao ilustraciju tog puta istraživanja možemo upotrijebiti primjer: promatrajmo neki papir koji pada. Njegovo gibanje je uglavnom svaki put drugačije, dakako, mi danas znamo da je u igri otpor zraka čije je djelovanje slučajno i promjenjivo. Dakle, naša opažanja papira koji pada nama su izravno spoznatljivi, jer ih vidimo vlastitim očima, ali su suštinski nejasni, jer nisu u skladu s nekim uvjerljivim zakonom. S druge strane, zakon inercije uzročnosti i slični razumljivi su i uvjerljivi jer odražavaju neku analogiju s našim vrlo uobičajenim iskustvima. Aristotel želio je reći da je jedna od temeljnih karakteristika znanstvene metode napredovanje od onog što nam je izravno spoznatljivo ka onom što je razumljivo. Aristotelov opis »prirodnog puta istraživanja«, koji »počinje od onog što je lakše spoznatljivo i što nam je očiglednije, i ide dalje k onome što je još očiglednije i suštinski razumljivije…« Cijela ova ideja osnovana je na činjenici da postoje takvi opći principi koji su nam jasni i razumljivi iako su udaljeni od našeg neposrednog iskustva. Ako pogledamo svijet oko sebe, opažamo različite vrste fizikalnih fenomena: kretanje planeta oko sunca, gibanje čestica u elektromagnetskom polju itd. Nejasno je zašto se ti fenomeni zbivaju i zašto slijede posebne zakone. Uloga općih principa je da nam učine uvjerljivim to zašto se ti fenomeni zbivaju na ovaj, a ne na neki drugi način. Ako razmotrimo lanac koji povezuje iskaze o našem izravnom iskustvu s općim iskazima znanosti, možemo upitati koja je uloga ovog lanca u ljudskom životu. Tu ulogu možemo opisati tako da opišemo oba kraja lanca. Po Franku taj lanac od iskaza do općih principa je ono što spaja filozofiju i znanost. Dakle, pojednostavljeno, niz bi izgledao otprilike ovako; iskazi o našem izravnom iskustvu – opći iskazi znanosti – opći iskazi filozofije (kao oni najopćenitiji principi). Dobivamo vrlo jasnu predodžbu lanca koji povezuje znanost s filozofijom ako uzmemo primjer astronomije kako ga je naveo Platon. Francuski fizičar, filozof i historičar, Pierre Duhem, istakao je da Platon, kratko govoreći, razlikovao tri stupnja astronomije: opažajnu, geometrijsku i teološku (ili filozofsku) astronomiju. Ovim redom one su smještene duž našeg lanca. Duhem opisuje Platonovo shvaćanje na način koji nam je vrlo koristan ako želimo razumjeti odnos između znanosti i filozofije u vrijeme kada su obje još sačinjavale jedan koherentan misaoni sistem: »Postoje tri stupnja znanja. Najniži stupanj je znanje putem osjetilnog opažanja. Najviši stupanj je znanje putem čistog razuma; on razmišlja o vječnim bićima i, iznad svega, o vrhovnom dobru.«27 Ova dva stupnja znanja podudaraju se s onim što smo ranije zvali “zbrkane skupine” i “razumljivi principi”, ili “stvari viđene našim očima” i “stvari viđene našim 26

27

Aristotel, Physics, iz The Works of Aristotel, izdao W. D. Ross, London, Oxford University Press. Pierre Duhem, Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913., dio I, pogl. II, odj. XIII, str., 100. i dalje.

87

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti razumom”. Duhem zatim nastavlja: »Između najnižeg i najvišeg stupnja znanja je neka vrsta pomiješanog i hibridnog rasuđivanja koje zauzima srednji stupanj. Znanje rođeno iz tog srednjeg stupnja rasuđivanja je geometrijsko znanje. Ovim trima stupnjevima znanja odgovaraju tri stupnja astronomije.«28 Može izgledati neobično da nema sumnje da se ono što nazivamo »modernom znanošću« razvilo iz tog “pomiješanog i hibridnog rasuđivanja” koje karakterizira srednji stupanj znanja. Duhem nastavlja: »Osjetilno opažanje je odgovorno za astronomiju opažanja. Ova vrsta astronomije prati komplicirane krivulje koje opisuju zvijezde… geometrijskim rasuđivanjem um stvara astronomiju koja omogućuje točne oblike i konstante odnose. Ova „istinska astronomija“ zamjenjuje nepravilna putanja koje je opažajna astronomija pomoću jednostavnih i konstantnih orbita pripisivala zvijezdama… komplicirane i promjenljive pojave su pogrešno znanje… čisti razum otkriva treću i najvišu astronomiju, teološku (filozofsku) astronomiju… U konstantnosti nebeskih kretanja ona vidi dokaz postojanja božanskih duhova koji su sjedinjeni s nebeskim tijelima.«29 Ovo je bio slikovit opis onog što bismo nazvali klasično jedinstvo znanosti i filozofije. No povijesni razvitak znanosti i ljudskog duha dovela je do raskida tog lanaca. Evo kako otprilike Philip Frank objašnjava razloge tog raskida. Prekidanje lanca koji je povezivao znanost i filozofiju proizašlo je iz činjenice da kriterij za prihvaćanje principa nije isti u oba dijela lanca znanost-filozofija, ili drugim riječima, duž cijele osi znanost-filozofija. Ovo razlikovanje je očito povezano s dvostrukom kriterijem za vjerovanje. Ako imamo iskaze srednje općenitosti – zakone fizike, na primjer – zašto vjerujemo da su oni istiniti? U znanosti upotrebljavamo kriterij istine koji traži da iz tih zakona možemo izvesti činjenice koje se podudaraju s iskustvom. Kažemo da je zakon potvrđen iskustvom. Kao što smo spomenuli, pogrešno je reći da su ti zakoni srednje općenitosti ikada “dokazani” eksperimentom, ili još gore, da se oni mogu “izvesti iz činjenica”. Iskaz se može izvesti samo iz iskaza veće općenitosti, nikada iz onog manje općenitog. Na primjer, iz iskaza »Svi ljudi su smrtni«, možemo izvesti činjenicu da je pojedini čovjek smrtan, ali iz činjenice da su svi pojedini ljudi koje znamo bili su smrtni, ne možemo izvesti iskaz »svi ljudi su smrtni«. Među Grcima je postajao čovjek koji je tvrdio da mu nitko ne može dokazati da je smrtan. Tako dugo dok je bio živ nije htio vjerovati da je smrtan, a kad je umro nitko mu nije ništa mogao dokazati. Opći iskaz je uvijek proizvod određene sposobnosti ljudskog uma; taj proces može se nazvati indukcijom, induktivnim nagađanjem, imaginacijom. U svakom slučaju, to nije logički izvod.30 28 29 30

88

Ibid., str.101. Ibid., str.101 Ovo je problem induktivnog zaključivanja koji smo već naveli da ga je Hume označio kao problematičnog.

Filozofija i znanost (jedan primjer)

Tako, prema riječima Svetog Tome Atvinskog, u neki iskaz možemo vjerovati zbog njegovih konzekvenci. Što je više konzekvenci koje ga verificiraju, više ćemo u njega vjerovati. Ali, kao što je on također rekao, na taj način nikada ne možemo dokazati neki iskaz. Ptolomejski sistem ili kopernikanski sistem, valna ili korpuskularna teorija svjetlosti – iz obje teorije može se izvesti vrlo mnogo činjenica. Praktično je postaviti te iskaze, koji se zatim nazovu principima ili hipotezama. (Nema razlike između principa i hipoteze. Kada neku hipotezu počnemo uzimati ozbiljno, zovemo je principom.) Znanstveno gledište je da su opći iskazi dokazani ili potvrđeni samo svojim konzekvencama; ono što oni „intrinzično“ znače ne igra nikakvu ulogu. Po tom “čisto znanstvenom” gledištu u pogledu takvih stvari ne bi trebalo gajiti nikakva posebna opredjeljenja. To gledište povezujemo s naučnim krajem našeg lanca. Drugi kraj lanca, po Franku potječe iz težnje da se sazna “zašto”. Znanost nam ne kaže “zašto”; ona samo odgovara na pitanja koja se tiču onog što se zbiva, a ne “zašto” se to zbiva. Ova težnja da se otkrije “zašto” nije ništa drugo nego težnja da se izvedu znanstveni iskazi iz općih principa koji su plauzibilni i razumljivi. Ta težnja proizlazi iz uvjerenja da takvi principi postoje. Bilo je, naravno, veoma mnogo shvaćanja o kriterijima za to što je plauzibilno i razumljivo.

3.1. Rađanje znanosti u modernom smislu Jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća, A. N. Whitehead je napisao: »U čitavom svijetu i u svim razdobljima bilo je praktičnih ljudi, zaokupljenih ne svedivim i tvrdoglavim činjenicama; u čitavom svijetu i u svim razdobljima bilo je ljudi filozofskog temperamenta, koji su bili zaokupljeni smišljanjem općih principa.«31 U antici i srednjem vijeku bilo je vrlo malo suradnje između te dvije vrste ljudi. Whitehead ističe da je znanost u modernom smislu rođena kad je započela ta suradnja i kada su oba interesa, za činjenice i za ideje, spojena u jednoj te istoj osobi. »Sjedinjenje strasnog interesa za pojedinačne činjenice s jednakom privrženošću apstraktnim generalizacijama proizvodi novinu u našem današnjem društvu.«32 William James je opisao ova dva tipa ličnosti u svojim predavanjima o pragmatizmu. Nazvao ih je “nježnim” i “čvrstim” naravima; činilo mu se da isključiv interes za stroge činjenice ukazuje na “čvrstoću” karaktera. Whitehead je pretpostavio da do suradnje između ove dvije vrste nije moglo doći prije rođenja našeg “sadašnjeg društva”. U društvu antičke Grčke “filozofi” i “znanstvenici” koji su se zanimali za opće principe pripadali su višoj društvenoj klasi od obrtnika, koji su se zanimali za “čvrste činjenice” tehničke primjene. Ovi drugi su pripadali nižoj klasi i nisu imali razumijevanje za opće ideje. Znamo, me31

32

Alfred North Whitehead, Science and the Modern World, New York, The Macmillan Company, 1925., pogl. I. Ibid.

89

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti đutim, da su stari Grci i Rimljani pokazivali čudesno umijeće i vještinu u gradnji a čak i u nekim područjima mehaničke konstrukcije, ali znanje tih antičkih graditelja i inženjera nije bilo “filozofsko” ili “naučno”; bilo je čisto tehničko. Njihove metode nisu bile izvedene iz Aristotelove organicističke fizike. Sada ćemo pokušati razumjeti zašto se prekinuo lanac znanost-filozofija. U antici i srednjem vijeku zahtjevi, da se opći principi provjeravaju opažljivim činjenicama nisu bili vrlo strogi, ako su uopće postojali. Obično su samo vrlo neodređeni rezultati bili izvođeni iz “razumljivih principa”. Međutim, stari Rimljani i Grci izgradili su vrlo zanimljive građevine na temelju tradicije obrtništva koja je bila prenošena s jedne generacije na drugu bez teorije. Upotrebljavali su ono što danas zovemo “praktično znanje”. Iz onog što nazivamo znanošću i filozofijom nisu uopće mogli izvesti nikakvo tehničko “praktično znanje”. Praktična primjena znanosti je u potpunosti proistjecala iz tradicije obrtništva. Nije bilo zahtjeva za tom primjenom od strane znanosti. Otprilike od 1600. godine, međutim, znanost je postala pretencioznije; željela je izvesti praktičnu mehaniku iz teorijske mehanike. Tada se lanac prekinuo u sredini. Iz principa srednje općenitosti, fizikalnih zakona, mogle su se izvesti opažene činjenice. “Znanstvenike” više nije zanimalo da li se fizikalni zakoni mogu izvesti iz principa više općenitosti. Veliki primjer u povijesti je neuspjeh teorije koncentričnih krugova da objasni položaje planeta na nebu, koji je doveo do uvođenja “ružne” teorije epicikla, a teorija epicikla nije se mogla izvesti iz razumljivih principa. Prekidanje lanca dovelo je do znanosti u njenom modernom smislu kao jednog dijela antičkog lanca “znanost-filozofija”. Čovjek je postao svjestan da su iskazi izvedeni iz razumljivih i lijepih principa mogli samo na vrlo neodređen način objasniti opažene činjenice. Jedinstvo znanosti i filozofije bilo je moguće samo tijekom razdoblja razdvojenosti znanosti i tehnike. Moderna znanost se rodila kada je tehnika postala naučna. Dakle, za Philipa Franka, sjedinjenje znanosti i tehnike bilo je odgovorno za razdvajanje znanosti i filozofije. U modernoj znanosti, koja se smatra vrlo egzaktnom, nijedna teorija se ne slaže sa svim činjenicama. Prihvaćamo neke opće principe koji izgledaju uvjerljivi i pokušavamo izvoditi činjenice koliko je to moguće. Čini se vrlo zgodnim reći da odbacujemo neku teoriju na osnovu jednog neslaganja s činjenicama, ali nitko to neće učiniti prije nego što se pronađe nova teorija. Dobar primjer je to što znanstvenici osamnaestog stoljeća nisu napustili hipotezu o “flogistonu” kada je otkrivena činjenica koja je bila u suprotnosti sa zaključcima izvedenih iz nje. Ako je otkrivena neka posebna činjenica koja je u kontradikciji s nekim zaključkom izvedenim iz teorije ili pojmovne sheme, jedina stvar koju možemo sa sigurnošću naučiti iz te kontradikcije je da “nešto nije u redu” s tom teorijom, ali ne znamo točno što nije u redu. Teorija sadrži velik broj iskaza koji mogu biti isprepleteni na složen način. Novootkrivena činjenica ne kaže nam koji je od iskaza neistinit. U uobičajenom žargonu znanstvenika, rekli bismo, “da je teorija

90

Filozofija i znanost (jedan primjer)

opovrgnuta” činjenicama ako se moraju ispustiti iskazi koji su “bitni” za teoriju. Zatim, pomoću kojeg kriterija razlikujemo bitne od slučajnih dijelova teorije? Pretpostavljamo da “bitni dio teorije” zapravo znači “bitan za određenu svrhu teorije”. Prema tome, ne možemo reći da određena činjenica opovrgava određenu teoriju, već jedino da je ona nespojiva s određenom svrhom te teorije. Imamo slobodu da modificiramo iskaze koji nisu bitni za tu svrhu i tako ostvarimo podudarnost s novom činjenicom. Nova teorija, s druge strane, nikad ne bi bila prihvaćena da nije imala stupanj jednostavnosti i ljepote. Ovi kriteriji su jasno povezani s filozofskom krajem našeg lanca. Činjenica da ta dva kriterija nisu uvijek u najboljem skladu dovela je do pretpostavke da su znanost i filozofija dva potpuno različita područja znanja. Neki ljudi vjeruju da one nikad neće jedna drugu osporiti, da one mogu biti dva autonomna područja raspravljanja. Ovo stanje razdvojenosti je bilo prevladavajući odnos između znanosti i filozofije u sveučilišnoj nastavi tijekom devetnaestog stoljeća i prve polovice dvadesetog. Danas je to još uvijek tipično gledište u našim institucijama višeg obrazovanja. S druge strane, vidjet ćemo da je bilo energičnih pokušaja za obnavljanjem jedinstva pomoću općenitog pojma znanosti. Doznali smo da se os znanost-filozofija prelomila, jer uvjerljivi i razumljivi principi – koji su na neki način opisivali konačnu strukturu univerzuma – nisu dali praktične rezultate na području opažljivih činjenica i tehničkih primjena. Kada je bila izgrađena mehanicistička znanost Galileija i Newtona, nije se razmišljalo jesu li ti zakoni “razumljivi”. Kasnije, kada se pokazalo da ti zakoni vrlo dobro služe svojoj tehničkoj namjeni, sve više su se počeli smatrati “razumljivim” ili “filozofskim” principima. Možemo vidjeti kako ta mehanicistička znanost prolazi tri stupnja. Na prvom stupnju zakoni su bili prihvaćeni zbog njihovog podudaranja s opažljivim činjenicama, ali su bili smatrani čisto deskriptivnima, jer nisu mogli biti izvedeni iz razumljivih principa koji su u to vrijeme bili organicistički principi. Na drugom stupnju mehanicistički zakoni su stekli reputaciju da su oni sami očigledni i razumljivi. U dvadesetom stoljeću, međutim, iznesene su nove fizikalne teorije za koje se smatra da pokrivaju opažljive činjenice bolje od mehanicističkih principa. Na tom trećem stupnju mehanicistički principi se još uvijek smatraju razumljivima, ali ne više i praktičnima. Danas ljudi kažu da su nove teorije – kvantna mehanika i teorija relativnosti – prihvaćene jer su praktične (drugim riječima, možemo konstruirati nove naprave atomske bombe koje nismo mogli napraviti ranije), ali da one nisu razumljive. Tako bi iz historijskog proučavanja izgledalo ispravno reći da ne postoji bitna razlika između razumljivih principa i iskaza nauke iz kojih se mogu izvesti opažljive činjenice. Za sto godina će Einsteinova formula E = mc2 vjerojatno smatrati očitim iskazom. Ipak, o toj distinkciji – između razumljivih i čisto praktičnih iskaza – ovisi razdvajanje znanosti i filozofije. Od stalnog kretanja u koncentričnim krugovima do ptolomejskog sistema epicikla, do kopernikanskog sistema, do potpunog napuštanja kružnog kretanja i shvaćanja o eliptičnim putanjama planeta, 91

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ljudi su morali prihvatiti te teorije koje se rađaju, jer su one donijele praktične rezultate, čak iako je to značilo slom njihovih razumljivih principa. Tu opću napomenu sada ćemo ilustrirati nekim primjerima. Kada je Kopernik iznio svoju heliocentričnu teoriju, suprotstavili su mu se ne samo zagovornici tradicionalne teologije i filozofije već i autori koji su čvrsto vjerovali u empirizam u znanosti. Francis Bacon nazvao je Kopernika čovjekom »koji ne mari da u prirodu uvede fikciju bilo koje vrste samo da bi mu računi dobro ispali«.33 To znači, drugim riječima, da Kopernik primijenio samo “naučni” kriterij istine, a zanemario filozofski kriterij. Bacon je nazvao kopernikanski sistem “fikcijom”, dok je geocentrični sistem smatrao hipotezom ili teorijom. Sasvim mali broj znanstvenika i filozofa još i danas pravi razliku između “fikcije” i “teorije”34. Vrlo često se Einsteinova teorija relativnosti naziva “fikcijom”, dok se Newtonova mehanika smatra “teorijom”. U čemu je razlika? Ako slijedimo Baconov način govora, “fikcija” je sistem iskaza iz kojih se matematičkim zaključivanjem mogu izvesti opažane činjenice, ali iskazi koji sačinjavaju “fikciju” nisu sami po sebi razumljivi ili uvjerljivi. Oni se ne mogu razumjeti pomoću analogije s iskustvima svakidašnjeg života autori koji fizikalnim teorijama dvadesetog stoljeća pridaju etiketu “fikcije” misle tom riječju potpuno isto što i Bacon. Međutim, teorija koja je po sebi razumljiva, bila bi vječno valjana. Kada ona ne bi bila istinita zbog svojih opažljivih konzekvenci nego na osnovu »vlastite evidentnosti«, nikakvo novo iskustvo ne bi moglo izazvati bilo kavu promjenu u našem vjerovanju u njezinu valjanost. Kada je u dvadesetom stoljeću Einstein iznio svoju opću teoriju relativnosti, pokazalo se da svaki referencijalni sistem u mehanici jednako prihvatljiv i da superiornost Sunca postoji samo unutar vrlo ograničenog dijela univerzuma. Vjerovanje da je kopernikanska teorija bila razumljiva sama po sebi ponovo se pokazalo kao iluzija. Na vrlo sličan način radikalne promjene je doživio stav prema Newtonovim zakonima kretanja. Njegova teorija planetarnog kretanja imala je dva temelja, zakon inercije i zakon gravitacije. Nijedna od tih hipoteza nije se Newtonovim suvremenicima činila ni “razumljivom” niti čak “uvjerljivom”. Ipak, iz njih izvedeni matematički zaključci odlično su se slagali sasvim poznatim opažanjima planetarnog kretanja, uključujući čak i međusobne perturbacije. Newtonova teorija je bila prihvaćena zbog svoje tehničke savršenosti kao znanstvene “istine”, ali prvobitno ona nije bila priznata za “filozofsku istinu”. Najveći znanstvenici njegovog vremena, ljudi kao Huyghens i Leibnitz, nisu bili skloni da prihvate principe koji nisu bili “razumljivi”. Za Leibnitza su zakon inercije i zakon gravitacije bili “fikcije”, kao što je kopernikanski sistem bio za Bacona. Newtona su smatrali čovjekom, poput Kopernika, koji bi prihvatio bilo kakvu fikciju samo da ona ispravnim matematičkim zaključivanjem dovodi do rezultata koji se slažu s iskustvom. 33

34

92

Francis Bacon, Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612). Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. Npr., u knjizi H. V. Gill, Facts and Fiction in Modern Science, 1944., pisanoj sa gledišta tomističke filozofije.

Filozofija i znanost (jedan primjer)

Newton je svoju teoriju gravitacije smatrao analognom opisu mehanizma koji održava planete u kretanju. On se složio da bi pridonijelo napretku u razumijevanju kada bi se njegovi zakoni gravitacije i inercije mogli izvesti iz nekog razumljivog principa, ali on se radije ograničio na ono što smo nazvali “čisto znanstvenim” aspektom i napustio traganje za razumljivim principima. Počeo je od principa “neposredne općenitosti”. Njegov slavni iskaz »hypotheses non fingo« („Ne izmišljam hipoteze“) drugim riječima znači: »Ograničavam se na fikcije i ne marim za razumljive principe.« Newtonov cilj je, za Franka, neosporno bila “znanstvena istina” a ne “filozofska istina”. Međutim, nakon velikih tehničkih uspjeha newtonovskih zakona, od početka devetnaestog stoljeća stalno je raslo uvjerenje da su sami newtonovski zakoni razumljivi. Povučene su analogije između zakona i osobnog iskustva tromosti i, konačno, Newtonovi zakoni su bili smatrani “razumljivim principima”. Kada su postigli taj status, nisu više ovisili o daljnjem eksperimentalnom istraživanju. Bili su proglašeni očiglednim iskazima koji će važiti u bilo kojem budućem sistemu fizike. Zauzimanjem tog općeg znanstvenog stanovišta zanemarili su smo veliki dio našeg lanca. Znanstvenik može reći da ga ostatak lanca uopće ne zanima i da o tome ne bismo trebali govoriti ni misliti. To je jedan od način promatranja te stvari, ali veoma mnogo ljudi ne slaže se da drugi dio lanca treba potpuno zanemariti. Budući da se razumljivi principi ne mogu neposredno provjeravati metodama znanosti, moramo se zapitati kako možemo utvrditi je li neki princip razumljiv ili nije. Neki vjeruju da postoji druga vrsta mišljenja pored znanstvenog mišljenja koja se naziva filozofskim mišljenjem. Drugi opet kažu da čovjek o tome uopće ne može imati znanje; da nam je potrebna pomoć koja prekoračuje razum a čiji izvor je religija. Jasno je, međutim, da su ljudi željni da prošire znanje van okvira „znanosti“ u modernom smislu na područje spomenutih razumljivih principa. Nalazimo, također, one koji kombiniraju oba gledišta, koji ne žele proširiti ljudski razum van okvira onoga što smo nazvali logikom nauke, ali koji vjeruju, otkad su ljudi zainteresirani za opće principe, da oni pripadaju religiji, koja nadmašuje ljudski razum i obraća se nadnaravnom. Ta kombinacija tvrdokornog znanstvenika s vjerom u nadnaravno nije rijetka. Za filozofiju se također misli da se bavi hipotezama spekulativnije prirode od onih koje se mogu naći u znanosti. Ne mislim da je to istina, jer sve hipoteze su spekulativne. Ne može se praviti nikakva razlika između znanstvenih i spekulativnih hipoteza. Jedinstvo znanosti i filozofije u starom klasičnom smislu možda je najbolje opisano poznatim Descartesovim drvetom35: korijenje tog drveta odgovaralo je metafizici (razumljivim principima), deblo fizici (iskustvima srednje općenitosti), 35

René Descartes, Principles of Philosophy, originalno izdanje na latinskom 1644., francuski prijevod 1647.

93

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti a grane i plodovi onome što bismo nazvali primijenjenom znanošću. On je promatrao cijeli sistem znanosti i filozofije kao što mi danas promatramo samo znanost; osjećao je da su metafizički principi konačno opravdani svojim “plodovima”, jednostavno ne svojom očiglednošću. Ono što danas nazivamo primijenjenom znanošću za Descartesa se sastoji ne samo iz mehanike (inženjerstva) već i iz medicine i etike; čak i danas govorimo o socijalnom inženjerstvu. Poteškoća je bila u tome što se iz općih principa kartezijanske ili aristotelovske znanosti-filozofije nisu mogli izvesti nikakvi rezultati koji su se točno slagali s opažanjem, ali izgledalo je da su ti principi razumljivi i uvjerljivi. Tako je drvo presječeno u sredini. Da bi se izveli tehnički rezultati, bilo je nužno početi od fizikalnih principa u deblu, od sredine drveta. Znanost u ovom smislu morala je razmišljati samo o tome kako bi se plodovi razvili iz debla zanemarujući korijenje iz kojeg su proizašli. Kasnije, u devetnaestom stoljeću, postojao je osjećaj da su Newtonovi zakoni mehanike ponovo uspostavili staro jedinstvo. Filozofija materijalizma razvila je ideju da zakoni mehanike igraju istu ulogu kao stari organski zakoni u aristotelovskoj filozofiji i da se iz njih sve može izvesti. Početkom dvadesetog stoljeća postalo je očigledno da ni zakoni mehanike nisu potpuno zadovoljavajući. Tada se pokušalo zadržati te zakone mehanike kao metafizičke zakone, a za činjenice nuklearne fizike itd. smatralo se da su izvedene iz principa srednje općenitosti. Ako pogledamo povijest znanosti, vidimo jednu vrlu čudnu pojavu. Nakon Newtona njegovi zakoni su poštivani zbog njihove praktične koristi oni su se pokazali toliko praktičnima da su nakon nekog vremena stekli određeni ugled pa su oni tada bili smatrani “razumljivim” principima. Kasnije se uvidjelo da je njihova praktična korist bila precijenjena – da se fenomeni nuklearne fizike, pretvaranje mase u energiju na primjer, ne mogu iz njih izvesti. Tada je rečeno da se Newtonovi zakoni moraju sačuvati zbog njihovog “ugleda”, zbog toga što su razumljivi. Sada dolazimo do posljednjeg pitanja ovog poglavlja. Koji je zapravo kriterij na osnovu kojeg prosuđujemo je su li ti principi “razumljivi” ili nisu? Zašto su neki zakoni uvjerljiviji od ostalih? Da bismo na to odgovorili, moramo razmotriti neke primjere, kao što su zakon dovoljnog razloga ili zakon o očuvanju supstancije. Zašto nam se oni čine uvjerljivima? Nitko ne bi rekao da je Ohmov zakon ili zakon elektromagnetske indukcije “uvjerljiv” ili “razumljiv”, a kamoli “očigledan”. Ako činjenicu psihološki analiziramo, vidimo da uvjerljivost tih općih zakona leži u njihovoj očevidnoj analogiji s opažanjima koja su nam dobro poznata. Očuvanje za fizičara znači da funkcija određenih mehaničkih, toplinskih i električnih veličina ostaje konstanta. Zbroj tih veličina, koje su vrlo različite u različitim područjima, ostaje konstantan. Iz tog zakona fizičar može izračunati takve konzekvence kao što je brzina padajućeg utega ili cijena električne struje. Zatim on kaže da je “energija” supstancija koja se ne može uništiti. U svijetu našeg neposrednog, svakidašnjeg iskustva vidimo mnogo stvari koje se očigledno ne mogu uništiti. Ne očekujemo, na primjer, da kuće u kojima živimo nestanu pred našim očima; a ako budu uništene, tješimo 94

Filozofija i znanost (jedan primjer)

se mišlju da su one samo razgrađene na atome i molekule. Naravno, danas znamo da se atomi mogu razoriti, ali se još uvijek tješimo mišlju da to nije moguće s elektronima. Konačno, znamo da se sve može uništiti osim energije. Usporedba nečeg vrlo složenog s nečim jednostavnim i poznatim ne predstavlja jako dubok način mišljenja – mi zamjenjujemo složeni iskaz o očuvanju energije koji upotrjebljuju fizičari opažanjem neposrednog iskustva da predmeti ne nestaju – ali ono pruža zadovoljstvo. Principi postaju nejasni kada izgube tu blisku analogiju sa svakidašnjim iskustvom, kao što je to danas slučaj s principima kvantne mehanike i relativnosti. Razlog što vjerujemo u te razumljive principe je zacijelo vrlo površan. Mnogi ne žele sami sebi priznati da to čvrsto uvjerenje proizlazi iz neodređenih analogija sa svakidašnjim iskustvom. Ta nevoljkost je bila izražena riječima na slijedeći način: Ti principi imaju prirodu koju je vrlo teško opisati – znamo ih pomoću “intuicije”, pomoću neke vrste sposobnosti koja ne razlikuje od sposobnosti korištene u običnoj nauci i koja daje pouzdane rezultate. Ti principi mogu biti vrlo uvjerljivi, ali oni nisu primjenjivi; oni dovode do kružnih zaključivanja, kao što je princip simetrije uvjerljiv ali nije primjenjiv dok ne opišemo koja su svojstva važna. Analogija između općih iskaza i svakidašnjeg iskustava može biti samo površna. “Ugled” tih razumljivih iskaza – različit od onog koji proizlazi iz njihovog slaganja s opažljivim činjenicama – proizlazi iz te neodređene analogije sa svakidašnjim iskustvom. Tako, ako odsiječemo korijenje Descartesovog drveta, preostaje čežnja za neodređenim analogijama, da nam vrate osjećaj da možemo razumjeti opće znanstvene principe drugačije i bolje nego pomoću njihovih opažljivih rezultata.

3.2. Znanost u užem smislu Ako želimo uporabiti jezik u kojem su nas roditelji i učitelji odgojili, možemo uvidjeti dvostruki cilj nauke: da pribavi tehničko znanje i da unaprijedi “razumijevanje” univerzuma. Ovaj dvostruki cilj postao je osobito očit kada je došlo do razdvajanja između znanosti i filozofije. Tada se činilo nemogućim da jedan te isti sistem misli ostvarit oba cilja. Mnogi su smatrali i još uvijek smatraju da znanost može pružiti samo tehničko znanje, da ona ima samo izvjesnu tehničku vrijednost. Za “pravo razumijevanje” potrebna nam je filozofija, koja postavlja principe koji su razumljivi i uvjerljivi, ali ne daje precizno praktično znanje. To je način na koji su se znanost i filozofija odijelile. Međutim, nema sumnje da filozofija također služi praktičnom cilju. Dok znanost daje metode konstruiranja fizikalnih i kemijskih instrumenata, filozofija pruža metode za usmjeravanje ljudskog ponašanja. Tako filozofska strana dopire do svog praktičnog cilja čak na izravniji način nego znanost u užem smislu. 95

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ono što podrazumijevam pod izrazom “znanost u užem smislu” je znanost u njenom stadiju odvojenosti od filozofije kao što se uči u našoj redovnoj nastavi znanosti. Sa tog “znanstvenog aspekta” znanost bi trebala sadržavati što je moguće manje filozofije. Nastavnik polazi od opaženih činjenica i postavlja principe iz kojih se te činjenice mogu izvesti. “Znanost u užem smislu” ne zanima je su li ti principi “razumljivi”. Nastavnika, međutim, zanima to što se iz malog broja takvih principa “srednje općenitosti” može izvesti veliki broj opažljivih činjenica. To se naziva principom ekonomičnosti u znanosti. postavljanje malog broja principa iz kojih se može izvesti što je moguće više činjenica je neka vrsta minimalnog zadatka. San nauke je da činjenice izvede iz jednog principa. To se vjerojatno ne može postići. Ako se to ne može postići u okviru znanosti, može se zamisliti da bi se principi znanosti mogli izvesti iz jednog osnovnog principa u filozofiji, gdje se ne zahtijeva točno slaganje s opažljivim činjenicama. Izvođenje svega iz vode, iz vatre, iz duha, kao što su pokušali učiniti stari Grci, predstavlja ekstremni slučaj ekonomičnosti. Nakon što je postavio neku jednostavnu formulu, znanstvenik mora iz nje izvesti opažljive činjenice. Zatim mora ispitati te konzekvence, da bi vidio je li one zaista se slažu s opažanjem. Prema tome, rad znanstvenika sastoji se od tri dijela: 1. Postavljanje principa. 2. Izvlačenje logičkih konkluzija iz tih principa da bi se iz njih mogle izvesti opažljive činjenice. 3. Eksperimentalno provjeravanje tih opažljivih činjenica. Ta tri dijela koriste se trima različitim sposobnostima ljudskog uma. Eksperimentalno provjeravanje koristi se sposobnošću opažanja, da se registriraju osjetilni utisci; drugi dio zahtijeva logičko mišljenje, ali kako dolazimo do principa u prvom dijelu? To je jedna krajnje sporna stvar. Mnogi autori kažu »pomoću indukcije iz opaženih činjenica« – obratno od dedukcije. Ako znanstvenik opazi da se isti slijed često javlja, zaključit će, da će se to uvijek tako događati. To nas podsjeća na priču o čovjeku koji je kupio konja i želio ga naviknuti da živi bez jela. Trideset dana uspio je spriječiti konja da jede, i tako zaključio da je konj tada bio izvježban da živi bez jela; ali trideset prvog dana konj je uginuo. “Indukcija” nije tako jednostavna. Pomoću nje teško možemo postaviti neku metodu za pronalaženje općih principa poput gravitacije. Svi znamo priču o tome kako je navodno Sir Isaac Newton nabasao na teoriju opće gravitacije kada mu je na glavu pala jabuka. Bez obzira je li ta priča istina ili nije, bitno je to da ne možemo postaviti sistem indukcije na takvoj osnovi.

96

Filozofija i znanost (jedan primjer)

3.3. Znanost, zdravi razum i filozofija Sad ćemo opisati odnos između znanosti i filozofije nakon što je došlo do raskida na način koji djeluje pomalo paradoksalno i koji zacijelo predstavlja pojednostavljenje. Ono će, međutim, usmjeriti našu pažnju na glavna obilježja obaju područja ljudskog pregnuća. Principi nauke mogu se formulirati na takav način da budu vrlo daleko od zdravog razuma, ali se njihovo provjeravanje eksperimentom uvijek provodi na razini zdravorazumskog iskustva. Dolazi do paradoksalne situacije da je, na neki način, filozofija bliža zdravom razumu nego nauka. Filozofija je uvijek zahtijevala blisko podudaranje između samih općih principa i zdravorazumskog iskustva. Štoviše, znanost napredovala u teoretsko područje, tako su se njeni opći principi sve više udaljavali od zdravog razuma. Rezultati opažanja i eksperimenta koji sačinjavaju činjeničnu osnovu znanosti mogu se opisati jezikom svakidašnjeg života ili, drugim riječima, zdravorazumskim iskazima. U aristotelovskoj i srednjovjekovnoj fizici, pravila se razlika između „teških“ tijela, poput kamenja, koja padaju na zemlju, i „lakih“ tijela, poput dima, koja se uspinju prema nebu. To je jezik običnog čovjeka. Prije uspona moderne fizike, oko 1660. godine, taj zdravorazumski jezik se upotrebljavao ne samo u opisu opažanja već i u formulaciji općih principa znanosti: »Ako je tijelo teško, ono pada«. Herbertz Dingle je napisao: »Besmrtna slava Galileijovog doprinosa mišljenju leži u tome što je on, iako samo polu svjesno, odbacio svakidašnji zdravorazumski svijet kao filozofsku nužnost.«36 U njegovom teorijskom sistemu sva tijela padaju na zemlju jednakim ubrzanjem. On je utro put Newtonovom sistemu u kojem se planete kreću prema istim zakonima kao kamen koji pada, premda izgleda da naše zdravorazumsko iskustvo ukazuje na temelju različitost između ova dva tipa kretanja. Činjenica je da se napredak u znanosti u velikoj mjeri sastojao u zamjenjivanju zdravorazumskog svijeta svijetom apstraktnih simbola. Ove primjedbe su od velike važnosti za razumijevanje suvremene znanosti. Mnogi termini koji se ranije upotrebljavali u znanstvenom jeziku ne mogu se više upotrebljavati, jer opći principi suvremene znanosti sada upotrebljavaju termine koji su mnogo udaljeniji od zdravorazumskog jezika. Izrazi kao “materija”, “duh”, “uzrok i posljedica” i slični, danas su samo zdravorazumski termini i nemaju mjesto u strogom znanstvenom govoru. Da bismo postali svjesni te evolucije, moramo usporediti fiziku dvadesetog stoljeća s njenim prethodnicima u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Newtonovska mehanika je upotrebljavala termine kao “masa”, “sila”, “položaj”, “brzina” u smislu koji je izgledao blizak njihovim zdravorazumskim upotrebama. U Einsteinovoj teoriji gravitacije, “koordinate nekog događaja” ili “tenzorski potencijali” su termini koji su povezani s izrazima u našem zdravorazumskom jeziku dugim lancem objašnjenja. To još više važi za termine kvantne teorije kao “valna funkcija”, “matrica položaja” itd. Einstein je, u predavanju održanom u 36

Herbert Dingle: “The nature of Scientific Philosophy”, Proceedings of the Royal Society of Edinburgh, 1949., 62, dio IV, str. 409.

97

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Oxfordu 1933. govorio o »provaliji koja se neprestano širi između temeljnih pojmova i zakona s jedne strane, i konzekvenci koje treba korelirati s našim iskustvom s druge strane, provaliji koja se progresivno širi s rastućom unifikacijom logičke strukture, to jest, s reduciranjem logički neovisnih elemenata potrebnih za osnovu čitavog sistema«37. Naša opažanja i eksperimenti su, međutim, redovito bili opisivani zdravorazumskim jezikom usprkos svim promjenama u principima. Zbog toga se znanost sve više i više navikavala da upotrebljava različite jezike u istoj slici univerzuma i usklađivanje tih različitih jezika u jedan koherentan sistem postao je važan zadatak znanstvenika. Herbert Dingle je s pravom rekao: »Ako naglašavam potrebu oslobađanja znanstvene filozofije od prodiranja zdravorazumskih pojmova, to nije zato da podcjenjujem zdravi razum već zato što u toj konfuziji danas leži veliki opasnost.«38 Zbog te konfuzije ako filozof i znanstvenik raspravljaju o općim principima često se događa da filozof prigovori da su znanstvenikovi principi nerazumljivi. Tu leži razlika između dva kraja našeg lanca. Na znanstvenom kraju slaganje sa zdravim razumom je postignuto na razini izravnih opažanja, dok je na filozofskom kraju slaganje sa zdravim razumom pronađeno na razini samih apstraktnih principa. Francuski filozof Edouard le Roy39 je to opisao na vrlo ilustrativan način. Znanost polazi od zdravog razuma i iz uopćavanja indukcijom ili imaginacijom izvodi se znanost; ali izvedeni principi sami mogu biti vrlo udaljeni od zdravog razuma. Povezivanje tih principa direktno sa zdravim razumom – to je zadatak koji obavljaju filozofi. Filozofija unosi u znanost nešto za što znanstvenik „kao znanstvenik“ nema interesa. Zapravo, znanstvenik je također čovjek i ima svoje slabosti, ako se slabošću može nazvati taj zahtjev da opći principi znanosti budu sami po sebi uvjerljivi. Nastavnik fizike uvijek ustanovljuje da su studenti zahvalni za svaki nagovještaj koji zakone čini uvjerljivima. Tako možemo reći da je svatko za to zainteresiran. Znanstvenik “kao takav” ovim se ne bavi mnogo, ali to nam pokazuje način kako ljudi uopće racionaliziraju znanost, kako oni zamišljaju znanost. U ovom kratkom razmatranju u kojem smo koristili, uglavnom izvorno stavove, stavove Philipa Franka može se naslutiti problematika između znanosti i filozofije što postaje jedna od tema same filozofije znanosti. Mogle bi se dati mnoge primjedbe na ovakav pristup, koji slijedi iz samog stava logičkog pozitivizma kome pripada i sam autor, ali sigurno pokazuje svu bremenitost znanstvene spoznaje i njegovog odnosa prema filozofiji i obratno. 37

38 39

98

Albert Einstein, On the methods of Theoretical Physics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu 1933., preštampano u The World as I See It, Toronto, George McLeod, Ltd., 1934. Herbert Dingle, op. cit., str. 403. Edouard Le Roy: “Science et philosophie”, Revue de métaphysique et du monde, 1899., I, 375 i dalje.

Filozofija i znanost (jedan primjer)

3.4. Filozofija i realne znanost40 Na kraju ovog Frankovog pristupa dajmo još neke interesantne stavove kao što je to dao V. Weizsäcker: »Odnos filozofije prema takvoj pozitivnoj znanosti može se svesti na formulu: filozofija postavlja ona pitanja čije je nepostavljane bilo uvjet uspješnosti znanstvenih postupaka. Tako se tvrdi da znanost svoj uspjeh, među ostalim, zahvaljuje što se odrekla postavljanja stanovitih pitanja.« (V. Weizsäcker) Vrlo staro metodičko pravilo govori da nijedna znanost sama sebi ne zadaje objekt i metodu. Primjerice, pitanje kako povjesničar utvrđuje svoj predmet i određuje svoju metodu samo nije povijesno pitanje. Gledište s kojeg se utvrđuje objekt i metode neke znanosti uvijek je izvan znanosti. Razlika između filozofije i realnih znanosti mogu se odrediti na već navedena tri obilježja realnih znanosti. Realne znanosti su empirijske i polazi od iskustva što u principu čini i filozofija, ali ona ne ostaje u toj ravni. Ona polazi od iskustva ali postavlja i pitanje o onome na čemu se temelji to iskustvo. Za filozofiju su bitni ne-empirijski uvjeti i temelji empirijskog, jer neka empirijska stvar naposljetku se ne da objasniti pomoću 40

Moramo napomenuti da se u određenoj literaturi znanost definira različito obzirom na svoj predmet i širinu i često se ono što mi podrazumijevamo pod znanošću definira kao realna znanost. U daljnjem tekstu ćemo koristiti izraz znanost, ali navest ćemo kako glase ostale definicije znanosti da bi se osjetila razlika spram realne znanosti. Na kraju ovog kratkog dijela možemo dati neke uvriježene definicije Znanost Ako filozofiju označavamo kao znanost, možemo to učiniti samo u vrlo širokom neodređenom smislu. Znanost je tada jednostavno ukupnost znanja koje stoje u nekoj međusobnoj vezi a ta veza pokazuje da ta ukupnost cjelina. Fundamentalna znanost Ona je fundamentalna znanost zato što pita o krajnjim, o ne-empirijskim temeljima, dakle o fundamentu svega empirijskog. Univerzalna znanost Ona pita o uvjetima mogućnosti iskustva zbilje u cjelini. Utoliko je filozofija univerzalna a ne pojedinačna znanost. Umna znanost Zahtjev je filozofije da svi njezini iskazi budu umni, dakle da svako umno biće mora uvidjeti da ti iskazi teže i zašto teže za dosljednošću i uvjerljivošću. Prijelaz sa iskustva na ne-empirijske uvjet mogućnosti iskustva ne sadrže dakle po sebi ništa poetično niti fantastično, već sa argumentima zahtijeva nedvojbenu dosljednost. Kritička znanost Ona je univerzalna kritika koja svako mišljenje, svaki svjetonazor, svaku smislenost podvrgava svojoj prosudbi kao umna znanost. Ona je kritika ideologije, religije, znanosti, tehnologije itd. Ona se bori protiv svakog dogmatizma i time u društvu obavlja prosvjetiteljsku funkciju. Odnosno na kraju možemo reći: Filozofija je kritička umna znanost o uvjetima mogućnosti iskustvene zbilje kao cjeline.

99

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti empirijske stvari. Za realne su znanosti, nasuprot tome, bitni empirijski uvjeti i temelji empirijskog. Navedimo jedan zoran primjer: Kada prirodna znanost pita: Kako je nastao svemir?, tada nužno traži neko empirijsko obrazloženje. Ona pita o nečemu što je (u najširem smislu) empirijsko kao prethodnom uvjetu (uzroku) svemira. Kada Leibnitz kao filozof pita: Zašto jest bitak, a ne ništa?, tada on ne pita o nekom empirijskom prethodnom uvjetu, nego o ne-empirijskom temelju empirijskog. Isto možemo izraziti i znamenitom Kantovom formulacijom: filozofija pita o uvjetima mogućnosti iskustva. Ona (poput realnih znanosti) polazi od iskustva. Zatim potaknuta čuđenjem i dvojbom pita: Kako je iskustvo moguće?, Koji uvjeti omogućavaju iskustvo?. I tu vrijedi, po Kantu, ti unijeti mogućnosti iskustva ne mogu opet biti iskustvene stvari među drugim iskustvenim stvarima. Filozofija, štoviše, kaže: pokazuje se da je iskustvo i samo uvjetovano; ona upućuje na uvijete koji iskustvo omogućuje, ali same nisku iskustvene stvari. Realne znanosti su tematski reducirane zato što svoju temu (svoj predmet) ograničavaju na neki određeni aspekt. Filozofija se ne odvija u tematskoj redukciji. „Istina je cjelina“ ( Hegel ). Filozofija se ne veže za određeno gledište, nego pita o cjelini i onda kada se bavi određenim isječcima za nju je bitna cjelina i uvjeti njezine mogućnosti. Realne znanosti su metodički apstraktne jer svoje pojedinačne isječke iskustvenog svijeta s određenog gledišta i pomoću određenih metoda. Filozofija nije metodički apstraktna jer ne pretpostavlja nikakvu metodu pomoću koje pristupa svojem predmetu. U ovom kontekstu možemo dati kao zoran primjer odnosa filozofije i znanosti koju daje A. Anzenbacher:41 O odnosu filozofije i realnih znanosti postoje najmanje tri različita shvaćanja: 1.

Filozofija je sluškinja realnih znanosti. Pojam realnih znanosti najviši je pojam znanosti uopće. Filozofija je samo raščlamba iskaza, pretpostavki i metoda realnih znanosti. To se gledište zove scientizam, jer ono uspostavlja apsolutni autoritet realnih znanosti i njihovih metoda. 2. Filozofija pretpostavlja i sintetizira rezultate realnih znanosti. Rezultati tog shvaćanja takozvane „znanstvene slike svijeta“. I to je shvaćanje obilježeno scijentizmom. 3. Filozofija je autonomna u odnosu na realne znanosti. Filozofsko istraživanje je iz temelja različito od istraživanja realnih znanosti. Filozofija nije empirijska znanost već ne-empirijska znanost o empirijskom. Samo na taj način filozofija može govoriti o cjelini, i tako pomoći pri određivanju mjesta realnih znanosti u cjelini.

41

Arno Anzenbacher, Einfhurung in die Philosophie, Wien, 1981.

100

Filozofija i znanost (jedan primjer)

U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na onaj dio znanstvenika i filozofa koji su razmatrali probleme u znanosti i koje možemo označiti kao preteče moderne filozofije znanosti. U tu skupinu spadaju mnoga značajna imena koji su se bavili konkretnim ili općim problemima znanosti. Tu prije svega spadaju H. Helmholtz, E. Mach, H. Poincaré, P. Duhem i drugi. Nećemo se posebno baviti s njima jer bi to zahtijevalo preveliku analizu za jedan uvod u filozofiju znanosti. Zato smo odlučili da djelomičnu pozornost obratimo na jednog velikog znanstvenika, matematičara i filozofa kao što je H. Poincaré, čiji je rad ostao aktualan i do današnjih dana.

101

4. Henry Poincaré i filozofija znanosti Poincaré42 je bio nazvan „posljednjim univerzalistom“, jer se vjeruje da je bio zadnji čovjek koji je bio u stanju imati uvid u sve matematičke grane; zato je Hadamard i mogao reći da „povijest Poincaréovog djela ne predstavlja zapravo ništa drugo nego samu povijest matematičke znanosti i problem koje si je ona u naše vrijeme postavila“.43 Poincaré se morao, 1890-tih godina u Francuskoj suočiti s popularnim, odlučnim, neprijateljskim osjećajem prema znanosti. Dok su se francuski filozofi okrenuli od Comteovog pozitivizma i Taineovog materijalističkog determinizma prema idealizmu Henrija Bergsona, Poincaré je postao pristaša znanosti i branio ju je od napada u trendu popularnog tiska, kao što Tolstojev argument da je znanost beskorisna jer ne može reći kako da živimo, i optužbe da je znanost bankrot. S druge strane, dugi uspjeh eksperimentalnih znanosti i rušenje principa koji su se dotad držali sigurnima naveo je njega da pomisli da je racionalizam mrtav. Hipotetička metoda je glavna odlika Poincaréove filozofije znanosti, a on ju je smatrao srednjim područjem između dogmatičnih tvrdnji racionalističkog starog područja i suvremenih antiznanstvenih pogleda. Veliki poticaj njegovim filozofskim nazorima je izgleda bila težnja da dokaže da je znanost kumulativna i da napori znanstvenika kroz povijest nisu bili neplodni i uzaludni, unatoč promjenama koje su se unosile u fiziku i matematiku. 42

43

Jules Henri Poincaré (1854. –1912. ) Henri Poincarée je rođen 29. travnja 1854. u Nancy-u u Francuskoj. Poincareovi radovi na području matematike su bili na teoriji funkcija, i prije svoje tridesete postao je poznat po otkriću automorfne funkcije jedne složene varijable (Fuchsove funkcije). On je nagrađen prvom nagradom za svoj doprinos na natjecanju o problemu n-body, koji je doveo do njegovog slavnog rada o nebeskoj mehanici. U ovom kontekstu je Poincare dokazao svoj teorem povratnosti koji je bio utjecajan u vrijeme razvitka teorije kaosa. Radio je na algebri i teoriji brojeva, i s vremenom je osnovao algebarsku topologiju, kombinatorijalnu teoriju n-dimenzionalnih likova. Njegova predavanja o matematičkoj fizici na Pariškom sveučilištu raspravljaju o širokom krugu problema fizike na prijelazu stoljeća, koje on smatra prijelaznim ili čak kriznim razdobljem. Također je razvio svoj konvencionalizam tvrdeći da nema prave metričke geometrije svemira i da je biranje između euklidske i neeuklidske geometrije u fizici stvar prikladnosti. Bilo je polemika o tome da li se može reći da je njegov doprinos teoriji relativnosti bio preteča Einsteinovoj teoriji. Pred kraj Poincare se uključio u rasprave o temeljima matematike i razvio originalno rješenje semiotičkih i teorijski postavljenih paradoksa. Poincare je objavio preko pet stotina znanstvenih spisa i preko trideset knjiga. Izabran je za člana Akademije znanosti, Legije časti i Academie Francaise u Franscuskoj, kao i u mnoga strana, znanstvena i filozofska društva, i bio je nagrađivan mnogim nagradama časti. Tumačen kao potpuni radikalni konvencionalist, kao ultradicionalist ili kao nedosljedan, Poincare je uvijek bio izvor neprestanih rasprava i komentara filozofa. J. Hadamard: »L’oeuvre mathèmatique de Poincarè«, Acta Mathematica 38, 1921., str. 204.

102

Henry Poincaré i filozofija znanosti

On je obično čitan kao instrumentalist, kao netko tko smatra da znanosti trebaju težiti tome da daju proračun onoga što se može promatrati, a ne da objašnjavaju fenomene u smislu entiteta i procesa koji se ne mogu promatrati. Poincaréovo gledište da je (metrička) geometrija prostora stvar konvencije je često smatralo dijelom instrumentalističkog pogleda na sve teoretske entitete u znanosti, uključujući prostor. Međutim, on je inzistirao na tome da znanstvena teorija jest (ili može biti) istinita. Zapravo, on je sudjelovao u prepirki sa Duhemom o tome je li temeljni zakoni imaju istinosnu vrijednost. Duhem je tvrdio da temeljni zakoni nisu niti istiniti niti neistiniti, zato što su uvijek približni – gledište koje je Poincaré odbacivao. Nadalje, dok Poincaré izričito poriče postojanje atoma »Science and Hypothesis« (1902) prihvaća da je pretpostavka atoma bila korisna, ali se ne slaže da je bila jedino moguće objašnjenje za kemijske i druge fenomene, prihvatio je njihovo postojanje nakon što je proučio Perrinov rad, što pokazuje da on nije imao općenitih strogih neslaganje sa teoretskim entitetima. U barem jednom slučaju Poincaré prihvaća pobijanje temeljnih principa fizike, što on naziva prirodnom hipotezom, u empirističkoj teoriji. Kada je prihvatio kvantnu teoriju kao što je predstavljena na prvoj Solvay konferenciji 1911. Poincaré je odustao od hipoteze kontinuiteta. U fizici je dovoljno navesti teme Poincaréovih predavanja na Sorboni: kapilarnost, elastičnost, termodinamika, optika, elektricitet, telegrafija, kozmogonija, itd. Njemu je npr. Whittaker u svojoj poznatoj povijesti suvremene fizike pripisao i otkriće specijalne teorije relativnosti naslovljujući jedno poglavlje »Lorentzova i Poincaréova teorija relativnosti«.44 Becquerel je nekoliko puta ponovio da ga je na istraživanje radioaktivnosti (koje mu je donijelo Nobelovu nagradu) navelo čitanje jednog Poincaréovog eseja. Značajan Poincaréov doprinos bilo je i rješenje starog problema stabilnosti sunčevog sistema. Engleski znanstvenik George Darwin je 1909. godine izjavio da će Poincaréovo djelo Mécanique céleste sljedećih pola stoljeća sigurno ostati rudnik ideja za istraživanje, što je među ostalim potvrđeno i time što je spomenuta knjiga, budući da je 1967. godine prevedena na engleski, bila korištena kao standardni tekst na koji su se u istraživanju svemira oslanjali stručnjaci američke agencije NASA. U kinetičkoj teoriji Poincaré je dokazao slavni teorem o “vječnom vraćanju” po kojem će se u bilo kojem sistemu svaka, ma koliko nevjerojatna, konstelacija čestica ostvariti proizvoljno mnogo puta samo ako čekamo dovoljno vremena. Period vremena koji treba proteći da bi se slučajnim putem uspostavila određena konstelacija čestica naziva se ponekad Poincaréov broj i iznosi 10N, gdje je N broj čestica koji sačinjava dotični sistem. (Taj broj je za bilo koji makroskopski sistem toliko velik da uopće nije važno je li vrijeme izražava se u sekundama, godinama ili milenijima; tih nekoliko faktora od deset za koliko se spomenuti broj povećava ili smanjuje uslijed izbora jedinice 44

Whittaker: A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953., str. 27-77. (radi potpunosti informacije treba reći da je među povjesničarima relativnosti Whittaker usamljen u tom ekstremnom minimiziranju Einsteinovog doprinosa.)

103

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vremena može se u potpunosti zanemariti kada se radi o broju koji se izražava jedinicom praćenom milijardama milijardi nula!) Taj Poincaréov teorem igrao je vrlo značajnu ulogu u razvoju termodinamike, a još je uvijek predmet velikog zanimanja u filozofiji vremena. Također, deset godina prije pojave opće teorije relativnosti Poincaré je izrazio pretpostavku da se gravitacija širi brzinom svjetlosti, a tada je čak govorio i o gravitacijskim valovima. Doista začuđujuće kako je Poincaré uz tako intenzivan rad na polju matematike i fizike uspio ostaviti iza sebe i četiri povjesno vrlo značajne knjige eseje iz filozofije znanosti: La science et l’hypothèse, La valeur de la science, Science et méthode i Dernières Pensées. Pored opće filozofije znanosti koja će biti predmet detaljnije analize u ovom tekstu, u ovim se djelima raspravlja i o filozofiji matematike; tvrdeći da je matematika osnovana na sintetički apriornim istinama, Poincaré se suprotstavio logicizmu koji je sve više uzimao maha i ostalo je jadan od nepokolebljivih predstavnika intuicionističke tradicije. Na međunarodnom matematičkom kongresu u Rimu 1908. opisao je Cantorovo Mengenlehre kao bolest od koje će se u buduće generacije smatrati izliječenima. Poznati su Poincaréovi ironični komentari upućeni pristupu matematici čiji su glavni zastupnici bili Frege i Russell. Nakon otkrića logičkih antinomija napisao je: »Logistika više nije sterilna, ona sada proizvodi antinomije.« A na Couturatovu tvrdnju da je od objavljivanja Peanovog Formulaire de mathématiques logistika dala matematici krila, Poincaré je, smatrajući da logistika nije omogućila niti jedno značajno matematičko otkriće, uzvratio: »Kako to, evo već deset godina imate krila, a još niste poletjeli!« U daljnjem dijelu ovog teksta obratimo pozornost na neke konkretne probleme kao što je premjer filozofija matematike.

4.1. Filozofija geometrije Počet ćemo sa kratkim razmatranjem njegove filozofije geometrije i to uglavnom iz dva razloga; prvo, jer je problem geometrije ili geometrija jedno od bitnih pitanja filozofije i znanosti i njihov spoznajno-teorijski, logički i metafizički status duboko ukorijenjen u zapadnoj filozofskoj tradiciji. Drugo, čini nam se, kako Poincaréovo rješenje u sklopu filozofije geometrije najslikovitije pokazuje njegov konvencionalističko gledište koje ima implikacije i na suvremeno shvaćanje uloge geometrije fizičkog prostora. Poincaré je tvrdio da nemamo intuiciju o udaljenosti i na taj način nemamo a priori metodu biranja vanjskog standarda kojim ćemo definirati udaljenost. Nadalje, tvrdio je da ne postoji odlika prostora po kojoj bi se vanjski standardi mogli empirijski odrediti i ovim su moguće alternativne metrike. Budući da se tvrdnje o geometriji ne mogu ni a priori niti empirijski odrediti, imaju poseban status kao konvencije. Poincaréov konvencionalizam je često bivao analiziran u kontekstima kasnijih rasprava o prostorno-vremenskim teorijama. Najšire objavljen argument 104

Henry Poincaré i filozofija znanosti

za konvencionalizam je epistemološki i većina interpretira njegovog konvencionalizma je učila da je on bio temeljen na epistemološkom argumentu. Mnogi su se mislioci priklonili određenom gledištu u općoj filozofiji znanosti pod velikim utjecajem svojih pogleda na geometriju. Najpoznatiji primjeri za to su Kant, Helmholtz, Schlick, Reichenbach i Carnap. U tu grupu nesumnjivo spada i Poincaré. Epistemološki status geometrije stalno je bio u fokusu njegovog interesa, a zaključci do kojih je došao baveći se ovim problemom ostavili su vidljiv trag na njegovo generalno tumačenje znanosti. Sličnost je primjetna već i na najpovršnijoj razini: naziv »konvencionalizam« upotrebljava se da označi i Poincaréovo gledište u vezi s geometrijom i u vezi s filozofijom znanosti općenito. Prvo se gledište u literaturi naziva geometrijski konvencionalizam, a drugo generalizirani konvencionalizam. Otkriće neeuklidskih geometrija45 u prvoj polovici devetnaestog stoljeća dobilo je odjek u filozofiji kao rijetko koje drugo otkriće u znanosti. Uzdrmano je kantovsko vjerovanje u privilegirani status euklidske geometrije i nastojanje da se slika znanosti gradi po uzoru na tu »apodiktičku« i »sigurnu« spoznaju. Možda nije suvišno u ovom kontekstu napomenuti da, nasuprot onome što se može ponegdje pročitati, pojava neeuklidskih geometrija sama po sebi nije predstavljala konkluzivno opovrgavanje Kanta. Treba samo navesti što su Gauss, Bolyai i Lobačevski točno dokazali, a što je Kant zapravo negirao, da bi se vidjelo kako između tvrdnji dviju strana i nema izravne proturječnosti Da je Kantovo gledište neodrživo pokazalo se tek kada su Helmholtz, Poincaré i Reichenbach konstruirali situacije u kojima se opažene činjenice mogu opisati neeuklidskom geometrijom. Poincaré je to ilustrirao slijedećom jednostavnom slikom nekog mogućeg svijeta.46 Zamislimo da neka bića žive u svijetu zatvorenom unutar određene sfere koja ima polumjer R. Zamislimo, također, da sva tijela u tom svijetu imaju isti koeficijent dilatacije (tj. da se jednako šire i smanjuju pri jednakim promjenama temperature), a da je apsolutna temperatura na pojedinim mjestima proporcionalna veličini R2 – r2 , gdje je r udaljenost mjesta o kojem se radi od središta sfere. Dakle, s približavanjem površini sfere temperatura će se sve više snižavati, a bilo koje tijelo koje se bude kretalo u tom smjeru proporcionalno će se smanjivati. Bićima koja žive u tom svijetu granica sfere će zapravo biti nedostižna jer će im se koraci koje prave, krećući se od centra prema periferiji, konstantno smanjivati i u konačnom broju koraka uvijek će ostati unutar sfere. Naravno, i svi mjerni instrumenti će po početnoj pretpostavci trpjeti iste promjene svoje veličine; štoviše, Poincaré pretpostavlja da su tamo i zakoni optike drukčiji tako da nema mogućnosti da se na osnovi putanja svjetlosnih zraka ustanovi da su tijela u svom gibanju podložna spomenutim deformacijama.

45 46

U Dodatku vidjeti o euklidskoj i neeuklidskoj geometriji. H. Poincaré: Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989., str. 56-59

105

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Bića iz opisanog svijeta, budući da nisu svjesna univerzalnih promjena veličine pri kretanju od centra prema periferiji, uzet će kao mjerne etalone tijela koja mi »izvana« smatramo krajnje neprikladnim za tu svrhu (tj. tijela koja mijenjaju svoju duljinu ovisno o mjestu gdje se nalaze). Oslanjajući na rezultate mjerenja dobivene upotrebom tih tijela koja ona smatraju krutim (tj. nepromjenljive veličine), ta bića će doći do zaključka da žive u svijetu čiji je prostor neograničen i čija je geometrija neeuklidska. Kao što se lijepo vidi iz Poncaréovog primjera, odluka o izboru geometrije usko je povezana s uspoređivanjem duljina na različitim mjestima. Mjerni etaloni bića u zamišljenom svijetu zauzimat će po našem mišljenju prostorne intervale različite duljine kada se pomiču s jednog mjesta na drugog; za njih će, međutim, to biti tijela konstantne duljine i oni bi mogli tvrditi da smo mi ti koji upotrebljavamo mjerne motke koje se pri gibanju skraćuju ili produljuju. Kako ćemo utvrditi koja je strana u pravu? Odgovor na ovo pitanje koji su ponudili Reimann, Clifford i Poincaré, a koji su kasnije preuzeli i mnogi suvremeni filozofi (npr. Reichenbach i Grünbaum) svodi se na tvrdnju da su obje strane jednako u pravu. Ti autori smatraju da jednostavno nema načina da se nekim objektivnim putem ustanovi koji je od dva prostorna intervala „uistinu“ veći. Stvar je u tome da pokazatelj koji se prirodno nameće kao najbolje mjerilo za usporedbu duljina na različitim mjestima – broj točaka u intervalima koje treba komparirati – ne dovodi ni do kakvog rezultata. Naime, broj točaka u bilo kojem prostornom intervalu uvijek je isti: točaka ima onoliko koliko ima realnih brojeva. U literaturi je ovo gledište poznato kao teza o metričkoj amorfnosti ili kao teza o nepostojanju intrinzične metrike prostora. Po tom gledanju prostor sam za sebe uopće nema metrička svojstva jer njegove objektivne strukturalne karakteristike ne daju osnove da se bez proizvoljnosti pripiše određena dužina različitim prostornim intervalima. Kao što je rečeno, bilo koja dva prostorna intervala da uzmemo, u njima je uvijek sadržano isto točaka, tj. onoliko koliko ima realnih brojeva. Dakle, po nekom, reklo bi se najtemeljitijem strukturalnom svojstvu između tih intervala nema razlike. Kako onda znati koji je od njih veći? Suočeni smo, prema tome, sa slijedećom situacijom: bilo koja dva prostorna intervala su međusobno ekvivalentna po jednim njihovom intrinzičnom svojstvu (po broju točaka koje sadrže), a ono što jedino nakon toga preostaje, usporedba tih intervala s nekim fizičkim predmetom, ima ključni nedostatak da ne znamo ima li on istu duljinu kada se nalazi na različitim mjestima. Teškoće te vrste navele su Poincaréa da ustvrdi kako metričke relacije nisu stvar objektivne činjenice i da, na primjer, u jednom članku iz 1990. godine proglasi besmislenom tvrdnju da je udaljenost između Pariza i Londona apsolutno veća od duljine jednog metra.47

47

Citiramo prema: R. Toretti: Philosophy of Geometry from Riemann to Poincarè, Dordrecht: Reidel, 1978., str. 339.

106

Henry Poincaré i filozofija znanosti

Po Poincaréovom mišljenju preduvjet pripisivanja metričkih svojstava je da se određeni skup fizičkih predmeta odredi po definiciji kao skup predmeta koji imaju istu veličinu na različitim mjestima. Odluku o tome koja će se tijela smatrati (tj. nepromijenjene veličine) pogrešno je prosuđivati sa gledišta istinitosti ili neistinitosti (tj. po tome koliko se ona podudara sa stvarnošću) jer bi to pretpostavljao da su neka tijela doista kruta i da je čitav problem hoćemo li ih uspjeti otkriti ili ne. Poincaré, naprotiv, brani ideju da je bespredmetno raspravljati o tome koja su tijela zapravo kruta te da postoji sloboda u izboru koja će se tijela uzeti kao kruta po definiciji. Tako se pitanje o tome koja su tijela kruta rješava usvajanjem jedne od nekoliko jednako legitimnih konvencija. Do sada izloženo razmišljanje svodi se u bitnome na slijedeće korake: 1. Geometrija je nemoguća bez međusobnog uspoređivanja različitih prostornih intervala. 2. Svi intervali su jednaki po svojim intrinzičnim svojstvima. 3. Onaj način usporedbe koji preostaje je korištenje fizičkih predmeta koji ne mijenjaju svoju veličinu pri premještanju. 4. To kakvu veličinu neki predmet ima na različitim mjestima nije njegovo objektivno svojstvo, nego je stvar naše odluke da li ćemo mu pripisati istu ili različitu veličinu. Budući da se geometrija prostora temelji na komparaciji veličine različitih njegovih intervala, a budući da jedina upotrebljiva metoda komparacije nužno sadrži određeni element proizvoljnosti, proizlazi da i sam izbor geometrije mora bar u izvjesnom stupnju biti proizvoljan. Tu konzekvenciju svog razmišljanja Poincaré je u potpunosti prihvatio i ona je ostala poznata pod nazivom »geometrijski konvencionalizam«. Ideju da je sukob između alternativnih geometrija zapravo prividan i da se one razlikuju jedino lingvistički Poincaré je u osobito zaoštrenom obliku branio u jednom eseju iz 1990. godine: »Potpuno je jasno da, ukoliko čovjek umjesto euklidske geometrije izabere geometriju Lobačevskog, on mora primijeniti i formulaciju zakona dinamike. Slično kao što formulacija tih zakona nije ista kada čovjek upotrebljava, recimo, engleski jezik, a ne francuski… Međutim, ako bi neki Francuz, naučivši dinamiku upotrebljavajući francuski, eksperimentalno verificirao neki od tih zakona, da li bismo rekli da je on verificirao francuski?«48 Ukoliko doista nema jedne geometrije koja bi održavala pravu strukturu fizičkog prostora, postavlja se pitanje odakle potječe vjerovanje u povlašteni status euklidske geometrije, vjerovanje na osnovi kojeg je ona bila proglašavana sintetički apriornim istinom čak i nakon otkrića neeuklidskih geometrija. Poincaréov je odgovor humeovski: nužnost koju pridajemo tvrdnjama euklidske geometrije 48

Citirano prema: F.P. O’Gorman: “Poincarè’s Conventionalism of Applied Geometry” Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977., str. 331.

107

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jednostavno je rezultat naše naviknutosti da imamo posla s tijelima koja se približno ponašaju euklidski. Ponašanje fizičkih predmeta oko nas navelo nas je da usvojimo euklidsku geometriju, a da toga nismo ni bili svjesni, i zato što izbor nije bio svjestan čini nam se da nam je on nametnut te da je bilo koja druga opcija unaprijed bila isključena. Kako sam Poincaré kaže, »očiglednost geometrijskih istina nije ništa drugo nego opiranje da se prekine sa starim navikama«.49 Zanimljivo je da usprkos tome što smatra da je izbor geometrije stvar konvencije i, prema tome, uvijek slobodne odluke, Poincaré tvrdi da euklidska geometrija nikada neće biti napuštena. Naime, opredjeljivanje između različitih konvencija po njegovom mišljenju nije proizvoljno. Premda je, naravno, bespredmetno raspravljati o tome koja je od njih »bliža istini«, postoji kriterij koji može voditi naš izbor, a to je pogodnost. U pravilu neće sve konvencije biti jednako lako usvojive i sasvim je prirodno, kad se već ni po čemu drugom relevantnom ne razlikuju, da će biti izabrana ona koja je najpogodnija za baratanje i koja stvara najmanje teškoće. Prednost euklidske geometrije u odnosu na njezine rivale je u tome što je ona matematički najjednostavnija. Evo kako to Poincaré obrazlaže: »[Euklidska geometrija] je najjednostavnija ne samo uslijed naših misaonih navika ili ne znam kakve neposredne intuicije koju bismo imali o euklidskom prostoru. Ona je najjednostavnija po sebi, isto kao što je polinom prvog stupnja jednostavniji od polinoma drugog stupnja. Formule sferne trigonometrije od formula ravne trigonometrije, i takvima bi ih vidio i analitičar koji ne bi poznavao njihovo geometrijsko značenje.«50 Da još jednom rezimiramo. U njegovoj znamenitoj paraboli o tome kako bi bilo mjerenje u neeuklidskom svijetu, on uvodi temperaturu kao »uzrok iskrivljenja« na naše mjerne uređaje, što se može uzeti kao argument da netko uvijek može predstaviti novu hipotezu da bi potkrijepio podatke koji proturječe njegovoj teoriji. Drugim riječima, često se mislilo da Poincaré upotrebljava verziju DuhemQuine teze da bi obranio konvencionalizam. No, parabola je bila dio argumenta za dokazati da je neeuklidski svijet ipak zamisliv. Kako konvencionalist mora pobiti a priori argumente da je svemir (prostor) euklidski, (kao što je Kantov), ovaj argument igra veliku ulogu u debati o konvencionalizmu, ali to ne mora biti cijela priča. Još se jedan od Poincaréovih argumenta, koja je bio interpretiran kao epistemološki, odnose se na definicije osnovnih pojmova u fizici. Lobachevsky je predložio uporabu astronomskih mjerila da bi se odlučilo između euklidske i neeuklidske geometrije. U odlomku, koji je bio predmet mnogih kontroverzi, Poincaré dokazuje da nam većina takvih mjerila može reći kakvi odnosi postoje između određenih fizikalnih predmeta, u ovom slučaju između zraka svjetlosti. Ako netko uzme da su zrake svjetlosti ravne crte, on se obavezao na određenu metričku geometriju prema rezultatima empirijskog testiranja. Ali on ne može povezati ravne linije s nekim drugim fizikalnim predmetom. 49 50

H. Poincaré: Science et Mèthode, Paris: Flammarion, 1908, str. 108. H. Poincaré (1989.) Ibid., str. 47.

108

Henry Poincaré i filozofija znanosti

Problem epistemološke interpretacije Poincaréovog geometrijskog konvencionalizma jest u tome da duhemski predodređeni argumenti predobro utemeljuju njegovu tezu. Ako interpretiramo Poincaréa upotrebljavajući ovakav argument da bi obranili njegovu tezu konvencionalisti metrike, postaje teško razumjeti kako je mogao upotrijebiti takve argumente samo u slučaju metrike. Ako on nije nijekao istinitost fizike općenito, konvencionalnost metrike ne može jednostavno biti očigledno poseban slučaj globalne predodređenosti. Alternativna obrana konvencionalnosti zasniva geometrijski konvencionalizam na potpuno racionalnoj teoriji prostora. Poincaré je otišao još i dalje od tadašnjih Einsteinovih teorija u odbacivanju Newtonovog apsolutnog prostora i zadržao je čisto racionalan pogled: ne postoji fizički prostor i svi bi mehanizmi trebali biti opisani kroz relacije fizikalnih objekata. Ovi odnosi između fizikalnih objekata su izraženi u geometrijskim pojmovima, ali prema Poinacréu bilo koja metrička svojstva izražena u ovim odnosima su artefakti našeg opisa. On je smatrao da je čisti relativizam empirijski potvrđen i da se čak ubrzanje i rotacije mogu tretirati kao relativni pokreti. Poincaréova fizika je veoma programatična, unatoč činjenici što je on pomno slijedi razvitke u teorijskoj fizici i što je sam razvio ideje o teoriji relativnosti koja je bila blizu Lorentzovoj. Ipak, niti specijalna, niti opća teorija relativnosti nisu racionalne u smislu da podupiru konvencionalnost metrike, jer teorije relativnosti prostora ne mogu obrazložiti sve prostorne odlike bez dodavanja dovoljne strukture da bi se odredila standardna podudaranja. Ako se uzme da su argumenti relacionima pogrešni, možemo se složiti sa Skalarom da je jedini preostali način za dokazivanje konvencionalizma globalni argument predodređenosti. Iako epistemološka interpretacija konvencionalizma osigurava snažnu obranu, ona nije u skladu s Poincaréovim općim nazorima. Pogrešna interpretacija njegovih filozofskih nazora uzrokovala je da se on čini nedosljednim, a nedosljednost je diskutabilno gora nego nedokazanost empirijskom teorijom, a to je ono što podrazumijeva kada se tumači da Poincaré zasniva svoju konvencionalnost na relacionističkoj teoriji prostora. Poincaréova filozofija geometrije, izložena ovdje samo u najosnovnijim crtama, predstavlja jedno od najviše raspravljanih gledišta u literaturi o filozofiji prostora. Međutim, kao što se i može pretpostaviti, mnogo toga se u promatranjima promijenilo za proteklih osamdesetak godina i čini se primjerenim na ovom mjestu sasvim ukratko razmotriti kako izgledaju Poincaréovi stavovi viđeni iz perspektive suvremenih diskusija o istoj tematici. Iz čitavog prethodnog izlaganja Poincaréove filozofije geometrije bilo je lako uočiti da se ona zapravo sastoji iz dvije osnovne komponente: teze o amorfnosti prostora (tj. o nepostojanju intrinzične metrike) i teze o „vječnosti“ euklidske geometrije. Vratimo se najprije ovoj drugoj.

109

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti

4.2. Generalizirani konvencionalizam Svoje poglede na filozofiju geometrije Poincaré je u određenom smislu proširio i na znanstvene teorije općenito. Čak je i osnovna motivacija u opredjeljivanju za konvencionalizam u velikoj mjeri ostala ista. Naime, analogno situaciji s geometrijom, tvrdi se da empirističko i kantovsko gledište ne mogu objasniti status nekih ključnih znanstvenih iskaza. Poincaré smatra da u fizici također postoje stavovi koji s jedne strane imaju mnogo čvršće osnove nego što bi to empiristi mogli dozvoliti (tj. stavovi koji se ne daju opovrgnuti iskustvenim opažanjima), ali koje s druge strane nije moguće smatrati sintetički apriornim istinama nakon ozbiljnih prigovora koji su uzdrmali Kantovu filozofiju znanosti. S ovim se zapravo sugerira da klasična podjela sudova na analitičke51, empirijske i sintetički apriorne ne iscrpljuju sve mogućnosti. Po Poincaréovom mišljenju treba napraviti mjesta za još jednu vrstu – sudove koji su usvojeni kao pogodne konvencije. Ti sudovi nisu prihvaćeni zato što točno opisuju stvarnost (kao empirijski), niti zato što bi bilo proturječno poricati ih (kao analitički), a niti zato što odražavaju forme naših spoznajnih moći (kao sintetički apriorni). Oni su prihvaćeni ne zato što je stvarnost diktirala takvo opredjeljivanje, nego zato što ono dovodi do jednostavnijeg opisivanja fenomena nego što bi to bilo moguće na osnovi drukčijeg (i jednako legitimnog) opredjeljivanja. Prateći terminologiju Poincaréa, prvu vrstu konvencija ću nazvati „principima“, a drugu „indiferentnim hipotezama“.52 Zadržimo se na principima. Poincaré ovako objašnjava njihovo porijeklo: „Kada je neki zakon doživio dovoljnu potvrđenost iskustvom, možemo zauzeti jedan od dva stava: ili možemo taj zakon prepustiti borbi za opstanak pa će on tada biti izvrgnut neprekidnom revidiranju što će zacijelo završiti time da će se pokazati kako je on samo približno istinit, ili ga pak možemo uzdići na razinu principa tako što ćemo usvojiti konvencije po kojima će taj stav biti izvjesno istinit.“53 Slično i na drugom mjestu: „Ti principi su rezultat znatnog uopćavanja eksperimenata, ali čini se da oni toj svojoj općenitosti duguju i jedan visoki stupanj izvjesnosti. Zapravo, što su oni općenitiji, to je bilo više prilika da budu provjeravani pa verifikacije, umnažajući se i zadobivajući najraznolikije i najneočekivanije oblike, završavaju time da više ne ostavljaju mjesta za sumnju.“54 Poincaré jednostavnom shemom objašnjava kako dolazi do toga da neka generalizacija bude uzdignuta na razinu principa. Ukoliko se opažanjem ustanovi stalna povezanost dviju sirovih činjenica A i B, ponekad se uvodi nova (fiktivna) činjenica C i iskaz »A je povezan s B« se raščlanjuje u dva iskaza: »A je povezan 51

52 53 54

Ova podjela na analitičke i sintetičke sudove je veoma važna i govorit ćemo kasnije o ovom problemu podrobnije. Ova podjela je izoštrena kod Kanta, a na primjer logički pozitivizam su čitavu svoju teorijsku konstrukciju gradili na podijeli na analitičke i sintetičke sudove. H. Poincaré (1989.), Ibid., str. 116-117. H. Poincaré: La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970., str. 165. H. Poincaré (1970.), Ibid., str. 127.

110

Henry Poincaré i filozofija znanosti

sa C« (koji je neopovrgljiv i ima status konvencije) i »B je povezan sa C« (koji je empirijska tvrdnja i može se pokazati neistinitom). Ta u idejama siromašna shema postaje jasnija na slijedećem konkretnom primjeru. U astronomiji je odavno uočena povezanost dviju sirovih činjenica, kretanja nebeskih tijela (A) i pokoravanja Newtonovom zakonu (B), i ta povezanost se opisuje iskazom »Nebeska tijela se pokoravaju Newtonovom zakonu«. Znanstvenici, međutim, uvode novi termin »gravitacija« (C) koji ne označava nište u stvarnosti i prethodni iskaz raščlanjuju na sljedeća dva: »Gravitacija se pokorava Newtonovom zakonu« i »Gravitacija je jedina sila koja djeluje na nebeska tijela«. Prvi od iskaza je konvencija ili skrivena definicija i ne može biti opovrgnut nikakvim iskustvenim opažanjima, ali drugi iskaz zato nosi empirijsku informaciju i o njegovoj istinitosti presuđivat će eksperimentalni podaci. U vezi s ovim shematskim prikazom izvora konvencija u znanosti vrlo je upadljiva analogija s geometrijskim konvencionalizmom. I tamo kada je uočena stalna povezanost između dviju sirovih činjenica – postojanja trokuta koje zatvaraju svjetlosne zrake (A) i njihovog zbroja kutova od 180 stupnjeva (B) – uveden je novi termin »pravac« (C) koji ne označava ništa u realnosti, pa je iskaz »Trokuti koje zatvaraju svjetlosne zrake imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« raščlanjen u sljedeća dva iskaza: »Trokuti koje zatvaraju pravci imaju zbroj kutova od 180 stupnjeva« i »Svjetlosne zrake su pravci«. Prvi od tih iskaza je skrivena definicija i označava zapravo usvajanje euklidske geometrije kao najpogodnije konvencije; on nikada ne može biti opovrgnut iskustvom za razliku od drugog iskaza o čijoj istinosnoj vrijednosti direktno odlučuju eksperimentalni podaci. U svojim boljim trenucima Poincaré ne zastupa kruti stav da empirijske informacije nikada ne mogu navesti znanstvenike da se odreknu onih iskaza vrlo visokog stupnja općenitosti koje on svrstava među konvencije i koje naziva principima. Tako, na primjer, kaže da su principi hipoteze koje treba posljednje napustiti55 (a ne one koje ne treba nikada napustiti!), ili još razgovjetnije: »… ako neki princip prestane biti plodan, premda mu iskustvo neće izravno proturječiti, ono će ga ipak osuditi.«56 Iako na indirektan način, iskustvo dakle ipak odlučuje o tome da li će principi biti zadržani ili principi zadržani ili napušteni. Razlika između principa i „običnih“ hipoteza u znanosti tako se jako približava distinkciji koju ističu mnogi suvremeni filozofi znanosti. Na primjer, Quine razlikuje iskaze koji se nalaze na periferiji naše globalne teorije i kojih se lako odričemo, ustanovimo li da nisu u skladu s nekim pojedinačnim i izoliranim opažanjima od onih iskaza koji se nalaze u centru našeg teorijskog sistema i koji ćemo odbaciti samo u krajnjoj instanci, tj. ako modificiranje perifernih iskaza ne može dovesti do zadovoljavajućeg rezultata. Lakatos također provodi sličnu distinkciju između jednostavnih empirijskih stavova koje opažanja mogu opovrgnuti i tzv. »čvrste jezgre znanstvenog istraži55 56

H. Poincaré (1989.), Ibid., str. 116. H. Poincaré (1970.), Ibid., str. 146.

111

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vačkog programa«, tj. skupa iskaza do kojih iskustveno svjedočanstvo ne može doprijeti direktnim putem i koji bivaju napušteni tek kada duže vremena prestanu generirati nove spoznaje. U bitnome slična podjela može se pronaći i kod Kuhna, Laudana, Holtana i mnogih drugih suvremenih filozofa. Ne želimo, naravno, sugerirati da je spomenuta distinkcija koja zauzima centralno mjesto u današnjim diskusijama bila u gotovom obliku prisutna kod Poincaréa i da su je suvremeni mislioci jednostavno preuzeli od francuskog filozofa. Prije svega, Poincaré svakako nije tu podjelu stavio u prvi plan svojih razmišljanja o znanosti i ona se zapravo dade rekonstruirati tek iz nekoliko raspršenih opservacija u njegovim djelima. S druge strane, filozofsko promišljanje znanosti na prijelazu dvaju stoljeća imalo je svoj signum temporis pa nije bilo mogućnosti da se neke spoznaje pojave u eksplicitnom i rafiniranom obliku. Poincaré je sam ponekad naginjao dosta grubom empirizmu,57 ali se mnogo češće vidi da je tragao za nekim suptilnijim empirističkim gledištem koje je u ono vrijeme bilo teško izgraditi i formulirati. Zbog toga čini nam se da u nekim od njegovih razmišljanja treba vidjeti naslućivanje ideje koja je sazrela tek u najnovije vrijeme. Kao što je ranije rečeno, Poincaré pored principa uvodi i drugu vrstu konvencija – „indiferentne hipoteze“.58 Skup indiferentnih hipoteza u određenom teorijskom sistemu predstavljaju one hipoteze koje se mogu zamijeniti nekim drugim skupom hipoteza, a da uz to empirijski sadržaj dotičnog teorijskog sistema ne doživi nikakvu promjenu. Drugim riječima, to su hipoteze do kojih ne dopire empirijsko svjedočanstvo i zbog toga uvijek ostaje u velikoj mjeri proizvoljna stvar koji će od više takvih alternativnih skupova indiferentnih hipoteza biti odabran. O tome na kraju može odlučiti samo veća jednostavnost ili pogodnost jednog od tih skupova. Zanimljivo je da kao primjer indiferentnih hipoteza Poincaré navodi tvrdnju da je materija kontinuirana i tvrdnju da je materija sastavljena od atoma. Smatra da nema zamislivog eksperimentalnog svjedočanstva koje bi moglo presuditi između tih dviju teorija o strukturi materije te da će u znanosti biti usvojena ona kojom bude bilo lakše baratati. Zaključak je da, strogo govoreći, nema smisla postavljati pitanje koja je od spomenutih hipoteza istinita, nego jedino koja od njih omogućuje da se lakše dođe do istih i zajedničkih iskustvenih stavova, odnosno, do tzv. „sirovih“ činjenica. Primjer koji je Poincaré ponudio za indiferentne hipoteze očito govori da je bio pod jakim utjecajem radikalne empirističke filozofije znanosti svog vremena koja je skeptičkim okom gledala na generalne teorijske tvrdnje i koja je bila sklona tumačiti kao fikcije sve teorijske entitete koji nisu bili izravno dostupni u eksperimentalnim situacijama. Međutim, u samoj pretpostavci o postojanju indiferentnih hipoteza u znanosti može se prepoznati jedan od značajnih problema 57

58

112

»Znanstvena metoda se sastoji u opažanju i eksperimentiranju; kad bi znanstvenik raspolagao beskonačnim vremenom, trebalo bi mu samo reći: ‘Gledajte i gledajte dobro’.« (Poincaré 1908., str. 1.) H. Poincaré (1989.), Ibid., str. 116.

Henry Poincaré i filozofija znanosti

suvremene filozofije znanosti, problem subdeterminiranosti teorije empirijskim svjedočanstvom. Problem se sastoji u sljedećem: kako reagirati na situaciju kada su dvije teorije jednako podržane svim raspoloživim empirijskim svjedočanstvom, ali kada sadrže međusobno nespojive pretpostavke u svom „čisto teorijskom“ segmentu?59 Poincaréov odgovor – da je proturječnost u takvoj situaciji samo prividna i da nespojive tvrdnje dviju teorija zapravo i nemaju istinosnu vrijednost – zastupaju i danas mnogi mislioci (npr. Quine i Newton-Smith). Argumentacija je, naravno, dosta drukčija i često je zasnovana na filozofskim uvidima dvadesetog stoljeća, ali neosporno je da problem koji je u generalnom obliku postavio Poincaré u zadnje vrijeme ponovo počinje zauzimati središnje mjesto u raspravama o filozofiji znanosti. U literaturi se dosta raspravlja o tome u kojem su odnosu Poincaréova konvencionalistička filozofija znanosti i njegov izraženi konzervatizam u samoj nauci. Naime, Poincaré je smatrao da postoji tendencija da se previše olako napuste teorije koje su uz velik trud izgrađene i usavršavane kroz dugi niz godina. S izvjesnom gorčinom znao je reći da su ljudima nove stvari tako privlačne i da je tako teško ne izgledati dovoljno napredan,60 a sličnim tonom komentirao je i stav onih koji su, fascinirani novim teorijama, spremni u potpunosti odbaciti klasičnu mehaniku i tvrditi »da je ona bila dobra jedino možda za onog starog tikvana Laplacea«. Navest ćemo samo dva od mnogih karakterističnih Poincaréovih razmišljanja koja ilustriraju njegovu skeptičnost prema revolucionarnim primjenama u fizici. »…mi smo usvojili jednu konvenciju jer nam se ona činila pogodnom i rekli smo da nas ništa ne može prisiliti da je napustimo. Danas neki fizičari hoće usvojiti novu konvenciju. Nije da su oni na to prisiljeni; oni novu konvenciju smatraju pogodnijom i to je sve. A oni koji nisu tog mišljenja mogu legitimno zadržati onu dotadašnju da ne bi remetili svoje stare navike. Ja vjerujem, među nama, da će oni još dugo vremena tako postupati.«61 »Radi li se prije svega o tome da se dobije prihvatljivija teorija elektrodinamike tijela u gibanju? Upravo je to, kao što sam ranije dovoljno pokazao, područje gdje se teškoće gomilaju.62 Uzalud su jedna za drugom iznošene hipoteze jer nije moguće istovremeno udovoljiti svim principima; jedni su se sada mogli sačuvati samo pod uvjetom da se žrtvuju drugi. Ali sva nada da se dobiju bolji rezultati nije još uvijek izgubljena. Uzmimo dakle Lorentzovu teoriju, okrećimo je u svim pravcima, modificirajmo je malo-pomalo i sve će možda doći na svoje mjesto.«63 59

60 61 62

63

Pojačani problem subdeterminiranosti dobiva se kada se »raspoloživo empirijsko svjedočanstvo« zamijeni »mogućim empirijskim svjedočanstvom«. H. Poincaré (1908.), Ibid., str. 272. H. Poincaré: Dernières Pesèes, Paris: Flammarion, 1912., str. 109. Podsjetimo samo da je naslov Einsteinovog članka u kojem je iznesena specijalna teorija relativnosti i koji je objavljen iste godine kad i Poincaréov tekst glasio »O elektrodinamici tijela u gibanju«!. . Poincaré (1970.), Ibid., str. 142.

113

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Posebno zanimanje historičara znanosti izazvala je činjenica da je Poincaré do kraja života ostao pristaša Lorentzove teorije i da po mišljenju većine, usprkos značajnih rezultata koje je ostavio na tom polju, nije napravio odlučujući korak u otkriću specijalne teorije relativnosti. Koliko su na sve to utjecali njegovi filozofski pogledi na znanost? Prije nego što iznesemo neke moguće odgovore na to pitanje, čini mi se da je potrebno ukloniti jednu fundamentalnu zabludu u vezi s Poincaréom i teorijom relativnosti. Često se sreće sugestija da je teorija relativnosti u svom punom obliku bila Poincaréu sasvim na dohvat ruke i da je misteriozno kako nije uspio izvesti do kraja sve konzekvencije koje su u izvjesnom smislu već bile sadržane u njegovim razmišljanjima. (Poincaréov doprinos relativnosti je pretežno u području matematičke formulacije te teorije, a najčešće se smatra da je zastao pred radikalno novom fizičkom interpretacijom, revidiranjem uobičajenih pojmova prostora i vremena koje potječe od Einsteina.) Kako to da nije napravio korak koji se gotovo nametao i koji je u danoj situaciji zapravo bio najprirodnije rješenje? Pogreška ovakvog promatranja sastoji se u tome što događaje s prijelaza stoljeća vidi iz perspektive našeg znanja o onome što se dogodilo kasnije. Ali nama danas može izgledati očito kako se je trebalo postaviti 1905. godine, to ne samo da u ono vrijeme nije moralo izgledati očito, nego nije moralo ni biti očito. Na primjer, slavni engleski fizičar J. J. Thomson mogao je još 1909. napisati slijedeće riječi: »Eter64 nije fantastična kreacija spekulativnog filozofa: on nam je bitan kao i zrak koji udišemo… Proučavanje te sveprožimajuće tvari je možda najzanosnija i najvažniji zadatak fizičara.«65 Neki autori (npr. Holton66 i Goldberg67 smatraju da je na Poincaréov skepticizam prema teoriji relativnosti najviše utjecalo to što je on princip relativnosti uvijek gledao kao zakon koji je indukcijom izveden iz iskustva, a ne kao princip (u smislu konvencionalističke filozofije). Goldberg čak zastupa tezu da je Poincaré zapravo bio nekonzistentan, tj. da je bio konvencionalist u filozofiji, ali empiristu fizici, te da njegov konzervatizam treba objašnjavati jednostavno tako što u svom znanstvenom radu nije bio spreman postupati po načelima koja je proklamirao u filozofiji. Nesumnjivo je da je status principa relativnosti kod Poincaréa i kod Einsteina fundamentalno različit. Poincaré je, na primjer, uzeo rezultate Kaufmanovih eksperimenata kao dovoljan razlog da zaključi kako princip relativnosti možda ne vrijedi onako strogo kako se do tada mislilo;68 Einstein, naprotiv, nikada nije bio 64

65

66

67

68

114

Moramo napomenuti kako je teorija etera bila izbačena Einsteinovom teorijom relativnosti, a bila je nužna u klasičnoj elektrodinamici kao mediji ili nosilac elektromagnetskih valova. Citirano prema: G. Holton: The Advancement of Scence and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986., str. 79. G. Holton: Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1973., str. 185-195. S. Goldberg (1967.): „Henri Poncarè and Einstein’s Theory of Relativity“, American Journal of Physics 35, str. 934-944. H. Poincaré (1908.), Ibid. str. 248.

Henry Poincaré i filozofija znanosti

sklon pridavati toliku važnost eksperimentalnom svjedočanstvu, što se najjasnije vidi iz njegovih često citiranih riječi: »Čak i kada bi savijanje svjetlosti, kretanje perihela i pomak spektralnih linija bili nepoznati, gravitacijske jednadžbe bi još uvijek bile uvjerljive jer one izbjegavaju inercijalni sistem (fantom koji djeluje na sve, ali koji sam ne trpi nikakvo djelovanje). Zaista je prilično čudno da su ljudi obično gluhi za najjače argumente, a da uvijek teže da precjenjuju točnosti u mjerenjima.«69 Potpuno drukčije objašnjenje razlike između Poincaréa i Einsteina predložio je Georg Keswani. On je istaknuo kao ključnu činjenicu to što je teorija relativnosti u fazi svog nastanka bila suočena s ozbiljnim teškoćama; po njegovom mišljenju, kada se uzme u obzir svo relevantno svjedočanstvo onog vremena, rezerviranost prema teoriji relativnosti imala je jaku racionalnu osnovu. Zbog toga i Poincaréovo oklijevanje da prihvati relativnost Keswani objašnjava tvrdnjom da je to bilo oklijevanje koje »proizlazi iz punine znanja«.70 On pridaje dosta značaja činjenici da je Einstein bio vrlo mlad kada je formulirao teoriju relativnosti i drži da njegovu hrabrost u zastupanju radikalno novog shvaćanja treba bar djelom objašnjavati i tako da nije bio do kraja svjestan problema koji su bili povezani s njegovim revolucioniranjem fizike. Kako kaže Keswani, Einstein je vidio samo ono što je tada (1905.) trebalo vidjeti, a Poincaré je sagledao stvar u potpunosti, with long shadows of doubt.71 Međutim, čini se da je Louis de Broglie72 dao najuvjerljivije tumačenje Poincaréovog odnosa prema teoriji relativnosti izravno ga povezujući s njegovom konvencionalističkom filozofijom. De Broglie pretpostavlja da je Poincaré, pod utjecajem svog uvjerenja da ima beskonačno mnogo logički ekvivalentnih teorija između kojih znanstvenici biraju one koje su najpogodnije, izgubio iz vida to da među mnogim logičkim ekvivalentnim teorijama ipak postoje one koje su „bliže stvarnosti“ nego druge. Poincaréovi filozofski nazori implicirali su da objektivno postoje samo relacije između tzv. „sirovih“ činjenica (tj. između činjenica koje se dadu opisati ne-teorijskim jezikom direktnog opažanja), a da odgovor na pitanje o postojanju relacija između tzv. „znanstvenih“ činjenica uvijek ovisi o tome koji će od nekoliko legitimnih skupova konvencija biti usvojen.73 U takvom načinu promatranja čitava teorijska nadgradnja u znanosti predstavlja korpus hipoteza koje mogu biti zanimljive, korisne i čak neophodne, ali koje je pogrešno smatrati pokušajima otkrivanja strukture nepoznate realnosti. Zauzme li se ta perspektiva i prihvati li se u znanstvenim teorijama doista ne treba vidjeti nastojanje da se 69 70

71

72

73

The Born-Einstein Letters, London: Macmillan, 1971., str. 192 G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity” ( I ), British Journal for the Philosophy of Science 15, 1965.a, str. 295. G. H. Keswani: “Origin and Concept of Relativity“ (II), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965.b, str. 24. L. de Bròglie: govor na proslavi stogodišnjice Poincarèovog rođenja (objavljen u Oeuvres de Henri Poincarè, Paris: Gauthier-Villars, vol. XI.), 1965., str. 66. H. Poincaré (1970.), Ibid., str. 170.

115

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti dopre do skrivenih svojstava objektivno postojećeg svijeta, ne mora više izgledati iracionalan stav da se nema mnogo što birati između uvođenja različitih fikcija i da je, kada već moramo živjeti s fikcijama, najbolje živjeti s onima na koje smo već navikli.

4.3. Semantički konvencionalizam Ideja da se konvencionalizam može braniti promjenom eksplicitnih definicija pojmova dovela je do semantičke interpretacije Poincaréovih načela, a naročito njegove tvrdnje da su euklidska i neeuklidska teorija prevodive. On često govori da je geometrija jezik fizike i da možemo prevesti fizikalnu teoriju koja upotrebljava euklidsku geometriju na onu koja upotrebljava neeuklidsku i to na isti način na koji možemo prevesti francuski tekst o fizici na njemački. Poincaréova je tvrdnja da su ekulidske i neeuklidske geometrije prevodive općenito bila smatrana utemeljenom na njegovom uvođenju modela dokazivanja dosljednosti lobatchevske geometrije i ekvivalentnosti tvrdnje da su euklidska i neeuklidske geometrije logički isti aksiomatski sistemi. Ali, ova interpretacija je anakronistička jer Poincaré nikad nije razvio formalnu koncepciju znanstvene teorije. Interpretirajući konvencionalizam kao dio općenite semantičke teorije dolazimo do spoznaje da je on trivijalan (trivijalni semantički konvencionalizam). Na primjer, mogli bismo braniti Poincaréovu tvrdnju da se fizikalni predmeti mogu opisati kao da su u jako zakrivljenom lobatchevskom prostoru ako bi pokušali definirati „krutost“ i pretpostaviti kako svemirske sile iskrivljuju sve. Ali Poincaré je osobno odbacio takve argumente kada se udaljio od E.Le Royeve interpretacije njegovog konvencionalizma. Poincare je imao različitu namjeru da njegov konvencionalizam bude više od trivijalne promijene u notaciji. Poincaréova prevodilačka teza ima više matematičku nego meta-matematičku osnovu. Matematička osnova je da su podupirući raznovrsnosti euklidske i neeuklidske geometrije iste (topologijski jednake). Pretpostavljajući kao što to radi Poincaré da metrički odnosi nisu istiniti, zbog toga slijedi da možemo ponovo pisati teorijsku fiziku služeći se euklidskom i geometrijom Lobatchevskog da izrazimo iste činjenice. Zbog ove želje dokazivanja da je znanost zbirna (kumulativna) on je krivo pretpostavio da će euklidska geometrija uvijek ostati najomiljenija geometrija u fizici. Mislio je da to može zato što mu je njegov konvencionalizam omogućio da prepiše u eklidskom sistemu bilo koji eksperiment koji bi trebalo dokazati da je svijet lobatchevski. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na neka konkretna rješenja problema koje razmatra H. Poincaré.

116

Henry Poincaré i filozofija znanosti

4.4. Uloga eksperimenata i generalizacije Eksperiment je jedini izvor istine, kaže u uvodnom razmatranju. Samo nas on može naučiti nešto novo; samo nam on može dati izvjesnost. Evo dvije tvrdnje koje nitko ne može osporiti. Ako je eksperiment sve, kakvo mjesto ostaje za matematičku fiziku? Što eksperimentalna fizika može učiniti sredstvom, koje se čini nekorisno, a možda čak i opasno? Matematička fizika74 unatoč tome postoji i učinila je neosporne usluge. Tu činjenicu nužno treba objasniti. Nije dovoljno samo vršiti opažanja već se njima treba i koristiti, a tu svrhu se mora generalizirati. To se oduvijek i činilo. Međutim, budući da je čovjek zbog sjećanja na prošle greške postajao sve oprezniji, sve je više opažao i sve manje generalizirao. Dakako, gledano s pozicije vremena Poincaréa. Svako se stoljeće izrugivalo prethodnom, optužujući ga da je prebrzo i previše naivno generalizirao. Descartes je sažalijevao Jonjane. Descartes sa svoje strane kod nas izaziva smijeh, a naši će sinovi jednoga dana nesumnjivo smijati nama. No ne možemo li onda odmah ići do kraja? Nije li to način da izbjegnemo izrugivanja koja možemo predvidjeti? Ne možemo li se zadovoljiti potpuno golim eksperimentom? Ne, to je nemoguće. Bilo bi to potpuno neshvaćanje istinskoga karaktera znanosti. Znanstvenik mora sređivati. Znanost se gradi činjenicama kao što se i kuća gradi kamenom. Ali nagomilavanje činjenica nije znanost, kao što ni gomila kamenja nije kuća. A prije svega, znanstvenik mora predviđati. Carlyle je negdje zapisao nešto slično slijedećem: »Samo su činjenice važne. Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To je ono što zaslužuje divljenje, to je stvarnost za koju bih dao sve teorije ovoga svijeta.« Carlyle je bio sunarodnjak Bacona. Ali Bacon to ne bi rekao, jer je to jezik povjesničara. Fizičar bi najvjerojatnije rekao: »Ivan Bez Zemlje je prošao ovuda. To mi je zaista svejedno jer više neće ponovo proći.« Svi znamo da postoje dobri i loši eksperimenti. Ovi loši će uzalud gomilati. Bez obzira izvrši li ih se stotinu ili tisuću, dovoljan je samo jedan rad pravog majstora, na primjer jednog Pateura, da padnu u zaborav. Bacon bi to potpuno shvatio, jer on je smislio riječ experimentum crucis. No Carlyle to vjerojatno ne bi mogao razumjeti. Činjenica je činjenica. Učenik je očitao taj i taj broj na svome termometru a da pritom nije poduzeo mjere opreza. Bez obzira na to on je očitao broj, a ukoliko je važna samo činjenica, to je stvarnost isto tako kao lutanja kralja Ivana Bez Zemlje. Zašto je činjenica da je učenik očitao taj i taj broj potpuno nezanimljiva, dok bi naprotiv činjenica da je vješt fizičar očitao neki drugi broj bila vrlo 74

Koristimo termin „matematička fizika“ koji je izvorno koristio i Poincaré, a koji je danas arhaičan i koristi se uglavnom u obliku „teorijska fizika“. Zapravo, cilj je naglasiti, sa ovim terminom, kako se radi o onom dijelu fizike odnosno fizikalne teorije koja je u svom deduktivnom sustavu bila matematizirana i odvojena od takozvane eksperimentalne fizike. U povijenom pregledu često se koristio još jedan termin kao što je „racionalna mehanika“ čime se još više naglašava racionalno-deduktivni sustav teorije.

117

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti značajna? Zato što iz prvog očitavanja ne možemo zaključiti ništa. što je onda dobar eksperiment? To je takav eksperiment koji omogućuje spoznavanje nečega drugog osim neke izdvojene činjenice. To je eksperiment koji dopušta da predviđamo, to jest takav koji dopušta da generaliziramo. Jer bez generalizacije je predviđanje nemoguće. Okolnosti pod kojima se radilo nikad se neće sve istovremeno ponoviti. Opažana činjenica se, dakle, nikad neće ponoviti, po Poincaréu odavde slijedi da bez generalizacije predviđanje nije moguće. Jedino se može tvrditi da će se u analognim okolnostima pojaviti analogna činjenica. Da bismo predviđali treba se, dakle, barem poslužiti analogijom, a to već znači generalizirati. Kako god bili plašljivi, moramo interpolirati, jer eksperiment nam daje samo određeni broj izoliranih točaka koje valja povezati neprekinutom crtom. U tome se sastoji prava generalizacija. Ali činimo i više jer krivulja koju ćemo nacrtati prolazit će između i blizu opažanih točaka, ali neće prolaziti kroz same te točke. Na taj se način ne ograničavamo na to da eksperiment generaliziramo već ga i korigiramo. Fizičar koji bi se htio suzdržavati od tih korekcija i uistinu se zadovoljiti samo golim eksperimentom bio bi prisiljen iskazati prilično neobične zakone. Potpuno gole činjenice nas ne mogu zadovoljiti i zato nam je potrebna znanost koja je sređena ili, bolje rečeno, organizirana. Često se kaže da treba eksperimentirati bez prethodno oformljene ideje. To nije moguće; ne samo što bi tako svaki eksperiment postao neplodan, već i da želimo, ne možemo to učiniti. Svatko u sebi nosi poimanje svijeta kojeg se ne može tako lako osloboditi. Na primjer, moramo se služiti jezikom, a naš je jezik oblikovan jedino unaprijed stvorenim idejama i ne može biti oblikovan nečim drugim. To su, međutim, prethodno oformljene ideje koje su podsvjesne, tisuću puta opasnije od ostalih.75 Dakle, zahvaljujući generalizaciji, svaka opažena činjenica omogućuje nam predviđanje velikog broja drugih činjenica. Jedino ne smijemo zaboraviti da je samo prva činjenica sigurna, a da su sve ostale tek vjerojatne. Kako god nam se čvrsto utemeljeno činilo naše predviđanje, nikad nismo apsolutno sigurni da ga eksperiment, ako ga pokušamo verificirati, neće opovrgnuti. No, vjerojatnost je često dovoljno velika da praktički sa njim možemo se zadovoljiti. Bolje je predviđati bez izvjesnosti nego uopće ne predviđati. Dakle, nikad ne trebamo s prezirom odbaciti verifikaciju kad se za to pruži prilika. Međutim, svaki je eksperiment dugotrajan i težak, a malobrojni su oni koji to rade. Broj činjenica koje trebamo predvidjeti je ogroman. U usporedbi s masom činjenica, broj izravnih verifikacija koje možemo obaviti uvijek će predstavljati tek zanemarivu količinu. Od onoga maloga što možemo izravno postići, valja odabrati najbolji dio. Svaki eksperiment mora dopustiti najveći mogući broj predviđanja koja imaju najviši mogući stupanj vjerojatnosti. Problem je, tako reći, povećati učinak znanstvenog stroja. Tako na kraju ovog razmatranja Poincaré zaključuje: 75

118

Vidjet ćemo kasnije da će ova ideja biti zastupana kasnije u nešto izmijenjenom obliku kod Poppera, Khuna naspram logičkog pozitivizma.

Henry Poincaré i filozofija znanosti

»Dopustite mi da znanost usporedimo s knjižnicom čiji se fond neprestano mora povećavati. Za nabavu knjiga knjižničar raspolaže tek ograničenim sredstvima i mora se truditi da ih ne rasipa. Eksperimentalna je fizika zadužena za tu nabavu, i samo ona može obogatiti knjižnicu. Zadatak matematičke fizike bit će izrada kataloga. Ako je katalog dobro načinjen, knjižnica neće zbog toga biti ništa bogatija, ali on može pomoći korisniku da se služi njenim bogatstvima. Katalog će čak omogućiti knjižničaru, ukazujući mu na praznine u zbirkama, da se razborito koristi svojim sredstvima za nabavu, što je to važnije s obzirom na činjenicu da su ta sredstva potpuno nedostatna. Takva je dakle uloga matematičke fizike; matematička fizika mora generalizaciju usmjeravati na taj način da poveća ono što sam maločas nazvao učinkom znanosti. Sad nam valja istražiti kojim načinima to postiže i kako to može učiniti bez opasnosti.« 76 Kasnije ćemo se vratiti ulozi hipoteze u generalizaciji, a sada obratimo pozornost na činjenice koja je implicite dana iz generalizacije. Po Poincaréu mogućnost i potreba za generalizaciju pretpostavlja jedinstvo prirode. Zapazimo, prije svega, da svaka generalizacija u stanovitoj mjeri pretpostavlja vjerovanje u jedinstvo i jednostavnost prirode. Što se tiče jedinstva, u tome ne može biti teškoće. Poincaré zaključuje kako različiti dijelovi svemira nisu poput organa istog tijela, oni ne bi djelovali jedni na druge i znali jedni za druge, a mi bismo, poznavali tek jedan njegov dio. Ne moramo se, dakle, pitati je li priroda jedno već kako je ona jedno. Što se tiče jednostavnosti to ne ide tako lako. Nije sigurno da je priroda jednostavna. Možemo li se bez opasnosti ponašati kao da ona to jest? Postojalo je razdoblje u kojemu je jednostavnost Mariotteova zakona bila argument u prilog njegovoj točnosti; tada se sam Fresnel, nakon što je u razgovoru s Laplaceom kazao da prirodu nije briga za analitičke teškoće, smatrao primoranim da objasni svoje riječi kako ne bi povrijedio prevladavajuće mišljenje. Danas su se ideje znatno promijenile. Ipak, oni koji ne vjeruju da prirodni zakoni moraju biti jednostavni još su često primorani da se ponašaju kao da u to vjeruju. Oni se ne bi mogli potpuno osloboditi te nužnosti a da pritom svaku generalizaciju, i prema tome svaku znanost, ne učine nemogućom. Jasno je da se bilo koja činjenica može generalizirati na bezbroj načina i da je to pitanje izbora. U izboru nas mogu voditi samo razmatranja jednostavnosti. Uzmimo kao primjer najbanalniji slučaj, interpolaciju. Povucimo što je moguće pravilniju, neprekinutu crtu između točaka dobivenih opažanjem. Zašto izbjegavamo oštre kutove i prenagle infleksije? Zašto naša krivulja ne ide najhirovitijim cik-cak linijama? Zato što unaprijed znamo, ili vjerujemo da znamo, da zakon koji želimo izraziti ne može biti toliko kompliciran. Masa Jupitera može se izvesti ili iz gibanja njegovih satelita ili iz perturbacija velikih planeta, ili iz perturbacija malih planeta. Ako uzmemo srednju vrijednost rezultata dobivenih pomoću ovih triju metoda, dobivamo tri vrlo bliska, ali ra76

H. Poinncaré (1989.), Ibid.

119

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti zličita broja. Taj rezultat mogao bi se protumačiti pretpostavkom da koeficijent gravitacije u sva tri slučaja nije isti i opažanja bi njome svakako bila bolje pokrivene. Zašto odbacujemo to tumačenje? Ne zato što bi bilo apsurdno, već zato što bi bilo nepotrebno komplicirano. Moći ćemo ga prihvatiti tek onoga dana kad se bude nametnulo, a ono se još ne nameće. Da sažmemo: u većini slučajeva svaki se zakon smatra jednostavnim sve dok se ne dokaže suprotno. Ovaj su običaj fizičarima nametnuli razlozi koje sam objasnio. No kako ga opravdati u prisutnosti otkrića koja nam svakog dana pokazuje nove, bogatije i složenije pojedinosti? Kako ga, štoviše pomiriti s osjećajem jedinstva prirode? Jer ukoliko sve ovisi o svemu, odnosi u koje ulazi toliko različitih predmeta ne mogu više biti jednostavni. Ako proučavamo povijest znanosti, kaže Poincaré, vidimo da se događaju dvije pojave, tako reći suprotne: čas se jednostavnost skriva pod složenim pojavama, a čas je, naprotiv, jednostavnost vidljiva, a skriva krajnje složene stvarnosti. Ima li išta kompliciranije od poremećenih gibanja planeta i nešto jednostavnije od Newtonova zakona? Priroda se ovdje izrugujući se analitičkim teškoćama, kao što reče Fresnel, koristi samo jednostavnim sredstvima i kombinirajući ih stvara ne znam kakvo nerazmrsivo klupko. Tu se nalazi skrivena jednostavnost, ona koju treba otkriti. Mnogobrojni su suprotni primjeri. U kinetičkoj teoriji plinova razmatramo molekule koje se gibaju velikim brzinama, čije putanje, poremećene neprestanim sudarima, poprimaju najhirovitije oblike i presijecaju prostor u svim smjerovima. Vidljivi rezultat je jednostavni Mariotteov77 zakon. Svaka pojedinačna činjenica bijaše komplicirana; zakon velikih brojeva ponovo je uspostavio jednostavnost u srednjoj vrijednosti. Ovdje je jednostavnost tek prividna i samo nam nesavršenost tek prividna i samo nam nesavršenost naših osjetila onemogućava da zapazimo složenost. Mnoge pojave pokoravaju se zakonu proporcionalnosti. Ali zašto? Zato što u ovim pojavama postoji nešto što je vrlo malo. Opaženi jednostavan zakon je, dakle, samo prijevod onog općeg analitičkog pravila prema kojemu je beskonačno mali porast funkcije proporcionalan porastu varijable. Budući da u stvarnosti naši porasti nisu beskonačno mali već vrlo mali, zakon proporcionalnosti je samo približan a jednostavnost samo prividna. A sâm Newtonov zakon? Možda je njegova, tako dugo prikrivena jednostavnost, tek prividna? Tko zna nije li ga izveo neki komplicirani mehanizam u sudaru s nekom suptilnom materijom čija su gibanja nepravilna i nije li postao jednostavan samo zbog igre srednjih vrijednosti i velikih brojeva? Svakako je teško ne pretpostaviti da pravi zakon sadrži dodatne članove, koji bi postali primjetni na 77

Napomenimo da Poincaré misli na poznati Boyle-Mariottov zakon koji se odnosi na izobarne procese, koji za idealne plinove određuje da je produkt tlaka (P) i volumena (V) uvijek stalan (PxV = const). Ovaj jednostavni zakon prema molekularno-kinetičkoj teoriji nastaje kao posljedica ponašanja i stanja velikog broja čestica promatranog plina.

120

Henry Poincaré i filozofija znanosti

malim udaljenostima. Ako su ti članovi u astronomiji zanemarivi, i ako zakon tako zadržava svoju jednostavnost, to je jedino zbog ogromnih nebeskih udaljenosti. Nesumnjivo je da bismo, kad bi naša sredstva istraživanja postojala prodornija, otkrili jednostavno ispod onoga složenog, zatim složeno ispod jednostavnog, onda opet jednostavno ispod složenog, itd., a da poslije toga ne bismo mogli predvidjeti koji će biti posljednji član. Po Poincaréu, negdje se ipak treba zaustaviti, a da bi znanost bila moguća, treba se zaustaviti kad pronađemo jednostavnost. To je jedini temelj na kojemu ćemo moći izgraditi zdanje naših generalizacija. Budući da je ta jednostavnost tek prividna, hoće li taj temelj biti dovoljno čvrst? Treba to sad istražiti. U tu svrhu pogledajmo kakvu ulogu igra našim generalizacijama vjerovanje u jednostavnost. Verificirali smo neki jednostavan zakon u dovoljno velikom broju pojedinačnih slučajeva. Odbijamo prihvatiti da je ta koincidencija, tako često ponovljena, jednostavno posljedica slučajnosti, i iz toga zaključujemo da zakon mora biti točan o općem slučaju. Kepler primjećuje da su položaji nekog planeta koje je opazio Tycho svi na istoj elipsi. Ni za trenutak nije pomislio da Tycho, čudnom igrom slučajnosti, nikad nije promatrao nebo osim u onom trenutku u kojem je prava putanja tog planeta presijecala tu elipsu. Je li uopće važno da jednostavnost bude stvaran, ili da skriva neku složenu stvarnost? Bez obzira na to je li ta jednostavnost rezultat utjecaja velikih brojeva, koji poništava pojedinačne razlike, ili rezultat velike ili male vrijednosti nekih veličina koje dopuštaju zanemarivanje nekih članova, ona ni u jednom slučaju nije rezultat slučajnosti. Ta jednostavnost, bila ona stvarna ili prividna, uvijek ima neki uzrok. Uvijek ćemo, dakle, moći rasuđivati na isti način i ukoliko smo neki jednostavan zakon opazili u više pojedinačnih slučajeva, možemo legitimno pretpostaviti da će on biti točan u analognim slučajevima. Poreći to znači slučajnost pripisati nedopustivu ulogu. Međutim, postoji jedna razlika. Da je jednostavnost stvarna i duboka, izdržala bi sve veću preciznost naših metoda mjerenja. Ako, dakle, smatramo da je priroda duboko jednostavna, morali bismo od približne jednostavnosti zaključiti na strogu jednostavnost. Tako se radilo nekad, ali više nemamo pravo to činiti. Jednostavnost Keplerovih zakona, na primjer, samo je prividna. To nas ne sprečava da ih primjenjujemo na gotovo sve sustave analogne Sunčevom, premda sprečava da oni budu strogo točni.

4.5. Uloga hipoteze78 Svaka generalizacija je hipoteza; hipoteza dakle, ima nužnu ulogu koju nitko nikad nije osporavao. Hipotezu, međutim, uvijek treba, što prije i što češće mo78

Poincaré razlikuje tri vrste hipoteza; „prirodna“, „indiferentna“ i „stvarno poopćene“.

121

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti guće, podvrgnuti verifikaciji. Razumije se samo po sebi da, ukoliko ona ne izdrži tu provjeru, treba je odbaciti bez ikakvog oklijevanja. To se uglavnom i čini, ali ponekad sa stanovitom zlovoljom, kaže Poincaré. Sama ta zlovolja nije opravdana. Fizičar koji je odustao od jedne od svojih hipoteza trebao bi se, naprotiv radovati, jer mu se pružila nenadana prilika za otkriće. Njegova hipoteza, zamišljam, nije bila olako prihvaćena. Ona je uzimala u obzir sve faktore za koje se činilo da bi mogli posredovati u određenoj pojavi, ako verifikacija nije uspjela, znači da postoji nešto neočekivano i neobično i da će se otkriti nešto nepoznato i novo. Tako Poincaré kaže: »Je li onda tako opovrgnuta hipoteza bila neplodna? Daleko od toga. Možemo reći da je učinila više usluga nego točna hipoteza; ne samo što je pružila priliku za odlučujući eksperiment već čak i da smo taj eksperiment izveli slučajno, bez postavljanja hipoteze, iz njega ne bismo ništa zaključili. U njemu ne bismo vidjeli ništa neobično i katalogizirali bismo samo jednu činjenicu više, a da iz nje ne bismo izvukli ni najmanju konzekvenciju.« Pod kojim je uvjetom korištenje hipoteze bezopasno? Čvrsta odluka da sve podvrgnemo eksperimentu nije dovoljna. Još uvijek postoje opasne hipoteze, ponajprije i nadasve one prešutne i podsvjesne. Budući da ih postavljamo bez našeg znanja, ne možemo ih se osloboditi. U ovom području matematička fizika opet može nam učiniti jednu uslugu. Ona nas, sebi svojstvenom preciznošću, primorava da formuliramo sve hipoteze koje bismo postavili bez nje a da toga ne bismo bili svjesni. Također je važno da hipoteze prekomjerno ne umnažamo i da ih postavljamo samo jednu za drugom. ako izgradimo teoriju utemeljenu na višestrukim hipotezama, i ako je eksperiment osudi, koju od naših premisa treba mijenjati? To će biti nemoguće saznati. I obrnuto, ako eksperiment uspije, hoćemo li vjerovati da smo provjerili sve hipoteze istovremeno? Hoćemo li vjerovati da smo jednom jednadžbom odredili nekoliko nepoznanica? Valja također brižljivo razlučiti različite vrste hipoteza. Postoje prvo one koje su sasvim prirodne i kojih se nikako ne možemo osloboditi. Teško je ne pretpostaviti da je utjecaj vrlo udaljenih tijela posve zanemariv, da se mala gibanja pokoravaju linearnom zakonu i da je posljedica kontinuiranih funkcija svog uzroka. Isto vrijedi za uvjete koje nameće simetrija. Sve ove hipoteze čine, tako reći, zajednički temelj svih teorija matematičke fizike. Njih valja odbaciti posljednje. Postoji druga vrsta hipoteza koje ću nazvati indiferentnima. U većini pitanja analitičar na početku svog računanja pretpostavlja ili da je materija kontinuirana, ili naprotiv da se sastoji od atoma. Čak i kad bi učinio obrnuto, njegovi se rezultati Prirodne hipoteze su prvi principi za koje se pretpostavlja da su a priori istiniti. Indiferentne hipoteze su njegov naziv za „mehaničke modele“ i odnose se na britansku tradiciju 19. stoljeća (Faraday i Maxwell) koja predstavlja u fizikalnom smislu i koja osigurava mehaničko objašnjenje nepromatranog procesa. Slijedeći tradicionalnu formu uporabe (ne one koju je Poincaré koristio) možemo tretirati „stvarna poopćena“ kao temeljne zakone, koji trebaju biti u suprotnosti s fenomenološkim zakonima, koji su direktno izvedeni iz iskustva.

122

Henry Poincaré i filozofija znanosti

ne bi promijenili; on bi samo imao više poteškoća da ih dobije, i to je sve. Ako, dakle, eksperiment potvrdi njegove zaključke, hoće li on misliti da je dokazao, na primjer, stvarno postojanje atoma? U optičke teorije uvedena su dva vektora, od kojih jedan smatramo brzinom, a drugi rotacijom. I ovdje je riječ o indiferentnoj hipotezi, jer bismo došli do istih zaključaka i da smo pretpostavili da je prvi vektor rotacija a drugi brzina. Dakle, uspjeh eksperimenta ne može dokazati da je prvi vektor zaista brzina. On dokazuje samo jedno, naime, da je to vektor. To je jedina hipoteza stvarno uvedena u premise. Da bismo vektoru dali konkretno značenje što ga zahtijeva slabost našeg uma, trebali smo ga smatrati bilo brzinom, bilo rotacijom. Isto tako trebali smo ga prikazati nekim slovom, bilo s x, bilo s y. Ali rezultat, kakav god bio, neće dokazati da smo imali pravo, ili da smo imali krivo što smo ga smatrali brzinom. Jednako tako on neće dokazati da smo imali pravo ili krivo što smo ga nazvali x, a ne y. Te indiferentne hipoteze nisu nikad opasne, pod uvjetom da ne shvatimo pogrešno njihovu narav. One mogu biti korisne, ili kao pomoćna sredstva pri računanju, ili da konkretnim slikama podrže naše poimanje, da učvrste ideje, kako se to kaže. Nema, dakle, razloga da ih proskribiramo. Hipoteze treće kategorije prave su generalizacije. One su to što eksperiment mora potvrditi ili opovrgnuti. Bilo da su verificirane ili pobijene, one mogu biti plodne. No zbog razloga koje sam izložio one će to biti samo ukoliko ih ne umnažamo.

4.6. Porijeklo matematičke fizike Razvoj fizike od Galileija i Newtona u mnogome je ovisio od primjene i razvoja matetamtičkog aparata. Bez matematike, diferencijalnih jednadžbi, vektorskog računa itd. ne bi se mogao opisati svijet fizike. U ovom poglavlju obratimo pozornost kakav je Poincaréov stav o ulozi matematike u fizici. U čemu leži bit, po njemu, matematičke fizike. Kako ovaj dio predstavlja kratku opservaciju dat ćemo je u izvornom obliku. Tako Poincaré kaže: »Krenimo dalje i pobliže proučimo uvjete koji su dopustili razvoj matematičke fizike. Odmah vidimo da su pokušaji znanstvenika uvijek težili tome da složenu pojavu, dobivenu izravno eksperimentom, razriješe u vrlo velik broj elementarnih pojava, i to na tri različita načina. Prvo, u vremenu. Umjesto da postupni razvoj neke pojave obuhvatimo u cjelini, nastojimo jednostavno svaki trenutak povezati s trenutkom koji mu neposredno prethodi. Prihvaćamo da današnje stanje ovisi samo o najbližoj prošlosti a da na njega izravno nema utjecaj, da tako kažemo, sjećanje na daleku prošlost. Zahvaljujući tom postulatu, umjesto da izravno proučavamo cijeli slijed pojava, možemo se ograničiti na to da im ispišemo “diferencijalnu jednadžbu”; Keplerove zakone zamjenjujemo Newtonovim zakonom. 123

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Drugo, pokušavamo raščlaniti pojavu u prostoru. Eksperiment nam daje zamršeni skup činjenica koje se zbivaju na sceni određene protežnosti. Treba pokušati razlučiti elementarnu pojavu koja će, naprotiv, biti lokalizirana u vrlo malom dijelu prostora. Neki će primjeri možda pojasniti moju misao. Da želimo u svoj njenoj složenosti proučavati raspodjelu temperature u nekom tijelu koje se hladi, nikad ne bismo u tome uspjeli. Ona će je izravno prenositi samo najbližim točkama, i tok topline će se samo malo-pomalo stići do drugih dijelova tijela. Elementarna pojava jest razmjena topline između dvije dodirne točke. Ona je strogo lokalizirana i razmjerno jednostavna ako prihvatimo, što je prirodno, da na nju ne utječe temperatura molekula čija je udaljenost zamjetljiva. Savijam neku šipku; ona poprima vrlo kompliciran oblik, čije bi izravno proučavanje bilo nemoguće. No proučavanje ipak mogu započeti ako zapazim da njeno savijanje nije ništa drugo do rezultanta izobličenja vrlo malih elemenata šipke, i da izobličenje svakoga pojedinog od tih elemenata ovisi samo o silama koje na njega izravno djeluju, a nipošto o onima koje mogu djelovati na druge elemente. U svim ovim primjerima, koje bih lako mogao umnažati, priznaje se da nema djelovanja na daljinu ili barem na veliku daljinu. To je jedna hipoteza. Ona nije uvijek točna, kao što dokazuje zakon gravitacije. Zbog toga je valja verificirati; ako bude potvrđena, makar i približno, ona je dragocjena jer će nam dopustiti da se koristimo matematičkom fizikom, barem pomoću uzastopnih aproksimacija. Ako hipoteza ne izdrži provjeru, valja tražiti nešto analogno, jer postoje i drugi načini da se stigne do elementarne pojave. Ako nekoliko tijela istovremeno djeluje, može se dogoditi da njihova djelovanja budu neovisna i da se jednostavno dodaju jedno drugome ili kao vektori, ili kao skalarne veličine. Elementarna pojava je onda djelovanje jednoga izoliranog tijela. Ili su pak posrijedi mala gibanja, ili općenitije male varijacije, koje se pokoravaju dobro poznatom zakonu superpozicije. Promatrano gibanje će se tada raščlaniti na jednostavna gibanja, na primjer, zvuk na svoje harmonične komponente, a bijela svjetlost na svoje monokromatske komponente. Nakon što se otkrije na kojoj strani treba tražiti elementarnu pojavu, kojim sredstvima se može stići do nje? Prije svega, često se događa da radi dolaženja do toga, ili bolje rečeno radi dolaženja do onog što nam je korisno, nije nužno prodrijeti do mehanizma. Bit će dovoljan zakon velikih brojeva. Uzmimo ponovo primjer širenja topline. Svaka molekula zrači toplinu prema svakoj susjednoj molekuli i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Da nešto pretpostavimo s tim u vezi, bila bi to indiferentna hipoteza, i prema tome nekorisna i ne provjerljiva. Zapravo, djelovanjem srednjih vrijednosti i zahvaljujući simetriji sredstva, sve se razlike poništavaju i, kakva god bila postavljena hipoteza, rezultat je uvijek isti. Ista se okolnost pojavljuje u teoriji elasticiteta i u teoriji kapilarnosti. Susjedne se molekule privlače i odbijaju, i ne trebamo znati prema kojem zakonu. Dovoljno je da je to privlačenje primjetno jedino na malim udaljenostima, da su molekule 124

Henry Poincaré i filozofija znanosti

vrlo brojne, da je sredstvo simetrično, i samo trebamo pustiti da djeluje zakon velikih brojeva. I ovdje se jednostavnost elementarne pojave skrivala ispod složenosti opažane rezultirajuće pojave. Ali sa svoje strane ta je jednostavnost bila tek prividna i prikrivala je vrlo složeni mehanizam. Najbolji način da dopremo do elementarne pojave jest očigledno eksperiment. Eksperimentalnim instrumentima trebalo bi razložiti složeni splet koji priroda nudi našim istraživanjima i pažljivo proučiti njegove, što je više moguće pročišćene elemente. Na primjer, prirodnu bijelu svjetlost raščlaniti ćemo pomoću prizme na monokromatske svjetlosti, a pomoću polarizatora na polarizirane svjetlosti. Nažalost, to nije uvijek moguće ni dovoljno, i um mora ponekad ići ispred eksperimenta. Navest ću samo jedan primjer koji se uvijek osobito doima. Ako razložimo bijelu svjetlost, mogu izdvojiti mali dio spektra, ali kako god on bio malen, zadržat će određenu širinu. Isto tako, prirodne svjetlosti nazvane monokromatskima daju nam vrlo usku spektralnu liniju, koja ipak nije beskonačno uska. Moglo bi se pretpostaviti da eksperimentalnim proučavanjem svojstva tih prirodnih svjetlosti, radeći se sve užim i užim spektralnim linijama i prelazeći napokon na graničnu vrijednost, da tako kažem, došli bismo do toga da upoznamo svojstva strogo monokromatske svjetlosti. To ne bi bilo točno. Ja pretpostavljam da dvije zrake svjetla zrače iz istog izvora, da ih najprije polariziramo u dvije ravnine koje zatvaraju pravi kut, a zatim vraćamo u istu ravninu polarizacije, nastojeći da interferiraju. Kad bi svjetlost bila strogo monokromatska, one bi interferirale. No s našim približno monokromatskim svjetlostima neće doći do interferencije, i to kako god uska bila spektralna linija. Da bude drugačije, ona bi morala biti nekoliko milijuna puta uža od najužih poznatih spektralnih linija. Ovdje bi nas, dakle, prijelaz na graničnu vrijednost prevario. Trebalo je da um ide ispred eksperimenta, a ako je on u tome uspio, to je bilo zato što je pustio da ga vodi instinkt jednostavnosti. Poznavanje elementarne činjenice dopušta nam da problem izrazimo u jednadžbi. Ostaje jedino da kombinacijom iz nje izvedemo opažljivu i provjerljivu složenu činjenicu. To je ono što se naziva integriranjem, i posao matematičara. Možemo se upitati zašto generalizacija u fizikalnim znanostima rado poprima matematički oblik. Razlog je sad lako uvidjeti. To nije samo zato što moramo izraziti numeričke zakone već i zbog toga što je opažljiva pojava rezultat superpozicije velikog broja elementarnih pojava koje su sve međusobno slične. Na taj se način posve prirodno uvode diferencijalne jednadžbe. Nije dovoljno da se svaka elementarna pojava pokorava jednostavnim zakonima, već se i sve one koje treba kombinirati moraju pokoravati istom zakonom. Jedino tada posredovanje matematike može biti korisno. Matematika nas zapravo uči da kombiniramo slično sa sličnim. Njen cilj je otkrivanje rezultata neke kombinacije a da pritom nije potrebno rekonstruirati kombinaciju dio po dio. Ako istu operaciju moramo ponoviti više puta, matematika nam dopušta da to ponavljanje izbjegnemo time što omogućuje da nekom vrstom indukcije unaprijed znamo rezultat. Objasnimo sam to već u poglavlju o matematičkom zaključivanju. Ali u tu 125

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti svrhu sve te operacije moraju biti međusobno slične. U suprotnom slučaju bismo se očito morali pomiriti s tim da ih stvarno vršimo jednu za drugom i matematika bi postala izlišna. Zahvaljujući, dakle, približnoj homogenosti materije koju proučavaju fizičari mogla je nastati matematička fizika. U prirodnim znanostima više ne nalazimo slijedeće uvjete: homogenost, relativnu neovisnost udaljenih dijelova i jednostavnost elementarne činjenice. Zbog toga su prirodoslovci primorani pribjeći drugim načinima generalizacije.«79 Vidimo, dakle, da je za Poincaréa primjena matematike u opisu fizičkog svijeta moguć zato što postoji izravan izomorfizam između, na primjer, homogenih diferencijalnih jednadžbi i homogenosti materije. Sa ovakvim zaključkom trebalo bi se posebno pozabaviti, ali to u ovakvom radu nije moguće. Možemo reći da ovakav pristup ima i odgovarajuće posljedice na shvaćanje nekih fundamentalnih relacija i zakona u fizici, ako što je eliminiranje djelovanja na daljinu, apsolutnog prostora kao okvira za opažanje i opis itd. Kao što smo rekli, mi ovdje nećemo moći da se posebno bavimo ovim problemom, ali u sljedećem pasusu dat ćemo neka njegova shvaćanja klasične mehanike koja leži u samom osnovu fizike.

4.7. Klasična mehanika Da bi što zornije pokazali kako H. Poincaré razmatra probleme u znanosti navedimo neke stavove koji se odnose na fundamentalna pitanja klasične mehanike.80 Ovaj članak smo izabrali uglavnom iz dva razloga; prvo, zato što je u ovakvom razmatranju tematika relativno bliska prosječnom studentu. Drugo, klasična mehanika je dugo vremena bila primjer jasnosti jedne pojmovne strukture. Ona je zadovoljavala sve elemente idealne znanosti jer je s jedne strane strogo deduktivni sustav, a također je eksperimentalno provjerljiva i primjenjiva. Poincaré, odmah na početku svog članaka postavlja pitanja: jasnosti i opravdanosti osnovnih principa mehanike: »To se pitanje prirodno postavlja, a teškoća njihovog rješavanja proizlazi uglavnom iz činjenice da traktati iz mehanike ne razlikuju sasvim jasno što je eksperiment, što je matematičko zaključivanje, što je konvencija a što hipoteza. To nije sve: 1. Nema apsolutnog prostora i razmatramo samo relativno gibanje. Mehaničke činjenice se, međutim, najčešće iznosi kao da postoji apsolutni prostor s kojim bi se one mogle dovesti u vezu. 79 80

H. Poincaré, „Znanost i hipoteza“, Globus, Zagreb, 1989.god.. 117-120. Članak “Klasična mehanika” nalazi se u knjizi „Znanost i hipoteza“ (šesto poglavlje). Na našem jeziku se nalazi u knjizi: H. Poincaré, Znanost i hipoteza, Globus, Zagreb, 1968. god.

126

Henry Poincaré i filozofija znanosti

2. Nema apsolutnog vremena. Reći da su dva trajanja jednaka, to je tvrdnja koja sama po sebi nikakvog smisla i koja može dobiti neki smisao jedino konvencijom. 3. Ne samo da nemamo neposrednu intuiciju o jednakosti dvaju trajanja već nemamo čak ni neposrednu intuiciju o istovremenosti dvaju događaja koji se zbivaju na različitim mjestima. 4. Napokon, i sama naša euklidska geometrija nije ništa drugo do neka vrsta jezične konvencije. Mehaničke činjenice mogli bismo iskazivao režući ih uz neeuklidski prostor koji bi bio manje pogodan no jednako tako legitimna kao i naš obični prostor. Iskaz bi bio mnogo zamršeniji, ali bi i dalje bio moguć. Dakle, ni apsolutni prostor, ni apsolutno vrijeme, pa čak ni geometrija nisu uvjeti koji se mehanici nameću. Svi ti pojmovi ne prethode mehanici, isto kao što ni francuski jezik logički ne prethodi istinama koje se njima izražavaju.«81 Kao što se vidi iz navedenog uvodnog citata; Poincaré, se odmah obara na fundamentalne pojmove kao što su prostor i vrijeme stavljajući ih u položaj konvencije. U daljnjem tekstu nastavlja sa analizom fundamentalnih pojmova na kojima počiva čitava zgrada klasične mehanike. Tako u sljedećem dijelu razmatra “Načelo inercije” postavljajući osnovno pitanje: »Tijelo na koje ne djeluje nikakva sila može se gibati samo pravocrtno i jednoliko. Je li to istina koja se a priori nameće umu? Kada bi bilo tako, kako to da je Grci nisu poznavali? Kako su mogli vjerovati da gibanje prestaje čim prestaje uzrok koji ga je proizveo, ili također, da će se svako tijelo, ako ga ništa ne spriječi, gibati kružno, što je najuzvišeniji oblik gibanja?«82 Kao što vidimo, on negira apriornost navedenog načela, a što je u izvjesnom smislu protivljenje Kantovom rješenju koji je u klasičnoj mehanici i u Euklidovoj geometriji tražio potvrdu postojanja sintetičkih sudova a priori. Problematičnost eksperimentalne provjerljivosti leži u statusu tijela bez djelovanja sila. Kao što Poincaré kaže, je li ikada se eksperimentiralo na tijelima bez djelovanja sile i ako jest, kako se znalo da na ta tijela nije djelovala nikakva sila? Za Kanta istu problematičnost logičko-empirijske konzistentnosti imaju i osnovni pojmovi ubrzanja, mase i sile. Tako on navodi: »Ubrzanje nekog tijela jednako je sili koja na njega djeluje, podijeljenoj s njegovom masom. Može li se taj zakon eksperimentalno verificirati? Za to bi trebalo izmjeriti tri veličine u navedenom iskazu: ubrzanje, silu, masu. Prihvaćam da se ubrzanje može mjeriti, zato što prelazim preko poteškoće koja proizlazi iz mjerenja vremena. No kako da se mjeri sila ili masa? Mi čak i ne znamo što je to.

81 82

H. Poincaré (1989.) Ibid., str. 76. H. Poincaré (1989.) Ibid., str. 76.

127

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Što je masa? Newton odgovara: „Masa je umnožak volumena i gustoće.“ – „Bilo bi bolje reći“, kaže Thomson i Tait, „da je gustoća količnik mase i volumena.“ Što je sila? „To je“, odgovara Lagrange, „uzrok koji proizvodi gibanje tijela ili ima tendenciju da ga ponovo proizvede.“ „To je umnožak mase i ubrzanja“, reći će Kirchoff. Ali zašto onda ne reći da je masa količnik sile i ubrzanja? Ove su teškoće nerazrješive.«83 Ne samo to, Poincaré pretpostavlja da formalno matematički sustav zajedno sa fizikalnim činjenicama može se rekonstruirati u neki drugi opis. Ovaj drugi opis bi zadovoljavao sve principe istinitosti osi jednostavnosti, a sama jednostavnost ili složenost opisa spada u područje konvencije i pragmatičnosti a ne istinitosti. Navedimo jedan primjer u razmatranju pojma „mase“, koji u klasičnoj mehanici, kao što je poznato, zauzima fundamentalno mjesto i predstavlja univerzalnu konstantu: »Čini se da je to način za definiciju mase; položaj težišta očigledno ovisi o vrijednostima pripisanim masama. Te vrijednosti će trebati rasporediti tako da gibanje težišta bude pravocrtno i jednoliko. To će uvijek biti moguće ako je treći Newtonov zakon točan, a to će općenito biti moguće samo na jedan način. Ali ne postoji sustav izuzet od svakog vanjskog djelovanja. Svi dijelovi svemira jače ili slabije trpe djelovanje svih ostalih dijelova. Zakon gibanja težišta strogo je točan jedino onda kada se odnosi na cijeli svemir. No da se iz tog zakona dobiju vrijednosti masa, trebalo bi promatrati gibanje težišta svemira. Apsurdnost te konzekvencije je očigledan: mi poznajemo samo relativna gibanja i gibanje težišta svemira za nas će ostati vječna nepoznanica. Ništa dakle ne ostaje i naši pokušaji nisu urodili plodom. Tako smo stjerani u škripac sa sljedećom definicijom, koja je jednostavno priznanje nemoći: mase su koeficijenti koje je pogodno uvesti u računanje. Cijelu bismo našu mehaniku mogli rekonstruirati tako da svim masama pripišemo različite vrijednosti. Ta nova mehanika ne bi bila u proturječnosti ni s eksperimentom ni s općim načelima dinamike […]. Jednadžbe te nove mehanike jedino bi bile manje jednostavne. Da se razumijemo, manje jednostavni bili bi samo prvi članovi, to jest oni koje već znamo zahvaljujući eksperimentu. Možda bi bilo moguće izmijeniti mase malih veličina a da pritom cijele jednadžbe ni ne dobiju ni ne izgube na jednostavnosti. Hertz se upitao jesu li načela mehanike strogo istiniti. „Po mišljenju mnogih fizičara“, rekao je on, „izgledat će nezamislivo da bi eksperiment i u najdaljoj budućnost ikada mogao išta promijeniti u neoborivim načelima mehanike, a ipak, ono što proizlazi iz eksperimenta može se uvijek ispraviti eksperimentom.“ Nakon onoga što smo rekli da će se bojazni činiti suvišnima. Načela dinamike su nam najprije izgledala kao eksperimentalne istine, no bili smo prisiljeni služiti se njima kao definicijama. Sila je upravo po definiciji umnožak mase i ubrzanja. 83

H. Poincaré (1989.) Ibid., str. 80.

128

Henry Poincaré i filozofija znanosti

Evo načela koje od sada ne može osporiti nikakav budući eksperiment. Sila akcije isto tako je po definiciji jednaka sili reakcije. No onda, neko će reći, ta nepovjerljiva načela su apsolutno lišena svakog smisla. Eksperiment ih ne može opovrći ali ona nas ne mogu naučiti ništa korisno. Čemu onda proučavati dinamiku? To bi naglo osuđivanje bilo nepravedno. U prirodi ne postoji savršeno izolirani sistem, savršeno izuzet od svakog vanjskog djelovanja, ali postoje gotovo izolirani sistemi. Ako promatramo neki takav sistem, možemo proučavati ne samo relativno gibanje njegovih različitih dijelova, jednog u odnosu na drugi, već i gibanje njegovog težišta u odnosu na druge dijelove svemira. Tada se može utvrditi da je gibanje tog težišta gotovo pravocrtno i jednoliko, u skladu s trećim Newtonovim zakonom. To je eksperimentalna istina, no nju eksperiment ne može opovrći Što bi nas, zapravo, naučio precizniji eksperiment? Naučio bi nas da je zakon samo bio gotovo istinit, a to je ono što smo već znali. Sad je razjašnjeno kako eksperiment može poslužiti kao temelj načelima mehanike a da ih unatoč tome nikada neće moći opovrći.«84 Također, moramo reći na karaju, da je porijeklo klasične mehanike u njenoj antropomorfnosti. Ova „egocentričnost“ klasične mehanike, koja je kao što smo konstatirali konstruirana na principima „apsolutne“ objektivnosti u kome promatrač ili mjerilac fizikalnih pojava ne samo da ne smije biti povezan s pojmom „egocentričnosti“ nego i bilo kakva naznaka njegove fizičke prisutnosti. Na kraju navedimo pasus u kome Poincaré govori o antropomorfnosti mehanike. »Kirhoff je, reći će netko, samo slijedio opće sklonosti matematičara k nominalizamu85. Njegova sposobnost kao fizičara nije ga od toga sačuvala. Želio je imati definiciju sile i zato je uzeo prvi stav na koji je naišao. Definicija sile nam, međutim, nije potrebna. Ideja sile je primitivan, nesvodiv i neodrediv pojam. Svi znamo što je to zato što o tome posjedujemo neposrednu intuiciju. Ta neposredna intuicija proizlazi iz pojma napora koji nam je od djetinjstva poznat. No prije svega, čak i kada bi nam neposredna intuicija omogućila spoznavanje istinske prirode sile po sebi, ona bi bila nedovoljna za utemeljenje mehanike. Ona bi štoviše bila potpuno beskorisna. Nije važno znati što sila jest, važno je znati mjeriti je. Sve ono što nas ne nauči kako da je mjerimo jednako je tako beskorisno u mehanici kao što je subjektivan pojam toploga i hladnoga beskorisno fizičaru koji proučava toplinu. Taj se subjektivni pojam ne može prevesti u brojke, i prema tome, ne služi ničemu. Neki znanstvenik čija bi koža bila apsolutno loš vodič topline i koji zbog toga nikada ne bi doživio ni osjet toploga ni osjet hladnog, mogao

84 85

H. Poincaré (1989.), Ibid., str. 85. (Istaknuo autor) Vidjeti u Dodatku odnos između nominalizma i realizma.

129

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti bi promatrati fenomene kao i bilo tko drugi i to bi mu bilo dovoljno da izgradi cijelu teoriju topline. Taj neposredni pojam napora ne može nam, međutim, poslužiti za mjerenje sile. […] On se konačno svodi na pamćenje mišićnih osjeta, a nitko neće tvrditi da Sunce doživljava mišićni osjet kada privlači Zemlju. Jedino za čim to možemo tragati jest neki simbol, manje točan i manje pogodan od strelice koja se primjenjuje u geometriji, ali poput njih jednako udaljen od stvarnosti. Antropomorfizam je odigrao značajnu povijesnu ulogu u genezi mehanike. Možda će on još ponekad dati poneki simbol koji će se nekim umovima učiniti pogodnim. Međutim, on ne može utemeljiti ništa što bi imalo zaista znanstven ili filozofski karakter.«86 U ovom kratkom razmatranju obratili smo pozornost na stavove H. Poincaréa koji je imao, a i danas ima određeni utjecaj u originalnom pristupu prema općim problemima znanosti, a posebice matematike i fizike. Možda njegov značaj nije u epistemološkom razmatranju koliko u njegovom originalnom promišljanju određenih konkretnih problema. Moramo istaknuti da njegov konvencionalizam, a posebice matematički, imao presudni utjecaj na razvoj i shvaćanje osnovnih pojmova što će predstavljati novi iskorak uobličen u rezultatima specijalne i opće teorije relativnosti. Ponovimo još jednom, konvencionalizam smatra da su u empiričkim znanostima temeljni stavovi utvrđeni dogovorom, a do tog dogovora redovito ne vode “objektivni kriteriji”, nego potreba da se određena znanstvena iskustva svedu u zatvoreni pojmovno-iskazni sustav koji konačno počiva na „odlukama volje“. Protiv realista kovnecionalisti ističu da je nemoguće konačno utemeljiti fundamentalne opće iskaze. Tu ostaju samo dvije mogućnosti: kantovski transcedentalizam ili pozivanje na evidenciju. Nijedna od tih mogućnosti nije prihvatljiva. Zato se konvencionalisti pozivaju na „teoriju slobodnog izbora“. Već ni sam pokusni postupak nije moguć bez prethodne konvencije.87 U daljnjem pregledu idemo ka onim shvaćanjima koja su dale značajan doprinos u razvoju filozofije znanosti a to je na prvom mjestu pozitivističko gledište.

86 87

H. Poincaré (1989.), Ibid., str. 85.-86. Vidjet ćemo u sljedećim dijelovima našeg razmatranja kako će slične ideje zastupati i K. Popper u opreci spram logičkog pozitivizma. On dopušta bazične stavove kao osnovu za neku teoriju, ali se njihovo prihvaćanje ne može iznuditi činjenicama, nego počiva na odluci. Zato i bazični stavovi imaju karakter dogmi, samo što se oni mogu uvijek nanovo provjeravati novim doživljajima. Na to se oslanja Popperova teorija falsifikacije (opovrgavanja): empiričko-znanstveni sustav mora biti takav da ga iskustvo može oboriti.

130

5. Pozitivizam Pozitivizam ima svoje duhovne pretke, ne računajući relativizam sofista i grčkih materijalista, u engleskom empirizmu, osobito kod Humea i J.S. Milla. J. Stuart Mill (1806.-1873.) smatrao je da su čak i matematički i logički iskazi samo poopćenje iskustva. Iskustvo tumači u smislu psihologističke teorije o asocijaciji ideja. Asocijacijom ideja koje dobivamo kod pojedinih opažaja stvaramo opći zakon, kojeg vrijednost proširujemo na sve slučajeve. Kao otac pozitivizma, od kojeg potječe i sam naziv, uzima se Aguste Comte (1798.-1857.), Millov suvremenik i prijatelj. Analizirajući razvoj ljudskog duha, Comte je zastupao teoriju o tri stadija tog razvoja. U prvom, „teološkom“ stadiju čovjek želi strukturu prirode i njenih procesa protumačiti pretpostavkom postojanja duhova ili bogova koji ravnaju prirodom. U tom se stadiju mogu razlučiti tri stupnja: animizam – sva je priroda oživljena; politeizam – mnogi bogovi vladaju širim područjima prirode; monoteizam – samo jedan bog je vrhovni gospodar. U drugom, „metafizičkom“ stadiju čovjek je već kritičniji, pa je bogove zamijenio prirodi imanentnim bitnostima i silama. Tu je najviši stupanj opća bitnost, „priroda“ kao izvor svih pojava. Vrhovni, treći stadij je „pozitivni“ stadij u kojem čovjek spoznaje ono što je za znanosti bitno, tj. zakone koji nisu ništa drugo do pravilnosti i stroge nužnosti prirodnih pojava. U tim Comteovim tezama ističe se bitna oznaka svakog pozitivizma: strogo odbijanje svih metafizičkih spekulacija i priznavanje samo „pozitivnih“, tj. empiričkih znanosti. Taj je Comteov prikaz doduše dosta umjetno sročen, ali se ne može zanijekati opravdanost tih analiza, jedino što se ti stadiji ne smiju uzimati povijesno kronološki. I danas se mogu susresti gledišta koja se mogu ubrojiti u neki od tih Comteovih stadija. Pozitivistički stav Comteova mišljenja, uz sociološka istraživanja, vršio je velik utjecaj na europsku misao i na razvoj novih misaonih smjerova. Jedan od najutjecajnijih takvih sustava u 20. stoljeću bio je neopozitivizam. Glavni predstavnici klasičnog pozitivizma u drugoj polovici 19. stoljeća bili su A. Comte, E. Laas i E. Mach. U njemačkim zemljama pozitivizam se proširio svršetkom istog stoljeća, a širili su ga E. Mach (1838.-1916.), E. Haeckel (1834.-1919.) i W.Ostwald (1853.-1932.). Temeljna shvaćanja pozitivizma mogli bismo, uvjetno rečeno, iznijeti u sljedeće tri točke: 1. Empirizam: mnogi pozitivisti su radikalni empiristi. Sva se spoznaja može potpuno svesti na osjetilna opažanja. Pozitivizam „ne zna za druge temelje osim pozitivnih činjenica, tj. izvanjskog i unutarnjeg opažanja“ (E. Laas). U osnovi sva se psihička i fizička zbilja sastoji isključivo od osjetilnih sklopova, gdje se čak i formalna logika nastojala objasniti empiristički.

131

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 2. Materijalizam: s empirizmom je neposredno povezana težnja odbacivanja svega što nije osjetilno-materijalno. Govor o umu, duhu, bogu itd. rastvara se i tumači dosljedno na empiristički i materijalistički način. 3. Scijentizam: s prosvjetiteljskom stazom on objavljuje bezuvjetnu vjeru u znanost. Pod znanošću se podrazumijevala empirijska pojedinačna znanost a prije svega egzaktne prirodne znanosti. Filozofija je samo sluškinja znanosti i zadatak joj je da sintetizira rezultate pojedinih znanosti. Bilo bi zanimljivo pokazati, ili pokušati pokazati, što su osnovni motivi nastajanja modernog pozitivizma. Koje su to povijesne situacije omogućile plodno tlo za razvoj neoopozitivističkih ideja i stavova. Dakako, da ove motive moramo shvatiti samo kao slikovit prikaz situacije koje su pogodovale tom razvoju, ali nikako i kao izvore tog nastajanja.

5.1. Motivi nastajanja modernog pozitivizma Ako bismo u kratkim crtama hitjeli navesti uvjete nastanka suvremenog pozitivizma onda uvjetno imamo ovakvu situaciju: a) Suprotnost između razvoja filozofije i napredak posebnih znanosti Mada većina predstavnika pozitivizma teži da svoju poziciju obrazloži čisto logičkim argumentima, ipak pored tih argumenata postoje niz povijesnih i psiholoških činilaca koji su presudno utjecale na ovakvo gledište. Tu prije svega treba navesti nepobitnu činjenicu o razlici u razvoju filozofije i posebnih nauka. Iako, je filozofija iznjedrila pretpostavke razvoja kasnijih posebnih nauka dovela je do upitanosti i negativnom odnosu prema filozofiji do konačnih zaključaka o potrebi njezine egzistencije uopće. U svakom slučaju se, ma kakvo se filozofsko gledište zauzimalo, ne može osporiti činjenica napretka nauke u posebnim disciplinama. Ovakav napredak na području filozofije, a posebice u njenim najfilozofičnim disciplinama kao što je metafizika, ontologija i nauke o vrijednostima, može u principu osporiti. Ma koliko u posebnim naukama bilo velike suprotnosti između različitih istraživača, činjenice čisto logičke evidencije, s jedne strane, kao i potvrđivanje pomoću iskustva, s druge strane, čine iako ne apsolutno neosporne a ono praktično dovoljne kriterije za odvajanje onoga što je važeće od onoga što nije važeće, onoga što se ostvaruje od onog što to nije. Izgleda da analogni kriteriji nedostaju u filozofskoj oblasti. Nije ni čudno da se u takvoj situaciji postavlja pitanje opravdanosti filozofskog mišljenja, no ovakav negativan stav prema mogućnosti filozofskog spoznavanja 132

Pozitivizam

nije nešto novo jer skepticizam, relativizam i agnosticizam od najranijih dana tvrdili da on nije nauka. Iako se moderni pozitivizam u principu priključuje ovim pravcima, on se ipak od njih bitno razlikuje po mnogo radikalnijem shvaćanju svog odbijanja. On postavlja pitanje nisu li filozofski iskazi, recimo, ne samo pogrešni, nego je su li uopće iskazi ili su besmisleno spajanja riječi koje jedino metafizici i njihovi slušatelji iz nekih psiholoških razloga, smatraju za stvarne, smislene iskaze. b) Prevladavanje empirijskog nastojanja u posebnim naukama Ovaj drugi motiv stoji u neposrednoj vezi s prethodno iznesenim, naime kritičko nastojanje modernog čovjeka i njegovo nepovjerenje prema predmetima koji se opažajno ne mogu pokazati dolazi do izražaja u empirizmu. U pogledu predmeta pojmova zahtijeva se da se za njih mogu navesti obilježja koja se empirijski mogu pokazati, a u pogledu naučno prihvatljivih sudova se, ukoliko se ne radi o čisto logičko – analitičkih iskaza, zahtijeva da ih iskustvo potvrđuje. To osnovno spoznajno-teorijsko nastrojenost pozitivizam je uzeo za jedan od svojih najviših principa. Ono se svodi na to da se kao smisleni dopuštaju samo dvije vrste iskaza: Na jednoj strani čisto logički stavovi čija se istinitost u slučaju analitičkih iskaza, odnosno njihova lažnost kada su u pitanju kontradiktorni sudovi, može ustanoviti samo analizom značenja i empirijskih stavova na drugoj strani koji imaju karakter ustanovljavanja neposrednih stanja stvari ili pak predstavljaju hipoteze koje izlaze iz okvira neposredno danog, ali se ipak mogu provjeriti na osnovu podataka promatranja. c) »Neuspjeh« Kantovog pokušaja apriornog zasnivanja posebnih nauka. Kao što nam je poznato, Kant je takozvane sintetičke sudove apriori smatrao za specifične filozofske iskaze i uzeo ih je za predmet svojih spoznajno teorijskih razmatranja. Zbog njihovih apriornosti može se njihovo važenje utvrditi neposredno i neovisno od kvantuma doživljenog iskustva. Ali to je neumitno dovodilo do pitanja: Ako se naše saznanje treba donositi na svijet koji je neovisan od svijesti, onda je nerazumljivo kako prilikom toga dolazimo do znanja slobodnog od iskustva? Odgovor može samo biti u tome, ako postoje zakoni misaonog razuma, pomoću kojih se svijet konstituira, može se razumjeti apriorno saznaje stvarnosti. Ali onda ta stvarnost nije više „neovisna“, već je stvorena od strane duha i njemu imanentnih misaonih principa. Vidjeli smo da ovaj „kopernikanski obrat“ predstavlja za Kantove kritičare osnovni kamen smutnje ili pokušaj rješenja da se fenomen sintetičko-apriornog saznanja riješi na drugačiji način, ali svi oni imaju istu polaznu bazu: priznavanje sintetičkih-apriornih stavova. Kant nije podrobno raspravljao o pitanju egzistencije tih sudova, već je što više vjerovao da je navođenje primjera iz oblasti aritmetike, geometrije i prirodnih znanosti dovoljno dokazao postojanje tih sudova. Tu leži slabost njegove filozo133

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti fije, jer se on uglavnom posveti pitanju njihovih „mogućnosti“, tako da je za pozitivizam bio „lak“ zadatak opovrgnuti ili osporiti njegove primjere. Pogrešni su primjeri iz matematike, jer ti sudovi, kako je pokazala logička analiza obrazovanja matematičkih pojmova i sudova bez izuzetka analitički. Što se tiče iskaza prirodno naučnih zakona, njihov apriorni karakter je neobično problematičan. Sjetimo se samo zakona kauzalnosti koje je on iznio kao sintetički-apriorni stav, a koji je u modernoj kvantnoj mehanici nasuprot klasične fizike pretrpio ogromne revizije. Egzistencija sintetičko-apriornih iskaza ne izgleda tako sigurna. Njeno poricanje postojanja od strane logičkog pozitivizma tako odstranjuje i čitavo pitanje koje se postavlja pa i Kantovo pitanje o njihovim mogućnostima. d) Problem saopćavanja U okviru pozitivizma izoštrio se još jedan problem, koji je bio poznat već i u Grčkoj mada su kasniji filozofi uglavnom zanemarivali taj problem, a to je problem priopćavanja. Ako nauka po svojoj prirodi predstavlja strukturu koja nastaje nadogradnjom i učestvovanjem velikog broja znanstvenika s jedne strane nameće inter-subjektivnost i ne može biti solipsistička stvar pojedinca i s druge strane ona mora biti shvaćena jednoznačno za sve one koji se bave njenom problematikom. Pozitivizam već ovdje zamjera metafizici, ili filozofiji općenito, ona nije u stanju da u potpunosti zadovolji ovom zahtjevu. e) Razdvajanje filozofije i ostalih kulturnih područja Prethodno navedenim momentom u uskoj vezi je i zahtjev strogog razdvajanja nauke i drugih kulturnih područja prije svega umjetnosti i filozofije. Ovo je posljedica pozitivističkog stava od strogog razdvajanja između doživljaja kao psihološkog fenomena i saznavanja. Dakako, pozitivizam zamjera filozofiji a posebice metafizici da iz svog pojmovnog korpusa nije izbacio one pojmove i stavove koji su odraz čistih doživljaja i da metafizičke rasprave predstavljaju uzaludni pokušaj da se iracionalno osjećanje života prenese u jezik poimanja, te svojim prividno teorijskim načinom prikazivanja i svojim prividnim dokazivanjem ometaju čak i težnju za adekvatnim izrazom doživljavanja. f ) Logičke antinomije Nisu svi problemi koji su stajali prema opreci klasične filozofije bile tema i razlog nastajanja pozitivizma, jer su postojali problemi koje je sama znanost nametala, a koja si bili rješivi u sklopu pozitivističke filozofije. To su prije svega pitanje naučno-logička i metodološka koja se odnose na strukturu saznanja empirijskih nauka, te problemi indukcije, a zatim problemi čiste logike i matematike itd. Dobar dio truda ovog pravca sastojao se u tome da govorni jezik zamijeni vještačkim sustavom znakova, tj. vještačkog jezika izgrađenog na osnovu egzaktnih 134

Pozitivizam

pravila. Povijesno gledano poticaj ovakvom stavu jest pojava antinomija. Te antinomije, čija se bit sastoji u tome što se mogu dokazivati stavovi koji jedan drugome proturječe i ovo je ranije smatrano problemom mišljenja. Tada se rješenje nalazilo ili tražilo u tobožnjim misaonim greškama ili, se pak, kada to nije polazilo za rukom u takvim okolnostima rezignirano izvodio zaključak da u toj oblasti saznanje nije moguće. Za pozitivizam je bio zadataka da se u problemu antinomija nađe izlazno miješenje, a posebice ako se te antinomije odnose na matematiku i logiku. Rješenje je nađeno, istina, ne u smislu nekog općeg postupka koji bi dozvoljavao da antinomije nestanu jednom za svagda iz nauke, ali je opasnost ipak izbjegnuta tako što se pokazalo da su teškoće, koje dovode do antinomija, leže uglavnom u području jezika a ne mišljenja. Time je otpočelo nastojanje da se na mjesto govornog jezika izgradi strogo logički jezik koji bi bio oslobođen od tih nedostataka. Logički sustav Russella –Whiteheada prosjekao je iz jednog takvog stremljenja. U novije vrijeme je uz to došla i semantika, isto tako grana nauke koja se bavi konstruiranjem jezika, i koja je također prvobitno nastala iz stremljenja da se uklone antinomije, takozvani semantički paradoksi. Time su se u biti sva logička istraživanja u potpunosti matematizirala, jer obrazovani jezični sustavi razrađuju se sasvim analogno matematičkim sustavima, a dijelom oni uopće predstavljaju čiste kalkile. Ako se to doda činjenici da po pozitivističkom shvaćanju u okviru filozofije uopće nisu dopustiva neka druga osim naučno-logička istraživanja, onda se može razumjeti zašto je Carnap mogao definirati filozofiju kao „matematiku jezika“.

5.2. Stariji Imanencijalni pozitivizam i Logički pozitivizam Kao karakterističan prijelaz sa spoznajno-teorijskog gledišta realizma na logički pozitivizam može se označiti učenje o spoznaji M. Schilcka. Da bi došao do odgovora na pitanje: »Što je saznanje?« on je počeo s analizom značenja svakodnevne uporabe riječi »saznanje« i došao do zaključka da saznavanje predstavlja akt identificiranja tj. uvijek saznavanje nečega kao nečega. Pojam je, prema tome, nedvosmisleno znak za predmete, odnosno vrste predmeta. Ali sami pojmovi nisu dovoljni za saznavanje nego su za to potrebni sudovi. Kao što su pojmovi oznake predmeta, tako i sudovi predstavljaju nedvosmislena značenja činjenica, tj. postojanje nekog odnosa između predmeta. Odavde slijedi sama definicija istinitosti suda: Sudovi su istiniti ako nedvosmisleno odgovaraju dotičnim stanjima stvari, inače su pogrešni. No, za saznanje je potrebno da se ispuni još jedan zadataka a to je određivanje minimuma pojmova za opis. Kako postoji beskonačan odnos stanja stvari kojima odgovara beskonačan odnos pojmova i sudova ali ne kao agregatom, onda je nužno da se odrede one veze koje dovode do izvođenja jednih pojmova iz drugih. Zbog toga najviši cilj saznanja mora biti da se od minimuma pojmova ipak postigne nedvosmisleno označavanje svih stanja stvari. 135

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Taj pojam saznanja Schilck oštro razgraničava od pojma doživljavanja i opažanja i tu je u potpunoj opreci u odnosu na fenomenologiju88 i odbacuje svaku intuicionističku filozofiju U opažanju i doživljaju dan je uvijek samo jedan objekt, a u spoznaji moraju postojati barem dvije stvari: nešto što je dano i ono kao što je to dano. Za njega fenomenologija89 miješa pojam poznavanja i spoznavanja, jer da bi se nešto poznavalo mora biti dano u svijesti putem doživljavanja, a da bismo nešto spoznali nije neophodno da se ono što se spoznaje mora i da poznaje, tj. da se može i doživjeti. Ovakav stav ima dalekosežne posljedice u pogledu spoznavanja vanjskog svijeta Ako, da bi se došlo do neke spoznaje, nije potrebno nikakvo opažanje datosti onoga što postoji, već samo nedvosmisleno podudaranje simbola onda se otvara put ka mogućnosti spoznavanja transcendentalnog svijeta koji nam kao s one strane svijesti nikada ne može biti dat. Ovdje Kantovo pitanje je li mi spoznajemo pojavni svijest ili i svijet stvari po sebi postaje izlišno jer se prema ovakvom stavu između spoznajnih pojmova i tih stvari po sebi ne može postaviti nikakva razlika; budući da naši pojmovi nedvosmisleno odgovaraju stvarima pojmovnog svijeta, i budući da te stvari odgovaraju stvarima po sebi, tako naši pojmovi indirektno odgovaraju stvarima po sebi. U tom učenju već dolazi do izražaja tendencija novijeg pozitivizma da se logičkom analizom poimanja i jezika razgolite izvjesna starija filozofska rješenja kao prividni problemi. Ova Schilckova filozofija se može ubrojiti u spoznajno – teorijski realizam jer pretpostavlja realnost stvarnosti sa one strane svijesti na koju se spoznaja odnosi. Ta realistička crta predstavlja oštro distanciranje od starijeg pozitivizma, a posebice učenja Macha i Avenarijusa. Stariji pozitivizam je postavljao zahtjev da se nauka ograniči na što egzaktnije i u isti mah što ekonomičnije opisivanje onoga što je neposredno dano. Neposredno su dati samo „elementi“ senzualnog i relativno konstantan kompleks takvih elemenata je tijelo i ako se isključe metafizičke pretpostavke onda proistječe da se tijela svode na taj kompleks osjećaja. Schlickovo ovo gledište, koje označava kao „imanencijalni pozitivizam“, smatra kao neodrživo. Po njemu da bi se došlo do znanosti moramo pretpostaviti postojanje stvari koji su nam dane kao i one koje to nisu. Ako se ne želi razoriti zakonita povezanost stvarnog svijeta, onda ne preostaje ništa drugo osim da se pretpostavi realna egzistencija stvari i pojava koje su transcendentne svijesti. No, vidjet ćemo da daljnji razvoj logičkog pozitivizma vodi ka napuštanju ove dihotomije u sklopu pozitivizma kao posljedice uvođenja metafizičkih pitanja kao prividnih problema. Zasada da istaknemo samo to da spram starijem pozitivizmu koji otpočinje s analizom onoga što je „dano“, mlađi logički pozitivizam počinje s analizom znanstvenog jezika kao medijima gdje se mogu razriješiti problemi odnosa između smislenih i besmisleni stavova i pojmova. 88

89

Odnos između fenomenologije i znanosti, odnosno filozofije znanosti, dat ćemo u zadnjem dijelu knjige. Odnos fenomenologije prema znanosti razmatrat ćemo u zadnjem dijelu knjige.

136

6. Filozofija L. Wittgensteina Prije nego što krenemo na daljnju analizi logičkog pozitivizma, obratimo pozornost na stavove L. Wittgensteina, koji će sa svojim početnim radovima biti jedan od glavnih uzora logičkog pozitivizma. On polazi od logičkog atomizma svog prijatelja B. Russella90 i po njemu je svijet cjelokupnost činjenica a ne stvari i sa ovom tezom on počinje u svom glasovitom dijelu Tractatus logico-philosophicus. Za razliku od klasičnog pozitivizma on odbacuje shvaćanje prema kojemu je logika empirijska znanost što nastaje uopćavanjem opaženih pojedinačnih činjenica. Logika je, štoviše, posve neovisna od iskustva. No njezine su rečenice tautološke, tj. posve beznačajne. Njegov pojam mislivog identičan je s cjelokupnom prirodnom znanošću. Granica mislivog ujedno je granica jezika koja preslikava (empirijske) činjenice, „Granice moga jezika znače granice moga svijeta“. No tu se za njega postavlja pitanje o uvjetima subjektivnog iskustva i njegov odgovor glasi: „Subjekt ne pripada svijetu nego je granica svijeta“.91 Gdje se u svijetu može opaziti metafizički subjekt? Kažeš da tu stvari stoje baš kao s okom i vidnim poljem. Ali oko u stvarnost ne vidiš. I ništa u vidnom polju ne navodi na zaključak da ga vidi nečije oko. Dok je njegov Tractatus presudno utjecao na logički empirizam odnosno novopozitivizam, njegova su Filozofska istraživanja koja su posmrtno objavljena 1953. 90

91

Navedimo u kratkim crtama osnovna obilježja Russellove reforme u filozofiji na kojoj je barem prema nekim osnovnim načelima, utemeljen velik dio suvremene filozofije. 1. Logički se jezik formalizira po uzoru na matematički. Uvode se kvantifikatori. Pored toga se pojmovi i relacije razumiju kao funkcije (Russellove „stavačne funkcije“) s predmetima i samim funkcijama i relacijama kao argumentima. 2. Cilj je da se formalno zaključivanje i logički pojmovi tako preciziraju da se njima može objasniti matematičko zaključivanje i iz njih izvesti matematičke pojmove – tj. da se matematika (barem aritmetika, kao u Fregea) može svesti na logiku. 3. Russell ujedno želi riješiti i problem logičko-matematičkih i semantičkih paradoksa od kojih se mnogi tada novi otkrivaju te potresaju logiku i osnove matematike, zaoštravajući potrebu reforme. Kako bi se izbjegli paradoksi, u Russella pojmovi i pojmovni odnosi stoje u složenoj tipskoj hijerarhiji koja priječi samovoljnu gradnju pojmova. I Fregeov i Russellov logičko-matematički sustav ujedno su i filozofski, jer polažu 4. računa o temeljnim filozofijskim pojmovima kao što su “predmet”, “funkcija” (koja je sada ne samo matematički nego i ontologijski pojam), “istina” (u Fregea je to izravno ontologijski pojam), “svojstvo”, “odnos”, “sveukupnost” itd. Riječ je o sustavima koji su također i ontologijski. Ka tomu sadrže, primjerice, i određenu filozofiju jezika, određujući pojmove kao što su “ime”, “opis”, “rečenica” itd. Jednom riječju, Frege i Russell pretvaraju matematiku u filozofijsku matematiku (ne samo u filozofiju o matematici, što je uključeno). L. Wittgenstein: Tractatus logico-philosophicus, preveo Gajo Petrović, Sarajevo,1960. (5.632 )

137

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti bila u izvjesnoj suprotnosti u odnosu osnovnih principa tog istog pozitivizma. Filozofska istraživanja postala podjednako značajna za modernu lingvistiku i onu filozofsku poziciju koja polazi od lingvistike gdje je lingvistika empirijska znanost o jeziku. Mišljenje kasnog Wittgensteina izvodi, dakle, onaj obrat k jeziku koji je općenito karakterističan za filozofiju od 1960. godine na ovamo. Wittgenstein i Bečki krug mislili su da pomoću formalne logike mogu razviti umjetan, formalizirani idealni jezik. On je kao jedinstven jezik znanosti trebao ukloniti netočnosti, mnogoznačnosti i obojenost svakodnevnog jezika i tako biti savršeno jasan i jednoznačan No, u ovoj kasnijoj fazi razmišljanja kod Wittgenstaina pokazalo se potpuno odstupanje od te zamisli kao neizvedive, jer je otkrio da je značenje izraza nemogućno odvojiti od njihove upotrebe u živom jeziku. Tako on kaže: „Svaki znak za sebe čini se mrtvim. Što mu podaruje život? – On živi u upotrebi“ (Filozofska istraživanja, br. 432.) Odavde slijedi jedna neugodna posljedica za logički empirizam, to je da idealni jezik ne postoji i moramo se vratiti svakodnevnom jeziku. Kako se neki izraz u nekom jeziku upotrebljava, to pokazuje gramatika nekog jezika i ona obuhvaća pravila igre nekog jezika. Zapravo ovdje dolazimo do središnjeg mjesta filozofije kasnijeg Wittgenstaina, a to je usporedba jezika i igre, odnosno definiranja jezične igre. No, ovo svođenje jezika na igru ne predstavlja njegovo deplasiranje jer je on kao i kod mladog Wittgensteina osnova svega. Tko se uključuje u neku jezičnu igru i u njoj sudjeluje, taj prihvaća jedan oblik življenja. Jezik je oblik življenja i on je nešto krajnje, ono zadnje na što se možemo vratiti. Za njega se u jeziku odvija sve jer je on sredstvo mišljenja. Kakav je odnos između filozofije i jezika? Ovdje se paralela može povući kao u Tractatusu gdje se govori o odnosu između prirodnih znanosti i filozofije. To je prije svega činjenica da je zadatak filozofije razjasniti uporabu postojećeg jezika a ne stvarati neki vještački konstrukt. Ona, za njega, ne smije ni u kom slučaju dirati u faktičnu upotrebu jezika jer ga ona ne može ni utemeljiti. Filozofija mora ostaviti sve kako jest. Za njega filozofija mora imati terapeutsku vrijednost prije svega prema klasičnoj filozofiji i njezinim problemima, koji su za logički empirizam a i za Wittgensteina prividni problemi nastali pogrešnom uporabom jezika, tj. davanje izrazima drugačija značenja nego ona koja oni imaju u jeziku. Na primjer, filozofi starog kova su ljudi koji, kada čuju da „kiši“, pitaju „Tko kiši?“. Lingvistička terapeutika mogla bi tim filozofima pokazati kako stanoviti izraz („biti“, „ja“, „zbiljsko“, „ništa“ itd.) valja pravilno upotrebljavati u skladu sa gramatikom. Na taj način, po Vigotskom, bi se mogla izliječiti njihova opsjednutost razuma. Ovdje on slikovito koristi jednu pitalicu: „Što je tvoj cilj u filozofiji? Da muhi pokažeš izlaz i čaše.“ Time nastaje jednaka situacija kao i na kraju njegove prve knjige: „O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.“ U daljnjem izlaganju ćemo malo podrobnije obratiti pozornost na njegovo glavno djelo, i pored toga djelo iz njegovog kasnijeg razdoblja kao što su Filozofska istraživanja koju ćemo obradit u dodatku. Možemo istaknuti kako se često u 138

Filozofija L. Wittgensteina

literaturi pojavljuje sintagma da je pojavljivanje Tractatusa predstavljao početak „izgona“ filozofije iz znanosti.

6.1. Wittgenstein – Tractatus logico-philosophicus Knjižica92, Tractatus logico-philosophicus, postala je gotovo biblija lingvistički orijentalnog pozitivizma, a pisac, Ludwig Wittgenstein, uzdignut je na jednoga najvećih filozofa 20. stoljeća, usprkos mnogobrojnim protivnicima, a i svom vlastitom omalovažavanju filozofije. Da paradoks bude još veći, sam se Wittgenstein odrekao svog prvenca koji mu je donio doktorat, profesoru i svjetsku slavu, i to odrekao se s istim uvjerenjem da je pod starost stigao do definitivne spoznaje, ali da mu to također vrlo malo vrijedi. Filozofija je bolest, piše on u svom posthumno objavljenom djelu „Filozofska istraživanja“, ili začaranost ljudskog duha govorom, a sav je njegov napor bio u tome da sebe i druge izbavi iz te začaranosti. Prije prvog svjetskog rata studirao je mladi Bečanin u Cambridgeu, gdje je upoznao Bertranda Russella i G. E. Moorea, vođe novog antimetafizičkog pravca koji se koncentrirao na značenje svakidašnjih i filozofskih sudova i pronalazio u metafizičkim i solipsističkim sustavima same besmislice. Učenik je Russellov logički atomizam doveo do kraja koji se činio trijumfalan da polako utihne u duboku skepsu. Iz predgovora Traktatus vidi se odmah koliko je on bio ispunjen oštroumljem i težnjom za jasnoćom svojih učitelja u Cambridgeu: „Sve što se uopće može reći, može se jasno reći, a o čemu se ne može govoriti, valja šutjeti. Knjiga će dakle povući granicu mišljenju, ili točnije – samom mišljenju nego izrazu mišljenja: Jer da povučemo granicu mišljenju, morali bismo misliti obje strane (morali bismo misliti što se misliti ne da). Granica biva dakle povučena u govoru, a što leži izvan te granice, jednostavno je besmislica.“ 92

Tradicionalne su metafizike obično polazile od načela koji je bio dokučen intuitivno. Ljudski razum, sam ili pomoću objave, posjedovao je takovu intuitivnu sposobnost, kako je to učio René Descartes na početku novovjekovne filozofije. Engleski empirizam pa znanstveno istraživanje uzdrmali su pouzdanje u principe koji mogu da se intuitivno dokuče. Iskustvo biva sve neospornim kriterijem istine. Međutim samo je iskustvo opterećeno svakojakim predodžbama, i tu se ponovno ušuljale stare filozofske kontroverze, naročito nakon Kantove, ‘Kritike čistog uma’, po kojemu je iskustvo bivalo tek sređivano ili omogućeno stanovitim racionalnim formama ili kategorijama. I logički pozitivizam nosi Kantovo nasljedstvo. S jedne strane taj, neko vrijeme najživlji pravac suvremene filozofije, ističe verifikaciju osjetima kao posljednju instancu spoznaje, no s druge strane smjesta nastoji iskustvo logički obraditi. Logičko iskazivanje iskustva je jamačno polazilo od stanovišta koje se ne može označiti kao čisto empiričko, i logički pozitivizam bio je uskoro okrivljen onim što je najviše napadao – metafizičkom stranputicom. O podrijetlu, granicama i krizi te filozofije najbolje govori Wittgensteinovo djelo.

139

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Pokušajmo ukratko analizirati neke stavove iz Tractatusa i kao prvo navedimo sami početak knjige: 1. Svijet je sve što je slučaj 1.1 Svijet je skupnost činjenica a ne stvari 1.11 Svijet je određen činjenicama i time da su to sve činjenice Svaki od ovih sudova traži dugo objašnjenje, a koliko je to bilo odbojno za laike, toliko je pak mamilo one koje su se upuštale u lingvističko-logičke analize. Zašto kaže autor da svijet nije skupnost stvari, nego činjenica? Predstavimo sebi predmete u svojoj sobi, gdje svako od nas sjedi. Kada bismo sastavili popis svih predmeta, ne bi nam to dalo našu sobu. Predmeti su nekako raspoređeni, stoje u takvim i takvim vezama. To, kako su predmeti raspoređeni, u kakvim vezama stoje, a to su činjenice. Svijet je dakle skupnost činjenica. Takve su činjenice: knjiga je na stolu, slika visi na zidu, košara je u kutiji, itd. Svaka od tih činjenica stoji sama za se, neovisno od drugih, a preslikana je u našem govoru. Međutim mnogi su naši iskazi komplicirani i nemaju tako jednostavnu strukturu. I neki iskazi, koji se čine jednostavnim, su zapravo vrlo složeni, kako je to Russell pokazao na oznakama kao što su Waverleya ili sadašnji kralj Francuske, kojima možemo graditi prividno jednostavne iskaze. Kao slikovit prikaz toj problematici navedimo neke Russellove stavove: Autor Waverleya je Škot. Sadašnji kralj Francuske je ćelav. Ovi iskazi se mogu rasklopiti na iskaze.93 Autor Waverleya je Škot treba rastaviti na tri iskaza: 1. Barem jedna osoba je napisala Waverley; 2. najviše jedna osoba je napisala Waverley; 3. tko god napisao Waverlay, bio je Škot. Svaki od tih triju iskaza je istinit; prema tome je čitav, složeni iskaz istinit. Na sličan način možemo rastaviti i iskaz: Sadašnji kralj Francuske je ćelav u tri jednostavna iskaza: 93

B. Russell: Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. Opširnijoj sam kritici izvrgnuo engleski pozitivizam, a naročito Russella u Dialectica, Zürich, Vol. 14, 1960., čemu je Russell ozbiljno prigovorio, bez obzira na noticu da se taj spis odnosi na njegova ranija razmišljanja.

140

Filozofija L. Wittgensteina

1. Barem jedna osoba je kralj Francuske; 2. najviše jedna osoba je kralj Francuske; 3. tko god bio kralj Francuske, je ćelav. No znamo da je Francuska danas republika; dakle već je prvi iskaz neistinit, pa i čitava, složena izjava.94 Zacijelo, i Russell i njegov najdarovitiji učenik Wittgenstein tražili su takve praelemente na koje bi se svaki objašnjavajući govor sveo. Slijedeći Russella, Wittgenstein je uzeo da se sav govor može logički rastaviti na elementarne iskaze. U tim elementarnim iskazima dolaze predmeti ili praelementi Platonovi, koji se više ne mogu raščlaniti. Značenje imena (riječi) u tim iskazima dano je predmetima: 3.203. Ime znači predmet. Predmet je njegovo značenje. Ovaj stav ima dalekosežne posljedice jer navedena tvrdnja uspostavlja značenje elementarnih iskaza. Jer, kad imena u elementarnim iskazima ne bi značila predmete, kad takvih jednostavnih predmeta uopće ne bi bilo, tad bi i iskazi izgubili značenje. Opstojnost pra-predmeta je dakle nužnost za logičara.95 Dalje, iskaz je: 4.021 Iskaz je slika zbilje: jer poznajem stanje stvari (Sachverhalt) koje on opisuje kad iskaz razumijem. I iskaz razumijem, a da mi nije njegov smisao objašnjen. Značajno je da on tu ne govori o slici samog predmeta nego sklopa predmeta. To je i dosljedno s polazišta da je svijet skupnost činjenica, a ne stvari. Prema tome bilo bi prije sporno u tome što je pretpostavio prapredmete s korespondentnim imenima; ali kako da inače utemelji elementarne iskaze? Ovdje se neumitno nameće teorija preslikavanja. Teoriju preslikavanja nije svakako Wittgenstein izmislio; iako ju je zastupao i bečki fizičar Boltzmann, no sam autor Traktata priznaje utjecaj Heinricha Hertza iz čije je knjige ‘’Die Prinzipien der Mechanik in neuen Zusammenhange dargestellt’’ vrijedno prenijeti pasus o dinamičkim modelima (na što se Traktat poziva): „Odnos dinamičkog modela spram razmatranog sistema je isti kao odnos slika koju naš duh prihvata o stvarima spram tih stvari. Promatramo li naime stanje modela kao pasliku stanja sistema, tada su sljedovi paslike, koji po zakonima ove 94

95

Odvelo bi nas predaleko u povijest filozofije kad bismo htjeli ustanoviti koliko je cambridgeova škola usađena u Platonu, no nije na odmet ovdje istaknuti da je Russellov koautor Principia Mathematica A. N. Whitehead napomenuo da se čitava filozofska tradicija Evrope sastoji od reda fusnota Platonu. Kasnije je Wittgenstein uvidio zabludu svog zaključka; nema logičkih nužnosti koje bi ikakvu opstojnost implicirale.

141

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti paslike moraju nastupiti, ujedno paslike sljedova koji se na prvobitnom predmetu, po zakonima ovog prvobitnog predmeta moraju razvijati. Podudaranje između duha i prirode može se dakle usporediti sa podudaranjem dvaju sistema od kojih je jedan model drugome, i možemo čak dati računa o tom podudaranju kada pretpostavimo da duh ima sposobnost da pravi istinske dinamičke modele stvari.“ Pretpostavka o najjednostavnijim predmetima tijesno je vezana sa pretpostavkom elementarnih96 iskaza koji se logičkim pravilima, kako je to i Russell učio, mogu slagati u komplicirane izjave, a istinitost takve komplicirane izjave vidi se odmah iz istinitosti pojedinih elementarni iskaza. Ove rečenice iz Traktata mogu skicirati tijek sustava: 2.13 2.14

Predmetima odgovaraju u slici elementi slike. Slika se sastoji u tome da se njeni elementi na određeni način među sobom odnose. 2.141 Slika je činjenica. 2.15 Da se elementi slike na određen način uzajamno odnose, pokazuje da se stvari tako uzajamno odnose. Budući da je uspostavio vezu između slike i stanja stvari ili odnosa stvari (Sachverhalt), razvija on dalje kako naš govor funkcionira. 4.311 Jedno ime stoji za jednu stvar, neko drugo za neku drugu stvar i međusobno su povezani; tako predstavlja cjelinu – kao živa slika – stanje stvari. Temeljna je tu misao da jednostavni znaci ili riječi stoje u nekom iskazu isto tako kao i predmeti u stanju ili odnosima stvari: struktura rečenice odgovara strukturi stanja stvari tj. njihove su konfiguracije iste. Slika stanja stvari tako biva i značenje samog iskaza. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo složene izjave; i obrnuto, takvim se logičkim operacijama mogu rastaviti složeni iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznačan način. Budući da je to učinio, može autor Traktata ustvrditi: 5.01 5

Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza.

Temeljem toga je sve, čistim logičkim postupkom, svedeno na elementarne iskaze, koji ipak korespondiraju određenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stva96

U Dodatku pod naslovom: »Tvorba elementarni iskaza«, podrobnije ćemo analizirati ovaj problem.

142

Filozofija L. Wittgensteina

ri i korespondentni elementarni iskazi samostalni i neovisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elementarne iskaze. I tako Tractatus logico-philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog zaključka: 4.26 Navod svih istinitih elementarnih iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni. U daljnjem dijelu svog rada Wittgenstein određuje odnos između iskaza, govora i svijeta. 4.001 Skupnost iskaza je govor. Znači, znali bismo govor kad bismo znali sve elemente iskaze i umjeli ih uvidjeti u svim logičkim složenicama. No tih je iskaza vrlo mnogo (ako ne i beskraj). Odatle izlazi da nitko ne može potpuno znati govor, a time niti svijet. Svaki čovjek zna samo stanoviti broj iskaza, prema tome i samo stanovit dio svijeta; čak on i ne može znati da li još ima elementarnih iskaza osim onih što ih on zna. Potpuno zaokružen svijet Traktata biva odjednom narušen, i iz potpune određenosti stanja stvari padamo u solipsizam. 5.6. 5.61

Granice mog govora znače granice mog svijeta. Logika ispunjava svijet; granice svijeta su također njene granice. Ne možemo dakle u logici reći: To i to je u svijetu, ono nije. ................... Što ne možemo reći, to ne možemo ni misliti; dakle ne možemo također reći što ne možemo misliti.

Wittgenstein tu odlučno zastupa pozitivističko gledište: 5.621 Svijet i život su jedno 5.63 Ja sam svoj svijet ( mikrokozmos ) 5.631 Ne postoji subjekt koji misli i predočuje. Kada bih pisao knjigu „Svijet kako ga ja nalazim“, tad bi se u tome izvještavalo o mom tijelu i reklo koji dio uda stoje pod mojom voljom a koje ne itd., to je naime metoda da se subjekt izolira, ili čak pokaže da nema subjekta u važnom smislu: o njemu samom ne bi naime u toj knjizi moglo biti govora. »Slika« je kralježnica Wittgensteinove teorije, i ta se slika mora shvatiti doslovno „Nemoguće je zaključiti iz same slike“ piše autor Traktata, „je li istina ili nije“ 143

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti on tu stoji oštro na ontološkom, realističkom gledištu i odatle odbacuje Kantov apriorizam: „Nema slika koje su istinite a priori.“ U Kantovu transcendentalnom idealizmu je čovjek zatvoren u određene forme ili kategorije kroz koje spoznaje, dok Wittgensateina tu ulogu poprima govor, u još radikalnijem vidu. Kao što smo čitali, struktura realnosti se reflektira u govoru, ali se ne može opisati govorom. Značenje svake rečenice je u slici, u pokazivanju. Wittgenstein odlučno kaže da naši iskazi pokazuju unutarnju strukturu realnosti ali je ne predstavljaju: „U tom smislu ono što može biti pokazano ne može biti rečeno“. U tom pokazivanju on želi sačuvati most između govora i realnosti, ali taj most se konačno ruši, što dokazuje prije navedena rečenica: „Granica mog govora znači granicu moga svijeta.“ Ako i polazi od realističke ontologije, na kraju autor Traktata odbacuje sam svoje gledište. Subjekt je zatvoren u svoj govor. Tako, on je samo jedan korak od solipsizma. Je li solipsizam, koji stoji na kraju razmišljanja mladog Wittgensteina, neoboriv? Ta stara filozofska doktrina kaže da čovjek opaža samo svoje vlastite opažaje. No, dakako besmisleno je reći da opažamo svoje opažanje, a ne da opažamo neku stvar. Kada tko tvrdi da sve to oko sebe samo sanja, ne postoji način da ga razuvjerimo. Sve što mu stavimo pod nos, on će reći da je to njegovo subjektivno opažanje ili osjet. Jedino se može pokazati da je njegovo gledište besmisleno, ali to je i Wittgensteinov zaključak da njegovi izvodi svršavaju u besmislici. Krećući od preslikavanja stanja stvari, stigao je on na kraju do dubokog protuslovlja koje, kako sam veli, oduzimaju smisao onome što je govorio. Bile su to samo ljestve koje treba odbaciti budući da se njima popeo. I on zaključuje svoj Traktat rezignirano: 6.53 Ispravna bi metoda filozofije zapravo bila: Ništa ne reći nego samo ono što se da reći, dakle iskaze prirodne znanosti, dakle nešto što nema veze sa filozofijom – a tad uvijek, kada bi netko htio reći nešto metafizičko, pokazati mu da nije stanovitim znacima u svojim rečenicama dao značenje. Ova metoda ne bi drugog zadovoljila – on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiji – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. 7. O čemu se ne može govoriti valja šutjeti. I kraj! Forma Traktata, slična Spinozinoj po svojoj lapidarnosti, deduktivnosti i sustavnosti, stvorila je pričine da je domišljeno i sveobuhvatno djelo, premda sam autor napominje paradokse i protuslovlja i sam se ocijenio kako je malo time učinjeno. Osim toga Hilbert i Russell dali su novi poticaj logici i analizi, koji su od matematike prelazile na običan govor. Taj trenutak bio je ovom knjižicom sretno izražen, i nije čudo da je autor ušao u modu, usprkos epilogu, epilogu kojim se osudio na šutnju. I dok je logički pozitivizam procvao, vrtlar je u šutnji prekopao korijenje da to naposljetku posiječe. 144

Filozofija L. Wittgensteina

Na kraju ovog kratkog razmatranja o Wittgensteinovom Tractatusu pogledajmo još jednom njegov odnos prema elementarnim iskazima. Wittgenstein sam kaže kako je bio opčinjen Russellovim rastavljanjem prividno jednostavnih iskaza. No, Russella je mnogo više mučio problem takvih iskaza kao: „Kralj Francuske je ćelav.“, gdje gramatičkom subjektu ništa ne odgovara u zbilji; jer kako znamo, Francuska je republika. Russell ponajprije kaže da svatko od nas razumije što znači, prvo, kada se kaže kralj kakve zemlje, a zatim tom subjektu pripiše ćelavost. No svatko će biti iznenađen kada ga upitamo je li taj iskaz istinit ili lažan. Na prvi pogled bili bismo skloni da takvo pitanje odbacimo kao neumjesno (jer nema kralja Francuske) i ta nam se reakcija čini adekvatnim. Russellov je odgovor drukčiji. Kao što smo rastavili iskaz: „Kralj Francuske je ćelav“ na tri iskaza 1. egzistira kralj Francuske 2. samo je jedan kralj Francuske 3. tko god bio kralj Francuske je ćelav Budući da je prvi razloženi iskaz lažan to je čitav složeni iskaz lažan. Zbog toga i on kaže da iskaz, ‘Kralj Francuske je ćelav’, ima značenje, ali je lažan. Ovim je zadovoljena formalna strana razlaganja iskaza ali su ostala još nejasna pitanja. Razmotrimo još neke druge primjere. Kada bih svog znanca što misli je li istina ili laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo jer na Grenlandu nema Bušmana; hoćeš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on točno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugo pitanje: Kaži mi je li istina ili laž da je bijela vrana slijepa? Pazi, odgovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Je li istina da je Cezar suprug glumice BB? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, mada je nešto u njima krivo, naime logički subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogućoj vezi. Bilo je nekoć kraljeva francuskih, i bilo ih je i ćelavih, i jamačno je tko tada mogao konstatirati ‘Kralj Francuske je ćelav’, i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva koji nisu bili ćelavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehotična (iz nepoznavanja) ili hotimična (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj, što radi, ne odnosi se ni na što. Po Russellu postoji bitna razlika između takvih iskaza kao što je ‘Shaw je bradat’ i ‘Francuski kralj je bradat’. Obje rečenice imaju svoj gramatički subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logički subjekt, druga nema valjani logički subjekt. Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opčinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidašnjem govoru. Kad kažem BB, svatko od kino-gledalaca ima pred očima dotičnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kažem vrh Himalaja, svatko 145

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti od nas zna koji konkretni predmet mislim. Taj jednostavan odnos, koji svakako dolazi u običnom govoru, Russell je poopćio u jedino moguću logičku vezu između imenica (ili zamjenica) stvari, a to je tako jer mladi Wittgenstein nekritički preuzeo od svog učitelja iz cambridgea. Tako i Russell mora (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, ima li ili nema, i to se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zašto bi rečenica „Francuski kralj je ćelav“ imala danas drugi logički karakter nego prije revolucije? Razlika između gramatičkog i valjanog logičkog subjekta je čisto umjetna. Nije >defekt< u samom subjektu, nego u čitavoj rečenici. Čitava rečenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je, doduše, bila vrlo umjesna u doba Louisa XVI, ali danas ne pogađa ništa kao što će stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakim okolnostima rabimo pojedini izraz ili rečenicu. Russell je upao u zabunu kada je tu upotrebu ispustio iz vida. Ako istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno očekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, učinila nikakvo susptancijalno otkriće, osim što je vrlo profinila svoj sustav, onda se izvor može naći baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istonosne i lažne argumente, kako je to poduzeo Tractatus philosophico-logicus. Moramo istaknuti da se u kasnijem periodu, tj. takozvanom kasnom periodu Wittgensteina, u svojim radovima kao što je „Filozofsko istraživanje“97 u mnogome mijenja svoj stav. Bez obzira što u kasnijem radu on korigira svoj odnos prema strukturi jezika, on i dalje ima negativan stav prema filozofiji a posebice prema metafizici i fenomenologiji. Wittgensteinova je analiza djelovala razorno na filozofije bitka i biti koje su prolazile od poopćene slike ili od subjektivne introspekcije. Osobito je tu značajan kontrast spram nešto starije Husserlove fenomenologije. Nastavljajući intencionalizam Brentana, po kojem se naša svijest odnosi i spram nečeg što ne postoji realno, Edmund Husserl se usredotočio na čisti zor, gdje subjekt izravno dokučuje bit. Po toj njegovoj fenomenološkoj metodi mora se mislilac osloboditi svega suvišnoga, svega površnog i izvanjskog, svega što ometa pristup esenciji. Želimo li shvatiti bit kocke, najbolje je da zažmirimo i predstavimo sebi u duhu pravilan geometrijski lik. Ovim zorom dokučujemo bit kocke, tijela sastavljenog od šest jednakih stranica koje se sijeku pod pravim kutom. Opažanje realnih kocaka oko nas samo bi nam pokvarilo tu spoznaju.(Husserl, Ideen zu einer reinen Phänomenologie und phänomenologischen Philosophie, Haag, 1950. – prva knjiga izašla godine 1913.) Ta Husserlova fenomenologija je čisto subjektivna i sasvim joj nedostaje povijesni smisao. Analizirajući pojam biti, Wittgenstein je iznio jake argumente protiv takvih filozofija. Huseerlov govor ostaje ono što autor »Filozofskih istraživanja« krsti privatnim govorom. Nemoguće je da bismo bilo kakvim zrenjem stvorili neke pojmove i došli do bilo kakve spoznaje. Po Wittgensteinovu 97

Vidjeti u dodatku opširnije u drugom periodu Wittgensteinovog rada, tj. opširnije o njegovim stavovima u ‘’Filozofskim istraživanjima’’.

146

Filozofija L. Wittgensteina

postupku može se lijepo pratiti kako u Husserla bit biva bitkom, kako filozofija biti prelazi u ontologiju, dakako, posve nedopušteno. Husserlova transcendentna svijest podiže pokraj realnog svijeta i totalnost idejnog bitka; tako je utrt put Heideggerovoj ontologiji. Sve su to, po piscu »Filozofskih istraživanja«, pseudopojmovi i pseudo-filozofiranje. Dok je Wittggensteinov stav spram individualistički, subjektivistički ili antropološki konstituiranih metafizika radikalno odbojan, njegova se istraživanja u mnogo čemu približuju Kantu. U njegovu smislu ne mogu se Kantove kategorije označiti privatnima. Kantov subjekt ili čovjek je reprezentant sviju (misaonih) ljudi. Zbog toga i autor »Kritike čistog uma« govori o transcendentnom idealizmu. Mogućnost sudova a priori je nešto što prelazi individualnu opstojnost. U svojoj studiji o Kantu je Martin Heidegger poduzeo da tog velikana reinterpretira egzistencijalističkom tjeskobom i svede na individualno, Husserlovo zrenje. No, »Kritika čistog uma« temelji se analizi sudova matematike i mehanike, što je univerzalno-povijesni kompleks. Iako Wittgenstein zabacuje sudove a priori, njegova su filozofska istraživanja još jače i radikalnije uronjena u stanovite opće kategorije, naime forme govora. Gdje bismo tražili neki dublji korijen ili objašnjenje životnih formi, treba da zaključimo s piscem Filozofskih istraživanja: „Ta govorna igra je igrana.“ Russel je prigovorio svom ostarjelom učeniku da je zanemario razjasniti „kako se govor odnosi prema realnom svijetu“. Jamačno je Wittgenstein odgovorio svojem nekadašnjem učitelju da je pao u zamku metafizičkih slika kao što su „realni svijet“ i „odnos govora prema realnom svijetu“. Odstranjujući takve općenitosti i općenite odnose, Filozofska istraživanja ostaju pri konkretnom, svakidašnjem govoru. No, nije li i to jedno metafizičko gledište koje nas drži zatvorene u (apriorno zamišljenim) govornim kategorijama? Ako i Wittgensteinova kritika pogađa uviđaj biti u „Logičkim istraživanjima“ Edmunda Husserla, ipak se starac Husserl u „Kartezijskim meditacijama“, koje su izašle posthumno 1950., u mnogome ispravlja i približava realističnijem gledištu: »Ali doskora biva evidentno da je doseg takve teorije (teorije iskustva nekog drugog) mnogo veći nego se isprva čini, da on prinosi utemeljenju transcendentalne teorije objektivnog svijeta i u stvari utemeljenju takve teorije u svakom pogledu, naročito s obzirom na objektivnu prirodu«. Značajno je u tim Husserlovim Meditacijama da se on opstojnošću drugog čovjeka koji ima iskustva izbavlja iz solipsizma u koji je upao svojom metodom zagrade (izbacivanjem sveg nebitnog iz direktne reakcije između svijesti i biti). No, je li vrijedilo toliko filozofirati da se dođe do zaključka da je opstojnost ljudi nužna za spoznaju prirode? Kao kriterij istine postavljala su se obično tri načela, i po tome su i filozofske teorije bile nazivane: 1. teorija korespondentnosti: iskaz odgovora činjenici; 2. teorija koherentnosti: iskaz se slaže s drugim iskazima ili aksiomima; 3. pragmatizam: daljnji postupci opravdavaju hipotezu. 147

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Wittgensteinov Tractatus je poseban oblik teorije korespondentnosti gdje slika odgovara stanju stvari. Sam je autor kasnije pokazao da je posve nerazumljivo kako bi slika odgovarala stvari našem običnom govoru. Spoznajni je problem isti da li gledam direktno tenis-meč ili na televizijskom ekranu (ili na mrežnici svog oka); pitanje je kako govorno iskazujem ono što jest: Wittggenstein i nije kasnije pokušavao sačuvati teoriju korespondencije u lingvističkom smislu, nego je to poduzeo Alfred Tarski. (Logic, Semantic, Matemathematics, Oxford 1956.) Za to po njemu potrebno imati dva jezika, jedan koji bi iskazivao čiste činjenice a drugi koji bi bio više hipotetičan; i tada bi se korespondencija sastojala u odnosu između tih dvaju jezika. Međutim, sam Tarski je konstatirao da civilizirani jezici sadrže već toliko toga hipotetskog (naročito matematika i fizika) da se tu nikako ne može odvojiti čisti govor o stvarima, i tako se taj pokušaj sam na kraju ruši a da nije dao nikakav zanimljiviji rezultat osim nešto formalističke gimnastike, inače dosta teške za nematematičare (koje inače zadivljuje matematički formalizam u logici). Teorija koherentnosti ima svoj uzor u Euklidovu sustavu gdje je pojedini iskaz istinit ako se da izvesti iz aksioma ili (u slabijoj interpretaciji) ako je u skladu, ne protivi se, drugim iskazima. Takav je kriterij očito konzervativan i ne dopušta nikakvo bitno novo otkriće pa je prema tome bio manje, više inkorporiran u metafizičke deduktivne sustave. Čini se da je Wittgenstein smatrao da sva tri kriterija djeluju u običnom govoru. Ono što kažemo ima smisla u sklopu čitave životne situacije, dakle odgovara stanovitim činjenicama, no također je povezano s ostalim kazivanjima, mora dakle biti koherentno, a osim toga mora biti uspješno ili ‘potvrđeno’ daljnjim činom. Filozofska je zabuna nastala tako što je jedan od kriterija bio uzdignut na jedino i vrhovno načelo, a tako se odmah zapalo u proturječja. Na žalost nisu Wittgensteinova Filozofska istraživanja dalje razradila kako bi se različiti kriteriji ujedinili u novu logičku teoriju, niti se on mnogo brinuo da te svoje misli formalizira, kao što je to učinio logički pozitivizam. Ako i njegova posljednja riječ oslobađa iz klišeja i dogmi, ona ostaje ipak destruktivna, zacijelo u najplemenitijem smislu. Stariji Wittgenstein završio je dosljedno put mlađeg. Njegova je pažnja bila stalno usredotočena na jezik. Filozofiji ne bi ostalo ništa drugo osim objašnjavanja iskaza, međutim samo znanost može takve iskaze, istinite ili lažne, pribaviti. Iz analize govora zaključeno je bilo u Traktatu da se svijet sastoji od činjenica koje su preslikane u elementarnim iskazima. Napustivši tu teoriju paslike, Wittgenstein odsad dosljedno ostaje u govoru samom, kojemu uviđa složenost i heterogenost, no kao i prije, filozofiji ne ostaje ništa drugo nego da razjasni zabune koje su nastale nedopuštenom analogijom našeg govora. Mi vraćamo riječi iz njihove metafizičke svetkovine na svakidašnju upotrebu – kaže Wittgenstein i to još jednom slikovito ponavlja na kraju »Filozofskih istraživanja«: »Što je cilj filozofije? – Muhi pokazati izlaz iz staklene muholovke.«

148

Filozofija L. Wittgensteina

No ne naliči li sam Wittgenstein muhi koja se tako zaplela u kompliciranu mrežu govora da odatle više ne može izići? Možda je to suviše cinična napomena. Ono što piše stariji Wittgenstein često pogađa najtananije karakteristike našeg govora i jamačno je mnogima pomoglo da se izbave od predrasuda ukorijenjenih u konvencionalnoj upotrebi filozofskih termina kao što su znanje, spoznaja, bitak, bit, predmet, svijest, ja, ime, iskaz, itd. Te riječi treba da se vrate svakidašnjoj upotrebi. Je li nam svakidašnji život postavlja filozofske probleme? Wittgenstein bi to porekao. No što je sa znanstvenim istraživanjem? Ili moralnim dilemama? Po Wittgensteinu bi se morala doći do zaključka da istraživanje prirode ne bi nikad došlo u opreku sa svakidašnjim govorom; no to je samo zato što bi po njemu znanost bila nagomilavanje činjenica, kao što bi bilo i svakidašnje iskustvo. Pozitivist se kloni sukoba tako što žrtvuje pitanje opstojnosti i općenitosti, dobra i zla. To je svakako jedno filozofsko gledište koje poriče probleme koji nam dolaze iz sasvim drugog obzorja. Wittgenstein nije obratio dovoljno pažnje tome da je prvobitni ljudski govor pun mitopoetskih elemenata; težnja za personalizacijom svih stvari i odnosa ne da se svesti na vanjske okolnosti i javne životne oblike. Akutni su filozofski problemi nastupili kad se mitopoetskom mišljenju sve jače suprotstavljalo sustavno zaključivanje izašlo iz prvih znanosti. I danas svakodnevno doživljavamo sukobe između tradicionalnih predrasuda i znanstvenog istraživanja, a također se i sami pravci različitih istraživanja među sobom dopunjuju, sukobljavaju i ujedinjuju . Razjašnjenja oko tih proturječja nadahnula su filozofiju od početka. Jer, na kraju krajeva, to je ljudski život o čemu se radi. Ako i sukobi između novih istraživanja i tradicionalnih mišljenja zaokupljuju filozofiju u njenoj povijesti, pitanje je ipak je li sama ta istraživanja donose sa sobom probleme koje bismo nazvali filozofskim, u dvojakom smislu, prvo, da su organski vezani s povijesnom filozofskom problematikom, i drugo, da prelaze obzorje pojedinih znanosti. Pitanje je o mogućnosti filozofije znanosti, a treba nam dalje istražiti gdje ti problemi rastu iz objektivistički orijentiranog istraživanja prirode. Ovim kratkim razmatranjem o Wittgensteinovom Tractatusu htjeli smo pokazati da se u sklopu filozofije znanosti javlja takozvani „lingvistički obrat“. Dok je, kao što smo vidjeli, kod Poincaréa, pa i pozitivista ranijeg doba, kao što je slučaj kod Macha, prevladavala problematika same znanstvene teorije, tj. njezinog sadržaja, ovdje imamo izvjesni obrat i težište problema se prebacuje na polje jezika i logike. Ovome su vjerojatno doprinijeli razmatranja Russela, Whiteheada, tj. logičkog atomizma i na drugoj strani razvoj logike kao znanstvene discipline. Možemo reći da ovaj proces, koji je započeo Wittgenstein, nastavio i razradio logički pozitivizam i to agresivnije i ambicioznije nego što je to pretpostavio i sam tvorac ‘’Tractatusa’’.98 98

Iako se često u literaturi može naći tvrdnja kako je Tractatus imao status Biblije u logičkom pozitivizmu, sam Wittgenstein se kasnije nije u mnogome slagao sa Carnapom i ostalim predstavnicima logičkog pozitivizma.

149

7. Logički pozitivizam99 Posebno mjesto u pojavi logičkog pozitivizme, ili kako ga neki autori određenje zovu neopozitivizam Bečkog kruga, jesu radovi Ludviga Wittgensteina. Njegove ideje, kao što smo vidjeli, imaju korijena u Murove i Russellove kritike apsolutnog idealizma. Bilo je to pitanje naučnosti filozofije čiji bi odgovor na pitanje statusa filozofije mogli sažeti u njegovom odgovoru na kraju Tractatusa: »Ispravna metoda filozofije, bila bi zapravo ova; ne reći ništa nego ono što se može reći, dakle, stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze sa filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reći nešto metafizično, pokazati mu da nije dao nikakvo značenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bi bila nezadovoljavajuća za drugog – on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiji – ali ona bi bila jedina strogo ispravna.« Novopozitivistička škola stupila je u javnost 1929. godine spisom Znanstveno shvaćanje svijeta – Bečki krug, a osnovna intencija je bila rekonstrukcija znanosti na dva elementa; empirijskih (osjetilnih) elementarnih doživljaja i njihovih formalno-logičkih spojeva. 100 Jedan od utemeljitelja filozofije »Bečkog kruga«, Moritz Schlick, koji je kao fizičar počeo da misli filozofski, izrazio je uvjerenje mnogih znanstvenika i filozofa koji su u obnovi pozitivizma i empirizma vidjeli jedini izlaz iz krize, kada je na Filozofskom kongresu u Oxfordu 1930. godine rekao da započinje nova era u filozofiji, dakako, u obliku logičkog pozitivizma ili logičkog empirizma. Osnovna karakteristika je nepomirljivost prema bilo kakvim metafizičkim stavovima, a ona je slijedila iz empirističkog tumačenja znanstvenih rezultata. Na tom planu i okupili su se u okviru »Bečkog kruga« i oko njega Carnap, Schlick, Hahn, Neurath, Kaufmann, Kraft, Feigl, Frank, i mnogi drugi. Takozvana „Berlinska grupa“ koja se formirala usporedo i istodobno kada i prije navedeni krug okupila je oko sebe Reichenbacha, Hefberga, Hempela, i druge. Također u „Lavovsko – Varšavskoj“ grupi okupili su se Łukasiewicz, Kotarbinski, Lesnievski itd. I u drugim centrima Europe bilo je sljedbenika ovih grupa i škola koje su između sebe održavale žive veze i koje su svoj utjecaj proširile i na SAD, a naročito za vrijeme drugog svjetskog rata.

99

100

Kao što se filozofija egzistencije pokazuje kao jedna izrazita krajnost suvremene građanske filozofije dotle se logički pozitivizam ili logički empirizam pokazuje kao njena druga izrazita krajnost. U njemu se ostvaruje ona antiteza spram fenomenologiji ili filozofije egzistencije kao što je to i sam Husserl zamijetio. Na temelju svog scijentizma neopozitivisti i mnogi njihovi sljedbenici nazivaju se znanstvenim filozofima.

150

Logički pozitivizam

7.1. Filozofske prethodnice logičkog pozitivizma Pored toga što je logički pozitivizam spadao u ekstremni empirizam, on je bio, također, označen kao scijentizam. Potpuno povjerenje u znanosti i njeno jedinstvo predstavljaju osnovnu ideju logičkog pozitivizma. Također su odlučno odbacivali racionalizam i intelektualizam – gledišta da se čistim mišljenjem može doći do spoznaja o svijetu. U knjizi Positivismus Kamiz navodi četiri mislioca koji su po njegovom mišljenju značajno doprinijeli stvaranju pozitivističke klime u Beču i Berlinu početkom 19. stoljeća: John Watson (1878.–1958.) pokrenuo je bihevioristički pokret u psihologiji; Hans Kelsen (1881.–1973.) pravni pozitivizam; Max Weber (1864.– 1920.) objektivnu sociologiju; Leonard Bloomfield (1887.–1949.) mehanicizam u lingvistici. Stavovi tih autora danas izgledaju prejednostavni, ali njihov je doprinos, prije svega, u tome što su u znanstvene discipline kojima su se bavili uveli stroge i jasne kriterije, čime su ta područja »podigli na znanstveni nivo«. Navedeni autori predstavljaju inicijatore procesa stvaranja ideja logičkog pozitivizma, ali u programskom smislu pravac je imao ozbiljnije izvore. Tako u programatskom spisu Wisenschaftliche Weltauffassung: Der Wiener Kreis Neuratha, Hahna i Carnapa navode koje su filozofske prethodnice logičkog pozitivizma i to su: 1. 2.

3. 4. 5.

Pozitivizam i empirizam: Hume, prosvjetiteljstvo, Comte, Mill, Rich, Avenarius, Mach. Temelji, ciljevi i metode empirijskih znanosti (hipoteze u fizici, geometriji itd.): Helmholtz, Riemann, Mach, Poincaré, Enriques, Duhem, Boltzmann, Einstein. Logistika i njena primjena na stvarnost: Leibniz, Peano, Frege101, Schröder, Russell, Whitehead, Wittgenstein. Aksiomatika: Pasch, Peano, Vailati, Pieri, Hilbert. Eudemonizam i pozitivistička sociologija: Epikur, Hume, Bentham, Mill, Comte, Feurbach, Marx, Spencer, Muller-Lyer, Popper-Lynkeus, Carl Menger (otac).

Pored navedenih prethodnica, osnovnu ulogu u pozitivističkom shvaćanju prirode i uloge filozofije odigrali su epistemološki uvid u izvor i prirodu znanja i semantički uvid u prirodu i doseg smislenosti; za njih je jedina legitimna uloga filozofije bila pojmovna analiza. U tom kontekstu filozofija ne pruža nikakvo znanje o svijetu, već vrši analizu značenja centralnih pojmova znanosti i svakodnevnog iskustva.

101

U Dodatku pogledati kratki osvrt na život i rad Fregea.

151

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Bez obzira što su izvori logičkog pozitivizma bili zajednički i što im je odnos prema prirodi znanja i semantički uvid u prirodu i doseg smislenosti bili isti, ne smije dobiti utisak da je „grupa“ bila u potpunosti koherentna. Tako da su se u svojim pozicijama više ili manje oslanjali na različite izvore a kao zoran primjer možemo navesti odnos prema pitanju kako se vrši pojmovna analiza i u čemu se ona sastoji. Tako, Schlick pod utjecajem Wittgensteina, smatrao da filozofske rečenice, zapravo uopće nisu rečenice, već činovi ukazivanja na značenje. Kako se u našem razmatranju bavimo uvodom u filozofiju znanosti, tj. odnosom između filozofije i znanosti bilo bi zanimljivo navesti citat u kome Schilck objašnjava svoju tezu o ulozi filozofije: »Svaka je znanost sistem spoznaja, to jest istinitih iskustvenih spoznaja. I ukupnost znanosti, uključujući i iskaze svakodnevnog života, jest sistem spoznaja. Ne postoji, pored ovoga, domena filozofskih istina. Filozofija nije sistem iskaza; ona nije znanost. Ali što je onda? Pa, sigurno nije znanost, ali ipak je toliko značajna i važna da je se može, kao i prije, nazvati Kraljicom Znanosti. Jer nigdje ne piše da i Kraljica Znanosti i sama mora biti znanost. Veliku suvremenu prekretnicu karakterizira činjenica da filozofiju ne vidimo kao sistem spoznaja, već kao sistem činova; filozofija je ona aktivnost kroz koju je značenje iskaza otkriveno ili zadano. Pomoću filozofije iskazi su objašnjeni, pomoću znanosti provjereni. Druga se bavi istinitošću iskaza, a prva njihovim značenjem. Sadržaj, duša i duh znanosti prirodno je, u konačnoj analizi, utemeljen u onome što njeni iskazi zapravo znače; prema tome, filozofska aktivnost davanja značenja jest Alfa i Omega sveg znanstvenog znanja.«102 S druge strane, Ayer je smatrao da rečenice filozofije jesu „normalne“ rečenice koje imaju sadržaj. Budući da se njima ekspliciraju postojeća značenja pojmova, one su analitičke. On se u svojoj filozofiji držao ovog načela i njegova filozofija, barem u velikoj mjeri, doista predstavlja pojmovnu analizu centralnih pojmova ljudskog znanja. Svoju je analizu Ayer vršio jednostavnim jezikom, dakako, uz nešto filozofske terminologije. Utoliko je njegov stil vrlo blizak Mooreu i Ryleu. Carnap je, međutim, smatrao da uspješna pojmovna analiza ljudskog znanja može biti izvršena samo još strožim i još preciznijim aparatom – suvremenom logikom. Zato je svoje drugo veliko djelo i nazvao Logische Syntax der Sprache – Logička sintaksa jezika. Carnap je inzistirao na strogom razlikovanju predmet-jezika i meta-jezika; predmet-jezik govori o predmetima a meta-jezik govori o predmet-jeziku. Budući da filozofija analizira pojmove znanosti, jezik filozofije jest meta-jezik. Rečenice filozofije jesu meta-rečenice o terminima i rečenicama znanosti. Kako se u okviru same znanosti predmet-rečenice i meta-rečenice javljaju zajedno, ponekad u nerazmrsivom klupku, filozofska pojmovna analiza jezika znanosti nije nešto bitno različito od znanstvenog bavljenja činjenicama; razlika je samo u stupnju, a ne u 102

M. Schlick, Is There a Factual a Priori?, Wisenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gesellschaft an der Univesität zu Wien für das Vereinsjahr, u Feigl i Sellars, 1949., str. 56.

152

Logički pozitivizam

vrsti. Zato Carnapovi radovi, iako obrađuju temeljne epistemološke probleme, neupućenog čitatelja više podsjećaju na „puke tehničko formalne“ udžbenike simboličke logike nego na klasična filozofska dijela u kojima a se raspravlja o „temeljnim filozofskim pitanjima“, na primjer o položaju čovjeka u svijetu, biti u bitku, granicama i dosegu ljudske spoznaje, pravednosti, istini itd. Ideju da je filozofija pojmovna analiza, koju su logički pozitivisti dijelili s predstavnicima oxfordske filozofije običnog jezika, moguće je razumjeti na dva načina. Prvo, u smislu da analiza značenja prethodi svoj znanosti, zato što dok ne razumijemo i analiziramo značenja termina, ne znamo točno, ili čak uopće ne znamo, o čemu govorimo. U tom je smislu filozofija i dalje „kraljica svih znanosti“, i dalje je na neki način transcendentalna jer proučava uvjete mogućnosti smislenosti i znanja. Stav da je filozofija pojmovna analiza može se shvatiti i na drugi način. Dakle, drugi pristup bi se trebao sastojati u smislu da je analiza pojmova jedna od spoznajnih aktivnosti ljudskog uma, koja ne prethodi svim ostalim spoznajnim aktivnostima. Ova diferencijacija ili bolje rečeno uklanjanje primata jezika dovela je do shvaćanja da je jezik samo jedan od fenomena u svijetu, i proučavanje jezika nema status različitih od bilo kojeg drugog proučavanja. Ovim se semantika koja se bavi pojmovnom analizom stavlja u status jedne znanosti. Ona nije znanost ili aktivnost koja prethodi i omogućuje sve druge znanosti. Takvo je shvaćanje počelo prevladavati nakon drugog svjetskog rata naturalizacijom u filozofiji. Između ova dva shvaćanja mogu se podijeliti filozofi logičkog pozitivizma.103 Ono što je sjedinjavalo najraznovrsnije naučnike i filozofe u takav jedan opći pokret, usprkos znatnim razlikama, najbolje je oslikao Otto Neurath u svojoj knjižici Razvoj Bečkog kruga i budućnost logičkog empirizma. To su, po njemu, četiri bitna elementa: antimetafizička usmjerenost, opći empirijski stavovi, obraćanje metodičkoj intervenciji logike i težnja za matematičkim smislom znanosti. Ono što je karakteristika za sva četiri elementa je njihova izrazita negacija tradicionalne filozofije koju je obnovljeni pozitivizam proglasio u ime nauke i naučnosti filozofije, za mješavinu naučnosti i nenaučnosti. Negativni stav, posebice prema metafizici, ogleda se u činjenici da je za logički pozitivizam status metafizike nije stavio u ravan istinitosti ili neistinitosti, nego potpuno deplasiranu besmislenost. Logički pozitivizam, pored određenja statusa filozofije ka naučne, pokušava da riješi pitanje metodologije. Stari empirizam J.S. Milla ostao je u svojim nastojanjima da izgradi metodologiju nauke ograničen jednostranim induktivizmom. Suprotno njemu, koji je zanemario dedukciju, ali je ostao nemoćan da riješi logičke probleme indukcije, novi empirizam sjedinio se sa metodama deduktivne logike koja je doživjela snažan uspon krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Na taj način stvorena je osnova za logičku analizu iskustva, a budući da je logička analiza iskustva upućivala na ispitivanje jezika kao vanjskog oblika mišljenja, glavni problem su logički empirici posvetili punu pozornost postala je logička analiza jezika. 103

Kao što smo vidjeli Schlick je zastupa prvu tezu, dok su Carnap i Ayer bili između ta dva shvaćanja, dok Devitt i Sterlny zastupaju drugu poziciju itd.

153

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti On je po priznanju samog logičkog pozitivizma, pozvan da pomogne znanosti, prije svega, da otklanja opasnosti koje se javljaju prilikom postavljanja izlišnih pitanja i koja usmjerava filozofiju u pogrešnom smjeru. Zatim, ona izrađuje logičke instrumente za konstituiranje znanstvene teorije. Razni predstavnici logičkog pozitivizma različito su shvaćali ulogu i funkciju analize, ali se ona kod svih javljala uglavnom kao instrument naučnosti filozofije. Ali princip verifikacije bio je i ostao najveći kamen spoticanja za sve logičke pozitiviste. No, kako je to suštinska točka logičkog pozitivizma ona postaje predmetom najveće pozornosti. Jer strogost postulata koji on implicite sadrži i kojima su logički pozitivisti željeli da iz filozofije eliminiraju svaku ideju, svaki stav koji se ne može provjeriti Dakako, da je taj zahtjev morao da se okrene i protiv samog logičkog pozitivizma, jer se postavilo pitanje, sasvim razložno, pitanje kartera i statusa samog tog principa. Je li i on iskaz? Ako se, kao što traži logički pozitivizam pođe od stava da neki iskaz ima smisao samo ukoliko ispunjava jedan od dva uvjeta – da je analitičkog karaktera ili da je empirijski provjerljiv – onda i sam princip provjerljivosti mora ispunjavati jedan od ta dva uvjeta. Pokazuje se, međutim, da je to nemoguće i da bi, ukoliko se sam princip provjeravanja podvrgne provjeravanju, i on mora biti odbačen kao besmisleni metafizički iskaz. Navedimo kao zoran primjer te misaone borbe preko M. Schlicka, koji je krenuo od toga da je provjerljivost u krajnjoj instanci se svodi na iskustvo. Tu se suočio sa problemom jer je morao da objasni što je to iskustvo. Dalje, uzeo je kao polaznu točku stav da je iskustvo stanje mog subjektivnog mišljenja. Ali onda se postavilo pitanje što je sa drugim mišljenjem – postoji li ono ili ne? On je zaključio da se na ovo pitanje ne može odgovoriti jer se mišljenje drugog čovjeka ne da svesti na „moje iskustvo“. U tom smislu zaključio je također da „provjerljivost“ putem iskustva ne znači ništa drugo nego stanje duha koje se samo subjektivno može iskusiti. To znači da nema uopće mogućnosti utvrditi je li jedan stav provjerljiv ili nije za bilo kog drugog osim za mene subjektivno. Ako, dakle, po krajnjoj instanci logičkog pozitivizma poistovjetimo mišljenje, odnosno ispravno mišljenje, sa provjerljivošću onda dolazimo neminovno do solipsizma. Da bi izbjegao takve konzekvence Schlick je pribjegao gledištima Russella i Poincaréa, da je naučno saznanje uvijek saznanje strukture, a da se strukturni odnosi između iskustva drugih ljudi identična sa strukturnim odnosima između naših iskustava budući da su, kao strukturno, uvijek javni i intersubjektivni a ne subjektivni. Carnap i Neurath nisu bili jedini koji su, kao i Schlick, pokušali savladati ovu teškoću. I A. Ayer je pokušao odrediti status principa provjerljivosti. Zbog toga je, prvo, postavio zahtjev da se razlikuje provjerljivost od provjeravanja, a zatim pokušao nijanse u okviru provjerljivosti razlikujući praktičnu provjerljivost od provjerljivosti u principu, konkluzivnu provjerljivost od parcijalne provjerljivosti. Zaključio je da na taj način mogućno priznati empirijski smisao ne samo stavovima koji su stvarno provjereni nečijim iskustvom već i stavovima koji su samo parcijalni, ili principijelno provjerljivi. Kritičarima koji protiv principa provjerljivosti istupaju sa tvrdnjom da taj princip nije provjerljiv, on odgovara da princip 154

Logički pozitivizam

provjeravanja i ne može biti provjerljiv, već ga treba shvatiti i usvojiti kao definiciju a ne kao empirijsku hipotezu. No, ovim se nije rušio problem jer se pitanje prebacilo na samu definiciju. Ona se može shvatiti samo kao savjet ili preporuka što opet dovodi do istog rezultata, jer sa gledišta logičkog pozitivizma taj iskaz postaje besmislenim, jer nije dovoljno obrazložen ili to može biti. Pred Kantom, a ne u njemu, uzdizala se već veličanstvena građevina Newtonove mehanike, djelo koje je postalo uzorom ne samo njemu nego i još mnogim generacijama koje će doći. Kant je sebi postavio zadatak da odgovori na pitanje: kako je ona moguća? Razriješio ga je svojevrsnom kombinacijom empirizma i racionalizma, o kojoj možete čitati u svakom udžbeniku filozofije. Mi se moramo pozabaviti nešto suvremenijim „rješenjem“. Na početku druge četvrtine 20. stoljeća članovi tzv. Bečkog kruga (O. Neurath, R. Carnap, M. Schlick i drugi), posve svjesni već dvostoljetnog uspješnog postojanja prirodne znanosti, postupili su na Kantu donekle sličan način. Umjesto da se okreću prema unutrašnjosti našeg duha, usmjerili su svoju pozornost prema znanosti kao vanjskom fenomenu, kao nečemu što pred-leži i čemu se može pristupiti. Nakon što su u tradicionalnoj, „introspekcijskoj“ epistemologiji subjekt i objekt u spoznaji postali jedno, sada se razdvajaju. Subjekt ostaje ono što je bio, ali objekt više nisu ideje u njegovu duhu, nego skup znakova u nekoj znanstvenoj publikaciji ili aktivnost drugih ljudi. Inspirirani ovim, članovi Bečkog kruga definirali su dva moguća pristupa znanosti. Jednom riječju, znanost može biti predmetom historijskih, psiholoških, kulturoloških, socioloških i sličnih studija. Ako i te studije same nazovemo znanošću, a nema razloga da tone učinimo ako se one pridržavaju znanstvenih standarda, onda je ovdje riječ o znanostima koje se bave znanošću, tj. o znanosti o znanosti. Znanost se zbog toga može i mora, kažu članovi Bečkog kruga, promatrati neovisno o svojoj empirijskoj povijesnoj dimenziji, jednostavno kao opredmećen sklop provjerenih ili provjerljivih znanja koji je materijaliziran i objektiviziran u znanstvenim tekstovima.104 Znanje se otjelovljuje u jeziku pa jezik nužno mora odražavati njegovu strukturu, tj. njegove elemente, njihove međusobne odnose i unutrašnju hijerarhiju. Studij strukture znanstvenog jezika sa stajališta njegova odnosa prema istini jest zadaća filozofije i taj se studij obično naziva logikom znanosti.

104

Ovaj lingvistički obrat slikovito opisuje I. Supek u svom pasusu »Bijeg u lingvističke vode« u knjizi Filozofija znanosti. (Vidjeti u Dodatku).

155

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti

7.2. Osnovni stavovi logičkog pozitivizma Uvodne napomene: Ukoliko želimo analizirati filozofiju logičkog pozitivizma onda nužno moramo razjasniti neke bitne pojmove. U filozofiji je već dugo prisutan stav da ljudsko znanje ima dva izvora a to su razum i iskustvo. Vidjeli smo u poglavlju o odnosu racionalizma i empirizma kako je ta razlika uobličena u ta dva pravca. Postojali su, neovisno od ove podijele, a još uvijek postoje izvjesni karakteristični primjeri za razliku ta dva izvora, tako da matematičko znanje predstavlja izvjesnu paradigmu razumske spoznaje, dok su se ostale znanosti i svakodnevno iskustvo vezivale uz iskustvenu spoznaju. Možda bi se većina filozofa složila oko ovih primjera, ali nikako oko prirode, dosega i opravdanja tih dviju izvora znanja. U ovoj podijeli, također, moramo obratiti pozornost o tri sljedeće podijele: 1. Znanje – a priori i a posteriori 2. Sudovi – analitički i sintetički 3. Istine – nužne i kontingentne Obratimo pozornost na prvu podjelu: znanje čije je opravdanje, ali ne i porijeklo, neovisno od iskustva je – a priorno, dok znanje čije je opravdanje ovisno od iskustva i to u potpunosti je – a posteriorno. Ovdje opet možemo dati neke zorne primjere, tako paradigma za a priori znanja je matematika jer se ono opravdava i dokazuje mišljenjem a ne iskustvom. Točno je kako se to znanje stiče odgovarajućim učenjem, na primjer za vrijeme školovanja, ali ta vrsta iskustva nije relevantna za opravdanje i dokazivanje matematičkih istina. Primjeri a priori znanja su: »5 + 3 = 8 ili zbroj unutarnjih kutova trokuta je 180o itd.« Kod znanja a aposteriori situacija je drugačija jer se znanje opravdava, tj. dokazuje iskustvom. Primjeri a posteriori znanja jesu: »Ubrzanje predmeta pri slobodnom padu je 9,81 m/s2« ili »U drugom svjetskom ratu su pobijedili saveznici« itd. Samo nam iskustvo može reći jesu li ovi sudovi istiniti ili neistiniti i zašto. Druga podjela koja se odnosi na sudove ima sljedeće značenje: analitički sud – sud u kojem je predikat sadržan u subjektu i čija se istinosna vrijednost utvrđuje pojmovnom analizom, a ne, na primjer iskustvom i sintetički sud – sud u kojem predikat nije sadržan u subjektu i čija se istinosna vrijednost ne može utvrditi pojmovnom analizom. Primjeri analitičkih sudova su: »Trokut ima tri kuta«, »Pravac je prava linija«, »Mravi su ili uspostavili robovlasničko društvo ili nisu uspostavili«, itd. Sintetički sudovi jesu: »Ernina haljina je plava«, »Masa nekog tijela je tri kilograma«, »Trokut je crven«, itd. Kao što se vidi na osnovu nekoliko jednostavnih primjera kako za analitičke sudove istinitu vrijednost možemo utvrditi, a da ne znamo ništa o predmetima o kojima govore jer je dovoljno da razumijemo pojmove od kojih su sastavljeni. Dakle, ako razumijemo značenje pojmova, znat 156

Logički pozitivizam

ćemo jesu li istiniti ili neistiniti. U slučaju sintetičkih sudova, razumijevanje pojmova nije nam dovoljno za utvrđivanje istinosne vrijednosti. Osim što trebamo razumjeti pojmove, trebamo znati i kakve su stvari o kojima sud govori. Treća podjela koja se odnosi na nužno istinito – koje je nemoguće da bude drugačije i kontingentno istinito – koje je moguće da bude drugačije. Za neke istine vjerujemo da jednostavno ne mogu biti drugačije nego što jesu i vjerujemo da su nužne jer su njihove negacije nužno neistinite. Za neka pak vjerujemo da mogu biti drugačije nego što jesu, da su kontingentno istinite i da su njihove negacije kontingentno neistinite. Tako na primjer, nužnih istina nalazimo uglavnom u području matematike i logike: »Zbroj unutrašnjih kutova u trokutu je 180o «, »Ako je A veće od B i B od C, onda je i A veće od C.« itd. Primjer kontingentnih istina bili bi: »Cezar je prešao Rubikon.«, »Tri su stolice u kuhinji, a treća je u predsoblju.« itd. Na osnovu ove kratke analize znanja, sudova i istinitosti vidimo da između njih postoji određena bliskost kao što je primjerice između apriornog znanja, analitičkih sudova i nužne istinitost. Baš zbog svoje bliskosti različiti autori su ove tri podijele iznosili u različitim kombinacijama. Navedimo samo neke karakteristične primjere; za Leibniza je sve znanje u principu analitičko i u Božjem umu sve su istine nužne i analitičke. Dakako, u ljudskom umu koji je po prirodi ograničen postoje samo neke analitičke istine. Tako, za Leibniza to su istine o esencijama stvari a ostale istine su sintetičke i kontingentne. No, one su takve ne zato što postoje takve kontingentne istine nego se takvim pojavljuju u našem umu zbog naše ograničenosti. Navedimo jedan primjer, tako je po našoj podijeli iskaz »Cezar je prešao Rubikon« za nas čisto aposteriorna, sintetička i kontingentna istina. Međutim, po Leibnizu, kada bismo poznavali sve detalje Božjeg plana, poznavali bismo i dovoljne razloge za Cezarov prelazak Rubikona. Tada bi nam bilo jasno da nije bilo moguće da Cezar ne pređe Rubikon, da je u pojmu Cezara analitički sadržan i prelazak Rubikona, i ne bi nam bili potrebni udžbenici povijesti, već samo pojam. Ovdje postoji jedna bitna pretpostavka kako je univerzalni realizam osiguran po Božjem planu pri čemu se javlja potpuni izomorfizam između činjeničnih i pojmovnih istina. Ljudski um, doduše, taj izomorfizam može pratiti samo u sferi logike i matematike i najopćenitijih principa prirodnih znanosti, van te sfere ljudska je spoznaja osuđena na empirijsko istraživanje. U ovom apriornom izomorfizumu leži bit racionalizma, ali moramo napomenuti da ovdje pojam „a priori“ iako pozajmljen od Kanta da označi ono što je prije iskustva, nije u potpunosti sukladan sa Kantovom definicijom jer ona ovdje označava spoznaju neovisno od našeg spoznajnog aparata. U ovom je prikazan, mada preko Leibniza u radikalnom obliku, bit racionalizma. Suprotno ovom stavu s obzirom na ovu, i ne samo ovu, problematiku stoji empirizam. Za njih je sve znanje o svijetu oko nas dano iz iskustva, znanje koje ne dolazi iz iskustva sigurno nije o svijetu, već o tome kako mislimo, kako govorimo i slično. Mada u krajnoj radikalnoj izvedenici empirizma i to je znanje iskustveno. 157

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kao primjer navedimo stavove Humea, ali više zbog važnosti njegovih stavova u našem razmatranju a ne zbog toga što je on izraziti predstavnik empirističkog pristupa.105 On je smatrao da ljudsko znanje ima dva velika dijela; jedan je dio o načinu na koji mislimo, drugi je dio o činjenicama. Navedimo neke njegove izvorne stavove: »Sve predmete ljudskog rasuđivanja ili istraživanja mogu prirodno biti podijeljene u dvije vrste, relacije među idejama i činjenice. Prve su vrste znanosti geometrije, algebre i aritmetike; i ukratko, svaka tvrdnja koja je intuitivno ili dokazom izvjesna. Da je kvadrat nad hipotenuzom jednak zbiru kvadrat nad ostale dvije stranice u pravokutnom trokutu, jest propozicija koja izražava odnos između tih likova. (…) Propozicije ove vrste otkrivaju se samim mišljenjem, neovisno od ičega što postoji igdje u univerzumu. (…) Činjenice, koje predstavljaju drugi predmet ljudskog razuma, ne tvrde se na isti način, niti je naše svjedočanstvo za njihovu istinitost, ma koliko jako bilo, iste vrste kao i za prethodne. Još je moguća negacija svake činjenice; jer ne vodi u kontradikciju, i um je shvaća jednakom jednostavnošću i odjelitošću kao da je uvijek bila u skladu s realnošću. Da sunce sutra neće izaći nije manje shvatljiva propozicija i ne povlači kontradikcije ništa više od afirmacije. Da će izići uzalud bismo, prema tome, nastojali demonstrirati njenu neistinitost.«106 Kant je smatrao da je razumsko znanje, dakle ono apriorno, nužno i da se sastoji od analitičkog i sintetičkog.107 Iskustveno znanje nije nužno i sastoji se samo od sintetičkog. Na primjer, logika je analitički a priori jer je, uzmimo, načelo proturječja istinito i neovisno od iskustva. On je smatrao, također, da je matematika neovisna od iskustva zato što su matematički sudovi nužni, a iskustvo nikada ne može osigurati nužnost. S druge strane, što je veoma bitno, ti sudovi nisu analitički i nisu istiniti samo na osnovu značenja pojmova, a odatle slijedi da je matematička spoznaja sintetička a priori. Navedimo jedan slikovit citat iz Prolegomena: »Svi analitički sudovi u potpunosti počivaju na principu kontradikcije, i u njihovoj je prirodi da budu znanje a priori, bilo da su pojmovi od kojih su sačinjeni empirijski ili ne. Ima sintetičkih sudova a posteriori, koji imaju empirijsko porijeklo, ali ima i sintetičkih sudova koji imaju i a priori izvjesnost, i imaju svoj izvor u čistom shvaćanju i razumu. (...) Matematički sudovi su svi bez iznimke sintetički. Izgleda da je ova propozicija, iako neosporno istinita i u svojim konzekvencama izuzetno važna, do sada u potpunosti izmicala onima koji su istraživali ljudski razum, štoviše, bila je upravo suprotna svim njihovim pretpostavkama. (…) može se smatrati da je propozicija 7+5=12 čisto analitička propozicija koja, po principu kontradikcije, slijedi iz pojma zbroja 7 i 5. Ali ako pažljivo pogledamo vidjet ćemo da pojam zbroja 7 i 5 ne sadrži ništa osim sjedinjenja dva broja u jedinstven broj 105

106 107

Dakako, da on predstavlja vrhunac engleskog empirizma, ali će njegovi zaključci biti i kraj potpunog povjerenja u mogućnost potpunog ostvarenja empirizma kao jedinstvenog programa apodiktičke izvjesnosti. (Ovdje prije svega mislimo na status indukcije i ideje uzročnosti, o ovom podrobnije vidjeti u Dodatku – D, Hume) D. Hume, Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988., str, 81. O Kantovom stavu u nešto proširenijem obliku vidjeti u Dodatku – I. Kant.

158

Logički pozitivizam

koji je spoj ova dva (…) Niti je bilo koji princip geometrije analitički. To da je prava crta najkraći put između dvije točke jest sintetička propozicija. Jer moj pojam pravog ne sadrži ništa kvantitativno, već samo kvalitativno. Prema tome, pojam najkraćeg jest u potpunosti jedno zbrajanje, i ne može nikakvom analizom biti izveden iz pojma pravca.«108 Pored sudova aritmetike i geometrije sintetički a priori jesu i temeljni principi prirodnih znanosti, na primjer zakon održanja materije i zakon akcije i reakcije. Ostatak prirodnih znanosti jest sintetički a posteriori. Kao sljedeću krajnost navedimo stav J.S. Milla koji je smatrao da je nužno apriorno znanje iluzija. Sve je znanje aposteriorno, kontingentno i sintetičko. Mill priznaje da postoje definicije i da su one analitičke. Ono što poriče jest da postoji supstancijalno, sadržajno znanje koje bi bilo neovisno od iskustva. Aritmetika i geometrija, za racionaliste uzor razumskog znanja, za Milla predstavlja samo najopćenitije generalizacije iz iskustva. Tako on kaže: »Ostaje za istražiti što je temelj našeg vjerovanja u aksiome – koja je evidencija na kojoj oni počivaju? Moj je odgovor da su oni eksperimentalne istine, generalizacije iz opservacija. Propozicija Dva pravca ne mogu obuhvatiti prostor – ili, drugim riječima, Dva pravca koja su se jednom susrela, ne susreću se više, već se i dalje razilaze. – jest indukcija iz evidencije naših osjetila. (…) To je istina koja nam je znana iz ranog i konstantnog iskustva, induktivna istina i takva istina jest temelj znanosti Broja (…) Tako proizlazi da je naročita točnost, koje navodno predstavlja karakteristiku prvih principa geometrije, zapravo fikcija.«109 Ovdje smo naveli samo neke primjere koji govore o postojanju određenih kombinacija u ovim stavovima prema znanju, sudu i istini. No, ovdje se ne radi samo o matematičkoj kombinaciji mogućnosti odnosa nego i određenim stavovima ka spoznaji i odnos prema ovim pitanjima određuje i ukupno filozofsko opredjeljenje između racionalizma i empirizmima, pored čega Kantovo rješenje izlazi izvan ove dihotomije. Mada se može postaviti i pitanje osnovanosti same podijele koje dovode do određenih kombinacija, ali nesumnjivo da su problemi znanja, sudova i istine fundamentalni za filozofiju znanosti pa će ove dvojbe biti preslikane i na ovo područje. Još jedan pojam koji je bitan za razmatranje filozofije logičkog pozitivizma jest princip verifikacije pa ćemo dati neke uvodne napomene. 7.2.1. Princip verifikacije Logički pozitivizma također ima svoj stav prema prije navedenoj podijeli i to u obliku identifikacije. Naime, oni smatraju da se tri navedene podijele u potpunosti podudaraju, oni su tvrdili da je a priori i analitičko i nužno jedno te isto, odno108

109

I Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb 1953., str. 2., b,c. J.S. Mill, A System of Logic, Longmans Green, London, 1886., II,v,vi

159

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti sno isto vrijedi za a posteriori, sintetičko i kontingentno. Možemo reći da u prije navedenim primjerima uistinu postoje velike sličnosti koje upućuju na ovakvu podjelu. Istine logike i matematike često se shvaćaju kao apriorne, analitične i nužne, dok istine empirijskih znanosti i svakodnevnog iskustva često se shvaćaju kao aposteriorne, sintetičke i kontingentne. Ovo bi nas moglo povesti u pogrešnom smjeru jer u ovoj kombinaciji sličnost je sa stavom Leibniza koji, kao što smo rekli, predstavlja primjer nacionalističkog pristupa, a dok logički pozitivizma ipak pripada tradiciji empirizma. Zato moramo dodati jednu bitnu dopunu, a to je da logički pozitivizam što su oni smatrali da su istine logike i matematike zapravo istine jezika. Zato se teorija često i zove kao jezična teorija apriorija.110 Kao zoran primjer navedimo jedan Ayerov stav: »[…] a priori propozicije logike i čiste matematike, za njih dopuštamo da su nužne i izvjesne samo zato što su analitičke. To jest, držim da razlog što te propozicije ne mogu biti pobijene u iskustvu jest to što se njima ne tvrdi ništa o empirijskom svijetu, već one jednostavno bilježe našu odluku da simbole upotrebljavamo na određeni način.«111 Tako je u filozofiji logičkog pozitivizma iskustveno znanje bilo shvaćeno kao činjenično, a razumsko kao čisto formalno. Navedimo jedan primjer u kome Carnap koristi kriteriji u podijeli znanosti: »… dva glavna područja znanosti, naime formalne znanosti (logika, uključujući i matematiku) i činjenične znanosti (obuhvaćajući ukupnost svih empirijskih disciplina od fizike do povijesti.) […] Dok između ta dva područja psihološki gledajući postoji samo razlika u stupnju, a ne i u vrsti, s logičke točke gledišta može se pokazati precizna i fundamentalna razlika. Ona je osnovana na sintaktičkoj razlici između analitičkih i sintetičkih sudova. (str. 123) […] Razlika između formalnih i činjeničnih znanosti sastoji se u sljedećem: prve sadrže samo analitičke, dok druge sadrže i sintetičke sudove. […] Dodavanjem formalnih znanosti činjeničnim znanostima nije uvedeno nikakvo novo područje predmeta, usprkos suprotnom mišljenju nekih filozofa koji vjeruju da „realni“ predmeti činjeničnih znanosti moraju biti suprotstavljeni „formalnim“, „duhovnim“ ili „idealnim“ predmetima formalnih znanosti. Formalne znanosti uopće nemaju nikakvih predmeta: one su sistemi pomoćnih sudova bez predmeta i bez sadržaja. Navlas na oštrom razgraničenju između formalnih i činjeničnih znanosti, prema tome, ostavlja netaknutom tezu o jedinstvu znanosti.«112 Odavde slijedi da iskustvo predstavlja jedini sadržajni, informativni izvor znanja. Razum je od ogromne koristi u sistematiziranju i predviđanju iskustva, ali 110

111

112

Sudovi logike i matematike nisu istiniti zbog empirijskih činjenica kao što je to slučaj kod Milla, niti zbog božjeg plana kao što misli Leibniz, ili zbog zora kao kod Kanta, ili pak zbog načina na koji asociramo ideje kao što to misli Hume, već zbog načina na koji govorimo, zbog odluke da riječi koristimo na način na koji ih koristimo. A.J. Ayer, Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondsworth, Middlesex, England, 1987.. str. 41. R. Carnap, Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.237.

160

Logički pozitivizam

razumom se ne može sadržajno proširiti naše znanje o svijetu. To je teza svakog empirizma. Zbog toga je za logičke pozitiviste, koji su se često nazivali i radikalni empiristi ili logički empiristi, Kantov stav da postoji sintetička a priori spoznaja bio crvena krpa. Kritiku ideje da postoji sintetička a priori spoznaja najjasnije je izložio Schlick u tekstu »Is There a Factual a priori?« iz 1930. u kojem kritizira Kanta, Husserla i Schelera. Crvena krpa bio je i Descartesov stav, opisan u Prvoj meditaciji, da sjedeći u naslonjaču pored vatre, u toploj sobi, na miru od vanjskih utjecaja, čistim mišljenjem, ne oslanjajući se na varljivo osjetilno iskustvo, može spoznati strukturu svijeta u kojem živi. Pozitivisti su smatrali da spoznaja koja je neovisna od iskustva može biti samo analitička, tj. lišene činjeničnog nadražaja a da činjenični sadržaj može imati samo spoznaja utemeljena u iskustvu, tj. sintetička. Ne postoji sintetički a priori, isto kao ni analitički aposteriori. Vidimo da logički pozitivizam ima potpuno dijametralno suprotan stav spram racionalizma i Kantova rješenja. Bilo bi zanimljivo pokazati paralelu između empirista Huma i nekih stavova logičkog pozitivizma koji kao što smo već rekli pripadaju, iako radikalno, istom krugu empirista. Pozitivisti nisu tvrdili, pored ostalih dijelova znanja, postoji formalno i činjenično. Oni su tvrdili da znanje može biti ili formalno ili činjenično, ono što ne pripada niti jednoj od tih dviju vrsta nije nikakvo znanje, već doslovna besmislica. Taj stav možemo naći već kod Humea. Uvjeren da znanje može biti ili o relacijama između ideja, ili o činjenicama, i ni o čemu drugome, on je tvrdio da sve ono što ne pripada niti u prvu niti u drugu vrstu nema nikakve vrijednosti. Ovaj argument se često naziva Humeove rašlje. Pozitivisti su, pored Humeovih filozofskih ideja baštinili i njegovu strogost, možemo reći militantnost. No, za takav stav moralo se posjedovati i „oružje“ koje će dovesti do cilja. Iz epistemološkog uvida u prirodu i porijeklo ljudskog znanja nastao je i semantički kriterij smislenosti – poznat kao princip verifikacije – koji je predstavljao osnovno oružje u obračunu sa ne empirističkim filozofijama. Princip verifikacije sastoji se u sljedećoj tvrdnji: Rečenica je smislena ako i samo ako govori ili o odnosu između pojmova ili o činjenicama iskustva. Drugim riječima: Rečenica je smislena ako i samo ako je ili analitička ili empirijski provjerljiva. Sve one i samo one rečenice koje nisu niti analitičke niti empirijski provjerljive jesu besmislene. One ne znače ništa, one nemaju nikakvog značenja. Navedimo primjer opisa verifikacije koju daje Ayer: »Princip verifikacije trebao bi pružiti kriteriji kojim bi se moglo odrediti je li rečenica doslovce smislena ili nije. Jednostavan način da ga se formulira bio bi da se kaže kako rečenica ima doslovno značenje ako i samo ako propozicija koju izražava jest ili analitička ili empirijski provjerljiva.«113 Još detaljniju formulaciju principa verifikacije možemo naći, na primjer, kod Carnapa: »(Smislene) rečenice dijele se na sljedeće vrste: kao prvo, ima rečenica koje su već na osnovi same svoje forme istinite („tautologije“, prema Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim „analitičkim sudovima“); one ne kažu ni113

A.J. Ayer. Ibid., str. 7.

161

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti šta o stvarnosti. Ovoj vrsti pripadaju formule logike i matematike; one same nisu izrazi o zbilji, već služe za transformaciju takvih izraza. Kao drugo, ima negacija takvih rečenica („kontradikcija“); one su proturječne, dakle neistinite na osnovi svoje forme. Za sve ostale rečenice odluka između istinitosti ili neistinitosti leži u protokol rečenicama; one su (istinite ili lažne) rečenice o iskustvu i pripadaju u područje empirijskih znanosti. Ako se hoće formulirati rečenica koja ne pripada niti jednoj od ovih vrsta, ona će automatski bit besmislena.«114 Odavde slijedi još jedna bitna činjenica a to je odnos logičkog pozitivizma i filozofije, odnosno filozofskih problema. Oni su smatrali da su filozofski problemi uglavnom ili čak sasvim, pseudo problemi do kojih je došlo nepažljivom upotrebom jezika; da se jezik koristio pažljivo, oni ne bi ni nastali. Glavna poluga kojom se to trebalo pokazati bio je verifikacionizam.115 Ovim uvidom može se pojasniti niz temeljnih filozofskih pojmova i glavne filozofske probleme eliminirati kao pseudo-probleme. Možemo kao zoran primjer navesti nekoliko slučajeva. Ekvivalencija – dvije rečenice imaju isto značenje akko u svim mogućim okolnostima imaju iste opažljive posljedice. Sinonimnost – riječi F i G imaju isto značenje akko su rečenice „x je F i x je G“ ekvivalentne. Analitičnost – rečenica je analitička akko njena istinosna vrijednost ne ovisi o mogućim empirijskim okolnostima. Tautologija (analitički istinita rečenica) – rečenica je tautologija akko je istinita u svim mogućim okolnostima. Kontradikcija (analitički neistinita rečenica) – rečenica je kontradikcija akko je neistinita u svim mogućim okolnostima. Sintetičnost – rečenica je sintetička akko joj istinosna vrijednost ovisi o mogućim okolnostima. Verifikacionizam omogućuje inter-subjektivnost značenja (semantike) i spoznaje (epistemologije) – subjektivne predodžbe koje vezujemo uz rečenice značenjski su irelevantne, sve se značenje svodi na ono što je intersubjektivno provjerljivo. Razgraničenje smisla od besmisli – ako nikakva moguća stanja stvari ne utječu na istonosnu vrijednost sintetičke rečenice, ona je besmislena. Da bi sintetička rečenica bila smislena, moraju biti barem zamisliva stanja stvari koja bi utjecala na njenu istinosnu vrijednost. Tako se eliminiraju prazne ili prividno različite hipoteze; ako hipoteza nema nikakvih opažljivih posljedica, ona je besmislena ili barem prazna – lišena empirijskog sadržaja. Ako sve moguće okolnosti jednako imaju utjecaj na istinosnu vrijednost dviju hipoteza, onda se zapravo radi o istoj hipotezi. Pseudo-problemi u filozofiji; postojanje vanjskog svijeta – ako pretpostavka da vanjski svijet postoji i pretpostavka da vanjski svijet ne postoji u svim mogućim okolnostima imaju iste opažljive posljedice (a poanta filozofske diskusije je u tome da iskustvo ne može presuditi), onda one zapravo imaju isto značenje; prema tome, nemamo oko čega raspravljati, problem ne postoji. Postojanje umova drugih ljudi – ako pretpostavka da, osim mene samog, i drugi ljudi imaju umove u svim mogućim okolnostima ima iste opažljive posljedice kao i pretpostavka da su drugi ljudi samo automati ili zombiji, onda te dvije 114

115

R. Carnap, Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959. str.237. Možemo napomenuti da ovu ideju daje prvi kemičar i fizičar W. Ostwald (1905.)

162

Logički pozitivizam

pretpostavke imaju isto značenje te zbog toga nije jasno oko čega se uopće sporimo. Navedimo još jedan primjer koji često koristimo u svakidašnjem govoru a to je uporaba stava istina je – budući da rečenica, na primjer, »Kiša pada« i »Istina je da kiša pada« imaju iste opažljive posljedice, imaju i isto značenje. Prema tome, ono »Istina je da« sasvim je suvišno, ne služi ničemu, sve što se želi reći može se reći i bez toga; odnosno, uopće se ne treba niti koristiti. Prema ovoj dijagnozi svi su tipični filozofski problemi nerješivi jednostavno zato što uopće ne postoje. Da smo prihvatili pravila jezika – princip verifikacije – oni ne bi nastali zato što ih se uopće ne bi moglo formulirati. Kako, međutim, istina s kojom je znanost po pretpostavci u nekom dosluhu, ne ovisi o pojedincu, o prostoru (fizičkom ili duhovnom) i o vremenu, to se logika znanosti mora otarasiti svih tih natruha, mora istodobno s analizom teksta izvršiti i njegovo pročišćenje ili, kako se uobičajilo reći, njegovu rekonstrukciju. Kako to izvesti? Znanstveni tekst, naravno, pripada nekom jeziku. Svaki se jezik može analizirati s triju aspekata: sintaktičkog, semantičkog i pragmatičkog. Shematski se oni mogu opisati kao: odnos nekog jezičnoga znaka prema drugom nekom znaku ili nizu znakova u istom jeziku, recimo riječi u rečenici (sintaksa), odnos znaka prema onome što taj znak označuje, na primjer nekoj stvari (semantika) i odnos znaka prema onome koji ga upotrebljava (pragmatika). Logika znanosti mora, a logički pozitivisti bili su uvjereni i da može, svoju zadaću u potpunosti ispuniti bez ikakva pozivanja na onog tko je tekst napisao ili na onog kojemu je on namijenjen, što će reći bez ikakvog oslonca na pragmatiku jezika. Oslobođenoj pragmatike, filozofiji znanosti ostaje da se pozabavi semantikom i sintaksom znanstvenog jezika. Da bi izbjegao sva ova pitanja koja su mu se činila suviše metafizičkim i neznanstvenim, logički je pozitivizam kreirao radikalnu i vrlo specifičnu teoriju značenja. Značenje nekog iskaza vezano je u toj teoriji uz način utvrđivanja njegove istinitosti ili, kako se to u njihovu žargonu govorilo, uz njegovu verifikaciju. O verifikaciji ćemo poslije govoriti opširnije. Sada je bitno uočiti ovaj radikalan stav po kojem su svi iskazi kojih se istinitost ne može ustanoviti konkretnim i konačnim metodama jednostavno besmisleni. U tu vrstu iskaza spadaju, prema logičkim pozitivistima, gotovo svi stavovi filozofije, a osobito pitanja koja filozofija postavlja. Razmotrimo, primjerice, iskaz: »Masa ovog kamena je 5 kg«. Upitan: »Što to znači?«, logički bi nas pozitivist upoznao s postupkom verifikacije, koji se u ovom konkretnom slučaju svodi na vaganje kamena, smatrajući da potankim opisivanjem tog postupka razotkriva značenje svog iskaza. Prema navedenom kriteriju logičkih pozitivista taj je iskaz bjelodano smislen, ima neko značenje jer se dade jednostavno provjeriti. Zamijetimo također da logički pozitivizam kao kriterij uzima načelnu, a ne stvarnu provjerljivost. Tako je iskaz: »Na Plutonu ima života« smislen jer, premda ga sada nije moguće uistinu provjeriti, možemo opisati proceduru njegova provjeravanja. 163

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kako, primjerice, provjeriti temeljnu tvrdnju realizma: »Postoji svijet izvan moje svijesti«? Nikakvo iskustvo ne može taj iskaz niti potvrditi niti opovrgnuti. Jednako besmisleno ispada i osnovna teza realizmu oprečnog solipsizma: »Ne postoji svijet izvan moje svijesti«. Zbog toga su logički pozitivisti smatrali da su filozofska pitanja poput: »Postoji li svijet izvan moje svijesti?« jednostavno besmislena te da bavljenje njima ne može pridonijeti našem znanju. Mnogo su više uspjeha logički pozitivisti imali sa sintaksom znanstvenog jezika. To zbog toga što je bila jednostavno izjednačena s logičkom strukturom znanstvenog teksta, za razliku od njegove gramatičke strukture. Tako, često se govori o logičkoj sintaksi jezika. U definiranju logičke sintakse znanstvenog jezika logički pozitivizam oslanja se na onu koliko znanstvenu, toliko i filozofsku tradiciju koja matematiku smatra idealnim jezikom znanosti. Logička se sintaksa zbog toga jednostavno preuzima iz matematičke logike uz neke nužne adaptacije. Ukratko: jedan posve formalan jezik, a to znači jezik kojem semantika nije definirana, sastoji se od dvije grupe znakova, znakova za varijable (koji će poslije označavati znanstvene termine kao što su „masa“, „dužina“ ili „čestica“) i od znakova za logičke konstante, koje povezuju varijable u tzv. formule ili iskaze, na primjer znak za veznik „i“ ili za takozvani kvantifikator „za svaki“. Proizvoljan skup znakova ne čini formulu. Bit čitave logike jest u tome da pravila transformacije moraju biti takva da se iz dobro formirane i istinite formule može izvesti samo dobro formiran i istinita formula. Drugim riječima, ako smo nekom skupu iskaza (formula) koji u izvođenju igra ulogu skupa premisa pridodali oznaku „istinito“, onda pri pravilnom zaključivanju ne smije se desiti da dobijemo lažan zaključak. Prema mišljenju logičkih pozitivista svaka se prava znanstvena teorija, po uzoru na geometriju, može razviti posve formalno kao skup simbola i njihovih nizova bez pozivanja na njihovo značenje ili, kako se to uvriježilo nazivati, interpretaciju. Interpretacija formalnog sustava može se utvrditi i raspraviti zasebno. Formiranjem opće sintakse znanstvenog jezika logika znanosti učinila je prvi korak prema njegovoj rekonstrukciji. Formalnu shemu treba sada ispuniti sadržajem. Obratimo pozornost na neka opća mjesta tj. problematikom kojom se bavi logički pozitivizam, a na prvom mjestu stavimo problem pojma i suda, odnosno razmatranje definicije pojma. 7.2.2. Tumačenje i objašnjavanje pojmova Jedan od prvih zadataka nauke jest pročišćavanje uporabljenih pojmova, a na prvom mjestu onih koji se koriste u svakodnevnom govoru jer su izrazi govornog jezika zapravo prividni i nejasni pojmovi. Carnap, sukladno tome, pravi razliku između explicandum-a manje ili više nejasnog značenja riječi svakidašnjeg izraza i explicat-a onog naučnog pojma koji treba u sklopu nauke da zamjeni prije navedenih. Prema njemu prava eksplikacija moraju posjedovati četiri nužna zahtijeva koje eksplikat mora zadovoljiti: Prvi zahtjev je sličnost sa eksplikandumom, ali ta 164

Logički pozitivizam

sličnost ne može i ne mora biti jednoznačna već ona može ići toliko daleko koliko nejasnost ovog drugog to dozvoljava. Drugi zahtjev, je pogodnost uporabljenog pojma. Neki pojam je utoliko pogodniji ukoliko se, na osnovu iskustva, može dovoditi u vezu s drugim pojmovima, odnosno ukoliko je funkcionalniji odnosno pogodniji. Treći zahtjev se odnosi na što veću egzaktnost uporabljenog pojma, a ovaj zahtjev se može ispuniti samo simultano pomoću čitavog sustava međusobno povezanih pojmova. Na kraju četvrti zahtjev je postulat jednostavnosti i on poprima dvije forme: jednostavnost definicije pojma i jednostavnost iskaza zakona koji se ovim pojmom omogućava, ali ovaj zahtjev i prvi, o sličnosti, podređeni su primatom drugog i trećeg zahtjeva. Eksplicirani pojam, po Carnapu, može se javiti opet u tri različite forme: kao klasifikacijski, komparativni i kvantitativni. Klasifikacijski pojam je najjednostavniji i služi za podjelu određenih stvari na dvije ili više klasa koje jedna drugu isključuju, kao što je to slučaj, recimo, prilikom podijele biljaka ili životinja itd. Kvantitativni pojam upotrebljava se tamo gdje je predmet ili njihove osobine moguće okarakterizirati pomoću numeričkih vrijednosti. Između ta dva pojma stoji komparativni pojam, tako na primjer zamjena klasifikacijskog pojma „topao“ kvantitativnim pojmom „temperatura“ itd. Ovdje se uvijek radi o pojmu relacije. Na kraju spomenuto razlikovanje triju vrsta pojmova u logičko-spoznajnoj oblasti, a posebice u teoriji o vjerojatnosti, igra posebnu ulogu. Ovdje se na primjer postavlja pitanje je li u induktivnoj logici može se definirati čisto komparativni pojam vjerojatnosti pomoću koga bi se mogli formulirati iskazi kao, recimo: »vjerojatnost hipoteze h1 na osnovu iskustva I1 je veća od vjerojatnosti hipoteze h2 na osnovu iskustva I2«, ili je li može se ići dalje i definirati kvantitativni pojam vjerojatnosti neke hipoteze na osnovu određenih iskustvenih stanja stvari, tako da se mogu formulirati i iskazi ovog oblika: »Vjerojatnost neke hipoteze h na osnovu promatranja I, ravna je r«, pri čemu je r određena brojna vrijednost između 0 i 1. Po Carnapovom mišljenju postoji mogućnost kako kvantitativne tako i komparativne induktivne logike. 7.2.3. Aksiomske definicije i pravljenje razlike između pravih i nepravih pojmova U novijoj logici i matematici postoji definicija pojmova pomoću sustava aksioma koje Carnap označava kao „neprave pojmove“ i imaju fundamentalnu ulogu. Njihova svojstvenost postaje jasnija kada se oni izdvoje od običnih „pravih pojmova“. Ti pravi pojmovi mogu biti realni ili formalni. Realni su pojmovi stvarnih predmeta (neorganskih, organskih, psihički, duhovni) i takvi pojmovi javljaju se kao značenje jezičnih izraza koji su nam poznate kao „imenice“, nazivi pojedinačnih stvari, rodova organizama, osobina, relacija itd. Pored toga jezik sadrži i druge izraze koji se ne mogu shvatiti kao nazivi predmeta. To su takozvani „logički znaci“ koji se izražavaju recimo kao što su „i“, „ili“, „ako … onda“. Smatra se da ti izrazi nemaju samostalno značenje; radi jednostavnosti Carnap i za njih navodi da su pojmovi i naziva ih „formalnim pojmovima“. Po takozvanom logističkom shva165

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ćanju u njih spadaju i svi matematički pojmovi zato što se i oni mogu definirati pomoću nekoliko takvih čisto logičkih pojmova. Formalni kao i realni pojmovi uvode se pomoću eksplicitnih definicija ili takozvanih uporabnih definicija. Njima kao pravim pojmovima stoje nasuprot nepravi pojmovi, uvedeni pomoću implicitnih definicija, to jest definicija pomoću sustava aksioma. Pri aksiomskoj izgradnji neke teorije u prvom planu uopće ne stoji problem pojma, već pitanja povezanosti iskaza dotične nauke koji treba svesti na nekoliko osnovnih iskaza. Euklidov veličanstveni sustav geometrije je praktična realizacija te stare ideje aksiomatike. Pojmovi uporabljeni u aksiomima moraju se uzeti neposredno iz opažanja ili moraju biti uvedeni pomoću eksplicitnih definicija. Ta činjenica je bila trn u oku matematičara a posebice u slučaju geometrije jer cjelokupna nejasnost i neodređenost opažanja tako ulazi i u matematiku. Genijalno je djelo matematičara Hilberta što je rješenje ovog problema našao na taj način što je odnos pojma i suda u sustavu aksioma obrnuo: umjesto da uporabom već poznatih pojmova formulira evidentne iskaze, on je te pojme definirao tek pomoću zahtijeva da u sustavu aksioma formulirani iskaz treba da važi za te pojmove. Vanjski povod za te aksiomske definicije pojmova treba da je činio takozvani „princip dualnosti“ u matematici, to jest saznanje da se zamjena određenih pojmova u nastavnom sadržaju matematičkih teorema ne ovisi i ne izaziva nikakvu promjenu (na primjer: mogu se u projekcijskoj geometriji međusobno zamjenjivati izrazi „točka“ i „pravac“, a da uz to svi iskazi ostanu točni). To navodi na pomisao da opaženi sadržaj uporabljenih pojmova prilikom formuliranja teorema ne mora igrati nikakvu ulogu. Odavde slijedi da bi bilo moguće te pojmove definirati na način koji se sasvim oslobodio opažanja, a to se desilo u modernoj aksiomatici. Aksiomski uvedeni pojmovi razlikuju se u jednoj bitnoj točki od pravih pojmova, čime se tek opravdava njihovo značenje kao „nepravih“ pojmova; za svaki dovoljno precizno definirani pravi pojam mora se u svakom slučaju iznesenog primjera nedvosmisleno moći odlučiti je li dani predmet spada ili ne spada u taj pojam. Za jedan nepravi pojam ovaj problem je nerješiv ili besmislen, jer na primjer, pitanje je li određena kugla broj koja u aksiomskom sustavu može imati isto značenje je besmisleno. Ovo ima svoj razlog u tome što sustav aksioma definira pojam broja samo implicitno, a eksplicitno na primjer pojam progresije. Otuda se javljanje ili nejavljanje neke realizacije sustava i može utvrditi samo za neku čitavu klasu predmeta. Činjenica da aksiomski definirani pojmovi nemaju nikakvog određenog sadržajnog značenja vodi ka tome da se ovi nepravi pojmovi shvate kao promjenljive nasuprot pravim pojmovima koji su konstante. Ako se pod „spoznajom“ podrazumijeva „realna spoznaja“, onda se ne smije tvrditi da neki sustav aksioma sa svim, iz njega izvedenim, postavkama predstavlja neko saznanje. Jedan takav formuliran sustav čini, naprotiv, samo „teorijsku shemu“ praznu formu za moguće teorije. Onda je uvijek potrebno posebno istraživanje da bi se pokazalo da neki sustav realnih pojmova ispunjava uvijete izreče166

Logički pozitivizam

ne u sustavu aksioma. Posebno istraživanje pitanja je li onda ispunjen i cjelokupni sustav postavki ipak nije nužno, jer primjenljivost aksioma na dotične realne pojmove predstavlja i u isti mah garantira za to da važi cjelokupnost postavki za to područje. 7.2.4. Pojam definicije pridodavanja Primjena neke aksiomatski izrađene teorijske sheme na stvarne predmete vrši se, kao što smo vidjeli, na taj način što se umjesto nepravih pojmova uvode pravi. To uvođenje vrši se pomoću posebnog postupka koje Reichenbach naziva obično „definicijom pridodavanja“. U semantičkom načinu govora postupak definicije pridodavanja bi morao biti tako opisan da se tu umjesto promjenljivih koje se javljaju uvedu konstante („nazivi“) koji potiču uz nekog semantičkog sustava, to jest čija su značenja poznata na osnovu pravila dotičnog jezičnog sustava. Taj jezični sustav može biti ili govorni jezik sa njegovim više ili manje neodređenim značenjem, ili neki precizniji naučni jezik, ili, najzad neki naročito konstruirani jezični sustav sa egzaktnim pravilima označavanja i značenja. Definicija pridodavanja sastoje se onda u semantičkoj interpretaciji kalkila ili semikalkila.116 7.2.5. Radikalni empirizam Drugi važni logički činilac, pored pojmova, predstavljaju iskazi i njihova značenja, sudovi. Oni su u tom pogledu još značajniji što cjelokupno naučno saznanje koristi pojmove samo kao pomoćno sredstvo i, na kraju krajeva, cilja na formuliranje smislenih i istinitih iskaza. Problem (prikazano, ne-imperativnog) iskaza i njegovog smisla je problem prema kojem je logički pozitivizam dobio svoje ime, jer dok je stariji pozitivizam polazio od onoga što je u doživljaju dano i sve naučne teorije težio da svede na iskazu o tom danom, dotle za logički pozitivizam polaznu točku čini analiza značenja stavova (rečenica), i rezultat te analize je ono što je njegove predstavnike navelo na mišljenje da uopće samo analitički i empirijski stavovi imaju neki smisao, dok svi metafizički stavovi, naprotiv, moraju se smatrati kao besmisleni, budući da predstavljaju samo prividne stavove. To negativno držanje proisteklo je iz radikalnijeg zaoštravanja empirijskog gledišta. Ako se neka riječ smisleno uporabi onda ona može biti definirana ili pomoću drugog izraza ili njeno značenje mora biti razjašnjeno u iskustvu neposrednim pokazivanjem predmeta, odnosno vrste predmeta koja njegova značenja sačinjava. Prilikom smislene uporabe rečenice moramo, da bi rečenica bila razumljiva, biti u stanju pokazati pod kojim uvjetima ona istinita ili nije, to jest moramo, kao što je Wittgenstein rekao, pokazati „metodu verifikacije“ rečenice. No, što se 116

Kalkil i semikalkil predstavljaju oznake za operatore u logici kao što su konjunkcija disjunkcija itd.

167

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tiče našeg govornog jezika postupak verifikacije je otežan, ako ne i nemoguć, jer gramatika našeg jezika dopušta obrazovanje prividnih rečenica. Zbog toga bi bila poželjna zamjena govornog jezika jednim egzaktnim naučnim jezikom u kome već sintaksa ne bi dozvoljavala takve spojeve, na primjer, „pravilima forme“ onemogućiti spajanje nekog iskaza koji se odnosi na nešto psihičko sa individualnim simbolima koji se odnose na geometrijske objekte, itd. 7.2.6. Besmislenost metafizike Empirijski kriterijem smisla za stvarni sadržaj iskaza ne ispunjavaju metafizički stavovi. Zbog toga su oni besmisleni. Carnap ih dijeli na dvije grupe: ili se u njima javljaju besmislene riječi, ili se po sebi smisleni izrazi međusobno spajaju na besmislen način. Prvi slučaj nastaje onda kad upotrebljavamo riječi kao što su: „Bog“, „ono što je apsolutno“, „ništa“ itd. Ne treba gubiti iz vida da ovo antimetafizičko gledište u vezi primjerice s pojmom Boga ne predstavlja, recimo, neki ateizam jer bi se ateizam sastojao u poricanju „istinitosti“. Ova kritika nije usmjerena protiv pretenzije na istinitost rečenice, nego protiv nje kao sintaktičke tvorevine, poriče se da se pri tome uopće radi o nekoj rečenici. Druga vrsta besmislenost nastaje besmislenim spajanjem po sebi smislenih pojmova, a što je moguće u običnom jeziku zbog ne postojanja strogosti u pravilima sintakse (na primjer rečenica: „Cezar je prost broj“). U jednoj raspravi od M. Heideggera može se pročitati rečenica „ništa ništi“ a u tome Carnap vidi tipičan slučaj besmislenog sklapanja i konstrukcije rečenice i to u ovom slučaju dvostruko pogrešno korištenje. Besmislenost prve vrste je korištenje i uporaba riječi „ništa“ kao naziv za neki predmet odnosno besmislenost druge vrste a to je verbalna uporaba riječi „ništiti“ i kada bi postojalo neko „ništa“ kao objekt, onda se na osnovu definicije ne bi mogli izreći nikakva njegova aktivnost. Ovdje se ponovo dokazuje nesavršenost govornog jezika koja dozvoljava govorne obrate kao što je „napolju je ništa“ što može navoditi na pomisao da se o nekom predikatnom iskazu koji bi se simbolički mogao predstaviti „ni – (na)“ to jest sa „napolju“ označeni predmet ima osobinu „ništa“. Drugi primjer je uporaba rječice „je“ koja može da se upotrebljava u govornom jeziku u sasvim različitim značenjima, tako na primjer za matematičku relaciju 2+2 „je“ 4, drugi put kao oznaku relacije element – klasa (»Sokrat „je“ čovjek«) ili pak simbol egzistencije (»Bog jest, odnosno „je“«), odnosno pridodavanju neke osobnosti (»ovo drvo „je“ zeleno«) itd. Jedan logički egzaktan jezik unaprijed oštro razlikuje ta značenja uporabom različitih simbola. Ova problematika, za logički pozitivizam, ne odnosi se samo na metafizička pitanja nego i na većinu tradicionalno – spoznajnih pitanja, kao što je na primjer pitanje realnosti vanjskog svijeta. Kao ilustraciju navedimo slijedeći primjer; pretpostavimo da imamo dva geografa od kojih je jedan spoznajno – teorijski realist a drugi solipsist, onda će prvi tvrditi da fizičke stvari predstavljaju ne samo sadržaje opažaja, već i da egzistiraju „po sebi“, dok drugi naprotiv, predstavlja kao realne samo opažaje vanjskog svijeta a samom vanjskom svijetu će odricati „realnu egzi168

Logički pozitivizam

stenciju“. Ako se od obadvojice traži da riješe problem je li u centralnom Brazilu postoji određeno jezero ili ono postoji samo po legendi, onda će oni pomoću empirijskih kriterija (preuzimanje ekspedicije u oblasti za koju se pretpostavlja da posjeduje dotično jezero) doći do istih rezultata, na primjer, geografski položaj jezera, dubina itd. Nakon iscrpljivanja svih empirijskih kriterija koji se potpuno poklapaju kod obojice znanstvenika ipak će na kraju ostati razlika jer će realista i dalje tvrditi da jezero ne samo da postoji i da ima te i te empirijske osobine, već osim toga da je i realno, dok će solipsist tu realnost poricati i reći da su samo njegove predstave o tom jezeru realne. Budući da su svi empirijski kriteriji iscrpljeni, ova dilema spada u područje metafizičkog za koje se ne može navesti kriteriji za slučaj istinitosti ili lažnosti. Zato se ni realistične ni solipsističke teze ne mogu priznati kao smisleni naučni iskazi, to jest ne da su obje lažne, već naprotiv, da su obje besmislene. Kako je problem eliminacije metafizičkih iskaza veoma bitan obradimo u sljedećim dijelovima teksta malo podrobnije ovu problematiku. Pozitivisti su, dosljedno, smatrali da se tradicionalna filozofija sastoji od: a) doslovce besmislene metafizike (na primjer, Hegel, Heidegger); b) smislenih, ali neistinitih filozofija (na primjer, Descartes, Kant); i c) u osnovi točnih i korisnih filozofija (na primjer, Hume). Vidimo iz ove podijele da je kriterij logičkog pozitivizma prema filozofskoj tradiciji, blago rečeno, strog. Nećemo se moći potpuno baviti ovom podjelom, ali nam se čini zanimljivim i zornim detaljnije analizirati odnos pod a), tj. odnos logičkog pozitivizma prema „besmislenoj“ metafizici. Pozitivisti nisu propuštali prilike da kritiziraju metafiziku, ali ipak najpoznatiji tekst o toj temi zasigurno je Carnapov tekst »Überwindung der Metaphysik durch logische Analyse der Sprache« iz 1932. U tom tekstu, na sistematičan način izložena je pozitivistička kritika metafizike. Navedimo citat u kome Carnap daje odgovor na pitanje što je metafizika: »Ovaj se termin u ovome tekstu, kao što je to uobičajeno u Europi, koristi za područje navodnog znanja biti stvari koje transcendira područje empirijski utemeljenog, induktivne znanosti. Metafizika u ovome smislu uključuje sisteme poput Fichteove, Schellingova, Hegelova, Bergsonova, Heideggerova. Ali ne uključuje napore usmjerene prema sintezi i generalizaciji rezultata različitih znanosti.«117 Mnogi su mislioci od “grčkih skeptika” do modernih empirista kritizirali metafiziku na različite načine; neki su je smatrali neistinitom zato što protuslovi iskustvenom znaju; neki su smatrali da metafizička spoznaja nije izvjesna zato što prelazi okvire mogućeg ljudskog znanja; neki opet da je sterilna zato što ne daje odgovore na praktična životna pitanja. Ono što pozitivističku kritiku metafizike razlikuje od svih ostalih kritika jest to što pozitivisti metafiziku nisu smatrali niti neistinitom, niti neizvjesnom, niti sterilnom, već doslovce besmislenom. Carnap smatra da je takav način eliminacije metafizike u velikoj mjeri omogućen razvojem moderne logike: »(…) tek sada, kada nam je razvoj logike posljednjih decenije pružio dovoljno oštar alat, moguće je poduzeti odlučujuće korake.«118 117

118

R. Carnap, »Überwindung der Metaphysik durch logische Analyse der Sprache«, Erkenntnis Vol. 2, u Ayer, 1959., str.80. Ibid., str. 61.

169

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Pozitivni rezultati, kako misli Carnap i logički pozitivizam, logičke analize sastoje se u pojašnjavanju, ekspliciranju pojmova kojima barataju znanosti. Negativni rezultati te analize pokazuju da su tvrdnje metafizike doslovce besmislene, da su lišene ikakvog smisla. Carnap, kada govori o besmislenosti, misli na doslovnu besmislenost. Besmislene rečenice jednostavno ne mogu biti istinite ili lažne zato što se njima ništa ne tvrdi. Niz riječi koji ima oblik iskaza, ali nema smisla, tj. značenja naziva se pseudoiskaz. Tako Carnap kaže: »Naša je teza da logička analiza pokazuje da navodni iskazi metafizike jesu pseudoiskazi.« On smatra da možemo razlikovati dvije vrste pseudoiskaza: one u kojima se javljaju riječi koje nemaju smisla i one u kojima su smislene riječi tako poredane da dobiveni niz riječi nema smisla. Po mišljenju R. Carnapa obje vrste pseudoiskaza daju se pronaći u filozofskim iskazima, a posebice u metafizici. Carnap razlikuje smislene od besmislenih riječi. Kako to da uopće postoje besmislene riječi? Razvojem i mijenjanjem jezika riječi mijenjaju svoj smisao: izgube stari smisao i dobiju novi. Ponekad se, međutim, događa da riječ izgubi stari smisao, a da ne dobije novi. Tako nastaju besmislene riječi. Kaže se da smislena riječ označava pojam, da pojam daje riječi smisao; međutim, ne označavaju sve riječi pojmove. Za neke riječi samo izgleda da označavaju pojam, iako ga zapravo ne označavaju. Tada govorimo o pseudopojmovima. Ovako postavljena stvar nameće jedno bitno pitanje, a to je pitanje kriterija smislenosti: neke riječi imaju smisao, neke nemaju – na osnovi kojega kriterija razlikujemo smislene od besmislenih? Carnap ga prilično detaljno izlaže: »Što je, sada, značenje riječi? Koje stipulacije u pogledu riječi moraju biti izvršene da bi ona bila smislena? (za naše istraživanje nije važno jesu li te stipulacije eksplicitno zadane, kao u slučaju nekih riječi i simbola moderne znanosti, ili su implicitno dogovorene, kao što je to slučaj za većinu riječi tradicionalnih jezika.) Prvo, sintaksa riječi mora biti fiksirana, tj. način pojavljivanja u najjednostavnijem obliku rečenice u kojemu se može pojaviti; tu rečenicu nazivamo elementarna rečenica. Elementarna rečenica formirana za riječ „kamen“, na primjer, jest „x je kamen“; u rečenicama ovoga oblika neka designacija iz kategorije stvari zauzima mjesto “x” - a, npr. „ovaj dijamant“, „ova jabuka“. Drugo, za elementarnu rečenicu S koja sadrži riječ mora biti dan odgovor na sljedeće pitanje, koje može biti formulirano na različite načine: 1. 2. 3. 4.

Iz kojih je rečenica S izvodiva, i koje su rečenice izvodive iz S? Pod kojim bi uvjetima S trebala biti istinita, a pod kojim uvjetima neistinita? Kako S treba biti provjerena ? Koje je značenje rečenice S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) u skladu je frazeologijom logike, (3) s frazeologijom spoznajne teorije, (4) s filozofskom (fenomenološkom). Wittgenstein je tvrdio da (2) izražava ono što filozofi misle pod (4): značenje rečenice 170

Logički pozitivizam

sastoji se u njenim istinosnim uvjetima. (1) je ”metalogička” formulacija; u planu je na drugom mjestu detaljno izložiti metalogiku kao teoriju sintakse i značenja, tj. relacija izvodivosti.« 119 Dakle, iz ovog kratkog citata vidimo da je Carnap pridavao sintaksi veliko značenja, možda najviše od svih logičkih pozitivista. On je smatrao da će temeljita jezična analiza riješiti sve filozofske probleme, a da sintaktička analiza jest jedini valjani način na koji se treba vršiti jezična analiza. Zato je i rekao da, od četiri moguće formulacije jednog te istog pitanja, ispravna formulacija jest (1) – ona koja je dana u čisto sintaktičkim terminima: koje rečenice slijede iz S i iz kojih rečenica slijedi S. Ako je “S” elementarna rečenica u kojoj se javlja riječ “x”, onda sve što možemo i sve što trebamo znati o značenju “x”-a jest koje rečenice slijede iz “S” i iz kojih rečenica slijedi “S”. Ako to znamo, onda znamo i značenje riječi “x”. Formulacije od (2) do (4) u osnovi su točne, ali nisu dovoljno precizne te zbog toga mogu zavesti na krivi trag: onoga tko traži značenje neke riječi mogu navesti da ga traži u epistemologiji ili u nekom drugom krivom području, na primjer da istražuje način na koji netko provjerava rečenicu, ili da istražuje koje mentalne slike netko povezuje s danom riječi. Jedino pravo područje u kojemu se može utvrditi značenje riječi, po Carnapu, jest sintaksa. Kao primjer sintaktičkog načina za utvrđivanje značenja navedimo Carnapov primjer za određivanje riječi “artropod”. Postavlja se pitanje kako doznati značenje ove riječi. Carnap kaže da ono što trebamo učiniti jest vidjeti koje rečenice slijede iz elementarne rečenice »stvar x je artropod« i iz kojih rečenica slijedi ta elementarna rečenica. Rečenica »stvar x je artropod« izvodiva je iz rečenica »x je životinja«, »x ima člankasto tijelo« i »x ima člankaste noge«. Isto su tako i te tri rečenice izvodive iz »stvar x je artropod«. Time je zadano značenje riječi “artropod”. Zapravo Carnap kaže da je »značenje riječi određeno njenim kriterijem primjene«, a kriteriji primjene riječi isto je što i skup relacija izvodivosti u kojima stoji njen elementarni rečenični oblik, isto što i uvjeti istinitosti njenog elementarnog rečeničnog oblika, isto što i metoda provjere njenog elementarnog rečeničnog oblika. Dakle, kriteriji primjene isto je što i (1) – (4); kada se govori o kriteriju primjene za neku riječ, ujedno se govori i o (1) – (4), samo što je, kada se govori o kriteriju primjene, naglasak na, recimo, pragmatičkom aspektu jedne te iste stvari, a kada se govori (1), naglasak je na sintaktičkom aspektu jedne te iste stvari – značenju riječi. Kao primjer, tj. ilustracije teze koju daje Carnap, kako je značenje riječi određeno u kriteriju njegove primjene, navedimo uporabu riječi “tevi”. Budući da “tevi” nema nikakvog značenja u jeziku, onaj koji je uvodi u jezik dužan je specificirati njeno značenje, tj. kriterij njene primjene; odnosno dužan je dati kriteriji po kojemu možemo razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”. Ako pruži takav kriterij riječ je time dobila značenje, ako ga ne pruži, riječ i dalje nema nikakvog značenja. Što se događa u slučaju da onaj tko uvodi riječ “tevi”, na primjer da tvrdi kako 119

R. Carnap, Ibid., str. 62.

171

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ljudski ograničeni um nije u stanju razlikovati stvari koje jesu ili nisu “tevi”, ali da ipak stvarno postoji razlika između stvari koje jesu ili nisu “tevi”. U ovom slučaju Carnap smatra, budući da nije jasno na koje stvari treba primjenjivati riječ “tevi” a na koje ne, riječ “tevi” nema nikakvog značenja. Rečenice u kojima se javlja riječ “tevi” ne znače ništa, one su pseudorečenice. Na osnovu ovog kratkog osvrta na Carnapov stav o određivanju značenja riječi možemo pristupiti kratkoj analizi iskaza u metafizici. On nastoji pokazati da tipični termini metafizike ne zadovoljavaju navedeni kriteriji; nastoji pokazati da su centralni termini metafizike doslovce besmisleni. Kao tipičan primjer Carnap uzima termin “princip” u smislu u kojem se on javlja u metafizici – u smislu principa, počela ili načela univerzuma, bitka, postojanja, svijeta, ili slično. Tako Carnap navodi: »Različiti metafizičari nude odgovor na pitanje koji je (najviši) “princip svijeta” (ili ”stvari”, “postojanja”, ili “bitka”), npr. voda, broj, forma, kretanje, život, duh, ideja, podsvjesno, aktivnost, dobro itd. Da bismo otkrili značenje riječi “princip” u tom metafizičkom pitanju moramo pitati metafizičara pod kojim bi uvjetima iskaz oblika ”x je princip y-a” bio istinit i pod kojim bi uvjetima bio neistinit. Drugim riječima: pitamo za kriteriji primjene ili za definiciju riječi ”princip”.«120 Dakle, on smatra da upotreba riječi “princip” u metafizici predstavlja tipičan primjer gubitka značenja. Izvorno je riječ “princip” označavala početak u vremenskom ili uzročnom slijedu. Međutim, metafizičari je ne koriste u tom smislu, oni smatraju da “princip” ne označava nikakvu empirijski opažljivu relaciju. Kada se postavi pitanje kriterija primjene riječi “princip”, metafizičari ga ili nisu u stanju dati ili čak smatraju da ga nije potrebno dati. Time je ova riječ u metafizičkoj upotrebi lišena svog izvornog značenja, a da pri tome nije dobila nikakvo novo značenje. Dakle, riječ “princip” u metafizičkoj upotrebi nema nikakvog značenja, ona je doslovce besmislena. Carnap smatra da za većinu termina metafizike vrijedi ista dijagnoza jer nemaju kriterija primjene i zato su besmisleni. Tako u svom strogom pristupu većina uobičajeni filozofskih, teoloških i metafizičkih termina nemaju nikakvog smisla. Tako ona kaže: »Baš kao i analizirani primjeri “princip” i “Bog”, i većina drugih specifično metafizičkih termina lišena je značenja, npr. “Ideja”, “Apsolut”, “Neuvjetovano”, “Beskonačno”, “bitak bića”, “nebitak”, “stvar po sebi”, “apsolutni duh”, “objektivni duh”, “bit”, “biće-po-sebi”, “biće-po-i-za-sebe”, “emanacija”, “manifestacija”, “artikulacija”, “Ego”, “ne-Ego”, itd. Ti izrazi u istoj su vreći s “tevi”, našim prethodno fabriciranim primjerom. Metafizičar nam kaže da empirijski uvjeti istinitosti ne mogu biti specificirani; ako, usprkos tome, doda da oni nešto “znače”, znamo da je to samo aluzija na asocirane slike i osjećaje koji, međutim, ne daju riječi značenje. Navodni iskazi metafizike koji sadrže takve riječi nemaju smisla, ne tvrde ništa, puki su pseudoiskazi.«121 120 121

Ibid., str. 65. Ibid., str. 67.

172

Logički pozitivizam

Posebno mjesto u kritici metafizike za Carnapa je bila kritika Heideggerove filozofije sa posebnim osvrtom na besmislenost rečenice. Kao što smo ranije vidjeli, Carnap razlikuje dvije vrste pseudorečenica; one u kojima se javljaju riječi bez značenja i one u kojima riječi imaju značenje, ali su tako poredane da daju besmisleni niz riječi. Nakon što je izložio kriterij značenja za riječi i pokazao da ga većina metafizičkih termina ne zadovoljava, on govori o uvjetima smislenosti rečenice. Carnap razlikuje dvije vrste sintakse: gramatičku sintaksu i logičku sintaksu. Obje sintakse predstavljaju skup pravila za formiranje valjane rečenice. Ipak, između njih postoji razlika: logička sintaksa predstavlja zahtjevniji uvjet od gramatičke sintakse. Gramatička sintaksa jest skup pravila za formiranje valjanih rečenica nekog jezika, npr. njemačka gramatika, hrvatska gramatika itd. Međutim, nisu smislene sve rečenice koje su formirane u skladu s gramatičkom sintaksom: gramatike prirodnih jezika nisu dovoljno precizne i ostavljaju mogućnost formuliranja gramatički korektnih, ali ipak besmislenih rečenica. Logička sintaksa ne ostavlja tu mogućnost. Kao ilustraciju Carnap navodi dvije rečenice: 1. »Cezar je i« 2. »Cezar je prim broj« Rečenica (1) ne zadovoljava niti gramatičku niti logičku sintaksu. Pravila gramatičke sintakse »zahtijevaju da na trećem mjestu ne stoji veznik, već predikat, dakle imenica (s članom) ili pridjev«. Međutim, rečenica (2) zadovoljava navedeni uvjet. Iako je ova rečenica gramatički korektna jasno da je besmislena. Odavde slijedi da rečenica (2) zadovoljava gramatičku sintaksu ali ne zadovoljava logičku sintaksu. Za razliku od pravila gramatičke sintakse, pravila logičke sintakse obuhvaćaju i sintaktičke kategorije riječi, na primjer navodi Carnap: »stvar, svojstvo stvari, relacije između stvari, broj, svojstvo brojeva, relacije između brojeva itd.«. Budući da rečenica (2) krši pravila logičke sintakse, ona je besmislena. Za razliku od primjera (1) i (2), rečenica »Cezar je general« formirana je i u skladu s pravilima gramatičke sintakse i u skladu s pravilima logičke sintakse. Zato je smislena, ali ne smijemo miješati pojam besmislenost sa neistinitosti. Jer navedena rečenica iako zadovoljava navedene uvjete pa je zbog toga smislena, ne znači i da je istinita. Potpuno je drugo pitanje istinita rečenica »Cezar je general«. U tom kontekstu, Carnap smatra da je velik broj rečenica metafizike besmislen zato što, iako zadovoljava pravila gramatičke sintakse, krši pravila logičke sintakse. Kao tipičan primjer doslovno besmislenog diskursa on uzima Heideggerov spis Was ist Metaphysik? iz 1929. Carnap kao primjer izdvaja sljedeći pasus Heideggera iz navedenog dijela: »Ono što treba istražiti jest samo bitak i – ništa više; bitak sam i dalje – ništa; samo bitak, i pored bitka – ništa. Što o tome Ništa? (…) Postoji li Ništa samo zato što Ne, tj. Negacija, postoji? Ili je slučaj suprotan? Postoje li Negacija i Ne samo zato što Ništa postoji? (…) Mi tvrdimo: Ništa prethodi Ne i Negaciji. (…) Gdje tražimo Ništa? Kako nalazimo Ništa. (…) Mi znamo Ništa. 173

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti (…) Tjeskoba otkriva Ništa.(…) To za što i zbog čega smo tjeskobni jest “stvarno” – ništa. Doista: samo Ništa – kao takvo – prisutno je. (…) Što o tom ništa? – samo ništa ništi.«122 U ovom kratkom primjeru Carnap posebno mjesto pridaje kritici uporabe riječi “Ništa”, jer Heideggerove tvrdnje o “Ničemu” su zapravo pseudotvrdnje bez ikakvog smisla i značenja. Ove tvrdnje imaju oblik rečenica samo zato što gramatička sintaksa prirodnih jezika dopušta da i besmisleni nizovi riječi predstavljaju korektnu rečenicu. Iz navedenog teksta se vidi kako se riječ “Ništa” koristi kao imenica. U svakodnevnom govoru riječ “Ništa” doista se često koristi kao imenica, npr. kao odgovor na pitanja »Što je vani?«, »Što je novo?«, »Što si donio?« itd. Međutim, takva upotreba riječi “Ništa” predstavlja skraćeni i, strogo uzevši, netočan način formuliranja negativne egzistencijalne tvrdnje. U korektnoj formulaciji, odgovori na navedena pitanja glase »Ne postoji ništa što je vani.«, »Ne postoji ništa što je novo.« i »Ne postoji ništa što sam donio.«123 U preciznoj upotrebi “ništa” nije imenica i ne označava nikakav predmet, već predstavlja negaciju egzistencijalnog kvantifikatora “neki” ili “svi” – »nije tako da postoje neki koji …« ili »nije tako da svi … jesu…«. U svakodnevnom govoru zbog kratkoće radije kažemo “ništa” nego “ne postoji niti jedan…” i dok nam god ne pada na pamet da supstantiviramo “ništa”, ne prijeti nikakva opasnost od takve upotrebe riječi “ništa”. Slična je i pogreška, na koju ne ukazuju samo logičari i filozofi, u korištenju riječi “nitko”. Na pitanje »S kim si bio?« u kolokvijalnom govoru vrlo se često odgovara »S nikim.« Budući da odgovor »S nikim« svojom sintaktičkom formom sugerira da postoji netko tko se zove »Nitko«, odgovor se, iako jasan, smatra nepravilnim. Pravilan odgovor, osim ako nismo s Odisejom bili kod Kiklopa, treba glasiti »Ni sa kim«. Osim što Heidegger iz kolokvijalne upotrebe negacije konstruira imenicu “ništa”, on konstruira i glagol “ništiti”. Dakle, osim što već postojeću riječ “ništa” niti koristi u njenom uobičajenom značenju, niti joj daje novo značenje – dakle, koristi je bez značenja – on konstruira novu riječ “ništiti”, a da uopće ne specificira njeno značenje. Kao što Carnap kaže: »Ovdje smo suočeni s jednim od onih rijetkih slučajeva u kojima je uvedena nova riječ koja nikada nije niti imala značenje.«124 Carnap ispituje mogućnosti smislene interpretacije riječi “ništa” u Heideggerovoj upotrebi – uobičajene u egzistencijalističkoj tradiciji – da se radi o nekoj vrsti emocije, na primjer religijske, stava prema životu, ili o nečem sličnom. Međutim, budući da Heidegger eksplicite tvrdi da pitanja o Bitku i Ničemu krše pravila logike (na primjer, zakon koji zabranjuje kontradikciju), Carnap zaključuje da jed122 123

124

174

Carnap, Ibid., str. 69. Možemo dati jednu napomenu što se tiče konstrukcije negativnih egzistencijalnih tvrdnji, a to je da se različiti jezici odnose različito prema ovom problemu. Nije zgorega napomenuti da u njemačkom govornom području, kome pripada i Heidegger, koriste često riječ ništa u naznaci oblika imenice. Tako, na primjer, u našem govoru kažemo “ja nemam ništa…” dok u njemačkom jeziku ovaj dio rečenice ima oblik “Ich habe nichts…” što u doslovnom prijevodu znači “Ja imam ništa…” Ibid., str. 71.

Logički pozitivizam

nostavno nije moguća nikakva smislena interpretacija Heideggerovih tvrdnji o Ničemu. Heideggerove rečenice nisu neistinite, one su doslovno besmislene. U daljnjem dijelu analize, kritike metafizike, obratimo pozornost na jedan fundamentalni pojam koji se često upotrebljava, a to je “Bitak”. Riječ “bitak” jedan je od centralnih termina metafizike. Carnap smatra da je besmislena i da oni koji je koriste samo misle da ima nekakvo značenje, ali da zapravo nema nikakvo značenje. Riječ “bitak” nastala je supstantivizacijom glagola “biti”. U indo-europskim jezicima riječ “biti” koristi se u dva smisla: kao kopula koja povezuje subjekt s predikatom i kao glagol koji označava postojanje, egzistenciju. Carnap smatra da egzistencija nije svojstvo, daje Kantu za pravo u pogledu pobijanja ontološkog dokaza za postojanje Boga (Kantovo pobijanje, između ostalog, počiva i na stvari da egzistencija nije svojstvo), i smatra da se »sve do pojave moderne logike nije došlo do potpunog uvida u tu činjenicu: sintaktička forma u kojoj moderna logika uvodi znak za postojanje jest takva da on ne može, poput predikata, biti primijenjen na znakove za predmete, već samo na predikate.«125 Dakle, pojavom moderne (predikatske) logike postalo je očito znak za postojanje ne stoji uz znak za stvar, već znak za svojstvo – »postoji stvar koja je takva i takva«. Ono što je u ovom kontekstu još važnije jest to da je očito da znak za postojanje ne može stajati sam – da ga se ne može koristiti onako kako ga koriste metafizičari kada govore o “Bitku” ili o “bivstvovanju”. Dakle, govor o bitku besmislen je zato što izvedenica “bitak” krši sintaktička pravila za upotrebu riječi “biti”. Tako Carnap kaže: »Okolnost da naš jezik izražava egzistenciju glagolom (“biti” ili “postojati”) sama po sebi nije logički pogrešna; samo je neprikladna, opasna. Verbalna forma lako nas zavede u krivo shvaćanje da je egzistencija predikat. Onda se dolazi do nekorektnih i prema tome besmislenih načina izražavanja poput upravo ispitanih. Isto tako, oblici kao “Bitak” ili “ne-Bitak”, koji su od pamtivijeka igrali važnu ulogu u metafizici, imaju isto porijeklo. U logički korektnom jeziku takav oblik se uopće ne može konstruirati. Izgleda da su u latinskom i njemačkom jeziku oblici “ens” ili “das Seiende”, možda pod zavodljivim utjecajem grčkog primjera, bili uvedeni specifično za upotrebu metafizičara; na ovaj se način jezik logički pogoršao dok se smatralo da dodatak predstavlja poboljšanje.«126 U ovom kontekstu analize Heideggera, za Carnapa nisu bili pošteđeni ni drugi filozofi a posebice Hegel. Jedan od najpoznatijih primjera metafizičkih pseudorečenica jest Hegelova tvrdnja da »Čisti Bitak i čisto Ništa jesu jedno te isto.« i riječ “bitak” i riječ “ništa” nastale su kršenjem pravila logičke sintakse – materijalizacijom glagola “biti” i negacije “ne”. Uvođenjem takvih kovanica možda i ne bi samo po sebi bilo loše, samo kada bi oni koji ih uvode dali kriteriji njihove primjene: specificirali uvjete istinitosti elementarnih rečenica u kojima se te riječi javljaju. Metafizičari to ne čine. Odavde slijedi da su, po Carnapu, rečenice metafizike besmislene iz dva razloga: zato što krše logičku sintaksu i zato što termini koji se 125 126

Ibid., str. 74. Ibid., str . 73.,74.

175

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti u njima javljaju nemaju niti prethodno, niti dodano značenje, tj. nemaju nikakvo značenje. Zamršenost pitanja koje postavlja metafizika poznata je i onim predstavnicima filozofa koji nemaju tako radikalan stav kao Carnap. Uobičajen odgovor u prilog smislenosti metafizičkih iskaza daju se u obliku da su pitanja i tvrdnje smislene, ali da ljudski um, zbog svoje ograničenosti nikada neće doći do točnih odgovora na ta pitanja i da ljudi nikada neće doznati je li neka metafizička tvrdnja istinita ili nije. Dakle, po mišljenju ovih filozofa, metafizičke tvrdnje jesu smislene i biće sa jačim spoznajnim aparatom moglo bi doći do točnih odgovora na metafizička pitanja. Carnap, dakako, odbacuje ovakvu obranu metafizike i dokazuje da na metafizička pitanja, budući da su besmislena, nikakvo biće, ma kako spoznajno savršeno bilo, ne može odgovoriti. Tako kaže: »Ako značenje riječi ne može biti specificirano, ili ako niz riječi nije u skladu s pravilima sintakse, onda se pitanje nije niti postavilo. (…) Ono u što nismo sigurni možemo spoznati s većom izvjesnošću uz pomoć drugih bića; ali ono što je neshvatljivo, besmisleno za nas, ne može prostati smisleno kroz nečiju tuđu asistenciju, ma koliko veliko njegovo znanje bilo. Prema tome, niti bog niti vrag ne mogu nam dati metafizičko znanje.«127 Carnapov argument – odgovor na stav da je metafizika smislena, ali za nas nespoznatljiva – zapravo ima dva dijela. Prvi je da na besmislena pitanja jednostavno ne postoje odgovori, bez obzira na spoznajne mogućnosti onoga tko bi trebao na njih odgovoriti. Drugi dio Carnapova argumenta govori o granicama našeg razumijevanja. Možemo shvatiti samo one tvrdnje koje opisuju stanja stvari iste vrste kao i stanja stvari s kojima smo već upoznati. Drugim riječima, možemo razumjeti samo kvantitativno nova znanja. Ne možemo razumjeti tvrdnje o stanjima stvari kvalitativno različitim od onih s kojima smo do sada upoznati. Dakako, ovo sve moramo shvatiti u kontekstu Carnapovog stava, tj. stava logičkog pozitivizma o kriteriju smislenosti – princip verifikacije: ono što ne možemo provjeriti, to ne možemo niti razumjeti. Dakle, prema Carnapu, metafizička pitanja ili nisu smislena zato što su formulirana protiv sintaktičkih pravila, ili nisu smislena zato što uključuju riječi koje, budući da ih ne možemo dovesti u vezu ni s kakvim opservacijama, nemaju nikakvog značenja. Poslije ovakve analize, Carnap zaključuje da većina teksta i iskaza metafizike predstavljaju pseudoiskaze i pseudoprobleme. No, ovdje se postavlja pitanje: je li, kada izbacimo sve te besmislice, ostaje nešto smisleno u metafizici? Odgovor na ovo pitanje Carnap i dalje postavlja radikalno, jer on nastoji pokazati da je svaka metafizika nužno besmislena. Metafizički sistemi nastoje opisati empirijski nedostupnu stvarnost, stvarnost koja navodno postoji van dosega mogućeg ljudskog iskustva. I sama etimologija riječi „metafizika“ ukazuje da se tu radi o istraživanju onoga što se nalazi s one strane prirodnog svijeta, s one strane iskustva. Tako kaže: »Ranije smo vidjeli da značenje tvrdnje leži u metodi njene provjere. Tvrdnja tvrdi samo onoliko koliko se o njoj može provjeriti. Prema tome, 127

Ibid., str. 72.,73.

176

Logički pozitivizam

rečenica može biti upotrijebljena samo da se sa njom tvrdi empirijska propozicija, ako se sa njom uopće išta tvrdi. Ako bi nešto, u principu, ležalo preko mogućeg iskustva, to se ne bi moglo niti izreći niti misliti niti pitati.«128 Kao što vidimo na osnovu citata Carnap pretpostavlja samo rečenice kojima se nastoji prenijeti nekakva činjenična informacija – o tome kakav je svijet. On ne govori o analitičkim rečenicama koje govore o odnosima između pojmova zato što metafizičari, barem naizgled, nastoje nešto reći o tome kakav je svijet, a ne o tome kakav je način na koji govorimo o svijetu. Metafizičke rečenice, pošto nisu analitičke niti empirijske jesu besmislene. Odavde slijedi da metafizičke rečenice nisu, po Carnapu, besmislene samo zato što su nepažljivo formulirane, ili zato što su tipični metafizički termini besmisleni, one su “nužno” besmislene. Ovdje se u krajnjoj instanci, a što je karakteristika svih empirista, oslanjanje na Humeove stavove: budući da rečenice metafizike nisu empirijske (o mogućem iskustvu), niti analitičke (o odnosima pojmova), one su besmislene. Ovaj argument je tipično empirijski jer se ne odnosi samo na metafiziku, nego argument pokazuje da je sve što ide mimo ili preko iskustva nužno besmisleno. Kao primjer navedimo vitalizam u biologiji, etika i estetika itd. Tako Carnap navodi: »Isti sud mora se izreći i bilo kojoj filozofiji norme, ili filozofiji vrijednosti, bilo kojoj etici ili estetici kao normativnoj disciplini. Jer objektivna valjanost i vrijednosti ili norme (čak i u gledištima filozofa vrijednosti) nije imperijski provjerljiva niti izvodiva iz empirijskih tvrdnji; prema tome, uopće je se ne može tvrditi (u smislenoj tvrdnji ).«129 Često se u obrani metafizike pojavljuje, kod jednog kruga filozofa – posebice egzistencijalista, kako metafizika nije nikakva teorija koja nam govori kakve stvari jesu, već kao opis našeg doživljaja stvari, kao opis naših emotivnih stavova prema stvarima koje nas okružuju, kao nešto što opisuje “Lebenseinstellung”, “Lebensgefühl” ili “Weltanschauung”. Metafizika bi prema takvom shvaćanju bila prije umjetnost nego znanost, bila bi bliska, recimo, književnosti ili glazbi, predstavljala bi neku vrstu lirike. Carnap ne prihvaća ovakvo shvaćanje metafizike zato što tipični metafizički sistemi imaju previše karakteristika znanstvene teorije. Tipični metafizički sistemi izloženi su tako stekavši dojam da se radi o deduktivnim teorijama, u kojima konkluzije slijede iz premisa, u kojima se pojmovi strogo definiraju i kojima se nešto tvrdi o tome kakav je svijet, kakve su činjenice. Metafizičari međusobno diskutiraju i često se ne slažu oko nekih tvrdnji, jedni misle da su istinite, drugi misle da su neistinite; s druge pak strane, pjesnici i glazbenici nikada ne raspravljaju o istinitosti svojih djela; književni, glazbeni ili likovni kritičari nikada ne vrjednuju istinitost umjetničkih djela. Odavde slijedi da metafizički sustavi, koji možda i imaju umjetničko-literarne vrijednosti nisu samo to, nego oni govore eksplicitno ili implicitno o stvarima kakve one jesu i samim tim otpada teza da su oni samo 128 129

Ibid., str. 76. Ibid., str. 75.-77.

177

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti određeni stav prema životu. Tako Carnap navodi: »Ono što je ovdje bitno za naše razmatranje jest jedino činjenica da je umjetnost adekvatno, a metafizika neadekvatno sredstvo za izražavanje temeljenog stvara. Dakako, nikome se ne može prigovoriti što koristi sredstvo izražavanja koje mu se sviđa. Ali u slučaju metafizike nalazimo ovu situaciju: kroz oblik djela ona nastoji biti nešto što nije. Oblik o kojemu se radi jest oblik sistema iskaza koji su prividno povezani s premisama i konkluzijama, tj. oblik teorije. Na taj se način stvara privid teorijskog sadržaja, dok, kao što smo vidjeli, takav sadržaj ne postoji. Ne samo čitatelj već i sam metafizičar podliježe iluziji da metafizičke tvrdnje nešto kažu, opisuju stanja stvari. (…) Možda je glazba najčistije sredstvo izraza temeljnog stava zato što je potpuno slobodna od bilo kakve reference na objekte. Harmonijski osjećaj ili stav, koji metafizičar nastoji izraziti u monističkom sistemu, jasno je izražen u Mozartovoj glazbi. I kada metafizičar verbalno izražava svoj dualističko-junački stav prema životu u dualističkom sistemu, nije li to možda zato što mu nedostaje sposobnost Beethovena da taj stav izrazi u adekvatnom mediju? Metafizičari su muzičari bez muzičke sposobnosti. Umjesto toga oni imaju jaku sklonost prema radu u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli.«130 Dakle, prema Carnapu, iako nema nikakvog načelnog razloga zbog kojeg bi bila isključena mogućost izražavanja svog stava prema životu i stvarima oko sebe pisanjem metafizičkog sistema. Međutim, način na koji se izražava taj stav ipak podliježe vrednovanju, to vrednovanje zapravo ima karakter umjetničke kritike, ono je stvar ukusa a ne argumenta. Zbog toga Carnapov komentar da su metafizičari umjetnici bez umjetničkog talenta predstavlja sud ukusa; on hoće reći da su metafizičari izrazili svoj stav prema životu i svijetu na ne adekvatan i daleko lošiji način od skladatelja ili pjesnika. Ovim se metafizika i dobar dio filozofije prebacuje u ravan slobodnog stvaralačkog duha zajedno sa umjetnošću. Za logički pozitivizam metafizici su oni koji s jedne strane imaju jaku težnju da izraze svoje životno osjećanje, ali kojima, s druge strane, nedostaje sposobnost za stvaranje umjetničkog djela. Kako oni imaju naročitu sklonost za baratanje sa pojmovima, te se laćaju jezika znanosti, koji predstavlja neadekvatno sredstvo za izraz njihovog doživljavanja svijeta. Metafizika je neadekvatan izraz životnog osjećanja, metafizici su glazbenici bez glazbenog talenta. 7.2.7. Revizija starog kriterija smisla Pokušaj da se smisao iskaza definira pomoću pojma provjerljivosti izazvao je raznovrsne kritike i doveo do revizije tog gledišta. Da se ni u empirijskoj oblasti ne može primijeniti kriterij provjerljivosti, budući da bi većina prirodno-znanstvenih iskaza bila besmislena, istakao je Popper u svojoj teoriji falsifikacije o ko130

Ibid., str. 79.-80.

178

Logički pozitivizam

joj ćemo još govoriti. Tvrđenje da je metafizika već iz čisto jezičnih razloga besmislena, jer se ogrešuje o strukturu jezika, mora se zbog toga odbaciti. Semantika je pokazala da jednoj takvoj tezi u osnovi leži i još jedna druga neodrživa pretpostavka: govorilo se o ne spojivosti metafizičkih iskaza sa zakonima jezika uopće. Ali jezik uopće i ne postoji, već se, naprotiv, mogu konstruirati najraznovrsniji jezični sustavi, sa egzaktnim pravilima izgradnje jezika i može se desiti da pravila jednog jezika dopuštaju određeno građenje rečenica dok pravila nekog drugog to ne dopuštaju. Tako pojam smislenosti i besmislenosti postaje ovisan od sustava jezika i budući da se konstrukcija jednog takvog sustava može slobodno izvesti, tako pojam smislenosti ulazi u ravan konvencionalnog. 7.2.8. Kriteriji smislenosti Carnap prihvata Wittgeinsteinova shvaćanja i precizira sljedeće kriterije smislenosti nekog stava – Stav je smislen; kada u njemu nema besmislenih riječi, tj. riječi za koje se ne mogu navesti empirijske oznake i kada je stav sintaktički ispravno sastavljen. Prvi kriteriji je empirijski, a drugi logički. Prema tome postoje dva razreda besmislenih iskaza (tj. iskaza koji ne mogu biti ni istiniti ni lažni). U prvu grupu spadaju oni slučajevi kada se u sintaktički ispravnim iskazima pojavljuju besmislene riječi. U drugi razred besmislenih iskaza spadaju ne sintaktički sastavljene rečenice, tj. tvorevine kao što su “Cezar je primarni broj” ili “Ništa ništi” itd. Tu prvu verziju empirističkog kriterija smislenosti kritizira je Popper i on pokazuje da bi na temelju tog kriterija smislenosti besmislenima trebali smatrati ne samo metafizičke nego i mnoge prirodno-znanstvene stavove. Ovako se vraćamo starom uvidu Humea koji se sastoji u sljedećem; prirodne znanosti formuliraju prirodne zakone kao univerzalne stavove (sudove), ali se oni ne mogu empirijski verificirati. Ako je naprotiv smisao nekog stava metoda njegove (empirijske) verifikacije, onda su empirijski univerzalni stavovi besmisleni. Carnap je pokušao preinačiti kriterij smislenosti te je mogućnost verifikacije zamijenio mogućnošću potvrde odnosno provjerljivosti. Kriteriji smislenosti tako postaje mnogo fleksibilniji. Ali i tu je tolerantniju verziju bilo je nužno ublažiti. Pokazalo se da takozvani dispozicijski pojmovi (npr. “topljiv u vodi”, “lomljiv” itd.), ali i pojmovi kao što su “dužina”, “temperatura”, “masa” itd. prave poteškoće Oni se ne mogu bez daljnjeg potvrditi odnosno svesti na temeljne predikate koji se mogu opažati. Što je zapravo prvobitna empirijska datost? Je li to fizička stvar ili psihički doživljaj? Carnap je u svom dijelu Logički ustroj svijeta (1928.) odabrao takozvanu psihičku osnovu. To znači: empirijski pojmovi prvobitno se temelje na elementarnim psihičkim doživljajima. Ovo je, dakako, vodilo u metodički solipsizam, tj. gledište koje se ograničuje isključivo na znanstvenikovu vlastitu svijest. Popper je na drugoj strani odbacio psihičku osnovu i zauzeo se svjetski jezik stvari i tijela. Kao u slučaju kriterija smislenosti, u slučaju empirijske osnove također vidimo 179

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti unutrašnju problematiku i prijepornost radikalnog empirističkog stajališta. Zbog toga je Analitička filozofija koja se nadovezala na Bečki krug uvelike napustila radikalne pozicije novo-pozitivizma ili drugačije rečeno ona je postala tolerantnija prema onom domenu ljudskog mišljenja koju nazivamo metafizika. 7.2.9. Redukcija iskaza sadržaja na iskaze strukture Zahtjev za općom razumljivošću znanstvenih iskaza dovodi do još jednog problema a to je problem “saopćavanja” gdje se radi o činjenici da se značenje svih deskriptivnih znakova nekog jezika na karaju krajeva može protumačiti samo pokazivanjem određenih datosti doživljaja. Ali se datosti doživljaja javljaju uvijek samo u svijetu nekog sasvim određenog individua, a što ima za posljedicu činjenicu da se nikada jedan subjekt ne može se ustanoviti je li i u drugim subjektima javljaju isti sadržaji doživljaja kao i u njemu. Zbog toga ako se jezični izrazi uzimaju kao znaci za sasvim određeni kvalitativni sadržaj, na primjer riječ “crveno” kao znak za doživljavanje crvene boje, nemoguće je taj doživljaj saopćiti nekom drugom. No, da bi se ipak nedvosmisleno moglo govoriti o sadržajima tih iskaza on mora biti označen strukturalno, to jest pomoću njegovih odnosa prema predmetima i drugim sadržajima. Neka određena boja karakterizira se, na primjer, tako što se navode klase predmeta koji su te boje slične ili različite itd. Sadržaj se dakle opisuje pomoću položaja koji on zauzima u granicama neke raznovrsnosti, i sam taj položaj, te strukturalna oznaka sadržaja, može se intersubjektivno prenositi pomoću jezika. Jezik, koji je činjenično raspoloživo sredstvo sporazumijevanja, ne može izvršiti neposredno sravnjivanje dvije različite svijesti, te je zbog toga nepodesno za saopćavanje sadržaja; ono može da saopći samo strukturu. Ono što se može saopćiti zaostaje daleko iza onoga što se može doživjeti. Ako bi se htjelo da jezik smatramo kao nešto što služi za saopćavanje sadržaja, onda bi on, ma koliko bio bogat u izrazima, bio ipak beskonačno mnogo smislen, zato što se u iste strukture koje se pomoću njega saopćavaju može svrstati beskonačno mnogo raznovrsnih sadržaja doživljaja koji se javljaju u tim povezanim strukturama. Teškoća se sastoji svakako u tome što mi i uz strukturalno označavanje upotrebljavamo sadržajne pojmove za koje, opet, ne znamo kako će ih drugi razumjeti. Zbog toga se mora težiti za tim da se sadržajni empirijski pojmovi po mogućnosti svedu na što manju mjeru. Sa takvim pokušajem upoznajemo se u Carnapovoj teoriji konstrukcije.

7.3. Struktura znanstvenog jezika Najbolje moguće opravdanje i potkrepa nekog iskaza jest njegova istinitost. Prema tome, nužan uvjet da neki iskaz zadobije svoje mjesto u znanstvenom je180

Logički pozitivizam

ziku leži u zahtjevu da se može utvrditi, na jednoznačan i nedvojben način, istinitost ili lažnost tog iskaza. Iskazi čija se istinitost ili lažnost ne može utvrditi na pozitivan način ne spadaju u jezik znanosti. Prema logičkom pozitivizmu utvrditi istinitost nekog iskaza moguće je samo na dva načina. Prvi način je pozivanjem na neki drugi istinit iskaz. »Mjesec se giba oko Zemlje po eliptičnoj putanji jer se dvije mase međusobno privlače gravitacijskom silom.« Prvi dio iskaza, koji je ujedno iskaz za sebe, »Mjesec se giba oko Zemlje po eliptičnoj putanji«, istinit je zato što je istinit iskaz »Dvije se mase privlače gravitacijskom silom.« Istinitost takvih iskaza utvrđuje se motrenjem. I to je onaj drugi, iskustveni način kojim se utvrđuje istinitost iskaza. Trećeg načina za logičke pozitiviste nema. Da bi se on ipak završio, u tom nizu mora postojati jedan empirijski iskaz čija se istinitost ne temelji na drugom iskazu, nego na nečem što nije iskaz, na motrenju. Postojanje ta i samo ta dva tipa verifikacije iskaza sugerira da će u jezik znanosti biti pripuštena samo dva tipa iskaza: oni koji se verificiraju empirijski i oni koji se verificiraju logički. Ovisno o tome na koji način su opravdani, odnosno kako ih je moguće verificirati i tako im prema onoj radikalnoj varijanti pridati značenje, termini i iskazi znanosti tvore dvije skupine ili dva podjezika. Prvi nazivamo jezikom motrenja ili opažanja i označit ćemo ga s Lm, a drugi jezikom teorije ili skraćeno Lt. Jezik motrenja, kako i samo ime kaže, sastoji se od onih i samo onih termina (varijabli u formalnom jeziku) i iskaza (formula u formalnom jeziku) koji se odnose na motrenje, opažanje, mjerenje. Kako rasprave o tome koji iskazi pripadaju Lm nikada nisu bile završene i kako se mnogo toga u međuvremenu dogodilo što je čitavu raspravu učinilo suvišnom, ni mi se nećemo više tim pitanjem baviti. Tipično filozofski možemo zaključiti kako se svi ipak slažu u tome da u Lm spadaju oni iskazi kojima se istinitost ili lažnost može ustanoviti »uz pomoć nekoliko motrenja«, kako se Carnap izrazio jednom prigodom. S drugim podjezikom, čini se, stvari stoje mnogo bolje pretpostavimo li da je Lm jednom definiran. Njega čine svi oni termini i iskazi neke znanstvene teorije koji se logičkim postupkom mogu svesti ili, u žargonu rečeno, reducirati na iskaze iz Lm. Prvo što moramo primijetiti jest da nekome tko nije učio fiziku termini “gravitacijska sila”, “elektron”, i “elementarni naboj” neće biti jasni, a ponajmanje će mu biti jasno na koji način se može ustanoviti istinitost iskaza u kojima se nalaze. Drugi se iskaz, dakako, može shvatiti kao puka definicija o čijoj se istinitosti nema što raspravljati. No kakva je to definicija kojom se jedan apstraktni termin definira drugim apstraktnim terminom? Takvom se definicijom ništa ne dobije na jasnoći i upotrebljivosti termina. Nešto tu očito nedostaje. Rekli smo da se iskazi teorije opravdavaju drugim iskazima i da niz opravdanja mora završiti nekim iskazom koji se poziva na motrenje. Dakle, ono što nedostaje jest veza između dvaju podjezika. Ta se veza uspostavlja takozvanim pravilima korespondencije. 181

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti No pretpostavimo za trenutak da smo prebrodili sve naznačene i one nenaznačene probleme. Što se svime ovime željelo postići? Prvo, željelo se strogim i dobro definiranim uvjetima verifikacije iz znanosti eliminirati sve one iskaze o kojima nije moguće, na jedan od dva opisana načina, donijeti odluku jesu li istiniti ili lažni. Druga zadaća koja se čini ostvarenom jest utemeljenje znanosti. Odnos između Lm i Lt jest odnos između baze i nadgradnje. Valjanost neke teorije ovisi o njenoj empirijskoj bazi, ovisi o tome kako je dobro teorija potkrijepljena ili verificirana ili potvrđena onim dijelom iskustva na koji se teorija odnosi. Pravila korespondencije moraju zbog toga biti jednoznačna, što znači da put od iskaza teorije do iskaza motrenja, ili obrnuto, mora biti samo jedan. Da je taj program uspio, bio bi ostvaren ljudski san o sigurnoj spoznaji istine, o životu bez dvojbi i bez zabluda. Zašto je taj san morao ostati samo san? U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratimo pozornost na probleme empirijske spoznaje, koja se u mnogome razlikuje sa svojom problematikom od logike i matematike.

7.4. Struktura empirijske spoznaje Čisto logička131 pitanja mogu se uvijek svesti na semantička ili sintaktičke probleme. Ali su pitanja koja se tiču svojstvenosti empirijsko – naučnih iskaza, ipak samo dijelom logičke prirode, a dijelom takozvanoj metodologiji. Čisto semantička i logička razmatranja mogu biti primijenjeni na stvaranje teorije u aksiomskom obliku, ali je to stanje prije primjene na “stvarnost”. Ako se ona odnosi na empirijsko – naučne stavove onda se neumitno pojavljuje mogućnost provjeravanja. Provjeravanje se vrši pomoću ustanovljavanja koja se jezični izražavaju u takozvanim protokolarnim stavovima. 7.4.1. Protokolarni stavovi Prvobitno je gledište bečkog kruga bilo da samo provjerljivi iskazi imaju neki znanstveni smisao. No, ovdje se postavlja pitanje, a što je to čime se iskazi provjeravaju? To, sa jedne strane, opet moraju biti iskazi, budući da se stavovi mogu provjeravati samo stavovima, a sa druge strane, ti iskazi kojima se vrši provjeravanje moraju stajati u tako uskom kontaktu sa onim što je doživljeno da se oni sa njima mora neposredno sravniti: to jest izgleda da se nužno mora raditi o iskazima doživljaja, dakle, sa stavovima o onome što je neposredno dano. Problemi koji se nadovezuju na te stavove izgleda da spadaju u najjednostavnija naučno - logička pitanja, pa ipak se u toj točki pojedina mišljenja najviše međusobno razlikuju. 131

Vidjeti u Dodatku “Osnovne napomene o logici “.

182

Logički pozitivizam

M. Schlick smatra da su osnovni stavovi onoga što je neposredno doživljeno, koje on naziva “stavovi promatranja”, dok protokolarni stavovi već sadrže neke hipotetičke sastavne dijelove. Samo ako su ti stavovi promatranja i sami apsolutno istiniti mogu se s njima ispitivati drugi teorijski iskazi. Dok su analitički stavovi bez sadržaja, dotle su stavovi promatranja oni koji pružaju pravo saznavanje stvarnosti. No, ovdje, pored dugih problema, postoji problem prostorno-vremenske pikturalnosti, tj. takvi doživljaji su vremenski i prostorno ograničeni, jer svako pozivanje na sjećanje već samo po sebi pretpostavlja neki hipotetički stav. Ovo trenutno važenje ne može osigurati razvoj neke teorije, koja sama po sebi zahtijeva neovisnost od te pikturalnosti. Ali, to po Schlicku nije potrebno jer za njega takvi stavovi ne stoje na početku nego na kraju procesa saznavanja, jer se upotrebljava za provjeravanje hipoteza. Iz empirijskih hipoteza mogu se izvesti prethodni iskazi koji su istodobno uputa za buduće promatranje. Sasvim suprotno gledište od Schlicka zastupao je Neurath i njegovu pretpostavku o izvjesnom sravnjivanju teorije sa stvarnošću smatra ostatcima metafizičkog gledišta. Po njemu jedini zahtjev empirizma mora se sastojati u tome da se znanstveni stavovi ujedine u neproturječan sustav, i tako protokolarni stavovi gube neke posebnosti u odnosu na druge stavove. Neka teorija može se dakle provjeriti samo u odnosu na neku klasu protokolarnih stavova koji su miješenjem bili priznati. Promjena riješena mijenja teoriju koju treba izabrati. Tako, dakle, s jedne strane konvencija o protokolarnim stavovima koji su uzeti kao osnova, a sa druge strane zahtjev za ne proturječnosti slaganjem znanstvenih iskaza moraju zapušiti rupu koja nastaje odstranjivanjem neke transcendentalne stvarnosti sa kojom teorija treba da se sravni. Na taj način se bezuvjetno dospijeva do takozvanog učenja o koherentnosti po kome se istinitost stavova ne sastoji u njihovom slaganju sa onim na što se oni odnose, već u njihovom neprotuslovlju njihovog slaganja. Dakako da je Schlick kritizira ovaj stav navodeći jednostavnu činjenicu da u slučaju prihvaćanja ovakvog koncepta ne možemo naći razliku između izmišljanja i znanstvenih iskaza.132 No, može se reći da se ideja apsolutne izvjesnosti tih stavova od strane predstavnika Bečkog kruga u toku diskusije opće napušten. Carnap zastupa mišljenje da suprotnosti koje su se javile mogu se izmiriti: u svakom protokolarnom iskazu postoji kako hipotetički tako i konvencionalni momenti, ali nužno i izvjestan nekonvencionalni činilac. Zbog toga on sada odbacuje i izraz “verifikacija” i umjesto njega govori o “potvrđivanju” nekog stava koji može biti različitih stupnjeva, jer kada bi bila postojala definitivna i konačno osigurana istinitost nekog stava, bilo bi opravdano govoriti o verifikaciji. 132

Konvencionalni karakter stavova koji čine bazu teorijskih iskaza istakao je i Popper, ali on odbacuje pozivanje na lica koja promatraju i opažaju jer u tome vidi nedopustivi psihologizam; umjesto da se govori o “okruglom stolu koji je vidio Ivan”’, mora se po njemu govoriti o samom okruglom stolu. Popper zbog toga odbacuje naziv “protokolarni stav”’ i uvodi pojam o “bazičnim stavovima”. U njima se iznose događaji koji se mogu promatrati: po svojoj logičkoj formi oni su singularni stavovi egzistencije, odgovaraju dakle na shemu: »Na tome i tome prostorno-vremenskom mjestu ima to i to.«

183

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 7.4.2. Problem sustava konstitucije empirijskih pojmova Ako se sustavi aksioma sadržajno interpretiraju, onda se oni iz prvobitnih implicitnih definicija preobražavaju u hipoteze. Na mjesto formalnih pojmovnih shema dolaze empirijski pojmovi koje treba shvatiti kao sadržajne. Nastaje pitanje u kojoj su logičkoj vezi ti pojmovi empirijskih vrsta predmeta. Carnapova teorija konstitucije pokušala je na to da odgovori: empirijski pojmovi su svi vezani na taj način što se prema izboru “baze” viši pojmovi mogu izvesti iz svega nekoliko osnovnih pojmova. Pored stvaranja jednog takvog sustava konstitucije mora se odgovoriti na četiri pitanja: (1) Koji pojmovi trebaju da budu baza čitavog sustava? (problem baze) (2) U kojim formama se vrši konstituiranje pojmova određenog stupnja u pojmove sljedećeg višeg stupnja? (problem formi stupnja) (3) Kako se pojedine vrste predmeta postupno mogu dobiti primjenom formi konstitucije? (problem formi predmeta) (4) Kakvu opću formu ima sustav? (Problem forme sustava) Nećemo razmatrati posebno ova pitanja, ali možemo napomenuti da je odgovor na prvo pitanje zahtijeva izvjesne pred-korake. Prilikom izbora baze mora se praviti razlika između osnovnih elemenata i relacija među njima. Da se ovdje ne bi zapalo u vještačke psihološke konstrukcije starijeg atomističkog pozitivizma koji je polazio od izoliranih čulnih osjećaja, Carnap je uzeo kao osnovne elemente “elementarne doživljaje”, nepodijeljenu cjelokupnost onoga što se doživi u jednom trenutku, a kao jedinu relaciju među njima “sjećanje sličnosti”, to jest odnos sličnosti između jednog elementarnog doživljaja i jednog drugog. To bi značilo da se svi empirijski – znanstveni stavovi, u slučaju da je ta pretpostavka točna, mogu preobraziti u stavove u kojim se pored logičko-matematičkih pojmova javlja još samo osnovna empirijska relacija sjećanja sličnosti. 7.4.3. Fizikalizam i ideja jedinstvene nauke Teza da se stavovi mogu smatrati kao smislene samo utoliko ukoliko se mogu provjeriti i da se naučno shvatljiva sadržana nekog stava smije proširiti samo na ono što se njim može saopćiti, dovelo je do stanovišta fizikalizma. No, tu ima još jedna bitna dimenzija koju fizikalizam, dakako u svoju korist, pokušava da riješi, a to je pitanje jedinstva specifičnih nauka. U filozofije je često isticano da se posebne nauke na izvjestan način moraju obuhvatiti u jedan cjeloviti sustav i mnogi takvi pokušaji su propali. Razlog leži u velikoj disperziji pojedinačnih nauka kao po predmetu tako i metodologiji svojstvenog istraživanja, ali su i znanstvenici svjesni činjenice da u određenoj točki oni moraju doći neumitno o pitanju preplitana pojedinih nauka. Psiholog koji objašnjava mora, recimo, polaziti od toga da pojave svijesti stoje u vezi sa fiziološkim procesima, koje sa svoje strane izazivaju fizikalni poticaji itd. Fizičar, s druge strane, mora pored provjeravanja svojih teorija na kraju krajeva polaziti od neposrednog promatranja, dakle, od datosti svijesti, to jest od nečega što nikako ne spada u njegovo polje ispitivanja. 184

Logički pozitivizam

Prilikom pretresanja pitanja o mogućnosti objedinjavanja treba razlikovati dva načina govora, formalni i sadržajni. U sadržajnom načinu govora pitanje bi se moglo ovako formulirati; mogu li se stanja stvari, o kojima govore pojedine nauke, svesti jedna na drugu? U formalnom načinu govora isto pitanje glasi; mogu li se stavovi nauke svesti jedne na druge? Što se tiče odgovora na prvo pitanje ono u sebi sadrži elemente metafizičkog stava, tako da su se predstavnici fizikalizma uglavnom oslonili na pokušaj odgovora na drugo pitanje. Teza fizikalizma, koju su postavili Neurath i Carnap, može se obuhvatiti u sljedeće četiri ključne točke: (1) fizikalni jezik je intersubjektivan (2) on je univerzalan, (3) i protokolarni jezik može se sa njime tumačiti kao njegov djelomični jezik, (4) za neki drugi jezik, koji bi ispunjavao sve ove uvjete, ne zna se. Lako je pokazati da obični jezik koji je u biti kvalitativan može se jednostavno prevesti na kvantitativni jezik fizike u nekom prostorno-vremenskom okviru. Tako, na primjer uobičajeni iskaz: „ovdje je prohladno” može da se prevede kao: “na ovom prostorno-vremenskom lokalitetu vlada temperatura između 5 i 10 Co“, dakle svi stavovi vanjskog opažanja mogu se prevesti na jezik fizike. U ovoj točki fizikalizma može se naznačiti i razlika između starijeg imanencijalnog i logičkog pozitivizma. Dok prvi pokušava sažeti sve iskaze u iskaze u onome što je dano, težio je dakle da fizikalni jezik sažima na protokolarni jezik, što je za posljedicu imalo samo monološku upotrebu naučnog jezika i odricanje od intersubjektiviteta, dotle mlađi pozitivizam pokušava obrnuto, da sve stavove, pa i protokolarne, prevede na fizikalni jezik i tako udovolji navedenom uvjetu. To preobražavanje mora nastati iz drugih spoznajno-teorijskih razloga, budući da bi bez njega bilo nemoguće provjeravanje empirijsko-naučnih iskaza koji se, prema prethodno rečenom, mogu izraziti na fizikalnom jeziku. Samo ako su naučni sustavi jezik i protokolarni jezik djelomično jezici jednog istog znanstvenog jezika, mogu se iskazi jednoga provjeriti iskazima drugoga. Temeljem toga, svaki protokolarni stav koji X formulira, na primjer “ja vidim crvenu boju”, mora preobraziti u fizikalni stav “tijelo gospodina X vidi sada crvenu boju”, pri čemu fizikalno označavanje opet mora uslijediti navođenjem reakcija na draži i tome slično. Na taj način se i protokolarni jezik može interpretirati kao djelomični jezik fizikalnog jezika. A sa dokazivanjem univerzalnog karaktera jezika fizike završeno je i dokazivanje da je fizika jedinstvena nauka uopće.

7.5. Potvrđenost teorije Sve se u opisanom programu nekako vrti oko verifikacije, tj. oko potvrđivanja istinitosti nekog iskaza ili teorije. Kako to potvrđivanje odista izgleda nakon što smo definirali Lm i verificirali njegove iskaze motrenjem? Postoje dva već spomenuta tradicionalna postupka: individualni i deduktivni. I jedan i drugi nastoje povezati pojedinačne ili singularne iskaze od kojih se Lm sastoji s općim ili univerzalnim iskazima jezika Lt. 185

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Postupak potvrđivanja istinitosti tog zakona odvijao bi se, prema učenju logičkog pozitivizma, na sljedeći način: Boyleov zakon očigledno nije logički nužni iskaz niti smo u stanju deducirati ga iz nekog logički nužnog iskaza. Zbog toga nam preostaje jedino da ga pokušamo verificirati empirijski. Budući da je riječ o univerzalnom iskazu, ne možemo ga izravno suočiti s iskustvom, već najprije moramo iz njega dedukcijom izvesti singularne iskaze koje je moguće usporediti sa singularnim iskazima iz Lm. To možemo učiniti ovako. Istinitost tih teorijskih singularnih iskaza može se provjeriti tako da se plinu s pomoću klipa izotermno (uz stalnu temperaturu) promijeni volumen do vrijednosti V1, V2, V3, … te da se na tlakomjeru očitaju pripadni tlakovi. Ako se izmjerene i deducirane vrijednosti poklapaju, iskaze smatramo istinitim. Pretpostavimo da smo na taj način uistinu empirijski verificirali stanoviti broj iz Boyleova zakona deduciranih singularnih iskaza. Njihovu istinitost sada indukcijom prenosimo na sam zakon, tj. univerzalni iskaz: utvrdili smo da u svim dosad promotrenim slučajevima zakon vrijedi, tj. daje istinite singularne iskaze; iz toga po indukciji zaključujemo da vrijedi u svim slučajevima, odnosno da su istiniti svi singularni iskazi koji se iz njega mogu deducirati. Opisani postupak, koji kombinira tzv. hipotetsko-deduktivni put I, i induktivni put III, istovremeno je i način verifikacije svakog općenitijeg univerzalnog iskaza. No sad moramo uočiti i ozbiljni problem sadržan u tom postupku. Naime, cilj nam je isprva bio verificirati univerzalni iskaz; ali njega ne možemo izravno usporediti s rezultatima mjerenja. Zato ga verificiramo posredno, verifikacijom iz njega deduciranih singularnih iskaza. Pored toga ključni je moment korištenja indukcije kojom na temelju konačnog broja slučajeva donosimo zaključak o svim srodnim slučajevima (tj. o beskonačno mnogo slučajeva). Međutim, već je David Hume pokazao da se takav postupak ne može strogo opravdati. Strogo govoreći, prošlo iskustvo, ma kako bogato bilo, omogućuje nam tek da smatramo kako će se u budućnosti stvari vrlo vjerojatno odvijati na isti način kao i do sada; ali ono ne može dati sigurnost. Novo će mjerenje vrlo vjerojatno, ali ne i sigurno, potvrditi zakon. U svakodnevnom životu često nesvjesno zaključujemo po indukciji, na temelju proživljenih iskustava, kao kada primjerice kažemo kako smo sigurni da će Sunce i danas zaći. Ali ta “sigurnost” nije logički opravdana. Hume bi rekao da smo mi jednostavno navikli da Sunce svaki dan zalazi, pa to i u buduće očekujemo od njega. No mi sviju naviku doživljavamo kao sigurnost i zbog nje neopravdano “vrlo vjerojatno” zamjenjujemo sa “sigurno” (premda se posljedice te neopravdanosti u svakodnevnom životu teško mogu primijetiti). Ali ako želimo dokazati valjanost zakona ili teorije, tada u njihovu istinitost moramo biti posve, a ne gotovo sigurni. U toj vrsti dokaza nema mjesta za iskaze poput “vrlo vjerojatno”. Iskustvo koje se ponavlja stvara naviku, a indukcija iz njega 186

Logički pozitivizam

izvodi očekivanje da će se i u budućnosti vrlo vjerojatno dogoditi ista stvar. No, između tog očekivanja i sigurnosti koju zahtijeva logički valjani dokaz zjapi pukotina, a logika ne poznaje korak kojim bi se ona premostila. Zbog toga naš pokušaj verifikacije zakona zastaje na razini “vrlo vjerojatno” i ne može stići do željene razine “sigurnog”. Drugim riječima, opisanim postupkom jednostavno nije moguće verificirati univerzalni iskaz. Karl Popper je izveo radikalan zaključak: znanstvene teorije kao skupovi univerzalnih iskaza ne mogu nikada biti potvrđene opažanjima. Na prvi pogled cijela se konstrukcija logičkog empirizma ovakvim zaključkom ruši. Ima li sva ona pomna analiza i rekonstrukcija koju smo prije opisali ikakva smisla? Čini se da ipak ima, unatoč tome što su mnogi Poppera doživljavali kao grobara logičkog empirizma. Jer ako i jest točno da se teorije ne mogu potvrditi motrenjem, kaže Popper, one se mogu opovrgnuti, tj. falsificirati. Znanstvene teorije univerzalnošću svojih iskaza izlažu se stalnom riziku da ih buduća mjerenja ili opažanja opovrgnu. I tu, prema Popperu, leži tajna njihove znanstvenosti. Jednom kad se pokaže da je neka znanstvena teorija lažna sanjom je gotovo; ona više ne može biti smatrana uvaženom teorijom. Usporedba teorija s opažanjima ne služi za potvrđivanje dobrih, nego za eliminiranje loših teorija. Tijekom tog procesa kritičke eliminacije znanost se razvija slično razvoju živih bića preko mehanizma prirodnog odabiranja. Preživljavaju najsposobniji, odnosno teorije koje su najbliže istini. Ponekad, imamo li sreće, posjedujemo obuhvatnu i točniju teoriju pa možemo reći da falsificiranja tu tek ocrtavaju granicu primjenljivosti “falsificirane” teorije koju se, međutim, unutar te granice nastavlja primjenjivati (takav je primjerice odnos klasične i relativističke mehanike). Često je, međutim, opovrgnuta teorija jedino što imamo. U većini slučajeva ona daje približno točne rezultate, a njezini promašaji pokazuju mjesta na koja treba usredotočiti istraživanja i koja mogu postati ishodištima neslućenih prodora. Znamenit je primjer neuspjeh klasične elektrodinamike i statističke mehanike da proračunaju spektar zračenja crnog tijela. To je falsificiranje nametnulo uvođenje pretpostavke o kvantiziranosti oscilatorne energije, što je postalo ishodište atomske i subatomske fizike. Zbog toga je sasvim razumno, opravdano pa i nužno nastaviti raditi s opovrgnutom teorijom i nakon falsificiranja, barem do pojave kakve-takve alternative. Danas možemo reći da Boyleov zakon vrijedi samo za idealni plin: hipotetski plin koji čine beskonačno male molekule koje ne međudjeluju. Za stvarne plinove zakon ne vrijedi: ne samo da je opovrgnut, već je, strogo govoreći, svaki iz njega deducirani singularni iskaz neistinit. (Napomenimo da se to falsificiranje ne prenosi, poput prije istaknutog hipotetičkog verificiranja, na kinetičku teoriju plinova jer je jednadžba stanja idealnog plina iz te teorije izvedena s pomoću aproksimacije), pa ipak on još uvijek jest i uvijek će biti nezaobilazni dio znanosti i školskog programa fizike. Premda se stvarni plinovi nikada ne ponašaju posve na način koji on predviđa, ipak nam on daje jednostavnu predodžbu o njima, zbog toga je čvrst temelj na koji se dograđuju detalji i tako oblikuju precizniji zakoni. 187

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Čini se kao da smo izloženi jednostavnoj dvojbi. Filozofi, osobito oni analitičke orijentacije, vole takve situacije. Ili se teorije verificiraju na način opisan u logičkom empirizmu, ili se one falsificiraju na način Popperovog kritičkog racionalizma. No koliko su takve situacije opasne pokazuje nam Popperov primjer. Želeći svoju predodžbu o znanosti proglasiti univerzalnom, zaboravio je da se znanost ne sastoji samo od univerzalnih, kako je tradicija sugerirala, nego i od tzv. egzistencijalnih iskaza. Takav bi iskaz bio, na primjer, iskaz o postojanju kvarkova, čestica od kojih su sastavljeni svi hadroni (“elementarne” čestice koje međusobno djeluju jakom silom). Što se s takvim iskazima događa pri pokušaju da se falsificiraju? Ako u nekom pojedinačnom eksperimentu ne opazimo kvarkove, tada nećemo odmah zaključiti kako kvarkovi ne postoje. No ako u samo jednom dobro obavljenom i nedvojbenom pokusu registriramo kvarkove, prihvatit ćemo tu tvrdnju kao istinitu ili barem kao vjerojatno istinitu. Situacija s egzistencijalnim iskazima potpuno je simetrična, ali s obrnutim predznakom od situacije s univerzalnim iskazima. Obje vrste, međutim, pripadaju znanosti. Znanost, dakle, i verificira i falsificira svoje iskaze. Provjeravanje znanstvenih teorija, čini se, i nije tako jednostavan posao kako su ga zamišljali filozofi znanosti bilo Carnapove (Rudolf Carnap bio je jedna od vodećih ličnosti Bečkog kruga, poznat posebno po tome što je tu filozofiju prenio na američki kontinent) ili Popperove škole. U poglavlju pod nazivom »Cjelovitost znanosti« razmotrit ćemo još jednu komplikaciju vezano uz to. No prije toga valja nam razmotriti krupno filozofsko pitanje, koje je u logičkom pozitivizmu s jedne strane zaoštreno do krajnjih granica, a s druge zaobilaženo koliko god je to bilo moguće. Riječ je u odnosu znanstvenih teorija i njihova predmeta. U krajnjoj liniji, nije li pitanje potvrđivanja teorija zapravo pitanje ustanovljavanja njihova odnosa spram zbilja? U sklopu razmatranja ideja logičkog pozitivizma razmotrit ćemo gledište Hansa Reichenbacha, koji je sa svojim radovima pokušao da nađe jedan specifičan odnos između filozofije i znanosti.

188

8. Znanstvena filozofija H. Reichenbacha133 Hans Reichenbach bio je najistaknutiji predstavnik berlinske škole logičkog pozitivizma osnivane 1928. usporedo s pojavom bečke škole. Ove dvije škole su začetnici i glavni nosioci filozofskog pokreta koji će u XX. stoljeću postati jedan od najistaknutijih pravaca suvremene zapadnoeuropske filozofije. Filozofija znanosti je procvjetala u dvadesetom stoljeću, djelom kao rezultat izvanrednog napretka u samim znanostima, ali uglavnom zbog truda filozofa koji su bili znanstveno obrazovani i koji su ostali u istoj razini sa novim znanstvenim postignućima. Reichenbach je bio istraživač u ovom filozofskom razvoju; studirao je fiziku i matematiku na nekoliko velikih njemačkih znanstvenih centara, a kasnije je proveo godine kao Einsteinov kolega u Berlinu. U ranijim godinama svoje karijere pratio je Kanta. Ali kasnije bio je protiv njegove filozofije tvrdeći da je nespojiva s fizikom dvadesetog stoljeća. Raichenbach nije samo bio filozof znanosti već i znanstveni filozof, pri čemu je inzistirao da filozofija treba slijediti jednaka pravila preciznosti i strogosti kao druge prirodne znanosti. Bezuvjetno je odbijao spekulativnu metafiziku i teologiju, jer njihove tvrdnje nisu bile dokazive niti a priori, na osnovu logike i metafizike, a ni aposteriori na osnovu osjetilnog iskustva. U ovom pogledu slagao se sa logičarima pozitivistima Bečkog kruga, ali zbog drugih dubokih neslaganja, nikada zapravo nije postao pozitivist. Umjesto toga bio je vodeći član grupe logičara empirista sa središtem u Berlinu. Iako su njegova pisanja utjecala na mnoge teme, Reichenbach je najpoznatiji po svom radu na dva glavna područja: indukcija i vjerojatnost te filozofija prostora i vremena. U prvo spomenutom razvio je teoriju vjerojatnosti i indukciju koja je sadržavala njegov odgovor na Humeov problem o opravdanosti indukcije. Zbog njegovog mišljenja da je naše sveukupno znanje svijeta vjerojatnost, ovaj njegov rad je imao fundamentalno epistemološko značenje. U filozofiji fizike ponudio je znamenit doprinos utemeljenju teorije relativnosti, oslabljujući prostor i vrijeme kao Kantove sintetičke apriorne kategorije. U ranijim godinama dvadesetog stoljeća mnogi znanstveno skloni filozofi bili su impresionirani novim otkrićima u logici i drugim epistemološkim istraživanji133

Hans Reichenbach ( 1891.-1953. ) Rođen je 25. rujna 1891. godine u Hamburgu, u Njemačkoj. Reichenbach je napisao svoj doktorat (1916.) o upotrebljivosti matematičke vjerojatnosti u svijetu fizike. Sljedeće godine u Göttingenu položio je državni ispit iz fizike i matematike. Od tada pa do 1920. radio je u radijskoj industriji nastavljajući akademski posao honorarno. U to vrijeme, u Berlinu, Einstein je ponudio svoj prvi seminar o teoriji relativnosti. Reichenbach je tu prisustvovao i s njim uspostavio dugotrajan odnos. Od 1926. godine, uglavnom zahvaljujući Einsteinu, postaje profesor filozofije fizike u Berlinu, gdje i ostaje do Hitlerovog dolaska na vlast 1933. U to vrijeme bježi u Tursku, gdje je predavao na Sveučilištu u Istambulu 1938. godine prebacuje se na Sveučilište u Kaliforniji , u Los Angeles, gdje ostaje do svoje smrti.

189

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ma, tvrdeći da bi cijeli svijet mogao biti promatran kao logička konstrukcija osjeta. Ovakvo razmišljanje se jako svidjelo nekim logičkim pozitivistima, a posebno Rudolfu Carnapu, koji je pokušavao provoditi ovu konstrukciju u detalje. Reichenbach je recenzirajući njegove knjige (1933.) pohvalio njegovu točnost i namjeru, ali je istakao jednu sumnju. Nije mogao pronaći mjesto za vjerojatnost u pozitivističkom pristupu, Reichenbach je razvio pitanje vjerojatnosti u potpuni napad na logički pozitivizam. Razradio je tri osnovne točke. Prvo, budući da su pozitivisti inzistirali da izjava mora biti posve dokaziva u pravilu da bi bila spoznajno značajna. Reishenbach je izrazio pravilo koje je zahtijevalo samo podršku vjerojatnosti. Drugo, poricao je da naše zbiljsko znanje mora biti osnovano na nepogrešivom izvještaju o osjetilnom iskustvu, tvrdio je da je utemeljeno na pogrešnim opažanjima srednje veličine fizičkih objekata i da je vjerojatno odozdo prema gore. Treće, tvrdio je da možemo imati znanje vjerojatnosti o neopažljivim fizikalnim entitetima. Atom nije van-osjetilni konstrukt, on je fizikalni objekt čiju istinitost možemo zaključiti pomoću vjerojatnosti. Atomi bi postojali iako ne bi bilo osjetilnih bića u svemiru. Ovo je bilo njegovo opovrgavanje logičkog pozitivizma. Jedna od glavnih preokupacija u njegovoj karijeri bio je pojam vjerojatnosti; njegova najvažnija rasprava o ovoj temi je Teorija vjerojatnosti (1949.). Uvjeren je da bi vjerojatnost trebala biti shvaćena kao granica niza relativnih frekvencija. Pojam vjerojatnosti povlači sa sobom mnoge probleme. Prvo, mi moramo jamčiti da postoji granica kao konačno rješenje niza fluktuacija u vjerojatnosti. No, nitko ne može garantirati postojanje granice i frakcije unutar nekog događaja čiju vjerojatnost određujemo, mogu beskonačno fluktuirati bez približavanja ikakvoj određenoj vjerojatnosti, a Reichenbach je uočio vezu sa Humeovim problemom opravdanosti indukcije. Hume je ispravno tvrdio da nemamo garanciju da je priroda jednaka – da će budućnost biti kao i prošlost. Slično, kako nemamo garanciju da će na primjer, određeni niz bacanja novčića dokazati statističku regularnost konveniranja granice, isto tako ni garanciju da vjerojatnost kao problem postoji. Unatoč tomu, mi imamo opravdanu tvrdnju da se promatrana frekvencija niza približava ograničenoj vrijednosti frekvencije, iako ta tvrdnja može biti netočna. Opravdanost je pragmatična. Prvo, ako granica ne postoji, imat ćemo pogrešnu tvrdnju, ali budući da tada ne bi bilo granice koju bi mogli otkriti, niti jedna druga metoda ne bi uspjela. Drugo, može postojati granica, ali može biti i znatno različita od frekvencije u promatranom početnom dijelu niza. To proizlazi iz same definicije “granice”, ali ipak će ta uporna upotreba ove metode “pravilo indukcije” postepeno dovesti do tvrdnje da su točne, do bilo kojeg željenog stupnja aproksimacije. U ustanovljenim vjerojatnostima (tj. ograničenim frekvencijama) koristeći induktivnu metodu možemo samo dobiti, a ne izgubiti. Zašto želimo ustanoviti vjerojatnost? Prema Reichenbachu, naše sveukupno znanje znanstveno ili zdravorazumsko, je utemeljeno na vjerojatnosti; osim toga, jedino legitimno prikazivanje vjerojatnosti je frekvencija prikazivanja. Prema tome, ustanovljenost vjerojatnosti (ograničenih frekvencija) je temelj za naše sve190

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

ukupno znanje. Nažalost, kao što je i Reichenbach priznao, njegova opravdanost se primjenjuje na beskonačnu skupinu drugih pravila – asimptotička pravila – koje nas upućuju da postuliramo gdje je “korektivni termin” koji se približava nuli kao što se broj pokušaja približavaju beskonačnosti. Nije pronašao zadovoljavajući put da pokaže kako je ovo pravilo superiorno nad bilo kojem drugom asimptotičkom pravilu. Možda najbolje što možemo reći je, da bi dodatak arbitrarnosti promatrane frekvencije bio epistemološki neizdržljiv. Reichenbach tvrdi da je frekvencija prikazivanja jedino legitimno, što postavlja druga dva velika problema. Prvo, u mnogim praktičnim situacijama bavimo se jednim događajem umjesto dugim nizom – na primjer, kupujući policu osiguranja. Reichenbach je uvjeravao da se sa ovakvim slučajevima može postupati tako da se dodjeljuje jedan slučaj odgovarajućem nizu i prenosi vjerojatnost, kao težina, jednom slučaju. Ovo će biti uspješna strategija ako se postupa sa velikim brojem različitih pojedinačnih slučajeva. Drugi veliki problem – poseban slučaj prvog – je vjerojatnost hipoteza. Kao što se prilikom bacanja novčića pojavljuje pisma ili glava, tako je dana hipoteza točna ili netočna. Kako se može vjerojatnost hipoteze konstruirati u pojam relativnih frekvencija? Reichenbach je ustanovio da nas Bayesov teorem u računu vjerojatnosti onesposobljava bavljenjem ovih problema, ali nikada jasno ne objašnjava kako. Druga velika tema kojom se bavio jesu prostor i vrijeme. Reichenbach je napisao četiri značajne rasprave o prostoru i vremenu. U prvoj je pokušao stvoriti kompromis između Kanta i Einsteina, ali u svom kasnijem radu prekida sve veze sa Kantom. U svom klasičnom djelu, Filozofija prostora i vremena (1929.) tvrdi da je pitanje geometrijske strukture fizičkog prostora još uvijek stvar o kojoj mora odlučiti empirijska znanost, a ne a prior. Ipak, situacija je prilično komplicirana. Otkriće neeuklidskih geometrija, Kant nije opovrgavao, čak ni poslije dokaza relativne konzistencije euklidske i neeuklidskih geometrija. Kant je tvrdio da je Euklidova geometrija sintetična, ako bi njeno odbijanje bilo logički nekonsekventno, onda bi bila analitična. Kant je vjerovao da je Euklidova geometrija privilegirana i to ne logički, nego epistemološki; to je nužni oblik vizualizacije fizičkog svijeta. Reichenbach je u detalje argumentirao da su neeuklidske geometrije mogući oblici vizualizacije. Zapravo pitanje je koja je geometrija prikladnija? Određene činjenice o dvo-dimenzionalnoj geometriji bile su dobro poznate u devetnaestom stoljeću. Na primjer, u Euklidovoj geometriji zbroj kutova trokuta je 180o, u neeuklidskim geometrijama ovaj zbroj je ili veći ili manji, i vrijednost zbroja se razlikuje za trokute različitih površina. Možda se čini da možemo ustanoviti geometriju fizičkog prostora mjerenjem kutnog zbroja trokuta sa brojnim orijentacijama u trodimenzionalnom prostoru. Poincaré je ustanovio da za određivanje geometrijskih pojava fizikalnog prostora moramo koristiti fizičko mjerenje instrumenata, a rezultat će ovisiti o ponašanju ovih instrumenata. Prema Reichenbachu, Poincaré je smatrao da je geometrija prostora stvar čiste konvencije, iako možemo koristiti bilu koju geometriju za opisivanje fizičkog prostora, biramo Euklidovu geometriju jer je jednostavnija od ostalih geometrija. 191

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Iako su ga često nazivali “konvencionalist”, Reichenbach je gledajući fizičku geometriju zapravo bio ne-konvencionalist. Interpretirajući metričku geometriju za aplikaciju fizičkog prostora moramo prihvatiti određene konvencije, kao što neodlučivanje da određeni znak mjerenja instrumenta, prilikom prenošenja sa jednog mjesta na drugo, ne mijenja svoju duljinu. Nazivanje ovih rješenja “koordinativne definicije” istaknuo je njihov status kao konvencije. Ovakva odluka je donošena, ali pak struktura fizičkog prostora postaje stvar empirijske činjenice. Različiti izbor koordinativne definicije, upotrijebljene u istom prostoru, može proizvesti drugačije geometrije, ali opisi ostvareni na ovim različitim koordinatnim definicijama su fizički ekvivalenti. Prema Reichenbachovoj teoriji o ekvivalentnim opisima, jedan skup ekvivalentnih opisa opisuje fizički prostor korektno, ali drugi logički mogući skupovi ekvivalentnih opisa daju netočne opise fizičkog prostora. U aspektu vremena on je zauzeo jači konvencionalistički pristup. Prema specijalnoj relativnosti niti jedan signal u vakuumu ne može putovati brže od svjetlosti. Činjenica da je ova konačna brzina postavlja granice našoj sposobnosti da uskladimo satove smještene na različitim mjestima u inercijalnom sistemu referencije. Imamo dva prostorno odvojena sata A i B ako pošaljemo svjetlosni signal od A do B i koji se reflektira nazad u A, stižući tamo, možemo izabrati bilo koje vrijeme između i isto tako njegovo vrijeme dolaska u B. Ovim se potvrđuje da, dok je brzina svjetlosti kružnog putovanja stvar fizičke činjenice, brzina svjetlosti u jednom smjeru je stvar konvencije. Bitan rezultat Davida Malamenta (1977.) pokazao je da kauzalne prisile znači da su dvije brzine u jednom pravcu jednake. Provoditi kauzalnu teoriju bila je jedna za Raichenbacha fundamentalna nakana u razvijanju njegovih teorija prostora i vremena. Vjerovao je da kauzalni procesi, kao svjetlosni impulsi i pomicanje materijalnih objekata. Kao i kauzalno uzajamno djelovanje, kao refleksija svjetlosnih impulsa pomoću zrcala ili sudar materijalnih čestica, sačinjavaju dokazive pojave svijeta, dok apstraktna struktura prostor-vrijeme sama od sebe ne. U djelu objavljenom poslije njegove smrti Direkcija vremena (1956.) pokušava utemeljiti direkciju vremena, razliku između prošlosti i budućnosti u kauzalnom aspektu vremena koji su također probabilistički. Ova knjiga sadrži istraživački rad na pojmu probabilističke kauzalnosti. Reichenbach je značajno pridonio i drugim temama. Velika znanstvena revolucija dvadesetog stoljeća bila je dolazak kvantne mehanike. Njegova knjiga ovom razvoju Filozofijski temelji kvantne mehanike (1944.) naglašava kauzalne nepravilnosti i predstavlja trovrijednosnu logiku (u kojoj iskaz može imati neodređenu vrijednost, točno ili netočno) za rješenje ovih problema. Dodatne diskusije o kvantnoj mehanici se nalazi u Direkciji vremena. Reichenbachovi Elementi simboličke logike (1947.) je njegovo veliko djelo o simboličkoj logici i sadrži proširenu analizi konverzacijskog jezika, kao i analizu zakona prirode, fizički modalitet (nužda, vjerojatnost i nemogućnost) i protučinjenični uvjeti. O ove tri teme pisao je u svojoj monografiji, a rasprave o kauzalnosti možemo naći u djelima iz čitave njegove karijere, iako o tome nema napisana niti 192

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

jedna knjiga. Napisao je vrlo malo eksplicitno o prirodi znanstvenog objašnjenja, ali njegov rad na kauzalnosti sadrži mnogo toga vrijednog. Na osnovu njegove dokazivosti kriterija značenja, prihvatio je nekognivističku etičku teoriju u Rast znanstvene filozofije (1951.). Etička istraživanja su za njega bili izraz “voljnih odluka”. Fundamentalnu vrijednost sudova ne mogu biti točni ili netočni, ali znanstveno znanje i logika su jako korisni kada pristupa s određenim odlukama tj. hipotetičko vrijednosnim sudovima o kompatibilnosti i inkompatibilnosti raznih osnovnih vrijednosnih sudova i o selekciji vlastitih načina da bi se došlo do željenog cilja. U ovom tekst obratit ćemo pozornost na neka rješenja koje daje Reichenbach uz što je glavni oslonac njegovo djelo Rađanje naučne filozofije134 što i sam naslov pokazuje kako će se pokušati riješiti status, odnos između znanosti i filozofije. Kao i većina njegovog rada tako i ovaj uradak predstavlja prije svega kritiku racionalizma i njegovog odnosa spram empirizmu. Kontroverza između racionalizma i empirizma predstavlja za njega najznačajniju karakteristiku u povijesti filozofije, a logička analiza ove distinkcije smatra osnovnim za otkrivanje glavnih izvora dosadašnjih filozofskih zabluda. Za Reichenbacha racionalizam u filozofiji vodi porijeklo iz deduktivne metode primijenjene u matematici, iz prenošenja te metode u filozofiji. Praktična primjenljivost čisto razumskih zaključaka na mjerenje prostora učinila se dovoljno dokazana da ti čisto deduktivni stavovi opisuju objektivne fizičke procese i odnose. Već u staroj grčkoj filozofiji (u Platonovom realizmu) matematičko saznanje je shvaćeno kao saznanje same objektivne empirijske stvarnosti. On pretpostavlja kako svi stavovi racionalističke filozofije vode porijeklo od učenja da su čisto razumski (deduktivni) zaključci jedina osnova saznanja objektivne stvarnosti. Platonov pojam ideje, Leibnizov pojam prestabilirane harmonije, Kantov pojam sintetičko-apriornog saznanja, Hegelov pojam apsolutnog duha itd. za Reichenbacha vode porijeklo od učenja da je cjelokupno saznanje stvarnosti racionalno-deduktivno, tj. matematičko. Štetan utjecaj racionalizma po njemu se odrazi i na empirizam. Filozofski empirizam je sve do dvadesetog stoljeća bio žrtva osnovne zablude racionalizma; on je isto tako spoznajne istine, izjednačio sa matematičkim saznanjem. Klasični empirizam je polazio putem bezuspješnog dokazivanja da se saznanje koje polazi od čulnih podataka može izjednačiti sa matematičkim saznanjem. I racionalizam i klasični empirizam traže apsolutnu izvjesnost iskaza o stvarima, onu izvjesnost koju ima matematička dedukcija. Ali empirijsko saznanje nas, po Humu135, samo obavještava o onome što se desilo. Na osnovu čulnog saznanja nije moguće pouzdano predvidjeti budući događaj… Proširenje zaključaka o onome što se zbilo na 134

135

Hans Reichenbach, The Riese of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles, 1951.) Nolit Beograd, 1964. Hume je prvi došao do otkrića nekih ključnih istina: on je shvatio da matematičko, analitičko-deduktivno saznanje ne otkriva empirijsku istinu. Osjetilna percepcija je za Huma jedina osnova za istinu.

193

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ono što će se zbiti ne može se po Humu opravdati ni empirijski ni logički: predviđanje budućnosti se ne može teorijski zasnovati. Hum je ovim, kaže Reichenbach, postavio centralni problem svake empirijske filozofije – problem opravdanja indukcije. Povijesna zabluda racionalizma i njeno oslobađanje tijesno je povezana za Reichenbacha sa samim razvojem matematike. Za njega otkriće posebice neeuklidske geometrije, matematičko saznanje je moralo biti skinuto sa ranijeg položaja jedinog legitimnog saznanja fizičke stvarnosti. Koji će se od raznih matematičkih sustava biti primijenjen, za njega, upotrijebljen kao instrument za objašnjenje stvarnosti, nije više pitanje logike već empirijsko pitanje. Mogućnost veoma raznovrsnih aksiomatskih polazišta u izgradnji geometrijskih sustava dokazuje konvencionalni, hipotetički i postulacioni karakter tih polazišta. Konačno po Reichenbachu zaključak: »Empirist je na kraju pobijedio zato što se sam matematičar odrekao zahtijeva za saznanjem sintetičke istine.«136 U daljnjem dijelu obratimo, kratko, pažnju na Reichenbachovu teoriju spoznaje. U objašnjenju znanstvene procedure, u traženju općih principa znanstvene spoznaje, suvremene empirističke teorije spoznaje su do sada polazile od sljedeće četiri osnova: 1)

Konkretna osnova (concret basis), po toj osnovi za epistemološku konstrukciju stvarnosti uzimaju se prirodni objekti kao direktni stimulusi spoznaje. 2) Čulna impresija kao osnova te konstrukcije (impression basis), po njoj se za osnovu saznanja uzimaju osjetilni podaci. 3) Stavova osnova (proposition basis), po njoj za konstrukciju stvarnosti uzima osnovna reakcija svijesti na prirodne stimuluse – formiranje i izricanje stavova. 4) Atomska osnova (atom basis) koja pretpostavlja saznanje onih čestica koje je fizika otkrila kao elemente materije. Reichenbach, iako u biti prihvaća stavove Bečkog kruga, pravi neke izmjene ili čak u pojedinim dijelovima ima i naizgled suprotne stavove. Za razliku od bečkog kruga o ekvivalentnosti iskaza o čulnim podacima i iskaza o predmetima stvarnosti on to dijelom odbacuje i za njega osjetilni podaci nisu posljednja osnova objektivnog svijeta. Teorijski, kaže on, nije održiva zabrana mnogih predstavnika pozitivizma – da se iz osjetilnih impresija traže neovisno od njih postojeći predmeti. Postojanje konkretnih predmeta ne može se svesti na postojanje osjetilnih podataka. Osnovi problem svake filozofije – problem odnosa subjektivno postojećih osjetilnih podataka i objektivnog postojanja predmeta, mnogi klasični i suvremeni empiristi proglašavali su za pseudo problem. Za njega odnos između fizičkih 136

H. Reichenbach, Racionalism and Empiricism (str. 14.)

194

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

objektivnih predmeta i čulnih podataka nije odnos apsolutnog identiteta (kao što je to primjerice zastupa Moritz Schlick osnivač bečkog kruga) već odnos projekcije: objektivna predmetna stvarnost projicira se u našoj osjetilnoj svijesti: karakter te projekcije ne ovisi ni samo od subjekta, ni samo od objekta, već od oblika njihovog praktičkog uzajamnog djelovanja u našoj svijesti a ne svode na naše osjetilne utiske. Vanjski svijet, dakle ima svoje vlastito postojanje, neovisno od naših osjetilnih utisaka. Na osnovu ovog učenja o projektilnom karakteru saznanja on tvrdi da su svi iskazi o stvarnosti na osnovu osjetilnih podataka samo iskazi vjerojatnome o stvarnom postojanju i karakteristikama objektivnih predmeta i događaja. Nemoguće je apsolutna izvjesnost iskaza o stvarnosti na osjetilnoj osnovi. Reichenbach s pravom uočava da bečki krug pribjegava izvjesnoj fenomenologiji koji se sastoji u težnji da se osjetilni podaci proglase za posljednju osnovu same stvarnosti, a jezik koji se sastoji iz iskaza o osjetilnim utiscima uzima za jedini istinit jezik o stvarnosti. Ukazuje na nedostatak ovakvog stava i da iskazi nisu primarni već izvedeni, iskazi na ovakvoj osjetilnoj osnovi ne sadrže nikakvu apsolutnu izvjesnost, već samo iskazi vjerojatnosti o objektivnim predmetima. Na kraju ovog kratkog dijela napomenimo da on negira i četvrtu stavku, tj. atomsku osnovu u teoriji saznanja. Nedostatak ove osnove sastoji se, prije svega, u tome što se njeni iskazi – iskazi o neopaženim objektima. To su iskazi koji dolaze putem niza zaključaka. Tako na primjer, pitanje je li se svijetlost sastoji iz valova ili čestice, pitanje je koje se odnosi na strukturu materije na ono što ne možemo zapaziti, može se riješiti svođenjem nezapaženog i na objekt-česticu i objekt-val. Znanstvene činjenice ne daju prednost nijednom od ove dvije postojeće objašnjenje svijetlosti. Znanost upotrebljava oba, kako joj je kad pogodnije. Vidjeli smo kako Reichenbach uvodi izvjesni projektivni karakter saznanja uz uvođenje pojma vjerojatnosti što unosi određenu poziciju spram teorije značenja. On polazi od osnovnog stava suvremenog pozitivizma: značenje jednog iskaza sastoji se u njegovom provjeravanju, jedan iskaz ima značenje samo ako je provjerljiv. Za njega postoji tri mogućnosti provjeravanja – tehnička, fizička i logička mogućnost. Prva se sastoji iz moći pojedinca ili društva kako praktički pokazati ostvarljivost nekog iskaza, druga provjerljivost odnosi se uglavnom na suglasnost iskaza sa fizičkim zakonima, logička provjerljivost se sastoji u postojanju logičke opravdanosti iskaza tj. da on ne izaziva logičko proturječje. U drugoj mogućnosti provjeravanja on ide mnogo dalje u odnosu na bečki krug i smatra da u sklopu ovog logičkog pozitivizma definicija fizičke provjerljivosti je neprikladna jer naziva besmislene mnoge stavove znanosti i svagdašnjeg života bez kojih je nemoguće funkcionirati. Izlaz on vidi u preformuliranju fizikalne teorije provjerljivosti. U teoriji spoznaje treba da se izgrade takve teorije značenja koji ne zahtijevaju potporu nikakvih van-empiričkih, a da bude istodobno sasvim prikladna za objašnjenje znanstvenog iskustva i osnovnih zdravorazumskih istina. Ono što je bitno po njegovoj 195

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti teoriji provjerljivosti, iskaz ima značenje ako može da mu se odredi stupanj vjerojatnosti, dva iskaza imaju isto značenje ako imaju isti stupanj vjerojatnosti. Problem vjerojatnosti za Reichenbacha: »…predstavlja jezgru svake teorije spoznaje«.137 Svi iskazi o stvarnosti su iskazi vjerojatnosti. Za njega ovaj zakon ima toliko opće mjesto da ga zamjenjuje zakonom uzročnosti. Ovaj zakon vjerojatnosti prisiljava i promjenu klasične logike. Dvovalentna logika, koja operira samo sa uzajamno isključivim pojmovima istine i neistine, mora se zamijeniti logikom vjerojatnosti, tj. mora se shvatiti kao granica oblasti teorije vjerojatnosti. Samo se pomoću teorije vjerojatnosti za njega može empiristička filozofija dovesti na čvrstu osnovu. Dakako ovo je opet protivno matematičkim strukturama jer logičko-matematički iskazi, kao čisto analitički i tautološki, ne nose u sebi nikakve materijalne implikacije, ne odnose se na nikakvo određeno stanje, događaj, mjesto i vrijeme. A »iskazi vjerojatnosti se odnose na slijed događanja ili drugih fizičkih objekata.« Ovdje se može postaviti pitanje; »Kakav je odnos između indukcije i vjerojatnosti?« Odgovor na ovo pitanje Reichenbach nalazi u sljedećem »Značenje vjerojatnosti je uvijek značenje fizičke vjerojatnosti«. Putem induktivnog zaključka formulira se tzv. POZIT, tj. iskaz o vjerojatnoj učestalosti određenih događanja. Za njega postoji sljedeće tri vrste značenja: 1) značenje kao fizikalna istina 2) logičko značenje 3) nad-empirijsko značenje. Prvo je empirijsko znanstveno, drugo je matematičko, treće je značenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. Znanstvena filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti. Točno zato ona mora da napusti pretenzije starih filozofa i da bude samo logička analiza znanstvene prakse pozitivnih posebnih znanosti. Za Reichenbacha je povijest spekulativne filozofije je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakvi odgovori. Filozofija je postavljala pitanja a odgovore je davao pjesnik. Metafizičari su pjesnici u filozofiji. Nakon ovih općih napomena navedimo neke karakteristične probleme koje Raichenbach rješava u svojoj knjizi Rađanje naučne filozofije.

8.1. Traganje za općenitošću i pseudoobjašnjenja Prije svega Reichenbach počinje, kao i svi logički empiristi, sa razgraničenjem između onoga što su pravi problemi od prividnih problema. Za njega je bit znanja uopćavanje, a početak to saznavanja predstavlja odvajanje relevantnih činjenica od onih koje to nisu. Definicija termina relevantan: »Značenje termina “relevantan” može se ovako definirati: relevantno je ono što se mora spomenuti da bi uop137

Po njegovom mišljenju postoje četiri vrste objekta spoznaje: 1. objekti osjetilne impresije 2. konkretni fizički objekti. 3. apstraktni objekti 4. objekti izvedeni zaključivanjem (illata)

196

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

ćavanje bilo valjano. Odvajanje relevantnih činjenica od irelevantnih predstavlja početak saznavanja.« 138 Svi zakoni su zakoni uopćavanja. Drugim riječima, oni predstavljaju iskaze tipa „ako onda – uvijek“. U pojmovnoj razini prvo pravi razgraničenje znanstvenih pojmova od antropomorfnih pojmova koji imaju svoj izvor u površnoj analogiji psiholoških doživljaja i fizičkih karakteristika objektivnog svijeta, kao što je primjer “privlačiti”, “vući” itd. Na primjedbu da takvih pojmova ima na primjer u strogo deduciranoj fizici kao što je Newtonava kao što je primjerice sila privlačenja. Iako priznaje postojanje takvih pojmova on negira da se tako mora shvatiti i Newtonova uporaba sile privlačenja: »Moć objašnjenja koju imaju Newtonovi zakoni potiču iz njegovih općenitosti, a ne iz njegove površne analogije sa psihološkim doživljajima. Objašnjenje jest uopćavanje.«139 No, on pretpostavlja da je osnovni izvor zabluda leži u ljudskoj prirodi da daje odgovore čak i kada nemaju sredstva za iznalaženje pravih odgovora. Ova pretpostavka može za sobom povući niz pitanja koji mogu biti fundamentalna iako Reichenbach niti postavlja a niti daje odgovor na njih. Takvo bi bilo jedno pitanje; je li ta priroda inherentna ljudskom duhu ili je to jedan proizvoljan psihološki fenomen? Odnosno, je li to znači da postoji izvjestan razvoj ljudskog duha koji ide od pogrešnih analogija ka stvarnim znanstvenim pojmovima, a što povlači za sobom niz drugih pitanja itd.? On ne postavlja ta pitanja i samo se zadovoljava tom “činjenicom” i nastavlja u tom kontekstu analizu. Ne samo to, po njemu na tim zabludama je ponikla i filozofija: »Površne analogije naročito analogije sa ljudskim doživljajem, bile su brkane sa uopćavanjem i uzimane kao objašnjenje. Traganjem za općenitošću zadovoljavano je pseudo-objašnjenjima … Upravo na tom tlu ponikla je filozofija.«140 Možda, da je postavio navedena pitanja i dao primjerene odgovore ovaj zaključak ne bi se činio tako radikalan. Dakako u tom slučaju ne preostaje ništa drugo nego da navede niz slikovitih primjera koji naslućuju problematiku ali je ne rješavaju, iako se može to opravdati činjenicom negativnog stava logičkog pozitivizma prema filozofskom promišljanju. U tom kontekstu dovoljno je pokazati na pogrešnost ali se ne previše upuštati u objašnjenje jer će i tako biti odbačeno kao deplasirano. Evo jednog njegovog slikovitog primjera: »Ovakvo naivno objašnjenje zadovoljava primitivan i dječji um, koji se služi antropomorfnim analogijama; bog je načinio svijet onako kako su ljudi načinili kuću, oruđe, vrtove. Na jedno od najopćenitijih i najznačajnijih pitanja – na pitanje o postanku fizičkog svijeta – odgovara se pomoću analogije sa svakidašnjim iskustvom. Često se sa pravom dokazivalo da se objašnjenje ne sastoji iz ovakvih slika, da bi one, kada bi bile istinite, samo otežavale rješavanje, problema objašnjenja. Priča o postanku svijeta predstavlja pseudo-objašnjenje.« 141 Ili u još oštrijem obliku: »Poput biblije, mno138 139 140 141

Ibid., str. 33. Ibid., str. 37. Ibid., str. 38. Ibid., str. 38.

197

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti gi filozofski sustavi jesu pjesničko remek-djelo, bogato slikama koje potiču našu uobrazilju, ali lišeno moći razjašnjavanja koja proističe iz naučnog objašnjenja.« U tom kontekstu, daje primjer pogrešnog uopćavanja: »Kada je Tales, koji se oko 600. godine prije Krista proslavio kao mudrac iz Mileta, izložio je teoriju da je voda supstancija svih stvari, on je načinio pogrešku uopćavanja; zapažanje da mnogi materijali sadrže vodu – na primjer zemlja ili živi organizam – bilo je pogrešno prošireno u pretpostavku da se voda nalazi u svakom objektu.«142 On se ne zaustavlja samo na Talesu nego prelazi i na kritiku onih najvažnijih, tako daje kritiku i Aristotela: »Filozof je svagda bolovao od opasnih pogrešaka počinjenih na osnovu pogrešne analogije… Zabluda koju ova analogija otkriva primjer je za pogrešku nazvanu supstancijalizovanje apstrakcije. Jednu apstraktnu imenicu kao što je “razum” upotrebljavamo kao da se odnosi na neki entitet sličan stvari. Na klasičan primjer ovakve zablude nalazimo u filozofiji Aristotela, u njegovoj obradi problema forme i materije… Geometrijski objekti pokazuju da im se forma razlikuje od materije; forma se može mijenjati, dok materija ostaje uvijek ista. Ovo jednostavno svakidašnje iskustvo postala je izvor dijela filozofije čija je nejasnost ravna njegovom utjecaju, a koja je omogućila jedino pogrešku upotrebe jedne analogije… kada čitamo Aristotela, osjećamo ponekad da on zaista ima na umu tu tričavu činjenicu«143 I dalje nastavlja: »Forma je aktualna, a materija potencijalna stvarnost, zato što je materija kadra da na sebe uzme različite forme. Štoviše, smatra se da se odnos forme i materije otkriva iza mnogih drugih odnosa. Gornje i donje sfere i elementi, duša i tijelo, muško i žensko stoje u svemirskoj shemi jedno prema drugom u istom odnosu u kojem se nalaze forma i materija, Aristotel, očigledno, vjeruje da te druge odnose objašnjava nategnutu usporedbu sa ovim osnovnim odnosom forme i materije. Tako se doslovnim tumačenjem analogije dolazi do pseudoobjašnjenja, koje zahvaljujući nekritičkoj uporabi slike, daje isti naziv mnogim različitim pojavama.«144 On to zove bježanjem u analogizam. Na isti način daje i kritiku Platonova učenja: »Aristotelova doktrina o formi i materiji iskoristio sam kao jedan primjer za ono što nazivam pseudo-objašnjenje. Antička filozofija još jedan primjer tog nesretnog oblika rasuđivanja – Platonova filozofija. Budući da je Aristotel jednom bio Platonov učenik, moglo bi se čak povjerovati da je učitelj, obilno se koristio slikovitim jezikom i analogizmom, razvio je kod svog učenika sklonost ka takvom načinu mišljenja. Ali ja bih Platonovu filozofiju radije razmatrao bez obzira na djelovanje koje je ono imalo na Aristotela, što je često bio predmetom ispitivanja…« 145 Izvjesna uporaba pogrešne analogije Reichenbach vidi u Platonovoj teorija ideja koja leži između matematičke i empirijske istine: »Međutim, logika njegove teorije upravo je tu pogrešna, čak iako o njoj sudimo prema kritičkoj ljestvici pri142 143 144 145

Ibid., str. 40. Ibid., str. 41. Ibid., str. 42. Ibid., str. 44.

198

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

lagođenoj njegovoj dobi. Umjesto objašnjenja dobivamo analogiju koja ga nikako ne može zamijeniti. Njom se briše bitna razlika matematičkog i empirijskog saznanja. Ona zanemaruje činjenicu da se “sagledavanje” nužnih odnosa suštinski razlikuje od sagledavanja empirijskih objekata. Služeći se analogijom a ne analizom, filozof na mjesto objašnjenja stavlja sliku i izmišlja svijet samostalne i “više” stvarnosti.«146 Osnovni izvor zabluda on vidi u vezi između znanstvenog jezika i svagdašnjeg govora, dakle sukladno svom pozitivističkom stavu problem prebacuje na područje semantike tako daje primjer pojma energije: »Fizičar koji govori o energiji sunčeva zračenja ne bi sebi dopustio da je sunce energično poput energična čovjeka. Takav bi jezik predstavljao ponovno vraćanju prethodnom značenju.«147 Poslije ovakve analize Reichenbach pokušava da napravi granicu tj. omeđenje naučne prave filozofije: »Već sam rekao da nauka prestaje tamo gdje se želja za saznanjem zadovoljava pseudo-objašnjenjem, brkanjem analogije sa općenitošću i upotrebom slika umjesto naučno definiranih pojmova. Kao i kozmologije njegova doba, Platonova teorija ideja nije nauka, već poezija: ona je proizvod uobrazilje, a ne logičke analize. Razvijajući dalje svoju teoriju, Platon se ne usteže da otvoreno pokaže da je njegovo mišljenje mistično, a ne logično: on teoriju ideja povezuje sa predstavom o seobi duša.«148 Za njega filozof govori nenaučnim jezikom, jer pokušava da odgovori na pitanje u vrijeme kada mu na raspolaganju još ne stoje sredstva za davanje naučnih odgovora. Dalje traži sa kritikom racionalizma konstatirajući da izvor nejasnoća leži u takozvanim vanlogičkim pobudama. »U prethodnom poglavlju pokazali smo da u filozofskim sustavima nejasni pojmovi potječu iz nekih vanlogičkih pobuda koje se miješaju u procesu mišljenja… Nagon za mišljenje u slikama možemo nazvati vanlogičkom pobudom, jer ona ne predstavlja oblik logičke analize, već potječe iz mentalne potrebe koji su izvan oblasti logike.«149 Poslije ovakvog kritičkog odnosa prema filozofskim i ostalim promišljanjima koji se, po njemu, koriste vanlogičkim pobudama jednostavno se postavlja pitanje; kakvo je onda rješenje moguće? Reichenbach traži riješene u matematici kao utočištu sigurnosti i empirijskim znanostima čija je osnovna metoda promatranje. Zapravo empirijska znanost predstavlja pravi izvor znanja koja uspijeva odoljeti pogrešnim uopćavanjima uspješnim spojem matematičke metode i metode promatranja.150 146 147 148 149 150

Ibid., str. 49. Ibid., str. 50. Ibid., str. 51. Ibid., str. 54. Matematika kao utočište sigurnosti i mjesto bez obmana. »Empirijska nauka, u modernom smislu tog izraza, predstavlja uspješni spoj matematičkog metoda i metoda promatranja. Ne smatra se da su njeni rezultati apsolutno izvjesni , već da su veoma vjerojatni i dovoljno pouzdani za sve praktične svrhe.« (Ibid., str. 56.)

199

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Za njega je stav racionalizma, koji ima korijena u Platonovoj filozofiji kao negacije uloge promatranja, da se do istine može doći samo putem razuma potpuno pogrešan i predstavlja plod vanlogičkih motiva koji leže u težnji ka izvjesnosti. »U psihološkom pogledu, sav racionalizam u širem smislu riječi potječe iz jedne vanlogičke pobude, to jest pobude koja se ne može opravdati logikom – iz traganja za izvjesnošću.«151 On povezuje racionalizam i povjerenje u matematiku kao izvjesnu mističnu vezu, iako ne za sav racionalizam. »Naravno, racionalizam nije uvijek mističan. Sama logička analiza može poslužiti za utvrđivanje nekog znanja koje smatra apsolutno izvjesnim, ali ipak povezanim sa svakidašnjim iskustvom ili naučnim znanjem. U moderno doba nastali su različiti sustavi te ne mistične naučne vrste.«152 Mada se Reichenbachova teza može nazvati zanimljivom, ipak u svojoj kritici ponekad zapada u pojednostavljivanje koje ide čak i do trivijalnosti. Tako, na primjer, u općoj kritici tvrdi da je težnja za izvjesnošću koju postulira racionalizam posljedica “psiholoških” izvora, nekom vrstom nedozrelog sindroma “očinstva”. Navedimo kao zoran primjer sljedeći citat: »Traganjem za izvjesnošću psiholozi objašnjavaju kao želju za vraćanjem u rano djetinjstvo, kada nas nisu mučile sumnje i kada smo se rukovodili vjerom u roditeljsku mudrost.«153 Ovakav stav, koji nam se čini veoma interesantan, ipak dovodi u izvjesni psihologizam i pojednostavljenje. Možda je ova neplauzabilnost Reichenbacha posljedica njegove potpune odbojnosti prema racionalizmu. Za njega traganje za izvjesnošću jedna je od osnovnih zabluda, jer je povezano sa polaganjem prava na neko više znanje, zato se kao ideal uzimaju matematika i logika kao izvjesne znanosti. On dalje razmatra logiku a posebno dedukciju tj. gdje se zaključak izvodi iz drugih iskaza. Tvrdi da je vrijednost dedukcije u tome što je ona isprazna (ovo je dobra opaska koja podrazumijeva logičke strukture, kao i matematičke ne donose same po sebi materijalne istine). Po njemu: »Logička funkcija dedukcije upravo se sastoji u prenošenju istine iz jednog iskaza u drugi – ali dedukcijom se može postići samo to. Ona ne može da ustanovi sintetičku istinu ukoliko neka druga sintetička istina nije već poznata.«154 Dakle, logička načela su analitička i ovdje ovaj pojam analitička podrazumijeva razumljiva po sebi. Slično kao kod Kanta spoznajnu vrijednost imaju sintetički sudovi, koji su produkt zapažanja, ali oni su po prirodi podložni sumnji i ne mogu nam dati apsolutnu izvjesnost. Ovdje nastaje problem da se znanost koja po svojoj prirodi sintetičke treba da dobiju ideal deduktivne strukture. Ovi stavovi su bliski Kantu: »Ako se napredak filozofije sastoji u otkrivanju značajnih pitanja. Kantu treba dodijeliti visoko mjesto u njenoj povijesti zato što je postavio pitanje o postojanju sintetičke apriorne istine.«155 No, za Reichenbacha 151 152 153 154 155

Ibid., str. 58. Ibid., str. 60. Ibid., str. 62. Ibid., str. 63. Ibid., str. 65.

200

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

kao logičkog pozitivista, ovaj problem je Kant iznio na svjetlo dana, ali ga nije uspješno riješio. Apsolutno se po Reichenbachu trebaju se odbaciti sintetički sudovi apriori i kao izvor pogrešnosti ovakvog stava on navodi razvoj matematike, tj. fizike. Poznato je da Kant, iako nije bio znanstvenik, često istaknuo Newtonovu klasičnu mehaniku kao dokaz postojanje sintetičkih sudova apriori. Tako su po Kantu, na primjer, zakon o održanju ili zakon o uzročnosti tipični primjeri sintetičkih sudova apriori. Reichenbach kao kontra argument navodi suvremenu fiziku, kvantnu mehaniku i teoriju relativnosti, gdje su ti principi, a naročito o uzročnosti, diskutabilni pa samim tim gube apodiktičnu izvjesnost. Tako Reichenbach hrabro konstatira: »Da je Kant doživio da vidi današnju fiziku i matematiku, on bi možda, veoma lako se odrekao filozofije sintetičkih sudova apriornih istina.«156 Kako je ovakav argument često korišten kao ilustracija ili, još oštrije, kao dokaz o nepostojanju sintetičkih sudova apriori, moramo dati izvjesne napomene. Ovakvi dokazi u svakom slučaju nisu plauzibilni jer u sebi sadrže izvjesnu cirkularnost, na primjer ako Newtonova mehanika ne može pokazati postojanje sintetičkih sudova apriori ona ih ne može ni opovrgnuti. Naime, razvoj znanstvenih teorija ne mogu donijeti takvu odluku, barem ne u vidu dokaza. Prvo, odnos između klasične mehanike i teorije relativnosti, odnosno kvantne mehanike nije odnos rivalskih teorija i one u principu ne opovrgavaju jednu drugu, prije bi se reklo da predstavljaju različiti opis različitih fizičkih realnosti. Drugo, još važnije, ako je na primjer, kvantna mehanika revidirala zakon uzročnosti spram klasične mehanike to ne znači da ne postoji sintetički sudovi apriori, tj. možemo reći zakon o uzročnosti ne spada u klasu sintetičkih sudova apriori, dok na primjer, zakon o održanju ima svojstva sintetičkih sudova apriori. I, treće, zaključak da razvoj fizike obara postojanje sintetičkih sudova apriori, bio bi plauzibilan ako bi se suvremene fizikalne teorije pokazala kao apsolutno istinite, tj. kada bi imali status apsolutnih istina, a koje bi onda bile u poziciji odlučivanja je li postoje sintetički sudovi apriori ili ne. Ovdje imamo dvije mogućnosti; ili ćemo pretpostaviti da su suvremene fizikalne teorije apriori istinite, ili će, što je najvjerojatnije, suvremene fizikalna teorija biti samo još jedan aproksimativni model opisa koji je podložan daljnjoj reviziji. U oba slučaja ni kvantna mehanika ni teorija relativnosti ne mogu dati dokaz o nepostojanju apriornih istina, jer u prvom slučaju je sama pretpostavila apriornost, što je dovodi u kontradikciju sa negiranjem postojanja apriornih istina, a u drugom slučaju je samo “približna istina” i kao takva može samo postaviti hipotezu o nepostojanju sintetičkih sudova apriori što nije dovoljno da bi se oni odbacili.

156

Ibid., str. 65.

201

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti

8.2. Empirički pristup – uspjeh i neuspjeh Odbacujući mogućnost racionalističkog pristupa ka spoznaji, pored čega se čini kako je i on sam podlegao pogrešnim analogijama svodeći sve te filozofe koji jedino matematiku nazivaju idealnim oblikom saznanja i tako kaže: »Takvu smo filozofiju nazvali racionalizmom. Osim Hegela i njemu sličnih filozofa, nacionalisti drže da matematika predstavlja idealni oblik saznanja; ona daje obrazac po kojem se uobličuje filozofsko saznanje.«157 Smatra da je najznačajniji predstavnik empirizma u Grčkoj bio Demokrit. Po samom svom stavu da je izvjesnost zabluda racionalizma on pretpostavlja da su najznačajniji empirici helenističkog svijeta zapravo skeptici: » …Karneades (II. stoljeće prije Krista) uočio je da dedukcija ne može pružiti takvo saznanje, zbog toga ona samo izvlači zaključke iz danih premisa, te ne može da utvrdi jesu li aksiomi istiniti.«158 Suprotno racionalizmu,159 empirizam, dakle, umanjuje značaj svijesti svodeći njegovu ulogu na svođenje reda među utiscima idejama: upravo taj sređen sustav zovemo znanje. Ovako postavljena stvar, još se više pojednostavljuje situaciju a to je odnos spram empirizmu, gdje će se bilo koji ne-deduktivizam zapravo uglaviti u apsolutnu dihotomiju racionalizam – empirizam. Zato nije čudo da se u staroj Grčkoj skeptici, koji su uočili slabosti deduktivnom zaključivanju, smatra najznačajnijim empiristima. Možda bi bilo zanimljivo navesti jednu metaforu, slikovit prikaz odnosa između racionalizma i empirizma, dakako s gledišta empirizma. Baconov slikovit prikaz odnosa ove dvije filozofije: U jednoj raspravi o filozofskim sustavima, on nacionaliste uspoređuje s paucima, koji iz vlastite supstancije ispredaju paučinu, dok starije empiriste predstavljaju mravi, koji sakupljaju građu a nisu kadri da u njoj otkriju poredak; novi empirici, tvrdi on, nalik su na pčele, koji sabire i vare građu dodajući joj dio vlastite supstancije, te tako stvaraju proizvod bolje kakvoće. Prije svega, dakle, po Reichenbachu empirizam mora napustiti ili bolje rečeno mora da prebrodi ideal, koji se provlači od helenskih vremena, apsolutne izvjesnosti. Po njemu tu je povijesnu ulogu, tzv. približavanje znanstvenoj filozofiji učinio kritički empirizam. Tako kaže: »Britanski empirizam morao je da prebrodi upravo taj helenski ideal apsolutne izvjesnosti spoznaje, koji je bio uobličen po uzoru na matematiku. U tome se i sastoji njihova povijesna funkcija, funkcija pionira naučne filozofije.«160 157 158 159

160

Ibid., str. 96. Ibid., str. 98. Razumljiva je bliskost racionalizma i teologije budući da se ne osnivaju na osjetilnom opažanju. Odnos između racionalizma i empirizma slikovito prikazan: »Oprečnost između ove dvije vrste filozofa, mada se na obje strane podjednako jako osjeća, nije simetričan: dok racionalisti drže empiristu za moralnog nižeg, empirist smatra da je racionalist lišen zdrava razuma.« (Ibid., str. 99.) Ibid., str. 104.

202

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

No, za Reichenbacha empirizam se nalazi pred svoje dvije dileme, a obje se odnose na poznati problem indukcije; ili, prvo, radikalni empirizam, koji ne prihvata nikakve druge rezultate osim analitičkih iskaza, a tada se ne može služiti indukcijom te se mora odreći svakog iskaza o budućnosti. I, drugo, empirizam koji prihvata induktivni zaključak, i ovim prihvata ne analitičko načelo koje se može izvesti iz iskustva, te tako odbacuje empirizam. Tako on dolazi do zaključka da klasični empirizam kao i racionalizam dolazi u izvjesnom smislu do kontradikcije.161 Neobična ravnoteža između racionalizma i empirizma, oboje je u kontradikciji: »Racionalizam ne može riješi problem empirijskog znanja zato što ga tumači kao matematičko znanje i tako razum pretvara u zakonodavca fizičkog svijeta. Ali taj problem ne može da riješi ni empirik, … ali ograničavajuću moć razuma na postavljanje analitičkih načela, on nailazi na novu teškoću, na nemogućnost da opravda metodu pomoću kojeg se empirijsko saznanje prenosi iz prošlosti u budućnost, to jest na nemogućnost da objasni proročku prirodu spoznaje.«162 Po Reichenbachu naučnici se nisu bavili ovim problemima jer oni koji djelaju imaju često više uspjeha oni koji razmišljaju što da čine. Ovako postavljena stvar nameće treći put, koji je za njega u sadržana u teoriji vjerojatnosti. Bez obzira na ovaj zanimljiv zahvat, on će se ubrzo suočiti sa problemom subjektivizma što sa sobom nosi pojam “vjerojatnosti”. On navodi da se problemom vjerojatnosti bavio i Hume ali: »Empirici, uključujući i Humea, proučavali su prirodu vjerojatnosti u više navrata; no oni su došli do zaključka da je vjerojatnost subjektivna i da važi za nazor ili vjerovanje, koje su oni razlikovali od spoznaje.«163 On opravdava ovakav stav jer nije postojala fizika suvremenog doba koja je iskoristila ovu matematičku disciplinu u svom opisu: »To novo shvaćanje spoznaje nije se moglo razviti u okviru Newtonove fizike. Na rješenje problema indukcije moralo se čekati dok se nije pojavilo novo tumačenje spoznaje, koje je proizišlo iz fizike dvadesetog stoljeća.«164 Razmatrajući odnos filozofije i znanosti, a posebice u odnosu spram fizike, Reichenbach uočava da je napredak potonje može zahvaliti svojoj metodi. Na području filozofije u vrijeme kada Newtonova mehanika uzima svoj potpuni zamah, dolazi do izvjesnog spoznajnog rješenja u obliku Kantovog kopernikanskog obrata.165 No, za njega niti napredak mehanike pa ni Kantovo rješenje nisu dali 161

162 163 164 165

Spoznaja dobivena promatranjem ograničava se samo na prošlost i sadašnjost a budućnost se promatranjem ne spoznaje. Kako racionalizam tumači empirizam po Reichenbachu: »Empirijsku nauku nacionalista tumači kao sustav čija osnovna načela moraju biti pouzdana poput matematike; empirik pouzdanost matematike zamjenjuje pouzdanošću promatranja ali zahtijeva da rečenice koje se odnose na budućnost budu isto tako pouzdani kao što su rečenice koje se odnose na prošlost. Zbog toga racionalist dospijeva do problema zašto priroda mora da slijedi razum, a empirik se suočava sa pitanjem kako da pouzdanost zapažanja prenese na predviđanje.« (Ibid., str. 112.) Ibid., str. 110. Ibid., str. 113. Ibid., str. 114. Za Reichenbacha bit Kantove filozofije je sadržana u sljedećem: »Zbog toga se induktivno zaključivanje upotrebljava samo za iznalaženje pojedinačnih fizičkih zakona, a ne koristi

203

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti dugoročno pozitivne rezultate, i ne samo to, prividan uspjeh mehanike koji je u svom napredovanju koristila hibridno induktivno deduktivno zaključivanje zapada u istu slijepu ulicu u koju je zapadala i filozofija. Po Reichenbachu, metoda i domena njene djelotvornosti nisu sadržane u njoj samoj: »Gradeći zamršenu mrežu deduktivnih i induktivnih zaključaka, klasična fizika je razvila veoma djelotvornu metodu predviđanja; ali ni fizičar ni filozof ne bi bili kadri da odgovore na pitanje zašto bismo se na te metode oslanjali pri daljnjem predviđanju.«166 On pretpostavlja da upravo nepostojanje prave univerzalne metode dovelo je klasičnu mehaniku do one mrtve točke kao što je to bio slučaj i sa filozofijom. Po njemu, fizičari su i dalje vršili promatranja i postavljali teorije, nižući uspjeh sa uspjehom, sve dok nije na mrtvu točku dospjela i sama fizika. Iz te krize izašla je nova znanost, a po Reichenbachu to rješavanje krizne situacije omogućilo je i filozofiji da krene novim putem. Zbog svega ovoga Reichenbach traži jedno novo rješenje koji će biti rezultati jedne Znanstvene filozofije. Točka njegovog rješenja krize filozofije i krize mehanike, koja je nastala pojavom STR i kvantne mehanike, jest u redefiniciji osnovnih pojmova kao što su prostor, vrijeme, uzročnost itd. Za njega su to pitanja od fundamentalne nužnosti jer sa jedne strane Kantov apriorizma nije zadovoljio rješenje tog problema, a fizika ih nije postavljala i zbog toga tu treba da počne naučna filozofija.

8.3. Znanstvena filozofija Nužnost stvaranja jedne znanstvene filozofije, kao što i sam naziv kaže, prema Reichenbachu je sadržana s jedne strane u razvoju znanosti koja se svojim razvojem i specijalizacijom dovodi u poziciju potrebe stvaranja jedne opće slike, a ta opća slika prevazilazi mogućnosti parcijalnih rješenja, tj. oni se nalaze u domeni filozofskog promišljanja. Tako on kaže: »Matematičari, fizičari ili biolozi koji su željeli da riješe tehničke probleme svoje nauke uvidjeli su da nisu u stanju da nađu rješenje ako prethodno ne odgovore na izvjesna opća, filozofska pitanja.«167 Na drugoj strani tradicionalna filozofija, po njemu, gubi dah u otkrićima s modernom znanošću i zbog toga mora napraviti korak bliže ka znanosti u obliku znanstvene filozofije. »Filozofi tradicionalne škole često odbijaju da analizu nauke

166 167

se za utvrđivanje općih principa, kao što je princip uzročnosti, koje nam nameće razum. Budući da mi pouzdano znamo da uzrok postoji, indukcija se opravdava kao oruđe njegova iznalaženja. Kant vjeruje da je ovim obrazloženjem pobio Humovu kritiku indukcije. Izvjesnost sintetičkih apriornih istina djeluje tamo gdje se empirik povlači u skepticizam: to je bit Kantove filozofije. « (Ibid., str. 128. ) Ibid., str. 131. Ibid., str. 136.

204

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

prizna za filozofiju, te i dalje poistovjećuje filozofiju za pronalaženje filozofskih sustava. Ona ne shvaća da su filozofski sustavi izgubili značaj i da je njihovu ulogu preuzela filozofija znanosti. Znanstveni filozof ne plaši se takvog opterećenja. On se laća posla, a staromodnom filozofu prepušta da iznalazi filozofske sustave, za koje može biti mjesta u filozofskom muzeju zvanom povijest filozofije.«168 Mi nećemo ulaziti u podrobniju analizu njegovih rješenja, ali navedimo neke bitne rezultate. 8.3.1. Priroda geometrije Njegov je stav da je propast ideje sintetičke apriorne istine posljedica razvoja matematike a posebice geometrije. Za njega je geometrija nastala kao empirijska nauka (etimologija riječi geo-metros), za razliku kao što smo vidjeli kod Poincaréa. Gauss je prvi postavio problem empirijske određenosti fizičke geometrije. Kod ovog osnovni problem je problem kongruencije, a na nju se može gledati samo kao pitanje definicije, a ne promatranja. (tijela na različitim mjestima nisu dana riječju ‘jesu’ jednake dužine nego kažemo da su jednake dužine) Po njemu relativnost geometrije sadržana u sljedećem: »Iskazi o geometriji fizičkog svijeta, prema tome, suvisli su tek budući da se postavi koordinativna definicija kongruencije. Ako izmijenimo koordinativnu definiciju kongruencije, dobit ćemo drugačiju geometriju. Ovu činjenica naziva se relativnošću geometrije. Uvodi pojam normalnog sustava, kao odgovor na neokantovsko i Poincaréovo shvaćanje geometrije prostora. Tako on kaže: »Prostor nije oblik poretka pomoću kojeg promatrač gradi svoj svijet, već sustav odnosa poretka koji važi za čvrsta tijela uz prijenos i za svjetlosne zrake, te otuda izražavaju veoma opću osobinu fizičkog svijeta, a ova sačinjava osnovu svih drugih fizičkih mjerenja – to je ishod razvoja moderne fizike i matematike. Začudo, ovim dugačkim putem vraćamo se, konačno, onamo odakle smo krenuli: geometrija je nastala kao empirijska nauka u Egipćana, Heleni su od nje načinili deduktivnu nauku, a napokon je postala ponovo empirijska nauka budući da je najsavršenija logička analiza otkrila mnoštvo geometrija od kojih jedna i samo jedna jest geometrija fizičkog svijeta.« 169 Za njega nestaje geometrija kao sustav sintetičkih apriornih istina i za njega se ona dijeli na apriornu – dakle matematička i analitička ili sintetička, dakle fizička i empirijska. Ovaj korak je veoma bitan i fundamentalan jer otvara put empirizmu: »Tako se matematička geometrija svela na analitičku istinu, a sintetički dio geometrije prepušten je empirijskoj nauci. Racionalistički filozof izgubio je svog najmoćnijeg saveznika, te je za empirizam put bio otvoren.«170 168 169 170

Ibid., str. 140. Ibid., str. 153. Ibid., str. 156.

205

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Dakle, potpuno u opreci odnosu na Poincaréa koji je, kao što smo vidjeli, geometrijske istine sveo na razinu konvencije, za Reichenbacha primijenjena geometrija ili sintetička geometrija je tipično empirijska znanost. Ovakvom “materijalizacijom” geometrije racionalizam gubi svog najvećeg saveznika, a empirizam potpunu pobjedu. U daljnjem dijelu vidimo ukratko kako Reichenbach rješava druge probleme kao što je na primjer problem uzročnosti itd. 8.3.2. Prirodni zakoni Pojam uzročnosti zauzima po Reichenbachu najznačajnije mjesto, zapravo pod uzročnim zakonom naučnik podrazumijeva odnos koji ima oblik AKO – ONDA tako da ti odnosi moraju važiti stalno (uvijek). Ovaj problem koji su još razmatrali i empiristi a posebice Hume, Reichenbach rješava se na sljedeći način: »Misao o nekakvoj povezanosti uzroka i posljedice, o nužnosti da posljedica slijedi uzroku antropomorfnog je porijekla i bez nje se može; pod uzročnim odnosom podrazumijeva se jedino odnos AKO – ONDA UVIJEK, Ako bi se biskupska zgrada tresla kad god se na platnu prikazuje eksplozija, onda bi taj odnos bio uzročan. Ništa nam drugo nije na umu kad govorimo o uzročnosti.«171 Za njega od posebne važnosti je takozvana statistička metoda koji je pokazao svoju vrijednost u određivanju ireverzibilnih procesa a ovaj je proces opet povezan s tijekom vremena. Statističko tumačenje ima za njega fundamentalno značenje jer se uvodi kao teorijska posljedica uzročnost koja nema tu strogoću kao što je to slučaj kod uzročnost, primjer klasične mehanike O ovom problemu obrazovana su dva suprotna shvaćanja; 1. prema prvom shvaćanju upotreba statističkih zakona izražavamo jedno neznanje, primjer – kada bismo bili kadri da proračunamo kretanja svakog molekula fizičar ne bi morao pribjegavati upotrebi statističkih zakona. 2. drugo shvaćanje je potpuno suprotno i ono ne podržava vjerovanje u strogu uzročnost već ističe da je naše zapažanje uzročnosti prirodnog zakona uvijek posljedica stvarnog idealiziranog stanja stvari. Po ovom shvaćanju mi nemamo pravo da pojam stroge uzročnosti prenosimo u područje mikroskopskog svijeta. Ovaj problem je posebno aktualiziran u kvantnoj mehanici i u tzv. Heisenbergovoj relaciji neodređenosti. Dakle, Reichenbach prihvaćajući ovaj drugi stav kao ispravan, svodi zakone na zakone vjerojatnosti koji sada ima oblik AKO – ONDA U IZVJESNOM POSTOTKU. Ova promjena je korjenita i odnosi se i na samu logiku, tako umjesto implikacije obične logike imamo implikaciju vjerojatnosti. Ovom pretpostavkom on ide još dalje tvrdeći da uzročnost u obliku vjerojatnosti, kao što je slučaj sa prostorom i vremenom, definitivno obara Kantovu pretpostavku o postojanju sintetičkih sudova apriori u koje spada i sud o uzročnosti. 171

Ibid., str. 170.

206

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

Nova teorija atoma za Reichenbacha ugrozila je dosljednost fizike, jer dok je za neke pojave bilo potrebno čestično shvaćanje svjetlosti za druge je bilo potrebno valno shvaćanje. Pored toga značajnu ulogu je dobio i matematički formalizam koji neovisno od interpretacije dovodi do ispravnih zaključaka. Tako on kaže: »Ovdje nailazimo na pojavu koja jasno pokazuje relativnu neovisnost matematičkog formalizma; matematički simboli žive, da tako kažemo, za svoj račun, i do ispravnih rezultata dovode još prije no što čovjek koji njima shvati dokraja njihovo značenje.«172 Heisenbergova i Bohrova relaciji tj. princip neodređenosti, je korak od uzročnog ka statističkom tumačenju mikrokozmosa. No, ovdje se postavlja još jedan problem a to je, da pitanje što je materija nije samo pitanje fizike nego postaje logičko filozofsko pitanje. Ovdje posebno nastaje izoštravanje problema spoznaje i odnosa subjekt – objekt. Rješenje problema iskaza koji se odnose na mikrokozmos Reichenbach vidi u tome da oni ne spadaju u provjerljive iskaze već konvencije. Tako kaže: »Fizička stvarnost može se opisati klasom ekvivalentnih opisa; mi odabiremo onaj od kojih nam je najpodesniji, a taj izbor počiva na pukoj konvenciji, to jest na proizvoljnoj odluci.«173 Po njemu, slom klasične uzročnosti ima implikaciju da se u nezapaženim objektima mikrokozmosa ne možemo govoriti na isti način kao i objektima makrokozmosa. Što se tiče Bohrovog principa komplementarnosti, ovaj princip ne rješava problem nego ga samo imenuje. Tako kaže: »Treba napomenuti da se riječju komplementarnost logičke teškoće jezika kvantne mehanike ne objašnjavaju niti otklanjaju, već samo imenuju.«174 Odnosno: »Preispitivanje logike omogućilo je drukčiji pristup tom problemu. Dvojni ili komplementarni jezik zamijenjen je jezikom koji se, zahvaljujući obuhvatnoj logičkoj strukturi, može prilagoditi osobnosti mikrokozma kvantne mehanike.« Ovakav odnos prema statističkom tumačenju zakonitosti dovodi do nužnog odnosa prema logici i u tom području se mora pojaviti revizija. 8.3.3. Moderna logika Simbolička logika postala je jedna od izrazitih odlika naučne filozofije. Govoreći o povijesti logike Reichenbach tvrdi da je pravi tvorac klasične logike Aristotel koji je prvi odvojio oblik zaključivanja od njegovog sadržaja. Tako kaže: »Proučavajući logičke oblike Aristotel je načinio odlučan korak ka nauci o logici i izričito formulirao neka osnovna načela logike, kao što su načelo istovjetnosti i načelo proturječnosti… Na primjer, Aristotelovom logikom ne može se dokazati da je Izak sin Abrahama ako je Abraham otac Izakov; njegova logika ne posjeduje sredstva za izražavanje oblika tog zaključka.«175 172 173 174 175

Ibid., str. 184. Ibid., str. 189. Ibid., str. 196. Ibid., str. 220.

207

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Logika je ostala u svom prvobitnom obliku sve do Leibniza, a posebno radovima Boolea i De Morgana, koji su logiku izrazili preko simboličkog jezika poput matematičkog obilježavanja. Za Reichenbacha stvaranje simboličke logike predstavlja veliki korak jer razjašnjava značenje i poboljšava logičko mišljenje. Izgradnja simboličke logike omogućila je ispitivanje odnosa logike i matematike iz novog ugla. Zašto se proizvodima mišljenja bave dvije apstraktne nauke? Poduhvativši se da na to pitanje odgovore, Bertrand Russell i Alfred N. Whitehead dospjeli su do odgovora da je matematika isto što i logika, da je ona samo grana logike koja se posebno razvila s obzirom na kvantitativne primjene. Ono što je bitno, slično kao i kod matematičkih struktura, pokazao je posebno Russell da priroda matematičke nužnosti analitička a što važi i za logiku, a odatle slijedi da ona nije sintetička, tako i isprazna, jer ne može reći ništa o fizičkim objektima. Logika formulira jezička pravila – zato je njena priroda analitička i isprazna, odnosno logički zakoni su nužno istiniti jer se ne mogu nikakvim empirijskim promatranjem pobiti. Govoreći o ispraznosti matematike Reichenbach kaže: »Mi ne omalovažavamo matematičko mišljenje ako ga nazivamo analitičkim. Korisnost matematičkog mišljenja potiče iz njegove analitičke prirode; baš uslijed svoje ispraznosti, matematičke teoreme su apsolutno pouzdane, te ih smijemo primjenjivati u prirodnim naukama. Upotrebom matematike nikad se ne može pobiti naučni rezultat, jer matematika nikad ne može da uvede u nauku neku nedokazanog skrivenog sadržaja.«176 No, ni formalna logika bez obzira na svoju analitičnost nije bila oslobođena nelogičnosti. Takav je primjer, koji daje Russell, pojava antinomije teorije klasa. Tako, na primjer, naša klasifikacija postaje iscrpna, jer svako svojstvo mora biti ili pridodano ili ne pridodano, ali se onda postavlja pitanje gdje moramo klasificirati samo svojstvo pridodavanja a što je proturječno. Obrazlaganju tipova Russell je dao ograničenje koja se odnosi na jezičku upotrebu, tako na primjer svojstvo nekog svojstva višeg je tipa od svojstva neke stvari, a tako se izbjegavaju određene antinomije. Tako Reichenbach kaže: »Proučavanje antinomije i teorija tipova dovelo je do veoma važnog razlikovanja – do razlikovanja jezika i metajezika (naziv potiče od grčke riječi “meta”, što znači “s one strane”). Dok običan jezik govori o stvarima, metajezik govori o samom jeziku; temeljem toga, kad gradimo kakvu teoriju jezika, mi govorimo metajezikom.«177 Odnosno: »Ako se ova dva jezika pobrkaju, mogu se izgraditi neke antinomije, pa je otud razlikovanje jezičnih razina nužan preduvjet logike. Rečenica “To što upravo sada velim nije točno” dovodi do proturječnosti, jer ona je netočna. Jedna takva rečenica mora se smatrati nesuvislom, budući da govori o samoj sebi i sprečava nas da razlikujemo jezičke razine. Proučavanje metajezika dovelo nas je do jedne opće teorije znakova nazivane često semantikom ili semiotikom . . . 176 177

Ibid., str. 226. Ibid., str. 228.

208

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

pored toga što koristi matematici, simbolička logika postala je značajna i za druge nauke. Kad su fizičari otkrili da kvantna mehanika dovodi do izvjesnih iskaza čija se točnost ili netočnost ne može dokazati, takvi iskazi su se mogli uklopiti u trovrijednosnu logiku, to jest u logiku koja pretpostavlja da se između dvije vrijednosti kojima se mjeri istinitost, između točnosti i netočnosti, nalazi kategorija neodređeno.«178 Rješenje na kome Reichenbach inzistira jest jedna nova nauka, jedna moderna logika koja bi obratila pozornost na samu semantiku jezika a što je sukladno logičkom pozitivizmu. Za razliku od simboličke logike sa diskretnim rješenjima istinitosti i lažnosti javlja se viševrijednosna logika s jednom ljestvicom od 0 do 1. Za njega ukidanje simboličke logike predstavlja nužni korak u fundamentalnoj znanosti, a u konačnici u filozofiji i znanosti predstavlja dokidanje deduktivne koncepcije a samim tim i glavno oružje racionalizma. S takvim zaključkom nastavlja se sa daljnjom analizom tj. problemom predviđanja i problemom indukcije. 8.3.4. Saznanje predviđanja Govoreći o razlici između dedukcije i induktivnog zaključivanja Reichenbach daje prednost ovom drugom, po tome što nije isprazno i što dovodi do zaključaka koji nisu sadržani u premisama. Dakle, po njemu induktivni zaključak predstavlja oruđe predviđanja znanosti, ali tom razlikom što induktivni zaključak ne primjenjujemo za iznalaženje kakve teorije već za njeno opravdavanje podacima do kojih smo došli promatranjima. Ovdje on želi da naglasi činjenicu da hipotetičko – deduktivna metoda koji se koristi u znanosti može poprimiti iracionalni oblik nagađanja ako se pomiješaju kontekst otkrića s kontekstom opravdanja. U kontekstu otkrića indukcija nema značajnu ulogu kao što ne postoje pravila za neko otkriće, nego ona ima ulogu samo u kontekstu opravdanja. No, i ovdje opravdanje neke teorije ne može biti potpuno što i jest problem logičkog empirizma, ali taj problem Reichenbach pokušava riješiti uvođenjem pojma vjerojatnosti, po kojoj mi prihvaćamo onu teoriju koja je najvjerojatnija. No, iako je prividno riješen problem opravdanosti neke teorije podrobnijom analizom se da pokazati da se problem odluke, odnosno potvrde teorije prebacuje u ravan vjerojatnosti. Stvar je u tome što se vjerojatnost može dvojako tumačiti, kao što je primjer racionalizma koji pretpostavlja vjerojatnošću kao produkt razuma u odsustvu razloga. Tako i sam Reichenbach rezignirano zaključuje: »Htjeli bismo da vjerujemo da je teorija vjerojatnosti oduvijek spadala u djelokrug empirizma, ali povijest vjerojatnosti dokazuje da to nije točno. Uviđajući neophodnost pojmova o vjerojatnosti, racionalisti modernoga doba pokušali su da postave racionalističku teoriju vjerojatnosti . . . Možda Boolovu logiku vjerojatnosti treba klasificirati kao racionalističku; a izvjesno da je Keynesova simbolička teorija vjerojatnosti racionalistička, jer po178

Ibid., str. 229.

209

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kušava da vjerojatnost tumači kao mjerilo razložnog vjerovanja . . . Za racionalista, stupanj vjerojatnosti je proizvod razuma u odsustvu razloga.«179 Dakako, da on napada tumačenje vjerojatnosti koje daje racionalizam što predstavlja ostatak spekulativne filozofije, a dok po njegovom mišljenju, empirizam ispravno definira vjerojatnost kao učestalost. Ovakvo shvaćanja vjerojatnosti, kao što priznaje i Reichenbach, dovodi do dvije osnovne teškoće; prva teškoća pričinjava upotreba induktivnog zaključka jer vjerojatnost koja se oslanja na induktivni zaključak sadrži u sebi Humeovu kritiku po kojoj ona nije apriorna ni aposteriorna, druga teškoća jest tumačenje vjerojatnosti kada se iskazi odnose na pojedinačne slučajeve gdje je njezina upotreba nesuvisla. Kao osnovni pojam u interpretaciji vjerojatnosti Reichenbach uvodi pojam “pozit”: »Pojam pozita je ključ za razumijevanje predviđačkog saznanja. Iskaz o budućnosti ne može polagati pravo na točnost; uvijek smo kadri da zamislimo da će se desiti nešto suprotno očekivanome, i ništa nam ne jamči da se u budućnosti neće ostvariti ono što je danas plod mašte . . . Metoda ogleda i greške jedino je postojeće oruđe predviđanja. Predviđački iskaz je pozit; umjesto da znamo njegovu istinitost, mi znamo jedino njegovu procjenu, koja se određuje s obzirom na njegovu vjerojatnost . . . Humeovom kritikom indukcije, zato što se nije oslobodio jednog osnovnog racionalističkog postulata, postulata da se istinitost sveg znanja mora moći dokazati . . . Po tom tumačenju, njegovu istinitost ne treba dokazivati; tražiti se može samo dokaz da on predstavlja valjan ili čak najbolji pozit kojim raspolažemo. Takav dokaz u stanju smo da damo, pa na taj način možemo riješiti induktivni problem.«180 Konačno on zaključuje da za indukciju treba naći opravdanje izvan teorije vjerojatnosti, jer sama teorija vjerojatnosti pretpostavlja upotrebu indukcije. Također, pokušava indukciju opravdati samom potrebom pokušavanja, tako slikovito objašnjava na sljedeći način: »Čovjeka koji izvodi induktivne zaključke možemo usporediti sa ribarom koji baca mrežu u nepoznat dio oceana – on ne zna da li će uloviti ribu, ali zna da mora bacati mrežu ako želi da je ulovi. Svako induktivno predviđanje slično je bacanju mreže u ocean prirodnih zbivanja; mi ne znamo da li ćemo imati dobar ulov, ali bar pokušavamo da ga ostvarimo, i to uz pomoć najboljih sredstava kojima raspolažemo.«181 Tako na kraju dobivamo osnovni niz spoznaje kod Reichenbacha. Svako znanje je vjerojatno znanje i ono se potvrđuje u smislu pozita (tj. najvjerojatnije teorije ili skupa iskaza) a ujedno metoda iznalaženja ovog pozita postiže se samo indukcijom. (Ovakav stav kritizirao i sam B. Russell.) Na kraju ovog kratkog razmatranja navedimo njegov odnos prema problemu spoznaje uopće koji se naziva funkcionalno shvaćanje spoznaje. 179 180 181

Ibid., str. 236. Ibid., str. 243. Ibid., str. 247.

210

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

8.3.5. Funkcionalno shvaćanje spoznaje U ovom poglavlju Reichenbach razmatra problem spoznavanja uopće. Odmah na početku pokušava, kako on kaže, odrediti i napasti racionalizam tj. spekulativnu filozofiju: »Spekulativnu filozofiju odlikuje transcendentalno shvaćanje saznanja, po kojem saznanje prevazilazi opažljive predmete i ne proističe iz osjetilnog opažanja. U znanstvenoj filozofiji saznanje se shvaća funkcionalno, kao oruđe predviđanja, a osjetilno promatranje kao jedino prihvatljivo mjerilo istinitosti sintetičkih iskaza.«182 Logički empirizam koji svoj naziv dobiva po tome što se u analizi spoznaje služi metodom simboličke logike, za njega, razlikuje se od spekulativne filozofije što se koristi funkcionalnim shvaćanjem znanja, tako kaže: »Po ovom tumačenju, saznanje nas ne upućuje na neki drugi svijet, već ovozemaljske stvari prikazuje tako da vrši funkciju koja služi određenoj svrsi, svrsi predviđanja budućnosti.«183 Ovdje se spoznajni sadržaj, a što je jedna od osnovnih karakteristika logičkog empirizma, smatra sustavom znakova pored čega su znaci fizički predmeti kao što kaže Reichenbach ovi znaci svoju suglasnost postižu putem konvencije, tako na primjer riječ “kuća” odgovara kući itd. Znaci se spajaju tako da neki njihovi spojevi, koji nazivamo rečenicama, odgovaraju stanjima stvari. Za njega provjerljivost predstavlja nužan dio teorije značenja, tako navodi, da racionalizam je uvijek vjerovao da postoji značenje po sebi, a empiristi su uvijek istaknuli da značenje ovisi o provjerljivosti. Dakle, teorija provjerljivosti značenja neophodan je dio znanstvene filozofije. Do ove filozofije moglo se doći tek onda kada se teorija spoznaje rasteretila sintetičke apriorne istine i ostatka spekulativne filozofije koji je stremio svijetu entiteta odvojenog od opaženih predmeta itd. kao primjer navedimo sljedeći citat: »A dokaz da je saznanje funkcionalno, da ono predstavlja najbolje oruđe predviđanja, nije se mogao dati prije nego što je vjerojatnost bila protumačena na zadovoljavajući način.«184 Kao što i logički empirizam, tako i Reichenbach suočava sa problemom opaženih i neopaženih entiteta a on to pokušava riješiti uvođenjem pojma “illata” što znači predmeti izvedeni zaključivanjem, a oni se razlikuju od concreta iz kojih je sačinjen svijet opaženih predmeta, kao i od abstracta koji predstavlja spojeve concreta. On prvi pojam odvaja od konkretnih objekata ili njihovih spojeva i njihovo postojanje za njega je jedino vjerojatno. On tvrdi da funkcionalno shvaćanje spoznaje, tj. svođenja značenja na provjerljivost prevazilazi tradicionalni spor između idealizma i realizma, tako kaže da se i u nekim suvremenim shvaćanjima pojavljuju ti stari oblici zato što se ne koristi funkcionalni pristup spoznaji: »Začudo idealističko shvaćanje ega kao tvorca fizičkog svijeta nedavno je dobilo novu podršku u izvjesnim tumačenjima kvantne fizike, koja se na nedopustiv način služe Bohrovom komplementarnošću i Heise182 183 184

Ibid., str. 253. Ibid., str. 256. Ibid., str. 259.

211

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nbergovim stavom da se promatranjem izaziva poremećaj . . . Kvantnomehanička neodređenost nema nikakve veze sa odnosom između promatrača i njegove sredine. Ta neodređenost postaje važna tek kasnije, kad svijet najmanjih objekata treba izvesti iz svijeta većih objekata.«185 Na kraju ovog kratkog razmatranja znanstvene filozofije Hansa Reichenbacha možemo dati neke osnovne primjedbe na njegova razmatranja. Kao i čitav pravac logičkog pozitivizma, tj. filozofi Bečkog kruga, tako i Reichenbach u potpunosti sužava predmet i djelovanje filozofije tražeći izlaz samo u pozitivistički orijentiranoj filozofiji. Sve probleme koje zasebne nauke ne mogu da riješe logički empirizam proglašava pseudo-problemom u filozofiji. U sljedećem poglavlju obratit ćemo pozornost na kritiku ovakvog pristupa, pa i čitave konstrukcije Bečkog kruga i logičkog pozitivizma i u određenim dijelovima kritika će se odnositi i na stavove H. Reichenbacha koji pripada tom programu. Ovdje bismo ipak trebali napomenuti neke razlike unutar samog tog programa koji njega odvaja u nekim originalnim rješenjima. Navedimo samo neke razlike, kao prvo to je odnos prema problemu indukcije koga on rješava, ili pokušava da riješi uvođenjem vjerojatnosti i polivalentne logike. Nećemo ulaziti u dublju analizu ovog rješenja jer se čini da je rješenje prividno i da se problem logičkog statusa indukcije prebacuje na problem utemeljenosti vjerojatnosti. Također, daljnja situacija u filozofiji znanosti krenut će potpuno drugim putem sa sasvim drugačijih pozicija u kome će problem indukcije postati nebitan problem, kao što je to rješenje koje je dao K. Popper. Ovdje možemo napomenuti još jednu razliku koji će u određenom smislu omekšati stavove strogog zahtijeva logičkog pozitivizma u polju teorije značenja. Predstavnici Bečkog kruga, kao što smo rekli, su učili da su iskazi koji nemaju analitičko ili fizikalno, tj. sintetičko, značenje potpuno besmisleni. Reichenbach smatra ovaj stav pogrešnim. On, naime, pretpostavlja da postoje sljedeće tri vrste značenja: značenje kao fizikalna istina, logičko značenje i nadempirijsko značenje. Prvo je empirijsko-znanstveno, drugo je matematičko, treće je značenje koje imaju religija, mitovi i spekulativna filozofija. Dakle, za razliku od većine logičkih pozitivista, on pretpostavlja da postoje iskazi koji imaju nadempirijsko značenje. Ovi iskazi su izrazi osobnih ili grupnih želja, ciljeva, emocija i volje; oni su izraz ne kognitivnih dijelova našeg duhovnog života. Jezik ovog oblika značenja nije jezik istine već vjerovanja, jezik emocionalno-voljne “argumentacije”. To je jezik metafora i slika koje bude i zadovoljavaju određene ljudske emocije, želje, interese. Nad-empirijskog značenja su svi ne empiristički, spekulativni filozofski sustavi. To su “individualističke tvorevine” koje imaju funkciju sličnu funkciji umjetnosti – da izazivaju određene emocionalno-voljne stavove ili da daju moralni naputak. No, njihovi iskazi ponekad imaju oblik kvazi-spoznajnih iskaza, iskaza koji pretendiraju da su otkrića bit svijeta i čovjeka, pravca kretanja povijesti i smisla života. Po Reichenbachu, na ovim pretendiranjima niče spekulativna filozofija. 185

Ibid., str. 268.

212

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

Svaki pokušaj da se logičkom analizom ispituje spoznajna vrijednost ove filozofije, nema nikakvog smisla, jer spoznaja stvarnosti u tim filozofijama nema. Ove filozofije razumijemo, kaže Reichenbach, na osnovu psihološke analize shvaćamo ih kao svjedočanstva o iracionalnim stremljenjima i interesima. Znanstvena filozofija postavlja samo jedan zahtjev – za istinitim saznanjem stvarnosti – zato ona mora napustiti težnje starih filozofa i da bude samo logička analiza znanstvene prakse pozitivnih, posebnih znanosti. Povijest spekulativne filozofije, po njemu, je povijest postavljanja pitanja na koje se nisu mogli dati nikakav istiniti odgovori. Filozof je postavljao pitanja, a odgovore je davao pjesnik. Metafizičari su pjesnici u filozofiji. Dakle, ovdje se vidi bitna razlika između Reichenbacha i na primjer Carnapa, jer metafizički iskazi nisu besmisleni nego se nalaze na mjestu na kome ne bi trebali da budu. Odavde onda slijedi da znanstvena filozofija koju postavlja Reichenbach ne odbacuje metafizičke iskaze nego daje zahtjev da se oni “preorijentiraju”. Filozofija ne može postavljati ona pitanja na koja pozitivna, posebna znanost ne može dati odgovor. Zadatak znanstvene filozofije je da slijedi i objašnjava praksu posebnih znanosti. Ta filozofija ne pruža nikakva nova saznanja, jer nema drugog predmeta osim znanstvenikove prakse. Njen cilj je, prije svega, jasnost i znanstvena preciznost pojmova; njena metoda je metoda logičke analize značenja znanstvenih pojmova. Kako kaže Reichenbach, jasnost misli je jedno od najfinijih intelektualnih uživanja – učinimo ga najvišim ciljem filozofa. Ovdje smo ukratko dali nekakve razlike između općih stavova Bečkog kruga i znanstvene filozofije H. Reichenbacha, ali su te razlike “kozmetičke” prirode i osnovne intencije ostaju na pozicijama logičkog pozitivizma. U daljnjem djelu teksta obratimo pozornost na kritiku logičkog pozitivizma uopće. No, prije toga ukratko ponovimo neke osnovne stavove logičkog pozitivizma čija se filozofija znanosti tj. teorijska osnovica zove još i lingvistički obrat.

8.4. Lingvistički obrat Kako je već nagovješteno lingvistički obrat u anglo-američkoj filozofiji imao je za rezultat jedno krajnje oskudno i jednostavno viđenje znanosti. Znanost je svedena na svoj krajnji proizvod, na članak objavljen u časopisu, a i taj se proizvod nije tretirao kao rezultat nekog procesa, nego kao skup tvrdnji u analizi kojih se apstrahira od vremena i od mjesta na kojem je nastao i od osobe koja ga je formulirala. Zadaća filozofije znanosti kao logike znanosti jest analiza logičke strukture tog skupa iskaza i ocjena njegove koherencije i vjerodostojnosti. Tako su definirane logika znanosti i tzv. kontekst opravdanja, provjeravanja, potvrđivanja, potkrepljivanja teoretskih tvrdnji znanosti. uz njih se dopušta postojanje tzv. konteksta otkrića ili nastanka znanstvenih teorija, ali je on potpuno prepušten psihološkim, socijalnim, kulturnim i povijesnim istraživanjima, koja ne spadaju u filozofiju znanosti. 213

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Dakle, slika znanosti koju iscrtava logički empirizam posve je jednostavna i Ernan McMullin (1974.) uspio ju je sažeti u svega tri slijedeće teze: 1.

L-teza ili logicizam glasi: »Opravdanje znanstvenih tvrdnji mora, u principu, biti iskazivo u obliku formalnih pravila logičkog zaključivanja«. Ova se teza oslanja na podjelu skupa znanstvenih iskaza, koji tvori neku znanstvenu teoriju ili tekst, na dva podskupa: podskup iskaza o opažanjima i podskup teoretskih iskaza. Prva klasa iskaza tvori tzv. jezik opažanja, a druga jezik teorije. L-teza kaže da se postupak opravdanja neke teorije ili neke teoretske tvrdnje svodi na uspostavljanje logičke veze između ova dva podjezika. Nakon što je čvrsta logička veza uspostavljena i znanstveni jezik logički homogeniziran, jednostavnim uvidom ustanovljuje se istinitost ili lažnost empirijskog iskaza, koja se onda širi cijelim sustavom. Intencija je logičkog empirizma da i sve druge epistemološke probleme transformira u logička pitanja. 2. F-teza ili fundamentalizam glasi: »Znanost mora početi od nekog fundamenta koji je izvan svake sumnje, bio taj temelj skup prvih načela ili skup iskaza o opažanjima ili nešto treće«. Ova je teza zajednička svekolikom filozofskom razmišljanju o znanosti. znanost mora posjedovati temelje koje sama ne može ispitivati, jer je to par excellence posao filozofije. Logički empirizam je samo utoliko empirizam što za temelje uzima iskaze koji govore o iskustvu, o opažanjima, pretpostavljajući da je onaj neposredni uvid u istinitost ili lažnost takvih iskaza objektivan i nadasve pouzdan. 3. I-teza ili induktivizam glasi: »Znanosti primjereni način zaključivanja je indukcija, jer ona u biti znači napredovanje od neproblematičnih iskaza o opažanjima prema problematičnim teoretskim iskazima, od pojedinačnih slučajeva k generalizacijama«. Drugim riječima rečeno, opće teoretske tvrdnje podložne su reviziji isključivo »odozdo« u onoj mjeri u kojoj se razvija točnost opažanja i širi područje motrenja. Revizija se, međutim, može ticati samo stupnja općenitosti iskaza ili teorije. Na drugi način izrečene ove teze zahtijevaju da znanje bude izvjesno, konačno i jedinstveno, a pretpostavljaju da je svijet na koji se znanost odnosi homogen, jednoslojan i kauzalno uređen. Izvjesnost spoznaje implicira konačnost, tj. utvrđivanje istine u konačnom postupku na način koji će isključivati naknadno propitivanje. Jedinstvo spoznaje osigurano je temeljima, intersubjektivnim jezikom opažanja zajedničkim svim znanostima. Homogenost, jednoslojnost i kauzalna uređenost predmeta skrivena je u logicizmu s kojeg se na svijet prenosi logička homogenost, linearna sekvencijalnost i jednoznačna povezanost rekonstruiranog znanstvenog jezika kao slike svijeta. I pored instrumentalizma na koji je logički empirizam upućen zbog kritike svake metafizike, prešutno se pretpostavlja, a među znanstvenicima i otvoreno zagovara, homomorfizam jezika i svijeta.

214

Znanstvena filozofija H. Reichenbacha

Otvoreno zastupanje homomorfizma u tzv. znanstvenom realizmu, koji izvrsno koegzistira sa tri naveden teze, održava u životu ne samo korespondentnu teoriju istine, nego i toliko kritiziranu teoriju odraza. Naša filozofija smatra da je s teorijom odraza definitivno obračunala na Bledskom kongresu. S teorijom odraza nije teško “obračunati”, tj. naći mnoštvo argumenata protiv. Međutim, obračun je definitivan tek onda kada se izgradi i osigura alternativa. Rasprava koja u filozofiji znanosti traje između realizma i instrumentalizma pokazuje koliko je teško tu alternativu formulirati. Premda je I-teza bitan dio konteksta opravdanja ili provjere znanstvenih teorija, dakle jedne u osnovi bezvremene tematike, ona ujedno na izravan način određuje model razvoja, ili točnije rasta, znanosti koji logički empirizam može zastupati. Povijesnost znanosti, ako je ta riječ uopće primjerena, tiče se isključivo njene kumulativnosti koja se očituje, s jedne strane, u proširivanju opažanja, a s druge, u nadograđivanju sve općenitijih iskaza. Teorija koja je jednom verificirana ostaje to zauvijek, a nova opažanja ili bivaju pod tu teoriju jednostavno supsumirana ili zahtijevaju njeno proširenje. Zapravo stara teorija postavši “poseban slučaj” biva utopljena u novu teoriju u skladu s logicističkim zahtjevom logičke homogenosti. Razlikovanje i jednoznačna logička povezanost opažajnog i teoretskog osiguravaju dakle vremenski kontinuitet i kumulativnost, a to znači esencijalnu atemporalnost znanosti. Posebno jezik opažanja zajednički je svim istraživačima bez obzira na mjesto i vrijeme njihova stvaranja garantira zajedničko i nepromjenljivo značenje svih pojmova i temeljem toga usporedivost tvrdnji teorija koje vremenski slijede jedna drugu. Tako nadalje, osiguran i zajednički skup podataka u odnosu na koji je moguće procijeniti valjanost hipotetskih konkurentnih teorija. U logičkom empirizmu vlada potpuni ontološki, lingvistički, metodološki i epistemološki monizam.

215

9. Neki primjeri kritike pozitivističkog programa Idealan jezik znanosti zamišljen je kao rekonstrukcija postojeće znanosti u skladu s tri prethodno navedene pozitivističke teze, ali i kao norma prema kojoj se ravna sve što pretendira na znanstveni status. Normativni zahtjev međutim implicira mogućnost, tj. “morati” podrazumijeva “moći”, i ako se pokaže da normativni ideal nije ujedno i mogući ideal, tada se on pretvara u čistu konstrukciju i praznu utopiju. To se dogodilo sa idealnim jezikom znanosti. Ispostavilo se da niti matematička fizika, koja je po općem uvjerenju bila najbliže idealu, nije u stanju oživotvoriti normu, da njena racionalna rekonstrukcija u skladu sa tri teze vodi njenom drastičnom osiromašenju. Prve kritike logičkog pozitivizma na njegovom vlastitom terenu, tj. na terenu filozofije prirodnih znanosti, započele su u ranim pedesetim godinama dvadesetog stoljeća i kulminirale kasnih šezdesetih. Grosso modo one su se kretale u tri pravca. Meta prvih kritika bilo je ključno razlikovanje opažajnog i teoretskog. U svojoj Patterns of Discovery Hanson (1958.) je uspio, nadovezujući se na rezultate Gestalt psihologije, nekih uvida povijesti znanosti i Wittgensteinove analize jezika u Filozofskim istraživanjima (1953.), pokazati kako opažanje nije neovisno o teoriji i da zbog toga opažajno i teoretsko unutar svake pojedinačne teorije tvore jedinstvenu cjelinu. Ako odista i najtemeljitiji pojmovi, pojmovi opažanja u sebe uključuju teoretska opredjeljenja, u skladu s onom Einsteinovom izrekom da tek teorija određuje što se može mjeriti, tada i značenje iskaza opažanja ne proizlazi samo iz njihove privilegirane veze s predmetom, tj. s vanjezičkim svijetom, nego i iz uloge koju iskaz ili pojam igra unutar teoretsko-opažajnog sklopa. Zbog toga se ne mogu provjeravati pojedinačne tvrdnje, kako je to lijepo Quine (1960.) pokazao, nego samo čitave teorije. Dalja je posljedica da se dvije različite konkurentske teorije ne mogu pozivati na isti skup empirijskih podataka, što dovodi u pitanje mogućnost njihovog uspoređivanja i racionalnog izbora među alternativama. Hansona je prerana smrt spriječila da iz kritike pređe u konstruktivnu izgradnju nove filozofije znanosti, dok se Quine u članku Epistemology Naturalized (1968.) opredijelio za svojevrsni naturalizam. Drugu liniju kritike, u gotovo isto vrijeme, otvorio je Toulmin. Za njega, L-teza pretpostavlja da je svaka znanstvena teorija znanstvena samo ako među njenim pojmovima i iskazima postoji čvrsta logička veza koja se dade formalizirati i reducirati na logički kalkil. U malom djelu The Philosophy of Science Toulmin (1953.) nastoji pokazati da je svaka znanstvena teorija više od skupa iskaza i više od logičkog kalkila; da svaka od njih sadrži modele kao svojevrsne oblike reprezentacije i tehnike izvođenja (inferring techniques) koje nisu strogo logičkog karaktera. S ovim je skrenuo pažnju na ulogu modela, analogija i metafora u znanosti obarajući mit o logičkoj monolitnosti. Kasnije je Toulmin razvio ideju o znanstvenim 216

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

teorijama kao populacijama pojmova i iskaza koje se bore za opstanak i tako se uključio u naturalistički pokret. Najveći odjek imala je međutim kritika K. R. Poppera koju je publicirao već davne 1934. godine (Logik der Forschung), ali koja je u anglo-američkom svijetu postala dostupna tek s engleskim prijevodom 1959. Popper se oborio na induktivizam i umjesto načela pozitivne verifikacije istaknuo svoje načelo falsifikacije ili opovrgavanja. Prvi korak u njegovom argumentu, kada se isključi neutemeljenost načela indukcije koja je poznata još od Humea, zvuči kao dobar opis ponašanja znanstvenika. Oni odista vrlo često ignoriraju induktivna pravila baconovskog ili bilo kojeg drugog tipa i vrlo brzo nakon pregleda posve ograničenog broja pojedinačnih slučajeva formuliraju općenite zaključke, da bi, međutim, te zaključke tretirali ne kao induktivno verificirane tvrdnje već kao radne hipoteze kojima dalje ispituju područje primjene ili istinitosti metodom pokušaja i promašaja. No drugi dio opisa po kojem znanstvenici vođeni moralnim motivom kriticizma usmjeravaju svoju energiju nastojeći opovrgnut vlastite teorije, posve je neadekvatan opis onoga što je Metron nazvao organiziranim skepticizmom znanstvenog kolektiva. Načelo falsifikacije do krajnosti je zaoštrilo pitanje rasta ili razvoja znanosti, koje je Popper otvorio ali na koje nije uspio u potpunosti odgovoriti. Djelomična primjena evolucijskog modela, koji se sveo na vrlo reducirani oblik formule “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, nije pružila zadovoljavajuće objašnjenje očigledne kumulativnosti znanosti. Dosljedno načelu falsifikacije povijest znanosti sastojala bi se u nizanju opovrgnutih i napuštenih teorija i pružala bi osnovu jedino za tzv. “pesimističku indukciju”, po kojoj na temelju takve povijesti jedino što sa sigurnošću možemo tvrditi jest da će i naše današnje teorije u koje vjerujemo jednog dana biti opovrgnute, mrtve i napuštene. U svojoj kritici nije napustio L-tezu već ju je odvojio od I-teze, tj. pokazao da ona može valjati i ako indukciju posve ignoriramo i zamijenimo dedukcijom. Naglašavanjem prolaznosti teorija Popper je težište pitanja o svojstvenosti ili racionalnosti znanosti pomaknuo s logičke strukture proizvoda na metodu kojom se rezultati, tj. teorije, međusobno uspoređuju i osiguravaju svoj opstanak. Usprkos stalnoj mijeni znanstvenih teorija, bit znanosti, a to je metoda falsifikacije kao osnova fundamentalne kritičnosti znanosti, ostaje nepromjenljiva. I pored odlučnog i upornog ostajanja na terenu logike znanosti, teorija razvoja znanosti dovela je Poppera među začetnike naturalističke linije.

9.1. Analitički i sintetički sudovi Jedan od najpoznatijih prigovora logičkom pozitivizmu jest podjela sudova na analitičke i sintetičke, a budući da ta podjela predstavlja nužan uvjet za program, slijedi da je i čitava konstrukcija u najmanju ruku “sumnjiva”. Vidjeli smo da su pozitivisti smatrali da su analitičke rečenice (logike i matematike) univerzalno 217

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti i nužno istinite na osnovu značenja termina od kojih su sastavljene. Ako termini imaju isto značenje, onda su “sinonimni”, ako se na primjer, rečenicom tvrdi i identitet između dvaju sinonima, rečenica je “tautologija”. Ova rečenica je istinita “analitički”, a budući da je pozitivističko shvaćanje analitičnosti počivalo na značenju izraza, nije čudno što je posebna pažnja posvećena analizi izraza “značenje”, “analitičnost” i ostalih semantičkih termina. Analizi su se posebno posvetili kritičari pozitivizma koji su nastojali pokazati da pozitivističko razlikovanje analitičkog i sintetičkog nije održivo zato što nisu pružene zadovoljavajuće definicije tih temeljnih termina. Obratimo, kao primjer, pozornost na pojam sinonimnosti koja ima bitno mjesto kod analitičkih sudova. Sinonimnost je vezana uz analitičnost na sljedeći način. Rečenica “A je B” analitički je istinita “A” i “B” jesu sinonimni. Takav se postupak naziva salva veritate test, koji ćemo pokazati na sljedećem primjeru; želimo znati je li izraz “čovjek” ima isto značenje kao i izraz “racionalna životinja”. Zapravo, želimo znati jesu li ta dva izraza sinonimi, a da bismo to utvrdili trebamo učiniti slijedeće: u svakoj rečenici tipa »Čovjek je …« izraz “čovjek” trebamo zamijeniti izrazom “racionalna životinja” čime dobivamo »Racionalna životinja je …«. Ako su sve istinite rečenice tipa »Čovjek je …« ostale istinite kada se “čovjek” zamijenilo s “racionalna životinja” i ako su sve neistinite rečenice ovoga tipa ostale neistinite kada se izraz “čovjek” zamijenio s “racionalna životinja”, onda ovi izrazi doista imaju isto značenje, odnosno oni jesu sinonimi. Odavde onda slijedi da rečenica »Čovjek je racionalna životinja« jest analitički istinita rečenica. Prema tome, salva veritate test trebao bi predstavljati kriteriji pomoću kojega možemo utvrditi koji su izrazi sinonimni, a tako onda i koje su rečenice analitičke a koje sintetičke. Na primjer, Carnap daje definiciju sinonimnosti: »Dva izraza, koji sami nisu rečenice, ali se javljaju u rečenicama, mogu imati isti smisao, isto značenje, usprkos tome što su sačinjeni od različitih riječi. Ta relacija, koju ćemo označavati terminom “sinonimnost”, može biti definirana i na formalni način: dva se izraz nazivaju uzajamno sinonimnim ako se sadržaj bilo koje rečenice koja sadrži jednoga od njih ne izmijeni ako taj izraz zamijenimo drugim. Tako, na primjer, izraz “5+2” i “4+3” jesu sinonimni, zato što sadržaj rečenice neće bit izmijenjen ako u ovoj rečenici “5+2” zamijenimo s “4+3” ili vice versa.«186 Međutim, problem je u tome što izgleda da je kriteriji, to jest test, zapravo cirkularan. Naime, da bismo utvrdili jesu li neka dva izraza sinonimni, trebamo ih podvrgnuti salva veritate testu. U rečenici »A je …« izraz “A” zamijenimo izrazom “B” i onda gledamo ima li »A je …« istu istinosnu vrijednost kao i »B je…«. Pitanje je kako to “gledamo” imaju li »A je …« i »B je …« istu istinosnu vrijednost. Na osnovi čega tvrdimo da te dvije rečenice imaju ili nemaju istu istinosnu vrijednost? Očito je da se, kada se nastojimo utvrditi imaju li te dvije rečenice istu istinosnu vrijednost, zapravo prešutno oslanjamo na pretpostavku da dani izrazi jesu ili nisu sinonimni. Ako nam salva veritate test da pozitivan rezultat – da neki izrazi jesu sinonimni – to ne znači da je na neovisan način utvrđeno da oni jesu 186

R. Carnap, Philosophy and Logical Sintax, AMS Press, New York, 1935., str 58.

218

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

sinonimni. Ono što je utvrđeno, u najboljem slučaju, jest to da smo i prije implicite vjerovali da dani termini jesu ili nisu sinonimni. Ovo znači da sam test ne može reći ništa novo o sinonimnosti ni analitičnosti, jer je prema ovom i on odnosno njegova primjena tautološka, odnosno imamo cirkularnost. Samo ako već vjerujemo da “A” i “B” imaju isto značenje tj. da su sinonimni, samo će onda i rečenica »A je B« biti analitička, i samo će onda “A” i “B” zadovoljiti salva veritate test. Ukoliko navedeni test treba da izbjegne cirkularnost i da bi ga se moglo upotrijebiti kao kriterij sinonimnosti, potrebno je da njegovi rezultati budu potpuno neovisni od već postojećih vjerovanja o sinonimnosti izraza. Međutim, njegovi su rezultati u potpunosti ovisni od već postojećih vjerovanja o sinonimnostima. Zbog toga izgleda da ovaj test ne može služiti niti kao kriteriji sinonimnosti niti kao kriteriji analitičnosti. Samo ova primjedba pokazuje da je sigurnost programa koji su započeli logički pozitivisti postaje upitna. Tako nije čudno da, na primjer, Morton White tvrdi da ne postoji jasna ni oštra granica između analitičkih i sintetičkih sudova jer kriteriji sinonimnosti zapravo zasnovan na kriteriju analitičnosti, isto tako ne postoji niti jasan i oštar kriteriji sinonimnosti. Tako on kaže: »tvrdnje modernih empirističkih “papa” predstavljaju neuspješne pokušaje očuvanja dualizma srednjovjekovnih, skolastičkih papa.«187 Za rečenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima bitnog pripisivanja sredinom dvadesetog stoljeća tvrdilo se da predstavljaju analitičke sudove, na primjer: »Svi su ljudi životinje«, »Svaki je brat muško«, »Svi su ljudi racionalne životinje« itd. S druge strane, za rečenice koje su se tradicionalno smatrale primjerima akcidentalnog pripisivanja tvrdilo se da predstavljaju sintetičke sudove, na primjer: »Svi su ljudi dvonošci« ili »Svaki se brat ponaša suparnički«. Kao tipičan primjer problematične podijele White navodi predikat “čovjek”. On u svome tekstu navodi jedan zanimljiv primjer, tj. dva iskaza koja glase: »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« i iskaz »Svi i samo ljudi jesu bespernati dvonošci«. Logički pozitivisti tvrde da je prva rečenica istinita analitički, a druga sintetički a razlog leži u tome što “čovjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi, a dok “čovjek” i “bespernati dvonožac” nisu sinonimi. Ako se kriteriji analitičnosti svodi na kriteriji sinonimnosti, onda treba pronaći zadovoljavajući kriteriji sinonimnosti. Očito je da možemo odlučiti između sljedećih solucija; da “čovjek” i “racionalne životinje” jesu sinonimi, odnosno možemo reći da svi i samo ljudi po definiciji jesu racionalne životinje. Tada će i salva veritate test biti zadovoljen na osnovi naše odluke. Međutim, izgleda da niti ovim putem ne možemo nigdje stići, jer za prirodni jezik ne postoji nikakva knjiga jednom zauvijek danih pravila. Pozitivisti su smatrali da mogu dati racionalnu rekonstrukciju jezika. Ova rekonstrukcija bi predstavljala eksplikaciju implicitno prihvaćenih pravila jezika, kako u svakodnevnom tako i u znanstvenom jeziku. Razlika između analitičkih i sintetičkih sudova često se objašnjavala tvrdnjom da »analitički sudovi jesu oni čije je poricanje samokontradiktorno«. (White) To 187

M. White, The Analytic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski 1952., str 10.

219

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti bi značilo da rednica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analitički istinita zato što rečenica »Nisu svi ljudi racionalne životinje« ili »Nisu samo ljudi racionalne životinje« predstavljala kontradikciju. Međutim, takvo objašnjenje ne može biti zadovoljavajuće jer je cirkularno. Naime, reći da rečenica »Svi i samo ljudi jesu racionalne životinje« jest analitički istinita jest isto i što i reći da njena negacija jest kontradikcija. Bilo je pokušaja da se analitičnost i sinonimnost objasne terminima kontrafaktičkih kondicionala. Značenje tvrdnje da “čovjek” i “racionalna životinja” jesu sinonimi bila bi, navodno, objašnjena tvrdnjom da »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja to ne bismo nazvali čovjekom«. 188 istinita, onda je istina i da su “čovjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Poanta je u tome, ako “A” i “B” doista jesu sinonimi, onda ćemo svim onim i samo onim predmetima kojima pripisujemo predikat “A” pripisati i predikat “B”. Zbog toga kontrafaktička rečenica tipa »Da nam je bilo pokazano nešto što nije racionalna životinja, to ne bismo nazvali čovjekom« služi bilo kao stvarni, bilo kao misaoni eksperiment kojim utvrđujemo jesu li ili nisu “čovjek” i “racionalna životinja” sinonimi. Međutim, izgleda da je stvar opet cirkularna, jer kontrafaktički eksperiment dat će pozitivan rezultat samo ako već smatramo da neki izrazi jesu sinonimi. Ovi i drugi pokušaji pokazuju da je nemoguće napraviti oštru razliku između analitički i sintetičkih sudova. Ako nemamo pouzdanog kriterijima sinonimnosti i analitičnosti, onda niti u određenom i poznatom kontekstu ne možemo odrediti koji izrazi jesu, a koji nisu sinonimni. Tvrdnja da sinonimnost i analitičnost ovise o kontekstu i vrsti diskursa, ako je istinita, može doprinijeti razumijevanju prirode sinonimnosti i analitičnosti, ali ne može pružiti kriteriji za ustanovljavanje jesu li neki izrazi sinonimni ili nisu. Zbog toga White zaključuje da nije moguće dati jasan i oštar kriteriji sinonimnosti: »Ne tvrdim da kriteriji analitičnosti i sinonimnosti nikada ne može biti dan. Tvrdim da nikakav nije bio dan i, više pozitivno, da će prikladan kriteriji razliku između analitičkog i sintetičkog vjerojatno učiniti razlikom u stupnju. Ako je to održivo, onda je dualizam koji dijeli i skolastici i empiristi uspješno doveden u pitanje. Analitička filozofija više neće biti oštro odvojena od znanosti i nepremostivi jaz više neće dijeliti one koji vide značenje ili biti i one koji skupljaju činjenice.«189 Ovdje smo kratko razmatrali problem s kojim se susreće program racionalne rekonstrukcije jezika koju je započeo logički pozitivizam, ali nisu samo to problemi sa kojima se suočio ambiciozni plan Bečkog kruga. U daljnjem tekst navest ćemo kritiku koja se odnosi na druge probleme koje sa sobom nosi ovakav pristup filozofiji znanosti, a to je kritika koju daje Quine i čija kritika najjasnije ogleda nepremostive probleme logičkog pozitivizma.

188 189

M. White, Ibid., str. 326. M. White, Ibid., str. 330.

220

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

9.2. Quine – dvije dogme empirizma Povijest analitičke filozofije može se prikladno podijeliti na tri razdoblja uzimajući kao povijesni okvir dva svjetska rata. Prvo je razdoblje utemeljiteljsko i seže do kraja prvog svjetskog rata – s Fregeom, Russellom i ranim Wittgensteinom kao glavnim junacima. Drugo je međuratno, neopozitivističko, s Bečkim i Berlinskim krugom kao težištem. Treće, poslijeratno, u mnogome je obilježeno Quineovim190 dijelom, pogotovo do početka sedamdesetih godina. Iako je na njega imao veliki utjecaj R. Carnap u početnim razmatranjima, on postoje jedan od glavnih kritičara ideja logičkog pozitivizma. Prije nego što krenemo na analizu njegove kritike ponovimo još jednom stereotipne odrednice logičkog pozitivizma. Atomizam i verifikacionizam u teoriji značenja. Gledište ima dva aspekta. Najprije atomizam: izjavna rečenica odnosno sud jest jedinica odnosno atom značenja. Ona ima značenje relativno neovisno od konteksta i od drugih rečenica u jeziku. Značenje većih cjelina (recimo nekog diskursa, fizikalnog, biološkog, općenito znanstvenog, ili svakodnevnog, ili religijskog) nastaje mehaničkom kombinacijom značenja rečenica- atoma. U čemu se sastoji značenje rečenice? Odgovor: u okolnostima koje omogućuju provjeru (verifikaciju) njezine istinitosti. Na primjer, rečenica »Kiša pada« tvrdi i znači da ću, ako sam prikladno situiran, vidjeti padanje kiše (ili barem imati čvrsti i neopovrgljivi dojam da kiša pada). Ona dobiva svoje značenje iz rečenica koje se izravno provjeravaju iskustvom, i često se zovu rečenice motrenja. To se učenje o značenju naziva verifikacionizam. Rečenice koje se ni u načelu ne daju provjeriti nemaju značenje. Quine ukazuje na to da navedene kombinacija svodi značenje na izoliranu provjerljivost i tvrdnju da su rečenice provjerljive i imaju značenje u izolaciji od cjeline jezika naziva „redukcionizam“. Fundacionalizam u spoznajnoj teoriji. Naše spoznaje (kao i sva naša vjerovanja) dijele se na temeljne i utemeljene. Cijela spoznajna konstrukcija može se prikazati kao piramida: u temelju su jednostavna vjerovanja, bliska osjetilnom ili zamjedbenom doživljaju, a na vrhu općenitija vjerovanja. Spoznajno teorijsko shvaćanje po kojemu naša spoznaja ima takvu piramidalnu strukturu s jasnom podjelom na temeljna i na utemeljena vjerovanja naziva se fundacionalizmom, a zastupali su je filozofi poput Descartesa, Husserla, Russella i Reichenbacha. Vidimo da postoji analogija između verifikacionizma u teoriji značenja i fundacionalizma u spoznajnoj teoriji: oba polaze od temeljnih elemenata, većinom zamjedbenim, a složene pojave (značenjske ili spoznajne) utemeljuju jednoznačno u ovim jednostavnijim. 190

Willard van Orman Quine rođen je 25. lipnja 1908. godine u Akronu (država Ohio). Glavno područje ranog interesa bile su mu matematika i filozofija i kada je saznao za B. Russella odlučio se za studij matematike (na koledžu Oberlin ) s posebnom naglaskom na logici.

221

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Autonomija pojmovnih (analitičkih) istina (i u skladu s tim strogo razlikovanje analitičkog i sintetičkog). Logički pozitivisti razvili su na originalan način kantovsko razlikovanje analitičkog i sintetičkog i apriornog te aposteriornog. Usporedite sudove (U) »Svaka je udovica bila udana« i (T) »Svaka je udovica tužna«. Prvi sud izgleda nužno istinit, dok drugi, čak i ako je istinit, sigurno nije nužan. Odakle nužna istinitost prvoga? Filozofska tradicija, od Kanta i Leibniza do Fregea i Bečkog kruga odgovara: iz prirode pojmova odnosno značenja riječi, u ovom slučaju pojma “udovica” i “udana”. Udovica je bivša udana žena koja je izgubila supruga, i sud (U) samo raščlanjuje pojam odnosno značenje riječi “udovica”. Takvi su sudovi tradicionalno nazivaju analitičkima. Nadalje, onaj tko poznaje hrvatski jezik (i uopće svatko tko ima pojam udovice) znade da je (U) istinit: za njegovu provjeru nije potrebno istraživanje o pojedinim udovicama da bi se ustanovilo jesu li bile udane. Zato su analitički sudovi spoznajno neovisni od iskustva, tj. apriorni. Za razliku od prvog, drugi sud nije nužno istinit. Prema Kantovu opisu on sintetizira dvije sastavnice koje su međusobno neovisne – biti udovica i biti tužan – pa se zove sintetičkim. Razlikovanje analitičkih i sintetičkih sudova je od Kanta na ovamo čvrsto ukorijenjeno u filozofskoj tradiciji. Logički orijentirani filozofi predložili su točnija određenja analitičkog i sintetičkog (sud (U) je analitički jer se može izvesti iz definicije udovice i iz logičkih zakona, tvrdio bi Frege), zadržavši temeljnu zamisao. Odbacivši (kantovsku) zamisao da bi neki sintetički sudovi mogli biti apriorni, oni su područje apriorne spoznaje suzili na analitičke sudove. Zapišimo to kao prvu pod tezu: i) Analitički sudovi su apriori, a sintetički su aposteriori. Apriorni sud jest sud koji je racionalno prihvaćen (“potvrđen”) bez obzira na ikakve empirijske činjenice. Logički pozitivisti bavili su se onda pitanjem odakle nužna istinitost analitičkim sudovima. Najpopularniji odgovor glasi da je ona rezultata značenja, a značenje proizlazi iz konvencije (Carnap, Ayer). Prešutno je značenje riječi “udovica” određeno konvencijom kao »udana žena koja je izgubila supruga«, i pozivanje na tu konvenciju objašnjava zašto je sud (U) nužno istinit. Ono ujedno objašnjava apriornost našeg znanja da je (U) istinito: to znanje ne ovisi o iskustvu (s udovicama) zato što počiva isključivo na poznavanju jezičnih konvencija. Možemo zbog toga učenje logičkih pozitivista sažeti u sljedeću podtezu. ii) Analitički sudovi su istiniti na temelju značenja, tj. na temelju konvencije koja uspostavlja značenje. Poseban slučaj analitičkih istina jesu logičke istine. Pozivanje na analitičnost i objašnjenje konvencijom unutar logičko-pozitivističke tradicije doživljeni su kao rješenje krajnje neugodnog problema: kako empiristički objasniti ulogu logike i matematike. Tradicionalno empirijsko rješenje da su iskustvene znanosti jest nevjerojatno; s druge strane čini se da one nemaju nikakva iskustvenog sadržaja, a da su ipak smisaone i krajnje relevantne za znanost. Zamisao da su one pra222

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

zne, istinite samo na temelju značenja pa time i konvencije, izvlači empirizam iz neprilike. Autonomija filozofske analize. Razlikovanje analitičkog i sintetičkog – ako je ispravno – otvara pogled na područje pojmovnih istina. U slučaju jednostavnih pojmova kao što je “udovica” i pojmovne su istine jednostavne. No, složeni pojmovi očito podržavaju složene istine pa bi njihova analiza mogla biti i sadržajno zanimljiva. Logički pozitivisti, kao i drugi analitički filozofi međuratnog i ranog poslijeratnog razdoblja iskoristili su ovu mogućnost da bi unutar znanstvene kulture osigurali mjesto za samostalnu filozofsku djelatnost: filozofija je analiza jezika, značenja i pojmova pa je tako autonomna u odnosu na znanost, čak i kada analizira jezik znanosti. Njihova je krilatica; filozofija je pojmovna ili značenjska analiza. Tako se spoznajna teorija bavi definicijom spoznaje odnosno njezinoga rezultata, znanja, ontologija najopćenitijim pojmovima (kategorijama) koje se tiču bića i postojanja, etika pak značenjem moralnih izraza. Različiti su filozofi iz navedenih škola različito određivali granice legitimnih filozofskih područja (neki su imali na primjer više razumijevanja za praktičku filozofiju ili estetiku, neki manje), no svi se slažu u tome da je filozofija značenjska ili pojmovna analiza. Takvo određenje filozofije u mnogome je skromnije od klasičnih određenja po kojima se filozofija bavi sadržajnim pitanjima. No, gubitak sadržajnosti djelomično je nadoknađen samostalnošću: filozofija je autonomna u odnosu na druge spoznajne djelatnosti, čak i u odnosu na znanost. Quine je početkom pedesetih godina ovog stoljeća doveo u pitanje sve četiri navedene teze. Grupirajući prvu i drugu u jednu tvrdnju i posljednje dvije zajedno, on govori o »dvjema dogmama empirizma«. Moguće je da je jedan od korijena njegova suprotstavljanja bio američki pragmatizam, a drugi strujanja unutar samog Bečkog kruga, posebno filozofija O. Neuratha – fizikalista i holista – koji se najmanje uklapao u stereotip logičkog pozitivizma. U poznatom tekstu »Two Dogmas of Empiricism«, Quine tvrdi da je cjelokupna pozitivistička filozofija zasnovana na dvjema dogmama. Prva je dogma razlikovanje analitičkih i sintetičkih sudova. Druga je dogma redukcionizam – stav da se svi sintetički sudovi dadu svesti na jednostavnije i jednostavnije sve dok se ne dođe do bazičnih sudova koji opisuju neposredno iskustvo. Smislenost i istinosna vrijednost svih složenih sintetičkih sudova ovisi o tim bazičnim sudovima. Quine je tvrdio da su obje dogme ne održive. U prethodnom dijelu teksta pokazali smo kako je problematično shvaćanje pozitivizma o apsolutnom razlikovanju analitičnih i sintetičkih sudova, no radi važnosti Quinova rada ukratko ćemo dati i njegov pogled na ovu problematiku. Stav da su analitički sudovi istiniti na osnovi značenja termina od kojih se sastoje često se uzimao u smislu da su definicije termina od kojih se sud sastoji takve da ga čine istinitim. Međutim, ovdje se postavlja pitanje definicija definicije, odnosno pitanje je što znači izraz “definicija termina”. U svom poznatom navedenom dijelu 223

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Quine razlikuje tri shvaćanja definicije, i pokazuje da se sinonimnost i analitičnost ne mogu utemeljiti niti na jednom od ta tri shvaćanja. Prema prvom shvaćanju termina “definicija”, definicija nekog termina jest ono što stoji u rječniku. “A” i “B” jesu sinonimi i rečenica »A je B« jest analitički istinita ako i samo ako u rječniku stoji da “A” i “B” jesu sinonimi. Problem s takvim shvaćanjem izraza “istinito na osnovi definicije” jest u tome što rječnici predstavljaju zapise već postojećih semantičkih odnosa. Lingvist ne postavlja definicije tako što piše rječnik, pišući rječnik on samo zapisuje već postojeće definicije. Prema tome, rječnici ne predstavljaju izvore sinonimnosti i analitičnosti. Drugo shvaćanje izraza “definicija” odgovara onome što Carnap zove eksplikacija. Eksplikacija nekog pojma ne sastoji se samo od bilježenja postojeće definicije tog pojma, već i od dodatne analize i preciziranja značenja tog pojma. Dakle, eksplikacijom pojma djelomično se i zadaje značenje tog pojma. Međutim, problem je u tome što se značenje samo djelomično zadaje. Eksplikacija ne kreće ni od čega, prilikom eksplikacije uzima se u obzir već postojeće značenje koje se onda precizira i dotjeruje. To jest, i eksplikacija kreće od već postojećeg značenja i već postojećih sinonimnosti. Osim toga, za eksplikaciju nekog pojma koriste se drugi pojmovi koji isto tako već imaju značenje i koji, temeljem toga, već od prije stoje u odnosima binomnosti ili sličnim, slabijim, odnosima s drugim pojmovima. Odnosno, sinonimnost i analitičnost ne mogu se utemeljiti niti na eksplikaciji; tako što smo shvatili značenje izraza “eksplikacija” još nismo shvatili značenje izraza “istinito na osnovi definicije”. “Eksplikacija” ne objašnjava “istinito na osnovi značenja”, već ga pretpostavlja i počiva na njemu. Treće shvaćanje izraza “definicija” jest: »eksplicitno konvencionalno uvođenje notacije u svrhu pukog skraćivanja. Ovdje definiendum postaje sinoniman s definiensom upravo zato što je bio stvoren zato da bi bio sinoniman s definiensom.«191 Takve se definicije javljaju u normalizacijama prirodnih jezika, logici i matematici. Ovakve su skraćenice vrlo pogodne i korisne jer bitno ubrzavaju i olakšavaju računanje ili bilo kakvo baratanje simbolima. Međutim, niti »eksplicitno konvencionalno uvođenje nove notacije u svrhu pukog skraćivanja« ne može nam pomoći da shvatimo sinonimnost i analitičnost. Dakle, uz to moramo napomenuti da uvođenje skraćenica koje naveliko pomažu u razlaganju složenih iskaza, čija je ona skraćenica ali i uvođenje pogodne skraćenice ne objašnjava već pretpostavlja sinonimnost i analitičnost. Zbog toga Quine zaključuje da se značenje izraza “analitički istinita rečenica” ne može pojasniti pozivanjem na “rečenica istinita na osnovi definicije termina”. Isto nam tako izraz “sud istinit na osnovi definicije pojmova” neće pomoći prilikom shvaćanja izraza “sud istinit na osnovi značenja pojmova”. Možda se čini pretjeranim razmatranje oko razdvajanja analitičkih i sintetičkih sudova ali su ta razdvajanja bila nužna za osnovnu nakanu logičkog pozitivizma. 191

W.V.O. Quin, “Two Dogmas of Empiricism”, Philosophical Review 60., u Zabeeh, Klemeke, Jacobson, 1974., str. 200.

224

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

Pozitivisti su polagali velike nade u razvoj logike, očekivali su da će sistematska primjena logike na svakodnevni jezik riješiti većinu, pa možda čak i sve filozofske probleme. Po tom je pitanju najviše učinio Carnap. Međutim, ta se nada izjalovila i u slučaju podijele rečenica na analitičke i sintetičke. Tako Quine kaže: »Često se sugeriralo da se teškoće u odvajanju analitičkih od sintetičkih tvrdnji u običnom jeziku javljaju zbog nejasnoća običnog jezika i da je razlika jasna kada imamo precizan umjetni jezik s eksplicitnim “semantičkim pravilima”. To je, međutim, kao što ću sada pokušati pokazati, konfuzija.«192 Quineova se kritika, isto kao i u slučaju objašnjavanja analitičnosti pozivanjem na definiciju i salva veritate test, svodi na to da upotreba termina “analitički istinito” u formaliziranom jeziku ne može objasniti upotrebu termina “analitički istinito” u prirodnom jeziku zato što je pretpostavlja. Semantička pravila umjetnog jezika mogu nam reći koje su rečenice analitičke u tom jeziku. Međutim, tada znamo koje rečenice jesu analitičke i koje nisu, ali još uvijek ne znamo što to znači da te i te rečenice jesu analitičke. »Ukratko, prije što možemo razumjeti pravilo koje počinje s ‘Rečenica S je analitička za jezik L0 ako i samo ako…’ moramo razumjeti opći relativni termin ‘analitičko za’; moramo razumjeti ‘S je analitičko za L’, gdje su ‘S’ i ‘L’ varijable.«193 Ako analitičnost objasnimo pozivanjem na semantička pravila, onda opet ne znamo što je to analitičnost zato što je značenje izraza “semantička pravila” nejasno barem isto koliko i značenje izraza “analitičko”. Ako kažemo da semantička pravila jesu ona pravila koja značenjski povezuju umjetni jezik s prirodnim, onda se razumijevanje analitičnosti u terminima semantičkih pravila umjetnog jezika opet svodi na već postojeće razumijevanje analitičnosti iz prirodnog jezika. Budući da se oštra i jasna granica između analitičkih i sintetičkih sudova ne da uspostaviti niti pozivanjem na definicije pojmova, niti pozivanjem na salva veritate test, niti pomoću formaliziranih modela, Quine zaključuje da takva granica ne postoji: »Očito je da istinitost općenito ovisi i o jeziku i o izvanjezičnoj činjenici. Rečenica „Brut je ubio Cezara” bila bi neistinita da je svijet bio drugačiji u određenom pogledu, ali bi isto tako bila neistinita da se dogodilo da riječ “ubiti” ima smisao od “roditi”. Zbog toga se dolazi u iskušenje da se pretpostavi da se istinitost rečenice nekako može rastaviti na jezičnu komponentu i činjeničnu komponentu. Ako se prihvati ova pretpostavka onda izgleda razumno da u nekim rečenicama činjenična komponenta treba biti nula; i da takve jesu analitičke rečenice. Ali, usprkos svojoj a priori plauzibilnosti, granica između analitičkih i sintetičkih rečenici jednostavno nije bila povučena. Da se takva granica uopće može povući jest neempirijska dogma empirista, metafizička stvar vjere.«194 Doduše, Quine smatra da je podjela na analitičko i sintetičko plauzibilna u smislu da ukupno ljudsko znanje doista ima jezičnu, tj. analitičku i sintetičku, tj. iskustvenu komponentu, ali da je problem u tome što, kada se radi o pojedinim rečenicama, te dvije komponente nije moguće razlučiti. Tako Quine kaže: »Sma192 193 194

Quine, Ibid., str. 205. Ibid., str. 205. Ibid., str. 207.

225

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tram da je govor o jezičnoj i činjeničnoj komponenti u istinitosti svakog pojedinog iskaza besmislica i korijen mnogih besmislica. Uzeta kao cjelina, znanost ima svoju dvostruku ovisnost o jeziku i iskustvu; ali taj se dualizam ne da u značajnoj mjeri utvrditi u iskazima znanosti ako ih se uzme jednog po jednog.«195 Quine obrazlaže svoje odbacivanje apriornosti pozivanjem na novovjekovne znanstvene revolucije: matematičari su dvije tisuće godina mislili da je euklidska geometrija apriorno istinita, ali pokazalo se da su bili u zabludi. Zaključak je vrlo radikalan: tobožnji apriorni sudovi jednostavno su aposteriorni sudovi u koje vrlo tvrdo vjerujemo; razlike su samo u stupnju, a nisu i načelne. Preostaje dakle drugo rješenje koje bi moglo glasiti: tvrdnja da su analitički sudovi istiniti temeljem značenja, a značenje posjeduju zahvaljujući konvenciji. Quin se sa ovom tvrdnjom obračunavao vremenski najranije i to počevši od kritike konvencionalizma (sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća). On uzima za središnji primjer tobožnju konvencionalnost logičkih i matematičkih istina, i protiv nje navodi niz razloga: Prvo, ako bismo i pretpostavili da su neke polazne istine (aksiomi) zadani konvencijom ostaje problem kako iz tih izvodimo sve ostale (logičko-matematičke) istine. Je li nam treba za svaki izvod nova konvencija? U tom bi nam slučaju trebalo potencijalno beskonačno mnogo konvencija, tako da konvencionalnost upada u beskonačan regres. Drugo, ako konvencionalnost znači samo to da možemo proizvoljno odabrati neke sudove kao aksiome i onda iz njih izvoditi točno prave teoreme logike i matematike, onda takva konvencionalnost nije ništa posebno: svaki sustav znanja – fiziku, biologiju i slično – možemo urediti na taj način, zbog toga logika i matematika po tome nisu posebne u odnosu na empirijska znanja. Treće, neki matematički sudovi (na primjer sudovi euklidske geometrije) u stvarnosti su bili odbačeni, i to s pravom, na temelju empirijskog iskustva. Dakle, ni ostali logičko-matematički sudovi ne bi smjeli biti imuni na promjenu. Tada je konvencija, koja bi ih proglašavala imunima, neopravdana. Četvrto, pozivanje na konvenciju ništa ne objašnjava, pogotovo ne zašto priznajemo kao istinite upravo neke tvrdnje (na primjer princip neproturječnosti), a ne neke druge. Poseban razlog protiv konvencionalizma odnosi se na proširenje konvencionalnosti s logike i matematike na druge navodno pojmovne istine (na primjer da se doručak jede prije ručka). Konvencija je ili donesena javnom odlukom (eksplicitna) ili eventualno prešutna. No, takve istine (kao što je ova o doručku) sigurno nisu predmetom eksplicitnog javnog dogovora. S druge strane, reći da je ovdje na dijelu „prešutna konvencija“ znači samo reći da ljudi prešutno čvrsto prihvaćaju takav sud, a to sudu ne daje nikakav načelno drugačiji status od onoga koji imaju vrlo uvriježeni apriorni sudovi. 195

Ibid., str. 42..

226

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

Utjecaj kritike konvencionalizma bio je velik. Filozofija logike oslobodila se ideje konvencije, u filozofiji matematike otvoren je put umjerenom empirizmu. Dok je za Quinove učitelje matematika bila grana logike čija istinitost počiva na konvenciji i značenju, za njega je matematika srodna prirodnim znanostima, samo mnogo općenitija, zapravo opće primjenljivija. Matematika je sluškinja svih znanosti i taj „promiskuitet“, kako ga Quine zove, njezina je posebnost. Predmeti o kojima matematika govori, napose skupovi, realni su, iako apstraktni, a o njima zaključujemo kao što zaključujemo o drugim teorijskim stvarima – elektronima, genima i slično – polazeći od iskustva i promatranja i usvajajući ona načela koja daju najbolje ukupne rezultate. U svom djelu o teoriji skupova i njezinoj logici Quine izvanredno jasno pokazuje dokle u teoriji skupova možemo doći čisto jezičnim i logičkim sredstvima, a na kojoj je točki potrebno postulirati postojanje tih neobičnih predmeta – skupova. U novijim Quineovim djelima prevladava sve više i realističko shvaćanje logike – logika nije više samo stvar jezika: »Logička teorija, usprkos njezinoj velikoj ovisnosti o jeziku, više je svjetovno orijentirana negoli jezično, a takvom je čini istinosni predikat«, piše on u Filozofiji logike. Vratimo se Quineovu napadu na razlikovanje analitičkih i sintetičkih istina. Ako je pobijen konvencionalizam, preostaje tradicionalna i od logičkih pozitivista prihvaćena pretpostavka da su analitički sudovi istiniti temeljem značenja i po tome se razlikuju od sintetičkih. (»Doručak se jede prije ručka« istinito je na temelju značenja riječi »doručak« i »ručak«.) Quine je protiv te tvrdnje predložio sljedeći argument: jedini način da se ustvrdi što je točno značenje – kada dvije riječi imaju isto značenje pa su sinonimi – jest pretpostaviti da su neki sudovi analitički, naime oni koji fiksiraju to značenje („Doručak je prvi obrok u danu“). Nema definicije značenja i sinonimnosti koje ne bi pretpostavljale analitičnost, tako da se logički pozitivisti vrte u krugu. Taj je argument bio vrlo brzo doveden u pitanje: većina filozofskih važnih pojmova iz neke domene ne da se definirati pomoću pojmova izvan te domene, a to ne znači da su besmisleni i neupotrebljivi. Drugi, implicitni Quineov argument poziva se na holizam značenja: ako je istinit holizam, značenje je neodređeno. Tada ostaje otvoreno pitanje je li navodni analitički sudovi doista su nužno istiniti, ili samo praktično korisni. U kasnijim spisima – iz posljednjih petnaestak godina – Quine priznaje da neke rečenice imaju poseban status: »Postoje rečenice koje učimo prepoznavati kao istinite u samom procesu u kojem učimo značenje ove ili one od sastavnih riječi«. (Schilpp, W. V.O. Quine, 1986., str. 94.) Hrvatski govornik uči riječ „udovica“ preko parafraze – Quine izbjegava govoriti o definiciji – u kojoj se izravno i izrijekom spominje „biti udana“ ili „biti supruga“. Isto tako, onaj tko niječe naše pravilo za upotrebu riječi „i“ jednostavno nije naučio tu riječ. Navedene rečenice su dakle značenjski posebne. No, Quine odriče da one imaju poseban spoznajni ili metodološki karakter. Uvid u istinitost na temelju značenja ne daje ovim rečenicama neki trajniji spoznajni status, drži on. 227

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Što je, međutim, s razlikovanjem puko jezičnih pitanja (na primjer hoćemo li nevjenčanu suprugu po smrti njezina partnera zvati „udovicom“) od sadržajnih pitanja (na primjer zašto udovice češće umiru nego udovci). Zar nije to razlikovanje samo drugi pojavni oblik razlike između analitičkog i sintetičkog? Quine to niječe: on predlaže da kao verbalna shvatimo ona pitanja koja se mogu izbjeći nekom parafrazom (u našem primjeru možda tako da nadopunimo rječnik izrazom „nevjenčana udovica“, pa je pitanje riješeno). No, ne uvodi li sam pojam parafraze pozivanje na istovjetnost značenja između polazne i parafrazirane tvrdnje? Ne, kaže Quine: prihvatljivost parafraze stvar je praktične potrebe (možda »nevjenčana udovica« neće proći na sudu, ali će proći kao vrlo točan opis statusa osobe nekome tko je zainteresiran za to da je oženi, ili pak kao prikladna etiketa u etnološkom istraživanju »porodice u transformaciji«). Ovim otpada potreba za pozivanjem na neki neutralni i objektivni pojam analitičnosti. Govoreći o drugoj dogmi, tj. o redukcionizmu, Quine kaže da: »Dogma redukcionizma preživljava u pretpostavci da svaki iskaz, uzet odvojeno od ostalih, uopće podliježe konfirmaciji ili infirmaciji. Moj protuprijedlog, koji u biti proizlazi iz Carnapove doktrine o fizičkom svijetu iz Aufbau, jest da se naši iskazi o vanjskom svijetu sučeljavaju s tribunalom osjetilnog iskustva ne individualno, već samo kao jedinstveno tijelo. (…) Ideja definiranja simbola u upotrebi predstavljala je, kao što je istaknuto napredak u odnosu na nemogući termin-po-termin empirizam Lockea i Humea. Iskaz, radije nego termin, s Fregeom je postao priznat kao jedinica koja podliježe empirističkoj kritici. Ali ono što ja sada tvrdim jest da smo, čak ako uzmemo iskaz kao jedinicu, još uvijek izvršili prefinu podjelu. Jedinica empirijskog značenja jest cjelina znanosti.«196 Radi jasnoće Quineovog stava moramo napomenuti da su pozitivisti bili “atomisti” u pogledu značenja, a dok je on bio “holist”. Pozitivisti su smatrali da se značenje bilo koje riječi ili rečenice, barem u principu, može do kraja rastaviti na sastavne elemente. Takva bi analiza u potpunosti iscrpila značenje riječi ili rečenice. U slučaju znanstvenih teorija, bilo koja rečenica je ili analitička ili sintetička. Možda se ponekad koristi kao analitička, kao definicija, možda se ponekad koristi kao sintetička, kao činjenična tvrdnja. Na primjer, » F = m × a « može se interpretirati kao definicija sile, a može se interpretirati i kao činjenična, iskustveno provjerljiva tvrdnja o stvarno postojećim silama. Dakako, da bi se legitimno moglo upotrebljavati kao činjenična tvrdnja, potrebno je da postoji nezavisan način mjerenja sile, način u kojem nema pozivanja na masu i akceleraciju. Pozitivisti su vjerovali da analiza teorije uvijek može pokazati u kojem se smislu koristi dana jednadžba, kao i bilo koja druga rečenica. Isto su tako vjerovali da analiza uvijek može pokazati u čemu se sastoji empirijsko značenje apstraktnih termina teorije; da bi se to utvrdilo potrebno je razmotriti semantička pravila koje termin vežu s neposrednim iskustvom. Termina kao što su masa ili akceleracija povezani su semantičkim vezama s opisima procesa i načina mjerenja. Kada se utvrde seman196

Ibid., str. 41.-42.

228

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

tička pravila za upotrebu termina, značenje termina u potpunosti je utvrđeno. Ukratko, smatrali su da je uvijek, barem u principu, moguće točno i u cijelosti utvrditi značenje znanstvenih termina, isto kao i značenje termina u svakodnevnom govoru. Smatrali su da proces semantičke analize, barem u principu, uvijek ima kraja. Quine je, s druge strane, smatrao da proces semantičke analize nikada nema kraja, da se značenje termina nikada ne može u potpunosti utvrditi. Budući da značenje jednog termina ovisi o značenju drugog, drugog o značenju trećeg itd., nikakva analiza nikada ne može doći do kraja. Značenje termina sastoji se i u njihovoj vez s iskustvom, međutim, ne samo u njoj. Termini su značenjski povezani i s drugim terminima koji su opet povezani i s iskustvom i s daljnjim terminima. Zbog toga niti veza s iskustva nije jasna i direktna, ona uvijek ovisi i o značenju drugih termina. Neke od semantičkih veza jesu bliže i jače, neke su udaljenije i slabije, ali ne postoji nikakva principijelna granica koja bi ih strogo dijelila. U krajnjoj liniji, svi su termini našeg diskursa povezani i čine jedinstvenu semantičku cjelinu. Quine se u svojoj analizi u velikoj mjeri oslanja na Duhema, koji je smatrao da krucijalni eksperiment nije moguć zato što opservacijske posljedice koje se testiraju nikada nisu opservacijske posljedice samo jedne hipoteze, već uvijek posljedice cijelog niza hipoteza, na primjer o funkcioniranju mjernih instrumenata, mikroskopa itd. Zbog toga ono što se provjerava nikada nije jedna izolirana hipoteza, već uvijek cijeli skup hipoteza. U slučaju da eksperiment ne uspije, uvijek postoji mogućnost da je za pogrešku odgovorna neka druga hipoteza, a ne o na koju smo nastojali provjeriti. Iz Duhemova argumenta Quine je izveo zaključak da ono što se testira zapravo uvijek jest znanost kao cjelina uz zdravorazumska vjerovanja. Prema tome, smatra Quine, pozitivistička redukcionistička analiza koja bi korak po korak u potpunosti rastavila značenje nekog empirijskog termina jednostavno nije moguća. Ovdje moramo napomenuti da su mnogi zaštitnici logičkog pozitivizma i protivnici holizma kritizirali ovaj Quineov stav, a posebice o opće postojećoj semantičkoj povezanosti termina. Dakako, ova kritika, koja u mnogim dijelovima ima mjesta, nije uspjela da otkloni jednu stvarnu činjenicu a to je kako semantički atomizam logičkog pozitivizma pruža prilično grubu sliku. Možemo konstatirati da je kritika prve dogme bila više plauzibilna od kritike druge, a razlog leži u tome što je kritika o nemogućnosti jasnog razgraničenja analitičkih i sintetičkih sudova zapravo bio problem koji je izoštrio upravo logički pozitivizam. Zapravo možemo reći da je hipoteza o razdvojivosti analitičkih i sintetičkih sudova bila nužna hipoteza na kojoj je logički pozitivizam gradio plauzibilnost svog epistemološkog sustava. Zbog toga ta ideja dovedena do svoje krajnosti dovela je u krizu i samu heroju koja ju je pokušala iskoristiti za svoje interese. U drugom slučaju to pak nije tako jer odnos prema redukcionizmu suprotstavljen je dihotomičan stav dat u obliku holizma. Sama ta situacija, kao kod svih dihotomičnih koncepcija, dovodi do situacije da se pravdaju jedni stavovi naspram drugih pored čega je očito da niti jedna koncepcija nema apsolutnu izvjesnost. 229

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Holizam zapravo ublažava insistiranje na verifikaciji. Iako sve tvrdnje imaju neku vezu s rečenicama motrenja, ta je veze često vrlo daleka i neizravna. Široka prihvaćenost Quineove alternative zbog toga je u mnogome doprinijela smrti klasičnog verifikacionizma. (Iako postoje neke nove i vrlo suptilne varijante, suvremena analitička teorija značenja uglavnom nije verifikacionistička, a uopće nije verifikacionistička u doslovnom, klasičnom smislu.) No, Quine čini još jedan radikalan korak i to upravo u početnim poglavljima knjige Riječ i predmet197. Velike cjeline jezika i znanja mogu biti međusobno nesumjerljive i to na način koji onemogućuje da se iz jednog jezika točno pogodi što hoće reći govornik drugog, na kakvu vrstu stvari hoće referirati. Quine to zove ontološkom relativnošću. Njegov čuveni primjer iz navedene knjige, i koji je potaknuo cijelu jednu istraživačku tradiciju, jest primjer lingvista koji proučava novo i nepoznato pleme u džungli, učeći plemenski jezik u konkretnim situacijama. Urođenik pokazuje na zeca i kaže »Gavagai« - kako to prevesti? Misli li urođenik na cjelokupni predmet, zeca, ili na mnoštvo »neodvojenih zečjih dijelova«? Koliko god podrobno lingvist ispitivao urođenika, stanovita neodređenost opstaje. Quine tvrdi da problem nije tehničke, već načelne prirode – jezici i pojmovne sheme mogu se prevoditi samo u cjelinama (holistički) i sa stanovitom neodređenošću. Rezultat je umjereni relativizam koji proizlazi iz zapreka u prevođenju: »Zapreka je samo u tome da će svaka međukulturalna korelacija riječi i izraza biti uvijek samo jedno od iskustveno dopustivih korelacija, bila da ju je sugeriralo povijesno stupnjevanje ili gola analogija; nema ničeg u pogledu takve korelacije o čemu ona može biti jedinstveno točna ili pogrešna. Kad to kažem filozofiram, doduše, sa gledišta naše vlastite provincijske pojmovne sheme i znanstvenog razdoblja, ali ne znam ni za što bolje.« (Onotological Relativity, str. 25.) Quineova holistička filozofija jezika i relativistička ontologija uvele su u filozofiju jezika meke teme i pristupe neuobičajene za pozitiviste, a dobro poznate wittgensteinovskoj tradiciji i čak hermeneutici. Quineov nekadašnji sljedbenik i asistent Donald Davidson razvio je ove quineovske teme u plodnoj konfrontaciji sa svojim učiteljem. Problem “radikalnog” prijevoda i interpretacije, kako ga ilustrira položaj u kojem se nalazi naš lingvist u džungli, doveo je do značajnih uvida u prirodu jezika i značenja i postao jednim od glavnih polazišta suvremene rasprave o jeziku. On ima dalekosežne – i često neugodne – posljedice po određenost značenja i nalazivost predmeta na koji se jezični izrazi odnose (“referiraju”). Ako riječ “KATZE” znači mačku samo zahvaljujući ogromnoj količini pozadinskih pretpostavki, onda male promijene u dalekoj pozadini dovode do promijene značenja. Isto tako, izrazi koji nisu na samom iskustvenom obodu – MAČKA, a još više STIL, GEN, ili FUGA – dopuštat će više raznovrsnih interpretacija spojivih s istim govornim i tjelesnim ponašanjem, među kojima nema jedinstvenog točnog izbora. Nažalost po kritičare, jezik je intersubjektivna, “javna” ili društve197

Navedena knjiga može se naći na hrvatskom jeziku u izdanju Kruzak: W.V.O. Quine, »Riječ i predmet«, Modrena filozofija, Zagreb. 1999. god.

230

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

na pojava, i riječi imaju samo ono značenje koje govornici mogu jedan drugome prenijeti, objasniti, tako da pozivanje na čisto osobnu sferu ne pomaže. Quine opširno izlaže ovaj fenomen neodređenosti značenja i neistraživosti referencije. Po Quineovu sudu neodređenost značenja (i referencije) seže u cjelokupno područje jezičnog i “mentalnog”, pokrivajući sve ono što obuhvaćaju humanističke discipline. On zbog toga donosi prijedlog jedne posebne vrste dualizma: s jedne strane fizička realnost (i fizikalna znanost) koja je određena i ne problematična, s druge strane “sve ostalo”. Taj je prijedlog imao ogroman utjecaj na suvremenu filozofiju. Neki su filozofi (Davidson, McDowell, Putnam u svojoj drugoj fazi, Rorty) ovu zamisao dalje razvijali, ističući posebnost, “anomalnost” mentalne i značenjske domene. Drugi su reagirali protiv nje, tražeći način da izbjegnu neodređenost i ujedine dva područja (Fodor, Dretske, Millikan). U daljnjem dijelu teksta napravimo paralelu između koncepcijskih razlika, ili sličnosti, između Quinea i logičkog pozitivizma. Kao prvo vratimo se na odnos između semantičkog atomizma i semantičkog holizma. Već smo napomenuli kako je semantički atomizam pružio prilično grubu sliku, ali semantički holizam izgleda također teško prihvatljiv. Dakako, Quineovo se gledište može interpretirati umjerenije; u smislu da značenje bilo koje riječi “može” ovisiti o značenju bilo koje druge riječi; ne da mora ovisiti, nego da može ovisiti. Jednostavno nikad ne možemo biti sigurni da dana riječ s kojim je sve drugim riječima semantički povezan. To može biti istina, ali u ovom slučaju radi se o tome da te veze mogu i trebaju otkrivati pažljivom semantičkom analizom. Pored toga, ova se interpretacija Quinea već približava pozitivističkoj tezi o “jedinstvu znanosti”. Pozitivisti su, pogotovo Carnap, smatrali da je teza o jedinstvu znanosti zapravo teza o jedinstvu jezika znanosti. To znači da su iskazi svih znanosti, u principu, svedivi na iskaze fizike, a nije jasno kako bi to bilo moguće kad termini različitih znanstvenih disciplina ne bi bili u nekakvoj semantičkoj vezi. Neurath je u »Soziologie im Physikalismus« smatrao da tezu o jedinstvu znanosti najbolje podupire činjenica da postoje predviđanja koja slijede iz različitih znanosti, na primjer, meteorologije i psihologije. To ne bi bilo moguće kad bi termini tih dviju znanosti bili semantički izolirani. No, to ni u kom slučaju ne znači da značenja termina meteorologije ovise o značenjima termina psihologije, niti da krah neke teorije u jednoj oblasti može dovesti do revizije u drugoj oblasti. Pozitivisti su smatrali da su svi (empirijski) termini povezani tako što govore o istom sjetu; tako što su značenja svih termina, u krajnjoj liniji, definirani pozivanjem na istu neposrednu danost. U pogledu redukcionizma pozitivisti možda nisu bili u pravu, ali izgleda da niti holizam ne daje adekvatno rješenje. Mada se Quine smatra jednim od najznačajnijih borac protiv logičkog pozitivizma u nekim stvarima se mogu povući paralele između nekih njegovih stavova i stavova “lijevog krila”198 ovog pokreta. Kao što smo vidjeli, pozitivistička slika ljud198

Lijevo krilo logičkog pozitivizma Neurath, Carnap i Hempel; oni su smatrali 1) da je jezik konvencija i 2) da nema rečenica koje bi u potpunosti bile imune na sumnju. Desno krilo pokreta činili su Schlick, Waismann i Wittgenstein (u prvoj fazi svog rada); oni su smatrali

231

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti skog znanja, a prema tome i cijela pozitivistička filozofija, osnovana je na pretpostavkama o 1) mogućnosti točnog razlučivanja analitičke i sintetičke komponente i 2) mogućnosti točne, korak po korak rekonstrukcije veze sintetičke komponente s neposrednim iskustvom. Quine smatra da su obje pretpostavke, koje ih ono zove dogmama, neodržive i da je, prema tome, neodrživa i pozitivistička analiza znanosti i pozitivistička filozofija u cjelini. Zbog toga on predlaže viđenje znanosti i ljudskog znanja u cjelini koje bi trebalo predstavljati alternativu pozitivističkom. Kao zoran primjer navedimo Quineov citat: »Ukupnost našeg takozvanog znanja i vjerovanja, od najuobičajenijih stvari zemljopisa i povijesti do najdubljih zakona atomske fizike ili čak čiste matematike i logika, jest ljudska tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima. Ili, da promijenim metaforu, ukupna znanost jest kao polje sile čiji krajnji uvjeti jesu iskustvo. Konflikt s iskustvom na periferiji dovodi do ponovnih prilagođavanja u unutrašnjosti polja. Trebaju biti redistribuirane istinosne vrijednosti nekih naših iskaza. Reevaluacija nekih iskaza provlači reevaluaciju drugih, zbog njihovih logičkih međuzavisnosti – logički zakoni samo su izvjesni daljnji iskazi sistema, izvjesni daljnji elementi polja. Ako smo redefinirali jedan iskaz, moramo redefinirati neke druge, one koji bi mogli biti logički povezani s prvim ili koji bi mogli biti iskazi o samim logičkim vezama. Ali cijelo je polje toliko subdeterminiramo svojim graničnim uvjetima, iskustvom, da mora postojati mnoštvo izbora o tome koje iskaze redefinirati u svijetlu bilo kakvog suprotnog iskustva. Niti jedno pojedino iskustvo nije povezano niti s jednim pojedinim iskazom u unutrašnjosti polja, osim indirektno kroz razloge ekvilibrijuma koji vrijedi za polje kao cjelinu. Ako je ovo gledište točno, krivo je govoriti o empirijskom sadržaju jednog pojedinog iskaza – posebno ako je iskaz imalo udaljen od iskustvene periferije polja. Nadalje, postaje smiješno tražiti razliku između sintetičkih sudova koji vrijede kontingentno o iskustvu, i analitičkih sudova, koji vrijede ma kako bilo. Bilo koji iskaz može biti istinit ma kako bilo, ako drugdje u sistemu izvršimo dovoljno radikalne prilagodbe. Čak i iskaz vrlo blizu periferije može se smatrati istinitim u svijetlu neodgovarajućeg iskustva pozivanjem na halucinaciju ili popravkom izvjesnih iskaza vrste koja se naziva logički zakoni. Suprotno, na osnovi istih razloga, niti jedan iskaz nije imun na reviziju. Revizija, čak i logičkog zakona isključene sredine bila je predložena kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakve razlike u principu ima između takve promjene i promjene u kojoj je Kepler naslijedio Ptolemeja ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela.?«199 Iako je Quineova kritika pozitivizma vrlo poznata, iako se smatra vrlo uspješnom, može se u neku ruku govoriti da nije tako uspješna ili radikalna kao što se to smatra. Alternativna slika koju nudi Quine prije predstavlja razvoj i modifikaciju one koje su nudili pozitivisti. Usporedimo li Quineovu metaforu polja sila s Neurathovom metaforom broda čiji se remont vrši na otvorenom moru i de-

199

1. da postoji Jezik (s velikim J) i 2. da postoji kategorija rečenica imunih na svaku sumnju – onih koji govore o neposrednom iskustvu. Ibid., str. 42.-43.

232

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

batu između fundacionalista i koherentista možemo kazati da je Neurath nudio vrlo sličnu sliku ljudskog znanja: kritizirao je fundacionalizam i tvrdio da, barem među empirijskim rečenicama, nema apsolutno izvjesnih. Alternativna slika koju je nudio Quine je normativna i deskriptivna, međutim, jaz između normativnog i deskriptivnog daleko je manji nego kod pozitivista. Quine je tvrdio da je znanje »tvorevina koja se sudara s iskustvom samo po svojim rubovima«, a da se najopćenitiji sudovi, uključujući i analitičke, nalaze u sredini polja, da su najudaljeniji od iskustva. Ovdje nas ne smije zavesti metafora o piramidi koje koriste pozitivisti, i krugu koji koristi Quine, jer i pozitivisti i on smatraju da su najopćenitiji sudovi, uključujući tu i sudove logike i matematike, to najudaljeniji od iskustva. To je ono što se želi reći metaforama o trokutima i krugovima: da postoje sudovi koji su bliži iskustvu i sudovi koji su od njega udaljeni. U tom se pogledu Quineova slika podudara s pozitivističkom. Dakako, razlika je u tome što se prema pozitivistima apriorno znanje nikada ne dodiruje s iskustvom, jednostavno zato što uopće ne govori o iskustvu, već o jeziku. Quine s pozitivistima dijeli opću empirističku predstavku da znanje mora biti u skladu s iskustvom. Međutim, on smatra da se znanje može dovesti u sklad s iskustvom promjenom bilo gdje u sistemu: mogu se mijenjati 1) znanstvene hipoteze, može se mijenjati 2) logika i matematika, čak se i 3) opservacijski iskazi mogu modificirati pozivanjem na halucinacije. Područje najpodobnije za prilagođavanja nalazi se između tvrde logičko-matematičke jezgre i tvrdog opservacijskog ruba. Ipak, nema nikakvog principijelnog razloga koji bi isključio mogućnost modifikacije bilo gdje u sistemu. Međutim, to isto smatrali su i pozitivisti. Kada su govorili o testiranju, prije svega su mislili na 1) znanstvene hipoteze; one, prema pozitivističkoj slici očito podliježu reviziji. Smatrali su da je moguće prilagođavati i 2) logiku i matematiku; upravo je Carnap bio taj koji je uveo princip tolerancije prema kojemu je svatko slobodan graditi svoju vlastitu logiku s obzirom na svrhe za koje mu je potrebna. Quine spominje i reviziju logičkog zakona isključenja trećeg. Taj je zakon revidirao Reichenbach gradnjom trovalentne logike.200 Pozitivisti, pogotovo nakon 1930., sigurno nisu smatrali da se logika i matematika nikada, nit pod kojim uvjetima i ni pod koju cijenu ne mogu i ne smiju revidirati. Nisu vjerovali niti u imunitet 3) opservacijskih iskaza. Dovoljno je samo pogledati razloge koji su ih naveli da odustanu od konkluzivne provjerljivosti kao kriterija smislenosti i prihvate parcijalnu provjerljivost. Većina ih je smatrala da svaki iskustveni sud podliježe provjeri i zapravo predstavlja hipotezu. Prema tome, na prvi pogled razlika između Quine i stavova logičkog pozitivizma nisu toliko različiti koliko bi se moglo pretpostaviti. No, bez obzira na ove sličnosti Quine je svojim kritikama logičkog pozitivizma u mnogome doprinio razvoju sumnje u njihov zacrtani program. Dakako, ni Quineova kritika nije ostala ambivalentna prema kritici, u tom smislu navedimo samo neke kritike njegovog pristupa. U »In Defence of a Dogma« Grice i Strawson kritiziraju Quineovu poziciju i izlažu argumente za zadržavanje razlike između analitičkih i sintetičkih sudova, 200

Pogledati u dijelu koji se odnosi na filozofiju H. Reichenbacha

233

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti koju je kao što smo prije vidjeli Quine kritizirao kao prva dogma logičkog pozitivizma. Prvi argument protiv ovakvog Quineovog stava sastoji se u sljedećem; put kojim je on došao do zaključka, pa i sami zaključak, da ne postoji razlika između analitičkih i sintetičkih sudova za Grice i Strawsona nije bio ispravan. Naime, i zbog toga što mi nešto ne možemo u potpunosti shvatiti jednostavno ne slijedi da to ne postoji. Zbog toga oni dovode u pitanje »korak od ‘Mi nismo pronašli zadovoljavajući smisao (osigurali zadovoljavajuće objašnjenje) od x’ na ‘x nema smisla’«.201 Drugi argument protiv Quinea jest taj da on postavlja nerealno visok standard zadovoljavajućeg objašnjenja analitičnosti. On razmatra grupu srodnih termina – analitičnost, sinonimnost, semantičko pravilo, definicija, samokontradiktorno i nužno – i zaključuje da se svaki od tih termina može definirati pomoću ostalih, ali da takve definicije nisu ni od kakve koristi u razumijevanju analitičnosti, budući da u istoj mjeri ne razumijemo niti ostale termine. Grice i Strawson smatraju da je njegov zahtjev za zadovoljavajućom definicijom analitičnosti nemoguće ispuniti jer je paradoksalan. Objašnjenje analitičnosti, da bi za Quiena bilo zadovoljavajuće mora ispuniti sljedeća dva uvjeta: 1) ne smije uključivati niti jedan od srodnih, semantičkih termina i 2) mora imati oblik striktne definicije (»rečenica je analitička ako i samo ako…«). Očito je da nije moguće dati objašnjenje koje zadovoljava oba uvjeta. Jasno je da ako uzmemo grupe termina kao što su: moralno krivo, zaslužuje osudu, kršenje moralnih pravila, ili: neistinito, činjenica, poricanje, tvrdnja, isto tako nećemo moći objasniti niti jedan od termina na način koji bi zadovoljivo oba navedena uvjeta. Griceova i Strawsonova poanta jest u tome da bi se rijetko tko usudio reći da su termini iz ovih dviju grupa zbog toga besmisleni. Prema tome, misle kritičari, da Quine za objašnjenje analitičnosti postavio uvjete koje logički nije moguće ispuniti, činjenica da objašnjenje analitičnosti nije ispunilo te uvjete uopće ne podriva legitimnost upotrebe termina “analitičnost”. Ovdje nećemo se više baviti kritikom Quineovog stava, jer bi to prelazilo namjere ovog kratkog prikaza, ali možemo reći da kritičari imaju donekle pravo kada dolaze do zaključka kako možemo smisleno koristiti termin “analitičnosti”, ali njihova kritika ipak nije u potpunosti oborila ono što je za logički pozitivizam bitno a to je; da oni nisu uspjeli da daju pravi odgovor na pitanje razdvajanja analitičnih i sintetičkih sudova i to su loše posljedice za logički pozitivizam, bez obzira na to koje i kako dao tu kritiku.

9.3. Problem verifikacije Drugi vrlo česti prigovor logičko pozitivističkom programu jest da princip verifikacije eliminira samoga sebe kao metafizičku besmislicu. Ovo je možda još i žešći napad na program od prije navedenog, jer ako je temeljni princip koji razluču201

H.P.Grice i P.F. Strawson, “ In Defence of a Dogma”, The Philosophical Review 65, u Zaabeh, Klemke i Jacobson, 1974., str. 345.

234

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

je smisleno od besmislenog zapravo i sam besmislen, onda ne možemo prihvatiti rezultate do kojih se došlo njegovom primjenom. Budući da princip verifikacije predstavlja okosnicu logičkog pozitivizma, ako je on besmislen, besmislen je i cijeli logičko pozitivistički program. U daljnjem dijelu teksta pokušat ćemo ukratko potkazati koje su to glavne primjedbe za princip verifikacije i neke moguće odgovore pozitivista na te napade. I sam princip verifikacije jest sud. Pitanje je na kojoj je od dviju mogućih osnova smislen sam princip verifikacije. Je li sam princip verifikacije analitički ili činjenični sud? Je li on istinit, ako je uopće istinit, na osnovi značenja termina od kojih je sastavljen i odnosa između njih ili pak predstavlja empirijsku, činjeničnu istinu o svijetu? Da bi sam princip verifikacije uopće bio smislen, on mora biti smislen ili na prvoj ili na drugoj osnovi. Ako nije smislen ni po kojoj od navedenih osnova, onda je besmislen i zbog toga ne može biti upotrijebljen kao kriteriji smislenosti. Na toj su poanti inzistirali mnogi kritičari pozitivizma. Tako, na primjer, u Suvremenoj filozofiji Petrović kaže da: »je najveća teškoća na koju nailaze logički pozitivisti u vezi s principom verifikacije određivanje njegovog statusa.«202 Također nastavlja: »Kako su prema samom principu verifikacije svi stavovi (smisaoni iskazi) ili analitički ili empirijski provjerljivi, to i princip verifikacije, da bi imao neki smisao mora biti analitički ili empirijski provjerljiv. Međutim, po svemu se čini da on ne može biti ni analitički niti empirijski provjerljiv. A ako je tako, onda sam ovaj osnovni princip logičkog pozitivizma mora biti običan besmisleni metafizički iskaz.«203 Očito, argument počiva na pretpostavci da sam princip nije i ne može biti niti analitički, niti empirijski provjerljiv; da nije i ne može biti niti definicija, niti empirijska generalizacija. Pozitivisti su bili svjesni pitanja o logičkom statusu samog principa verifikacija i nudili su razne odgovore. Možda to samo po sebi govori da ni u sklopu Bečkog kruga nije postojao jedinstven stav o nužno prihvaćenom, principu verifikacije kako je problem ipak nerješivi problem. Wittgenstein je smatrao, što je za nas vrlo bitno jer on predstavlja jednog od onih osnova na kojima je rastao logički pozitivizam, da je princip “besmislica”; Ayer da je definicija; Schlick da je empirijska generalizacija; Carnap, Reichenbach i Hempel da je preskripcija za korištenje jezika. Obratimo pozornost na neke od ovih stavova a posebice na stav Wittgensteina. On je vjerojatno najzaslužniji za popularnost argumenta da se radi o besmislici zato što ne zadovoljava samoga sebe. Wittgeinstein, je na kraju Tractatusa zaključio, naime, da je cijeli Tractatus, strogo uzevši besmislen. Smisleni su samo analitički sudovi logike i matematike i empirijski sudovi prirodnih znanosti. Prema tome, filozofsko djelo kao što je njegovo glasovito djelo, budući da samo ne pripada niti u prvu odnosno drugu grupu, nije smisleno. 202 203

G. Petrović, Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1979., str. 262. Ibid., str. 262.

235

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Tako on kaže: »Ispravna metoda filozofije bila bi zapravo ova: ne reći ništa, nego ono što se može reći, dakle stavove prirodne nauke – dakle nešto što nema nikakve veze s filozofijom – i zatim uvijek kada bi netko drugi htio reći nešto metafizičko pokazati mu da nije dao nikakvo značenje izvjesnim znakovima u svojim stavovima. Ova metoda bila bi nezadovoljavajuća za drugoga – on ne bi imao osjećaj da ga učimo filozofiju – ali ona bi bila jedino strogo ispravna. Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kad se kroz njih, po njima, preko njih popeo napolje. (On mora tako reći odbaciti ljestve budući da se po njima popeo.) On mora ove stavove prevladati. Tada će ispravno vidjeti svijet. O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.«204 Ovaj Wittgensteinov stav izraza je njegovog općeg shvaćanja uloge i prirode filozofije. On je filozofiju shvaćao kao aktivnost pojašnjavanja; rečenice filozofije imaju isti logički status kao i upiranje prstom ili pokazivanje rukom. Kasnije su Schlick i Waismann to shvaćanje filozofije prihvatili. Dakako, ovakav Wittgensteinov stav nije bio prihvaćen kod logičkoga pozitivizma, barem onoga dijela koji se odnosi na sam princip verifikacije, a i nekih drugih filozofa kao što je B. Russell koji su problem o “neizrecivosti” vidjeli u jednom drugom kontekstu. Tako Russell kaže: »Ono što izaziva oklijevanje jest činjenica da, na koncu, g. Wittgenstein ipak uspijeva reći mnogo toga o onome o čemu se ne može govoriti sugerirajući skeptičnom čitatelju da se možda može pronaći nekakvo rješenje pomoću hijerarhije jezika, ili na neki drugi način. G. Wittgenstein je, na primjer, cijelu etiku smjestio u područje mističnoga i neizrecivoga. Ipak, on je u stanju prenijeti nam svoje etičke stavove. On bi odgovorio da se ono što on naziva mističnim može pokazati, iako se ne može izreći. Možda je ovaj odgovor točan, ali što se mene tiče, priznajem da u meni izaziva osjećaj intelektualne nelagode.«205 Zapravo, čini se, da Wittgensteinova kritika principa verifikacije nije dobila onu žestinu koju će kasnije razviti kritičari logičkog pozitivizma. Tako se njegov stav ne smatra heretičkim kod kreatora pozitivističkog programa, više da se radi o dovoljnom ne znanju, a da je to tako pokazuje tvrdnja da se njegova kritika principa verifikacije, odnosno kriterija smislenosti svodi na priznavanje postojanja metajezik nije moguć. Naime, Wittgenstein je zastupao gledište da rasprava o kriteriju smislenosti nije moguća zato što je vjerovao da metajezik nije moguć (ili, barem, da se matajezik danog jezika ne može formulirati u istome jeziku. U Logische Syntax der Sprache Carnap je pokazao da meta jezik doista jest moguć. Pokazao je da je moguće govoriti ne samo o činjenicama već i o jeziku kojim se govori o činjenicama, a da se uz to ne upadne ni u kakve poteškoće. Kada su odbacivali Wittgensteinova gledišta, pozitivisti su se najviše oslanjali na dokaz koji je Carnap, koristeći Tarskijev metoda aritmetizacije, detaljno izložio u navedenom 204

205

L. Wittgenstein, Tractatus Logico-Philosophicus, Veselin Masleša – Svijetlost, Sarajevo, 1987., str. 189. B. Russell, An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd, London 1940., str. 22.

236

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

dijelu. Tako kaže: »Do sada smo razlikovali predmet-jezik i jezik sintakse u kojemu je formulirana sintaksa predmet-jezika. Jesu li to dva različita jezika? Ako se na to pitanje odgovori potvrdno (kao što je to učinio Herbrand u vezi matematike), onda je potreban treći jezik u kojem bi se formulirana sintaksa jezika sintakse, i tako dalje u beskonačnost. Prema drugom mišljenju (Wittgensteinovu) postoji samo jedan jezik, i u njemu se ono što mi nazivamo sintaksom uopće ne može izreći – može se samo “pokazati”. Za razliku od tih gledišta, mi nastojimo pokazati da je dovoljan samo jedan jezik; međutim ne tako što ćemo odbaciti sintaksu, već tako što ćemo pokazati da se sintaksa ovog jezika može bez ikakvih kontradikcija formulirati u tom istom jeziku. U svakome jeziku S može se formulirati sintaksa bilo kojega jezika – bez obzira na to radili se o potpuno drugoj vrsti jezika, ili o pod-jeziku, ili čak o samom S – jedino je ograničenje bogatstvo u sredstvima izražavanja jezika S. Tako se sredstvima našeg konačnog Jezika I mogu formulirati konačni dijelovi sintakse bilo kojeg jezika – na primjer, Russellova jezika ili Jezika II, ili čak samog Jezika I. To ćemo izvesti u slijedećih nekoliko stranica – to jest, formulirat ćemo sintaksu I-a – u mjeri u kojoj je konačan – u samome I-u. U ovom procesu se može dogoditi da rečenica A1, kada se materijalno interpretira kao sintaktička rečenica, govori nešto o samoj A1, a da se uz to ne javljaju nikakve kontradikcije.«206 Većina pozitivista, pogotovo takozvano „lijevo krilo“ pozitivističkog pokreta nije prihvatila Wittgensteinove stavove, pogotovo nakon objavljivanja navedenog Carnapovog dijela. Od tada su se rasprave oko točne formulacije kriterija smislenosti i njegovog logičkog statusa smatrale sasvim legitimnima i njihova smislenost više nije bila u pitanju. Bilo bi zanimljivo, prije nego što pređemo na dodatnu kritiku principa verifikacije koju su iznijeli protivnici pozitivizma, da damo mišljenje H. Reichenbacha. To činimo iz dva razloga; prvo jer ne možemo iznositi sva pojedinačna shvaćanja koja su u principu ista ali ipak različita i drugo što smo Reichenbachove stavove uzimali kao jedne od reprezentativnih u ovoj knjizi, tj. stavove koji pripadaju s jedne strane logičkom pozitivizma ali se dovoljno razlikuju od ostalih predstavnika Bečkog kruga. H. Reichenbach vrlo zanimljivo karakterizira princip verifikacije: »Prednost naše karakterizacije verifikacionističke teorije značenja jest u tome što ona proskribira verifikacionističku definiciju značenja, već razjašnjava tu definiciju zajedno s odlukama koje slijede iz njezina prihvaćanja. Ovdje smo primijenili metodu logičkog putokaza i odluku o prihvaćanju ostavili za svakoga kao njegovu osobnu stvar. Ako se osobno odlučimo za verifikacionističku teoriju, to je zato što se njene posljedice, kombinacija značenja i djelovanja, nameću kao toliko važne da ih ne želimo propustiti.« 207 206

207

R. Carnap: “The Logical Syntax of Language (Logische Synatax der Sprache)”, prvo englesko izdanje 1937., navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, London, 1967. u seriji The Intertional Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method, str. 53. H. Reichenbach: ”Experience and Prediction”, The University of Chicago press, 1976., str 70.

237

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ovdje je pitanje o logičkom statusu principa verifikacije jasno odvojeno od pitanja o njegovom opravdanju; radi se o definiciji, dakle, analitičkoj istini, a opravdanje, tj. razlozi za njeno prihvaćanje, pragmatičke su prirode. Razlozi za prihvaćanje definicije nisu imanentni samoj definiciji, već su logički neovisni od nje. Reichenbach smatra da će nam jezik, ako ga budemo koristili u skladu s principom verifikacije, biti od daleko već koristit u djelovanju nego ako ga budemo koristili u skladu s nekim drugim kriterijem smislenosti ili bez ikakvog kriterija. Ovo je opravdanje empirijske prirode: empirijsko je pitanje hoće li nam jezik biti korisniji ako ga budemo koristili u skladu sa verifikacionističkim načelom. Možda će rezultat njegove analize zvučati i ponešto iznenađujuće: empirijsko je pitanje trebali prihvatiti ovu ili onu definiciju smislenosti. Reichenbach, doduše, kaže da njegova “karakterizacija” verifikacionističke teorije značenja ne proskribira verifikacionističku definiciju “značenja”. Nije sasvim jasno što znači da “ne proskribira”. Izgleda da je ovim htio reći da je opravdanje principa hipotetičke prirode: ako želite da vam jezik bude od koristi, prihvatite princip verifikacije, ako ne želite, ne morate. Princip verifikacije jest norma, ali ne za sve i ne uvijek, već samo za one koji “značenja žele dovesti u vezi s djelovanjem”. Ponekad vjernici izgovaraju molitve na jeziku koji ne razumiju: Bošnjak ili Turčin na arapskom, Židov na hebrejskom itd. Ti ljudi ne znaju pod kojim su uvjetima rečenice koje izgovaraju istinite, ne znaju kako bi ih mogli verificirati. Ono što Reichenbach želi reći nije da ti ljudi ne smiju koristiti jezike koje ne razumiju, on tvrdi da će oni, kada želi i ako žele prenijeti informaciju koja bi mogla predstavljati osnovu za djelovanje, to najbolje učiniti pomoću rečenica za koje znaju pod kojim su uvjetima istinite, a pod kojim ne istinite. To jest, pomoću onih rečenica koje su formulirali u skladu s verifikacionističkim kriterijem smislenosti. Tko želi, može čitati i slušati, pa čak i recitirati dadaističku poeziju, međutim ako želi prenijeti činjeničnu informaciju, bit će daleko uspješniji ako svoje rečenice bude formulirao u skladu s principom verifikacije. Ovakav Reichenbachov pristup je veoma interesantan i činilo bi se da u izvjesnom smislu omekšava problem logičkog statusa principa verifikacije, ali se ovim čini da je problem više sklonjen pod “tepih” nego što je riješen. Nikakvo pozivanje na pragmatičnost i dobrovoljnost prihvaćanja ili ne prihvaćanje principa verifikacije ne može opravdati ili ne opravdati njegovu upotrebu. Zato u daljnjem dijelu ovog teksta pokušajmo iznijeti neke osnovne primjedbe principa verifikacije. Jedna od osnovnih ambicija primjene principa verifikacije jest, kao što smo vidjeli, eliminacija metafizike. Mnogi autori smatraju da ovakvo “puštanje u pogon” principa verifikacije zapravo predstavlja logičku pogrešku “petitio principii”. Drugim riječima, da se već pretpostavilo ono što se želi dokazati. U našem govornom području ovaj problem je jasno odredio Gajo Petrović i kao ilustraciju navedimo neke njegove zaključke koji nam se čine interesantnim za naše razmatranje: »Ne odvija li se logičko-pozitivistička procedura “eliminiranjem metafizike” po slijedećoj shemi: prvi korak: od različitih stavova koji se faktički izriču odabire se samo dio onih koje susrećemo u nauci i svakodnevnom životu, a ignoriraju se oni koje 238

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

nalazimo kod filozofa kao i svi njima slični stavovi nauke i običnog života. Drugi korak: traže se uvjeti koji zadovoljavaju svi ovi odabrani stavovi, te se otkriva da su opni svi ili empirijski provjerljivi ili analitički; ovo se otkriće naziva principom verifikacije. Treći korak: Vraćamo se stavovima koje smo prešutno ignorirali kod prvog koraka i s čuđenjem otkrivamo da oni ne zadovoljavaju princip verifikacije, da nisu ni empirijski ni analitički. Sve te stavove zato eliminiramo kao besmislene ili metafizičke. Nije li međutim očito da smo te stavove uspješno eliminirali pomoću principa verifikacije u trećem koraku samo zato što smo ih već prešutno ignorirali u prvom i što o njima nismo vodili računa u drugom?«208 I u ovom slučaju se pojavljuje problem opravdanja verifikacije. Vidjeli smo da su logički pozitivisti dali različita rješenja, a kod Reichenbacha rješenje se nalazi u pragmatičnoj upotrebi principa. Ono po svojoj prilici nije jedino moguće, a možda čak nije niti točno. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je Reichenbachovo opravdanje točno, i pogledajmo onda kakvo to svijetlo baca na Petrovićev argument. Princip verifikacije “treba” se prihvatiti “ako” se želi poboljšati rezultate svojeg djelovanja. Ako se ne želi poboljšati rezultate svog djelovanja, princip se ne treba prihvatiti. Jedino netko tko je “iracionalan” može biti i upoznat s prednostima prihvaćanja principa verifikacije i hitjeti poboljšati rezultate svog djelovanja, a ne htjeti prihvatiti princip verifikacije. Zato on pragmatičko opravdanje principa i naziva “metodom logičkog putokaza”: nitko “ne mora htjeti” prihvatiti princip, ali ako netko želi popraviti rezultate svog djelovanja, onda će on “sam htjeti” prihvatiti princip verifikacije. U tom smjeru pokušavaju logički pozitivisti spasiti svoj princip od nelogičnosti. Argument, ovako kako ga je izložio Petrović, doista jest cirkularan i prazan i on u najboljem slučaju, predstavlja uspješnu pojmovnu analizu. Ona predstavlja pojašnjenje pojmova i načina na koji se upotrebljavaju. Zbog toga nije čudno što, nakon što je argument izložen, i dalje ostaje nejasno zašto bi bilo tko trebao prihvatiti princip verifikacije. U argumentu nije spomenut nikakav “razlog” za prihvaćanje principa. Zato argument, čak ako ima i veliku “eksplikativnu” vrijednost, nema nikakvu “normativnu” snagu. Ako bi se opravdanje principa uvrstilo u argument, onda on više ne bi bio cirkularan i prazan, i imao bi i normativnu snagu. Doduše, čak i kada bi se opravdanje principa verifikacije uvrstilo u argument, on još uvijek ne bi predstavljao „konkluzivan“ razlog za prihvaćanje toga principa. Ako netko ne želi prihvatiti princip verifikacije, nije jasno kako i zašto bi ga se trebalo prisiliti da ga prihvati, osim eventualno za njegovo vlastito dobro. Ljudi mogu ne prihvatiti princip iz estetskih ili religioznih uvjerenja. Svoj se govor može uskladiti s načelima dadaizma ili futurizma. Pozitivisti su smatrali da takva upotreba jezika ima čisto ekspresivnu ili emotivnu funkciju, i da se takvom upotrebom jezika ne može prenijeti nikakva, niti pojmovna, niti empirijska informacija. Ovakvo bi otprilike bilo spašavanje situacije oko princip verifikacije i 208

G. Petrović, Ibid., str. 263.-264.

239

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vjerojatno njegov pragmatični status nije upitan s kojim bi se složili čak i protivnici pozitivizma. No, ovdje se radi o dubljem problemu jer princip verifikacije u svojoj primjeni nije samo afirmativan nego i određuje negativnu poziciju prema svemu onome što ne zadovoljava taj princip kao besmislenim. Ovdje je osnovni problem jer označiti nešto kao logički neopravdano na osnovu nečega što također nije logički opravdano ne može biti logički opravdano bez obzira na pragmatičnost takvog postupka.

9.4. Mogućnost falsificiranja generalnih iskaza Protiv shvaćanja o potvrđivanju neke teorije ustao je K. Popper sa tvrdnjom da se iz ma koliko promatranja bijelih labudova ne može samo na deduktivni, nego ni na induktivni način zaključiti da su svi labudovi bijeli. Pretpostavka da postoji nešto tako kao što je indukcija vodi po njemu u regressus in infinitum. Ta posljedica ne može se, po Popperu, izbjegnuti čim se stane na empirijsko gledište i odbace sintetički sudovi a priori. Ni pojam vjerojatnosti hipoteze ne predstavlja nikakav izlaz iz te situacije. Popper, prije svega sumnja u to da je uopće mogućno konstruirati jedan takav pojam, dakle pojam koji bi se mogao interpretirati kao “vrijednost važenja hipoteza”. Za njega su problemi indukcije dovele do dvije bitne posljedice, a to se ponajviše odnosi na problem vjerojatnosti koji je neumitno povezana sa njom. Ako ocjenu dotične teorije hoćemo pokazati kao istinitu, onda moramo pretpostaviti postojanje sudova za koje se, mada su sintetički i mada iz njih ne postoji nikakva potpuna empirijska verifikacija, ipak možemo tvrditi da su zacijelo istiniti: to bi bili sintetički sudovi a priori. Ili bi se i od te sama ocijene vjerojatnosti opet zahtijevalo samo vjerojatno važenje, onda bi ono moglo nastati na osnovu nove ocijene, ocjena ocjene, što bi opet vodilo beskonačnoj regresiji. Apriorizam ili beskonačna regresija su zbog toga dvije posljedice koji nastaju iz principa indukcije i koji se jedna od njih mora prihvatiti. Zbog toga Popper odbacuje pretpostavke indukcije, i umjesto induktivne stavlja deduktivnu metodu provjeravanja empirijskih teorija. Napuštanje misli o indukciji znači odustajanje od pretpostavke da postoji racionalan put od pojedinačnih promatranja do općih zakona. U logičkom pogledu iskazi prirodno-naučnih zakona stoje na početku i čini se da oni postaju jedno psihološko a ne logičko pitanje. Zato on predlaže umjesto metode verificiranja da se primjeni metoda falsificiranja. Ovo se zasniva na tome, da na primjer, što iskazi prirodno – naučnih zakona imaju karakter stavova sve-općenitosti koji se uvijek mogu preobraziti u stavove nepostojanja, na primjer hipoteza o egzistenciji elementarnog kvantuma električnog naboja: “Sva električna punjenja su cjelobrojni sadržatelji elementarnog električnog kvantuma.” Bez mijenjanja smisla može preobraziti u stav: “Ne postoji električno punjenje koje ne bi bilo cjelobrojni sadržatelj elementarnog električnog kvantuma.” Jedan takav stav, kao 240

Neki primjeri kritike pozitivističkog programa

što se vidi, može biti u protivnosti sa bazičnim stavom, koji tvrdi suprotno u formi postojanja. Ako takvi bazični stavovi kao mogućnost postoje za neke teorije, onda Popper smatra da se takva teorija može falsificirati. Stav “svi labudovi su bijeli” je falsificirana promatranjem crnih labudova, zato što se to promatranje formulira u singularnom stavu postojanja “na tom i tom mjestu ima ne-bijelih labudova” iz koga se onda može izvesti univerzalni stav postojanja “postoje ne-bijeli labudovi” koji hipotezu falsificira. Ako je neka teorija stvarno falsificirana, onda se ona mora zamijeniti nekom drugom; ako ona, naprotiv, nije falsificirana, onda se smatra da se ona obistinila. Ali je za stvarno falsificiranje neke teorije okolnost da se ona protivi priznatim bazičnim stavovima samo je nužan ali ne i dovoljan uvjet. Neka teorija se može smatrati falsificiranom tek onda ako stoji u suprotnosti s nekim ponovljenim efektom. Taj efekt se i sam opisuje pomoću hipoteze nižeg stupnja općenitosti, a ta hipoteza se sa svoje strane mora obistiniti u onim priznatim bazičnim stavovima koji prvu tezu falsificiraju. Prilikom ispitivanja neke empirijske teorije treba razlikovati tri sljedeća stadija: najprije treba ispitati je li teorija, koja sebe može predstaviti kao aksiomski izrađenu, ispunjava logičke uvijete ne protuslovlja, neovisnost, nužnost i potpunost aksioma. Ako je to slučaj, onda se ona označava kao empirijski falsificirana ako postoji barem jedan mogući bazični stav koji s njom stoji u protuslovlju, ako dakle, postoji neki mogući događaj sa kojim je teorija nespojiva. Teorija se naziva falsificiranom ako (1) dospije u protuslovlje sa nekim priznatim (a ne samo mogućim) bazičnim stavom i, (2) ako se efekt koji pobija teorija može ponoviti.

9.5. Problem indukcije Opće je priznato od teoretičara saznanja i logičara da se problem indukcije, ako se on uopće smatra rješivim, može se riješiti jedini uvođenjem pojma vjerojatnosti. Reichenbach, kao što smo vidjeli, je na bazi tog pojma vjerojatnosti pokušao riješiti problem indukcije tako što je taj pojam vjerojatnosti koji se prvobitno odnosio na slučajeve, proširio na iskaze, a tako i na hipoteze. No, vidjeli smo iz prethodnog izlaganja da je i takvu mogućnost kritikovo Popper, naglašavajući da se pojam vjerojatnosti hipoteze konstruira pomoću vjerojatnosti slučaja što dovodi do propasti. On osim toga vjeruje da za problem indukcije ne bi ništa koristilo ako bi na bilo koji drugi način pošlo za rukom da se konstruira adekvatan pojam vjerojatnome hipoteze, budući da bi onda ocjena vjerojatnosti neke hipoteze i sama bila sintetički stav koji bi se morao postaviti kao a priori važeći (ponovno padanje u apriorizam) ili za koji bi se sa svoje strane tvrdila samo vjerojatnost (beskonačna regresija). Carnap je i pored toga dvoumljenja mišljenja da se problem indukcije može dovesti do nekog rješenja. Po prvoj točki njegovo je mišljenje sukladno Popperovom: 241

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti problem vjerojatnosti hipoteze ne može se riješiti pomoću pojma vjerojatnog slučaja (relativne učestalosti). Ali zato druga Popperova teza za njega ne mora biti točna. Neki iskaz vjerojatnosti koji se odnosi na hipoteze (uopće na stavove) ne mora nužno biti sintetički, već može biti analitički: Tako bismo imali apriorizam a ne bi morali odstupiti od principa empirizma, budući da bi ti iskazi vjerojatnosti bili analitički stavovi, a ne stavovi o sadržani stvarnosti. Carnap je zapravo pokušao, priključujući se Waismannu, da uvede takav jedan logičko-analitički pojam vjerojatnosti koji bi omogućio izgradnju sustava induktivne logike. Osnovne ideje su sljedeće: Jedan pojam vjerojatnosti je empirijski i on je pojam relativne učestalosti. Stavovi u kojima se oni javljaju imaju karakter sintetičkih sudova koji se moraju kontrolirati iskustvom. Drugi pojam vjerojatnosti je čisto logički on se najbolje može izraziti “stupnjem potvrđivanja nekog stava (hipoteze)”. Jedino se ovim drugim pojmom može prići rješavanju problema indukcije. Zapravo, već je i Reichenbach pokušao da pojam vjerojatnosti umetne između pojmova “istinit” i “lažan”, tako da oni treba da predstavljaju samo ekstremne vrijednosti kontinuirane skale vrijednosti vjerojatnosti. Ovim bi polivalentna logika trebala da dođe na mjesto dvovalentne klasične logike, Carnap naprotiv vjeruje, da se taj pojam uklapanja pojma vjerojatnosti u logiku zasniva na brkanju pojma stupnja izvjesnosti s pojmom vrijednosti istinitosti: izvjesnost koju neki stav ima za nas svakako može imati kontinuiran stupnjeviti prijelaz, ali to ništa ne mijenja u činjenici da sami dotični stav mora biti istinit ili lažan. On nasuprot pokušava da pojam vjerojatnosti uvede kao pojam relacije. Ono što je bitno, jest da je pojam vjerojatnosti relativan i to u onom smislu što postoje klase slučajeva i njihov odnos, pojam vjerojatnosti je relativan utoliko što se vrijednost vjerojatnosti ne može pripisati nekoj hipotezi kao takvoj, već samo u svezi s određenom potvrdom iskustva, kazivanjem iskustva. Popper je kao jedan od svojih prigovora protiv induktivne logike izveo stav da ne postoji nikakav racionalni postupak da bi se od pojedinačnih promatranja došlo do neke opće teorije. Teorije se, kaže, otkrivaju na osnovu intuicije i mogu se provjeriti tek onda kada su već izvedene. Na kraju možemo rezimirati neke stavove. Prvobitno vjerovanje logičkog pozitivizma da su metafizičke i filozofske greške prije svega jezične prirode i da su se one ogriješile o pravila jezika uopće. Ali jezik “uopće” i ne postoji, kao što su pokazala istraživanja logičke sintakse i semantike. Može se čak ići i korak dalje i ukazati na to da metafizika i empirizam ne moraju nužno biti protivna jedna drugoj. Primjer za to može predstavljati filozofija Brentana, gdje pomoću njegove filozofije možemo čak naznačiti na čemu počiva slaganje njihovih područja. Brentano je sintetički apriorizam strogo ograničio na određene sudove, i pojmovi su po njemu svi vezani za iskustvo. To dakle znači, može se priznati da sve pojmovne tvorevine uporabljene u nauci i filozofiji imaju isključivo empirijske osnove, ali ipak dopuštaju sintetičko-apriorno saznanje.

242

10. Pozitivistička slika znanosti i njena kritika Kada se govori o pozitivističkom shvaćanju strukture znanstvenih teorija ne smije se zaobići pozitivističko shvaćanje strukture geometrije. Pozitivističko shvaćanje geometrije naveliko je odredilo njihovo shvaćanje znanstvene teorije uopće. Štoviše, ne bi bilo pogrešno reći da su svoje stavove u pogledu geometrije primijenili prvo na fiziku, pa onda i na sve ostale znanosti. Zbog toga, da bi se razumjeli motivi i razlozi za logičko-pozitivističku interpretaciju znanstvenih teorija, potrebno je barem ukratko izložiti njihove stavove o geometriju i razloge zbog kojih su ga zastupali. Dugo je vremena Euklidova geometrija bila jedina poznata geometrija, jednostavno nije bilo nikakve naznake o tome da bi mogla postojati i nekakva drugačija. Ona je toliko priplodna toliko u skladu sa svakodnevnim iskustvom da nije niti čudo što ljudima nije padalo na pamet da bi mogle postojati i alternativne geometrije. Tako se, budući da je postojala samo jedna geometrija, nije moglo smisleno postaviti pitanje “Koja je geometrija istinita?”, moglo se samo raspravljati o tome “Zašto je istinita? Što je čini istinitom? Na osnovi čega je istinita?” Od filozofskih utemeljenja euklidske geometrije možda je najpoznatije Kantovo. On je stavio sebi u zadatak opravdanje – utemeljenje prirodnih znanosti osamnaestog stoljeća – newtonovske fizike i euklidske geometrije. Budući da u Kantovo doba još nije bila poznata niti jedna druga geometrija osim euklidske (otkrivene su dvadesetak godina nakon što je Kant umro), on se nije pitao “Koja je geometrija istinita?”, već “Kako to da je (euklidska) geometrija istinita?”. On je u osnovi na isti način opravdao i sudove aritmetike ( 5 + 7 = 12 ) i sudove geometrije (da je ravna linija između dvije točke najkraća) i najopćenitije sudove fizike (da je kvantiteta materije nepromjenljiva, da su djelovanje i protu djelovanje uvijek jednaki). On je tvrdio da su svi ti sudovi sintetički sudovi a priori. Zbog toga je cijela Kritika čistog uma posvećena pitanju “Kako su mogući sintetički sudovi a priori?”. Što to znači kada se kaže da je, na primjer, sud da je »ravna linija između dvije točke najkraća« sintetički a priori sud? To da je sud sintetički znači da analiziranjem pojmova “ravno” i “najkraće” nije moguće utvrditi je li istinit ili nije, dakle, da njegova istinosna vrijednost o značenju izraza, od kojih je sastavljen, nije analitički. To da je sud a priori znači da nije istinit na osnovi iskustva, da je istinit “nezavisno” od iskustva. Zašto bi geometrija bila nezavisna od iskustva? Zato što geometrijske sudove karakterizira “nužnost i stroga općenitost” koja ne može pripadati iskustvenoj spoznaji; istine iskustva nikada nisu nužne i općenite. Navedimo kako Kant određuje tu apriornost: »Ako se dakle neki sud pomišlja sa strogom općenitošću, tj. tako da se ni jedan izuzetak ne dopušta kao moguć, onda on dakle nije izveden iz iskustva, nego vrijedi potpuno a priori.«209 »Naime, cje209

I. Kant, Kritika čistoga uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984., str. 378.

243

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti lokupna geometrijska načela su apodiktična, tj. skopčana su sa sviješću o njihovoj nužnosti, npr. da prostor ima samo tri protege. No, takva načela ne mogu biti empirijski ili iskustveni sudovi, niti se iz njih mogu zaključiti.«210 Budući da su stavovi geometrije nužni i strogo općeniti, oni svoje porijeklo ne mogu imati u iskustvu. Odgovor na pitanje gdje se može tražiti porijeklo, Kant odgovara da sudovi geometrije imaju svoje porijeklo u “zoru a priori”. Ovaj “zor” ne samo da je neovisan od iskustva, on omogućava iskustvo, on predstavlja “uvjet mogućnosti” prostorne percepcije, on “organizira” osjetilno iskustvo. Ovi stavovi o geometriji imali su priličnu smislenost dok je euklidska geometrija bila jedini poznati geometrijski sustav, međutim, otkrićem neeuklidskih geometrija situacija se bitno mijenja. U okviru Kantove filozofije nije bilo mjesta pitanjima kao što su; koja je od geometrija imanentna fizičkom prostoru? Odnosno nije bilo mjesta za razlikovanje i postuliranje matematičke (aksiomatske) i fizičke (primijenjene) geometrije. Budući da je euklidska geometrija predstavljala uvjet mogućnosti prostorne percepcije, pitanje o provjeravanju njene istinitosti bilo je jednostavno besmisleno. Naime da je sve moguće iskustvo organizirano na temelju euklidske geometrije, trivijalno je da nije moguće nikakvo iskustvo koje bi opovrglo euklidsku geometriju. Slikovito rečeno, ako svijet gledamo kroz naočale plave boje, besmisleno je pokušavati pronaći ne-plavu stvar u svijetu i opovrgnuti stav da su sve stvari u svijetu plave. No, pojava neeuklidskih geometrija mijenja u potpunosti situaciju i ono što je bitno u domeni aksiomatike niti jedna od geometrijskih sustava nije imala nikakva prednost. Logična vrijednost svih geometrija je bila ista i ne samo to, odgovarajućim korespondencijama moguće je u potpunosti prevesti jedan geometrijski sustav u drugi i obratno. U tom slučaju samo po sebi se postavlja pitanje, ako priznamo realnost fizičkog prostora, “Koja je geometrija istinita? Kakav je prostor u kome živimo?” i ta pitanja ne samo da postaju smislena nego i znanstveno vrlo zanimljiva. Ako je matematički, čisto formalno, bilo moguće postojanje više različitih geometrija, automatski se otvorilo pitanje “Koja je od njih istinita u fizičkom prostoru?”. Prvi koji je to pitanje uzeo ozbiljno bio je Gauss. On je pokušao empirijskim mjerenjem ustanoviti koja je geometrija istinita u fizičkom prostoru. U euklidskoj geometriji zbroj unutarnjih kutova trokuta uvijek je 180o , u neeuklidskim geometrijama to nije slučaj. Gauss je zbog toga za kutove trokuta uzeo vrhove triju brda i izmjerio kutove tog trokuta. To je bio “empirijski test” koji je trebao utvrditi koja je geometrija fizički istinita. Da se podsjetimo, u okviru Kantove filozofije takav je test potpuno besmislen. Test je smislen »samo ako strogo razlikujemo matematičku od fizičke geometrije«; postoji nekoliko matematičkih geometrija, a koja je od njih, ako uopće ijedna, fizički istinita to ćemo utvrditi testom. Ako ne razlikujemo matematičku od fizičke geometrije, uopće nije jasno čemu test služi i što se njime može utvrditi. Tako je pojava neeuklidskih geometrija nametnula potrebu za ra210

Ibid., str. 37.

244

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

zlikovanjem matematičke i fizičke geometrije. Kad se ta potreba jednom pojavila bilo je sasvim prirodno učiniti ono što su učinili pozitivisti: uvesti razliku između apstraktnog kalkulusa geometrijske teorije (zajedno s općim logičko-matematičkim kalkulusom) i “semantičkih pravila ili koordinativnih definicija” koja simbole takvog apstraktnog kalkulusa povezuju s predmetima i veličinama u fizičkom svijetu. Na ovom problemu od logičkih pozitivista, možda, je najveći doprinos dao H. Reichenbach, a kao primjer navedimo sljedeći njegov citata: »Prostor nije subjektivan, već realan – to je ishod razvoja suvremene matematike i fizike. Čudno je, ova duga povijesna linija na koncu vodi do pozicije koja se zastupala na početku: geometrija je počela kao empirijska znanost s Egipćanima, Grci su je učinili deduktivnom znanošću a na koncu vraćena je među empirijske znanosti nakon što je logička analiza najviše perfekcije otkrila pluralizam geometrija, od kojih je jedna i samo jedna geometrija fizičkog svijeta. Ova razmatranja pokazuju da moramo razlikovati između matematičke i fizičke geometrije. Matematički govoreći, postoji mnogo geometrijskih sistema svaki je od njih logički konzistentan i to je sve što matematičar može zahtijevati. Njega ne zanima istinitost aksioma, već implikacije između aksioma i teorema: “ako su aksiomi istiniti, onda je teorem istinit”– ovog su oblika geometrijski iskazi koje izriče matematičar. Ali ove su implikacije analitičke; njih čini valjanima deduktivna logika. Prema tome, geometrija matematičara analitičke je prirode. Samo kada su implikacije prekinute i kada se aksiomi i teoremi tvrde odvojeno, geometrija vodi u sintetičke iskaze. Aksiomi tada zahtijevaju interpretaciju kroz koordinativne definicije i tako postaju iskazi o fizičkim predmetima; tako je od geometrije učinjen sistem koji opisuje fizički svijet. U tom smislu, međutim, on nije a priori već empirijske prirode. Nema sintetičkog a priori u geometriji: ili je geometrija a priori, i onda je to matematička geometrija koja je analitička, ili je geometrija sintetička, i onda je to fizička geometrija koja je empirijska. Evolucija geometrije kulminira u dezintegraciji sintetičkog a priori.(…) Matematička je geometrija tako reducirana na analitičku istinu, a sintetički je dio geometrije predan empirijskim znanostima.«211 Budući da se podjela na matematički i fizički aspekt teorije pokazala vrlo korisnom u slučaju geometrije, pozitivisti su tu podjelu proširili prvo na fiziku, a onda i na sve druge znanosti. Kao ilustraciju jednog takvog pristupa navedimo, kratko, odnos R. Carnapa prema matematičkoj i fizičkoj geometriji. Carnapovi stavovi o strukturi geometrije izloženi su, pored ostalih tekstova, i u »Foundations of Logic and Mathematics«, prilog prvom tomu International Encyclopedia of Unified Science. Kao i u ostalim radovima, on strogo razlikuje matematičku i fizičku geometriju. Matematička geometrija jest čisto formalni kalkulus u kojem simboli nemaju nikakvu “interpretaciju”, izlaže se i proučava čisto formalna struktura geometrijske teorije, samo odnos između znakova, a ne i njihovo značenje. Kada se simboli interpretiraju, kada im se prida fizičko značenje, onda matema211

H.Reichenbach: “The Rise of Scientific Philosophy”, University of California press, Berkley and Los Angeles, 1953., str 139.-142.

245

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tička geometrija postaje fizička geometrija i, kao pozitivisti smatraju, predstavlja opis fizičkog prostora u kojem živimo. Kao slikovit prikaz ovog odnosa navedimo jedan Carnapov citat koji razmatra taj odnos: »Geometrijski kalkulus obično je konstruiran kao aksiomatski sistem, tj. specifični kalkulus koji pretpostavlja logički kalkulus (s normalnom interpretacijom). Takav kalkulus opisuje strukturu čiji elementi ostaju neodređeni toliko dugo dok ih ne interpretiramo. Geometrijski kalkulusi opisuju mnogo različitih struktura. I za svaku strukturu, npr. euklidsku, postoji mnogo različitih mogućih oblika kalkulusa koji je opisuju. Kao primjer razmotrimo jedan aksiomatski sistem euklidske geometrije. Odabrali smo oblik koji ima šest primitivnih znakova tri za klase individua. P1, P2, P3, i tri za relacije, I, B, K,. Pišemo I(x,y) za “x i y stoje u relaciji I ” (…) Navest ćemo samo nekoliko primjera iz dugačke serije aksioma: G1 Za svaka x,y, (ako (x je P1 , i y je P1) onda za neko z (z je P2 i I(x,y) i I(y,x)). G2 za svako x (ako x je P3 , onda, za neko y (y je P1 i ne I(x,y)). G3 za svako x,y,z (ako B(x,y,z) onda ne B(y,x,z) G4 za svako x,y,z (ako (x je P1 i y je P2 i x je P3 i I(x,z) i I(y,z) i ne I(x,y), onda postoji (točno) jedan u takav da (u jest P2 i I(x,u) i I(u,z) za svako t (ako I(t,u) onda ne I(t,y)))). (Euklidov aksiom o paralelama) Za geometrijski kalkulus postoji mnogo interpretacija, i čak mnogo čak sasvim različite i zanimljive interpretacije. Neke od njih su logičke neke deskriptivne Uobičajena interpretacija je deskriptivna. Sastoji se od prijevoda u fizički kalkulus. Zajedno s uobičajenom interpretacijom fizičkog kalkulusa. Pravila prijevoda: (1) “P1” je prevedeno u “točka” (2) “P2” u “pravac” (3) “P3” u “ravninu” (4) “I(x,y)” u “x leži dodiruje y” (5) “B(x,y,z)” u “točka x je između točaka y i z na pravcu” (6) “K(x,y,u,v)” u “odsječak x,y je kongruentan sa odsječkom u,v (tj. udaljenost između x,y je jednaka udaljenosti između u,v)”. Treba primijetiti da riječ “točka” itd. ovdje predstavljaju znakove fizičkog kalkulusa u svojoj uobičajenoj interpretaciji. Dakle, o točki možemo misliti kao o mjestu u prostoru prirode; pravci mogu biti karakterizirani referencijom na zrake svijetlosti u vakuumu ili ispružene niti; kongruencije se može okarakterizirati pozivanjem na metode mjerenja dužine. Tako su specifični znakovi geometrijskog kalkulusa interpretirani kao deskriptivni znakovi. S druge strane specifični znakovi matematičkog kalkulusa interpretirani su kao logički znakovi, čak se i javljaju u deskriptivno činjeničnim znanostima i izražavaju rezultate brojenja ili mjerenja. Aksiomi i teoreme geometrijskog kalkulusa prevedeni su u deskriptivne, činjenične propozicije interpretirane fizike; oni čine teoriju koja se može nazvati fizička geometrija, jer je grana fizike, u kontradistinkciji spram matematičke geometrije tj. geometrijskog kalkulusa. Kao primjer četiri gore navedena aksioma prevedeni su u slijedeće rečenice fizičkog kalkulusa (zbog jednostavnosti ovdje formuliranog u običnom jeziku) 246

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

PG1 Za bilo koje dvije točke postoji pravac na kojima one leže. PG2 Za bilo koju ravninu postoji točka koja ne leži na njoj. PG3 Ako točke x,y i z leže na pravcu i x je između y i z onda y nije između x i z. PG4 Ako točka x i pravac y leže na ravnini z, ali x nije na y, onda postoji jedan i samo jedan pravac u u ravnini z takav da x leži na u i niti jedna točka nije ujedno i na u i na y ( dakle u je paralelna y kroz z ).«212 Mislimo da ovaj primjer daje zorno u čemu je razlika između matematičke i fizičke geometrije: u matematičkoj razmatraju se različiti geometrijski sustavi kao čisto formalne tvorevine, razmatra se njihova konzistentnost, ali ne i njihova istinitost. U fizičkoj geometriji nastoji se utvrditi koja je geometrija doslovno istinita – koja opisuje točno svijet u kojem živimo. Budući da fizička geometrija opisuje prostor u kojem živimo, ona zapravo predstavlja dio fizike, činjenične znanosti čiji su sudovi sintetički, a ne matematike, formalne znanosti čiji su sudovi analitički. Zbog toga Carnap zaključuje da: »Metoda opisana u pogledu geometrije isto tako može biti i primijenjena na bilo koji drugi dio fizike: prvo konstruiramo kalkulus i onda postavimo željenu interpretaciju u obliku semantičkih pravila, dobivajući tako fizičku teoriju kao interpretirani sistem s činjeničnim sadržajem.«213 Čisto formalna geometrijska teorija dobiva svoju fizičku interpretaciju pomoću semantičkih pravila koja teorijske termine vezuju s opažanim terminima svakodnevnog iskustva. Dakle, semantička pravila jesu ono što apstraktne formule teorija razvijene znanosti povezuju sa svakodnevnim iskustvom i uobičajenim riječima kojima se ono opisuje. Znanstvena teorija dobiva svoj smisao time što je semantička pravila veću za svakodnevno iskustvo. Kada teorije ne bi imale semantičkih pravila, one bi zauvijek ostale prazne formule i nizovi znakova koji nam ništa ne govore o svijetu oko nas. Tako što vezuju teoriju sa stvarnošću semantička pravila omogućavaju provjeravanje teorije, omogućuju nam da utvrdimo što “teorija znači” i da utvrdimo “je li teorija istinita”. Da se podsjetimo, pod pretpostavkom verifikacionističke teorije značenja te su dvije stvari zapravo jedna te ista stvar: značenje nekog iskaza razumijemo ako i samo ako znamo kako ga možemo provjeriti. Dakle, semantička pravila ujedno daju značenje teoriji i omogućavaju njeno provjeravanje. Pored semantičkih pravila geometrijska teorija sadržava i još dvije stvari: svoj vlastiti, geometrijski kalkulus i opći logičko-matematički kalkulus. Isto što vrijedi za fizičku geometriju, vrijedi i za bilo koju drugu fizičku teoriju, a iako to možda nije toliko očito i za bilo koju znanstvenu teoriju; svaka se znanstvena teorija sastoji od:

212

213

R. Carnap, Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938./55. str. 194,195. Ibid., str. 198.

247

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 1. specifično svog kalkulusa, 2. općeg logičko-matematičkog kalkulusa i 3. semantičkih pravila. Matematička geometrija sastoji se samo od 1) i 2), a fizička od 1),2) i 3). Pogledajmo u nastavku teksta, ukratko, kako su logički pozitivisti primijenili ovaj princip u fizici. U tekstu »Foundations of Physics«, Ph. Frank izlaže strukturu fizikalne teorije. U svom izlaganju on se eksplicite oslanja na gore izložene Carnapove stavove. Budući da je sam bio fizičar i da je u tom tekstu pisao o temeljima fizike, on govori o logičkoj strukturi fizikalne teorije. Međutim, on je, kao i svi ostali pozitivisti smatrao da više-manje svaka znanstvena teorija ima takvu strukturu. Ako neka znanstvena teorija i nema upravo takvu struktura, onda to nije zbog toga što bi teorija drugih znanosti imale nekakve drugačije strukture, već zbog toga što još nisu postigle onaj stupanj organiziranosti i jasnoće što ga imaju fizikalne teorije. Dakle, struktura o kojoj govori Frank jest struktura bilo koje zrele i razrađene znanstvene teorije. Tako Ph. Frank o fizici govori sljedeće: »Svaka se fizikalna teorija sastoji od tri bitna dijela. Postoje, prvo, jednadžbe teorije, npr. u mehanici Newtonove jednadžbe kretanja; u elektromagnetizmu Maxwellove jednadžbe elektromagnetskog polja itd. Te jednadžbe sadržavaju termine kao što su “koordinata”, “vrijeme”, “sila”, “jakost magnetskog polja”, “električka provodljivost” itd. One se same po sebi ne mogu provjeriti da bi se vidjelo jesu li u skladu s fizičkim činjenicama ili nisu. Niti možemo provjeriti njihovu logičku konzistenciju. Carnap te jednadžbe zove “kalkulus” područja fizike. Newtonove jednadžbe kretanja jesu, npr., kalkulus mehanike. Te jednadžbe za svoju osnovu moraju imati, kao što kaže Carnap, drugi kalkulus pomoću kojega možemo naučiti koje su transformacije tih jednadžbi dopuštene bez promijene njihovog značenja. Mehanika ka osnovu treba kalkulus algebre i geometrije. Samo primjenom ovog “drugog” kalkulusa može se provjeriti konzistentnost prvoga. Međutim, sistem jednadžbi i logičkih pravila (npr. Newtonovih jednadžbi kretanja plus zakoni algebre i geometrije) ni u kom slučaju ne predstavlja sistem fizičkih zakona. Moramo dodati, kao treći dio, iskaze koji definiraju fizičko značenje riječi kao “udaljenost”, “vrijeme”, “moment”, “simultanost”, “sila”, “masa” itd. Iskaze koji daju te definicije Carnap naziva “semantička pravila”. Pored termina prvog kalkulusa (“sila”, “masa”, itd.) i termina drugog dijela, logičkih pravila (“plus”/“minus”, “i”/“ili” itd.), treći dio, semantička pravila, sadrže riječi kao “željezna kocka”, “drveni štap”, “topla voda”, “jedan inč dugo” itd. Te riječi treba razumjeti u smislu u kojem su upotrijebljene u svakodnevnom jeziku. Bez ovog posuđivanja iz svakodnevnog jezika, jezik znanosti ne bi predstavljao znanje koji svi možemo dijeliti. Semantička pravila spajaju naše jednadžbe ili naš kalkulus s riječima jezika svakodnevnog života, barem u fizici, a, možda, 248

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

i u ostalim područjima. (…) Kao što Carnap ističe, samo dodavanjem tih semantičkih pravila jednadžbama one postaju fizički zakoni koji mogu biti provjereni eksperimentom.«214 Dakle, analiza pokazuje da fizička teorija ima tri dijela: 1.

specifični kalkulus teorije; u mehanici to su Newtonove jednadžbe kretanja itd. Oni sadržavaju teorijske termine. 2. opći logičko-matematički kalkulus; to su logika, aritmetika i geometrija sa svojim odgovarajućim terminima. 3. Semantička pravila; to su značenjske stipulacije koje dovode u vezu termine prve grupe s terminima svakodnevnog vokabulara, one uz termine prve grupe sadržavaju i opažanje termine čije nam je značenje znano iz svakodnevnog pred-teorijskog iskustva. Zapravo, pozitivističko shvaćanje strukture znanstvene teorije pretpostavlja dvije podjele, dihotomije: 1. analitičko/sintetičko i 2. opažajno/teorijsko, tj. neopažajno. Striktna razlika između specifično fizičkog kalkulusa i općeg logičko-matematičkog kalkulusa uopće ne bi postojala kada ne bi postojala razlika između analitičkih i sintetičkih sudova. Jasno je, postojala bi “razlika u stupnju općenitosti, apstraktnosti” jer logika i matematika imaju širu primjenu od fizike, ali ne bi postojala “razlika u vrsti” između, s jedne strane, fizike i, s druge strane, logike i matematike. Prema pozitivističkom shvaćanju logika i matematika su bitno formalne, analitičke, apriorne i nužne, dok je fizika bitno činjenična, sintetička, aposteriorna i kontingentna. Samo oslanjanjem na tu razliku moguće je striktno razlučiti kalkulus fizikalne teorije od kalkulusa logike i matematike. Ideja da postoje semantička pravila koja povezuju teorijske termine s terminima svakodnevnog iskustva očito je zasnovana na razlikovanju između opažajnih i neopažajnih, tj. teorijskih termina. Značenje opažajnih termina znamo iz svakodnevnog, pred-znanstvenog iskustva, međutim, teorijski termini dobivaju svoje značenje tek kada ih semantičkim pravilima povežemo s opažajnim terminima. Dakle, očito je da postoji razlika u vrsti između jedne i druge vrste termina. Pripisuje li se neki opažajni predikat istinito nekom predmetu ili to možemo utvrditi direktno, motrenjem? Nije nam potrebna nikakva znanstvena teorija, niti nikakvo zaključivanje da bismo ustanovili je li mu predikat pripisan istinito ili nije. Ovakav stav zastupaju logički pozitivisti. Međutim, u slučaju teorijskih predikata, istini214

Ph. Frank, Foundations of Physics, u Neurath, Carnap i Morris, 1938/55. str. 429.

249

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tost pripisivanja ne može se utvrditi direktno, nije dovoljno samo motrenje, potrebno je i zaključivanje koje se u većoj ili manjoj mjeri oslanja na teorijska znanja. Budući da je pozitivistička slika strukture znanstvenih teorija zasnovana na te dvije podjele – analitičko/sintetičko i opažljivo/neopažljivo – treba imati na umu da su napadi na te dihotomije koji su uslijedili od sredine prošlog stoljeća do sedamdesetih ujedno i napadi na pozitivističku sliku strukture znanstvenih teorija. Osim što je podjela na opažljivo i teorijsko pomogla da se riješe kontroverze oko geometrije, ona je, i nezavisno od toga, sasvim prirodna i plauzibilna. Razmišljajući o znanosti nameće nam se slika prema kojoj opažljiva stvarnost svakodnevnog iskustva postoji prethodno i nezavisno od znanstvenih teorija koje su, na koncu i nastale tako i zato da bi objasnile pojave u toj opažljivoj stvarnosti svakodnevnog iskustva. Tako u dijelu »The Structure of Science« Nagel kaže: »Ishodište znanstvene misli jesu problemi koje nameće motrenje stvari i događaja koje susrećemo u svakodnevnom iskustvu; ona nastoji razumjeti te opažljive stvari otkrivajući sistematični red u njima, a konačni test za zakone koji služe kao instrumenti objašnjenja i predviđanja jest njihova sukladnost s takvim motrenjima.«215 Dakle, stvari i događaji koje susrećemo u svakodnevnom iskustvu jesu takvi kakvi jesu, s njima smo upoznati htjeli mi to ili ne. Oni postoje prije teorija i nezavisno od njih. Teorije gradimo zato da bismo bolje razumjeli pojave iz svakodnevnog iskustva, teorije i provjeravamo tako što ih uspoređujemo sa svakodnevnim iskustvom; one koje su mu sukladne – njih prihvaćamo, one koje nisu – odbacujemo. Znanstvene teorije i zakoni jesu nešto različito od svakodnevnog iskustva. Nagel provodi razliku između »eksperimentalnih zakona i teorijskih zakona, tj. teorija«. Razlika je, kako ćemo vidjeti, zasnovana na razlici opažljivog i neopažljivog. Tako Nagel kaže: »Nazovimo upravo uočenu prima facie razliku između zakona tako što ćemo one prve vrste nazvati “eksperimentalni zakoni”, a one druge vrste “teorijski zakoni” (ili jednostavno “teorije”). U skladu s tom terminološkom stipulacijom i njome zahvaćenom distinkcijom, zakon da pritisak idealnog plina čija je temperatura konstantna varira obrnuto proporcionalno svom volumenu, zakon da težina kisika kombiniranog s vodikom tako da daje vodu jest (otprilike) osam puta veća od težine vodika i zakon da su djeca plavookih roditelja samo plavooka, klasificirani su kao eksperimentalni zakoni. S druge strane, skup pretpostavki koji kažu da su različiti kemijski elementi sastavljeni od različitih vrsta atoma koji ostaju nepodijeljeni u kemijskim transformacijama i skup pretpostavki koji kaže da su kromosomi sastavljeni od različitih vrsta gene koji su u vezi s nasljednim karakteristikama organizma klasificirani su kao teorija. (…) To objašnjenje razlike između eksperimentalnih zakona i teorija zasnovano je na uvjerenju da zakoni prve vrste, za razliku od zakona druge vrste, formuliraju relacije između opažljivih (ili eksperimentalno utvrdljivih) karakteristika nekog predmeta.«216 215

216

E. Nagel, The Structure of Science (Problems in Logic of Scientific Explanation), Routledge & Kegan Paul, London 1961., str. 79, Ibid., str.79.-81.

250

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

Ovako konstruirana situacija izgleda konačna i idealna za predstavnike logičkog pozitivizma, mada moramo istaknuti da Nagel ne pripada tom krugu, ali situacija ipak nije tako jednostavna: tako, na primjer, već kod Hempela postoje neke sumnje u povodu jasne razlike između iskaza teorije i eksperimenta. On ne misli niti da je granica između opažljivog i neopažljivog, tj. teorijskog oštra niti da je jasna. Hempel i sam kaže da postoji smisao tih termina u kojemu niti jedna znanost ne opisuje opažljive pojave, isto kao i smisao u kojemu svaka teorija govori o opažljivom. Međutim, on prihvaća razliku zato što smatra da ona predstavlja neizostavno oruđe za analizu znanosti, a što je i očekivano od jednog logičkog pozitivista. Jer iz toga što ne postoji sasvim jasna i sasvim oštra granica ne slijedi da granica ne postoji, »isto kao što iz toga što ne postoji točna linija koja odvaja prednju stranu ljudske glave od stražnje ne slijedi da nema razlike između prednje i stražnje strane glave.«217 Još jedan razlog zbog kojega je bila široko prihvaćena dihotomija na opažljivo i neopažljivo, tj. teorijsko bio je taj što je u terminima te dihotomije bilo vrlo prirodno i jednostavno objasniti »temeljne pojmove metodologije i filozofije znanosti«, na primjer eksperiment, testiranje, predviđanje, objašnjenje itd. Naime nisu se svi slagali sa ovim stavovima i u sljedećem dijelu teksta dat ćemo neke karakteristične kritike pozitivističke slike znanosti, a posebice kritiku Poppera i Kuhna. Iako se u ovom radu posebno razmatra njihov pogled na znanost u sklopu filozofije znanosti, smatramo da ne bi bilo od viška da ponovimo neke njihove stavove u odnosu pozitivističke slike.

10.1. Kritika pozitivističke slike znanosti Pozitivisti su vjerovali da su opservacije “nezavisne” od teorije i “primarne” u odnosu na teoriju. To znači da imamo opservacije218 koje imamo, da su takve kakve jesu bez obzira na to kakvu teoriju imali; jer teorije tako i onako nastaju zato da bismo objasnili, sistematizirali i predvidjeli opservacije koje imamo. Međutim, njihov suvremenik Popper nije dijelio to mišljenje, on je smatrao da je ono, zapravo, apsurdno. Popper je smatrao očitim i trivijalnim da interesi, namjere i prihvaćene teorije “određuju” što ćemo motriti; da do opservacija nikada ne dolazi od interesa, očekivanja i već prihvaćenih teorija. Uvijek motrimo ono što nas zanima i zato što nas zanima; što ćemo motriti i kako, to uvijek, implicitno ili eksplicitno, odlučujemo na osnovi naših interesa i već prihvaćenih hipoteza ili teorija. Popper je na osnovi toga jednostavnog uvida razvio cijelu filozofiju znanosti – falsifikacionizam. Velik broj empiristički nastrojenih mislilaca, uključujući tu, i logičke pozitiviste, smatra da se znanost razvija tako da se prihvaćaju one teorije za koje postoji dovoljno svjedočanstvo, evidencija i koje su dovoljno konformirane. S 217 218

Ibid., str. 83. OPSERVACIJE – podrazumijeva opažanje, mjerenje i neposredno iskustvo.

251

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti druge strane, Popper je smatrao da je sama ideja konfirmacije besmislena i nesuvisla; koliko god imali svjedočanstva za neku teoriju, to svjedočanstvo nikada nije dovoljno da sa sigurnošću pokaže da je ta teorija istinita. On je ideju pozitivnog svjedočanstva odbacivao na osnovi problema vezanih uz indukciju; koliko god imali pozitivnih instanci za neku hipotezu, uvijek je moguća da će sljedeća biti negativna; prema tome, niti jedna hipoteza nikada nije potpuno potvrđena. Jedino što hipoteza može potpuno biti jest biti potpuno opovrgnuta. Beskonačno mnogo pozitivnih instanci nije dovoljno za konfirmaciju ali je zato jedna jedina dovoljna za diskonfirmaciju, opovrgavanje. Zbog toga je on smatrao da način na koji se znanost razvija jest sljedeći: od svih predloženih hipoteza prihvaćaju se one koje do sada nisu bile opovrgnute. Dakako, između više suparničkih hipoteza imamo bolje razloge za prihvaćanje onih hipoteza koje su bile izložene većem broj oštrijih provjera. Sažeto rečeno, klasična slika znanosti jest: prvo opservacije pa onda iz njih konstrukcija teorije. Ipak Popperova slika znanosti jest: prvo teorija, odnosno hipoteza, onda iz nje konstrukcija eksperimenta i opservacija kojima se testira ta teorija. Popper svoju sliku znanosti nastoji potkrijepiti primjerima iz kojih se vidi da horizont očekivanja određuje što će se motriti i kako. Horizont očekivanja jest skup vjerovanja i interesa koji između svih mogućih opservacija selekcionira one koje su relevantne. Bez horizonta očekivanja motrenje jednostavno nema smisla. On navodi i to da je naredba “Motri!”, ako se ne zna kontekst, gramatički besmislena; glagol “motriti” jest tranzitivni glagol on uvijek mora imati predmet; ne može se motriti jednostavno, kada se god motri, motri se nešto, neki predmet. Tako Popper kaže: »vjerovanje da se znanost odvija od opservacija prema teoriji još uvijek je toliko široko i toliko čvrsto prihvaćeno da je moje poricanje tog vjerovanja često dočekivano s nevjericom. Često me se sumnjičilo da sam neiskren – da poričem nešto u što se ne može smisleno sumnjati. Ali zapravo je vjerovanje da možemo početi samo s čistim opservacijama, bez ičega što pripada teoriji, apsurdno. (…) Motrenje je uvijek selektivno. Ono zahtijeva odabrani predmet, konačni cilj, interes, točku gledišta problem. I njegovo opisivanje uvijek pretpostavlja deskriptivni jezik, s riječima koje označavaju svojstva; ono pretpostavlja sličnost i klasifikaciju, koja opet pretpostavlja interese, točke gledišta i probleme. “Gladna životinja”, piše Katz, “dijeli okoliš na jestive i nejestive stvari. Životinja u letu vidi putove za bijeg i skrivanje. … Općenito govoreći, predmet se mijenja prema potrebama životinje.” Možemo dodati da predmeti mogu biti klasificirani i postati slični ili ne slični samo na ovaj način – tako što su povezani s potrebama i interesima. Ovo se pravilo ne primjenjuje samo na životinje nego i na znanstvenike. Jer životinji točku gledišta određuju njeni interesi, trenutni zadatak i njena očekivanja; znanstveniku njegov teorijski interes, posebni problemi kojima se bavi, njegova nagađanja i očekivanja i teorije koje prihvaća kao vrsta pozadine: njegov referencijalni okvir, njegov “horizont očekivanja”.«219 219

K. Popper, “Conjectures and refutations: The Growth of Scientific Knowledge”, Routledge & Kegan Paul, London 1989., str. 149.

252

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

Ovi stavovi izgledaju plauzibilno: da interes određuje što ćemo motriti; međutim, moglo bi se prigovoriti da su opservacije ipak primarne. Često su zagovornici logičkog pozitivizma kao prigovor na ovako shvaćanje davali odgovor da se i očekivanje, kao i teorijska osnova koja prethodi opservaciji zapravo posljedica jedne pred-opservacije, naime na to bi se moglo opet prigovoriti da je pred-opservacija nastala preko neke pred-teorijske osnove itd. do beskonačnosti. S ovim bi se problem sveo na pitanje “što je starije kokoš ili jaje”. Popper smatra da nije tako, on smatra da očekivanja uvijek prethode opservaciji: »Problem “Što dolazi prvo, hipoteza (H) ili opservacija (O)” rješiv je isto kao i problem “Što dolazi prvo, kokoš (H) ili jaje (O)”. Odgovor na drugo je “Ranije jaje”; na prvo “Ranija hipoteza”. Sasvim je istinito da će bilo kojoj pojedinoj hipotezi koju izaberemo prethoditi opservacija – opservacije koje, na primjer, želimo njome objasniti. Ali te opservacije, opet, pretpostavljaju prihvaćanje referencijalnog okvira, okvira očekivanja, okvira teorija. Ako su one značajne, ako su nametnule potrebu za objašnjenjem i tako dovele do stvaranja hipoteze, to je bilo zato što nisu mogle biti objašnjene starim teorijskim okvirom, starim horizontom očekivanja. Ovdje nema opasnosti od regresa u beskonačnost. Ako idemo unatrag prema sve primitivnijim i primitivnijim teorijama i motivima na kraju ćemo pronaći nesvjesno, urođeno očekivanje.«220 Pod urođenim očekivanjem Popper ne misli na urođeno, apriorno znanje nacionalističke filozofije. On misli na psihološki ili, radije, biološki urođena očekivanja. Ako su ovi stavovi točni, onda oni u priličnoj mjeri podrivaju pozitivističku sliku znanosti, i ne samo to, u filozofskoj tradiciji dolazi do obrata sa empirističkog na nacionalistički pristup problemu u znanosti. Oni dovode u pitanje ili barem relativiziraju navodno oštru razliku između konteksta otkrića – epistemološki činjeničnog opisa načina na koji je netko došao do nekog otkrića – i konteksta opravdanja – epistemološki normativnog opisa načina na koji je opravdao ili trebao opravdati to svoje otkriće. Popperovi stavovi, iako podrivaju pozitivističku sliku znanosti, nisu za nju potpuno pogubni. I dalje se može tvrditi da razlikovanje konteksta otkrića i konteksta opravdanja i trodioba teorije na opći logičko-matematički kalkulus, specifični kalkulus teorije i semantička pravila koja teoriji daju fizičku interpretaciju predstavljaju korisna razlikovanja u pojmovnom okviru za analizu znanosti i znanstvenih teorija. Iako ta razlikovanja ne mogu pretendirati na apsolutnu valjanost, korisno ih je uvesti kao, recimo, heuristička sredstva koja su od koristi prilikom razmatranja znanstvenih teorija. Budući da ne možemo proučavati cijelu znanost odjednom, prilikom proučavanja jedne teorije preporučljivo je apstrahirati od horizonta očekivanja koji je doveo do formuliranja neke teorije i, zbog pojednostavljenja analize, pretpostaviti da su opservacije primitivne, nezavisne od bilo kakve teorije i bilo kakvih očekivanja. U tom bi slučaju pozitivistička slika znanosti imala samo relativnu, ali ne i apsolutnu valjanost. Pozitivistička slika znanosti i znanstvenih teorija mogla bi preživjeti, nekako, Popperovu kritiku. Međutim, izgleda da ne može preživjeti jednu drugu kritiku, 220

Ibid., str. 149.

253

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti naizgled vrlo sličnu. To je kritika Hansona. On je isto kao i Popper dokazivao da opservacije nisu nezavisne od teorije. Međutim, između Popperove i Hansonove kritike postoji bitna razlika. Dok je Popper dokazivao da opservacije kojima se testira neka teorija nisu nezavisne od prethodnih ostalih teorija i očekivanja, Hanson je, izgleda, dokazivao daleko radikalniju tezu: Da opservacije kojima se testira ta teorija nisu nezavisne od te iste teorije. Recimo da teoriju T1 testiramo pomoću opservacija O1. Prema Popperu ne smije se zaboraviti da O1 ovisi o prethodnim teorijama i očekivanjima, koji su različiti od T1, O1 ne ovise o T1, ovise o drugim teorijama. Međutim, Hanson tvrdi da O1 ovisi od T1, da sama T1 oblikuje i formira O1. Prema Hansonovoj slici znanost je postavljena na daleko slabijim i manje racionalnim temeljima nego prema Popperovoj slici. Naime, da bismo mogli testirati T1, potrebne su nam opservacije O1, oko toga se, po pretpostavci, obojica slažu. Međutim, Popper smatra da možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo da su istinite neke druge teorije i očekivanja, koje su nezavisne i prethodne T1. Hanson ipak smatra da možemo imati O1 i tako testirati T1 samo ako pretpostavimo istinitost T1, budući da se O1 može formulirati samo ako se pretpostavi da je T1 istinito. Problem je u tome što, ako pretpostavimo da je T1 istinita, više je nemamo zašto testirati. Izgleda kao da prema Hansonovoj slici prihvaćanje T1 pretpostavlja nužan uvjet opservacija O1. Apsurdnost takvog viđenja znanosti mogla bi biti u tome što teorije možemo testirati samo kada već vjerujemo u njih, a kada već jednom vjerujemo u njih, onda nam opservacije mogu biti samo onakve kakve teorije nalaže da jesu. Tako da više uopće nije jasno u čemu se sastoji testiranje teorije. Testiranje teorija, u okviru takve slike znanosti, postaje apsurdan i suvišan pojam. Hanson kritizira pozitivističko razlikovanje teorije od opservacije. Budući da to razlikovanje predstavlja osnovnu pretpostavku pozitivističkog shvaćanja znanosti, on ujedno tako kritizira i cjelokupno pozitivističko shvaćanje znanosti. Pozitivisti su smatrali da opservacije prethode teoriji i da su nezavisne od bilo kave teorije; one predstavljaju nepromjenljivu bazu svake teorije. Hanson je smatrao da su ti stavovi sasvim netočni; smatrao je kako opservacije nisu nezavisne od teorije, da prihvaćena teorija uvijek sudjeluje u oblikovanju opservacija, da to što ćemo vidjeti u velikoj mjeri ovisi o tome koju teoriju prihvaćamo, da u tom smislu teorija prethodi opservacijama. Hanson svoju kritiku počinje poznatim primjerom o Kepleru i Tycho Bracheu. Kepler je vjerovao da je Sunce nepomično i da se svi planeti, uključujući i Zemlju, okreću oko Sunca. Brache je vjerovao da je Zemlja nepomična i da se svi planeti, uključujući i Sunce, okreću oko Zemlje. Zamislimo da Kepler i Brache u zoru stoje na vrhu brda i promatraju izlazak Sunca. Pitanje je »Vide li obojica jedno te isto?«. Hanson smatra da postoje nekakvi razlozi i za pozitivan i za negativan odgovor. U jednom smislu oni vide istu stvar, u drugom smislu o ni vide različite stvari. On nastoji dokazati da je relevantan samo drugi smisao, onaj u kojem oni vide različite stvari. Smisao u kojem „vide“ istu stvar jest, recimo, fizički i fiziološki: iste su konfiguracije fotona koje padaju na njihove retine, isti su kemijski procesi 254

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

koji se događaju u njihovim fiziologijama vida. Međutim, smatra Hanson, to nije relevantan smisao riječi “vidjeti”. Tako on kaže: »Viđenje je iskustvo. Retinalna reakcija samo je fizičko stanje – fotokemijski podražaj. Fiziolozi nisu uvijek uvažavali razlike između iskustva i fizičkih stanja. Ljudi, a ne njihove oči, vide. Kamere i očne jabučice jesu slijepe. Može se odustati od pokušaja da se u okviru organa vida (ili u okviru neurološkog spleta iz oka) locira nešto što se naziva “viđenje”. Da Kepler i Tycho vide ili ne vide istu stvar ne može se poduprijeti pozivanjem na fizička stanja njihovih retina, optičkih živaca ili vizualnih korteksa: u viđenju ima više od doticanja očnih jabučica.«221 Pozitivistički nastrojen mislilac može prihvatiti ove Hansonove stavove; tvrdit će da Kepler i Brache imaju iste osjetilne podatke, ali da ih različito interpretiraju. Tako bi bila sačuvana autonomija opservacija u odnosu na teoriju; oni vide jedno te isto, dakle opservacije su im jednake, a razlika između njih dvojice je u tome što ono što vide interpretiraju u skladu s različitim teorijama u koje vjeruju. Međutim, nizom primjera iz Gestalt psihologije Hanson zatvara put za razvoj te vrste odgovora. Gestalt primjeri svjedoče da nije moguće odvojiti osjetilne podatke od njihove interpretacije. Osjetilni podaci i njihova interpretacija uvijek dolaze zajedno. Jednostavno je neistinito da prvo vidimo nešto, a da onda tek naknadno interpretiramo što je to što smo vidjeli. Svaki put kada nešto vidimo to nešto automatski vidimo kao to i to. Interpretacija je sadržana u samom aktu viđenja, tako on kaže: »Razmotrimo sada reverzibilnu perspektivu figura koje se javljaju u udžbenicima Gestalt psihologije: tacne za čaj, mijenjajućeg (Schröderovog) stubišta, tunela. Svaka od njih može se vidjeti kao konkavna, kao konveksna ili kao crtež bez perspektive. Vidim li doista svaki put nešto različito ili samo ono što vidim interpretiram na različit način? Interpretirati znači misliti, nešto činiti; viđenje je iskustveno stanje. Različiti načini na koje se vide te figure ne ovise o različitim mislima koje leže iza vizualnih reakcija. Ako te reakcije nisu spontane, što onda znači “spontano”? Kada stubište “ide u suprotnom pravcu”. Ono to čini spontano. Ne misli se ni na što posebno; uopće se ne misli. Niti se interpretira. Jednostavno se vidi, sada stubište kao odozgo, sada stubište kao odozdo.«222 Hanson smatra da isto što vrijedi u svakodnevnoj percepciji vrijedi i u znanosti. Fizičar vidi instrument, laik ne vidi instrument već samo splet cijevi i žica. Tako Hanson kaže: »I dijete i laik mogu vidjeti: oni nisu slijepi. Ali oni ne mogu vidjeti ono što fizičar vidi; oni su slijepi za ono što vide. Mi možemo ne čuti da obao nije zgođena, iako to školovanome muzičaru može biti bolno očito. (Koji neće čuti tonove i interpretirati ih kao tonove određene oboe, nego će jednostavno čuti da oboa nije zgođena. Mi jednostavno vidimo koliko je sati; kirurg jednostavno vidi da je rana inficirana; fizičar vidi da se anoda u cijev X-zraka pregrijava.) Elementi posjetiteljevog vizualnog polja, iako identični s onima od fizičara, nisu za njega organizirani kao i za fizičara; iste linije, boje, oblike zahvaćaju i jedan i drugi, ali 221

222

N.R. Hanson, ”Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science”, Cambridge University Press, Cambridge 1972., str. 6,7. Ibid., str. 11.

255

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ne na isti način. Ima beskonačno mnogo načina na koje konstelacija linija, oblika, mrlja, može biti viđena. Zašto se vizualni uzorci vide različito pitanje je za psihologiju, ali da mogu biti viđeni različito važno je u bilo kojem razmatranju pojmova viđenja i opservacija (…) Kada se u studiranju opserviranja ignoriraju jezik i notacija, fizika je predstavljena kao da počiva na osjetima i primitivnim eksperimentima. Opisana je kao ponavljajuće, monotono ulančavanje osjeta i eksperimenata iz školskih laboratorija. Ali fizička znanost nije samo sistematično izlaganje osjetila prema svijetu; ona je isto tako i način mišljenja o svijetu, način formiranja koncepcija. Paradigmatski opservator nije čovjek koji vidi i izvještava ono što svi normalni opservatori vide i izvještavaju, nego čovjek koji u običnim predmetima vidi ono što nitko drugi nikada prije nije video.«223 Hansonov napad usmjeren je na stav logičkih pozitivista da postoji bitna razlika između opservacije i teorije. Ako takva razlika doista ne postoji, kao što to smatra Hanson, onda pozitivistička podjela na opažljivo i teorijsko nije održiva. To bi ujedno značilo da nije održivo niti njihovo viđenje strukture znanosti, tj. strukture znanstvenih teorija. Dakle, da trodioba na 1) specifični kalkulus teorije, 2) opći kalkulus logike i matematike i 3) semantička pravila ne odražava stvarnu strukturu znanosti i znanstvenih teorija. Hansonova kritika, ako je točna, pokazuje da nije održiva razlika između 1) i 3), dakle, s jedne strane, neinterpretiranog kalkulusa teorije zajedno s teorijskim terminima i, s druge strane, termina koji označavaju predmete i događaje svakodnevnog iskustva. Prema pozitivističkoj slici značenja termina i vrhunski ekspert i potpuni laik, barem u principu, jednako vide bilo koji predmet i jednako dobro znaju značenje termina svakodnevnog govora, razlika između njih dvojice javlja se samo kada se radi o interpretaciji onoga što vide i samo kada se radi o razumijevanju specifično teorijskih termina. Prema Hansonu, budući da su opservacije uvijek prožete teorijom (theori-laden), vrhunski ekspert i potpuni laik nikada ne vide stvari na isti način, tako da razlika između njih dvojice, suprotno uvjerenjima pozitivista, počinje već na nivou svakodnevnog iskustva. Ovakav Hansonov pristup, u mnogome je pokazao da logički pozitivizam nikako nije tako sigurna teorija znanosti kao što su to u početku činilo. Mada se Hansonu mogu prigovoriti radikalizacija situacije odnosa teorije i opservacije što u krajnjoj instanci dovodi do potpunog relativnima svake spoznaje pa i znanstvene. Navedimo samo neke moguće primjedbe, koje su dakako koristili pozitivisti kako bi “kako-tako spasile stvar”. Ovdje se mogu postaviti dva bitna momenta: 1) prihvaćena teorija ponekad djelomično utječe na percepciju ili da 2) prihvaćena teorija uvijek u potpunosti određuje percepciju. Ova dva pristupa koja bi se mogla izvesti iz Hansonova razmatranja daju sljedeće posljedice; ako se prihvati moment 1) onda se u krajnjoj instanci ne negira, barem ne u potpunosti, stav logičkog pozitivizma. Moguće je u nekom blažem 223

Ibid., str. 30.

256

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

obliku prihvatiti njihova ideja da postoji razlika između teorije i opservacije ali da je ta granica u nekim slučajevima nejasna. U slučaju tvrdnje 2) Hanson definitivno ruši pozitivističku sliku znanosti, ali u tom slučaju ne ruši se samo specifično logičko-pozitivistička slika znanosti, jer se ruši svaka slika znanosti oko racionalnog i empirijskog pothvata. Ova pozicija predstavlja krajnje relativističku sliku znanosti: »stvari su onakve kakve vi vjerujete da jesu« i potpuno je besmisleno uopće pokušavati otkriti kakve stvari jesu nezavisno od vaših vjerovanja o stvarima. Naime bez obzira na ove implikacije pokazuje se jedna neumitna činjenica a to je: da kritika Popper i Hansona pokazuju da nije tako jednostavna slika znanosti kao je to pokuša shematizirati i konstruirati logički pozitivizam i da je situacija mnogo kompleksnija. Da je situacija oko znanosti uistinu daleko od toga da se može reducirati i shematizirati pokazat će još jedna kritika koju je dao Kuhn. Kako ćemo Kuhnove stavove posebno razmatrati u ovoj knjizi dat ćemo samo neke dijelove njegove kritike pozitivističkog shvaćanja znanosti. Kuhn u svom razmatranju strukture znanstvenih revolucija uvodi jedan fundamentalni pojam – paradigma. Uvođenjem pojma paradigme Kuhn: »želi sugerirati da neki prihvaćeni primjeri stvarne znanstvene prakse – primjeri koji ujedno uključuju zakone, teorije, primjene i instrumentaciju – pružaju modele iz kojih izviru posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesničari opisuju pod rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”), “aristotelovska dinamika” (ili “newtonovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna optika”) itd.«224 Ideja da u znanosti postoje paradigme ili posebno koherentne tradicije znanstvenog istraživanja iz osnove je u suprotnosti s do tada eksplicitno ili implicitno prihvaćenim gledištem o razvoju znanosti. Čitajući udžbenike i povijesne preglede znanosti, pogotovo ako se ima u vidu sve veća uspješnost znanosti, može se steći dojam da se znanost razvija »linearno, kumulativno, kontinuirano«; da svaka sljedeća teorija počiva na temeljima dotadašnje znanosti; da u tom smislu postoji nit kojom se razvoj znanosti može pratiti od mitskih kozmologija pa sve do teorije relativnosti i kvantne mehanike. Uvođenjem pojma paradigme Kuhn nudi iz osnove različitu sliku razvoja znanosti. On smatra da se znanost razvija »sukcesivno, diskontinuirano, smjenom paradigmi«: da su nove paradigme nezavisne od prethodnih i da ne počivaju na njima. Smjena paradigmi naziva se znanstvena revolucija. On čak tvrdi da su paradigme nesumjerljive: da ne postoji nikakva vanjski, objektivni standard prema kojemu bi se paradigme mogle uspoređivati. Budući da paradigme smjenjuju jedna drugu u vremenu i budući da ih nije moguće uspoređivati, to znači da jednostavno nema smisla govoriti o linearnom, kumulativnom napretku znanosti. Čak ne ostaje previše prostora da se uopće govori o razvoju ili napretku. Iako je takva slika znanosti možda na izgled ne plauzibilna, Kuhn smatra da predstavlja daleko točniji prikaz stvarne povijesti znanosti. 224

T. Kuhn: “The Structure of Scientific Revolutions”, u Inernational Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970., str. 10.

257

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti U okviru slike znanosti koju su nudili logički pozitivisti bilo je, barem u principu, sasvim jasno po kojem je kriteriju moguće ustanoviti napredak. Pred-znanstvena opservacijska baza je nepromjenljiva, fiksna je, ista je uvijek svugdje i za svakoga. Znanstvene teorije nastaju zato da bi sistematizirale objasnile i predvidjele događaje u opservacijskoj bazi. To je svrha znanosti, a tako ujedno, i kriterij uspješnosti; uspješnost bilo čega mjeri se po tome koliko dobro ispunjava svoju svrhu. Dakle, prema pozitivističkoj slici znanosti, znanost napreduje u smislu da sve bolje i bolje sistematizira, objašnjava i predviđa događaje u pred-teorijskoj opservacijskoj bazi. Sama ideja da se znanost ne razvija kontinuirano, već smjenom paradigmi ne bi sama po sebi srušila pozitivističko gledište da se teorije vrednuju u odnosu na ne teorijsku opservacijsku bazu. Međutim, Kuhn ne tvrdi samo da se znanost razvija smjenom paradigmi, on tvrdi i da ne postoji pred-teorijska, ne-teorijska opservacijska baza. On prihvaća Hansonove stavove o prožetosti opservacija teorijom i tvrdi da to što netko vidi ovisi o tome kojoj paradigmi pripada; gledajući u jedan te isti fizički predmet znanstvenik jedne paradigme vidjet će jednu stvar, znanstvenik druge paradigme drugu stvar. Ne postoji nešto što je zajedničko i jednome i drugome i u odnosu na što će mjeriti uspješnost svojih teorija. Promjena paradigme sa sobom nosi i promjenu opservacija. Tako Kuhn kaže: »Pregledavajući svjedočanstva o prošlim istraživanjima iz perspektive suvremen historiografije povjesničar znanosti može biti doveden u iskušenje da zaključi da kada se paradigma mijenja, s njom se mijenja i sam svijet. Vođeni novom paradigmom znanstvenici prihvaćaju nove instrumente i gledaju na nova mjesta. Čak je i važnije da za vrijeme revolucija znanstvenici vide nove i različite stvari kada s poznatim instrumentima gledaju na mjestima na kojim su gledali i prije. To prije izgleda kao da je profesionalna zajednica odjednom premještena na drugi planet gdje se poznati predmeti vide u drugom svjetlu i gdje su isto tako spojeni s nepoznatim predmetima. Dakako, ne događa se ništa baš te vrste: nema geografskog premještanja; izvan laboratorija svakodnevne stvari obično se odvijaju kao i prije. Ipak, promjena paradigme uzrokuje da znanstvenici različito vide svijet oko kojega se angažiraju u svojem istraživanju. Ukoliko se oni odnose prema tom svijetu kroz ono što vide i čine, mogli bismo reći da se nakon revolucije znanstvenici odnose prema različitom svijetu. Zato su poznati primjeri promjene u vizualnom gestaltu tako sugestivni kao elementarni prototipovi tih promjena u svijetu znanstvenika. Ono što su u svijetu znanstvenika bile patke prije revolucije, to su zečevi nakon. Čovjek koji je prvo vidio vanjštinu kutije odozgo, kasnije vidi njenu unutrašnjost odozdo. Transformacije poput tih, iako obično postupnije i skoro uvijek ireverzibilne, jesu uobičajene popratne okolnosti znanstvenog treninga. Gledajući na konture mape, student vidi crte na papiru, kartograf sliku terena. Gledajući na fotografiju komore s mjehurićima, student vidi konfuzne i prekinute linije, fizičar svjedočanstvo poznatog subnuklearnog događaja. Samo nakon većeg broja takvih promjena viđenja student postaje stanovnikom znanstvenog svijeta, vidjevši ono što znanstvenik vidi i reagirajući onako kako to znanstvenik čini. Svijet u koji student onda ulazi, me258

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

đutim nije fiksiran jednom zauvijek, prirodom okoline s jedne strane, i znanošću s druge. Prije je određen okolinom i pojedinom normalno-znanstvenom tradicijom za koju je student bio treniran da ju slijedi. Temeljem toga, u vremenima revolucije, kada se mijenja normalno-znanstvena tradicija, znanstvenikova percepcija njegove okoline mora se reeducirati – on mora naučiti da u nekim poznatim situacijama vidi novi gestalt. Nakon što je to učinio, svijet njegova istraživanja izgledat će mu, tu i tamo, inkomenzurabilan s onim koji je prije nastanjivao.«225 Kuhn se ne zadržava samo na općim konstatacijama, on navodi i velik broj primjera iz povijesti znanosti za koje smatra da podupiru njegove stavove. Do 1781. nije se znalo da postoji planet Uran. Astronomi su od 1690. do 1781. barem u sedamnaest različitih prilika vidjeli Uran, no budući da u tadašnjoj slici Sunčeva sistema nije bilo mjesta za još jedan planet, mislili su da se radi o zvijezdi. Herschel je 1769. konstruirao jači teleskop i vidio da to nebesko tijelo ima prividni oblik diska, dakle nije se moglo raditi o zvijezdi. Zbog toga je zaključio da se radi o kometu. Tek kada je Lexell procijenio da je putanja tog nebeskog tijela prije putanja planeta, a ne kometa ili zvijezde, Sunčev sistem dobio je još jednog člana. »Kada je prijedlog bio prihvaćen, na nebu profesionalnog astronoma bilo je nekoliko zvijezda manje i jedan planet više.«226 U okviru aristotelovske fizike smatralo se da tijela padaju zato što se kreću prema svom prirodnom mjestu: teškim tijelima prirodno mjesto jest dolje, lakima gore. Prema takvoj fizici njihalo je predstavljalo samo slučaj tijela koje je onemogućeno u dolasku do svog prirodnog mjesta. Dakle, aristotelovci su njihalu, u osnovi, vidjeli tijelo koje pada. Galilei, međutim, u njihalu nije vidio tijelo koje nastoji stići u svoj prirodni položaj, već tijelo koje skoro uspijeva jedno te isto gibanje ponavljati do beskonačnosti. Ono što se danas razumije pod njihalom vidio je tek Galilei, aristotelovci nisu. »Njihala su nastala zbog nečeg vrlo sličnog paradigmom induciranoj gestalt promijeni.«227 Priestly je smatrao da zapaljiva tijela sadrže supstancu flogiston i da gorenje predstavlja proces oslobađanja tog istog flogistona. Lavoisier je smatra da gorenje predstavlja proces oksidacije, spajanja s kisikom. »Lavoisier je, rekli smo, vidio kisik tamo gdje je Priestly vidio deflogistirani zrak gdje drugi nisu vidjeli ništa.«228 Ovim se nastoji pokazati, u krajnjoj instanci, da ne postoje relevantne opservacije koje bi bile nezavisne od prihvaćene teorije; da prihvaćena teorija određuje ne samo što će se opservirati nego i kakve će biti opservacije. Ako je to točno, onda treba odbaciti pozitivističku sliku znanosti i strukture znanstvenih teorija. Ove kritike, koje smo naveli, pozitivističkog shvaćanja znanosti uspjele su utoliko što su doveli u pitanje smislenost i plodnost primijene pozitivističke analize na stvarnu znanstvenu praksu. Pozitivisti su uložili ogroman trud u izgradnju preciznog pojmovnog aparata za analizu znanosti i ljudskog znanja uopće. Taj je aparat počivao na dvjema temeljnim podjelama; analitičko/sintetičko i opažajno/ 225 226 227 228

Ibid., str. 111, 112. Ibid., str. 115 . Ibid., str. 120 Ibid., str. 118

259

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti teorijsko. Na ovom mjestu važno je podsjetiti se da su pozitivisti razlikovali kontekst otkrića od konteksta opravdanja. Svrha izgrađenog pojmovnog aparata bila je racionalna rekonstrukcija stvarnog procesa ljudske spoznaje, dakle idealizirana normativna analiza stvarnog znanja. Razrađena konceptualna mašinerija trebala je služiti analizi konteksta opravdanja, a ne konteksta otkrića. To znači da izgrađenim pojmovnim aparatom nisu namjeravali opisivati kako je tko de facto došao do kojeg otkrića, već kako treba opravdavati ovjeravanja u hipoteze i teorije. Hitjeli su zadati i pojmovni okvir i metodu racionalnog zasnivanja i opravdavanja znanosti. Ne samo kako znanost funkcionira, već prije svega kako znanost treba funkcionirati. Dakle, način na koji su analizirali znanost predstavlja jedan mogući prijedlog kako treba analizirati znanost. Upravo u ovoj točki pokušavaju suvremeni neopopzitivsti da spase stvar od navedenih kritika i ona se sastoji u sljedećoj tezi: da se ovdje radi samo o prijedlog ili “receptu”, a svaki prijedlog u principu ne može biti niti lažan niti istinit tj. on može biti više ili manje prikladan. Odavde je lakše voditi borbu protiv kritičara, tako na primjer, u tom slučaju kritike Poppera, Hansona i Kuhna treba shvatiti kao kritike prikladnosti odluke da se znanost analizira na jedan, a ne na neki drugi način. Ako se tako postave stvari onda se kritika odnosi na prikladnost odnosno neprikladnost na primjer podjele na opažajne i teorijske predikate, a ne na istinitost te podijele. Sada lako možemo izvući zaključak ukoliko je prikladnost pitanje praktičnosti onda ona može i ne mora biti primijenjena i samim tim pozitivizma može slobodno nastaviti sa svojom konstrukcijom bez bojazni da će biti opovrgnuta. No, ne ulazeći u ovaj pokušaj spašavanja situacije i shvatimo to kao normalnu reakciju pokreta koji je započeo sa jednom agresivnom i ambicioznom težnjom davanja definitivnog odgovora što je znanost i kako ona «treba» da izgleda, možemo slobodno reći da je najmanje kritika pokazala sljedeće činjenice koje ćemo ukratko navesti. Pokazala je da se pravi i zanimljivi problemi filozofije znanosti nalaze negdje drugdje, a ne u građenju idealnih jezika pomoću kojih bi se analizirala stvarna znanstvena praksa. Pokazale su da se problemi filozofije znanosti mogu sasvim uspješno raspravljati i bez takvog pojmovnog aparata i da pored problema vezanih uz gradnju takvog jezika postoji velik broj zanimljivih i važnih problema filozofije znanosti; ukratko, da je velik dio tog truda bio nepotreban. Nakon drugog svjetskog rata filozofije znanosti više se okrenula analizi stvarne znanstvene prakse, a manje konstrukciji idealiziranih skliska procesa spoznaje. Veliku je ulogu u tom preokretu izvršila i naturalizacija epistemologije. Pozitivisti su smatrali da posao filozofije jest isključivo pojmovna analiza znanja kao višemanje gotove tvorevine, a da se načinom na koji se dolazi do tog znanja trebaju baviti prirodne znanosti. Naime mlađi su autori, bez puno predrasuda, rezultate znanosti uključili u filozofsku raspravu. Ovom je preokretu u jednoj mjeri kumovalo i odustajanje od podjele na analitičko i sintetičko; filozofija je bila viđena kao pojmovna analiza, dakle kap analitička djelatnost, dok su prirodne znanosti bile viđene kao djelatnosti koje se bave činjenicama i dovode do sintetičkih rečenica. Kada je podjela analitičko/sintetičko dovedena u pitanje, automatski je dovedena 260

Pozitivistička slika znanosti i njena kritika

u pitanje i razlika između filozofije i prirodnih znanosti. Tako su bila otvorena vrata za ulaz prirodnih znanosti u filozofske rasprave. Dakle, moglo bi se reći da su kritike pozitivističke filozofije znanosti najviše uspjele u tome što su promijenile težište rasprave iz filozofije znanosti; promijenile su i probleme i način na koji se o njima raspravlja.

261

11. Kritički racionalizam Karla Poppera Filozofija kritičkog racionalizma, koju je zastupao i utemeljio Karl Popper229, nastala je kao reakcija na osnovne postavke logičkog pozitivizma i neopozitivizma uopće. Prema pozitivističkom kriteriju, kao što smo to vidjeli u prethodnim poglavljima, razgraničenja racionalnosti od iracionalnosti, odnosno smislenosti od besmislenosti, racionalne su samo one tvrdnje koje se mogu empirijski i logički provjeriti ili verificirati. Dakle, tvrdnje koje se ne mogu empirijski provjeriti besmislene su, a pojmovi kojima ne odgovara neko iskustvo nemaju nikakvo značenje. Prema logičkom pozitivizmu među empirijskim tvrdnjama racionalnije su one koji imaju veći empirijski sadržaj, odnosno one koje su više puta potvrđene (konformirane). Sukladno tome rast znanja opravdava se uvećanjem iskustvenog sadržaja u empirijskim generalizacijama, a do tog povećanja dolazimo metodom indukcije. Popperov stav prema ovakvom rješenju je dijametralno suprotan i sukladno Humeovom230 kritikom indukcije konstatira da je nemoguće tim putem povećati racionalnost empirijske generalizacije jer nije poznat broj instancija koji trebaju predstavljati apsolutnu potvrdu generalizacije. Isto tako, singularne i elementarne iskustvene rečenice mogu voditi do različitih generalizacija što nameće dodatni problem veze između atomarnih stavova i generalizacije. 229

230

Karl Raimond Popper rođen je 28. rujna 1902. god. u Hommelhofu kraj Beča. Tridesetih godina je predavao matematiku i fiziku na srednjim školama, bavio se glazbom, socijalnim radom i filozofijom. Popper se u svojim filozofskim gledištima odmah na početku suprotstavio idejama Bečkog kruga. Svoje prvo veliko djelo Logika istraživanja (1935.) objavljeno je samo u fragmentima i tek se objavljuje u integralnom obliku 1979. pod nazivom Oba osnovna problema spoznajne teorije. Godine 1946. na poziv F. Hayeka dolazi u Englesku i do umirovljenja 1969. radi kao profesor na Londonskoj školi za ekonomiju. U sukobu s logičkim pozitivizmom koji se u to vrijeme proširio i u Engleskoj uspijeva tek 1956. da prevede svoju knjigu i izda pod nazivom: Logika znanstvenog otkrića i odmah postiže veliki uspjeh. Nakon što se specijalizirao za filozofiju znanosti, Popper se pokazao filozofom širokog dosega , doprinoseći u širokom spektru od predsokratovskih istraživanja do moderne logike, od politike do istraživanja vjerojatnosti, te od problema odnosa uma i tijela (mindbody) do interpretacije kvantne teorije. Sa svim djelima objavljenim i prevedenim na mnoge jezike, Popper je jedan od najrazmatranijih filozofa stoljeća. Barem od Baconova Novog organona i Millova Sistema logike stereotipna slika znanosti jest da je znanstvena metoda induktivna. Empirizam – gledište da se sve znanje treba opravdati pozivanjem na iskustvo – često se poistovjećuje sa gledištem da se sve znanje treba opravdati induktivno. Humeov argument da je vjerovanje u indukciju instinktivno i da ga nije moguće opravdati racionalnim razlozima često se uzima kao argument koji pokazuje da nikakvo empirijsko znanje nije moguće. (Tako se, na primjer, katedra na Bečkom sveučilištu tu na kojoj je Ernst Mach predavao ono što bismo danas zvali filozofija znanosti nazivala Katedra za filozofiju induktivnih znanosti.)

262

Kritički racionalizam Karla Poppera

Prije nego što krenemo sa daljnjom analizom navedimo kao ilustraciju dio Popperovog predavanja 1953. godine pod nazivom Znanost: nagađanje i odbacivanje231 u kome on sažeto iznosi svoje stavove: »Ova razmišljanja dovela su me zime 1919.-1920. do zaključaka koje bi sada mogao iskazati ovako: Lako je iznaći potvrde, ili osvjedočenje, za gotovo svaku teoriju – ako potvrde tražimo. Potkrijepe bi se morale uzeti u obzir samo ako su rezultat riskantnih predviđanja, tj. ako bismo, neopčinjeni teorijom o kojoj je riječ, mogli očekivati događaj nesuglasan sa teorijom – događaj koji bi mogao opovrgnuti teoriju. Svaka je “dobra” znanstvena teorija zabrana; ona zabranjuje događanje nekih stvari. Što teorije više toga zabranjuju, to je bolja. Teoriju koju je nemoguće opovrgnuti ijednim zamislivim događajem, nije znanstvena. Neopovrgljivost nije vrlina teorije (kao što često ljudi misle), nego mana. Svaka istinska provjera teorije pokušaj je da se ona opovrgne, ili odbaci. Provjerljivost je opovrgljivost, ali postoje stupnjevi provjerljivosti: neke su teorije povjerljivije, više su izložene opovrgavanju nego druge, one su izložene većem riziku. Zgoda potvrđivanja ne bi se smjela uzeti u obzir osim kada je rezultat istinske provjere teorije; a to znači da se može predstaviti kao ozbiljan, ali neuspješan pokušaj da se teorije opovrgne (u tom slučaju govorimo o potkrepljujućem dokazu) Neke istinski provjerljive teorije, kada se za njih pokaže da su pogrešne, još uvijek podupiru njihovi obožavatelji – na primjer, ad hoc uvođenjem nekih pomoćnih pretpostavki ili ad hoc reinterpretiranjem teorije da bi se izbjeglo odbacivanje. Takav je postupak uvijek moguć, ali on ne spašava teoriju od odbacivanja samo po cijenu uništavanja, ili barem snižavanjem njenog znanstvenog statusa (Ovakvu operaciju spašavanja opisujem poslije kao konvencionalistički zahvat ili konvencionalistička strategija) Sve ovo možemo sumirati tako da kažemo da je kriterij znanstvenog statusa neke teorije njena opovrgljivost, ili odstranjivost, ili provjerljivost.«232 U daljnjem dijelu analizirajmo pojedine točke ovog Popperovog stava: (1) Ovaj stav, iako ima svoje opravdanje, čini se dosta preuveličan i može se opravdano postaviti pitanje; Možemo li doista potvrditi skoro svaku teoriju, samo ako je “potvrda ono što tražimo”? Popper tu tezu ilustrira primjerima astrologa, psihoanalitičara i marksista iz bečkih kavana, koji su na svakom koraku nalazili potvrde svojih teorija. Popper inače ima pozitivno mišljenje o teorijama Marxa, Freuda i Adlera, smatra da su one vrlo zanimljive i stimulativne, ali im zamjera preveliku neodređenost, točnije, imunost na empirijsko opovrgavanje. Komentirajući ponašanje njihovih zagovornika, Popper kaže: 231

232

Prevedeno iz zbirke Popper, K.R. Conjectures and Refutations, Rotulege & Kegan Paul, četvrto izdanje 1972. Ibid., str. 37. .

263

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti »Izgleda kao da je proučavanje bilo koje od njih imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja, oči bi vam se otvorile za nove istine skrivene od onih koji još nisu bili inicirani. Kada su vam se oči jednom tako otvorile, svuda biste vidjeli konformirajući instance: svijet je bio prepun verifikacija teorije. Što bi se god dogodilo, uvijek bi ju konformiralo. Tako je njena istina postala očita; a nevjernici su, jasno, bili ljudi koji nisu htjeli vidjeti očitu istinu; koji su odbijali vidjeti ju, ili zato što je bila protivna njihovim klasnim interesima, ili zbog njihovih represija koje su još uvijek bile ‘neanalizirane’ i vapile za tretmanom.«233 Tako predočeno ponašanje zastupnika Marxove, Freudove i Adlerove teorije izgleda krajnje subjektivno i neznanstveno; oni vide ono što žele vidjeti. Možda nam se može učiniti da je ono karakteristika neegzaktnih društvenih znanosti i da mu nema mjesta u egzaktnim prirodnim znanostima. Pored toga, priroda tih teorija takva je da njihovi zastupnici lako mogu biti osobno zainteresirani za njihovu istinitost ili prihvaćenost, pa je onda moguće da interesi i emocije dovedu do krive selekcije i interpretacije podataka. Međutim, neki su autori smatrali da je takvo ponašanje sasvim prirodno i legitimno, kako u društvenim, tako i u prirodnim znanostima. Tako radimo, ne možemo drugačije raditi, te zbog toga tako i trebamo raditi. Poznata je Hansonova ilustracije te teze: Johannes Kepler, zastupnik heliocentrične astronomije, i Tycho Brahe, zastupnik geocentrične astronomije, sjede na vrhu brda i gledaju izlazak Sunca. U toj situaciji, smatra Hanson, oni jednostavno vide različite stvari: Brahe vidi micanje Sunca, a Kepler vidi micanje Zemlje. Teorija koju prihvaćaju određuje što će vidjeti. Kuhn daje primjer Lavoisiera i Priestleya: promatrajući proces gorenja Lavoisier vidi kisik, Priestley vidi zrak lišen flogistona, dok laici ne vide ništa. On smatra da znanstvenici koje rade u različitim znanstvenim paradigmama zapravo “žive u različitim svjetovima” I ostale Kuhnove formulacije234 te teze podsjećaju na Popperovu opasku o “intelektualnoj konverziji”. Hanson i Kuhn smatrali su da odbacivanje jedne i prihvaćanje druge znanstvene teorije dovodi do takvih gestalt-promjena u percepciji svijeta. Ako je doista tako kao što misle Hanson i Kuhn, onda je znanost doista u velikoj mjeri subjektivna i upitno je može li se govoriti o napretku znanosti i njezinu približavanju istini.235 Popper je inače i sam smatrao da ne postoje “čiste” opservacije koje bi bile u potpunosti neovisne od svake teorije, to jest, da ne postoje opservacije koje ne pretpostavljaju nekakvu teoriju, predznanje ili barem očekivanje. Tvrdio da je »problem što dolazi prije, hipoteza (H) ili opservacija (O) rješiv isto kao i problem 233

234

235

K.R. Popper, “Coniectures and Refutations – The Growth of Scientific Knowledge”, London, New York: Routledge, 1989. str. 34.-35. Hanson i Kuhn u velikoj se mjeri oslanjaju se na rezultate gestalt-psihologije, koji pokazuju da percepcija u velikoj mjeri ovisi o očekivanjima, predznanju i interesima. Ovisno o tim faktorima, gledajući u isti predmet možemo vidjeti različite stvari. Poznat je primjer patka– zec: gledajući u isti crtež, čas vidimo zeca, čas patku. Vrlo zanimljiv i kvalitetan prikaz tih problema može se naći u knjizi Williama NewtonSmitha The Rationality of Science.

264

Kritički racionalizam Karla Poppera

što dolazi prije kokoš ili jaje. Jedna od njegovih osnovnih kritika programa logičkog pozitivizma sastojala se upravo u kritici pozitivističke pretpostavke o oštroj podijeljenosti teorija od opservacije.«236 Ipak, izgleda da su tu Popperovi stavovi daleko manje radikalni od Hansonovih i Kuhnovih. Naime, Hanson i Kuhn tvrde, ili barem izgleda da tvrde, da su opservacije prožete onim teorijama (theory laden) koje trebaju potkrijepiti, tako da proces potkrepe teorije opservacijom postaje na neki način cirkularan: ako ne bismo prihvatili T1, ne bismo vidjeli O1, a razlog da prihvatimo T1 između ostaloga jest i O1 – tako da opservacije zapravo nikada ne mogu pobiti teoriju. S druge strane, i Popper smatra da opservacije jesu prožete teorijama, ali ne onima koje se njima testiraju. On govori o referencijalnom okviru, okviru teorija i okviru očekivanja; ako ne bismo prihvatili skup znanja Z, ne bismo vidjeli O1 koja potkrepljuje T1, ali uz ovo T1 ne smije biti dio skupa Z. Pojednostavljeno govoreći, ako su Hanson i Kuhn u pravu, onda je ponašanje zastupnika Marxa, Freuda i Adlera zapravo sasvim legitimno, “kroz naočale” prihvaćenih teorija oni vide ono što bez njih ne bi vidjeli. Tu je irelevantna svaka racionalna argumentacija njihovih oponenta; ako bi i oni prihvatili teoriju, vidjeli bi svijet na isti način kao i njeni zastupnici, i dok ju ne prihvate, vidjet će ga na različit način. Dok se kod njihovih oponenta ne dogodi gestalt-obrat, oni će ostati oponenti. Jasno, posljedice takve Hansonove i Kuhnove slike znanosti doista su razorne. Ako je izložena interpretacija Hansonovih i Kuhnovih stavova s jedne strane i Popperovih s druge točna, onda su njihova shvaćanja prožetosti opservacija teorijama bitno različite. Popperovo shvaćanje prožetosti opservacija teorijom, iako vodi u određeni holizam, ipak ostavlja otvoren prostor za tezu u sumjerljivosti teorija i za tezu, na njoj zasnovanu, o napretku znanosti, točnije, za tezu da su nove teorije bolje od starih. S druge strane, Hansonovo i Kuhnovo237 shvaćanje direktno vodi u tezu o nesumjerljivosti teorija koja nam ne dozvoljava da tvrdimo da su novije teorije bolje od starih. Popper je bio nacionalist u filozofiji znanosti, to znači da je smatrao da racionalnim razlozima možemo presuditi koja je teorija bolja. Dakle, za razliku od Hansona i Kuhna, smatrao je da teorije jesu sumjerljive i da imamo osnove na kojima možemo reći da su nove bolje od starih. Iako smo uglavnom svi skloni prihvatiti stav da znanost napreduje i da su nove teorije bolje od starih, nije lako reći što to točno znači. Popper je dao priličan doprinos u rasvjetljavanju tog stava: on smatra da je mlađa teorija t2 bolja od starije teorije t1 ako zadovoljava jedan ili više sljedećih uvjeta: »(1) t2 daje preciznije tvrdnje od t1, i te preciznije tvrdnje odolijevaju preciznijim testovima. 236

237

O Popperovoj kritici pozitivističkog programa na ovim osnovama može se naći u knjizi Borana Berčića, Filozofija Bečkog kruga, dio VII., poglavlje 2.1 O Kuhnovom shvaćanju i nesumjerljivosti teorija govorit ćemo podrobnije u sljedećem poglavlju.

265

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti (2) t2 zahvaća, i objašnjava, više činjenica od t1 (to uključuje i gore navedeni slučaj da su, ako je sve drugo jednako, tvrdnje t2 preciznije). (3) t2 detaljnije opisuje, ili objašnjava, činjenice nego t1. (4) t2 prošla je testove na kojima je t1 pala. (5) t2 navela nas je na nove eksperimentalne testove o kojima nismo razmišljali prije t2 (na koje nas t1 nije navodila, i koji se možda čak ne mogu primijeniti na t1); i t2 prošla je te testove. (6) t2 unificirala je ili povezala različite do sada nepovezane probleme.« 238 Popper je bio realist u pogledu ontološkog statusa znanstvenih teorija, i za njega “bolja” znači “istinolikija”, dakle, “bliža istini”, ili “bolje odgovara činjenicama”. Istinolikost (njem. Wahrscheinlicheit, engl. truthlikeness ili verisimilitude) jedan je od važnih pojmova u filozofiji znanosti i uveo ga je Popper.239 Definirao ga je vrlo jednostavno, uz pomoć pojma istinosnog sadržaja. Istinosni sadržaj tvrdnje (a) jesu sve istinite logičke posljedice tvrdnje (a). Tu Popper, pod sadržajem tvrdnje, misli na takozvani logički sadržaj, a to su sve tvrdnje koje logički slijede iz te tvrdnje.240 Teorija t2 jest istinolikija od teorije t1 ako je ili (a) istinosni sadržaj, ali ne i neistinosni sadržaj t2 veći od t1, ili (b) neistinosni sadržaj t1, ali ne i njen istinosni sadržaj, veći od t2 (Popper, 1989: 233). Pod pretpostavkom da su istinosni i neistinosni sadržaj mjerljivi, Popper je tu ideju sažeo u slijedeću jednadžbu:

Vs (a ) = CtT (a ) − Ct F (a ) gdje Vs(a) stoji za istinolikost (verisimilitude) tvrdnje a, CtT(a) za njen istinosni sadržaj, a CtF(a) za njen neistinosni sadržaj. Stav da znanost napreduje i da zahvaća sve više i više istine o svijetu u kojem živimo počiva na stavu da su teorije sumjerljive, a stav da su teorije sumjerljive počiva na stavu da su opservacije neovisne od teorija za koje su evidencija, iako, kako smatra Popper, nisu i ne mogu biti neovisne od svake teorije i očekivanja. Dakle, ako bi prihvaćanje teorije “imalo efekt intelektualne konverzije ili otkrivenja” koje bi dovelo do toga da se na svakom koraku mogu vidjeti “konformirajuće 238 239

240

K. Popper, Ibid., (1989.) str. 232.. O problemu istinolikosti dosta se raspravljalo a izgleda da još uvijek privlači pažnju filozofa znanosti. Vidi, na primjer, William Newton-Smith u The Rationality of Science. Lijep prikaz problema i opsežnu bibliografiju radova može se naći na www u članku Grahama Oddia “Verisimilitude” u Stanford Encyclopedia of Philosophy. Kao što ćemo poslije vidjeti, Popperu je bilo više stalo do onoga što je on nazivao empirijski sadržaj. Budući da se kod logičkog sadržaja teorije prije svega radi o broju rečenica koje iz nje slijede, tu možemo govoriti o kvantitativnom sadržaju teorije. S druge strane, kod empirijskog sadržaja teorije radi se o njenoj nevjerojatnosti, zbog toga tu možemo govoriti o njezinu kvalitativnom sadržaju.

266

Kritički racionalizam Karla Poppera

instance” prihvaćene teorije, ne bi bilo moguće objektivno uspoređivati teorije, reći koja je bolja i zašto je bolja, i tvrditi da znanost napreduje. Vidjeli smo, zastupnici Marxa, Freuda i Adlera, barem prema Popperu, diskvalificiraju svoje oponente tako što nastoje pokazati da su njihovi stavovi posljedica klasnih interesa ili neizliječenih represija. Takav postupak osnovan je na pretpostavci o asimetriji mehanizama formiranja vjerovanja. Zastupnik teorije T smatra da je svoja vjerovanja formirao racionalnim metodama i razlozima i da su zbog toga opravdana, dok su vjerovanja njegovih oponenta formirana sociološkim ili psihološkim uzrocima i da ih zato nije moguće opravdati nikakvim racionalnim razlozima. Međutim, postoje autori koji smatraju da su sva naša vjerovanja formirana sociološkim i psihološkim uzrocima i da nije moguće niti potrebno opravdavati racionalnim razlozima. Ono što se može i treba činiti jest objašnjavati vjerovanja pozivanjem na njihove uzroke, za opravdanje pozivanjem na razloge nema mjesta. Na kraju, vjerovanja o tome što je racionalno a što nije, prema njihovu gledištu, isto su tako produkt socioloških i psiholoških faktora. To su, prije svega, Bloor i Barnes, a program koji su oni razradili naziva se u sociologiji znanstvene spoznaje “strogim programom”.241 U danom Popperovom primjeru, zastupnik strogog programa u sociologiji spoznaje prihvatio bi diskvalifikaciju oponenta Marxa, Freuda i Adlera kao sasvim legitimnu, ali bi potpuno jednako tretirao i njihove zastupnike. Na primjer; oponent Marxa suprotstavlja mu se zbog svog klasnog interesa, ali ga i njegov zastupnik isto tako prihvaća zbog svog klasnog interesa, a ne na osnovi objektivne evidencije. Niti jedan od njih svoje vjerovanje nije formirao na osnovi nekakvih autonomnih racionalnih razloga, već su vjerovanja obojice u potpunosti determinirana socijalnim i/ili psihološkim uzrocima. Dakako, Popper nije prihvaćao takvu sliku, on je bio nacionalist u pogledu znanstvene spoznaje i oštro se protivio tezi o potpunoj društvenoj determiniranosti znanstvene spoznaje.242 Tvrdnja da je “lako potvrditi, ili verificirati, skoro svaku teoriju – ako je potvrda ono što tražimo”, vjerojatno je doista prejaka. Međutim, izgleda da prilična psihološka evidencija pokazuje da smo de facto znatno skloniji verifikaciji nego falsifikaciji. Naime, niz eksperimenata o logičkom zaključivanju koje su proveli Wason i Johnson-Laird pokazuje da velika većina ispitanika (101 od 128) nastoji verificirati pravilo umjesto da ga nastoji falsificirati, i da zato vrlo malen dio ispitanika točno riješi test (samo 5 od 128). Poznati Wasonov test sastoji se u sljedećem: pred ispitanike su postavljene četiri karte:

241

242

U nas je o strogom programu pisao Darko Polšek. Vrlo je informativan zbornik radova kojega je uredio Sociologija znanstvene spoznaje – “Strogi program” i “Edinburška škola” i knjiga Peta Kantova antinomija – o autonomiji i uvjetovanosti znanja. Ideju da je znanstvena spoznaja društveno determinirana Popper je kritizirao u tekstu “Sociologija spoznaje”. Vrlo je zanimljiva i informativna njegova rasprava o odnosu znanstvenih revolucija i ideoloških revolucija u tekstu “The Rationality of Scientific Revolutions”.

267

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti A

D

4

7

Ispitanici su trebali reći je li pravilo – ako je na jednoj strani karte samoglasnik, onda je na drugoj paran broj – istinito ili neistinito za dane četiri karte. Dakle pravilo ima oblik materijalne implikacije ako p, onda q.243 Zbog toga karte možemo označiti i ovako p ~p

q ~q

Budući da je materijalna implikacija istinita uvijek osim u slučaju kada je antecedent istinit a konzekvens neistinit (p i ~q), treba okrenuti karte p i ~q. To jest, kartu A treba okrenuti tako da bi se vidjelo je li s druge strane neparan broj, i kartu 7 da bi se vidjelo je li s druge strane samoglasnik. U tom je kontekstu zanimljivo to što je test zapravo popperovski: treba pokušati falsificirati pravilo, i ako se ne uspije, ono je istinito. Drugim riječima, pravilno rješenje zadatka pretpostavlja da treba okrenuti upravo one karte koje bi mogle pokazati da pravilo nije istinito. Međutim, izgleda da ispitanici najčešće biraju one karte koje bi, psihološki gledajući, mogle konfirmirati navedeno pravilo, a to su A i 4 (59 od 128) ili samo A (42 od 128). Budući da je pravilo “Ako p, onda q”, ispitanici biraju karte p i q koje izgledaju kao konfirmirajuće instance pravila. Uz to, ta je pogreška sistematska; u raznim grupama i na različitim formulacijama zadatka većina ispitanika bira verificirajuće a ne konfirmirajuće instance. Zbog toga se prirodno nameće zaključak da smo psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji: »Izgleda da je izvor pogreške u problemu povezan s neuvažavanjem krucijalne važnosti koju ima falsifikacija kao suprotstavljena verifikaciji.«244 Pretpostavka o većoj psihološkoj sklonosti verifikaciji nego falsifikaciji doista predstavlja dobro objašnjenje činjenice da većina ispitanika bira instance koje bi mogle verificirati pravilo umjesto instanci koje bi ga mogle falsificirati. Međutim, to nije jedino moguće objašnjenje, ima i drugih: (1) Možda ispitanici biraju p i q jednostavno zato što se p i q spominju u zadanom pravilu. (2) Možda formulacija “ako p, onda q” nije dovoljno jasna i možda ju ispitanici ne interpretiraju kao materijalnu implikaciju. Notorni su takozvani paradoksi materijalne implikacije, 243

244

Wason i Johnson-Laird namjeravali su testirati naše sposobnosti zaključivanja u propozicijskoj logici, zbog toga se spomenuto pravilo izlaže kao odnos između propozicija (p q): ako p, onda q. O zadatku izbora u pravilu se raspravlja u tim terminima. Međutim, pravilo se jednako dobro može izraziti i u predikatskoj logici (x) (Px Qx): za svako x, ako je x P, onda je x i Q. (Fetzer čak smatra da ga se, strogo uzevši, i ne bi smjelo drugačije prikazivati; Fetzer, 1990:42.) Ako ga se izloži u terminima predikatske logike, izomorfnost Wasonova zadatka izbora i Hempelova paradoksa konfirmacije još više je očita. Ipak, slijedeći uobičajenu praksu, zadatak izbora izložio sam u terminima propozicijske logike, a paradoks konfirmacije u terminima predikatske logike. P.N. Johnson-Laird, P.C. Wason: “A theoretical anlysis of insight into a reasoning task”, (u Thinking – Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977., str. 146.

268

Kritički racionalizam Karla Poppera

naime, cijela je implikacija istinita i kada p nije istinito i kada nisu istiniti ni p ni q, a to su situacije koje intuitivno ne čine implikaciju istinitom. Zato je q (karta 4), koja je intuitivno relevantna za istinitost pravila, zapravo potpuno irelevantna. Ako se već želi testirati sposobnost zaključivanja u skladu s materijalnom implikacijom, možda bi rezultati bili bolji kada bi se pravilo formuliralo kao zabrana, na primjer: »Ako je s jedne strane samoglasnik, onda s druge strane ne smije biti neparan broj”. (3) Formulacija je u tom zadatku apstraktna, a izgleda da ispitanici znatno manje griješe na konkretnim slučajevima. (4) Možda ispitanici griješe zato što pravilo “ako p, onda q” interpretiraju kao bikondicional, tj. kao ekvivalenciju “ako i samo ako p, onda q”. Međutim, izgleda da niti jedno od alternativnih objašnjenja nije dobro, to jest, da ne daje dobar odgovor na pitanje: Zašto većina ispitanika bira p (A) i q (4) ili samo p (A), iako bi trebala izabrati p (A) i ~q (7)?« 245 Na primjer, ako se pravilo interpretira kao bikondicional, onda i ~p (karta D) postaje evidencijski relevantna kao potencijalno falsificirajući instanca. Naime, ako ~p (D) s druge strane ima q (paran broj), onda pravilo “ako, i samo ako p, onda q” nije istinito. Međutim, i ispitanici koji tvrde da su pravilo interpretirali kao bikondicional i dalje ne biraju ~p (kartu D). Ako se pravilo shvati kao bikondicional, evidencijski su relevantne sve četiri karte, ali ispitanici koji ga navodno tako shvaćaju i dalje u jednakoj mjeri biraju p (A) i q (4) ili samo p (A). Iako Wason i Johnson-Laird argumentirano zastupaju tezu o psihološkoj sklonosti verifikaciji i odbacuju alternativna objašnjenja, pitanje je ukazuje li evidencija na osnovi koje oni izvode taj zaključak doista jednoznačno upravo na tu hipotezu. Doduše, alternativna objašnjenja komplementarna su objašnjenju pozivanjem na pretpostavku o psihološkoj sklonosti verifikaciji, ona se međusobno ne moraju isključivati, mogu se upotpunjavati. Eksperimenti Wasona i ostalih autora koji su radili na srodnim problemima prilično su otvoreni za interpretacije i kritike. Tako, na primjer, Fetzer smatra da nije sasvim jasno što točno pokazuju, jesu li dobro dizajnirani, pa čak niti što točno mjere. Sklonost verifikaciji ili falsifikaciji sigurno u značajnoj mjeri ovisi o kontekstu, zbog toga bilo kakav generalni zaključak o tom pitanju treba uzeti s priličnom dozom rezerve. Ipak, neupitna je činjenica da je najveći broj ispitanika, iz ovog ili onog razloga, zanemario potencijalno falsificirajući instancu (~q) koja očito jest relevantna za utvrđivanje istinosne vrijednosti implikacije (ako p, onda q). Dakle, verifikacija i falsifikacija, barem u nekom smislu, sigurno jesu psihološki asimetrične. Iako je zanimljivo i važno jesmo li psihološki skloniji verifikaciji nego falsifikaciji, Poppera zanima logika znanstvenog otkrića – to je, uostalom, naslov njegova najpoznatijeg djela. Njegova je teza prije svega normativna, a ne deskriptivna. Bez obzira na to čemu smo psihološki skloni, Popper smatra da trebamo biti falsifikacionisti, to jest, da će racionalna osoba, na temelju razloga koje je on izložio, prihvatiti falsifikacionističku metodologiju. U skladu s ovim stavom Popper je oštro razlikovao kontekst otkrića od konteksta opravdanja, ili kako je to on sam nazivao, psihologiju spoznaje od logike spoznaje. 245

Ibid.

269

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti U uvodnim poglavljima Logike znanstvenog otkrića Popper kaže: »Moram najprije razjasniti razliku između psihologije spoznaje, koja se bavi empirijskim činjenicama, i logike spoznaje, koja se zanima samo logičkim relacijama. [...] Početna faza, akt zamišljanja ili pronalaženja jedne teorije, čini mi se, niti zahtijeva logičku analizu, niti joj je podložan. Pitanje kako se događa da se u čovjeku pojavi neka nova ideja – bez obzira na to je li sto neka muzička tema, dramski sukob ili znanstvena teorija – može biti od velikog interesa za empirijsku psihologiju; ali, onda je irelevantna za logičku analizu znanstvene spoznaje. Logička analiza ne bavi se pitanjima činjenice (Kantovo quid facti?), već samo pitanjima opravdanosti ili valjanosti (Kantovo quid juris?). Njena su pitanja sljedeće vrste. Može li se neki iskaz opravdati? Ako može, kako? Je li provjerljiv? Da li logički zavisi od nekih drugih iskaza? Ili im možda proturječi? [...] Zbog toga ću ja napraviti oštru razliku između procesa zamišljanja neke nove ideje i metode i rezultata njenog logičkog ispitivanja.«246 Zagovornici Marxa, Freuda i Adlera o kojima govori Popper vjerojatno su iskreno vjerovali da svi ti slučajevi potvrđuju teorije u koje su oni vjerovali. Možda su navodne potvrde zapravo bile samo retoričko sredstvo kojim su “dokazivali” da su oni u pravu, a ne njihovi politički ili profesionalni oponenti. Međutim, to je psihološko pitanje o tim ljudima, a ne logičko. Logičko je pitanje potvrđuju li ti slučajevi doista dane teorije ili ne, ma što o tome mislili njihovi vatreni zagovornici. Popper je tu, izgleda, pobrkao psihologiju i logiku; psihološki je možda doista moguće na svakom koraku pronaći potvrdu svoje teorije – paranoici to svakodnevno čine i u tome su vrlo vješti –, međutim, to još uvijek ne znači da spomenute teorije doista jesu potvrđene navodnom evidencijom i da je takvu evidenciju doista moguće pronaći na svakom koraku. Zbog toga se psihološki osjećaj uvjerenosti kod zagovornika Marxa, Freuda i Adlera ne može uzeti kao dokaz da se na svakom koraku mogu pronaći konfirmirajuće instance tih teorija. činjenica da su ti ljudi iskreno vjerovali da na svakom koraku pronalaze konfirmirajuće instance teorija koje su prihvaćali više govori o njima nego o verifikacionističkom metodološkom stavu da teorije treba prihvaćati na osnovi pozitivne evidencije. Poppera smeta što Adlerova i Freudova teorija “jednako lako mogu objasniti” različita ljudska ponašanja. To, samo po sebi, još uvijek ne mora biti loše. Teorije mogu biti subdeterminirane empirijskom evidencijom, to znači da su obje sukladne evidenciji, da je jednako dobro objašnjavaju, te da je zbog toga evidencija nedovoljna da bismo jednu prihvatili a drugu odbacili. Takvih je situacija bilo u povijesti znanosti i ne bi bilo čudno kada to bilo i u psihologiji. Iako zapravo, nije sasvim jasno što točno Popper zamjera Freudu i Adleru, izgleda da je najveća slabost njihovih teorija u tome što nema zamislivog ljudskog ponašanja kojega one ne bi mogle objasniti; »Ne bih mogao zamisliti ikakvo ljudsko ponašanje koje se ne bi moglo interpretirati u terminima obje teorije.«247 Svaka teorija istim objašnje246 247

R.K. Popper, Logika naučnog otkrića, Beograd, Nolit, 1973., str. 64.-65. Popper (1989.), Ibid., str. 35.

270

Kritički racionalizam Karla Poppera

njem objašnjava sve, pa čak i dijametralno suprotne postupke. Problem je u tome što teorija koja naizgled može objasniti sve zapravo ne može objasniti ništa. Tako bi Adler, barem prema Popperu, osjećajem inferiornosti objasnio i zločin utapanja djeteta i herojski pothvat spašavanja djeteta. Možda je osjećaj inferiornosti doista relevantan u objašnjenju obaju postupaka, međutim, formalno gledajući, problem je u tome što je takva teorija inkonzistentna. Naime, iz iste teorije slijedi da će takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima učiniti X i da takva i takva osoba u takvim i takvim okolnostima neće učiniti X. A takva teorija doista može “objasniti” bilo što. Dakle, ako (T O) i (Tne-O), onda je T kontradiktorna i, odnosno, nužno neistinita. To znači da je T neistinita na logičkim osnovama i da je svaka empirijska evidencija irelevantna za njenu istinosnu vrijednost; niti ju kakva činjenica može verificirati, niti falsificirati. A ako je svaka moguća empirijska činjenica irelevantna za njenu istinosnu vrijednost, onda je ona sasvim neinformativna, onda ona uopće ne govori o empirijskom svijetu. Te je karakteristike, dakako, svjestan i sam Popper: »Među različitim zahtjevima koje jedan teorijski sistem ili jedan aksiomatski sistem treba zadovoljiti, zahtjev neproturječnosti igra posebnu ulogu. On se može smatrati prvim zahtjevom kojeg treba zadovoljiti svaki teorijski sistem, bez obzira na to je li on empirijski ili neempirijski. Da bismo pokazali fundamentalnu važnost tog zahtjeva, nije dovoljno spomenuti očiglednu činjenicu da samoproturječan sistem mora biti odbačen zato što je ‘pogrešan’.... Važnost zahtjeva neproturječnosti bit će pravilno procijenjena tek kada se shvati da je samoproturječan sistem zapravo neinformativan. To je tako zbog toga što se iz njega može izvesti koji nam drago zaključak. Naime, nema izdvajanja iskaza, bilo kao nespojivih ili kao izvodljivih, budući da su svi izvodljivi. Međutim, jedan neproturječan sistem dijeli skup svih mogućih iskaza na dva dijela: na iskaze koji mu proturječe i na one s kojima je spojiv. [...] Eto zašto je neproturječnost najopćenitiji zahtjev za jedan sistem, bilo empirijski ili neempirijski, ukoliko treba uopće da bude od neke koristi.«248 Ako je Adlerova teorija inkonzistentna, kao što to sugerira analiza samog Poppera, onda ne može biti tako da ju konfirmira i čovjek koji utapa dijete i čovjek koji ga spašava, kao što to tvrdi Popper. Ne konfirmira ju niti jedan od te dvojice jednostavno zato što ju ništa ne može konfirmirati. Ako je teorija inkonzistentna, onda je svaka empirijska evidencija potpuno irelevantna za njenu istinitost. Zbog toga nije jasno kako Popper tvrdi da takve teorije jesu verifikabilne ali da nisu i ne mogu biti falsifikabilne. Ako je teorija neistinita zato što je kontradiktorna, onda ne može biti verifikabilna isto kao što ne može biti ni falsifikabilna. Zbog toga točku (1) možemo shvatiti kao Popperovu osobnu motivaciju, ili kao prikladnu ilustraciju njegove poante, ali mislim da ju nikako ne bismo smjeli prihvatiti doslovno – kao dokaz” da doista možemo “konfirmirati ili verificirati skoro svaku teoriju” i da se zbog toga treba okrenuti falsifikaciji kao kriteriju znanstve248

Popper (1973.), Ibid., str. 123.-124.

271

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nosti. No, ovakva kritičan stav nikako ne umanjuje značaj ovog stava koji je u funkciji objašnjenja njegove cjelokupne teze. (3) Sukladno sa svojom falsifikacionističkom slikom ljudskog znanja, Popper tvrdi da svaka dobra znanstvena teorija jest zabrana. Ako je teorija kompatibilna sa svim logički mogućim događajima – a to znači da je neopovrgljiva jer nema događaja koji bi ju mogao učiniti neistinitom – onda nema nikakva empirijskog sadržaja, onda je prazna. Dakle, da bi teorija mogla imati ikakav empirijski sadržaj, ona mora nešto zabranjivati. Rečeno više tehničkim jezikom; klasa potencijalnih pobijača teorije ne smije biti prazna, a nije prazna ako »sadrži barem jednu nepravnu klasu homotipskih osnovnih iskaza«249 Osnovni iskazi jesu iskazi koji moraju zadovoljavati dva uvjeta: moraju (1) imati oblik singularnih egzistencijalnih iskaza, i moraju (2) biti dostupni promatranju. To su »iskazi koji tvrde da se neko zbivanje dostupno promatranju odigrava u izvjesnoj individualnoj regiji prostora i vremena«250 “Homotipski” znači da opisuju događaje iste vrste. Popper tvrdi da je teorija to bolja što više zabranjuje. Tu je osnovna intuicija da je sadržaj teorije to veći što je njena vjerojatnost manja – što više tvrdimo, lakše ćemo pogriješiti. Drugim riječima, što je teorija više informativna, to je, u svjetlu dosadašnjeg znanja, veća vjerojatnost da nije istinita. Zato je tautologija prazna istina – vjerojatnost da ne bude istinita jednaka je nuli. »Količina empirijske informacije koju neka teorija nosi, to jest njen empirijski sadržaj, povećava se usporedno s njenim stupnjem opovrgljivosti« (1973:146). Zamislimo da tri teorije daju predviđanja o tome kolika je neka fizička veličina A: T1: A je u intervalu između 1 i 1.000.000. T2: A je u intervalu između 10.000 i 100.000. T3: A je u intervalu između 50.000 i 60.000. Jasno, najsigurnija je T1, ali je i njen empirijski sadržaj najmanji. Najriskantnija je T3, ali je zato i najviše informativna. Napredak znanosti moguć je samo ako znanstvenici predlažu hrabre, to jest riskantne teorije. Problem s astrologijom, gatanjem i ostalim neznanstvenim proročanstvima (soothsaying practice) upravo je u tome što su toliko općenita i neodređena da jednostavno nije jasno kada se može reći da se nisu obistinila, dakle nije jasno pod kojim se uvjetima mogu smatrati falsificiranima. U skladu s intuicijom da su vjerojatnost i empirijski sadržaj obrnuto proporcionalni Popper je definirao mjeru sadržaja iskaza ili teorije kao kompliment njene vjerojatnosti:

Ct (a ) = 1 − p (a ) 249 250

Popper (1973.), Ibid, str. 122. Popper (1973.), Ibid., str. 135.

272

Kritički racionalizam Karla Poppera

ili alternativno, kao vrijednost recipročnu njenoj vjerojatnosti:

Ct (a ) =

1 p(a)

gdje Ct(a) označava sadržaj tvrdnje a, a p(a) njenu vjerojatnost. Ovdje treba napomenuti da je Popper razlikovao logički sadržaj teorije i empirijski sadržaj teorije. Logički sadržaj teorije jesu sve rečenice koje se mogu deducirati iz teorije. Empirijski sadržaj teorije jest, recimo, količina informacije koju teorija sadrži. Iako je logički sadržaj teorije možda bliži onomu što imamo na umu kada govorimo o sadržaju teorije ili pojedinog iskaza, Popper je, u skladu sa svojom falsifikacionističkom slikom ljudskog znanja, empirijskom sadržaju pridavao znatno veću važnost. Spomenute definicije odnose se na empirijski sadržaj. (2) i (5) Za Poppera je uzor testa znanstvene teorije bilo Eddintonovo promatranje pomrčine Sunca 1919. koje je potvrdilo Einstenovu teoriju. To je epizoda iz povijesti znanosti na koju se Popper često pozivao: »Svi mi – malen krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili smo uzbuđeni zbog rezultata Eddingtonova promatranja pomrčine koje je donijelo prvu važnu konfirmaciju Einsteinove teorije gravitacije. Za nas je to bilo veliko iskustvo, koje je ostavilo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.« (Popper, 1989:34) Naime, iz Einsteinove teorije slijedilo je između ostaloga i da gravitacija skreću putanju svjetlosti. To je nešto što je izgledalo sasvim nevjerojatno. Sve do Einsteinove teorije i Eddingtonova eksperimenta nije bilo ničeg što bi ukazivalo na to da gravitacija skreće svjetlost. Ni danas u okviru svakodnevnog iskustva nema nikakve evidencije za takvo što. Pored toga, nije bilo jasno kako empirijski provjeriti tu posljedicu Einsteinove teorije. Masa Sunca dovoljna je da svojom gravitacijom deformira sliku neba, međutim, Sunčev je sjaj prejak da bi se moglo vidjeti je li to doista događa. Međutim, Eddington se dosjetio da fotografira nebo za vrijeme potpune pomrčine Sunca. Opservacije su pokazale da gravitacija Sunca doista deformira sliku neba, to jest, da skreće zrake svjetlosti. Dakle, iako je to što je teorija predviđala bilo potpuno neočekivano, ipak se pokazalo istinitim. I zato se taj test smatra vrlo dobrim testom. Nisu svi testovi teorija jednako dobri, Popper govori o “stupnjevima testabilnosti” ili o “strogoći” testa (severity): što je test stroži, to je teorija, ako ga prođe, njime bolje potkrijepljena. Teži je test teže proći, ali ako ga se prođe, više vrijedi. »Neka h bude hipoteza koju treba testirati; neka e bude iskaz kojim se izražava test (evidencija), i b ‘pozadinsko znanje’, to jest, sve one stvari koje (za probu) prihvaćamo kao istinite dok testiramo teoriju. (b isto tako može sadržavati iskaze o početnim uvjetima). Pretpostavimo, za početak, da je e logička posljedica od h i b (ovu ćemo pretpostavku kasnije objasniti), tako da p (e, hb) = 1 . Na primjer, e može biti iskaz o predviđenom položaju Marsa, izveden iz Newtonove teorije h i našeg znanja o prošlim položajima koje čini dio od b. U tom slučaju možemo reći 273

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti da, ako e prihvatimo kao test za h, onda će strogost ovog testa interpretirana kao podržavajući evidencija, biti to veća što je niže vjerojatno e, pod pretpostavkom b (bez h); to znači, što je niža p(e,b), vjerojatnost od e pod pretpostavkom da b.«251 Strogost testa e, pod pretpostavkom pozadinskog znanja b, označena je kao S(e,b), i Popper ju definira (1989: 390) kao komplement vjerojatnosti od e po b:

S (e, b) = 1 − p (e, b) ili alternativno, jednostavno izjednačava strogoću testa s njegovim sadržajem:

S (e, b) = Ct (e, b) =

1 p (e, b)

Na osnovi tih definicija sadržaja teorije i strogoće testa, Popper definira još i neke druge vrlo važne pojmove iz metodologije i filozofije znanosti. To su mjera u kojoj test potkrepljuje teoriju i eksplanatorna snaga teorije.252 Dakle, Einsteinova teorija imala je velik empirijski sadržaj zato što je, u svjetlu dotadašnjeg znanja, bila nisko vjerojatna. Eddingtonov eksperiment bio je vrlo strogi test zato što je predviđeni događaj bio veoma nisko vjerojatan. Zbog toga, budući da ga je Einsteinova teorija zadovoljila, on ju potkrepljuje u vrlo visokoj mjeri. S druge strane, prema Popperu empirijski sadržaj Marxove, Freudove i Adlerove teorije bio bi 0 zato što vjerojatnost da će se dogoditi ono što kažu da će se 251 252

Popper (1989.), Ibid., str.390. Na osnovi te definicije strogoće testa Popper definira i strogoću testa kao podupirući

evidencije, dakle, mjere u kojoj neki test potkrepljuje teoriju:

ili:

S (e, h, b) =

( p (e, hb) − p (e, b)) . ( p (e, hb) + p (e, b))

blisku onoj koju izražava Bayesov teorem

S (e, h, b) =

p (e, hb) p (e, b)

Ta Popperova definicija izražava intuiciju vrlo

⎛ ⎛ e ⎞⎞ P (h) × P ⎜ ⎟ ⎟ ⎜ ⎛h⎞ ⎝ h ⎠⎠ , a to je da je P⎜ ⎟ = ⎝ P (e) ⎝e⎠

mjera u kojoj evidencija uvećava vjerojatnost hipoteze (1) to veća što je veća mjera u kojoj hipoteza uvećava vjerojatnost hipoteze i (2) to manja što je veća prethodna vjerojatnost evidencije. Osnovna razlika između Poppera i Bayesa jest u tome što Popper hipotezama uporno pripisuje vjerojatnost 0. (Nešto više o tom pitanju može se naći u knjizi Howsona i Urbacha Scientific Reasoning – The Bayesian Approach, str. 261–267.) U svakom bi slučaju bilo zanimljivo pobliže ispitati odnos između Popperovih definicija i Bayesova teorema i vidjeti koji točnije zahvaća naše intuicije o tome u kojoj mjeri evidencija uvećava vjerojatnost teorije, jasno, ako ih je uopće moguće kvantitativno izraziti.

274

Kritički racionalizam Karla Poppera

dogoditi jest 1, dakako, ako ju interpretiramo onako kako ju interpretiraju njeni opisani zagovornici. Jasno, notorno je teško nekom događaju pripisati preciznu vjerojatnost s obzirom na dosadašnje znanje, zbog toga je pitanje u kojoj bi mjeri te definicije mogle biti konkretno upotrebljive. Osim toga, pitanje je odražavaju li doista Popperove definicije naše intuicije o odnosima definiranih pojmova. Na primjer, Putnam i Howson i Urbach ne prihvaćaju osnovnu Popperovu ideju da nevjerojatnost neke hipoteze jest mjera njenog sadržaja. Ipak, uspostavljanje preciznog odnosa između pojmova vjerojatnosti, sadržaja, strogoće testa, potkrijepljenosti i eksplanatorne snage sigurno predstavlja vrlo važan teorijski doprinos. Viša rizičnost karakteristika je cijele jedne kategorije predviđanja – to su takozvana nova predviđanja. Nova predviđanja jesu predviđanja koja slijede iz dane teorije a nisu bila poznata prije i neovisno od teorije. Najjednostavnije rečeno, da nismo primijetili da slijede iz teorije, ne bi nam palo na pamet da se događaju – “ako bismo bez uvida koje donosi dana teorija očekivali događaj inkompatibilan s teorijom”. To su slučajevi u kojima smo vođeni teorijama otkrili nove činjenice o svijetu u kojem živimo – da nismo razmatrali teorije i njihove posljedice, ne bismo otkrili te činjenice. Velik je broj autora novim predviđanjima pridavao veliku težinu u testiranju teorija. I Popperovo omiljeno predviđanje koje je slijedilo iz Einsteinove teorije – da će slika neba oko Sunca za vrijeme pomrčine biti deformirana – bilo je novo predviđanje. Sva nova predviđanja u pravilu predstavljaju vrlo dobre testove teorija, zato što je prethodna vjerojatnost da će se dogoditi veoma niska. Dakle, veoma je niska vjerojatnost koju bi im trebalo pripisati u svjetlu dosadašnjeg znanja, neovisno od teorije iz koje slijede i koju provjeravamo ispitujući se je li stvarno događaju. Zbog toga nova predviđanja, ako se obistine, u visokoj mjeri potkrepljuju teorije iz kojih slijede. Popper je, kao što smo vidjeli, inzistirao na poanti da je znanstvena teorija zapravo zabrana. U nekom smislu to je trivijalno točno. Ako tvrdimo da p, to znači da tvrdimo da se ne smije dogoditi ne-p, ~p. Ako tvrdimo da svi P jesu Q, to znači da ne postoji P koji nije Q. Međutim, nisu li ovdje verifikacija i falsifikacija zapravo simetrične? Naime, falsificirati p jednostavno znači verificirati ~p; falsificirati Svi P jesu Q jednostavno znači verificirati Postoji P koji nije Q.253 Neplauzibilna posljedica koju ta logička simetrija ima po verifikacionistički kriterij znanstvenosti jest da je negacija znanstvene tvrdnje neznanstvena dok je negacija neznanstvene tvrdnje znanstvena. To je očito apsurdno, kako “Svi su labudovi bijeli” može biti znanstveni sud zato što je falsifikabilan, a njegova negacija “Postoji labud koji nije bijel” biti neznanstven zato što nije falsifikabilan? Naime, univerzalni sud “Svi su 253

Tako su logički pozitivisti, kada su govorili o verifikaciji, zapravo imali na umu verifikaciju i/ili falsifikaciju. Princip verifikacije najčešće su formulirali kao tvrdnju da znamo značenje rečenice akko znamo pod kojim je uvjetima rečenica istinita i/ili neistinita, ili, da znamo značenje rečenice akko znamo koja evidencija uvećava i/ili umanjuje njenu vjerojatnost (vidi B. Berčić, Filozofija Bečkog kruga, dio III). Zbog toga nije sasvim jasno zašto se Popper uporno ograđivao od logičkog pozitivizma.

275

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti labudovi bijeli” možemo falsificirati tako da pronađemo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo verificirati zato što, koliko god labudova pregledali, uvijek ostaje otvorena mogućnost da ćemo u budućnosti otkriti labuda koji nije bijel. S druge strane, egzistencijalni sud “Postoji labud koji nije bijel” možemo verificirati tako da pronađemo labuda koji nije bijel, ali ga nikada ne možemo falsificirati zato što uvijek postoji mogućnost da ćemo u budućnosti otkriti labuda koji nije bijel.254 Dakle, univerzalno afirmativne sudove možemo falsificirati ali ih ne možemo verificirati, a njihove negacije možemo verificirati ali ih ne možemo falsificirati. Zbog te je apsurdne posljedice Hempel odbacio falsifikacionizam, doduše, shvaćen kao kriterij smislenosti a ne kao kriterij znanstvenosti, ali to u ovom kontekstu nije bitno Popper smatra da taj prigovor ne ugrožava njegov stav o asimetriji falsifikacije i verifikacije iz dva razloga. Prvi je razlog metodološki: znanost je prije svega zainteresirana za univerzalne generalizacije zbog njihove eksplanatorne snage. Drugi je čisto logički: univerzalni su sudovi logički jači od egzistencijalnih – iz univerzalnog suda “Sve stvari imaju svojstvo P”, koji govori o elementima nekog nepraznog skupa stvari, logički slijedi egzistencijalni sud “Postoji stvar koja ima svojstvo P”, ali ne i obratno. Nisam siguran da je taj odgovor dobar, ali ne bih dalje raspravljao o njemu. Usredotočio bih se na kontekst u kojem se, izgleda, vidi logička asimetrija verifikacije i falsifikacije. To je Hempelov paradoks konfirmacije, još poznat kao paradoks gavranova ili samo kao Hempelov paradoks. Logički gledajući, zakoni prirode uglavnom su univerzalne generalizacije. To su iskazi tipa “Svi metali vode struju”, “Svi sisavci imaju kralježnicu”, itd. Njihov logički oblik jest:

( Px → Qx) i čita se: za svako x, ako je x P, onda je x Q. Ili, jednostavnije rečeno: svi P jesu Q. Ako želimo utvrditi je li neki sud tog oblika istinit, intuitivno je jasno što trebamo činiti: trebamo tražiti P-ove i vidjeti jesu li oni Q ili nisu. Ako nas zanima jesu li svi gavranovi crni, trebamo tražiti gavranove i vidjeti jesu li doista crni. Francuski logičar Nicod tu je intuiciju formulirao u obliku pravila: P1: Univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. Instance univerzalnog suda “Svi su gavranovi crni” jesu pojedini crni gavranovi, instance univerzalnog suda “Svi metali koji vode struju jesu pojedini komadi metala koji vode struju”, itd. Univerzalni sud svi P su Q dijeli univerzum na četiri vrste stvari: (1) one koje su P i Q, (2) one koje su P, ali nisu Q, (3) one koje nisu P, 254

“Svi su labudovi bijeli”, osim možda “Svi su gavranovi crni”, sigurno je najčešći primjer univerzalne generalizacije u filozofiji znanosti. Novozelandski filozof znanosti našeg porijekla Robert Nola tvrdi da su u Novom Zelandu svi labudovi crni i da to pokazuje europacentričnost suvremene filozofije znanosti.

276

Kritički racionalizam Karla Poppera

ali jesu Q, i (4) one koje nisu ni P, ni Q. U slučaju univerzalne generalizacije “Svi su gavranovi crni”, to bi bili: (1) crni gavran (P i Q) (2) necrni gavran (P i ~Q) (3) crni negavran (~P i Q) (4) necrni negavran (~P i ~Q) Intuitivno je jasno da instanca koja konfirmira sud “Svi su gavranovi crni” jest (1) crni gavran.255 Instanca (2) necrni gavran diskonfirmira sud. Dok su instance (3) crni negavran (crne cipele, crni klaviri, itd.) i (4) necrni negavran (narančasti autobusi, žuti zidovi, zeleni listovi) irelevantne, one niti konfirmiraju niti diskonfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”. Doista, kako bi narančasti autobusi, žuti zidovi ili zeleni listovi mogli konfirmirati sud “Svi su gavranovi crni”? Taj sud govori o gavranovima, i ono što je relevantno za istinosnu vrijednost tog suda jesu svojstva gavranova, a ne nekih drugih predmeta. Međutim, izgleda da nije tako. Koliko god to bilo intuitivno neprihvatljivo, vrlo jednostavni logički razlozi pokazuju da i narančasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi isto tako konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni” kao i crni gavranovi. Naime, ako su sudovi ekvivalentni, to znači da imaju isto značenje, iste uvjete istinitosti to znači da ih iste stvari čine istinitima i neistinitima. Temeljem toga, možemo formulirati i drugo pravilo konfirmacije: P2: Ako su dva suda ekvivalentna, onda instance koje konfirmiraju jedan sud ujedno konfirmiraju i drugi sud. Međutim, sud “Svi su gavranovi crni” ekvivalentan je sudu “Sve što nije crno nije gavran”. A budući da narančasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi (prema P1) konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, ti predmeti (prema P2) ujedno konfirmiraju i sud “Svi su gavranovi crni”.

⎡⎣( x )( Px → Qx ) ⎤⎦ ↔ ⎡⎣( x )( ~ Qx → ~ Px ) ⎤⎦

( PiQ )( ~ Pi ~ Q )

Dakle, prvi sud konfirmiraju crni gavranovi (P i Q). To je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Isto tako, drugi sud konfirmiraju necrni negavranovi (~P i ~Q). I to je u skladu s intuicijom izraženom pravilom P1. Međutim, prema pravilu P2, koje je isto tako intuitivno prihvatljivo, necrni negavranovi konfirmiraju sud 255

Podsjetimo se, u Wasonovu zadatku izbora ispitanici najčešće kao relevantne karte ističu potencijalno konfirmirajuće instance; 59 od 128 ističe p i q, a 42 od 128 ističe samo p.

277

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti “Svi su gavranovi crni”. A ta je posljedica intuitivno sasvim neprihvatljiva – izgleda da su narančasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmacijski sasvim irelevantni za sud “Svi su gavranovi crni”. U toj situaciji u principu su tri mogućnosti: (1) Odbaciti Nicodovo pravilo P1 da univerzalni sud konfirmiraju njegove instance. (2) Odbaciti pravilo P2 da ako su dva suda ekvivalentna, da onda instance koje konfirmiraju jednoga ujedno konfirmiraju i drugoga. (3) Prihvatiti neintuitivnu posljedicu da necrni negavranovi ipak konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, to jest, da logika pokazuje da su naše intuicije o konfirmaciji pogrešne. Sam Hempel odlučio se za treću opciju, prihvatio je posljedicu da i necrni negavranovi (~P i ~Q) doista konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px Qx), doduše, u znatno manjoj mjeri nego crni gavranovi (P i Q). Otuda psihološki dojam da su konfirmacijski sasvim irelevantni, iako logički zapravo nisu (Hempel, 1945). Doista, ovisno o broju stvari u univerzumu, instance ~P i ~Q mogu konfirmirati hipotezu da (x) (Px Qx). Izgleda da konfirmacija nije apsolutna kategorija, već da je relativna u odnosu na pozadinsko znanje Zamislimo da znamo da se u posudi nalaze dva predmeta, kocka i kugla, i da znamo da je jedan crn a drugi bijel, ali da ne znamo koji je koje boje. U toj situaciji, informacija da je kugla bijela u potpunosti konfirmira hipotezu da je kocka crna. Jasno, što je broj predmeta i svojstava veći, to instance ~P i ~Q u manjoj mjeri konfirmirati hipotezu da (x) (Px Qx). Doduše, ako je broj predmeta i broj svojstva beskonačan, onda i ta mjera postaje beskonačno mala, tako da je u svijetu u kojem živimo ta mjera u najboljem slučaju zanemarivo mala. Iako Hempelova opcija pruža nekakvo objašnjenje činjenice da imamo dojam da su instance ~P i ~Q konfirmacijski irelevantne za hipotezu (x) (Px Qx), izgleda da taj dojam nije isključivo psihološka činjenica. Naime, jednostavno nije jasno kako bi boje autobusa, zidova i listova mogle imati ikakve uzročne i/ili samo evidencijske veze s bojom gavranova. Quine uvažava intuiciju o irelevantnosti i nastoji pokazati da ona nije čisto psihološki produkt. On smatra da bi univerzalne generalizacije kojima nastojimo izraziti zakone prirode trebale govoriti o prirodnim vrstama i njihovim međusobnim odnosima U jeziku se mogu formulirati negativni predikati – negavran, necrno, itd. Međutim, oni ne odgovaraju nikakvim prirodnim vrstama, u svijetu ne postoji vrsta stvari negavran. Budući da negavran nije vrsta, nema smisla predviđati svojstva i ponašanje ne-gavrana, drugim riječima, negativni predikati nisu projektibilni. Negacija projektibilnog predikata nije i sama projektibilna. Zbog toga Quine tvrdi da crni gavranovi konfirmiraju sud “Svi su gavranovi crni”, i tako i sud “Sve što nije crno nije gavran”, budući da ti sudovi tvrde isto, ali da narančasti autobusi i zeleni listovi ne konfirmiraju sud “Sve što nije crno nije gavran”, budući da necrno i negavran nisu projektibilni predikati. Zeleni listovi konfirmiraju sud “Svi su listovi zeleni” ali ne i sud “Sve što nije crno nije gavran”. Quineovo rješenje 278

Kritički racionalizam Karla Poppera

vodi u odbacivanje ili barem modificiranje P1. Iako nema konsenzusa oko točnog rješenja paradoksa konfirmacije, izgleda da ipak većina autora smatra da se rješenje nazire u tom pravcu. Međutim, izgleda da Popperov falsifikacionizam, barem naizgled, lako izlazi na kraj s paradoksom konfirmacije. Naime, iako različite instance konfirmiraju sudove “Svi su gavranovi crni” i “Sve što nije crno nije gavran”, ista ih instanca diskonfirmira, a to je necrni gavran (P i ~Q). Tu se najbolje vidi da su oni ekvivalentni. Za falsifikaciju, to jest diskonfirmaciju, sve su ostale instance irelevantne: (1) crni gavran (P i Q), (3) crni negavran (~P i Q), i (4) necrni negavran (~P i ~Q). U tom su aspektu verifikacija i falsifikacija asimetrične – isto ih instanca diskonfirmira, ali ih različite konfirmiraju. Dakle, ako slijedimo Popperovu metodološku uputu “Traži instance koje diskonfirmiraju!”, paradoks gavranova uopće se ne javlja. Da bismo testirali hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (PxQx), trebamo tražiti samo gavranove koji nisu crni (P i ~Q); ako ih nađemo, hipotezu treba odbaciti, ako ih ne nađemo, hipotezu treba zadržati. Popperovskom rješenju moglo bi se prigovoriti da je čudna i kontraintuitivna posljedica rješenja da crni gavranovi (P i Q) postaju evidencijski irelevantni za hipotezu “Svi su gavranovi crni” (x) (Px Qx). Ta je posljedica možda još paradoksalnija od izvornog paradoksa da narančasti autobusi, žuti zidovi i zeleni listovi konfirmiraju hipotezu “Svi su gavranovi crni”. Popperovski odgovor na ovaj prigovor bio bi da se “potvrdnu evidenciju smije uzeti u obzir samo ako predstavlja ozbiljan ali neuspješan pokušaj da se teorija falsificira” Dakle, crni gavran (P i Q) predstavljao bi legitimnu potkrepljujuću evidenciju (corroborating evidence) samo ako bi ga se pronašlo u pokušaju da se pronađe necrni gavran (P i ~Q). Jasno, nameće se pitanje kako naše namjere mogu utjecati na relevantnost evidencije do koje smo došli – crni gavran jest crni gavran, on je instanca (P i Q) bez obzira jesmo li ga pronašli u namjeri da pronađemo (P i Q) ili u namjeri da pronađemo (P i ~Q). Nije li ovdje razlika između verifikacije i falsifikacije samo psihološka ali ne i logička? Izgleda da nije: taj prigovor gubi svoju težinu kada se ima na umu činjenica da je situacija u paradoksu gavranova krajnje shematizirana i pojednostavnjena. U stvarnoj znanstvenoj praksi situacija je složenija i zbog toga namjera da se hipoteza verificira i namjera da se falsificira mogu dovesti do znatno različitih postupaka – moguće je, na primjer, da ista vrsta ptice u različitim podnebljima ima različitu boju. Zbog toga, ako nam je namjera falsificirati hipotezu, nastojat ćemo utvrditi koje je boje u različitim podnebljima, itd. Prema tome, izgleda da su i naše namjere evidencijski relevantne, čak i u slučajevima kada nas dovedu, čisto logički gledajući, do istih instanci. Popperovsko rješenje paradoksa konfirmacije zapravo čuva intuiciju da konfirmacijske instance univerzalne generalizacije (x) (Px Qx) jesu instance (P i Q), ali, uz ogradu da to mogu biti samo one čije je otkriće uslijedilo u nastojanju da se otkrije diskonfirmirajuća instanca256 (P i ~Q) . 256

R.K. Popper, Realism and the Aim of Science, (ur.) Bartley, W. W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983., str. 257.

279

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti (7) Kao što smo vidjeli, Popperova falsifikacionistička teorija ljudskog znanja zasnovana je na jednostavnom logičkom uvidu da se univerzalne generalizacije znanosti nikada ne mogu u potpunosti verificirati ali se mogu u potpunosti falsificirati. »Moj se prijedlog zasniva na asimetriji između mogućnosti verifikacije i mogućnosti opovrgavanja, asimetriji koja proizlazi iz logičke forme univerzalnih iskaza. Jer, univerzalni iskazi nikad se ne mogu izvesti iz singularnih iskaza, ali im singularni iskazi mogu proturječiti. Prema tome, čisto deduktivnim zaključcima (uz pomoć modus tollensa klasične logike) moguće je iz istinitosti singularnih iskaza dokazivati neistinitost univerzalnih.«257 Popperov logički uvid jasan je – u induktivnom zaključku premise nikada ne mogu dokazati istinitost konkluzije, dok u deduktivnom to mogu: a1 jest P i Q. am jest P. a2 jest P i Q. Ako svi P jesu Q, onda i am jest Q. a3 jest P i Q. am nije Q. ------------- -----------------------------------------------Nije tako da svi P jesu Q. an jest P i Q. ----------------Svi P jesu Q. Međutim, velik se broj autora okomio na Popperovu tezu o asimetriji verifikacije i falsifikacije. Naime, smatrali su da iz čisto logičke asimetrije ne slijedi da je i u empirijskoj spoznaji ikada moguće dokazati da hipoteza nije istinita. Tako je, na primjer, Ayer smatrao da: »Hipoteza ne može biti konkluzivno pobijena ništa više nego što može biti konkluzivno potvrđena. Jer ako javljanje izvjesnih opservacija uzmemo kao dokaz da je dana hipoteza neistinita, pretpostavljamo postojanje izvjesnih uvjeta. A iako, u ma kojem danom slučaju, može biti veoma nevjerojatno da je ta pretpostavka neistinita, to nije logički nemoguće.« Ayerova je poanta sasvim općenita: budući da nikada ne možemo isključiti mogućnost da stvari zapravo nisu onakve kao što mislimo da jesu, nikada ne možemo biti sigurni da je dana hipoteza pobijena. To jest, budući da nikada ne možemo biti sigurni da am doista jest P i da am doista nije Q, nikada ne možemo biti sigurni da doista nije tako da svi P jesu Q. Međutim, Ayerov argument jest instanca generalnog skeptičkog argumenta da nikada ne možemo biti sigurni da stvari doista jesu takve kao što nam izgledaju, zbog toga nije jasno koliku bismo mu težinu trebali pripisati u kontekstu specifične rasprave iz filozofije znanosti.258 257 258

Popper (1973), Ibid., str. 75. Naime, u Ayerovoj Language Truth and Logic prepliću se dvije rasprave. Prva je o mogućnosti konkluzivne verifikacije i/ili falsifikacije sintetičkih rečenica, a druga je

280

Kritički racionalizam Karla Poppera

Ipak, zaključak Ayera i ostalih logičkih pozitivista prilično je trezven, smatrali su da iskustvena spoznaja nikada ne može biti sasvim izvjesna i to su uzeli kao važnu ili čak osnovnu odrednicu iskustvene spoznaje. Ako je to tako, onda, strogo uzevši, doista nije moguće konkluzivno falsificirati niti jednu hipotezu. Međutim, to još uvijek ne znači da nema nikakve razlike u pogledu mogućnosti falsifikacije recimo, između Marxove, Freudove i Adlerove teorije s jedne strane i Einsteinove s druge. Moguće je tvrditi da postoji principijelna razlika ako pretpostavimo da je naše iskustvo pouzdano, ili, u najgorem slučaju, da razlika nije principijelna već samo u stupnju. Drugi, vrlo sličan prigovor Popperu ima daleko veću težinu. To je prigovor da je struktura naših znanstvenih teorija takva da ih nije moguće konkluzivno falsificirati isto kao što ih nije moguće ni konkluzivno verificirati, te da je zbog toga Popperov falsifikacionizam predstavlja sasvim netočnu i neprimjenljivu sliku znanosti. To je poznati Duhem–Quineov argument, koji je zasnovan na uvidu da hipoteze suvremene znanosti skoro nikada nemaju direktnih logičkih posljedica izdvojene iz spleta hipoteza i teorija u kojima se javljaju. “Svi su labudovi bijeli” simplificiran je primjer pogodan za raspravu o logičkoj strukturi konfirmacije, međutim, hipoteze stvarne znanosti najčešće su znatno udaljenije od neposrednog iskustva. Ideja je da je Popperova slika opovrgavanja hipoteze negativnom opservacijom H1 O ~O ----------~H1 pojednostavnjena do te mjere da je jednostavno pogrešna. Hipoteze se u pravilu mogu testirati samo zajedno s drugim hipotezama, tako da u slučaju negativne opservacije nikada nije nedvoznačno jasno koju hipotezu treba odbaciti kao neistinitu. (H1 & H2 & H3 & ... & Hn) O čO -------------------------------------------?

mogućnosti redukcije fenomenalističkog jezika na realistički. Budući da fenomenalistički jezik (opis stvari u terminima toga kako nam izgledaju) nije moguće reducirati na realistički (opis stvari u terminima toga kakve one doista jesu), nije moguće iskustvom konkluzivno verificirati i/ili falsificirati niti jednu rečenicu koja govori o tome kakve stvari doista jesu. Više o toj raspravi može se naći u knjizi Borana Berčića Filozofija Bečkog kruga, dio III., 5.1.2, i dio V., 3.1. do 3.7.

281

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Stoga nikada ne možemo reći koja je od hipoteza falsificirana negativnom opservacijom, možda je to H1, možda neka druga. Da bismo skup hipoteza doveli u sklad s opservacijama, možemo odbaciti ili modificirati hipotezu koju testiramo H1, međutim, isto tako možemo odbaciti ili modificirati bilo koju drugu hipotezu koja je bila uključena u testiranje, ili možemo dodati hipotezu koja će sistem hipoteza dovesti u sklad s opservacijom. Zbog toga negativna opservacija nikada ne može konkluzivno falsificirati hipotezu. Popper je bio svjestan tog problema, ali je smatrao da je to čisto logička mogućnost i da joj nema mjesta u dobroj znanstvenoj praksi. Tvrdio je da takav ad hoc konvencionalistički manevar dovođenja hipoteze u sklad s opservacijama uništava ili barem umanjuje znanstveni status date hipoteze ili teorije. Međutim, znatan broj kritičara Poppera smatrao je da u takvim potezima nema ništa loše i da predstavljaju savršeno dobru znanstvenu praksu. Putnam, na primjer, tu kritiku Poppera ilustrira primjerom Newtonova općeg zakona gravitacije259 Iz tog se zakona mogu izvesti, na primjer, Keplerovi zakoni samo uz pomoćne pretpostavke da (1) ne postoje nikakva druga tijela osim Sunca i Zemlje, da se (2) Sunce i Zemlja nalaze se u čistom vakuumu, i da (3) na Sunce i Zemlju ne djeluju nikakve druge sile. Ako se pokaže da predviđanja koja slijede iz općeg zakona gravitacije nisu istinita, možemo odbaciti ili modificirati zakon, ali isto tako možemo odbaciti ili modificirati neku od pomoćnih pretpostavki. Suprotno Popperovim intuicijama, Putnam smatra da je u slučaju da se pojave anomalije, razumnije zadržati zakon a modificirati pomoćne pretpostavke nego odbaciti zakon. »Imajući u vidu ogroman uspjeh zakona opće gravitacije u skoro svim slučajevima, jedna ili dvije anomalije nisu razlog za odbaciti ga. Vjerojatnije je da su neistinite pomoćne pretpostavke nego da je neistinita teorija, barem kada nema ozbiljnog protukandidata.« Putnam smatra da se isto može pokazati i na teorijama Maxwella, Mendela i Darwina i nizu drugih visoko respektabilnih teorija iz povijesti znanosti. A ako prema Popperovoj slici znanosti teorije Newtona, Maxwella, Mendela i Darwina nisu dobre teorije, onda prije treba odbaciti Popperovu sliku nego te teorije. Duhemovsku kritiku prihvatili su i sljedbenici Poppera, koji su onda ublažavali njegove stavove. Tako, na primjer, Imre Lakatos tvrdi da i “divljenja vrijedne znanstvene teorije jednostavno ne zabranjuju bilo kakvo stanje stvari”. Mislim da vrijedi u cijelosti citirati njegovu ilustraciju duhemovskog argumenta na istom primjeru na kojem je to učinio i Putnam: »Priča je o zamišljenom slučaju odstupanja planeta. Fizičar pred einsteinovske ere uzima Newtonovu mehaniku i njegov zakon gravitacije N, prihvaćene 259

Gravitacijsko privlačenje razmjerno je masama tijela a obrnuto razmjerno kvadratu njihove udaljenosti

282

F =γ

m1m2 r2

.

Kritički racionalizam Karla Poppera

početne uvjete I, i pomoću njih računa putanju novootkrivena malog planeta p. Ali planet odstupa od predviđene putanje. Smatra li naš newtonovski fizičar da Newtonova teorija gravitacije zabranjuje odstupanje i da zbog toga, kada ju se jednom ustanovi, pobija teoriju N? Ne. On smatra da mora postojati dosad neotkrivena planet p’ koja utječe na putanju p. Izračunava masu, orbitu, itd. tog hipotetskog planeta i onda od eksperimentalnog astronoma traži da testira njegovu hipotezu. Planet p’ toliko je malen da ga se ne može vidjeti niti najvećim teleskopom: eksperimentalni astronom traži financijsku potporu za izgradnju još većeg teleskopa. Za tri godine novi je teleskop spreman. Da je otkriven nepoznat planet p’, to bi se slavilo kao nova pobjeda newtonovske znanosti. Ali nije. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju o planetu koja utječe na putanju? Ne. Predlaže hipotezu da ga od nas zaklanja oblak svemirske prašine. Izračunava položaj i svojstva tog oblaka i traži financijsku potporu da bi poslao satelit da provjeri svoje izračune. Da su instrumenti satelita (možda novi, zasnovani na slabo testiranim teorijama) zabilježili postojanje takva oblaka, rezultat bi se slavio kao izvanredna pobjeda newtonovske znanosti. Ali oblak nije pronađen. Napušta li naš znanstvenik Newtonovu teoriju i ideju da postoji planet koji utječe na putanju i oblak koji ga skriva? Ne. On predlaže hipotezu da u tom prostoru postoji magnetno polje koje ometa instrumente satelita. Šalje se novi satelit. Da se otkrilo magnetno polje, newtonovci bi slavili senzacionalnu pobjedu. Ali nije. Smatra li se to pobijanjem newtonovske znanosti? Ne. Ili se predlaže još jedna ingeniozna pomoćna hipoteza ili cijela priča završi u prašnjavim tomovima periodike i nikada se više ne spomene.«260 Iako Popper nije pridavao veliku važnost duhemovskom argumentu, nije bio bez eksplicitnog odgovora. Smatrao je da u sistemu hipoteza opovrgnutom negativnom opservacijom prilično točno možemo odrediti koji je dio sistema hipoteza opovrgnut danom opservacijom zato što “veze između različitih dijelova jedne teorije [...] mogu biti dovoljno jasne da nam omoguće da odlučimo koji je od njenih podsistema pogođen jednim određenim opovrgavajućim promatranjem.” Zatim, u svoj je prilog spominjao činjenicu da se u stvarnoj znanstvenoj praksi često zadržavaju neki dijelovi teorija dok se neki drugi odbacuju (1989:243,244). Kada ne bi bilo moguće razlučiti dijelove teorija koje su zaslužne za uspjeh od onih koje su zaslužne za neuspjeh, taj bi dio stvarne znanstvene prakse morao biti sasvim iracionalan, što očito nije. Štoviše, izgleda da su znanstvenici u tome prilično dobri. Na kraju, ad hoc hipoteze, koje uvode zato i tako da dovedu teoriju u sklad s opservacijama, mogu se nezavisno testirati. “Nezavisno” znači u sklopu neke druge teorije. A ako su jednom nezavisno testirane, time onda prestaju biti ad hoc. U Lakatosevu zamišljenom primjeru to bi bile hipoteza da postoji neotkriveni planet p’, hipoteza da postoji oblak svemirske prašine, i hipoteza da postoji magnetno polje. One su ad hoc sve dok ne postanu nezavisno potvrđene. Zbog toga mislim da du260

I. Lakatos: “Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes”, u Kourany, J.(ur). Scientific Knowledge – Basic Issues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadsworth 1987. str. 174-175.

283

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti hemovski argument, iako otupljuje oštricu Popperova falsifikacionizma, ipak ne predstavlja konkluzivni argument protiv te pozicije u filozofiji znanosti.

11.1. Popperov treći svijet Bez obzira što smo u prethodnom poglavlju vidjeli neke kritičke osvrte na Popperov falsifikacionizam, on je bez sumnje doveo u pitanje problem verifikacije i dao odgovarajuća rješenja. S ovim je dovedena u upitanost čitava konstrukcija logičkog pozitivizma čija kralježnicu ili osnovnu čini veza između elementarnih stavova, verifikacije i generalizacije. Naime, ako elementarne iskustvene rečenice ne mogu verificirati ili potvrditi neku generalizaciju, po Popperu, oni je mogu opovrgnuti tj. pokazati da je neistinita. Dakle, značaj elementarnih iskustvenih sudova za racionalnost neke generalizacije sastoji se u tome da one mogu opovrgnuti (falsificirati) pogrešne generalizacije, hipoteze ili zakone. Ovakav Popperov stav često se naziva naivnim falsifikacionizmom gdje uvećanje iskustvenog sadržaja znanja postižemo pronalaženjem instancija koje opovrgavaju provizorne generalizacije ili hipoteze. Drugim riječima, umjesto empiričkog uzlaznog prodora od iskustva prema općim zakonima za Poppera treba krenuti od nagađajuće generalizacije i pokušati opovrgnuti barem jednom instancom. Ovim se sam postupak odnosu na logički pozitivizam okreće naopačke sa induktivizma na deduktivizam, sa empirizma na racionalizam itd. S ovim će dokazivanje imati oblik deduktivnog zaključka i biti racionalna u metodološkom smislu, hipoteza mora biti opovrgljiva, tj. potencijalno opovrgnuta. Zbog svega ovoga potrebno je unaprijed navesti instance (tzv. potencijalne falsifikatore) koji će je opovrgnuti ako se pokažu istinitim. To se zove falsifikacionostički kriterij demarkacije (razgraničenja) racionalnog i iracionalnog. Umjesto induktivnog dodavanja empirijskog značenja, za Poppera je ključni test racionalnost provjeravanja. Provjeravanjem se izbjegava empiristički problem, što zapravo potvrđuje elementarne rečenice. Pojedinačnim testom mogu se dokazati dvije stvari: ako postoji instanca za koju smo unaprijed rekli da će opovrgnuti hipotezu, hipotezu treba odbaciti. Ako se pak ne potvrdi postojanje opovrgavajuće instancije, hipoteza ima veći stupanj potvrde (koroboracije), ali ona s ovim nije potkrijepljena (verificirana), tako ona testom nije postala više izvjesna. Zbog toga se racionalnost sastoji u pronalaženju falsifikatora, u kritici hipoteza ili nagađanja. Ako se pak hipoteza opovrgne, nastaje novi problem: moramo pronaći hipotezu koja će objasniti (uklopiti) i pojedinačnu instancu koja je opovrgnula prethodnu hipotezu i instance koje je objašnjavala prethodna hipoteza. Hipoteza koja će to moći, imat će veći empirijski sadržaj od prethodne, a ujedno će biti i više općenita od prethodne. Za više općenitu hipotezu vrijedi ista norma racionalnosti kao i za prethodnu, i ona mora navesti potencijalne falsifikatore. Međutim, prona284

Kritički racionalizam Karla Poppera

laženjem »posebnih slučajeva« koji se ne uklapaju u hipoteze, svaka sukcesivna hipoteza i teorija ima sve veći empirijski sadržaj jer mora uklopiti i prethodne instance, zbog toga pronalaženje više općenite generalizacije postaje sve riskantnije, a navođenje potencijalnih falsifikatora sve teže. Kao i kod logičkog pozitivizma Popper pretpostavlja kumulativni rast znanja u znanosti samo sa tom razlikom što postoje tri uvjeta rasta znanja: Nova teorija treba proisteći iz neke jednostavnije i nove ideje koja će ponovo povezati dotada nepovezane činjenice.261 Ta teorija, također, mora biti neovisno testirana i mora imati nove posljedice koje se mogu testirati i koji u principu dovodi do predviđanja dosada neopaženih stvari. Mora da prođe neke nove ozbiljne testove. Ovdje se odmah nazire jedno potpuno drugo gledište spram logičkog pozitivizma čiji je rast znanja sadržan u “besciljnom” nabrajanju empirijskih datosti. Popperova teorija je “evolucijska spoznajna teorija” čija se shema rasta može jednostavno opisati na sljedeći način; dokazivanje započinje u nekom problemu za koji postavljamo hipotezu kao mogući odgovor, opovrgavanjem hipoteze dobivamo novi problem za koji predlažemo neku novu hipotezu kao potencijalni odgovor i tako se postupak nastavlja dalje.262 Ovakvi stavovi odmah nameće i promjenu definicija cilja znanosti i znanja. Ciljevi su znanosti objašnjenje i predviđanje događaja. Struktura objašnjenja i predviđanja ima po Popperu (i Hempelu) oblik hipotetično-deduktivne metode, pri čemu objašnjenjem izvodimo zaključke o prošlim događajima, a predviđanjem o budućim. Opća premisa sadrži hipotetični zakon ili opće pravilo a partikularna premisa sadrži “početne” uvjete; iz njih slijedi zaključak “prošli se događaj morao dogoditi” ili “budući se događaj mora dogoditi” ili “predviđanje p je neistinito”. Naravno, uvijek možemo ili moramo postaviti pitanje legitimnosti pretpostavljenog zakona i zadovoljavanja konkretnih uvjeta iz kojih deduktivno slijedi objašnjavalačka ili predviđalačka konkluzija. Ali pod pretpostavkom istinitosti premisa, konkluzija o događaju nužno slijedi. Zbog toga se takav Popperov model naziva hipotetično-deduktivnim modelom objašnjenja i predviđanja. Može se reći da je rast znanja jedan od osnovnih problem kritičkog racionalizma i u mnogome je njihova pozicija direktno suprotna stavovima logičkog pozitivizma. Dok je kod jednih i drugih stajališta rast znanja zadan putem pokušaja i pogreški implikacije su različite. Logički pozitivizam ima u principu afirmativan odnos spram dostizanja cilja znanosti u nekakvoj mogućnosti određenja i dokučivosti istine dotle kritički racionalizam postulirajući falsificiranje i opovrgljivost kao jedini kriteriji stvar postavlja radikalno drugačije i dovodi do zaključka kako ne postoji apsolutno ne problematično vrelo izvjesnosti i istine. 261 262

Primjer: zakoni plinskog stanja i jednadžba stanja idealnog plina. Zapravo ovaj koncept u mnogome podsjeća na Darwinovu teoriju evolucije gdje opstoje samo one najsposobnije ideje. Ovu analogiju je povlačio i sam Popper u svojim razmatranjima, ali je pretrpjela mnoge kritike.

285

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ne postoji teorija ili tvrdnja koju smijemo smatrati apsolutnom i neoborivom tvrdnjom i koja bi postala apsolutni temelj znanja. Sve, a pogotovo apsolutne tvrdnje, moraju se podvrgnuti kritici. Ne postoje teorije koja može opravdati i utemeljiti sve činjenice, a teorije koje to pokušavaju Popper naziva iracionalnim. Odavde slijedi osnovna karakteristika antifundacionalizma, odnosno njegove kriterije utemeljenja. Ali bez apsolutnih temelja znanja mi nikada ne možemo biti siguran u istinitost teorije i to jest osnovna tvrdnja Poppera. Ono što, međutim, možemo učiniti jest da na opisani način poboljšavamo teoriju, tj. da se naša teorija približava asimptotski nekoj konačnoj istini. To je temelj Popperove teorije doktrine o istinolikosti. Temeljem toga cilj znanja, znanosti i racionalnog postupanja ne smije biti traženje apsolutne istine,jer imperativ znanja i znanosti jest poboljšanje teorije kritikom i pokušaj da se približimo istini. Što se pak tiče teorije značenja, Popper je u izvjesnom smislu “konvencionalist” jer su za njega pojmovi čiste konvencije. Spoznajni sadržaj postoji u sudu o nečemu. Ovdje se također pokazuje otklon prema logičkom pozitivizmu a posebice prema “mladom” Wittgensteinu, jer za Poppera analiza jezika je samo zanimljiva igra i ništa više. Dakako, da taj otklon prelazi i na “esencijalističko” platonističku koncepciju koja pretpostavlja da ćemo poznavanjem pojmova i ideja otkriti nešto o nužnim svojstvima stvari koje opisuju ti pojmovi. Za Poppera, naprotiv, nema ničeg takvog jer su ideje, pojmovi samo korisni čiji precizni opisi imaju samo heurističku vrijednost za kategorizaciju raznolikosti zbilje. Naime, ne smijemo izvoditi iz ovoga zaključak da on zastupa ideju čistog konvencionalizma i pragmatizma jezika. To se naročito pokazuje u njegovom postuliranju “trećeg” svijeta ili svijeta ideja koji po mnogome sliči na Platonovu ideju. To je svijet neovisan o našim psihološkim predodžbama i fizičkoj stvarnosti, to je svijet teorije, svijet jezika, umjetnosti itd. On je čovjekova tvorevina ali nadilazi svog tvorca. U ovom svijetu zateknemo probleme koje tvore same ideje, problema koje na određeni način ljudi rješavaju, ali koji se ne iscrpljuju sa tim odnosom spram njih. Taj se svijet u toku povijesti umnaža, jer sva rješenja pojedinih problema mogu postati problem za nekoga drugog i s ovim nadilazi svoje tvorce. Kao dokaz postojanja trećeg svijeta Popper navodi interesantan misleni eksperiment. Zamislimo, kaže on, da se svi strojevi i sva oruđa unište, da se uništi sve ono što smo naučili, uključujući i naše znanje o strojevima i oruđima kao i naše znanje kako se ono koristi. Zamislimo, međutim, da u ovom općem uništenju opstanu knjižnice i naša sposobnost učenja. Jano je, da bi nakon mnogo truda svijet ponovo profunkcionirao. U drugom primjeru neka se pored strojeva unište i knjižnice. U tom slučaju naša civilizacija se ne bi obnovila ni nakon mnogo stoljeća. Dakle, ovom jednostavnom primjerom Popper pokušava pokazati da taj treći svijet ili svijet ideja ne samo da egzistira, nego da je za čovjeka fundamentalan kao i druga dva.263 On, također, brani šest teza koje ćemo ukratko navesti: 1. tradicionalna epistemologija usredotočila se na drugi svijet, na znanje u subjektivnom smislu i za nje263

Nećemo se posebno baviti problemom trećeg svijeta, ali možemo napomenuti da ovo postuliranje u mnogome podsjeća na Platonovu i Hegelovu filozofiju.

286

Kritički racionalizam Karla Poppera

ga je ono relevantno u proučavanju znanja. 2. Za epistemologiju je bitno proučavanje problema nezavisno od njihovih nosilaca. 3. Objektivistička epistemologija, koja proučava treći svijet može objasniti mnoge pojave drugog svijeta, ali proces nije simetričan jer epistemologija koja se temelji na proučavanju svijeta ne može objasniti same sadržaje problemskih situacija. 4. Treći svijet je prirodno proizvod čovjeka-životinje (ovdje on pravi analogiju sa paukovom mrežom) 5. Treći je svijet uglavnom autonoman, premda se na njega može djelovati i premda ono može djelovati na nas. On je autonoman unatoč tome što je ljudski proizvod i unatoč tome što djeluje na nas. 6. Objektivno znanje raste upravo zbog naše interakcije s trećim svijetom. (Ovdje opet pravi analogiju između rasta znanja i biološkog rasta.) Bez obzira na veliku kritiku koju je pretrpjela njegova ideja o postojanju “trećeg svijeta” ona pokazuje da se odnos između filozofije znanosti i same filozofije radikalno mijenja. Ne samo da filozofija, metafizika nije stavljene na marginu ozbiljnog promišljanja kako je to pokušao postaviti logički pozitivizam, nego se ona vraća na velika vrata sa konstatacijom kako promišljanje o znanosti mora uključiti i da su mnoga pitanja na koje znanost mora odgovoriti metafizičke prirode.264 Ne postoje, međutim, bilo kakve tvrdnje, pa odatle ni proturječnosti u Svjetovima 1. i 2. Tvrdnje nisu materijalni objekti ni mentalni sklopovi. Njih mogu iskusiti različiti umovi i one često mogu imati posljedice, logičke, kao i neke druge, koje njihovi stvaraoci nisu ni namjeravali niti predvidjeli. Tvrdnje, drugim riječima, pripadaju Svijetu 3. a to je u osnovi razlog zašto on predstavlja ključ za kritički racionalizam. Popper je, zapravo poput Platona i Fregea, Svijet 3. uveo s namjerom da riješi problem objektivnog znanja. Međutim, za razliku od njih, on nije znanstveno znanje smatrao izvjesnim. Za Poppera, problem nije bio u objašnjavanju kako bi objektivno znanje moglo postati izvjesno, nego u objašnjenju kako bi pogrešno znanje moglo biti objektivno. A ovdje je njegovo rješenje bilo u tome da se objektivnost znanstvenog znanja sastoji u njegovoj osjetljivost na kritičnost. Daleko od toga da Svijet 3. pruža potporu znanstvenom polaganju prava na izvjesnost, kako bi pružio sredstvo kojim se ono može racionalno kritizirati. Daleko od toga da je Svijet 3. vječan i nepromjenjiv, nego, kao evolucioni proizvod ljudskog duha i sam je predmet daljnje evolucije. Kritički racionalizam je, prema Popperovim riječima, moguće razumjeti kao jedan stav priznanja da „sam ja možda u krivu a da si ti, možda, u pravu“, i da se „uz određeni napor možemo približiti istini“.265 Napor o kome on ovdje govori, jest napor kritičke diskusije kojim neki problem otkrivamo, predlažemo neke teorije kao njegovo pokusno rješenje, eliminiramo svaku moguću grešku koja se u njoj 264

265

Možemo slobodno pretpostaviti da su filozofija i znanost danas suočena sa izborom , a to je izbor između Popperovog pluralizma predstavljenom u njegovoj teoriji o tri svijeta ili Wittgensteinovog pozitivističkog biheviorizma, predstavljenog u njegovoj teoriji o ne postojanju pravih filozofskih problema. Obje teorije predstavljaju reakciju na problem duh-tijela i na problem objektivnog znanja. Karl R. Popper, The Myth of the Framework: In defence of science and rationality, ured. M. A. Noturno Routledge, London, 1994. str. 12.

287

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti može naći, napredujemo do otkrivanja novog problema. Ovdje, međutim, sama mogućnost kritičke rasprave – barem onakvu kakvu je zamislio Popper – ovisi o mogućnosti proturječnosti. Drugim riječima, ona ovisi o tome postoje li tvrdnje koje su povezane tako da sve ne mogu biti istinite, i da sve ne mogu biti lažne. Zadržimo se još malo na problemu razgraničenja, tj. kriterija razgraničenja empirijskih od neempirijskih iskaza, odnosno znanstvenih od neznanstvenih. Popper ovaj problem vidi kao: »Problem iznalaženja kriterija koji će nam omogućiti da pravimo razliku između empirijskih nauka, s jedene, i matematike i logike, kao i “metafizičkih” sustava, s druge strane«.266 Kako je odbacio indukciju kao neopravdanu, možemo reći da je sa ovim implicite odbačena i mogućnost empirijske verifikacije sustava, jer se ona postiže induktivnim putem. Međutim, to nikako ne znači da Popper odbacuje mogućnost iskustvene provjere jer samo u tom slučaju možemo govoriti o empirijskim sustavima. Ono što predlaže je da se za kriterij razgraničenja (demarkacije) uzme mogućnost opovrgavanja »mora biti mogućno da se jedan empirijski sustav opovrgne iskustvom.«267 Opovrgljivost sustava ili iskaza pravi razgraničenje između naučnih i vannaučnih sustava ili iskaza. Ovakvim kritičkim stavom se od naučnih sustava, koji moraju biti u odgovarajućoj formi, traži mogućnost izdvajanja u negativnom smislu tj. da budu opovrgljivi odnosno falsificirani. Ovim je na veoma vješt način izbjegnuta zamka koju nosi neki pozitivni ili afirmativni stav prema nekoj teoriji ili naučnom sustavu koji je uvijek privremen, jer ga kasnije negativne odluke mogu odbaciti. Već smo uzgred rekli da se kriterij razgraničenja ne može primijeniti na bilo kakve iskaze, već se moraju dovesti u formu koja to omogućava. Kao što Popper kaže: »Negacija jednog striktno univerzalnog iskaza268 uvijek je ekvivalentna striktno egzistencijalnom iskazu269 i vice versa«.270 Kako striktno univerzalni iskazi insistiraju na nepostojanju nekih stvari, mogu se sa nekim singularnim iskazom, tj. iskazom koji opisuje neki specifičan događaj, koji je suprotan tom odricanju, opovrgnuti. Striktno egzistencijalni iskazi, ne mogu se opovrgnuti jednim singularnim iskazom, već samo univerzalnim. I u jednom i u drugom slučaju vidimo da se »može empirijski odlučiti, o svakom, međutim, samo na jedan način (unilateralno).«271 Dakle, ovdje moramo obratiti pozornost na sljedeću činjenicu a to je da se striktno egzistencijalni iskazi ne mogu opovrći već samo verificirati jednim singularnim iskazom. Na primjer, ako se u nekom eksperimentu sa elementarnim česticama ne pojavljuje elektron iako je tim eksperimentom očekivan nikako ne znači da je time opovrgnuta teorija o egzistenciji elektrona. Da bi izbje266 267 268

269 270 271

Karl Popper, Logika naučnog otkrića, prijevod, Nolit, 1973. str. 67. Ibid. str. 74. Pod striktno univerzalnim iskazom Popper podrazumijeva hipotezu koja ima karakter prirodnih zakona u najopćenitijem obliku. Striktno egzistencijalni iskazi, po njemu, su iskazi koji tvrde ne-postojanje. Ibid. str. 107. Ibid. str. 102.

288

Kritički racionalizam Karla Poppera

gao nelogičnost, Popper, ove iskaze karakterizira kao neempirijske ili metafizičke i naučni (empirijski) iskazi su jedino striktni univerzalni iskazi. Asimetrija koja se ovdje javlja posljedica je uspostavljenog kriterija razgraničenja, a ne “igre” logičkim pravilima. Sada se jasno vidi da za razliku od logičkog pozitivizma, Popper metafiziku ne klasificira kao besmislicu bez značenja, kao što čini i Wittgenstein, već je u rješavanju okrenut postavljanju jasne granice. Ovakva postavka je sukladna sa činjenicom da »kriterijem razgraničavanja treba uzeti kao prijedlog za dogovor ili konvenciju«.272 Ovakav stav, dakako, odvodi direktno u konvencionalizam i spekulativni racionalizam. Ovo posljednje slijedi iz činjenice da Popper stoji na uvjerenju da se do naučnog otkrića ne može doći samo pravilnim deduktivnim zaključivanjem iz postojećeg fundusa empirijskog znanja, već uz to moramo imati vjeru u ideje koje su spekulativnog karaktera. Ako sada prihvatimo Popperov stav da su empirijske nauke sustavi teorija, a naučne teorije univerzalni iskazi, onda možemo govoriti o opovrgljivosti teorija. Zahtjev da naučne teorije budu u formi univerzalnih iskaza sadrži u sebi sljedeće: teorija mora biti tako definirana da u sebi sadrži dvije klase osnovnih iskaza – one sa kojima se ne slaže (zabranjuje ih) i one kojima ne proturječi. Takva teorija je opovrgljiva. Pod osnovnim iskazom Popper ovdje podrazumijeva iskaz (možemo reći i posljedicu) koja se može deduktivno izvesti iz teorije samo uz početne uvijete, a može biti u suprotnosti sa samom teorijom. Zapravo, teorija važi dokle god su deducirane posljedice ne proturječne, a kada se takva posljedica pojavi postoji mogućnost opovrgavanja. No, ovdje se dade zorno pokazati kako se Popper približava u krajnjoj instanci Poincaréu, jer ono što možemo nazvati osnovnim iskazom ili iskazima u nekoj teoriji je stvar dogovora. Ovo gledište koje Popper naziva “interpretacija u svijetlu teorije” zasnovano je točno na tome da činjenica koja opovrgava teoriju dolazi iz nje same što izaziva problem tumačenja. Zapravo, sam dogovor oko bazičnih iskaza postiže se primjenjivanjem neke teorije, a točno ovim primjenjivanjem stavljamo teoriju na probu. Baš ovdje počinju i najveće primjedbe koje se mogu uputiti kriteriju, jer se problem sastoji u tome što mi, na osnovu postojeće teorije izvodimo eksperiment, odnosno deduciramo iskaze koje treba da opovrgne. Konvencionalizam Poppera, prema kome se zakoni prirode ne mogu opovrći promatranjem, jer kao što nije moguće verificirati neki iskaz tako ga ne možemo opovrći,može u krajnjoj instanci uvijek pronaći izgovor za neopovrgavanje neke teorije uvođenjem ad hoc hipoteza. Ukoliko nemamo jasno definiranu osnovu, u smislu dogovorom utvrđenih osnovnih iskaza, uvođenjem dodatnih hipoteza teoriju uvijek možemo spasiti od opovrgavanja. Ovi događaji su sasvim izvjesni, s obzirom da se opovrgavanje događa u “kriznim trenutcima” za neku teoriju i da se tada može činiti da sa malim izmjenama i dotjerivanjima stvar može popraviti. Popper se slaže kako sa konvencionalističke točke gledišta to izgleda tako, ali kao rješenje predlaže sljedeće: »Mi odlučujemo, ukoliko našem sustavu zaprijeti 272

Ibid. str. 71.

289

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti opasnost, da ga nikada nećemo spašavati bilo kakvom vrstom kovencionalističkog lukavstva.«273 Pod lukavstvom podrazumijeva uvođenje ad hoc hipoteza i sumnju u eksperimentatora. Dalje, on traži da se neki sustav, koji je na ovakav način bio uspješan, ponovo preispita i ako treba opovrgne. Ovdje se pojavljuje još jedna bitna dilema; je li sustav bez konvencionalističkog lukavstva isti onaj kao sa njim, tj. je li određena “lukavstva” koja smo odbacili nisu smanjili stupanj univerzalnosti tog sustava. U slučaju pomoćnih hipoteza, Popper predlaže preispitivanje: je li hipoteze povećavaju ili umanjuju opovrgljivost i u skladu s ovim predlaže njihovo zadržavanje ili odbacivanje. Međutim, ovo preispitivanje može biti diskutabilno jer moramo znati već unaprijed je li ovim postupkom povećavamo ili smanjujemo općenitost neke teorije, što je u najmanju ruku veoma klimava hipoteza po sebi. Postoji još jedan prigovor koji ćemo navesti u ovom kratkom izlaganju a koji je čisto logičke prirode; jesu li naučni zakoni striktno ili numerički univerzalni zakoni. Pojam striktno univerzalnog iskaza već je spominjan kao forma prirodnog zakona, međutim s jednog drugog gledišta moguće je promatrati zakone i kao numerički univerzalne iskaze, koji opisuju jednu konačnu klasu elemenata određenih karakteristika. Drugim riječima, kada bi smo imali dovoljno vremena mogli bi smo nabrojati sve elemente i slučajeve tj. pojave na koje se odnosi. Tako bi predloženi kriterij pao u vodu, budući da bi bio neprimjenljiv, jer ne bi mogli da ispitamo sve pojedinačne slučajeve. Ovaj prigovor riješen je na sličan način kao i prethodni, odgovorom: naučni zakoni se tretiraju kao striktno univerzalni iskazi. Možemo na kraju ovog kratkog razmatranja obratiti pozornost na princip kauzalnosti koja ima izuzetnu važnost za znanost, a posebice za klasičnu fiziku. On se po Popperu, sukladno principu razgraničenja, nalazi u klasi metafizičkog mišljenja. On ga formulira kao: »Princip uzročnosti jest tvrđenje da svaki događaj može biti uzročno objašnjen – da može da bude deduktivno predviđen.«274 Promatranje može ići u dva pravca ovisno od interpretacije riječi “može”. Ako se pod ovim podrazumijeva da je uvijek moguće iz predviđanja rekonstruirati zakon i početne uvjete – tvrđenje je tautološko, a ako se pod “može” podrazumijeva postojanje zakona koji se pokazuju kroz neki događaj, onda primjenom kriterija razgraničenja vidimo da ovaj zakon ne može biti opovrgnut. Temeljem toga, Popper ga kao metafizički princip, prosto isključuje iz sfere nauke. Ovo može da izgleda kao odvraćanje od traganja za determinističkim zakonima iz kojih će se moći deducirati predviđanja, ali Popper inzistira na tome da samo treba napraviti razliku između naučnog i metafizičkog znanja i priznati »ni u jednom slučaju ne bismo mogli definitivno da kažemo da u nekoj određenoj oblasti nema zakona.«275

273 274 275

Ibid. str. 114. Ibid. str. 93. Ibid. str. 236.

290

Kritički racionalizam Karla Poppera

11.2. Opće naznake pristupa K. Poppera Na kraju ovog kratkog razmatranja pokušat ćemo ukratko rezimirati osnovne ideje vezane za teoriju znanosti. Dva problema sačinjavaju Popperovu teoriju znanosti: on ih naziva problem indukcije i problem demarkacije (razgraničenja). Problem indukcije može se formulirati na sljedeći način: kakav je odnos između teorijskog znanja i iskustva? Problem razgraničenja može se formulirati kao: što razlikuje znanost od metafizike, kao i od logike i matematike? Odgovore koje smo dobili uglavnom od pozitivizma su: znanje dobivamo iz iskustva posredstvom indukcije, tj. izvodeći univerzalne teorije iz skupine pojedinačnih činjenica; te induktivna metoda odvaja znanost od metafizike kao i od logike i matematike. Kao što smo već napomenuli, Hume je pokazao da su induktivni zaključci nevaljani, što je problem indukcije uopće. Odavde sijedi slijepa ulica koja daje sljedeće alternative; ili ćemo doći do znanja nevaljanim postupkom (iracionalizam) ili nećemo doći do znanja uopće (skepticizam), a stim se indukcija ruši i u ono drugom pitanju tj. kao temelj demarkacije. Popper iskustvo stavlja u drugu poziciju i u prvom dijelu Logike znanstvenog otkrića daje sljedeće postavke: do znanja dolazimo kada prihvaćamo iskaze koji opisuju iskustvo koje proturječi odnosno i pobija naše pretpostavke; s ovim se deduktivna, prije nego induktivna veza, nalazi između teorijskog znanja i iskustva. Iskustvo nas uči ispravljajući naše greške, a same pretpostavke koje je moguće podvrgnuti iskustvu trebale bi se uzimati u obzir kao znanstvene. Ovako postavljena stvar nema potrebe za induktivnim skokom koje je Hume smatrao nelogičnim, ali neizbježnim i Hobsonov izbor između iracionalizma i skepticizma je izbjegnut Tražeći izvor odgovor na pitanje odakle dolaze naše pretpostavke ako ne induktivno iz iskustva, Popper odgovara kao Francis Bacon da dolazi iz naše sklonosti pretpostavljanja; u svakom slučaju, ne mogu doći samo iz promatranja jer nema promatranja bez pretpostavke. Za njega su one prvotne jer pretpostavke su logički i psihološki pretpostavljene promatranju. Slikovito rečeno; cijelo vrijeme teoretiziramo kako bi se orijentirali u svijetu i naš susret s negativnim dokazima su sudari koji nam prenose znanje u obliku stvarnosti. Odnos između logičkog pozitivizma i Popperovog pristupa možemo slikovito opisati sljedećom metaforom; logički pozitivizam se ponaša u svom proučavanju kao čovjek koji se nalazi u zamračenoj sobi i nasumično pipanjem pokušava da otkrije svijet oko sebe, dok Popper pretpostavlja upaljeno svijetlo ali proučavatelj mora da stavi neke naočale da bi video svijet oko sebe. Iskustvo će pokazati je li izabrao dobru dioptriju i je li mora zamijeniti njih nekim novim fokusom kako bi dobio bolju sliku realnosti. Najčešća primjedba, koja se odmah nameće sa gledišta skepticizma, jest budući da nijedna količina iskustva neće konkluzivno verificirati izjavu, niti jedna količina iskustva je neće konkluzivno falsificirati. Da bi odgovorio na ovo pitanje, Popper upućuje na logičku asimetriju. Univerzalna izjava se ne da izvesti ili biti verificirana od pojedinačnih sudova, bez obzira na to koliko ih je ustanovljeno. 291

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Međutim, može biti kontraindicirana jednim pojedinačnim sudom Navedimo jedan, poznat, jednostavan primjer; iskaz svi su labudovi bijeli ne može se verificirati induktivnim putem, ali se može falsificirati samo jednim kontrarnim primjerom. Naime, navedeni iskaz, kao što Popper prijedlože, može se preformulirati kao; ne postoji nijedan ne bijeli labud i u tom slučaju ukoliko se pronađe samo jedan ne bijeli labud čitav iskaz je opovrgnut. Druga primjedba je da se snaga falsificiranog dokaza može uvijek izbjeći ad hoc definicijom ili jednostavnim odbijanjem odobravanja, koju Popper smatra nenadmašivom. On dalje zaključuje kako je ispravan put uključivanje sposobnosti falsifikacije u metodologiju. Za njega je metodologija skup odluka koje određuju djelovanje i određene su u normama “metodoloških pravila” jer se naše odluke bave pitanjem koji slijed djelovanja koje će najbolje potpomoći naše ciljeve. Temeljem toga, falsifikacionizam postaje vrhovno pravilo do tog stupnja da »pravila znanstvenog procesa moraju biti oblikovana na takav način da ne štite niti jednu tvrdnju u znanosti od opovrgavanja«. Šira epistemološka ambicija otkriva se kada Popper prelazi u generalizaciju sa tvrdnjom da se zbilja može reći kako se većina problema teoretske filozofije može reinterpretirati kao problem metode. Kroz Logiku znanstvenog otkrića Popper određuje svoju poziciju raspravljajući sa pozicijom logičkog pozitivizma koje se tiču značenja i sa dva tradicionalna gledišta koja se tiču znanosti: induktivizmom i konvencionalizmom Duhema i Poincaréa. Može se primijetiti, da poput logičkog pozitivizma, on izražava neograničeno povjerenje prema znanosti, ali za razliku od njih, on priznaje konstruktivnu (povijesnu) ulogu metafizike u znanosti. Linija razgraničenja između znanosti i metafizike je stvar odluke, a ne otkrića o prirodi stvari. Popperov napad na centralna gledišta logičkog pozitivizma potpomagale su propast tog pokreta. Popper drži konvencionalizam kao samoopravdani, branjiv i najvjerojatnije konzistentan sustav, a to je posebice naglašeno u pogledu metodologije. U suprotnosti sa “metodološkim naturalizmom” logičkih pozitivista, koji tretiraju crtu razgraničenja između metafizike i znanosti poput razlike koja postoji u prirodi stvari ili prirodi jezika, Popper je “metodološki konvencionalist”, predlažući pravila koja određuju izbore odluke koje su opet određene ciljevima. Njegova demarkacija odnosno razgraničenje trebala bi se prosuditi na temelju toga je li pokazuje se plodnom u pomaganju razvoja ciljeva novih ideja i novih problema. U kasnijim radovima Popper priznaje neke promijene u mišljenju. Kako rasprava o metafizici okružuje koncept istine, oprezno je izbjegao dotaći je u Logici znanstvenog otkrića, zadovoljavajući se logičkim odnosima (implikacija, tautologija, kontradikcija). Poslije, pod utjecajem Tarskog, počeo se slobodno koristiti konceptom istine i primicanja istini. U kasnijim godinama otvoreno je metafizičan uz davanje snažne potpore realizmu i indeterminizmu. Kroz Logiku znanstvenog otkrića pojavljuju se darwinovske metafore – borba za preživljavanje među teoretskim sustavima, prirodni odabir, sposobnost preživljavanja, iako je na posljednjim stranicama knjige odbačeno gledište da je znanost oruđe biološke prilagodbe. Ovaj darwinovski lajtmotiv je postao kontraverzna 292

Kritički racionalizam Karla Poppera

tema u Popperovom kasnijem radu tj. postavljanjem pitanja: je li evolucionirana biologija bila podvrgnuta istoj metodološkoj analizi kao fizika? Jesu li središnje ideje Darwina ili moderne sinteze falsifikabilne? Da zakomplicira stvar, Popper je promijenio vlastito mišljenje na tom središnjem pitanju, promatrajući darvinizam kao povijesnu pretpostavku u Objektivnom znanju i kao nefalsifikabilno skoro pa tautologija. On je također počeo zagovarati evolucijsku epistemologiju, tj. pokušaj da se objasni postojanje znanosti koja traži istinu u okviru prirodnog odabiranja, da bi se konačno dao biološki zaokret Kantovog problema “Kako je znanje moguće?”. Njegovo drugo predavanje o Herbertu Spenceru (1975.) bavio se endosomatskim i egzosomatskim prilagodbama kao oblikom znanja. Biološka razmatranja također igraju važnu ulogu u djelu Ja i njegov mozak. Postavljajući se nasuprot redukcionističko materijalizma najmodernijih stručnjaka na pitanje umtijelo, Popper koristi uglavnom indirektne argumente za interaktivni pluralizam. Razmišljanje o biologiji se pojavilo iz smjele nove metafizičke inicijative iz 1967./68. posebno provokativno naslovljeno Epistemology Withaut a Knownig Subject (Epistemologija bez spoznavajućeg subjekta). Razlikujući svijet fizičkih stvari od svijeta mentalnih stvari; Popper tvrdi da objektivno znanje nije ni u jednoj od njih, nego u “Svijetu 3” – svijetu od ljudi stvorenih objektivnih sadržaja misli. Takve intelektualne tvorevine imaju objektivno postojanje: teorija, problemi, problemske situacije, teoretske situacije i kritički argumenti imaju objekte i interrelacije čije analogne entitete ne možemo pronaći ni u fizičkom ni u mentalnom svijetu ni u fizičkom ni u mentalnom svijetu. Pohranjeno znanje postoji pa da ga nitko ne koristi. Kritičari Svijeta 3 smatraju neke od njegovih posljedica kontraintuitivnima: npr. ne sadrži samo sve istine nego i sve lažne izjave, koje prema tome imaju jednako objektivno “postojanje”. U kasnim 1940-tim Popper izdaje vrlo jak i elegantan sustav prirode dedukcije koji je doživio značajan interes. Promatra deduktivnu logiku kroz oruđe kriticizma i kaže da nikada nije do kraja uspio prepraviti neke manjkavosti u njemu. Njegova tehnička pažnja se usredotočila na teoriju vjerojatnosti, kojoj je već doprinio u Logici znanstvenog otkrića. Rezultat je vrlo apstraktan aksiomatski sustav bez eksplicitnih pretpostavki o logičkim odnosima među elementima na čijoj vjerojatnosti je definiran, i temeljem toga zasnovao je tu vjerojatnost kao istinitu generalizaciju izvodljivosti. Sustav je otvoren za mnoga nova tumačenja o vjerojatnosti izjava. Nadilazeći tumačenje učestalosti iz Logike znanstvenog otkrića, promatra vjerojatnost kao mjeru sklonosti stanja nekog svijeta da se razvija u jednom smjeru prije nego u nekom drugom. U pogovoru (1982) i u A World of Propensities (Svijet sklonosti ) ovo gledište se razvija u zanimljivu novu metafiziku. Zanimljivi su još neke Popperove postavke koje se tiču ljudske spoznaje. On odbacuje, kao što smo vidjeli, empirističku teoriju da je čovjekov duh najprije tabula rasa pa pretpostavlja da čovjek, a slično i životinje, na svakom stupnju životnog razvitka već posjeduje neko znanje u obliku dispozicije i očekivanja. Znanje nikada ne potječe od neke ništice, nego od nekog pozadinskog znanja koje se uzima kao sigurno. Prihvaćajući razvojni ili evolucioni pristup tumačenju spoznaje on 293

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tvrdi da su 999 od 1000 jedinica nekog znanja baštinjene ili urođene, a preostala jedinica sastoji se od modifikacije tog urođenog znanja. Možda je ova pretpostavka pretjerana, ali Popper na temelju ovoga postavlja i svoja dva teorema; prvi, sve stečeno znanje, svako učenje, sastoji se od modifikacije (moguće i odbacivanje) nekog oblika znanja ili dispozicije koja je postojala i prije, a u posljednjoj distanci od urođenih dispozicija. Iz toga onda slijedi i drugi teorem; svaki rast znanja sastoji se od poboljšanja postojećeg znanja koja se mijenja u nadi da se što više približi istini. Na osnovu ovih teorema da se zaključiti da on potpuno odbacuje svaku subjektivističku epistemologiju, kao što je to slučaj kod empirista, a posebice mogućnost svakog “izravnog i neposrednog opažajnog iskustva”. Također, i zdravorazumskoj teoriji spoznaje, kao što je to slučaj kod G.E. Moorea, Popper prebacuje što naučava da postoji samo jedna vrsta znanja, koje on zove “subjektivnim znanjem”. On naprotiv razlikuje subjektivno i objektivno znanje. Subjektivno je znanje zapravo organizmičko znanje jer se sastoji od dispozicija organizma, dok se objektivno znanje sastoji od logičkog sadržaja naših teorija, a koje su skupljene u knjigama i časopisima te pohranjene u knjižnicama. Kao što smo vidjeli u prethodnom dijelu izlaganja ono je svrstano u takozvani Svijet br. 3. Slično opravdanje spoznaje iz vanjske stvarnosti daje i Gerhard Vollmer.276 Zajedno s Popperom i on zastupa evolucionu teoriju spoznaje, a s obzirom na spoznaju osjetilnog svijeta hipotetski realizam. Govoreći o spoznaji stvarnosti, ponavlja Russellovu misao da je cilj svake filozofije i svake znanosti spoznaja. Dakako, ovdje se odmah nameće pitanje; kako utemeljiti, kako dokazati spoznaju? Postulat utemeljenja spoznaje vodi u trostruku slijepu ulicu (Albertova Münchhausen-Trilemma): ili beskrajno vraćanje, ili logički krug ili prekid postupka na nekom proizvoljno izabranom mjestu. Kako prve dvije mogućnosti ne dolaze u obzir, ostaje samo treća mogućnost. No to ipak zahtijeva apsolutno sigurne, ali netautološke iskaze. Tisućljećima su filozofi tražili takve iskaze koji bi “sami sebe nosili” i vidjeli ih u aksiomima, principima, čistim iskustvenim stavovima, tj. protokolarnim stavovima (Neurath), u elementarnim stavovima (Wittgenstein), u konstatacijama (Schlick), u stavovima opažanja (Carnap), u bazičnim stavovima (Popper), ali je ipak tzv. bazični problem iskustveno znanstvenih spoznaja ostao bez pravog odgovora. Nije pomoglo ni pozivanje na običan jezik kojim već uvijek govorimo i tako treba jednostavno početi “usred jednog predrazumijevanja” za riječi i iskaze (konstruktivizam i hermeneutika), jer se pokazalo da znanosti sa svojim hipotetsko-deduktivnim karakterom ne upotrebljavaju običan svakidašnji jezik. Moramo li onda prihvatiti apsolutni skepticizam? Ne, drži Vollmer, jer ako i nema apsolutno dokazivih iskaza, ima ipak onih koji su barem relativno dokazivi. Pritom se polazi od nedokazanih pretpostavki kao hipoteza. I u tom je smislu sve naše znanje i svaka znanost hipotetska. To ipak ne znači da takve iskaze ne bismo smjeli držati istinitima. 276

G. Vollmer, Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983.god.

294

Kritički racionalizam Karla Poppera

Filozofski postulati često imaju obilježje ispovijesti, a koje ćemo principe, aksiome ili pretpostavke odabrati, ovisi od osobne odluke. Dakako, ni tu nismo potpuno slobodni, jer se takvi principi moraju međusobno podnositi i moraju se pokušati barem kao hipoteze. Ti su principi ontološke, spoznajnoteortetske i metodološke naravi. Oni nisu niti bez osnova, jer se mogu navesti razlozi koji ih opravdavaju. Vollmer nabraja deset takvih postulata znanstvene spoznaje: 1. Postulat realnosti: postoji realni svijet, neovisan od opažaja i svijesti. 2. Postulat strukture: realni je svijet strukturiran. Kao takve strukture dolaze u obzir: simetrije, invarijacije, metričke strukture, uzajamno djelovanje, prirodni zakoni, individualne stvari, sistemi itd. 3. Postulat kontinuiteta: među svim područjima stvarnosti postoji neprekinuta povezanost, kontinuitet. Ne postoji nepremostiv jaz između mrtve materije i živih organizama, između biljaka i životinja, životinja i čovjeka, materije i duha. 4. Postulat tuđe svijesti: i drugi individui (životinje i ljudi) posjeduju opažaje i svijest. 5. Postulat uzajamnog djelovanja: naši su organi podraživani (aficirani) od realnog svijeta, tj. površina našeg tijela izmjenjuje energiju sa svojom okolinom. 6. Postulat funkcije mozga: mišljenje i svijest jesu funkcije mozga, tj. sve su svjesne pojave povezane s fiziološkim procesima (psihofizički aksiom). 7. Postulat objektivnosti: znanstveni iskazi moraju biti objektivni, tj. povezani sa stvarnošću, a ne sa sviješću nekog promatrača. Ta se objektivnost osobito očituje u intersubjektivnoj razumljivosti i provjerljivosti znanstvenih iskaza. 8. Postulat heuristike: radne hipoteze moraju pospješivati i poticati istraživanje, a ne priječiti. To je metodološki postulat istraživačke strategije. 9. Postulat spoznatljivosti: činjenice iskustvenih znanosti mogu se analizirati, opisati i objasniti “prirodnim zakonima”. 10. Postulat ekonomije mišljenja: nepotrebne hipoteze valja izbjegavati. To je također metodološki postulat (Ockhamova britva) koji zahtijeva minimalna objašnjenja. Ti postulati nisu međusobno sasvim neovisni. Prvih sedam postulata utemeljuju, prema Vollmeru, njegov hipotetski realizam. Njegove su glavne teze sljedeće: postojanje svijeta koji je (1) neovisan od svijesti, (2) zakonski strukturiran i (3) međusobno povezan; taj je svijet djelomice spoznatljiv i razumljiv na temelju opažanja (5), mišljenja (6) i intersubjektivne znanosti (7). Taj hipotetski realizam, za razliku od naivnog, kritičkog realizma, Vollmer označuje ovako: Pretpostavljamo da postoji svijet, da on ima određene strukture i da su te strukture djelomično spoznatljive i ispitujemo dokle možemo s tim hipotezama stići. Temeljem toga, 295

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti svi iskazi o svijetu imaju obilježje hipoteze, što neće ni logičara ne teoretičara znanosti priječiti da vjeruje u taj svijet. On doduše priznaje da je hipotetski realizam s obzirom na to koliko vrijede njegovi iskazi slabiji od ostalih oblika realizma, no ta je skromnost samo logičke naravi. Postulat realnosti svijeta (hipotezu realnosti) ipak potkrepljuju mnogi razlozi ili argumenti. U prilogu postulata ili hipoteze stvarnosti svijeta Vollmer donosi trinaest argumenata i zaključuje: »Ti bi nas argumenti morali dovesti do toga da pretpostavku od svijesti neovisnog i strukturiranog svijeta smatramo dobro utemeljenom hipotezom«. On smatra da taj postulat spada među hipoteze koje se ne mogu ni provjeriti ni opovrgnuti, ali su ipak neophodne za znanost i pritom navodi Popperov tekst o neodoljivosti argumenata za realizam koji smo već gore naveli.277 Novije, osobito angloameričke epistemologije problem izvanjskog svijeta nastoje rješavati ponajviše unutar fundacionalizma. Zanimljivo je primijetiti da se i u tom pokušaju rješavanja problema izvanjskog svijeta pružaju dvostruka rješenja i to opet kao izravni i neizravni ili “reprezentativni” realizam. Oba mišljenja prihvaćaju stvarnost izvanjskog svijeta, ali neizravni realizam pretpostavlja da je za opažanje neovisnih predmeta u svijetu potreban “posrednik” obično izvan “osjetilna datost” (“sense-datum” ili “sense-impression” ili jednostavno “sensum») koja mora najprije biti opažena te koja onda potiče subjekta da prihvati stvarnost izvanjskog svijeta ili da zaključi na nju. Indirektni se realizam poziva na razne argumente sebi u prilog, a najpoznatiji su ovi: pozivanje na introspekciju i različitost opažajnih stanja; argument vremenskog zaostajanja (time-lag argument) makar i vrlo kratko, između načina postojanja objekta i našeg opažanja; argument iluzije, bilo da se objekt predočuje drukčije nego što jest, bilo da smo u stanju halucinacije; i konačno argument na temelju otkrića neuropsihologije o velikoj složenosti uzročnih procesa u mozgu tijekom opažanja. Izravni realizam, naprotiv, poriče potrebu takvog posrednika i tvrdi da su predmeti našeg opažanja stvarni objekti koji postoje neovisno od svakog spoznavatelja. Taj izravni realizam dijeli se opet na dva oblika i to: naivni i znanstveni realizam, a razlika među njima ovisi o tome koje osobine zadržavaju predmeti kad nisu opažani. Naivni realisti drže da predmeti zadržavaju “sve” osobine, tj. oni nemaju samo oblik i veličinu, nego su i vrući ili hladni, različito obojeni, različitih okusa i mirisa, glatki ili hrapavi, glasni ili tihi i onda kad ih nitko ne gleda, sluša, miriše i sl. Znanstveni realisti, naprotiv, smatraju da predmeti u svijetu ne zadržavaju sve te osobine, jer neke od njih ovise od njihova odnosa prema subjektu koji ih opaža. Znanstveni realizam zadržava, dakle, izravno opažanje svijeta, ali sužava ga samo na neke njegove osobine. Ta je razlika tijesno povezana s razlikom između prvotnih i drugotnih osobina (kvaliteta) što ju je istakao J. Locke. No i neizravni se realizam također može promatrati u njegovu naivnom i znanstvenom obliku, a razlike su gotovo iste kao i kod izravnog realizma 277

Vollmer (1983.), Ibid., str. 25-40.

296

Kritički racionalizam Karla Poppera

O problemima znanstvenog realizma, odnosno antirealizma obratit ćemo pozornost u posebnom poglavlju. U daljnjem dijelu teksta analizirat ćemo stavove Thomasa Kuhna koji će, posebice u odnosu na pitanje kumulativnog razvoja znanosti, napraviti otklon kako od logičkog pozitivizma tako i od kritičkog realizma.

297

12. Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija278 U ranim 1960-tim godinama uočili su se jaki nemiri u filozofiji znanosti, kojom je tada dominirao logički pozitivizam Budući da je filozofija znanosti bila normativno orijentirana, tj. pokušala je pokazati kako bi prava znanost trebala izgledati, činilo se da povijesne studije pokazuju da praksa u znanosti, ona prošla i buduća, nije slijedila te odredbe. Thomas Kuhn je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo Struktura znanstvenih revolucija koje dovelo do sukoba između osnovnih opredjeljenja filozofiji i povijesti znanosti. Glavni pojmovi kao što su revolucija, paradigma, nesumjerljivost itd., bili su u središtu filozofskih i teorijskih razmatranja. Zapravo Kuhnovo prvo djelo iz oblasti povijesti znanosti je »Kopernikanska revolucija« (1957.). Kuhnov povijesni rad nakon svog glasovitog djela uglavnom se ticao opstojnosti kvantne mehanike »Izvori za povijest kvantne mehanike« (1967.) koje sadrži popis bitnih materijala sa intervjuima mnogih koji su doprinijeli kvantnoj mehanici »Black Body Theory« i »Kvantni diskontinuitet« (1978.) su kontroverzni obračun uvoda u kvantnu hipotezu. Neki Kuhnovi seminari o povijesti i filozofiji znanosti su sadržani u »The Essential Tension«. (1977.) Kuhn je podučavao na Harvardskom Sveučilištu do 1956. kada je pristupio Kalifornijskom Sveučilištu Berkeley da podučava povijest znanosti. 1964. godine došao je na Sveučilište Princeton. Na kraju je postao profesor filozofije i povijesti znanosti na Massachusetts Institute of Technology do mirovine 1992. Umro je 1996.god. U našem razmatranju o filozofiji znanosti pokušat ćemo analizirati glasovito dijelio T. Kuhna jer ono po svom značaju zauzima jedno od vodećih mjesta u suvremenom filozofskom promišljanju. Nije zbog toga nimalo čudno što se tijekom posljednjih decenija – uključujući i najpoznatije predstavnike filozofije znanosti našeg doba – poziva na određene ideje, ili polemizira sa pojedinim tezama Kuhnove knjige. Nije čudo ni to što je, dvije godine po objavljivanju ove knjige, na Internacionalnom kolokviju za filozofiju znanosti u Londonu (1963.) već došlo do konfrontacije gledišta o osnovnim problemima kojima se knjiga bavi. Ova zanimljiva diskusija u kojoj su učestvovali najznačajniji predstavnici filozofije znanosti od K. Poppera do I. Lakatosa objavljena je 1970. pod naslovom Kritika i rast 278

Kao što i sam naslov kazuje, iz širokog skupa pitanja koja spadaju u oblast filozofije znanosti, Kuhn je u svojoj knjizi izabrao grupu problema koji su ključni za razmatranje razvitka naučnog saznanja i na njih je usmjerio svoju pozornost. U toj problematici on je postigao mnogo – temeljito je analizirao složeni problem revolucionarnih izmjena u bazičnim pojmovima nauke i uspio da pruži svježu i veoma originalnu sliku mehanizma razvoja nauke. Naravno, Kuhn se pri tome oslanjao na svoja opsežna proučavanja povijesti, prije svega prirodnih znanosti, kao i na svoje široko u oblasti psihologije, fizike, kemije i astronomije. Nije nevažno reći da je prvo studirao fiziku, pa filozofiju i psihologiju.

298

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

saznanja (Criticism and the Growth of Knowledge, Cambridge, University Press, 1970.). Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima da se i kod logičkog pozitivizma pa i kritičkog racionalizma K. Popper razvoj znanosti, koji je za njih nesumnjivo evidentan, odvija kumulativnim putem. Nagomilavanje otkrivenih činjenica, fenomena i zakona znanost krči svoj put prema ostvarenju svog cilja, a to je dostizanje jedne potpune istine. Kod ova dva pristupa koja su koncepcijski i metodološki dijametralno suprotna imaju zajedničku pretpostavku o stvarnom i kontinuiranom razvoju znanstvene teorije. U ovoj točki Kuhn je sa svojim radom, a posebice u dijelu Struktura znanstvenih revolucija napravio radikalnu izmjenu. Njegov razvoj znanosti ima potpuno drugačiji hod, ako uopće o nekom razvoju možemo govoriti u onom smislu kako je to koncipirano prije njega, koji je daleko od toga da je kumulativno i kontinuiran nego skokovit, diskretan sa izmjenom normalnog hoda znanosti i kratkim periodom burnih revolucija uz promjenu općih stavova, koje naziva paradigmama. Ovako koncipiran rast ili razvoj znanosti nije samo jedna racionalno povijesna rekonstrukcija ili povijesni udžbenik, nego ovaj pristup je potpuno drugačiji koji će izazvati posljedice u promijeni shvaćanja same biti znanosti. Sama znanost postat će s ovim upitna i u epistemološkom, logičkom i metodološkom smislu pa čak u krajnjoj instanci i u njenom samopostavljenom statusu kao jedinog ispravnog puta dostizanja objektivne istine. U ovom kratkom razmatranju pokušat ćemo dati osnovne ideje Kuhnovog pristupa sa posebnim akcentom na njegovo glasovito djelo. Međutim, prije nego što krenemo na analizu nekih, za nas bitnih stavaka, pokušat ćemo dati neke uvodne napomene koje će omogućiti razumijevanje problematike. Kako je Kuhunov pristup problematici rasta saznanja originalna, morat ćemo prvo razjasniti neke fundamentalne pojmove, koji se pojavljuju po prvi put u teoretskim razmatranjima filozofije znanosti. Tu prije svega mislimo na pojam “normalne nauke” i “paradigme”. Ova dva pojma su široko zahvaćena i međusobno povezana tako da nam se čini za prikladnim da u početku damo neke naznake ili smjernice jer će se u kasnijem razmatranjima popunjavati sadržaj tih pojmova. Kuhnov pojam “paradigma” je izuzetno složen i ne možemo se složiti sa onima koji žele da taj pojam shvate previše jednostavno, bilo da paradigmu izjednačavaju sa “osnovnom teorijom” ili da je identificiraju sa “općim metafizičkim gledištem”. Zapravo, radi se o jednom složenom konceptu koji ima svoj, kako znanstveni tako i filozofski, sociološki aspekt. Temeljem toga, paradigma nije samo osnovica teorije u smislu općepriznatih naučnih dostignuća, već isto tako uspješna metafizička spekulacija koja znanstvenicima tijekom određenog perioda pruža ne samo model-problem, već isto tako i model-rješenje, a najzad, ona je i skup općeprihvaćenih uvjerenje koji dobivaju svoj konkretni oblik u nekom udžbeniku ili klasičnom znanstvenom djelu. Odnosno paradigma bi bila, kako sam Kuhn kaže, s jedne strane čitava ona konstrukcija uvjerenja, vrijednost, tehničkih procedura itd. koja je zajednička čla299

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti novima jedne određene znanstvene zajednice, dok bi, s druge strane, označavala jednu vrstu elemenata u toj konstelaciji, ona konkretna rješenja znanstvenih zagonetki koje, kada se primjene kao modeli ili primjeri, mogu da posluže kao osnova za rješavanje preostalih zagonetki normalne nauke. Pod “normalnom naukom”, za razliku od kratkog perioda naučnih revolucija, Kuhn podrazumijeva ono što, shvaćanju, predstavlja redovito stanje nauke, tj. istraživanje koje je čvrsto zasnovano na nekoj paradigmi koja pruža relativno dugotrajnu osnovu za nekritičku naučnu praksu. Ova praksa se uglavnom iscrpljuje kroz tri klase aktivnosti: prikupljanje značajnih činjeničnih određenja, demonstracija slaganja činjenica sa teorijom i artikulacija teorije. Budući da smo ukratko definirali osnovne pojmove, možemo preći na još jednu ključnu točku tj. Kuhnovu definiciju naučnih revolucija, tako on kaže: »Kad normalna znanost – odnosno kada profesija ne može više da izbjegne nepravilnosti koje potkopavaju postojeću tradiciju naučne prakse – tada počinju neuobičajena istraživanja, koja vode profesiju, ako ništa drugo, a ono do nekog novog skupa osnovnih uvjerenja, do nove osnovice za upražnjavane nauke. Neuobičajene epizode u kojima se to pomjerane profesionalnih uvjerenja odigrava, jesu one koje se u ovom ogledu nazivaju naučnim revolucijama … - ... Svaka od njih dovela je do toga da zajednica (naučnika) odbaci neku dotle dugo poštovanu naučnu teoriju, u korist druge koja je sa njom nespojiva.«279 Odnosno na drugom mjestu: »Znanstvene revolucije su ovdje uzete kao one ne kumulativne razvojne epizode u kojima se stara paradigma u potpunosti ili djelomično zamjenjuje novom, koja je nespojiva sa staramo.«280 Na osnovu ovih karatnih definicija može se već izvesti dvije osnovne karakteristike osnovnog shvaćanja znanstvenih revolucija: 1. Revolucije su neuobičajene, odnosno rijetke epizode u znanosti, dok bi dugački period normalne znanosti predstavljali ono redovito stanje nauke, koji istodobno odgovara većini znanstvenika Ne samo to, Kuhn smatra da samo tokom tog perioda normalne znanosti progres odgovara onom pretpostavljenom razvoju znanosti koji izgleda očigledan. 2. Nova vladajuća znanstvena teorija ili paradigma, nespojiva je sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru teoriju. Ovakva Kuhonova koncepcija očito je sasvim specifična i nije u skladu sa bilo kakvim dotadašnjim razmatranjima. Činjenica je da se i prije Kuhna govorilo o revolucijama u znanosti, kao što je to slučaj i kod Poppera, ali smisao promijene je potpuno drugačiji. Ovdje moramo napraviti malu paralelu sa Popperom koji u izvjesnom smislu također zastupa ideju o ulozi revolucija u znanosti, pa bi se 279

280

T. S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions, Chicago, University of Chicago Press, 1962. str. 6. Ibid., str. 91.

300

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

moglo očekivati da su njihova gledišta slična, što u nikom slučaju nije točno. Kao što smo vidjeli u prethodnim razmatranjima Popper ne zastupa gledište o razvoju znanosti putem akumulacije promatranja, kao što je to slučaj kod logičkog pozitivizma, već: »Putem ponovljenih odbacivanja naučnih teorija i njihovim zamjenjivanjem boljim ili u većoj mjeri zadovoljavajućim teorijama .« 281 Ove nove teorije, mada moraju da objasne i stare činjenice, mogu ih objasniti na jedan drugačiji način, a ne onako kako su to činile stare teorije. U svakom slučaju, od novih teorija se traži da budu što je moguće smjelije i neočekivanije. To znači da znanstvena revolucija, prema Popperovom stavu, predstavlja bitnu i nezamjenjivu komponentu rasta znanstvenog saznanja. Ovako zamišljen rast znanosti sasvim prirodno podrazumijeva ili zahtijeva postojanje rivalističkih hipoteza ili teorija. I stvarno, Popper smatra da se u većini slučajeva, ili u svim važnim slučajevima mora postojati nova teorija koja će pronaći sve nedostatke stare teorije. Na taj način, do pobijanja jedne naučne teorije najčešće dolazi tako što opovrgavajući eksperiment predstavlja krucijalni eksperiment, tj. eksperiment zamišljen da odluči između dvije ili više rivalskih teorija. U ovakvom kontekstu period revolucija ima sasvim drugačiji smisao nego kod Kuhna. Naime, dok za Poppera znanost nema, niti se može zamisliti bez kritičkog mišljenja, za Kuhna tek odbacivanjem kritičkog mišljenja označava prijelaz na znanost. Znači ono što je stvarno znanstveno za Poppera, teško da uopće predstavlja znanost za Kuhna i obratno. Ovo nikako ne znači da Popper negira značaj normalne znanosti282 tako on kaže: »Dogmatsko gledište vezivanja za jednu teoriju dokle god je to moguće, od velikog je značaja. Bez njega ne bismo nikada mogli da pronađemo što je sve sadržano u jednoj teoriji – napustili bismo tu teoriju prije nego što bismo stvarno imali priliku da ustanovimo njenu snagu; sukladno tome, nikakva teorija ne bi nikada bila u stanju da odigra svoju ulogu unošenja reda u svijet, našeg pripremanja za buduće događaje, privlačenje naše pažnje na događaje koje inače ne bismo nikada primijetili.«283 Dakle, za Poppera razvoj znanosti ima svoj kontinuitet od uobičajenog razvoja pa preko neuobičajenog perioda u kojima se otvaraju novi horizonti itd. Nakon toga stara teorija će biti djelom odbačena a dijelom ukomponirana i redefinirana novom teorijom. Iako imamo izvjesnu kvalitativnu razliku između nove i stare teorije one su kompatibilne tako da možemo zaključiti da i ovakva interpretacija razvoja znanosti ima izvjesni kontinuiran i kumulativan karakter. Ali da vidimo kako, po Kuhnovom shvaćanju, dolazi do tih neobičnih epizoda u znanosti koje on naziva znanstvenim revolucijama. U periodu normalne znanosti, koji nastaju odmah po zamjeni jedne paradigme drugom, nova paradigma se raz281 282

283

K. R. Popper, Conjuctures and Refutations, New York, Basis Books, 1962., str. 216. Možda bi bilo bolje reći kako se pojmovi perioda “normalne nauke” i perioda revolucija, mogu kod Poppera dobiti i primjereniju jezičku i smislenu konotaciju kao “period uobičajene i neuobičajene nauke”. Ibid., str. 312.

301

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vija, artikulira i proširuje. Ukoliko se u ovom burnom razvoju pojave nesuglasice sa teorijom na njih se uglavnom ne obraća pozornost. To je, općenito, period koji karakterizira kao proces “akumulacije”. Naime, kada mogućnosti razvoja u okviru jedne paradigme počinju da se iscrpljuju, kada dođe do neuspjeha u normalnoj aktivnosti rješavanja problema, znanstvenici tada postaju sve više svjesni postojanja različitih nepravilnosti, što je onda preduvjet za nastajanje bilo kakve prihvatljive promjene teorije. Prelazak sa paradigme u krizu na novu paradigmu je kratak, zapravo kako Kuhn kaže on se ne može odvijati korak po korak, budući da se ne obavlja silom logike i neutralnog iskustva, tj. pod utjecajem argumenata. Uvjeravanje već nastaje kao plod preobraćenja, tj. mora da se odigra iznenada i odjednom, kao prebacivanje s jedne geštalt-slike na drugu. Ovaj trenutni, revolucionarni, preobražaj u nauci tj. promjena paradigme predstavlja jednu od ključnih točaka u njegovoj teoriji i točno to mjesto će biti i najviše kritizirano. Naime, Kuhunu se zamjera to što njegova nova paradigma ne može nikada da ima bilo kakvu stvarnu pred-povijest. Na osnovu teze o monopolskom položaju vladajućih paradigmi, kao i teze o nespojivosti stare i nove paradigme, znanstvenici bi trebali, sve do onog iznenadnog trenutka kada dođe do promijene, da misle u jednom sasvim drugom pravcu. Ovdje se sa navedenom brzom promjenom paradigme nameće jedan jednostavan zaključak da je prelaženje na novu paradigmu isto njezino pronalaženje što predstavlja u najmanju ruku jedan čudan zahvat. Kuhn je izbjegavao potpun odgovor na ovo pitanje jer je on vodio u labirint novih poteškoća. Naime, logično je očekivati da je prelaženje na novu paradigmu jedan kratkotrajan proces a njezina konstitucija složen i dugotrajan proces, no to bi onda postavilo niz neugodnih pitanja odnosa stare i nove paradigme itd. Ova promjena paradigmi ima još jednu bitnu posljedicu, a to je da se nove teorije pronalaze ili ostvaruju u “jednom komadu”, odnosno možda bi bilo bolje reći da se u tom trenutku ostvaruje “okvir” teorije koji će u periodu normalne znanosti biti popunjen određenim sadržajem. Kada govori o trenutnoj promijeni on prije svega misli na probijenu tog okvira. Također, moramo priznati da Kuhn ne pretpostavlja potpuno trenutačno stvaranje paradigme nego da i ona u periodu normalne znanosti ima izvjesnu evoluciju. Također uvodi i pojam pred-paradigmičkog razdoblja i tako kaže: »Često nova paradigma nastaje, bar u zametku prije nego što je kriza otišla tako daleko ili bila eksplicitno sagledana«.284 Ili, najzad: »Filozofiji znanosti se u više navrata pokazali da je na neki dani skup podataka uvijek moguće urediti više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti pokazuje, posebno u ranim fazama razvoja znanosti neke nove paradigme, da čak nije mnogo teško smisliti takve alternativne mogućnosti. Ali, takvo pronalaženje alternativnih mogućnosti je nešto što znanstvenici rijetko preuzimaju, osim tijekom pred-paradigmične faze razvoja svoje znanosti tj. u vrlo posebnim prilikama tijekom evolucije koja slijedi».285 284 285

Ibid., str. 86. Ibid., str. 76.

302

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

Ovim se ublažava prije navedena kritika, ali ne otklanja niz novih pitanja što se tiče uloge zametka nove paradigme u periodu normalne znanosti sa svojom dominantnom paradigmom. Jedno od pitanja bi moglo biti; može li nova paradigma u periodu normalne znanosti sama izazvati krizu i kakva je njena uloga? Dakako, Kuhnov odgovor bi trebao biti odričan i negirati bilo kakvu ulogu paradigme zametka u odnosu na dominantnu paradigmu što se nama čini iako opravdanim ali pomalo čudnim fenomenom. U vezi sa Kuhnovom interpretacijom trenutnog prelaska sa stare na novu paradigmu bilo bi interesantno napomenuti da neki kritičari kao što je I. Lakatos to tumače “iracionalni skok vjere”. Kuhn, dakako, odbacuje takvu interpretaciju i to pokušava objasniti razlikom između “uvjeravanja” i “preobraćenja”. Da bi došlo do uvjeravanja znanstvenik mora da prihvati novu teoriju tako što će je prevesti na svoj jezik. Međutim: »Prevođenje jedne teorije ili pogleda na svijet na vlastiti jezik ne znači odmah da je ta teorija postala naša. Za to se mora doći do bliskosti, otkriti da mislimo i radimo u jednom jeziku koji nam je ranije bio stran, a ne samo da prevodimo sa njega.«286 Kuhn također sugerira da ovo iskustvo preobraćenja lakše dolazi kod mladih ljudi i da znanstvenik i bez takvog iskustva: »…može ipak da koristi novu teoriju, ali će on to činiti kao stranac u nekoj stranoj sredini, a ta mu je alternativa dostupna samo zato što tu već postoje oni koji su domoroci … Iskustvo preobraćenja, za koje sam rekao da je nalik geštalt-preobraćenju, ostaje, prema tome, u osnovi revolucionaran proces.«287 Vidjeli smo u prvom dijelu teksta kako ovom periodu “revolucionarne” promjene u znanosti kod Kuhna odgovara onom periodu koje Popper zove “neuobičajenom” periodu razvoja. Moglo bi se na prvi pogled pomisliti da su ove dvije koncepcije slične, ali to nikako nije točno. Znanstvene revolucije, za Kuhna, uključuju ne samo karakteristične trenutnosti, mada u jednom drugom značenju od onoga koji bismo mogli da pripišemo Popperu. Prelazak s nove na staru teoriju za Kuhna je neočekivan u tom smislu, što je nova teorija nespojiva sa starom, ili nesumjerljiva u odnosu na staru. Nova paradigma predstavlja rekonstrukciju danoga područja na temelju novih osnovnih pretpostavki, tako da profesija mijenja čitav svoj pogled na to područje, na njegove metode i ciljeve; drugim riječima, »poslije revolucije znanstvenici rade u jednom drugačijem svijetu.« Ovakav stav ili bolje rečeno posljedica paradigmične promjene znanstvenih teorija je također bitna točka koja u potpunosti odvaja Kuhna od Poppera i ostalih teoretičara razvoja znanosti. Nesumjerljivost teorija definitivno odbacuje ideju kumulativnog razvoja znanja, i ne samo to, u epistemološkom smislu postavlja upitnost same ideje razvoja znanosti. Mnoge su se rasprave vodile i vode oko ovog problema nesumjerljivosti i oni koji prihvaćaju Kuhnovo gledište u odgovoru na ovaj problem variraju od onih koji smatraju da je nesumjerljivost prisutna samo u onim početnim fazama, a da u kasnijem periodu “normalne” znanosti uočavaju dosta zajedničkih točaka sa 286 287

Ibid., str. 204. Ibid., str. 204.

303

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti prethodnom teorijom, što u izvjesnom smislu opet navodi na neku vrstu evolucije znanosti. Na drugoj strani su oni teoretičari koji nesumjerljivost shvaćaju doslovno što u potpunosti narušava ideju kontinuiranog razvoja znanosti. Drugi problem koji nam se čini bitnim da napomenemo, a koji je u izvjesnom smislu povezan i sa nesumjerljivošću teorije, jest pitanje o mogućnosti istodobnih postojanja dvije ili više paradigmi koje se odnose na isti teorijski problem. U izvornoj interpretaciji Kuhn kaže kako postojanje istodobno više paradigmi u periodu normalnih znanosti nije moguć, a to je jedino moguće u periodu predparadigmičnog razdoblja. Mi radimo, po njemu, u tzv. reorganizaciji opće slike putem jedne paradigme (geštalt efekt) i metaforično rečeno dijelovi neke slike su mnogi ali okvir te slike je samo jedan. Popper ima sasvim drugi stav i on, na primjer, ukazuje na činjenicu da su se, od antičkih vremena, razvijale naporedno rivalske teorije o materiji. Kuhn bi, razumije se, mogao da tvrdi da, gdje god se tako nešto događa, to samo pokazuje da dotična znanost još nije izišla iz svoga pred-paradigmatičkog stupnja razvoja, odnosno još nije zakoračila u zreli stupanj svog razvoja. Ali, tada bi se potpuno izgubio svaki iole određeni kriteriju razlikovanja pred-paradigmatičke i zrele znanosti. To je, vjerojatno, i jedna od bitnih primjedbi vezano sa Kuhnovim shvaćanjem strukture znanstvenih revolucija. Međutim, da je svrsishodno da se ukratko osvrnemo i na njegovo shvaćanje krize u znanosti, kao i na tezu o “nekorigibilnosti” paradigme u “normalnoj” znanosti. Uzroke nastajanja krize u okviru jedne paradigme, Kuhn vidi prije svega u tome što svaka paradigma tijekom vremena iscrpi svoje mogućnosti, samim tim što je ograničen broj relevantnih ili smislenih pitanja koja se unutar nje mogu postaviti; drugim riječima, počnu se prekomjerno gomilati pitanja na koja dana paradigma nije u stanju da odgovori. Uzrok bi bio, dakle, rastući vanjski pritisak. Ovo gledište koje sadrži u sebi nešto istine, predstavlja zapravo veliko osiromašenje u pogledu sagledavanja mogućnih uzroka krize. Mogućno je navesti više drugih uzroka krize, koje Kuhn ne spominje. Tako, na primjer, promjena same realnosti; naime, dok realnost astronomskih i fizičkih nauka ostaje relativno ista kroz prilično dug period vremena, i samo se mijenja naša percepcija te realnosti u ovisnosti od naših teorijskih gledišta, vrijednosnih sistema, problema i potreba, dotle je realitet društvenih nauka sama po sebi podložna čestim i kvalitativnim promjenama. Ovdje moramo istaknuti činjenicu kako Kuhn misli na razvoj znanosti, a što čine i drugi filozofi znanosti, misli uglavnom na prirodne znanosti. Međutim, ideja o paradigmama se prostire i na druga znanstvena područja, kao što su društvene znanosti. Tako da se u ovakvim slučajevima moraju dati odgovarajuće dopune. Možemo na kraju ovog kratkog uvoda dati neke komentare i kritike Kuhnovog gledišta, koji nam se čini, radikalizira stvar do kraja kao što je to slučaj sa P. Feyerabendom. On stavlja kritičku primjedbu na Kuhnovo shvaćanje o tome da postojanje tradicije rješavanja zagonetki predstavlja onaj kriteriju pomoću kojega 304

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

je mogućno izdvojiti znanstvenu od svih drugih ljudskih aktivnosti. Naime, ako je tradicija rješavanja zagonetki toliko bitna, ako je javljanje toga svojstva ono što ujedinjuje i karakterizira jednu specifičnu i dobro uočljivu disciplina, onda Feyerabend ne vidi kako bismo mogli da iz toga isključimo recimo Oxfordsku filozofiju običnog jezika, ili, ako bi se uzeo još ekstremniji primjer, organizirani zločin, kod kojeg se, kako izgleda, radi o rješavanju zagonetki par excellence. Feyerabend isto tako, sasvim opravdano, primjećuje da ukoliko Kuhn želi uspješno da brani svoju tezu o tome kako je razumno da zrela znanost odbacuje svaku nesputanu bitku između alternativa, priznajući samo normalno istraživanje unutar jedne određene paradigme, on bi morao da pokaže u čemu je onda poželjnost revolucija, kao i onoga posebnog načina na koji normalna znanost vodi ka revolucijama. Revolucije, naravno, donose promjenu paradigme. Međutim, ukoliko se pođe za Kuhnovim opisom ove promjene, ili geštalt prebacivanja, kako on to zove, nemoguće je reći da su revolucije vodile nečem boljem. Nemoguće je to reći zato što su pred-revoluciona i post-revoluciona paradigme često nesumjerljive. Ovdje nećemo se više baviti Feyerabendovom kritikom Kuhnovog gledišta jer ćemo o njemu više govoriti u takozvanom sociološkom obratu. U daljnjem dijelu obratimo pozornost na neke osnovne karakteristike i ideje njenog glasovitog djela.

12.1. Struktura znanstvenih revolucija U samom uvodu Kuhn napominje kako razvoj znanosti na koji smo naučeni preko dosadašnjih knjiga i udžbenika, shvatili kao jedan logičan kumulativni rast, predstavlja običnu zabludu. Tako kaže: »Posljednjih godina, međutim, neki povjesničari znanosti našli su da je sve teže i teže ispuniti one obaveze koje nameće pojam razvoja – putem – akumulacije. Kao kroničari jednog razvojnog procesa oni su otkrili da dopunska istraživanja ne olakšavaju nego otežavaju odgovor na takva pitanja kao što su ...«288, pa Kuhn daje određena pitanja o točnom prostornom i vremenskom lociranju odgovarajućih otkrića. Također, u početku svog razmatranja definira dva osnovna pojma kao što su “normalna nauka” i “paradigma”. U uvodnom dijelu dali smo neka objašnjenja tih pojmova, ali nije suvišno da damo još neka dodatna objašnjenja koje navodi Kuhn: »Dostignuća koja posjeduju ove dvije karakteristike u buduće ću zvati “paradigmama”, terminom koji je u bliskoj vezi sa terminom “normalna nauka!”. Odlučujući se za taj termin htio sam da sugeriram da neki od prihvaćenih primjera aktualne naučne prakse – primjeri koji uključuju zakone, teorije, primjenu i instrumentaciju zajedno – pružaju modele iz kojih proizlazi posebno koherentna tradicija znanstvenog istraživanja. To su tradicije koje povjesničari opisuju 288

Ibid., str. 41.

305

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti pod takvim rubrikama kao što su “ptolomejska astronomija” (ili “kopernikanska”) “aristotelovska dinamika” (ili “newtonovska”), “korpuskularna optika” (ili “valna”) itd. Proučavanje paradigme uključujući mnoge koje su daleko više specijalizirane od onih koje su naprijed ilustrativno, predstavlja ono što studenta uglavnom priprema za članstvo u posebnoj naučnoj zajednici u kojoj će kasnije da djeluje. S obzirom da će se on tu pridružiti ljudima koji su osnove iz svoje djelatnosti naučili iz istih konkretnih modela, njegova predstojeća praksa rijetko će izazvati čista neslaganja oko fundamentalnih stvari. Ljudi čije se istraživanje zasniva na zajedničkim paradigmama moraju se pridržavati istih pravila i standarda za znanstvenu praksu. To pridržavanje kao i očigledna jednodušnost koju ono stvara, predstavlja prethodne uvjete za normalnu znanost, to jest za stvaranje i produžavanje posebne istraživačke tradicije.«289 Kao slikovit prikaz razvoja znanosti, objašnjen na ovakav Kuhnov način, navedimo jedan primjer kao što je to slučaj sa istraživanjem u elektrodinamici. On navodi da povijest električnog istraživanja u prvoj polovici XVIII. stoljeća jedan egzemplarni primjer kako se znanost razvija prije nego što postigne svoju prvu univerzalno prihvaćenu paradigmu. Tijekom tog razdoblja, navodi Kuhn, bilo je isto toliko gledišta o prirodi elektriciteta koliko i važnih električnih eksperimentatora. No, ono što je bitno, svi njihovi brojni pojmovi o elektricitetu imali su nešto zajedničko – bili su djelomično izvedeni iz jedne ili druge verzije mehaničkokorpuskularne filozofije koja je usmjeravala sva znanstvena istraživanja njihovog vremena. Međutim, mada su svi eksperimenti bili električni i mada je većina eksperimentatora čitala radove svojih kolega ipak su njihove teorije posjedovale, kako Kuhn kaže, porodične sličnosti. Jedna rana grupa teorija, koja je slijedila praksu XVII. stoljeća, gledala je na atrakciju i dobivanje elektriciteta trenjem kao na osnovne električne pojave. Ova grupa težila je da repulziju promatra kao sekundarni efekt neke vrste mehaničkog djelovanja, a isto tako da je što je moguće duže odloži kako diskusiju tako i sistematsko istraživanje novo otkrivenog Greiovog efekta, električnog provođenja. Drugi “električari” (to je njihov samo izraz) smatrali su da je atrakcija i repulzija podjednako elementarne manifestacije elektriciteta, pa su u vezi s tim prilagodili svoje teorije i istraživanja. (Zapravo, ova grupa je upadljivo mala – čak ni Franclinova teorija nije nikada sasvim objasnila uzajamnu repulziju dva negativno naelektrizirana tijela.) Ali, oni su imali isto toliko teškoća koliko i prva grupa da istodobno objasne bilo koje osim najjednostavnijih efekata provođenja. Ti efekti, kako kaže Kuhn, međutim, pružali su pokaznu točku novoj, trećoj grupi, koja je hitjela da govori o elektricitetu kao o “fluidu” koji može da protječe kroz provodnike, a ne kao o “effluvium”-u (latinski; istek) koji zrači iz ne-provodnika. Ova grupa, imala je, sa svoje strane, poteškoća da uskladi svoju teoriju sa izvjesnim brojem atraktivnih i repulzivnih efekata. Samo kroz dijelio Franklima i njegovih neposrednih sljedbenika došlo je do nastanka teorije koja je sa približno jedna289

Ibid., str. 51.

306

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

kom lakoćom mogla da objasni skoro sve te efekte i koja je onda mogla da pruži, i koja je pružila, sljedećoj generaciji “električara” zajedničku paradigmu za njihovo istraživanje. Isključujući takve oblasti kao što su matematika i astronomija, u koje prve čvrste paradigme potječu iz pretpovijesti, i takve kao što je biokemija, koje nastaju razdvajanjem ili novom kombinacijom već zrelih specijalnosti, situacije koje su unaprijed skicirane povijesno su tipične. Mada to znači nastavljanje sa upotrjebom takvog nepogodnog pojednostavljivanja koje povezuje jednu podužu povijesnu epizodu s jednim jedinim i pomalo proizvoljno izabranim imenom (na primjer Newtonom ili Franklinom), sugerira Kuhn da su slična fundamentalna neslaganja karakterizirala, na primjer, proučavanje kretanja prije Aristotela i statike prije Arhimeda, proučavanje toplote prije Blecka ili kemije prije Boyla. Povijest sugerira da je put ka čvrstoj istraživačkoj jednodušnosti izuzetno naporan. Da bi bila prihvaćena kao paradigma teorija mora da izgleda bolja od svojih konkurenata, ali ne mora da objasni, i zapravo nikada to i ne čini sve činjenice s kojim može da se suoči. Naime, paradigma je jedan okvir i ono što definitivno jest “ekonomičnost slike” i ona povlači za sobom novu i kraću definiciju – definiciju oblasti. Nakon uspostavljanja paradigme dolazi period “normalne” ili “zrele znanosti”. U daljnjem dijelu opišimo kako Kuhn objašnjava ovaj period. Tako on kaže: »Da bih jasnije izložio pod normalnim istraživanjem, ili istraživanjem koje se zasniva na paradigmi, pokušat ću sada da klasificiram i ilustriram one probleme od kojih se normalna znanost uglavnom i sastoji. Pogodnosti radi, stavit ću na stranu teorijsku aktivnost i počet ću sa prikupljanjem činjenica, to znači sa eksperimentima i promatranjima opisanim onim tehničkim časopisima kroz koje znanstvenici obavještavaju svoje profesionalne kolege o rezultatima svojih neprekidnih istraživanjima. O kakvim aspektima prirode znanstvenici najčešće izvještavaju? Što određuje njihov izbor? I, kako najveći dio znanstvenog promatranja traži mnogo vremena, opreme i novca, što motivira znanstvenike da slijede do kraja taj svoj izbor?«290 U odgovoru na ova pitanja Kuhn navodi da postoje samo tri normalna središta za činjenično znanstveno istraživanje, koje se ne razlikuju ni uvijek ni trajno. Prva je ona klasa činjenica, po Kuhnu, za koju je paradigma pokazivala da posebno mnogo govori u pogledu prirode stvari. Koristeći ih za rješavanje problema paradigma je učinila da ih vrijedi određivati kako preciznije tako i u većoj raznovrsnosti situacija. U ovo ili ono vrijeme ta značajna činjenična određenja su uključivala: u astronomiji – položaj i veličinu zvijezda, periode pomračenja dvojnih zvijezda i planeta; u fizici – specifične težine i sposobnosti zgušnjavanja materijala, valne duljine i spektralne intenzitete, električne vodljivosti i kontaktne potencijale; i u kemiji – sastav i kombinaciju težina, točke ključanja i kiselosti rastvora, strukturalne formule i optičke aktivnosti. Pokušaji da se poveća točnost i dosezi u kojem se ove činjenice znaju zauzimaju značajan dio literature u eks290

Ibid., str. 57.

307

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti perimentalnoj i promatračkoj znanosti. Specijalni složeni aparati bili su iznova i iznova konstruirani u te svrhe, a smišljanje, konstrukcija i razvijanje takvih aparata zahtijevalo je prvorazredni talent, mnogo vremena i značajnu financijsku potporu. Sinhontroni radio teleskopi predstavljaju samo najnovije primjere toga kako daleko su istraživači spremni da idu ako ih neka paradigma uvjerava da su činjenice za kojima tragaju važne. Od T. Bracha do E. Lorentza neki znanstvenici su stjecali svoj ugled ne zbog bilo kakve novosti koju bi donosila njihova otkrića, već zbog svoje preciznosti, pouzdanosti i domašaja onih metoda koje su razvili za predodređivanje neke ranije već poznate vrste činjenica. Druga, za Kuhna, uobičajena ali manja klasa činjeničnih određenja usmjerena je na one činjenice koje, mada često bez mnogo unutarnjeg interesa, mogu biti neposredno uspoređene sa predviđanjima iz paradigmatične teorije. Kao što ćemo uskoro vidjeti, kada se okrenemo, kaže Kuhn, od eksperimentalnih na teorijske probleme normalne znanosti, rijetko kad ima mnogo područja u kojima jedna znanstvena teorija, naročito ako je skicirana u pretežno matematičkom obliku, može biti neposredno uspoređena sa prirodom. Ne više od tri takva područja su još pristupačna Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti. Što više, čak i u onim područjima gdje je mogućna, primjena često zahtijeva teorijske i eksperimentalne aproksimacije koje ozbiljno ograničavaju onu suglasnost koja bi se mogla očekivati. Poboljšavanje toga slaganja ili iznalaženje novih područja u kojima je uopće moguće demonstrirati slaganje predstavlja neprekidan izazov vještini mašti eksperimentatora i promatrača. Specijalni teleskopi za demonstriranje kopernikanskog predviđanja godišnje paralakse; Etvudov stroj, prvi put pronađena skoro čitavo stoljeće poslije Prinicipia da bi dala prvu nedvosmislenu potvrdu Newtonovog drugog zakona; Fukoov aparat za pokazivanje da je brzina svjetlosti veća u zraku nego li u vodi; ili gigantski scintilacioni brojač smišljen za demonstraciju postojanja neutrona – ovi i mnogi drugi, njima slični, aparati ilustriraju neizmjeran napor i domišljatost koji su bili neophodni da bi se priroda i teorija dovele u sve bližu i bližu suglasnost. Taj pokušaj da se pokaže slaganje predstavlja drugi tip normalnog eksperimentalnog rada, koji je čak i očiglednije ovisan od paradigme nego onaj prvi. Postojanje određene paradigme postavlja onaj problem koji treba tješiti; ta paradigmatična teorija je često neposredno uključena u smišljanje aparata koji je u stanju da riješi taj problem. Bez Principia, na primjer, mjerenja učinjena pomoću Etvudovog stroja ne bi uopće ništa značila. Pod trećom klasom eksperimenata Kuhn podrazumijeva aktivnost prikupljanja činjenica u normalnoj znanosti. Ona se sastoji od empirijskog rada preuzetog da bi se artikulirala paradigma neke teorije, da bi se riješile neke od njenih zaostalih neodređenosti i da bi se omogućilo rješavanje problema na koje je ona prethodno samo skrenula pažnju. Ova klasa pokazuje se kao najvažnija od svih, a njen opis traži dijeljenje te vrste na podvrste. U znanostima koje su više matematičke od drugih nekih od eksperimenta čiji je cilj artikulacija usmjereni su na određivanje fizičkih konstanti. Newtonovo djelo, na primjer, ukazivalo je na to da bi sila između dvaju jedinica mase na jedinici rastojanja bila ista za sve vrste materije 308

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

u svim položajima u Kozmosu. Međutim, njegovi problemi mogli su biti riješeni čak i bez procjenjivanja veličine ovoga privlačenja, odnosno univerzalne gravitacione konstante: i nitko drugi čitavo stoljeće poslije pojave Newtonovog dijela Principia nije izumio aparat koji je u stanju odrediti tu konstantu. Niti je čuveno Cavendishovo određenje 1790-tim godinama bilo posljednje. S obzirom na njeno središnje mjesto u fizičkoj teoriji, poboljšane vrijednosti gravitacijske konstante bile su sve do danas predmet ponovljenih napora jednog broja istaknutih eksperimentatora. Drugi primjeri iste vrste neprekidnog rada uključili bi određivanje astronomske jedinice, Avogadrovog broja, Julovog koeficijenta, naboja elektrona itd. Malo bi koji od ovih obimnih napora bio zamišljen, a nijedan ostvaren bez jedne paradigme u teoriji koja će definirati problem i garantirati postojanje stabilnog rješenja. Kao što je to slučaj sa eksperimentalnim i promatračkim problemima, tako se teorijski problemi normalne znanosti mogu podijeliti na iste navedene grupe. Ovdje se sada postavlja pitanje kakva je uloga normalne znanosti ako njezin cilj više nisu krupne novosti? Odgovor je, po Kuhnu, u činjenici da rezultat djelovanja u normalnom istraživanju doprinijeti obujmu i preciznosti s kojom se konkretna paradigma može primijeniti. Naime, ono što je važno napomenuti vezano je za rješavanje problema koju određena znanstvena zajednica rješava. Kriteriji izbora problema, također, nisu nasumična nego je određena samom paradigmom. Drugi problem, koji je blizak s prethodnim, svi problemi koji tako nisu određeni bivaju odbačeni kao metafizički i bespredmetni.291 Dakle, paradigma s jedne strane omogućava pronalaženje i rasvjetljavanje nekih problema ali s druge strane ona ima limitirajući karakter. Navedimo kao primjer Kuhnovu interpretaciju problema putanje Mjeseca: »Slične vrste ograničenja važe i za dopustiva rješenja teorijskih problema. Oni znanstvenici koji su tijekom XVIII. stoljeća pokušali iz Newtonovih zakona kretanja i gravitacije da dosljedno izvedu promatrano kretanje Mjeseca nisu u tome uspjeli. Kao posljedicu toga neki od njih sugerirali su da se zakon obrnutih kvadrata zamjeni zakonom koji odstupa od prvoga zakona kod malih rastojanja. Učiniti to, međutim, predstavljalo bi promjenu paradigme, definiranje nove zagonetke, a ne rješavanje one stare. U konkretnom slučaju znanstvenici su sačuvali ta pravila sve dok jedan od njih, 1750. god., nije otkrio kako mogu uspješno primijeniti. Samo promjena danih pravila igre mogla je da pruži alternativu ovom rješenju.«292 291

292

Na primjer maksimalne točke rasipanja elektrona koje su kasnije ustanovljene kao pokazivači valne duljine elektrona, nisu imale nikakav očigledan značaj kada su prvi put promatrane i zabilježen. Prije nego što su postali mjera bilo čega morali su da budu povezani sa teorijom koja je predviđala valovito ponašanje materije u kretanju. Pa čak i onda budući da je ukazano na tu vezu aparat je morao biti tako preuređen da eksperimentalni rezultati mogli biti jasno povezani sa teorijom. Sve dok ti uvjeti nisu bili zadovoljeni nijedan problem nije bio riješen. Ibid., str. 94.

309

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti U periodu normalne znanosti koja je, kao što smo vidjeli određena pa čak i limitirana aktualnom paradigmom, predstavlja visokoakumulativni pothvat. Taj period razvoja znanosti odgovara onom što logički pozitivizam zove razvojem znanosti. Po Kuhnu, u ovom periodu znanost ne teži nikakvom činjeničnim ili teorijskim novinama, ali to ne znači da se nove i neočekivane činjenice ne pojavljuj. One se ili rješavaju ili ostaju kao uviđanje da priroda nekako narušava ona očekivanja koju paradigma potiče. Navedimo jedan slikovit primjer koji se odnosi na otkriće X-zraka. Oni predstavljaju klasični obrazac slučajnog otkrića, takve vrste otkrića koja se događa češće nego što bi nam, kako kaže Kuhn, bezlični standardi znanstvenog izvještavanja dopustili da tako lako uvidimo. Njegova priča počinje onoga dana kada je fizičar Röntgen prekinuo svoje normalno istraživanje katodnih zraka zbog toga što je primijetio da zaklon od barijum-platinocianida, na izvjesnom odstojanju od njegovog zaštićenog aparata, isijava dok god je proces pražnjenja u tijeku. Daljnja istraživanja – koja su zahtijevala sedam napornih tjedana, za koje vrijeme je on rijetko kada napuštao svoju laboratoriju – ukazivala su na to da uzročnik sijanja dolazi u pravim crtama iz katodne cijevi, da radijacija baca sjenku, da se ne može skrenuti pomoću magneta, i još mnogo štošta drugo. Prije nego što je objavio svoje otkriće, Röntgen je uvjerio samoga sebe da njegov efekt ne ovisi od katodnih zraka, već od nekog agensa koji ima bar neke sličnosti sa svjetlošću. No, otkriće X- zraka vodit će ka poznatoj krizi fizike dvadesetog stoljeća. Međutim, nisu sve teorije paradigmatične teorije. Kako tijekom predparadigmatičnih perioda tako i tijekom kriza koje vode dalekosežnim promjenama paradigme, znanstvenici obično razvijaju mnoge spekulativne i nerazvijene teorije koje mogu ukazati na put ka otkriću. Često, međutim, to otkriće nije sasvim ono koje je bilo anticipirano od strane spekulativne i probne hipoteza. Samo kada su eksperiment i probna teorija zajedno razvijeni u jednu cjelinu nastaje otkriće, a teorija postaje paradigma. Nisu samo slučajna otkrića kriva za promjenu paradigme, nego i sam razvoj normalne znanosti. Profesionalizacija teorije dovodi do veće krutosti i osjetljivosti na rezultate koji se ne uklapaju. Tako Kuhn kaže: »Takva profesionalizacija, s jedne strane, vodi ogromnim ograničavanjima znanstvenikove vizije i prilično velikom otporu promijeni paradigme. Znanost postaje sve kruća… Nepravilnost se javlja samo u odnosu na pozadinu koju pruža paradigma. Što je ta paradigma preciznija i dalekosežnija, to nam daje osjetljiviji pokazivač nepravilnosti, a time i priliku za promjenu paradigme.«293 Otkriće, međutim, nije jedini izvor svih destruktivno-konstruktivnih promjena paradigme. Kao slikovit opis takvog stanja, Kuhn navodi, poznatu promjenu paradigme – nastajanje Kopernikove astronomije. Ptolomejev sustav, koji je imao, da tako kažemo, teorijske korijene u Aristotelovoj fizici sa Zemljom kao središtem svijeta, prvi put je razvijen tokom posljednja dva stoljeća prije Krista i tijekom dva 293

Ibid., str. 114.

310

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

stoljeća poslije. On je bio zadivljujuće uspješan u predviđanju promjene položaja kako zvijezda tako i planeta. Dakle, za planete su Ptolomejeva predviđanja bila isto tako dobra kao i Kopernikova. Naime, postojala su određena mimoilaženja između sve točnijih promatranja i teorijskih izvođenja. Sukladno principu normalne znanosti, kako kaže Kuhn, ta odstupanja su se rješavala određenim korekcijama i dodavanjima novih epicikli. Međutim, kako je vrijeme odmicalo pokazalo se kako složenost astronomije raste brže nego njezina točnost. Tako Kuhn kaže: »Kako je astronomska tradicija bila u više navrata prekidana izvana i kako je, u odsustvu tiskane riječi, komunikacija između astronoma bila ograničena, ove teškoće su sporo sagledavane. Ali, svijest je ipak došla. Tako je Alfonso X. u trinaestom stoljeću mogao izjaviti da bi Bog dobio dobar savjet da je prilikom stvaranja Kozmosa tražio mišljenje od njega. U 16. stoljeću Kopernikov suradnik Domeniko da Navara smatrao je da nikakav sustav tako nezgrapan i netočan, kakav je postao ptolomejski, ne može ni slučajno govoriti istinu o prirodi. A sam Kopernik pisao je, u predgovoru svojoj knjizi De revolutionibus, da je astronomska tradicija koju je naslijedio na kraju stvorila pravo čudovište. Već u ranom šesnaestom stoljeću sve je veći broj najboljih europskih astronoma uviđao je da astronomska paradigma podbacuje u primjeni na svoje tradicionalne probleme. To uviđanje bilo je preduvjet za Kopernikovo odbacivanje ptolomejske a traganje za novom paradigmom. Njegov čuveni predgovor još nam pruža jedan od klasičnih opisa stanja krize.«294 Međutim, nije samo slom normalne tehničke aktivnosti rješavanja zagonetki jedini uzrok promijene paradigme. Ptolomejev sustav nije bio samo astronomska teorija nego je predstavljao dio jedne cjelokupnog pogleda na svijet ili rečeno Kuhnovim rječnikom jedne opće paradigme uokvirene u neoaristotelizam prilagođen teološkom mišljenju. Tako da i pojava neoplatonizma predstavlja jedan dodatni pritisak na promjenu paradigme. Jedno obimnije razmatranje raspravljalo bi također i o društvenom pritisku za reformu kalendara, pritisku koji je zagonetku precesije unaprijed učinio posebno aktualnom. Osim toga, potpuniji prikaz razmatrao bih srednjovjekovnu kritiku, kao što smo rekli, Aristotela, nastanak renesansnog platonizma, kao i neke druge značajne povijesne elemente. Ali, tehnički slom ostao bi još uvijek, po Kuhnu, jezgro krize. U jednoj zreloj znanosti – a astronomija je to postala u antičko doba – vanjski faktori, koji su već napomenuti bili su od najvećeg značaja prilikom određivanja kada je došlo do sloma, lakoće prepoznavanja toga sloma, kao i područja u kojem se prvi put dogodilo (s obzirom da mu se poklanjala posebna pozornost). Iako izvanredno važna, pitanje te vrste prelaze granice ovoga ogleda. U svakom slučaju ovo je jedan primjer složenosti uvjeta koji dovode do promijene paradigme, ali ono što nam se čini bitnim jest da je ipak glavni uzrok krize sadržan u samoj teoriji. Možda bismo ovdje mogli pronaći još jednu paralelu vezanu za ovaj kopernikanski obrat, koji je uglavnom izazvao polemiku, između ra294

Ibid., str. 118.

311

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti cionalista i empirista. To je Aristotelova anticipacija Kopernika u trećem stoljeću prije Krista. Tako Kuhn konstatira: »Često se kaže da je grčka znanost bila manje deduktivna i manje nošena dogmom i da je heliocentrična astronomija mogla započeti svoj razvoj osamnaest stoljeća prije nego što se to stvarno dogodilo. Ali, to predstavlja zanemarivanje čitavog povijesnog konteksta. Kada je Aristarhova sugestija bila učinjena, uvelike razumniji geocentrični sustav nije imao nikakve potrebe za koje bi se moglo zamisliti da bi ih heliocentrični sustav mogao ispuniti. Čitav razvoj ptolomejske astronomija, kako njene pobjede tako i porazi, padaju u stoljeća iza Aristarhovog prijedloga. Osim toga, nije bilo nikakvih očiglednih razloga zbog kojih bi se Aristarh uzimao ozbiljno. Čak i Koeprnikov razrađeni prijedlog nije bio niti jednostavniji ni točniji od Ptolomejeva sustava. Promatračke provjere koje su stajale na raspolaganju, što ćemo vidjeti u nastavku, nisu pružale nikakvu osnovu za odlučivanje između tih sustava. Pod takvim okolnostima jedan od faktora koji je odveo astronome Koperniku (a koji ih nije moga odvesti Aristarhu) bila je ona priznata kriza koja se u prvom redu i može smatrati odgovornom za inovaciju. Ptolomejeva astronomija nije uspjela riješiti probleme te krize; došlo je vrijeme da se pruži prilika konkurentu.«295 Ovaj primjer pokazuje da paradigma zapravo predstavlja okvir unutar koje funkcioniraju teorije sa svojim “alatom” za istraživanje i razumijevanje problema. Filozofi znanosti su ne jednom dokazali da na jedan dani skup podataka uvijek može se postaviti više od jedne teorijske konstrukcije. Povijest znanosti ukazuje čak da nije ni mnogo teško da se takve zamjene smisle, naročito u ranim razvojnim stadijima jedne paradigme. Međutim, za Kuhna, to smišljanje zamjena je ono što znanstvenici rijetko preuzimaju, izuzev tijekom pred-paradigmatičnog stupnja razvoja njihove znanosti i u veoma specijalnim prilikama tijekom njene dalje evolucije. Sve dok su oruđa koje nam jedna paradigma pruža u stanju rješavati probleme koje ta paradigma definira, znanost se kreće najbržim tempom i prodire najdublje samouvjerenom uporabom tih oruđa. Razlog je jasan. Kako u proizvodnji tako i u znanosti – mijenjanje oruđa predstavlja takvu ekstravagantnost koju treba rezervirati za onu priliku kada to bude neophodno. Značaj kriza sastoji se u tome što one ukazuju da je došlo do prilike za izmjenu oruđa. Dalje, promjene paradigme jedne sa drugom za Kuhna je uvijek potpuna i disjunktna. Sami primjeri koji su dovele do krize imaju različitu interpretaciju između stare i nove teorije tj. jedna to promatra kao nerješivu zagonetku a druga kao kontraprimjer. Tako imamo: »Osim onih koji su isključivo, svaki problem koji normalna znanost vidi kao zagonetku može, sa druge točke gledišta, da se vidi kao kontraprimjer, pa tako i kao izvor krize. Kopernik je vidio kao kontraprimjere ono što je većina drugih sljedbenika Ptolemeja vidjela kao zagonetke u susretu između promatranja i teorije. Lavoazije je kao kontraprimjer vidio ono što Pristli vidio kao uspješno razriješenu zagonetku u artikulaciji teorije flogistona, a Einstein kao kontraprimjere ono što su Lorentz, Fidgerald i drugi vidjeli kao zagon295

Ibid., str. 125.

312

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

etke u artikulaciji Newtonove i Maxwellove teorije. Štoviše, ni postojanje krize samo po sebi ne pretvara zagonetku u kontraprimjer.«296 Za Kuhna sve krize započinju zamagljivanjem paradigme, iz čega proistječe labavljenjem pravila za normalna istraživanja. Za njega sve te krize završavaju uglavnom na sljedeća tri načina: 1.

Ponekad se normalna znanost na kraju pokaže sposobnom da obradi problem koji izaziva kriza. 2. U drugim prilikama se opire rješenju u okviru normalne znanosti pa i novim radikalnim prilazima. Problem se registrira i ostavlja na stranu za neka buduća generacije da ga riješi uporabom nekog suvremenog pristupa. 3. Najzad, onaj slučaj kada se kriza može zaoštriti nastajanjem novog kandidata za paradigmu. U tom slučaju, za razliku od prethodna dva, radi se prije o rekonstrukciji dane oblasti na osnovu novih stavova. Ono što bi nama bilo zanimljivo u ovom razmatranju jest činjenica da promjena paradigme u rješavanju krize povlači za sobom i neke filozofske analize. Kuhn kaže: »Ovu vrstu neuobičajenog istraživanja često, mada nikako ne uvijek, prati još jedna. Mislim da su se znanstvenici, posebno u periodima priznate krize, okretali filozofskoj analizi kao sredstvu za rješavanje zagonetki onog područja kojim se bave. Uopće uzevši, znanstvenicima nije bilo neophodno niti su ono htjeli da budu filozofi. Zapravo, normalna znanost obično drži kreativnu filozofiju na odstojanju, vjerojatno s dobrim razlogom… Nije nimalo slučajno da je iskrsavanju newtonovske fizike u 17. stoljeću, kao i teorije relativnosti i kvantne mehanike u 20. stoljeću, trebalo kako da prethode tako i da ih prate fundamentalne filozofske analize njima suvremen istraživačke tradicije. Također nije slučajno da je u oba ova perioda tzv. misaoni eksperiment trebalo da igra tako kritičnu ulogu u napredovanju istraživanja. Kako sam drugdje pokazao, analitičko misaono eksperimentiranje, kojeg ima tako mnogo u Galileijevim, Einsteinovim, Bohrovim i drugim spisima, savršeno je sračunato da staru paradigmu izloži postojećem znanju na načine koji će izolirati korijen krize sa takvom jasnoćom koja se ne može postići u laboratoriji.«297 Vratimo se izgradnji novih teorija i paradigmi. Već iz same klasifikacije odgovora na krizu koju smo naveli slijedi i klasifikacija pojava koji omogućavaju razvoje teorije. Kuhn ih klasificira u tri grupe: »Postoje, u principu, samo tri vrste pojava o kojima se može razviti nova teorija. Prva se sastoji od pojava koje su već dobro objašnjene postojećim paradigmama i one rijetko kada pružaju motiv ili polaznu točku za izgradnju teorije. Ako to ipak čine, kao što je slučaj sa tri čuvene anticipacije o kojima je diskutirano na kraju odjeljka VII, teorije do kojih se dođe rijetko 296 297

Ibid., str. 131. Ibid., str. 141.

313

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kada se prihvaćanje, s obzirom da priroda ne pruža nikakvu osnovicu za odabiranje. Druga klasa pojava sastoji se od onih čija je priroda naznačena postojećim paradigmama, ali čiji se detalji mogu razumjeti samo kroz dalju artikulaciju teorije. To su one pojave prema kojima znanstvenici dobar dio vremena usmjeravaju svoje istraživanje, mada to istraživanje ima za cilj artikulaciju postojećih paradigmi prije negoli smišljanje novih. Samo onda kada svi pokušaji artikulacije propadnu znanstvenici se susreću sa trećom vrstom pojava, sa priznatim nepravilnostima čija je karakteristična crta tvrdoglavo odbijanje da budu obuhvaćene postojećim paradigmama. Samo ova vrsta daje povoda nastanku novih teorija. Paradigme pružaju svim pojavama, izuzev nepravilnostima, njihovo teorijski određeno mjesto u znanstvenikovom vidnom polju.«298 Što se tiče dosega paradigme i njene sveobuhvatnosti on je opći jer predstavlja okvir. Ono ne samo da se odnosi na samu teoriju i izbora problema nego i na samo promatranje. Kuhn, suprotno mišljenju logičkog pozitivizma koji je zastupao tezu neovisnosti motrenja koji omogućava dosezanje objektivnih empirijskih činjenica, pretpostavlja da i opažanje mora, već u samom startu, da bude “udešeno” određenom paradigmom.299 Sve ovo može da izgleda, kako kaže Kuhn, razumnije ako se ponovo sjetimo da ni znanstvenici ni laici ne uče da vide svijet u komadima ili dio po dio. Izuzev kada su sve konceptualne i manipulativne kategorije unaprijed pripremljene – recimo za otkrivanje nekog dodatnog transuranskog elementa ili za hvatanje prizora neke nove kuće – kako znanstvenik tako i laik biraju i svrstavaju zajedno čitava područja iz ukupnog tijeka iskustva. Dijete koje premješta riječ “mama” sa svega što je ljudsko na sve što je ženskog spola, a onda na svoju majku, ne uči samo što “mama” znači ili koje njegova majka. Ono istodobno uči neke od razlika između muškog i ženskog roda, kao i nešto načinima na koje će se prema njemu ponašati svi osim jedne osobe ženskog spola. Njegova reagiranja očekivanja vjerovanja – zapravo veliki dio njegovo opažanog svijeta – mijenjaju se na odgovarajući način. Na isti način kopernikanci, koji su Suncu oduzeli njegovu tradicionalnu titulu “planet”, nisu samo uočili što “planet” znači ili što je to Sunce. Naprotiv, oni su tankome jenjali značenje “planet” da bi ta riječ i dalje mogla da pravi korisne distinkcije u jednom svijetu gdje su sva nebeska tijela, a ne samo Sunce, viđeni drugačije nego ranije. Ista primjedba može se učiniti u vezi sa bilo kojim od naših ranijih primjera. Vidjeti kisik umjesto deflogistovanog zraka, kondenzator umjesto Lajdenske boce ili klatno umjesto ograničavanog pada, samo je dio jednog integralnog pomicanja u znanstvenikovom viđenju velikog broja povezanih pojava. Paradigme određuju velika područja iskustva u isto vrijeme. Na kraju ove kratke analize Kuhnove »Strukture znanstvenih revolucija« obratimo pozornost na još jednu bitnu stavku odnosa između stare i nove teorije, odnosno stare i nove paradigme. U razmatranju ovog problema Kuhnovo gledište 298 299

Ibid., str. 151. Pogledati u Dodatku podrobnije o ovom problemu. Vidi “Neodlučivost motrenja”.

314

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

je potpuno drugačije od drugih gledišta, kao što je Popperovo ili gledište logičkog pozitivizma. Naime, on potpuno radikalizira stvar ukidajući bilo kakav kontinuirani razvoj, na primjer, postavljajući odnos između stare i nove teorije ili paradigme u nesumjerljivom odnosu. Evo kako Kuhn to objašnjava: »Na prvom mjestu, zastupnici rivalskih paradigmi često se neće slagati oko liste problema koje mora da razriješi bilo koji kandidat za paradigmu. Njihovi standardi ili njihove definicije znanosti nisu iste…. Ne radi se, ipak, samo o nesumjerljivosti standarda. Budući da se nove paradigme rađaju iz starih oni obično uključuju mnogo od onog rječnika i aparata, kako konceptualnog tako manipulativnog, koje je ranije koristila tradicionalna paradigma. Ali, nove paradigme rijetko koriste ove pozajmljene elemente na onaj sasvim tradicionalan način. U okviru nove paradigme stari termini, pojmovi i eksperimenti ulaze u nove međusobne odnose… Radeći u različitim svjetovima dvije grupe znanstvenika vide različite stvari i onda kada s iste točke gledaju u istom pravcu. To opet ne znači da one mogu da vide što god im se sviđa. Obje grupe gledaju na dati svijet, a ono što gledaju nije se promijenilo. Ali, u nekim oblastima one vide različite stvari i vide ih u različitim međusobnim odnosima. To je razlog što neki zakon, koji jednoj grupi znanstvenika ne može biti čak ni demonstriran, može drugoj grupi ponekad izgledati intuitivno očigledan. To je podjednako razlog zašto jedna ili druga grupa prije nego što se mogu nadati da ostvare potpunu komunikaciju, moraju da iskuse ono preobraćanje koje smo nazvali pomjerane paradigme. Baš zato što se radi o prelasku između nesumjerljivih stvari taj prelazak između rivalskih paradigmi ne može pod djelovanjem logike i neutralnog iskustva obaviti korak sada a korak poslije. Kao i geštaltprebacivanje on se mora dogoditi ili odjednom (mada ne nužno u jednom trenutku) ili nikada.«300 Ovdje se legitimno postavlja jedno pitanje; je li to znači, budući da su rivalske teorije nesumjerljive i da svaka govori svojim jezikom, da ne možemo govoriti o razvoju znanosti? Da li to znači da mi samo mijenjamo našu interpretaciju koja je pogodnija u odnosu na staru? Ovo bi, dakako, značilo direktan ulaz u konvencionalizam. Kuhn daje, u principu, negativan odgovor na ovo pitanje i zalaže se za ideju progresa u znanosti, možda ne linearno i kontinuirano nego skokovito, ali ipak progres kroz revolucije. Ovdje naglašavamo – kroz revolucije – jer razvoj znanosti u periodu normalne znanosti je evidentan, ali ona može da zavara i prenese značenje evolucije na čitavu znanost što je pogrešno. Tako Kuhn kaže: »Međutim, ništa od onoga što je rečeno, ili što će biti rečeno ne čini da to bude proces evolucije prema ma čemu. Ta praznina je neizbježno uznemirila mnoge čitatelje. Mi smo svi duboko naviknuti da vidimo znanost kao takav poduhvat koji neprekidno vuče nekom cilju koji je unaprijed postavljen od strane prirode.«301 Dakako, on ovdje posebice kritizira povlačenje analogije između teorije evolucija i to onih teleoloških s evolucijom znanosti. Bilo kakav teleološki princip rasta 300 301

Ibid., str. 209. Ibid., str. 234.

315

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti znanosti ka cilju potpune istine za Kuhna je potpuno deplasirana. Ono što je za Kuhna razvoj znanosti jest prirodno odabiranje, govoreći Darvinovim rječnikom, između rivalskih paradigmi. Tako on kaže: »Čist rezultat jednog niza takvih revolucionarnih odabiranja, razdvojenih periodima normalnog istraživanja, jest izvanredno prilagođen skup instrumenata koje nazivamo modernim znanstvenim znanjem. Sukcesivni stupnjevi tog razvojnog procesa označeni su povećavanjem artikulacije i specijalizacije. A čitav taj proces mogao se dogoditi kao što sada pretpostavljamo da se odigrala biološka evolucija, bez pomoći nekog postavljenog cilja, neke trajno utvrđene znanstvene istine, gdje bi svaki stupanj u razvoju znanstvenog znanja predstavljao sve bolji i uzorniji primjer.«302 Još jednom ponovimo, umjesto ideje da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima svoj cilj, moramo misliti o napretku kao što to čini Darwinova razvojna teorija. Prema tome, ne postoji postavljeni cilj trajno određenje znanstvene istine, već “pojašnjavanje” i “specijalizacija”. Na kraju ovog kratkog razmatranja dat ćemo kratki rezime.

12.2. Opće naznake Kuhnovog gledišta Kuhnova Struktura znanstvenih revolucija je vjerojatno najzanimljivije djelo koje je stvorilo nemire u filozofiji znanosti u ranim 1960-tim. Popis sadržaja ovog djela pokazuje razvojnu shemu za znanstvena područja u osnovnim znanostima. Ova vrsta strukturiranja čini filozofsko čitanje osobito teškim, imajući u vidu da je za čitanje jedne teme potrebno uzeti u obzir sve odlomke koji su razbacani po knjizi. Prvi odlomak započinje sa mnogo puta ponovljenom rečenicom koja ukratko opisuje o čemu se radi u knjizi »Povijest, gledana kao spremište za nešto više od anegdote ili kronologije, može proizvesti presudno promjenu o slici znanosti koju sada imamo«. Kuhn ovdje govori o dva načina pisanja povijesti znanosti. Za stariju, povjesničarsku tradiciju, glavni cilj je da bolje razumije suvremenu znanost na način da izloži njen povijesni razvoj. To se trebalo učiniti tako da se otkriju elementi današnje znanosti, u starijim tekstovima na primjer, njene pojmove, teorije, eksperimentalne metode itd., i tako njih složiti u kronološku pripovijest. Krajnja slika znanstvenog razvoja bila je obavezno nagomilavanje: znanost raste korak po korak na način da dijelove znanja nadodava na one koji su već na mjestu. Ali ovaj način pisanja povijesti iskrivljuje prezentiranje starije znanosti tako da projektira današnju znanost u prošlost. Umjesto toga, ako slijedimo poseban model A. Koyréa “novi način pisanja povijesti znanosti” pokušava povijesnu cjelovitost znanosti odrediti u svom vremenu. Detaljno rečeno, pojmovi, problemi u istraživanju i standardi u ocjenjivanju starije znanosti moraju se rekonstruirati na povijesno 302

Ibid., str. 236.

316

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

prikladan način. Cilj Kuhnovog glasovitog djela bio da skicira novu sliku znanosti tako da razjasni neke implikacije novog načina pisanja povijesti. Slika znanosti koja izranja iz ove historiografije sastoji se od razvojne sheme za znanstvene discipline. Prije nego što sazriju, znanstvena područja koja nastaju uglavnom su okarakterizirana prepirkama između škola koje se natječu. Ovo natjecanje može na kraju završiti kad jedna od grupa iznese uzorno rješenje problema istraživanja sa dvije karakteristike: da je dovoljno novo tako da privuče članove ostalih škola, i biti dovoljno otvorena da ostavi dovoljno zanimljivih problema za daljnji znanstveni rad. Ovi modeli rješavanja se zovu paradigme i one služe kao indirektni vodič u istraživanju u razdoblju koje slijedi. To razdoblje naziva se “normalna znanost”, a ovo razdoblje karakterizira široka suglasnost izvršitelja područja o osnovnim pitanjima i zbog toga poseban način istraživanja. Normalne znanosti uvijek se suočavaju sa anomalijama tj. sa fenomenima ili problemima koji se ponašaju suprotno sa očekivanjima koje je ponudila paradigma. Inače, anomalije ne sumnjaju u valjanost vodećih propisa normalnog istraživanja. Međutim, pod posebnim okolnostima mogle bi staviti pod sumnju i samu paradigmu i tada one postaju “značajne anomalije”. Tada se praksa znanosti mijenja opet u “neobičnu znanost” ili “znanost u krizi”. Neobična znanost poboljšati ili čak srušiti propise koji obvezuju. Njeno istraživanje se usredotočuje na značajne anomalije i njihov kontekst i ako ovo istraživanje vodi do nove teorije, koju je znanstvena zajednica prihvatila zato što može voditi do nove faze normalne znanosti, pojavljuju se znanstvene revolucije. U Kuhnovom smislu, znanstvene revolucije su »dopune koje uništavaju tradiciju djelatnostima koje ograničavaju tradiciju normalne znanosti«. Detaljnije, u znanstvenoj revoluciji prihvaćena teorija je odbačena u zamjenu za novu. Odbijanje je popratila promjena problematičnog područja i standardnih rješenja koji su povezani s njim i ponekad profinjena promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima. Revolucije se također mogu opisati kao promjene svijeta u kojem se radi znanstveni rad. Kuhn sažima te značajke revolucije u pojam “nesumjerljivosti” (neusporedivosti). U samom djelu ovaj pojam nije u potpunosti jasan, zato je bio predmet mnogih kritika i nesporazuma, i većina Kuhnovih filozofskih djela koja su nastala kasnije pojašnjava i daje daljnje objašnjenje pojma neusporedivosti. Zbog nesumjerljivosti, moramo, prema Kuhnu, ponovo razmisliti o pojmu znanstvenog napretka. Prvo, napredak nije nagomilavanje, zato što postaje promjene pojma tijekom revolucije. Nadalje, Kuhn negira da je znanstveni napredak pristup istini i umjesto zavaravanja da je znanstveni napredak teleološki (svrhovit) proces, tj. onaj koji ima cilj, moramo misliti o napretku kao što to čini Darwinova razvojna teorija. Temeljem toga, ne postoji “postavljeni cilj, trajna određena znanstvena istina” već “pojašnjavanje i specijalizacija”. Kuhnova teorija znanstvenog razvoja ima i svoj filozofski značaj jer se ona suprotstavljala mnogim filozofskim uvjerenjima o znanosti u ranim 1960-tim. Ovakvi stavovi impliciraju neodrživost onih formi realizma koje tvrde da znanost, barem otprilike opisuje što je u stvarnosti oko nas, neovisno o promatračima. 317

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Umjesto toga, teorije opisuju svijet u obliku pojmova koji su mogući povijesno i koji se u budućnosti mogu promijeniti, Nadalje, zbog ovih promjena u osnovnim znanstvenim pojmovima, klasično shvaćanje redukcionizma je teško održivo. Prema ovom shvaćanju, teorije mogu biti smanjene na temeljne teorije redefiniranjem njihovih pojmova uz pomoću pojmova “smanjujući” teorije (reducing theory) i onda izvođenjem njihovih zakona iz zakona te teorije, nadopunjuje se redefiniranjem i po mogućnosti graničnim uvjetima. Ali ako nesumjerljivost prevlada između nekoliko upitnih teorija, reduciranje se ne može održati, jer su neke od traženih redefinicija blokirane uz pomoć promjene značenja. Zapravo, kao što je postalo jasno u Kuhnovim radovima nakon Strukture, međusobna ne prevodivost nekih ključnih termina je obilježje neusporedivosti između teorija. Mnoge tvrdnje iz Struktutre znanstvenih revolucija razlikovali su se od Popperove filozofije kritičkog racionalizma. Na primjer, praksa normalne znanosti koju je Kuhn opisao može izgledati kao loša znanost, zato što nije usmjerena ka kritičkom testiranju vodećih pretpostavki, već kao kvazi-dogmatskom iskorištavanju njenih potencijala. Ipak, prema Kuhnu, kritičko procjenjivanje temeljnih teorija je ograničeno na razdoblje neobičnih znanosti, i čak tada praksa znanosti nije samo pokušaj da se krivotvore teorije tako da se suoče sa osnovnim izjavama o prirodi, kako bi Popper htio. Radije, procjena teorije je uvijek komparativni proces u kojoj se dvije (ili više) teorija uspoređuju s obzirom prema njihovim spoznajnim mogućnostima, posebno prema tome da li se mogu nositi sa značajnim anomalijama iz kojih je krizno stanje nastalo. S ovog gledišta, teorija koju je opisao Popper, je stereotip koji nije nađen u aktualnoj povijesti znanosti. Još jedna posljedica Kuhnove teorije je uklanjanje ideje da je znanost vođena znanstvenim metodama, skup pravila koji se moraju strogo pratiti. Najviše radi početnog utjecaja Bacona i Descartesa, ova ideja je dominirala pri razumijevanju moderne znanosti od njenih početaka. Ali prema Kuhnu, ono što poglavito vodi znanstvenom istraživanju u njegovoj normalnoj fazi su primjeri rješenja problema. Njihov se spoznajni potencijal za istraživanje iskorištava, ne samo jasnim (ili potpuno objašnjivim) pravilima, već sa implicitnim analogijama; novi problemi identificirani su pod svijetlom onih postignutih, i nova rješenja su prosuđena kao pravomoćna na isti način. Kuhn se nije samo suprotstavljao mnogim doktrinama utemeljene filozofije znanosti; dodatni faktor koji je ponekad izazvao žestoke reakcije na Strukturu bila su duboka i raširena kriva tumačenja njenih glavnih teza. Kuhn je zato neprestano bio izazvan objasniti njegove glavne teorije detaljnije i razjasniti, uslijed čega se njegova pozicija također promijenila u nekim vidovima. U početnim reakcijama na Strukturu znanstvenih revolucija, glavna meta kritičara bilo je shvaćanje paradigme, na koju se dvosmisleno gledalo. Kuhn je objasnio da način da razlikuje uži smisao paradigme, kao primjer rješenja problema, od šireg smisla koji obuhvaća sve komponente znanstvenog konsenzusa, “matricu discipline”. Potonje uključuje, među ostalim, znanstvene vrijednosti (kao točnost, dosljednost, produktivnost, svrhovitost) koji djeluju neprestano, ali koji 318

Thomas Kuhn – Struktura znanstvenih revolucija

su posebno vidljivi dok se bira teorija. Budući da ove vrijednosti samo vode, a ne određuju koja će se teorija odabrati, pojedini se znanstvenici ne mogu složiti oko procjene teorije, bez da je itko od njih iracionalan. Ovo potonje bilo bi posljedica ako bi se izbor teorije odredio nekim skupom pravila koji bi definirali kao znanstvene racionalnosti. Najznačajnija promjena u Kuhnovoj poziciji bila je ona iz nadmoćnog opisa znanstvene revolucije u Strukturi u smislu vizualnih metafora, u opisu pomoću jezičnog okvira. U Strukturi revolucije su opisane kao vizualni geštalt pomaci a njihov rezultat kao promijenjen način gledanja na svijet. Iako su promjene značenja igrale neku ulogu u Strukturi značenje postaje dominantna tema Kuhnovih kasnijih djela. Ali što je značenje termina? Kako je termin povezan s onim na što upućuje? Kuhn se ne bavi ovim dubokim pitanjima u potpunoj općenitosti već samo s terminima vrsta, poput, na primjer, skupne imenice kao “zlato” ili brojive imenice kao “mačka”. U znanost, značenja termina obično nisu specificirane jasnim definicijama. Ona su utemeljena procesima koji uključuju navođenje tipičnih primjera o kojima je riječ. Kada su primjeri iste vrste navedeni, oni su proglašeni kao slični, a oni koji ne pripadaju istoj vrsti, različiti. Uz pomoć ove procedure, klasifikacija predmeta može se sagraditi i prenijeti. Termini vrste u klasifikaciji mogu biti povezani na dva načina ili se uključuju ili isključuju. Djelomično prekrivanje je zabranjeno između suprotnih vrsnih termina, nešto je ili planet ili zvijezda, ali ne i oboje. Kuhn upućuje na mrežu odnosa u takvoj klasifikaciji kao “strukturu (pojedinačnog) rječnika”. To je sada značajka znanstvenih revolucija, te zbog toga i neusporedivosti, struktura promjena rječnika za posljedicu ima djelomičnu neprevodivost između propozicija izraženih pomoću različitih leksikona. Promjene ove vrste mogu biti potaknute pronalaskom predmeta koji povređuju princip ne preklapanja tj. predmeta za koji se čini da pripada obostrano razdvojenim vrstama. Predmet ovakve vrste ne mogu se opisati danim rječnikom, niti se rječnik može povećati ili razjasniti radi toga da se omogući opis, već je djelomična reorganizacija uključenih kategorija neizbježan. Promjenu koju je izazvalo Kuhnovo djelo Struktura znanstvenih revolucija, koja je prije svega predstavljala kritiku shvaćanja povijesti znanosti, imala je dalekosežne posljedice na cjelokupnu filozofiju znanosti. Također, naveli smo, da ovakav pristup znanosti u potpunosti deplasira znanstveni realizma. Kako je ovo pitanje bitno, ako ne i fundamentalno za znanstvenu spoznaju, obratimo pozornost na ovu problematiku u sljedećem poglavlju.

319

13. Realizam u filozofiji znanosti Prije nego što pređemo na razmatranje odnosa realizma i filozofije znanosti obratimo pozornost na samu definiciju znanja i problema uz nju. Da bismo uopće mogli raspravljati o spoznaji trebamo prvo vidjeti što je sa pojmom znanja, jer pokušaj odgovora na to pitanje predstavlja jedan od nužnih uvjeta za raspravu spoznaje općenito. Od Platona (Teetet) na ovamo, uzima se da je znanje opravdano istinito vjerovanje. Dakle, netko (A) zna da p, gdje je “p” rečenica, propozicija ili stanje stvari, ako i samo ako: 1. A vjeruje da p 2. A-ovo vjerovanje da je p opravdano 3. p je istinito Dakle, trebalo bi da sve što bismo trebali nazvati znanje da zadovolji ova tri uvjeta. Štoviše, izgleda da nije potrebno postaviti nikakvo daljnje pitanje, odnosno su navedeni uvjeti ujedno i dovoljni uvjet znanja. Nećemo se baviti analizom ove uvriježene definicije, koja kao i svaka definicija ima određene implikacije koje se mogu kritički analizirati. Obratit ćemo pozornost na stavove koji se odnose prema znanju kao mogućnosti i tu bismo mogli naznačiti tri karakteristična pristupa: realizam, skepticizam i antirealizam. Realizam je pozicija prema kojoj je znanje moguće i u velikoj mjeri dostignuto. Skepticizam je pozicija prema kojoj nikakvo znanje nije moguće. Antirealizam bi bio nekakav srednji put a pokušajmo to pokazati sljedećim primjerom. Izgleda da je svatko tko prihvati tvrdnju da nije moguća spoznaja o tome kakav je svijet prisiljen prihvatiti i tvrdnju da nije moguća nikakva spoznaja. Odnosno, ako znanje ne bi bilo znanje o tome kakav je svijet, onda jednostavno ono ne bi bilo nikakvo znanje. Također se čini dosta apsurdnom tvrdnja da ni o čemu ne postoji znanje i da nitko ni o čemu ništa ne zna. Dakle, suočeni smo sa dilemom, ili je moguća spoznaja svijeta onakvog kakav on jest, ili nije moguća nikakva spoznaje uopće. Ipak, većina filozofa vjeruju da postoji treći put. Oni koji kreću tim trećim putem nazivaju se antirealisti. Dakle, u osnovi svakog antirealizma leži stav da mi posjedujemo znanje, ali da ono nije u potpunosti znanje o svijetu kakav jest. Drugim riječima, antirealizam nastaje tako što oni koje skeptičke argumente smatraju valjanim nastoje izgraditi “skromniju” poziciju koja bi bila daleko otpornija na skeptičke argumente. Možda ovo slijedi iz jednostavne činjenice; ako tvrdimo manje, teže ćemo pogriješiti. Dakle, u odnosu na skeptički argumente može se reagirati uglavnom na tri načina. Ovo ćemo pokušati objasniti jednostavnim primjerom; neka se pred nama nalazi neki predmet, na primjer jabuka. Prvi je pristup ustrajavanje u tvrdnji da 320

Realizam u filozofiji znanosti

znamo kako je ispred nas jabuka, i pokušati dati zadovoljavajuće opravdanje svoga vjerovanja. Čak ako i ne uspijemo dati potpuno opravdanje našem vjerovanju, možemo tvrditi da opravdanje postoji, ali da ga iz ovog ili onog razloga nismo u stanju dati (realistička reakcija). Drugo, prihvatiti tvrdnju skeptika da ne možemo uistinu znati da se ispred nas nalazi jabuka (skeptička reakcija). Treće, izmijeniti tj. oslabiti početnu poziciju da znamo da se ispred nas nalazi jabuka i zastupati slabiju ali branjiviju tvrdnju da ono što znamo nije to da se ispred nas nalazi jabuka, već da je ono što znamo to da, na primjer, imamo predodžbu da se ispred nas nalazi jabuka (antirealistička reakcija). U ovakvoj poziciji antirealizam se može formulirati kao fenomenalizam jer priznaje postojanje znanje o fenomenu a ne o stvari. Relativno jednostavno objašnjenje ovakvog stava može se dati u usporedbi dvije propozicije ili rečenice, od kojih jednu izgovara realist a drugu antirealist (fenomenalist) a odnose se na isti objekt: a) znam da je ispred mene jabuka i b) znam da imam predodžbu da se ispred mene nalazi jabuka. Dakako, ovdje se može odmah uočiti da je pozicija b) izvjesnima od pozicije a) jer bez obzira što je to ispred nas po sebi ja mogu imati predodžbu o jabuci. Odavde bi se moglo zaključiti da je ovakvim postupkom antirealizam imun na skeptičke konta-argumente. Ako tvrdnju o svijetu zamijenimo tvrdnjama o svojim predodžbama onda bi mogućnost pogreške, u principu, trebala otpasti. Dakle, za fenomenalizam znanje postoji, no ono nije znanje o tome kakav je svijet, već kako je našim osjetilima dat. Zanimljivo je da prihvaćanje tvrdnje da znanje može biti samo znanje o tome kakav je svijet neovisno od nas jest ono što je zajedničko realizmu i skepticizmu. Obje varijante pretpostavljaju da znanje o jabuci jest ono znanje koje se odnosi na jabuku ispred nas i neovisno od nas. Točno u toj točki antirealizam odstupa od skepticizma i realizma. Međutim, osnovna stvar nije razjašnjena a to je; tko je u pravu? Ostaje nejasno je li povlačenje sa realističkog na antirealističko gledište predstavlja pobjedu znanja nad skepsom, ili pak pobjede skepse nad znanjem? Naime, ako “znanje” redefiniramo tako da se od sada pa na dalje ono odnosi samo na ono što se odnosi u našim glavama onda je njezin značaj upitan. U ovom kratkom osvrtu na tri pristupa ka znanju kao stavovi koji, ako su valjani, važe za spoznaju kako bilo koje stvari, tako i za spoznaju svih stvari uzetih u cjelini svega što jest. Također, trebamo napomenuti da često zauzimamo realističan stav u pogledu nekih stvari, a skeptičan i antirealističan u pogledu nekih drugih stvari. Za neke stvari smo duboko uvjereni da su doista takve kao što mislimo da jesu, a za neke druge baš i nismo. Često koristimo iskaze kao što su “čini mi se da ...”, “izgleda da ...” itd. Isto tako, neke opise shvaćamo u doslovnom smislu, dok za neke druge opise smatramo da ih treba shvatiti u prenesenom smislu, to jest, da ih uopće ne treba shvaćati kao opise. Ovo pokazuje da i na takozvanoj razini funkcioniranja običnog mišljenja sva tri pristupa imaju svoje mjesto i to se, možda, ne treba promatrati ka psihologizam nego vjerojatno ima i dublju osnovicu našeg ukupnog pogleda na svijet. Teorijska razmatranja imaju svoju inherenciju u čovjekovom 321

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mišljenju i njegovoj težnji ka spoznaji objektivnog svijeta. Možda korijen ovakvih pristupa ka znanju ili spoznaji leži u samosvijesti ljudskog mišljenja o egzistenciji relacije subjekta-objekta i njihovom povjerenju o tome da objekt postoji i da je spoznatljiv (realizam), da objekt postoji ali da je nespoznatljiv (skepticizam) i da objekt (možda) postoji ali naša spoznaja nije sadržana u relaciji subjekt-objekt nego u relaciji subjekt-fenomen (objekt). U daljnjem dijelu našeg razmatranja obratit ćemo pozornost na još jedan problem, koji će biti usko povezan i sa realističkim i antirealističkim pozicijama, a to je odnos prema znanstvenoj slici svijet. Zapravo pokušat ćemo analizirati razliku između pojavne i znanstvene slike svijeta.

13.1. Znanstvena slika svijeta Razvoj znanosti, a posebno suvremene, iznjedrio je na vidjelo jednu činjenicu a to je da postoji razlika između znanstvenog opisa svijeta i opisa svijeta koje nam nameće svakodnevno iskustvo. Ako je znanost po svojoj biti, u većoj ili manjoj mjeri, na pozicijama realizma onda će ova razlika između svakodnevnog iskustva i znanstvenih činjenica biti plodno tlo za pozicije antirealizma. Eddington je dao, možda, najbolju ilustraciju ovakve situacije. On kaže: »Odlučio sam prihvatiti se pisanja ovih predavanja i povukao sam svoje stolice svojim dvama stolovima, dvama stolovima! Da, postoje duplikati svakog objekta oko mene – dva stola, dvije stolice, dva pera. (…) S jednim od njih sam upoznat od najranijih dana. To je obični objekt okruženja koje nazivam svijet. Kako bih ga opisao? On ima protežnost, relativno je postojan, obojen je i iznad svega on je stvaran (…) Stol br. 2 je moj znanstveni stol. Upoznatost s njim je daleko novija i nije mi toliko blizak.(…) Moj znanstveni stol je uglavnom praznina. U toj se praznini nalaze rijetko raštrkani elektroni koji jure velikom brzinom, njihov ukupni volumen ne prelazi milijarditi dio volumena moga stola. Usprkos svojoj čudnoj konstrukciji, ipak je to jedan sasvim upotrebljiv stol. On drži papir na kojem pišem isto tako dobro kao i stol br. 1., jer kada na njega položim papir male električne čestice strahovitom brzinom udaraju u donju stranu papira, tako da papir stoji na skoro potpuno postojanoj ravnini. Ako se nalaktim na ovaj stol neću propasti, striktno govoreći, vjerojatnost da će moj znanstveni lakat proći kroz moj znanstveni stol je toliko izuzetno mala da može biti zanemarena u svakodnevnom životu.«303 Postoji, dakle, po Eddingtonu dva stola s tim da tu dvojnost moramo shvatiti metaforično. Tako da bi odluka trebala pasti između dva načina kako je opisan jedan stol. Pitanje bi bilo koji je način opisivanja bolji, prikladniji. I, kada se ovog ili onog razloga odlučimo za jedan način opisivanja, onda se nameće pitanje kako shvatiti drugi način opisivanja, kakav stav zauzeti prema tom drugom načinu? 303

Eddington, La natura del mondo fisico, Bari, 1935.

322

Realizam u filozofiji znanosti

Eddington nas zapravo svojim jednostavnim retoričkim postupkom dovodi u dilemu koji je stol stvaran. Ako prihvatimo postojanje zdravorazumskog stola, moramo u principu poricati postojanje znanstvenog i obratno. Ovo sve prelazi u domenu povjerenja prema osjetilima ili rezultatima znanosti. Dakako, dodatnu zabunu stvara miješanje opisa iz zdravorazumske i znanstvene ravni što dodatno komplicira stvar. Tu komplikaciju relativno ćemo lako eliminirati zahtjevom da se opis stola (svijeta) izvodi ili u terminima elementarnih čestica ili terminima uobičajenog zdravorazmskog svijeta. Možda bi ovaj podjela na dva opisa stola bio i trivijalan, jer se s pravom može konstatirati da je stol cjelina sastavljena od dijelova, kao i svaka druga stvar i ne bi trebalo biti problematično da se osobine tog stola opisuju preko karakteristika cjeline ili pak preko dijelova te cjeline. Zašto bi iskazi; u kutu se nalazi pisaći stol i iskaz u kutu se nalazi predmet koji se sastoji od četiri noge sa pločom, ili pak skupina atoma i molekula koji imaju takav i takav prostorni raspored koji možemo zvati stolom, bili u takvoj poziciji da se moramo odlučivati koji je iskaz ispravan a koji ne. No, tu ipak postoji jedan dublji problem koji, tako recimo, suprotstavlja opis neposrednog opažanja od znanstvenog opisa. Pretpostavimo čak da je u principu moguće svaku od stvari koje susrećemo u svakodnevnom iskustvu prepoznati u opisu stvarnosti danom terminima fizike. Međutim, ostaje otvoreno pitanje možemo li u opisu stvarnosti danom terminima fizike prepoznati i sva svojstva stvari koje susrećemo u svakodnevnom iskustvu. Naime, čak i kada bismo u potpunom znanstvenom opisu stvarnosti i mogli prepoznati svako kvantitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva, izgleda da ne bismo mogli prepoznati niti jedno kvalitativno svojstvo stvari iz svakodnevnog iskustva. Na primjer jedno od kvalitativnih svojstava stvari koje susrećemo u svakodnevnom iskustvu jest i to da je stol na primjer smeđe boje. U potpunom fizikalnom opisu stola ta kvaliteta nije uopće bitna niti inherentna stolu kao takvom. Dakako, možemo se pozivati na postojanje elektromagnetskih valova sa određenom valnom duljinom ali ono ne određuje samo po sebi obojenost stola. Dakle, pitanje je gdje se zapravo nalazi “smeđost” stola, u samom stolu ili u našim glavama. Odgovor koji nam možda prvi pada na pamet jest da stol zapravo nije smeđe boje, već da ga vidimo kao da je smeđe boje. Međutim, tako što smo “smeđost” prebacili iz stolova u naše glave, nismo “smeđost” izbacili iz fizikalnog opisa stvarnosti. Jer, potpuni fizikalni opis stvarnosti, da bi bio potpun, mora sadržavati i opis naših glava. A ako naše glave opišemo na “smeđost”, i ovako stvar postaje mnogo ozbiljnija i izlazi iz načina kao što smo opisali i stol, onda u fizikalnom opisu naših glava opet nema mjesta za konteksta izbora jednog od opisa. Naime, opis činjenica da mi stol vidimo kao smeđ dan u terminima fizike nam može reći kakva je površina stola, koji put prelazi elektromagnetni val od površine stola do naše glave. Takav opis čak može nam reći što se događa u našim glavama kada vidimo smeđu boju, međutim, ne može nam reći da mi stol vidimo kao smeđ. Ukratko, izgleda da nijedan opis stvarnosti ne može zahvatiti takva svojstva kao 323

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti što je boja, miris, okus, osjećaj topline itd., a da se ne govori o ljubavi, mržnji, slobodi volje, moralnoj odgovornosti itd. Jer kao što kaže Russell: »Molekule nemaju boje, atomi ne proizvode buku, elektroni nemaju okus, čestice čak nemaju ni miris«.304 Ovdje se sada pojavljuje pitanje kako znanstveni opis stvarnosti spojiti s opisom stvarnosti koje nam nameće obično iskustvo ili svakodnevno iskustvo. Iako se čini neobičnim, ali ovaj problem postaje jedan od bitnih problema mnogih filozofskih razmatranja. Možemo kao primjer navesti sljedeća tri karakteristična problema koja leže u osnovici ovih dilema. Prvo, podjela na primarne i sekundarne kvalitete: primarne kvalitete stvari oko nas su one čije je postojanje obuhvaćeno znanstvenim opisom stvarnosti a sve ostale su sekundarne. Gdje se nalaze sekundarne kvalitete i je li one uopće postoje? Drugo, determinizam i sloboda volje; znanstveni opisi stvarnosti ili jesu ili bi trebali biti deterministički, ima li onda ikakvog smisla tvrditi da mi uopće išta odlučujemo? Treće, odnos duha i tijela: budući da u znanstvenom opisu ljudskog tijela nema mjesta i za duhovne sposobnosti, kako onda duhovne sposobnosti uopće mogu biti materijalne prirode? Suočeni sa takvom situacijom možemo reagirati na nekoliko načina. Možemo tvrditi da postoje dvije neovisne i ravnopravne stvarnosti. Tako je, na primjer, reagirao Descartes. On je tvrdio da postoji jedna protežna stvarnost i druga misleća. Ako ne želimo prihvatiti doslovni dualizam, onda smo prisiljeni ili pokazati da su ta dva opisa stvarnosti komplementarna, ili se odlučiti koji od njih doista predstavlja opis stvarnosti i prema njemu zauzeti realistički stav, a onda prema onome drugome zauzeti antirealistički stav. To zapravo znači da u drugom slučaju trebamo tvrditi da neka svojstva i stvari ne postoje, eliminirati ih kao nestvarna. Naime, ako prihvatimo jedan opis, onda sve ono što se javlja u drugom opisu a da se ne može obuhvatiti prvim, trebamo odbaciti kao nestvarno i onda taj “nestvarni višak” drugog opisa preformulirati, na primjer, kao privid ili kao instrument za predviđanje. Nakon što smo vidjeli koji su sve problemi vezani uz odnos pojavne i znanstvene slike svijeta, razmotrimo sada moguće odgovore na pitanje koji je od dva stola stvarni stol; onaj iz svakodnevnog iskustva – br. 1, ili onaj znanstveni – br. 2? Moguća su četiri odgovora: (1) Samo jedan stol je stvaran, i to onaj znanstveni. Dakle, realizam u pogledu znanstvenog opisa stvarnosti, i antirealizam u pogledu stvarnosti kakvu susrećemo u svakodnevnom iskustvu. Spoznaje znanosti, prema ovakvom pristupu, su daleko pouzdanije od svakodnevnih vjerovanja. Ako nam stol izgleda takav i takav, a znanost nam kaže da nije takav i takav, onda vjerovanje da je stol takav i takav trebamo odbaciti kao zabludu ili iluziju uzrokovanu nesavršenošću našeg spoznajnog aparata. Tako Galilei, kada objašnjava u kojem bi smislu rečenica »kretanje je uzrok topline« mogla biti istinita, kaže: »Zato mislim da okusi, mirisi, boje, itd.,što se tiče same stvari kojoj izgleda da pripadaju, nisu ništa drugo do li 304

B. Russell, “The Relation of Sense-Data to Physics”, u Danto i Morgenbesser, 1964.

324

Realizam u filozofiji znanosti

čista imena, a postoje samo u osjetilnom tijelu; jer, ako uklonimo živa bića, sva će ta svojstva nestati. (...) Da osim oblika, kolikoće, kretanja, prodiranja i dodirivanja, u vatri postoji još jedno svojstvo, a to je toplina, uopće ne vjerujem, i držim da je ono u potpunosti naše, jer ako se ukloni tijelo s dušom i osjetilima, toplina ne ostaje ništa drugo doli obična riječ.«305 Isti stav, koji Galilei zauzima prema toplini, Newton zauzima prema bojama i zvuku: »Homogeno svijetlo i zrake koje izgledaju crveno, ili radije, čine da objekti tako izgledaju, nazivam rumeno, ili crveno-činećim; one koje čine da objekti izgledaju žuto, zeleno, plavo, i ljubičasto nazivam žuto-činećim, zeleno-činećim, plavo-činećim, ljubičasto-činećim, isto važi i za ostale. I ako bilo kada govorim o svijetlu i zrakama kao obojenima ili kao da imaju boju, trebam biti shvaćen kao da govorim ne filozofski i kako treba, već ugrubo i onako kako bi prosti ljudi shvatili sve te eksperimente. Jer zrake, govoreći kako treba, nisu obojene. U njima nema ničeg drugog osim izvjesne moći i dispozicije da pobude osjet ove ili one boje. Jer kao što niti zvuk u zvonu ili u glazbenoj struni ili u drugom tijelu koje predstavlja izvor zvuka, nije ništa drugo do li trepereće kretanje, i kao što niti u zraku nije ništa drugo do li to kretanje pobuđeno objektom, a u osjetilima jest osjet tog kretanja u obliku zvuka, tako niti boje u objektima nisu ništa drugo do li dispozicije za odražavanje ove ili one vrste zraka vjernije od ostalih; u zrakama one nisu ništa do li dispozicije da pobude ovo ili ono kretanje u osjetilim, i u osjetilima one su osjeti tih kretanja u obliku boja.«306 Dakle, toplina, boje i zvukovi postoje samo kao nešto čisto subjektivno; ono što je objektivno, stvarno, jest kretanje čestica. Promatrajući u našem primjeru slijedi da je Stol br.2 stvarni, Stol br.1 nije ništa drugo do li način na koji mi vidimo Stol br.2 . Prema tome, upravo nam znanost otkriva što je stvarnost koja stoji iza pojava; što jest stvarno a što nije. (2) Samo jedan stol je stvaran i to onaj iz svakodnevnog iskustva, stol br.1 je stvaran a stol br.2 nije stvaran. Dakle, antirealizam u pogledu znanstvenog opisa i realizam u pogledu svakodnevnog iskustva. Tako je, na primjer, Ernst Mach tvrdio: »Kada fizičar hoće dodirnuti neko tijelo, ono mu, kao osjetima povezana suma osjeta svjetla i opipa mora biti poznato kao i životinji koja lovi plijen (…) Svi su fizikalni stavovi i pojmovi, skraćene upute, koje u sebi opet sadržavaju druge upute o ekonomično sređenim, za upotrebu spremnim iskustvima.(…) Ne bi zbog toga pristajalo ni prirodnoj znanosti da u svojim samostvorenim promjenljivim, ekonomičnim sredstvima, molekulama i atomima, vidi realitet iz svake pojave, i uz to zaboravljajući na nedavno stečen, mudar oprez svoje odvažnije sestre, filozofije, da na mjesto animističke ili metafizičke postavi “mehaničku mitologiju” i da time stvori nekakve “lažne” probleme. Atom može ipak ostati sredstvom prikazivanja pojava, kao i funkcije u matematici.(…) “Ali kako je moguće da se kretanjem atoma u mozga objasni svijet?” Ovakva nam se pitanja postavljaju. 305 306

G. Galilei, Il saggiatore, iz Prose Scelete, str. 132.-135. I. Newton, Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953., str. 100.

325

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti To jamačno nikada neće dovesti do uspjeha, kao što ni iz zakona loma nikada neće proizaći svijetljenje i grijanje svijetlosti. Ne trebamo žaliti zbog nepostojanja smislenog odgovora na takva pitanja. Tu, naime, niti ne postoji nikakav problem.(…) Svijet se sastoji od boja, zvukova, toplina, tlakova, prostora, vremena itd. Koje sada nećemo zvati osjetima niti pojavama budući da se u oba imena već nalazi jednostrana proizvoljna teorija. Nazovimo ih jednostavno elementima. Utvrđivanje toka tih elemenata, bilo to posredno ili neposredno, stvarni je cilj prirodne znanosti.«307 Također, slikovit prikaz ovakvog stava možemo naći kod poznatog fizičara i matematičara L. Boltzmanna: »Sve su naše ideje i pojmovi, na koncu, samo unutrašnje misaone slike, ili kada su izrečen, kombinacije zvukova. (…) Pojmovni znakovi koje formiramo tako imaju samo pojedinačno postojanje u nama: ne možemo suditi o vanjskim pojavama po mjeri naših ideja. Formalno, dakle, možemo postavljati pitanja ove vrste postoji li samo materija i je li sila samo jedna od njenih svojstava ili postoji sila neovisna od materije, ili, suprotno, je li materija produkt sile? Niti jedno od tih pitanja, nema nikakvo značenje, budući da su svi ti pojmovi samo misaone slike koje za svrhu imaju točno prikazivanje pojava. (…) U našim misaonim shemama ti su pojmovi u potpunosti određeni brojevi i smjerovi za geometrijske konstrukcije. Mi znamo kako o njima misliti i kako ih upotrebljavati, tako da možemo postići korisnu sliku svijeta pojava. Ono što bi moglo biti stvaran uzrok činjenica da se svijet pojava kreće svojim tokom, bi moglo biti nešto što je skriveno iza svijeta pojava, pokrećući ga tim tokom – takvo istraživanje ne smatramo zadatkom prirodne znanosti.«308 Situacija se u mnogom mijenja u odnosu na prethodne razmatranje i tako kada govorimo o “malim česticama koje se kreću velikom brzinom” u ovakvoj interpretaciji nemaju nikakvog stvarnog objektivnog smisla. Dakle, ni u kom slučaju ne namjeravamo nešto reći o doslovnom postojanju ili nepostojanju “malih čestica koje se kreću velikom brzinom”. Tako i Van Fraassen kaže: »da je znanstvena aktivnost prije aktivnost konstrukcije, nego otkrića: konstrukcije modela koji moraju biti adekvatni fenomenima, a ne otkrića istina o neopažljivom.«309 Moto antirealista u pogledu znanosti jest sačuvati pojave (salva phenomena, save phenomena). Dakle, ono što je primarno, neupitno i pouzdano, ono što treba sačuvati jest stol br.1, i možemo prihvatiti samo one opise stola br.2 koji su u skladu sa stolom broj 1. Ono u što imam razloga da vjerujemo jest ono što nam je dano u iskustvu – u pojave. Nemamo nikakvih razloga da vjerujemo u neku navodnu “pravu stvarnost koja stoji iza tih pojava”. Prema tome, ne smijemo vjerovati onima koji nam kažu da znanost “otkriva pravu stvarnost koja stoji iza pojava iz našeg iskustva.” (3) Potpuni skepticizam. Niti jedan stol nije stvaran. Nema dovoljnih razloga za vjerovanje da postoji stol br.1, isto tako kao što nema dovoljnih razloga niti 307

308 309

E. Mach, Ekonomična priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardić, 1984. L.Boltzmann, “Theories as Representations”, u Danto i Morgenbesser, 1960., str. 253. B. Van Fraassen, The Scientific Image, Oxford, Clerandon, 1980.

326

Realizam u filozofiji znanosti

za vjerovanje da postoji stol br.2. Nemamo prava tvrditi da je i jedan od ta dva stola stvaran. Ne samo da nemamo prava tvrditi da iza pojava stoji nekakva prava stvarnost, nego nemamo prava niti vjerovati u same pojave. Jer, strogo uzevši, nije isključena mogućnost da nas, na primjer, obmanjuje zli demon ili da smo zapravo mozgovi u posudama u nečijem laboratoriju. (4) Oba su stvarna! Kada se kaže da postoje dva stola, podsjetimo se, to je samo metafora kojom zapravo hoćemo reći da ono s čime smo suočeni nisu dva različita stola, već dva različita opisa jednog te istog stola. Nivoi opisa, doduše, jesu toliko udaljeni da možemo steći dojam da to nisu opisi jedne te iste stvari. Ali, taj dojam je pogrešan. Stol br.1 predstavlja opis stola uzetog kao cjeline, stol je opisan onako kao što on nama izgleda. Stol br. 2 predstavlja opis vrlo malih dijelova od kojih je stol sastavljen, toliko malih da ih jedan takav perceptivni aparat, kao što je ljudski, nikada neće moći detektirat. Ako su oba opisa stola istinita, onda su i jedna i druga svojstva stvarna. Tako J.J. Smart kaže: »... znanstveni stol upravo jest zdravorazumski stol. Ono što je različito jest naš način opisivanja, isto kao što jedna te ista osoba može biti opisana ili kao profesor anatomije ili kao dekan medicinskog fakulteta.«310 Međutim, što reći o problemima na koje nailazi stav da je opis svijeta kakvog nam nameće svakodnevno iskustvo kompatibilan s opisom stvarnosti kakvog nam daje znanost? Konačni odgovori nisu poznati, možda nisu niti mogući, možda su čak i sami problemi prividni, besmisleni. Ipak, mislim da su smjernice za davanje konačnih odgovora slijedeće. Prvo, dihotomija je zasnovana na demokritovskom shvaćanju znanstvenog opisa stvarnosti; neprekidno se tvrdi da u znanstvenom opisu stvarnosti ne postoji ništa drugo osim nedjeljivih čestica i praznog prostora. Mislim da takvo shvaćanje znanstvenog opisa stvarnosti uopće nije održivo. Takvu sliku stvarnosti su, na osnovu ne baš previše sofisticiranog razmišljanja, stvorili grčki atomisti. Ta slika je u mehanicizmu sedamnaestog stoljeća predstavljala metodološki ideal. Ipak, znanstvenici su u postojanje atoma povjerovali tek u devetnaestom stoljeću. Je li mikrostvarnost u koju je danas opravdano vjerovati ista ona u koju je vjerovao Demokrit? U kom se smislu uopće može reći da je Demokrit anticipirao rezultate suvremene znanosti? Atome se može predstavljati po analogiji s bilijarskim kuglama, takva analogija može biti i vrlo korisna, međutim, nitko ne tvrdi da atomi doslovce jesu, doduše vrlo male, bilijarske kugle. Tako William Houston kaže da fizičar danas: »Više ne može slijediti Descartesa kada je rekao “Dajte mi protežnost i kretanje konstruirat ću svijet.” Prije će ga se dojmiti Hamletovo “Ima više stvari na nebu i na zemlji, Horacio, nego što se može i sanjati u tvojoj filozofiji.”«311 Drugo, neke cjeline imaju samo ona svojstva koja ima njen dio, na primjer, hrpa šljunka. Takve, cjeline nisu ništa drugo nego zbroj svojih dijelova. Međutim, mnoge cjeline imaju i svojstva koja nema niti jedan od dijelova od kojih su sastav310 311

J.J. Smart, Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. str. 50. W.V. Houstun, “Description of the Physical World”, u Fogg, 1952., str. 29.

327

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ljene. Ako, na primjer, za neki motor kažemo da “ima 100 konja”, ne možemo i za svaki vijak iz tog motora tvrditi da ima 100 konja. Takva svojstva cjelina koja nisu svediva na svojstva dijelova se nazivaju emergentna ili supervenijantna svojstva. U znanosti nema ničega što bi poricalo postojanje takvih svojstava. Zašto bismo onda odbacili stav da su naša mentalna stanja zapravo emergentna svojstva naših mozgova? Treće, daleko od toga da je znanost rekla svoju zadnju riječ. Mnoge tajne ljudske percepcije još nisu otkrivene. Kako možemo unaprijed tvrditi da znanstveni opis stvarnosti, u principu, ne može zahvatiti naša mentalna stanja. Znanstveni opis stvarnosti ne opisuje svu stvarnost, za sada opisuje samo dio stvarnosti. Zašto bismo zbog toga morali zauzeti antirealistički stav prema onom dijelu opisa koji nam je do sada poznat? Čak i kada bismo bili sigurni da znanost u principu ne može opisati svu stvarnost zašto zbog toga ne bismo vjerovali u istinitost opisa onog dijela stvarnosti kojega može opisati? Ako i prihvatimo nejasnu tvrdnju da znanost može opisati samo kvantitativne aspekte stvari oko nas. Što s tim? Zašto bismo, zato što su navodno kvalitativni aspekti stvarnosti nedostupni znanosti, odustali od znanja o kvantitativnim aspektima stvarnosti? Zbog toga ne vidim konkluzivnog razloga koji bi nas trebao prisiliti da se odlučimo između dva stola, da se odlučimo koji je stol stvaran a koji nije. Eddingtonov opis stola u terminima svakodnevnog iskustva je opis stvarnog stola, i to opis koji je očito istinit. Možemo se i trebamo se pitati je li opis stola u terminima fizike elementarnih čestica istinit, to jest, jesu li fizikalne teorije istinite ili nisu. Međutim, čak i kad bi se ispostavilo da opis stola u terminima fizike elementarnih čestica nije istinit, ne bismo imali na osnovu čega tvrditi da je taj opis bio pokušaj opisa nekog drugog a ne tog istog stola. Dakle, nema razloga zašto bismo prema jednom stolu trebali zauzeti realistički stav, a prema drugome antirealistički stav. Nema razloga zašto bismo prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima svakodnevnog iskustva trebali zauzeti realistički stav, a prema opisima stvarnosti koji su dani u terminima fizike elementarnih čestica zauzeti antirealistički stav. To jest, što su opisi stvarnosti koje daje suvremena znanost često u velikoj mjeri udaljeni od naših svakodnevnih iskustava ni u kom slučaju ne može biti razlog da se prema znanstvenim opisima svijeta zauzme antirealistički stav. U ovom kratkom razmatranju između stavova realizma i antirealizma moramo dodati i stavove onih filozofa koji smatraju da ova dilema uopće ne postoji. Neki filozofi smatraju da je spor između ove dvije struje zapravo pseudoproblem. To bi značilo da nam se samo čini da jedni tvrde jedno, a drugi drugo: ako pažljivije razmotrimo raspravu vidjet ćemo da i jedni i drugi tvrde isto. Kad realist točno kaže što misli pod time da je znanje, znanje o tome kakav je svijet, i kada antirealist točno kaže što misli pod time da znanje nije znanje o tome kakav je svijet, vidjet ćemo da obojica pod time zapravo misle jedno te isto. Dakle, spor je, u najboljem slučaju, isključivo verbalne prirode. Tako R.L. Goodstein kaže: »Riječi “stvarnost” možemo dati bilo koje značenje koje joj odlučimo dati. Reći da ne postoji korenspodencija jezika sa stvarnošću znači odlučiti da se ne upotrebljava riječ “stvarnost” i izraziti tu odluku s prizvukom novog otkrića o prirodi svijeta. I ako pitamo 328

Realizam u filozofiji znanosti

ne postoji li neka Stvarnost iza pojavnog svijeta, stvarnost koje je svijet naših osjeta samo sjena, moramo odgovoriti da ako smo odlučili promijeniti naš jezik, i govoriti ne o stolovima i stolicama, nego o sjenama stolova i sjenama stolica i ono što sada zovemo “sjena” umjesto toga zvati “sjena sjene”. Vidimo da je “sjena stolice” složeni termin, a da samoj riječi “stolica” nismo dali nikakvu upotrebu i da je prema tome “sjena stolice” samo redundantni oblik izraza “stolica”.«312 O Goodsteinovom stavu bi se moglo reći puno toga, ali možemo reći da je ovo zapravo stav konvencionalizma. Ako je sve što se želi reći samo to da je stvar jezične konvencije kako ćemo koju stvar nazivati, onda je stav trivijalno istinit. Možda najpoznatija ilustracija stava da je spor između realizma i antirealizma zapravo pseudospor jest Carnapov primjer dvojice geografa. Dva geografa, jedan realist, drugi idealist, su nezavisno jedan od drugog istražili neko brdo u Africi. Došli su do potpuno identičnih rezultata npr. položaj, visina, dužina, geološki sastav i starost, itd. Međutim, ne slažu se oko toga je li to brdo doista postoji ili zapravo ono ipak ne postoji. Tako Carnap nastavlja ovu dilemu: »Ne slaganje između dvojice znanstvenika postoji samo kada oni više ne govore kao geografi nego kao filozofi, kada daju filozofsku interpretaciju empirijskih rezultata oko kojih se slažu. Tako realist kaže: “ova planina, koju smo nas dvojica pronašli, ne samo da ima utvrđena geografska svojstva koja smo utvrdili da ima, nego je, uz to, i stvarna” a fenomenalist (podvrsta realizma) kaže: “planina koju smo pronašli postoji na osnovu neke stvarnosti koju nikada nećemo spoznati”. S druge strane, idealist kaže: “naprotiv, sama planina nije stvarna, samo su naše (ili u slučaju solipsističke varijante idealizma: samo moje) percepcije i procesi svijesti realni.” Ovo razilaženje između dvojice znanstvenika se ne događa u empirijskoj domeni, jer postoji puna suglasnost dok se radi o empirijskim činjenicama. Ove dvije teze koju su ovdje suprotstavljene jedna drugoj idu preko iskustva i nemaju činjeničnog sadržaja. Niti jedna strana u sporu ne tvrdi kako bi njena teza trebala biti testirana kroz neki sklop odlučujućih eksperimenata, i niti i jedna od njih ne daje nikakve naznake o zamisli bilo kakvog eksperimenta koji bi moga podržati tezu. Naš primjer lako može biti generaliziran. Što je istina za planinu, istina je i za vanjski svijet uopće. Budući da samo činjenični sadržaj smatramo kao kriterij smislenosti iskaza, niti teza realizma da je vanjski svijet stvaran, niti teza idealizma da vanjski svijet nije stvaran ne može biti smatrana znanstveno smislenom. To ne znači da su dvije teze neistinite; radije, da uopće nemaju značenja tako da pitanja njihove istinitosti ili neistinitosti ne mogu biti niti postavljena.«313 Carnapov izazov je daleko ozbiljniji od prethodno navedenog. Naime, Goodstein smatra da pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire upotrebe riječi “postoji”, odnosno da se radi samo o jezičnoj konvenciji. Naime, Carnap na pitanje o postojanju ili ne postojanju ne prelazi okvire svjedočanstva za postojanje ili ne postojanje. Ovakav Carnapov stav slijedi iz same suštine logičkog pozitiviz312 313

R.L. Goodstein, “Language and Experience”, u Danto i Morgenbesser 1960. R. Carnap, The Logical Structure of the World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967.

329

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ma koga on zastupa, ali se tu ipak može postaviti pitanje je li njegova teza održiva. Naime, i ako sve svjedočanstvo ukazuje na to da p, zašto bi zbog toga bilo besmisleno pitati se je li p, ili možda ipak ne-p? Ili, ako x predstavlja svjedočanstvo za p, zašto onda tvrditi da znanje zapravo može biti znanje o x, a ne i o p? Dakako, ova pitanja nadilaze ovu problematiku jer se odnose na sam stav Carnapa, tj. logičkog pozitivizma gdje pitanje o znanju p nema uopće vjerodostojnost pitanja, što je opet samo prividno rješenje koje je bazirano na pretpostavci da je ovakav pristup jedino ispravan.

13.2. Realizam i antirealizam u filozofiji znanosti Rasprava oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti počinje neovisno od generalnih filozofskih diskusija, dakako, da ova konstatacija mora biti uvjetna jer nijedan problem u filozofiji i filozofiji znanosti u principu ne može se promatrati odvojeno. Ovdje se radi o nečem drugom, naime, pristup problematici je sasvim drugačiji jer ljudi koji razmišljaju o znanosti ne postavljaju pitanja jesu li “stolovi ili zidovi” stvarni ili predstavljaju tek “puke pojave”. Njih jednostavno zanima jesu li znanstvene teorije istinite ili nisu, je li svijet doista takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jesu ili nije tako. Problematika je slična ali koncepcijski različita. Tako možemo razlučiti određene stavove koji se mogu označiti kao realistične ili antirealistične, tako što možemo napomenuti da sama znanost po svojoj prirodi ima težnju objektivnog opisa stvarnosti i samim tim po svom optimističnom opredjeljenju pripada u osnovi realizmu. No, u filozofiji znanosti to nije stvar tako jasna i, na primjer, stav da znanstvene teorije treba samo “omogućiti proračune koji su u skladu s motrenjem” a da ne treba biti i istinita i predstavlja određeni oblik antirealizma, odnosno instrumentalizma. Instrumentalizam možemo iskazati u sljedećem jednostavnom obliku: znanstvena teorija treba biti instrument za sistematiziranje i predviđanje pojava. Pojam instrumentalizam prvi je upotrijebio fizičar Gassendi 1658. god. i moto ovog pravca jest sačuvati pojave, odnosno da bi za neku teoriju mogli reći da je dobra dovoljno je da “funkcionira” i potpuno je svejedno je li ona istinita ili nije. Ovakav stav ima i određeno pragmatično značenje, jer za neke teorije u nekom stupnju razvoja može biti, čak jedino, instrumentalistički stav. Ponekad jednostavno nemamo dovoljno razloga da prema nekoj teoriji na nekom stupnju razvoja zauzmemo realističan stav. Često se, na primjer, za newtonovsku fiziku kaže da, iako neistinita, imamo izuzetno visoku instrumentalnu vrijednost. Pitanje je, imamo li ikada dovoljnih razloga da prema nekoj teoriji zauzmimo realistički stav. Instrumentalisti smatraju kako nikada ne trebamo zauzeti realistički stav niti prema jednoj teoriji. Također, i prema najboljim teorijama koje imamo treba zauzeti isključivo instrumentalistički stav. Realisti se slažu oko toga da je za neke teori330

Realizam u filozofiji znanosti

je, na nekom stupnju razvoja opravdan samo instrumentalistički stav. Međutim, smatraju da postoje teorije koje su takve da je prema njima opravdano zauzeti realistički stav. Da postoje i teorije za koje je opravdano vjerovati da su doslovce istinite. Štoviše, smatraju da je velik dio suvremenih znanstvenih teorija istinit, i da svijet u velikoj mjeri jest takav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jest. Drugim riječima, i realisti i antirealisti se slažu oko toga da je čuvanje pojava nužan uvjet kojeg znanstvena teorija mora ispuniti da bi predstavljala dobru teoriju. Međutim, realisti smatraju da ovo čuvanje pojava nije ujedno i dovoljan uvjet koje ga teorija treba ispuniti. Dok antirealisti smatraju kako čuvanje pojava ujedno jest i dovoljan uvjet, što u suštini dovodi instrumentaliste i antirealiste u isti položaj. Oznake instrumentalizma, također, možemo naći kod konvencionalizma što opet dovodi u položaj da možemo pretpostaviti da je u krajnjoj instanci instrumentalizam samo jedan od oblika konvencionalizma. Tako Poincaré kaže: »Nijedna teorija nije izgledala čvršće utemeljena od Fresnelove, koje je svijetlost pripisivala gibanjima etera. Unatoč tome, sad dajemo prednost Maxwellovoj teoriji. Znači li to da je Fresnelovo djelo bilo uzaludno? Ne, zato što Fresnelov cilj nije bio da sazna postoji li doista eter, sastoji li se on ili ne od atoma, kreću li se oni zaista u tom i tom smjeru; njegov je cilj bio predviđanje optičkih pojava. To pak Fresnelova teorija još uvijek dopušta, isto tako danas kao i prije Maxwella. Diferencijalne su jednadžbe uvijek točne. Uvijek ih možemo integrirati istim postupcima i rezultati tog integriranja uvijek zadržavaju svu svoju vrijednost. Ali neka se ne kaže da fizikalne teorije tako svodimo na ulogu običnih praktičnih recepta; te jednadžbe izražavaju odnose, i ako ostaju točne, onda ti odnosi zadržavaju svoju stvarnost. One nas uče, i dalje kao i nekoć, da između jedene stvari i neke druge stvari postoji takav i takav odnos, s tom razlikom što smo tu stvar zvali gibanje a sad je zovemo električna struja. Ali su ti nazivi bili samo slike kojima se zamjenjuju stvarni predmeti što će ih priroda od nas vječno skrivati. Istinski odnosi između tih stvarnih predmeta jedina su stvarnost do koje možemo doprijeti, a jedini je uvjet da između tih predmeta postoje isti odnosi kao i između slika koje smo primorani staviti na njihova mjesta. Ako su nam ti odnosi poznati, nevažno je smatramo li pogodnim da jednu sliku zamijenimo drugom. (…) Kad fizičar utvrdi proturječnosti između dviju teorija koje su mu jednako drage, on ponekad kaže: “Ne zabrinjavajmo se zbog toga, već čvrsto držimo dva kraja lanca, premda su nam središnje karike sakrivene.” Ovaj argument zbunjenog teologa bio bi smiješan kad bi se fizikalnim teorijama davalo ono značenje koje im daju laici. U slučaju proturječnosti trebalo bi barem jednu od tih teorija smatrati pogrešnom. No to više ne vrijedi ako u njima tražimo samo ono što valja tražiti. Moguće je da obje teorije izražavaju istinite odnose i da proturječnost postoji samo između slika kojima smo odjenuli stvarnost. Onima koji smatraju da previše sužavamo područje dostupno znanstveniku odgovaram: ta pitanja koja vam zabranjujemo i za kojima žalite, nisu samo nerješiva već su i iluzorna i lišena smisla.«314 314

H. Poincare, Znanosti hipoteza, Zagreb, Globus, 1989., str. 122., 124.

331

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Prema instrumentalistima, vidjeli smo, čuvanje pojava predstavlja cilj znanosti. Međutim, u suvremenim raspravama instrumentalisti često tvrde kako empirijska adekvatnost predstavlja cilj znanosti315 Razlika je isključivo terminološka, ideja je ista. Teorija je istinita ako i samo ako su sve njene rečenice istinite. Teorija je empirijski adekvatna ako i samo ako su istinite one njene rečenice koje referiraju na opažljivo. Tako van Fraassen, koji empirijska adekvatnost postavlja za cilj znanost, kaže: »Znanstvenici nastoje otkriti činjenice o svijetu – o pravilnostima u opažljivom dijelu svijeta«.316 Dakle, podjela na opažljivo i neopažljivo bila ona eksplicitna kao kod suvremenih filozofa znanosti, bila ona implicitna kao kod filozofa znanosti iz 16. stoljeća, čini okvir u kojem se odvija diskusija realizma i antirealizma. U nedavnoj prošlosti su američki filozofi Bas van Fraasseen i Larry Laudan dali novi impetus antirealizmu u filozofiji znanosti, točnije klasičnoj instrpmentalističkoj varijanti antirealizma. Oni brane stav da je empirijska adekvatnost dovoljan uvjet za prihvaćanje znanstvenih teorija. To jest, da bi se neka znanstvena teorija smatrala dobrom nije potrebno da bude i istinita. I neistinita teorija može biti sasvim dobra. Znanstveni realisti smatraju da su razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Međutim, prema antirealistima razlozi za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije su razlozi samo za vjerovanje u empirijsku adekvatnost teorije, a nisu ujedno i razlozi za vjerovanje u istinitost teorije. Tako van Fraassen kaže: »Moje gledište jest da fizikalne teorije uistinu opisuju puno više od onoga što je opažljivo, ali ono što je važno (what matters) jest empirijska adekvatnost, a ne istina ili neistina onoga što ide preko opažljivih fenomena.317 Imajući na umu ovu novu sliku teorija, možemo razlikovati dva epistemička stava koja možemo zauzeti prema teoriji. Možemo tvrditi da je istinita (tj. da ima model koji je vjerna replika, u svim detaljima, našeg svijeta), i tražiti da se u to vjeruje; ili možemo jednostavno tvrditi njenu empirijsku adekvatnost, i tražiti da se vjeruje samo u to. U oba slučaja tvrdimo više (we stick our necks out): empirijska adekvatnost ide daleko preko onoga što možemo znati u bilo kojem trenutku. (Nisu uključeni svi rezultati mjerenja; nikada neće biti svi uključeni; u svakom slučaju, nećemo mjeriti sve što se može izmjeriti.) Ipak, postoji razlika: tvrđenje emepirijske adekvatnosti je u velikoj mjeri slabije od tvrđenja istine, i suzdržavanje od prihvaćanja (istine) oslobađa nas, metafizike.«318 Ova problematika tj. odnos između realizma i antirealizma u filozofiji znanosti prebacuje se i na problem općeg cilja znanosti. U posljednjih dvadesetak godina težište diskusija u filozofiji znanosti, kada su u pitanju ova dva stava, premjestilo u sferu vrijednosti. Raspravlja se o tome što je cilj znanosti, istina ili empirijska adekvatnost. Međutim, postavlja se pitanje je li znanost uopće svrhovita, teleološka 315 316 317 318

Izraziti predstavnici ovakvog stava su Van Fraassen i Laudan. Van Frassen, The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980., str. 73. Ibid., str. 64. Van Fraassen, Ibid., str. 68., 69.

332

Realizam u filozofiji znanosti

djelatnost? Može li se uopće govoriti o nekakvom jedinstvenom i konačnom Cilju znanosti? Jer, bez postuliranja konačnog i jedinstvenog cilja, rasprava gubi svaki smisao. Pretpostavka da znanost ima neki cilj izgleda trivijalno istinita. Naime, budući da napredak znanosti predstavlja nepobitnu činjenicu, i kako je svaki napredak napredak prema nečemu, prema nekom cilju, jasno je da i napredak znanosti mora biti napredak prema nečemu, napredak prema nekom cilju. Ako kažemo da je znanost u posljednjih tristo godina strahovito napredovala, onda smo tako izrazili da su današnje znanstvene teorije, u nekom smislu, bolje od znanstvenih teorija od prije tristo godina. Međutim, čim smo rekli da su bolje, prešutno, pretpostavili smo da postoji neko mjerilo, neki kriterij na osnovu kojega smo ih vrednovali. Kriteriji napretka u nekoj aktivnosti nije ništa drugo nego isto što i sam cilj te aktivnosti. Logički nije moguće govoriti o napretku; uspjehu, dostignuću i slično, ako se ne pretpostavi neki cilj, neka svrha. Dakle, očito je da znanost ima neki cilj, pitanje je samo koji je to cilj. Osim što bez pretpostavke da znanost ima cilj logički nije moguće govoriti o napretku znanosti, bez te pretpostavke nije moguće niti govoriti o racionalnosti znanosti. Naime, čak i ako se ne složimo oko toga da je znanost najracionalnija od svih ljudskih aktivnosti, izgleda nemoguće poreći barem to da je ona jest racionalna. Međutim, aktivnost koja nema cilja uopće ne može biti racionalna. Jer, racionalnost nije ništa drugo do li biranje najboljih sredstava za postizanje zadanog cilja. Međutim, neki autori smatraju da je moguće govoriti o napretku znanosti i o racionalnosti znanosti i bez pretpostavke da ona ima neki cilj. Izložimo stavove trojice od njih. Iako su im opći pogledi na znanost različiti, vezuje ih ideja da znanost nema jedinstvenog krajnjeg cilja. Thomas Kuhn, kao analogan slučaj, navodi Darwinovu teoriju evolucije. Kada je Darwin 1859. objavio “Porijeklo vrsta”, ideja prirodne selekcije više nije predstavljala nikakvu posebnu novost. Međutim, Darwinova teorija je predstavljala herezu utoliko što su: »Čak i tako izvanredno adaptirani organi, kao što su čovjekovo oko ili ruka – organi čiji je plan ranije pružao snažne argumente u prilog postojanja vrhovnog majstora i prethodne zamisli – bili proizvod jednog procesa koji se postojano kretao od primitivnih početaka, ali ne prema bilo kakvom cilju.«319 Ako nam je već evolucija bioloških organizama potpuno pojmljiva bez pretpostavke o svrsishodnosti evolucije, zašto nam onda, pita se Kuhn, i evolucija znanstvenih teorija ne bi bila potpuno pojmljiva i bez pretpostavke o cilju znanosti. Arthur Fine smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti besmislena prije svega zato što počiva na neodrživoj pretpostavci o postojanju cilja znanosti. On kaže: »Ali, osim predanosti filozofskim učenjima, realizam je povezan s instrumentalizmom nečim bazičnim – njihovom zajedničkom pretpostavkom da je znanost vrsta pothvata koja zahtijeva i/ili dozvoljava generalnu interpretaciju. U tom smislu, realizam i instrumentalizam su u osnovi 319

T. Kuhn, Struktura naučnih revolucija, Nolit Beograd, 1974., str. 236.

333

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti hermeneutički stavovi. A to je njihova propast, (…) Teži li znanost istini, ili znanost teži samo empirijskoj adekvatnosti? To je ishodište kontroverze između realizma i instrumentalizma. POS (prirodni ontološki stav) se želi povući na fundamentalniju razinu i pitati “teži” li uopće znanost. Dakako, to ima smisla u konkretnim slučajevima istraživanja, i konkretni istraživački timovi sigurno imaju ciljeve i svrhe (izvesti bolji eksperiment, riješiti zaostali problem, sagraditi bolji instrument itd.). Ali samo greška u logici kvantifikatora može od “Oni svi imaju ciljeve.” dovesti do “Postoji cilj kojeg svi oni imaju.” (…) Što onda drugo nego nevaljano rasuđivanje može podržati ideju da cjelokupni znanstveni pothvat ima nekakav “cilj”? (…) Mislim da je znanost kao život. Svakodnevno pokazuje mnoštvo miniciljeva. Međutim, potraga za općim ciljem, kao i potraga za smislom života, nije ništa drugo do li pobješnjeli hermeneuticizam.«320 Russell je smatrao da kozmološki argument za postojanje Boga nije valjan zato što iz toga što svaka stvar ima uzrok ne slijedi i to da sve stvari imaju isti uzrok. Fine istim argumentom, optužbom za pogrešku u logici kvantifikatora nastoji oboriti stav da znanost ima jedinstveni i konačni cilj. Iz toga što svaka pojedina epizoda iz znanstvene aktivnosti ima cilj ne slijedi i da sve pojedine epizode iz znanosti imaju isti cilj. Stvar se dodatno komplicira u odnosu parcijalnih teorija i opće znanstvene teorije kao postavljanja jasnog cilja kod Michaela Gardnera. Nećemo se posebno baviti njegovim stavovima ali možemo navesti neke dijelove njegovog zanimljivog razmišljanja. On smatra da je diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti iz osnove krivo postavljena. Naime, diskutira se oko toga treba li sve znanstvene teorije interpretirati realistički ili pak sve znanstvene teorije treba interpretirati antirealistički. Što je po njemu pogrešno. Pravo pitanje nije kako treba interpretirati sve teorije, nego kako treba interpretirati koju pojedinu teoriju. Jer, neke teorije treba shvatiti kao istinite, ili barem kao približno istinite, dok neke druge treba shvatiti kao pogodne instrumente. Dakle, iako Gardner ne dovodi u pitanje sam stav da znanost ima jedinstveni cilj, on smatra da se diskusija oko realizma i antirealizma u filozofiji znanosti ne bi smjela odvijati u terminima jedinstvenog cilja i svrhe. Dakako, da ovakav stav izgleda logična i razumljiv jer su mnoge teorije koje su, na primjer, u početku imale više model-instrumentalni karakter, (on daje primjer Planckovog kvanta, ili Galileijeve krivulje horizontalnog hitca) a kasnije dobivaju oblik realistične teorije, ili pak obrnuto kao što je to, prije navedena pozicija newtonovske klasične fizike. No, problem je samo prividno sklonjen a ne i riješen jer se neumitno postavljaju pitanja kriterija po kome će se neka teorija smatrati realističnom a koja ne, a to opet ovisi od realističnog odnosno antirealisrtičkog stava što opet stvar vraća na početak. Kao opravdanje da znanost ima svoj cilj navedimo slijedeći primjer. Krajem 16. i tijekom 17. stoljeća astronomi su postepeno odbacili instrumentalistički stav 320

A. Fine, “Unnatural Attitudes: Realist and Instrumentalist Attachments to Scinece”, Mind vol. XCV br. 378, 1986., str. 149.-179.

334

Realizam u filozofiji znanosti

prema Kopernikovoj astronomiji, i prihvatili realistički. Gardner navodi razloge na osnovu kojih je došlo do te promjene. Naime, postojalo je slaganje oko toga koje kriterije astronomska teorija mora zadovoljiti da bi se mogla smatrati pogodnim instrumentom, a koje još da bi se mogla smatrati istinitom. On daje sljedeću listu: 1. zadovoljava zakone fizike, 2. konzistentna je s ostalim navodnim znanjem (na primjer Svetim pismom), 3. konzistentna je sa svim opažajnim podacima, 4. sadrži samo određene veličine, 5. u stanju je predvidjeti nove činjenice, 6. ima centralnu hipotezu koju podržava vrlo raznoliko svjedočanstvo, 7. u granicama je mogućnosti ljudske spoznaje. Teoriji koja zadovoljava prva tri uvjeta opravdano je pripisati instrumentalnu vrijednost. Teoriji koja zadovoljava svih sedam uvjeta opravdano je pripisati istinitost. Ako teorija zadovoljava prva tri i neke od ostalih četiri uvjeta onda je ona sigurno instrumentalno vrijedna i možda istinita. Za ono što se ovdje može reći potpuno je svejedno jesu li navedeni uvjeti valjani ili nisu, je li lista potpuna ili nije. Pretpostavimo, u svrhu argumenta, da je lista idealna u svakom pogledu. Ako prihvatimo stav da je teorija to bolja što zadovoljava više uvjeta, i tako smo na najboljem putu da prihvatimo i stav da znanost ima jedinstveni i konačni cilj. Naime, što reći, zašto je neka teorija bolja ako zadovoljava neki kriterij nego ako ga ne zadovoljava? Čime opravdati postojanje tog kriterija? Jedino dokazivanjem da zadovoljavanje tog kriterija vodi ka krajnjem cilju. Ako prihvatimo stav da je, kada teorija zadovoljava prva tri uvjeta, dalje svejedno zadovoljava li ona i ostale uvjete ili ne, tako smo onda prihvatili instrumentalizam. Ukoliko smatramo da zadovoljavanje ostalih uvjeta ima nužni karakter za teoriju onda smo tako prihvatili realistički stav, stav da istina jest cilj znanosti. Dakako, antirealisti bi osporavali stav da je opravdano smatrati istinitom čak i teoriju koja zadovoljava svih sedam uvjeta ili pak još nekih dodatnih uvjeta. Oni bi tvrdili da teorija jest to bolja što zadovoljava više uvjeta, međutim, tvrdili bi da je teorija to bolja samo u instrumentalnom smislu. I tu počinje diskusija. Pitanje, jesu li razlozi na osnovu kojih se neke teorije, ili neki njihovi dijelovi de facto smatraju istinitim, dovoljni da racionalno utemelje vjerovanja u istinitost tih teorija ili nisu. Realisti smatraju da ti, ili barem približno ti, razlozi jesu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorija, dok antirealisti smatraju da niti ti, a niti bilo koji drugi, razlozi nisu dovoljni da opravdaju vjerovanje u istinitost teorije. Zbog toga nije jasno na osnovu čega Gardner smatra da se, pod pretpostavkom jedinstvenog cilja znanosti, prijelaz od instrumentalističkog na realističko shvaćanje kopernikanske astronomije ne da objasniti. Gardnerov stav nas upozorava samo na to da formulacije tipa “Znanstvenici nastoje dati istinite/instrumentalno pogodne teorije”, ili “Svaku predloženu teoriju treba shvatiti kao pokušaj opisivanja cjelokupne/opažljive stvarnosti” ne predstavljaju najbolji način formuliranja teza realizma i antirealizma, da takve formulacije nisu baš sasvim jednoznačne i da nisu sasvim prikladne. Naime, realist svaki prijelaz od instrumentalističkog na realistički stav, ako je opravdan, vidi kao napredak prema istini – cilju znanosti. Antirealist, ipak, svaki takav prijelaz vidi kao neopravdan, 335

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kao epistemološku grešku. Realist smatra da su razlozi za vjerovanje da je teorija istinita ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dok antirealist smatra ili da takvih razloga nema, ili da, čak ako ih ima, da oni nisu ujedno i razlozi za vjerovanje da je teorija bolja. Dakle, postojanje različitih stupnjeva prihvaćanja teorije jest potpuno kompatibilno s realizmom, dok postojanje različitih stupnjeva prihvaćanja teorije nije kompatibilno s antirealizmom. Ovaj primjer pokazuje jednu hibridnu situaciju, slično kao prije navedenu Gardnerovu tezu o smijeni instrumentalizma i realizma, ali u ovom slučaju prihvaćanje u određenoj situaciju dvije dihotomične koncepcije, tj. pod određenim uvjetima realističan odnosno antirealističan stav. Svaki oblik epistemološkog instrumentalizma u pogledu znanstvenih teorija, uključujući i van Fraassenov konstruktivni empirizam zapravo predstavlja kombinaciju zdravorazumskog realizma i antirealizma u filozofiji znanosti. Svaka filozofska pozicija koja predstavlja kombinaciju realizma u pogledu nečeg i antirealizma u pogledu nečega drugoga mora odrediti granicu do koje je opravdano tvrditi nešto o svijetu, i nakon koja više nije opravdano išta tvrditi o svijetu. Granicu do koje treba biti realist, i od koje na dalje treba biti antirealist. Dakako, nije dovoljno samo uvesti granicu, njeno uvođenje treba i opravdati. Treba dati razloge na osnovu kojih treba zauzeti realistički stav prema tvrdnjama s jedne strane granice, dok prema tvrdnjama s druge strane granice treba zauzeti antirealistički stav. Treba pokazati da granica nije određena proizvoljno, treba pokazati da granica jest epistemološki relevantna. Tako epistemološki instrumentalist u pogledu znanstvenih teorija treba dati razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti realistički stav prema zdravorazumskim vjerovanjima, odnosno, razloge na osnovu kojih je opravdano zauzeti antirealistički stav prema znanstvenim vjerovanjima. Treba pokazati zašto instrumentalistički stav važi samo za znanstvene iskaze. Zašto, na primjer, tvrdnje da je čovjek nastao od majmuna, ili da se voda sastoji od vodika i kisika, treba shvatiti instrumentalistički dok, na primjer, tvrdnje da pada kiša ili da Pero stanuje na petom katu treba shvatiti realistički? Dakle, svatko tko želi dokazati da znanost treba shvatiti antirealistički, a da zdravorazumsku spoznaju treba shvatiti realistički dužan je (1) uvesti granicu i (2) opravdati uvođenje te granice. Realizam je tu, dakako, u prednosti – nije potrebno niti uvoditi, niti opravdavati uvođenje bilo kakve granice. Ako bi smo baš htjeli zauzeti antirealistički stav isključivo prema znanosti, onda izgleda prirodno granicu uvesti između znanstvenih i neznanstvenih tvrdnji. Međutim, suvremeni antirealisti granicu uvode između opažljivog i neopažljivog. Oni smatraju da je epistemološki relevantna razlika između onoga što čovjek može opaziti i onoga što čovjek ne može opaziti. U ovom kratkom razmatranju između antirealizma i realizma u filozofiji znanosti nećemo ulaziti u dublju analizu ovakvih stavova koje je najviše zastupao van Fraassen.

336

Realizam u filozofiji znanosti

13.3. Istina je nedostižna Možda najpoznatiji i najjednostavniji argument protiv stava da znanost otkriva sve više i više istine o svijetu jest argument iz pesimističke indukcije. Argument ide ovako: sve do sada odbačene znanstvene teorije bile su odbačene zato što se pokazalo da nisu istinite, dakle, za očekivati je da će se i za trenutno prihvaćene znanstvene teorije pokazati da nisu istinite. Ili: niti jedna znanstvena teorija nije bila prihvaćena duže od, recimo, 200 godina, dakle, za očekivati je da će i trenutno prihvaćene znanstvene teorije biti odbačene u roku od najviše 200 godina.321 Ovim argumentom antirealisti žele dokazati da znanost nikada neće doseći istinu, da je istina jedan nedostižan cilj. Kako je istina nedostižna, tako nema smisla tvrditi da predstavlja cilj znanosti. Kako možemo tvrditi da znanost, kao par excellence racionalna djelatnost, ima za cilj nešto što se uopće ne može postići? Dakle, treba odustati kako od tvrdnje da znanost zahvaća sve više i više istine o svijetu, tako i od tvrdnje da je cilj znanosti istina. Antirealisti smatraju da argument iz pesimističke indukcije ruši deskriptivnu komponentu znanstvenog realizma (da se znanost približava istini), tako i normativnu komponentu (da istina predstavlja cilj znanosti – da znanost treba dostići istinu). Znanstveni realist točno to tvrdi, da je svaka od dosad odbačenih teorija bila definitivno odbačena, kada je, i zato što je umjesto nje bila prihvaćena druga – istinolikija teorija. Argument iz pesimističke indukcije uopće ne svjedoči protiv deskriptivnog dijela teza znanstvenog realizma (da znanost, defacto, zahvaća sve više i više istine o svijetu), i tad ne svjedoči niti protiv normativnog dijela teze znanstvenog realizma – tvrdnje, da je istina cilj znanosti. Ako samo “malo” preformuliramo argument, smatraju znanstveni realisti, iz pesimističke indukcije, on postaje argument iz optimističke indukcije, i ne samo da svjedoči u prilog tezi znanstvenog realizma, već predstavlja dobru formulaciju teze znanstvenog realizma. Argument iz optimističke indukcije bi glasio ovako: sve dosad odbačene znanstvene teorije su bile odbačene zato što su umjesto njih bile prihvaćene bolje – istinolikije teorije. Dakle, za očekivati je da će i trenutno prihvaćene teorije biti odbačene i zamijenjene još boljim teorijama – teorijama koje su još bliže istini. Što znači, znanost je dosad napredovala u otkrivanju istine o svijetu, pa je za očekivati da će to i nastaviti. Ako prihvatimo ovu tvrdnju onda ne možemo zaključiti ništa drugo nego da je istina točno ono čemu znanost teži, da je istina cilj znanosti. Kad bi argument iz pesimističke indukcije bio valjan, onda bi zacijelo pogađao realističko shvaćanje znanosti. Zbog toga je donekle i razumljivo što ga antirealisti često nastoje obnoviti. Tako Larry Laudan navodi impresivnu listu ermpirijskih uspješnih teorija za koje se kasnije ispostavilo da su bile neistinite: » ...teorije o optičkom eteru su isto tako imale zaprepašćujuće uspješnih predviđanja. Na primjer, Fresnelovo predviđanje svijetle točke na sredini sjene od okrugle ploče je 321

Ovakav stav, na primjer, zauzimaju Newton-Smith.

337

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti bilo iznenađujuće predviđanje koje se, kada je bilo testirano, pokazalo ispravnim. Ako se to ne računa kao empirijski uspjeh, ništa se ne računa (…) Bilo bi teško pronaći srodnu grupu teorija u tom razdoblju koja je bila tako uspješna kao teorije etera; u usporedbi s njima, atomizam devetnaestog stoljeća (na primjer), uistinu referirajuća teorija (prema objašnjenju realista) bio je žalostan promašaj (…) U ovom kontekstu, valja podsjetiti na napomenu velikog teorijskog fizičara J. C. Maxwella da je eter bio bolje potvrđen nego bilo koji drugi teoretski entitet u prirodnoj filozofiji (…) Tvrdnja realista da od teorija koje referiraju trebamo očekivati da budu uspješne, jednostavno je neistinita.«322 Navođenjem takvih primjera Laudan želi pokazati da čak niti visoki stupanj istinitosti teorije ne može biti niti nužan, niti dovoljan uvjet empirijske uspješnosti teorije. Da ne postoji ama baš nikakva veza između istinolikosti i empirijske uspješnosti teorija. Čime bi, dakako, realistički stav prema teorijama bio ozbiljno doveden u pitanje. Međutim, Laudan ne smatra samo da argument iz pesimističke indukcije ozbiljno dovodi u pitanje realistički stav prema teorijama. On smatra da argument iz pesimističke indukcije, tako što znanstveni realizam čini neplauzibilnim, ujedno i otvara prostor za antirealističko shvaćanje znanosti: budući da je realizam neprihvatljiv, treba prihvatiti drugu soluciju. Ili, budući da je diskreditiran stav da istinitost jest cilj znanosti, treba prihvatiti stav da empirijska adekvatnost jest cilj znanosti. Međutim, moramo biti obazrivi u odnosu na Laudanovo gledište. Naime, to da empirijski uspješne teorije nisu istinite, se utvrdilo baš tako što se utvrdilo da nisu empirijski adekvatne. Teorije, na primjer, optičkog etera su se u velikom broju testiranja pokazale kao empirijski uspješne, međutim, podvrgnute novim, različitim i oštrijim testovima su se pokazale kao empirijski neuspješne. Odnosno, budući da je argument iz pesimističke indukcije u osnovi skeptički argument, on u jednakoj mjeri pogađa i realizam i antirealizam u filozofiji znanosti. Kad bi argument bio valjan, onda bi ozbiljno dovodio u pitanje kao stav da je cilj znanosti istinitost, tako i stav da je cilj znanosti empirijska adekvatnost. Argumentom iz pesimističke indukcije bi se možda mogao dokazivati samo potpuni skepticizam u pogledu znanosti, a ni u kom slučaju antirealizam. Zbog toga argument iz pesimističke indukcije zapravo predstavlja zajedničku brigu realista i antirealista. Karl Popper je smatrao kako je najbolji dokaz realizma stava; da znanstvene teorije jesu o tome kakav je svijet, a to implicira činjnicu kako je moguće dokazati da neke znanstvene teorije nisu istinite: »Neke se od naših teorija mogu sudariti sa stvarnošću: i kada se to dogodi znamo da stvarnost postoji; da postoji nešto što nas podsjeća na činjenicu da naše ideje mogu biti pogrešne. I zbog toga je realist u pravu.«323 Ideja je toliko snažna i jasna da je Popper na njoj izgradio cijelu svoju filozofiju znanosti: iako nikada ne možemo biti sasvim sigurni da naše teorije jesu istinite, barem nekada možemo biti sasvim sigurni da nisu istinite. Zbog toga bi 322 323

L. Laudan, Science and Values, University of California Press, 1984. K. Popper, Conjectures and Refutations, London, Routledge, 1989., str. 17.

338

Realizam u filozofiji znanosti

se Popperovo gledište moglo nazvati “krnji realizam”. Naime, on smatra da uopće ne možemo imati konkluzivne razloge za vjerovanje da je ijedna teorija istinita. Ipak, koliko god stav da za neke od naših teorija možemo biti sigurni da nisu istinite izgledao prihvatljiv i neupitno istinit, postoji argument kojim se taj stav može dovesti u pitanje; argument kojim se dokazuje da u principu nije moguće dokazati neistinitost velikog broja znanstvenih teorija. Izgleda da je prvi koji je izložio argument bio Pierre Duhem, 1906. Iako se ne bi moglo tvrditi da je argument ikada bio zaboravljen, može se reći da ga je pedesetih i šezdesetih godina W.V. O. Quine doveo u žižu filozofskih interesa. Zbog toga se argument često naziva Duhem-Quineov argument. Pogledajmo kako ga je izložio sam Duhem: »Fizičar namjerava dokazati netočnost nekog stava. Da bi izveo iz tog stava predviđanje neke pojave, da bi izveo eksperiment koji treba da pokaže da li se ta pojava ostvaruje ili se ne ostvaruje, da bi interpretirao rezultate tog eksperimenta i konstatirao da se predviđena pojava ne ostvaruje, on se ne ograničuje na to da se služi spornim stavom; također upotrebljava cijeli jedan skup teorija koje on prihvaća bez diskusije. Predviđanje pojave čije ne ostvarivanje treba da prekine raspravu ne proizlazi iz spornog stava uzetog izdvojeno nego iz spornog stava zajedno s tim čitavim skupom teorija. Ako se predviđena pojava ne ostvari, nije sporni stav jedini stavljen u pitanje nego čitav teorijski splet kojim se fizičar poslužio. Jedina stvar kojoj nas uči eksperiment jest da između svih stavova koji su upotrijebljeni za predviđanje te pojave i za konstatiranje da se ona nije ostvarila postoji najmanje jedna greška; ali gdje leži ta pogreška, to je ono što nam eksperiment ne kaže. Hoće li fizičar izjaviti da je ta pogreška sadržana upravo u stavu što ga je želio opovrgnuti a ne drugdje? U tom slučaju on implicitno prihvaća točnost svih drugih stavova koji ma se poslužio. Koliko vrijedi njegovo povjerenje, toliko vrijedi njegov zaključak.«324 Dakle, nije moguće utvrditi istinosnu vrijednost pojedinih hipoteza jer se one nikada ne mogu testirati odvojene od teorijske cjeline u kojoj se nalaze, što naglašava holistički karakter teorije. Odnosno, ono što se testira, prema ovakvom pristupu, i onda tako što se u znanosti prihvaća ili odbacuje nikada nije i nikada ne može biti pojedina hipoteza, već isključivo teorijska cjelina. Zbog toga se ovo gledište u filozofiji znanosti i naziva holizam, od grčkog holos, što znači cjelina. Dakako, postavlja se pitanje koja to cjelina predstavlja ono što se testira, pa prema tome, i prihvaća ili odbacuje. Quine, vidjeli smo, smatra da je to cjelokupna znanost, Kuhn smatra da je to paradigma. Lakatos smatra da je to istraživački program. Laudan smatra da je to istraživačka tradicija. Duhem, vidjeli smo, smatra da je to teorija. Ipak, ako i ima nekakvih važnijih razlika između navedenih autora, svi oni dijele u osnovi istu ideju. Možemo reći da argument koji koriste Duhem-Quine u najvećem broju slučajeva izvršio negativan utjecaj. Zapravo, neki autori smatraju da su oni 324

P. Duhem, “Fizikalna teorija i eksperiment”, u N. Sesardić, Filozofija nauke Nolit, Beograd, 1984., str. 61.

339

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti omogućili prodor iracionalizma u znanosti. Pokušajmo djelomično i ukratko ukazati na neke od problema prihvaćanja ovakvog holističkog stava i navedenog argumenta. Vidjeli smo da je argument, prije svega, usmjeren protiv tvrdnje da činjenica kako neka hipoteza nije u skladu s relevantnim svjedočanstvom predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Duhem želi pokazati kako “u fizici nije moguć krucijalni eksperiment”. Poanta argumenta je u tome što ako baš hoćemo zadržati tu i tu od, na primjer, pet hipoteza iz sustava koji nije u skladu sa opažanjima, smijemo je zadržati. I to tako što ćemo ostale četiri hipoteze odbacivati ili modificirati sve dok cijeli sustav ne dovedemo u sklad s relevantnim svjedočanstvom. Kad je jednom cijeli sustav u skladu s relevantnim svjedočanstvom, onda je i ona hipoteza koju smo htjeli zadržati došla u sklad s relevantnim svjedočanstvom. Što zapravo znači da je bilo koju hipotezu uvijek moguće dovesti u sklad s opažanjima ili, što bi se svelo na isto, da negativno svjedočanstvo za neku hipotezu nikada ne predstavlja dovoljan razlog za odbacivanje te hipoteze. Tako Quine tvrdi da: »Bilo koji iskaz može biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drastična podešavanja drugdje u sistemu. Čak se i iskaz koji je vrlo blizu periferije (iskustva, opažanja) može smatrati istinitim suočeni s okvirnim iskustvom, ako se pozovemo na halucinaciju ili popravimo određene iskaze koji pripadaju vrsti zvanoj logički zakoni. Obrnuto, na isti način, nijedan iskaz nije imun na prepravke. Predložen je čak i prepravak logičkog zakona isključene sredine kao sredstvo pojednostavljivanja kvantne mehanike; i kakva je u principu razlika između takvog jednog pomicanja i pomicanja kojim je Kepler nadomjestio Ptolomeja, ili Einstein Newtona ili Darwin Aristotela?«325 Kontraintuitivni i prilično sumnjivi zaključak da je bilo koju hipotezu moguće dovesti u sklad s opažanjima I. Lakatos proglašava metodološkim otkrićem. Objašnjavajući razliku između “naivnog i sofisticiranog falsifikacionizma” on kaže kako prije svega moramo imati na umu »konvencionalističko metodološko otkriće da nikakav eksperimentalni rezultat ne može ubiti teoriju: bilo koja teorija može biti spašena od slučajeva koji svjedoče protiv nje bilo nekim pomoćnim hipotezama, bilo prikladnom reinterpretacijom njenih termina.«326 On smatra da se svaki istraživački program u znanosti sastoji od “čvrste jezgre” i “zaštitnog pojasa”. Čvrstu jezgru čine one hipoteze od kojih, u slučaju neslaganja s opažanjima, ne odustajemo već ih dovodimo u sklad s opažanjima tako što mijenjamo ili modificiramo one hipoteze koje čine zaštitni pojas. Ovaj opis istraživačkih programa u znanosti pretendira i na deskriptivnu i na normativnu valjanost. Lakatos hoće reći i da znanost tako funkcionira i da ona tako treba da funkcionira. Možda nije potrebno napominjati kako holizam ozbiljno dovodi u pitanju znanstveni realizam. Kako uopće možemo tvrditi da je cilj znanosti istiniti opis svijeta, i da su prihvaćene znanstvene teorije barem istinoliki opisi svijeta, kada 325 326

W.V.O. Quine, “Dvije dogme empirizma”, u Miščević i Potrč, 1987. I. Lakatos, “Falsifoication and the Methodology of Sceintific Research Programmes”, u Kourany 1987., str . 82.

340

Realizam u filozofiji znanosti

se bilo koji opis svijeta može dovesti u sklad s opažanjima, i kada nemamo na osnovu čega tvrditi koji je od više različitih opisa svijeta istinit ili istinolikiji, ako je neistinit ili manje istinolik? Onda bi isto tako bilo moguće pokazati kako se bilo koji opis svijeta može dovesti u nesklad s opažanjima. To onda zapravo znači da je stav kako znanstvene teorije istinito opisuju svijet lišen ikakvog smisla. Zbog toga možemo zaključiti da je svatko tko brani realizam u filozofiji znanosti obavezan barem pokušati pokazati kako su holistički zaključci neprihvatljivi. Osnovu holizma, vidjeli smo, predstavlja tvrdnja da nije moguće imati ikakvo svjedočanstvo o pojedinim hipotezama, već samo o, većim ili manjim, sustavima hipoteza. Holisti žele reći da u situaciji kao što je slijedeća : (H1 & H2 & H3 & H4 & H5)  O ostvarenje predviđanja O koje slijedi iz sustava od pet hipoteza potvrđuje svih pet hipoteza. Neobistinjavanje predviđanja O dovodi u pitanje svih pet hipoteza. Štoviše, ishod testiranja bi trebao u jednakoj mjeri važiti za sve hipoteze iz sustava. Odgovornost za empirijsku uspješnost ili neuspješnost treba jednostavno ravnomjerno pripisati članovima kompleksa. Holisti svoju doktrinu grade na premisi da se hipoteze u razvijenim znanostima kao što je fizika nikada ne mogu testirati odvojeno od pozadinskog znanja, pomoćnih hipoteza, dodatnih pretpostavki ili slično. Sama ta tvrdnja izgleda trivijalno istinita. Doista nije jasno kako bi hipoteze o nastanku svemira ili o subatomarnim procesima, odvojene od ostalih hipoteza, uopće mogle imati logičke posljedice koje bi nam nešto govorile o opažljivom dijelu svijeta. Premisa holističkog argumenta nije sporna. Međutim, ono što je sporno jest konkluzija koju holisti izvode iz te premise. Konkluzija njihovog argumenta jest tvrdnja da se niti jedna hipoteza ne može opovrći iskustvom. Koliko god premisa argumenta izgleda prihvatljiva, toliko konkluzija izgleda neprihvatljiva. Popper, govoreći o stavovima samog Duhema, tvrdi da u premisi holističkog argumenta nema ničega što bi krucijalni eksperiment čini logički nemogućim: » ... /holistička/ kritika previđa činjenicu da ako uzmemo svaku od dviju teorija (među kojima krucijalni eksperiment treba odlučiti) zajedno sa svim tim pozadinskim znanjem, kao što i moramo, onda odlučujemo između dva sistema koji se razlikuju samo po dvjema teorijama o kojima se radi.«327 Daleko najveću kritiku holizma predstavlja djelo Clarka Glymoura i kao ilustraciju, ne ulazeći u dublju analizu, navedimo neke njegove stavove: »Astronomi u sedamnaestom stoljeću su bili u stanju potvrditi Keplerov prvi zakon samo upotrebljavajući njegov drugi, i bili su u stanju potvrditi njegov drugi samo upotrebljavajući njegov prvi. Razumljivo, bilo je značajnih neslaganja i nesigurnosti oko toga jesu li ta dva zakona valjani, ili su greške u jednome kompenzirane greškama u drugome. Sve dok pronalaskom mikrometra i Flamsteedovim 327

K. Popper, Ibid., str.12.

341

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti motrenjima Jupitera i njegovih satelita, kasno u sedamnaestom stoljeću, Keplerov drugi zakon nije potvrđen bez ikakvih pretpostavki o putanjama planeta. Sumnjam da je ovaj primjer jedinstven; upravo suprotno: izgleda mi nevjerojatno da se razvoj i testiranje bilo koje kompleksne moderne u fizici ili u kemiji može shvatiti bez uvažavanja načina na koji različitost svjedočanstva služi odvajanju hipoteza. (…) Čak i u okvirima jedne teorije, znanstvenici često tvrde da neki eksperiment ili motrenje svjedoči o jednoj od hipoteza, ali ne i o ostalima. Kada znanstvenici odbacuju prethodno prihvaćene teorije često odbacuju samo neke njihove dijelove, dok zadržavaju druge. Kepler je odbacio mnoge detalje kopernikanske astronomije dok je prihvatio dnevnu rotaciju Zemlje, kretanja planeta oko Sunca u zatvorenim koncentričnim putanjama, i mnoge druge. Newton je odbacio Keplerova objašnjenja iako je prihvatio Keplerove zakone – štoviše, bio je spreman prihvatiti samo dva Keplerova zakona kao propozicije koje mogu poslužiti kao svjedočanstvo za dinamičku teoriju, smatrao je daje Keplerov prvi zakon nedovoljno potvrđen bez dinamičkog dokaza. Atomisti u devetnaestom stoljeću su odbacili Daltonovo pravilo za utvrđivanje atomskih težina dok su prihvatili njegove zakone konačnih i višestrukih omjera i aspekte njegovog shvaćanja atoma.«328 Jedan od najzanimljivijih rezultata njegove analize jest sljedeći: ptolomejska i kopernikanska astronomija su sadržavale i mnogo istih hipoteza. Jedna od njih je i, ugrubo rečeno, da što je neki planet udaljeniji od točke oko koje kruži, to joj je potrebno više vremena dok napravi jedan krug. Iako je ta hipoteza činila dio jedne i druge astronomije, u ptolomejskoj astronomiji je ona bila jednostavno pretpostavljena, nije bila i potvrđena. Međutim, u kopernikanskoj astronomiji je ona i bila potvrđena, naime, bila je izračunljiva na odnosu drugih hipoteza koje su bile neovisno potvrđene.

13.4. Istina je dostižna Kao jedan od argumenata koju koriste realisti za potvrdu o mogućnosti dostizanja istine u znanosti jest odnos uspješnosti i istinitosti. Tako klasični pragmatizam pretpostavlja da je veza između uspješnosti i istinitosti na pojmovnoj razini stvar sinonima, tj. da oni nisu ništa do identiteti. Tvrdnja: “Sva ona i samo ona vjerovanja koja su uspješna ujedno su istinita”, je istinita na osnovu značenja pojmova “uspješno” i “istinito”. Uspješno i istinito jednostavno znače jedno te isto. Koje bi to neistinito vjerovanje moglo voditi uspjehu i koje bi to istinito vjerovanje moglo dovesti do neuspjeha. Uspješnost jest kriterij istinitosti. Međutim, izgleda da je ona i više od toga, izgleda da uspješnost nije ništa drugo nego sama istinitost. Kada tvrdimo da neko vjerovanje predstavlja pouzdanu osnovu za uspješno ponašanje, jednostavno nema smisla uz to još tvrditi da je to vjerovanje i istinito. Tako što nekom vjerovanju, uz uspješnost, pripisujemo i istinitost nismo rekli ništa 328

C. Glymour, Theory and Evidence, Princeton, Princeton University Press, 1980, str. 41.,46.

342

Realizam u filozofiji znanosti

novo, ništa više o tom vjerovanju. Tako se William James retorički pita u čemu bi se sastojala eventualna razlika između uspješnosti i istinitosti: »Pretpostavimo da je neka ideja ili vjerovanje istinito, kakvu bi to konkretnu razliku činilo u bilo čijem stvarnom životu? Kako će ta istina biti ostvarena? Koja će to iskustva biti različita od onih koja bi se dogodila kada bi vjerovanje bilo neistinito? Ukratko, što je vrijednost (cash-value) vjerovanja u eksperimentalnim terminima?«329 Ideja da su uspješnost i istinitost jedno te isto nije se godinama izgubilo na privlačnosti. Iako je danas nitko ne zastupa u tako direktnom obliku, mnogi i dalje u njoj nalaze samo inspiraciju. Međutim, s druge strane, niti problemi s kojima je suočena nisu izgubili na snazi. Možda osnovni problem vezan uz identifikaciju uspješnosti i istinitosti jest pitanje pogrešivosti. Naime, ako je neko vjerovanje tako što je uspješno ujedno i istinito, onda je u principu isključena mogućnost da je ono, iako uspješno, ipak neistinito. Ako je neko vjerovanje uspješno, onda više jednostavno nema smisla pitati je li ono istinito ili nije, ili ako je neko vjerovanje uspješno, onda više nema smisla pitati je li svijet doista takav kao što to vjerovanje kaže da jest ili nije takav. Međutim, izgleda da nije tako, jer kao da i uspješna vjerovanja mogu biti neistinita. Zato, Bertrand Russell komentira Jamesovo identificiranje uspješnosti i istinitosti slijedećim riječima: »Dakle, vjerovanje da drugi ljudi postoje jest, pragmatički, istinito vjerovanje. Ali, ako me muči solipsizam, onda spoznaja da je vjerovanje u postojanje drugih ljudi istinito u pragmatičkom smislu nije dovoljna da odagna moj osjećaj osamljenosti: samo uviđanje da ću podbacivanjem solipsizma bit na dobiti nije dovoljno da me prisili da ga odbacim.«330 Tako bi se eventualno dokazivanje da su naša vjerovanja u svijetu istinita pozivanjem ne pragmatički pojam istine zapravo svelo na jeftini trik: dokazali smo da su sa uspješna vjerovanja jednostavno tako što smo redefinirali pojam istine. Međutim, to nije ono što smo htjeli dobiti. Ono što smo htjeli dobiti jest garancija da svijet jest onakav kao što nam naša vjerovanja o njemu kažu da jest. Redefiniranje pojma istine nam uopće ne pruža takvu garanciju. Suvremeni neopragmatizam postavlja stvar drugačije s tvrdnjom da ne postoji nikakva značajna veza između uspješnosti i istinitosti. Ovaj stav se u suvremenoj literaturi brani na dva načina. Prvi način, tvrdi se da uspješnost ne predstavlja niti nužan niti dovoljan uvjet za istinitost. Drugi način, tvrdi se da istinitost vjerovanja uopće ne ulazi u objašnjenje uspješnog djelovanja. Onda se, na osnovu bilo prvoga, bilo drugoga načina, dokazuje da istinitost uopće nije potrebna. Ono što je potrebno jest, dakako, uspješnost. Dakle, istinitost tako ne bi bila nedostižna nespoznatljiva, kontradiktorna ili nešto slično, nego jednostavno nepotrebna. Ne tvrdi se da bi bilo poželjno imati sigurno istinita vjerovanja, ali da ih, nažalost, nije moguće imati. Već kad je svejedno jesu li vjerovanja istinita ili nisu. 329

330

W. James, PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Cleveland, A Meridian Book, 1965. B. Russelll, Philosophical Essays, London, Allen & Unwin, 1976., str. 22

343

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Pozivanjem na istinitost vjerovanja u objašnjavanju uspješnosti ponašanja možda na prvi pogled može izgledati doista suvišno. Može nam se učiniti da tako što smo rekli da je nečije ponašanje bilo uspješno zato što je imao istinita vjerovanja zapravo nismo rekli ništa, da smo izrekli praznu istinu. Međutim, objašnjenje nam može izgledati prazno baš zbog toga što je u zdravom razumu toliko duboko ukorijenjena ideja da su istinitost i uspješnost u vezi da nam ta veza izgleda trivijalna. Možda bi mogli reći da je već jasno što se, ako se prihvati neopragmatizam, može reći o odnosu uspješnosti istinitost suvremenih znanstvenih teorija. Ne postoji nikakva veza između njihove uspješnosti i njihove istinitosti. Čak i kad bi teorije bile istinite, njihova uspješnost ne bi predstavljala razlog na osnovu kojega bismo imali pravo zaključiti na njihovu istinitost. Možda i postoji nešto što suvremene znanstvene teorije čini uspješnima, međutim, to sigurno nije njihova eventualna istinitost. Za uspješnost suvremenih znanstvenih teorija je potpuno svejedno jesu li istinite ili nisu. Da zaključimo. S jedne strane, na primjeru klasičnog pragmatizma smo vidjeli kad bi poistovjetili uspješnost i istinitost, onda bi nam uspješnost suvremenih znanstvenih teorija ne bi predstavljalo nikakvu granicu da svijet doista jest takav kao što nam suvremene znanstvene teorije kažu da jest. S druge strane, na primjeru suvremenog neopragmatizma smo vidjeli kad bi istinitost odvojili od uspješnosti i proglasili je irelevantnom za uspješnost, onda iz sve uspješnosti suvremenih znanstvenih teorija ne bismo mogli ništa zaključiti o tome kakav je svijet. Čak bi samu istinitost bilo uputno odbaciti kao nepotrebnu. Zbog toga, da bi uspješnost znanosti uopće mogla predstavljati ikakvu osnovu za tvrđenje da je svijet doista onakav kao što suvremene znanstvene teorije kažu da jest, veza između uspješnosti i istinitosti mora postojati a ne smije biti pojmovna. Veza mora biti takva da istinitost teorije predstavlja dovoljan uvjet za njenu uspješnost, a da njena uspješnost bude skoro dovoljan uvjet za njenu istinitost. Da uspješnost teorije bude dobra, ali ne i dovoljna, razlog za vjerovanje da je svijet doista takav kao što teorija kaže da jest. Jer, kad bi uspješnost bila i dovoljan uvjet za istinitost, onda bi važila ekvivalencija pa ni veza bila pojmovna. Obratimo pozornost u daljnjem tekstu na regresivni skepticizam. Možemo tvrditi da su svi skeptički argumenti zasnovani na odbacivanju abdukcije (zaključivanja na osnovu posljedice). Prvi korak u skeptičkim argumentima jest da se onoga tko tvrdi da nešto zna dovede u situaciju da tvrdi da to što zna zna na osnovu nečeg drugog. Drugi korak jest tvrdnja da to drugo nije dovoljna osnova za prihvaćanje prvoga. Na osnovu čega se onda zaključuje da on zapravo ne zna to što tvrdi da zna. Na primjer, vjerujem da je ispred mene stol. Na osnovu čega to vjerujem? Na osnovu toga što imam predodžbu stola, pa onda zaključujem da se ispred mene nalazi stvarni stol koji je uzrok moje predodžbe stola. Međutim, moja predodžba stola nije dovoljan razlog za prihvaćanje vjerovanja da se ispred mene nalazi stol. Jer, nije nužno da je upravo stvarni stol uzrok predodžbe stola; stvarni stol može, 344

Realizam u filozofiji znanosti

ali i ne mora, biti uzrok moje predodžbe stola. Uvijek ostaje otvorena mogućnost da je nešto drugo stvarni uzrok moje predodžbe stola, ako moja predodžba stola ima uopće bilo kakav uzorak; san, delirijum tremens, zli demon, znanstvenik koji moj mozak drži u tegli itd. Dakle, prema skeptiku, svaki put kada s predodžbe stola (posljedice) zaključujemo na postojanje stvarnog stola (uzroka), činimo logičku grešku afirmacije konzekvenca. Isto što važi za stvarne stolove važi i za sve druge stvarne objekte u svijetu. Prema tome, trebamo se suzdržati od tvrdnji o vanjskom svijetu, jer, do tvrdnji o vanjskom svijetu možemo doći isključivo zaključivanjem iz naših predodžbi o vanjskom svijetu, a takvo (abduktivno) zaključivanje je logički pogrešno. Nakon čega na raspolaganju ostaju dvije mogućnosti, jača i slabija. Slabija jest tvrditi da postoji mogućnost da objekti u vanjskom svijetu nisu takvi kao što mi vjerujemo da jesu, da nikada nećemo biti sigurni da oni jesu takvi kao što nam izgledaju. Jača jest tvrditi da postoji mogućnost da objekti u vanjskom svijetu uopće ne postoje, da nikada nećemo biti sigurni je li uopće išta postoji izvan naših glava. Zadržimo se na problemu skepticizma u pogledu tuđih umova. Bihevioristički pristup psihologiji je nastao kao reakcija na introspektivni pristup. I tu je odbacivanje abdukcije odigralo svoju ulogu: što bi trebao biti objekt psihologije – (neopažljiva) stanja duše o kojima zaključujemo na osnovu (opažljivog) ponašanja osobe, ili, samoopažljivo ponašanje osobe? Bihevioristi su smatrali da objektu psihologije nisu neopažljiva stanja duše o kojima navodno možemo zaključivati na osnovu opažljivog ponašanja osoba, već samo ta opažljiva ponašanja osoba. Treba odbaciti crne kutije, a crne kutije su sve ono što se nalazi između podražaja i reakcije. U filozofiji je ovo pitanje poznato kao “other mind problem” – problem tuđih umova. Problem je u tome što s opažljivog ponašanja drugih osoba zaključujemo na opstojanje neopažljivih uzroka ponašanja drugih osoba – njihovih umova, a takvo (abduktivno) zaključivanje je, navodno, neopravdano. Dakle, nemamo dovoljnog razloga za tvrdnju da i druge osobe imaju um pa i/ili dušu. Zadržimo se na još jednom fenomenu koji bi nam mogao govoriti u prilog realizma ili pak antirealizma u pogledu spoznaje vanjskog svijeta, a to je princip zajedničkog uzroka. U filozofiji znanosti se na osnovu istog principa dokazuje istinitost znanstvenih teorija koje govore o neopažljivom. Izgleda da je francuski fizičar Jean Perrin bio prvi koji je dokazivao istinitost atomistike eksplicite pozivajući se na princip zajedničkog uzroka: »Utvrdili smo na način za koji se za cijelo može reći da je nesumnjiv postojanjem molekula i atoma. Snaga našeg dokazivanja leži u tome što se osobine ili pojave, koliko god je moguće korjenitije različite, ne samo objašnjavaju ako postoje molekule i atomi (kao je to slučaj kod zakona kemijskog spajanja) već što sve nameću upravo istu vrijednost za mase tih raznih zrnaca. Tako upravo – viskozitet plinova; vertikalna raspodjela emulzije; aktivnost translacionog Brownog kretanja; aktivnost rotacionog Brownovog kretanja; kolebanje gustoće u koncentriranoj emulziji; brzina difuzije rastvorenih materija; spektar izotermskog zračenja; plavetnilo neba i rasipanje svjetlosti na 345

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti plinovima; diskontinuitet naelektriziranja; izmjerena debljina listića tekućeg ili krutog kristala; najzad (kako ćemo uskoro vidjeti), odbrojavanje (alfa) projektila koji zaustavljeni obrazuju poznatu masu helija ili oslobađaju izmjerenu količinu topline – nameću svi za Avogadrov broj N vrijednost obuhvaćenu u intervalu što sve više i više konvergira ka vrijednosti 61 1022, koja je opće usvojena. Čovjek se divi pred čudom toliko točnih slaganja, iako se krenulo od toliko različitih pojava. Prije svega, činjenica što se nalazi ista vrijednost kod svake metode, kad se mijenjaju koliko god je moguće uvjeti njene primjene, zatim naročito što se brojevi tako dobiveni toliko raznim putovima podudaraju, da je realnosti molekula vjerojatnošću koja je vrlo bliska i samoj izvjesnosti.«331 Poanta dokaza je u tome što je broj molekula u molu materije utvrđen na 11 različitih, neovisnih načina, i svaki od tih načina daje približno isti rezultat. Kada rezultat ne bi bio istinit, kad mol materije ne bi doista sadržavao točno toliko molekula, činjenica da se na 11 različitih načina došlo do istog rezultata bi bila potpuno neshvatljiv. Protiv principa zajedničkog uzroka antirealizam ima opet svoj odgovor kao što je to slučaj van Fraassenom. Vidjeli smo kako princip zajedničkog uzroka predstavlja vrlo jak argument za znanstveni realizam, za tezu da svijet doista jest takav kakvim ga naše znanstvene teorije opisuju. Da vidimo sada kako van Fraassen pokušava oboriti taj argument. On prvo realizam interpretira kao poziciju prema kojoj znanost mora pronaći zajednički uzrok svakoj uočenoj koincidenciji. (Pored toga se poziva na Reichenbachove stavove o principu zajedničkog uzroka.) Dakle, ako znanost to ne može postići, onda treba odbaciti realizam: »Ako je taj princip postavljen kao zahtjev na naše objašnjenje što sve postoji u svijetu, onda smo prisiljeni da postuliramo postojanje neopažljivih događaja i procesa. Toliko dugo dok nema općeg zahtjeva za zajedničkim uzrokom svake značajne pravilnost i korelacije, nema niti argumenta za realizam. Ima samo objašnjenja zašto postuliranje objašnjavalačkih neopažljivih mehanizama, kada je ono moguće, zadovoljava um. (…) U svakom slučaju slabljenje principa na različite načine (a sigurno mora biti oslabljen da bi bio prihvatljiv u bilo kojem smislu) oduzima snagu realističkim argumentima. Jer svako slabljenje jest pristanak da se neka vrsta “kozmičke koincidencije” ostavi neobjašnjenom. Ali to znači dopustiti održivost nominalističko empirističkog gledišta, jer zahtjev za objašnjenjem tada prestaje biti znanstvenim “kategorički imperativ”«.332 Zatim tvrdi kako u znanosti postoji velik broj slučajeva u kojima zajednički uzrok niti pronađen, niti ga je uopće moguće pronaći. Na primjer: » …one vrste ne-klasičnih korelacija koje razlikuju kvantnu mehaniku od klasične fizike. (…) osim toga, smatram da se korelacija dovoljno slična (Bellovom paradoksu) da opovrgne princip zajedničkog uzroka mora pojaviti u skoro svakoj dovoljno složenoj indeterminističkoj teoriji«.333 Na osnovu čega na kraju zaključuje da je princip 331 332 333

J. Perrin, Atomi, Beograd DIZ Jugoslavije, 1946., str 51., 52. Van Frassen B., The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980., str. 1. Van Frassen, Ibid., str. 8., 9.

346

Realizam u filozofiji znanosti

zajedničkog uzroka prihvatljiv samo ako se radi o zajedničkom opažljivom uzroku različitih opažljivh pojava, dok isti princip u slučajevima kada se radi zajedničkim neopažljivim uzorku treba odbaciti: »Kao teorijska direktiva, ili kao praktička maksima, princip zajedničkog uzroka može biti vrlo operativan ali ne kao zahtjev za objašnjenjem koji bi proizvodio metafizičku prtljagu skrivenih parametara koja ne donose novi empirijski sadržaj.«334 U ovom razmatranju nećemo se više baviti problemom zajedničkog uzroka koji se realizmu pojavljuje kao dostatan primjer dostizanja istine u znanosti, dok, kao što smo vidjeli, za antirealiste on nema snagu argumenta tog tipa. U daljnjem dijelu razmatranja obratimo pozornost na problem “objašnjenja” u znanosti. Antirealisti smatraju da je empirijska adekvatnost (čuvanje fenomena) dovoljan uvjet za prihvaćanje znanstvene teorije. Međutim, izgleda da empirijska adekvatnost teorije nije dovoljan uvjet za prihvaćanje teorije. Jer, znanstvena teorija, osim što treba opisivati pojave, treba te pojave i objašnjavati. Dakle, nije dovoljno da nam teorija kaže da je to tako, nego nam treba reći i zašto je to tako. A velik broj opažljivih pravilnosti u prirodi se objašnjava upravo neopažljivim pravilnostima u prirodi, pravilnostima koje vladaju među neopažljivim entitetima. Tako Jan Perrin kaže: »Ako proučavamo neki stroj, mi se ne ograničavamo na razmišljanje o vidljivim dijelovima, koji međutim jedini za nas stvarno postoje, sve dok ne budemo u stanju rasklopiti stroj. Mi, doduše, promatramo što bolje možemo te vidljive dijelove, ali tražimo isto tako i da naslutimo kakvi mehanizmi, kakvi skriveni organi objašnjavaju kretanja što ih opažamo. Naslutiti tako postojanje ili osobine predmeta što su još uvijek van neposrednog dosega naše spoznaje, objasniti složeno vidljivo prostim nevidljivim, eto to je onaj oblik intuitivne inteligencije kojoj, zahvaljujući ljudima kao što Dalton i Boltzmann, dugujemo Atomistiku, čije izlaganje daje ova knjiga.«335 Srž realističkog argumenta iz objašnjenja je potpuno jasna. Ako prihvatimo neko objašnjenje koje se poziva na pravilnosti među neopažljivim entitetima, onda smo prihvatili i postojanje tih neopažljivih entiteta. Možemo smatrati da je ovaj argument dovoljno jak i skoro neoboriv, koji definitivno presuđuje u korist znanstvenog realizma. Naime, ako prihvatimo neku teoriju, onda smo prihvatili i objašnjenja koja ona nudi, onda smo, u slučajevima kada se objašnjenje poziva na postojanje nekih neopažljivih entiteta, prihvatili i postojanje tih neopažljivih entiteta. Što znači da neku znanstvenu teoriju zapravo nismo prihvatili ako vjerujemo da je ona samo empirijski adekvatna, neku znanstvenu teoriju smo uistinu prihvatili samo ako vjerujemo da je ona doslovce istinita – da istinito opisuje svijet. Možemo to ilustrirati na sljedeći način; činjenice da se, na primjer, metali tope kada se zagrijavaju i ponovno skrućuju kad se hlade, da tekućine hlape kad se zagrijavaju i da se ponovno vraćaju u tekuće stanje kad se hlade itd. Predstavl334 335

Ibid., str. 1. J. Perrin. Ibid. str 10.

347

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jaju tipične primjere fenomenoloških zakona – opažljivih pravilnosti u prirodi. No, nas ne zanima samo je li to tako ili nije, već nas zanima i zašto je to tako. Tražimo i objašnjenje tih fenomenoloških zakona. A ti se fenomenološki zakoni objašnjavaju teorijskim zakonima koji jednostavno vrve opisima neopažljivih entiteta – molekula i atoma. Kako možemo tvrditi da smo prihvatili ta objašnjenja ako ne vjerujemo da postoje molekule i atomi, i da imaju točno ta svojstva za koje nam teorija tvrdi da ih imaju? Ako smo prihvatili, na primjer, objašnjenje da se olovo topi na 327ºC zato što na toj temperaturi slabe veze između atoma olova, onda smo prihvatili i tvrdnju da postoje molekule od kojih se sastoji olovo i da na toj temperaturu slabe veze između molekula. Antirealisti smatraju da je moguće zadržati objašnjenje, a ujedno i teoriju proglasiti i fikcijom. Znanstvene teorije bi tako bile heuristička sredstva koja je opravdano koristiti dok nas ne dovedu do objašnjenja, predviđanja, taksonomija, itd., međutim, kad su ti ciljevi do kojih nam je stalo jednom ispunjeni, onda više nije opravdano i dalje u teoriju vjerovati kao istinitu. Sredstvo koje nas je dovelo do cilja, kad nas je jednom dovelo, treba odbaciti. Odnosno, činjenica da teorije objašnjavaju, čak i pozivanjem na opažljivu stvarnost, ne bi nas obavezivala na realistički stav prema znanstvenim teorijama. Taj stav vrlo je lijepo izložio W.F. Sellars: »Često se tvrdi da teorija može biti dobra teorija, a da ipak bude u principu suvišna. (Ne suvišna; u principu suvišna.) (…) Ideja je, ukratko, da stvarna vrijednost (the cash value) u svakom trenutku razvijanja teorije jest skup propozicija o domeni opažljivog poznat kao opažajne posljedice teorije, i da jednom kada odvojimo heurističku ili “pragmatičku” ulogu teorije od uloge teorije u objašnjenju, vidimo da bi opažajne posljedice idealno uspješne teorije služile svime znanstvenim svrhama same teorije. Kad bi smo znali da su ovakve teorije u principu suvišne, onda bismo bili skloni reći da stvarno ne postoje takve stvari kao što su molekule, pa čak odbaciti naviku govorenja o teorijskim izrazima u semantičkim i kvazi-semantičkim terminima.«336 Tvrdnja da je svaku opažljivu stvar u principu moguće dijeliti na sve manje i manje dijelove sve dok dijelovi više ne budu toliko mali da ih više nije moguće vidjeti golim okom izgleda trivijalno istinita. Svaka opažljiva stvar se sastoji od nekakvih neopažljivih dijelova. I realisti i antirealisti prihvaćaju tu tvrdnju. Nitko ne tvrdi da ako nešto ne možemo vidjeti, da to onda niti ne postoji. Diskusija je oko toga je li ili nije relevantno od kakvih se neopažljivih dijelova sastoje opažljive stvari. Realist smatra da je za objašnjenja tipa “ta i ta opažljiva stvar se ponaša tako i tako zato što se sastoji od tih i tih neopažljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim odnosima i ponašaju se tako i tako” relevantno jesu li neopažljivi dijelovi stvarno takvi kao što teorija kaže da jesu, dok antirealist smatra da to nije relevantno. Sellarsov argument nam kaže da kada objašnjavamo ponašanje neke opažljive stvari onda zapravo tvrdimo dvije stvari. Prvo, da ta i ta opažljiva 336

W.F. Sellars, Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963., str. 18.

348

Realizam u filozofiji znanosti

stvar jest sastavljena od tih i tih neopažljivih dijelova koji stoje u takvim i takvim međusobnim odnosima. Teorijsku identifikaciju ne smatramo kao odnos između termina, već kao odnos između opažljive cjeline i neopažljivih dijelova od kojih se ta cjelina sastoji. (Voda jest ono što ima molekularnu strukturu H2O. Toplina jest molekularno gibanje.) Drugo, tvrdimo da se ta i ta opažljiva stvar ponaša tako i tako zato što se neopažljivi dijelovi od kojih se ona sastoji ponašaju tako i tako. Da se neopažljvi dijelovi opažljivih stvari (teorijski entiteti) ponašaju u skladu s teorijskim zakonima. Dakle, ako prihvaćamo objašnjenje, onda ujedno prihvaćamo i obje komponente objašnjenja. Možda nije suvišno napomenuti da realističko shvaćanje znanstvene teorije nije isto što i tvrđenje da su znanstvene teorije istinite. Jer, zauzeti realistički stav prema teorijama ne znači skrivati strah od greške. Naime, ako netko kaže da se ta i ta opažljiva stvar ne sastoji baš od takvih i takvih neopažljivh dijelova kako teorija kaže da se sastoji, ili, da ne možemo biti sigurni da se ta i ta opažljiva stvar sastoji baš od takvih i takvih neopažljivih dijelova, on nije ujedno i antirealist. U prvom slučaju on tvrdi da teorija nije istinita, dok u drugom slučaju tvrdi da ne možemo biti sigurni da je teorija istinita. Da objašnjenje ne možemo prihvatiti zato što nije istinito, ili, da objašnjenje ne možemo prihvatiti zato što nemamo dovoljnih razloga da vjerujemo da je teorija istinita. Antirealist, naime, ne tvrdi da se ta i ta opažljiva stvar, zapravo, ne sastoji od takvih i takvih neopažljivi dijelova, već tvrdi da je svejedno je li ta stvar se sastoji od takvih i takvih, ili od nekakvih drugačijih, neopažljivih dijelova. Iako sam Sellars ne navodi eksplicite, snaga ovog argumenta leži u činjenici da su teorija i objašnjenje u logički nužnoj vezi. Logički je nemoguće zadržati objašnjenje a teoriju odbaciti. Dakle, antirealistička tvrdnja da je teorija zapravo samo heurističko sredstvo je neodrživa zato što predstavlja logičku kontradikciju. Antirealizam je, temeljem toga, kontradiktoran. Ovo se napominje i zato što veliki broj filozofa smatra da problem realizam – antirealizam, kako u filozofiji znanosti, tako i u ostalim područjima filozofije, nije pseudoproblem ali da nije niti “ili–ili” problem. Da niti jedan od argumenata koji se koriste u diskusiji nije konkluzivan argument, ali da argumenti ipak jednu ili drugu poziciju čine plauzibilnom.

13.5. Problem objektivnosti uzroka Da gužva u raspravi bude još veća, nije jasno što bi trebalo biti to što dobro objašnjenje ima, a “puki” opis nema. Po čemu bi se to dobro objašnjenje trebalo razlikovati od dobrog opisa? Obično se smatra da bi dobro objašnjenje, osim što sadrži dobar opis fenomena kojega se objašnjava i dobar opis okolnosti u kojima se on javlja, trebalo reći koje su, i zašto su baš te, od okolnosti u kojima se fenomen javlja relevantne za pojavu fenomena. Dobro objašnjenje nekog fenomena bi nam trebalo reći što je uzrok tog fenomena. Dakle, ukazivanje na uzrok fenomena bi 349

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti trebalo biti to što dobro objašnjenje ima, a dobar opis fenomena i okolnosti u kojima se on javlja nema. Zbog toga se inferencijalno shvaćanje objašnjenja suprotstavlja uzročnom shvaćanju objašnjenja. Salmon smatra da dobro objašnjenje jest nešto više od dobrog opisa. On kaže da znanstveno objašnjenje: »Omogućuje spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja (production and propagation) strukture u svijetu. To u nekoj mjeri ide preko pukog priznavanja pravilnosti, i mogućnosti supsumiranja pojedinih fenomena pod te pravilnosti. Moje je gledište da spoznavanje mehanizama stvaranja i rasprostiranja strukture u svijetu omogućava znanstveno razumijevanje, i da je to ono što tražimo kada postavljamo zašto-pitanja kojima tražimo objašnjenje. I uistinu vrijedi imati odgovore. Zbog toga ne pitamo samo “Što?” nego i “Zašto?”«337 Suočeni smo, dakle, s tri različita shvaćanja objašnjenja. Prvo, realističko inferencijalno. Drugo, antirealističko inferencijalno. Treće, realističko uzročno. Vrlo lako bi se mogao steći dojam da je izlučivanje baš triju shvaćanja objašnjenja iz teško razmrsivog spleta problema u velikoj mjeri nasilno. Zbog toga možemo vidjeti kako se na tri načina može shvatiti jedno te isto objašnjenje; objašnjenje Caharles-Boylovog zakona molekularno dinamičkom teorijom. Osim toga, to objašnjenje je jedan od najblistavijih primjera znanstvenog objašnjenja uopće, te se u svakom slučaju vrijedi osvrnuti na njega. Razmotrimo primjer odnosa Charles-Boylovog zakona plina (koji govori o pravilnosti u opažljivom dijelu svijeta) i molekularno kinetičke teorije plina (koja govori o pravilnostima u neopažljivom dijelu svijeta). Postoji opće slaganje oko toga da molekularno-kinetička teorija dobro objašnjava ovaj zakon. Pitanje je, međutim, kako objašnjava. Što je to u molekularno-kinetičkoj teoriji što je čini dobrim objašnjenjem ovog zakona? Koje to uvjete ona ispunjava, na osnovu čega je imamo pravo smatrati dobrim objašnjenjem. Wesley Salmon smatra da molekularno kinetička teorija, da bi objasnila CharlesBoylov zakon, treba i biti istinita, i ukazivati na uzroke pojave koje potpadaju pod Charles-Boylov zakon. On smatra da molekularno kinetička teorija ispunjava oba uvjeta: »Zakon idealnog plina je imao malu ili nikakvu objašnjavalačku moć sve dok mu molekularno-kinetička teorija plina nije pružila uzročnu osnovu.«338 Carl G. Hempel smatra da je molekularno-kinetička teorija istinita da ne govori ništa ni o kakvim uzrocima, ali da ipak predstavlja dobro objašnjenje Charles-Boylovog zakona. Tako Salmon tvrdi da za Hempela zakon idealnog plina PV = nRT predstavlja: »matematičko funkcijski odnos između nekoliko veličina – tlaka (P), volumena (V), temperature (T), broja mola plina (n), opće konstante plina (R) – ali ne daje niti naslutiti kako promjena u jednoj od vrijednosti uzročno dovodi do promijene u drugima.«339 Dakle, Hempel smatra da je, barem u nekim slučajevima, dovoljno da opis bude istinit da bi se mogao smatrati dobrim objašnjenjem. Van Fraassen smatra 337 338 339

C.W. Salmon, »Why Ask, “ Why ?”«, u Kourany, 1978. Ibid., str. 68. Ibid., str. 67.

350

Realizam u filozofiji znanosti

da molekularno-kinetička teorija, da bi se smatrala dobrim objašnjenjem ovog navedenog zakona, niti treba biti istinita, niti treba ukazivati na uzročnu osnovu zbog koje se plinovi ponašaju sukladno s navedenim zakonom. On kaže: »Bilo je učinjeno mnogo pokušaja da se objašnjavalačka moć objasni samo u terminima onih karakteristika i mogućnosti teorije koji je čine informativnom (to jest, koji joj omogućavaju da daje bolje opise). Prema Hempelovom gledištu ovaj navedeni zakon objašnjava te empirijske činjenice, ali minimalno. Kinetička teorija možda i jest bolja kao objašnjenje jednostavno zato što daje mnogo više informacija o ponašanju plinova, tri kvantitete o kojima se radi dovodi u vezu s drugim opažljivim kvantitetama, ima prekrasnu jednostavnost, čini jedinstvenom našu sveopću sliku svijeta, i tako dalje. (…) U svakom slučaju, uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa. I iako je istina da mi tražimo objašnjenja, za znanost vrijednost tog traganja ipso facto jest traganje za empirijski adekvatnim, empirijski jakim teorijama.«340 Kad van Fraassen kaže da “uspjeh objašnjenja jest uspjeh adekvatnog i informativnog opisa”, onda on pod time misli na adekvatan i informativan opis opažljivog dijela svijeta, takav opis neopažljivog dijela svijeta daje ta ista teorija jednostavno je svejedno. Ova je tvrdnja pod udarom Sellarsovog argumenta, te je zbog toga treba odbaciti kao logički kontradiktornu. Još jednom možemo napomenuti da je Salmonovo i Hempelov shvaćanje objašnjenja potpuno kompatibilno sa realizmom: može se biti realist ako se prihvati jedno, isto kao ako se prihvati i drugo. Možemo kratko dati zaključak ovog dijela koji se odnosi na objašnjenje koju posjeduje neka teorija. Vidjeli smo da Sellarsov argument dokazuje kako je antirealističko shvaćanje objašnjenja gdje je opis neopažljivog shvaćen kao heurističko sredstvo iz kojega, bez ontoloških implikacija, pravilima zaključivanja dolazimo do opisa opažljivog fenomena koji je logički kontradiktorno. Osim toga, vidjeli smo da detaljni, pedantni opisi neopažljivog dijela stvarnosti omogućuju razumijevanje opažljivog dijela stvarnost. Bez znanja o neopažljivom dijelu svijeta ogroman broj opažljivih pojava bi ostao potpuno neobjašnjen. Što se tiče istinitosti neke teorije jedan od važnih indikatora jest njezina moć predviđanja. Ideja je toliko jasna i ubjedljiva da nije nikakvo čudo što je već dugo prisutna u filozofiji znanosti. Stav da predviđanje dosad nepoznate pojave ima izuzetnu spoznajnu vrijednost zastupali su Clavius, Descartes, Leibniz, Kepler, Huygens, Whewell, Jevons, Pierce, Popper, Zahar, Musgrave itd. Tako Descartes kaže: »Znat ćemo da smo ispravno odredili te uzroke samo onda kada vidimo da pomoću njih možemo objasniti, ne samo one posljedice koje smo u početku imali na umu, nego i druge pojave na koje prije toga nismo ni mislili.«341 Moglo bi se reći da je Karl Popper cijelu svoju filozofiju znanosti izgradio na ideji da predviđanje do sada, sa nepoznatim ishodom, predstavlja najbolju provjeru znanstvene teorije. »Svi smo mi – uzak krug studenata kojem sam i ja pripadao – bili uzbuđeni zbog ishoda Eddingtonovog promatranja pomrčine koje 340 341

Van Fraassen, Ibid., str. 54. R. Descartes, Principi filozofije.

351

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti je 1919. donijelo prvu značajnu potvrdu Einsteinove teorije gravitacije. Za nas to bilo značajno iskustvo koje je imalo trajan utjecaj na moj intelektualni razvoj.«342 Koliko god ideja bila jasna i uvjerljiva, ne prihvaćaju je baš svi. Odbacuju je, na primjer, Mill i Keynes. Oni tvrde da ako neka činjenica podiže vjerojatnost neke hipoteze u toj i toj mjeri, onda je ta mjera tolika kolika jest, i ne mijenja se ovisno o tome znamo li za tu činjenicu ili ne. Smatraju da nema razloga zašto bi objektivni stupanj vjerojatnosti neke hipoteze u svijetlu nekog svjedočanstva bio ovisan od trenutačnog stupnja razvoja našeg znanja. Naime, ako se svijetla točka pojavljuje u središtu sjene diska, onda se ona pojavljuje znali mi to ili ne. Isto tako, ako pojavljivanje svijetle točke u središtu sjene diska, u toj i toj mjeri potvrđuje Fresnelovu teoriju, onda ono u toj i toj mjeri potvrđuje njegovu teoriju znali mi da se svjetla točka pojavljuje ili ne znali. Temeljem toga, ako procjenjujemo u kojoj mjeri pojavljivanje svijetle točke potvrđuje Fresnelovu teoriju, onda je potpuno svejedno je li on od prije znao da se svjetla točka pojavljuje ili on to nije znao. Za početak treba vidjeti što je izvor Millovog i Keynesovog stava. Osnovni cilj njihovog rada bio je opravdanje indukcije. Izazov je postavio David Hume. Naime, iz toga što smo svaki put do sada kada smo vidjeli da se pojavilo A, vidjeli da se pojavilo i B, zaključujemo to da će se i u buduće svaki put kad se pojavi A pojaviti i B. Pitanje je; je li taj naš zaključak opravdan. Imamo li pravo na osnovu toga što se svih trideset puta do sad kada se pojavilo A, pojavilo i B zaključiti to da će se i trideset i prvi put kada se pojavi A, pojaviti i B? Hume je smatrao da nemamo, da jednostavno nema razloga na osnovu kojega bismo trebali očekivati da se isto događa i u buduće. Zaključujemo na osnovu čiste navike, a ne na osnovu razloga. Ponašamo se, zapravo, poput Russellove kokoši. Iz dana u dan gazda kokoši ujutro donosi hranu s vremenom kokoš se počne radovati dolasku gazde jer dolazak gazde “induktivno povezuje” s donošenjem hrane. Međutim, jedno jutro gazda dolazi s namjerom da kokoš ubije, očerupa i skuha za ručak. Kokoš ne bježi, već se na osnovu indukcije i to jutro raduje dolasku gazde. Pitanje je; jesmo li, u osnovi, išta pametniji od kokoši. Ako opravdamo indukciju, jesmo, ako ne opravdamo indukciju, nismo. Mill i Keynes su, dakle, pokušavali dati odgovor na pitanja tipa. »U kojoj mjeri to što se već trideseti put nakon pojavljivanja A-a , pojavilo i B, povećava vjerojatnost da će se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojaviti i B?« U jednom takvom kontekstu doista izgleda sasvim svejedno je li nam od prije bilo poznato da li se i trideset i prvi put nakon pojavljivanja A-a, pojavilo i B, ili nije. Naime, ako je s tridesetim slučajem pravilnosti vjerojatnost trideset i prvog slučaja tolika i tolika, onda ona ostaje ista pojavila se pravilnost u trideset i prvom slučaju ili ne. Ili, kada bacamo novčić vjerojatnost da ispadne pismo jednaka je ½ . Međutim, kada jednom bacimo novčić i vidimo da je doista ispalo pismo, vjerojatnost da ispadne pismo se time nije promijenila. Ona je i dalje ostala ½. Nije nimalo čudno što je iz perspektive jedne ovakve rasprave izgledalo svejedno je li ishod predviđanja poznat od prije ili nije poznat od prije. 342

K. Popper, Conjectures and Reputations, London, Routledge, 1963., str. 4.

352

Realizam u filozofiji znanosti

Izgleda da Mill i Keynes govore iz sasvim različite perspektive nego Descartes, i drugi. U čemu je razlika između te dvije perspektive? Razlika je u tome što su Mill i Keynes smatrali da naše vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi tek treba opravdati, dok drugi ovdje navedeni predstavnici uopće nije dovodila u pitanje stav da postoje pravilnosti u prirodi, uzimala ga je zdravo za gotovo. U prvom slučaju zadatak jest opravdati vjerovanje da postoje pravilnosti u prirodi, dok u drugom slučaju zadatak jest pronaći pravilnosti u prirodi. »Zadatak nauke je da pronađe pravilnosti kao što su zakoni kretanja i zakon gravitacije za koje, barem koliko nam naše iskustvo kaže nema izuzetaka.«343 Dakle, gledajući iz prve perspektive izgleda potpuno van pameti na osnovu toga što se u središtu sjene diska jedanput pojavila svjetla točka zaključiti na to da se ona uvijek javlja. Dok gledajući iz druge perspektive izgleda smiješno nakon što se pet puta u središtu sjene diska svaki put javila svjetla točka pitati se hoće li se javiti i šesti put.

13.6. Postojanje teorijskih entiteta i istinitost teorija Osobitost Hackingovog stava prema znanstvenim teorijama jest u tome što je realist u pogledu teorijskih entiteta, a antirealist u pogledu teorija. To jest, on smatra da teorijski entiteti postoje. A da teorija o njima nisu istinite. Ono što baratamo teorijskim entitetima predstavlja konkluzivan razlog za vjerovanje da oni postoje, dok s druge strane, to što baratamo teorijskim entitetima ne predstavlja nikakav razlog za vjerovanje da su teorije o istim entitetima, ujedno, istinite. Isti stav dijeli i Nancy Cartwright.344 Hacking kaže: »Rasprave o znanstvenom realizmu ili antirealizmu obično govore o teorijama, objašnjenju i predviđanju. Debate na tom nivou su nužno nekonkluzivne. Samo je na nivou eksperimentalne prakse znanstveni realizam nezaobilazan – ali taj realizam nije o teorijama i istinit. Eksperimentator treba biti realist samo prema entitetima koji se koriste kao oruđa.«345 Iako je samom Hackingu jasno da je takav stav neplauzibilan, on od njega ne odustaje: »Dva realizma mogu izgledati identični. Ako vjerujete u teoriju, zar ne vjerujete i u postojanje entiteta o kojima teorija govori? Ako vjerujete u neke entitete, zar ih ne morate opisati na neki teorijski način koji prihvaćate? Taj prividni identitet jest iluzoran. (…) Način na koji su eksperimentatori znanstveni realisti u pogledu entiteta jest potpuno različiti od načina na koje mogu biti realisti u pogledu teorija.«346 343 344 345 346

B. Russell Problemi filozofije, Nolit, Beograd 1980., str. 7 Cartwight N. How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983. Hacking I. “Experimentation and Scientific Realism”, u Leplin 1984. Ibid., Hacking, 1984.

353

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Međutim, ostaje potpuno nejasno na osnovu čega Hacking ipak odbacuje identitet dvaju realizama kao iluzoran. Jer, na istoj stranici između dvaju navedenih ulomaka, Hacking kaže: »Štoviše, nije nemoguće sumnjati u postojanje elektrona samo zato što upotrebljavate elektrone da eksperimentirate o nečem drugom. Razumijevajući neka uzročna svojstva elektrona, procjenjujete kako treba sagraditi vrlo domišljata, složena sredstva koja vam omogućavaju da usmjerite elektrone na način na koji želite. Kako biste vidjeli što će se dogoditi nečem drugom. Jednom kada imate pravu eksperimentalnu ideju, unaprijed otprilike znate kako treba pokušati sagraditi sredstvo, jer znate da je to način da prisilite elektrone da se ponašaju na takav i takav način.«347 Dakle, Hacking, s jedne strane, hoće reći da istinitost teorije o elektronu nije nužan uvjet za uspješno baratanje elektronom, dok s druge strane, tvrdi da poznavanje uzročnih svojstava elektrona jest nužan uvjet za uspješno baratanje elektronom. Takav stav ne predstavlja kontradikciju jedino ako se dodatno tvrdi da su znanja o uzročnim svojstvima elektrona nešto različito od teorije o elektronu. Zbog toga Hacking kaže: »Čak i ako (eksperimentatori) dijele mnoga vjerovanja, nema razloga za pretpostaviti da ona čine nešto što bi vrijedilo zvati teorijom.« Međutim, nije jasno, kako bi ovaj stav trebalo shvatiti. Dobiva se dojam kao da se radi o čisto terminološkoj tvrdnji. Da se radi samo o tome može li se termin “teorija” primijeniti na sva ona znanja o elektronu koja su neophodna u gradnji eksperimentalnih instrumenata, i koja bi ujedno trebala biti nesumnjivo istinita, ili se na ta znanja ne može primijeniti termin “teorija”. Iz čega bi se onda slijedilo da ako se termin ne može primijeniti, onda je opravdano biti antirealist u pogledu teorija. A ako može, onda je opravdano biti realist u pogledu teorija. Što, mora se priznati, izgleda vrlo čudno. Izgleda potpuno neprihvatljiva tvrdnja da odgovor na pitanje »Je li svijet doista takav kao što nam znanost kaže da jest?« ovisi o tome kako definiramo termin “teorija”. Tvrdnje o uzročnim svojstvima elektrona sigurno jesu dio neke, ili nekih, znanstvenih teorija, ma kako definirali termin “teorija”. Za opise uzročnih svojstava elektrona se ni u kom slučaju ne bi moglo reći da ne čine dio korpusa znanstvenog znanja. Da postoje mimo, nezavisno od teorija. Da predstavljaju, na primjer, dio zdravorazumskog znanja. Zbog toga, jedini način na koji bi se eventualno mogla braniti kombinacija realizam entiteta – antirealizam teorija jest tvrditi da znanja o uzročnim svojstvima elektrona, koja su neophodna za gradnju eksperimentalnih instrumenata, predstavljaju samo mali dio teorija o elektronu. Tako da eksperimentalna uspješnost potvrđuje samo onaj mali dio teorije o elektronu koji je bio potreban za gradnju eksperimentalnih instrumenata, a ne cjelokupnu teoriju o elektronu. Na osnovu čega bi se onda dalo tvrditi da razlozi koje imamo za vjerovanje da su znanstvene teorije istinite nisu dovoljno jaki da bi mogli opravdati vjerovanje da su sve znanstvene teorije u cijelosti istinite. To jest, da nemamo dovoljnih razloga da budemo realisti u pogledu teorija. Međutim, 347

Ibid., Hacking, 1984.

354

Realizam u filozofiji znanosti

tako shvaćen Hackingov stav ne znači ništa drugo nego da imamo konkluzivne razloge da vjerujemo da je teorija o elektronu, barem djelomično, istinita. Što nije ništa drugo nego realizam u pogledu znanstvenih teorija, upravo ono što Hacking nastoji izbjeći. Naime, niti jedan iole trezveni realist neće tvrditi da su teorije koje imamo potpuno istinite, istinite do zadnje decimale, do zadnjeg zareza. To što nemamo dovoljne razloge da vjerujemo da su teorije o neopažljivom, na primjer, 90 istinite, već samo dovoljne razloge da vjerujemo da su one, na primjer, 25 istinite, ni u kom slučaju ne obara realizam u pogledu teorija, nego baš suprotno, potvrđuje ga. Dakle. Nije moguće dokazivati postojanje teorijskih entiteta, a da se ujedno ne dokazuje istinitost, barem jednog dijela, samih teorija. Sviđalo se to Hackingu ili ne, argument iz upotrebe kojim on dokazuje postojanje teorijskih entiteta, ujedno dokazuje i istinitost jednog dijela teorija, ujedno opravdava i realistički stav prema teorijama. U ovom kratkom razmatranju pokušali smo pokazati neke stavove u vezi sa realizmom i antirealizmom u filozofiji znanosti. Promatrajući kritički ovu problematiku vidimo da ne postoji, ako je uopće moguće da postoji, jedinstven stav i svaki od njih ima svoje pozitivne i negativne implikacije. Naime, ako ćemo dati prednost nekim od ovih stavova onda bi to ipak bio realizam, jer u krajnjoj instanci sama znanost kojoj je cilj opisat objektivno svijet podrazumijeva njegovu egzistenciju realiteta i njegovu spoznaju kao realnu i palauzabilnu pretpostavku. U sljedećem poglavlju pokušajmo navesti jednu situaciju koja je nastala sa kritikom logičkog pozitivizma i njegove teze o „znanstvenoj konstrukciji znanosti“, pa i kritike racionalne rekonstrukcije znanosti kao što je to pokušao Popper i u krajnjoj instanci i holizma Kuhna. To je ponjava negativnog stava prema znanosti uopće i njezine pozicije kao jedine ljudske djelatnosti koja ima za cilj objektivnu spoznaju i objašnjenje svijeta.

355

14. Sociološki obrat Vidjeli smo u prethodnim razmatranjima kako Kuhnova rješenja, a donekle i kod Quineova, dovodi znanstvenu teoriju u poziciju paradigmičnosti, te zatvorenosti u svoje vlastite okvire. Posebice prihvaćanje nesumjerljivosti teorije izvodi znanost iz oblasti povijesno-razvojne racionalne rekonstrukcije. Međutim, ovi rezultati otvaraju vrata još radikalnijim zaključcima i opservacijama. Naime, ako empirijska baza nije jedinstvena i ako ona ne pruža dovoljno argumenata za racionalno opredjeljenje, onda mnogo prostora ostaje za slobodnu interpretaciju. Mnoštvo drugih faktora sad može ući u igru, a među njima oni socijalni nisu na posljednjem mjestu. Kako se onda opredjeljuju kada su u pitanju dvije ili više hipoteza, a u slučaju teorija situacija je još teža? Spomenute analize sugeriraju da to opredjeljenje nije “striktno logično”, neki bi čak rekli da nije “potpuno racionalno”. Ako nova i stara teorija (Kuhn bi rekao “paradigma”), poput klasične i relativističke mehanike, ne dijele zajednički jezik, tada se opredjeljenje ne može odvijati na temelju dokazivanja, te osnovne metode racionalnog dijaloga. Odista je nevjerojatno kako je tema o smjenjivanju znanstvenih teorija i o razvoju znanosti kasno došla u središte interesa filozofa. Prva velika smjena teorija u modernoj povijesti zbila se već 1905. pojavom teorije relativnosti, koja je znatno uzbudila duhove u prirodoslovlju, a pojava druge velike ne klasične teorije kasnila je za njom samo dvanaest godina. Još prije drugog svjetskog rata nekim fizičarima je bilo jasno da između modernih i klasičnih teorija postoji odnos koji se ne da svesti na puku dedukciju posebne teorije iz opće, suprotno modelu koji je implicirao logički empirizam. Ako su teorije zatvoreni pojmovni sustavi sa svojim vlastitim skupom iskaza opažanja, pa čak i s vlastitom metodom rješavanja problema; ako tek teorija određuje što će ući u područje opažanja i koji će se problemi tretirati kao relevantni, onda su dvije različite teorije i kad se odnose na isti predmet i isti aspekt predmeta jednostavno nesumjerljive. To je Kuhnovo polazište. Za njega između klasične i relativističke mehanike postoji procjep, pojmovi jednostavno nemaju isto značenje i dijalog pristaša jedne ili druge teorije nije moguć. Razvoj znanosti, zbog toga, ne može se temeljiti na racionalnoj usporedbi i odabiru između konkurentskih teorija, u nekom glatkom uzlaznom nizanju. Smjena znanstvenih teorija skokovit je događaj i čitav se razvoj odvija u nizu revolucija između kojih su periodi kumulativnog rasta. Svaka revolucija usvajanja neke nove teorije ili nečeg što Kuhn u prvoj verziji imenuje paradigmom, a kasnije disciplinarnom matricom, ostvaruje radikalni prekid s prethodnim periodom razvoja, geštaltski preokret poslije kojeg ništa više ne izgleda kao prije. Nova paradigma prožimlje cjelokupnu aktivnost znanstvenika, donosi prekid u kontinuitetu značenja pojmova, u viđenju eksperimentalnih rezultata, relativnog značenja pojedinih problema itd. 356

Sociološki obrat

Nakon stvaranja ili usvajanja nova se paradigma više ili manje rutinski primjenjuje na pojedinačne probleme čime se širi krug njene primjene i razvija se njen pojmovni aparat i metoda. Taj period Kuhn naziva periodom normalne znanosti. U njemu paradigma određuje koji će problemi biti tretirani kao relevantni, a koji će biti zaobiđeni. Problemi koji se zaobilaze nisu samo oni što se smatraju irelevantnima nego i oni koje se u okviru paradigme ne uspijeva riješiti. Suprotno Popperu, izazovi usvojenoj teoriji ne traže se već se izbjegavaju kadgod predstavljaju opasnost za paradigmu. Kao što vrč ide na vodu sve dok se ne razbije, tako i oportunistička taktika normalne znanosti živi do trenutka kada anomalije i zaobiđeni problemi ne postanu toliko veliki da ih više nije moguće ignorirati. Tada nastupa kriza, započinje revolucionarno razdoblje. U previranju revolucionarnog razdoblja na neki neobjašnjiv, racionalno neuhvatljiv način nastaje geštalski pomak, pojavljuje se nova paradigma. Ona ulazi u borbu sa starom paradigmom za osvajanje novih pristaša. U toj borbi racionalna argumentacija samo je jedan element strategije. Štoviše njena je uloga upitna s obzirom na nesumjerljivost i neistoznačnost pojmovnih sustava. U opredjeljivanju mladog naraštaja za novu ili staru paradigmu veliku ulogu igraju i vanlogički faktori, oni faktori koje je logika znanosti prepustila psihologiji, sociologiji i tradiciji. Feyerabend bi ovdje upotrijebio riječi kao što su “propaganda” i “ideologija”, dok Kuhn više misli na neku neodređenu sugestivnost i atraktivnost jedne škole u odnosu na drugu. Neki profesionalni i institucionalni faktori također su od značenja pri opredjeljivanju. Evidentno je da se filozofija znanosti, ili kako neki u ovom kontekstu vole reći, teorija znanosti s Kuhnom sociologizira. Ideju o isključivo sociološkoj osnovi smjene znanstvenih teorija, a onda i razvoja znanosti, do ekstrema su razvili pripadnici edinburške škole, na primjer B. Barnes (1974.) i D. Bloor (1976.) Kuhnovsku tezu da pri izboru između rivalskih teorija ili istraživačkih programa odlučnu ulogu igra pripadništvo nekoj školi, tradiciji ili profesionalnoj sredini, a ne racionalni algoritam odlučivanja edinburžani proširuju na socijalni interes. Za njihov pristup karakteristična je teza o simetriji. U tradicionalnoj teoriji znanosti smatra se da je opredjeljivanje nekog znanstvenika za neku teoriju dovoljno objašnjeno ako se pokaže da je temelju raspoloživih podataka i logičke analize bilo racionalno vjerovati da je teorija istinita. Nikakvi drugi elementi, poput onih psiholoških ili socioloških, nisu ovom objašnjenju potrebni. Istina govori sama za sebe. Ukoliko se, međutim, znanstvenik opredijeli za teoriju koja je u ovim elementima slabija od konkurentne, tada objašnjenje za njegovo “neobično” ponašanje treba tražiti u psihologiji ili sociologiji. Teza o simetriji kaže da i u jednom i u drugom slučaju mora postojati jednaki tip objašnjenja, a to je naravno socio-psihološki. Još radikalniju analizu izveo je Feyerabend348 (1975.) Polazeći od tvrdnje zajedničke Hansonu, Kuhnu i Quineu o nesumjerljivosti rivalskih teorija, koja 348

Najradikalnije gledište prema tradiciji filozofije znanosti, tj. prema logičkog pozitivizma, Poppera i Kuhna bio je P. Feyerabend.

357

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti je posljedica njihove zatvorenosti kao pojmovnih i metodičkih cjelina, Feyerabend negira svaku, makar i metodološku, jedinstvenost znanosti. Znanost nema nikakvu prednost pred ostalim oblicima ljudskog duha. Između proto-znanosti, znanost i quasi-znanosti, između kemije i alkemije, astronomije i astrologije nema bitne razlike. Što se metodologije tiče jedino je potpuni anarhizam produktivan, jer ostavlja punu slobodu ljudskoj mašti i kreativnosti. Znanost koju odlikuje određena metodologija samo je još jedna od mogućih ideologija od koje se moramo emancipirati u ime slobode. I evo nas posve blizu kontinentalnoj tradiciji. Umjesto značenje kao odnosa znaka i označenog u logiku znanosti uvlači se kontekst. Kako širina konteksta teško može biti unaprijed određena otvara se odmah mnoštvo pitanja. Postoji li išta u znanosti što kontekst neke teorije ili discipline omeđuje iznutra ili izvana? Tradicionalno gledajući to bi svakako trebao biti predmet, međutim u svijetu Quineove tvrdnje da su teorije nedovoljno određene opažanjima na koja se pozivaju, postaje očito da predmet sam po sebi nije dostatan da bi se odredilo u kojem kontekstu operira neka teorija ili znanstvena disciplina. Ako ne u potpunosti s predmetom, kontekst je onda evidentno određen i čovjekom i njegovom djelatnošću. Nije li onda prirodno da posegnemo u arsenal koji nam nudi hermeneutičko-dijalektička tradicija? Ne nudi li nam se odmah misao kako bi određenje konteksta trebalo prvo potražiti u znanstvenoj zajednici kao govornoj zajednici u kojoj se “igra” određena “jezička igra”? I zar razumijevanje te igre ne priziva hermeneutičko-dijalektičku metodu? Hanson, Kuhn, Feyeabend i drugi uveli su u filozofsku raspravu o znanosti rekonstrukciju pojedinih epizoda iz povijesti znanosti bilo kao ilustraciju svojih tvrdnji ili kao njihov dokaz. Tako je bila poništena pozitivistička podjela na logiku znanosti i znanost o znanosti i otvoreno je pitanje o odnosu filozofije znanosti i povijesti znanosti, još jedna šansa za kontinentalnu tradiciju. Da je povijest znanosti bez filozofije znanosti slijepa dalo se lako i brzo pokazati. Naime, treba li se filozofija znanosti temeljiti na povijesti znanosti?; Je li povijest znanosti područje provjere za filozofiju znanosti?; Je li povijest znanosti nešto više od ilustracije? – to su pitanja o kojima se još uvijek burno raspravlja. Iako dvojbe oko toga je li povijest znanosti potrebuje neku filozofiju znanosti u biti nije ni bilo čim je prevladana pozitivistička shema, o tome kakva filozofija znanosti treba povijesti, naravno, postoje različita mišljenja. Dileme su naročito zaoštrene Kuhnovim i Feyerabendovim pristupom iz kojeg izbija neka Njegovo temeljno djelo je knjiga Protiv metode (1975., 1981.) u kojoj je izložio osnovne teze svoje “anarhističke spoznajne teorije”. Navedimo jedan citat u kome Feyerabend objašnjava svoj osnovni stav: »U knjizi Protiv metode nastojim pokazati da razum, barem u onom obliku u kojem ga brane logičari, filozofi znanosti i neki znanstvenici, ne pristaje znanosti te da nije mogao pridonijeti njegovu rastu. To je dobar argument protiv onih koji se dive znanosti, a uz to su i robovi razuma. Sada moraju izabrati. Mogu zadržati znanost; mogu zadržati razum; ne mogu zadržati oboje.« (P. Feyerabend, Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978., str. 121.)

358

Sociološki obrat

iracionalna karakterizacija znanosti. Demistifikacija znanosti prirodna je reakcija na pozitivistički utopizam, ali ona nije argument za deracionalizaciju znanosti. Pretpostavimo li da postoji neki racionalni postupak kojim znanstvenici ocjenjuju alternativne teorije i opredjeljuju se u kontroverznim pitanjima, te da sve nije prepušteno individualnoj i kolektivnoj psihologiji ili socijalnom ustrojstvu znanstvene profesije odnosno širih društvenih grupa, tada i povijesni razvoj znanosti biva utemeljen u tom postupku i odvija se nekom internom logikom. Što se, međutim, događa ako sam znanstveni postupak nije univerzalna transpovijesna konstanta već je rezultat povijesnog razvoja? Na nas svom težinom liježe pitanje: Je li znanstveni postupak, ako nešto takvo uopće postoji, stvar čovjekovog biološkog nasljeđa, ustrojstva njegovih osjetilnih organa i njegova mozga, ili je tvorevina kulture, rezultat povijesnih okolnosti? U ovom kratkom dijelu smo pokazali kako se uvode, legitimno, i sociološki momenti u razmatranju znanosti kao društvenog fenomena. U daljnjem dijelu navedimo neke osnovne stavove Feyerabenda o položaju znanosti u društvu.

14.1. Feyerabendova kritika položaja znanosti u društvu Filozofija P. Feyerabenda predstavlja kritiku racionalizma i scijentizma, tj. kritiku evropocentrizma ili isključivosti o „scijentističko-znanstvene samointerpretacije“, tj. svakog autoritarnog mišljenja i predstavljanja. On je, zapravo, kritičar svega postojećeg (racionalizma, idealizma, realizma, pragmatizma, naturalizma, instrumentalizma, pozitivizma, falsifikacionizma, konvencionalizma, empirizma, marksizma, liberalizma, itd.) On nastoji da u svojoj filozofiji izbjegne svaki dogmatizam metode i teorije, kritizira sve ono što se nameće kao jedini i apsolutni autoritet. Feyerabend je jedan od rijetkih mislilaca koji ne želi da podlegne slijepoj vjeri u Zapadnu znanost. Njegovo djelo „Protiv metode“ – kao i ostali spisi – predstavlja pokušaj radikalne “dadaističke” demistifikacije znanosti, znanstvene metode i znanstvene prakse. On također nastoji da odbrani društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, uključujući i znanost. Ideologije ne smiju biti uzete suviše ozbiljno, njih treba shvatiti kao bajke, koje imaju da kažu mnogo zanimljivih stvari, ali koje u sebi sadrže i gnusne laži. 14.1.1. Razvoj znanosti Prema Feyerabendu znanost je stekla važno mjesto u suvremenoj kulturi. Ona počinje postupno da spoznaje crte i tokove svijeta, prirode i čovjeka, društva i povijesti. Znanost je otkrila nove činjenice. Ipak, potrebno je demistificirat autoritet moderne znanosti. Danas je stil mišljenja znanosti postao dominantan, jer su se ljudi okrenuli zemaljskim stvarima, materijalnom i tjelesnom, vjerujući da upravo 359

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti znanost treba da pomogne u uvećavanju dobara i poboljšanju ljudskog života. Najizražajnija karakteristika moderne znanosti je nov odnos (ateistički) prema svetu, prirodi i čovjeku. Ona je, prije svega, u biti antropocentrična i sve više gubi etički karakter. U sedamnaestom, osamnaestom, devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća isključivost349 znanosti nije bila tako manifesna. Znanost je bila samo jedna od ideologija i nije bila najjača i najagresivnija, i nije bila totalitarna, jer se država još nije tako odlučno opredijelila za nju. U tadašnje vrijeme znanosti su u praksi značile mnogo više. One su imale snagu oslobađanja i istinskog napretka, ali ne samo zato što su pronašle istinu ili ispravnu metodu, već zato što su ograničavale utjecaj drugih ideologija. Zalaganje za znanost s takvim okolnostima podudaralo se sa zalaganjem za slobodu. Ali, ideologije se često izopače – čak u svoju čistu suprotnost; počinju sa prvim znakovima uspjeha i trijumfa, ali dostižu svoj vrhunac u teorijskom i praktičnom totalitarizmu. Taj totalitarizam se prije svega iskazuje u onemogućavanju i uništavanju protivnika350.Uspješnost ideologije je potpuno vještačka. i ovakvim slučajevima gubi se svaki kontakt sa svijetom, a postignuta stabilnost i prividnost apsolutne istine nije ništa drugo do posljedica apsolutnog konformizma. Konstruktivan pristup nikako ne bi predstavnike drugačijeg, različitog, suprotnog mišljenja tretirao kao protivnike, već kao najvrednije suradnike. Trijumf ideja i institucija obično je i njihov kraj, baš zato što su ideologije, tj. totalitarne institucije. To ilustrira razvoj znanosti u 19. i 20. stoljeća, posebno nakon II svjetskog rata. Znanost poprima karakter sustava, totalitarnog procesa. Ona je danas sluga tiranske religije ovih ili onih interesa, totalitarnih mjerila. Tako Feyerabend kaže: »Suprotno neposrednom posredniku, znanost kasnog dvadesetog stoljeća odrekla se svih filozofskih pretenzija i postala moćan biznis koji oblikuje mentalitet svih praktičara.«351 Suvremeni znanstvenici, tj. “ljudski mravi”, kako ih naziva Feyerabend, se ističu u rješavanju sitnih problema u okviru svoje kompetencije, izvan koje su nemoćni. Humanitarni obziri su na minimumu. »Najsjajnija postignuća prošlosti ne upotrebljavaju se kao instrumenti prosvjećenja, nego kao sredstvo zastrašivanja«352 ili kontrole, zaglupljivanja, umrtvljivanja, obezličavanja. 349

350

351 352

Često se u literaturi umjesto pojma isključivosti znanosti koristi malo lošiji izraz kao što je “šovinizam znanosti”. Mislimo da je taj izraz suviše kruti i ima suviše negativno značenje koje je uzeto iz jednog drugog područja društvenih odnosa. Čini nam se da pojam isključivosti znanosti bolje odgovara situaciji u kojoj znanost ili znanstvenici imaju negativan odnos prema bilo kojem drugom mišljenju koje pledira na objektivnost. Zašto? Pa zato što su nove ideologije po svojoj prirodi iste kao i one prije njih, u odnosu na koje su, bar u početku, izgledale mnogo čovječnije – dakle, zato što su ideologije. Zbog toga bi se ideologijama trebalo suprotstavljati nekonformizmom, demistifikacijom, razotkrivanjem itd., a ne drugim ideologijama, jer se u tom slučaju nikada neće izići iz začaranog kruga, a suštinskog napretka čovjeka i društava – u ontološkom, etičkom, sudbinskom smislu – neće biti. P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarrajevo, 1987., str. 178. Ibid., str. 179.

360

Sociološki obrat

Znanost sada postaje isto toliko kruta kao one ideologije protiv kojih se borila, tako da je izuzeta od kritike sa strane. Sud znanstvenika prima se istim onim pijetetom sa kakvim je do skora priman sud kardinala i biskupa. 14.1.2. Isključivost znanosti Feyerabend konstatira da znanstvena isključivost slavi pobjedu – ono što je kompatibilno sa znanošću treba da živi, ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet između uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnološkog napretka i humanizma. Oni su nesposobni da kritički misle o sebi. Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti u samo-zasljepljenosti i vlastitom iracionalizmu – u samoubilačkoj narcisoidnosti, najveću moguću sreću nalazi u napretku koji se može zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Problem intelektualne kontaminacije, prema Feyerabendu, podrazumijeva pojavu nepismenih i nekompetentnih knjiga koje su preplavile tržište praznog verbalizma, punog tuđih i ezoteričnih termina. Svojataju se duboki uvidi „stručnjaka“ bez mozga, bez karaktera, čak i bez minimuma intelektualnog, stilskog, emocionalnog temperamenta. Još veći problem je što su takve knjige nametnute djeci i prijete da ih uvedu u svoju intelektualnu bijedu. Ipak, isključivost znanosti je daleko veći problem od intelektualnog zagađenja, a može biti jedan od njegovih glavnih uzroka. Znanstvenici žele dati univerzalna pravila znanstvene metode, žele da ona postanu dio društva u cjelini i koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju ostvariti svoj cilj: argument, propaganda, pritisak, zastrašivanje itd. Sve u državi je uređeno na taj način da su u drugi plan potisnute religija, umjetnost, filozofija, moral, mit i magija posebno, a sav prostor je ostavljen znanosti: ona je posebno tretirana i na specijalne načine financirana. Iz svega ovoga, Feyerabend izvodi jedan od njegovih osnovnih stavova – da moderno društvo nekritički preuzima sudove znanosti. Znanost bi ovaj specijalan položaj u društvu eventualno mogla opravdati kada bi bilo dokazano da je svoje rezultate postigla bez pomoći neznanstvenih elemenata, i da oni ne mogu biti poboljšani dodavanjem takvih elemenata, kao i da znanost duguje svoj uspjeh ispravnoj metodi. Prema bajci, uspjeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomoću i preko znanosti svjesno obmanjuje društvo i čovječanstvo, jer bajka o znanosti je lažna: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh. Znanstvenici imaju tendenciju sve kritizirati i mijenjati osim onih stvari koje njihov postupak čine znanstvenim. Znanost uglavnom ne prihvaća, pa čak i na priznaje, pozitivna iskustva neznanstvenih disciplina, tj. vještine i znanja koja uspješnije rješavaju probleme čovjeka (zdravstvene, emocionalne, međuljudske itd.), prvenstveno zbog toga što nije u stanju da za tu njihovu uspješnost pronađe objašnjenja u okviru prihvaćenih znanstvenih „istina“, teorija. Njihovo priznavanje i prihvaćanje bi podrazumijevalo temeljno preispitivanje i promjenu nekih 361

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti (osnovnih) znanstvenih načela i teorija, što je težak korak za znanstvenike koji bi takvu situaciju doživjeli kao priznavanje vlastitih grešaka i zabluda. Njihova spremnost za otkrivanje i učenje novih „tajni“ prirode i čovjeka uglavnom ne prelazi granice njihovog fundamentalnog obrazovanja i izgrađenih sistema mišljenja i objašnjavanja pojava. Feyerabend opravdano sumnja u sposobnost moderne znanosti da zauzme filozofski stav, da bude samokritična i samokorigirana, da bude svjesna nužne ograničenosti svake metodologije. Znanost u svom dogmatizmu ne trpi koegzistenciju tradicija. Ona je »nesposobna i nesklona da prihvati teorijski pluralizam kao osnovu za svoja istraživanja.«353 Kao potvrda zasnovanosti i opravdanosti ovih kvalifikacija može poslužiti navođenje nekoliko stavova Stevena Weinberga, dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, iznesenih u njegovoj knjizi karakterističnog naslova “Snovi o konačnoj teoriji”. On smatra da ne bi trebalo da očekujemo da će današnjim znanstvenicima filozofija ponuditi ikakvo korisno usmjerenje za rad, niti nagovještaj što je vjerojatno da će oni otkriti. Ovo nije posljedica intelektualne lijenosti znanstvenika, po mišljenju Weinberga, već zato što fizičari ne vide kako bi im poznavanje filozofije moglo koristiti u njihovom znanstvenom radu. Feyerabend i ne pokušava da pomogne znanosti – jer smatra da je dovoljno sposobna da sama sebi osigura željeno mjesto u društvu, a u otkrićima joj ne može pomoći nitko, ako ne želi ili nije u stanju da čuje (razume) stavove različite od njenih. On pokušava da pomogne društvu koje se nalazi pod ideološkom i logičkom dominacijom (diktaturom) znanosti. Weinberg je vrlo rijetko, po vlastitom priznanju, stjecao utisak da to što je pročitao od filozofskih tekstova ima ikakve veze sa onim što je njemu poznato kao znanstveni rad. On kaže da ne poznaje ni jednog fizičara koji je išta doprinijelo razvoju fizike posle II svjetskog rata a da mu je rad nekog filozofa značajno pomogao. Štoviše, čak i kada su, u prošlosti, pojedine filozofske doktrine bile od koristi znanstvenicima, one su se zadržavale predugo na snazi i tako napravile više štete nego koristi. U znanosti, politici i ekonomiji velika opasnost prijeti od takvih herojskih misli koje su nadživjele svoju korisnost. Weinberg priznaje zaslugu filozofije u rušenju takvih ideja, ali ne i neki njen pozitivni, konstruktivni doprinos znanosti.354 Prema Weinbergu, metafizika i epistemologija su imale bar želju i namjeru da odigraju neku konstruktivnu ulogu u znanosti. Međutim, konstatira on, u posljednje vrijeme, krenuo je jedan novi napad na znanost od strane neprijateljski nastrojenih komentatora – relativista. Filozofski relativisti poriču da znanost otkriva objektivnu istinu i ona predstavlja samo jednu od mnogih društvenih pojava. 353

354

A. Sarčević, “Znanost, čovjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma”, u pogovoru P Feyerabend: »Protiv metode«, V. Masleša, Sarajevo 1987., str. 313. Trebali više i očekivati, kada se zna da po prirodi načina razmišljanja teško da bi ikada uspjela da se oslobodi takvih ideja – heroja, bez kojih u stvari ona i ne može, jer je »svim fizičarima potreban kakav takav privremeni pogled na svijet da bi mogli ostvariti napredak«. (S. Weinberg: Snovi o konačnoj teoriji, Izdavački atelje Polaris, Beograd, 1997., str. 149.)

362

Sociološki obrat

Postoji jedna rastuća težnja, započeta radovima Roberta K. Mertona u 1930tim godinama, da sociolozi i antropolozi znanost promatraju kao i bilo koju drugu socijalnu pojavu. U njegovim studijama došlo je do toga da i proces penjanja neke znanstvene teorije – društveni progres. Ipak, smatra Weinberg, jednostavno je logička pogreška preći sa stava da znanost jest jedan društveni progres, na zaključak, da završni proizvodi znanosti teorije jesu to što jesu zbog društvenih i povijesnih snaga koje učestvuju u tom procesu. Relativizam je samo jedan vid šireg, radikalnog napada na samu znanost, predstavljen idejama Feyerabenda, Sandra Hardinga, Bryana Appleyarda, Theodora Roszaka. Sandra Harding za znanost kaže da je seksistička, rasistička, kulturalno prisiljavajući, te da je čvrsto određena kulturnim obrascima u kojima je nastala. T. Roszak poziva da se izmjeni temeljni senzibilitet znanstvene misli i po cijenu drastične promijene profesionalnog karaktera znanosti i njenog mjesta u kulturi. Weinberg je mišljenja da ovi radikalni kritičari ne postižu gotovo nikakvo djelovanje na znanstvenika. On opasnost vidi jedino u njihovom utjecaju na ljude od kojih znanstvenici ovise. Slaže se sa Gerald Holtom, koji radikalne napade na znanost tumači kao samo jedan od simptoma šireg neprijateljstva prema Zapadnoj civilizaciji, koje počinje sa Oswald Spenglerom. Ta mržnja355 je tragično promašena i sve tragične zloupotrebe znanosti, u poredbi sa blagotvornim rezultatima znanosti i njenim doprinosom oslobođenju duha su zanemarive.356 »Moderna znanost, zajedno sa demokracijom i kontrapunktom glazbom, jest jedno od ostvarenja koje je Zapad dao svetu, i to takvo kojim se treba naročito ponositi.«357 Weinberg završava poglavlje u ovoj knjizi, nazvano „Protiv filozofije“, očekivanjem da će uskoro iščeznuti mogućnost poistovjećivanja znanosti sa Zapadom, tj. kada će ona postati zajedničko vlasništvo cijelog ljudskog roda. To će, po njemu, ujedno, biti kraj svih “radikalnih napada” i “mržnje” prema znanosti. Jasno je da se znanstvenici i eksperti dobro snalaze u svom istraživačkom području, ali im nedostaje perspektiva. Oni ne znaju posljedice svojih dostignuća. Znanstvenici ne mogu dokučiti smisao nečega, ako je to izvan njihovog istraživačkog postupka. Drugo, pitanje je li potrebno da vjerujemo znanstvenicima u okviru njihovog istraživačkog područja, ako oni izvan njega čine ono što je protiv pravila univerzalnog morala.

355

356

357

Nazivati kritiku mržnjom svakako je, najblaže rečeno, pojednostavljivanje, a prije bi se moglo reći pripisivanje zlonamjernosti tim kritikama. Najopasniji od svih izrečenih stavova je ta samouvjerenost u neospornu pozitivnu ulogu znanosti i u potrebu njenog globalnog prihvaćanja kao vladajućeg načina mišljenja. Konstatacija, da sve te kritike ne dotiču znanstvenike je tužna, ali istinita. No, to što Weinberg “uspješno” odbija kritike usmjerene na njenu unutarnju prirodu i strukturu, i to što ona nije neosporno kriva za zlouporabu njenih znanja (toga je uvijek bilo i biti će) ne znači da njena savjest treba da bude mirna i da na sve mogućnosti zlouporabe njenih znanja treba samo da “sliježe ramenima”. S. Weinberg, Snovi o konačnoj teoriji, Izdavački atelje Polaris, Beograd, 1997., str. 166.

363

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 14.1.3. Demokracija i tradicija »Okolnost po kojoj danas izgleda kao da prevladavaju samo jedno viđenje prirode ne smije nas navesti na pretpostavku da smo na kraju ipak dosegli “pravu” stvarnost. To samo znači da druge forme stvarnosti privremeno nemaju... one koji ih brane, i to ne zbog toga što nemaju što da ponude, već zato što nam ili nisu poznate, ili nema interesa za njihovo proizvođenje.«358 Uspon moderne znanosti podudara se sa osvajanjem nenapadnih plemena od strane Zapadnih osvajača, pored čega ona gubi i fizičku i intelektualnu neovisnost. Feyerabend, posebno kritizira činjenicu da je znanstveno mišljenje tijekom dvadesetog stoljeća zauzelo apsolutno dominantnu poziciju u svijetu i životu modernog čovjeka, za što ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao što ne postoji nikakva osnova na kome bi se Zapadna nacionalistička kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svijetu, a to se ipak događa i to nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje praktičnih teškoća, za unapređenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobađanje od predrasude da izvan znanosti nema pravog znanja. Misliti da je naš put jedino pravi put, a da su svi ostali pogrešni, vodi direktno u mogućnost katastrofe. Znanost je, za Feyerabenda, samo jedan od mnogih instrumenata koje je čovjek izumio da bi se nosio sa okolinom. Nije ni jedini, ni nepogrešivi, ali je postala previše moćan, prodoran i opasan instrument da bi bila neovisna. Teorijski autoritet znanosti mnogo je manji nego što se pretpostavlja, s druge strane, njen društveni autoritet je sada toliko jak da je političko upravljanje postalo nužno da bi se uspostavio uravnotežen razvoj. Znanost bi se konačno morala skinuti sa trona, odakle je uzurpirala veliku moć i osujetila širenje plodnih utjecaja iz ostalih sfera ljudske duhovnosti, a pogotovo onemogućila protok različitih ideja iz drugih kultura i tradicija. Zbog toga, treba osloboditi naše društvo davljeničkog zagrljaja znanosti, kao što su nas prethodnici oslobodili davljeničkog zagrljaja religije. Dakle, uniformnost mijenja može biti pogodna za crkvu, za žrtve nekog mita »ili za tupave i voljne sljedbenike nekog silnika«.359 Za objektivnu spoznaju nužna je raznolikost mijenja i metoda. Stručnjake plaćaju građani, oni su njihove “sluge” a ne gospodari, i građani treba da imaju nad njima kontrolu, kao i nad drugima koji su u službi javnosti. Uzaludno je očekivati da profesionalni moral neke oblasti regulira stvar sam od sebe. »Naši znanstveno usmjereni intelektualci govore, naravno, o iluzijama i o zadivljujućem napretku koji je, navodno, otklonio te iluzije, ali to samo pokazuje njihovu uobraženost i nedostatak poštovanja za druge oblike života. Demokracija im daje pravo na to nemanje poštovanja – ali ne i pravda da cijelo društvo izgrađuju na njihovim principima.«360 Demokratsko društvo ne bi 358 359 360

P. Feyerabend, Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. str. 40. P. Feyerabend, Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987., str. 37. P. Feyerabend (1994.), Ibid., str. 143.

364

Sociološki obrat

smjelo da nameće nikakve ideje kao univerzalne istine: ne samo da različite ljudske zajednice mogu da promatraju svijet na drugačije načine, nego je neophodno i da se pojedincima unutar tih cjelina omogući da razne stvari i poglede smatraju prihvatljivim i da se prema njim slobodno odnose. Znanost treba podvrgnuti demokratskoj kontroli i humanizirati je, tj. učiniti je ljudskom, dostojnom čovjeka, a to određuju svi građani u slobodnom društvu, u demokraciji, a ne samo eksperti za humanizam. Autentični građani ne trebaju pouku o pravednosti i o ophođenju, odnošenju361 prema stvarima, koje se u sadašnjosti prepušta ekspertima i znanstvenicima. Za Feyerabenda ne postoji ideologija koja sama i potpuno sadrži tajnu slobode. Znanost, na svom najnaprednijem stupnju, vraća pojedincu slobodu, koju on osjeća da gubi kada ulazi u njene prozaične dijelove. Znanosti, onako kako ih njeguju veliki znanstvenici (a ne crkve dogmatičara koje se nazivaju znanstvenicima) imaju otvorenost koja zahtjeva demokratsko sudjelovanje. Cjelokupno znanstveno istraživanje, u principu, mora biti počinjeno demokratskom sudu, »nije nam potrebno teorijsko već demokratsko rješenje«.362 Ako se izgradi novi oblik znanja koje je ljudsko, tako što će svi ljudi na osnovu svog osjećanja i želja učestvovati u njegovoj izgradnji, onda možda imamo šansu da riješimo najveći problem našeg vremena, problem slobode – slobode među svim ljudima i slobode između ljudi i cjelokupne prirode koja ga okružuje. Potrebna je institucionalna jednakost alternativnih formi spoznaje i života, različitih tradicija, društva koje tradicije ne samo respektira, nego ih uvodi u zajednički rad, a principe sprovodi od slučaja do slučaja. 14.1.4. Anarhična znanost – Dadaizam Pokušaj da se poveća sloboda, da se vodi pun i koristan život, da se otkriju tajne prirode i čovjeka povlači za sobom odbacivanje svih sveopćih mjerila i krutih tradicija, pa i odbacivanje većeg djela suvremene znanosti. Ovaj pokušaj, prema Fayerabendu, bi se mogao nazvati anarhističkom znanošću ili metodologijom, ali tako može biti pogrešno shvaćen, jer neki anarhisti podržavaju i prihvaćaju egzaktnu prirodnu znanost. Također, anarhizam koji je aktualan je u suprotnosti (zbog puritanske predanosti i ozbiljnosti koju prezire) sa Feyerabendovim stavovima. Zato on daje prednost terminu dadaizam. Dadaisti su potpuno nenasilni (što za anarhiste ne važi), zalažu se za bezbrižnost i za izbacivanje iz govora dubokoumnih, ali već istrošenih, značenja akumuliranih tijekom stoljeća (“traganje za istinom”, “borba za pravdu”, “uzvišeni patriotski i nacionalni ciljevi” itd.). Dada, prema Hansu Richteru, na ustrojstvo svijeta, kako ga znanost opisuje i kako ga osjetila otkrivaju, gleda kao na himeru koja prikriva dublju i duhovniju stvarnost ili kao na puki splet snova koji niti otkriva niti prikriva 361 362

Je li baš tako? Što je onda sa Sokratom i Isusom Kristom. Ibid., str. 145.

365

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti išta. On se ne može protiviti znanosti i materijalnom svijetu, a može i nadmašiti svakog nobelovca odlučnom odabranom znanstvene čistoće. H. Richter u svom dijelu “Dada – Art an Anti-Art”,363 navodi da ciljevi dadaiste ostaju postojani ili se mijenjaju kao rezultat argumenta, ili dosade, ili iskustva obraćenja, ili želje da se ostavi utisak na ljubavnicu itd. Za dostizanje ciljeva, dadaista može koristiti um, emociju, “stav ozbiljnog zanimanja” i sva druga sredstva koja ljudi koriste da bi nadmudrili bližnje. Omiljena zabava dadaiste je da zbuni racionaliste, tako što će izmisliti snažne argumente za ne umne doktrine. Dadaisti se zanimaju za postupke, fenomene, iskustva koja pokazuju da se opažanja mogu urediti na vrlo neobične načine i da izbor jednog uređenja, kao onog koje korespondira stvarnosti, nije ništa racionalniji ili objektivniji od izbora drugog uređenja Dadaist ne samo da nema nikakav program već je protiv svih programa. Da bi bio istinski dadaist čovjek mora biti i anti-dadaist, tj. mora biti istrajni branilac svojih protivnika. Za H. Richtera središnja poruka dade je shvaćanje da um i anti-um, smisao i nesmisao, nacrt i slučaj, svijest i nesvijest idu zajedno kao nužni dijelovi cjeline. Dadaisti su, prema A. Bearu i M. Karasu, bili potpuno svjesni smrtnosti civilizacija, koju je jasno utvrdio O. Valery, i sami su najviše što su mogli, ubrzali smrtonosni ishod. »Gađenje se odnosilo na sve oblike nazovi moderne civilizacije, na same njene temelje, na logiku, jezik, a pobuna je poprimala oblike u kojima su groteskno i apsurdno odnosili ogromnu prevagu nad estetskim vrijednostima.«364 Dada je bio odgovor jedne mladosti koja je, u apsurdnom okruženju, žudjela za životom. Cilj pokreta dada, potpuno razaranje temelja Zapadne civilizacije, nije ostvarivan napadima na ljude i institucije, već na vrijednosti, načine mišljenja na kojima je počivalo svako znanje. Je li dokrajčivanje, ubijanje civilizacije rješenje? Možda bi ona propala i sama od sebe? U oba slučaja bi, svakako, nju nasladila neka druga, nova, mlada civilizacija, koja bi nakon svih razvojnih faza, također “umrla”. Zašto barem ne pokušati da se ovaj ciklus “rađanja i umiranja”, smjenjivanja civilizacija ne prekine i da se civilizaciji na umoru pomogne da odbaci ili izliječi svoje bolesne, devijantne dijelove, a one dobre da nastavi da razvija. Mora li se uvijek kretati od apsolutnog početka, mora li sve korisno – pozitivno znanje biti izgubljeno, zaboravljeno, neshvatljivo za novu civilizaciju? Nemoguće je biti dosljedan i istrajan u potpunom odbacivanju urednosti. Jednostavno u tom slučaju čovjek bi poništio sebe, bez obzira koliko bi time njegovih grešaka bilo odbačeno. Negiranje vrijednosti u potpunosti je posljedica neprihvaćanja čovjekove (po)grešive prirode, sa kojom se ne treba miriti, ali se mora priznati. Svijest da se dada ne može zadovoljiti i zaustaviti na destrukciji izražena je, mada ne od početka, kod većine dadaista. Dadaisti su se u svom negiranju, odbacivanju vrijednosti europske civilizacije, kao alternativom, služili 363 364

Na koje se poziva Feyerabend u svojoj knjizi “Protiv metode”. A. Bear i M. Karasu, “Dada – povijest jedne subverzije”, Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. str 11.

366

Sociološki obrat

“drugim” vrijednostima van europske civilizacije. Razaranje i građenje, destrukcija i konstrukcija, nesumnjivo su nerazlučivi. Franz Hellens, suvremenik pokreta dada, smatra da on ne teži da istakne nove moralne vrijednosti, nego da ponovo nađe skrivene, neopažene vrijednosti, jedine koje se mogu sačuvati od habanja. Feyerabend smatra da je znanost u biti anarhistički poduhvat. Anarhizam kao politička filozofija nije najatraktivniji, ali se pokazuje kao najbolji lijek za epistemologiju i za filozofiju znanosti. Epistemološki anarhizam razlikuje se i od skepticizma i od političkog (religijskog) anarhizma i najbliži je dadaizmu. Epistemološki anarhist se ne usteže da brani ni najtrivijalnije, ni najneumjerenije iskaze. On se nesumnjivo i apsolutno suprotstavlja jedino sveopćim, univerzalnim mjerilima, zakonima, idejama (“Istina”, “Um”, “Pravda”, “Ljubav”) i ponašanje koje one povlače za sobom, iako ne poriče da je često razborito djelovati tako kao da takvi zakoni (mjerila, ideje) postoje i kao da vjeruje u njih. »Ispod svog ovog bijesa leži njegovo uvjerenje da će čovjek prestati biti rob i zadobiti dostojanstvo koje je nešto više od opreznog konformizma samo onda kad postane slobodan izići iz najfundamentalnijih kategorija i uvjerenja, uključujući one koje ga navodno čine ljudskim.«365 »...značaj ove, u biti anarhističko-dadaističke epistemologije ne leži samo njenim doprinosima suvremenoj filozofiji, u formi kritike stupnjeva apstrakcije pojma, pojma “potpune istine”, svake dogmatske pozicije, već i u razumijevanju ljudske prirode, prirode spoznaje i slobode.«366 Fayerabend je »otkrio određene pretpostavke spoznaje za slobodno društvo koje još ne postoji«.367 Ljudi imaju iskonsko pravo da žive kako to žele, čak i ako njihov način života, djelovanja i mišljenja drugima izgleda kao nešto iracionalno, neprihvatljivo i bestijalno. Ljudi imaju pravo da svijet promatraju i procjenjuju sa gledišta njihove vlastite tradicije.368

14.2. Neki elementi za kritiku Feyerabendovog stava Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moći znanosti i racionalizma, formirao se novi okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti-prakse umjesto teorije. Feyerabend, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moć zlostavljanja, koja razgrađuje svijet i ljudski život, koja se proglašava vođom, uvodi novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je što Feyerabend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i 365 366

367 368

P. Feyerabend, (1987.) Ibid., str. 181. A. Sarčević, “Znanost, čovjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma”, u pogovor P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša , Sarajevo, 1987., str. 324. Ibid., str. 324. Ali, ako je ta tradicija isključiva, i te procijene će biti diskriminirajuće, što ne djeluje kao ideal ka kojemu teži Feyerabend.

367

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti znanstvenoj metodi vidi pretežno samo ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega živog. Čini se da, ipak, i moderne znanosti, u različitoj mjeri i na različite načine stvaraju u svom području neku filozofiju i to ne samo kao formu samorefleksije i (samo)kritike, već i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodređenosti u njemu), tj. kao neslućeno povećanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Iako, jasno kritički i demistifikatorski sagledava znanost, Feyerabend nema takav odnos prema demokraciji koju promatra idealizirano, utopijski, kao rešenje svih problema proisteklih iz nametnute dominacije znanosti. On, s pravom, nema povjerenje u znanost, ali je li s pravom poklanja puno povjerenje demokraciji? Možda se u nešto mora vjerovati, samo je li demokracija pravi izvor? Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je previdio “društvenu patologiju”. Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tuđeg mišljena i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile isključive, diskriminiranje teorije ili tradicije. Možda bi u takvim okolnostima evoluirale i odbacile dijelove svojih učenja koji se sa isključivošću odnose prema drugačijim mišljenima. Ili će, naprotiv, još više zaoštriti svoje stavove u strahu od konkurencije. Ishod ovog problema ovisi samo od razine čovjekove svijesti. Međutim, budući da uspostavljanje slobodnog društva podrazumijeva čovjeka visoke svijesti, za očekivati je da ishod bude pozitivan, tj. u pravcu respektiranjem različitih mišljena. Osnovni problem oko ovako koncipiranog slobodnog društva jest je li realno očekivani da će ljudi, i to u globalnim razmjerima, kako oni koji imaju moć, tako i oni koji je sprovode, ili trpe, dostići razinu svijesti i shvaćanja slobode neophodan za ostvarivanje ove ideje (ideala) slobodnog društva. Ukoliko odbacimo, a priori, optimistička i pesimistička gledišta postavlja se pitanje je li tako nešto realno očekivati na osnovu povijesnog tijeka promjene “razvoja” ljudske svijesti i međuljudskih (u najširem smislu) odnosa? Može li se uočiti, dokazati postojanje trenda razvoja ljudske svijesti, ili je u pitanju samo razvoj metoda i sredstava za manipulaciju i upravljanje ljudima od strane drugih ljudi? Ova druga mogućnost, sama po sebi, ne mora biti u principu osuđena ili kritizirana kao loša, posebno ako dođemo do zaključka da je globalna evolucija svijesti do viših razina potrebnih za postojanje “slobodnog društva” nemoguća, nerealna, bez osnova u povijesti i u prirodi čovjeka uopće. Zbog toga je, možda, alternativno rješenje ovome svojevrsno aristokratsko društvo – kao vladavina najboljih. Svakako da i ova koncepcija ima svojih manjkavosti. Zbog svega ovoga, nameće se sumnja u mogućnost bilo kakvog smislenog, uređenog humanog društva, a kao jedini preostali modus i za buduća društva i za tumačenje onih iz prošlosti je vladavina kaosa, nasilja, straha, strasti ... Ne ulazeći u Feyerabendov znanstveni “anarhizam” i opravdanost njegovih zaključaka u odnosu na logički status znanstvene teorije, moramo istaknuti da ideologizacija znanosti kao društvenog fenomena u svakom slučaju predstavlja ozbiljan problem koji će sa tehnološkim razvojem imati sve veći značaj. Naime, 368

Sociološki obrat

ova problematika izlazi iz okvira našeg rada i uvoda u filozofiju znanosti i zato se vratimo na kraju još jednom na status znanosti. Ne zvuči li to sve tako realno, a opet tako nečuveno: sudbina neke znanstvene teorije ili istraživačkog programa, a s njima i sam razvoj znanosti i slika svijeta koju nam ona nudi, ne ovisi o odnosu znanosti ili teorije prema zbilji već o „odnosu snaga“ u znanstvenoj zajednici? Ovdje se neumitno postavlja pitanje; je li moguće da je naša vjera u znanost kao uzor racionalnosti, kao otjelovljenje uma i temelj rekonstrukcije ljudskog svijeta, bila samo jedna velika zabluda? Je li zaista Feyerabend u pravu kad tvrdi da između znanosti i magije nema bitne razlike; da, izgubivši svoje objektivno utemeljenje, znanost kao i magija svoj uspjeh temelji na pukoj propagandi? Ipak uspjeh znanosti, tako očit svima nama koji živimo u suvremenom dobu, ne može biti slučajan. Očito je da magija i znanost ne mogu imati istu vrijednost i isti praktični status kao što bi to želio objasniti Feyerabend. Posebna se pozicija znanosti, njena objektivnost (koja nije božanska) i racionalnost, oslanja na dva uporišta, na odnos prema predmetu i na ustrojstvo znanstvene zajednice. Danas odnos prema predmetu određuje jedna riječ – eksperiment. Točno je ono što je već rečeno da su iskustvo i pokus u stanovitoj mjeri neodređeni ili višeznačni i da rijetko kada omogućuju jednoznačni odgovor na postavljeno pitanje. Drugim riječima, točno je da su moguće njihove različite interpretacije. Ipak, sigurno je i to da ishod eksperimenta ne ovisi ni o pojedinačnim ni o kolektivnim željama onih koji ga izvode, barem kada su prirodne znanosti u pitanju. U povijesti je znano bezbroj primjera. Navedimo kao zoran primjer jedno kratko objašnjenje. Vjerojatno ste imali prilike čitati o raznim čudnim “izumima” koji nikada nisu postali dio naše svakodnevnice, bilo zbog toga što nije bilo ekonomskog interesa bilo zato što nisu funkcionirali onako kako je to autor želi i zamišljao. Jedan od najslavnijih takvih primjera je čuveni “perpetuum mobile”. Zamisao je bila da se gibanja u stroju urede tako da pri prijelazu iz jednog u drugo stanje gibanja stroj izvrši neki rad i da se istodobno vrati u početno stanje i započne novi ciklus bez dovođenja dodatne energije. Možda se u izlogu nekog urara zapazili napravu koja se sastoji od vije kuglice spojene metalnom osovinom što je učvršćena na drugu osovinu. Dvije kuglice izvode stanovito gibanje, ali tako da se nakon nekog opisanog gibanja uvijek ponovno nađu u početnom stanju. Gibanje se odvija bez ikakvog vanjskog pokretača i doima se kao trajno gibanje (perpetuum mobile). No, kada bi jedna takva naprava mogla vršiti i neki koristan rad, čovječanstvo bi se riješilo energetske krize. I danas znamo da je to nemoguće, ali od trinaestog stoljeća, kada je zabilježen prvi pokušaj, i sve do konačnog formuliranja prvog i drugog zakona termodinamike generacija izumitelja nastojale su konstruirati čuveni “perpetuum mobile”, kao što su još brojnije generacije alkemičara nastojale pretvarati razne materijale u zlato. Primjeri takvi uzaludnih pokušaja ne navode se u standardnim povijestima znanosti i tehnologije, no oni filozofu koji na njih

369

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti misli bjelodano pokazuju da naša tehnološka stvarnost i znanstveni eksperiment nisu “samo naša konstrukcija”, individualna ili socijalna. Drugi oslonac je ustroj znanstvene zajednice, o kojem postoje mnoge studije. Istaknut ćemo samo jednu, a odnosi se na ocjenjivanje znanstvenog teksta. Istraživanja arhiva časopisa Physical Review pokazala su da se ocjenjivači radova i urednici koji odlučuju o tiskanju ne obaziru na to je li riječ: o mlađem ili starijem autoru, o poznatom ili nepoznatom imenu, o velikoj ili maloj razvijenoj ili nerazvijenoj zemlji, o poznatoj ili nepoznatoj instituciji, da o drugim osobinama autora, koji su referentima često nepoznate, i ne govorimo. Pokazuje to da su logički pozitivisti bili u pravu kada su naglašavali kako se znanstveni tekst može proučavati i razumjeti bez ikakva pozivanja na njegova autora i na okolnostima na kojima je nastao. Nije ta “čistoća” znanstvenog teksta apsolutna, ali je dovoljna za donošenje meritorne odluke o tome je li rukopis dovoljno valjan da bude publiciran u tako uglednom znanstvenom časopisu. Kako ono što se publicira u Physical Review u velikoj mjeri ima utjecaj na odluke što će se istraživati i koja će se teorija provjeravati, kako o tome što se nalazi u navedenom časopisu, ovise standardi eksperimentalnog rada i teorijske analize, onda je očito da je ono što se u znanosti radi u velikoj mjeri ipak neovisno o nabrojenim subjektivnim i socijalnim faktorima i u tom smislu objektivno. Nakon svega možemo li izbjeći osjećaj da se nalazimo u situaciji sličnoj onoj u kojoj se našao Kant i koju je veliki filozof nazvao “skandal filozofije”. Pred nama je, nema dvojbe, znanost koja stalno buja i nedvojbeno stvara nova znanja, bez obzira kako ćemo ih karakterizirati. Pred nama je uzanost koja je našla način na koji komunicira kako s prirodom, tako i sa samom sobom. Filozofija, međutim, tek što joj se činilo da je uhvatila nit razumijevanja fenomena znanosti, opet ju je izgubila. Možda je baš zbog toga filozofija znanosti jedna od najvitalnijih grana suvremene filozofije. Možda bi bilo zanimljivo nakon ovog cjelokupnog razmatranja dati u sažetom obliku odnos između empirizma i racionalizma na način kako je to uradio W. Stegmüller. On zgodno sažima različitost gledišta među teoretičarima znanosti kad tumače postupak prirodnih znanosti i navodi četiri različitih pristupa: Prirodne znanosti postupaju induktivno ali ne – racionalno (Hume). Prirodne znanosti postupaju induktivno i racionalno (Carnap). Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno ali racionalno (Popper). Prirodne znanosti postupaju ne – induktivno i ne – racionalno (T.S. Kuhn).369

369

Usporedi: Stegmüller, 1975., str. 490.

370

15. Naturalizam Nakon pojave teorije relativnosti, koja je radikalno revidirala naše poimanje prostora i vremena, postalo je jasno koliko je Kant bio vezan za Newtonovu fiziku. Istodobno među znanstvenicima koji nisu prihvatili neopozitivističku filozofiju znanosti Kant je i dalje ostao izvorom inspiracije. Uvjerenje da opažanja nisu neovisna o teoriji podupiralo je Kantov apriorizam. No apriorni elementi ljudske spoznaje morali su, nakon teorije relativnosti, biti i sami relativizirani. Najprije se pojavila ideja da se temelj apriornih formi potraži u organskoj opremi spoznajnog subjekta. Nekoliko niti ispletenih na različitim mjestima, a sve obojene naturalističkim tonom, počele su se uplitati u tkanje nazvano “naturalističkom epistemologijom”. Zbog uvriježenih predrasuda, a i proživljenog negativnog iskustva, treba odmah naglasiti da suvremeni naturalizam nije redukcijski. Dvije su njegove osnovne postavke: prva kaže da je svaka, pa i ljudska spoznaja prirodni fenomen, te da zbog toga nije u prirodni i ljudski svijet unesena izvana iz neke transprirodne sfere; i druga, da svaka teorija spoznaje mora voditi računa da je čovjek sa svojim spoznajnim sposobnostima rezultat prirodne evolucije u kojoj se nije dogodio nikakav neprirodni skok, ne postoji nikakav prijelom evolucijskog toka koji teorija evolucije nije u stanju asimilirati. Ni jednom ni drugom postavkom ne negira se specifičnost čovjeka i njegove spoznaje; zahtijeva se samo da ta specifičnost bude opisana u skladu s onim što u prirodi kažu prirodne znanosti i bez pozivanja na vanprirodne faktore. Prihvate li se ove dvije postavke tada je razumljiva i opravdana tradicionalna karakteristika naturalizma: upotreba analogija između prirodnih procesa kako ih opisuju prirodne znanosti i društvenih i duhovnih procesa, između prirodnoga i ljudskoga svijeta. Analogije naime pomažu da se uspostavi pretpostavljeno jedinstvo. Pozitivizam je analogije, kao nelogičke forme mišljenja, sasvim isključio iz stroge znanstvene metode izjednačivši ih sa svim onim teško opisivim psihološkim procesima koji se zbivaju kod znanstvenih otkrića. Praksa znanosti, međutim, pokazuje da se analogije, uz razložan oprez, naveliko koriste u znanosti, da su rutinski dio znanstvene metode i da bez njih znanost ne bi napredovala. Objašnjavajući razvoj kvantne teorije i odnos te teorije prema klasičnoj fizici N. Bohr je formulirao načelo korespondencije koje, osim posve konkretnog fizičkog sadržaja, krije i metodološku uputu. Izražena jednom analogijom ona kaže da svaki istraživač kad kreće u nepoznati predio nosi sa sobom opremu koju posjeduje i za koju smatra da će mu biti od koristi mijenjajući je i prilagođavajući je prema potrebi. Za razumijevanje novih teorija ta je geneza nezaobilazna. Analogija i nije ništa drugo nego prenošenje “opreme” izrađene za jedno područje iskustva u drugo. 371

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Najznačajnija analogija korištena u suvremenoj filozofiji znanosti jest ona između organske evolucije i rasta ljudske spoznaje. Već je spomenut Popperov model rasta znanstvene spoznaje u kojem je njegovo načelo falsifikacije povezano s prirodnim odabiranjem, a slobodna indukcijom nesputana kreacija znanstvenih hipoteza sa slučajnim varijacijama u živih bića. D. Campbell (1974.) je shemu “slijepog variranja i selektivnog zadržavanja” protegnuo na sve spoznajne fenomene i istaknuo je kao glavni model razvoja uopće. Spomenuli smo također evolucionistički model koji je razvio S. Toulmin (1972.) a kojem glavnu ulogu igraju populacije pojmova. U tom modelu znanstvene teorije nisu strogo uređeni logički sustavi već populacije pojmova s više ili manje čvrstim međusobnim vezama. Promjena jednog pojma ne implicira, kao kod holista, perturbaciju koja se automatski širi cijelim sustavom. Znanstvene teorije kao populacije pojmova nastaju i žive u nekom intelektualnom okolišu i u interakciji s tim okolišem pojedini članovi populacije preživljavaju nepromijenjeni, doživljavaju stanovitu transformaciju ili nestaju s pozornice. U populaciji postoji mnoštvo varijanta koje se bore za opstanak, a selekcija se vrši uspoređivanjem ne izravno s prirodom nego sa ciljevima i idealima pojedine znanstvene discipline među kojima je, naravno, i cilj razumijevanja prirode. Ovakvo direktno prenošenje modela kod kojeg se preskaču mnoge stepenice i zaobilaze brojna pitanja svakako je ne samo nategnuto nego i neprimjerno. Osim toga u pravilu se radi o prenošenju jedne simplificirane “teorije evolucije” koja ni u biologiji nije više u upotrebi. Snažan motiv koji pokreće ovakve ekstrapolacije leži u obrani realizma. Uz pomoć teorije evolucije, konkretnije pojmova prirodnog odabiranja najprilagođenijih, lako se odgovara na pitanje zašto je prirodna znanost uspješna. Prirodoslovlje je uspješno zato jer njegove teorije podvrgnute mehanizmu slijepog variranja i selektivnog zadržavanja najbolje odgovaraju njegovom objektu, najbolje su mu prilagođene. Realizam je adekvatna filozofija znanosti jer u odgovaranju znanstvenih teorija predmetu vidi glavni motiv znanosti. Napomenimo još samo jednu karakteristiku suvremenog naturalizma u filozofiji znanosti, to je eksplicitan poziv filozofima da se posluže rezultatima prirodnih znanosti u razumijevanju fenomena spoznaje, a to znači i prirodne znanosti same. U tom pozivu, što ga možemo naći kod Quinea (1968.), Campbella (1974.) i Shimonya (1971.), jasno je rečeno da treba napustiti ambiciju filozofije da utemeljuje znanost. Zadržimo se ukratko na nekim stavovima Quine. Za njega se filozofija u „načelu“ ne razlikuje od znanosti; filozofska su pitanja samo općenitija znanstvena pitanja. Isto tako, u stvarnom filozofskom poslu apstraktno razmišljanje treba da bude stalno interpretirano s pozicija znanosti. Takvo gledište Quine naziva naturalističkim. Pogledajmo na primjer spoznajnu teoriju, grani filozofije o kojoj je on pisao u svojim tekstovima. Quine je svojim tekstom »Naturalizirana epistemologija« (1968.) postao jedan od suvremenih klasika programa „naturaliziranja“ spoznajne teorije. Tako on kaže kako je epistemologija sadržana u prirodnim znanostima, kao jedno poglavlje psihologije. U manje radikalnoj vari372

Naturalizam

janti: spoznajna teorija jednostavno uzima u obzir rezultate znanosti koje se bave spoznajom kao svojim predmetom što znači da to ne mora biti samo psihologija. Glavna novost u suvremenoj epistemologiji upravo je uspostavljanje dijaloga s tim znanostima. Tu se ističu dvije – kognitivna psihologija i kognitivna biologija. Prva proučava ljudske spoznajne sposobnosti i procese – zamjedbe, rasuđivanje, pamćenje itd., a pridružuje joj se u tome i (kognitivna) neurologija. Zajedno s područjem umjetne inteligencije one tvore „kognitivne znanosti“. Kognitivna biologija bavi se kognitivnim procesima kod životinja i u perspektivi teži tome da obuhvati i kognitivnu psihologiju. Nju zanimaju mehanizmi spoznavanja i način nastanka i razvitka tih mehanizama. Ovo potonje stvar je evolucije. Iz kontakta epistemologije i teorije evolucije razvila se tzv. evolucijska epistemologija. Konačno, među znanosti o spoznaji počinju se uvrštavati i sociologija spoznaje i znanosti. Što znanosti o spoznaji može reći epistemologiji? U prvi mah može se činiti da će posrijedi biti razgovor gluhi, ako je epistemologija normativna disciplina, a znanost o spoznaji jesu opisne ili činjenične, onda je moguće samo dvije varijante; ili epistemologija nema što tražiti od znanosti o spoznaji ili se sama mora odreći svoje normativne naravi i postati sama opisna ili činjenična, odnosno utopiti se u znanosti o spoznaji. Quine, čini se, zagovara ovu potonju alternativu, tj. napuštanje normativnosti i utapanje epistemologije u znanost o spoznaji. Sam Quine je sklon biheviorizmu u psihologiji, ali njegov program naturalizirane epistemologije nadahnuo je mlađe autore s ažurnijim stavovima u pogledu psihologije. Bitno je, međutim, da epistemologija ne može opravdavati naše pojedinačno vjerovanje tražeći im vanjske sigurne temelje, već ih samo može objasniti i odrediti njihovo mjesto u cjelini. »Quineovski epistemolog ne roni in medias res, on počinje in mediis rebus«, piše sam Quine. Pokušaji da se u spoznaji ili u znanosti izdvoji nešto što će biti tako nedvojbeno i ujedno bogato da će moći poslužiti kao siguran temelj i izvor pouzdanosti svekolike spoznaje vrlo su stari i vrlo neuspješni, što je naročito jasno pokazala sudbina logičkog empirizma. Umjesto utemeljenja moramo se zadovoljiti razumijevanjem. S ambicijom utemeljenja, čija je pretpostavka da se iz temelja logičkim putem izvodi nadgradnja, inkompatibilna je upotreba znanstvenih rezultata, jer time bi se već koristilo ono što tek treba utemeljiti i petitio principii je očigledan. No kada je riječ o razumijevanju, strah od zatvaranja kruga je bezrazložan. Naprotiv, u svojevrsnom »kruženju« u kojem znanost pomaže filozofiji da razumije znanost, a filozofija znanosti da sebe razumije i unaprijedi, u kruženju koje u ponečemu oponaša hermeneutički krug razumijevanja, Shimony vidi dobitak za obje strane. Upravo takav otvoren i dijalektičan pristup vodi preko naturalizma, jer je posve evidentno da se krug od znanosti do filozofije i natrag mora ne samo spiralno uspinjati produbljujući razumijevanje fenomena spoznaje nego i stalno širiti. Evidentno je naime da znanost jest prirodni fenomen kao što je to, po osnovnoj zamisli naturalizma, i kultura uopće, ali priroda tada nije više samo ono što se nalazi u prirodoslovlju. U najmanju ruku mora se tada govoriti o povijesnom ra373

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti zumijevanju prirode unutar kojeg su i klasično novovjekovno i suvremeno novovjekovno prirodoslovlje tek jedna epizoda. Dok se kontinentalna tradicija ustručavala da kritiku neopozitivizma dovede do kraja, a to bi značilo da je izvede i na planu samih prirodnih znanosti, nesuglasje između logičko-empirističkog ideala znanosti i zbiljskog prirodoslovlja izazvalo je pokret s one druge angloameričke strane, pokret za koji se čini da kreće ususret kontinentalnoj tradiciji ili barem u njoj nalazi stanovitu inspiraciju. Sve je očiglednija penetracija hermenautičko-dijalektičkih metoda i ideja u filozofiju prirodnih znanosti. No prati je i jedna velika opasnost. Gotovo se čini neizbježnim pad u banalnu zabludu. Usprkos jasno izvedenog razgraničenja predmeta prirodnih i humanističkih znanosti, posudba iz hermenautičko-dijalektičke tradicije u filozofiji prirodoslovlja često na to razgraničenje posve zaboravlja. Nemoguće je da hermenautičko-dijalektički pristup kod primjene na prirodne znanosti ne doživi transformaciju u prvom redu zbog predmeta tih znanosti, a onda i zbog osebujnosti dugo razvijanje znanstvene tradicije. Naturalistička orijentacija u suvremenoj filozofiji znanosti otvara još jednu potrebu i mogućnost transformacije kontinentalne tradicije prilikom njene primjene na prirodoslovlje. Želi li kontinentalna tradicija ostati otvorena prema prirodnim znanostima, onda se mora otvoriti i prema ovoj naturalističkoj struji. Konkretno promišljanje teze o povijesti kao prirodnom procesu u smislu šireg poimanja prirodnoga kao samoniklog, uz slučajni razvoj na ovoj planeti vezanog fenomena, treba dovesti do obrnute penetracije, do ekstenzivnog korištenja pojmova, modela i analogija iz prirodoslovlja u razumijevanju ljudskog svijeta. Zrelost koja je u međuvremenu postignuta zahtijeva da se pomišlja pritom na ikakvu redukciju. O toj zrelosti svjedoči otpor i kritike upućene sociobiologiji i ublažavanje teza koje je nakon toga slijedilo. Riječ je uglavnom o analogijama koje uvijek zahtijevaju pažljivu upotrebu, stanovitu promjenu značenja i adaptaciju pojmova i modela na novu sredinu. Uz dužan oprez riječ je, dakle, o suvremenom razumijevanju prirodoslovlja u okviru jedne naturalističke interpretacije povijesti.

15.1. Interakcijska epistemologija Tradicionalno utemeljivačka epistemologija i njena suvremena nasljednica, filozofija znanosti, sa svojom ambicijom da osiguraju znanje prije spoznaje da opravdavaju znanost ne pretpostavljajući je, nisu nam pružile ni najskromnije razumijevanje ukupnosti njihova predmeta. Nakon što je promašaj postao evidentan, u kasnim pedesetim postali smo svjedoci nekoliko “obrata”. “Historicistički” i “sociologistički” obrati isticali su spoznaju i znanost kao prvenstveno povijesne i društvene pojave te postavljali zahtjev da se epistemologija zamijeni poviješću 374

Naturalizam

i sociologijom spoznaje i znanosti. Nedavno je Rorty370 zagovarao nešto što bi se, zadržavajući isti stil, moglo nazvati “književno-kritičarskim obratom”. On je naglasio poput slavnog “lingvističkog obrata”, da se znanost iskazuje u jeziku i da je zbog toga literarni fenomen koji bi se, sukladno tome, trebao ispitivati i interpretirati hermeneutičkom metodom. Svi ovi “obrati” imaju dva ozbiljna nedostataka: izvan su najboljem znanju koje danas imamo – znanosti, i nepopravljivo su nepotpuni. U vezi s prvim nedostatkom Quine371 je predložio novo mjesto epistemologiji; udomio ju je u prirodnim znanostima kao poglavlje psihologije. Međutim, čini se da je taj prijedlog samo jedna modernizirana bihevioristička verzija nečeg već iskušanog i odbačenog. Slična gledišta koja smatraju da su spoznaja i znanost pored ostalih značajki, prirodne pojave, da se njihov razvoj mora promatrati kao prirodni proces u tom smislu da »ni na kojem stupnju tog razvoja nije bilo transfuzije bilo znanja, bilo mehanizma spoznaje, bilo temeljnih istina izvana (tj. izvan prirode, SL)«,372 i da epistemologija mora biti »u skladu s opisom svijeta koji pruža suvremena znanost«,373 vrlo su hladno primljena među filozofima znanosti. Prema umjerenom naturalizmu, kao onaj što ga zagovara Campbell (umjeren u toliko što od samog početka odbija bilo koji oblik redukcionizma, a što i jest najveća opasnost naturalističkog pristupa), epistemologija i prirodne znanosti isprepletene su na taj način da prirodne znanosti obuhvaćaju epistemologiju kao onaj svoj dio koji za predmet ima pojave imenovane “spoznaja” i “znanost”, dok epistemologija obuhvaća prirodoslovlje kao oblik spoznaje koji mora objasniti ili razumjeti. Očevidno kruženje koji pruža ovaj pristup je, usprkos ignoriranju, barem zanimljiva alternativa onom hermeneutičkom. U odnosu na drugu primjedbu pristupima koji su trenutno u modi, ono što suvremeni naturalizam u svom anti-redukcionističkom izdanju može za sad ponuditi jeste jedna enciklopedija svih znanstvenih disciplina, uključujući i sve discipline filozofije, koji se bave spoznajom ili znanošću, uz neku nadu da će neka unificirajući ideja, poput Campbellove jednostavne sheme “slijepo variranje i selektivno zadržavanje”, biti jednom pronađena. U ostalom, ako spoznaja i znanost mogu biti promatrane kao prirodne pojave, zašto to ne bi mogle biti i povijest i društvo? U sadašnjoj situaciji kada historicistički, sociologistički i hermenutički pristupi teže ekstremnom relativizmu, i kada znanstveno relativizam nije u stanju asimilirati radikalne povijesne promijene u znanosti, vjerojatno je vrijedno pažljivo ispitati opciju koju nudi umjereni naturalizam. 370 371

372

373

R. Rorty, Consequences of Pragmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. god. W.V.O. Quine, »Epistemology Naturalized,«, u Akten des XIV Internationales Kongress für Philosophie, Wien: Hencler, 1968. D.T. Campbell, »Evolutionary epistemology«, u P.A. Schilpp (ed), The Philosophy of Karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court Pub. Co., 1974. str. 413. Ibid., str. 413.

375

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Suvremeni naturalizam sadrži značajnu implicitnu premisu koja glasi: spoznaja kao prirodna pojava usko je vezana uz žive sustave, ili strože: spoznaja je ugrađena u narav živog sustava. Drugim riječima, pretpostavlja se da se nešto slično spoznaji može naći još jedino u sustavima koje je napravio čovjek. Premisa postaje značajna kada joj se pridruži druga implicitna premisa naturalističkog pristupa. Kako nikakav unos kognitivnih elemenata i procesa iz nečeg što je izvan prirode nije dopušten, sve ono što vrijedi za sve žive sustave uopće vrijedi i za čovjeka, koji kognitivno sustav par excellence. U mnogo opreznijem opisu premisa zahtijeva da svojstva ljudskog kognitivnog sustava budu u skladu s općim karakteristikama živih bića kao spoznajnih sustava. Središnji pojam biologije spoznaje, pored pojma živog bića, jest koncept živčanog sustava. Da je živčani sustav kognitivni sustav izgleda očigledno. Tvrdnja izgleda istinitom čak i ako se nervni sustav mora razmatrati samo kao dio nekog organizma koji je po sebi spoznajni sustav. Glede epistemoloških implikacija pojmova živog bića i živčanog sustava, možemo se naći u ovakvoj situaciji. Tradicionalno gledište, koje je, grubo govoreći, usredotočeno na pojam adaptacije, njeguje ideju da organizacija i struktura nekog organizma reflektiraju organizaciju i strukturu niše. Dovedemo li ovu ideju do ekstrema ispada da je organizam organičko otjelovljenje ili jedan drugi oblik materijalizacije svojstava niše; drugo-biće dijela fizičke okoline. Sukladno tome spoznaja je manje ili više točna refleksija ili oslikavanje karakteristika okoline. Na danas popularan način rečeno, genetički program, koji su organizmi otjelovljenja, može biti shvaćen ili kao skup kodiranih informacija o mogućim okolinama koje će organizmi sretati u svojoj ontogenezi, ili kao skup kodiranih informacija u nutrašnjem razvoju i njegovoj prikladnoj modulaciji, koji se koristi okolinom da bi materijalizirao vlastiti identitet. U prvom slučaju epistemološke implikacije slažu se s tradicionalnim gledištem. U drugom netko bi moga prepoznati Leibnizov jezik preetablirane harmonije. U tom kontekstu bismo mogli samo prevesti harmoniju u preetablirani program, tako da se živo biće i njegov živčani sustav zatvaraju u “prostor bez prozora”. Izgleda dakle, da teturamo između dva ekstrema, ekstremne otvorenosti u kojoj okolina slobodno ulazi u sustav da bi se u njemu reflektirala, i ekstremne zatvorenosti u samozadovoljno samorazvijanje. Oba su posljedica doživljavanja organizama kao da su bačeni u svijet slučajnošću božje volje, zatečeni tamo u stranom okolišu koji neprekidno prijeti njihovu opstanku. Epistemološki ovakav stav vodi uspostavljanju klasične subjekt-objekt relacije s neizostavnom polarizacijom na subjektivizma i objektivizam. Pojam autopoiesisa unosi i diskusiju novi element, ali jedino ako se interpretira kao selektivna otvorenost kroz interakciju s okolinom. Pokazano je, tako nam se čini, da je živi sustav, s živčanim sustavom ili bez njega, autopoietički i kognitivni sustav zato što ima potrebu za okolinom, zato što tu okolinu mora internalizirati da bi sebe proizveo i održavao. Da bi zadovoljio vlastitu unutarnju i unutarnje strukturiranu potrebu za okolinom živi sustav i njegov živčani sustav kada je 376

Naturalizam

prisutan zatvaraju se kao sustavi interakcijom s okolinom. Ova interakcija, istodobno, učestvuje u samo organizaciji živog sustava. Ove strukture čine da je dio okoline ponovno prisutan u ograđenom prostoru organizma. Pounutrenje čini spoznaju nužnim sastavnim procesom samoproizvođenja. Selektivna otvorenost/zatvorenost, dvostruka upućenost i dinamika te upućenosti i eksternačizacije isključuju mirror imagery, ideju sićušnih slika ili karata niše sačinjenih od organskog materijala i ugrađeni u organizam. Ovako situaciju promatraju predstavnici interakcijske epistemologije i također, re-prezentacija niše u organizmu integralni je dio njegova samoproizvođenja i podređena je temeljnoj, metaboličkoj interakciji koja mora biti održavana u svim okolnostima. Zbog toga niti čisti objektivizam niti čisti subjektivizam, niti jednostavna subjekt-objekt relacija ne iskazuju ono što je bit života. To za predstavnike ove epistemologije ne znači eliminiranje subjekt-objekta i njihovo stapanje u neke jedinstvo. Kako je pokazano podijele na unutarnji i vanjski prostor na živi sustav i njegovu okolinom, na sustav koji udomljuje reprezenciju nekog drugog sustava i na sustav koji je reprezentiran, na subjekt i objekt, bitne su kad je o životu riječ. Središnje je mjesto „selektivna interakcija“. Interakcija je najvažniji dio samoprodukcije, ona je parametar koji se mora održavati konstantnim, i oboje – i interna struktura organizma i niša – podređeni su tome. Organizam se pojavljuje kao jedinica interakcije, a niša kao domena interakcije i tada organska evolucija postaje evolucija načina interakcije između sustava i okoliša. Ovo upućuje na to da je ono što mi danas trebamo, misle predstavnici interakcijske epistemologije, da se danom epistemologijom zamijeni tradicionalna epistemologiju koja je beznadno uhvaćena u subjekt-objekt polarizaciju i metaforu ogledala Umjesto da pitamo »Kako subjekt pribavlja informacije o objektu?« nova bi epistemologija trebala odgovoriti i postaviti pitanje »Kako se dogodilo da subjekt posjeduje strukturu koja mu dopušta da međudjeluje s objektom tako da oboje zadržavaju svoj identitet?«. Tada bi ona bila usmjerena na različite načine interakcije koji se pojavljuju tijekom organske evolucije i ljudske povijesti. Spoznaja bi se tada mogla doživljavati kao neumorno ponavljanje eksperimenta s nacrtima raznolikih načina interakcije koja je sposobna podržati samoregulativne sustave, koji i nisu drugo do ostvarenje tih istih načina interakcije. Pojavljivanje živčanog sustava i proizvodnje art-efekata u organskoj evoluciji ne zahtijeva probijenu perspektive; oni su samo novi načini dane interakcije. Naturalistički pristup, koji bi jedna internacionalistička epistemologija trebala pozdraviti (uz ozbiljno uzimanje biologije spoznaje), očigledno je predodređen za neku vrstu pragmatizma i relativizma, kako i Maturana374 sugerira. Ako je način interakcije središnji pojam kroz koji razumijemo kako su jedinica interakcije koja je kognitivni sustav i domena interakcije koja je kognitivna domena proizvedeni, i ako su svi aspekti života, dakle i spoznaja, podređeni održavanju interakcije, tada je neka vrsta pragmatizma “određena načinom interakcije” neizbježna. Slično, 374

M.R. Maturana i P.J. Varela, Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D. Reidel, 1980.

377

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ako ne možemo odvojiti spoznaju od samoproizvođenja, tada apsolutno, o vrsti neovisno, božansko znanje nije moguće; sva je spoznaja relativna u odnosu na način interakcije. Međutim, pitanje o vrijednosti naturalističkog zaključivanja, da »budući da su ljudi živa bića, sve što se odnosi na žive sustave uopće odnosi se i na čovjeka«, još uvijek stoji. Da bi se na pitanje pozitivno odgovorilo moralo bi se pružiti naturalistički prikaz specifično ljudskog načina samoproizvođenja ljudskog društva ljudske povijesti.

15.2. Evolucijski naturalistički realizam Postojanje mnogo raznovrsnih tijekova misli čini zbivanja u suvremenoj post-pozitivističkoj filozofiji znanosti prijatnim, živahnim i čak uzbudljivim. Različiti pristupi i gledišta pružaju se u rasponu od znanstvenog realizma do konvencionalističkog pragmatizma, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od istine kao korespondencije do socijalne konstrukcije zbilje, od transhumane univerzalnosti do metodološkog relativizma. Iako je zabavno živjeti u tako bogatom svijetu poneka sinteza pružila bi nam još veće zadovoljstvo. Konačno, zar znanost nije jedinstvena ljudska djelatnost? Utemeljitelji suvremene evolucijske epistemologije nastojali su naglasiti njen potencijal, kojim bi ona mogla poslužiti kao osnovica, ako ne neke uniformne slike znanosti, ono jedne koherentne enciklopedije svih disciplina koje se bave znanošću. Zamišljalo se da bi te discipline, od epistemologije do povijesti znanosti, mogle biti nekako usklađene naturalističkim pristupom i posuđenom shemom besciljnog variranja i prirodnog odabiranja. Ove su misli eksplicite izražene u Shimonya375 i Campbella. Najsvježiji poduhvat s ambicijom da bude sistematičan i sintetski jest Hookerov 376 evolucijski i naturalistički realizam. Sklonost evolucijske epistemologije da zadrži biološku teoriju evolucije, naturalistički pristup ljudskim spoznajnim sposobnostima i znanstveni realizam bila je vidljiva od same početne zamisli. Hooker je učinio predmetom izričitog bavljenja i sustavnog razvoja. Usklađenost evolucijske epistemologije i naturalizma je očita. Interes epistemologije za teoriju evolucije potekao je od Konrad Lorenzovog i Norman W. Quineovog naturalističkog pristupa nekim aspektima ljudske spoznaje, a poticajan je Popperovom filozofijom znanosti. Smatramo li ljudsku vrstu kao jednu među mnogim vrstama živih bića, kako to naturalisti čine, tada implicite prihvaćamo važenje teorije evolucije i za čovjeka, njegove sposobnosti i dijela. Primijenjen na epistemologiju, naturalizam zahtijeva da se ljudske spoznajne sposobnosti treti375

376

A. Shimony, Perception from evolutionary point of view, Journal of Philosophy 68, 571-583. 1971. C.A. Hooker, A Realistic Theory of Science, New York: State Univ.of N.Y. Presss. 1987.

378

Naturalizam

raju kao produkti prvenstveno biološke, a zatim i socijalne, evolucije. Međutim, uklapanje znanstvenog realizma u ovu kombinaciju teorije evolucije i naturalizma, izgleda, neće ići posve glatko… Hooker govori o napetosti između “sistematskog falibilizma”377 (kao posljedice evolucijske epistemologije) i “objektivne istine”, a Campbell378 o “o osjećaju” da nas evolucijska epistemologija upućuje na pragmatizam ili utilitarizam. Evolucijski naturalistički realizam bez naturalizma je prazan skup. »Vodeći je motiv«, kaže Hooker, »obaveza da se o čovjeku raspravlja kao prirodnom biću, da ga se promatra kao dio prirode«, kao biće koje spoznaje prirodu kroz međudjelovanja koja prožimaju svijet. U kontekstu evolucijskog naturalističkog realizma naturalizam se javlja u dva oblika i oba pokazuju napetost što izvire iz istog izvora. Prvi je oblik “sistematski anti-antropocentrizam” (Hooker) interpretiran kao istinski “kopernikanski obrat” (Shimony, Vollmer). Istinski kopernikanski obrat zato što se Kantov obrat dana doživljava kao anti-kopernikanski »budući da je čovjeka epistemološki postavio u centra svijeta iz kojeg ga je ontološki Kopernik izbacio. Evolucijska epistemologija izvodi sada ponovo čovjeka iz središta čineći ga beznačajnim promatračem kozmičkih procesa koji uključuju i njega samoga«.379 Ovo zadnje uključivanje podsjeća nas odmah na perspektivu božanskog oka i konzekventno na čovjekov privilegirani položaj. Bit je “sustavnog anti-antropocentrizma” zaključivanje koje iz kozmološke marginalnosti izvodi epistemološku marginalnost. Epistemološku marginalnost moglo bi se interpretirati kao tvrdnju da netko beznačajno ograničeno i prolazno biće može imati samo uz vrstu vezano ograničenog, pogrešivo znanje, znanje centrirano oko ne privilegiranog ljudskog načina opstanka. Naime, upravo se suprotno tvrdi: iz epistemološke marginalnosti koja slijedi onu ontološku, izvodi se zaključak da ljudska spoznaja nije antropocentrična da su ljudi jedina bića koja epistemološki mogu transcendirati svoju ontološku poziciju. Susrećemo se ponovo s prepletanjem dviju različitih ravnina: ravnine egzistencije i ravnine opisa. Iz egzistencijalne činjenice da ljudi pripadaju samo jednoj vrsti, među mnogima, ne slijedi da njihov opis svijeta i njihovo mjesto u spoznaji ne smiju biti antropocentrični. Njemački fizičar C.F. von Weizsäcker lijepo je izrazi stvarno stanje rekavši da je priroda prije (ontološki i logički) čovjeka, ali je čovjek prije prirodne znanosti. Realizam stalno iznova ponavlja staru grešku: iz činjenice da postoji nezavisan vanjski svijet na koji se naša spoznaja odnosi zaključuje da naša spoznaja toga svijeta mora od nas biti neovisna. Drugi oblik naturalizma odnosi se na zbiljsko i krucijalno pitanje: kako se daleko u opisu ljudskog svijeta mogu primijeniti načela biološke evolucije? Ponovo je 377

378 379

Sistematski falibilizam tvrdi da je kognitivna evolucija, prvo, temeljena općenito na nagađanju tipa pokušaj-pogreška i, drugo, da je to nagađanje univerzalni princip, tj. da se odnosi na razvoj sposobnosti opažanja, stvaranja simboličkih procesa, mišljenja i govorenja. Posljedica je ovakvog stava je tvrdnja da su svi kognitivni sustavi i sva kognitivna sredstva pogrešivi. Ibid., D.T. Campbell, (1974.) G. Vollmer, »Mesocosm and objective knowledge«, u Wuketits 1984., str. 81.

379

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Vollmer konkretniji od ostalih. On počinje s antropocentričkim pojmom “mezokosmosa”, a on je »onaj isječak zbiljskog svijeta s kojim se bavimo kad opažamo i djelujemo, senzualno i motorički«.380 Kao ljudska kognitivna, a vjerojatno također i ekološka, niša, mezokosmos definira domet ljudske poznaje kada je riječ o percepciji i neposrednom iskustvu pa je vjerojatno u velikoj mjeri genetski određen. Ovaj biološki određen dio ljudskog znanja Vollmer naziva “iskustvenim” znanjem. Na tu vrstu znanja, i naravno na sve vrste subhumanih oblika “spoznaje”, može se i mora se primijeniti teorija biološke evolucije i na nju se, sa sukladnošću odnose svi argumenti istaknuti protiv realizma. Isto se odnosi i na onaj dio kognitivnog aparata čije se ponašajne može opisati kao “razumoliko” (reason-like) ili prema Brunswiku, kao “raciomorfno”. S razumom i znanstvenom spoznajom stvari stoje drugačije. Iako, Wuketits zajedno s drugima tvrdi da se »evolucijski pristup može potegnuti i na proizvode duha«, tj. »na epistemičke aktivnosti kakva je znanost«381, a Vollmer kazuje da je »uz zadane pradavne početne uvjete na Zemlji i Suncu, ljudska spoznaja nastala uz skladu s prirodnim zakonima« i da »nije bilo nužno nikakvo čudo niti božanska intervencija niti kršenje prirodnih zakona«382, činjenica je, kako Vollmer kaže kasnije »da razum dostiže dalje od intuicije, mišljenje dalje od pogleda, pojam dalje od osjeta, i račun dalje od slike«.383 Wuketits istu misao izražava mnogo oštrije: »Ljudski urođeni mehanizam podučavanja postavlja granice njegovom razvoju kao biološke vrste; ali čovjek kao animal rationale prestupa svoj status puke životinje i otvara posve nove dimenzije«384. Kao “animal rationale” čovjek se koristi svojim umom i djeluje racionalno: »Kad tako djelujemo u pustolovini smo objektivnog znanja, u znanstvenom smo poduhvatu, i po prvi puta neko je živo biće sposobno istraživati sferu iza scene vlastite egzistencije«.Ulazimo u područje “logo kozmosa”, budući da je »znanost mnogo ambicioznija od percepcije, ciljajući ne samo na preživljavanje nego i na istinito objektivno i univerzalno znanje«.385 Naš kognitivni aparat, nastavlja sa zaključivanjem, produkt je biološke revolucije i temeljem toga sukladan je načelima teorije. Međutim, argumentira Vollmer, teorija ne daje nikakav a priori razlog zbog kojeg taj aparat “ne bi bio u stanju postići više” nego što zahtijeva preživljavanje. Što više, “činjenica je” da “je sposoban za nešto više!”.386 Ovo “nešto više”, očito, nije na glavnoj liniji evolucije pa Vollmer neizostavno mora zaključiti da »biološki, viša je matematika sretan uzgredni produkt evolucije premda kulturološki nije.«387 Znanost se dakle izd380 381

382 383 384 385 386 387

Ibid., str. 87. F.M. Wuketits, Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D.Reidel 1984., str. 8. Ibid., str. 86. Ibid., str. 93. Ibid., str. 23. Vollmer, Ibid., str. 104. Ibid., str. 83. Ibid., str. 109.

380

Naturalizam

vaja, prekida kontinuitet. Sav napor da se nastanak i razvitak uma razumije iz naturalističke evolucijske perspektive najednom pada u vodu. Tamo smo gdje smo na početku bili. Naravno, ovdje se suočavamo sa starom dugovječnom dilemom kada je čovjek u pitanju: je li evolucijski kontinuitet ili diskontinuitet?, odnosno s konstrukcijama diskontinuiteta koji ne prekida kontinuitet ili “diferencijacije unutar jedinstva”.388 Čisti bi realisti privilegirani status rado prihvatili, kao što je vidljivo, kada bi ga se samo moglo izvesti iz teorije evolucije. Ali, ako to nije moguće, onda se izlaz može naći sa filozofskom konstatacijom “neka bude”. Greška možda leži jednostavno u nestrpljivosti da se iz kognitivnog aparata koji je rezultata evolucije skoči odmah u područje uma. Konačno mnogi evolucijski realisti prihvaćaju da um nije samo proizvod našeg kognitivnog aparata nego i društvene evolucije, također. Ovdje se dakle nameće pitanje tj. problem da se um shvati dvojako, odnosno kao produkt biološke i kulturne evolucije. Preskačući preko ovog praznog mjesta, susrećemo se ponovo s naturalističkim pitanjem, ali u nešto drugačijoj formi: kakav je odnos između biološke i kulturne evolucije? Imamo li pravo pretpostaviti da li shema varijacije i selekcije može biti korisna analogija za razumijevanje kulturne evolucije; ali, nam se čini da je proces mnogo složeniji. Možemo se upitati jesu li načela biološke evolucije načela višeg reda te su im načela kulturne evolucije podređena ili su načela kulturne evolucije njima paralelna i od njih neovisna? Vollmer ispravno primjećuje da se na kulturnu evoluciju ne smije gledati istim očima kao i na biološku evoluciju i na nju jednostavno protegnuti vladanje istih zakona koji vladaju u biološkoj evoluciji ili je jednostavno shvaćati kao ekstenziju biološke evolucije. Može se također tvrditi da su “odgovarajući zakoni posve različiti”, ali tada pitanje glasi: kako je jako ono “posve”? Što ostaje od naturalizma ako se pokidaju sve veze između biološke i kulturne evolucije? Je li ljudska kultura, u krajnjoj liniji, dio prirode ili ne? Je li svijet jedinstven ili imamo posla s dva odvojena svijeta, prirodnim i kulturnim? Može li se kultura razumjeti kao prirodni fenomen, a da se ne reducira na biološko? Na ova pitanja naturalist mora dati pozitivan odgovor i poraditi na njihovoj podrobnoj elaboraciji. Mora dopustiti da najopćenitija načela biološke egzistencije i evolucije vrijede i za čovjeka kao i za ostala živa bića. U tom kontekstu, znanost postaje dio ljudskog načina opstanka, komponenta njegove strategije preživljavanja, a taj način opstanka i ta strategija preživljavanja ne smiju protusloviti biološkim zakonima. Inzistira li netko da se radi o potpunom diskontinuitetu, tada mu ne preostaje drugo nego da napusti cijelu priču o evoluciji i okrene se pravo natrag prema metafizici. U ovom kratkom dijelu smo pokušali pokazati problematiku kojom se bavi i kojom je opterećena filozofija modernog naturalizma. Očito da predstavnici ovog filozofskog pravca moraju dati odgovore na mnoga postavljena pitanja ako žele da njihova razmatranja statusa znanosti ima plauzibilan i opće prihvaćen stav. 388

Hooker, Ibid.

381

16. Filozofija I. Kanta 16.1. Uvod Možda smo trebali na početku našeg razmatranja o uvodu u filozofiju znanosti započeti s Kantom jer njegova filozofija predstavlja čvorišnu točku suvremene filozofije uopće, pa u tom kontekstu ima odgovarajuće implikacije i na probleme znanstvene teorije. Poslije njegove filozofije nitko nije ostao indiferentan prema njenim rezultatima bez obzira da li promišljanje provodilo u afirmativnom ili ne afirmativnom odnosu. Tako, na primjer, vidjeli smo kako se logički pozitivizam odnosio prema metafizici uopće, pa dakle, jednim dijelom i Kantov filozofski sustav negacijski deplasira njihove iskaze kao besmislene, ali ipak, ključna mjesta u stavu logičkog pozitivizma predstavlja razdioba na analitičke i sintetičke sudove koje je Kant jasno razgraničio. U ovom kratkom razmatranju Kantovog promišljanja osvrnut ćemo samo na one elementarne pozicije koje se čine primjerene našem uvodu. Uglavnom ćemo obratiti pozornost na njegovo najvažnije djelo Kritiku čistog uma. Immanuel Kant (1724.-1804.) nije doduše prvi postavio kritički problem, ali ga je sigurno toliko zaoštrio kao nitko prije njega, dok su njegova rješenja uvelike zaokrenula tijek europske filozofske misli. Nakon Kanta mora svaki metafizičar najprije nastojati dati što bolje utemeljenje metafizici prije nego što će početi izlagati svoje metafizičke postavke. Kantov je izazov bio povod da se u filozofiji uopće uočio i počeo rješavati kritički problem i da se uvela kritika kao posebna školska disciplina. Kantovi raniji radovi više se bave znanošću nego filozofijom i čini se kako ta činjenica nije nevažna za njegov kasniji filozofski razvoj. Posebice, kasnije u njegovo povjerenje Newtonove klasične mehanike kao uzora ispravne teorije. Poslije zemljotresa u Lisabonu on je pisao o teoriji zemljotresa, a napisao je jednu raspravu o vjetru i kratak ogled o pitanju je li zapadni vjetar u Europi vlažan zbog toga što je prešao Atlantski ocean itd. Njegov najznačajniji znanstveni spis je njegova Opća povijest prirode i teorije kozmosa (1755.), koji anticipira Laplasovu hipotezu o maglinama i izlaže moguće porijeklo Sunčevog sustava. Neki odjeljci ovog djela su izuzetni i ono ima tu zaslugu što je otkrilo jednu hipotezu koja se čini plauzibilnom. Njegovo, ipak, prvo značajno djelo jest Kritika čistog uma i to prvo izdanje 1781. god. a drugo 1787.god. Uglavnom ćemo se zadržati na nekim odlomcima ovog djela. Kratko možemo reći da je cilj ovog djela da dokaže kako, iako nijedna naša spoznaja ili saznanje ne nadmašuje iskustvo, ono je pored toga djelomično a priori i nije izvedeno indukcijom iz iskustva. Kant u predgovoru 2. izdanju svoje Kritike čistog uma, u travnju 1787., uspoređuje svoje djelo s Kopernikovim prevratom, zacijelo, u suprotnom antropocentričnom 382

Filozofija I. Kanta

smislu. Prema njegovoj ocjeni, tadašnja je filozofija robovala objektu nastojeći da ljudske predodžbe i spoznaju izvede iz svojstava vanjskih predmeta. Promašaj te teorije preslikavanja ponukao je königsberškog filozofa na radikalan preokret. Dok je stara metafizika polazila od nekih intuitivno dokučenih ili samo-po-sebi razumljivih principa, iskustvo biva od sada polazištem i kriterijem spoznaje. Interpretirajući iskustvo na svoj poseban način, engleski empiristi, naročito s Lockeom, pokušavaju od osjetila, utisaka, dojmova ili impresija izgraditi svu našu spoznaju, pri čemu te otiske ili impresije shvaćaju vjernim korelatom vanjskih stvari. Nakon Humeove analize postalo je jasno da takav empiristički pristup ne može utvrditi zakone prirodnih znanosti, i tako je empirizam došao u proturječje sa svojim „buđenjem“. Probuđen tom Humeovom skepsom iz metafizičke drijemeži, kako sam veli, Kant preokreće taj temeljni odnos između subjekta, impresija i objekta i dolazi do radikalne tvrdnje: Um uviđa samo ono što sam iznosi prema svojem nacrtu.389 Ono što je u startu bitno jest stroga diferencijacija sudova i to u dvije razine; s jedene strane postoji razlika između “analitičnih” i “sintetičkih” sudova, a s druge strane razlika između sudova “a priori” i “empirijskih” sudova. Jedan “analitični” sud jest onaj u kome je predikat dat u cijelosti ili djelom u subjektu; na primjer, »jedan visok čovjek jest čovjek« ili »jedan istostranični trokut jest trokut«. Ovi sudovi proizlaze iz logičkog zakona kontradikcije jer zastupati mišljenje da jedan visok čovjek nije čovjek bilo bi proturječno sa samim sobom. Jedan “sintetički” sud jest onaj koji nije analitički i to su svi oni sudovi koji će svoj izvor imati u iskustvu. Prostom analizom pojmova ne možemo otkriti istine kao što su na primjer: »Utorak je bio kišni dan«, ili »Napoleon je bio veliki general«. Ali Kant za razliku, na primjer, od Leibniza i svih ranijih filozof neće da prizna da su svi sintetički sudovi poznati samo preko iskustva. Ovdje dolazi druga razdioba. Jedan “empirijski sud” jest takav sud kojim mi ne možemo znati izvan osjetilne percepcije, bilo naše bilo nekog drugog, čije svjedočanstvo prihvaćamo. U ovu vrstu spadaju činjenice, na primjer, iz povijesti i zemljopisa. Takvi su i znanstveni zakoni kako god naše znanje o njihovoj točnosti ovisi od promatranih činjenica. S druge strane, jedan sud a priori jest takav sud koji, iako može da bude “izvučen” iz iskustva, kada se upozna izgleda kao da ima jednu drugu osnovicu, a ne iskustvo. Navedimo jedan jednostavan primjer; dijete koje uči aritmetiku može se pomoći tako što će mu se dati da vidi dva piljka, a zatim druga dva piljka, i što će mu se 389

To se može staviti i za moto njegovu glavnom djelu, a trebalo mu je mnogo razmišljanja i hrabrosti da izreče nešto takvo što će svakako jako začuditi čitatelje. Dok se ne razumiju razlozi koji su vodili Kanta do te filozofske pozicije, lako ga se može naprečac strpati među subjektivne idealiste ili solipsiste i tako si uskratiti pristup u nove vidike koje je Kant otvorio svojom transcendentalnom filozofijom. Poput drugih genijalnih otkrivatelja nije ni Kant bio ni neprotuslovan ni dosljedan i sam je precijenio ono manje važno, a mnogo što autentično strpao u fusnote. Iz tih naknadnih pribilješki i pribjegavanja praktičnom umu vidi se koliko je autorova prvobitna sigurnost bila podgrizena i kako se čitava tvrđava čistog uma urušavala u vječnu ljudsku nedoumicu. Zbog toga nam i valja Kanta podići iz tih sumnji i slutnji do suvremene misli.

383

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti reći da je dobio ukupno četiri piljka. Ali kada je ono shvatilo opći sud da su “dva i dva četiri”, ono više ne traži potvrdu pomoću primjera; sud ima jednu izvjesnost koju indukcija ne može nikada dati jednom općem zakonu. Dakle, svi sudovi čiste matematike u ovom smislu su „a priori“. Možda je situacija s matematikom relativno jasna, ali što je sa prirodnim znanostima i njihovim zakonima. Ovdje posebno mjesto zauzima zakon kauzaliteta (uzrok-posljedica) koji predstavlja osnovicu svake znanosti. Ovom problemu ćemo se vratiti kasnije a sada obratimo pozornost kako je ovaj problem riješio ili pokušao da riješi D. Hume. On je dokazao da zakon kauzaliteta nije analitički i zaključio je da mi ne možemo biti sigurni u njegovu izvjesnost. Kant je prihvatio gledište da je ovaj zakon sintetički, ali je ipak smatrao da je poznat a priori. On je držao da su aritmetika i geometrija sintetičke, ali isto tako da su a priori. Tako je došao dotle da je svoj problem formulirao riječima: »Kako su mogućni sintetički sudovi a prior?« Odgovor na ovo pitanje, zajedno s njegovim posljedicama, sačinjavaju glavnu temu Kritike čistoga uma. Prema Kantu, vanjski svijet uzrokuje samo materiju našeg čulnog osjeta, ali naš mentalni mehanizam raspoređuje tu materiju u prostoru i vremenu i stvara pojmove preko kojih mi stvaramo iskustvo. Odavde slijedi jedna bitna posljedica a to je da “stvari po sebi”, koji su uzroci naših utisaka, nespoznatljivi su; one nisu u vremenu ili prostoru, one nisu supstancije, niti se mogu opisati ijednom od onih općih pojmova koje Kant naziva “kategorijama”. Moramo istaknuti da se ovdje moramo čuvati prenaglašenog zaključivanja, jer na primjer, kao što su prostor i vrijeme forme zora ujedno su dio našeg subjektivnog perceptivnog aparata, često se na osnovu ovog tvrdi da oni nemaju svoju objektivnu egzistenciju. Kant to nije tvrdio, jer ta tvrdnja o ne postojanju je isto što i tvrdnja o postojanju, tako da je prava interpretacija da ne možemo znati je li nešto takvo postoji kao što su objektivno vrijeme i prostor. Postoje također i pojmovi a priori; to su dvanaest kategorija, koje Kant izvodi iz formi silogizma. One su subjektivne u onom sitom smislu u kome su subjektivni prostor i vrijeme – to će reći da je naša duhovna konstitucija takva da se one mogu primijeniti na sve ono što je u našem iskustvu – ali nema razloga za pretpostavku da su one primjenjive i na stvari po sebi. Međutim, što se tiče uzroka postoji jedna nedosljednost, budući da Kant smatra da su stvari po sebi uzroci čulnih osjeta, a da su slobodna htijenja uzroci događanja u prostoru i vremenu. Ova ne dosljednost nije slučajna omaška, ona je bitan dio njegovog sustava. Veliki dio Kritike čistog uma bavi se time da dokaže greške koje nastaju kao posljedica toga što se prostor i vrijeme ili kategorije primjenjuju na stvari koje nismo iskusili. Kada se to čini onda, po Kantu, nastaju “antinomije” – to će reći uzajamno proturječni sudovi koji može prividno može biti dokaza. Kant daje četiri takve antinomije, od kojih se svaka sastoji od teze i antiteze. Prva teza glasi: »Svijet ima početak u vremenu, a i prostorno je također ograničen«. Antiteza glasi: »Svijet nema početak u prostoru i vremenu«. Druga antinomija tvrdi da postoje dvije vrste kauzaliteta; jedna se slaže sa zakonima 384

Filozofija I. Kanta

prirode, a druga sa zakonima slobode; antiteza smatra da postoji samo kauzalnost koja se slaže sa prirodnim zakonima. Treća antinomija dokazuje da svaka složena supstancija istodobno i jest i nije sastavljena od prostih dijelova. Četvrta antinomija dokazuje da postoji i da ne postoji jedno apsolutno nužno Biće.390 Sigurno je da Kant nije bio prvi koji bi postavio i rješavao navedena pitanja. No pružena rješenja Kanta nisu mogla zadovoljiti prije svega zbog toga što je na polju metafizike jedva moguće naći jednodušnost u postignutim rješenjima koja bi unaprijedila metafiziku kao znanost i osigurala joj časno mjesto među drugim znanostima. Već smo u uvodu istaknuli kako se Kant tuži da je metafizika, umjesto da bude kraljicom svih znanosti, postala poprištem beskrajnih prepirki. U isto su vrijeme matematika i prirodne znanosti učinile velik napredak. Kod njih nalazimo široko polje opće priznatih i prihvaćenih spoznaja u koje nitko više ozbiljno ne sumnja. Takvi su uspjesi metafizici ostali prikraćeni pa su ljudi postali indiferentni prema njoj. To je potaklo Kanta da se lati kritičkog istraživanja temelja metafizike, a to istraživanje znači dovođenje metafizike pred sudište uma. Time je Kant povezao metafizički i kritički problem. Kant naime napominje, da njegova kritika nije kritika knjiga ni sustava, nego kritika spoznajne moći uopće, »kritika moći uma s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od svakog iskustva« 391 Jasno je da metafizičke spoznaje moraju biti spoznaje a priori pa se zato prvo pitanje o mogućnosti metafizike svodi na pitanje; kako nas um može spoznavati a priori, tj. mimo svakog iskustva. Kant odbacuje Lockeovu teoriju da se svi naši pojmovi konačno moraju svoditi na iskustvo, ali on odbacuje i protivnu teoriju o urođenim idejama. Nasuprot tome Kant drži da postoje principi i pojmovi koje naš um izvodi iz samog sebe ali potaknut iskustvom. Kanta ne zanimaju psihološka istraživanja naravi našega uma. On želi otkriti čiste uvjete naše ljudske spoznaje kao takve, tj. formalne elemente čiste svijesti. Takvo istraživanje Kant zove “transcendentalnim”. »Ja nazivam transcendentalnom svaku spoznaju koja se ne bavi predmetima, nego našom spoznajom predmeta ukoliko ona treba da bude moguća a priori«392 Jedan od glavnih zadataka Kritike čistog uma sastoji se u tome da pokaže koji su to uvjeti naše spoznaje. Sam Kant je bio iz početka pod utjecajem “starog dogmatizma”, i njega je obuzimao “dogmatski drijemež”, koji je u Njemačkoj u to vrijeme izazvala Wolffova filozofija. Tako je bilo opće stanje njemačke filozofije sredinom osamnaestog stoljeća. Autoritet Leibnizove filozofije bio je u Njemačkoj približno isti kao autoritet Descaretsove filozofije u Francuskoj ili Lockeove filozofije u Engleskoj, ali ono što je kod Leibnizovog sljedbenika Wolffa ostalo od njegove filozofije, bilo je lišeno najdragocjenijeg pozitivnog sadržaja koji je sam Leibniz unosio u svoje metafizičke spekulacije svojim znanstvenim i filozofskim genijem, a naročito svo390 391

392

Ovaj dio “Kritike” jako je utjecao na Hegela, čija se dijalektika u cijelosti služi antinomijama. I.Kant, Kritik der reinen Vernunf, Hamburg,1971; Kritika čistog uma, preveo Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984., A. XVII. Ibid., A12, B25.

385

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jim izuzetnim smislom za matematiku, te se tako ona pretvorila u ograničenu racionalističku dogmatsku spekulaciju, bez realnih mogućnosti i perspektive daljnjeg razvoja. Zato ta filozofija nije bila kadra da se suočava sa velikim problemima svoga vremena, a prije svega sa onim problemima spoznaje, koji su izbili u prvi plan (problemi metode, prije svega), uslijed razvitka znanosti i rađanja modernog građanskog društva. Kant je, međutim, već u svojoj mladosti, kao što smo rekli, pokazao veoma živi interes za probleme znanstvenog i društvenog razvoja. Newtonova fizika inspirirala ga je za hipotezu o postanku Sunčevog sustava, što se uostalom, vidi i u samom naslovu rasprave u kojoj je on tu hipotezu objavio.393 Isto se može reći za njegovu ideju o zakonitosti svjetske povijesti. On je, njime, bio uvjeren da će se naći čovjek koji će biti u stanju utvrditi vodeću nit u svjetskoj povijesti isto onako kao što je Kepler »na neočekivani način podvrgao određenim zakonima ekscentrične putanje planeta«, ili kao što je Newton »objasnio zakone iz jednog općeg prirodnog uzroka«.394 Mladog Kanta pokretala je uopće misao da filozofski osnuje Newtonovu znanstvenu teoriju i ta ga misao nije napuštala ni kasnije kad je pisao Kritiku čistog uma. Može se čak reći da njegovo ispitivanje mogućnosti i granica “čiste” prirodne znanosti u Kritici čistog uma – traženje odgovora na pitanja koja su mu se postavila kada je počeo pomišljati da kritika spoznaje može dovesti u sumnju izvjesnost znanstvenog iskustva stečenog, prije svega, impozantnim razmjenama velikih Glileijevih, Kopernikovih, Keplerovih, Newtonovih i drugih velikih otkrića, koja su omogućila razvoj moderne znanosti. A kada se nešto kasnije utjecajima Newtonove fizike pridružio još i utjecaj revolucionarnih ideja J. J. Rousseaua i kada se kod Kanta rodilo uvjerenje da je Rousseau svojim građanskim individualističkim romantizmom, koji je u Njemačkoj djelovao kao pokretač davno zapretanih snaga, misli i osjećanja, otkrio istinu o pravoj “prirodi” ljudskog bića isto onako kao što je Newton otkrio istinu o objektivnoj prirodi svijeta, bio je to ne samo početak Kantovog oslobađanja od stare dogmatske Wolffove metafizike i njemačke školske filozofije uopće, već i početak konstituiranja buduće filozofije transcendentalne idealizma. Koliko su ti utjecaji, Newtonovi i Rousseauovi, bili presudni u Kantovom misaonom formiranju, svjedoči priznanje samog Kanta da su oni bili njegova dva najveća učitelja. Ali ma koliko bili presudni ti utjecaji da se u Kantu počne buditi težnja za novom filozofskom teorijom, za filozofskim uopćenjem onih otkrića u prirodi savjeta i čovjeka koja su u moderno doba potpuno izmijenila tijek razvoja filozofije, tek je upoznavanje sa Humeovim kritikom stare metafizike izazvalo onaj veliki preokret u Kantovom misaonom razvitku kojim zapravo počinje takozvani kritički period njegove filozofije. U predgovoru za raspravu »Prolegomena za 393

394

Naslov navedenog djela glasi u izvornom obliku: “Allgemine Naturgeschichte und Theorie des Himells oder Versuch von der Verfassung und dem mechanischen Urspruge des ganzen Weltgebäudes nach newtonischen Grundsätzen abgehandelt“ (1755.) I. Kant, Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürgerlicher Absicht, Kant’s Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912.

386

Filozofija I. Kanta

svaku buduću metafiziku«, koju je napisao dvije godine poslije objavljivanja Kritike čistoga uma (1763.), kao sažeto objašnjenje ideja Kritike čistoga uma, koje nisu naišle na dovoljno razumijevanje, sam Kant je to objasnio ovim riječima: »Od Lockeovih i Leibnezovih pokušaja, ili, štoviše, od postanka metafizike, dokle seže njena povijest, nije se dogodilo ništa što bi u pogledu sudbine ove znanosti moglo postati odsutnije nego napad Davida Humea na nju. On nije unio svjetlo u ovu vrstu saznanja, ali je ipak skresao iskru kojom je zacijelo mogao zapaliti svjetlo da se namjerio na podesan trud, čije bi se tinjanje brižljivo podržavalo i podešavalo.« Zapravo njegova se filozofija razvijala u opreci, ali i pod jakim utjecajem dviju struja mišljenja, britanskog empirizma od Lockea do Humea i njemačke metafizike od Leibniza do Wolffa. On zamjera Leibnizu i Wolffu što su osjetilno iskustvo shvaćali kao nešto nejasno prema intelektualnoj spoznaji. I jedan i drugi polazili su od točno određenih objekata svijeta. Dok intelekt te objekte jasno uviđa, oni se kroz naša osjetila tek mutno ili zbrkano odražavaju. Nasuprot tome, piše Kant vrlo oštro, kako naša cijela osjetilnost nije ništa drugo nego zbrkana predodžba predmeta, koja jedino sadrži ono što njima po sebi pripada, ali to samo gomilanjem oznaka i parcijalnih predodžbi, jest krivotvorenje pojma osjetilnosti i pojava, što čini čitavo to naučavanje beskorisnim i praznim. Kant jasno kaže, i to stalno opetuje, da stvari kakve nam se javljaju u iskustvu nisu onakve kakve su po sebi niti su njihovi odnosi onakvi kakvi su po sebi, nego su to stvari našeg ljudskog iskustva, što znači da ne bismo ništa o njima mogli reći kad bismo uklonili svoju ljudsku osobnost. Što god spoznajemo o stvarima, to mi ljudi spoznajemo, sa svojom karakterističnom strukturom. Kant će, prelazeći preko tog prirodnog gledišta zaključiti: »I tako dapače fizika zahvaljuje revoluciju svog načina mišljenja jedinoj dosjetki, onoj da um traži u prirodi ono što je sam u nju stavio. Time biva apriorno uvedeno. Prihvativši zaključak empiričara da iskustvo ne može našim sudovima dati općenitu i strogu valjanost, Kant može ovako definirati apriornu spoznaju: Biva li dakle kakav sud mišljen u strogoj općenitosti, tj. tako da se nijedna iznimka ne može smatrati mogućom, tad nije izveden iz iskustva nego je upravo valjan a priori. Empirijska je općenitost prema tome tek samovoljno povišenje valjanosti, naprotiv gdje stroga valjanost pripada bitno sudu, to bitno pokazuje na osobit izvor spoznaje, naime na sposobnost spoznaje a priori. Nužnost i stroga općenitost su dakle sigurne oznake stanovite spoznaje a priori i nerazrješivo pripadaju jedna drugoj. Kantovo je bilo polazište da iskustvo pobuđuje um da bi spoznao što je već u njemu. Proučavajući gibanje planeta, um (Newtonov) uviđa svoje vlastite oblike i kategorije koje unosi u iskustvo i kojima sređuje empirijske podatke. Prema tim Kantovim sudovima moglo bi se smjesta zaključiti da se tu radi o potpunom obratu od objektivne orijentacije na krajnje subjektivno gledište. Postoje sigurno empirijski uvjeti za spoznaju predmeta. Takav je uvjet svjetlo za naše oko s objektivne strane i zdravo oko sa strane subjekta. No Kanta ne zanimaju u prvom redu empirički već ne-empirički uvjeti ili čisti uvjeti ljudske 387

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti spoznaje. Riječ čist u Kantovoj terminologiji znači neovisnost od svih utisaka empirijsko-osjetnog opažaja. Kanta zanimaju nužni uvjeti spoznavanja predmeta koji vrijede za svakog čovjeka. Kad Kant govori o spoznaji a priori, onda ne misli na tzv. relativni a priori, tj. ukoliko na temelju prošlog iskustva unaprijed znamo kakav će biti učinak neke radnje. Kant misli na spoznaju koja je apriorna u odnosu prema bilo kojem iskustvu. Čista apriorna spoznaja kod Kanta ne znači, međutim, spoznaju koja bi bila nazočna u ljudskom duhu još prije svakog iskustva, nego nastaje samo prilikom iskustva. Tu možemo navesti često citirane Kantove riječi kojima on počinje uvod u drugo izdanje Kritike čistog uma. »Da svaka naša spoznaja počinje iskustvom, o tome se uopće ne može sumnjati; čime bi, naime, inače mogla naša spoznajna moć biti probuđena na izvršenje kad se to ne bi zbivalo pomoću predmeta koji podražuju naša osjetila [...] No premda svaka naša spoznaja počinje iskustvom, ona ipak ne proizlazi potpuno iz iskustva«.395 Kant se, dakle, donekle slaže s empiristima kad kaže da svaka naša spoznaja počinje iskustvom. Naša spoznajna moć mora biti pokrenuta iskustvom, u prvom redu osjetilima, koja su pod utjecajem izvanjskih predmeta. Naime on se udaljava od empiričara čim naglašava da naša kognitivna sposobnost iz same sebe nadopunjuje apriorne elemente spoznaje, pri čemu je iskustvo samo poticaj. Zašto je Kant uvjeren da postoji apriorna spoznaja? On se slaže s Humeom da se iz iskustva ne može izvesti striktno univerzalna spoznaja, ali za njega je jasno da takva striktno univerzalna spoznaja postoji i to kod znanosti u matematici, a kod najopćenitije uporabe razuma u iskazu; svaka promjena mora imati svoj uzrok. Kant tako odbacuje Humeovo psihološko tumačenje porijekla naših pojmova na osnovi asocijacije ideja. Nužnost koju imamo kod spomenutih apriornih spoznaja nije, po mišljenu Kanta, samo subjektivna, kako je to tvrdio Hume. Ustanovljujući da je apriorna spoznaja moguća, Kantu se nameće odlučujuće pitanje kako je ta spoznaja moguća. Naime na polju spekulativne metafizike je i sama činjenica apriorne spoznaje nesigurna. Hume je uglavnom pošao od jednog jedinoga, ali važnog, pojma metafizike, od pojma veze, uzroka i posljedice (dakle, i od pojma sile i radnje, koji je iz njega izveden itd.), pa je zahtijevao da um, koji tvrdi da ga je proizveo u svom krilu, odgovori kojim on pravom misli da nešto može biti takvog kvaliteta da se, ako je postavljeno, zbog toga nužno mora postaviti i nešto drugo, budući da to znači pojam uzroka. On je nepobitno dokazao da je umu sasvim nemogućno a priori i na temelju pojmova pomišljati takvu vezu jer ona sadržava nužnost. Međutim, ne može se nikako uočiti kako iz tog razloga što nešto jest nužno, mora biti i nešto drugo i kako se može uvesti pojam a priori o takvoj vezi. Iz toga je zaključio da um sebe tim pojmom potpuno zavarava, da ga pogrešno smatra za svoje vlastiti dijete, jer on nije ništa drugo nego bastard mašte, koja je oplođena iskustvom dovela izvjesne predstave pod zakon asocijacije i subjektivnu nužnost, tj. naviku koja iz toga proizlazi, podmeće kao objektivnu nužnost na temelju spoznaje. Iz toga je, opet, zaključio da um nema nikakve moći da pomišlja takve veze, pa makar samo 395

Ibid., str. B1

388

Filozofija I. Kanta

u općenitosti, jer bi tada njegovi pojmovi bili proste izmišljotine, a sva njegova saznanja, koja tobože a priori postoje, ne bi bila ništa drugo nego lažno obilježena obična iskustva, što znači upravo toliko da uopće nema metafizike, pa da je i ne može biti.«396 Glavni Humeov prigovor metafizici svodi se, po riječima Kanta, na to da pojam uzroka i posljedice nema objektivnu nužnost ili objektivnu važnost, već je samo od mašte, koja je, oplođena iskustvom, izvjesne predstave dovela pod zakon asocijacije, pa subjektivnu nužnost podmeće za objektivnu na temelju iskustva. Kant je, nesumnjivo, bio ne samo Humeov sljedbenik već i sljedbenik engleskih empiričara uopće. On je naglašavao da svaka spoznaja počinje iskustvom, ali ma koliko bilo neosporno da je Humeova filozofija uopće jedan od osnovnih i najznačajnijih izvora njegove filozofije, neosporno je također da je on, kao veliki filozofski i znanstvenički duh, znao i sam da su moderna spoznaja o svijetu i čovjeku zasnovana na konkretnim empirijskim istraživanjima modernih znanosti i da nema i ne može biti filozofije, a pogotovo znanosti, ako se podcjenjuje značaj iskustva za spoznaju onako kako su činili nacionalisti. Zato, možemo reći, da je Kant počeo razmišljati o mogućnosti izmirenja racionalizma i empirizma, a isto tako o mogućnosti da se metafizika uskladi s rezultatima modernih znanstvenih istraživanja. Složenost ovog problema, možda, objašnjava tajnu njegove šutnje od 1769. do 1781. godine.397 Koliko je taj problem bio značajan za postanak Kritike čistoga uma, pokazuje zorno početak predgovora, koji je Kant napisao za njeno prvo izdanje gdje govori o metafizici kao o području proturječnosti i “beskrajnih prepirki”. U tim “prepirkama” sukobljavale su se dvije glavne vrste protivnika, koji su privlačili Kantovu pozornost: dogmatičari, koji su prevladavali u početku, i skeptici, koji su kasnije uzeli maha. I sam Kant je bio u položaju da se opredijeli za jednu ili za druge. Sa dogmatičarima je imao iskustvo, kao što smo već rekli u početku svog filozofskog razvoja, a ideje skeptika upoznao je kod Humea. Ravnodušan nije nikako mogao ostati i to ga je navelo da svoj položaj opiše na ovaj način: »Uzaludno je, naime, htjeti vještački pokazivati ravnodušnost prema takvim ispitivanjima, čiji predmet ne može biti ravnodušan ljudskoj prirodi. Osim toga, oni vajni indiferentisti, ma kako željeli da se sakriju, dajući školskom jeziku neki popularan ton, ipak neizbježno zapadaju, ukoliko uopće nešto misle, u metafizička tvrđenja, prema kojima su ipak pokazivali toliko preziranja. Međutim, ova ravnodušnost, koja se javlja usred cvjetanja svih znanosti i pogađa naročito one znanosti, čijih bi se spoznaja, ako bi ona bila moguća, čovjek najmanje odrekao, jest ipak jedan fenomen koji zaslužuje pozornost i razmišljanje. Ova ravnodušnost, očito, nije posljedica lakomislenosti, već sazrele sposobnosti za suđenje jednog stoljeća, koje više ne želi da se ometa prividnim spoznajama; 396

397

I. Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku, u Dvije rasprave, Matica hrvatska, Zagreb, 1953., str. 9. Budući da je postao profesor logike i metafizike, Kant je za tih deset godina objavio svega nekoliko spisa bez većeg značaja, iz oblasti antropologije i pedagogije.

389

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ona osim toga predstavlja poziv upućen umu da ponovo preuzme najteži od svih svojih poslova, naime, spozna samoga sebe i da ustanovi jedan vrhovni sud koji će ga osiguravati u njegovim opravdanim ciljevima, a koji bi, naprotiv, mogao otkloniti sve ne osnovane pothvate, ne silom vlasti, već na osnovu svojih vječnih i nepromjenljivih zakona, a taj vrhovni sud jest samo i jedino Kritika čistog uma.«398 Tako se, po objašnjenju samog Kanta, rodila ideja ovog djela, koju je on shvatio kao kritiku moći uma »s obzirom na sve one spoznaje za kojima on može težiti neovisno od iskustva«. Kant je smatrao da je glavna mana dogmatskog racionalizma što mu nije »palo na pamet da unaprijed pripremi sebi tlo na osnovu kritike organa, naime, samoga čistoga uma: jedan nedostatak, koji se ne može toliko pripisati njemu, već, naprotiv, dogmatičnome načinu mišljenja njegovoga doba, te u tom pogledu ne mogu činiti jedan drugome nikakve prijekore ni filozofi njegova vremena, ni filozofi svih ranijih vremena.«399 Ipak je kritika došla, ali iz redova empirista. Hume je htio da zna je li čisto empirijskim putem može se doći do pojmova o stvarnosti koji imaju općost i nužnost znanstvenih iskaza. Sam nije mogao naći nikakav drugi odgovor, nego da pojam uzroka i posljedice nema u sebi tu općost i nužnost, budući da se zasniva na iskustvu, i tako je pitanje ostalo otvoreno. To je bila granica do koje je došao empirizam XVIII stoljeća. A Kant nije htio da se pomiri s Humeovim zaključkom, jer je htio da ide dalje od njega i empirizma. Naime, htio je da njegov polazni stav bude sukladno s onim ugledom iskustva koji su zauvijek utvrdile moderne znanosti, ali da ga to ne odvede u teškoće u koje su Berkeley i Hume zapali. Već u prvoj rečenici Uvoda u svoju Kritiku čistoga uma on je zauzeo stav kome ni sam J. Locke ne bi imao ništa da zamjeri: »Da sve naše spoznaje počinju sa iskustvom, u to se ne može sumnjati; jer što bi inače moglo da pobudi moć spoznaje na upražnjavanje svoje funkcije, ako to ne bi učinili predmeti koji pobuđuju naša čula te djelomično sami sobom proizvode predstave, djelomično pak pokreću funkciju našega razuma da ove predstave uspoređuje, da ih spaja ili razdvaja, te da tako sirovi materijal čulnih utisaka preradi u takvu spoznaju predmeta, koje se zove iskustvo? Dakle, u pogledu vremena, nijedna spoznaja u nama ne prethodi iskustvu i sa iskustvom počinje svaka spoznaja.«400 Tu je Kant, međutim, odmah i napustio empirizam, jer se kod njega i dalje zadržala, da tako kažemo, iluzija da svojim transcendentalnim idealizmom treba da pomiri empirizam i racionalizam i on je prethodnom svom stavu odmah dodao da, iako cjelokupna spoznaja počinje sa iskustvom, ipak ne proistječe sve spoznaje iz iskustva i da »postoji bar jedno pitanje koje je potrebno još bliže proučiti i koje se nije smeo odmah prema prvom izgledu odgurnuti kao savršeno, naime: da li ima takve spoznaje, koje je neovisno od iskustva, pa čak i od svih čulnih utisaka?«401 398 399 400 401

I. Kant, Kritika čistog uma, Kultura, Beograd, 1970., str. 6., 7. Ibid., str. 31-32. Ibid., str. 37. Ibid., str. 37.

390

Filozofija I. Kanta

Kad je nakon prvog izdanja Kritike bio optuživan zbog subjektivizma i psihologiziranja, Kant se u predgovoru 2. izdanju branio od tih prigovora, a i samog su ga mučile nedoumice, o čemu najbolje svjedoči poduža, sitno napisana, ali vrlo zamašna fusnota. Već je Voltaire napomenuo da, ako tko ospori opstojnost vanjskih predmeta, nitko mu neće moći suprotno dokazati. Tu nemogućnost dokaza zove Kant skandalom filozofije i sam iznosi, kako kaže, jedini dokaz objektivne realnosti, ne baš uvjerljiv. On polazi od toga da je svjestan svog bivstva u vremenu. No sve određenje vremena pretpostavlja da nešto ustraje u opažanjima. U toj važnoj fusnoti Kant modificira izvode iz 1. izdanja Kritike i piše: »Ali ovo ustrajno (das Beharrliche) ne može biti neki zor u meni. Jer svi razlozi određenja mog bivstva koji se nalaze u meni jesu predodžbe i kao takvima im treba nešto ustrajno što se od njih razlikuje i spram čega njihova mijena (...) može biti određena.«402 Kant brani taj svoj dokaz od očekivanih kritika i dalje piše: »Protiv toga će se dokaza po svoj prilici reći, ja sam ipak neposredno svjestan samo onoga što je u meni, tj. svoje predodžbe vanjskih stvari i prema tome ostaje neriješeno da li nešto korespondira izvan mene ili ne. Međutim ja sam unutarnjim iskustvom svjestan svoje opstojnosti u vremenu, a to je više nego da sam svjestan svoje predodžbe (...) Ova svijest moje opstojnosti u vremenu je dakle identično spojena sa sviješću odnosa spram nečega izvan mene, i to je dakle iskustvo, a ne utvara (...) to je ono što nerazrješivo veže vanjsko s mojim unutarnjim smislom (...) «403 Iskustvo se, po Kantu, i ne bi moglo zbiti kad ne bi dijelom bilo vanjsko a dijelom unutarnje. Ali, »kako se to sjedinjuje«, ne može se dalje objasniti, zaključuje Kant svoju fusnotu u agnostičkoj rezignaciji. Te duboke dvojbe izbjegle su mnogim Kantovim sljedbenicima i protivnicima koji su vidjeli pred sobom impozantnu, petrificiranu tvrđavu uma, a ne djelo čovjekove pronicljivosti i nedoumice. Ako se i ponuđenom dokazu vanjske stvarnosti može štošta prigovoriti, važno je tu istaknuti što je pisac držao utvrđenim, a to je jedinstvo unutarnjeg i vanjskog, subjektivnog i objektivnog, u ljudskom iskustvu i činu. Odnosno, i onako proklamiran obrat od objekta na subjekt i nije bio onako kopernikanski kao što je sam autor povjerovao; čak bi se kasnije toliko isticano jedinstvo subjekta i objekta (pa i osnovna Marxova teza o Feuerbachu) moglo svesti na citirano mjesto Kritike. Međutim, Kantov genij nije ostao pri kakvu obrtanju filozofskih termina i njihovom isto tako površnom sjedinjavanju, nego je neumorno tražio autentično značenje ispod izlizane i obesmišljene upotrebe riječi. I u tim potragama bila je znanost živi bistri izvor odakle je srkao čisti um – je li konačnu spoznaju? Kant, kroz čitavu svoju Kritiku poziva se stalno na Euklidovu geometriju i Newtonovu mehaniku, a tek prigodice uzima primjere iz drugih područja istraživanja (osim dakako logike koja ga mnogo zaokuplja, ali gdje ga jako veže baština već zastarjelog Aristotela). Strogost i zaokruženost tih dvaju sustava toliko ga fascini402 403

Ibid., str. 88. Ibid., str. 67.

391

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti raju da mu postaju, kao i mnogima drugima, uzorom sigurne spoznaje i apsolutne istine. Usisavši od rana tu neospornost geometrije i mehanike, ta i sam je pridonio shvaćanju razvoja Newtonova svemira. Kant postavlja kobno pitanje: Kako je takva stroga, nužna i općevaljana spoznaja moguća? Empirijsko nam istraživanje ne može nikad dati takvu istinu. Dakle, gdje potražiti izvor te apsolutne spoznaje? To istraživanje zove Kant transcendentalnim i dovest će ga doista preko ruba onoga što smo tako familijarno držali svojim svijetom, prirodnom osobom. Naime, na tom proboju ukazat će nam se njegov putnički štap natrulim, i morat ćemo pomno preispitati pitanje koje ga je pokrenulo. Königsberški filozof prihvaća sa zadovoljstvom, kao što smo rekli, zaključak empiričara da se iz golih opažanja ne može doći do strogih i univerzalnih zakona. Ali ipak u matematici, fizici i logici imamo takve apsolutne principe, konstatira Kritika čistog uma. I zbog toga ti principi ne mogu imati svoje podrijetlo u iskustvu (kako ga je empirizam shvaćao): oni su ‘čisti’ od nesavršenih opažanja. Nakon te konstatacije ponavlja Kant pitanja: Kako je čista matematika moguća? Kako je prirodna znanost moguća? Bankrot empirizma 18. stoljeća, da upotrijebimo Russellov izraz, potaknuo je Kanta na izgradnju transcendentalne filozofije koja je trebala objasniti zašto je čovjek u posjedu stanovitih istina i zašto može mirno spavati a da mu se krov ne sruši nad glavom. Sam Kant ovako objašnjava: »Prirodna znanost (physica) sadrži u sebi sintetske sudove a priori kao principe. Navest ću samo par stavaka za primjer: da u svim promjenama tjelesnog svijeta ostaje sačuvana količina materije ili da u svim prijenosima gibanja moraju biti jednake akcija i reakcija ...«404 Jer u pojmu materije ne pomišljamo konstantnost nego jedino njezinu prisutnost u prostoru ispunjenjem istoga. Dakle prelazimo doista preko pojma materije da mu nešto domislimo što u njemu nismo mislili. Stavak nije dakle analitički nego sintetički, a ipak je a priori mišljen, tako je i s ostalim stavcima čistog dijela znanosti. Dioba znanosti na čisti dio i miješani (s opažanjima) i nije jako zgodna, ali uvažava razlike i dublje strukture koje su izbjegle empiričarima. Očito je princip inercije drukčijeg karaktera od kemijskog pravila da se vodik i kisik spajaju po konstantnim omjerima svojih težina. Kad bi negdje u našoj okolini zatajio princip ustrajnosti, zgranuli bismo se, i čitav bi se svijet uzdrmao pod našim nogama. No opažana bi pravila o kemijskim spojevima mogla biti i drukčija, a nikakav se protest ne bi javio u našem mišljenju; čak se i stvarno opažaju ponekad odstupanja od takvih empirijskih pravila. „Čisti“ dio u znanosti sadržan je u sintetskim sudovima a priori. Budući da su euklidska geometrija i Newtonova mehanika tu utvrdile, postavlja Kant svoje fundamentalno pitanje: Kako su sintetički sudovi a priori mogući? 404

Ibid., str. 43.

392

Filozofija I. Kanta

Glavne struje zapadnoeuropske filozofije nakon Kanta prolazit će u sjeni tog pitanja. Bez obzira na to je li taj apriorizam prihvaćaju, odbijaju ili modificiraju, gotovo svi filozofi bili su time zaokupljeni, i njihovi sustavi na ovaj ili onaj način daju na to odgovor. Nasuprot plimi skepse svog stoljeća ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Budući da je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava čistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike čistog uma, koja je objavljena 1787., dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito promislio, on određuje što znači spoznaja a priori, koje su njezine bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka. Nećemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koji zavise od ovog ili onog iskustvo, nego upravo ove koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguće samo a posteriori, tj. iskustvom. Od spoznaja a priori zovu se one čistima kojima nije ništa empirijsko primiješano. »Nađe li se prvo stavak koji ju sa svom nužnošću mišljen, tad je to sud a priori; drugo... biva li neki sud mišljen u strogoj općenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.«405 Temeljem toga bila bi spoznaja a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nužnošću i općenitošću. Sudovi a priori su po Kantu Euklidovi aksiomi ili principi kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je istaknuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na početak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja počinje iskustvom, ali to ne znači kaže Kant, da je sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu već um primjenjuje svoje kategorije koje uopće unose red i zakon u tijek percepcija (osjeta). Tako su apriorne kategorije u kojima zaključujemo sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost, negacija, ograničenje, kauzalnost, supstancija, mogućnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopće omogućuju strogu ili čistu znanost, što je bio ideal istraživača nakon objave Newtonove mehanike Philosophiae naturalis principia mathematica, London, 1687.

16.2. Analitički i sintetički sudovi Da bismo bolje razumjeli Kantovo tumačenje apriorne spoznaje, moramo obratiti pozornost na njegovo razlikovanje između analitičkih i sintetičkih sudova. Govorili smo već o ovoj razlici, ali ćemo ovdje pokušati ponoviti i podrobnije analizirati ovu razliku. U analitičkim je sudovima predikat već, barem implicitno, sadržan u subjektu. Takvi su sudovi samo eksplikativni (Erläuterungsurteile) jer 405

Ibid., str. 55.

393

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti oni ne dodaju subjektu ništa nova. Kantov primjer takvih sudova je iskaz: »Sva su tijela pretežna«. Sintetički sudovi predikatom dodaju subjektu nešto što u njemu još nije uključeno. Takvi sudovi zato proširuju naše znanje o svijetu i Kant ih zove »Erweiterungsurteile«. Njegov primjer za takve sudove je iskaz: »Sva su tijela teška«. Sveza između subjekta i predikata u sintetičkim sudovima samo je slučajna i zasniva se na iskustvu. Takvi sintetički sudovi u kojima su subjekt i predikat povezani na osnovi neke kontingentne činjenice dohvaćene iskustvom moraju biti aposteriorni. Oni nisu striktno univerzalni ni nužni. Kant međutim drži da ima sintetičkih sudova kod kojih sveza između subjekta i predikata nije uvijek samo slučajna i kontingentna, nego nužna i striktno univerzalna premda se ne spoznaje jednostavnom analizom subjekta. Takve je sudove on prozvao sintetičkim sudovima a priori. Primjer takvog sintetičkog suda a priori je: »sve što se zbiva ima svoj uzrok«. Taj sud mora biti sintetički, budući da u subjektu »sve što se zbiva« ne možemo analizom naći pojam uzroka koji mu pridajemo u predikatu. Taj sud, prema tome, proširuje naše znanje. Naime, on je ujedno i aprioran, jer posjeduje oznaku striktne univerzalnosti što je znak apriornosti sudova. Premda taj sud ovisi o iskustvu, jer jedino pomoću iskustva dolazimo do spoznaje događaja koji se zbivaju, sveza između subjekta i predikata u ovome sudu nije dana na osnovi iskustva, nego a priori. A priori znamo da će svaki događaj i svako zbivanje imati i morati imati svoj uzrok. Kako vidimo Kant je bio uvjeren da postoje sintetički sudovi a priori. To njegovo iznašašće bit će od mnogih filozofa, osobito empirista i pozitivista, osporavano. Naime kod Kanta se početno pitanje: kako je moguća spoznaja a priori? sada pretvara u pitanje: kako su mogući sintetički sudovi a priori? Sintetičke sudove a priori možemo, po Kantovu mišljenju, najprije naći u matematici jer su svi pravi matematički stavovi sintetički sudovi a priori. Kantov poznati primjer je zbroj: 7 + 5=12. Ne možemo se ovdje upuštati u diskusije, je li taj matematički stavak zbilja sintetički apriorni sud. Slično misli Kant da i u geometriji nalazimo sintetičke apriorne sudove. Njegov primjer: pravac je najkraća crta između dvije točke. Pojam pravca u sebi ne sadrži nikakav pojam kvantitete, nego samo kvalitete, naime, “ravna crta”, a ne krivulja. Zato je pojam “najkraća” ovdje potpuno novi dodatak subjektu (pravac). Tako Kant pronalazi sintetičke sudove a priori i u fizici, moralu, ali i u metafizici. Promatramo li, naime, metafizičke stavove, vidjet ćemo da oni nisu samo analize pojmova, nego oni žele proširiti znanje o stvarnosti pa bi zato morali biti sintetički. No budući da metafizika nije empirijska znanost, njezini stavovi moraju biti apriorni. Iz toga za Kanta slijedi, ako je metafizika moguća, mora se sastojati iz sintetičkih sudova a priori. Tako kaže: »U metafizici treba da budu sadržane sintetičke spoznaje a priori, makar je smatrali samo za pokušaj znanosti koja je ipak na temelju prirode ljudskog uma neophodna, i tu se ne radi samo o tome da pojmove, koje sebi a priori stvaramo o stvarima, rastavljamo i time analitički tumačimo, nego mi želimo proširiti svoju apriornu spoznaju, pri čemu se moramo poslužiti takvim načelima koji danom pojmu još nešto dodaju što u njemu 394

Filozofija I. Kanta

nije bilo sadržano, i preko sintetičkih sudova a priori idemo tako daleko, da nas samo iskustvo više ne može slijediti, npr. u stavu: svijet mora imati početak, itd. pa se metafizika, barem prema svome cilju, sastoji od samih sintetičkih sudova a priori.«406 Zato Kant kao zadatak kritike čistog uma postavlja četiri sljedeća pitanja: Kako je moguća čista matematika? Kako je moguća čista prirodna znanost? Kako je moguća metafizika kao prirodna dispozicija? Kako je moguća metafizika kao znanost? Kant smatra da na postavljena pitanja ne može odgovoriti znanost koja spoznaju tumači kao poistovjećivanje duha s predmetima, jer u predmetima ne možemo naći nužne sveze. Do nužne sveze moramo doći drugim putem. Kant predlaže svoju hipotezu: »Dosad se pretpostavljalo da se svaka naša spoznaja mora ravnati prema predmetima; no pod tom pretpostavkom su propadali svi pokušaji da se o predmetima izradi nešto a priori čime bi se naša spoznaja proširila. Pokušajmo zbog toga jedanput nećemo li kod zadatka metafizike bolje uznapredovati ako pretpostavimo da se predmeti moraju ravnati prema našoj spoznaji, a što se bolje usklađuje s traženom mogućnošću spoznaje predmeta a priori, koja bi o njima trebalo da nešto utvrdi i prije nego što su nam dati«.407 Tu je izražen poznati Kantov obrat ka subjektu koji on sam uspoređuje s Kopernikovom revolucijom. Taj Kantov obrat ne znači da se stvarnost svodi na ljudski duh i njegove ideje. Kant ne misli da ljudski duh stvara predmete s obzirom na njihovu egzistenciju. On kaže samo da mi ne možemo spoznati predmete ako se oni ne podvrgnu određenim apriornim. Ako bismo pretpostavili da je naš duh u spoznavanju samo pasivan, onda ne bismo mogli protumačiti apriorne spoznaje koje on nesumnjivo posjeduje, kako smo već vidjeli. Aktivnost se našeg duha očituje u tome što on nameće svoju formu spoznajnom materijalu. On to ne čini slobodnom odlukom, nego nuždom svoje naravi. Prema Kantu, ljudska spoznaja proizlazi iz dva korijena: osjetnosti (Sinnlichkeit) i razuma (Verstand). Pomoću osjetnosti predmeti su nam dani, a razumom se oni zamišljaju. Osjetnost nam “daje” predmete tako da se oni podvrgavaju apriornim formama osjetnosti, a to su prostor i vrijeme, a razum ih svrstava pod svoje čiste pojmove koje Kant zove kategorijama. I osjet i razum zajedno konstituiraju naše iskustvo. Oni pružaju apriorne elemente po kojima je spoznaja moguća i kojima se moraju podvrgnuti svi predmeti naše spoznaje da uopće postanu predmetima spoznaje. Za te apriorne elemente Kant upotrebljava riječ “forma”. Oni stoje u temelju svake spoznaje i tako sačinjavaju “transcendentalnu filozofiju”. Ona je nauka o mogućnosti naše spoznaje ukoliko se predmeti takve spoznaje ostvaruju na temelju subjektivnih apriornih formi našeg duha. “Transcendentalno” uvijek gleda zakonitost našeg duha ukoliko je spoznajna moć. 406 407

Ibid., str. B 18 Ibid., B XVI

395

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kant je bio uvjeren da je u apriornim formama našao nešto što stoji iznad slučajnosti samo empirijskog, jer su te forme nužno prisutne u svakoj spoznaji. Formama odgovara “materija”. Za Kanta je materija mnogovrsnost, zbrkanost osjetila, gruba građa osjetnih utisaka koja nas “aficira”, a u sebi je nesređena. Pred tom smo građom pasivni i receptivni, ali u apriornim formama koje se primjenjuju na materiju osjetila naš je duh aktivan, »spontan«. Bez materije ne bismo imali nikakve spoznaje. No sva spoznaja ne proizlazi iz iskustva. Zbrku osjetnih utisaka treba srediti i to aktivnošću apriornih formi koje u sebi sadrže nužnost. U tom je apriorizmu Kant vidio revoluciju svoje filozofije. No postoje još neke ideje koje nadilaze svako iskustvo jer nisu samo apstrakcije od iskustva niti se mogu primijeniti na bilo koju osjetnu datost. Unutar iskustva ne postoji nijedan objekt koji bi odgovarao tim idejama. Kant ih zove “transcendentalnim idejama” i pripisuje ih umu (Vernunft). Ponovimo još jednom kako Kant razlikuje analitičke i sintetičke sudove. Analitički je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analitički nam sud ne daje ništa novo; predikat je već sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo sintetičkim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”. Međutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljaju sintetski sudovi a priori koji iskazuju nešto nužno i općenito. Takav je sud: Ako od jednakog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki. Ili: Količina mase (materije) je konstantna. Ili: Crta je ravna ili kriva; treće je isključeno. Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treći logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su nužno i općenito mišljeni, njihova je istinitost zajamčena. I više od toga! A priori biva tu uopće kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematičara i teorijskog fizičara van der Waerdena prema sintetetičkim sudovima a priori. Polazeći od Kantove razdiobe sudova na sintetičko iskustvene i sintetičke a priori, on prihvaća također da se iz iskustva nikad ne mogu izvesti potpuno općeniti sudovi, ali dodaje da sintetetički sudovi a priori mogu biti pogrešni. To je bitno odstupanje od Kanta. Profesor van den Waerden navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: »Brzine padanja različitih tijela proporcionalne su njihovim težinama.« Svaki đak zna da je taj sud pogrešan. Međutim, kaže dalje van den Waerden, taj zakon nije jamačno dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzine padanja različitih tijela, ne bi nikako takvo što ustvrdio. Sud je dakle a prioran, a ipak pogrešan. Možemo sumnjati da takva reinterpretacija leži u Kantovu duhu. Sam Kant nije smatrao zakon padanja za čistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao što je spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga mu i ne dostaje ona općenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o čemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike čistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrešan, tad bi čitav smisao Kan396

Filozofija I. Kanta

tova pothvata propao. Prema mom mišljenju nije van der Waerdenovo shvaćanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici. U daljnjem dijelu teksta pokušajmo ukratko prikazati strukturu njegovog poznatog dijela.

16.3. Kritika čistog uma Nakon tih uvodnih primjedaba o Kantovu shvaćanju problema i zadatka njegove kritike, pogledajmo samu strukturu Kritike čistog uma. Čitavo je djelo podijeljeno na dva glavna dijela: transcendentalnu nauku o elementima i transcendentalnu nauku o metodi. Najveći dio čitave knjige zauzima upravo nauka o elementima, koja se bavi, kako joj i ime kaže, s apriornim elementima (formama ili uvjetima) spoznaje. Ta se nauka opet dijeli na dva dijela: transcendentalnu estetiku, koja obrađuje apriorne forme osjetnosti i transcendentalnu logiku. Transcendentalna logika se nadalje dijeli na: transcendentalnu analitiku koja obrađuje čiste pojmove ili kategoriju razuma i pokazuje kako su mogući sintetički apriorni stavovi prirodnih znanosti, i transcendentalnu dijalektiku koja se bavi metafizikom i to: metafizikom kao naravnom dispozicijom čovjeka i pitanjem je li metafizika (u tradicionalnom smislu) može biti znanost. Dajući ovaj sažeti i kratki pregled Kantove misli, ne možemo dakako zalaziti u tančine. Ograničit ćemo se samo na glavne postavke koje će nam ipak pomoći za razumijevanje Kantove rješenja kritičkog i metafizičkog problema. Počnimo s transcendentalnom estetikom. Tu Kant proučava osjetne principe a priori. On se pita sadrži li osjetna spoznaja apriorne predodžbe. Predodžbe koje nam pruža osjetnost zovu se opažaji, a djelovanje predmeta na sposobnost predodžbi jest osjećaj ili empirijski opažaj. Neodređeni predmet empirijskog opažaja zove se pojava. Pojavi odgovara materija, dok forma sređuje raznolikost pojave. Ta je forma u duhu a priori. Predodžbu koja sadrži samo formu Kant zove čistom. Čista forma osjetnosti je “čist opažaj”. Dvije su čiste forme osjetnog opažaja: prostor i vrijeme. Prostor i vrijeme za Kanta su osjetni opažaji, a ne misleni pojmovi. No ti su opažaji a priori i ne stječu se iskustvom. Kant razlikuje unutrašnje i izvanjsko osjetilo. Prostor je forma svih pojava izvanjskih osjetila, a vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila. O prostoru i vremenu Kant postavlja sljedeće tvrdnje: prostor i vrijeme nisu empirijski pojmovi koje bismo apstrahirali od iskustva, nego iskustvo je ovisno od predodžbe prostora i vremena. Oni su nužne predodžbe a priori. Nisu diskurzivni pojmovi, nego čisti opažaji. Osim toga, prostor nije neko svojstvo stvari u sebi, nego on je samo forma svih pojava izvanjskih osjetila, tj. subjektivni uvjet osjetnosti pod kojim je jedino moguć izvanjski opažaj. Prostor je, zato, realan ukoliko nam je dan kao izvanjski 397

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti predmet, ali on je u isto vrijeme transcendentalno idealan, tj. ne vrijedi za stvari o sebi, nego je samo apriorni uvjet za spoznaju pojava. Ni vrijeme nije nešto što bi postojalo samo za sebe ili kao neko određenje stvari jer onda ne bi moglo prethoditi stvarima kao njihov uvjet. Apriorna spoznaja pomoću sintetičkih stavova moguća je samo ako je vrijeme subjektivni uvjet pod kojim su jedino mogući opažaji u nama. Prema tome, vrijeme je forma unutrašnjeg osjetila i formalni uvjet a priori svih pojava uopće dok je prostor ograničen samo na izvanjske pojave. Zato i vrijeme ima empirijsku realnost jer objektivno vrijedi za sve one predmete koji bi ikada mogli biti objekt naše osjetne spoznaje. No vrijeme nema nikakve apsolutne realnosti kao da bi pripadalo stvarima bez obzira na naš osjetilni opažaj. Ono ima transcendentalnu idealnost prema kojoj ono nije ništa ako ga apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naših osjetilnih opažaja. Vrijeme i prostor, za Kanta nisu neke iluzije. Naime njihova je realnost ograničena samo na područje fenomena, a ne vrijedi izvan sfere u kojoj se stvari pojavljuju. Razmatranjima učinjenim u transcendentalnoj estetici Kant je došao do sljedećih uvida: svaki naš opažaj nije ništa drugo do predodžba o pojavi. Stvari nisu takve kakve ih mi opažamo, jer one za nas postoje samo kao pojave. »Nama ostaje potpuno nepoznato kako stvar stoji s predmetima po sebi i neovisno od svega ovog receptiviteta naše osjetnosti. Mi ne poznamo ništa drugo do naš način na koji ih opažamo, koji je nama svojstven i koji ne mora nužno pripadati svakom biću, iako mora pripadati svakom čovjeku.«408 Kant ne tvrdi da stvari izvan nas ne postoje, nego kaže da je njihovo postojanje u sebi za nas potpuno nepoznato. Transcendentalna estetika je Kantu pomogla da na svom putu prema odgovoru na pitanje o mogućnosti sintetičkih apriornih sudova dođe korak bliže jer je već u opažaju našao nešto a priori. Transcendentalna analitika je prvi dio transcendentalne logike i ona analizira razum promatrajući onaj dio mišljenja koji ima svoje podrijetlo samo u razumu. Kantova transcendentalna logika ne promatra, poput klasične logike, samo forme mišljenja, nego apriorne pojmove i principe mišljenja i njihovu primjenu na predmete, i to na predmete općenito. Vidjeli smo već da ljudska spoznaja prema Kantu ima dva izvora: osjetnost i razum. Tako se i svi elementi te spoznaje sastoje od opažaja i pojmova. Oni su međusobno tako povezani da su naše misli bez sadržaja prazne, a opažaji bez pojmova slijepi. Kao što su apriorne forme opažaja sredile zbrku osjetnih utisaka, da bi nastalo osjetno opažanje, tako i to opažanje mora biti sređeno formama mišljenja, da bi nastala razumska spoznaja. Te su forme mišljenja radnje čistog mišljenja kojima predmete mislimo čisto a priori. Kant želi te elemente čistog razuma pronaći samo analizom sposobnosti razuma. Zato se taj dio i zove transcendentalna analitika, koja se dijeli na analitiku pojmova i analitiku osnovnih stavova čistog uma.

408

Ibid., A 20, B 59.

398

Filozofija I. Kanta

Analitika pojmova je razlaganje samo sposobnosti razuma, koji je “mjesto rođenja” čistih pojmova. U njemu ćemo naći njihove prve klice i dispozicije. Kant gleda razum, u prvom redu, kao moć suđenja. »Sve radnje razuma možemo svesti na sudove, tako da se razum uopće može predstaviti kao moć suđenja«409 Sud je već po sebi spoj predodžbi pomoću pojmova. Moguće je odrediti točan broj logičkih vrsta sudova. Upravo su te logičke vrste sudova, ona transcendentalna nit, koja nas vodi do određivanja liste čistih apriornih pojmova razuma. Kant dijeli sudove prema kvantitetu na opće, posebne i pojedinačne; prema kvalitetu na potvrdne, odrečne i beskonačne: prema modalitetu na problematične, asertorične i apodiktične i prema relaciji na kategorične, hipotetične i disjunktivne. Svaka vrsta nabrojenih sudova određena je jednim apriornim pojmom. Tako dobivamo dvanaest čistih apriornih pojmova razuma ili kategorija, i to, prema kvantitetu: jedinica, množina, cjelokupnost; prema kvalitetu: realnost, negacija, limitacija; prema relaciji: inherencija i subzistencija (supstancija i akcident), kauzalnosl i dependencija (uzrok i posljedica), zajednica (uzajamno djelovanje aktivnog i pasivnog); prema modalnosti: mogućnost – nemogućnost, biće – nebiće, nužnost – nenužnost. Kant drži da je ovom tablicom koja odudara od običnih shema u logici, obuhvatio sve izvorno čiste pojmove ili kategorije razuma i time potpuno iscrpio njegove funkcije. Kako Kant opravdava svoje kategorije i kako ih primjenjuje na predmete? Tim opravdavanjem bavi se transcendentalna dedukcija čistih pojmova razuma. Pod terminom “dedukcija” Kant misli jednostavno opravdanje, tj. “quid juris” njihove uporabe. Ta je dedukcija transcendentalna, tj. Kanta ne zanima je li uporaba kategorija empirijski korisna, nego on želi pokazali da su kategorije apriorni uvjeti svakog iskustva. Transcendentalna dedukcija pokazuje da su kategorije apriorni uvjeti koji su nužni da bi predmeti naše spoznaje uopće mogli biti zamišljeni, kao što su prostor i vrijeme apriorni uvjeti da bi nam predmeti uopće mogli biti dani. Prema tome, spoznaja nekog predmeta uopće nije moguća bez navedenih kategorija. Istraživanja transcendentalne dedukcije Kant je smatrao vrlo važnima i priznao da su mu zadale mnogo truda, ali koji nije bio beskoristan. Svaki predmet naše spoznaje mora biti bilo na koji način sintetiziran, ujedinjen. Struja nepovezanih predodžaba ne može sačinjavati spoznaju. Sveza u toj raznovrsnosti ne može doći od osjetila, nego je nužno djelo razuma. No već svaka kategorija pretpostavlja to jedinstvo pa ono mora imati svoju osnovu iza kategorija. Osnova toga jedinstva je jedinstvo svijesti. Svaku našu predodžbu prati ono: ja mislim (ich denke). Sve su predodžbe u prvom redu moje i bez te svijesti ne može se uopće zamisliti neka spoznaja. „Ja mislim“ nije dano osjetnošću, nego to je čin spontanosti. Kant to jedinstvo svijesti zove čista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno jedinstvo samosvijesti Ta apercepcija sadrži sintezu predodžaba. Pojedini su čini svijesti izolirani i »raspršeni«. Zato je analitičko jedinstvo apercepcije moguće samo pod uvjetom sintetičkog jedinstva. Spoznaja se sastoji u 409

Ibid., A 69, B 94.

399

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tom da se raznovrsne predodžbe, koje su dane u osjetilom, povežu i to u razumu po pravilu koje vrijedi neovisno od iskustva. Raznovrsnost osjetilnih opažaja ne pada samo pod forme prostora i vremena, nego i pod prvotno jedinstvo apercepcije, ukoliko su oni u samosvijesti povezani. Zato i predodžbe opažanja stoje pod osnovnim stavom sintetičkog jedinstva apercepcije, a on je najviši princip svake uporabe razuma. Razum je moć spoznaje. Spoznaja nastaje odnosom predodžaba prema objektu. Objekt je ono u čijem je pojmu ujedinjena raznovrsnost danog opažaja. To je jedinstvo moguće samo po jedinstvu svijesti koje je uvjet odnosa predodžbe i objekta kao i njihove objektivne vrijednosti. Temeljem toga, nema objektivnog iskustva ili spoznaje objekta bez jedinstva samosvijesti. Svaka sinteza moguća je samo pomoću razuma tako da raznovrsnost predodžaba dođe u jedinstva apercepcije. Razum, međutim, sintetizira samo pomoću svojih apriornih kategorija. Zato spoznaja predmeta nije moguća bez primjene kategorija. Kako je spoznaja moguća samo pomoću opažaja i mišljenja, za nju je potrebno dvoje: opažaj kojim je predmet dan i kategorija kojom se predmet zamišlja. Kategorije nam daju spoznaju samo njihovom primjenom na empirijski opažaj. One nam služe samo kao mogućnost empirijske spoznaje, tj. za spoznaju stvari koje su predmeti mogućeg iskustva. Kategorije dakle omogućuju samo iskustvenu spoznaju. U analitici osnovnih stavova raspravlja Kant o primjeni kategorija u praktičnom spoznavanju. Između osjetnosti i razuma, između opažaja i kategorija postoji velik jaz jer su oni i po podrijetlu i po sadržaju različite spoznajne moći. Potreban im je neki posrednik. Tog posrednika vidi Kant u mašti koja može premostiti taj jaz tako što pruža kategorijama odgovarajući opažaj. To se posredništvo zbiva u transcendentalnoj shemi. Shema je pravilo ili proces oblikovanja slike koja takoreći ograničuje kategoriju i tako joj omogućuje primjenu na pojave. Shemu, koja je također proizvod mašte, moramo razlikovati od slike. Shema je općenita i slična je pojmu, a slika je pojedinačna i slična je raznovrsnosti osjetilne intuicije. Ta shema je transcendentalno određenje vremena. Vrijeme je prikladno za to posredništvo, jer radi svoje općenitosti i apriornosti slično kategoriji, a nalazi se opet u svakoj pojavi unutarnjeg i vanjskog iskustva. Time shema sadržava osjetilne i transcendentalno-pojmovne momente. »Prema tome, sheme nisu ništa drugo do vremenske odredbe a priori po pravilima, a pravila se odnose prema redu kategorija na vremenski spoj u pogledu svih mogućih predmeta«410 Ako u osjetilnosti imamo određeni doživljaj vremena, onda se uključi uvijek pripadne kategorija i pod nju supsumiramo naš osjetilni opažaj. Tako je shema supstancije trajnost realnog u vremenu; shema uzroka i kauzalnosti je sukcesija u pravilnosti; shema mogućnosti je podudaranje sinteze različitih predodžaba s uvjetima vremena uopće; shema nužnosti je postojanje nekog predmeta u svako vrijeme itd.

410

Ibid., B 185, A 145.

400

Filozofija I. Kanta

Iz znanosti o shematizmu čistih pojmova razuma slijedi znanost o osnovnim stavovima čistog razuma. Razum a priori oblikuje određene principe koji reguliraju objektivnu uporabu kategorija. Kant razlikuje četiri skupine principa: »aksiomi opažanja« odgovaraju kategorijama kvantiteta. Njihov princip glasi: »Svi su opažaji ekstenzivne (protežne) veličine«. »Anticipacije opažanja« odgovaraju kategorijama kvalitete. Njihov princip glasi: »U svim pojavama ono što je realno, a što je predmet osjećaja, ima intenzivnu veličinu, tj. neki stupanj«. »Analogije iskustva« odgovaraju kategorijama relacije, a njihov princip glasi: »Iskustvo je moguće samo na osnovi predodžbe o nužnoj vezi među opažajima«. Konačno, »postulati empirijskog mišljenja uopće« odgovaraju kategorijama modalnosti, a imaju tri principa o mogućnosti, stvarnosti i nužnosti. Time je Kant odgovorio na postavljeno pitanje, kako je moguća čista prirodna nauka. Ta je nauka moguća jer se predmeti iskustva, da bi uopće postali predmeti iskustva, moraju nužno podrediti apriornim uvjetima subjekta. Oni moraju biti stavljeni u odnos s jedinstvom apercepcije time što su supsumirani pod apriorne forme i kategorije. Kompleks mogućih predmeta iskustva formira prirodu u odnosu prema jedinstvu samosvijesti. Nužni uvjeti za taj odnos ujedno su i temelj nužnih prirodnih zakona. Ti nužni prirodni zakoni podređeni su ljudskom subjektu, ali oni su objektivni jer nužno vrijede za čitavo područje mogućeg iskustva. Rad i pravilnost stavljamo mi sami u prirodu, mi joj propisujemo zakone. Same kategorije ne mogu nam dati spoznaje. One se moraju primijeniti na empirijski opažaj, a to znači da nam one služe samo za empirijsku spoznaju, a ne za teoretsku spoznaju stvarnosti koja nadilazi iskustvo. To opet znači da mi nikad ne spoznajemo stvari kakve su one u sebi, jer stvari koje transcendiraju našu svijest ne mogu nikad postati predmetom naše spoznaje. Predmet spoznaje je svijet pojava koji smo mi sami stvorili svojim osjetilom. Kant ipak smatra da nemamo prava tvrditi da postoje samo fenomeni. Pojave, ukoliko se zamišljaju kao predmeti prema jedinstvu kategorija, zovu se fenomeni. Ali ako pretpostavim stvari koje su samo predmeti razuma, pa ipak kao takve mogu biti dane nekom opažanju, premda ne osjetilnom (dakle, coram intuitu intellectuali), onda bi se takve stvari zvale noumeni (intelligibilia) (A 249). Za Kanta je svaki opažaj osjetilni opažaj. Noumenon je “intelligibile” i kao pozitivna stvar mogao bi biti predmet intelektualnog opažaja. No budući da nemamo sposobnosti intelektualnog opažanja, ne vidimo pozitivne mogućnosti noumenona kao mogućeg predmeta intelektualnog opažaja, makar ideja noumenona kao stvari u sebi (das Ding an sich) ne sadrži logičko protuslovlje. Tako kaže: »Pojam nekog noumenona, tj. stvari koju ne treba zamisliti kao predmet osjetila, nego kao stvar u samoj sebi (jedino pomoću čistog razuma), uopće nije protuslovan; jer o osjetilnosti se ipak ne može tvrditi da je ona jedini mogući način opažanja. Nadalje, taj je pojam nužan, da ne bismo osjetilno opažanje proširili sve do stvari po sebi. […] Na kraju, mogućnost takvih noumenona ipak se ne može uvidjeti i opseg izvan sfere pojava je (za nas) prazan, tj. imamo razum koji se problematički proteže dalje od tih pojava, ali nemamo nikakvog opažaja, čak ni pojma nekog 401

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mogućeg opažaja, kojim bi nam bili dani predmeti izvan sfere osjetilnosti i preko kojih bi se razum mogao asertorički upotrebljavati. Pojam noumenona je, dakle, granični pojam da bi ograničio preuzetnost osjetilnosti, pa ga dakle, upotrebljavamo samo negativno«411 Preostalo je još da se odgovori na pitanje o ulozi i mogućnosti metafizike. To je predmet drugog dijela transcendentalne logike, a to je transcendentalna dijalektika. Vidjeli smo već na početku da je Kant bio uvjeren kako je u čovjeku ukorijenjen impuls prema metafizici. Zato on smatra da je metafizika kao naravna dispozicija moguća. Postavlja se, međutim, pitanje o metafizici kao znanosti. Također smo vidjeli da je primjena kategorija razuma ograničena na iskustvo. No one nas vode i do granica iskustva, tj. do onoga što više ne može biti predmet iskustva, a to je apsolutna cjelina svih pojava ili iskustva. O toj cjelini um sebi formira ideje. Transcendentalne ideje su pojmovi koji nadilaze mogućnost iskustva. Kant ih izvodi iz karakteristične radnje čistoga uma, iz zaključivanja. Dok se razum izravno bavi fenomenima koje sintetizira u sudovima, um se ne suočava s fenomenima, nego od razuma dobiva pojmove i sudove i nastoji ih ujediniti u svjetlu višeg principa. To on čini pomoću silogističkog zaključivanja. Budući da su, prema Kantu, moguće tri vrste silogističkog zaključivanja: kategoričko, hipotetičko i disjunktivno, a njima odgovaraju tri vrste kategorije relacije, postoje tri glavne ideje čistog uma: duša kao trajan supstancijalan subjekt, svijet kao totalnost kauzalno povezanih fenomena i Bog kao apsolutna savršenost. Te ideje rezultiraju iz naravnog nagona uma da dovrši sintezu koju je razum započeo. Um je uvijek u opasnosti da svoje principe i ideje drži za predmetne stvarnosti premda su oni samo regulativni principi kojima um regulira djelatnost razuma. Zamijenimo li pojmove razuma i uma, materijalne predmete iskustva i čiste ideje koje reguliraju uporabu razuma, upadamo u iluziju koju Kant zove “dijalektičkim prividom”. Kant kritizira tradicionalnu racionalnu psihologiju, koja je nastojala dokazati supstancijalnost ljudske duše, time što joj predbacuje da ona umjesto pravih silogizama čini “paralogizme”, tj. krive silogizme koji sadrže četiri pojma umjesto tri (quaternio terminorum). Kod tradicionalne kozmologije, koja je svijet uzimala kao predmet spoznaje, Kant pronalazi tzv. “antinomije čistoga uma”, tj. o takvom se svijetu mogu tvrditi međusobno oprečne i protuslovne tvrdnje. U “tezama” Kant dokazuje da svijet mora imati početak i svršetak u prostoru i vremenu, da mora kao supstancija pokazivati granicu djeljivosti, da zbivanje u njemu mora imati slobodne uzroke i da mu mora pripadali apsolutno biće – Bog, da bi u “antitezama” za sva četiri slučaja dokazao njihovu čistu suprotnost. Konačno, u razmatranju o “transcendentalnom Idealu” Kant obara dokaznu snagu svih klasičnih dokaza za Božju opstojnost, ali ujedno kaže da je poricanje Boga tvrdnja koja se ne može dokazati jer nadilazi iskustvenu spoznaju kao i njezina suprotnost. 411

Ibid. A 255, B 310

402

Filozofija I. Kanta

Transcendentalne ideje čistog uma ne mogu se upotrebljavati “konstitutivno”, tj. one nam ne daju spoznaje odgovarajućih objekata. Transcendentalne ideje čistog uma ne mogu se primijeniti ni na koju datost osjetne intuicije, prema tome, one nam ne povećavaju znanja. Vratimo se prvotnim pitanjima o mogućnosti metafizike. Prvo je pitanje glasilo, je li moguća metafizika kao naravna dispozicija. Na to pitanje Kant odgovara potvrdno. Budući da narav ljudskog uma teži za tim da ujedini sve empirijske spoznaje razuma, ona proizvodi transcendentalne ideje kao bezuvjetno jedinstvo u različitim oblicima. U isto vrijeme ta naravna težnja želi objektivirati te ideje, a um nastoji opravdati tu objektivizaciju. Naime, on nadilazi granice ljudske spoznaje. Zato je metafizika kao znanost, po Kantovu mišljenju, nemoguća budući da ne postoje objekti transcendentalnih ideja. Dakako da je ovdje riječ o objektima naše spoznaje, tj. o onima koji nam mogu biti dani pomoću iskustva. Ako bi i postojali objekti koji odgovaraju transcendentalnim idejama, oni nam ne bi mogli biti dani u iskustvu budući da nemamo sposobnosti intelektualne intuicije. Prema tome, takvih objekata za našu spoznaju nema. Ipak možemo zamišljati takve stvarnosti na koje se mogu odnositi ideje o Bogu i duši, zato metafizika nije besmislena i te ideje ne uključuju u sebi logičko protuslovlje. Navodna metafizička spoznaja je pseudo-spoznaja i varka, ali metafizički stavovi nisu besmisleni samo zato jer su metafizički. Nakon ovog kratkog prikaza strukture Kritike čistog uma analizirajmo još neke stavove koje proizlaze iz tog dijela. Kant je smatrao da je njegova velika zasluga što je prvi uočio razliku između pojmova razuma i uma i što je pokazao da je ta razlika u tome, što pojmovi razuma ostaju u granicama mogućeg iskustva, dok pojmovi uma prelaze te granice. Po njegovom shvaćanju pojmovi uma služe poimanju, shvaćanju kao što pojmovi razuma služe razumijevanju (opažaja), a »budući da pojmovi uma sadrže ono što je neuvjetovano, to se oni odnose na nešto čemu pripada cjelokupno iskustvo, ali što samo nikada ne može biti predmet iskustva: na nešto do čega nas dovodi um u svojim zaključcima izvedenim iz iskustva i prema čemu on cijeni i odmjerava stupanj svoje empirijske uporabe, ali što nikada ne sačinjava neki član empirijske sinteze«.412 Takve pojmove izveo je iz tri vrste dijalektičkih zaključaka, kao što je kategorije izveo iz četiri vrste suđenja. U prvu klasu svrstao je ideju duše, u drugu klasu ideju svijeta, a u treću klasu ideju boga. I budući da je to izveo, Kant je podvrgao sve tri ideje kritičkom razmatranju da bi utvrdio koliko prava na opstanak imaju one discipline metafizike koje se njima bave, tj. racionalna psihologija, racionalna kozmologije i racionalna teologije. Kritičko razmatranje ovih ideja, a naročito ideja svijeta i boga koje je on razvio do najširih razmjera filozofske spekulacije, dovelo je do zaključka da ljudski um uvijek zapada u proturječja sa samim sobom kada pokušava da o njima stvori opće i nužno saznanje. Tako se javljaju parovi kontradiktorno suprotnih stavova o svijetu, duši i bogu, koje je Kant nazvao antinomijama. On je naveo četiri vrste takvih antinomija. U prvoj i najpoznatijoj kontradiktorno suprotni stavovi su ovi: 412

Ibid., str. 278.

403

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Teza: Svijet ima svoj početak u vremenu, i po prostoru je tako isto zatvoren u granice. Antiteza: Svijet nema nikakvog početka u vremenu, niti kakvih granica u prostoru, već je kako po vremenu, tako i po prostoru beskonačna. Kant je pokazao da se podjednako mogu naći dokazi za tezu kao i za antitezu. Na osnovi toga zaključio je da teorijski um može svaku od ovih ideja s podjednakim uspjehom dokazivati koliko i opovrgavati, te se one prema tome prikazuju kao prividi ili iluzije o kojima ne može biti pravog znanja. Ali otkuda se rađaju ti prividi? Jesu li to logički prividi, dakle pogreške o pravila razuma, ili pak prividi koji stoje u samoj prirodi ljudskog uma? Kant je smatrao da ideje nisu ni logički prividi, ni proizvoljne tvorevine razuma, već prirodne tvorevine uma koje se rađaju iz težnje uma da shvati, da sjedini zaključke razuma, kao što razum sjedinjuje raznovrsnost opažaja. Odnosno, ideje nisu ljudskom umu dane, već su mu zadane (aufgegeben). Zadane su mu u tom smislu što je u njegovoj prirodi da teži stalnom sjedinjavanju zaključaka razuma, da teži najvišoj sintezi. Tako je Kant ideju duše objasnio kao “jedinstvo misaonog subjekta”, ideju svijeta kao “jedinstvo niza uvjeta pojava” a ideju boga “jedinstvo uvjeta sviju predmeta mišljenja uopće”. Nijedna od ovih ideja nije konstitutivni princip već samo regulativni princip spoznaje i čim um pokaže tendenciju da prekorači to svoje obilježje, njegova moć prestaje. »Na taj način, čist um za koji smo u početku vjerovali da nam stavlja u izgled ništa manje već spoznaju onoga što leži izvan granica iskustva, sadrži u sebi, ako ga pravilno shvatimo, samo i jedino regulativne principe, koji nam uistinu nalažu da tražimo jedinstvo koje je veće od jedinstva do koga možemo dospjeti na osnovu empirijske uporabe razuma, ali koji upravo time, što cilj kome ta upotreba treba da se približava, stavljaju tako daleko, dovode suglasnost njenu sa samom sobom, posredstvom sistematskog jedinstva, do najvećeg stupnja; međutim ako te principe pogrešno shvatimo, pa ih smatramo za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, onda oni na osnovu jednog privida koji uistinu blista, ali ipak vara, proizvode praznovjerje i prividnu spoznaju, a s tim u vezi i vječne proturječnosti i sporove.«413 Kant je smatrao da je najveća zabluda stare metafizike bila baš u tome što je ona pogrešno shvaćala te regulativne transcendentalne principe, što ih je smatrala za konstitutivne principe transcendentnog saznanja, ili drugim riječima, što je pokazivala tendenciju da subjektivne principe spoznaje uzima kao stvari po sebi. Po njegovom shvaćanju, kritičko razmatranje racionalne psihologije, racionalne kozmologije i racionalne teologije u Kritici čistoga uma dovelo je do pouzdanog zaključka da sintetički sudovi a priori metafizike nisu mogući, pa prema tome ni metafizika kao znanost o onome što prelazi granice mogućeg iskustva. Kantov zaključak da je teorijski um nemoćan čim pređe granice iskustva i da prema tome ne može biti uzanosti o idejama „čistog“ uma bio je sudbonosan 413

Ibid., str. 517.

404

Filozofija I. Kanta

za metafiziku: njene glavne discipline – racionalna psihologija, racionalna kozmologija i racionalna teologija – izgubile su dalje pravo na opstanak. Svojom kritikom moći ljudskog uma Kant je pokazao da nema i ne može biti nikakve pouzdane znanosti o besmrtnosti duše, slobodi volje i postojanju boga. On je zapravo oborio ove metafizičke discipline i mnogi su to shvaćali kao da je Kant bio protiv metafizike uopće. Međutim, sam Kant se izjasnio protiv takvog tumačenja njegovih zamisli. Ako je on, kao znanstveni duh, izbacio ideje stare metafizike iz područja teorijskog uma, tj. iz područja znanstvene spoznaje, ipak je našao mjesta za ove iste ideje u jednoj drugoj oblasti, u praktičkom umu. On je čak smatrao da one u praktičkom umu dobivaju svoj pravi smisao i značaj i da su neophodne za moralni život ljudi. A što se tiče metafizike on je i eksplicitno isticao da je baš njegova Kritika čistog uma jedini pouzdani temelj za novu metafiziku kao sustav apriornih saznanja koju je on, pri kraju ovog djela, prikazao kao “neophodni završetak sveukupne kulture ljudskog uma” koje “više služi tome da spriječi zablude nego da proširi spoznaju”. Kant je čak smatrao da samo na taj način metafizika može uživati dostojanstvo i ugled. U tom smislu on je objasnio svoj osnovni kritički stav prema metafizici ovim riječima: »Ja sam, prema tome, morao da uništim znanje, da bih dobio mjesto za vjeru, jer dogmatizam metafizike, tj. predrasuda da se u njoj može imati uspjeha bez Kritike čistoga uma jest pravi izvor svega nevjerovanja koje se protivi moralitetu i koje je uvijek vrlo dogmatično. – Ako, dakle, ne može biti teško da se potomstvu ostavi kao zavještajne jedna sustavna metafizika izrađena po planu Kritike čistoga uma, onda je to dar koji se ne smije podcjenjivati: neka se samo usporedi kultura uma do koje se došlo na sigurnom putu jedne znanosti uopće sa neosnovanim natucanjima i lakomislenim lutanjem uma bez Kritike, ili pak neka se pogleda na bolje iskorištavanje vremena od strane omladine koja čezne za spoznajom, a koja se kod običnog dogmatizma tako rano i tako mnogo smjeli da se upušta u prijatna zanovijetanja o stvarima o kojima ništa ne razumije i o kojim ona, kao i nitko drugi na svijetu, neće nikada ništa saznati, ili čak da smjera pronalaženje novih misli i mnijenja, te tako zanemaruje učenje temeljnih znanosti (…) Prema tome, prva i najvažnija stvar filozofije jest u tome da jednom za svagda onemogući metafizici svaki štetan utjecaj na taj način što će zapušiti izvor njenih zabluda«.414 Dakle, Kant ne samo što je bio uvjeren u mogućnost metafizike “po planu Kritike čistog uma” već je izradu takve metafizike ostavio potomstvu. Autor Kritike čistog uma ostao je u meritornom filozofskom sudu do danas najeminentniji protagonist racionalnog apriorizma koji se diže iznad iskustva i protivnik je empirijskog istraživanja. Tom sudu doprinijeli su jednako Kantovi protivnici i sljedbenici, a i on sam je tome dobro kumovao. Zabacujući dotadašnju metafiziku koja je po njegovu mišljenju htjela ljudsku spoznaju izvesti iz svojstva objekta ili apsolutne realnosti, on krsti svoj prevrat kopernikanskim u smislu da se iz osebujnosti ljudskog spoznavanja trebaju odrediti predmeti. Ako je do tada 414

Ibid., str. 28.-29. (istaknuo autor)

405

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti filozofija robovala objektu, s njim bi otpočeo subjektivni pristup koji bi jedino omogućio rješenje filozofskih zagonetki, a u tome se ljudski um može osloniti na sintetske sudove a priori, koji bivaju mišljeni nužno i općenito – valjani, neovisno od sveg iskustva. Tom apriornom umu biva još dodana stvar po sebi (Ding in sich) kojoj se, doduše, mora pridati realna opstojnost, ali o kojoj ne možemo ništa spoznati i lako tone u ponor mraka. Tu familijarnu sliku Kantove filozofije ima Stegmüller kad piše u svojem pregledu Hauptströmungen der Gegenwartsphilosophie da je Kant nastojao svu empirijsku spoznaju utemeljiti u apriornoj spoznaji realnosti i da bi po Kantu bila realnost konstituirana transcendentalnim subjektom. Ista takva ocjena prevladava i u engleskoj literaturi, gdje Kant biva trpan među krajnje aprioriste, kako se već uvriježilo na sveučilišnim katedrama, bez obzira na pljesak ili zvižduk. Namjera je te kratke skice da uzdrma takav sud, koji se zacijelo može potkrijepiti mnogim Kantovim citatima, i da istakne ono u Kritici čistog uma što je aktualno za suvremeno istraživanje. Pored toga nas ne smije buniti Kantova terminologija koja je povijesno uvjetovana i bila je stupica u koju su upali mnogi njegovi sljedbenici, a i on sam prečesto. Ovaj strmi pristup hoće prodrijeti do autentičnog otkrića izlagajući se također riziku da bude jednostran ili čak pogrešan kao i danas uvriježeni sudovi. Po vlastitoj ispovijedi, Kantova je filozofija rasla u opreci spram tradicionalne metafizike i empirizma, i on često polemizira na jednoj strani s Leibnizom i Wolffom, a na drugoj s Lockeom i Humeom. Obojici metafizičara predbacuje da su iskustvo reducirali na mutan odraz osjetila u usporedbi s jasnom racionalnom intuicijom objekata, a u engleskom empirizmu vidi bankrot svih općih zakona, kao što je vrlo sugestivno iznio Humeov traktat Enquiry Cortcerning human Understanding, London, 1748. Međutim, ako je i u opoziciji, on uzima mnoge pojmove obiju suprotnih filozofija; i Kritika čistog uma može se ocijeniti kao nastojanje da se ujedine racionalizam i empirizam, zacijelo, na višoj razini – sintetski pothvat koji je i ovoj knjizi pred vama izazov. S empiristima, Kant se slaže u tome da sva naša spoznaja počinje iz iskustva. To njegovo gledište valja podvući s obzirom na sve kasnije interpretacije. No sam empirizam shvaćao je to iskustvo preusko, kao osjete, utiske ili impresije (ili zamjedbe, percepcije u modernijem izražavanju) iz kojih je tad pokušavao konstruirati predmete ili predodžbe predmeta i zakone ili opće principe, i to uzalud, kako je pokazala oštroumna Humeova analiza. Prema Kantu, nasuprot, čovjek nije neki pasivni primatelj otisaka vanjskih predmeta niti se tu javlja struja osjeta iz koje zgusnu pojmovi stvari. Doduše, mi često pasivno promatramo svijet pred sobom, i tad nam se iskustvo doista čini kao slijed vanjskih pojava, ali je pitanje da li bismo tu išta razumjeli ili čak razabrali da prije nismo bili u aktivnom kontaktu sa stvarima. Obično nešto želimo ili pomišljamo kad nešto činimo što se kasnije može nazvati iskustvo, ali jamačno pripada tom činu i naša misao. No naš intelekt ili zor ima već svoju strukturu, kategorije i forme kojima prihvaća i

406

Filozofija I. Kanta

sređuje vanjske podražaje. Tu aktivnu komponentu želi Kant ponajprije utvrditi u proširenom shvaćanju iskustva.415 Dakako, Kritika čistog uma nije ostala samo pri tom. Naše iskustvo ima vrlo složenu strukturu, što se ogleda u razini naših iskaza. Svatko uviđa da se iskazi kao »Petar je u sobi«, »knjiga je na stolu«, »luster visi sa stropa« jako razlikuju od iskaza da se naš prostor proteže u dužinu, širinu i visinu. Iskazi prve vrste sadrže neko posebno opažanje koje se ne mora zbiti, dok, naprotiv, ne možemo prostor predočiti drukčije nego trodimenzionalno. Prije nego što smo rekli da je Petar u sobi, knjiga na stolu, a da luster visi, mi smo već »raspolagali« prostornim relacijama kao unutra – vani, gore – dolje, blizu – daleko. Kant se ne bavi psihogenezom tog apriorizma, jesmo li to stekli za rana djetinjstva u ophođenju s vanjskim predmetima ili još tome pridolazi naslijeđe; on to uzima kao polaznu činjenicu. Kantovu shvaćanju apriornog bile su glavno ishodište geometrija, logika i mehanika. Poput mnogih svojih suvremenika on je bio uvjeren u apsolutnu istinu Euklidova i Newtonova sistema. Tu je našao sintetske iskaze a priori koji vrijede općenito i strogo, bez iznimke. Zašto govori da su ti geometrijski ili mehanički aksiomi nezavisni od iskustva? Prije svega zato što nije potrebno bilo kakvo posebno opažanje da se utvrdi kako se iz jedne točke može povući samo jedna paralela na dani pravac ili da je akcija jednaka reakciji. Na takvim zakonima temelji se svako daljnje objašnjavanje ili povezivanje pojmova. Oni su apriorni u onom smislu, kao što Einstein kaže, da tek teorija određuje što će se mjeriti. Apriorizam prostora i vremena ide još i dalje od mnogih znanstvenih teorija jer je nerazrješivo vezan s iskustvom vanjskih tijela. To iskustvo Kant ni u kom slučaju ne shvaća čisto subjektivnim i oštro ga odvaja od pričina, kako se to jasno vidi iz vrlo važne fusnote predgovora 2. izdanju Kritike, gdje se ljudska predodžba (Vorstellung) veže s vanjskom srvari (äusseres Ding) u jedno jedino iskustvo die nicht einmal innerlich stattfinden würde, wenn sie nicht (zum Teil) zugleich äusserlich wäre... Wie? lässt sich hier ebensowenig weiter erklären...416 Puštajući zasad po strani agnostički dodatak, možemo konstatirali u adekvatnoj interpretaciji cijele knjige da Kantova teorija spoznaje ne polazi samo od iskustva nego to shvaća kao nerazrješivo jedinstvo čovjeka i vanjskih stvari. Nakon te konstatacije pojavljuje se i problem apriornoga u drugom svjetlu od Fichteove usporedbe kako gledamo svijet na predodžbe. Predodžba da kategorije sređuju iskustvo koje biva ‘uzrokovano’ stvari po sebi, bila je teško prihvatljiva i Johnu Deweyu koji je isprva naginjao Hegelu. Odbacujući strogu diobu fenomenalnog ili imanentnog i transcendentalnog, piše 415

416

Astronom Arthur S. Eddington duhovito je ilustrirao Kantovo a priori: Neka ribar lovi mrežom kojoj imaju promjer 5 cm. On će nakon mnogo ulova zaključiti da su sve ribe u moru duže od 5 cm. Taj univerzalni sud potječe od njegove naprave, a analogno bi lako mogla djelovati i naša osjetila. Eddingtonova mreža nije samo dosjetka, kao što su je omalovažili neki filozofi. »koje se ne bi unutarnje zbilo kad ne bi (dijelom) bilo ujedno vanjsko. Kako? Da se tu vrlo malo objasniti… «

407

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti on godine 1884., u članku Kant and Philosophic Method. Relacija između subjekta i objekta nije izvanjska, već se taj odnos uspostavlja na višem jedinstvu. Pod utjecajem prirodnih znanosti, osobito evolucije, Dewey napušta Hegelov idealizam i postupno razvija svoje gledište, poznato kao američki pragmatizam, opsežno izneseno u knjizi Experience and Nature 1925. dok je predavao na Columbia Universityju. Kriterij istine ležat će za njega u praktičnom djelovanju i istraživanju, je li uspješno ili promašaj. Ipak nije zapao u vulgarni praksizam, a poput Kanta istaknut će ljudsku slobodu. Golemim djelom, ne suviše originalnim, postao je glavnim pobornikom američke demokracije i misli uopće na početku 20. stoljeća. Kantova Kritika čistog uma predstavlja ponajprije produbljeno shvaćanje iskustva s obzirom na prioritet stanovitih matematičkih, logičkih i mehaničkih pojmova i načela pred induktivnim pravilima i beskrajem opažanja. Genezu toga vidimo (dijelom) u ljudskoj ruci i oku, u tome kako čovjek djeluje na makroskopske predmete oko sebe i kako ih gleda. Znanstveno istraživanje i nije moglo drukčije početi nego geometrijom i mehanikom, i nikakvo daljnje istraživanje ne može bitno izmijeniti taj temelj. U tom pogledu jako zavaravaju onakve popularne ocjene da je Einstein oborio Newtona ili Plancka Maxwella. Nove su teorije obično vezane s novim ili proširenim područjima istraživanja, i zbog toga je besmisleno reći da protuslove starim teorijama. No sigurno je da nam novi napreci pridonose i bolje razumijevanje starih područja, pa su tako Euklidov i Newtonov sustav bili nakon otkrića neeuklidskih geometrija i kvantne mehanike konzistentnije formulirani, tj. s onim ograničenjem koje naviješta druge strukture. Vezan uz egzaktne znanosti, Kant se klonio psihogenetičkih objašnjenja, i sasvim je krivo shvaćati njegov čisti um kao neku subjektivnu riznicu u kojoj se pohranjeni principi ili kategorije. On sam kaže u Prolegomeni da je taj čisti um stavio u naslov svog glavnog djela samo za volju popularnosti, ali da tu valja uvijek držati na pameti sintetske principe a priori. Za same pak kategorije kaže on izričito: Die Kategorie hat keinen anderen Gehrauch zum Erkenntnisse der Dinge, als ihre Anwendung auf Gegenstände der Erfahrutng.417 Značenje bilo kog pojma jedva se može uspostaviti izvan njegove upotrebe; prema tome ni Kantove kategorije ne bi ništa značile izvan ljudskog iskustva. Budući da je on uporno poricao metafizičku spoznaju, koja je nezavisna od iskustva ili postavlja tvrdnje koje se nikako ne mogu primijeniti na opažanja i provjeriti iskustvom, može se njegovo dopunsko određenje apriornog kao nezavisnog od iskustva svesti na nedosljednu terminologiju. Bitno je tu otkriće prioriteta stanovitih formi i načela pred drugim predodžbama i partikularnim opažanjima te općenitost i stroga valjanost.418 Ponajprije bi se tu moglo primijetiti da se teško možemo ograničiti na pojedinačni iskaz; tek skup Euklidovih i Newtonovih aksioma zajedno s potreb417 418

“Kategorija nema druge upotrebe u spoznaji stvari doli primjene na predmete iskustva.” Pošto smo Kantovo a priori tako odredili, u skladu s njegovim čitavim tekstom, može se i bolje razumjeti njegovo glavno pitanje; Wie sind die synthetische Urteile A PRIORI möglich? (Kako su sintetski iskazi A PRIORI mogući?)

408

Filozofija I. Kanta

nim definicijama, objašnjenjima i postupcima dokazivanja daje puno značenje svakom pojedinom iskazu i daje onaj instrument koji se efikasno primjenjuje. Istaknemo važnost takvih cjelina s obzirom na logički pozitivizam ili (rani) Russellov atomizam koji su pripisivali značenje pojedinim iskazima, dakako dosljedno s empirijskog gledišta, da spoznaja počinje pojedinim opažanjima. Ako u tome Kant nije bio izričit, njegovo upiranje na Euklidov i Newtonov sustav ne negira cjelovito tumačenje apriornoga, što se podudara s onim malo prije rečenim o našoj biološkoj strukturi i primitivnom rada. Bez obzira na biološko – povijesno podrijetlo, ne možemo drukčije gledati ili tumačiti događaje ili pojave nego kroz takve apriorne sustave (ili možemo od toga vrlo teško i tek malo odstupati). Kantov odgovor na glavno pitanje kako su takvi apriorni sustavi mogući leži u transcendentalnoj filozofiji koju je on samo navijestio. Kad bismo to pokušali objašnjavati biološki ili povijesno, služili bismo se već izgrađenim pojmovima i načelima; ti apriorni sustavi tek čine tumačenje mogućim. Da se pojave odvijaju u prostorno – vremenskom zoru i sređuju po stanovitim umnim kategorijama, to je za Kanta factum i ishodište sveg daljnjeg filozofiranja. Uzrok toj apriornosti ne može dakle biti u pojavama ili iskustvu, nego u nečemu što to iskustvo prelazi i utemeljuje. Kad tu Kant iznosi svoj transcendentalni subjekt, tad on tu nipošto nema na umu antropološki subjektivizam, kako su mu pripisali njegovi brojni sljedbenici i protivnici, nego želi prijeći krug pojava izvanpojavnim uzrokom. Ta stvar po sebi (Ding an sich), najmutnija i najnapadanija u njegovoj čitavoj filozofiji, ostaje trajno sidro u svim transcendentalnim izletima Kritike čistog uma. Jer čovjek je također jedna pojava u prirodi i kao takav podliježe prirodnim zakonima. No je li priroda sa svojom apriornom zakonitošću sve – sve što postoji? Uvodeći Ding an sich kao krajnju podlogu svih pojava, Kant utemeljuje transcendentalnu realnost Tom temelju pripada i čovjek sa svojim umom, dok je njegovo tijelo prirodna pojava podvrgnuta fizičkoj kauzalnosti. Tom dvostrukošću nastojao je Kant spasiti ljudsku slobodu, ali strogo odvajanje prirodnog od transcendentalnog bilo je oboreno biološkom evolucijom (koja u njegovo vrijeme još nije bila priznata ni potvrđena). Ako su Kantova shvaćanja imala dodirnih točaka s Boškovićevom teorijom, Ruđerova dvoslojnost aktualnog i potencijalnog nije dolazila u sukob s razvojem živih bića. U Boškovićevoj se fizici ili filozofiji stvarne veličine podređuju imaginarnima ili potencijalnima, i on dosljedno pripisuje i životinjama niže psihičke funkcije. Međutim on je, poput Kanta, smatrao fizički proces strogo determiniranim pa mu jednako teško pada objašnjenje ljudske slobode. Kantovo shvaćanje prirode znači radikalan prekid s antičkim i renesansnim pojmom kozmosa. Priroda je za nj skupnost pojava, i to skupnost koja se javlja u prostorno – vremenskom zoru po načelu uzroka i učinka (Gesetz von Ursache und Wirkung}. Tu se on priklanja strogo newtonovskom svijetu kao što je to dosljedno razvio Ruđer Boškovič, čiji je tu utjecaj vrlo vjerojatan (ako ga Kant i ne spominje,

409

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti uopće škrt u navođenju svojih izvora ili inspiracija). Zacijelo, Boškovićev se duh nazire iz ovog Kantova citata: »U potvrdu ove teorije o idealnosti vanjskog i unutarnjeg osjetila, a time svih objekata osjetila kao golih pojava, može poslužiti primjedba da sve što u našoj spoznaji pripada zoru ne sadrži ništa drugo nego čiste odnose, mjesta u zoru (protegnuće), promjene položaja (gibanje) i zakone po kojima ove promjene bivaju određene (pokrećuće sile).«419 Kantova priroda uvelike se podudara onim što bismo danas zvali makroskopskom realnošću. Tijela oko nas, s kojima je naše tijelo u neprekidnoj interakciji, nerazdvojivo su vezana s prostorno – vremenskim i kauzalnim relacijama. No iza tih vidljivih, opipljivih i pokretnih tijela otkriva se nevidljiva i neopipljiva opstojnost – svijet elementarnih čestica ili polja. Istraživanje transcendira svijet ljudskih, osjetila ili prirodu u Kantovu smislu. Smije li se to otkriće atomske fizike staviti u vezu s Kantovom stvari po sebi? To je pitanje, dakako, u najdubljoj vezi s glavnim Kantovim pitanjem kako su apriorni zakoni mogući. Kant je do kraja držao da su opći zakoni strogo ispunjeni u svim prirodnim pojavama. Ne možemo se uopće predstaviti slijed pojava gdje princip uzroka i učinka ne bi djelovao. Kantova je priroda zatvorena u strogo determiniran lanac kao i Newtonov kozmos. A što je tad s ljudskom slobodom? Ona se ne može spasiti, kaže Kant, ako su stvari naše osjetilnosti (Sinnlichkeit) također stvari po sebi; no kako se stvari po sebi ne mogu predstaviti u prostoru i vremenu, ne može se na njih ni protegnuti prirodni princip kauzalnosti; pa se tu javlja mogućnost drukčijeg postupanja. Sloboda biva time transcendentalna ideja. Prema Kantu stvari po sebi uzrokuju osjete ili pojave, koje slijede jedna za drugom po kauzalnom zakonu, ali sami ti prvobitni uzroci ne podliježu prirodnom zakonu. Zacijelo, to je vrlo suptilno i mračno razlikovanje, priznaje autor Kritike čistog uma, ali on ne vidi drugog izlaza k slobodi. U otkrivanju transcendentalnog bitka stigao je on do ruba spoznaje i rezignirano zaključuje u osvrtu na svoju dugogodišnju potragu. »Ljudski um ima osobitu sudbinu u rodu svojih spoznaja, da ga gnjave pitanja koja ne može odbiti, jer su dana samom prirodom uma; ali na koja ne može također odgovoriti, jer nadmašuju svu sposobnost ljudskog uma.«420 Kant se usredotočuje na kauzalnost koju mora subjekt posjedovati. Takva posebna kauzalnost razabirao se iz imperativa po kojima postupamo. Um veže razloge što treba da se čini, a takva je nužnost sasvim različita od prirodne. Kant piše: »To treba da izražava vrstu nužnosti i povezivanja razloga što inače ne dolazi u cijeloj prirodi. Razum može od toga samo spoznati što je ili što je bilo ili što će biti. Nemoguće je da u tome nešto treba da bude drugačije nego što je uistinu u svim tim vremenskim odnosima; jest, ovo treba da nema nikakvo značenje kad se pred očima ima samo tijek prirode.« I tu sad dolazi glavna teza Kantove etike: »To 419 420

Ibid., str. 56. Ibid., str. 324.

410

Filozofija I. Kanta

treba da izražava moguću radnju kojoj razlog nije ništa drugo nego čisti pojam, dok je naprotiv prirodnoj radnji uvijek uzrok neka pojava. Svakako mora radnja biti moguća pod prirodnim uvjetima kad na nju smjera ono treba da; ali ovi prirodni uvjeti ne pogađaju određenje volje same, već jedino učinak i uspjeh volje u pojavi. Koliko god bilo prirodnih razloga ili osjetilnih podražaja koji me tjeraju na htijenje, oni ne mogu proizvesti to treba da nego samo izdaleka ne-nužno i ne uvijek uvjetovano htijenje, kojemu naprotiv to treba da, koje um izgovara, suprotstavlja mjeru i cilj, jest, zabranu i ugled«.421 Ova uzvišenost ljudske radnje pada ubrzo u skeptičan zaključak s obzirom na to da Kritika čistog uma odbacuje svaku spoznaju koja ne polazi od iskustva. Plašeći se i sam svog moralnog zaključka, Kant to stavlja u diskretnu fusnotu: Zapravo nam moralnost radnji (zasluga ili krivnji), čak našeg vlastitog ponašanja, ostaje potpuno skrivena. Naša ubrajanja mogu se odnositi samo na empirijski karakter. Ali koliko je od toga čisti učinak slobode, koliko je pak pripisati samoj prirodi i neokrivljenoj pogreški temperamenta ili njegovoj sretnoj osebujnosti, ne može nitko obrazložili niti zbog toga suditi po potpunoj pravednosti. Autor Kritike čistog uma bio je suviše kritičan i suviše nepovjerljiv u odnosu svih metafizika a da bi svojim transcendentalnim slutnjama i natuknicama pustio slobodna krila. Ukazavši na mogućnost da uz prirodni kauzalitet pojava može postojati sloboda za stvari po sebi, ustupa on pod silom ishodne teze da nam stvari po sebi nisu poznate, nego samo pojave. Taj agnosticizam pogađa sad i ljudsku slobodu. Čovjek ne može nikad znati dokle je slobodan i je li uopće slobodan; ostaje nam tek slutnja. Svoja posljednja nagađanja okrstio je Kant transcendentalnim idealizmom, ali je kasnije sam povukao taj naziv zadovoljavajući se nazivom kritičkog idealizma. S obzirom na to daje on odlučno zabacivao tradicionalni idealizam, koji je poricao opstojnost vanjskih stvari ili izvodio svu istinu iz racionalne intuicije, teško se on može svrstati među idealiste. Njegova je duboka i epohalna kritika prerasla uvriježene konvencije i otvorila nove putove filozofskom i znanstvenom istraživanju, što još do danas nije dogledano do kraja, a možda tu i naš um stiže sudbina koju je autor prorekao na samom početku svog djela. Zacijelo, tu je Kantov proboj bio jako zakrčen nekritičnim vjerovanjem u apsolutnu determiniranost Newtonove prirode. Njemu, kao i mnogima drugima, bilo je nemoguće pomisliti da bi se u prostoru i vremenu išta zbilo što ne bi kao svoj uvjet imalo neku prethodnu pojavu u prostoru i vremenu. S tog klasičnog gledišta nije on mogao učiniti plauzibilnim kako naša volja ili odluka prelazi u empirijski izvršenu radnju. U Kantovu agnosticizmu krije se i mogućnost ljudske slobode, a to je i najzreliji plod njegove transcendentalne filozofije. Kad bi nam svijet bio potpuno transparentan, kad bismo znali sve što se zbiva, sve što se dogodilo i što će se dogoditi, tad bi nam sloboda iščezla. Potpuna spoznaja superponira determinirani kozmos i 421

Ibid., str. 250.

411

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti determiniranu ljudsku povijest kao dio tog kozmosa. Kritika čistog uma nije zbog svog unutarnjeg protuslovlja spriječila da filozofija nastavi u sve imperativnijim pravcima svoj tradicionalni put i, tek je, postankom kvantne teorije ukazana dubina Kantove prirode. Jer prirodne pojave, kako ih zamjećujemo svojim osjetilima i aparatima kao produžecima naših osjetila, nisu ono posljednje ili prvobitno što postoji. Priroda sama javlja nam se u invarijantnim principima koji vode preko makroskopske stvarnosti u dubine, odakle izviru sve stvari i sam život. Govoreći o dvostranom karakteru čovjeka, Kant je htio u ljudskim postupcima dati pravu mjeru prirodnim i umnim faktorima. Sam naturalizam poriče slobodu, sam racionalizam gubi vezu s beskrajnim prirodnim bogatstvom. Polazeći od produbljenog iskustva, kako su to pružale prve znanosti – matematika, logika i mehanika, Kantova je filozofija stremila do punijeg shvaćanja čovjeka tako ... dass auf diese transzendentale Idee der Freiheit sich der praktische Begriff derselben gründe... Koliko god taj zaključak stoji u duhu prosvjetiteljstva 18. stoljeća, ipak mu mnogo od tog racionalnog primata oduzima fusnota u predgovoru 2. izdanju Kritike, u kojoj se napominje zašto mi predmete iskustva moramo pomišljati i kao stvari po sebi: Umt einem solchen Begriffe aber objektive Gültigkeit {reale Möglichkeit, denn die erstere war bloss die logische) beizulegen, dazu wird etwas mehr erfordet. Dieses Mehrere aber braucht eben nicht in theoretischen Erkenntnisquellen gesucht zu werden, es kann auch in praktischen liegen.422 Ova primjedba stavlja u prvi plan praksu, što će ga zaokupiti u kasnijim djelima, naročito u pitanju moralne odgovornosti, a svjedoči kako je njegov pristup bio cjelovit, s uvažavanjem teorijskog i praktičnog. Nažalost, imanentno je protuslovlje u njegovoj transcendentalnoj filozofiji doprinijelo da se za nj s jedne strane nakalemio idealistički monizam, a s druge strane bio je izvrgavan često neopravdanoj empirističkoj kritici. Kako se posebna intelektualna kauzalnost ili sloboda može uvesti ako se zadrži stroga uzajamna determiniranost svih empirijskih pojava? Kako Kant smije reći da dvostranost subjekta ne bi narušila empirijsku stranu? On ne može poput Spinoze pretpostaviti fizičko–psihički paralelizam; ta njegova je analiza iskustva mnogo dublje zasnovana. I agnostički zaključak na kraju, da se ništa pouzdano o ljudskoj slobodi, time i moralnoj odgovornosti, ne može reći, izlazio je neizbježno iz prihvaćanja determiniranog Newtonova kozmosa. On je spoznao da je u pojmu kozmosa implicirano protuslovlje; jer se time predmeti svijeta osjetila predstavljaju za predmete po sebi. A iz tog osnovnog proturječja izlaze tad suprotne teze o svijetu, jednako dobro dokazane, kao npr. svijet je beskonačan i svijet ima početak u vremenu i rub u prostoru. Budući da je u takvim proturječjima vidio samo antinomije uma, nije bio još pripremljen da razbije lanac prostorna – vremenskog zbivanja, kako je to otpočeo Max Planck hipotezom o kvantnim skokovima. Za takav pothvat nije još bilo dosta signala i zbog toga ostala mu je tek slutnja. Dieses handelnde Subjekt würde nun nach sei422

»Ali da se prida takvom pojmu objektivnu valjanost (realnu mogućnost jer je prva bila čisto logička), za to se više zahtijeva. No to više ne mora se tražili u teorijskim spoznajnim izvorima, već može ležati u praktičnom.« (Ibid., str. 232.)

412

Filozofija I. Kanta

nem intelligiebelen Charakter unter keinem Zeitbedinungen stehen; denn die Zeit ist nur die Bedinung der Erscheinungen, nicht aber der Dinge an sich selbst. U daljnjem dijelu pokušajmo obratiti pozornost na neke stavove koji su zanimljivi za naše razmatranje u znanosti. Prije svega o fundamentalnim idejama koje se odnose na prostor i vrijeme.

16.4. Kantova teorija o prostoru i vremenu Najznačajniji dio Kritike čistog uma jest teorija o prostoru i vremenu. Pokušat ćemo posebno razmotriti ovu problematiku jer ima određeni značaj za naše razmatranje znanosti, ali jasno rastumačiti Kantovu teoriju o prostoru i vremenu nije lako, jer ni sama teorija nije jasna. On je smatrao da neposredni objekti percepcije nastaju dijelom uslijed vanjskog svijeta, a dijelom zahvaljujući našem aparatu za percepciju. J. Lock je navikao svijet, da tako kažemo, na ideju da su sekundarni kvaliteti, kao što su boja, zvuci, miris i tako dalje, subjektivni i da ne pripadaju objektu po sebi. Kant, isto kao i Hume, mada ne na isti način, ide dalje te i primarna svojstva pretvara dijelom u subjektivne. Kant većinom ne sumnja u to da naši osjeti imaju svoje uzroke, koje naziva “stvarima po sebi”, kojima odgovaraju “noumeni”. Ono što se nama pojavljuje u obliku percepcije i što on naziva “fenomenom” sastoji se iz dva dijela: onog djela koji nastaju zahvaljujući objektu i koje on naziva “osjetom” i onog djela koji nastaje zahvaljujući našem subjektivnom aparatu i koji, po njemu, čini da sve ono što je raznovrsno raspoređuje u izvjesne odnose. Ovaj dio samo po sebi nije osjet i naziva se formom fenomena ili formom zora. Jedna čista forma čulnosti zove se “čisti opažaj” (Anschauung); postoje dvije takve forme, prostor i vrijeme: jedna za vanjsko a drugo za unutarnje čulo. Da bi dokazao da su prostor i vrijem forme a priori koristi se sa dvije vrste argumenata i to jedni su metafizički, a drugi epistemološki ili kako ih on zove transcendentalne. Prva vrsta argumenata uzeta je direktno iz same prirode prostora i vremena, a druga indirektno iz mogućnosti čiste matematike. Argumenti o prostoru dati su mnogo podrobnije nego argumenti o vremenu, budući da se mislilo kako je ovo posljednje uglavnom isto što i ono prvo. Što se tiče prostora postoje četiri metafizička argumenta koje ćemo kratko navesti: • Prostor nije jedan empirijski pojam, apstrahiran iz vanjskog iskustva, budući da se prostor unaprijed pretpostavlja kada se osjeti povezuju sa nečim „vanjskim“, a vanjsko iskustvo moguće je samo preko predstave o prostoru. • Prostor je jedna nužna predstava a priori, koja je osnovica svim vanjskim percepcijama, je mi ne možemo da zamislimo da prostor ne postoji, iako možemo da zamislimo da nema ničega u prostoru. 413

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti •

Prostor nije jedan diskurzivan ili opći pojam o odnosima stvari uopće, budući da postoji samo jedan jednostavan prostor, i ono što nazivamo “prostorima” samo su dijelovi istog prostora, a ne primjeri ili podpojmovi. Prostor je predstavljen kao jedna dana beskrajna veličina koja u sebi sadrži sve dijelove prostora; ovaj je donos različit od odnosa jednog pojma i njegovih pojedinačnih slučajeva, i zato prostor nije jedan pojam, nego jedan »Anschauung«423

•

Transcendentalni argumenti o prostoru potječu iz geometrije. Kant smatra da je Euklidova geometrija poznata a priori iako je sintetička, tj. ne može se deducirati iz same logike. Geometrijski dokazi, smatra on, ovise od geometrijske slike Na primjer, ako su dane dvije prave crte koje se međusobno sijeku pod pravim kutom, vidjet ćemo da se kroz njihovu točku presjeka možemo povući samo jednu pravu crtu. Kant misli da ovo znanje ne potječe iz iskustva i ono je dat ka sintetički sud a priori. Dakle, čulni objekti moraju se pokoravati geometriji a kako se geometrija bavi načinima percepcije i otuda mi ne možemo percipirati na drugi način. Ovo objašnjava zašto je geometrija, iako sintetička, i a priori i apodiktička. Argumenti koji se odnose na vrijeme uglavnom isti, izuzev što se geometrija zamjenjuje aritmetikom, s napomenom da brojenje zahtijeva vrijeme. Ovakav Kantov stav bio je kritiziran i ukratko ćemo dati neke najčešće kritike ovih argumenta. Mislimo da bi bilo zanimljivo iznijeti kritički osvrt na ove stavove koje je dao Bertrand Russell, tako na primjer, u odnosu na prvi argument on kaže: »Postoji ovdje, kao i cijeloj teoriji o subjektivnosti prostora i vremena, jedna teškoća koje, kako izgleda, Kant nikada nije bio svjestan. Što me navodi da objekte percepcije raspoređujem ovako kako ih raspoređujem, a ne na neki drugi način? Zašto, na primjer, vidim kod ljudi uvijek oči iznad usta, a ne ispod usta? Prema Kantu, oči i usta postoje kao “stvari po sebi” i uzrokuju moje posebno opažanje ali u njima ništa ne odgovara prostornom rasporedu koji postoji u mojoj percepciji. Usporedite s ovim fizičku teoriju boja. Mi ne pretpostavljamo da boje stvarno postoje u onom smislu u kome su boje sadržane u našim percepcijama, ali mislimo da različite boje odgovaraju različite valne duljine. Međutim, budući da valovi, po Kantu obuhvaćaju i prostor i vrijeme, to oni ne mogu biti uzroci našim percepcijama. S druge strane, ako prostor i vrijeme iz naših percepcija imaju duplikat u svijetu materije, kao što to fizika pretpostavlja, onda se geometrija može primijeniti na te duplikate i Kantovi se argumenti ne mogu održati. Kant smatra da um raspoređuje sirov materijal čulnih osjeta, ali nikada ne smatra da kaže zašto raspoređuje na ovaj, a ne na neki drugi način.«424 423

424

Moramo istaknuti da ove tvrdnje koje proizlaze, po Kantu, iz samog svojstva prostora podsjeća na Newtonov prostor kao agregatom, ali dakako ne dajući mu objektivom postojanje kao što je to slučaj u klasičnoj mehanici. Ova sličnost nije slučajna ako se zna da je Kant s velikim poštovanjem se odnosio prema Newtonovoj klasičnoj mehanici. B. Russell, Istorija zapadne filozofije, Izdavačko-štamparsko preduzeće “Kosmos”, Beograd, 1962., str. 696.

414

Filozofija I. Kanta

Ovaj Russellov protu-argument nije tako efektan jer u sebi sadrži hipotezu o postojanju prostornosti koja je analogna Kantovu prostoru kao formi zora što i dovodi do kontradikcije, ali nam se čini zanimljivim drugi argument koji se odnosi na vremensku sukcesiju kao možda onaj koji pogađa bit problema. Navedimo taj argument: »U pogledu vremena, ova teškoća je čak i veća zbog uplitanja kauzaliteta. Ja opažam svjetlost prije nego što opazim grom. A – jedna “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije svjetlosti, a B – druga “stvar po sebi” uzrok je moje percepcije groma. Ali A nije bilo ranije od B, budući da vrijeme postoji samo u odnosu na opažaj. Zašto onda A i B – dvije stvari koje nisu vremenske – proizvode posljedice u različito vrijeme? Ako je Kant u pravu, ovo mora biti sasvim proizvoljno, i između A i B ne mora biti nikakav odnos koji bi odgovara činjenici da opažanje prouzrokovano od strane A prethodi opažaju prouzrokovanog od strane B.«425 Možda bi se moglo prigovoriti i Russellu da ovi protu-argumenti izazivaju kontradiktornost jer je on implicite već prihvatio prostor i vrijeme kao realitet, ali je činjenica da su Kantovi argumenti veoma diskutabilni. Možda bi bolje bilo da ih nije ni navodio, kao što je primjer sa drugim argumentom koji se odnosi na mogućnost zamišljanja prostora. Ovdje Russell ispravno zapaža: »Drugi metafizički argument smatra da je moguće zamisliti da nema ničega u prostoru, ali da je nemoguće zamisliti da nema prostora. Izgleda mi da se niti jedan ozbiljan argument ne može zasnivati na onome što možemo ili ne možemo zamisliti; ali ja bih kategorički odrekao da možemo zamisliti prostor ako u njemu nema ničeg. Vi možete da zamislite kako gledate u nebo jedne mračne oblačne noći, ali vi sami, vi se nalazite u prostoru i zamišljate oblake koje ne možete da vidite. Kantov prostor, kao što je pokazao Weininger, jest apsolutan, kao i Newtonov, i nije samo jedan sustav odnosa. Ali ja ne vidim kako se može zamisliti jedan apsolutni prazan prostor.«426 Zadnji pasus ovog citata je veoma zanimljiv i pokazuje da je on bio na pozicijama Newtona, a kao što smo i ranije rekli to nije čudno, samo se prostor i vrijeme ne pojavljuju kao samostalni entiteti nego kao forma zora. Dakao, ovo u vremenu kada je Kant stvarao nije bila mana nego vrlina, jer je to upravo pokazivalo da je taj apsolutni prostor nužan u opisu fizičkog svijeta a njegova egzistencija se može nazivati ovako ili onako. Ne samo to, Kant je u Newtonovoj klasičnoj mehanici tražio uzor ispravne teorije i izvor sintetičkih sudova a priori. Razvoj znanosti pokazao je da je Newtonova klasična mehanika izbačena sa mjesta apodiktičke izvjesnosti što dakako retrogradno djeluje i na samu Kantovu filozofiju. Ovdje dolazimo do još jedne problematične situacije a to je kako prema transcendentalnim (epistemološkim) argumentima određuje geometrijska strukturu prostora kao jedinstveno euklidsku. Razvoj geometrije doveo je do pojave i drugih neeuklidskih geometrije pa se Kantova tvrdnja o geometrijskoj struk425 426

Ibid., str. 686. Ibid., str. 687.

415

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti turi pojavljuje kao hipotetički stav. Tako Russell konstatira: »Transcendentalni (ili epistemološki) argument, koji je najbolje izložen u Prolegomenama potpuniji je od metafizičkog argumenta i još se odlučnije može odbaciti. “Geometrija”, kao što znamo, jest jedno ime koje se proteže na dvije različite vrste promatranja. S jeden strane, postoji čista geometrija koja izvodi svoje rezultate iz aksioma, ne ispitujući jesu li aksiomi “istiniti”. Ona ne sadrži ništa što ne proizlazi iz logike, i nije “sintetička”, i nema potrebe za onim geometrijskim slikama koje se upotrebljavaju u geometrijskim udžbenicima. S druge strane, postoji geometrija kao grana fizike, kao što je, na primjer, ona koja se javlja u Općoj teoriji relativnosti. To je jedna empirijska znanost čiji su aksiomi izvedeni iz mjerenja, i otkrili su da se ona razlikuje od Euklidove geometrije. Tako je, od dviju geometrija, jedna a priori, ali nije sintetička. Dok je druga sintetička, ali nije a priori. Ovim se odbacuje transcendentalni argument.«427 Još jedna točka koja se čini dvojbenom jest sam pojam “stvari po sebi” koja nužno proizlazi iz Kantove filozofije. Tako Russell kaže: »Gornji argumenti pretpostavljaju – kao što to čini i Kant – da su opažaji prouzrokovani od strane “stvari po sebi”, ili, kako mi kažemo, pomoću događaja u fizičkom svijetu. Međutim ova pretpostavka nije nikako logički nužna. Ako se ona napusti, opažaji prestaju da budu u bilo kojem važnom pogledu “subjektivni”, budući da ne postoji ništa čemu bi se mogli suprotstavljati.«428 “Stvar po sebi” bio je jedan nezgodan element u Kantovoj filozofiji; njega su napustili Kantovi direktni nasljednici, koji su zbog toga pali u neku vrstu solipsizma. Kantov neposredni nasljednik, Fichte (1762.-1814.), napustio je “stvar po sebi” i doveo subjektivizam do jedne točke u kojoj je on postao, kako Russell kaže, neku “vrstu ludosti”. On smatra da je naše “ja” jedina i posljednja realnost, i da ono postoji pošto samo sebe postulira. Ono što nije naše “ja” ima jednu podređenu realnost i postoji samo zato što ga naše “ja” postulira. Možda su ovi Russellovi stavovi i analiza suviše određeni filozofskim pozicijama “logičkog atomizma”, ali je činjenica da su koncepcija prostora i vremena u odnosu znanstvene teorije diskutabilne i sa druge strane suviše podsjećaju na Newtonov prostor i vrijeme po sebi, a ujedno nosi sve one poteškoće koje se pojavljuju sa razvojem fizike i pojavom suvremene fizike, a posebice specijalne i opće teorije relativnosti. Pozicija fizike u Kantovoj filozofiji je imala izuzetno mjesto tako da je on u svojim kasnijim radovima pokušavao, koristeći se rezultatima do kojih je došao u Kritici, razmatrati i postaviti jednu opću metafiziku znanosti. Dakako, sve je ostalo na poziciji pokušaja kako zbog već poodmakli godina i zamršenosti tog teškog problema. Pokušajmo u sljedećem poglavlju razmotriti samo neke stavove i probleme ove Kantove nakane.

427 428

Ibid., str. 688. Ibid., str. 689.

416

Filozofija I. Kanta

16.5. Transcendentalna filozofija i fizika U ovom kratkom osvrtu pokušajmo pokazati jedan program koji je Kant pokušao da ostvari na rezultatima Kritike čistog uma i da uobliči jednu metafiziku znanosti. Ovaj program nije toliko zanimljiv zbog svojih rezultata nego više kao ilustracija pokušaja uobličavanja jedne metafizike znanosti. Kao što smo već naveli da je Kant tražio u Euklidovoj geometriji i Newtonovoj fizici izvor sintetičkih sudova a priori i ta eksplicitna povezanost dovela je do “bankrota” traženja ozbiljne konstitucije jedne cjelokupne metafizike znanosti. Razvoj ovih znanosti, tj. pojava neeuklidskih geometrija te razvoj fizike pokazali su da je njihova apodiktička izvjesnost upitna. To je sve dovelo do toga da se tvrdnja o egzistenciji sintetičkih sudova a priori svodi na jednu hipotezu, a ujedno čitava Kantova transcendentalna filozofija dobiva jedan drugi oblik koji za znanstvenike i teoretičare znanosti nema značaj kojom bi se trebalo ozbiljno baviti. Ono što je za nas zanimljivo, kao što smo već naveli, Kant je bio započeo jedan projekt, koji je slijedio iz Kritike tj. pokušaj izgradnje jedne cjelokupne metafizike prirodnih znanosti. Kant je sam sebi dao taj zadatak koji je samo započet i naš je zadatak da iz dostupnih fragmenata odgonetnemo taj početak. Prije nego što krenemo na prirodne znanosti koje Kant zove uglavnom Fizika (Physica), obratimo pozornost na matematiku u odnosu znanosti. Što se tiče matematike, tj. geometrije njezin status je relativno lako određen u toj cjelokupnoj metafizici jer je ona, po Kantu, definitivno u cijelosti oslonjena na sintetičke sudove a priori. Kao zoran primjer navedimo njegov stav iz Predgovora drugom izdanju Kritike čistog uma: »Matematika i fizika jesu ona dva teorijska spoznaja uma koja treba da određuju svoje objekte a priori, i to matematika sasvim čisto, a fizika barem djelomice čisto, a zatim i na osnovu drugih izvora spoznaja različitih od uma.«429 Govoreći o “razvoju” matematike, tj. geometrije napominje da postoji određena geneza i razvojni put, ali konstitucija geometrije kao prave nauke ne leži u tom razvojnom putu nego u samosvijesti tj. svijesti o postojanju sintetičkih sudova a priori. Oni nisu nastali “opažanjem” nego aktivnosti ljudskog duha a kao primjer navedimo objašnjenje iz istog predgovora: »Onome koji je prvi demonstrirao ravnokraki trokut (bilo da se on zvao Tales ili kako mu drago) sinula je nova svjetlost; jer, on je našao da ne mora tragati za onim što je vidio u figuri ili za njenim pojmom, te da odatle tako reći pročita njene osobine, već da ih mora proizvesti pomoću onoga što je prema pojmovima sam a priori unio u nju mišljenjem i izložio (pomoću konstrukcije), i da on, da bi sigurno saznao nešto apriori, ne smije ništa drugo da pripisuje stvari osim onoga što bi nužno izlazilo iz onoga što je on prema svome pojmu sam u nju položio.«430 Geometrija, tj. matematika tako dobiva poziciju izvorom sintetičkih sudova a priori, a kao ilustraciju navedimo cjelokupni pasus koji se odnosi na opis matema429 430

Ibid., str. 17. Ibid., str. 17.-18.

417

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tike u Uvodu Kritike: »1. Matematički sudovi jesu skupa svi sintetički. Izgleda da su ovaj stav previdjeli svi oni koji su dosad analizirali ljudski um, štoviše, on izgleda da stoji o neposrednoj suprotnosti sa svima njihovim pretpostavkama, premda je neosporno istinit i po posljedicama vrlo važan. Jer zato što su našli da se svi zaključci matematičara razvijaju prikladno stavu proturječnosti (što zahtijeva svaka apodiktična izvjesnost po svojoj prirodi), oni su povjerovali da će se i osnovni stavovi moći izvesti iz stava proturječnosti, u čemu su se prevarili; jer sintetički stav može se svakako shvatiti na osnovu stava proturječnosti, ali samo na taj način što će se pretpostaviti neki drugi sintetički stav iz koga se on može izvesti, a nikada sam po sebi. Prije svega mora se primijetiti da su pravi matematički stavovi uvijek sudovi a priori, a ne empirijski, jer oni u sebi nose nužnost kakva se iz iskustva ne može dobiti. Ali ako se to neće priznati, pa dobro, onda ja ograničavam svoje tvrdnje na čistu matematiku koja već po svome pojmu ne sadrži empirijska saznanja već samo čistu spoznaju, spoznaju a priori. Uistinu, moglo bi se na prvi pogled pomisliti da je stav 7 + 5 = 12 samo jedan analitički stav koji prikladno stavu proturječnosti slijedi iz pojma zbira sedam plus pet. Ali, ako se bliže promatra, nalazi se da pojam zbira iz 7 i 5 ne sadrži u sebi ništa više do li ujedinjavanje oba broja u jedan jedini broj, pri čemu se apsolutno ne misli na to koji je taj jedini broj koji oba broja zajedno obuhvaća. Pojam dvanaest nikakvo nije time zamišljen što ću ja prosto sebi da predstavim ono ujedinjavanje broja sedam i broja pet, i ja bih mogao svoj pojam jednog takvog mogućeg zbira da razlažem koliko mi je volja, ipak u njemu neću naići na dvanaest. Mora da se izađe iz ovih pojmova na taj način što će se uzeti u pomoć opažaj koji odgovara jednom od njih, recimo, opažaj svojih pet prstiju, ili (kao Zegner u svojoj Aritmetici) pet točaka, pa da se tako pojmu sedam dodaju jedna za drugom jedinice u opažanju danoga pet. Jer ja uzima prvo broj 7, pa pošto za pojam pet uzmem u pomoć prste svoje ruke kao opažaj, ja dodajem na toj svojoj slici broju sedam jednu za drugom jedinice koje sam prethodno obuhvatio ujedno da bih načinio broj 5, i tako vidim da postaje broj 12. Ja sam uistinu u pojmu zbira = 7 + 5 zamislio da bi trebalo 5 dodati broju 7, ali ne i to da je ovaj zbir jednak broju 12. Dakle, aritmetički stav je uvijek sintetički, što se u toliko jasnije uviđa ako se uzmu nešto veći brojevi, pošto se tada jasno pokazuje da mi, ma kako okretali naše brojeve, nikada ne bih smo mogli naći zbir pomoću proste analize naših pojmova, ne uzimajući u pomoć opažanje. Isto tako niti jedan osnovni stav čiste geometrije nije analitičan. Da je između dviju točaka prava crta najkraća, to je jedan sintetički stav. Jer moj pojam pravca ne sadrži ništa od veličine, već samo jednu kvalitetu. Pojam najkraćega, dakle, potpuno pridolazi, i nikakvom analizom ne može se naći u pojmu prve crte. Tako se ovdje mora uzeti u pomoć opažanje, pomoću koga je jedino moguća sinteza. Doduše, nekoliko osnovnih stavova koje geometri pretpostavljaju jesu stvarno analitički i zasnivaju se na stavu proturječnosti; ali i oni služe kao identični stavovi samo radi veze u metodu, a ne kao principi, na primjer, a = a , cjelina je jednaka 418

Filozofija I. Kanta

samoj sebi, ili a + b ) < a , to jest cjelina je veća od svoga dijela. Pa ipak, i ovi stavovi iako važe na osnovu samih pojmova, priznaju se u matematici samo zbog toga što se mogu predstaviti u opažanju. Ono što čini da ovdje uopće vjerujemo kao da predikat takvih, apodiktičnih sudova leži već u našem pojmu, te, dakle, da je sud analitički, jest samo dvosmislenost izraza. Mi, naime, u mislima treba jednom danom pojmu da pridodamo neki predikat, i ova nužnost ide već s pojmovima. Ali nije pitanje što mi u mislima treba da pridodamo danome pojmu, već što mi stvarno, premda samo nejasno, u njemu zamišljamo, i tu se pokazuje da predikat stoji uistinu nužnim načinom u svezi s onim pojmovima, ali ne kao zamišljen u samome pojmu, već posredstvom jednog opažaja koji mora da pridođe uz pojam.«431 Dakle, za Kanta aritmetika i geometrija predstavljaju u svojoj osnovici skup sintetičkih sudova a priori. Ovdje ne smijemo nikako biti zavedeni Kantovim pozivanjem na opažajno kao da su oni izvori ove sintetičnosti, ono u smislu sintetičkih sudova aposteriori, jer bi to bio naivni empirizma. On koristi opažanje kao model kojim hoće da pokaže da dani sudovi nisu analitični tj. da njihovi rezultati ne slijede iz analize samih pojmova i u tom kontekstu oni zahtijevaju podupiranje opaženog kao argumenta. Odavde nikako ne slijedi da je njihov izvor u opaženom u smislu iskustvenost nego su prisutni kao sintetički sudovi a priori ali čija je istinitost iskustvena. Tu je zapravo jedna od ključnih točaka Kantove filozofije. Sa prirodnim znanostima pod kojima Kant uglavnom podrazumijeva fiziku (Physica) situacija je slična ali ipak nešto složenija, a to vjerojatno slijedi iz same biti fizike a to je da je ona u osnovici eksperimentalna znanost, tj. znanost koja većinu svojih istina bazira na sintetičkim sudovima aposteriori. Dakle, kao i kod matematike njezina sintetičnost je očigledna ako ne i očiglednija u odnosu spram analitičnih sudova, ali je apriornost mnogo skrivenija i složenija. Zato i sam Kant u svom Predgovoru Kritike konstatira da je njen razvojni put ili put ka samosvijesti nešto drugačiji i teži nego što je to bio slučaj s matematikom. Tako on kaže: »U prirodnoj znanosti trajalo je mnogo dulje dok ona nije našla pravi put znanosti… Kada je Galilei pustio svoje kugle da se kotrljaju niz strmu ravan brzinom koju je sam izabrao, ili kad je Toricelli učinio da zrak nosi jedan teret koji je on prethodno zamislio kao jedna sa teretom jednog njemu poznatog vodenog stuba, ili kad je u još novije vrijeme Stahl pretvarao metale u kreč, a kreč opet u metale na taj način što im je nešto oduzimao i opet vraćao, tada svim ispitivačima prirode sinu jedna nova svijetlost. Oni su shvatili da um uviđa samo ono što sam proizvodi prema svome planu, da on mora sa principima svojih sudova ići naprijed prema stalnim zakonima i nagoniti prirodu da odgovara na njegova pitanja, a ne smije dozvoliti da ga priroda tako reći samo vodi na povodcu; jer inače slučajna promatranja koja nisu vršena po kakvome unaprijed izrađenom planu ne stoje ni u kakvoj međusobnoj vezi u jednome nužnome zakonu koji umu potreban i koji on traži. 431

Ibid., str. 47.-49.

419

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Um mora da pristupi prirodi držeći u jednoj ruci svoje principe, na osnovu kojih jedino suglasne pojave mogu imati značenje zakona, a u dragoj eksperiment koji je on smislio na osnovu tih principa, i to uistinu u cilju da bi se od nje poučio, ali ne kao učenik koji trpi da mu se kaže sve što učitelj hoće, već kao jedan studija na dužnosti koji nagoni svjedoke da odgovaraju na pitanja koja im on postavlja.«432 Ovaj zadnji dio pasusa kod Kanta daje jednu dobru metaforu koja slikovito pokazuje njegov pristup fizici kao empirijskoj nauci. Dakle, iako Kant prihvaća da spoznaja počinje s iskustvom on ni u kom slučaju nije nikakav empiričar ili ako bismo to rekli suvremenim jezikom nekakav eksperimentalni fizičar. Ovdje eksperiment nije izvor prave spoznaje on je samo potvrda prave spoznaje, a što znači da principi uma tj. sintetički sudovi a priori ne mogu biti oboreni nego samo potvrđeni. Tako Kant navodi dalje: »I tako, što više, i fizika ima da zahvali za tako korisnu revoluciju u načinu svoga mišljenja jedino toj zamisli, da ona shodno onome što sam um unosi u prirodu treba da traži u njoj (ne da joj lažno pripisuje) ono što od nje ima da nauči, a o čemu sama za sebe ne bi ništa znala. Tek je time prirodna znanost povedene sigurnim putom jedne znanosti, budući da kroz toliko stoljeća nije bila ništa drugo do jedno prosto lutanje.«433 U ovom kontekstu kao i matematika i fizika tj. prirodna znanost sadrži sintetičke sudove a priori kao principe. Tako u Uvodu Kritike on kaže: »Ja ću, primjera radi, da navedem samo nekoliko stavova, kao stav: da prije svih promjenama tjelesnog svijeta kvantiteta materije ostaje nepromijenjen ili da pri svakom prenošenju gibanja djelovanje i protudjelovanje moraju uvijek biti među sobom jednaki.434 Kod oba ova stava jasno je ne samo da su oni nužni, te, dakle, da je njihovo porijeklo a priori, već i to da su oni sintetički stavovi. Jer u pojmu materije ja ne zamišljam sebi nepromjenljivost, već samo da se ona nalazi u prostoru koji zauzima. Dakle, ja stvarno izlazim izvan pojma materije da bih mu u mislima pridodao a priori nešto što u njemu nisam zamislio. Prema tome, taj stav nije analitičan, već sintetički, a ipak se zamišlja a priori, pa tako stvar stoji i s ostalim stavovima čistoga dijela prirodne znanosti.«435 Pozni Kantov razvoj započinje s godinom 1790., kada se pojavilo prvo izdanje Kritike čistoga uma i traje sve do karaj njegovog radnog života, dok njegov Opus postumum obuhvaća vrijeme od 1796.–1903. god (gdje je naročito važan period od 1799.–1803.), što se dokumentira u fragmentima, zapisima i primjedbama kao nedovršena zaostavština, u cjelini objavljena tek 1936./38. god. (I. Kants gesam432 433 434

435

Ibid., str. 18. Ibid., str. 19. Ovaj dio se odnosi vjerojatno na treći Newtonov zakon o akciji i reakciji i on ilustrira kako će upravo ti principi biti Kantov argument o postojanju sintetičkih sudova a priori u fizici. No, ovdje odmah moramo istaknuti da je očigledno princip o održanju količine materije odnosi na princip o konstantnosti masa tijela u klasičnoj fizici, ali kao što je poznato prema suvremenoj relativističkoj fizici ovaj princip ne važi. To je ono što sintetičke sudove a priori dovodi u poziciju hipoteza a ne apsolutne istine. Ibid., str. 50.

420

Filozofija I. Kanta

melte Schriften, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI u. Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau u. G. Lehmann, Berlin). Za Kantov Opus postumum znalo se, doduše, i prije tog potpunog kritičkog izdanja, ali njegov pravi značaj za kritičku filozofiju nije bio shvaćen, pa se čak poricala svaka njegova misaona (logička) vrijednost, tako da se ono prema tom shvaćanju može zanemariti s obzirom na Kantovo osnovno djelo ili pak proučavati samo iz psiholoških i biografskih razloga. Sa objavljivanjem kritičkog izdanja, i naročito zaslugom Kantovog izdavača i tumača, G. Lehmanna, postalo je jasno da nije u pitanju beznačajni starački Kantov proizvod, već dalji razvoj kritičke filozofije koji zahtijeva novo tumačenje. Otuda istraživanje Kanta zahtijeva kritičko suočavanje sa Opus postumum, čiji ishod utječe na sadašnje stanje tog istraživanja. U Predgovoru za prvo izdanje Kritike (1790.) Kant saopćava da tim djelom »završava svoj cjelokupni kritički posao« (kritisches Geschäft) i da odmah pristupa izradi svoje doktrine. Međutim, sa Kritkom čistog uma on ipak nije postigao cjelinu kritičke filozofije, i to prema osobnom uviđanju koje je zatim saopćio u jednom pismu. Ono što kritičkoj filozofiji još nedostaje Kant naziva “prijelazom” sa metafizike na fiziku. U Kritici Kant često govori o “prijelazu” i o “mostu” (Brücke) koji spaja saznanju sposobnost, pojmove o prirodi sa slobodom, razum s umom. U Opus postumum on povezuje shemu prijelaza iz Kritike sa zahtjevom za realizacijom transcendentalne filozofije, koji je on već ranije postavio u Metafizičkim osnovama prirodne znanosti (Metaphysiche Anfangsgründe der Naturwissenschaft,1786.). Odatle je potekla koncepcija jedne nove “znanosti o prijelazu”, koju Kant saopćava u Opus postumum. U odnosu na Kritiku, koja tretira estetička i biologijska pitanja, Opus postumum opet prihvaća fizikalna pitanja, i to prema onome stanju problema koje se već nalazi u Metafizičkim osnovama prirodne znanosti. Da bi se to vidjelo, ovdje se ukratko poziva na to Kantovo djelo.436 U Metafizičkim osnovama Kant zastupa gledište da prava prirodna znanost predstavlja metafiziku prirode, da je prirodna znanost utoliko znanost ukoliko je metafizika i da se sukladno tomu može usuglasiti s matematikom. U metafizici prirode, kao i u metafizici, morala postojati transcendentalni dio koji se primjenjuje i realizira, i to na dvije posebne vrste predmeta, na tijela, pa tako nastaje učenje o tijelima odnosno fizika, i na duševni život, pa tako nastaje učenje o duši ili psihologija, kao posebne metafizičke nauke o prirodi. Temeljem toga, on razlikuje sustav opće metafizike od posebne metafizike, u kojoj se čistoj misaonoj formi pridaje smisao i značenje, u kojoj se daju konkretni primjeri za pojmove opće metafizike. Na taj način se ispunjava zahtjev za realizacijom transcendentalne filozofije koji Kant prihvaća u Opus postumum. Da bi se vidjelo kako Kant u Opus postumum postavlja zahtjev za prijelazom sa metafizike na fiziku radi ostvarenja transcendentalne filozofije navodimo njegove riječi: »Transcendentalna filozofija je znanost koja prethodeći svakom sintetičkom 436

Prema izd. W. Weischedel: I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt – Darmstadt, 1957.

421

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti saznanju a priori iz pojmova, po slijedu prije sveg empirijskog saznanja samu sebe prikazuje u jednom sustavu sjedinjenjem u apsolutnoj cijelili u opažanim i osjetnim predstavama. Ne kao agregat (kao matematika), već u apsolutnoj cjelini sustava što u sebi obuhvaća i matematiku«.437 Slično tomu, dok je fizika samo fragmentarna i ne predstavlja sustav, metafizika prirode je u stanju da postigne pravo sustavno jedinstvo. Otuda tipično Kantovo pitanje: »Kako je fizika kao znanost mogućna?«438 Odnosno daje sljedeće objašnjenje: »Prirodna znanost (philosophia naturalis) je znanost o pokretnim silama materije u svjetskom prostoru«.439 Najzad, odlučno pitanje o prijelazu sa metafizike prirode na fiziku i ulozi tjelesnog subjekta u tome prijelazu: »Dakle, empirijske predstave kao opažaji čulnih objekta daju se na svom vlastitom tjelesnom subjektu postaviti i klasificirati u pojavi i kao sustav koji se a priori može specificirati prema vrsti i broju, omogućiti prijelaz …od metafizike prirode na fiziku kao cjelinu izvan subjekta koja je samoj sebi pojava, što kao pojava jedne pojave a priori u sustavu empirijske spoznaje koje se zove iskustvo predstavlja prvi prijelaz sa metafizike prirodne znanosti na fiziku, ka subjektu kao svom vlastitom tijelu.«440 Ovaj vrlo složeni i prelomljen pasaž iz Kantovog Opus postumuma navodimo samo radi formule prijelaza metafizike na fiziku, dok ćemo se tek pozabaviti pitanjem uloge tjelesnog subjekta i značenjem izraza “pojava pojave” u ostvarenju transcendentalne filozofije, do čega je Kantu stalo. Ako iscrpna analiza Kantove zaostavštine ovdje nije mogućna, onda je moguć put koji polazi od određenog pravca razvoja kroničke filozofije koji se izražava u Opus postumum i nastoji da taj pravac utvrdi, kao što to čini Lehmann, ili se pak iz mnoštva različitih početaka, koji se nalaze u samom Kantu, uzima samoj jedan, koji se zatim dosljedno razvija kao jedna koncepcija, kao što postupa F. Kaulbach. Prijelaz s metafizike na fiziku. Prema Lehmannovom nahođenju dalji razvoj kritičke filozofije u Opus postumumu teče u pravcu tog prijelaza. Ali što zapravo predstavlja taj “prijelaz” i je li to novi problem koji se tek sada pojavljuje u Kantovom mišljenju? Problem prijelaza može se naći na svim središnjim mjestima Kantove filozofije, što je veoma indikativno jer upućuje na prave teškoće transcendentalne filozofije. Naime, sama transcendentalna metoda postavlja načelan problem prijelaza kao problem primjene čistog uma na empirijsko mnoštvo: budući da se prethodno analitički izolira čisti (teorijski i praktički) um i njegova spontanost očisti od iskustvenih primjesa otvara se problem “vraćanja” čistog uma kao neposrednosti osjeta i opažaja, problem “prijelaza” sa čistih umskih principa na empirijske danosti ili problem sintetičke primjene uma na iskustveno mnoštvo, kao problem “prožimanja” iskustvenog mnoštva sistematikom uma. Otuda se pojam “prijelaz” može odrediti kao kretanje filozofskog mišljenja u kome se sjedinjuju čisti um i iskustvo da bi se područje iskustva preobratilo u sustav. 437 438 439 440

U „Opus postumum“, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI S. 128. Ibid., str. 361. Ibid., str. 176. Ibid., Bd. XXII, str. 357.

422

Filozofija I. Kanta

Program tog prijelaza može se, prema Metafizičkim osnovama prirodne nauke, odrediti kao sistematizacija “pokretnih sila”, fizičkih sila što u prirodi kao uzroci izazivaju posljedice i, također, podražavaju čulne organe spoznavajućeg subjekta. Tako Kant u svojoj posljednjoj fazi mišljenja ponovo preuzima, istina pod pretpostavkama transcendentalne filozofije, pojam “sile” iz svog predkritičnog vremena iz svog prvo objavljenog spisa Ideje o pravom procjenjivanju živih sila (Gedanken von der wahren Schätzung der libendigen Kräfte und Beurteilung der Beweise derer sich Herr von Leibniz und andere Mechaniker bedient haben, 1747.). Ova neobična okolnost Kantovog vraćanja na svoj najraniji početak može se razumjeti samo onda ako se uzme u obzir da Kant sada, poput Leibniza, polazi od metafizičke pretpostavke apriorno danog sustava znanstvenih saznanja, u koji spada i filozofski (a ne prirodno znanstveni pojam) sile, jer je samo pod tom pretpostavkom mogućno iskustvo kao sustav i sama priroda kao jedinstvena sistemska cjelina. Pitanje: kako je mogućna fizika kao sustav, a ne kao eksperimentalna iskustvena, posebna znanost, za Kanta je jednoznačno s pitanjem: kako je mogućna priroda kao sustav. Kant navodi metafizičke principe prirodnih znanosti i prema istim principima određuje transcendentalno-filozofski pojam materije. Same principe Kant dosljedno izvodi iz četiri osnovne funkcije razuma odnosno logičkog suda (to su, kao što je poznato, kvantiteta, kvaliteta, relacija i modalitet), odakle on sistematski postavlja i četiri mogućne prirodne znanosti (foronomija441, dinamika, mehanika i fenomenologija). Pojam materije on određuje prema istim funkcijama razuma, smatrajući da se svi predikati materije svode na kretanje: materija je nešto što kao vanjski predmet pobuđuje čula. Prirodna znanost je znanost o kretanju. Iz te „metafizičke propedeutike“ fizike sada je mogućno razumjeti Kantovo prihvaćanje pojma sile pod transcendentalno-filozofskim pretpostavkama, kao i njegov zahtjev za sustavnom “pokretnih sila”. Ako je čovjek kao saznajući subjekt izložen djelovanju vanjskih prirodnih (fizičkih) sila što aficiraju njegove čulne organe, kako to uzima sam Kant u prekritičko vrijeme i još u doba njegovog kritičkog poduhvata, onda nije moguć nikakav sustav tih sila, dakle, ni cjelina sustava transcendentalne filozofije, jer je djelovanje tih sila slučajno, iskustvo o njima nepovezano, budući da subjekt ne raspolaže njima, pa zbog toga one u najboljem slučaju mogu činiti agregat, a nipošto ne sustavnu cjelinu. To je položaj spoznaje koja se, po Kantu, održava sve dotle dok se mi držimo gledišta prirodne svijesti, sve dotle dok se te djelujuće sile tumače kao vanjske, dok se dosljedno s transcendentalnog gledišta može uzeti jedino da one proistječu iz unutrašnjeg kretanja subjekta. Subjekt zadovoljava postulat sustava samo onda ako nije izložen djelovanju vanjskih sila, već u sebe prima njihovo mnoštvo, ako njima disponira i daje im oblik sustava. U ovom Kantovom učenju o “samopostavljenju” (Selbssetzung) i “samoaficiranju” u pitanju su samosvjesne pokretne sile subjekta, slično Laibnizo441

Foronomija – znanost o kretanju i promjenama općenito.

423

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vom pojmu sile kao sposobnosti povezujućeg predstavljanja. Odatle je mogućno razumjeti dvije vrste pojava, kao i Kantovu formulaciju “pojava pojave”.442 Po Kaulbachu, teorija sila dobiva tako za Kanta odlučno mjesto u mišljenju koje teži ka sustavnosti svijeta. Tijelo sada predstavlja mjesto na kome se zbiva prijelaz sa metafizike na fiziku, jer ono predstavlja subjektivni svijet koji se tumači kao objektivni svijet, mikrokozmos koji postaje uzor makrokozmosa. Tako se sustavna cjelina ili apsolutna cjelina sustava očituje se kao svrha realiziranja Kantove transcendentalne filozofije. Pojam cjeline, kao i pojam prijelaza, pojavljuje se kod Kanta na odlučnim mjestima još jednom u Opus postumumu, gdje Kant teži definitivnom ostvarenju svoje transcendentalne filozofije. Već smo ukazali na njegovu težnju ka sustavnoj fizici koja je u stanju da obuhvati “pokretne sile” materije u kozmosu, ali još treba ukazati na Kantov sadašnji pojam materije, shvaćen s apriornih osnova jedinstva fizikalnog iskustva kao sustava materije. Kant uvodi hipotezu etera kao predstupnja materijalne povezanosti i princip cjeline mogućnog fizikalnog iskustva. Tek na taj način se misaono može intendirati cjelina svijeta, ali ova još nije apsolutna cjelina, koja, prema općoj metafizici, mora obuhvatiti i ideju Boga, što se po Kantu postiže kopulom, koja jest čovjek što sjedinjuje Boga i svijet i postavlja apsolutnu cjelinu. S gledišta Kritike i posebno Prvog uvoda u tu Kritiku, Opus postumum predstavlja pokušaj da se pojam cjeline dalje razvije do totalnosti, da se estetička i biologijska problematika dopuni fizikalnom i da se fizika promatra s gledišta reflektirajuće moći suđenja. Pojam, koji po Kantu od početka obuhvaća cijelu prirodu, prirodu kao sustav, a ne samo živi svijet, jest “tehnika prirode” (Technik der Natur), koji se nalazi već u Kritici i naročito u Prvom uvodu, gdje je jedino riječ i o „tehnici moći suđenja“, ali tek u Opus postumum Kant postavlja problem tehnike anorganske prirode, i po Lehmannu, problem tehničkog uma uopće. U Opus postumumu Kant planira jedno novo djelo, čiji naslov preuzima iz svog ranije objavljenog spisa Metafizički principi prirodne znanosti (Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, 1786.), jedinog spisa na koji se sada neposredno poziva. Tako naslov tog zamišljenog djela glasi Prijelaz sa metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku. Već u tom naslovu nalazimo kritični termin “prijelaz” (Übergang, transitus), a Predgovor (Vorrede) započinje na sljedeći način: »Ako se u jednom sustavu (a ne u fragmentarnom agregatu) kakav uopće jest filozofska prirodna znanost (philosophia naturalis) umu od sebe nudi najviša podjela, kao što je podjela iste znanosti na metafizičke i fizičke principe, onda 442

Ovdje izričito treba skrenuti pažnju na to da završna Kantova realizacija transcendentalne filozofije ipak ne ide u pravcu Fichteovog konsekventiranja iste te pozicije u pravcu velikog Ja, već se i dalje kreće u pravcu posredovanja između transcendentalnih apriornih načela i iskustva kao predstavljanja (po Leibnizu: representèe) vanjske prirode putem unutarnjeg kretanja u subjektu, i to putem svog tijela kao unutarnje apriorne pojave, pri čemu tjelesni subjekt dobiva neobično aktualni značaj.

424

Filozofija I. Kanta

oni ipak ne predstavljaju istovrsne dijelove, tako da njihovo pridolaženje zaista nije napredovanje (progressus), a proširenje one znanosti (metafizike) sa ovom (fizikom) predstavlja prijelaz (transitus) sa metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku, pa ni jedna ni druga neće biti samostalne, već će jedna drugu dopunjavati. – Nije to skok sa jedne teritorije na drugu, jer to ne bi dalo nužnu vezu radi cjeline jedne prirodne znanosti, već položaj koji um mora zauzeti da bi jednim korakom dodirnu obje obale.«443 Na istom mjestu Kant određuje prirodnu znanost kao znanost o pokretačkim silama materije u svjetskom prostoru i razjašnjava kako, ukoliko takav sustav počiva samo na pojmovima i teorijama apriori on se naziva metafizikom prirode, a fizikom ukoliko se istovremeno mora zasnivati i na iskustvenim principima. Za njega je fizika fragmentarna, a ne sustavna znanost, jer daje samo agregate opažaja bez nužnosti njihovog sjedinjenja u jednu cjelinu prema određenim principima. Uvijek iznova Kant pokušava razjasniti problem ovog prijelaza i problem “znanosti o prijelazu”, što već pokazuje da je to za njega uistinu bio otvoren problem, od čijeg je rješenja ovisi definitivni oblik transcendentalne filozofije. Tako u jednom nacrtu govori o ovom prijelazu kao o napredovanju u spoznaji, uz što se najprije pronađu elementi spoznaje ili pojmovi, a zatim način ili metoda da se oni sustavno povežu u cjelinu znanosti. »Prijelaz s jedne vrste spoznaje na drugu mora predstavljati korak a ne skok tj. učenje o metodi nalaže da se pređe s metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku, sa pojmova o prirodi koji su apriori dani na empirijske pojmove koje daje iskustveno saznanje, pri čemu će (prema šaljivoj izreci jednog filozofa) onda važiti pravilo da to treba učiniti kao što čine slonovi koji ne pokreću neku od svojih četiri nogu dok ne osjete da im ostale tri čvrsto stoje.«444 O filozofiji prirode (metafizici) i fizici Kant govori kao o dvjema znanostima koje po svom objektu pripadaju jednoj klasi, pri čemu prva prirodno teži ka drugoj, što znači da filozofija uopće žudi ka prijelazu sa prve na drugu znanost, »štoviše, sam taj prijelaz se mora postaviti …kao posebna znanost…Postoji, naime jedna posebna teritorija ili, ako se hoće, most kojim se granice metafizike sa fizikom moraju stalno povezivati, a bio bi to opasan korak (salto mortale) da se usudimo na skok s jedne obale na drugu kada među njima zjapi široka provalija…«445 Ako jedna znanost sadrži u sebi principe neke druge znanosti, onda je razumljiva njena težnja da pređe na tu drugu znanost, pa čak i da prisvoji onaj među stupanj koji spaja jednu s drugom ali je, po Kantu, »čudo to da se prijelaz s metafizike na fiziku postavi kao posebna znanost, jer taj prijelaz predstavlja određene gran443

444 445

I. Kant, Prijelaz sa metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku, (Übergang von den metaphysichen Anfangsgründen der Naturwisenschaft zur Physik, in : Akademie – Ausgabe , Bd. XX, ranije cit; Nachlass, Bd. VIII, Opus postumum, Erste Halfte, Convolut I bis VI, 174/5 ) Ibid., str. 387. Ibid., str. 278.,279.

425

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ice, a ne teritoriju na kojoj se može smjestiti znanost.«446 Ipak usprkos tome, “znanost o prijelazu” ima svoj predmet i on se može točno odrediti: prijelaz s metafizike na fiziku predstavlja, po njemu, jednu posebnu teritoriju, jedna poseban dio prirodne znanosti, u kome se obrađuju pokretačke sile prirode ukoliko su one apriori. Ne samo da je takva “znanost o prijelazu” potrebna i mogućna, već je i neophodna radi ostvarenja transcendentalne filozofije. »Transcendentalna filozofija je ideja jednog sustava sintetičke spoznaje iz pojmova apriori …u jednoj apsolutnoj cjelini.« Tako se tek sa Opus postumumom i sa idejom nove “znanost o prijelazu” otvara mogućnost prikaza transcendentalne filozofije u potpunosti svog sustava, kao što sam Kant uviđa i piše. Utoliko izgleda čudnija Kantova konkretizacija prijelaza sa metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku u pojmu etera ili toplotne materije, koji nije nikakva hipotetička tvar, već “nužni dio koji se apriori može priznati i postulirati” kao “prvobitno dana pokretna materija svijeta”. Ako je Kant namjeravao da “cijeli svoj kritički posao” okonča u Kritici čistoga uma i ako Opus postumum ometa ili prolongira taj kraj, onda bi bilo logično očekivati da se Kant sada pozove na Kritiku, ali to se stvarno ne dešava, bar ne na direktan način. Izgleda da su fizikalni problemi u Opus postumum, kao teorija etera nešto što je potpuno tuđe Kritici, ali ipak, uz bliže razmatranje pokazuje se da u Opus postumum prvobitna tematika znači proširenje na pravcu Kritike. Čak i naslov nove znanosti kao znanosti o prijelazu metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku upućuje na pojam prijelaz u Kritici čistog uma, mada se u ovoj još ne nalazi ideja Opus postumum o prijelazu, kome je potreban prethodni apriori zasnovan filozofski rad. Opus postumum je djelo koje je Kant projektirao, i to u više verzija koje se međusobno ne povezuju, već predstavljaju uvijek nove pokušaje iste stvari. Budući da ista tema povezuje prve nacrte (tema prijelaza), dok se u posljednjim nacrtima ta tema proširuje (cjelina transcendentalne filozofije), postoje mišljenja kako je Kant u Opus postumumu zamislio ne jedno, već više dijela, ali se daleko prije ože tvrditi da je tijekom dugotrajnog rada došli do pomjeranja problema, tako da je ono što je najprije bilo u prvom planu bilo potisnuto u pozadinu. G. Lehmann razlikuje šest faza u misaonom razvoju Opus postumum: 1. Kant najprije otkriva prazninu u svom sustavu i formulira zadatak, iz čega proistječe 2. ideja znanosti o prijelazu kao sustavu pokretačkih sila, 3. transcendentalnokritičko zasnivanje tog sustava sila u dedukciji etera, 4. promjena plana utoliko što se predmet fizike kao sustav učenja o opažajima izvodi ne samo sa subjektivne (spoznajno kritičke), već i sa objektivne, fizikalne strane, 5. dvostruki pojam pojave, pojava pojave i direktna pojava, onda otuda i proširenje tematike sa problemom stvari po sebi i slobode i 6. time omogućeni završetak i potpuni prikaz transcendentalne filozofije kao znanosti o prijelazu. Iz toga ovaj istraživač Kanta 446

Ibid., str. 635.

426

Filozofija I. Kanta

izvodi sljedeći zaključak, koji je i danas prihvatljiv: »Ono što je najprije bilo istaknuto za jedan uži sektor kritičkog sustava, za odnose između empirijske fizike i apriorne metafizike prirode, ispostavlja se najzad kao hipoteza cjeline transcendentalne filozofije; koncepcija prijelaza sa metafizičkih principa prirodne znanosti na fiziku proširuje se do sistematike svih prijelaza i do ideje transcendentalne filozofije kao znanosti o prijelazu – a da se pored toga ne napusti prvobitna pretenzija na propedeutičku prirodnu znanost…kao filozofsko zasnivanje empirijske prirodne znanosti.«447 Na kraju ovog razmatranja navedimo neke njegove utjecaje na neposredne sljedbenike pri čemu moramo napomenuti da je njegov utjecaj mnogo veći u širem kontekstu.

16.6. Utjecaj Kantove filozofije Kada govorimo o njegovom utjecaju onda moramo konstatirati da je bio epohalan, iako ni bliže ni dalje potomstvo nije pokazalo mnogo razumijevanja za njegovo zaviještanje da se izgradi metafizika »po planu Kritike čistoga uma«. Kao i uvijek kada se jave epohalne ideje izbili su raznovrsni sporovi, jer su razni tumači njegove filozofije tražili “svoje” ideje kod Kanta ili “svog” Kanta, a svi su se podjednako trudili da dokažu da je samo ovo ili ono što se njima svidjelo reprezentativno za cijeli sustav i da je samo to “pravi” Kant. A Kantov sustav je bio toliko širok i obuhvatan, toliko prožet nastojanjem da se riješe veliki filozofski problemi epohe i, ujedno, toliko prožet unutarnjim proturječjima, da su se već za njegova života javila raznovrsna tumačenja njegovog autentičnog smisla i značaja. Prvi i najneposredniji Kantov sljedbenik, J. G. Fichte, pokazao je već za Kantova života da su sporovi u tumačenjima njegove filozofije neizbježni. Impresioniran Kantovim “kopernikanskim preokretom” od predmeta spoznaje prema subjektu spoznaje i stvaralačkim moćima i mogućnostima uma, on je smatrao da Kant nije ostao dosljedan samom sebi kada je dozvolio postojanje “stvari po sebi”. Tako je Kant, po Fichteovom mišljenju, opet vratio “filozofiji stvar”. Da bi ispravio tu Kantovu “nedosljednost”, Fichte je odbacio pojam “stvari po sebi” i, radikalizirajući Kantove teze transcendentalnog idealizma, izgradio radikalni subjektivni idealizam. Izvršivši tu misaonu operaciju, ipak je tvrdio da njegov sustav filozofije nije ništa drugo doli Kantov sustav.448 Hegel je kasnije tvrdio da je Fichteova filozofija samo “usavršavanje” i “dosljednije izlaganje Kantove filozofije”. Međutim, protiv takvih tvrdnji ustao je sam Kant, pročitavši Fichteovo djelo Wissenschaftslehre, 1794. On je objavio da ga Fichte nije ispravno shvaćao i da se ono što je on, Kant, objavio mora shvatiti onako kako je napisano, a ne onako kako je to Fichte učinio. U ovaj spor umiješao se i Schelling, opredijelivši se za Fichtea da bi kasnije postao 447 448

G. Lehmann, Ibid., str. 342. J.G. Fichte, Odabrane filozofske rasprave , Kultura, Zagreb, 1956., str. 135.

427

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti radikalni kritičar njegovog sustava. A Hegel je od samog početka veoma odlučno kritizirao transcendentalni idealizam, ističući da je “transcendentalni subjekt misli” kod Kanta, kao i kod Fichtea, samo prazna forma i da se Kantov apriorizam gubi u formalizmu. Po Hegelovom mišljenju, Kantova najveća pogreška je u tome što je odvojio “stvar po sebi” od pojave. Na taj način on se, po Hegelu, odrekao istraživanja istine. Kritizirajući Kanta zbog formalizma, Hegel je zapravo pokazao da su najveće slabosti Kantovog kritičkog stava prema metafizici, pa i neodrživost onog zavještaja koje je on ostavio potomstvu, došle otuda što je mislio da se može odbaciti tradicionalna racionalistička metafizika pa ipak zadržati shvaćanje da u stvarnosti nema i ne može biti proturječja zbog toga što ona nisu dopuštena po formalno-logičkim principima mišljenja. U tom smislu Kant je i nastojao da svako proturječje prikaže kao privid, a dijalektiku uma kao logiku privida. I baš zbog toga je prosvijetio veliki dio svojih izlaganja u Kritici čistoga uma “logici privida”, trudeći se da pokaže i dokaže “skandal prividnog proturječja”. To je sasvim jasno i nedvosmisleno priznao u jednom pismu 1798. g. (Gerveu), ističući da njega na istraživanja koja su donijela na svijet Kritiku čistoga uma nije pokrenulo ispitivanje postojanja boga, besmrtnosti duše i slobode volje, već »skandal prividnog proturječja u koje um dolazi sa samim sobom« kada postavlja tvrdnje koje se podjednako mogu dokazivati i osporavati (na primjer: svijet ima početak – svijet nema početak, itd.). Koliko je upravo taj “skandal” zadao muke Kantu i koliko je on uložio napora da ga objasni kao prost “privid” najbolje pokazuje to što je on više od jedne decenije mislio o problemima koje je izložio u Kritici čistoga uma i što je veliki dio sadržaja ovog njegovog djela posvećeno “logici privida”. U središtu spekulacije se nalazi problem proturječja. A to je bilo toliko izazovno da je najsnažnije utjecalo na razvoj njemačke filozofije poslije njega. Hegel je smatrao da je Kant u ovim spekulacijama pokazao izrazitu ograničenost svog formalizma i formalizma uopće i da njegove antinomije nisu ništa drugo do postupak kojim se iz jednoga pojma stavlja u osnovu jedna njegova odredba, a drugi put njegova druga odredba. Kantovo učenje o kalorijama, Hegel je nazvao “psihološkim idealizmom” i ističući da Kant nije pokazao prijelaz iz jedne kategorije u drugu, tvrdio je da Kantove kategorije nisu ništa drugo nego »samo odredbe koje potiču iz samosvijesti«. Tim ograničenostima Hegel je objasnio i Kantovu nemoć da izgradi dijalektiku pojmova. Ali ni to još nije sve. Hegel je smatrao da Kantove antinomije imaju manje dubine i smisla nego aporije Elejaca i da je Kant ostao zarobljenik logičkog formalizma, koji ne dozvoljava nikakva proturječja, ni u mišljenju ni u stvarnosti. Nema sumnje da je Hegel donio ovako oštar sud znajući da je Kant napisao da logika nije i ne može biti organon istine i da dijalektika nije ništa drugo “zlouporaba analitike”. A Kant je ustvari bio razapet između svoje iluzije da je moguće zasnovati metafiziku, ali samo “po planu Kritike čistog uma”, tj. samo ukoliko se umu oduzmu pretenzije koje se pojavljuju u “logici privida” i spoznaja da je u prirodi 428

Filozofija I. Kanta

samog uma da ide u proturječja, tj. u dijalektiku. Budući da je Kant shvatio dijalektiku na najprostiji način nije ni znao ni moga odrediti odnos između metafizike i dijalektike, pa je mora tvrditi da su metafizički stavovi veoma dijalektični, ali da sama metafizika ipak nije dijalektika. Ove velike Kantove nedoumice mogu se objasniti time što Kant nije mogao ni da zamisli drugačiju logiku osim formalne. To je izraženo u ovim Kantovim riječima: »…granica logike točno je određena time što je ona jedna znanost koja samo iscrpno izlaze i strogo dokazuje formalna pravila svega mišljenja (bilo da je ono a priori ili empirijsko, bilo da ima koje mu drago porijeklo ili objekt, bilo da u našem duhu nailazi na slučajne ili na prirodne prepreke). Što je logika u tome tako uspjela, za tu dobit ima da zahvali samo toj okolnosti što je ovlaštena, čak obavezna, da apstrahira od svih objekata spoznaje i od njihove razlike, te tako razum, u njoj nema ni sa čim drugim posla do sa samim sobom i sa svojom formom.«449 Ovaj stav objašnjava svu ograničenost i skučenost Kantove metode, jer je smatrao da samo princip prostog identiteta i princip prostog proturječja mogu biti zakoni, i to apsolutni zakoni mišljenja, a logika – samo kanon logičke ocjene. Zbog toga on nikako nije mogao da shvati dijalektičku suštinu proturječja. Zbog toga je proturječje kod njega ostalo u izrazu antinomije. Zbog toga se kod njega, kako s pravom primjećuje i G. Lukacs, nije mogla razviti metoda spoznaje na osnovi stvarnih proturječja svijeta. Tako da je kod Kanta logički formalizam došao do svog pravog izraza: formama mišljenja dati apsolutni prioritet pred sadržajem, apriorno je apsolutno otrgnuto od aposteriornog i u protivnosti mu je kao “čista” forma sadržaja, racionalno je uzdignuto iznad empirijskog, idealno iznad realnog itd. Jedino područje gdje po Kantovu shvaćanju čovjek dolazi u dodir sa stvarima je etika, a etika je “s one strane” svih proturječja. Ali, ako je sam Kant ostao uvjeren da logika mora ostati nedostupna svakom sadržaju, pokazalo se već kod Fichtea koliko su Kantova razmatranja »skandala prividnog proturječja u koji dolazi um sa samim sobom« dala povoda za istraživanja logičkog značenja proturječja dalje i dublje nego što je mogla da dozvoli formalna logika i što je Kant mogao da zamisli. Proces ovog istraživanja imao je to osnovno obilježje da je, istodobno, sve veće dimenzije dobivala ona sintetička spoznajna moć uma koju je Kant dosljedno istaknuo u cijeloj Kritici čistoga uma da bi je na kraju ipak ograničio na “predmete mogućeg iskustva”, a sve intenzivnije je jačalo nastojanje Kantovih neposrednih sljedbenika da u proturječjima otkriju osnovnu pokretnu snagu samorazvijanja svijeta uopće. Tim putem ispunjavala se njemačka filozofija, poslije Kanta sve većim dijalektičkim sadržajem, ali je u isti mah dobivala sve veće razmjere apstraktnosti. Već kod Fichtea koji je iz transcendentalnog idealizma izbacio “stvar po sebi”, da bi objasnio stvarnost kao proces samorazvitka apsolutnog subjekta, Kantovu antinomiju zamjenjuje dijalektika trijada. Dakle, pored teze i antiteze, kao kontradiktorno nepomirljivih stavova, 449

Kant, Ibid. str. 16.

429

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti javlja se sinteza kao više jedinstvo suprotnosti, te proturječje više ne ostaje u izrazu antinomija, kao kod Kanta već postaje metodološka pokretna snaga pomoću koje se izrađuje dijalektički sustav kategorija. To je najviše i pobudilo Kanta da u svom javnom protestu protiv Fichteovog tumačenja njegovih misli, odlučno odbije svaku pomisao da se u logiku unosi bilo kakav sadržaj. Proces je, međutim, već bio krenuo svojim neizbježnim tijekom: iako je formalna logika zadržala prava koja su joj stoljećima pripadala, a koju je i Kant branio kao stari vitez, rađala se pored nje dijalektika pojmova. Kod Fichteovog sljedbenika Schellinga, koji je u Fichteovom sukobu sa Kantom bio na strani prvoga da bi kasnije radikalno odbacio ne samo Fichteov subjektivni idealizam, već i njegov izvor – Kantov transcendentalni idealizam, prenošena je dijalektička trijada u objektivnu sustav svijeta, a kada je poslije Schellinga, došao njegov učenik Hegel, stavljeno je proturječje u samu suštinu dijalektike pojmova i time su dijalektici dane razmjere u kojima je ona mogla da postane univerzalna logika objektivne i subjektivne stvarnosti u apstraktnom izrazu dijalektike pojmova. Cijeli ovaj proces počeo je sa Kantom, ili točnije rečeno sa Kritikom čistog uma. U ovom dijelu dobila je prvi i osnovni poticaj idealistička orijentacija njemačke klasične filozofije. Ali je ovo djelo isto tako pokrenulo i cijeli onaj veliki misaoni proces njemačke filozofije koji je u konačnom rezultatu dao Hegelovu dijalektiku. Zapravo, zahvaljujući tome što je već kod Kanta, a još više kod njegovih sljedbenika, istaknuto naglašena, aktivna, djelatna, subjektivna strana stvarnosti, što je neizbježno moralo da odvede njemačku filozofiju u sve moguće krajnosti spekulativnog idealizma, razvila se ona snaga apstrakcije, bez koje ljudski um nikad ne bi bio u mogućnosti da razvije dijalektiku pojmova i, iza nje skrivenu, dijalektiku objektivnog svijeta, kakvu nalazimo kod Hegela. Francuska filozofija prosvjećenosti, koja se više zadržala na stupnju zdravorazumskog načina mišljenja, ostala je, manje-više, nemoćna da objasni dijalektiku proturječja. Opčinjena uspjesima mehanike, ona je ograničila pojmove o svijetu i čovjeku uglavnom na one elemente, koje je Marx morao odlučno da kritizira u svojoj znamenitoj “Prvoj tezi” o Feuerbachu. Njemačka filozofija nije znala za tu vrstu ograničenosti, iako je bila opterećena mnogim ograničenjima druge vrste, prije svega krajnostima svog spekulativnog idealizma, a to je bilo veoma važno da se u njoj snažno razvije misaona dijalektika, dijalektika pojmova. Snažno pokrenuta neodoljivom težnjom da savlada, objasni, riješi velike probleme epohe koje je francuska filozofija XVIII. stoljeća rješavala svojim najneposrednijim učešćem u nepomirljivoj borbi “trećeg staleža” protiv “starog režima”. Ako bismo željeli kratko sažeti Kantovu spoznajnu teoriju, mogli bismo reći sljedeće: ona je u prvom redu subjektivizam, zasnovan na kopernikanskom obratu, prema kojem se predmeti ne pronalaze, nego postavljaju. Ona je, nadalje, fenomenalizam, tj. ljudska spoznaja je ograničena samo na osjetne pojave. Što nije pojava nije predmet iskustva, a što nije predmet iskustva, ne može biti predmet spoznaje. Razum ne može prekoračiti granice osjetilnosti. Kantova filozofija je 430

Filozofija I. Kanta

kriticizam. Kritički moment je ograničenje spoznaje na pojave. Kritika čistog uma želi povući granice spoznajnoj moći, osobito uzaludnim pokušajima stare metafizike da stupi na tlo, na koje još nitko nije mogao stupiti. Zato Kantovu filozofiju možemo nazvati i kritičkim ili transcendentalnim idealizmom. Možda bi u tom svjetlu valjalo preispitati tvrdnje o Kantu kao rušitelju, „drobitelju“ metafizike. Nakon Kantovih analiza ljudske spoznaje svaki metafizičar mora ispitati temelje na kojima gradi svoju metafiziku kako bi ona mogla odoljeti i Kantovim kritikama. Kad je Heisenberg otkrio pukotinu u klasičnom determinizmu, mogao se ‘um’ izuzeti od zakona uzroka i posljedice. No Kantova filozofija nije bila pripremljena za takav lom. Njegov vremenski prethodnik Ruđer Bošković prokrčio je mnogo dalje vežući nerazrješivo aktualno i potencijalno. Dok za Kanta ono što treba da leži u neprepoznatljivoj transcendentalnosti, Boškoviću je to matematički ili logički dokučivo, dapače, ono što jest, što se stvarno događa, ne može se razumjeti bez potencijalnog prostora i potencijalnih fizičkih veličina. U tom potencijalnom prostoru ‘prebiva’ duša, a time R. Bošković objašnjava ujedno i interakciju tijela i duše te ljudsku slobodu, svakako iznad Kantova obzorja. Pojam potencijalnog, onoga što može biti, srodan je s pojmom vjerojatnog, i kvantna će teorija kompleks mogućnosti atomskog sistema adekvatno prikazivati statističkom zakonitošću. No i takav vizionar kao naš Dubrovčanin nije uvidio proturječje između potencijalnog i kauzalnog što ih je strogo održavao na dvjema razinama. Ipak njegova teorija nadilazi Kantov transcendentalni idealizam i približava se kopenhaškoj školi Bohra i Heisenberga, gdje će i problem nužnosti i slobode biti postavljen u novoj rasvjeti. U našem razmatranju o Filozofiji znanosti obratit ćemo pozornost još, u kratkim crtama, na jedan pravac u suvremenoj filozofiji, a to je fenomenologija. Dat ćemo samo neke predstavnike tog filozofskog pravca kako bi čitalac dobio jednu potpuniju sliku odnosa suvremene filozofije prema znanstvenim teorijama.

431

17. Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija 17.1. Uvod Ako bismo pokušali napraviti nekakvu klasifikaciju suvremene filozofiji, onda su tu prije svega tri velike skupine filozofskih gledišta: 1.

Fenomenološki usmjerena gledišta: ovamo prije svega spadaju klasična fenomenologija, egzistencijalizam i hermeneutička filozofija. 2. Pozitivistički usmjerena gledišta: u njih se ubrajaju neopozitivizam, kritički racionalizam te brojna logičko-empirijska i lingvistička gledišta u okviru takozvane analitičke filozofije. 3. Marksistički usmjerena gledišta: ovamo spadaju različiti oblici novomarksizma itd.450

Jedna od ključnih točaka, tj. koordinatnih početaka suvremene filozofije je nesumnjivo Kantova filozofija. Dakako, treća skupina filozofskog gledišta, koju kao što smo rekli ovdje nećemo razmatrati, više bazira svoj početak na filozofskim razmatranjima Hegela. Kantov, radikalni zaokret, koji je i on sam nazivao kopernikanskim obratom na filozofskom planu a posebice u konstituiranju teorije spoznaje. Jedna od ključnih točaka u njegovoj teoriji spoznaje jesu sintetički sudovi a priori kao jedini nesumnjivi izvjesni izvori spoznavanja. U daljnjem dijelu navedimo kako se suvremena filozofija odnosi na ovu tezu. Filozofi su u novije vrijeme na tri načina reagirali na tu Kantovu tezu: 1) Jedan od načina se sastoji u potvrđivanju ove osnovne ideje i uglavnom neokantovci nastavljaju sa tom linijom, ali ne samo oni jer se i kod drugih filozofa u konačnoj kosekvenciji pojavljuje pojam »transcedentalnog subjekta« prema kome je sve postojeće relativno i u odnosu prema kome se sve što je stvarno mora smatrati kao imanentno. Tako nalazimo kod Husserla kasnijeg doba, čija je fenomenološka metoda redukcije, jedan po sebi sam neokantovski postupak, ipak vodi »transcedentalno očišćenoj svijesti« kao subjektivnom polu čitave stvarnosti, koji poslije završenog misaonog uništenja svijeta javlja kao njegovo intencionalno ostvarenje, itd. 2) Drugi način reagiranja bio je polemičke prirode. On se sastojao u pokušaju da se isti problem nađe drugo i novo rješenje. Naime, treba biti svjestan da je Kan450

U našem kratkom razmatranju zadržat ćemo se na prve dvije skupine, koje u razmatranju možda neće dati potpunu sliku ali ipak, što i jest naš cilj, dat će neke naputke koji omogućavaju studentima da bolje shvate naš kolegiji.

432

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

tov stav odnosno teorijska razmatranja imaju izvjestan hipotetički karakter, slično kao u znanosti. Izvjesne hipoteze koje su trebale da objasne određeni fenomen, naime datost sintetičkih sudova a priori i kao što se u prirodno-naučnoj teoriji uvijek mogu zamisliti obilje raznovrsnih hipoteza koje se pokazuju kao pogodne za objašnjenje fenomena tako se i ovdje pokušalo da se apriorno saznanje stvarnosti protumači na drugačiji način. Brentano je u svom učenju o evidenciji daje takvo drugačije tumačenje sintetičkih sudova apriori. Ono što je za naš kut promatranja bitno jest odnos spram teoriji spoznaje. Tako je razmatran samo osnovni pojam, tj. sam pojam istine koji u svojoj krajnjoj konzekvenci nastavlja na Aristotelovo učenje o adekvatnosti. Brentano je vjerovao da uporaba pojma istine dovodi neumitno do izvođenja neodrživih zaključaka i on pokušava da ga nadomjesti pojmom evidencije. U tom pojmu se u isti mah izražava empiristička polazna osnova njegove filozofije. Za sve pojmove na kraju krajeva mora se tražiti izvor u onome što je dano u svijesti. Novi pokušaj zasnivanja nauke i filozofije preuzeo je Husserl. Prvi početak se sastojao u tome da se pokažu dvije stvari: prvo – apsurdnost svih relativizama i, drugo – relativistički karakter mnogih novih logičkih i spoznajno-teorijskih istraživanja, čime je trebalo pokazati da su sama ta gledišta apsurdna. U napadu na Brentana je tvrdnja da se njegova filozofija sastoji u opisu psiholoških istraživanja, koje za Husserla nema mjesta u logici i teoriji saznanja. Za njega predmet logike idealni sadržana značenja jezičnog izraza. Njegova fenomenologija je nastojala da izradi metodu koja bi jasno razdvojila empirijske nauke o činjenicama i neempirijske apstraktne nauke o suštini: misaono isključivanje realnog svijeta, uzdržavanje od svih pretpostavki postojanja, trebalo je da omogući pogled u suštinu. Kasniji fenomenolozi po pravilu nisu činili tu vrstu subjektivističkog zaokreta i kod njih preteže ontološka osnovna nastrojenost. Kao što je to slučaj kod Schelera, pa i kod Heideggera ukrašeno sa transcendentalno filozofskom modifikacijom. Prvi mislilac koji je po svom priznanju, plodnost fenomenoloških istraživanja upozorio na precjenjivanje njene metode je Nicolai Hartmann. I po njemu teorija saznanja mora da počne s analizom saznanog fenomena, ali samo početak, jer na fenomenološkoj osnovi nije moguće ni teorijski postavljati problem, a kamoli naći rješenje. Po strani ovih teorijskih istraživanja stoji spoznajno-teorijski pogledi Karla Jaspersa, u kojoj se uopće ne pokušava da se zasnuje objektivno-naučno saznanje. Takvo saznanje po njemu nije uopće moguće, a ukoliko je pak to slučaj, ono se ne podudara sa onim što je suštinsko. 3) I treći način reagiranja je bio radikalniji od prethodna dva a to je stav logičkog pozitivizma.451 Dok se prepirka prije navedenih pristupa vodila u ravni priznavanja ili ne priznavanja objektivnom karakteru sintetičkih sudova apriori, za logički pozitivizam ovo pitanje je bilo bespredmetno. Schlick, Carnap i ostali 451

U našem razmatranju već smo opširno govorili o osnovnim idejama logičkog pozitivizma ali ćemo ovdje ponoviti neke osnovne stavove.

433

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti predstavnici Bečkog kruga negiraju uopće postojanje takvog fenomena. Ako je pozitivističko gledište točno onda uopće nema nikakvih specifičnih filozofskih iskaza o stvarnosti; onda su svi sintetički sudovi empirijski, sami sudovi aposteriori. Ujedno treba da bude jasno od kakve je izvanredne važnosti za suvremenu filozofiju pretresanje osnovnog Kantovog pitanja i ono spram tome određuje tipove suvremenog rješenja, kao što je navedeno. Svim dotaknutim shvaćanjima je oprečan stav logičkog pozitivizma. Pitanja koja se tiču saznanja suštine, odnosa između subjekta koji spoznaje i postojećeg objekta itd., postavlja se kao besmislena prividna pitanja. Svi naučni iskazi koji imaju smisla mogu se podijeliti u samo dvije grupe: na analitičke stavove ili tautologije na jednoj strani, i na empirijsko-hipotetičke. U tautološke spadaju svi čisto logičko-matematički iskazi. Oni se tako zovu zbog toga što uvid u njihovo važenje pretpostavlja samo poznavanje pravila za uporabu jezičnih simbola koji se u njima javljaju. Razumjeti ih i saznati kao istine kod njih je jedno te isto. Zato nije potrebna neka posebna evidencija. Tko poznaje pravila za upotrebu riječi “ne” i “ili”, taj zna da tvrdnja »danas pada kiša, ili danas ne pada kiša« u svakom slučaju mora biti istinita; ako on to ne zna, onda tvrdnju uopće nije razumio. Oni su bez izuzetka prazni po sadržaju, mogu se odnositi na svaki “mogući” svijet, otuda ne iskazuje ništa o svijetu. No, svođenje naučnih iskaza na čisto logičko-analitičke stavove s jedne strane i empirijske s druge strane isključuje sadržajnu filozofiju o svijetu. Ako namjerno tražimo suprotnost u suvremenoj filozofiji, onda ćemo teško naći oštriju nego što je to između filozofije egzistencije na jednoj i logičkog pozitivizma na drugoj strani. Ta suprotnost nema sebi ravne u čitavoj filozofskoj tradiciji. Ako su egzistencijalno-filozofsko promatranje ispunjeno sviješću o zagonetnosti neizvjesnosti svijeta, u koji smo ne pitani bačeni, i u kome smo primorani, ne znajući zbog čega i zašto, da zauzmemo ipak jasno gledište, onda na drugoj strani stoji teza Wittgensteina, nema nikakve zagonetke, na sva pitanja koja se mogu postaviti, može se i odgovoriti, jer u principu ako ne može naći nikakav odgovor onda samo to pitanje treba odbaciti kao besmisleno. U tome izražava ne samo radikalni empirizam, već i bezgranično zaoštren racionalizam. Dok, obratno, filozofija egzistencije čini ogroman napor da kroz mišljenje koje ne podleže naučnim kriterijima pomoću mišljenja koje “apelira” i “dešifrira”, izrazi ono što se ne može izraziti. No ovdje moramo dati jednu napomenu koja slikovito daje razliku između filozofije i posebnih znanosti. Filozofi se uvijek slažu oko toga da je iskustvo polazište svakog filozofiranja, pored čega ona ne pretpostavlja neki određeni znanstveni način stjecanja iskustva. Filozofija, štoviše, polazi od pred-znanstvenog svakidašnjeg načina stjecanja iskustva, kojime u svojem spoznavanju i djelovanju oduvijek dokučujemo svijet. M. Heidegger tumači to pred-znanstveno, svakidašnje iskustvo kao bitak–u–svijetu (ljudskog) tubitka. Aristotel opisuje iskustvo (empirija) na sljedeći način: »Naime, iz pamćenja ljudima nastaje iskustvo, jer mnoga pamćenja jedne te 434

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

iste stvari dovode do sposobnosti pojedinog iskustva. I ono se čini gotovo jednako znanosti i umijeću, ali zapravo i znanost i umijeće dolaze ljudima preko iskustva.«452 Filozofija pretpostavlja isključivo iskustveni svijet otkriven u kolokvijalnom jeziku i utoliko se može reći da je filozofija lišena pretpostavki. Tu lišenost pretpostavki valja istaknuti prije svega u sljedećem smislu: filozofija ne može pretpostavljati svoju metodu, nego je metoda filozofije i sama filozofijski problem. Po tome se filozofija razlikuje od pojedinačnih znanosti. Dok nijedna pojedinačna znanost svoj objekt i svoju metodu ne određuje sama, filozofija sama sebi mora odrediti i predmet o metodu. Metoda se, dakle, filozofiji ne može nametnuti izvana, primjerice iz drugih znanosti, već metoda filozofije mora proizići iz samog filozofskog pitanja. U daljnjem dijelu teksta pokušajmo djelomično razmotriti pojedina gledišta. Navedimo neke značajne pretpostavke onog pravca u filozofiji koji se jednim imenom zove fenomenologija.

17.2. Fenomenološki usmjerena gledišta I.M. Bochenki navodi da je riječ “fenomenologija”, kako izgleda, prvi upotrebljavao J.H. Lambert u svom dijelu »Novum Organon« (1764.), i da se kasnije javlja kod Kanta (Metaphysische Anfangsgründe der Naturwissenschaft, 1786.), Hegela, (Phänomenologie des Geistes, 1807.), Renouviera (Fragments de la philosophie de Sir W. Hamilton 1840.), W. Hamiltona (Lecures on Logic 1860.), Amiela (Jurnal intime, 1869.), E. v. Hartmanna (Phänomenologie des sittlichen Bewuatseins, 1879.) i drugih. Kod tih autora značenje ove riječi je veoma rastegljivo, ali ipak ni kod jednog fenomenologija nije shvaćena kao metoda mišljenja. Tek je E. Husserl (1859.–1938.) uveo riječ “fenomenologija” u tom smislu.453 Slijediti povijesne izvore, pojavu i preobražaj fenomenologije, najprije kod samog Husserla, a zatim kod raznih njegovih najutjecajnijih neposrednih i posrednih sljedbenika (kao što su, na primjer, Heidegger i Sartre), znači pratiti određenu tendenciju razvitka suvremene filozofije koja i pored svojih raznovrsnosti, naročito u filozofskim sistemima Maxa Schelera, Nicoleia Hartmanna i Martina Heideggera, ostaje dosljedan opći napor da se filozofija zaštiti od prodora u nju bilo kakve vrste suvremenog materijalizma, pozitivizma i scijentizma i da se uzdigne na željenu visinu apsolutne filozofske istine koju može da pruži jedino fenomenologija kao prava i autonomna metoda filozofske spekulacije. U nastojanju da pokaže suštinski smisao te linije u njenim najznačajnijim fazama, Fritz Heinemann primjećuje da ona prvobitno ide od fenomena – aktu mišljenja (kod Brentana), zatim od fenomena – suštini ili predmetu (kod Hus452 453

Aristotel, Metafizika, ( 980 b – 981 a) I. M. Bochenski, Die zeitgenössischen Denkmethoden, 22-35, München, 1954.

435

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti serla), da bi najzad našla put od pojma suštine – pojmu egzistencije (kod Heideggera), gdje nalazi svoj utok. Na kraju možemo reći da fenomenološko mišljenje uvode dvojica Austrijanaca. Pripremio ga je F. Brentano, a epohalno utemeljenje postavio E. Husserl »Logička istraživanja« (1900./1901.) E. Huseserla predstavlja epohalno djelo suvremene filozofije u kome je utemeljena fenomenološka metoda, jedna od najvažnijih metoda filozofskog istraživanja. Osnovni program fenomenologije jest, uvjetno rečeno: ići ka samim stvarima i analizirati ono što se pojavljuje. Filozofija se treba okrenuti onome što se pojavljuje, što je nedvojbeno dano, ono što je fenomen. Fenomenologija je znanost o fenomenima. Fenomen je ponajprije sve ono što se pojavljuje u iskustvu. Ovo bi moglo dovesti do pogrešnog zaključka da je fenomenologija slična empirizmu, ali to nije točno jer na primjer Husserl prebacuje upravo empirizmu da fenomen ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Naime ono što se u fenomenima pokazuje nije samo osjetilno i pokazuje se da osjetilno ima temelj u ne osjetilnom, ovdje se dade naslutiti jedna platonovska crta. Husserl otkriva fenomen ne osjetilnog (slično kao kod Platona) ponajprije u čistoj formalnosti logike i matematike. Tako, na primjer matematički entiteti pokazuju se doduše u opažanju, ali ne kao nešto što se može opažati. Pokazuje se, dakle, dvosložnost pojava koji su fundamentalne za cijelu filozofiju fenomenologije: S jedne strane sloj empirijski-stvarnog koje postaje zorno u opažanim činima naše osjetilnosti je fundamentalan jer tvori temelj pojava i “nosi” drugi sloj. S druge strane sloj bivstva i bivstevnih stanja stvari se također označuje kao sloj idealnih predmeta odnosno kao ejdetski sloj. On je dostupan duhovnim, ne osjetilnoj spoznaji i zahvaća se bivstvenim zrenjem. 17.2.1. Kritički empirizam – Franz Brentano Brentano je zapravo želio da izgradi novi put za filozofiju, polazeći od gledišta da treba napustiti tradicionalni pojam istine i umjesto njega uvesti pojam evidencije saznanja koji obavezuje da se izvori svih pojmova traže u onome što je izvorno dano, u svijesti, u sadržajima svijesti, u samom aktu mišljenja. Ujedno, on nije htio subjektivizirati i relativizirati saznanje, naprotiv, želio je da pokaže da uvođenje pojma evidencije i vraćanje na pojedinačni doživljaj omogućuje da se nađe novi put za utvrđivanje filozofske istine. Zato su njegovu filozofiju i nazvali “kritički empirizam”, iako je ona daleko od empirizma Millove filozofije. Ma koliko se činilo čudnim on je želio zapravo isto što i Bolcano: da izmiri religiozni duh s napretkom nauke. Analiza akta mišljenja je, po Brentanovom shvaćanju, glavni i najneposredniji cilj filozofije. U daljnjem dijelu analizirajmo, ukratko, koji su njegovi bitni stavovi prema psihičkim fenomenima i saznanju. On je bio protiv tradicionalne asocijativne psihologije. Neka stijena predstavlja po sebi mirujuće postojanje, ona se kao takva ne odnosi ni prema čemu. Naprotiv, neki ne odnosni psihički fenomen, koji bi se u sebi odvijao, ne postoji, 436

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

on je uvijek svijest o nečemu. Takvo isticanje intencionalnosti kao karakteristike svijesti, Brentano je izvršio presudan preokret u shvaćanju sadržaja svijesti, jer za tradicionalnu psihologiju sadržaji svijesti bili su nešto po sebi isto tako ne promjenjivo realno, slijepo, kao i fizičke stvari, i tijek svijesti bio je za nju pojavljivanje, iščezavanje, uzajamno povezivanje i kočenje ti realnih dijelova doživljaja, koje se odvija po određenim prirodnim zakonima, sasvim analogno mehaničkim zbivanjima u vanjskoj prirodi. Za njega samo uz psihičke akte u kojima se nešto priznaje ili odbacuje može doći predikat “istinit” ili “lažan”. Zato se sada kao odlučujuće pitanje postavlja: u čemu se sastoji razlika između ta dva svojstva suđenja. Mislioce je oduvijek najviše zanimalo pitanje što je to istina, a kao što znamo, po Aristotelu istina se javlja uvijek onda kada mi u mislima povezujemo ono što je u stvarnosti povezano a razdvajamo ono što je u stvarnosti razdvojeno (adeqatio intellectus ad rem). Većina apsolutnih teorija o istini, koje su dobro pazile da ne skliznu u relativizam i skepticizam, čvrsto su se držale ove odredbe. Za Brentana je nužno napustiti tu odredbu iz sljedećih razloga: Ima znanosti o kojima se izriču nesumnjive istine, odnosno istiniti sudovi, iako u njima nema posla o predmetima koji postoje kao na primjer u geometriji. Problem nepostojanja, odnosno poricanja u ovoj konstelaciji mora predvidjeti postojanje tog nepostojanja prema kome bi se istina slagala, odnosno postojanje postojanja nepostojanja itd. ad infinitum. Na takve apsurdnosti po njemu kao dosljedno primjenjivanje adekvacije i ako je dosljedno izvođenje zaključaka apsurdno, onda i polazna točka, na osnovu koje se ti zaključci mogu izvesti, mora biti slaba. Postojanje beskonačne regresije, koja je slična prethodnom navođenju, a to je se u slaganju nekog suda sa nečem što stvarno postoji mora postojati sud koji bi se odnosio na to slaganje, pa opet sud o tom prethodnom sudu itd. Ovo u krajnjoj konzekvenci može da se jednostavnije opiše i na taj način, da bi se u jednom jedinom slučaju dokazalo da je sud, već neophodan, utvrđen kao istinit, sud o stanju stvari; moralo bi se dakle pretpostaviti upravo ono zašto tek treba da se pruži dokaz. U ovoj točki naslućujemo rješenje, koje je dao Kant, pitajući se kako je moguće da jedan subjekt može donositi sudove koji su sa jedne strane subjektivni a sa druge strane imaju objektivno i transcendentalno važenje. Zbog toga Brentano obraća pozornost prema ovom rješenju dajući svoje viđenje problematike. Poznato nam je da Kant pronalazi rješenje u takozvanim sintetičkim sudovima a priori, kao što su na primjer aritmetički stavovi (na primjer 7+5=12); stavovi geometrije (»prava je najkraća veza između dvije točke«); najviši principi prirodnih znanosti (na primjer zakon uzročnosti: »ništa ne biva bez uzroka«); kao i sudovi metafizike (na primjer: »postoji beskonačno savršeno biće«). Budući da ovi sudovi ne mogu dobiti raščlanjivanjem pojmova onda se postavlja pitanje odakle nam pravo na izricanje tih sudova, ili rečeno Kantovim riječima, gdje treba tražiti uvijete mogućnosti takvih sudova. Njegovo rješenje nije dano iz iskustva budući da bi ono u tom slučaju bilo induktivno, a kao tako može imati samo vrijednost 437

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vjerojatnosti ali ne i istinitosti. Odatle slijedi da ono mora ležati u subjektu i ta kao posljedica preduvjeta svakog spoznavanja. Opće važenje i nužnost sintetičkih sudova a priori počiva na tome što spoznajni subjekt izgrađuje, konstruira predmete saznanja prema njemu svojstvenim opažanim i misaonim formama (prostor, vrijeme kao i dvanaest kategorija razuma koji ne potječu iz iskustva). Jedno takvo konstruiranje je mogućno samo tamo gdje razum preko osjetila pruža sadržajni materijal. Ovaj »kopernikanski preokret u Kantovoj filozofiji« se sastoji u tome da razum ne zamišlja prirodu prema zakonima koji u njoj vladaju neovisno od mišljenja, već joj sam pripisuje zakone uređenja kroz koje ona za njega tek postaje moguć predmet spoznaje. Brentano ne želi sa tim pokušajem rješenja da ima ikakve veze i on u Kantovoj filozofiji vidi kraj naučne i početak mistične filozofske faze sa proizvoljnim fantazijama. No, ako je za njega neprihvatljivo ovo rješenje kao i čvrsto pridržavanje učenja o adeqatio nemoguć, onda jedino preostaje da se pojam istine razjasni na empirijski način. Mi po njemu nemamo nikakvog razloga da ne pretpostavimo da svi pojmovi ne potječu iz iskustva, a ako je to tako onda pri razjašnjavanju nekog pojma treba pokazati izvore doživljaja iz koga se ti pojmovi crpe. Za Brentana je to osnovni doživljaj koga on naziva evidencija ili doživljaj evidencije. Evidencija se dalje ne može definirati, ona se može samo doživjeti u donošenju neposredno uvidnih pojmova. Ovdje možemo odmah uočiti jedan problem a to je opće važenje evidencije, to jest problem slijepih istinitih sudova. Naime obujam istinitih sudova donesenih uvidom je uži od obujma istinitih sudova. Vrste sudova Što se tiče predmeta sudovi se mogu podijeliti na: sudove opažanja i to sudove unutarnjeg opažanja i vanjskog opažanja, sudove sjećanja, aksiome. Ova podjela je uvjetna ali će nam poslužiti u objašnjenu Brentanova stava. Samo su aksiomi i sudovi unutarnjeg opažanja evidentni, ali su potpuno različitog karaktera. Pridružujući se Leibnizu, koji pravi razliku između racionalnih i činjeničnih istina, Brentano pretpostavlja dva izvora saznanja: apodiktičke istine koje su jasne iz pojmova ili aksioma (on ih naziva sudove a priori) i neposrednih evidencija unutarnjeg opažanja. Što se tiče shvaćanja aksioma treba istaknuti četiri momenta i to na prvom mjestu sintezu filozofskih mišljenja koji su u povijesti dijametralno suprotni u svojim stavovima. Jedna strana, naime empirizam, tvrdi da svi pojmovi potječu iz iskustva i na suprotnoj strani racionalizam, naprotiv, zastupa tezu da mi raspolažemo urođene pojmove i da se jedino tako može razumjeti činjenica što imamo apriorno, od iskustva neovisno znanje o nužnosti. Brentano pokušava naći srednje rješenje jer za njega, po svoj prilici, svi pojmovi potječu iz iskustva, ali iz tih pojmova dobivenih na osnovu iskustva, mogu proistjecati jasni apodiktički sudovi. Tako je na primjer stav: »Nema suda bez predstave« apodiktičan, dok su pojmovi “sud” i “predstava” uzeti iz (unutarnjeg) iskustva. 438

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

Drugi moment se tiče negativnog karaktera tih stavova. U svima njima se naime ne pretpostavlja nikakva egzistencija nečega, već tvrdi da je nešto nemogućno. Opći potvrdni sudovi su otuda zapravo apodiktički odrečni. Ako na primjer kažemo: »Svi trokuti imaju zbir kutova 2R«, tako se onda izriče sud da je nemoguće da neki trokut nema zbir kutova 2R. Je li defacto negdje u stvarnosti postoji neki trokut ili ne, u to se uopće ne ulazi. Treći moment tiče se predmeta tih sudova. Po njemu objekt nije naime aksiom, već onaj koji aksiomatski sudi i budući da “zakoni”, “vječite istine”, nisu ništa realno, temeljem toga nisu ništa. Četvrti moment, najzad, tiče se njegovog mišljenja, da svi aksiomi imaju karakter zakona kontradikcije. U učenju o sudovima Brentano počinje s radom koji je po njegovom mišljenju neodvojiv od svake prave filozofije, naime kritike jezika. Sve pojave se dijele na dvije velike grupe, na klasu fizičkih i na klasu psihičkih fenomena. Stari je spoznajno-teorijski problem kako je moguće da subjekt, koji opaža, saznaje, hoće, može da zna o svojim osobnim psihičkim aktima. Ako pretpostavimo da je za to potreban poseban psihički akt, onda kako bi se ono ustanovilo, na njega mora upraviti jedan treći i tako bi nastala beskonačna progresija. Po njemu greška nastaje zbog toga što se pri određivanju predstava polazi od broja i različitosti objekata i svakom pridodaje poseban predstavni akt, tako na primjer, jedan akt tonu, a jedan akt čuvenju. Za njega se radi samo o jednom psihičkom aktu. Učenje o onome što postoji – Jedinstvenost pojma postojanja Prema Aristotelu pojam “opstojeći” ne treba smatrati kao rodni pojam svega što postoji. Takvog najvišeg roda po njemu uopće nema, već su naprotiv, najviši rodovi kategorije (supstancija, kvaliteta, kvantiteta, relacije itd.). U svima njima se pojam postojanja ne upotrebljava u istom značenju. Aristotela su na tu pretpostavku pobudila naročito dva razloga. Prvo, mišljenje da je ukrštanje rodnih razlika nemogućno, to jest da se jedan isti individuum ne može istodobno podrediti dvjema različitim specijima jednog roda, a što bi se desilo ukoliko bi se “postojeći” smatrao najvišim pojmom. Drugi razlog je učenje o cjelini i dijelovima Aristotel je zastupao mišljenje da dok je god neka cjelina stvarna, dijelovi postoje samo kao mogućnost, međutim čim oni postanu stvarni cjelina se pojavljuje kao čista mogućnost. To bi značilo da se neka supstancija koja misli čim prestane da misli preobražava u nešto drugo. Što nije mogućno. Teškoća se može izbjeći ako se kao stvarno postojeće smatra supstancijom. Brentano to obrazloženje smatra ne vjerodostojnim jer je ukrštanje razlika po njemu i te kako mogućno. Kada sudove već jednom podijelimo na istinite i lažne, a onda na evidentne i nasumice donošene, onda kao mogućnosti kombinacija nastaju evidentno istinitim i nasumice istinitim sudovima. Da se neka cjelina ne može sastojati iz stvarnih dijelova, isto tako nije jasno, već bi naprotiv pod tom shvaćanju ne bi mogao egzistirati bilo kakav kontinuum, jer bi se pojavile ap439

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti surdne kosekvencije da bi se neka velika supstancijalna cjelina promijenila odvajanjem samo jednog malog dijela. Kod problema univerzalija i značenja “postojeći” takva da bi se u njegovom rješenju dalo naslutiti da je nominalist, jer ako treba da imamo predstavu ne samo o nekoj stvari, već i o postojanju te stvari, onda bi ona morala postojati a priori ili se apstrahiranjem dobiti iz opažanja. Prvo nije slučaj, budući da svi naši pojmovi potječu iz iskustva. Drugo isto tako nije mogućno, zato što bi onda postojanje stvari bilo opći pojam stvari, dok ono prema pretpostavci mora da bude nešto drugo. Međutim to nije točno. Po njemu svakako postoje opći pojmovi, ali nastaju na taj način što mi pojedinačne stvari zamišljamo neodređeno (to jest ne potpuno određeno). Iz opažanja ove crvene stvari koja je preda mnom ja stvaram, na primjer, ulazni niz pojmova “crveno”, “obojeno”, “fizičko”, “nešto” i to na taj način što zanemarujem sve više njenih obilježja. Također kod problema kategorija Brentano u principu polazi oda Aristotela ali sa tom razlikom da je supstancija prva i centralna kategorija, dok druge kategorije predstavljaju samo akcedencijalne kategorije. Pored toga nam se i u vanjskom opažanju pojavljuje ono što je univerzalno i time osporava Kantovu tvrdnju da razum misli ono što je opće, a osjetilnost naprotiv opaža ono što je pojedinačno jer osjetilima mi u principu shvaćamo ono što je opće. Ovdje se sada obrće odnos između pojma supstancije i njenih akcedencija, jer su ove druge nosioci pravog pojma, dok “supstancija” ima samo sistematičnu funkciju (tj. ona je jezični simboli bez svog posebnog značenja). Kod njegove filozofije ključni pojam evidencije predstavlja osnovni problem jer postoje samo dvije alternative: ili da se evidencija definira pomoću pojma istine, ili da se ona postavi kao nešto konačno što se ne može definirati i tako nezaštićeno prepusti relativizmu. Iz doživljajnog karaktera evidencije N. Hartmann razvio je svoju aporiju evidencije, koja ga je dovela do shvaćanja da nedostaje apsolutni kriteriji istine. 17.2.2. Metodska fenomenologija – Edmund Husserl Posebno mjesto u njegovoj filozofiji zauzima Bolcano, a svakako nije beznačajno što su obojica bili matematičari. Kod Bolcana je Husserl mogao da nađe, prije svega, misao da filozofija može da bude postavljena na čvrste temelje samo ako je u stanju da nađe pouzdana ishodišta. Husserl zapravo vratio na sam kraj 18. i početak 19. stoljeća, na jedno filozofsko stremljenje koje ide usporedo s njemačkim klasičnim idealizmom, ali protiv njega i koje se kasnije preko Brentana sliva u Husserlovu filozofiju. Razliku između suda i “stava po sebi” video je u tome što je sud individualan i subjektivan, pa prema tome i relativan, a “stavovima po sebi” pripisivao je opći karakter i značaj. Po njegovom shvaćanju, ovim putem se može doći do apsolutnog istinitog saznanja i upoznati struktura znanja, smisao i istina. Zadatak logike, po njemu, nije ništa drugo nego da se struktura, značaj i smisao znanja objasne iz njih samih. U ovom 440

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

duhu smatrao je da istinit onaj iskaz koji govori što jest, dakle, iskaz koji ima realni predmet, iako sama istina nema realnosti. Nije beznačajno što je Husserl počeo da se bavi filozofijom kao matematičar. Njega je zapravo matematika prisilila da se počne baviti problemima logike, a zatim problemima filozofije uopće. Zato je on načelno razmišljao da bi jedna nova filozofska metoda morala razlikovati, ne samo od psihološke i empirijske metode, već i od tradicionalnih filozofskih metoda, kao što je, na primjer, transcendentalna metoda Kanta i novokantovaca. Po njegovoj zamisli trebalo je izgraditi metodu koja zaštićuje filozofiju i otvara joj sasvim nove izglede u budućem razvitku. Tridesetih godina prošlog stoljeća Husserl je napisao knjigu o krizi europskih znanosti454 s pozornošću na njihov značaj za ljudski život. Prema njemu kriza europskih znanosti izazvana je dolaskom pozitivizma i odbacivanjem metafizike koja je, baveći se pitanjima uma, objedinjavala sve znanosti i tematizirala cjelinu kao i smisao ljudskog života. Za Husserla, već novovjekovnim napuštanjem antičkog ideala čiste teorije, kakav susrećemo recimo kod Platona, i stvaranjem znanosti usmjerene na neposrednu korist, moderna znanost zapravo prestaje da bude praktička u istinskom smislu. Antimetafizička pobuna pretvara se tako u antifilozofiju, zbog čega se znanost ne bavi pitanjem smisla i prikladno tome gubi značaj za život. Husserl vjeruje da ni jedna pozitivna (pa onda ni prirodna) znanost niti može, niti treba da se bavi pitanjem cjeline i smisla. Zbog toga on pledira za novu znanost kao čistu teoriju u liku filozofije, odnosno fenomenologije čije je utemeljitelj. Bez obzira što se možemo sporiti s Husserlovim prijedlogom lika nove znanosti i njenih vlastitih mogućnosti da opravda željena očekivanja,455 on je svakako zaslužan za ukazivanje na povezanost krize znanosti s krizom humanizma u našem vremenu. Husserlova zamisao o spašavanju filozofije bila je svakako inspirirana saznanjem da se filozofija i kultura evropskog građanskog društva uopće više ne mogu razvijati na tradicionalnim temeljima i u tradicionalnim granicama. Plima znanstvenog duha ozbiljno je ugrozila tradicionalni idealizam i tradicionalnu građansku filozofiju uopće naročito kad je filozofija marksizma otkrila nove perspektive društvenog i misaonog razvoja koji je bio suprotan čitavoj egzistenciji građanskog društva. Zato se u čitavoj drugoj polovini 19. stoljeća osjećala težnja građanske filozofije da se suprotstavi ne samo Marxovom materijalizmu već i svakom obliku pozitivizma, empirizma i naturalizma. Fenomen je polazna točka nove metode i zato je nju Husserl nazvao fenomenologijom. Dajući izrazu “fenomen” smisao svega što je izvorno i što se ne da dalje svoditi, Husserl je želio da pokaže da suštinu ne treba tražiti izvan pojave, već u samoj pojavi, naravno, polazeći uvijek od akta mišljenja u kome se jedino, po Husserlovom shvaćanju, ostvaruje to jedinstvo. On je smatrao da tradicionalni 454

455

Husserl E., Die Krisis der europäischen Wissenschaften und die transzendentale Phänomenologie, in: Husserliana, Bd. VI, 1962. O teškoćama u Husserlovom gledištu vidjeti Habermas, J., Tehnika i znanost kao „ideologija“, Školska knjiga, Zagreb, 1986. (posebno istoimeni članak u knjizi)

441

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti instrumenti logike ne daju nikakve mogućnosti da se to postigne, već da se treba iz oblasti pojmova i sudova vratiti u jednu prethodnu oblast, koju je tradicionalna logika, više ili manje, potpuno prepustila psihologiji, a u kojoj se upravo i javljaju “čisti” doživljaji ili “doživljaji kao takvi”. Ali takav postupak nije moguć u okviru logičke racionalnosti. Samo intuicija može u doživljajima otkriti beskrajno prepletanje zamišljenih “čistih” elemenata sadržaja svijesti, pa se zbog toga s dovoljno razloga fenomenološki pravac u filozofiji može smatrati i filozofskim intuicionizmom.456 Ovu vjeru dijelili su dalje s Husserlom i njegovim sljedbenicima razni znanstvenici i književnici koji su pokušavali proširiti fenomenologiju na razne oblasti saznanja. Na kraju ne ostaje ništa drugo nego “čista” intencionalna svijest i “čisto Ja” kao “fenomenološki ostatak”. Husserl smatrao da je “transcendentalna fenomenologija” može biti “opća apsolutno najviša znanost”, dakle, nešto kao apsolutna znanost ili kao “prva filozofija”. Tako Husserl zapravo prvobitni logičko-epistemološki karakter fenomenologije pretvorio u ontološki: zamišljena kao opća filozofska metodologija, fenomenologija se tijekom Husserlove misaone spekulacije od tri decenije postepeno pretvarala u svojevrsnu univerzalnu ontologiju suština, među kojima se samo “čista svijest” i “čisto Ja” javljaju u realnoj egzistenciji. Tako su kod njega ljubav, mržnja, dopadanje, odbojnost i drugi elementi emocionalnog života dobili zapravo isto mjesto kakvo je Kant dao “čistim” formama saznanja. Akti ljubavi, mržnje itd. postali su “čisti” akti, kao što kod Husserla postoje “čiste” suštine. Husserl je bio Brentanov učenik i od njega je preuzeo misao o filozofiji kao egzaktnoj znanosti. Naime, njegovo istraživanje razlikovat će se u četiri točke, prvo, on pokušava da savladava psihologizam koji postoji kod Brentana, drugo, smatra da može pokazati kako stvarno postoje opći pojmovi, za koje je njegov prethodnik pretpostavio kao jezične fikcije, treće, prihvaća se zadatka da često neobrađene i dvosmislene rezultate svog učitelja u analizi akta dovede do savršenijeg oblika i četvrto, pokušaj da filozofiji odredi novu metodu kao polazište za istraživanje. U daljnjem dijelu teksta pokušajmo ukratko prikazati njegovu kritiku psihologizma apsolutnost istine. Polazna točka za borbu protiv psihologizma dobiva isticanjem ideje o čistoj logici kao čistoj teorijskoj disciplini. Pravac, koji Husserl označava kao psihologizam tvrdi da je logika znanost o vještini pravilnog mišljenja, da su logički zakoni realni zakoni našeg mišljenja, dobiveni empirijskom psihološkom analizom i da je istina što odgovara ovim zakonima Husserl pobija psihologizam na tri načina, prvo tako što ukazuje na apsurdnost posljedica koji iz njega proizlaze, drugo što pokazuje svođenje tog učenja na radikalnu skepsu i treće što razotkriva njegove psihologističke predrasude. Empirističke posljedice psihologizma. Psihologija je činjenična znanost i zakoni koje takva znanost postavlja mogu predstavljati iskaze samo o približnim 456

Georges Gurvitch, Les tendances actuelles de la philosophie allemande,15, Paris, 1949.

442

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

pravilnostima, ali nikada ne mogu pretendirati na nepogrešivost. Međutim logički principi, zakoni zaključivanja, itd. imaju svoju apsolutnu egzaktnost kakva se empirijskim putem nikada ne može postići. Najzad bi logički zakoni, ako bi proizlazili iz psiholoških činjenica, morali biti zakoni za ono što je psihičko i morali bi obuhvatiti egzistenciju psihičkog, što međutim nije slučaj, budući da se niti jedan logički zakon na činjenice duševnog života kao što su doživljaji predstava, sudova itd. Psihologizam kao skeptički relativizam. Posebna forma skepticizma je relativizam, po mišljenju Husserla, a psihologizam je posebna forma specifičnog relativizma ili antropologizma, jer se on sa svojim ukazivanjem na prirodno-zakoniti karakter logičkih zakona drži principijelne mogućnosti nekog drugačijeg mišljenja sa nekim drugim zakonima. Ovo se dakako čini apsurdnim za sve ideje koje pretpostavljaju postojanje apsolutne istine. Na drugoj strani relativizam dovodi do zaključka da istina ne bi ni postojala bez ljudskog mišljenja što opet vodi u pogrešni skepticizam itd. Odavde Husserl izvodi zaključak da je saznanje zbog specifične ljudske svojstvenosti mišljenja bez ikakvog smisla. Psiholigizam je tu misao, koja se tek pored sagledavanja njenih posljedica pokazuje kao očigledno apsurdan, potpuno ili djelomično prihvatio kao jedan od svojih pretpostavki. Zbog toga se on i sam razotkriva kao očigledno besmisleno učenje. Psihologističke predrasude. Dalje predrasude sastoje se u pozivanju na to da u logici uvijek i svuda imamo posla sa predstavama, sudovima, zaključcima i tome slično, koji su bez ikakve sumnje sve psihički fenomeni. Da ta misao ne može biti točna već pokazuje analogija između logike i matematike. I brojevi, proizvodi matematičke operacije pretpostavljaju određene psihičke djelatnosti, ali nitko ne bi matematiku podredio psihologiji. Osim toga u svakom znanstvenom saznanju treba praviti razliku između psihičkih doživljaja, povezanost saznatih stvari i logičke povezanosti koja tek nekoj znanosti daje karakter cjeline povezanosti zasnivanja istinitih stavova. Na kraju ovog kratkog razmatranja o Husserlu, osvrnimo se na jedno fundamentalno pitanje, tj. problem onoga što je “opće”. Izvršimo izvjesnu klasifikaciju različitih gledišta, gdje će biti određeno i njegovo mjesto. Svrsishodno je da u razmatranju Husserlovog stava prema problemu općeg pojma sastavimo shemu raznih mogućnosti odgovora na ovu problematiku. Realizam univerzalija (pretpostavljanje objektivnog općeg postojanja pored pojedinačnih stvari, neovisno od subjektivnog pojmovnog mišljenja) i pojedine varijacije: Universalia ante res: Pored realnog prostorno-vremenskog svijeta postoji kao druga sfera postojanja – sfera idealnog postojanja (Platon, N. Hartmann) Universalia in rebus: Ideje doduše postoje, ali njihov način postojanja nije neovisan od onoga što nije realno, već su one naprotiv isprepletene u konkretno-realnim činjenicama i zbivanjima i dolaze u njima do izražaja (Aristotel, M. Scheler)

443

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Konceptualizam (tvrdnja da postoje opći pojmovi bez korelata u stvarnosti koji bi odgovarali tom postojanju, otuda u “universalia in mente”) a) Opće misaone stvari: U realnom svijetu postoje samo pojedinačne stvari. Ali mi ne raspolažemo samo osobnim imenicama koje se odnose samo na ono pojedinačno već i zajedničke imenice. Sa ovim zajedničkim imenicama pozivamo se na predmete iste klase sa istim obilježjima. Za to je potrebno apstrahiranje, tj. izdvajanje pojedinačnih obilježja iz kompleksa u kome se one prvobitno javljaju u njihovo vezivanje za riječ kao njihovo opće značenje. (J. Locke) b) Apstraktni pojmovi: Mi smo u stanju da pored onoga što je pojedinačno zamišljamo i ono što je opće, ali se to zamišljanje općeg ne može svesti na apstrahiranje pojedinačnih obilježja, kao što je to mislio Locke već znači principijelno nov način duhovne nastrojenosti gledanja. (Husserl) Pozicija između konceptualizma i nominalizma. Mi, istina obrazujemo opće pojmove, ali oni nastaju jedino na taj način što pojedinačne konkretne stvari zamišljamo više ili manje neodređeno; na najvišem vrhu pojmovne piramide stoji onda pojam »postojeći« ili »stvar«. Imenice koje se pak odnose na nešto apstraktno nisu nikakvi pojmovi kako je Husserl pretpostavljao, već jezične fikcije. (Brentano) Nominalizam (ne postoje nikakvi opći pojmovi, već samo opće upotrebljavane govorne oznake koje tobože predočavaju postojanje općih pojmova, dok mi zapravo raspolažemo samo pojedinačnim predstavama.) a) Opće značenje kao rezultat pažnje: Pomoću pažnje izdvajamo iz nekog opažanog predmeta jednu osobinu (na primjer “crveno”) i povezujemo ga sa nekim govornim oznakama. Uslijed takve stvorene asocijacije istu oznaku upotrebljavamo svugdje gdje se javlja isto obilježje predmeta i takvoj riječi dajemo opće značenje. (J. S. Mill) b) Općenitost kao reprezentativna funkcija pojedinačne predstave: Jedna pojedinačna predstava može se pojaviti kao predstavnik svih drugih pojedinačnih predstava iste vrste. Općenitost zbog toga ne leži u nekom posebnom pojmu, već u odnosu pojedinačnog prema zbiru istovrsnih pojedinosti. (G. Berkeley) Općenitost kao krug nečega sličnog: Kod jedne pojedinačne stvari ne postoji zapravo nikakve oznake (boja, oblik, itd.) već se pored predstave neke određene stvari u svijesti javljaju druge slične stvari, predstavljena stvar svrstava se u određene krugove onoga što je slično i u stvari postoje samo ti krugovi. Uslijed svrstavanja neke pojedinačne predstave u takve krugove sličnih predstava, ona može važiti kao opća predstavnica. (D. Hume) U svom radu Husserl je određenim argumentima pokušao pokazati da su sva navedena promatranja, dakako izuzev prvog, pogrešna i pretpostavio da opći pojmovi moraju postojati a da bi se mogla razjasniti suština općih značenja i njihova funkcija u granicama sveukupnosti intencionalnih doživljaja, potrebno je, izvršiti iscrpnu analizu svijesti – zadatak koji je on u više navrata pokušao riješiti. Husserlova istraživanja su za čitavu filozofiju kasnijeg vremena služila kao osnove. Za one koji su se u principu priključili njegovim mislima i fenomenološku metodu primjenjivali u svojim istraživanjima, otvorili su beskrajno široko polje 444

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

rada. U spoznajno-teorijskom pogledu Husserl je unio mnogo jasnosti i uzdigao istraživanje na višu pojmovnu razinu. Pobijanje psihologizma i relativizma može se označiti kao uspjelo; ono i u novijoj filozofiji predstavlja klasični uzor. Na kraju ovog kratkog dijela navedimo taksativno još neka značajna gledišta. Koliko je Scheler odlučan u svom nastojanju da u filozofiji uzdigne emocionalnost na visinu racionalnosti i da pokaže kako fenomenološka deskripcija omogućuje da se otkrije intencionalnost i apriornost emocija, najbolje se vidi po tome što je odlučno kritizirati cjelokupnu modernu filozofiju zbog njenog zanemarivanja emocionalnosti. Scheler se vratio uzorima koje su mu dali Augustin i Pascal, trudeći se da dokaže da se pomoću fenomenoloških analiza emocionalnost može uzdići na jednaku visinu kao i racionalnost, i da se može razviti “logika srca” jednako kao što je tijekom povijesti filozofije razvijena “logika razuma”. Smatrao je, štoviše, da se na temelju fenomenološke analize emocionalnih doživljaja može obogatiti filozofija zasnivanjem etike kao apsolutne znanosti, ili kao apriorne, emocionalne ontologije vrijednosti. Ako je Husserl nagovijestio novu metodu filozofskog istraživanja, onda je M. Scheler prvi proveo u djelo. Ono što bi se moglo zamjeriti M. Scheleru jest uvođenje bioloških, psiholoških i socioloških znanja u područje čiste filozofije čime se ponovo briše granica između apriorizma i empirizma, koju je Husserl oštro povukao. Sa Heideggerom je, dakle, izvedeno do kraja nastojanje koje je kod Husserla bilo tek nagovješteno – da se utvrde elementi u kojima postoji jedinstvo egzistencije i da se fenomenološko ispitivanje, koje započinje analizom doživljaja, razvije do poznavanja suštine koja znači egzistenciju. Ali jednako kao što se Husserl suprotstavljao svakoj tendenciji prodora biologizma, psihologizma i empirizma u sferu “čiste logike”, tako se i Heidegger suprotstavljao svakom pokušaju svođenja čovjeka na psihološke, biološke i antropološke determinante. On se zapravo protivio svakoj tendenciji promatranja čovjeka kao empirijske činjenice i svakom ignoriranju filozofskog objašnjenja čovjeka. Na isti način suprotstavljao se i teološkom shvaćanju čovjeka i ljudske sudbine. Pravi smisao Heideggerova zasnivanja filozofije egzistencije može se shvatiti i objasniti tek kad se shvati što stvarno znače osnovni pojmovi i termini “njegove fundamentalne” ontologije, dakle, kad se shvati i objasni što je za Heideggera bivstvovanje (Sein), bivstvujuće (Seindes), bitisanje ili tubivstvovanje (Dasein). Traženje istine isto je, u tom smislu, što i težnja za “povratkom u zavičaj”. Zapadni čovjek živi u iluziji da mu napredak znanosti i tehnike omogućava sigurnost u svijetu koji ga okružuje, ali Heidegger upravo u toj sigurnosti vidi pravu osnovicu otuđenosti. Svojim napretkom znanost samo stvara iluziju sigurnosti. Vjerovanje u znanost i tehniku je za Heideggera, samo znak otuđenosti i bespomoćnosti, znak zaborava bivstvovanja, kojim se prikriva stalno prisustvo bivstvujućeg. Povijest filozofije nije, za njega ništa drugo nego neprekidna težnja za povratkom izvoru “zavičaju”. 445

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kao što je Husserlovo učenje predstavljalo filozofsko-povijesnu prekretnicu s obzirom na metodu, tako je Heideggerova filozofija znači prekretnicu u stvarnom pogledu. Prilikom razmatranja Heideggerove filozofije treba istaknuti sljedeća gledišta: Ona je prije svega filozofija egzistencije i egzistencijalna ontologija. Upravo na tom centralnom pojmu moraju se odvojiti različiti stavovi. To nije pojam “egzistencije” kod Schelera, koji izražava nešto bogato, sadržajno ispunjeno, ili kao u nekom sveobuhvatnom duhu svijeta kao kod Hegela, već je to za Heideggera bezgranična usamljenost i smjernost čovjeka u jedino povlačenje u najunutarnji stožer vlastitog bića: egzistenciju. Ako ono što je principijelno novo, treba da bude predmetom ispitivanja, onda ono zahtijeva i posebnu metodu. Za njega je to fenomenologija, ali koja sukladno novom zadatku mora pretrpjeti promijene iz osnova. »Suština neposrednog postojanja leži u njegovoj egzistenciji«, prilikom čega pod neposrednim postojanjem on podrazumijeva čovjeka. Uslijed činjenice da se biću čovjeka ne može prići s pozicije klasične ontologije i njezine pojmovne sheme, on pojam bića dovodi u pitanje. A tu upravo počinje čitavo Heideggerovo postavljanje problema kao takvog. Osnovno pitanje jest je li mi razumijemo na što mislimo kada upotrebljavamo pojam “postojeće”. Činjenično, mi pod tim uvijek nešto razumijemo kada izričemo tvrdnje kao: »vrijeme je lijepo«, »ja sam bolestan« itd. Ali kad hoćemo doći do pojmovnog izražaja, ne zavodi li nas onda izvjesna i u našem biću uvriježena tendencija za pogrešnim tumačenjem? Izgleda da to potvrđuje primjer čovjeka i zbog toga on dolazi do rezultata da mi tako nešto kao što je “biće” doduše uvijek razumijemo, ali nekog pravog pojma bića nemamo. Iz toga za Heideggera nastaje zadatak koji je još obimniji i osnovniji nego što je to imao Husserl sa svojom materijalnom ontologijom koja je bila stavljena ispred posebnih znanosti da bi istakla bit određenog regiona ili kao što je to imala formalna ontologija da otkrije ono što važi za sve oblasti postojanja – dotle je po Heideggeru potreban još jedan treći skok unaprijed, tj. isticanje pitanja o »smislu postojanja« i to ne u onom uobičajenom smislu nego upitanost, jesmo li prilikom razumijevanju “bića” permanentno žrtve pogrešnog tumačenja. Dakle, pri analizi treba početi tamo gdje se upravo guši pravo razumijevanje bića: u svakodnevnom ljudskom neposrednom postojanju. Tako se, dakle, problematika bića kao takva stavlja u »hic et nunc«. Najviše uopće moguće pitanje, koje se postavlja čovjeku i koji se po općenitosti više ne može nadmašiti, svodi se direktno na ono što je najneposrednije i najkonkretnije. Osnovno pitanje je: »vodi li iz konačnosti neki put u biće?« Postupak pored analize svakidašnjeg ljudskog neposrednog postojanja ima povijesnu vezu sa idejom Bergsonovog »homo faber«. Mada je Heidegger sistematičan mislilac ipak nije mislilac sustava, i u njegovom filozofiranju se čak ispunjava onaj zakon da je konačna egzistencija u stanju 446

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

da dosegne samo ono što je fragmentarno, da uvijek ostaje u putu i da nikada ne stiže do kraja. Temeljem toga, svako razumijevanje ima strukturu vrćenja u krug. I svako pitanje je moguće samo ako se ono o čemu se pita na neki način već razumije; inače pitanja uopće ne bi bila moguća. Ovo važi isto tako i za osnovna pitanja fundamentalne ontologije: smisao bića može se postaviti kao problem samo zato što raspolažemo izvjesnim ne tematskim razumijevanjem bića, iako ono pojmovno nije postalo jasno. Mnogi koji se protive ideji da bi filozofija bila znanost, pozivaju se na Heideggera. Ipak, čini se da takav stav nije sasvim u skladu s Heideggerovim mišljenjem. Sljedeći navodi i rekapitulacije (koje smo podijelili u dvije točke) barem u jednom bitnome smislu prije govore suprotno. 1. Za Heideggera, uz suvremenu znanost nema druge filozofije osim »epigonskih renesansa i njihovih inačica« (»razvijanje novih filozofija dosadašnjeg stila«). Heidegger upravo u suvremenim znanostima vidi »legitimno dovršenje (Vollendung) filozofije«, krajnju mogućnost filozofije (jer mu »dovršenje« znači »sabiranje u krajnje mogućnosti«). »Izgradnja znanosti u vidokrugu koji je filozofija otvorila«, »odlučna je crta« same filozofije. Heidegger, što više, upozorava da dovršenje filozofije u znanostima (»izgleda kao puko rastvaranje (Auflösung) filozofije ali je uistinu njezino dovršenje«.457 2. Nadalje, znanosti prema Heideggeru preuzimaju zadaću filozofije »prikazati ontologije pojedinih regija jesućega (priroda, povijest, pravo, umjetnost)« (što je filozofija samo »mjestimice« i to »nedovoljno pokušala«) i pri tome »još uvijek govore o bitku jesućega« – »samo one to ne kažu«, nego niječu svoje »podrijetlo iz filozofije«, smatra Heidegger, a kategorijama poriču njihov »ontologijski smisao«. Znanosti se, prema Heideggeru tehniziraju (njihovo je tumačenje »tehničko«), a »kategorijama« priznaju samo »kibernetičku funkciju«.458 U prvoj navedenoj točki jasno je da za Heideggera danas u bitnome smislu nema filozofije izvan znanosti, te da su znanosti samo zapravo jedna, i to krajnja, mogućnost filozofije. U drugoj je točki vidljivo da za Heideggera suvremene znanosti i tematski u bitnome nasljeđuju filozofiju – no one to niječu i suprotstavljaju se tome svojim tehniziranim postupkom. 17.2.3. Kritički realizam – Nicolai Hartmann Sa filozofijom N. Hartmanna ponovo stupamo u svijet trezvenog objektivnostvarnog istraživanja koja teži da prekorači čovjekovo Sebe i shvati kozmos bića. Ono do čega je njegova filozofija opredijeljena jeste da otkrije zakone strukture realnog svijeta – i to onoga koji jest. Po njemu je u dosadašnjoj filozofiji je bilo 457

458

Usporedi sa Heidegger, M., „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“ In Zur Sache des Denkens. Niemeyer, Tübingen, 1969., pp. 61-80. Ibid, str. 64.-65.

447

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mnogo pogrešaka koje se mogu svrstati u sljedeće dvije skupine; ili priznanje apsolutnog saznanja bića ili prihvatiti totalnu neshvatljivost “stvari po sebi”. Neka srednja mogućnost, naime parcijalna pojmovna shvatljivost toga postojećeg uz istovremene iracionalnosti beskonačnog ostatka, providan je. Druga greška sastojala se u prenošenju kategorija (principa) jedne oblasti u neku od nje različite oblasti, koje je proisteklo iz monističke potrebe jedinstva, tako, na primjer primjena mehaničkih principa na ono što je organsko, organskih odnosa na život zajednice itd. Takva »kategorijalna prekoračenja« granica, kako ih Hartmann naziva, treba savladati strogom kritičkom analizom Metafizika spoznaje Hartmann u početku polazi od neokantizma, ali u kasnijim razmatranjima se odvaja od njihovih stavova. Njegovo suodređenje fenomenologije sastoji se u tome ta podloga istraživanja bude što veći skup fenomena, a ne na primjer jedan evidentni stav kao što je to slučaj kod Descartesa. Polazni fenomen je fenomen shvaćanja: u svakom saznanju subjektu koji saznaje stoji objekt koji se saznaje. Ovdje se već nazire rješenje problema kod Hartmanna: budući da je subjekt taj koji pripada istom svijetu kome pripada i objekt između njih, dakle, mogu postojati raznovrsni odnosi bića, te je moguće saznanje koje je transcendentno svijesti. Isti svijet, ili općenitije ista sfera bića, obuhvata i subjekt i objekt. Za njega postoje četiri točke u kojima se pojavljuje moment bića u analizi fenomena: kod subjekta, kod objekta, u njihovom odnosu bića i u iracionalnim svojstvima na koje se svuda može naići. (Ova iracionalnost za njega ima ključnu točku i direktno je usmjerena protiv Kantovog stava o konstrukciji objekta od strane onoga koji spoznaje, jer ako bi se saznanje sastojalo u stvaranju, onda bi predmet mora biti potpuno racionalno shvatljiv. Dakle, dimenzija iracionalnosti omogućava jamstvo da se predmet ne zamišlja samo kao da prelazi svoju objektivnost, već i da je činjenični prelazi i da postoji neovisno od čina spoznavanja.) Daljnji problem koji Hartmann pokušava riješiti jest pitanje o kriteriju istinitosti: ako ona leži u svijesti, onda se ona ne može poklapati sa nekim predmetom koji je transcendentira; ako naprotiv, leži izvan svijesti, onda je za njegovo shvaćanje potreban poseban kriteriji itd. in infinitum. Aporija postavljanja problema glasi: kako je moguće znanje o neznanju, objekcija onoga što je transobjektivno? Uz nju dolazi problem daljnjeg odmicanja saznanja: kako može iz znanja o neznanju nastaviti pozitivno znanje o stvari? Za njega su teškoća rješenja sljedeća: mogućnost objektivnog saznanja bića može se zasnivati samo na tome što se principi postojećeg predmeta bar djelomično ponavljaju u saznanju. Princip uzročnosti, na primjer, koji vlada u nižim slojevima realnog svijeta – jer u višim slojevima, po njemu, važe neki drugi zakoni determinacije – ponavljaju se (imanentnim) sadržajima saznanja u kojima se zamišljaju ti realni procesi. Nastaje, dakle, sljedeća opća slika: saznanje je moguće zbog toga što su i onaj koji saznaje i ono što se saznaje nešto postojeće i kao takvi su jedno i drugo 448

Jedan drugačiji pristup filozofiji i znanosti – fenomenologija

članovi istog svijeta, zbog čega se subjekt može određivati spram objekta; dalje, zbog toga što se u sadržajima mišljenja ponavljaju oni zakoni koji vladaju i u realnom takvom svijetu. Ali time se ne ukida transcendentnost saznanog predmeta u odnosu na svijest, ona ostaje i u slučaju najtočnijeg saznanja. Zbog toga ne postoji apsolutni kriteriji istine, jer evidencija se tiče samo sadržaja svijesti. Naprotiv, različiti sadržaji svijesti, koji se odnose na jedno te isto postojeće, ali uvijek na drugačiji način, mogu svojim uzajamnim odnosom poklapanja i ne poklapanja činiti relativni kriterij istine, koji kao isključivo relativan apsolutno ne isključuje zabludu. U tom međusobnom odnosu sadržaja svijesti koji potječe iz različitih instancija saznanja treba gledati motiv koji goni na istraživanje, a ujedno i osnovu postavljanja problema i daljnjeg odmicanja znanja. Na kraju možemo dati jednu zanimljivu usporedbu, kako Hartmann istu misao koja se nalazi i kod Brentana, koristi na skoro suprotan način. Nemogućnost provjeravanja slaganja “mišljenja i stvarnosti” bila je za Brentana povod da napusti uobičajeni pojam istine i dođe do svog vlastitog u doživljaju evidencije, dok za Hartmanna, naprotiv, pridržava pojam istine fenomenalno date svijesti i dospijeva do odbijanja evidencije kao kriterija istine. I jedno i drugo učenje vode do određenih implikacija. Brentanova teorija saznanja izlazi na relativizam ili vraćanje u krug (budući da se evidencija može definirati samo uvođenjem pojma istine), a Hartmannovo shvaćanje vodi ukidanju pojma saznanja.

449

18. DODATAK 18.1. Osnovni elementi – Metodologije znanosti Dat ćemo neke osnovne naznake metodologije znanosti koji će djelomično poslužiti za razumijevanje naših razmatranja.459 Krenimo sa temeljnim pojmovima. 1. Znanost Znanost je poznavanje pravilnosti u prirodi, a pored toga je djelomično predmet skeptične suzdržanosti. Znanstvena objašnjenja temelje se na racionalnim objašnjenjima. Znanstveno znanje o svijetu je djelomično i napredak znanosti ovisi o ljudskoj sposobnosti da prirodne fenomene načini pažljivim. Govor o znanosti ne odnosi se na skup znanja nego više na skup postupaka. Ovako postavljena stvar dovodi kod nekih autora, a posebice u našem jezičnom području, na distinkciju između znanosti i nauke. Nauka (doktrina) smatra da posjeduje skup više ili manje konačnih istina, pa se središte njenih aktivnosti odnosi na njihovu sistematizaciju i prenošenje. Znanost, s druge strane, polazi od pretpostavke da nudi najbolje rješenje samo za dano vrijeme, te da je nastanak novih i kvalitativnih spoznaja neupitan. Središte njenih aktivnosti je na metodi- postupak sigurnog dolaženja do novih spoznaja, a kao posljedica tog gledišta, neizbježan dio je pozitivni skepticizam – posjedovanje povratne sprege, gdje rezultati mogu promijeniti dosadašnje objašnjenje. Dakako razlika, pa i definicija znanosti i nauke moramo shvatiti ovdje uvjetno, jer takvi fundamentalni pojmovi sami po sebi nisu određeni, a u različitim pristupima i kod različitih autora mogu imati različite sadržaje. Zapravo to je bilo u implicitnom ili eksplicitnom obliku problematika i same filozofije znanosti. Tako da se i u našem govornom području često nauka i znanost pojavljuju kao sinonim ili pak da se nauka odnosi više na termičke znanosti, a same znanosti na ono što zovemo fundamentalnim prirodnim znanostima. Možda, u našem jeziku distinkciju, ako je želimo tražiti, možemo pronaći u samoj etimologiji riječi znanost odnosno nauka. Dok bi se prva odnosila na nekakvo znanje i spoznavanje nečega, druga riječ bi odgovarala naukovanju, učenju i podučavanju o nečemu. No, u svakom slučaju ova jezična analizi nema neko posebno značenje jer je više pitanje hrvatskog jezika nego same problematike znanosti. Teorija je skup logički međusobno povezanih iskaza i implikacija koje slijede iz njih, a koje se opet koriste za objašnjavanje nekog skupa pojava. U svakoj teoriji je sadržana teorijska perspektiva, tj. skup pretpostavki i metoda koje se rijetko propituju. 459

Definicije pojmova su uzete uglavnom iz glosarija Britannica CD 07

450

DODATAK

Znanost i znanstvenici možda se toliko ne bave propitivanjem ove teorijske perspektive jer su više usredotočeni na istraživanje. Naime, naša analiza pokazuje da se ovi problemi, kojima se uobičajeno znanstvenici ne bave, za filozofiju znanosti bit će od fundamentalne važnosti. Ovim problemima se uglavnom pristupa na tri načina: 1. logički – koji se bavi konzistencijom skupa vjerovanja koja predstavlja teorija, i nalazi se u samoj srži znanstvenih problema. 2. psihološki – kojega zanima kakvi psihološki procesi leže u temelju otkrića i njegovog smještanja u postojeći okvir, odnosno stvaranje novog, 3. sociološki – koji promatra znanstvenu zajednicu kao svojevrsnu instituciju, i istražuje kako njena djelatnost olakšava ili otežava tu promjenu. Hipoteza je iskaz koji predviđa odnos između varijabli. To je iskaz materijalne implikacije – »ako-onda«. Iskaz se temelji na nekoj teorijskoj perspektivi o tome kako stvari djeluju. Tradicionalna anglosaksonska podjela znanja je sljedeća. Grane znanja • • •

• •

Logika Matematika Znanosti (Povijest i filozofija znanosti, Fizikalne znanosti, Geološke znanosti, Biološke znanosti, Medicina i pridružene discipline, Društvene znanosti i psihologija i lingvistika, Tehnološke znanosti.) Povijest i društvene znanosti Filozofija

1.1. Znanstvena djelatnost Tijek znanstvene djelatnosti, bez obzira kojem se segmentu daje prednost u početnoj fazi, sastoji se uglavnom od sljedećih dijelova: predmet ispitivanja, teorijska konstrukcija, hipoteza-testiranje, izbor i uporaba empirijskih metoda, rezultati. Empirijske metode, također u principu, možemo podijeliti u sljedeće klase: eksperiment (laboratorijski, prirodni), opažanje (naturalizirano, kontrolirano, participirano), testovi (standardizirani, projektilne tehnike), upitnici i ankete, proučavanje slučajeva. Moramo naglasiti, mada je to opet predmet diskusija u filozofiji znanosti, da u ovim dijelovima sheme znanstvenog istraživanja teorijski okvir ima posebno značenje, ako ne i nužan a ne dovoljan uvjet svakog znanstvenog istraživanja. Tako bi predmet istraživanja bio određen ne jedino interesima istraživača i tehničkim ograničenjima, već njegovim pogledom na svijet – koji ne mora biti eksplicitno izrađen u obliku skupa iskaza koji tvori teorija. Taj će okvir osim legitimnih tema za istraživanje ponuditi i legitimna sredstva. Naime, svaka znanost kada definira vlastiti predmet i metode, istodobno stvara i klasu mogućih pojava bavljenja. 451

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Dodatno treba istaknuti instituciju »pogreška u mjerenju« – postupak koji legitimizira odbacivanje rezultata koji nisu u skladu s očekivanjem, rezultati izvan očekivanog raspona mogu se izbaciti iz obrade pod izlikom da su najvjerojatnije nastali kao propust u postupku. Isto tako postoji povratna sprega između svih elemenata. Koji može mijenjati teorijski okvir. Dakako, sagledamo li znanstvenu djelatnost kao produkt jedne zajednice, uočava se potreba sociološkog pristupa: osim što će se tražiti krunski dokaz za ispravnost novog teorijskog modela, zajednica će pružati otpor njegovom uvođenju. 1.2. Osnovni principi znanstvenog rada Principe možemo uglavnom podijeliti u tri grupe: • provjerljivost • objektivnost • preciznost. Sva tri principa pretpostavljaju postojanje istinitih činjenica. U ovom dijelu dat ćemo neke teorije istina.460 Teorija korespondencije pretpostavlja da je istina poklapanje sa činjenicama, slaganje sa stvarnošću. Ova teorija je najbliža takozvanom zdravorazumskom poimanju: tvrdnja je istinita ako korespondira sa činjenicama. Teorija koherencije podrazumijeva da je apsolutna istina samo “cijela” istina. Pragmatizam, koji je zastupa William James, pomjera istinitost ka ekonomičnosti. Naime, istinito je ono što se pokaže takvim na dulje staze, ili problem istine jednak je ekonomičnosti. Govorimo li o znanstvenim teorijama, onda je uobičajeno mišljenje da joj najviše odgovara ova treća teorija. U eksperimentalnom radu najčešće se pristaje uz teoriju korespondencije. Zbog toga se postavlja zahtjev za objektivnim pogledom na svijet. Dakako, da su ovo samo uvjetne interpretacije gledano iz kuta prosječnog znanstvenika, jer su sva ova pitanja diskutabilna i predmet rasprave upravo filozofije znanosti. Na pitanje o objektivnom promatranju svijeta znanstvenici, uglavnom, kao najsnažniji argument uzimaju mjerenje. U sljedećem dijelu obratit ćemo pozornost na ono što znanstvenici zovu mjerenjem. 1.3. Mjerenje Mjerenje je primjena skupa pravila za pridruživanje brojeva pojedinim atributima proučavanja objekata. Osnovni elementi mjerenja su : • •

460

Mjerni instrument Pravila – odredbe kojima se eksplicitno određuje pridruživanje brojeva atributima proučavanih objekata. Trebaju biti jasna i primjenjiva, tj. ne smiju Podrobnije o Teorijama istina pogledaj u Dodatku.

452

DODATAK

•

•

ostavljati mogućnost dvosmislenosti. Omogućavaju unifikaciju mjernog procesa i osiguravaju standardiziranost njenog postupka. Atributi – mjerenje se uvijek odnosi na jedno svojstvo (atribut) njenog objekta. Mjerenje počinje apstrakcijom, izoliranjem pojedinog svojstva koje mjeri. U načelu, ako se mjerni proces odnosi na više od jednog atributa, onda rezultat nije interpretativan. Objekt – oni su određeni unutar same znanosti i mijenjaju se od jedne do druge znanosti.

Ovdje se odmah mora istaknuti da se mogu javiti određeni problemi koje mjerenje po sebi implicira. Na primjer, mjere se nepostojeći konstrukti, lako je upasti u zamku jer kao što smo vidjeli u gornjim odrednicama kako se znanstvenik određuje i definira atribut ili konstrukt koji treba mjeriti. Ti atributi su dani definicijom, a ne po sebi, što znači, u najmanju ruku, kako se može desiti neutemeljenost definiranja nekog konstrukta. U tom slučaju svi rezultati dobiveni mjerenjem nisu interpretativni. Također, baš zbog proizvoljnosti u definiciji konstrukta koji se mjeri može doći do nedovoljne apstrakcije. U tom slučaju dani konstrukt sadrži više atributa, a zbog te složenosti rezultati mjerenja također ne mogu biti interpretativni. Mjerenje sadrži jedno od karakteristika koje je sadržano u procesu prikupljanja podataka. To prikupljanje podataka također podleže odgovarajućim pravilima, kao što su: •

•

• • •

Objektivnost – to podrazumijeva da različiti znanstvenici uporabom istog postupka dobivaju iste rezultate i tako za posljedicu imamo provjerljivost ukoliko je mjerenje bilo objektivno. Kvantifikacija – u procesu mjerenja se veličina atributa nastoji odrediti u terminima količine. Posljedice tako postupka omogućuju ; veću preciznost u odnosu na ostale strategije prikupljanja podataka i primjenu matematičke analize nad prikupljenim podacima. Komunikacija – jednoznačna komunikacija među ljudima koji koriste različite jezike, što smanjuje mogućnost nerazumijevanja. Ekonomičnost – popisivanje realnosti je najekonomičnije ako se obavlja mjernim postupcima. Mogućnost generalizacije – iz objektivnih podataka dobivenih mjerenjem moguće je uopćiti pravila.

Mjerenje također podrazumijeva i odgovarajuće postupke koji se uglavnom dijele na: a) direktne – usporedba predmeta mjerenja s mjernim etalonom, tj. mjernom jedinicom koja je istovrsna, b) indirektni – obavlja se kada o predmetu mjere453

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nja nemamo izvornih senzornih podataka ili zbog tehničkih razloga je nemoguće koristiti mjerni instrument iste mjerne jedinice. Dakako, ovdje se javlja problem valjanosti, tj. koliko je ono što mjerimo upravo ono što smo namjeravali da mjerimo. Odnosno koliko se ontološki atribut objekta poklapa sa fenomenološkim? Također, proces mjerenja podrazumijeva odgovarajuće postupke koje možemo podijeliti na sljedeće dijelove: 1. jasnu i jednoznačnu definiciju predmeta mjerenja. 2. Postupak kojim se utvrđuje promjena u manifestnom predmetu mjerenja. (Ti su postupci derivirani iz općih znanstvenih metoda a predstavljaju specifične metode i tehnike koje su razvijene u pojedinim područjima određene znanosti) 3. Sustav brojeva sa postuliranim karakteristikama. Opće karakteristike brojčanog sustava, zbog kojih taj sustav ima prednosti pred bilo kojim drugim poznatim simboličkim sustavom, omogućuje deskripciju pojava – predmeta mjerenja – na najjednostavniji, kondenzirani i jednoznačan način i osiguravaju preciznost kakva god da je potrebna. A apstraktna priroda brojeva omogućava njihovu univerzalnu primjenu na bilo koje pojave. Konačno, uvjet da mora postojati korespondencija između promjene mjerne pojave i simboličkog sustava u koji se te promijene transformirane posjeduju u zadovoljavajućem stupnju jedino sistem brojeva, iako, ta korespondencija nikada nije potpuna. Općenito govoreći, pravilo pridjeljivanju brojeva pojavama može biti bilo koje konzistentno pravilo (osim pridjeljivanja po slučaju). Međutim, za mjerenje posebno su važne četiri karakteristike sustava brojeva, jer te karakteristike determiniraju pravila koja se pri mjerenju koriste, a time je ujedno određena i razina mjerenja ili takozvana skala mjerenja. Ukratko opišimo karakteristike mjerne skale: • Nominalna skala – svaki brojčani simbol (na primjer neki broj) ima svoj identitet, tj. on je sigurno različit od svakog drugog broja i reprezentira uvijek isto. • Ordinarna skala – svi brojevi koji nisu identični, manji su ili veći pa se zato mogu redati po veličini. • Intervalna skala – za razlike među brojevima vrijedi isto što i za same brojeve pa se može utvrditi i red među razlikama. • Omjerana skala – sustav brojeva sadrži jedinstven broj – nula – koji reprezentira odsutnost bilo kakve pojave ili bilo kakve količine.

454

DODATAK

Dobiveni rezultati se mogu raspodijeliti na izvjestan način, a u statici je posebno zanimljiva tzv. normalna (Gaussova) raspodjela. Takva raspodjela učestalosti pojavljivanja vrijednosti nekog mjerenja koja u grafičkom obliku ima eksponencijalnu krivulju (zvonasti obli) koja pokazuje izrazito grupiranje rezultata oko jedne vrijednosti sa simetričnim opadanjem učestalosti za vrijednosti koje su sve udaljenije od vrijednosti s najvećom frekvencijom. Posebna grana statistike, koja se bavi ovakvom raspodjelom, naziva se parametrijska statistika. Distribucija je zadana pomoću samo dva parametra aritmetičke sredine (M), koja predstavlja mjeru središnje tendencije i standardne devijacije (q), koja je mjera raspršenja. Preko 99 rezultat smješteno je u području 3q. Pored konkretnog mjerenja osnovni zahtjev, koji mora biti ispunjen da bi se rezultati distribuirali u skladu sa normalnom raspodjelom, za mjerenje jedne osobine na većem broju individuuma (pod pretpostavkom da se ono što mjerimo u populaciji distribuira po normalnoj raspodijeli) zahtjevi su sljedeći: definicija članova od kojih se sastoji populacija (elementi populacije) mora osigurati njihovu homogenost s obzirom na sve faktore (varijable) koji imaju ili mogu imati utjecaj na rezultate mjerenja određene varijable; članovi uzorka na kojemu se obavljaju mjerenja trebaju biti po slučaju izabrani iz populacije; uzorak mora biti dovoljno velik; mjerenje na svim članovima uzorka mora biti obavljeno u jednakim uvijenima. U daljnjem dijelu ove kratke analize metodologije znanstvenog istraživanja obratimo pozornost na uvijete izbora uzorka, tj. populacije istraživanja. 1.4. Populacija, uzorak Svako mjerenje provodi se na malom dijelu neke populacije (u statistici znači sve moguće članove neke skupine s određenim karakteristikama) iz praktičnih razloga. Takav dio populacije koji je pomno odabran da bi predstavljao, nazivamo uzorak. Dobro dizajniran nacrt mjerenja omogućuje nam da s tog relativno malog uzorka, donosimo zaključke za cijelu populaciju. Uzorci mogu biti: 1.

Nepristrani ili pristrani – ovisno o tome predstavljaju li dobro populaciju ili ne, odnosno dali su reprezentativni ili ne. 2. Slučajni – svaki član uzorka iz populacije uporabom tablice slučajnih brojeva i svaki ima podjednaku šansu da bude izabran 3. Sistematski – članovi uzorka birani su iz populacije nekim algoritmom (pravilom) 4. Stratificirani – ako se populacija stoji od nekoliko različitih slojeva, uzorak nastoji održati te slojeve u istoj populaciji, a članovi istog sloja biraju se po principu slučajnog uzorka.

455

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 5. Cluster uzorak – populacija se podijeli u nekoliko grupa (clustera), pa se po slučajno odabere izvjestan broj takvih grupa i izvrši mjerenje (ispitivanje) svih članova tih grupa. 6. Kvotni uzorak – odrede se stratumi, a anketaru se kaže da po svom slobodnom izboru iz svakog predviđenog stratuma odabere definiran broj ljudi koje će anketirati. 7. Prigodni – kada se uzorak ne može unaprijed odabrati (npr. klinički slučajevi) Pored ispravno provedenog postupka mjerenja za pretpostavku smislenih rezultata jesu i dobro definirane varijable a što se postiže postupkom operacionalizacije o ćemo ukratko reći u sljedećem pasusu. 1.5. Operacionalizacija Ona je precizno utvrđivanje i opisivanje nekog pojma ili predmeta analize pomoću konkretnih postupaka, koji do njega dovode ili se njima obavljaju, i operacija pomoću kojih se on mjeri. Operacionalizacija je postupak kojim se pojmovi i konstrukti korišteni u znanosti nastoje osloboditi nejasnih, nepreciznih i oprečnih značenja. Predmet analize koje operacionaliziramo i tako određene istražujemo, tj. mjerimo, nazivamo varijablama. Varijable se dijele u dvije skupine: nezavisne – one su predmet proučavanja i mijenjamo stanje (veličine) u nezavisnoj varijabli i promatramo kako one djeluju na zavisne; zavisne – predstavljaju se varijable koje promatramo kao funkcije nezavisnih. Ovdje je, dakako, prisutna pretpostavka da postoji uzročno-posljedičnih veza između ova dva tipa varijabli, i ona je jasno i jednoznačno izražena u hipotezama. Opažanje, eksperiment ili neka druga tehnika se provodi da bi se iskustveno dokazala ili opovrgla ova veza. Različiti podaci o nekoj pojavi integrira se u jednu pojmovnu tvorevinu koju nazivamo konstrukt. Konstrukti imaju dvije osnovne značajke. Prvo, svaki konstrukt je, u pravilu, dio nekog šireg teorijskog okvira u kojem su definirani njegovi odnosi sa drugim konstruktima. Drugo, konstrukt je, u pravilu, definiran operativno, na način koji omogućava njegovo opažanje i mjerenje. Dva osnovna tipa konstrukta koje neki razlikuju jesu hipotetski konstrukt i intervenirajući varijabli. Hipotetski konstrukt ili pretpostavljeni konstrukt je proces ili mehanizam koji nije neposredno pažljiv ili mjerljiv, ali ima realne značajke i “opipljive” učinke koji upućuju na njegovo postojanje. Mnogi značajni pojmovi u znanosti jesu, ili su u početku bili, hipotetski konstrukti: na primjer, pojam gena kao materijalne osnove nasljeđivanja. U psihologiji, na primjer, većina ključnih pojmova (inteligencija, stav, motiv, refleks itd.) jesu hipotetski konstrukt. Oni imaju heurističku vrijednost, jer potiču istraživanja koja bez njih se ne bi mogla zamisliti. Za razliku od intervenirajućih varijabli, hipotetski konstrukt se uvijek odnosi na neku realnu datost čije značajke su važne izvan konkretnog teorijskog okvira u kojem su ponikle. Intervenirajuća varijabla je oznaka za sve interne “skrivene” faktore u organiz456

DODATAK

mu koji “interveniraju”, posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika. Jednako značenje imaju i termini organske varijable i organizmičke varijable. Pojam su uveli neobihevioristi proširujući osnovnu biheviorističku shemu S-R (stimulus – reakcija) na S-O-R (stimulus – unutrašnje varijable – reakcija) Ovakve podijele su uvjetne i navodimo ih kao čisto informativno da čitalac dobije određenu sliku složenosti problematike. Moramo na kraju ovog djela napomenuti da se prilikom znanstvenog proučavanja objektivnosti, kao što je to bio slučaj sa mjerenjem kao jednim od najjačih oružja egzaktne znanosti, u potpunosti apstrahira status promatrača. U klasičnoj i ortodoksnoj znanstvenoj praksi položaj promatrača je potpuno eliminiran, dakako sam princip objektivnosti to nameće. Greške koje se mogu pojaviti u proučavanju kao što su sistematske, slučajne itd., mogu se pripisati mjernom instrument ili nekonzistentnom promatranju ili postavljanju fenomena-eksperimenta. No, znanstvenici su svjesni činjenice da određenje manjkavosti promatrača mogu dovesti do pojava nedopustivih grešaka. Ne ulazeći u ontološko razmatranje odnosa između subjekta i objekta, navedimo neke najinteresantnije psihološke pretpostavke pojave pogrešaka. 2. Neke psihološke pretpostavke pogrešaka Mada se ova tema ne smatra usko vezanom za problem metodike znanstvenog istraživanja jer se pojava bilo kakvih psiholoških pretpostavki objektivnom istraživanju a priori odbacuje. No, mi ćemo ovoj temi posvetiti malo pozornosti jer nam se čini interesantnim uputiti na ovu problematiku upravo u kontekstu uvoda u filozofiju znanosti gdje se ni ovaj problem, a kao što smo to pokazali i u odjeljku o neodlučivosti motrenja, ne smije zanemariti. U zdravorazumskom objašnjenju pojava često se čuje da je to logično, te da je bilo za očekivati. Problem je sa takvim razmišljanjem što se ono uključuje nakon što saznamo činjenice. Naime, događaji su u mnogome predvidljivi kada se gleda nakon što su se desili nego prije. Ljudi su skloni procjenjivati vlastitu sposobnost predviđanja, pogotovo kada ishodi izgledaju određeni, a ne ishod slučaja. Bolt i Brink (1991) ispitali su studente o rezultatima izbora suca vrhovnog suda SAD. Prije izbora, za jednog kandidata se odlučilo 58, a nakon izbora, kada je pitano studente da se kaže tko je sve očekivao njegovu pobjedu, javilo se 78. Interesantna je i pojava pristranosti gledanja unatrag – sklonost pretjerivanja, a nakon što se upoznalo s događajem, nečije sposobnosti predviđanja tog događaja koji se desio. Poznat je i pod imenom znao-sam-to-cijelo-vrijeme. Fenomen je nazočan u čitanju znanstvenih tekstova, koji se tada čine smislenim i očitim, dok kada se nađe u situaciji ispita sa višestrukim izborom, gdje su odgovori slični, nismo u stanju tako očito pronaći ispravni odgovor. Isti je fenomen i u korijenu pretjerane kritike osobe koja je trebala donijeti nekakvu odluku – predbacuje joj se kako nije vidjela očito rješenje. Kada je riječ o tumačenju događaja, ako je situacija neodređena, dvosmislena, skloni smo u tumačenju osloniti se na predrasude. Tako smo skloni nebitnim 457

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti podacima zasjeniti procjenu, kao što pokazuje pokus Rothbarta i Birrella (1997.). Studentima je pokazana fotografija i tražila se procjena izraza lica fotografirane osobe. Jednoj je skupini rečeno da je to jedan vođa Gestapo-a, odgovoran za medicinske pokuse u logorima i oni su procijenili izraz kao okrutan. Drugoj je grupi rečeno da je to jedan od vođa u antinacističkom pokretu čija je hrabrost spasila tisuće Židova, i tu su izraz procijenili kao topao i ljubazan. H. Walbott je ispitivao “Kulechov efekt” – kontrolirao je percepciju izraza lica osobe manipulirajući okružjem u kojem je lice viđeno (naziv je prema ruskom redatelju koji je na taj način vješto vodio gledatelje). Isto tako, postoji pojava ustrojenosti vjerovanja – pokusima bi se ispitanike uvjerilo u izvjestan stav. Nakon nekog vremena, pokušalo bi ga se na sve načine opovrgnuti, čak i objašnjavajući i sam eksperiment. U 75 slučajeva, vjerovanje je ostalo. Struktura memorije. Istraživanja: mnoga sjećanja nisu kopije iskustava koja ostaju na računu banke memorije. Prije će biti da mi strukturirano sjećanja u vrijeme povlačenja, jer memorija uključuje kasnije razlaganje prijašnjih događaja. Odnosi se na što je trebalo biti, s obzirom na to u što sada vjerujemo ili znamo. Mi rekonstruiramo našu prošlost kombinirajući fragmente informacija upotrebljavajući tekuća očekivanja (Hirt, 1990.). Rekonstrukcija prošlih stavova. Ljudi čiji su se stavovi promijenili često insistiraju da su oduvijek osjećali onako kako sada osjećaju. McConnell (1970.) je studente ispitivao o stavovima prema marihuani, manjinama, jednookosti žena. Kasnije su ih intervjuirali 1982. (Marcus, 1986). Kada su se prisjećali stavova iz 1973. god. bili su bliži stavovima i 1982.god. nego onima iz 1973. Pretjerana samopouzdanost. Skloni smo precjenjivati ispravnost vlastitih uvjerenja. Dunning (1990) je ispitivao uspješnost pogađanja odgovora nepoznate na niz pitanja. Ispitanici su bili ispravni u 63 slučajeva, a na slučaj bi pogodili 13. Kada su pogađali stavove svojih cimera, ispravnost je bila 68. Međutim, kada su se prisjećali stupnja sigurnosti, u prvom su slučaju izjavili da je bila 75, a u drugom 78. Jedan od razloga je sklonost osobe da NE traži podatak koji bi mogao opovrgnuti ono u što vjeruje, a istodobno nastojimo potvrditi ono u što vjerujemo. Ovo se naziva pogreška potvrđivanja (confirmation bias). Pozitivna strana ove pogreške je stabilnost slike o samome sebi. Heuristička reprezentativnost označava strategiju stvaranja prosudbi na temelju poklapanja trenutnih podataka (podražaja ili događaja) sa ostalim podražajima ili kategorijama. Pravilo je jednostavno: što je osoba sličnija tipičnom članu neke skupine, to je vjerojatnije da joj i pripada. Pogreška proporcije (base-rate fallacy) – sklonost da zanemarujemo ili ne koristimo podatke koji se odnose na proporcije, relativne frekvencije u kojima se događaj ili podražaj uobičajeno pojavljuje. Slavna je studija Tvresky i Kahneman (1973.) – ispitanicima je predstavljena izmišljena osoba Jack, za koju je rečeno da je izabrana iz skupine od 100 osoba. Jednoj je skupini rečeno da je od tih sto ljudi bilo 30 inženjera, a drugoj da ih je bilo 70 (proporcije su 0,3 i 0,7). Polovici svake 458

DODATAK

grupe nije više dan nikakav podatak, a drugoj polovici svake grupe dan je opis koliko liči na tipičnog predstavnika inženjera. Skupina koja nije primila dodatne podatke oslonila se na proporciju, ali kada su dobili osobne podatke o Jacku, zanemarili su proporcije. Heuristička dostupnost – strategija donošenja procjena na temelju lakoće kojom se može domisliti specifična vrsta podatka. Pogreška lažnog konsenzusa – skloni smo pretpostaviti da i drugi ljudi misle isto kao i mi. S jedene strane, želimo vjerovati da će se drugi složiti s nama, što povećava pouzdanje u vlastita vjerovanja, a s druge, temelji se barem dijelom na heuristici dostupnosti. Priming – pojava da podražaji ili događaji povećaju dostupnost posebnih tipova podataka u pamćenju ili svijesti. Primjerice, pojava “sindroma studenta medicine” – počinju sumnjati da njihova rodbina i prijatelji boluju od neke ozbiljne bolesti. To je posljedica njihove svakodnevne izloženosti opisima bolesti, što je ta pamćenja načinilo lakše dostupnima, pa blagi simptomi bez teškoća prizovu upamćene sve podatke povezane s bolešću. Iluzorna korelacija – sklonost povezivanja pojava koje međusobno uopće nisu povezane. Dobar je primjer vjerojatnost – ljudi su skloni vjerovati da se rezultati nadoknađuju: ako je nekoliko puta za redom prilikom bacanja novčića pala glava, očekuju da je veća vjerojatnost da padne pismo. Iluzija kontrole – vjerovanje da su događaji kojima se ne može upravljati upravljivi, ili da je stupanj nadzora veći od stvarnog. Tako je ispitivano koliko će novca tražiti ispitanici za papirić lutrije ako su ga dobili ili ako su ga sami odabrali. Druga skupina je tražila i četiri puta veću cijenu od prve. Proročanstvo koje samo sebe ispunjava: tendencija da nečija očekivanja izazovu ponašanje koje će potvrditi očekivanja. U svojoj dobro znanoj studiji o “eksperimentatorovoj pristranosti” Rosenthal (1985.) je utvrdio da ispitanici ponekad rade ono što se očekuje od njih (užive se). U jednoj studiji eksperimentator je pitao subjekte da procijene uspješnost ljudi na različitim fotografijama. Eksperimentator je pročitao iste upute svim subjektima i pokazao im iste fotografije. No, eksperimentatori koji su navedeni da očekuju visoke procijene i dobili su više procijene od onih koji su očekivali da će njihovi subjekti vidjeti ljude na fotografijama kao neuspješne. Još je gore sa profesorima. Studije pokazuju da su njihove procijene studenata i posljedica i uzrok studentovog postignuća na studiju. Kognitivna pristranost – uglavnom je izražena u novinarstvu (Stocking, Gross). Unaprijed stvorene predodžbe (ili predrasude) mogu kontrolirati interpretaciju. Tipično, reporter “ide za idejom”. Konfirmacijska pristranost može ih voditi ka izvorima i pitanjima koja će zatim potvrditi njihove predrasude. Postojanost vjerovanja može potkrepljivati predrasude usprkos diskreditiranja. Na primjer, lažljivi političar, ako je poštovan, može biti opisan kao zbunjen ili zaboravljiv, a ne kao lažljivac. Zanimljiva anegdota može izgledati informativnija, nego informacija o proporciji. Događaji mogu izgledati povezani kada to i nisu. Pogled unazad čini lakim analizu nakon događanja. 459

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Atribucija – proces koji se odnosi na naše pokušaje da razumijemo uzroke u pozadini tuđeg ponašanja i, u nekim slučajevima, u pozadini našeg vlastitog ponašanja. Prema Gilbertu i Krulu (1988.) u objašnjenju ponašanja rabimo tri procesa: kategorizaciju (o čemu je riječ), karakterizaciju (zaključujemo kakva je tuđa sposobnost) i korekciju, na temelju dodatnih podataka. Problem nastaje kada je tuđe ponašanje nejasno, pa se ne može pristupiti postupku korekcije. Temeljna pogreška atribucije – to je pojava izrazite sklonosti objašnjavanja tuđeg ponašanja u terminima dispozicije (unutarnjih osobina). Jedno od objašnjenja tvrdi da smo mi pri promatranju tuđeg ponašanja usmjerili pozornost prema ponašanju te osobe, pa kontekst pada u pozadinu. Drugo objašnjenje tvrdi da opažamo situacijske čimbenike, ali im pridajemo premalu važnost. Zanimljivo je da ova sklonost opada s vremenom prošlim od događanja uzroke koje smo atributirali: kako se jednom viđena osoba gubi iz sjećanja, opažači sve više pripisuju uzroke situaciji. Tako su ispitivanje neposredno nakon predsjedničkih izbora u SAD-u pokazala da se kandidati drže odgovornim za (ne) uspjehe, dok je tjedan dana kasnije većina pripisala uzroke situaciji, isti je slučaj i sa kolumnistima. U stvarnom životu, osobe sa socijalnom moći obično započinju i vode razgovor, što često vodi do precjenjivanja njihovog znanja i inteligencije (npr. kod liječnika). Kulturne razlike – naša zapadna kultura pripisuje uzroke osobi. »Ti to možeš« je tipični primjer. Međutim, neki jezici potiču vanjsku ambiciju, tako španjolski umjesto »Zakasnio sam« ima idiom »Sat je uzrokovao moje kašnjenje«. Također, manje individualističke kulture imaju sklonost eksteralnoj atribuciji. Gluma, opažač – ovo je sklonost pripisivanja vlastitog ponašanja uglavnom situacijskim faktorima, ali ponašanje drugih se pripisuje načelno unutrašnjim (dispozicijskim) faktorima. Ova je pojava ishod svjesnosti vanjskih efekata u vlastitom ponašanju, ali ne uvijek u ponašanju drugih, gdje smo uglavnom usredotočeni na njihove reakcije. Pristranost u vlastitu korist – je sklonost pripisivanja pozitivnih ishoda sebi samom, tj. unutarnjim čimbenicima, ali negativne pripisujemo situacijskim sklonostima, tj. drugima (sreći, teškoći zadatka itd.) Ova pogreška predstavlja velike teškoće u grupnom radu: dobar ishod smo skloni pripisati sebi dok smo za pogreške spremni lako optužiti druge. Suprotan obrazac: atribucije – onaj u kojem su za uspjeh zaslužne okolnosti, a za neuspjeh mi sami, smatra se temeljem depresije, poremećaja kojeg trpi 10 populacije. Protučinjeničko mišljenje – sklonost procjenjivanja događaja zamišljanjem njihovi alternativa – “što je moglo biti” Razlog dijelom leži u činjenici da je lakše zamisliti alternative neuobičajenog ponašanja, nego što je zamišljanje alternativa uobičajenom ponašanju. Posljedica ove pogreške je i da će više sućuti izazvati nezgoda koja je posljedica neuobičajenog ponašanja, nego ona koja slijedi iz navike. Magijsko mišljenje – poseban oblik mišljenja koji zahtijeva dublju analizu. Ono, što bi smo mogli ovdje navesti jeste činjenica da su istraživanja pokazala da stres povećava intenzitet magijskog mišljenja. Osobe koje imaju nisku toleranciju na 460

DODATAK

nejasne situacije procjenjuju ih opasnijim od drugih osoba, također su ih doživljavali strasnijim i imali veću količinu magijskog mišljenja. Vjerovanje u pravedan svijet – predstavlja našu želju da je svijet u načelu pravedno mjesto. Pravda je shvaćena na način reciprociteta: svatko dobije ono što zaslužuje. Problem je što logika ovdje izvrnuta: uzrok je karakter (dobar – loš) a posljedica događaj (ugodan – neugodan). Ovo je jedna vrsta obrambenog mehanizma – nastoji se objasniti da se loše stvari dešavaju s nekom svrhom, jer kada bi se dešavalo slučajno to bi dovodilo do tjeskobe. U ovom kratkom odjeljku dali smo neke psihološke pretpostavke pojave pogreški u promatranju i objašnjenju objektivnog svijeta. Ovi primjeri su više jedna slikovit prikaz i možda nisu toliko bitni za naša razmatranja, pa čak ni za metodologiju znanosti, jer znanost ovakve probleme uglavnom smatra deplasiranim i marginalnim. Nikakva psihološka stanja, navike i psihičke pred-organizacije nemaju ništa sa pokušajem znanstvenog opisa objektivnog svijeta, ali čini nam se da ovi primjeri imaju heurističku vrijednost. U daljnjem dijelu teksta obratimo pozornost na postupke i načine istraživanja vanjskog svijeta i ostanimo i dalje na pozicijama psihologije u čijem istraživanju vidno mjesto zauzima psihometrija. 3. Psihometrija Ona je disciplinama koja se bavi mjerenjem u psihologiji. Psihometrija je započela sa esteziometrijskim metodama i problemima psihofizičke, ali je danas više zaokupljena teorijom testova i metodološkim problemima psihodijagnoze i prognoze. Zbog velike varijabilnosti psihičkih pojava, psihometrija koristi (razvija) vrlo složen postupak matematičkih i statističkih metoda. Cilj svakog modela mjerenja je proizvođenje njene metode koja proizvodi jednu ili više kontinuuma na koji se mogu razvrstati ispitanici s obzirom na količinu mjernog atributa. Taj se cilj postiže analizom podataka, koji se općenito mogu biti prikazani u trodimenzionalnom prikazu podataka. U praksi se ovaj model obično reducira na matricu, koja se lakše podvrgava nadzoru i obradi. Tri su osnovna psihometrijska problema: Uvjeti registriranja pojava i njihovih efekata; klasifikacija različitih manifestacija neke pojave; transformacija manifestnih kategorija u psihometrijske ili kvantitativne skale. Psihometriju čine: • teorija psihološkog skaliranja, tj. psihofizičke teorije, kojom se pokušava formalizirati proces pridruživanja brojeva atributima pojedinih materijalnih objekata. • Teorija testova, koja rješava problem vrednovanja (pridruživanja brojeva) atributima ljudi. Glavni problem ovog područja su pouzdanost i valjanost.

461

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti •

Faktorska analiza, koja predstavlja matematičko-statistički postupak koji nam omogućava istovremeno mjerenje i atributa ljudi i atributa materijalnih objekata. Temeljna je pretpostavka da se izvjestan broj čestica (tj. podražaja) i njihovih odgovora može svrstati u konačan, ali mali broj kategorija (faktora) koje objašnjavaju istraživanu pojavu.

U daljnjem dijelu obratimo pozornost na teoriju testova koji također imaju značajno mjesto u istraživanju, a posebice u psihologiji. 4. Teorija testova Ona je skup modela i pretpostavki na temelju kojih se rješava problem skaliranja ili mjerenja atributa kod ljudi. To su sve one empirijske tehnike koje imaju za cilj dobivanje informacije od ispitanika. Prvi test u povijesti je Binet-Simonova skala (1905.) za ispitivanje intelektualne razvijenosti kod djece. Poslije se pojavio ogroman broj testova u svrhu psihodijagnoze. Prethodnici ovog testa bili su “mentalni testovi” (ispitivanje inteligencije) krajem XIX stoljeća koje su uveli J. Galton u Europi i J. McKean u SAD-u. Prvi oblici su bili testovi osjetilnih sposobnosti: pretpostavka je bila da se inteligencija može mjeriti preko diferencijalne osjetljivosti, tj. da se ljudi inače slabije diferencijalne osjetljivosti ujedno i manje inteligentni. Racionalni osnova ovakvog stava bila je tada vladajuća empirijska filozofija i poznata izreka J. Locka da u razumu nema ničeg što prije nije postojalo u osjetilima. Prve provjere ovog pristupa slijede početkom XX stoljeća Thorndike i Deam (1910) pokazali su da testove osjetilnih sposobnosti imaju neznačajnu korelaciju sa drugim, složenijim mjerama. Binet-Simonov test pojavio se kao pedagoški zahtjev francuskog ministarstva prosvjete koje je tražilo proceduru kojim bi izdvojili manje inteligentnu djecu u posebne škole. Njihov test je imao 29 zadataka, koji su predstavljali problemske situacije iz škole i svakodnevnog života. Test je standardizirani postupak kojim se izaziva određena aktivnost, a zatim se učinak u toj aktivnosti mjeri i vrednuje usporedbom s rezultatima koji postižu drugi ispitanici u istoj situaciji. Testovi se dijele s obzirom na: 1) Način primjene: a) individualni – jedan ispitivač simultano ispituje jednog ispitanika, b) grupni – jedan ispitivač simultano ispituje skupinu ispitanika. 2) Brzine i snage: a) testovi snage su bez vremenskog ograničenja, ali posjeduju teške zadatke, b) testovi brzine, kojim je glavni imitator učinak striktno određeno vrijeme radnje, sastavljeni su od lakših zadataka koje mogu riješiti svi. 462

DODATAK

3) Predmet mjerenja: a) testovi znanja gdje se registriraju efekti nekog procesa učenja, treninga b) testovi sposobnosti koji ispituju opće dispozicije za uspješnost bavljenja nekim aktivnostima (dijele se uglavnom na testove senzornih sposobnosti, mentalni testovi i testove psihomotoričnih sposobnosti) c) testovi ličnosti. Možemo pred kraj ovog poglavlja naznačiti neke karakteristične probleme koji se javljaju u teoriji i praksi testova: konstrukcija, izrada testova sa analizom zadataka; formiranje cestovnih rezultata – problem objektivnosti i osjetljivost; određivanje pouzdanosti ili točnosti rezultata testova; određivanje teorijske valjanosti testova; ispitivanje i određivanje praktične vrijednosti testova; vrednovanje cestovnih rezultata – problem standardizacije i izrade psihometrijskih ljestvica. 5. Metrijske karakteristike U ovom poglavlju obratit ćemo kratko pozornost na određene metrijske karakteristike kao što su valjanost, pouzdanost, objektivnost i osjetljivost. 5.1. Valjanost Ona je metrijska karakteristika nekog mjernog postupka (testa, skale sudova itd.) koja nam pokazuje da li on mjeri i u kojem stupnju mjeri upravo ono što smatra da mjeri. Može se reći da postoje dva osnovna tipa valjanosti, a to su teorijska i praktična valjanost. Sve ostale vrste valjanosti u osnovi su samo metodološki varijetet utvrđivanja ova dva osnovna tipa. Praktična valjanost je karakteristika testa ili njenog postupka općenito da diferencira uspješne od neuspješnih u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Najčešće se operacionalizira kao neka mjera povezanosti između cestovnih i kriterijskih rezultata. Praktična valjanost testa nam kazuje s koliko se uspješnosti može na temelju cestovnih rezultata predviđen položaj ispitanika u nekom kriteriju praktične djelatnosti. Zato se još naziva i prognostičkom valjanošću testa. Važno je razumjeti da praktična valjanost nije inherentno svojstvo testa, već je ona njegovo svojstvo u danoj, specifičnoj situaciji njegove uporabe. Jedan te isti test primijenjen u različitim situacijama imat će različite praktične valjanosti. Teorijska valjanost predstavlja skup svih relevantnih informacija koje pridonose utvrđivanju, da li i u kom stupnju, neki test ili psihologijski mjerni postupak općenito mjeri neku hipotetsku osobinu ili konstrukt, odnosno da li odgovori i reakcije ispitanika predstavljaju zadovoljavajuće simptome mjerene osobine. Teorijska valjanost testa može se analizirati na različite načine: a) sistematskom logičkom analizom postupaka mjerenja i cestovnog sadržaja (sadržajna valjanost) b) empirijskom analizom povezanosti između cestovnih rezultata i različitih drugih manifestacija mjerenja osobine (empirijska valjanost), pri čemu podaci o praktičnoj valjanosti testa mogu biti značajan prilog utvrđivanju njegove tekijske 463

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti valjanosti c) faktorskom analizom cestovnih rezultata (faktorska valjanost). Akumulacijom rezultata svih ovih analiza određuje se spoznaja o tome što test mjeri. 5.2. Pouzdanost Metrijske karakteristike ili njenog postupka općenito, koji se odnose na točnost mjerenja bez obzira na to što se mjeri; pouzdanost je nezavisnost mjerenja od nesistematskih izvora pogreški. U statistici postoji nekoliko mjera pouzdanosti, a njihov izbor ovisi o specifičnim ciljevima istraživanja. 5.3. Objektivnost Stupanj nezavisnosti rezultata (uglavnom psihologijskog) mjerenja o razlikama u postupcima ispitivača prilikom registracije i vrjednovanja rezultata mjerenja. Određuje se koreliranjem rezultat koje su dobili različiti ispitivači primjenjujući isti mjerni postupak na svim ispitanicima. Iako obično smatra posebnom metrijskom karakteristikom, objektivnost se može se može smatrati jednim aspektom pouzdanosti mjerenja. 5.4. Osjetljivost U psihometriji jedna je od metrijskih karakteristika testova ili mjernih postupaka općenito. Osjetljiv ili diskriminativan je onaj mjerni postupak pomoću kojeg se mogu dobro diferencirati ispitanici. Osjetljivost testa iskazuje se u veličinama raspršenja cestovnih rezultata, a ovisi i o njegovoj pripremljenosti ispitivanoj populaciji. 6. Eksperiment On je proces u kojem u strogo kontroliranim uvjetima vršimo promatranje i promjenu na nezavisnoj varijabli, da bi uzrokovali i izmjerili promijene na nezavisnoj varijabli. Nezavisna varijabla je ona promjenjiva koja se u eksperimentu namjerno unosi i mijenja da bi se provjerilo utječe li na zavisnu varijablu, a ako utječe, da bi se utvrdilo kakav je tip odnosa prema zavisnoj varijabli, a često se naziva i eksperimentalna varijabla. Zavisna varijabla je ona zavisno promjenjiva koja je predmet opažanja ili mjerenja u eksperimentu. Često se upotrebljava sinonim kriterijska varijabla. Također, bitan je pojam intervencijske varijable, koji znači za sve interne “skrivene” faktore organizmu koji “interveniraju”, posreduju, između podražajne situacije i reakcije ispitanika (govoreći o psihologijskim istraživanjima). Jednako značenje imaju i termini organske varijable i organizmičke varijable. Dva su glavna tipa eksperimenta:

464

DODATAK

•

•

Faktorijalni eksperiment koji nastoji odrediti (ne)postojanje uzročno-posljedične veze između zavisne i nezavisne varijable. Ispitivanje se izvodi pomoću dviju eksperimentalnih situacija: u jednoj je nezavisna varijabla nazočna a u drugoj nije. Statistički se utvrđuje postoji li ne značajna razlika u veličini zavisne varijable u tim situacijama. Ako je odgovor pozitivan, tada je efekt dokazan . Funkcionalni eksperiment, pretpostavlja postojanje veze između nezavisnozavisne varijable i nastoji odrediti kakva je vrsta te veze. Nezavisna varijabla je stalno nazočna, ali se u većem broju eksperimenata situacija varira njenu vrijednost, te bilježi njen utjecaj na zavisnu.

Da bi eksperiment uopće mogao dati bilo kakav odgovor o vezi između ispitivanih varijabli, neophodno je postaviti takav njihov odnos da je logički moguće zastupati da izmjereni rezultati govore nešto o toj vezi. Pri tome vrijede pretpostavke: 1.

Odnos između vrijednosti varijabli i brojčanih vrijednosti je odnos ekvivalencije – nakon što na brojčanim vrijednostima obavimo statističku analizu, imamo pravo tvrditi da je upravo takav odnos i među varijablama. Ovim se bavi problem mjerenja. 2. Moguće je izolirati sve relevantne utjecaje, ili ih bar držati pod kontrolom. Ovaj dio posla obavljen je u eksperimentalnom nacrtu o kome će nešto više biti rečeno u kasnijem dijelu teksta. S logičke strane eksperiment je oblik induktivnog zaključka (ova činjenica za naše razmatranje ima fundamentalnu ulogu), koji se najbolje opisuje u psihologiji modelom Millovih induktivnih metoda; metode slaganja, razlike, kombinirana metoda slaganja i razlike, metoda ostatka i metoda popratnih promjena. Pored toga metoda popratnih promjena koristi se kao model funkcionalnog eksperimenta, a ostale kao model faktorijalnog eksperimenta. Iz tog razloga o eksperimentalnom nacrtu ovisi koliko će taj zaključak o vezi nezavisno-zavisne varijable biti čvrst. 6.1. Eksperimentalni nacrt On predstavlja plan provođenja eksperimenta. Obuhvaća niz međusobno zavisnih operacija: operacionalizaciju nezavisne i zavisne varijable, odabiranje ispitanika i pridjeljivanje ispitanika različitim eksperimentalnim situacijama., utvrđivanje načina kontrole u eksperimentu, samo izvođenje eksperimenta te manipuliranjem nezavisnom varijablom, način registriranja zavisne varijable i utvrđivanje statističke obrade rezultat. Odluka o nacrtu ovisit će o nekoliko faktora: cilju istraživanja, vrste varijabli koje su predmet eksperimentalnog ispitivanja (da li su to pretežno fiziološke, psi465

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti hološke ili sociološke varijable), mogućnost upotrebe metoda i tehnika pri opažanju i mjerenju zavisne varijable (dali se može koristiti samo opažanje eksperimentatora, ili se mogu koristiti i naprave kojima se dobivaju precizniji mjerni podaci o promjenama zavisne varijable); području istraživanja (da li primjena nezavisne varijable ostavlja manje-više trajne tragove, na primjer kod učenja; da li primjena nezavisne varijable može izazvati nepopravljive promijene na ispitaniku; da li se moraju poštovati neki opći etički razlozi itd.). Glavna je prednost eksperimenta kao metode mogućnost kontrole uvjeta i promjena u varijablama. Taj postupak izolacije varijabli nam omogućuje čvršće zaključivanje o njihovim uzročno-posljedičnim vezama. Eksperimentator unaprijed zna što se i kada mijenja., pa je spreman za reakciju, što znači da će njegovo opažanje i bilježenje podataka biti preciznije i učinkovitije. On također može birati varijable, kako nezavisne, tako i zavisne. Bitna je prednost ponovljivost – prirodno opažanje uvijek je jedinstveno – mogu se ponoviti slični događaji, ali nikada se ne ponavlja jedan isti (Heraklit; sociologija i povijest), dok eksperiment omogućava repliciranje identičnih uvjeta i kasnije potvrđivanje ili revidiranje hipoteza. Međutim, metoda nije savršena i postoje izvjesni nedostaci. Najuočljiviji je vezan uz ekološku valjanost – eksperiment je redovno umjetna situacija, pa je onda upitno koliko su rezultati iz takvog okružja primjenjivi na stvarni život. Isto je tako gotovo nemoguće ispitati neke varijable (na primjer strah – moguće je mjeriti samo reakcije, ili uzeti introspektivni izvještaj, koji je inače prilično nepouzdan postupak Ipak, postojali su pokušaji mjerenja straha – anksioznog bi se ispitanika dovelo u laboratoriju, “spojilo” na instrumente, a zatim bi eksperimentator glumio Grumfa … dakako, ostaje upitna etička strana tajnog istraživanja). Dodatno je ograničenje etika – postoje područja i discipline u kojima je neetički mijenjati situaciju da bi se vidjele popratne promijene (na primjer neko patološko stanje u kliničkom istraživanju, velike socijalne grupe u sociologiji). 6.2. Kontrola u eksperimentu Nju čine postupci kojima se detektira, eliminira ili stabilizira utjecaj relevantnih faktora u eksperimentu. Osnovni cilj (psihologijskog) eksperimenta jeste utvrditi da li postoji, koliki je i kakav je utjecaj određene nezavisne varijable na određenu zavisnu varijablu, pa je zbog toga kontrola relevantnih faktora jedan od najvažnijih postupaka u planiranju i provođenju eksperimenta. Irelevantne faktore zanemarujemo. No, problem određivanja koji je faktor relevantan, a koji nije je stvar isključivo ekspertize. Kada se nastoji održati relevantne faktore pod kontrolom, temeljno je pravilo da ispitanici budu izjednačeni po svim relevantnim faktorima izuzev onoga kojeg mjerimo. Na taj način imamo logički temelj za tvrdnju da je promjena u zavisnoj varijabli izazvana isključivo promjenama nezavisnoj. Jedan od načina na koji to možemo obaviti je uvođenje kontrolne i eksperimentalne skupine. Prvu čine ispitanici na koje nije primijenjena nezavisna varijabla. Oni čine osnovicu na temelju koje imamo pravo govoriti o veličini utjecaja neza466

DODATAK

visne varijable. Druga skupina je eksperimentalna, i na nju se nezavisna varijabla primjenjuje, te se mjere efekti primjene. Statističkom se analizom vrši ispitivanje razlike u učinku između ove dvije skupine. Relevantni faktori uzrokuju pogrešku u mjerenju (prikrivaju stvarni odnos zavisne i nezavisne varijable) i ta greška može biti: •

•

Sistematska pogreška, koja je uvjetovana sistematskim faktorom, pa uvijek djeluje u istome smjeru (na primjer puška koja zanosi uvijek u sitom smjeru). Efekti ovakve pogreške se zbrajaju, pa njihova nazočnost ne doprinosi točnosti rezultat. Međutim, upravo zbog ove sistematičnosti, može se dosta uspješno eliminirati: znamo li rezultate sistematske pogreške možemo pokušati kompenzaciju (na primjer puška koja zanosi u lijevo kompenzira se gađanjem u desno za iznos pogreške) ili oduzimanje pogreške od rezultata. Slučajna (nesistematska) pogreška se dobiva djelovanjem slučajnih nesistematskih faktora. Oni djeluju u različitim smjerovima, pa se na koncu njihovi rezultati poništavaju. Pogreška je minimalizirana izračunavanjem srednje vrijednosti. Primjena ove pojave vidljiva je u zahtjevu za posjedovanjem nekoliko ocjenjivača – svatko od njih je na vlastiti način pristran, ali prosječna ocjena je najbliža stvarnoj vrijednosti.

Posjedujemo li više eksperimentalnih situacija, potrebno je eliminirati eventualne serijalne efekte koji bi imali veze s redoslijedom primjene (na primjer umor). U tu se svrhu koristi tehnika rotacije, koji se grafički prikazuje pomoću latinskog kvadrata. Ako je potrebno uravnotežiti utjecaj još jedne nezavisne varijable, koristi se grčko-latinski kvadrat. Tablica pokazuje sve moguće kombinacije u eksperimentu od metri testiranja s dvije eksperimentalne situacije. Pretpostavka je da njegovo izvođenje uzrokuje umor kod ispitanika, koji se može izraziti brojčano (jedinice 1…4). Kada pogledamo koliko jedinica umora posjeduje svaka eksperimentalna situacija, uočavamo da je najbolji slučaj ABBA. Još jedan način kontrole je uvođenje eksperimentalne i kontrolne skupine. Pretpostavimo da želimo ispitali utjecaj smislenosti gradiva na njegovo zapamćivanje. Tada bi smo oformili dvije skupine ispitanika, koje bi bile identične po svim relevantnim karakteristikama. Drugi je način da pripadnike svake skupine biramo slučajem. Jedna, kontrolna, učila bi samo smisleno gradivo i njihovi bi rezultati služili kao referentna točka. Druga, eksperimentalna skupina, učila bi i smisleno i besmisleno gradivo, poštujući načelo rotacije (ABBA ili latinski kvadrat). Zatim bi se izmjerila razlika između te dvije situacije i vidjeli efekti smislenosti gradiva na njegovo zapamćivanje. Tek takvi rezultati jamče uspostavljanje uzročno-posljedične veze između zavisne i nezavisne varijable. Dodatna se kontrola u eksperimentu može uvesti tzv. dvostruko slijepim eksperimentom. U ovom slučaju ispitanici nisu upoznati s ciljem ni hipotezama pokusa, pa to jamči njihove prirodne reakcije, jer bi u suprotnom slučaju moglo 467

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti doći do utjecanja ispitanikovih pretpostavki kakvi se rezultati očekuju na izvedbu. Dodatna se sigurnost postiže tako što ni eksperimentator ne zna (zato naziv dvostruko slijep) za hipoteze niti koji ispitanici pripadaju kojoj skupini. Ovaj možebitni utjecaj eksperimentatorovog poznavanja hipoteza na učinak ispitanika opisuje Rosenthalov efekt. Može se zaključiti da će odabir metoda istraživanja ovisiti o problemima koji se želi istražiti. Međutim, na izbor će utjecati i neki drugi faktori, poput etičkih ograničenja, teorijske konstrukcije (tj. paradigme)… Tako je u sociologiji eksperiment gotovo nemoguć, posebice ako se ne bavimo mikro-sociologijom. Dodatni je problem preklapanjem područja istraživanja sa socijalnom psihologijom, koja se pokusima obilato koristi. S druge strane, biheviorizam i paradigma operantnog uvjetovanja insistirat će na uporabi eksperimenta, jer je ta metoda jedina legitimna s teorijskim okvirom. 7. Statističke metode Razlikujemo dvije vrste statistike prema podacima koje nam pruža: a) deskriptivna statistika – brojčano opisuje uzroke koje obrađuje. Nudi nam mjere središnje tendencije (medijan, mod, aritmetička sredina itd.) ili mjere raspršenja (raspon, interaktivni raspon, standardna devijacija itd.), b) inferencijalna statistika – omogućava zaključivanje o naravi zmjerenih podatak jer analize otkrivaju strukturu i odnos između vrijednosti zavisnih i nezavisnih varijabli. Ovisno o kojoj je distribuciji podataka riječ statistiku možemo klasificirati na: a) neparametrijska – čine je postupci obrade podataka na distribucijama koje nisu Gassove (normalne), b) parametrijska – obavljena na normalnoj distribuciji. Bez obzira o kojoj je vrsti statistike i distribucije riječ vrijedi pravilo »smeće unutra smeće van«. 7.1. Mjere centralne tendencije Aritmetička sredina je vrijednost u kojoj je algebarski zbroj odstupanje od te vrijednosti jednak nuli, a zbroj kvadrata tih odstupanja najmanji je za tu vrijednost od bilo koje druge vrijednosti u određenom skupu rezultata. Izračunava se kao zbroj skupa rezultata podijeljen s brojem rezultata. Aritmetičku sredinu ima smisla izračunavati jedino ako je distribucija barem približno normalna Navedimo još neke bitne pojmove karakteristične za statističko promatranje: centralna vrijednost (medijan) – je točka od koje je najmanja suma svih odstupanja, dominantna vrijednost – je određena frekvencijom rezultat (tj. ta vrijednost se najčešće pojavljuje u mjerenju) s obzirom na nju razlikujemo, unimodalne, bimodalene… n-modalne. Potrebno je istaknuti da su kod normalne distribucije, ove tri vrijednosti identične. Geometrijska sredina obično odražava prosječnu mjeru brzine nekih promjena. Harmoničnu sredinu rabimo kada želimo dobiti prosjeke nekih odnosa.

468

DODATAK

7.2. Mjere varijabilnosti Raspon je jednostavno razlika između najveće i najmanje izmjerene vrijednosti. Osjetljiv je na ekstremne rezultate, a s povećavanjem broja mjerenja se povećava i raspon (veći su izgledi da će se pojaviti ekstremni rezultata). Srednje odstupanje je prosječna mjera apsolutnih odstupna od bilo koje srednje vrijednosti. Precizniji je pokazatelj od raspona, ali slabiji od standardne devijacije. Standardna devijacija je mjera normalne distribucije koja pokazuje koliko su gusto rezultati raspoređeni oko aritmetičke sredine. Ako posjedujemo iznose aritmetičke sredine i standardne devijacije, imamo potpuni opis normalne distribucije. Koeficijent varijabilnosti daje informaciju u kojem svojstvu neka grupa varira više, a kojem manje, ili koja od grupa varira više, a koja manje i istom svojstvu. Primjena je moguća isključivo na omjerenim skalama. 7.3. Položaj rezultata u skupini Budući da se distribucije razlikuju po iznosu aritmetike sredine i standardne devijacije, potrebna je mjera koja bi omogućila usporedbu rezultata iz dviju distribucija. Na raspolaganju su: • kvartali dijele rezultate na četiri jednake skupine. Grafički bi to moglo biti prikazano kao podjela površine koju zatvara krivulja distribucije (P = 1) te je podijeliti na četiri jednake površine, • decili dijele tu površinu na deset dijelova. Česti se primjenjuje u svrhu baždarenja testova, a praktični su i iz razloga što se traži normalna distribucija • centili koji dijele površinu na 100 jednakih dijelova. Decili i centili se određuju pomoću kumulativnih vrijednosti a ujedno mogu služiti i kao kontrola normalnosti distribucije. • Z – vrijednosti su najbolje mjerilo, ali zahtijevaju normalnu distribuciju. Oni predstavljaju položaj rezultata u odnosu na odstupanje od aritmetičke sredine u jedinicama standardne devijacije. Na taj način je moguće uspoređivati rezultate različitih mjerenja kod iste osobe, ili među pojedinim osobama. 7.4. Testiranje hipoteza Nul-hipoteza je svaka hipoteza koja se testira prema nekoj drugoj alternativnoj hipotezi. Potvrđena je ako se ne uspije dokazati da se ove hipoteze međusobno razlikuju. Nul-hipoteza znači i pretpostavku da neka rađena razlika između dvije vrijednosti nije statistički značajna tj. da razlika ne postoji nego je dobivena slučajno. Iako postoji nekoliko načina kako statistički možemo odrediti narav odnosa između nezavisne i zavisne varijable, jedino se testiranjem razlike može odgovoriti na pitanje o uzročno-posljedičnoj naravi te veze. Testiranje razlika može biti:

469

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Dvosmjerno – kada nas zanima postoji li razlika među populacijama, ali nam nije bitan njen smjer. Ako je razlika značajna na 5 , tada sa obje strane krivulje ima 2,5 rezultata za koje se može s 95 vjerojatnosti tvrditi da nisu slučajno dobivene. Jednosmjerna – kada nam je bitan smjer odstupanja. Tada ako je razlika značajna na 5, s obzirom na predznak testa razlike, postoji s jedne strane krivulje 5 rezultata za koji se s 95 sigurnosti može utvrditi da nisu dobiveni slučajno. Kada govorimo o X sigurnosti, to zapravo znači da postoji vjerojatnost od (100 – X) da smo u krivu – na 5 sigurnosti, statistika jamči da je 19 od 20 mjerenja koje pokazuje razliku, ta razlika održava stvarni odnos među varijablama, ali da je u jednom ona možda slučajna. Ukoliko znanost nema konačnih rješenja, već nudi samo najbolja dostignuća. Ako je riječ o normalnoj distribuciji, možemo testirati efekte pomoću: T-testa (student analiza) koja nam govori, ovisno o tome da li su uzorci zavisni ili nezavisni, o značajnosti razlike između tretmana (uzorka). Analiza varijance je praktičnija od T-testa jer omogućuje ispitivanje većeg broja tretmana jedne nezavisne varijable, što bi tražilo veći broj T-testova. Multipla analiza varijacije omogućuje da se testiraju podaci iz više od dvije varijable. Faktorska analiza omogućuje analizu međuzavisnosti između većeg broja varijabli, u cilju njihove racionalne klasifikacije i nalaženja temeljnih dimenzija koje se nalaze u osnovi analiziranih varijabli. U temelju faktorske analize stoji načelo parsimonije, što je heuristički naputak koji kaže u izboru, dva ili više teorijskih objašnjena neke pojave, prednost treba dati (naj)jednostavnijem. To je samo posebna primjena »Occamove britve«. Testiranje se obavlja po načelu uspoređivanja aritmetičkih sredina i standardnih devijacija izmjerenih distribucija, na temelju čega je moguće brojčano izraziti koliko je odstupanje između njih, tj. da li je veća ili manja od neke kritične vrijednosti (koja govori da je razlika statistički značajna). Ako je riječ o neparametarskoj statistici rabimo sljedeće postupke koje ćemo navesti samo taksativno: hi kvadrat testa, test homogenog niza, medijan test, test sume rangova, Siegel-Tukeyev test, test predznaka, test ekvivalentnih parova, proširen medijan test, Fergusonov test monotonije reda itd. 7.5. Korelacije Korelacija je statistički postupak pomoću kojeg uspoređujemo promijene unutar dvije ili više varijabli, te nam rezultati govore koliko su te promijene slične Vrijednost variranja je u rasponu (+1, -1) označavaju stupanj sličnosti i što je apsolutna vrijednost veća, veća je i sličnost, dok predznak govori u kojem je smjeru

470

DODATAK

povezanost kreće, ako je pozitivna, tada su promijene proporcionalne, ako je negativna promijene su obrnuto proporcionalne. U idealnom slučaju, zakon bi treba biti funkcija bijeksije, tj. da svakoj izmjerenoj vrijednosti u jednoj varijabli odgovara isključivo jedna vrijednost u drugoj. Primjerice, takav je donos između polumjera kružnice i njene duljine – znamo li jednu vrijednost, možemo točno izračunati drugu i obratno. Grafički takav bi odnos imao prikaz afine funkcije, tj. pravca. Ovaj pravac je ujedno i model pravca regresije, tj. pravca od kojeg je najmanje odstupanje svih izmjerenih vrijednosti, i na temelju čije formule se nastoje procijeniti buduće vrijednosti (funkcije predikacije). U najjednostavnijem slučaju, kada imamo jednu nezavisnu i jednu zavisnu varijablu, rezultat možemo prikazati takozvanim scatter dijagramom, gdje svako mjerenje pokazano jednom točkom. Ako je povezanost između rezultata ništica, tada će grafikon imati oblik kružnice. Što je povezanost veća to će se “oblak” točka više izduljiti u obliku elipse, da bi u ekstremnim slučajevima imao oblik pravca. Potrebno je istaknuti još jedan detalj: koeficijenti korelacije izračunati za bilo koje dvije vrijednosti uvijek ima istu apsolutnu vrijednost (1), a to je posljedica činjenice da se kroz bilo koje dvije točke može povući jedan pravac. Utoliko je veći broj mjerenja uvijek neophodan. Još jedna bitna stvar: koeficijent korelacije, ma kako velik bio, ne daje za pravo zaključiti da vrijedi uzročno-posljedični odnos između varijabli. Naime, moguće je da postoji treća varijabla, koja modelira taj odnos, pa da je stvarno stanje stvari nezavisna varijabla-moderator-zavisna varijabla. Sličnost promijene ne bi tada bila uzročne prirode. Ovaj zaključak koji proizlazi iz same metode ima svoj dublji ontološki i epistemološki smisao i odnosi se na sam pojam uzroka i posljedice. (O toj problematici vidjeti u tekstu Humeova razmatranja)

18.2. Nominalisti i realisti Načela identiteta i razlikovanja, neprotuslovnosti i isključenog trećeg tijesno su vezana s Aristotelovom logikom subjekata te razlikovanjem između partikularnog i općenitog. Očita je razlika između vlastitog imena i nekog pridjeva. Sokrat je samo jedan na primjer, naprotiv crvena je krv, zastava, ruža i bezbroj drugih stvari. Doduše, i takve se imenice kao ruža i zastava mogu shvatiti općenito, ali zamislimo na trenutak stanovitu ružu ili zastavu pred sobom, koju smo prije vidjeli u vrtu ili na kući. Sigurni smo da ruža i zastava postoje kao što je nekad postojao veliki Atenjanin. No, da li i to crveno postoji? Na crkvenom saboru u Soissonsu godine 1092. bio je Johannes Roscellinus osuđen kao heretik zato što je naučavao da opći pojmovi u stvarnosti ne postoje, nego su to samo imena (nomina) ili riječi (flatus vocis); postoje samo pojedine stvari. Crkveni je sabor stao na gledište vrlo blisko Platonovu da i opći pojmovi kao crveno, dobrota ili pleme 471

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti realno postoje, pa su se pristaše tog shvaćanja nazvali kasnije realisti u opreci spram nominalista, što ne valja zamijeniti s modernim terminom realizma. Borba se naročito rasplamsala u 14. stoljeću kad je franjevac Occam, učenik Dunsa Scotusa, obnovio Roscellinovo učenje da opći pojmovi (universalia) dolaze samo u ljudskom duhu kao skupna slika realnih pojedinačnih stvari: universalia post rem. Povijesno su se nominalisti suprotstavljali dogmatičnom idealizmu kakav se u crkvenoj skolastici uvriježio, a i kasnije empirizam i psihologija 19. stoljeća više su se priklanjali njihovu gledištu da opći pojmovi nastaju apstraktnim procesom iz percepcije pojedinačnih stvari. (Za opće povijesno-filozofske podatke mogu još uvijek dobro poslužiti Ueberweg F, Grundriss der Geschichte der Philosophie, Berlin 1953., Windelband W, Geschichte der neueren Philosophie, Leipzig 1922., Russel B, History of Western Philosophy, i na našem jeziku.) U svojoj utjecajnoj estetici dalje je B. Croce (Croce B, Brevier der Aesthetik, njemački prijevod, Leipzig 1913.) razvijao nominalističku tezu da se ljudska spoznaja ili intuicija obraća onom konkretnom i partikularnom, što doista postoji, dok je mišljenje u općenitostima prikladno za baratanje sa stvarima. Znanost prema tome ne seže u istinsku opstojnost, nego to uspijeva samo artističkoj intuiciji usredotočenoj na nešto pojedinačno. S tog je gledišta Croce stavio znanost u inferioran položaj spram umjetnosti, na osobito zadovoljstvo artista koje je već ozlovoljilo šepirenje učenjaka. Izravni susret s egzistencijama u partikularnome i osobnome biva i vodeći motiv egzistencijalista, od Pascala do Marcela. Pascal (Penses, 1669.) u opreci spram racionalizma svog vremena tvrdi da ne može biti sistema egzistencije, a Marcel kaže da je opstojnost neiscrpna konkretizacija, o kojoj je bolje reći da je pozdravljamo u svakoj pojedinosti nego prepoznajemo. Sartre je išao tako daleko da je one koji vjeruju u zakone usporedio s luđacima koji primaju zapovijedi kroz imaginaran telefon. Po Occamu bi se svijet sastajao od samih individualnosti koje su potpuno nezavisne, John Locke je ontološki problem jače povezao s našom percepcijom uvodeći razliku između primarnih i sekundarnih kvaliteta. Prve su nezavisne od toga kako promatramo stvari i prema tome pripadaju samim stvarima; druge, koje zavise od uvjeta opažanja, barem bi dijelom morale pripadati opažaču. Lockeovo razlikovanje vuče svoj korijen sve do Demokrita i vrlo je bilo važno u analizi predikata. Pokraj partikularnog i univerzalnog bila je tu uočena razlika između subjektivnog i objektivnog, što je imalo važne konzekvence za daljnji razvitak prirodoslovnog istraživanja. Profesor R. Aaron (Knowing and the Function of Reason, Oxford, 1971.) prišao je tom starom sukobu vrlo pomnom analizom i suptilnim distinkcijama, što je također od značenja za takozvana načela mišljenja. Nominalisti i realisti bili su u tome složni da riječi uzmu kao imena pojmova. To bi striktno valjalo samo onda kad bi se mišljenje posve podudaralo s govornim i pisanim jezikom. Međutim, počeci mišljenja javljaju se kod životinja koje ne govore. Hoćemo li osporiti šahistu da misli pored svoje igre, premda u njegovu kombiniranju nad šahovskim poljem ne dolaze u obzir riječi svakidašnjeg govora? Ako je razvitak mišljenja bio jako 472

DODATAK

unaprijeđen otkrićem govora i pisama, to nije ipak istovjetno. Aaron smatra da je općenita riječ bitno ona koja karakterizira. »Reći da je opća riječ ime pojma znači pretpostaviti da je pojam vrsta stvari koja se ne može imenovati, neko biće, kakvo se doduše ne može naći među bićima fizičkog svijeta, kao što su stolovi i stolice, ali koje postoje u duhu, ili postoje intencionalno, kako bismo možda preferirali … Iz ta oba razloga ne može se prihvatiti teorija da je odnos između općih riječi i pojmova odnos između imena i imenovanog bića.« Odavno je već ukazano na važnost slike pri tvorbi pojma. Svatko je od nas vidio mnogo kuća. Također smo tu riječ rabili u mnogo različitih konteksta ili situacija. U pojmu kuće sadržani su slikovni i verbalni faktori, kaže Aaron, ali ne samo ti, dodali bismo, nego i naši praktični. Ljudi su načinili kuće i stanuju u njima. Pri takvim pojmovima kao kuća, stolica, kruh, itd. dominantna je svrha, za što su ti predmeti načinjeni. Bez te svrhovitosti ne bi se uopće ljudsko mišljenje jače razvilo, ili drugačije rečeno, ljudsko je mišljenje od početka bilo orijentirano na to se nekim činom ili postupkom postigne stanoviti cilj, npr. zadovolji glad, stekne zaklon ili ubije neprijatelj. U tome se javljaju riječi kao stanovite upute, obavijesti, dogovori, zapovijedi. Dakle biva mišljenje dvojako usidreno, na jednoj strani u praktičnim svrhama ili odnosima, u drugoj u riječima. Govor je zacijelo jako unaprijedio sposobnost mišljenja da konstruira događaje ili predmete koji su se zbili ili će se tek zbiti. Zbog toga je govor s upotrebom općih riječi (adjektiva, glagola, imenica) bio oslonac apstraktnijeg, pojmovnog mišljenja. Vraćajući se sporu između nominalista i realista, možemo u nastavku te analize prihvatiti Aaronov sud da se razlika između općenitog i partikularnog ne da u smislu postojanja strogo održati. Gledajući određenu crvenu zastavu, određenu crvenu ružu i određenu crvenu (rumenu) djevojku, mogu reći da postoji ta zastava, ta ruža i ta djevojka kao posebna bića, ali je već preapstraktno tvrditi da je crveno nešto općenito što ne pripada njihovom postojanju. Naposljetku, crvena boja je nešto posve konkretno, čime se oboji zastava ili fasada kuće, a to crveno opet drugačije od zastiđenog obraza djevojke. Verbalne distinkcije partikularnog i općenitog vodile su nominaliste i realiste do narušavanja postojeće cjeline.

18.3. Općenitost i nužnost Ljudski je govor o stvarima i događajima pun općenitosti. No, čim smo na to prešli, iskazi vrijede za sve “sve” i “uvijek”, što znači da iskazuje nešto o budućem što “dakle” još nije i prelazi iskustvo. To proricanje daje uopće čar znanosti. Naše mišljenje i govor sa svojim općenitostima podudara se na neki način s postojanošću i zakonitošću svijeta, što omogućava pretkazivanje. Kad stvari koji sada postoje ne bi sutra bilo, kad bi se sve raspalo u kaos, ništa se uopće ne bi dalo misliti. Jonski su filozofi zbog toga istupili s hipotezom da postoji vječna supstanca (materija, voda, zrak) s određenim svojstvima koja obuhvaća i svijest kao svoj najviši 473

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti proizvod. Materijalizam se grčkih atomista približio prirodoslovnom istraživanju, a uzimao je kao osnovna svojstva supstancije prostorno protegnuće, gibanje i formu, a od Newtona i masu. No, ako se sjetimo triju Platonovih najviših vrsta spoznaje, onda su gibanje i forma isto bitni i za idealističkog prvaka, čak bi se i njegovo načelo identiteta moglo protumačiti kao anticipacija supstancije, kako je to kasnije Aristotel učinio. Platon se doduše najžešće oborio na Demokritovu atomistiku, ali on sam konstituira elemente od primarnih formi, trokuta i poliedara; a nije li takva konstrukcija po načelima simetrije ušla i u modernu teoriju polja? Razlike između monističkog materijalizma i idealizma bile su teološkom vatrom jako zaoštrene, i zbog toga je kasnije pozitivistička kritika imala lakši posao da izbriše te razlike i obje filozofije proglasi dogmatičnom metafizikom. Hume inzistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstancije uopće. (Enquiry concerning human understanding, London 1748.). Nastavljajući empirizam Lockea i Bacona, on “čisti” iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). Tako mu ostaje čista impresija ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoće i glatkoće, težine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo oštroumno oborio i na sve općenito. “Postoje” samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajući metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealističkoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo, doživljaj ili čin u svijetu, kako smo prije pokušali pokazati već je to posebno filozofsko gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd. Koliko je god bio skeptičan, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on načelo kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj knjizi Enquiry concering human understanding: »Isti motivi proizvode uvijek iste akcije; isti događaji slijede iz istih uzroka.« Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izričito piše: »Zbog toga se čini gotovo nemogućim da se upustimo u znanost ili u bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti.« »Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbačena niti će ikada, mislim nikoji filozof izbaciti.« Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans (Die Gestze und Elemente des wisenschaftlichen Denkens) da je Kantova Kritika čistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B.L. van der Waerden, o čijem je tumačenju sudova a priori još biti govora. Međutim pri pomnijem čitanju Humeova djela bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. U citiranom pasusu izražava se engleski empirist vrlo oprezno: “gotovo nemoguće”. Znači, dakle, ipak je moguće. Kant inzistira na apsolutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristički vodič. Obarajući razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume je dosljedno princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. 474

DODATAK

Nasuprot plimi svog stoljeća ustaje Immanuel Kant u obranu apsolutne istine i strogih zakona. Budući da je engleski empirizam vrlo uvjerljivo pokazivao da iskustvo vodi samo do nesigurne i nepotpune spoznaje, königsberški mislilac pribjegava čistom razumu kao izvoru apsolutne istine. U drugom izdanju svoje Kritike čistog uma, koja je objavljena 1787., dakle šest godina nakon prvog izdanja, nakon što je pisac još jednom sve temeljito promislio, on je vrlo jasno odredio što znači spoznaja a priori, koje su njene bitne karakteristike i kako se razlikuju od svakodnevnih podataka. »Mi nećemo u izlaganju pod spoznajom a priori razumjeti takve koje zavise od ovog ili onog iskustva, nego upravo one koje su nezavisne od svakog iskustva. Nasuprot njima stoje empirijske spoznaje, ili takve, koje su moguće samo aposteriori tj. iskustvom. Od spoznaja apriori zovu se čistima one kojima nije ništa empirijsko primiješano.« »Nađe li se prvo stavak koji je sa svom nužnošću mišljen, tad je to sud a priori; drugo … biva li neki sud mišljen u strogoj općenitosti, tj. da nije dopuštena nijedna iznimka, tad nije izveden iz iskustva, nego je upravo a priori valjan.« Odnosno, spoznaja bi bila a priori nezavisna od iskustva, a karakterizirana nužnošću i općenitošću. Sudovi a priori su, po Kantu, Euklidovi aksiomi ili princip kauzalnosti da se sve promjene zbivaju vezom uzroka i posljedica. Važno je istaknuti da se takvi Kantovi sudovi primjenjuju na iskustvo, on je sam stavio na početak svojeg glavnog djela da ljudska spoznaja počinje s iskustvom, ali to ne znači, kaže Kant, da je sve izvedeno iz iskustva. Naprotiv, u iskustvu već um primjenjuje svoje kategorije ili forme koje uopće unose red i zakon u kaos percepcija (osjeta). Kao što su prostor i vrijeme forme našeg zora, tako su apriorne i kategorije u kojima zaključujemo, kao sveukupnost, mnoštvo, jedinstvo, realnost, negacija, ograničenje, kauzalnost, supstancija, mogućnost, nužnost. Jedva da možemo išta izjaviti a da ne mislimo u tim kategorijama. Kategorije uopće omogućuju strogu ili čistu znanost, što je bio ideal istraživača nakon objave Newtonove mehanike “Philosophiae naturalis principia mathematica”, London 1687. Kant razlikuje analitičke i sintetičke sudove. Analitički je sud npr. “djevica je nevina” ili “uteg je mjera težine”. Analitički nam sud ne daje ništa novo; predikat je već sadržan u subjektu. Nešto novo doznajemo sintetičkim sudovima kao na primjer “zastava je crvena” ili “Tomo je u vrtu”. Međutim, to su trivijalnosti; Kanta zaokupljuju sintetski sudovi a priori, koji iskazuju nešto nužno i općenito. Takav je bio sud: “Ako od jednog oduzmemo jednako, ostaci su jednaki.” Ili: “Količina mase (materije) je konstantna.” Ili: “Crta je ravna ili kriva; treće je isključeno.” Prvi se sud upotrebljava pri geometrijskim dokazima; drugi pripada fizici, treći logici. Kant i ne postavlja pitanje jesu li sintetski sudovi a priori istiniti; time što su nužno i općenito mišljeni, njihova je istinitost zajamčena. I više od toga! A priori biva tu uopće kriterij znanstvene i filozofske spoznaje. Zanimljiv je stav poznatog matematičara i teorijskog fizičara van der Werdena prema sintetskim sudovima a priori. Polazeći od Kantove razdiobe sudova na sintetičko-iskustvene i sintetičke apriorne, on prihvaća također da se iz iskustva 475

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ne mogu izvesti potpuno općeniti sudovi, ali dodaje da sintetski sudovi a priori mogu biti pogrešni. To je bitno odstupanje od Kanta. On navodi kao primjer Aristotelov zakon slobodnog pada: »Brzina padanja različitih tijela su proporcionalna njihovim težinama.« Svaki đak zna da je taj sud pogrešan. Međutim, kaže dalje on taj zakon jamačno nije dobiven iz iskustva. Da je Aristotel mjerio brzinu padanja različitih tijela, ne bi nikada što takvo ustvrdio. Sud je, dakle, aprioran a ipak pogrešan. Nije posve uvjerljivo kako takva reinterpretacija leži u Kantovoj definiciji. Sam Kant nije smatrao zakon padanja za čistu spoznaju a priori. Taj zakon nije onako nužno mišljen, kao što je to spomenuti Euklidov aksiom, a osim toga i nedostaje mu ona općenitost koja se odmah vidi pri gornjem aksiomu. Kant nije Galileijev zakon slobodnog pada nazvao sintetskim sudom a priori zato što je u njemu primiješano nešto empirijsko, o čemu je Kant govorio u uvodu svoje Kritike čistog uma. Kad bi apriorizam mogao biti isto tako istinit kao i pogrešan, tad bi čitav smisao Kantova pothvata propao. Vjerojatno nije Van der Waerdenovo shvaćanje sintetskih sudova a priori adekvatno toj problematici. Izvanredan poznavalac povijesti znanosti i veliki matematičar van der Waerden tvrdi u Heisenbergevu Festschriftu (Quanten und Felder, 1971.) da su odlučni naučni napreci ili prekretnice nastupili zabacivanjem ili postavljanjem sintetskih sudova a priori. Kepler ne bi nikad postavio zakon eliptičnog gibanja planeta da se dugo nije pridržavao grčkog postulata da se svemirska tijela gibaju u kružnicama. Heisenberg je postavio mehaniku matrica da je, kako se u pismu Pauliju 9. srpnja 1925. izrazio, “bez ostatka ubio i zamijenio pojam staze koja se pak ne može motriti”.

18.4. Teorija i zbilja Čitava se stvar nastojala zatvoriti u jezik. Empirijski iskazi su samo jedna posebna vrsta iskaza i njihova funkcija u znanstvenom jeziku ne ovisi o odnosu koji oni imaju prema van jezičnoj zbilji. Logičke veze, teorijski pojmovi, opći iskazi, aksiomi i teoremi, sve je to moguće izgrađivati posve formalno po uzoru na matematiku, a pitanje o realizaciji formalnog sustava, o njegovoj istinitosti i interpretaciji moguće je ostaviti za kraj analize, ako nas to još uopće zanima. Ostalo je dosadno empirijsko uvjeravanje, odgovaranje sa “da” ili “ne”, odnosno “istina” ili “neistina” »uz pomoć nekoliko motrenja«. Ovim se pitanjima pridružuje i jedno formulirano upravo unutar logičkog empirizma. Ako jezik teorije nema nikakvu samosvjesnost, jer mu i istinitost i značenje dolaze od empirijskog jezika, koji je tada razlog njegova postojanja, čemu on uopće služi? Ili, u istom duhu, možemo pitanje oblikovati još konkretnije: budući da u jeziku teorije bitnu ulogu imaju teorijski termini, kao što su “gravitacijska sila”, “elektromagnetsko polje”, “molekula”, “geni”, “biološka vrsta” i slično, kakva je njihova uloga? 476

DODATAK

Realisti su smatrali da su univerzalije realni, stvarni elementi svijeta, baš kao i njihova pojedinačna otjelovljenja. Srednjovjekovni su realisti tvrdili da univerzalije, iako nedostupne našim osjetilima, postoje. Tijekom stoljeća taj je stav evoluirao da suvremenog znanstvenog realizma, koji se ne bavi univerzalijama, već teorijskim terminima. Poput srednjovjekovnog i današnji realizam postoji u mnoštvu varijanti, ali jedan tipični moderni realist bi rekao da postoje elementi stvarnosti (u ovom slučaju fizičke, materijalne stvarnosti) na koje se odnose teorijski termini koji označavaju osjetilima načelno nedostupna bića (poput “biološke vrste” ili “elektrona”) ili odlike (poput “šarma” kvarka ili “spina” elektrona). No znanstveno ćemo se realizmu vratiti poslije, sada izložimo stav srednjovjekovnim realistima suprotstavljenih nominalista. Nominalisti su smatrali da uistinu postoje samo pojedinačni predmeti, a ne i univerzalije; po njihovu mišljenu one su tek riječi kojima označavamo sve predmete neke vrste zajedno, a ne neki posebni, nematerijalni objekti. Vidimo da su nominalisti univerzalije smatrali nekom vrstom razgovornog pomagala. Vidjeti ćemo da tezu iste vrste danas zastupaju znanstvenim realistima suprotstavljeni instrumentalisti kada kažu da su teorijski termini tek pomagala za predviđanje ponašanja fizičkih sustava te da iz njih ne sijemo izvoditi postojanje odgovarajućih fizičkih objekata ili odlika. Poznato je da Kopernik dugo dvoumio da li objaviti svoju heliocentričnu teoriju neba, prema kojoj Zemlja kruži oko Sunca. Bojao se, dakako, reakcija službene Crkve. Jer ove hipoteze ne moraju biti istinite niti čak vjerojatne; ako one omogućuju proračun sukladan s motrenjima već je to dovoljno. (Iz predgovora djela Copernicus, N. De Revolutionibus Orbium Coelestium, Nuremberg, 1543.) Tako je Osiander formulirao stav koji danas nazivamo instrumentalizmom, a po kojem su teorijski termini i teorijska nadgradnja uopće instrument za proračunavanje naših budućih iskustava. Prisjetit ćete se onog dijela znanstvenog postupka u kojem se iz univerzalnih iskaza teorije izvode novi partikularni iskazi. Upravo to izvođenje, prema instrumentalizmu, jedina je svrha teorije. Nema tako ni svrhe raspravljati o istinitosti teorije jer neki instrument ne može biti istinit ili lažan, već samo prikladan ili neprikladan. Teorije ili uspješno objedinjuju postojeće i predviđaju buduća iskustva ili ne. O istinitosti ima smisla govoriti samo u vezi s empirijskim iskazima, a onda samo o njihovu prihvaćanju ili neprihvaćanju, budući da su to ionako iskazi o našem iskustvu, a ne o nekoj vanjskoj zbilji. Suprotan stav je, dakako stav koji nazivamo realizmom, danas katkad znanstvenim realizmom. Realizam tvrdi da, kad je riječ o nekoj provjerenoj znanstvenoj teoriji, tj. o zreloj znanosti, onda teorijskim terminima odgovaraju zbiljska bića, stanoviti entiteti čija svojstva znanstvena teorija realno opisuje. Kad je Galileo uzviknuo »Eppur si muove«, želio je reći da tvrdnja o gibanju Zemlje nije samo puka hipoteza korisna pri proračunavanju položaja planeta na nebu, nego da se njome izriče jedan element zbilje. 477

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kako se, primjerice Boyleov zakon dioma promatran s tih oprečnih pozicija? Predočimo ga u obliku p1 V1 = p2 V2 za T1 = T2 , koji dovodi u međusobnu vezu dva stanja plina u cilindru s pomičnim klipom: jedno opisano tlakom p1, volumenom V1 i temperaturom T1, a analognom trojkom (p2, V2, T2). U ovom bi slučaju središnji predmet spora tipičnog realista i tipičnog istrumentalista bilo pravo značenje izraza “opis stanja plina”. Realist bi tvrdio da smo istraživanjem plinova razotkrili, iznijeli na vidjelo, neke njihove stvarne oblike, među kojima su tlak, volumen i temperatura. Te veličine reprezentiraju značajke koje su plinu svojstvene, kao što su nam dob, visina ili težina, one su odraz fizičke stvarnosti u zrcalu jezika. On bi rekao da opis stanja plina nije samo teorijsko ili razgovorno pomagalo, već je svojstveni popis zbiljskih karakteristika plina. Za realistu je istraživanje prirode čitanje plana univerzuma, razotkrivanje stvarnosti. Posljedica je takve predodžbe opisa stanja plina realistički stav prema kojem sam Boyleov zakon prikazuje jedan aspekt funkcioniranja zbilje. On je slika djelića “mehanizma” prirode, matematički odnos koji reprezentira odnose elemenata fizičke zbilje: tlaka, volumena i temperature plina. Upućivanje na zrelu znanost u gornjem ulomku o znanstvenom realizmu vrlo je indikativno jer podsjeća da je povijest znanosti pokazala kako ni znanost nije imuna od zabluda. Najsvježiji je primjer čuveni “eter” koji je tako dobro služio Maxwellu i mnogima sve do 1905. kada ga je teorija relativnosti odbacila na “smetlište povijesti”, ili pak Boyleov oblik “plinskog zakona” prema kasnijem točnijem obliku. Zbog toga se realizmu mora dodati i teorija o približavanju istini. Iako su u povijesti neke teorije odbačene, svaka nas nova teorija vodi bliže istini. No za instrumentalista je istraživanje stvaralački čin, a ne pasivno oslikavanje. Istražujući npr. plinove, mi stvaramo, više ili manje uspješno, mrežu pojmova pogodnih za priopćavanje stečenog iskustva, a ne otkrivamo izravno ustroj zbilje. Pored toga nastojimo da nam tako oblikovani obrasci omoguće predviđanje novih iskustava na temelju stečenih iskustava. Boyleov nam zakon, primjerice, omogućava da iz potpunog opisa jednog stanja plina (p1, V1, T1) i djelomičnog opisa drugog stanja (V2, T2 ) izvedemo potpuni opis tog drugog stanja jednostavnim računom

p2 = p1

V1 V2

Tlak, volumen i temperatura u instrumentalističkoj su slici elementi te mreže pojmova, ali ne i elementi fizičke stvarnosti jer nema čvrstog opravdanja za njihovo projiciranje na stvarnost. Instrumentalist bi rekao da je ta mreža pojmo478

DODATAK

va, oblikovana prema mjerilima uporabivosti. Isto je tako Boyleov zakon tek instrument za pouzdano predviđanje, a ne lingvistička reprezentacija “mehanizma” prirode. On nam omogućuje da predvidimo kako će se ponašati naši uređaji, ali nam ne daje uvid u strukturu zbilje niti su u njega uključeni pojmovi jednostavno odraz svojstvenih odlika plina. Rasprava između realista i instrumentalista još uvijek nije okončan. Novo gorivo za vruće debate dala je fizika mikrosvijeta. Procesi u mikrosvijetu opisuju se, ako se riječ “opisivati” uopće smije upotrijebiti, vrlo apstraktnim matematičkim jezikom. Interpretacija tog jezika nije direktna, već prolazi kroz niz računa prije nego se “susretne s realnošću”. Povrh toga, ta matematika ne dopušta nikakva slikovita tumačenja. Jer ako kažemo da je elementarni entiteti ujedno i val čestica, kako to uopće možemo sebi predočiti? K tome još sve vrijeme radimo samo s vjerojatnostima, a ne s jednoznačnim predviđanjima događaja. Sve u svemu, instrumentalisti su dobili krila, ali i jakog oponenta u slavnom Albertu Einsteinu. Pokazuje se tako da je odnos između teorijskih pojmova i zbilje mnogo složeniji nego što ga zamišlja bilo realizam bilo instrumentalizam. A da bismo to pokazali, moramo se vratiti natrag pitanju o potvrđenosti ili opovrgavanju teorije.

18.5. Wittgenstein – Filozofska istraživanja Wittggenstein je napisao Traktat sa sigurnošću da je stigao do konačne spoznaje, čime su svi bitni problemi riješeni. Njegov je sustav počivao na dvjema glavnim pretpostavkama, prvo, da se sve smislene izjave mogu prozirnim logičkim operacijama jednoznačno rastaviti na elementarne iskaze, i, drugo, da su ti krajnji, elementarni iskazi određeni stanjem stvari ili odnosom predmeta. U tom smislu i stoji početna tvrdnja da je svijet skupnost činjenica, a ne stvari. Međutim, kad se potanje razmatra, tad se dolazi do rezultata da se kompleksi mogu na različite načine rastaviti, i što je još gore, i jednostavne stvari pokazuju nam se složene, i to na način kako ih promatramo. Prema Traktatu pronašli bismo smisao ili značenje neke izreke da je rastavimo na jednostavne iskaze. Tako bi se npr. izreka: Metla je u kutu morala rastaviti, s obzirom na to da se metla sastoji od drška i kefe, na dva jednostavna iskaza: 1. držak je u kutu 2. kefa je u kutu Zrelom Wittgensteinu dolazi takva analiza čisto artificijelna i on kaže: »Kad bi smo nekog pitali dali on to misli, po svoj bi prilici odgovori da nije nikako mislio posebno na držak niti na kefu. I to bi bio ispravan odgovor jer on nije htio posebno govoriti niti o dršku niti o kefi.« 479

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ako se i neka stvar sastoji od više dijelova, obično nećemo govoriti o svakom posebnom dijelu, a ipak će nam smisao izreke biti jasan. Time je sam autor srušio osnovnu pretpostavku Traktata. Stari Wittgenstein prigovara mladome da je povukao apsolutnu razliku između složenog i jednostavnog. Međutim, u nekim nam situacijama dolazi neki predmet jednostavan, u nekima složen. Ako mi žena kaže da joj donesem metlu iz kuta, tada misli sigurno jedan predmet, no ako mi naredi da zamijenim istrošenu kefu, tad sigurno smatra metlu složenom. Ništa nije apsolutno jednostavno; zavisi od upotrebe riječi, kaže Wittgeinstein u posthumno objavljenim ‘Filozofskim istraživanjima’ godine 1953. Mladi Wittgenstein, sudi stariji, podlegao je tradicionalnom filozofskom zahtjevu za jednostavnim predmetima od kojih bi se svijet gradio. Međutim, takvih jednostavnih stvari nema. Bila je to zabluda koja je počela od Platona, možda još ranije s Pitagorinom školom, sa Descartesom i Leibnizom postane prvi postulat novovjekovne filozofije. Napuštajući pretpostavku jednostavnih predmeta (koje, uzgred napomenuto, nije u Traktatu nigdje navodio), Wittgenstein je morao odbaciti i jednostavnu vezu između predmeta i riječi. Već je Russell bio sklon da značenje imenica vidi u predmetima, a njegov je to đak apsolutizirao. Oba su jako pogriješila. Što neko ime označuje, to nije sama stvar, osim u izuzetnim slučajevima kada riječ definiramo s obzirom na neki uzorak, npr. prametar u Pariškom zavodu za jedinice. Budući da nema jednostavnih stvari ili prapredmeta, koje je Traktat označivao imenima, i čitav naš govor dobiva sasvim drugo značenje. Filozofska istraživanja Ludwiga Wittgensteina odbacuju teoriju preslikavanja koja je u Hertzovoj ili Boltzmannovoj varijanti nadahnula autora Traktat. Teorija pojma kao slike predmeta izašla je iz naivnog realizma koji je usađen u naš svakidašnji govor. Kada otvorim oči, vidim npr. stol, a kad ih sklopim, više stol ne vidim. No, kada ponovno pogledam stol je preda mnom kako sam ga prije vidio (ima ravnu plohu, noge, i žut je). Nitko normalan neće smatrati da je u međuvremenu, dok je spustio kapke, stol ‘iščezao’. Predmet dakle postoji bez obzira na to je li ga gledam ili ne. S druge strane, mogu misliti o stolu kad i držim oči zatvorene, imam, dakle, predodžbu ili pojam stola. Prema tome se razlikuju tri različita stupnja: predmet stol, zamjedba tog stola i pojam stola. predmet stol  zamjedba stola  pojam stola Očito je zamjedba uzrokovan stolom preda mnom. Kada ne bi bilo stola, ne bi ni reflektirane zrake svjetlosti stvorile u mom oku sliku niti bi to živčanim reakcijama bilo preneseno do mozga da se javi u mojoj svijesti kao “slika stola”. Razlikovanje između predmeta pred nama i njegovih vidnih, tlačnih, zvučnih, mirisnih utisaka u ljudskim osjetilima leži u svakidašnjem iskustvu, a potvrđeno je i fiziologijom i psihologijom osjetila. Međutim, kada smo sklopili vjeđe, u nama još ostaje upamćena slika stola. Dapače, mogli bismo taj stol nacrtati kada bismo to 480

DODATAK

poslije željeli, a da i stola nema više pred nama. No, mi nismo vidjeli samo jedan stol nego mnogo stolova, i vrlo je blizu pretpostavki da se pojam stola stvara u nama iz takvih upamćenih slika različitih i opet sličnih stolova. Koliko god nam se god to razlikovanje između zamjedba i predmeta čini adekvatno, dolazi se ipak do filozofske zabune kad se pokuša filozofski ili logički izvesti opstojnost predmeta iz zamjedba ili percepcije. Kad se uvedu osjetilne datosti ili sense-datum, kao ono jedino što se izravno zamjećuje, tad se ne može odatle logički izvesti opstojnost objekta, kako je već davno Hume upozorio. Zastupnici osjetne datosti dosljedno su došli do shvaćanja da zapravo zamjećuju svoje osjetne datosti a ne predmete, a time je čitava teorija zamjedba ili percepcije, pa time i vezana kauzalna teorija zapala u paradoksalan položaj. Prema tome ne bi čovjek zamjećivao žut, tvrd, četveronožan stol pred sobom, nego bi zamjećivao osjete žutog, tvrdog, prostornog, itd. Nadalje bismo mogli reći da zamjećujemo samo svoj zamjedba žutog, i ad infinitum. Mi ne možemo a da ne shvatimo opstojnost predmeta kao temeljno u svom iskustvu, kako smo to izvodili u početnom poglavlju. Humeova teorija impresija označuje krajnje pasivan (i nerealan stav) spram svijeta. Međutim stvari ne samo zamjećujemo svojim osjetilima, mi ih pravimo i upotrebljavamo u različite svrhe od svog najranijeg djetinjstva, i taj je pojam predmeta ukorijenjen svem našem iskustvu. Tek pošto imamo taj pojam predmeta, možemo i razvijati psihologiju i fiziologiju naših osjetila. Tradicionalna kauzalna teorija percepcije polazi od (logički) neodržive postavke da se iz osjetnih datosti dokaže opstojnost predmeta. Dakako, mogu se u sutonu prevariti pa vidjeti čovjeka, što je uistinu stog sijena. Zbog toga bi iskaz, ‘Čini mi se vadim čovjeka’ bio jedino izvan sumnje. Zastupnici teorije percepcije su dosljedno proglasili apsolutno istinitim iskaze, gdje mi iskazujemo ono što nam se pričinja, što nam izgleda. Zapravo su to baš takvi iskazi kad zbog uvjeta opažanja nismo sigurni pa dodajemo kao ogradu ‘čini se’ ili ‘izgleda’, i Ayer se tu vara kad takve iskaze uzima kao nepogrešive. Jezik nije logička tvorevina; takve logičke tvorevine i ne može biti pošto je odbačena pretpostavka jednostavnih stvari i elementarnih iskaza. Naš je govor prilagođen pojedinim situacijama, i njegova je upotreba jasna u tim situacijama. Kad me netko pita »koje je vrijeme« , pogledat ću na svoju uru shvativši da drugi žele doznati koliko je sada sati. U tom njegovom pitanju dolazi riječ vrijeme. Kad bih najprije razmišljao što vrijeme uopće znači, po svoj bi prilici moj znanac uzalud čekao da pogledam na svoju uru. Znančevo pitanje i moj odgovor nakon očitanja sata potpuno su razumljivi u našoj konkretnoj situaciji, tako je to sa svim navodima vremena u našem životu, a ipak bi se filozof spotaknuo na pojmu vremena i zatekao u zabuni. Wittgenstein citira poznato mjesto iz Augustinovih Confessiones: »Jer što je vrijeme? Tko bi to mogao lako i kratko objasniti? Tko bi to mogao, riječima prikazati, i samo misaono dokučiti? A ipak: što nam je u našem govoru bliže i poznatije od pojma vremena? Mi razumijemo svaki put što se pod tim misli kad o njemu govorimo, i razumijemo također kad čujemo drugoga o tome govoriti. Što je dakle vrijeme? Dok me nitko ne pita, znam to; kad nekomu na njegovo pitanje želim objasniti, ne znam.« 481

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Augustin nije samo pao u filozofsku zapanjenost, nego je naslutio i karakteristične okolnosti. Kad nekoga pozivamo na ručak u 12 sati ili kažemo da nam vrijeme brže prolazi u igri s prijateljem nego u samici, tad nam je tu vrijeme potpuno jasno. Nejasnoća, nedostatak ili pogreška nije u svakodnevnom govoru, kaže Wittgenstein, naš je govor u redu, tek je filozof zaveden. Bio je zaveden ponajprije težnjom za općenitošću, da stanoviti način govora upotrebi i ondje gdje nema smisla. Ako i na kraju Traktata stoji da samo iskazi prirodne znanosti imaju smisla, ipak bi malo tko od prirodoslovaca prihvatio Wittgensteinovo tumačenje znanosti. U znanstvenom se istraživanju otkrivaju zakoni koji se izražavaju takvim riječima kao što su svi i uvijek, npr.: sva tijela padaju uvijek s jednakim ubrzanjem na zemlju. Zakon vrijedi za sve predmete, u sva vremena, u zrakopraznoj posudi. Zakon se može ilustrirati na nekoliko primjera, može se verificirati u nekoliko eksperimenta, ali nipošto ne moramo navesti sve slučajeve da bi nam zakon bio jasan ili istinit. Očito je mladom Wittgensteinu lebdio pred očima konačan broj predmeta, međutim zakoni impliciraju beskrajni proces, i zbog toga su infinitezimalne metode matematike bile tako uspješne. Pobijajući tradicionalnu metafiziku, već je Ernest Mach (Beiträge zur Analyse der Empfindungen, 1886.) rekao da je jedna činjenica isto tako dobra činjenica kao i neka druga, i samo je stvar ekonomičnosti našeg mišljenja kako mi te činjenice rasporedimo u komplekse. Dakako, činjenice su za Macha bili osjeti. Stari Wittgenstein biva dosljednijim pozitivistom time što napušta strogu logiku govora. Jer takva bi logika implicirala tradicionalni materijalizam s teorijom preslikavanja ili apriorni idealizam Platona. Sa zakonima ide i jasno određenje temeljnih pojmova. Nisu li masa, energija, impuls, električni naboj, spin oštro određeni? Iz Newtonova aksioma da su sile akcije i reakcije (umnošci mase i ubrzanja) jednake za dva tijela u uzajamnom djelovanju: m1a1 = m2 a2 mogu se odmah mjerenjem akceleracije izračunati omjeri masa. Iz osnovnog zakona elektriciteta da je sila jednaka umnošku električnog naboja i polja mogu se proračunati omjeri naboja u danom električnom polju. Ipak, primijetit će tvrdokorni filozof, mjerenje proporcija nije istovjetno s određenjem pojma. Fizičari su to mogli tisuću puta mjeriti, a da su nam ostali energija ili materija. Sva takva pitanja bi Wittgenstein proglasio praznim ili besmislenim, no ostaje tu ipak nerazjašnjeno zašto neki pojmovi igraju tako dominantnu ulogu. Po njegovu uvjerenju ne postavlja nam znanstveno istraživanje nikakvih filozofskih problema. Nelagoda ili čuđenje filozofa – ova prvobitna sokratska situacija – dolazi od običnog govora kad se počinje neumjesno primjenjivati. Zabluda je bila njegova Traktata da je povjerovao da se riječima može dati precizno značenje. Međutim, kao što se vidi iz »Oxford Dictionary«-ja, svaka riječ, čak i vlastito 482

DODATAK

ime može imati različita značenja. U svakidašnjem govoru ne nastaju time nikakve nejasnoće jer su te riječi izrečene u stanovitim situacijama i nešto određeno znače. Čak čitava rečenica može imati dva različita, ali sasvim određena značenja u dvjema prilikama, npr.: »Mate je otkrio kip kneza«. Ako je Mate arheolog koji traga za spomenicima starih kneževa, shvatit ćemo to kao arheološko otkriće; ako je pak Mate državnik koji dolazi na neku proslavu, tad će to otkriće kipa značiti čin ceremonije, dakle nešto posve drugo od znanstvenog pronalaska. U prethodnim skicama svojih Filozofskih istraživanja zapisao je Wittgenstein: »Najviše teškoća u filozofiji nastaju tako što se dajemo namamiti opisati upotrebu važnih ‘prigodnih radnika’ među riječima tako kao da bi bile riječi s pravilnim funkcijama.« U najviše slučajeva vidi se značenje riječi iz njegove upotrebe u govoru. Međutim, filozof biva sklon da stanovitim riječima prida stanovitu sliku pa ih tako naposljetku shvati samostalnim bićima koja uzajamno stupaju u sasvim određene veze. Takva je bila i tvrdnja Traktata: 5.63 Svi iskazi našeg dnevnog govora su stvarno, takvi kakvi su, logički potpuno uređeni. Ono najjednostavnije što tu želimo navesti nije parabola istine, nego je puna istina sama. Kako dolazi on do toga da zbaci tako evidentnu razliku između govora i mišljenja? Ponajprije, pita se on, kako dolazimo do te razlike. Razlog tome leži, po njegovom sudu, u našem govoru. Promatrajmo takve izreke kao: On misli što i govori. On ne misli to što govori. On jedno misli, drugo govori, a treće radi. Po Spinozi bismo mogli zamisliti dva različita procesa koji usporedo teku, jedan je mišljenje, drugi je fizički govor, no to je besmislica, kaže Wittgenstein. Tu je samo jedan tijek. Nema nekog posebnog unutarnjeg iskustva ili mentalnog procesa koji bi pratio govor predavača. Pošto je to konstatirao u tako važnoj zgodi., Wittgenstein to u svojim Filozofskim istraživanjima naročito efektno kaže: »Bog, kad bi se zagledao u naše duše, ne bi tamo mogao ništa vidjeti o čemu govorimo.« Jake argumente za svoju tezu nalazi Wittgenstein u tome kako djeca uče. Ona ne uče posebno govoriti, a posebno misliti. Učenjem govora biva i njihovo mišljenje razvijeno. Prema tome ne može se iznad govora postaviti neka razina čistog duha. U problemu negacije stvaraju različiti jezici različite pričine. Usporedimo hrvatski s njemačkim u odgovoru na tako jednostavno pitanje: ima li on išta u džepu? U potvrdnom slučaju bi odgovor glasio: hrvatski: ima. njemački: ima. (es gibt.) 483

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti U negativnom bi slučaju odgovor glasio: hrvatski: nema ništa. njemački: ima ništa. (es gibt nichts.) U hrvatskom jeziku dvostruka negacija opet znači negaciju, no u njemačkom ima negativna forma isti oblik kao i afirmativna, prema tome će nas njemački jače zavesti da shvatimo ništa kao nešto, tj. kao da jest. To svojstvo njemačkog jezika s tendencijom da se od glagola čine imenice jako je pogodovalo stvaranju apstraktnih bića, i nije slučaj da su najteže ontologije izrasle na tom jezičnom tlu. Iako ne želimo osporiti da su besmislene onakve izjave kao Heideggerova ili još konfuznija Sartreova o bitku i nebitku, ipak je sporno ne ide li to proricanje suviše daleko tako da pada u pozitivističku metafiziku. Naposljetku valja primijetiti i da predodžba svega onoga što jest već implicira metafizičku pretpostavku da imamo potpun uviđaj u svijet, da možemo sve obuhvatiti i da je to sve s nama samima dana cjelina. Wittgenstein ističe razliku u našem govoru između imenica Tomo, stol, hrast i pridjeva visok, crven, lijep. Te imenice odnose se na određene osobe ili predmete, dok se pridjevima označuju svojstva tih osoba ili predmeta. Neki pridjevi mogu imati sve navedene imenice zajedničkim, npr.: Tomo je visok. Hrast je visok. Stol je visok. Tomo je lijep. Hrast je lijep. Stol je lijep. Međutim, od pridjeva se mogu napraviti imenice pa naše gornje iskaze možemo drukčije formulirati: Tomo ima visinu. Hrast ima visinu. Stol ima visinu. Tomo ima ljepotu. Hrast ima ljepotu. Stol ima ljepotu. Nesvjesna težnja za izjednačavanjem vodi nas do toga da i imenice stvorene iz pridjeva shvatimo isto onako kao i prve imenice. Tradicionalno se određenje pojma veže uz neke bitne karakteristike. Za svaku je opeku glavno da je nalik na heksaedar i da je pečena od zemlje, a sporedno je da li je više žućkasta ili više crvenkasta, da li joj je površina glatka ili hrapava, itd. Za skup predmeta obuhvaćenih nekim pojmom moglo bi se dakle reći da ima neke bitne oznake, ili bi se moglo čak govoriti o biti tih predmeta. Tako se i postavljaju pitanja što je bit nekog metala, što je bit života, itd. Tu tradicionalnu teoriju biti ili esenciju izvrgava Wittgenstein osobito oštro kritici. Predodžba o biti stvari za njega je stvorena težnjom za izjednačavanjem. Razmotrimo naš primjer s opekom. Je li istina da opeke imaju išta zajedničko? Mogu se opeke načiniti od umjetnih materijala, a također i u obliku okruglih pločica. Što dakle ostaje zajedničko? Heidegger bi podlegao kušnji da opeku odredi njenom upotrebom u gradnji. Međutim, opeke se rabe za opločenje putova ili u posve druge svrhe. No opeka je još vrlo jednostavna stvar. A što ćemo naći zajedničko kad razmotrimo složenije stvari? Wittgenstein je osobitu pažnju svratio na različite igre.

484

DODATAK

Mladi Wittgenstein bi se zadovoljio pokaznim definicijama riječi, npr.: da pokažemo djetetu loptu i izustimo pri tom “lopta”. Između riječi lopta i predmeta lopta postavio bi takav kažiprst jasnu vezu. Međutim stariji Wittgenstein više ne vjeruje u tako jednostavnu vezu između imena i predmeta, kako je to postavio Tractatus logico-philosophicus. Kad pokažemo djetetu neku konkretnu loptu pa izustimo “lopta”, moglo bi dijete obratiti pažnju na boju (crveno) ili materijal (gumu) pa isto tako nazvati i crvenu ružu. Možemo stotinu puta uprti prstom u loptu i povikati “lopta”, a da ne bismo time djetetu nikakvo veće značenje predali. Tek kad se ono samo poigra loptom, i ne samo jednom, pa nam na poziv »donesi loptu« i donese loptu, sigurni smo da dijete shvaća značenje te riječi. Pokazne definicije nisu, dakle, dovoljne; jedna se riječ mora u više različitih upotreba pojaviti da bi se iskristalizirala s više-manje samostalnim značenjem. Kad učimo dijete govoriti, učimo ga istodobno nekim postupcima, a učimo ga i misliti. Učenje mišljenju dolazi simultano s učenjem govoru i ponašanju i ne može se od toga odvojiti. No, to je baš i htio tradicionalni idealizam kad je naš govor definirao kao izrečene misli, ili iskaz kao izrečenu ili napisanu misao. S tog bi gledišta bilo blisko prihvatiti da se riječima imenuju pojmovi. Wittgensteinova je kritika ukazala na to da se pojmovi ne smiju shvatiti samostalnim, idealnim bićima i da se u takvim filozofijama radilo o nedopuštenom prijenosu ili općenju nekih načina govora. No, ako je i bio u tome u pravu, njegov je kriticizam išao mnogo dalje. On je porekao i same duševne čine ili procese, dakako, ne u trivijalnom smislu, nego otprilike onako, kako je i mladi Ludwig poricao opstojnost osobe ili “ega”, čime se, usprkos svih opreka, krug jednog filozofskog velikana zatvara. Značenje tog poricanja treba da se potanje razmotri, jer u tome, kao i u poricanju općenitosti, razići ćemo se s »Filozofskim istraživanjima«.

18.6. Bijeg u lingvističke dubine461 Od Leibniza je filozofima bio san logički jezik koji bi im dao vid egzaktnosti kao matematičarima. Još nešto zavidjeli su filozofi egzaktnim znanostima: njihov nepristran položaj u svjetskim razmiricama. Vlade se mijenjaju, ideologije prolaze, ali profesori matematike i fizike ostaju. Ne bi li bilo lijepo, veli Ryle, da i u filozofskim kolokvijima nestanu partije? Prirodoslovci priznaju iste kriterije kojima podnose svoje hipoteze. Isto je tako i Bečki krug oko Neuratha, Franka, Schlicka i Carnapa postavio princip verifikacije, koji otkriva smisao i besmisao, istinu ili laž, a otada, kako kaže profesor Ayer, ništa više ne opravdava egzistenciju suprotnih filozofskih škola. Novi pozitivistički pravac bio je nepomirljivo antimetafizički. Ako je danas racionalni idealizam mrtav u engleskoj filozofiji, nije to ipak njegova zasluga. Meta461

Tekst “Bijeg u lingvističke dubine” je tekst Akademika Ivana Supeka iz njegove knjige »Filozofija znanost i humanizam« izdanje Školska knjiga Zagreb, 1995.

485

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti fizika je već bila u agoniji kad su se Russell i Moore pojavili, a Bradleyeva retorika više je naličila na opijelo Hegelu nego na uskrsnuće. Pad je uzrokovao nagli zamah prirodnih znanosti na početku našeg stoljeća i usporedno s time, potpuna jalovost filozofskih spekulacija. Pred ovim novim razvitkom jedan dio filozofa sklanja se pod okrilje religije, a drugi pak prilazi egzaktnim znanostima da pronađe “čudo” u njihovim metodama istraživanja. Ako je taj preokret i bio revolucionaran za njemačko kulturno područje, na Otoku je značio povratak u tradicionalna korita. Od Lockea do Humea nosila je engleska filozofija empirijsko obilježje. Bilo bi netočno pomisliti da je to bila empirička grana koja je rasla primjerice poput botanike. U mnogom pogledu zavarava i taj njen naziv. Kad su Locke i Hume započeli svoje analize u oštroj opoziciji prema racionalnim metafizikama, ni jedan ni drugi ne preuzimaju eksperimentalno i matematičko istraživanje. Njihova razmatranja o percepcijama bila su više subjektivna introspekcija nego ono iskustvo koje je pokretalo fiziku njihovog doba. Zato i ta filozofija nije učinila daljnji napredak i pomalo je tinjala, dok je potkraj prošlog stoljeća nisu potisnuli novi pravci njemačkog idealizma. U englesku filozofiju ušao je Hegel na krajnja idealistička vrata i bila je to više pljeva velikih riječi nego prava zrna koja bi iznikla iz rasprava engleskih pisaca. Ne samo da dijalektika nije dobila ništa više svjetla; ona je poslužila da se srubi svaka spoznaja. Ako je svijet i jedna cjelina, nužno je ipak da istražujemo u njemu pojedine stvari, pri čemu naravno ne smijemo izgubiti iz vida realnost naših istina. No to je upravo ono što Bradley ne želi. Budući da je uvidio da je svaka stvar o kojoj tvrdimo da je realna u sebi protuslovna, on je proglašava pukim pričinom. Realnost je apsolutni duh, cjelina u kojoj prestaju sve razlike i gole veze; ona je samo jedno. Takav je monizam izgubio kontakt sa svim istraživanjima, ali je ponio atmosferu na prijelazu u novo stoljeće visokom retorikom. Zamislite da ste slučajno upali u neku svečanu skupštinu, gdje se dostojanstveni govornici nadmeću zvonkim frazama “apsolutnog”, “cjeline”, “bitka”, “duha”, “savršenstva”. Vaš se um brka u tim maglama i vi, ako imate dovoljno drskosti, povući ćete govornika za rukav pa zapitati, molim vas, što te riječi znače? Taj slučajni izletnik u metafizičku svečanost bio je G.E. Moore koga, kako sam kaže, ništa nije vuklo filozofiji: »Ne smatram da bi mi svijet ili znanost ikada sugerirali i koji filozofski problem. Što me navelo na te probleme, bile su stvari koje su drugi filozofi rekli o svijetu i znanosti.« U onoj visoko retoričinoj atmosferi pojava Mooreova zdravog razbora djelovala je kao hladni tuš. On je bio dovoljno uporan da svuda postavi svoje skeptično pitanje. U tome je oponašao Sokrata, samo što nije imao tako dubokog vlastitog uvjerenja. No tim razornija bila je njegova kritika. Kad je McTaggart jednom prilikom izrazio svoje gledište da je vrijeme nerealno, Moore je počeo ovako argumentirati: Ako je vrijeme nerealno, ne moramo li poreći da smo imali zajutrak prije ručka? A na isti se način Moore suprotstavlja i Bradleyu: Ako je realnost spiritualna, ne slijedi ili odatle da su nam stolci i stolovi sličniji nego što mislimo? 486

DODATAK

Ova skepsa izvire iz zdrave, svakidašnje pameti, nesmućene filozofskim školama. Moore se čudi da se izjave filozofa toliko protive onome što smatramo u našem svakidašnjem životu neospornim, ali on ih ne nastoji historijski objasniti. Prva je njegova namjera da traži smisao filozofskih izjava i ukaže na očitu suprotnost prema običnom razboru. Čim je to postigao, on je zadovoljan. Neka filozofi samo objasne zašto tvrde tako čudne stvari462. Mooreov istup u engleskoj filozofiji znači povratak na zdravi razum. Godine 1925. Moore je objavio svoju raspravu Defence of common sense u kojoj navodi listu istina u koje bi bilo besmisleno posumnjati. Te su istine: on ima tijelo, rodio se prije određenog broja godina, živio je otada na površini Zemlje, koja je postojala već dugo, i na kojoj su živjeli mnogi drugi ljudi. »Ja znam sigurno«, kaže Moore »da je to istina.« Smisao tih izjava nije nimalo mutan. Pa ipak, mnogo je filozofa postavilo tvrdnje koje su nespojive s tim istinama. U njihovim izvodima mora biti neka pogreška koja ih vodi u besmislicu. Ta zabluda leži prije svega u pogrešnoj upotrebi riječi. Moore nije bio jedini koji je obratio pažnju stranputicama jezika. Ovom analizom pozabavio se i Bertrand Russell nakon što je s Whiteheadom pokušao logički utemeljiti matematički sustav463. Kao Moore, i Russell je bio vrlo sumnjičav prema metafizičkim sistemima; njegovo je polazno gledište da filozofija treba da bude isto onako egzaktna kao što su to matematika i prirodne znanosti. »Zadaća je filozofije«, piše on 1919., »da pruži račun o svijetu znanosti i svakidašnjice«. Da postigne tu svrhu, filozofija mora upotrijebiti stroge logičke metode. U geometriji polazimo od aksioma, čiji nam je smisao neposredan, pa konstruktivnim zaključivanjem nalazimo nova svojstva prostornih tijela. Isto tako, veli Russell, »i poenta je filozofije da počne nečim tako jednostavnim da se ne čini vrijednim ustvrditi, a završi nečim tako paradoksnim da to nitko neće povjerovati«. Što je ovo jednostavno, odakle treba početi? Prema Russellu, to su činjenice o stvarima. »Stvari u svijetu imaju različite karakteristike i stoje međusobno u različitim odnosima. Da imaju te karakteristike i odnose, to su činjenice.« Činjenica je: Stol je drven. I jedna i druga riječ, iako gramatički različite, odmah su nam jasne, pa i njihova veza znači nešto jasno određeno. Takve propozicije Russell zove “atomskim”. One su građa od koje možemo sagraditi složene izjave. Najjednostavnije je da dvije ili više atomskih tvrdnja spojimo s pomoću veznika u jednu složenu propoziciju, “molekularnu”, kako je Wittgenstein i Russell krste. Tako npr. možemo spojiti »Petar je u Zagrebu« i »Petar je u Splitu« u jednu rečenicu »Petar je u Zagrebu ili Petar je u Splitu.« Funkcija je tog veznika ili da, ako je prva atomska propozicija netočna, tada je druga točna. Analogno možemo definirati i funkcije drugih riječi kojima spajamo jednostavne tvrdnje, a istina konačne molekularne propozicije zavisi od toga da li su atomske točne ili pogrešne. Polazno je Russellovo gledište da naš jezik ima jednostavnu logičku strukturu kakvu su on i Whitehead analizirali u matematičkom sistemu. Operacija je te lo462 463

G.E. Moore, “The Refutation of Idealism”, sažeto u Philosophical Studies, London, 1922. A.N. Whitehead i B. Russell, Principia Mathematica, Oxford, 1908.

487

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti gike očita. Ponajprije su dani “atomi” koji su ili istiniti ili pogrešni, a od tih atoma grade se utvrđenim pravilima složene izjave koje po Russellovu mišljenju mogu biti takva iznenađenja kao što su to otkrića fizike. Jesu li obje te pretpostavke ispunjene? Sigurno je da ima izjava koje nam se čine neposredno istinitim. Tako svatko zna što znači: »Ruža je crvena«, premda bi se i tu mogao istaći prigovor da mi to shvaćamo pošto smo već češće bili u cvjetnjaku i naučili razlikovati boje. Međutim, većina propozicija nije takva da bi im smisao bio jasan izvan odnosa s drugim stvarima. Vratimo se na prvotni primjer: Stol je drven. Što to znači “od drva”, rasvjetljuje se tek tada kad upoznajemo i druge materijale od kojih stol može biti načinjen, npr. metale. Isto tako, i sama riječ “stol” nije često potpuno jasna jer ima stolova vrlo različitog oblika i upotrebe. Obično propozicije dobivaju svoj smisao tek u čitavom kontekstu u kom dolaze kao građa. Russell bi na to mogao odvratiti: kako možemo shvatiti cjelinu ako su nam dijelovi nejasni?464 Matematičar B. Russell pokušao je zaključivanje svesti na sintaksu i konstrukciju iz početnih izjava koje su neosporne istine ili se mogu iskustvom provjeriti. Mišljenje bi po tome uglavnom bilo građenje iz poznatoga po stanovitim pravilima. Naš znanac s Tenerife, čimpanza, demantira Russella (što mu jednom primijetih, na njegovo negodovanje). Dok bi za lorda zaključak na kraju konstruiranja bio nešto neočekivano i sasvim novo, čimpanza je postigao trivijalan cilj (hranu izvan kaveza) izmislivši sastavljanje palica. Pored toga se također vidi i važnost prostornih odnosa ili “slike” u glavi. Ako je i u mišljenju usađena neka svrha, ono je isto tako čvrsto uraslo u neke slike. Russellova pojava u engleskoj filozofiji išla je usporedno s nastupom Bečkog kruga (Schlick, Neurath, Carnap, Mieses i dr.) i koliko je on utjecao na razvitak logičkog pozitivizma, toliko je i sam bio pod tim uplivom. Zajednička im je težnja da filozofiju približe egzaktnom zaključivanju matematike i fizike, a izvor suprotnih metafizičkih sustava vide ponajprije u nedovoljnoj određenosti jezika. Bečki krug zbog toga postavlja pred sebe zadaću da svagdašnji govor zamijeni kompozicijom simbola koji stoje na mjesto konkretnih riječi. Ta se kompozicija osniva na jednostavnim logičkim pravilima prema kojima se mogu graditi rečenice i transformirati jedne u druge. Po mišljenju Carnapa, jezici imaju jednostavnu logičku strukturu, a što ih među sobom razlikuje, to je nacionalni rječnik. Na čelo istraživanja istine postavlja logički pozitivizam princip verifikacije. Taj princip ističe empirijsko gledište, a odbacuje svaku metafizičku spoznaju kao besmislicu. Po principu verifikacije neka izjava ima samo onda smisla ako se može verificirati; ili drukčije rečeno, značenje neke izjave dano je u načinu kako se ona može verificirati.465 Kao posljednja instanca služe tu, dakako, ćutilna opažanja. Budući da se tvrdnje metafizike ne mogu na taj način ispitati, logički ih poziti464

465

Escape of Philosophy into Linguistic Depth objavljeno je u Švicarskom časopisu Dialectica, Vol. 14. 1960. Kako je i urednik Conseth stavio primjedbu da se to odnosi na ranije Russellovo gledište, lorda to nije umirilo. O. Neurath & R. Carnap, Erkenntnis III, 1932/33. i R. Carnap, Testability and Meaning, Philosophy of Science, 3, 1936.

488

DODATAK

vizam smatra besmislenim. Uvidjevši da je princip verifikacije suviše tvrdo izrečen, neopozitivisti i logički empiristi počeli su govoriti o empirijskoj konfirmaciji. Opažani iskazi bivaju postavljeni u vezu sa stanovitim iskustvima ili opažanjima. Pored empirijskih spoznaja izričemo i takve propozicije čiju valjanost ne moramo podvrći kriteriju iskustva. Matematički zaključci su istine nezavisne od principa verifikacije. Što znače apriorne tvrdnje? Logički je pozitivizam konzekventno držao da su to tautologije. Geometrija polazi od sistema aksioma. Od tih temeljnih propozicija mogu se izvesti druge, koje u bitnom ne sadrže ništa novo prema početnim aksiomima. Isto to vrijedi za sve logičko zaključivanje. Kad kažemo da je neka izjava a priori istinita, to znači da je tautologija, tj. da se može transformirati na naše polazne aksiome. Ako nam tautologije i mogu korisno poslužiti pri bistrenju teksta, one nam ipak ne pružaju nikakve nove činjenice. Kako H. Hahn kaže, sveznajući duh ne treba ni logike ni matematike. Prema tome, zanimanje s tim oblastima istraživanja bilo bi uzrokovano ograničenošću ljudskog uma koji se raduje da nešto otkriva što je već sadržano u premisama. Na prvi pogled čini se da se principu verifikacije, kao ni tautološkom karakteru logike i matematike, ne može ništa prigovoriti. Ipak, kad se oba ta gledišta dosljedno provedu, upada se u teškoće, pa na kraju i u agnosticizam. Počnimo s onim što djeluje čvršće, s matematičkim i logičkim zaključivanjem, a na kraju se vratimo na princip verifikacije. Neosporno je da su u svakoj matematičkoj spoznaji sadržani kao elementi početni aksiomi. No je li time iscrpljeno značenje novog zaključka? Od početnih elemenata mogli bismo doći do bezbroj konstrukcija; ipak odabiremo samo neke putove; one kojima stižemo do nekih važnih istina. Načelo tautologije ne opravdava naš izbor. Mora, dakle, još nešto biti što nas vodi u zaključivanju. Neka namjera ili slika povezuje naše izjave u jednu cjelinu. Promatrajmo građu za neku kuću! To su cigle i drvene grede. Kad se kuća podigne, u njoj nema ništa drugo osim građevnih elemenata. Pa ipak, je li kuća istovjetna s nesuvislom građom? Očito da nije. Početnim elementima prišao je stvaralački proces koji je iznio nešto novo. To je mutno, primijetit će netko. Taj stvaralački moment ne može se tako odrediti kao što su jasno određeni aksiomi. Doista, to čini specifične crte pojedinih istraživačkih pothvata. U geometriji taj je kreativni moment pretežno ležao u konstruktivnosti koja je tisućljećima bila inspirirana arhitekturom i gibanjem. I u fizici rijetko se kada poduzeo neki eksperiment, a da pri tom istraživač nije imao, ako i mutnu, misao vodilju. Niz opažanja i zaključaka tu je povezano u jedinstven prilaz prirodi. Rastaviti tu cjelinu na nezavisne empirike i logičke elemente, svršilo bi u gubitku smisla. Ta kritika formalne logike čini se mogućim ishodištem dijalektike. Zacijelo, ne dijalektike, kako je to shvaćao Hegel, gdje se jednoj tezi suprotstavlja njezina negacija. Takvo shvaćanje dijalektike, ograničeno na čistu sferu misli, preusko je i ne može osvijetliti “tajnu” istraživačkog postupka. Idealistički monizam ostavlja misao u zatvorenom krugu; čak ako se ta misao kreće preko svoje negacije. Stvaralaštvo nastupa samo tamo gdje je slijed “otvoren”. U istraživanju, koje je upravlje489

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti no prema objektu, krije se uvijek više nego što je to obuhvaćeno teorijom. Prirodni zakon izražava naš zahvat u određenoj strukturi. Različite strukture povezane su evolucijom koja se ne može jednostavno rastaviti na objektivni i subjektivni element; tom jedinstvu može pripasti naziv dijalektike. Preokrećući Hegelov idealizam, Engels je pokušao dijalektiku ukorijeniti u čistom objektu, u suprotnosti s Marxovim Tezama o Feuerbachu. Međutim, uz najbolju volju nije bilo moguće uvidjeti kako bi takvi modeli “oživjeli”, a dijalektički skokovi ostali su u toj izvrnutoj shemi jalovi. Dijalektika bi mogla poći od temeljnog jedinstva čovjeka i svijeta, misli i prirode; jedinstva našeg stvaralaštva koje se može rastaviti na relativno valjane suprotnosti, kao subjekt i objekt, duh i materija, misao i činjenica, teorija i praksa. (Suprotnost tu ne znači negaciju nego suprotstavljenost; obična logička negacija odnosi se samo na istovrsnost.) Protiv Hegelove formalne dijalektike može se navesti argument da se nijedan fizičar nije dosad njome poslužio u pronalaženju novih istina. A ipak, fizika već preko dva tisućljeća ne radi ništa drugo nego istražuje svijet oko nas. U tom vrlo uspješnom istraživanju fizika je razvila nove metode, i eksperiment i matematički izraz, i nije na filozofiji da “pouči” fizičare nego da osvijetli to znanje u cjelini ljudske egzistencije, osobito s obzirom na ljudsku budućnost. Ako se neopozitivizam i posvetio tom osvjetljavanju, promašio je ne vidjevši transcendentnost fizike. Kako se god činio evidentan, princip verifikacije sadrži posebno gledanje na “iskustvo”. Kao i u Humea, i tu se svijet javlja u nizu osjeta. Pozitivisti drže da se pojedini iskazi moraju svesti na pojedine osjetne sadržaje; ili kako to ističe profesor Ayer, neka izjava ima smisao ako se neko ćutilno iskustvo odnosi na određenje njezine valjanosti. Doduše, Ayer priznaje da je to odnosi se neugodno neodređeno, ali on ipak pri tom ustraje. Međutim, tu se krije ona ista zabluda kao i u Russellovu “atomizmu” gdje bi pojedine propozicije izražavale elementarne činjenice. Uistinu je empirijska verifikacija, u fizici, koju neopozitivisti uzimaju za uzor, mnogo složenija. Prije svega, istraživanja se tu služi makroskopskim aparatima konstruiranim prema odrednim zakonima. U ishodu mjerenja sadržana je pretpostavka o interakciji instrumenta s opažanom pojavom. Kad se na baždarenoj skali nešto pročita, to je, doduše, neki vidni osjet, ali to samo po sebi ne znači mnogo. Smisao eksperimenta ne može se, prema tome, naći u nekim partikularnim osjetilima nego u cjelini prethodnih teorija i postavljene aparature. Položaj nije bitno različita ni u svakidašnjem životu. Često se o nečemu uvjerimo jednako kada otvorimo oči. No to su obično bezazlene izjave koje nam ne služe za logičke zgrade, a njihova jednostavnost često je prividna. Kad neki Bušman i Europejac gledaju Rafaelovu Madonu, njihova su “opažanja” vrlo različita ako je i fiziologija njihova oka jednaka. Što vidi ptica kad uđe u našu sobu? Sigurno nikakva fakta, adekvatna našim iskazima. Naša je zamjedba kompliciranija nego što drže Russell i neopozitivisti. Kao i ostali članovi iste škole, profesor Ayer smatra da je riješio sve one filozofske probleme o koje se preko dva tisućljeća spoticala ljudska spoznaja. Da ga obranimo odmah od prijekora pretencioznosti (iako je njegova knjiga Jezik, istina 490

DODATAK

i logika pisana u vrlo samosvjesnom stilu), objasnit ćemo da je njegovo rješenje u eliminaciji tih problema. Bez sumnje, mnogi su sukobi u prošlosti, a i danas, uzrokovani zagonetkama i paradoksima našeg jezika, odakle često poniru besmislena pitanja, kao da li postoji “ništa”. Međutim, pozitivizam želi i osnovno filozofsko proturječje svesti na mlaćenje prazne slame. Da vidimo na koji se način Ayer oslobađa iz konflikta subjektivne svijesti i realnog svijeta oko nje; Na samom početku moram objasniti da ne prihvaćamo realističku analizu naših osjeta u terminima subjekata, akta i objekta. Jer, niti egzistencija supstancije, koja bi po pretpostavci izvršila osjetni akt, niti egzistencija samog akta kao različitog od osjetnog sadržaja (prema kojemu je po pretpostavci upravljen), ne može se nimalo verificirati. Mi doista ne poričemo da se može govoriti da je neki partikularni subjekt imao neki osjetni sadržaj, ali vidjet ćemo da se ova relacija mora analizirati u terminima uzajamnih veza osjetnih sadržaja, a ne u pojmovima supstancijalnog ega i njegova misterioznog akta. Prema tome, mi ne definiramo osjetni sadržaj kao objekt već kao dio osjetnog iskustva. A odatle izlazi da egzistencija jednog osjetnog sadržaja uvijek uključuju egzistenciju osjetnog iskustva... Odgovor na pitanje dali su osjetni sadržaji psihički ili fizički glasi: nisu jedno ni drugo, ili radije, distinkcija između duhovnog i tjelesnog ne primjenjuje se na osjetne sadržaje To se primjenjuje jedino na objekte koji su njihove logičke konstrukcije. Ovom koncepcijom (koja nije u bitnome različita od Machove) drži Ayer da je riješio staro protuslovlje duha i materije. Jedno i drugo logičke su konstrukcije. Razlike između njih su razlike između logičkih konstrukcija. Posljednji elementi koji se ne mogu dalje svesti, osjetni su sadržaji. No, što je onda taj mistični ego koji čita ove retke i kritizira pisca? Dosljedno Ayer zaključuje, to je također logička konstrukcija. »Kad se pitamo što je priroda ‘samog sebe’, pitamo se kakva mora biti relacija između osjetnih sadržaja da pripadaju osjetnoj historiji istog ‘sebe’. A odgovor je na ovo pitanje da moraju sadržati osjetne sadržaje koji su elementi istog tijela.« Tako Ayer određuje zagonetku ega, koju je Hume uzalud pokušao riješiti u okviru svoje filozofije. I Hume zabacuje supstancijalan ego, s razlogom da se takvo biće ne može opaziti. »Kad god se udubem u se«, kaže Hume, »nikada se nisam uhvatio, sada ili u prošlosti, bez neke percepcije, a odatle slijedi da ‘ja’ nisam ništa drugo nego snop ili zbirka različitih percepcija«. Tom shvaćanju nedostaju karakteristične razlike prema drugim snopovima ili zbirkama percepcija, a Ayer to nalazi u popratnim osjetima koji su elementi istog tijela. Osobni identitet sveden je time na tjelesnu oznaku, što je često u praksi dovoljno, naročito za policiju. Ova analiza izlazi na isto, što je Ryle otkrio 1949. u svojoj knjizi The Concept of Mind. Svoju kritiku tradicionalnog shvaćanja duha i tijela Ryle započinje vrlo uspjelom slikom “sablasti u mašini”, ali njegovi daljnji izvodi nisu tako jasni. Poput Wittgensteina, čiji je upliv vrlo jak, on smatra da osnovne teškoće izlaze iz pogrešne upotrebe našeg jezika. Navikli smo da neke pojmove primijenimo tamo gdje im nije mjesto, a to stvara bezbrojna proturječja. Oficijelna teorija, kako je Ryle zove, polazi od osnovne razlike između duha i tijela, između fizičkih i psihičkih 491

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti stvari, stanja i procesa, između “vanjskog” svijeta, pristupačna svim opažačima, i “unutarnjeg” života, koji svatko nosi za sebe. Dvije su teškoće uključene u toj slici duha, koji je za svakoga od nas vlastito mjesto, i tijela koje je javno izloženo u fizičkom prostoru. Prvo, ako svatko i zna što leži u njegovoj svijesti, unutarnji život drugoga mu je zatvoren; zatim, izjave o duhu logički su nezavisne od izjave o tijelu. Time padamo u nerazmrsivu zagonetku. Jedino što opažamo su tijela drugih, ali nam njihov duh ostaje nepristupačan. Ryle kaže, »apsolutna samoća je u toj slici neizbježna sudbina duše«. Ako je Ryle i zaoštrio problem, izlaz što ga nudi vodi u zatvoren krug. Tako bi sve što govorimo o duhu, u neku ruku pogađalo tijelo ili tjelesno ponašanje. Kad kažemo na primjer da je Petar Zrinski hrabar, tad nam je na umu niz djela koja je počinio. Izjava o osobini duha svedena je time na ponašanje koje je vidljivo okolini. Kao u Ayera, i tu je osobni identitet uklopljen u organske elemente gdje tijelo, dakako, ostaje pozitivistički interpretirano. Uopće je logički pozitivizam naginjao da održi samo fizičku stvarnost, a u tu stvarnost podvrgava reviziji prema svojem polaznom stajalištu da se sve u posljednjoj instanciji ima izraziti opažanjima. Po Ayerovoj definiciji tijelo i ne znači ništa drugo nego sličnost i kontinuiranost osjetnih sadržaja. Već je Berkeley sugerirao svojim sljedbenicima (ako to i sam nije mislio) da stvari nisu ništa drugo nego skupovi osjetnih kvaliteta; proturječno je tvrditi da neka osjetna kvaliteta postoji i onda kad nije opažana. Odatle je dosljedno izrazilo da je protuslovno mnijenje kako stvari postoje izvan naše percepcije što je upravo jedna od onih čudnih i apsurdnih tvrdnja koje je Moore naveo. Običan Mooreov razbor razlikuje između objekta i akta svijesti koji je upravljen prema objektu; no tu razliku ne prihvaća ni A.Y. Ayer. »Jer, ti akti opažanja, koje je po sudu realista Berkeley ignorirao, čine mi se potpuno nepristupačni bilo kojem opažanju. I ja smatram da su oni koji u njih vjeruju bili zavedeni gramatičkom činjenicom da rečenice koje upotrebljavaju pri opisu svojih osjeta sadrže tranzitivne glagole, isto kao što su i oni koji vjeruju da je ego dan u osjetu zavedeni činjenicom da rečenice koje ljudi upotrebljavaju pri opisu svojih opažanja sadrže gramatički subjekt.« Dakle, rečenica kao: »Ja vidim knjigu«, dvostruko nas zavodi, tako da vjerujemo u nezavisnu egzistenciju i subjekta (“ja”) i objekta (“knjiga”). Ayer uviđa da »ako bi materijalna stvar bila doista samo suma svojih osjetnih kvaliteta – što znači agregat osjetnih sadržaja, ili upravo cjelina sastavljena od osjetnih sadržaja – tad bi slijedilo iz definicije materijalne stvari i osjetnog sadržaja da nijedna stvar ne bi mogla postojati ako se ne zapaža«, i zato se on pokušava izvući iz Berkeleyjeva solipsizma vrlo mutnim Carnapovim shvaćanjem da je materijalna stvar logička konstrukcija. Pozitivistička analiza nije nas uvjerila da bi raščlanjivanje najjednostavnijih rečenica stvaralo fantome. U mnogo slučajeva to se doista zbilo, i korisno je što smo oslobođeni pseudoproblema. Ali zaključci logičkog pozitivizma idu mnogo dalje. Ako stvari svedemo na apstraktne percepcije, nema razloga da se sutra probudi-

492

DODATAK

mo pred njima kakve su bile danas, a isto tako je neobjašnjivo zašto istraživanje otkriva u njima nova i neočekivana svojstva, čak međusobne veze. Obarajući idealizam, vođa antimetafizičkog pokreta u novoj engleskoj filozofiji, G.E. Moore, izmislio je ovaj dokaz za egzistenciju vanjskog svijeta: »Ovdje je jedna ruka, a ovdje druga; dakle, bar dvije stvari postoje izvan nas.« Moore tvrdi da je to nepobitni zaključak. Međutim, teško je osporiti da i pozitivisti znaju da imaju dvije ruke. Oni mogu Mooreu odvratiti: »Istina je da vidimo svoje ruke, da njima pritišćemo, krećemo ih, a i mirišimo ih ponekad. No, o tim dvjema rukama izvan tih vidnih, opipnih i mirisnih osjeta ništa ne možemo reći što bi imalo smisla.« Meni se čini da Mooreovu izvodu nedostaje potpuniji početak i završetak. Svojim rukama (ili općenitije, tijelom) mi pokrećemo druge predmete. Osim što su u određenom odnosu s nama, predmeti stoje i u uzajamnim odnosima koji su nezavisni od nas. Dvostranost u pojavi vanjskih predmeta, kao i kauzalne relacije među njima, dopunjuju Mooreov zaključak. Odlučno je također početi s ljudima, a ne s jednim individuumom. Moguće je da nam se javi senzualna iluzija nekog predmeta. Ali tada se taj predmet ni njegovi učinci na druge predmete ne mogu poslije naći, što će i drugi ljudi posvjedočiti. Dokaz je potpun ukazivanjem da daljnja istraživanja donose nova, nepredviđena svojstva stvari (ukoliko se to uopće želi “dokazivati”). Ovdje se javlja problem koji se ne da odstraniti lingvističkom analizom. Da postoji “ja”, to nije samo racionalna postavka; i nagoni se u meni javljaju. Dakako, smjesta nastupa teškoća ako nekom strancu nepoznatog govora želim objasniti što je to glad. U takvoj prilici otvorit ću usta i ukazati rukom na kruh. Emocije često tumačimo pokretima, a to je i Rylea navelo da duh u posljednjoj instanci svede na tjelesna ponašanja. Ipak je bitno ono što osjećam, različito od vanjske manifestacije ili predmeta udovoljenja unutarnje potrebe. Naš je jezik očito demonstrativnog i faktualnog karaktera. On nije nastao kao monolog jednog usamljenika nego kao organ sporazuma ljudskog društva, prvenstveno u zajedničkoj akciji. To porijeklo istaklo je objektivnu i racionalnu stranu, a donekle zanemarilo subjektivnu, čisto nagonsku. Ta disproporcija otpočetka je bila izvor pokušaja da se “ja” objasni mehaničkim slikama ili racionalnim konstrukcijama, premda nije izostala ni romantička pobuna (Schopenhauerov svijet kao volja). Govor je od iskona služio sporazumu između ljudi. Treba godina dok se dijete nauči izraziti. Nemoguće je osobnu svijest odvojiti od tog kolektivnog jezika. Mi govorimo, a i u sebi razmišljamo, kao milijuni ljudi oko nas i prije nas. »Apsolutna samoća duše«, u koju prema Ryleu vodi dualizam tijela i duše, samoobmana je. Elementi su naše svijesti ukorijenjeni u društvenom životu. Od prvih dana uče nas drugi i zapovijedaju nam; iskazuju nam svoje misli i čuvstva; pa kako da nam »duša drugoga« ostane zatvorena pozornica? Logički pozitivizam obratio je pažnju kontemplativnom aspektu našeg jezika. No čin, i to zajednički čin, bio je pokretna slika u izgradnji govora, pa zato želje i zapovijedi služe istoj svrsi kao i “atomske” propozicije. Dosljedno, i smisao je rečenica sadržan u našim postupcima.

493

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Suptilniju analizu od neopozitivista obavio je engleski filozof John L. Austin. Naravno, mi ne izričemo samo tvrdnje, već također zapovijedamo, molimo što, obećavamo, opominjemo ili pitamo. Besmisleno je za takve jezične upotrebe postaviti kriterij jesu li istinite ili nisu. Isto tako upotreba futura stavlja logički empirizam pred nerješivu zagonetku. Pojedini iskaz ima različito značenje već prema prilici u kojoj je izrečen. Kad podnarednik u skupnoj spavaonici reče regrutu »Tvoj je krevet neuredan«, tad to, naravno, nije samo konstatacija nego i opomena i naredba da regrut uredi postelju. Značajno je da je pomnija lingvistička analiza unijela opet platonske crte u ljudski govor. Uvjerljivo je Noam Chomsky razlagao nasuprot neopozitivistima da dijete jednostavno nije imalo prilike da iskustvom provjeri sve one iskaze koje ipak razumije i upotrebljava. Prema tome mora tu stanovita dublja struktura biti prirođena, i Chomsky je to tražio pomnim analizama, no čini se, da se taj semantički problem ipak ne može riješiti povratkom na Platona, već je tu u igri osobita prilagodljivost jezika i osebujnost ljudske mašte. Bez obzira na te lingvističke i psihološke probleme ostaje epistemološka situacija: ja sam svjestan toga da mislim dok mi mišljenje drugoga ostaje skriveno u tuđoj glavi. Doista, možemo gledati u nečije lice, a da i ne slutimo što čovjek pred nama misli. Možda sniva da nas ubije; nećemo vidjeti njegovu nakanu nego tek nož što se diže na nas. Strašno je to suočene, strašna nedoumica koja nas muči s našim bližnjima, tako da nikad nismo sigurni što je istina a što laž. U toj nelagodi često tražimo od drugih odgovore, ali njihove riječi nisu tihe misli, i naša sumnja ostaje neriješena. Homo duplex — to je najgori stvor izopačene civilizacije i političkog terora. Neosporno, to je drama ljudske opstojnosti; međutim, kakav se problem u toj skrivenosti drugoga krije? Logički pozitivizam odgovara: nikakav! Pozitivist je izbjegao tom sukobu žrtvujući svoje “ja”. Nije li žrtva prevelika? I konačno, nije li to nojevska obrana pred opasnošću? Ako i priznamo da je tu problem, ne držimo ipak da je tu nužno “objašnjenje”, kako su ga pružali mehaničari 18. stoljeća. Modeli ne misle, ma kako složene bili građe. Ni najtananija fizičko – kemijska istraživanja mozga neće nam otkriti što “on misli”. Zašto? Zato što su fizička mjerenja već utemeljena u vanjskom okviru, u centimetru, sekundi i gramu. Zacijelo, nema oštre granice između subjekta i objekta; nema ni dna. Među one neosporne istine koje je Moore istakao u obrani zdravog razbora ide i to da je svemir postojao davno prije nego su se uopće pojavili ljudi sa svojim osebujnim mislima i osjetilna. Oko te činjenice šutke zaobilaze i metafizičke i pozitivističke teorije spoznaje, ukliještene u svoje apstraktne misli ili osjete. Ako je egzistencija ekvivalentna s navraćanjem osjetih sadržaja, besmislen je zaključak o svijetu bez ljudi, kao i po stanku svijeta, a ipak nas geološko, biološko i astronomsko znanje sili na tu beživotnu asimptotu. Naš “ja” je iznikao iz svemira; ta se dualnost ne može odstraniti pročišćavanjem jezika. To je problem i fizičko – kemijski, ali i filozofski. Istraživanje fizičko – kemijskih kompleksa dat će valjan aspekt u životnu evoluciju; međutim, bilo bi suviše tražiti da to na kraju “objasni” 494

DODATAK

i našu svijest. Fizičko – kemijski modeli obuhvaćaju one crte koje se pružaju prema objektivnom polu naše djelatnosti, pa prema tome i ne mogu uhvatiti naš ego kako se javlja introspekciji. Ako je tu filozofski problem, on leži u koordinaciji različitih aspekata s obzirom na našu vlastitu ulogu u svijetu. Logički je pozitivizam rastao u vrijeme kad su svi metafizički sistemi zalazili u pomrčinu. Činilo se beznadno takmičiti se s fizikom u spoznaji svijeta. Logički pozitivizam se prema tome i odriče da išta supstancijalno novo kaže. Što još od filozofije ostaje, to je logika znanosti. Posao je filozofa, kako kaže Ayer na kraju citirane knjige, da analizira logičke relacije između hipoteza i definira simbole koji tu ulaze. Dakako, time se i on nužno uklapa u znanost »i nevažno je da li ga po toj aktivnosti zovemo filozofom ili znanstvenikom«. Nedavna nam povijest znanosti pokazuje da su bitne analize izvršili sami fizičari, pa tako i sama filozofija, u pozitivističkom smislu, iščezava s pozornice. Dosljedno je logički pozitivizam došao do Wittgensteinova gledišta da je filozofija uzrokovana zbrkom u našem jeziku. Posljednja filozofska zadaća bila bi prema tome da »muhu oslobodi iz kutije«. Wittgenstein piše: »Filozofija je borba protiv začaranja naše inteligencije posredstvom jezika, protiv lažnih pojmova, stvorenih gramatičkim iluzijama«. Russell je vjerovao da se može u našem jeziku otkriti jednostavna logička struktura. Tu vjeru podržao je i Bečki krug. Međutim, ako je Wittgenstein i bio Russellov najveći pristaša, njegova posljednja filozofska istraživanja ruše čitavu učiteljsku školu. Nitko među suvremenim filozofima nije učinio tako radikalan preokret kako negdašnji cambridgski đak, zabacivši obje Russellove pretpostavke da je glavna funkcija jezika u konstataciji činjenica, te da jezik ima jednostavnu i čvrstu logičku strukturu. To shvaćanje Wittgenstein zove “praznovjerjem”. On i Russell bili su “začarani” jednom preduhitrenom idejom tako da nisu vidjeli kako je složen, raznolik i protuslovan naš jezik. Logički atomizam nije bio nešto što se krije ispod zbrkanog ruha, to je bila iluzija. Možda je pretjerano reći da Wittgensteinova analiza znači opijelo logičkom pozitivizmu, ali svakako je potresla suvremenu filozofiju u temeljima. Ako bi istraživanje jezika i odstranilo stare filozofske probleme, ne bi ni iznijelo nove, unatoč Austinovim istančanim distinkcijama; ne bi iznijelo zato što sam jezik, bez zbiljske cjeline, nije dovoljan. Zavukavši se u lingvističke dubine, logički je pozitivizam izgubio kontakt sa stvarnom funkcijom jezika, a to objašnjava zašto je bio donekle plodan u matematici, a tako jalov u drugim znanostima. Izgubivši čovjekov “ja” u teoriji spoznaje, suvremenije engleska filozofija i prestala biti povijesni subjekt. Warnock se tješi da to filozofija nikada nije ni bila. Međutim, premda je Platonov upliv bio neznatan na političke događaje u staroj Ateni, ipak su njegove misli ušle u ideologije koje su tisućljećima kretale ljudski duh. Učinak je velikih državnika bio jak, ali obično kratak i raspršen u kaosu događaja, dok znanstvena otkrića i filozofski pogledi djeluju orijentirajući, pa njihov totalan zamah može postati “ruka sudbine”, osobito u današnjoj situaciji gdje je politička sila na bespuću.

495

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti

18.7. Tvorba iz elementarnih iskaza – simbolička ili matematička logika Bertrand Russell krenuo je od pretpostavke da ima očitih, empirijskih iskaza koje je nazvao atomima, od kojih se mogu sastaviti drugi iskazi ili molekule, i to logičkom tvorbom. Istinitost takvih složenih iskaza razabra se iz istinitosti atoma i točne logičke uporabe. Taj njegov nazor jako je utjecao na razvoj simboličke ili matematičke logike. Moderna simbolička logika više pažnje posvećuje na veze između iskaza kojih valjanost mora biti dana iskustvom i u tome jako oponaša matematičare koji, polazeći od aksioma, konstruiraju nove istine. Polazeći od stajališta da se naš jezik može svesti na jednostavnu logičku strukturu, neopozitvistički krug (osobito Carnap, von Neurath, Schlick, Reichenbach) pokušavao je izgraditi takav univerzalni govor u kojem bi riječi bile zamijenjene varijablama x, y,…i funkcionalnim predikatima F, G,… kao u matematici, a ostale bi samo ostale logičke konstante kao »svi«, »neki«, »ako«, »ili«, »i«, »ne«, »ako…tad…« koje određuju valjanost izvoda. Pa Carnap navodi kako se karakterizira određeni jezik tako što se mora nužno dati njegov rječnik i sintaksa, tj. riječi koje dolaze i pravila prema kojima rečenice mogu biti izgrađene iz tih riječi i prema kojima takve rečenice mogu biti transformirane u druge. Posao je logičara, po njegovom mišljenju, da otkriju sintaksu našeg jezika, a kada je ta određena, treba da se doda samo rječnik i dobivamo potpuni govor. Logički empirizam je od Russella i Wittgensteina polazio od takozvanih elementarnih iskaza koji izražavaju nešto neposredno dano ili jedno opažanje, a ne mogu se rastaviti na još elementarnije iskaze. Iz takvih iskaza grade se dalje logičkim operacijama složeniji iskazi. Iz elementarnih iskaza mogu su graditi svi drugi iskazi. Tri logične tvorbe su osobito važne: negacija, disjunkcija i konjunkcija. Označimo li neki iskaz sa p, tad se proturječni iskaz označava sa ¬ p . p Metla je u kutu. ¬ p Metla nije u kutu. U običnom se govoru disjunktivni znak ili rabi u jačem i slabijem značenju. Kad kažemo da je list suh ili mokar, mislimo da je samo jedno istinito. Naprotiv, kad kažemo »Bjegunac je malen ili okno zatvora je veliko«, može i prvo i drugo biti istinito. U logici se obično rabi znak ili u tom slabijem značenju. Disjunkcija dvaju iskaza p i q , uobičajeno se označava sa p ∨ q , a kao primjer možemo navesti: p ∨ q Metla je u kutu ili Šešir je u ormaru. I konačno se konjunkcija dvaju iskaza označuje sa p · q, a kao jednostavan primjer navodimo sastavljanje dvaju iskaza: p × q Metla je u kutu i Šešir je u ormaru. 496

DODATAK

Istinitost tako složenih iskaza vidi se odmah iz istinitosti i pogrešnosti prvobitnih ili jednostavnih iskaza. Ako je p istinit iskaz, tad je negacija tog iskaza neistinita. Disjunkcija je istinita ako je jedan od iskaza istinit; a pri konjunkciji moraju oba jednostavna iskaza biti istinita da sastavljena rečenica bude istinita. To se može tabelarno prikazati na sljedeći način, pri čemu u okomitom redu označavam sa I ili L istinitost ili lažnost nekog iskaza ili složenice. negacija p ¬p I L L I

p I I L L

disjunkcija q p∨q I I L I I I L L

p I I L L

konjunkcija q p×q I I L L I L L L

U svakidašnjem životu i znanosti važna su zaključivanja tipa: ako p tad q , što se u logici zove kauzalna implikacija. Kauzalna implikacija ako-tad određena je tako da je složeni iskaz istinit ako su prvi i drugi iskaz istiniti, ali također istinit ako je prvi lažan a drugi lažan ili istinit. Npr. Ako »Kiša pada«, tad »Blato je«. Ako kiša ne pada, tada može biti blato, ali ne mora biti. Kauzalna se implikacija označava strelicom: p  q Kauzalan veza samo je onda neistinita ako prvi iskaz stoji, a drugi ne stoji. Primjer: Ako pada kiša, tad polje je mokro. Implikacija ili druga rečenica (polje je mokro) mora samo onda biti istinita ako je prva rečenica (pada kiša) istinita; inače (ako kiša ne pada) može biti istinita i lažna. Pokažimo to preko tabele: kauzalna veza p q p q -----------------------------I I I I L L L I I L L I Vidi se odatle da je implikacija ekvivalentna s disjunkcijom: Ne pada kiša ili polje je mokro. Ova je disjunkcija samo onda laž ako su oba iskaza lažna, tj. kiša pada i polje nije mokro. Simbolički se ta ekvivalentnost piše : p q ⇔ ¬p ∨ q

497

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Prema tome, tako važna veza, karakteristična za izražavanje uzroka i posljedice, nije nezavisna i može se logički svesti na prve definirane forme. S obzirom na vrijednosti istinitosti može se disjunkcija svesti na konjunkciju i negaciju. Ilustrirajmo to na primjeru. Neka je kažnjenik pobjegao iz ćelije koja ima jedno okno. Inspektor može u toj situaciji objasniti : Kažnjenik je malen ili Okno je veliko. Ovako će sastavljeni iskaz biti istinit ako je prvi ili drugi iskaz istinit, ili jedan i drugi, dakako. Sastavljeni je iskaz samo onda laž ako su oba suda lažna, tj. kažnjenik nije malen i okno nije veliko. Odatle se odmah vidi da je gornji sastavljeni iskaz ekvivalentan s iskazom : Nije slučaj da ( Kažnjenik nije malen i Okno nije veliko ). Jer, kada bi to bio slučaj, kažnjenik ne bi pobjegao. Ako prvi sud označimo s p a drugi s q , onda tu ekvivalentnost možemo pisati u formi: p∨q ⇔ ¬( ¬p × ¬ q). Lako se to može provjeriti s pomoću istinosne tablice. Budući da smo onako važnu kauzalnu vezu ako . . . tad sveli na disjunkciju, a disjunkciju opet dalje na konjunkciju i negaciju, a to se može proširiti na druge govorne izraze, moglo se zaključiti da se cijela logika iskaza može svesti na konjunkciju i negaciju kao temeljne logičke operacije. Taj je rezultat bio svakako fascinantan i jako je utjecao na razvoj matematičke logike. Naime, važno je istaknuti da je to postignuto s polazišta da se svaki iskaz karakterizira time da je istinit ili lažan. Kad se govor sastavljen od iskaza analizira prema tablicama istinosnih vrijednosti, tad se doista dolazi do takvog pojednostavljenja. Sporno je, međutim, je li to dovoljan ili pravi kriterij za ekvivalentnost, npr. između kauzalne veze i disjunkcije. I, naposljetku, kad uskliknemo na šetnji po livadi ‘’Mak je crven’’, ne bismo li bili zbunjeni da nas tko upita je li to istina. I kako bismo to uopće ustanovili? Naši iskazi nešto znače samo u kontekstu ili u situacijama u kojima su izrečeni. Prema tome bilo bi i besmisleno pitati za pojedini iskaz je li istinit ili lažan. Pitanje istine postavlja se u složenijem odnosu, kako ćemo još kasnije razmatrati. Kao što se vidi, u matematičkoj su logici logički znaci određeni dvjema vrijednostima (istinito i lažno), a time se ta logika poklapa s Booleovom algebrom. Zacijelo, tako je određenje logičkih znakova samovoljno i ne pruža sve bogatstvo ljudskog govora. Pitanje je da li išta dodajemo kakvom iskazu tvrdeći da je istinit ili lažan. Kad na šetnji uskliknem »taj je cvijet crven«, začudio bih se da me tko upita jeli to istina. Moj bi usklik mogao biti i samo »oh, crven cvijet« pri čemu bih mislio isto, ali to tad za logičara više ne bi predstavljao smislen iskaz. Karakteriziranje iskaza s istinito ili lažno sadrži jednu ontologiju, pretpostavku o nezavisnom svijetu sa smisleno odredivim osobinama. Sporno je može li se postići čisto formalna logika bez veze s ljudskim postupcima i stvarnim prilikama. Uzastopnom primjenom negacije, disjunkcije i konjunkcije mogu se sagraditi vrlo složene izjave; i obrnuto, takvim se logičkim operacijama mogu rastaviti slo498

DODATAK

ženi iskazi u jednostavne iskaze, i to po Wittgensteinovu mišljenju, na jednoznačan način. Budući da se cijeli govor sveo na takve logičke tvorbe, Ludwig Wittgenstein je u Filozofsko – logičkom traktatu ustvrdio: 5.01 Elementarni iskazi su istinosni argumenti iskaza. 5. Iskaz je funkcija istinitosti elementarnih iskaza. Temeljem toga je sve, čistim logičkim postupkom, svedeno na elementarne iskaze koji pak korespondiraju određenim stanjima stvari. Kako su ta stanja stvari i korespondentni elementarni iskazi samostalni i nezavisni, poznajemo svijet samo onda ako poznajemo sve elemente iskaze. I time Tractatus logico – philosophicus dolazi do zamašnog, ali i kobnog zaključka: Navod svih istinitih elemenata iskaza opisuje svijet potpuno. Svijet je potpuno opisan navodom svih elementarnih iskaza plus navodom koji su od njih istiniti a koji lažni. To je suprotno znanstvenom istraživanju koje u obilju pojava ili činjenica otkriva zakone. Nedostatnost ili granice matematičke logike vide se najbolje kad se razmatraju stanovite ekvivalentnosti. Uzmimo tako jednostavan ali općenit iskaz: Gavran je crn. Označimo li gavrane s A, a crno sa B, tad možemo to, da je svaki član skupa koji je gavran bez iznimke crn, iskazati implikacijom: A  B. Prema prijašnjem nalazu može se implikacija svesti na disjunkciju: A  B = ¬ A ∨ B. U disjunkciji može se redoslijed promijeniti, dakle imamo B∨¬A što možemo opet vratiti na implikaciju ¬ B  ¬ A. Ili riječima: ne – crno nije gavran. To je očito također istina, ali problem nastaje kad logiku povežemo s iskustvom. Umjesto da gledamo jesu li redom gavranovi crni, mogli bismo za potvrdu ili konfirmaciju uzeti bilo što ne – crno, npr. crvenu zastavu. Hoćemo li doista prihvatiti da je opažanje crvene zastave, bijelog snijega ili žute mrkve ekvivalentno s opažanjem da je neki gavran crn? Takva logička ekvivalentnost vodi nas do konflikta sa svakidašnjim smislom ili provjerom kojeg iskaza. Tu nam se ponovo javlja sumnja u polazište da svaki iskaz označimo kao istinit ili lažan, tj. da pretpostavimo ontološki realizam. 499

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Wittgenstein sâm kaže koliko je bio opčinjen Russellovim rastavljanjem tako prividno jednostavnih iskaza kao što je ‘Autor Waverleya je Škot’. Međutim je Russella mnogo više mučio problem takvih iskaza kao ‘Kralj Francuske je ćelav’, gdje gramatičkom subjektu ništa ne odgovara u zbilju; jer, kao što znamo Francuska je republika. Russell ponajprije kaže, a s time ćemo se složiti, da je taj gornji iskaz smislen, tj. svatko od nas razumije što znači, prvo, kad se kaže kralj kave zemlje, a zatim tom subjektu pripiše ćelavost. No svatko će biti osupnut kad ga upitamo je li taj iskaz istinit ili lažan. Razmotrimo još neke druge primjere. Kad bi svog znanca upitao što misli je li istina ili laž da su Bušmani na Grenlandu ljudožderi, on bi me odmah prekinuo, stani, na Grenlandu nema Bušmana; hoćeš li me pitati o Bušmanima u Africi? Vidi se da je on točno razumio moje pitanje, ali ga smatra neumjesnim. Ili drugi primjer: Kaži mi je li istina ili laž da je bijela vrana slijepa? Pazi, odgovorio bi mi, nije mi poznato da bi bilo bijelih vrana. Ili dalje: Je li istina da je Cezar suprug glumice B.B.? Pazi, odgovorio bi mi, Cezar je živio mnogo prije, itd. Iz takvih se primjera vidi da razumijemo takve iskaze ili pitanja, premda je nešto u njima krivo, naime logički subjekt ne postoji realno ili ne postoji u sadašnjoj mogućoj vezi. Bilo je nekoć kraljeva francuskih, i bilo ih je ćelavih, i jamačno je tko tada mogao konstatirati ‘Kralj Francuske je ćelav’, i to je tada bila istina. Zacijelo, bilo je više francuskih kraljeva koji nisu bili ćelavi, i u njihovo bi doba takva izjava bila laž, nehotična (iz nepoznavanja) ili hotomična (kleveta). Danas nema više kraljeva u Francuskoj, i svaka takva izjava kakav je kralj , što radi, ne odnosi se ni na što. Prema Russellu postoji bitna razlika između takvih iskaza kao što je ‘Shaw je bradat’ i ‘Francuski kralj je bradat’. Obje rečenice imaju svoj gramatički subjekt, prva Shaw, druga francuski kralj, ali, dok prva ima i logički subjekt, druga nema valjani logički subjekt. Kako je Russell došao do tog kobnog razlikovanja? Zacijelo, bio je tu opčinjen ulogom koju vlastita imena imaju u svakidašnjom govoru. Kad kažemo Brigitte Bardot, svatko od kino gledalaca ima pred očima dotičnu francusku glumicu. Imenu odgovara konkretna, istovjetna osoba. Isto tako kad kažemo vrh Himalaja, svatko od nas zna koji konkretni predmet mislimo. Taj jednostavni odnos, koji svakako dolazi u običnom govoru, Russell je poopćio u jedinu moguću logičku vezu između imenice (ili zamjenice) i stvari, a to je također mladi Wittgenstein nekritički preuzeo od svog kembričkog učitelja. Prema tome i mora Russell (i svi njegovi daljnji sljedbenici) postaviti prvo pitanje postojanja, ima li ili nema, i te se onda u logici posebnim znakom egzistencije iskazuje. No ostaje pitanje: Zašto bi rečenica ‘Francuski kralj je ćelav’ imala danas drugi logički karakter nego prije revolucije? Razlika između gramatičkog i valjanog logičkog subjekta je čisto umjetna. Nije »defekt« u samom subjektu, nego u cijeloj rečenici. Čitava rečenica iskazuje nešto o osobi koja ne postoji. Ona je doduše, bila vrlo umjesna u doba Louisa XVI, ali danas ne pogađa ništa. kao što će stariji Wittgenstein uvidjeti, treba da razmotrimo u kakvoj prilici ili u kakvim okolnostima rabimo pojedini izraz ili rečenicu. Russell je upao u zabunu kad je tu upotrebu ispustio iz vida. 500

DODATAK

Što je nadalje s temeljnom karakteristikom logičkih iskaza da su istiniti ili lažni?466 Kad šećem livadom pa uskliknem ‘mak je crven’, jako ću se začuditi ako me tko kasnije upita je li to istina. Dalje mogu nadovezati: njegove latice lepršaju na vjetru. I opet bi se zgranuo da me tko prekine: je li to istina? Ukoliko bih to pitanje shvatio ozbiljno, vratio bih se sa znancem natrag da zajedno pogledamo, ali u međuvremenu je netko mogao makov cvijet otkinuti. Bi li to promijenilo moj prvobitni iskaz? Bi, po logičkom pozitivizmu, jer se to ne da više javno, od više osoba, verificirati. No to bi značilo da bi naši iskazi tek naknadno dobivali svoje puno značenje, što je očita besmislica. Isto je tako besmisleno kazati da je ono što sam ja onda kazao gledajući bila nesumnjiva istina; jer time ništa ne dodajem svojoj izjavi, jedino mogu pobuditi kakvu sumnju. Obično pitamo je li nešto istinito ako nismo u to uvjereni pa tražimo daljnju evidenciju. Zacijelo, filozof može reći da je on koji sumnja u sve; prema tome za svaki se iskaz u prvom redu mora reći da li je istinit ili lažan. Takva pozicija nije samo strana običnom govoru, nego se niti ne javlja u znanstvenom istraživanju, a još manje u umjetničkom djelu. Hoće li tko pitati je li istina da je Margareta zavoljela Fausta? Kad istražujemo zašto nije moderna logika, suprotno očekivanjima Russella i mladog Wittgensteina, učinila nikakvo supstancijalno otkriće, osim što je vrlo profinila svoj stav, onda se izvor može naći baš u tom konstruktivizmu i razlaganju na istinite i lažne argumente, kao što je poduzeo Tractatus logico – philosophicus.

18.8. Boltzmannova teorija odraza Razdvajanje na stvar i njezina sliku izlazi iz našega iskustva s makroskopskim predmetima oko nas; no prožima li ono svu spoznaju? Što znači uopće znanstvena teorija? U toj dilemi izgradio je Boltzmann konzekventno tradicionalno gledište. Kinetička teorija topline bila je veliki, posljednji trijumf klasične mehanike i taj ga je uspjeh utvrdio u materijalističkim koncepcijama. Sklonost analizi i sintezi, s kojom je prišao termodinamici, vodila ga je i do najzakučastijih pitanja i on vrlo živo slika kako se filozofija svuda zapleće u protuslovlju, nemoćna da nađe izlaz iz problematike koju je sama sebi postavila. »Najobičnije stvari su filozofiji izvor nerješivih zagonetki. Da objasni naša opažanja, ona konstruira pojam materije, a tad je pronađe potpuno nesposobnom da ima opažanja, čak da u jednom duhu proizvede opažanja. S beskrajnim oštroumljem konstruira pojam prostora ili vremena, a tad nade da ja apsolutno nemoguće da se u ovom prostoru nalaze stvari, da se u ovom vremenu odvijaju procesi. Filozofija nalazi neprekoračive teškoće u odnosu uzroka i učinka, tijela i duše, u mogućnosti svijesti, ukratko – u svem i svakom. Da, na kraju pronalazi da je 466

Kurt Gödel ne želi označiti sud kao netočan, nego radije kaže da se ne može dokazati.

501

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti potpuno neobjašnjivo i vidi protuslovlje u samome sebi da nešto uopće postoji, daje nešto nastalo i da se može promijeniti.«467 Boltzmann vidi i rješenje tih protuslovlja. Pored mehanike, na njega je silno utjecala i Darwinova knjiga o podrijetlu vrsta. Ideja evolucije nije mu suprotna mehanici; naprotiv, u njemu se to sjedinjuje u materijalistički pogled na fizičke, biološke i psihološke pojave. »Prema mojem mišljenju treba da se čitav tijek filozofiji očekuje od Darwinova učenja. Tako dugo dok se vjeruje u poseban duh, koji je u stanju da bez mehaničkih sredstava spoznaje objekte; tako dugo dok se vjeruje u posebnu volju, koja je opet sposobna bez mehaničkih sredstava da hoće stoje za nas probitačno, tako dugo ne mogu se objasniti najjednostavnije psihološke pojave. Tek kad se uvidi da duh i volja nisu nešto izvan tijela, nego da su komplicirana djelovanja čestica materije, čija djelotvornost biva razvojem sve savršenija, tek kad se uvidi da su predodžbe, volja, i samosvijest samo najviši stupnjevi razvitka onih fizičko-kemijskih sila materije, koje su isprva mjehuriće protoplazme osposobile, da potraže takva područja koja su za njih povoljna, a da se uklone onima koja su njima nepovoljna, tek tada biva nam u psihologiji sve jasno.«468 Evolucionist spoznaje i funkciju znanstvene teorije, i na tome treba da se zadržimo prije nego što pođemo za posljednjim konzekvencijama njegove mehanike. Boltzmann smatra da se u ljudskom rodu, iskustvom mnogobrojnih generacija, pomalo stvarala slika svijeta u kojem živimo, a znanost tu sliku ili odraz dalje usavršava. Međutim, samim usavršavanjem teorije i radom u njezinoj izgradnji lako se dolazi do uvjerenja da se zapravo teorija razvija po svojoj unutrašnjoj zakonitosti, bez veze sa stvarnošću. Boltzmann upozorava na opasnost takva gledišta, kojemu osobito naginju matematičari, zaokupljeni čisto formalnom stranom našeg mišljenja. »Okrstio sam teoriju čisto duhovnom, unutarnjom paslikom, a vidjeli smo do kojeg je usavršenja sposobna. Zar onda nije čudo što se pri stalnom produbljenju u teoriju shvatila slika za ono što zapravo postoji? Tako se može dogoditi i matematičaru, koji se stalno bavi svojim formulama i zaslijepljen je njihovim unutarnjim savršenstvom, da njihove uzajamne odnose uzme za jedinu pravu realnost i tako se okrene od realnog svijeta.«469 Jedan je od osnovnih problema filozofije bila apriorna valjanost stanovitih naših sudova. Često znamo da je nešto ispravno ili pogrešno, a da se ne moramo o tome osvjedočiti iskustvom. Takvi su mnogi zaključci u matematici, no i u svakidašnjem umovanju. U našem je mišljenju sadržana logička struktura koja nas osposobljava da nađemo ispravne zaključke. Ta zakonitost našeg mišljenja bila je izvor za čisto idealističku teoriju spoznaje, a činila je i osnovu Kantova učenja o 467

468 469

»Boltzmannova teorija odraza«, str. 69. iz knjige I. Supeka »Filozofija, znanost i hipoteza«, Školska knjiga, Zagreb, 1995. .Ibid., str. 69.-70. Ibid., str. 70..

502

DODATAK

kategorijama i sistemskim sudovima a priori. Boltzmann i tom problemu prilazi sa stanovišta evolucijske selekcije. »Kako stoji sad s onim što se u logici zovu zakoni mišljenja? Evo, ovi zakoni neće biti u smislu Darwinovu ništa drugo nego naslijeđeni običaji mišljenja. Ljudi su se pomalo navikli da riječi, kojima se sporazumijevaju, tako utvrde i vežu da su time osposobljeni da svaki put na željeni način zahvate u svijet pojava. Ti zahvati bivaju unaprijeđeni očuvanjem i svrhovitim sređivanjem slika sjećanja, pa učenjem i uvježbavanjem govoru, a to je unapređenje kriterij istine. Zakoni mišljenja mogu se okrstiti apriornima, jer su prirođeni individuumu mnogotisućnim iskustvom vrste. Ipak, čini mi se da je to Kantova logička burgija što odatle zaključuje na nepogrešivost u svim slučajevima. Prema Darwinovoj teoriji to je potpuno objašnjivo. Samo ono što je bilo sigurno, naslijedilo se. Što je bilo neispravno, bilo je odbačeno. Tako su poprimili zakoni mišljenja takav privid nepogrešivosti da se štoviše i samo iskustvo htjelo postaviti pred njihov sud. Budući da su bili nazvani apriornima, zaključilo se da je sve apriorno nepogrešivo i savršeno. Isto se tako prije pretpostavljalo da su naše uho i oko također apsolutno savršeni, jer su se zaista razvili do začudnog savršenstva. Danas se zna da je to zabluda. Isto tako bih osporio da su naši zakoni mišljenja apsolutno savršeni... Oni se ne ponašaju drukčije nego sve druge naslijeđene navike. Prema tome ne može biti; naša zadaća da činjenice citiramo pred sudom naših zakona mišljenja, nego da naše misli, predodžbe i pojmove prilagodimo stvarnosti.«470 Dosljedni mislilac ide korak dalje od Darwina pa traži most između neživoga i živoga. S dubokom intuicijom Boltzmann postavlja hipotezu koja umnogome prethodi današnjim teorijama o postanku života, a osobito je zanimljivo da pretkazuje način umnožavanja prabića. On se ne zaustavlja na tome da postavlja most između neživoga i živoga, nego pokušava objasnili i postanak prvih psihičkih pojava 17 prijemljivosti vanjskih utisaka. Ako nam se umnogome Boltzmann čini modernim, njegovi posljednji zaključci, u kojima evolucija biva podvrgnuta mehaničkim zakonima, vode do velikih teškoća. Bečki materijalist do kraja je vjerovao u princip kauzalnosti, kako ga je postavila klasična mehanika, i taj princip dominira i nad čitavim razvojem živog svijeta. Boltzmann uviđa koje to posljedice ima za ljudske postupke, ali se on tim teškim zaključcima ne uklanja, nego ih izriče u svoj oštrini. »Unutarnja veza psihičkog i fizičkog dana nam je konačno i iskustvom. Vrlo je vjerojatno da svakom psihičkom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces, a svi ti procesi u mozgu pravi su materijalni procesi koji se mogu prikazati istim slikama i zakonima kao procesi u neživoj prirodi. Ali tad bi morali iz prikaza procesa u mozgu biti pretkazani i svi psihički procesi. Morali bi, dakle, svi psihički procesi biti pretkazani iz slika, koje služe za prikaz nežive prirode, bez promjene zakona koji vrijedi u neživoj prirodi.«471 470 471

Ibid., str. 70 Ibid., str. 71

503

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Tako je izbrisana autonomija psihičkih pojava; svi su psihički procesi determinirani onim istim zakonima koji vrijede za neživi kozmos. Boltzmann nije vidio mogućnost da, se ukloni tom zaključku. Silno je vjerojatno, tvrdi on, a i ostaje pritom, da svakom psihičkom procesu odgovara u mozgu neki materijalni proces. No, ako ti materijalni procesi čine jedan strogo determiniran lanac u prirodnoj cjelini, tad psihičke pojave ne mogu biti više od prateće sjene. U posljednjoj bi instanciji i postupci ljudi bili određeni mehanikom atoma. Danas možemo mnogo lakše izbjeći mučnom zaključku, u koji su padali nemilosrdno mehanički materijalisti, među kojima je Boltzmann bio jedan od najvećih umova. Modema je fizika napustila determiniranost, a time su otvoreni slobodniji prilazi tom osnovnom odnosu fizičkog i psihičkog. Boltzmannov duh bio je žrtva mehanike koja ga je vodila do najviših vrhunaca, ali i mračila mu vidike. On nije našao odgovor na problem koji gaje najviše mučio i njegove, često i duboke misli o etici, tek su očaj usamljenika. Polazeći od mehanike, veliki se znanstvenik mučio da nađe smisao i sreću u jednom praznom, mehaničkom svijetu, i njegova razmišljanja otkrivaju i stranputicu koja ga je odvukla u koban završetak. »Navikli smo da sve taksiramo prema vrijednostima. Prema tome da li nešto životne uvjete unapređuje ili koči, vrijedno je ili bezvrijedno. To nam postaje tako običaj, te vjerujemo da se moramo zapitati ima li život vrijednost. To je potpuno besmisleno pitanje... Što nam se ono nameće, lako možemo objasniti prema Darwinovoj teoriji. To je misaona navika koja nadilazi cilj. Vjerujemo da bismo, kad bi naši duševni procesi bili iscrpno prikazani slikama materijalnih procesa u mozgu, bili isto tako mrtvi i pasivni kao strojevi. To je očit razlog zašto se ovo shvaćanje čini mnogima pusto i beznadno. Ipak, ja vjerujem, to je neopravdano; jer se upravo postanak žestokih čuvstava boli i strasti objašnjava iz Darwinove teorije, jer su ona potrebna da se postigne nužna energija reakcije koja je potrebna za održanje vrste. Objašnjenje čudesne ljepote cvijeta, bogatstvo oblika u svijetu insekata, svrhovitost u gradnji organa ljudskog i životinjskog tijela, to sve biva time domena mehanike. Mi shvaćamo daje za našu vrst bilo korisno i važno da su nas određeni čulni osjeti dragali, a drugi odbijali; mi vidimo kako je bilo od prednosti da u našem duhu konstruiramo što točnije slike okoline i da strogo uočimo kao istinu ono što se slaže sa iskustvom, a kao krivo ono što se ne slaže. Dakle, možemo isto tako mehanički objasniti postanak pojma ljepote kao i istine.«472 Tradicionalno gledište realizma je vrlo pregnantno izrazio Heinrich Hertz smatrajući za ideal ili cilj fizike da postavi diferencijalne jednadžbe koje su matematički model gibanja kozmosa. Bitna je tu pretpostavka da postoji priroda ili materija sa svojim inherentnim svojstvima i zakonima koji je ustanovljiv i neovisno o ljudskom učinku ili motrenju. Realnim fizičkim veličinama Q1, Q2... odgovarale bi u matematičkom modelu varijable i funkcije, a realni bi zakon bio 472

Ibid., str. 71.-72.

504

DODATAK

izražen diferencijalnom jednadžbom tih funkcija preko uzetih varijabli (u pravilu koordinata prostora i vremena). Samo se po sebi razumije da taj matematički model nije priroda, ali je bilo Hertzovo uvjerenje da takvi matematički modeli odraze gibanje kozmosa. Može se u principu za svaku točku koordinatnog sistema proračunati kolika će biti funkcija u dani trenutak, a to se onda može usporediti s mjerenom fizičkom veličinom u realnom prostoru i vremenu. Fizika bi, prema Hertzu, ispunila svoju zadaću kad bi otkrila ili postavila potpuni sistem diferencijalnih jednadžbi koji bi sasvim obuhvatio gibanje ili mijenjanje kozmosa. Pritom je uvijek bio pretpostavljen determinizam. Kao što je Laplace rekao, matematički bi genij u svojem modelu vidio svu prošlost i budućnost svemira. Hertzov model ili Boltzmannov odraz preuzeo je mladi Ludwig Wittgenstein u svojem poznatom Filozofsko-logičkom traktatu, koji je postao gotovo testament neopozitivizma. Doduše, Wittgenstein izravno citira Hertza, ali je njegovo shvaćanje misli kao slike stanja stvari (Sachverhalte) bliže Boltzmannu, koga je jamačno poznavao. Paradoks je da je Vladimir Iljič Lenjin također bio inspiriran Boltzmannovim shvaćanjima u borbi protiv Machovih sljedbenika. U polemikama između pristaša dijalektičkog materijalizma i neopozitivista nije se uvidjelo da obje suprotstavljene strane imaju isto polazište u Hertzu i Boltzmannu; jedni i drugi uzimaju za kriterij istinitosti misli, nešto objektivno ili opće ustanovljeno, materiju ili osjete. Naime, čim se misao tako odvoji od onoga činjeničnog, kako se može ustanoviti podudarnost? Tu teškoću tradicionalne ontologije nisu uklonili ni materijalizam ni logički empirizam. Svakako Boltzmannova epistemologija leži ispod razine Boškovićeve Teorije koja je ono aktualno proširila potencijalnim i lako pripremila pojmovni preobražaj moderne teorije polja. Tradicionalno realističko stanovište nastavio je danas niz učenjaka koji nemaju ništa zajedničko bilo s kakvom ideologijom. U zapadnoeuropskoj filozofiji teorija se odraza naziva korespondentnom teorijom istine u strogoj verziji. Osnovna je pretpostavka uvijek ista; realnost sa svojim imanentnim svojstvima, zakonima, neovisnim o našem postojanju i spoznaji, cilj je znanstvenog istraživanja. Univerzalnost i konvergentnost ljudske spoznaje tu je određena samopostojećom realnošću. Ta se realnost može shvatiti kao materija ili duh; ukoliko se zastupa dosljedno monističko stanovište, prilično je sporedno kako se taj bitak okrsti.

18.9. Hume i kauzalnost Političke prilike nisu u 18. stoljeću na Otoku bile tako zaoštrene kao na Kontinentu, a ni britanski duh nisu potisnuli tako teški filozofski sistemi kao što su bili Descartesov, Spinozin ili Leibnizov. Umjesto oštrih klasnih sukoba sve se više razvija kolaboracija između engleske aristokracije i građanstva, osobito u osvajanju kolonija. Dok se u Francuskoj društvena opozicija zanosila materijalističkim nazorima, engleski je liberalizam naginjao blažim kritikama starih metafizika 505

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti koje ionako nisu na Otoku uhvatile tako jako korijenje. Praktični britanski duh nije dopustio da mu mutna filozofska gledišta ometu put u kolonijalni imperij, i empirizam, koji se tu javlja sa Lockeom,473 najbolji je odraz tih tendencija. Polazeći od svakidašnjeg uvjerenja da postoji supstancijalan nosilac naših osjeta (ta knjiga postoji na stolu kad zatvorim oči), on kaže da je to a something he knew what (nešto o čemu on zna što je). Lockeova je filozofija vrlo širokogrudna; ona ostavlja fizici svijet kojemu je Newton postavio zakone; isto tako ne želi srušiti Descartesov dokaz o egzistenciji Boga, a također novim hedonističkim raspoloženjima ostavlja slobodan zamah. Ako je Locke svojom pomirljivošću i eklekticizmom i našao najveći odjek među suvremenicima, vrhunac britanskog empirizma predstavlja Škot David Hume (1711.-1776.), a možda i stvaralački kraj. Za razliku od svojeg učitelja, Hume je konzistentan i njegovi zaključci nisu filozofiji ostavili ništa drugo osim skepse, pa ako ih je i bilo teško pobijati, nisu nikud dalje vodili.474 I sam Hume ne vidi u filozofiji mnogo više od razbibrige, kojoj su skloni refleksivni temperamenti. Ako bismo napustili te spekulacije, kaže, »osjećam da bih izgubio nešto od veselja; a to je izvor moje filozofije.« Kao i Locke, tako i Hume polazi od empirijskog stajališta da se spoznaja temelji na impresijama osjetila, ali završava u paradoksalnoj tvrdnji da se iz njih ništa ne može izvesti. Predaleko bi nas vodilo u historiju filozofije kad bismo potanje analizirali njegovu teoriju, danas već zastarjelu, nego ćemo radije pokušati da iz njegovih misli izvadimo živu jezgru. Hume ponajprije obrazlaže kako se ničim ne može dokazati da mi kao subjekt postojimo. »Kad god uđem najintimnije u ono što zovem ja, uvijek se sudaram na pojedinačne percepcije, i nikada ne mogu ništa zamijetiti osim percepcija.« Budući da se ja razmrvio u klupko osjeta, Hume se obara i na predodžbu vanjskog svijeta kojoj je temeljni kamen vjera u kauzalnost. Odakle znamo da je jedan događaj uzrok drugome? Što nas upućuje da postavljamo veze između objekata? Hume odgovara da za to nema nikakva objektivnog razloga. Mi opažamo tek jedan i drugi događaj, ali ne opažamo neku kauzalnu prisilu između njih. No, ako se stalno drugi događaj javi nakon prvoga, počinjemo ga iščekivati. Opetovanje stvara u nama naviku. Hume nam hoće urezati u pamet: • da nam jednostavno gledanje dvaju objekata ili akcija ne pruža nikakve ideje o sili ili vezi između njih, • da ta ideja izvire iz opetovanja njihova sjedinjavanja, • da opetovanje ne otkriva niti ne uzrokuje ništa u objektima, već da ostavlja jedino utisak u duhu, i • da je to navika u našem duhu, što zovemo sila ili nužda, a nije nešto opaženo u vanjskim tijelima. 473 474

J. Locke, An Essay Concerning Human Understanding, London 1690. D. Hume, A Treatise of Human Nature, London, 1739.

506

DODATAK

Prema Humeu, događaji nemaju među sobom veze, tek ako se njihov slijed često opetuje, mi se naviknemo da ih povežemo. »Objekti nemaju između sebe veza koje bi se mogle otkriti; ni iz kog drugog principa nego iz običaja, koji vlada imaginacijom, možemo povući zaključak iz jedne pojave na drugu...« Tako što je smrvio veze između objekata ili događaja, Hume je konzekventno uzdrmao postojanje vanjske stvarnosti. Jedino dano jesu impresije koje ostavljaju u nama ideje, više ili manje paslike impresija. Kao što je zanijekao veze između objekata, tako je Hume bio sklon da se odrekne svih ideja kojima nisu odgovarali konkretni osjeti, i u tom je produžio staro nominalističke gledište. Najdublja veza između objekata obuhvaćena je u principu kauzalnosti, na koji se ruši Humeova kritika. Ako se ubodem iglom, osjetit ću bol. Obično se kaže, uzrok boli je ubod igle. No, Hume napominje da ničim nije dokazano da iza uboda igle mora dolaziti bol. Mi smo to nekoliko puta iskusili pa vjerujemo da će se to uvijek zbiti. »Tvrdnja da budućnost sliči prošlosti, ne temelji ni na kakvim dokazima već je potpuno izvedena iz običaja.« Ako se neke impresije, kao ubod igle i bol, često opetuju zajedno, zadržava se u nama ideja uzroka i posljedice. Hume zaključuje »da sve naše rasuđivanje o uzrocima i posljedicama nije izvedeno ni iz čega nego iz običaja«. Kasnije su kritičari istakli da Hume nije oborio kauzalni zakon nego ga samo prenio u psihologiju. Tvrdnja da će često opetovanje dvaju ili više događaja ostaviti u nama određenu asocijaciju, nije ništa drugo nego primjena principa kojeg je Hume htio zabaciti. Može li on ukloniti kauzalnu vezu između objekata ako takav učinak ostaje u našem duhu? Umjesto prirodnih zakona Hume ostavlja navike, koje su zacijelo kauzalno uvjetovane. Iz samih »impresija«, kako ih shvaća engleski empirist, ne može se ništa zaključiti, pa ni postanak »običaja« a kamo li ljudskog govora s njegovim pojmovima i zaključivanjem. Ako se izbaci kauzalnost iz vanjskog svijeta, logika misli sili nas daje zadržimo kao kategoriju duha. To je bilo gledište do koga je Immanuela Kanta dovela Hameova kritika. Filozof iz Königsberga tvrdi da gaje Hume probudio iz metafizičkog drijema; doduše, zakratko, jer je opet kritički um zadrijemao i metafizičkim okvirima. Teško da bi Hume adoptirao zaključke svojega njemačkog sljedbenika. Posljednji razlog za svoj transcendentalni idealizam samac iz Königsberga vidi u moralnim principima; no Hume je u tom pogledu bio skeptik i bliža mu je bila životna radost od apstraktne dužnosti. Vedra je narav spasila Humea od crnog solipsizma i krute metafizike i poslije sviju razornih kritika progovara iz njega praktična britanska pamet: »Ova je skeptična sumnja, i s obzirom na razum, i osjetila, bolest koja se nikad ne može radikalno izliječiti i svakog nas časa može snaći, koliko god je gonili od sebe... Jedino bezbrižnost i nepažnja mogu nam dati lijek. Zbog toga se potpuno oslanjam na njih i uzimam to za gotovo da, kakvo god bilo sad čitateljevo mišljenje, za jedan će sat biti uvjeren da postoji vanjski i unutarnji svijet.«475 475

Ibid., str. 126.

507

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Radikalna je Humeova tvrdnja da se iz dvaju događaja ili instanca ne može ništa izvesti o nekom trećem događaju. Svaka impresija je zaseban atom, a u njihovu slijedu nema inherentne nužnosti. Humeova kritika poopćenja navela je Karla Poppera da uopće zabaci indukciju kao metodu izvođenja ili dokazivanja znanstvenih hipoteza. Induktivni elementi mogu biti važni pri postavljanju kakve hipoteze, ali to nema nikakve veze s pitanjem je li ta hipoteza istinita ili lažna. Dosljedno tome zabacuje K. Popper i princip verifikacije i zamjenjuje ga principom falsifikacije. Umjesto da kažemo Sve su vrane crne. što se ne da dokazati, može se jednakovaljano reći: Nema nijedne vrane koja nije crna. Ta se posljednja izjava može oboriti tako što nađemo jednu vranu koja nije crna. Prema Popperu nije, dakle, zadaća istraživača u verifikaciji hipoteza nego u njezinu obaranju ili falsificiranju. Istraživač treba da izmišlja pokuse kojima bi oborio kakvu hipotezu, a najsigurnija će nam se činiti ona hipoteza koja je prošla najviše takvih ispita, dakle, koja nam se čini najnevjerojatnija (jer možemo zamisliti najviše suprotnih slučajeva). Svakako, neuvjerljivo. Koliko se god diferencira od pozitivista, sam Popper prihvaća razliku između čisto hipotetskog i čisto empirijskog (opažajnog), pa i njegova opreka spram pozitivizma i nije tako duboka, kao što misli svojim filozofskim realizmom. Inače, kad se odstupe od tih logičkih natezanja, oba načela, i verifikacija i falsifikacija, odavno se primjenjuju u istraživanju; i Bečki krug i Popper nisu tu izumjeli ništa nova. Humeova kritika uperena je protiv sviju općih zaključaka. Engleski empirizam polazi od impresija ili utisaka, a tu i ostaje. Svaki korak dalje od neposredno danog nedopušten je, a time i sve izjave o budućnosti. Kako znamo da je istina ono što ne izražava neko partikularno opažanje? Nikako, kaže Hume, »ako vjerujemo da vatra grije, a voda hladi, to je samo zato što bi nam zadalo suviše muke da mislimo drukčije«. Da su se neka opažanja opetovala u prošlosti, nije razlog da se opet ne zbiju. Hume uporno ističe da se iz nekoliko partikularnih činjenica ne može izvući »istina« koja bi vrijedila uvijek. Činjenice su činjenice, a sve drugo tek su naša iščekivanja koja nam olakšavaju »muke«. Humeovo gledište o kauzalnosli i indukciji preuzeli su pozniji empirijski pravci, osobito suvremeni logički pozitivizam. Tako H. Reichenbach objašnjava da nema bitne razlike između gravitacije i signala, gdje na pritisak prsta na dugme slijedi zvižduk. »Superiornost prirodnih zakona nad jednostavnim regularnostima tipa pritiska na dugme sastoji se jedino u njihovoj općoj valjanosti.« Urođenik koji bi došao iz džungle u suvremenu kuću mogao bi doista doći do ideje da pritisak na dugme i pojava svjetla u žarulji predstavljaju zakon u Reichenbachovu smislu. Međutim, u slučaju kad bi ponestalo električne struje, njegov bi se pojam o kauzalnosti slomio, a osim toga ostalo bi mu sasvim neshvatljivo zašto njegovi prsti na drugim dugmadima ne izazivaju slične manifestacije. 508

DODATAK

Hume inzistira na pitanju kako možemo znati za opstojnost vanjskih stvari i supstancije uopće. Nastavivši empirizam Lockea i Bacona, on »čisti« iskustvo od neempirijskih primjesa, ponajprije od našeg subjekta i vanjskog objekta (koji su mu konstrukcije). I tako mu ostaje čista impresija ili osjeti. On ima impresije dužine, širine i dubine, tvrdoće i glatkoće, težine i pokretnosti, boje i trajanja kroz neko vrijeme, ali to su uvijek njegove impresije, a ne izravan dokaz opstojnosti stola. Dosljedno se David Hume vrlo oštroumno oborio i na sve općenito. »Postoje« samo partikularne impresije, sve drugo su konstrukcije ljudske navike ili spekulacije. Obarajući metafiziku, Hume je sam podlegao osobitoj idealističkoj interpretaciji iskustva. Njegove impresije, osjeti ili sensum ne predstavljaju naše prvobitno iskustvo, doživljaj ili čin u svijetu, kao što smo prije pokušali pokazati, već je to posebno filozofsko gledište, odakle se lako pada u solipsizam, što je apsurd. Koliko god bio skeptičan, Hume nije sasvim zabacio sve principe. Tako on načelo kauzalnosti smatra nužnom doktrinom, a definira ga ovako u svojoj najvažnijoj knjizi Enquiry Concerning Human Understanding, 1748: »Isti motivi proizvode uvijek iste akcije: isti događaji slijede iz istih uzroka.« Hume taj princip smatra nužnim za znanost i ljudsku djelatnost i izričito piše: »Zbog toga se čini gotovo nemogućim da se upustimo u znanost ili bilo kakvu akciju, a da ne priznamo istinitost te doktrine nužnosti. Nužnost, u smislu kako je tu uzeta, nije nikad bila odbačena niti će je ikada, mislim, ikoji filozof zabaciti.«476 Iz takvih Humeovih pasusa izveo je G. Heymans477 da je Kantova Kritika čistog uma organski nastavak analize engleskog empirista, a tom se sudu priklonio B. L. van der Waerden, o čijem će tumačenju sudova a priori još biti govora. Međutim, pri pomnijem čitanju bivaju opreke spram Kanta fundamentalne. Pa i u citiranom pasusu izražava se engleski empirist vrlo oprezno: »gotovo nemoguće«. Znači, ipak je moguće. Kant insistira na apsolutnoj nužnosti, dok doktrina nužnosti ostaje za Humea heuristički vodič. Obarajući razloge o opstojnosti vanjskih stvari, David Hume dosljedno je princip kauzalnosti iz vanjskog svijeta preselio u svoje impresije ili ideje, a time je, dakako, utro put Kantovu preokretu. Engleski empiristi žele također sve izbaciti iz svoje glave, pa kad se pitaju što je još ostalo, onda kao čovjek, koji se budi iz nesvjestice, otvaraju oči, pipaju se i napinju sluh. U takvim trenucima, čini se, postoje samo osjeti, no čim počnu razmišljati, govor društva vlada njihovom sviješću. Atomizirane impresije isto su takva filozofska obmana kao i Descartesov cogito ergo sum. Naše je mišljenje rezultat dugog razvitka u kojem su ljudi pomalo lingvistički iskazivali svoje nakane i vanjske predmete, uzajamne odnose i djelovanje na prirodu. Pokušavajući da svoju teoriju spoznaje otkine od tog realnog procesa, Hume pada u prazno. Od subjektivno shvaćene ‘čiste’ ili ‘neposredno dane’ percepcije nema puta naprijed, nema izlaza. No je li percepcija ili zamjedba uopće ono prvobitno? Nije li to već 476 477

Ibid., str. 127. G. Heymans, Die Gesetze und Elemente des wissenschaftlichen Denkes.

509

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jedna filozofska utvara? Čim se porekne ishodište, čovjekovo jedinstvo sa svijetom, ne može se dospjeti do postojanja ‘vanjskih stvari’. Kad se pitamo postoji li ‘vanjska opasnost’, već se prenose prostorne relacije ‘vani’ i ‘unutra’ na odnos svijesti prema stvarnosti, što je posve neadekvatno. Što znači reći, na primjer, da je stvarni stolac izvan naše misli o stolcu? U krajnjoj analizi pokazuje se pitanje postojanja ‘vanjske stvari’ besmisleno. U analizi kauzalnosti treba da se razlikuju prirodni zakoni od svagdašnjih veza, koje se često osnivaju na vrlo zamršenim psihološkim, biološkim, kemijskim i fizičkim procesima. U našem primjeru bio je uzrok boli ubod igle. Moguće je zamisliti da neka ljudska mutacija bude neosjetljiva na ubod, a time bi se takva kauzalna veza izgubila. Sasvim je drukčijeg karaktera iskustvo da udarac čekića pokrene slobodnu kuglu na stolu. Brzina kugle i impuls čekića dvije su jednostavne mehaničke veličine između kojih možemo postaviti jednostavnu matematičku relaciju. Pod istim uvjetima, jednako jak udarac izbacit će kugle određenih masa s određenim brzinama. Nije potrebno da to mnogo puta opetujemo kako bismo smjeli primijeniti princip indukcije. Humeova analiza kauzalnosti osniva se na slijedu događaja A, B, C, D… Sam će Kant upasti u slično shvaćanje govoreći da je prethodni događaj uzrok kasnijem, A je uzrok za B, B je uzrok za C, C je uzrok za D itd. Međutim, kauzalnost u fizici temelji se na zakonima, a sam se zakon, zacijelo, ne može izvesti iz partikularnih opažanja ili događaja. Uopće, iz jednog, dva ili više događaja ne da se logički zaključiti o nekom novom događaju, kamo li o kakvoj univerzalnosti. Geneza zakona usađena je duboko u ljudsko postojanje i iskustvo. Dok su engleski empiristi čeprkali po gomili impresija, Newton je objavio Philosophiae Naturalis Principia Mathematica. Što znače zakoni mehanike? Postoje li objektivno ili su forme našeg duha? Tako postavljena dilema vodi u naivni realizam ili apriorizam. I zakoni fizike ljudski su zakoni; ljudski u tom smislu što su ih ljudi našli svojim djelovanjem ili eksperimentom na mehaničkoj stvarnosti. Međutim, kad bismo tom našem djelovanju odrekli realnost, smjesta bismo upali u bezizlazni položaj da išta tvrdimo o vanjskoj stvarnosti. S druge strane, u izražavanju mehaničkih zakona bitni je udio matematike koja se dalekosežno izgrađivala apstraktno. I danas smo svjedoci kako »najčišće« matematičke grane, koje su se stoljeće samostalno razvijale, odjednom posluže za formulaciju fizičkih zakona. Tu bismo se opet našli pred nerješivom zagonetkom kad bismo naše apstraktno djelo shvatili kao nešto sasvim različito od izgradnje prirodnih stvari. Jedinstvo svijeta naš je vodeći princip, samo što svijet ne smijemo shvatiti jednostrano kao goli objekt, odnosno kao djelatnu misao, nego je to iskonska cjelina ljudi i prirode. Empirijska kritika nije se oborila na Arhimedov princip ravnoteže na poluzi ili Euklidov poučak o sumi kutova u trokutu. No, ako priznamo statičke i geometrijske zakone, kako smijemo zabaciti dinamičke, koji su prošireni vremenskom koordinatom? Čitav razvitak fizike, a osobito teorija relativnosti, gdje se »četvrta« koordinata jednako tretira kao i tri prošlome, pokazuje da s vremenom ne ulazi u svijet neuračunljiva hirovitost. Dinamički zakoni s pretkazanjem budućih doga510

DODATAK

đaja prirodno su proširenje čvrstih struktura, pronađenih u statičkom i geometrijskom istraživanju materije. David Hume prvi je izrazio sumnju u vječnost fizičkih zakona. Odakle znamo, pita se on, da će Sunce sutra izaći? Da smo nešto sto puta opažali, ne jamči nam da će se to zbiti i sto i prvi put. Znamo jedino ono što je prošlo; o budućnosti možemo tek nagađati. Zacijelo, dosta će današnjih znanstvenika prihvatiti Humeovo stanovište da svemir ne mora biti isti danas kao što je bio u svojem postanku ili iščeznuću, bar što se tiče strukture zakona. Vrijeme ostaje jedan od fundamentalnih problema, ako je i ušlo u Specijalnoj teoriji relativnosti kao četvrta koordinata u homogenom četverodimenzionalnom prostoru.

18.10. Neodlučivost motrenja Uzmimo jedan jednostavan, svakodnevan, a ipak sa znanošću povezan iskaz: »Sunce zalazi za horizont.« Naizgled njegova se istinitost može lako provjeriti s »nekoliko motrenja«. Zamislite da je uz vas, dok tako »provjeravate« zalaz Sunca, vaš prijatelj fizičar. On bi vas tada mogao upozoriti da vaš iskaz »Sunce zalazi za horizont« nije točan, ili bolje, da nije dobro formuliran. Nije naime točno da se Sunce spušta u odnosu na horizont, već se horizont diže u odnosu na Sunce. Znanstvena teorija kaže da nije Sunce ono koje se giba oko Zemlje, već je obrnuto Zemlja ta koja se giba oko svoje osi. Vi možete odgovoriti da vam je svejedno što kaže znanstvena teorija jer je ono što vi vidite ipak Sunce koje se spušta i nestaje iza horizonta. No vaš prijatelj, na vaše veliko iznenađenje, odgovara da on vidi suprotno, tj. horizont koji se diže. Ovdje sad nastaje ozbiljna nedoumica: da li vi i vaš prijatelj vidite istu stvar dok gledate zalaz Sunca? Pokušajte se malo koncentrirati, saživjeti malo s mišlju da je zapravo horizont taj koji se giba, dok Sunce miruje. Nakon stanovitog vremena bit ćete i vi u stanju vidjeti što i vaš prijatelj. Nemojte se prestrašiti. Nije vas napustio vaš zdravi razum. Radi se samo o tome da zdravi razum nije uvijek dobar vodič kad je riječ o spoznaji. Ono što nam govori taj primjer poznato je psiholozima već poodavno i može se ukratko sažeti u tvrdnju da je ljudski zamjedba ili percepcija nešto više nego puka registracija fizičkog signala koji pristiže na naše osjetilo. Naime, ono što fizički pogađa vaše oči i oči vašeg prijatelja, isto je. Ali ono što taj signal inicira u duhu ili mozgu vas i vašeg prijatelja, nije posve isto; vaši su »procesori« ponešto različito »programirani«. I kod tog programiranja bitnu ulogu ima okolnost da li vi zastupate teoriju po kojoj Zemlja miruje, a Sunce se giba ili onu drugu. Razmotrimo jednostavniji primjer. Pogledajte sliku:

Slika 4 511

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Neki će od vas u njoj prepoznati kocku gledano odozgo, a drugi, pak, istu takvu kocku gledano odozdo, premda je fizički signal koji dospijeva do oka za sve isti. Štoviše, kada vas netko upozori na drukčiji način gledanja, moći ćete na crtežu po volji prepoznavati čas jednu čas drugu situaciju. Vratimo se vama i vašem prijatelju u zalazu Sunca. Ako sad svaki od vas zastupa različitu teoriju i u skladu s njom različito percipira činjenice, kako ćete se složiti oko pitanja koja je teorija ispravna? Kako opažanje može odlučivati u znanstvenom sporu ako svatko opaža nešto drugo, ovisno o tome koju teoriju zastupa? I kako teorija može biti opravdana opažajima ako oni pretpostavljaju teoriju? Moguće je, reći će uporni empiristi, da svaki od vas ponešto odstupi od svog »programa«. Tada biste se možda mogli složiti oko zajedničke rečenice koja ne bi implicirala niti gibanje Sunca niti gibanje Zemlje. Ona bi mogla glasiti ovako: »Sunčev krug i crta horizonta gibaju se jedan u odnosu na drugi«. Iskazi što izriču rezultate znanstvenog opažanja upravo su takvi neutralni i o teoriji neovisni iskazi. No zacijelo ćete se složiti da i takva tvrdnja nije potpuno nevina; i ona pretpostavlja neku »teoriju«. Dok ste i vi i vaš prijatelj u početku pretpostavljali da vas, pri promatranju zalaska Sunca, vaše osjetilo vida obavještava o apsolutnom gibanju, u smislu da jedno tijelo miruje, a drugo se giba, sada ste i jedan i drugi došli do »zaključka« da je ono što vam je dano u vidu zapravo tek relativno gibanje, i tako ste oblikovali iskaz o »činjenicama«. U znanosti situacija s motrenjem nije jednostavnija već složenija. Često su potrebne složene elaboracije da bismo mogli reći što smo »vidjeli« u nekom eksperimentu. No kad se konačno i složimo u tome što opažamo nastupa nova teškoća jer neutralnost novog zajedničkog iskaza znači ujedno da ga nije moguće upotrijebiti kao potvrdu ili opovrgnuće bilo jedne ili druge teorije. Događa se često (pazite, često ali ne uvijek kako bi nam Quine i neki drugi željeli sugerirati) da eksperimentalni rezultati ne mogu »odlučiti« o tome jeli neka teorija istinita ili lažna, pa čak niti reći koja je od dviju teorija bliža istini. Primjerice, u Kopernikovo vrijeme i njegova heliocentrička i Ptolemejeva geocentrička teorija jednako su dobro objašnjavale tada znane činjenice o Sunčevu sistemu. Mnogi se ljudi nisu mogli odlučiti iako se nisu bojali Crkve niti su bili dogmatici. Tek su nova motrenja Galileia i Tyche Brachea, a osobito Keplerovi zakoni i Newtonova teorija, definitivno pokopali geocentrički model. Dva važna zaključka moramo izvući iz ove male analize. Prvo, pojedinačni empirijski iskaz, pa ni iskaz uopće, ne može ni potvrditi ni opovrći neku hipotezu ili teoriju. U znanosti se uvijek radi o skupu međusobno povezanih iskaza, o složenoj znanstvenoj praksi s kojom se mora suočiti neka teorija. Nadalje, nijedan skup empirijskih iskaza nije posve neutralan, neovisno o teoriji kojoj treba poslužiti kao empirijska »baza«. Zbog toga na kraju bazu i nadgradnja čine jedinstvenu cjelinu, u kojoj je samo relativno moguće razlikovati empirijsko od teoretskog. Ta se cjelina sada suočava sa znanstvenom praksom, a potom sa stvarnim eksperimentom. Dođe do nesuglasja, potreban je dugotrajan napor, vještina i intuicija 512

DODATAK

da bi se otkrilo što nije dobro, koji iskaz u toj lingvističkoj mreži treba eventualno zamijeniti nekim novim iskazom ili možda cijelu teoriju treba napustiti.

18.11. Hegelova negacija Georg Wilhekm Friedrich Hegel nije dao samo Spinozinom monizmu krajnje idealističku formu, nego je dao koban obrat također njegovu načelu: sve određenje je negacija. Pokušajmo najprije shvatiti kako je autor Etike došao do te svoje tvrdnje. Kad kažemo da je jabuka slatka, jamačno imamo prije toga iskustvo kiselog, gorkog ili slanog. Ili, jedva bi tko mogao reći da je ruža žuta a da prije nije vidio nešto crveno, plavo ili zeleno. Time što razlikujemo pojedine okuse ili boje možemo reći da predmet ima tu i tu boju. Jamačno nitko ne bi mogao reći da je snijeg bijel kad bi sve druge stvari također bile bijele. Razlikovanje nam se čini bitnim da kojoj stvari pripišemo stanovit predikat. Međutim Spinoza ide korak dalje i kaže da iskaz ‘Jabuka je slatka’ odmah uključuje čitav kompleks ‘Jabuka nije kisela, nije gorka, nije slana, itd.’ Određenje svojstva jabuke uključuje njezino izuzimanje iz sveg ostalog kompleksa. Kad kažem da je Petar dobar, time (zapravo) kažem da nije zao. Individualnost zahtijeva po Spinozi (Njegovo glavno djelo Ethica ordine geometrico demonstrata izašlo je posthumno, u Amsterdamu 1677, ubrzo nakon njegove smrti, a polazi od Descartesove definicije supstancije kojoj pripisuje mnogo atributa, među kojima i prostranstvo (tjelesno) i mišljenje.) uvijek napor negacije, dok obratno servilan karakter, protiv čega se Etičar najviše buni, svemu popušta, sve odobrava. Načelo negacije u logičkom smislu biva osobito važno kad se promatraju različite vrste. Kad kažem da je kit sisavac, obično time želim reći da kit nije riba; no po Spinozi bi to uključivalo također tvrđenje da kit nije gmaz ni ptica ni insekt ni … u beskraj. Određenje jedne vrste bi impliciralo dakle navođenje, poznavanje ili negiranje svih ostalih vrsta, dakle bi u govoru o svakoj vrsti bio uključen čitav rod životinja, ili obratno. Spinoza nije riješio (logičke) teškoće kako od vječnih i apsolutnih principa beskrajne supstancije dolazi do individualnih i partikularnih bića, i njegovo izlaganje po načinu geometrije ne dostiže ni izdaleka Euklidovu nužnost ili jasnoću, ali je svakako bilo nešto fascinantno u tome da se u svakoj izjavi sluti još nešto drugo što nije eksplicitno rečeno, a naročito da se u negaciji otporu, izuzimanju vidi individualno biće i naposljetku sloboda. Ta se maštovitost jako dojmila i pjesnika Goethea, i njegov se Mefisto upravo predstavlja u tom Spinozinom značenju: »Ja sam Duh koji sve niječe; jer sve što nastaje vrijedno je da propadne.« Iz tog se stiha ne vidi jasno da li je negacija uvjetovana nastajanjem ili, što će biti Hegelova doktrina, negacija vodi do nastajanja, negacija biva kreativnom silom. No čitav Faust ide k rušenju vraga, kako se on god simpatično javlja. Da bi čitavu govornu dvosmislenost do kraja dramatizirao, Hegel na stanovit način preuzima Spinozino načelo: 513

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Sve određenje je negacija time što ga pokreće i postavlja svoj princip: Sve negiranje je određenje. Time što kažemo da ruža nije crvena, mi smo bliže tome kakva je; pa kad kažemo da nije ni žuta ni zelena ni plava, onda je valjda bijela? Svakako je teško slijediti Hegela u svakidašnjem govoru, i pratilac se mora popeti na višu apstraktnu razinu gdje pojmovi u njegovoj Logici bivaju na žalost premalo objašnjeni. Hegel ponajprije preuzima Platonovo učenje o predikatima kako su ga razvili realisti u opreci spram nominalista. Za konkretnu stvar mogu npr. reći: Jabuka je crvena. Jabuka je slatka. Jabuka je okrugla. Jabuka je tvrda. Predikat crveno, slatko, okruglo i tvrdo su univerzalni i dolaze pri mnogim drugim stvarima; oni jesu u višem smislu nego pojedina jabuka koja je slučajna i prolazna pojava. Za Hegela je bitna ta razlika između onoga što jest, tj. bitka, i pojave, onoga što se samo javlja našoj svijesti. Bitak (Sein) je temeljni pojam Hegelove filozofije kao što je apsolutna ideja koja sadrži (implicitno) sve druge ideje ili pojmove. Dosljedni bi idealisti mogao reći da pojava jabuka nije ništa drugo nego (slučajna) kombinacija univerzalnih svojstava crvenog, slatkog, okruglog i tvrdog na određenom mjestu i u određeno vrijeme, premda u filozofiji prirode nije Hegel bio spreman ići tako daleko i ostao je u vrlo čudnoj nedomišljenosti. Kad kažem da kit nije riba, bliže sam određenju vrste kamo spada. Time što u višoj klasi sisavaca razlikujemo kopitare, papkare, majmune itd., pomalo određujem kitove. Diferencijacija je u Hegela (gotovo) identificirana s negacijom. Tome što negiram jedno za drugim dolazim konačno do određenja kita, svakako vrlo dugotrajan (ako ne i beskrajan) proces kad se domisli do kraja. Time što počinjem izvoditi (Hegelovu) negaciju u početnoj ideji ili pojmu, npr. sisavaca, dolazim do njihovih pojmova, npr. kita, i zbog toga može Hegel negaciji pripisati stvaralačku moć. Treba imati na umu da tu Hegel ne misli u prvom redu na povijesno zbivanje, kako je teklo u prostoru i vremenu, nego se tu radi o logičkom razvoju. Zanimljivo je u tom pogledu kako on u svojoj Encyclopaediji obara biološku evoluciju koja je u njegovo vrijeme imala sve više pristalica: »Priroda se treba da promatra kao sustav stupnjeva od kojih jedan nužno izlazi iz drugoga, ali ne tako da bi jedan prirodno generirao iz drugog … Bilo je to krivo shvaćanje ranije i kasnije filozofije 514

DODATAK

prirode da promatra napredovanje i prijelaz jedne prirodne forme i sfere u višu kao izvanju aktualnu produkciju.« Napredovanje i prijelaz živih bića treba da se shvate čisto logički kad se prolazi čitav zoološki sustav vrsta: razvoj je to ideje a ne nečega u prostoru i vremenu. Ako se ta temeljna razlika ne shvati, ne može se pratiti (i onako mutne) Hegelove izvode. Spinoza je mehanički zakon (uzrok i posljedicu) ostavio u tjelesnoj sferi, dok je na duh protegnuo racionalnu nužnost (shvaćajući je često poput fizičke determiniranosti ili zakona). Hegel dakako priznaje samo racionalnu nužnost, a priroda ili tjelesno nije za nj ništa drugo nego ideja o drugome ili otuđena ideja. Priroda predstavlja alijenaciju ideje koja se konačno prebrođuje vraćanjem apsolutnom duhu (izraženom u Hegelovoj filozofiji, što je pisac posve ozbiljno, ako ne baš skromno, držao). Taj je korak idealističkom monizmu pripremio i sam Kant kad je prosto, vrijeme i kauzalnost fizike tumačio kao forme razuma. Kant je još ostavio stvar po sebi kao uzrok naših osjeta; ali, ako je sam pojam uzroka i posljedica samo jedna razumska (subjektivna) kategorija, onda nema razloga takav uzrok pretpostaviti, i stvar po sebi je ubrzo iščezlo u daljnjim idealističkim filozofijama. Königsberški kritičar metafizika preobrazio se preko noći u glavnog inspiratora vehementnog idealističkog monizma, što nije samo bila sudbina tog velikog kritičara. Hegelov se bitak ne smije shvatiti kao ono što postoji u prostoru i vremenu, kao pojava. Kad uzmemo jabuci sve njezine osobine kao crveno, slatko, okruglo i tvrdo, ostaje još nešto, naime kategorija bitka. Kategorija bitka je prema tome potpuno prazna, ona nije ništa. Takvo rasuđivanje bi nam trebalo pokazati kako kategorija ili čist pojam bitka sadrži u sebi ideju ničega. Dakako, ništa je negacija bitka. Vidimo kako negacija djeluje. S pomoću negiranja izveli smo iz kategorije bitka kategoriju ničeg – proces koji će upravo fascinirati egzistencijaliste. Budući da ima kategoriju bitka i ničeg, Hegel može uvesti prijelaz bitka u ništa, i obratno, prijelaz ničeg u bitak. To je kategorija nestajanja ili nastajanja. Hegel je na taj način postavio svoju trijadu: bitak, ništa i postanak. Takva se trijada još naziva teza, antiteza i sinteza. S pomoću takvih trijada ide čitav logički razvitak, s tim da svaki član može biti početak jedne nove trijade. Mjesto da smo postavili bitak za prvo, uzet ćemo kao prvobitno apsolutnu ideju, i tad prva trijada glasi: ideja u samoj sebi (logička ideja), ideja izvan sebe (priroda) i ideja u sebi i za se (duh). Duh opet uključuje trijadu: subjektivni duh, objektivni duh i apsolutni duh. Subjektivni duh sadrži apstraktno pravo, moral i društvenu etiku; apsolutni duh sadrži umjetnost, religiju i filozofiju. Umjetnost pak sadrži trijadu ljepotu općenito, tipove umjetnosti i posebne umjetnosti, itd. Hegel priznaje da mnoge njegove trijade ne izgledaju uvjerljive (zašto bi npr. religija bila antiteza umjetnosti?), ali on očekuje da će specijalist poslije takva pitanja potpuno razjasniti, a njemu je bilo glavno dati opći plan logičkog razvitka ideje. Nema sumnje da je takav grandiozan skeč sveg ljudskog znanja zadivio mnoge njegove čitatelje, naročito pak one koji nisu bili zaokupljeni posebnim istraživanjima i željeli su imati svijet u gotovom.

515

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Hegel mora dakako zabaciti način zaključivanja geometrije kao potpuno neprikladan u filozofiji. Po Euklidu polazimo od aksioma da deduktivno izvedemo stanovite poučke ili svojstva geometrijskih tijela. Međutim ti su aksiomi nešto što se pretpostavlja, što se dalje ne objašnjava, što ostaje dakle mistično. Filozofija ne može poći od takvih pretpostavljenih (ili evidentnih) načela. No nije li sam Hegel pretpostavio na početku ideju, odnosno bitak? Stvar je u tome, odgovara logički monist, da ideja dolazi i na kraju. Logički je izvod reverzibilan. To je bio i razlog što se Spinoza načelo ‚Definicija je negacija’ moglo preokrenuti. Pokušajmo na Aristotelovom silogizmu shvatiti svrstavanje. Svi sisavci su kralježnjaci. Kitovi su sisavci. Dakle, kitovi su kralježnjaci. No znamo da je kit sisavac pa je prva premisa samo onda istinita ako je kit također kralježnjak. Pred nama je očito jedna tautologija. S obzirom na to može se naše zaključivanje preokrenuti pa od zaključka stići do prve premise. Dakle, kad kažemo da je kit kralježnjak, a zna se da je kit također i sisavac, implicira se da su sisavci također kralježnjaci. Formalni bi se logičar dakako nakostrušio pri takvom izvođenju, ali se Hegel na takvo zaziranje ne osvrće. Biva li to prihvatljivije kad se dopusti da se u svakom iskazu još nešto drugo (ili više toga) misli? Nijedan iskaz ne može stajati sam za se; on uvijek implicira čitav sustav drugih iskaza. U tom smislu može se pojedinom iskazu staviti nasuprot njegova negacija kao istinita, no svakako bi suvremenog logičara zbunilo da prihvati takva dva iskaza kao identična tj. da je p jednako ne-p. Kad što kažemo, trebalo bi reći, ‘ovo i još nešto’, što bi nas u tijeku izvođenja dovodilo do tvrdnje da ‚ovo nije nego je nešto drugo’. Međutim, ako se nešto drugo ostavi neodređeno, proizvoljnost biva nerazborita. (Jamačno nije Aristotelova logika prikladna da se ilustrira smisao Hegelove negacije, i suvremena bi logička istraživanja mogla doprinijeti da se tu ponešto bolje formulira. Nažalost nisu neohegelijanci posvetili tome dovoljno pažnje, mada je sam Hegel ukazivao na neprikladnost Aristotelove logike.) Zacijelo Hegel već u apsolutnoj ideji vidi sve druge, njemu važne i istinite ideje, ali mora se imati hegelijansko vizionarstvo da se iz kategorije bitka izvede npr. diferencijalni i integralni račun ili iz objektivnog duha bračnu vezu i porodicu. Koliko se god Hegel suprotstavljao logičkim principima identiteta ili isključenog trećeg, toliko je sam ipak podlegao formalnom karakteru logike. U bilo kojem tradicionalnom silogizmu mogu se konkretne klase (kao kitovi, sisavci ili kralježnjaci u našem primjeru) zamijeniti simbolima koji označuju klase kakvih događaja ili objekata i bilo kakve predikate, i prijašnja tad logička konstrukcija dobiva apstraktnu formu: Svi S su P K je S Dakle, K je P 516

DODATAK

Ako uvrstimo ovamo za S klasu ljudi, za P predikat smrtan, a za K kralja, dobivamo tipičan primjer: Svi ljudi su smrtni. Kralj je čovjek. Dakle, kralj je smrtan. Kako to da takve logičke konstrukcije vrijede za sve klase individua i predikate? Suvremeni bi logičar odgovorio da su logički znaci kao svi, neki upravo tako definirani da poznati silogizmi stoje. A ako je ipak taj kralj besmrtan? Tad bismo ga isključili iz klase ljudi; to bi po svoj prilici bio bog. Vidi se da se (po toj konvenciji) nikako ne može doći do proturječja, i oblak mistike oko istinitosti silogizma iščezava. Međutim je Hegel bio tako pod dojmom logičkog zaključivanja da mu se to činilo kao ono važno, a konkretne klase kao površno ili osjetilno. Je li zato što nije shvatio karakter logičkog zaključivanja bio Hegel podigao logički idealizam? Na svaki način on je misao čistio od sveg senzualnog (empiričkog); no da li takva čista misao ili apsolutni duh išta predstavlja? U monističkoj je filozofiji posve sporedno kako se ono apsolutno imenuje, da li ideja, bog, priroda, materija, bitak, itd. Značenje biva tek onda jasnije kad se pristupi samom čovjeku i stvarima spoznaje. Spinozin je monizam dopuštao ujedinjenje psihičkog i fizičkog, tih dvaju glavnih atributa supstancije, jer se racionalna nužnost poistovjetila s geometrijskom zaključivanjem i tako usporedila s prirodnim (mehaničkim) zakonom. Odatle su mogle izaći i neke novije teorije fizičko-psihičkog paralelizma, ne baš osobito uspješne. Carnap je pokazivao (ne posve uvjerljivo) da se sve iskustvo može izraziti ili fizičkim terminima ili mentalnim (fenomenalnim); a između ta dva izražavanja mogao bi se postaviti prijevodni pravilnik. Vrlo skeptično je Wittgenstein primijetio da postoje samo logičke nužnosti, dok su stvarna događanja slijed slučajeva. No dok su za Wittgensteina te logičke nužnosti jedino tautologije, što ništa novo ne kažu, Hegel je povjeravao da je svojim logičkim idealizmom obuhvatio sve znanstvene discipline i svu povijest, zacijelo kao razvoj svoje apsolutne ideje. U tom što Hegel inzistira na samoj logici (zacijelo u svojoj reinterpretaciji), koja se kao izvod ne može prevesti na prirodne zakone, njegova filozofija i ne može biti drukčija nego čista idealistička, i svaki tu pokušaj obrata vodi do zabune. Velik je Hegelov pothvat što je cijelo ljudsko znanje i svjetsku povijest ujedinio u jedinstven sustav, kako je to još jedino Aristotel prije njega izveo, i što će ostati trajan izazov kasnijim misliocima. Treba li da uzmemo svaku pojedinu stvar kao pojedinačnu, slučajnu, neobjašnjivu, ili možemo objasniti zašto je tu pred nama? Kant je postavio kategorije ljudskog uma kao samostalne i ne dalje objašnjive; on nije nikad pokušao da jedne izvede iz drugih, nego bi čak takav pokušaj smatrao besmislenim. Hegel je to ipak poduzeo. Sve te kategorije, i još mnoge druge, koje Kant nije naslućivao, izlaze iz apsolutne ideje po načelu negacije (ili diferencijacije, što je za nj isto), i sve se opet vraćaju u apsolutnu ideju, doista impozantan razvitak gdje se kraj podudara s početkom; no nije li to možda i jedino što negacija može učiniti da nas ostavi pri prvobitnom? 517

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Hegelova se negacija ne smije pobrkati s dijalektikom iz svakidašnjeg govora, pa i filozofske rasprave, kad jedna gospođa kaže ,Martin je dobar’ a druga joj se suprotstavi. ‚Ne, Martin nije dobar’. Kad te obje gospođe dalje obrazlažu svoje sudove, one će iznijeti mnogo što o Martinu, i prema tome će njihov razgovor biti za obje vrlo plodonosan. No stvar je u tome što svaka od njih poznaje Martina iz mnogo različitih zgoda; prema tome novi iskazi ne bujaju iz samog iskaza ,Martin je dobar’ ili ,Martin nije dobar’, nego iz vrlo složene Martinove osobe. U tom smislu mogao je B. Shaw u svojim dramama ustvrditi jedno pa suprotno, a u svakoj je toj izjavi bilo dosta istine. Platonovi dijalozi obično počinju s tim da se postave dvije suprotne tvrdnje pa odatle stigne do punije istine, sinteze; odatle i podrijetlo dijalektike. Svaka posebna tvrdnja, a i znanstvena teorija, istrgnuta je iz šireg kompleksa ili se odnosi na stanovit sklop činova, pa je posve razumljivo da ne može biti apsolutno istinita, nego čak, kako se čitav obzor mijenja, može biti zamijenjena upravo suprotnom tvrdnjom. Tako je Newton ustanovio apsolutnu istodobnost u svemiru, dok je Einstein zabacio pojam apsolutne istodobnosti. I Newtonova i Einsteinova (suprotna) tvrdnja imaju svoje značenje samo u sklopu čitavog razvoja. Bilo bi, dakako, posve krivo reći da Einsteinova teorija predstavlja jedino negaciju Newtonove. Hegel je, strogo ograničen na ideje (ili iskaze), pripisao samoj negaciji moć da proizvodi raznolikost i obilje novog, što znači tumačenje negacije koje posve odstupa od običnog smisla i trebalo bi to pomno obrazložiti, čime bi to opet prestalo biti čisti logički znak, suprotno ishodištu logičkog idealizma.

18.12. Znanost i ideologija U ovoj kratkoj studiji pokušat ćemo prikazati neke od suvremenih problema sa kojom se susreće Znanost uz nužna pojednostavljenja koko bi problematika bila jasnija široj čitalačkoj publici. Prije nego što krenemo sa izlaganjem dat ćemo jedno malo objašnjenje u svezi podnaslova “Ratovi znanosti”, koji sam po sebi naslućuje žestinu sukoba između takozvane znanstvene zajednice i onih koji njoj ne pripadaju, ali i unutar samog korpusa zajednice. Sam podnaslov je namjerno posuđen od časopisa Social Text koji izdaje Center for the Critical Analysis of Contemporary Culture i koji je vodeći časopis kritičke teorije. U sklopu tog časopisa, 1995. godine, objavljen je poseban broj pod nazivom “Ratovi znanosti”, a motiv, ili bolje rečeno jedan od motiva, bila je godinu dana ranije objavljeno dijelio Paula Grossa i Normana Levitta Higher Superstition: The Academic Left and Its Quarelles with Science (1994). Biolog Gross i matematičar Levitt izjavili su da “akademska ljevica”, koji po njima predstavlja veliki utjecajni odsječak američke akademske zajednice u suštini se protiv znanosti. Za navedene autore to su svi oni znanstvenici koju ukazuju na činjenicu velikog utjecaja političkih i ekonomskih snaga na znanost i tehnologiju. No, ova kritika i nije nešto novo, ali krije iza sebe nešto drugo a to je težnja izvjesnog broja znanstvenih krugova da se obrane 518

DODATAK

o svih napada bilo da oni dolaze unutar ili izvan znanosti. Ovo vodi, kao što ćemo to pokušati pokazati, da sama znanost koja negira prisutnost i utjecaj politike i ekonomije, odnosno određene ideologije, postaje sama ideologija, tj. izgradnje znanosti kao nove religije. U obranu znanosti stao je navedeni časopis i to možda ne bi bilo toliko bitno da se upravo u izdavanju zadnjeg broja nije dogodio jedan incident pod nazivom “slučaj Sokal”. Naime, objavljen je znanstven članak pod nazivom Transgressing the boundaries towards a transformative hermeneutics of quantum gravity, a napisao ga je Alan D. Sokal, profesor fizike na New York University. Članak se uredno pojavio u broju proljeće-ljeto u istom gore navedenom časopisu Social Text. Ovdje se namjerno daje naglasak o “urednom pojavljivanju” što znači da je prošao sve one procedure koje mora zadovoljiti jedan znanstveni tekst radi objavljivanja. No, i površno iščitavane teksta izazivalo je nedoumicu. Autor u svom članku tvrdi da bi sjedinjenje teorije kvantne mehanike i Opće teorije relativnosti, koje su trenutno u ne suglasju, dovelo do nove “oslobodilačke” post moderne znanosti. Relativizam i fantastične pretpostavke prelazi granice ludila koju autor koristi u tekstu. Da tu nešto nije uredu pokazuje sama bibliografija koju koristi Sokal iz koje se vidu da je sa jedne strane prisutna literatura koja nema veze sa navedenom problematikom, a sa druge strane obilato korištenje citata post modernih stručnjaka kao što su izdavači časopisa Social Text, A. Rossa i S. Arnomitza. Vještim prekrajanjem Sokal je uspio da progura tekst i podvala je uspjela. Sokal je odmah na stranicama Lingua Franca objavio svoju podvalu. Da zlo bude veće taj skandal su u svojim naslovnicama objavili The New York Times, International Herald Tribune, Le Monde itd. Dignitet znanosti, a posebice od onih koji su je branili u svom križarsko pohodu, u javnosti je dobio težak udarac. Znanstveni ratovi postali su javni. No točka zapaljenja, koja nije bila poznata široj čitalačkoj publici, koja je dovela do otvorenog sukoba između branitelja i kritičara znanosti pojavila se mnogo ranije šezdesetih godina prošlog stoljeća. Thomas S. Kuhn, teoretičar znanosti, je 1962. godine objavio svoje glasovito djelo “Struktura naučne revolucije” (The Structure of Scientific Revolutions) u kome je iznio tezu, jednostavno rečeno, da znanost predstavlja tek nešto više od rješavanja problema u okviru prihvaćenih obrazaca uvjerenja. Ovo je dijelio zbunilo zagovornike Znanosti kao neprikosnovenog hrama istine, ali još više dalo argumente svim onim iz plejade izvan stroge znanosti da dignu glas protiv nadobudne već formirane elite. Mnogi kritičari kao što ćemo to kasnije pokazati nije razumjela Kuhna, ali su dali sebi za pravo da se bace na kritiku znanosti. No, dade se razlučiti da se uglavnom borba vodi oko premoći ideologije i to sa jedne strane ideologije i koja je proistekla iz potrebe zaštite društveno-ekonomskog položaja znanstvene zajednice, koju bih smo mogli nazvati cehovskom ideologijom i na drugoj strani sve one anti-znanstvene ideologije koje su osjetile svoj trenutak afirmacije. Prije nego što krenemo u daljnje razmatranje napravimo jedan kratki povijesni pregled koji će zorno pokazati kako je znanost došla u takvu situaciju kakva je danas. 519

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Podrijetlo ratova znanosti Gotovo čitavo jedno stoljeće, do Prvog svjetskog rata, na znanost se gotovo općenito gledalo u herojskom smislu. Usamljeni znanstvenici neravnopravno su se borili za Istinu. Znanost je bila čista, autonomna djelatnost, odvojena od tehnologije i industrije, i iznad društva. Čistoću znanstvenog istraživanja djelomično su osigurala sveučilišta u kojima su se istraživanja obavljala radi Znanja i u kojima su se odgajale buduće generacije znanstvenika. Izraz ‘znanstvenik’ izmislio je 1930-tih godina William Whewell (1794-1866), fizičar i povjesničar znanosti; prije toga znanstvenici su bili smatrani ‘filozofima prirode’. Whewell je vidio znanstvenika kao nekoga tko je zauzet jedinstvenom društvenom ulogom, nekoga kome je potrebna zaštita i kome osnovna egzistencija ovisi od ostatka društva. Znanstvenici, posebno, Veliki znanstvenici, bili su predmet ispitivanja povjesničara i filozofa znanosti. tako je povijest znanosti naglašavala otkrića velikih znanstvenika i opravdanje tih otkrića u sveopćoj objektivnosti i cjelokupnosti znanosti. ali, premda je znanost bila uvijek istinita, bilo je ‘pogrešaka’ koje je trebalo ispitivati. Povijesne su knjige objašnjavale da su znanstvenici koji ustraju u svojoj pogrešci i nakon dokazivanja prave istine bili nekako loši znanstvenici. Međutim, nisu baš svi bili uvjereni u apsolutnu čistoću znanosti. Nekoliko je znanstvenika izrazilo svoju zabrinutost zbog njezinog budućeg usmjerenja. Posebno se Ernst Mach (1838-1916), fizičar i znanstveni filozof, u desetljećima prije Prvog svjetskog rata, kad su eksperimentalne fizičare uključili u industriju i vojsku, zalagao za jednostavniju, korisniku prilagođenu znanost usmjerenu prema konačnim ljudskim ciljevima. Machu se suprotstavio Max Planck (1858-1947), još jedan uvaženi njemački fizičar, koji je podržavao autonomiju ideal znanosti. Njihova se rasprava proširila na mnoga važna epistemološka i politička pitanja, od kojih su najtrajnija dočekala realizam (zamisao da određene izjave postaju istinite ili lažne zbog činjenica neovisnih o mišljenju) u filozofiji znanosti. Planckova opće priznata pobjeda nad Machom još je učvrstila platonsko poimanje praktičnog znanstvenika kojemu je jedina vodilja predanost istini. No, Prvi svjetski rat ozbiljno je oštetio ovo mitološko vjerovanje u čednost znanosti. On je razotkrio tehnološku slabost Britanskog carstva i doveo do neposrednog uplitanja vlade u rukovođenje znanošću. Osnivanjem novih javno ili privatno financiranih ustanova prekinut je monopol sveučilišta kao istraživačkih zavoda. Mnogim intelektualcima i znanstvenicima, posebno onima marksističkog uvjerenja, veza između znanosti i gospodarstva postala je sasvim očita. To je 1918. godine dovelo do stvaranja National Union of Scientific Workers, što je kasnije postala Asociation of Scientific Workers, koja se znanošću bavila s izrazito socijalističkim znanstvenim programom. Tvrdilo se da će povećanje troškova za znanost, zajedno s centraliziranim planiranjem, inicirati oslobađajuće potencijale znanosti. Povezanost znanosti i ideologije jasno je izražena 1931. godine, kad je konferencija o povijesti znanosti u Londonu ugostila delegaciju (tadašnjeg) Sovjetskog saveza. Najvažniji događaj na konferenciji bilo je predavanje Borisa Hessena ‘The 520

DODATAK

Social and Economic Roots of Newton’s Principia’. Hessen je tvrdio da Newtonovo glavno djelo nije toliko proizvod znanstvenog genija ili rezultat unutarnje logike znanosti, koliko slijed društvenih i gospodarstvenih snaga u Britaniji sedamnaestog stoljeća. Ono je ispunilo potrebe britanske građanske klase. Mladim britanskim ljevičarski nastrojenim znanstvenicima i povjesničarima znanosti koji su bili prisutni na toj konferenciji trebalo nekoliko godina da u potpunosti shvate važnost Hessenovih tvrdnji. Zamisao o “socijalističkoj znanosti”, koja je potekla iz Sovjetskog saveza, proširila se i u Britaniji. Ali njezino ostvarenje u Sovjetskom savezu pokazalo se surovom i oportunističkom zadaćom. Slučaj Lysenko iz 1940-tih i 50-tih godina, u koji su bili umiješani sovjetski genetičari koji su tvrdili da se nasljednost može promijeniti manipulacijom okoliša i usađivanjem, nanio je veliku štetu zamisli o socijalističkoj znanosti. Kasnije je otvoreno radikalno British Society for Social Responsibility in Science uspjelo organizirati konferenciju o pitanju: »Postoji li socijalistička znanost?«, ali njezin ishod nije doveo ni do kakvog određenog zaključka. Drugi je svjetski rat dovršio ono što je Prvi svjetski rat bio započeo kod pučkog shvaćanja znanosti. Ovog puta znanost se pokazala nadmoćnom na bojnom polju, ali i u svom prijelazu u vladu. Znanstvenici su bili odgovorni ne samo za razvoj novih i smrtonosnijih oblika kemijskih i bioloških oružja, već i za zamišljanje, stvaranje i konačno oslobađanje Bombe. Gljivoliki oblaci atomskih oružja bačenih na Hirošimu i Nagasaki objavili su kraj ere znanstvene nevinosti. Sada je veza između znanosti i rata postala više nego očita, suučesnika povezanost znanosti i politike preuzela je vodstvo. Javnost, koju su dotada uglavnom zanimale koristi od znanosti, odjednom se počela zabrinjavati zbog njezina razornog naličja. Prosvjed protiv militarizirane znanosti, koji je započeo kad su nuklearni fizičari koje je potpuno razočarao projekt Manhattan u SAD lansirali disidentski časopis Bulletin of the Atomic Scientists, učvrstio se kasnije 1950-tih pojavljivanjem CND (Campaign for Nuclear Disarmament). U tom razdoblju ispaljena je prva salva onoga što danas smatramo Ratovima znanosti. Mnoge je znanstvenike zabrinjavalo to da bi se Bomba mogla smatrati neizbježnom posljedicom fizike. To bi nadobudne mlade znanstvenike koji su u pogledu Bombe imali etička načela obeshrabrilo da nastave s karijerom u području fizike. Trik je bio u izjavi da je znanost neutralna.: ona nije ni dobra ni loša; društvo je to koje je koristi u dobre ili loše svrhe. Tvrdnja o neutralnosti postala je glavna obrana znanosti tijekom 1950-tih i 60-tih godina; ona je mnogim znanstvenicima omogućila da rade na atomskoj fizici, koji su čak primali stipendije od vojnih ustanova, dok su javno izjavljivali da su politički radikalni. U Sjedinjenim državama su 1950-te godine, predstavljale razdoblje krajnje političke represije, na američkim sveučilištima vladao je pravi teror; kad bi neki ‘Unamerican Activities Committee’ pritisnuo poslodavca moglo se dobiti otkaz ili pasti žrtvom, bez ikakve naknade. Čuli smo o mnogim holivudskim žrtvama protuameričkih suđenja senatora McArthyja; ali pripadnici sveučilišta koji su to 521

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti prošli bili su još brojniji i jednako važni. Sama upotreba riječi “socijalan” imala je značajne “socijalistički”, što je bilo jednako “komunjara”. Malobrojni intelektualci koji su bili promicali društvenu povijest znanosti postali su nepoznati; drugima se prijetilo. Vodeći povjesničar znanosti, Alexandre Koyré, išao je tako daleko u svom idealiziranom predstavljanju Galileja, da je ne samo zanijekao društveni kontekst Galilejčeva rada, nego i posumnjao u to da je on obavio svoje slavne pokuse. Sve ono što je makar neznatno odisalo društvenim utjecajem na znanost ili znanstvenike Koyré je agresivno odbacio kao “marksističko”. Zbog Koyréovog utjecaja Bernalov “eksternalistički” pristup povijesti znanosti postojano je ostajao izvan hodnika sveučilišta. Točnije i historiografija znanosti jasno pokazuje da je znanost postala ideologijom Zapadne kulture. Premda je pokret radikalne znanosti sumnjao u neutralnost znanosti, raspravljao o njezinoj društvenoj funkciji i vodio kampanju protiv Bombe, još uvijek je smatrao da se znanošću gotovo isključivo bavi Zapad. Jedan od velikih mitova o znanosti je taj da je ona u znatnoj mjeri proizvod zapadnjačke civilizacije, s malo ili nikakvih doprinosa drugih kultura i civilizacija. Doista, u zapadnjačkim povijestima znanosti uopće nema spomena o znanostima ne zapadnjačkih kultura. Tako, dok su radikalni povjesničari nestrpljivo prikazivali kako društvene snage oblikuju razvoj znanosti, o ulozi koju su u oblikovanju znanosti igrale ne zapadnjačke kulture uglavnom su šutjeli. Tako na primjer istaknuti povjesničar znanosti Bernal u svom radu Science in History kada govori o “društvu” uglavnom misli na autonomno zapadnjačko društvo; a civilizacija (uvijek u jednini) za njega je u suštini zapadnjačka civilizacija koja započinje s Grcima i pravocrtno se nastavlja do “našeg vremena”. U svoja četiri sveska studije on islamskoj znanosti posvećuje manje od deset stranica. Kinu i Indiju uopće ne spominje. No, historiografija znanosti spremala se na prilično radikalnu promjenu. Temelj za tu promjenu postavile su dvije doista monumentalne studije. Prva je bila Introduction to the History of Science Georga Sartona, objavljena između 1927. i 1948. godine. Ono što začuđuje u Sartonovoj studiji je da su prva tri od četiri sveska kronološke studije uglavnom posvećena znanosti u islamu. Sarton ne samo da jasno daje do znanja da je zapadnjačka znanost nepojmljiva bez islama, nego kaže da bi krajnji znanstveni doprinos islama, jednako u smislu količine i kakvoće, trebao zabrinuti one koji znanost smatraju čistim zapadnjačkim poduhvatom. Druga studija, Science and Civilisation in China Josepha Needhama, ogromno djelo u više svezaka, objavljivana od 1954. godine nadalje, obavila je jednaku funkciju za Kinu, čak rječitije. I Sarton i Needham pokazali su da znanost nije ograničena na zapadnjačka društva; ne zapadnjačka društva su također imala visoko razvijene i napredne znanstvene kulture. Ali za njih to nije značilo da mogu postojati različite znanosti ili doista različite definicije znanosti. Needham je bio kadar izdvojiti “problematične” dijelove kineske znanosti, poput akupunkture, i nazvati ih “ne-znanošću”. Znanost je mogla biti okaljana politikom i biti upletena u vojsku, ali je još uvijek ponajprije smatrana neutralnom, objektivnom, jedinstvenom težnjom za istinom. 522

DODATAK

Fizičari, uvidjevši da zbog Bombe njihov ugled blijedi, odlučili su sami sebe postaviti za branitelje znanstvenog poštenja. Predmet njihova omalovažavanja nije bio učeni kriticizam znanosti – jer takav jedva da je u SAD i postojao – već nerazumne snage poput kreacionizma. Kriza u “velikoj znanosti”, s ukidanjem značajnih visokoenergetskih projekata, prisilila ih je da si dočaraju neposrednog neprijatelja. Na sreću, jedan se baš našao pri ruci. Objavljivanje knjige Alfreda De Grazia The Velikovsky Affair (1968.) stvorilo je usijano neprijateljstvo. Immanuel Velikovsky bio je psihoanalitičar koji je vladao mnogim jezicima i koji je prerovao hrpe povijesnih izvora u pokušaju da dokaže svoju neobičnu tezu o naglim promjenama koje su se u biblijskim vremenima dogodila u orbitama planeta, ističući nadmoćnosti biblijske židovske civilizacije. U svojem djelu Worlds in Collision (1950.) i drugim knjigama on je također predvidio različite osobine bliskih nam planeta i unutarnjeg svemira, što se kasnije u zbunjujućoj mjeri potvrdilo. Reakcija astrofizičke zajednice SAD bila je žestoka, neki kažu histerične. De Grazia je pokazao da su znanstvenici u svojem odnosu prema Velikovskom i ispitivanju njegovih tvrdnji prekršili sva vlastita pravila. Ovo mini čarkanje u Znanstvenom ratu jenjalo je tek kad je Carl Sagan osobno razgovarao s Velikovskim na sastanku American Association for the Advancement of Science – pa je odjednom postalo svima jasno da je stari Velikovky, ma kako možda bio sjajan i vidovit, zapravo samo luckast. Slučaj Velikovsky, poput nekih drugih sličnih, odigrao je važnu kulturnu funkciju: pokazujući kao temeljito mogu potući svoje protivnike, znanstvenici su se nadali daljnjoj podršci javnosti i vlade. A sve to kako bi pokazali da zanemarivanje društvenih dimenzija znanosti u SAD nije rezultat cijenjenih mišljenja znanstvenika nego posljedica Hladnog rata. Premda je tijekom 1950-tih godina i u Britaniji situacija bila neugodna za radikale, Joseph Needham je ipak u prvom svesku svog djela Science and Civilisation in China mogao hvaliti Mao Tsetunga. Iako je zbog podrške tvrdnji Sjeverne Koreje da Amerikanci vode biološki rat bio donekle bojkotiran, pod kraj tog desetljeća smješten je na sigurno kao Master of Caius College u Cambridgeu. Tako je u Britaniji ipak bilo moguće biti priznatim radikalom i jeftino proći. Krajem 1960-tih pokret radikalne znanosti u Britaniji postao je prilično istaknut; premda se tek nekolicina radikala doista bavila znanstvenim radom. Među njima su bili Hilary i Steven Rose, koji su radili na stvaranju marksističke sinteze “znanosti i društva”. Robert Young, koji će kasnije postati guru pokreta radikalne znanosti i stalni savjetnik časopisa Radical Science Journal, koji je bio začetnik socijalnog tumačenja Darwina i darvinizma (što je uvrijedilo hagiografsku industriju o Darwinu) te Jerry Ravetz, čiji se rad izvan povijesti znanosti uglavnom bavio analizom nuklearnog ludila i korupcijom u “velikoj znanosti”. U toj atmosferi Hladnog rata Kuhn je stvorio svoje osebujno djelo Struktura znanstvenih revolucija. Ovdje treba napomenuti još jednu činjenicu, a to je da su vodeće škole filozofije znanosti u to vrijeme bile uglavnom proizašle iz djelovanje Bečkoga kruga i Karla Poppera. Taj, možemo slobodno reći, pokret imao je snažan utjecaj na intelektualne i znanstvene krugove. Njegov utjecaj u tom periodu 523

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti već polako gubi na značenju jer osnovne ideje logičkog pozitivizma koje promovirao Bečki krug, kao što je konstrukcija znanstvenih teorija u jedan strogo deduktivni sustav uz korištenje potpuno formaliziranog jezika. Ova ideja doživjela je svoj potpuni neuspjeh i kritika Poppera dovele u sumnju u mogućnost racionalne rekonstrukcije znanosti i ne samo to ova kritika je ukazala na slabe točke konstrukcije znanstvene teorije a posebice u području znanstvene metodologije. Mit o čistoj i potpuno racionalnoj konstrukciji znanosti biva time, u najmanju ruku, dovedeno u pitanje. U vrijeme dok je Kuhn proučavao, razmišljao i pisao svoje djelo Harvard je bio ogrezao u posebnoj ideologiju. Sveučilište Cambridge u Massachussettsu bilo je stožer znanstvenika koji su proizvodili Veliku znanost i radili na projektu Manhattan. A oni su tu ideologiju, kao i znanost koja je bazirana na industrijskoj osnovi donosili natrag na sveučilišta. Napomenimo da je, nakon Prvog svjetskog rata predsjednik sveučilišta Harvarda, Conant, pripomogao pri uvođenju njemačkog opsežnog “industrijskog” modela znanstvenog istraživanja na američko sveučilište. On se, osim toga, zalagao za primjenu američke atomske bombe, posredujući između Kongresa i ekipe u Los Alamosu, i upravo je on uvjerio predsjednika Trumana da utvrdi kako je bacanje bombe na Hirošimu “neizbježno”. Navedeni znanstvenik bio je mentor Kuhna tako da je on iz prve ruke mogao osjetiti spregu između ideologije i znanstvenog istraživanja odnosno sudbine znanosti. Dat ćemo u kratkim crtama što to Kuhn i njegova Struktura donose novo u promišljanju znanosti. Kuhn je znanost gledao iz posebnog kuta stručnog povjesničara – profesionalca. Njegova širina koji je on kao znanstvenik, povjesničar, filozof i sociolog imao omogućilo je da sagleda, možda kao nitko prije njega, sam povijesni razvoj znanosti. Opće prihvaćen stav kod znanstvenika “tvrde linije” jeste da je znanost samobitna samo-opstojna i kumulativna. Po njihovom mišljenju, a što odgovara mitu o besprijekornoj znanosti, moguće pogreške i nesuglasice koje se pojavljuju u znanstvenim teorijama u toku njenog povijesnog razvoja jesu produkt slučajnosti nesposobnosti pojedinih znanstvenika itd. Kuhn u Strukturi tvrdi da znanstvenici nisu smjeli avanturisti koji otkrivaju nove istine, već rješavači zagonetki koji rade u okviru priznatog svjetskog mišljenja. No, time se u znanstveni proces uvodi pojam općeg sustava vjerovanja koji podupire rješavanje zagonetki u znanosti i on za ovo opće uvjerenje uvodi novi pojam koji naziva “paradigma”. Za njega ove paradigme su prije svega tradicije koje povijest stavlja u rubrike kao što su “ptolomejska astronomija” ili “kopernikanska” ili pak “Aristotelova dinamika” itd. Izraz “paradigma” u bliskoj je vezi s “normalnom znanošću”: oni koji rade u dogmatskoj paradigmi koriste se njezinim izvorima kako bi oplemenili teorije, objasnili zbunjujuće podatke, ustanovili sve točnije mjere standarda i obavili sav ostali posao neophodan za proširenje granica normalne znanosti. Po njegovoj daljnjoj shemi ovu dogmatsku stabilnost normalne znanosti prekidaju povremene revolucije. Revolucije u znanosti nastaju kao posljedica krize koja se javlja u periodu akumulacije normalne znanosti i dane krize mogu se riješiti samo revolucijom i 524

DODATAK

promjenom paradigme. Dakle, za Kuhna znanost ne napreduje na kumulativan način nego u ciklusima zamjene normalne znanosti sa revolucionarnim obratom i formiranjem “nove” normalne znanosti do sljedeće krize. U oštroj suprotnosti sa tradicionalnom slikom znanosti kao naprednog, postupnog, kumulativno prikupljanja znanja temeljenog na racionalno odabranim eksperimentalnim okosnicama, Kuhn je predstavio “normalno” znanost kao dogmatski poduhvat. Ovakav stav ima ogromne implikacije na znanstvenu teoriju i njezin razvoj, jer ako nove teorije koje nastaju revolucijom i promjenom paradigme, prethodne teorije stavljaju u kategoriju iracionalnog mitološkog, onda neumitno slijedi zaključak da svaka suvremena teorija, ako ne sad, onda u budućnosti će se pokazati kao dogmatska i iracionalna. Prema Kuhnu većina znanstvenoga rada odvija se pod “etiketom” normalne znanosti. S druge strane, prividno normalne znanosti isključuje znanstvenu zajednicu iz vanjskog svijeta, jer sve što izvan konceptualnog i instrumentalnog područja paradigme smatra se nevažnim. Također Kuhn naglašava još jednu činjenicu koja prije njega nije bila toliko jasna da je znanstveno istraživanje kao proizvod složene interakcije između istraživačke zajednice, njezine mjerodavne tradicije i njezinu okoliša. Nigdje, ni u jednom istraživačkom procesu “razum” i “logika” nisu jedini kriteriji za napredak znanosti. Možemo naglasiti da Kuhnova Struktura dovodi u sumnju fundamentalne pojmove znanosti kao što su: realizam, tj. da su istine o svijetu točne bez obzira što ljudi mislili a što predstavlja direktan udar na prvi princip svake znanosti, a to je apsolutna objektivnost; kumulacija, ne postoji linearni rast znanosti a također su upitni i temeljni pojmovi kao što su deduktivni sustav teorije, preciznost, jedinstvo znanosti itd. Posljedice Kuhnovih ideja Možemo reći da sa Kuhnom počinje nova faza u ideologiji znanosti. Ovo su odmah osjetili vodeći teoretičari znanosti kao što je na primjer u to vrijeme najistaknutiji, Karl Popper i počeli su novi ratovi i na ovom polju. Kao što smo već naveli u prethodnom dijelu teksta, Popper je imao svoju verziju racionalnosti znanosti i koja se uglavnom poklapala sa klasičnim stavom znanstvenika. Osjetivši se ugroženim, Popperova skupina u srpnju 1965. godine organizirala Međunarodni kolokvij o filozofiji znanosti i ono što je nama u ovom razmatranju bitno, da je taj kolokvij bio potpomognut financijski i moralno od čitavog niza ustanova među kojima su British Society for the Philosophy of Science, London School of Economics (LSE) i International Union of History and Philosiphy of Science. Dakako da su ustanove prepoznale opasnost koja može dovesti upitnost njihove ideologije ili mita o nepogrešivoj znanosti, i svrha kolokvija je bila sučeliti se sa Kuhnom udruženim snagama kao kritikom britanskih filozofa. Sve rasprave i Kuhnovi odgovori objavljene su kasnije u knjizi Criticism and Growth of Knowledge (1970.). Ovaj kolokvij polučio je u stvari suprotan efekt, i ne samo da nije uspio oboriti osnovne Kuhnove teze, nego im je dao stanovitu popularnost u širim znanstvenim krugovima. Moramo napomenuti još jednu bitnu činjenicu, a to je da su u 525

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kolokviju prisustvovala dva teoretičara znanosti a to su: Imre Lakatoš i Paul Feyerabend koji će kasnije međusobno voditi male ratove. No, nama taj dijalog u ovom momentu našeg razmatranja nije toliko bitan, već stavovi a posebice Feyeabenda. Feyerabend je radikalizirao problem znanstvenih teorija do te točke da je ona, po njemu, u istoj ravni kao bilo koji drugi mitološki, religijski ili ideološki stavovi. Da jednostavno objasnimo; kao što smo rekli Kuhnova definicija “normalne znanosti” kao dogmatske navela je Feyerabenda na misao da ovu ideju dovede do kraja pokušavajući pokazati da znanost nema samo elemente dogme nego da je i sama dogma. Ovakav, slobodno možemo reći, anarhistički stav je uglavnom uperen protiv reakcionarne hegemonije u znanosti. On je, gotovo desetljeće nakon Londonskog kolokvija, 1975. godine objavio svoje remek djelo Against Method: Outline on an Anarchistic Theory of Knowledge. U njemu je pokazao da je bilo koje načelo Znanstvene metode prekršio neki veliki znanstvenik a među kojima je najveći grešnik bio Galilej. Odavde slijedi jedna veoma bitna implikacija, ako je kritika znanstvene metode moguća onda u krajnjoj instanci Znanstvena metoda nije znanstvena i ne postoji način da je odvojimo od bilo kog drugog oblika ljudskog mišljenja. Možemo sa sigurnošću reći da je ovaj zaključak suviše jednostavan i da je Feyerabend nedopustivo pojednostavio neke stvari ali, ono što je nama bitno u ovom izlaganju, je činjenica da on u stvari kritizirajući znanstveni metoda ustvari pokušava pokazati jedno drugo naličje znanosti tj. njezinu dogmatičnost pa čak i izvjesni šovinizam. Feyerabend konstatira da naučni šovinizam slavi pobjedu – ono što je kompatibilno sa znanošću treba da živi, a ono što nije treba da umre. Predstavnici moderne znanosti vjeruju da postoji identitet između uma i znanosti, religije uspjeha i morala, tehnološkog napretka i humanosti. Oni su nesposobni da kritički misle o sebi, a zbog te nekritičnosti Prosvjetiteljstvo znanstvene racionalnosti se preobraćuje u svoj surogat u samoubilačku narcisoidnost gdje je najveća moguća sreća tehnološki napredak koji se može zamisliti i bez uma, smisla i humanosti. Objašnjenje je relativno jednostavno, jer je znanost postala ideologijom a ideologija sebe proglasila znanstvenom. Ovu činjenicu je jasno uočio Feyerabend i izvodi jedan od svojih osnovnih stavova – da moderno društvo nekritički preuzima sudove znanosti. Ovo bi možda imao smisla da znanost duguje svoj uspjeh ispravnoj metodi. Prema bajci uspjeh znanosti je ishod spretnog i uravnoteženog spoja inventivnosti i kontrole. Znanstvenici imaju ideje i specijalne metode za provjeru ideja. Tako se pomoću i preko znanosti svjesno obmanjuje društvo i čovječanstvo, jer bajka o znanosti je lažna: ne postoji nikakva univerzalna metoda koja garantira uspjeh. Uspon moderne nauke podudara se sa osvajanjem ne zapadnih plemena od strane Zapadnih zavojevača, pri čemu ona gube i fizičku i intelektualnu nezavisnost. Feyerabend, posebno kritizira činjenicu da je naučio mišljenje u toku 20. stoljeća zauzelo apsolutno dominantnu poziciju u svijetu i životu modernog čovjeka, za što ne postoji ni jedan objektivni razlog, kao što ne postoji nikakva osnova na kome bi se Zapadna racionalistička kultura i civilizacija mogla preferirati u odnosu na druge tradicije i kulturne krugove u svijetu, a to se ipak događa i to 526

DODATAK

nametanjem i silom, a ne snagom argumenata. Ovakvo stanje treba što prije izmijeniti, jer za razumijevanje prirode i otklanjanje praktičnih teškoća, za unapređenje kvaliteta života su nam potrebne sve ideje i sve metode, kao i oslobađanje od predrasude da izvan nauke nema pravog znanja. Povijest znanosti se proširila u Feyerabendovoj filozofiji, pokazala se granica moći znanosti i racionalizma, formirao se novi, okazionalni racionalizam i rješenje se nalazi u prvenstvu djelatnosti – prakse umjesto teorije. On, ustaje protiv znanosti koja se pretvara u moć zlostavljanja, koja razgrađuje svijet i ljudski život, koja se proglašava vođom, uvodi novu oligarhiju ili joj služi kao sredstvo. Problem je, kao što smo prije naveli što Feyerabend ne zazire od pogubnog pojednostavljivanja. On u znanosti i znanstvenoj metodi vidi pretežno samo ono što je prinudno i restriktivno, njihovu privilegiranost i rast do nivoa (samo)razaranja svega živog. Čini se da, ipak, i moderne nauke, u različitoj mjeri i na različite načine stvaraju u svom području neku filozofiju i to ne samo kao formu samo-refleksije i (samo)kritike, već i kao promjenu razumijevanja vlastitog predmeta (momenta neodređenosti u njemu), tj. kao neslućeno povećanje senzibilnosti, otvorenosti i odgovornosti. Slabost Feyerabendove epistemologije je u tome što je predvidio “društvenu patologiju”. Sloboda, ka kojoj se stremi, podrazumijeva i uvažavanje tuđeg mišljenja i pored neslaganja sa njim. Zato je nejasno kako bi se u taj sustav slobode uklopile isključive, diskriminirajuće teorije ili tradicije. Mogli bi smo navoditi još niz neprihvatljivih teza u njegovoj teoriji, ali to nije cilj našega teksta jer je nam je interes da damo jednu ilustraciju stanja koje nastalo poslije navedenog Kuhnovog dijela. Zapravo Kuhn je otvorio Pandorinu kutiju i na scenu su stupili takve problemi kao što je društveni status znanosti. Ni u kom slučaju ne smijemo shvatiti da je Feyerabend sljedbenik ideja koje su iznesene u Strukturi, jer je njegov “anarhizam” do te mjere radikaliziran da on negira postojanje perioda “normalne znanosti” a što je direktno u suprotnosti sa Kuhnovim pretpostavkama. No, ovdje moramo naglasiti još jednu stvar, a to je da možda Feyerabendu možemo oprostiti izvjesni radikalizam jer je on po svom stručnom radu znanstvenik i filozof, tako da se to može shvatiti kao karikiranje situacije da bi se jasno oslikao problem statusa znanosti i znanstvene zajednice. Kako to obično biva u povijesti ljudskoga mišljenja, kada se ruše neki dogmatični stavovi na scenu stupaju svi oni intelektualni ratnici koji opravdano, argumentirano ili neopravdano počinju svoj osvajački pohod na posrnulu opće prihvaćenu ideju. Tako, možemo reći da se usporedo sa Feyerabendovom kritikom pojavljuje čitav niz teoretičara koje možemo svesti pod jedan zajednički naziv “relativizam”. Nećemo se zadržavati na tim kritikama koje obično ne zaslužuju ozbiljniji pristup, ali samo možemo kao ilustraciju dati jedan stav koji pokazuje dokle može otići netrpeljivost i mržnja prema znanosti. Takav jedan primjer predstavlja teoretiziranje Sandre Harding, koja sa stajališta feminističke analize dolazi do genijalnog zaključka, da je znanost urođeno “androcentrična”. Ona u svojoj knjizi The Science Question in Feminism (1986), pokušava da progura ideju da je znanost i znanstvena teorija produkt muškog 527

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti šovinizma. Tako na primjer za nju je teorija Evolucije pokušaj opravdavanja muškog centrizma kao dominantnog nosioca evolutivnog i povijesnog napretka. Ona je također “otkrila” da se davanje prednosti matematici i apstraktnom mišljenju, standardima objektivnosti, izgradnje znanstvene metode i instrumentalnoj naravi znanstvene racionalnosti, zapravo temelji na predodžbi o idealnoj muškosti. Za nauku kaže da je seksistička, rasistička, kulturno prisiljavajuća, te da je čvrsto određena kulturnim obrascima u kojima je nastala. Ovakvi slični stavovi prije Kuhna ne bi mogla biti shvaćena kao ozbiljan pristup, nego kao neka šala dokonih feministkinja koji pokušavaju da izazovu osmijeh. Dakako, niti je navedena autorica neozbiljni teoretičar a niti je ideja feminizma u suvremenom društvu marginalizirana ideja. Tako da ovakvi stavovi moraju biti shvaćeni ozbiljno i oni pokazuju dvije za naše razmatranje bitne implikacije. Jedna je da je znanost postala ne tako uvjerena u svoju apsolutnu ispravnost pa mora obratiti pozornost na svaku kritiku kao i na tu da je ona u biti rasistička i seksistička. Jer ako znanost i znanstvena metodu stavimo u ravnu vjerovanja i opredjeljenja onda i svako drugo vjerovanje i opredjeljenje ima istu snagu tog argumenta. Drugo, što je još važnije nego navedene feminističke nebuloze, jeste da se iza samog feminizma u društvenom i sociološkom smislu pojavljuje ideologija tako da se kritika može shvatiti ne kao sukob između znanosti i feminizma, nego sukob nosilaca jedne i druge ideologije. Kratko objašnjenje, ako je moguće, bilo bi sljedeće; kao što nam je poznato kralježnicu znanosti čine takozvane prirodne znanosti koje zbog svog centrizma i uloge svako drugo mišljenje, kao što su oni koji se bave društvenim znanostima, čovjekovom okolinom a tu spadaju i kućanice smatraju autsajderima. Kako se u krajnjoj instanci podjela rada u toj “pravoj” znanosti uglavnom dominantno muška onda je logično da napad feminizma dolazi na stranu muškog šovinizma. No, ne sijemo se zavarati da se radi o takvim trivijalnim stvarima, nego činjenici da se radi o društveno i financijskom utjecaju pa je želja feminizma da zagrabi jedan dio tog utjecaja i financijskog kolača. Podrška feminizmu dolazi sa još jedne strane, a to je njihova ekonomska opravdanost što im u izvjesnom smislu omogućava da se ozbiljno shvate. Naime, odgovor na pitanje bili pravedna zastupljenost žena u znanosti išta promijenila daje u ovom povijesnom trenutku jedan interesantan odgovor. Kapital, ideologija kapitala i gospodarstvo koje se temelji na znanju i koje je u očajnoj potrazi za iskustvenim znanstvenicima, ne može se priuštiti da polovica njezinog kapaciteta ostane neiskorištena. Tu je i tvrdnja da veći broj žena u znanosti u nju uključilo veći opseg materijalnih i društvenih problema. Na primjer, problemima Trećeg svijeta pridalo bi se više pozornosti i istraživačke potpore. Ali feministički nastrojeni intelektualci uvjeravaju u još nešto više. Oni tvrde da bi žene pokrenule odmak od konvencionalne znanstvene metode i objektivnosti i prema onome što Harding naziva “strogom objektivnošću” a Hilary Rose “odgovornom racionalnošću”. Stroga objektivnost zahtijeva od onih koji se bave prirodnim znanostima da u svom opisu i objašnjenjima predmeta znanstvenog istraživanja zauzmu stanovište autsajdera – onih koji se bave društvenim znanostima, čovjekovom okolinom, kućanicama, ne zapadnjačkim kulturama. Time se 528

DODATAK

ne tvrdi da feminističke predodžbe znanosti treba učiniti zakonitima i poželjnima u cjelokupnoj znanstvenoj praksi, niti da antiseksistički koncepti, teorije, metode i interpretacije treba smatrati znanstveno jednakim. Niti da treba školovati i regrutirati više žena koje bi radile zajedno sa svojim muškim kolegama i u okviru institucionalnih normi i praksi koje se žele baviti znanošću morale postati muškarci. Tvrdi se da, budemo li imali pošteniju zastupljenost žena u znanosti, to ipak neće riješiti problem; znanost će i dalje ostati diskriminacijska. Stvarnu promjenu donijet će jedino temeljna preobrazba koncepta, metoda i interpretacija u znanosti. feministički znanstvenici traže samo preorijentaciju logike znanstvenog otkrića. Dakle, Kuhnovo djelo bilo je povodom da se od sredine 1969-tih godina razviju dalekosežne kritike znanosti. Doista, Kuhn se smatra, a često i predstavlja, prevratnikom u znanosti. No, njegove radikalne tvrdnje više su prividne nego stvarne. S obzirom na mjeru u kojoj Struktura poziva na analizu znanosti, ona je radikalan tekst. Konačno, nije slučajnost da je poučavanje znanosti, kao što je rekao Kuhn, jednako dogmatsko kao teologija ili da povijest znanosti koju nude udžbenici izgleda poput Orwellove 1984. Oni koji su pozivali na reformu u znanosti priznali su da mnogo poticaja za promjenom dolazi izvan same znanosti. Kuhn je to želio osporiti i dokazati da je sama znanost sposobna za unutarnju reformu i promjenu. On se posebno brinuo da sačuva javni obraz znanosti bez obzira na “unutarnje” probleme i znanstvenu “istinu”, trebalo je braniti javno vjerovanje u znanost kao Boga i Istinu, jer bi bez toga društvene posljedice mogle biti pogubne. Kuhnova vlastita “uvijenost” proizlazi iz njegova obrazovanja u akademskoj sredini Sveučilišta Harvarda – koja je nakon podupiranja Bombe nastavila igrati vodeću ulogu u produženom Hladnom ratu – i njegove osobne prošlosti uz Conanta. Nakon kraja pozitivizma Kuhn je ponudio novo žarište za filozofsku raspravu, pa je bilo lakše marginalizirati Ravetza, Feyerabenda, radikalnu tradiciju znanosti i većinu postkolonijalnih kritika zapadnjačke znanosti. nova definicija filozofskog djelovanja u Strukturi značila je da konstruktivizam postaje žarište znanstvenog kriticizma na račun uvjerljivih i retoričkih vidova znanstvenog istraživanja. Izrazi poput “razum” i racionalnost prolazili su kroz stalne revizije, tako da se sada radikalni kriticizam znanosti povezuje s iracionalizmom. Umjesto zaključka – s one strane ratova znanosti: postnormalna znanost Što je u igri ratovima znanosti? Je li to jednostavno razarajući utjecaj “postmodernista” i drugih učenjaka, kao što to govore Sokal i Bricmont? Ili su to omaške i glupe matematičke pogreške konstrukcionista? Ili se radi o moći i ugledu znanosti? Za one koji se bave društvenim znanostima i teorijama kulture znanost očito predstavlja mnogo više od akademske obmane i isticanja neznanja matematike. Sokalova podvala dokazuje ono što su mnogi znanstvenici već slutili: istraživanja kulture su postala potpuno nevažna i svatko može proći s bilo čime u ime postmodernog kriticizma. Međutim, nema dokaza koji bi ukazivao na to da su ti znanstvenici imali stvarnog utjecaja na financijsko utemeljenje i javnu potporu 529

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti koju uživa znanost. Ali ono najvažnije zbog čega traje znanstveni rat uglavnom je moć i vjerodostojnost znanstvenosti. Bijes znanstvene zajednice proističe iz njezinog znanja da se tradicionalni legitimitet znanosti razara i da je vjerodostojnost znanosti bespomoćno iskrvarila. No, znanstveni rat malo govori o tome zašto se to događa. Zbog toga moramo promatrati samu znanost i promjene koje je doživjela od Prvog svjetskog rata. Rat znanosti je u vrlo velikoj mjeri postao nevažan – rasprava se premjestila na iscrpnu kritiku proučavanja pojedinih slučajeva, kao što to pokazuju post-sokalske rasprave. Oni će, nedvojbeno, i dalje izazivati rasprave i proturječje, ali sudbina znanosti nalazi se na nekom drugom mjestu. Znanost jednostavno nije ono što tvrde realisti i idealisti. Nedvojbeno je da je njezina ideološka i vrednotama bremenita narav u opasnosti. Ali ne radi se samo o pitanju kako politička stvarnost moći, sredstva financiranja, izbor problema, kriteriji kroz koje se donosi odluka o problemima, kao i predrasuda i sustavi vrijednosti, utječu čak i na “najčišću” znanost. Niti o tome da se usvajanje vrijednosti, ostvareno izborom “sigurnih granica” statističkog zaključivanja, može naći u srži znanstvene metode. Niti o tome da većina znanstvenih pretpostavki potječe iz europske civilizacije. Više je stvar u tome kakve sada znanost ima veze s nesigurnostima i rizicima. Veliki dio suvremene znanosti više nije normalna znanost u Kuhnovom smislu. Kao što je vidljivo iz niza nedavnih polemika, od pojave GSE (Goveđa spongioformna encefalopatija – ’kravlje ludilo’) u Britaniji do pitanja genetski modificiranih prehrambenih proizvoda, znanost ne može dati čvrste i brze odgovore na svu silu suvremenih pitanja. Stara paradigma znanosti koja je pružala sigurnost i pouzdanje više ne vrijedi. Znanost je prešla u post-normalnu fazu u kojoj su, da citiramo riječi Ravetza i Funtowicza, “činjenice” nesigurne, vrijednosti sporne, ulozi visoki, a odluke hitne. Konvencijalna, prema staroj paradigmi normalna znanost, još uvijek može vrijediti u situacijama s niskim razinama neizvjesnosti i rizika, ali ne odgovara tamo gdje su rizici odluke ili nesigurnosti sustava – kao, na primjer, u slučaju genetskog inženjeringa ili kloniranja ljudi – visoki. Panika znanstvenika ima duboke korijene u toj stvarnosti – primjenjivoj paradigmi koja time mijenja kontekst znanosti i na čelo stavlja neizvjesnosti svojstvene kompleksnim sustavima. Ovdje nema klauzule izvlačenja: znanstvenici se moraju suočiti s tom novom stvarnošću. Oni mogu zanijekati da je ta slijepa vjera u znanost, kao i povjerenje i sigurnost koje je ona ulijevala javnosti, zauvijek nestala; no, to neće promijeniti gledanje javnosti na znanost. Post-normalna znanost zahtijeva da znanost proširi granice kako bi u njih uključila različite procese validacije, perspektive i vrste znanja. Posebno, traži da se premosti jaz između znanstvene ekspertize i sudjelovanja javnosti. Tako post-normalna znanost postaje dijalog između čuvara uloga u nekom problemu, od samih znanstvenika do društvenih znanstvenika, novinara, aktivista i kućanica, bez obzira na njihove formalne kvalifikacije ili povezanosti. U post-normalnoj znanosti procjena kakvoće znanstvenog rada ne može se prepustiti samo znanstvenicima – jer, suočeni sa silnom neizvjesnošću i neizmjernim rizicima, i oni su tek amateri. Dakle, “mora postojati proširena zajednica onih 530

DODATAK

koji su međusobno ravni, a oni će se koristiti proširenim činjenicama, u koje ulaze čak i anegdotski prikazi i statistike koje je zajednica prikupila. Tako proširenje tradicionalnih elemenata znanstvene prakse, činjenica i sudionika stvara počelo nove vrste djelovanja. To je osnovna novina u post-normalnoj znanosti”. Ona neizbježno vodi ka demokratizaciji znanosti. Ona ne predaje istraživački rad u ruke neškolovanih ljudi; prije bi se reklo da ona izvodi znanost iz laboratorija i daje je na javnu raspravu u kojoj mogu svi sudjelovati i pretresati njezinu društvenu, političku i kulturnu razgrananost. Točnije da ona ne bi mogla biti instrument ideologije, a težnja svake ideologije jest da postane mitologija. Kako ističu Ravetz i Funtowicz: Neke ljude uznemiruje zamisao da je ova nova vrsta prakse znanost. Ali znanost se u prošlosti stalno razvijala, a još će se i dalje razvijati odgovarajući na mijenjanje potreba čovječanstva… Za rješavanje problema koje je stvorila naša na znanosti utemeljena industrijska civilizacija treba obogatiti tradicionalne strategije kojima znanost rješava probleme, filozofska razmatranja o njima i institucionalne, društvene i obrazovne kontekste. Doživljaj neugode pri otkrivanju neizvjesnosti svojstvenih znanosti znak je nostalgije za sigurnim i jednostavnim svijetom koji se više nikada neće vratiti.478

18.13. Teorije istine Termin “istina” sigurno je jedan od osnovnih i temeljnih pojmova u filozofskoj tradiciji. Baš zbog tog svog položaja njegova definicija ili bolje reći pokušaji definiranja predstavljalo je oduvijek veliku poteškoću, tako da se sa pravom može reći da je termin “istina” ili “istinit” dosta neodređena značenja. Terminološke poteškoće s obzirom na ovaj pojam uvjetovani su velikim dijelom njegovom povijesnošću. Već je Aristotel u istraživanju istine gledao glavnu zadaću i bit filozofije, tako da u Metafizici možemo pročitati da se filozofija naziva naukom o istini. No i on je već svratio pozornost na teškoće u traženju istine, odnosno u pronalaženju istinite spoznaje. Govoreći o različitim definicijama ili teorijama istine moramo najprije naznačiti dvije karakteristične uporabe tog pojma a to su suspstantivistička i atributivna. Govorimo li o prvoj uporabi termina istine, onda obično mislimo na neki određeni unutarnji sadržaj, kao neku “supstanciju” koju taj termin izriče. U tom su smislu filozofi često govorili da postoje “istine u sebi” (Bolzano), za koje uopće nije bitno da li se spoznaju ili izriču. Na isti način je pojam “istine” upotrebljavao Leibniz kada govori o “vječnim istinama uma” i o “činjeničnim istinama”.

478

S.O.Funtowicz i J.R. Ravetz, “Three Types of Risk Assesment and the Emergence of PostNormal Science”, u S. Krimsky i D. Golding, izd., Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992., str.255.

531

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kada termin “istina” upotrebljavamo u tom supstantivističkom smislu, onda ga uzimamo prilično široko u koegzistenciji sa samim bitkom. Takva uporaba tog izraza tipična je za filozofsku tradiciju Zapada, a temelji se uglavnom na Aristotelu. Prema njemu istinu spoznajemo tek onda kada spoznajemo uzrok nečega. »Ono što je uzrok istine koja postoji u stvarnosti, to je istina u pravom smislu riječi (…). Prema tome, koliko izvjesna stvar postoji, toliko sadrži istine.« (Met. 993b) Kod atributivne upotrebe pojma istine taj se izraz, kao što i sama riječ kaže, kao atribut. Dakle, kao pridjev “istinit”, te izriče neko svojstvo onoga o čemu se govori. Tu se sada radi o poklapanju ili podudaranju (adaeqatio) izraza ili sadržaja propozicije sa stanjem stvari koje ona izreče. Očito je da se onda termin “istina” može govoriti samo u singularu. Kada danas govorimo o istini, obično mislimo na teorijski pojam istine. U tom smislu nastala je već u srednjem vijeku poznata definicija istine kao »poklapanje uma i stvarnosti« (adaequati intellectus et rei). Umjesto termina “adaeqatio” upotrebljavaju se kao sinonimni izrazi “correspodentia”, “conformitas”, “convenientia” i dr. Navedena definicija, nastala negdje u IX st., izazvala je duge diskusije osobito o naravi adekvacije. Iz tih diskusija iskristaliziralo se mišljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili tvrdnjama, tako da se jedino o njima može govoriti da su u pravom smilju istiniti. To se izriče načelom da se istina nalazi (ili dovršava) u sudu, i to ako sud izriče objektivno stanje stvari. U takvom slučaju govorimo o istinitoj ili adekvatnoj spoznaji. Ovdje se govori o načelnoj razlici između materijalnog i formalnog pojma istine. Materijalni ili semantički pojam istine je bitan za poimanje istine, a zapravo je identičan sa spoznajnoteorijskim pojmom koji kaže da istinu posjedujemo onda kada se naš iskaz ili tvrdnja podudara s mišljenim ili izrečenim stanjem stvari, koje nam je dano kao predmet spoznaje. Tu možemo navesti definiciju koju je predložio jedan od vodećih logičara XX st. Alferd Tarski (1901-1983): »Istinit iskaz je onaj iskaz koji izriče da među stvarima postoji taj i taj odnos, i među stvarima doista postoji taj odnos«. Temeljem toga ne bi bilo bitno je li se radi o stvarnom stanju stvari ili idealnom, realnom ili fenomenalnom. Navedenom pojmu istine protivna je neistina. U modernoj se logici diskutira o tome postoji li između istine i neistine kontradiktorna ili samo kontrarna opreka. Tradicionalna se logika strogo držala načela »isključenja treće mogućnosti« (Principium exclusi tertii) na kojem se temelji tzv. dvovalentna logika. Moderne teorije pretpostavljaju mogućnost oblikovanja logičkih sustava koji prihvaćaju prelazne međuvrijednosti koji se mogu po volji ubaciti između dvije temeljne istinite vrijednosti: 0 = neistinito i 1 = istinito. Tako su nastale razne polivalentne logike (Lukasiewicz). Sasvim drukčije osobine ima formalni pojam istine. I tu se radi o podudaranju, ali ne više između mišljenja i objektivnog stanja stvari, nego mišljenja i logičkih zakonitosti kod izvođenja jednih sudova iz drugih. Tu je zapravo riječ o logičkoj dosljednosti. Klasična logika nije to nazivala istinom nego pravilnošću logičkog

532

DODATAK

zaključivanja (rectitudo). Budući da logika prihvaća samo vrijednosti “istinito” i “neistinito”, potrebno je upozoriti na ta razlikovanja. Drugi pojmovi istine proizlaze iz primjene navedenih pojmova na razna područja ljudskog djelovanja. Tako se u antropološkom smislu govori o egzistencijalnoj istini, za razliku od objektivne istine u znanostima. U povijanim znanostima govorimo o tzv. historijskoj ili povijesnoj istini ili o povijesnosti istine. U jednom i drugom slučaju često ističe relativnost istine u tom smislu što se sadržaj istine može mijenjati već prema različitosti osoba ili povijesnih epoha i interpretacija povijesnih događaja. Utoliko se one protive općoj vrijednosti ili apsolutnosti istine koja zahtijeva da ono što je za jedan duh istinito ne može u isto vrijeme biti za drugoga neistinito. Etička istina ili istinoljubivost traži da se govor poklapa s unutrašnjim uvjerenjem, ali također da s tim uvjerenjem ide paralelno i djelovanje. Vidjeli smo da je teško odrediti termin, odnosno pojam “istina”, ako je uopće mogućno dati neku definiciju. Ustvari pitanje definicije tog pojma je ontologijsko, tj. opće filozofsko pitanje i duboko zadire u samu spoznaju uopće. Da li je moguća spoznaja istine, ili istine o “istini” su pitanja na koje različiti filozofski pravci daju različite odgovore. Budući da se tu ponajviše radi o objašnjenu pojma istine i njezina kriterija, neki te pokušaje radije zovu shvaćanjem istine, a ne teorijama istine. Mi ćemo u daljnjem dijelu ovog teksta pokušati dati osnovna mišljenja ili teorije istina, pri čemu moramo naglasiti da su teorije istina ustvari predstavljaju skraćene teorije spoznaja. Nabrojat ćemo one teorije koje su poznatije i značajnije za suverenu filozofiju. 1. Pragmatička i neopozitivistička teorija. Ovu smo teoriju namjerno uzeli kao prvu jer se ona pojavljuje kao relevantna u našim razmatranjima odnosa prema filozofiji znanosti. Ta se teorija istine pojavljuje nastankom pragmatizma kao filozofskog pravca (Ch.S. Peirce, W. James i J. Dawey), mada se početci nalaze već kod Nietzschea. Donekle je prisutna i u materijalizmu i marksizmu. Pragmatička teorija istine je jedna vrsta relativizma koji mjerila istine traži u svrsi koju bi spoznaja trebala postići. Ako neka spoznaja potkrepljuje tu svrhu, ako je plodna i sposobna za djelovanje onda je ona “istinita”, bez obzira može li se utvrditi njezino podudaranje sa stvarnošću ili ne. Dakako, da je i sama ova primjedba stavljena u određeni kontekst, jer sa stajališta pragmatizma pitanje o slaganju ili ne slaganju sa stvarnošću nije uopće pitanje na koji je potrebno davati bilo kakav odgovor. Neku propoziciju možemo smatrati istinitom ako su praktične posljedice njezina prihvaćanja bolje od onih od njezina ne prihvaćanja ili odbijanja. Kao što kaže W. James da su ideje utoliko istinite ukoliko nam pomažu da dođemo do zadovoljavajućih odnosa prema drugim dijelovima svoga iskustva. Želimo li, dakle, odrediti istinitost neke propozicije moramo uspoređivati korist koju imamo od nje ili njezine alternative. Istina je ono što se pokaže kao 533

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti najbolje, makar se ne može potpuno isključiti mogućnost tzv. “sretne pogreške”. Odavde slijedi da ustvari pragmatična teorija istine ustvari ne daje, niti može dati, neku definiciju istine nego samo njezin kriterij. Uspjeh spoznaje, njezin pragmatični sadržaj, može se promatrati iz različitih pozicija. U bilogizmu se ovaj pojam istine ne odnosi prema pojedincu, nego prema čitavoj vrsti. Pragmatičan je i Machov princip “ekonomije mišljenja” prema kojoj je neka teorija istinita onda kada može sva svoja iskustva svesti na najjednostavniju formulu. Nije loše napomenuti da će se neopozitivistička tradicija, a posebice predstavnici Bečkog kruga, oslanjati na Mashove radove što izvjesnom smislu predstavlja i prihvaćanje pragmatične teorije istine. Racionalna jezgra pragmatičke teorije leži u preoptimističkom mišljenju da se ne može bolje živjeti ako se istinite tvrdnje odbacuju. Zato se uzima najviša korist kao sigurni pokazatelj istine. Ovdje se može napomenuti da postoje i korisne fikcije koje nemaju puno zajedničkog sa istinitim stanjem stvari. 2. Teorija koherencije Glavnim predstavnikom ovog “pravca” može se smatrati već Leibniz, ali se također može povezati sa Hegelom i Bradleyem. Danas je u nešto izmijenjenom obliku zastupa osobito američki logičar Nickolas Rescher (1928). Teorija koherencije nastupa u tri različita oblika: a) kao metafizička nauka o biti stvarnosti (kao koherentnog sustava); b) kao logička nauka o definiciji istine; c) kao logičko-spoznajno teoretska nauka o primarnom kriteriju istine. Ta teorija nastoji sagledati bit, preduvjet i kriteriji istinitosti u “koherenciji”. Nije lako odrediti što zapravo treba razumijevati pod terminom koherencija. Sigurno je da ta teorija pretpostavlja jedan strogo logički oblikovan sustav propozicija i stavova, koja u stvarnosti odgovara strogi sustav odnosa. Te propozicije stoje u međusobnoj ovisnosti, jer se one moraju izvodit jedne iz druge. Činjenica da to izvođenje propozicija u danom sistemu ne uključuje protuslovlje izriče se terminom koherencije. Termin koherencija mogli bi smo zbog toga označiti kao odnos između sklopa propozicija koji je takve naravi da nijedna od tih propozicija ne može biti neistinita ako je čitav sklop istinit. To znači da nijedna propozicija nije neovisna od drugih, tj. da među svim pojedinim propozicijama postoji takva međusobna sveza da je svaka od njih izvediva od drugih te nijedna od njih ne može biti istinita ako bi ijedna druga bila neistinita. Dakako, ta teorija ne može dati niti jedan stvarni primjer za takav koherentni sklop propozicija jer je on ex hypothesi neostvariv. Možda je najbolje ilustrira Euklidov geometrijski sustav. Mogli bi smo reći da je na temelju postulata, aksioma i definicija tog sustava sve drugo koherentno, suvislo izvedeno jedno iz drugog. Često se termin “koherentan” uzima kao sinonim za termin “konzistentan” što ponekad stvara zabunu. Ta su dva termina koji put sinonimni, ali ne uvijek. Konzistencija se sastoji u tome da dvije propozicije nisu međusobno inkompatibilne, tj. da jedna drugu ne isključuje, dok koherencija traži da čitav sustav bude suvisao 534

DODATAK

i da nema niti jedne propozicije koja bi bilo koju drugu propoziciju isključivala. Zato se obično kaže da se koherencija čitavog sistema spoznaje ne može konkluzivno, odnosno potpuno provjeriti jer ne možemo opravdano reći kako su odnosi sveze, koje mislimo da smo otkrili, više nego samo vjerojatne. U tome se odmah vidi i slaba teorije koherencije, mada se može reći da praktična koherencija, koju ta teorija zahtijeva kao kriterij istinitosti stavova, ne mora ispunjavati tako visoke uvijete idealno zamišljenog koherentnog sustava. Teoriji koherencije je B. Russell prigovorio da u sebi nosi dvije velike poteškoće: prvo, nemamo nikakvog razloga za pretpostavku da je moguća samo jedna skupina koherentnih mišljenja. Već je u znanosti uobičajeno da postoje dvije ili više hipoteza o jednom predmetu poznatih činjenica. U filozofiji katkad dvije suprotstavljene hipoteza objašnjavaju sve činjenice. Teorija koherencije ne može dati dokaz da je moguć samo jedan jedini koherentni sustav. Drugo, takva definicija istine već pretpostavlja značenje termina “koherencija” kao poznato, a zapravo koherencija pretpostavlja istinu logičkih zakona, i tako se vrti u krugu i ne može biti prikladna za određivanja značenja termina “istina”. Da koherencija ne tumači značenje istine, s time se slaže i Rescher. No on ističe da koherencija pruža vrlo korisno sredstvo za razlikovanje istinitih od neistinitih propozicija. Najprije, imamo skupinu propozicija kao kandidate istina: Ti kandidati istine obično predstavljaju nekonzistentan skup propozicija koje se međusobno mogu i isključivati. No istinitima ćemo smatrati one koje najbolje međusobno koheriraju, odnosno one koje jedna drugoj neprotuslovne. Pomoću koherencije unosimo red u skup datosti razlikujući istinite od neistinitih propozicija. Jedan kandidat istine kvalificira se time što je konzistentan sa što više ostalih datosti. Za teoriju koherencije je, prema Rescheru, određivanje istine problem unošenja reda u kaos prvotnih datosti (informacija) u kojima su pomiješane sigurne evidencije i slabe hipoteza. Također i Russell prihvaća ovu teoriju, ali samo kao kriteriji, a ne kao i definiciju istine. 3. Teorija korespondencije (adekvacije) To je svakako najstarija teorija za određivanje značenja termina “istinit” ili “batina”, a oslanja se na Aristotela i na poznatu definiciju istine kao “poklapanje uma i stvarnosti”. No ta se teorija može formirati na dva načina: a) u obliku definicije, kada se kaže da se istina neke propozicije sastoji u određenom odnosu te propozicije prema stvarnosti; b) u obliku kriterija, kada se kaže da je najbolji ili čak jedini način za ispitivanje istine neke propozicije u tome da ispita njenu “korespondenciju” ili poklapanje sa stvarnošću. Prema toj se teoriji, naime, istina određuje na sljedeći način: neki je sud ili tvrdnja istinit onda kada postoji neka činjenica ili neko stanje stvari koje mu odgovara. Sud je istinit zato jer odgovara stanju stvari koje izriče. Za pravilno razumijevanje korespondencije potrebno je dobro uočiti što i na koji način stoji u odnosu podudaranja. Termin odnosa određuje relaciju koja se 535

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti definira na različite načine: subjekt-objekt, svijest-svijet, spoznaja-stvarnost, jezik-svijet, mišljenje-bitak, sud-stvari, uvjerenje-činjenica, misao-činjenica, iskazstvarnost itd. Ova teorija ima, možda, laku primljenu na opažanje stavove ali poteškoće nastaju u mnogim drugim slučajevima. Poteškoće su sljedeće: a) prije svega kod općih stavova (generalnih) koje provjera korespondencije gotovo nemoguća; b) kod propozicija o prošlim događanjima jer činjenice (ili stanje stvari) više ne postoje; c) kod propozicijama o vjerojatnosti; d) kod modalnih propozicija o nužnosti i mogućnosti; e) kod hipotetski, uvjetnih propozicija. Vidimo ukratko neke od ovih problema za teoriju korespondencije, a tu je na prvom mjestu odnos prema općim i teoretskim iskazima. Primjerice iskaz »svi su konji kopitari«, onda se istinitost tog iskaza temelji na opažanju činjenica da konji koje sam do sada vidio ustvari predstavljaju kopitare. Tu postoji određena logička poteškoća jer postoji mogućnost da konje koje sam promatrao nisu uistinu svi konji. Odnosno iskaz da su »svi su konji kopitari« ne može biti činjenica dana osjetilima, jer je on zaključak koji je nastao na temelju dosadašnjih opažanja koje je opet zasnovano na načelu uzročnosti primijenjen na osjetne doživljaje, pa je zato hipotetski. Slične poteškoće se javljaju kod teorijskih iskaza kao što je primjerice na polju atomske fizike ili metafizike. Uzmemo li da je istina u nekoj relaciji koja nastaje između iskaza i činjenica koje ti iskazi izriču, a tu relaciju određujemo kao slaganje ili odgovaranje (adekvacija) onda je istinitost takve teorije manje-više očita. Problem nastaje kada pokušavamo malo pobliže odrediti tu vezu, koja uvijek nastaje između subjektivnog čina spoznaje i objektivne stvarnosti. Postavlja se pitanje; kada je moguće i koliko je moguće odrediti tu relaciju ukoliko je teorija korespondencije tipična i neophodna za određivanje svake istine? U odgovoru na ovo pitanje postoje različita tumaranja onih koji zastupaju ovakvu koncepciju teorije istine, a samim tim ona poprima različite oblike. Ističu se tri osnovna oblika teorije korespondencije, koje ćemo uvjetno podijeliti na sljedeći način: ontološko-metafizička teorija, ortodoksno materijalistička teorija (teorija odraza) i logičko-empirijska teorija (teorija slike). Budući da će druga dva oblika teorije korespondencije, a posebice onaj treći, biti razmatran u sklopu teksta obratimo pozornost na ovaj prvi oblik koji je povijesno najstariji. Ovakva formulacija ontološko-metafizičke teorije polazi od pretpostavke da je ustrojstvo svakog bića takvo da bude za svaki um spoznatljivo. Tu se prihvaća ideja da je svako biće istinito, a ta se “istinitost” zove ontičkom istinom i razlikuje se od obične i uobičajene uporabe izraza “istinit” (Njezina formula glasi istina je poklapanje stvari i uma, bića i znanja.) Ta se pretpostavka ontičke istinitosti svakog bića uzima za preduvjet ili uvjet mogućnosti svake druge uporabe izraza “istinit” a u prvom redu za logičku istinu tj. istinu tvrdnji ili sudova ( propozicija ) o stvarnosti. Pojam logičke istine moguć je samo u sklopu ljudske spoznaje i samo ljudske tvrdnje mogu biti logički istiniti, ali one imaju svoje preduvjete. Uzalud bi smo imali spoznajnu moć, um (razum), ako ne bismo imali prikladni predmet spozna536

DODATAK

je. Predmet spoznaje nije, međutim, dan već bilo kakvim opstojanjem nekog bića. Naprotiv predmet ljudske spoznaje mora biti za ljudski um spoznatljiv, čitljiv. Tu se često koristi sljedeća metafora: kao što oko ne može vidjeti predmet bez svijetla tako je i za umno spoznavanje potrebno neko unutarnje svijetlo. Tu duhovnu “osvijetljenost” svakom biću daje upravo njegova “ontička istinitost”, otvorenost za um. Ljudski um može spoznati neko biće ako u njemu može pročitati, da tako kažemo, njegov unutarnji zapis, unutarnju bit “eidos”. Kada, dakle, spoznamo neki predmet i o toj spoznaji iznesemo svoj sud (propoziciju), onda će taj sud biti istinit samo onda ako doista izriče objektivnu bit tog predmeta. Spoznaja je istinita kada se njezina misao (noema) doista “poistovjeti”, “poklopi” s onom “misli” (eidos) koja određuje samu bit spoznate stvari. U tome se sastoji tražena korespondencija ili adekvacija. Je li dolazi uopće do tog podudaranja u spoznaji, i na koji se način ono ostvaruje, na to pitanje mora odgovoriti metafizička spoznaja. Ljudski um jest i ostaje ograničen u svom djelovanju. Premda može spoznati sve što jest, njegovo je činjenično spoznavanje vezano za osjetilno dohvaćanje tvarne stvarnosti. Neki bio filozofi rekli da je potpuna spoznaja bića moguća samo neograničenom umu. Za skolastičke filozofe takav je um Bog, u onome u kojem se stvarno poistovjećuje subjekt i objekt spoznaje. On je ujedno i starateljski um koji u sva bića “upisuje” svoju misao o njima To potpuno jedinstvo subjekta i objekta u neizmjernom umu naziva se ontološka istina kao posljednji cilj svakog spoznavanja, dakako sa stanovišta metafizike koja prihvata ovu teoriju istine. Ovakav pristup ima za posljedicu još jednu bitnu činjenicu, budući da iskonska praistina ljudskog uma nedostižna, sam pojam istine jest samo analogan, tj. neadekvatan u svojem ostvarenju.

18.14. Frege – Pojmovno pismo i razvoj njegove misli Najvažniji Fregeov479 doprinos suvremenoj nauci je stvaranje nove discipline – matematičke ili simboličke logike – ili, barem, njeno formuliranje u obliku u kojem je danas poznajemo. Ovaj doprinos ostaje sasvim neosporen, premda se postavlja pitanje hoćemo li ga smatrati doprinosom filozofije ili matematike. Logika, kao tradicionalna filozofska disciplina, povezala se s matematikom u radovima algebrista sredinom 19. stoljeća, da bi u Fregeovim radovima, prije stotinjak godina poprimila današnji oblik: logika pojmova ili teorija kvantifikacije zasnovana na logici sudova. Ovo povezivanje naišlo je na različite reakcije, kako 479

Gottlob Frege rođen je 8. studenog 1848. u Wismaru, u pokrajini Mecklenburg na Baltiku. Frgeova biografija dosta je slabo poznata. Najpoznatiji prikaz Fregeove biografije i dana je »On the life and Work of Gottlob Frege«, uvodna studija američkog logičara Terella Warda, urednika zbirke i prevodioca Fregeovih radova u Conceptual Notation and Related Articles (Clarendon Press, Oxford, 1972.)

537

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti među matematičarima, tako i među filozofima. Neki filozofi i neki matematičari danas su skloni da matematičku logiku smatraju autohtonom, ili čak centralnom, filozofskom odnosno matematičkom disciplinom. Ima pak matematičara koji joj odriču matematičku relevantnost, dok je neki filozofi odbacuju kao stranputicu na koju je zašla tradicionalna logika. Ovakav krajnje negativan stav bio je daleko češći u rano dioba razvoja matematičke logike, ali se i danas ponegdje provlači, uglavnom kao posljedica neobaviještenosti.480 Postalo je jasno kako je simbolička ili matematička logika jedini legitimni nasljednik tradicionalne logike, iako je daleko nadmašuje, kako širinom područja koje proučava, tako i složenošću metoda koje upotrebljava. Određene nesporazume izazivaju već i ne sasvim primjereni nazivi. Moderna logika, kao prvenstveno ispitivanje relacije logičkog slijeda među sudovima, bavi se u osnovi istim pitanjem kojim se bavila tradicionalna logika od Aristotela nadalje. Ukoliko riječ “simbolička” treba da uputi na upotrebu specijalnih logičkih simbola, onda se tu i ne radi o nečem bitno novom jer, prvo, koliko god bili praktični ovi simboli teorijski nisu neophodni i, drugo, upotreba posebnih simbola u analizi logičke forme ili sheme prisutna je već kod Aristotela, iako u daleko manjoj mjeri nego danas. S druge strane, postoje neki razlozi za uvođenje atributa “matematička”, iako ni taj izraz nije sretan. U prvom redu, s obzirom na mjesto (valjanog) dokaza u matematici, jasno je da je logika u matematici važnija nego u bilo kojoj nauci. Isto tako, povezana s nekim matematičkim disciplinama, na primjer algebrom skupova, logika danas upotrebljava njihove metode i rezultate. Pa ipak, ako matematičku disciplinu, stvorili smo krnju sliku moderne logike. Jer, premda je matematički dokaz naročito zanimljiv predmet proučavanja, on nije jedini predmet logike. Štoviše, premda se logičar u svojim istraživanjima često služi čisto matematičkim sredstvima, a to može samo ako u određenom trenutku predmet svog proučavanja svede na apstraktnu matematičku strukturu, centralni logički problemi ostaju neodoljivi od pojmova istine, valjanosti, logičkog slijeda, a time i tradicionalnih filozofskih problema. Povezivanje logike i matematike ponekad se tumači kao znak zrelosti jedne filozofske discipline: ona je konačno stekla status egzaktne nauke, odvojila se od filozofije i ušla među matematičke discipline. No možda bi ovo povezivanje bilo bolje tumačiti kao znak zrelosti moderne matematike: kroz matematičku logiku i

480

Na primjer, u filozofskim sredinama koje gaje antipatiju prema filozofiji logičkog pozitivizma često se ova odbojnost širi na modernu logiku i filozofiju matematike. Ovo identificiranje filozofije logičkog pozitivizma s matematičkom logikom i modernim raspravama o osnovama matematike ne samo da je historijski potpuno pogrešno, nego ponekad ima i komične posljedice. Tako se studij Aristotelove silogističke ponegdje smatra relativno važnim dijelom filozofskog obrazovanja, ali čitanje Hilberta ili Brouwera se tumači kao znak sklonosti “pozitivizmu”. Zanimljivo je da ovu pojavu konstatira i američki Kinez Hao Wang u From Mathematics to Philosophy ( Routledge and Kegan Paul , London, 1974., str. IX).

538

DODATAK

filozofiju matematike kritički se rasvjetljava duh matematike u jednom vremenu – njene skrivene pretpostavke i filozofske konzekvence .481 U svakom slučaju, ovo dodirno područje filozofije i matematike danas je svojevrsna ničija zemlja u kojoj se sreću filozofi i matematičari, svatko od njih vođen vlastitim motivima i, isto tako, svatko od njih barem malo izvan granica svoje discipline, no isto tako područje koje počinje dobivati relativno artikuliranu fizionomiju. Ovaj se rub matematike i filozofije danas često dosta neprecizno dijeli u posebna područja, od kojih su neka prikazana slijedećim terminima: 1. simbolička logika 2. matematička logika 3. filozofija matematike 4. matematička filozofija 5. filozofska logika 6. filozofija logike Prva dva termina najčešće se uzimaju kao sinonimi, koji jednostavno označavaju modernu logiku, te ćemo ih tako i ovdje upotrebljavati. Neki autori, međutim, matematičku logiku shvaćaju uže i suprotstavljaju je filozofskoj logici.482 Ovakva 481

482

Ovu tezu razvija Gajo Petrović u članku “Logika i matematika”, uključenom u zbirku Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976., str. 192-201. Nicholas Rescher u “Tropics in Philosophical Logic” (D.Reidel Publishing Company, Dortrecht, 1968.) kao struje u filozofskoj logici nasuprot “aritmetičkom sektoru” logike razmatra modalne i polivalentne logike, nestandardnu kvantifikaciju, logiku vjerojatnosti, kronološku i topološku logiku, logiku tvrdnje, logiku preferencije, epistemičke modalnosti i deontičku logiku. Predviđajući širenje “provalije” između filozofske i matematičke logike, Resher piše: »… ovaj ponor povremeno će premostiti samo pokoji rijedak duh natprosječne sposobnosti i mnogostranosti. Čvrsto sam uvjeren da je ovaj razvoj, koji se ne može smatrati drugačijim nego nesretnim, na kraju krajeva neizbježan. Njegov utjecaj ne može se onemogućiti: najviše što se može učiniti jest da se pripremimo protiv posljedica najgore vrste. Ozbiljnost ove situacije može ublažiti samo odlučnost odgovornih za obrazovanje specijalista u logici na odjelima za filozofiju i matematiku, odlučnost da se čvrsto insistira kako bi se student obučen na jednoj strani barijere detaljno upoznao s time kako se stvari rade na drugoj strani.« (str. 4) Ima nešto čudno u ovom Rescherovom opisu. Naime, postojanje ponora i provalija o kakvima on govori danas je sasvim očito, ali ne samo u logici, nego isto tako (ili još više) unutar matematike, u nauci uopće, a u filozofiji naročito. Pored superspecijalizacije koja je u tome sigurno najvažniji uzrok, tu su još i razni činitelji “ideološke” i kulturno-povijesne prirode. Pogledajmo, uostalom, provaliju između matematičkog logičara koji se bavi tzv. osnovama matematike i “radnog matematičara”. Alan Ross Anderson navodi slijedeću anegdotu: »… jednom sam uglednom ’radnom matematičaru’ (”working mathematician”) spomenuo činjenicu da se skup o kojem je ovdje riječ može definirati u teoriji kombinatora. Nakon što je koju minutu zurio u komadić papira s napisanim uvjetom za taj skup, vratio mi ga je uz primjedbu ’To je jedna od onih stvari od kojih me zaboli glava’ a zatim se vratio svom radu (went back to work)«. (Alan Ross Anderson, “Fitch on Consistency”, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Alan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R. M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975, str.

539

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti podjela dobrim se dijelom podudara s podjelom na tzv. ekstenzionalnu i intenzionalnu logiku, a zasniva se na neodređenom osjećaju da je ekstenzionalna logika zanimljiva više matematičaru a manje filozofu, dok je s intenzionalnom logikom obratno. Jasno, svaki terminološki sustav je u redu ako se pametno upotrebljava ali koncepcija iza ove podjele čini se vrlo spornom. Usporedimo, na primjer, teoriju rekurzivnih funkcija kao dio matematičke logike u najstrožem smislu te riječi s, recimo, deontičkom logikom kao tipično “filozofskom” logikom, od koje su se svojedobno očekivali značajni doprinosi etici i filozofiji prava. Koliko god to čudno zvučalo, teorija rekurzivnih funkcija odigrala je, a i igra i danas, značajnu ulogu u razmatranju klasičnih filozofskih pitanja kao što su problemi determinizma ili prirode matematičke spoznaje. Bez obzira kako gledamo na rezultate ovih diskusija,483 i uopće na primjene matematike ili logike u filozofskim raspravama, ne može se poreći da je pokazana naivnost nekih ustaljenih “filozofskih” pojmova. S druge strane, deontička logika pokazala se, na kraju, uglavnom nevažnim dijelom modalne logike koji nije mogao dati značajnije rezultate ili poticaje ni u kojem dijelu filozofije. Isto tako, prihvatimo li ovu podjelu, kuda ćemo s intuicionističkom logikom? Je li ona matematička ili filozofska? Ona nije ekstenzionalna u standardnom smislu te riječi, povezana je s modalnim logikama i utoliko je “filozofska”, pa ipak njena je motivacija strogo matematička. Posebnu opasnost u ovakvoj podjeli predstavlja utisak kako ova dijela logike treba da budu zasnovana na dva posebna tipa logičkog obrazovanja. Toliko o terminima 1), 2) i 5). Termine 3) i 4) svojevremeno je u različitom značenju upotrebljavao Bertrand Russell.484 Filozofija matematike za njega je bila razmišljanje o graničnim pitanjima matematike, na primjer, o spoznajnom statusu matematičkih stavova ili ontološkom statusu matematičkih objekata. S druge strane, Russell je matematičku filozofiju zamišljao kao matematičko analiziranje osnovnih elementarnih matematičkih disciplina. Kako je sam čitavu matematiku smatrao utemeljenom na aritmetici, a ovu na logici, matematička filozofija je počinjala pitanjem o biti prirodnog broja, a odavde vodila dalje u teoriju klasa i logiku. Euklidovo aksiomatsko zasnivanje geometrije njegova vremena, isto bi tako pripadalo matematičkoj filo-

483

484

125). Što se moderne logike tiče, Rescherov opis doima se pretjerano apokaliptički – ako nigdje, ovdje je sasvim jasna potreba za obrazovanjem s obje strane “barijere”, koliko god to bilo teško postići. Na opasnost direktne primjene tehničkih rezultata matematike i matematičke logike u filozofskim diskusijama upozorava upravo matematički logičar i filozof Saul Kripke u “Is there a Problem about Substitutional Quantification”, članku objavljenom u zbirci Truth and Meaning (ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford 1976): “Logička istraživanja očito mogu biti korisno oruđe za filozofiju. Ona , međutim, moraju biti uobličena smislom za filozofsko značenje formalizma i solidnom primjesom zdravog razuma, kao i potpunim razumijevanjem kako osnovnih pojmova tako i tehničkog materijala koji se upotrebljava. Ne treba misliti da formalizam može izmijeniti filozofske rezultate na način koji je nedostupan običnom filozofskom razmišljanju. Ne postoji matematički nadomjestak za filozofiju. ” (str. 416) Na primjer: u Introduction to Mathematical Philosophy, Allen and Unwin, 1919.

540

DODATAK

zofiji u Russellovom smislu. Danas je termin »matematička filozofija« uglavnom odbačen, a za tzv. »elementarne« matematičke discipline obično se upotrebljava naziv »osnove matematike«. Tako ćemo postupiti i ovdje, a termin »filozofija matematike« upotrebljavat ćemo od prilike u Russellovom smislu. Što se »filozofije logike« tiče, izraz se doima pomalo paradoksalno: kao kada bismo govorili o filozofiji spoznajne teorije ili o filozofiji ontologije. Pa ipak, ugledni autori ponekad upotrebljavaju ovaj termin. Naime, potreba za filozofijom logike raste točno toliko koliko se logika, vezujući se s matematikom, odvojila od filozofije. Drugim riječima, ako s logika svede na strogo matematičku disciplinu, ako se posao logičara shvati isključivo kao izgradnja formaliziranih sustava i njihova i metalogička analiza, onda za matematičara postaje neophodno ispitivanje značenja ovih sistema. Radikalnim sužavanjem područja logike i naknadnim dodavanjem filozofije logike nismo dobili ništa osim lažnog utiska da filozofski motivi nisu bili prisutni već na početku. Termin »filozofija logike« zato treba upotrebljavati dosta oprezno. Ponekad se ovaj termin upotrebljava kao naziv za široko filozofsko ispitivanje osnova određene logičke teorije. Tako se ponekad govori i o Fregeovoj filozofiji logike, da bi se istakla veza filozofije i logike u njegovu djelu. Na kraju ovog terminološkog razjašnjavanja napomenimo kako je detaljno razmatranje odnosa matematike, logike i filozofije u svakom slučaju vrlo složeno i ovisno o shvaćanju prirode nauke i filozofije. Potrebno je, također, istaknuti da se filozofski aspekti moderne logike i matematike očituju, prije svega, u stvarnom logičkom, odnosno matematičkom, materijalu. Odvojeno od života logike, filozofija logike gubi svoj smisao. Ona se svodi na siromašno i nemoćno »spekuliranje« koje je u jednom trenutku slučajno usmjerilo interes, baš prema logici, ali u sljedećem trenutku može isto tako, bez ikakvog dodira sa stvarnim sadržajem, posegnuti za bilo kojom naukom ili kojim područjem ljudskog života, i svoj sadržaj, kako se to onda obično kaže, »deducirati iz pojma« - najčešće iz problematične etimološke analize naziva nauke i njenih osnovnih termina. Ujedno, filozofija matematike i logike nije ništa drugo nego samo pretpostavka koja ne daje strogu definiciju filozofske discipline. U njoj se filozof sreće s matematičarom koji je ovamo ušao vođen konkretnim problemima nauke. Tako i Fregeovi filozofski radovi nisu rezultat njegove želje da se afirmira kao filozof, ili da riješi neke probleme u tradicionalnoj filozofskoj ostavštini. Početno ispitivanje odnosa logike i aritmetike dovelo ga je do izgradnje nove logike. Da bi solidno utemeljio ovu logičku teoriju, kao i teoriju o logičkoj prirodi aritmetičkih stavova, Frege je morao riješiti niz pitanja koje bismo danas uvrstili u teoriju značenja ili, šire, u filozofiju jezika. Činjenica da se Fregeovi radovi malo ili nimalo ne oslanjaju na filozofsku tradiciju, može za tradicionalistički nastrojenog filozofa biti dovoljan razlog da Fregeovu filozofiju ne uzme ozbiljno. No, s druge strane, koliko je malo Frege, u području svojih filozofskih interesa, mogao preuzeti od ranije filozofije možda pokazuje već i činjenica koliko je mnogo kasnija filozofija preuzela od njega. 541

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kako bilo, pokušaji da se Fregeova misao uklopi u klasične filozofske discipline neadekvatni su te nailaze na velike teškoće. Bez obzira na ontološki karakter nekih važnih Fregeovih distinkcija, on se ontologijom nije sustavno bavio. Pa čak i kad mu prilazimo kroz moderne discipline čijim ga osnivačem eventualno smatramo, naići ćemo na poteškoće. Svoja istraživanja u onome što bismo danas nazvali filozofijom jezika, Frege je smatrao logičkim istraživanjima. Njihova motivacija bila je ponekad u matematičkim razmišljanjima, te ih se katkada može pogrešno tumačiti ako se nalaze izvan tog konteksta. Ove su discipline, u ostalom, tek nastajale u Fregeovo vrijeme i malo je vjerojatno da bi on pristao na takvu razdiobu njegove misli. Pristup cjelini Fregeova djela koje bi vjerojatno izbjegao ovakve opasnosti je povijesni, tj. promatranje njegove misli u njenom nastajanju, no pored očitih prednosti ovakav pristup ima i specifične nedostatke i to u prvom redu, mogućnost da analiza njegovih problema bude zamijenjena analizom relativno nevažnih momenata u povijesti problema. Naravno, u nekim slučajevima povijesni pristup je neizbježan: ima nekih filozofa kao da nemaju određeno značenje bez, tako reći, numeričkog indeksa ili barem pridjeva »rani« i »kasni«. Neki filozofi kao, na primjer, Russell, prolaze tokom čitavog života drastične promjene stanovišta, a drugi, poput Wittgensteina skaču iz jednog misaonog horizonta u drugi, potpuno suprotan, negirajući pritom na samo stavove koje su ranije zastupali, nego osnovne pretpostavke na kojima su ih temeljili. Svatko tko proučava Fregea ima prednost da se bavi mišljenjem u kojem se nisu zbivali toliko radikalni skokovi. Njegova filozofija, poput svake relevantne filozofske misli, pokazuje jasnu liniju razvoja, no taj se razvoj zbivao u dosta čvrstim okvirima i može se reći da je više uvjetovan redoslijedom rješavanja problema, nego radikalnim promjenama perspektive. Do 1879. Frege je objavio niz prikaza i jedno kratko predavanje o geometriji, a tada je, sasvim iznenada, izašla njegova knjižica Begriffsschrift, eine der arithmetischen nachgebildete Formelsprache des reinen Denkens. Iz naziva knjiga može se zaključiti da je ovdje riječ o novom pismu ili sistemu notacije, danom u formulama po uzoru na jezik aritmetike. Ovo će biti čest uzrok nesporazuma između njega i njegovih suvremenika: ako je glavna srha teksta uvođenje nove logičke notacije, onda se i njegov uspjeh treba mjeriti prednostima nove notacije. Doista, Fregeov je navedeni rad u vrijeme kada se pojavio bio razmatran uglavnom kao pokušaj stvaranja novog logičkog pisma koje, prigovaralo se, daleko zaostaje za algebarskom notacijom kakvu su u to vrijeme upotrebljavali algebarski logičari. No ova knjižica najmanje je značajna po vanjskim karakteristikama logičke notacije koja je u njoj uvedena. Ovaj tekst donosi radikalnu novu koncepciju logike te se godina njegova pojavljivanja dana često smatra godinom nastanka moderne, matematičke ili simboličke logike. Motiv u pozadini Begriffsschrifta je pitanje o spoznajnoj i logičkoj prirodi aritmetičkih sudova. Dali se stavovi aritmetike dokazuju samo na osnovu logike, ili se njihova istinitost utvrđuje pozivanjem na neko opažanje i iskustvo? U predgovoru svoga djela Frege opisuje kao ga je ovo razmišljanje dovelo do potrebe da 542

DODATAK

ispita dokle se u aritmetici može doći isključivo pozivanjem na logiku tj. valjanim zaključivanjem koje se oslanja na čisto logičke pretpostavke. Ovo ispitivanje naišlo je, međutim, na zapreku: običan jezik pokazao se neprikladnim za precizan opis relacije logičkoga slijeda među sudovima. Javila se potreba za novim jezikom u kojem će biti apstrahirani svi oni sadržaji koji nisu relevantni za valjanost zaključka. Tekst Begriffsschrifta sastoji se od tri glavna djela. Prvi dio posvećen je uvođenju novih znakova i utvrđivanju njihova značenja. No, znakovi koje uvodi Frege nisu jednostavno novi zapisi za nešto što je već otprije bilo samorazumljivo i jasno. Već Fregeova analiza suda pokazuje originalnost njegova pristupa. Kao prvo, on odbacuje predikacionu teoriju suda, te razlikovanja subjekta i predikata u sudu nadomješta razlikovanje funkcije i argumenta. To će mu omogućiti da u okviru logičkog istraživanja uvede i relacione sudove, koji su sa stanovišta predikacione teorije praktično nedostupni, a koji se ipak javljaju već i u najjednostavnijem matematičkom razmišljanju. Pravu osnovu logičke analize čini analiza složenih sudova, te odnosa među jednostavnim sudovima u složenom sudu. Uvedena notacija za implikativni i negativni sud omogućava Fregeu da izrazi ostale složene sudove koji su, kasnijim rječnikom, istinosne funkcije elementarnih sudova. Tek na osnovu ovako koncipirane logike sudova, prelazi se na analizu jednostavnih sudova u kojima se javljaju izrazi “svi” i “poneki”, tj. kvantifikatori. Tako je tradicionalna silogistika postala djelom logike funkcija ili teoriji kvantifikacije, i to relativno nevažnim djelom. Naime, logika predikata ili pojmova kako je utemeljio Frege, omogućila je sistematsko razmatranje višestruke kvantifikacije i logike relacija koje su bile potpuno nedostupne sredstvima stare logike. Drugi dio knjige posvećen je prikazu i izvođenju nekih sudova “čistog mišljenja”, to jest logičkih istinitih sudova. “Jezgru” pri tome predstavlja devet formula kao osnova deduktivne zgrade, točnije aksiomatskog sistema logike sudova i logike predikata višeg reda. Konačno, treći dio zapravo je spojnica logike i aritmetike. Pod naslovom “Neke teme opće teorije nizova” ovdje su u logičkoj notaciji prikazani i analizirani neki elementarni aritmetički pojmovi, prvenstveno relacije i dokaz matematičkom indukcijom. Logika predikata zasnovana na logici sudova, istinosne funkcije i kvantifikatori, danas su sasvim uobičajena stvar. Početkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeća važnost Fregeovog doprinosa logici nije shvaćao nitko, možda ni sam Frege. U stvari najveći doprinos za njegovu popularizaciju je najzaslužniji je u prvom redu sam Russell i obrazložio ga u svom radu Principles of Mathematics. Ovdje treba upozoriti na važnu osobinu Fregeovog mišljenja: njegova djela nisu se rađala kroz analizu logičke i filozofske tradicije, nego u samostalnom razmatranju problema na koje nailazio. Tek kasnije nakon što je problem bio jasno postavljen i uglavnom zacrtan put njegova rješenja, Frege bi pristupao proučavanju ranijih rezultata i alternativnih teorija. Tako je u osnovi njegovog djela sadržano uvjerenje da tradicionalna logika, kao ni suvremena algebra logike, ne može pružiti zadovoljavajući okvir za logičku analizu osnova aritmetike. U ovom uvjerenju 543

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Frege je bio u pravu, i mogao je biti u pravu čak i bez detaljne analize radova suvremenih logičara. Dakako, da bi se to uvjerenje obrazložilo, bilo je potrebno ove radove detaljno proučiti, što je Frege i učinio. Detaljnu kritiku Schrödera poduzeo je tek 1895. u članku “Kritische Beleuchhtung einiger Punkte in E. Schröders Vorlesungen über die Algebra der Logik ”. Teza o zasnovanosti aritmetike na logici bilo je Begriffsschriftu samo najavljena. Razradu je doživjela Die Grundlagen der Arithmetik. Eine logisch-matematische Untersuchung über Begriff der Zahl, knjizi objavljenoj 1884. godine. Pored izlaganja vlastite teorije, Frege je ovdje dobar dio teksta posvetio kritici alternativnih koncepcija o osnovama aritmetike: psihologizmu koji je tada u njemačkoj bio u punom zamahu, empirizmu kakav se u engleskoj razvijao osobito sa radovima J. S. Milla, te formalizmu koji se u njemačkoj upravo rađao. Pored osvrta na suvremene teorije, on je oštricu kritike usmjerio i na velike filozofske tradicije, poput Descartesa, Leibniza i Kanta. Knjiga nosi podnaslov koji govori o njenoj »logičko matematičkoj« prirodi, no bolje bi bilo govoriti o filozofskom istraživanju u pravom smislu te riječi. Ova knjiga i danas se smatra jednim od fundamentalnih tekstova moderne filozofije matematike. Pitanja koja se razmatraju, na primjer – da li je broj svojstvo materijalnih stvari, da li su aritmetički stavovi induktivne istine, da li su aritmetički principi sintetičkog ili analitičkog karaktera – ova pitanja pripadaju filozofiji, a ne logici u užem smislu, pogotovo ne matematici. Frege je svakako bio svjestan filozofske prirode postavljenih pitanja, ali isto tako i potrebe da se ne rješavaju odvojeno od stvarnog matematičkog konteksta u kojem su nastali. Filozofski karakter Fregeovog istraživanja sasvim se jasno očituje u metodološkom programu, izneseno u tri čuvena »osnovna stava« iz uvoda Grundlagena: »Oštro dijeliti psihološko od logičkog, subjektivno od objektivnog; o značenju riječi pitati se samo u sklopu cjeline, a ne odvojeno; imati u vidu razlikovanje pojma i predmeta.« (str. XXII) Prva točka najavljuje Fregeovu borbu protiv psihologizma. U kontekstu Fregeove kritike ovaj termin treba uzeti dosta široko. On se odnosi na sve one pravce u logici, teoriji značenja i filozofiji matematike koji predmet svog proučavanja promatraju isključivo ili bar prvenstveno kao psihički proces ili rezultat takvog procesa (kao valjano mišljenje, asocijaciju ili mentalnu sliku, odnosno misaoni proces u kojem se odvija matematička spoznaja). Danas je teško precijeniti važnost Fregeovog suprotstavljanja psihologizmu. U njegovo vrijeme psihologizam je nastupao u različitim oblicima, od Millovog empirizma do njemačkog psihologizma u Frisovoj tradiciji. Na području logike javlja se kao izrazito konzervativna ideologija: pojam valjanog zaključka bio je preuzet od tradicije a logika kao jednom zauvijek dani korpus znanja (kako je to naučavao još Kant), trebalo je još samo dobiti adekvatno filozofsko (u stvari psihološko) tumačenje. Ako je poneko svojoj psihologističkoj analizi logike i dodao kratak osvrt na noviji razvoj, slika logike bila je uvijek dana bez ikakvih relevantnih logičkih opservacija. Opozicija psihologizmu koja se razvila u njemačkoj filozofiji krajem devetnaestog stoljeća obično se naziva logicizmom i treba je razlikovati od logistike kao teze o logičkoj 544

DODATAK

zasnovanosti aritmetike (Frege) ili čitave matematike (Russell). Prvu točku programa iz Grundlagen Frege nikada nije revidirao. Danas se, međutim, logicizam najčešće se povezuje s imenom Edmunda Husserla i filozofske tradicije kojoj je pripadao. Frege je izvršio nesumnjiv utjecaj na Husserla ali logicizam Husserla i Fregea nipošto ne treba poistovjećivati. Druga točka istaknuta navedena u predgovoru predstavlja posebnu teškoću interpretatorima Fregea. On se vjerojatno odnosio na kontekstualnu definiciju broja; Frege je u kasnijim radovima dalje ne obrazlaže čak ni ne spominje. Umjesto toga, kasnije razrađuje teoriju značenja koja se zasniva na analizi značenja vlastitih imena. Napokon, treća točka, dosljedno razlikovanje pojma i predmeta, predstavlja u stvari radikalizaciju razlikovanja funkcije i argumenta, koja je uvedena još u Begriffsschriftu. Ovo će razlikovanje biti detaljno razrađeno u svim njegovim kasnijim radovima. Osnovna teza Grundlagen glasi ukratko: aritmetički istini su analitički sudovi apriori, drugim riječima, svi aritmetički pojmovi mogu se definirati logičkim pojmovima, a svi osnovni aritmetički stavovi mogu se izvesti iz logičkih principa. Izlažući ovu tezu Frege nije počinio ni jednu od dvije “greške” kojima bi se mogao pripisati loš prijem na koji je naišao Begriffsschrift. Prvo, tekst je pisan običnim njemačkim jezikom, bez ikakve specijalne notacije. Pa ipak, može se reći da je ova knjiga prošla još i gore. Nasuprot opoziciji koja je dočekala prvu knjigu, ova druga knjiga naišla je uglavnom na šutnju. Može se napomenuti da jedino zanimljiv odnos prema Fregeovom radu može biti odnos prema Cantoru. Početkom osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, Cantorova teorija skupova i transfinitna aritmetika već su doživljavale žestoko suprotstavljanje u krugovima njemačkih matematičara. Sa Fregeovog stanovišta, transfinitna aritmetika predstavljala je sasvim prirodno proširenje konačne aritmetike; opća ocjena Cantorovog rada vrlo je povoljna. Može se reći da Fregeovi Grundlagen sadrže jedno od najvažnijih ranih priznanja Cantoru. No Frege i određene kritičke primjedbe: Cantorov pojam kardinalnog broja zasniva se na pojmu apstrakcije. Kardinalni broj nastaje apstrakcijom, prvo, od prirode elemenata u danom skupu i, drugo, od poretka kojim su ovi elementi zadani. Jasno je da ovako shvaćen postupak apstrakcije kao misaonog procesa nije mogao ući u definiciju matematičkog objekta, kako je definiciju shvaćao Frege. Fregeovi prigovori Cantoru tako su se nadovezali na prigovore psihologizmu. Cantor je opet, čini se, Fregeovo priznanje shvatio prvenstveno kao kritiku. Godine 1885. objavio je kratku recenziju Fregeovih Grundlagen, na koju je Frege odgovorio razjašnjenjem u kojem pokazuje kako je Cantor pogrešno shvatio njegov pojam broja; do ozbiljnije razmjene mišljenja, međutim, nikada nije došlo. Na osnovu Cantorove recenzije može se zaključiti da nije naročito pomno proučio Fregeove Grundlagen; čini se također da nije imao suviše sklonosti za logičku strogost kakvu je Frege uvodio u osnove matematike.485 485

J. W. Dauben navodi Cantorovo pismo G.Vivantiju, u kojem ovaj piše da usprkos divljenju koje osjeća prema pokušajima logičkog utemeljivanja aritmetike, takav pristup “nije po

545

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Kneale je svojedobno iznio pretpostavku po kojoj je Cantor, iznerviran tadašnjim lošim iskustvima, shvatio kritiku psihologizma u Grundlagen kao temeljitu kritiku njegovih vlastitih stavova, predvidjevši pritom značajno priznanje koje mu je odao Frege.486 Kako bilo, ovakvo priznanje od Fregea više neće dobiti. Ovaj je kasnije vrlo kritički prikazao Cantorove Gessamelte Abhandlungen zur Lehre der Transfiniten,487 ne odoljevši da tom prilikom napiše: »Da gospodin Cantor nije moje Grundlagen der Arithmetik samo recenzirao, nego da ih je ujedno pročitao s promišljanje, izbjegao bi mnogu pogrešku.« Danas je sasvim jasno da Fregeova logistika i Cantorova teorija skupova, uza sve značajne razlike sadrže i važne dodirne točke, te je šteta da pravi dijalog dvojice autora nije ostvaren. Štoviše, Bynum nagađa da je Fregeova definicija broja u Grundlagen zapravo inspirirana Cantorovim pojmom potencije skupa. Ovu pretpostavku je danas podjednako teško opovrgnuti i dokazati, no treba imati na umu da je tlo za definiciju broja Frege pripremio još 1879. u Begriffsschriftu. Nakon Grundlagen der Arithmetik, knjige koja je kao što smo vidjeli, posvećena neformalnoj razradi logističke teze, Frege je nastavio rad na detaljnoj razradi logistike koju će izložiti u velikom djelu Grundgesetze der Arithmetik. Istovremeno se posvetio analizi filozofskih problema na koje je naišao u radu na Grundlagen. Ono što se danas obično naziva Fregeovom filozofijom dovršeno je u člancima objavljenim početkom devedesetih godina. U tekstu Funktion und Begriff (1891) Frege je razradio distinkciju pojma i predmeta, istaknutu u uvodu Grundlagen. Ovaj članak važan je i po dvije novosti koje će odigrati važnu ulogu u formalnom sistemu Grundgesetze der Arithmetik. Prva je hijerarhizacija funkcija u stupnjeve, zapravo svojevrsna teoriju tipova, a druga je uvođenje posebne notacije za doseg pojma, odnosno tok vrijednosti (Wertverlauf) funkcije. Razmišljanja o spoznajnoj prirodi i statusu stavova identiteta dovela su Fregea do teorije značenja kakva je izložena u članku “Über Sinn und Bedeutung” (1892). Ovo je vjerojatno najpoznatiji i najčešće citiran Fregeov rad. Kao što je već spomenuto, Frege je ovdje sasvim napustio načelo iz predgovora grundlagen: ne samo da osnovu analize značenja vlastitih imena ne nalazi u analizi značenja konteksta u kojem se ime javlja, nego teorija značenja uopće počinje analizom značenja vlastitih imena, a zatim se rezultati te analize primjenjuju u ispitivanju značenja stavova, to jest deklarativnih rečenica. Razlikovanje između značenja u užem smislu (Bedeutung) i smisla (Sinn) vlastitog imena, prošireno je ovdje na stavove koji postaju svojevrsna vlastita imena za istinosne vrijednosti. Neke probleme iz ovih članaka Frege je dalje razradio u tekstu “Über Begriff und Gegenstand” (1892), odgovarajući na kritičke primjedbe matematičara Benne

486

487

njegovu ukusu”. Vidi Georg Cantor, His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass. 1979, str. 220. i 346. William Kneale, “Gottlob Frege and Mathematical Logic”, u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et al., London-New York 1956, str. 26-40. Halle, 1890.

546

DODATAK

Kerryja, te kasnije u Was ist eine Funktion (1904), članku uključenom u Festschrift za Ludwiga Boltzmanna. Prvi svezak Fregeovog kapitalnog djela Grundgesetze der Arithmetik, Begriffsschriftlich abgeleitet pojavio se 1983., a drugi deset godina kasnije. Knjiga je zamišljena u tri dijela. Prvi dio daje logičku osnovu na kojoj se u drugom dijelu gradi teorija prirodnih brojeva. Treći dio, posvećen realnim brojevima, pored formalnih izvoda sadrži i opširnu kritiku koncepcija G. Cantora, K. Weierstrassa, R. Dedekinda, te formalista poput E. Heinea i J. Thomae. Prvi svezak sadrži čitav prvi dio i većinu drugog dijela. Drugi dio nastavlja se u drugom svesku. Treći dio započet je i drugom svesku ali nije dovršen. Posljednji, 249. paragraf najavljuje »sljedeći zadatak«, koji, međutim, nikada nije izvršen. Podjela materijala u dva sveska bila je bar djelomično izazvana vanjskim razlozima. Što se prijema prvog sveska tiče, jedva da ga je bilo. Objavljena su samo dva prikaza. A treći svezak, diskretno najavljeno u drugom svesku Grungesetze nije se nikada pojavio. Nama su baš bitni razlozi ne izlaženja ovog sveska. Naime, u toku pripreme za štampanje drugog sveska, Frege je primio pismo od mladog engleskog filozofa i matematičara Bertranda Russella. Pokazujući da je dobro upoznat s Fregeovim Begriffsschriftom i prvim sveskom Grundgesetze, Russell upozorava Fregea na mogućnost izvođenja kontradikcija u formalnom sistemu drugog djela. Točnije, Russell navodi dvije antonomije: jedna je formulirana u jeziku logike predikata, a druga rječnikom teorijom skupova. Frege je odgovorio Russellu poslavši mu pritom nekoliko ranije objavljenih radova. Što se tiče prvog paradoksa nije bio suviše zabrinut: funkcije ili predikati bili su u sistemu hijerarhizirani u stupnjeve. Ovo stupnjevanje bilo je za Fregea sasvim prirodno, paradoks je nastajao zanemarivanjem ove hijerarhije. No paradoks sa skupom svih skupova koji ne sadrži sebe kao element, kasnije nazvan “Russellovim paradoksom”, predstavljao je teži problem. Ekvivalent pojmu skupa u Fregeovom sistemu bio je pojam Wertverlaufa ili toka vrijednosti funkcije. Notacija za navedeni pojam bila je neophodna za izgradnju aritmetike u Grundgesetze, a nju je omogućavao aksiom s rednim brojem V. Sad je ovaj aksiom došao u pitanje. U odgovoru Russellu Frege izrazio potrebu za preispitivanje istinitosti ovog aksioma, te najavio poseban dodatak gdje će analizirati Russellovo otkriće i modifikacije nužne za uklanjanje kontradikcije. Russell je u to vrije dovršavao veliko djelo Principles of Mathematics, nastalo po utjecajem Fregea do kojeg je Russell došao posredstvom Peana. Poseban dodatak u ovom djelu govori o Fregeovim logičkim i aritmetičkim učenjima, a to je ujedno i najvažnije rano priznanje Fregea. U prepisci koja se između Fregea i Russella odvijala u ljeto 1902., Frege je izbjegavao da se izjašnjava o paradoksu, očito razmatrajući moguća rješenja. Frege je u početku vjerovao kako Russellovo otkriće antinomija ne utječe bitno na većinu pretpostavki logičkog programa. Dodatak drugom svesku Grundgesetze sadrži modifikaciju petog aksioma, za koji je Frege vjerovao da predstavlja zadovoljavajuće rješenje problema antinomija. Pa ipak, često citirana uvodna rečenica poka547

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti zuje težinu kojom je Russellovo otkriće odjeknulo u Fregeovom sistemu: »Naučnom se piscu jedva može desiti nešto gore nego da, nakon što je rad dovršen, bude uzdrman neki od osnovnih temelja na kojima počiva njegova zgrada. U ovakvu situaciju dovelo me pismo gospodina Russella upravo pri kraju štampanja ovog sveska.« Fregeovo rješenje trebalo je ostaviti sačuvane temeljne filozofske pretpostavke na kojima je izrađen sistem Grundgesetze. Dodatak posvećen antinomiji završava riječima: »Temeljnim problemom aritmetike može se smatrati pitanje: kako poimamo logičke predmete, posebno brojeve? Odakle nam pravo da brojeve smatramo predmetima? Pa iako ovaj problem nije riješen u onoj mjeri u kojoj sam mislio pri pisanju ovoga sveska, ipak ne sumnjam da je put ka rješenju nađen.« Fregeovo rješenje, odnosno modifikacija petog aksioma, nije uspjela sačuvati sistem Grundgesetze od kontradikcija. Ovo je dokazano tek nakon Fregeove smrti. Malo je vjerojatno da je Frege bio svjestan dalje kontradiktornosti modificiranog sustava Grundgesetze. Pa ipak, nakon 1902. godine njegovo uvjerenje u ispravnost logističke teze postepeno slabi. Fregeovi radovi objavljeni između 1903. i 1908. uglavnom su polemički tekstovi usmjereni protiv formalističke filozofije matematike. Fregeova kritika formalizma počela je već u ranijim tekstovima i drugi svezak Grundgesetza također sadrži detaljnu kritiku formalizma kakvog su razvijali Hilbertovi sljedbenici. Kada se danas govori o Fregeovoj polemici s formalistima obično se misli na polemiku Fregea i Thomaea u kojoj su se suprotstavile platonistička teorija kakvu je zastupao Frege i formalistička koncepcija u koje je značenje brojki uspoređeno s značenjem figura u igri šaha. Dobra ilustracija raspoloženja koje je vladao u ovoj debati je zaključni odlomak Fregeovog odgovora na Thomaevog članak iz 1906.: »Ako netko može opovrgnuti moje razloge, neka to učini; ako ne, neka me poštedi – ne želim postati neparlamentaran. Ima, čini se, ljudi od kojih se logički razlozi odbijaju poput kapi vode od masne kože. Ima također mijenja koja se – usprkos tome što bivaju stalno iznova opovrgavana i usprkos tome što nitko ozbiljno ne pokušava da obori ovo opovrgavanje – stalno iznova šire kao da se ništa nije dogodilo. Žalim što mi nisu poznata dozvoljena sredstva, literarne ili parlamentarne prirode, kojima bi se ova mijenja mogla zatjerati u njihov zakutak, da se više nikada ne osude na svjetlost dana.« (“Antwort auf die Ferienplauderei des Herrn Thomae”) Između 1908. i 1918. godine Frege nije objavio ništa, izuzev bilješki Jouraineov tekst “The Development of the Theories of Mathematical Logic and the Principles of Mathematics”.488 Tek 1918. izašao je članak »Der Gedanke: Eine logische Untersuchung«. Za njim su iste godine slijedio članak »Die Verneinung: Eine logische Untersuchung«, te 1923. godine »Logische Untersuchungen; Dritter Teil: Gedankengefüge«. Logička istraživanja, kako se obično nazivaju ova tri teksta na bave se više logistikom, ni uopće filozofijom matematike. Posvećeni su problemima filo488

Quarterly Journal of Pure and Applied Mathematics, 43 (1911-12), str. 219-314. Fregeove bilješke objavljene su i u zbirci Kleine Schriften, Darmstadt, 1967.

548

DODATAK

zofije jezika. Po tematici i stilu ovi su radovi bliski člancima iz ranih devedesetih godina. Nije poznato kada je točno Frege raskrstio s logističkim programom. Fragmenti iz zaostavštine pokazuju da je 1924. godine potpuno napustio logistiku. Frege ovdje razlikuje tri izvora spoznaje: osjetilnost, logiku i geometrijsku intuiciju. Logički izvor spoznaje nužno je povezan s jezikom, kao sredstvom komunikacije, a time i s osjetilnošću. Matematika, kao apriorna nauka, ne može se utemeljiti ni na jednom od prva dva izvora. Spoznaja beskonačnosti i kontinuuma može se zasnivati samo na geometrijskoj intuiciji. Aritmetiku treba izvesti na geometriji identificirajući brojeve s tokama na ravnini. Isto tako, sasvim oprečno logističkoj koncepciji, aritmetika polazi od kontinuuma tj. od realnih brojeva, i kreće se prema prirodnim brojevima. Frege nije dospio detaljnije razraditi nove ideje o osnovama matematike. Umro je 1925. godine, Dummett piše, »Kao ogorčen čovjek, uvjeren da jer bio nepravedno zanemaren i da mu je životno dijelom najvećim dijelom promašaj.« Teško je reći koliko je ova Dummettova tvrdnja točna. Vjerojatno nije «sasvim» netočna. Fregeov utjecaj u logici i filozofiji počeo se širiti početkom prošlog stoljeća kroz Peanove i Russellove radove, a zatim i kroz Wittgensteinov Tractatus. Za njegova života matematička ili simbolička logika, postala je etablirana naučna disciplina Poraz logistike kakvu je zastupao Frege bio je zapravo sporedna pojava u kontekstu rađanja moderne logike. Ako je Dummettova tvrdnja točna, može se reći – koliko god čudno zvučalo – da je među suvremenicima koji nisu uspjeli pravilno ocijeniti važnost Fregeova dostignuća, bio i sam Frege. Već i kratak prikaz nastanka njegovih radova jasno pokazuje kretanje između uže logičkih, filozofskih i matematičkih tema. Fregeov misaoni put počinje matematikom da bi krenuo u logiku (Begriffsschrift) i filozofiju matematike (Grundlagen der Arithmetik). Nakon rada na filozofskim temama, on se zadnjem navedenom radu vrati osnovama aritmetike i logici da bi, napokon, nakon otkrića antinomija, završio u filozofiji (Logička istraživanja) Fregeovo kretanje između matematike, logike i filozofije nimalo ne proturječi ideji o kontinuitetu njegove misli. Naime, on nije naglo mijenjao filozofske i matematičke interese, skačući s jednog problema na drugi. Radi se tu, prije, o nuždi da se neki problemi riješe kako bi se moglo preći na rješavanje drugih. Može se reći da je njegova Logika u užem smislu nastala s Begriffsschriftom, da su se opće filozofske koncepcije iskristalizirale u člancima iz ranih devedesetih godina devetnaestog stoljeća, te da je filozofija matematike, najavljena u Begriffsschriftu, razrađena u dvije etape: najprije neformalno u Grundlagen der Arithmetik, a zatim u oba sveska Grundgestze.

549

19. IZBOR TEKSTOVA 19.1. Rudolf Carnap – METODOLOŠKA NARAV TEORIJSKIH POJMOVA 19.1.1. Naši problemi U diskusijama o metodologiji nauke uobičajeno je i korisno dijeliti jezik nauke na dva dijela, jezik opažanja i teorijski jezik. Jezik opažanja upotrebljava termine koji označavaju opažljiva svojstva i odnose za opisivanje opažljivih stvari i događaja. Teorijski jezik, s druge strane, sadrži termine koji se mogu odnositi na neopažljive događaje, neopažljive aspekte ili odlike događaja, na primjer na mikro-čestice poput elektrona ili atoma, na elektromagnetsko polje ili gravitaciono polje u fizici, na različite vrste poriva i sposobnosti u psihologiji itd. U ovom članku pokušat ću rasvijetliti prirodu teorijskog jezika i njegov odnos prema jeziku opažanja. Jezik opažanja bit će ukratko opisan u odjeljku II ovog članka. Zatim će se u odjeljcima III – V dati iscrpnije objašnjenje teorijskog jezika i veze između ta dva jezika. Jedna od glavnih tema bit će problem kriterija smislenosti za teorijski jezik, tj. točnih uvjeta koje termini i rečenice moraju ispunjavati da bi imali pozitivnu funkciju u objašnjenju i predviđanju opažljivih događaja i da bi na taj način bili prihvatljivi kao empirijski smisleni. Ostavit ću po strani problem kriterija smislenosti za jezik opažanja, jer ondje, izgleda, gotovo i nema nekih točaka ozbiljnog neslaganja među današnjim filozofima s obzirom na taj problem, barem ako se jezik opažanja shvati u gore navedenom užem smislu. S druge strane za teorijski jezik problem vrlo ozbiljan. Ne postoje samo neslaganja u odnosu na točno mjesto granične linije između smislenog i besmislenog, već neki filozofi sumnjaju i u samu mogućnost povlačenja bilo kakve granične linije. Istina je da se empiristi danas općenito slažu da su određeni ranije predloženi kriteriji bili suviše uski; na primjer, zahtjev da se svi teorijski termini moraju moći definirati na osnovu termina jezika opažanja i da se sve teorijske rečenice moraju moći prevesti u jezik opažanja. Danas smo svjesni da su, ti zahtjevi suviše laki, jer pravila koja povezuju dva jezika (koja ćemo zvati ,,pravilima korespondencije”) mogu pružiti samo djelomičnu interpretaciju za teorijski jezik. Iz te činjenice, neki filozofi izvlače zaključak da ćemo, jednom kad su raniji kriteriji liberalizirani, naći kontinuiranu liniju od termina koji su usko povezani s opažajima, npr. ,mase’ i ,temperature’, preko udaljenijih termina poput ,elektromagnetskog polja’ i ,psi-funkcije’ u fizici, do onih termina koji nemaju neku određenu vezu s opažljivim događajima, npr. termina u spekulativnoj metafizici; dakle smislenost njima izgleda jednostavno kao stvar stupnja. Tu skeptičku poziciju podržavaju i neki empiristi; Hempel je, na primjer, pružio jasne i snažne argumente za to stanovište (vidi njegove članke [14] i [15]). Premda osnovnu ideju empirijskog kriterija smislenosti još uvijek sma550

IZBOR TEKSTOVA

tra ispravnom, on vjeruje da su nužne duboke izmjene. Prvo, pitanje smislenosti ne može, po njegovom mišljenju, biti postavljeno za bilo koji pojedinačni termin ili rečenicu već samo za čitav sistem koji se sastoji od teorije, izražene teorijskim jezikom i pravila korespondencije. I drugo, čak i za taj sistem kao cjelinu, on misli da se ne može povući oštra razlika između smislenog i besmislenog; možemo, u najboljem slučaju, reći nešto o njegovom stupnju potvrđenosti na osnovu raspoloživog svjedočanstva opažanja, ili o stupnju njegove moći objašnjenja i predviđanja opažljivih događaja. Skeptici, naravno, ne poriču da možemo povući točnu graničnu liniju ako to že1imo. Ali oni sumnjaju da bilo koja granična linija predstavlja adekvatnu eksplikaciju one razlike koju su empiristi izvorno imali na umu. Oni vjeruju, povuče li se bilo koja granična linija, da će ona biti više ili manje proizvoljna; i, povrh toga, da će se pokazati da je ona ili preuska ili preširoka. To da je preuska znači da su isključeni neki termini ili rečenice koje znanstvenici prihvaćaju kao smislene; to da je preširoka znači da su uključeni neki termini i rečenice koje ljudi koji naučno razmišljaju ne bi prihvatili kao smislene. Moj stav je optimističniji od stava skeptika. Vjerujem da je moguće, i u teorijskom jeziku, povući adekvatnu graničnu liniju koja dijeli naučno smisleno od besmislenog. Predložit ću kriterije smislenosti; kriterij za teorijske termine bit će formuliran u odjeljku VI, a pitanje njegove adekvatnosti bit će ispitano u odjeljku VII; kriterij za teorijske rečenice bit će dat u odjeljku VIII. Dva alternativna oblika za uvođenje naučnih pojmova u naš dvojezični sistem bit će objašnjena i ispitat će se njihova upotrebljivost (odjeljak IX i X). Jednu vrstu čine teorijski pojmovi uvedeni u teorijski jezik pomoću postulata. Drugu vrstu nazivam ,,dispozicijskim pojmovima’’. Oni mogu biti uvedeni u prošireni jezik opažanja. Pojmovi definirani takozvanim operacionalnim definicijama i takozvanim posredujućim varijablama pripadaju toj vrsti. Pokušat ću pokazati da je uvođenje u obliku teorijskih pojmova korisnija metoda jer dopušta veću slobodu u izboru pojmovnih oblika; povrh toga, izgleda da se ona više slaže s načinom na koji znanstvenici stvarno upotrebljavaju svoje pojmove. U posljednjem odjeljku, raspravljam sažeto o mogućnostima i prednostima upotrebe teorijskih pojmova u psihologiji. 19.1.2. Jezik opažanja L0 Uzima se kao da se cjelokupni jezik znanosti, L, sastoji od dva dijela, jezika opažanja LO i teorijskog jezika LT. Ovdje ću ukratko naznačiti prirodu L0; kasnija rasprava će se uglavnom ticati LT i njegovog odnosa prema L0. Bez pokušaja da je stvarno opišemo, pretpostavljamo da je logička struktura jezika L0 dana. To bi uključi1o specificiranje primitivnih konstanti, razdijeljenih u logičke i deskriptivne (tj. nelogičke) konstante. Neka opažajni rječnik VO bude skup deskriptivnih konstanti iz L0. Dalje, za svaki jezični dio specificirani su dopušteni tipovi varijabli. U L0 može biti dovoljno da se upotrijebe samo individualne varijable, s opa551

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti ž1jivim događajima (uključujući stvar-trenutke) uzetim kao individuama. Zatim su dana formacijska pravila, koja specificiraju dopuštene oblike rečenica, i pravila logičke dedukcije. Zamislimo da određena jezička zajednica upotrebljava L0 kao sredstvo komunikacije i da svi članovi grupe sve rečenice iz L0 razumiju u istom smislu. Na taj način dano je potpuno objašnjenje za L0. Termini iz VO su predikati koji označuju opažljiva svojstva događaja ili stvari (npr. ,,plavo”, ,,vruće”, ,,veliko” itd..) ili opažljive odnose među njima (npr. ,,x je toplije od y”, ,,x se dodiruje s y” itd.) Neki filozofi su predložili određene principe koji ograničuju ili oblike izraza ili postupke dedukcije u ,,jeziku”, da bi osigurali da sve što je izrečeno tim jezikom bude potpuno smisleno. Čini mi se da opravdanost takvih zahtjeva ovisi o svrsi za koju je dotični jezik upotrijebljen. Budući da je L0 namijenjen opisu opažljivih događaja i zbog toga treba biti potpuno interpretiran, ti zahtjevi, ili barem neki od njih, izgleda da imaju opravdanje. Razmotrimo najvažnije zahtjeve koji su bili predloženi za neki ili bilo koji jezik L. 1. Zahtjev opažljivosti za primitivne deskriptivne termine. 2. Zahtjevi različitih stupnjeva strogosti za neprimitivne deskriptivne termine. (a) Da se mogu eksplicitno definirati. (b) Da se mogu reducirati pomoću kondicionalnih definicija (npr. pomoću redukcijskih rečenica kao što su predložene u (5) ). 3. Zahtjev nominalizma: vrijednosti varijabli moraju biti konkretni, opažljivi entiteti (npr. opažljivi događaji, stvari ili stvar-trenuci). 4. Zahtjev finitizma, u jednom od tri oblika rastuće strogosti: (a) Pravila jezika L ne tvrde niti impliciraju da je osnovna domena (doseg vrijednosti pojedinačnih varijabli) beskonačna. U stručnoj terminologiji L ima barem jedan konačni model. (b) L ima samo konačne modele. (c) Postoji konačan broj n takav da nijedan model ne sadrži više od n jedinki. 5. Zahtjev konstruktivizma: svaka vrijednost bilo koje varijable iz L označena je nekim izrazom u L. 6. Zahtjev ekstenzionalnosti. Jezik sadrži samo istinosno-funkcionalne veznike, a ne sadrži termine za logičke ili uzročne modalnosti (nužnost, mogućnost itd.). Svaki jezik koji ispunjava te zahtjeve je neposrednije i potpunije razumljiv od jezika koji prekoračuju ta ograničenja. Međutim, za jezik kao cjelinu, ti zahtjevi nisu opravdani; odbacit ćemo ih kasnije za teorijski jezik LT. Budući da ćemo tada imati u dijelu LT svu moguću slobodu izražavanja, možemo prihvatiti neke ili sve od tih zahtjeva za L0. Već smo prihvatili zahtjeve 1 i 3. Odluka o zahtjevu 2 ovisi o našoj intuiciji u vezi s dispozicijskim terminima (npr. ,,topljiv”, ,,lomljiv”, ,,savitljiv”). Nećemo 552

IZBOR TEKSTOVA

ih uključiti u sam L0; tako se L0 ovdje uzima kao ograničeni jezik opažanja koji ispunjava jači zahtjev 2(a). Kasnije (u odjeljku IX) objasnit će se mogućnost jednog proširenog jezika opažanja L’0, koji dopušta uvođenje dispozicijskih termina. Druga metoda sastoji se u prikazivanju dispozicijskih pojmova pomoću teorijskih termina u LT (odjeljak X). Najslabiji zahtjev 4 (a) finitizma ispunjen je u L0. Zbog toga je lako moguće zadovoljiti zahtjev 5. Nadalje, uzimamo L0 kao ekstenzionalan jezik; time je ispunjen zahtjev 6. 19.1.3. Teorijski jezik LT Primitivne konstante iz LT su, kao one iz L0, podijeljene na logičke i deskriptivne konstante. Neka teorijski rječnik V T bude skup deskriptivnih primitivnih konstanti iz LT. Često ćemo te konstante zvati jednostavno ,,teorijskim terminima”. (Često se nazivaju ,,teorijskim konstrukcijama” ili ,,hipotetičkim konstrukcijama”. Međutim, budući da se termin ,,konstrukcija” izvorno upotrebljavao za eksplicitno definirane termine ili pojmove, možda je bolje ovdje izbjegavati taj termin i umjesto njega upotrebljavati neutralni izraz ,,teorijski termin” (ili ,,teorijski primitivni pojam”). Ova upotreba se, izgleda, bolje slaže s činjenicom općenito, nije moguće pružiti eksplicitne definicije za teorijske termine na temelju L0.) Možemo pretpostaviti da LT sadrži uobičajene istinosno-funkcionalne veznike (npr. za negaciju i konjunkciju). Drugi veznici, npr. znakovi za logičke modalnosti (npr. logička nužnost i striktna implikacija) i za uzročne modalnosti (npr. uzročna nužnost i uzročna implikacija) mogu se priznati ako se to želi; ali njihovo uključivanje bi zahtijevalo znatno složeniji skup pravila logičke dedukcije (kao sintaktička i semantička pravila). Najvažniji problem koji preostaje za specificiranje logičke strukture tiče se dosega vrijednosti varijabli koje se vezuju uz univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore, i prema tome vrste entiteta s kojima se bavi u LT. O tom problemu raspravljat će se u odjeljku IV. Dana je neka teorija koja se sastoji od konačnog broja postulata formuliranih u LT. Neka T bude konjunkcija tih postulata. Konačno, dana su pravila korespondencije C koja povezuju termine iz V T s onima iz VO. Ta će pravila biti objašnjena u odjeljku V. 19.1.4. Problem dopustivosti teorijskih entiteta Izgleda da je prihvaćanje slijedećih triju konvencija Cl—C3 dovoljno da se osigura da LT uključuje svu onu matematiku koja je potrebna u znanosti i također sve vrste entiteta koji se uobičajeno javljaju u bilo kojoj grani empirijske znanosti. Konvencije o domeni D entiteta koji su dopušteni kao vrijednosti varijabli u LT. Cl. D uključuje prebrojivu subdomenu I entiteta. 553

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti C2. Bilo koja uređena n-torka entiteta u D (za svako konačno n) pripada također domeni D. C3. Bilo koji skup entiteta u D pripada također domeni D. Sada ću ukratko pokazati kako te konvencije dopuštaju sve uobičajene vrste entiteta o kojima je riječ u naučnim teorijama. Radi lakšeg razumijevanja, prvo ću upotrebljavati uobičajeni način govora i uobičajene termine za određene vrste entiteta, a tek ću kasnije dodati upozorenje protiv moguće pogrešne interpretacije tih formulacija. Prvo o matematičkim entitetima. Budući da je subdomena koju sam uglavio u Cl prebrojiva, možemo njezine elemente smatrati prirodnim. brojevima 0, 1, 2, itd. Ako je R neka relacija čiji članovi pripadaju domeni D, tada se R može tumačiti kao skup uređenih parova njezinih članova. Dakle, prema C2 i C3, R također pripada domeni D. Sada (pozitivni i negativni) cijeli brojevi mogu, na uobičajen način, biti izgrađeni kao relacije prirodnih brojeva. Prema tome, oni također pripadaju domeni D. Analogno tome, idemo dalje k racionalnim brojevima kao relacijama među cijelim brojevima, k realnim brojevima kao skupovima racionalnih brojeva, i ka kompleksnim brojevima kao uređenim parovima realnih brojeva. Povrh toga, dobivamo skupove brojeva tih vrsta, relacije medu njima, funkcije (kao posebne vrste relacija) čiji argumenti i vrijednosti jesu brojevi, zatim skupove funkcija, funkcije funkcija itd. Prema tome, D uključuje sve vrste entiteta potrebnih u čisto matematičkom dijelu od LT. Sada prelazimo na fiziku. Pretpostavit ćemo da je LT zasnovan na posebnom prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu; po tome su prostorno-vremenske točke uređene četvorke realnih brojeva i zbog toga, prema C2, pripadaju domeni D. Prostorno-vremensko područje je skup prostorno-vremenskih točaka. Bilo koji posebni fizikalni sistem o kojem fizičar može govoriti, npr. materijalno tijelo ili proces zračenja, zauzima određeno prostorno-vremensko područje. Kada fizičar opisuje fizikalni sistem ili proces koji se u njemu zbiva ili njegovo trenutno stanje, on pripisuje vrijednosti fizikalnih veličina (npr. mase, električnog naboja, temperature, jačine elektromagnetskog polja, energije i slično) ili prostorno-vremenskom području kao cjelini ili njegovim točkama. Vrijednosti neke fizikalne veličine su ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Tako je fizikalna veličina funkcija čiji su argumenti ili prostorno-vremenske točke ili područja i čije su vrijednosti ili realni brojevi ili n-torke tih brojeva. Prema tome, na temelju naših konvencija, domena D sadrži prostorno-vremenske točke područja, fizikalne veličine i njihove vrijednosti, fizikalne sisteme i njihova stanja. Sam. fizikalni sistem i nije ništa drugo nego prostorno-vremensko područje karakterizirano pomoću veličina. Na sličan način može se za sve druge entitete koji se javljaju u fizikalnim teorijama pokazati da pripadaju domeni D. Psihološki pojmovi su svojstva, relacije ili kvantitativne veličine pripisane određenim prostorno-vremenskim područjima (obično ljudskim organizmima ili njihovim skupovima). Dakle, oni pripadaju istim logičkim tipovima kao pojmovi fizike, neovisno o pitanju njihove razlike u značenju i u načinu definiranja. Obratite 554

IZBOR TEKSTOVA

pažnju na to da je logički tip psihološkog pojma također neovisan o njegovoj metodološkoj naravi, npr. da li je zasnovan na opažanju ponašanja ili na introspekciji; filozofi, izgleda, katkada to ne shvaćaju. Dakle domena D uključuje također sve entitete o kojima je riječ u psihologiji. Isto važi za sve društvene nauke. Razmotrili smo neke od vrsta entiteta o kojim je riječ u matematici, fizici, psihologiji i društvenim naukama i ukazali na to da pripadaju domeni D. Međutim, htio bih ovdje naglasiti da to pričanje o dopuštanju ove ili one vrste entiteta kao vrijednosti varijabli u LT jest samo način govora smišljen da učini lakše razumljivim LT, a napose upotrebu kvantificiranih varijabli u LT. Zbog toga se upravo dana objašnjenja ne smiju shvatiti kao da impliciraju da su se oni koji prihvaćaju i upotrebljavaju ovdje opisanu vrstu jezika time obavezali na određene ,,ontološke” doktrine u tradicionalnom metafizičkom smislu. Uobičajena ontološka pitanja o ,,stvarnosti” (u navedenom metafizičkom smislu) brojeva, skupova, prostornovremenskih točaka, tijela, umova itd., su pseudo-pitanja bez kognitivnog sadržaja. Nasuprot tome, postoji dobar smisao riječi ,,stvaran”, naime, onaj koji se upotrebljava u svakidašnjem jeziku i u znanosti. Može biti korisno za našu sadašnju raspravu da razlikujemo dvije vrste smislene upotrebe riječi ,,stvaran”, naime, zdravorazumsku upotrebu i naučnu upotrebu. Iako u stvarnoj praksi ne postoji oštra linija između te dvije upotrebe, možemo, s obzirom na našu diobu cjelokupnog jezika L na dva dijela LO i LT, razlikovati između upotrebe riječi ,,stvaran” u vezi s L0, i one u vezi s LT. Pretpostavljamo da L0 sadrži samo jednu vrstu varijable i da su vrijednosti tih varijabli mogući opažljivi događaji. U tom kontekstu, pitanje stvarnosti može se postaviti samo u vezi s mogućim događajima. Iskaz da je specificirani mogući opažljivi događaj (npr. da je dolina nekada davno bila jezero) stvaran znači isto što i iskaz da je istinita rečenica iz L0 koja opisuje taj događaj, i prema tome znači upravo isto što i sama ta rečenica: ,,Ta dolina je bila jezero”. Za pitanje o stvarnosti u vezi s LT, situacija je u nekim vidovima složenija. Ako se pitanje tiče stvarnosti nekog događaja opisanog teorijskim terminima, situacija nije mnogo drugačija od one ranije: prihvatiti iskaz o stvarnosti te vrste isto je što i prihvatiti rečenicu iz LT koja opisuje taj događaj. Međutim, pitanje o stvarnosti nečega poput elektrona općenito (nasuprot pitanju o stvarnosti oblaka elektrona koji se giba ovdje i sada na neki specifičan način, što je pitanje prve vrste) ili elektromagnetskog polja općenito je drugačije prirode. Pitanje te vrste je po sebi prilično neodređeno. Ali možemo mu dati dobar naučni smisao, npr. ako se složimo da pod prihvaćanjem stvarnosti, recimo, elektromagnetskog polja u klasičnom smislu podrazumijevamo prihvaćanje jezika LT, njegovog termina, recimo ,E’, i skup postulata T koji uključuje klasične zakone elektromagnetskog polja (recimo, Maxwellove jednadžbe) kao postulate za ,E’. Za nekog promatrača X ,,prihvatiti” postulate iz T, ovdje znači ne jednostavno uzeti T kao neki neinterpretirani račun, već upotrijebiti T zajedno sa specificiranim pravilima korespondencije C tako da se njegova očekivanja upravljaju na osnovu izvođenja predviđanja a budućim opažljivim događajima iz opaženih događaja pomoću T i C.

555

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ranije sam rekao da se elementi osnovne domene mogu smatrati prirodnim brojevima. Ali upozorio sam da se tu primjedbu i još neke druge o realnim brojevima, itd., ne bi smjelo uzeti doslovno već jedino kao didaktičku pomoć sadržanu u pridavanju poznatih entiteta određenih vrstama entiteta, ili, da to kažemo na još oprezniji način, određenim vrstama izraza u LT. Neka izrazi koji odgovaraju domeni I budu „O”, „O’”, „O’’”, itd. Reći da „O” označava broj nulu, „O’“ broj jedan, itd., pruža samo psihološku pomoć čitaocu u povezivanju tih izraza s korisnim asocijacijama i predodžbama, ali se ne smije smatrati da to specificira dio interpretacije jezika LT. Sva interpretacija (u strogom smislu ovog termina, tj. opažajna interpretacija) koja se može pružiti za LT dana je u C-pravilima, i njihov zadatak u biti jest interpretacija određenih rečenica koje sadrže deskriptivne termine, a time indirektno i interpretacija deskriptivnih termina u V T. S druge strane, glavna korist koju izrazi ,,O” itd. pružaju, sastoji se u činjenici da oni prikazuju posebnu vrstu strukture (naime, niz s jednim početnim članom ali bez posljednjeg člana). Dakle, može se na jedinstven način specificirati struktura, ali elementi strukture ne mogu. To nije zbog toga što ne znamo njihovu narav, nego, prije zbog toga što pitanje o njihovoj prirodi nema smisla. Ali tada, budući da je niz prirodnih brojeva najjednostavniji i najpoznatiji primjer strukture o kojoj se ovdje radi, nema nikakve opasnosti u tome da se kaže kako ti izrazi označuju entitete i da su ti entiteti prirodni brojevi, sve dok nismo tim formulacijama zavedeni da postavljamo metafizička pseudo-pitanja. U ranijoj raspravi o opažajnom jeziku L0 (odjeljak II), razmotrili smo određene restriktivne zahtjeve, kao zahtjev nominalizma, finitizma itd., i ustanovili da su prihvatljivi. Međutim, situacija u vezi s teorijskim jezikom je potpuno drugačija. Za LT ne tvrdimo da ima potpunu interpretaciju, već samo indirektnu i djelomičnu interpretaciju koju pružaju pravila korespondencije. Dakle, trebali bismo se osjećati slobodnima da izaberemo logičku strukturu tog jezika onako kako najbolje odgovara našim potrebama za svrhu u koju je jezik izgrađen. Tako ovdje u LT nema razloga protiv tri konvencije, iako njihovo prihvaćanje narušava prvih pet zahtjeva navedenih u odjeljku II. Prvo, prije nego što su dana C-pravila, LT je, s postulatima T i pravilima dedukcije, neinterpretiran račun.. Prema tome, raniji se zahtjevi ne mogu na njega primijeniti. Slobodni smo u izgradnji računa; nema nedostatka jasnoće pod uvjetom da su pravila računa jasno dana. Zatim se dodaju C-pravila. Sve što ona čine je, u stvari, da dopuštaju izvođenje određenih rečenica L0 iz određenih rečenica jezika LT i obratno. Oni indirektno služe za izvođenje konkluzija u L0, npr. predviđanja opažljivih događaja iz danih premisa iz L0, npr. izvještaja o rezultatima dobivenima opažanjem, ili za utvrđivanje vjerojatnosti konkluzije u L0 na temelju danih premisa u L0. Budući da i premise i konkluzija pripadaju jeziku L0, koji. ispunjava restriktivne zahtjeve, ne može se ništa prigovoriti upotrebi C-pravila i LT, bar što se tiče smislenosti rezultata do kojih se došlo postupkom izvođenja.

556

IZBOR TEKSTOVA

19.1.5. Pravila korespondencije C Nema nezavisne interpretacije za LT. Sistem T je po sebi neinterpretiran sistem postulata. Termini rječnika V T dobivaju samo indirektnu i nepotpunu interpretaciju činjenicom da su neki od njih povezani pravilima C s opažajnim terminima, a ostali termini rječnika V T su povezani s ovim prvima preko postulata od T. Iz toga je jasno da su pravila C suštinska; bez njih termini rječnika V T ne bi imali nikakvo opažajno značenje. Ta pravila moraju biti takva da povezuju rečenice jezika L0 s određenim rečenicama jezika LT, na primjer prav1jenjem izvoda u jednom ili drugom mogućem smjeru. Poseban oblik izabran za pravila C nije bitan.. Ona mogu biti formulirana kao pravila zaključivanja ili kao postulati. Budući da pretpostavljamo da je logička struktura jezika dovoljno bogata da sadrži sve potrebne veznike, možemo uzeti da su pravila C formulirana kao postulati. Neka C bude konjunkcija postulata korespondencije. Kao primjer, možemo zamisliti da je LT jezik teorijske fizike utemeljen na prostorno-vremenskom koordinatnom sistemu. Među pravilima C bit će nekoliko temeljnih, koji se tiču prostorno-vremenskih određenja. Ona mogu specificirati metodu za pronalaženje koordinata bilo koje opažajno specificirane lokacije, npr. metoda kojom se služe navigatori za određivanje položaja (prostorne koordinate: dužina, širina, i visina) i vremena. Drugim riječima, ta C-pravi1a specificiraju relaciju R koja važi između neke opažljive lokacije u i koordinata x, y, z, t, gdje su x, y, z prostorne koordinate a t je vremenska koordinata od u. Točnije govoreći, relacija R se odnosi na neko opaž1jivo prostorno-vremensko područje u, npr., neki vidljivi događaj ili stvar, skup u’ koordinatnih četvorki koji može biti specificiran intervalima oko koordinatnih vrijednosti x, y, z, t. Na temelju tih C-pravila za prostorno-vremenska određenja, data su druga C-pravila za termine jezika V T, npr. za neke jednostavne fizikalne veličine poput mase, temperature, i sličnog. Ta pravila su prostorno-vremenski općenita, tj. važe za bilo koju prostorno-vremensku lokaciju. Ona će obično povezivati samo veoma posebne vrste raspodjela vrijednosti dotičnih teorijskih veličina s nekim opažljivim događajem. Na primjer, pravilo bi se moglo odnositi na dva materijalna tijela u i v (tj. opažljiva na lokacijama u i v); ona ne smiju biti ni suviše mala ni suviše velika da ih neki promatrač vidi i uzme u svoje ruke. Pravilo može povezivati teorijski termin „masa“ s opažljivim predikatom „teži od“ na slijedeći način: „Ako je u teže od v, masa od u’ (tj. masa koordinatnog područja u’ koje odgovara u) veća je nego masa od v“. Drugo pravilo može povezivati teorijski termin ,,temperatura” s opažljivim predikatom ,,topliji od” na ovaj način: „Ako je u toplije nego v, onda je temperatura od u’ viša nego ona od v’.“ Kao što to primjeri pokazuju, C-pravila ostvaruju vezu samo između određenih rečenica veoma posebne vrste u LT i rečenica u L0. Ranije stanovište, da bi za neke termine rječnika V T moglo biti definicija u terminima rječnika VO, nazvanih ,korelativne definicije’ (Reichenbach) ili ,operacionalne definicije’ (Bridgman), bilo je odbačeno od strane većine empirista kao pretjerana simplifikacija. Na suštinsku 557

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nepotpunost interpretacije teorijskih termina ukazao sam u Foundations of Logic and Mathematics [6], a o njoj je iscrpno raspravljao i Hempel [15, § 3] i [16, § 7]. Štoviše, ne može se tražiti da postoji C-pravilo za svaki termin rječnika V T. Ako imamo C-pravila za određene termine a ti termini su povezani s drugim terminima preko postulata od T, onda ti drugi termini na taj način također dobivaju opažajno značenje. Ta činjenica pokazuje da je specifikacija, ne samo pravila C, već također i postulata T, suštinska za problem smislenosti. Definicija smislenosti mora biti ovisna o teoriji T, jer isti termin može biti smislen u odnosu na jednu teoriju a besmislen u odnosu na drugu. Da bismo imali konkretniju sliku, možemo zamisliti da su termini u V T kvantitativne fizikalne veličine, npr. funkcije od prostorno-vremenskih točaka (ili konačnih prostorno—vremenskih područja) na realne brojeve (ili n-torke realnih brojeva). Postulati T mogu se zamisliti kao da predstavljaju fundamentalne zakone fizike, a ne druge fizikalne iskaze, ma koliko oni bili dobro zasnovani. Zamislimo da su postulati T i pravila C potpuno općeniti u odnosu na prostor i vrijeme — tj. da ne sadrže upućivanja na neki poseban položaj u prostoru i vremenu. U gornjim primjerima C-pravila imaju oblik univerzalnih postulata. Općenitiji oblik bio bi oblik statističkih zakona koji uključuju pojam statističke vjerojatnosti (koji otprilike znači relativnu učesta1ost u velikom broju ponavljanja). Postulat te vrste mogao bi reći, na primjer, da, ako je neko područje u određenom stanju specificiranom pomoću teorijskih termina, onda postoji vjerojatnost od 0.8 da se pojavi određeni opažljivi događaj (što znači da se u prosjeku, taj događaj javlja u 80  slučajeva). Ili bi taj postulat, obrnuto, mogao tvrditi vjerovatnost za teorijsko svojstvo, u odnosu na opažljiv događaj. Statistička pravila korespondencije su dosada bila vrlo malo proučavana. (Vjerojatni pojam psi-funkcije u kvantnoj mehanici mogao bi se možda smatrati primjerom probabilističkih C-pravila kao što bi sugerirale neke uobičajene formulacije fizičara. Mislim, ipak, da taj pojam ustanovljuje vjerojatnu vezu unutar LT prije nego između LT i L0. Ono što fizičari često nazivaju „opažljivim veličinama“, npr. masa, položaj, brzina, energija, frekvencija valova i slično, nisu ,,opažljivi” u smislu koji je uobičajen u filozofskim raspravama o metodologiji, i zbog toga pripadaju teorijskim pojmovima u našoj terminologiji.) Radi jednostavnosti, u najvećem dijelu ovog teksta smatrat ću Cpravila postulatima univerzalnog oblika. 19.1.6. Kriterij smislenosti za teorijske termine Moj zadatak je da razjasnim pojam empirijske smislenosti teorijskih termina. Upotrebljavat ću ,,empirijski smisao” ili, skraćeno, ,,smisao” kao stručni izraz za željeno razjašnjenje. U pripremi za zadatak razjašnjenja, dozvolite mi da pokušam nešto više osvijetliti explicandum, tj. pojam empirijske smislenosti u njenom predsistematskom smislu. Neka ,M’ bude teorijski termin jezika V T; on može označavati fizikalnu veličinu M. Što znači za M da je empirijski smisleno? Grubo govoreći, to znači da je određena pretpostavka koja uključuje veličinu M relevan558

IZBOR TEKSTOVA

tna za predviđanje nekog opažljivog događaja. Određenije, mora postojati određena rečenica SM o M takva da uz njezinu pomoć možemo izvesti rečenicu S0 u LO. (Zaključivanje može biti ili deduktivno, kao što ću uzeti da jest u slijedećem raspravljanju, ili, općenitije, probabilističko.) Naravno, ne zahtijeva se da SO bude izvediva jedino iz SM. Jasno je da možemo u dedukciji upotrebljavati postulate T i pravila C. Ako SM sadrži ne samo ,M’ već i druge termine jezika V T, onda to što se SO može deducirati ne dokazuje da je ,M’ smislen, jer ta činjenica može jednostavno biti rezultat javljanja drugih termina. Zbog toga ću zahtijevati da SM sadrži ,M’ kao jedini termin iz V T. U tom se slučaju može dogoditi da je svaka pretpostavka koja uključuje jedino veličinu M po sebi suviše slaba da bi dovela do neke opažajne konzekvence i da moramo dodati drugu pretpostavku SK koja sadrži druge termine iz V T ali ne ,M’. Neka K bude skup tih drugih termina. Na primjer, SM može reći da, u određenoj prostorno-vremenskoj točci, M ima vrijednost 5, a SK može reći da, u istoj prostorno-vremenskoj točci ili u njezinoj okolini, određene druge veličine imaju specificirane vrijednosti. Ako se SO može deducirati iz četiri premise SM, SK, T i C, a ne može se deducirati jedino iz SK, T i C, onda je rečenica SM relevantna za predviđanje nekog opažljivog događaja, i prema tome ima opažajno značenje. Budući da je ,M’ jedini deskriptivni termin u SM, ,M’ sam ima opažajno značenje. Ipak tom rezultatu treba dodati jednu ogradu. Budući da smo upotrijebili drugu pretpostavku SK koja uključuje termine iz K, samo smo pokazali da je ,M’ smislen pod uvjetom da su termini u K smisleni. Iz tog razloga definicija značenja za ,M’ mora biti vezana ne samo za T i C, već također i za skup K. Navedenim postupkom je pokazano da je ,M’ smislen pod uvjetom da se ranijim ispitivanjem utvrdilo da su termini u K smisleni. Dakle, termini u V T se moraju ispitivati nekim redoslijedom. Prvi termini rječnika V T moraju biti takvi da se mogu pokazati smislenima a da se ne pretpostavi smislenost drugih deskriptivnih termina. To će biti slučaj s određenim terminima rječnika V T koji su C-pravilima izravno povezani s L0. Drugi termini u V T mogu se zatim pokazati smislenima koristeći dokazanu smislenost prvih termina, i tako dalje. Cjelokupan V T može se smatrati smislenim tek ako možemo pokazati za određeni niz njegovih termina da je svaki termin smislen u odnosu na skup termina koji mu prethode u nizu. Jasno je da definicija mora biti vezana za T, jer pitanje da li je određeni termin u LT smislen ne može nikako biti riješeno a da se ne uzmu u obzir postulati pomoću kojih je uveden. Možda bi se moglo prigovoriti da, ako je smisao ovisan o T, onda nas bilo koje opažanje nove činjenice može primorati da smatramo besmislenim neki termin koji je do sada bio smatran smislenim i obrnuto. Ipak, treba uočiti prvo da teorija T koja je ovdje pretpostavljena u ispitivanju smislenosti nekog termina, sadrži samo postulate, tj. fundamentalne zakone znanosti, a ne druge naučne tvrdnje, npr. one koje opisuju pojedinačne činjenice. Zato skup termina u LT koji su priznati kao smisleni nije izmijenjen kad god se otkriju nove činjenice. Taj skup će se općenito izmijeniti jedino kada dođe do radikalne revolucije u sistemu znanosti, osobito uvođenjem nekog novog primitivnog teorijskog termina i dodavanjem postulata za taj termin. I dalje uočite da je ovdje predloženi kriterij 559

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti takav da, iako je cjelina teorije T pretpostavljena u kriteriju, pitanje smislenosti se još uvijek postavlja za svaki termin odvojeno, a ne samo za rječnik V T kao cjelinu. Na temelju prethodnih razmatranja, sada ću dati definicije za pojam smisla deskriptivnih termina u teorijskom jeziku. Definicija D1 će definirati pomoćni pojam relativnog smisla, tj. smisla izraza ,M’ u odnosu na skup K drugih termina. Zatim će sam pojam smisla biti definiran u D2. Prema našim ranijim razmatranjima, pojam smisla mora, osim toga, biti vezan za teorijski jezik LT, opažajni jezik L0, skup postulata T, i pravila korespondencije C. Pretpostavljamo da specifikacije jezika LT i LO sadrže također specifikaciju skupova deskriptivnih termina, tj. V T i VO. D1. Termin ,M’ je smislen u odnosu na skup K termina, s obzirom na LT, L0, T i C = Df termini iz K pripadaju V T, ,M’ pripada V T ali ne pripada K, i postoje tri rečenice, SM i SK u LT a S0 u L0, takve da su ispunjeni slijedeći uvjeti: (a) (b) (c) (d) (e)

SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Deskriptivni termini u SK pripadaju K. Konjunkcija SM · SK · T · C je konzistentna (tj. nije logički neistinita). S0 je logički implicirana konjunkcijom SM · SK ·T · C. S0 nije logički implicirana konjunkcijom SK ·T · C.

Uvjet (c) je dodan samo zato da bi se osiguralo da situacija opisana u SM i SK jest moguća, tj. da nije isključena postulatima T i C-pravilima; inače bi uvjet (d) bio trivijalno ispunjen. D2. Termin ,Mn’ je smislen obzirom na LT, L0 T i C = Df postoji niz termina ,M1’,..., ,Mn’ rječnika V T, takav da je svaki termin ,Mi’ (i = 1,..., n) smislen u odnosu na skup onih termina koji mu prethode u nizu, obzirom na LT, L0, T i C. Niz termina o kojima je riječ u D2 mora očigledno biti takav da se za prvi termin ,M1’ može pokazati da je smislen bez pomoći ostalih termina iz V T. U tom slučaju ,M1’ zadovoljava D1; skup K je prazni skup; rečenica SK ne sadrži deskriptivne termine; ona je logički istinita i zato može biti izostavljena. U najjednostavnijem slučaju te vrste, ,M1’ se javlja u C-pravilu, kao ,,masa” i ,,temperatura” u našim ranijim primjerima. Pretpostavimo da prva tri termina našeg niza pripadaju opisanoj vrsti. Tada za četvrti termin rečenica SK može sadržavati bilo koji ili sva tri od tih termina. Na taj način možemo nastaviti, korak po korak, do ostalih termina, koji mogu biti sve udaljeniji od izravnog opažanja. (Nešto jači kriterij koji bi se mogao uzeti u razmatranje dobiven je slijedećom modifikacijom definicije D1. Osim rečenice SM upotrebljena je još jedna rečenica S’m, koja također sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Zatim je dodano ono što je analogno uvjetu (c) za S’m, i nadalje ono što je analogno uvjetu (d) s time da S’m zamjenjuje Sm a negacija od S0 zamjenjuje SO. Tako ovdje pretpostavka SM dovodi do neke opažljive konzekvence, kao u D1, ali druga pretpostavka S’m o M, koja je inkompatibilna sa Sm dovodi do druge opažljive konzekvence. Ipak, jednostav560

IZBOR TEKSTOVA

niji kriterij naveden u D1 izgleda dovoljan kao minimalan zahtjev za posjedovanje smisla.) U neformalnoj raspravi na početku ovog odjeljka govorio sam o dedukciji rečenice SO iz određenih premisa. Shodno tome, D1(d) zahtijeva da SO bude logički implicirana premisama. Međutim, ta jednostavna situacija važi samo ako C-postulati imaju univerzalni oblik, kao što većinom pretpostavljamo u našoj raspravi. U općenitijem slučaju kada su također statistički zakoni priznati kao C-postulati (vidi bilješku na kraju odjeljka V) i možda također kao postulati od T, tada je rezultat probabilistička veza između SM · SK s jedne strane, i S0 s druge. U tom slučaju, uvjete (d) i (e) u D1 treba zamijeniti uvjetom da se vjerojatnost za SO obzirom na SM · SK, pretpostavljajući T i C, razlikuje od vjerojatnosti za S0 jedino obzirom na SK. 19.1.7. Adekvatnost kriterija smislenosti Ovdje predloženi kriterij je zacijelo vrlo slab. Ali to je rezultat razvoja empirizma u ovim posljednjim desetljećima. Utvrđeno je da su prvotne formulacije tog kriterija prejake i preuske. Zbog toga su, korak po korak, uvedene liberalnije formulacije. Hempel je u svom članku dao jasan pregled tog razvoja. Jedna promjena bila je zamjena principa verifikacije [verificability] slabijim zahtjevom potvrdljivosti [confirmability] ili provjerljivosti [tesability], kao što je formuliran u mom članku [5]. U vrijeme tog članka još sam vjerovao da svi naučni termini mogu biti uvedeni kao dispozicijski termini na temelju opažajnih termina ili pomoću eksplicitnih definicija ili pomoću takozvanih redukcijskih rečenica, koje tvore vrstu kondicionalne definicije (vidi odjeljak X). Danas mislim, kao i većina empirista, da je veza između opažajnih termina i termina teorijske znanosti mnogo indirektnija i slabija nego što se to smatralo bilo u mojim ranijim formulacijama ili u onima operacionalizma. Zbog toga kriterij smislenosti za LT mora također biti vrlo slab. U raspravama o zahtjevu potvrdljivosti (ili, u ranijim vremenima, verifikacije) katkada se postavljalo pitanje da li je mogućnost događaja koji sačinjava potvrđujuće svjedočanstvo trebalo shvatiti kao logičku mogućnost ili kao uzročnu mogućnost (tj. kompatibilnost sa zakonima prirode ili sa zakonima dane teorije). Prema Schlickovom shvaćanju [22, str. 153], mogućnost treba shvatiti u najširem smislu, kao logičku mogućnost. Njegov je glavni argument bila neodređenost mogućnosti u empirijskom smislu. Ukazao je na to da promatrač ne zna da li su određene radnje za njega empirijski moguće ili nisu. Na primjer, on ne zna da li je u stanju podići taj stol; potpuno je siguran da ne može podići automobil; ali oba događaja su još uvijek zamisliva i moraju se zbog toga promatrati kao moguće svjedočanstvo. Schlickovo stanovište je bilo da pitanje smislenosti nikada ne smije ovisiti o kontingentima činjenicama. S druge strane, Reichenbach i ja [5, str. 423] smo podržavali stanovište da logička mogućnost nije dovoljna, već da je potrebna fizikalna (ili, općenitije uzročna) mogućnost. Pitanje da li je dana rečenica u LT potvrdljiva mora se uzeti kao 561

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti relativno u odnosu na teoriju T. U ispitivanju takvog pitanja, predloženo svjedočanstvo ili predložena provjera zacijelo se ne mogu prihvatiti ako su inkompatibilni s T. Na primjer, na temelju moderne fizike, koja uzima brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu signala, bilo koja predložena provjera ili svjedočanstvo koji. uključuju signal s većom brzinom ne bi se mogli prihvatiti kao dokaz smisla. Definicija D1 se temelji na tom shvaćanju. Za konjunkciju SM · SK · T · C se uvjetom (c) zahtijeva da bude konzistentna. Budući da je S0 logički implicirana tom konjunkcijom, SM · SK · S0 je kompatibilno s T i C i prema tome uzročno moguće. Međutim, mora se napomenuti da je uzročna mogućnost kako je ovdje shvaćena mnogo slabija od one vrste empirijske mogućnosti koju je Schlick izgleda imao na umu. U Schlickavom primjeru ni podizanje stola ni podizanje automobila nije isključeno našim kriterijem, jer ti događaji nisu inkompatibilni s T (i C); T sadrži samo fundamentalne zakone nauke, dok su oni događaji isključeni jedino našim empirijskim znanjem o tome koje je stvari promatrač u stanju podići. Sada ću postaviti pitanje adekvatnosti našeg kriterija u specifičnijoj terminologiji. Razmotrimo slučaj kada se rječnik V T sastoji od dva dijela, V1 i V2, takvih da su termini u V1 empirijski smisleni, dok su oni u V2 potpuno lišeni bilo kakvog empirijskog značenja. Da bismo te pretpostavke o V1 i V2 učinili specifičnijima, pretpostavljamo slijedeće: (1)

Ako su S1 i S2 bilo koje rečenice u L takve da svi deskriptivni termini od S1 pripadaju V1 ili opažajnom rječniku V0 a oni od S2 pripadaju V2, onda nijedna od dviju rečenica logički ne implicira drugu, osim ako antecedens nije logički neistinit ili konsekvens logički istinit.

Sada bi predloženi kriterij smislenosti termina u V T trebalo smatrati preuskim ako bi isključivao neki termin rječnika V1, a kao preširok ako bi dopuštao neki termin rječnika V2. On bi bio adekvatan samo ako ne bi bio ni preuzak ni preširok. Na primjer, možemo zamisliti da V1 sadrži termine fizike, a da V2 sadrži besmislene termine spekulativne metafizike tako da važi pretpostavka (1). Razmotrimo prvo sistem postulata T’ koji se sastoji od dva dijela, T’1 i T’2, T’1 koji sadrži samo termine rječnika V1 i T’2 samo termine rječnika V2 · T’1 se može, na primjer, sastojati od fundamentalnih zakona fizike, a T’2 od metafizičkih principa. Kriterij smislenosti koji je adekvatan u ovom posebnom slučaju može se lako dati. Postulat sistema T nazivamo izoliranim postulatom ako njegovo ispuštanje iz T ne umanjuje skup rečenica u L0 koje se mogu deducirati iz T pomoću C-pravila. Zatim uzimamo termin u V T kao smislen ako se javlja u C-pravilu ili u ne-izoliranom postulatu od T. U slučaju gornjeg sistema T’1, prema (1), svi postulati od T’2 i samo oni, su izolirani; prema tome, svi termini rječnika V1 i samo oni ispunjavaju upravo spomenut kriterij smislenosti. Taj kriterij, međutim, nije općenito adekvatan. Na primjer, on ne bi važio za teoriju T” logički ekvivalentnu T’ ali takvu da nijedan postulat od T” nije izoliran. Oni koji sumnjaju u mogućnost kriterija smislenosti za LT vjerojatno imaju na umu takvu situaciju. (Hempel raspravlja o sličnom 562

IZBOR TEKSTOVA

primjeru.) Oni vjeruju da nije moguće dati kriterij za sisteme postulata poput T”. Ipak, mislim da je kriterij za termine koji je predložen u odjeljku VI adekvatan za takve slučajeve. Razmotrimo za sistem postulata T” niz termina koji se tražio u D2. Taj niz mora nužno početi fizikalnim terminima rječnika V1, jer, prema našoj pretpostavci (1), nema C-pravila za bilo koji od metafizičkih termina rječnika V2. Zatim se niz može nastaviti daljnjim fizikalnim terminima, koji su povezani s ne direktno pomoću C-pravila, već indirektno pomoću drugih fizikalnih termina. Sada ćemo vidjeti da niz ne može doći do bilo kojeg termina rječnika V2 prema tome, naš kriterij nije preširok za sisteme kao T”. To ćemo pokazati indirektnim dokazom. Pretpostavljamo da niz dolazi do termina rječnika V2 neka ,M’ bude prvi termin od V2 u nizu; zbog toga prethodni termini pripadaju rječniku V1, i prema tome su smisleni, ,M’ je smislen relativno prema skupu K prethodnih termina, obzirom na LT, L0, T” i C, u smislu definicije D1. Intuitivno govoreći, ,M’ mora tada biti smislen, u suprotnosti s našom pretpostavkom o V2. Naš je zadatak da formalno izvedemo proturječnost s pretpostavkom (1). Prema D1(d): (2) SM · SK · T” · C S0 je logički istinito. Sada je T” logički ekvivalentan s T’ i time s T’1 · T’2. Dakle, jednostavnom transformacijom iz (2) dobivamo: (3) SM · T’2 U je logički istinito, gdje U predstavlja SK · T´1 · C S0 . Odatle: (4) SM · T’2 logički implicira U. Svi deskriptivni termini u SM · T’2 pripadaju V2, a oni u U pripadaju V1 ili V0 . Tako je (4) u proturječnosti s (1), jer (5) SM · T’2 nije logički istinito (na osnovu D1(c)). (6) U nije logički istinito (na osnovu D1(e)). Ovo pokazuje da niz ne može doći do termina rječnika V2. Pokazali smo da naš kriterij nije preširok ako je dati skup postulata T” logički ekvivalentan skupu T’ koji se sastoji od dva dijela, jedan od kojih sadrži samo smislene termine rječnika V1 a drugi samo besmislene termine rječnika V2. Situacija bi bila drugačija za teoriju T koja ne bi ispunila taj uvjet. U tom slučaju, T mora uključivati postulat A tako da A sadrži termine i iz V1 i V2, ali A nije logički ekvivalentan konjunkciji A1 · A2 u kojoj A1 sadrži samo termine iz V1, a A2 samo termine iz V2. Ali takav bi postulat A izrazio stvarnu vezu između termina koji se javljaju u V2 i onih u V1. Prema tome, ti termini iz V2 ne bi bili potpuno lišeni empirijskog smisla, protivno našoj pretpostavci. To da naš kriterij smislenosti nije preširok ovisi suštinski o slijedećoj odlici naših definicija. U D2 upućujemo na niz termina i zahtijevamo, u stvari, za smisle563

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nost termina ,M’ u nizu da je ,M’ smislen (u smislu D1) u odnosu na skup K termina koji prethode ,M’ u nizu i za koje je, prema tome, već bilo ustanovljeno da su smisleni. Možemo lako vidjeti da bi kriterij postao preširok ako bismo morali mijenjati D2 tako da odustanemo od upravo spomenutog zahtjeva. Mnogo određenije, možemo pokazati slijedeće. Besmislen termin ,M2’ rječnika V2 može, prema D1, biti smislen u odnosu na skup K koji sadrži, pored termina rječnika V1, i neki besmisleni termin rječnika V2 različit od ,M2’, recimo ,M’2’. Pokazat ćemo to prvo neformalno. Presudno je to da sada, za razliku od naše definicije D2, možemo imati kao dodatnu pretpostavku SK rečenicu koja povezuje besmisleni termin ,M’2’ sa smislenim (fizikalnim) terminom rječnika V1, recimo ,M1’. Može postojati (metafizički) postulat A2 od T koji povezuje M2 s M’2. Pomoću tog postulata, možemo izvesti iz pretpostavke SM jedino o M2 rečenicu a M’2 iz toga s gore spomenutom rečenicom SK možemo izvesti fizikalnu rečenicu o M1, a iz toga s odgovarajućim C-pravilom neku opažajnu rečenicu. Formalno izvođenje je slijedećeg oblika. Uzimamo kao postulat od T: (A2) Za svaku prostorno-vremensku točku, vrijednost od M’2 je veća za jedan od one od M2. Uzimamo kao primjer C-pravila: (C1) M1 (a’) = 5 S0, gdje je a’ skup koordinata koje odgovaraju lokaciji o kojoj je riječ u SO. Konačno, uzimamo SK i SM na slijedeći način: (SK) M1 (a’) = M’2 (a’), (SM) M2 (a’) = 4 Sada iz SM s A2 možemo izvesti: ( i ) M’2 (a’) = 5, iz toga s SK : ( ii ) M1 a’ = 5, i iz toga s C1: ( iii ) S0 Tako je uvjet (d) u D1 ispunjen. Prema tome, ,M2’ je smislen u odnosu na skup K termina ,M1’ i ,M’2’. Upravo smo vidjeli da, u definiciji smislenosti ,M’ u odnosu na K, ne smijemo dopustiti besmisleni termin u K i time u dodatnoj pretpostavci SK, jer bi se inače mogla izvesti neka opažajna rečenica, koja bi dovela do privida smislenosti. To je, doduše, isključeno pomoću D2. Međutim, D1 dopušta druge premise za izvođenje koje sadrže besmislene termine, naime, postulate od T. Nisu samo postulati koji sadrže smislene termine iz V1 i dotični termin ,M’ dopušteni već također i postulati koji sadrže bilo koje termine iz V2. Ne bi li to moglo dovesti do privida smislenosti za neki stvarno besmislen termin ,M’ kao što bi dovela upotreba besmislenih termina u SK? U gornjem primjeru SK je povezao besmisleni termin 564

IZBOR TEKSTOVA

,M’2’ sa smislenim terminom ,M1’ i ta činjenica je dovela do nepoželjnog rezultata. Upotrijebiti T dovelo bi do istog rezultata kada bi postulat od T uspostavio vezu između tih termina. Na primjer, postulat bi mogao omogućiti rečenicu ,,M1 (a’) = M’2 (a’)” koja je bila upotrebljena kao SK u ranijem primjeru. Tako bi se ista opažajna rečenica SO mogla izvesti iz SM čak i bez upotrebe neke druge pretpostavke SK. Alternativno, postulat bi mogao tvrditi vezu između ,M’2’ i ,M1’ u kondicionalnom obliku, koji bi, iako slabiji, također omogućio izvođenje neke opažajne rečenice. Da li tada činjenica što D1 dopušta upotrebu svih postulata T čini tu definiciju neadekvatnom? Ne, jer je javljanje postulata koji proizvodi stvarnu vezu između nekog termina iz V1 i nekog iz V2 isključeno našom pretpostavkom da su termini iz V1 smisleni, a da su oni iz V2 besmisleni. Pomoću takvog postulata, termin iz V2 (u našem primjeru to je ,M’2’) dobio bi izvjestan stupanj empirijskog smisla, kao što smo opazili ranije u ovom odjeljku u vezi s postulatom A. Suštinska razlika između dva slučaja je slijedeća. Ako rečenica koja povezuje smisleni termin s nekim drugim terminom na nerazdvojiv način (npr. nekom jednadžbom, implikacijom, disjunkcijom ili slično, za razliku od konjunkcije, koja se može rastaviti na svoje komponente) predstavlja postulat ili je dokaziva na temelju postulata, onda se za nju tvrdi da važi fizikalnom nužnošću; prema tome, ona donosi neki empirijski smisao drugom terminu. S druge strane, ako ta ista rečenica nije dokaziva već je samo upotrebljena kao dodatna pretpostavka SK u D1, tada ona nema tu posljedicu; ona čak ne mora biti ni istinita. Prethodna razmatranja su pokazala da naš kriterij smislenosti, formuliran u D1 i D2, nije previše liberalan. On ne dopušta neki termin potpuno lišen empirijskog smisla. Sada ćemo razmotriti pitanje da li bi kriterij mogao biti preuzak. Pretpostavimo da termin ,M’ ima neki empirijski smisao. Tada će biti moguće izvesti neku opažajnu rečenicu iz odgovarajuće pretpostavke S koja uključuje ,M’ i druge termine. Može li se tada još uvijek dogoditi da naš kriterij isključi ,M’? Definicije D1 i D2, dok dopuštaju uključivanje svih postulata T i C među premise za izvođenje opažajnih rečenica, dopuštaju, osim toga, samo dvije rečenice SK i SM, za koje su navedena posebna ograničenja, osobito slijedeća: (1) SK može sadržati samo termine iz V T koji su različiti od ,M’ i moraju biti smisleni; zbog toga slijedeći termini nisu dopušteni u SK: 1. termini iz V2, 2. termini iz V0, 3. termin ,M’. 4. SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Sada ćemo ispitati da li su ta ograničenja uža nego što je potrebno i mogu li time dovesti do isključivanja nekog smislenog termina ,M’. 1a. Ranije smo ustanovili da je nužno isključiti termine rječnika V2 iz SK, jer bi inače kriterij postao preširok.

565

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 1b. Da li je nužno isključiti opažajne termine V0 iz premisa? Ne bi li moglo biti da, za izvođenje neke opažajne konkluzije S0 iz Sm, trebamo, osim T, C i pretpostavke SK u teorijskoj terminologiji, još i neku pretpostavku u opažajnoj terminologiji, recimo S’O? To bi lako mogao biti slučaj. Ali tada se kondicionalna rečenica S’O SO može izvesti iz premisa specificiranih u D1, a to je rečenica u L0. Tako bi ,M’ zadovoljilo D1, s tim da kondicionalna rečenica preuzima mjesto od S0. 1 c i 2. Uvjet (a) u D1 zahtijeva da SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. Moglo bi se postaviti pitanje nije li taj zahtjev prejak. Ne bi li moglo doći do slijedeće situacije? ,M’ i termini iz K su smisleni, a S0 se zaista može izvesti pomoću T i C iz neke pretpostavke S koja ne sadrži druge deskriptivne termine osim ,M’ i termine iz K, ali S se ne može rastaviti na dvije rečenice SM i SK takve da SM sadrži samo ,M’ a da SK ne sadrži ,M’. Pretpostavimo da rečenica S upućuje na prostorno-vremenske točke određenog prostorno-vremenskog područja a’. Tada možemo formirati rečenice SM i SK koje ispunjavaju zahtjeve iz D1 na slijedeći način. Budući da se pretpostavlja da je S kompatibilno s T i C, mora postojati neka moguća raspodjela vrijednosti od M za prostornovremenske točke područja a’, koja je kompatibilna s T, C i S. Neka ,F’ bude logička konstanta, koja označava matematičku funkciju koja predstavlja takvu raspodjelu vrijednosti. Tada uzimamo slijedeću rečenicu kao SM: ,,Za svaku prostorno-vremensku točku u a’, vrijednost od M je jednaka onoj od F.” Ta rečenica SM je kompatibilna s T · C · S. Zatim uzimamo kao SK rečenicu formiranu iz S zamjenjivanjem deskriptivnog terminima ,M’ logičkom konstantom ,F’. Tada SM sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin a SK sadrži samo termine iz K. Osim toga, S je logički implicirana od SM, a SK · S0 je logički implicirano od S · T · C, prema našoj pretpostavci, a zbog toga također i od SM · SK · T · C. Prema tome, ,M’ zadovoljava definiciju D1. Tako nismo pronašli točku u kojoj je naš kriterij preuzak. 19.1.8. Kriterij smislenosti za teorijske rečenice Slijedeća dva problema usko su povezana jedan s drugim: prvo, problem kriterija smislenosti za deskriptivne konstante, i drugo, problem logičkih formi koje rečenicama treba dopustiti. Za teorijski jezik, povezanost tih problema je veća nego za opažajni jezik. U ovom drugom, možemo odlučiti da imamo primitivne predikate kao „plav“, „hladan“, „topliji nego“, i slične, dok smo još uvijek neodlučni u pogledu formi rečenica, osobito općih rečenica, i strukture logike koju treba ugraditi u jezik. S druge strane, ako želimo imati termine kao „temperatura“, „elektromagnetsko polje“, itd. kao primitivne termine u LT, onda su nam potrebni i prihvaćeni postulati za njih, i prema tome moramo dopustiti izraze s realnim brojevima, opće rečenice s varijablama realnih brojeva, itd.

566

IZBOR TEKSTOVA

Čini mi se da je najbolji slijedeći pristup problemu kriterija smislenosti za rečenice. Najprije tražimo rješenja za dva gore spomenuta problema, a zatim uzimamo najliberalniji kriterij smislenosti za rečenice koji je kompatibilan s tim rješenjima. To će reći, mi tada prihvaćamo kao smislenu rečenicu bilo koji izraz koji ima bilo koju od dopuštenih logičkih formi i sadrži samo one deskriptivne konstante koje su smislene. (Upotrijebio sam sličan pristup za L0 u [5] .) Predlažem da se taj postupak primijeni sada na LT. Kriterij smislenosti za deskriptivne termine dat je u odjeljku VI. Neka od pitanja koja se tiču logičkih formi rečenica raspravljana su u odjeljku IV, osobito pitanje o vrstama varijabli koje treba dopustiti u univerzalne i egzistencijalne kvantifikatore. Odlučili smo da dopustimo barem one vrste varijabli i oblike rečenica koji su suštinski za klasičnu matematiku. Ne specificirajući ovdje pojedinosti pravila, sada ćemo pretpostaviti da su logičke forme rečenica odabrane na temelju razmatranja u odjeljku IV i da su pravila formiranja za LT iznesena u skladu s tim izborom. Zatim, primjenjujući gore predloženi postupak, definiramo kako slijedi: D3. Izraz A iz LT je smislena rečenica iz LT = df (a) A zadovoljava pravila formiranja od LT, (b) svaka deskriptivna konstanta u A je smisleni termin (u smislu D2). Postupak upotrebljavan u toj definiciji mogao bi možda izgledati očiglednim. Međutim, bliže ispitivanje pokazuje da to nije slučaj. U stvari, ovaj oblik definicije (neovisno od pitanja njezinog sadržaja, tj. izbora posebnih pravila formiranja i posebnih kriterija smislenosti za termine) nije u skladu s određenim vrlo uskim kriterijima smislenosti koji su katkada predlagani. Na primjer, mogućnost verifikacije kao uvjet za smislenost neke rečenice katkada se shvaćala u strogom smislu stvarne mogućnosti provođenja postupka koji bi doveo ili do verifikacije ili do opovrgavanja te rečenice. Prema tom kriteriju, u suprotnosti s D3, smislenost rečenice ne ovisi samo o njenoj logičkoj formi i prirodi deskriptivnih konstanti koje se u njoj javljaju, već također o lokaciji u prostoru i vremenu o kojoj je riječ i o razvoju tehnike. Na primjer, primjenjujući taj uski kriterij neki empirist bi smatrao smislenom rečenicu koja pripisuje neko opažljivo svojstvo P tijelu u njegovom laboratoriju, dok bi odbacio kao besmislenu drugu rečenicu koja pripisuje isto svojstvo tijelu koje nije dostupno njemu ili nije dostupno nijednom ljudskom biću, npr. zbog tehničkih poteškoća ili udaljenosti u prostoru i vremenu. Međutim, čak i u vrijeme Bečkog Kruga, nismo interpretirali princip verifikacije u tom uskom smislu. Naglašavali smo da je princip zahtijevao ne stvarnu mogućnost ustanovljavanja istinitosti ili neistinitosti, već samo mogućnost u principu. Ovom kvalifikacijom namjeravali smo dopustiti slučajeve u kojima je ustanovljavanje onemogućeno samo zbog tehničkih ograničenja ili zbog udaljenosti u prostoru ili vremenu. Prihvatili smo, na primjer, rečenicu o planini na drugoj strani Mjeseca kao smislenu. Naveli smo opće pravilo da, ako se opis nekog događaja u našoj blizini smatra smislenim, onda se neki analogan opis događaja u 567

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti prethistorijskim vremenima, ili događaja na zemlji prije postojanja ljudskih bića, ili prije postojanja bilo kakvih organizama, ili u budućnosti kada ljudska bića više neće postojati, mora isto tako prihvatiti kao smislen. Na temelju ovog shvaćanja, prostorno-vremenska lokacija koja se spominje u rečenici smatrana je irelevantnom za pitanje smislenosti; to je u skladu s D3. Ako se prihvati D3 i ako su u skladu s našim ranijim razmatranjima u odjeljku IV, sve konstante, varijable i forme rečenica klasične matematike dopuštene u LT, onda je skup smislenih rečenica od LT vrlo obuhvatan. Moramo uvidjeti da on uključuje određene rečenice za koje nikakvo opažajno svjedočanstvo ne može nikada biti relevantno, na primjer rečenica: „Vrijednost veličine M u određenoj prostorno-vremenskoj točki je racionalan broj“, gdje je ,M’ smisleno. Ali svaki fizičar bi odbacio jezik fizike koji bi bio toliko ograničen da bi takve i slične rečenice bile isključene. On bi njihovo uključivanje smatrao zanemarivom cijenom koju treba platiti za veliku prednost upotrebe klasične matematike u cijelosti. Čini mi se da se ne mogu postaviti ozbiljne primjedbe protiv ovih rečenica, jer je u svakom slučaju moguće dati neku opažajnu interpretaciju samo za mali dio rečenica iz LT. Ne bismo smjeli zahtijevati više nego da za takvu veličinu postoje određene rečenice koje imaju neki utjecaj na predviđanje opažljivih događaja i da tako sama veličina ima neki stupanj opažajnog smisla. Želim naglasiti da svrha predloženog kriterija za smislenost rečenica nije u osiguravanju plodnosti T. Ako svi termini iz V T zadovoljavaju D2 a postulati T su u skladu s pravilima formiranja, onda se ti postulati zaista smatraju smislenima. Ali to se ni u kom slučaju ne smije shvatiti kao da implicira da T mora tada biti naučno zadovoljavajuća teorija. T može još uvijek sadržavati postulate koji su od vrlo malo koristi s naučnog stanovišta. Ali pitanje naučne plodnosti rečenica i teorije mora se jasno razlikovati od pitanja empirijske smislenosti. Nema oštre granične linije između plodnih i beskorisnih hipoteza ili teorija: to je više stvar stupnja. Izgleda čak neizvjesno da li je moguće na potpuno općenit način, formulirati definiciju kvantitativnog stupnja plodnosti naučne teorije. Treba napomenuti da se kriterij smislenosti za LT, ne može jednostavno ugraditi u pravila formiranja. Ta pravila utvrđuju samo forme rečenica a ne izbor primitivnih deskriptivnih termina. Smisao tih termina ovisi a drugim pravilima od LT, naime, o spisku postulata T i C-postulata i a pravilima logičke dedukcije, kao što pokazuje letimičan pogled na bitni uvjet (d) u D1. (Pravila dedukcije mogu biti data ili u sintaktičkoj formi, kao pravila izvođenja u nekom računu, ili u semantičkoj formi, pomoću logičke implikacije. U D1 sam upotrijebio ovu drugu formu jer je mnogo obuhvatnija; ona pretpostavlja pravila koja specificiraju modele i dosege koja nisu dati u ovom članku.) 19.1.9. Dispozicijski pojmovi Među deskriptivnim terminima koji ne pripadaju opažajnom jeziku L0 postoje dvije vrste, koje bih sada, za razliku od svog ranijeg shvaćanja, želio promatrati 568

IZBOR TEKSTOVA

kao bitno različite. Jedna vrsta su teorijski termini, koje smo potanko raspravili u ovom članku. Drugu vrstu ću nazvati (čistim) dispozicijskim terminima. Po mom mišljenju, oni zauzimaju srednji položaj između opažajnih termina iz L0 i teorijskih termina; čvršće su povezani s onim prvima nego s ovim drugima. Naziv opažajni jezik može se shvatiti u užem ili u širem smislu; opažajni jezik u širem smislu uključuje dispozicijske termine. U ovom članku uzimam opažajni jezik L0 u užem smislu. Svi primitivni predikati u tom jeziku označuju izravno opažljiva svojstva ili odnose opažljivih stvari ili događaja; a ne primitivni termin je dopušten u L0 samo ako se može definirati na temelju primitivnih termina pomoću eksplicitne definicije u ekstenzionalnoj formi, tj. ne uključujući ni logičke ni uzročne modalnosti. Prošireni opažajni jezik L’0 je izgrađen iz prvotnog opažajnog jezika L0 dodavanjem novih termina na način koji će se sada opisati. Pretpostavimo da postoji opća pravilnost u ponašanju date stvari da, kad god uvjet S važi za tu stvar ili za njezinu okolinu, na stvari se javlja događaj R. U tom slučaju reći ćemo da ta stvar ima dispoziciju da na S reagira s R, ili ukratko, da ima svojstvo DSR. Na primjer, elastičnost je dispozicija ove vrste; neku stvar nazivamo elastičnom ako pokazuje slijedeću pravilnost: uvijek kad je lagano deformirana i zatim puštena (S), ona ponovo poprima svoj prvotni oblik (R). Ili, neka životinja može imati dispoziciju da reagira na svjetlost u nekoj inače tamnoj okolini (S), tako da se približava svjetlosti (R). Prema tome, S je katkada podražaj, a R je reakcija karakteristična za dotičnu dispoziciju (ako si dozvolimo da upotrebljavamo termine ,podražaj’ i ,reakcija’ ne samo u njihovom doslovnom smislu primijenjenom na određene procese u organizmima kao u zadnjem primjeru, već u širem smislu i na procese u anorganskim tijelima). Kada su oba, S i R specificirani, tada je smisao dispozicijskog pojma DSR time u potpunosti označen. Ako oba S i R mogu biti opisana u L’0, onda dopuštamo uvođenje dispozicijskog termina ,DSR’ kao novog predikata u L’0. Uvođenje prvih dispozicijskih termina u L’0 mora biti takvo da se u svakom slučaju i S i R mogu izraziti u L0. Ali jednom kada su neki dispozicijski termini uvedeni na taj način, tada se daljnji dispozicijski termini mogu uvoditi na taj način da se S i R opišu upotrebljavajući ne samo termine iz L0 već također i ranije uvedene dispozicijske termine iz L’0. (Ovdje nećemo raspravljati o mogućim oblicima za pravilo kojim se dispozicijski termin uvodi na temelju danih S i R. To uključuje neke tehničke pojedinosti koje nisu nužne za našu sadašnju raspravu. Samo ću spomenuti dva različita oblika takvih pravila koja su bila predložena. Prvi se sastoji od takozvanih redukcijskih rečenica koje sam predložio u [5]. Oni predstavljaju neku vrstu kondicionalne definicije koja upotrebljava samo istinosno-funkcionalne veznike, ali nikakve modalnosti. Druga metoda upotrebljava eksplicitnu definiciju posebnog oblika, koja uključuje logičke i uzročne modalnosti; točan oblik definicija te vrste zasada još nije dovoljno razjašnjen, o njemu se još uvijek raspravlja.) Katkada se koriste višestruke dispozicije: DS1 R1, S2 R2, …,Sn Rn je dispozicija da se reagira na S1 s Rn. (U [5] sam predložio uvođenje pojma te vrste pomoći nekoliko parova redukcijskih rečenica.) Međutim, izgleda da treba preferirati dopuštanje 569

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti samo jednostavnih dispozicija. Nešto slično višestrukoj dispoziciji može se još uvijek izraziti konjunkcijom jednostavnih dispozicija. Bridgman je naglasio da se, strogo govoreći, za jedan pojam ne može dati više od jednog postupka provjeravanja. Ako specificiramo, recimo za ‘’električni naboj’’, tri postupka provjeravanja, onda smo time dali operacionalne definicije za tri različita pojma; oni se moraju označiti s tri različita termina koji nisu logički ekvivalentni. Dok je riječ o dispozicijskim pojmovima, za razliku od teorijskih termina, složio bih se s Bridgmanom u tom pogledu. Razmotrimo sada jednu značajnu posebnu vrstu dispozicije. Neka L’’O bude taj podjezik od L’O, u kojem je uvođenje dispozicijskog termina ,DSR’ dopušteno samo ako su S i R takvi da je promatrač u stanju proizvesti uvjet S po želji (barem u pogodnim slučajevima) i da je u stanju otkriti odgovarajućim eksperimentima da li se događaj R javlja ili ne. U tom slučaju pomoću specificiranja S i R, dat je postupak provjeravanja za dispoziciju DSR. Taj postupak sastoji se u proizvođenju uvjeta provjeravanja S a potom utvrđivanju da li se pozitivan rezultat provjeravanja R javlja ili ne. Ako promatrač za određenu stvar ustanovi dovoljan broj pozitivnih slučajeva, u kojima s S praćeno od R, i nijedan negativan slučaj , tj. S praćeno od ne-R, on smije induktivno zaključiti da ta opća pravilnost važi i, prema tome, da predmet posjeduje dispoziciju DSR. Nazovimo dispoziciju te vrste ‘’provjerljivom dispozicijom’’. Skup provjerljivih svojstava uključuje opažljiva svojstva i provjerljive dispozicije. Svi predikati u L’’O označuju provjerljiva svojstva. Manipulacije kojima eksperimentator proizvodi uvjet provjeravanja S katkada se nazivaju operacijama provjeravanja. Uvođenje DSR specificiranjem operacija provjeravanja i karakterističnog rezultata R katkada se zbog toga naziva operacionalnom definicijom. U stvarnosti nema oštre linije između opažljivih svojstava i provjerljivih dispozicija. Opažljivo svojstvo se može smatrati jednostavnim posebnim slučajem provjerljive dispozicije; na primjer, operacija za utvrđivanje da li je predmet plav ili pištav ili hladan, sastoji se jednostavno u gledanju ili slušanju ili dodirivanju stvari. Ipak, u rekonstrukciji jezika čini se prikladnim uzeti neka svojstva za koja je postupak provjeravanja krajnje jednostavan (kao u tri upravo spomenuta primjera) kao direktno opažljiva i koristiti ih kao primitivne termine u L0. Često je bilo zastupano stanovište, osobito od strane empirista, da se samo termini upravo opisane vrste, smiju smatrati empirijski smislenima. Tako je provjerljivost bila uzeta kao kriterij smislenosti. Princip operacionalizma kaže da je neki termin empirijski smislen samo ako se za njega može dati neka operacionalna definicija. Zahtjevi provjerljivosti i operacionalizma kako su ih različiti autori prikazivali, usko su povezani jedan s drugim i razlikuju se jedino u manjim pojedinostima i u naglasku. (U mojem gornjem pojednostavljujućem prikazu oni čak izgledaju identični.) Princip operacionalizma, koji je prvi u fizici predložio Bridgman i koji je zatim bio primijenjen i u drugim poljima znanosti, uključujući psihologiju, imao je u cijelosti koristan učinak na postupke formiranja pojmova koje upotrebljavaju znanstvenici. Princip je doprinio razjašnjenju mnogih pojmo-

570

IZBOR TEKSTOVA

va i pomogao je da se eliminiraju nejasni ili čak neznanstveni pojmovi. S druge strane, moramo danas uvidjeti da je princip preuzak. Lako se može vidjeti da zahtjevi provjerljivosti i operaciorializma isključuju neke empirijski smislene termine. Pretpostavimo da su ,S’ i ,R’ oba provjerljivi i, prema tome, prihvaćeni kao smisleni od strane nekog znanstvenika koji uzima provjerljivost kao kriterij smislenosti. Budući da je sada smisao termina ,DSR’ dan specificiranjem S i R, on ne može imati nikakav dobar razlog da odbaci taj termin kao besmislen, čak i ako se uvjet S ne može proizvesti po želji. U tom slučaju, DSR nije provjerljiv; ali S se može još uvijek javiti spontano i tada, otkrivanjem R ili neR, promatrač može ustanoviti da li DSR važi ili ne. Prema tome, čini se da je bolje ne nametati ograničenja kao u L”0, već dozvoliti opći postupak kao u L’0: počinjemo s opažljivim svojstvima i dozvoljavamo uvođenje bilo koje dispozicije DSR, pod uvjetom da su S i R već izražavajući u našem jeziku L’0. (U [5] sam dao primjer smislenog ali ne i provjerljivog termina (str. 462) upravo opisane vrste. Tamo (§ 27) sam izrazio svoju veću sklonost za općenitiji postupak (kao u L’0) u usporedbi s onim koji je ograničen zahtjevom provjerljivosti (kao u L”0). Kasnije je razmatranjem teorijskih pojmova (vidi slijedeći odjeljak ovog članka) postalo jasnije da je potrebna daleko šira liberalizacija operacionalizma; to je naglasio Feigl u [7] i [10] i Hempel u [16] i [17]. 19.1.10. Razlika između teorijskih termina i čistih dispozicijskih termina Danas mislim da je za većinu termina u teorijskom dijelu znanosti, a osobito u fizici, primjerenije i također više u skladu sa stvarnom upotrebom od strane znanstvenika da ih se rekonstruira kao teorijske termine u LT prije nego kao dispozicijske termine u L’0. Izbor oblika rekonstrukcije do neke mjere ovisi o interpretaciji koju tom i tom terminu že1imo dati, a ta interpretacija nije jednoznačno određena prihvaćenim formulacijama u znanosti. Isti termin, recimo ,,temperatura”, može se interpretirati, kao što ga ja interpretiram, na takav način da ne može biti prikazan u L’0 već samo u LT; a, s druge strane, on se također može interpretirati, na primjer, od strane nekog operacionalista, na takav način da ispunjava zahtjev operacionalizma. Sada ću objasniti razloge za moje sadašnje stanovište, koje se razlikuje od onog iznesenog u [5] . Dispozicijski termin kao ,DSR’ uveden općom metodom koja je opisana u posljednjem odjeljku (za L’0) može se nazvati ,,čistim dispozicijskim terminom” da bi se naglasilo da on ima slijedeća karakteristična obilježja pa kojima se razlikuje od termina u LT: 1. Do termina se može doprijeti od predikata za opažljiva svojstva u jednom koraku ili u više koraka opisanog postupka. 2. Specificirani odnos između S i R sačinjava cjelokupni smisao termina. 3. Pravilnost koja uključuje S i R, na kojoj je zasnovan termin, zamišljena je kao univerzalna, tj. da važi bez iznimke. 571

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Prva karakteristika razlikuje čisti dispozicijski termin kao ,DSR’ od ostalih dispozicijskih termina koji su analogni ,DSR’ ali su uvjet S i karakteristični rezultat R formulirani u LT a ne u L0 ili L’0: (Moglo bi ih se nazvati „teorijskim dispozicijskim terminima”; o njima nećemo dalje raspravljati.) Druga karakteristika razlikuje ,DSK’ od bilo kojeg teorijskog termina jer ovaj drugi nije nikada potpuno interpretiran. U [5] sam priznao tu ,,otvorenu” narav naučnih termina, tj. nepotpunost njihove interpretacije. U to vrijeme pokušao sam uvažiti tu otvorenost tako što sam dopustio dodavanje daljnjih dispozicijskih pravila (u obliku redukcijskih rečenica; vidi moje napomene u odjeljku IX gore o višestrukim dispozicijama). Sada mislim da je otvorenost adekvatnije prikazana u LT; kad god su dana dodatna C-pravila ili dodatni postulati, interpretacija termina može biti pojačavana a da se nikada ne dovede do kraja. Treća karakteristika dovodi do slijedeće važne konzekvence: ( i ) Ako stvar b ima dispoziciju DSR i uvjet S je ispunjen za b, onda logički slijedi da rezultat R važi za b. Dakle: ( ii ) Ako S važi za b, ali R ne važi, onda b ne može imati dispoziciju DSR. Tako iz premise u L’0 koja ne uključuje DSR, izvediva je barem negativna rečenica o DSR. Za teorijski termin, recimo ,M’ situacija je drugačija. Neka SM bude rečenica koja sadrži ,M’ kao jedini deskriptivni termin. U situaciji opisanoj u D1 u odjeljku VI S0 je izvediva iz SM i SK (pomoću T i C, za koje se može smatrati da pripadaju pravilima jezika LT) i prema tome je ne-SM izvediv iz ne-S0 i SK. Budući da SK nije prevodljiv u L0 ili L’0, situacija je ovdje različita od one u ( ii ). Istina je da, za termin ,M’ koji se javlja u C-pravilima, postoje rečenice SM i SO takve da se S0 može izvesti jedino iz SM bez potrebe za drugom premisom SK; a odatle je ne- SM, izvedivo iz ne-S0, tako da je situacija slična onoj u ( ii ). Međutim, to važi samo za rečenice vrlo posebne vrste. Većina rečenica samo o M, čak i ako je ,M’ termin koji se javlja u C-pravilu, takve su da nijedno C-pravilo nije direktno primjenljiv, i prema tome je izvođenje neke opažajne rečenice mnogo indirektnije i zahtijeva dodatne premise u LT, kao SK. Razmotrimo, na primjer, termin ,,masa”, koji je jedan od fizikalnih termina najuže povezanih s opažajnim terminima. Mogu postojati C-pravila za ,,masu” (vidi primjer u odjeljku V). Ali nijedno C-pravilo nije direktno primjenljivo na rečenicu SM koja pripisuje određenu vrijednost mase danom tijelu, ako je vrijednost ili tako mala da tijelo nije direktno opažljivo ili tako velika da promatrač ne može baratati tim tijelom. (U odjeljku V sam spomenuo mogućnost probabilističkih C-pravila. Ako sva C-pravila imaju tu formu, onda se nijedna teorijska rečenica ne može deducirati iz rečenica u L0 ili L’0. Tako u jeziku te vrste razlika između čistih dispozicijskih termina i teorijskih termina postaje još upadljivija. Vidjeli smo da su čisti dispozicijski termini i teorijski termini potpuno različiti po njihovim logičkim i metodološkim karakteristikama. Kojoj od ove dvije vrste pripadaju naučni termini? Za termine teorijske fizike oba su shvaćanja zastupljena među vodećim fizičarima. Bridgman ih interpretira na takav način da ispunja572

IZBOR TEKSTOVA

vaju zahtjev operacionalizma i tako su u biti dispozicije. S druge strane, Henry Margenau naglašava važnost metode uvođenja tih termina pomoću postulata i povezivanja samo određenih iskaza koji ih uključuju s iskazima a opažljivim entitetima; u tom shvaćanju oni su teorijski termini. Čini mi se da se interpretacija naučnih termina kao čistih, dispozicija ne može lako pomiriti s određenim uobičajenim načinima njihove upotrebe. Prema (ii), negativni rezultat provjere za dispoziciju mora se uzeti kao konkluzivan dokaz da dispozicija nije prisutna. Ali znanstvenik će, kada se suoči s negativnim rezultatom provjere određenog pojma, često još uvijek tvrditi da on važi, ukoliko ima dovoljno pozitivnog svjedočanstva da prevagne nad jednim negativnim rezultatom. Na primjer, neka I0 bude svojstvo žice koja u trenutku t0 ne provodi električnu struju jaču od 0.1 ampera. Ima mnogo postupaka provjere za to svojstvo, a među njima je jedan kod kojeg se provjeravajući uvjet S sastoji u prinošenju magnetne igle u blizinu žice, a karakterističan rezultat R je činjenica da magnetna igla nije odstupila od svog normalnog pravca više od određenog iznosa. Uzmimo da promatrač na osnovu eksperimentalnog sklopa pretpostavlja da I0 važi, na primjer, zato što on ne vidi nijedan od običnih izvora struje a postigao je, osim toga, pozitivne rezultate nekim drugim provjerama za I0 (ili za neko fizikalno ekvivalentno svojstvo). Tada se može desiti da on ne odustane od pretpostavke o 10 čak i ako gore spomenuta provjera sa S i R dovede do negativnog rezultata, tj. do jakog odstupanja igle. On može tvrditi 10 jer je moguće da je negativni rezultat nastupio uslijed nekog nezapaženog faktora koji remeti situaciju; na primjer, odstupanje igle može biti uzrokovano skrivenim magnetom a ne strujom u žici. Činjenica da znanstvenik još uvijek uzima za istinu 10 usprkos negativnom rezultatu, naime, S i ne-R, pokazuje da on ne uzima 10 kao čistu dispoziciju DSR karakteriziranu sa S i R, jer, prema (ii), ta dispozicija je logički inkompatibilna s tim negativnim rezultatom. Znanstvenik će ukazati na to da postupak provjere za 10 utemeljen na S i R ne bi trebalo smatrati apsolutno pouzdanim, već samo s podrazumijevanjem ,,ukoliko nema faktora koji remete situaciju” ili ,,pod uvjetom da je okolina u normalnom stanju”. Općenito, eksplicitno ili implicitno uključivanje takve jedne rečenice koja dopušta izlaz u opisu postupka provjere za pojam M pomoću uvjeta S i rezultata R pokazuje da M nije čista dispozicija DSR. Također, naziv ,,operacionalna definicija” za opis postupka provjere u ovom slučaju nije primjeren; pravilo za primjenu nekog termina koje dopušta moguće izuzetke ne bi trebalo nazivati ,,definicijom”, jer ono očigledno nije potpuna specifikacija značenja tog termina. S druge strane, ako je dotični termin, na primjer, ,I0’ teorijski termin, onda opis postupka provjere koji uključuje S i R može bez teškoća dopuštati iznimke u slučaju neuobičajenih faktora koji remete situaciju. Na primjer, može biti moguće iz postulata T, C-pravila i činjeničkih premisa o uobičajenim okolnostima u laboratoriju izvesti zaključak da, ako nema jake struje, neće biti jakog odstupanja igle, osim u slučaju neuobičajenih okolnosti poput magnetskog polja iz drugog izvora, jakog strujanja zraka ili nečeg sličnog.

573

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Tako, ako je znanstvenik odlučio da upotrebljava određeni termin ,M’ na takav način, da za određene rečenice o M, bilo kakvi mogući opažajni rezultati nikada ne mogu biti apsolutno konkluzivno svjedočanstvo već u najboljem slučaju svjedočanstvo koje daje visoku vjerojatnost, onda odgovarajuće mjesto za ,M’ u dvojezičnom sistemu kao što je naš sistem LO – LT jest u LT prije nego li u LO ili L’O. 19.1.11. Psihološki pojmovi Metoda rekonstrukcije jezika nauke pomoću dvojne sheme koja se sastoji od opažajnog jezika L0 i teorijskog jezika LT i razlika između čistih dispozicija i teorijskih pojmova bila je do sada u ovom članku ilustrirana uglavnom primjerima uzetim iz fizike. U povijesnom razvoju znanosti fizika je zaista bila ono polje u kojem je prvi puta bila sistematski upotrebljavana metoda uvođenja termina pomoću postulata bez potpune interpretacije. Početna faza tog razvoja može se možda vidjeti u klasičnoj mehanici osamnaestog stoljeća; njezina je narav postala jasnije uočljiva u devetnaestom stoljeću, osobito u Faraday-Maxwellovoj teoriji elektromagnetskog polja i kinetičkoj teoriji plinova. Najveća i najplodnija primjena je nađena u teoriji relativnosti i u kvantnoj teoriji. Danas vidimo početke sličnog razvoja u drugim područjima znanosti i ne može biti nikakve sumnje da će tu također opsežnija upotreba te metode dovesti vremenom do teorija s mnogo većim mogućnostima za objašnjenje i predviđanje od onih teorija koje se strogo drže opažljivih entiteta. i u psihologiji, ovih posljednjih desetljeća, upotrebljavano je sve više i više pojmova koji pokazuju bitna obi1ježja teorijskih pojmova. Klice tog razvoja mogu se katkada naći u mnogo ranijim periodima i čak, čini mi se, u nekim prednaučnim pojmovima svakidašnjeg jezika, kako na području fizike tako i na polju psihologije. U psihologiji još više nego u fizici bila su nužna i korisna upozorenja od strane empirista i operacionalista protiv određenih pojmova, za koje nisu dana dovoljno jasna pravila upotrebe. S druge strane, vjerojatno zbog suviše uskih ograničenja ranijih principa empirizma i operacionalizma, neki psiholozi postali su pretjerano oprezni u formiranju novih pojmova. Drugi, čiji metodološki superego srećom nije bio dovoljno jak da ih ograničava, usudili su se prekoračiti prihvaćene granice ali su se pri tom nelagodno osjećali. Neki od mojih prijatelja psihologa misle da smo mi empiristi odgovorni za suviše uska ograničenja koja su psiholozi primjenjivali. Možda oni precjenjuju utjecaj koji filozofi općenito imaju na znanstvenike; ali možda bismo se mi trebali proglasiti krivima u nekoj mjeri. Tim prije bismo sada trebali isticati promijenjeno shvaćanje koje pruža mnogo više slobode aktivnom znanstveniku u izboru njegovih pojmovnih oruđa. Na način sličan filozofskim tendencijama empirizma i operacionalizma, psihološki pokret biheviorizma imao je, s jedne (strane, vrlo zdrav utjecaj zbog svog naglaska na promatranju ponašanja kao intersubjektivne i pouzdane osnove za psihološka istraživanja, dok je, s druge strane nametao suviše uska ograničenja. Prvo njegovo potpuno odbacivanje introspekcije bilo je neopravdano. Iako su 574

IZBOR TEKSTOVA

mnogi od navodnih rezultata introspekcije bili zaista problematični, svijest osobe o njezinom vlastitom stanju zamišljanja, osjećanja itd. mora biti priznata kao vrsta opažanja, u principu ne različita od vanjskog opažanja, i, prema tome, kao legitiman izvor spoznaje, premda ograničen svojom subjektivnom naravi. Drugo, biheviorizam u kombinaciji sa spomenutim filozofskim tendencijama često je vodio zahtjevu da svi psihološki pojmovi moraju biti definirani pomoću ponašanja ili pomoću dispozicija za ponašanje. Psihološki pojam pripisan osobi X od strane istraživača Y bilo kao trenutno stanje ili proces, bilo kao trajna crta ili sposobnost, bio je pa tome interpretiran kao čista dispozicija DSR takva da je S proces koji djeluje na osjetilni organ osobe X, ali koji je opažljiv i za Y, a R je specificirana vrsta ponašanja, isto tako opažljiva za Y. U suprotnosti s ovim, interpretacija nekog psihološkog pojma kao teorijskog pojma, iako može preuzeti isti bihevioristički postupak provjeravanja zasnovan na S i R, ne identificira pojam (stanje ili crtu) s čistom dispozicijom DSR. Odlučujuća razlika je ova: na osnovu teorijske interpretacije, rezultat ovog ili bilo kojeg drugog provjeravanja ili, općenito, bilo kojih opažanja, vanjskih ili unutrašnjih, ne smatra se konkluzivnim svjedočanstvom za dotično stanje; on je prihvaćen samo kao probabilističko svjedočanstvo, dakle u najboljem slučaju kao pouzdani pokazatelj, tj. pokazatelj koji daje visoku vjerojatnost za to stanje. U analogiji s onim što sam rekao u prethodnom odjeljku o fizikalnim terminima, želim ovdje istaknuti u vezi s psihološkim terminima da se njihovoj interpretaciji kao čistih dispozicijskih termina samoj po sebi nema što prigovoriti. Pitanje je samo da li se ta interpretacija slaže s načinom na koji psiholog namjerava upotrebljavati taj termin i da li je ona najkorisnija za svrhu psihološke teorije u cijelosti, koja se po svemu sastoji u objašnjavanju i predviđanju ljudskog ponašanja. Pretpostavimo da psiholog Y izjavljuje da on shvaća termin „kvocijent inteligencije viši od 130“ u smislu čiste dispozicije DSR da se reagira na određenu vrstu provjere S reakcijom određene vrste R, gdje su S i R specificirani pomoću javnog ponašanja. On je slobodan da izabere tu interpretaciju pod uvjetom da je u njoj konzistentan i da želi prihvatiti njene implikacije. Uzmimo da on pretpostavlja na osnovu opsežnog prijašnjeg svjedočanstva da (sada) osoba X ima kvocijent inteligencije viši od 130. Onda je on, zbog svoje interpretacije, prisiljen da odustane od svoje pretpostavke ako je danas rezultat provjere negativan, tj. ako reakcija osobe X na provjeru S nije određene vrste R. (To slijedi iz (ii) u odjeljku X.) On čak ne može ni ponovno prihvatiti pretpostavku kasnije kada ustanovi da je za vrijeme provjere X bio u vrlo depresivnom raspoloženju, koje, međutim, on nije niti priznao kada je bio upitan niti pokazao svojim ponašanjem u vrijeme provjere. Ne može li psiholog izbjeći tu neugodnu konzekvencu tako da kaže da je X-ovo kasnije priznavanje njegovog depresivnog stanja pokazalo da uvjet S stvarno nije bio ispunjen? Ne tako lako. Moralo bi postojati neko pravilo kao dio specifikacije za S koje bi mu omogućilo da napravi iznimku. Razmotrimo tri mogućnosti za pravilo. Neka pravilo jednostavno kaže da, u trenutku provjere t0, prvo ne smije postojati nikakav opažljiv znak poremećenog emocionalnog stanja u trenutku t0 i drugo, 575

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mora postojati negativni odgovor na pitanje o takvom stanju. Ovdje je uvjet S stvarno bio ispunjen i tako psiholog nema izlaza. Neka pravilo doda, osim toga, da također ni u jednom kasnijem trenutku ne smije biti znaka koji ukazuje na poremećaj u trenutku t0. U tom slučaju, S zaista nije bio ispunjen. Ali postupak provjere koji sadrži takvo pravilo bio bi praktički beskoristan, jer se nikada ne bi mogao dovršiti prije smrti osobe. Konačno, neka se pravilo ne odnosi na znakove u ponašanju već samo na emocionalno stanje. Ovdje postupak provjere nije strogo bihevioristički postupak; I0 nije definiran kao dispozicija za ponašanje. Ako se, s druge strane, ,,kvocijent inteligencije viši od 130” uzme kao teorijski termin, situacija je potpuno drugačija. Još uvijek se može prihvatiti isti postupak provjere sa S i R. Ali njegova specifikacija se više ne smatra operacionalnom definicijom tog termina. Ne može biti definicije tog termina na temelju javnog ponašanja. Mogu postojati različiti postupci provjere za isti pojam. Ali nijedan rezultat neke pojedinačne provjere ni bilo kojeg broja provjera nije nikada apsolutno konkluzivan, iako oni mogu, pod povoljnim okolnostima, dati visoku vjerojatnost. Bilo koji iskaz koji dotični termin pripisuje osobi na osnovu danog rezultata provjere može kasnije biti ispravljen obzirom na novo svjedočanstvo, čak i ako nema sumnje da su pravila provjere S bila zadovoljena i da je reakcija R proizvedena. Ako psiholog prihvaća tu ne-konkluzivnu, probabilističku narav provjere, kao što bi, pretpostavljam, svi učini1i, onda pojam koji je predmet provjere ne može biti čista dispozicija i najbolje ga je rekonstruirati kao teorijski pojam. Mislim da bi, čak i na prednaučnoj razini, mnogi ljudi svoje psihološke sudove o drugim ljudima smatrali u načelu uvijek izbočenima ispravljanju s obzirom na kasnija opažanja njihovog ponašanja. U onoj mjeri u kojoj je netko voljan promijeniti svoje sudove na taj način, njegova upotreba psiholoških termina mogla bi se smatrati početkom razvoja koji konačno vodi do teorijskih termina. Usput rečeno, bilo bi zanimljivo provoditi empirijsko istraživanje stupnja krutosti i fleksibilnosti koji pokazuju ne-psiholozi (uključujući filozofe) u stvaranju i mijenjanju psiholoških iskaza o drugim ljudima i o samima sebi. To bi pružilo jasniji uvid u prirodu njihovih pojmova od bilo kakvih odgovora na direktna pitanja o tim pojmovima. Razlika između posredujućih varijabli i teorijskih konstrukcija, često raspravljana od pojavljivanja članka Mac Corquodalea i Meehla, izgleda zapravo jednaka ili blisko srodna našoj razlici između čistih dispozicija i teorijskih termina. “Teorijska konstrukcija” znači zacijelo isto što i ovdje ,,teorijski termin”, naime, termin koji se ne može eksplicitno definirati čak i u nekom proširenom opažajnom jeziku, nego je uveden postulatima i nije potpuno interpretiran. Za posredujuće varijable se kaže da služe jednostavno za to da se prikladnije formuliraju empirijski zakoni i da su takve da se uvijek mogu eliminirati. Dakle, izgleda da bi se one mogle definirati u jeziku sličnom našem proširenom opažajnom jeziku L’0 ali koji sadrži i kvantitativne termine; tako one izgledaju bitno slične čistim dispozicijama.

576

IZBOR TEKSTOVA

Među empiristima osobito je Feigl bio onaj koji je rano uvidio i neprestano naglašavao važnost teorijskih zakona (koje je nazvao „egzistencijalnim hipotezama”; vidi njegov rad [8]). I on je pokazao napose da u sadašnjoj fazi psihologije upotreba teorijskih pojmova i zakona sačinjava jedan od najvažnijih metodoloških problema i zadataka. Dao je važne doprinose razjašnjenju tog problema, osobito u svom članku [10]; tamo ukazuje na blisku analogiju s ranijim razvojem fizike. Psihološke teorije s teorijskim terminima će se bez sumnje dalje razvijati, vjerojatno u mnogo većoj mjeri nego dosada. Postoje dobri razlozi da se očekuje da će se razvoj te vrste pokazati vrlo plodnim, dok su bez njega mogući oblici izgradnje teorije suviše ograničeni da bi pružili dobru priliku za bitan napredak. To ne implicira da se takozvani “molarni“ pristup pomoću opažljivog ponašanja mora odbaciti; naprotiv, taj pristup će uvijek biti suštinski dio psihološkog istraživanja. Ono što je pogrešno je samo princip koji zahtijeva ograničavanje psihološke metode na taj pristup. Molarni pristup u psihologiji ima ulogu sličnu ulozi makrofizike i u povijesnom razvoju i u sadašnjem istraživanju. U svim područjima proučavanje makro-događaja je prirodan pristup u početku; on vodi do prvih objašnjenja činjenica pomoću otkrića općenitih pravilnosti među opažljivim svojstvima („empirijski zakoni”); i ono ostaje uvijek neophodno kao izvor potvrđujućeg svjedočanstva za teorije. U fizici je veliki napredak učinjen samo izgradnjom teorija koje se odnose na neopažljive događaje i mikro-entitete (atome, elektrone itd.). Tada je postalo moguće formulirati relativno mali broj fundamentalnih zakona kao postulate iz kojih su se mnogi empirijski zakoni, kako oni već poznati tako i oni novi, mogli izvoditi pomoću prikladno izgrađenih pravila korespondencije. U psihologiji su analogni razvoji počeli sa dva različita polazišta. Jedan razvoj je započeo s introspektivnim pristupom. On se razvijao od introspektivno opaženih događaja (osjećaja, percepcija, predodžbi, uvjerenja, pamćenja itd.) do nesvjesnih, tj. introspektivno neopažljivih događaja. Oni su prvo shvaćeni kao analogni opažljivim događajima, npr. nesvjesni osjećaji, uvjerenja itd. Kasnije su također uvedene nove vrste entiteta, npr. porivi, kompleksi, id, ego i slično; međutim, zakoni koji uključuju te entitete su do sada samo iskazani u kvalitativnom obliku, što ograničava njihovu objašnjavalačku a još više predviđalačku moć. Drugi razvoj je započeo s molarnim biheviorističkim pristupom. Počeo je s proučavanjem opažljivih događaja u ponašanju, a zatim napredovao do dispozicija, tendencija, sposobnosti, mogućnosti za te događaje, i dalje do apstraktnijih entiteta. Ovdje je dostignut stupanj prvih kvantitativnih zakona. Oba ova pristupa u psihologiji će vjerojatno kasnije konvergrati prema teorijama centralnog nervnog sistema formuliranih u fiziološkoj terminologiji. U toj fiziološkoj fazi psihologije, koja je već započela, sve izraženiju ulogu će dobivati kvantitativni pojmovi i zakoni koji se odnose na mikro-stanja opisana pomoću stanica, molekula, atoma, polja itd. I konačno, mikro-fiziologija može biti zasnovana na mikro-fizici. Ta mogućnost da se konačno cjelokupna znanost, uključujući psihologiju, izgradi na temelju fizike, tako da se svi teorijski termini mogu 577

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti definirati pomoću pojmova fizike a da se svi zakoni mogu izvesti iz zakona fizike, tvrdi se u tezi fizikalizma (u njegovom jakom smislu). (Moja novija shvaćanja o pitanju fizikalizma nisu još prikazana u mojim radovima. Feigl ih objašnjava, opisuje historijski razvoj fizikalizma u našem pokretu, i pruža iluminativnu raspravu o tezama fizikalizma i argumentima za njih.) Daleko veći dio razvoja psihologije koji je upravo iznesen danas je, naravno, samo program za budućnost. Mišljenja u velikoj mjeri variraju u pogledu vjerojatnosti i čak mogućnosti takvog razvoja; a mnogi će se osobito suprotstaviti, s naučnim ili metafizičkim argumentima, mogućnosti posljednjeg koraka, tvrđenju fizikalizma. Moj osobni utisak, obzirom na napredak učinjen u posljednjim desetljećima u psihologiji, fiziologiji, kemiji složenih organskih molekula, i u određenim dijelovima fizike, osobito teoriji elektronskih računala, jest da cjelokupan razvoj psihologije od molarne faze preko teorijske, fiziološke i mikro-fiziološke faze do konačnog utemeljenja u mikro-fizici izgleda danas mnogo vjerojatniji i mnogo manje vremenski udaljen nego što se to činilo čak i prije trideset godina. 19.1.12. Literatura 1. Bridgman, P. W. The Logic of Modern Physics, New York, Macmillan, 1972. 2. Bridgman, P. W. The Nature of Physical Theory, Princeton, Princeton University Press, 1936. 3. Bridgman, P. W. ,,Operational Analysis”, Philosophy of Science, 5, 1938., str. 114—131. 4. Bridgman, P. W. ,,The Nature of Some of Our Physical Concepts”, British Journal for the Philosophy of Science, 1, 1951 (veljača), str. 257—272; 2, 1951. (svibanj), str. 25-44; 2, 1951. kolovoz), str. 142—160. 5. Carnap, Rudolf. ,,Testability and Meaning”, Philosophy of Science, 3, 1936., str. 420-468; 4, 1937., str. 1- 40. 6. Carnap, Rudolf. Foundations of Logic and Mathematics, u International Encyclopedia of Tjnified Science, vol. I, No. 3, Chicago, University of Chicago Press, 1939. 7. Feigl, Herbert. ,,Operationism and Scientific Method”, Psychological Review, 52, 1945., str. 250-259. 8. Feigl, Herbert. ,,Existential Hypotheses: Realistic Vs. Phenomenalistic Interpretations”. Philosophy of Science, 17, 1950., str. 35—62. 9. Feigl, Herbert. ,,Confirmability and Confirmation”, Revue internationale de philosophie, 5, 1951., str. 268—279. 10. Feigl, Herbert. ,,Principles and Problems of Theory Construction in Psychology”, u Current Trends in Psychological Theory, uredio W. Dennis, Pittsburgh, University of Pittsburgh Press, 1951. str. 179—213. 578

IZBOR TEKSTOVA

11. Feigl, Herbert. ,,Physicalism, tTnity of Science, and the Foundations of Psychology”, u The Philosophy of Rudolf Carn.ap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 12. Feigl, H., i M. Brodbeck (urednici), Readings in the Philosophy of Science, New York, Appleton—Century—Crofts, 1953. 13. Feigl, H., i W. Sellars (urednici), Readings in Philosophical Analysis, New York, Appleton—Century—Crofts, 1949. 14. Hempel, C. G., ,,Problems and Changes in the Empiricist Criterion of Meaning”, Revue internationale de philosophie, 4, 1950., str. 41—63. 15. Hempel, C. G. ,,The Concept of Cognitive Significance: A Reconsideration”, Proceedings of the American Academy of Arts and Sciences, 80, 1951., str. 61—77. 16. Hempel, C. G. Fundamentals of Concept Formation in the Empirical Sciences, u International Encyclopedia of TJnified Science, vol. II, No. 7. Chicago, University of Chicago Press, 1952. 17. Hempel, C. G. ,,A Logical Appraisal of Operationism”, Scientific Monthly, 79, 1954., str. 215-220. 18. Hempel, C. G. ,,Implications of Carnap’s Work for the Philosophy of Science”, u The Philosophy of Rudolf Carnap, uredio P. A. Schilpp, La Salle III., Open Court, 1963. 19. MacCorquodale, Kenneth i P. E. Meehi. ,,On a Distinction Between Hypothetical Constructs and Intervening Variables”, Psychological Review, 55, 1948., str. 95—107. 20. Margenau, Henry. The Nature of Physical Reality, New York, McGraw-Hill, 1950. 21. Schilpp, P. A. (urednik), The Philosophy of Rudolf Carnap, La Salle Ill., Open Court, 1963. 22. Schlick, Moritz. ,,Meaning and Verification”, Philosophical Review, 45, 1936., str. 339—369.

19.2. Rudolf Carnap – PREOVLADAVANJE METAFIZIKE LOGIČKOM ANALIZOM JEZIKA 1. 2. 3. 4. 5.

Uvod Značenje riječi Metafizika riječi bez značenja Smisao stava Metafizički prividni stavovi 579

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 6. Nesmisaonost svake metafizike 7. Metafizika kao izraz životnog čuvstva 19.2.1. Uvod Od grčkih skeptičara do empirista 19. stoljeća bilo je mnogo protivnika metafizike. Ta su promišljanja bila vrlo različita. Neki su nauk metafizike smatrali lažnim, budući da on proturječi iskustvenoj spoznaji. Drugi su ga držali samo neizvjesnim, budući da metafizičko postavljanje pitanja premašuje granice ljudske spoznaje. Mnogi su antimetafizičari bavljenje metafizičkim pitanjima smatrali neplodnim; svejedno može li se na njih odgovoriti ili ne, na svaki je način izlišno njima se baviti; predaj se potpuno praktičnoj zadaći što je svaki dan zadaje djelatnim ljudima! Razvitak moderne logike omogućio je da se na pitanje o valjanosti i opravdanosti metafizike dade nov i stroži odgovor. Istraživanja »primijenjene logike« ili »teorije spoznaje«, koja je sebi stavila u zadaću da logičkom analizom razjasni spoznajni sadržaj znanstvenih stavova a time i značenje riječi (»pojmova«) u tim stavovima, dovode do pozitivnog i do negativnog rezultata. Pozitivan se rezultat dobiva radom na području empirijske znanosti; objašnjavaju se pojedini pojmovi različitih grana znanosti; pokazuje se njihova formalno-logička i spoznajno-teorijska povezanost. Na području metafizike (uključujući svu filozofiju vrijednosti i normativnu znanost), logička analiza vodi do negativnog rezultata, da su navodni stavovi na tom području potpuno nesmisaoni. Time je došlo do radikalnog prevladavanja metafizike, koje još nije bilo moguće postići s prijašnjih antimetafizičkih stajališta. Istina, slične se misli nalaze već u nekim prijašnjim razmišljanjima, npr. u onim nominalističkim; no odlučna je provedba moguća tek danas, nakon što je logika, s razvitkom koji je doživjela posljednjih stoljeća, postala oruđem dostatne strogosti. Kada kažemo da su tzv. metafizički stavovi nesmisaoni, onda je ta riječ mišljena u najstrožem smislu. U nestrogom smislu običava se kadšto neki stav ili neko pitanje nazvati nesmisaonim, ako je njegovo postavljanje potpuno neplodno (npr. pitanje: »Kolika je prosječna težina onih osoba u Beču, kojih telefonski broj završava s »3«?); ili također stava koji je sasvim očito lažan (npr. »Godine 1910. imao je Beč 6 stanovnika«), ili nekog takvog koji nije lažan samo empirijski, nego i logički, koji je dakle kontradiktoran (npr. »Od osoba A i B svaka je 1 godinu starija od druge«). Takvi su stavovi, mada neplodni ili lažni, ipak smisaoni; jer samo se smisaoni stavovi mogu uopće podijeliti na (teorijski) plodne i neplodne, istinite i lažne. U strogom smislu nesmisaon je naprotiv neki niz riječi, koji u određenom, danom jeziku uopće ne tvori nikakav stav. Događa se da neki takav niz riječi na prvi pogled izgleda tako kao da on jest stav; u tom slučaju zovemo ga prividnim stavom. Naša je dakle teza da se navodni stavovi metafizike logičkom analizom otkrivaju kao prividni stavovi. 580

IZBOR TEKSTOVA

Neki jezik sastoji se od vokabulara i sintakse, tj. nekog stanja riječi koje imaju značenje i pravila tvorbe rečenica; ta pravila pokazuju kako se od različitih riječi mogu tvoriti rečenice. Prema tome, ima dvije vrste prividnih stavova: ili se stječe neka riječ za koju se samo pogrešno uzimlje da ima neko značenje, ili riječi što se stječu imaju, doduše, značenje, ali su složene protusintaktički, tako da ne rezultiraju nikakvim smislom. Na primjerima ćemo vidjeti da se prividni stavovi obaju vrsta pojavljuju u metafizici. Kasnije ćemo morati promisliti, koji razlozi zasvjedočuju našu tvrdnju da se svaka metafizika sastoji od takvih prividnih stavova. 19.2.2. Značenje riječi Ima li neka riječ (u određenom jeziku) neko značenje, običava se također reći da ona označuje neki »pojam«; čini li se pak samo da neka riječ ima značenje, dok ga u zbilji nema, onda govorimo o »prividnom pojmu«. Kako da se objasni njegovo nastajanje? Nije li svaka riječ bila uvedena u jezik samo zato da bi nešto određeno izrazila, tako da od svoje prve upotrebe ima određeno značenje? Kako može tu u tradicionalnom jeziku biti riječi bez značenja? Svakako, izvorno svaka riječ (bez obzira na rijetke izuzetke, za koje ćemo kasnije dati jedan primjer) ima neko značenje. U toku povijesnog razvitka riječ često mijenja svoje značenje. Kadšto se dakle događa i da neka riječ izgubi svoje staro značenje, a da ne dobije novo. Tako onda nastaje prividan pojam. U čemu se, dakle, sastoji značenje riječi? Koje odredbe s obzirom na neku riječ moramo uglaviti da ona ima neko značenje? (Za naše razmišljanje nije stalo do toga da li su te odredbe izrijekom dane, kao za pojedine riječi i simbole moderne znanosti, ili prešutno utanačene, kako je to uobičajeno za većinu riječi tradicionalnog jezika.) Prvo se mora utvrditi sintaksa riječi, tj. način njezina pojavljivanja u najjednostavnijem stavnom obliku u kojemu se može pojaviti; taj stavni oblik zovemo elementarnim stavom. Elementarni je stavni oblik za riječ »kamen« npr.: »x je kamen«; u stavovima tog oblika umjesto »x« stoji neka oznaka iz kategorije stvari, npr. »taj dijamant«, »ta jabuka«. Drugo, za elementarni stav S odgovarajuće riječi mora biti dat odgovor na slijedeće pitanje, koje možemo formulirati na različite načine: 1. 2. 3. 4.

Iz kojih stavova je S izvodljiv, a koji su stavovi izvodljivi iz S? Pod kojim uvjetima S ima biti istinitim, a pod kojim lažnim? Kako da se S provjeri? Kakav smisao ima S?

(1) je korektna formulacija; formulacija (2) odgovara načinu govora logike, (3) načinu govora teorije spoznaje, (4) načinu govora filozofije (fenomenologije). Da se ono što filozofi misle sa (4) shvaća pomoću (2), Wittgensteinova je izreka: smisao nekog stava leži u njegovu kriteriju istine. (1) je »metalogička« formulacija; 581

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti iscrpan prikaz metalogike kao teorije sintakse i smisla, tj. odnosa izvodljivosti, bit će dan kasnije na drugom mjestu. Mnogim riječima, i to velikoj većini svih riječi u znanosti, moguće je iskazati značenje svođenjem na druge riječi (»konstitucija«, definicija). Na primjer: »‘Artropodi’ su životinje zglavkasta tijela, zglavkastih ekstremiteta i tjelesna omotača od hitina.«. Time je za elementarni stavni oblik riječi »artropod«, naime za stavni oblik »stvar x je artropod«, dan odgovor na prije spomenuto pitanje; sigurno je da stav toga oblika ima biti izvodljiv iz premisa oblika »x je životinja«, »x ima zglavkasto tijelo«, »x ima zglavkaste ekstremitete«, »x ima tjelesni omotač od hitina«, i da obratno, svaki od ovih stavova ima biti izvodljiv iz gornjeg stava. Tim odredbama o izvodljivosti (drukčije rečeno: o kriteriju istine, metodi provjerljivosti, smislu) elementarnog stava o »artropodima« utvrđeno je značenje riječi »artropod«. Na taj se način svaka riječ određenog jezika svodi na druge riječi i konačno na riječi koje se pojavljuju u tzv. »zamjedbenim stavovima« ili »protokolarnim stavovima«. Tim svođenjem dobiva riječ svoje značenje. Pitanje o sadržaju i obliku prvih stavova (protokolarnih stavova), na koje dosad još nije nađen konačnovaljan odgovor, možemo za naše razmatranje ostaviti posve po strani. U teoriji spoznaje običava se reći da se ti prvi stavovi odnose na »ono dano«; no ne postoji nikakva suglasnost u pitanju, što je to što se smatra »danim«. Kadšto se zastupa mišljenje da ti stavovi o danome govore o najjednostavnijim osjetilnim i čuvstvenim kvalitetama (npr. »vruć«, »plav«, »radost« i sl.); drugi su skloni mišljenju da ti prvi stavovi govore o ukupnim doživljajima i odnosima sličnosti među takvim doživljajima; jedno daljnje mišljenje kaže da i pr vi stavovi već govore o stvarima. Neovisno o različitosti tih mišljenja jasno je da neki niz riječi ima smisao samo onda ako su utvrđene relacije njegove izvodljivosti iz protokolarnih stavova, bili oni ove ili one kakvoće; i isto tako, da neka riječ ima značenje samo onda ako su stavovi, u kojima se ona može pojaviti, svodljivi na protokolarne stavove. Kako je značenje neke riječi određeno njezinim kriterijem (drukčije rečeno: relacijama izvodljivosti elementarnog stava, istinosnim uvjetima, metodom provjerljivosti), ne može se, nakon što je utvrđen kriterij, odrediti još i to što se tom riječi »misli«. Ne smije se navesti manje od kriterija da bi riječ dobila strogo značenje; no ne može se navesti ni više od kriterija, jer je njime sve daljnje određeno. U kriteriju je implicite sadržano značenje; preostaje samo da ga se eksplicite pokaže. Primjera radi uzimamo da netko sačini novu riječ »babičan« i tvrdi da ima stvari koje su babične i takvih koje to nisu. Da bismo saznali značenje te riječi, upitat ćemo ga za kriterij: kako da u konkretnom slučaju utvrdimo je li određena stvar babična ili ne? Pretpostavit ćemo, dakle, najprije da nam upitani odgovori: on kaže da nema nikakvih empirijskih pokazatelja babičnosti. U tom slučaju nećemo upotrebu te riječi smatrati dopuštenom. Ako onaj tko upotrebljava tu riječ unatoč tome tvrdi da ima babičnih i nebabičnih stvari, samo to za ograničen, konačan čovjekov razum ostaje vječnom tajnom, onda ćemo takvu tvrdnju smatrati praznim 582

IZBOR TEKSTOVA

naklapanjem. No možda će nas on uvjeriti da riječju »babičan« ipak nešto misli. Iz toga, međutim, mi doznajemo samo psihološku činjenicu da on s tom riječi povezuje neke predodžbe i čuvstva. No ta riječ time ne dobiva neko značenje. Ako za novu riječ nije utvrđen nikakav kriterij, onda stavovi u kojima se ona pojavljuje ništa ne znače, oni su puki prividni stavovi. Drugo, pretpostavit ćemo slučaj da je utvrđen kriterij za neku novu riječ, recimo »bebičan«; i to neka je stav: »Ova stvar je bebična« istinit uvijek onda i samo onda, ako je ta stvar četverokutna. (Za naše je razmatranje pri tome bez važnosti je li nam taj kriterij izrijekom dan ili smo ga utvrdili promatrajući u kojim se slučajevima riječ upotrebljava jesno /afirmacija/ a u kojim slučajevima niječno / negacija/.) Ovdje ćemo reći: »riječ ‘bebičan’ ima isto značenje kao riječ ‘četverokutan’«. A smatrat ćemo nedopustivim to, ako nam oni koji tu riječ upotrebljavaju tvrde da su time »mislili« nešto drugo nego »četverokutan«; neka je, doduše, svaka četverokutna stvar i bebična i obrnuto, no to se zasniva samo na tome što je četverokutnost očit izraz za bebičnost, a ova neko tajno, za sebe nezamjetno svojstvo. Odgovorit ćemo da je, nakon što je utvrđen kriterij, već utvrđeno i da »bebičan« znači »četverokutan«, te da više uopće nije slobodno tom riječi »misliti« ovo ili ono. Sačinimo ukratko rezultat naših razmatranja. Neka je »a« ma koja riječ, a »S(a)«, elementarni stav u kojemu se ona pojavljuje. Dovoljan i nužan uvjet za to da »a« ima neko značenje može se onda dati u svakoj od slijedećih formulacija koje u osnovi znače isto: 1. 2. 3. 4.

Poznate su empirijske oznake za »a«. Poznato je iz kojih se protokolarnih stavova »S(a)« može izvesti. Utvrđeni su istinosni uvjeti za »S(a)« Poznat je put k provjerljivosti »S(a)«.489

19.2.3. Metafizičke riječi bez značenja Za mnoge se metafizičke riječi pokazuje da ne ispunjavaju upravo navedene uvjete, da su dakle bez značenja. Uzmimo kao primjer metafizički termin »načelo« (i to kao načelo bitka, a ne kao načelo spoznaje ili stav razloga). Mnogi metafizičari daju odgovor na pitanje što je (vrhovno) »načelo svijeta« (ili »stvari«, »bitka«, »bića«, npr.: voda, broj, oblik, kretanje, život, duh, ideja, nesvjesno, djelo, dobro i tsl.) Da bismo našli značenje što ga riječ »načelo« ima u tom metafizičkom pitanju, moramo pitati metafizičare pod kojim je uvjetima stav oblika »x je načelo y« istinit, a pod kojim lažan; drugim riječima: mi pitamo o oznakama ili o definiciji riječi »načelo«. Metafizičar 489

O logičkom i spoznajnoteorijskom shvaćanju, na kojem se temelji naše razlaganje, ovdje pak samo kratka naznaka, usp.: Wittgenstein, Tractatus logico-philosophicus, 1922., Carnap, Logička izgradnja svijeta, 1928. Waisman, Logika, jezik, filozofija.

583

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti odgovara otprilike ovako: »x je načelo y« znači da »y proizlazi iz x«, »bitak y temelji se na bitku x«, »y postoji pomoću x« ili tsl. No te su riječi mnogoznačne i neodređene. One često imaju jasno značenje; npr. o nekoj stvari ili događaju y kažemo da on »proizlazi« iz x kad zamijetimo da na stvar ili događaj vrste x često ili uvijek slijedi takav vrste y (kauzalni odnos u smislu zakonomjernog slijeda). No metafizičar nam tvrdi da on ne misli na taj empirijski utvrdiv odnos; jer inače bi njegove metafizičke teze bile jednostavni iskustveni stavovi jednaki onima u fizici. Riječ »proizlaziti« nema ovdje značenje nekog odnosa u vremenskom slijedu i uvjetnog odnosa što ga ta riječ obično ima. No ne daje se kriterij ni za kakvo drugo značenje. Prema tome, navodno »metafizičko« značenje, koje ta riječ u razlici spram onom empirijskom značenju ovdje treba da ima, uopće ne postoji. Mislimo li na izvorno značenje riječi »principium« (i odgovarajuće grčke riječi »arhé«), zamijetit ćemo da ovdje egzistira isti razvojni put. Izvorno značenje »počelo« uzimlje se izričito za tu riječ ona ne znači više ono vremenski prvo, nego prvo u nekom drugom, specifično metafizičkom pogledu. No kriteriji za taj »metafizički pogled« nisu dani. U oba je slučaja dakle riječi oduzeto njezino prvotno značenje, a da joj nije dano novo; riječ ostaje kao prazna ljuska. Iz jednog ranijeg značenjskog razdoblja za nju se još asocijativno vezuju različite predodžbe; one se povezuju s novim predodžbama i čuvstvima svezom u kojoj se ta riječ sada upotrebljava. Ali riječ time nema značenja; ona i nadalje ostaje bez značenja dokle god se ne može navesti nikakav put k provjerljivosti. Drugi je primjer riječ »Bog«. Kod ove riječi moramo, bez obzira na varijante njezine upotrebe u svakom od područja, razlikovati njezinu jezičnu upotrebu u tri različita slučaja ili historijska razdoblja, no koja se vremenski jedno u drugo prelijevaju. U mitološkom jeziku ta riječ ima jasno značenje. Tom se riječi (odnosno paralelnim riječima drugih jezika) označuje katkad tjelesna bića, koja možda stoluju na Olimpu, na nebu ili u Hadu i koja posjeduju moć, mudrost, dobro i sreću u više ili manje savršenoj mjeri. Kadšto riječ označuje i duševno-duhovna bića, koja, doduše, nemaju tijelo poput ljudskog roda, no ipak se na neki način pokazuju u stvarima i događajima vidljivog svijeta te su zbog toga empirijski utvrdiva. U metafizičkom jeziku naprotiv rije »Bog« označuje nešto nadempirijsko. Toj je riječi izrijekom oduzeto značenje tjelesnog bića ili duševnog bića koje se krije u tjelesnome. A budući da joj nije dano nikakvo novo značenje, ona je bez značenja. Dakako, često se čini kao da se riječi »Bog« daje neko značenje i u metafizičkom (jeziku). No definicije, koje se daju, pokazuju se pri pobližem promatranju prividnima; one se svode ili na logički nedopustive sveze riječi (o kojima će poslije biti govora) ili na druge metafizičke riječi (npr. »prapočelo«, »apsolut«, »neuvjetovano«, »neovisno«, »samostalno« i tsl.), ali ni u kojem slučaju na istinosne uvjete njezina elementarnog stava. Za ovu riječ nije čak ispunjen ni prvi zahtjev logike, naime zahtjev za navođenjem njezine sintakse, tj. oblika njezina pojavljivanja u elementarnom stavu. Elementarni stav morao bi ovdje imati oblik: »x je Bog«; no metafizičar ili u potpunosti otklanja taj oblik, a da ne daje drugi, ili ne navodi, ako

584

IZBOR TEKSTOVA

ga prihvati, sintaktičku kategoriju varijable x. (Kategorije su: tijelo, svojstva tijela, odnosi među tijelima, brojevi itd.) Između (mitološke i metafizičke jezične upotrebe stoji teološka s obzirom na riječ »Bog«. Ovdje nema nikakva osobena značenja, nego se koleba između dvaju navedenih vrsta upotrebe. Neki teolozi imaju jasno empirijski (dakle u našem razmatranju »mitološki«) pojam Boga. U tom slučaju nema nikakvih prividnih stavova; ali nevolja se za teologe sastoji u tome što su u takvom tumačenju stavovi teologije empirijski stavovi i zbog toga podliježu empirijskoj znanosti. U drugih teologa postoji jasna metafizička jezična upotreba. Kod nekih je opet jezična upotreba nejasna, bilo da kadšto slijede ovu, kadšto onu jezičnu upotrebu, bilo da se kreću u izrazima koji nisu jasno shvatljivi i koji se prelijevaju na obje strane. Isto su tako kao promatrani primjeri »načelo« i »Bog« i većina drugih specifično metafizičkih termina bez značenja; npr. »ideja«, »apsolutno«, »neuvjetovano«, »beskonačno«, »bitak bića«, »ne-biće«, »stvar o sebi«, »apsolutni duh«, »objektivni duh«, »bit«, »posebitak«, »po i zasebitak«, »emanacija«, »manifestacija«, »razuđenje«, »ja«, »ne-ja« itd. S tim je izrazima isto kao s riječju »babičan« u prije izmišljenu primjeru. Metafizičar nam tvrdi da se empirijski istinosni uvjeti ne mogu dati; ako pridoda da tom riječi unatoč tome nešto »misli«, onda znamo da su time označene samo popratne predodžbe i čuvstva, ali s kojima određena riječ ne dobiva nikakvo značenje. Metafizički navodni stavovi, koji takve riječi sadrže, nemaju nikakva smisla, ništa ne znače, puki su prividni stavovi. Kako objasniti njihovo povijesno nastajanje, razmotrit ćemo kasnije. 19.2.4. Smisao stava Do sada smo promatrali prividne stavove u kojima se pojavljuje neka riječ bez značenja. Postoji još jedna druga vrsta prividnih stavova. Oni se sastoje od riječi sa značenjem, ali su od tih riječi tako sastavljeni da ipak nemaju nikakva smisla. Sintaksa nekog jezika određuje koje su sveze riječi dopuštene a koje su nedopuštene. No gramatička sintaksa prirodnih jezika ne ispunjava posvuda zadaću isključenja nesmisaonih sveza riječi. Uzmimo kao primjer dva slijedeća niza riječi: 1. »Cezar je i«, 2. »Cezar je prim broj.« Niz riječi (1) načinjen je protusintaktički; sintaksa zahtijeva da na trećem mjestu ne stoji veznik, nego predikat, dakle imenica (s članom) ili pridjev. Sintaktički je npr. sačinjen niz riječi: »Cezar je vojskovođa«; on je smisaoni niz riječi, stvarni stav. No isto je tako sintaktički sačinjen i niz riječi (2), jer on ima isti gramatički oblik kao netom spomenuti stav. No (2) je unatoč tome nesmisaon. »Prim broj« je svojstvo brojeva; ono se ne može niti priznati niti poreći nekoj osobi. Budući da se (2) čini stavom, ali nije stav, ništa ne znači, niti izražava postojeće niti neposto585

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jeće stanje stvari, zovemo taj niz riječi »prividnim stavom«. Time što gramatička sintaksa nije povrijeđena, možemo na prvi pogled lako biti zavedeni na pogrešno mišljenje da ipak imamo posla s nekim stavom, mada s lažnim. No »a je prim broj« lažan je onda i samo onda, ako je a djeljiv prirodnim brojem, koji nije ni a ni 1; ovdje se očito za »a« ne može staviti »Cezar«. Ovaj je primjer bio izabran tako da se nesmisaonost mogla lako zamijetiti; kod nekih metafizičkih tzv. stavova nije tako lako spoznati da su prividni. Činjenica da se u običnom jeziku može, a da se ne povrijedi gramatička pravila, sačiniti nesmisaon niz riječi, upućuje na to da je gramatička sintaksa, gledajući s logičkog stajališta, nedovoljna. Kad bi gramatička sintaksa točno odgovarala a logičkoj, ne bi mogao nastati nikakav prividni stav. Kad gramatička sintaksa ne bi razlikovala samo vrste riječi, imenice, pridjeve, glagole, veznike itd., nego u tim vrstama ispunjavala još izvjesne logički tražene razlike, ne bi mogli biti sačinjeni nikakvi prividni stavovi. Kad bi se npr. imenice gramatički razbile u više vrsta riječi, već prema tome, označavaju li svojstva tijela, brojeva itd., pripadale bi riječi »vojskovođa« i »primbroj« gramatički različitim vrstama riječi, a (2) bi bio upravo tako protujezičan kao (1). U jednom korektno izrađenom jeziku bili bi dakle svi nesmisaoni nizovi riječi vrste primjera (1). Oni bi dakle već gramatikom bili na izvjestan način automatski isključeni; tj. da bi se izbjegla nesmisaonost, ne bi trebalo paziti na značenje pojedinih riječi, nego samo na njihovu vrstu (»sintaktičku kategoriju«, npr.: stvar, svojstvo stvari, odnos stvari, broj, svojstvo broja, brojni odnos i sl.) Kad bi naša teza, da su stavovi metafizike prividni stavovi, bila opravdana, ne bi se, dakle, u jednom logički korektnom jeziku metafizika uopće mogla izraziti. Iz toga slijedi velika filozofska važnost zadaće izgradnje jedne logičke sintakse na kojoj logičari danas rade. 19.2.5. Metafizički prividni stavovi Iznijet ćemo sad neke primjere metafizičkih prividnih stavova na kojima se osobito jasno može spoznati da je logička sintaksa povrijeđena, premda je ispunjena povijesno-gramatička sintaksa. Izabiremo neke stavove iz onoga metafizičkog učenja, koje je danas u Njemačkoj izvršilo najsnažniji utjecaj.490 »Treba da istražimo biće samo i inače – ništa; jedino biće i dalje – ništa; jedino biće i povrh toga – ništa. Kako stoji s tim Ništa? − − Postoji li Ništa samo zato što postoji Ne, tj. nijekanje? Ili stvar stoji obrnuto? Postoji li nijekanje i Ne samo zato što postoji Ništa? − − Mi tvrdimo: Ništa je izvornije od Ne i nijekanja. − − Gdje da tražimo Ništa? Gdje da nađemo Ništa? − − Mi znamo Ništa. − − Tjeskoba otkriva Ništa. − − Ono pred čim i zašto smo tjeskobni, bijaše ‘zapravo’ − ništa. U stvari: Ništa samo − kao takvo − bijaše tu. − − Kako stoji s tim Ništa? − − Ništa samo ništi.« 490

Sljedeći navodi uzeti iz: M. Heidegger, Što je metafizika? 1929. Isto smo tako mogli uzeti kao navod neka mjesta iz bilo kojega drugog od brojnih suvremenih metafizičara i onih u prošlosti; ipak, čini nam se da izabrana mjesta osobito jasno ilustriraju naše mišljenje.

586

IZBOR TEKSTOVA

Da bismo pokazali da mogućnost tvorbe prividnih stavova počiva na logičkoj pogrešci u jeziku, postavimo donju shemu. Stavovi pod I su i gramatički i logički besprijekorni, dakle smisaoni. Stavovi pod II (s izuzetkom B3) gramatički su potpuno analogni onima pod I. Stavovi oblik II A (kao pitanje i odgovor), istina, ne odgovara zahtjevima što se imaju postaviti na logički korektan jezik. No oni su unatoč tome smisaoni, budući da se dadu prevesti na logički korektan jezik; to pokazuje stav III A, koji ima isti smisao kao II A. Nesvrsishodnost stavnog oblika II A pokazuje se onda u tome što od njega pomoću operacija koje su gramatički bez greške možemo dospjeti do nesmisaonih stavnih oblika II B, koji su uzeti iz gornjeg navoda. Ti oblici ne dadu se uopće tvoriti na korektnom jeziku kolone III. Unatoč tome, njihova se nesmisaonost ne zamjećuje na prvi pogled, jer se lako možemo obmanuti analogijom sa smisaonim stavovima I B. Ovdje ustanovljena pogreška u našem jeziku jest, dakle, u tome, što on, suprotno logički korektnom jeziku, dopušta gramatičku jednakost oblika između smisaonog i nesmisaonog niza riječi. Svakom jezičnom stavu pridodana je odgovarajuća formula iz načina pisanja u logistici, te formule omogućuju da osobito jasno spoznamo nesvrsishodnu analogiju između I A i II B i nastanak nesmisaonih tvorbi II B koje se na njoj temelje. I Smisaoni stavovi običnog jezika

II Nastanak nesmisaonog iz smisaonog u običnom jeziku

A. Što je vani? dr(?) Vani je kiša. dr(Re)

A. Što je vani? dr(?) Vani (ni)je ništa. dr(Ni)

B. Kako stoji s tom kišom? (tj.: što čini kiša? ili: što se o toj kiši inače još može izreći?) ?(Re)

B. »Kako stoji s tim Ništa?« ?(Ni)

III Logički korektan jezik

A. Ne postoji (ne egzistira, nije tu) nešto, što je vani ~ / ∃x / · dr / x / B. Svi ti oblici ne mogu se uopće tvoriti.

587

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 1. Mi znamo kišu. (Re)

1. »Mi tražimo Ništa« Mi nalazimo Ništa« »Mi znamo Ništa«

2. Kiša kiši. re(Re)

2. »Nista ništi« ni(Ni)

k(Ni)

3. »Ne postoji Ništa samo zato što. . . « ex (Ni) Pri potanjem promatranju prividnih stavova pod II B pokazuju se još izvjesne razlike. Tvorba stavova (1) počiva jednostavno na pogrešci da se riječ »ništa« upotrebljava kao ime predmeta, jer se u običnom jeziku u tom obliku običava upotrebljavati kako bi se formulirao negativan egzistencijalni stav (vidi II A). U korektnom jeziku, naprotiv, ne služi u istu svrhu neko posebno ime, nego izvjestan logički oblik stava (vidi III A). U stavu II B2 prisutno je osim toga još nešto novo, naime tvorba riječi »ništiti« koja je bez značenja; stav je, dakle, nesmisaon s dvostrukog razloga. Prije smo razložili da metafizičke riječi bez značenja obično nastaju tako što se riječi sa značenjem metaforičkom upotrebom u metafizici oduzimlje značenje. Ovdje je, naprotiv, pred nama jedan od rijetkih slučajeva, da se uvodi jedna nova riječ koja već od početka nema nikakva značenja. Stav II B3 treba isto tako odbaciti iz dva razloga. On se s prethodnim stavovima podudara u pogrešci, da se riječ »ništa« koristi kao ime predmeta. No, osim toga, on je proturječan. Jer samo kad bi bilo dopušteno da se riječ »ništa« uvede kao ime ili oznaka nekog predmeta, tom bi predmetu ipak u njegovoj definiciji bila zanijekana egzistencija, ali bi mu u stavu (3) opet bila pripisana. Taj bi stav, dakle, ako već ne bi bio besmislen, bio kontradiktoran, dakle nesmisaon. S obzirom na grube logičke pogreške, koje nalazimo u stavovima II B, mogli bismo doći na pretpostavku, da je u navedenoj raspravi možda riječ »ništa« trebala da ima potpunoma drugo značenje negoli ga inače ima. A ta se pretpostavka još učvršćuje, kad ondje dalje čitamo da tjeskoba otkriva Ništa, da je u tjeskobi tu Ništa samo kao takvo. Čini se da bi riječ »ništa« ovdje trebala da označi određeno čuvstveno stanje, možda religiozno, ili ma štogod što se na takvom čuvstvu temelji. Kad bi tome bilo tako, onda u stavovima II B ne bi bilo spomenute logičke pogreške. Ali navod na str. 260 pokazuje da ovo tumačenje nije moguće. Iz sveze »samo« i »inače ništa« jasno se vidi da riječ »ništa« ovdje ima uobičajeno značenje logičke partikule, koja služi kao izraz nijednog egzistencijalnog stava. Za to

588

IZBOR TEKSTOVA

uvođenje riječi »ništa« vezuje se onda neposredno glavno pitanje rasprave: »Kako stoji s tim Ništa?« Naša dvoumica, da nismo možda pogrešno tumačili, bit će, međutim, potpuno uklonjena ako vidimo kako je piscu rasprave posve jasno da su njegova pitanja i stavovi logike oprečni. »Pitanje i odgovor s obzirom na Ništa u sebi su jednako proturječni. − − Obično navođeno temeljno pravilo mišljenja uopće, stavak o isključenju proturječja, opća ‘logika’, potire to pitanje. »Utoliko gore po logiku! Mi moramo srušiti njezinu vladavinu: »Ako je tako moć razuma slomljena u obzoru pitanja o Ništa i bitku, onda se time odlučuje i o sudbi vladavine ‘logike’ u filozofiji. Sama ideja ‘logike’ razrješava se u vrtlogu jednog iz izvornog propitivanja.« No, je li trijezna znanost u suglasju s vrtlogom protulogičkog propitivanja? I na to je već odgovoreno: »Tobožnja trijeznost i promišljenost znanosti postaje smiješnom, ne uzme li to Ništa ozbiljno.« Tako nalazimo dobru potvrdu za našu tezu; metafizičar ovdje sam dolazi do tvrdnje da njegova pitanja i odgovori nisu spojivi s logikom i znanstvenim načinom mišljenja. Sada je jasna razlika između naše teze i one prijašnjih antimetafizičara. Metafizika je za nas »puko maštanje« ili »bajka«. Stavovi neke bajke ne proturječe logici, nego samo iskustvu; oni su potpuno smisaoni, mada lažni. Metafizika nije nikakvo »praznovjerje«; vjerovati se može u istinite i lažne stavove, ali ne u nesmisaone nizove riječi. Metafizički stavovi ne dolaze u obzir ni kao »radne hipoteze«; jer za neku je hipotezu bitna relacija izvodljivosti (istinitih ili lažnih) empirijskih stavova, a tako nešto nedostaje upravo kod prividnih stavova. S uputom na tzv. ograničenost čovjekove moći spoznavanja, kadšto se, da bi se spasila metafizika, prigovara slijedeće: metafizičke stavove, istina, ne može verificirati čovjek ili inače neko konačno biće; no oni bi možda mogli važiti kao pretpostavke o tome, što bi neko biće s višom ili čak savršenom moći spoznavanja odgovorilo na naša pitanja, a kao pretpostavke bili bi oni ipak barem smisaoni. Protiv tog prigovora odgovaramo ovako: ako nije dano značenje neke riječi, ili niz riječi nije sačinjen sintaktički, onda čak nema ni pitanja. (Misli se, recimo, na prividna pitanja: »Je li stol babičan?«, »Je li broj sedam svet?«, »Jesu li parni ili neparni brojevi tamni?«.) Gdje nema pitanja, ne može odgovoriti ni neko sveznajuće biće. Prigovaratelj će možda sad tvrditi: kao što onaj koji vidi može slijepcu saopćiti neku novu spoznaju, tako bi nam možda neko više biće moglo saopćiti metafizičku spoznaju, npr. je li vidljivi svijet pojava nekog duha. Ovdje moramo razmisliti o tome što znači »nova spoznaja«. Mi, dakako, možemo misliti da susrećemo životinje koje nas izvješćuju o nekom novom smislu. Kad bi nam ta bića dokazala Fermatov stav ili kad bi pronašla neki novi fizikalni instrument ili postavila kakav dosad nepoznati prirodni zakon, naša bi spoznaja tad uz njihovu pomoć bila obogaćena. Jer takvo što možemo mi preispitati, kao što i slijepac može razumjeti i preispitati cijelu fiziku (i time sve stavove onoga koji vidi). No ako nam pretpostavljena bića tvrde nešto što mi ne možemo provjeriti, onda to nećemo ni razumjeti; onda za nas uopće nema nikakva saopćenja, nego pukih govornih zvukova bez smisla, mada možda s predodžbenim asocijacijama. Pomoću 589

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti drugog bića, svejedno spoznaje li ono više ili manje ili sve, može se, dakle, naša spoznaja samo kvantitativno proširiti, ali ne može doći ni do kakve principijelno nove spoznaje. Ono što nam je neizvjesno, može nam uz pomoć nekog drugog postati izvjesnim; no ono što je za nas nerazumljivo, bez smisla, ne može nam postati smisaonim uz pomoć nekog drugog, pa znao on koliko mu drago. S toga nam ni ikakav bog ni ikakav vrag ne mogu pri metafizici biti od pomoći. 19.2.6. Nesmisaonost svake metafizike Primjeri metafizičkih stavova, koje smo analizirali, svi su uzeti samo iz jedne rasprave. No rezultati vrijede na sličan, dijelom na doslovce isti način i za druge metafizičke sisteme. Kad spomenuta rasprava s odobravanjem navodi Hegelov stav (»Čisto biće i čisto Ništa jesu, dakle, isto«), ona se na nj pozivlje s punim pravom. Hegelova metafizika ima logički upravo isti onaj karakter što smo ga našli u onoj suvremenoj metafizici. A isto to vrijedi i za ostale metafizičke sisteme, premda njihov jezik a time i logične pogreške više ili manje odstupaju od onih u raspravljanom primjeru. Navoditi ovdje daljnje primjere za analizu pojedinih metafizičkih stavova različitih sistema valjda neće biti potrebno. Upozorimo samo na najčešće vrste pogrešaka. Možda se većina logičkih pogrešaka, koje srećemo u prividnim stavovima, temelji na logičkim greškama, koje su povezane s upotrebom riječi »biti« u našem jeziku (i odgovarajućim riječima u drugim jezicima, barem u većini evropskih). Prva je greška dvoznačnost riječi »biti«; ona se jednom upotrebljava kao kopula pred nekim predikatom (»ja sam gladan«), a drugi put kao oznaka za egzistenciju (»ja sam«). Ta se pogreška otežava time što metafizičarima često nije jasna ta dvoznačnost. Druga je pogreška u obliku glagola u drugom značenju, egzistencije. Glagolskim oblikom predikat se pomišlja ondje gdje ga nema. Istina, odavna se već zna da egzistencija nije nikakva oznaka (usp. Kantovo pobijanje ontološkog dokaza Božje opstojnosti). No tek je moderna logika u tome potpuno konzekventna: ona uvodi egzistencijalni znak u takvu sintaktičkom obliku, da se on ne može kao predikat odnositi na predmetni znak, nego samo na predikat (usp. npr. stav III A u tabeli na str. 261). Od starog vijeka većina se metafizičara tim glagolskim a time i predikativnim oblikom riječi »biti« dala zavesti na prividne stavove, npr. »ja (je)sam«, »Bog jest«. Primjer za tu pogrešku nalazimo u Descartesovu: »cogito, ergo sum«. Ostavljajući po strani sadržajno razmišljanje, koje ide protiv premisa — je li, naime, stav »(ja) mislim« adekvatan izraz mišljenog stanja stvari ili možda sadrži hipostaziranje — promatrajmo oba stava samo s formalno-logičkog stajališta. Zamjećujemo dvije bitne logičke pogreške. Prva je u zaključnom stavu »(ja) jesam«. Glagol »biti« ovdje je nedvojbeno mišljen u smislu egzistencije; jer kopula se ne može upotrijebiti bez predikata; Descartesovo »(ja) jesam« bilo je uvijek i shvaćeno u tom smislu. No, onda se taj stav protivi prije navedenom logičkom pravilu da se 590

IZBOR TEKSTOVA

egzistencija može izreći samo u svezi s nekim predikatom, a ne u svezi s nekim imenom (subjekt, vlastito ime). Egzistencijalni stav nema oblik »a egzistira« (kao ovdje: »(ja) jesam «, tj. »ja postojim «), nego »egzistira nešto te i te vrste«. Druga je greška u prijelazu od »(ja) mislim« ka »(ja) postojim«. Ako bi se iz stava »P(a)« (a-u pripada svojstvo P) izveo egzistencijalni stav, može on onda iskazati egzistenciju samo s obzirom na predikat P, a ne s obzirom na subjekt a premise. Iz »ja sam Evropejac« ne slijedi »(ja) postojim«, nego »postoji Evropejac«. Iz »(ja) mislim« ne slijedi »(ja) jesam«, nego »postoji nešto misleće«. Ta okolnost, da naši jezici ne izražavaju egzistenciju glagolom (»biti« ili »egzistirati«), sama po sebi još nije nikakva logička pogreška, nego samo nesvrsishodna, opasna. Glagolskim oblikom možemo lako biti zavedeni na krivo shvaćanje da je egzistencija neki predikat; onda se dolazi do takvih logičkih naopakih i zbog toga nesmisaonih načina izražavanja, kakve smo netom razmatrali. Iz istog su izvora i takvi oblici, kao »biće«, »ne-biće«, koji su u metafizici oduvijek igrali veliku ulogu. U nekom logički korektnom jeziku takvi se oblici uopće ne mogu tvoriti. Kako se čini, oblici »ens« odnosno »seiend« (»biće«) uvedeni su u latinskom i u njemačkom jeziku, možda zavođenjem grčkim uzorom, baš za upotrebu metafizičara; tako je jezik učinjen logički lošijim, dok se mislilo da je uklonjen nedostatak. Druga pogreška protiv logičke sintakse, koja se vrlo često pojavljuje, jest tzv. »miješanje sfera« pojmova. Dok se prethodno navedena pogreška sastoji u tome da se neki znak s nepredikativnim značenjem upotrebljava kao predikat, ovdje se, istina, predikat upotrebljava kao predikat, ali kao predikat neke druge »sfere«; posrijedi je povreda pravila tzv. »teorije tipova«. Jedan konstruirani primjer za to jest prije promatrani stav: »Cezar je prim-broj«. Imena osoba i brojevi pripadaju različitim logičkim sferama, a zbog toga i osobni predikati (npr. »vojskovođa«) i brojevni predikati (»prim-broj«). Pogreška miješanja sfera nije, za razliku od prije razjašnjene jezične upotrebe glagola »biti«, metafizička, nego se često događa već u svakodnevnom jeziku. No ona ovdje rijetko vodi do nesmisaonosti; višeznačnost riječi s obzirom na sfere ovdje je takva da se lako može otkloniti. Primjer: 1. »Ovaj je stol veći od onoga.« 2.»Visina je ovog stola veća od visine onog stola«. Ovdje se riječ »veći« u (1) upotrebljava kao odnos između predmeta, u (2) kao odnos između brojeva, dakle za dvije različite sintaktičke kategorije. Pogreška je ovdje nebitna; ona se npr. može eliminirati tako da se piše »veći1« i »veći2«; »veći1« definira se onda iz »veći2« tako da se stavni oblik (1) drži istoznačnim stavnom obliku (2) (i nekim drugim sličnima). Budući da miješanje sfera u svakodnevnom jeziku nije nikakvo zlo, običaj je da se na to uopće ne obaziremo. To je, doduše, za običnu upotrebu jezika svrsishodno, no u metafizici je imalo kobne posljedice. Ovdje smo se, zavedeni navikom u svakodnevnom jeziku, dali navesti na takvo miješanje sfera, koje se više ne mogu, kao one u svakodnevnom govoru, prevesti na logički korektan oblik. Prividni stavovi ove vrste nalaze se osobito često npr. u Hegela i Heideggera, koji je s mnogim osobinama Hegelova oblika jezika preuzeo i nekoje od njegovih logičkih nedostataka. (Npr. određenja, koja bi se trebala odnositi na predmete određene vrste, od591

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti nose se umjesto na njih, na određenje tih predmeta ili na »bitak« ili na »tubitak« ili na odnos između tih predmeta.) Nakon što smo našli da su mnogi metafizički stavovi nesmisaoni, postavlja se pitanje, ne postoji li možda ipak kakva zaliha smisaonih stavova u metafizici, koja bi preostala ako bismo one nesmisaone izbacili. Na osnovu naših dosadašnjih rezultata moglo bi se doći do shvaćanja da metafizika sadrži mnoge opasnosti da dospije u nesmisaonost, i da se zbog toga moramo, ako se želimo baviti metafizikom, potruditi da te opasnosti brižljivo izbjegavamo. To slijedi iz zadaće što je metafizika sebi postavlja: ona želi naći i predočiti neku spoznaju, koja nije dostupna empirijskoj znanosti. Prije smo se uvjerili da je smisao nekog stava u metodi njegove provjerljivosti. Neki stav znači samo ono što je na njemu provjerljivo. Zbog toga neki stav, ako on uopće nešto znači, može značiti samo neku empirijsku činjenicu. Nešto što bi principijelno bilo s onu stranu iskustvenoga, ne bi se moglo niti reći, niti misliti, niti propitati. (Smisaoni) stavovi razbijaju se na slijedeće: Ponajprije ima stavova, koji su već samo na osnovu svojega oblika istiniti (»tautologije« po Wittgensteinu; one otprilike odgovaraju Kantovim »analitičkim sudovima«); oni ne kazuju ništa o zbilji. U tu vrstu stavova spadaju logičke i matematičke formule; one nisu samo iskazi o zbilji, nego služe za transformaciju takvih iskaza. Drugo, postoje negati takvih stavova (»kontradikcije«); oni su proturječni, dakle, na osnovu svog oblika lažni. Za sve je ostale stavove odluka o njihovoj istinitosti ili lažnosti u protokolarnim stavovima; oni su, dakle, (istiniti ili lažni) iskustveni stavovi i pripadaju području empirijske znanosti. Ako se hoće sačiniti neki stav, koji ne pripada tim vrstama, postaje on automatski nesmisaon. Budući da metafizika niti kazuje analitičke stavove niti želi dospjeti u područje empirijske znanosti, ona je prisiljena ili da upotrebljava riječi za koje ne može navesti nikakav kriterij, ili pak da spaja riječi bez značenja tako da ne rezultira ni analitičkim (odnosno kontradiktornim) ni empirijskim stavom. U oba slučaja nužno nastaju prividni stavovi. Logička analiza, dakle, dosuđuje nesmisaonost svakoj navodnoj spoznaji koja želi posegnuti preko iskustva ili iza njega. Taj sud pogađa ponajprije svaku spekulativnu metafiziku, svaku tobožnju spoznaju čistog toga mišljenja ili čiste intuicije, koja misli da može biti bez iskustva. No taj se sud odnosi i na onu metafiziku, koja, polazeći od iskustva, osobitim zaključcima želi spoznati ono što je izvan ili iza iskustva (dakle, npr. na neovitalističku tezu o »entelehiji« koja djeluje u organskim procesima, a koja fizikalno nije shvatljiva; na pitanje o »biti kauzalnog odnosa« preko utvrđivanja određenih pravilnosti sukcesije; na pitanje o »stvari o sebi«). Taj sud nadalje vrijedi i za svu filozofiju vrijednosti ili normativnu filozofiju, za svaku etiku ili estetiku kao normativnu disciplinu. Jer objektivna valjanost neke vrijednosti ili neke norme ne može se (ni po mišljenju filozofa vrijednosti) empirijski provjeriti ili deducirati iz empirijskih stavova; ona se zbog toga uopće ne može (smisaonim stavom) izgovoriti. Drukčije: Ili se za »dobro« i »lijepo« i ostale predikate koji se upotrebljavaju u normativnoj znanosti daju empirijske oznake ili 592

IZBOR TEKSTOVA

se to ne čini. Neki stav s takvim predikatom postaje u prvom slučaju empirijski činjenični sud, ali ne vrijednosni sud; u drugom slučaju postaje on prividnim stavom; stav, koji bi iskazao neki vrijednosni sud, ne može se uopće tvoriti. Sud nesmisaonosti pogađa konačno i one metafizičke pravce, koje se neprikladno običava označiti kao spoznajnoteorijske, naime, realizam (ako on hoće više značiti od empirijskog nalaza, da procesi pokazuju određenu pravilnost, čime je dana mogućnost za primjenu induktivne metode) i njegove protivnike: subjektivni idealizam, solipsizam, fenomenalizam, pozitivizam (u prijašnjem smislu). Ali, što još uopće onda preostaje filozofiji, ako su svi stavovi, koji nešto znače, empirijske prirode i pripadaju realnoj znanosti? Ono što ostaje, nisu stavovi, nije nikakva teorija, nikakav sistem, nego samo jedna metoda, naime metoda logičke analize. Primjenu te metode pokazali smo ovdje u njezinoj negativnoj upotrebi: ona ovdje služi za izbacivanje riječi bez značenja, nesmisaonih prividnih stavova. U svojoj pozitivnoj upotrebi služi ona za pojašnjavanje smisaonih pojmova i stavova, logičko zasnivanje realne znanosti i matematike. Negativna je primjena metode u postojećoj povijesnoj situaciji nužna i važna. No plodnija je, već i u sadašnjoj praksi, pozitivna primjena; u nju se ovdje ipak ne možemo pobliže upuštati. Naznačena zadaća logičke analize, istraživanje osnova, jest ono što mi razumijemo pod »znanstvenom filozofijom« u opreci prema metafizici; na toj će zadaći raditi većina priloga u ovom časopisu. Na pitanje o logičkom karakteru stavova, koje smo dobili kao rezultat logičke analize, npr. stavove ove i ostalih logičkih rasprava, može se ovdje odgovoriti samo nagovještajem da su ti stavovi dijelom analitički, dijelom empirijski. Ti stavovi o stavovima i stavni dijelovi pripadaju naime dijelom čistoj metalogici (npr. »neki niz, koji se sastoji od egzistencijalnog znaka i imena predmeta, nije stav«), a dijelom deskriptivnoj metalogici (npr. »niz riječi na tom i tom mjestu te i te knjige, nesmisaon je«). O metalogici će biti govora na drugom mjestu; pri tome će i biti pokazano da metalogika, koja govori o stavovima nekog jezika, može sama biti formulirana na tom jeziku. 19.2.7. Metafizika kao izraz životnog čuvstva Ako kažemo da su stavovi metafizike potpuno nesmisaoni, uopće ništa ne znače, ipak će još i onoga tko s razborom odobrava naše rezultate mučiti osjećaj čuđenja: zar bi zbilja toliki muževi najrazličitijih razdoblja i naroda, među njima izvrsni umovi, utrošili toliko truda, istinskog žara na metafiziku, kad ona ne bi bila ništa drugo do puko, nesmisaono nizanje riječi? I bi li bilo jasno to što su ta djela do dana današnjega tako snažno utjecala na čitaoce i slušaoce, kad ona ne bi sadržavala nimalo zabluda, nego uopće ništa? Ova su razmišljanja utoliko prava ukoliko metafizika stvarno nešto sadrži; samo to nije nikakav teorijski sadržaj. (Prividni) stavovi metafizike ne služe opisivanju stanja stvari, niti o postojećem (tad bi to bili istiniti stavovi), niti o nepostojećem (tad bi to u najmanju ruku bili lažni stavovi); oni služe za izražavanje životnog čuvstva. 593

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Možda možemo uzeti da je mit ono iz čega se razvila metafizika. Dijete se ljuti na »zao stol«, o koji se saletjelo; primitivan se čovjek trudi da umilostivi zlog demona potresa ili zahvalnicom štuje božanstvo plodonosne kiše. Ovdje pred sobom imamo personifikacije prirodnih pojava, koje su quasi pjesnički izraz čuvstvenoga odnošenja čovjeka prema okolini. Baštinu mita preuzima, s jedne strane, poezija, koja svjesnim sredstvima proizvodi i uzvisuje rad mita; s druge strane, teologija, u kojoj se mit razvio u sistem. Koja je, dakle, historijska uloga metafizike? Možda je možemo smatrati nadomjeskom teologije na stupnju sustavnog, pojmovnog mišljenja. (Tobožnji) nadnaravni ali (tobože) nad-empirijskim spoznajnim izvorima. Pri pobližem promatranju može se i u više puta promijenjenu ruhu još vidjeti isti sadržaj kao u mitu: držimo da i metafizika izvire iz potrebe da se izrazi životno čuvstvo, duhovni obzor u kojemu čovjek živi, čuvstveni i voljni stav prema okolini, prema bližnjima, prema zadacima na kojima radi, prema sudbinama koje podnosi. To se životno čuvstvo očituje, većinom nesvjesno, u svemu što čovjek čini i tvrdi; ono se pokazuje i u crtama njegova lica, možda i u načinu njegova hoda. Neki ljudi, dakle, imaju potrebu da osim toga još oblikuju poseban izraz za svoje životno čuvstvo, u kojemu se ono koncentriranije i uvjerljivije očituje. Ako su takvi ljudi umjetnički nadareni, nalaze oni mogućnost da se izraze oblikovanjem umjetničkog djela. Kako se u stilu i vrsti umjetničkog djela očituje životno čuvstvo, razložili su to već mnogi (npr. Dilthey i njegovi učenici). (Pri tome se često upotrebljava izraz »svjetonazor«; mi ga radije izbjegavamo poradi njegove dvoznačnosti, zbog koje se gubi razlika između životnog čuvstva i teorije, što je za našu analizu upravo odlučujuća.) Za naše je promišljanje pri tome bitno samo to da je umjetnost adekvatno, a metafizika inadekvatno sredstvo izražavanja životnog čuvstva. Naravno, protiv upotrebe bilo kojeg sredstva izražavanja ne bi se, zapravo, moglo ništa prigovoriti. U metafizici, međutim, stvar stoji tako da ona oblikom svojih djela dovodi u zabludu da je nešto što ona nije. Taj oblik je oblik sistema stavova koji su jedan prema drugom u (prividnom) odnosu utemeljivanja, dakle oblik teorije. Time se hini neki teorijski sadržaj, mada ga, kako smo vidjeli, nema. Ne samo čitalac, nego i sam metafizičar je u zabludi da je metafizičkim stavovima nešto iskazano, da su opisana stanja stvari. Metafizičar misli da se kreće u području u kojemu je riječ o istinitom i lažnom. U stvarnosti, međutim, nije on ništa iskazao, nego samo nešto izrazio, kao neki umjetnik. Da je metafizičar u zabludi ne možemo zaključiti već iz toga što on kao medij izražavanja uzimlje jezik a kao oblik izražavanja iskazane stavove; jer isto to čini i liričar, a da ipak ne podliježe spomenutom samozavaravanju. No, metafizičar za svoje stavove navodi argumente, on zahtijeva da se pristane na njihov sadržaj, polemizira protiv metafizičara drugog pravca, pokušavajući u svojoj raspravi opovrgnuti njegove stavove. Liričar se, naprotiv, ne trudi da u svojoj pjesmi opovrgne stavove iz pjesme nekog drugog liričara; jer on zna da se nalazi na području umjetnosti, a ne na području teorije. Možda je glazba najčišće sredstvo izražavanja životnog čuvstva, jer je ona najviše oslobođena svega predmetnoga. Harmonično životno čuvstvo, koje metafizičar želi izraziti u nekom monističkom sistemu, jasnije je izraženo u Mozartovoj 594

IZBOR TEKSTOVA

glazbi. A ako metafizičar svoje dualističko-heroičko životno čuvstvo izgovara u nekom dualističkom sistemu, ne čini li on to možda samo zato što mu nedostaje Beethovenova darovitost da to životno čuvstvo izrazi u adekvatnom mediju? Metafizičari su glazbenici bez glazbena dara. Zato oni posjeduju jaku sklonost prema radovima u mediju teorijskog, prema spajanju pojmova i misli. Umjesto, dakle, da tu sklonost, s jedne strane, aktivira u području znanosti, a potrebu izražavanja, s druge strane, zadovolji u umjetnosti, miješa metafizičar oboje i stvara tvorevinu koja spoznaji ne daje uopće ništa a životnom čuvstvu nešto nedovoljno. Našu pretpostavku da je metafizika nadomjestak umjetnosti, dakako nedovoljan, može potvrditi, čini se, i činjenica, da je onaj metafizičar, koji je možda imao najviše umjetničkog dara, naime Nietzsche, najmanje zapadao u grešku spomenutog miješanja područja. Velik je dio njegova djela pretežno empirijskog sadržaja; radi se tu npr. o povijesnoj analizi određenih fenomena umjetnosti, ili o povijesno-psihologijskoj analizi morala. Ali u djelu u kojemu je najsnažnije izrazio ono što drugi izražavaju metafizikom ili etikom, naime u Zarathustri, nije on izabrao zabludan teorijski oblik, nego, očito, oblik umjetnosti, pjesništva. Dodatak pri korekturi U međuvremenu sam, na svoju radost, otkrio da je i sa drugih strana energično bila opovrgavana moderna Ništa-filozofija. 0. Kraus u jednom predavanju (»O svemu i ničemu«, Radio Leipzig, 1. svibnja 1930.; Filozofske sveske 2, str. 140, 1931.) daje neke naputke o povijesnom razvitku Ništa-filozofije i tad kaže o Heideggeru: »Znanost bi sebe učinila smiješnom kad bi to (Ništa) uzela ozbiljno, – Jer ništa ne ugrožava poglede svake filozofske znanosti ozbiljnije od oživljavanja one Ništa – i Sve-filozofije«. Nadalje, Hilbert u jednom predavanju (»Osnove elementarne nauke o brojevima«, prosinca 1930. u Filozofskom društvu u Hamburgu; Marth. Ann. 104, str. 485, 1931.), primjećuje slijedeće, ne imenujući Heideggera: »U jednom novijem filozofskom predavanju nalazim rečenicu: ‘Ništa je potpuno nijekanje cjelokupnosti bića’. Taj je stav poučan zbog toga što, unatoč svojoj kratkoći, ilustrira sve ono bitno što se protivi načelima koja sam postavio u svojoj teoriji dokaza.«

19.3. Bertrand Russel – GRANICE FILOZOFSKE SPOZNAJE U svemu što smo dosad rekli o filozofiji jedva da smo načeli mnoge teme kojima, međutim, spisi najvećeg dijela filozofa posvećuju mnogo prostora. Najviše filozofa — ili barem vrlo mnogo njih — tvrdi da su podobni putem metafizičkog umovanja a priori, dokazati i takvo što kao što su fundamentalne dogme religije, bitnu racionalnost univerzuma, iluzornost materije, neozbiljnost svekolikog zla, itd. Nada da će iznaći temelje ovih teza bez sumnje je postala glavnom inspiracijom mnogima koji su svoj život posvetili proučavanju filozofije. Ova je nada, 595

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti kako ja mislim, uzaludna. Čini se kao da spoznaja univerzuma kao cjeline ne bi bila moguća putem metafizike a da dokazi kopirna bi se na temelju zakona logike tvrdilo da bi takve i takve stvari imale opstojati a one druge ne, ne mogu odnijeti kritičkom ispitivanju. U ovom poglavlju ukratko ćemo razmotriti način ovakva umovanja, s obzirom na otkrivanje njegove eventualne vrijednosti. U moderno doba, veliki predstavnik načina mišljenja što ga ovdje želimo ispitati bijaše Hegel (1770.–1831.). Njegova je filozofija vrlo teška i mnogi se interpreti spore oko njena istinita tumačenja. Prema tumačenju koje ću ja slijediti, a koje je tumačenje mnogih, ako ne i većine491 komentatora, a koje uz to nosi vrlinu da i samo bude zanimljiv i važan tip filozofiranja, Hegelova je glavna teza da je sve što je manje od cjeline očito fragmentarno i očito nepodobno opstojati bez svoje dopune, ostatka svijeta. Upravo kao što komparatistanatom po jednoj jedinoj kosti može vidjeti kojoj vrsti pripada životinja kao cjelina, tako i metafizičar, prema Hegelu, razmotrivši bilo koju čest zbilje, vidi kakva je cjelina zbilje — barem u grubom orisu. Svaka prividno odjelita čest zbilje ima kao neku kuku koja je pričvršćuje za slijedeću čest; slijedeća čest ima opet svoje kuke, što se opetuje sve dok se ne uspostavi cijeli univerzum. Ova bitna necjelovitost vrijedi, prema, Hegelu, jednako za svijet misli kao i za svijet stvari. Pođemo li od bilo koje apstraktne ili nepotpune ideje u svijetu mišljenja otkrit ćemo nakon ispitivanja da smo, zaboravimo li njezinu necjelovitost, dospjeli u proturječja; ova proturječja obrću ideju koju motrimo u njenu suprotnost ili antitezu; i da bismo joj umakli valja nam iznaći novu, manje necjelovitu ideju, koja je sinteza ideje od koje smo pošli i njene antiteze. Ova će nova ideja, premda manje necjelovita od početne, biti ubrzo otkrivena kao ne još do kraja cjelovita, pa će prijeći u svoju antitezu, s kojom se ima vezati u novoj sintezi. Na taj način napreduje Hegelova misao dok se ne domogne »Apsolutne ideje«, koja, prema Hegelu, nije ni u kom smislu nepotpuna, koja nema proturječja niti potrebitosti daljnjeg razvitka. Apsolutna je ideja zbog toga pogodna za opis Apsolutne zbilje; ali sve niže ideje mogu opisati zbilju tek onako kako se ona javlja ograničenom stajalištu, a ne onome koji bi jednim pogledom obuhvatio cjelinu. Tako je Hegel došao do zaključka da apsolutna zbilja čini jedan jedini harmonični sustav, koji nije u prostoru i vremenu, koji nije ni u najmanjem stupnju loš, već je u cjelini uman i skroz naskroz duhovan. Za bilo koju pojavu u nama poznatom svijetu, koja ovome proturječi, može, prema Hegelu, biti logikom dokazano da se u stvari radi o našem fragmentarnom, odjelitom zrenju univerzuma. Kad bismo mogli obuhvatiti cijeli univerzum jednim pogledom, kao što nam je pretpostaviti da čini bog, prostor bi i vrijeme, materija i zlo, svekolika borba i oporba iščezli, a mi bismo umjesto toga ugledali jednu vječnu, savršenu, nepromjenjivu duhovnu jednotu. U ovome poimanju ima bez sumnje nečeg uzvišenog, nečega s čime bismo se rado složili. Međutim, ispitamo li pomno argumente; koji ga podupiru, ispostavlja 491

Ovime se misli na engleske hegelijance, kojih su najznačajniji zastupnici bili F.H. Bradley (1864.- 1925.) i John McTaggart (1886.-1925). (op. njemačkog prevoditelja E. Bubsera: E. Russell — Problerne der Philosophie, Edition Suhrkamp, 207, Frankfurt am Main, 1967.)

596

IZBOR TEKSTOVA

se da ovi uključuju mnogo zbrke i mnoštvo nezajamčivih pretpostavki. Fundamentalni stavak na kojemu je sazdan sustav kaže: ono što je necjelovito ne može biti samostojno, već mu je potreban oslonac drugih bića prije opstojanja. Tvrdi se da ono što se odnosi spram stvari izvan sebe sama mora sadržavati neke referencije na ove izvanjske stvari, i to u svojoj vlastitoj prirodi, te zbog toga ne bi moglo biti što jest kad te izvanjske stvari ne bi opstojale Priroda čovjekova, na primjer, konstituirana je od uspomena i ostatka znanja, ljubavi i mržnjâ, itd; i tako on, bez tih predmeta koje ljubi ili mrzi ili saznava, ne bi mogao biti onaj koji jest. On je u bitnom smislu očito jedan fragment uzet kao totalitet zbilje bio bi proturječan. Cijeli ovaj dokaz vrti se oko pojma »prirode«492 neke stvari, koja čini se znači — »sve istine o toj stvari«. Jamačno da ne bi bilo istine koja jednu stvar povezuje s drugom stvari kad te druge stvari ne bi bilo Ali istina o stvari nije dio same stvari, premda mora biti, prema gornjoj uporabi ovog pojma, dijelom »prirode« stvari. Ako »prirodu« neke stvari razumijemo kao da su to sve istine o toj stvari, tada je jasno da ne možemo spoznati »prirodu« stvari sve dok ne spoznamo sve ukupne relacije ove stvari spram svih ostalih u univerzumu. Ali ako se riječ ‘priroda’ koristi u tom smislu, morat ćemo dopustiti da se neka stvar može spoznati iako joj je ‘priroda’ nepoznata, ili pak nije u cjelini spoznata. Ako se riječ ‘priroda’ upotrijebi na ovaj način, dolazi do zbrke između spoznaje stvari i spoznaje istina. Mi možemo steći znanje o nekoj stvari upoznavanjem čak unatoč tome što nam je na raspolaganju samo vrlo malo sudova o njoj — teoretski i ne potrebujemo ni jedan jedini sud. Tako poznavanje neke stvari ne implicira spoznaju njezine ‘prirode’ u gornjem smislu riječi. I premda je upoznavanje s nekom stvari implicirano u našem znanju bilo kojeg suda, o toj stvari, spoznaja njezine ‘prirode’, u gornjem smislu, ne igra pri tome nikakvu ulogu. Otud slijedi, 1. upoznavanje sa stvari ne uključuje logički i spoznaju njezinih relacija, i 2. spoznaja nekih od tih relacija ne podrazumijeva spoznaju svih njenih relacija, niti pak spoznaju njezine ‘prirode’ u navedenom smislu. Tako mi je npr. poznata moja zubobolja i ova poznatost može biti tako potpuna koliko to spoznaja putem upoznavanja uopće može biti, a da ne znam ništa od onoga što mi zubar (koji je ne poznaje) može kazati o njezinu uzroku, a da ne znam, prema tome, njezinu ‘prirodu’ u rečenom smislu. Tako činjenica da neka stvar ima relacije ne podrazumijeva da su one logički nužne. To hoće reći kako iz gornje činjenice da je ova stvar ono što jest ne možemo izvesti neophodnost svih onih različitih relacija koje ona stvarno posjeduje. Ovaj izvod naime samo je prividan jer mi to već znamo. Shodno tome ne možemo dokazati da univerzum kao cjelina tvori jedan harmonični sustav kako je to tvrdio Hegel. A ako to ne možemo dokazati, isto tako ne možemo dokazati nezbiljnost vremena i prostora, materije i zla, jer ova je deducirana kod Hegela iz fragmentarnog i relacionog karaktera ovih stvari. Zbog toga ostajemo prepušteni odjelitim istraživanjima svijeta, nepodobni da spoznamo 492

Eberhard Bubser čita ovdje »Wesen«, bit, za Russellovo »nature«, prema svojoj metafizičkoj tradiciji. (op. S. Š)

597

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti značajke onih dijelova univerzuma koji su udaljeni od našeg iskustva. Ovaj rezultat, razočaravajući koliko jest za one čije su nade narasle prema filozofskim sistemima, u punom je skladu s induktivnom i znanstvenom sklonošću našeg doba te je potkrijepljen ispitivanjem ljudske spoznaje koje smo poduzeli u prethodnim poglavljima. Većina poduzetnih nastojanja metafizičara usmjerena je dokazivanju da takva i takva pojavna obilježja zbiljskoga svijeta vode u proturječja te da zbog toga ne mogu biti zbiljskima. Cijela tendencija modernog mišljenja, međutim, sve to više biva usmjerena spram dokazivanja da su predmnijevana proturječja bila iluzorna, te da se vrlo malo toga može dokazati a priori s obzirom na ono što ima biti. Pitanje prostora i vremena nadaje nam dobru ilustraciju. Prostor i vrijeme čine se beskrajnima u širenju i beskonačno djeljivima. Putujemo li pravom linijom u bilo kojem smjeru, teško je vjerovati da ćemo naposljetku doseći zadnju točku, iza koje više nije ništa, čak ili prazan prostor. Slično tome, putujemo li u imaginaciji unatrag ili naprijed u vremenu, teško je vjerovati da ćemo se domoći prvog ili zadnjeg trenutka, kada bi čak prestalo i prazno vrijeme. Tako nam se prostor i vrijeme čine beskonačnima u širenju. Ako pak uzmemo bilo koje dvije točke na pravcu, čini se očitim da mora biti drugih točaka između njih, koliko god da je malen razmak između: svaki se razmak dade razdijeliti, a polovice mogu i opet biti podijeljene, i tako daje ad infinitum. Što se vremena tiče, pak, koliko god da je malen razmak između dvaju trenutaka, čini se očitim da će između njih biti drugih trenutaka. Tako se prostor i vrijeme čine beskonačno djeljivima. Ali usuprot ovim očitim činjenicama — beskonačnu širenju i beskonačnoj djeljivosti — filozofi su iznijeli dokaze hoteći pokazati da beskonačnog mnoštva stvari ne može biti, i da prema tome broj točaka u prostoru, ili trenutaka u vremenu, ima biti konačan. Tako je došlo do proturječja između očite prirode prostora i vremena i predmnijevane nemogućnosti beskonačnih skupova. Kant, koji je prvi upozorio na ovo proturječje, izveo je iz njega nemogućnost vremena i prostora, koje je proglasio za puko subjektivne; i od njegova doba vrlo su mnogi filozofi vjerovali da su prostor i vrijeme puka pojava, a ne određenja svijeta kakav on uistinu jest. Međutim, zahvaljujući radovima matematičara, ponajprije Georga Cantora, ispostavilo se da nemogućnost beskonačnih skupova ne odgovara istini. Oni nisu u stvari sebi samima proturječni, nego su tek u proturječju s nekim vrlo ukorijenjenim duhovnim predrasudama. Otad su razlozi da se prostor i vrijeme drže nezbiljskima postali nevaljani pa je tako isušen jedan od najvećih izvora metafizičkih gradbi. Matematičari, međutim, nisu se zadovoljili time da dokažu kako je prostor, takav kakvim ga općenito smatraju, moguć; oni su također pokazali da su mnoge forme prostora upravo tako moguće, ukoliko se to tiče logike. Za neke Euklidove aksiome, koji zdravom razumu izgledaju nužni, i koje su ranije i filozofi takvima smatrali, sada se zna da svoj privid nužnosti duguju našoj pukoj zbliženosti sa stvarnim prostorom a ne nekom a priori logičkom utemeljenju. Imaginirajući 598

IZBOR TEKSTOVA

svjetove u kojima su ovi aksiomi krivi, matematičari su se koristili logikom da bi razlabavili predrasude zdravog razuma i pokazali nam mogućnosti prostora — više ili manje različitih — od ovoga u kojemu živimo. A neki se od tih prostora tako neznatno razlikuju od euklidovskog — barem dok se to odnosi na udaljenosti koje smo u stanju mjeriti — da je nemoguće opažanjem utvrditi da li je naš stvarni prostor striktno euklidovski ili je to neki od prostora druge vrste. Na taj se način pozicija potpunoma obrće. Prije se činilo da iskustvo dopušta logici samo jednu vrstu prostora, a logika je dokazivala da je ta jedna vrsta nemoguća. Sada pak logika pokazuje da su, nezavisno od iskustva, moguće mnoge vrste prostora, a da iskustvo može samo djelomice odlučiti između njih. Tako se naše znanje o onome što jest ispostavilo kao manje no što je ranije pretpostavljano, dok je naša spoznaja, onoga što može biti, enormno narasla. Umjesto da ostanemo zakračunani između tijesnih zidova, kojih se može istražiti svaki kutić ili pukotina, obreli smo se u otvorenom svijetu slobodnih mogućnosti, gdje mnogo toga ostaje nesaznato, jer ima toliko toga što valja saznati. Ono što se desilo u slučaju prostora i vremena, desilo se, do nekog stupnja, i na drugim pravcima. Nastojanje da se univerzum odredi pomoću načela a priori skrahiralo je; logika, umjesto da bude kao nekad, ograničenje za mogućnosti, postala je velikom osloboditeljicom imaginacije, pokazujući bezbrojne alternative koje su nedostupne nereflektirajućem zdravom razumu, i ostavljajući iskustvu zadatak odlučivanja, koja je odluka moguća, između mnogih koje logika nudi našem izboru. Znanje o onome što opstoji postalo je tako ograničeno onim što možemo naučiti iz iskustva — ne ipak onime što smo zaista iskusili, kako smo vidjeli da se mnoga spoznaja zasniva na opisu koji se tiče stvari o kojima nemamo nikakvog izravnog iskustva. Ali u svakom pojedinom slučaju spoznaje putem opisa potrebna nam je sveza univerzalija koja nam omogućuje da od jedne određene datosti povučemo zaključak na jedan određeni predmet takve vrste koju implicira određena datost. To je na primjer slučaj kod materijalnih predmeta, pri čemu je načelo da su čulni podaci znaci fizičkih predmeta i samo jedna sveza univerzalija; i samo s pomoću ovoga načela iskustvo nam omogućuje da steknemo znanje koje se tiče fizičkih predmeta. Isto važi za zakon kauzalnosti ili, da uzmemo primjer manje općenitosti, za takva načela kao što je zakon gravitacije. Načela kao što je zakon gravitacije bivaju dokazana — ili točnije vjeruje se za njih da su vrlo vjerojatna, na osnovi kombinacije iskustva s nekim potpuno a priori načelom kao što je načelo indukcije. Shodno tome naša je intuitivna spoznaja, koja je izvorište svekolike naše spoznaje istinâ, dvovrsna: čisto empirijsko znanje, koje nam govori o opstojanju i nekim obilježjima pojedinih stvari, koje su nam znane, i čisto a priori znanje, koje nam ukazuje na svezu između univerzalija, i omogućuje nam da izvedemo zaključke iz pojedinih činjenica koje su nam date empirijskim znanjem. Naša izvedena spoznaja svagda zavisi o nekom čistom a priori znanju i obično isto tako zavisi o nekom čisto empirijskom znanju. Filozofska spoznaja, ako je ovo što je rečeno istina, ne razlikuje se bitno od znanstvene spoznaje; nema nikakvog naročitog izvorišta mudrosti, otvorenog fi599

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti lozofiji a ne i znanosti, a rezultati koje je postigla filozofija ne razlikuju se radikalno od onih koje je postigla znanost. Bitna značajka filozofije, koja je čini proučavanjem različitim od znanosti, jest kriticizam. On kritički ispituje načela koja su u uporabi u znanosti i u svakodnevlju; istražuje bilo kakvu nedosljednost koja bi se mogla naći u tim načelima, a prihvaća ih istom tada, ako se nije pojavio, kao rezultat kritičkog ispitivanja, nikakav razlog za njihovo odbacivanje. Kada bi, kako su vjerovali mnogi filozofi, načela u temelju znanosti bila podobna, očišćena od svih irelevantnih detalja, da nam dadu znanje koje se odnosi na univerzum kao cjelinu, takvo bi znanje jednakom snagom tražilo naše odobravanje kao znanstvena spoznaja; ali naše ispitivanje nije otkrilo takvo znanje, i prema tome, a po naročitim doktrinama odvažnijih metafizičara, ono je imalo uglavnom negativan rezultat. Ali što se tiče onoga što bi općenito moglo biti prihvaćeno kao spoznaja naš je rezultat pretežno pozitivan: rijetko smo našli razloga da odbijemo takvu spoznaju kao rezultat našeg kriticizma, i nismo vidjeli nikakva razloga za pretpostavku da je čovjek nepodoban za onu vrstu znanja za koju se općenito drži da je posjeduje. Govorimo li, međutim, o filozofiji kao o kriticizmu spoznaje, neophodno je utvrditi stanovita ograničenja. Zauzmemo li gledište potpunog skeptika, smještajući se u cjelini izvan svega znanja, i zahtijevajući, iz te izvanjske pozicije, da nas se nagna na vraćanje unutar kruga znanja, tada zahtijevamo nešto nemoguće, a naš skepticizam se nikada ne može opovrgnuti. Jer svako opovrgnuće mora otpočeti nekom česti znanja u pogledu koje se protivnici slažu; iz čiste sumnje ne može otpočeti nikakva rasprava. Otud kriticizam spoznaje kojim se koristi filozofija ne smije biti destruktivan ukoliko se hoće postići bilo kakav rezultat. Protiv spomenutog apsolutnog skepticizma nema nikakva logičkog argumenta. Ali nije teško uvidjeti da je takav skepticizam nerazuman. Descartesova »metodička sumnja« kojom otpočinje moderna filozofija, nije takva, nego je to prije ona vrst kriticizma za koji tvrdimo da je bit filozofije. Njegova ‘metodička sumnja’ sastojala se u sumnji o svemu što je izgledalo dvojbeno; u zaustavljanju pri svakom očitom djeliću znanja da bi se pitao da li bi, nakon promišljanja, mogao biti siguran da je spoznao. To je ona vrst kriticizma koja konstituira filozofiju. Poneka spoznaja kao što je spoznaja opstojanja onoga što je dano našim osjetilima, javlja se kao posve nedvojbena, koliko god mi hladno i temeljito o njoj razmišljali. Što se takvog znanja tiče, filozofski kriticizam ne zahtijeva da se uzdržimo od vjerovanja. Ali ima uvjerenja — kao na primjer što je mnijenje da fizički predmeti izgledaju točno kao naši osjetilni podaci — u koje se uzdamo prije refleksije, a koja se rastvaraju ako ih se podvrgne pomnijem ispitivanju. Filozofija će nas pozvati da odbacimo takva mnijenja, sve dok se ne iznađe novih razloga da ih podupru. Ali odbiti mnijenja za koje se pokaže da protiv njih nema nikakva prigovora, koliko ih god pomno ispitivali, nije razumno i nije ono što bi filozofija savjetovala. Riječju, kriticizam do kojega je stalo nije onaj koji bez razloga zahtijeva da se sve odbaci, nego onaj koji razmatra svaku čest očitog znanja prema njenim vrijednostima, i čvrsto se drži onoga što preostaje kao spoznaja nakon takvoga razmatranja. Da preostaje stanovit rizik greške, mora se dopustiti, budući da ljud600

IZBOR TEKSTOVA

ska bića nisu nepogrešiva. Filozofija može opravdano obznaniti kako ona umanjuje rizik greške, i kako ga u nekim slučajevima toliko smanjuje da je praktički zanemariv. Učiniti više od toga u svijetu gdje se greške moraju pojaviti nije moguće; a da je postigao više od toga neće obznaniti nitko od smotrenih branitelja filozofije.

19.4. Bertrand Russel – VRIJEDNOST FILOZOFIJE Budući da smo sada pri kraju našeg kratkog i vrlo nepotpunog pregleda filozofskih problema, bilo bi dobro da u zaključku razmotrimo koja je vrijednost filozofije i zašto je valja proučavati. Ovo je pitanje tim preče razmotriti što su mnogi ljudi, pod utjecajem znanosti i potreba praktičnog života, skloni dvojiti o tome je li filozofija imalo bolja od nevine ali nekorisne igre, cjepidlačkih distinkcija i kontroverzija u pitanjima glede kojih je spoznaja nemoguća. Ovo poimanje o filozofiji očito se javlja kao rezultat djelomice krivog pojma o svrsi življenja a djelomice krive predodžbe a onome čemu filozofija stremi. Prirodne znanosti, putem svojih izuma, korisne su bezbrojnim ljudima koji o njima nemaju pojma; otud se studij prirodnih znanosti preporučuje, ne samo, ili ne u prvom redu radi učinka koji takvo proučavanje ima na proučavatelja, nego prije radi učinka na čovječanstvo uopće. Takva korisnost ne pripada filozofiji. Ako proučavanje filozofije ima bilo kakvu drugu vrijednost za sve druge izuzev proučavatelja filozofije, ona mora da je neizravna, putem učinaka na život onih koji je proučavaju. Ali upravo u tim učincima, ako igdje, valja nam u prvom redu potražiti vrijednost filozofije. Nadalje, hoćemo li izbjeći neuspjeh u određivanju vrijednosti filozofije, valja nam duh osloboditi od predrasuda onih ljudi koji se krivo zovu »praktičnim« ljudima. »Praktičan« čovjek, u smislu u kojem se ova riječ često koristi, jest onaj koji priznaje samo materijalne potrebe, koji shvaća da je ljudima prijeko potrebna hrana za tijelo, ali zaboravlja nuždu priskrbljivanja hrane duhu. Kada bi svi ljudi bili bogati, kada bi siromaštvo i bolesti bile reducirane do najniže moguće točke, još bi preostalo mnogo toga što bi valjalo učiniti kako bi iz toga proizišlo valjano društvo; a čak su i u opstojećem svijetu duhovna dobra u najmanju ruku isto toliko važna kao dobra potrebna tijelu. Vrijednost filozofije valja naći isključivo među duhovnim dobrima; a samo oni koji prema takvim dobrima nisu ravnodušni mogu biti osvjedočeni u to da proučavanje filozofije nije gubitak vremena. Filozofija, kao sva druga izučavanja, usmjerena je u prvom redu na spoznaju. Spoznaja kojoj stremi jest od one vrsti koja sjedinjuje sustav stabla znanosti i od one vrsti koja slijedi iz kritičkog ispitivanja temelja naših osvjedočenja, predrasuda i mnijenja. No ne može se tvrditi da je filozofija postigla bilo kakav značajan uspjeh u nastojanjima da pribavi konačne odgovore na svoja pitanja. Pitate li matematičara, mineraloga, povjesničara ili bilo kojeg drugog znanstvenika, koji je 601

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti definitivan korpus istinâ utvrđen njihovim znanostima, oni će odgovarati dotle dok ih budete htjeli slušati. Ali ako postavite isto pitanje filozofu, on će, ako je pošten, morati priznati da njegova izučavanja nisu došla do onih pozitivnih rezultata do kojih su došle ostale znanosti. Istina, to je djelomice zato što se neki predmet prestaje ubrajati u predmet filozofije čim postane moguća njegova definitivna spoznaja te on postaje predmetom odjelite znanosti. Cijelo proučavanje nebesa, koje danas spada u astronomiju, nekoć bijaše uključeno u filozofiju. Veliko Newtonovo djelo nosilo je naslov Matematički principi prirodne filozofije. Slično tome, proučavanje ljudskog duha, koje bijaše dio filozofije, postalo je znanstvenom psihologijom. Tako je nesigurnost filozofije više prividna no zbiljska: ona pitanja na koja su već mogući definitivni odgovori smještena su u znanost, dok su ona na koja se danas ne može definitivno odgovoriti, preostala kao residuum što se naziva filozofijom. Ovo je, međutim, samo dio istine koja se odnosi na nesigurnost filozofije. Ima mnogo pitanja — a među njima su neka od onih koja su od najdubljeg interesa za naš duhovni život — koja, koliko mi možemo vidjeti, moraju ostati nerješiva za ljudski intelekt dokle god njegove moći ne prijeđu u sasvim drugi red veličina od onoga kojemu danas pripadaju. Ima li univerzum neko jedinstvo plana ili svrhe, ili je to slučajan sticaj atoma? Je li svijest trajna čest univerzuma, i daje li nade u beskrajan rast mudrosti, ili je on pak prolazni slučaj na maloj planeti na kojoj će život svakako postati nemoguć? Jesu li dobro i zlo od ikakve važnosti za univerzum ili su pak važni jedino čovjeku? Ovakva pitanja postavlja filozofija, a različiti filozofi različito na njih odgovaraju. Bez obzira na to jesu li odgovori na neki drugi način dostupni ili nisu, oni odgovori koje pruža filozofija nisu, kako se čini, ni u jednom pojedinom slučaju provjerljivi dokazima. Pa ipak, koliko god da je malena nada u otkriće odgovora, dio je filozofskog posla nastaviti baviti se takvim pitanjima, osvijestiti nas za njihovu važnost, ispitati sve pristupe do njih i održati na životu onaj interes za spekulaciju u univerzumu koji lako može biti ubijen kad bismo se potpunoma posvetili provjerljivu znanju. Mnogi su filozofi, istina, smatrali kako je filozofija u stanju utvrditi istinu glede stanovitih odgovora na takva fundamentalna pitanja. Oni su pretpostavljali da se ono najvažnije u religioznom uvjerenju može strogim dokaznim postupkom dokazati kao istinito. Da bi se donio sud o takvim pokušajima, valja učiniti pregled svekolikog ljudskog znanja i donijeti sud o njegovim metodama i granicama. Ne bi bilo mudro izjasniti se u ovome pitanju dogmatski; ali ako nas istraživanja u prethodnim poglavljima nisu odvela na krivi put, bit ćemo prisiljeni odreći se nade da će se iznaći filozofski dokazi za religiozna uvjerenja. Zbog toga ne možemo, kao sastavnicu vrijednosti filozofije, implicirati nikakav definirani skup odgovora na takva pitanja. Otud se, recimo to još jednom, vrijednost filozofije ne smije oslanjati na neki pretpostavljeni korpus definitivno provjerljivog znanja što bi ga trebali steći oni koji je izučavaju.

602

IZBOR TEKSTOVA

Vrijednost filozofije zapravo se ima uvelike tražiti upravo u samoj njezinoj nesigurnosti. Čovjek koji se nije dotakao filozofije ide kroz život zakračunan u predrasude kojih je podrijetlo u zdravom razumu, sviknutom na mnijenje njegova doba i naroda te u uvjerenjima koja su nikla u njegovu duhu bez suradnje ili pristanka njegova promišljajućeg uma. Takvome se čovjeku svijet javlja kao definitivan, konačan, očit; zdravorazumski predmeti ne potiču na pitanja, a nepoznate se mogućnosti odbijaju s prezirom. No čim počnemo filozofirati, otkrit ćemo naprotiv, kako vidjesmo u uvodnim poglavljima, da čak i najsvakidašnje stvari vode do problema na koje se može samo vrlo nepotpuno odgovoriti. Filozofija, premda nepodobna da nam s potpunom izvjesnošću ukaže na istinite odgovore na one dvojbe do kojih ona dovodi, podobna je ipak da nas uputi u mnoge mogućnosti koje uvećavaju naše mišljenje i oslobađaju ga od tiranije običaja. Tako ona, smanjujući naš osjećaj izvjesnosti glede toga kakve stvari jesu, veoma povećava našu spoznaju glede toga što bi one mogle biti; ona uklanja ponešto arogantan dogmatizam onih koji nikada nisu putovali predjelom oslobađajuće sumnje i održava na životu naš osjećaj za čudo pokazujući nam poznate stvari s nepoznate strane. Posve neovisno o njezinoj korisnosti u upućivanju na neslućene mogućnosti, filozofija zadobiva vrijednost — možda je to njezina glavna vrijednost — putem veličine predmeta a kojemu kontemplira te oslobađanjem od uskih, osobnih svrha u rezultat ove kontemplacije. Život instinktivnoga čovjeka zatvoren je unutar kruga njegovih osobnih interesa; porodica i prijatelji možda su uključeni, ali izvanjski svijet ne uzima se u obzir izuzev kao pomoć ili zapreka onome što nadolazi unutar kruga instinktivnih želja. U takvu životu ima nečeg grozničavog i ograničenog, u poredbi s čime je filozofski život miran i dosadan. Osobni je svijet instinktivnih interesa jedan maleni svijet, smješten usred velikog i silnog svijeta koji mora, prije ili kasnije, razoriti naš osobni svijet u ruševine. Ne možemo li toliko uvećati svoje interese da bismo u njih uključili cijeli izvanjski svijet, ostajemo poput posade u opkoljenoj tvrdi, znajući da nam neprijatelj sprječava bijeg te da je konačna predaja neizbježna. U takvu životu nema spokoja, nego dolazi do stalne oporbe između inzistentnosti naše žudnje i nejakosti volje. Na ovaj ili onaj način, ako naime želimo da nam život bude velik i slobodan, moramo pobjeći iz ovog zatvora i od ove oporbe. Jedan je od načina bijega u filozofskoj kontemplaciji. Filozofska kontemplacija, u svom najširem pregledu, ne dijeli univerzum u dva neprijateljska tabora — prijatelje, i neprijatelje, one koji su od pomoći i suparnike, dobre i zle — nego promatra cjelinu, ne opredijelivši se. Filozofska kontemplacija, ukoliko je čista od drugih svrha, nije usmjerena na dokazivanje toga da bi ostatak univerzuma bio srodan čovjeku. Sva spoznajna akvizicija jest uvećanje Sopstva (Self ), ali ova se uvećanje najbolje postiže ukoliko ga se ne zahtijeva izravno. Ono se postiže u trenutku kada je jedino djelatna žudnja za spoznajom i to takvim izučavanjem koji ne želi unaprijed da njezin predmet treba da ima ovu ili onu značajku, već preudešava Sopstvo značajkama koje pronalazi u svojim predmetima. Ovo uvećanje Sopstva nije postignuto ukoliko, uzevši Sopstvo kakvo jest, pokušavamo pokazati da je 603

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti svijet tako sličan ovome Sopstvu da je njegova spoznaja moguća bez pripuštanja bilo čega što se čini tuđim. Žudnja za dokazom ovoga jest jedan oblik samo-obrane Sopstva, i kao svaka samo-obrana, ona je zapreka željenom rastu Sopstva, za koji se Sopstveno ćuti podobnim. Samo-obrana Sopstva, u filozofskoj spekulaciji kao i drugdje, zrê svijet kao sredstvo za vlastite svrhe; počinjemo od ne-Sopstva, i od veličine ovoga uvećavamo granična Sopstva; putem beskraja univerzuma onaj duh koji ga kontemplira stječe neki udjel u beskraju. Zato one filozofije koje prispodobljuju univerzum čovjeku ne potkrepljuju veličinu duše. Spoznaja je oblik jedinstva Sopstva i ne-Sopstva; kao svako jedinstvo, ono biva oslabljeno ovlastima, tj. bilo kojim nastojanjem da se univerzum nagna u sklad s onime što nalazimo unutar nas samih. Opstoji posvudašnja filozofska tendencija prema stajalištu koje nam kaže da je Čovjek mjera svih stvari, da je istina napravljena prema Čovjeku, da su prostor i vrijeme i svijet univerzalija u stvari vlasništvo duha, i da, ako ima ičega nestvorenog duhom, ono je nepoznato i bez ikakva značenja za nas. Ovo je gledište, ako su naše prethodne diskusije točne, neistinito; ali i više od toga što je neistinito, ono djeluje na filozofsku kontemplaciju tako da joj oduzima sve ono što joj podaruje vrijednost, budući da je sputava u granice Sopstva. Što ono zove spoznajom nije jedinstvo s ne-Sopstvom, nego prije skup predrasuda, običaja i želja koje dine neproničan veo između nas i svijeta s onu stranu. Čovjek koji nalazi užitka u takvoj teoriji spoznaje jest poput onoga koji nikada ne napušta domaći krug jer se boji da mu riječ naše biti zakon. Istinska filozofska kontemplacija, naprotiv, nalazi zadovoljstva u svakom povećanju ne-Sopstva, u svemu što uvećava objekt kontemplacije i samim tim subjekt u kontemplaciji. Sve što je u kontemplaciji osobno ili privatno, sve što ovisi o običajima, svaka zainteresiranost ili čežnja iskrivljuje objekt i tako oštećuje jedinstvo za kojim traga intelekt. Ali podižući tako barijeru između subjekta i objekta, takve osobne i privatne stvari postaju tamnicom intelekta. Slobodan intelekt vidi stvar onako kako bi ih mogao vidjeti, bez sada i ovdje, bez nada i strahova, bez okova običajnih mnijenja i tradicionalnih predrasuda, mirno, bestrasno, slijedeći isključivo čežnju za spoznajom — spoznajom kao tako neosobnom, čisto kontemplativnom, koliko je to uopće moguće čovjeku. Otud će slobodni intelekt više vrednovati apstraktnije i općenitije znanje u kojemu se ne javljaju slučajne zgode osobnih životopisa, od znanja na temelju osjetila i zavisnoga, kako već takvo znanje ima biti, o isključivom i osobnom motrilištu i o tijelu čiji osjetilni organi iskrivljuju koliko i otkrivaju. Duh koji je svikao na slobodu i nepristranost filozofske kontemplacije sačuvat će nešto od te iste slobode i ne pristranosti i u svijetu akcije i emocije. On će promatrati njegove svrhe i čežnje kao dijelove infinitezimalnih fragmenata u jednom svijetu kojega je sav preostali dio nedirnut djelovanjem bilo kojeg čovjeka. Nepristranost koja je u kontemplaciji nepomiješana žudnja za istinom iste je duhovne kakvoće koja, u djelanju, postaje pravdom, a u području emocija ona je sveopća ljubav koja se može dati svakome, a ne samo onima koji su procijenjeni kao korisni ili vrijedni divljenja. Tako kontemplacija uvećava ne samo objekte naših misli 604

IZBOR TEKSTOVA

nego i objekte naših djelanja i nagnuća: ona nas čini građanima univerzuma, a ne samo jednog obzidanog grada u ratnom stanju sa svim ostalim. U ovom se svjetskom građanstvu sastoji istinska čovjekova sloboda i njegovo oslobođenje od sužanjstva ograničenih nadanja i bojazni. Sažmimo tako rezultat našeg raspravljanja o vrijednosti filozofije: filozofiju valja izučavati, ne radi ikojeg konačnog odgovora na njezina pitanja, budući da se nijedan konačan odgovor u pravilu ne može spoznati kao istinit, nego prije poradi pitanja samih; jer ova pitanja uvećavaju našu predodžbu o onome što je moguće, obogaćujući našu intelektualnu imaginaciju i oslabljuju dogmatsku uvjerenost koja zabravljuje duh pred spekulacijom; ali iznad svega zato što se, putem veličine univerzuma koji kontemplira filozofija, i duh prikazao velikim te on postaje podobnim za ujedinjenje s univerzumom koje konstituira njegovo najviše dobro.

19.5. Karl Popper – CILJ NAUKE Govoriti o ,,cilju” naučne aktivnosti može možda zvučati pomalo naivno; jer jasno je da različiti učenjaci imaju razl1ičite ciljeve, a nauka sama (što god to moglo značiti) nema ciljeva. Sa svime time se slažem. A ipak se čini da kada govorimo o nauci osjećamo, manje ili više jasno, da postoji nešto karakteristično za naučnu aktivnost; budući da naučna aktivnost u velikoj mjeri izgleda kao racionalna aktivnost, a budući da racionalna aktivnost mora imati neki cilj, pokušaj da se opiše cilj nauke i ne mora biti sasvim uzaludan. Smatram da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajućih objašnjenja svega onog što nam izgleda da zahtijeva objašnjenje. Pod objašnjenjem (ili uzročnim objašnjenjem) misli se na skup iskaza kojima se opisuje stanje stvari koje treba objasniti (explicandum) dok drugi, objašnjavajući iskazi čine „objašnjenje” u užem smislu riječi (explicans explicanduma). U pravilu možemo uzeti da se više ili manje zna da je explicandum istinit, ili da se bar smatra da se to zna. Jer nema mnogo smisla tražiti objašnjenje nekog stanja stvari koje se može pokazati potpuno izmišljenim. (To može biti slučaj s letećim tanjurima: objašnjenje za kojim se traga ne mora biti objašnjenje letećih tanjura, nego može biti objašnjenje kako dolazi do izvještavanja o letećim tanjurima; no ukoliko bi leteći tanjuri postojali, tada ne bi bilo potrebno nikakvo daljnje objašnjenje izvještavanja o njima.) Explicans, s druge strane, koji je predmet našeg traganja, u pravilu neće biti poznat: on će morati biti otkriven Prema tome, naučno objašnjenje, kad god je otkriće, bit će objašnjenje poznatog pomoću nepoznatog493. Da bi bio prihvatljiv (prihvatljivost je stvar stupnja), explicans mora ispuniti određeni broj uvjeta. Prvo, on mora logički povlačiti explicandum. Drugo, expli493

Vidi posljednji odlomak teksta, prije završnog citata, mog članka ,,Note on Berkeley as a Precursor of Mach”, Brit. Journ. Philos. Sc. 4, 1953, str. 35. (Sada u mojoj knjizi Conjectures and Refutations, str. 174).

605

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti cans bi trebao biti istinit, premda se obično neće znati da je istinit; u svakom slučaju, ne smije se znati da je neistinit ni nakon najkritičnijeg ispitivanja. Ako se ne zna da je istinit (kao što se najčešće biti slučaj), mora postojati neovisno svjedočanstvo njemu u prilog. Drugim riječima, on mora biti neovisno provjerljiv i smatrat ćemo ga tim više zadovoljavajući što je veća oštrina onih neovisnih provjera koje je preživio. Moram još rasvijetliti upotrebu izraza ,,neovisan” s njegovim suprotnostima, „ad hoc“ i (u krajnjim slučajevima) „cirkularan”. Neka a bude explicandum za koji se zna da je istinit. Budući da a trivijalno slijedi iz samog a, mogli bismo uvijek ponuditi a kao objašnjenje njega samog. Ali to bi bilo vrlo nezadovoljavajuće i pored toga što bismo u tom slučaju znali da je explicans istinit i da explicandum iz njega slijedi. Dakle, moramo isključiti objašnjenja ove vrste zbog njihove cirkularnosti. No cirkularnost koja mi je ovdje na umu jest stvar stupnja. Uzmite slijedeći razgovor: ,,Zašto je more danas tako nemirno?” — ,,Zato što je Neptun vrlo ljut” — ,,Kojim svjedočanstvom možete potkrijepiti vaš iskaz da je Neptun vrlo ljut?“— ,,O, pa zar ne vidite kako je more vrlo nemirno? I zar nije ono uvijek nemirno kada je Neptun ljut?” Ovo se objašnjenje smatra nezadovoljavajućim zato što (isto kao u slučaju potpuno cirkularnog objašnjenja) jedino svjedočanstvo za explicans jest sam explicandum494. Osjećaj da je ova vrsta skoro cirkularnog ili ad hoc objašnjenja vrlo nezadovoljavajuća i odgovarajući zahtjev da objašnjenja te vrste treba izbjegavati, po mom mišljenju su među glavnim pokretnim silama razvoja nauke: nezadovoljstvo je među prvim plodovima kritičkog i racionalnog pristupa. Da explicans ne bi bio ad hoc, on mora biti bogat sadržajem: on mora imati razne provjerljive konzekvence, a među njima, posebno, provjerljive konzekvence koje su različite od explicanduma. Upravo su te različite provjerljive konzekvence ono što imam na umu kada govorim o neovisnim provjerama ili o neovisnom svjedočanstvu. Premda ove primjedbe mogu možda pomoći da se donekle rasvijetli intuitivna ideja neovisno provjerljivog explicansa, one nikako još nisu dovoljne da karakteriziraju zadovoljavajuće i neovisno provjerljivo objašnjenje. Jer ako je a naš explicandum — neka a ponovo bude ,,More je danas nemirno”— mi uvijek možemo ponuditi vrlo nezadovoljavajući explicans koji je potpuno ad hoc, premda ima neovisno provjerljive konzekvence. I možemo po volji birati te konzekvence. Možemo izabrati, recimo, ,,Ove šljive su sočne” i ,,Svi gavranovi su crni”. Neka b bude njihova konjunkcija. Tada možemo kao explicans jednostavno uzeti konjunkciju od a i b: ona će zadovoljavati sve naše do sada iznesene zahtjeve. Samo ako zahtijevamo da objašnjenja moraju upotrebljavati univerzalne iskaze ili prirodne zakone (dopunjene početnim uvjetima), možemo napredovati k ostvarenju ideje neovisnih ili ne-ad hoc objašnjenja. Jer univerzalni prirodni zakoni mogu biti iskazi s bogatim sadržajem i zbog toga oni mogu biti neovisno pro494

Takav način zaključivanja prisutan je i kod Talesa (Diels-Kranz10, vol. I, str. 456, red 35); Anaksimandra (D.—K. All, A28); Anaksimena (D.—K. A17, Bi); Alkmeona (D.—K. AS).

606

IZBOR TEKSTOVA

vjereni svugdje i u svim vremenima. Zato ako se oni koriste kao objašnjenja, oni mogu ne biti ad hoc, jer nam mogu dozvoliti da protumačimo explicandum kao ponovljivi efekt. Sve to, međutim, vrijedi jedino ako se ograničimo na univerzalne zakone koji su provjerljivi, to jest opovrgljivi. Pitanje ,,Koja vrsta objašnjenja može biti zadovoljavajuća?” tako vodi do odgovora: objašnjenje pomoću provjerljivih i opovrgljivih univerzalnih zakona i početnih uvjeta. A objašnjenje te vrste će biti tim više zadovoljavajuće što su ti zakoni provjerljivi i što su bolje provjereni. (To se odnosi također i na početne uvjete.) Na ovaj način pretpostavka da je cilj nauke pronalaženje zadovoljavajućih objašnjenja vodi nas dalje do ideje da se stupanj prihvatljivosti objašnjenja povećava putem povećavanja njihovog stupnja provjerljivosti, to će reći, prelaženjem na bolje provjerljive teorije; a to znači prelaženjem na teorije sve bogatijeg sadržaja, višeg stupnja univerzalnosti i višeg stupnja preciznosti495. To je, nema sumnje, potpuno u skladu sa stvarnom praksom teorijskih nauka. Do fundamentalno istog rezultata možemo doći i na drugi način. Ako je cilj nauke objašnjavanje, njezin će cilj biti također i objašnjavanje onog što je do sada bilo prihvaćeno kao explicans, na primjer, zakona prirode. Tako se zadaća nauke neprestano obnavlja. Možemo neprestano to nastavljati, prelazeći na objašnjenja sve višeg stupnja univerzalnosti — ukoliko doista ne dođemo do konačnog objašnjenja, to će reći, do objašnjenja koje se niti može niti treba dalje objašnjavati. Ali postoje li konačna objašnjenja? Učenje koje sam nazvao ,,esencijalizam” svodi se na gledište da nauka mora tragati za konačnim objašnjenjem pomoću suština496: ako možemo objasniti ponašanje neke stvari pomoću njezine suštine — njezinih bitnih svojstava — tada nikakvo daljnje pitanje ne može biti postavljeno niti treba biti postavljeno (osim možda. teološkog pitanja Tvorca suština). Tako je Descartes vjerovao da je objasnio fiziku pomoću suštine fizičkog tijela koja je, po njegovom mišljenju, bila protežnost; a neki Newtonovci, slijedeći Rogera Cotesa, vjerovali su da je suština materije u njezinoj inerciji i njezinoj moći da privlači drugu materiju i smatrali su da se Newtonova teorija može izvesti iz, i tako konačno objasniti pomoću, tih suštinskih svojstava sve materije. Sam Newton je bio drukčijeg mišljenja. Upravo je hipoteza o konačnom ili esencijalističkom uzročnom objašnjenju same gravitacije ono što je on imao na umu kada je napisao Scholium generate na kraju Principia: „Do sada sam objašnjavao pojave ... pomoću sile gravitacije, ali još nisam utvrdio uzrok gravitacije same.., a hipoteze ne izmišljam proizvoljno [ili ad hoc].”497 495

496

497

U vezi s teorijom provjerljivosti, sadržaja i jednostavnosti i u vezi stupnjeva univerzalnosti i preciznosti vidi odjeljke 31 do 46 u Logici naučnog otkrića (prvo njemačko izdanje 1934) gdje je objašnjena uska povezanost tih ideja. Potpunije sam razmatrao (i kritizirao) esencijalizam u eseju ,,Three Views Concerning Human Knowledge” gdje također upućujem na svoja ranija razmatranja (u posljednjoj bilješki u odjeljku II); vidi Contemporary British Philosophy, III, uredio H. D Lewis, 1956, bilješka 2 na str. 365. (Ovaj esej je sada 3. poglavlje moje knjige Conjectures and Refutations, treće izdanje, 1969). Vidi također Newtonova pisma Richardu Bentfeyu od 17. siječnja i posebno od 25. veljače 1693 (‘1692—3’). Citirao sam to pismo u odjeljku III mog članka ,,Three Views Concerning

607

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti Ne vjerujem u esencijalističko učenje o konačnom objašnjenu. U prošlosti su kritički tog učenja u pravilu bili instrumentalisti: oni su interpretirali naučne teorije kao puke instrumente za predviđanje bez ikakve objašnjavalačke moći. Ni s njima se ne slažem. Ali postoji treća mogućnost, ,,treće gledište”, kako sam ga nazvao. Ono je dobro opisano kao „modificirani esencijalizam” — s naglaskom na riječi „modificirani”498 To ,,treće gledište” koje ja zastupam modificira esencijalizam na radikalan način. Prije svega odbacujem ideju konačnog objašnjenja i tvrdim da svako objašnjenje može biti dalje objašnjavano pomoću teorije ili pretpostavke višeg stupnja univerzalnosti. Ne može postojati objašnjenje koje ne treba biti dalje objašnjavano, jer nijedno ne može biti samo—objašnjavajući opis suštine (poput esencijalističke definicije tijela, kako ju je iznio Descartes). Drugo, odbacujem sva što-jest pitanja: pitanja o tome što jest neka stvar, što je njezina suština ili njezina prava priroda. Moramo napustiti gledište, karakteristično za esencijalizam, da u svakoj pojedinoj stvari postoji suština, inherentna prirodna ili princip (kao alkohol u vinu) koji je nužno uzrokuju da bude ono što jest i djeluje onako kako djeluje. Ovakvo animističko gledište ništa ne objašnjava, ali je ono navelo esencijaliste (poput Newtona) da izbjegavaju relaciona svojstva, kao gravitaciju, i da smatraju, iz razloga koji su im se činili a priori valjanim, da zadovoljavajuće objašnjenje mora biti pomoću inherentnih svojstava (za razliku od relacionih svojstava. Treća i posljednja modifikacija esencijalizma je slijedeća. Moramo napustiti gledište, usko povezano s animizmom (i karakteristično za Aristotela za razliku od Platona), da se pozivanjem na esencijalna svojstva inherentna u bilo kojoj pojedinačnoj stvari može objasniti ponašanje te stvari. Jer to gledište nikako ne uspijeva da osvijetli zašto se različite pojedinačne stvari ponašaju na sličan način. Ako se kaže ,,zato što su im suštine slične” postavlja se novo pitanje: zašto ne bi bilo isto toliko različitih suština koliko ima i različitih stvari? Upravo taj problem je Platon pokušao riješiti tvrdeći da su slične pojedinačne stvari tvorevina, i zapravo kopije, istog izvornog ,,Oblika” koji je zbog toga nešto ,,izvan”, ,,prije” i ,,iznad” različitih pojedinačnih stvari; i doista, mi još uvijek nemamo bolju teoriju sličnosti. Čak i danas se pozivamo na njihovo zajedničko porijeklo kada želimo objasniti sličnost dva čovjeka, ptice i ribe, dvaju kreveta, dvaju automobila, dvaju jezika ili dviju zakonskih procedura; to će reći, mi uglavnom objašnjavamo sličnost genetički; a ako od toga napravimo metafizički sistem,

498

Human Knowledge” (Conjectures and Refutations, str. 106 i dalje) gdje je taj problem nešto iscrpnije razmatran. Izraz ,,modificirani esencijalizam” upotrijebio je kao opis mog ,,trećeg gledišta” prikazivač mog članka „Three Views Concerning Human Knowledge” u The Times Literary Supplement, 55, 1956, str. 527.Da bi se izbjegli nesporazumi htio bih ovom prilikom reći da to što prihvaćam ovaj izraz ne bi trebalo shvatiti kao ustupak učenju o ,,konačnoj stvarnosti”, a još manje kao ustupak učenju o esencijalističkim definicijama. Ostajem u potpunosti pri kritici tog učenja koju sam izložio u knjizi Open Society, vol. II, pogl. 11, odjeljak II (posebno bilješka 42) i na drugim mjestima.

608

IZBOR TEKSTOVA

najvjerojatnije će to biti historicistička filozofija. Aristotel je odbacio Platonovo rješenje; no budući da Aristotelova verzija esencijalizma ne sadrži čak ni nagovještaj rješenja, čini se da on nikada nije sasvim shvatio problem499. Odlučujući se za objašnjenja pomoću univerzalnih prirodnih zakona, nudimo rješenje baš za taj posljednji (platonovski) problem. Jer mi pretpostavljamo da su sve pojedinačne stvari i sve pojedinačne činjenice podložne tim zakonima. Zakoni (koje opet jest potrebno dalje objašnjavati) tako objašnjavaju pravilnosti i sličnosti pojedinačnih stvari ili pojedinačnih činjenica i događaja. I ti zakoni nisu inherentni u pojedinačnim stvarima. (Niti su oni platonovske ideje izvan svijeta.) Prirodni zakoni su shvaćeni, naprotiv, kao (hipotetički) opisi strukturalnih svojstava prirode — samog našeg svijeta. U tome je, dakle, sličnost između mog gledišta (,,trećeg gledišta”) i esencijalizma; premda ne vjerujem da ćemo ikada moći opisati, pomoću naših univerzalnih zakona, konačnu suštinu svijeta, ne sumnjam da možemo nastojati prodrijeti sve dublje i dublje u strukturu našeg svijeta ili, kako bismo mogli reći, do svojstava svijeta koja su sve bitnija i bitnija ili sve dublja i dublja. Kad god idemo za tim da objasnimo neki hipotetički zakon ili teoriju novom hipotetičkom teorijom višeg stupnja univerzalnosti, mi otkrivamo više o svijetu nastojeći da prodremo dublje u njegove tajne. I kad god uspijemo opovrgnuti teoriju te vrste, činimo novo značajno otkriće. Jer ta opovrgavanja su od izuzetnog značaja. Ona nas uče neočekivanom i pokazuju nam da premda smo mi sami tvorci naših teorija, premda su one naši vlastiti izumi, one su ipak prave tvrdnje o stvarnosti, jer se mogu sukobiti s nečim što mi nikada nismo stvorili. Naš ,,modificirani esencijalizam” može, po mom mišljenju, biti od pomoći kada se postavi pitanje logičkog oblika prirodnih zakona. On sugerira da naše teorije ili naši zakoni moraju biti univerzalni, to jest da moraju iznositi tvrdnje o svijetu — o svim prostorno-vremenskim područjima svijeta. On sugerira, štoviše, da naše teorije iznose tvrdnje o strukturalnim ili relacionim svojstvima svijeta i da svojstva koja opisuje objašnjavalačka teorija moraju u nekom smislu biti dublja od onih koja treba objasniti. Mislim da ta riječ ,,dublji” izmiče svakom pokušaju iscrpne logičke analize, ali ona ipak vodi naše intuicije. (Tako je i u matematici: svi njezini teoremi su logički ekvivalentni, u prisustvu aksioma, a ipak postoji velika razlika u ,,dubini” koja teško da je podložna logičkoj analizi.) ,,Dubina” naučne teorije izgleda da je najuže povezana s njezinom jednostavnošću i tako s bogatstvom njezinog sadržaja. (Drukčije je s dubinom nekog matematičkog teorema za koji se može uzeti da nema sadržaja.) Dva sastavna dijela čini se da su potrebna: bogat sadržaj i izvjesna koherentnost i kompaktnost (ili „organičnost”) opisanog stanja stvari. Upravo je taj drugi sastavni dio ono što je tako teško analizirati premda je intuitivno vrlo jasan i njega su esencijalisti pokušavali opisati kada su govorili 499

Što se tiče Platonove teorije Oblika ili ideja. ,,jedna od njezinih najznačajnijih funkcija je objasniti sličnost osjetilnih stvari…“ Usporedi moju knjigu Open Society, poglavlje 3, odjeljak v; vidi također bilješke 19 i 20 i tekst. Neuspjeh Aristotelove teorije da izvrši tu funkciju spomenut je tamo (u trećem izdanju, 1957) na kraju bilješke 54 uz poglavlje 11.

609

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti o suštinama nasuprot pukom nagomilavanju akcidentalnih svojstava. Mislim da niti možemo niti trebamo ovdje učiniti nešto više nego ukazati na intuitivnu ideju. Jer u slučaju bilo koje pojedinačne predložene teorije bogatstvo njezinog sadržaja i, dakle, njezin stupanj provjerljivosti je ono što odlučuje o njezinoj zanimljivosti, a ishodi izvršenih provjera su ono što odlučuje njezinu sudbinu. Sa stajališta metode, njezinu dubinu, koherenciju, pa čak i ljepotu možemo smatrati pukim vodičem ili poticajom naše intuicije i imaginacije. Ipak, čini se da postoji nešto nalik na dovoljan uvjet za dubinu, ili stupnjeve dubine, koji se može logički analizirati. Pokušat ću to objasniti pomoću jednog primjera iz historije nauke. Dobro je poznato da je Newtonova dinamika postigla ujedinjenje Galileove zemaljske i Keplerove nebeske fizike. Često se kade da se Newtonova dinamika može induktivno izvesti iz Galileovih i Keplerovih zakona, a čak se i tvrdilo da se ona može iz njih striktno izvesti dedukcijom500. Ali to nije točno; s logičkog gledišta, Newtonova teorija, striktno govoreći, proturječi i Galileovoj i Keplerovoj teoriji (premda se, naravno, obje te teorije mogu dobiti kao aproksimacije čim imamo Newtonovu teoriju s kojom možemo operirati). Iz tog razloga je nemoguće izvesti Newtonovu teoriju niti iz Galileove niti iz Keplerove niti iz njih obje zajedno, bilo dedukcijom bilo indukcijom. Jer niti deduktivno niti induktivno zaključivanje ne može nikada od konzistentnih premisa doći do konkluzije koja formalno proturječi premisama od kojih smo pošli. To smatram vrlo jakim argumentom protiv indukcije. Sada ću ukratko ukazati na proturječnosti između Newtonove teorije i njezinih prethodnika. Galileo tvrdi da se bačeni kamen ili projektil kreće po paraboli osim u slučaju vertikalnog slobodnog pada kada se kreće s konstantnim ubrzanjem po pravcu. (Tokom čitave ove diskusije zanemarujemo otpor zraka.) Sa stajališta Newtonove teorije obje ove tvrdnje su pogrešne i to iz dva različita razloga. Prva je pogrešna jer putanja dalekometnog projektila kao što je interkontinentalna raketa (izbačena uvis ili horizontalno) neće biti čak niti približno parabolična nego eliptična. Ona postaje približno parabola samo ako je ukupna razdaljina leta zanemariva u usporedbi s polumjerom Zemlje. Na to je ukazao i sam Newton u 500

Ono što se može izvesti iz Keplerovih zakona (vidi Max Born, Natural Philosophy of Cause and Chance, 1949. str. 129—33) jest da je za sve planete ubrzanje prema Suncu u svakom trenutku jednako k/r2, gdje je r razdaljina između planeta i Sunca u datom trenutku, a k je konstanta, ista za sve planete. Upravo taj rezultat, pak, formalno proturječi Newtonovoj teoriji (osim pod pretpostavkom da su mase svih planeta jednake, ili, ako su nejednake, da su bar beskonačno male u usporedbi s masom Sunca). Ta činjenica slijedi iz onog što je o Keplerovom trećem zakonu ovdje rečeno u tekstu nakon bilješke 9. No, osim toga, treba imati u vidu da niti Keplerova niti Galileova teorija ne sadrže Newtonov pojam sile koji se u tradicionalno uvodi u tim izvođenjima bez mnogo okolišanja; kao da se taj (,,okultni”) pojam mogao očitati iz činjenica i kao da on nije bio rezultat nove interpretacije činjenica (to jest, ,,fenomena” kako su ih opisivali Keplerovi i Galileovi zakoni) u svjetlu potpuno nove teorije. Tek nakon što je uveden pojam sile (a čak i proporcionalnost gravitacijske i inercijalne mase) uopće je moguće povezati gornju formulu za ubrzanje s Newtonovim zakonom privlačenja obratno proporcionalnog kvadratu razdaljine (pod pretpostavkom da su mase planeta zanemarive).

610

IZBOR TEKSTOVA

Principia, kao i u svojoj populariziranoj verziji The System of the World, gdje je ilustrirao stvar slikom koju donosimo na ovoj stranici. Newtonova slika ilustrira njegov iskaz da, ako se brzina projektila povećava, a time i razdaljina njegovog leta, on će ‘’najzad premašujući zemljine granice, … preći u prostor a da je i ne dodirne”501. Tako se projektil na zemlji kreće po elipsi, a ne po paraboli. Naravno, za dovoljno kratke izbačaje parabola će biti odlična aproksimacija; ali parabolična putanja nije striktno izvodiva iz Newtonove teorije ukoliko joj ne dodamo faktično neistinit početni uvjet (koji je, usput rečeno, neostvariv u Newtonovoj teoriji jer vodi do apsurdnih konzekvenci), naime, da je Zemljin polumjer beskonačan. Ako ne uvedemo tu pretpostavku, premda se zna da je neistinita, onda uvijek dobivamo elipsu, u suprotnosti s Galileovim zakonom prema kojem bismo trebali dobiti parabolu. Do potpuno analogne logičke situacije dolazi u vezi s drugim dijelom Galileovog zakona koji tvrdi postojanje konstante ubrzanja. Sa stajališta Newtonove teorije, ubrzanje tijela u slobodnom padu nikada nije konstantno: ono uvijek raste tokom pada zato što se tijelo sve više i više približava centru privlačenja. Ovaj efekt je vrlo primjetan ako tijelo pada s velike visine, premda je on, naravno, zanemariv ako je visina zanemariva u usporedbi sa Zemljinim polumjerom. U tom slučaju možemo dobiti Galileovu teoriju iz Newtonove ako ponovo uvedemo neistinitu pretpostavku da je Zemljin polumjer beskonačan (ili da je visina s koje tijelo pada jednaka nuli). Proturječnosti na koje sam ukazao nisu ni u kom slučaju zanemarive za dalekometne projektile. Na njih možemo primijeniti Newtonovu teoriju (naravno s korekcijama za otpor zraka), ali ne i Galileovu: ova druga jednostavno dovodi do pogrešnih rezultata kao što se lako može pokazati pomoću Newtonove teorije. Što se tiče Keplerovih zakona, situacija je slična. Očito je da Keplerovi zakoni u Newtonovoj teoriji samo približno vrijede — to jest striktno ne vrijede — ako uzmemo u obzir međusobno privlačenje planeta502. Ali ima fundamentalnih pro501

502

Vidi Newtonova Principia, Scholium na kraju odjeljka II knjige I, str. 55 izdanja iz 1934 (Motteov prijevod koji je revidirao Cajori). Slika iz The System of the World i citat koji su ovdje navedeni nalaze se na str. 551. tog izdanja. Vidi, na primjer, P. Duhem, The Aim and Structure of Physical Theory, 1905, preveo na engleski P. P. Wiener, 1945, dio II, poglavlje VI, odjeljak 4. Duhem kaže eksplicitnije ono što je implicitno u Newtonovom vlastitom iskazu (Principia, Knjiga I, stav 1xv, teorem xxv), jer Newton dovoljno jasno daje do znanja da tamo gdje su u interakciji više od dva tijela, Keplerovi zakoni će u najboljem slučaju samo aproksimativno važiti, a čak i to samo u vrlo posebnim slučajevima od kojih on dva analizira nešto detaljnije. Usput rečeno, formula (1), u daljnjem tekstu, neposredno slijedi iz Knjige I, stava 1 IX s obzirom na knjigu I, stav xv.

611

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti turječnosti između dviju teorija nego što je ova koja je prilično očita. Jer čak i ukoliko, čineći ustupak našim protivnicima, zanemarimo međusobno privlačenje planeta, Keplerov treći zakon, promatran sa stajališta Newtonove dinamike, ne može biti ništa drugo nego aproksimacija koja je primjenljiva na vrlo poseban slučaj: na planete čije su mase jednake ili, ako su nejednake, zanemarive u usporedbi sa Sunčevom masom. Budući da čak niti približno ne vrijedi za dva planeta od kojih je jedan vrlo lagan, a drugi vrlo težak, jasno je da Keplerov treći zakon proturječi Newtonovoj teoriji na potpuno isti način kao Galileov zakon. To se može lako pokazati. na slijedeći način. Za sistem dvaju tijela — sistem dvostrukih zvijezda — iz Newtonove teorije proizlazi zakon koji astronomi često nazivaju ,,Keplerovim zakonom” jer je u uskoj vezi s Keplerovim trećim zakonom. Ovaj takozvani ,,Keplerov zakon” kaže da ako je m0 masa jednog od dvaju tijela — recimo Sunca — i ako je m1 masa drugog tijela — recimo planeta — onda, odabirući odgovarajuće jedinice mjerenja možemo iz Newtonove teorije izvesti (1) a3/T2 = m0 + m1, gdje je a srednja razdaljina između dvaju tijela, a T je vrijeme pune revolucije. Međutim, Keplerov vlastiti treći zakon tvrdi da (2) a3/T2 = konstanta to će reći, ista konstanta za sve planete Sunčevog sistema. Jasno je da taj zakon dobivamo iz (1) samo pod pretpostavkom da m0 + m1 = konstanta; a budući da je m0 = konstanta za naš Sunčev sistem ako identificiramo m0 sa Sunčevom masom, dobivamo (2) iz (1) ukoliko pretpostavimo da je m1 isto za sve planete; ili ako je to činjenični neistinito (kao što doista i jest budući da je Jupiter nekoliko tisuća puta veći od najmanjih planeta), ukoliko pretpostavimo da su mase svih planeta jednake nuli u usporedbi sa Sunčevom masom tako da možemo staviti m1 = 0 za sve planete. To je sasvim dobra aproksimacija sa stajališta Newtonove teorije, ali u isto vrijeme staviti m1 = o nije samo striktno govoreći neistinito, nego je i neostvarivo sa stajališta Newtonove teorije. (Tijelo s masom jednakom nuli ne bi se više pokoravalo Newtonovim zakonima kretanja.) Tako, čak i ukoliko zaboravimo sve o međusobnom privlačenju planeta, Keplerov treći zakon (2) proturječi Newtonovoj teoriji koja daje (1). Važno je uočiti da iz Galileove ili Keplerove teorije ne dobivamo ni najmanji nagovještaj kako bi te teorije trebalo modificirati — koje bi neistinite premise trebalo usvojiti i koje uvjete stipulirati — ako bismo pokuša1i prijeći od tih teorija na neku drugu i općenitije važeću kao što je Newtonova. Tek nakon što posjedujemo Newtonovu teoriju možemo otkriti da li su, i u kojem smislu, stare teorije njezine aproksimacije. Ukratko rečeno, premda su sa stajališta Newtonove teorije Galileova i Keplerova teorija odlične aproksimacije nekih posebnih Newtonovih rezultata, za Newtonovu teoriju se ne može reći, sa stajališta drugih dviju teorija, da je ona aproksimacija njihovih rezultata. Sve to pokazuje da logika, bilo deduktivna bilo induktivna, ne može nikako napraviti korak od tih teorija k Newtonovoj dina(Vidi također knjigu III, stav xv.)

612

IZBOR TEKSTOVA

mici503. Samo genijalnost može napraviti taj korak. Jednom kada je on napravljen, može se reći da Galileovi i Keplerovi rezultati potkrepljuju novu teoriju. Ovdje me, međutim, ne zanima toliko nemogućnost indukcije koliko problem dubine. A što se tiče tog problema, možemo doista nešto naučiti iz našeg primjera. Newtonova teorija ujedinjuje Galileovu i Keplerovu. Ali daleko od toga da je ona puka konjunkcija tih dviju teorija — koje igraju ulogu explicanda za Newtonovu teoriju — ona ih ispravlja objašnjavajući ih. Prvotni zadatak objašnjavanja bio je dedukcija ranijih rezultata. A taj zadatak je ispunjen ne izvođenjem tih ranijih rezultata nego izvođenjem nečeg boljeg umjesto njih: novih rezultata koji se, pod posebnim uvjetima starih rezultata, numerički vrlo približavaju starim rezultatima, a u isto vrijeme ih ispravljaju. Tako se može reći da empirijski uspjeh stare teorije potkrepljuje novu teoriju; k tome, ispravke se mogu opet provjeravati — i možda pobiti ili, pak, potkrijepiti. Ono što navedena logička situacija jasno iznosi na vidjelo jeste činjenica da nova teorija nikako ne može biti cirkularna ili ad hoc. Ne samo da nova teorija ne ponavlja svoj explicandum nego mu ona proturječi i ispravlja ga. Na taj način čak i svjedočanstvo u prilog explicandumu postaje neovisno svjedočanstvo u prilog novoj teoriji. (Usput rečeno, ova nam analiza dopušta da objasnimo vrijednost metričkih teorija i mjerenja i tako nam pomaže da izbjegnemo pogrešku prihvaćanja mjerenja i preciznosti kao konačnih i nesvodivih vrijednosti.) Smatram da kad god u empirijskim naukama nova teorija višeg stupnja univerzalnosti uspješno objasni neku stariju teoriju ispravljajući je, to je siguran znak da je nova teorija prodrla dublje od onih starijih. Zahtjev da nova teorija treba približno sadržavati staru teoriju, za odgovarajuće vrijednosti parametara nove teorije može se nazvati (slijedeći Bohra) „principom korespondencije”. Kao što sam prije rekao, ispunjenje ovog zahtjeva je dovoljan uvjet za dubinu. Da to nije i nužan uvjet može se vidjeti iz činjenice da Maxwellova elektromagnetska valna teorija nije, u tom smislu, ispravila Fresnelovu valnu teoriju svjetlosti. Ona je, nema sumnje, značila napredovanje u dubini, ali u drukčijem smislu: ,,Staro pitanje o pravcu vibracija polarizirane svjetlosti postalo je bespredmetno. Teškoće u vezi s rubnim uvjetima za granice između dviju sredina bile su riješene samim temeljima teorije. Više nisu bile potrebne nikakve ad hoc hipoteze radi eliminiranja longitudinalnih svjetlosnih valova. Tlak svjetlosti, tako značajan u teoriji zračenja i tek kasnije eksperimentalno utvrđen, mogao je biti izveden kao jedna od konzekvenci te teorije.”504 Ovaj briljantni odlomak u kojem Einstein ocrtava neka od glavnih postignuća Maxwellove teorije i uspoređuje je s Fresnelo503 504

Pojmovi sile (usp. bi1ješku 8) i djelovanja na razdaljinu donose nove teškoće. A. Einstein, Physikalische Zeitschrift, 10, 1909, str. 817. i dalje. Za napuštanje teorije materijalnog etera (implicitno u Maxwellovom neuspjehu da izgradi njegov prihvatljiv materijalni model) može se reći da u gore analiziranom smislu daje dubinu Maxwellovoj teoriji kada se ona uspoređuje S Fresnelovom; a to je, čini mi se, implicitno u citatu iz Einsteinovog članka. Tako Maxwellova teorija u Einsteinovoj formulaciji možda i nije zapravo primjer drugog smisla ,,dubine”. Ali u Maxwellovom originalnom obliku čini mi se da jest.

613

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti vom može se uzeti kao pokazatelj da ima i drugih dovoljnih uvjeta za dubinu koje moja analiza ne pokriva. Zadatak nauke, koji je, po mom mišljenju, pronalaženje zadovoljavajućih objašnjenja, teško se može razumjeti ako nismo realisti. Jer zadovoljavajuće objašnjenje je ono koje nije ad hoc; a ta ideja — ideja neovisnog svjedočanstva — teško se može razumjeti bez ideje otkrića, napredovanja prema dubljim slojevima objašnjenja, bez ideje da postoji nešto što bismo otkrivali i kritički raspravljali. Ali ipak mi se čini da u okviru metodologije ne moramo pretpostaviti metafizički realizam; ne čini mi se da nam on može biti od velike pomoći, osim na intuitivan ni Jer jednom kada nam je rečeno da je cilj nauke objašnjavanje i da je najprihvatljivije objašnjenje ono koje je najstrože provjerljivo i najstrože provjereno, mi znamo sve što trebamo znati kao metodolozi. Ne možemo tvrditi da je taj cilj ostvariv niti pomoću niti bez pomoći metafizičkog realizma koji nam može dati jedino neko intuitivno ohrabrenje, neku nadu, ali nikakvu vrstu sigurnosti. I premda se može reći da racionalna rasprava o metodologiji ovisi o pretpostavljenom ili hipotetičkom cilju nauke, ona zacijelo ne ovisi o metafizičkoj i najvjerojatnije neistinitoj pretpostavci da se istinita strukturalna teorija svijeta (ako uopće postoji) dade otkriti ili izraziti u ljudskom jeziku. Ako se slika svijeta koju suvremena nauka prikazuje uopće približava istini — drugim riječima, ako imamo nešto nalik na ,,naučnu spoznaju” — onda uvjeti prisutni skoro svugdje u univerzumu čine gotovo nemogućim otkrivanje strukturalnih zakona one vrste za kojima tragamo, a tako onemogućuju i postizanje ,,naučne spoznaje”. Jer gotovo svi krajevi univerzuma su ispunjeni kaotičnim zračenjem, a gotovo sve ostalo materijom u sličnom kaotičnom stanju. Usprkos tome, nauka je bila čudesno uspješna u napredovanju k onome što bi, po mom mišljenju, trebalo biti smatrano njezinim ciljem. Smatram da se ova neobična činjenica ne može objasniti a da se ne dokaže previše. Ali može nas potaknuti da težimo tom cilju, premda ne možemo dobiti dodatni poticaj da vjerujemo da ga stvarno možemo postići, niti na osnovi metafizičkog realizma niti na osnovi nečeg drugog. BIBLIOGRAFSKA BILJEŠKA Ovdje razmatranu ideju da teoriju mogu ispravljati ,,opažajni” ili ,,pojavni” zakon koji bi trebale objasniti (kao, na primjer, Keplerov treći zakon) izlagao sam često u svojim predavanjima. Jedno od tih predavanja je potaklo ispravljanje jednog prividnog pojavnog zakona (vidi članak iz 1941., na koji upućujem u knjizi Poverty of Historicism, 1957., 1960., bilješka na str. 134. i dalje). Drugo od tih predavanja je bilo objavljeno u Gesetz und Wir!clichkeit, ur. Simon Moser (1948.), 1949. Ta ista moja ideja bila je i ,,početna točka” (kako on sam kaže na str. 92.) članka P. K. Feyerabenda ,,Explanation, Reduction and Empiricism” (u Minnesota Studies in the Philosophy of Science, 3, ur. Herbert Feigl i Grover Maxwell, 1962.) čija se referenca (66.) odnosi na ovaj članak (prvi put objavljen u časopisu Ratio, 1, 1957.). Autori raznih članaka o srodnim temama izgleda da su previdjeli Feyerabendovo upućivanje na moj tekst. 614

IZBOR TEKSTOVA

19.6. Thomas Kuhn – NAKNADNA RAZMIŠLJANJA 0 PARADIGMAMA Proteklo je već sedam godina otkako je objavljena nova knjiga Struktura naučnih revolucija. Reakcije na nju bile su raznolike i ponekad krještave, ali knjiga se i nadalje mnogo čita i predmet je brojnih rasprava. Sve u svemu, veliko mi je zadovoljstvo zanimanje što ga je pobudila uk1jučivši i znatan dio kritičkih opaski. Ipak, jedan aspekt njezina odjeka povremeno me obeshrabruje. Prateći razgovore, osobito one među ljudima koji su se knjigom oduševi1i, često mi je bilo teško vjerovati da svi učesnici u raspravi govore o istoj knjizi. Sa ža1jenjem zaključujem da je dio razloga njezina uspjeha u tome što ona može svima značiti gotovo sve. Za tu pretjeranu plastičnost nijedan aspekt knjige nije toliko odgovoran koliko to što se u njoj uvodi termin ,,paradigma”505, riječ koja se na njezinim stranicama pojavljuje češće nego bilo koja druga, izuzimajući gramatičke čestice. Pozvan da objasnimo odsustvo indeksa, ja redovno ukazujem da bi natuknica radi koje bi se najčešće zagledalo u nj bila: „paradigma, 31—279, passim”. Kritičari, bilo dobronamjerni ili ne, bili su jednodušni u naglašavanju velikog broja različitih značenja u kojima se taj termin upotrebljava.506 Jedna komentatorica koja je smatrala stvar vrijednom sistematskog ispitivanja izradila je djelomično kazalo pojmova i našla najmanje dvadeset i dvije različite upotrebe u rasponu od ,,konkretno znanstveno dostignuće” (str. 51.) do ,,karakterističan skup uvjerenja i preduvjerenja” (str. 58.), pri čemu ova potonja obuhvaćaju zajedno instrumentalna, teorijska i metafizička opredjeljenja (str. 85.–88.)507. Premda niti sastavljačica tog kazala niti ja ne mislimo da je situacija tako beznadna kako bi te divergencije sugerirale, očigledno traži se razjašnjenje. A niti razjašnjenje samo pa sebi neće biti dovoljno. Ma kolik bio njihov broj, upotrebe ,,paradigme” u knjizi dijele se u dva skupa koji oba zahtijevaju različita imena i zasebnu raspravu. Jedno je značenje ,,paradigme” globalno te obuhvaća sva zajednička opredjeljenja jedne znanstvene skupine; drugo izdvaja posebno važnu vrstu opredjeljenja i zbog toga je podskup prvoga. U tekstu koji slijedi pokušat ću ih najprije razmrsiti a onda pomno ispitati ono za koje mislim 505

506

507

Drugi problemi i izvori nesporazuma raspravljeni su u mom ogledu ‘’Logic of Discovery or Psychology of Research”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos and A. Musgrave, Cambridge, Cambridge University Press, 1970; vidi str. 266—292. gore. Ta knjiga, koja također sadrži jedan prošireni ,,Response to Critics”, čini četvrti svezak radova Međunarodnog kolokvija o filozofiji znanosti, održana u Bedford College, London, tijekom srpnja 1965. Kraća ali odmjerenija rasprava o kritičkim reakcijama na Strukturu naučnih revolucija pripremljena je za japanski prijevod te knjige. Jedna engleska verzija uključena je u kasnija američka izdanja. Dijelovi tih članaka nastavljaju ondje gdje ovaj završava i tako pojašnjavaju odnose ovdje iz1oženih ideja s pojmovima kao što su nesumjerljivost i revolucije. Najpromišljeniji i potpuno negativan prikaz tog problema jest onaj Dudleyja Shaperea ,,The Structure of Scientific Revolutions”, Philosophical Review 73, 1964, str. 383—394. Margaret Masterman. ‘’The Nature of a Paradigm”, u Criticism and the Growth of Knowledge, uredili I. Lakatos i A. Musgrave. U zagradama navedene stranice odnose se na moju Strukturu naučnih revolucija.

615

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti da mu je najhitnije potrebna filozofska pažnja. Koliko god da sam nepotpuno razumijevao paradigme kad sam pisao knjigu, još smatram da one zaslužuju mnogo pažnje. U knjizi termin ,,paradigma” ulazi u blisko srodstvo i fizičko i logičko, s izrazom ,,znanstvena zajednica” (str. 50.—51.). Paradigma je ono što dijele članovi znanstvene zajednice, i samo oni. Obrnuto, posjedovanje zajedničke paradigme je ono što konstituira znanstvenu zajednicu od skupine inače disparatnih ljudi. Kao empirijske generalizacije oba se ta iskaza mogu braniti. Ali u knjizi oni bar djelomično fungiraju kao definicije a rezultat je cirkularnost s bar nekoliko loših posljedica508. Ako treba uspješno objasniti termin ,,paradigma”, najprije treba uvidjeti da znanstvena zajednica ima nezavisno postojanje. U stvari, identificiranje i proučavanje znanstvenih zajednica pojavilo se nedavno kao značajan predmet istraživanja među sociolozima. Preliminarni rezultati, od kojih su mnogi još neobjavljeni, nameću zaključak da potrebne empirijske tehnike nisu trivijalne a da su neke od njih već na raspolaganju a za druge je sigurno da će biti razvijene509. Većina aktivnih učenjaka smjesta odgovara na pitanja o svojoj pripadnosti zajednicama prihvaćajući kao gotovu činjenicu da je odgovornost za različite postojeće specijalnosti i istraživačke tehnike raspodijeljena među grupe bar grubo određena članstva. Zbog toga ću pretpostaviti da će sistematičnija sredstva za njihovu identifikaciju biti otkrivana i zadovoljit ću se kratkim izlaganjem jedne intuitivne predodžbe o zajednici, one koju uvelike dijele učenjaci i sociolozi i određen broj povjesničara znanosti.

508

509

Najštetnija od tih posljedica proizlazi iz moje upotrebe termina „paradigma” kad lučim ranije razdoblje u razvoju neke pojedinačne znanosti od kasnijega. Za vrijeme onoga što se u Strukturi naučnih revolucija naziva ,,predparadigmatskim razdobljem” oni koji se bave nekom znanošću podijeljeni su u određen broj suparničkih ško1a od kojih svaka prisvaja nadležnost za isto predmetno područje, ali mu pristupa na način posve različit od sviju ostalih. Taj razvojni stadij praćen je relativno brzim prolazom, obično kao posljedicom nekog značajnog znanstvenog dostignuća ka takozvanom postparadigmatskom razdoblju koje karakterizira iščezavanje sviju ili većine ško1a, promjena koja dopušta daleko snažnije profesionalno ponašanje članovima preostale zajednice. Ja još uvijek mislim da je taj obrazac i tipičan i važan, ali o njemu se može raspravljati odvojeno od prvog dostignuća jedne paradigme. Što god paradigme bile, njih posjeduje bilo koja znanstvena zajednica, uključujući škole tzv. predparadigmatskog razdoblja. Moj propust da jasno uočim tu stvar doprinio je da se paradigma učini kao neki kvazimistički entitet ili osobina koja poput karizme transformira one koji su njom zaraženi. Postoji transformacija, ali do nje se ne dolazi usvajanjem paradigme. W. 0. Hagstrom, The Scientific Community, New York, Basic Books, 1965, glave 4 i 5; D. J. Price i D. de B. Beaver, ‘’Collaboration in an Invisible College”, American Psychologist 21, 1966, str. 1011—18; Diana Crane, ‘’Social Structure in a Group of Scientists: A Test of the ‘Invisible College’ Hypothesis”, American Sociological Review 34, 1969., str. 335—52; N. C. Mullins, ,,Social Networks among Biological Scientists”, doktorska disertacija, Harvard University, 1966. i ~The Development of a Scientific Specialty”, Minerva 10, 1972., str. 51— 82.

616

IZBOR TEKSTOVA

Prema tom gledištu znanstvena se zajednica sastoji od onih koji se bave jednom znanstvenom specijalnošću. Povezani zajedničkim elementima u svom obrazovanju i naukovanju oni vide sebe i drugi ih vide kao ljude odgovorne za nastojanje oko ostvarenja skupa zajedničkih ciljeva uključivši izobrazbu svojih nasljednika. Takve zajednice karakterizira relativna punina komunikacije unutar grupa i relativna jednodušnost sudova grupe u stručnim stvarima. U značajnoj mjeri članovi dane zajednice apsorbirat će istu literaturu i izvlačiti iz nje slične pouke510. Budući da je pažnja različitih zajednica usmjerena na različite stvari, za očekivati je da stručna komunikacija preko grupnih linija bude tegobna, često dovodi do nesporazuma i, ako se nastavi, može stvoriti značajna neslaganja. Jasno, zajednice u tom smislu postoje na brojnim razinama. Možda svi prirodoznanstvenici tvore zajednicu. (Ne smijemo, mislim, dozvoliti da oluja oko C. P. Snowa prikrije ono o čemu je on rekao ono što je očigledno.) Na samo malo nižoj razini glavne znanstvene profesionalne grupe pružaju primjere zajednica: fizičari, kemičari, astronomi, zoolozi i drugi. Za te veće zajednice grupno se članstvo lako utvrđuje osim na rubovima. Najviši znanstveni stupanj, članstvo u stručnim društvima i časopisi. koji se čitaju obično su više nego dovoljni. Slične će tehnike također izdvojiti glavne podgrupe: organski kemičari i možda kemičari proteina među njima, fizičari čvrstog stanja i visoke energije, radio-astronomi itd. Tek na slijedećoj nižoj razini iskrsavaju empirijske teškoće. Kako bi neupućeni izdvojio grupu za fage prije nego što je ona stekla slavu u javnosti? Za to čovjek mora pribjeći pohađanju ljetnih seminara i specijalnih konferencija, imati uvid u spiskove za distribuciju preprintova i iznad svega u formalne i neformalne komunikacijske mreže, uključivši veze među citatima511. Držim da taj posao može i da će biti obavljen te da će on tipično kao rezultat dati zajednice od možda stotinjak članova a ponekad značajno malobrojnije. Pojedini učenjaci, osobito oni najsposobniji, pripadat će nekolicini takvih grupa bilo istovremeno bilo sukcesivno. Premda još nije jasno kako nas daleko može odvesti empirijska analiza, postoji izvrstan razlog da pretpostavimo da je znanstvena aktivnost raspodijeljena među zajednice te vrste i da je one provode. Pretpostavimo sada da smo ma kojim tehnikama identifikovali jednu takvu zajednicu. Kojim se zajedničkim elementima objašnjava relativno neproblematičan karakter stručnog komuniciranja i relativna jednodušnost stručnog suda? Na to pitanje Struktura naučnih revolucija dopušta odgovor: ,,paradigma” ili ,,skup pa510

511

Povjesničaru kome su tehnika intervjua i upitnika obično nedostupne zajednički izvorni materijal često pribavlja najznačajnije nagovještaje o strukturi zajednice. To je jedan od razloga zašto se u Strukturi naučnih revolucija o široko čitanim djelima poput Newtonovih Principia tako često govori kao o paradigmama. Sad bih ih opisao kao osobito važne izvore elemenata u disciplinarnoj matrici zajednice. E. Garfield, ,,The Use of Citation Data in Writing the History of Science, Philadelphia, Institute for Scientific Information, 1964; M. Kessler, ,,Comparison of the Results of Bibliographic Coupling and Analytic Subject Indexing”, American Documentation 18, 1965., str. 223—33; D. J. Price, ‘’Networks of Scientific Pappers”, Science 149, 1965., str. 510—15.

617

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti radigama”. To je jedno od dva glavna značenja u kojima se taj termin javlja u knjizi. Za nj bih sad mogao usvojiti oznaku ,,paradigma1”, ali manje će zbrke nastati ako ga zamijenim izrazom ,,disciplinarna matrica” — ,’’disciplinarna” zato što je u zajedničkom posjedu sviju koji se bave nekom stručnom disciplinom a ,,matrica” zato jer se sastoji od uređenih elemenata raznih vrsta od kojih svaki zahtijeva daljnju specifikaciju. Sastavni dijelovi disciplinarne matrice uključuju većinu ili sve predmete grupnog opredjeljenja opisanih u knjizi kao paradigme, dijelovi paradigama ili paradigmatski512. U ovom času neću niti pokušati sastaviti iscrpan popis, nego ću umjesto toga ukratko identificirati tri od njih, jer oni — zato što su od centralna značenja za spoznajno djelovanje grupe — treba da budu od osobita interesa za filozofe znanosti. Govorimo o njima kao o simboličkim generalizacijama, modelima i uzorcima. Prvo dvoje već su poznati predmeti filozofske pažnje. Napose, simboličke su generalizacije oni izrazi koje grupa upotrebljava bez pitanja a koji se mogu lako staviti u neki logički oblik kao što je (x) (y) (z) φ (x, y, z). Oni su komponente disciplinarne matrice koje su formalne ili se lako dadu formalizirati. Modeli, o kojima u ovom članku neću više imati što da kaže, jesu ono što grupi daje preferirane analogije ili, kad su duboko prihvaćene, neku ontologiju. U jednoj krajnosti oni su heuristički: strujni krug može biti plodno promatran kao hidrodinamički sistem stabilna stanja ili plin se ponaša kao skup biljarskih kugli u nasumičnu kretanju. U drugoj, oni su predmeti metafizičkog opredjeljenja: toplina tijela jest kinetička energija svojih sastavnih čestica ili, još očiglednije metafizički, svi opažljivi fenomeni posljedica su kretanja i međuakcije kvalitativno neutralnih atoma u praznu prostoru513. Najzad, uzorci su konkretna rješenja problema koja grupa prihvaća kao paradigmatska u sasvim uobičajenu smislu. Mnogi od vas već su zacijelo pogodili da termin ,,uzorak” daje novo ime za drugo i fundamentalno značenje „paradigme” u mojoj knjizi. Da bismo razumjeli kako znanstvena zajednica funkcionira kada proizvodi i proglašava valjanu spoznaju, u krajnjoj liniji moramo, mislim, razumjeti djelovanje bar tih triju komponenata disciplinarne matrice. Promjene u bilo kojoj mogu rezultirati promjenama znanstvenog ponašanja koje se održavaju i na mjesto istraživanja grupe i na njezine kriterije provjeravanja. Ja ovdje neću pokušavati braniti jednu tako općenitu tezu. Moja su prvenstvena briga sada uzroci. Ali da im načinim mjesta najprije moram reći nešto o simboličkim generalizacijama. U znanostima, a osobito u fizici, generalizacije se često već nalaze u simboličkom obliku: f =ma, I = V/R ili 2ψ+ 8π2 m /h2 (E + V) ψ = 0. Druge su obično iskazane riječima: ,,akcija je jednaka reakciji” „kemijski spoj ima stalne težinske omjere” ili ,,sve stanice potječu od stanica”. Nitko neće dovoditi u pitanje to da 512 513

Vidi Strukturu naučnih revolucija, str. 83—88. Nije uobičajeno uključivati, recimo, atome, polja ili sile koje djeluju na razdaljinu pod rubriku modela, ali ja trenutno ne vidim ništa loše u toj proširenoj upotrebi. Očigledno, stupanj opredijeljenost zajednice varira kad se od heurističkih modela ide ka metafizičkim, ali čini se da priroda spoznajnih funkcija modela ostaje ista.

618

IZBOR TEKSTOVA

članovi znanstvene zajednice u svom radu rutinski upotrebljavaju izraze poput tih, da to obično čine ne osjećajući potrebu za posebnim opravdavanjem i da ih drugi članovi njihove grupe rijetko pozivaju da obrazlože svoje postupke u tim točkama. To ponašanje je važno jer bez zajedničke vezanosti za skup simboličkih generalizacija logika i matematika ne bi se mogle rutinski primjenjivati u radu zajednice. Primjer taksonomije ukazuje na to da prirodna znanost može postojati uz malen broj takvih generalizacija a možda bez ijedne. Kasnije ću ukazati na to kako je do toga moglo doći. Ali ne vidim razloga sumnji u opće prošireni dojam da snaga jedne znanosti raste s brojem simboličkih generalizacija što ih oni koji se njom bave imaju na raspolaganju. Obratite, međutim, pažnju na to kako je malena mjera slaganja što smo ga pripisali članovima naše zajednice. Kad kažem da oni dijele vezanost za, recimo, simboličku generalizaciju f = ma, mislim time samo da oni neće prigovoriti čovjeku koji ispiše četiri simbola f, =, m i a po redu u jednom retku, koji po pravilima logike i matematike barata nastalim izrazom i koji izloži još uvijek simbolički rezultat. Kod te točke u raspravi za nas — premda ne za učenjake koji se njima služe — ti simboli i izrazi tvoreni njihovim sastavljanjem jesu neinterpretirani, još bez empirijskog značenja ili primjene. Zajednička vezanost za skup generalizacija opravdava logičko i matematičko baratanje i izaziva vezanost za rezultat. Ali to ne mora implicirati slaganje o načinu na koji treba simbole, pojedinačno ili skupno, stavljati u korelaciju s rezultatima eksperimenta ili opažanja. U toj mjeri zajedničke simboličke generalizacije funkcioniraju zasada kao izrazi u čistom matematičkom sistemu. Analogija između znanstvene teorije i čistog matematičkog sistema naširoko je iskorištavana u filozofiji znanosti XX stoljeća i odgovorna je za neke krajnje zanimljive, rezultate. Ali to je samo analogija i zato može zavaravati. Smatram da smo bili njezine žrtve u nekoliko aspekata. Jedan od njih neposredno je relevantan za moj argument. Kad se izraz kao što je f = ma pojavi u čistom matematičkom sistemu, on je ondje, da tako kažem, jednom i zauvijek. To jest, ako uđe u rješenje matematičkog problema postavljena unutar sistema, on uvijek ulazi u obliku f = ma ili u obliku svedivu na taj supstitutivnošću identiteta ili nekim drugim sintaktičkim pravilom supstitucije. U znanostima se simboličke generalizacije obično ponašaju veoma različito. One nisu generalizacije u tolikoj mjeri koliko su to generalizacijske skice, shematske forme čiji detaljni simbolički izraz varira od jedne primjene do druge. Za problem slobodnog pada f = ma postaje mg = md2s/dt2. Za jednostavno njihalo to postaje mgSinν = — md2s/dt2. Za spojene harmonične oscilatore to dobiva oblik dviju jednadžbi prva od kojih bi se mogla napisati m1d2s1/dt2 + k1s1 = k2(d + s2 — s1). Zanimljiviji mehanički problemi, na primjer kretanje žiroskopa, pokazali bi još veći disparitet između f = ma i stvarne simboličke generalizacije na koju se primjenjuju logika i matematika; ali mora da je već jasno što hoću reći. Premda su neinterpretirani simbolički izrazi zajednički posjed članova znanstvene zajednice i premda takvi izrazi daju grupi ulaznu točku za logiku i matema619

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tiku, ta se oruđa ne primjenjuju na zajedničku generalizaciju nego na jednu ili drugu njezinu specijalnu verziju. U nekom smislu svaka takva klasa zahtijeva nov formalizam514. Slijedi jedan zanimljiv zaključak po svoj prilici relevantan za status teorijskih termina. Oni filozofi koji izlažu znanstvene teorije kao neinterpretirane formalne sisteme često primjećuju da empirijska referencija dolazi takvim teorijama odozdo, idući od empirijski smislenog bazičnog rječnika u teorijske termine. Unatoč dobro poznatim teškoćama koje se gomilaju oko pojma bazičnog rječnika, ne mogu sumnjati u važnost tog puta u transformaciji nekog neinterpretiranog simbola u znak za određeni fizički pojam. Ali to nije jedini put. Formalizmi u znanostima se dovode u odnos s prirodom i pri vrhu bez posredujući dedukcije koja eliminira teorijske termine. Prije nego što može započeti s logičkim i matematičkim manipulacijama koje završavaju predviđanjima očitavanja mjernih instrumenata, učenjak mora ispisati poseban oblik od f = ma koji je primjenjiv na, recimo, vibrirajući žicu ili poseban oblik Schrödingerove jednadžbe koji je primjenjiv na, recimo, helijev atom u magnetskom polju. Koji god on postupak pri tome upotrijebi, ovaj ne može biti čisto sintaktički. Empirijski sadržaj mora ući u formalizirane teorije odozgo kao i odozdo. Taj se zaključak, mislim, ne može izbjeći predlaganjem da se Schrödingerova jednadžba ili f = ma protumače kao kratica za konjunkciju brojnih posebnih simboličkih oblika koje ti izrazi dobivaju u primjeni na posebne fizičke probleme. Na prvome mjestu učenjaci bi još uvijek trebali kriterije koji će im kazati koja posebna simbolička verzija treba da bude primijenjena na koji problem i ti bi kriteriji, isto kao pravila o korelaciji, za koja se kaže da prenose značenje iz bazičnog rječnika u teorijske termine, bili nosilac empirijskog sadržaja. Pored toga, nikakva konjunkcija posebnih simboličkih oblika ne bi iscrpila ono što se može s pravom reći da članovi znanstvene zajednice znaju o tome kako primjenjivati simboličke generalizacije. Suočeni s nekim novim problemom, oni se često mogu složiti oko posebne simboličke formule primjerene njemu čak i ako nijedan od njih nije nikada ranije vidio taj posebni simbolički izraz. Od svakog se prikaza spoznajnog aparata znanstvene zajednice može logično tražiti da nam kaže nešto o načinu na koji članovi grupe, prije izravno relevantnog empirijskog svjedočanstva, izabiru specijalni formalizam primjeren određenom problemu, a osobito jednom novom problemu. Jasno je da je to jedna od temeljnih 514

Ta se teškoća ne da izbjeći tako da se zakoni newtonovske mehanike izraze, recimo, u lagrangeovskom ili hamiltonovskom obliku. Naprotiv, potonje su formulacije doslovno skice zakona prije nego zakoni, a to nije s1učaj s Newtonovom formulacijom mehanike. Započinjući s Hamiltonovim ili Lagrangeovim jednadžbama, čovjek mora svejedno ispisati poseban hamiltonijan ili lagranžijan za onaj poseban problem koji je pred njim. Obratite, međutim, pažnju na to da je odlučujuća prednost tih formulacija u tome da one čine daleko lakšim izabiranje određenog formalizma koji odgovara određenom problemu. Suprotstavljene Newtonovoj formulaciji, one tako ilustriraju tipičan smjer normalnog znanstvenog razvoja.

620

IZBOR TEKSTOVA

funkcija kojima služi znanstveno znanje. Ono to, dakako, ne čini uvijek ispravno; ima prostora, zapravo i potrebe, za empirijske provjere specijalnog formalizma predloženog za novi problem. Deduktivni koraci i usporedba njihovih konačnih produkata s eksperimentom ostaju jedan od preduvjeta znanosti. Ali specijalni formalizmi redovno se prihvaćaju kao plauzibilni ili odbacuju kao neplauzibilni prije eksperimenta. Povrh toga, sa značajnom učestalošću sudovi zajednice pokazuju se ispravni. Zbog toga smišljanje jednog specijalnog formalizma, nove verzije formalizacije, ne može biti sasvim poput iznalaženja jedne nove teorije. Između ostalog, ono se prvo može naučiti, dok se iznalaženje teorija ne može. To je ono čemu su prvenstveno namijenjeni problemi na kraju poglavlja u tekstovima o znanostima. Što može biti to što studenti uče dok ih rješavaju? Tom je pitanju posvećen najveći dio ostatka ovog članka, ali ja ću mu pristupiti indirektno postavljajući najprije jedno običnije pitanje: kako učenjaci dovode simboličke izraze u odnos s prirodom? To su zapravo dva pitanja u jednom, jer može se pitati bilo a specijalnoj simboličkoj generalizaciji smišljenoj za određenu eksperimentalnu situaciju bilo o pojedinačnoj simboličkoj konzekvenci te generalizacije deduciranoj radi usporedbe s eksperimentom. Za našu svrhu možemo tretirati ta dva pitanja kao jedno. U znanstvenoj praksi na njih se također obično odgovara zajedno. Otkako je napuštena nada u jezik osjetilnih podataka, uobičajeni je odgovor na to pitanje bio pomoću pravila korespondencije. Obično se uzimalo da su ona ili operacionalne definicije znanstvenih termina ili pak skup naučnih i dovoljnih uvjeta za primjenjivost tih termina.515 Osobno ne sumnjam da bi ispitivanje znanstvene zajednice iznijelo na vidjelo brojna takva pravila zajednička njezinim čla515

Otkako je ovaj članak bio pročitan, uvidio sam da izostavljanje dvaju pitanja spomenutih u prethodnom odlomku uvodi moguć izvor zbrke na ovome mjestu i niže u tekstu. U normalnoj filozofskoj upotrebi pravila korespondencije povezuju riječi samo s drugim riječima a ne s prirodom. Tako teorijski termini stječu značenje preko pravila korespondencije koja ih dovode u vezu s prethodno smislenim bazičnim rječnikom. Samo je ovaj potonji u direktnoj vezi s prirodom. Dio mog argumenta usmjeren je prema tom standardnom gledištu i zato ne bi smio stvarati probleme. Distinkcija između teorijskog i bazičnog rječnika neće zadovoljavati u svom sadašnjem obliku, jer se za mnoge teorijske termine može pokazati da su u vezi s prirodom na isti način, bio on koji mu drago, kao bazični termini. Ali ja sam pored toga zainteresiran da istražim kako bi mogla funkcionirati ,,direktna veza teorijskog ili bazičnog rječnika. U tom postupku napadam često implicitnu pretpostavku da svatko tko ma kako se ispravno upotrebljava bazični termin ima pristupa, svjesna ili nesvjesna, skupu kriterija koji definiraju taj termin ili daju nužne i dovoljne uvjete koji upravljaju njegovom primjenom. Za taj modus povezivanja pomoću kriterija ovdje također upotrebljavam termin ,,pravila korespondencije” i to narušava normalnu upotrebu. Isprika za to proširenje moje je uvjerenje da izričito oslanjanje na pravila korespondencije i implicitno oslanjanje na kriterije uvode istu proceduru i krivo usmjeravaju pažnju na isti način. Oba čine da upotreba jezika izgleda kao da je stvar konvencije više nego što ona to jest. Kao rezultat ona prikrivaju mjeru u kojoj čovjek koji usvaja bilo svakodnevni bilo znanstveni jezik istovremeno uči stvari o prirodi koje nisu same utjelovljene u verbalnim generalizacijama.

621

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti novima. Vjerojatno bi nekoliko drugih moglo biti legitimno izvedeno iz pažljiva promatranja njihova ponašanja. Ali iz razloga koje sam naveo drugdje i na koje ću ukratko skrenuti pažnju niže u tekstu doista sumnjam da bi pravila korespondencije, otkrivena na taj način, bila i približno dovoljna brojem i snagom da objasne stvarne korelacije između formalizma i eksperimenta što ih redovno i bez problema uspostavljaju članovi grupe516. Ako filozof želi adekvatan korpus pravila korespondencije, on će morati do većine od njih sam doći517. Gotovo sigurno, to je posao što ga on može obaviti. Ispitujući sabrane primjere prošle prakse zajednice, filozof može s dobrim razlogom očekivati da će uspjeti konstruirati skup pravila korespondencije prikladan da zajedno s poznatim simboličkim generalizacijama dade objašnjenje za sve njih. Vrlo je vjerojatno da bi on bio sposoban da konstruira nekoliko alternativnih skupova. Pa ipak, treba da bude izuzetno oprezan u pogledu opisivanja bilo kojega od njih kao rekonstrukcije pravila kojih se pridržava proučavana zajednica. Premda bi svaki od njegovih skupova pravila bio ekvivalentan s obzirom na prošlu praksu zajednice, oni ne moraju biti ekvivalentni kad se primijene na prvi slijedeći problem s kojim se ta disciplina suoči. U tom smislu oni bi bili rekonstrukcije ponešto drukčijih teorija od kojih nijedna ne mora biti ona koje se grupa pridržava. Ponašajući se kao učenjak, filozof bi lako mogao unaprijediti teoriju grupe, ali kao filozof on je ne bi proanalizirao. Pretpostavimo, na primjer, da filozofa zanima Ohmov zakon I = V/R i da on zna da članovi grupe koju proučava mjere voltažu elektrometrom a struju galvanometrom. Tražeći pravilo korespondencije za otpor, on može odabrati kvocijent voltaže podijeljene strujom, u kojem slučaju Ohmov zakon postaje tautologija. Ili može umjesto toga izabrati da stavi u korelaciju vrijednost otpora s rezultatima mjerenja na Wheatstoneskom mostu, u kojem slučaju Ohmov zakon pruža informaciju o prirodi. Za prošlu praksu te dvije rekonstrukcije mogu biti ekvi516 517

Vidi Strukturu naučnih revolucija, str. 89—98. Neobično je, mislim, kako su malo pažnje filozofi znanosti posvetili vezi jezik-priroda. Sigurno, epistemička snaga pothvata formalista ovisi o mogućnosti da je se učini neproblematičnom. Smatram da je jedan od razloga za to zanemarivanje propust da se uoči koliko je bilo izgubljeno s epistemološkog stanovišta u prijelazu s jezika osjetilnih podataka na bazični rječnik. Dok se prvi činio mogućim, definicije i pravila korespondencije nisu zahtijevali posebnu pažnju. ,,Zelena mrlja ondje” teško da je trebala daljnje operacionalne specifikacije; međutim, ,,benzol vrije na 80°C” veoma je različita vrsta iskaza. Osim toga, kao što ću ukazati niže u tekstu, formalisti su često poistovjećivali zadatak unapređivanja jasnoće i strukture formalnih elemenata neke znanstvene teorije s posve različitim poslom analiziranja znanstvenog znanja, a samo ovaj potonji pokreće probleme koji nas trenutno zanimaju. Hamilton je iznio bolju formulaciju newtonovske mehanike od Newtona i filozof se može ponadati da će postići daljnja unapređenja daljnjom formalizacijom. Ali ne smije unaprijed pretpostaviti da će završiti s istom teorijom s kojom je započeo niti da se formalni elementi jedne ili druge verzije teorije podudaraju sa samom teorijom. Za tipičan primjer pretpostavke da je usavršeni formalizam ipso facto prikaz znanja razvijena od zajednice koja se služi formalizmom koji treba poboljšati vidi Patrick Suppes, ‘’The Desirability of Formalization in Science”, Journal of Philosophy 65, 1968., str. 651—64.

622

IZBOR TEKSTOVA

valentne, ali one neće diktirati isto buduće ponašanje. Zamislite napose da jedan osobito vješt eksperimentator u zajednici primjenjuje voltažu višu od bilo koje ranije ostvarene i da otkrije da se kod visoke voltaže postupno mijenja omjer voltaže i struje. Prema drugoj rekonstrukciji, onoj s Wheatstoneskim mostom, on je otkrio da pri visokoj voltaži dolazi do odstupanja od Ohmova zakona. Pa prvoj rekonstrukciji, međutim, Ohmov je zakon tautologija i odstupanja od njega su nezamisliva. Ono što je eksperimentator otkrio nije odstupanje od zakona nego prije to da se otpor mijenja s voltažom. Te dvije rekonstrukcije vode do različitih lokalizacija teškoće i do različitih obrazaca istraživanja koje će slijediti518. Ništa u prethodnom raspravljanju ne dokazuje da ne postoji skup pravila korespondencije prikladan da objasni ponašanje proučavane zajednice. Negativan stav te vrste teško da se može dokazati. Ali rasprava nas može dovesti do toga da uzmemo nešto ozbiljnije neke aspekte znanstvene izobrazbe i ponašanja koje su filozofi često uspijevali ignorirati. Vrlo se malo pravila korespondencije može naći u tekstovima ili predavanjima o znanosti. Kako su ih članovi znanstvene zajednice mogli steći dovoljan broj? Vrijedno je također uočiti da učenjaci, kad filozof od njih zatraži da iznesu takva pravila, redovito poriču njihovu relevantnost i pri tom ponekad postaju neobično nerazgovijetni. Kad uopće surađuju, pravila što ih iznose mogu varirati od jednog člana zajednice do drugog i sva mogu biti manjkava. Čovjek se počinje pitati da li se u praksi zajednice upotrebljava više od nekoliko takvih pravila, ne postoji li neki alternativni način na koji učenjaci svoje simboličke izraze stavljaju u korelaciju s prirodom. Ključ pruža fenomen dobro poznat i studentima i povjesničarima znanosti. Budući da sam bio oboje, govorit ću iz iskustva. Studenti fizike redovno izvješćuju da su pročitali poglavlje svog teksta, savršeno ga razumjeli, ali da su unatoč tome imali teškoće pri rješavanju problema na kraju poglavlja. Gotovo bez izuzetka njihove su teškoće u postavljanju primjerenih jednadžbi, u povezivanju riječi i pri518

Manje artificijelan primjer tražio bi istovremeno baratanje s nekoliko simboličkih generalizacija i tako bi zahtijevao više prostora nego što ga ovdje imam na raspolaganju. Ali nije teško naći povijesne primjere koji pokazuju različite efekte generalizacija koje su bile smatrane zakonima i definicijama (vidi raspravu o Daltonu i o sporu između Prousta i Bertholleta u Strukturi naučnih revolucija, str. 254—260), a niti navedeni primjer nije bez povijesne osnove. Ohm je doista mjerio otpor dijeleći voltažu strujom. Tako je njegov zakon pružao dio definicije otpora. Jedan od razloga zašto se pokazalo tako upadljivo teškim njegovo prihvaćanje (zanemarivanje Ohma jedan je od najglasovitijih primjera otpora inovaciji što ga pruža povijest znanosti) jest to što je on bio nespojiv s pojmom otpora koji je prethodio Ohmovu radu. Upravo zato što je zahtijevalo redefiniciju pojmova o elektricitetu, usvajanje Ohmova zakona proizvelo je revoluciju u teoriji o elektricitetu. (Za dio te pripovijesti vidi T. M. Brown, ,,The Electric Current in Early Nineteenth— Century Electricity”, Historical Studies in the Physical Sciences 1, 1969, str. 61—103, i M. L. Schagrin, ‘’Resistance to Ohm’s Law”, American Journal of Physics 31, l9~3, str. 536—47). Čini mi se da se sasvim općenito znanstvene revolucije mogu razlikovati od normalnih znanstvenih napredaka po tome što one prve, nasuprot drugima, zahtijevaju modifikaciju generalizacija koje su prije bile smatrane kvazi-analitičkima. Da li je Einstein otkrio relativnost istovremenosti ili je uništio prethodnu tautološku implikaciju tog termina?

623

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti mjera navedenih u tekstu s određenim problemima čije se rješenje traži. Također, teškoće redovno nestaju na isti način. Student otkriva način da svoj problem vidi kao sličan problemu s kojim se već susreo. Kad se jednom uočila ta sličnost ili analogija, preostaju još samo tehničke poteškoće. Isti se obrazac jasno pokazuje u povijesti znanosti. Znanstvenici modeliraju jedno rješenje problema prema drugome često uz samo minimalno pribjegavanje simboličkim generalizacijama. Galileo je otkrio da lopta koja se kotrlja niz kosinu dobiva upravo dovoljno brzine da je vrati do iste vertikalne visine na drugoj kosini ma kojeg nagiba i naučio je da vidi tu eksperimentalnu situaciju kao sličnu onoj njihala s točkom, mase kao utegom. Onda je Huygens riješio problem centra oscilacije fizičkog njihala zamišljajući da je izduljeno tijelo ovog potonjeg sastavljeno od galileijevskih točkastih njihala veze između kojih mogu biti trenutno prekinute u svakoj točki njihanja. Pošto bi veze bile prekinute, individualna točkasta njihala slobodno bi se njihala, ali njihovo težište, poput onoga kod Galileijeva njihala, dizalo bi se samo do visine s koje je težište izduljenog njihala počelo padati. Konačno je Daniel Bernoulli, još uvijek bez ikakve pomoći od Newtonovih zakona, otkrio kako da učini da struja vode iz otvora skladišnog rezervoara nalikuje Huygensovu njihalu. Odredite spuštanje težište vode u rezervoaru i mlaz u toku jednog infinitezimalnog vremenskog intervala. Zatim zamislite da se svaka čestica vode potom zasebno kreće nagore do maksimalne visine koju može postići brzinom što ju je posjedovala na kraju intervala spuštanja. Uspinjanje težišta različitih čestica mora tada biti jednako spuštanju težišta vode u rezervoaru i mlazu. Kada se problem promatrao s toga gledišta, odmah je proizašla dugo tražena brzina izljeva519. Budući da mi nedostaje vremena da uvećan broj primjera, iznosim mišljenje da stečena sposobnost uočavanja sličnosti između na izgled disparatnih problema igra u znanostima značajan dio uloge koja se obično pripisuje pravilima korespondencije. Kad se jednom uoči da je novi problem analogan ranije riješenu problemu, proizlaze i primjereni formalizam i nov način dovođenja u vezu njegovih simboličkih konzekvenci s prirodom. Pošto je uočio te sličnosti, čovjek jednostavno upotrebljava veze koje su se ranije pokazale efikasnima. Ta je sposobnost prepoznavanja grupno ovjerenih sličnosti, mislim, glavna stvar koju studenti stječu rješavajući probleme bilo s olovkom i papirom bilo u dobro opremljenu laboratoriju. U toku njihove izobrazbe ogroman broj takvih vježbi postavlja se pred njih i studenti koji specijaliziraju istu struku redovno rade gotovo iste vježbe, na primjer kosina, čunjasto njihalo, Keplerove elipse itd. Ti su konkretni proble519

Na primjer, vidi René Dugas, A History of Mechanics, prev. J.R. Maddox, Neuchâtel, Editions du Griffon and New York, Central Book Co., 1955, str. 135—36, 186—93, i Daniel Bernoulli, Hydrodynamica, sive de viribus et motibus fluidorum, commentarii opus academicum Strasbourg J. R. Dulseckeri, 1738, odjeljak 3. Za razmjer u kojem je mehanika napredovala u toku prve polovice osamnaestog stoljeća modelirajući jedno rješenje problema prema drugome vidi Clifford Truesdell, ,,Reactions of Late Baroque Mechanics to Success, Conjecture, Error, and Failure in Newton’s Pnincipia”, Texas Quarterly 10, 1967, str. 238—58.

624

IZBOR TEKSTOVA

mi skupa sa svojim rješenjima ono na što sam ranije mislio kad sam govorio o uzrocima, standardnim primjerima zajednice. Oni sačinjavaju treću glavnu vrstu spoznajne komponente disciplinarne matrice i ilustriraju drugu glavnu funkciju termina ,,paradigma” u Strukturi naučnih revolucija520. Usvajanje jednog arsenala uzoraka upravo koliko i učenje simboličkih generalizacija integralan je dio procesa kojim student stječe pristup spoznajnim dostignućima svoje disciplinarne grupe521. Bez uzoraka on ne bi nikada naučio mnogo od onoga što grupa zna o takvim fundamentalnim pojmovima poput sile i polja, elementa i spoja ili jezgre i stanice. Pokušat ću malo kasnije pomoću jednostavna primjera razložiti pojam naučene veze po sličnosti, stečene percepciji analogije. Ali najprije zaoštrimo problem na koji će to razlaganje ciljati. Notorna je istina da je sve slično svemu drugome a također različito od svega drugoga. Obično kažemo, to zavisi o kriterijima. Čovjeku koji govori a sličnosti ili o analogiji zbog toga odmah postavljamo pitanje: slično s obzirom na što? U ovom slučaju, međutim, to je upravo ono pitanje koje se ne smije postavljati, jer bi nam odgovor odmah donio pravila korespondencije. Učenje uzoraka ne bi studente učilo ničemu što takva pravila, u obliku kriterija sličnosti, ne bi mogla jednako dobro postići. Rješavanje problema tada bi bilo puka vježba u primjenjivanju pravila i ne bi bilo potrebno govoriti o sličnosti. Međutim, kako sam već dokazivao, rješavanje problema nije nalik na to. U mnogo većoj mjeri ono nalikuje dječjoj zagonetki u kojoj se traži da se nađu životinjski likovi ili lica skriveni u crtežu grmlja ili oblaka. Dijete traži oblike koji su nalik na one u životinja ili lica koje ono poznaje. Kad se jednom pronađu, oni se ne povlače ponovno u pozadinu jer se djetetov način gledanja slike promijenio. Na isti način student znanosti, suočen s problemom, nastoji da ga vidi kao jedan ili više egzemplarnih problema s kojima se ranije susreo. Gdje postoje pravila da ga vode, on se, naravno, njima služi. Ali njegov je temeljni kriterij percipiranje sličnosti koje i logički i psihološki prethodi ma kojemu od brojnih kriterija kojima bi se mogla izvršiti ista identifikacija sličnosti. Pošto je sličnost bila uočena, može se pitati za kriterije i tada se to često isplati učiniti. Ali nije nužno. Mentalni ili vizualni skup dobiven pri učenju kako da se dva problema vide kao slični može se izravno primijeniti. Sada želim dokazati da pod odgovarajućim okolnostima po520

521

Naravno, značenje ,,paradigme” kao standardnog primjera bilo je ono što me izvorno dovelo do toga da odaberem taj termin. Nažalost, većina čita1aca Strukture naučnih revolucija nije shvatila ono što je za mene bila njegova centralna funkcija i oni upotrebljavaju ,,paradigmu” u značenju blisku onome za koje ja sada predlažem ,,disciplinarnu matricu”. Ne vidim da ima mnogo izgleda da vratim ‘’paradigmu” njezinoj izvornoj upotrebi, jedinoj koja je filološki uopće primjerena. Obratite pažnju na to da su uzorci (a također i modeli) daleko djelotvornije determinante podstrukture zajednice od simboličkih generalizacija. Mnoge znanstvene zajednice dijele, na primjer, Schrödingerovu jednadžbu i njihovi se članovi shodno tome susreću s tom formulom rano u svom znanstvenom obrazovanju. Ali kako se nastavlja izobrazba prema, recimo, fizici čvrstog stanja s jedne strane i teoriji polja s druge, uzorci što ih oni susreću razilaze se. Prema tome, može se reći da oni jednoznačno dijele samo neinterpretiranu Schrödingerovu jednadžbu a ne interpretiranu.

625

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti stoji način za obradu podataka u skupove po sličnosti koji ne ovisi o prethodnom odgovoru na pitanje: ,,Slično s obzirom na što?” Moj argument započinje kratkom digresijom o terminu ,,podaci”. Lingvistički, on potječe od ,,datosti”. Filozofski, iz razloga duboko ukorijenjenih u povijest epistemologije, on izdvaja minimalne čvrste elemente što ih pribavljaju naša osjetila. Premda mi više nemamo nade u stvaranje jednog jezika osjetilnih podataka, izrazi kao ,,zeleno ondje”, ,,trokut ovdje” ili ,,vruće tamo dolje” i dalje označavaju naše paradigme za podatak, iskustvenu datost. U više nego jednom pogledu oni treba da igraju tu ulogu. Mi nemamo pristupa iskustvenim elementima minimalnijima od tih. Kad god svjesno obrađujemo podatke bilo da identificiramo neki predmet, otkrijemo zakon ili smislimo teoriju, mi nužno baratamo osjetima te vrste ili njihovim spojevima. Pa ipak, s druge točke gledišta, osjeti i njihovi elementi nisu datost. Gledano više teorijski nego iskustveno, taj naziv prije pripada podražajima. Premda imamo pristup do njih samo neizravno, putem znanstvene teorije, podražaji a ne osjeti jesu ono što djeluje na nas kao organizme. Golema količina živčane obrade odigrava se između našeg primitka podražaja i osjetilnog odgovora koji je naš podatak. Ništa od toga ne bi bilo vrijedno spomena da je Descartes bio u pravu kad je postulirao korespondenciju između podražaja i osjeta. Ali znamo da ništa takvo ne postoji. Percepcija neke dane boje može biti izazvana beskrajnim brojem različito kombiniranih valnih dužina. Obrnuto, neki dani podražaj može izazvati razne osjete, sliku patke kod jednoga a sliku zeca kod drugoga. A niti su takve reakcije potpuno urođene. Čovjek može naučiti razlikovati boje ili slike koje nije mogao razlikovati prije učenja. U nekoj mjeri, ali se još ne zna koliko, proizvodnja podataka iz podražaja naučen je postupak. Poslije procesa učenja isti podražaj izaziva različit podatak. Zaključujem da podaci, premda su minimalni elementi našeg individualnog iskustva, moraju biti zajedničke reakcije na dani podražaj samo unutar članstva relativno homogene, obrazovne, znanstvene ili lingvističke zajednice522. Vratimo se sad mojem glavnom argumentu, ali ne znanstvenim primjerima. Oni se neizbježno pokazuju previše složeni. Umjesto toga, tražim da zamislite maleno dijete u šetnji zoološkim vrtom sa svojim ocem. Dijete je prethodno naučio razlikovati ptice i prepoznavati crvendaća. U toku popodneva o kojem je riječ ono će po prvi put naučiti da prepozna labudove, guske i patke. Svatko tko je podučavao dijete pod tim okolnostima zna da je primarno pedagoško oruđe pokazivanje. Izrazi kao ,,Svi su labudovi bijeli” mogu igrati neku ulogu, ali ne moraju. Ja ću ih za trenutak izostaviti iz razmatranja, jer mi je cilj da izdvojim drukčiji način 522

U Strukturi naučnih revolucija, osobito u glavi 10, opetovano insistiram na tome da članovi različitih znanstvenih zajednica žive u različitim svjetovima i da znanstvene revolucije mijenjaju svijet u kojem učenjak radi. Želio bih sada reći da isti podražaji članovima različitih zajednica pružaju različite podatke. Obratite, međutim, pažnju na to da ta promjena ne čini neprimjerenim izraze kao što je ,,drugi svijet”. Dani svijet, bio on svakodnevni ili znanstveni, nije svijet podražaja.

626

IZBOR TEKSTOVA

učenja u njegovoj najčešćoj formi. Tada se Johnnyjevo obrazovanje odvija ovako. Otac upire prstom u pticu i kaže: ,,Gle, Johnny, eno labuda”. Iza kratka vremena Johnny sam upire prstom u pticu i kaže: ,,Tata, još jedan labud”. On, međutim, još nije naučio što su labudovi i treba ga ispraviti: „Ne, Johnny, to je guska”. Johnnyjeva slijedeća identifikacija labuda pokazuje se ispravnom, ali njegova je slijedeća ,,guska” zapravo patka i on opet biva ispravljen. Poslije još nekoliko takvih susreta, od kojih je svaki praćen odgovarajućim ispravljanjem ili potkrepljenjem, Johnnyjeva je sposobnost identificiranja vodenih ptica isto tako velika kao i u njegova oca. Poučavanje je brzo dovršeno. Sad pitam što se zbilo s Johnnyjem i zalažem se za plauzibilnost slijedećeg odgovora. U toku tog popodneva dio živčanog mehanizma kojim on obrađuje vizualne podražaje reprogramiran je i promijenili su se podaci što ih Johnny prima od podražaja koji bi ranije svi prizvali ,,pticu”. Kad je on započeo svoju šetnju, živčani je program naglašavao razlike između individualnih labudova isto toliko koliko i one između labudova i gusaka. Pri kraju šetnje obilježja poput duljine i savijenosti labudjeg vrata bile su naglašene a druge su bile potisnute tako da podaci o labudu postanu slični jedan drugome različiti od podataka o guski i o patki onako kako se ranije nisu razlikovali. Ptice koje su ranije sve izgledale slično (a također i različito) sad su grupirane u zasebne skupine u perceptivnom prostoru. Proces te vrste može se lako simulirati na kompjutoru; ja sâm u ranim sam fazama jednog takvog eksperimenta. U stroj se pohrani podražaj u obliku niza od n uređenih znamenki. Ondje se on transformira u podatak primjenom prethodno odabrane transformacije svake od n znamenki pri čemu se različita transformacija primjenjuje na svaki položaj u nizu. Svaki tako dobiveni podatak predstavlja niz od n brojeva, položaj u onome što ću nazvati n-dimenzionalnim kvalitativnim prostorom. U tom prostoru razdaljina između dva podatka, mjerena eukildskom ili odgovarajućom neeuklidskom metrikom, predstavlja njihovu sličnost. Koji se podražaji transformiraju u slične ili bliske podatke zavisi, dakako, a izboru transformacijskih funkcija. Različiti skupovi funkcija proizvode različite skupine podataka, različite obrasce sličnosti i različitosti u perceptivnom prostoru. Ali transformacijske funkcije nije morao načiniti čovjek. Ako mašina bude podvrgnuta podražajima koji se mogu grupirati u skupine i ako dobije informaciju koje podražaje treba staviti u iste skupine a koje u različite, ona može sama smisliti primjeren skup transformacijskih funkcija. Obratite pažnju na to da su oba uvjeta bitna. Ne mogu svi podražaji biti transformirani tako da tvore skupine podataka. Čak i kad mogu, mašini kao i djetetu najprije treba reći koji pripadaju zajedno a koji ne. Johnny nije sam otkrio da postoje labudovi, guske i patke. Zapravo, on je to bio naučen. Ako sad predstavimo Johnnyjev perceptivni prostor dvodimenzionalnim dijagramom, proces koji je on prošao prilično je nalik na prijelaz od slike 1 ka slici 219. Na prvoj su patke, guske i labudovi ispremještani. Na drugoj, oni su se grupirali u zasebne skupove sa znatnim razdaljinama između sebe523. Budući da mu je, u 523

Niže u tekstu pokazat će se da sve što je posebno u toj metodi obrade podražaja zavisi o mogućnosti grupiranja podataka u skupine s praznim prostorom između njih. U

627

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti stvari, njegov otac rekao da su patke, guske i labudovi članovi zasebnih prirodnih porodica, Johnny je potpuno u pravu da očekuje da će se sve buduće patke, guske i labudovi svrstati u jednu od tih porodica, ili na njezin rub, i da se on neće susresti ni s jednim podatkom koji pada u prostor na pola puta između njih. To očekivanje može biti iznevjereno, možda za vrijeme posjeta Australiji. Ali ono će mu dobro služiti dok ostane član zajednice koja je na temelju iskustva otkrila korisnost i održivost tih posebnih perceptivnih razlikovanja i koja je prenijela sposobnost pravljenja takvih razlikovanja od jedne generacije na drugu. Time što je programiran da prepoznaje ono što njegova buduća zajednica već zna Johnny je stekao važnu informaciju. Naučio je da guske; patke i labudovi tvore zasebne prirodne porodice i da priroda ne daje primjera za labudo-gusku ili gusko-patku. Neke kvalitativne konstelacije idu zajedno, druge se uopće ne mogu naći. Ako kvalitete u njegovim skupinama uključuju agresivnost, njegovo popodne u parku moglo je imati pored svakodnevnih zooloških funkcija i takve koje se tiču ponašanja. Guske, za razliku od labudova i pataka, psiču i grizu. Tako je ono što je Johnny naučio vrijedno znati. Ali zna li on što znače termini ,,guska”, ,,patka” i ,,labud”? U svakom korisnom smislu da, jer on može te etikete primjenjivati jednoznačno i bez napora, izvlačeći zaključke o ponašanju iz njihove primjene bilo direktno bilo putem općih iskaza. U drugu ruku, on je sve to naučio a da nije stekao — ili bar morao steći — čak niti jedan kriterij za identificiranje labudova, gusaka ili pataka. On može pokazati na labuda i reći vam da u blizini mora biti voda, ali sasvim je moguće da ne bude u stanju da vam kaže što je labud. Ukratko, Johnny je naučio da simboličke etikete primjenjuje na prirodu bez ičega nalik na definicije ili pravila korespondencije. U njihovu odsustvu on upotrebljava naučenu ali unatoč tome primitivnu percepciju sličnosti i različitosti. Dok je stjecao tu percepciju, on je naučio nešto o prirodi. To znanje se kasnije može ugraditi ne u generalizacije ili pravila, nego u sam odnos sličnosti. Da naglasim, ja uopće ne pretpostavljam da je Johnnyjeva tehnika jedina kojom se znanje stječe i pohranjuje. A ne mislim niti da je vjerojatno da se jako mnogo ljudskog znanja stječe i pohranjuje uz tako malo pribjegavanja verbalnim generalizacijama. Ali ja se zalažem za priznavanje integriteta spoznajnog procesa kakav je onaj upravo ocrtani. U kombinaciji s poznatijim procesima poput simboličke generalizacije i modeliranja on je, mislim, bitan za adekvatnu rekonstrukciju znanstvenog znanja. Treba li da sada kažem da su labudovi, guske i patke s kojima se Johnny susreo za vrijeme svoje šetnje s ocem bili ono što sam ja nazivao uzorcima? Predstavljeni Johnnyju s pričvršćenim etiketama, oni su bili rješenje problema što su ga članovi njegove buduće zajednice već riješili. Njihovo je usvajanje dio postupka socijalizacije kojim Johnny postaje dio te zajednice i u toku kojega uči o svijetu koji zajednica nastava. Dakako, Johnny nije učenjak a ni ono što je on naučio još nije znanost. Ali on lako može postati učenjak i tehnika koju je upotrijebio u svojoj odsutnosti prazna prostora nema alternative strategiji obrade koja se, zamišljena za svijet svih mogućih podataka, oslanja na definicije i pravila.

628

IZBOR TEKSTOVA

šetnji još će biti održiva. Da je on zaista upotrebljava bit će očevidno ako postane taksonoimist. Herbariji, bez kojih nijedan botaničar ne može raditi, skladišta su za stručne uzorke i njihova se povijest podudara s poviješću discipline koju podupiru. Ali ista je tehnika, ako i u manje čistu obliku, bitna i za apstraktnije znanosti. Već sam dokazivao tezu da je usvajanje rješenja takvih problema kao što su kosina i čunjasto njihalo dio učenja o tome što je newtonovska fizika. Tek pošto je usvojio određen broj takvih problema, student ili stručnjak može preći na to da sam identificira druge newtonovske probleme. To je usvajanje problema, povrh toga, dio onoga što ga osposobljava da izdvoji sile, mase i ograničenja unutar novog problema i da napiše formalizam podesan za njegovo rješavanje. Unatoč svojoj pretjeranoj jednostavnosti, Johnnyjev slučaj treba da sugerira zašto ja i dalje ustrajavam na tvrdnji da zajednički primjeri imaju bitne spoznajne funkcije koje prethode specifikaciji kriterija s obzirom na koju su oni egzemplarni. Zaključujem svoje dokazivanje vraćanjem na odlučujuće pitanje raspravljano ranije u vezi sa simboličkim generalizacijama. Ako pretpostavimo da učenjaci doista usvajaju i pohranjuju znanje u zajedničkim primjerima, treba li da se filozof bavi tim postupkom? Ne bi li on mogao, umjesto toga, proučavati primjere i izvoditi pravila korespondencije koja bi zajedno s formalnim elementima teorije učinila te primjere suvišnima? Na to pitanje ja sam već sugerirao slijedeći odgovor. Filozof je slobodan da primjere zamijeni pravilima i bar u principu može očekivati da će u tome uspjeti. U tom postupku, međutim, on će promijeniti prirodu znanja što ga zajednica posjeduje a iz kojeg su bili izvučeni njegovi primjeri. Ono što će on, u stvari, raditi bit će zamjena jednog sredstva obrade podataka drugim. Osim ako ne bude izvanredno pažljiv, on će time oslabiti spoznaju zajednice. Čak i ako bude postupno brižljivo, on će promijeniti prirodu budućih reakcija zajednice na neke elementarne podražaje. Johnnyjevo obrazovanje, premda nije znanstveno obrazovanje, pribavlja novu vrstu svjedočanstva za te tvrdnje. Identificirati labudove, guske i patke pravilima korespondencije radije nego opaženom sličnošću, znači povući zatvorene krivulje koje se ne sijeku oko svake od skupina na slici 2. Ono što proizlazi jednostavan je Vennov dijagram koji prikazuje tri klase koje se ne preklapaju. Svi labudovi leže u jednoj, sve guske u drugoj i tako dalje. Gdje, međutim, treba povući te krivulje? Postoje beskonačne mogućnosti. Jedna je od njih ilustrirana na slici 3, gdje su granice povučene sasvim blizu ptičjim likovima u trima skupinama. Kad su jednom dane te granice, Johnny sad može reći što su kriteriji za članstvo u klasi labudova, gusaka ili pataka. U drugu ruku, njega bi mogla dovesti u nedoumicu prva sljedeća vodena ptica koju vidi. Ocrtani oblik na dijagramu očigledno je labud po kriteriju percipirane razdaljine, ali to nije niti labud, niti guska, niti patka po novouvedenim pravilima korespondencije za članstvo u klasi. Zbog toga granice ne bi trebalo povući preblizu rubovima skupine uzoraka. Pođimo zato u drugu krajnost, slika 4, i povucimo granice koje iscrpljuju većinu relevantnih dijelova Johnnyjeva perceptivnog prostora. Pri tom izboru nijedna ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojećih skupina neće predstavljati pro629

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti blem, ali izbjegavajući tu teškoću stvorili smo drugu. Johnny je znao da ne postoje labudo-guske. Nova rekonstrukcija njegova znanja lišava ga te informacije. Umjesto nje, ona ga opskrbljuje nečim za što je krajnje nevjerojatno da bi mu moglo trebati, imenom koje se primjenjuje na ptičji podatak duboko u nezaposjednutu prostoru između labudova i gusaka. Da nadomjestimo ono što je bilo izgubljeno možemo zamisliti da dodamo Johnnyjevu spoznajnom aparatu funkciju gustoće koja opisuje vjerojatnost njegova susretanja s labudom u raznim položajima unutar granice labudova skupa sa sličnim funkcijama za guske i patke. Ali izvorni kriterij sličnosti je te već pribavio. U biti, mi bismo se same vratili mehanizmu obrade podataka koji smo kanili nadomjestiti. Jasno je da niti jedna od ekstremnih tehnika povlačenja granica klasa ne zadovoljava. Kompromis naznačen na slici 5 očevidno je poboljšanje. Svaka ptica koja se pojavljuje blizu jedne od postojećih skupina njoj i pripada. Svaka ptica koja se pojavljuje na pola puta između skupina nema imena, ali nije vjerojatno da bi ikada postojao takav podatak. S granicama klase poput tih Johnny bi trebao biti kadar da za neko vrijeme uspješno operira. Ipak, on nije ništa dobio zamjenom granica klase za njegov izvorni kriterij sličnosti a ponešto se i izgubilo. Treba li zadržati stratešku pogodnost tih granica, moglo bi biti potrebno mijenjati njihovu lokaciju kad god Johnny susretne novog labuda. Slika 6 pokazuje što imam na umu. Johnny je susreo još jednog labuda. On leži, kao što i treba, u cijelosti unutar stare granice klase. Nije bilo problema identifikacije. Ali moglo bi ga biti slijedeći put ako se nove granice, ovdje naznačene isprekidanom crtom, ne povuku tako da vode računa o izmijenjenom obliku skupine labudova. Bez vanjskog prilagođavanja granice labudova prva slijedeća ptica na koju se naiđe, premda nedvojbeno labud po kriteriju sličnosti, može pasti na staru granicu, ili čak izvan nje. Bez istovremena povlačenja unutar granice pataka prazni prostor, za koji su Johnnyja njegovi iskusniji stariji uvjeravali da može biti očuvan, postao bi prekomjerno uzak. Ako je tako — ako, naime, svako novo iskustvo može zahtijevati prilagođavanje granica klase — čovjek lako može pitati da li je od Johnnyja bilo mudro što je dopustio filozofima da za njega povuku ma koje takve granice. Primitivni kriterij sličnosti što ga je prethodno bio stekao izašao bi nakraj sa svim tim slučajevima bez problema i bez neprekidna prilagođavanja. Postoji, siguran sam, nešto kao promjena značenja ili promjena u dosegu primjene termina. Ali samo misao da značenje ili primjenjivost ovisi o unaprijed određenim granicama mogla bi kod nas pobuditi želju da ovdje upotrebljavamo bilo koju takvu frazeologiju524.

524

Iz istog razloga treba se ovdje suzdržati od izraza poput ,,neodređenost značenja’’ ili ,,otvorena tekstura pojmova”. Oboje implicira jednu nesavršenost, nedostajanja nečega što bi se kasnije moglo pribaviti. To je značenje nesavršenosti, međutim, stvorila jedino norma koja traži da posjedujemo nužne i dovoljne uvjete za primjenjivost neke riječi ili izraza u svijetu svih mogućih podataka. U svijetu u kojem se neki podaci nikada ne pojavljuju takav je kriterij suvišan.

630

IZBOR TEKSTOVA

Da sada naglasim, ja ne sugeriram da nikada ne postoje valjani razlozi za povlačenje granica ili za usvajanje pravila korespondencije. Da je Johnnyju bio predstavljen niz ptica koji ispunjava prazan prostor između labudova i gusaka, on bi bio prisiljen da razriješi nastalu nepriliku crtom koja po definiciji razdvaja labudo-guščji kontinuum. Ili, kada bi postojali neovisni razlozi za pretpostavku da je boja čvrst kriterij za identifikaciju vodenih ptica, Johnny bi se mudro mogao opredijeliti za generalizaciju: ,,Svi su labudovi bijeli”525. Ta bi strategija mogla uštedjeti dragocjeno vrijeme za obradu podataka. U svakom slučaju, generalizacija bi pribavila polaznu točku za logičku manipulaciju. Postoje odgovarajuće prilike za vraćanje na dobro poznatu strategiju koja se oslanja na granice i pravila. Ali to nije jedina dostupna strategija bilo za obradu podražaja bilo za obradu podataka. Postoji alternativa, ona koja se temelji na onome što sam nazivao naučenom percepcijom sličnosti. Opažanje — bilo učenja jezika, znanstvena obrazovanja ili znanstvene prakse — navodi na zaključak da je ona, u stvari, u širokoj upotrebi. Njezinim ignoriranjem u epistemološkoj raspravi mogli bismo počiniti teško nasilje nad svojim razumijevanjem prirode znanja. Vratimo se najzad terminu ,,paradigma”. On je ušao u Strukturu naučnih revolucija zato što ja, autor i povjesničar knjige, kad sam razmatrao članstvo u znanstvenoj zajednici, nisam mogao pronaći dovoljno zajedničkih pravila da bih objasnio neproblematsko vođenje istraživanja u grupi. Zajednički primjeri uspješne prakse mogli bi, zaključio sam potom, pružiti ono što grupi nedostaje u pravilima. Ti su primjeri bili njezine paradigme i kao takve bitni su za njezino kontinuirano istraživanje. Na nesreću, doprijevši tako daleko, dopustio sam da se primjene termina prošire obuhvaćajući sva zajednička opredjeljenja grupe, čije sve komponente sada želim nazvati disciplinarnom matricom. Neizbježno, rezultat je bila zbrka i ona je zamaglila prvotne razloge za uvođenje specijalnog termina. Ali ti razlozi još stoje. Zajednički primjeri mogu služiti spoznajnim funkcijama koje se obično pripisuju zajedničkim pravilima. Kad oni to čine, znanje se razvija različito od načina kao kad njime upravljaju pravila. Ovaj je članak bio u prvome redu nastojanje da se izdvoje, razjasne i stave na svoje mjesto te bitne toče. Ako se one mogu uočiti, bit ćemo u stanju da se oslobodimo termina ,,paradigma”, iako ne i pojma koji je doveo do njegova uvođenja.

525

Obratite pažnju na to da bi Johnnyjevo opredjeljivanje za generalizaciju «Svi su labudovi bijeli» moglo biti opredjeljivanje ili za zakon o labudovima, ili za (djelomičnu) definiciju labudova. To jest, on može prihvatiti generalizaciju ili kao analitičku ili kao sintetičku. Kao što je bilo nataknuto gore u bilješci 14. ta se razlika može pokazati bitnom osobito ako se Johnny slijedeći put susretne crnu vodenu pticu koja u ostalim aspektima posve nalikuje na labuda. Zakoni izvučeni izravno iz opažanja dadu se malo-pomalo popravljati, što s definicijama općenito nije moguće.

631

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti

19.7. Paul Feyerabend – KAKO ZAŠTITI DRUŠTVO OD NAUKE526 Prijatelji i neprijatelji, dame i gospodo, vi koji se bavite jednim čudnim zanatom: prije nego što započnem svoje predavanje, dozvolite mi da vam objasnim kako je do njega došlo. Prije nekih godinu dana bio sam u škripcu sa novcem. Zato sam prihvatio poziv da dam prilog za jednu knjigu koja se bavila odnosom nauke i religije. Da bih potaknuo prodaju knjige, mislio sam da svoj prilog treba da napravim provokativnim, a najprovokativniji stav koji se može izreći o odnosu nauke i religije jeste da je nauka, u stvari, religija. Pošto sam ovaj stav učinio jezgrom svoga članka, otkrio sam da je moguće pronaći mnoštvo razloga, i to mnoštvo odličnih razloga, koji će ga podržati. Nabrojao sam ove razloge, završio svoj članak i primio novac. To je bila prva etapa. Odmah zatim bio sam pozvan na savjetovanje posvećeno zaštiti kulture. Prihvatio sam poziv, jer su mi plaćali let za Evropu. A moram da priznam da sam pored toga bio i prilično radoznao. Kada sam stigao u Nicu nisam imao pojma a tome što ću da kažem. Nakon što je savjetovanje pošla svojim tokom, uvidio sam da svi prisutni veoma visoko cijene nauku i da su vrlo ozbiljni. Zato sam odlučio da objasnim na koji način bi se kultura mogla zaštititi od nauke. Svi oni razlozi koje sam nabrojao u svom članku mogli su biti primijenjeni i ovdje, tako da nisam imao potrebe da izmišljam ništa novo. Završio sam svoje izlaganje, bio nagrađen povikom oko mojih ,,opasnih i nepromišljenih ideja”, naplatio avionsku kartu i otišao za Beč. To je bila druga etapa. Sada treba da se obratim vama. Imam utisak da se vi, u izvjesnom smislu, veoma razlikujete od mojih slušalaca u Nici. Prvo, izgledate mnogo mlađi. Moj auditorijum u Nici bio je pun profesora, biznismena, televizijskih urednika, a njihova prosječna starost bila je oko 58½ godina. Zatim, sasvim sam siguran da je većina vas orijentirana znatno više lijevo nego priličan broj ljudi iz Nice. U stvari, govoreći malo neobavezno, mogu reći da ste vi ljevičarska publika, dok su moji slušaoci iz Nice bili desničarska publika. Ipak, usprkos svim ovim razlikama, postoje izvjesne stvari zajedničke i vama i njima. Pretpostavljam da i vi, kao i oni, poštujete nauku i znanje. Naravno, smatrate da nauka mora biti reformirana i učinjena manje autoritarnom. Ali jednom kada se ove reforme izvedu, ona postaje vrijedan izvor znanja koje ne smije biti kontaminirano ideologijama raznih vrsta. Drugo, i vi ste, kao i oni, ozbiljni ljudi. Znanje je ozbiljna stvar i za ljevicu kao i za desnicu, i mora da se istražuje u ozbiljnom duhu. Lakomislenost je nepoželjna, posvećenost i iskrena predanost preuzetom poslu jest ono što se traži. Ove sličnosti su sve što mi je potrebno da bih ponovio svoje izlaganje iz Nice i pred vama, skoro bez ikakvih izmjena. Zato, evo ga.

526

Ovaj tekst predstavlja revidiranu verziju predavanja koje je autor održao 4. novembra 1974. godine pred filozofskim društvom Sussex univerziteta.

632

IZBOR TEKSTOVA

19.7.1. Bajke Želim da obranim društvo i njegove pripadnike od svih ideologija, uključujući i nauku. Sve ideologije moraju se promatrati u perspektivi. One ne smiju biti uzete suviše ozbiljno. Treba ih shvatiti kao bajke koje imaju da kažu mnogo interesantnih stvari, ali koje u sebi također sadrže i gnusne laži, ili kao etičke propise koji mogu biti korisna praktična pravila, ali su kobni kada se slijede doslovno. Upitajmo se sada nije li izloženo stanovište čudno i smiješno? Nauka je sigurno uvijek bila u prvim borbenim redovima protiv autoritarizma i sujevjerja. Upravo nauci dugujemo povećanje naše intelektualne slobode nasuprot religijskim vjerovanjima; ona je ta kojoj imamo da zahvalimo za oslobođenje čovječanstva od starinskih i krutih oblika mišljenja. Danas ovi oblici mišljenja nisu ništa drugo do ružni snovi — i to smo saznali od nauke. Nauka i prosvjećenost su jedna ista stvar — čak i najradikalniji kritičari društva u ovo vjeruju. Kropotkin želi da ukine sve tradicionalne institucije i forme vjerovanja izuzev nauke. Ibsen kritizira i najskrivenije ogranke buržoaske ideologije devetnaestog vijeka, ali nauku ostavlja nedirnutu. Levi-Strauss nas je natjerao da shvatimo da zapadna misao nije jedini usamljeni vrhunac ljudskih dostignuća, kako se nekoć vjerovalo, ali je isključio nauku iz svoga relativiziranja ideologija. Marx i Engels bili su uvjereni da će nauka pomoći radnicima u njihovom traganju za duhovnim i društvenim oslobođenjem. Da li su svi ovi ljudi bili u zabludi? Da li su svi oni pogrešno shvaćali ulogu nauke? Da li su svi oni bili žrtve neke himere? Moj odgovor na ovo pitanje je odlučno da i ne. A sada mi dozvolite da objasnim taj odgovor. Moje objašnjenje sastoji se iz dva dijela, jedan opći i jedan posebni. Opće objašnjenje je jednostavno. Svaka ideologija koja razbija vlast u kojoj jedan obuhvatan sistem mišljenja drži umove ljudi, doprinosi oslobađanju čovjeka. Bilo koja ideologija koja potiče čovjeka da dovede u pitanje naslijeđena vjerovanja jeste pomoć prosvjećivanju. Istina koja vlada bez kontrole i protuteže tiranin je koji mora biti svrgnut, a svaka neistina koja nam pomaže da svrgnemo tog tiranina treba da je dobrodošla. Iz toga slijedi da su nauka sedamnaestog stoljeća i nauka osamnaestog stoljeća zaista bile instrument oslobađanja i prosvjećivanja. Ali ne slijedi i da je nauka obavezna da ostane takav instrument. Ne postoji ništa inherentno nauci ili bilo kojoj drugoj ideologiji što bi ih činilo suštinskim instrumentima oslobađanja. Ideologije mogu da se iskvare i postanu glupave religije. Pogledajte marksizam. A da je nauka današnjice veoma različita od nauke u 1650.-toj godini očigledno je već i pri najpovršnijem pogledu. Razmotrimo, na primjer, ulogu koju nauka danas ima u obrazovanju. Naučne ,,činjenice” predaju se već kod vrlo ranog uzrasta djece i na upravo onaj isti način na koji su se religijske ,,činjenice” predavale prije samo jednog stoljeća. Nema pokušaja da se probude kritičke moći učenika tako da bi se on osposobio da promatra stvari u perspektivi. Na univerzitetima situacija je još i gora, jer se tu indoktrinacija izvodi na mnogo sistematičniji način. Kritika nije sasvim odsutna. Tako se, na primjer, društvo i njegove institucije najoštrije i često najnepravednije kri633

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti tiziraju i to već na nivou osnovne škole. Ali nauka je izuzeta od kritike. U društvu u cjelini sud naučnika prima se sa istim onim pijetetom sa kakvim je priman sud biskupa ili kardinala prije ne baš tako davnog vremena. Pokret ka „demitologizaciji“ je, na primjer, uglavnom motiviran željom da se izbjegne bilo kakav sukob između kršćanstva i naučnih ideja. Ali ako do takvog sukoba ipak dođe, tada je nauka izvjesno u pravu, a kršćanstvo na pogrešnom putu. Produžite dalje ova istraživanje i vidjet ćete da nauka sada postaje isto tako opresivna kao one ideologije protiv kojih se nekada borila. Neka vas ne zavede činjenica da danas teško da ikog ubijaju zbog naučne jeresi. To uopće nije zbog nauke. To je u vezi sa općim osobinama naše civilizacije. Jeretici na polju nauke još uvijek su izloženi najoštrijim sankcijama koje propisuje ova relativno tolerantna civilizacija. Ali — nije li ovaj opis sasvim nepravedan? Nisam li ja predstavio stvar u veoma iskrivljenom svjetlu upotrebljavajući tendencioznu i neadekvatnu terminologiju? Nismo li dužni da ovu situaciju opišemo na sasvim različit način? Rekao sam da je nauka postala kruta i da je prestala da bude instrument promjene i oslobađanja, ne dodajući da je ona otkrila istinu, ili veliki dio nje. Razmatrajući ovu dodatnu činjenicu, shvaćamo — tako ide prigovor — da krutost nauke nije rezultat ljudskog htjenja. Ona leži u prirodi stvari. Jer jednom kada otkrijemo istinu — što drugo možemo da radimo osim da je slijedimo? Ovaj površni odgovor je sve drugo nego originalan. On se upotrebljava kad god jedna ideologija želi da pojača vjeru kod svojih sljedbenika. ,,Istina” je tako divno neutralna riječ. Nitko neće poricati da treba govoriti istinu i da je loše govoriti laž Nitko to neće poricati — a ipak nitko ne zna što takav stav znači. Lako je na taj način izvrnuti cijelu stvar i preokrenuti odanost istini u svakodnevnom životu u odanost Istini neke ideologije, što nije ništa drugo nego dogmatska odbrana te ideologije. I, naravno, nije točno da moramo slijediti istinu. Mnoge ideje su vodiči ljudskog života. Istina je jedna od njih. Sloboda i duhovna nezavisnost su druge. Ako se istina, kako je neki ideolozi shvaćaju, sukobljava sa slobodom tada smo u situaciji izbora. Možemo da odbacimo slobodu. Ako možemo da odbacimo i istinu. (Alternativno, možemo da usvojimo jedan rafiniraniji pojam istine koji više ne proturječi slobodi; to je bilo Hegelovo rješenje.) Moja kritika moderne nauke usmjerena je na to da ova sputava slobodu mišljenja. Ako je razlog u tome što je nauka otkrila istinu i sada je slijedi, tada bih ja rekao da postoje bolje stvari nego pronaći, i dalje slijediti, takvog monstruma. Ovim se završava opći dio mog objašnjenja. Postoji jedan specifičniji argument za obranu izuzetnog položaja koji nauka danas ima u društvu. U jezgrovitom obliku ovaj argument kaže (1) da je nauka konačno našla korektnu metodu za postizanje rezultata i (2) da postoje mnogi rezultati koji dokazuju superiornost tog metoda. Ovaj argument je pogrešan — ali mnogi pokušaji da se ova pokaže vode u ćorsokak. Metodologija je danas postala toliko pretrpana praznom rafiniranošću da je krajnje teško uočiti i proste pogreške u njenoj osnovi. To je kao kada se bori protiv hidre — odsječe se jedna ružna glava, a osam formalizacija zauzme njeno mjesto. U takvoj situaciji jedini 634

IZBOR TEKSTOVA

pravi odgovor je površnost: kada rafiniranost izgubi sadržaj jedini način ostajanja u kontaktu sa realnošću jeste taj da se bude grub i površan. To je ono što namjeravam da budem. 19.7.2. Protiv metoda Postoji metoda, kaže dio (1) spomenutog argumenta. Što je to? Kako funkcionira? Jedan odgovor koji više nije onoliko popularan koliko je nekada bio jeste da nauka funkcionira na osnovu prikupljanja činjenica i izvođenja teorija iz njih. Odgovor je nezadovoljavajući zato što teorije nikada ne slijede iz činjenica u strogo logičkom smislu. Reći da one ipak mogu biti podržane činjenicama pretpostavlja takvu koncepciju podrške koja (a) ne pokazuje spomenuti nedostatak i (b) koja je dovoljno istančana da nam dozvoli da kažemo do koga stupnja je, recimo, teorija relativnosti podržana činjenicama. Danas ne postoji nijedna takva koncepcija, niti je iole vjerojatno da će ikada biti koncipirana (jedan od problema je i to da nam je potreban takav pojam podrške u kome bi se moglo reći da sivi gavrani podržavaju stav „svi gavrani su crni”). Ovo su shvatili konvencionalisti i transcendentalni idealisti koji su ukazivali na to da su teorije te koje oblikuju i ureduju činjenice i da zbog toga mogu biti zadržane, pa ma što se dogodilo. One mogu biti zadržane zato što ljudski um svjesno ili nesvjesno nosi sa sobom uređivačku funkciju. Teškoća sa ovim pogledima je u tome što oni pretpostavljaju o umu ono što žele da objasne o svijetu, naime, da on pravilno funkcionira. Postoji samo jedno stanovište koje prevazilazi sve ove teškoće. Ono je formulirano u dva maha u XIX stoljeću; jednom ga je formulirao Mill u svom besmrtnom eseju O slobodi, a drugi put neki darvinisti koji su proširili darvinizam i na borbu ideja. Ovo gledište hvata bika za rogove: teorije ne mogu biti opravdane niti njihova vrijednost može biti pokazana bez pozivanja na druge teorije. Uspjeh određene teorije možemo da objasnimo s obzirom na obuhvaćenu teoriju (Uspjeh Newtonove teorije možemo da objasnimo upotrebljavajući opću teoriju relativnosti); i naše preferiranje te teorije možemo da objasnimo uspoređujući je sa drugim teorijama. Takvo uspoređenje ne ustanovljava intrinsičnu vrijednost teorije koju smo izabrali. U stvari, teorija koju smo izabrali može biti prilično loša. Ona može sadržati kontradikcije, ona može proturječiti dobro poznatim činjenicama, može biti rogobatna, nejasna, ad hoc na glavnim mjestima i tako dalje. Ali ona još uvijek može biti bolja nego bilo koja druga teorija raspoloživa u isto vrijeme. U stvari, ona može biti najbolja loša teorija koja postoji. Isto tako, ni mjerila procjenjivanja nisu izabrana na apsolutan način. Svakim izborom koji činimo naša rafiniranost se povećava i naša mjerila se usavršavaju. Mjerila se takmiče kao što se i teorije takmiče, i mi biramo mjerila koja su najpodesnija u onoj povijesnoj situaciji u kojoj se izbor odvija. Odbačene alternative (teorije, mjerila, ,,činjenice”) nisu eliminirane. One služe kao korektori (uostalom, možemo da napravimo i pogrešan izbor) i zbog toga također objašnjavaju sadržaj preferiranih gledišta (teoriju relativnosti razumijemo bolje kada razumijemo strukturu njenih takmaca; puno značenje slobode znamo 635

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jedino kada imamo zamisao o životu u totalitarnoj državi, kada znamo njegove prednosti — a postoji mnogo prednosti — kao i njegove slabe strane). Tako koncipirano znanje jest ocean alternativa kanaliziranih i razdijeljenih oceanom mjerila. Ono prisiljava naš um da čini maštovite izbore i time ga tjera da raste i razvija se. Ono čini naš um sposobnim da bira, maštovito zamišlja i kritizira. Takvo gledište danas se često vezuje za ime Karla Poppera. Ali postoje neke veoma presudne razlike između Poppera i Milla. Da počnemo sa prvom razlikom: Popper razvija svoje gledište da bi riješio jedan poseban epistemološki problem — on želi da riješi ,,Humeov” problem. Sa druge strane, Milla su zanimali uvjeti koji su najpovoljniji za ljudski razvitak. Njegova epistemologija rezultat je određene teorije čovjeka, a ne obrnuto. Zatim Popper, budući da je pod utjecajem Bečkog kruga, dalje poboljšava logičku formu teorije prije nego što razmatra teoriju, dok Mill uzima teoriju u onom obliku u kome se ona pojavljuje u nauci. Treće, Popperova mjerila komparacije su kruta i fiksirana, dok Millova mogu da se mijenjaju sa povijesnom situacijom. Najzad, Popperova mjerila eliminiraju takmace jednom zauvijek: teorije koje nisu opovrgljive, ili su opovrgljive i opovrgnute, nemaju mjesta u nauci. Popperovi kriteriji su jasni, nedvosmisleni i precizno formulirani; Millovi to nisu. Ovo bi bila prednost da je sama nauka jasna, nedvosmislena i precizno formulirana. Na sreću, ona to nije. Da počnemo sa sljedećim: nijedna nova i revolucionarna naučna teorija nikada nije formulirana na način koji dopušta da kažemo pod kojim okolnostima moramo da je smatramo ugroženom: mnoge revolucionarne teorije su neopovrgljive. Opovrgljive verzije postoje, ali one jedva da su ikada u skladu sa prihvaćenim osnovnim iskazima: svaka osrednje zanimljiva teorija je opovrgnuta. Štoviše, teorije imaju formalne nedostatke, mnoge od njih sadrže kontradikcije, ad hoc podešavanja i tako dalje i tome slično. Kada bi bili dosljedno primijenjeni, Popperovi kriteriji eliminirali bi nauku ne zamjenjujući je ničim sličnim. Oni su bezvrijedni kao pomoć nauci. U prošloj deceniji mnogi mislioci su to shvatili. Među njima Kuhn i Lakatos. Kuhnove ideje su zanimljive ali, avaj, one su suviše neodređene da bi podstakle ma što drugo osim mnoštva praznih priča. Ako mi ne vjerujete, pogledajte literaturu. Nikada ranije toliko mnogo uljeza i nestručnjaka nije prodrlo u literaturu iz filozofije nauke. Kuhn je ohrabrio ljude koji nemaju predstavu ni o tome kako kamen pada na zemlju da sa sigurnošću govore o naučnom metodu. Ja, u stvari, ne stavljam primjedbu samoj nestručnosti, već zamjeram tome što je ona praćena dosadom i zadrtošću. A to je upravo ono što se dešava. Mi ne dobijemo zanimljive lažne ideje, već dosadne ideje ili riječi koje uopće nisu povezane ni sa kakvim idejama. Zatim kad god se učini pokušaj da se Kuhnove ideje preciznije odrede, nalazi se da su one neistinite. Da li je ikada postojao period normalne nauke u povijesti ljudske misli? Ne — i ja izazivam bilo koga da dokaže suprotno. Lakatos je neizmjerno prefinjeniji nego Kuhn. Umjesto teorija on razmatra istraživačke programe koji predstavljaju nizove teorija povezanih metodama modifikacije, takozvanim neuristikama. Svaka teorija u danom nizu može biti puna nedostataka. Ona može biti opsjednuta anomalijama, kontradikcijama i višesmi636

IZBOR TEKSTOVA

slenostima. Ono što je bitno nije stanje svake pojedinačne teorije, već tendencija koju pokazuje čitav niz. O povijesnom razvitku i dostignućima sudimo kroz izvjestan period vremena, prije nego po određenoj situaciji u neko posebno vrijeme. Povijest i metodologija kombinirane su u jedan jedinstveni poduhvat. Za istraživački program kaže se da je progresivan ako niz teorija vodi novim predviđanjima. Kaže se da je degenerativan ako je sveden na to da apsorbuje činjenice koje su otkrivene bez njegove pomoći. Bitna karakteristika Lakatoseve metodologije jeste to da takva procjenjivanja više nisu vezana za metodološka pravila koja naučniku govore da zadrži ili napusti određeni istraživački program. Naučnici se mogu čvrsto držati degenerativnog programa; mogu čak uspjeti da ovaj program prevaziđe svoje rivale, i oni zato idu racionalno dalje pa ma što činili (pod uvjetom da nastavljaju da degenerativan program nazivaju degenerativnim, a progresivan progresivnim). Znači da Lakatos nudi riječi koje zvuče kao elementi neke metodologije; on ne nudi metodologiju. Ne postoji nikakva metoda koji je u skladu sa najnaprednijom i najsavršenijom metodologijom današnjice. Ovim je završen moj odgovor na dio (1) posebnog argumenta. 19.7.3. Protiv rezultata U skladu sa dijelom (2), nauka zaslužuje poseban položaj zato što proizvodi rezultate. Ovo predstavlja argument jedino ako se može uzeti kao činjenica da ništa drugo nikada ne proizvodi rezultate. A mora se priznati da skoro svako tko razmatra ovu materiju tako nešto pretpostavlja. Također treba da se prizna da nije tako lako pokazati da je ova pretpostavka neistinita. Oblici života različiti od nauke nestali su, ili su se degenerirali, do stupnja koji čini nemogućim svaku pravednu komparaciju. Ipak, situacija nije tako beznadna kao što je bila prije neku deceniju. Upoznali smo metode medicinske dijagnostike i terapije koji su efikasni (a možda čak i efikasniji nego odgovarajući dijelovi zapadne medicine) i koji su još uvijek zasnovani na ideologiji koja je radikalno različita od ideologije zapadne nauke. Saznali smo da postoje pojave kao što je telepatija i telekineza, koje je naučni pristup jednostavno izbrisao a koje bi mogle biti uporabljene za istraživanja na jedan potpuno nov način (raniji mislioci, kao Aggrippa iz Nettesheima, John Dee, pa čak i Bacon, bili su svjesni ovih pojava). A zatim — nije li slučaj da je crkva spašavala duše, dok nauka čini nešto sasvim suprotno? Naravno, danas nitko ne vjeruje u ontologiju na kojoj se zasniva ovaj sud. Zašto? Zbog ideoloških pritisaka istovjetnih onima koji dine da mi danas slušamo nauku do isključenja svega ostalog. Također, istina je da pojave kao što su telekineza i akupunktura mogu biti na kraju apsorbovane u korpus nauke i na taj način nazvane ,,naučnim”. Ali zapazite da se ovo dešava jedino poslije dugog perioda otpora za vrijeme koga nauka, ne sadržavši još ove fenomene, pokušava da uspostavi kontrolu nad onim oblicima života koji ih sadrže. I to vodi do dalje primjedbe protiv dijela (2) posebnog argumenta. Činjenica da nauka ima rezultate računa se u njenu korist samo ako su ovi rezultati postignuti od same nauke i bez ikakve pomoći sa strane. Pogled u povi637

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti jest pokazuje da nauka jedva da ikada postiže rezultate na ovaj način. Kada je Copernicus uveo novi pogled na univerzum on nije konsultirao naučne prethodnike, on je konsultirao jednog ludog pitagorejca kakav je bio Philolaos. On je prihvatio njegove ideje i zastupao ih usprkos svim čvrstim pravilima naučnog metoda. Mehanika i optika mnogo duguju zanatlijama, medicina babicama i vješticama. A u našim danima vidjeli smo kako uplitanje države može da unaprijedi nauku: kada su kineski komunisti odbili da i dalje budu zastrašivani sudom stručnjaka i vratili tradicionalnu medicinu na univerzitete i u bolnice, bilo je povike širom svijeta da će nauka u Kini biti upropaštena. Dogodilo se upravo suprotno: kineska nauka je napredovala a zapadna je učila od nje. Gdje god gledamo, vidimo da su veliki naučni napredci rezultat nekog vanjskog uplitanja koje je tako izvedeno da pobjeđuje usprkos najosnovnijim i ‘’najracionalnijim’’ metodološkim pravilima. Lekcija je jasna: ne postoji ni jedan jedini argument koji bi mogao da bude upotrijebljen u prilog ove izuzetne uloge koju nauka danas igra u društvu. Nauka je učinila mnogo stvari, ali to su učinile i druge ideologije. Nauka često postupa sistematično, ali tako čine i druge ideologije (konsultujte samo zapisnike sa mnogim doktrinarnih debata koje su se odigrale unutar crkve) i, pored toga, ne postoje neka općevažeća pravila koja se poštuju pod svim okolnostima. Ne postoji ‘’naučna metodologija’’ koja bi se mogla upotrijebiti da odvoji nauku od svega ostalog. Nauka je samo jedna od mnogih ideologija koje pokreću društvo, i treba da bude tretirana kao takva (ovaj stav odnosi se čak i na najprogresivnije i najviše dijalektičke oblasti nauke). Kave konzekvence možemo izvijesti iz ovog rezultata? Najvažnija konzekvenca je to da je neophodno formalno odvajanje države i nauke baš u smislu u kome sada postoji formalna podvojenost države i crkve. Nauka može da vrši utjecaj na društvo, ali samo u onoj mjeri u kojoj je to dozvoljeno bilo kojoj političkoj ili nekoj drugoj grupi za vršenje pritiska na javnost. Naučnici mogu biti konsultovani u vezi sa važnim projektima, ali krajnji sud mora biti ostavljen demokratski izabranim savjetodavnim tijelima. Ova tijela će se sastojati uglavnom od laika. Da li će laici biti sposobni da dođu do ispravnog suda? To je sasvim izvjesno, jer su kompetencija, kompliciranost i uspjeh nauke mnoge preuveličani. Jedno od iskustava koje može da razgali u najvećoj mjeri jeste promatrati kako pravnik, koji je laik, može da nađe rupe u svjedočenju, tehničkom svjedočenju najistaknutijeg stručnjaka, i tako pripremi porotu za njenu odluku. Nauka nije zatvorena knjiga koja je razumljiva tek poslije godina provedenih u naučnom treningu to je intelektualna disciplina koju može da ispituje i kritizira bilo tko od zainteresiranih i koja izgleda teška i duboka jedino zbog sistematske kampanje zamagljivanja koju vode mnogi naučnici (mada, sretan sam da mogu da kažem – ne svi). Državni organi ne bi trebalo nikad da oklijevaju da odbace sud naučnika kada imaju razloga da tako postupe. Takvo odbacivanje će povećati obrazovanje publike; učinit će je samopouzdanijom, a upravo to može dovesti do poboljšanja. Razmatrajući povelik šovinizam naučnog establišmenta, možemo da kažemo: što više afera poput one vezane uz Lisenka, to bolje (ono čemu se može prigovoriti u slučaju Lisenka nije uplitanje države, već totalitarističko uplitanje 638

IZBOR TEKSTOVA

koje radije ubija oponenta nego da jednostavno zanemari njegovo mišljenje). Tri puta ‘’ura’’ za kalifornijske fundamentaliste koji su uspjeli u tome da se dogmatska formulacija teorije evolucije ukloni iz udžbenika i da se prikaz Postojanja uvrsti u njih. (Ali ja znam da bi oni postali isto tako šovinistički i totalitaristički nastrojeni kao što su naučnici danas, samo kada bi im bila dana šansa da oni sami upravljaju društvom. Ideologije su čudesne kada se upotrebljavaju zajedno sa drugim ideologijama. One postaju dosadne i doktrinarne čim njihove zasluge dovedu do uklanjanja njihovih oponenta.) Međutim, najznačajnija promjena će morati da se dogodi na polju obrazovanja. 19.7.4. Obrazovanje i mit Reklo bi se da je svrha obrazovanja da uvede mlade u život, a to znači: u društvo u kome su rođeni i u fizički univerzum koji okružuje to društvo. Metoda obrazovanja često se sastoji u pripovijedanju nekog osnovnog mita. Taj mit dostupan je u različitim verzijama. Najsavršenije verzije mogu biti pripovijedane ritualom posvećenja koji ih čvrsto usađuje u svijest. Poznajući takav mit, odrasla osoba može da objasni gotovo sve (ili se inače može obratiti stručnjacima za detaljna objašnjenja). Ona je gospodar prirode i društva. Ona ih razumije i zna kako da stupa u interakciju sa njima. Međutim, ona nije gospodar mita koji vodi njeno razumijevanje. Predsokratovci su stremili takvom višem gospodarenju, pa ga djelomično i dostigli. Oni nisu samo pokušavali da razumiju svijet. Oni su također pokušavali da razumiju i sredstva za razumijevanje svijeta, i tako postanu njihovi gospodari. Umjesto da budu zadovoljni jednim jedinim mitom, oni su razvili mnogo mitova i na taj način umanjili utjecaj koji dobro ispričana priča vrši na ljudsku svijest. Sofisti su uveli još mnogo dodatnih metoda za umanjivanje ovog iznurujućeg efekta zanimljivih, koherentnih, ‘’empirijski adekvatnih’’, itd. itd., priča. Dostignuća ovih mislilaca nisu bila pravilno shvaćena, a izvjesno je da se ona ni danas ne razumiju. Kada pripovijedamo neki mit mi želimo da povećamo vjerojatnost da će se on razumjeti (tj. da neće biti zagonetke oko bilo koje točke toga mita), da će se u njega vjerovati, i da će biti prihvaćen. Nikakvu štetu mitu neće učiniti to što je suprotstavljen drugim mitovima: čak ni najodaniji (tj. najtotalitarističkiji) učitelj u određenoj verziji kršćanstva ne može da spriječi svoje učenike da se upoznaju sa Budistima, Jevrejima i drugim ozloglašenim ljudima. To je sasvim različito u slučaju nauke, ili racionalizma, gdje skoro potpuno dominiraju vjernici. Od najvećeg značaja u ovom slučaju jeste ojačati duhove mladih, a „ojačati duhove mladih” znači ojačati ih protiv bilo kojeg lakog prihvaćanja obuhvatnih stanovišta. Ono što nam je ovdje potrebno jeste obrazovanje koje čini ljude kritičnim, kontra-sugestivnim, a da ih ujedno ne onesposobi da se prosvijete razvijanju ma kojeg pojedinačnog pogleda. Kako ovaj cilj može biti postignut? On može biti postignut zaštitom ogromne maštovitosti koju djeca posjeduju i potpunim razvijanjem duha kontradikcije koji postoji u njima. Gledajući u cjelini, 639

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti djeca su mnogo inteligentnija nego njihovi učitelji. Ona poležu utjecaju i odustaju od svoje inteligencije zato što se nad njima vrši nasilje, ili zato što njihovi učitelji većinu njih osvajaju emocionalnim sredstvima. Djeca mogu naučiti, razumjeti i odvojeno vladati sa dva ili tri različita jezika (pod ,,djecom” podrazumijevam one koji su stari tri do pet godina, a ne one od osam godina, sa kojima je nedavno bilo eksperimentiralo i koji se nisu pokazali baš suviše dobro; zašto? Zato što su već u ranijem dobu bili upropašteni nestručnim poučavanjem). Naravno, jezici moraju biti predavani na mnogo zanimljiviji način nego što se to obično čini. U svim jezicima postoje izvanredni pisci koji su napisali izvrsne priče — počnimo naše učenje jezika sa njima, a ne sa „der Hund hat einen Schwanz“ i sličnim koještarijama. Upotrebljavajući priče, možemo također uvesti ,,naučna” objašnjenja, recimo, o postanku svijeta, i tako upoznati djecu i sa naukom. Ali nauci ne smije biti dat nikakav poseban položaj, izuzev ukazivanja na to da postoji mnoštvo ljudi koji vjeruju u nju. Kasnije će priče koje su bile ispričane biti dopunjene ,,razlozima”, gdje pod razlozima podrazumijevam dalja objašnjenja kakva se nalaze u tradiciji kojoj priča pripada. Prirodno, postojaše i kontra razlozi. I razloge i kontra-razloge ispričat će stručnjaci u danim oblastima i tako će mlada generacija biti upoznata sa svim vrstama beseda i svim tipovima propovjednika. Ona se upoznaje sa njima, ona se upoznaje sa njihovim pričama, pa svaka osoba može sama da odluči kojim putem da krene. Svako danas zna da ako postane naučnik može steći mnogo novca i veliki ugled, a možda čak i Nobelovu nagradu, tako da će mnogi postati naučnici. Oni će postat i naučnici iako nisu zavedeni ideologijom nauke; oni će biti naučnici zato što su učinili slobodan izbor. Ali nije li mnogo vremena bilo izgubljeno na nenaučne predmete i neće li to umanjiti njihovu kompetentnost jednom kada postanu naučnici? Ne uopće! Progres nauke, dobre nauke, zasniva se na originalnim idejama i intelektualnoj slobodi: nauku su često vukli naprijed autsajderi (sjetite se da su Bohr i Einstein sebe smatrali autsajderima). Neće li mnogi ljudi učiniti pogrešan izbor i završiti u ćorsokaku? To unekoliko zavisi od toga što podrazumijevate pod terminom ,,ćorsokak”. Danas je većina naučnika lišena ideja, puna straha, i usmjerena na produkovanje nekog beznačajnog rezultata tako da ga mogu dodati poplavi tričavih članaka koji sada konstituiraju ,,naučni progres” u mnogim oblastima. Osim toga, što je važnije? Voditi život koji ste sami izabrali otvorenih očiju, ili provoditi život u nervoznim pokušajima da se izbjegne ono što neki ne baš inteligentni ljudi nazivaju ,,ćorsokacima”? Neće li broj naučnika toliko opasti da na kraju neće biti nikog da vodi naše dragocjene laboratorije? Ja ne mislim tako. Ako je dana mogućnost izbora mnogi ljudi mogu izabrati nauku, jer nauka koju vode slobodni ljudi izgleda mnogo privlačnije nego današnja nauka koju vode robovi, robovi institucija i robovi ,,razuma”. Pa i ako bude privremenog pomanjkanja naučnika, situacija se može popraviti različitim vrstama poticaja. Naravno, naučnici neće igrati dominantnu ulogu u društvu koje ja zamišljam. Oni će imati više nego protutežu u vračevima, svećenicima ili astrolozima. Takva situacija je nepodnošljiva za mnoge ljude, stare i mlade, desno ili lijevo orijentirane. Skoro svi vi imate čvrsto uvjerenje da je bar neka vrsta istine 640

IZBOR TEKSTOVA

otkrivena, da mora biti sačuvana, i da će je metoda poučavanja koji ja zastupam i oblik društva koji branim razvodniti, te na kraju dovesti do toga da ona konačno nestane. Vi imate takvo čvrsto uvjerenje; mnogi od vas možda čak imaju razloge. Ali ono o čemu morate voditi računa jeste da nedostatak dobrih kontra-razloga predstavlja rezultat povijesne slučajnosti; on ne leži u prirodi stvari. Izgradite društvo kakvo preporučujem i ova gledišta koja danas prezirete (i ne poznajući ih, budite sigurni) vratiće se u takvom sjaju da ćete morati naporno da radite da biste zadržali vaše vlastite pozicije i vjerojatno ćete biti potpuno nemoćni da to učinite. Ne vjerujete mi? Tada bacite pogled u povijest. Naučna astronomija bila je čvrsto zasnovana na Ptolomeju i Aristotelu, koji spadaju među najveće umove u povijesti zapadne misli Tko je oborio njihov dobro argumentiran, empirijski adekvatan i precizno formuliran sistem? Philolaos, ludi pitagorejac iz vremena prije potopa. Kako se desilo da je Philolaos mogao da napravi takav povratak na scenu? Zato što je našao sposobnog branioca: Copernicusa. Naravno, vi možete slijediti svoje intuicije kao što ja sledim moje. Ali ne zaboravite da su vaše intuicije rezultat vašeg ,,naučnog” treninga, gdje pod naukom također podrazumijevam i nauku Karla Marxa. Moj trening, ili bolje rečeno moj ne-trening, jeste (ne-)trening jednog žurnaliste koji se interesira za čudne i bizarne događaje. Na kraju, upitajmo se nije li sasvim neodgovorno, u današnjoj svjetskoj situaciji — kada milioni ljudi gladuju, dok su drugi porobljeni, ugnjeteni, i u očajnoj bijedi tijela i duha — misliti tako luksuzne misli kao što su ove? Nije li sloboda izbora luksuz u takvim okolnostima. Nisu li neozbiljnost i humor koje želim da vidim kombinirane sa slobodom izbora isto tako luksuz pod ovim okolnostima? Ne moramo li mi prekinuti sa takvim samopovlađivanjem i delati? Udružiti se i delati? Ovo je najvažnija primjedba koja je danas postavljena protiv takvog pristupa kakav ja preporučujem. Ona ima ogromnu privlačnost, ona ima privlačnost nesebičnog posvećivanja. Nesebičnog posvećivanja — čemu? Hajde da vidimo? Mi treba da odustanemo od naših sebičnih sklonosti i posvetimo se oslobađanju potlačenih. A što su naše sebične sklonosti? One su naša želja za maksimalnom slobodom mišljenja u društvu u kome živimo sada, maksimalnom slobodom ne samo u apstraktnom smislu već izraženom u prikladnim institucijama i podesnim metodama obučavanja. Ova želja za konkretnom intelektualnom i fizičkom slobodom u našoj vlastitoj sredini treba zasada da bude ostavljena po strani. To pretpostavlja, na prvom mjestu, da borba za takvu vrstu slobode nije naš zadatak. To pretpostavlja da mi možemo ispuniti naš zadatak sa sviješću koja je čvrsto zatvorena za neke alternative. To pretpostavlja da je ispravan način oslobođenja drugih oduvijek bio poznat i da je sve što je potrebno — primijeniti ga. Ja žalim što ne mogu da prihvatim takvu doktrinarnu samouvjerenost u tako ekstremno važnim stvarima. Da li to znači da mi uopće ne možemo da delamo? Ne znači. Ali to znači da dok delamo moramo pokušavati da realiziramo isto toliko one slobode koju sam ja preporučivao, tako da naše akcije mogu biti korigirane u svijetlu ideja koje dosežemo dok povećavamo našu slobodu. To će nas bez sumnje usporiti, ali zar mi treba da jurnemo naprijed samo zbog toga što su nam neki ljudi rekli da su 641

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti našli objašnjenje za svu bijedu, i odličan način da se izađe iz nje? Također, mi želimo da oslobodimo ljude, ne da bi učinili da oni podlegnu novoj vrsti ropstva, već da im omogućimo da realiziraju svoje vlastite želje, ma koliko različite ove želje mogle biti od naših vlastitih. Zadrti i usko grudi oslobodioci ne mogu to da učine. Kao po pravilu, oni ubrzo nameću ropstvo koje je još gore, zato što je sistematičnije, od vrlo labavog ropstva koje su uklonili. A što se tiče humora i neozbiljnosti, mislim da odgovor treba da bude jasan. Zašto neko želi da oslobodi nekog drugog? Sigurno ne zbog nekog apstraktnog preimućstva slobode, već zato što je to najbolji put prema nesputanom razvitku, pa na taj način i prema sreći. Mi želimo da oslobodimo ljude tako da oni mogu da se smiju. Da li ćemo biti sposobni da to učinimo ako smo mi sami zaboravili kako se smije, i ako se mrštimo na one koji još uvijek pamte kako se to radi? Nećemo li tada proširiti jednu drugu bolest, koja može da se usporedi sa onom koju želimo da uklonimo, bolest puritanske zatucanosti? Nemojte da smatrate da posvećenost nečemu i humor ne mogu da idu zajedno — Sokrat je izvrstan primjer u prilog suprotnom gledištu. Najteži zadatak traži najlakšu ruku, inače njegovo ispunjenje neće voditi slobodi već tiraniji mnogo goroj nego što je ona koju zamjenjujemo. 19.7.5. Literatura 1.

2.

3. 4.

5.

6. 7.

642

Hermann von Helmholtz ,,(Ther den Ursprung und die Bedeutung der geometrischen Axiome” u knjizi odabranih Helmholtzovih tekstova Schriften zur Erkenntnistheorie, Berlin, Verlag von Julius Springer, 1921. (prijevod Marijan Bobinac). Ernst Mach ,,Die ökonomische Natur der physikalischen Forschung” u Machovoj knjizi Populär-wissenschaftliche Vorlesungen, Leipzig, Johann Ambrosius Barth, 1903. (prijevod Marijan Bobinac). Henri Poincaré ,,La Science est-elle artificielle?” u Poincaréovoj knjizi La valeur de la science, Pariz, Flammarion, 1970. (prijevod Zdeslav Dukat). Pierre Duhem ,,La théorie physique et l’expérience” u Duhemovoj knjizi La théo’rie physique: son objet et sa structure, Pariz, Marcel Rivière, 1914. (prijevod Zdeslav Dukat). Philipp Frank ,,The Chain that Links Science with Philosophy” u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press, 1974. (prijevod Zvjezdana Dukić). Philipp Frank ,,The Rupture of the Chain” u Frankovoj knjizi Philosophy of Science, Westport, Greenwood Press; 1974. (prijevod Zvjezdana Dukić). J. J. C. Smart ,,Philosophy and Scientific Plausibility” u knjizi Mind, Matter, and Method, uredili P. K. Feyerabend i G. Maxwell, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1966. (preveo Neven Sesardić).

IZBOR TEKSTOVA

8. Rudolf Carnap ,,The Methodological Character of Theoretical Concepts” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. I, uredili H. Feigi i M. Scriven, Minne-. apolis, University of Minnesota Press, 1956. (prevela Zvjezdana Dukić). 9. Carl G. Hempel ,,On the ‘Standard Conception’ of Scientific Theories” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970. (preveo Zdeslav Dukat). 10. Herbert Feigi ,,The ‘Orthodox’ View of Theories: Remarks in Defense as well as Critique” u knjizi Minnesota Studies in the Philosophy of Science vol. IV, uredili M. Radner i S. Winokur, Minneapolis, University of Minnesota Press, 1970. (preveo Vladan Perišić). 11. Hilary Putnam ,,What Theories are not” u Putna-. movoj knjizi Mathematics, Matter and Method (Philosophical Papers vol. I), Cambridge, Cambridge University Press, 1975. (preveo Zdeslav Dukat). 12. Karl R. Popper ,,The Aim of Science” u Popperovoj knjizi Objective Knowledge: an Evolutionary Approach, Oxford, Clarendon Press, 1973. (preveo Neven Sesardić). 13. Imre Lakatos ,,History of Science and its Rational Reconstructions” u knjizi odabranih Lakatosevih tekstova The Methodology of Scientific Research Programmes (Philosophical Papers vol. I), uredili J. Worrall i G. Currie, Cambridge, Cambridge University Press, 1978. (preveo Neven Sesardić). 14. Thomas S. Kuhn ,,Second Thoughts on Paradigms” u Kuhnovoj knjizi The Essential Tension, Chicago i London, The University of Chicago Press, 1977. (preveo Zdeslav Dukat). 15. Larry Laudan ,,A Problem-Solving Approach to Scientific Progress” u zborniku tekstova Scientific Revolutions, uredio I. Hacking, Oxford, Oxford University Press, 1981. (preveo Vladan Perišić). 16. Paul Feyerabend ,,How to Defend Society Against Science” iz časopisa Radical Philosophy 2, 1975. (preveo Svetozar Sindelić).

643

20. LITERATURA: 1.

2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

14. 15. 16. 17. 18. 19.

644

Anderson, A.R., »Fitch on Consistency«, u zbirci The Logical Enterprice, ed. Allan Ross Anderson, Ruth Barcan Marcus i R.M. Martin, Yale University Press, New Haven i London 1975. Aristotel, Physics iz The Works of Aristotel, izdao W.D. Ross, London, Oxford University Press Anzenbacher, A.,Einführung in die Philosophie, Wien, 1981. Asquith, P.D., Kyburg Jr. H.E., Current Research in Philosophy of Science, East Lansing Mich: Philosophy of Science Association, 1979. Ayer, A.J., Language, Trhu and Logic, Penguin Books, Harmondswort, Middlesex, England, 1987. Bacon, F.,Descriptio Globi Intellectualis (napisano vjerojatno 1612.) Vidi The Philosophical Works of Francis Bacon, uredili Ellis i Spedding, London 1857. Bear, A., i »Dada – povijest jedne subverzije«, Izdavačka knjižarnica Karasu, M., Zorana Stojanovića, Sr. Karlovci, Novi Sad, 1997. Berčić, B., Znanost i istina – Realizam i instrumentalizam u filozofiji znanosti, Hrvatski kulturni dom, Rijeka, 1995. Berčić, B., Filozofija Bečkog kruga, KruZak, Zagreb, 2002. Bochenski, J.M., Die zeitgenössischen Denkmetoden, 22-35, München, 1954. Bolzmann, L., »Theories as Representations«, u Danto i Morgenbesser, 1960. Bridgman, P.W., The Nature of Physical Theory, Princeton, 1936. Bróglie, L., govor na proslavi stogodišnjice Poincaréovog rođenja (objavljen u Oeuvers de Henri Poincare, Paris: Gauthier – Villars, Vol. XI), 1965. Cambell, D.T., »Evolutionary epistemology« u P.A. Schlipp (ed.), The Philosophy of karl Popper, The Library of Living Philosophers, Vol. 1, 423-463, La Salle: Open Court pub Co., 1974. Cantor, G., His Mathematics and Philosophy of the Infinite, Harvard University Press, Cambridge Mass, 1979. Carnap, R., Logical Fundations of Probability, Chicago, 1950. Carnap, R., Formal and Factual Sciences, Erkenntnis, Vol. 5, u Feigl i Brodbeck, 1953. Carnap, R., Überwindung der Methaphisic durch logische Analyse der Sprache, Erkenntnis, Vol. 2, u Ayer, 1959. Carnap, R., Philosophy and Logical Sintax, Ams Press, New York, 1935. Carnap, R., »The Logical Syntax of Language (Logische Syntax der Sprache)«, prvo englesko izdanje 1937, navedeno izdanje: Routledge & Kegan Paul, Lon-

LITERATURA

20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29.

30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38.

39. 40. 41.

don, 1967. u seriji The International Library of Psychology, Philosophy and Scientific Method. Carnap, R., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap 1938/55. Carnap, R., The Logical Structure of World & Pseudoproblems in Philosophy, University of California Press, 1967. Cartwigt, N., How the Laws of Physics Lie, Oxford, Clerendon Press, 1983. Choen M.,i An Indrudicion to Logic and Scientific Method, (prijevod: Uvod Nagel, E., u logiku i naučnu metodu), BIGZ, Beograd, 1965. Dingle, H., »The nature of Scientific Philosophy«, proccedings of the Royal Society of Edingburgh, 1949. Duhem, P., »Fizikalna teorija i eksperiment«, u N. Sesardića, 1984. Duhem, P., Systéme du Monde, Paris, Hermann et fils, 1913. Eddington, A.S., The Mathematical Theory of Relativity, Cambridge, England, 1924. Eddington, A.S., La natura del mondo fisico, Bari, 1935. Einstein, A., On the methods of Theoretical Pysics, Herbert Spencer predavanje, održano u Oxfordu 1933., preštampano u »The World as I See It«, Toronto, George Mcleod Ltd., 1934. Ewing, A.C., »Mechanical and Telelogical Causation«, Aristotelian Society, Dodatak sv. 14, 1935. Feyerabend, P., Science in a Free Society, London, Verso Editions, 1978. Feyerabend, P., Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. Feyerabend, P., Znanost kao umjetnost, Matica srpska, Novi Sad, 1994. Fichte, J.G., Odabrane filozofske rasprave, Kultura, Zagreb, 1956. Fine, A., »Unnatural Attitude: Realist and Instrumentalist Attachmants to Science«, Mind, vol. XCV br. 378., 1986. Frank, Ph., Fundations of Logic and Mathematics, u Neurath, Morris i Carnap, 1938/55. Frassen, V., The Scientific Image, Oxford, Clarendon, 1980. Funtowicz, S.O. i »Three Types of Risk Assesment and the Emergence of Ravetz, J.R., Post-Normal Science«, u S. Krimsky i D. Golding, izd. Social Theories of Risk, Westport, Connecticut: Praeger, 1992. Galilei, G., II saggiatore, iz Prose Scelete Glymour, C., Theory and Evidence, Princeton, Princetom University Press, 1980. Goodstein, R.L., »Language and Experience«, u Danto i Morgenbesser, 1960. Grice, H.P. i »In Defence of a Dogma«, The Philosophical Review Strawson, P.F., 65, u Zaabeh, Klemke: Jacobson, 1974. 645

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 42. Gurvitch, G., Les tendances de la philosophie allemande, 15, Paris, 1949. 43. Haching, J., »Experimentation and Scientific Realism«, u Leplin 1984. 44. Hadamard, J., »L’ouvre mathématique de Poincaré«, Acta Mathematica 38, 1921. 45. Hanson, N.R., »Patterns of Discovery: An Inquiry into the Conceptual Foundations of Science«, Cambridge University Press, Cambridge, 1972. 46. Hertz, H., The Principles of Mechanics, London, 1899. (preštampano u New Yorku, 1956.) 47. Hobson, E.W., The Domain of Natural Science, London, 1923. 48. Holton, G., The Advancement of Science and Its Burdens, Cambridge University Press, 1986. 49. Holton, G., Thematic Origins of Scientific Thought, Cambridge University Press, 1973. 50. Hooker, C.A., A Realistic Theory of Science, New York: State University of N.Y. Press, 1987. 51. Houston, W.V., »Description of the Phisical World«, u Fogg, 1952. 52. Hume, D., Istraživanje o ljudskom razumu, Naprijed, Zagreb, 1988. 53. Hume, D., A Treatise of Human Nature, London, 1739. 54. James, W., PRAGMATISM and four essays from The Meaning of Truth, Clevenland, A Meridian Book, 1965. 55. Johnson-Laird, P.N. »A theoretical analysis of insight into a reasoning task«, (u Wason, P.C., Thinking-Readings in Cognitive Science), London, New York: Cambridge University Press, 1977. 56. Johnson, W.E., Logic, sv.1, Cambridge, England, 1921. 57. Kant, I., Prolegomena za svaku buduću metafiziku, u Dvije rasprave, Matica Hrvatska, Zagreb, 1953. 58. Kant I., Kritika čistog uma, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1984. 59. Kant, I., Idee zu einer allgemeinen Geschichte in weltbürglicher Absicht, Kant’s Werke, Bd. VIII, Berlin, 1912. 60. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( I ), Britissh Journal for the Philosophy of Science 15, 1965. a. 61. Keswani, G.H., »Origin and Concept of Relativity« ( II ), British Journal for the Philosophy of Science 16, 1965 b. 62. Kneale, W., »Gottlob Frege and Mathematical Logic« u The Revolution in Philosophy, ed. A.J. Ayer et. al., London-New York, 1956. 63. Kripke, S., »Is there a Problem about Substituional Quantification«, članak objavljen u zbirci Truth and Meaning ed. Gareth Evans i John Mcdowell, Clerendon Press, Oxford, 1976. 646

LITERATURA

64. Kuhn, T., »The Structure of Scientific Revolutions«, u International Encyclopedia of Unified Science, The University of Chicago Press, 1970. 65. Kuhn, T., Struktura naučnih revolucija, Nolit, Beograd, 1974. 66. Kuhn, T., Kritik der reinen Vernunf, Hamburg, 1971. (preveo: Viktor Sonnenfeld, Zagreb, 1984. A. XVII) 67. Lakatos I., »Falsification and the Methodology of Scientific Research Programmes« u Kourany, J. (ur.) Scientific Knowledge – Basis Isuues in the Philosophy of Science, Belmont, California: Wadswort 1987. 68. Laudan, L., Science and Values, University of California Press, 1984. 69. Lehmann, G., I. Kants gesammelte Schriften, Akademie – Ausgabe, Bd. XXI u Bd. XXII, hrsg. von A. Buchenau 1936/38. 70. Lelas, S., Promišljanje znanosti, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1990. 71. Lelas, S. i Vukelja, T., Filozofija znanosti, Školska knjiga, zagreb, 1996. 72. Le Roy, E., »Science et philosophie«, Revue de métaphysique et du monde, 1899. 73. Locke, J., An Essay Concerning Human Understanding, London 1690. 74. Macan, I., Wittgensteinova teorija značenja, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 75. Macan, I., Filozofija spoznaje, Biblioteka – Filozofski niz, Zagreb 1997. 76. Mach, E., Ekonomična priroda fizikalnog istraživanja, Filozofija nauke, priredio N. Sesardić, 1984. 77. Maturana, M.R. i Varele, P.J., Autopoesis and Cognition, Dodrecht: D. Reidel, 1980. 78. Mill, J.S., A System of Logic, Longmans Green, London, 1886. 79. Moore, G.E., »The Refutation of Idealism«, u sabranim Philosofical Studies, London, 1922. 80. Nagel, E., »The Strukture of Science«, Problems in the Logic of scientific explanation, Harcourt, Brace World, inc. New York Burlingame Copyright 1961. 81. Neurath, O. & Erkenntnis II, 1932/33 i R. Carnap, testability and Meaning, Carnap, R., Philosophy of Science,3, 1936. 82. Newton, I., Optika, knjiga I, poglavlje II, 1953. 83. O’Gorman, F.P., »Poincaré’s Conventionalism of Applied Geometry«, Studies in History and Philosophy of Science 8, 1977. 84. Perrin, J., Atomi, DIZ Jugoslavije, Beograd, 1946. 85. Petrović, G., Suvremena filozofija, Školska knjiga, Zagreb, 1979. 86. Petrović, G., »Logika i matematika«, zbirka Filozofija i marksizam, Naprijed, Zagreb, 1976. 87. Poincaré, H., Znanost i hipoteza, Zagreb: Globus, 1989. 647

Zoran Primorac, Uvod u filozofiju znanosti 88. 89. 90. 91.

Poincaré, H., Science et Méthode, Paris: Flammarion, 1908. Poincaré, H., La valeur de la science, Paris: Flammarion, 1970. Poincaré, H., Derniéres Pesées, Paris: Flammarion, 1912. Polšek, D., Pokušaji i pogreške, filozofija Karla Poppera, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996. 92. Popper, K.R., Conjectures and Refutations: The Growth of Scientific Knowledge, Routledge & Kegan Paul, London 1989. 93. Popper, K.R., Logika naučnog otkrića, Nolit, Beograd, 1973. 94. Popper, K.R., Realism and the tim of Science, (ur.) Bartley, W.W., London, Melbourne Sydney: Hutchinson, 1983. 95. Popper, K.R., The Myth of the Framework: In defence of Science and Rationality, ured. M.A. Noturno Routledge, London, 1994. 96. Quine, W.V.O., Riječ i predmet, KruZak, Zagreb, 1999. 97. Quine, W.V.O., »Two dogmas of Empiricism«, Philosophical Review 60, u Zabeeh, Klemke, Jacobson, 1974. 98. Quine, W.V.O., »Epistemology Naturalized«, U Akten des XIV Internationales Kongress für Philosophie, Wien: Hencher, 1968. 99. Radnitzky, G., Conteporary Schoole of Metascience, Göteborg: Akademi – forlaget, 1970. 100. Rankine, W.J.M., Miscellaneous Scientific Paper, 1881. 101. Reichenbach, H., Nomological Statements and Admissible Operations, Amsterdam, 1954. 102. Reichenbach, H., The Reise of Scientific Philosophy, (Berkley and Los Angeles 1951.) Nolit, Beograd 1964. 103. Reichenbach, H., »Experience and Prediction«, The University of Chicago Press, 1976. 104. Rescher, N., Tropics in Philosophical Logic, D. Reidel Publishing Company, Dodrecht, 1968. 105. Rorty, R., Consequences of Paradigmatism, Brighton: The Harvester Press, 1982. 106. Russell, B., Introduction to Mathematical Philosophy, London, 1919. 107. Russell, B., Dialectica, Zürich, Vol. 14, 1960. 108. Russell, B., An Inquiry into Meaning and Truth, George Allen and Unwin Ltd., London, 1940. 109. Russell, B., Philosophical Essays, Allen & Unwin, London, 1976. 110. Russell, B., Problemi filozofije, Nolit, Beograd, 1980. 111. Russell, B., »The Relation of sense – Data to Physics«, u Danto i Morgenbesser, 1964. 648

LITERATURA

112. Russell, B., History of Western Philosophy, prijevod: Kultura, Beograd, 1962. 113. Salmon, C.W., »Why Ask “Why?”«, u Kourany, 1978. 114. Schlick, M., »Is There a Factual a Priori?«, Wissenschaftlicher Jahresbericht der Philosophischen Gessellschaft an der Universität zu Wien für das Verensjahr, u Feigl i Sellars, 1949. 115. Sellars, W.F., Science, Perception and Reality, London, Routledge, 1963. 116. Sesardić, N., Filozofija nauke, Nolit, Beograd, 1988. (izbor tekstova) Shimony, A., »Perception from evolutionary point of view«, Journal of Philosophy 68, 571-583, 1971. 117. Smart, J.J., Our Place in the Universe, Oxford, Blackwell, 1989. 118. Supek, I., Filozofija, znanost i humanizam, Školska knjiga, Zagreb, 1995. 119. Šarčević, A., »Znanost, čovjek i slobodno društvo – Feyerabendova teorija znanosti i kritika zapadnog racionalizma«, pogovor u P. Feyerabend: Protiv metode, V. Masleša, Sarajevo, 1987. 120. Švob, G., Frege: Pojmovno pismo, Naprijed, Zagreb, 1992. 121. Toretti, R., Philosophy of Geometry from Riemann to Poincaré, Dodrecht: Riedel, 1978. 122. Ule, A., Sodobne teorije znanosti, Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana, 1992. 123. Ule, A., Znanje, znanost in stvarnost, Znanstveno in publicistično središče, Ljubljana, 1996. 124. Veinberg, S., Snovi o konačnoj teoriji, Izdavački atelje Polaris, Beigrad, 1977. 125. Vollmer, G., Evolutionare Erkenntnistheurie, Stuttgart, 1983. 126. Vollmer, G., »Mesocosm and objective knowledge« u Wuketits, 1984. 127. Weischedel, W., I. Kants Werke in sechs Bänden, Bd. V, Insel – Verlag, Frankfurt – Darmstadt, 1957. 128. White, M., The Analitic and the Synthetic: an Untenable Dualism, u Linski, 1952. 129. Whitehead, A.N., Science and the Modern World, The macmillian Company, New York, 1925. 130. Whitehead, A.N. i Russel B., Principia Mathematica, Oxford, 1908. 131. Wittaker, A History of the Theories of Aether and Electricity, London: Thomas Nelson & Sons, 1953. 132. Wittgenstein, L., Tractatus Logico – Philosophicus, Veselin Masleša-Svjetlost, Sarajevo, 1987. 133. Wittgenstein, L., Filozofska istraživanja, Nolit, Beograd, 1969. 134. Wuketits, F.M., Concepts and Approaches in Evolutionary Epistemology, Dodrecht: D. Reidel, 1984. 649